Ljekovito bilje i jetra

1

Dr. ENES HASANAGIĆ

LJEKOVITO BILJE I JETRA

KULTIVISANO I SAMONIKLO LJEKOVITO BILJE U ZAŠTITI FUNKCIJE JETRE I ŽUČNE KESICE

Četvrto, prerađeno i dopunjeno izdanje

„Sve uspijeva i raste u izobilju po brdima, poljima, livadama i imanjima. Tu postoji nešto za svaku bolest. Ne morate ići u Arabiju, Perziju ili Grčku da nađete vaš lijek. Svaka zemlja ima svoje bolesti, svoje lijekove, svoje ljekare.“ Paracelusus

2

Sadržaj UVOD I HISTORIJAT Jetra i razum u naprisnijoj su vezi Jetra i uloga jetre u organizmu Ćelija jetre Lobulus jetre PROBAVA HRANE Ugljikohidrati Proteini Lipidi OSNOVNE FUNKCIJE JETRE Stvaranje žuči Skladišnja funkcija jetre OBRANA ORGANIZMA Dodatak ŠTA POSEBNO ŠTETNO DJELUJE NA JETRU? Alkohol Lijekovi i hemikalije Pušenje Bijeli hljeb Industrijski šećer Gljive JETRENE SMETNJE Slobodni radikali PRVI SIMPTOMI DA S JETROM MOŽDA NEŠTO NIJE U REDU Mučina Bol Mokraća Žutilo San NEKE DIREKTNE POSLJEDICE OŠTEĆENJA JETRE Prvi laboratorijski testovi koji ukazuju da s jetrom možda nešto nije uredu NEKE INDIREKTNE POSLJEDICE OŠTEĆENJA JETRE Krv (lat. Sanguis)

3 Imunogeni sistem – Obrambeni sistem organizma ŠTA BLAGOTOVORNO UTJEČE NA FUNKCIJE JETRE? Masnoće Voće Povrće Začinsko bilje Samoniklo bilje Pravi puni hljeb/ kruh Med ZBOG ČEGA SU MNOGE BILJKE LJEKOVITE? Alkalodi Gorka sredstva Vitamini Mineralne soli i mikroelementi Etarska ulja Antioksidansi NAJČEŠĆA I NAJTEŽA OBOLJENJA JETRE Hepatitisi – zapaljenja jetre Hepatitisi, akutni virusni Hepatitisi hronični Hepatitis D virus Hepatitis C – Virus HCV Hepatitis E – virus E – HEV Hepatitis F – virus F – HFV Hepatitis G – virus G – HGV Hepatitis S.E. N. virus – virus S.E.N. T.T.V. – virus Hepatitis toksični Hepatitis autoimuni Ciroza jetre Ciroza alkoholna Dekompenzirana jetra Ascites. HOLECISTITISI – zapaljenja žučne kesice Holecistitis akutni Holecistitis hronični Holelitijaza – žučni kamenac N a p o m e n e: Sve ljekovite biljke u ovoj knjizi koje su pored ostalih procijenjene kao ljekovite, procijenjene i od : 1. BRITISH HERBAL PHARMACOPOELA (1983, British Herbal Medicine association, and produced by the Association' SCIETIFIC COMMITTTEE) i 2. THE COMPLETE GERMAN COMMISSION E MONGRAPHS –

4 (Therapeutic Guide to Herbal Medicines, The american botanical Council: Blumenthal, Busse, goldberg, Gruenwald, Hall, Klein, riggins & Rister) – 1998.

RAK JETRE Biopsija jetre Genetski nedostaci Žutica Intertenini LJEKOVITO BILJE VOĆE Ananas Badem Borovnica Dunja Gožđe Jabuka Limun Maslina Pomoranča Trešnja Šljiva Šumska jagoda PRELAZNO BILJE Lan Paradajz Soja POVRĆE Artičoka Crna rotkva Krompir Kupus Maslačak Reum ili Rabarbara Reishi gljiva, Hrastova sjajnica Rotkva povrtnica Salata Šargarepa Šparoga ZAČINSKO BILJE: Anis Biber Bijeli luk Celer

5 Cimet Crni luk Dragušac Džumbir Estragon Hren Iđirot Kim Kleka Kurkuma Lazarkinja Majčina dušica Melisa Nana Gajena nana Paškanat Peršun Prasa Ružmarin Timijan-?? Vranilova trava SAMONIKLO LJEKOVITO BILJE: Bijela vrba Bijeli (obični) bor Blaženi čkalj Boldo Boražina Breza Broć Bršljan Cikorija Čestoslavica Čičak Digitalis Dimnjača Dupčac Ehinacija (?)-provjeri! Ekupaliptus Frangula Glavičica Gorka djetelina Gospina trava Hajdučka trava, kunica Hidrastis Islandski lišaj Jetrenka Jorgovan Kaćuni Kamilica

6 Kičica Kopriva Kukuruz Lavandula Lincura Ljoskovac Neven Očajnica Oman Čaj Pasdrijen Pelin Perunika Petrovac Pirevina Poljska preslica Primorski luk Proljevak Ranilist Različak Resnik Rusa Rusomača Sapunjača Sikavica Sitna metvica Slatka paprat Slatki korijen Smilje Strižuša Suručica Šimšir Šipurak Troskot Valerijana Velebilje Vilino sito Vetrovilj, Virak Vratič Zečiji trn Zlatnica, Žen-šenj Žutika

7 Podaci: Naziv djela. Izdavač i ostalo...

Riječ urednika ............. ............ (ovdje ću staviti svoj tekst, pred kraj knjige, tj. pred štampu) Ramo Kolar

UVOD I HISTORIJAT

Prije nego se pristupi izlaganju o upotrebi ljekovitog bilja u liječenu raznih bolesti, posebno u zaštiti funkcije jetre i žučne kesice, od najstarijih vremena do danas, potrebno je upoznati se sa nekim pojmovima. Prvi je farmakologija. To je nauka o lijekovima. Fitoterapija prestavlja dio farmakologije i bavi se liječenjem pomoću bilja. Toksikologija je nauka o otrovima, bez obzira na njihovo porijeklo. Historijski gledano, počeci farmakologije i fitoterapije nalaze se u najstarijim vremenima, a i o toksikologiji se dosta znalo. Od svoga postanka čovjek je za hranu upotrebljavao biljke. Tako je došao do saznanja da ga mnoge od njih održavaju zdravim. Pračovjek, u borbi za goli život, je bio izložen bolestima, epidemijama i povredama. Kao što životinja nagonski nađe lijek, tako je i on probajući tu i tamo po neku bilju, stjecao znanje da mu mnoge od njih mogu pomoći u olakšavanju tegoba i liječenju mnogih bolesti. Bolest je golema nevolja! U borbi protiv te nevolje čovjek stječe određena iskustva; da mu neka biljka ublažava bolove, druga čisti crijeva, treća

8 ga uspavljuje, četvrta da mu pomaže varenju i tako dalje. Na osnovu toga iskustva, čovjek je zapamtio koja mu je biljka u kojem slučaju pomogla, pa je počeo da ih prikuplja, kako bi ih u sličnoj situaciji ponovo upotrijebio. Među tim ljudima izdvajaju se pojedinci koji o tome nešto više znaju od drugih. Oni počinju da pomažu. Tako praktično postaju prvi ljekari i apotekari. Kada je u duhovnom razvoju čovječanstva nastalo pismo, nastali su i prvi pisani dokumenti o ljekovitom bilju. Kultura srednje Azije poznaje već duže od 5.000 godina dosta lijekova. Pripisuje se to Sumarenima, Vaviloncima i Asircima. To su razne trave, cvjetovi, plodovi, sjemenje, korijenje, sokovi iz biljaka i slično. Sve ono što se i danas upotrebljava. Međutim, tačni pisani dokumenti su kasnijeg datuma i potječu iz područja koja zauzimaju Kina i Indija, zatim oblasti Sredozemlja sa Vavilonom, Fenikijom, Palestinom, Egiptom i Grčkom. Pretpostavlja se da je prvi pisani dokument, tačnije rečeno, prva farmakopeja iz oko 3.000 godine prije nove ere. Potječe iz Kine, a pripisuje se kineskome caru – rataru Shin-Nongu koji je, uz umijeće uzgoja mnogih vrsta žitarica, znao dosta i o ljektovitom bilju kojeg je imao u svome vrtu. Ova prva farmakopeja naziva se Pentsao i Pent-cao i u njoj su sistematizovane ljekovite biljke ali i druge ljekovite supstancije. Tu se govori o pripremi ljekovitog bilja u obliku praškova, pilula, infuza, dekokta i drugim farmaceutskim oblicima koji su i danas u upotrebi. U induskim svetim knjigama – Vedama – spominju se i lijekovi, među kojima je bilo i dosta biljnih. U Sušrutama iz 9. stoljeća prije nove ere, navodi se već oko 600 biljnih droga. Stari Egipćani poznavali su mnoge droge, koje su u to vrijeme potjecale iz oblasti oko Nila. Zanimljivo je napomenuti i da ime Farmacija vjerovatno potječe iz ovih krajeva. Ime boga liječenja i hemije bilo je Pharmaki, pa vjerovatno odatkle potječe i riječ farmacija. Odlično su poznavali tehniku balzamovanja. Njihove mumije potpuno su očuvane do današnjih dana. Znamenita je zbirka recepata iz Egipta – Papirus Ebers iz 1570.godine prije nove ere, u kojima se nabraja više od 700 lijekova biljnog porijekla. Kod starih Grka upotreba ljekovitog bilja može se pratiti sve do mitološke prahistorije. U 6. stoljeću prije nove ere medicinu u Grčkoj u svoje ruke preuzimaju filozofi i od tada ona stječe naučni karakter. Prve naučne podatke pružaju nam Hipokratova djela. Hipokrat se smatra ocem medicine (460. do 377. godine prije nove ere). U njegovom djelu „Corpus Hipocraticum“ opisano je oko 300 ljekovitih biljaka, koje su podijeljene prema fiziološkom djejstvu. Hipokrat je odbacio sve mađijske procedure, amajlije i molitve. Osnovni mu je moto pomoći bolesniku, ali u svakome slučaju nastojati da mu se ne naškodi. Visokomoralni ciljevi koji su ušli u Hipokratovu zakletvu. Prvu knjigu o ljekovitom bilju i lijekovima uopće objavio je grčki ljekar Pedanije Dioskorides ili Dioskorid (1. stoljeće nove ere). U djelu „De materia medica“ od 5 tomova opisan je veliki broj biljnih lijekova. Ovo djelo služilo je za ugled i Rimljanima i Arapima i to više od 15 stoljeća. Koliko se cijenilo ovo djelo vidi se i po tome što su i u kasnijim radovima iz ove oblasti redovito o svakoj biljci prvo iznosili šta o tome misli Dioskorid. Ovaj lijepi običaj u nešto skraćenom obliku prenesen je i do današnjih dana. Mora se konstatovati da je stoljećima bio blagotvoran utjecaj i Hipokrata i Dioskorida.

9 Dioskoridov savremenik, Rimljanin, državnik i vojskovođa Gaj Plinije Sekund u svom encilopedijskom djelu od 37 knjiga „Naturalis historia“, u 12 knjiga obrađuje ljekovito bilje. Obradom je obuhvaćeno 1000 biljaka. Ovo djelo je uglavnom sačuvano i predstavlja neobičnu vrijednost, jer sadrži mnogo historijskog materijala o ljekovitom bilju. Najveći ljekar i apotekar toga doba u Rimu je bio svakako Galen, koji je živio od 130. do 201.godine i bio je iz Pergama, dakle romanizovani Grk. Organizovao je naučno istraživanje lijekova. U svojim djelima sakupio je liječničku nauku svoga vremena i utvrdio tačno doziranje lijekova. I danas se označvaju kao „Galenica“ čiste biljne tinkture, masti i ekstrakti. Kada je 476. godine došlo do propasti Rimskog Carstva, stagnairala je klasična kultura. Barbari su uništili sve. Mrak i neznanje ovladali su Evropom. Vještina liječenja ljekovitim biljem, kao i uzgoj, prelaze u manastire. Osnovu liječenja ljekovitim biljem činilo je nekih 16-tak biljaka koje su proglašene svetim. Istinu govoreći, neke od njih možemo i danas mirne duše smatrati svetim. U ono vrijeme kada je Evropa utonula u mrak i neznanje, na svu sreću Arapi podižu nauku na najviši nivo. Islamskim narodima uspjelo je da očuvaju učenje antičke Grčke i Rima. Prevode se grčka djela. U Bagdadu je osnovanai prevodilačka škola za vrijeme kalifa Al-Manuna 830 godine. Na ovom mjestu treba svakako spomenuti slavnog arapskog ljekara Ibn-Sinu (980-1037), bolje poznatog pod imenom Avicena. Njegovo glavno medicinsko djelo „Al-kanun-fittib“ je encikolopedijsko djelo od 5 knjiga sa anatomijom, fiziologijom dijetetikom, dijagnostikom, farmakologijom, kozmetikom i hirurgijom. To je djelo kroz 5 stoljeća bila neka vrsta „medicinske biblije“. Kasnije, izumom štampe, povećava se broj naklada, kao i tehnička obrada materije o ljekovitom bilju. Čuvena putovanja Marka Pola, Kolumba, Vasko de Game donose Evropi mnoge ljekovite biljke. Postepeno čaj, kafa, kakao, krompir, kukuruz i drugo osvajaju Evropu i pored velikih otpora koji se uvijek javljaju kada se uvodi neka novotarija. Međutim, od početka 19. stoljeća, hemija postepeno ali sigurno izbacuje iz upotrebe ljekovito bilje. Ono se, međutim, i dalje koristi u narodnoj medicini. Polahko ali sigurno započinje doba hemijske medicine. Početak 20. stoljeća zaprijetio je ljekovitim biljkama potpuno izbacivanje iz upotrebe. Sa omalovažavanjem i podsmijehom se govori o ljekovitom bilju kao o bapskim lijekovima. Naravno da su bapski. Naše bake i djedovi vijekovima i hiljadama godina uspješno su se liječili njima kao jedinim lijekom realne vrijednosti. Što se tiče ljekovitoga bilja, nad Evropom kao da se ponovo nadvio mrak srednjega vijeka. Opet se polahko ali sigurno počinje razvijati jedna druga nauka, toksikologija – nauka o otrovima. Mnoge hemijske sintetske supstancije koje su ušle u terapiju, ubrzo su, zahvaljujući toksikologiji, pokazale svoje pravo lice. Jeste da su efikasne za neke bolesti, ali zato ostavljaju teške sporedne posljedice. Kod ljekovitog bilja toga nema. A ako slučajno i ima, onda je to svedeno na najmanju mjeru. Postoje istina i mnoge, veoma otrovne biljke, čija je upotreba izvanredno ljekovita. Nije đavo crn kao što izgleda. Sa njima znamo baratati kako ne bi ostavile sporedne posljedice. Šta bismo danas bez digitalisa, beledone i njima sličnih biljaka. Ljekovite biljke u svom djelovanju nadmašuju mnoge hemijske preparate i lijekove, njihovo djelovanje je u mnogim slučajevima potpunije i dugotrajnije. U hemijsko-sintetskim preparatima potpuno nedostaju mnoge biloški visokovrijedne tvari koje se nalaze u bilju, a koje stimulišu, usmjeravaju i pojačavaju djelovanje osnovne ljekovite tvari, a pritome su i same ljekovitog djejstva.

10 Mora se naglasiti da se nikako ne smije prelaziti preko epohalnih otkrića u sintetskoj i preparativnoj hemiji. Ali hemiji moraju da se stave određene ograde i granice. Samo istovremena dobro planirana i racionalna primjena sintetskih lijekova i ljekovitog bilja može dati optimalne rezultate. Kakva je situacija danas? Osnivaju se instituti za proučavanje ljekovitog bilja, ili barem laboratorije. Održavaju se kongresi i simpozijumi o ljekovitom bilju. U terapiji mnogih zemalja ne može se zamisliti tretman nekog oboljenja a da se ne primijeni i ljekovito bilje. Kao da je izbačen poklič: Povratak ljekovitome bilju! Samo jedna napomena: ne smije se dozvoliti pretjerivanje. Ljekovito bilje ne smije da vrati milo za drago hemiji za ono što je ona učinila početkom 20.stoljeća.

JETRA I RAZUM U NAJPRISNIJOJ SU VEZI

„Mudraci nas uče da treba voditi jednostavani spokojan život. Tijelo koje tako čuva svu svoju energiju, bolesti neće napadati. Mudar čovjek se čua i želja, te će njegovo

srcr biti mirno, njegovo tijelo može da se maori, ali ne i njegov duh. Samo ako živi u ovoj jednostavnosti, čovjek može i u naše vrijeme da doživi starost od sto godina“ – iz Nei Kinga, nastarijeg do sada poznatog medicinskog djela u svijetu (Georges Beau). Stari Grci smislili su svoju divnu, poetičnu mitologiju. Po grčkoj mitologiji prvi bog ljekarničke vještine bio je Apolon. U njegovu čast širom Grčke podizani su hramovi, a najveći hram i svetilište bili su Delfima. I danas se na ruševinama Apolonovog hrama u Delfima može razabrati poruka: Ničega previše, što je osnovni moto zdravoga života - da se niučemu ne pretjeruje. Jetra je najveća hemijska fabrika ili laboratorija koja se da zamisliti. Za života čovjeka u jetri se svakog trenutka odigrava veliki broj hemijskih, bolje rečeno biohemijskih reakcija. Svaki zastoj, svaki poremećaj u funkciji jetre, odražava se na rad ostalih organa ili čitavog organizma, uopće. Zbog toga sa jetrom treba postupati sa razumom. Ne treb je često dovoditi u iskušenje, jer jetra nije programirana za ta iskušenja. Niko ni od koga ne zahtijeva da zbog jetre postane asketa. Bilo bi to nerazumno. Voditi umjeren život u svemu, najbolji je preduslov za dobro sveopće stanje organizma, a jetre posebno. Jetra radi potpuno automatski, a taj automatizam zavisi od rada cijelog organizam. Automatizam jetre zavisi od mnogih faktora: ponude u hrani, potražnje na periferiji, vitamina, hormona, živčanog sistema itd. Stiče se dojam da je jetra običan automat ili kompjuter. Nije to baš tako. Uvaženi bard svjetske karidologije prof. K. Barnard tvrdi da je srce obična pumpa. Srce u principu jeste pumpa, ali nije obična. Alkohol je zasigurno najveći neprijatelj jetre. I ne samo jetre. Ali, na koji način? Nije štetna upotreba alkohola. Štetna je zloupotreba. Čašica dobre šljivovice pred ručak, kao čaša dobrog vina poslije ručka, naročito ako je ovaj bio obilniji, ne

11 mogu naškoditi. Naprotiv. Dobro je primijetio jedan veliki grčki filozof još u starome vijeku: Vino je za uživanje, a ne za krmačenje! Kažu da je automobil neophodan u današnjem tempu života za obavljanje svakodnevnih poslova. Nije! Automobilom se svugdje sporije stiže. Naročito kada je posao u pitanju, a da se ne govori o neopotrebnom nerviranju, zagađivanju okoline, troškovima vožnje itd. Automobil bi trebalo da stoji u garaži ili ispred kuće, a da se upotrijebi samo u iznimnim slučajevima: najvećim dijelom za odlazak u prirodu u slobodnom vremenu. Što dalje to bolje, dokle god se može voziti putovima. Kada se pak tamo dođe nerazumno je odmah iz automobila izvoditi sto i stolice i raspaliti roštilj. Treba šetati po brdima i dolinama, razgledati po predjelima. Nije potreban nikakav bolji lijek ni za jetru, ni za čitav organizam uopće. Poslije jednog takvog pohoda raspaliti roštilj. Zašto da ne! Nije razumno, čim se ujutro otvore oči, zapaliti cigaretu, pa ih poslije u toku dana popušiti još 30-40 komada. Još je manje razumno, sve to ujutro raditi na prazan stomak, uz to još sa kafom. Poslije jutarnje toalete, uzeti kašiku meda, pa zatim dobro jesti. Naravno, dobro jesti prije odlaska na posao. Treba sit raditi a gladan spavati, to je razumnije. Poslije toga popiti jutarnju kafu sa cigaretom? Može i to. Nismo sveci. Nauka kaže da je duhan štetan? Jeste! Ako se puši 30-40 cigareta dnevno, jer to je pretjerivanje. Međutim, šta može nauditi zdravom, veselom čovjeku 4-5 cigareta dnevno uz kafu ili poslije dnevnih obroka. Vjerovatno bi tu i nauka zapela sa svojim dokazima. Ljudi noću spavaju da bi se odmorili. Nerazumno je prije spavanja pretrpavati želudac hranom, pogotovu teškom. Kakav je to odmor ako organi moraju variti i mljeti hranu. Noću se i oni, posebno organi za probavu i jetra moraju odmarati. Sasvim je dovoljno, i naročito zdravo, navečer popiti samo šolju kiselog mlijeka, pojesti jabuku ili što je posebno preporučljivo za one koji imaju kakvih problema sa jetrom ili živcima: navečer prije spavanja pojesti jednu običnu, našu zelenu salatu začinjenu maslinovim uljem, sokom od limuna i sa malo, vrlo malo, morske soli. Naš je običaj da jedemo mnogo hljeba. Međutim, nerazumno je jesti isključivo bijeli hljeb. I uopće bijeli hljeb ne treba nikako jesti. Pored toga što nema nikakve biološke vrijednosti, štetno djeluje na čitav organizam, posebno jetru. Nerazumno je, posebno u odnosu na jetru, kod svake najmanje prehlade, kod svakog malog oboljenja, prihvatiti se lijekova u obliku hemijskih preparata, posebno antibiotika. Oni istina, utiču na bolest, ali kasnije sve to organizam, posebno jetra, mora da preradi i eventualno učini neškodljivim. A mnogi od tih hemijskih preparata ili njihovi raspadni produkti ili metaboliti su otrovi. Da se ne bismo krivo razumijeli! Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u hemiji su učinjena epohalna otkrića, ali istovremeno je hemija učinila veliku pogrešku što je iz upotrebe istisnula ljekovito bilje, i hiljadama godina sticano iskustvo o njemu. Ako bi bilo ko sada pokušao da učini nešto u obrnutom smjeru, bilo bi to mnogo gore od pogreške. Samo racionalna, kombinovana i znalačka primjena ljekovitog bilja i hemijsko-farmaceutskih proizvoda, može dati optimalne rezultate u tretmanu svih oboljenja. To je naravno sada posebno važno kada se svakodnevno u terapiji uvode mnoge hemijske supstance čije pravo djelovanje i ne poznajemo dovoljno i kada se s pravom govori o pravoj „terapijskoj džungli“ koja nanosi toliko štete da danas imamo izdvojenu granu patologije nazvanu „bolesti izazvane lijekovima“. Nerazumno je jesti stalno tešku, masnu hranu. Pogotovu ako je mast životinjskog porijekla. Valja se brzo odvikavati navike da hranu ne smatramo hranom

12 ako odozgo ne pliva dva prsta debeli sloj masnoće. Strašno je to za jetru! I za ostale organe. Prvi maratonac koji je pretrčao 42 kilometra od Maratona do Atene, srušio se na cilju mrtav. Njemu skvaka čast, obavio je svoju dužnost, trčao je za domovinu. Nerazumno je, međutim, trčati 42 kilometra bez takvih uzvišenih ciljeva. Takvi i slični nevjerovatni fizički i psihičkih napori moraju ostaviti tragove na čitav organizam, bez obzira na predhodni trening. Ili; popeti se na Himalaje, preplivati kanal Lamanš i sl. Hodati, potrčati, šetati, pogotovu preko brda i dolina, zaplivati. U redu! Sada, kažu, trči čitava Amerika, premda u posljednje vrijeme i otuda stižu vijesti da se i njima smučilo toliko trčanje. Trčimo i mi. Ko nam brani? Samo ne pretjerujmo. Zašto trčati 20-tak kilometara? Onaj ko prepješači 20 kilometara po čistom vazduhu, suncu ili kiši svejedno, preko brda i dolina, umorit će se jednim finim umorom, poslije kojeg će zaspati snom visokog kvaliteta, što znači da su mu svi organi, uključujući i jetru vrlo zadovoljni. Neko je rako: rad i samo rad. Rad počinjati rano ujutro, što je moguće ranije, a završavati kasno u noć. Ovaj ritam ne treba prekida ni subotom i nedjeljom, a po mogućnosti ni u dane praznika. Nerazumno je to jer predstavlja najbolji način da se dobije infarkt miokarda ili upropaste ostali organi, posebno jetra. Neko može reći: mnoge navike sticane godinama treba prilagođavati ili ih se odricati kao, naprimjer, jesti ujutro, a navečer ići gotovo gladan u krevet. To je samo izgovor da se ništa ne učini. Za 10 dana uz vrlo malo volje mogu se izvršiti mnoge korisne redukcije. Ni sa redukcijama nemojmo pretjerivati, umjereno, postepeno, ništa naglo, ničeg previše. Tešo je pretpostaviti da čovjek kao svjesno biće od najranijih vremena nije primijetio da se mnogi važni procesi odvijaju mimo njegove volje. Da to pojasnimo. Čovjek, ako je gladan, nastoji zadovoljiti tu svoju fiziološku potrebu. Istina, do izvjesne granice čovjek može kontrolirati osjećaj gladi, a zatim ipak mora jesti. Onog trenutna kada je stavio hranu u usta, pa čak i znatno prije, organizam se aktivira za taj čin primanja hrane. Hrana prvo dolazi u usta. Tog trenutka pa i prije, aktivira se jedan mehanizam čiji je rezultat da pljuvčne žlijezde počinju obilno lučiti pljuvačku. Bez pljuvačke, u najmanju ruku, bilo bi otežano žvakanje i raskvašavanje hrane, odnosno formiranje zalogaja spremnog za slijedeću radnju – gutanje. Na isti način aktiviraju se mimo čovjekove volje i ostali njegovi organi, za šta je čovjek svjesno i prinudno dao poticaj. Danas smo postali svjesni da je život ljudskog organizma najvećim dijelom automatizovan, dobro programiran proces koji se harmonično odvija. Ovdje se nećemo baviti pitanjem šta znači ako u tom automatizmu dođe do disharmonije, to će u kasnijem izlaganju postati jasno. Ali ipak da postavimo pitanje: Na na šta, odnosno za šta je organizam programiran? Odogovor je jednostavan: Najvećim dijelom na vanjske poticaje, svojim genetskim karakteristikama. Što su vanjski poticaji prirodniji i umjereniji, to će automatizam organizam na njih harmoničnije odgovarati. Ali, ako srce nije obična pumpa, ni organizam nije običan automat.

13

JETRA I NJENA ULOGA U ORGANIZMU

Jetra ili hepar je veliki parenhimatozni organ koji se nalazi u trbušnoj duplji, više sa desne strane, ispod rebara i dijafragme. Gornjom stranom vezana je za dijafragmu, a donjom naliježe na neke organe čiji se otisci, odnosno udebljanja jasno primjećuju na donjem reljefu jetre. Tako se razlikuju udubljenja želuca, desnog bubrega, dijela debelog crijeva, duodenuma i slično. Najveća je žljezda u organizmu; dužine 15-18 cm i prosječne težine kod odraslog čovjeka do 1500 grama. Podijeljena je na dva dijela: desni i lijevi režanj. Desni režanj je znatno veći od lijevog. Boja jetre je crvenomrka. Sa donje strane jetre u desnom režnju smještena je žučna kesica, koja predstavlja kruškasti rezervoar zapremine do 70 ml koja može da primi do 40 ml žuči. Težina i veličina jetre i žučne kesice, pa i njen centrali položaj u organizmu, govore o ulozi koju ima. Najvećim dijelom uloga jetre je hemijske prirode; svakog trenutka u živom organizmu u njoj se odigrava nekoliko hiljada biohemijskih reakcija kao i drugih procesa važnih za normalan život organizma. S pravom se jetra naziva centralnom laboratorijom organizma: najvećom i najkompleksnijom hemijskom laboratorijom koja se može zamisliti i koja funkcionira potpuno automatski. Kako će taj automatizam djelovati zavisi od načina programiranja. Način programiranja jetre zavisi u prvom redu od kvaliteta i kvantiteta unosa hemijskih supstancija iz drugih organa. Da bi jetra mogla normalno raditi, postoje putevi za unošenje, kao i putevi za iznošenje, odnosno transport materija iz jetre. Sve materije u jetru dospijevaju preko krvi. Najveći dio krvi dolazi portnom venom: 70% ili oko 1 litar u minuti. Portna vena pomalo lični na stablo. Njeni korijenovi dopiru do organa za varenje, slezene, gušterače i slično, gdje prikupljaju materije i sokove. Svi ti korijenovi sastave se u stablo portne vene koja kao takva dolazi do vrata jetre gdje ulazi u jetru. Odmah iza jetrinih vrata portna vena grana se prema desnom i lijevom režnju. Na vrata jetre ulaze i grane arterije jetre koja donosi oko 30% krvi ili 0,4 litra u minuti. Ukupna količina prispjele krvi portnom venom i arterijom jetre je 1,4 litra u minuti ili oko 29% ukupnog minutnog volumena srca. Materije koje su u jetru dopremljene portnom krvi, jetra preradi u druge materije i dalje ih transportuje drugim organima za njihove potrebe. Uloga jetre u organizmu je prvenstvenog metaboličke prirode, premda se njene ostale funkcije nikako ne smiju zanemariti. Jetra, također, mnoge hemijske materije može zadržati u svom tkivu kao rezervu ili ih pripremati za uklanjanje iz organizma. Bakterije koje su dospjele portnom krvi, prvenstveno iz organa za varenje, jetra jednim aparatom koji se naziva Kupfferove ćelije, a mehanizmom koji se naziva fugocitoza, praktički potpuno uništi. U parenhimu, koji se najvećim dijelom sastoji iz ćelija – hapatocita, jetra stvara tekućinu koja se naziva žuč. Uloga žuči u organizmu je nazamjenjiva. Jetra sve potrebno hemijske materije upućuje organima: slezeni, koštanoj srži, endokrinim žlijezdama, bubrezima, centralnom nervnom sistemu, srcu, dvanaestopalačnom crijevu, krvi... samo na određene signale odnosno poticaje organizma.

14 Arterijska krv donosi kiseonik i druge materije potrebne za ishranu i rad ćelija jetre. Jedan krak ove arterije snabdijeva krvlju žučnu kesicu. Proizilazi da portna vena predstavlja funkcionalni, a arterija jetre nutitivni optok krvi u jetri. Krv dospjela portnom venom i arterijom jetre, napušta jetru venom koja se naziva vena jetre. Kao da se dva dovodna kanala spajaju u jedan odvodni. U jetri dakle postoji trostruki krvotok. Jetreni parenhim najvećim dijelom se sastoji od ćelija jetre – hepatocita. Ćelija je osnovna živa jedinica organizma. U parenhimu jetre ćelije nisu razbacane bez ikakvog reda, već po savršenoj zakonitosti. Ako je hepatocit osnovna živa jedinica jetre, onda je jetreni ili hepatički lobulus osnovna funkcionalna jedinica.

ĆELIJA JETRE – HEPATOCIT Ćelija je osnovna živa jedinica organizma. Bez ćelije nema života. Svakih organ ljudskog tijela je skupina mnogih ćelija koje se drže na okupu radi specifičnih funkcija karakterističnih za taj organ. Organizam kao cjelina sadrži oko 1.014 ćelija. Jetreni parenhim najvećim dijelom sastoji se od ćelija jetre i sudeći po aktivnosti to je najdiferenciranije tkivo u organizmu, jer se u jetrenim ćelijama najvjerovatnije može odvijati veći broj procesa nego u bilo kojem drugom tkivu, odnosno njegovim ćelijama, zahvaljujući u prvom redu visokom sadržaju različitih enzima i enzimskih sistema.

Pošto je u jetri najveći broj akcija vezan za ćeliju – hepatocit, potrebno je detaljnije upoznati se sa tom ćelijom. Pošto su ćelije svih organa toliko sitne da se uglavnom ne mogu vidjeti golim okom, treba ih zamisliti kao loptu ili kuglu, naravno ne idelno okruglu već izduženu, poligonalnu i slično. Kao i lopta i ćelija ima vanjski omotač kojeg nazivamo membranom. Unutar ćelije, dakle, protuplazma, sastoji se također od još sitnijih čestica ili organela kao što su mitohondrije, lizozomi, endoplazmatski retikulum, Golgijev aparat, centriole, cilije, mikrotuble. I što je posebno važno unutar ćelija nalazi se jezgro. Sve ove jedinice imaju tačno određene zadatke. Kao što sama ćelija ima membranu isto tako i ove čestice unutar ćelije imaju svoje membrane. Stiče se dojam, koji je tačan, da su membrane pojedinih struktura unutar ćelije pa i same ćelije najvažniji dijelovi tih struktura. Nema oštećenja bilo koje vrste same ćelije i njenih struktura bez oštećenja membrane. Membrana je zaštitni sloj, koji ćeliju ili organele kao barijera štiti od nekontroliranog uzajamnog dejstva sa okolnom sredinom. Iz okolne sredine u ćeliju ili organele ne mogu nekontrolisano da prodiru bilo kakve suptancije. Glavna građa membrana su lipidi i proteini. Lipidi spriječavaju nekontrolirano i neorganizovano kretanje vode iz suptancija otopljenih u vodi, dok proteini na pojedinim mjestima prekidaju tu lipidnu barijeru odnosno njen kontinuitet i tako stvaraju prolaze ili „vrata“ za kontrolisani, selektivni prolaz različitih hemijskih materija kroz membranu, bez kojeg ne bi bio moguć život ćelije. Ovdje se često upotrebljava termin hemijske materije ili supstancije. Da ne bi bilo zabune treba reći da je ovdje sve hemija. Lipidi i proteini koji čine membranu, voda, so kojom se soli hrana, sama hrana, sve su to hemijske materije ili supstancije. Život se odvija na bazi hemijskih pretvorbi. Naravno ove pretvorbe ne bi se mogle odvijati bez učešća fizikalnih sila. Unutar ćelije jezgro kao kontrolni centar upravlja i

15 hemijskim reakcijama i razmnožavanjem ćelija. Naprijed su spomenute mitohondrije kao organele ćelije. I one su okružene membrana i predstavljaju praktički „energanu“ ćelije jer sadrže velike količine enzima potrebnih za dobijanje energije iz hranjivih tvari. Već dva puta su spomenuti enzimi. Enzimi su također hemijske materije bez kojih se ni jedan hemijski proces u organizmu ne bi mogao odvijati (vidjeti: Enzimi). Da bi živjela, ćelija mora iz okoline koja je okružuje dobiti u prvom redu hranjive tvari, koje mogu proći kroz ćelijsku membranu, ali samo na strogo kontrolisane načine. Ove hranjive tvari oksiduju se kisikom uz pomoć enzima pri čemu se oslobađa energija. Hranjive tvari koje dopru do ćelije, nisu u onom obliku kakvom smo ih uzeli hranom: u obliku ugljikohidrata, masti ili bjelančevina. U organima za varenje odnosno digestivnom traktu hrana prvo prolazi kroz određene faze probave; ugljikohidrati uglavnom pređu u glukozu, masti u masne kiseline, a bjelančevine u aminokiseline. Tek u ćelijama vrši se oksidacija ovih hranjivih materija kisikom pod utjecajem mnogih enzima koji upravljaju brzinom reakcije, a time i brzinom oslobađanja i usmjeravanja energije. Kakva je uloga jetre, odnosno ćelije jetre u ovim metamoblističkim procesima vidjet će se kasnije. Ćelije jetre – hepatociti su poligonalnog oblika sa polužljebovima na stranicama. Kada se dvije ćelije približe jedna drugoj sa stranicama na kojima su polužljebovi, i to približavanje postane dovoljno intimno, formirat će se kanalić posebnog značaja kojim će prema većim kanalima iz ćelije jetre teći žuč. Jedna od najvažnijih funkcija ćelija jetre je proizvodnja žuči. U unutrašnjosti jetrene ćelije pored navedenih organela, u vodenoj otopini nalaze se zrnca glikogena, kapljice masti, grudvice bjelančevina, žučne boje i drugo što ćelija jetre mora da preradi na takav način da bude upotrebljivo za ćelije drugih organa, da se pripremi za uskladištenje, kao rezerva, da se pripremi za uklanjanje iz organizma itd. U daljem izlaganju posebnu važnost kod oboljevanja jetre pokazat će ćelijska membrana jer je obnova i metabolizam lipida i bjelančevina u ćelijskoj membrani osnova normalne funkcije ne samo membrane već i ćelije i struktura unutar ćelija okruženih membranama. Svakako treba napomenuti da neke genetske anomalije, posebno s oštećenjem enzima i enzimskih sistema, imaju veliku ulogu u normalnoj obnovi membrana ćelije i struktura unutar ćelije. Naprijed smo vidjeli da se jetra sastoji od ćelija ili stanica, kao uostalom i svi ostali organi, pa ovdje slobodno možemo reći da je ćelija osnovna živa jedinica ljudskog organizma. Smatra se da ih u tehnološkom sistemu kojega smo označili kao čovjek, tačnije rečeno odrastao čovjek, ima otprilike 75. Od toga. broja oko 25 otpada na crvena krvna tjelešca, koja prenose kiseonik iz pluća u tkiva. Ostalih 50 pripadaju različitim organima i tkivima. Od toga broja ćelija jetre ima približno oko 109.(PROVJERI!) Ovih 50 ćelija imaju neke zajedničke osobine, a razlike se satoje o tome kojem organu pripadaju. Svim ćelijama potrebna je hrana, i sve ćelije na gotov isti način iskorištavaju iste oblike hranljivih materija. Sve ćelije koriste kisik kao glavnu materiju za dobijanje energije (termohemijske energije). Kisik se spaja sa ugljikohidratima, bjelančevinama i mastima, pri čemu se oslobađa energija potrebna ćelijama za mnogobrojne aktivnosti, a i organizmu za odražvanje tjelesne temperature. Napomenimo da su ćelijama za oslobađanje energije potrebni još vitamini i minerali. Tu su još i začini, koji pored toga što hrani daju odgovarjući okus, imaju i druge zadatke jer pokreću mnoge akcije potrebne za normalno funkcioniranje organizma.

16 Začini npr. pokreću i pojačavaju izlučivanje želučanog soka, ili što je ovdje takođe od posebne važnosti, pojačavaju izlučivanje i oticanje žuči u jetri. Sve ostalo što dođe do jetre odnosno ćelija jetre i drugih organa, strane su materije i ćelije trebaju dodatne napore da te strane materije metabliziraju i uklone iz organizma. Bez tekućine, tačnije rečeno bez vode, se ne može. Ljudski odrasli organizam sadrži oko 56% tekućine. Veći dio je u ćelijama o kojima upravo govorimo. Pošto je ta tekućina unutr ćelije, nazivamo je intracelularnom tekućinom. Drugi dio tekućine je izvan ćelija i taj dio nazivamo ekstracelularnom. Ova tekućina se stalno giba i kreće u tijelu i miješa s cirkulacijom krvi. Ćelija jetre i ne samo jetre, već i stalih organa, je najvažniji dio ne samo jetre već i tih organa. Pošto je ćelija ili stanica najvažniji dio pojedinih organa ili organizma uopšte, pozabavimo se ukratno ćelijom da bismo razumjeli funkcije organa i ostalih struktura u tijelu. Svaka ćelija je živa struktura, omeđena ćelijskom membranom. Unutar te strukture omeđene membranom, nalaze se mnoge druge strukture takođe omeđene membranama. Najvažnije je jezgro ćelije, koje je praktički kontrolni centar koji upravlja svim hemijskim reakcijama koje se dešavaju u ćeliji, te razmnožavanje ćelija. Najvažniji dio jezgre je deoksiribonukleinska kiselina (DNA) koja praktički predstavlja nosioca nasljednih osobina odnosno gen. Sve strukture unutar ćelije, među njima i jezgro, praktički „plivaju“ u ćelijskoj tekućini koju nazivamo još i citoplazmom. Različite materije koje čine ćeliju, nazivaju se zajedničkim imenom protoplazma koja se najvećim dijelom sastoji od 5 osnovnih materija: vode, elektrolita, ugljikohidrata, bjelančevina i masti. Unutar ćelije osim jezgre postoje i druge strkture: endoplazmatski retikulum, Golgijev kompleks ili aparat, mitohondrije. Za mitohondrije možemo reći da su energana ćelija. Da nije mitohondrija, ćelije ne bi mogle dobiti energiju iz hranljivih sastojaka i kiseonika, pa bi se tako sve ove ćelijske funkcije ugasile. Zbog važnosti, na ovome mjestu moramo se pozabaviti membrana, prvenstveno membranama čitavih ćelija. Membrane ćelija, a isto tako i membrane ostalih struktura unutar ćelije, npr. jezgre ili mitohondrije, najvećim dijelom sastoje se od bjelančevina i masti. Masti sprječavaju nekontrolisano gibanje tečnosti, te tako čine barijeru za nekontrolisano kretanje vode i materija otopljenih u vodi. S druge strne, bjelančevine u membrani prekidaju taj kontinuitet u mastima membrane i dopuštaju selektivno kretanje različitih tvari kroz membranu. Ostanimo za sada na tome da bjelančevine imaju selektivna svojstva koja pri difuziji prednost daju nekim materijama više nego drugim kako bi prošle kroz membranu u unutrašnjost ćelije, a isto tako i da mogu napustiti ćeliju. Već smo se upoznali sa intra i ekstracelularnom tekućinom. Razavijmo tu stvar i interesu boljeg razumijevanja dalje. U ekstracelularnoj tekućini nalaze se sve materije potrebne ćelijama. Pošto se ova tekućina stalno giba i kreće u tijelu i miješa cirkulacijom krvi, proizilazi da se sve ćelije nalaze u bitno istoj sredini koja se još naziva i unutrašnjom sredinom. Iz ovoga je jasno da su ćelije sposobne za život, rast i obavljanje funkcija sve dotle dok god u ekstracelularnoj sredini ima dovoljno kiseonika, ugljikohidrata, bjelančevina, odnosno elemenata bjelančevina, masti, tačnije rečeno masnih kiselina, vitamina i različitih minerala, odnosno jona tih minerala, te mikrometala i drugih elemenata.

17 Ova tekućina sadrži takođe i materije ćelijskog metabolizma kao što su ugljendioksid, koji će iz organizma biti eliminisan preko pluća, te drugih materija koje će biti izbačene preko bubrega i stolicom preko jetre i crijeva. Neprobavljene materije iz digestivnog sistema biće eliminsane iz organizma stolicom. Intracelularna tekućina znatno se razlikuje od ekstracelularne i fizikalno i hemijski. Ta razlika i omogućava promet između inracelularne tečnost koja se nalazi u ćelijama i ekstracelularne tekućine koja se nalazi izvan ćelije. Možda je sada ovo najbolje mjesto da se prisjetimo definicije ljudskog organizma kao zaokruženog tehnološkog sistema ograničenog kožom koji najvećim dijelom funkcioniše automatski. Na isti način možemo definisati i ćeliju ljudskog orgnizma kao zaokružen tehnološki sistem ograničen membranom koji funkcioniše na bazi fizikalnih i hemijskih razlika između ekstra i intrcelularne tečnosti. Održavanje stalnih nepromjenljivih uslova u ekstracelularnoj tečnosti naziva se homeostaza i svi organi tkiva organizma pomažu da se održe nepromjenjeni uslovi u toj sredini. Tako npr. pluća stalno snabdijevaju kisikom ekstracelularnu tekućinu, čime se nadoknađuje kisik koji su potrošile ćelije. Probavni sistem snabdijeva hranljivim materijama, bubrezi održavaju stalnu koncentraciju jona... Zaključno: svaki organ ili tkvio, ponovimo to, doprinosi homeostazi, odnosno održavanju homeostatskih odnosa. I ne samo to, već i svaka ćelija koristi homeostazu, a takođe svojim udjelom održava konstantnim hemijsku i fizikalnu razliku između ekstra i intracelularne tečnosti, drugim riječima održava homeostatske odnose konstantnim. Podvucimo sada da ovo racipročno međusobno djelovanje omogućava automatizam organizma sve dok jedan ili više funkcionalnih sistema ne izgube svoju sposobnost da daju svoj doprinos funkciji. Kada se to dogodi, sve ćelije u organizmu odnosno tijelu trpe. Jaka disfunkcija vodi u smrt, umjerena ili slaba vodi u bolest. Kod svih oboljenja jetre napadnuta je ćelija jetre – hepatocit. Tačnije rečeno napadnuta je prvenstveno membrana hipatocita. Podsjetimo se samo šta smo malo prije rekli o građi membrane ćelije, pa i ćelije jetre – hepatocita. Membrana ćelije jetre – hepatocita građena je od masti i bjelančevina. Masti odnosno lipidi u membrani ćelije sprječavaju bilo kakav promet između ekstra i intracelularne tečnosti. S druge pak strane bjelančevine odnosno proteini u membrani omogućavaju, ali samo strogo kontrolirani, promet između ekstra i infracelularne tečnosti. Da vidimo na jednom važnom primjeru šta znači oštećenje membrane hepatocita iz bilo kojeg razloga. Unutar hepatocita vrši se jedan važan proces – proces transaminacije dviju aminokiselina pomoću enzima nazvanih transaminaze: Alaninaminotransferaze (AIAT) i Aspartataminotransferaze (ASAT). Ove transaminaze mogu se i normalno naći u krvi u normalnim vrijednostima. U slučaju da je zbog bilo kojeg oštećenja jetre došlo do oštećenja membrane hepatocita, ove transaminaze lakše će preći iz intra u ekstracelularnu tečnost pa će se konstatovati njihova pojačana aktivnost, odnosno više vrijednosti u krvi odnosno plazmi od normalnih. Porast vrijednosti transaminaza u krvi jasno nam sugeriše da nešto nije u redu sa jetrom, a možda i srcem, pogotovu ako su znatno povišene vrijednosti Alaninaminotransaminaze (AIAT). Na osnovu do sada rečenog može se izvući slijedeći zaključak: nema oboljenja jetre bez oštećenja membrane hepatocita. Jedan incident koji može da se desi kod težih oboljenja jetre je nemogućnost jetre da amonijak koji se stvara deaminacijom aminokiselina pretvori u ureu. Zbog čega se u krvi nakuplja veća količina amonijaka koji je posebno za mozak toksičan i koji vrlo često dovodi do hepatične kome? O ovoj činjenici valja strogo voditi računa kod primjene bjelančevina i dietoterapiji jetre.

18

LOBULUS JETRE Jetreni paranhim najvećim dijelom sastoji se od ćelija jetre – hepatocita, koje su raspoređene po savršenoj zakonitosti. Ako je hepatocit osnovna živa jedinica jetre, jetreni ili hepatički lobulus je osnovna funkcionalna jedinica. U čovjekovoj jetri postoji 50.000 do 100.000 pojedinačnih lobusa. Da se bolje upozna ne samo funkcionalna uloga, već i organizacija hepatičkog lobulusa, treba se poslužiti šemom koja predstavlja idelizirani presjek lobulusa prema Guyton-Eliasu. Ćelije jetre lobulusa prikazane su na slici u vidu dvije ploče, centrifugalno raspoređene u odnosu na centralnu venu. Naprijed je rečeno da će dvije ćelije jetre kada se dovoljno intimno približe, formirati između sebe sićušni kanalić. Ti kanalići mogu se formirati sa svake strane ćelije kao što je i prikazano na slici na obje ploče jetrenih ćelija. Kako je jedna od najvažnijih funkcije jetrine ćelije proizvodnja žuči, žuč će iz ćelija prvo se izliti u ove kanaliće, zatim u nešto veće itd. dok se ne izlije ili direktno iz jetre u dvanaestopalačno crijevo ili inidirektno preko žučne kesice. Put žuči iz ćelije preko kanalića do žučovoda prikazan je na slici. U donjem dijelu slike vidi se položaj portne vene i arterije jetre koje dovode u jetru oko 1,4 litra krvi u minuti. Protok venske i aterijske vrši se kroz sinuse, prostore koji su, također, prikazani na slici do vene jetre koja će odvesti svu krv koja je ušla u jetru. Osnovna struktura jetrenjeg lobulusa (slika)

To je taj trostruki krvni put u jetri o kojem smo također govorili. Mogućnost proticanja krvi kroz sinuse omogućena je na bazi razlike krvnih pritisaka u portalnoj veni koja iznosi oko 1,2 kPa i veni jetre koja iznosi praktično 0,0 kPa. Kakve posljedice mogu nastati ako se promjeni ova razlika zbog povećanja otpora, odnosno porasta krvnog pritiska u portalnoj veni, vidjet će se kasnije (vidjeti: ascites, ciroza jetre). Dakle portalna i arterijska krv protiču prostorima koji se nazivaju sinusima, a smješteni su između ploča jetrenih ćelija. Na taj način ćelije jetre u stalnom su dodiru sa venskom i arterijskom krvlju, s tim što venska krv donosi metabolite da za dalju preradu, a aterijska krv hranu za ćelije i ostale strukturalne elemente jetre. Izmiješane u sinusima venska i aterijalna krv napuštaju jetru venom jetre. Ako se ponovo baci pogled na sliku, vidi se da su sinusi obloženi Kupfferovim ćelijama koje pripadaju tzv. retikuloendotelnom sistemu i čija će funkcija kasnije biti detaljnije opisana. Sinusi su također, obloženi endotenim stanicama između kojih se nalaze široke pore koje omogućavaju komunikaciju između sinusa i tzv. Disseovog prostora. Kroz te pore omogućen je promet materija iz krvne plazme u Disseov prostor i dalje do ćelija jetre. Suvišna tekućina koja je, također, prodrla kroz pore u Disseov prostor praktično je cijedi u limfu, jer je, kao što se na slici vidi, Disseov prostor direktno spojen sa limfnim kanalima.

PROBAVA HRANE

19 Probava hrane – Digestija ili varenje hrane može se definisati kao slijed biofizikalnih i biohemijskih procesa organizma kojima se sastojci hrane prevode u takvo stanje da mogu biti preuzeti u krv ili limfu. Za bolje razumijevanje metabolizma, a posebno mataboličkih funkcija jetre potrebno je, barem u osnovnim crtama, upoznati se sa probavom osnovnih visokomolekularnih sastojaka hrane na kojim živi ljudski organizam: ugljikohidrata ili polisaharida, proteina ili bjelančevina i lipida ili masti. S druge strane, hemijske materije malih molekula kao što su neorganske soli, vitamini, lijekovi, mogu preć ui krv a da se prethodno ne podvrgnu procesu probave. Pod biofizikalnim procesima treba podrazumijevati niz fizikalnih radnji kojim se hrana usitnjava, mućka, miješa, natapa i otapa. Biohemijski procesi hemijski dezintegrišu hranu. U toj hemijskoj dezeintegraciji najvažniji su enzimi, premda se ne smiju zaboraviti ni drugi faktori kao što su žuč ili želučana kiselina. Enzimi koji se nalaze u probavnom traktu, odnosno probavnim sokovima, pripadaju skupini tzv. hidroliza jer vrše hidrolitičku razgradnju najvažnijih sastojaka hrane. U ustima hrana se grubo isitni i pomiješa sa pljuvačkom, te se na taj način dobije gladak i sklizak zalogaj koji se zove – bolus. Pljuvačka ne predstavlja samo tekućinu koja će pomoći formiranju zalogaja, već i probavni sok usne šupljine. Hrana nakon gutanja dospijeva u želudac. Želudac treba shvatiti kao rastegljivi rezervoar hrane. Ali istovremeno to je i mjesto gdje se hrana mehanički i hemijski probavlja. Praznan želudac je stisnut, praktično u vidu cijevi, ali se nadolaskom hrane postepeno širi. Hrana se u želucu slaže slojevito, tako da se slojevito i miješa sa želučanim sokom. U želucu se vrši mehaničko usitnjavanje hrane zahvaljujući peristaltici, čime se hrana mućka, miješa, dezintegriše i usitnjava, što potpomaže boljem natapanju hrane sokovima želuca. Sadržaj želuca ne prelazi odjednom u tanko crijevo, već postepeno, što zavisi od otvaranja i zatvaranja pilorusa, sfinktera čije otvaranje i zatvaranje zavisi od veličine pritiska sa strane želuca ili sa strane tankog crijeva. Zadržavanje i probava hrane u želucu kod čovjeka se dešava obično 6-7 sati, što zavisi od vrste hrane. Za to vrijeme želudac se potpuno isprazni. Hrana koja u dijelovima napušta želudac tekuće je ili polutekuće konzistencije i naziva se himus (chymus). Zbog želučanog soka koji sadrži mnogo kiseline, himus je kisele reakcije. Brzo po prelazu u duodenum, reakcija himusa se mijenja i on postaje alkalan, zahvaljujući alkalnoj reakciji soka duodenuma. Duodenum je mjesto u kojem se hrana izmiješa sa žuči i pankreasnim sokom, koji će zajedno sa želučanim sokom vršiti dalju probavu hrane. Za žuč znamo da je proizvod jetre, odnosno jetrenih ćelija, a pankreasni sok proizvod pankreasa, odnosno gušterače. Pankreasni sok je alkalne reakcije sa dosta različitih enzima. Obično ga pankreas izluči 500 do 1200 ml dnevno. Za pravilnu probavu hrane, važan je i crijevni sok kojeg se dnevno izluči 500 do 3000 ml. Sadrži, također, mnogo probavnih enzima. Pored hemijskih reakcija koje se dešavaju u tankom crijevu važne su i mehaničke, prvenstveno serijske prstenaste kontrakcije, čime se hrana mućka, miješa i dovodi u intimniji kontakt sa crijevnom sluznicom gdje će biti apsorbovana. Kontrakcije crijeva pospješuju i bolju cirkulaciju krvi i limfe u crijevnoj stijenci. Peristaltički talasi potpomažu pomijeranje hrane od tankog ka debelom crijevu. Praktično, tanko crijevo je mjesto gdje se kod čovjeka obavlja najveći dio a istovremeno i završava probava hrane. Crijevni sadržaj koji prelazi u debelo crijevo

20 još uvijek je polutekuće konzistencije. Debelo crijevo će apsorbovati vodu i tako pomoći u formiranju polučvrste fekalije. Onaj dio probave koji se dešava u debelom crijevu, najvećim dijelom je pod utjecajem enzima različitih mikroorganizama pri čemu nastaju različiti hemijski spojevi, redovito neprijatnog mirisa. Na koncu još ostaje i pražnjenje fekalija što se dešava pod utjecajem različitih mehanizama, ali i pod utjecajem čovjekove volje. No, sada se valja pozabaviti probavom osnovnih visokomolekularnih sastojaka hrane. Ugljikohidrati čine najvažniju grupu jedinjenja jer su glavni izvor energije za žive organizme. U njima je sunčana energija procesom primarne fotosinteze pretvorena u hemijsku, koja se zatim procesom metabolizma ponovno slobađa i tako iskorištava za potrebe organizma. Dijele se na monosaharide, oligosaharide i polisaharide. Najvažniji polisaharidi za čovjeka su: škrob i glikogen. Celulozu ljudski organizam ne probavlja. Organizam ne može iskoristiti ugljikohidrate, proteine i lipide onakve kakvi dolaze iz prirode, odnosno kakvi služe za hranu. Prvo se moraju probavom razgraditi na jednostavnije kako bi ih organizam mogao prihvatiti. Kao što je naprijed rečeno, probava se vrši u ustima, želucu i crijevima. Složeni ugljihohidrati: oligosaharidi i polisaharidi, hidrolizom uz pomoć enzima iz pljuvačke, pankreasnog soka i epitelnih ćelija crijeva, razgrade se na jednostavnija jedinjenja monosaharide. Među monosaharidima prednjači glukoza sa krajnjim bilansom od oko 80%, te fruktoza i galaktoza sa po 10% svaka. Ovaj odnos postaje jasniji kada se kaže da se najčešće upotrebljava škrob koji dolazi u žitaricama i krompiru. Škrob seastoji isključivo iz velikog broja molekula glukoze povezanih na poseban način. Saharoza koja se, također često upotrebljava u vidu šećera, sastoji se iz jedne molekule glukoze i jedne molekule fruktoze itd. Razgrađeni oligosaharidi i polisaharidi, apsorbuju se kroz sluznicu crijeva i krv vene porte, koja u jetru dovodi oko 70% krvi. Dakle, u jetru portalnom krvlju dolaze razgrađeni ugljikohidrati u vidu glukoze, fruktoze i galaktoze (dalje vidjeti: Metaboličke funkcije jetre). Proteini – bjelančevine, hemijski organski spojevi velikih molekula koje su sastavljene od dijelova amino kiselina povezanih u molekuli specifičnim tzv. peptidim vezama. U živoj prirodi proteini obavljaju brojne i raznovrsne funkcije koje su u najužoj vezi sa održavanjem života, pa u krajnjoj liniji predstavljaju i sam život. Strogo su specifični u odnosu na organizam. Svaki protein koji se u organizam unese na bilo koji način mimo probavnog trkta, dakle parenteralno, djeluje kao strano tijelo, pa će izazvati reakcije koje će tu bjelančevinu, odnosno protein, ukloniti na bilo koji način. Pri tim nastojanjima organizam može i sam da podlegne. Postoje i izuzeci koji vrše strogo specifične funkcije, premda su kod različitih živoitnjskih vrsta gotovo identičnog aminokiselinskog sastava. Primjer su inzulin i hemoglobin. Proteini u organizam dolaze hranom kao i ugljikohidrati i masti. Kao što organizam ne može prihvatiti ugljikohidrate i lipide, odnosno masti onakve kakvi su unijeti u organizam, to pravilo važi i za proteine. Proteini su prvo hidrolitičkim reakcijama moraju razgraditi do svojih sastavnih dijelova – aminokiselina. Proteini su najčešće unose u organizam mesom i biljnom hranom. U ustima, prilikom žvakanja nema ni početne probave proteina. Za početnu probavu potrebna je jako kisela sredina kakva vlada u želucu. Želučane žlijezde, odnosno parijatelne ćelije luče velike količine hlorovodične kiseline. Zbog toga je u želucu sredina vrlo kisela,

21 otprilike pH je između 2 i 3. To su najbolji uslovi za djelovanje jednog želučanog enzima koji se zove pepsin, a koji ima to svojstvo da probavi i kolagen, koji je glavni sastojak međućelijskog vezivnog tkiva u mesu. Na taj način oslobodi se put ka ćelijskim proteinima i tako olakša njihova probava. Pepsin, pored razgradnje kolagena, u kiseloj sredini želuca, započinje razgradnju proteina do manjih molekula što se zasniva na procesu hidrolize. Te manje molekule dobivene razgradnjom proteina su: proteoze, peptoni i polipeptidi. Ovi prelaze u tanko crijevo, gdje će ih dalje razgrađivati enzimi pankreasnog soka: tripsin, himotipsin i karboksipolipeptidaza. Ova tri enzima su u stanju da čak jedan dio prevedu i do samih amino-kiselina. Potpunu razgradnju do amino-kiselina izvršit će enzimi koji se nalaze u epitelnim ćelijama tankog crijeva a koji se nazivaju aminopolipeptidaze i dipeptidaze. Stiče se dojam da hidrolitička probava proteina do amino-kiselina u želucu i tankom crijevu nije nimalo jednostavan proces. Taj dojam je tačan, jer u tim procesima sudjeluje veliki broj sasvim specifičnih enzima, odgovornih za cijepanje samo tačno definisanih vezova između aminokiselina. Još ostaje da se izvrši apsorpcija aminokiselina. Treba napomenuti da postoji mogućnost apsorpcije i malih količina dipeptida, tripeptida, pa čak i neobično mali dio nerazgrađenih proteina. Najveći dio rezgrađenih proteina apsorbuje se u dvanaestopalačnom crijevu, a zatim u jejunumu. Apsorpcija se vrši vrlo brzo. Nakon još nekih procesa, aminokiseline defundiraju u portalnu krv (dalje vidjeti: Metaboličke funkcije jetre). Lipidi – su mnogobrojni hemijski spojevi u hrani i tijelu. Kada se ogovori o lipidima, u prvom redu se misli na neutralne masti ili trigliceride koji se satoje od glicerolske jezgre i tri masne kiseline, spojeno u jednu molekulu. U ovu grupu ubrajamo fosfolipide i holesterol, bolje rečeno holesterolske estere, jer i jedni i drugi u molekuli sadrže masnih kiselina, ali ima dosta zajedničkih fizikalnih i hemijskih svojstava sa lipidima. Sa hranom u organizam dospijeva najviše neuralnih masti biljnog i životinjskog porijekla, te znatno manje fosfolipida, holesterola i holesterolskih esera. No, njihova probava i metabolizam slični su onima kod masti. Kao ugljikohidrati i proteini, ni lipidi ne mogu biti apsorbovani od organizma u onakvom obliku u kakvom su uzeti hranom. U ustima i želucu, praktično se ne vrši probava masti. Probava započinje u tankom crijevu. U himus, polučvrsti, odnosno polutekući sadržaj želuca, koji u segmentima, zahvaljujući naizmjeničnom otvaranju i zatvaranju sfinktera pilorusa, prelazi u dvanaestopalačno crijevo „štrcne“ istovremeno određena količina žuči i pankreasnog soka. To periodično štrcanje žuči i pankreasnog soka ima se zahvaliti naizmjeničnom ovaranju i zatvaranju Oddijevnog sfinkera što stoji pod kontrolom određenih mehanizama (vidjeti: Stvaranje žuči). Neutralne masti odnosno trigliceridi, pod djejstvom žučnih soli i enzima iz soka pankreasa koji se zove pankreasna lipaza, te pod djejstvom crijevne lipaze iz epitelnih ćelija tankog crijeva, hemijski se razgrade na slobodne masne kiseline, glicerol ili glicerin i monogliceride. Pored uloge u stvaranju micela, žučne soli prihvataju nestale masne kiseline i monogliceride i transportuju ih čitavom dužinom tankog crijeva do sluznice gdje će biti apsorbovane. Apsorpcija masnih kiselina sa površine micele, ponovo osposobaljava micela za dalje djelovanje lipaza i dalju razgradnju lipida. Žučne soli tu ulogu obavljaju sve do distalnog dijela tankog crijeva – ileuma, gdje će i same

22 najvećim dijelom biti apsorbovane i vraćene u jetru, a neprobavljeni sadržaj tankog crijeva prelazi u debelo crijevo. Još ostaje da se vidi šta se dešava sa holesterolom koji u hrani najvećim dijelom dolazi u obliku holesterolskih estera koji se kao takvi ne mogu apsorbovati u sluznici tankog crijeva pod djejstvom enzima holesterolestraze, razgrade se na holesterol i masne kiseline. Žučne soli u sastavu micele imaju istu transportnu ulogu; da do sluznice tankog crijeva pored masnih kiselina prenesu i holesterol gdje će biti vrlo lahko apsorbovan. Enzim holesterolestraza potječe iz pankreasnog soka. Fosfolipidi ne trpe drastične promjene i lahko se apsorbuju kroz sluznicu tankog crijeva. Sada treba pratiti šta se dešava sa apsorbovanim masnim kiselinama i monogliceridima. Masne kiseline i monogliceridi dospijevaju do epitelnih ćelija tankog crijeva. Lahko će difundirati kroz njihovu membranu, zahvaljujući činjenici da su lahko topivi u lipidima, a membrana je najvećim dijelom sastavljena od lipida (vidjeti: Ćelija jetre). Monogliceridi već za vrijeme prolaza kroz lipidu membranu epitelnih ćelija prelaze dodatnom probavom u masnu kiselinu i glicerol. Unutar epitelne ćelije masne kiseline prelaze obrnuti put. Sintezom iz masnih kiselina, glicerola denovo, energije i grupe enzima ponovo nastaju trigliceridi. Ovi trigliceridi zajedno sa apsorbovanim i sintetizovanim holesterolom i apsorbovanim i sintetizovanim fosfolipidima, čine jednu kapljicu koju okruži proteinska, odnosno bjelančevinska opna, dajući tako samostalnu jedinicu. Ova samostalna jedinica naziva se hilomikron. Hilomikroni budu istisnuti iz ćelije u međućelijski prostor gdje ih prihvata centralni limfni sistem i posebnim mehanizmom, koji se naziva limfna pumpa, otprema prema velikim vratnim venama gdje se izlivaju u krv. Otrpilike 8090% apsorbovane masti u crijevima prelazi u krv torakalnom limfom u obliku hilomikrona. (Dalje vidjeti: Metaboličke funkcije jetre).

OSNOVNE FUNKCIJE JETRE STVARANJE ŽUČI Jetra kontinuirano stvara žuč. Ta činjenica najduže je poznata. Hepatociti jetre neprekidno stvaraju i luče žuč. Količina nastale žuči kod odraslog čovjeka je 0,5 do 1,0 litra u toku 24 sata. Žuč nastala u hepatocitima, oba režnja jetre, prikuplja se u manjim žučnim kanalićima, a zatim odvodi u veće jetrine žučne kanale. Jetreni žučni kanali usmjeravaju žuč u dva pravca: direktno u dvanaestopalačno crijevo, i ta se žuč zove „Žuč A“. Drugi je u žučnu kesicu. Kretanje, odnosno oticanje žuči, strogo je kontrolisano od organizma i vrši se na određene poticaje. Žuč, koja je dospjela u žučnu kesicu, koncentriše se 7 do 10 puta na taj način što se kroz zid žučne kesice propušta voda i so, odnosno Na-hlorid, koji se nalazi u žuči. Koncentrizovana žuč u žučnoj kesici naziva se „Žuč B“ ili žuč žučne kesice. Količina stvaranja žuči stoji pod kontrolom određenih mehanizama koji regulišu količinu stvaranja. Veća količina od potrebne može izazvati oštećenje jetrine ćelije –hepatocita. Manja količina, odnosno

23 stvaranje manje količine, nije dobro ako se odigrava mimo navedenih mehanizama (vidjeti: Holagog i holeretik). Sada se može pozabaviti pitanjem: Šta je to žuč i zbog čega je toliko važna? Žuč iz žučne kesice mora se prazniti, jer je njen kapacitet ograničen. Kada hrana dospije iz želuca u dvanaestopalačno crijevo, posebno masti i djelimično probavljene bjelančevine, odnosno proteini, izazovu u ćelijama crijeva stvaranje jednog hemijskog jedinjenja-hormona (vidjeti: Holecistokinipankreozimin), koji prelazi u krv i tako dospije do žučne kesice, ali istovremeno i do pankreasa, odnosno gušterače. Hormon izazove grčenje i specifične kontrakcije muskulature pa time i povećani pritisak u žučnoj kesici potiskuje žuč iz kesice preko kanala do dvanaestopalačnog crijeva. S druge strane, hormon u pankreasu izazove lučenje pankreasnog soka, koji se preko pankreasnog kanala također izlije u isto crijevo, pošto se prethodno spoji sa žučnim kanalom. Kontrakcije žučne kesice i lučenje pankreasnog soka ne vrši se samo na ovaj humoralni poticaj, već postoje i dodatni nervni stimulansi. Količina izlučenog pankreasnog soka kod odraslog čovjeka je od 500 do 1200 ml na 24 sata, što je posebno važno jer pankreasni sok učini alkalnim kiseli sadržaj koji je prešao iz želuca u dvanaestopalačno crijevo, jer dalja probava hrane u dvanaestopalačnom crijevu može se odigravati u alkalnoj sredini. Glavni sastojci žuči A i B su pored vode, koja u žuči ima do 97 %, a u žuči B do 83 %, četiri hemijska jedinjenja: soli žučnih kiselina, bilirubin (vidjeti :Bilirubin), holesterol (vidjeti: Holesterol) i lecitin. Prisutne su još i masne kiseline, joni natrijuma, kalijuma, kalcijuma, hlora, karbonati i slično, kao i mucin u žuči B. Po svemu sudeći, jedini korisni sastojak žuči su žučne soli i mucin. Smatra se da je žuč samo put za eliminaciju npr. bilirubina i holesterola iz organizma i to najvećim dijelom preko stolice, te drugih proizvoda organizma, kojih se treba osloboditi. Može se postaviti jedno od pitanja: Šta će se dogoditi ako se iz bilo kojeg razloga u žuči smanji koncentracija žučnih soli ili poveća koncentracija bilirubina ili holesterola? Najvjerovatnija posljedica u prvom redu bit će izdvajanje, odnosno taloženje bilirubina i holesterola u vidu žučnih kamenaca ili barem mulja, odnosno taloga (vidjeti: Holelitijaza). Ovo je samo primjer važnosti žučnih soli u žuči, kojih u organizmu imam oko 4 grama. Dok bilirubin i holesterol najvećim dijelom napuštaju organizam stolicom, žučne soli imaju kružni tok. U završnom dijelu tankog crijeva, koji se zove ileum, žučne soli budu skoro potpuno upijene i portnom venom, odnosno portnom krvi, ponovo se vrate u jetru, a odatle u žuč. Ipak se u toku tog kruženja izgubi oko 0,5 grama jer taj dio pređe u debelo crijevo gdje nastavlja sa svojom ulogom. Odatle se izbacuju iz organizma stolicom. Taj gubitak nadoknade ćelije jetre sintezom iz holesterola. Koncentracija žučnih soli u žuči A je oko 1 %, a u žuči B oko 11 %, što je neophodno da bilirubin i holesterol ne počnu taložiti u obliku žučnih kamenaca. S obzirom na važnost potrebno je reći ukratko što su to soli žučnih kiselina, odnosno žučne soli. Postoje žučne kiseline, holna i henodeoksiholna nastale sintezom iz holesterola. Žučne soli su natrijumove soli ovih kiselina konjugovane sa glicinom i manje sa taurinom. Isključivo se sintetizuju u ćelijama jetre-hepatocitima. Hrana, zatim i tekućine, preko usta dospijevaju u želudac. U ustima se hrana natopi pljuvačkom i sažvaće i taj je proces više fizičke nego hemijske prirode. U želucu se, također izmiješa dok ne postane kaša i natopi u prvom redu kiselinom, a onda i drugim materijama, potrebnim za normalno varenje. Ipak, nešto minerala, vode, alkohol i slično, resorbuju se kroz zid želuca. Pljuvačka pripremi hranu za žvakanje i gutanje, a hemijski fermentom ili enzimom koji se zove ptijalin, rastavara u prvome redu škrob. Djelovanje tog enzima nastavlja se još neko vrijeme u želucu. Zid

24 želuca luči enzime koji potpomažu varenje hrane prije njenog prelaska u davanestopalačno crijevo. Tu se nastavlja dalje razlaganje. Dvanaestopalačno crijevo se nastavlja na želudac u dužini od oko 25 centimetara i predstavlja dio tankog crijeva. Dakle, hrana iz želuca postepeno prelazi u dvanaestopalačno crijevo. Pojedini sastojci hrane, posebno masti, izazovu lučenje hormona o kojem je već govoreno, koji izaziva grčenje i specifične kontrakcije žučne kesice, a također, i stvaranje, odnosno lučenje soka pankreasa. Žuč i sok pankreasa izliju se istovremen u dvanaestopalačno crijevo otvaranjem ulaza u crijevo kojeg kontroliše tzv.Oddijev sfinkter. Znači ulaz nije stalno otvoren pa nema ni kontuiniranog izlijevanja žuči i pankreasnog soka u crijevo. Žuč i pankreasni sok izlivaju se na mahove ili „štrcnu“ u dvanaestopalačno crijevo kada popusti tonus Oddijevog sfinktera. Sok pankreasa ne samo da neutrališe kiselinu iz želuca, već sadržaj učini i alkalnim. Žučne soli žuči igraju važnu ulogu u metabolizmu masti. Masti se ne rastvaraju u vodi. U dvanestopalačnom crijevu sa žučnim solima stvaraju sitne kapljice-micele, koje se rastvaraju u vodi zahvaljujući električnom naboju soli žučnih kiselina koje smanjuju površinsku napetost i potpomažu stvaranje micela. To je tzv. emulgatorska ili deterdžentska uloga žučnih soli. Na taj način stvaraju se uslovi da na micele, masti, počne djelovati jedan enzim iz soka pankreasa.Taj enzim naziva se lipaza, što dosta podsjeća na naziv masti – lipide. Lipaza koju u alkalnoj sredini aktiviraju soli žučnih kiselina, praktično cijepa, odnosno razlaže masti na njihove sastavne dijelove, masne kiseline i glicerol. Time su stvoreni uslovi za resorpciju tj.upijanje masnih kiselina kroz sluznicu tankog crijeva. I u ovom procesu pomažu soli žučnih kiselina. Iz ovog malog isječka, stiče se dojam da se svi životno važni procesi odvijaju na fizikalno-hemijskoj osnovi. U daljem izlaganju ova činjenica bit će proširena. Bez prisustva žučnih soli, nema ni upijanja vitamina koji su topivi u mastima, a zovu se liposolubilni vitamini: A, D, E i K. Ovim bi uloga žučnih soli što se tiče masti i liposolubinih vitamina, bila završena. U tankom crijevu tj. njegovom završnom dijelu, žučne soli najvećim dijelom budu upijene i vraćene u jetru, dok manji dio prelazi u debelo crijevo i tu nastavlja svoju ulogu dok na koncu ne bude eliminisan iz organzima stolicom.

Metabolizam- Metabolizam se definiše kao promet hemijskih materija u organizmu. Pošto u tim procesima sudjeluje i promjena energije, metabolizam je praktično promet i promjena hemijskih materija i energije u organizmu. Metaboličke procese treba razgraničiti na dva dijela. Iz hemijskih materija unesenih u organizam, organizam će izgraditi druge hemijske materije, biološki neobično važne, jer su sastavni dio tog organizma. U tom slučaju govori se o anabolizmu. S druge strane, proces kojim se razgrađuju hemijske materije unesene u organizam, najčešće hranom, i one materije iz kojih je organizam sastavljen, naziva se katabolizmom. U normalnim uslovima, anabolizam i katabolizam stoje u ravnoteži. To znači da u prvom redu moraju stajati u ravnoteži materije koje se unose hranom i pićem, sa materijama koje se iz organizma uklanjaju mokraćom, izmetinama, znojem. Poremećaj ravnoteže je u slučajevima kada je unos veći od uklanjanja, odnosno kada je unos manji od uklanjanja. Ovo ima i svoju praktičnu primjenu. Npr. kod održavanja optimalne tjelesne težine .Ako se želi izgubiti na težini, katabolizam mora biti veći od anabolizma i taj se proces mora tako planirati da ne nanese nikakve štetne posljedice po organizam. U suprotnom slučaju, anabolizam mora biti veći od katabolizma, s tim što važe ista pravila opreza.

25 Tri su velike i najvažnije skupine prirodnih hemijskih jedinjenja koje se podvrgavaju metabolizmu; ugljikohidrati, lipidi i proteini. Za ove tri skupine prirodnih hemijskih jedinjenja vezane su u najvećoj mjeri i pretvorbe, odnosno metabolizam energije. Esencijalna hemijska jedinjenja za organizam su, također, i vitamini i minerali, odnosno mineralne soli. Metabolizam životno važnih supstancija čini jednu veliku nauku-biohemiju.

Ugljikohidrati u organizam dospijevaju hranom. Složeni ugljikohidrati u probavnom traktu razgrade se u jednostavne tzv. monosaharide: glukozu, fruktozu i galaktozu (vidjeti: Probava). Glukoza, fruktoza i galaktoza, apsorpcijom kroz crijevnu sluznicu dospijevaju u portalnu krv. Jedan dio fruktoze već za vrijeme ove apsorpcije i prelaza u krv vene porte, prelazi u glukozu. Vena porta dovodi u jetru oko 70 % krvi. Glukoza, galaktoza i ostaci fruktoze iz portalne krvi procesom olakšane difuzije prolaze kroz membranu hepatocita, odnosno jetrine ćelije u citoplazmu. U hepatocitu fruktoza i galaktoza posebnim hemijskim procesom odmah će preći u glukozu. Jetra iz svojih ćelija upućuje glukozu u druge organe za ishranu ili proizvodnju energije.Višak glukoze jetra će pretvoriti u glikogen koji predstavlja rezervni ugljikohidrat isključivo kod ljudi i životinja. Glikogen je velika molekula od glukoznih ostataka, koji hidrolizom ponovo oslobađa glukozu. Proces povezivanja molekula glukoze u molekulu glikogena koji se odvija pod uticajem enzima naziva se glikogeneza. Glikogen se kao rezerva deponuje u ćelijama jetre, kod odraslog čovjeka do količine od oko 100 grama. Ako se smanji koncentracija glukoze u krvi, jetra obrnutim postupkom razgrađuje glikogen u glukozu. Ovaj proces koji također, teče uz pomoć enzima jetre, naziva se glikoenoliza. Na taj način jetra održava normalnu količinu glukoze i krvi u količini od oko 5 mmol/l pod uslovom da čovjek nije ništa jeo posljednjih 3-4 sata. Inače, smatra se da je normalna količina glukoze u krvi 4,16-5,27 mmol/l što se naziva glikemijom (vidjeti: Prilog).Informacije radi treba navesti da sve ćelije u organizmu mogu da deponuju glikogen, naprimjer mišići, ali je uskladištenje najveće u ćelijama jetre. Mogu se postaviti dva logična pitanja: Što će se desiti ako se u organizmu pojavi višak glukoze? Jetra u prvom redu, a zatim mišići, deponovat će višak glukoze u svojim ćelijama kao glikogen. Kako kapacitet ćelija jetre i mišića nije neograničen, dalji višak počinje najvećim dijelom u jetri da se pretvara u masti. Manji dio u masnim ćelijama. Masti nastale u jetri iz glukoze počinju se nagomilavati u masnom tkivu i ćelijama jetre. Ovaj proces pretvaranja glukoze u masti reguliše inzulin. Ukoliko se inzulin nalazi u manjku zbog poremećaja npr.u lučenju pankreasa, dolazi do povišenja sadržaja glukoze u krvi što se naziva hiperglikemijom ( vidjeti također: Dijabetes). Drugo pitanje bi bilo: Šta će se desiti ako se smanji koncentracija ugljikohidrata u organizmu npr.zbog ograničenja unošenja u organizam hrane bogate ugljikohidratima kao što su hljeb, krompir, šećer? U tom slučaju nastaje obrnuti proces. Određene količine glukoze nastaju iz glicerolskog dijela masti. Također i neke aminokiseline koje su sastavni dio proteina relativno lako prelaze u glukozu. Ovaj proces pretvorbe masti i proteina u glukozu naziva se glukoneogeneza. Proizilazi iz ovog kratkog prikaza da jetra predstavlja izvanredan sistem koji reguliše sadržaj glukoze u krvi (dalje vidjeti: Neke direktne i indirektne posljedice oštećenja jetre). Gojazne osobe mogle bi da se zamisle. Da postepeno smanje unošenje ugljikohidrata u organizam smanjivanjem količine hljeba, šećera, krompira. Organizam će početi da troši masno tkivo koje se najčešće nakuplja na stomaku, tvoreći one ružne i neugodne naslage. Kasnije će se vidjeti da ni umjerena fizička aktivnost kod gojaznih osoba neće biti na odmet.

26

Proteini, odnosno bjelančevine koje se unose u organizam hranom, razgrađuju se u probavnom traktu do aminokiselina (vidjeti: Probava). Kao i razgrađeni ugljikohidrati i aminokiseline se apsorbuju u krv vene porte. I sada započinju najsloženiji i najkompleksniji procesi u organizmu koji će iz aminokiseline portalne krvi dati nove bjelančevine karakteristične za taj organizam; strukturne bjelančevine, enzime, gene, bjelančevine mišića, itd, drugim riječima sve ono bez čega se život ne može zamisliti. U portalnoj krvi zadržano je istovremeno 20 aminokiselina, možda i više, ali ovih 20 u većim količinama. Sve te aminokiseline potječu iz proteina uzetih hranom. Od ovog broja aminokiselina 10 može se sintetizovati u samom organizmu. Te aminokiseline nazivamo neesencijalnim. Drugih 10 organizam sintetizuje u vrlo malim količinama ili ih ne sintetizuje uopće, pa se moraju unositi hranom svakodnevno. Smatra se da je količina od 70 grama bjelančevina više nego dovoljna. Kasnije će se vidjeti šta znači pothranjivanje u bjelančevinama. Preko portalne krvi, aminokiseline budu raznesene u krvotok kojim dospijevaju do ćelija organa i tkiva. U krvi, odnosno plazmi, uvijek se nalazi određena količina aminokiselina. Ta standardna količina aminokiselina u krvnoj plazmi se procjenjuje na oko 500 mg/l. Ako se u krvnoj plazmi pojavi višak aminokiselina, prvenstveno jetra, a zatim i ostali organi i tkiva, prihvataju taj višak i deponuju ga u svojim ćelijama kao rezervu u vidu bjelančevina. Javi li se manjak, opet prvenstveno jetra, a zatim i ostali organi, oslobodit će tu rezervu ili višak razgradnjom deponovanih bjelančevina do aminokiselina. Tako se održava stalna ravnoteža. Kapacitet nijednog tkiva nije beskonačan. To se već vidjelo u slučaju deponovanja glukoze. Kada se dostigne gornja granica do koje pojedina tkiva mogu deponovati bjelančevine, odnosno aminokiseline, višak će poslužiti za proizvodnju energije potrebne organizmu, ili će preći u glikogen ili mast i tako se deponovati. Onog momenta kada su se aminokiseline difundirale u ćeliju nekog organa ili tkiva, započinje obrnuti proces od onog u probavnom traktu. Aminokiseline se u ćeliji pod dejstvom različitih enzima i enzimskih sistema pretvaraju, odnosno vežu u bjelančevine, karakteristične za taj organ ili tkivo. Javi li se u nekom organu ili tkivu manjak bjelančevina, drugi organi razgrađuju svoje bjelančevine do aminokiselina i pomoću krvi transportuju ih do tog organa, koji zatim stavara svoje vlastite bjelančevine kojima se pojavio deficit. Tako se održava ravnoteža. U svim ovim procesima jetra igra glavnu ulogu. Čim aminokiseline prodru u ćeliju jetre, a tako je i sa drugim organima, započinje povezivanje u bjelančevine.Tako nastale bjelančevine redovito imaju jajolik ili okrugao oblik, pa se zbog toga nazivaju globularne bjelančevine. Od globularnih bjrlančevina najvažniji su albumini, globulini i fibrinogen, te ćelijski enzimi i hemoglobin, koji svi skupa obavljaju hiljade različitih funkcija i zadataka u organizmu. Najveći dio albumina, fibrinogen i oko 70 % globulina nastaju u jetri. Ostatak globulina sintetizuje retikuleondotelni sistem (RES) i limfno tkivo. To su uglavnom y-globulini koji imaju posebnu ulogu. Albumini su odgovorni za koloidono-osmotski pritisak, globulini imaju mnoge enzimske funkcije, a posebno su odgovorni za prirodnu i stečenu imunost. Fibrinogen sudjeluje u koagulaciji krvi. Ove bjelančevine transportuju se u krv, odnosno krvnu plazmu, i njihov je sadržaj u plazmi prilično konstantan: albumina oko 45 g/l, globulina 25 g/l, fibrinogena 3g/l (vidjeti : Pilog).

27 Neesencijalne aminokiseline sintetizuju se u organizmu procesom koji se naziva transaminacija. Proces transaminacije ne bi mogao da teče bez enzima koji se nazivaju transaminaze, a koji najvećim dijelom nastaju u jetri, odnosno ćeliji jetre. Kod nekih težih oboljenja jetre povezanih sa dezintegracijom ćelije, odnosno nerkozom, transaminaze se u većoj količini oslobađaju u krvnu plazmu, pa njihova pojačana aktivnost u plazmi može biti dobar indikator oboljenja jetre (vidjeti: Hepatitisi). Pri ovim i sličnim procesima u organizmu nastaje jedno otrovno jedinjenje koje se zove amonijak. Zbog toga amonijaka uvijek ima u tolerantnim količinama u krvnoj plazni. Jetra održava ovu tolerantnu količinu amonijaka u plazmi na taj način što ga u svojim ćelijama prevede u neotrovno jedinjenje – ureu, koja se zatim iz organizma izlučuje mokraćom. Ako je jetra oštećena u većoj mjeri kao npr. u cirozi, neće moći prevesti amonijak u ureu, ili neće moći prevesti u dovoljnoj količini. Zbog toga dolazi do nakupljanja amonijaka u krvnoj plazmi što može dovesti do teških posljedica (vidjeti: Odbrana organizma, hepatička koma).

Lipidi, odnosno masti, u probavnom traktu prelaze određene faze probave da bi najzad dospjele u krv u vidu hilomikrona. Dobijeni trigliceridi, fosfolipidi i holesterol, koji ulaze u sastav hilomikrona, najvećim dijelom služe za dobijanje energije potrebne za različite metaboličke procese i tu su sasvim slični sa ulogom ugljikohidrata. Koncentracija hilomikrona je nakon objeda dosta visoka u krvi, tako da je krvna plazma mutna i gotovo žuta od njihovog prisustva. Ubrzo nastaje njihovo uklanjanje iz krvotoka, i to za vrijeme njihovog prolaza kroz kapilare masnog tkiva i jetre. Ovo uklanjanje ima se zahvaliti jednom enzimu – lipoproteinskoj lipazi koja je u većim količinama skoncentrisana u masnom tkivu i jetri i koja hidrolizuje trigliceride i hilomikrone na masne kiseline i glicerol. Nastale masne kiseline vrlo lako difundiraju u masne i jetrine ćelije zahvaljujući dobroj topivosti u ćelijskim membranama. U ćelijama se ponovo ugrađuju u trgiliceride, zahvaljujući ovoga puta glicerolu koji je nastao ćelijskim metabolizmom. Po ovome što je do sada rečeno trgiliceridi se svaki čas razgrađuju na masne kiselinei glicerol i ponovo sintetiziraju iz masnih kiselina i glicerola. To je zaista tako jer na koncu mast čovječijeg organizma razlikuje se od masti bilo životinjskog ili biljnog porijekla koje su u organizam unijete hranom. Pretpostavimo sada da je nekom ili nekim organima tijela za njihove potrebe potrebna energija. Ponovo će u ćelijama masnog tkiva ili jetre doći do masnih kiselina koje kao takve difundiraju natrag u krv. Do organa iz prenose albumini sa kojima se, zahvaljujući električnom naboju, odmah spajaju po izlasku iz ćelije. Obično se na jedan albumin vežu 3 masne kiseline, ali u zavisnosti od nastale situacije može više, čak do 30. Ovo je posebno važno za proizvodnju energije. Pretpostavimo da je organizam u fazi gladovanja ili oboljenja od šećerne bolesti kada vlada deficit ugljikohidrata. Tada se potrebna energija mora namaknuti iz masnih kiselina i neobično je važna brzina transporta masnih kiselina organa kojima je potrebna energija. Kocentracija slobodnih masnih kiselina u plazmi, odnosno serumu, je cca 15 mg/100 ml (vidjeti: Prilog). U jetri nastaju lipoproteini jer u njoj nastaju sinezom najveće količine triglicerida, fosfolipida i holesterola. Lipoproteini su kvalitativno slični hilomikronima i njihova koncetracija u krvi je oko 5 mg/l (vidjeti: Prilog). Iako je uloga lipoproteina u krvnoj plazmi prilično nepoznata, ipak se smatra da je je to put

28 od jetre do masnog tkiva gdje se vrši uskladištenje masti. Masno tkivo i jetra glavni su depoi u kojima se skladišti mast u većim količinama. U masnom tkivu to su masne zalihe i nije dobro ako količina masti u jetri, odnosno hepatocitima, pređe određenu granicu (vidjeti: Masna infiltracija). Naprijed je rečeno da se u jetri iz masnih kiselina ponovo formiraju trigliceridi. Osim toga jetra i razgrađuje masne kiseline na manje spojeve podobne za dobijanje energije, a isto tako sintetizuje holesterol i fosfolipide. U tom pogledu jetrine stanice su najsposobnije za različita pretvaranja. Jetra ima još jedno svojstvo: da zasićene masne kiseline pretvara u nezasićene, što je posebno važno za sva druga tkiva čije ćelije najvećim dijelom, kao građevni materijal, koriste nezasićene masne kiseline. Ako je potrebno za energiju upotrijebiti veće količine lipida, onda se najveći dio razgradnje masnih kiselina na manje molekule, podobne za energetske potrebe, vrši u jetri. Vidjeli smo već da se veće količine ugljikohidrata, u slučaju kada se ne mogu upotrijebiti za proizvodnju energije ili deponovanje u jetri, u vidu glikoglena pretvaraju u lipide, odnosno masti, koje se zatim kao rezerva deponuju u masnom tkivu, što je posebno važno zbog slabog kapaciteta mnogih ćelija da deponuju glikogen. Mast se može deponovati na kilograme, tako da čovjek ima oko 150 puta više energije deponovane u obliku masti nego glikogena, odnosno ugljikohidrata, s tim što gram masti daje oko 2 puta više energije nego gram glikogena. Moramo ovdje skrenuti pažnju na jednu stvar. Kao što je iskorištavanje glukoze u organizmu pod kontrolom inzulina iz pankreasa, tako je isto i ovo pretvaranje ugljikohidrata u masti, također pod kontrolom inzulina. Drugim riječima: nema inzulina – nema ni ove pretvorbe. Ovo je posebno važno kod šećerne bolesti (vidjeti: Inzulin). Napomenimo još i to da se i bjelančevine kao ugljikohidrati mogu prevesti, zahvaljujući jetri, u masti i tako deponovati. Unošenje većih količina hrane u organizam od potrebne za proizvodnju energije vodi u gojaznost, jer se višak ugljikohidrata i bjelančevina pretvori u masti. Navedimo jedan posebno važan slučaj. Jetra, kao što je rečeno, može da sintetizuje nezasićene masne kiseline, ali ne sve. Jetra ne može sintetizovati neke esencijalne nezasićene masne kiseline kao što su linolna, linoleinska i arahidonska pa se moraju uzimati hranom, jer nastaju veće posljedice po organizam. Zbog toga je kod oštećenja jetre veoma važno skrenuti pažnju na one masti koje sadrže te nezasićene masne kiseline. Najbogatiji izvor ovim masnim nezasićenim kiselinama je maslinovo i sojino ulje. Ovim samo želimo skrenuti pažnju na važnost upotrebe maslinovog i sojinog ulja kod svih oboljenja jetre.

JETRENE SMETNJE Disfunkcija jetre je nešto drugo od oboljenja jetre, jer još nema takvog stalnog oštećenja njenih vitalnih funkcija da bi se moglo govoriti o oboljenju jetre. Disfunkcija ili smetnje je mnoo češće od oboljenja jetre i može imati samo negativan utjecaj na imunogeni sistem i nivoe energije. Mnogi pate od simptoma disfunkcije godinama, a da niti ljekari niti praktičari prirodne medicine ne mogu procjeniti odakle potječu ti simptomi. Pokušajmo povezati simptome sa disfunkcijom jetre.

29 1. Nenormalan metabolizam masti: npr. povišen LDL holestrerol a snižen HDL holesterol i povišeni trigliceridi. Sužene arterije zbog taloženja masti, što vodi do povišenog krvnog pritiska, srčanih poremećaja i napada bolesti, ugrađivanju masti i druge npr. masna infiltracija jetre, ugrušci masti u koži (lipomi i drugi tumori), višak težine što vodi debljanju, nemogućnost gubitka težine bez obzira na preduzetu dietu, slab metabolizam, izbočen stomak, celulit. 2. Digestivni problemi: loša probava, refluks, hemoroidi, žučni kamenci i bolesti žučne kesice, netolerancija masne hrane i alkohola, konstipacija, sindrom iritabilnog kolona, bol iznad jetre (gornji desni ugao abdomena i niže desno rebro). 3. Problemi sa šećerom u krvi: želja za šećerom, hipoglikemija i promjenljiv sadržaj šećera u krvi, često povišen sadržaj šećera (tip II diabetesa) kod onih koji pate od masne infilitracije jetre. 4. Nervni sistem: depresija, promjene raspoloženja, npr. ljutina i razdražljivost. Metafizički jetru možemo smatrati kao „mjesto ili sjedište ljutnje“, slaba koncentracija ili „maglovit mozak“, povratna glavobolja (uključujući migrene) povezano sa mukom (gađenjem). 5. Imunogene smetnje: Alergije, akutne sezonske alergijske iritacije, astma, dermatitis, koprivnjača. Multipla senzitivnost na hemikalije i hranu, kožne osipe i upale, povećan rizik od autoimunih oboljenja, sindrom hroničnog umora, fibromialgija. Množenje u povratnim virusnim, bakterijskim i parazitarnim infekcijama. 6. Vanjski znakovi: obložen jezik, zadah iz usta, kožni osip, pruritus (svrbež), intenzivno znojenje, intezivan tjelesni zadah, žuta obojenost očiju, akne rosaceae (crvene ospe oko nosa, obraza i brade), mrke pjege na koži (jetrene pjege), jasni facialni krvni sudovi (kapilari, odnosno vene). 7. Hormonalna neravnoteža: ogleda se u netoleranciji zamjenskoj terapiji, ili prema kontraceptivnoj piluli (npr. sporedni efekat), menopauzalnim simptomima, kao što su navale krvi u lice što može biti ozbiljno i intenzivnije. Svi gore navedeni simptomi su zajednička manifestacija disfunkcija jetre, mada uzroke možemo tražiti i na sasvim drugoj strani. Bilo kako bilo, potrebno je uzroke tražiti od stručnih lica. Detoksif ikacioni putevi u jetri Kroz organizam čovjeka struji krv koja u svome toku odnosno strujanju skuplja sve toksične materije koje se tu prikupe, kao što su: razgradni produkti lijekova, vještačke hemikalije, pesticidi, hormoni. Unutar ćelije jetre postoje prefinjeni mehanizmi koji su sposobni da unište pobrojane štetne materije koje su tu krvlju prodrle, prvenstveno portalnom venom koja krv prikuplja iz organa za probavu hrane, slezene, gušterače... što smo već vidjeli. Svaka štetna supstancija, svaka vještački dobijena hemikalija, pesticid ili hormon, budu razoreni odnosno metabolizirani od enzima koji se nalaze u ćeliji jetre. Mnoge toksične hemikalije koje prodru u organizam topive su u mastima i uljima, ali ne i u vodi. U mastima i uljima topive hemikalije imaju veliki afinitet prema mastima iz tkiva i ćelijskih membrana od kojih su najvećim dijelom sastavljene. Iz tih dijelova, toksini koji su se tu uskladištili u toku godina, mogu se početi izdvajati. Za vrijeme tog oslobađanja, masti, a posebno u njima topivi toksini, mogu biti uzrok mnogih simptoma: glavobolje, slabljenja memorije, bolova u stomaku, muke, zamora, vrtoglavice, lupanja srca i sličnih pojava.

30 Jetra je osposobljena da pretvori u mastima topive hemikalije u hemikalije topive u vodi, tako da mogu lagano da se izluče iz organizma preko vodenih otopina kao što su žuč i mokraća, odnosno urea. Na slijedećoj skici predstavljeni su jetreni detoksifikacioni putevi i esencijalne hranljive materije. Detoksikacioni putevi jetre i esencijalne namirnice.

Detoksikacioni putevi Faza 1.

Potrebne hranljive materije B-vitamini Folna kiselina Glutation Antioksidansi Karotenoidi Sikavica Vitamin E Vitamin C

Faza 2.

Otpadni i u vodi Topivi proizvodi Eliminacija iz

Potreb.hrana Amino kiseline - gultamin - glicin - taurin - cistein fitohemikal. sa sumporom kao npr. bijeli luk

tijela preko

Žučne kese Bubrega Žuči

Urina

Toksini Preko crijeva Proizvodi metabolizma, mikroorganizmi, kontaminanti, insekticidi, pesticidi, dodaci hrani-aditivi, lijekovi, alkohol. Ovo gore ima put detoksifikacije preko jetre. (Cabot. S., 1999.). SLOBODNI RADIKALI Ovo je svakako najprikladnije mjesto da se pozabavimo jednom pojavom koja se zbiva u našem organizmu, a koju nazivamo slobodni radikali. Po definiciji, slobodni radikali su visoko reaktivne molekule, nastale u organizmu i kao takve sposobne da oštete tkiva, tačnije rečeno, ćelije iz kojih su tkiva satavljena. Po definiciji, slobodni radikali su visoko reaktivne molekule sa nesparenim elektronima, koje onda traže iste takve molekule sa nesparenim elektronom da bi se elektroni sparili, i tako čitavu molekulu ponovo doveli u stabilno stanje. Sve je to lijepo zamišljeno, kada bi molekula, ili atom sa nesparenim elektronom, tražio sebi nešto slično, pa da dođe do stabilizacije. Uzimamo primjer kisika. Zbog svojeg mjesta u periodnom sistemu on sadrži ukupno 6 elektrona. Dakle 3x2 sparena elektrona. Pa po toj logici sve je u redu, jer ima sve elektrone sparene. Međutim, u ovakvom kisiku mi koji ga udišemo (pod ovim „mi“ podrazumjeva se sve živo što ga koristi ) sagorjeli bi u trenu. A to nam se ipak ne dešava. Kisik koji se u periodnom sistemu nalazi u grupi VI, a drugoj periodi zahtjeva 8 elektrona po određenim fizikalno-hemijskim zakonima u koje se ovdje ne možemo upuštati. Kako će kisik doći do još 2 elektrona i tako postati daleko manje

31 reaktivan u kojem nećemo sagorjeti? Postoje i druge mogućnosti, ali spojimo taj atom kisika sa drugim atomom kisika, jer ipak treba da dišemo: Ilustracija! Ovdje vidimo 2 atoma kisika od kojih svaki nosi po 3 para elektrona. Šta se sada zbiva? Kada se oni atomi približe dovoljno blizu oni će se spojiti u molekulu. Tu molekulu kisika, nastalu spajanjem 2 atoma kiseonika, u hemiji pišemo kao O2, a možemo to predstaviti i ovako: Ilustracija!

Izgleda kao da su elektroni kisikovih atoma spojeni u dva para elektrona. Nisu oni spojeni, nego one dvije veze govore da tih 4 elektrona odnosno 2 spojena para pripadaju i i jednomi drugom atomu kisika podjednako. Time je zadovoljen uslov da kisikov atom ima 8 elektrona u zajednici sa drugim atomom kisika. Kisik sudjeluje u mnogim oksidacionim procesima pri kojima molekula kisika može ostati bez elektrona tj. ostati sa nesparenim elektronom, što znači da postaje slobodni radikal usto i vrlo reaktivan, pa će prvom prilikom od nekoga drugog zagrabiti elektron i tako sebe stabilizirati, a onog drugog distabilizirati i od njega načiniti slobodni radikal. Da to pokušamo prikazati na slijedeći način: na jednom molekularnom fragmentu, koji može biti fragment neke esencijalne masne kiseline, od kojeg je „zgrabljen“ jedan elektron, pa je čitav taj kompleks kojem pripada ovaj fragment, ostao bez jednog elektrona i tako i sam postao slobodni radikal, ali i oštećen za jedan elektron. U organizmu se dešava ogroman broj ovakvih drama u kojima sudjeluju slobodni radikali:

Precizno nacrtati ovo po rukopisu! H H H H

H

- C - C = C - C - CH

H

Ponovimo: Slobodni radikal je molekularni fragment ili element sa nesparenim elektronom, što prikazuje i gornja skica. Slobodni radikal može živjeti djelić sekunde, njegovo kretanje kroz organizam je brzinom svjetlosti, a oštećenja koja proizvode su ireverzibilna, naročito na ćelijama srčanog mišićja, nervnih ćelija, te nekih senzornih ćelija imunog sistema. Slobodni radikali uvijek su prisutni u organizmu u nekom normalnom broju, jer biohemijski procesi koji se normalno zbivaju u organizmu, vode do stvaranja slobodnih radikala, te organizam može da ih drži pod kontrolom. U tim uslovima slobodni radikali mogu biti i od znatne koristi. O tome sada nećemo ovdje, već u onoom dijelu koji govori o tome kako ni đao nije crn kao što ga zamišljaju. Ali, ipak navedimo, da uzmimo, slobodni radikali koje stvara imunogeni sistem razaraju viruse i bakterije.

32 Ako postoji stvaranje velikog broja slobodnih radikala, tada mogu da nastanu veliki problemi, jer to stimulira stvaranje još većeg broja. Nemoguće ih je uhvatiti ili prikovati za jedno mjesto, jer se stalno kreću s mjesta na mjesto, kako rekosmo brzinom svjetlosti, da bi se onda vratili u djeliću sekunde. Slikovito to možemo predstaviti kao logorsku vatru ili vatru koja nas grije u hladnim mjesecima godine. Prvo, vatru moramo potpaliti. Zatim vatra gori i od njeg iskaču ili frcaju varnice koje možemo uporediti sa slobodnim radikalima. Nezgoda leži u tome što nam varnica može uletjeti u oko, opržiti po tijelu ili progorjeti odjeću. Drugim riječima nanijeti veću ili manju štetu. Na koncu vatra jenjava, pa ako želimo da nas i dalje grije, moramo davati novo gorivo. U naš organizam moramo dodavati gorivo, za vrijeme te vatre u organizmu, takođe izlijeću varnice u obliku slobodnih radikala. Ako vatra u organizmu počne da jenjava, moramo staviti gorivo, prvenstveno u obliku ugljikohidrata, bjelančevima i masti. Slobodni radikali mogu da oštete tkiva, pojedine organe, kratko rečeno ćelije, odnosno membrane ćelija. Membrane ćelija sadrže određene vrste molekula o čemu smo mnogo ranije već govorili, a koje raspolažu tačno definisanim osobinama. Slobodni radikali oštećuju membrane ćelija, ometajući njihovu sposobnost da šalju i primaju od drugih ćelija, i da apsorbuju potrebne hranljive materije, kao i da eliminišu otpadne produkte. Slobodni radikali takođe oštećuju ćelijske nukleinske kiseline, DNA i mitohondrije. Mitohondrije su, unutar ćelijske strukture, zadužene za proizvodnju energije, praktički energane ćelija, koje daju porebnu energiju ćelijama i tkivima za otpimalnu funkciju. Nedostatak energije organizam osjeća kao zamor, bolove, a organi počinju funkcionisati sa smanjenim kapacitetom. Oštećenja slobodnim radikalima osjeća se najviše na organima bogatim kisikom: oči, mozak, pluća, bubrezi, krv... i uključena su u slijedeća oboljenja: oboljenja bubrega, diabetes, pankreatitis, oštećenja jetre, upale probavnog sistema, oboljenja pluća, oboljenja oka (makularna degeneracija, katarakte), oboljenja nervnog sistema (Parkinsonova bolest, Alzheimerova bolest, multipla skleroza), bolesti koje napadaju crvena krvna zrnca (srpasta anemija, perniciozna anemija), višak željeza, autoimune bolesti (autoimuni hepatitis – AIH, reumatioidni artritis, lupus), a najviše infektivnih bolesti (TBC, AID, malaria). Slobodni radikali takođe štetno djeluju i na sinteze proteina, a to je od vitalne važnosti za regeneraciju tkiva. Pretjerano stvaranje slobodnih radikala, povezano je i sa gubitkom kolagena, što je od posebne važnosti, jer je kolagen jedan od najvažnijih proteina, kao sastavni dio vezivnog tkiva, od kojeg je većim dijelom građeno i ljudsko tkvio. Interesantno je napomenuti da je molekula kolagena čvršća od čelične žice jednake težine. Kolagen daje čvrstoću koži, vezivnom tkivu, žilama, kostima i zubima. Interesantno je navesti da, snižavajući nivo kisika i stvarajući kisele uslove u organizmu, slobodni radikali stvaraju neprekidan ciklus, jer visoka kiselost povećava stvaranje slobodnih radikala. Osobe sa acidozom više su naklonjene razvoju hronične degenerativne bolesti kao što su srčana oboljenja, srčani udari, artritis. Postoje različiti faktori koji dovode do stvaranja velikog broja slobodnih radikala. Jedan od glavnih faktora je način ishrane. Organizam iz hranljivih materija i kisika stvara energiju. U tim oksidacijskim procesima, molekule kiseonika, naravno ne sve, izlaze oštećene za po jedan elektron, tj. izlaze kao slobodni radikali. Mada je kisik od neprocjenjive vrijednosti za svaki organski život, pa i za čovjekov, mnogi od njih iz tih oksidacijskih procesa izlaze oštećeni za jedan elektron tj. izlaze u vidu slobodnih radikala, koji mogu da izazovu oštećenja organizma posebno u nekim uslovima. Prehrana sa visokim sadržajem masti dovodi do porasta aktivnosti

33 slobodnih radikala, jer se prilikom oksidacije masti, stvara njihov veći broj, nego kod oksidacije ugljikohidrata ili proteina. Prema jednom slikovitom prikazu (Erasmus U., 1993) to su uzročni zlikovci u biohemijskoj drami degenerativnih oboljenja. To su horde zluradih, zločinačkih terorista sakrivenih u našim tijelima. Međutim, moramo se prisjetiti i one maksime ili gesla koje glasi: Ni đavo nije crn kao što izgleda! Krenimo od tog načela. Slobodni radikali koje stvara imuni sistem, razaraju bakterije i viruse, ili su uključeni u stvaranje vitalnih hormona. Aktiviraju neke enzime i enzimske sisteme koji su potrebni za život. Slobodni radikali su takođe potrebni za proizvodnju energije i gore navedenih supstancija koje organizam zahtjeva. Naravno, u nekim optimalnim količinama. Potrebno je reći: ovakve funkcije slobodni radikali mogu obavljati samo u slučaju da ih organizam drži pod kontrolom. Hraniti se masnom hranom, koja je uz to pripremljena na visokim temperaturama, naročito pržena hrana na ulju, može da proizvede veliki broj slobodnih radikala. Veliki broj slobodnih radikala može preusmjeriti put po kojem ćelija šifrira genetski materijal, što može dovesti do greške u proteinskoj sintezi. Imuni sistem će tada pokušati uništiti taj izmjenjeni protein, kao stranu supstanciju. Stvaranje izmijenjenih proteina, mogu čak oštetiti imuni sistem i dovesti do leukemije i drugih tipova raka, kao i nekih drugih oboljenja. Da se ovdje još pozabavimo slobodnim radikalima u vezi sa jetrom i još nekim detaljima. Slobodni radikali mogu napasti i prodrijeti kroz membranu ćelije jetre i izazvati ozbiljna oštećenja i membrane i čitave ćelije. Ovaj napad slobodnih radikala na membranu i ćeliju jetre možemo nazvati oksidativnim stresom. Višak željeza u krvi, iznad fizioloških granica, može takođe dovesti do stvaranja slobodnih radikala. Ako ovaj višak željeza povežemo sa uzimanjem alkohola, onda oksidativni stres na membranu i ćeliju jetre može biti mnogo snažniji, što može dalje izazvati mnogo ozbiljnija oštećenja membrane i ćelije. Kao odgovor, odnosno obranu od oksidativnog stresa, organizam proizvodi mnoge hemijske supstancije: enzime, koenzime i druge materije koje nazivamo antioksidantima, a koji onesposobe najvećim dijelom ili potpuno svaki slobodni radikal koji se može pojaviti. Jedan od najpoznatijih antioksidanata kojeg proizvodi jetra je glutation. O glutationu i drugim antioksidantima pišemo odmah poslije slobodnih radikala. Radikali mogu napasti i prodrijeti kroz membranu ćelije jetre i izazvati ozbiljna oštećenja i membrane i čitave ćelije. Ovaj napad slobodnih radikala na membranu i ćeliju jetre možemo nazvati oksidativnim stresom. Višak željeza u krvi, iznad fizioloških granica, može takođe dovesti do stvaranja slobodnih radikala. Ako ovaj višak željeza povežemo sa uzimanjem alkohola onda oksidativni stres na membranu i ćeliju jetre može biti mnogo snažniji, što može dalje izazvati mnogo ozbiljnija ošećenja membrane i ćelije. Najverovatnije da alkohol slabi sposobnost jetre da proizvodi glutation, pa na taj način doprinosi oštećenju jetre. Neke antioksidante organizam ne može proizvesti kao što su vitamini A, C i E. Dakle, prema definiciji, antioksidanti razaraju slobodne radikale i tako štite ćelije organizma na svim nivoima, pa tako i ćelije jetre. Definicija vrlo dobra, osim što je ostalo nepoznato šta su to slobodni radikali. Slobodni radikali su prema jednoj jednostavnoj definiciji „toksični“, visoko reaktivni proizvodi koji nastaju u organizmu tokom različitih procesa, a u prvome redu tokom procesa probave i metabolizma hrane. Može se to kazati i ovako: slobodni

34 radikal je atom ili grupa već spojenih atoma koji sadrže najmanje 1 nespareni elektron, negativno električki nabijenu česticu koji se obično javljaju u parovima, stvarajući tako hemijski stabilnu grupaciju. U slučaju da elektron nije sparen, on će se lako spariti sa sličnim atomom ili atomskom grupom dovodeći do hemijske reakcije i stvaranja stabilnog spoja. Definicija, dakle, nešto složenija. Pri tome procesu sparivanja i stvaranja stabilnih spojeva mogu oštetiti i izazvati dramatične promjene u tijelu na različitim nivoima. Slobodni radikali najčešće nastaju prilikom metaboličkih procesa u organizmu zbog njihove visoke hemijske reaktivnosti, a njihov vijek trajanja je vrlo kratak – mali dio sekunde. Jedan od najčešćih slobodnih radikala je onaj sa kisikom koji je na neki način elektronski deformisan jer raspolaže sa jednim nesparenim elektronom. Poznat je pod imenom oksigen slobodni radikal. Biohemijski procesi koji se dešavaju u organizmu, u normalnim uslovima vode do stvaranja slobodnih radikala i u normalnim uslovima organizam može da ih drži pod kontrolom. Međutim, ako se stvaranje slobodnih radikala otme kontroli, tada može doći do oštećenja ćelija i tkiva. I još nešto: prekomjerno stvaranje slobodnih radikala stimuliše stvaranje povećanog broja drugih slobodnih radikala, što normalno vodi do još većeg oštećenja ćelija i tkiva.

ANTIOKSIDANSI Svrstati antioksidanse među vitamine, možda i ima neke logike, jer neki glavni antioksidansi pripadaju vitaminima. Ako su neki vitamini glavni antioksidansi, koji se žestoko bore protiv slobodnih radikala, onda ima logike o njima govoriti u blizini vitamina. Možda nije loše da se tu u blizini nađu i slobodni radikali kao glavni neprijatelji vitamina – antioksidanata. Antioksidante možemo definisati kao supstancije koje štite ćelije od razornog djelovanja slobodnih radikala. To su prirodne biohemijske supstancije. Pošto se slobodni radikali stalno stvaraju, prozilazi da se i antioksidanti u kontinuitetu bore protiv njih. Ukoliko se formira više radikala, što zavisi od kvantiteta i kvaliteta ishrane, to je potrebno i više antioksidanata da ih likvidira. Mi hranom najčešće unosimo određene aktioksidante u organizam, što može biti sasvim nedovoljno bez obzira na znatnu podršku prirodnih aktioksidanata koje proizvodi i sam organizam, a koje smo već spomenuli, ali nije zgorega da ponovimo; glutation kojeg proizvodi jetra, hormon melatonin koji nije vezan samo za jedan dio ili samo neke ćelije, već prožima sve ćelije u bilo kojem dijelu tijela, a može da prodre i u mitohondrije koje su pratički „energane“ ćelija. Po svemu sudeći može zaštititi i mitohondrije od agresivnog djelovanja slobodnih radikala. Postoje i neki podaci da melatonin može inhibirati i rast raka, prilagođavati imuni sistem, te štititi od degenaritvnih bolesti. Potvrđeno je da stimuliše glutation peroksidazu koja je takođe antioksidant. O melatoninu bi mogli još dosta govoriti, ali on nas ovdje interesuje samo kao antioksidant. Recimo samo kao interesantnu stvar da nastaje za vrijeme sna, a da se nastajanje odmah prekida kada se svjetlo upali! Čini se da smo prebrzo prešli preko glutationa. Za njega treba reći da je snažan antioksidant, koji se u većoj količini deponuje u jetri, gdje vrši detoksifikaciju štetnih spojeva tako da se uklanja iz organizma preko žuči. Nešto glutationa odlazi i u krv gdje pomaže u održavanju integriteta crvenih krvnih zrnaca, a takođe i štiti bijela krvna zrnca.

35 Koenzim Q10 je isto tako snažan antioksidant koje smo zbog njegove važnosti i sličnosti za vitaminima posebno obradili. Ove antioksidante proizvodi organizam za neke svoje druge vrlo značajne potrebe, a takođe, nikako ne smijemo kazati: usputno djeluju kao antioksidanti. Neke antioksidante kao što su vitamini; A, C i E organizam uopše ne proizvodi, pa ih moramo hranom unijeti. To su gore navedeni vitamini koje detaljnije obrađujemo na drugom mjestu (vidjeti ove vitamine). Ovdje treba navesti jednu interesantnu stvar. Naime, biljka borovnica (crna borovnica, crna jagoda, divlja mrča, Vaccinium myrrtillus, Linné), je moćan antioksidant prirodnog porijekla. O ovoj biljci govorimo opširnije na drugom mjestu. Sadrži prirodne antioksidante koji održavaju kapilarne zidove jakim i fleksibilnim. Naučne studije pokazuju da antocijanidi iz plodova ove biljke djeluju kao antioksidanti i 50 puta intenzivnije od vitamina E, a 10 puta intenzivnije od vitamina C. O bijelom luku govorili smo kao o sveljekovitoj biljci. Da je jedna od najljekovitijih biljaka to je poznato još od najstarijih vremena. Bijeli luk štiti od slobodnih radikala zahvaljujući prisustvu cinka i selena, vitaminu C i mnogim drugim sastojcima kao što su beta-karoten te neke amino-kiseline otkrivene u bijelom luku. O bijelom luku govorimo detaljnije na drugom mjestu. Čičak (Arctium lappa, Linné) pored velikog broja pozitivnih dejstava na ljudski organizam, o čemu govorimo na drugom mjestu, pokazao se je kao snažan antioksidans sposoban da ukloni slobodne radikale, posebno kada se upotrijebi u kombinaciji sa vitaminom E. Pošto pomaže u kontroli ćelijskih mutacija, koristan je u zaštiti protiv raka. Ovdje se prvenstveno misli na korijen čička (Radix Bardanae), a zatim i na sjeme, pa na čitavu biljku. Kurkuma (Curcuma longa, Linné) dobro je poznati začin koji potječe iz gore navedene biljke koja se uzgaja na mnogim mjestima u svijetu (vidjeti detaljnije ovu biljku). Pored mnogih drugih osobina, biljka, tačnije rečeno kurkumin, žuti pigment, djeluje kao antioksidats. Kurkumina (tumerona) ima i oko 60% u etarskom ulju koje se dobija iz korjena ove biljke. Gingko (Gingko biloba, Linné). Amerikanci (Peirce A. 1999) ovu biljku odnosno njene preparate ocjenjuju najprestižnijom ocjenom – 1. Smatra se za vrlo snažan antioksidant koji djeluje na mozak, retinu (mrežnjaču) i kardiovaskularni sistem. Proizvodi se u različitim formama npr. kapsulama ili tabletama. Može i u ekstraktima za inravenoznu upotrebu. Najbolja doza je 40 mg u kapsulama ili tabletama 3 puta dnevno. Pomaće kod „čišćenja“ potencijalno opsanih čestica koje nose neki naboj koji može da izazove rak u tkviu tijela. Dodajmo za glutation: može se uzimati kao dodatak prehrani. Međutim, glutation je protein koji nastaje u jetri iz aminokiselina: sicsteina, glutaminske kiseline i glycina. Kao i svi ostali, tako je i glutation kao protein podvrgnut destrukciji u dvanestopalačnom crijevu (vidjeti: Probava hrane: proteini) do aminokiselina. Uzeti glutation oralno, tj. preko usta kao dodatak prehrani praktički nema svrhe. Zato se preporučuje uzimati glutation u takvoj formi da se može staviti pod jezik (sublingualis), rektalno ili intravenozno. Posebno je važno da se stvaranje glutationa u tijelu može potpomoći uzimanjem aditiva hrani: hormona: DeHydroEpiAndrosterona (DHEA); NAcetylCysteina (NAC) ili L-cysteina odnosno L-mehtionina. Da bi malo predahnuli od ovog zamornog štiva, zaključimo: proučavanja sugerišu da je ovo bolji put za porast glutationa, odnosno njegovog nivoa, nego uzimanje samog glutationa kao dodatka. Drugim riječima, uzimimo mi samo aditive

36 koji se mogu naći u specijalizovanim apotekama, a jetri ostavimo da se ona pobrine za sintezu glutationa. Isplati se to jer je glutation moćan antioksidant i ostalo što smo već rekli, a metabolizira i različite karcinogene, aktivira neke imune ćelije, inhibira angiogenezu, što znači procese stvaranja u krvnim sudovima uslova za rast tumora. Glugation i NAC, to je već otkriveno, ublažavaju sporedne efekte kod hemoterapije. I još mnogo toga drugog, ali već smo i do sada izašli izvan konteksta ovog rada. Dietetske dopune kod hepatitisa, a takođe i kao borca protiv slobodih radikala, možemo navesti i alfa-lipoinsku kiselinu koja predstavlja snažan antioksidans. Ova kiselina (ALA) pojavljuje se i sama kao antioksidans protiv slobodnih radikala, ali što je posebno važno vrši „reciklažu“ vitamin E i C takođe jakih antioksidanasa i ponovo vraća njihove antioksidativne osobine kao antioksidanasa. Što se tiče odnosa ALA prema jetri, odnosno oboljenju jetre, pokazuje svoje osobine kao imuno-stimulator, zaštitnik jetre, regenerator jetre, pojačava memoriju i jasnoću misli, smanjuje mogućnost pojave raka u jetri. Još bi se mnogo moglo govoriti o osobinama ALA, ali ovdje treba završiti činjenicom da organizam ne proizvodi dovoljno ALA, ali pronađeno je da se nalazi u mnogom povrću kao npr. u spanaću, prokulama i jezgrama bilja. ALA se može naći i u apotekama. Za pomoć organizmu odnosno podupiranje snaga organizma, uzimati 50-100 mg dnevno. Kod akutnih ili hroničnih oboljenja: 300 mg 2 puta dnevno. Kontraindikacije nisu poznate kod normalnih doza sve do 1.800 mg dnevno. Selen – spomenuli u odjeljku: Mineralne soli i mikroelementi (str. )- po svojim osobinama djeluje protiv tumora, pojačava imuni sistem, antioksidans je i vrši detoksifikaciju organa i organizma. Što se tiče jetre odnosno bolesti jetre potreban je za efikasno funkcioniranje glutation peroksidaze, koja pomaže u čišćenju otrova iz organizma (detoksifikacija), štiti ćelijsku DNA od karcinogena (pomaže u spječavanju karcinoma jetre). Osim toga stimuliše i imune i tioridne funkcije. Doziranje: 50-200 mcg (mili centigrama) dnevno. Kod aktivne bolesti jetre doza koja se sugeriše je 200 mcg dnevno. Ne smije se prekoračiti doza od 200 mcg dnevno jer je ekstremno otrovan. N-acetilcistein (NAC) je prethodnik glulationa. Aminokiselina – cistein je potrebna da proizvede glutation koji je izrazit borac protiv slobodnih radikala (NAC)i upotrebljava se za detoksifikaciju od hemikalija i drugih otrova jetre i limocita. Snažan je detoksifikator alkohola, duhanskog dima i zagađivača u životnoj sredini. Njegovo djelovanje možemo opisati kao antitoksika, antioksidansa, zaštitnika jetr,. imunomodulatora, protuvirusnog sredstva kod HCV-a, normalizuje i sredstva koje podižu nivo glutationa. Kod oboljenja jetre to je imunostimulator, zaštitnik jetre, a sprječava i nastanak raka, djeluje sinergički sa interferonom. Uzimanje NAC kao dodatka potpomaže nivo protektivnih enzima u tijelu tako usporavajući neka oštećenja ćelija karakteristična za starenje. Dozira se obično 500600 mg na dan, 3 puta dnevno sa hranom. Djelovanje NAC se pojačava u prisustvu vitamina C, cinka i selena. Ako je jetra ozbiljno oštećena, umjesto NAC upotrijebiti glutation. Pacijenti koji boluju od diabetesa treba prvo da se konzultuju s sa ljekarom prije upotrebe NAC. Metabolizam NAC upotrebljava minerale iz tijela, posebno cink i bakar. U tome slučaju kao dodaci služe, i treba ih dodavati u helatnoj formi hrani, cink i bakar. Ovo je potrebno, jer NAC može ometati efekat inzulina. Selen sprječava tumore, pojačava imuni sistem, djeluje kao antioksidant. U zajedništvu sa vitaminom E štiti tkiva i ćelijske membrane.

37

SKLADIŠNA FUNKCIJA JETRE Skladištenje krvi – Jetra je velik, rastegljiv organ. Naprijed je rečeno da glavnu količinu krvi u jetru dovodi portna vena. Proticanje krvi kroz venske sinuse omogućeno je na bazi razlika venskih pritisaka u portalnoj veni i veni jetre koja odvodi svu krv iz jetre. Šta će se desiti ako poraste krvni pritisak u portalnoj veni vidjet će se kasnije (vidjeti: Ciroza, ascites). Međutim, može se desiti obrnuti slučaj, najčešće zbog zatajivanja srca, kada poraste krvni pritisak u veni jetre u odnosu na portalni pritisak. Tada krv počinje da se nagomilava u venskim sinusima i venskom sistemu jetre. Zbog ove navale krvi u jetru koja se naziva kongestija, jetra se rastegne i nabrekne jer se u njoj tada nakupi i do 0,5 litara krvi više od normalne količine. Jetra nije programirana za ovoliko deponovanje krvi, odnosno kongestiju, pa je treba što prije rasteretiti dovođenjem u red osnovnog uzorka kongestije. Kongestija može dovesti do nekroze mnogih jetrinih ćelija i drugih struktura jetrinog parenhima. Jedan od najčešćih uzroka kongestije jetre je zastajivanje i problemi sa srcem zbog čega često dolazi do povišenja centralnog venskog pritiska. Protok krvi kroz jetru je oko 1,4 litra/min ili oko 29% ukupnog minutnog volumena srca, zbog čega se u jetri svakog trenutka nalazi količina krvi od oko 0,5 litara. U slučaju nekog neredovnog stanja, naprimjer krvavljenja, ta će krv iz venskih sinusa ući u cirkulaciju i na taj način koliko-toliko nadomjestiti izgubljenu krv. Dakle, jetra je veliki rezervoar krvi. U normalnom stanju u njoj se uvijek nalazi oko 0,5 litara krvi, a u slučaju kongrestije može da primi dodatnih 0,5 litara. Skladištenje vitamina i minerala - Od posebnoog interesa je skladištenje vitamina A, D i B12, a od minerala, željeza u jetri. Jetra je toliko bogata ovim vitaminima i željezom, da se u medicinske svrhe koristi jetra nekih životinja u slučaju deficita sa ovim vitaminima ili željezom. Količina vitamina A uskladištenog u jetri je tolika da može spriječiti avitominozu A u toku od gotovo dvije godine. Slična je situacija i sa vitaminima D i B12 kojih u jetri ima toliko da se može spriječiti avitaminoza u toku od gotovo četiri mjeseca. Što se tiče željeza, ono je uskladišteno u jetri u obliku feritina. Feritin nastaje iz viška željeza koje se nađe u organizmu i apoferitina čija je glavna karakteristika da veže veće ili manje količine željeza u feritin koji se zatim uskladišti u jetri. Ako se smanji količina željeza u organizmu, feritin ga lahko otpušta i na taj način uspostavlja ravnotežu.

OBRANA ORGANIZMA Putovi za prodiranje štetnih materijala u organizam su različiti. Bakterije ili njima slične čestice mogu prodrijeti hranom, vazduhom ili na druge načine. Mnoge hemijske materije mogu se unijeti spolja najčešće preko digestivnog trakta, ili pak nastaju u samome organizmu tokom endogenog metabolizma i predstavljaju toksine kojih se organizam mora osloboditi. Za različite bakterije jedan od omiljenih putova prodiranja je gastrointestinalni trakt. Sluznica crijeva propusti bakterije u krv portne vene. Portna krv, kao što je već rečeno, donosi veliki dio krvi u jetru, dakle, mora proći kroz sinuse

38 jetre. Jetrini sinusi obloženi su makrofagimas koje smo već upoznali pod imenom Kupfferovih ćelija. Kupfferove ćelije predstavljaju pravi filter za bakterije, jer procesom fagocitoze, koji predstavlja hemijsko-enzimsko razaranje bakterija, praktički „proždiru“, i to tako efikasno da više od 99% bakterija bude uništeno i tako spriječeno da prodru u opći krvni optok. Prema nekim podacima, Kupfferove ćelije su u stanju da fagocitiraju bakteriju u roku od samo 1/100 sekunde. Kupfferove ćelije pripadaju retikuleondotlnom sistemu (RES) koji ima tu sposobnost da fagocitira ne samo bakterije već i druge strane čestice u krvi. Kupfferove ćilije vezane su za jetru. U slučaju porasta broja bakterija ili kojeg drugog otpadnog materijala u krvi, postoji mogućnost istovremenog porasta broja i Kupfferovih ćelija. Tokom metabolizma, u organizmu nastaju mnoge hemijske materije (endogene, nastale endogenim matebolizmom) ili se unose u organizam spolja, najčešće digestivnim putem (egzogene, ksenobiotici) koje pokazuju izvjesna toksična svojstva pa ih se organizam mora brzo oslobađati. Tokom endogenog metabolizma proteina, nastaje jedno toksično jedinjenje koje se zove amonijak, kojeg jetra prevede u ureu, pa se kao takav brzo izlučuje iz organizma preko bubrega. Dakle, jedan od putova za eliminaciju toksičnih, u vodi topivih jedinjenja, je mokraćom preko bubrega. U vodi netopive, ali u mastima topive, toksične hemijske materije u koje spadaju naprimjer: lijekovi, sredstva za zaštitu bilja, konzervansi i slično, što dospijevaju u organizam, dolaze do jetre, odnosno jetrinih ćelija, gdje se vrši njihova biotransformacija iz liposolubilnih u hidrosolubilne, odnosno u vodi topive, čime se stvaraju uslovi za njihovu eliminaciju preko bubrega ili žuči. Ovo su primjeri „detoksikacione“ obrane organizma, što je jedna od funkcije jetre. Navedeno je „detoksikaciona“ jer se mora primijetiti da mnoge liposolubilne, dakle u mastima topive hemijske supstancije, nisu toksične, već da to postaju kada biotransformacijom u jetri postanu hidrosolubilne, odnosno u vodi topive. Jetra eliminiše iz organizma raznovrsne lijekove, npr. Pencilin, sulfonamide i slično ili hormone kao što su steroidni hormoni (estrogen, aldosteron) čije bi nakupljanje u organizmu imalo dalekosežne posljedice na taj način što ih izluči u žuč, a zatim preko crijeva i stolice van organizma. Kao mala rekapituacija može se reći sljedeće: skoro 2 kilograma težine jetre u organizmu čovjeka predstavlja jetru kao najveću žlijezdu, a u vezi stim i brojne uloge i funkcije koje obavlja. Brojne su njene funkcije u varenju hrane, iskorištavanju, odnosno metabolizmu, hemastopoezi, hormonalnim procesima, enzimskim i vitaminskim funkcijama, u funkciji regulacije i slično. Jetra nije samo filter smješten između organa za varenje i organizma. Svoje proizvode ona luči ili direktno u digestivni trakt, ili direktno u krvotok. To je i proizvođač žuči i endokrina žlijezda, koja utječe na opću ravnotežu organizma. Hiljade reakcija, koje se u njoj zbivaju ili koje ona pokreće, jasno govore koliko je to osjetljiv organ. S njom treba postupati s punim razumom i ne dovoditi je često u iskušenje. Jetra tako funkcionište i tako je treba čuvati, jer ako ona oboli povlači za sobom niz direktnih i indirektnih posljedica za čitav organizam. Jetra je najveći organ u tijelu čovjeka. I ne samo to, obavlja preko 500 funkcija, prečišćavajući praktički sve što u organizam unosimo. Radeći na održavanju stabilnosti i harmoniji između različitih sistema organizma, funkcija jetre najvećim dijelom sudjeluje u održavanju automatizma na kojem počiva život organizma. Jetra je glavni centar za snabdjevanje, dotur kao i regulisanje hiljada esencijalnih supstancija u organizmu i sistemima organizma, takođe i uklanjanje miliona toksičnih materija koje svakodnevno ulaze u organizam. To su zadaci jetre.

39 Jetra obavlja ovu poslednju funkciju skupljajući toksični otpad iz krvi, koja protiče kroz jetru u količini od oko 1,4 litara u minuti. Kada krv uđe u jetru, posebne imune ćelije i enzimi uklanjaju i razaraju patogene bakterije i druge strane materije. Ćelije jetre – hepatociti, u stanju su da stvore nove enzime za svaku novu beskorisnu materiju koja uđe u jetru. Ta sposobnost jetre da odmah pronađe enzime je ono što jetru čini snažnim uništivačem otrova ili stručno rečeno detoksifikatorom. Moramo se ovdje ponovo i češće baviti enzimima, jer su enzimi posebno komponovani živući proteini bitni za svaku hemijsku reakciju i normalne aktivnosti organa, tkiva i ćelija. Neophodni su za proizvodnju energije što zahtjeva proces celularnih funkcija. Neki Enzimi omogučavaju tijelu da probavi i asimilira hranu, dok drugi pomažu organizmu da se oslobodi toksina, odnosno otrova i celularnih otpadaka. Da sada nastavimo dalje o problemima jetre. Treba reći da opasne, toksične materije hepatociti lako uništavaju, uklanjajući višak, uzmimo hormona kao što su estrogen, kortizol ili adrenalin (epinefrin) koji cirkulišu u krvi. Enzimski sistem hepatocita radi u ciklusu od dvije faze, prva je da detoksificira toksin, a drugi je da ga prepravi u takvu molekularnu strukturu koja je topiva u vodi, pa kao takva može da se izdvoji u urin ili feces. Ako jetra nije u stanju da detoksificira toksin, dolazi do pogoršanja zbog nagomilavanja toksina i tako postaje teže da se toksin eliminiše. Rezultat je onda da toksin cirkuliše krvlju, te da se akumulira u mastim a i tkivima mišića.

ŠTA POSEBNO ŠTETNO DJELUJE NA JETRU? Alkohol Alkoholizam ili zloupotreba alkohola mora se staviti na prvo mjesto. Ovdje se ne možemo baviti problemom alkoholizma, ne zbog težine da se taj termin definiše, niti zbog socijalnih ili kliničkih sindroma, već zbog činjenice da je taj problem nevjerovatno kompleksan i obiman. Također se ne možemo baviti ni sudbinom alkohola kada je već dospio u organizam, jer to uključuje toliko složenu biohemijsku problematiku i činjenice uz učešće velikog broja biohemijskih faktora, da bi oduzelo jako mnogo prostora. Mi ćemo se ovdje baviti samo najužim izborom činjenica u vezi sa jetrom, zanemarujući pri tome utjecaje alkohola na druge organe, posebno na ponašanje ljudi. Potrebno je ovdje napomenuti da postoji velika individualna osjetljivost na alkohol. Postoje osobe, hronični alkoholičari, koji svakodnevno uzimaju veće klličine alkohola, a da im se pri tome uopće ne ošteti jetra niti njezine funkcije. Bez obira na to, u oko 60% ciroza jetre uzrok je bio hronični alkoholizam. Da za početak pokušamo definisati šta je potreba, a što zloupotreba alkohola. Prema mnogobrojnim podacima naučnih istraživanja može se zaključiti da je granica, iza koje počinju toksični efekti alkohola na jetru, oko 50 mg čistog alkohola za muškarce, a za žene, zbog genetskih i hormonalnih razlika znatno niže, najviše do polovine doze za muškarce. Sve svoje energetske potrebe organizam podmiruje uzimanjem hrane koja se sastoji od ugljikohidrata, masti i bjelančevina. I alkohol daje izvjesnu količinu energije organizmu, mada ne prolazi kroz složeni proces probave hrane, već samo

40 metabolizma. Nije prirodna hrana. Hroničnim alkoholičarima može se smatrati onaj koji više od 20% potrebne tjelesne energije nadoknađuje alkoholom. Pošto alkohol daje određenu količinu energije organizmu, on istiskuje time potrebu za hranom, što se negativno manifestuje, u prvom redu zbog slabijeg unošenja bjelančevina. Ranije smo vidjeli (ćelija jetre – hepatocit) sastav bioloških membrana na koje alkohol razorno djeluje jer je odlično organsko otapalo, zbog čega organizam nastoji da ga se oslobodi vrlo složenim biohemijskim procesom razgradnje do ugljendioksida i vode. Oko 80% alkohola razgrađuje se u jetri, zato je jetra najizloženiji rogan u biohemijskom pogledu na djelovanje alkohola. Ostatak se razgradi u crijevima, plućima, mišićima i bubrezima, možda čak i jedan mali dio u mozgu. Jetra nije angažovana samo u razgradnji alkohola već i u metabolizmu razgradnih produkta na putu do ugljendioksida i vode. Naprijed je rečeno (vidjeti: Metabolizam ugljikohidrata) da jetra održava konstantnim sadržaj glukoze u krvi razgradnjom glikogena (glikogenoliza). Povećani sadržaj alkohola u jetri može dovesti do povećane glikolize, što dovodi do povišenja koncentracije glukoze u krvi – hiperglikemije. Alkohol ima još jednu osobinu a ta je da koči glukoneogenezu (također vidjeti: Metabolizam ugljikohidrata), što može dovesti do smanjenja količine glukoze u krvi, odnosno hipoglikemije. U nekim drastičnim slučajevima kod ljudi koji gladuju zbog niskog sadržaja glikogena u jetri, alkohol može izazvati komatozno ili polukomatozno stanje čak i sa letalnim završetkom. Može se izvući zaključak da je kod hroničnog alkoholizma poremećen metabolizam ugljikohidrata. Postoje mnogobrojni podaci o učincima alkohola na metabolizam masti i smislu hiperlipemije, što kao posljedicu može da ima masnu infiltraciju jetre s mogućnošću daljih komplikacija. U jetri se vrši sinteza triglicerida (vidjeti: Metabolizam masti). Alkohol, odnosno oksidacija alkohola u jetri, pospješuje sintezu i masnih kiselina i trglicerida, što sa druge strane vodi povišenju koncetracije lipida u krvi – hiperlipemije. Male količine alkohola uzete kao aperitiv, ne samo da podižu raspoloženje u toku objeda, već izazivaju i dodatna lučenja želučanog i pankreatičnog soka, što djeluje na bolju probavu bjelančevina. Kod hroničnog alkoholizma ošteti se npr. sluznica želuca, što sa druge strane vodi lošijoj probavi bjelančevina, a time i lošijoj apsorpciji aminokiselina kroz crijevnu sluznicu. Također se koči i aktivni transport aminokiselina u ćelije jetre. Postoje mnogobrojni podaci o smanjivanju metabolizma pojedinih aminokiselina pod djejstvom alkohola, a isto tako i procesa transaminacije, što se dalje slaže sa kočenjem glukoneogeneze. Iz svega navedenog proizilazi činjenica: alkohol ima neposredno hepatoksično djestvo na jetreni parenhim bez obzira na potpuno adekvatnu ishranu, tako da postoje epidemiološki dokazi o povezanosti alkoholizma i hroničnih oboljenja jetre. Kao primjer uzimamo, zašto postoji dovoljno objedljivih dokaza, da je put oštećenja jetre kod hroničnih alkoholičara od masne infiltracije, preko alkoholnog hepatitisa do alkoholne ciroze. Međustepenica, to jest alkoholni hepatitis, može biti zaobiđen te masna infiltracija direktno prelazi u cirozu, što zavisi od mnogih faktora, kao što su npr. dužina ekspozicije, tj. dužina konzumiranja alkohola i količina alkohola (vidjeti: Masna infiltracija, hepatitis alkoholni, ciroza alkoholna). Treba napomenuti da alkohol ne mora uvijek biti uzrokom alkoholnoj cirozi jetre. Može to biti i jaka, masna, gurmanska hrana koja, također, vodi masnoj infiltraciji.

41 Odgovarajućim mjerama kao što su apstinencija od alkohola, zdrava dijetalna ishrana sa malo masnoće, mogu u potpunosti izliječiti masnu infilatraciju koja, dakle, nije ireverzibilan proces. Treba još napomenuti da akutno pijanstvo, u koje alkoholičari često zapadnu, može dovesti do naglog izumiranja većeg broja ćelija jetre, što može biti katrastrofalno. To ukratko o alkoholu i jetri. S druge strane, alkoholizam se može predstaviti kao bolest nastala zbog akutnog ili hroničnog uzimanja alkohola, pri čemu se javlja simptom oštećenja fizičkog i duševnog zdravlja, kada u slučaju hroničnog uzimanja alkohola postoji zavisnost o alkoholu narkomanskog tipa. Lijekovi i hemikalije – Čovječiji organizam tokom života, sticajem različitih okolnosti, dolazi u doticaj sa različitim hemijskim supstancijama koje su strane organizmu, bile prirodne ili sintetske. Takve supstancije, bez obzira da li se radi o lijeku, otrovu ili kakvoj drugoj čak i fiziološki neaktivnoj supstanciji, nazivaju se ksenobiotici (grčki: ksenos- stran, tuđ, spoljni). Pošto se radi o supstancijama stranim organizmu, može se reći da organizam jednostavno nije programiran za njih, te da od organizma treba očekivati i odgovarajuće rekacije, kao ustalom i prema svakom drugom stranom tijelu. Lijekovi se danas široko primjenjuju iz poznatih razloga. Čovjek za vrijeme života dolazi u doticaj i sa drugim hemijskim supstancijama na radnom mjestu, u svakodnevnom životu ili ih uzima sa hranom, gdje su poslužili ili kao konzervansi ili kao sredstva za zaštitu i slično. Definisati lijek je prilično teško. Različite stručne i naučne efinicije lijeka mogu izazvati različite nedoumice kod svakog ako nije detaljno upoznat sa tom problematikom. Ovdje će se pod lijekom podrazumijevati hemijska supstancija ili smjesa hemijskih supstancija upotrijebljena u određenim količinama i pod određenim uslovima, kao i na određene načine, a u svrhu sprječavanja, odstranjivanja, olakšanja, ublažavanja, liječenja i iscjelivanja bolesti ili simptoma bolesti i štetnih pojava u ljudskom organizmu. Prema ovoj i ovakvoj definiciji, lijek je hemijska supstancija ili smjesa hemijskih supstancija sa izrazito pozitivnim djestvom. S druge strane, imamo definiciju otrova pod kojim se podrazumijeva takva supstancija koja, unesena u organizam u relativno maloj količini, djelujući hemijski, može da prouzrokuje oštećenja, ozbiljna oštećenja pa i smrt osobe prosječnog zdravlja. Da li su lijek i otrov dvije potpuno odvojene grupe hemijskih supstancija ili smjesa supstancija, gotovo antagonističkog djelovanja, ili se uzajamno približavaju po svojim fiziološkim djelovanjima, odnosno: da li lijek može biti otrov, a otrov lijek? Organizam sam stvara određene faktore za borbu protiv bolesti, kao što sam stvara i određene otrove što nije strano organizmu. Lijek ili otrov uneseni u organizam izvana, strana su tijela za taj organizam, za koje organizam nije programiran. Ako se stvar uzme ovako, proizilazi da praktično nema lijeka koji ne ostavlja poneku uzgrednu negativnu pojavu u organizmu, što s druge strane lijek približava otrovu. Stvarno, danas se ne može povući oštra granica između lijeka i otrova. Zbog toga će organizam reagovati na lijek na najrazličitije načine, u prvom redu zato što je to organizmu strana tvar. Treba poći od činjenice da danas postoji veliki broj lijekova od kojih su mnogi bez sumnje doprinijeli terapiji, ali istovremeno izazvali toliko problema u vezi sa njihovim nepoželjnim, sporednim djejstvima, da je počela da se razvija jedna nova

42 nauka – ijatrogena patologija, ili patologija terapije,odnosno bolesti izazvane lijekovima. Da lijekovi mogu štetno djelovati znalo se od ranije, a prave terapijske katastrofe započinju u srednjem vijeku, uvođenjem u terapiju teških metala ili koncetrovanih biljnih ekstrakata. Međutim, veće interesovanje za ovaj problem je sasvim novog datuma, a naročito nakon tragedije izazvane talidomidom 1961.godine. Danas je situacija takva da svako farmakološko sredstvo, odnosno svaki lijek, treba smatrati potencijalnim otrovom. Mi se ovdje ne možemo baviti tom širokom oblašću koja se zove toksikologija lijekova, već je samo cilj da se ukaže na činjenicu da lijekovi pored svog glavnog, terapijskog efekta, imaju i sporedne. Čovjek je industrijskim napretkom, urbanizacijom, demografskom eksplozijom, ostvorio u svom životnom okolišu čitav niz ekoloških problema. To je cijena napretka. Unošenjem u organizam čitavog niza hemikalija u vidu lijekova, konzervansa, sredstava za zaštitu bilja i drugih sredstava, da se ne govori o drugim faktorima, u vlastitom organizmu je stvario sličnu situaciju sa ekološkim problemima. Ijatrogene pojave bolesti su medicinskog napretka, pa s obzirom na tu činjenicu, treba očekivati njihov još veći porast. Ovim se ne želi reći da treba prekinuti sa upotrebom lijekova, posebno sintetičkih, već samo ukazati na opasnosti koje prijete, u prvom redu od zloupotrebe lijekova. Lijekove treba upotrebljavati zbog njihovog nesumnjivog terapeutskog efekta, ali nikako zloupotrebljavati. Lijepo je rečeno: Zar se treba odreći ruže, zbog toga što ima trnje? Pronalazak antibiotika svakako da predstavlja epohalno otkriće ovog vijeka. Međutim, upotreba antibiotika, i gdje treba i gdje ne treba, i kada treba i kada ne treba, praktično zloupotreba antibiotika, dovela je do situacije kakvu danas imamo. Njihova masdovna primjena stvorila je nove spojeve mikoorganizama, koji su gotovo potpuno otporni, odnosno rezistentni na mnoge, danas poznate lijekove. Kuda to vodi i hoće li nastati sasvim novi i toliko otporni mikroorganizmi protiv kojih se uopće nećemo moći boriti – to je pitanje koje svakako treba da zabrine. Već se pomalo priznaje da prijašnja antimikrobna sredstva sve slabije djeluju, a da pokazuju i druga štetna, nuzgredna djejstva, pa se polako napuštaju, ali se uvode nova sredstva sa boljim farmakodinamskim djelovanjem i sa pretpostavkom da će pokazati manje nuzgrednih, štetnih djejstava. Hoće li to tako zbilja i biti i hoće li se pretpostavka obistiniti, ostaje da se vidi. Ali, svakako treba skrenuti pažnju da ni sa kojim lijekom ne reba biti pretjerani optimista, jer treba jako dugo vremena da svaki lijek pokaže svoje pravo lice. Spomenuto je da lijekovi pokazuju i druga, neuzgredna djejstva. Smatra se da se danas u životnom okolišu nalazi negdje oko 15.000 hemijskih jedinjenja koja su toliko povećala osjetljivost organizma i dovela do alergijskih reakcija, da organizam čak odgovara na najuobičajnije životne namirnice, kozmetička sredstva, prašinu, lijekove ili mikrobe. Alergijske pojave najčešće izaziva pencilin, zatim hormonalni preparati, analgetici, sulfanilamidi, vitamini. Toksično djejstvo pojedinih lijekova može se pokazati na streptomicinu koji djeluje na slušni nerv kod pojedinaca, izazivajući njegovo oštećenje, što rezultira umanjenjem sluha ili čak gubitkom. Poznata je i toksična anemija zbog razaranja eritrocita ili oštećenja koštane srži izazvane npr. fenacetinom, sulfonilamidima, indometacinom, jedinjenjima arsena, meprobamatom i drugim lijekovima.

43 Što se tiče utjecaja lijekova na jetru, treba napomenuti da postoji dosta lijekova koji izazivaju znatne promjene na njoj. Toliko neki lijekovi mogu izazvati promjene koje se teško mogu razlikoati od npr. hroničnog perzistentnog hepatitisa. Pušenje – Može se definisati kao uživanje duhana udisajem zapaljenog duhana, odnosno duhanskog lišća. Da ne bismo mnogo okolišali, iznosili historijske činjenice, rezultate naučnih istraživanja i slično, zaključimo: pretjerano pušenje, odnosno zloupotreba duhana, štetna je za zdravlja kao i svako drugo pretjerivanje. Pušenje do 5 cigareta dnevno ne bi smjelo izazivati nikakve štetne posljedice za zdravstveno stanje. To ćemo pokušati dokazati činjenicom da je osnovni sastojak duhanskog dima – nikotin, žestog otrov, a pored njega egzistira još oko 100 različitih hemijskih supstancija. Među njima postoje i takve za koje je dokazano da djeluju i kao kancerogeni. Štetno djelovanje nikotina prvenstveno se odražva na kadiovaskularni sistem sa anginom pektoris kao najtežom posljedicom uživanja duhana. Također nikotin izaziva velike smetnje i na probavnim organim, a posebno kod ljudi sa vegetativnim smetnjama, odnosno kod vegetativno podražljivih osoba. Na organima za disanje, pušenje izaziva različite smetnje, prvenstveno iritiranje farinksa, larinksa i bronhija, što se najčešće manifestuje promuklošću i kašljanjem, posebno u jutarnjim satima. Ove posljedice više se pripisuju djelovanju katranskih komponenti nego nikotinu. Najčešće, na šta se skreće pažnja, kod jakih pušača je mogućnost karcinoma, odnosno raka bronha, također i racinom larinksa. Da se ne bismo zadržavali na ovim pojedinostima od neobične važnosti kod pretjeranog uživanja duhanskog dima, napomenimo da sve toksične materije iz duhanskog dima na koncu krvlju dospiju do jetre čiji je zadatak da ih tako preradi i učini neškodljivim, da se mogu evakuisati iz organizma. Detaljnije o ulozi jetre na biotransformacijama i uklanjanju različitih hemijskih supstancija koje su strane organizmu i koje smo nazvali ksenobioticima, govori se na drugim mjestima. Bijeli hljeb - U fino mljevenom i prerađenom bijelome brašnu, od kojega se dobija bijeli hljeb, treba gledati samo bijeli prah, dobijen iz zrna pšenice bez neke veće, bolje rečeno, bez ikakve biloške vrijednosti. To je bilo mišljenje o bijelom brašnu i bijelom hljebu. S. Neipa. J.v. Liebig kaže da nijedna životna narmiica ne izgubi toliko od svoje biološke vrijednosti, koliko izgubi brašno modernim načinom prerade. Modernim načinom prerade, dobije se fino brašno bez mekinja i klica, a upravo u njima je skoncenrisano sve ono što se nakupi u zrnu pšenice i ima visoku bilošku vrijednost. Hljeb dobijen iz fino prerađenoga brašna, potpuno je bezvrijedan za zdravlje, a prema nekim mišljenjima, ovakav hljeb degradira funkcije mnogih organa čovječijeg tijela. Posebno se to odnosi na funkcije jetre, kojoj su svakako potrebni i vitmaini i mineralne soli i druge materije kojih nema u bijelome hljebu. To što je bijeli hljeb počeo da potiskuje pravi puni hljeb, treba da se zahvali jednome francuskom apotekaru- Parametieru, koji je početkom 19. stoljeća počeo propagirati kako je bijeli hljeb bolji od crnoga. To je možda još jedan dokaz, kako jedan ozbiljan čovjek može da pogriješi i napravi čovječanstvu lošu uslugu, koristeći pogrešno svoj autoritet, jer treba znati da je u to vrijeme Parametier bio jedan od najvećih autoriteta na području poznavanj životnih namirnica. Zahvaljujući njemu, dugo su se vodile diskusije i iznošeni rezultati naučnih istraživanja o tome šta je bolje. Danas se zna šta je bolje, ali se upotreba bijelog hljeba zbog toga nije smanjivala. Da bi dokazao koliko je Parametier pogriješio, francuski fiziolog Magendie (Mažandi), hrani je pse isključivo bijelim hljebom i vodom. U toku od 50 dana pas bi uginuo. Psi hranjeni

44 crnim hljebom i vodom nisu pokazali nikakve znake oboljenja, a kamoli znake da će uginuti. Zaključke valjda nije potrebno izvoditi. U bijelom brašnu ima jako malo mineralnih soli, a kolika je njihova važnost za čovječiji organizam, to je poznato. Iako je nauka prihvatila i dokazala da zbog ovog nedostatka bijeli hljeb ima daleko manju vrijednost, ipak se sa njegovom upotrebom i dalje nastavilo. Kasnije, kada su otkriveni vitamini u pšeničnome zrnu, opet se digao glas razuma da u bijelome brašnu tih vitamina i proteina ima manje za oko 75% i utoliko ih je manje ukoliko je brašno finije i bjelje. I nisu u pitanju bili samo vitamini i minerali, već i druge, bilološki vrijedne materije. Sve je bilo uzalud. Do današnjih dana pokušava se upozoriti da je biljeli hljeb bez biološke vrijednosti, da pravi puni hljeb već u želucu započinje svoju funkciju, jer se krše osnovni prirodni zakoni. Da u pšenici nema vitamina i minerala, ne bi to više bila pšenica, nego nešto drugo. Kada čovjek vidi široko pšenično polje, zaigra mu srce. Bit će hljeba! Za nas je hljeb od posebne važnosti. Sve druge namirnice ne upotrebljavamo svakodnevno, hljeb upotrebljavamo. Zašto upropaštavati pšenično zrno izvlačeći iz njega ono što je najvreijdnije. Dobro je rekao akademik Tucakov u svojoj raspravi o bijelom i crnom hljebu: Trnoviti su putevi koje vode istini! Industrijski šećer – Kao što pšenično brašno gubi bilošku vrijednost modernim načinom prerade, slična je situacija i sa šećerom. Prečišćeni, odnosno rafinirani šećer, čista je hemijska supstancija koja se jednostavno zove saharoza. Ne sadrži ni zaštitne elemente, ni bilooške katalizatore kao što su mikro-elementi, vitamini, enzimi, pa za svoj metabolizam, odnosno iskorištavanje u organizmu, zahtijeva u prvome redu od jetre dodatne napore da se nadoknade nedostaci odsutnih supstancija. S druge strane, naprimjer, saharoza prouzrokuje stvaranje oksalne kiseline u organizma za varenje, koju jetra mora da preradi i ukloni iz organizma. Dakle, dio uvijek cirkuliše kroz organizam dok ne dospije do bubrega, odakle bude eliminisan. Zbog te cirkulacije, isto kao i kod mokraćne kiseline, dio se zadržava u tkivima što pogoduje rezumatizmu, migrenama, nervnim smetanjem, taloženju u bubrezima u vidu bubrežnih kamenaca – oksalata. Šiljati kristalići oksalata, posebno kalcijum – oksalat u bubrezima izaziva određene nadržaje, što se opet može manifestovati pojavom krvi u mokraći i slično. Šećeru, odnosno saharozi, ne može se sporiti da organizmu daje određenu količinu energije u vidu tzv. „praznih kalorija“. I to je sve. Ovdje, kao i kod prerađenoga brašna, nedostaju mnoge, biološki važne supstancije. Ovome se mogu dodati mišljenja u svijetu da je rafinisani šećer štetan za organizam ukoliko se nekontrolisano upotrebljava. Šta znači – nekontrolisano upotrebljava? Uglavnom to da dnevna doza šećera ne bi smijela preći granicu od 50 grama, što se smatra neškodljivom, ali nikako i propručljivom dozom. Da navedemo ovdje ekstremno mišljenje o šećeru kojega je iznio u knjizi „Čist, bijel i smrtonosan“ engleski naučnik Džon Jutkin: „Postoje dvije neoborive činjenice u vezi sa šećerom: prvo, nema nikakve fiziloške potrebe za šećerom kao što je fabrički; drugo, kada bi samo mali dio onoga što se već zna o štetnosti šećera bio otkriven u vezi sa nekom drugom materijom koja se uporebljava kao dodatak hrani, ta materija bila bi zabranjen“ (Cit. N. Abadžić). Jednostavno rečeno: ljudski organizam nije programiran da uzima veće količine rafinisanog šećera. Gljive - Ttrovanje gljivama vrlo je opasno. Strada jetra, a zatim želudac, bubrezi, crijeva, nervni sistem. Gljive nazivaju „mesom naših šuma“. Pošto sadrže i do 90% vode, naziv je svakako pretjeran. Daleko je veća gastronomska vrijednost

45 gljiva. Treba zapamtiti, postoji mali broj smrtonosno-otrovnih gljiva, nešto veći broj otrovnih i daleko najveći broj jestivih. U pravilu, prvo treba upoznati smrtonosno otrovne, zatim otrovne i na kraju jestive gljive. Od smrtonosno-otrovnih gljiva na prvome mjestu je zelena pupavka (Amanita phalloides). Ova gljiva i njeni varijeteti (Cetrina-žućkasta varijenta zelene pupavke, Ubrina – tamna varijanta i Alba- bijela varijanta zelene pupavke) dovoljna je u količini od 20 grama da usmrti odraslog čovjeka. Vrlo je raširena u ljeto i jesen po našim šumama. Smrtonosno-otrovna je bijela pupavka (Amanita verna) kao i tzv. ušiljena pupavka (Amanita viroza) koja je kod nas rijetka.

Vrlo otrovne gljive su crvena muhara (Amanita muscaria), pjegava panterovka (Amanita pantherina) vražiji vrganj ili ludara (Boletus satanas) i njegova vitezovka ili leopardovka (Tricholoma pardinum), na koju često natrapaju neiskusni gljivari zbog njenog mirisa na brašno. Kada se radi o kvalitetnim jestivim gljivama treba se pridržavati određenih pravila: za ishranu prikupljati mlade, čvrste, jedre primjerke gljiva, koji se mogu odmah upotrijebiti, osušiti ili konzervisati. Ako se odmah upotrebljavaju za jelo, ne smiju se ostavljati za kasnije. Drugim riječima, što je pojedeno, pojedeno je, ostalo treba baciti. Nikakvog ostavljanja za kasnije! Stajanjem, gljive mogu poprimiti takve toksične osobine, da mogu izazvati vrlo neugodne posljedice. Kakvi su simptomi trovanja gljivama? Neke, nazivamo ih tako uvjetno, jestive gljive, mogu da izazovu, ako nisu dobro kuhane, crvenilo lica, ubrzan puls, opću slabost i hladne ekstremitete. Simptomi brzo prolaze sami od sebe i ne ostavljaju naikakve posljedice. Kod trovanja nekim vrstama gliva kao što je već pomenuta crvena muhara, simptomi se jave nakon 3 do 4 sata poslije jela. Simptomi su: usporen rad srca, osjećaj gušenja te obilno lučenje sluzi, posebno vodenasto lučenje nosne sluznice. I neke druge vrste gljiva izazivaju simptome odmah nakon konzumiranja pa otrovani brzo povrati sadržaj želuca, što je dobro, jer se tako djelimično oslobodi otrovnoga sadržaja. Najopasnija su trovanja srmtno opasnim pupavkama jer se simptomi javljaju tek nakon 48 časova nakon konzumiranja. Još je gora situacija ako se simptomi jave nakon 4 do 15 dana. U takvim slučajevima simptomi mogu da zavaraju otrovanoga. Prvo se javi bol u želuci koji se ubrzo stiša, pa otrovani obično pomisli da je to neka uobičajena, bezazlena pojava. Uskoro se znaci trovanja pojave svom silinom: povraćanje, proljev, jako znojenje i žeđ, grčevi u listovima, lice poblijedi ili češće požuti zbog pojave žutice. Javlja se tjeskoba, duboka koma, slab puls, hroptanje, paraliza mišića i na koncu smrt. Kod trovanja gljivama, u jetri dolazi do masne infiltracije i izumiranja mnogih ćelija, a otrovani obično umiru zbog hepatične kome ili uremije. Preživjeli, čiji broj zavisi od toga kojom su vrstom gljiva otrovani kao i od stanja jetre, izlaze iz ove situacije sa teškim oštećenjima jetre i bubrega.

PRVI SIMPTOMI DA SA JETROM MOŽDA NEŠTO NIJE U REDU

46 Jetra je još i danas velika nepoznanica! Ono što je važno to je da se teška oštećenja jetre danas dosta lahko otkrivaju. Međutim, utvrđivanje početnih i lokalnih oštećenja i insuficijencije jetre koji su redovito izlječivi, predstavljaju dosta složen zadatak i za stručnjake sa velikim iskustvom za oboljenja jetre. Jetra, kao ustalom i drugi organi, vremenom je podložna promjenama. Za jetru je to posebno uobičajena pojava, ako se ima u vidu koliko funkcija obavlja. Nije potrebno odmah se uspaničiti ako se posumnja da sa jetrom nešto nije uredu. Naprimjer, bol sa desne strane u predjelu jetre, uopće ne mora da bude u vezi sa jetrom. Bol možda potiče od poprečnog dijela debeloga crijeva (colon tzransverusum). Naročito gojazne osobe, zbog nagomilavanja gasova u tome dijelu crijeva, pate od takvih bolova. Brzo zamaranje, nagon za povraćanjem, bolovi u želucu, neredovne stolice, proljevi, osjećaj pritiska ili punoće u desnom gornjem dijelu trbuha, povišena temperatura, svrbež kože, akne, izostanak menstruacije kod žena i slične manifestacije, također ne moraju da budu u vezi sa jetrom. Kako bilo da bilo, svakako je potrebno detaljnim pregledom ustanoviti u čemu je stvar, jer se ni debelo crijevo, brzo zamaranje, bolovi u želucu, nakupljanje gasova i slične manifestacije, ne smiju olahko shvatiti. Ako je stvar ipak u vezi sa jetrom, treba znati da se mnogi, pa čak i najteži slučajevi oboljenja jetre, daju liječiti li barem držati pod kontrolom. Potrebno je najprije dobro razmisliti da li je jetra, zajedno sa drugim organima, često dovedena u iskušenje. Ako jeste, onda se najčešće stvar može dovesti u red razumnijim načinom života. Predmet razmišljanja u prvom redu treba da bude: da li su na jetru, odnosno čitav organizam, djelovali činioci koji mogu da oštete jetru. Od tih činilaca u obzir treba uzeti zloupotrebu alkohola, zatim pretjeranu i nerazumnu upotrebu lijekova, hemikalije i fizičke činioce na radnom mjestu, pretjerivanje u jelu i sva druga pretjerivanja, dugotrajnu, nekvalietetnu i necjelishodnu ishranu, nedostatak kretanja, masno meso i životinjske masti, margarini, bijeli hljeb, velike količine šećera i slatkiša, duhan, kontakt sa osobana koje su imale infekcije sa nedovoljno sterilisanim instrumentima i slično. Također se ne smiju zaboraviti ni genetski faktori: da li je u porodici neko već imao problema sa jetrom i slično. Ako se tada pojavi sumnja da sa jetrom nešto nije u redu, ništa se ne smije poduzimati na svoju roku. To se prepušta stručnjacima da oni ustanove i ispituju u čemu je stvari i preduzmu odgovarajuće mjere. Najčešći upozoravajući znaci da sa jetrom moža nešto nije u redu su: - Povišeni krvni pritisak, također i sadržaj holesterola, - Sindrom hroničnog zamora: brzo zamaranje, često velika malaksalost i bezvoljnost, - Loša probava, - Celulit, ekcem, akne rosacea-e, bubuljice, - Sindrom iritabilnog kolona, - Depresija ili razdražljivost, - Tamne (jetrene) pjege po koži, - Slabljenje pankreasa, - Svrab po koži i bolovi u zglobovima. Mučnina – Često se javlja, naročito kod hroničnih alkoholičara u jutarnjim satima, kad dolazi do povraćanja i mučnine, odnosno nagona za povraćanjem, proliva,

47 ponekad opstipacije što je izazvano poremećajima u varenju, zbog hroničnog zapaljenja želuca. Isti se uglavnom siptomi javljaju i kod ljudi koji nisu alkoholičari. Gubitak apetita je jedan od razloga za brzo slabljenje osoba oboljelih na jetri. Pored gubitka apetita, postoji i osjećaj gađenja na uzimanje hrane. Bol može da se javi u predjelu jetre u početku zarazne žutice, kada još nema tragova žutila zbog povećanja jetre, ili osjećaj punoće ili pritiska u gornjem desnom dijelu trbuha. Međutim, bol u tome predjelu, kao što je već rečeno, najčešće vodi porijeko od nagomilavanja gasova u poprečnom dijelu debeloga crijeva, ili zbog oboljenja žučne kesice. Povišena tjelesna temperatura - Kod oboljenja jetra postoji više razloga za povišenu tjelesnu temperaturu obično do 38C koja traje 2–3 dana, najčešće kod zarazne žutice, zatim kod takvih oštećenja koja su praćena dezintegracijom ćelija jetre, kao što je slučaj u cirozi ili raku jetre. Mokraća najčešće postaje tamnija, dobija boju tamnog piva. Razlog ovome treba tražiti u pojačanom izlučivanju urobilinogena. Sada već više nama nikakvoga razloga za oklijevanje. Treba se obratiti ljekaru. U ovome periodu prije pojave žutice, neke promjene u krvi već se mogu zapaziti. Redovito se može konstatovati povišenje bilirubina i, što je posebno važno, povišene akivnosti transaminaza: SGPT i SGOT, kao i transferaze y-GT (vidjeti: Enzimi). Žutilo u prvom redu beonjača, vidljivih sluznica i kože, jače ili slabije izraženo, je najraniji vidljivi znak oboljenja jetre. Međutim, mora se navesti da, posebno u slučajevim akutnih oboljenja jetre, žutica uopće ne mora da se pojavi, ili da se pojavi u vrlo slabom intenzitetu tako da ostane neprimijećena. Ova činjenica stvara mnoge poteškoće u daljem razvoju bolesti, a takav bolesnik je i velika opasnost za okolinu. Zbog toga se i preporučuje da se izvrše neophodne analize kvi i prije pojave žutice, ako ostali naprijed navedeni simptomi govore u prilog oboljenja jetre. Posebno ako mokraća dobije tamniju boju od uobičajene. San je redovito loš, često nemiran, naročito pred jutro, što se može povećati i sa oštećenjem jetre. Postoji rakozvana inverzija sna: pospanost i želja za snom u toku dana, naročito poslije jela. Noću se pati od besanice. Za vrijeme spavanja javljaju se teški snovi vezani npr. za sukobe u porodici, na radnom mjestu i slično.

NEKE DIREKTNE POSLJEDICE OŠTEĆENJA JETRE Sve što je do sada rečeno odnosi se na funkcije i uloge potpuno zdrave jetre. Može se sada vidjeti kakve bi bile dikretne posljedice ako jetra oboli, odnosno ako dođe do insuficijencije. Kazano je da jetra proizvodi žuč, koja se direktno iz nje ulijeva u dvanaestopalačno crijevo ili indirektno preko žučne kesice. Kada hrana prođe kroz usta i dospije do želuca, ostaje tu otprilike oko 3 sata. Zatim prelazi u tanko crijevo na čijem se samom početku u dvanaestopalačnom crijevu miješa sa žuči. Tu ostaje podvrgnuta daljem procesu varenja odnosno probave još oko 7 sati, da bi se neki

48 sastojci hrane mogli tako razložiti da prođu kroz sluznicu crijeva ili budu apsorbovani od ćelija tankog crijeva. Ostaci hrane sada prolaze na dalju preradu u debelo crijevo gdje se maksimalno zadržavaju još oko 20 sati. U ovom računu uzeto je maksimalno vrijeme zadržavanja hrane u organima za varenje. Iako se najveći dio žučnih soli upije u završnom dijelu tankog crijeva, ipak još jedan manji dio pređe i u debelo crijevo i on se, uglavnom, gubi iz organizma zajedno sa bilirubinom i holesterolom – stolicom. Od ukupno 30 sati, koliko se hrana maksimalno zadržava u probavnim organima, ona je oko 27 sati izložena djejstvu žuči, odnosno žučnih soli u tankom crijevu, u većoj količini, u debelom, u manjoj. Ukoliko dođe do nepravilnosti u redu jetre i insuficijencije jetre i lučenja žuči, ta faza će trajati znatno kraće, a osim toga i znatno je manje žučnih soli u organima za varenje, pa otuda i potiču problemi u vezi sa lošim varanjem, odnosno digestijom hrane. Jetra stvara i luči žuč u količini do 1 litra u toku 24 sata. Sva se ta žuč, neposredno ili posredno, izliva u organe za varenje, odnosno probavu hrane, tačnije rečeno u dvanestopalačno crijevo. Pored ostalog, ova žuč stimuliše peristaltiku crijeva, čime se hrana pomjera naprijed, a zatim zahvaljujući svojoj viskoznosti „podmazuje“, ako se tako može reći, crijeva. Ako dođe do poremaćaja u lučenju žuči, to će rezultirati ili dijareom ili opstipacijom. Sastojci žuči, posebno izmijenjeni biliribin i žučne soli, daju stolici normalnu boju. Zastoj žuči imat će za posljedicu da će se stolica obezbojadisati, postat će svjetlija ili čak i bijela. Izmijenjeni bilirubin koji se i tako ne eliminiše sav iz organizma stolicom, vraća se nazad u jetru, dok je jedan manji dio zaobilazi i eliminiše se iz organizma mokraćom preko bubrega. Sada postoji veća količina bilirubina koja mora da se izluči iz organizma preko bubrega, što će mokraći dati tamniju, „boju tamnog piva“ umjesto svijetložute. Dakle, s jedne strane imamo bezbojnu stolicu, a sa druge tamno obojenu mokraću. U organizmu, dakle, dolazi do problema sa evakuacijom, odnosno eliminacijom šetnih sastojaka, u ovom konkretom slučaju bilirubina. U organima za varenje postoji jedna normalna, raznolika flora, koja utječe na proces varenja, ako postoji ravnoteža između njenih članova. U ovoj flori mogu se naći kolibacili, streptokoke, stafilokoke i sl. Vrlo je opasno ako se poremeti ravnoteža između pojedinih članova. Normalna žuč reguliše ovu sredinu i održava njen sastav u ravnoteži. Ukoliko dođe do promjene u sastavu ili količini žuči, poremetit će se i ravnoteža i sastav flore. Nenormalno množenje kolibacila može dovesti do ozbiljnih problema i u crijevima i u mokraćnim organima. Kao što u organizmu postoji određena flora, tako isto postoje i crijevni paraziti, koji ovamo mogu da prodru, na primjer, uzimanjem hrane. Ako je žuč normalnog sastava i u dovoljnoj količini, paraziti ne mogu da se razmnovažavaju, niti da opstanu u takvoj sredini. Brzo se eliminišu iz organizma. Neostatak žuči izaziva loše varenje. Nesvareni ostaci hrane i fermentacije moraju proći kroz rektum i anus da bi bili eliminsani iz organizma. Drugi dio loše svarene hrane, sve dok se nalazi u crijevima, oslobađa otrove, odnosno toksine, koji prelaze u krv, izazivajući opasne intoksikacije. Jednim dijelom organizam se oslobađa ovih otrova izbacivanjem, dok drugi dio izaziva u području anusa razne neugodnosti, u prvom redu svrbež. Obično se u takvim situacijama nađu i unutrašnji paraziti koji pojačavaju neugodnosti. Nedostatak žučnih soli u crijevima ili poremećaj u sastavu žuči može dovesti do nadražaja unutrašnjih stijenki crijeva. Ovaj nadržaj različitim mehanizmima dovodi do grčevitih kontrakcija u utrobi. Loša sekrecija nekih suptancija od strane jetre, kao što su žučne soli, enzimi, itd. ne dozvoljavaju potpuno izdvajanje nekih elemenata iz hrane, njihovo

49 iskorištavanje i eliminaciju. Ovo rezultira stanjem pothranjenosti, što uskoro vodi do nedostataka i anomalija u konstituciji tijela i do deficita u izvršavanju funkcija. Ovaj fenomen naziva se demineralizacija. Pod demineralizacijom podrazumijeva se dekalcifikacija, nedostatak kalijuma, magenzija, fosfora, joda, fluora, željeza itd. U krvi uvijek postoji određena količina šećera, tačnije rečeno glukoze potrebne za normalno funkcioniranje organizma. Ako se u krvi javni višak glukoze, jetra će se pretvoriti u glikogen i deponovati, odnosno uskladištiti u svojim ćelijama. Kada se u krvi javi manjak glukoze, jetra glikogen pretvara nazad u glukozu i vraća u krv (vijdeti Metabolizam ugljikohidrata). U određenim situacijama jetra sama stvara glikogen i glukozu iz bjelančevina i masti, te ih ili odmah šalje u krv ili skadišti u svojim ćelijama. Ukoliko dođe do poremećaja ove funkcije jetre, može doći do povećanja sadržaja šećera, kojega nastoji eliminisati putem bubrega, mokraćom. Pojava šećera u mokraći naziva se glikozurijom. Povišena koncentracija šećera, odnosno glukoze u krvi i njeno izbacivanje, eliminacija preko bubrega mokraćom, naziva se još i dijabetes ili šećerna bolest. Ovo je jedan od načina kako može doći do povišenja glukoze u kvi i njene eliminacije mokraćom, odnosno do šećerne bolesti, premda je osnovni uzrok pojave dijabetesa poremećaj u radu pankreasa, odnosno smanjene koncentrcije inzulina u krvi. U slučaju pravilnog funkcionisanja jetre ili pak u slučaju nepravilnog funkcionisanja na nekim transformacijama sintezama ili regulacijama, krv je po svojim fiziološkom sastavu ili u normalnim granicama ili je u njoj došlo do različitih poremećaja manjeg ili većeg obima. Tako npr. jetra transformiše različite otpade azotne materije u ureu, koja se zatim eliminiše iz organizma mokraćnim putovima. Dođe li do pometnje umogućnostima jetre da azotne materije pretvori u ureu, u krvi će porasti njihova koncentracija, na primjer, amonijaka, a amonijak u krvi u koncentracijama iznad fizioloških, vrlo je štetna i opasna materija. Osim što jetra normalno provodi azotne materije u ureu, pripremajući ih tako za eliminaciju, iz čega proizilazi da se u organizmu uvijek nalazi, tačnije rečeno, u krvi, određena fiziološka količina uree, jetra može pod određenim uslovima nenormalnog funkcionisanja i druge materije, osim otpadnih a koje sadrže azot, da pretvori u ureu. Zbog toga se količina uree u krvi povećava iznad fiziloških granica, izazivajući uremiju. Potrebno je napomenuti da uremija, kao i dijabetes mogu nastati iz drugih razloga, osim ovog navedenog za jetru, na primjer, zbog nesposobnosti bubrega da izluče ureu mokraćom iz organizma, ali je potrbno navesti i ovaj sa jetrom. U ovom prikazu samo smo ukratko naveli neke direktne posljedice koje nastaju zbog oštećenja jetre. Direktne posljedice oštećenja jetre mogu dalje da izazovu čitav niz indirektnih posljedica. Neke od tih navest ćemo u sljedećem poglavlju da bismo još više potcrtali koliko je jetra važan organ za cjelokupno fiziološko stanje organizma.

NEKE IDIREKTNE POSLJEDICE OŠTEĆENJA JETRE Indirektne posljedice oštećenja jetre daleko su složenije i mnogobrojnije, tako da ćemo ovdje te činjenice navesti u vrlo skraćenom obliku da bismo jače potcrtali šta znači ako dođe do oštećenja jetre i njezinih funkcija.

50 Žuč i žučne soli posebno su važne za probavu masti. Bez žučnih soli nema ni probave masti, a to za sobom povlači i deficit vitamina koji su topivi u mastima (vidjeti: Vitamini). Vitamin K ili antihemoragični vitamin sprječava i zaustavlja krvavljenja, jer u jetri potpomaže sintezu bjelančevina neophodnih za koagulaciju krvi. Njegov nedostatak favorizuje različite vrste krvavljenja. Slične posljedice nastaju i zbog deficita drugih u mastima topivih vitamina npr. vitamin E koji je faktor reporodukcije. Manjak ovog vitamina može dovesti do steriliteta. Nema sumnje da neke supstancije koje se iz organizma eliminišu stolicom, npr. bilirubin, ili mokraćom kao amonijak u vidu uree, mogu vrlo štetno da djeluju ako se njihova koncentracija u krvi povisi iznad fiziloških granica. I bilirubin i amonijak su fiziološki toksini koji bi mogli izazvati različite probleme u nervnom sistemu, naravno u sadjejstvu sa drugim faktorima koji se pojavljuju kao oštećenja jetre. To je i primjećeno i utvrđeno da kod oboljenja jetre mogu da se pojave različiti oblici psihastenija, neurastenija i sličnih manifestacija. Mada oboljenja jetre nisu osnovni uzrok pojave dijabetesa, poznate su mnogobrojne manifestacije koje povišenje glukoze u krvi može da izove u orgaizmu. To je toliko široko područje da se u njega ne bismo trebali upuštati, već samo naglasiti da povišenje glukoze u krvi kod oboljenja jetre može da izazove čitav niz drugih manifestacija. Pokušajmo samo u kratkom obimu pobrojati neke od indirektnih manifestacija koje se javljaju zbog oštećenja funkcije jetre. To su: - problemi sa vidom što se može, između ostalog, povezati i sa povišenjem šećera u kriv, - arterioskleroza koja se može povezati s anomalijama u metabolizmu holesterola, - arterijalna i portalna hipertenzija, - hemoroidi i vene, odnosno proširenje vena, - pigmentacija i oboljenja kože, - sklonost ka muskularnim oboljenjima i bolovima u mišićima, - neotpornost na različita oboljenja disajnog aparata, kao što su bronhitis, astma, različite vrste nazeba i slično, - otoci i edemi na nogama, - sklonost ka oboljenjima od raka itd. Još jednom je potrebno istaći kolika je važnost jetre za normalno funkcionisanje čitavog organizma.

ŠTA BLAGOTVORNO UTJEČE NA FUNKCIJU JETRE? Na ovom mjestu treba se držati samo onih artikala koji potječu iz biljnog svijeta, a koji se upotrebljavaju za isrhanu ili se mogu upotrijebiti u vidu napitka ili na drugi način. Njihovo blagotvorno djejstvo na jetru, na njene funkcije i zadatke dokazivano je vijekovima i iskustvom i naučnim metodama, bez obzira da li se radi o potpuno zdravoj jetri ili oboljeloj. Mora se podvući da oboljeli od bilo koje bolesti, pa tako i od jetre, moraju da jedu i piju. Kad je to tako, onda je najbolje, ne da se ograniče, već najvećim dijelom da uporebljavaju one artikle biljnog porijeka za koje se sigurno zna da će

51 pomoći bržem ozdravljenju i uspostavljanju normalnih funkcija jetre. Izbor ni u kojem slučaju nije mali. Liječenje bilo kojeg oboljenja jetre stavlja nas su velike nedoumice kada se primijene moderni načini liječenja, konkretno sintetičkim lijekovima. Prvo, zbog efekta takvog liječenja koji su mnogim slučajevima vrlo diskutabilni, i drugo zbog mnogih sporednih utjecaja, pa i na samu jetru, sintetskih lijekova. Na koncu, danas praktično i ne postoje takvi efikasni lijekovi za borbu protiv oboljenja jetre, čemu možda mnogo doprinosi i činjenica da se u mnoge probleme vezane za jetru upliću i genetski faktori. Ovi artikli biljnog porijekla ne samo da blagotvorno djeluju na jetru i njene funkcije, već i na čitav organizam. Za ovu tvrdnju postoji ne samo duboka logika, već i nezaobilazne činjenice. Ljektovita biljka i hemijske komponente iz kojih je sastavljena nisu nastali u nekom hemijskom ili kakvom drugom laboratorijumu, već u velikom laboratorijumu prirode. To su proizvodi prve vrste nastali pod neposrednim utjecajem Sunca. Njima, u najmanju ruku može da se pojača prirodna odbrambena snaga organizma, ali isto tako svojim hemijskim komponentama mogu da doprinesu mnogo povoljnijoj situaciji situaciji u vezi sa jetrom. Pokušajmo to i dokazati.

MASNOĆE. Od svih masnoća za jetru su najbolje masnoće biljnog porijekla jer su, kako rekosmo, proizvodi prve vrste, za razliku npr. od masnoća životinjskog projekla koje su proizvodi druge vrste. U biljnim masnoćama koje su najčešće tekuće konzistencije, prisutne su najvećim dijelom nezasićene masne kiseline. Šta znače nezasićene masne kiseline, a naročito neke od njih koje su najvećim dijelom nalaze u maslinovom i sojinom ulju, pokušat ćemo sada objastniti (za detalje vidjeti: Maslina, Soja). Prehrana nezasićenim masnim kiselinama snižava koncentraciju holesterola u krvi što je posebno važno u prevenciji arterioskleroze. Za normalan rad organizma od posebnog značaja su nezasićene masne kiseline: linolna, linolenska i arahidonska koje jetra ne može da stvara, a niti koje drugo tkivo organizma. Sve tri kiseline lako se otapaju u ćelijiskim membranama. I posebno važno je da bez arahidonske kiseline nema ni sineze nekih ćelijskih hjormona važnih za rad čitavog organizma, jetre posebno. Ovim smo samo htjeli napomenuti šta znači pravilan unos ovakvih nezasićenih masnih kiselina u organizam, a najveći izvori upravo ovih esnecijalnih nezasićenih masnih kiselina su maslinovo i posebno sojine ulje. Dakle od svih masnoća za jetru su najbolje maslinovo i sojino ulje, zatim i druga ulja. Kada se govori o ovim uljima treba reći da su najbolja dobijena hladnim cijeđenjem i bez hemijskih dodataka, jer se pod tim uslovima sačuvaju i enzimi koji se tu nalaze, a koji se inače lahko razgrađuju na temperaturama iznad 40C. Zbog toga je najprikladnije upotrebljavati maslinovo ili sojino ulje za salate, možda pomiješano u jednom odnosu. Maslinovo i sojino ulje nisu samo visoke hranjive vrijednosti, već i lijek za jetru, posebno se to odnosi na maslinovo ulje kada je u pitanju žučna kesica; žučni kamenci i druga oboljenja žučne kesice, jer je poznat efekat stimulacije žučne kesice maslinovim uljem U ovakvim slučajevima najbolje je maslinovo ulje uzimati izmiješano sa sokom od limuna. I to jednu kafenu do jedne supene kašike, već prema tome koliko se može podnijeti, ili prema uzrastu. Mnogo je podataka o tome da maslinovo ulje pomaže kod žučnih kamenaca. U tome i jeste problem. Nigdje se ne

52 tvrdi da maslinovo ulje rastvara kamenac u žučnoj kesici i mnogi su stručnjaci, posebno ljekari skloni da nakače epitet šarlatana svakome ko kaže da je moguće rastvaranje kamenca u žučnoj kesici. Ali ima, činjenica je, mnogo podataka u stručnoj i naučnoj literaturi koji govore o tome da maslinovo ulje služi kod žučnih kamenaca. To se odnosi i na druge biljke i biljne proizvode. Da li rastvaraju žučni kamenac ili ne, o tome se ovdje ne može izjašnjavati. Najvjerovatnije da maslinovo ulje i druge biljke stimulišu žučnu kesicu i žučne putove da pokrenu kamenac koji je zastao u nekome od žučnih putova, bilo u pravcu žučne kesice ili prema dvanestopalačnome crijevu. U svakom slučaju dobro djeluju na posljedice koje žučni kamenci izazivaju. Da maslinovo ulje utječe na smanjenje stvaranja holesterola već je rečeno, a od holesterola nastaju žučni kamenci, pa upotreba maslinovog ulja, ako već ne može sasvim da spriječi nastajanje kamenca, može tu mogućnost znatno da umanji. Isto važi i za ulje od soje.

VOĆE Za funkcije jetre dobre su vrste voća, mada neki plodovi mogu da izazovu i kontraindikacije, kao naprimjer što jagode, posebno šumske, mogu da izazovu urtikariju.

Limun bi nekako došao na prvo mjesto kada bi se pravio neki redosljed u tome ša je najbolje za jetru. Limun stimuliše, čisti, drenira i smanjuje navalu krvi u jetru tzv. kongestiju. Tako naprimjer, u šolju mlake vode dodana kašika meda, iscijeđen sok od pola ili cijeloga limuna, najbolja je pomoć varenju hrane i stimulans za bolje izlučivanje žuči, ako se to popije prije jela. Pomorandža kao i ostali citrusi, naprimjer, već pomenuti limun, doprinosi eleminaciji taloga odnosno mulja i žučnih kamenaca, te djeluje kao stimulator evakuacije (R. Dextreit). Grožđe se može upotrijebiti za iste svrhe kao i pomorandža s napomenom kako je najbolje kožicu bobe odbaciti. Maslinke su odlične za očuvanje funkcije jetre i žučne kesice i njihovu zaštitu. Oni koje vole ponekad malo više da uživaju u alkoholu, ne bi to trebali da rade a da pri tome ne konzumiraju i po neku maslinku. Upotreba maslinki je ograničena kod oboljenja jetre zbog način konzerviranja u salamuri. Istovremeno se u organizam unosi i veća količina soli. Jagode su odlične za drenažu jetre. Ponekad mogu kod posebno osjetljivih osoba da izazovu koprivnjaču. Rekacija može da bude i vrlo burna. U tom slučaju s jagodama treba odmah prekinuti. Maline ili sok od malina proporučuje se u slučajevima žučne groznice ili gastro-intestinalnih smetnji. Borovnice vrše dezinfekciju intestinalnih putova. Dobro djeluju kao astringentno sredstvo kod krvavljenja, izazvanih oboljenjima jetre. Ne zatvaraju već regulišu frekvenciju i konzistenciju stolice. I ostalo voće je dobro. Kruške ne treba konzumirati u većoj količini, posebno navečer.

53 Paradajz koji se nalazi između voća i povrća, pomaže jetri u funkciji neutralizacije otrova i njihove eliminacije iz organizma.

POVRĆE Kao i voće najbolje je povrće primjenjivati u svježem stanju kada je to moguće, jer se tada sačuvaju zaštitne i energetske supstancije. Šargarepa(mrkva) je veliki prijatelj jetre i žuči, u prvom redu jer razblažava žuč, a pojačava i njeno izlučivanje. Šargarepa je i inače veliki prijatelj organa za varenje. Iz karotena šargarepe, jetra stvara vitamin A, neophodan za obnovu ćelija jetre. Kupus u prvome redu svjež, u obliku salate, ili kao svježe iscijeđeni sok, pomaže kod teških oboljenja jetre, posebno kod onih komplikovanih stanja povezanih sa pojavom ascitesa. Ima osobinu da nadima pa je potrebno kombinovati primjenu kupusa sa nekim karminativnim sredstvom kao što je naprimjer, kim. Rotkve se posebno preporučuju kod žutica. Oslobađaju organizam i jetru od toksina. Preporučuju se i primjenjuju i u slučajevim ciroze jetre, komplikovane pojavom ascitetsa. Artičoka, čija upotreba kod nas, na žalost, gotovo i nije poznata, jedan je od najboljih tonikuma za jetru. Uklanja toksine iz organizma, te pojačava funkcije jetre kod neutralizacije toksina. Šparoga, zahvaljujući sastavnim supstancijama uređuje funkcije jetre, ublažava upalne procese, vrši drenažu. Poriluk, odnosno praziluk, kao bliski srodnik luka i bijelog luka, najviše zahvaljujući hemijski vezanome sumporu, a zatim brojnim vitaminima i mineralima, jedanje od najboljih regenatora ćelija jetre. Hvalospjevi o poriluku mogu se naći iz vremena drevnoga Egipta do današnjih dana. Krompir kao vrlo hranjiva i jaka energetska hrana, uz to i vrlo svarljiv, preporučuje kod svih oboljenja jetre, kao i kod žučnih kamenaca. Maslačak smatramo korovskom biljkom, što na koncu i jeste, ali zbog njegovih izuzetnih osobina zaslužuje mjesto među povrćem i našu posebnu pažnju kod svakodnevne upotrebe. Ako se primjeni kao proljetna kura, prosto se ne može nahvaliti koliko je to korisna biljka za jetru. Između ostalog potpomaže eliminaciju holesterola iz krvi i organizma, različitih toksina itd. Vrlo je aktivan lijek u borbi protiv žučnih kamenaca. Može se često naići na sljedeću tvrdnju: ako imate pticu, domaćeg ljubimca u kući, dajte mu list maslačka i list salate. Prvo će pojesti maslačak.

ZAČINSKO BILJE igra važnu ulogu kod oboljenja jetre. Također i za očuvanje zdrave jetre i njenih funkcija. Za vrijeme objeda u kući, restoranu, na izletu, običaj je da nudimo standardne začine koji se sastoje od jednoga slanika ili nečega sličnog tome, u čijoj se jednoj polovini nalazi sol, a u drugoj biber. Osim toga nude se i dvije flašice u kojima se nalazi sirće, a u drugoj ulje, odnosno zejtin. I to je sve.

54 Hrana bolesnika na jetri ionako je neukusna zbog nedostatka soli. Sigurno je da se okus te hrane neće znatno popraviti za ono malo bibera, sirćeta i ulja. Zar se kao začini ne mogu ponuditi i neki drugi? Na primjer, ružmarin. Ili majčina dušica, odnosno timijan. Zatim, što je sa iđirotom, kimom, peršunom, celerom itd. Ružmarin u maloj količini, kako se ustalom primjenjuju svi ostasli načini, poznat je još iz antičkih vremena. Stimuliše sekretorna lučenja želuca i jetre, ojačava nervni sistem, pojačava apetit, djeluje kao bakericid, itd. Iđirot, odnosno gorki glikozid akorin iz ove biljke, stimuliše funkciju izdvajanja žuči u jetri i tonus žučne kesice. Kod dijetalne ishrane bolesnika na jetri najbolje ga je primijeniti kao vrlo pikantan začin. Također pobuđuje apetit kod hepatitisa, holecistisa i slično. Timijan ili majčina dušica kao začin djeluje na oboljenja digestivnoga aparata, sprečava nadimanje i kolike, otvara apetit. Celer, odnosno njegov korijen i listovi, uređuju funkcije jetre, što je razumljivo s obzirom na hemijski sastav celera i bogatstvo vitamina i mineralnih soli koje sudjeluju u obnovi ćelija jetre. Luk je vrlo bogat mineralnim solima, pojačava sekretorna lučenja žlijezda. Sadrži mnogo zaštitnih elemenata, može se uključiti i u dijabetične kure zbog visokoga sadržaja glikokinina. Za mnoge sintetske operacije koje se dešavaju u jetri, potrebna je dovoljna količina sumpora i minerala. Luk, poriluk, bijeli luk i kupus upravo su takve živežne namirnice koje zadovoljavaju ove uslove. Hren se propuručuje kao začin i treba ga upotrebljavati gotovo svakodnevno. Može se staviti primjedba kako bi se, najednom za vrijeme objeda, na stolu našlo mnoštvo flašica sa začinima, koje bi morale biti i označene, da se zna šta je šta. Da se to ne bi dogodilo, evo nekoliko primjera kako se spravljaju mješavine prijatnih i ljekovitih začina. - Sirće od melise: 100 grama lista melise preliti sa 1 litar vinskog ili još bolje jabukovog sirćeta. Ostaviti 15 dana uz češće mućkanje. Zatim procijediti. Sirće ima vrlo prijatan miris na limun. Osim toga je i znatno zdravije i ljekovitije. - Aromatično ulje za salate i neka jela: fino isitniti u jednakim dijelovima; nanu, vrijesak, kadulju, majčinu dušicu ili timjan i lista i korijena peršuna. Supenu kašiku ove smjese preliti sa 1 litar ulja i dobro promućkati. Zatim posudu, odnosno flašu sa ovom smjesom, staviti u drugu posudu u kojoj je voda. Vodu zagrijavati skoro do ključanja i na toj temperaturi ostaviti 2 sata. Zatim postepeno ohladiti. Bocu sa uljem i biljkama zatvoriti čepom i uz češće mućkanje ostaviti još 10 dana. Nakon toga procijediti. - Smjesa kao začin za supe, povrće, jela od mesa, roštilj i slično: jednake dijelove ružmarina, listova i korijena peršuna, listova i korijena celera, majčine dušice i bibera, sve u suhom stanju, samljeti u prah. Ovaj začin upotebljavati umjesto onoga bibera u slaniku. Za kraj trebalo bi prebrojati koliko je ljekovitih biljaka upotrijebljeno za ove složene začine koji bi trebali biti svakodnevno prisutni na stolu. I zdravo će i ljekovito djelovati ne samo na jetru.

55 Recepti za ovakve i slične začinske smjese mogu se naći u odjeljcima opisa odgovarajućih biljaka.

SAMONIKLO BILJE Veliki broj ljekovitih biljki, koje slobodno rastu u prirodi, blagotvorno djeluju na funkcije jetre. Mnoge od njih se mogu upotrijebiti ili kao povrće ili kao voće, odnosno kao dodaci drugome povrću, voću, kao ljekoviti čajevi i drugo. Kopriva se smatra za korov, što prilično loše zvuči. Međutim, to je ljekovita biljka vrhunskih kvaliteta koja može da se upotrijebi umjesto povrća. I to je važno: potpuno besplatna. Treba se samo malo potrudi. Listovi koprive sadrže najvažnije vitamine potrebne za jetru organizma, a osim toga i mnoge mineralne soli i mikro- elemente. Zbog sadržaja glikokinina, reguliše sadržaj šećera u krvi. Cikorija ili „prijatelj crne džigerice“ bogata je svim hemijskim sastojcima koji su neophodni za jetru. Što je posebno važno, može se upotrijebiti svježa za salate, najbolje zajedno sa maslačkom, posebno u proljeće. Petrovac je neobično bogat kalijumovim solima. Poznat je još iz drevnih vremena kao jedna od najboljih ljekovitih biljaka za regulisanje funkcija jetre, kod žutice i kod kamena u žučnoj kesici. Najbolje je jesti mlade listove u salatama, kao dodatak varivima ili supama. Pirevina je raširen i vrlo štetan korov, ali je kao ljekovita biljka vrhunskih kvaliteta. Posebno je ljekovita kod svih oboljenja jetre, žučnih puteva i žučne kesice. U takvim slučajevima najbolje je iz svježe biljke iscijediti sok. Slatka paprat pokreće i povećava sekreciju žuči. Smatra se da je suha droga bolja od svježega rizoma. Bez obzira da li je to tako ili ne, dobro je primjenjivati i jedno i drugo. Nije na odmet nikome kada se nađe u prirodi da nađe korijen salate paprati i gricka ga. Nana, i to sve vrste, treba da uđu u svakodnevnu upotrebu kao vrlo prijatan napitak koji, kako se smatra, kod dugotrajne upotrebe može da liječi mnoge probleme vezane za jetru. Nanu često treba upotrebljavati kao začinsku biljku. Šumska jagoda je dijetalno sredstvo kod oboljenja jetre. U organizam unosi mnoge mineralne soli, vitamine i druge materije neophodne za oboljelu jetru i poremećenu razmjenu materija. Sikavica je nekada bila izvanredan lijek za mnoga oboljenja jetre, ali se na tu činjenicu izgleda zaboravilo. Danas je ova biljka ponovo dobila svoje pravo mjesto u terapiji mnogih oboljenja jetre kao što su: insuficijencija, žučni kamenci, hepatitisi i ciroze jetre. Dakle, biljka koja pokazuje vrlo širok spektar povoljnih djelovanja na jetru. Žutika je, također jedna od prvoklasnih ljekovitih biljaka za liječenje jetre. Djeluje kao holagog i holeretik, a primjenjuje se kod hroničnih hepatitisa, hepatololecistitisa, žučnih kamenaca i kolika u predjelu jetre. Žutika brzo oslobađa organizam od žučnih boja, dakle žutice, što je svakako dobro jer se očisti krv.

56 Međutim, gubitak boje izazove mnoge nerpilike jer se smatra da je jetra tada izliječena. Tek ostale pretrage mogu dati podatke da li se proces smirio, a sam gubitak žute boje nije nikakvo mjerilo izlječenja. Ovakav efekat pokazuju i mnoge druge biljke, pa o ovim činjenicama valja voditi računa.

PRAVI PUNI HLJEB koji se kod nas upotrebljava svakodnevno zaslužuje našu punu pažnju. Pod pravim, punim hljebom, treba podrazumjevati hljeb pripremljen od punoga brašna. Puno brašno dobija se meljavom pšeničnog zrna – i to je sve. Takvo brašno, znači, sadrži i unutrašnjost zrna mekinje. Hljeb pripremljen iz punoga brašna, sadrži sve minerale koje je prikupilo pšenično zrno: kalcijuma, magnezijuma, natrijuma, kalijuma, hlora, sumpora, fluora, silicijuma, cinka, mangana, kobalta, bakra, joda, arsena, skoro čitava grupa B-vitamina, E, K.D, PP i druge biloški važne materije. U punome brašnu nalaze se najvrijednije biološke materije, koje se u takvome skladu i proporciji teško mogu naći u prirodi. Osim toga puno brašno sadrži lijepak, koji je posebno bogat biljnim bjelančevinama, koje su neobično važne za ishranu. Svaki od pojedinih dijelova brašna, klice i mekinje, pokazao je svoju ljekovitu snagu. Ovdje nema porebe dalje diskutovati o ishrani pravim, punim hljebom, jer na drugome mjestu, kod bijeloga hljeba, rečeno je sve što još treba znati kod izbora: da li bijeli ili pravi, puni hljeb. MED je ljekovita i hrajiva materija, proizvod ljekovitoga bilja i hiljada pčela. Različiti pripravci od ljekovitoga bilja, naročito čajevi, često treba da se zaslade. Ako je to potrebno, onda je najbolje čajeve zasladiti medom. Ne samo da će se tako poboljšati okus čajeva i sličnih pipravaka, već će med kao proizvod najjačeg ljekovitog djejstva, istovremeno znatno pojačati ljekovito djestvo čajeva. Med sadrži voćni i grožđani šećer, aromatične i sluzave tvari, mravlju kiselinu, eterična ulja, enzime i sve ono što sadrže medonosne biljke. Postoje razne vrste meda. Zajedničko im je da su sve ljekovite. Ako se želi da med bude univerzalna ljekarija, ne smije se zagrijati iznad 45oC, jer u tome slučaju razore se enzimi, eterična ulja, mravlja kiselina ispari i sl. Med tada postaje samo hrana. Med je lahko probavljiv i ima izuetno ljekovito djejstvo. To je životni eliksir koga se ne treba prihvatiti tek onda kad dođe do kakvog oboljenja. Što se tiče jetre, med odlično stimuliše njezine funkcije. Vrlo dobro ispravlja probleme u vezi sa jetrom, posebno reguliše svrab koji se pojavljuje sa žuticom. Bez sumnje pomaže u obnavljanju jetre. Naučno je dokazano da med od ružmarina koji najbolje reguliše funkcije jetre, naročito djeluje kod ascitesa sa otečenom jetrom, cirozom, žuticom i začepljenjem.

ZBOG ČEGA SU MNOGE BILJKE LJEKOVITE?

Sintetički hemijski spojevi ili hemijski spojevi dobijeni na drugi način u sitnome stanju, nazivaju se ljekovitim, ako se odlikuju određenim farmako-

57 terapeutskim svojstvima, što će reći, ako pokazuju neko ljekovito djestvo na živi organizam. Ti spojevi sadrže farmakološki aktivnu hemijsku materiju i tom aktivnom materijom djeluju na organizam. Što se tiče biljke, i ona djeluje na organizam svojim aktivnim hemijskim materijama, a ne nečim drugim Može se uzeti slijedeći primjer: Hemijska materija koja se zove beberin – sulfat (berberini bisulfat), često se koristi kod oboljenja vezanih za žuč. S druge strane postoji biljka žutika (vidjeti: Žutika) koja sadrži nekoliko alkaloida među kojima je najvažniji berberi i od kojega potječe žuta boja biljke. I berberin–sulfat i berberin iz biljke žutike, u osnovi su isto hemijsko jedinjenje. Dakle, sasvim je opravdano upotrijebiti biljku žutiku kao holagog i hleretik za uređivanje i pojačavanje lučenja žuči u slučajevima hroničnog hepatitisa, hepatoholecistitisa i holelitijaze, kada se već u tu svrhu upotrebljava i berberin-sulfat koji se, ustalom, najvećim dijelom i dobija iz biljke žutike. Berberin se odlikuje spazmolitičkim djejstvom, potpomaže smanjenje bolnoga sindroma, pojačava izdvajanje žuči, djeluje umirujuće, snižava arterijalni pritisak i sl. Međutim, biljka žutika sadrži i niz drugih alkaloida, kao i druge farmakološki aktivne hemijske materije, koje usklađuju, pojačavaju i usmjeravaju djejstvo osnovnog farmakološki aktivnog sastojka u ovome slučaju alkaloida berberina, radi kojeg se biljka i upotrebljava u medicini. Uzimamo drugi primjer. U listovima ljekovite biljke velebilje (vidjeti: Velebilje) nalazi se smjesa takozvanih tropanovih alkaloida, među kojima važnu ulogu igra i alkaloid atropin. To su aktivne i najvažnije supstancije velebilja. Najvažnija farmakološka osobina tropanovih alkaloida je njihova stroga specifičnost. Zbog toga se u medicinskoj praksi mnogo primjenjuju kao spazmolitici i sredstva za ublažavanje bolova kod spazma glatke muskulature unutrašnjih organa. Konkretno kod oboljenja jetre ili žuči, preparati velebilija primjenjuju se kod kolika izazvanih, narpimjer, oboljenjem žučne kesice, odnosno holecistitisa. Do sada smo se najviše zadržali na alkalodima kao glavnim farmakološkim aktivnim sastojcima. Glavni farmakološki aktivni sastojci mogu biti i drugi hemijski spojevi. Pored glavih sastojaka u biljci postoje i drugi koji se uslovno mogu nazvati pratećim. I oni su farmakološki aktivni i sipoljavaju svoje korisno djejstvo podstičući glavne sastojke ili sami pokazuju određeno ljekovito djejstvo na organizam. Za primjer se mogu uzeti vitamini, minerali, organske kiseline i slično. Ovi prateći sastojci iz ljekovitoga bilja mogu i fizikalno–hemijski utjecati na efekat djestva glavnih aktivnih materija, produžiti im ljekoviti efekat što je od posebne važnosti, na primjer, kod hroničnih oboljenja. Postoje i takozvane balastne materije koje ne utječu na djestvo glavnih i pratećih ljekovitih supstancija. Same su farmakološki neaktivne. U ljekovitoj biljci postoje i štetne materije. Kora frangule (vidjeti: Frangula) u svježem stanju sadrži antraglikozid – frangularozid koji izaziva osjećaj gađenja i tjera na povraćanje. Sušenjem kore i odležavanjem droge u toku od jedne godine frangularozid se gubi pa se tek tad frangula može upotrijebiti.

POD ALKALOIDIMA se podrazumijeva jedna velika skupina hemijskih jedinjenja koja sadrže azot, a nastaju u biljnim organima. Osnovno im je svojstvo da su slabo alkalne reakcije, po čemu su i dobili ime.

58 Iz prirodnih, farmakološki vrlo aktivnih jedinjenja, alkalodi su glavna grupa. Od njih se dobija najveći broj posebno efikasnih ljekovitih supstancija. Najveći broj alkaloida, kada se izoluju iz biljnoga materijala, su kristalne ili amorfne črste supstancije, koje vrlo slabo isparavaju. Obično su bezbojne, osim nekih izuzetaka kao što je, na primjer, berberin koji je žut. Bez mirisa su, gorkoga ukusa i manj –više otrovni. Manji broj alkaloida su tekućine, sa jakim neprijatnim mirisom kao nikotin ili konin. Većina alkaloida su visoko aktivne, u farmakološkome smislu, prirodne supstancije. Vrlo često se odlikuju visokom specifičnošću ne samo na organizam ili pojedine organe, već čak i na pojedine vrste ćelija, nerava, pojedinih centara mozga, glatke muskulatere i sl. Ovakvo specifično djestvo alkaloida, razlog je vrlo široke primjene u medicini. Upuštati se u klasifikaciju i drugu široku problematiku alkaloida nema potrebe. Dovoljno je prikazati samo neke od alkaloida koji imaju utjecaja na funkcije jetre i žučne kesice. Alkaloid platifilin iz biljke dragušac (Senecio platyphylloides) odlikuje se holinolitičkim i spazmolitičkim svojstvom: snižava tonus i smanjuje spazam glatke muskulature bronha, žučne kesice, mokraćne bešike i slično. Zbog toga se primjenjuje kod kolika jetre, holecistitisa i drugo. Berberin koji je već spomenut, primjenjuje se za liječenje i žučne kesice, a i drugih problema u vezi sa žučnom kesicom i jetrom. Ljekovita biljka rusa (vidjeti: Rusa) sadrži desetak alkaloida, od kojih su neki vrlo aktivni u liječenju jetre i žučne kesice. Kod biljaka iz porodice Solanaceae kojoj pripada već pomenuta ljekovita biljka velebilje, nalaze se po strukturi slični alkaloidi koji imaju za osnovu strukturu tropana. Odatle potječu hioscamin, skopolamin dr. Drugi alkalodidi slično tropanu, sreću se u biljnome svijetu rjeđe. Ovi alkaloidi pokazuju odreda spazmolitička djejstva, šire zjenice, opuštaju glatku muskultaru, ublažavaju bolove, uređuju sekrecije žlijezda, pobuđuju cenralni nervni sistem i slično.

GORKA SREDSTVA ili amara nalaze se u mnogim ljekovitim biljkama. To su hemijske materije vrlo gorkoga okusa, ali su potpuno bezopasne, neotrovne. Primjenjuju se već vrlo dugo za pobuđivanje apetita i poboljšanje probave i ishrane. Osnovna im je osobina da utječu na sekrecije žlijeza organa za varenje i jetre. Kod tipičnih gorkih biljaka, amara su glavni sastojci i nosioci ljekovitih osobina tih biljaka. Tako npr. za lincuru (vidjeti: Lincura) kaže se da je u svojem korijenu sakupila svu gorčinu ovoga svijeta. Ne odlikuje se jasno izraženim općim resorptivnim osobinama. U tome je razlika između njih i drugih prirodnih spojeva koji su, također, vrlo gorki kao naprimjer, alkaloidi, koji se odlikuju visokom specifičnošću, zatim često i vrlo izraženom toksičnošću odnosno otrovnošću. Po svojoj hemijskoj prirodi, gorka sredstva su glikozidi, kojima je slabo proučena hemijska struktura. U novije vrijeme dosta toga je učinjeno, posebno kada se radi o gornjim tvarima biljaka iz porodice Gentianaceae (vidjeti: Amara). Tako dobro poznata lincura sadrži gorke glikozide; genciopikrin i amarogencin. Gorka djetelina (Menyanthes trifoliata) sadrži gorke glizode: meniantin, meniantol, meliatin, dok kičica sadrži nekoliko gorkih glikozida, od kojih su najvažniji genciopikrin i eritrocentaurin.

59 Najvjerovatnije gorki glikozidi utječu na pojačano lučenje u žuči, a djeluju kao holeretici. Zbog svih svojih osobina sve ove tri ljekovite biljke su oficijelne prema mnogim farmakopejama. Treba napomenuti da postoje i druge ljekovite biljke koje sadrže ove materije, ali one nisu glavni sastojak. Glavni sastojak može biti etersko ulje i neka sluzava materija, a gorka tvar sporedni sastojak.

VITAMINI su velika grupa prirodnih hemijskih jedinjenja prvog porijekla. Razlitiči su po svojoj strukturi, ali svi imaju isti biloški značaj: neophodni su za čovječiji i svaki drugi živi organizam. Vitamini vrše specifične katalitičke funkcije i u odnosu na osnovne životne namirnice: ugljikohidrate, bjelančevine i masti, porebni su organizmu u nevjerovatno malim količinama. Nedostatak vitamina ili poremećaji u njihovom prometu, izazivaju vrlo ozbiljne posljedice po čitav organizam. Vitamini mogu da se kao rezerva deponuju u svim ćelijama, ali neki pretežno u jetri. Tako npr. količina deponovanog A vitamina može da bude dovoljna za oko 1-2 godine. Slično je sa vitaminom D i B12, dok se neki drugi vitamini, npr. vitamin K ili neki hidrosolubilni vitamini, posebno iz B-skupine, relativno slabo deponuju u jetri. Ovdje ćemo spomenuti i u kratkim crtama opisati one vitamine koji su najneophodniji za funkcije jetre. Treba napomenuti, jer je to važno za bolje razumijevanje čitave materije, da postoje dvije velike grupe: vitamini topivi u vodi, ali i topivi u mastima i uljima – liposolubilni. Vitamin A (liposolubilan) neophodan je organizmu, a posebno za sve funkcije jetre. Potrebna dnevna kolčina je oko 2 miligrama što je sadržano otprilike u jednoj šargarepi srednje veličine. Mnogo vitamina A kao provitamina (karotena) ima u mnogim biljkama: limunu, luku, paradajzu, pomoranči, a posebno u šargarepi. Molekula karotena u oganizmu, posebno jetri, cijepa se na dvije molekule vitamina A. Kompleks B – vitamina: Vitamin B5 ili pantotenska kiselina (hidrosolubilan) je tipičan zaštitnik svih ćelija, posebno ćelija jetre. Sudjeluje u asimilaciji masnih materija. Eksperimetalno izazvan manjak ovog vitamina kod eksperimentalnih životinja izaziva degenerativne promjene i upalne procese na jetri. Indiciran je kod svih oboljenja jetre. Dnevna doza je oko 10 miligrama što se otprilike nalazi u 50 grama kvasca, zatim u kupusu, mekinjama. Vitamin B6 – piridoksin adermin (hidrosolubilan). Odsustvo vitamina B6 potpomaže masnu infilitraciju jetre, kao i druge ozbiljne smetnje. Važno je napomenuti da su enzimi transaminaze derivati ovog vitamina. Bez njega ne mogu se sintetizovati u organizmu neesencijalne aminokiseline što naravno otežava i sintezu bjelančevina. Kvasac i krompir naročito su bogati ovim vitaminom. Dnevna doza je 2 – 4 miligrama. Vitamni B9- folna kiselina (hidrosolubilan) neophodan je za jetru zbog pravilne diobe ćelije.

60 Vitamin B12 – cianokobalamin (hidrosolubilan) isto kao i vitamin B9 neophodan je kod diobe ćelije. Za razliku o drugih vitamina iz B-skupine može se deponovati u jetri u većim količinama. Važno je skrenuti pažnju da se svi vitamini B-kompleksa nalaze u dosta velikim količinama u kvascu, pa proizilazi zaključak da je dobro kod oboljenja jetre, kada valja nadoknaditi deficit ovih vitamina, uzimati obični pivarski kvasac. Vitamin C – askorbinska kiselina (hidrosolubilan) je od kapitalne važnosti za organizam. Interveniše se u oksidoredukcionim reakcijama. Učestvuje u razgradnji toksina, iskorištavanju željeza i sl. Posebno je važan kod intoksikacije s lijekovima. Dnevna doza se mijenja sa uzrastom: za djecu do 60 miligrama, za odrasle 100. Kod mnogih oboljenja potrebno je povisti dozu za 2 do 3 puta, odnosno za 200 do 300 miligrama, što je otprilike sadržano u 3 do 4 pomorandže ili 3 do 4 limuna. Vitamin E – tokoferol (liposolubilan) je vitamin reprodukcije. Posebno je važan za metabolizam masti i detoksikacione procese. Vitamin F (liposolubilan) između ostalog odgovaran je za neke probleme u vezi sa jetrom. Njegov nedostatak ometa metabolizam nekih masnih kiselina, a pričinjava i znatne teškoće u detoksikacionoj funkciji jetre. Vitamin K – antihemoragični (liposolubilan). Ovaj vitamin spriječava i zaustavlja krvavljenja. U jetri potpomaže sintezu bjelančevina neophodnih za koagulaciju krvi, odnosno za sintezu protrombina. Nedostatak favorizuje krvavljenja, dovodi do različitih problema sa jetrom (žutice, hepatitisi), kolika i slično. Nalazi se u mnogim biljkama: koprivi, krompiru, kupusu, paradajzu. U vezi s ovim vitaminom važno je istaći: njega u debelom crijevu sintetizuju bakterije, pa nije neophodno uzimati ga u hrani. U vezi sa tom činjenicom, kod primjene velikih količina antibiotika, bakterije budu uništene pa nema ni sineze K vitamina. Tada je potrebno nadoknaditi K vitamin da se ne izrode neprilike koje se javljaju u vezi sa deficitom ovog vitamina, u prvom redu različita krvavljenja. Naprijed je rečeno da ni s čim ne treba pretjerivati. Ni sa vitaminima. Zadržavamo se na primjeru vitamina C. Dnevna doza za odraslog čovjeka je oko 100 miligrama. U slučaju bolesti doza se povećava na 200 do 30 miligrama, između ostalog i da bi se potpomoglo u izlučivanju raspadnih produkata lijekova koji se uzimaju u bolesti. Postavlja se pitanje ima li smisla preporučivati kod najbolnijih oboljenja 3 do 6 grama, što je 20 do 40 puta više od stvarnih potreba. Pretjerano uzimanje vitamina C ili hepervitaminoza C, je jedan od faktora steriliteta. Za vrijeme trudnoće može postati i faktor pobačaja (Gordonov, de Perault, de Mouriquand). Postoji i vitaminski antagonizam. Tako naprimjer, prevelika doza vitamina A može izazvati heparvitaminozu C. Toliko da se zna.

O vitaminima ponovo Obratimo pažnju na posljednje stavove o vitaminima. Od onog mjesta; „Naprijed je rečeno da ni sa čim ne reba prejerivati. Ni sa vitaminima“, itd. Međutim, ovdje bi se pozabavili stavovima, mišljenjima i naučno izvedenim dokazima jednog nesumnjivo veliko naučnika Linusa Paulinge (1986). Da bismo bili ubjedljiviji, u pomoć ćemo pozvati i svjetsku nauku, Nacionalu akademiju prirodnih nauka SAD Yew (1973) i već spomenutog naučnika Paulinga i druge.

61 Da je prof. Pauling i veliki naučnik i veliki čovjek priznalo mu je čovječanstvo dva puta. Nema oblasti u hemiji u kojoj uvaženi profesor nije ostavio najdublje tragove, zašta je 1954.godine dobio Nobelovu nagradu za hemiju. Jošđcjednu Nobelovu nagradu, ovaj put za mir, dobio je 1963.godine. Ponovimo još jednom opće prihvaćenu činjenicu: vitamini su hemijske organske supstancije odnosno spojevi, koje organizam djelimično može proizvesti za svoje potrebe. Inače moraju se u organizam unositi hranom, što je dovoljno, pod uslovom da se normalno hranimo. U slučaju nepravilne ili nedovoljne ishrane, nedostatak vitamina može prouzrokovati mnoge speicifične metaboličke poremećaje. Ako je to tako, da vidimo na konkretnijim primjerima šta će se to desiti. Naprimjer, nestašica ili manjak C-vitamina (koji se hemijski oznčava kao askorbinska kiselina) u organizmu izazvat će u toku 20-30 dana jedno oboljenje koje se naziva skorbut. Ako se nastavi sa nestašicom C-vitamina oboljenje se završava letalno. B1-vitamin (ili još nazvan radi boljeg hemijskog prepoznavanja – tijamin) izazvat će, u slučaju deficitarnog unošenja u organizam, slabljenje srčanog mišića, što dalje može izazvati zatajivanje srca. Također izaziva lošu probavu, teško pražnjenje crijeva (opstipacija), želučanu atoniju, anoreksiju (loš apetit). Ukratko rečeno, izaziva bolest beri-beri. Stoga se još zove i antiberi-beri vitamin (aneurin). Vitamin B2 – riboflavin, kao i drugi vitamini, važan je za oksidoredukcione procese u organizmu. Pothranjenost vitaminom B2 dovodi do smetnji u probavi, pečenja po koži i očima, pucanja kože po uglovima usta, duševnih depresija i sličnih pojava. B3-vitamin (niacinamid) u organizmu djeluje na različite načine. Nedostatak ovog vitamina izaziva različite poremećaje, od slaboumnosti i različitih vrsta psihoza, preko upala sluznice usta, do poremećaja u čitavom probavnom traktu sa jakim krvavljenjima. Nedostatak ovog vitamina izaziva pelagru. Koliko je jetra važan organ za probavu i metabolizam hrane, pa prema tome za sve životne procese, govori već i činjenica da u organizmu zauzima centralni položaj. B9- vitamin (folna kiselina, falocin), te B12 – vitamin (cianokobalamin) neophodni su kod diobe ćelija jetre. Prof. Linus Pauling će reći: Skorbut, beri-beri, pelagra, perniciozna anemija (razorna, zloćudna slabokrvnost) i rahitis u proteklom vremenu prouzrokovali su velike patnje i bezbrojne smrti. Danas znamo da je svaka od tih bolesti posljedica pomanjkanja vitamina. Skorbut je poznat stoljećima, ali tek 1911. godine, postaje jasno da je za njegov nastanak kriv pogrešan način prehrane. Do 1880. godine od njega su redovito obolijevali mornari za dugih plovidbi, često se pojavljivao i među vojnicima za ratnih pohoda, među narodom pogođenom glađu, u opsjednutim gradovima, zatvorima i td. Skorbut nastaje zbog nedovoljne količine vitamina C kojeg unosimo u organizam, beri-beri zbog nedostatka vitamina B1, a pelagra zbog manjka vitamina B3. Hemeralopija je stručni izraz na noćnu sljepoću i to je najbolji znak da u organizmu nedostaje A-vitamin Pošto smo se sporazumjeli da bez vitamina ne možemo, dajemo tabelu o mišljenju i stavu dosadašnje nauke, tačnije rečeno Američkog odbora za hranu i prehranu Nacionalne akademije prirodnih nauka SAD.

62

Vitamin Vitamin C Vitami E Vitamin A Vitamin D Vitamin B1 Ribolfavin B2 Niacinamid B3 Piridoksin B6 Kobalamin B12 Itd

Tabela: PDD (RDA) * 60 m 11 JJ 5.000 IJ 400 IJ 1,5 mg 1,5 mg 18,0 mg 2,2 mg 0,003 mg

Pauling 1.000-18,000 mg 800 IJ 20.000-40.000 IJ 800 IJ 50-100 mg 50-100 mg 300-600 mg 50-100 mg 0,1 – 0,2 mg

* RDA – Recommended Daily Allowances - PDD Ta kolona označena je kao PDD (Preporučene dnevne doze), odnosno RDA (Recommended Daily Allowances -1980). Druga kolona označena je sa Pauling i iznosi stav uvaženog prof. Paulinga (1986). Dakle, rečeni američki odbor za prehranu smatra da je čovjeku sasvim dovoljno dnevno u organizam unijeti navedene količine vitamina da bi bio zdrav. U slučaju bolesti preporučuju se i do 3 puta veće količine. Uporedimo li kolonu pod PDD sa kolonom pod Pauling, lahko možemo primijetiti upravo drastične razlike. Postoje i druge tabele drugih autora (Williams, Allen, Leibovitz) koji također zastupaju veće količine, i to znatno veće, od PDD i sasvim blizu onim količinama koje preporučuje prof. Pauling. Da vidimo kako to u praksi izgleda. 60 mg vitamina C koju preporučuje Američki odbor je jedna mala tabletica koja bi gotovo mogla da stane u oko. Prof. Pauling nam to ovako dočarava za sebe samog: „Najveći dio vitamina C, tri vrhom pune čajne kašikice (12 g), otopljene ili u narandžinom soku, da mu se oblaži kiselost, ili u vodi, uz dodatak malo sode-bikarobne, uzimam ujutro prije doručka. Ako se u toku dana osjetim umornim, ili ako sam došao u doticaj sa virusom prehlade, uzmem još nekoliko tableta od 1 g. (pazite prof. Pauling govori u gramima) ili dodatnu žlicu vitamina C“. Slično je i sa ostalim vitaminima iz tabele koju uvaženi profesor uzima svakodnevno. Profesor Llinus Pauling rođen je 1901.godine, a umro je 1994.godine. Naravno, preporučivanje ovakvih, upravo ogromnih količina različitih vitamina koje treba svakodnevno uzimati, izazvale su u svijetu različita reagovanja. Mnogi su se na bazi vlastitih iskustava složili sa prof. Paulingom. Daleko je veći broj onih koji se nisu složili i koji su ukazivali na moguće posljedice uzimanja ovakvih „astronomskih“ količina vitamina, prvenstveno vitamina C. Svadljivi profesor Pauling, metodom starog pedanta, pobijao je takve stavove naučnim metodama izvlačeći uvijek po neku korist za svoje tvrdnje, specijalno korist za upotrebu vitamina C. Ponovimo što smo ranije rekli za vitamin B12 – cianokobalamin. Taj vitamin zajedno sa vitaminom B9 neophodan je kod diobe ćelija, posebno hepatocita. Za razliku od drugih vitamina B skupine može se deponovati u jetri u velikim količinama. Razaranje ili manjak vitamina B12 mogao bi izazvati bolest sličnu

63 pernicioznoj anemiji (malokrvnost nastala zbog slabe apsorpcije vitamina B12 u ileumu). Harbert i Jacob (1974) godine pokušali su dokazati da povišene količine vitamina C razaraju vitamin B12. Oni su taj dokaz izvodli na homogenatu goveđe jetre. Za jetru smo već rekli da je bogata vitaminom B12 i to se odnosi na jetre svih nama poznatih živih bića, od čovjeka pa nadalje. Autori su u homogenat goveđe jetre dodavali različite količine vitamina C, pa posmatrali ponašanje vitamina B12. Njihov zaključak je bio da povišene količine vitamina C razaraju vitamin B12. Taj zaključak svodio se na sljedeće: nije preporučljivo uzimati 500 ili više miligrama vitamina C na dan bez redovite kontrole vitamina B12 u organizmu. Ovakav stav prema vitaminu C bio je protivan svemu onom za što se prof. Pauling zalagao. Svojim odgovorom i naučnim dokazivanjima prof. Pauling je ovu dvojicu iskusnih analitičara demantovao na taj način da nisu primijenili prikladnu metodu za analizu sadržaja vitamina B12 u uzorcima, što je potkrijepio nalazima drugih analitičara i istraživača. Međutim, fama da vitamin C razara vitamin B12 je ostala i do današnjih dana, naravno ako se primijeni u dozama koje preoporučuje prof. Pauling. Drugi primjer je da velike doze vitamina C iazivaju laksantni efekat kod mnogih ljudi, naravno ne u klasičnom obliku diareja, već u obliku kašastih stolica. Sam prof. Pauling to potvrđuje: uzeta 3 grama vitramina C mogu imati vrlo snažan laksantni efekat ako se uzmu na prazan želudac. Međutim, ako se ista doza uzme na pun želudac, vitamin C ne mora uopće djelovati laksantno. Ili: Virno i njegovi saradnici (1967) kod pacijenata koji su patili od glaukoma (zelena mrena, oboljenje oka sa povišenim pritiskom u očnoj jabučici), a kojima su davali 30 do 40 grama vitamina C dnevno, samo prvih nekoliko dana patili su od proljeva Opstipacija, odnosno zatvor stolice, može se obično kontrolisati odgovarajućim količinama vitamina C što tvrdi Hoffer (1971). Redovito i svakodnevno pražnjenje crijeva pridonosi dobrom zdravlju jer se spriječava nepotrebno zadržavanje otpadnih tvari u organizmu, odnosno crijevima. Jer, poznato je da izmet sadržava materije za koje se sumnja da imaju karcinogena svojstva (Bruce R. I sar. 1981). Navodimo još jedan zanimljiv primjer. Jedini pravi sastojci žuči su žučne soli koje sintentizuje jetra iz holesterola. Najveći dio žučnih soli, pošto obave svoje funkcije u tankom crijevu, apsorbuju se u ileumu (donji dio tankog crijeva), te ponovo vrate u jetru. Jedan dio ovih soli pređe i u debelo crijevo, gdje, također, imaju svoju ulogu. Dobro je da se taj dio žučnih soli ne zadržava predugo u debelom crijevu, jer i debelo crijevo apsorbuje te soli i također, vrati u jetru. Ako se taj dio žučnih soli brzo eliminiše iz organizma, onda jetra mora da troši za novu sintezu žučnih soli holesterol iz krvi i tako opada koncentracija holesterola u krvi. Šta znači povećana koncentracija holesterola u krvi, posebno za oboljenja srca, to je dobro poznato. Pauling (1986) tvrdi da jutarnje uzimanje 3, 5, 8 ili 10. gr. vitamina C osigurava pražnjenje crijeva odmah poslije doručka. Koliko je potrebno vitamina C, to treba svako sam ustanoviti. Postavlja se pitanje: da li askorbinska kiselina, odnosno vitamin C kao kiselina u velikim količinama može izazvati čir želuca. Askorbinska kiselina je slaba kiselina. Sam želučani sok sadrži hlorovodičnu kiselinu, koja je jaka kiselina, pa jedna

64 slaba kiselina poput askorbinske neće povećati njegovu kiselost. Naprotiv, vitamin C potpomaže zarastanju čira o čemu je opširno izvijetio Stone (1972).

MINERALNE SOLI I MIKROELEMENTI posebno su važni za ljudski organizam. Mnogi elementi nalaze se u organizmu, posebno u pojedinim organima u vrlo niskim koncentracijama pa su zato i nazvani mikro-elementima. I pored niskih koncentracija mikroelementi, posebno kikrometali, imaju neobično važnu ulogu. Bilo kakve promjene u sadržaju mikro-elemenata mogu da izazovu ozbiljne poremećaje u organizmu. Od mikro-elemenata najvažniji su: željezo, bakar, cink, molibden, mangan, srebro, aliminijum, bor, kobalt, arsen. Željezo je posebno poznato kao antianemik. Sastavni je dio homoglobina za kojega se kod respiracije vezuje kisik. Posebno i neki enzimi i enzimski sistemi djeluju preko željeza. Prisutno je u voću, povrću i drugim biljkama, posebno šargarepi, koprivi, crnome luku, kupusu, peršunu i slično. Bakra u organizmu ima oko 0,0004% ali je posebno važan za biljni i životinjski svijet. Ćelije pojedinih organa ne bi se mogle održavati bez prisustva bakra. Posebno je važan za obnovu ćelija. Dosta ga sadrže: crni luk, trešnja, jabuka, pomorandža i grožđe. Mangana u organizmu ima oko 0,0001% ali je jedan od najvažnijih mikro-elemenata za organizam. Ulazi u sastav mnogih enzimskih sistema, reguliše funkcije žlijezda, važan je za metabolizam šećera, masti i slično. Potpomaže funkcije jetre i bubrega. Sadrže ga mnoge biljke; kupus, celer, maslačak, crni luk, krompir i druge biljke. ETERSKA ULJA se nazivaju tako zahvaljujući tradiciji. Prakitčno nikakve veze nemaju sa biljnim uljima kao što su, naprimjer, maslinovo i ulje iz suncokreta koja se dobijaju u ogrnomnim količinama i najviše se upotrebljavaju u ishrani. Eterska ulja sastavni su dio mirisnog ljekovitog bilja u kojem se nalaze u vrlo malim količinama i svakoj biljci daju svojstven, najčešće prijatan miris. Kako su isparljiva jedinjenja, mogu se iz pojedinoga bilja dobiti na jednostavan način, najčešće destilacijom sa vodenom parom. Tako, naprimjer, iz biljke ružmarina (Rosmarinus officinalis) destilacijom sa vodenom parom dobija se ružmarinovo ulje koje se stručno po biljci zove aetheroleum rosmarini. Ili iz biljke kadulje odnosno žalfije (Salvia officinalis) dobija se etersko ulje kadulje ili stručno nazvano aetheroleum salviae itd. Eterska ulja su smjese različitih hemijskih jedinjenja redovito složenog i komplikovanog sastava, a najčešće pripadaju grupi terpena i njihovih homologa. Sa medicinske tačke gledišta odlikuju se različitim svojstvima. Tako, naprimjer djeluju kao fitoncidi, što znači da su sposobni da uništavaju niže organizme. Uporedo sa antimikrobnom aktivnošću sposbna su da stimulativno djeluju na regenerativne procese u oštećenome tkivu. S druge strane, neka ulja mogu da iritiraju kožu, a posebno sluzokožu, izazivajući crvenilo i jači priliv krvi, a često i plikove. U ustima izazivaju pojačano lučenje pljuvačke, a u želucu pojačano lučenje želučanog soka, čime se povećava apetit i bolje varenje hrane. Kao primjer mogli bismo navesti primjenu bibera. Drugi začini, kao pomenuti ružmarin, izazivaju pojačano lučenje žuči što, također, vodi boljem varenju hrane. Dakle, stimulišu motornu i skeretornu funkciju aparata za varenje hrane. Mnoga eterska ulja mogu, također, da umanje intenzitet bolova, umire ili pobuđuju nervni sistem, utječu na aktivnost srca, ublažavaju kašalj, pokazuju baktericidno, antiseptičko i slična djejstva. KRV (lat.-Sanguis)

65 Za naše kazivanje, potrebno je makar ono elementarno znanje o krvi. Ukratno rečeno, krv je tekućina čiji je zadatak da omogući život ćelijama organizma, koje su, a to moramo podvući, osnovne jedinice organizma. To je tečnost crvene boje od hemoglobina, koji se nalazi u crvenim krvnim zrncima. Količina krvi kod odraslog je 5-6 litara. Slabo je alkalrne reakcije – oko pH 7,4. Krv cirkuliše u sistemu krvnih žila; arterijama i venama. Na cirkulaciju je pokreće srce. Aterijska krv je izrazito crvena, dok je venska tamnocrvena. Funkcija krvi je vrlo složena. Ona prenosi kisik od pluća do svih tkiva, a ugljični dioksik obrnuto, što predstavlja respiratornu funciju. Kod probave hrane ugljikohidratati i bjelančevine se u probavnom sistemu razlažu na glukozu i aminokiseline, te kao takvi prelaze u krv (vidjeti: Probava hrane), kojom se prenose do pojedinih organa, tkiva i ćelija što prestavlja nutritivnu funkciju krvi. Također prenosi razgrađene proizvode metabolizma do organa za izlučivanje što predstavlja ekskretornu funkciju. Krv regulira tjelesnu temepraturu, kao i količinu vode u tkivima što je njena regulatorna funkcija. Krv sadrži mnoga antitijela, kao i leukocite koji sudjeluju u zaštiti organizma protiv mikoorganizama i drugih štetnih tvari što je njena odbrambena funkcija. Prenosi još hormone, enzime i vitamine, te još i putem trombocita i faktora koagulacije sudjeluje u hemostazi. Krv se sastoji od dva dijela koja se mogu lako razdjeliti: krvne ćelije ili krvne jedinice i krvne plazme. Ako se krv zgruša, izdvaja se svjetložuta, bistra tekućina koja prestavlja krvni serum. Praktički, ova bistra tekućina odnosno serum predstavlja tekućinu bez fibronogena i najvećeg dijela drugih faktora zgrušavanja krvi, pa se po tome serum razlikuje od krvne plazme. Eritrociti su najbrojnije krvne jedinice čiji se broj kreće od 4 do 5 miliona u milimetru kubnom*, a u kojima je najviše zastupljen hemoglobin. Važan je broj eritrocita jer se pomoću hemoglobina transportira kisik iz pluća u tkiva. Eritrociti imaju i druge funkcije koje pomoću naročitog mehanizma transportira ugljen-dioksid iz tkiva u pluća. Hemoglobin u eritrocitima je odličan acido-bazni pufer. Eritrociti se uglavnom proizvode u koštanoj srži.** Obzirom na njihov broj, stvaraju veliku površinu od oko 3000 do 4000 m2. Okrugle su jedinice slične disku, čiju površinu sačinjava membrana od proteina, lipida i steroida. Također sadrži i dosta vode, otprilike oko 60%, na hemoglobin, koji prestavlja pigment disanja, otpada oko 34% cjelokupne težine jedinice. Ostalo do 100% su proteini, fosfolipidi, dosta kalijuma, te aminokiseline. Eritrocit nema jezgru. Do 5. godine života eritrociti nastaju u koštanoj srži gotovo svih kostiju. Kasnije koštana srž drugih kostih nastavlja da proizvodi eritrocite. ___________________________ *Nešto manje kod žena. ** Koštana srž svih kostiju ne proizvodi eritrocite. Leukociti su također element krvi što podrazumijeva jedinice u krvi koje sadrže jezgro. Nazivaju se i bijela krvna zrnca. Broj leukocita u krvi je između 4000 i 8000 u mm3. Brojevi ispod 4000 prestavljaju leukopeniju*, a iznad 10000 – leukocitozu**, što upućuje na neke patološke promjene u organizmu. Potrebno je napomenuti da organizam čovjeka napadaju bakterije, virusi, različite vrste parazita i gljivica koji mogu izazvati različita oboljenja ako prodru dublje u tkvio. Bakterije i virusi mogu izazvati teška pa i smrtonosna oboljenja: upale pluća, streptokokne infekcije, tifus i, što je za nas naročito intresantno, različite vrste hepatitisa. U tome slučaju aktivira se jedan sistem koji se bori protiv ne samo zaraznih

66 oboljenja, već i protiv toksičnih agenasa. Ovaj sistem naziva se leukociti. I očito je da se taj sistem ne sastoji od jedne vrste bijelih krvnih stanica, jer ga u tome slučaju ne bi zvali sistem. No, prije nego završimo s leukocitima, napomenimo da u obranu organizma, pored leukocita, priskaču još tkivni makrofagi i limfatično tkivo. __________________________________________ *Lekupenija (leucopenia)- smanjen broj bijelih krvnih jedinica u perifernoj krvi, koja se javlja kod nekih obljenja kao: trbušni tifus, većina virusnih infekcija, influenca. **Leukocitoza (leucocytosis)- prolazno povećanje broja leukocita u perifernoj krvi, koje mogu izazvati mnogi činioci kao što su infekcije, zapaljenja, krvavljenja... Leukociti se stvaraju u koštnoj srži kao granulociti i monociti i kao manji dio limfocita. Najveći dio limfocita i plazma jedinice nastaju u limfatičkom tkivu. Transportuju se pomoću krvi u različite dijelove organizma gdje će biti upotrijebljeni. Posebno su važni granulociti i monociti, jer mogu „tražiti i uništvati“ bilo koji strani agens. Granulociti, kao najbrojniji leukociti, pokretne su jedinice i glavna ćelijska obrana organizma. Zovu se i mikrofagi, jer najvećim dijelom fagocitiraju bakterije i manje čestice. Limfociti čine otprilike jednu trećinu svih bijelih jedinica krvi i pokretne su jedinice. Limfociti stvaraju globuline i to po svoj prilici beta i gama frakcije, zbog čega igraju važnu ulogu u imunološkoj obrani organizma, jer su antitijela najvećim dijelom gama- globulini, ili pak vezani za ovu vrstu globulina. Antitijela se oslobađaju propadanjem limfocita, a pošto taj proces ide velikom brzinom, tj. stvaranje i propadanje limfocita, tom prilikom se oslobađa veća količina globulina čija je uloga u odbrani organizma vrlo velika. Kada virusi napadnu na organizam odnosno ćelije organizma, onda one luče proteine koji se zovu interferoni. Naučnici su otkrili interferone 1957. godine. Dokazali su da ćelije napadnute od virusa izlučuju supstance koje imaju sposobnost da zaštite druge ćelije koje nisu napadnute virusom. Te zaštitne supstancije nazivaju se interferonima. O interferonima diskutujemo na drugom mjestu. (Vidjeti: Interferoni, Str. ). Trombociti su vezani za jedan pojam koji se zove hemostaza, a koji označava zgrušavanje krvi, odnosno zaustavljanje krvarenja što uključuje nekoliko mehanizama. Trombociti su inače kvne pločice, vrlo sitne, okrugle ili ovalne, najmanje jedinice periferne krvi koje nastaju u koštanoj srži, ali postoje dokazi da se dobar dio trombocita (17-33%) stvara i u plućima. Naravno, stvaranje trombocita ne ide ovako jednostavnim putem, ali za naše potrebe je ovo dovoljno. Normalan broj tombocita varira kod različitih autora, ali uzimimo neki prosjek od 140x10 na devetu (označi brojem 9 na desetki!-op.p.) do 500x10 na devetu (isto označi!) na litar krvi (S.Stefanović i dr. Interna medicina, Medicinska knjige, Beograd-Zagreb, 1989). Vijek života trombocita iznosi normalno 8-12 dana. Glavna uloga tormbocita je, kako već rekosmo, u hemostazi. Sama hemostaza je komplikovan proces koji spriječava gubljenje krvi poslije povrede nekog krvnog suda. U te komplikovane mehanizme hemostaze nema potrebe da se dalje upuštamo. Navedimo još samo to da snižene vrijednosti trombocita, drugim riječima patološko sniženje trombocita, izaziva trombocitemiju.

67 Plazma je tečni dio krvi, odnosno ekstracelularna tekućina u kojoj se, pored ostalog nalaze i eritrociti pa zajedno sa njima čini krv. U plazmi, pored eritrocita, ima još i fibrinogena koji igra značajnu ulogu u zgrušavanju krvi. Plazma je praktički vodena otopina. Pored vode od oko 90-92%, u plazmi se nalaze otopljene mnoge materije, u prvom redu bjelančevine, zatim ugljikohidrati i masnoće. Kada se kaže ugljikohidrati, prvenstveno mislimo na glukozu. Tu takođe dolaze i neorganske soli. U plazmi možemo naći mnoge mineralne soli, od kationa: Ca, Mg, Na i Ka, od aniona: fosfati, sulfati, hloridi, hidrokarbonati, pa i joda. Sveukupno 8-10%. Proteini odnosno bjelančevine su albumini, globulini, već spomenuti fibrinogen, lipoproteini, nukleoproteini i seromukodi. Ima tu nešto i aminokiselina (glutamina, alanina, glucina, nešto lizina, a i drugih aminokiselina) ali u vrlo niskim koncentracijama. Ima nešto i uree. Kada se govori o mastima uglavnom se misli na neutralne masti, fosfolipide, slobodne masne kiseline i holesterol. U plazmi se nalazi nešto vitamina. Njihova koncetracija zavisi od količine uzete hranom. Hormoni se plazmom prenose od mjesta njihovog nastanka do mjesta djelovanja. Posebno treba navesti i enzime. Smatra se da od ukupne količine proteina, 1% otpada na enzime. Od boja u plazmi u prvome redu treba navesti bilirubin. I još nešto posebno važno: plazma je dio ekstracelulatorne tekućine. Plazma sadrži ko 70gr/lit bjelančevina. To su albumini, globulini i fibrinogen. Posebno su interesantni globulini plazme: alfa, beta i gama. Za naša razmatranja najvažniji su gama-globulini, jer imaju posebnu ulogu u obrani organizma od infekcija, jer oni i čine najveći dio antitijela i odupiru se infekciji i toskičnosti, tj. daju tijelu svojstvo koje se zove imunost. Zovemo iz imunoglobulinima. Za fibrinogen već znamo da je važan u mehanizmu zgrušavanja krvi. Serum je, ukratno rečeno, krvna plazma bez fibrinogena, odnosno dio krvi zlatnožute boje koji se izdvaja poslije koagulacije krvi. O ovome šire u dijelu: Serologija kod virusnih hepatitisa.

PRVI LABORATORIJSKI TESTOVI KOJI UKAZUJU DA MOŽDA SA JETROM NEŠTO NIJE U REDU AlAT – Anin Amino Trasnfereza (ili SGPT – Serumska Glutamat-Piruvat Transaminaza) - je enzim koji se stvara u hepatocitima, glavnim ćelijama jetre. Ako je hepatocit oštećen ili umire, ovaj enzim izlazi u struju krvi. Svi tipovi hepatitisa pokazuju u krvi pojačanu aktivnost ovog enzima. Tačno određivanje upalnih aktivnosti ili količinu izumrlih ćelija jetre, može se jedino odrediti biopsijom jetre. AsAT – Aspartat Amino Transaminaza (ili: SGOT – Serumska GlutaminatOksalacetat Transaminaza). AsAT je enzim sličan AlAT-u ali manje specifičan za oboljenje jetre. Može biti povišen i kod oštećenja srčanog mišića. U nekim uslovima, kao što je alkoholni hepatitis, povišena vrijednost aktivnosti u serumu AsAT može biti viša od povišenja u serumu AlAT niova.

68 Gama – glutamil – transppetidaza (gama – GT) – Enzim koji se stvara u žučnim kanalima, može biti povišen u serumu bolesnika sa oboljenjima kanala. Povišene vrijednosti gama–GT, naročito sa povišenim vrijednostima alakalne fofataze, sugeriše na oboljenja žučnih kanala, ali može i gotovo svakom oboljenju jetre, ponekad i kod potpuno zdravih osoba. Gama–GT može biti povišen zbog primjene mnogih lijekova ili alkohola, a da pri tome izostane bilo kakvo oštećenje ili upala. Alkana fosfataza je enzim, tačnije rečeno porodica srodnih enzima, koji nastaju u žučnim kanalima, crijevima, bubrezima, placenti i kostima. Zajedno sa blago povišenim AlAT i AsAT aktivnostima sugeriše oboljenja žučnih kanala. Aktivnost alkalne fosfataze može znatno biti povišena kod opstrukcije žučnog kanala ili kod oboljenja žučnih kanala kod npr. primarne biliarne ciroze ili kod primarnog sklerotičnog holangitisa. Alkalna fosfataza može također pokazati povišenu aktivnost kod nekih poremećaja na kostima. Bilirubin najvećim dijelom nastaje raspadom ostarijelih crvenih krvnih ćelija (kao i iz nekih drugih izvora). Normalno putuje krvlju do jetre, gdje se hemijski modifikuje procesom konjugacije i izlučuje u žuč, prolazi u crijeva i djelimično i repsorbuje u crijevima. Koncentracija bilirubina može da poraste u krvi ili zbog porasta stvaranja, smanjenja prihvata od strane jetre, smanjenom konjugacijom, smanjenom sekrecijom iz jetre ili zbog blokade žučnih puteva. U slučaju porasta stvaranja, smanjenja prihvatanja od strane jetre i smanjenja konjugacije, ne-konjugirani, odnosno tzv. indirektni bilirubin, biće prvenstveno povišen. Kada je umanjena sekrecija iz jetre, ili zakrečenja čučovoda, konjugirani, odnosno direktni bilirubin biće primarno povišen. I neka druga oboljenja npr. povećana destrukcija, odnosno razaranje crvenih krvnih zrnaca, mogu dovesti do povišenja koncentarcije bilirubina u serumu. Kod hronično stečenih oboljenja jetre, koncentracija bilirubina u serumu je obično u normalnim granicama bez obzira na znatno oštećenje jetre i prisustva i ciroze. Kod akutnih oboljenja jetre, bilirubin je obično povišen, u zavisnosti od jačine akutnog procesa. Kod zakrečenja žučnog kanala ili oboljenja žučnih kanala, kao npr. biliarne ciroze ili skleroznog holangitisa, alkalna fosfataza i gama–GT mogu biti često povišeni pored koncentracije direktnog bilirubina. Alubimin je važniji protein koji cirkulira u kvi. Sintetizira ga jetra i izlučuje u krv. Niska koncentracija serumskog albumina ukazuje na slabu funkciju jetre. Koncentracija albumina u serumu je obično u normalnim granicama kod hroničnih oboljenja jetre, pa i u slučaju ciroze jetre. Nivoi albumina mogu biti niski u uslovima drugih oboljenja jetre uključujući pothranjenost (malnutrition), neke bolesti bubrega i druga, istina rjeđa oboljenja. Protrombinsko vrijeme - Mnogi faktori potrebni za zgrušavanje krvi stvaraju se u jetri. Kada su funkcije jetre ozbiljno narušene, njihova sinteza i sekrecija u krv je u padu. Protrombinsko vrijeme je jedan od krvnih testova napravljen u laboratoriji, a produžen je kada je neki od faktora zgrušavanja koji se stvara u jetri nizak. Kod hroničnih oboljenja jetre, protrombinsko vrijeme obično je produženo. Protrombinsko vrijeme također može biti produženo u slučaju manjka K vitamna.

69 Pločice (Platelets) najsitnije krvne čestice (praktički fragmenti megakaryocyta) neophodne za zgrušavanje krvi. Kod nekih, koji boluju od jetre slezena postaje uvećana pošto se ometa tok krvi kroz jetru. Zbog toga se pločice izdvajaju u uvećanu slezenu. Broj pločica može biti nenormalan u mnogim slučajevima, a ne samo u slučaju oboljenja jetre. Elektroforeza Serum–proteinski testovi, odnosno elektroforeza je koristan test za pacijente sa oboljelom jetrom, jer nam može dati odnosno biti putokaz za pojedine diagonostičke mogućnosti. Naprimjer u cirozama, albumin može biti snižen, a gamaglobulin povišen. Gama-globulin može znatno biti povišen u nekim tipovima autoimunih hepatitisa. Da objasnimo zašto smo o ovome govoriti. U ovim tekstovima, glavni proteini iz seruma mogu se radzvojiti u električnom polju i odrediti njihove koncentracije. Postoje četiri glavna tipa serumskih proteina koji se određuju ovim testovima: albumin, alfaglobulini, beta-globulini i gamaglobulini.

NORMALNE I POVIŠENE VRIJEDNOSTI ENZIMA KOD LABORATORIJSKIH ISPITIVANJA JETRE

Abnormalne vrijednosti Normalne vrijednosti Blago povišene

Jako povišene

AsAT

40 UI/L

40 – 200

200

AlAT

45 IU/L

45 – 200

200

Gama- GT

40 IU/L

60 – 200

200

112

112 – 300

300

Bilirubin

1,2 mg/dl

1,2 – 2,5

2,5

Albumin

4,0 g/dl

4,0 – 4,5

4,5

Potrombinsko vrijeme

14 sek

14 – 17

17

AP

Bijela krvna zrnca* Hematokrit**

5000 – 10000 43 – 49% (37 – 43% žene)

* Bijela krvna zrnca = broj bijelih krvnih zrnaca u cm3 ** Htc – hematokrit = % krvi okupiran od crvenih krvnih zrnaca Povišene transaminaze (AsAT i AlAT) dešavaju se u slučajevima što ljekare navodi na tačnu diagnozu. Neki mogući slučajevi su slijedeći: Viralni hepatitisi, bolesti jetre

70 izazvane alkoholom, masna jetra, problemi jetre izazvani lijekovima, autoimuni hepatitis, genetska oboljenja jetre, tumori jetre, srčane mane i sl. Imunogeni sistem – obranbeni sistem organizma Bilo kakvo strano tijelo da prodre u ljudski organizam suočit će se sa obranbenim sistemom čovjekova organizma. Taj obranbeni sistem naziva se imuni sistem. Da se malo dotaknemo tog sistema, navest ćemo neke činjenice u vezi sa obranom organizma od napada virusa – virusa hepatitisa. Imuni sistem čovječijeg organizma slikovito možemo opisati kao obranbenu armiju koja se mobiliše onda kada organizam bude napadnut od stranih tijela, u konkretnom slučaju od virusa hepatitisa. Strano tijelo, ili strana tijela, koja su prodrla u organizam, u ovome slučaju virusi hepatitisa, nazivamo antigenima, za razliku od one armije koja će stupiti u borbu protiv antigena, a koju nazivamo antitijelima. Imuni sistem čovjeka sa više ili manje uspjeha boriti će se protiv stranih tijela, što zavisi od snage imunog sistema svake osobe. Uzimamo slijedeći primjer: ako u organizam prodre virus hepatitisa B kao strano tijelo, odnosno antigen, tada će imuni sistem organizma proizvesti antitijelo, u konkretnom slučaju hepatitis B antijtijelo. Ovo tijelo - hepatitis B antitijelo, u najvećem broju slučajeva nadjača antigen B hepatitisa i eliminira ga iz organizma prije nego napravi neku veću štetu na ćelijama jetre – hepatocitima. I još nešto: imuni sistem organima tim činom postaje otporan na eventualne nove agresije virus hepatitisa B, tj. oganizam postaj imun na agresiju virusa hepatitisa B. Naprijed smo kazali: “u najvećem broju slučajeva”. Ako antitijelo ne nadjača antigen, tada će agresija virusa B iz akutne forme preći u hroničnu. I antigeni i antitijela mogu se određenim hemijskim metodama odrediti u serumu krvi, kojega možemo definirati kao tekućinu krvi koja se izdavaja poslije koagulacije crvenih krvnih zrnaca. Serum možemo još definisati i kao krvnu plazmu, ali bez fibrinogena koji se utroši na koagulaciju crvenih krvnih zrnaca. Takvi testovi će pokazati da li je neko eksponiran ili je bio eksponiran virusima hepatitisa, u konkretnom slučćaju kojeg smo ranije naveli – virsuma hepatitisa B. Ovakve analize krvi odnosno seruma, nazivaju se serološkim analizama, u konkretnim slučajevima hepatitisa – seologija hepatitisa. Ovi serološki testovi su potrebni kako bi se tačno odredilo da li su virusi hepatitisa uzrok nekih nenormalnosti u funkcioniranju jetre, a ako jesu, koji je virus hepatitisa u pitanju? Također ovi testovi će pokazati da li se aktivirao imuni sistem organizma za borbu protiv virusa i kojih virusa. Ovdje smo se samo u kratnim crtama upoznali sa nekim osnovama serologije, a čitavu stvar ćemo proširiti na konkretnim slučajevima napada virusa hepatitisa na organizam. HEPATITISI (zapaljenja jetre) Ovo su najneprijatnija oboljenja jetre koja izazivaju degenerativne promjene, izumiranje većeg broja ćelija jetre i zapaljenja u jetri, najčešće sa akutnim tokom, ali mogu preći i hornično oboljenje što dalje vodi drugim komplikacijama, npr. prema cirozi jetre, karcinomu i drugim manifestacijama, što zavisi od intenziteta promjena, odnosno težine hepatitisa i drugih uzroka. Kako su kod hepatitisa oštećene funkcije jetre, u metabolizmu ugljikohidrata, proteina, odnosno bjelančevina, lipida, odnosno masti, vitamina, minerala i mikroelemenata, te procesima detoksikacije, to se direktno manifestuje i na ostale organe i funkcije: žučnu kesicu, limfne žlijezde, pankreas, hematopoetski aparat, limfni aparat i uopšte čitav organizam.

71 Često se pogrešno misli da je medicinsko ime hepatitis sinonim za medicinsko ime viralni hepatitis i da su sve forme hepatitisa zarazne. Ime hepatitis je sveobuhvatno ime za bilo koju upalu odnosno inflamaciju jetre i ne može obuhvatiti specifične slučajeve i značenja – zarazan. Uostalom, termin inflamacija jetre znači iritaciju ili uvećanje ćelija jetre. Hepatitis je termin za mnoge različite slučajeve. Samo slučajevi hepatitisa koje je izazvao virus (viralni hepatitis) može biti zarazan za druge. Hepatitise, može se reći, najčešće izazivaju virusi hepatitisa. Zatim dolaze autoimuni hepatitisi, alkoholni hepatitisi, hepatitisi koje izazivaju drugi otrovi odnosno toksini, hemijske supstancije, lijekovi, hemijske supstancije na radnom mjestu, trovanje gljivama, rjeđe i neki fizikalni faktori. Od intenziteta djelovanja ovih faktora zavisi i težina hepatitisa. Ovdje se nikako ne smiju zaboraviti ni genetski faktori i predispozicije. Najčešći su hepatitisi izazvani virusima hepatitisa. Obično su aktunog toka, ali pod specifičnim uslovima mogu preći i u hronične sa daljim mnogućim komplikacijama. Dakle, virusne hepatitise djelimo na: - hepatitise akutne virusne (hepatitis acuta infectiosa) i - hepatitise hronične (hepatitis chronica). Najvažnije virusne hepatitise označavamo slovima: - Hepatitis A, - Hepatitis B, - Hepatitis C, - Hepatitis D (Hepatitis delta virus HDV), - Hepatitis E, - Hepatitis F, - Hepatitis G, - Hepatitis TTV (Transfuzion Transmitted Virus) i - Hepatitis S.E.N. – V. Virusi ovih hepatitisa, kada izazovu zapaljenje jetre, onda se ta pojava naziva – virusni hepatitis. Tipovi virusa koji mogu izazvati, odnosno biti uzročnici virusnih hepatitisa, su: A (HAV ) – Picornavirus, B (HBV) - Hepadnavirus, C (HCV) – Flavivirus, D (HDV) – Varietet B, E (HEV) – Calicivirus, F - Picornavirus, G (HGV) – Flavivirus Jetru mogu napasti i neki drugi virusi kao što su: Enstein–Barr-ov virus ili Herpes simpleks virus. Često mikro-organizmi izazovu neku drugu bolest na drugim organima, pa se oštećenje jetre javi kao indirektno. To su tzv. sekundarni hepatitisi, čije izvore treba tražiti u obljenjima od TBC, AIDS-a, sepsi krvi, sifilisu... Također i virus žute groznice, te jedna spiroheta koja izaziva Vajlovu bolest (spiroheta Inada –Ino). U borbi protiv virusnih hepatitisa na raspolaganju stoje mnoge ljekovite biljke koje se mogu podijeliti na: Voće, Povrće, Začinsko bilje i Samoniklo ljekvoto bilje. O tome se govori na drugome mjestu. Postavlja se pitanje: šta je sa sintetskim ljekovima. Primjena npr. sintetskih interferona, ribavirina, limuvidina, labukavira i adefovira ostavljaju mnogo prostora za daljnja istraživanja, posebno sinergika.

72 Iskoristimo ovo mjesto da samo naznačimo šta je to prvi član koljeg smo ovdje naveli – interferon. Inteferon je protein koji se normalno stvara u organizmu za borbu protiv virusa podražavajući imuni sistem. Može se dobiti i sisntetski. Lijek Alfa Inteferon je sintetičk reprodukija prirodnog interferona. O interferoina i drugim lijekovima kojima se pokušava riješiti pitanje, u prvome redu hroničnog hepatitisa B, a zatim i hepatitisa C, govori se opširnije na drugom mjestu. (Vidjeti: Interferoni str. ). Na ovome mjestu mogli bi postaviti pitanje: Zar ljekovito bilje ne bi moglo djelovati sinergički kod primjene gore navedenih sintetičkih lijekova ili onih koji će tek biti uvedeni u terapiju hepatitisa. Ili obrnuto? Na osnovu do sada rečenog hepatitisa možemo podijeliti u dvije grupe: a) hepatitisi autoimuni: hepatitisi izazvani zloupotrebom alkohola, djelovanjem toksičnih materija i masnom jetrom. b) virusie hepatitiie: hepatitisi koje smo označili slovima od A do G i hepatitisi TTV i S.E. N.-V. Proizilazi da hepatitisi grupe a spadaju u kategoriju nezaraznih hepatitisa, za razliku od hepatitisa grupe b, virusnih, zaraznih hepatitisa koji se prenose virusima hepatitisa. Zaključno se može reći: hepatitisi iz grupe a, ne mogu prenositi sa jedne osobe na drugu, za razliku od hepatitisa iz grupe b koji se mogu prenositi. Postoje i slijedeće mogućnosti: ako neko boluje od hepatitisa iz grupe a, može dodatno oboljeti, tačnije rečeno može biti inficiran i nekim virusom hepatitisa iz grupe b, npr. virusi hepatitisa B ili C. No postoji i slijedeća mogućnost: ako neko boluje od virusnog hepatitisa iz grupe b) može također da se zarazi i nekim drugim virusom iz iste grupe, npr. ako boluje od virusnog hepatitisa B, može naknadno sa se zarazi i virusom hepatitisa C. Ima i ova mogućnost: ako neko boluje od infektivnog hepatitisa B, može mu se pojaviti i hepatitis D (Delta virus) zbog pogrešne raplikacije virusa B (vidjeti: Hepatitis D). Mora se nešto odmah razjasniti: Viralni hepatitisi su jedno veliko zlo i o njima moramo imati jasne stavove. Nikako se ne smije zapasti u pogrešna tumačenja. Pogrešna tumačenja mogu nas odvesti do konfuzija, nepotrebnog mjenjanja stila života i nepotrebnih briga. Jedna od najtežih pogrešaka je kada se poistovjete virusni hepatitisi, izazvani virusima hepatitisa, sa virusom HIV-a koji izaziva AIDS. Treba znati da se praktički jedan tip virusa ne može preobraziti u drugi tip virusa*. Ali, u organizmu se mogu naći isvoremeno dva tipa virusa hepatitisa. Naprimjer, ljudski organizam može biti istovremeno zaražen virusima B i C, ali i B+D (Delta – virus). Nikako se ne smije smatrati ako su nestali simptomi virusnog hepatitisa, da je bolest isčezla. Bez obzira što je jetra fanatičan, žilav, otporan i elastičan organ, ne smije se suviše opuštati kada se osjeća bolje, jer virus je još uvijek tu i može se aktivirati. Ako je neko prebolovao akutnu formu virusnog hepatitisa B ili C, pa i hepatitisa A, ostatak života mora biti na oprezu, bez obzira na stečeni imunitet. Svi tipovi viralnih hepatitisa ne moraju izazvati i akutnu i hroničnu formu hepatitisa. Tako naprimjer, virusni hepatitisi A i E, a vjerovatno ni hepatitis F, ne prelaze u najvećem broju slučajeva u hronični oblik. Ako i pređu, onda su za to potrebni posebni uslovi (vidjeti: Akutni hepatitisi – hepatitis A npr.). S druge strane, virusni hepatitisi B, C i D mogu izazvati hronične oblike hepatitisa sa daljim napredovanjem prema cirozi jetre i komplikacijama sve do raka. Da još jednom podvučemo: Onaj ko je zaražen jednom vrstom virusa hepatitisa, može istovremeno biti zaražen i drugom. Ako je neko prebolovao akutnu formu hepatitisa A (koji se u najvećem broju slučajeva javlja samo u akutnoj formi) nakon čega se postaje i

73 ostaje imun, to ne znači da je stekao imunitet i na sve ostale forme virusnih hepatitisa, naprimjer hepatitise B ili C. _______________________________________ * Ipak pogledati repikaciju virusa B i pri tome nastajanje virusa D (Delta – virus).

Serologija hepatitisa Prisjetimo se sada onog odjeljka naprijed kojega smo nazvali Krv (vidjeti: Krv, str. ) Ponovimo da se krv lako može razdvojiti na krvne ćelije i krvnu plazmu. Tu je još i treći dio, krvni serum, koji je ukratko rečeno, krvna plazma bez fibrinogena, koji je bjelančevina krvne plazme, a jedan od neophodnih faktora zgrušavanja krvi. Dakle, iz zgrušene krvi, odnosno plazme ostaje serum, krvni serum. Navedimo dvije važne serumske komponente: SGOT ( serumsku glutaminat oksalacetat transaminazu), enzim nađen u mnogim dijelovima tijela, pa i u jetri. Enzim SGOT odgovara sadašnjoj oznaci AsAT (Aspartat amino transaminazi), enzim AlAT (Alanin amino transferaza) nekada označavana kao SGTP (serumska glutamat–piruvat transaminaza). Ove transaminaze vezane su za upalne i/ili povrede jetre, stanje poznato kao hepatocelularno oštećenje jetre. Oštećenje jetre često rezultira povišenjem aktivnosti AsAT i AlAT u krvi. Povišene vrijednosti transaminaza pojavljuje se vrlo često, dovode u nedoumicu oko tačne diagnoze. Neki mogući uzroci povišenih vrijednosti mogu biti: - Virusni hepatitisi, - Oboljenja jetre zbog zloupotrebe alkohola, - Lijekovima izazvani jetreni poremećaji, - Masna jetra, - Autoimuni hepatitis, - Genetska oštećenja jetre, - Tumori jetre i - Neki problemi sa srcem. Moraju se dakle provesti dodatna ispitivanja da bi se tačno odredilo šta je to loše sa jetrom ili možda nije. Antigeni (An) i Antitijela (Ab) Svaki čovjek ili žena raspolažu sa prirodnim obranbenim sistemom poznatim pod imenom imuni sistem. Imuni sistem ima zadatak da se bori protiv stranih supstancija koje prodru u organizam kao nametnici i to opasni, kao što su naprimjer virusi hepatitisa. Oni sa slabim imunim sistemom koji su eksponirani virusima hepatitisa, manje je vjerovatno da će se odbraniti i eliminisati virus iz tijela, u odnosu na one sa imunim sistemom koji dobro funkcioniše. Postoje dva pojma vrlo važna kada se govori o imunom sistemu. Ta dva pojma su: Antigen (Ag) i natibody (Ab). Antigen je strana supstancija, kao npr. virus hepatitisa, a natibody je npr. kao vojnik imunog sistema koji se bori protiv antigena, u ovom slučaju protiv virusa hepatitisa, uzmimo hepatitisa B. Ako je antigen, npr. kao antigen hepatitisa B, prisutan u tijelu, antibody (Ab) u tome slučaju, hepatitis B antibody stvara se u imunom sistemu, tačnije rečeno od imunog sistema. Antibody (antitijela) spajaju se sa antigenom da bi antigen iz tijela maknuli i tako napadnutog učinili imunim na hepatitis B. Hepatitis posebni antigeni i antitijela mogu se odrediti i tako dobiti posebni krvni testovi, odnosno testovi krvi. Ovi testovi mogu potvrditi da je neko u ovom trenutku ili nekada bio eksponiran virusom hepatitisa.

74 Ovi testovi krvi označavaju se kao serološki testovi ili preczinije hepatitis serumski testovi. Hepatitis serumski testovi potrebni su da se sazna da li je i koji virus uzrok jetrenim problemima i koji posebni virus je aktuelno uzročnik. Imunoglobulini Imunoglobulini su protutijela (Ab) proteinske prirode vezani za imuni sistem. Drugi termin je antigen (an) koji podrazumijeva antigen kao strano tijelo (npr. virus hepatitisa), protutijelo (Ab – antibody) slikovito prikazano kao jedan od vojnika imunog sistema koji se bori protiv antigena (An). Imunoglobulina je pet (5): A, G, M, D i E. Tačnije, određeni su kao: IgA, IgG, IgM, IgD i IgE. Neki od imunoglobulina pokazuju porast koncentrcije, tačnije rečeno aktivnosti u slučaju da organizam napadnu neki antigeni (An), konkretno antigeni hroničnih hepatitisa. Tih imuoglobulina je 3: A, G i M dakle: IgA, IgG i IgM. Upravo ova tri imunoglobulina mogu pomoći da se odredi da li postoji neko ozbiljnije oštećenje jetre. Ni simptomi, ni neki funkcionalni testovi jetre ne mogu definitivno potvrditi da neko ima hepatitis npr. A. Te se manifestacije takođe ne mogu upotrijebiti za razlikovanje hepatitisa A od drugih formi hepatitisa. Pozabavimo se sada virusnim hepatitisom A (HAV). Ako je neko obolio od hepatitisa A, u serumu tog oboljelog mogu se naći imunolobulini IgM i IgG, kao antitijela (Antibody – Ab) hepatitisa A. Ostali funkcionalni testovi, koje smo naprijed naveli (Vidjeti: Prvi laboratorijski testovi koji ukazuju da možda s jetrom nešto nije uredu), kao npr. simptomi, te neki znakovi opasnosti, ni neki jetreni funkcionalni testovi ne mogu definitivno potvrditi da je neko obolio od virusnog hepatitisa A (HAV), niti se te manifestacije mogu upotrijebiti za razlikovanje hepatitisa A od drugih formi hepatitisa. Jedini način da neko sigurno boluje, odnosno da je inficiran virusom hepatitisa A (HAV), je dobiti testove krvi poznate kao serumski testovi hepatitisa A. Ovi testovi uključuju dva imunoglobulina i antitijelo (Ab): imunoglobulin M (Igm) i imunoglobulin G (IgG), Antitijela (Ab) za viruse hepatitisa A su imunoglobulini M (IgM) i imunoglobulin G (IgG). Ako nečiji testovi budu pozitivni na prisustvo imunoglobulina M (LgM) koji je antitijelo (Ab) na HAV (HAV-Ab-IgM), to znači da je dotični obično inficiran sa HAV (Hepatitis A Virusom), ili da je bio inficiran nedavno. HAV- Ab-IgM postaje pozitivan otprilike jednu nedjelju nakon što je neko bio izložen HAV i može ostati pozitivan na infekciju oko 6 mjeseci. To antitijelo (Ab), poslije toga se više ne može odrediti. Ukoliko su nečiji testovi pozitivni na prisustvo imunoglobulina G (IgG) koji je antitijelo (Ab)* za HAV (Hepatptis A Virus) – HAV Ab IgG, a u slučaju da imunoglobulin IgM odnosno HAV Ab IgM nije dugo ustanovljen, to dokazuje da je dotični nekada ranije bio izložen HAV-u, te je imunoglobulin M (IgM), odnosno (HAV – Ab IgmM), nakon 6 mjeseci postao nemjerljiv, ali nakon toga više nije imao aktivnu infekciju. Ti oboljeli više se nikad ne mogu inficirati sa HAV, niti mogu biti infektivni za druge, tj. postali su otporni za infekciju HAV ubuduće, ali nisu postali zaštitećeni protiv infekcija drugim virusima kao što su virusi B ili C. HAV Ab IgG ostaje pozitivan čitavog života i može se uvijek odrediti u krvi. ____________________________________________ * (Ab) – antibody, antitijelo, upotrebljavamo engleski termin iz praktičkih razloga. Biljke i biljna sredstva koja vrše detoksikaciju i čišćenje jetre i krvi: borovnica, maslačak, maslina, maslinovo ulje, pirevina, paradajz, prasa, šljiva, šumska jagoda.

75 Ostale biljke koje se upotrebljavaju u vidu čaja, odnosno infuza, začina ili na drugi način: blaženi čkalj, dragušac, gorka djeteljina, kamilica, majčina dušica, neven, pelin, iđirot- naročito za pobuđivanje apetita, petrovac, rusa, sikavica, smilje, timijan, šipurak. Speciesi koji se upotrebljavaju kod hepatitisa: - Folium Menthae piperite (List nane) - Flores Helichrisii (Cvijet smilja) - Herba Absinthii (Herba pelina) - Folia et flores Serpilli (List i cvijet timijana) aa 25 Supenu kašiku čajne mješavine preliti s 2 dcl ključale vode. Promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 10 – 15 minuta. Piti 3 puta dnevno, nezaslađeno, prije jela. -

Folium Menthae piperite (List nane) Herba Chelidonii (Herba ruse) Crtex Berberidis (Kora žutike) Folium Melissae (List melise) Herba Hyperici (Herba kantariona) aa 20

Supenu kašiku čajne mješavine preliti sa 2 dcl ključale vode. Promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 20 minuta. Piti ujutro i navečer na prazan stomak kod hepatitisa (Stanczyk, 1976). U stručnoj i naučnoj literaturi mogu se pronaći i mnogi drugi recepti čajnih mješavina protiv hepatitisa. Od takvih čajnih mješavina treba preporučiti. - Folium Menthae piperite (List nane), - Flores Chamomillae (Cvijet kamilice), aa 60,0 - Herba Hyperici (Herba kantariona), - Herba Violae tricoloris (Herba polj. ljubičice), - Herba Millefolii (Herba hajdučke trave), aa 50,0 - Cortex Frangulae (Kora frangule) aa 40,0 Supenu kašiku čajne mješavine preliti sa 2 dcl ključale vode. Promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 25 minuta. Popiti ujutro natašte i navečer pred spavanje (Petkov, 1988). - Fructus Cardii Mirianae (Plod sikavice), - Folium Menthae piperite (List nane), - Herba Absinthii (Herba pelina), - Herba Cardii benedicti (Herba blaženi čkalj) aa 20,0 - Rhizoma Rhei (Rizom reuma), - Fractus Carvi (Plod kima) aa 10,0 Supenu kašiku čajne mješavione preliti sa 3 dcl ključale vode. Promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 20 minuta. Piti 3 puta dnevno po 2 dcl ovog čaja. (Braun, 1974). - Fractus Cardii Marianae (Plod sikavice), - Fadix Taraxacii cum herba (Radix maslačka i list) - Fractus Carvi (Plod kima), - Crotes Frangulae (Kora frangule)

aa 50,0 aa 20,0 aa 10,0

76 Čajnu kašiku čajne mješavine preliti sa 2 dcl ključale vode i legano kuhati još 3 minute. Procijediti i piti 3 puta dnevno po 1 dcl prije jela (Lindemann, 1973). - Folium Menthae piperite (List nane), - Herb aTeucrii montani (Herba dubčaca), - Cortex Frangulae (Kora frangule), - Radix Taraxacii (Korijen maslačka),

50,0 30,0 aa 10,0

Tri supene kašike ove čajne mješavine popariti sa ½ litre ključale vode. Promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 8 sati i piti po jednu čašu 3 puta dnevno na ½ sata prije jela nezaslađeno (Tucakov, 1973). Navedimo da svo ljekovito bilje koje možemo upotrijebiti u dieto-terapiji jetre možemo podijeliti na: - voće, - povrće, - začinsko bilje, i - samoniklo ljekovito bilje Čitava ova materija o hepatitisima često se pogrešno shvata, tumači i upotrebljava.Zbog toga je naročito važno da o ovoj temi kojom se bavimo svi pojmovi budu razjašnjeni. Prvo što je važno je uočiti i poznavati razliku između viralnih hepatitisa i hepatitisa izazvanih drugim načinima. Postoji i drugi razlog, i među sručnjacima, a taj je da se pregledaju različiti viralni tipovi hepatitisa i da se pomogne u rasčišćavanju nekih zajedničkih pogrešnih shvatanja viralnih ili virusnih hepatitisa*. I još nešto što treba reći i upoznati a to je čovjekov imuni sistem kojeg mnogi slikovito opisuju kao armiju mobilisanu za borbu protiv virusa i kako se to dovodi u vezu sa virusnim hepatitisima. ________________________________________________ * Viruse na ovom mjestu možemo definisati kao najmanje bilološke strukture koje u sebi nose genetske informacije za razmnožavanje. Jedinka se odlikuje prostijom hemijskom garđom, zanemarljivom (submikroskopskom) veličinom, bez energetskih enzima, priustvom samo jedne nukleinske kiseline; DNA (DeoxiriboNucleic Acid) ili RNA (RiboNukleicAcid). Patološke promjene kod pojedinih vrsta hepatitisa, kao i druge naročito važne promjene opisane su u daljem tekstu. U borbi protiv hepatitisa, praktički nema sintetskih lijekova. Ako se neki i primjenjuju, njihov krajnji učinak izaziva mnoge nedoumice, a neki ostavljaju sporedne posljedice. Pojačanje odbrambenih snaga organizma u cjelosti, higijensko-dietetske mjere, prezicnije dieto-terapija, a zatim takva sredstva čija primjena ima i opravdanje i duboku logiku, sigurno je najbolji put u borbi protiv hepatitisa. Ljekovite biljke i biljna sredstva koja mogu poslužiti u tu svrhu sa velikim uspjehom, mogu se podijeliti u nekoliko grupa. Holeretici ili holerezna sredstva, dakle sredstva koja pojačavaju stvaranje žuči u jetri, pokazuju vrlo povoljne efekte. Razloga za to ima više, od kojih treba navesti slijedeće: vrše drenažu svih žučnih vodova unutar jetre od žučnih tromba koji zadržavaju žuč. Pojačana količina žuči u crijevima djeluje laksativno, čime se sprječava autointoksikacija iz crijeva itd.

77 U biljnom svijetu postoje sve vrste holeretika; od vrlo snažnih do blagih. Osim toga obavljaju i druge zadatke. U tu svrhu navedimo kao primjer maslinu i maslinovo ulje, naročito maslinovo ulje, koje je izraziti holeretik, a isto tako i laksativ koji će pored jačeg izazivanja stvaranja žuči u jetri, izazvati i pojačani laksativni efekat, što stoji u direktnoj vezi sa rečenom autointoksikacijom u crijevima. Biljna sredstva i biljke koje unose vitamine, minerale i druge materije potrebne za zaštitu i obnovu ne samo ćelija jetre već i šire, su, prije svega, sve vrste voća i povrća, a naročito limun, pomorandža, badem, bijeli luk, celer, paradajz, prasa, peršun, kopriva, salata, šargarepa i druge. Napomena: Preporučujemo da se svi biljni čajevi pripremaju u posudama od nehrđajučeg čelika, ili od gline, keramike i vatrostalnog stakla. Aluminijsko posuđe se ne preporučuje. Počnimo sa čajem za prečišćavanje jetre i crijeva: U ½ litre vode procijedimo 5 cm dugačak komad đumbira (svježeg), zatim sok od jednog limuna, 4 karanfilića, jedan štapić od 1,5 do 2 cm. dužine cimeta i malo (među prstima) oraščića ili kardamoma. Sipamo u posudu vodu, iscijedimo limun i đumbir, dodamo karanfilić i cimet (malo razmrvljen). Smjesu lagalno kuhati (krčkati) oko 15 minuta, a zatim dodati malo oraščića i kardamoma. Može se zasladiti s malo meda ili žutog nerafinisanog šećera po želji. Popiti u toku dana (Cabot S., 1999.). Hepatitis A - infektivna žutica, epidemijska žutica, infektivni hepatitis. Hepatitis A spada u virusne hepatitise sa akutnim tokom (hepatitis acuta infectioza) – zarazna žutica. To je oboljenje jetre izazvano virusom hepatitisa A (HAV – Hepatitis A Virus). Ovaj oblik hepatitisa najčešće se javlja zbog prodiranja virusa hepatitisa A u organizam preko usta, dodirom sa zaraženim materijalom ili kontaktom sa zaraženom osobom. To je obično blago oboljenje koje se karakteriše iznenadnim povišenjem temperature, nelagodnošću, mukom, gubitkom apetita (anoreksijom), neprijatnim osjećajem u stomaku koji traje nekoliko dana. Treba znati da se hepatitis A često javlja kao epidemija u prenaseljenim mjestima gdje su vrlo niski standardi lične higijene. To je dalje povezano sa zagađenom hranom, posebno ako je to obična salata, jagode, ostrige i sl. Virus se takođe može širiti kontaminacijom terena fekalijama, pošto se i izlučuje stolicom inficiranih ljudi i izaziva kliničku bolest kada osjetljive osobe konzumiraju zagađenu hranu ili piju zagađenu vodu. Najčešće se širi konzumiranjem sendviča, voćnih sokova, mlijeka i mliječnih proizvoda, povrća i sl. Infekciju lako prenose radnici koji rade u procesu proizvodnje hrane, npr. u restoranima. Ti ljudi morali bi biti vakcinisani protiv infekcije virusom A. Iz ovoga proizilazi da postoji vakcina protiv hepatitisa A. I ne samo to. Svi koji su preboljeli hepatitis A, a zatim određen period strogo se pridržavali uputstava za totalno odzravljenje, postaju doživotno imuni protiv zaraze virusom hepatitisa A. Hepatitis A je upala jetre koju izaziva virus – hepatitis A virus – HAV. Indetifikovan je 1973. godine, a prije toga nazivan je infektivni hepatitis, zahvaljujući činjenici da je jako zarazan. Hepatitis A virus (HAV) izaziva akutni hepatitis, dakle ne prelazi u hronični oblik kao, uzmimo hepatitis B i C, i ne može izazvati hronično oboljenje jetre. Inkubacioni period ovog virusa obično traje 15-50 dana, zbog čega se zove hepatitisom kratke inkubacije.

78 Kod ovog hepatitisa mokraća potamni (boja tamnog piva), a stolica postaje svijetla nekoliko dana prije pojave žutice. Često puta kada se pojavi žutica ostali se simptomi povuku. Na koje smo simptome mislili? Na one o kojima smo naprijed govorili. Otprilike 10% ljudi koji su navukli infekciju HAV, imaju šansu da razviju jednu neobičnu varijantu ove bolesti zvanu holestatični hepatitis, za koga je karakteristična jaka žutica i intenzivan svrbež. Kada smo već ponovo kod simptoma da se pozabavimo još nekim činjenicama. Često se desi da nikakvih simpota i nema. Nema ni žutice. Takvi bolesnici, posebno djeca, bez svoje krivice, i dalje se kreću među ostalima na svim mjestima i oni su idealni prenosioci zaraze. Potom iznenada, praktički preko noći, požute bjeonjače, a zatim i koža po cijelome tijelu. To je svakako bolje, jer se tada barem zna na čemu se. Žutica dobija na intenzitetu prvih 7 dana, a zatim se održava kraće na tome nivou, nakon čega počinje postepeno povlačenje za slijedeće 2 do 4 nedjelje. Ponekad, istina rijetko, to traje i 2 do 4 mjeseca, pogotovu ako se ne poduzimaju nikakve mjere da se žutilo otkloni. Slijedeći period oporavka započinje kada se žutica gotovo povuče, odnosno kada vrijednosti bilirubina u krvnoj plazmi budu svedene u granice 8,5 – 16,9 mikromola na litar prema SI sistemu. Za potpun oporavak jetre poslije akutnog virusnog hepatitisa, potreban je period od oko godinu dana. Ukupno trajanje bolesti je 2-4 mejseca, ali postoji i usporena rekonvalescencija, pa za svaki slučaj na oprezu treba biti do godinu dana. Prvi znaci da je period rekonvalescencije započeo, manifestuje se kroz pojačano izlučivanje mokraće koja uz to dobija i normalnu boju, kao i stolica. Malaksalost isčezava jer se i apetit naglo pojačao. U periodu rekonvalescensije, obično do 4 mjeseca, treba biti krajnje obazriv. Ne smije se fizički naprezati, djeci treba ograničiti kretanje, posebno trčanje, a načinu ishrane treba obratiti naročitu pažnju. Kako je već rečeno, na oprezu treba biti do godinu dana. Posumnja li se na hepatitis na osnovu navedenih simptoma u predikteričnom stanju – stanju prije izbijanja žutice (ikterus = žutica), treba znati da se u mokraći može konstatovati izvjesno povišenje koncentracije urobilinogena. U krvnoj plazmi odnosno krvi ili serumu, može se zapaziti izvjesno povišenje koncenracije bilirubina. U krvnom serumu, zbog nekroze hepatocita, zapaža se promjena u aktivnosti nekih enzima, koji se normalno nalaze u citoplazmi jetrenih ćelija–hepatocita ili organelama. Posebnu pažnju treba obratiti na transaminaze jetre: AsAT (Aspartat AminoTransaminazu), AlAT (Alamin Amino-Transaminazu), gama – GT (serumsko – Glutamil Transferaza) i na koncu i AP (Alkalna Phosphataza) koje istina nema mnogo u parenhimu jetre, ali je zato znatno vezana za Kupferove ćelije, kao i žučne kapilare. Njena aktivnost znatno je povišena u svim slučajevima zastoja žuči. Sada treba da se sporazumijemo oko nekih stvari. Svi navedeni testovi nisu karakteristični samo za hepatitis A već za bilo koje oboljenje jetre. Tek kada se izvrše i neke serološke analize, koje se odnose na hepatitis A (hepatitis A serologija) tek tada se može sigurno utvrditi da li je neko obolio od hepatitisa A ili ne. Serološka ispitivanja hepatitisa A uključuju ispitivanja imunoglobulina M (Igm) * antijela na HAV, kao i imunoglobulina G (IgG)**, takođe antitijela na HAV. Ako se kod oboljelog ustanovi pozitivan nalaz na IgM, to znači da je oboljeli inficiran hepatitisom A, odnosno virusom hepatitisa A (HAV). Pozitivan sa nalazom na IgM, postaje se otprilike 7 dana nakon infekcije. Pozitivan na nalaz IgM ostaje se otprilike 6 mjeseci, kada oboljeli više ne pokazuje u krvi odnosno serumu pozitivan nalaz na IgM. S druge strane, ako je IgG (Imuno-globulin G) antitijelo na HAV pronađeno pozitivnim, to možda znači da je onaj kod koga je pronađen, nekada bolovao od HA i da

79 mu je taj imunoglobulin ostao kao trajna zaštita, pod uslovom da se imunoglobulin IgM pokazao negativnim. Ako je IgM takođe pozitivan, onda to znači da onaj kod koga je i IgG pozitivno, sada boluje od hepatitisa A. Bolest traje sve dotle dok IgM pokazuje pozitivnu vrijednost. Kada se ta vrijednost izgubi, smatra se da se ozdravilo. Pozitivna vrijednost IgG koja trajno ostaje pokazuje da se je trajno postalo imuno na hepatitis A. ______________________________________________ * HAV Antitijelo Imunoglobulin M (IgM) (HAV Ab IgM) ** HAV Antitijelo Imunoglobulin G (IgG) (HAV Ab IgG) Iz ovoga proizilazi da se nakon prebolovanog akutnog hepatitisa A stiče trajni imunitet protiv virusa hepatitisa A (HAV). Tako bi naime treblo da bude i tako i jeste u oko 94% slučajeva. Ranije smo već naveli da postoje dva oblika hepatitisa A (HA): ikterični, kada oboljeli požuti, pa zna na čemu je. Drugi oblik je anikterični, kada oboljeli, i pored jasnih simptoma, ne požuti, što nije dobro. Simptomi poslije izvjesnog vremena isčeznu, pa se misli da je ta pojava simptoma neka slučajna pojava. Ovaj oboljeli i dalje širi zarazu, što je najgore, a i ne liječi se kako valja. Najčešće ga okolina otkrije, pa se tako stvar djelimično i riješi. U daljem postupku takvoga valja i liječiti, tačnije rečeno oboljelu jetru valja dovesti u ispravno stanje, fiziološki ispravno stanje. Međutim, izvje stan broj oboljelih za bolest i ne sazna. Većina njih prezdravi i postanu takođe imuni, ali se kod nekih procesa razvije i hronična bolest jetre sa napredovanjem prema cirozi, pogotovu ako je taj proces potpomognut npr. alkoholom ili nečim sličnim. Hepatitis B – Hepatitis B virus – akutni Pored akutne forme hepatitisa A (tip HAV Picorna-virus, otkriven 1973), postoji i akutna forma hepatitisa B (tip HBV Hepadnavirus, otkriven 1965). Za razliku od HAV (Hepatitis A Virus) koji se sastoji od samo jedne molekule RNA (Ribo-Nukleic-Acid, RiboNukleinska-Kiselina), okružene proteinskim omotačem koji u vidu matematičkog poliedra čini kapsid (virusni omotač), hepatitis B virus – HBV sastoji se od dvije molekule DNA (Deoxyribo-Nucleic-Acid – Deoksiribo-Nukleinska-Kiselina, DNK) koje su međusobno upletene i takođe okružene kapsidom. Kod virusa hepatitisa B ova tvorevina okružena kapsidom naziva se jezgro. Jezgro je također okruženo sa jednim ili dva proteinska omota koji čine vanjsku stranu ili površinu virusa. Dakle, po sastavu su vrlo jednostavni. Hepatitis B je inflamacija ili upala jetre izazvana upravo ovim virusom i zbog toga je hepatitis B Virus. Nazivaju ga još i serumskim hepatitisom – SH, koji kao i infektivni hepatitis IH, izaziva u jetri gotovo identične promjene: degeneraciju ili nekrozu, odnosno izumiranje većeg ili manjeg broja ćelija jetre koje se inače zovu hepatociti, a od čega i zavisi težina slučaja, kao i neke druge upalne ili popratne pojave. Međutim, sve se te pojave, u oko 90-95% slučajeva akutno inficiranih osoba virusom hepatitisa B, daju subziti bez posljedica, dok 5-10% inficiranih (odraslih) razvijaju hronično oboljenje. Praktički, postoje tri načina da se neko inficira virusom hepatitisa B. Prvi način je da se zaraza prenese sa jedne osobe na drugu preko krvi ili krvnih proizvoda, što uključuje: transfuzije, vakcinacije ljudskim serumom, davanjem injekcija ili uzimanje krvi za analize nedovoljno sterilisanim instrumentima. Drugi način je s majke na dijete za vrijeme trudnoće, ili kod poroda, ako je majka već zražena virusom hepatitisa B. I treći način je- seksualnim konaktima. Iako hepatitisi A i B imaju dosta sličnosti, postoje i razlike. Nakon preležanog hepatitisa A ostaje trajni imunitet, dok je kod hepatitisa B imunitet slabije izražen i postoji mogućnost ponovne infekcije virusom B. Inkubacioni period kod hepatitisa B je duži i obično traje 50 d 180 dana, zbog čega se zove hepatitisom duge inkubacije. Postoji još

80 jedna bitna razlika, a ta je postojanje Australija antigena, u slučaju hepatitisa B. Australija antigen otkriven je 1960.godine i označava se sa Au-Ag (Australija Antigen) ili sa HAA (Hepatitis Associated Anti-gen) ili SH–antigen (Serumski Hepatitis-antigen). Najčešća mu je oznaka HB-Ag. Sa Australijom ima veze u tome što je prvi put otkriven kod jednog Australca. Australija antigen preciznije se označava sa HBs-Ag, odnosno HBc-Ag, pri čemu slovo “s” (surface) označava da se radi o površinskom antigenu, a slovo “c” (core) da se radi o antigenu jetre, odnosno jezgru. Da na ovom emjestu samo ukratko damo definiciju antigena. Antigen je svaka supstancija koja je u stanju dati, odnosno izazvati imunološki odgovor. U našem slučaju to su visokomolekularne supstastancije – proteini koji su sposobni da izazovu specifičnu imuno-reakciju tj. da proizvedu anti-tijela. Obzirom na kompleksnost ovog pitanja, antigene i anti-tijela ćemo postepeno objašnjavati. Prisjetimo se samo, da smo kod akutnog hepatitisa A, naveli dva imunoglobulina M i G (IgM i IgG) kao antitijela protiv virusa hepatitisa A. Već smo govorili o regenerativnoj moći jetre, ali treba navesti da nije preporučljivo uzdati se samo u nju. Preduzimanjem određenih higijenskih, posebno dijetalnih mjera u vidu odeđene dieototerapije, te uz pomoć raznovrsnog ljekovitog bilja u vidu različitih pripravaka- čajeva, dekokta, tinktura, praškova itd, do primjene ljekovitog bilja u hrani, svježoj ili kuhanoj, začinjenoj velikim brojem začina sa izrazitim povoljnim dejstvom na jetru, mogu se s velikom sigurnošću otkloniti od jetre sve negativne posljedice. Hepatitis B je praktički endemska bolest vezana za Kinu, jugoistočnu Aziju i Afriku, gdje prema nekim procjenama od ove bolesti boluje 400 do 500 miliona ljudi. Smatra se da od komplikacija hepatitisa B u svijetu umire oko milion ljudi godišnje. Treba znati da je HBV ekstremno žilav virus kojeg, osim u krvi možemo naći u znoju, pljuvački, vaginalnim sekretima, spermi, menstrualnoj krvi i majčinom mlijeku. Nešto ga je lakše dobiti nego HIV (Human Immunodeficienci Virus) koji izaziva AIDS (Acquired Immune Deficienci Syndrome). Za razliku od hepatitisa A dobija se parenteralno, što znači da zaraza ne ide preko usta odnosno probavnih organa. Prije 1975. najviše ljudi je zaraženo transfuzijama krvi jer su primali krv zaraženu virusom B, ili plazmu. Takođe se može prenijeti seksualnim kontaktima, posebno kod česte promjene seksualnih partnera, a također i za vrijeme poroda sa majke na dijete, ako je majka inficirana. Posebno je važno paziti i voditi računa da krv sa inficiranog ne pređe u krv drugoga. Rekosmo da inficirana majka može prenijeti HBV na dijete prilikom poroda (perinatalni prijenos). U razvijenim zemljama trudnice se obavezno testiraju na prisustvo HBV i ako je majka inficirana virusom B, dijete se odmah po rođenju vakciniše odnosno imunizira. No, sada se, bez obzira da li je majka inficirana ili ne, dijete se odmah imunizira. Akutni hepatitis B može da pređe u hronični i to se najčešće i dešava kod novorođene djece čije su majke bile inficirane virusom hepatitisa B, a djeca nisu odmah po porodu vakciniana. Šta znači „odmah po porodu vakcinisana”? To znači vakcinisana odmah, unutar 12 sati po porodu. Približno 90% takve nevakcinisane djece razvija hronični oblik hepatitisa B. Akutni oblik hepatitisa B može se razviti od jedne subkliničke bolesti do fulminantnog (iznenadnog galopirajućeg) oblika, istina, samo u oko 2% slučajeva. Kod mnogih akutno zaraženih osoba virusom B javljaju se jasni klinički znakovi akutnog hepatitisa sa gubitkom apetita, mukom, povraćanjem, povišenom temperaturom, bolovima u abdomenu i žuticom. Slično kao i kod hepatitisa A 90-95% oboljelih, odnosno akutno inficiranih odraslih osoba, ozdrave bez posljedica, dok 5-10% odraslih inficiranih osoba postaju hronični bolesnici. Treba znati i to da akutni hepatitis po svojim simptomima,

81 pogotovu ako se ne pojavi žutica, može biti vrlo primiren pa se lako zamjeni sa nečim drugim zbog čega se otkriva kod malog broj akutno inficiranih. Neki ljudi akutno inficirani virusom hepatitisa B pokazuju simptome na sasvim drugoj strani od jetre (extra hepatični simptomi) kao što je vaskulitis (zapaljenje krvnih i limfnih sudova) ili oboljenja bubrega u vidu granulometritisa (vrsta zapaljenja bubrega). Pojavljuju se još i ospe, povišena temepratura, proteini u urinu, također i bolovi u zglobovima. Žutica budi simptom koji najčešće pažnju skrene na oboljenja jetre pa i akutni hepatitis B. Analiza krvi pokaže najčešće da su transaminaze ponekad i vrlo povišene, ali kako bolest vremenski prolazi, tako i vrijednost aktivnosti trnsaminaza u krvi opada, da bi se, otprilike za 6 mjeseci ustalile na normalnim vrijednostima. U slučaju da je aktivnost transaminaza povišena u krvi 2-3 puta duže od 6 mjeseci, to sugeriše da proces prelazi u hroničnu formu. Na početku bolesti, a i kasnije, bilirubin uglavnom ostaje na normalnim vrijednostima. Enzimi jetre gama-GT (gama-Glutamyl- Transpeptidaza) i AP (Alkaline Phosphatase) koja je također i enzim jetre ali i kostiju, crijeva i bubrega, pokazuju izvjesne povišene vrijednosti, odnosno aktivnosti. Većina odraslih ima dovoljno efikasan imuni sistem koji može u potpunosti eliminirati virus hepatitisa B iz organizma. Kada se to desi, svi funkcionalni testovi jetre dolaze na normalne vrijednosti, a takođe se gube i simptomi ukoliko su se pojaviti. Za vrijeme ovih epizoda antitijela * protiv hepatitisa B toliko su se razvila da sada postoji praktički potpuna zaštita protiv ponovne infekcije virusom B. Međutim, ovo nikako ne znači da se ne može inficirati virusima hepatitisa A i C. ____________________________________________________ * Anti-tijela; At koja se u literaturi češće označavaju kao Ab (Anti-body, engl.) slikovito se opisuju kako predstavljaju armiju, odnosno vojnike obranbenog, imunog sistema čovjeka. S druge strane antigen (Ag) je strana supstancija, kao npr virus hepatitisa B ili kojeg drugog virusa sposobna da stimuliše imuni sistem u smislu stvaranja anti-tijela (Ab). Već smo se sporazumjeli šta su to funkcionalni testovi jetre, a nešto malo rekli o serološkim analizama ili testovima koji predstavljaju vrijednosti anti-tijela (Ab) i antigena (Ag) u krvi. Antitijela vezuju antigen i tako ga eliminišu iz tijela, a još jedna stvar ovog vezivanja je imunizacija tog tijela protiv eventualnog slijedećeg napada nosioca antigena, u konkretnom slučaju – virusa hepatitisa B. Posebnim testovima krvi, antigeni hepatitisa B i anti-tijela protiv tog antigena mogu se lako ispitati, tačnije rečeno, odrediti, i tako pokazati da li je ispitanik napadnut i zaražen virusom hepatitisa B, ili je nekad bio napadnut pa prebolio tu bolest. To ispitivanje, u ovom slučaju serološko ispitivanje krvi na hepatitis B, se vrši u serumu krvi. Ako serološki testovi pokažu da je antigen ABs- Ag (već znano šta ono slovo “s” označava), a istovremeno i anti-tijela HBc AbIgM (već znamo šta slovo “c” znači kao i IgM) također pozitivna, to označava da je došlo do akutne B virus infekcije, ali i da organizam razvija odbranu protiv infekcije. HBs- Ag kod akutne infekcije postaje pozitivno nekoliko nedjelja nakon infekcije i obično se pojavljuje sa pojavom simptoma. Također, može da se pojavi još jedan antigen “e” – HBe-Ag u slučaju visokog stepena infekcije, odnosno realnog umnožavanja, ili kako se uobičajeno kaže – replikacije. Ovaj antigen može da se pojavi u oba slučaja: akutne i hronične B infekcije. Ako je u serumu pronađeno Hepatitis “e” antitijelo HBe- Ab, to govori u prilog izliječenom akutnom hepatitisu, odnosno infekciji ili inaktivnoj (ne-replikativnoj) hroničnoj bolesti hepatitisa B. Hepatitis h ronični - (Hepatitis crhonica)

82 Ne upuštajući se u šaroliku grupu poremećaja koji vode prolongiranom oštećenju jetrenih ćelija i upalnih procesa koji su se do nedavno prodavali pod pojam horničnog hepatitisa, danas možemo reći da se pod ovim imenom podrazumijeva hronični patološki proces u tkivu jetre, gdje procesi zapaljenja, degeneracije i izumiranja ćelija jetre traju preko godinu dana i najčešće završavaju cirozom jetre. Danas se hronični hepatitis može podijeliti na hronični, perzistentni (tvrdokorni) i hronični, agresivni hepatitis, koji je, ili umjereno aktivan ili jako aktivan. Uzroci nastanka ove bolesti donekle su nejasni. Mogu biti produžeci odnosno neizliječeni akutni virusni hepatitis (posebno hepatitis B) koji može da se produži, odnosno da ima za posljedicu nastanak hroničnog hepatitisa i to hroničnog virusnog hepatitisa. Virus A, odnoso akutni hepatitis izazvan virusom A, rijetko prelazi u hronični oblik, premda i to može da se desi, posebno u slučaju anikteričnog oblika hepatitisa kada ne bude prepoznat zbog odsustva žutice. Mogu u tome slučaju djelovati i dodatni faktori kao što su zloupotreba alkohola, kada je hronični hepatitis međustepenica za pojavu ciroze. Također treba navesti da i čitav niz lijekova može izazvati promjene u tkivu jetre koje su sasvim identične sa promjenama kod hroničnog perzistentnog hepatitisa. I pothranjivanje bjelančevinama, naročito kod hroničnih alkoholičara, jedan je od razloga nastanka hroničnog hepatitisa. Postoje dokazi da u nastanku hroničnog hepatitisa značajnu ulogu igraju i autoimuni procesi, što znači da u nekom organizmu stvaraju antitijela protiv vlastitih ćelija ili tkiva (autoimuni hepatitis). U vrlo složenu problematiku mehanizma ovakvih dejstava nema potebe ovdje se upuštati, osim u one momente koji jasno sugerišu veliku opreznost. Pored velike osjetljivosti na uzimanje lijekova, zloupotrebe alkohola, metaboličkih poremećaja genetskog tipa, pažnju treba skrenuti i na uzimanje droge. Čitava stvar oko nastanka hroničnog hepatitisa počela je da dobija novi tok otkrićem Australija-antigena. Poznato je da je serumski hepatitis, odnosno hepatitis sa dužim vremenom inkubacije, opasniji od hepatitisa sa kratkim vremenom inkubacije. U slučaju moglo se konstatovati prisustvo Australija-antigena HB-Ag. Prema nekim istraživanjima smatra se da akutni serumski hepatitis prelazi u hronični pod uslovom da je Austgralija-antigen ostao pozitivan u toku od 3 mjeseca i dulje. Smatra se da pozitivni nalazi Australija-antijega u roku kraćem od 3 mjeseca, uzrokuju hronični perzistentni hepatitis, za razliku od agresivnog oblika gdje su nalazi Australija – antigena bili pozitivni u toku dužem od 3 mjeseca. Da li je to baš tako, teško je reći, ali je evidentna uloga pozitivnih nalaza Australija–antigena u prolongiranom trajanju na nastajanje hronične bolesti jetre. Kako rekosmo, postoje dva oblika hroničnog hepatitisa: hronični perzistentni, koji je daleko blaži i hronični agresivni hepatitis. Hronični perzistentni hepatitis nastavak je neizliječenog akutnog virusnog hepatitisa. Odlikuje se time što u jetri postoje određena mjesta, zapaljenja (infiltrati), lokalno izumiranje (nerkoza) hepatocita je vrlo blaga, pa sa time u vezi i neznatno, blago stvaranje vezivnog tkiva. U ovome slučaju ovaj oblik rijetko prelazi u cirozu jetre, naravno pod utjecajem da ne djeluju drugi podražavajući faktori, kao što su naprimjer alkohol, lijekovi i dr. U tome slučaju može doći do obimnijih promjena što vodi i najvećim patološkim promjenama. Međutim, od svega je najvažnije da se ovi lakši oblici mogu zaustaviti da ne pređu u teže oblike. Većina oboljelih nema nikakvih tegoba. Ostali se žale na lagalno tištanje, odnosno lagani bol ispod desnog rebarnog luka, s povremenim gubitkom apetita i

83 lakim zamaranje. Jetra je jedna primjetno ili malo uvećana. Uobičajeni nalazi jetrenih proba ne govore baš mnogo. Bilirubin gotovo i nije povišen u krvi. Zbog vrlo lagane nekroze hepatocita, jedva da se može, ili ne može nikako, primjetiti promjena aktivnost transaminaza u krvi (AsAT i AlAT). Prema nekim autorima može se primjeniti lagano povišenje aktivnosti alkalne fosfataze. Dakle, uobičajene jetrine probe malo govore u prilog tačne dijagnoze. Po sevemu sudeći, prava i tačna diagnoza može se postaviti na bazi biopsije jetre ili drugih sličnih metoda. Na račun biopsije jetre ima dosta primjedbi. Da ovaj lagani tok ne bi uzeo nepoželjan tok, bolesnici moraju da se uzdržavaju u prvome redu od alkohola. Lijekove uzimati samo onda kada je to neophodno, izbjegavati fizičke napore, a posebnu pažnju obratiti na način ishrane. Kod hroničnog agesivnog hepatitisa, patološke promjene u jetri su znatno izražanije. Dolazi do neprikladnih zapaljenja i širenja zapaljenja. Sve veći broj ćelija jetre izumire, čime se povećava vezivno tkvio, dok najzad ovaj oblik ne pređe u cirozu jetre. Proces se obično razvija tako da se jetra uništava “parče po parče”. Koliko će proces biti brz, zavisi od bolesnika. Kod nekih je vrlo brz, dok kod drugih napreduje sporo. Kod hroničnog agresivnog hepatitisa, jetra i slezena su redovitno uvećane. Zbog visokog sadržaja bilirubina u krvi, odnosno plazmi, redovito postoji žutica. Zbog teške nekroze hepatocita jetre, aktivnosti tarnsaminaza (AsAt i AlAT) su redovito vrlo povećane, također i drugih enzima, posebno B-GT. Gamablobulini su uvećani, alkalna fosfataza takođe. Postoje i drugi patološki nalazi: povišena sedimentacija eritrocita, smanjen broj eritrocita. Primjećuje se i oštećenje drugih organa: krvnih sudova, što se često manifestuje kravljenjinjima. Oštećuju se i bubrez,i pojavljuje se koprivnjača, česti su proljevi i sl. U aktivnoj fazi temepratura je povišena, postoje jaki bolovi u trbuhu, gubi se apetit. Prognoza bolesti je redovito loša jer prelazi u cirozu. Liječenje lijekovima ostavlja dosta dilema. U te se dileme ne bismo upuštali, osim da se navedene kako uglavnom vlada mišljenje da lijekovi mogu utjecati na poboljšanje kvaliteta života oboljelih. Ali, nažalost i u tim uslovima treba navesti da lijekovi često izazivaju i direktne posljedice po jetru, a posebno što često izazivaju sporedne posljedice u već i tako i tako iscrpljenom organizmu, kao što su povećenje konstracije šećera, odnosno hiperglukemiju, čira na želucu ili na dvanestopalačnom crijevu. Treba navesti da lijekovi mogu izazvati i sporedne efekte, kao što su dodatno slabljenje organizma, odnosno slabljenje otpornosti organizma prema zaraznim bolestima. Mora se napomenuti kako se ispravna diagnoza ove bolesti može postaviti samo na bazi biopsije jetre. Nalaz Australija-antigena je redovito pozitivan. Povezanost Australija-antigena sa nastankom primarnog karciona jetre već je objašnjena na drugom mjestu (vidjeti: Hepatitis akutni). Po svemu sudeći, bolja perspektiva leži u higijensko-dietskom načinu, odnosno tertmanu ovog oboljenja, uz istovremenu primjenu lijekova prirodnog porijekla. Da li se takvim tretmanom samo poboljšava kvalitet života uz eliminaciju sporednih efekata ili se mogu očekivati i drugi efekti, zasada se može uz oprez kazati da se mogu očekivati i drugi pozitivni efekti. Čemu da se zahvale ovi pozitivni pomaci? U prvome redu higijensko-dietskim mjerama i primjeni ljekovitog bilja i preparata od ljekovitog bilja, što je već postao manir u mnogim zemljama. Dieto-terapija jetre mora doći u prvi plan, iz osnovnog razloga što se istovremeno može upotrijebiti veći broj biljaka sa izrazitim pozitivnim djelovanjem na jetru. U ove biljke spada gotovo svo voće i povrće koje služi u ishrani, mnoge začinske biljke i veliki broj samoniklog ljekovitog bilja.

84 Mnoge od ovih biljaka ne samo da pozitivno djeluju i kod svih oboljenja jetre, kao i njihovi preparati, već i umanjuju bolove, jačaju odbrambene snage organizma, pojačavaju funkcije želuca i crijeva, što sve vodi poboljšanju opšteg stanja organizma. Već smo naveli mnoge biljke koje se upotrebljavaju kod hepatitisa. One se isto tako mogu koristiti i kod hroničnog hepatitisa. Ipak posebno izdvojimo: bijeli luk, boldo, cikoriju, maslačak, maslinu i maslinovo ulje, neven, pirevinu, rusu, ruzmarin, slikavicu, smilje, šljivu, žutiku, iđirot. Posebno se preporučuje slijedeća čajna mješavina (species) kod oboljenja od hroničnog hepatitisa. - Folium Mentae piperite (List nane) 40,0 20,0 - Radix Raraxacii (Korijen maslačka) - Folium Rosmarini (List razumarina) 10,0 - Herba Chelidonii (Herba ruse) - Florec Chelichrisii (Cvijet smilja) aa 15,0 Dvije supene kašike čajne mješavine preliti sa 0,5 litara ključale vode. Promiješati i poklopiti, projediti nakon 2 sata i piti u gutljajima u toku dana (Hasanagić, 1999). Lamivudin je nukleozid koji je prvo 1991.godine određen za liječenje bolesnika oboljelih od AIDS-a izazvanih virusom HIV koji je trebao da spriječi replikaciju (umnožavanje) HIV-a. * Otprilike 10% inficiranih HIV-om takođe su inficirani i virusom hroničnog hepatitisa B (HBV). Primjećeno je da lamivudin, inače u prometu obilježen kao Epivir, osim što se upotrebljava protiv HIV-a, može se upotrijebiti i protiv virusa hroničngo hepatitisa B – Epivir – HBV. Lamivudin je sada (od 1998.) preporučen kao prva linija obrane kod liječenja ljudi oboljelih od hroničnog hepatitisa B. Lamivudin može biti efikasan kod svih ljudi bez obzira na njihove razlike. Gotovo svi liječeni Lamivudinom postaju HBV DNA negativni. Uporedimo li to sa inteferonom, lamivudin djeluje pozitivno kod većine ljudi bez obzira na njihove posebne karakteristike. Pošto se lamivudin uzima na usta (oralno), što je vrlo lako, treba reći još i to da nema nekin sporednih dejstava, tj. da se dobro podnosi. Da li je, ali mnogo kasnije nakon upotrebe, povezan sa nekim sporednim efektima teško je reći. Pokazalo se je da se često javlja mutacija HBV kod oboljelih koji su bili na terapiji lamivudinom, ali ova mutirana loza HBV-a je, uopšteno uzevši, slabija i može izazvati manja oštećenja jetre nego ne-mulitrana loza HBV. _______________________________________________ * Pod nazivom Combivir kao kombinaciona terapija za HIV. Lamuvidin ima nažalost i neke osobine zbog kojih ne može dati jasne odgovore na sve što je u vezi sa hroničnim hepatitom B. Prosječno oko 80% tretiranih lamivudinom imati će povrat bolesti, što će usloviti i povrat HBV – DNA i porast vrijednosti transaminaza. U takvoj situaciji, terapiju lamivudinom treba nastaviti. Nakon prethodne terapije lamivudinom često se pojavljuje mutacija odnosno prenošenje promjena. Ova mutirana vrsta HBV koja izaziva onih 80% povrata, upošteno govoreći, mnogo je slabija kombinacija HBV-DNA, i može prouzrokovati samo manja oštećenja jetre. Zbog toga treba nastaviti liječenje jetre lamivudinom i dalje, možda čak do konca života. Doza lamivudina koja se preporučuje je 100 mg

85 koja se uzima preko usta najmanje tri mjeseca, ili sve dotle dok HBV-DNA ne pokaže da se više ne može odrediti, HBeAg ne bude negativan, a još bolje HBeAb pozitivno. Hepatitis C - prikriveno zlo To je prikriveno, umireno zlo bez simptoma, što može da traje godinama dok se slučajno ne otkrije. Zbog te činjenice, oko pet stotina miliona ljudi u svijetu, muškaraca i žena, zaraženo je ovim virusom – virusom hepatitisa C. Otkriva se obično-sasvim slučajno. Izvjesna osoba sasvim dobronamjerno prijavi se kao dobrovoljni davalac krvi. Poslije prvih ispitivanja i rezultata kažu mu da ne mogu biti davaoci krvi jer su zaraženi virusom hepatitisa C, odnosno pozitivni na hepatitis C. U najvećem broju slučajeva hepatitis C je bolest koja nastaje u krvi i virus vjerovano ulazi u organizam preko zagađene krvi kod posjekotina ili injekcija. Virus C nije lako uništiv organizam. Ne može se zasada znati koliko dugo može preživjeti u mikroskopskim tragovima osušene krvi. Poslije tri mjeseca on je još uvijek aktivan i infektivan. Zabrinjavajuće statistike o tome govore da preko 10% ljudi sa tom bolešću ne znaju put infekcije. Inkubacioni period HCV, prije nego se pojave simptomi, može biti i do 50 godina, mada je prosjek 15-25 godina. Ako se bolest ne liječi, prognoza može biti vrlo loša. Sedamdeset procenata inficiranih razviće neku hroničnu bolest jetre, 15% doživjeće cirozu jetre, a 5% će umrijeti. U SAD infekcija sa HCV-om je danas je broj 1 uzroka za transplataciju jetre. Postavlja se pitanje: šta su osnovni simptomi hepatitisa C? U prvom redu to mogu biti nespecifični stalni zamor, nelagodnost, zbunjenost odnosno konfzuzija, kratkotrajni problemi pamćenja, pojačane alergije, zadržavanje tekućina u donjim ekstremitetima, odbojnost prema alkoholu. Žutica se javlja rijetko. Hepatitis C – virus HCV Hepatitis C je zapaljenje ili inflamacija jetre izazvano virusom hepatitisa C (HCV). Može biti akutne ili hronične forme. Virus C otkriven je 1989.godine nakon nekih nedoumica i sumnji. Prvo su Japanci još 1970.godine posumnjali da neki nepoznati patogen izaziva kod njihovih pacijenata ozbiljno upalno oboljenje jetre koje se nije moglo pripisati ni virusu hepatitisa A, a ni hepatitisa B. Taj novi tip hepatitisa, kasnije, kada je otkriven i virus hepatitisa A, biti će nazvan ni-A ni-B hepatitis. Na koncu, 1989. godine otkriven je novi virus, virus koji je dobio ime virus C, a koji je, prema procjenama, izazvao do 90% svih ni-A niB (non-A non-B) hepatitisa. Hepatitis C virus (HCV) je pozitivni jednostruki RNA virus iz porodice flaviviridae. HCV pripada hepatitis virusima iz te familije, a može biti akutne i hornične forme i može dovesti do ciroze i daljih komplikacija. Virus C je jedan izvanredan virus, ako se tako može reći, najmanji od svih poznatih, i upravo takve dimenzije su razlog što ga je teško proučavati i što tek sada postaje pomalo shvatljiv. Prema nekim procjenama, virus C zarazio je oko 500 miliona ljudi ili oko 12 posto svjetske populacije, pa HIV virus koji izaziva AIDS po usporedbi, vrlo je bljedolik. Slikovito ga opisuju kao prikrivenog zlotvora bez ikakvih simptoma, što može trajati godinama. Redovito se otkriva slučajno, kada se vrše neke analize krvi za sasvim druge svrhe. Danas se zna da se virus prenosi najčešće kod transfuzije krvi i drugih krvnih proizvoda i oko 90% ljudi, prije 1990. godine, zaraženo je ovim putem. Tek je 1990.godine uvedena trijaža krvnih uzoraka na HCV.

86 Drugi način infekcije je intravenskim injekcijama, kojima igle i šprice nisu sterlisane, a koje posebno upotebljavaju ovisnici o drogi. Također se može prenijeti sekusualnim putem i tome su posebno izloženi oni koji često mijenjaju partnere. Dok je, uzmimo prijenos infekcije sa majke na dijete kod poroda (perinatalni prijenos) najčešći kod virusa hepatitisa B, to u ovom slučaju prijenos nije veći od 10%. Zašto je to tako, teško je reći. U velikom broju slučajeva način prijenosa je nejasan. HCV virus nije karakterističan samo po tome što napada ćelije jetre – hepatocite, već isto tako napada i na limfocite i monocite. Kada se virus hepatitisa C nađe u nepovoljnim uslovima, on može da zapadne u neku vrstu sna – hibernacije, i u tome stanju može ostati vrlo dugo. Međutim, ako se uslovi promijene, virus će odmah živnuti i početi da traži neku ćeliju ili nešto drugo, a povoljno, u šta će se naseliti. Za razliku od hepatitisa A i hepatitisa B može biti akutne ili hronične forme. Akutni hepatitis C treba shvatiti kao upalni proces jetre prouzrokovan virusom hepatitisa C. Obzirom da mnogi bolesnici od akutnog hepatitisa C pokazuju vrlo slab i sumnjive simptome, vrlo često i asimptomatične, to se bolest na ovome nivou vrlo rijetko otkriva. Na početku transaminaze mogu da budu znatno povišene, a zatim da se normalizuju, pa zatim ponovo povise i pa normalizuju, što može da se nekoliko puta ponovi i tipično je za akutni hepatitis C. Ako to potraje do 6 mjeseci, pa se zatim aktivnosti transaminaza smire na normalnim vrijednostima, to znači da se hepatitis C u akutnoj fazi potpuno smirio. Ostali, za upalna oštećenja jetre, relativni enzimi: AP (Alkaline phosphatase) i gama –GT sasvim su slabo povišeni u svojoj aktivnosti. Ovi testovi uopšte nisu relevantni za diagnostiku akutnog hepatitisa C, ali mogu da posluže kao sumnja da se izvrše dalja testiranja, ovaj put serološka, na heapatitis C. Ukoliko se otkriju anti-tijela na hepatitis C virus (HCVAb – HC-anti body, antitijela), pozitivni nalazi antitijela na virus hepatitisa C pokazuju da je ispitanik već bio inficiran pa je razvio anti-tijela, ili da je u periodu izvođenja serološki testova inficiran sa HCV. Prisustvo HCV-Ab (antitijela) ne znači da je neko imun ili zaštićen od HCV. Ovim testovima također se ne može raklikovati da li se radi o akutnom ili hroničnom hepatitisu C. * U SAD sada postoje dva testa za određivanje u krvi anti-tijela protiv hepatitisa C. Testovi su poznati kao ELISA (Enzyme-Linked-Immuno-Sorbent-Assay) i RIBA (Recombinant-Immuno-Blot-Assay). Akutni hepatitis C može, istina rijetko, preći u fulminantni oblik, za koji je karakteristična pojava naglog oštećenja jetre, žutica, koagulopatija i encefalopatija. Onaj kome se to desi postaje vrlo ozbiljno bolesan i oko 85% bolesnika kojima se to desilo, brzo umire. Ponovimo i podvucimo da se ovo vrlo rijetko dešava. ____________________________________________________________ * Ako oboljeli na akutnom hepatitisu C dobiju žuticu, to možda pokazuje da imaju problema i s nekim drugim oboljenjem jetre, kao što je naprimjer hepatitis B, pa infekcija virusom hepatitisa C može biti dodatna. U tome slučaju akutni oblik hepatitisa C može dobiti mnogo ozbiljniji tok. Samo malo ranije naveli smo koliko je hepatitis C virus (HCV) zanimljiv, sa nekim posebnim karakteristikama, što će imati možda i dalekosežne posljedice kada svi problemi u vezi sa ovim virusom budu riješeni, a posebno u liječenju ovog oboljenja.

87 Kod osoba zaraženih ili kontamiranih hepatitisom C virusom, među jedinkama virusa javljaju se različiti mutanti ovog virusa. Obično se govori o 6 geonotipova virusa C koji se označavaju brojevima od 1 do 6. Ovime se ne završavaju kompikacije koje izaziva virus hepatitisa C. Naime, svaki od genotipova može da se razvrsta u još 2 ili više subgenotipova koje označavamo slovima, a, b, c pa sada imamo genotip virusa npr. 1 sa subgenotipom a,b, c: la, lb, 1c. Od ovih izgleda je najagresivniji tip 1 sa subtipom b (dakle 1b). Ovaj tip je, po nekim istraživanjima, najčešći u SAD, Evropi i Japanu. I uopšte, tip 1 i njegovi odgovarajući subtipovi javljaju se pretežno u obje Amerike, Evropi, Indiji, Australiji i Rusiji. Praktički on je uobičajen svuda u svijetu. Tip 2 se pretežno javlja u Italiji, a uobičajen je u Kini, Japanu, Tajvanu i Indoneziji. Postavlja se pitanje. U čemu je problem zbog postojanja genotipova virusa C? Vjerovatno su neki genotipovi virusa C otporniji na interferon i kombinacije npr. ionterferon+ribavirin. Međutim, stvar nije tako jednostavna kao ova pretpostavka, jer u obzir treba uzeti još i druge faktore kod liječenja interferonima ili kombinacijama kao što su interferon+ribavirin. Ti drugi faktori su npr. godine starosti, dužina trajanja oštećenja jetre, uživanje alkohola, imuni status, spol, broj virusa i sl. Neka istraživanja su pokazala da je genotip 1, bolje rečeno 1b virusa hepatitisa C, mnogo otporniji na tretman interferonom i kombinacijama od drugih genotipova HCV. Takođe istraživanja pokazuju da bolesnici sa genotipom 1b virusa imaju mnogo ozbiljniji i agresivniji tok bolesti, te da znatno brže razviju cirozu i karcinom jetre. Ipak treba kazati da sva ta ispitivanja i stavovi o genotipovima i razvoju bolesti nisu dovoljno potkrijepljeni da bi se izvodili zaključci o vezi genotipova i ishodu bolesti. Treba na još nešto skrenuti pažnju: pošto hepatitis C virus ima dosta ovih genotipova koji brzo mutiraju, još nije dobivena vakcina koja može uspješno zaštititi protiv ovog virusa. Hronični hepatitis C Prema nekim statističkim podacima kojima se mora vjerovati, oko 85% akutno inficiranih osoba virusom hepatitisa C (HCV) razvijaju hronični oblik bolesti. Tako HACV postaje glavni uzrok najraširenijeg hepatitisa hronične forme, dakle hepatitisa koji traju duže od 6 mjeseci. Između hepatitisa B i hepatitisa C postoji upravo drastična razlika. Kod hepatitisa B, 5-10% postaju hronični bolesnici, a 90-95% akutno inficiranih osoba virusom B prezdravi. Kod hepatitisa C je gotovo obrnuto: 85% akutno inficiranih virusom C razviju hronični oblik bolesti. I još nešto: hepatitis A nikada ne razvija hroničnu formu bolesti. Ako malo razmislimo o imunim sistemima protiv hepatitisa B i hepatitisa A, onda slobodno možemo posumnjati da imuni sisem protiv hepatitisa C nije tako efikasan. A možda i sam virus C ima neke dodatne osobine i snage. U slučaju infekcije virusom C, najveći broj slučajeva ostaje klinički neidentifikovan, samo iznimno pokazuje se akutna bolest i oštećenje jetre. Pa ni u tim slučajevima infekcije, bolest ne bude klinički identifikovana. Ponovo se mora upotrijebiti izraz drastičan kada se govorio nastanku hronične bolesti u pojedinim slučajevima. Neki pacijenti pokazuju samo slabo ošećenje jetre i kod njih se nikada ne razvijaju komlikacije. Drugi će imati tačno prepoznatljiv klinički hronični hepatitis. Od ovih posljednjih 25% razvit će cirozu jetre zbog hroničnog hepatitica C, i oni idu prema završnom stadiju jetrene bolesti. Pojedinci koji su razvili cirozu jetre zbog hroničnog hepatitica C, imaju povećani rizik od hepatocelularnog kiarcinoma jetre (primarnog karcinoma jetre). Treba još napomenuti da je ciroza jetre izazvana hepatiticom C glavna indikacija za transplataciju jetre.

88 Možda je ovo najbolje mjesto da se dalje bavimo hemijskim supstancijama koje nataju u organizmu da bi ga branile od stranih tijela koja prodru u organizam, konkretno u ovom slučaju od virusa, dakle protiv viralne infekcije, i to virusa hepatitisa B i C. Takve hemijske suptancije koje se javljaju u organizmu kao odgovor na viralne infekcije nazivaju se interferoni. Interferon-alfa je prirodni gluko-protein koji se izlučuje iz krvnih elemenata odnosno ćelija protiv virusnih infekcija. Praktički, inteferoni ometaju replikaciju virusa u inficiranim ćelijama, a sa druge srane štite neinficirane ćelije od eventualne infekcije. Vezivanje inteferona na receptore ćelije na membrani izazvaće seriju intracelularnih signala, što će dalje dovesti do pojačanja i indukcije ćelijskih aktivnosti uključujući i inhibiciju* virusne replikacije u inficiranim ćelijama. ________________________________________ * Inhibicija - kočenje Pored toga što se bore protiv virusa, dakle pokazuju anti-virusnu aktivnost, efikasni su u borbi protiv tumora, a pokazuju još i imunomodularnu aktivnost. Ovdje se bavimo samo aktivnostima inteferona protiv infekcija virusima hepatitisa i to prvenstveno hepatitis B i C. Inteferoni su otkriveni 1957. godine tj. otkrivano je da kada virus napadne organizam, posebne ćelije organizma stvaraju inteferon u pokušaju da se umiješa (interfere) u replikaciju (reprodukciju DNK i RNK u slučaju virusa) u ćeliji, a i da spriječi dalju infekciju još neinficiranih ćelija. Ovo smo ponovili da bismo istakli jedan novi moment tj. da tijelo često nije sposobno da proizvede toliko interferona da riješi ova dva zadatka. Iz prirodnih izvora, dakle iz ćelija krvi, dobije se prečišćavanjem, jako mala i neobično skupa količina prirodnog inteferona koji se može upotrijebiti protiv virusnih oboljenja. Mora se shvatiti jedna činjenica a ta je da su virusi mnogo otporniji na liječenje od bakterija. Bakterije, odnosno oboljenja izazvana bakterijama, možemo liječiti antibioticima, oboljenja izazvana virusima ne možemo. Zaključimo: virusna oboljenja jetre, prvenstveno hepatitise, a naročito infektivne hepatitise B i C, ne možemo ni teoretski liječiti antibioticima. Dakle, ostaje nam mogućnost da hronične hepatitise B i C tretiramo stintetičkim inteferonima.

Inteferon alfa – 2b (Intron-A, Schering-Plough) je prvi sisntetički preparat inteferona preporučen u USA za liječenje odraslih sa hroničnim hepatitisom C. Doza koja se preporučuje za inteferon alfa -2b za liječenje hroničnog hepatitisa C je 3.000.000 jedinica tri puta nedjeljno*, a put administracije je ili subakutno ili intramuskularnim injekcijama. Preporučena je terapija u trajaju od 6 mjeseci, premda neke studije govore i preporučju tretman od godinu pa i duže što bi bilo efikasnije Pereparat Antron –A prvi put je preporučen 1991. godine za tretman hepatitisa C, a 1992. za teretman hrončnog hepatitisa B. 1996. u terapiju je uveden interferon alfa 2a, u prodaji pod imenom Roferon A. (Roche Phaemaceuticals) indiciran kod hroničnog aktivnog hepatitisa B za pacijente pozitivne na HBV-DNA, i za hronični hepatitis C, za pacijente sa pozitivnim antitijelima i povišenom aktivnošću AlaninAminoTrasnferaza (AlAT). Oba preparata, Intron-A i Roferon A kontraindicirani su u mnogim slučajevima, zatim sa posebnim napomena, postoje interakcije sa drugim lijekovima, a poznati su i sporedni efekti. ____________________________________________________

89 * Često, u zavisnosti od nekih elemenata, ljekari mogu propisati primanje inteferona od 3 puta nedjelj no do svaki dan. INTERFERONIi Inteferoni su porodica proteina koji se sasvim prirodno proizvode, odnosno nastaju u organizmu. Nastaju tada kada virusi napadnu organizam, a proizvode ih posebne ćelije u tijelu u pokušaju da “interfere”, odnosno ometu, poremete ili spriječe replikaciju*, odnosno umnožavanje virusa. Inteferoni pripadaju porodici glukoproteina, a u sklasi su citokinina koji pomažu prirodnim obranbenim snagama organizma protiv stranih supstancija, bolje rečeno mikroorganizama, kao što su virusi, gljivice, te pojave tumora i antigena **. Prirodno se izlučuju u organizmu u vidu bijelih krvnih zrnaca ili čestica, tkvinih mokrofaga i limfno tkivo. U mehanizme dejstva ovih elemenata ne bi se upuštali, ali navedimo da se izlučeni inteferoni vezuju na specijalne receptore ćelijske spoljnje strane odnosno površine. To vezivanje podstiče čitav niz događaja uključujući uvođenje specifičnih proteina, koji stvaraju antivirusne i druge momente proteina protiv razmnožavanja, kao i druge akcije koje kontroliše imuni sisem. Praktički, inteferon ometa replikaciju, konkretno virusa, a isto tako može ometati diobu ćelija, što znači da može usporiti i ramnožavanje ćelija raka. Naš organizam ne može proizvesti toliko interferona za uspješnu borbu protiv raznih infekcija, kao što su npr. virusni hepatitisi ili ćelije raka, ali ga ljekari ipak propisuju ponekada da bi imunom sistemu dali dodatne snage. Iz ovoga proizilazi da se inteferoni mogu dobiti i izvan ljudskog organizma tj. sintetički. Interferoni dakle posjeduju sposobnost ometanja, remećenja i sprječavanja replikacije virusa ili ćelija raka. _______________________________________________________ * Replikacija – proces reprodukcije DNK (ili RNK) u slučaju virusa, sintezom njenog novog, komplementarnog lanca na kalupu “stare” DNK! ** Antigen – stara supstancija, kao npr. virus hepatitsa. Možemo dakle kazati da inteferoni vode borbu, ometaju ili kontrolišu replikaciju virusa koji su napali ćeliju. Ovdje imamo dva momenta. Prvi je da govorimo o inteferonima, dakle u množini i, drugo, o replikaciji koja bi mogla da označava jednu pojavu proizvodnje kopije virusa koji je napao ćeliju. Inteferoni djeluju protiv virusa, pa i protiv virusa hepatitisa, pa njihovu primjenu možemo nazvati antiviralnom terapijom. Glavni cilj antiviralne terapije je totalno, po mogućnosti, uništiti viruse u tijelu, konkretno u slučaju koji ovdje razmatramo - viruse virusnih hepatitisa, što je naravno jako težak posao, dakeko teži od likvidacije bakterija za koje imamo antibiotike. Antibiotike, to treba reći, ne možemo upotrijebiti protiv virusa. Koliko je antiviralna terapija uspješna u borbi protiv virusa, konretno virusa hepatitisa, a još konkretnije protiv virusa hepatitisa B i C ostaje da se vidi. Pošto naš organizam nije u stanju da proizvede dovoljne količine inteferona za borbu protiv virusnih infekcija kao što su već navedeni virusni hepatitisi, ili protiv raka (antitumoralna aktivnost), ili da reguliše imuni sistem (imunomodularna aktivnost), to su ljekari počeli propisivati pacijentima sintetičke lijekove da bi pomogli imunom sistemu. Tako su otkriveni sisntetički inteferoni, koji se pacijentima daju isključivo u vidu injekcija. Injekcije se daju subkutano, što znači pod kožu ili intramuskularno, što znači u mišić. I jedno i drugo je neprijatno, posebno što pacijent

90 dobije detaljna upustva kako, kada i gdje treba sam sebi davati injekcije. Nažalost, inteferoni se ne mogu davati oralno. Naravno, ni jedan ljekar neće dozvoliti niti preporučiti primjenu inteferona dok se ne izvrše detaljna ispitivanja u prvome redu ispitivanja krvi. Kada se kaže ispitivanje krvi, u prvom redu se misli na tri važne komponente: - broj bijelih krvnih zrnaca, što je od posebne važnosti za borbu protiv infekcije, - hematokrit, odnosno volumen crvenih krvnih zrnaca u ukupnoj krvi, - krvne pločice, posebne strukture u krvi koje pomažu u zgrušavanju krvi – trombociti. Inteferoni imaju predvidive depresivne efekte na koštanu srž, koja je praktički laboratorija koja stvara ove krvne komponente, tako da kod svih koji primaju inteferon, broj ovih komponenti može opasti. Ako se započne tretman onda supresija (zatajivanje, izostavljanje) ovih krvnih elemenata može dovesti do rizika infekcija, krvavljenja i anemija. Ako se broj bijelih krvnih zrnaca smanji ispod 3.000 (5-8.000/mm3 normalno) tada treba biti vrlo oprezan kod primjene inteferona, jer smanjivanje broja leukocita povećava mogućnosti da se razvije neka druga infekcija. Isto tako, ako je nizak broj crvenih krvnih zrnaca, nakon uzimanja inteferona može se razviti zamor i kratak dah – pokrajnji efekti anemije, odnosno neželjeno dejstvo. Ako je broj krvnih pločica – trombocita manji od 50.000, inteferon se ne bi smio primijeniti, tj. interferonska terapija se ne bi smjela provesti zbog rastuće tendencije krvavljenja. Krvne pločice ili trombociti sudjeluju u formiranju krvnog ugruška. Slezena tu igra važnu ulogu, tj. kompenzira nizak broj krvnih pločica. Taj nizak broj krvnih pločica, odnosno trombocita, naziva se trombocitopenija. Zaključimo: pod trombocitopenijom se smatra prisustvo vrlo malog broja trombocita u krvi. Osoba sa trombocitopenijom ima sklonost krvavljenju. Normalan broj trombocita je 200-400 x 1012/litar, a do krvavljenja neće doći sve dok broj trombocita ne padne ispod otprilike 50 x 1012/litar. Nivo od 10 x 1012/litar često je smrtonosan. Broj trombocita u krvi može se smanjiti iz bilo kojeg razloga, pa i iz činjenice da npr. inteferoni imaju depresivne efekte na koštanu srž, koja je, praktički laboratorija koja stvara ove krvne komponente. No, to smo već naprijed kazali. Međutim, to nisu jedine stvari na koje se mora obratiti pažnja kada se odlučuje da li te stvari dozvoljavaju primjenu inteferona. Mora se odrediti nivo aktivnosti oboljenja jetre, što se vrši biopsijom. Ako je taj nivo oboljenja blag, a postoje neki drugi zbunjujući faktori kao što su drugi medicinski problemi, npr. srce, bubrezi ili neka autoimuna bolest, te poodmakle godine ili depresivna stanja, kada je možda najbolje okaniti se terapije inteferonima. Postoje i drugi uslovi koje treba uzeti u obzir. Moraju se napraviti i testovi hepatitis B antigena (HB-Ag), HBV, DNA testovi krvi, koji će pokazati koliko kopija virusa cirkuliše u krvi. Potrebni su i drugi laboratorijski testovi krvi, uključujući sadržaj proteinskih albumina i žučnog pigmenta – bilirubina. U slučaju postojanja neke uznapredovale bolesti jetre, kao što je jaka ciroza, primjena inteferona bila bi kontraindicirana, jer bi to pogoršalo bolest. Ako je situacija takva može se preporučiti umjesto inteferona, tearpija lamivudinom. Ako su dosadašnje analize pokazale da je pacijent, odnosno oboljeli, sposoban za terapiju inteferonom, mogu se zahtjevati i dodatni podaci, odnosno vrijednosti tiroidnih hormona, koji se zovu tiroidni stimulirajući hormoni, zato što se za vrijeme

91 inteferon - terapije mogu pojaviti neke abnormalnosti tiroidee, jer interferoni mogu tom prilikom oštetiti, odnosno proizročiti tiroidne disfunkcije. Tiroidea (thyreoidea, glandula thyreoidea) ili štitasta žlijezda, smještena je neposredno ispod grkljana, s obje strane dušnika i ispred njega. Endokrina je žlijezda * koja daje, odnosno proizvodi neke hormone koji igraju važnu ulogu u regulisanju nekih metaboličkih odnosa u organizmu. Kao što rekosmo: za vrijeme inteferonske terapije mogu se pojaviti neke neželjene abnormalnosti. Osobe koje su sklone autoimunim poremećajima više će razviti tiroidne poremećaje, u odnosu na ljude bez tih sklonosti. Može se razviti hipo i hipertireoidizam. Simptomi povezani sa hiportireodizmom uključju zamor, slabosti, gubitak kose, suhu kožu, slabljenje memorije, psihoze. Simptomi povezani sa hipertireoidizmom su nervozitet, netolerancija prema toplini, palpitacija (ubrzan rad srca), gubitak težine, slabost, kratkoću daha, slabu koncetraciju, emocionalnu nestabilnost i depresiju. Poremećaji tireoidee slažu se sa testovima krvi na tireoideu. Pored ovoga mogu se još pojaviti ospe i svrbež kože. Ove pojave redovito su blage prirode, kao i opadanje libida. _________________________________________________ * Endokrine žlijezde luče hormone direktno u tjelesne tekućine kao konkretno tiroidea odnosno njene ćelije. Na taj način tireoidea fiziološki kontrolira druge ćelije tijela. Ovdje je potrebno napomenuti da se pojava i hipo i hipertireoidizma, pa sljedstveno i sipmptoma, mogu otkloniti lijekovima za tereoideu. Uostalom, svega 5% (što i nije malo) razvijaju tiroidne abnormalnosti kod primanja inteferona. Oni moraju u daljem toku liječenja primati hormonsku terapiju, a takođe i vršiti stalnu kontrolu nivoa hormona tireoidee u krvi. Ako je oboljelom određeno primanje interferona zbog viralne infekcije, onda se mora obučiti da sam sebi daje injekcije subkutano, pod kožu, ili intramuskularno, duboko u mišić. Ponovo injektiranje na isto mjesto se ne preporučuje, jer može dovesti do iritacija i crvenila, tako da se mora mijenjati mjesto uboda. Primjer: ako ste u ponedjeljak upotrijebili lijevi but, onda u srijedu upotrijebite desni. Sada se moramo pozabaviti sporednim efektima koji se mogu javiti kod terapije inteferonima. Mnogi sporedni efekti kod primjene inteferona slični su onima simptomima kod hroničnog hepatitisa B i hepatitisa C. Od ovih treba izuzeti one mnogo ozbiljnije: - Nesanica, depresije, promjene u ponašanju, osjetljivost, gubitak apetita, problemi sa tireoideom, i na koncu simptomi koji se javljaju i kod gripe: bolovi u mišićima i leđima, kao i muka, diareja, izražen umor i brzo zamaranje, groznice i sl. - Kada smo već spomenuli depresije, navedimo i ona teška depresivna stanja koja mogu dovesti i do samoubojstva. Ne smiju se zaboraviti ni psihotična stanja, anemije, srčane aritmije i psorijaza. Za vrijeme interferonske terapije može i kosa da otpadne. Da ukratko ponovimo: inteferoni su porodica proteina koja prirodno nastaje u organizmu čovjeka za borbu protiv virusa jačanjem imunog sistema. Kada virusi napadnu organizam, posebne ćelije u organizmu sintetišu inteferone čiji će zadatak biti da ometaju ili remete kasniju replikaciju virusa i zaštite druge ćelije da se ne inficiraju.* Dakle, inteferoni imaju sposobnost da se bore protiv virusa što je njihova antiviralna aktivnost. Imaju oni i druge zadatke, kao naprimjer borbu protiv ćelija raka, što bi bila njihova antitumoralna aktivnost. To su neki od zadataka prirodno nastalih interferona u organizmu.

92 Lijek: Alfa-inteferon je sintetička reprodukcija prirodnog inteferona. Kada je jetra u pitanju, odnosno viralni hepatitisi, pa i druga oboljenja izazvana infekcijama, oboljenja raka, imuna oboljenja i drugi poremećaji (kao npr. Kapošijev sarkom), onda se kod virusnih oboljenja jetre lijek alfa-inteferon upotrebljava kod hroničnog Hepatitisa B, u pokušaju zaustavljanja virusa da ošteti jetru za stalno, ili da bude uklonjen iz organizma. Alfa – Inteferon takođe se upotrebljava za liječenje akutnog hepatitisa C na taj način da se potpuno ukloni iz organizma i tako spriječi taj virus da izvrši bilo kakvo oštećenje jetre. Koristi se i u tretmanu hroničnog hepatitisa C. Da bi se upsješno provela terapija inteferonima, treba je započeti prije pojave dekompenzirane bolesti jetre. Ako je do dekompenzacije došlo, tada je jedini izlaz transplatacija jetre. ____________________________________________ * Da ponovimo: inteferoni su citokinini, proteini nastali na poticaj ćelija sa već navedenim aktivnostima. Interferoni spjrečavaju, zahvaljujući svojem antiviralnom potencijalu, replikaciju virusa. Ovi prirodno nastali inteferoni sastavljeni su od multiplih specijesa i subspecijesa koje proizvode bijela krvna zrnca poznata kao leukociti. Posebnim postupcima inteferoni se mogu dobiti iz bijelih krvnih zrnaca i upotrijebiti za sprječavanje replikacije virusa. Treba napomenuti da je proces dobivanja interferona na ovaj način vrlo skup, posebno što se dobivaju jako male količine. Već smo rekli da je Alfa – interferon sintetička reprodukacija prirodnog interferona. Postoje i beta i ama – inteferoni, ali se njima ovdje zasada ne možemo baviti. Baviti ćemo se samo alfa-interferonima. Pazite kazali smo alfa-interferonima, znači u množini, jer postoje brojne forme alfa – interferona. Različiti tipovi alfainteferona usko su povezani u strukturi, ali se neznatno razlikuju jedan od drugog, pa su klasificirani kao subtipovi različiti. Ovi različiti subtipovi, zbog bitnih razlika, čine osnovu na kojoj je FDA* preporučila tri sintetski proizvedena alfa-inteferona kao aktuelno prihvatljive za liječenja, između ostalog i hroničnog hepatitissa B, hepatitisa C i hroničnog hepatitisa C. Prvi inteferon koji je odobren od strane FDA za liječenje hroničnog hepatitisa C (1991) je Intron A (IFN alfa 2b), sintetiziran u firmi Shering-Plough Corporation. Intron A je također odobren za liječenje hroničnog hepatitisa B 1992. godine i to je jedini inteferon odobren za liječenje hroničnog hepatitisa B. 1996.godine inteferon – alfa 2a (u prodaji, odnosno distribuciji, poznat kao Roferon A, sintetiziran u firmi Roche Pharmaceuticals Laboratories), za hep. C hronični. I Intron A i Roferon su isti preparati identični sa prirodnim alfa – interferonom, koji se pojavljuje kod ljudi. Prvi inteferon dobijen bio-inžinjeringom, koji se ne pojavljuje u prirodnom stanju, je Infergen, a namijenjen je za hronični hepatitis C (odobren od FDA 1997.). To je Inteferon-alfacon-l, a sintetisan je u Amgen. Infergen bi trebao da bude najbolji inteferon, bolji od prirodno koji nastaju u organizmu. Treba napomenuti da postoje i drugi alfa interferoni koji su odobreni u SAD za liječenje hroničnih hepatitisa B i C. Tabelarno pretstavljeni inteferoni po redu pojavljivanja na tržištu, po godinama. Tipovi interferona Tip

Trgovačko ime

Farmceutska firma

93 Inteferon – 2b Intron A (1991) Interferon – 2a Roferon A (1996) Inter. Alfacon I Intergen (1997) Interf. N3 Alferon N (2001) Inferf. – peg. Peg-Intron (2002) Intref. - B Rebif ________________________________________ * FDA – Food and Drug Administration.

Schering – Plough Roche Pharmaceutic. Agmen Intefer. – Sciences Schering – Plough Inc.

Možda je ovo najbolje mjesto da se upoznamo sa nekim američkim propisima u vezi sa lijekovima, a posebno sa dietalnim dopunama kod liječenja različitih oboljenja. Akt kojim se reguliše ovo pitanje naslovljen je kao: The Dietary Supplement Health and Education Act (DSHEA) iz 1994.godine. Ovaj akt usvojio je Kongresa 1994.godine, a daje više slobode da se na tržište iznose više dietalnih dodataka. FDA mora dati kritički prikaz kliničkih studija droga čime se određuje efikasnost, sigurnost, doziranje, moguće interakcije sa drugim supstancijama. Za sintetičke lijekove kao što su npr. interferoni, koji se mogu propisati, prije puštanja u promet, moraju se izvršiti rigorozna isiptivanja od strane US Food and Drug Administration (FDA). Da se sada sporazumijemo o nekim stvarima oko interferona. Inteferon je prirodni protein koji nastaje u tijelu za borbu protiv hepatitisa i različitih maligniteta. Lijek Alpha (Alfa) inteferon je sintetska reprodukcija prirodno nastalog interferona. Tačan mehaizam djelovanja interferona na pobošljanju stanja hepatitisa i rezličitih maligniteta, još se mora potvrditi. Osobine inteferona: antiviralne *, imuno-modulatorni ** efekti, citostatični i citotoksični *** kao i antiproliferativni **** efekti, mogu prouzrokovati različite mehanizme djelovanja. Ovi efekti mogu doprinijeti povećanju ili umanjenju stepena u različitim okolnostima oboljenja. _____________________________________________________ * Antiviralna aktivnost uključuje sposobnost borbe s virusima, odnosno podsticanje antivirusnih sinteza proteina. ** Imuno-modulatorni efekti označavaju regulisanje imunogenog sistema, *** Interferoni igraju značajnu ulogu u borbi protiv raka, što je poznato kao antitumoralna aktivnost. Vratimo se malo unazad. Pojava sintetičkih interferona bio je veliki napredak. Međutim, primanje inteferona bilo je vrlo neprijatno. Ljekari su prvobitno propisivali primanje inteferona 3 puta nedjeljno: potkožno ili intramuskularno. Postoje čak i skice gdje na tijelu treba davati injekcije interferona, da ne bi došlo do većih komplikacija. Poseban problem je bila učestalost, zbog čega je i bilo potrebno pronaći način i sistem da se umjesto tri puta nedjeljno injektiranje, davanje inteferona, vrši samo jednom nedjeljno. Takođe je bilo potrebno skratiti vrijeme davanja po mogućnosti na samo 6 mjeseci umjesto 12 ili 18. Farmaceutske kompanije La Roche i Schering-Plough proizvele su novi preparat za borbu protiv hroničnog hepatitisa C, pod imenom Pegasys (pegylated inteferon alfa 2a), odnosno Rebetron (Intron A + ribavirin) – „koktel terapija”. Postavlja se pitanje: šta znači pregylated odnosno „Pegilation”? To je proces davanja molekule poleitilen glikola (PEG) interferonu. Polietilen glikol je supstancija koja se može vezivati za protein, u ovome slučaju inteferon, što za rezultat ima duže djelovanje i održavanje aktivnosti proteina tj. inteferona.

94 Ako je djelovanje inteferona kao proteina produžena vezivanjem polietilen glikola, učestalost uzimanja inteferona svake nedjelje opada. Na taj način jednonedjeljno primanje pegiliranog, može zamjeniti ono primanje od 3 puta nedjeljno nepegiliranog inteferona. Za pacijenta je to daleko lakše, a i sporedni efekti su daleko blaži. Ako rezultati sa pegiliranim inteferonom nisu kao što se očekivalo, bolje je nastaviti s njim, nego sa inteferonom tri puta nedjeljno. Inače u sastavu Rebetrona pakuju se zajedno Intron A + ribivirin.* Ispitivanja su pokazala da je pegilirani inteferon, ili inteferon+ribavirin, obično efikasniji za liječenje hepatitisa C. Već smo govorili šta znači „pegilacija”. Ribavirin je lijek koji može usporiti genetsku mašineriju HCV virusa i pomoći u očuvanju nekih imunih funkcija. Da vidimo, ukratko, kome antiviralna terapija nije preporučljiva? Svima se dekompenzovanom cirozom jetre, kao i onima koji imaju druge komplikacije sa cirozom: krvavljenja iz ezofagusa ili ascites. Oni sa dekompenzovanom cirozom, kandidati su za transplataciju jetre. Dalje, oni sa autoimunim poremećajem kao što su autoimuni hepatitis, tiroidno oboljenje. Zatim oni koji su podvrgnuti transplataciji bubrega ili su na hemodijalizi, te oni sa psihijatrijskim oboljenjima. Inteferon, sam ili u kombinaciji sa ribavirinom, može izazvati jake depresije i anksioznost. __________________________________________________ * Ribavirin je nukleozid koji posjeduje antiviralnu aktivnost protiv DNA i RNA virusa. Treba dodati da ribavirin može izmjeniti imuni odgovor i pojačati antiviralnu aktivnost inteferona. Ribavirin, ako se upotrijebi kao monoterapija, nema koristan učinak na serum HCV-RNA nivo, efikasan je jedino u kombinaciji sa inteferonom. Treba navesti da ribavirin često prouzrokuje porast broja trombocita, odnosno krvnih pločica. Ribavirin se može nagomilati u crvenim krvnih zrncima, pri čemu dolazi do razaranja (hemoliza). Hemoliza smanjuje broj crvenih krvnih zrnaca (hemolitička anemija). Ovo se može odrediti ispitivanjem krvi, kada se pokaže snižen nivo hemoglobina (manje od l0 gr/dcl.). Hemoglobin je protein koji sadrži željeza, kao dio crvenih krvnih čestica. To je možda najozbiljniji sporedni efekat ribavirina, koji pogađa približno 10% onih što ga primaju. Pacijenti, koji su već ionako anemični, svakako ne bi smjeli primati Rebetron terapiju, jer je Rebetron kombinacija inteferona (Intron A) i Ribavirina. A Ribavirin izazvana anemija iz Rebetrona može pogoršati stanje kod pacijenata. Ali, uvijek postoji-ali. Eritropoietin je protein, a proizvodi ga organizam, koji može stimulisati taj isti organizam da proizvodi nova crvena krvna zrnca. Pod raznim trgovačkim imenima (Epoetin, Eprex, Neorecormon) može se davati anemičnim pacijentima, pa i onima koji primaju Rebetron, da bi se hemoglobin vratio na normalni nivo. Druga neželjena dejstva ribavirina su stanja slična gripi (gripozna), zatim loša probava i nesanica, zamor, depresija (potištenost), kašlj i osip. Međutim, ovi sporedni efekti obično nisu naročito izraženi. Ostali neželjeni efekti ribavirina u kombinovanoj terapiji sa interferonom mogu biti: otežani dah, svrbež, osip, gubitak apetita, te muka, odnosno gađenje.

Najkvalitetniji dodaci u ishrani za hepatitis C

95 To su vitamini (vidjeti: Vitamini: Zbog čega su mnoge biljke ljekovite?), a posebno vitamini iz grupe B. Ovdje dodatno razmatramo B-kompleks vitamina. Ovaj kompleks vitamina ima širok dijapazon pozitivnog djelovanja na sveukupno zdravlje, a u prvom redu na jetru, a zatim na nerve, mišiće, gastrointestinalni trakt, te na odgovarajuće funkcije mozga. B – kompleks vitamina djeluje kao koenzimi, pomažući enzimima da hemijski djeluju sa drugim hemijskim supstancijama, a uključeni su i u proizvodnju energije. Što se tiče jetre kompleks djeluje kao hepatoprotektiv, takođe i protuupalno, te stimulator imunog sistema, pomažu kod metabolizma masti, te kao tonici za jetru i slezenu i inače poboljšavaju funkcije jetre. B – kompleks podržava citohrom P450, koji reguliše disfunkcije jetre, te pomaže metabolizam kao i druge procese. Kod oboljelih od HCV obično postoji manjak vitamina B-kompleksa. Nizak nivo vitamina B-kompleksa kriv je za mnoge sipmtome kod oboljelih od HCV infekcije. U tome slučaju preporučuje se svakodnevno uzimanje, što je vrlo važno, da se pomogne jetri u vršenju njenih detoksifikacionih procesa. Treba uzimati 1-2 tablete standardne B formulacije, ili slijediti uputstvo na pakovanju. Višak vitamina Bkompelksa izlučuje se urinom, koji postaje svjetlo–žute boje. N –Acetil-Cistein (NAC) – Amino-kiselina cistein je potebna za stvaranje glutationa koji se bori protiv slobodnih radikala. NAC se metabolizira u organizmu i u glutation. Potvrđeno je da je glulation neuporedivo efikasniji ako se stvara u organizmu, nego kada se uzima kao dodata. Nastaje ne samo iz cisteina, već i drugih amino-kiselina (glutaminske i glicina) i to u jetri. Još bi se mnogo dalo govoriti o glutationu ne samo kao anti-oksidansu, već kao zaštitniku svih ćelija organizma pa i jetre, mozga, srca, bubrega, pluća i kože, te imunih ćelija. Da se vratimo NAC-u i jetri: u prvom redu to je zaštitnik jetre, naročito protiv HCV, imunostimulator koji inhibira stvaranje i nastanak raka jetre, a djeluje sinergijski (u sadejstvu) sa inteferonom. NAC može potpomoći podizanje nivoa zaštitnih enzima u organizmu, koji slabe zbog oštećenja ćelija, što je krakteristika starenja. NAC takođe može oslabiti frekvenciju i trajanje infekcionih oboljenja. Selen – je vitalni antioksidans, posebno u kombinaciji sa vitaminom E. Igra vitalnu ulogu u regulaciji efekta tiroidnih hormona na metabolizam masti. Treba reći da pojačava imuni sistem, djeluje protiv tumora. Selen i vitamin E djeluju sinergijski i potpomažu stvaranju antitijela i pomažu održavanju zdravih jetre i srca. Dodaci selena sprječavaju nastanak ciroze i pomažu ljudima sa već konstatovanom alkoholnom cirozom. Pošto Hepatitis C virus (HCV) troši velike količine selena, potrebno je dodavati selen u dijetalnoj ishrani bolesnika od HCV. Mnoge studije pokazuju da dopunsko uzimanje cinka u ishrani može produžiti preživljavanje ljudi sa AIDS-om, povećavajući broj i crvenih i bijelih krvnih ćelija odnosno zrnaca. Alfa-Lipoinska-Kiselina (ALA*) – A – Acid, kiselina ALA je izrazito jak anti-oksidans, može ponovo preraditi,i odnosno „reciklirati” vitamine C i E, takođe jake antioksidanse. ALA stimuliše stvaranje u tijelu glulationa i pomgne u apsorpciji koenzima Q, takođe jakog antioksidanta, enzimskog katalizatora, antivirusnog agensa, koji, uz to, normalizira šećer u krvi. Pomaže u detoksifikaciji jetre, imuno je stimulator, inače zaštitnik jetre i regenerator, smanjuje rizik od raka jetre. Štiti jetru od radijacija, kao i srce i mozak protiv peroksidacije lipida, naročito u jetri.

96

Cink je neophodan element u tragovima za rast i umnožavanje ćelija. Štiti jetru od hemijskih oštećenja, specijaliziran je za napad na kancerozne i virusima inficirane ćelije. Esencijalni je element kojeg sadrži više od 200 enzima. Odgovarajuća količina cinka neophodna je za borbu protiv infekcija, ali pretjerana upotreba dodatka hrani može praktički oslabiti odgovor imunog sistema na infekcije. Ne treba uzimati više od 20-25 miligrama dnevno bilo kojeg cinkovnog dodatka hrani, od kojih se cinkpikolinat najbolje apsorbira. Kod akutnih ili hroničnih stanja ide 50 mg dnevno. Niski nivo cinka, obično kod oboljenja jetre, rezultira u pogoršanju funkcije timusa koji inače reguliše imuni sistem u cjelini. Hepatitis D – virus (Delta virus) Virus hepatitisa D označava se i kao Delta-virus, a hepatitis izazvan ovim virusom kao HDV. Delta virus je mali, okruglasti RNA virus. Infekcija HDV nikada ne dolazi samostalno, već isključivo zajedno sa infekcijom virusom hepatitisa B – kod ljudi. Može se reći da je to efektan virus čija replikacija, odnosno proces reprodukcije, konkretno RNK, dirketno zavisi o pomoćnoj funkciji drugog virusa, u ovome slučaju virusa hepatitisa B – HBV. Drugim riječima, Delta virus može da se pojavi samo u slučaju replikativne forme hepatitisa B. Kako se prenosi virus hepatitissa B, na isti način se prenosi i ovaj virus: preko krvi kod tansfuzija, kod poroda trudnica inficiranih virusom B ili seksualnim kontaktima. Ovo se odnosi na slučajeve kada su nosioci B infekcije istovremeno inficirani i Delta virusom. Ako se neko na taj način zarazi i virusom B i Delta – virusom, onda se to naziva koinfekcijom. Postoji takođe i superinfekcija, kada se neko ko je već zaražen hroničnim virusom hepatitisa B, naknadno, još zarazi i Delta – virosom. Infekcija Delta virusom, zajedno sa infekcijom B-virusom, može da protiče vrlo mirno i jedino pojavom umora i drugih blagih simptoma kao kod hepatitisa B, ako se stanje kod hroničnih bolesnika od hepatitisa B naglo pogorša, može se posumnjati da je bolesnik inficiran i Delta – virusom i da je bolest izazvana Delta – virusom takođe prešla u hroničnu fazu. S druge pak strane, ako infekcija virusom B prelazi u fazu izlječenja, što se dešava u oko 90 do 95% oboljelih, o čemu smo već govorili, to će dovesti i do zaustavljanja repblikacije Delta-virusa i isčezavanja delta infkecije. Ne postoji sigurna specifična dijagnoza ni znakovi za delta-infekciju. Testovi krvi obično pokazuju povišene vrijednosti enzima jetre odnosno transaminaza (AST i ALT). Specifični krvni testovi poznati kao HDV antitijela i HDV-RNA test, mogu eventualno potvrditi dijagnozu. Simptomi delta–hepatitisa slični su simptomima drugih akutnih ili hroničnih formi drugih hepatitisa, mada mogu biti ozbiljniji. Ako je neko inficiran ovim virusom može imati blagu žuticu, slabost i osjećati umor. Može se osjećati gađenje na hranu i gubitak apetita, kaoi i izvjesna nelagodnost s desne strane abdomena, na mjestu gdje je locirana jetra. Ako je HBV infekcija udružena sa HDV, može se naglo razviti ozbiljna jetrena oštećenja sa fulminantnim oštećenjem jetere, nakupljanje toksina kao štoje amonijak, koji može napasti mozak, te prouzrokovati mentalne promjene sve do kome. Pacijenti koji imaju istovremeno hroničnu infekciju i HBV i HDV, mnogo brže, i mnogo češće, će razviti cirozu jetre. Otprilike 60 do 70 procenata svih oboljelih sa hroničnim hepatitisom D, razviti će cirozu. Bolesnici sa oba hroniciteta i B i D, vjerovatno će razviti komplikacije kao što je otkazivanje jetre, a još češće to će zahtjevati transplataciju jetre. Pošto je napredovala bolest, ako su oba i HBV i HDV

97 hronični, gotovo je sigurno rizik daleko veći da se razvije rak jetre, nego ako je samo HB hroničan. Međutim, neka istraživanja govore da HDV stvarno može da suzbije replikaciju HBV, dok druge studije navode smanjenu pojavu raka kod onih koji su dvostruko inficirani. Potrebna su druga, proširena ispitivanja prije krajnjeg zaključka o interakciji između ovih virusa. Hepatitis E virus – HEV Još jedan virus koji je, kao i virus hepatitisa C, stvarao određene nedoumice. Dok smo hepatitis C mogli označiti kao ni-A ni-B (non-A non-B) virus, ovdje je situacija malo komplikovanija. Prenosi se preko unutrašnjih probavnih organa, ili kako bi Englezi kazali, enteritically*, a nije ni-A ni–B, ni virus, ni hepatitis, dakle: Ent. non-A non-B virus. Pošto više liči na A virus, označava se i: kao A ni–A ni–B virus, odnosno hepatitis (na engleskom govornom području: A-like non-A non-B hepatitis), za razliku od hepatitisa C, koji se označava: kao B ni-A ni-B (B-like non-A no-B). A može i pošto se prenosi fekalno-oralnim putem: fekal-oral ni-A ni-B (fecaloral non A non-B). Da ne bismo dalje kombinovali i komplikovali, nazovimo virus hepatitisa E kao HEV, a hepatitis izazvan tim virusom, kao HE. Virus hepatitisa E je jedna sićušna čestica vidljiva pod elektronskim mikroskopom, a predstavlja jednostruko upleten poliadenilni RNA genom. Hepatitis E pojavljuje se sporadično kao endemska forma, ali i u epidemijama, tamo gdje se upotebljavaju zagađene vode za piće. Takve epidemije izazvane zagađenim vodama karakteristične su za Aziju, te sjevernu i istočnu Afriku, a također, zbog loših higijenskih prilika, i za Centralnu i južnu Ameriku. Prenosi se i sa jedne osobe na drugu. Postoji i opasnost prenosa hranom. Hepatitis E teško ee razlikuje, klinički, od hepatitisa A. Simptomi uključuju nelagodnost, gubitak apetita, abdominalne bolove, astralgije (bolove u zglobovima) i groznicu. Inkubacioni period je između 2 do 9 nedjelja. Bolest je obično blaga, umjerenog intenziteta i gubi se za oko 2 nedjelje bez nekih značajnijih posljedica. __________________________________________________ * N pr. enteric. - unutrašnji, stomačni. Dakle, unos virusa hepatitisa E preko digestivnog trakta u organizam. Međutim postoji i fatalni završetak u oko 0,1 do 1,0 % slučajeva. Virus E, odnosno hepatitis izazvan virusom E, ima vrlo ozbiljan tok kod trudnih žena. U tome slučaju hepatitis E može da pređe u fulminantni oblik kod otrpilike 20% trudnica. Ako se to pojavi u posljednja tri mjeseca trudnoće, onda se letalni završetak očekuje kod oko20% trudnica. Hepatitis B takođe povećava komplikacije kod fetusa, pa i njegovu smrt. Za sada nema efikasne vakcine protiv virusa hepatitisa E, istina jedna vakcina se testira. Hepatitis F – virus (HFV) Postojanje virusa hepatitisa F pa i oboljenja, za sada je upitno i zahtjeva dalja istraživanja. Pretpostavlja se da se prenosi fekalno-oralnim putem. Za ovu se vrstu hepatitisa smatra kako može izazvati samo akutnu formu oboljenja. Na ovome mjestu valja spomenuti još: S.E.N. – virus (S.E.N. – je skraćenica imena i prezimena, odnosno inicijali onoga kod kojeg je virus prvo izoliran). Ovaj virus je izolovan 1999.godine od strane grupe intalijanskih istraživača. Potrebno je još dosta istraživanja da se tačno utvrdi da li ovaj virus zaista izaziva ošećenja jetre.

98 T.T.V. – virus (transfuzijom transmitiran virus) Ovaj virus je otkriven 1997.godine i još uvijek se istražije da li zaista izaziva upalu i oštećenja jetre. Danas se još ne zna ko (šta) izaziva oko 10% upalnih procesa jetre. Da li su to tri gore navedena virusa, stvar je daljih istraživanja. Zbog toga ćemo ovdje navesti i Epstein-Barrov virus i Herpes simpleks virus bez daljih komentara. Hepatitis toksični (Heptatitis toxicosa) Kako im i samo ime kaže, ovi hepatitisi nastaju zbog unošenja hemijskih toksičnih materija u organizam u vidu lijekova, toksičnih materija koje se pojavljuju na radnm mjestu, neznalačke upotrebe gljiva ili na drugi način: unošenjem otrova u organizam u samoubilačke ili ubilačke svrhe. Potrebno je napomenuti da postoje osobe koje su manje ili više osjetljive na hemijske materije, posebno lijekove. Lijekovi koji se unose u organizam u jetri se oksiduju, redukuju ili vezuju sa drugim hemijskim agensima, već prema svojim osobinama, i na taj način postaju bezopasni, te se iz organizma uklanjaju najčešće preko žuči ili moraćom preko bubrega. U ovim reakcijama oksidacije, redukcije ili vezivanja, sudjeluju određena jedinjenja koja nastaju u jetri, a koja se nazivaju enzimi, i već smo ih spominjali. Ako jetrine ćelije nisu u stanju da proizvedu te enzime u dovoljnim količina, a lijekovi se neće izlučiti iz organizma, kao ni ostale toksične materije te će doći do njihovog nakupljanja do toksičnih granica, što će dovesti do oštećenja ćelije jetre odnosno hepatocita. Pri tome mogu da se oštete i ćelije drugih organa. Zbog te nedovoljne proizvodnje enzima u čelijama jetre, kod određenog broja osoba, ali iz drugih razloga, dolazi do oboljenja i hepatitisa, koji se u konkretnom slučaju osjetljivosti na lijekov enazivaju – hepatitisi zbog preosjetljivosti na lijekove. Postoje takođe lijekovi koji izazivaju oštećenja jetre kod svih osoba i to su pravi otrovi za jetru, takozvani hepatotoksini. Kada su u pitanju hepatitisi izazvani prosjetljivošću na lijekove, razlikuju se dva oblika: holestazni i hepatitisni. Manje je težak holestazni hepatitis, koji nastaje zbog zastoja žuči u jetri i koji se redovito brzo gubi prestankom uzimanja lijeka i odgovarajućom ishranom, u prvom redu takvom koja će pokrenuti žuč, a takvih holagognih i holereznih sredstava uvijek ima u redovnoj ishrani. Ponekad, istina vrlo rijetko, može se komplicirati i preći u bilijarnu cirozu, najčešće kod ženskog spola. Hepatitisni oblik dosta je sličan virusnom hepatitisu po promjenama na jetri, jer dolazi do oštećenja jetre, odnosno ćelija jetre. Jetra se uvećava, a pojavljuje se i žutica. Obično se javlja i svrbež, povišena temperatura, groznica i slične manifestacije. Kod ovog oblika hepatitisa treba odmah prekinuti sa uzimanjem lijeka i preduzeti druge odgovarajuće mjere. Danas se smatra da nema lijeka koji, kod određenog broja osoba, ne bi mogao da izazove pojavu ovih vrsta hepatitisa ili izazvati kakvo drugo oštećenje jetre. Hepatotoksini, odnosno lijekovi koji izazivaju hepatitise kod svih, jer su pravi otrovi za jetru, dosta su rijetki, jer se primjenjuju samo u izuzetnim situacijama kada se mora reskirati oštećenje jetre da bi se zaustavilo neko drugo, mnogo teže oboljenje, kao što su npr. maligni tumori. Kako će takav lijek djelovati na jetru, zavisi od toga kakvo je stanje jetre. U ovoj bolesti brzo dolazi do izumiranja ćelija jetre, pojavljuje se žutica, gubi se apetit, jetra se uvećava, a ukoliko je unošenje toksina bilo veće, može doći do povraćanja krvi, delirijuma, kome i smrti. Loše je i to što redovito dolazi do oštećenja bubrega i pojave uremije, što posebno negativno djeluje na jetru. Dugotrajno uzimanje lijekova koji su hepatotoksini, može postepeno dovesti i do

99 ciroze jetre. Ovo se dešava i u onim situacijama kada se takav lijek uzima i u manjim dozama. Kada se zbog očuvanja jetre, odnosno njenih funkcija, prekine uzimanje lijeka koji je izazvao njeno oštećenje, može doći do napredovanja one bolesti zbog koje je takav lijek uziman. Osim toga, ako sada zbog liječenja bubrega i uremije treba uzimati neki drugi lijek, koji će sigurno djelovati na već oštećenu jetru. U ovome slučaju jasno se vidi šta znači preventivna borba. Pored ostalih metoda, posebnu pažnju treba posvetiti prvilnoj ishrani bogatoj bjelančevinama, osim kada se one iz opravdanih razloga moraju ograničiti. Hrana takođe mora biti bogata vitaminima, mineralima i drugim prirodnim hemijskim sredstvima kao što su npr. začini koji imaju višestruku namjenu. Toksične materije, ili otrovi na radnom mjestu, mogu izazvati tzv. profesionalne hepatitise. Postoji veći broj takvih hemijskih materija u vezi sa npr. tehnološkim procesom proizvodnje. Trovanje gljivama vrlo je teško jer, pored jetre koja najviše strada, dolazi do oštećenja bubrega, želuca, crijeva, nervnog sistema i slično. U jetri dolazi do masne infiltracije i izumiranja velikog broja ćelija. Otrovani obično umiru zbog uremije ili jetrene kome (Comma hepaticum). Procenat preživjelih, koji zavisi od toga kojim su se gljivama otrovali, te od stanja jetre, izlazi iz takvih situacija sa teškim oštećenjima jetre. Posebno su teški slučajevi trovanja gljivama kada se toksično dejstvo pojavi ne nakon 3 do 4 sata, već nakon 4 do 15 dana. U prvome slučaju može se dosta uraditi izazivanjem povraćanja, čišćenjem, transfuzijama krvi i slično. Međutim, ako se simptomi trovanja jave nakon 4 do 15 dana, što se dešava kod trovanja nekim vrstama gljiva, onda je situacija gotovo bezizlazna. Fizički činioci, kao što je izlaganje visokim temepraturama ili rentgenskim zračenjim ail i opekotinama, mogu izazvati određene vrste hepatitisa. Uopšteno se smatra da osobe oboljele na jetri ne bi trebalo da se izlažu suncu, tj. da se sunčaju. Klice takođe mogu da izazovu hepatitise koji su i najčešći. Primarni hepatitis je hepatitis kod kojega je došlo samo do zapaljenja jetre. U tu grupu klica spadaju virusi hepatitisa, virus žute groznice, te jedna spiroheta koja izaziva Vajlovu bolest (spiroheta Inada–Ido). Često klice izazovu neku drugu bolest, na drugim organima, pa se oštećenje jetre javi kao indirektno. To su tzv. sekundarni hepatitis, čije izvore treba tražiti u oboljenjima od tuberkuloze, trovanju, odnosno sepsi krvi, sifilisu... Biljna sredstva koja bi se mogla preporučiti u sanaciji toksičnih hepatitisa su sva sredstva koja su opisana pod: Hepatitis, mogu se primjeniti i protiv toksičnih hepatitisa. Posebnu pažnju treba obratiti i posvetiti poznatim i priznatim detoksikantima: limun, maslina, i maslinovo ulje, šljiva, paradajz, maslačak, salata, šargarepa, celer, peršun, korpiva. Hepatitis autoimuni (AIH hepatitis) Hepatitis autoimuni je rijedak oblik oboljenja jetre (AIH) koji se može definisati kao upalni proces koji vodi do oštećenja jetrinog parenhima, a izazvano je bolesnikovim imunim sistemom koji napada jetru, izazivajući teška oštećenja i izumiranja ćelija, što vodi u cirozu jetre. Otkriven je 1950.godine kod mladih žena između 15 i 40 godina, kod kojih je iznenada prestala menstruacija, počele su patiti od artritisa, a pokazivale su i ozbiljne simptome hroničnog hepatitisa koji je brzo napredovao prema cirozi. I još jedna stvar: pokazale su se visoke vrijednosti gamaglobulina kod ispitivanja krvi, odnosno plazme. Nema nikakve veze sa lupoidnim hepatitisom kao što se ranije smatralo. Sam taj naziv je zastario i zamijenjen imenom lupus erythematodes, koji je takođe autoimuna bolest.

100 Kod autoimunog hepatitisa (AIH) karakteristično je da se najčešće javlja između 15. i 40. godine, pri čemu žene oboljevaju 70% češće od muškaraca, kod kojih se ovo oboljenje javlja u kasnijim godinama života. Kod ispitivanja prvi funkcionalni testovi jetre su redovito povišeni, čak i do 10 puta iznad normalnih vrijednosti, konkretno AsAT (Aspartat Amino Transaminaza) AlAT (Alanin Amno Transaminaza) i bilirubin, dok Alkalna fosfataza (AF) može biti u granicama normale ili samo blago povišena. Naravno na imunoglobuline treba obratiti posebnu pažnju, naročito na visoku vrijednost IgG (Imunoglobulin G). Kod oboljelih, zbog povišenog nivoa bilirubina, često je prisutna žutica, nešto povišena temperatura, bolovi ispod desnog rebarnog luka, a ponekad i takvi siptomi kao što su astralgije (bolovi u zglobovima), mialgije (bolovi u mišićima) i trombocitopenija (smanjenje trombocita u perifernoj krvi). Autoimuni hepatitis je sumnjiv kod svake mlade pacijentice koja već boluje od nekog hepatitisa, isto tako i mladog pacijenta koji nije bio izložen rizičnim faktorima kao što su alkohol, lijekovi, te metabolički i viralni faktori. Takođe neprijatno osjećanje svrbeža i umora, “napada vrućine”, nekih nejasnih simptoma kao što su letargija ili blagi bolov,i tačnije rečeno, nelagodnosti u predjelu abdomena. Na koncu, kada se sumnja na AIH kod pacijenata, treba izvršiti biopsiju jetre, pod uslovima da nije kontraindicirana zbog produženog protrombinskog vremena ili trombocitopenije (smanjenja broja trombocita u perifernoj krvi). Mora se ipak reći da nema pouzdanog testa koji će tačno postaviti dijagnozu AIH. Samo zbir mnogih faktora uzetih zajedno mogu dati odnosno stvoriti bazu za tačnu dijagnozu, ali pošto se eliminišu ostali faktori koji govore u prilog drugih hroničnih hepatitisa, kao što su virusni hepatitis, pretjerana upotreba alkohola ili hemahromatoza (poremećaj metabolizma željeza i njegovo nagomilavanje, naročito u jetri i pankreasu). Kod AIH, za razliku npr. od drugih oboljenja jetre (hornični hepatitis C, hemohomatoza...) povišenje jetrenih funkcionalnih testova (AsAT, AlAT...) i ozbiljnost siptoma, obično stoje u korelaciji sa stepenom oštećenja jetre i upalnim procesom. Veći broj pacijenata odgovara na liječenje (govori se o 2/3 do ¾) sintetičkim lijekovima kao što su Imuran i Prednison. Nakon tog tretmana transaminaze kod tih pacijenata, odnosno njihova aktivnost, je na normali. Ovo nikako ne znači da se sa terapijom može prekinuti, ili da se doze mogu smanjiti. Pa i pored toga, nakon određenog vremena, nekad kraćeg nekad dužeg, mnogi pacijenti razvijaju cirozu jetre. Ako se razvije završni stadijum oboljenja jetre, ostaje još kao efikasna procedura – transplatacija jetre. Treba znati još nešto: ukoliko neko boluje od AIH, a dodatno još i od hepatitisa C, nikako ne smije upotrijebiti Inteferon. Interferon može pogoršati autoimune poremećaje izazvane autoimunim hepatitisom (AiH). Prvo treba tretirati u tome slučaju AIH, pa kada se ustanovi da je tretman uspješno sproveden, tek tada se smije pristupiti liječenju hepatitisa C inteferonom, uz napomenu kako postoji velika vjerovatnoća da se tom prilikom povrati oboljenje AIH. Posljednja rečenica može dovesti do pogrešnog tumačenja. Naime, može se smatrati, u slučaju kada ne postoji paralelna infekcija sa viruom hepatitisa C, da se u tome slučaju AIH može izliječiti terapijom sa naprijed navedenim lijekovima. Prvo, preko 20% oboljelih od AIH uopšte ne odgovara na navedeni tretman. Ukoliko pozitivno reaguju, povrat bolesti obično se javi poslije 6 mjeseci do 3 godine nakon prekida liječenja itd.

101 Najverovatnije da produženi uspjeh u tretmanu ovog oboljenja treba tražiti u kombinovanoj terapiji navedenim sintetskim lijekovima i prirodnim lijekovima uz odgovarajući dijetalni režim. Također se treba nadati pronalasku novih lijekova kao i onih koji se još ispituju (Budesonid, Ursodeoxyholna kiselina...). Ciroza jetre (Cirrhosis hepatis) Ciroza jetre (Cirrhosis hepatis) je difuzno, progresivno hronično zapaljenje jetre pri čemu propada jetreni parenhim, a umjesto njega javlja se fibrozno tkivo. Proces započinje postepenim propadanjem, nekrozom hepatocita, što zatim zahvata i lobulus koji se sve više smanjuje dok praktički ne postane pseudolobulus. Proces je istovjetan u čitavoj jetri, i što je najgore, vrlo je podmukao, često bez ikakvih manifestacija, jer se simptomi počinju postepeno razvijati, odnosno pojavljivati. Potrebno je skrenuti pažnju na neke od tih simptoma obzirom na podmuklost procesa. Praktički prvi simptom koji se javi je meteorizam, tj nakupljanje gasova. Zatim slijede mučnine, što uzrokuje slabljenje apetita i bolovi u gronjem abdomenu. Jetra se povećava i otvrdne, te se javlja osjećaj bola i pritiska u predjelu jetre. U krvi se može dokazati povišenje bilirubina, a urobilinogen se takođe javlja u povišenoj koncentraciji u urinu. U kasnijem stadiju ovi se simtpomi pojačavaju, a može doći i do otežanog disanja, jer se podigne diafragma, zbog pojačanog nakupljanja gasova ili eventualno pojave ascitesa. Pojačava se sklonost krvavljenju iz nosa ili hemoroida kao i povraćanje krvi zbog prskanja žila u ezofegusu. Kod bolesnika predio abdomena je vrlo izražen i velik za razliku od ostalog dijela koji je jako izmršavio. Boja kože je sivkasta, ili slabo žućkasta, a na pojedinim mjestima nalaze se proširene kapilare, koje ponekad izgledaju kao pauk (spider nevus) ili češće u obliku zvjezdica. Interesantno pitanje je: Šta uzorkuje cirozu jetre? Pothranjivanje bjelnačevinama svakako je jedan od uzroka što se može dokazati i čestim pojavama ciroza kod naroda, odnosno populacija koje unose malo bjelančevina u organizam. Kod hroničnih alkoholičara, zbog lošeg apetita, te hroničnog oštećenja sluznice želuca, kao i otežane resorpcije, dolazi do deficita u prometu esencijalnih životnih namirnica. Protumačiti djelovanje alkohola na ovaj način krije u sebi mnoge manjkavosti, jer je poznato da, npr. od alkoholne ciroze mogu oboljeti i oni koji imaju potpuno adekvatnu ishranu. Najverovatnije je da alkohol, koji u količini od 80% popijenog dospije do jetre, a odlično je otapalo za mast, kod hroničnih alkoholičara postepeno otapa, odnosno degradira lipidnu membranu jetrine ćelije. Za oksidaciju alkohola troši holin, ili sprječava neke vitamine iz grupe B, posebno vitamine B9 u B12 da dopru do jetre, a neophodni su za pravilnu diobu ćelija i, što je posebno važno, u sintezi hemoglobina kod stvaranja crvenih krvnih zrnaca. Akohol ne vodi odmah u cirozu jetre, već prvo, preko masne infilitrcije i alkoholnog hepatitisa, do ciroze. Proizilazi da je masna infilitracija, za koju postoji nekoliko razloga, dobra podloga da se sve to vremenom izrodi u cirozu jetre. U nekim slučajevima masna jetra može se sanirati umjerenijim načinom života: prestankom uzimanja masne gurmanske hrane, apstinencijom od alkohola i slično. S druge strane, kod metaboličkih promjena, npr. u metabolizmu ugljikohidrata, zbog nedostatka inzulina, formira se masna infilitracija koju je teško regulisati, i redovito kod teških dijabetičara prelazi u cirozu. Dobra podloga za razvoj ciroze jetre su infektivni hepatitisi. U izvjesnom broju slučajeva, akutni oblici hepatitisa prelaze u hronične. Posebno je komplikovana situacija kod hroničnog

102 agresivnog hepatitisa koji gotovo redovito prelazi u cirozu. Zbog toga, kod oboljenja od hepatitisa u akutnoj formi, treba biti posebno oprezan, da ti oblici ne pređu u hronični, posebno u agresivni što, kako rekosmo, u najvećem broju slučajeva vodi u cirozu. Ženski spol treba, posebno pozvati na povećanu opreznost kod oboljenja od akutne forme hepatitisa, da se ne izrodi u nešto mnogo gore. Napomenuti je još da u ovakvim slučajevima neki faktori posebno pogoduju pojavi procesa ciroze: malarija, tuberkuloza i sl. Unutar tkiva jetre, počevši od ćelije, žuč se sakuplja u sitnijim, zatim sve krupnijim i širim žučnim vodovima. U normalnim uslovima žuč teče od hepatocita do terminala koji mogu biti ili dvanestopalačno crijevo ili žučna kesica. U slučaju upale ili zastoja žuči iz različitih razloga, u žučnim vodovima dolazi do zastoja žuči što vodi do hronične žutice, koja u daljem stadiju razvitka prelazi u bilijarnu odnosno opstrukcionu cirozu. Postoje i mnogi drugi razlozi za nastanak ciroze jetre kao što je insuficijencija srca i drugo, pa bismo obzirom na tu činjenicu, u grubim crtama sve ciroze jetre mogli podijeliti na: - Alkoholnu (Cirrhosis hepatis alcocholica), Laenekovu ili portnu cirozu, - Bilijarnu, primarnu i sekundarnu cirozu (Cirrhosis hepatis, biliaris), - Kardijalnu jetru, cirozu u toku bolesti srca, kadijalnu cirozu (Cirrhosis hepatis cardialis), - Pigmentsku cirozu, primarnu idiopatsku hemohromatozu ili bronzani diabetes (Haemochromatosis primaria idiopathica) i - Hepatolentikulsku degeneraciju ili Wiilsonovu bolest. Različiti utjecaji mogu dovesti do ciroze jetre, te sam početak tih utjecaja ne znači još uvijek cirozu. S time u vezi može se postaviti pitanje: Kada je jetra praktički postala cirotična, odnosno kada su različiti utjecaji doveli do ciroze jetre? Po svemu sudeći, početak ciroze jetre može se ustanoviti anatomski, kada se zaključi da je proces izazvao takve irevirzibilne promjene na ćelijama jetre, da je to dovelo do anomalija u intrahepatalnom krvotoku, posebno do anomalija u krvotoku vene porte. Oštećenje portalnog krvotoka zbog degradacije, ne samo ćelija jetre već i arhitekture lobulusa, vodi i do povećanja portalnog pritiska, što za posljedicu najčešće ima pojavu ascitea (vidjeti taj dio). Pojava ascitesa nagovještava da je stadijum takozvanog kompenzovanog oblika ciroze jetre prešao u dekompenzovani. U organizmu, najčešće prilikom metabolizma bjelančevina, dolazi do stvaranja jednog toksičnog jedinjenja – amonijaka. U krvi zbog toga uvijek postoji jedna fiziološka količina amonijaka, u rasponu od 29,4 do 47 mikro-mola/L, odnosno prema strim standardima 50-80 mikro-grama/100 m. Jetra amonijak prevodi u jedno netoksično jedinjenje koje se naziva urea, koja se zatim iz organizma eliminiše mokraćom. Pošto je u cirozi jetra oštećena u svojim funkcijama, postoji mogućnost da ne može prevesti sav amonijak u ureu. To je razlog nakupljanja amonijaka u krvi odnosno plazmi iznad fiziloških granica. Amonijak djeluje na centralni nervni sistem, što je jedan od razloga hepatičke kome. Istina, postoje i drugi razlozi zbog kojih bolesnici sa teškim oštećenjima jetre zapadnu u hepatičnu komu. Ostali momenti vezani za cirozu jetre opisani su na odgovarajućim mjestima. Postoje načini za zaustavljanje ili barem usporavanje napredovanja procesa koji vode u cirozu, ili ako je ciroza već tu za usporavanje njenog napredovanja. Veliku pomoć u tim nastojanjima može pružiti i ljekovito bilje. Ljekovito bilje koje može da posluži u borbi protiv ciroza jetre: Kupus (trebman je isti kao i kod ascitesa, vidjeti: Ascites), maslačak (svježi sok iscijeđen iz korijena, 2-3 kafene kašike dnevno prije jela, uz ovo i salata od maslačka, Tucakov), proljevak

103 (Gratiola officinalis), kleka, crni luk, artičoka, sikavica, rusa (svježi sok iscijeđen iz lista i korijena, 10-15 kapi soka 2-3 puta dnevno), kukuruz (stigmati), crna rotkva i povratnica (svježi sok od rotkvi: 1 supena kašika, 3 puta dnevno prije jela , Binet, Tanret, Bour, Tucakov...) pasdrijen (posebno radi održavanja pritiska u portnoj veni. Vidjeti još i: Ascites), digitalis i primorski luk. Poslednja dva uz veliki oprez i ljekarsku kontrolu zbog visoke toksičnosti. Autor smatra da bi species koji slijedi bio najprihvatljiviji kod ciroze, jer se unose i dovoljne količine vitamina, minerala, a osim toga održava se i pritisak u portnoj veni. Osim toga može da se spriječi i krvavljenje. - Folium Menthae piperite (List nane), - Flores Helichryssii (Cvijet smilja), - Folium Urticae (List koprive), - Radix Taraxacii (Korijen maslačka), - Fructus Rhamni cartharticae (Plod pasdrijena) aa 20 U jednakoj količni dobro izmiješati 3 supene kašike ove čajne mješavine, kuhati 2 minua u ½ litre vode. Skinuti sa vatre, promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 6 sati. Ukupnu količinu popiti u tri navrata, u toku dana prije jela. Uz ovo uzimati s vremena na vrijeme sok od kupusa ili rotkve, sok od ruse. Kod uzimanja soka od ruse treba voditi računa da se nakon svaka dva dana uzimanja napravi pauza od jednog dana. Uzimatoi sok od maslačka, a obavezno uz objed salatu od maslačka, kupusa i rotkve. Odličan species kod ciroze jetre: - Fractus Cardui (Plod sikavice, zdrobljen) - Herba Fumarie (Herba dimnjače) - Herba Chelidoniae (Herba ruse) - Radix Taraxacii (Korijen maslačka)

50,0 30,0 aa 10,0

Supenu kašiku čajne mješavine preliti sa ½ litre vode, zagrijati do ključanja i lagano kuhati 2 minute. Skinuti sa vatre, promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 2 sata. Ukupnu količinu popiti u toku dana u gutljajima. (Hasanagić, 1999). Isto tako odličan je i ovaj species kod ciroze jetre: -Folium Cynarae (List artičoke) - Fructus Cardui (Plod sikavice, zdr.) aa 30,0 - Herba Fumarie (Herba dimnjače) 20,0 - Herba Chelidoniae (Herba ruse) - Radix Taraxacii (Korijen maslačka) aa 10,0 Supenu kašiku čajne mješavine preliti s ½ litrea vode, zagrijati do ključanja i lagano kuhati 2 minute. Skinuti s vcatre, promiješati i poklopiti. Procijediti nakon dva sata, te ukupnu količinu popiti tokom dana u gutljajima (Hasanagić, 1999.). Ciroza alkoholna (Cirrhosic hepatitis (alcocholica) Najčešći je ovo oblik ciroze jetre. Javlja se zbog naposrednog, hepatotksičnog djelovanja alkohola na jetru, tačnije rečeno, na jetreni parenhim, odnosno hepatocite. Jedan put koji bi vodio u alkohlnu cirozu jetre je preko masne infiltracije i alkoholnog hepatitisa do ciroze, premda ne mora biti obavezan, jer ta vrsta ciroze može ići i tako da se zaobiđe alkoholni hepatitis, i masna infiltracija odmah pređe na cirozu. Ili pak kod hrončnog alkoholizma: da odmah nastane alkoholni hepatitis koji zatim prelazi u cirozu. Naravno osnovni uslovi za nastanak patoloških promjena u jetri su i količina

104 alkohola i dužina ekspozicije. Treba također, napomenuti da postoje hronični alkoholičari koji piće konzuumiraju u velikim količinama i kroz dugo vrijeme, a da im se jetra uopšte ne ošteti u ovome smislu. Da li tu neki hereditarni faktori igraju neku ulogu, teško je reći. Pored direktnog utjecaja alkohola na ćeliju jetre, u smislu nekroze hepatocita, smatra se da nekrozu izaziva i acetaldehid koji je međuprodukt u razgradnji odnosno metabolizmu alkohola do vode i ugljičnog dioksida. Prekine li se na vrijeme sa alkoholom, ove početne manifestacije propadanja hepatocita mogu, ne samo da se zaustave, već i potpuno izliječe, odnosno fiziološki obnove, jer je masna infiltarcija, do izvjesnog stepena, raverzibilan proce. Međutim, prekorači li se granica, posljedice su poznate ili preko alkoholnog hepado ciroze, ili direktno iz masne infiltracije u cirozu. Kako bilo da bilo, sa alkoholom se mora odmah prekinuti i to definitivno, jer će inače dalje konzumiranje alkohola sigurno odvesti u cirozu i daljim posljedicama. Treba još nešto kazati. Ako se odmah prekine sa alkoholom, postoji velika vjerovatnoća da se procesi potpuno zaustave, bez obzira da li se radi o masnoj infiltraciji ili akoholnom hepatitisu. Naravno, treba poduzeti i druge higijensko dietske mjere, u prvome redu dietoterapiju. Rečeno je da se vena porta, po ulasku u jetru, grana prema režnjevima i dalje do lobulusa jetre. Kod alkoholnog oboljenja jetre, prošire se polja oko vene porte, dolazi i do destrukcije samog lobulusa. Znači da se fibrozno tkivo širi i buja. Ovakvo širenje i bujanje vezivnog tkiva u portalnim prostorima, u najviše slučajeva, dovodi do porasta portalnog pritiska, to jest porasta pritiska vene porte unutar jetre. Posljedica povišenog venskog pritiska u jetri, izaziva pojavu ascitesa (vidjeti: Ascites). To je znak da je kompenzovani oblik ciroze jetre prešao u tzv. dekompenzovani. U početnom stadijumu kompenzovanog oblika, funkcije jetre su još uvijek dobro očuvane. Ukoliko se bolest otkrije u kompenzovanom, taj se može zaustaviti i vrlo dugo držati pod kontrolom, pa čak postoje i podaci da se može izliječiti, jer se, navodno, nekrotizirano tkivo jetre može praktički “rastvoriti” u okolnom zdravom tkivu zahvaljujući prije svega nevjerovatno velikoj regenerativnoj moći jetre. Naravno, bolje je ne računati na ove činjenice, već se odmah, čim se otkriju znaci infilitracije masne ili alkoholnog hepatitisa – okaniti alkohola. Pogledamo li osnovnu strukturu lobulusa jetre, vidimo da je tu sve gotovo idealno urađeno po nekom planu. Kao kuća koja je građena po svim pravilima i propisima. Takvu kuću teško može srušiti kakva elementarna ili slična nepogoda. S druge pak strane, ono nekrotizirano jetrino tkivo koje je “rastvoreno” u okolnom tkivu, daje lobulus istina građen po nekim planovima, ali je sve to nekako nestabilno i na krivo nasađeno. U tome slučaju, slikovito rečeno, neka elementarna nepogoda u organizmu može da izazve rušenje ove zgrade sa daljim posljedicama. Očito da se ovim želi kazati kako se kod kompenzovanog oblika alkoholne ciroze jetre, sve mora iz temelja mijenjati kod bolesnika, i to definitivno. Kada se radi o kompenzovanom obliku ciroze jetre, treba znati da se pojave neki opominjaći znaci, posebno kod hroničnih alkoholičara: hronično oštećenje želuca i crijeva, što dalje dovodi do gubitka apetita, naduhanosti stomaka zbog nakupljanja gasova odnosno meteorizma, jutarnje povraćanje i odvratnost prem hrani, posebno mesu. Ovakvi znaci, istina u blažoj formi, javljaju se i kod prelaska hepatitisa u cirozu. U kompenzovanom stadijumu, jetra je obično uvećana, postoji i slaba žutica, redovito lokalizovana na bjeonjače, na koži se javljaju oznake u vidu pauka (Spider naevusi), dolazi do drhtanja ruku, snovi su obično teški, javljaju se bolovi u mišićima, melanholija obuzme čovjeka, javljaju se i krvavljenja iz nosa i desni, svrbež po tijelu i

105 slično. Bolesnik je izrmšavio u licu, rukama i grudnom košu, ali je stomak naduven zbog velike količine gasova. Poslije nekog incidenta; npr. uzimanja veće količine alkohola kod hroničnih alkoholičara, gripe, prehlade i sl. ovaj oblik ciroze može preći u drugi – dekompenzovani stadijum ciroze. Najizraženiji znak da je bolest prešla u ovaj stadijum, je pojava vode u trbuhu – ascites. Pored toga pojavljuje se i žutica. Pojava ascitesa i žutica u ovome stadiju može dovesti i do smrti. Uz ascites i žuticu, počinju da otiču noge, smanjuje se količina mokraće koja je, zbog velike količine urobilinogena, obojena tamnocrveno. Jetra se smežura zbog povećanja vezivnog tkiva koje zamjenjuje izumrle ćelije. I inače, pogoršava se cjelokupno stanje bolesnika. Najgore je kada bolesnik padne u hepatičnu komu. Stomak je još više nadut od tečnosti i ima oblik žabljeg trbuha. Ako se izvrši punkcija, izlazi tečnost svjetlo-žute boje. Jetra se može napipati, a to izglreda kao kada se komad leda u vodi gura prstima prema dolje – fenomen sante leda. Ukoliko se stvar ne zaustavi, već kompikuje dalje, može doži do krvavljenja iz želuca ili pojave raka u cirotičnoj jetri. Postoji također i sklonost prema infekcijama, jer jetra ne može da neutrališe klice odnosno njihove toksine. Neke klice u tankom crijevu izazivaju povećano stvaranje amonijaka iz bjelančevina, što može potpomoći da dođe do nervnih i duševnih poremećaja. Ukoliko dođe do gnojnog zapaljenja tankog crijeva, to se može prenijeti i na trbušnu maramicu, što uglavnom vodi do letalnog završetka. Prvi stadijum ciroze jetre može se držati pod kontrolom vrlo dugo. Razumnim načinom života i energičnim dobro planiranim liječenjem, proces se može smiriti. Sa ascitesom proces se ubrzava, posebno ako se ne poduzmu odgovarajuće mjere. Najvažnije je kod alkoholne ciroze, u prvome stadijumu, smjesta i definitivno prekinuti sa alkoholom, čim se proces otkrije. Definitivno, jer je pojava ciroze jasno sugerisala da se radi i povećanoj osjetljivosti jetre na alkohol. Mora se ovdje staviti primjedba: daleko je lakše pronalaziti rješenja kada se radi o alkoholnoj cirozi jetre - definitivan prekid konzumiranja alkohola. Kada se kaže definitivan, onda to zbilja i znači, jer je to prva stepenica za dobru prognozu ciroze jetre, a zatim dovođenje u red, u prvom redu organa za probavu hrane koji su takođe oštećeni nerazumnim konzumiranjem alkohola. Odgovarajući higijensko-dietalni režim života može dovesti do osjećaja gotovo potpunog zdravlja. O tome hronični alkoholičari moraju strogo voditi računa. Daleko je teža situacija kada se ciroza razvila postepeno od masne infilitracije, odnosno akutnog i hroničnog hepatitisa. Pored medikamentoznog liječenja u kompenzovanoj cirozi, u šta se ovdje ne može upuštati, postoji i smirivanje procesa dobro planiranim načinom ishrane. U prvome redu se misli na artikle biljnog porijekla. Pojedine vrste voća i povrća, te drugog ljekovitog bilja, koje može da se uzima i kao voće i kao povrće, ili u vidu različitih čajeva, te kao začinsko bilje, blagotvorno djeluju na oboljelu jetru, vodeći sigurno u dobru prognozu, jer se njima unose u organizam neophodne materije potrebne za obnovu ćelija jetre: vitamini, minerali, različite materije sa sumporom, holin i dr. Samo, ne smijemo se isključivo osloniti na njih. Već smo rekli da u dietoterapiji jetrenih oboljenja moraju biti uključene bjalančevine, masti i ugljikohidrati. O vodi i vazduhu valjda nije potrebno ni govoriti. Kada se spominju bjenačevine, na prvo mjesto dolaze različite vrste mesa, o čijim kvalitetima govorimo na drugom mjestu, jaja , mlijeko, i dr, što su sve odreda namirnice visokog kvaliteta. Kada se govori o mastima, na prvo mejsto dolaze različite vrste biljnih ulja, o čijim kvalitetima također govorimo na drugom mjestu.

106 Ugljikohidrate najvećim dijelom unosimo u vidu skroba, šećera i inzulina. O tome je isto tako ovdje pisano.Samo ponavljamo, šta se m o r a unositi u organizam kod dietoterapije jetrenih oboljenja. Kada je i pitanju dekompenzovana ciroza jetre, tek tu se mora posvetiti posebna pažnja ishrani, koja uglavnom mora biti neslana, a prednost se daje biljnoj hrani. Neophodne količine bjelančevina moraju se pažljivo i unositi i dozirati organizmu, na primjer zbog mogućnosti povećanog stvaranja amonijaka. Možda će ovih nekoliko redaka bolje pojasniti kako se prof. Leon Binet sa svojim saradnicima, uspješno borio protiv dekompenzovanog oblika ciroze jetre, uz ostalo, i kupusom. “Sa Tanretom i Bourom primjenio sam kuru sa kupusom u tretmanu ascitesa izazvanog cirozom jetre. Naša zapažanja mogu se svesti na slijedeće: - Kura se je sastojala u davanju svježeg kupusa u dozi od 300 do 400 grama dnevno, - Nakon jednog latentnog perioda, došlo je do naglog povećanja izlučivanja mokraće, - Povećano izlučivanje mokraće nastavljeno je i onda kada je kura prekinuta, - Uslijedilo je jedno brzo gubljenje i povlačenje ascitetsa i edema, odnosno otoka nastalog zbog nakupljanja tečnosti u tkivu, - Došlo je do poboljšanja opšteg stanja: povlačenja žutice, smanjenja sadržaja šećera u mokraći itd, - Jasno je zapaženo povećanje otpornosti kapilara. Biopsija jetre Kada je biopsija jetre u pitanju postavljaju se dva pitanja: - Šta je to biopsija jetre i zašto ju je potrebno vršiti ? Biopsija je metod koji se primjenjuje u hepatologiji da bi se dobili tačniji podaci o stanju i oštećenju jetre. Drugim riječima, to je diagnostička procedura koja može detaljnije pokazati stanje oboljele jetre. Za biopsiju se uzima jedan mali isječak jetre, u vidu valjka ili konca dužine oko 2,5 cm, kojeg kasnije analiziraju hepatolog i patolog. Uzorak bi trebao biti reprezentativan za čitavu jetru, a može potvrditi i sve ostale nalaze jetre. Međutim, ako se obljeli npr. od hrončnog hepatitisa C, osjeća sasvim dobro, to nikako ne znači da je i jetra dobro, bez obzira što su i ostali nalazi jetre takvi da se ne može tačno utvrditi stepen upale i oštećenja virusom hepatitisa C. Sada se postavlja pitanje, kako dobiti taj valjak. Taj valjak ili precizno rečeno uzorak jetre, dobiva se pomoću specijalne igle. Igla probada put do jetre, a zatim prolazi kroz jetru, te se u šupljini igle prikuplja onaj valjak koji predstavlja uzorak kojim će se dalje baviti hepatolog i patolog. Hepatolog ima svoje zadatke koji moraju biti u saglasnosti sa patologom. Dobiti tačno ciljan rezultat, zahvaljujući tačno uzetom uzorku, nije laka stvar. Zato se uzorak uzima uz pomoć kompjuterizovane tomografije (CT) ili neke druge metode. Pri ovim akcijama valja biti vrlo oprezan da se ne povrijedi tkivo jetre i izazovu obilna krvavljenja. Sam proces biopsije nije bolan i neprijatan, kako su očekivali mnogi koji su podvrgavani toj proceduri. Osim toga javlja se neobično nizak stepen komplikacije, koji ne ostavlja nikakvih tragova na funkciju jetre. Treba znati da se kravljenje javlja samo kod izuzetno malog broja biopsija. Ipak, o toj činjenici valja voditi računa. Sedam do 10 dana prije biopsije, i sedam poslije, pacijenti treba da se suzdržavaju od uzimanja preparata koji mogu izazvati pojačano krvavljenje. Takav preparat je npr. Aspirin, ili bilo koji ne-steroidni anti-

107 upalni lijek (npr. Advil, Apamprin i sl). Kako vitamin E može pojačati djelovanje lijekova kao što su Coumadin ili Aspirin, i te bi lijekove trebalo izbjegavati nedjelju dana prije biopsije kao i vitamin E. I neke biljke kao Ginko-bilobu, koje imaju svojstvo razblaživanja krvi, trebalo bi izbjegavati. Otprilike 24 sata prije biopsije ne bi trebalo ništa jesti. Nije loše uzeti 5-10 mg Valiuma na usta prije biopsije. Nakon svih testova, uključujući i biopisiju, može se zaključiti da li je jetra blago, umjereno ili ozbiljno oštećena. Ako je jetra ozbiljno oštećena, pacijent se mora podvrgnuti bolničkom liječenju, što možda uključuje i transplataciju jetre. Može se postaviti logično pitanje: Zar maleni izorak tkiva jetre, od svega 2,5 cm, može biti reprezentativan za čitavu jetru? Odgovor je potvrdan. Pošto najveći broj oboljenja jetre, zahvata jetru podjednako, onaj tanki uzorak obično je reprezentativan za čitavu jetru. Biopsija jetre je jedina diagnostička procedura koja može dati stvarnu sliku oboljenja jetre. Ova informacija je presudna u određivanju dijagnoze i određivanju pravaca liječenja. ASCITES (Ascites) Ascites se može definisati kao nakupljanje slobodne tekućine u trbušnoj šupljini. Može se pojaviti iz nekoliko razloga kao npr: insuficijencije srca, ciroze jetre, bolesti bubrega, tumora ili ehinokokusa jetre i dr. Iz ovog se može izvući zakjučak da ascites nije oboljenje već sindrom različitih bolesti. Ovdje ćemo se baviti ascitesom koji nastaje zbog teških oboljenja jetre, konkretno ciroze jetre, kada već prelazi u dekompenzovani oblik. U jetru svake minute preko portalne vene ulazi nešto više od 1 litar krvi. Protok te krvi vrši se kroz sinuse do vene jetre što je omogućeno razlikom pritisaka u portalnoj veni od oko 1,2 kPa i veni jetre od 0,0 kPa (Vidjeti: Lobulus jetre). U slučaju ciroze jetre, kada se u strukturi jetre razvija fibrozno tkvio, dolazi do intrahepatalne portalne opstrukcije zbog čega se ometa normalno oticanje krvi iz jetre. U tome slučaju poraste portalni krvni pritisak i do 2,0 pKa štop za sobom povlači i povećanje pritiska krvi u sinusima. Povećanje pritiska u sinusima rezultira time da započinje polagano ili ubrzano „cijeđenje” tekućine sa površine jetre. Ova tekućina je ustvari plazma koja sadrži mnogo bjelančevina i aminokiselina i naziva se ascites. Bjelančevine izazivaju porast koloidnoosmotskog pritiska u abdomenu, odnosno abdominalnoj tekućini, što opet za sobom povlači i dodatne količine tekućine iz crijeva i mezenterijuma. Tako se u abdominalnoj šupljini nakuplja tečnost zbog čega je stomak nadut i, često slikovito opisano, nalikuje žabljem trbuhu. Kada se izvrši punkcija izlazi tečnost svjetložute boje. Ova tečnost odnosno ascites, može da se inficira, što vodi daljim komplikacijama ili pritisku na druge organe. Ova infekcija obično se dešava kao spontani bakterijalni peritonitis. Ascites može da se ukloni punkcijom, no taj se metod preporučuje samo izuzetno, npr. ako je zbog ascitesa otežano disanje. Punkcijom se iz organizma otklanjaju velike količine bjelančevina, a ne otklanjaju se uzroci nastanka ascitesa. Jedna od metoda borbe protiv ascitesa je uklanjanje vode i soli iz hrane bolesnika. Bolesnik podnosi do litar vode dnevno, a unos soli u organizam treba ograničiti na oko 200 miligrama. Da bi se poboljšalo izlučivanje tečnosti iz organizma treba davati diuretike, a takvih vrlo korisnih ima dovoljno u biljnom svijetu. Ako se bolesniku dozvoljava unos vode u organizam do 1 litar, onda je najbolje da ta voda bude unesena u vidu nekog diuretičnog čaja. Ako se diureticima bilo kojeg porijekla pojača izlučivanje tekućine iz organizma, time se stvaraju drugi problemi, konkretno

108 gubitak kalijuma iz organizma, pa o tome treba voditi računa, jer gubitak kalijuma može pogoršati cirozu. Biljna sredstva koja služe protiv scitesa su k u p u s (Binet, Tanret i Bour) u dozi od 200 grama svježeg soka u toku dana (u kombinaciji sa tinkturom k i m a zbog sprječavanja nadimanja), l i m u n i c r n a r o t k v a (Binet, Tanret i Bour), as p s d r i j e n (posebno što može regulisati pritisak u portalnoj veni), ljoskovac, artičoka, crni luk, oman, žutika, ranilist, b r e z a, kleka, proljevak, kukuruz (stigmati), z e č i j i t r n, gorka djetelina, gospina trava, frangula, kopriva, peršun, s u r u č i c a , ružmarin, zlatnica. Posebno: p r i m o r s k i l u k i d i g i t a l i s. Posljednja dva uz veliki oprez zbog visoke toksičnosti. Može se preporučiti i diuretične čajeve, konkretno čajne mješavine sa diuretičnim djelovanjem, kao što su: Species diureticae: diuretični čaj po Pharmacopee Belge 4 me Ed. (1931) - Fractus Juniperi (Plod kleke), 60,0 - Fractus Foeniculi (Plod morača), - Radix Glycyrhizae (Radix Glycyrhizae) aa 20,0 Čajnu kašiku smjese preliti sa 2 dcl ključale vode i kuhati još nekoliko minuta. Doza je: nekoliko puta ovog pripravka u toku dana. Ako se upotrebljava i kod oboljelih od nefritisa, onda ovaj pripravak treba zabraniti. Ako neko želi ovaj čaj upotrijebiti također kao diuretični, a da nije u pitanju ascites, treba znati da je zabranjen trudnicama. Species diureticae: diuretični čaj po Deutches Arzneibuch, 1 Ausgabe, (1926). - Radix Livestici, (Radix selena) - Radix Ononidis (Korijen zečijeg trna) - Radix Glycyrhizae (Korijen slatkog korijena) - Fractus Juniperi (Plod Keleke) aa 25,0 Dvije čajne kašike mješavine preliti sa 2 dcl ključale vode, kuhati još nekoliko minuta. Skinuti s vatre, promiješati i poklopiti. Procijediti nakon15 minuta. Piti u toku dana u gutljajima. Species diureticae: diuretini čaj po Pharmacopoea Helvetica, 5 Ausgabe (1933). - Fractus Anisi contusus (plod anisa, stucan) 5,0 - Fractus Petroselini contusus (plod peršuna) 5,0 - Fractus Juniperus contusus (plod kleke, stucan) 20,0 - Radix Levistici (korijen selena 20,0 - Radix Glycyrhizae (Korijen slatkog korijena) 20,0 - Radix Ononidis (Korijen zečijeg trna) 20,0 10,0 - Herba Viole tricoloris (Cvijet maćuhice) Kašiku čajne mješavine preliti sa 2 dcl hadne vode i ostaviti poklopljeno 6 sati. Zatim blago kuhati, najbolje u drugom sudu sa vodom, 15 minuta. Dnevna doza u toku dana pije se u gutljajima. Također treba preporučiti i slijedeću čajnu mješavinu (Hasanagić, 1984): - Flores lavandulae (Dvijet lavande) 40,0 - Flores Boraginis (Cvijet boražine) - Flores Violae tricoloris (Cvijet maćuhice) - Flores Calendulae (Dvijet nevena) aa 20,0 Dobro izmiješati ovaj čaj i supenu kašiku preliti s dva dcl ključale vode. Nakon 15 minuta procijediti. Pije se tri puta na dan. Naprijed smo već rekli da, kao prvo, u borbi protiv ascitesa treba primjeniti smanjeni unos soli u organizam- od 200 mg dnevno, eventualno i 500 mg.

109 Ukoliko to nije dovoljno, primjenjuje se biljni diuretici o kojima smo govorili nešto ranije. U najvećem broju slučajeva to bi bilo dovoljno, ali ako nije, na raspolagaju su sintetski diuretici (npr. Lasiks ili Aldaktone). Ako ni ovo ne pomogne, što se dešava u slučaju tvrdokornog (refraktarnog) ascitesa, mora se pribjeći fizikalnoj metodi uklanjanja ascitesa koja se naziva paracenteza, kojom se iz abdomena vade velike količina tekućine kroz iglu koja se uvlači u abdomen. Ako ascitna tekućina nije inficirana (spontani bakterijalni peritonitis), onda se u toku svake 2 nedjelje na ovaj način iz organizma, tačnije rečeno iz abdomena, može izvući i do 6 litara ascitesa, tj. tekućine koja se nakuplja u abdominalnoj šupljini između ostalog i kod dekompenzovane ciroze jetre. U ostale metode na ovome mjestu ne možemo se dalje upuštati. I sama parecenteza je navedena samo zato da se pored dietalnih metoda i metoda sintetičkim lijekovima i ljekovitim biljem, pokaže kakao se protiv ascitesa može još boriti. HOLECISTITIS (cholecystitis) -Zapaljenje žučne kesice Žučni kamenci mogu dražiti sluznicu žučne kesice, a može doći i do mehaničkog oštećenja zida žučne kesice, što su preduslovi koji vode do zapaljenja žučne kesice – holecistitisa. Kamencima oštećena žučna kesica prikladna je za djelovanje i nekih drugih faktora koji izazivaju zapaljenje. Međutim, do zapaljenja može doći i na druge načine. Jedna od mogućnosti je npr. djelovanje klica trbušnog tifusa, te nekih drugih koje se javljaju kod sepse krvi i sl. Sigurno je ipak da se zapaljenje najčešće javlja zbog trenja žučnih kamenaca o zidove žučne kesice. Poznata su dva oblika zapaljenja: akutni i hronični. Holecistitis akutni (cholecystitis acuta) Akutni holecistitis se javlja kod otprilike 1% oboljeliih od trbušnog tifusa. Oboljenje je praćeno povišenjem temperature, mučninom i povraćanjem, Javlja se i bol u trbuhu s gornje strane ispod rebarnog luka, a žučna kesica može i da se napipa. Postoje razne gradacije, što je praćeno povišenom temperaturom, povraćanjem i znatno intenzivnijim bolovima. Može se pojaviti i žutica u lakšem obliku, a povećava se i broj bijelih krvnih zrnaca – leukocita. U najgorem slučaju žučna kesica može da prsne i izlije sadržaj u trbušnu duplju, što vodi daljim komplikacijama. Holecistitis hronični (cholecystitis chronica) Hronični holecistitis je posljedica neizliječenog akutnog oblika, naročito ako postoji i kamenac u žučnoj kesici. Ovaj oblik praćen je teškim napadima bolova u vidu kolika u desnom gornjem dijelu abdomena. Bol se prenosi prema desnom ramenu ili u predio leđa. Oboljeli često osjeća mučninu, povraća, abdomen je osjetljiv na dodir, postoji nadutost, glavobolje. Sve to može naglo da presane, isto kao i kod napada žučnog kamenca. Postoji dosta ljektovitog bilja koje se može upotrijebiti protiv holecistitisa. Možemo ga podijeliti u dvije grupe. Prvu čine antiinfektivne, odnosno biljke koje djeluju antiinfektivno: bijeli bor, cikorija, dimnjača, e u k a l i p t u s, gorka djeteljina, m a j č i n a d u š i c a i timijan, sapunjača, sikavica, šimšir i u z m a r i n. Drugu grupu čine antispazmodici: bijela vrba, g l o g, k a m i l i c a, l a v a n d a, m e l i s a, nana, l i p a, v e l e b i lj e (pod ljekarskom kontrolom). Preporučuju se i slijedeći preparati: - Aetheroleum Eucalypti 0,75 gr - Aetheroleum Pini 0,75 gr

110 - Aetheroleum Thymi 1,00 gr - Alcochol Aethilicum 90% 60,00 gr Uzima se: 30 kapi u ½ čaše mlake vode, 10 minuta prije svakog jela. Species protiv kolika: - Folium Mentha piperite (List nane) - Folium Melisae (List melise) aa 15 gr - Radix Valerianae (Korijen valerijane) 10 gr Napomena: treba ovog speciesa napraviti proporcionalno više. Tri supene kašike čajne mješavine preliti sa ½ litre ključale vode. Nakon 30 minuta prociijediti. (Dva slijedeća specijesa pogledati kod Holelitijaza: Speciesi kod holelitijaze, holecistitisa i holangitisa. HOLELITIJAZA (cholelithiasis) - Žučni kamenac U krajnjem dijelu tankog crijeva – ileumu, vrši se upijanje žučnih soli koje su obavile svoju funkciju u prednjem dijelu tankoga crijeva, prvenstveno dvanaestopalačnom crijevu – duodenumu. Ukoliko je ileum oštećen, ili uklonjen hirurškom intervencijom, znatno manje žučnih soli biće upijeno i vraćeno nazad u jetru. To dovodi do opadanja ovih soli u žuči. S druge strane, u žučnoj kesici, žuč se koncentriše 7 do 10 puta na taj način što zid žučne kesice propušta vodu, sol i dr. Kod infekcije žučne kesice odnosno zapaljenja epitela žučne kesice - holestitisa, zid žučne kesice može propustiti i žučne soli. I ovo je jedan od razloga opadanja njihove koncentracije u žuči. U žuči može doći do povećanja koncentracije holesterola iz nekoliko razloga, od kojih teba navesti: uzimanje hrane iz koje se lako sintetizira holesterol, uzimanje hrane bogate energijom, prekomjernom apsorpcijom vode iz žuči, prekomjernom apsorpcijom žučnih soli i lecitina iz žuči. U oba slučaja zbog opadanja koncentracije žučnih soli u žuči, ili zbog porasta koncentracije holesterola, koji se i tako teško otapa u žuči, može doći do taloženja holesterola u obliku holesterolskih kristalića koji pretpostavljaju jezgro za stvaranje holesterolskog žučnog pijeska. Ovo su prosti žučni kamenci. Ovaj pijesak može se integrisati u veće kamence jer se sastoje iz samo jedne komponente-holesterola. To su jajaste ili loptaste tvorevine, različite veličine i obično se nalazi samo jedan koji može ispuniti čitavu žučnu kesicu. Biliribun, takođe sastavni dio žuči kao i holesterol, teško je topiv u žuči. Njega u rastvoru, pored drugih faktora, uglavnom drže žučne soli. Kao i kod holesterola tako i ovdje, porast koncentracije bilirubina ili opadanje koncentarcije žučnih soli u žuči, vodi do stvaranja žučnog kamenca, koji se uglavnom sastoji iz kalcijevih soli bilirubina – kalcij bilirubinata. I ovo je prosti kamenac. Sastoji se iz samo jedne komponente – kalcijum biliribinata. Međutim, najčešći su miješani kamenci koji se sastoje od holesterola, bilirubina, fragmenata sluznice i ćelija žučne kesice, kalcija, bakterija i sl. Dok postoji samo jedan veći holesterolski kamenac, bilirubinskih je više, a naročito ih je mnogo mješovitih. Ovi kamenci su različitog oblika i mnogo su sitniji od holesterolskog. Do svaranja žučnih kamenac dolazi i zbog usporenog oticanja žuči, životne dobi, spola i sl. Što se tiče spola, treba reći da su žene oko 3 puta češće naklonjene stvaranju žučnih kamenaca od muškaraca. Proizilazi iz različitih i mnogobrojnih studija, da je stvaranje žučnih kamenaca kod žena uslovljeno dužinom bračnog staža. Naime, rano udate žene ranije rađaju, a u trudnoći se povećava koncentracija holesterola.

111 Može se desiti da se cijeli život ne sazna za postojanje žučnog kamenca, ili barem “mulja” u žučnoj kesici. Nevolje nastaju kada se žučni kamenci pokrenu iz kesice prema žučnim kanalima. Prvo mjesto na kojem, izvan žučne kesice, se može pojavi kamenac je vrat žučne kesice (Collum vesicae felleae) ili kanal žučne kesice (Ductus cisticus). Ako kamenac savlada ovaj put, onda može zastati u glavnom žučnom kanalu (Ductus sholedochus) u koji se “uliva” kanal žučne kesice. Rijetko se dešava da kamenac savlada sve ove putove, pa da se zajedno sa žuči izlije u dvanaestopalačno crijevo. Ukoliko kamenac postoji u žučnoj kesici onda on tu može mirovati cijeli život. Ali se kamenac obično javi određenim znakovima, naročito iza uzimanja određene vrste hrane, posebno masnog mesa, u prvom redu svinjskog, zatim kuhanog i masnog kupusa i druge teške hrane. Obično se javlja nadutost poslije uzimanja ovakve hrane, podrigivanje, često izabicanje gasova i sl. No, ovi se znaci mogu javiti i bez žučnog kamenca kak se konzumira preobilno masna i gurmanska hrana. Prvi “žučni napad”, odnosno žučne kolike, nastaje kada se žučni kamen pokrene iz žučne kesice i dođe do žučnih putova, u prvom redu u kanal žučne kesice. Obično noću ili pred zoru, nakon glavobolje, znojenja i nagona za povraćanjem, započinje žučni napad. Kod većine napad je vrlo bolan: započinje ispod rebara sa desne strane i širi se desnom stražnjom stranom, često sve do desnog ramena. Bolovi su grčeviti, naizmjenično jači ili slabiji. Stanje bolesnika je dosta teško: uznemiren je, znoji se, obično povraća i izbacuje manju količinu žuči, ima slabo povišenu temperaturu, a bjeonjače dobiju žućkastu boju od žutice. Poslije napada bolesnik je iscrpljen, nema apetita, mokri tamnocrvenu mokraću sa mnogo urobilinogena, dok je stolica svjetlo obojenja. Do bolova dolazi uslijed grčenja žučne kesice, koja pokušava da pokrene kamenac iz kanala, a takođe i zbog zastoja žuči iza kamenca. Ovo grčenje može pokrenuti kamenac u dva smjera: nazad u žučnu kesicu, ili naprijed u glavni žučni kanal. Obje mogućnosti su teške. Ako se kamenac vrati u žučnu kesicu, proces može da se obnovi. Postoji i treća mogućnost: da kamenac ostane u kanalu žučne kesice. Ukoliko se to desi, žučna se kesica počinje povećavati zbog lučenja tečnosti, obično po nekoliko litara. Ova se pojava naziva hidrops žučne kesice. Ukoliko se ova tečnost inficira i postane gnoj, nastaje emfizem žučne kesice. Ako pod tim uslovima prsne zid žučne kesice, gnoj se izlijeva u trbušnu šupljinu, što izaziva zapaljenje trbušne maramice, ili kako se to još kaže bilijarni peritonitis. Dakle, vrlo teške komplikacije. Ukoliko žučna kesica svojim grčenjem ipak uspije istisnuti kamenac u glavni žučni kanal, tada se, kao prvo, pojačavaju bolovi, jer sada glavni žučni kanal svojim grčenjem, nastoji istisnuti kamenac u dvanestopalačno crijevo, što se teško dešava jer bi u tome slučaju trebalo savladati otpor Oddijevog sfinktera. Bolovi se nakon toga stišavaju, ali se zato pojavljuje žutica, jer je prekinut odvod žuči u dvanestopalačno crijevo. Pojavljuje se svrbež kože, jer žučne soli prelaze u krv (vidjeti: Opstrukciona žutica). Također se uvećava i jetra. Dakle, treba što prije ukloniti kamenac iz glavnog žučnog kanala, jer može doći do novih komplikacija: zapaljenja žučnih putova u samoj jetri i dalje do ciroze (vidjeti: Ciroza bilijarna). Postoje i druge mogućnosti za komplikovanje već i onako komplikovane situacije žučne kesice, pa mogu izazvati mehaničko oštećenje zida žučne kesice, a time i zapaljenje (vidjeti: Holecistitis) koje, preko žučnih kanala, može izazvati zapaljenje gušterače odnosno pankreasa, jedno od najtežih zapaljenja. Kamenac u žučnoj kesici je i jedan od uzroka nastanka raka žučne kesice. Kada je situacija već ovakva - nimalo ružičasta, postavlja se pitanje: Šta treba dalje raditi?

112 Operativno uklanjanje žučne kesice zajedno sa žučnim kamencima? Pokušati talasnim udarima razbiti žučne kamence do veličine pijeska ili mulja, a zatim lijekovima pijesak ili mulj ukloniti iz organizma? Ili, što je najracionalnije, spriječiti stvaranje žučnih kamenaca?! Ljekovito bilje koje služi u borbi protiv žučnih kamenaca: ananas, artičoka, b o l d o, b r e z a, c r n a r o t k v a i rotkva povrtnica, crni luk, dragušac, grožđe, kičica, kopriva, kurkuma, m a s l i n a i m a s l i n o v o ulje, paradajz, p I r e v I n a, r u ž m a r i n, sikavica, trešnja, valerijana, velebilje i ž u t i k a. Kod napada žučnih kamenaca: 1-2 supene kašike maslinovog ulja sa malo soka od limuna treba uzeti da se presjeku bolovi i potpomogne izbacivanje kamenčića (Valnet). Uz veliku pažnju i ljekarsku kontrolu, može se uzeti i tinktura velebilja (Tinctura Belladonnae): 20 kapi sa malo vode. Također se preporučuje i Tinctura Valerianae. Za borbu protiv žučnih kamenaca u literaturi (u kojoj se kaže: za otapanje žučnih kamenaca) se navodi dosta preparata i biljnih speciesa. Evo nekih od njih: Mikstura Durande: - Aether officinalis 20,0 gr. - Aetheroleum Therebenthinae 10,0 gr. Uzima se 15 – 30 kapi dnevno (Valnet). Speciesi: - Gemmae Betulae (Lisni pupoljci breze) - Herba Asperulae (Herba lazarkinje) - Folium Urticae (List koprive), aa 30,0 - Herba Polygonii (Herba troskota) - Radix Taraxacii (Korijen maslačka) ¸ aa 5,0 50 grama ove čajne mješavine preliti s litar hladne vode. Zagrijati do ključanja i lagano kuhati 5 minuta. Skinuti s vatre, promiješati i poklopiti. Nakon 15 minuta procijediti. Pije se tri puta dnevno po 200 ml. - Gemmae Betulae (Lisni pupoljci breze) - Herba Marrubii (Herba očajnice) - Fructus Juniperi (Plod kleke) - Fractus Rosae caninae (Plod šipka) Način pripreme je kao i kod prethodnog speciesa.

aa

20,0 10,0 50,0

Kod bolova, odnosno kolika žučne kesice: - Folium Menthae piperite (List nane), - Herba Chelidonii (Herba ruse), - Fractus Rhamnii cath. (Plod pasdrijena), - Flores Chamomilae (Cvijet kamilice), - Radix Valerianae (Korijen valerijane), aa 20,0 30 grama čajne mješavine popariti sa ½ litre ključale vode i poklopiti. Nakon 6 sati procijediti. Pije se prije svakog jela nezaslađeno. Da bi se odmah ublažile kolike i bolovi može se uzeti 20-30 kapi TincturaeValerianae. Također i čajnu mješavinu br. 1: Čajne mješavine kod oboljenja jetre. Kod holelitijaze, holecistitisa i holangitisa: - Herba Chelidonii (Herba ruse), - Herba Absinthii (Herba pelina),

113 -

Herba Millefolii (Herba hajdučke trave), aa 50,0 Radix Taraxacii (Korijen maslačka), Radix Cichorii (Korijen cikorije), Radix Gentianae (Korijen lincure) i Radix Valerianae (Korijen valerijane) aa 30,0 Supenu kašiku čajne mješavine preliti sa dcl ključale vode. Promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 1 sat. Piti ujutro na prazan želudac i navečer pred spavanje. (Stanczyk, 1976). Kod holelitijaze, holecistitisa i holangitisa: - Herba Fumarie (Herba dimnjače), - Herba Marrubii (Herba očajnice), - Folium Menthae piperite (List nane), - Herba Agrimoniae (Herba petrovca), - Rhizoma Calamii (Rizom iđirota), - Rhizoma Agropyrii (Riozom pirevine) i - Cortex Frangulae (Kora frangule). aa 50,0 Priprema se i uzima na isti način kao i prethodni. U svim slučajevima, osim kod kolika, preporučuje se uzimanje crne rotkve.Ukoliko nema crne rotkve, dobra je i rotkva povrtnica. ŽUTICA (Icterus) Ako bjeonjače, koža i vidljive sluznice jače ili slabije požute, ta se pojava naziva žutica. Bilirubin, pigmentska boja, sastojak žuči iz organizma, najvećim dijelom se eliminiše preko stolice ili mokraćom. Bilirubin se normalno nalazi u nekim fiziološkim granicama u krvi, odnosno krvnoj plazmi (8,5 – 16,9 mikromola/lit). Ako se poveća koncentracija bilirubina u krvnoj plazmi, odnosno krvi preko gornje granice, zbog prodiranja iz žuči ili nekog drugog razloga, pojaviće se žutica. Gdje je tkivo bogatije bjelančevinama, žutica se tu jače ispoljava, jer se na takvim mjestima bilirubin više i koncentriše. Kao tkiva bogata bjelančevinama već su navedene bjeonjače, tvrdo i meko nepce i drugo, zbog čega se tu i javljaju prvi znaci žutice. Pojava žutice može doći i kod sasvim zdrave jetre, ako se na putu oticanja žuči nađe neka prepreka, ili ako dođe do pojačane razgradnje crvenih krvnih zrnaca (eritrocita), kada jetra ne može da preradi sav nastali bilirubin. I tada se povećava koncentracija bilirubina u krvi, što direktno vodi do pojave žutice. Može se zaključiti da postoje tri tipa žutica, koja nastaju zbog oštećenja jetre, zbog prepreke na putu oticanja žuči i zbog pojačane razgradnje eritrocita: - žutica hemolizna - žutica hepatocelularna - žutica opstrukciona. Postoje biljna sredstva kojima se može sniziti koncentracija bilirubina u krvi u sva tri ova oblika žutica, ali je osnovno pronaći uzrok porasta bilirubina i liječiti osnovnu bolest. Biljke koje se primjenjuju kod žutica, a detaljno opisane u knjizi Ljekovito bilje i jetra (Hasanagić, 2000): c i k o r i j a, d i m nj a č a, kurkuma, neven, očajnica, p i r e v i n a, različak, r u ž m a r i n, sapunjača, ž u t I k a. Speciesi koji služe kod žutica: - Gemmae Betulae (Lisni pupoljci breze) - Cortex et folium Berberidis (kora i list žutike) - Herba Absinthii (Herba pelina)

aa aa aa

60 20 20

114 Dobro izmiješati, 50 grama preliti sa 1,5 litara vode i lagano kuhati dok ne ispari polovina. Procijediti i piti 3 puta dnevno po 2 dcl. Ili: - Rhizoma Graminis (Podanak pirevine) aa - Herba Centaurii (Herba kičice) - Herba Marrubii (Herba očajnice) aa Priprema se i upotrebljava na isti način kao i prethodni species. Ili: - Radix Taraxacii (Korijen maslačka) - Radix Cichorii (Korijen cikorije) - Rhizoma Graminis (Podanak pirevine) - jednaki dijelovi Priprema se kao i prethodna dva speciesa.

60 20

Žutica hemolizna (Icterus haemolyticus) Crvena krvna zrnca normalno žive u krvi oko 120 dana. Zatim nastupa razgradnja odnosno hemoliza. Ako je razgradnja crvenih krvnih zrnaca povećana iznad ove normale, ćelije jetre neće biti u stanju da sav bilirubin koji nastaje kod razgradnje prevedu u vezani, pa dolazi do povećanja koncentacije bilirubina u krvi odnosno plazmi, što će s druge strane izazvati slabiju ili jaču žuticu. Zbog povećane koncentracije bilirubina u krvi, a isto tako i u žuči, može doći do taloženja bilirubina u vidu žučnih kamenaca u žučnoj kesici (vidjeti: Holelitijaza). Mnogi faktori mogu utjecati na pojačanu razgradnju crvenih krvnih zrnaca. Ovi faktori potječu ili iz vanjske sredine ili zbog nekog poremećaja u organizmu. Ovaj tip žutice, nastao zbog pojačane hemolize crvenih krvnih zrnaca, naziva se hemolizna žutica. Pomoći u ovome slučaju ljekovitim biljem dosta je složena stvar, jer se ipak mora vidjeti koji faktori izazivaju hemolizu crvenih krvnih zrnaca. Žutica hepatocelularna (Icterus haepatocellularis) Ćelije jetre stvaraju žuč, oko 700-750 mililitara u toku 24 sata. Ukoliko dođe do nekog poremećaja u ćelijama jetre, ili se smanji njhov broj iz različitih razloga (oboljenja jetre, hepatitisi, ciroze) one više nisu u stanju da promjene bilirubin koji nastaje pri normalnoj hemolizi crvenih krvnih zrnaca. U ćelijama jetre bilirubin se vezuje za glukuronsku kiselinu i tako nastaje vezani bilirubin. To je razlog za povećanje bilirubina u krvi. Osim toga i vezani bilirubin nastao u jetri, odnosno ćelijama jetre, ne prelazi u žučne kanale i kapilare, već uzima pravac prema krvotoku. Ovaj zastoj žuči naziva se holestaza (vidjeti: Holagoga). Žuč se dakle ne izliva u dvanestopalačno crijevo, zbog čega stolica gubi normalnu boju i postaje ne baš bijela, ali tu negdje - približno bijela. Ovaj oblik žutice naziva se hepatocelularna žutica. Biljna sredstva opisana ovdje koja služe protiv hepatocelularne žutice su mnogobrojna (vidjeti: Holagoga i Holeretika, Hepatitis i Ciroza jetre) Žutica opstrukciona (Icterus exopstructionem) U jetri se stvara žuč koja se prikuplja u kapilarima, zatim u žučnim kanalima jetre, da bi se na kraju našla u većem kanalu koji se zove glavni kanal (Ductus hepaticus communis). Ovim kanalom žuč ide direktno u dvanaestopalačno crijevo preko glavnog žučnog kanala (Dictus choledochus) ili žučnu kesicu preko kanala žučne kesice (Ductus cisticus). Ukoliko u žučnoj kesici postoje formirani žučni kamenci (vidjeti: Holelitijaza) mogu se pokrenuti i začepiti, ili kanal žučne kesice ili glavni žučni kanal. Ukoliko dođe do začepljenja glavnog žučnog kanala, formirala se

115 prepreka na putu oticanja žuči u dvanaestopalačno crijevo. Prepreka može nastati i iz drugih razloga, a ne samo zbog žučnih kamenaca, kao npr. zbog otečenih limfnih žlijezda, ili glave gušterače (zbog raka) kroz koju prolazi završni dio glavnog žučnog kanala i sl. Jetra sasvim normalno stvara i luči žuč, koja se kreće sve do nastale prepreke. Pošto ne može da savlada prepreku, žuč se nakuplja iza nje. Tako počinje rasti pritisak žuči u svim kanalima, pa i u samoj jetri. Kapilari i sitniji žučni kanali počinju prskati i žuč se izljeva, odnosno prelazi u krv. Dakle, u krv prelaze svi sastojci žuči. Bilirubin daje karakterističnu boju za žuticu, žučne soli izazivaju dugotrajan i neugodan svrab, a zbog njihovog nedostatka u dvanestopalačnom crijevu, dolazi do slabe probave i apsorpcije masti i u mastima topivih vitamina. Pošto se žuč ne izliva u dvanestopalačno crijevo, stolica postaje bijela, a mokraća tamno žuta. Ovaj tip žutice naziva se opstrukciona žutica. Genetski nedostaci u metabolizmu bilirubina Svaka nenormalnost u metabolizmu bilirubina u ćelijama jetre praćena je žuticom. Uzroci ovih poremećaja mogu biti zbog neke bolesti jetre (stečeni uzroci) ili genetski uzroci. U prvome slučaju riječ je o različitim oboljenjima jetre: virusni hepatitisi jetre, zatim toksični, autoimuni hepatitis, hronični hepatitis i ciroza jetre. O tome se govori na drugom mjestu. Ovdje govorimo o nasljednim hiperbilirubinemijama. U prvome redu govoriti ćemo o stečenoj konjugovanoj hiperbilirubinemiji, gdje je koncentracija konjugovanog bilirubina povećana u krvi. Kod konjugovane hiperbilirubinemije poremećeno je izlučivanje iz ćelije jetre u žučne kanaliće. Dubin – Johanson-ov sindrom Hronično konjugovana hiperbilirubinemija, sa benignim tipom žutice. U mokraći se može naći prisutni bilirubin, a u ćelijama jetre postoji mrki pigment, možda melanin. Važnno je i to da u hepatocitima nema žučnih tromba. Aktivnost alkalne fosfataze, koncentracija žučnih kiselina i holesterola su u granicama normale. Ovo stanje se dobro podnosi, te nije potrebno liječenje jer nema ni holestaze ni pruritusa (svraba). Rotorov sindrom Također, Rotorov tip bilirubinemije, ili Rotorov, Manahan i Florentin sindrom. Sličan sa Dubin-Johnson sindrom. Sinonimi: Beninga porodična hronična konjugirana hiperbilirubinemija, hronična idiopatska žutica, idiopatska hiperbilirubinemija. Nasljedni poremećaj koji se karakteriše urođenim defektom u prisajedinjenju i uskladištenju bilirubina, što ima za posljedicu hroničnu, benignu žuticu. Rijetka idiopatska forma hiperbilirubinemije koja pogađa oba spola kratko iza rođenja ili u djetinjstvu. Žutica se javlja bez oštećenja jetre, sa blagim ikterusom bez svrbeža (pruritisa). Također u gornjem dijelu trbuha (epigastrijumu) može doći do blagih neprijatnosti i ponekad do stomačnih bolova i temperature. Sve se može povezati sa izlučivanjem nekonjugiranog bilirubina u biliarne kranikule i apsorpcijom bilirubina u krv, a zatim izlučivanjem u urin. Prvo je pronađen u pacijenata na Filipinuma. Tu možda postoje isti uslovi kao u oboljenju koje se naziva “skladišenje u jetri”, što je već otkriveno u Japanu u Francuskoj. Istraživanja su pokazala da u serumu postoji konjugirana hiperbilirubinemija, te normalne vrijednosti AsAT (Aspartat Amino Transferaza, AlAT (Alanin Amino Transferaza), albumina, AP (Alkalna Phospataza), žučne soli i holesterol. U urinu povišenje izlučivanja totalnog odnosno ukupnog koproporfirina

116 (2.5-5.0 od normale) sa 25% koproporfirina I. Biopsija jetre normalna. Primjedba: benigno stanje sa normalnim životom. Gilbertov sindrom Možda najčešći oblik porodične, nekonjugovane hiperbilirubinemije, koja napada oko 2 do 5% populacije. U pitanju je najvjerovatnije nasljedni defekt u metabolizmu bilirubina, odnosno sposobnosti jetre da eliminiše bilirubin. Najverovatnije postoji nasljedni defekt u eliminaciji bilirubina koji se sastoji u poremećenom preuzimanju bilirubina kroz membranu ćelija jetre te njegovom prenošenju do glavnog endoplazmatskog retikuluma. Ovo vodi do žuto obojene kože i očiju što bi pretstavljalo žuticu. Gilbertov sindrom se može odrediti nalazom: blago povišenim bilirubinom u krvi bez drugih nalaza u funkcijama jetre ili znakovima oboljenja jetre. Žutica se može pojačati pod uticajem većih fizičkih ili psihičkih napra, ili pod utjecajem nekih lijekova (npr. novobiocin). Svi ostali testovi su normalni. Kod biopsije, odnosno u bioptičkom uzorku tkiva jetre, nema nikakvih patoloških promjena. Dakle, Gilbertov sindrom je potpuno bezopasan, ne stvara nikakve simptome, osim možda nešto povišeni umor. Oni sa Gilbertovim sindromom trebaju samo paziti na način ishrane, izbjegavati alkohol i neke toksične materije poznate kao otrovi jetre. Gilbertov sindrom ne zahtijeva liječenje ili dugotrajnu medicinsku pažnju, a oni koji ga imaju ne trebaju se smatrati bolesnicima na jetri. Diskinezija – Dyskinesia billiaris Poremećaj pražnjenja žučne kesice u dvanestopalačno crijevo zbog loše funkcije Odijevog mišića. Pojava je dosta česta i donedavna je dovodila do nepotrebnih operacija, jer se diagnoza nije mogla tačno ustanoviti. Kod nekih, posebno nervoznih osoba ženskog spola, može doći do tzv. primarne diskinezije, kada se zbog prekomjernog grčenja Odijevog mišića žučna kesica grči više nego bi trebalo, a da bi istisnula žuč u žučne kanale i dalje u dvanaestopalačno crijevo. Druga vrsta diskinezije javlja se kod onih kojima je žučna kesica operativno uklonjena, pa dolazi do premećaja u pražnjenju žučnih kanala. U ovome slučaju postoji nesrazmjera između pritiska žuči u žučnim kanalima i Odijevog mišića. Bolovi koji se pri tome javljaju slični su bolovima kod pokretanja žučnih kamenaca u žučnim kanalima. U tome slučaju mogu se primjeniti ljekovite biljke koje služe protiv suzbijanja simptoma diskinezije kao što su: crna rotkva, dimnjača, melisa, v a l e r i j a n a, velebilje. Obično se uzima tinktura valerijane (Tinctura valerianae) u količini od 30 kapi na kocki šećera. Ukoliko se bolovi ne umire, preporučuje se uzeti tinkturu velebilja (Tinctura Belladonnae), ali samo pod kontrolom ljekara. Odlični uspjesi kod diskinezije mogu se postići čajnom ješavinomkoja sadrži: - Radix Valerianae (Korijen valerijane), 60,0 - Heba Millefolii (Herba hajdučke trave), 20,0 - Herba Absinthii (Herba pelina). 20,0 Supenu kašiku čajne mješavine preliti s 2 dcl ključale vode. Piti kod napadaja ili ujutro natašte i navečer. Masna infiltracija – Masna jetra –Infiltratio adiposa hepatica To je nagomilavanje masti, odnosno lipida u epitelnim ćelijama, pri čemu se ćelije bitno ne oštećuju. Masna infilatracija se najčešće javlja u jetri, a zatim u nadbubrežnim žlijezdamna i bubrezima. Ima više uzroka za nastajanje masne

117 infiltracije jetre. U prvome redu, kod gojaznih ljudi, a uzimanjem velike količine masnoća sa hranom, poremećaj oksidacije masti zbog zloupotrebe alkohola, kod poremaćaja krvotoka i sl. Masna jetra naziva se steatoza, a ako postoji još i upala odnosno inflamacija, imamo steatohepatitis. Mogu biti prouzrokovani zloupotrebom alkohola, a često se javljaju i kod diabetičara. Međutim, ponekad debeli ljudi, a i alkoholičari, ne razvijaju ni masnu jetru ni steatohepatitis, dok umjereno ugojeni ljudi, pa čak i oni koji praktički imaju idealnu težinu, razviju i masnu jetru i steatohepatititis. U čemu je stvar, teško je reći.

VOĆE ANANAS Ananas sativus (Linné) – Broneliaceae-Bronelije Ananas je plod koji do nas dolazi iz tropskih krajeva. Osnovni hemijski sastav biljke Plod ananasa sadrži najviše vode, zatim azotnih jedinjenja, masnih materija i šećere (saharoze i glukoze), ekstraktivnih materija, celuloze, pepela, organskih kiselina (limunske i maleinske), vitamina A, B i C, jedan digestivni enzim, te joda, magnezija, mangana, kalija, kalcija, fosfora, željeza i sumpora. Svojstva biljke Odličan je dodatak ishrani kod kamenca u žučnoj kesici – holelitijaze. Posebno je hranjiv i lako probavljiv. Podstiče funkcije želuca kao stomahik. Diuretik je i detoksikant. Smatra se da podstiče seksualni nagon i pojačava seksulanu moć. Dakle, djeluke kao afrodizijak. Indikacije Holelitijaza i prevencija nastajanja žučnog kamenca. Anemije, dispepsija, intoksikacije različitog porijeka, arterioskleroza, artritisi i slično. Način primjene Najbolje kao svjež plod a zatim u obliku sokova, đuseva i slično.

BADEM Amyugdalus communis (Linné) Prenus amuygdalus (Stockes) – Rosaceae-Ruže Druiu nazivi: bajam, mindal, mandula, pitomi badem. Postoje dva varijeteta badema koji se po vanjštini ne razliku, ali se zato znatno razlikuju po ukusu sjemena i hemijskom sastavu. Slatki badem (Amygdalus communis f. dulcis) ima slatko sjeme, dok gorki badem (Amygdalus comunis f. amara) ima gorka, otrovna jezgra. Badem je nisko drvo, visine do 5 metara. Deblo ima tamnožutu koru, kao i starije grane, dok su mlade tamnocrvene. Procvjeta rano u proljeće lijepim, ružičatim cvjetovima. Cvjeta sve dok se ne pojave listovi. Obično, u zavisnosti od staništa, počinje da cvjeta od februara do aprila. Plodovi sazrijevaju u junu – julu. Plod je duguljasta koštunica sa maljavim epikarpom i mezokarpom, koji se osuši i otpadne još dok badem stoji na drvetu. Za drogu se prikuplja plod badema (Semen Amygdali). Ako se stavi u toplu vodu, ljuska se lahko skine sa jezgre. Ljekoviti su i slatki i gorki

118 badem. Kod gorkog badema okus je gorak, bez mirisa, ali kod žvakanja osjeća se miris cijanovodonične kiseline i benzaldehida, što predstavlja miris gorkog badema. Nalazište biljke Kod nas uglavnom raste na jugu, često kao poludivlji. Osnovni hemijski sastojci biljke Sjeme badema sadrži mnogo masnoga ulja i do 60% (Oleum Amygdalarum) u čiji sastav, uglavnom, ulaze gliceridi oleinske i lionolne kiseline, zatim bjelančevine, šećer, sluz, vitamin B2, cijanoglikozidi amigdalina (kod gorkoga badema), koji pri hidrolizi daju glukozu, menzaldehid i cijanovodoničnu kiselinu. Ulje sadrži mineralne soli: kalcija, fosfora, kalija, sumpora i mangezija. Svojstva biljke Bademi slatki, posebno prženi, vrlo su hranljivi i lako svarljivi pa kao takvi djeluju antiseptično na unutarnje organe. Zbog visokog sadržaja mineralnih soli povoljno djeluje na funkciju jetre i ostalih organa. Djeluju umirujuće na nervni sistem. Remineralizant. Indikacije Astenije (fizička i intelektualna), demineralizacija, sklonost infekcijama, nervna oboljenja, upalni procesi na plućima, genitalijama, mokraćnim i gastro-intestinalnim putevima. Način primjene Slatki badem treba jesti kod gornjih slučajeva od 15 do 20 jezgri, najbolje pečenih, a zatim pripremljenih na različite druge načine. Gorki badem najčešće upotrebljavaju u formi kataplazmi protiv migrene, hepatičnih kolika i reumatskih bolova. Vodu gorkog badema (Aqua Amygdalarum amarum) upotrebljavaju, kapi ili miksture, kao sredstva za umirivanje, ublažavanje bolova u želucu i slično. Primjena u narodnoj medicini Smatra se da otvara začepljene kanale u organima tijela. U tom pogledu smatra se da je gorki badem jačeg djejstva. Slatki badem se upotrebljava za debljanje, koristi za kašalj, te za otvaranje kanala u jetri i slezeni. Osim toga, gorki badem služi za čišćenje bubrega i mokraćne bešike. Napomena Sjemenke gorkog badema su otrovne ako se uzmu u većoj količini zbog prisutnoga heterozida amigdalina. U prisustvu vode i jednog enzima (emulzina), amigdalin se hidrolizuje na cijanovodoničnu kiselinu i benzaldehid. Zbog toga, a u prvome redu zbog prisustva cijenovodonične kiseline koja je žestok otrov, mora se dobro paziti kod primjene gorkog badema u bilo kojem obliku. Kod primjene vode od gorkog badema (Aqua Amygdale amare) mora se dobro paziti da se ne prekorači propisana dnevna doza od 6 grama.

BOROVNICA -Bilberry Vaccinium myrtillus (Linné) – Ericaceae- Vrijesovi Drugi nazivi: crna borovnica, crna jagoda, divlja mrča, cretna borovnica. Borovnica je listopadni grmić visine do 50 centimetara. Kod nas gradi prizemnu floru vlažnih i hladnih planinskih šuma, voli kiselo zemljište. List je eliptičan, pilast i na kratkoj peteljci. Cvjetovi izbijaju iz pazuha lista. Biljka cvjeta u maju i junu, a plodovi sazrijevaju u julu i avgustu. Plod je plavo-crna boba, sočna i sa mnogo sjemenki. Za drogu se prikupljaju plodovi koji se suše u sušnicama (Fractus Myrtilli) kao listovi koji se prikupljaju dok biljka cvjeta (Folium Myrtilli). Listovi se suše u hladovini. Miris osušenih boba je slab, okus prijatan, kiselo-slatkast, na početku malo opor. Međutim, plodove u prvom redu treba upotrebljavati svježe. Nalazište biljke Kod nas raste posebno u planinskim krajevima, često u velikom mnoštvu u bjelogoričnim, posebno bukovim, a zatim i četinarskim šumama, na nadmorskim visinama i preko 2000 metara.

119 Osnovni hemijski sastojci biljke Zreli plodovi sadrže šećera, organske kiseline (limunska, jabučna, bezojeva, oksalna), tanine, vitamine B i C i karotina, martilina od kojega potječe boja ploda, albuminoida, pektina, mineralnih soli, masnih ulja, proteina. U listovima ima više tanina nego u plodovima, arbutina, antocijanovih glikozida, neomirtilina, cerilnog alkohola, nekoliko organskih kiselina, eterskog ulja, vitamina C. Svojstva biljke Zrele neosušene borovnice odlično su dijetalno sredstvo kod oboljenja jetre, žuči i žučnih putova. Borovnica pokazuje i niz drugih pozitivnih, svojstava, posebno kao dijetalno sredstvo kod akutnih i hroničnih oboljenja želuca i želučano-crijevnog trakta. Posebno kod djece. Interesantni su listovi borovnice kada se radi o šećernoj bolesti (Diabetes mellitus). U eksperimentima znatno su snižavali sadržaj šećera u krvi (Muravjeva) što se pripisuje sadržaju anticijanovih glikozida. Indikacije Insuficijencija jetre, insuficijencija žuči. Enteritis, dijareja, dizenterija, dijareja kod djece, arterioskleroza, problemi sa cirkulacijom, dijabetes (listovi). Način upotrebe Kod oboljenja jetre i žuči najbolje je borovnicu upotrebljavati u svježem stanju, i to dobro zrele polodove, u količini koliko se može pojesti. Zatim u vidu sokova, želea, marmelade i sl. Preporučuje se kod svih hroničnih dijareja. Dekokt od suhih plodava: 1 supena kašika i 2 dl. vode, kuhati 5, ostaviti još 15 minuta, procijediti tako da se bobe smrve i ekstrakt prođe kroz cijedilo. Popiti 2 do 6 šolja u toku dana. Primjena u narodnoj medicini Široka je u raznovrsna primjena borovnice u narodnoj medicini. Ukratko, evo šta o tome kažu Đuričić i Elzar: Proljećni listovi kao čaj protiv proliva, katara crijeva, grčeva u stomaku, kašlja i šećerne bolesti. Bobe se upotrebljavaju protiv hemoroida, neuredne stolice, vjetrova u crijevima, slabog apetita i crva u crijevima. „Na četvrt litra osušenih i probranih boba stavi ¾ litra čiste prepeke rakije, grozdovače ili klekovače. Što dulje bobe u rakiji stoje, makar i 6 do 8 mjeseci, tim veću snagu i ljekovitost imaju“ – Sadiković. Ova tinktura preporučuje se kao lijek od griže i srdobolje.

DUNJA (Quunce) Cydonia oblonga (Miller) – Rosaceae -Ruže Drugi nazivi: Gunja, dunja, tunja, cunja. Najverovatnije je dunja iz jugopazadne Azije. To je biljka slična stablu jabuke, čiji je bliski srodnik. Uzgaja se i raste poludivlja, ponekad kao gromoliko stablo. Cvjetovi su veliki, svijetlocrvene ili bijele boje koji dolaze pojedinačno. Plod je nalik jabuci, presvučen bijelom skramom koja se lahko skida. Zreli plodovi su zlatnožute boje, neobično mirisavi. Nalazište biljke Kod nas je to omiljeno voće, koje se mnogo sadi i dobro uspijeva, posebno u toplijim južnim krajevima. Osnovni hemijski sastojci ploda Kao droga upotrebljava se sjeme dunje, međutim, ovdje će se isljučivo govoriti o plodu. On sadrži oko 70% vode, zatim glucida, proteida, lipida, magnezija, fosfora, kalcija, kalija, željeza, bakra, sumpora, tanina, pektina, vitamine iz skupine B, vitamina C i PP, kao i provitamina A. Svojstva biljke Mirisni, slatki pomalo opori plodovi, upotrebljavaju se i jedu svježi. Međutim, bolje je spremiti sirupe, kompote, želee i slatka, upravo zbog otpornosti plodova dunje. Upotrijebljeni na bilo koji način, odlično služe jetri za

120 očuvanje ili obnavljanje njenih funkcija. Osim toga, plodovi dunje kao i njene prerađevine, djeluju kao astringenti, stomahici i aperitivi. Indikacije Insuficijencija jetre. Dijareja, dizenterija, tuberkuloza. Način primjene Sok od dunja pravi se na taj način da se zreli plodovi nastružu i sok iscijedi. Litar ovoga soka prokuha se sa 2 kilograma šećera do konzinstencije sirupa, ili samo prokuha da se sav šećer rastvori. Procijedi se i razlije u flaše od pola litre, a zatim čuva na hladnome mjestu. Ovako pripremljen sok, odnosno sirup, odličan je za zaslađivanje drugih čajeva koji se uzimaju za jetru, a gdje je zaslađivanje dozvoljeno. Jedan sličan recept, kojeg se drže Francuzi, za pripremanje soka, odnosno sirupa za zaslađivanje, a koji se može i sam upotrebljavati prema J. Valnetu: 1,5 litra soka od dunja, pola litre jake rakije šljivovice, 2 grama cimeta, 1 gram karanfilića i 0,5 grama gorkog badema izmiješati i ostaviti 2 mjeseca uz povremeno mućkanje. Nakon toga prokuhati sa 3 kilograma šećera, procijediti, razliti u flaše od pola litra i čuvati na tamnome i hladnome mjestu. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini, osim ploda, upotrebljavaju se sjeme i list. Voda u kojoj je duže vrijeme stajalo zdrobljeno dunjino sjeme tako da se dobila sluzava masa, pomiješana sa sirupom od bokvice, služi za liječenje grla i disajnih putova. Inače, sama dunja upotrebljava se za pospješivanje mokrenja kao diuretik, za jačanje apetita i gašenje žeđi.

GROŽĐE (Grapes) Vitis vinifera (Linnė) – Vitaceae - Lozovke “Grožđe kao hrana i mnogostruki lek – jedimo ga što više i što duže” Pelagić. Osnovni hemijski sastav svježeg grožđa Kao primjer koji može reprezentirati hemijski sastav plodova grožđa: najviše sadrži vode (i do 70%), šećera -gukoza i levuloza do 23%, slobodne vinske kiseline, zatim maleinske i drugih organskih kiselina, azotne materije, minerala i mineralnih soli, kalija, mangana, kalcija, magnezija, natrija, željeza, hlora, silicija, fosfata, joda i arsena. Grožđe ima mnogo vitamina A, B i C, vitamina P (vitaminski faktori P). Osim toga, sadrži i jednu materiju koja daje boju – enocijanin, koji je i tonikum. Svojsva grožđa Grožđe se vrlo lahko vari i to je jedna od važnih osobina. Odličan je stimulator funkcija jetre, holagog i holeretik. Zbog visokoga sadržaja minerala i mineralnih soli, odličan je kao remineralizant, jer se u organizam unose praktično najvažniji oligoelementi i minerali. Plodovi grožđa oslobađaju organizam mnogih toksina, što je, također, važno za funkcije jetre, detoksikant je, zatim diuretik i laksativ. Još mnogo dobrih stvari može se reći o plodovima grožđa. Boja crnog grožđa potječe od pigmenta koji pretstavljaju bioflavonide (policiklični proantocijanidini) koji su odlični antioksidansi. Indikacije Kongestija jetre i slezene, problemi sa lučenjem žuči. Anemije, oporavak poslije bolesti (rekonvalescencija), demineralizacija, pretjerani intelektualni i fizički zamor, artritizam, trudnoća, reumatizam, nefritis, intoksikacije, dispepsija i dr. Način primjene Preporučuje se vrlo često u literaturi provođenje tzv. grožđane kure koja traje 14 dana. Za to vrijeme dnevno se konzumira 1 do 3 kilograma zrelog grožđa, koje se mora osloboditi i kore i sjemenki. Pri tome se ne smije nikako zaboraviti grožđe prvo dobro oprati u hladnoj vodi, a zatim u mlakoj. Za vrijeme ove kure ostala jela uzimaju se u najmanjoj količini, posebno se treba kaniti masnih i

121 začinjenih jela, salata, sirćeta, piva i drugih alkoholnih pića te sokova koji sadrže ugljičnu kiselinu. Mlijeko se ne smije uopće upotrebljavati. U tom slučaju prema Leclercu, grožđe postaje diuretik, laksativ, eliminator mokraćne kiseline, holagog i holeretik, koji izaziva hipersekreciju žuči, indiciranu kod dispepsije, konstipacije, žučnih i bubrežnih kamenaca, artritisa, kod intoksikacija, dermatoza, hemoroida i plućne tuberkuloze. Mora se priznati da je dosta teško u toku od 14 dana uglavnom živjeti o grožđu, odnosno njegovom soku, ali se isplati. Postoji i tzv. skraćena grožđana kura od 3 dana, kada se ništa drugo ne jede niti pije osim grožđa u količini od 2 do 3 kilograma. Ovu kuru najbolje je primijeniti ujesen. Grožđani sok se može pripremati sterilizacijom na isti način kako je to opisano kod jabuke (vidjeti; tamo). Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini upotrebljavaju se list i cvijet vinove loze. List se upotrebljava u svježem stanju, zgnječen i usitnjen, u vidu infuza za liječenje nekih stomačnih i crijevnih oboljenja (prolivi, srdobolja) te kao sredstvo koje potpomaže izlučivanje mokraće. Mogu se pronaći podaci da ovaj infuz djeluje i protiv reumatizma, gihta i sličnih oboljenja. Ako se iz svježih vitica iscijedi sok i pije, može zaustaviti krvavo povraćanje.

JABUKA (Apple) Malus communis (Linnė) – Rosaceae - Ruže Englezi kažu: ! An apple a day, keeps the doctor away”, što bi u slobodnome prevodu značilo “Jabuka dnevno i doktor nije potreban”. “Da je jabuka od velke koristi vidi se i otuda što je narod nosi bolesniku kao miloštu, još više negoli suve šljive, kruške i drugo” – V. Pelagić. Zbilja, jabuka je jedno blagotvoreno i hranjivo sredstvo koje služi kao lijek, tako da je treba uživati svakodnevno bio čovjek zdrav ili patio od kakve bolesti. Osnovni hemijski sastojci jabuke Jabuka sadrži 84 do 93% vode, minerala i mineralnih soli do 0,3 % (kalija, natrija, silicija, kalcija, hlora, fosfata, željeza, magnezija, broma, aluminija, arsena, sumpora, mangana i kobalta), šećera do 8 %, celuloze, pentozana, lignina, slobodnih i vezanih kiselina, pektina, masnih tvari i sl. U kori jabuke ima amil-etera, mravlje kiseline, acetata, acetat-aldehida, geraniola, zatim vitamina A, B, posebno B5, mnogo vitamina C i PP. Svojsva jabuke Jabuka je tonikum i za nerve i za muskulaturu. To je blag diuretik. Prema mišljenju prof. L. Bineta, smanjuje sadržaj holesterola, jabuka osvježava, ona je digestiv, stomahik, zaštitnik želuca, antiseptik unutrašnjih organa. U odnosu na jetru to je odličan stimulans, smanjuje kongestiju, laksativ. Pročišćava krv i uspostavlja ravnotežu. Indikacije Bilo kakvi problemi sa jetrom. Intelektualna i fizička premorenost, anemija, demineralizacija, reumatizam, artritizam, bubrežni kamenci, oligurija, prevencija arterioskleroze i infarkta, dijareje i zatvori, kolibaciloza, čir na želucu, gastritis, nervoze. Dozvoljava se kod dijabetesa. Način primjene Od jabuke se mogu spraviti najrazličitiji kompoti, poslastice, čajevi i slično. Ipak, izgleda da je jabuka najbolja kada se jede svježa. Pripremanje jabučnog soka (prema R. Willfortu): Boce u kojima prije nije bio ocat ili neka tekućina koja je sadržavala ugljičnu kiselinu, dakle, najbolje od žestokog pića i čepovi koji moraju da su neupotebljavani, dobro se operu i stave desetak minuta ili više u vodu koja je zagrijana na oko 75C. Za to vrijeme jabuke se izrendaju i iscijedi sok. Sok se odmah uliva u sterilisane flaše, i to 3 centimetra ispod gornjeg ruba. Boce se sada stave u veći sud u koji se nalije hladna voda do samoga ruba boce. Boce se začepe čepovima, osim jedne, u koju se stavi termometar do dna. Voda u sudu se

122 polahko zagrijava dok termometar u boci ne pokaže 75C. Termometar se izvadi, boca začepi i sve boce postave naopako dok se ne ohlade, pokrivene pokrivačem. Kada se boce ohlade, dobro se osuše i grlić sa čepom umoči u rastopljeni parafin. Dalje se boce čuvaju u tamnom i hladnom, nakošene prema čepu. Ovaj sok može da traje vrlo dugo, prema riječima autora i do 3 godine. Divlja jabuka (Malus sylvestris, Miller) je ili listopadni grm visine do 4 metra ili stablo koje može da naraste i do 10 metara. Grane su joj obrasle trnjem. Uspijeva po miješanim bjelogoričnim šumama, pokraj putova i polja, između grmlja na osunčanim stranama. Svježi plodovi teško se mogu jesti, ali zato prerađevinama od divlje jabuke treba dati prednost u ljekovitim svojstvima pred oplemenjenom jabukom. Na koncu, niko i ne prska hemikalijama divlju jabuku. Posebno je zdravo jabukovo sirće koje bi ionako što više trebalo koristiti u prehrani, za salate i slično. Jabukovo sirće dobija se na jednostavan način: prikupe se divlje jabuke u jesen (oktobar-novembar), isjeckaju pa zatim samelju na mašini za meso. Prethodno je potrebno jabuke oprati, osloboditi koštica i peteljki. Još je bolje ako se istucaju u drvenoj strupi. Ovako usitnjene jabuke, zajedno sa sokom koji su pustile kod mljevenja i tucanja, stavljaju se u odgovarajuće sudove, veće tegle, lonce ili kace. Nije loše dodati i malo šećera; 50 do 100 grama na 10 kilograma jabuka, pa sve to dobro izmiješati. Sudove treba prekriti višestrukom gazom i staviti ih na toplo mjesto. Kraj fermentacije se poznaje po tome što više nema mjehurova ako se sud protrese, ali po kiselosti nastalog sirćeta. Kada je završena fermantacija sirće treba procijediti, prvo na rjeđa, a zatim na gušća cjedila. Sirće treba sipati u čiste boce i što bolje zatvoriti, pa čuvati na hadnom i tamnom mjestu. Tako dobijeno sirće mora imati zlatno-žutu boju i prijatan miris. Ovo sirće ne samo da je jedno od najzdravijih za upotrebu u domaćinstvu, već je i podloga za pripravljanje ljekovitih tekućina koje su već stotinama godina u upotrebi u narodu i koje sigurno ispoljavaju svoje ljekovito dejstvo. Sigurno da je najpoznatije sirće od ružice, za skidanje tjelesne temperature, naročito kod djece. Za tu svrhu prikupi se cvijet, odnosno cvjetne latice ili majske ili crvene ruže. Sasvim malo se prosuše pa se njima napune staklene boce od 1 litar bez sabijanja latica. Nakon toga nalije se jabukovog sirćeta do oko 5 centimetara od vrha boce. Dobro se začepi i ostavi na toplom mestu ili suncu uz češće mućkanje 4 do 6 nedjelja. Na koncu to sirće ne treba ni cijediti, već latice ostaviti do upotrebe. Aromatične vrste javukovog i vinskog srićeta Kod dijetalne ishrane bolesnika na jetri ili žučnoj kesici, a također i kod zdrave ishrane posebno se preporučuju aromatizirane vrste sirćeta od divlje jabuke i vinskog sirćeta. - Aromatizirano sirće od estragona. Način pripreme već smo opisali kod Estragon (vidjeti tamo). - Aromatizirano sirće smjese biljaka: Jedna grančica estragona, jedna mala glavica crnog luka isjeckana na sitne komadiće, manji svježanj paršuna (korijen i list). (Vidjeti: Peršun). Takođe dodati desetak zrna crnog bibera, krupnije samljevenog, (vidjeti: Biber). Ovu smjesu biljaka preliti sa litar sirćeta i ostaviti, uz miješanje, od 15-20 dana. Procijediti i upotrebljavati kao aromatizirano sirće. - Sirće od Melise. Način pripreme već je opisan kod Melisa (vidjeti tamo).

123 - Sirće od kore limuna: Koru od četiri limuna fino isjeckati ili sa limuna naribati. Staviti u bocu od litar i preliti sa litar sirćeta. Uz češće mućkanje ostaviti 10 dana. Procijediti. Na isti način može se upotrijebiti za dobijanje fino armomatiziranog sirćeta i kora od pomorandže.

LIMUN (Lamon) Citrus himonum (Linnė) – Rutaceae - Rutvice Drugi nazivi: linom, liman, citron, citrus. Limun je grm visine do 4 metra. Listovi su široki i eliptični. Cvijet je intenzivnog mirisa, blage roze bolje. Plodovi su ovalni, žuti ili zeleni prijatnog mirisa. Nalazište biljke Potječe ili iz sjeverne Indije ili Perzije, odakle se proširio u sjevernu Afriku. Grci su ga najverovatnije poznavali 300 g. prije nove ere. Spominju ga Teofrast, Plinije i Dioskorid. Arapi su ga upotebljavali kao lijek, a konkretno protiv žutice - znameniti arapski ljekar Avicena. Ibn Al-Nefis u Kanunu navodi čitav niz ljekovitih svojstava limuna. Čak govori i o ljekovitim svojstvima eterskog ulja (Aetheroleum Citri). Danas se limun posebno uzgaja u Španiji, Portugalu, južnoj Francuskoj. I kod nas se uzgaja ali u manjem obimu. Osnovni hemijski sastojci biljke Plod limuna sadrži sok sa 6 do 8 % limunske kiseline. Osim toga sadrži maleinske kiseline, kalcij i kalij citrat, glukozu, fruktozu i saharozu. Bogat je mineralnim solima i mikroelementima, kao što su: kalcij, željezo, silicij, fosfot, mangan, bakar, arsen. Sadrži gume, sluzi, albumina, vitamine, posebno iz B-kompleksa (B1, B2 i B3) kao i A, C i PP. Etersko ulje (Aethoreleum citri) iz kore limuna sadrži oko 95% terpena: pinen, limonen, falandren, kamfer, seskviterpen, linalol, linalilacetat, geranil, citral, citronelal, aldehida i kamfora. Svojsva biljaka Zbog svojih ljekovitih osobina, limun je jedna od najcjenjenijih biljaka. Fracuzi ga ubrajaju u “četiri veličanstvena” (limun, bijel luk, šargarepa i timijan). Potpomaže sekretorna lučenja gastro-hepatičnog sistema i gušterače. Baktericidno je i antiseptično sredstvo. Nervni je tonik, kardiotonik, diuretik i sredstvo protiv reumatizma i artritisa. Sredstvo je i protiv heparaciditeta što je možda malo neobično s obzirom na visok sadržaj limunske kiseline. Na žalost, na ovome mjestu se ne može upuštati u objašnjenje mehanizma ove pojave. Još neka svojstva limuna: antisklerotik, sredstvo za smanjivanje hiperviskoziteta krvi, depurativ, remineralizant, hemostatik, karminativ itd. Zbilja, jedno izvanredno ljekovito sredstvo. Indikacije Insuficijencija jetre, kongestija, žutica (Avicena), žučni kamenci odnosno holelitijaza. Acites (Binet, Tanret i Bour). Različite infekcije, infektivne bolesti, prevencija epidemija, astenije, reumatizam, kostobolja, artritizam, hiperaciditet, ulkus odnosno čir na želucu i dvanestopalačnom crijevu, dispepsija, skorbut, arterioskleroza, hiperviskozitet krvi, hipertenzija, demineralizacija, hemofilija, dizenterija, dijareja, unutarnji paraziti, astma, bronhitis, gripa. Način primjene kod začepljenja i kongrestije jetre: navečer rasjeći 3 limuna. Preliti ih sa 3 do 4 decilitra ključale vode, da ogreznu. Sutradan ujutro popiti tekućinu natašte (Valnet). Najčešće se limun uzima kao limunada: cijeli lumun iscijediti, razblažiti sa decilitar vode i zašećeriti. Ili: zagrijati 1 i po decilitar vode, dodati kašiku meda i sok od 1 limuna. Piti mlako (N.P. Jojriš).

124 Primjena u narodnoj medicini Primjena u narodnoj medicini gotovo da se poklapa sa primjenom u naučnoj. Ulje iz kore koristi se kod pareze živaca, sok iz kore služi protiv zmijskog ujeda itd. Napomena: Nije preporučljivo piti čisti sok od limuna. Razblaženje vodom ili nekom drugom tekućinom najbolje je u odnosu 1: 5. Etersko ulje iz kore limuna je oficijelno: Aetheroleum citri. Farmakopeja bivše Jugoslavije.

MALINA (Raspberry) Rubus idaeus (Linnė) – Rosaceae - Ruže Drugi nazivi crvena kupina, crvena jagoda, črlena kupina, himber. Malina je trajna biljka koja se kod nas mnogo uzgaja zbog ukusnih plodova. Grmolikog je oblika, visine do 2 metra. Vitičaste stabljike obrasle su bodljama. Vitičaste stabljike prve godine su zelene, besplodne. Pri kraju vegetacionoga perioda odrvene. Slijedeće godine cvjetaju dajući plodove, nakon čega se osuše. Iz korijena, međutim, tjeraju nove stabljike pa se ciklus ponavlja. Listovi su neparno perasti sa 3 do 5 listića na dugoj peteljci, dok su drugi gotovo sjedeći. Listovi su pravilni, lijepi, bijele boje. Biljka cvjeta od maja do jula, dok plodovi sazrijevaju u avgustu. Za drogu se prikupljaju, u prvome redu plodovi (Fructus Rubi idaei) a zatim listovi (Folium Rubi idaei). Plodovi se mogu sušiti, ali se najviše upotrebljavaju svježi ili se pripravlja sirup (Sirupus Rubi idaei). Nalazište biljke Malina se velikim dijelom uzgaja. Međutim, raste i u divljini, naročito po rubovima šuma, između grmlja brdskog ili planinskog područja. Osnovni hemijski sastojci biljke Svjež plod sadrži najviše vode - i do 83%, a zatim različite šećere (gulukozu, levulozu, fruktozu, saharozu). Od organskih kiselina treba navesti limunsku, jabučnu, mravlju i salicilnu. Od vitamina treba spomenuti dostav vitamina C, karotina i navodno vitamina B. Tu su prisutne još i sluzave materije, tanini, nešto eterskog ulja i mikroelementa. Svojsva biljke Svježi plodovi su vrlo prijatnoga okusa i mirisa, isto tako i malinov sirup. Osušeni plodovi maline koji ulaze u sastav vitaminskih čajeva, daju ovima prijatan miris i boju, a osim toga sadrže još uvijek dosta vitamina C. Bez obzira na sadržaj drugih šećera, zbog sadržaja levuloze, maline su dozvoljene za upotrebu u slučaju dijabetesa (Valnet). Maline pored toga što djeluju kao tonik, pokazuju i diuretična svojstva, djeluju kao laksativ, stomahik i sredstvo za osvježenje. Indikacije Insuficijencija jetre i žuči. Konstipacija, problemi sa gastrointestinalnim traktom, dispepsija. Febrilna stanja. Reumatizam. Način primjene U prvome redu preporučuju se svježi plodovi. Tu se doza ne može odrediti već koliko se može pojesti. Posebno kod dijabetičara, onih koji pate od sipepsije, reumatičara i slično. Sok od maline posebno se preporučuje kod grozničavih stanja izazvanih poremećajem žuči, upalom mokraćnih puteva i problema sa gastrointestinalnim traktom. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini primjenjuje se i list maline kao diuretik, astringent, emenagog i laksativ. Sadrži dosta tanina, neke flavonoide, organskih kiselina i dosta vitamina C. Oficijelna prema Brit, Herb. Pharm. (1983). Njemačka komisija E : The Complete German Commission E Monographs. 1998. Američko izdanje. Str. 366.

MASLINA (Olive Tree)

125

Olae euoropaea (Linnė) – Oleaceae- Maslinke

Durgi nazivi: maslinka, maslica, oljika, uljika. Maslina je dugovječno, zimzeleno, kvrgavo drvo koje ponegdje naraste čak i do 20 metara. Obično je visoka od 8 do 12 metara. Kao kultivisano drvo, poznata je u oko 100 vrsta, čije morfološke i druge osobine zavise od niza faktora, kao što su sastav tla, klima i sl. Maslina kod nas obično cvjeta u aprilu, ponekad i u maju, u bočnim uspravnim grozdovima. Cvjetovi su bijelo-žukasti, ima ih mnogo i prijatnog su mirisa. Listovi su duguljasti i kožasti, sa gornje strane tamnozeleni, a sa donje srebrenastosivi, na kratkoj peteljci. Plod je jajolika koštunica dužine 2 do 3 centimetar koja mijenja boju od zelene, crvenkaste, zatvoreno-plave do crne. Kada sazrije, postaje sjajna i naborana. Za drogu se prikuplja list, plod i scijeđeno ulje (Olivae folium, fructus et oleum). List se prikuplja u proljeće. Od posebnog interesa ovdje je plod i ulje dobijeno iz ploda. Jedan od načina čuvanja i konzerviranja plodova je konzerviranje u salamuri. Međutim, za praktične potrebe najvažnije je maslinovo ulje i kao prehrambeni proizvod i kao ljekovito sredstvo. Postoji nekoliko vrsta maslinovog ulja. Najkvalitetnije je hladno ocijeđeno maslinovo ulje, koje se dobija iz nepotpuno zrelih maslinki koje se podvrgnu blagom cijeđenju bez pucanja košpice. Ovo maslinovo ulje često se naziva i “djevičansko ulje”, bistro je, svijetložute do zlatnožute boje ili žutozelenkaste, prijatnog i blagog mirisa. Ovome ulju ne dodaju se nikakve primjese, posebno hemijske. Nalazište biljke To je tipična biljka Sredozemlja, mada je kultivirana i na drugim kontinentima. Kod nas uspijeva u Hercegovini, a u zemljama bivše Jugoslavije: Sloveniji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Osnovni hemijski sastoji ploda masline Osnovni hemijski sastojak ploda masline je ulje. Zbog teme koju obrađujemo, za nas je od posebnog interesa nerafinisano ulje koje se naziva još i djevičansko. Pokazalo se da je to ulje dobijeno blagim presovanjem plodova masline uz to bez pucanja košpice i „na hladno” najbolje za zdravlje, štiteći u prvome redu jetru, kardiovaskularni sistem i mozak. Takođe se može povezati i sa niskom pojavom karcinoma. U ulju od esencijalnih masnih kiselina prisutna je linolna, u nauci označena koa 18:2w6. U djevičanskom maslinovom ulju prisutna u prosječnoj količini od oko 10% (3,5 do 20%). Tu je i linolenska kiselina: 18:3w3 u prosjeku 0,3%. Dakle, maslinovo ulje siromašno je esencijalnim nezasićenim masnim kiselinama. S druge strane ne-esencijalne, slabo ne-nezaićene masne kiseline: oleinska, 18:1w9 u prosjeku se nalazi u maslinovom ulju oko 75%, a palmitinska 16:1w7 u prosjeku oko 2%. Ove jednostruko nezasićena ne-esencijalne masne kiseline su vrlo stabilne. Treba još navesti i ne-esencijalne zasićene kiseline: palmitinsku sa u prosjeku 10% i stearinsku kiselinu sa oko 2%. Maslinovo ulje sadrži još i nešto lecitina koji je fosfolipid, posebno važan za probavu. Nerafinisano maslinovo ulje sadrži još u količini od 2% drugih važnih supstancija kao što su beta-karoten /provitamin A), tokoferol, odnosno vitamin E u formi alfa-tokoferola odlično štiti srce i arterije. U plodovima još ima hlorofila i ksantofila, od kojih i potječe boja ulja, zatim i mineralne soli; fosfora, sumpora, kalija, mangezija, kalcija, hlora, željeza, bakra, mangana, zatim karotena B, C, E i A.

126 Svojstva biljke Ulje i maslinke su odlični čuvari funkcija jetre i žučne kesice. Kod oboljenja jetre odlično je sredstvo za lučenje jetre i žuči (holagog i holeretik). Osim toga ulje je holecistokinetik, laksativ, antidot protiv otrova, služi kod nefritičkih kolika i sl. List masline se upotrebljava za sniženje visokoga krvnog pritiska jer širi krvne sudove. Indikacije (plodovi, posebno ulje); insuficijencija jetre, kamenac u žučnoj kesici – holetijaza (Chauffard, Valnet, Gostuški). Način primjene Kod oboljenja jetre, treba gotovo svakodnevno jesti maslinke, koje se prethodno operu u vodi. Kod napada u predjelu jetre treba upotrijebiti maslinovo ulje dobijeno pomenutim hladnim cijeđenjem: 1 – 2 supene kašike sa malo limuna da se prekinu bolovi i potpomogne izbacivanje kamenčića (Valnet). Za iste svrhe Gostuški preporučuje: izmiješati 200 grama ulja od maslina, 0,5 gr mentola 1 (dobije se u apoteci) i jedno žumance. 100 – 200 grama ove smjese treba popiti u nekoliko navrata u toku od 4-5 sati. Ili: 150 grama ljute rakije ili vinjaka, 2 žumanjceta, 0,25 grama mentola ili 50 grama jakog čaja od nane. Sve to dobro promiješati pa popiti ujutru polovinu radi sprečavanja napada žučnog kamenca, a drugu polovinu navečer. Ako do napada ipak dođe, popiti u toku 15 do 30 minuta (Gostuški), Ili: za istjerivanje žučnoga kamenca 3 do 4 uzastopna dana uzimati po 2 supene kašike ulja prije spavanja (Tucakov). Bolesnici na jetri, posebno u salatama, trebaju upotrebljavati maslinovo ulje. Na primjer, salata od maslačka (vidjeti: Maslačak) i slično. Mora se staviti napomena da bolesnici na jetri najvećim dijelom trebaju upotrebljavati maslinovo ulje. Ne samo kao začin. Primjena u narodnoj medicini Pored toga što se maslinovo ulje široko primjenjuje u farmaciji za izradu raznih masti, melema, linimenata, sapuna i flastera, isto tako je široka njegova primjena i u narodnoj medicini. Kao ljekovito, ulje su upotrebljavali još stari Egipćani, Grci i Rimljani. Podaci o tome vode 3000 godine prije nove ere. Smatra se da ulje od maslina pojačava vid, a koristi se za čišćenje posebno kod djece i starijih. Treba istaći da maslinovo ulje koristi narodna medicina za istjerivanje i otapanje žučnih hemoroida i upale sluzokože želuluca. Ako se uljem maže kosa, prestaje ispadanje, a neće se prije vremena ni posijediti. Posebno maslinovo ulje služi kod opekotina. Narodna medicina koristi i list masline prikupljen u proljeće. Infuz od maslinovog lista širi krvne sudove pa se upotrebljava koa efikasno sredstvo protiv povišenog krvnog pritiska. I naučna medicina je ovaj metod prihvatila iz narodne. Napomena Nije prijatno upotrebljavati maslinovo ulje na opisane načine osim u salatama, hrani i slično, ali se mora. Popijeno maslinovo ulje izaziva neugodan zadah iz usta, pa redovito poslije upotrebe treba uzeti limunovog soka, ili jače kafe, ako se ulje uzima kao laksativ. Maslinovo ulje je kao što je rečeno laksativ, pa o tome tgreba voditi računa kod uzimanja većih količina. Bez obzira da li postoje neke smetnje u radu jetre ili ne, kao preventivno sredstvo treba što češće uzimati maslinke. Za one koji pred jelo vole da uzmu aperitiv, trbalo bi da važi pravilo: uz svaki aperitiv po 2 do 3 maslinke. Maslinovo ulje je oficijelno prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Oleum Olive. Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje. Str. 357 i 358.

POMORANČA (Orange)

127 Citrus aurantium (Linnė) – Rutaceae - Rutvice

Mahom svi citrusi pa i pomoranča, su trnoviti grmovi koji daju ukusne plodove. Iako su svi dijelovi pomoranče ljekoviti, ovdje se isključivo misli na pulpu, dakle unutrašnji dio ploda. Nalazište biljke Kod nas se malo uzgaja ili gotovo nikako. Uglavnom je uvozimo. Osnovni hemijski sastojci Pulpa sadrži najviše vode (do 90%), zatim glucida, ugljiko-hidrata, organskih kiselina (maleinska, limunska...), celuloze, itd. Sadrži vitamine B, C, P i provitamina A (karotena), mineralne soli kalija, kalcija, magnezija, fosfora, natrija i mikroelemente, željezo, bakar, cink, mangan, brom. Svojstva biljke Jedan od najkvalitetnijih plodova u slučaju nedostatka vitamina, osim toga i vrlo hranjiv. Plod pomoranče je tonikum za jetru, mišiće, nerve, želudac (ne izaziva stvaranje kiseline kako se obično misli, već naprotiv, zbog prisustva kalija, smanjuje sadržaj kiseline u želucu). Zbog visokog sadržaja minerala i mikroelemenata, pomoranča je remineralizant. Eliminiše toksine iz organizma; diuretik, laksativ. Indikacije Rekonvalescencija, problemi sa jetrom, anemije, demineralizacija, fizikalna i intektualna astenija, dispepsija, hiperviskozitet krvi, intoksikacije. Može se preporučiti kod dijabetesa, jer 100 grama oljušene pomoranče sadrži manje glikogenih elemenata od 100 grama hljeba (A.Martinet). Način upotrebe Najbolje je jesti oguljene plodove, ali treba upotrebljavati i u obliku soka. 100 grama soka sadrži 50 miligrama vitamina C. Bebama treba davati 1 do 3 kafene kašike soka dnevno. U slučaju bilo kakvih problema sa jetrom, treba uzimati što više plodova ili soka pomorandže. Primjena u narodnoj medicini Narančin sok kao lijek primjenjuje se još od 10. stoljeća. Gorki i ugodno mirisavi listovi naranče sabrani u proljeće (Folium Aurantii) služe u narodnoj medicini za umirenje živaca, kao i umirenje grčeva. Raširena je i droga Pericarpium Aurantii (Cortex Aurantii fructus) koja se dobija skidanjem i sušenjem kore sa zrelih plodova. Upotrebljava se kao stomahik, tonik i sredstvo za jačanje živaca. Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E. Monographs, 1988. Američko izdanje. Str 89.

TREŠNJA (Cherry) Cerasus avium (Linnė, Hoenoh) – Rosaceae- Ruže Drugi nazivi: divlja trešnja, crešnja, ptičarica, sitnica. Trešnja je listopadno drvo visine i do 20 metara. U voćarstvu je poznat veliki broj sorti, ali se vrlo često nađe u slobodnoj prirodi na bogatom zemljištu. Dospije do nadmorske visine od 1700 metara. Biljka obično cvjeta u aprilu i maju lijepim bijelim ili ružičastim cvjetovima u isto vrijeme kada počinju da izbijaju i listovi. Plod je mesnata koštunica različite boje, od crvene do gotovo crne. Vrlo je ukupna. Prikupljaju se i upotrebljavaju plodovi trešnje, a kao droga i peteljke (Stipites Cerasorum). Nalazište biljke Potječe iz Male Azije, ali je danas raširena po čitavoj srednjoj Evropi. Kod nas uspijeva u cijeloj zemlji. U divljem obliku posebno voli lstopadne šume. Osnovni hemijski sastojci Plod sadrži mnogo vitamina A, B, C, zatim minerala i željeza, fosfora, kalcija, magnezija, sumpora, hlora, natrija i kalija. Od

128 mikroelemenata prisutni su cink, mangan, bakar i kobalt. Od šećera sadrži dosta levuloze. Svojstva biljke Plodovi trešnje su odični regulatori funkcija jetre, žučne kesice i želuca. Zbog sadržaja levuloze kao šećera u neumjerenim količinama, mogu da je upotrijebe i dijabetičari. Plod djeluje kao depurativ, diuretik. Eliminiše iz organizma različite toksine, a u organizam unosi dosta vitamina i posebno minerala i mikroelemenata, pa je remineralizant. Plod trešnje djeluje osvježavajuće, izvor su energije i za nerve i za muskulaturu. Odični su kod reumatičnih oboljenja, artritisa i sličnih oboljenja. Indikacije Hepatizam, insuficijencija jetre, žučni i bubrežni kamenci. Arterioskleroza, demineralizacija, reumatizam, artritizam. Konstipacija. Način primjene Kura sa trešnjama: u toku od 1 do 2 dana uzimati isključivo trešnje radi čišćenja krvi i uopće organizma od toksina. U iste svrhe može se uzimati i sok od trešanja. Kada su u pitanju djeca, bolje je upotrijebiti kompote. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini upotrebljavaju se i peteljke u suhome stanju. Služe kao odličan lijek za liječenje disajnih putova i omekšavanje sluzi, zatim protiv bolesti mokraćnih putova i kao sredstvo za jače izlučivanje mokraće. Interesantno je napomenuti da smola koja ističe iz stabla, ako se rastvori u sirćetu, liječi šugu, a sim toga i perut na glavi. Napomena U našoj zemlji se uzgaja i višnja (Cerasus vulgaris, Miller) koja po izgledu nalikuje trešnji, samo što su plodovi grimizno crveni ili crni. Ima ista svojstva kao i trešnja pa je indicirana na isti način. U narodnoj medicini se peteljke upotrebljavaju na isti način kao i kod trešnje, s tim što se u tu drogu ima više povjerenja nego u peteljke trešnje. Peteljke višnje između ostalog služe i za izbacivanje bubrežnih kamenaca.

ŠLJIVA (Plum) Prunus domestica (Linnė) – Rosaceae - Ruže Drugi nazivi: bistrica cepača, čitlovka, požegača. Šljiva se uzgaja u različitim sortama kao naše poznato voće zbog vrlo ukusnih plodova koji se daju preraditi na razne načine (džemovi, kompoti, suhe šljive i sl). Nalazište biljke Veliki broj različitih sorti šljiva uzgaja se danas. Posebno mnogo je ima u Bosni i Srbiji. Osnovni hemijski sastojci ploda. U plodu najviše ima vode, šećera (u suhim plodovima do 44%), ugljikohidrata, organskih kiselina (najviše jabučne), bjelančevina, masti, mineralnih tvari, željeza, kalcijuma, fosfora, magnezijuma, kalijuma, natrijuma i mangana i nekin oligo-elemenata. Sadrži vitamine A, B i C. Svojstva ploda Kod raznih oštećenja jetre, plodovi šljiva, posebno suhi, pripremljeni na različite načine, najbolji su dodatak dijetalnoj ishrani. Plodovi djeluju kao laksativ, diuretik, nervni stimulator i regenerator nerava. Indikacije Oboljenja jetre svih vrsta, prejako izlučivanje žuči, astenija, anemija, reumatizam, arterioskleroza, konstipacija, pretjerani intelektualni i fizički zamor, gađenje na uzimanje hrane. Način primjene Svježe šljive kao voće, ne smije se pretjerivati jer mogu izazvati različite želučane smetnje. Kompot od suhih šljiva i same suhe šljive su ipak najprikladnije za konzumiranje, posebno od oštećenja jetre. “Gdje je jetra vrlo umorna i ne može da vrši ulogu cjedila za otrove” (H.Leclerc): Uvečer treba svaku šljivu razrezati (manje slatke vrste šljiva su bolje) sa jedne strane, izvaditi košticu i spustiti u hladnu vodu preko noći. Sutradan tu vodu odliti, dodati novu i kuhati 2 do 3 sata, ali

129 tako da se svaki sat odliva stara, a dodaje nova vrela voda. Tako se dobiju šljive bez kiseline i šećera. Uzimaju se vrele ili podgrijane sa malo vode, natašte i prije jela. Doza: 8 do 22 komada odjednom. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini prvenstveno se primjenjuju plodovi; svježi ili još bolje osušeni. Naučna medicina je uglavnom sve preuzela, kada je u pitanju šljiva, iz narodne medicine. Skuhane, svježe ili osušene šljive upotrebljavaju se za otvor. Osim toga, konzistencija stolice postaje takva da se crijeva lahko prazne što je posebno važno za liječenje hemoroida. U narodnoj medicini šljiva je pozdano sredstvo protiv probavnih smetnji, a zatim kod oboljenja jetre. Osim plodova, u narodnoj medicini upotrebljava se i svježi list i smola koja ističe iz stabla. Svježi listovi kuhani u vinu služe za liječenje teško zacjeljivih rana, ako se upotrijebe u vidu obloga. Na sličan način upotrebljava se i smola, najbolje kuhana u vinu, zajedno sa svježim listom, za liječenje krasta.

ŠUMSKA JAGODA (Strawberry) Fragaria vesca (Linnė) – Rosaceae - Ruže Drugi nazivi: divlja jagoda, jagodica, pozemljuša, rudeča jagoda. Šumska jagoda je višegodišnja zemaljska biljka visine 20 do 30 centimetara sa kratkim valjkastim podankom, iz kojega tjeraju listovi, stabljike i vriježe ili lozice. Vriježe mjestimično puštaju u zemlju korijenje pa se tako biljka dalje razmnožava. Listovi su na dugim peteljkama sa 3 listića koji su pilasto nazubljeni. Cvjetovi su bijeli, pravilni, sa 5 latica. Biljka obično cvjeta od aprila do juna. Ponekad i drugi put u jesen. Plodovi obično sazrijevaju u maju – junu, često i kasnije, što zavisi od staništa. Plod je mirisava, crvena, okrugla ili ovalna boba. Najvećim dijelom se primjenjuju plodovi i to najbolje u svježem stanju, a mogu se i sušiti. Za drogu se, također, upotrebljavaju listovi (Folium Fragariae vescae). Miris osušenog ploda je aromatičan, okus slatko-kiselkast. Osušeni listovi moraju sačuvati zelenu boju. Oporog su okusa. Vadi se i rizom rano u proljeće, opere i osuši. Nalazište biljke Kod nas raste u svim šumama, a posebno po šumskim krčevinama i požarištima. Može se naći i na visinama do 1600 metara. Ponekad zauzme velike prostore pa se sve crveni i miriše od ove biljke i njenih plodova. Osnovni hemijski sastojci Svjež plod ima najviše vode, dosta šećera (fruktoze i glukoze), organskih kiselina (limunska i jabučna), vitamina C, karotina, pektina, tanina, mineralnih soli; kalija, mangana, željeza, te aromatska jedinjenja. Listovi sadrže mnogo C vitamina, pektina, tanina, niz alkaloida, te flavonoide i nešto etarskog ulja prijatnog mirisa. Svojstva biljke Plodovi šumske jagode ili prerađevine (džemovi, slatka, sokovi, sirupi i želei) predstavljaju izvanredno dijetalno sredstvo kod mnogih oboljenja, posebno oboljenja jetre, odnosno kod poremećaja razmjene materija. Čaj od listova služi kao sredstvo koje potpomaže izlučivanje žuči (holagog i holeretik) kao diuretik, te sredstvo za zaustavljanje krvavljenja, posebno kod krvavljenja iz maternice. Listovi, također, ulaze u sastav vitaminskih preparata. Indikacije Insuficijencija jetre, holelitijaza, astenija, demineralizacija, artrizam, reumatizam, arterioskleroza, bubrežni kamenci i sl. Način primjene Kod svih oboljenja jetre najbolje je za vrijeme sezone upotreb ljavati svježe plodove 250 do 500 gr. dnevno. Plodovi jagoda mogu se osušiti na način kako se suši sve ostalo voće. Za tu svrhu treba prikupiti plodove koji nisu sasvim zreli. Izvan sezone kao odličan čaj kod insuficijencije jetre je čaj od suhoga lista i korijena šumske jagode i njenih plodova. Priprema se na sljedeći način: supenu kašiku

130 lista i korijena preliti sa 200 ml vode, zagrijati do ključanja, skinuti s vatre, odmah dodati kafenu kašiku suhih plodova jagoda, poklopiti i nakon 20 minuta procijediti. Čaj piti između obroka, 2 do 3 šolje dnevno. Primjena u narodnoj medicini Naučna medicina skoro sve je preuzela iz narodne medicine. Ovo se odnosi i na plodove, list i podanak. Napomena Postoje ljudi koji su preosjetljivi na plodove šumske jagode, što se manifestuje pojavom osipa po koži - urtikarije. U tom slučaju odmah treba prekinuti uzimanje i svježih jagoda i pripravaka od jagoda. Njemačka Komisija E: The complete German commission E Monographs, 1988. Američko izdanje. Str. 378.

PARADAJZ (Tomato) Solonum lycopersicum (Linnė) – Solanaceae - Pomoćnice Drugi nazivi: crveni patlidžan, rajčica, pomidor, tomat. Paradajz je jednogodišnja biljka, svima dobro poznata kao i krompir, čijoj porodici i pripada. Porijeklom je iz Perua, ali se raširio po cijelom svijetu. Postoje mnoge sorte, obzirom na veličinu, oblik plodova i njihovu boju. Osnovni hemijski sastojci biljke Plod sadrži najviše vode (do 90%), zatim ugljiko-hidrata, proteina, lipida, organskih kiselina (jabučna, limunska, vinska), kalcija, fosfora, magnezija, kalija, sumpora, brojne mikroelemente, cink, bakar, željezo, bor, jod, kao i mnoge vitamine: A, B1, B2, B6, C, PP, E, K, B9, Svojstva biljke Malo je plodova i među voćem i među povrćem, koje u sebi sadrži toliko vrijednih materija kao paradajz. Njegova je vrijednost gotovo nerpocjenjiva, ne samo za jetru, već i za čitav organizam, zbog čega paradajz ima veliki farmako-medicinski i opći biloški značaj. Sok od paradajza postao je nacionalni i narodni napitak široke potrošnje u svim naprednim zemljama. Zbog sadržaja minerala i vitamina, te oligoelemenata, paradajz je od velike vrijednosti za normalno funkcionisanje jetre. Organizmu dovodi ili popunjava minerale i vitamine (remineralizant, revitalizant), ćelije organizma dovodi u stanje ravnoteže, sredstvo je protiv infekcija, skorbuta, detoksikant (što je od posebne važnosti za jetru), diuretik, paradajz daje krvi alkalnu reakviju, ako je postala slabo kisela, razblažava mokraću i elminiše ureu. To je toliko zdrava i ljekovita biljka da je preporučuje i Svjetska zdravstvena organizacija. Indikacije Konstipacija, žučni i bubrežni kamenci, astenije, hronične intoksikacije, hiperviskozitet krvi, arterioskleroza, artritizam, kostobolja, reumatizam, enteritis, upalni procesi digestivnog trakta. Način primjene Salata od paradajza koja se preporučuje za održavanje dobrog zdravstvenog stanja, kao i kod problema sa oboljelom jetrom. Salatu pripremiti na slijedeći način: isjeći na tanje okrugle kriške poveći paradajz, istu toliku glavicu luka, također na okrugle kriške, dodati maslinovog ulja, malo morske soli i sasvim malo vinskog ili jabukovog sirćeta. Ostaviti da stoji otprilike 1 sat kako bi paradajz i luk pustili sok, pa zatim jesti. I sok treba upotrijebiti. Ili, kako to preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija: čitav paradajz energično samljeti i domah popiti svježi sok bez ikakvih drugih dodataka. Još je bolje ako se jednaki dijelovi celera, paradajza i šargarepe samelju. Malo morske soli i malo bibera popravit će se okus ovome, ionako ukusnome napitku. Ako je jetra oštećena, treba znati, da malo bibera neće naškoditi. Koliko treba piti ovoga soka? Koliko ko može u toku dana, a da ne izazove proljev, odnosno dijareju.

131 Primjena u narodnoj medicini Narodna medicina naširoko primjenjuje paradajz u obliku zrelih plodova ili kao različite prerađevine – kao hranjiv i zdrav dodatak jelima. Zbog visokog sadržaja vitamina, te mnoštva minerala i mikroelemenata, preporučuje se slabokrvnim ljudima kao i oboljelima od tuberkoloze. Očito da narodna medicina nije znala ni za vitamine ni za mineralne soli, ali, eto stoljećima narodni instikt našao je u ovoj biljci sve ono što je kasnije moderna nauka potvrdila. I u narodu se upotrebljava sok od paradajza, te različiti polugusti i gusti pripravci, naročito zimi. Narodna medicina upotrebljava i list paradajza pripremljen kao infuz za kupelj kod oboljenja od išijasa i reumatizma.

SOJA ( Sovaean) Soja hispida (Moench) – Papilionaceae(Fabaceae)- Leptirnjača Drugi nazivi: odnedavna se uzgaja u kulturi, te je pored imena soja poznata još i kao japanski bob.

Soja je jednogodišnja biljka malog rasta sa uspravnom stabljikom koja je prilično razgranata. Listovi dosta veliki, trodijelni. Cvjetovi su obično bijele boje, ali mogu biti i slabo ljubičaste do ljubičaste bolje. Iako se i listovi upotrebljavaju, uglavnom mladi, za različite salate, najvažniji dio biljke je sjeme, oblika pljosnato-duguljastog, ovalnog, okruglog i u obliku bubrega. Nalazište biljke Porijeklo vodi iz Japana, ali se zbog visokog kvaliteta i drugih osobina raširila gotovo po čitavom svijetu, gdje klimatski faktori dopuštaju uzgajanje ove biljke. I kod nas je započelo uzgajanje soje u kulturi. Osnovni hemijski sastojci Soja se sve više upotrebljava i u svijetu i kod nas zbog njenih visokih kvaliteta, ne samo kao prehrambeni artikal. Ne zaboravimo da 100 grama neodmašćenog ulja daje oko 400 kalorija energije. To je nevjerovatno vrijedna biljka za održavanje i poboljšavanje zdravlja. Pokušajmo to objasniti njenim hemijskim sastavom. Sojino sjeme sadrži 12-25% sojinog ulja. Ulje pored zasićenih masnih kiselina (stearinske, palmitinske, lignocerinske, itd.) sadrži i mnogo neobično važnih nezasićenih masnih kiselina: oleinske, linolne, linoleinske i arahidonska, istina u tragovima, ali upravo njeno prisustvo čini sojino ulje najvrednijim od svih ulja koja se upotrebljavaju za ishranu (vidjeti: šta blagotvoreno utječe na jetru, masnoće). Nezasićene masne kiseline u ulju predstavljene su sa oko 85%. Proteina sadrži dva puta više od mesa. Treba još spomenuti sadržaj ugljikohidrata, mineralnih soli, te veliko bogatstvo najvažnijih vitamina: A, B6, K, D, E, licitina, diastaza i dr., pa postaje donekle jasno zašto se sojino ulje i drugi pripravci soje toliko upotrebljavaju u svijetu i veoma preporučuju. Svojstva biljke O soji i njenim svojstvima postoji toliko podataka da se ovdje možemo zadržati samo na onom najvažnijem. Proizvodi od soje predstavljaju kompletnu hranu koja se nevjerovano dobro probavlja i velike je energetske snage. Pored toga što je remineralizant, biljka djeluje na naše organe kao izvanredan regulator, i to regenerator prvog reda. Posebno treba ukazati na njene osobine da djeluje na sve ćelije organizma. Indikacije Soju treba upotrebljavati kod svih oboljenja jetre kao neizostavan dodatak svim drugim vrstama jela. Također kao kompletnu hranu za djecu, rekonvalescente, u bolestima kod kojih je došlo do demineralizacije, kod nervnih oboljenja itd. Način primjene Mi se zasada još nismo navikli na sojine proizvode. Da bismo bili podsticaj za veću potrošnju proizvoda od soje, navedimo jedan podataka u odnosu

132 na holesterol i posljedice koje holesterol izaziva ako se u organizmu pojavi iznad fiziloških vrijednosti. Soja djeluje na snižavanje holeterola i sve posljedice koje izaziva kod primjene od samo tri nedjelje. Naravno, ovdje se ne misli da se kroz tri sedmice upotrebljava isključivo soja. Treba samo, i to je dovoljno, umjesto mesa jesti istu količinu nekog proizvoda od soje koji se priprema na isti način kao i meso i u salatama umjesto drugih ulja, uporebljavati samo sojino ulje. Lecitin iz soje Lecitin, kao što se vidi iz teksta, sadrži i zrno soje. Sadrži ga u većim količinama i žumance jajeta, ali da se ne upuštamo u to ko ga sadrži više ko manje, koji je bolji i sl. Ćelije svih živih organizama sadrže lecitine i njihove membrane su mahom sastavljene odnosno građene od lecitina, te regulišu promet hranljivih materija u i iz ćelije što obezbjeđuje normalan život organizma. Lecitin nastaje u jetri, a naročito visoke koncentracije nalaze se u nervnom sistemu i ovojnici mozga. Hemijski rečeno, lecitin je mast ili masnoća, odnosno lipid. Tačnije rečeno smjesa lipida. Sojin lecitin sastoji se od (3-sn-phos-phatidyl) cholina, phosphatidylethanolamina i phosphatidyl-inositola. Dakle, dosta složena smjesa, u kojoj 73-79% otpada na prvu komponentu. Prozilazi da je lecitin ustvari fosfolipid. Ova kompozicija hemijskih supstanci sprječava arteriosklerozu, štiti od kardiovaskularnih oboljenja, poboljšava funkcije mozga, pomaže u apsorpciji tiamina (vitamin B1) i vimanina A od strane jetre i probavnog sistema. Pokreće energiju i poteban je za oporavak jetre oštećene zloupotebom alkohola. Lecitin pomaže mastima, i posebno holesterolu, da disperguje u vodi i tako uklone iz tijela čime se sprječava nagomilavanje masnoća u vitalnim organima-arterijama. Osim što sprječava stvaranje žučnih i bubrežnih kamenaca, neophodan je u funkciji jetre da vrši detoksikaciju, što nas spasava od laganog trovanja raspadnim produktima metaboličkih procesa. Osiromašena funkcija jetre je put do raka (karcionoma). Lecitin također povećava otpornost na bolesti svojom ulogom na timus limfoepitelni organ, glavno mjesto limfocitopoeze. Prema njemačkoj Komisiji E: The Complete German Commission E Monographs, Američko izdanje (Blumenthal M. Et al. 1998). Lecitin izolovan iz soje sastoji se od (3-sn-phos-phatidyl) holina, phosphatidyl ethanolamina i phosphatidyl-inositola odlikuje se time da snižava koncentraciju masti pa se upotrebljava kod umjerenih poremećaja u metabolizmu masti, posebno kod hiperholesterolemie, kada samo dietalne mjere nisu dovoljne. S druge strane, izolovani sojini fosfolipidi sa oko 73-79% (3-sn phosphatidyl) – holina te sadržajem vitamina E od 0,2-0,5% i nekim drugim sastojcima (npr. phosphatidylethanolaminom do 7%) upotrebljava se prema kliničkim nalazima kod manje jakih hiperholesterolemia kod kojih dieta i druge ne-medicinske metode (npr. tjelesne vježbe, gubitak težine) nisu pokazale rezultate. Dalje, kod subjektivnih teškoća kao što su gubitak apetita, neprijatan osjećaj kod pristiskanja stomaka u predjelu jetre zbog toksičnih utjecaja prehrane ili hroničnog hepatitisa. Također kao najvažniji činilac kod hroničnih oboljenja jetre, kao što su nagomilavanje toksičnih agenasa u slučaju alkoholne bolesti jetre, apstinencije od alkohola. Kod hroničnog hepatitisa kao ađuvansi terapija sa fosfolipidima soje kada poboljšanje simptoma postaje vidljivo od druge terapije. Dozira se: 1.5-2.7 gr fosfolipida iz soje sa 73-79% 3-sn-phosphatidyl holina u pojedinačnoj dozi. Kontraindikacije, sporedni efekti, posena pažnja kod upotrebe, upotreba kod trudnoće i dojenja, interakcija sa drugim drogama, predoziranje,

133 specijalne preporuke i efekti kod operacija sa vozilima i mašinama – ništa nije opasno.

LAN kultivirani (Flaxeed) Linum usisatissimum (Linné) – Linaceae – Lanovi Drugi nazivi: pitomi lan, keten, ćeten, predivo, preslej. Lan je bio poznat i nekoliko hiljada godina prije Nove ere. Služio je za dobijanje vlakana u Mesopotamiji, Asiru i Egiptu, 4 možda i 5 hiljada godina prije Nove ere. Stari Egipćani umotavali su mumije prvo u meterijal od vune, a zatim u materijal izrađen od lana. Zna se i to da su od lana šili i odjeću. Postojbina lana nije poznata Tragovi su pronađeni i u sojenicama iz Kamenog doba. Teofrast (370-285 g. p.n.e.) je otkrio sluzave materije u lanenom sjemenu, a Dioskorid (I stoljeće Nove ere) govori i o medicinskoj upotrebi lanenog sjemena. Po svemu sudeći lan je najstarija ljekovita biljka koja se spominje i u Bibliji. Još jedna zanimljivost, ustvari dvije: lin na keltskom jeziku označava nit, jer se u stabljici lana nalaze mnoge niti iz kojih se dobija laneno platno. Druga riječ u naučnom imenu – usitatissimum – znači koristan. Lan o kojem govorimo je jednogodišnja zeljasta gajena biljka visine 50-60-80 centimetara sa slabo razvijenim korijenom iz kojega izbija tanka, valjkasta stabljika, uspravna i glatka sa uskim lancelastim listovima. Biljka je u gornjem dijelu malo razgranata, i tu se nalaze sitni neobično lijepi cvjetovi, ponekad bijele, ali najčešće plave „kao nebo” boje. Plod je okruglasta čahura sa desetak sjemenki. Biljka inače cvjeta od juna do avgusta, dok plodovi sazrijevaju od avgusta do septembra. Ima mnogo varijeteta lana, govori se čak o 100, ali su najvažnije dvije: dugački lan koji se gaji zbog dugog i jakog vlakna i služi u tekstilnoj industriji, niski lan je vrlo razgranat i daje mnogo sjemena, ali je lošijeg vlakna. Daje laneno ulje. Smatra se da je sjeme ovih dvaju varijateta jednako vrijedni. Za upotebu se prikuplja sjeme (semen Lini) koje je glatko, sjajno, duguljasto, više jajasto, svjetlosmeđe boje, katkad i mrko. Nema mirisa, okus sluzavo-mastan. Nalazište biljke: kao kultivisana biljka, lan se najviše gajio u bivšem Sovjetskom Savezu. Posebno u Pribaltiku, Bjelorusiji, te oko Smolenska i u Novogordskoj oblasti. Osim toga uspijeva u Evropi, u rejonu Sredozemnog mora, jugozapadnoj Aziji. Takođe se uzgaja u Indiji, Južnoj Americi, SAD, Kanadi, Poljskoj. Osnovni hemijski satojci biljke: Ljuska sjemena sadrži u pokožici mnogo sluzi koja se oslobađa kada se sjeme potopi u vodu (Mucilago seminis lini). Jezgro je bjeličasto ili zelenkasto sa mnogo ulja (Oleum lini). Kada se iz sjemena iscijedi ulje, ostaju lanene pogačice (Placentes seminis lini), sa mnogo bjelančevina. U pokožici ima do 12% sluzi, a u jezgru 30-48% masnog ulja. Nikako ne možemo kazati da nam sluzave materije iz pokožice nisu važne u ovoj našoj temi, ali daleko nam je važnije ulje koje se može dobiti iz sjemena. Posebno nam je važno ono ulje koje se dobija hladnim presovanjem lanenog sjemena i to ono sirovo, nerafinisano ulje iz prvog presovanja bez ikakvog zagrijavanja i sličnih operacija (extra-virgin laneno ulje). Ovakvo ulje sadrži, bolje rečeno odličan je izvor esencijalnih masnih kiselina: linolenske i linolne masne kiseline. Hladno presovano laneno ulje sadrži 62,6% linolenske kiseline, 14,5% linolne, 15,2% Oleinske, 5,2% palmitinske i 2,5 stearinske kiseline.

134 Sa ovakvim sadržajem linolenske i linolne kiseline, laneno ulje može se smatrati najboljim, i zbog određenih osobina za dobrobit zdravlja, među svim masnim kiselinama Mnoge studije širom svijeta, pokazale su da je laneno ulje dokazano ne samo kao preventiva oboljenja, već i kao izraziti lijek. U sadašnje vrijeme je ustanovljeno da nezasićene masne kiseline postaju izvor stvaranja u organizmu biološki aktivnih spojeva – prostalglandina. Ovim spojevima pridaje se važan značaj u regulaciji mnogih fizioloških funkcija i održavanju homeostatskih odnosa. Svojstva biljke: Mahatma Gandi je rekao: Tamo gdje se laneno sjeme upotrebljava kao redovita ishrana, među narodom će biti boljeg zdravlja! Ulje je posebno važno kod dijetalne ishrane, a isto tako i integralno sjeme ne samo zbog sadržaja nezasićenih masnih kiselina, već i zbog visokog sadržaja bjelančevina. Sluz je također nosilac ljekovitih svojstava lana, jer djeluje kao emolijencija i laksativa. Kao topik emolijent ublažava probleme i kod vanjske i kod unutarnje upotrebe. Lanena sluz djeluje kao antispazmodik digetivnog sistema, a takođe i bronha. Posebno je efikasan za respiratorne puteve, jer razblažava sekretorna lučenja farinksa*. Ono što je posebno važno: svaka živa ćelija organizma zahtijeva esencijalne masne kiseline za izgradnju ćelijskih membrana kao i stvaranje novih ćelija. Na koncu, esencijalne masne kiseline nazivaju se tako jer ih organizam ne proizvodi, pa se moraju hranom unijeti u organizam. Mi ćemo kod dietoterapije jetre primjenjivati masnoće u obliku ulja gdje bi na prvo mjesto stavili laneno ulje. Ulja u pehrani svakako moramo primjenjivati i zbog esencijalnih masnih kiselina, a i zbog četiri u mastima topiva vitamina: A, D, E i K, jer može se desiti nedovoljna apsorpcija ovih vitamina u tijelu i onda kada se ti vitamini uzimaju u dovoljnoj mjeri hranom, pa čak i onda kada ih uzimamo kao dodatak u vidu tableta ili slično, a sve zbog nedostataka masti u kojima su topivi, pa kao takvi prihvatljivi za organizam. Ovakav nedostatak vitamina topivih u mastima može se javiti npr. kod bilijarne ciroze jetre kada dođe do smetnji ili potpunog zastoja u oticanju žuči (holestaza – cholestasis). Najljepša i ohrabrujuća vijest dolazi od mnogih naučnika u svijetu da je laneno ulje, bolje rečeno nezasićene masne kiseline iz toga ulja, odlično u borbi protiv raka. Austrijanci su, naprimjer nazvali laneno ulje “svjetlucajućom nadom u borbi protiv raka”. Prema Britanskoj Herbalnoj Farmokopeji (British Herbal Pharmacopoeia, 1983), lan je pune biološke vrijednosti kao supstancija koja štiti mukozne membrane i ublažava iritacije (demulcent), laksativ, antitusiv, emolijent, sredstvo koje smiruje bolove, sredstvo koje sprječava nadimanja. Njemačka Komisija E (Blumenthal, et al., 1999) preporučuje laneno sjeme kod hronične opstipacije, kod oštećenja debelog crijeva zbog zloupotrebe laksativa, iritabilnog kolona, divertikula, kao sluz za gastritis i enteritis. I na koncu kao kataplazma kod lokalnih upalnih procesa. ________________________________________ * U pokožici lanenog sjemena pored sluzi ima još i vlaknastih materija: celuloze, hemiceluloze i lignina, što sjeme lana svrstava u odlične laksative zbog efekta bubrenja. Esencijalne masn ekiseline iz Lana – Dodatak. Masnoće koje upotrebljavamo u ishrani, mogu se podijeliti u dvije skupine: čvrste i tečne (Vidjeti: Lipidi).

135 Na ovome mjestu bavimo se tekućim masnoćama tj. uljima, koje su na normalnoj temperaturi u tečnom stanju. Ulje dobijeno hladnim presovanjem iz lanenog sjemena najbolje je za naše svrhe jer sadrži dvije neobično važne za naše izlaganje – esencijalne masne kiseline. Te dvije esencijalne masne kiseline označavamo sa omega -3 i omega -6. Esencijalnim iz nazivamo zato što naš organizam nije u stanju da iz proizvede, pa se u organizam moraju unositi hranom. Ove oznake, omega -3 i omega -6 su najčešće, ali nisu jedine u stručnoj i naučnoj literaturi kojima se označavaju esencijalne masne kiseline. Postoje i derivati ovih esencijalnih masnih kiselina: Omega -3 esencijalna masna kiselina koja se još zovu i linolenska masna kiselina, ima i svoje derivate: - Stearidonska kiselina, - Eikosapentenska kiselina i - Dokosaeksanolna I omega -6 esencijalna masna kiselina, koja se još zove i linolna masna kiselina, ima svoje derivate: - Gama – linolnu i - Arahidonsku kiselinu. Da se malo pozabavimo ostalim nazivima za ove dvije esencijalne masne kiseline koji se upotrebljavaju u stručnoj i naučnoj literaturi. Prvo: razvijmo lanac C atoma koji u nizu sadrži 18 C atoma. C- C- C - C -C -C -C -C - C–C - C - C -C -C- C -C- C-C 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 Obratimo pažnju na prvi C atom označen brojem 1. Od njegovih 4 slobodnih valencija tri su već okupirane H atomima, dok se četvrtom valencijom vezuje za C atom vezan u lancu i označen brojem 2. Time su sve četiri valencije C atoma označenog brojem 1 okupirane i na tome mjestu dosta je problematična neka reaktivnost čitavog lanca od 18 C atoma. Prikazanu skupinu CH3 – nazivamo metilnom. Za posljednji C atom u lancu označen brojem 18 vezan je jedan atom kiseonika O sa jednom dvostrukom vezom i jedna OH skupina: H | H -C | H

O || ─C

Ova – COOH naziva se korboksilna skupina i označava da je čitava ova kompozicija – jedna kiselina. \ OH

Kod omega -3 esencijalne masne kiseline poslije ugljikovog 3. atoma postoji jedna dvostruka veza koja spaja ugljikove atome 3 i 4. Kod ove kiseline postoje još dvije dvostruke veze: između atoma C6 i 7 i 9 i 10. Omega -3 odnosno linolenska masna kiselina ima i nadimak alfa linolenska kiselina, kojoj je ime cis - w 3,6,9 – oktadekatrienoic kiselina, a skraćeno ime je: 18:3

136 ω 3 gdje je 18 broj ugljikovih atom, prvo 3 je broj dvostrukih veza i na kraju ω 3 označava mjesto gdje startuje prva (omega) veza. Zbog 3 dvostruke veze u lancu, te shodno i velikoj reaktivnosti ove esencijalne masne kiseline, ona se još označava i kao – supernezasićena masna kiselina. Ova se masna nezasićena kiselina može pisati i kao 18:3 ω 3. Gdje 18 označava ukupan broj ugljenikovih atoma u lancu te kiseline. Broj 3 je broj dvostrukih veza unutar tog lanca i na koncu ω 3 označava da se prva dvostruka veza nalazi na atomu C označenom brojem 3, te odatle i oznaka omega-3 masna nezasićena kiselina . Ima još oznaka za ovu kisleinu od kojih bi mogli navesti: ω3, ω-3, n3, n-3. Na početku rečenice n-3 postaje N-3. I itd. Postoji još jedna neobično važna nezasićena masna kiselina: linolna ili omega6. U ovoj kiselini postoje dvije dvostruke veze. Prva se nalazi na 6 atomu beojano od početka tj.od metilne skupine. Otuda i omega-6 i druga između 9 i 10 C atoma. Oznaka joj je 18:2 ω 6 što znači ukupno 18 C atoma 2 dvostruke veze i 6 je pozicija prve dvostruke veze – omega-6. Označava se kao linolna kiselina = NA = ω 6 = ω – 6, n6, n-6 itd.

POVRĆE

ARTIČOKA (ARTICHOKE) Cynara scolumus (Linné) – Compositae (Asteraceae) – Glavočike. Drugi nazivi: Artišoka, gardun, pitoma boca, ratičok - iz oblasti Mediterana. Ovaj oblik nije bodljikav i privedene je u kulturu tokom 15 vijeka. Nekada rijetka biljka sada je vrlo rasprostranjena u kultiviranom obliku širom Mediterana, a i drugdje gdje su zime blage. Gaji se kao povrće. To je velika, vrlo lijepa biljka, sa velikim, lijepim cvjetnim glavicama, mesnatim cvjetištem, mesnatim ovojnim listovima i sočnom bazom. Kao nedicinska droga služi list (Cynarae folium). Svježi listovi sadrže i do 82% vode. 100 grama svježeg lista cijeđenjem daje oko 30 ml soka. Sok sadrži dosta vitamina C, B1 i B2 kao i karotena. Od ostalih sastojaka valja spomenuti jedinjenja sumpora, fosfora, natrija, kalija, kalcija, željeza i mangana. Također sadrži inulina, lipida i proteida, kao i fiziološki najvažniji sastojak cinarin, koji je derivat kafeolkinske kiseline. Sadrži još i neke gorke principe /amara). Sok dobijen cijeđenjem ima jak, neobičan okus tako da ga je dosta teško popiti. Ali zbog negovih izvanrednih kvaliteta kada je u pitanju jetra, preporučuje se mješavina sokova: ¼ soka od artičoke + ¼ soka od šargarepe + 2/4 soka od jagoda. Artičoka se upotrebljava kao povrće za ishranu, ali zbog okusa koga smo naveli, sirova se ne jede. Kao ljekovita biljka, artičoka je blagoslovena za jetru, ali i inače.

137 Jedan primjer. Kod eksperimentalnih životinja kojima je otklonjen dio jetre, došlo je do brze regeneracije jetre, kada je u dietalnu prehranu životinja uvedena artičoka. Artičoka djeluje kao tonika na ćelije jetre i žučnu kesicu. Sprječava holestazu. To je hepatoprotektiv i antihepatotoksin. Djeluje kao i holeretik, holagog i holecistokinetik. Navedimo i neka druga svojstva artičoke izvan domena jetre. To je diuretik koji potpomaže eliminaciju uree, mokraćne kiseline i viška holesterola. Laksativno djeluje u slučaju zatovra stolice, te kao stimulans i aperitiv, te kao kardiotonik. Nijemci biljku vide kao holeretik (Blumenthal i dr. 1998), te da je treba primjenjivati kod dispeptičkih problema. Amerikanci /Peirce A., 1999) smatraju da gorki okus artičoke stimuliše sekreciju želučanog soka i dobru probavu. Cinarin se priznaje od američkih eksperata kao holeretik, te da pomaže ublažavanju dispeptičkih simptoma kao što su muka i gađenje, bol, povraćanje i nadimanje. Regenerator je jetre, što je i dokazano u eksperimentima na životinjama. Pored toga smatra se da cinarin djeluje u slučaju nefiritisa, te da snižava koncentraciju šećera u krvi. Francuzi (Valnet, 1972) iznosi podatke da je artičoka efikasna kod kongestije i insuficijencije jetre. Također za drenažu jetre i žučne kesice. Leclerc H. (1983) iznosi podatke da atričoka djeluje kao tonik na ćelije jetre, jača funkcije i na koncu vrši detoksifikaciju jetre. Artičoka se s uspjehom primjenjuje kod žutice i ciroze jetre. Artičoka se odlikuje i drugim pozitivnim osobinama kojima se bavimo na drugome mjetu (Hasanagić, 1988. i 2000.). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monogrphs., 1988. Američko izdanje str. 84. Kontraindicirana je kod osoba koje su alergične ne samo na artičoku već i druge glavočike (Compositae). Također i kod obstrukcija žučnih kanala (Blumenthal i dr. 1998). Kod primjene krenimo od najjednostavnijeg slučaja: 2 svježa lista artičoke preliti sa 2 dcl ključale vode, promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 10-15 minuta. Popiti takođe 10-15 minuta prije tri glavna obroka. Svježe iscijeđeni sok miješan sa sokom od mrkve i sokom od jagode. 100-150 ml u tri dijela između obroka. Tinktura artičoke: 3 puta dnevno po 30 kapi prije jela, 15 min. prije jela. Sirup cinare s medom: 2 puta dnevno po supenu kašiku između obroka. Posebno se preporučuje kao proljetno povrće upotrijebiti artičoku na jedan od preloženih načina. Način primjene 2 svježa lista artičoke preliju se sa 2 dcl. ključale vode, nakon 10 minuta se procijedi. Pije se prije svakoga jela.

CRNA ROTKVA Raphanus niger – Cruciferae (Brassicaceae) - Krstašica Drugi nazivi: arapka. Uporebljava se korijen rotkve koji je zadebljao, različitog oblika, najčešće okrugao, pokriven crnom korom. Nalazište biljke Uzgaja se u kulturi u povrtnjacima. Osnovni hemijski sastojci korijena: sadrži sumporno etarsko ulje – rafanol, zatim sumporne heterozide od kojih i potječe ljutina, dosta minerala: mangenzija, kalija, natrija, vitamina B, C i E.

138 Svojstva biljke Ljekovita biljka posebno za oboljenja jetre. Upotrebljava se svježa. Što je svježija i ljuća to je bolja. Ima svojstven, pomalo oštar miris. Okus je oštar, manje–više ljut i ugodan. To je je tipičan holecistokinetik jer izaziva kontrakcije žučne kesice (Limaire i Loeper). Služi za liječenje žučnih kanala, upala žučne kesice, te kod stvaranja žučnih kamenaca i pijeska. Potpomaže izlučivanje žuči. Stimuliše rad ćelija jetre. Osim toga, diuretik je, aperitiv, digestiv i sedativ. Sredstvo je protiv skorbuta, respiratorni tonikum, antialergen i sl. Indikacije Zapaljenje žučne kesice (Holecistitis), žučni kamenci (Holelitijaza; Grumme), insuficijencija jetre. Oligurija, dispepsija, problemi sa respiratornim organima (hrončni brohitis, astma), kosotoblja, reumatizam, artritis hronični (Schrader), alergije i skorbut. Način primjene Oguliti od kore, sitno naribati i iscijediti sok, 20 do 50 grama dnevno. Kod težih oboljenja jetre i žuči, te kod kamenca u žučnoj kesici 100 do 400 grama dnevno na slijedeći način: narednog dana povećava se doza za 50 grama i tako svaki dan do 400 grama. Zatim se doza smanjuje sa 50 grama svaki dan do 100 grama. Ukoliko se za tih 14 do 15 dana stanje potpuno ne popravi, treba napraviti pauzu od 10 do 15 dana da se brubrezi odmore, pa ponoviti kuru. Možda je ipak ovaj sok najbolje uzimati na sljedeći način, ma o kojoj se količini radilo: sok iscijediti ujutro, staviti ga u flašu, pa u toku dana otpijati pomalo dok se sve ne popije. Sok se ne smije soliti. Za one koji imaju ma kave probleme sa jetrom i žuči, zaključeno sa cirozom jetre, preporučuje se gotovo svakodnevna upotreba salate; jednaki dijelovi rotkve i svježeg kupusa koje treba naribati, zakiseliti limunovim sokom, dodati dovoljno čistog maslinovog ulja i sasvim malo morske soli, još bolje nimalo. Dobro izmiješati i okus dotjerati limunovim sokom. Primjena u narodnoj medicini Široka je primjena rotkve u narodnoj medicini. Jedan recept koji se može primijeniti kod oboljenja jere: rotkvu sitno nastrugati i izmiješati sa istim dijelom meda, najbolje od ružmarina. Ostaviti preko noći. Ujutro iscijediti nastali sok. Uzimati po supenu kašiku tri puta dnevno, poslije jela. Ovaj sok odličan je i za liječenje disajnih putova. Napomena Zbog hemijskog sastava crne rotkve, ne smije se upotrebljavati kod upalnih stanja želuca i crijeva. U bilo kojem obliku da se uzima, rotkvu ne treba soliti. Ako se miješa sa drugim povrćem, onda je dozvoljeno samo malo soli, još bolje nimalo. I još nešto: nikada ne uzimati rotkvu i pivo.

BUNDEVA Cucurbita pepo (Linnè) – Cucurbitaceae - Bundeve. Drugi nazivi: bijela bundeva, buča, dumlek, misirača. Bundeva je jednogodišnja biljka. Ima puzavu i preko 10 metara dugu stabljiku. Duž te duge rebrste i bodljikave stabiljike izbijaju pokrajne stabljike. Duž stabljika izbijaju zlatno-žuti cvjetovi iz pazuha veliih srcolikih, jako hrapavih listova. Cvjetovi su istovremeno muški i ženski. Muški cvjetovi su veći od ženskih. Da bi se dobio veći plod, velika bundeva, treba otkinuti vrh stabiljike i to u vrijeme kada izbije četvrta pokrajna stabljika, odnosno četvrti pokrajni izdanak iz glavne stabljike. Tada plod odosno bundeva obično naraste do 10, a često i 15 kg i više. Biljka cvjeta u julu i avgustu, a sazrijeva u septembru i oktobru. Budneva na kraju se ovdje misli: plod je okrugao, malo udubljen, izvana sivkasto bijel. Ako se razreže ima lijepu narančastu boju. Mesnata je i sočna, okusa blagog i slatkastog. U šupljini, unutar budneve ima mnogo sjemenki.

139 Upotrebljava se plod (Cucurbita fructus), a kao droga sjeme, odnosno košpice (Cucurbitae semen, peponis). Sjeme, čim se izvadi, treba očistiti od onog vezivnog tkiva koje spaja košpice, oprati i što prije osušiti da se ne ukvari i izgubi ljekovitost. Sjeme treba čuvati neoljušteno i dobro zapakovano na hadnom mjestu. Ako se sjeme oljušti, onda se mora što prije upotrijebit,i jer će inače i u tom slučaju izgubiti ljekovitost. Ljuska sjemena je debela i žilava. Ona okružuje jezgru koja je takođe okružena tankim i mekanim tegumenom zelenkaste boje koji je dobro priljubljen uz jezgru. Kada se jezgra upotrebljava kao ljekovito sredstvo, npr. za istjerivanje nametnika iz probavnog sistema, nikako se ne smije skinuti, odnosno odstraniti taj tanki i mekani tegumen. Nalazište biljke Postojbina biljke je Meksiko, odakle je prenesena u Evropu. Prvi je spominje Kolumbo još 1442. godine koji je bundevu prvi put upoznao na Kubi. U Evropi se spominje tek nakon Kolumbovog povratka. Treba napomenuti da tikvice koje takođe upotebljavamo u ishrani., potječu iz Indije. Bundeva se odomaćila u Evropi. U našim krajevima uzgaja se svukuda, po vrtovima i njivama u velikom broju sorti. Budnevu je najljepše gledati kao međuusjev u kukuruzu. Osnovni hemijski sastojci biljke Hemijske sastojke budeve možemo podijeliti u dva dijela: prvo, sastojci koji pripadaju „mesu” odnosno pulpi lijepe narančaste boje koja se vidi kada se bundeva rasječe, sadrži najviše vode - i do 93%. Ona lijepa narančasta boja potječe od kartenooida, od kojih je najvažniji β- karotin iz kojega, cijepanjem njegovog molekula, nastaju 2 molekule vitamina A. U pulpi ima i nešto malo bjelančevina (do 1%), oko 5% bezazotnih materija, nešto malo ulja, vitamina C, enzima i mnogo manganovih soli (Tucakov). Također sadrži vitamine B1, B2 i B3. To je u pulpi. Sjemenke sadrže oko 24% težine ljuske i 76% težine jezgre. U jezgri najviše ima masnih ulja - i do 50%, od čega 70-85% otpada na gliceride nezasićenih masnih kiselina tzv. esencijalnih masnih kiselina: linolenske, linoleinske i oleinske. Ostatak otpada na gliceride zasićenih masnih kiselina: palmitinske i stearinske. Ulje također sadrži i sitosterina. Sjemenke, odnosno jezgra, sadrže i smole, askorbinske kiseline, vitamina B1, karotanoida i organskih kiselina, te velike količine bjelančevina, šećera i lecitina. Sadrži i minerale, posebno selen. Svojstva biljke Meso od bundeve pripremljeno na razne načine predstavlja odličan regulator želuca i jetre. Odličan je i laksativ. Poboljšava i pojačava motornu funkciju crijeva. Bundeva je i vrlo hranljiva, dobar nutritiv i sedativ. Djeluje i kao diuretik. Što se tiče sjemena, tačnije rečeno jezgre, najvažnije djelovanje je kao anthelmintica, sredstvo protiv crijevnih parazita, koje niti je toksično niti iritira sluznice probavnih organa. Indikacije Meso, da ponovimo, pripremljeno na razne načine, npr. pečeno na različite načine kao što su pečena bundeva, osim što je vrlo prijatna za jelo, djeluje kod insuficijencije jetre, a posebno kod različitih upala i sličnih pojava kod organa za probavu hrane, počevši od gastritisa, enteritisa, dizenterija, zaključno sa kolitisima. Odlično djeluje i kod hemoroida, konstipacija i dispepsija različitih tipova. Mora se navesti da je konzumiranje bundeva odlično kod astenije i fizikalne i intelektualne, da se može preporučiti i diabetičarima koji nisu na inzulinu, te kod nesanice. Odlično je i kod upalnih procesa urinarnog sistema. Sjeme se, tačnije jezgra, upotebljava za istjerivanje stomačnih parazita: pantljičare, askarisa (velike dječije gliste) i ostalih nematoda iz probavnog sistema.

140 Način primjene “Meso” budneve priprema se na razne načine. Jedan od tih načina, ujedno i najjednostavnije je – pečena budneva: bijelu budevu valja rasjeći i očistiti od sjemena. Zatim je isjeći na veće komade. Pleh za pečenje malo namazati puterom ili uljem i komade staviti na njega. Peći u pećnici. Kada su komadi ispečeni, posuti iz s malo šećera i ovlaš zamirisati vanilom. Može se služiti i toplo i hladno. Ovo je samo jedan od načina pripreme budneve a ima ih mnogo. Sjeme bundeve za istjerivanje stomačnih parazita-treba znati osnovno pravilo da se ne smije ukloniti sivkasto-zelena kožica s jezgre. Valnet (1977) preporučuje se da zdrobi 30-50 grama jezgra bundeve i izmiješa s medom. Ovu količinu treba pojesti na prazan želudac u 3 dijela svakih ½ sata. 1 sat kasnije, popiti neki purgativni čaj koji se dobije na slijedeći način: Supenu kašiku kore frangule (Rhamnus frangula) preliti sa 2 dcl vode. Lagano kuhati 2-3 minute, tada dodati 1 supenu kašiku lista sene (Cassia augustifolia) i ostaviti poklopljeno 10 minuta. To je doza za odrasle. Za djecu odgovarajuće smanjiti dozu. Drugi način je po Turovoj (1974): jezgre sa očuvanom sivkasto-zelenom kožicom u količini od 300 grama za odrasle zdrobiti u avanu. Zatim u malim porcijama od 10-15 kapi dodavati vodu uz intenzivno miješanje. Količina vode na kraju treba biti 50-60 ml. Da bi se poboljšao okus dodati i jednu kašiku meda. Ukupnu količinu uzeti na prazan želudac u toku od 1 sata po 1 čajnu kašikicu. Sačekati nakn toga 2 sata, pa uzeti Mg-sulfat u količini od 15 do 30 grama rastvoren u vodi. Nakon ½ do 2 sata očistiti će se crijeva. Za djecu od 10-12- godina upola manja doza, a od 5-7 godina 100 grama i td.

KROMPIR (POTATOES) Solanum tuberosum (Linné) - Solanaceae - Pomoćnice Drugi nazivi: krtola, krumpir, krompijer, podzemljica Krompir je nezamjenjiva hrana, izvrstan lijek, a može biti i jak otrov. Potječe iz Čilea i Perua, odakle je krajem 16. stoljeća prenesen u Evropu. Oko primjene krompira kao i kukuruza u ishrani, bilo je u to vrijeme različitih diskusija i otpora. Nije to ni čudo. Uvijek je tako kada se uvodi neka novotarija. No, uskoro je krompir pokazao svoje pravo lice. Praktično, zahvaljujući krompiru, nestalo je gladi. Zahvaljujući opet krompiru, nestalo je jedno oboljenje koje se naziva skorbut. Nalazište biljke Vjerovatno nema ni jedne zemlje u svijetu u kojoj postoje uslovi za uzgoj krompira, a da ga ta zemlje ne uzgaja u velikoj količini. Zahvaljujući tome, danas je u svijetu poznato oko 1800 varijeteta i sorti krompira. Osnovni hemijski sastojci biljke Upotrebljava se podzemni dio biljke, tzv. Krtola koja sadrži najveći dio vode - i do 75%. Najvažniji hemijski satojak krompira je skrob kojega u prosjeku ima oko 21%, što znavisi od sorte. Sadrži šećer i dekstrin, proteide i lipide, mineralne soli, masna ulja, vitamine C i K i neke vitamine Bkompleksa (B1, B6, B5, B9). Najveći dio ovih materija nalazi se neposredno ispod ljuske. Zato je najbolje krompir kuhati neoljušten. Ako se već guli, onda ga gulite što tanje. Od mineralnih soli najviše je zastupljen kalij: jedan kilogram krompira unese u organizam oko 5 grama kalija. Zatim slijede; natrij, kalcij, magnezij, oligo, odnosno mikroelementi: željezo, fosfor, bakar, sumpor i mangan. U kori krompira nalazi se i jedno toksično jedinjenje koje se zove solanin. Solanin je termolabilan i razara se kuhanjem. Međutim, klice krompira sadrže daleko veću količinu solanina. Proklijao krompir mora se oguliti i mjesta gdje su se pojavile klice odstraniti dubljim

141 zarezivanjem u krtolu. Potrebno je napomenuti, pogotovu zato što se o tome ne vodi dovoljno računa, da sa proklijanim krompirom valja biti naročito obazriv, jer su zabilježeni ne samo teška trovanja već i smrtni slučajevi zbog trovanja solaninom koji se nalazio u proklijalom krompiru. Svojstva biljke To je energetska hrana koja se dozvoljava i dijabetičarima, jer može zamijeniti hljeb. Lako je svarljiv i može se preporučiti kao vrlo prikladan za funkcije organa za varenje, pogotovu u slučaju kakvih oboljenja, kao što su čir na želuci ili dvanestopalačnom crijevu. Svjež sok iscijeđen iz nastruganoga krompira, u mnogim slučajevima je pomogao da se izliječi čir želuca ili dvanaestopalačnog crijeva. Sok, također, djeluje kao diuretik i antispazmodik. Indikacije Dijabetes, kojeg treba pomenuti samo radi toga što krompir može zamijeniti hljeb. Inače se upotrebljava za održavanje dobrog zdravstvenog stanja. Što se tiče soka treba navesti gastritis, te čir želuca i dvanaestopalačnog crijeva. U odnosu na jetru upotrebljava se kod svih oboljenja, kao i kod žučnih kamenaca. Glikozurija i dijabetes. Način primjene: Svjež sok od krompira: uzima se 200 do 300 grama podijeljeno u 4 do 5 doza u toku čitavoga dana. Preporučuje se izmiješati sa sokom od mrkve, limuna ili s medom. Ova kura sa sokom od krompira treba da traje oko 1 mjesec u slučajevima oboljenja jetre, žučnih kamenaca, heparaciditeta želuca, čira želuca i duodenuma, dijabetesa. Primjena u narodnoj medicini Obično se kaže da je krompir sirotinjska hrana. Nekada je zbog toga bio vrlo cijenjen lijek u narodnoj medicini. Napomena Jela od krompira se ne smiju nipošto podgrijavati, a kamoli upotrijebiti sljedeći dan.

KUPUS (CABBAGE) Brassica oleracea (Linné) – Cruciferae(Brassicaceae) Drugi nazivi: kapusta, broskva, brašljica, okrat „U jedostavnom leži sve” – Paracelsus Kupus se razvio iz svojega prvobitnoga oblika–divljeg kupusa. Dugogodišnjim uzgajanjem razvile su se različite baštanske odlike sa smotanim listovima: kupus, kelj, zatim odebljalim i mesnatim korijenjem kao što su rotkva, koraba, ili cvatovima kao što je prokula. Ovdje se govori o kupusu. Kada se kaže ta riječ, svi znaju o čemu se radi. Kupus se u našoj zemlji gaji na velikoj površini, pa tako spada u vodeće kulture u ishrani. Hemijski sastav kupusa Kupus sadrži vode od 84 do 91%. Ali postoje druge visokovrijedne materije. Neki prosjek tih materija mogao bi se dati na osnovu slijedeće analize: 100 grama kupusa otprilike sadrže 3 grama proteina, 6 grama glucida, 0,3 grama lipida, 50 mg. kalcija, 50 mg fosfora, 1 mg željeza, 80 mg vitamina C, 0,15 mg vitamina B1, 0,12 mg vitamina B2, 0,60 mg vitamina PP, 0,50 mg provitamina A, 2183 U1 vitamina A (I Institut national d'hygiene France). Također u kupusu, otopljenu u lipidima, pronađen je vitamin U (antiulcus) i vitamin D2 – antirahitični. Pronađeni su i natrij, kalij, magnezij, hlor i sumpor, kao i oligoelementi: mangan, bakar i jod. Svojstva biljke Već je Dioskorid ocijenio da je kupus zdraviji ako se jede svjež. Katon Stariji hvalí kupus kao nazdravije povrće, te opisuje efekte kupusa: protiv mamurluka, diuretik, protiv kolika, laksativ i dr. Još je zanimljiviji primjer Portugalca Vasco de Game, koji je jednom prilikom na svojim putovanjima izgubio više od polovine posade zbog loše ishrane, odnosno skorbuta. S druge strane, Englez

142 James Cok dao se ubijediti da na putovanje ponese 60 bačvi kiseloga kupusa. Rezultat je bio očevidan: nije izgubio niti jednog člana posade. Odavno se primijetilo da je kupus u svježem stanju, sirov ili kiseo, ljekovit, dok se kuhanjem ta ljekovitost gubi. O ljekovitim svojstvima svježeg kupusa moglo bi se pisati naširoko. O tome su napisane monografije. Ovdje se valja zadržati samo na onim osobinama kupusa koje se odnose na jetru i žučnu kesicu. Interna upotreba kupusa kod ciroze jetre praćena ascitesom, prema prof. L. Binetu, preporučena je primjenjena kura sa kupusom u tretmanu cirotičnoga ascitesa i došlo se do slijedećega: kura se sastoji u davanju svježega kupusa u dozi od 300 do 400 grama dnevno, najprije nekuhanog, zatim polukuhanog. Nakon toga je stanje bilo sljedeće: poslije latentnog perioda došlo je do primjetnog povećanja izmokravanja, zatim potpunog povlačenja ascitesa i edema, odnosno otoka. Kod ciroze jetre primjenjuje se kura sa kupusom na isti način kao i kod ascitesa. U oba slučaja može se davati svježe iscijeđeni sok od kupusa. Kupus, odnosno svježi listovi, pokazuju sposobnost revulzije, tj. odvođenja i raspoređivanja sokova i krvi. Doprinose smirivanju bolova i njihovoj eliminaciji u slučaju hepatičnih kolika, kongestije jetre, problema sa žučnom kesicom, isuficijencije jetre i sl. Indikacije Ascites, ciroza jetre, hepatične kolike, kongestija jetre, insuficijencija jetre, upala žučne kesice, dijabetes u vezi sa poremećajem funkcije jetre i dr. Kupus je tipična biljka za jetru, kao i crna rotkva, maslačak, zlatnica, artičoka (vidjeti tamo) i sl. Način primjene Svoje ljekovito djejstvo kupus, u prvom redu, pokazuje u svježem stanju, bilo da se radi o običnom kupusu ili kiselom. U slučaju bilo kojeg oboljenja jetre najbolje je piti svježe iscijeđeni sok kupusa u dozi do 400 mililitara dnevno. Drugi način primjene svježeg kupusa je u vidu salata, najbolje izmiješan sa nekom drugom biljkom sličnog djejstva kao što je npr. crna rotkva, hren (vidjeti tamo) i slično. Jedna takva salata za održavanje dobroga stanja jetre, i inače za održavanje dobre zdravstvene kondicije, pripravlja se na slijedeći način: jedna polovina glavice kupusa srednje veličine izriba se na sitne rezance, isto tako i jedna crna rotkva. Po ovome se nastruže korijen hrena srednje veličine, doda malo morske soli, maslinovog ulja po volji i malo jabukova sirćeta, također, po volji. Sve se ovo dobro izmiješa. Količina je dovoljna za četveročlanu porodicu. Uz ovu salatu ne preporučuje se piti pivo. Napomena Kod uzimanja soka od kupusa, često dođe do neprijatnoga nadimanja u stomaku, što stvara poteškoće bolesnicima na jetri. U tome slučaju, doza koja se rasporedi u toku čitavoga dana uzima se u manjim obrocima, pri čemu je dobro uvijek izgrickati 10-15 sjemenki kima. Kuhani kupus u bilo kojem obliku, posebno kao naša nacionalna jela, sarma i podvarak, kontraindiciran je kod bilo kojega oboljenja jetre.

MASLAČAK (DANDELION) Taraxacum officinale (Webb) – Compositae (Astaraceae) - Glavočike Drugi nazivi: radič, žučanik, mljekača, salatuša. Maslačak je trajna zeljasta biljka visine do 30 centimetara. To je tipična korovska biljka, ali je zato, kao i mnoge druge korovske biljke, vrhunskih ljekovitih osobina. Ima ga svukuda, pa se u proljeće čitava polja žute od procvjetalog maslačka. Upravo zbog toga što se može svuda naći, pa čak i na visokim planinama, jako varira po oblku i podvrstama. Maslačak ima snažan, razvijen korijen u obliku vretena, ali sa malo bočnih izdanaka. Iz korijena izbija lisna rozeta sa dugoljastim nazubljenim listovima koji su polegli po zemlji, jer maslačak nema stabiljike. Mnogobrojne

143 cvijetne drške su šuplje i na njihovome kraju nalazi se cvat jarko žute boje, koja se noću ili za vrijeme kiše zatvara. Cvjeta od aprila do jula. Sjemenke su u obliku padobrana koje vjetar razduva na sve strane. Kao droga najviše se cijeni korijen (Radix taraxaci) prikupljen u jesen i osušen. Osušeni korijen nema mirisa, okusa je gorkoslatkastog. Osim toga, kao droga služi i čitava biljka (Herba teraxaci) prikupljena prije i u toku cvjetanja, kao i sami cvjetovi (Flores Taraxaci). Međutim, najbolje je maslačak prikupiti u rano proljeće, kada se tek tu i tamo pojave žuti cvjetovi. Treba ga izvući zajedno sa korijenom, otkinuti donje listove i odmah upotrijebiti (Radix Teraxaci cum herba). Svi dijelovi biljke imaju mnogo bijelog mliječnog soka koji i sadrži najviše ljekovitih materija. Sok uopće nije otrovan kako se često misli, pa prema tome ni čitava biljka. Nalazište biljke Jedan je od najraširenijih korova, koji raste svuda, naročito gdje ima vlage. Osnovni hemijski sastojci biljke Sadrži triterpenska jedinjenja (teraksasterol, tarakserol, homotaksasterol, beta-amirin, androsterol), sterine, beta-sisterin, stigmasterin, holin, taraksol, levulozu, nikotinsku kiselinu, nikotin-amid, naročito u jesen, inulina. Sadrži vitamine A, B i C, karotinoide, triterpenske alkohole i dr. Također sadrži i mnogo željeza, magnezija, fosfora, silicija, natrija, sumpora, mangana, te nekih enzima. Svojstva biljke Često se može čuti sljedeće: gdje je sve zakazalo, maslačak neće. To je jak diuretik, a Francuzi ga zovu pissenlit - onaj koji tjera na mokrenje. Odličan je čuvar funkcija jetre, upotrebljava se i kod kamenaca u žučnoj kesiciholelitijaza. Posjeduje i druge osobine kao: gorki tonik, sredstvo za pročišćavanje krvi, protiv skorbuta, itd. Indikacije Kongestija jetre, insuficijencija jetre, hepatitisi, holelitijaza, hepatične dermatoze, atonija žučnih putova, hiperholesterolemija, hemoroidi, anemije, oligurije, insuficijencija bubrega, konstipacija, enterokolitis, skorbut, astenija itd. Stimulator. Način primjene Prednost svakako treba dati svježoj biljci. Mlade listove zajedno s korijenom treba dobro oprati, a zatim sitno isjeckati, malo osoliti, zakiseliti limunom, dodati maslinovoga ulja, dobro promiješati i ostaviti da stoji 3-4 sata. Potom upotrijebiti kao prijatnu, pikantnu, pomalo nagorku salatu. Ili, u proljeće prikupiti jednake količine maslačka i cikorije (vidjeti tamo), koji u proljeće dosta i sliče. Spremiti isto kao i salatu od samoga maslačka. Ili: 50 grama korijena i lista kuhati u litri vode 2 minuta. Ostaviti 10 minuta, procijediti i piti čajnu šolju prije svakoga jela, nezaslađeno. Još: u jesen iscijediti iz korijena 100 grama soka, dodati 18 gr 90% alkohola, 15 grama glicerina i 17 grama vode. Uzimati 1-2 supene kašike dnevno za poboljšanje cjelokupnog stanja jetre (Bissemoret). U jesen ili proljeće prikupljeni korijen dobro se očisti, razreže i osuši. Suh korijen može se ispeći i samljeti pa upotrijebiti kao zamjena za kafu. Još je bolje ako se prikupe jednaki dijelovi korijena maslačka i cikorije, očiste, osuše, ispeku i samelju, a zatim upotrebljavaju kao zamjena za kafu kod oboljelih od jetre. Inače, ova „kafa” treba se češće upotrebljavati i kod potpuno zdravih ljudi radi održavanja dobrog zdravstvenog stanja. U praksi iz korijena maslačka dobija se gusti ekstrakt (Extractum Taraxaci spissum) koji je glavna ljekovita komponenta za dobijanje odgovarajućih tableta. Primjena u narodnoj medicini „Maslačak pomaže još i protiv bolesti u stomaku i crijevima, u plućima, u crnoj džigerici, a tako isto liječi šuljeve, pa onda još i hipohondriju, bledilo i mnoge druge bolesti”. (Vasa Pelagić) Maslačak se kao ljekovita biljka upotrebljava od 10. stoljeća. Grci i Rimljani nisu poznavali njegova ljekovita svojstva. „Pićem svježe izgnječenog soka od maslačka popravlja se porušeno

144 zdravlje i tamo gdje je bila svaka nada izgubljena” - Sadik Sadiković. Ne upuštajući se u detalje za šta se sve maslačak može upotrijebiti, ostaje činjenica da se u narodnoj medicini upotrebljava za liječenje jetre i žuči. - Oficijelan korijen prema B.P.C. (1949). - Prema Brit. Herb. Pharm. (1983) list i korijen: Diuretik. Laksativ. Holagog. Antireumatik Indikacije: Holecistitis. Žučni kamenci. Žutica. Atonična dispepsija sa konstipacijom. Mišićni reumatizam. Oligurija. - Prema njemačkoj komisiji E herba i korijen: Holeretik. Diuretik. Stimulator apetita str. 118-120.

REUM ILI RABARBARA Postoji više vrsta iz ovog roda: Rheum officinale (Bail). Rehmum palmatum (Linné), Rheum rhaponticum (Linné) i slično. Sve se upotrebljavaju kao ljekovite biljke sa približno istim ili sličnim svojstvima. U tome pogledu vlada velika šarolikost; u literaturi jedn idaju prednost jednog vrsti, drugi drugoj. Ne upuštajući se u te finese, ostanimo kod toga da sve vrste reuma jednako ljekovito djeluju. Drugi nazivi: raved, rapontik, reobarbar, ruved. Reum je višegodišnja zeljasta biljka kod koje neke vrste imaju visinu i do 2 metra. Korijen je mesnat, sočan i podsjeća na korijen rotkve. Ali iz njega na sve strane izbijaju sitni, tanki i tamni korjenčići. Iz korijena izbija mesnata peteljka koja je šuplja i sa mnogo bočnih listova. Biljka obično cvjeta u junu. Za drogu se prikuplja korijen (Radix Rhei). U zavisnosti od vrste, miris droge je manje-više neugodan, okus svojstven, gorak i neugodan. Nalazište biljke Biljka potječe iz visokih predjela Azije, Kine i Tibeta, odakle ju je najvjerovatnije donio Marko Polo u Evropu. Dosta se uzgaja, posebno vrsta Rheum rhaponticum, i to u Francuskoj, SSSR-u, Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj. U tim uslovima voli dobru vrtnu zemlju. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga, odnosno korijen reuma, sadrži derivate tanina i antrahinona, uglavnom, kao glikozide; taninglikozide i antrahinon glikozide. Od prvih treba navesti glikogalin, tetrarin. Od antrahinona, odnosno glikozida narahinona, hrizonfanein, reohrizin. Pri razgradnji ovi spojevi uvijek daju i glukozu. Ovdje treba još spomenuti i druge spojeve: reumemodin, rein, direin i rabarberon. Svojstva biljke Prema nekim podacima (Georges Beau), reum je još prije 5000 godina bio poznata ljekovita biljka u Kini. Smatran je za čudotvoran lijek koji obnavlja organizam. Gotovo da je mogao da ide rame uz rame sa ginsengom, ali se već tada znalo da ga treba upotrebljavati sa oprezom. Čuveni arapski ljekar Ibn-Sina, bolje poznat kao Avicena, primjenjivao ga je kod krvavljenja iz materice, astme, bolova različitog porijeka, ujeda zmija, za stomak i bolove u jetri. (Ibn Al-nefis). Danas se pouzdano zna da djeluje kao holagog, purgativ i laksans, aperitiv i tonik. Indikacije Insuficijencija jetre. Anemija. Atonija želuca, zatvor, odnosno konstipacija, hronična dijareja i dizenterija. U većoj količini djeluje kao sredstvo za otvaranje u manjoj kao sredstvno za zatvaranje. Način primjene 2 do 5 grama korijena (prema uzrastu) preliti sa 2 decilitra ključale vode. Nakon 10 minuta procijediti. Pije se prije dva glavna obroka kao holagog i laksativ. Primjena u narodnoj medicini Narodna medicina upotrebljava korijen i mesnatu peteljku lista. Listovi sadrže veće količine oksalne kiseline, što nije ni malo

145 bezazleno. Oksalna kiselina vezuje kalcij iz organizma u kalcijoksalat, teško topivu so. Ovo dovodi do deficita kalcija, odnosno dekalcifikacije organizma. Kalcij okalat u bubrezima, kao bubrežni kamenac, može izazvati krvavljenja iz bubrega, a eliminacija ove vrste bubrežnih kamenaca zahtijeva izuzetne napore. Mesnate peteljke, posebno korijen, sadrže vrlo malo oksalne kiseline pa se zato i upotrebljavaju. Vjekovno narodno iskustvo nadošlo je na ovu činjenicu koju je nauka kasnije i potvrdila i dala svoje objašnjenje. Narodna medicina reum upotrebljava kao tonik, blag laksans i blag diuretik, čije se djestvo pokazuje tek nakon 10-tak sati po upotrebi.

REISHI GLJIVA – Hrastova sjajnica Ganoderma lucidum (Leyss. ex Fr.) Karst – Polyporaceae Ganodermataceae. Drugi nazivi: ling shi, reishi (japanski), sveta gljiva. Gljiva raste na deblima listopadnog drveća, hrasta i kestena, a posebno na panjevima tog drveća. U Kini i Japanu poznata je preko 4000 godina, naročito kao ljekovita gljiva za mnoga oboljenja jetre, bubrega, želuca, astme i bronhitisa, artritisa, poremećaja sna, povišenog krvnog pritiska, a u novije doba protiv hepatitisa, čira želuca i dvanestopalačnog crijeva, te kao tonikum i antitoksični agens. U tradicionalnoj kineskoj medicini zauzima jedno od vodećih mjesta isto kao ženj-šenj, te je kao i ženjšenj upotrebljavan kao „eliksir života” na dvoru caraimperatora. Po kineskoj tradicionalnoj medicini gljiva važi kao glavni tonikum koji donosi i pojačava tzv. Qi energiju koja pojačava otpornost prema bolestima i stresovima, a produžava život. Iako je gljiva bila poznata u Kini i Japanu i prije 4000 godina, na Zapadu su njeni kvaliteti kao ljekovite biljke upoznati mnogo kasnije. Tako u knjigama o gljivama, sasvim novog datuma (npr. G.Pace: Atlas gljiva, 1977) doslovce stoji: Nedvojbeno je štetna gljiva, tako da drvo pod njom redovito istruli! Znači, misli se na drvo. Pa i samo živo drvo ne istruli, već panj toga drveta ako se na njemu nađe ova gljiva. Nalazište gljive Uspijeva uglavnm po čitavom svijetu: Kina, Japan, Evropa, Amerika. Svojstva gljive Na prvome mjestu treba navesti da gljiva djeluje kao imunostimulator i imunomodulator. Znači da stimuliše Interleukin 12. Inače interleukin je jedan protein koji nastaje u organizmi i koji tako djeluje da reguliše intenzitet i trajanje imuno odgovora organizma. Također utječe na stvaranje interferona u tijelu. Ovaj pak sa svoje strane pomaže u likvidaciji iz organizma HBV i HCV. Također stimulira stvaranje gama-interferona, aktivira makrofage, fagocite odnosno fagocitozu, umnožavanje limfocita. Osobina mu je i da djeluje protiv raka, jer umanjuje umnožavanje ćelija tumora. Što se tiče jetre djeluje kao holeretik, holagog, hepatoregenerator, također protiv toksina jetre (anti hepatotoksik). Snižava koncentraciju bilirubina u krvi koja se javlja zbog oštećenja jetre. Poznate su antivirualne osobine ove gljive, čak u protiv takvih virusa kao što su: HBV, HC i HIV. Kada smo već kod jetre, treba reći da normalizira stanje enzima jetre, djeluje kao hepatoprotektiv, štiti jetru od ciroze jer umanjuje sadržaj kolagena u jetri kod ciroze.

146 Gljiva se kao ljekovita u Kini i Japanu upotrebljava zaista za veliki broj oboljenja i poremećaja u organizmu. Tako, naprimjer, što se tiče centralnog nervnog sistema (CNS) gdje djeluje na sprečavanje bola, sedativnim i antikonvulzivnim svojstvima. Interesantno je reći da snižava povišeni sadržaj šećera u krvi, kao i povišeni sadržaj holesterola. Naučne studije su pokazale takođe izravno djelovanje na bakterije, te kao antioksidant, kardiotonik, pektorancija. Bilo bi zaista šteta izostaviti podatak da se gljiva i preparati gljive mogu upotrijebiti i kod duodentalnih čireva, muskularnih distrofija, pa čak i kod Alzheimerove bolesti. Ovdje bi trebali navesti da gljiva spada u sami vrh ljekovitih biljaka protiv hepatitisa C. Način upotrebe Upotrebljava se u vidu tableta, kapsula, koncentriranih kapi, standardiziranih ekstrakt tinktura, takođe u supama ili osvježavaućim pićima. Tablete, obično od 1 gram po tableti: 3 tablete 3 puta dnevno. Tinktura 1:5 u 20% alkoholu - 3 supene kašike 3 puta dnevno. U prah samljevena gljiva uzima se u količini od 3-6 grama razdjeljeno u tri doze kod hroničnog oboljenja, odnosno 9-15 grama takođe u tri jednake doze kod akutnog oboljenja.

ROTKVA POVRTNICA (RADISH) Raphanus sativus (Linné) – Cruciferae (Brassicaceae) - Krstašice Drugi nazivi: andrkva, rodakva, rotkva, vrtna redakva. Rotkva ima mesnat korijen koji u uzgoju ima razlličit oblik, uglavnom okrugao. Boja korijena se mijenja od bijele, ružičaste do zelene. Stabljika je uspravna i šuplja, sa listovima različitog oblika. Cvjetovi su svijetloljubičasti ili bijeli. Pretpostavlja se da je ova biljka, zajedno sa bijelim i crnim lukom, bila glavna hrana radnicima koji su gradili čuvenu Keopsovu piramidu, za šta ima dosta dokaza u slikovitim prikazima u grobnici. Miris korijena je specifičan, pomalo štar, što je svojstveno svim biljkama iz porodice Cruciferae. Okus je prijatan, manje - više oštar. Nalazište biljke Uzgaja se u kulturi, u mnogo različitih sorti. Osnovni hemijski sastojci biljke Korijen sadrži etersko ulje koje se zove rafanol, kao i crna rotkva (vidjeti tamo). Zatim mineralnih soli: magnezija, sumpora, joda. Sadrži vitamine B, C i P i nekoliko enzima. Svojstvo biljke Odlično je sredstvo za drenažu jetre i bubrega. Potvrđeno je njeno djejstvo kod oboljenja žučnih kanala i kod stvaranja žučnih kamenaca i mulja. Sok dobro djeluje na izlučivanje žuči, te kod upala žučne kesice. Biljka je aperitiv, antiseptik i sredstvo protiv rahitisa. Indikacije Insuficijencija jetre, žutice (lcterus), zapaljenje žučne kesice (Holecistitis), žučni kamenci (Holelitijaza). Skorbut, demineralizacija, artritis, reumatizam, bronhitis, astma. Način primjene Uzima se na isti način kao i crna rotkva (vidjeti tamo). Primjena u narodnoj medicini Rotkva se široko primjenjuje u narodnoj medicini. To je jedan od najdražih lijekova za liječenje žučne kesice i žučnih puteva, a zatim za liječenje brohitisa, hripavca i astme. Jedan prijatan pripravak se dobije na taj način da se rotkva izdubi, na donjem kraju napravi se mali otvor, pa se unutrašnjost napuni medom. Tako napunjene rotkve stave se u neki sud i uskoro kroz onaj otvor

147 počinje da ističe sok. Taj sok potpomaže izlučivanje sluzi i umiruje hripavac (Willfort). Osim toga, taj se sok odlično može upotrijebiti za liječenje jetre, žučne kesice i žučnih puteva. Danas sve više i medicina rotkvi priznaje ljekovita svojstva. Napomena Rotkvu povrtnicu ne treba upotrebljavati kod upale želuca i crijeva. Također je ne treba soliti. Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1988. Američko izdanje. Str. 193-194.

SALATA (LETTUCE) Lactuca sativa (Linné) – Compositae (Asteraceae) - Glavočike Drugi nazivi: vrtna salata, pitoma ločika, marulja, šalata. Salata je kultivisana, opće poznata biljka koja se bere za jelo prije cvjetanja. Uzgaja se u čitavoj Evropi. Pored ovoga kultivisanoga oblika salate, postoje i samonikli oblici u prirodi: ločika (Lactuca perennis), ločšina (Lactuca scariola, L.) za koje treba reći da su u biološkome smislu vreijednije od vrtne salate. Tako prema nekim podacima divlji oblici sadrže 7 do 10 puta više vitamina C i provitamina A. Istina ovi divlji oblici su više gorki, ali i to se da popraviti. Osnovni hemijski sastojci biljke Najvažnije ljekovite tvari u salati tako su dobro komponovane da je treba upotrebljavati svakodnevno. Od minerala, odnosno mineralnih soli, sadrži: željezo, kalcij, fosfor, jod, mangan, cink, bakar, natrij, hlor, kalij, kobalt, arsen i sulfate. Sadrži vitamine: A, B, C, D i E kao i karotin. Bogata je organskim kiselinama. Sadrži laktuin, laktucerin, laktucin, laktuinsku kiselinu, laktukapigrin, asparagin, hiosciamin. Laktuin i derivati djeluju kao i opijum, ali su potpuno neškodljivi. Svojstva biljke U odnosu na jetru, salata, odnosno sastojci salate, vrše drenažu. Još su u stara vremena ljudi znali da je salata blagi sedativ, zahvaljujući sastojcima koji djeluju slično opijumu. Zbog toga je odlična kod nesanice, kašlja, protiv grčeva, astme, i nervnih uzbuđenja. Iz ovoga proizilazi da salatu treba prvenstveno uzimati pred spavanje, uz večeru ili još bolje kao isključivo večernje jelo. O ovome bi prvenstveno trebali voditio računa svi koji imaju problema sa jetrom, jer pored dobroga sna, salata bi vršila i svoje zadatke u odnosu na jetru. Još mnogo lijepoga može se kazati o salati. Hlorofil iz salate djeluje kao povišeni krvni prisak. Svježa salata je voluminozna, što ima posebnoga utjecaja na pražnjenje organizma. Stolica postaje voluminozna, mehka, što izaziva praženjenje bez ikakvih napora i posljedica. Proizilazi da oni koji imaju hronični zatvor, trebaju svakodnevno, barem u sezoni, konzumirati salatu. Zbog sadržaja u mineralima, salata je odličan remineralizant. Pošto sadrži i natrija i hlora, nije je potrebno posebno soliti, što dovodi do toga da se ne osjeća žeđ. To je posebno važno kod nakupljanja tečnosti u organizmu. Salata je također i hipoglikemijant pa se može preporučiti kod šećerne bolesti itsl. Indikacije Kongestija jetre, žutica, seksualna uzmemirenost, psihastenija, isomnija, demineralizacija, bronhitis, astma, dijabetes, bubrežni kamenci, nefritis, konstipacija. Način primjene Najbolje u vidu salate, posebno ako postoji mogućnost da se izmiješa sa divljim oblicima. U salatu treba sipati dosta ulja, najbolje maslinovog, sasvim malo soli, i to po mogućnosti morske, malo sirćeta, najbolje jabukovog ili vinskog, a od začina kod oboljenja jetre posebno se preporučuje kurkuma. Ova smjesa treba se dobro izmiješati.

148 Napomena Oboljeli od jetre treba ovu salatu pojesti kao jedino jelo pred spavanje.

ŠARGAREPA Daucus carota (Linné) – Umbeliferae (Apiaceae) - Štitarke Drugi nazivi: mrkva, žuta repa, merlin, stidak. Postoji divlji, odnosno samonikli i gajeni oblik šargarepe. (Daucus carota var. sativus). Kod divljega oblika korijen je bijel, vretenast i žilav. Kod kultivisanog oblika, šargarepe, korijen je mesnat i sočan, u zavisnosti od sorte manje-više koničan, naračnastocrven, ponekad žut ili bijel. Ukoliko se kod kultivisanoga oblika podrezivanjem spriječi cvjetanje, dobije se posebno velik i sočan korijen. Kultivisani oblik šargarepe je dvogodišnja zeljasta biljka šuplje stabljike koja naraste i do 80 cm. Obično cvjeta od juna do jula, dok plodovi sazrijevaju u septembru. Listovi su dvostruko do četverostruko perasto narezani, tamnozeleni. Za drogu se upotrebljavaju plodovi (Fructus Dauci sativi) koji su maleni, tamnozeleni plodići sa aromatičnim mirisom i oporim, pomalo gorkim okusom. Isto tako upotrebljavaju se i listovi šargarepe. Međutim, najvažniji dio biljke je korijen sa vrlo finim karakterističnim mirisom. Okus je prijatan, blag i sladak. Nalazište biljke Gajena mrkva po vrtovima voli dobro gnojeno, svježe i rastresito zemljište na sunčanom položaju. Osnovni hemijski sastojci biljke Plod sadrži etersko ulje (a-pinen, cineol, 1limonen, bisabolen, kariofilen). Sjemenke sadrže, također, flavonoide (suma flavonoida naziva se daukarin, Daucarinum), masno ulje, daukosterin. Listovi sadrže pirolidina i daucina, a cvjetići flavonoide (kvarcetin) i nekih drugih jedinjenja. Korijen šargarepe sadrži velike količine karotinoida (karotini, fitoen, likopin i fitofluen) iz kojih nastaje vitamin A, zatim vitamine B1, B2, B5, B6 i vitamin C, masna i eterična ulja, flavonoide, antocianide, šećer, vitamine E i H, te mnoge mineralne soli; željeza, fosfora, kalciju, natrija, kalija, magenzija, arsena, mangana, sumpora, bakra, broma, zatim asparagina, sluzastih materija i skroba. Svojstva biljke Obzirom da se radi o izuzetnoj biljci, treba navesti slijedeće: daukarin izdvojen iz plodova primjenjuje se kod hronične koronarne insuficijencije, arterioskleroze i pojave stenokardije. Korijen šargarepe smatra se za najvećeg prijatelja organa za varenje kao regulator. Osnovna funkcija u odnosu na jetru je da razblažava žuč. Osim toga, šargarepa je remineralizant, opći tonikum, faktor rasta, sredstvo protiv anemija, depurativ, diuretik, pektoralno sredstvo, itd. Indikacije Insificijencija jetre i žuči. Astenija i anemija, demineralizacija, problemi sa arstom, enterokolitis, unutrašnje infekcije, dijareja, posebno kod djece, konstipacija, ulkus (gastroduodentalni), hemarogij, reumatizam i kostobolja, arterioskleroza. Način primjene Istruže se svjež korijen šargarepe, malo zasladi medom i tako jede. Ili se iz istruganog korijena šargarepe iscijedi sok, 50 do 500 ml dnevno već prema uzrastu. Jedan posebno upotrebljiv i punovrijedan preparat kojeg lahko može da pripravi svaki oboljeli na jetri ili žuči je tzv. Oslodoručak: u 2 dcl mlijeka treba navečer namočiti toliko zobenih pahuljica da se dobije kašasta konzistencija. Ujutro u ovu kašastu smjesu treba naribati komad šargarepe, dobro promiješati i jesti, eventualno uz dodatak malo meda. Ako se u ovu kašu dodaje med, preporučljivo je da to bude med od ružmarina. Oficijelna prema: Brit. Herb. Pharm (1983).

ŠPAROGA

149

Asparagus officinalis (Linnéé) – Convallariaceae Drugi nazivi: špargla, vilina metla, pitoma šparoga, betricia. To je trajna zeljasta biljka visine i do 120 centimetara. Ima kratak, vodoravan, drvenast i jako razvijen korijen. Iz korijena potjeraju u proljeće zeljasti, tanki izdanci sa ljuskastim listićima. To je prvo proljetno povrće. Cvjetovi su bijeli ili zelenkastožuti, a plodovi–cvenkaste bobe veličine graška. Mladi izdanci cijene se kao vrlo ukusno povrće, a prikupljaju se u aprilu i maju, tako da se odsijecaju 20-tak centimetara ispod površine zemlje. U jesen se vadi i korijenje. Izdanci šparoge su slatkasa okusa, specifičnog slatkastog mirisa. Nalazište biljke Osim što se uzgaja u kulturi ne samo kao jestiva već i ukrasna biljka, može se naći i kao samonikla po mnogim našim krajevima i to poglavito na pjeskovitom ili kamenitom tlu. Neke druge vrste šparoga kao što su sparožina (Asparagus acutifolius L.), morska špargla (Asparagus maritimus, L) također se upotrebljavaju za jelo i u primorju se smatraju za ukusnije i zdravilje od kultivisane šparoge. Osnovni hemijski sastojci biljke Kao i kupus, mladi izdanci za jelo sadrže 90% vode, nešto malo vitamina C i karotina. Osim toga u biljci je otkriveno etersko ulje, asparagin, tirozin, vanilin, arsen, jantarna kiselina, željezo, fosfor, kalcij, mangan, nešto šećera i prema nekim podacima metil-merkaptan. Svojstva biljke Šparoga uređuje funkcije jetre, bubrega i pluća. To je tipičan depurativ i diuretik, laksativ i reumineralizant. Odlična je i za dijetalnu ishranu bolesnika od šećerne bolesti. Indikacije Insuficijencija jetre i bubrega, hronični bronhitis. Bubrežni kamenci, anemije, demineralizacija, dijabetes. Način primjene Primjenjuje se kao i većina drugog povrća, najbolje sa puterom ili vrhnjem koje znatno upija pa se dobije vrlo kalorična hrana. Jedan primjer za čorbu od šparoge: posebno skuhati teleću supu, 125 grama svježih oljuštenih i opranih šparoga kuhati u slanoj vodi 30 minuta. Prethodno ih isjeći na komade duge 4 cm. Zatim ih staviti u teleću supu i zagrijati do ključanja. Kada je supa proključala, u nju sipati 2 dcl. kiselog mlijeka ili pavlake u kojem je razmućeno jaje. Ili: očišćene šparoge kuhati u slanoj vodi 20 minuta. Povaditi ih i kada se ocijede od vode, poslagati u kalup koji je namazan puterom. Naon toga preliti šparoge sa puterom i parmezanom i peći u pećnici 10 minuta. Primjena u narodnoj medicini Podanak šparoge koji je izvađen u jesen, ako se skuha u vodi, posjpešuje rad jetre, odstranjuje žuticu i čisti bubrege i mjehur (prema Willfortu). Napomena Nakon upotrebe šparoge mokraća ima svojstven miris što je potpuno normalno. Međutim, neke osobe ne podnose šparogu, preosjetljivost se javlja već kod mirisanja šparoge, što izaziva kihanje, suzenje i pojave slične astmi. To je dovoljan znak da takve osobe ne smiju upotrebljavati šparogu na bilo koji način. Nije preporučljivo ni pretjerano uživanje šparoge jer može izazvati hematuriju.

ZAČINSKO BILJE

150

ANIS (AIXIS) Pimpinela anisum (Linnė) – Umbellifeae (Apiaceae) - Štitarke Drugi nazivi: aniš, anaton, aniz, laški janež. Anis je jednogodišnja zeljasta biljka visine do 60 centimetara. Korijen je tanak i prodire u zemlju i do 60 centimetara. Iz korijena izbija okrugla stabljika, puna, po čemu se razlikuje naprimjer od kukute, što je posebno važno, jer je kukuta otrovna biljka. Droga se, međutim, dobija od biljke uzgajane u kulturi pa je takva mogućnost zamjene minimalna. Lišće duž razgranate stabljike je trojako. Donje je na dugim peteljkama, okruglasto i po obodu krupno nazubljeno. Srednji listovi su, također, na peteljkama u vidu jelenjih rogova, po obodu, također, krupno nazubljeni, dok su gornji sjedeći, lancelasti. Listovi su bijeli i sitni. Udruženi su u štitaste cvasti. Biljka obično cvjeta od juna do jula. Plodovi sazrijevaju u avgustu. Za drogu se prikupljaju plodovi kultivisanog anisa i to kada su potpuno zreli (Fraktus Anisi vulgaris ili Semen Anisi). Miris droge je aromatičan, karakterističan, okus slatkast. Nalazište biljke Anis potječe iz istočnog Sredozemlja. Međutim, droga se dobija samo od gajene biljke. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga, odnosno sjeme anisa, u prvome redu sadrži etersko ulje (Aetheroleum Anisi) koje se dobija destilacijom vodenom parom. Vrlo je prijatnog mirisa. Glavni sastojak je anetol, zatim mentilhavikol, aldehid anisove kiseline, acetaldehid, anisova kiselina, anis keton, jedan anisom alkohol. Također sjeme sadrži masnoga ulja i do 28%. Svojstva biljke Kao i neke druge štitarke, naprimjer kim, anis je u prvome redu karminativ, stomahik i astispazmodik. Prema nekim podacima djeluje i kao holagog i holeretik. Djeluje stimulativno, pa mu se pripisuje da je i afrodizijak. Djeluje kao diuretik, a također kao galaktogen. Ulje anisa djeluje kao lagano sredstvo za lakše iskašljavanje kod katara gornjih disajnih puteva, bronhitisa i drugih oboljenja organa za disanje. Indikacije Isuficijencija jetre i žuči. Meteorizam, aerofagija i dispepsije na nervnoj bazi. Problemi sa varenjem hrane, kao i migrene zasnovane na degistivnim smetnjama. Bronhitis i astma. Nedostatak mlijeka kod dojilja. Oligurija (posebno kod oboljenja jetre). Način primjene Obično se jedna kafena kašika anisa prelije sa 2 dcl. ključale vode. Nakon 10 minuta treba procijediti i piti poslije svakog obroka. Pripremi se alkoholat od anisovog ulja: 2 grama ulja (Aethoroleum Anisi) treba otopiti u 98 posto grama 90% alkohola. Uzima se 3 puta po 3 grama poslije jela. Tinktura se dobije tako da se dio sjemena anisa isitni i stavi u 5 dijelova 90% alkohola. Nakon 10 dana, uz češće mućkanje tinkture se odlije. Uzimati 1 do 3 grama dnevno prije jela. (Smjesu tinktura protiv nadzimanja (karminativ) vidjeti pod Kim). Primjena u narodnoj medicini Anis i ulje od anisa često se upotrebljavaju u narodnoj medicini za ugrijavanje, jačanje i otvaranje utrobe. Smatra se da je dobar, i tako se i upotrebljava, za oboljenja jetre, pluća, maternice, te kod vodene bolesti. U narodnoj medicini, pored sjemena upotrebljava se i korijen anisa za čišćenje krvi i jačanje živaca. Napomena Najbolje je, ipak, kod oboljenja jetre anis upotrebljavati kao začin za kolače, kompote od voća - jabuke, šljive i slično. Anis je oficinalan prema farmakopeji bivše Jugoslavije: upotrebljava se Aetherolemu Anisi. Također i prema: B.P. (1980), Brit. Herb. Pharm (1983).

151 Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 82.

BIBER Piper nigrum ((Linnė) – Piperaceae -Bibernjače Drugi nazivi: papar, crni biber, crni papar, karabiber To je dugovječna povijuša koja se penje uz drveće ili potporne kolice. Porijeklom je iz Indije. Plodovi su okrugli, a rastu na 10-14 centimetara dugom plodištu, na kojem se nalazi obično 20-30 boba. Bobe imaju različitu boju (zelena – crvena-žuta) već prema tome koliko su zrele. Mogu se naći kod nas obično dvije vrste bibera: crni i bijeli. Crni biber se dobija od nezrelih boba, sušenjem. Sušenjem droga mijenja boju u crnu, odnosno crnosmeđu, i dobro se smežura. Bijeli biber dobija se iz zrelih ili gotovo zrelih boba sa kojih se ljušti kora, odnosno kožica, i tek tada suši. Nalazište biljke Biber je porijeklom iz Indije, odakle se kasnije proširio po tropskoj Aziji i Južnoj Americi. Danas se najviše uzgaja u Indiji, Indoneziji, Šri Lanki, Brazilu i Madagaskaru. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga, kao najvažniji sastojak, sadrži etersko ulje čija količina varira od 1 do 2,5 %, što zavisi od vrste i kvaliteta. Drugi važan sastojak je alkaloid piperin kojeg ima i do 9%, zatim jedan fitosterol, smole, dosta skroba i nešto masnoga ulja. Svojstva biljke Alkaloid piperin, od kojega potječe ljutina bibera, iritira sluznicu želuca i tako potpomaže digestiju. Osim toga snižava i tjelesnu temperaturu. Smatra se da male doze bibera dobro djeluju i na funkcije srca. Indikacije Biber se malo upotrebljava kao ljekovita biljka, ali se ovdje posebno navodi iz slijedećeg razloga: ishrana bolesnika na jetri manje-više je neukusna, u prvome redu zbog nedostatka soli. Da bi se koliko-toliko poboljšao ukus hrane, slobodno se može dodati mala količina bibera. Posebno ovo važi ako se dodaje u smjesi sa ostalim začinima koji blagotvorno djeluju na jetru. Način primjene Čist samljeven biber može se dodati u hranu ali u vrlo maloj količini radi poboljšanja okusa hrane, a zatim radi pospješenja digestije, kao stomahik.

BIJELI LUK Allium sativum (Linnė) – Liliaceae - Ljiljani Drugi nazivi: saransak, češnjak, česan luk, lukac. “Razni naučari i praktičari dosad su iznašli i saznali da je bijeli luk i crni luk pun ne samo hranjivih sastojaka koji su neophodni za naše tijelo i umovanje nego i da su oba ova luka u isto vrijeme i ljekarija protiv više bolesti”. (V.Pelagić) “Malo je naših domaćih biljaka kojima se pridaje tolika važnost i u koje se ima tako nepokolebljivo povjerenje kao prema bijlom luku”. (J.Tucakov)

152 U našem narodu to je lijek za sve, čak i protiv zlih duhova, uroka i magija. U saroj induskoj medicini bijeli luk je neobično cijenjeni lijek, čak i kao ljubavni napitak. U starome Egiptu bijeli luk je igrao neobično važnu ulogu, tako da se spominje i kod polaganja zakletve. Dakle, smatrao se za svetu i čudotvornu biljku. Stari Grci su ga zvali “srmdljiva ruža”. Francuzi ga ubrajaju u “četiri veličanstvena”: bijeli luk, limun, šargarepa i mačina dušica. Osnovni hemijski satav bijelog luka Bijeli luk sadrži do 0,3% alina, jedne aminokiseline, koja pod djejstvom enzima prelazi u alicin, koji daje dobro poznati ljuti okus. Osim toga, etersko ulje sadrži aromatičnih laktona, dva kristalna spoja slična sitosterinu, saponine i nekoliko polisulfida. Sadrži sumpora, joda, silicija, cinka i selena. Alicin i garlicin odlikuju se antibiotičkim osobinama. Svojsva bijelog luka Preparati bijeloga luka nalaze široku primjenu u medicini mnogih zemalja svijeta. U odnosu na jetru bijeli luk pokazuje pozitivan efekat kod mnogih oboljenja (hronični hepatitis, holangitis, holecistitis). Posebno su poznata njegova baktericiodna svojstva zbog sadržaja alicina i garlicina (Torotsev i Filatova). Znači da je bakteriostatik. Preparati bijelog luka ili još bolje sam bijeli luk, snižavaju krvni pritisak, normalizuju sadržaj holesterina u krvi, sprječavaju arteriosklerozu. Primjenjuje se kod atonije želuca, kolitisa. Bijeli luk je jedan opći stimulator, posebno kardiotonik i tonik za organe varenja, antispazmodik, aperitiv, hermifug itd. Posebno teba napomenuti da je bijeli luk preventivno sredstvo za kancerozna oboljenja (A. Lorand). Indikacije U odnosu na jetru: hronični hepatitis, holangitis i holecistitis. Prevencija i tretman infektivnih oboljenja (npr. epidemija gripa), dijareja, dizenterija, hronični bronhitis, tuberkuloza, gangrena (Loeper i Lemaire), gripa, astma, emfizem. Arterijalna hipertenzija, arterioskleroza, reumatizam, oligurija, hidrops. Bubrežni kamenci, crijevni paraziti. Način primjene Stari Grci neobično su cijenili bijeli luk, ali su zabranjivali pristup u hramove i uopće tamo gdje se okuplja mnogo ljudi, onima koji su ga jeli. O tome treba i danas voditi računa. Bijeli luk treba konzumirati uvijek, ako se poslije toga neće doći u dodir s ljudima, i to najmanje 24 sata, npr. Za vrijeme vikenda i sl. radi održavanja dobrog općeg zdravstvenog stanja. Kod ostalih oboljenja potrebno je također upotrebljavati svjež bijeli luk, bez obzira da li će se doći u dodir sa ljudima, jer zdravlje je ipak najpreče. Da bi se koliko toliko suzbio neugodan miris, bijeli luk treba izmiješati sa jednakom količinom peršuna ili celere i malo maslinovog ulja, pa tako upotrijebiti. Također, za suzbijanje neugodnog zadaha, treba sažvakati nekoliko zrna kafe, anisa, kima i sl. (H.Leclerc) ili jednu jabuku, korijen peršuna i sl. Drugi način primjene bijeloga luka je u kulinarstvu, gdje služi kao jedan od najčešćih i najomiljenijih začina za mnoga jela. Pri ovoj upotrebi treba voditi računa da se suviše ne izlaže povišenoj temperaturi. Akademik Jovan Tucakov prenosi jedno iskustvo iz narodne medicine: “Bolesnu džigericu ovako leče: bolesnik treba svaki dan izjutra, uveče i u podne da jede pomalo belog luka i slanine. Da mu to ne bi dosadilo i da mu se jelo ne ogadi, bolesniku treba davati i kiselog mleka. Leti davati salatu od mladih krastavaca s kiselim mlekom i belim lukom, umesto vode da pije čaj od hajdučke trave. To bolesniku otvara apetit, bolje jede i brže ozdravi”. Oficijelan prema: B.P. C. (1949), Brit, Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Commplete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 134.

CELER (CELERY)

153

Apium graveolens (Linnė) – Umbelliferae (Apiaceae) - Štitarke Drugi nazivi: pitomi celer, ak, đereviz, šelin. Postoji samonikli, divlji celer koji najviše raste pored mora. Koristi se gajeni celer. To je dvogodišnja zeljata bilja, visine i do metar. Korijen je mesnat, gomoljast. Stabljika je razgranata sa sjajnim listovima. Cvjetovi su u obliku štita. Obično cvjeta od aprila do septembra. Za drogu se upotrebljava korijen (Radix Apii), koji se vadi u oktobru prve godine, zatim biljka (Herba Apii) koja se prikuplja od maja do kraja avgusta i plod celera (Fractus Appi). Čitava biljka je karakterističnog, aromatičnog mirisa, začinskog prijatnog okusa od eteričnog ulja (Oleum Appi). Svi dijelovi biljke mogu se osušiti, korijen isjeckan na krupnije komade. Osušene dijelove biljke treba čuvati u dobro zatvorenim posudama na tamnome i hladnom mjestu. Ne preporučuje se upotrebljavati divlji celer ni kao začinsku, ni kao ljekovitu biljku. Nalazište biljke Kao začinska biljka uzgaja se u Evropi od 18 stoljeća. Kod nas se gaji u povrtnjacima. Osnovni hemijski sastojci biljke Svi dijelovi biljke sadrže etersko ulje, korijen najmanje, a sjeme najviše. Smatra se da biljka sadrži i jedan alkaloid – apiin, te holin asparagin. Sadrži vitamine A, B i C, zatim minerale i mineralne soli magnezija, mangana, kalija, natrija, željeza, fosfora, kalcija, joda i bakra. Svojstva biljke Celer uređuje funkcije jetre. Služi kao aperitiv, stomahik, sredstvo za jačanje živaca, remineralizant, protiv skorbuta, depurativ, regenerator, diuretik, anstiseptik, antireumatik itd. Afrodizijak (stimuliše seksualnu aktivnost). Indikacije Insuficijencija jetre, žučne kseice i žučnih putova. Demineralizacija, skrofuloza, kamen u bubrezima i mokraćnim putovima, polna nemoć, plućne infekcije. Način primjene Celer je aromatični začin. Prije svega, sve dijelove celera, posebno korijen i list, treba upotrebljavati svježe, odnosno sirove, u salatama, sa povrćem u supama (u ovome slučaju celer se dodaje pri samom kraju kuhanja). Celer paradajz i šaragarepa se samelju i iscijedi sok koji se sasvim malo zasoli. Jedan fin začin za supe sa celerom dat je kod peršuna (vidjeti: peršun). Za supe od povorća, kao vrlo pikantan začin preporučuje se smjesa od jednakih dijelova listova celera, peršuna, majčine dušice i vrijeska. Takđer, osušene, ove biljke mogu se sitno isjeckati, odnosno zdrobiti ili samljeti u prah i izmiješati, pa zatim upotrijebiti kao fini začin. Posebno se kao stalni začin na stolu može preporučiti smjesa soli i celera: osušeni list i korijen celera fino se samelju u prah i izmiješaju sa jednakom količinom soli. Mogu se upotrijebiti kao začin za sve supe, čorbe, povrće, jela od mesa isl. Primjena u narodnoj medicini Celer se široko primjenjuje u narodnoj medicini kao sredstvo koje tjera mokraću (diuretik), sredstvo za jačanje i pobuđivanje apetita, protiv kašlja, zatim kod kožnih oboljenja. Oficijelno sjeme: B.P.C. (1949), Brit, Herb. Pharm (1983).

CIMET Cinnamomum zeylanicum – Lauraceae – Lovorike Drugi nazivi: Pravi cimet, Cejlonski cimet. Postoje mnoge vrste cimeta iz zapadne Indije i Azije te kineski cimet (Cinnamomum cassia), ali onaj kome mi govorimo - Cinnamomum zeylancum, zbog svoga etarskog ulja i okusa, dolazi na prvo mjesto. Zato ga i zovemo pravi cimet. Upotrebljava se hiljadama godina kao začinska i ljekovita biljka.

154 Amerikanci (A. Peirce i dr.), inače škrti u ocjenjivanju ljekovitog bilja, daju mu najboju ocjenu – 1, koja se odnosi na njegove ljekovite kvalitete. Upotrebljavali su ga stari Egipćani i Kinezi. I danas se cimet u medicini upotrebljava u iste svrhe. No, o tome kasnije. Nalazište biljke Cejlonski cimet kultiviše se svuda u tropskim krajevima; Orijentalnoj Indiji, Antilima, Javi, Madagaskaru, Sejšelskim otocima, te Kini. Osnovni hemijski sastojci droge Na prvome mjetu to je eterično ulje. U kori cimeta ima 40-50% cinamom aldehida, 4-10% eugenola, benzaldehida, kuminaldehida, pinena, cineola, felandrena, furfurola, cimena, linalola i mnogo drugih. Hemijski sastav lista je drugačiji, npr. eugenola 80-96% kao eugenol acetata, 3% cinamom aldehida i mnogo drugih. Svojstva biljke odnosno droge Prije svega to je stimulator cirkulacije, srca i respiracije. Eupeptik (potpomaže digestiju), antiseptik, antiputritid, ubija Eberthove bacile u dozi 1/300, karminativ, stomahik, antispazmodik, antiseptik, antidiareik, afrodizijak, izaziva blago sniženje temperature, lučenje sline iz nosa, potpomaže suzenje. Osim toga kod vanjske upotrebe - protiv parazita. Indikacije Jedan blagotovran lijek za „čišćenje” jetre od različitih toksina topivih u mastima, te otpadnih u vodi topivih materijala. Infekcije probavnih organa npr. kolere, atonije želuca, loša probava, unutrašnji paraziti. Poboljšava kretanje u digestivnom traktu, eterično ulje djeluje kao karminativ oslobađajući gasove. Biljka je ljekovita prema Britanskoj Herbalnoj farmakopeji i Njemačkoj Komisiji E. Dalje slijedimo ova dva izvora. Prema British Herbal Pharmacopeia (1983) upotrebljava se kod Flatulente dispepsije. Anoreksije, Intestinalnih kolika, Dječje diareje, Obične prehlade i Influence. A prema Njemačkoj Komisiji E kod gubitka apetita, poremećaja probave hrane, kao što su umjerena stanja gastrointestinalnog trakta, naduvenost stomaka i vjetrovi (str. 110). Kontraidiciran je kod alergija i trudnoće. Mogu se pojaviti i alergijske reakcije na koži. Doziranje Dnevna doza 2-4 gr. Ili 0,05 -0,2 etarskog ulja i odgovarajućim preparatima. Način primjene Odsjeći komad kore za čaj. Etarsko ulje kao i ostali galenski preparati za internu upotrebu. Za “čišćenje” preporučujemo slijedeću čajnu mješavinu kada je jetra u pitanju: - 500 ml vode, - komad đumbira od 5 cm. svjež - cijeli limun, - 4 karanfilića (Syzygium aromaticum L.) - štapić cimeta dužine 3 – 5cm - prstohvat praha oraščića ili kardamona. Isjeckati đumbir stinije i provući ga kroz sokovnik i procjediti u limunov sok. To izmješati s vodom (4 karanfilića) i cimetom. Polako kuhati (krčkati) oko 15 minuta. Skinuti s vatre, dodati oraščić ili kardamom. Može se zasladiti s malo meda ili sirovog šećera, ako se želi, inače ne mora. Tekući ekstrakt kore cimeta zaustvlja razmnožavanje običnih infektivnih organizama kao što su Candida albicans, Escherichia coli i Staphylococcus aureus, koji se nalaze u svakom organizmu, u jednoj stabilnoj ravnoteži sa tzv. “dobrim” bakterijama ili Provioticima, sve dotle dok se ta ravnoteža ne naruši.

155 Ono što treba reći je da se ne smije pretjerivati sa uzimanjem kore cimeta. Neprijatni simptomi koji se mogu javiti su ubrzan puls i ubrzano disanje, preznojavanje i poremećaj intestinalnih funkcija, te utjecaj na centralni nervni sistem. Umjerene količine etarskog ulja mogu izazvati iste reakcije.

CRNI LUK (ONION) Allium cepa (Linnė) – Liliaceae- Ljiljani Drugi nazivi: luk, crveni luk, kapula, kromiti luk. “Mi treba da naučimo, da ubedimo narod da je grdna srmatoa za svaku kuću koja nema dovoljno luka u svojoj gradini, a još veće ruglo za one porodice koje kupuju luk u varoši”. (V.Pelagić). Hrana koja je još u antičko doba procijenjena kao odlično diuretično srdstvo, luk je faktor zdravlja i dugog života (Dioskorid, Plinije, Galen). Osnovni hemijski sastojci biljke Sadrži šećer, vitamine A, B i C, mineralne soli natrija, kalija, fosfata i nitrata, željeza, sumpora, joda, silicija, fosforne kiseline, sirćetne kiseline, eterično ulje (Alilpropildisulfid kao glavni sastojak i druge, više sulfide), glikokinin, oksidaze, merkaptane, flavonoide (spireozid, peondin 3arabinozid) saponine, itd. Listovi luka sadrže vitamin C, šećer, karotin, limunsku i jabučnu kiselinu i etersko ulje. Svojstva biljke Luk je dobar zbog prisustva isparljivih, bilološki aktivnih materija – fitoncida, a onda i drugih biološki vrlo aktivnih materija. Luk je opći stimulator (jetre, nerava, bubrega...) jak, gotovo drastičan diuretik, koji ne ostavlja posljedice, a otapa i ureu i hloride. Sredstvo je protiv reume i skorbuta. Antiseptik je i sredstvo protiv infekcija. Protiv stafilokoka luk se ponaša kao antibiotik (L.Binet), pomaže sekretorna lučenja, ekspektorant, digestiv (posebno za proizvode od brašna), sredstvo protiv skleroze i tromboze. Smatra se da je crni luk i afrodizijak i to je mišljenje vladalo kod starih arapskih mislilaca. U tom smislu, u današnje vrijeme. ponovo ga je aktuelizirao Hull Walton. Luk je sredstvo za regulaciju sadržaja šećera u krvi zbog prisustva glikokinina. Lagani je hipnotik, poslije koga se dobro spava itd. Ako se sve ovo ima u vidu, nije čudo što su ga za vrijeme gradnje Koepsove piramide Egipćani potrošili u velikim količinama zajedno sa bijelom lukom, da bi se radnici održali zdravi i u dobroj fizičkoj kondiciji. Indikacije Astenije, posebno fizički i intelektualni zamor. Smetnje u razmjeni materija, oligurija, zadržavanje tekućina (edemi, ascites, perikarditis), hidrops, azotemija, hloruremija, žučni kamenci, dijereje, genito-urirarne infekcije, raspiratorni problemi (nazebi, bronhitisi, astma, laringitis), gripa, digestivna atonija, problemi sa lučenjem žlijezda, gojaznost, arterioskleroza, prevencija tromboza, nemoć, dijabetes, intestinalni paraziti. Način primjene Svjež luk, takav kakav jeste, ili macerisan nekoliko sati u maslinovom ulju, pa uzet kao salata. Nije potrebno žuriti - so dodati neposredno prije upotrebe, i to malo. Luk treba dodavati u sve alate, u sva variva, u sve supe i čorbe. Ovdje je potrebno napomenuti d se luk ne smije dugo kuhati da ne ispare biloški aktivne materije. Luk treba dodati pri samom kraju kuhanja. Protiv žučnih kamenaca: isjeckati veliku glavicu luka, dodati 4 supene kašike maslinovog ulja i 1,5 dcl vode, kao i 40 grama svinjske masti. Staviti to na vatru i uz miješanje držati 10 minuta da se sve skaši. Ovo se radi navečer, 2 sata nakon toga

156 popiti u krevetu jednu šolju čaja od frangule (vidjeti tamo) koji se priprema na slijedeći način: 2 do 5 grama kore od frangule (kora dobro osušena) preliti sa 2 decilitra hladne vode. Ostaviti da stoji 4 do 6 sati, zatim zagrijati do ključanja. Procijediti i popiti. Ovaj postupak provodi se jednom godišnje (Valnet). Ili: sitno sijeckani luk držati 3 do 4 sata u toploj vodi, procijediti i piti ujutro na prazan stomak sa nekoliko kapi limuna. Luk nadima crijeva, osim toga, od luka dah postaje neugodan pa ga R. Gostuški preporučuje ovako: svjež luk izgnječiti i potopiti u istu količinu (po težini) 90% alkohola i držati u njemu 10 dana. Ta otopina uzima se u količini od 3 do 5 kašikica dnevno. I ovo: sirovoga luka 200 do 300 grama, meda 100 grama i bijeloga vina 600 grama. Luk prethodno treba izgnječiti kao kašu i propustiti kroz platno da se dobro izmiješa sa medom i vinom. Uzima se jedna supena kašika 2 do 4 puta dnevno. Napomena Vlada mišljenje da crni luk ne treba u hranu ići s bijelim lukom, jer zajednički mogu izazvati bolove u trbuhu, nadimanje i sl. Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs. 1998. Američko izdanje str. 176-177.

DRAGUŠAC Nasturtium officinale (R.Brown) Cruciferae (Brassicae) - Krstašice Drugi nazivi: ugas, potočarka, vodena kreša, krstovnik. To je trajna zeljasta bilja koja puzi po tlu ili pliva po vodi. Može biti dugačka i do 2,5 metara. Stabljika je uglasta i šuplja, člankovita i na tim člancima izbijaju korjenčići. Ima tamnozelene, sjajne i sočne listove. Cvjetovi su bijeli i sitni, udruženi na vrhu stabljike u zidasti cvat. Cvjeta od maja do oktobra. Prikuplja se list i vršci biljke (Herba Nasturtii) u jesen do kraja proljeća, kasnije kada biljka procvjeta u ljeto, postaje po okusu preoštra. Biljku treba upotrebljavati sasvim svježu, jer stajanjem i sušenjem gubi svoja ljekovita svojstva. Biljka sakupljena na opisani način je omiljeno povrće u nekim zemljama zbog posebno finog, oštrog i pomalo nagorkog okusa. Nalazište biljke Rasprostranjena je po čitavoj našoj zemlji, po potocima, izvorima, po obalama rijeka. Voli čistu tekuću vodu. U stajaćicama gotovo da i ne uspijeva. Ponegdje se uzgaja. Osnovni hemijski sastojci biljke Glavni sastojak je sumporni heteroizid glikonsturciin. Sadrži mikroelemente i minerale: željezo, fosfor, mangan, arsen, bakar, cink, jod, kalcij. Vitamine; A, B, C, E i PP, te karoten i gorke materije. Svojsva biljke Dragušac se posebno preporučuje kod žučnih kamenaca i drugih oboljenja žučne kesice, a zatim kod sklonosti ka oboljenjima jetre. Zbog svog hemijskog sastava, biljka je holagog, aperitiv, tonikum, remineralizant i sredstvo protiv skorbuta. Od ostalih osobina treba napomenuti da je to depurativ, diuretik, kao i sredstvo za regulaciju šećera i krvi. Ekspektorant je i fermifug. Dakle, vrlo širok dijapazon djejstva koji se dosta rijetko susreće. Mogu se naći podaci da je to i antikancerozno sredstvo (Binet). Indikacije Žučni kamenci, sklonost kao oboljenjima jetre. Opća slabost, anemija i astenija, skorbut, tuberkoloza, bronhitis, bubrežni kamenci i problemi sa mokraćnim putevima, reumatizam, crijevni paraziti, dijabetes i kancerozna stanja. Način primjene Kao prijatan i pikantan dodatak jelima, odnosno uz jela: dobro opranu biljku treba sitno isjeckati, dodati nastruganog hrena, malo soli, malo maslinovog ili drugog ulja, vinskog ili jabučnog sirćeta. Ili: 50 do 150 grama svježe iscijeđenog soka u toku dana se pije se sa malo vode. Biljku treba prvo u toku jednog sata potopiti u slanoj vodi. Nakon toga sol isprati i bez cijeđenja vode, samljeti na

157 mašini za meso, zatim iscijediti sok. Najbolje je dragušac ipak pripremati kao dodatak drugim jelima, naprimjer, špinatu, koprivi ili salatama. Primjena u narodnoj medicini Smatra se da oboljeli od jetre trebaju jesti salatu koja se sastoji od jednakih dijelova maslačka, obične salate i draguščca. Narod vjeruje da se u proljeće za oboljele od jetre ne može preporučiti bolja salata. Naravno treba je malo osoliti, dodati malo limunovoga soka i ulja od maslina. Osim toga upotrebljava se za liječenje početne tuberkuloze, za čišćenje krvi u proljeće, protiv šuge i nečistoće kože. Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1988. Američko izdanje. Str 228.

ĐUMBIR (GINGER) Zingiber officinale (Roxburgh) – Ingiberaceae - Đumbiri Drugi nazivi: ingver, gingibar, džumbir, cencer. Đumbir je egzotična začinska biljka porijeklom iz tropske Azije. Iz krtolastog rizoma izbija stabljika visine do 1 metra sa izduženim listovima i sitnim žutim cvjetovima. Đumbir je kultivisana biljka i za drogu se prikuplja gomoljasti rizom (Rhizoma Zingiberii) veličine i do 10 centimetara. Samoniklim vrstama đumbira poklanja se sve manje pažnje, jer je uzgojena droga daleko boljeg kvaliteta sa tvrdom, teškom i kompaktnom drogom. Nalazište biljke Smatra se da su postojbine biljke Indija, Kina i Java. Danas se još uzgaja i na Filipinima, Tahitiju i Južnoj Americi. Kod uzgoja voli dobru, toplu, humusnu I dovoljno vlažnu zemlju. Osnovni hemijski sastojci biljke U drogi je najvažnije etersko ulje (Aeteroleum Zingiberii) čija količina varira od 1 do 3%, već prema tome pod kakvim je uslovima biljka uzgajana. Ulje se najvećim dijelom sastoji od terpena: d-damfena i felandrena. Droga ima ljutopaleći okus koji potječe od jedne uljaste materije koja se zove gingerol. Treba još navesti neke seskviterpene: zingizeren i i gingeron. Sadrži i smolu, sluz i dosta skroba, cineola, citrala i borneola. Svojstva biljke Da li su antički narodi znali za ljekovita svojstva droge teško je reći, ali je činjenica da su ga dosta upotrebljavali. Plinije i Diskorid hvale njegove aromatične kvalitete. Arapski ljekari su sigurno znali za ljekovitost droge. Upotebljavao ju je i znameniti Avicena. To se može tvrditi na osnovu Ibn Nefisovog Kanuna, koji je, ustvari, excerpta Aviceninog Kanuna. Smatra se, bolje rečeno, sigurno je, da je Avicena drogu upotrebljavao kod slabog varenja hrane, “hladnoće jetre i stomaka”, za pobuđivanje polnoga nagona, pojačavanje memorije i olakšavanja probave. Danas se droga upotrebljava za jačanje apetita, kao stimulans i tonik. Zatim kao stomahik, karminativ i antiseptik. Primjena u naučnoj medicini, naročito kao sredstva koja pobuđuje rad jetre, je neznatna prema ogromnoj upotrebi ove droge kao začina, čime se možda i nesvjesno pomaže čovjekovom organizmu. Međutim, u narodnoj medicini, u zemljama gdje se đumbir uzgaja je velika, pa bi to sigurno trebalo podrobnije proučiti. Indikacije Indiciran je kod svih poteškoća u digestivnom traktu. Dijareja. Preventivno djeluje kod zaraznih oboljenja. Valen, koji sigurno prenosi mišljenje arapskih ljekara, tvrdi da je dobar i kod seksualne iscrpljenosti. Način primjene Najviše kao začinska droga i za slatka i druga jela i pića, limunade i slično. U obliku tinkture daje se 10 do 20 kapi prije jela za jačanje apetita (Tinctura Zingiberii), kao i za želučani katar. Za ove svrhe bolje je upotrijebiti (prema H. Leclercu) sljedeću smjesu: Tinctura Zingiberii 10 gr i Tinctura Anisi 5 gr. na isti

158 način kao i čistu tinkturu đumbira. Ulje đumbira (Aetheroleum Zingiberii) daje se više puta u toku dana sa malo meda, tako da se nakuplje samo 1 do 2 kapi. Kada smo već kod H. Laclerca, nije zgorega malo se udaljiti od zadate teme: tinktura đumbira: 40 grama Aethoreleum Origani 2 grama, alkoholat ružmarina 60 grama. Ovom smjesom treba trljati mjesta kod reumatičnih i sličnih bolova. Oficijelan prema: B.P.C. (1979), Brit, Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 135.-136.

ESTRAGON (MUGWORT) Artemisia dracunculus (Linnė) – Compasitae (Asteraceae) - Glavočike Drugi nazivi, betram, traskotnjača, pehtram, kozlač. Estrogon je trajna biljka, ustvari grm, visine do 120 centimetara. Iz korijena izbijaju okrugle stabljike, sa listovima koji su lancelasti, o rubu slabo nazubljeni, dužine do 6 centimetara. Cvijet je u obliku glavice, povijen, gotovo kuglaste forme i žute boje. Biljka cvjeta od maja do jula, što zavisi od staništa. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke u cvatu (Herba Dracunculi), koju treba brzo osušiti na tamnom mjestu i promahi. Osušena droga se izreže i čuva u staklenim posudama hermetički zatvorena. Miris droge je fin, pikantan, aromatičan. Okus je, također, aromatičan i ugodan. Nalazište biljke Biljka potječe iz istočne Evrope i Sibira. Kod nas se uzgaja, ali se može naći i u slobodnoj prirodi. Posebno voli osunčane, tople položaje. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži etersko ulje (Aethoroleum dracunculi) koje je lahko isparljivo i daje drogi fini miris i aromu. Zbog tog ulja drogu i treba držati hermetički zatvorenu u staklenoj ambalaži. Sadrži 60-70% estragola, 1520% terpena-ocimena i felandrena. Također u svježem stanju sadrži neke enzime, zatim tanin, gorke materije, vitamine. Posebno je važno da biljka sadrži i jod. Svojstva biljke Estrogon se posebno preporučuje kod dijetalne ishrane bez soli. Djeluje stimulativno na čitav organizam. Digestiv. Potpomaže kao antispazmodik i kod nadimanja (karminativ). Mogu se naći podaci da djeluje i kao diuretik, sredstvo protiv skleroze, stomahik, pa čak i kao preventivno sredstvo protiv raka. Indikacije Sva oboljenja jetre i žučne kesice. Dispepsija, neurovegetativne distonije. Aerofagija, crijevni paraziti. Kancerozna stanje (?). Način primjene Obično se čajna kašika droge prelije s decilitar ključake vode, zatim se poklopi i nakon 10 minuta procijedi. Piju se 2 šolje dnevno prije jela, nezaslađeno. Ili : 2 do 3 kapi ulja (Aethoreleum dracunuculus) 3 do 4 puta u toku dana nakapano na kocu šećera ili s medom. Još: jedan dio ulja razblažiti sa 5 dijelova 90% alkohola i 20 kapi ove otopine uzimati 3 do 4 puta u toku dana. Međutim, estragon se najviše upotrebljava kao začinska biljka, i to na taj način da se dodaje sam, posebno kod dijetalne ishrane bez soli ili u kombinaciji sa drugim drogama, naprimjer, biberom. Od estragona se spravlja estragon–senf, kao i sirće. Posebno se treba osvrnuti na sirće od estragona: svježe ubrana biljka napuni se u tamnu bocu do polovine bez pritiskanja. Zatim se nalije vinsko ili jabukovo sirće i ostavi 1 do 2 sedmice na suncu uz češće mućkanje. Nakon toga se procijedi. Smatra se da je ovo sirće još prijatnije ako se sa estragonom u bocu doda 6 do 10 malina. Estragon se dobro kombinuje sa peršunom i celerom, posebno kao dodaci raznim salatama. Primjena u narodnoj medicini Estragon je vrlo omiljena droga u narodnoj medicini drugih naroda. Kod nas se manje upotrebljava. Posebno ga rado upotrebljavaju stariji ljudi kod vodene bolesti, kod slabosti, te kao sredstvo za bolje

159 izlučivanje mokraće. Uređuje funkcije bubrega, a smatra se - i menstruacioni ciklus kod žena.

HREN (HORSERADISH) Cohlearia armoracia (Linnė) – Cruciferae (Brassicaeae)- Armoracia lapathifolia (Gilibert) - Krstašice Drugi nazivi: ljuti hren, ren, torman, ledinja andrkva. Hren je snažna zeljasta biljka, visine i do 1,5 metar. Korijen hrena je debeo i do 1 metra, mesnat ili drvenast. Listovi hrena su veliki i ima ih ustari 3 vrste. Drugi grozdasti cvatovi složeni su od sitnih bjelkastih cvjetića. Biljka obično cvjeta od maja do jula. Kao droga, bolje rečeno kao začin, prikuplja se korijen hrena koji se kopa od septembra do maja, ako u hladnim mejsecima smrznuta zemlja to dozvoli. U narodnu se kaže da se korijen hrena može vaditi u svim mjesecima koji u svome imenu sadrže slovo “r”, dakle, septembar, oktobar itd. Upotrebljava se isključivo svježi korijen koji je ljutog okusa, koji pali i nadržuje, kod struganja izaziva suze. Korijen hrena se ne može sušiti, ali se dugo može očuvati ako se smjesti u vlažan pijesak. U proljeće se kao dodaci salati mogu dodavati mladi listovi koji su, kao i korijen, ljutoga okusa, sa dosta C vitamina. Nalazište biljke Domovina hrena je jugoistočna Evropa. Kod nas se sadi po baščama, ali se može naći i u slobodnoj prirodi. Raste po vlažnim mjestima, uz obale rijeka, putove, po njivama i slično. Osnovni hemijski sastojci biljke Najvažniji sastojak je sumporni glikozid sinigrin. Osim toga sadrži vrlo hlapivo etersko ulje (alil-gorušično), asparagina, sumpora, arginina, glutamina, alkosurne baze, oksidaze, peroksidaze, spojeve kalija, željeza, silicija, natrija i magnezija. Svojstva hrena Hren olakšava i povećava lučenje žuči (holagog i holeretik). Podstiče funkcije želuca, povećava lučenje sluzi u dušniku i dušnicima (ekspektorant), diuretik, antispazmodik, purgativ, izaziva crvenilo i blago zapaljenje kože (ruberijant) te plikove (vezikans), pa je potrebna pažnja kod vanjske primjene hrena. Indikacije Insuficijencija jetre, digestivna atonija, anemije, skorbut, tuberkuloza, skrofuloza, astma, hronični bronhitis, reumatizam, bubrežni kamenac, kao i kamenac u mokraćnim putovima itd. Način primjene Najbolji način primjene hrena je kao začin, odnosno kao dodatak jelima. U tu svhru očišćen hren se nastruže nasitno, doda mu se malo soli, najbolje morske, vinskoga ili jabučnoga sirćeta da ogrezne, i malo ulja. Sve se to dobro izmiješa i upotrebljava kao dodatak jelima, posebno mesu. Ili. nastružu se druge biljke iz ovoga roda, kao, svjež kupus (vidjeti tamo), crna rotkva (Raphanus niger, vijeti tamo) i sl. i doda dosta hrena, zatim malo sirćeta, najbolje vinskog ili jabučnog, malo soli i ulja, najbolje maslinovog. Sve se to dobro izmiješa i upoterbljava kao salata. U ovome slučaju ne bi trebalo piti pivo. Ujesen prikupi se dosta korijena hrena, istruže i pomiješa sa sirćetom i malo morske soli. Konzistencija treba da je rjeđa. To se stavi u staklene tegle i pažljivo nalije ulja, tako da ulje pliva na površini. Ova smjesa se može dugo održati ako se čuva na hladnom mjestu. Poznato je da je mladi sir jedno od najboljih dijetalnih sredstava za regulaciju funkcije jetre i žuči. U mladi sir se neposredno prije upotrebe nariba hrena, čime će se sigurno pojačati djejstvo a i okus mladoga sira se znatno popravi. Mlade listove hrena u proljeće svakako treba upotrebljavati kao dodatak salatama, ili se mogu kuhati, pa su blažeg okusa.

160 Primjena u narodnoj medicini “Ren je tako odličan začin i lekovita snaga, da bi trebalo da ga ima u izobilju i preko leta i u zimsko doba svaka kuća, gde žive duše ima, i da ga svako jede bar dva puta nedeljno” (Vasa Pelagić). Preporučuje ga Njemačka Komisija E (The Complete German Commission E Monographs) str. 190. Blumental al all… američko izdanje 1998. Interno: Katar respiratornog sistema: pomoćna terapija infekcije urinarnog sistema. Eksterno: Upale respiratornog sistema, hiperemični tretman slabijih bolova mišića. Kontraindiciran kod želučanih i crijevnih ulkusa te bubrežnih problema. Zabranjeno djeci ispod 4 godine.

IĐIROT Acorus calamus (Linnė) – Araceae- Koalaci Drugi nazivi; vodena sabljica, šaš, vodeni božur, široki loček. Iđirot je dugovječna, zeljasta, močvarna biljka. Naraste i do metar visine. Listovi su pravi, sabljasti, široki do 3 centrimetra. Podanak je razvijen, horizontalan, debeo do 3 centimetra i drug i preko metra, sa donje strane gusto obrastao korijenjem. Podanak je prijatno mirisav. Iz prednjeg kraja izbija trouglasta ili četverouglasta stabljika, koja završava debelim, mesnatim cvijetom u obliku klipa. Biljka cvjeta od maja do jula, ali pod našim uslovima plod ne sazrijeva tako da se biljka razmnožava vegetativno. Za drogu se prikuplja podanak (Rhizoma Calami), i to ili u proljeće prije razvijanja listova, ili krajem ljeta, odnosno početkom jeseni. Opran i očišćen podanak od korjenčića, razreže se na komade od oko 10 centimetara, naniže na konac i tako osuši. Ponegdje se podanak prethodno oguli od vanjske kore, ali je bolje to ne učiniti jer je kora bogatija ljekovitim materijama, posebno eteričnim uljem. Iz podanka se destilacijom dobija eterično ulje (Oleum Calami). Osušena droga je izvana tamnozelena, unutra bijela do slabo žućkasta. Droga miriše prijatno, a okus je nagorak i aromatičan. Nalazište biljke Kod nas ga ima svuda, često u velikim količinama po barama i močvarnome tlu, zatim na obalam rijeka i jezera. Smatra se da potječe iz jugoistočne Azije. Osnovni hemijski sastav biljke Droga sadrži etersko ulje složenoga sastava: azaron, kalameol, pineni, kamfen, kamfor, borneol, eugenol, metileugenol i dr, gorki glikozid akorin, tenpenoide, proazulen, tanina, vitamina C, smole, mnogo skroba i sluzi. Svojstva biljke Sadržaj droge, posebno gorki glikozid akorin, stimuliše funkciju izdvajanja žuči u jetri i tonus žučnog mjehura. Upotrebljava se za pobuđivanje apetita kod hepatitisa, holecistitisa i sl. Također služi i za reflektorno izdavajanje želučanog soka, potpomaže diurezu, a ima i protivupalna djejstva, tonizirajuće sredstvo kod slabosti centralnoga nervnoga sistema. Indikacije Insuficijencija jetre i žučne kesice, digestivna atonija, enteritis, gastritis, oligurija. Način upotrebe Osušena droga iđirota može se samljeti i upotrebljavati kao pikantan začin u svakodnevnoj upotrebi, a posebno kod dijetalne ishrane bolesnika na jetri i žučnoj kesici. Obično se u takvim slučajevima uzme droge na vrh noža, kao uostalom i drugi začini (npr. biber) i pospe po jelu ili dodacima jelu. Ili: kafena kašika dobro stucanog podanka prelije se sa 2 dcl vode, zagrije do ključanja, otavi da stoji još

161 oko 10 minuta, procijedi i pije 3 puta dnevno kod oštećenja jetre, takođe i kod drugih navedenih oboljenja. Ili: kako se u apotreci može dobiti tinktura (Tinctura Calami), obično se uzima 10 kapi sa malo vode, i to 5 do 6 puta u toku 24 sata. Droga iđirota ulazi u sastav mnogih drugih preparata. Napomena Droga iđirota se ni u kojem obliku ne smije primijeniti u slučaju dijareje. Za one koji vole prirodu, pa se između ostalog bave i proučavanjem i skupljanjem ljekovitoga bilja, autor preporučuje da jedan dio sitnije istucanog korijena iđirota preliju sa 5 dijelova 40% alkohola i to ostave u tamnoj boci, uz češće mućkanje. Uzima se po 15-tak kapi ove tinkture. Iđirot je oficijelan prema farmakopeji bivše Jugoslavije, upotrebljava se Rhizoma Calami, Radix Calami. Također prema: B.P.C,. (1934), Brit. Herb. Pahrm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 302.

KIM (CARAWAY SEED) Carum carvi (Linnė) – Umbelliferae (Apiaceae) - Štitarke Drugi nazivi: kumin, kimelj, kuminak, krop. Kim je dvogodišnja zeljasta biljka koja obično naraste 80 do 100 centimetara. Iz korijena koji je oblika mrkve izbija uglasta stabljika, dosta razgranata. Prve godine obično izbiju samo donji, prizemni listovi, dvostruko ili trostruko perasti. Tek druge godine izbija stabljika. Listovi na stabljici su malobrojni i mnogo uži od onih donjih prizemnih. Cvjetići su sitni, sa 5 latica, obično bijele ili crvenkaste boje, složeni u štitove. Biljka cvate od aprila. Plodovi sazrijevaju od juna sve do septembra, što zavisi od staništa, odnosno početka cvjetanja biljke. Plod je smeđi kalavac koji se raspukne u dva savijena poluploda. Droga je plod, odnosno sjeme (Fructus Carvi) mada se, naročito od uzgajane biljke, upotrebljavaju i korijen i prizemni listovi. Nalazište biljke Biljka kao samonikla raste kao korov po livadama, naročito planinskim. Voli suho, pješčano tlo. Međutim, biljka se zbog svojih izuzetnih kvaliteta uzgaja u kulturi i od nje potječe droga. Osnovni hemijski sastojci biljke Najvažniji sastojak droge odnosno sjemena je etersko ulje (Aetheroleum Carvi) kojeg ima od 3 do 7%, što zavisi od sorte i načina uzgoja. Dobija se destilacijom vodenom parom. U sastav ulja ulaze kao glavne komponente, keton karvon (od 65%), a zatim terpen limonen. Osim toga sadrži neke alkohole; karvakrol, dihidrokarvakrol, neohidrokarveol, dihidropinol i acetaldehid. Plodovi, osim etarskog ulja, sadrže i flavonoide: kvarcetin, kampferol i druge, još neistražene materije. Svojstva biljke Droga, odnosno plodovi kima, a zatim listovi i korijen, te etersko ulje, pokazuju niz pozitivnih osobina. Kao i druge štitarice (anis, komorač) pokazuje izrazita karminativna svojstva, što se posebno koristi u medicinskoj praktici, naprimjer, poslije hiruških zahvata na organima za varenje. Tu također pomaže i svojstvo kima da djeluje kao stomahik, stimulator i antisapazmodik. Droga pojačava sekrecije želučanog soka, djeluje kao diuretik, pojačava i pospješuje izlučivanje mlijeka kod dojenja. Sjeme kima naročito treba da koriste žene, jer smiruje grčeve materice i pospješuje menstruaciju. Indikacije Aerofagija, meteorizam (posebno kod ciroze jetre), nervna dispepsija, različita grčevita stanja organa za varenje, crijevni paraziti, gastralgija, atonija crijeva, problemi kod menstruacije, nedostatak mlijeka kod rodilja, itd.

162 Način primjene Kafenu kašiku sjemena kima prvo zdrobiti, zatim preliti sa 2 decilitra ključale vode. Poklopiti i nakon 10 minuta procijediti. Uzima se po jedna šolja iza svakog jela. Ili: 1 do 3 kapi ulja na kocki šećera, 2 do 3 pua dnevno. Još: 1 dio ulja kima razblažiti sa 5 dijeloa 90% alkohol pa. 15 do 20 kapi ove tinkture uzimati 2 do 3 puta dnevno. Također: samljeti dio sjemena kima, preliti 5 dijelova 90% alkohola i ostaviti 10 dana uz češće mućkanje. Procijediti. Uzima se 15 do 20 kapi i malo mlake vode. Još: kao posebno karminativno sredstvo: Tinctura Carvi, Tinctura Foeniculim, Tinctura Semen Angelicae, Tinctura Coriandri u jednakim dijelovima. Uzima se 50 kapi u malo mlake vode, poslije jela. Međutim, kim se najviše upotrebljava kao začin. S druge srane, korijen biljke kao i mladi listovi mogu se upotrebljavati kao odlični dodaci hrani zbog svoga prijatnog mirisa i toplog ukusa. Napomena: Kim je oficijelan famakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se: Fractus Carvi (plod kima) – Aetheroleum Carvi (etersko ulje). Također prema: B.P.C. (1949), Brit. Herb.Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complet Geman Comission E Monographs, 1998. Američko izdanje, s. 102

KLEKA Juniperus communis (Linnė) – Cupressaceae- Čempresi Drugi nazivi: venja, obična borovna, borovica, smrika. Kleka je već prema svojoj visini promjenjiva biljka. Može biti vrlo niska- od ½ metra, kao kakav patuljasti grm, do visine od 7 metara. Zimzelena je i vrlo otporna biljka. Listovi su igličasti i vrlo čvrsti, zašiljeni i bodljikavi. Cvjetovi su sitni i izbijaju iz pazuha lista, jednospolni su. Biljka obično cvjeta u proljeće. Iz cvijeta se prvo razvije zelena boba koja sazrije iduće godine i postane tamnosmeđa. Tako se dešava da na istom stablu postoje zelene i zrele bobe. Čitava biljka prijatno miriše. Miris je svojstven, aromatična. Za drogu se, u prvome redu, prikupljaju bobe (Fracrtus Juniperi ili Baccae Juniperi), i to u kasnu jesen. Pošto je biljka bodljikava, obično se ispod nje postavi neka ponjava ili čaršaf pa se zatim štapom otresu zrele bobe. Moraju se sušiti u tankome sloju, uz učešće prevrtanje. Iglice i zelene bobe bolje je odvojiti tek kada se droga potpuno osuši. Miris droge je prijaan, balzamičan, a okus prvo slatkast, zatim aromatičan. Za drogu se također skupljaju vršci grančica i iglice (Herba Juniperi odnosno Summitates Juniperi) u maju i junu. Sušenje je isto kao i kod boba. Droga je i drvo, odnosno grančice, a rjeđe i korijen (Lignum et Radix Juniperi). Nalazište biljke Kod nas je ima mnogo, i to po neophodnim zemljištima jer je kleka skormna biljka.Često raste na kamenitoj podlozi, po brdima i planinama. Može se naći u nizinskom i subalpinskom pojasu naših planina. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga, u prvom redu bobe, sadrži etersko ulje (Aetheroleum Juniperi bacarum). Sadržaj eterskog ulja u drogi obično se kreće do 0,5 do 2 %. Neke naše kleke, što zavisi od staništa,sadrže i do 2,5 %. Glavni sastojci eterskog ulja su: izobroneol, kadinen, pinen, kamfen, terpentinski alkohol, kamfor kleke i neke druge supstancije. Tu je i jedna amara, najverovatnije taninglikozid juniperin, dosta invertnoga šećera, tanina, voska, mravlje i sirćetne kiseline, te soli jabučne kiseline. Prema nekim podacima sadrži kalcij,kalij i mangan. Svojstva biljke Droga kleke, kao i etersko ulje, predstavlja visokovrijedno ljekovito sredstvo. Droga djeluje kao tonik za sve unutrašnje funkcije disgestivnog trakta, nervnoga sistema, te kao opći ekscitant unutrašnjih sekrecija. Droga je diuretik,

163 depurativ, stomahik, aniseptik. Potpomaže izlučivanje mokraćne kiseline. Djeluje kao antidijabetik. Indikacije Opća astenija. Ciroza, ascites, oligurija, hidropisija. Infektivna oboljenja mokraćnih puteva. Bubrežni kamenci. Dijabetes. Arterioskleroza. Reumatizam. Način primjene Droga se u zdrobljenom obliku primjenjuje kao začin gdje se odlično može kombinovati sa peršunom, majčinom dušicom ili timjanom, lovorom, bijelim lukom. Posebno se preporučuje čaj, odnosno infuz kleke kao sredstvo za pojačano izlučivanje tečnosti iz organizma: čajna kašika zdrobljenih boba prelije se sa 2 decilitra ključale vode, zatim se poklopi i nakon 10 minuta procijedi. Piju se 3 šolje dnevno. Ili: tinktura dobijena iz boba, 15 kapi najbolje nakapati u čaj od nane. Uzima se poslije jela. Primjena u narodnoj medicini Raznovrsna je primjena borovice u narodnoj medicini. Za liječenje jetre preporučuje se, na nekoliko sati prije jela, sažvakati 3 do 5 boba od borovice. Sažeto, primjena kleke u narodnoj medicini kao infuza svodi se na pojačano izlučivanje mokraće, kod bolesti jetre, slezene, žutice, kamenca i pijeska u bubrezima i žučnoj kesici. Napomena Borovica odnosno kleka je oficijelna prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se – Aetheroleum Juniperi baccarum (etersko ulje iz boba). Također prema:B.P.C (1934),Brit.Herb.Pharm (1983).

KURKUMA (TURMERIC) Curcuma longa (Linné) – Cucruma domestica (Val-Zingiberaceae – Đumbir. Biljka potječe iz jugoistočne Azije, Kultiviše u Kini, Indiji, Javi, Haitiju, Filipinima. Za drogu se upotrebljava korijen, odnosno rizom, koji ulazi u sastav poznatih egzotičnih začina pod nazivom curry (kari). Osnovni hemijski sastojci biljke Droga /Radix Curcumae) koji se prikuplja u decembru-januaru, prvo se opere, dobro prokuha, pa zatim osuši na suncu. Obično se fino samelje kao samostalan začin, ili za poznate začinske smjese koje se zovu curry. Eterično ulje dobija se destilacijom pomoću vodene pare. To je tečnost žute do oranž boje sa slabom plavom fluorescencijom i svježim mirisom, /Aethoreleum Curcuma). Etrično uilje najvećim dijelom sadrži kurkumena /tumerona) do 50%, zatim zingiberina, cineola, borneola, sabinena, felandrena i nešto kanfora, pored drugih sastojaka, uglavnom u niskim koncentracijama ili tragovima. Također droga sadrži i kurkumina. Svojstva biljke Kurkumin djeluje kao holagog, a etersko ulje, i to najverovatnije kurkumen, kao holeretik. Najvjerovatnije da se glavno dejstvo može pripisati žutome pigmentu kurkumenu, ali ni dejstvo ostalih nije zanemarljivo u smjesi. Smatra se da djeluje i kao antioksidant. Eksperimenti na životinjama pokazuju da sprječava oštećenja jetre aflatoksinom i drugim toksinima jetre. Dalje, djeluje kao digestiv, stimulans i laksativ. Poznate su osobine gdje sastavni dijelovi droge djeluju protuupalno i baktericidno, te da snižavaju povišeni krvni pritisak. Droga djeluje kao antispazmodik, a poznato je i da snižava sadržaj holesterola u krvi. Indikacije Insuficijencija i kongestija jetre. Žutice. Holecistitis. Angioholitis. Zadržavanje žuči. Holelitijaza. Anoreksija. Slaba probava hrane. Kod stimulacije apetita: dokazano je da kurkuma stimuliše motornu aktivnost probavnog sistema. Također se upotrebljava kod hiperholesterolemije, kao i kod infekcije mokraćnih putova. Korijen kurkume upotrebljava se za zaustavljanje krvavljenja, kao sredstvo za

164 ublažavanje bolova, te kao sredstvo koje stimulira razmjenu materija. Primjenjuje se kod čira želuca i krvavljenja (melena), hematuriji i kod drugih unutarnjih krvavljenja. Način primjene Prah stabiliziranog korijena u dozi od 0,2 do 0,3 grama dnevno. Dijetalna hrana bolesnika, naročito na jetri, a onda i na ostalim probavnim organima, je manje-više neukusna, u prvome redu jer je slabije zasoljena. Da bi se popravio slab okus takve hrane, a također, da bi se u hranu stavio jedan vrlo važan sastojak za funkcije jetre i čitavog probavnog sistema, u takvu hranu treba staviti odnosno začiniti je kurkumom, ili što je još bolje, smjesom začinskih biljaka koja se obično zove – cury. U kolikoj dozi? Zavisi od ukusa bolesnika, ali najbolje 0,2 do 0,3 grama raspoređeno na sva tri obroka. Obično se pravi smjesa u kojoj je jedan od glavnih sastojaka kurkuma. Ovakve smjese, kao što je rečeno, zovu se curry, u koje pored kurkume, obično ulaze još i đumbir, paprika, biber i korijandar, zatim klinčići i slični sastojci. Mala količina ovakvog začina sigurno će, ne samo poboljšati okus hrane, već i pozitivno djelovati na jetru. Evo jedng recepta kako se spravlja Curry i to srednje jačine i srednje pikantan, upravo za oboljele na jetri i probavnim organima, pod uslovom da se radi o gastritisu, ulkusu i slčinim oboljenjima želuca i crijeva. Curry srednje jačine Kurkume 10,0 grama, Slatke paprike 7,5 grama, Samljevenog đumbira 7,5 grama, Samljevenog cimeta 7,5 grama, Samljevenog kardamoma 7,5 grama Elettaria cardamom Samljevenog bibera 12,5 grama Samljevenog korijandera 30,0 grama Samljevenog cimeta 10,0 grama Napomena: Njemačka Komisija E; (s. 223) The Complete German Commission E Monographs. Američko izdanje (Bulmentahl at all…, 1998). Po propisima ove komisije lijek koji se propisuje mora imati ne manje od 3% dicinnamoylmetanaovih derivata računato kao kurkumin, i ne manje od 3% isparljivog eteričnog ulja. Oboje mora biti računato na potpuno suhu težinu droge. Djelovanje Djeluje kao holeretik zbog kurkumina, što je eksperimentalno dobro dokumentovano. Kasnija otkrića govore u prilog da djeluje kao holecistokinetik i antiinflamatorno. Kontraindikacije Opstrukcija žučnih kanala. U slučaju žučnog kamenca upotrebljavati samo nakon konzultacije s ljekarom. Sporedni efekti nisu poznati kao i interakcije sa drugim lijekovima. Doziranje Ukoliko drugačije nije propisano, prosječna dnevna doza je 1,5 – 3,0 grama ili ekvivalent preparata. Način primjene Prašak kao i drugi galenski preparati za internu upotrebu. Dodatak Kurkuma djeluje kod raznih oštećenja jetre, posebno onih izazvanih hepatitisima, također kod ciroza različite etiologije i kanceroznih oboljenja jetre, smanjene proizvodnje žuči i žučnih soli, te kod oboljenja koja su povezana sa oboljenjima jetre. Treba navesti pozitivno djelovanje kod astme i bronhitisa. Amerikanci (Peirce A., 1999, Fetrow C.W. Avila J.R., 2000) tvrde da kurkuminoidi, prvenstveno kurkumin, djeluju protiv mnogih bakterija u probavnom

165 sistemu, uključujući protezoe koje izazivaju oboljenja kao što su diareje. Pored ostalog, smatraju da uništavaju ćelije tumora limfoma. Postoji opće mišljenje odnosno stav da kurkumin i druge supstancije kurkume, djeluju kao antioksidanti, uklanjajući slobodne radikale koji mogu sudjelovati u stvaranju kanceroznih ćelija. Na osnovu izvjšetaja Američkog Instituta za istraživanje raka, kurkumin pomaže u sprječavanju nastanka nekih vrsta raka želuca, debelog crijeva, usta, grla, kože. Biljka takođe pokazuje anti-inflamatorni potencijal. Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 222.

LAZARKINJA Asperula odorata (Linné)- Rubiaceae- Broćevi Drugi nazivi: mirisni broć, prvijenac, jaslenjak, rojba. To je dugogodišnja biljka sa puzavim podankom koja naraste do 50 centimetara. Stabljika je četverouglasta, gola i sjajna sa pršljenovima. Listovi su šiljati. Cvjetovi su uglavnom bijeli, ponekad ružičati, smješteni na vrhu stabljike. Biljka cvjeta od aprila do maja. Za drogu se prikuplja biljka u cvatu, dakle cijeli nadzemni dio (Herba Asperule). Biljku treba osušiti na tamnom mjestu i na promahi, i to vrlo pažljivo. Kao i biljka i droga prijatno miriše, samo mnogo intezivnije na kumarin. Okus droge je aromatičan, pomalo nagorak. Nalazište biljke Vrlo je raširena u bjelogoričnim, posebno bukovim šumama, na hranjivom humusnom tlu. Obično raste u sjevernijim,. hladnijim krajevima naše zemlje. U primorju je nema. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži u prvom redu kumarina od kojega potječe i prijatan miris biljke i droge. Utvrđen je glikozid asperulozid, gorke materije, tanin, masti, šećeri i fenoli. Svojstva biljke Biljka i preparati stimulišu rad jetre. To je digestiv, regulator metabolizma, antispazmodik, blag sedativ, odnosno srdstvo za uspavljivanje, diuretik. Indikacije Hepatizam, nesanica (posebno kod djece), neurastenija, melanholija, histerija, oligurija, hidops, kamenci u mokraćnim putovima i sl. Način primjene Punu kafenu kašiku droge preliti sa 2 decilitra ključake vode. Nakon 3 do 5 minuta procijeditiiI piti 3 šolje dnevno. Zbog ugodnog aromatičnog mirisa, lazarkinja se upotrebljava kao mirođija, odnosno začin u kuhinji. Nijemci je, naprimjer, upotrebljavaju kao začin za salate. Također se može upotrijebiti za aromatiziranje slatkiša, želea, pudinga. Neki čajevi dobijaju posebno prijatan miris ako se aromatiziraju sa malo osušene droge. Osušena i samljevena droga lazarkinje treba da je kao začin stalno prisutna u kuhinji, kao npr. biber. Primjena u narodnoj medicini Lazarkinja se u narodnoj medicini primjenjuje kod žutice, stvaranja mokraćnih kamenaca i pijeska, te kao lijek protiv glista. Napomena Drogu treba čuvati u dobro zatvorenoj ambalaži. Trudne žene ne smiju uopće upotrebljavati lazarkinju ni u kojem obliku. U većim količinama droga može izazvati nesvjesticu, vrtoglavicu i glavobolju, pa se ne smije prekoračiti propisana doza. Nakon 7 dana treba prekinuti uzimanje lazarkinje i napraviti sedmodnevnu pauzu.

166

MAJČINA DUŠICA (THYME) Thymus serpyllum (Linné) – Labiatae (Lamiaceae) - Usnatice Drugi nazivi: bakina dušica, popovac, divlji bosiljak, materinka. Biljka vrlo slična timijanu, samo što je niža, sa uspravnom ili puzavom stabljikom. Samonikla je i slobodno raste u prirodi. Što se tiče ljekovitih svojstava tu nema bitne razlike između timijana i majčine dušice. Čak su im i imena izmiješana, pa neko majčinu dušicu naziva timijanom i obratno. Obje biljke poznate su još iz starog Egipta, odakle vjerovatno potječe i ime Tham. To je oznaka za egipatsku biljku koja je slična majčinoj dušici i timijanu, sa izrazito prijatnim mirisom i jakim antiseptičkim svojstvima, tako da je najvjerovatnije služila za balzamovanje. Kada su Grci bolje upoznali egipatsku medicinu, ova riječ Tham prešla j eu grčku – tymon, da bi na kraju dobila svoj sadašnji latinski naziv Thymus. Nalazište biljke Majčina dušica je tipična kozmopolitska biljka. Kod nas uspijeva u oko 60-tak formi i varijeteta. Raste po suhim, sunčanim mjestima od niskih do visokih predjela. Interesantno je primjetiti da rase u skupinama površine do 1 m2. Često se može naići na veći osunčani prostor koji je sav išaran majčinom dušicom, tako da se čini da je biljka napravila pojedina mala ostrvca između kojih raste drugo rastinje. Na jednoj površini, primjerice, na obroncima planine Treskavice, moglo se nabrojati oko 10 takvih osrtvaca sa najrazličitijim prelivima boja cvjetova, od svijetlocrvenih, ljubičastih, do tamnocrvenih, što zaista pruža vrlo lijep i zanimljiv prizor. S obzirom da se radilo o biljci koja je uspijevala na planinskim i divljim obroncima takve planine kao što je Treskavica, kasnije kada se osušila, imala je izvaredan miris i okus čaja. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži slične sastojke kao i timijan, što će reći eterično ulje (Aetheroleum Sarpylli) koje se, također, sastoji od kristalnoga timola koji je otopljen u tečnom karvakrolu. Također sadrži terpinena, borneola, cimola, terpineola i dr. Osušena droga (Herba Serpylli) sadrži još neke složenije kiseline, tanina, flavonoida i mineralnih soli. Svojstva biljke Slično kao i kod timijana. Indikacije Kao i kod timijana. Treba se zadržati kod ove divne biljke. Kod prikupljanja majčine dušice treba biti vrlo obazriv i pažljiv. To je nježna biljka polegla po zemlji, pa se nikako ne smije čupati sa korijenom. Ko to radi neka se prisjeti da majčinu dušicu čupa iz korijena. Najbolje je srpom ili makazama posjeći cvijet i listove, pa bez nabijanja staviti biljku u kesu ili još bolje u korpu. Biljku moramo brzo sušiti na tamnom i prozračenom mjestu. Osušena biljka treba se staviti u dobro zatvorene, najbolje hermatički, posude. Ako se to ne uradi, ubrzo ćemo, umjesto ljekovite biljke prijatnog mirisa, imati obično sijeno. Kada se prikuplja majčina dušica, onda je najbolje to činiti sa različitih staništa, kao uostalom i sve drugo ljekovito bilje. Šta to znači ? Ljubitelji prirode i ljekovitog bilja ne bi se trebali s jednog mjesta snabdijavati jednom biljkom u većoj količini. Tako se, naprimjer, majčina dušica prikupi i iz dolina i sa brda i sa planina, pa se dobije smjesa koja je sigurno kvalitetnija i ljekovitija, a osim toga sadrži i sve dostupne varijetete i forme. Majčina dušica se upotrebaljava i kao začin. Zovu je sirotinjskim začinom, ali je zato odlična za teška jela kao i timijan. Primjena u narodnoj medicini Malo je ljekotivith biljaka koje se u narodu toliko upotrebljavaju kao majčina dušica. O ovoj biljci i nauka je kazala svoje i to sve

167 u najljepšem tonu. Zadržimo se na primjeru kako se u narodu ova biljka upotrebljava protiv alkoholizma. Otprilike jedna šaka majčine dušice prelije se litrom ključale vode, poklopi i ostavi oko pola sata. Zatim se procijedi. Pijanom ili mahmurnom daje se svakih 15 do 20 minuta po jedna kafena šoljica. Prvo će doći do dosta jakog proljeva, zatim mučnine i povraćanja, jakog mokrenja i znojenja. Slijedi pojačan apetit i žeđ, ali i odvratnost prema alkoholu. Kod ponovnog pijanstva treba kuru ponoviti i sve tako dok ne dođe do potpunog odbijanja alkohola. Za ovo je naravno potrebna dobrovoljna saradnja sa alkoholičarem. Majčina dušica je odličan stimulans, koji se s uspjehom primjenjuje kod psihičke i fizičke iscrpljenosti. Zahvaljujući tome, smatra se da je efikasna i kod seksualne slabosti. Djeluje, dakle, kao afrodizijak. Kada dječicu zaboli trbuh, kada imaju grčeve u stomaku, onda se obično daje čaj od majčine dušice. Kako je kod nas običaj da djecu obično čuvaju bake i nane,u takvim slučajevima nane odmah posegnu za majčinom dušicom, pa kuhaju čajeve. Zbog toga se ova biljka često zove bakina dušica. Ima naravno i drugih tumačenja za ovo ime. U narodu se majčina dušica upotrebljava protiv glista, što je sa današnjeg stanovišta sasvim opravdano, jer timol, glavni sastojak eteričnog ulja, djeluje kao sredstvo protiv glista. Napomena Timijan i majčinu dušicu nikada ne treba kuhati! Samo preliti ključalom vodom, odmah poklopiti i tako ostaviti određeno vrijeme. Sa majčinom dušicom i timijanom ne smije se pretjerivati u slučaju trudnoće i insuficijencije srca. Majčina dušica je oficijelna droga prema farmakopeji bivše Jugoslavije; Upotrebljava se : Folium Thymi serpylli. Također prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 220.

MELISA (LEMON BALM) Melissa officinalis (Linné) – Labiatae (Lamiaceae)- Usnatice Drugi nazivi Matičnjak, pčelinja ljubica, limunka, arbaroža. Matičnjak ili melisa je dugogodišnja zeljasta biljka visine do 80 centimetara. Iz korijenovog sistema izbija više stabljika koje su četverougaone. Duž stabljike raspoređeni se naspramno listovi, jajastog oblika. Donji listovi su krupniji na dužoj peteljci, dok su gornji na kraćoj. Po rubu su nazubljeni. Cijela je biljka pokrivena sitnim dlačicama. Cvjetovi su bijeli, sitni i izbijaju iz pazuha lista. Biljka obično cvjeta u julu, premda se kod nas može naći i ona koja je počela cvasti već polovinom maja, posebno u toplijim krajevima, npr. Hercegovini. Za drogu se prikuplja biljka neposredno prije cvjetanja ( Herba Melissae). Obično se odmah nakon prikupljanja biljke sa stabljike skida list koji je i najvrijedniji (Folium Melissae). Drogu treba sušiti u hladu i na promahi. Miris droge je neobično prijatan, posebno kada se malo protrlja između prstiju. Miriše po limunu, zbog čega se biljka često zove i limunka. Okus je topao, aromatičan. Nalazište biljke Melisa se uzgaja zbog svojih visokih kvaliteta. Međutim, uspijeva i u slobodnoj prirodi kao samonikla biljka, kod nas gotovo u cijeloj zemlji. Osnovni hemijski sastav biljke Droga u prvome redu sadrži etersko ulje (Aetheroleum Melissae) kojega ima u dosta skromnim količinama od oko 0,3 %. Glavni sastojak ulja je citral, a zatim jedan aldehid - geraniol-aldehid i citronelal. Biljka, također, sadrži kamfora, tanina, aglikona i neke gorke supstancije. Svježi listovi sadrže neke vitamine i enzime.

168 Svojstva biljke Preparati matičnjaka djeluju izvanredno povoljno na čovjekov organizam, u prvom redu kao sredstva za umirenje i opuštanje. Poslije uživanja, naprimjer, čaja od matičnjaka, čovjek se nekako smiri, čak se javi pomalo i neko euforično stanje. Koliko je to prijatan napitak, ilustruje podatak da se čaj od matičnjaka preporučuje i budućim majkama, koje u prvim mjesecima trudnoće teško nose uz česta povraćnja. Preparati matičnjaka djeluju kao intelektualni i fizički stimulatori, pa se posebno preporučuju onima koji se bave intenzivnim intelektualnim ili fizičkim radom. Matičnjak djeluje kao tonik na mozak, srce i digestivni aparat. Pokazuje izrazita antispazmodična svojstva. Djeluje kao karminativ, stomahik i fermifug. Indikacije Posebno se preporučuje kod nervnih kriza, melanholije, gubitka pamćenja ili intelektualnog zamora, migrena, neuralgija, emotiviteta, sinkopa i vrtoglavice. Primjenjuje se i kod kolika izazvanih oboljenjima žučne kesica kao i kod lošega varenja. Način primjene Infuz ili čaj se priprema tako da se puna supena kašika droge prelije sa 2 decilitra ključale vode i odmah poklopi. Nakon 10 minuta se procijedi i pije gorak prije jela, a zaslađen poslije. Ili: Tinktura (Tinctura Melissae) 40 do 50 lapi u malo tople vode, ili još bolje u čaju od nane. Za svakodnevnu upotrebu, naprimjer, za salate, preporučuje se sirće od matičnjaka: 100 grama lista matičnjaka prelije se litrpm jabukovog ili vinskog sićeta. Smjesa se ostavi 15 dana, uz češće mućkanje. Nakon toga se odlije. Sirće ima neobično prijatan miris po limunu. Kod laganih žučnih napada obično se izmiješaju jednaki dijelovi melise, sitno isjeckane kore od frangule i ruse. Jedna čajna kašika ove smjese popari se sa 2 dcl ključale vode, poklopi i ostavi 15 minuta, nakon toga se procijedi. Pije se tri puta dnevno, nezaslađeno i polahko. Primjena u narodnoj medicini Pošto je u slučaju melise naučna medicina preuzela gotovo sve iz narodne medicine, može se zaustaviti samo na onim specifičnim slučajevima. Matičnjak je i po nauci i signaturi vrijedio kao ljekovita biljka za srce, jer po njoj matičnjak ima signaturu i anatomiju srca i plemenita je biljka za sve srčane bolesti, bez obzira o kojima se radi (Johann Franck, 1618, po Willfortu). Naš narodni ljekar S. Sadiković doslovice kaže: „ Kada maternica spadne ili kada je žena slaba, pa ne može da zatrudni, uzimlju se banje sa odvarom od macine trave (melisa se zove i macina trava) i pije dnevno, dulje vremena, po 3-4 šolje od macine trave, na jednake dijelove sa metvicom pomiješane u vinu ili vodi sa medom kuhane.” Melisa je oficijelna prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se: Folium mellisae (list melise). Također prema : Brit. Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 160.

NANA Mentha – Labiatae(Lamiaceae- Usnatice U prirodi se nalaze mnoge vrste nane koje rastu po cijeloj našoj zemlji. Što se tiče ljekovitosti ovih biljaka u odnosu na oboljenja jetre, treba se zadržati na dvije vrste: gajenu nanu i sitnu metvicu ( Mentha pulegium) koja se još zove i barska nana. Za ovu postoje još dva razloga: naš autoritet za ljekovito bilje

169 prof. J. Tucakov kaže: „Za liječenje jetre i žučnih puteva ima nekoliko lekova biljnoga porekla koji se upotrebljavaju s manje ili više uspeha. Od domaćeg lekovitog bilja zasada je izgleda, najbolje rezultate dala pitoma nana.” U drugoj literaturi, domaćoj i stranoj, s manje ili više oduševljenja potvrđuje se ova misao prof. Tucakova. Sigurno je da za pojedina oboljenja jetre ima boljih biljnih lijekova od nane. S druge strane, slični podaci mogu se naći i za sitnu metvicu, s time što se Francuzi gotovo kunu u nju, kada su u pitanu oboljenja jetre i žučnih puteva. Bilo kako bilo, jedno je sigurno: i gajena nana i sitna metvica efikasni su lijekovi u borbi protiv oboljenja jetre.

GAJENA NANA Mentha piperita (Linnė) – Labiatae- Lamiaceae) - Usnatice Drugi nazivi: nana, pitoma nana, metvica, dimljus, poprova meta. Ovdje se radi o biljci poznatoj samo u kulturi, pa opis biljke nije potreban. Gajena nana je hibrid između Mehthe aquatica i Menthe spicata (Linnė). Najbolja je vrsta, po svome sudeći engleska crna “Mitcham” nana, koja je predmet široke potrošnje i potražnje i koja se najviše i koristi u svijetu. Za drogu se prikuplja list (Folium Menthe piperite) na taj način da se biljka pokosi, a zatim sa stabljike svuče list. List treba sušiti na običnoj temperaturi, u tankome sloju i u hladovini. Za dobijanje eteričnog ulja (Oleum Menthae piperitae) biljka se pokosi pa se podvrgava destilaciji, osušena ili svježa. Prikuplja se neposredno prije cvjetanja, kada u listovima ima najviše eteričnog ulja. Mora se prikupljati po lijepom sunačnom vremenu kada se rosa uveliko podigla, dakle oko podne. Oosnovni hemijski sastojci biljke Svi nadzemni dijelovi biljke sadrže etersko ulje (Aetheroleum Menthe piperitae), zato se za destilaciju i uzima čitava biljka, odnosno nadzemni dio. Najviše ulja ima u listu i od njega i potječe prijatan miris nane, kao i ljekovitost. Ulje je složenog hemijskog sastava i sadrži najviše (30-70%) 1-mentola, zatim 1-mentona. alfa i beta-pinena, 1-limonena, alfafelandrena, cineola, pulegon, žasmon, te estere mentola sa sirćetnom i valerijskom kiselinom. Osim eterskog ulja droga sadrži karotina, betaina, oleinsku kiselinu, tanina. Svojstva biljke Pored toga što se upotrebljava kod oboljenja jetre i žučnih puteva, nana pokazuje i niz drugih svojstava kao holagog stimulans, stimulans nervnog sistema, stomahik, antispazomodik, karminativ, antiseptik, eksperktorant itd. Jedna je od najljekovitijih biljki. Indikacije Hepatitisi, holecistitis, žučni kamenci (holelitijaza), ciroze jetre. Digestivna atonija, gastralgija, aerofagija, flatulencija, migrena, astma. Način primjene Kod svih oboljenja jetre i žučnih puteva: 200 grama lista nane popariti sa 1,5 litara ključale vode, zatim poklopiti i ostaviti 2 do 3 sata. Procijediti i piti nezaslađeno ili zaslađeno, u toku čitavog dana umjesto vode (Tucakov) Ili: čajna kašika listova nane popari se sa 2 decilitra ključale vode. Nakon 10 minuta procijediti i piti 3 šolje dnevno poslije ili između jela. Ili alkoholat: 15 do 20 kapi u čaši zaslađene vode poslije ili zmeđu jela. Još etersko ulje: 2 do 5 kapi više puta dnevno, najbolje s medom. Izmiješati jednake dijelove nane, matičnjaka, ruse i krušine, 200 grama ove smjese popariti sa 1,5 litara ključale vode, poklopiti i nakon 3 do 4 sata procijediti. Piti u toku dana umjesto vode. Nana se upotrebljava i kao začin: u teško svarljivu hranu kao što su grah ili kupus, treba pri kraju kuhanja dodati nane, a poslije jela popiti čaj od nane da bi se spriječilo stvaranje gasova, nadimanje i bolovi u trbuhu.

170 Primjena u narodnoj medicini “Ako ima sveta koji ne poznaje tu blagodetnu biljku, on neka je pozna među slikama i neka je zasađuje u izobilju svaki koji ima žive duše u kući” (Vasa Pelagić). List i etersko ulje od nane propisuju sve farmakopeje u svijetu. Ništa manje upotreba nane nije ni u narodnoj medicini. Ustvari, to je nana pravi narodni lijek i gotovo nema kuće u kojoj se ne može naći biljka. Jedan narodni recept za liječenje bolesti žuči i jetre navodi i Willfort: 100 grama nane, 50 grama korijena lincure, 50 grama korijena zečijeg trna i 10 grama kore frangule treba izmiješati. Uzima se čajna kašika ove mješavine i prelije s 2 decilitra ključale vode. Piju se 2 do 3 šolje dnevno. Napomena Nana se ne smije kuhati. Obično se supena kašika nane prelije sa 2 decilitra ključale vode, dobro se poklopi i ostavi duže ili kraće vrijeme, već šta se želi postići. Mirisni čaj dobije se već poslije 5 do 10 minuta stajanja. Nana se pije prije jela nezaslađena, a poslije jela zaslađena. I to bolje medom nego šećerom. Pored svih dobrih osobina nane, treba napomenuti da postoji individualna osjetljivost na ovu biljku. Kod pojedinaca može izazvati nesanicu. Nana je oficijelna biljka prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljavaju se: Folium Mentae piperite (list nane), gornji dio biljke u cvatu–Herba Menthae piperite i etersko ulje (Aethoroleum Menthae piperite). Također, prema B.P.C. (1954), Brit, Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 162-180.

PAŠKANAT Pastinaca sativa (Linnė) – Umbellifarae- Apiaceae - Štitarke Drugi nazivi; paštrnak, pastrnjak, jelinjak, jelinski korijen. To je dvogodišnja zeljasta biljka visine obično do 60, premda može narasti i do 120 centimetara. Biljka se, uglavnom, uzgaja zbog snažnog vretenastog korijena iz kojega izbija uspravna, snažna i izbrazdana stabljika. Stabljika je do polovine gola, a zatim se grana, većinom na suprotnim organcima sa neparno perastim listovima koji su sjedeći. Cvjetovi su sastavljeni u štitaste cvasti zlatnožute boje. Biljka obično cvjeta od juna do avgusta, a plodovi sazrijevaju u augustu i početkom septembra. Za ishranu i kao začin upotrebljava se korijen, a rjeđe list. Korijen je slatkast, aromatičan i vrlo hranjiv, posebno ako se prikupi u jesen prve godine. Tada ima okus sličan peršunu. Najbolje je korijen čuvati u pijesku. Mladi listovi i izdanci dodaju se supama i salatama kao aromatični začin. Međutim, kao droga upotrebljava se plod paškanata (Fractus Pastinacae). Nalazište biljke Paškanat se uzgaja u više oplemenjenih sorti sa debelim, mesnatim korijenjem. U prirodi se nalazi kao samonikla biljka, raste po livadama i travnjacima, po neobrađenim mjestima, a posebno po kamenitom i ilovastom tlu. Za neiskusne sakupljače ljekovitoga bilja bolje je da ne prikupljaju samonikli paškanat jer mogu da ga zamijene sa ponekom otrovnom biljkom. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži u prvome redu etersko ulje dosta složenog sastava. Količina varira od 1 do 2%. Etersko ulje neprijatnoga mirisa najvećim dijelom sadrži furokumarine iz grupe psoralena, kao što su imperatorin i bergapten. Zatim izopimpinelin, 6–metokosiangelicin, ksantotoksin, te furokumarine iz grupe angelicina. Također su otkriveni i flavonoidni glikozidi: hiperin, rutin i pasternozid, neke masne kiseline, etil i oktil alkohol i drugi spojevi. I ostali dijelovi paškanata (korijen i list) sadrže ovo etersko ulje, no u manjim količinama. Korijen sadrži oko 28% skroba i još veću količinu pektinskih polisaharida.

171 Svojstva biljke Droga djeluje kao diuretik. Zatim, zahvaljujući kompleksnome sastavu, kao spazmolitičko sredstvo, opušta glatku muskulaturu, djeluje sedativno, potpomaže varenje, izaziva pojačani apetit. Furokumarini se odlikuju fotosenzibilizirajućom aktivnošću kao i hipotenzivnim svojstvima. Indikacije Insuficijencije jetre i žuči, posebno kolike izazvane oboljenjem jetre i žučne kesice. Koronarna isuficijencija, neuroze povezane sa spazmom koronarnih sudova. Želučane i bubrežne kolike. Način primjene Paškanat je od najstarijih vremena upotrebljavan kao povrće, začin i ljekovita biljka. U svojim spisima Dioskorid nam je prenio kako su stari Grci rado upotrebljavali ovu biljku, posebno korijen. Koristila se u kuhinji kao začinska i hranjiva biljka. Osim toga, kao ljekovito sredstvo kuhaju se 3 supene kašike sitno narezanog lista i korijena, ili 3 kafene kašičice istucanog sjemena u 400 grama vode u toku 2 do 3 minuta. Procijedi se i pije po jedna supena kašika prije jela. Postoji i preparat Beroxanum koji se primjenjuje obično za liječenje kože oštećene ljetnim suncem.

PERŠUN (PARSLEY) Petroselinum sativum (Hoffmann), Apium petroselinum (Linnė) – Umbelliferae (Apiaceae) - Štitarke Drugi nazivi: peršin, ak, petrusin, majdonos. Mada postoji i divlji peršun (Aethusa cynapium L.) ovdje se govori o svima dobro poznatoj biljci koja se, kao kultivisana, široko uzgaja i upotrebljava kao začin. Osnovni hemijski sastojci biljke Korijen peršuna sadrži etersko ulje kompleksnog sastava (apiol, pinen, miristicin, terpen, apein), vitamine A, B i C, mineralne soli; željeza, kalcija, fosfora, mangezija, kalija, natrija, sumpora, joda, bakra, mangana. Listovi sadrže etersko ulje, hlorofil, karotin, vitamin C, apigenin. Svojstva biljke Peršun ima toliko ljekovitih svojstava da ga treba upotrebljavati svakodnevno, u prvome redu kao začin. Da bi sačuvao svoja ljekovita svojstva, u hranu ga treba dodavati pri samom kraju kuhanja. Ne bi smio da se kuha duže od 5 minuta u polupoklopljenom sudu. Koliko se peršun cijeni kao ljekovita biljka, pokazuju i podaci koji nagovještavaju da je to i antikancerozno sredstvo. Indikacije Insuficjencija jetre, atonija žučne kesice. Anemije, problemi sa varenjem, astenije, pomanjkanje apetita, dispepsija, reumatizam, kancerozna stanja (zbog nedostatka eksperimentalnih podataka autor se donekle mora ograditi od ove tvrdnje), intestinalni paraziti. Način primjene U prvom redu i list i korijen kao začin u jelima, a svježi kao dodatak salatama. Svježi korijen peršuna u količini od 100 grama fino se isjecka, prelije s litar vode i kuha 5 minuta, zatim poklopljeno ostavi još 15 minuta, procijedi i pije 2 do 3 šolje dnevno (Gostuški). Ili: 50 grama sjemena, korijena ili lista preliti s litar vode, kuhati 5 minuta, ostaviti da stoji još 15 minuta i procijediti. Piti 2 šolje dnevno prije jela (Valenet). Primjena u narodnoj medicini Peršun se mnogo upotrebljava u narodnoj medicini, ponekad i neodgovorno, za izazivanje pobačaja. Na ovom mjestu bilo bi interesantno vidjeti šta je o peršunu mislio jedan od najvećih filozofa i ljekara, znameniti Avicena: “Peršun istjeruje mokraću i mjesečnicu .. čisi bubrege, mokraćnu bešiku i matericu”. Napomena Peršun nije sasvim bezazlena ljekovita biljka. Ne smije se upotrebljavati u slučaju upalnih procesa bubrega. Također, peršun u većoj količini ne smiju upotrebljavati trudnice.

172 U mnogim zemljama kao vrlo prijatan i fin začin, posebno za supe, primjenjuje se smjesa koja se sastoji od jednakih dijelova lista celera, majčine dušice, peršuna i vrijeska. Može se preporučiti kao vrlo fin začin za supe - ista ova smjesa osušenih biljaka, fino isitnjena ili samljevena u prah. Peršun je oficijelan prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se: Radix petroselinii (korijen peršuna). Također prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 179. i 352.

PRASA Allium porrum (Linnė) – Liliaceae - Ljiljani Drugi nazivi: praziluk, poriluk, perati luk, prasji luk. To je toliko poznata biljka da opis nije ni potreban, osim možda da postoje ljetne, proljetne i zimske vrste. Bio je poznat još u doba Egipćana, Grka i Rimljana. Kao i crni i bijeli luk, upotrebljavan je kod impozantnih gradnji u starom Egiptu, gdje je odigrao svoju ulogu kao i njegovi srodnici. Ono po čemu se razlikuje od crnog i bijelog luka je diskretniji miris, premda velike razlike u hemijskom sastavu nema. Osnovni hemijski sastojci biljke Prasa kao i luk sadrži sumporno etersko ulje, dosta sluzi i celuloze. Najvažnije je prisustvo vitamina B i C, a zatim velike količine mineralnih soli mikroelemenata: magenzija, natrija, kalcija, kalija, sumpora, mangana i silicija. Svojstva biljke Osnovno svojstvo prase: vrlo je svarljiva. S prasom se u organizam unose veće količine minerala posebno važnih za normalan rad orgnizma, a zatim i takvi minerali koji direktno sudjeluju u obnovi ćelije. Biljka djeluje kao diuretik i laksativ, a zbog svog sastava i kao antiseptik. Indikacije Demineralizacija. Dispepsije. Oboljenja mokraćnih putova. Bubrežni kamenci. Arterioskleroza. Način primjene U prvom redu prasu treba upotrebljavati kao začin, za različite supe i umake. Može se kuhati i kao varivo ili dodavati različitim salatama. Kao dodatak dijetalnoj ishrani preporučuje se uz krompir pire, kuhani poriluk i mlijeko i sve to dobro izmiješano. Recept je dakle jednostavan; krompir pire i kuhani poriluk sa malo ili bez soli.

RUŽMARIN (ROSEMARY) Rosmarinus officinalis (Linnė) – Labiatae- Lamiaceae) - Usnatice Drugi nazivi: ruzmarin, rozmarin, zimorad, žmurod. Ružmarin je gust, razgranat, trajan, zimzelen, mediteranski grm. Obično je 1– 2 metra visok, sa mnogo bočnih ogranaka u vidu grančica. Počinje cvjetati u februaru, a u cvatu se može naći tokom čitave godine. Cvjetići su lijepe modre ili ljubičastoplave boje sa različitim nijansama sve do bijele. Smješteni su između listova koji su naspramni, uski i malo svinuti, s gornje strane tamnozeleni, a sa donje sivi od dlačica i žlijezda sa eterskim uljem. Za drogu se najčešće prikuplja list (Folium Rosmarini). Za domaću upotrebu najbolje je odsijecati bočne grančice u dužini 15 do 20 cm, s cvjetovima ili bez njih. Ovako odsječene grančice treba vezati u snopiće i sušiti na promahi i u hladu. Kada se snopić osuši, treba ga razvezati i s grančica svući osušene listiće. Listiće je najbolje

173 čuvati u dobro zatvorenim posudama. Mogu se samljeti u fini prah koji također, treba čuvati u zatvorenoj posudi kao i ostale začine. Ovako pripremljena droga ima intenzivan, aromatičan miris od kanfora i cineola, okus je ljut, pomalo opor i aromatičan. Preporučuje se, zbog ovih osobina, svjež ili osušen, upotrebljavati kao začin. Destilacijom vodenom parom dobija se iz listova eterično ulje svijetložute boje. Nalazište biljke Ružmarin je tipična biljka sredozemnoga područja, koja se i plantažno uzgaja na našim otocima. Može se naći u slobodnoj prirodi gdje odraste ili sam ili češće izmiješan sa ostalim grmljem. Uzgaja se kao ukrasni grm. Malo ga ima duž jadranske obale, ali se zato može obilno naći na nekim otocima u Hrvatskoj, posebno Hvaru, Šolti, Visu, Korčuli i Lastovu. Raste na sunčanim stranama po kamenitom zemljištu. Smatra se da je ružmarin sa ovih ostrva najkvalitetniji. Medonosna je biljka. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga kao glavni sastojak sadrži etersko ulje. Ulje je prijatnog mirisa, ljutog okusa. Sastoji se od kamfora, borneola, pinena, kamfena, cineola i izobornilacetata. Biljka sadrži tanina, saponina i nekih drugih materija (amara). Svojstva biljke Droga djeluje kao izraziti holagog i holeretik (prema Chabrolu intravenozna injekcija pojačava izlučivanje žuči za dva puta kod eksperimentalnih životinja). Holecistokinetik. Osim toga, antispetik, emenagog, hipertenzer, stomahik, antireumatik, antineuralkik, sredstvo protiv kostobolje i reumatizma, opći stimulator. Indikacije Oboljenja jetre, insuficijencija i začepljenje, insuficijencija žuči, ciroza jetre (Lenneckova) sa ascitesom i uvećanjem, žutice (posebno hepatocelularna i postrukciona), holecistitisi i holelitijaza. Dismenoreje, leukoreja, astma, bronhitis hronični, gripa, kolitis i dijareja. Hipotenzija. Atonična dispepsija. Reumatizam i kostobolja. Migrene. Opća astenija. Načine primjene Kafenu kašiku droge preliti s 2 decilitra ključale vode. Poklopiti i nakon 15 minuta procijediti. Piti neposredno prije ili poslije svakoga jela kod navedenih oboljenja jetre. Na isti način priprema se infuz i kod ostalih oboljenja. Samljevena droga upotrebljava se kao ljekoviti, fini začin za različita dijetalna jela kod oboljenja jetre, kao što su riba, ili lakše vrste mesa: jagnjetina, teletina. Za različite salate dobro je dodati samljeveni ružmarin kao pikantan začin u količini koja stane na vrh noža, ili rastvori u alkoholu za vanjsku i unutrašnju upotrebu. Ulje od ružmarina (Aetreroleum Rosmarini): 3 do 4 kapi, 2 do 3 puta u toku dana, najbolje nakapati na kašičicu meda. Alkoholna tinktura dobije se tako da se 20 grama lista i cvijeta ružmarina fino samelju, preliju sa 100 grama 70% alkohola u tamnoj boci i ostave, uz češće mućkanje, 10 dana. Nakon toga ostaviti da se talog slegne pa odliti i procijediti dobijenu otopinu. Uzima se 5 do 10 kapi na kocki šećera ili kašičici meda, ujutro na prazan stomak. Primjena u narodnoj medicini Može se naći podatak (Willfort) da, ako se ružmarin skuha u kozijem milijeku, pa upotrijebi kao oblog, služi kao lijek kod raka kože. Male količine ružmarina upotrijebljene kao začin stimulišu sekreciju žuči, želučanog soka, jačaju nervni sitem, pojačavaju apetit, djeluju kao antispazmotik na nivou digestivnoga sistema i djeluju baktericidno (Hlava, Lanska). Napomena U većim količinama ružmarin je toksičan, tako da se ne smiju prekoračiti propisane doze. Oficijelan prema: B.P.C. (1973), Brit. Herb.Pharm /1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 197.

TIMIJAN (THYME)

174

Thymus vulgaris (Linnė) – Labiatae (Lamiaceae) - Usnatice Drugi nazivi: Gajena majčina dušica, bosiljak, manja mažurna, timas. Timijan je kultivisana biljka, slična majčinoj dušici (Tymus serpyllum) koja raste samonikla u prirodi. To je višegodišnji polugrm visine do oko 50 cenitematara koji se uzgaja na taj način da se busenovi razdijele i sade na udaljenosti od oko 50 centimetara. Ili se u toplim lijehama posadi sjeme koje se, kada isklija, rasađujuje na stalno mjesto. Timijan raste uspravno za razliku od majčine dušice koja je gotovo polegla po tlu. Korijenov sistem je vrlo gust i iz njega izbijaju stabljike koje se dalje granaju. Listovi su sitni na kratkim dršcima, stoje naspramno. Cvjetovi su sitni, svijetlocrveni, ponekad ljubičasti. Biljka obično cvjeta od juna do jula, ponekad već i u maju. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke (Herba Thyumi), a u zadnje vrijeme traži se samo list (Folium Thyumi) jer je bogatiji skupocjenim eterskim uljem (Aetherolem Thymi). Biljka se suši u tankom sloju, na promahi, brzo. Mora se čuvati u dobro zatvorenim posudama, jer brzo gubi isparljivo eterično ulje. Miris droge je prijatan, aromatičan, okus topao, gorak, začinski. Nalazište biljke Biljka se uzgaja uglavnom u Vojvodini. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži oko 1,5% eterskog ulja koje se može predestilisati pomoću vodene pare. Ulje je prvo bezbojno, ali uskoro postaje crvenomrko, a na dnu se počnu izdvajati kristali timola, također, crvenomrke boje. Glavni sastojak ulja je timol kojeg ima i do 42%. Osim timola ulje sadrži karvakrol, boreol, kariofilen, cimol, pinen, linalol i druge komponente, što zavisi od porijekla droge. U drogi, pored eterskog ulja, pronađeni su triterpeni, neke kiseline, kao i flavonoidi, naprimjer luteolin 7-glikozid. Ima još tanina i smole. Svojstva biljke Jedno od naročito važnih svojstava droge timijana je da djeluje kao stimulator leukocitoze kod infektivnih oboljenja. Osim toga je antiseptik unutrašnjih organa, organa za distanje i genito-urinarnih organa. Opći stimulans i psihički i fizički, pa ga smatraju i za afrodizijak. Antispazmodik i stomahik. Droga djeluje kao diuretik, emenagog, karminativ i vermifug. Biljka zaista izvanrednih ljekovitih svojstava. Indikacije Infektivna oboljenja jetre ili žučne kesice (hepatitisi i holecistitis) kao i drugih organa. Plućna oboljenja: emfizem, bronhitis, astma, tuberkuloza. Digestivna atonija. Astenije psihičke i fizičke, seksualna apstinencija. Infekcije unutrašnjih i mokraćnih putova. Unutrašnji paraziti. Način primjene Obično se za infektivna oboljenja jedna kafena kašika droge prelije sa 2 dcl. ključale vode, te ostavi poklopljeno. Nakon desetak minuta procijedi se i pije nezaslađeno ili zaslađeno (medu se daje prednost), 3 do 4 puta dnevno između ili poslije jela. Ili: 4 kapi eterskog ulja (Aethoreleum Thymi) nakapati na kocku šećera, 3 puta dnevno. U ovom slučaju najbolje je etersko ulje razblažiti, odnosno otopiti u 90% alkoholu u odnosu 1:5. Od ove tinkture uzima se 20 kapi tri puta dnevno sa malo mlake vode. Ne treba praviti veću količinu jer se brzo počinje izdvajati timol. Kada je u pitanju etersko ulje, najbolje je davati smjesu koja se sastoji od timijanovog eukaliptusovog ili ulja od bora. Posebno treba istaći da se timijan primjenjuje kao začin. Posebno treba preporučiti kada se radi o teškim jelima, kao što su, naprimjer, grah ili kuhani, posebno kiseli kupus. Prije samoga kraja kuhanja treba u hranu dodati i kafenu kašiku timijana. Tako će hrana postati lakše svarljiva, a izbjegava se i nadimanje.

175 Napomena Timijan je oficijelna droga prema farmokopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se: folium thymi vulgaris (list timijana). Također prema; B.P.C. (1949), Brit, Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 219. – 220.

VRANILOVA TRAVA (OREGANO) Origanum vulgare (Linnė) – Labiatae (Lamiaceae) - Usnatice Drugi nazivi: divlji majoran, origanj, mravinac, gorka meta. Vranilova trava je višegodišnja zeljasta biljka visine do 60 centimetara. Iz kosog korijena sa mnogo postranih sitnih korijenčića, izbija uspravna stabljika koja se u gornjem dijelu grana na bočne grančice koje su jedna naspram druge. Listovi su izduženi, jajasti, pri vrhu gotovo ušiljeni, sa gornje strane tamnozeleni, sa donje nešto svjetlije boje. Cvjetovi su maleni i mnogobrojni, vrlo lijepe boje, od gotovo bijele, preko roza, purpurne do gotovo indigo plave. Ne smije se apsolutno tvrditi, ali i ljekovitost ide upravo ovim redom. Tako je možda najbolje i ne prikupljati biljku sa bjelkastim ili nešto tamnijim cvjetovima. Biljka cvjeta od juna-jula do septembra, što zavisi od staništa i klimatskih uslova. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke u cvatu (Herba Origani) koju treba povezati u manje kitice i tako osušiti na promahi i tamnome mjestu. Pošto u stabljici nema ljekovitih sastojaka, čim se biljka osuši treba svući list i cvijet i to čuvati u dobro zatvorenim posadama, najbolje hermetički, kao naprimjer i majčinu dušicu. Nalazište biljke Biljka je rasprostranjena u Evropi i Aziji. Kod nas je ima svuda, po šumama i livadama, po okrajcima šuma. Često se javi u većim količinama, a pogotovu ako su joj cvjetovi zatvorenoljubičaste boje, stvara vrlo prijatan ugođaj. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži do 1,5 % eterskog ulja (Aetheroleum origani) što zavisi od raznih faktora. Glavni sastojci su fenoli, u prvom redu timol i karvakrol, zatim bi i triciklični terpeni, dosta geranil-acetata, tanina, slobodnih alkohola, aksorbinske kiseline i slično. Svojstva biljke Po svojim svojstvima vranilova trava je dosta slična majčinoj dušici i timijanu. Eksperimentalno je dokazano da droga pojačava sekrecije žlijezda organa za varenje. Droga djeluje kao holagog. Također je dokazano da djeluje sedativno na centralni nervni sistem, pojačava peristaltiku crijeva i drugo. To je odličan sedativ antispazmodik, karminativ i stomahik. Ekspektorant koji razblažava sekrecije bronhija, a posebno antiseptik za disajne putove. Indikacije Atonija želuca, aerofagija i nadimanje u želucu i crijevima. Insuficijencija jetre i žuči. Nervna rastrojstva, besanica. Hronični bronhitis te takozvani magareći kašalj, astma. Način primjene Obično se jedna čajna kašika, ili nešto malo više, droge prelije s 2 decilitra ključale vode. Poklopi se i procijedi nakon 10-tak minuta. Uzima se po jedna šolja prije, ili poslije jela. Etersko ulje (Aetheroleum Origani): 4 kapi na kocku šećera ili sa malo meda, 3 puta u toku dana. Primjena u narodnoj medicini Biljka je vrlo omiljena u narodu i narodnoj medicini. U prvom redu koristi se za liječenje organa za varenje i disanje, kao uostalom i u naučnoj medicini. U ruskoj narodnoj medicini biljku upotrebljavaju za pobuđivanje apetita, liječenje proljeva i što je interesantno, kod ljudi koji su sebi nešto uvrtjeli u glavu, praktično psihopata, koji zbog toga pate na želucu.

176 Napomena Biljka je uvrštena u začinsko bilje. U mnogim zemljma Evrope ona i jeste začinska biljka, sama ili u smjesi sa drugim začinskim biljkama. Treba napomenuti i to da kod dijetalne ishrane bolesnika treba uvijek pri kraju kuhanja jelo začiniti vranilovom travom ili majčinom dušicom, nanom i sl. da se spriječi naduhanost. Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 358-359.

SAMONIKLO LJEKOVITO BILJE

BIJELA VRBA (WHITE WILLOW) Salix alba (Linnė) – Salicaceae Drugi nazivi: vrba, krhlica. Vrba je drvo ili grm sive kore, dugačkih i na kraju vitkih grana. To je simbol proljeća koje dolazi, jer se cvjetovi vrbe pojavljuju prije listanja. List vrbe je eliptičan, obrastao srebrenastim dlačicama. Za drogu se prikuplja rano u proljeće glatka kora sa grana koje su stare 2 do 3 godine (Cortex Salicis). Suši se u hadovini i na promahi. Miris droge je slab, aromatičan, okus gorak i opor. Nalazište biljke Vrba voli vlažna mjesta uz rijeke, potoke i jezera. Može se naći i po rubovima šuma, pašnjacima i livadama, posebno na međama. Osnovni hemijski sastojci biljke Kao glavni ljekoviti sastojci u drogi vrbe pojavljuju se salicin i tamini. Salicin se kod sušenja ili u organizmu pod djejstvom nekin enzima cijepa na salicilni alkohol – saligenol i glukozu. Dalje se salicilni alkohol oksiduje do salicilne kiseline i to je onaj pravi ljekoviti sastojak. Droga sadrži još smole, gume, voska i kalcijum-oksalata. Primjećen je i neki sastojak koji djeluje na principu estrogena. Svojstva biljke O ljekovitome djejstvu vrbe, odnosno droge, znali su još Hipokrates i Plinije, koji su je upotrebljavali protiv groznice. Da je to sredstvo za stišavanje seksualne prenadraženosti, znao je i Dioskorid. Droga vrbe je izrazito antispazmodično sredstvo, kao i sredstvo za stišavanje bolova, pa se, između ostalog, upotrebljava i za stišavanje bolova kod napada žučnih kamenaca. Febrifug je i tonik za organe varenja. Indikacije Holelitijaza Seksualna prenadraženost (nimfomanija spermatorea). Reumatični bolovi, artritizam, hepraciditet, febrilna stanja. Način primjene 5 grama stucane kore treba preliti sa 2 dcl. vode. Kuhati 5 minuta, ostaviti da stoji još 10 minuta, procijediti i piti 2 do 3 šolje dnevno, posebno navečer. Ili: 5 do 10 grama praha vrbove kore uzeti navečer sa medom. Još: ako se u proljeće prikupe cvjetovi ili još neotvoreni listovi, te uzme jedna čajna kašika i prelije

177 sa 2 dcl. ključale vode i nakon 10 minuta procijedi, taj će infuz djelovati kao antispazmodik, hipnotik i sedativ kod seksualne prenadraženosti. Primjena u narodnoj medicini Kora vrbe primjenjivala se u školskoj i narodnoj medicini sve dok nije uspjelo sintetsko dobijanje salicilne kiseline. Čaj od cvjetova i listova oduvijek se u narodnoj medicini primjenjivao protiv seksualne nadraženosti, nesanice i neurastenija. Jaki uvarci od kore vrbe dodaju se u vodu za kupanje, posebno reumatičara. Naš narodni ljekar S. Sadiković doslovce kaže: „Tople banje sa odvarom od vrbove kore, osvježuju i jačaju cjelokupni organizam, osobito se preporučuju za slabunjavu djecu”. Napomena Bijela vrba je jako polimorfna. Tako, naprimjer, žalosna vrba ima viseće, svinute grane (S.a.f. pendula, Lasch). Interesantne su vrba iva (Salix caprea Linnė) i krhka vrba (Salix fragilis - Linnė). Oficijelna je prema: B.P.C. (1934), Brit. Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 230.

BIJELI (obični) BOR Pinus silvestris (Linnė) – Pinaceae - Borovi Drugi nazivi: bor, obični bor, šumski bor, smrok. Bijeli ili obični bor je drvo visine do 40 metara i promjerom debla do 2 metra. Opće poznato drvo znano i kao vrlo varijabilna vrsta sa mnogim geografskim rasama. Za drogu se prikupljaju mladi pupoljci rano u proljeće (Pini turio silvestris), koji se moraju pažljivo sušiti u hladovini i na promahi u toku od 2 mjeseca. Droga je prijatnog, balzamičnog mirisa, gorkog i aromatičnog okusa. Također se upotrebljavaju: smola, destilat iz drveta (terpentin) i etersko ulje koje se dobija iz iglica bora (četina) detilacijom sa vodenom parom (Aetheroleum Pini silvestris). Potrebno je napomenuti da su iz različitih vrsta smola i eterska ulja sa različitim oznakama. Naprimjer, etersko ulje dobijeno iz planinskog bora Pinus pumilio (Haenke) stručno se naziva Aethoreleum Pini pumilionis. Primjenjuju se i iglice (četine) bora koje u svježem stanju sadrže dosa vitamina C, kao i katran bora koji zaostaje nakon suhe destilacije, ali se uglavnom upotrebljava izvana. Nalazište biljke Kod nas uspijeva u čitavoj zemlji, a raste na visinama i do 2000 metara. Voli mineralima bogata zemljišta. Osnovni hemijski sastojci Najvažniji sastojak je etersko ulje (Aetheroleum pini) koje sadrži: pinen, felandren, silvestren, bornil-acetat, kadinen, pumilion i drugo. Ulje terpentina (Oleum Terebenthine) sadrži: pinena, kamfena, terpena, malola i sl. Svojstva biljke Najvažnije svojstvo droge i ulja bijeloga bora je da je to jak antiseptik žučnih i mokraćnih putova, zatim i antiseptik disajnih putova. Indikacije Holecistitis, žučni kamenci. Sva oboljenja disajnih putova kao što su bronhitis, treheitis, pneumonija, astma i tuberkuloza. Oboljenja mokraćnih organa: cistitis, pielitis, prostatitis, gastralgije i sl. Način primjene 30 grama pupoljaka prelije se s litar ključale vode ili vrućeg mlijeka. Nakon 25 minuta to se procijedi i popije u toku dana. Ili: kod žučnih kamenaca uzme se 5 grama svježe smole koja se otopi u 20 grama etera. Uzima se dnevno 5 do 10 kapi na kocki šećera. Tinktura od borovih izdanaka: 10 do 20 kapi, 2 do 3 puta dnevno. Ili: etersko ulje (Aetheroleum pini): nakapa 5 kapi u med ili malo alkohola i to se uzima 3 do 4 puta dnevno. Šumski sirup (Willford) priprema se na

178 slijedeći način: 2 kg. svježih borovih izdanaka prokuha se sa 9 litara vode i ostavi pokriveno 2 dana da odstoji. Masa se zatim procijedi i istiješti. Dobijena tekućina se pomiješa s kg. šećera i ½ kg meda i polagano prokuha i još topla ulije u staklene tegle (ne u boce), koje se dobro zatvore dvostrukim pergamentom ili celofanom. Od ovog sirupa uzima se 50 do 100 grama dnevno. Terpentisko ulje (Oleum Terebenthine) pokazuje čitav niz ljekovitih svojstava, pa treba navesti kako se smatra da otapa žučne kamence. Modifikator je trehobronhijalnih sekrecija. Sredstvo protiv reumatizma. Fermifug. Indikacije Žučni kamenci. Hronični bronhitis, plućna tuberkuloza. Infekcije mokraćnih putova i bubrega. Hemoragije, reumatizam, unutarnji paraziti i sl. Način primjene 6 do 10 kapi nakapati na kocku šećera ili kašikicu meda, 3 do 4 puta dnevno. Napomena Pored bijeloga, običnog bora, postoje i druge vrste od kojih treba navesti Crni bor – Pinus nigra (Arnold) koji naraste i do 50 metara sa jajastom krošnjom. Kod nas ga ima u čitavoj zemlji, a dijeli se na niz taksona čije su zone jasno geografski odvojene. Bor smrč ili munika – Pinus Heldreichii ( Christ) koji naraste do 30 metara. Voli terene gdje surovost klime planine dolazi do najvećeg izražaja. Već spomenuti planinski bor – Pinus pumilio (Haenke), odnosno Pinus mugo (Turra) ili Pinus montana (Mill) koji voli alpinski pojas tako da dopire i do 2600 metara nv. To je nizak polegao grm ili drvo visine do 10 metara. Treba spomenuti i bijeli ili alepski bor – Pinus Halepensis (Mill), drvo visine do 20 metara, uglavnom vezan za toplije predjele (Hercegovina, Dalmacija, Crna Gora). Od svih borova primjenjuju se iste droge sa manjim ili većim varijacijama i svojstvima.

BLAŽENI ČKALJ (BLESSED THISTLE) Cnisus benedictus (Linnė) – Compositae (Asteraceae) - Glavočike Drugi nazivi: benedikta, šikalina, babino zelje, pitomi čkalj. Blaženi čkalj je jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka visine i do 70 cenitmetara. Ima razgranatu stabiljiku sa duguljastim, nazubljenim listovima po obodu bodljikavim. Cijela biljka je dlakava, što joj daje svikastožućkastu boju. Cvjetne glavice javljaju se na vrhovima ogranaka sa ovojnim listovima koji završavaju bodljama. Cvjetovi su žute boje. Biljka obično cvjeta od jula do septembra. dok plodovi sazrijevaju u septembru – oktobru. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke u cvatu (Herba Cardui benedicti) koji se sitno isjecka, a zatim suši u hladovini. Miris droge je aromatičan, okus gorak. Nalazište biljke Najčešće se može naći u Primorju, u poludivljem obliku, ponekad može biti i vrlo dosadan korov. Na zapadu se uzgaja u kulturi. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži glikozid knicin od kojeg potječe i gorak okus. Ima nešto malo eterskog ulja nedovoljno proučenoga sastava, tanina, sluzi, smole i mineralnih materija: kalijevih, kalcijevih, natrijevih i magnezijevih soli. Svojstvo biljke Biljka odnosno droga je višestruko ljekovita i daje se u obliku različitih galenskih preprata: tinktura, alkoholata i slično. To je depurativ, diuretik, tonik i aperitiv. Djeluje kao digestivno sredstvo, stimulans nervnog sistema i febrifug. Indikacije Oboljenja jetre i žuči, žutica. Atonija želuca, edemi, idropsija, reumatizam, gastritis, opstipacija itd. Način primjene Čajna kašika droge prelije se s 2 decilitra ključale vode. Nakon 10 minuta procijediti. Piju se 2 do 3 šolje dnevno prije jela, nezaslađeno. Ili, tinktura (Tinctura Cardui benedicti)- 40 do 60 kapi dnevno.

179 Primjena u narodnoj medicini Naša narodna medicina malo ga upotrebljava, uglavnom kao gorak tonik za liječenje organa za varenje. Međutim, drugdje, posebno na Zapadu, znatno više se upotrebljava i to za liječenje organa za varenje, uključujući čir na želucu, kao i oštećenja koja su slična raku. Žene ga posebno rado upotrebljavaju, naročito kod problema sa menstruacijom, te kod doboljenja živaca, histerija i lošeg sna. Sažvakani svježi plodovi važe kao purgativ, te kao vomitiv odnosno emetika. Oficijelan je prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 92.

BOLDO (BOLDO) Peumus boldus (Molina) – Monimiaceae Boldo je omanje zimzeleno drvo prijatnoga mirisa koji potječe od eteričnog ulja kojeg ima po čitavoj biljci. List je jajasto-eliptičan, 6 centimetara dug i oko 4 centimetra širok, kožast i grub, povijen prema dolje. Za drogu se prikuplja list Bolda (Folium Boldo) koji se suši u tami i na promahi. Miris droge je sličan kamforu, okus topao, aromatičan i pomalo ljut. Nalazište biljke Uspijeva u Čileu. Voli suhe i sunčane poredjele. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži alkaloid boldin, koji je i glavni nosilac ljekovitih svojstava droge, a zatim i glikozida boldoglucina. Sadržaj eterskog ulja (Aetheroleum Boldo) je oko 2%. Ulje je kompleksnog sastava. Glavni sastojci su cimol i cineol, a zatim i askaridol. Svojstva biljke Biljka odnosno droga nosi laskav naziv “prijatelj žučne kesice”. Izrazit holagog i holeretik. Višestruko je aktivan kada su u pitanju oboljenja jetre i žučne kesice. Osim toga je stomahik, diruretik i blag sedativ. Indikacije Kongestija i otok jetre. Hronični hepatitisi. Ciroze jetre. Žučni kamenci odnosno holetijaza. Holecistitis i posljedice koje povlači. Nesanice kod oboljenja jetre. Infekcije mokraćnih putova, cistitisi. Način primjene Supena kašika droge prelije se sa ½ litra ključale vode, zatim se poklopi i nakon 20 minua procijedi. Pije se 2 puta dnevno prije jela po 1 šolja. Ili, tinktura koja se dobija tako da se dio zdrobljenog lista prelije s 5 dijelova 75% alkohola. Nakon 10 dana, poslije češćeg mućkanja, tinktura se odlije i profiltrira. Uzima se 3 puta dnevno prije jela po 30 kapi. Posebno kao smjesa holagognih svojstava preporučuje se tinktura boldo + tinktura lincure u jednakim dijelovima. Uzima se po 20 kapi prije dva glavna obroka. Primjena u narodnoj medcini U Čileu se mnogo upotrebljava za liječenje oboljenja jetre kao i za liječenje mokraćnih putova. Napomena Kao sinergici posebno se preporučuju: ružmarin, artičoka i maslinovo ulje. Oficijelna je prema: B.P.C. (1934.), Brit, Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje str. 93.

BORAŽINA (BORAQE) Borago officinalis (Linnè) – Boraginaeae - Boražine Drugi nazivi: poreč, boraga, kosmelj, zajičac. Boražina je jednogodišnja, sočna, grubo čekinjasto-dlakava biljka visine do 60 centimetara. Na vrhu grančica su cvjetovi udruženi u cvasti, lijepe plave boje, rjeđe

180 purpurni ili bijeli. Cvjeta od maja do augusta. Miris biljke je svojstven. Mladi listovi mirišu na krastavac, ugodnog kiselkastog okusa. Cijela biljka onako bodljikavodlakava pomalo odbija, ali zbog njenih izuzetnih ljekovitih osobina taj se utisak mora suzbiti. Najbolje je prikupljati mlade listove prije cvjetanja biljke I odmah upotrebljavati kao salatu ili varivo. Za drogu se prikupljaju listovi (Folium Boraginis) svjetovi (Flores Borginis), ali uglavnom čitava biljka za vrijeme cvjetanja (Herba Boraginis). Nalazište biljeke Kao kulitivisana biljka sije se u lahko rastresito i plodno zemljište zbog upotrebe u kuhinji. Kao samoniklu ili poludivlju najviše je nalazimo u primorju, gdje raste kao korov po vinogradima i poljima. Svojstva biljke Svježi mladi listovi upotrijebljeni kao salata ili varivo, kao odlična ishrana kod oboljenja jetre. Blag laksativ. Prisustvo velike količine kalijumnitrata u boražini izaziva pojačano mokrenje i znojenje. Služi za liječenje bubrežnih i crijevnih oboljenja. Cvijet boražine sam ili u sastavu cvjetnih plućnih čajeva, odlično je sredstvo za lakše iskašljavanje sluzi. Svježe iscijeđeni sok iz cijele biljke ubrzava izbacivanje hlorida. Indikacije Sva oboljenja jetre i žučne kesice, oligurija, nefritis, problemi sa respiratornim putevima, enterokolitis i dr. Način primjene Iz mladih listova iscijedi se sok - pije se čašica 3 puta dnevno. Mladi listovi se upotrebljavaju za salatu. Francuzi, kod obljenja jetre, prave salatu iz jednakih dijelova boražine, maslačka i draguščca, u koju malo poslije dodaju limunovog soka i maslinovog ulja. Zaključno, može se reći da je kod oboljenja jetre i žučne kesice najbolje upotrebljavati svježu boražinu. Primjena u narodnoj medicini U nekim zemljama Evrope (Francuska, Rumunija) boražina je u službenoj upotrebi. U narodnoj medicini, pord ostalog, boražina se upotrebljava “kada je jetra otvrdnuta”.

BREZA (BETULA) Betula alba (Linnè) Betualceae - Breze Drugi nazivi: bijela breza, obična breza, breza, metlovina. Breza je do 30 metara visoko, vitko, listopadno drvo sa glatkom bijelom kožicom u mladosti, koje u kasnijem dobu, u donjem dijelu, duboko ispuca i pocrni. Grančice su crvenosmeđe, tanke i savitljive. Pupoljci i mladi listovi su ljepljivi. Cvjetovi su žućkastosmeđi, bez cvjetnoga omota, razvijaju se u proljeće zajedno sa listovima. Muške rese obično vise po dvije na kraju grančice, a formiraju se u jesen. Ženske rese su manje, stoje uspravno, pojedinačno, a formiraju se u proljeće. Cvjeta obično u maju, plodovi sazrijevaju u augustu i septembru. Za drogu se prikupljaju pupoljci u rano proljeće (Gemmae Betulae), sve do otvaranja. Pupoljci su tada sitni i ljepljivi. Treba ih sušiti polagano u prohladnim prostorijama da se ne bi otvorili. Miris im je prijatan, smolast, okus opor. Također se prikupljaju i listovi (Folium Betulae), brezova kora (Corteks Betulae), smola brezove kore (Pix liquida Betulae), kao i sok od breze (Succus Betulae), rano u proljeće, ali pri tome treba paziti da se stablo ne ošteti i osuši. Iz brezovnog drveta, suhom destilacijom, dobija se katran i brezin ugalj. Nalazište breze Kod nas raste sa drugim drvećem ili pak sama čini brezike. Voli suho, pjeskovito tlo i mnogo prostora, pa se nalazi na otvorenim mjestima u ravnici, po brežuljicima i planinama. Pojedinačno se penje i do 1900 metara nv. Osnovni hemijski sastojci Pupoljci sadrže organske kiseline (pmetoksibenojevu, p-oksibenzojevu i p-kumarinsku kiselinu), flavone, flavonone, seskviterpenoide, te oko 5% eterskog ulja.

181 Svojstva biljke Eksperimentima je ustanovljeno da se brezovi pupoljci mogu upotrijebiti kao holagog i holeretik, zbog čega se primjenjuju kod oboljenja jetre i žučnih putova (Šreter A.I. i dr. 1979). Međutim, najvažnija osobina čajnih preparata pupoljaka, listova i soka je njihovo diuretično djelovanje. Prema nekim podacima u tim slučajevima povećava se količina izlučene mokraće za 5 do 6 puta, što je posebno važno kod oboljenja bubrega, smetnji u cirkulaciji krvi, kao i kod oboljenja jetre sa nakupljanjem tekućine. Indikacije Insuficijencija jetre i žučnih putova. Ascites i edemi nastali kod oštećenja jetre, bubrega i srca. Reumatizam, bubrežni kamenci, oligurija, hipertenzija, arterioskleroza. Za vanjsku upotrebu primjenjuje se kod različitih kožnih oboljenja. Način primjene 50 do 150 grama suhih pupoljaka kuhati s litar vode, uz dodatak grama sode bikarbone, 10 minuta. Procijedi se i pije šolja tri puta dnevno. Sok od breze pije se ½ do jedne šolje svako jutro na prazan stomak 15 do 20 dana. Primjena u narodnoj medicini Breza se široko primjenjuje u narodnoj medicini: pupoljci i list za liječenje urogenitalnih putova kao jaki diuretici i antiseptici. Nadalje za sprječavanje grčeva u želucu i crijevima, jakoga proljeva, protiv jakoga kašlja. Preparat dobijen suhom destilacijom tzv. brezov katran, upotrebljava se za liječenje kožnih bolesti. Napomena Poznati su mnogobrojni ekotipovi breze pa se danas Lineova Betula alba dijeli na veliki broj vrsta i nižih sistematskih kategorija. Od autohtonih vrsta breza kod nas je zastupljena maljava (Betula pubescens) koja je mnogo rjeđa od obične breze (Šilić).

BROĆ (MADDER QOOP) Rubia tinctorum (Linnè) – Rubiaceae - Broćevi Drugi nazivi: broćanka, krap, rudečina, crvenac. Broć je trajna zeljasta biljka visine do 2 metra. Glavni je korijen jak i grana se na mnoge bočne korjenove. Člankovit je i crven. Stabljika je četverouglasta, polegla po zemlji ili se penje uz druge stabljike. Cvjetovi su sitni, žutozeleni. Cvjeta od juna do jula. Polodovi su crne okrugle bobe koje sazrijevaju od septembra do oktobra. Za drogu se prikuplja korijen pri kraju vegetacionog perioda (Radix Rubiae). Suši se na sucu. Boja droge je tamnocrvena, miris je slab, specifičan. Okus je isprva slatakst, pa opor i na kraju gorak. Nalazište biljke Raste po naseljima, po živicama. Nalazi se po šumama. Može se naći na visinama do 1.400 metara. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži do 7% antrahinona (rubiretrinska kiselina, haliozin, purpurin, ksantopurpurin, purporoksantin, pseudopurpurin, ibericin), slobodnog alizarina, limunsku, jabučnu i vinsku kiselinu, mnogo šećera i pektinske spojeve. Svojstva biljke Pojačava izlučivanje žuči. Primjenjuje se kod kamenaca u žučnoj kesici, a posebno kod bubrežnih kamenaca. Droga je laksativ, jak diuretik. Indikacije Insuficijencija žuči, konstipacija, oligurija, urea, bubrežni kamenci, artiritizam, rahitizam. Način primjene Kafena kašika korijena potopi se u 2 dcl. vode. Kuha se 2 minuta, a zatim odstoji 10 minuta. Piju se 2 šolje dnevno iza jela. Kao holagog i laksativ uzimaju se 2 do 4 grama dnevno u prah samljevenog korijena prije jela. U prah samljeveni korijen, pokazuje i najjaču aktivnost isto kao i suhi ekstrakt (Extractum Rubiae tinctorum siccum).

182 Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini korijen broća najviše se upotrebljava za liječenje mokraćnih organa, kao diuretik, za liječenje mokraćnog mjehura, bubrega i kod bijeloga pranja. Također ga narodna medicina upotrebljava za liječenje žutice. Napomena Broć sadrži organsku boju koja je vrlo intezivna. Kod uzimanja preparata od broća, mokraća postaje intezivno crvena. Droga broća primjenjuje se za dezintegraciju i eliminaciju bubrežnih kamenaca. Podaci u literaturi s tim u vezi su jedinstveni kada se radi o kamencima koji sadrže fosfate. S druge strane, mogu se naći podaci da droga djeluje i na bubrežne kamence koji sadrže oksalate. Ali isto tako i da ne djeluje na oksaltne i ureatne bubrežne kamence.

BRŠLJAN (IRY LEAF) Hedera helix (Linnè) – Araliaceae -Aralije Drugi nazivi: brštan, bršljika, barsijan, beštran. Bršljan je trajna, drvenasta i zimzelena biljka. To je penjačica koja se penje uz drveće i zidove. Stabljike su često dugačke i do 50 metara. Biljka obično cvjeta u oktobru zelenkastožutim cvjetovima. Plodovi su crne bobe koje sazrijevaju u proljeće. Za drogu se prikuplja list (Folium Hederae), cvijet (Flores Hederae), a zatim i tanke grančice, kao i smola koja curi na mjestu gdje je biljka ozlijeđena. Kod nas se rjeđe upotrebljava zbog navodne toksičnosti. Prikuplja se s vremena na virjieme radi izvoza. Osušena droga, prvenstveno list, je gorkog, neprijatnog i oporog okusa. Nalazište biljke Može se naći po čitavoj našoj zemlji, gdje se često upotrebljava kao ukrasna biljka uz zidove i drveće. Osnovni hemijski sastojci biljke Sadrži saponozide, neke organske kiseline, pektina, tanina, jedan hormon koji se zove ostrogen i hederina, od kojega uglavnom potječe ljekovitost biljke. Smatra se da hederin u malim količinama širi, a većim skuplja sudove i usporava udaranje srca. Osim toga, djeluje i hemolitički Svojstva biljke Preparati bršljana, u prvom redu list, djeluje kao holagoga. Osim toga, biljka pokazuje hemolitička, antispazmodična i diuretička svojstva. Sredstvo je za regulisanje menstruacije - prejake i prečeste. Indikacije Zastoj žuči, kamenci u mokraćnoj bešici, hronični bronhitis, laringitis, reumatizam i kostobolja, problemi s menstruacijom, hipertenzija. Način primjene 3 supene kašike nasjeckanih lisova preliju se s litar ključale vode, ostavi 10 minuta i ocijedi. Piju se tri šolje dnevno (Valnet). Primjena u narodnoj medicini Kod nas se ova biljka rjeđe upotrebljava, i to uglavnom izvana. Ipak je u narodu upotrebljavaju za liječenje žuči, lakše iskašljavanje i slično, i to iznutra. Napomena Droge dobijene iz biljke prilično su toksične, pa je potreban oprez kod upotrebe. Ako se upotebljava na gore opisani način, mora se strogo držati upute za pripremu. Njemačka Komisija E: The Complete German Commision E Monographs, 1988. Američno izdanje. Str. 153.

CIKORIJA (CHICORY)

183

Cichorium intybus (Linnè) – Compositae(Asteraceae) - Glavočike Drugi nazivi: vodopija, ženetrga, cigura, vodoplav, konjogriz. Cikorija je trajna zeljasta biljka, visine do 150 centimetara. Ima jak valjkastovretenast korijen, koji je izvana taman, a iznutra gotovo bijel. Nema mnogo bočnih ogranaka. Iz korijena izbija čvrsta razgranjena stabljika, pokrivena dlačicama. Na početku vegetacije listovi su slični listovima maslačka. Biljka obično cvjeta od juna do septembra. Cvjetovi su svijetoplavi, rjeđe ljubičasti ili bijeli, vrlo lijepi i upadljivi, obično otvoreni samo prije podne. Za drogu se prikuplja korijen divlje cikorije (Radix Cichorii) u jesen. Najbolje ga je sušiti nanizanog na konac, u hladovini i na promahi. Miris droge je slab, okus pomalo gorak. Posebno se preporučuje u proljeće. Prije nego što izbije stabljika potrebno je prikupiti mlade listove, zajedno sa korijenom. Tada cikorija dosta liči na maslačak, pa se neće pogriješiti, već se i preporučuje da se zajedno prikupe listovi i korijen, cikorije i maslačka i zajedno pripreme kao salata. Nalazište biljke Cikorija raste svuda kao korov; uz putove, živice, po neobrađenim zemljištima. U kulturi se uzgaja zbog poznate zamjene za kafu. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži heterozid (cikoreatol-kumarinski derivat), zatim slobodne aminokiseline, proteide, lipide, inulina, pektina, mineralnih soli: kalcija, kalija, fosfora, nastruja, mangezija, mangana, bakra, vitamine B, C, K i P. U listovima ima dosta vitamina C i karotina. Svojstva biljke „Prijatelj crne džigerice”. Izvrsna je za očuvanje i liječenje oboljele jetre, zastoja u radu jetre, žutice, poremećaja u lučenju žuči, posebno kod intezivnog liječenja, i kolika u predjelu jetre (Galien, Chabrol i Pertuier). Osim toga gorki je tonikum, depurativ, diuretik, remineralizant, stomahik itd. Indikacije Insuficijencija jetre i žuči, žutice, hepatične kolike, kongestija jetre i slezene, žučni kamenci. Astenija i anemija. Digestivna atonija, infekcije mokraćnih puteve, hidropisija, dijabetes. Način upotrebe Prednost, svakako, treba dati svježoj biljci; u proljeće biljku sa mladim listovima i korijenom treba prikupiti zajedno sa maslačkom. Dobro oprati i odbaciti natruhlo lišće. Isjeckati i korijen i list, malo posoliti morskom solju, nakapati limuna ili jabukovog sirćeta, dodati maslinovog ulja, poklopiti i ostaviti stajati 3-4 sata. Nakon toga, jesti kao salatu. Ili: isjeckati i korijen i list, pa dodati drugim salatama kao dodatak. U proljeće prikupiti mlade listove zajedno sa korijenom, dobro oprati i iscijediti sok. Može ga se piti po volj,i od 50 do 250 ml. dnevno (Valent). Kod bolesti jetre, upale žučne kesice, dijabetesa i sl: 5-6 gr. suhoga korijena prokuhati sa 2 dcl. vode 5 minuta, ostaviti još 15 minuta, procijediti i piti nezaslađeno prije jela (Decaux). Cikoriju, kao nedomjestak za kafu, svakako trebaju piti bolesnici na jetri, žuči i dijabetičari. Primjena u narodnoj medicini Ovo je vrlo omiljena biljka u narodnoj medicini, koja, pored korijena, upotrebljava list i cvijet. Najčešće za liječenje oboljenja jetre i žuči, žutice, također, kao i oboljenja žučne kesice. Pored toga služi za liječenje bubrega i mokraćnog mjehura. Popravlja probavu, uklanja bolove u stomaku i liječi katar crijeva. Njemačka Komisija E: The Complete German Commision E Monographs, 1988. Američno izdanje. Str. 109.

ČESTOLAVICA (VERONICA) Veronica officinalis (Linnè) – Scrophulariaceae- Sirupnikovke

184 Drugi nazivi: veronika, razgon, dupčac, vidac. Čestolavica je trajna zeljasta biljka visine do 35 centimetara. Rizom biljke je puzeći i iz njega izbijaju kose ili povaljane, skoro odrvenjele stabljike obrasle dlakama. Kraj stabljike se ispravlja do visine od oko 35 centimetara. Listovi su naspramni na kratkim drškama, jajasti, sivozeleni i dlakavi. Cvjetovi izbijaju iz pazuha listova i nalaze se na drškama cvijeta u maju i junu. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke (Herba Veronicae) koji se suši u tankom sloju. Miris droge je slab, gotovo neprimjetan, okus gorak i pomalo opor, balzamičan. Nalazište biljke Kod nas je nema u velikim količinama. Može se naći i do 1000 metara nadmorske visine. Voli umjerno vlažna ili suha mjesta u svijetlim šumama, a posebno voli mjesta sa paljevinom. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži sasvim malo eterskog ulja tanina, gorke supstancije, alkaloida, glikozide, aukubin i vetronicin, saponine zasada još neproučene, manitola, šećera, voska i slično. Hemijski nije najbolje proučena. Svojstva biljke Primjenjuje se kod začepljenja jetre, u slučajevima kada žuč prelazi u krv, te kod žutice. Osim toga, droga djeluje kao diuretik, stomahik, tonik i aperitiv. Indikacije Konstipacija, holemija i žutica. Problemi sa varenjem hrane, aerofagija, migrene različitoga porijekla, reumatizam i hematurije. Način primjene U slučajevima navedenih problema sa jetrom uzima se 1 i po čajna kašika droge. Prelije se sa 2 decilitra hladne vode, zagrije do ključanja, kuha dva minuta. Nakon toga ostavi se poklopljeno još 10 minuta i procijedi. Piju se tri šolje dnevno ili češće, najboje između jela. Prema svemu sudeći, izgleda da je kod oboljenja jetre ipak najbolji svježi sok od biljke. Uzima se u količini od 50 grama dnevno, raspoređeno u 5 doza. Jedan species koji se upotebljava kod navedenih oboljenja jetre, sastavljen je iz sljedećih droga: čestoslavice i korijena maslačka po 50 grama, cvijeta cikorije i droge lazarkinje po 25 grama. Od ove mješavine uzme se čajna kašika, prelije s 2 decilitra vode, zagrije do ključanja, zatim skine s vatre i poklopljeno drži još 10 minuta. Nakon toga se procijedi i pije nezaslađeno 2 puta dnevno između obroka. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini biljka je vrlo cijenjena i za upotrebu iznutra i izvana. Mnogo se upotrebljava za liječenje nekih plućnih oboljenja, uključujući i tuberkulozu, posebno u smjesi sa drugim ljekovitim biljkama. Bilo sama ili kao species, u narodnoj medicini upotrebljava se za liječenje oboljenja jetre i žuči. Smatra se i vjeruje kako čestoslavica može liječiti i sterilitet kod žena. Obično se u narodnoj medicini jedan dio biljke prelije s 5 dijelova žestoke rakije. Ova se tinktura uzima u dozi od 15 kapi 3 puta dnevno, ili se njom masiraju mjesta kod oboljenja od reumatizma.

ČIČAK Arctium lappa (Linnè) – Compositae (Astaraceae) – Glavočike Drugi nazivi: lopuh, lapušina, veliki čičak, veliki ripanj. Čičak je dvogodišnja biljka koja može narasti i do 1,80 metara, ali ima i nižih pa se drugačije i označavaju (npr. Arcitum minus, Hill, Bernh), ali su po svojstvima slične. Inače, čičak je svima dobro poznata biljka koja raste po poljima, pored puteva, u naseljima, po nasipima uz rijeke, potoke, u nizinama i po brdima. Donji listovi su vrlo veliki, slabo nazubljeni, prema vrhu biljke sve manji. Na vrhovima glavne i

185 sporednih grana nalaze se okrugle cvjetne glavice, sa kukama na kraju, koje se lako zakače za odjeću ili dlaku stoke. Ove cvjetne glavice obično djeci služe za igru, kao projektili, što je vrlo neprijatno, ako se npr. zakači u kosi. Korijen biljke je dugačak i do 50 centimetara, a liči na repu. Za drogu se prikuplja upravo korijen čička (Radix Baldanae) u aprilu ili oktobru i novembru. Može se upotrijebiti svjež, ali se obično suši. Za tu svrhu korijen valja očistiti od bočnih korijenčića, oprati i uzduž razrezati radi lakšeg sušenja. Suši se na suncu ili toplom mjestu. * Nalazište biljke Uspijeva u Aziji, Evropi i Americi. Osnovni hemijski sastav droge Droga čička, odnosno kroijena, sadrži najviše inulina, čak i do 50%. Zatim nekih gorkih materija, amara. Sadrži brojne isparljive i neisparljive organske kiseline: sirćetne, propionskbuterne, izovalerijanske, laurinske, miristinske, sarinske, palmitinske. ___________________________________________ * Za drogu se može upotrijebiti i sjeme čička (Semen Bardanae ili Fractus Bardanae). Sadrži dosta i tanina, lignina, sitosterola, stigmastirola. Treba navesti i aminokiseline, te minerale kalcija, mangezija, kalijuma, fosfora, selena, cinka, bakra, hroma, željeza, mangana i silicija. Od vitamina sadrži: B1, B2, B3 i C. Sjeme, odnosno plodovi sadrže i oko 25% ulja interesantnog sastava. Zatim jedan gorki glukozid – arktiin. Listovi, pored ostalog (arcitol, furokinon...), sadrže i taraksasterola, po čemu su slični maslačku, pa se rani proljetni listovi odlično mogu upotrijebiti za salate kao i listovi maslačka. Svojstva droge Svi djelovi biljke pokazuju širok spektar pozitivnih aktivnosti. Djeluju kao antioksidanti, zatim stimulatori imunog i digestivnog sistema, te jetrenih funkcija žuči, drugim riječima kao holagozi i holeretici. Droga djeluje kao antimutageni agens kod kanceroznih oboljenja, na taj način što kontroliše mutaciju ćelija. Treba znati da droga pročišćava krv, te pokazuje i antitoksične aktivnost, antihepatotoksične aktivnosti konkretno kod trovanja jetre uljenotetrahloridom (CC1.), djeluje kao diuretik, naročito kod eliminacije mokraćne kiseline iz bubrega. Izraziti je antidiabetik, posebno sjeme koje normalizuje sadržaj glukoze u krvi. Indikacije Dugotrajna hronična oboljenja jetre, posebno kod hepatitisa B i C. Smatra se za jednu od najljekovitih biljaka za hepatitis C. Intoksikacija jetre, posebno organskim rastvaračima. Diabetes. Povišeni LDL holesterol. Bubrežni kamenci. Način primjene List i korijen mogu se upotrijebiti u svježem stanju. Sjeme samo u osušenom. Mlade i sočne stabljike u martu i aprilu, dok ne odrvene, moraju se prvo oljuštiti, a zatim upotrijebiti za salate ili kuhanje. Za hranu se može upotrijebiti i korijen u supama ili umjesto krompira. Treba podsjetiti da korijen sadrži i do 50% inulina. Korijen se naravno mora upotrijebiti svjež. Osušeni korijen čička za internu upotrebu upotrebljava se u vidu tinktura (1 dio svježeg korijena + 2 dijela 95% alkohola ili: osušeni korijen 1 dio + 5 dijelova 50% alkohola). Upotreba: 3 x dnevno po 30-60 kapi. Dekokt: 1,5 čajna kašika osušenog korijena prelije se sa 250 ml proključale vode, promiješa i poklopi. Procijediti i piti nakon 20 minuta, 3 puta dnevno. Kapsule „00” 2–4, 3 puta dnevno. Na kraju preparati od sjemena u vidu tinkture 1:5 u 60% alkoholu: 15-25 kapi, 3 puta dnevno. Napomena Biljku i korijen čička preporučuje i Britanska Herbal Farmakopeja (British Herbal Pharmacopoeia, 1983). Takođe i Njemačka Komisija E (The Complete German Commission E Monographs, Američko izdanje 1998). Str. 318.

186

DIGITALIS Digitalis lanata (Ehrahart) – Scrophulariaceae - Strupnikovka Drugi nazivi Pustikara, digitalis vunasti, maljava zubačica, besniče. Digitalis je dugogodišnja zeljasta biljka koja naraste do 1 metra. Korjenov sistem je vrlo gust i račvast, sa mnogim bočnim korjenčićima. Iz rizoma se razvija uspravna stabljika koja je u donjem dijelu gola, a od sredine gusto vunasto-dlakava. Donji i srednji listovi su izduženi, jajasti, dok su gornji lancelasti, sa oštrim vrhom i sjedeći. Cvjetovi su sabrani u gusti klas u gornjem dijelu biljke. Tamnožute su boje. Biljka cvjeta ljeti, dok sjeme sazrijeva obično u augustu i septembru. Interesantno je da se u donjem dijelu klasa nalaze čahure pune sitnog sjemena, gore više cvjetovi, na samome vrhu - pupoljci cvjetova. Sve na istoj stabljici. Za drogu se prikupljaju listovi digitalisa (Folium Digitalis lanatae) koji se moraju brzo osušiti. Miris droge je vrlo slab, okus jako gorak i neprijatan. Nalazište biljke Pustikara kod nas uspijeva najviše u jugoistočnim dijelovima zemlje. Voli sunčane položaje po rubovima šuma i šikara, te po čistinama. Može se naći i preko 1000 metara nadmorske visine. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga u prvome redu sadrži kardiotonične glikozide koje je uspješno razdijelio Štol, a to su: digilanid A (odnosno lanatozid A), digilanid B (lanatozid B), dilanid C (lanatozid C). Ovi se glikozidi, pod djestvom enzima razgrađuju na glikozu i stabilnija jedinjenja: digitoksin, gitoksin i digoksin. Ovaj mali isječak jasno govori o nestabilnosti droge digitalisa i potrebi što pažljivijeg čuvanja. U manjim količinama u drogi se mogu naći i drugi glikozidi: digilanid D i E, odorozid i drugi. Danas se smatra da je diginalid C najvažniji kardiotonični glikozid digitalisa vunastog. Svojstva biljke Droga djeluje kao jedan od najboljih karidotonika, jer jača srčani mišić, usporava i reguliše ritam (Withering, 1773). Droga djeluje kao diuretik. Reguliše krvni, odnosno arterijalni pritisak. Naravno, ovakve osobine droga pokazuje u terapijskoj dozi. Veće doze djeluju kao otrovi, posebno na srcu. Indikacije Insuficijencija miokarda i konzekvencije koje povlači. Aritmija, asistolija i tahikardija. Oligurija, edemi, ascites. Način primjene Digitalis odnosno droga ili glikozidi ekstrahovani i priređeni na različite načine, moderniji su način primjene digitalisa. Prah odnosno pulverizirani list digitalisa (Pulveres Digitalis lanatae) obično se uzima u dozi od 0,4 grama lista digitalisa prelije se sa 100 mililitara ključale vode. Nakon 2 sata se procijedi. Ova doza se upotrijebi u dva navrata u toku dana. Ili: tinktura (Tinctura Digitalis lanatae). pripravljena u dvostrukom razblaženju (1/10) uzima se u dozi od 25 do 100 kapi dnevno, najbolje podijeljeno u 3 doze. U Francuskoj kod oboljenja jetre sa ascitesom popularno je tzv. vino Prof. Trusoa ili vino „ de l Hotel-Dieu”, stručno nazvano Vinum Digitalis compositum, koje se izrađuje po sljedećoj recepturi: Digitalis purpureae 10 (ili lanatae) folium Bulbus Scillae 15 (vidjeti: Primorski luk) Juniperi baccae 150 (vidjeti: Kleka) Kalii acetatis siccum 100 Spiritus vini conc. 90% 200

187 Vinum album

1800

Digitalis, primorski luk i kleka se zdrobe i sve maceruje u bijelom vinu i alkoholu, u zatvorenoj posudi 10 dana. S vremena na vrijeme se promućka. Zatim se procijedi i u tečnost stavi kalijum-acetat i mućka do rastvaranja, a zatim ponovo procijedi. 20 grama ovog vina odgovara 0,1 gram digitalisa. Dnevno se ovoga vina uzima 2 do 3 supene kašike kao jak diuretik, a osim toga i kao srčani tonikum (Recept i doze J. Valnet, R.Gostuški). Napomena Ni jedan preparat digitalisa se ne smije uzimati bez liječničke kontrole. Digitialis je oficijelna droga u mnogim farmakopejama. Digitalis je vrlo lijepa i impozantna biljka, pa je autor više puta vidio neupućene, pa čak i djecu, kako skupljaju digitalis kao ukrasnu biljku. Digitalis je vrlo ljekovita, ali istovremeno i vrlo otrovna biljka, pa o tome treba voditi računa, da jedan lijep izlet ne završi u bolnici. Poznate su i sljedeće vrste digitalisa: Crveni digitalis ili Digitalis purpurea (Linné), sličan po sastavu i dejstvu Digitalis lanati, žućkasta pustikara, odnosno žućkasti digitalis ili Digitalis ambigua, hrđasti Digitalis ili Digitalis ferruginea (Linné). Posljednje dvije mogu se naći kod nas u samoniklom obliku. Digitalis je oficijelna biljka prema farmokopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se Folium Digitalis purpureae (list digitalisa).

DIMNJAČA (FUMITORY) Fumaria officinalis (Linné) – Papaveraceae - Makovnjače Drugi nazivi: rosopast, socnica, pelinac, rosno zelje. Dimnjača je jednogodišnja, nježna zeljasta biljka, visine do 60 centimetara, često polegla po zemlji. Ako nije polegla, stablo je uspravno, tanko, glatko, blago rebrasto. Cvjetovi su ljubičastožućkasti; 10-15 cvjetova skupljeno je u druge grozdaste cvasti. Cvjeta od aprila od septembra ili oktobra. Plod je oraščić crne boje. Za drogu se prikuplja nadzemi dio biljke (Herba fumariae) ili čitava biljka. Suši se u hladovini i na prozračnom mjestu. Miris droge je slab, okus gorak. Nalazište biljke Dimnjača je raširen korov u umjerenome pojasu do subalpinskoga nivoa. Može se naći na bogatim, humoznim ili ilovačastim zemljištima. Raste na obradivome tlu, naročito u jarim žitama, u vrtovima, ruševinama, pored puteva. Osnovni hemijski sastojci biljke U biljci su pronađeni alkaloidi (fumarin, kriptokarpin i auerotoksin), fumarna kiselina, smola, gorke tvari, sluz, šećer, kalijum nitrat i hloridi. Svojstva biljke Tipična biljka za drenažu jetre (Leclers, Valnet); osim toga, pokazuje i niz drugih svojstava kao tonik, aperitiv, deurativ, diuretik i fermifug. Smatra se i za biljku koja posjeduje hemostatična svojstva (Akopov). Indikacije Kongestija jetre, žutica, arterioskleroza, pletora, hiperviskozitet krvi, hipertenzija, anemija, unutrašnji paraziti. Način primjene Upotrebljava se kao rana, proljetna salata (Tucakov) pomiješana sa drugim gorkim, zelenim biljkama, kao što je maslačak. Ili: iscijediti sok iz svježe biljke, 100 do 150 grama dnevno. Ili: 50 grama osušene biljke preliti s litar ključale vode, nakon 15 minuta procijediti i piti 2 do 3 šolje dnevno kod kongestije jetre i želuca. Napomena Ma kako se biljka primjenjuje i bez obzira na njenu visoku ljekovitu vrijednost, u navedenim slučajevima ne smije se upotrebljavati više od 10

188 dana. Smatra se da je biljku najbolje upotrebljavati u vidu svježeg soka kod jakih hemoidalnih smjetnji i krvavljenja. Primjena u narodnoj medicini Primjenjuje se čitava biljka kao sredstvo za jačanje organizma, bolseti jetre, kao diuretik za izlučivanje mokraće. Poznata je upotreba biljke u narodnoj medicini za liječenje hemoroida i arterioskleroze, te za liječenje organa za disanje. Oficijelna je prema: Brit. Herb.Pharm. (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs 1988. Američko izdanje. Str. 133.

DUPČAC Teucrium chamaedrys (Linné) – Labiatae ( Lamiaceae)- Usnatice Drugi nazivi: podubica, dubačac, trava od groznice, trbušac. Dupčac je trajna zeljasta biljka koja raste u obliku polugrma, visine od 30-tak centimetara. Iz kosog rizoma izbija dosta razgranjena stabljika sa četverouglastim, dlakavim grančicama. Donji dio biljke i nema listova. U gornjem dijelu listovi su ovalni, nazubljeni i dlakavi. Iz pazuha listova izbijaju cvjetovi koji su skupljeni u grozd različitih boja, najčešće crvenkasti, ljubičasti, a ponekad i bijeli. Biljka cvjeta od maja do septembra kada se i prikuplja. Za drogu se prikuplja ili nadzemni dio biljke u cvatu ( Herba Teucrii, Herba Chamaedrys) ili listovi (Folium Teucrii, Folium Chamaedrys). Izgleda da je najbolje sa malo prosušene biljke nakon branja, svući listove i cvijet i to sušiti u hladovini i na promahi. Osušenu drogu, čiji je miris svojstven i prijatan, a okus gorak i opor, najbolje čuvati u dobro zatvorenoj ambalaži. Nalazište biljke Dupčac uspijeva u srednjoj i južnoj Evropi, te u mediteranskim zemljama. Najčešće se nalazi na suhim, sunčanim krečnjačkim terenima, kamenjarima, brdskim livadama i proplancima, često i iznad 1.000 metara nadmorske visine. Javi se često i u velikom mnoštvu. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži etersko ulje, gorke materije tanina, neke heterozide i saponozide. Nije u ovom području najbolje proučena. Svojstva biljke Droga se spominje kao holagog. Međutim, u prvome redu to je tonik i stomahik. Djeluje i kao diuretik,a zatim i kao jak antiseptik. Indikacije Oboljenja žuči i insuficijencija jetre. Opća slabost nakon preležane bolesti. Atonična dispepsija. Infektivna oboljenja, posebno organa za varenje i respiratornih organa . Dizenterija, hronični bronhitis, gripa. Reumatizam i kostobolja. Mogu se naći podaci da se upotrebaljava kod hemoroida, te kod bijelog pranja. Način primjene Supenu kašiku droge preliti sa 2 decilitra ključale vode. Promiješati i poklopiti. Nakon 15-20 minuta procijediti. Pije se 3 puta dnevno prije jela. Ili: u prah samljevena droga uzima se u količini od 2 do 3 grama, 3 puta dnevno prije jela. Ili: 20 grama osušene i isitnjene droge preliti sa 100 grama 50 % alkohola ili žestoke rakije. Nakon 10 dana stajanja, uz češće mućkanje, procijediti. Uzimati 30 do 50 kapi prije svakoga jela. Primjena u narodnoj medicini Dupčac je jedna od najcjenjenijih ljekovitih biljaka u narodnoj medicini. Upotrebljava se za liječenje organa za varenje, jetre, žuči, rana koje teško zarastaju, hemoroida, bijeloga pranja kod žena i dr. Napomena Postoji nekoliko vrsta biljaka iz ovog roda sa sličnim hemijskim sastavom i ljekovitim svojstvima. Posebno treba istaći travu ivu (Teucrium montanum-Linné) odnosno gorski cmilj. Ovu malenu, poleglu, nisku biljku, karakterističnog mirisa i neobično gorkog okusa, narodna medicina više cijeni od dupčaca, prethodno opisanog. Toliko je vjerovanje u ljekovite mogućnosti trave-ive

189 da to gotovo graniči sa sujevjerjem. Može se čuti i pročitati dosta stihova i izreka na istu temu o ljekovitim svojstvima trave-ive, kao naprimjer : „Trava-iva od mrtva pravi živa...“ Ili: „Zaklela se trava-iva da od mrtva pravi živa...“ „Beri cvijet i lišće, ne čupaj mi žila, od mrtvoga napravit ću živa!“ itd. Trava-iva je izraziti holagog, tonik i stomahik. Oficijelna je prema : Brit. Herb. Pharm. (1983).

EHINACIJA Echinaceae angustifolia ( De Candole) kao i srodne Echinaceae pallida (Nuttal) i Echinaceae purpurea ( Moench). Prema Moenchu: Echinaceae purpurea odgovara Rudbeckia serotonina ( Linné). Compositae- Glavočike Drugi nazivi: crni Samson, indijanska glava, zmijski korijen, Samsonov korijen i Rudbekia. Nalazište biljke Biljka potječe iz sjeverne Amerike, gdje ima oko 9 srodnih vrsta Echinaceae. Ovdje smo naveli najpoznatije tri. To je višegodišnja biljka koja cvjeta od maja do skoro novembra, po poljima Saskačevana, Tenesija i Teksasa. Svojstva biljke Kao droga upotrebljava se korijen – Crni korijen (Echinaceae rootstock) Ehinaceae pallidae (Echinaceae pallidae radix) kao i Echinaceae angustifoliae (Echinaceae angustifoliae radix). Također se upotrebljava i gornji dio biljke Echinaceae purpurae ( Echinaceae purpureae herba). Droga sadrži inulina, šećera, smola i nezasićenih masnih kiselina (npr. izobutilamid nezasićene masne kiseline) kao i echinaceina (neoherkulina). Indikacije Neobično mnogo je pisano i govoreno o ljekovitim svojstvima ove biljke. Gotovo da je kovana u zvijezde. Domorodačko indijansko stanovništvo upotrebljavalo je biljku za liječenje mnogih oboljenja, posebno kao antiseptik, kod ujeda insekata, rana po koži, ujeda zmija poput zvečarki. Služila je za čišćenje krvi, kod veneričnih bolesti i sl. Zatim za liječenje bezbroj bolesti. Trebalo je da prođe dosta vremena, da se prašina slegne i stvar dovede u realne okvire. Prema podacima njemačke E komisije (Blumenthal M; i dr. 1998) preparati Echinaceae, dati interno ili parenteralno, pojačavaju imuni odgovor organizma na taj način što se povećava broj bijelih krvnih zranaca i ćelija slezene, aktivira se i aktivnost i kapacitet fagocitozeuma humanim granulocitima, posebno jetri. Danas moderni herbalisti naširoko preporučuju ovu biljku kao stimulator imunog sistema koji podiže otpornost prema kijavici, gripi, upalama mokraćne bešike i drugim infektivnim stanjima. Biljka je za nas interesantna za podizanje kapaciteta imunološkog odgovora kod infektivnih hepatitisa, te za pomoć digestivnom sistemu. Nijemci je sada preporučuju za liječenje bronhitisa, odnosno liječenje hroničnih infekcija respiratornog sistema i donjeg urinarnog trakta. Što se tiče probavnih organa, kao i jetre, preparati ove biljke preporučuju se zaista kod teških oboljenja, kao što su kanceri kolona i jetre. Engleska Herbalna Farmakopeja (1983) ocjenjuje ovu biljku po njenim osobinama kao Antiseptik, Antivirusni agen i. Vazodilatator. Amerikanci također smatraju da biljka stimuliše i neke druge komponente imunog sistema, uključujući i grupu inflamatornih medijatora nazvanih tumor nekroznih faktora (TNF) kao i interferona. Način primjene Primjenjuje se prema navedenoj Engleskoj Herbalnoj Farmakopeji tri puta dnevno u dozama:

190 Osušeni korijen ili rizom u količini od 1 grama kao čaj ili dekokt. Tečni ekstrakt 1:1 u 45 % alkoholu. Doza 0,25 – 1,0 ml. Tinktura 1:5 u 45% alkoholu. Doza 1-2 ml. Također se preporučuje kod svježe biljke, interno, ako nije drugačije poreporučeno: 6-9 ml soka, ili ekvivalent galenskog preparata. Preparati za internu upotrebu najduže do 8 nedjelja. Napomena Postoje ozbiljna upozorenja da preparate ove biljke ne bi trebalo uzimati u slučajevima takvih oboljenja kao što su multipla skleroza, tuberkoloza, AIDS, kolagena vaskularna oboljenja i neke autoimune bolesti.

FRANGULA (BUCKTHORN) Rhamnus frangula V. (Linne )- Rhamnaceae – Frangula Alnus ( Miller Krkavinke Drugi nazivi : krušina, krkavina, pasja ljeska, krkavinke, tršlika. Frangula je drvoliki žbunj koji rjeđe naraste i do 7 metara. Ustvari, listopadni je grm visine do 3 metra. Grane su pokrivene glatkom, sjajnom tamno-sivom, ili tamnocrvenkastom korom sa bijelim, bradavičastim izraslinama. Kora je iznutra žuta. Listovi su po rubu cijeli. Iz pazuha listova izbijaju cvjetovi koji su sitni i neugledni, blijedozelenkasti. Biljka obično cvjeta od maja do jula, dok plodovi sazrijevaju u septembru. Biljka se lahko može pomiješati sa pasdrenom (Rhamus cathartica), koji na kraju grančice ima trn. Za drogu se prikuplja kora frangule (Cortex Frangulae), koja se ljušti sa debljih grana na prijelazu između zime i proljeća kada krenu sokovi, prije nego biljka ozeleni. Najbolje je granu zasjeći uokrug, pa ponoviti to 20-tak centimetara niže, zatim rasjeći uduž, pa odvojiti koru u obliku cijevi. Ovako oguljena kora mora se brzo osušiti ili na suncu ili u hladovini. Osušenu koru ne treba odmah upotrebljavati, već mora odležati najmanje godinu dana na suhom mjestu. Tada je najdjelotvornija. Nakon treće godine stajanja, ne pokazuje više ljekovite osobine. Osušena droga nema mirisa, a okus je pomalo gorak. Kada se žvaće, pljuvačka požuti. Nalazište biljke Frangule kod nas ima dosta, i to naročito po vlažnim mjestima, pored rijeka i potoka. Naročito raste na riječnim otocima, te vlažnim šumama u blizini. Dosta je varijabilna vrsta. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga krušine sadrži antraglikozide (frangulin i glikofrangulin) i slobodne aglikone ( frangulomodin i hrizofanol). Pored toga i dosta tanina, organskih kiselina, šećera, nešto eterskog ulja i alkaloida (franganin i frangulofolin). Svojstva biljke Preparati frangule primjenjuju se kao holagogna sredstva, te protiv kolika u žučnoj kesici. Zahvaljujući glikofrangulinu, droga se upotrebljava kod hroničnog zatvora kao pouzdan laksans koji ne izaziva posljedice. Osim toga, droga djeluje kao fermifug i cicatrisant. Indikacije Insuficijencija u izdvajanju žuči i zastoj žuči kod pražnjenja u dvanaestopalačno crijevo, grčeviti zatvori, hemoroidi, crijevni paraziti. Način primjene Droga se obično daje u smjesi sa drugim drogama sličnog djejstva i sastava. Čajnu kašiku sitno isjeckane droge potopiti u 2 decilitra hladne vode, zagrijati, malo prokuhati i odmah procijediti. Čaj se pije prije spavanja. Ili: u prah samljeven korijen 2 do 4 puta u toku dana prije jela po 0,5 grama. Ili: 15 do 20 kapi tinkture frangule prije jela. Primjena u narodnoj medicini Kora frangule dosta se primjenjuje u narodnoj medicini za liječenje oboljenja kao što su, naprimjer, začepljenje jetre, bolesti slezene, hemoroidi, teška i neredovna stolica i slično.

191 Napomena Svježa kora ne smije se upotrebljavati jer sadrži frangularozida koji izaziva povraćanje i kolike. Kod primjene droge ne smiju se prekoračiti propisane doze, jer prekoračenja izazivaju teške proljeve, praćene kolikama. Postoje srodne i domaće droge. Treba istaći pasdrijen ( Rhamnus cathartica – Linné) koji je posebno obrađen. Frangula je oficijelna prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se : Cortex Frangulae (kora frangule). Također oficijelna prema : B.P.C (1949), Brit. Herb. Pharm. (1983). Njemačka Komisija E :The Complete German Comission E Monographs, 1988. Američko izdanje. Str. 95.

GLAVIČICA Globularia alypum (Linné) – Globulariaceae Drugi nazivi: pokus Ovoj porodici pripadaju trajne zeljaste biljke sa jajastim ili izduženim listovima koji se nalaze pri dnu stabljike koja se završava kuglastom glavicom ili klasom cvjetova koji su dvospolini.Treba navesti neke od ovih biljaka sa zajedničkom osobinom da jednako djeluju i pokazuju manje–više slična svojstva: loptica (Globularia vulgaris, Linné) gumbek ili puljka, Srcasta loptica (Globularia cordifolia), Kepec-loptica (Globularia nana). Od svih biljaka za drogu se upotrebljavaju listovi ( Folium Globulariae). Nalazište biljke Dosta je raširene i u našim krajevima. Neke uspijevaju u primorju kao navedena glavičica, dok druge vole i visoke predjele, pa čak i do 2200 metara, po suhim livadama, planinskim pašnjacima, kamenim obroncima i slično. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži malo eterskog ulja, smole, sterola, tanina, holina, mineralnih soli i nekih heterozida, kao što su rutozid i globularozid. Svojstva biljke U prvome redu droga djeluje kao blag purgativ i tu joj se mora dati prednost pred mnogim biljkama sličnog dejstva. Osim toga, droga djeluje kao holagog i astringent. Indikacije Konstipacija. Žutica. Artritis. Hemoragije, posebno krvavljenja iz želuca. Način primjene Primprema se dekokt, i to na taj način da se 25-30 grama kuha sa 250 grama 10 minuta i odjednom popije (Tucakov). Međutim, prave se i blaži dekokti ( 40 grama i 1 litar vode ), s tim što se uzimaju 2 šolje dnevno.

GORKA DJETELINA (BOGBEAN) Menyanthes trifoliata ( Linné) – Gemtianaceae ( Menyanthaceae)- Troliske Drugi nazivi : grčica, gorki trolist, vodena bokvica, grenka detelja. To je dugovječna, zeljasta, vodena biljka sa listovima sličnim djetelini. Ima dugačak, i do jedan metar debeo, čvornat i razgranat rizom, dok iznad vode viri uspravna stabljika sa tropernim listovima. Cvjetovi su ružičasti, sabrani u grozd. Plod je tobolac. Cvjeta obično u maju i junu, dok plodovi sazrijevaju u julu i augustu. Za drogu se prikuplja list za vrijeme cvjetanja biljke (Folium Trifolii fibrini ili Folium Menyanthidis). List mora brzo da se suši u tamnome i na promahi, kako bi sačuvao

192 prirodnu boju. Treba drogu čuvati u tamnim i dobro zatvorenim posudama. Osušena biljka, odnosno droga, nema mirisa, okus je vrlo gorak. Nalazište biljke Raste po tresetnom i močvarnom zemljištu, uz obale rijeka, jezera, blatnim, vlažnim i hladnim šumama. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži gorke glikozide (meniantin, meniantol i meliantin), nekoliko flavonskih glikozida (rutin, hiperozid), tanine, nešto malo alkaloida gencianina, holina, joda, eterskog ulja, holesterina, mangana, mravlje, sirćetne i maslačne kiseline. Svojstva biljke Droga se primjenuje kod oboljenja jetre i žučnih puteva (Muravjeva), također i kao holagog i holeretik (Sreter). Gorki glikozidi pobuđuju apetit, te pojačavaju funkciju sekretornih žlijezda želučano-crijevnoga trakta, pospješuju probavu, čime se doprinosi i boljoj funkciji jetre. To je, usotalom, osobina i drugih biljaka iz porodice Gentianaceae (kičica, lincura; vidjeti tamo). Osim toga, tonik, antiskorbutik, depurativ, febrifug. Indikacije Isuficijencija jetre i žuči, hepatitis, holecistitis. Dispepsija, anemija, skorbut, reumatizam i kostobolja, migrene različitog porijekla, unutarnji paraziti. Način primjene Kafenu kašiku biljke preliti s 2 dcl vode, zagrijati do ključanja, a zatim ostaviti još 10 minuta. Procijediti i piti tri puta dnevno prije jela, nezaslađeno. Kod oboljenja jetre, ipak izgleda, je najbolje praviti mješavinu od jednakih dijelova gorke djeteline i kadulje ili kičice. U tom slučaju kafena (čajna) kašika, prelije se s 2 dcl. ključale vode, poklopi i nakon 10 minuta procijedi. Piju se 2 do 3 šolje dnevno, prije jela i nezaslađeno. Tinktura se primjenjuje u dozi od 20 kapi, 30 minuta prije svakog jela. Primjena u narodnoj medicini Gorka djetelina daleko se više primjenjuje u narodnoj medicini, između ostalog i za liječenje žutice, te otečene jetre i slezene. (Sadiković). Biljka je oficijelna prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se : Folium Menyanthidis ( List gorke djeteline). Također i prema : Brit. Herb. Phar, (1983). Njemačka Komisija E : The Complete German Comission E Monographs, 1998. Američko izdanje. Str. 93.

GOSPINA TRAVA (ST. JOHN'S WORT) Hypericum perforatum (Linné) – Hypericaceae ( Gultiferae) Drugi nazivi: bogrodična trava, kantarion, žuta kantarija, gorac. Gospina trava je višegodišnja zeljasta i korovska biljka koja naraste do 1 metra. Listovi su karakteristično tačkasti, perforirani, svijetlozelene boje. Cvjetovi se nalaze na vrhu stabljike ili ogranaka, intezivno su žute boje, sa pet eliptičnih latica, po čijim se krajevima nalaze tamije tačkice. Po ovome se gospina trava i razlikuje od drugih zeljastih biljaka roda Hypericum (H. scabrum, hirsutum, bupleuroides, elegans, montanum). Biljka cvjeta prema staništu, ali najčešće od juna do augusta. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke u cvatu, sa peteljkom najviše do 30 centimetara (Herba Hyperici). Najbolje je napraviti bukete ove biljke, vezati ih i osušiti na prozračnom mjestu. Miris droge je balzamičan, okus trpak, nagorak. Nalazište biljke Biljke roda Hypericum vrlo su raširene kod nas kao korov. Mogu se naći u svim pojasevima do vrhova planina. Ne stvara velike nastambe, češće se nalazi u malim skupinama po šumskim poljanama, rubovima šuma i lugovima.

193 Osnovni hemijski sastojci biljke Iz biljke su izdvojeni flavonoidi (hiperozid, rutin, kvercitrin, izokvercitrin, kvercetin), kao i neki spojevi koji fluresciraju (hipericin, pseudohipercin, diantron i dr.). Biljka također, sadrži ulje sa alfa-pinenom i azulenom, te smole, askorbinsku i niktinsku kiselinu. Svojstva biljke Složeni hemijski sastojci biljke uslovljavaju raznovrsno fiziološko dejstvo, između ostaloga i na jetru, posebno kod bolova jetre i žutice. Pored ostalog, treba navesti da je to digestivno sredstvo, diuretik, sredstvo protiv želučane kiseline, astrigent i stimulator. Naziv biljke – gospina trava, upućuje da se primjenjuje kod nekih čisto ženskih oboljenja. Indikacije Kongestija jetre, žutica. Atonična dispepsija, oligurija, nefritis, hiperaciditet, bronhitis, astma itd. Način primjene 15 do 30 grama osušene biljke prelije se s litar ključale vode. Nakon 15 minuta se procijedi. Uzimaju se 3 do 4 šolje dnevno. Primjena u narodnoj medicini Gospina trava je vrlo popularan i obljubljen lijek u narodnoj medicini za mnogobrojna oboljenja. Između ostalog, upotrebljava se i kod bolova jetre i žutice. Kantarionovo ulje kod opekotina: pomiješati 5 gr svježih cvjetova kantariona sa 100 gr maslinovog ulja i ostaviti ovu mješavinu 10 dana na sobnoj temperaturi. Koristiti ga kod opekotina 1. 2. i 3. stepena. Ovo je sredstvo također za ublažavanje hemoroida, modrica, uganuća i kontuzija. Napomena 1. Tinkutra gospine trave pripravlja se po propisima farmakopeje. Za domaću upotrebu svježa biljka namoči se u jaku rakiju u toku od 3 nedjelje. Nakon toga dobro se ocijedi i iscjedi. 2. Kod prikupljanja gospine trave ne smije se čupati čitava biljka sa korijenom, već makazama ili nožem, treba odsjeći gornji dio sa stabljikom do 30 centimetara. Oficijelna prema: Brit. Herb.Pharm (1983). Također prema Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1998. Američko izdanje.

HAJDUČKA TRAVA (YARROV) Achillea millefolium (Linné) – Compositae (Astaraceae) – Glavočike Drugi nazivi: kunica, sporiš, stolisnik, tintorova trava. Hajdučka trava je dugovječna zeljasta biljka koja naraste do 80 centimetara. Stabljika je čvrsta, sa dugačkim listovima koji su fino dijeljeni. Na vrhu su cvjetne glavice, uglavnom bijele do slabo ružičaste boje, sa cvastima raspoređenim u obliku štita. Biljka cvjeta od jula do septembra. Za drogu se prikpulja list (Folium Millefolii) prije izbijanja cvijeta, cvjetovi sa kratkom peteljkom (Flores Millefolii) i cvjetovi sa listovima na stabljici ne dužoj od 30 centimetara (Herba Millefolii). Ako se prikuplja list sa cvijetom, sve treba povezati u omanji buket i osušiti na prozračnom mjestu. Miris droge, kao i biljke, je fino aromatičan. Okus joj je nagorak do vrlo gorak, što ovisi od staništa. Nalazište biljke Kod nas je biljka jako raširena kao korov. Može se naći do visine 1.700 metara. Rod je zastupljen u našim krajevima sa oko 10 vrsta. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga i biljka sadrže oko 0,8 % eterskog ulja u čiji sastav ulaze: proazulen, alfa i beta pinen, 1-kamfor, borneol, tujon, cineol, organske kiseline (sirćetna, mravlja i izovalerijanska) i složeni alkoholi. Iz cvjetova su izolovani i laktoni (matricin, milefolid, balhanolid) kao i neki flavonoidi. Također sadrži vitamin K, ahileina, smolastih materija, tanina, fosfata, nitrata, kalijevih soli i sl.

194 Svojsta biljke To je jedna od najljekovitijih biljaka. U odnosu na funkcije jetre, to je holagog i holeretik. Osim toga, hajdučka trava je hemostatik (u prvome redu list), antispazmodik, gorki tonik, sedativ, diuretik, fermifug i sl. Indikacije Insuficijencija jetre, žučni kamenci u žučnoj kesici ili žučnim putevima. Kamenci u bubrezima. Spazam digestivnih i uternih puteva, metroragije, nervoze, astma, poteškoće kod cirkulacije, hemoroidi, reumatizam. Način upotrebe Mladi, nježni listovi prije izbijanja stabljike, mogu se upotrebljavati kao dodatak salatama, supama ili varivima, što se posebno preporučuje. Osušeni listovi mogu se upotrijebiti kao fini začin. Iznutra se primjenjuje kod kamenca u žučnoj kesici, posebno u smjesi sa drugim biljkama sličnog dejstva. Supena kašika droge popari se s 2 dcl. ključale vode, nakon 2 do 3 sata procijedi i popije poslije svakog obroka, nezaslađeno. Primjena u narodnoj medicini Ova biljka je poznata kao ljekovita još od najstarijih vremena, tako da je nalazimo u grčkim mitološkim pričama. Kod nas je to jedna od najčešće i najrađe upotrebljavanih ljekovitih biljaka kod najrazličitijih oboljenja i spolja i iznutra. U narodu se također upotrebljava kod smetnji sa jetrom. Napomena Kod nekih osoba upotreba stolisnika, odnosno hajdučke trave, može izazvati određene alergijske promjene na koži. Neki su toliko osjetljivi na hajdučku travu da je dovoljan i doticaj pa da nastane upala kože, odnosno dermatitis ili kožni osip ( egzantem). Oficijelna je prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Američko izadnje. Str. 233.

HIDRASTIS Hydrastis canadensis ( Linné) – Berberidaceae – Žutike Za drogu se primjenjuje rizom ( Rhizoma Hydrastidis). To je mala biljka koja uspijeva u tamnim šumama u Kanadi i SAD. Kao što se to desilo i sa nekim drugim ljekovitim biljkama visokih, ljekovitih kvaliteta, desilo se i sa hidrastisom. Neracionalnim iskorištavanjem gotovo je potpuno, na nekim mjestima, uništen, dok je na drugim jako prorijeđen. Danas se biljka uzgaja, što je dosta komplikovan posao jer zahtijeva tamna mjesta, jako humusno šumsko zemljište i slično. Rizom se prikuplja u jesen, a poseban problem je sušenje i stabilizacija droge, bolje rečeno razgradnja enzima koji vrše razlaganje glavnih ljekovitih sastojaka. Osnovni hemijski sastojci droge Glavni sastojak droge je alkaloid hidrastin, a zatim berberin i kanadin. Sadrži još i nešto malo lahko isparljivog eterskog ulja, smola i skroba, te dosta aluminija. Svojsta biljke Osnovno i najvažnije svojstvo droge hidrastisa je da djeluje kao hemostatik. Osim toga, droga povisuje i krvni pritisak. Djeluje, prema nekim podacima, i kao holagog. Indikacije Krvavljenja iz materice, što se ima zahvaliti hidrastinu koji sužava krvne sudove. Neuredne menstruacije. Hemoroidi i krvavljenja iz želuca. Smetnje u oticanju žuči. Način primjene Priprema se dekokt od droge: 60 grama na litar vode, 2 do 3 šolje dnevno. Ili: ekstrakt vodeno-alkoholni (Extractum Hydrastidis fluidum), 2 do 3 grama dnevno u malo mlake vode. Oficijelna je prema: B.P.C (1934), Brit. Herb.Pharm (1983).

195

ISLANDSKI LIŠAJ (ICELAND MOSS) Cetraria islandica (Linné) – Parmeliaceae Drugi nazivi: plućnik, islandska pletika, bohinski mah, planinski mah. Islandski lišaj nema ni korijena, ni stabljike, ni lista. Pomalo liči na grm visok oko 10-tak centimetara. Po obodu je reckast. Strana koja je okrenuta suncu ima zatvorenomaslinastu boju, a donja strana je siva, sa bijelim mrljama. Svježi lišaj je mekan i kako se kaže, kožasto-žilav. Kada se osuši, postaje svjetliji, ponekad gotovo bijele boje. Za drogu se prikuplja čitav lišaj (Lichen islandicus). Prikupljanje se vrši u toku čitave godine, ali se ipak preporučuje prikupljanje ljeti. Suši se na vazduhu i suncu. Miris je vrlo slab po morskim algama, okus sluzavo-gorak i bljutav. Postoje dvije vrste droge; ukoliko se lišaj prije sušenja kvasi vodom u toku 24 sata ili ispire alkoholom, izgubi svoju gorčinu. Takav lišaj može se upotrijebiti, kao što se to radi na Islandu, kao zamjena za brašno, samo što mu je hranjiva vrijednost dva puta manja od pšeničnog brašna, zbog visokog sadržaja celuloze. Nalazište biljke Islandski lišaj raste na čitavoj sjevernoj polulopti. Naziv je dobio zbog toga što je na Islandu prvi put upotrijebljen kao ljekovita biljka. Kod nas se javlja u velikoj količini na nepristupačnim goletima izloženim vjetrovima, naročito na otvorenim mjestima i po svjetlijim šumama. Osnovni hemijski sastojci biljke Sadrži jako mnogo, i do 70 %, materije koje je slična celulozi, a to je polisaharid lihenin, koji se zove još i skrobom lišaja, samo što jodom ne daje plavu reakciju. Osim toga, sadrži oko 3 % kristalnoga gorkog cetrarina, 1-2 % mineralnih soli, lihensterinske kiseline, vitamina iz grupe B, kao i askorbinske i folne kiseline. Svojstva biljke Osušena droga, koja prethodno nije tretirana vodom ili alkoholom, djeluje kao sredstvo protiv povraćanja, stomahik, antianemik, sredstvo za stimulisanje centralnog nervnog sistema. Indikacije Povraćanje zbog oboljenja jetre, žuči, te povraćanje kod migrene. Povraćanje u trudnoći, anemije. Opći zamor. Način primjene Protiv povraćanja obično se uzima tinktura islandskog lišaja i to 50 kapi dnevno. Primjena u narodnoj medicini Na Islandu po receptu narodne medicine priprema se sljedeći napitak za jačanje poslije preležane bolesti: 20 grama suhe droge namoči se u toku 5-6 sati u hladnoj vodi. Voda se nakon toga odlije. Omekšana droga se iscijedi i ta se voda pažljivo zagrijava dok ne postane sluzava, pošto se prethodno doda ½ čajne kašike anisa. Kada se smjesa malo ohladi, dodaje se 1-2 kašike meda. Sličnu mješavinu preporučuje i Sadiković kao sredstvo protiv svih upala i nahlada, promuklosti, prsobolje, grčevitog kašlja i sušice. Osim toga, jača probavnu sluznicu želuca, crijeva, slezenu i jetru, te gušteraču, bubrege i mokraćni mjehur. Osim toga, preporučuje se i kod žutice. Oficijelna je prema : B.P.C. (1934), Brit.Herb.Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Američko izdanje. Str. 151.

JETRENKA Anemone hepatica ( Linné), Hepatica nobilis ( Miller) – Renunculaceae – Žabnjaci. Drugi nazivi: plemeniti džigeričnjak, alenčik, sasa plava, duli-leb.

196 Jetrenka je višegodišnja zeljasta biljka visine do 15 cm, sa vrlo razvijenim podankom. Listovi se razvijaju za vrijeme cvjetanja, a ostaju preko zime. Nalaze se na dugim peteljkama, sjajni su, glatki i debeli. Sa gornje strane su zeleni. Sa donje obrasli su dlačicama, kao i peteljke, svijetlo-ljubičaste boje. Cvjetovi su najčešće tamno-plave boje, ponekad crvenkasti ili bijeli, pojedinačni, na tankim drškama. Prema staništu cvjeta od marta do maja mjeseca. Za drogu se prikupljaju cvijet (Flores Hepaticae) i listovi (Folium Hepaticae), s time što treba paziti da se prikupe razvijeni i zreli listovi. Cvijet i list trebaju se sušiti na tamnom i prozračnom mjestu. Isključivo treba upotrebljavati oušenu drogu, jer svježa biljka sadrži jedinjenje-anemonol, koje može izazvati smetnje na centralnom nervnom sistemu. Sušenjem se to jedinjenje razgrađuje. Droga jetrenke je gotovo bez mirisa, gorkog okusa. Nalazište biljke Jetrenka je najvećim dijelom šumska biljka koje se nalazi u sjenovitim brdskim i planinskim šumama, ponekad u velikom mnoštvu, češće pojedinačno. Osnovni hemijski sastojci biljke Osušena droga sadrži glikozid hepatrilobin koji je najvažniji ljekoviti sastojak. Pored toga, sadrži još i anemonsku i izoanemonsku kiselinu i anemonin koji su raspadni produkti toksičnog anemonola. Prisutni su još tanini, smole, saharoza, invertin emulzin i drugi. Svojstva biljke Naučno, ime sugeriše da se radi o ljekovitoj biljci za jetru. Kao takva poznata je već veoma dugo. U prvom redu djeluje kao tonikum za jetru, zatim kao astringens i dosta jak diuretik. Indikacije Insuficijencija i oboljenje jetre, kongestija, žučne i hepatične kolike, insuficijencija žuči i žučne kesice, žučni kamenci. Način primjene Jetrenku za upotrebu pripremati na hladan način, jer bi se inače dobio vrlo neugodan čaj po okusu koji može prouzrokovati i želučane smetnje. 2 čajne kašike čaja (cvijet i list izmiješani) preliju se s 2 dcl. hladne vode i ostave 8 sati. Nakon toga se procijedi i malo zagrije. Pije se 2 do 3 šolje dnevno prije jela, nezaslađeno. Preporučuje se i tinktura ove biljke: punu šaku osušene droge treba preliti sa ½ litra žestoke rakije. Nakon toga ostaviti, uz češće mućkanje, na sobnoj temperaturi oko 3 nedjelje. Procijedi se i upotrebljava 15-20 kapi 3 puta dnevno prije jela. Ova tinktura obično se upotrebljava kod bolesti jetre, bubrega i žuči. Primjena u narodnoj medicini Jetrenka se dosta primjenjuje u narodnoj medicini i tu se potpuno poklapa primjena kao i u žuči, također i za liječenje žutice.

JORGOVAN Syringa vulgaris (Linné) – Oleaceae- Maslinke Drugi nazivi: ljiljak Jorgovan je poznati ukrasni grm po vrtovima, nasadima uz ograde i slično. Za drogu se upotrebljava list (Folium Syringii), cvijet (Flores Syringii) i kora (Cortex Syringii). Nalazište biljke Kod nas se uzgaja svuda kao lijepa i dekorativna biljka. Domovina joj je Mađarska, Hercegovina, Rumunija, Srbija, Makedonija i Bugarska. Osnovni hemijski sastojci biljke Jorgovan sadrži siringina, a zatim i drugih gorkih materija, tanina i sl. Svojstva biljke Osnovno svojstvo droge jorgovana je da vrši dekongestiju jetre. Kod slabosti probavnih organa djeluje kao astringent, posebno kod dijareje. Može se također, uspješno primijeniti kod različitih grozničavih stanja. Služi kao sredstvo kod neuralgija, ali vanjskom upotrebom.

197 Indikacije Kongestija jetre, dijareja, febrilna stanja, reumatična oboljenja (vanjskom upotrebom). Način primjene 6 listova jorgovana prelije se s 2 decilitra ključale vode, poklopi i procijedi nakon 10 minuta. Pije se po šolja prije jela. Primjena u narodnoj medicini U Rusiji se jorgovan upotrebljava za liječenje reumatizma. U tu svrhu nabere se cvijeta jorgovana, potopi u ulje i ostavi na suncu 15 dana. Kasnije se trljaju bolna mjesta ovim uljem.

KAĆUNI Dactylorhiza maculata, Orchis purpurea – Orchidaceae – Kaćuni Drugi nazivi: salep- kaćunak, kaćunak pjegavi, kaćunak purpurni. Kaćuni su trajne, vrlo lijepe, šarolike zeljaste biljke visine oko 50 centimetara, sa dva gomolja, od kojih je jedan mlad, svjež, a drugi prošlogodišnji koji nosi stabljiku, splasnut je, istrošen i taman. Gomolji ili su dlanasti, prstasto-račvasti (kaćunak pjegavi) ili okrugli (Orchis purpurea), kod purpurnoga kaćunka. Stabljika je uspravna, vitka, svijetlozelene boje, obrasla oko polovine stabljike širokim listovima plavkasto-zelenkaste boje. Cvjetna drška je prava i na gornjem dijelu nosi kitu neobično lijepih, nepravilnih cvjetova, različitih boja sa tačkicama tamijih nijansi. Prema boji cvjetova spadaju u neobično lijepe biljke u našoj flori. Zbog prisutnog kumirina i sličnih spojeva, cvjetovi lijepo mirišu, posebno kada se osuše. Za drogu se prikupljaju gomolji, i to mlađi, svježi, dok se stariji odbace. Gomolji se očiste, operu, nanižu na konac i spuste u ključalu vodu 2-3 minute, nakon čega se brzo osuše na suncu. Gomolje treba vaditi ili za vrijeme cvjetanja biljke, ili neposredno iza cvjetanja. Iz gomolja se dobija salep, koji je kvalitetniji ako je dobijen iz okruglih gomolja, dakle iz purpurnoga kaćunka, nego onaj iz gomolja koji su dlanasti (kaćunak pjegavi). Nalazište biljke Biljka raste po suhim, sunčanim livadama, svijetlim listopadnim brežuljcima, četinarskim i mješovitim šumama po cijeloj našoj zemlji, do visine od 1500 metara. Osnovni hemijski sastojci biljke Osušena droga (Tubera salep) sadrži do 50 % sluzi koja se lahko otapa u vodi, a sastoji se od visoko-molekularnog polisaharida (manana) koji kod hidrolize daje manozu. Nađeni su i drugi šećeri, zatim oko 30% skroba, bjelančevina, smole i mineralnih soli. Svojstva biljke To je tipična sluzava droga, koja se posebno preporučuje kod upalnih oboljenja želuca i crijevnog trakta, jer na sluzokoži stvara neprekinut film koji prekriva i štiti sluznice i tako ublažava bolove. Salep je blago, neškodljivo sredstvo za liječenje upala sluznice želuca i crijeva kod djece. Pri tome prikuplja različite toksične materije, čim se rasterećuje jetra. Pravu slavopojku salepu napravili su arapski medicinski pisci koji su mu pripisali i pravu čudotvornu moć, posebno kada se radi o jačanju spolne moći, tako da ga treba obavezno i svakodnevno piti. Da li salep jača spolnu moć ili ne, ovdje se ne može diskutovati, ali se njegova svakodnevna upotreba može preporučiti, jer salep niti je škodljiv niti otrovan. Indikacije Insuficijencija jetre, katari, gastritisi, kolitisi, čir na želucu i dvanaestopalačnom crijevu. Katari gornjih disajnih puteva, intoksikacije. Posebno kada se jave ljetni dječiji, ponekad krvavi, proljevi. Način primjene Gomolji kaćuna mogu se pržiti kao krompir ili kuhati, što se ne smije preporučiti, jer su ove plemenite biljke već počele da postaju rijetkost. Jedino u izvanrednim prilikama. Samljevenu drogu prave kao sluz u apotekama. Prah

198 salepa kuha se u vodi ili mlijeku do konzistencije sirupa. Zatim se zasladi medom i, neposredno prije upotrebe, začini s malo cimeta, đumbira ili smjesom aromatičnog praha koji se sastoji iz cimeta, đumbira i njima sličnih biljaka.

KAMILICA (CHAMOMILE GERMAN) Matricaria chamomilla ( Linné) – Compositae (Asteraceae) – Glavočike Drugi nazivi: titrica, bijeli žabljak, kamomila, hermanek. Kamilica je jednogodišnja biljka, visine do 50 cm, sa jakim aromatičnim mirisom. Smatra se za korovsku biljku. Cvjetovi su sakupljeni u glavice koje su u sredini žute, a na rubu bijele. Cvjetne glavice su na dugim drškama. Kod nas obično cvjeta od maja do avgusta. Za drogu se prikpulja cvjetna glavica u stadijumu potpunog rascvjetavanja. Mora se brzo sušiti, ali ne na temperaturi višoj od 45 °C. Zato je najbolje sušiti kamilicu u tankom sloju, na promahi i na tamnom mjestu. Osušenu drogu najbolje je čuvati u dobro zatvorenim posudama ili kesama od više slojeva. Miris droge je aromatičan i intenzivan od prisutnoga eterskog ulja, okus je nagorak, prijatan. Destilacijom s vodenom parom iz kamilice se dobije etersko ulje lijepe plavkaste boje. Nalazište biljke Kamilica je tipična kozmopolitska biljka koja raste po poljima, baštama, uzduž puteva, na slabo obrađenoj zemlji, sve do subalpinskog pojasa. Kamilica je najvažnija vojvođanska droga. U Banatu i Bačkoj čitava se polja bijele od iscvjetale kamilice. Uopće, smatra se da je naša kamilica najbolja u svijetu. Osnovni hemijski sastojci biljke Glavni hemijski sastojak i nosilac ljekovitog dejstva kamilice je etersko ulje kojega ima i do 1,9 %. U sastav ulja ulaze mono- i seskviterpeni, od kojih su najvažniji laktoni - matricin i matrikarin. Kod destilacije vodenom parom iz matricina nastaje humazulen. Osim toga, nađeni su i drugi seskviterpeni, farnezen i kadinen, kao i jedan alkohol - bizabolol i jedan ketoalkohol, karpinska kiselina i sl. Iz cvjetova su također izolovani i flavonoidi: apigenini (slobodni), patulitrin i apigenin-7-glikozid, kao i kvercimetrin. Od kumarina, dokazani su i izolovani umbeliferon i hernaiarin, jedan sitosterin, holin, B-karotin, askorbinska kiselina, odnosno vitamin C, polisaharidi i još neke organske kiseline. Svojstva biljke Hemijska jedinjenja, do sada izolovana iz kamilice, mogu donekle objasniti raznovrsno fiziološko dejstvo kamilice. Glikozidi kamilice, naprimjer, djeluju kao holagog, a istovremeno pokazuju spazmolitičko dejstvo, te pobuđuju sekreciju želučano-crijevnog trakta. Hamazulen ima izraženo protivupalno, sedativno i dezinfekciono dejstvo. Osim toga, kamilica je stimulator, fabrifug, emanagog. Indikacije Zakrčenje jetre i slezene. Migrene, neuralgije, poteškoće u varenju, ulkus želuca i dvanaestopalačnog crijeva, anemija, nervne depresije, nervne krize, itd. Način primjene Supena kašika kamilice prelije se sa 2 dcl. ključale vode. Poklopi se i procijedi nakon sat. Ovu količinu infuza popiti hladno i nezaslađeno na ½ sata prije jela kod rečenih oboljenja jetre ili za izazivanje apetita. 2 pune supene kašike kamilice preliti sa 2 dcl. ključale vode, odmah poklopiti, s vremena na vrijeme promiješati. Procijediti nakon 30-60 minuta, već prema tome da li se želi jači ili slabiji čaj, zasladiti i piti. Ako je čaj potreban za preznojavanje, treba ga piti što toplijeg. Kamilica, kao i druge aromatične droge, ne smije se kuhati. Samo je potrebno preliti ključalom vodom, promiješati, brzo poklopiti i nakon određenog vremena procijediti. Primjena u narodnoj medicini „Dobro je piti svaki dan protiv trbobolje, tegobe pri mokrenju, pogreške u ženskom pranju i porođaju, bolova džigerice, proliva i hladnoće u nogama i rukama.“ (V.Pelagić). Kada se 15 grama kamilice prelije šoljom

199 vruće vode, zatim poklopi i ostavi 10 minuta i čaj topao popije, blaži bolove i grčeve od nahlade, otklanja vjetrove, umiruje živce, popravlja stolicu i grije želudac. A kada se toga čaja popije 3 puta dnevno po jedna šolja, tjera na znoj i lijek je od nervne rastrojenosti, bolesti jetre, bubrega, mokraćnog mjehura i šuljeva. Tako o kamilici zbore V. Pelagić i S. Sadiković. Koliko je to blagorodna biljka, govori to da se blagi čaj od kamilice daje djetetu prije majčinog mlijeka. Da kamilica liječi žuticu i podstiče lučenje mokraće i menstruaciju, ako se pije i sjedi u izvarku ove biljke, znao je još u 10. stoljeću znameniti arapski ljekar i filozof Avicena. O kamilici je Hieronymus Bock rekao: „Bez toga cvijeta, te sasvim obične kamilice, ne može se ništa postići, jer nema korisnije biljke, kao lijeka što je upravo cvijet od kamilice koji se upotrebljava za gotovo sve bolesti!“ Kamilica se praktično i ne može zaobići kod liječenja jetre i žuči. Iz svega navedenog slijedi zaključak: kamilica je jedan univerzalan lijek i praktično nema njene upotrebe u narodnoj medicini koju nije preuzela naučna medicina. Napomena Kamilica je oficijelna biljka, prema farmakopeij bivše Jugoslavije. Upotrebljava se: Flos Chamamillae (cvijet kamilice). Također: B.P.C (1949), Brit. Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs. 1998. Američko izdanje. Str. 107.

KIČICA (Centauryherb) Erythraea centaurium (Pers.)-(Centaurium umbellatum – Gilib.) – Gentianaceae - Troliske Drugi nazivi: Goričica, crvena kantarija, gorka kitica, svedrc. Kičica je jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka, visine do 30 cm. Korijen je kratak, stožerni. Donji listovi su složeni u rozetu, izduženo jajasti. Stabljika je čvrsta, šuplja, pri vrhu razgranata. Cvjetovi su maleni, sabrani na vrhu u račvastu cvast, ružičasto-crvene boje. Cvjetovi se otvaraju tek na temperaturi od oko 20 °C. Čitava biljka je vrlo nježna i lijepa. Cvjeta preko cijelog ljeta, dok plodovi sazrijevaju u septembru. Za drogu se prikuplja gornja polovina biljke u cvatu. (Herba Centaurii). Vezuje se u kitice i tako suši na promahi i u hladovini. Droga miriše slabo aromatično ili nikako. Okus je vrlo gorak, oštar. Droga mora sačuvati svoju prirodnu boju. Nalazište biljke Raste svuda, a najviše na vlažnim brdskim i planinskim pašnjacima i livadama, mjestimično u velikim količinama, tako da se od nje sve crveni. Voli vapnenasto i ilovasto toplo tlo. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži gorke glikozide, od kojih treba navesti genciopikrin, eritaurin, eritrocentaurin. Može sadržavati i do 1 % alkaloida, od kojih preovladava gencianin. Dokazani su još: vilina, stearin, sluz, šećeri, cerilni alkohol, fitosterin, viši alkoholi, kalij, magnezij i škrob. Svojstva biljke Prema mnogim podacima, biljka djeluje kao holeretik. Međutim, kičica je izraziti lijek za poboljšanje rada organa za varenje (digestiv, aperitiv i sedativ digestivnog aparata). Stimuliše rad želučanih, crijevnih i pljuvačnih žlijezda, pa tako posredno utječe i na ispravan rad i funkciju jetre. Posjeduje i druge osobine, kao što je stimulisanje funkcije pankreasa, zbog čega se, zajedno s nekim drugim biljkama, može upotrijebiti kod šećerne bolesti. Indikacije Kongestija jetre, početna žutica, opća slabost organizma, anemija, lijenost digestivnih organa, bolovi uslijed dispepsije. Način primjene Jednu šaku kičice prokuhati s litar vode u toku 3 minute, ostaviti još 10 minuta, potom procijediti. Pije se po jedna šolja na pola sata prije

200 svakoga obroka. Tinktura kičice pravi se tako da se 1 dio osušene biljke natopi sa 5 dijelova 45% alkohola, ostavi 10 dana (uz češće mućkanje), a zatim filtrira. Uzima se 2 do 5 grama dnevno, pola sata prije jela. Primjena u narodnoj medicini Kičica se isto toliko korisit u narodnoj medicini kao i u naučnoj, u prvome redu za otklanjanje smetnji u organima za varenje, protiv slabokrvnosti i groznice, smetnji kod menstruacije, a čisti čaj od kičice, uziman duže vrijeme, koristi za mršavljenje. Kičica i pelin, pomiješani u jednakome odnosu, služe kao ljekoviti čaj za šećerne bolesnike. Kičicu kao ljekovitu biljku spominju još Hipokrat, Plinije i Dioskorid. Napomena Pošto se radi o nježnoj biljci najviših kvaliteta, autor moli sve one koji prikupljaju ovu biljku da je nikada ne čupaju sa korijenom, već da, makazama ili nožem, odsijeku gornji dio biljke. Kičica je oficijelna prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se Herba Centaurii (gornji osušeni dio biljke u cvatu). Također prema: Bri. Herb. Pharm. (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Američko izdanje . Str.106.

KOPRIVA (Stinging Nettle) Urtica dioica ( Linné) – Urticaceae- Koprivljanke Drugi nazivi: žara, velika kopriva, pitoma kopriva, žegavica To je još jedan, dosadan i svim poznat korov, ali zato najviših ljekovitih kvaliteta. I ne samo to: kopriva je jedna od najzdravijih biljki, koju treba upotrebljavati kada god je to moguće. Ima je svuda, tako da se može naći i na visokim planinama. Često raste u velikom mnoštvu na jednom mjestu. Kopriva je dvodomna, zeljasta biljka, visine do 150 centimetara, gusto pokrivena dlačicama koje žare. Cvjetovi su maleni, neugledni, sabrani u malo klupče. Uglavnom cvjeta od juna do početka jeseni. Kod ranije procvjetale plodovi sazrijevaju obično u julu. Za drogu se, obično i najčešće, prikupljaju mladi listovi s vrha stabljike (Folium Urticae), koje treba osuštiti na promahi, u tami. Miris droge je karakterističan, pomalo neugodan, isto kao i okus. Također se prikuplja i čitava biljka, neposredno prije cvjetanja ili na samom početku cvjetanja (Herba Urticae). U jesen se kopa korijen (Radix Urticae). Međutim, od svega je najbolje, u proljeće, kada se kopriva pojavi, prikupiti mlade listove i upotrebljavati ih svježe. Nalazište biljke Jedan je od najraširenijih korova koji raste po svim našim krajevima. Posebno voli mjesta sa dosta azotnih jedinjenja, onda je krupna, sa tamnozelenim listovima. Osnovni hemijski sastojci biljke Listovi koprive sadrže neke od najvažnijih vitamina, kao što su K, B2, C i karotinoida, organskih kiselina: galne, mravlje, pantotenske, sirćetne, maslačne. Ima mnogo mineralnih soli: željeza, mangana, magnezija, natrija, kalija i kalcija, zatim fosfora i kremene kiseline. Znatan je sadržaj hlorofila, acetil-holina i histamina. Posebno je važan sadržaj glikokinina i sličnih materija koje regulišu sadržaj šećera u krvi. Svojstva biljke Kopriva je jedna od najboljih čuvara funkcije jetre, depurativ koji se primjenjuje kod žučnih kamenaca i žutice. Pored toga je hemostatik, diuretik, vazokonstriktor, tonik, astrigent, antianemik, antireumatik, galaktogen. Kao diuretik eliminiše iz organizma mokraćnu kiselinu.

201 Indikacije Insuficijencija jetre, holelitijaza, ikterus, hemoragije, hemofilije, anemija, rahitis, dermatoze, neprilike kod menstruacije, reumatizam, nefritis, čir na želucu i duodenumu i sl. Način primjene Najbolje je upotrijebiti sok iscijeđen iz svježe biljke. Evo kako se to radi: prikupiti otprilike kilogram mladih listova, staviti ih u hladnu, nešto zasoljenu vodu da odstoje 2-3 sata. Vodu zatim odliti i sol izaprati kroz nekoliko voda. Pustiti da dobro otkaplje, pa samljeti kroz mašinu za meso. Zatim iz samljevene koprive iscijediti sok, najbolje u sokovniku. Upotrebljava se 100 do 150 mililitara, 2 puta dnevno. Sirup od koprive pravi se na sljedeći način: 250 mililitara soka i 250 grama šećera lagano ukuhavati dok se ne dobije konzistencija sirupa. Uzima se 30 do 60 grama dnevno. Mlade listove koprive prokuhati u toku od dvije do tri minute, a vodu u kojoj je kopriva kuhana, odasuti. Koprivu ostaviti da malo otkaplje pa najveći dio upotrijebiti za pripravljanje dodatka jelu, koji se sprema na potpuno isti način kao i spanać. Ostatak staviti u salatu ili u supu pri kraju kuhanja, što će sigurno poboljšati kvalitet, a stvara se i određeni vizuelni efekat. Osušeni listovi koprive fino se melju, pa se zatim presuju u tablete koje se daju u prvome redu malokrvnoj djeci, ili djeci koja nisu rasla na majčinom mlijeku. Koprivu pripremljenu na razne načine, posebno trebaju uzmimati majke koje doje, a nemaju dovoljno mlijeka. Salata sa koprivom: Skuhati ½ kg. krompira, oljuštiti i sjeći na ploške. Ovome dodati 185 grama pomiješane koprive, maslačka i dragušca u jednakim količinama. Isjeći 2 glavice luka na fine koturove i dodati salati. Posoli se, doda ulje i sirće, i sve dobro izmiješa. Primjena u narodnoj medicini Kopriva služi kao preventivno sredstvo i hrana još iz doba starih Rimljana, koji su je, sasvim opravdano, neobično cijenili. U narodnoj medicini ne obraća se pažnja na fine botaničke razlike, jer sve vrste i varijacije imaju ista ljekovita svojstva, te svojstvo da „žare“. U starogermanskoj mitologiji kopriva je bila simbol boga munje, koji također žari i pali. U narodu se tvrdi da munja jako dobro poznaje koprivu, da izbjegava u nju udariti. Odatle vjerovatno i ona narodna „ Neće grom u koprive“. U nekim krajevima seljaci stavljaju koprivu u ognjište kada se približava nevrijeme, „da grom ne udari u kuću“. Kopriva se primjenjuje za liječenje šećerne bolesti, što je s obzirom na sadržaj glikokinina, opravdano. Ubraja se u najbolja sredstva za čišćenje krvi, pa se u proljeće upotrebljava kao proljetna kura u obliku soka, ili kao salata, odnosno dodatak jelima. Upotrebljava se za liječenje mokraćnih kanala, bolesno zadržavanje mokraće, protiv upale bubrega, vodene bolesti, stvaranja bubrežnog i mokraćnog kamenca, odnosno pijeska, pospješuje stolicu, otklanja blijedoću, zaustavlja krvavljenja. Čaj od koprive upotrebljava se kod proljeva, bijelog pranja i krvavljenja iz hemoroida i prejakog krvavljenja kod menstruacije. Svježa kopriva služi za „žarenje“ mjesta na tijelu oboljelih od reumatizma, išijasa ili neuralgija. Kao i mnogo puta do sada naučna medicina je gotovo sve preuzela iz narodne. Oficijelna je prema: Brit. Herb.Pharm. (1983). Njemačka Komisija E : The Complete German Comission E Monographs, 1988. Američko izdanje. Str. 216 - 217.

KUKURUZ

202

Zea mays (Linné) – Graminaeae - Trave Drugi nazivi: kuruza, mumuruz, goloduk, urmentin. Kukuruz je porijeklom iz Srednje i Južne Amerike. Kod nas se mnogo gaji u velikom broju podvrsta, varijeteta i sorti. Primjenjuje se na razne načine i u razne svrhe, posebno za ishranu, u industriji za proizvodnju skroba, od klica se priprema ulje koje je hranjivo i ljekovito, jer sadrži gliceride nezasićenih masnih kiselina, fitosterole i liposolubilne vitamine. Klice sadrže masno ulje, lecitina, bjelančevina, šećera, gvanidina, što je neobično važno za rekonvalescente, slabunjave, sportiste i djecu. Ovo je bilo potrebno navesti, da se istakne značaj ulja, naprimjer u ishrani, jer je svakako bolje od životinjskih masti. Potrebno je ovdje pozabaviti se „kukuruznom svilom“ (Stigmata Maydis), koja se za drogu prikuplja skidanjem sa klipa u vrijeme kada je vrlo mlada i sočna. Mora se brzo osušiti na jakoj promahi. Nakon toga je treba čuvati na hladnom i suhom mjestu, najbolje u tamnim posudama ili višeslojevitim kesama. Osnovni hemijski sastojci svile Sadrži do 2,5 % masnih ulja, gorke glikozide, samonine, smole, vitamin K, B5 i C, kriptoksin, inozit, sitosterin, stigmaterin i niz alkaloida (Šreter i dr.). Osim toga još i: kalij i kalcij, glukoze, maltoze, gume i druge sastojke. Posebno treba istaći sadržaj nekih inzima, zbog kojih se svila mora i brzo sušiti i pažljivo čuvati, inače gubi sva svoja ljekovita svojstva. Svojstva kukuruzne svile Zbog vrlo složenog hemijskog sastava, svila se upotrebljava za liječenje mnogih oboljenja. Potpomaže sekreciju žuči, istovremeno smanjujući njenu gustinu (holagog i holeretik). Ovakvim svojstvom odlikuje se i kukuruzno ulje. Zbog toga se primjenjuje kod hepatitisa, holecistitisa i holangitisa. Zbog višestrukog dejstva kukuruzne svile, treba reći da preparati zbog sadržaja vitamina K, potpomažu povećanju sadržaja protrombina u krvi, što dovodi do ubrzavanja zgrušavanja, pa se zato upotrebljavaju kod unutrašnjih krvarenja. Kukuruzna svila je, također, vrlo jak diuretik koji se sa uspjehom primjenjuje kod bubrežnih kamenaca, kamenaca mokraćne bešike i kao sedativ mokraćnih puteva. Indikacije Hronični hepatitis, holecistitis i holangitis. Bubrežni kamenci, nefritis, cistitis, oligurija, albimunurija. Način primjene S obzirom na navedene karakteristike kukuruzne svile - da se kvari zbog nestručnog rukovanja, najbolje je u sezoni uzimati svježu i odmah je pripremati. Uzme se jedna puna šaka svile, stavi u litar vode i kuha 10 minuta. Nakon toga se procijedi i pije u toku dana umjesto vode. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini kukuruzna svila se upotrebljava za liječenje mokraćnih organa i kod bubrežnih kamenaca. Također kod arterioskleroze i povišenog krvnog pritiska. Oficijelna „svila“- BHP (1983).

LAVANDULA ( LAVANDER FLOWER) Lavandula officinalis (Linnė) (lavandula vera De Candolle) – Labiatae (Lamiaceae) -Usnatice Ostali nazivi: Despik, levanda, levandol, špikanarda. Lavanda je niski, višegodišnji razgranat grmić, visine do 80 centimetara. Ima mnogo uspravnih izdanaka, gusto obraslih uskim listićima sivozelene boje. Modri cvjetovi nalaze se na vrhovima izdanaka, smješteni u cvasti koje liče na klasje. Biljka cvjeta od juna do jula, oko 30 dana. Za drogu se prikuplja cvijet (Flos Lavandulae).

203 Osim toga koristi se i za lahko hlapivo etersko ulje (Aethoroleum Lavandulae). Najbolje je prikupiti cvjetno klasje, osušiti ga, a zatim omlatiti i pročistiti. Droga se mora čuvati u dobro zatvorenim posudama. Prijatnog je, aromatičnog mirisa i aromatičnog, pomalo gorkog, okusa. Nalazište biljke To je mediteranska biljka. U našu zemlju je prenesena iz Francuske, uglavnom na otok Hvar, gdje raste u kulturi. Voli suha, zaklonjena mjesta, po toplim i krševitim padinama Mediterana. Potrebno je navesti da je kvalitetniji divlje rastući oblik. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži etersko ulje gdje su glavni sastojci: linalil-acetat, geranil-acetat, geraniol, linalil, geranil-butirat. Osim toga, sadrži i derivate propionske i valerijanske kiseline, te tanina. Svojstva biljke Droga je holagog i holeretik (Chabrol). Pokazuje i niz drugih ljekovitih svojstava kao: antispazmodik, antiseptik, diuretik, fermifug i emenagog. Također je i antireumatik. Indikacije Insuficijencija jetre, grčevi, problemi s respriatornim organima (astma, gripa, bronhitis, tuberkuloza), oligurija, reumatizam i slično. Način primjene Obično se jedna kafena kašika droge prelije s 200 mililitara ključale vode, pokrije i nakon 10 minuta procijedi. Piju se tri čaše dnevno između jela. Ili: 2-5 kapi ulja s medom. Uzima se 2-3 puta dnevno. Primjena u narodnoj medicini Lavandula se široko primjenjuje u narodnoj medicini kao sredstvo koje potpomaže izlučivanje mokraće /diuretik), ublažavanje grčeva u stomaku, umirivanje živaca, te kao sredstvo za tjeranje vjetrova (karminativ). Za ove svrhe upotrebljavaju se vršci stabljike sa cvijetom, od kojeg se pravi infuz, odnosno čaj (vidjeti naprijed pripremanje čaja). Priprema se i ljekovito ulje na taj način šo se puna šaka cvijeta lavande prelije s litar maslinovog ulja. Nakon stajanja od 6 do 8 sedmica, uz češće mućkanje, ulje se odlije. Nakaplje se na kocku šećera 10 do 15 kapi i uzima kod oboljenja jetre, grčeva u želucu i crijevima, vjetova, grčeva u maternici i slično. “Kod nervozne glavogolje nataru se sljepočnice, podušnice, čelo i šija ovim zejtinom”. (Sadiković) Napomena Lavanda je vrlo medonosna biljka, ali, interesantno, nema peluda. Lavandin med je svijetložut, bistar i proziran. Vrlo je jakog mirisa po lavandi. Okus je ugodan, možda malo oštar, podsjeća na parfem. Smatra se boljom vrstom meda. Preporučuje se kod navedenih oboljenja jetre. Lavanda je oficijelna prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se: Aethoreleum Lavandulae. Također prema: Brit, Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1988. Američko izdanje. str. 159-160.

LINCURA - GENTIAN ROOT Gentiana lutea (Linnė) – Gentianaceae – Troliske Drugi nazivi: gencijana, raven, srčanik, trava od srdobolje. “Naučno je opravdano vekovno narodno poverenje u isceliteljsku moć lincure” (J. Tucakov). Lincura je toliko plemenita ljekovita biljka, a toliko nerazumno uništavana, da njeno prikupljanje ubuduće treba biti ili pod kontrolom ili to prepustiti velikim ljubiteljima prirode i dobrim poznavaocima ove biljke, koji će, kada je nađu, umjeti i da je iskoriste i da istovremeno rasade njeno korijenje.

204 Nalazište biljke To je tipična planinska biljka koja raste na visinama od 800 od 2500 metara, po planinskim livadama i pašnjacima u Bosni, Lici, jugozapadnoj Srbiji i Sandžaku. Osnovni hemijski sastojci biljke Kao droga, upotrebljava se korijen, koji se suši po posebnome postupku, kako bi sačuvao visoku ljekovitu vrijednost. Droga sadrži gorke glikozide: gencipikrin, amarogencin, pod uslovom da je ispravno osušen. Osim toga sadrži i dva alkaloida, najviše gencianina. Korijen sadrži mnogo trisaharide: gencianoze i disaharida; genciobioze, masnoga ulja i dosta pektina. Sadrži i mnoge mineralne soli. Svojstva biljke Lincura je vrlo gorka, ali uopće nije škodljiva. Preparati od lincure smiju se uzimati samo prije jela, a nikako za vrijeme ili poslije jela (Tucakov). Pije se pola do jedan sat prije obroka. Gorki sastojci pojačavaju izlučivanje želučanog soka, čime se ubrzava i poboljšava varenje, a osim toga, podstiče se prohtjev za jelom (Tucakov, Muravjeva, Vaquez). Osim toga, preparati lincure služe kao holagogna i holerezna sredstva (Valnet, Muravjova, Lecler). Lincura posjeduje toliko ljekovitih svojstava da je se može uzimati kod bilo kojeg oboljenja, jer ni njena dugogodišnja upotreba ne škodi, niti izaziva naviku. U jednom samostanu, u jednoj staroj knjizi koja je pred mene bila stavljena, sa posebnom pažnjom našao sam slijedeće: Kada ne valja jetre ili želudac, treba piti praha srčaniku u vinu, pa će se jetra očistiti, usmrtiti gliste, potjerati mokraću, umiriti grčeve u trbuhu, ojačati želudac (Tekst je prilagođen zahtjevima ove knjige, ali je očito da su i naši stari znali šta je lincura). Indikacije Insuficijencija jetre, opći i intelektualni zamor, gubitak apetita, dispepsije, gastro-intestinalna atonija, anemija, tuberkuloza, dijareja, dizenterija, crijevni paraziti. Način primjene Kod oboljenja jetre i gastro-intestinalnog trakta: gram sitno samljevenog korijena lincure uzima se na sat prije jela sa malo vode. Ili: 3 grama praha lincure i 2 decilitra hladne vode ostaviti da stoji 4 sata. Procijediti i piti na pola do sat prije jela. Ovaj macerat je neobično gorak. Ili: 50 do 100 grama naribanog korijena lincure potopiti u litri žestoke rakije prepečenice. Ostaviti da stoji 10 dana uz češće mućkanje. Pije se rakijska čašica na pola do sat prije jela. Kod oboljenja jetre nije preporučljivo uzimati preparate lincure u alkoholu. Još: 30 grama sitno naribanoga korijena lincure i litar bijeloga vina izmiješati. Nakon 10 dana procijediti. Piti likersku čašicu prije jela. I ovo: 30 grama naribanog korijena licnure i 50 grama žestoke rakije izmiješati i ostaviti 24 sata. Zatim dodati litar bijeloga vina i ponovo ostaviti da stoji, uz češće mućkanje, 6 dana. Procijediti i uzimati po likersku šačicu prije jela. Napomena Postoji mišljenje da preparate lincure ne trebaju uzimati osobe sa povišenim krvnim pritiskom ili žene u početku trudnoće. Isto tako, osobe kod kojih postoji mogućnost krvavljenja iz nosa ili želuca, ne trebaju uzimati preparate lincure. Lincura je oficijelna prema farmakopeji bivše Jugoslavije: upotrebljava se: Radix Gentianae (korijen lincure) i tinctura Gentianae (tinktura lincure). Također prema: B.P.C. (1973). Europ. Pharmec. vol 1 (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1988. Američko izdanje. Str. 135.

LJOSKOVAC Physalis alkekengi (Linnė – Solanaceae – Pomoćnice Drugi nazivi: pljuskavac, pogančeva trava, voskovac, dvilja paprika.

205 Ljoskovac je trajna zeljasta biljka, visine do 80 centimetara. Stabljika je uspravna, ponekad granata. Listovi su jajasti na dugačkim drškama. Cvjetovi su bjeličasti ili zelenkastobijeli, pojedinačni. Biljka cvjeta od juna-jula do avgusta. Plod je lijepa, sočna, loptasta boba, narančastocrvene boje, veličine trešnje, umotana u mjehurastu, narančastocrvenu šačicu. Za drogu se prikuplja zreo plod (Fructus Alkekengi), list (Folium Alkekengi) i cijela biljka (Herba Alkekengi). Plod se mora osloboditi ovojne čašice i brzo sušiti u tankom sloju. Listovi i cijela biljka suše se na zaklonjenom mjestu i na promahi. Osušene bobe su nakiselog, pomalo trpkog okusa, uglavnom bez mirisa. Moraju se čuvati na suhom mjestu u zatvorenim posudama. Nalazište biljke Biljka se može naći u svijetlim šumama, šikarama, humskim čistinama i kao korov po vinogradima. Dopire do visine od 1000 metara. Voli bogata, krečnjačka zemljišta. Osnovni hemijski sastojci biljke Svi dijelovi biljke sadrže fizalina, posebno boba. Fizalin je karotonoid od kojega i potječe narančastocrvena boja. Sadrži i mnogo vitamina C, čak i 2 puta više od soka limuna. U bobama ima još limunske kiseline, šećera i nekih alkaloida. Inidikacije Insuficijencija jetre i žutica. Bubrežni kamenci (posebno ureati i oksalati), oligurija, hidropisija, reumatizam i kostobolja. Način primjene U toku 10 dana pojede se svaki dan ujutro, prije jela, 20 do 30 boba, samih ili sa medom. Ili: 20 do 60 grama osušenih boba kuhati u litri vode 5 minuta, ostaviti 10 minuta, procijediti i piti nekoliko šolja dnevno. I ovo: 15 grama zdrobljenih boba kuhati 15 minuta u 400 mililitara vode, ostaviti zatim da odstoji 2 sata, procijediti i piti u dva dijela: prije doručka i prije večere. Kao diuretik može se pripremiti vino od ljoskovca: bobe, listova i cijele biljke treba uzeti 30 grama. Potopiti u litar vina bijeloga i ostaviti 8 dana uz češće mućkanje. Procijediti i piti čašu dnevno. Primjena u narodnoj medicini Droga biljke upotrebljava se u narodnoj medicini kao laksativ, za čišćenje crijeva. Jako dugo droga se koristi za liječenje mokraćnih putova. Djeluje kao jak diuretik, što se kasnije iskoristilo i u naučnoj medicini. Od boba se, po određenome postupku, sprema pekmez: 300 grama boba kuha se sa 200 grama vode do konzistencije gustoga sirupa. Kada se ohladi ili skoro ohladi, umiješa se 700 grama meda. Uzima se ujutro naštesrce puna supena kašika.

NEVEN – GALENOULA FLOWER Calendula oficinalis (Linnė) – Compositae (Astaraceae) -Glavočike Drugi nazivi: žutelj, prstenčac, vrtleni neven, zmrod. Neven je kultivisana jednogodišnja zeljasta biljka visine do 50 centimetara. Stabljika je uspravna, razgranata, pokrivena kratkim čvrstim dlačicama. Cvjetovi su žute do narančaste boje. Cvjeta od proljeća do jeseni, već prema tome gdje se uzgaja. U primorju cvjeta cijele godine. Kao droga prikupljaju se cvjetovi (Flos Calandulae), po sunčanom vremenu, u periodu punoga razvoja, kao i listovi (Folium Calendulae). Prikupljene cvjetove treba što prije osušiti na promahi i tamnom mjestu, kako bi se sačuvali boja i miris. Isto tako i listove. Miris droge je svojstven, okus nagorak. Nalazište biljke Uzgaja se u čitavoj našoj zemlji kao omiljeno cvijeće. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži sasvim malo eterskog ulja, zatim karotinode, karotin, likopin, te materije kiselog karaktera: voloksantin, citroksantin, rubiksantin, flavoksantin, smole, organskih kiselina-uglavnom jabučne i salicilne, sluzi, vitamina C, flavonoida, triterpenoida (amidiola, faradiola). Svojstva biljke Droga, odnosno preparati primjenjuju se kod uplanih oboljenja jetre i žučnih puteva. Također se koristi i kod niza drugih oboljenja: gastritisa,

206 kolitisa, čira želuca i dvanaestopalačnog crijeva, za umirivanje centralnog nervnog sistema, pojačanje rada srca, kao antikancerozna droga, diuretik i depurativ. Široko se primjenjuje i u ginekologiji za liječenje erozije, kolpitisa, proktitisa i paraproktitisa. Indikacije Hepatitis, holecistitis, kongestija jetre, žutice, oligurija, ulkus želuca i dvanaestopalačnog crijeva, skrofuloza, menstrualne smetnje u prelaznom periodu, kolpitis, proktitis i paraproktitis. Kancer (materice i želuca). Način primjene Supena kašika droge prelije se sa 200 mililitara ključale vode, poklopi i nakon 10 minuta procijedi. Pije se jedna šolja dnevno prije jela, kod oboljenja jetre, a posebno kod menstrualnih problema (sedam dana prije menstruacije). Posebno se preporučuje tinktura nevena (Tinctura Calendulae) u količini od 2 do 4 grama dnevno kod raka materice i želuca. Razblažena vodom upotrebljava se za umirenje živaca i kod oboljenja jetre. Dekokt se spravlja tako da se 30 grama droge (cvijeta i listova) pripremi u litri vode. Uzima se 5 šolja dnevno kod raka materice i želuca. Proizvode se i tablete kalendule s nikotinskom kiselinom (KN tablete) koje služe za liječenje raka. Primjena u narodnoj medicini Neven je jedna od najčešće upotrebljavanih biljki u narodnoj medicini. Više u narodnoj nego u naučnoj medicini. Koristi se za ispiranje rana, čireva, opekotina, za vaginalna ispiranja. liječenje želuca, crijeva i žuči. Naš narodni ljekar Sadik Sadiković preporučuje neven kod zatvora, žutice, bolesti želuca i crijeva, a naročito kod čira želuca i crijeva, pripremljenu mast od nevena za vanjsku upotrebu kod rana, čireva i osipa, otečenih žlijezda, guta, krasta i osipa. Mast dobijena od nevena i maslaca (od kozjeg mlijeka) liječi zloćudne čireve i otekline, te gnojne rane koje teško zacjeljuju. Kupelji s mlakim čajem od nevena jačaju očni vid. U ruskoj narodnoj medicini, čaj od cvijeta nevena upotrebljavaju kod krvavljenja iz materice, kod oboljenja jetre i slezene, bolova u želucu, škrofuloze i rahitisa. Oficijelna je prema: B.P.C. (1923), Brit, Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1988. Američko izdanje. Str 100.

OČAJNICA Marrubium vulgare (Linnė) – Labiatae (Lamiaceae) - Usnatice Drugi nazivi: Marulja, bijeli tatrljan, gorčika, smrduša. Očajnica je dugovječna zeljasta biljka, visine do 60 centimetara, dlakava i dosta slična koprivi. Cvjetovi su joj na kratkoj peteljci, mnogocvjetni, nalaze se na vrhu stabljike i ogranka. Miris biljke je prijatan. Obično cvjeta od juna do septembra. Za drogu se prikupljaju lisnati vrhovi grančica u cvatu (Herba Marrubii albi), koji se suše na promahi i hladovini. Miris droge je slab, okus aromatičan, oštar, gorko-slan. Nalazište biljke Uspijeva na mršavim livadama, pašnjacima, uz seoske puteve, na bunjištima. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži gorku tvar – marubin, oko 7% tanina, nešto malo eterskog ulja, smole, sluzi i voska. Sadrži holina, saponina, kalij, nitrata, galne kiseline, neke još nedovoljno istražene gorke tvari, pektina i željeza. Svojstva biljke Posebno se preporučuje kod žutice, kao holagog, kod otoka jetre, jer pospješuje sekrecije. U odnosu na jetru, biljka je stimulator. Jedna je od najstarijih ljekovitih biljaka koju su cijenili i upotrebljavali Egipćani i Rimljani. Skoro je potpuno pala u zaborav, dok je ponovo u terapiju nisu uveli poznati liječnici i biolozi: Flamm, Copte, Leclers. Droga biljke je osim toga, tonikum, depurativ, stomahik, a posebno odlično sredstvo za liječenje oboljenja pluća, zaključno sa

207 tuberkulozom (suhi katari, hripavac, bronhitis, hronični, grčeviti kašalj, staračko i pušačko kašljucanje). Tonikardijak, anitseptik, antitoksika, diuretik. Indikacije Insuficijencija jetre i žuči, žutica. Anemije, bronhitis, astma, tuberkoloza, ekstrasistolna aritmija, oligurija, reumatizam, artritizam. Način primjene Kod insuficijencije jetre i žuči: supena kašika droge prelije se sa 2 decilitra ključale vode. Nakon 10 minuta se procijedi i pije na 30 minuta prije svakog jela. Na ovaj način priređena uzima se i kod drugih navedenih oboljenja. Može se staviti 60 grama suhe droge u litar bijelog vina. Nakon 15 dana, treba profiltrirati. Pije se po decilitar prije jela. Ako se priredi tinktura, uzima se 10 do 15 kapi na kocki šećera, 2 do 3 puta dnevno. Primjena u narodnoj medicini Biljka se daleko više primjenjuje u narodnoj medicini negu u naučnoj. Sadiković je preporučuje između ostalog, i kod bolova u jetri, kod žutice i vodene bolesti. Oficijelna je prema: B.P.C ( 1949), Brit. Herb.Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs. 1988.Američko izdanje . Str.148.

OMAN Inula helenium (Linné) – Compositae ( Astaraceae) Drugi nazivi: bijeli oman, devisilj, injula, tusti korijen. Oman je dugogodišnja zeljasta, impozantna biljka, visine i do 2,5 metra. Glavni korijen je dugačak, mesnat, na pojedinim mjestima zadebljao u vidu gomolja. I glavni korijen i sporedno korijenje je izvana tamnosmeđe, a unutra bijele boje. Listovi su krupni, sa gornje strane obrasli sitnim dlačicama i grubo nazubljeni. Stabljika završava cvjetovima skupljenim u cvjetnu glavicu žute boje. Biljka cvjeta od juna do septembra, ali tek druge godine. Za drogu se upotrebljava i prikuplja korijen (Radix Helenii) kao i sporedno korijenje (Rhizoma Helenii) i to u proljeće ili jesen, ali od biljke starije od dvije godine. Korijen i sporedno korijenje dobro se operu u hladnoj vodi, razrežu na kriške i brzo suše, ali ne na temperaturi višoj od 45°C. Mrisi droge je aromatičan, osobit, okus pomalo gorak i ljut, također aromatičan. Nalazište biljke Oman se smatra za korovsku biljku. Voli nizinske predjele, pa se može naći po livadama, uz obale potoka, rijeka, uz puteve, po rubovima šuma. Ponekad na jednom mjestu zauzme veliku površinu. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži eterskog ulja i do 3%, te oko 45 % polisaharida (inulina, pseudoinulina i inulenina), zatim gorkih materija, laktona (alantolaktona izoalantolaktona), alkohola alantola i proazulena, nešto alkaloida, kamfora i pektina. Svojstva biljke Droga pomaže stvaranju i izlučivanju žuči (Holagogi holeretik) – (E. Chabrol, J.Chevalier). Upotrebljava se i za liječenje žutice. Također i kod lakših i srednjih formi dijabetesa. Nalazi široku primjenu i kod drugih oboljenja kao sredstvo za razmekšavanje sluzi, diuretik i stimulator apetita i dobrog varenja. Indikacije Oboljenja jetre i žuči, žutica, dijabetes, bronhitis i astma, digestivna atonija, nefritis, anemija. Način primjene Kod smetnji u funkciji jetre i žuči, te kod žutice, uzima se pola kafene kašike sitno izdrobljenog korijena koji se prelije s 2 decilitra ključale vode, poklopi i nakon 20 minuta procijedi. Pije se nezaslađeno, 3 puta dnevno prije jela. Ovaj čaj je također dobar i kod srednjih i lakših formi dijabetesa, posebno ako potječe od loše funkcije jetre ili na nervnoj bazi. Dobar je i kod teškoća u želucu, katara crijeva, proljeva, te za lučenje sluzi iz disajnih ograna. Tako se 15 - 20 kapi tinkture

208 (Tinctura Helenii) uzima 4 do 5 puta dnveno. Ili: u prahu samljevena droga, 3 puta po 2 grama u toku dana sa nešto tekućine. Primjena u narodnoj medicini Oman se u naučnoj medicini primjenjuje nekoliko hiljada godina (Kinezi, Grci), a još duže u narodnoj. U prvom redu primjenjuje se za liječenje žutice (icterus) i drugih oboljenja jetre, a zatim za pojačavanje apetita, liječenje tuberkuloze, slaboga želuca. U ruskoj narodnoj medicini čaj od korijena primjenjuje se kao sredstvo za zaustavljanje unutarnjih krvavljenja, lakih i srednjih formi dijabetesa, bronhijalne astme i sl. Naš narodni ljekar Sadiković, preporučuje oman između ostalog i kod „slabosti i vjetrova u želucu, trbobolje, žutice, začepljenosti jetre i raznih osipa.” U narodnoj medicini upotrebljava se još kao diuretik, protiv hemoroida, za regulisanje menstruacije. Ponegdje se zbog prijatne arome stavlja i u duhan. Oficijena je prema : Brit.Herb.Pharm. (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1998. Američko izdanje. Str. 328. Nije odobrena.

ZELENI ČAJ Camellia sinensis ( O.Kuntze), Thea sinensis ( Linné) – Theaceae – Čajevke. Drugi nazivi : kineski čaj, ruski čaj, zeleni čaj, crni čaj. To je zimzeleni grm ili niže drvo (maksimalno do 10 metara). Listovi su u redu, na kratkim peteljkama, eliptični, na krajevima nazubljeni, s gornje strane tamno – zeleni. Cvjeta od avgusta do novembra. Nalazište biljke Potječe iz Kine, kultivisan je u Indiji, Japanu, Indoneziji, Šri Lanki, Turskoj, Pakistanu i Cejloni, takođe u dijelovima Afrike i Južne Amerike. Kinezi najduže upotrebljavaju ovaj čaj, po nekim podacima i preko 4.000 godina. Poslije branja listovi se suše pa se, poslije još neke obrade, dobije zeleni čaj. Druga vrsta čaja je crni čaj – fermentisani zeleni čaj. Fiziološki zeleni čaj (Green Tea) je aktivniji. Takozvani treći čaj, ili oolong, bio bi međuprodukt između zelenog i crnog čaja. To je polu-fermentisani čaj. Osnovni hemijski sastojci zelenog čaja Pošto je zeleni čaj fiziološki aktivniji ovdje se daje njegov hemijski sastav. Sadrži kompleks polifenola i fenolnih kiselina. Ukupno do 35% alkaloida. Također sadrži 2 - 5% kofeina i nešto malo analoga kofeina (tefilina i teobromina), flavonida i njihovih glukozida (kemferol, kvercetin, rutin), nikotinska i pantotenska kiselina, vitamine B1, C, K, PP, I P, te eterično ulje u čiji sastav ulazi više do 100 isparljivih supstancija, uključujući aldehide, fenil-etil alkohole, fenole, heksenale, linalol, di + hidro-aktinidiolide i p-vinilfenol. Svojstva čaja Kada je jetra u pitanju, treba reći sljedeće: Zeleni čaj treba upotrebljavati u liječenju hepatitisa, kao i za zaštitu jetre od hemijskih toksina. Sprječava ili usporava rak jetre, koristan kod holestaze, stimuliše imuni sistem, posjeduje antioksidativna svojstva. Sadašnje znanje o zelenom čaju uključuje antimikrobna svojstva, anti-mutagena i anti-oksidativno svojstvo i brojne anti-kancerozne akcije kao i djelovanje na metabolizam masti. Široko provedena istraživanja antimutagenih i anti-kanceroznih svojstava zelenog čaja pokazuju da polifenolne komponente čaja mogu imati i hepato-preventivne osobine. Anti-mutagene aktivnosti pokazane su protiv različitih mutagena. Studije o antikosidativnim aktivnostima čaja u različitim eksperimentalnim uslovima i na ljudima izvedenim eksperimentima, pokazuju jaka antioksidativna svojstva različitim in- vitro i in- vivo uslovima.

209 Dugoročno izvedene studije u Japanu, pokazuju da redovno uzimanje zelenog čaja doprinosi produžetku života. Druge komponente čaja, kao npr. kofein i tanin, mogu biti efikasne u liječenju različitih pytoloških stanja. Kofein je dobar stimulator CNS- a (Centralnog Nervnog Sistema). Također se često upotrebljava kao kardiotonički agens. Može se upotrijebiti i za liječenje glavobolja. Uzima se i umjesto pilula kao kardiotonični agens. Mjere predostrožnosti Umjereno uzimanje zelenog čaja ne predstavlja nikakvu opasnost, mada bi trudnice trebale izbjegavati ovaj čaj zbog sadržaja kofeina, također i dojilje. Ljudi sa povišenim krvnim pritiskom, nesanicom, astmom, srčanim problemima i povišenim holesterolom, trebaju se konzultirati sa svojim ljekarom prije nego postanu redovni konzumenti. Prekomjerna upotreba čaja može dovesti do povišene nesanice. Kod nekih ljudi popijena čaša čaja može izazvati konstipaciju (zatvor stolice). Čaj također ne bi smjeli uzimati oni sa srčanim oboljenjima, zatim oni sa čirom i nervozni. Način primjene Jedna čajna kašikica čaja popari se sa 2 dcl. ključale vode, odmah poklopi i poslije 5-10 minuta procijedi. Pije se odmah, zaslađen po ukusu. Najmanje 4 šoljice dnevno treba piti da se spriječi rak. Ne dodavati mlijeko, jer se vezuju sastojci u zelenom čaju i smanjuju, odnosno inaktiviraju ga za medicinsku upotrebu. Zeleni čaj sadrži veću dozu katehina koji je flavonoid sa antikosidativnim svojstvima koji ima sposobnost da stabilizira ćelijske membrane. Djeluje i kao zaštita jetre.

PASIDRIJEN (BUCKTHORN BERRY) Rhamnus cathartica ( Linné) – Rhamnaceae – Krkavinke Drugi nazivi: pasjakovina, krkavina obična, pasja drenjina, psikovina. Pasidrijen je ili razgranati grm ili omanje drvo. Kao grm naraste do oko 3 metra, a kao drvo i do 8 metara. Ima dobro razgranat korijen iz kojega izbija grm ili stablo. Listovi su varijabilni, na peteljkama i brzo opadaju. Cvjetovi su maleni, žutozeleni i razvijaju se u pazuhu lista, obično 3 do 5 zajedno. Biljka obično u našim uslavima cvjeta u maju i junu. Plodovi su sočne, mesnate, koštunice, kada sazriju crne, ponekad i žute, sa 3 do 4 sjemenke. Plod sazrijeva u semptembru i oktobru. Za drogu se prikupljaju zreli plodovi – bobe (Fructus Rhamni catharticae), a rjeđe i kora (Cortex Rhamni catharticae). Nalazište biljke Kod nas se može naći u svim dijelovima zemlje. Voli hrastove šume, ali se javlja i u drugim zajednicama, posebno na krečnjaku i toplim padinama. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga, odnosno plodovi, sadrži antraglikozide od kojih treba navesti ramnokatartin koji se hidrolitički lako cijepa, ramnoksantin, flavonoide: kvercetin, kemferol, ramnetin, te šećera, gume, sluzi i pektina. Svojstva biljke Zbog sadržaja antraglikozida, preparati služe kao sredstvo za jačanje, zatim kao jaki purgativi, što je posebno važno kao i diuretično dejstvo. Prema nekim podacima, preparati pasidrijena normalizuju pritisak u portnoj veni kod oboljenja jetre, posebno u cirozi jetre, a kao diuretici sprječavaju nakupljanje tečnosti, što je svakako važno u borbi protiv ascitesa, ako je ciroza u dekompenzovanom obliku. Način primjene Može se primijeniti sok (Succus Rhamni catharticae) u količini od 15 do 30 grama dnevno. Za dobijanje soka treba plodove izgnječiti i izdrobiti, pa ostaviti koji dan da prevru. Zatim iscijediti sok, profiltrirati i sterilizirati.

210 Ili: 30-tak boba, ako su osušene, prvo malo zdrobiti, preliti litrom vode i kuhati 5 minuta. Ova količina se prvo procijedi, a zatim pije u toku dana zaslađena medom. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini upotrebljava se i kora pasidrijena. Na isti način kao i kora frangule. Smije se upotrebljavati nakon odležavanja od godinu dana. Droga djeluje na isti način kao i frangula, samo znatno slabije. Njemačka Komisija E : The Complete German Comission E Monographs, 1988. Američko izdanje. Str. 97.

PELIN ( WORM WOOD) Artemisia absinthium ( Linné) – Compositae (Astaraeaea) – Glavočike Drugi nazivi: pelen, pelim, gorčika, absint. Pelin je višegodišnja zeljasta biljka visine i do 2 metra. Cijela biljka je pokrivena kratkim dlačicama srebrenasto-sive boje. Donji listovi su trostruko perasti, dok su gornji sve manji i jednostavniji. I donji i gornji su svilasto-dlakavi, sivkaste boje. Krunice su oborene, gotovo loptaste, s gustim širokim cvjetićima. Svi su cvjetići trubasti, žuti, krajnji tučkasti. Biljka obično cvjeta od juna do avgusta, a u nižim krajevima u maju i junu. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke, odnosno olistali cvjetonosni izdanci, dužine najviše do 25 cenimetara (Herba Abisinthii), kao i listovi prije cvjetanja (Folium Absinthii). I list i biljka suše se u hladu, na promah,i uz češće preokretanje. Miris droge je aromatičan, osoben, okus vrlo gorak. Nalazište biljke To je vrlo raširena biljka, koja u velikoj količini raste na kamenitim i dobro osunčanim mjestima uzduž ograda i puteva, naročito na mjestima sa krečnjačkom podlogom. Osnovni hemijski sastav biljke Iz droge pelina izdvojeno je do sada 13 kristalnih supstancija: flavonoid artemetin, seskviterpenski laktoni: absintin i anabsintin, iz kojih nastaje hamazulen. Biljka sadrži i do 2% eterskog ulja (Aetheroleum Absinthii) u čiji sastav ulazi 11 komponenti (alkoholi, ketoni, pinen, kadinen, eteri tujola, artemazulen) . U listovima i cvjetovima pronađena su i dva jedinjenja slična proartemazulenu. Svojstva biljke Farmakološka aktivnost pelina može se objasniti sposobnošću abintina da reflektorno stimuliše funkcije žlijezda za varenje hrane u želucu, izdvajanje žuči i soka pankreasa. Također, djeluje kod oboljenja jetre i žučne kesice. Hamazulen djeluje protiv upalnih procesa. Kao ljekovita biljka poznata je još kod starih Egipćana. Poznavali su ga u antičkim vremenima Grci i Rimljani. Indikacije Kao holagog i holeretik primjenjuje se kod svih problema sa jetrom i žučnom kesicom. Digestivna atonija, gastritis, anemije, zadržavanje menstruacije ili insuficijencija menstruacije. Način primjene 5 do 15 grama pelina prelije se s litar vode. Nakon 10 minuta se procijedi i piju 2 šolje dnevno prije ili poslije jela (Valnet). Kao stomahik: moči se u jakog rakiji 20 do 25 grama pelina. Koliko dugo će stajati u rakiji zavisi od gorčine koja se želi postići. Tinktura od pelina (Tinctura Absinthii) dobija se tako da se jedan dio suhe droge potopi u 5 dijelova 70% alkohola, začepi i, uz češće mućkanje, ostavi 10 dana. Nakon toga se profiltrira. Uzima se 15 do 20 kapi, najbolje u čaju od nane, i to pola sata prije jela ili sat poslije jela. Primjena u narodnoj medicini Vrlo je široka primjena pelina za jačanje srca i želuca, za poboljšanje vida, kod trovanja gljivama ili mesom. Napomena Postoji nekoliko stvari u vezi sa pelinom koje treba zapamtiti:

211 -

pelin ni u kojem obliku ne trebaju uzimaju majke koje doje, jer mlijeko postaje gorko, - pelin se ne smije uzimati u slučaju da postoji mogućnost cerebralne kongestije, - u slučaju iritacije želuca i unutrašnjih organa treba odmah prekinuti sa uzimanjem preparata pelina, - pelin se također ne smije uzimati u slučaju da se koriste neki preparati sa željezom. Pelin je oficijelan prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se : Herba Absinthii (osušeni vršni dijelovi biljke u cvatu). Oficijelna je prema: B.P.C (1934), Brit. Herb.Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Američko izdanje, str. 232

PERUNIKA Iris germanica ( Linné) - Pallcae ( Lanarcil) – Iridaceae – Sabljarke Drugi nazivi: bogiša , modra perunika, Marin kmin, hlipavnik. Postoje mnoge vrste preunike (Iris germanica, Iris florentina, Iris Pallida) čija se droga sastoji od oljuštenog i osušenog rizoma perunike. Od mnogih vrsta perunika, u prvom redu se upotrebljava perunika bogiša. To je, kao i ostale perunike, dugovječna zeljasta biljka, omiljeno i neobično lijepo, ukrasno cvijeće. Listovi su sabljasti i uspravni, stabljika je okrugla, a na njenom kraju je divan cvijet u raznim nijansama, najčešće modroplavim. U barama uspijeva tzv. barska ili žuta perunika (Iris pseudacorus), koja je otrovna i koju treba izbjegavati, a ponekad se zamijeni sa iđirotom (Acorus calamus). Cvijet barske perunike je također neobično lijep, žut, ali odmah po odsijecanju uvehne. Perunika bogiša obično cvjeta od maja do jula. Za drogu se prikuplja rizom biljke, u avgustu i septembru. Rizom treba odmah oljuštiti i staviti u hladnu vodu da ne potamni, a zatim ga sušiti na jakom suncu 7 do 9 dana. Nakon toga, sušenje treba nastaviti u hladovini. Droga (Rhizoma Iridis) ima slab miris na ljubičicu, koji dobija na intenzitetu ako se samelje. Okus je slatkast, nagorak. Neki podatci kažu kako drogu treba ostaviti godinu-dvije da se dovrši farmentacija i tek tada lijepo miriše po ljubičici. Nalazište biljke Najčešće se gaji u kulturi kao ukrasna biljka, ali voli i pobjeći u slobodnu prirodu. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži etersko ulje i masti. U aromatičnoj masi nalazi se keton – iron, koji drogi daje prijatan miris na ljubičicu. Droga sadrži i smole, tanina, skroba, šećera, sluzi i kristalni glikozid- iridin, koji je najvećim dijelom nosilac ljekovitih svojstava, Svojstva biljke Droga je holagogno sredstvo. Upotrebljava se kod oboljenja jetre, žične kesice i žučnih puteva. Osim toga, depurativ je, diuretik i ekspektorant. Interesantno je napomenuti da se odlično može upotrijebiti za smirivanje živčanih bolova, nakon kakve operacije ili amputacije udova. Indikacije Insuficijencija jetre i žuči. Povraćanje žuči, i uopće povraćanje zbog različitih uzroka. Migrena, posebno kod menstruacije, upale respiratornih organa, digestivnih i mokraćnih puteva. Način upotrebe Gram samljevene droge izmiješati sa hranom kao začin. Ili: ½ čajne kašičice samljevene droge preliti s 2 dcl hladne vode, ostaviti preko noći, procijediti, malo zagrijati i to popiti u dva navrata u toku dana.

212 Primjena u narodnoj medicini Od svih biljaka stari Slaveni najviše su cijenili ovu, pa su joj ime dali prema svome bogu Perunu. Perunika je bila cijenjena zbog svoje „mađijske“ moći. Vjerovalo se da korijen perunike, vezan za kolijevku ili oko vrata djeteta, čuva od uroka. Oficijelna je prema : B.P.C (1949), Brit. Herb. Pharm (9183). Njemačka Komisija E : The Complete German Comission E Monographs, 1988. Američko izdanje . Str. 359.

PETROVAC (AGRIMONY) Agrimonia eupatoria ( Linné) – Rosaceae – Ruže Drugi nazivi: turica, ranjenik, trava od poseke, ovčiji čičak. Petrovac je trajna, zeljasta biljka, visine do metra. Iz vretenastog korijena izraste uspravna, dlakava, gotovo okrugla stabljika. Listovi su nasuprotni, perasti, sa donje strane gusto dlakavi. Cvat je grozdast, sitan i žut sa pet latica, a razvija se na vrhu stabljike. Cvjeta od maja do avgusta. Plodovi su mali, sitni čičci, zbog čega se biljka često i naziva ovčiji ili pasji čičak. Za drogu se upotrebljava ili čitava biljka (Herba Agrimoniae) ili samo listovi (Folium Agrimoniae). Biljka se suši u hladovini i na promahi. Droga je slabo mirisna, gorka okusa, aromatična i trpka. Nalazište biljke Kod nas ga ima u čitavoj zemlji, gdje raste po suhim livadama, uz rubove šuma, puteva, po međama i živicama. Voli topla mjesta i rastresito, vapnenasto tlo. Osnovni hemijski sastojci biljke Nadzemni dio biljke sadrži i do 12% tanina, pa je to tipična taninska biljka, zatim eterskog ulja, gorkih tvari, flavonoida, kumarina, steroidnih saponina, vitamina iz grupe B, alkaloida, te soli kalija, nikotinske i kremene, odnosno silicijeve kiseline. Mladi listovi prije razvitka cvjetne stabljike sadrže vitamina C i karotina. U tome stadiju razvoja biljka se može upotrijebiti kao povrće, i to u smjesi sa drugim povrćem. Svojstva biljke Biljka je bila posvećena boginji Ateni Paladi. Sporno je odakle joj potječe ime. Plinije navodi da joj je ime prema pontoskom kralju Mitridatu VI – Eupatoru, što je najvjerovatnije i tačno. Međutim, najvažnije je da se biljka upotrebljava za liječenje jetre, i to kao jedna od najljekovitijih, naročito kod žutice i kamenca u žučnoj kesici, bilo da sprječava nastajanje žučnih kamenaca ili ih otapa(?). Biljka ublažava upalne procese, hronična oboljenja jetre, reguliše sadržaj šećera u krvi (antidijabetik), pomaže izlučivanje mokraće (diuretik), odlična je za bolesti slezene i bubrega. Indikacije Sve vrste oboljenja jetre i žučne kesice, dijebetes, dijareja, dizenterija, bubrežne kolike, bubrežni kamenac, albuminurija i sl. Način primjene Mlade listove, prije izbijanja cvjetne stabljike, treba upotrebljavati kao dodatak salatama, drugome povrću i u supama. Od ovih listova može se napraviti i vitaminski čaj koji ima blagu aromu. Ili: supena kašika osušenih listova prelije se sa 2 dcl. vode, kuha 3 minute, procijedi i pije u gutljajima nezaslađeno, 2 puta dnevno, između obroka. Primjena u narodnoj medicini Čaj odnosno infuz ove biljke koristi se za liječenje oboljenja jetre, proljeva i rana. Kod bolesti jetre obično se izmiješaju jednake količine petrovca i lazarkinje, jedna kašika mješavine prelije se s 2 dcl ključale vode. Nakon 10 minuta procijedi se i pije 3 puta dnevno. Kod rana koje je teško zarastaju obično se u prah samljevena biljka pomiješa sa svinjskom mašću i tom smjesom premazuju rane. Oficijelna je: B.H.P (1983).

213 Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Američko izdanje. Str. 79.

PIREVINA (COACH GRASS) Triticum repens (Linné), Agropyum repens (Beauv.) – Gramineae (Poaceae) – Trave Drugi nazivi: pirika, pirovina, puzava pirika, vornica. To je trajna biljka, dosadan i žilav korov po njivama i vlažnim poljima. Širi se podzemnim puzavim rizomom. Nadzemni dio naraste i do 1,2 metra. Cvjetovi su udruženi u dugim drvorednim klasovima dugačkim do 10 centimetara. Biljka cvjeta cijelo ljeto. Za drogu se prikuplja rizom u proljeće i jesen (Rhizoma Graminis). Najbolje je u ovo vrijeme, kod oranja, iza pluga prikupiti rizom pirike. Treba ga oprati i očistiti od bočnoga korijenja, a zatim sušiti na suncu dok ne postane lomljiv. Droga je sladunjavo otužnog okusa, bez posebnog mirisa. Nalazište biljke Kao korov raste svugdje, na slabijem zemljištu, po žitnim poljima, međama, putevima. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži triticina, saponina, sluzi, gume, inozitola, heterozide, malo eterskoga ulja, dosta mineralnih soli, kalija, kalcija i željeza, kremene kiseline, organskih kiselina (jabučne i maleinske), dosta vitamina A i B. Svojstva biljke Koliko god da je to štetan korov, toliko je visoko vrijedna biljka, posebno u odnosu na jetru, žuč i žučne puteve. Droga djeluje kao holagog te služi za liječenje jetre, žuči i žutice. Diuretik je, depurativ. U proljeće je treba upotrebljavati za čišćenje krvi. Odlična je kod reumatičnih oboljenja. Indikacije Žučni kamenci (holelitijaza), insuficijencija jetre i žučne kesice, žutica (icterus), upala mokraćnih i digestivnih puteva, bubrežni kamenci, oligurija, infektivna stanja i menopauza . Način upotrebe Kao svježe iscijeđeni sok kod bolesti jetre, žuči, žutice: svježi, očišćeni rizom treba prvo protisnuti kroz mašinu za mljevenje mesa, pa zatim upotrijebiti sokovnik ili slično. Ovoga soka treba uzimati 3 kafene šoljice dnevno. Osušeni i isprženi rizom treba samljeti pa ga upotrebljavati kao zamjenu za kafu. 30 grama droge prelije se jednom litrom vode. Prokuhati minutu, pa vodu prosuti. Pirevina se izgnječi, doda 1,2 litra vode i kuha dok ne upari na litar. Pri kraju se dodaju komadići limuna, a onda ostavi da se ohladi, procijedi se i prije po želji. Kod angiholitisa, žutice i holecistitisa, zajedno s limunom treba dodati još 15 grama korijena broća (Rubia tinctorum, vidjeti tamo) i 20 grama korijena slabića (Glycyrrhiza glabra). Ostaviti se 20 minuta, procijediti i piju 3 čaše dnevno. Primjena u narodnoj medicini Pirevina se upotrebljava za liječenje jetre i žuči, kao i žutice. Također se primjenjuje kod bolova u bubrezima, kod svih vrsta kamenaca, kod bolesti pluća i plućne tuberkoloze, sa dosta meda. 4 kašike isitnjenog rizoma stavi se u 2 litra bijelog vina, kratko prokuha i ostavi oko ½ sata, nakon čega se procijedi i nalije u boce. Uzimaju se 2-3 čašice dnevno kod navedenih oboljenja, ali pod uslovom da ne postoji povišena tjelesna temperatura. (Willfort). Oficijelna je prema: B.P.C. (1934), Brit. Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E : The Complete German Comission E Monographs 1988. Američko izdanje.Str. 118.

214 POLJSKA PRESLICA (HORSETAIL HERB) Equisetum arvense (Linne) – Equisetaceae – Preslice Drugi nazivi: preslica, rastavić, barska metlica, kreš Poljska preslica je višegodišnja, uspravna, zeljasta biljka visine 20-40 centimetara, koja svojim izgledom podsjeća na jelu. Kao ljekovita biljka poznata je od najdavnijih vremena. U svojim spisima spominje je i Dioskorid. Zbog podzemnog dijela, koji se prostire i u dubinu i u širinu, vrlo je žilav korov. Ima dvojake izdanke, u rano proljeće se pojavi nerazgranjena, plodna stabljika svijetlosmeđe boje s klasom na vrhu, u kojemu se nalaze spore. Nešto kasnije pojavljuje se neplodna asimilaciona stabljika zelene boje, čiji se listići granaju iz pršljenova i okrenuti su prema gore, za razliku od drugih preslica, čiji listići su, ili vodoravni, ili vise nadolje. Za drogu se prikuplja samo asimilaciona, zelena stabljika (Herba Equseti). Suši se na promahi i u hladovini. Okus droge je slabo gorko-slan, gotovo je bez mirisa. Nalazište biljke Kao korovska biljka posebno voli jako kisela zemljišta sa dosta vlage. Može se naći po vlažnim livadama, njivama i poljima. Ako uspijeva na glinastome tlu, povuče znatnu količinu kremne kiseline. Osnovni hemijski sastojci biljke Sadrži i do 12% kremne kiseline, što zavisi od zemljišta na kojem uspijeva i od starosti biljke. Starija sadrži više ove kiseline, ali je prešla u oblik koji je teže topiv u vodi. Zbog toga treba skupljati mlađe biljke. Sadrži također saponina ekvizetonina- i do 5%, što je posebno važno, jer se smatra da djeluje kao diuretik. Navodno sadrži alkaloide: nikotin, trimetoksipiridin i dimetilsulfon (A.I. Šreter) i flavonide (ekvizeterin, izokvercitrin), te organskih kiselina (jabučne, askorbinske i oksalne), smole, tanine, pektina nekih gorkih materija, karotenoida i dosta neorganskih soli: kalcij-karbonata,kalij-sulfata, kalij-hlorida, magnezija, željeza i mangana. Svojstva biljke Od davnih vremena poznata je kao diuretik, što nauka danas, prije svega, pripisuje prisustvu saponina. Droga djeluje kao hemostatik, remineralizant, hematopoetik, astringent. Indikacije Kao jak diuretik kod oligurije, metroragije, hidropisije i ascitesa u cirozi jetre i kod insuficijencije srca. Kao remineralizant kod insuficijencije jetre. Infekcije mokraćnih putova, mjehura i bubrega. Različite vrste hemoragija: hemoptizija, hematurija i dr. Demineralizacija: tuberkoloza, rahitis, astenije, frakture. Arterioskleroza i hipertenzija. Čir želuca i dvanaestopalačnog crijeva. Način primjene Preporučuje se sok iz svježe biljke od 2-3 čajne ili supene kašike, razblažen jednakom količinom vode. Najbolje je u toku dana uzeti 2-3 puta po kašiku svježega soka, pa na to popiti pola šolje mlake vode. Čaj se obično priprema na ovaj način: dvije čajne kašike biljke preliju se s 2 dcl hladne vode, zagrije do ključanja i prokuha 2-3 minuta, te ostavi hladiti. Potom se procijedi i pije, nezaslađen, osim u slučajevima anemije, kada se sladi medom. Mladi izdanci zelene preslice mogu se dodavati u koju od salata. Primjena u narodnoj medicini Poljska preslica mnogo se više primjenjuje u narodnoj medicini, premda je u mnogim farmakopejama i oficijelna droga. Zbog astringentnog djejstva u narodu se često upotrebljava za liječenje rana koje krvare, kao i svježih rana: preslica se obično dobro izgnječi i stavi na ranu. Ako je preslica već osušena,, izmrvi se i prah pospe po rani. Ostalo je kao i u naučnoj medicini. Napomena Postoji nekoliko sličnih biljaka iz ovoga roda, pa valja voditi računa da ne dođe do zamjene. Oficijelna je prema: Brit. Herb Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Američko izdanje, str. 150

215

PRIMORSKI LUK Scilla martima ( Linné) – Liliaceae- Ljiljani Drugi nazivi: Morski luk, morska kapsula, pasji luk, prostren. Ovo je dugovječna zeljasta biljka sa cvjetnom drškom i do 1,5 metar. U zemlji se nalazi velika lukovica, koja često od polovine viri iz zemlje. Lukovica je vrlo velika i teška po nekoliko kilograma. Pojedine lukovice teške su i do 8 kilograma. Iz lukovice izbija cvjetna stabljika koja u gornjem dijelu nosi cvjetove bijele boje slične ljiljanu. Kasnije se jave i listovi dugački i do 50 centimetara, uglavnom sabljasti. Za drogu se prikupljaju lukovice (Bulbus Scillae) koje se vade u jesen. Ima mišljenja da čitavu lukovicu treba upotrijebiti za drogu. Međutim, izgleda da je najkvalitetnija droga koja se dobija odstranjivanjem vanjskog i unutrašnjeg sloja, dakle srednji slojevi lukovice. Ovaj dio se isječe na lamele i brzo suši u sušnici na temperaturi između 40-50°C. Sušenje na suncu duže traje, pri čemu se raspadaju neki ljekoviti sastojci. Droga se mora čuvati u hermetički zatvorenim posudama, a gdje postoje uslovi, i u takozvanim eksikatorima, iznad negašenog kreča ili kakvog drugog sredstva za sušenje. Nalazište biljke To je mediteranska biljka koja uspijeva u dva varijeteta, bijelom i crvenom. Obje droge su podjednako ljekovite. Uzgaja se na Kipru, u Španiji, Portugalu, Alžiru, Siciliji i Francuskoj. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži glikozide, od kojih i potječe ljekovitost i otrovnost droge: scilipikrin, scilaren, scilin i scilitoksin. Osim toga, sadrži još i ugljiko-hidrata, holina, limunske kiseline, sluzi. Svojstva biljke Droga primorskog luka je otrovna, posebno u svježem stanju. Međutim, suha droga je vrlo ljekovita. Teško je ustanoviti otkad se upotrebljava. Zanimljivo je napomenuti da su stari Egipćani, koji su poznavali ljekovitost droge, čak i podigli hram ovoj biljci, znajući za njenu osobinu da liječi od vodene bolesti. Zahvaljujući glikozidima droga djeluje kao kardiotonik. A zatim, što su već stari Egipćani znali, kao jak diuretik, koji iz organizma eliminiše ureu i hloride, a pri tome usputno stimulativno djeluje na bubrege i naravno srce. Droga također djeluje kao ekspektorant. Indikacije Srčana oboljenja (droga djeluje slično digitalisu – vidjeti: digitalis). Ciroza jetre u dekompenzovanom obliku, praćena ascitesom. Nakupljanje tekućine u organizmu zbog srčanih i bubrežnih oboljenja (oligurije, hidropisija, ascites). Bronhitis, astma, emfizem. Način primjene Po svemu sudeći, najzgodniji način primjene droge u vidu praška (Pulveres Scillae). Međutim, podaci o doziranju se nešto razlikuju. Kod otečene jetre, ciroze jetre praćene ascitesom, najvjerovatnije da bi doza trebala biti 0,5 do 1,0 grama dnevno. Tinkutra (Tinctura Acillae) se uzima u dozi od 1 do 3 grama dnevno, što predstavlja 50 do 150 kapi. Kako bilo da bilo, ne bi se smjelo prekoračiti dozu od 1,0 grama praška ili 4 grama tinkture. Napomena Ni jedan preparat primorskog luka ne smije se uzimati bez ljekarske kontrole. Djeci do 2 godine ne smiju se davati preparati ove droge.

PROLJEVAK Gratiola officinalis ( Linne) – Scrophulariaceae.

216 Drugi nazivi: Gorski dubčac, milica, vodeni troskotac, mjesečnik. Proljevak je dugogodišnja zeljasta biljka visine 40-50 centimetara. Biljka je nerazgranata, uspravna, sa naspramnim listovima, a pri vrhu sa mnogobrojnim listovima. Cvjetovi se nalaze u pazuhu lista, na kratkoj dršci. Biljka obično cvjeta od juna do avgusta, a plodovi sazrijevaju u septembru. Za drogu se prikuplja biljka u cvatu (Herba Gratiolis), koju valja sušiti na tamnom, prozračnom mjestu. Miris droge je slab, karakterističan, okus gorak. Nalazište biljke Biljka raste po vlažnim poljima i livadama, uz obale rijeka. Često se može naći i u šumskim predjelima, u manjim grupama ili pojedinačno. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži flavonide, glikozide, saponine, a pojedinačno graciolin, graciolinin, i graciolinsku kiselinu. Inače, biljka nije još dovoljno proučena. Svojstva biljke Osnovno svojstvo biljke je da je to jak purgativ, kao i diuretik. Osim toga, fermifug. Indikacije Tvrdokoran zatvor. Ciroze, ascites u cirozi jetre, edemi i ascites zbog poremećaja rada srca i bubrega. Uremija. Način primjene 2 supene kašike sitno nasječene biljke preliti s litar ključale vode. Nakon 10 minuta procijediti. Pije se jedna šolja ujutro ili navečer. Ili kao purgativ: 1 do 2 grama sitno smaljevenog korijena proljevka. Primjena u narodnoj medicini Graciolin djeluje slično digitalisu, zato se u narodu upotreljava za liječenje srčanih mana. Napomena Droga se ni pod koju cijenu ne smije upotrebljavati bez ljekarske kontrole.

RANILIST Betonica ( Stachys) officinalis ( Linne) – Labiatae ( Lamiaceae) – Usnatice Drugi nazivi: ranjenik, bukvica, betonika, jetrnjak. Višegodišnja, zeljasta biljka visine do 60-tak centimetara. Korijen, odnosno rizom, je kos iz kojeg izbija četverouglasta grubo-dlakava stabljika. Pri dnu su listovi složeni u rozetu sa dužim peteljkama, dok su oni pri vrhu sjedeći. I jedni i drugi listovi su jajastog oblika, po obodu nazubljeni. Na vrhu biljke je cvijet, odnosno kupasta cvast, sastavljena pri vrhu u klas. Boja cvasti je crvena, odnosno grimiznocrvena. Biljka počinje da cvjeta u junu pa sve do oktobra. Za drogu se prikuplja u junu list (Folium Betonicae), dok se čitava biljka u cvatu prikuplja u septembru i oktobru (Herba et radix Betonicae). Drogu treba sušiti u hladovini i na prozračnom mjestu. Miris droge je slab, neugodan, okus opor i gorak. Nalazište biljke Kod nas se može naći u čitavoj zemlji po slabim livadama, svijetlim šumama, sunčanim stranama, svuda gdje je zemlja umjereno suha. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži neke betaine, kao što su stahidrin, betonicin, betain, turicin. Sadržaj heterocikličnih alkaloida je nizak, tako da je droga praktično neotrovna. Sadrži također nešto eterskog ulja, dosta tanina, holina, gorkih materija, vjerovatno glikozida i saponina, te materija složenog sastava, još nedovoljno istraženih. Svojstva biljke Droga biljke je vrlo cijenjena, tako da je u mnogim zemljama oficijelna biljka, to jest propisuju je farmakopeje. Korijen droge je jak purgativ pa se preporučuje kod žutice, a posebno kod ascitesa. Zbog visokog sadržaja tanina često se upotrebljava za liječenje rana, odakle i potječe ime. Osim toga je stomahik, emertik, posebno korijen i ekspektorant.

217 Indikacije Žutica (korijen), ascites. Plućna oboljenja, odnosno oboljenja organa za disanje (bronhitis, astma magareći kašalj i slično), hemoptizija. Migrene na nervnoj bazi, dispepsija, hiperaciditet. Način primjene Pošto se radi o oficijelnoj biljci, primjenjuju se različiti pripravci. Kafena kašika korijena malo se prokuha, sa 2 dcl. vode, ostavi 10 minuta, procijedi i pije pola šolje 3 do 4 puta dnevno. Ne smije se prekoračiti propisana doza jer se može izazvati povraćanje. Tinktura: 10 kapi 3 puta dnevno. Ako se droga (Herba et radix Betonicae) samelje u prah, ½ grama, 3 puta dnevno. Od listova se priprema čaj: 10 gr listova preliti s ½ litre ključale vode. Nakon 10 minuta procijediti. Pije se 3 puta dnevno po pola šolje. Poznat je švajcarski čaj ili Species vulnerariae, u čiji sastav ulaze mnoge biljke opisane ovdje (ranilist, pelin, ružmarin, majčina dušica i druge) od kojeg se pravi tinktura, prašak, esktrakti i dr. Za liječenje mnogih tegoba, pa i tegoba sa jetrom i žučnom kesicom. Primjena u narodnoj medicini Betonica je jedna poznata biljka koja se primjenjuje u nauci iz doba Egipćana, Grka i Rimljana. Kasnije je potisnuta od hemijskih proizvoda. Danas se ponovo vraća na ovu vrijednu biljku. U našem narodu se vijekovima upotrebljava kao biljka za rane, odakle potječu i imena. Poznati lijek je za liječenje žutice, žučne kesice, oboljenja disajnih puteva i slično. Sadiković kaže sljedeće: „Kada se kuha 15 grama osušenoga lišća sa četvrt litra vina i kašikom meda, i uzima svakog sata po kašika, liječe se rastrojeni i slabi živci, padavica, žutica, zaduha, služi za čišćenje pluća, protiv povraćanja krvi, žgaravica, vodene bolesti, reume, uloga i giht.“ Đuričić i Elzar tvrde da se sok iz svježe biljke u narodu upotrebljava kod žutice. Oficijelna je prema: Brit. Herb.Phram (1983).

RAZLIČAK ( CORNFLOWER) Centaurea cyanus ( Linne) – Compositae (Asteraceae)- Glavočike Drugi nazivi: modriš, modar cvijet, sinčec, ambor. Različak je jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka visine do 80 centimetara. Iz tankoga stožernog korijena, koji se zatim grana na sve strane, izbija prava razgranata stabljika obrasla kopljastim lišćem sivkaste boje, sa mnogo sitnih poleglih dlačica. Na vrhu grančica i stabljike nalaze se pojedinačni cvjetovi lijepe, plave boje. Biljka cvjeta od juna do avgusta. Za drogu se prikuplja cvijet (Flos Cyani), a ponegdje i čitav gornji dio biljke (Herba Cyani). Biljku treba prikupljati po lijepom sunčanom vremenu, a zatim brzo osušiti u hladovini i na jakoj promahi. Droga nema miris, okusa je slabo gorkog. Nalazište biljke Raličak raste kao korov po žitima, naročito uz raž, rjeđe uz pšenicu. Svojstva biljke Droga različka djeluje kao holagog i holeretik, zatim kao blag diuretik i depurativ. Odlikuje se i antimikrobnim svojstvima. Indikacije Insuficijencija jetre, ascites i žutica. Osnovni hemijski sastojci biljke Cvjetna droga sadrži glikozide ceturin i cikorin. Najvažniji su derivati alfa-pirana: cianin i pelargonin. Osim toga, sadrži pektina i nešto malo tanina. Način primjene Obično se pravi infuz: nešto više od čajne kašike droge prelije se s 2 dcl. ključale vode, poklopi i ostavi 10 minuta. Nakon toga se procijedi. Piju se tri šolje dnevno, između, ili prije jela.

218 Primjena u narodnoj medicini Cvjetovi u obliku čaja odnosno infuza služe kao sredstvo protiv žutice i zastoja u mokrenju. Služi i za liječenje očiju, posebno konjuktivitisa.

RESNIK Eupatorium cannabinum ( Linné) – Compositae ( Asteraceae) – Glavočike Drugi nazivi: konopljuša, divljika, konjska griva, grozničica. Resnik je dugogodišnja, razvijena i snažna biljka visine i do 1,5 metar. Korijen je valjkast, čvornat i malo ukošen. Stabljika je uspravna, okruglasta i posuta sitnim sivkastim dlačicama. Na nerazgranjenoj stabljici razvijaju se dlanasti trodijelni do petodijelni listovi sa nazubljenim liskama. Cvijet je na vrhu stabljike mutno-ružičaste do bijele boje. Udruženo je 5-6 cvjetova u male duguljasto-valjkaste glavičaste cvasti. Obično cvjeta od jula do avgusta. Za drogu se prikuplja korijen (Radix E. Cannabini) ili cijela nadzemna biljka u cvasti (Herba E. Cannabini). Korijen se vadi rano u proljeće, a nadzemni dio biljke u momentu kada se oko pola cvjetova rascvjetalo, odnosno neposredno pred cvjetanje čitave biljke. Miris droge je neprijatan i oštar, okus gorak i paleći. Nalazište biljke Raste po vlažnim i sjenovitim mjestima po cijeloj Evropi. Kod nas je ima svugdje, po rubovima listopadnih, mješovitih i četinarskih šuma, uz šumske ceste, po obalama rijeka, potoka i jezera, često u velikom mnoštvu. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži etersko ulje, smole, gorkoga sastojka eupatorina, kalij-nitrata, kalcij-malata, silicijeve kiseline, fosfata i, u korijenu, dosta inulina. Svojstva biljke Pojačava sekreciju žuči (holagog–Kroeber), laksativ, diuretik, dijaforetik i emetik. Osim toga, smanjuje sadržaj holesterola u krvi i snižava hipertenziju. Upotrebljava se za liječenje nekih dermatoza nastalih zbog smanjenja sekrecije žuči. ( Tucakov). Indikacije Kongestija jetre, insuficijencija žučne kesice i žučnih puteva, žutice. Također i zatvor kod bolesnika koji se oporavljaju. Dermatoze nastale uslijed smanjene sekrecije žuči. Način primjene Korijen samljeven u prah, 4-5 grama dnevno prije jela (Gostuški). Ili: kafenu kašiku sitno istucanog korijena preliti s 2 dcl. ključale vode, kuhati 2 minute, ostaviti da stoji još 10 minuta, procijediti i piti po šolju prije jela (Valnet). Ili: 3 supene kašike nadzemnog dijela biljke, popariti s pola litra ključale vode, ostaviti preko noći i sutradan popiti u 3 obroka prije jela ( Tucakov). Primjena u narodnoj medicini Ponegdje čitava biljka, ali uglavnom korijen resnika, u količini od 4 do 5 grama dnevno, primjenjuje se za liječenje žučne kesice i žučnih kanala, kao i sredstvo za čišćenje kod navedenih bolesti. Osim toga, služi kao sredstvo koje pomaže jače izlučivanje znoja, mokraće, za povraćanje i kod arterioskleroze.

RUSA (CELANDINE HERB) Chelidonium majus ( Linné) – Papaveraceae – Makovi Drugi nazivi: Trava od rosopasa, krvavo zelje, trava od žutice, krvavi mleček. Rusa je dugogodišnja zeljasta biljka koja naraste do 80 centimetar. Korijen je dosta snažan sa pobočnim, tanjim korijenjem. Stabljika je razgranata, donji listovi su na dugačkim peteljkama, a gornji su sjedeći. Cvjetovi su jarkožuti, sabrani 3-8 na

219 kraju stabljike sa 4 latice. Biljka obično cvjeta od maja do septembra. Kada se biljka ozlijedi, iz nje curi narančasti sok, koji neki autori smatraju otrovnim, a drugi pak da nije otrovan. Kao droga prikuplja se nadzemni dio biljke u periodu cvjetanja (Herba Chelidonii). Sakuplja se i korijen (Radix Chelidonii), ali prije nego što biljka procvjeta. Svježe ubrana biljka ima neprijatan miris, koji se sušenjem gubi. Mora se sušiti brzo, na prozračnome mjestu, u hladovini. Okus osušene biljke je oštar, gorkoslan. Smatra se da se iznutra ne smije upotrebljavati svježa biljka, već samo osušena i trebalo bi se držati tog pravila. Osušena biljka treba da ima prirodnu boja listova, a cvjetovi su, također, jarko-žuti. Nalazište biljke Raste svugdje kao korov, po poljima, uz ograde, na đubrištima, u blizini domova, može se naći i u pukotinama drveća ili zidova. Kod nas se može naći i do nadmorske visine od 1500 metara. Osnovni hemijski sastojci biljke Svi dijelovi biljke i njen narančasti sok sadrže desetak alkloida, koji prema najnovijim istraživanjima, imaju sličnosti sa drugim alkaloidima opijuma. Alkaloidi su u sastavu 4 grupe. Prva: derivati naftofenantredina; II grupa: derivati protopina; III grupa: derivati dizohinolina i IV grupa: slabo proučeni alkaloidi. Sadrži također smole, nešto eterskog ulja, karotin i vitamin C, organske kiseline (jabučna, limunska, jantarna, helidoninska), te saponine i flavonoide. Svojstva biljke Biljka je nekada bila vrlo cijenjena kao ljekovita, zatim je pala u zaborav, da bi sada ponovo zauzela svoje mjesto kao vrlo ljekovita biljka čak i za neke vrlo teške bolesti. Tako Rusi smatraju da rusa zaustavlja rast malignih tumora. Rusa i njeni preparati primjenjuju se iznutra kod oboljenja jetre i žučne kesice kao holerezno i holagogno sredstvo. Primjenjuje se kao antispazmodično sredstvo kod oboljenja, odnosno čira želuca i duodenuma. Također smanjuje i krvni pritisak. Indikacije Akutni i hronični hepatits, žutica (icterus), insuficijencija u lučenju žuči, oštećenja puteva zbog žučnih kamenaca (holelitijaza), gastro-duodenalni problemi, intestinalni paraziti. Rak želuca (uz određene ograde, navodno preparati zaustavljaju rast malignih tumora). Način primjene Rusa se primjenjuje ili sama ili u smjesi sa drugim biljkama sličnog dejstva. 15 grama osušene biljke stavlja se u litar mlake vode. Nakon 10 minuta se procijedi i pije po jedna šolja između jela. Tinktura ruse dva puta razblažena sa vodom daje ponekad dobre rezultate kod ciroze (Valnet). Izmiješaju se jednaki dijelovi ruse i nane, pa se tri supene kašike smjese preliju sa pola litre ključale vode. Nakon 2 sata se procijedi i pije 3 puta dnevno, na pola sata prije jela kao holeretični i holagogni čaj (Tucakov). Kod žutice se obično uzima 2 do 5 grama tinkture dnevno. Primjena u narodnoj medicini Naučna i narodna medicina našli su punu saglasnost kod ove visokovrijedne ljekovite biljke. Jedan posebno interesantan recept koji preporučije Sadiković za liječenje žutice, otečene jetre i slezene, vodene bolesti, melanholije, zastarjeloga, kožnog osipa i kilavosti sastoji se u sljedećem : 1/2 litra iscijeđenoga soka i litar meda (najbolje možda meda od ruzmarina), blago se ukuhaju uz skidanje pjene do konzistencije sirupa. Jedna kašika ujutro natašte i uvečer, pred spavanje, liječe gore navedena oboljenja. Poznati francuski narodni ljekar M. Messegue kune se u ovu biljku kao njemu najdražu, u koju ima najviše povjerenja. Gotovo da nema nijednog njegovog pripravka u koji ne stavlja travu rusu. Interesantno je napomenuti da Messegue istina preporučuje infuz od ruse na uobičajeni način, to jest da se popije, ali daleko se više služi metodom upijanja ljekovitih materija preko kože ruku ili nogu. Obično preporučuje da se napravi infuz na određen način, a zatim u taj infuz umoče dlanovi i tabani u trajanju od nekoliko

220 minuta. Postupak nipošto nije nerazumljiv, jer je poznata velika propusnost kože dlanova i tabana ne samo na tekućine već i za druge materije. Da se ponovo vratimo Sadikoviću koji preporučuje kod hronične žutice: šaka lišća od ruse, šaka lišća cvijeta od komonjike (Artemisia vulgaris), 12 grama iđirota, dvije glavice bijeloga luka, 8 kašika meda - variti 20 minuta u jednoj litri zdravoga vina. Ovog vina naštesrca popiti jednu čašicu, drugu, pola sata pred ručak, a treću prije spavanja. Isti je postupak po Messagueu: šaka lišća od artičoke, šaka listova ruse, pola šake listova cikorije, pola šake korijena maslačka , šaka korijena ruse i 2 litra vode. Dva puta dnevno kvasiti po 6 minuta noge i ruke. Uz ovo je dobro piti infuz, odnosno čaj, od timjana, ruzmarina, ili nane. Oficijelna je prema : Brit. Herb. Pharm. (1983). Njemačka Komisija E. The Complete German Comission E Monographs, 1988. Američko izdanje . Str. 105.

RUSOMAČA (SHEPHERDIS DURSE) Capsella bursa pastoris ( Linné) – Cruciferae ( Brassicaeceae) – Krstašice Drugi nazivi: hoću – neću , djevojačka trava, pastirska torbica, taška. Rusomača je korovska, jednogodišnja ili dvogodišnja, zeljasta biljka koja naraste do 40 centimetara. Ima dvije vrste listova: donje, prizemne, duguljaste, perasto izdijeljene, koji sačinjavaju gustu rozetu, i gornje, koji idu duž stabljike i mnogo su sitniji. Cvjetići na gornjem dijelu stabljike su bijeli i složeni u grozd. Plodovi su trouglaste ili srcaste komušice koje, kada sazriju, pucaju i razbacuju sjeme na sve strane. Biljka obično cvjeta od ranoga proljeća do u kasnu jesen. Za drogu se prikuplja gornji dio biljke u cvatu koji se sastoji od prizemnih listova, stabljike sa cvjetovima i nedozrelim plodovima (Herba Bursae pastoris). Droga se suši u hladovini, nakon čega se mora čuvati u tamnoj ambalaži, pošto se prethodno sitno isjecka. Bez mirisa, ljutog okusa. Nalaziše biljke Biljka se smatra za korov i može se naći u našoj zemlji na livadama, pašnjacima, pored plotova uz puteve, po poljima i drugdje gdje je zemlja pognojena, ali i na drugim mjestima sve do visine od 2700 metara. Osnovni hemijski sastojci biljke Smatra se da biljka sadrži jedan nepostojani alkaloid–bursin. No, to je samo pretpostavka koja nije potpuno dokazana. Sadrži glikozid hizopin, flavon diosmetin, jabučnu, limunsku i neke druge kiseline. Osim toga, sadrži najvažnije sastojke: holin i acetilholin, oksifeniletilamin-tiramin, inorit, dosta askorbinske kiseline, zatim sumporno-etersko ulje. Svojstva biljke O ovoj biljci postoji veoma opežna literatura, no svi se slažu da je droga biljke hemostatik, zbog čega se upotrebljava kod različitih vrsta hemoragija (pluća, bubrega, jetre, materice i zaustavljanja krvavljenja iz rana koje jako krvare.) Što je posebno interesantno kod ove biljke je to da poravnava krvni pritisak, što znači da se može upotrijebiti i kod povišenog i kod sniženog krvnog pritiska. Također treba napomenti da droga reguliše menstrualni fluks i mnogo se upotrebljava u ginekološkoj praktici. Indikacije Metroragije različitog porijekla (u pubertetu, kod menopauze, produžene i neregularne menstruacije). Hematurija, hemoroidi, dizenterija. Hemoragije žučnih puteva i sl. Način primjene Kod svih vrsta hemoragija izgleda da je najefikasnija tinktura koja se dobija na sljedeći način: litra alkoholata rusomače i 350 grama fino isječene, svježe rusomače izmiješa se i ostavi, uz češće mućkanje, 10 dana. Nakon toga se procijedi i istiješti Kada se talog slegne, odlije se bistra tinktura, a ostatak filtrira. Ili:

221 30 do 60 grama droge kuha se 3 minute u litri vode. Ostavi se još 10 minuta, a zatim procijedi. Piti 3 čaše dnevno između jela. I ovo: tinktura rusomače od 20 kapi - 3 puta dnevno. U toku dana, što se smatra najefikasnijim, treba uzimati 3 do 4 čajne kašike svježe iscijeđenog soka rusomače. Primjena u narodnoj medicini U narodnoj medicini ova biljka služi kod jakih menstruacija, krvavljenja želuca, pluća i nosa. Kod bolesti crijeva i želuca, kamenaca u žuči i bubrezima, kod vodene bolesti, dizenterije i sl. Također se primjenjuje kod žutice, protiv svih unutarnjih i vanjskih krvavljenja i sl. Kod nas se ova zaista izuzetno ljekovita biljka rijetko upotrebljava, premda niti je otrovna niti pokazuje neke sporedne, neželjene efekte, niti ima navikavanja. Oficijelna je prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1988. Američko izdanje . Str. 208.

SAPUNJAČA ( SOAPWORT ROOT) Saponaria officinalis ( Linné) – Caryophyllaceae Drugi nazivi: sapun trava, pjenušavac, sapunika, sapunica. Sapunjača se dugovječna, zeljasta, ukrasna biljka. Naraste do 80 centimetara. Biljka ima lijepe ružičasto-bijele kite cvjetova, zbog čega se i gaji kao ukrasna biljka. Biljka cvjeta preko cijeloga ljeta. Za drogu se prikuplja korijen (Radix Saponariae) koji se kopa od jeseni do proljeća. Dužine je do 10 centimetara. Droga je gotovo bez mirisa, okusa sladunjavog, zatim nagorkog i najzad ljutog. Nalazište biljke U prirodi raste po vlažnim, pjeskovitim mjestima, naročito po riječnim obalama. Osim toga, gaji se kao ukrasna biljka. Osnovni hemijski sastojci biljke: sadrži oko 10% saponozida zbog kojih biljka, pjeni ako se trlja u vodi. Saponozid se sastoji od neutralnih sapurobrozida i sapurobrozidne kiseline. Sadrži i nešto malo smole i gume. Indikacije Oboljenja žučnih i mokraćnih puteva, reumatizam, karcinomi. A prema staroj arapskoj medicini - i lepra. Način primjene 15 grama korijena na litar vode. Kuhati tačno 2 minute i odmah procijediti, jer macerat postaje toksičan. Uzima se po 1 šolja, pola sata prije dva glavna obroka. Napomena Drogu sapunjače treba primjenjovati sa oprezom kod unutarnje primjene. Češće se koristi za vanjsku upotrebu.

SIKAVICA (MILK THISTICE FRUIT) Carduus marianus (Linné), Silybum marianum (Gaertner) Compositae (Astaraceae) – Glavočike. Drugi nazivi: gujina trava, badelj, magareća salata, bodena neža, trn svete Marije. To je krupna, razgranjena, dvogodišnja, zeljasta biljka, visine i do 1,5 metra. Bogato je obrasla listovima koji su prošarani bijelim prugama. Za ovu biljku i te bijele pruge vezana je jedna srednjevijekovna legenda. Francusko ime ove biljke (Chardon Marie – Marijin čičak) potječe od ove legende. Djevica Marija, tražeći skolnište za svog sina Isusa ispred Herodovih vojnika, sakrila ga je ispod velikih listova ove biljke. U žurbi, iz njenih dojki, kapnulo je nekoliko kapi mlijeka na listove. Kapi su

222 ostavile one bijele pruge. Cvjetna glavica je nešto povijena i velika. Liči na artičoku. Boje je ljubičaste, crvene ili purpurno-crvene. I listovi i cvjetovi snadbjeveni su bodljama. Biljka cvjeta preko cijelog ljeta u drugoj godini, a plodovi sazrijevaju u septembru ili oktobru. Za drogu se prikupljaju plodovi, odnosno sjemenke (Fructus Cardui ili Fructus Silybi), rjeđe i listovi (Folium Cardui ili Folium Silybi), kao i biljka u cvatu (Herba Cardui, Herba Silybi). Najbolji su plodovi, koji se prikupljaju na taj način da se cvjetne glavice, prije sazrijevanja plodova, odsijeku i ostave na sušenje i dozrijevanje na svijetlom i prozračnom mjestu. Nakon toga sjeme se istrese iz osušene cvjetne glavice. Nalaziše biljke U našoj blizini, pa i u našim toplim krajevima, dolazi u većim kolčinama. Obično raste pored puteva, naselja, po željezničkim nasipima , a posebno na toplim, kamenitim položajima. Osnovni hemijski sastojci droge Najvažniji sastojci, posebno kada je jetra u pitanju, su: flavonoligninia, silybinin, silydianin i sliychristin, pod zajedničkim imenom poznati kao silymarin. Plod sadrži i tiramina, histamina, agmantina. Također i encina koji je gorka supstancija (amara), te nešto masnih ulja, bjelančevina, eterskog ulja, nekih ugljikohidrata, smola. Sadrži i druge sastojke, + beta-karoten, kvercetin, kemferol, kalcij, masnih kiselina, magenzija, mangana, željeza, fosfora, selena, cinka, kalija. Svojstva droge Silimarin je pravi zaštitnik jetre – hepatoprotektor. Smatra se da pomaže sintezu glutationa u ćelijama jetre, tako pojačavajući zaštitu, u prvome redu od slobodnih radikal. Slobodni radikali su toksični, visokoreaktivni spojevi koji se prirodnim putem stvaraju u organizmu, o čemu na drugom mjestu opširno (vidjeti: slobodni radikali). Silimarin iz ove biljke, odnosno ploda u prvome redu, brzo liječi hepatitse (pa i hepatitise B i C) i ciroze jetre. Također ubrzava i oticanje žuči iz žučne kesice, i tako sprječava insuficijenciju jetre, kao i stvaranje žučnih kamenaca. Kada smo već spomenuli gluatation, navedimo da je ova supstancija jedna od najjačih antioksidanata (vidjeti opširnije: antioksidanti) za borbu protiv slobodnih radikala koji se proizvodi u jetri. Smatra se da terapeutska aktivnost silimarina potječe iz dva mehanizma aktivnosti: prvo, mijenja strukturu vanjske membrane hepatocicta na taav način da sprječava prodiranje otrova u jetru, odnosno hepatocit. I drugo, stimuliše djelovanje nukleinske RNA polimeraze, što dovodi do porasta kod ribozomalne proteinske sinteze, pa se tako stimuliše regerativna sposobnost jetre u stvaranje novih hepatocita. Droga sikavice također služi za dizanje krvnog pritiska, dakle kod hipotenzije. Služi i kao hemostatik, te kao stimulator želuca. Djeluje i kao diuretik. Indikacije Brzo djeluje kod hepatitisa i ciroza, te ubrzava obnovu jetre. Posebno se preporučuje kod horničnih formi hepatitisa Bi C, te alkoholne ciroze. Također kod žutica i žučnih kamenaca. Silimarin iz sikavice efikasno djeluje kod teških trovanja nekim smrtonosno otrovnim gljivama, roda amaniata (phalloides, virosa, verna...). U slučaju alkoholne cizore, silimarin iz sikavice značajno smanjuje broj smrtnih slučajeva kod osoba kod kojih je alkohol izazvao cirozu jetre. Nijemci zvanično preporučuju plod sikavice kod toksičnih, upalnih procesa jetre i ciroze jetre. Sikavica se također može primjeniti kod blagih digestivnih smetnji u vidu infuza. Način primjene Kako je sada običaj da se sve pretvara u tablete, kapi i injekcije, nije potrebno odustajati od te lijepe navike. Za to ima i razloga. Naime, silimarin, glavni ljekoviti sastojak, slabo se otapa u vodi, pa ga u čajevima ima sasvim malo. Također u želucu i crijevima, silimarin se vrlo slabo apsorbuje u krv, te slabo prelazi u cirkulaciju. Zbog toga su prihvatljivije kapi, a koncentrovane otopine u injekcijama su najverovatnije i opitmalne. Kod grčevitih bolova u slučaju žučnih napada i kolika, preporučuje se sljedeća čajna mješavina:

223 - Fructus Cardui ( stucano), - Radix Taraxacii, - Radix Cichorii, - Folium Menthae pip. aa 25,0 3 supene kašike ove čajne mješavine preliti sa 1/2 litra ključale vode. Promiješati i poklopiti. Ostaviti preko noći. Sutradan se pije u tri obroka. Primjena u narodnoj medicini Sjeme sikavice, a i herba, navodi se kao odličan lijek kod raznih oboljenja jetre, žuči, otečene jetre, žutice i kod grčevitih bolova i napada žučnog kamenca. Prema Njemačkoj Komisiji E: The Complete German Comission E Monographs, Američko izdanje (Blumenthal et al., 1998), droga kao sirov materijal djeluje kod dispeptičkih problema. Str. 563-565. Djeluje kod toksičnih oštećenja jetre: kao pomoćni materijal za liječenje hroničnih upala, odnosno oboljenja jetre i ciroze jetre. Ovo se odnosi na esktrakt koji sadrži najmanje 70% silimarina (silybilin, silydianin i silychristin). Doziranje Prosječna dnevna doza droge, ako nije drugačije određeno, 12-14 grama. Ekstrakt ekvivalentan 200-400 mg silymarina (računato kao silybilin). Kontraindikacije, sporedni efekti (osim blagih laksativnih efekata) nisu primjećeni. Silimarin, kao ekstrakt djeluje kao antagonist kod mnogih eksperimentalnih modela oštećenja jetre: faloidin i amanitin (smrtonosni otrovi gljiva), zatim kod trovanja lantanidima, ugljen-tetrahloridom, galaktozaminom, tioacetamidom i hepatotoksičnim virusom FV3 ( vertebrata, gmazova hladne krvi). Američki autori, drogu ove biljke (Peirce A, 1999) ocjenjuju najprestižnijom ocjenom 1. Pored mnogih komplimenata na račun silymarina, jedan od najvećih je da stvarno štiti jetru. Ispitivanjem je utvrđeno da se to dešava izmjenom vanjske membrane ćelije jetre na takav način da sigurno blokiraju toksične supstancije da prodru u unutrašnjost ćelije. Studije na malim životinjama pokazale su ovaj zaštitni učinak za mnoge toksine koji djeluju na jertu: ugljen-tetrahlorid, kod trovanja visoko toksičnim gljivama i sl ( Peirce A., 1999).

SITNA METVICA Mentha pulegium ( Linné) – Labiatae ( Lamiaceae) – Usnatice Drugi nazivi: barska nana, veremovka, poljačak, macina metvica. To je dugovječna, zeljasta biljka sa sitnim jajolikim listovima na kratkim petljama. Cvjetovi su ljubičasti, rijeđe bijeli, a izbijaju duž čitave biljke iz pazuha listova. Cvjeta od druge polovine ljeta do duboko u jesen. Za drogu se prikuplja gornja polovina biljke u cvatu (Herba Pulegii). Najbolje je prikupiti biljku i povezati u male kite, pa osušiti na promahi i u hladu. Miris droge je aromatičan i vrlo prijatan. Pošto u stabljici nema ljekovitih sastojaka, suhu drogu treba svući sa stabljika i tako čuvati u dobro zatvorenim posudama. Nalazište biljke Raste u velikoj količini na poplavljenim područjima, oko rijeka i potoka, kraj močvara i po vlažnim livadama. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži etersko ulje (Aetheroleum pulegii), koje se najvećim dijelom sastoji od pulegona i piperitona, koji drogi i daju prijatan miris. Sadrži još tanina, sluzi i nešto holina. Svojstva biljke U prvom redu biljka djeluje kao holagog, ekspektorant i stomahik. Indikacije Bilijarna insuficijencija, bronhitis, atonija želuca.

224 Način primjene Supena kaišika droge prelije se sa 2 dcl. ključale vode, poklopi i nakon 10 minuta procijedi. Uzimaju se 2 do 3 šolje dnevno, prije jela nezaslađeno, poslije jela zaslađeno medom ili šećerom. Kao holagog najbolje rezultate daje u smjesi sa korijenom od slatke paprati i ruzmarina u odnosu 2:1:1. Primjena u narodnoj medicini U narodu se mnogo upotrebljava za liječenje mnogih bolesti: jetre, organa za disanje, za varenje, za jačanje, kao sredstvo protiv nadimanja i uopće kao svakodnevni čaj. Oficijelna je prema: B. P.C (1934), Brit. Herb. Pharm (1983).

SLATKA PAPARAT Polypodium vulgare ( Linné) – Polypodiaceae – Osladnjače. Drugi nazivi: oslad, sladić, slatka bujad, slatka korijenica. „Oslad je u stvari koristan lijek, koji bez nadraživanja crijeva i bez ikakvog silnog djelovanja, ne tjera jako napolje, već samo uvećava količinu izlučene žuči, ne izazivajući nikakav bol niti kakve pojave zapaljenja u smislu priliva krvi ili grčeva.” (Leclerc). Slatka paparat je vrlo raširena biljka. Razvijeni podzemni i nadzemni dugački, polegli i puzajući rizom obrastao je smeđim ljuskama. Iz rizoma izbijaju veliki, kožnati listovi dugački i do 40 centimetara. Razlikuju se dvije podvrste. Okrugle, smeđe tvorevine, u kojima se nalaze spore sa donje strane lista jasno su uočljive i poredane u dva reda. Za drogu se prikuplja rizom (Rhizom plypodii) u rano proljeće ili u jesen. Polije čišćenja treba ga rasjeći na komade dužine 5 do 10 centimetara i osušiti u tamnom prostoru. Može se upotrijebiti i svjež. Osušeni rizom treba čuvati u staklenoj ili papirnoj ambalaži, a nikako u metalnoj. Miris droge je sladak, a onda nagorak i ljut. Nalazište biljke Može se naći u cijeloj našoj zemlji. Raste u sjenovitim listopadnim, četinarskim i mješovitim šumama, sa dobrom šumskom zemljom i velikom količinom kreča. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži tanina, smole, sluzi, šećera, menitola, glicirizina, bjelančevina, kalcij-malata, malo eterskog ulja, masnoga ulja i dosta skroba. Svojstva biljke Smatra se da je rizom biljke sredstvo koje pokreće i povećava sekreciju žuči, te sredstvo koje olakšava izlučivanje žuči. To je blag laksativ, posebno kod oštećenja jetre. Osim toga droga djeluje kao fermifug i ekspektorant. Indikacije Konstipacija (zatvor) kod oštećenja žuči, insuficija jetre, žutica. Način primjene Smatra se da je suha droga aktivnija od svježeg rizoma. No, bez obzira na ovo, svakako kod izleta u prirodu, treba upotrebljavati i svježi korijen slatke paparati i to na način kako to rade naši pastiri i seoska djeca: stalno ga kopaju i jedu kao ukusno, slatko jelo. Kod navedenih oboljenja jetre, treba jednu šaku korijena, odnosno sušenoga rizoma, prokuhati u litri vode, 2 do 3 minuta, zatim ostaviti 10 minuta, procijediti i popiti ovu količinu u toku 2 dana. Ili: samljeti rizom slatke paprati, uzeti gram u toku jela, 1 do 4 puta u toku dana, što je posebno efikasno kod oboljenja od žutice (Leclerc). Ili: 20 grama korijena slatke paparati, 10 grama korijena slatkoga drvceta (Glycyrrhiza glabra, vidjeti tamo) i 2 dcl. vode. Prvo prokuhati 15 minuta korijen slatke paparati, zatim dodati i druga dva korijena. Ostaviti 12 sati, ocijediti, dodati veliku kašiku meda. Ova se količina pije dva puta dnevno, ujutro i navečer kod slaboga rada jetre, slaboga lučenja žuči i kod žutice. Primjena u narodnoj medicini Slatka paprat se mnogostruko upotrebljava u prvom redu za liječenje disajnih puteva (bronhitis, astma i sl.). Posebno se kao djelotvorna preporučuje kod žutice. Ovu činjenicu je kasnije potkrijepio i glasoviti

225 francuski narodni ljekar H. Leclerc, navodeći kako je suha droga efikasnija od svježe iskopanog rizoma. Napomena Može se naći podatak da korijen slatke paparati ne treba uopće kuhati, jer se tada razara glicirizin. Drogu treba staviti u hladnu vodu i močiti u toku 8 do 20 sati. Tada procijediti i piti.

SLATKI KORIJEN (LICORICE ROOT) Glycyrrhiza glabra ( Linné) – Leguminosae (Fabaceae) – Mahunarke Drugi nazivi: sladić, gospino bilje, slatko drvo, slatki bagrem. Slatki korijen je jedna od najstarijih biljaka koja je uvedena u terapiju. Sponinje se u starokineskoj i hinduskoj medicinskoj literaturi od prije nekoliko hiljada godina. Hipokrates, otac moderne medicine, preporučuje sladić, ali samo izvana, dok Dioskorid ovu biljku preporučuje za liječenje organa za disanje i organa za varenje. Slatki korijen je višegodišnja, zeljasta biljka sa snažnim korijenovim sistemom, koji prodire duboko u zemlju, a sa strane, pod zemljom, stvara složenu mrežu žila, korijenja i stolona. Ovi se dalje, pod zemljom, šire horizontalno, te na pojedinim mjestima iz zemlje izbijaju nove biljke. Tako se slatki korijen širi i razmnožava vegetativno. Zbog ovako moćnog i razgranjenog podzemnog sistema, slatki korijen je gotovo nemoguće uništiti na mjestima gdje se on javi. U proljeće, iz korijenovog sistema, izbijaju stabljike sa lišćem koje liče na lišće bagrema, alli je nešto sitnije i pod prstima ljepljivo. Cvjetovi su sitni, slabo ljubičaste bolje i identični ostalim cvjetovima biljaka iz porodice leptirnjača. Biljka obično cvjeta od juna do avgusta. Plod je mala mahuna, tamne boje sa 6-8 sjemenki. Za drogu se prikuplja korijen (Radix Glxcyrrhizae ili Radix Liquiritiae) kasno u jesen. Očišćeni korijen od vanjske kore je žućkate boje i na površini i na prijelomu (Radix Gluycyrrhizae bismundata). Korijen ima pomalo bljutv, ali vrlo sladak okus, miris je prijatan. Nalazište biljke Slatki korijen najbolje uspijeva na pjeskovitoj ili ilovačastoj zemlji. Mnogo se i vještački uzgaja. Osnovni hemijski sastojci biljke Najvažniji ljekoviti sastojak droge je glicirizin, kojeg prema različitim autorima, imaod 5 pa čak do 20%. To je triterpenski saponin koji, ustvari, predstavlja kalijevu ili kalcijevu, a po nekim mišljenjima i amonijevu sol glicirizinske kiseline. U čistome stanju se teško može izolovati, jer se prilikom ekstrakcije hidrolizom razgrađuje na gliceritinsku kiselinu i dvije molekule glukoronske kiselina koja i daje poznati bljutavo-slatkasti okus. Korijen također, sadrži više od 20 flavonskih heterozida, odnosno glikozida, od kojih treba navesti: likvirtin, likviritozid, likviritin-genin-7,4-dioki-flavon. Posebno su interesantni steroidi analogni ACTH (kortikotropin-hormon koji podstiče lučenje hormona kore nadbubrežnih žlijezda, naročito gliko-glikokokrtikoida). Inače, hormon je prednjeg režnja i hipofize, i kortizon (hormon kore nadbubrežnih žlijezda). Važan je za metabolizam ugljenih hidrata, proteina i masti. Ima i antialergijsko, antihistaminsko, anitreumatsko djejstvo. Ovo otkriće Kostela Lyuna dalo je drogi slatkoga korijena, koja je počela pomalo da se zaboravlja, prvorazredan značaj. Korijen sadrži još mnogo škroba, gorkih trava, malo eterskog ulja, tanina, smole, asparagina i slično. Svojstva biljke Pokušajmo, barem djelimično, hemijskim sastavom objasniti ljekovita svojstva slatkoga korijena. Sadržaj glicirizina, bolje rečeno produkta hidrolize glicirizina-glukuronska kiselina, pomaže izlučivanje iz organizma produkata metabolizma, i to preko bubrega, čime potpomaže jetru u njenome radu. Djeluje kao diuretik i depurativ, što je neobično važno za procese elimincije. Flavonski heterozidi,

226 koji korijenu i daju žutu boju, djeluju na upalne procese sluzokože, što je posebno važno kod oboljenja digestivnog aparata, te spazama koji se pri tome javljaju. Sadržaj steroida određuje digestivni karakter droge, te njeno antihistaminsko djelovanje. Indikacije Spazam untrašnjih organa. Grčeviti kašalj na nervnoj bazi, bronhitis, traheitis, pa čak i tuberkuloza pluća. Gastritis, čir želuca i dvanaestopalačnog crijeva. Dispepsija, meteorizam i aerofagija. Enteritis i konstipacija. Način primjene Obično se 50 grama slatkog korijena kuha 5 minuta u litri vode. Ostavi se 12 sati, a zatim pije po želji. Često se preporučuju čajne mješavine slatkog korijena, posebno sa bijelim sljezom, bokvicom, kamilicom i slično. Primjena u narodnoj medicini Slatki korijen je jedna od najstarijih ljekovitih biljaka. Međutim, pojavom sintetskih lijekova gotovo je zaboravljen u naučnoj medicini. Danas je ponovo aktuelan. U narodnoj, odnosno tradicionalnoj medicini, oduvijek se upotebljavao kao lijek protiv kašlja, te kod začepljenosti u djece. Također se mnogo upotrebljava za liječenje oboljenja želuca i crijeva. Napomena Sa slatkim korijenom ne treba pretjerivati, posebno kad ga upotrebljavaju stariji ljudi. Kontraindiciran je kod povišenog krvnog pritiska. Hronični alkoholičari ne bi smjeli uopće upotrebljavati slatki korijen u bilo kojem obliku, jer izaziva nervne smetnje. Biljka je oficijenla prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se Radix Glycyrrhizae (korijen). Također prema: B.P.C. (1973), Europ. Pharmac. (1971) Brit. Herb. Pharm (1983).

SMILJE (SANDY EVAR RASTING) Helichrysum arenarium (Linné Moench) – Compositae (Asteraceae)Glavočike Drugi nazivi Smilj, cvimlje, zlatnocvita trava, marjetica. Smilje je trajna zeljasta biljka, visine do 60 centimetara. Na vrhu biljke je nekoliko cvjetova intenzivne žute boje, koji su suhi i blistavi. Uglavnom cvjeta od maja do avgusta I tada neka područja uz obalu Jadrana, posebno polovinom juna, prosto blistaju od ovoga lijepoga cvijeća. Za drogue se prikupljaju cvjetne glavice i to u vrijeme kada je polovica cvjetova otvorena (Flos Helichrysi). Za domaću upotrebu najbolje je prikupiti cvjetne glavice sa desetak centimetara drške, povezati u buket i tako osušiti. Drogu treba brzo sušiti na promahi i tamnom mjestu. Miris droge je aromatičan, a okus gorak. Drogu treba čuvati u tamnoj, dobro zatvorenoj ambalaži. Nalazište biljke Ima je u ogromnim količinama duž jadranske obale i dublje na kopnu. Inače raste na pijesku i kamenitome tlu, na otkrivenim mjetima. Osnovni hemijski sastojci biljke. Droga sadrži 5 flavonskih heterozida, slobodne flavonoide, nekoliko neidentifikovanih obojenih supstancija fenolnoga karaktera, ftalide, visokomolekularne alkohole, steroidna jedinjenja, tanine, eterska ulja, masne kiseline i inozit. Svojstva biljke Prema ruskim autorima (Šreter i dr.) proizilazi da je droga smilja jedna od najboljih za čuvanje funkcija i liječenje jetre. Proizvodi se i preparat – flamin (flaminum) koji je suhi ekstrakt i sadrži sumu djelotvornih supstancija. Ljekovito djejstvo zasniva se na prisustvu flavonskih hetehozida, koji djeluju kod zapaljenja žučne kesice (holecititis), različkih vrsta hepatitisa, zapaljenja žučnih puteva, te kao sredstvo koje pobuđuje sekreciju žuči, želučanog i pankreatičnog soka. Osim toga, pokazuje sedativno djejstvo, smanjuje strah, gađenje i sprječava povraćanje. Također i osjećaj bolova.

227 Indikacije Insuficijencija jetre, holecistitis, holangitis, heparoholangitisi, žučni kamenci. Način upotrebe 3 supene kašike cvijeta preliju se s 1/2 litra kojučale vode, poklopi se i ostavi preko noći. Sutradan se procijedi i popije u 3 doze prije jela. Tinktura: 40 kapi na kocki šećera ili u malo mlake vode- 3 puta dnevno prije jela. Smilje ulazi u sastav složenih čajeva za liječenje jetre i žuči. Primjena u narodnoj medicini Smilje je omiljeno za liječenje žuči, izbacivanje žučnog kamenca, kao i za liječenje mokraćnih organa. Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1998. Američko izdanje. Str. 199-200.

STRIŽUŠA Sisymbrium officinalis (Linné)- Cruciferae (Brassicaceae) – Krstašice Drugi nazivi Oranj, divlja slačica, osak, nosan. Strižuša je jednogodišnja, uspravna biljka dlakave stabljike koja naraste do 70 cm. Obično cvjeta od maja do oktobra. Cvjetići su sitni, svijetložute boje, smješteni na vrhu stabiljke i krajevima izdanaka u obliku grozda. Listovi su dugi do 6 cm, na peteljkama. Pilato su nazubljeni, ili perasto usječeni, po obodu. Zbog svog hemijskog sastava nije podesna za sušenje, jer se brzo gubi hlapivo etersko ulje. Zato je najbolje uotrebljavati svježe listove ili svježu biljku u cvatu (Sisymbrii folium et herba), kao začin zbog jakog mirisa i okusa, za spravljanje tinktura, ekstrakata, sirupa i sl. Biljka ima poseban, oštar miris i okus koji podsjeća na senf. Nalazište biljke Može se naći po svim našim krajevima. Smatra se za dosadan korov po njivama. Često se može naći u velikoj količini po bunjištima, uz putove, živice i, uopće u blizini ljudskih naselja. Osnovni hemijski sastav biljke Strižuša sadrži etersko ulje sa sumpornim heterozidima, mirozina i vitamina C. Po nekim autorima biljka sadrži i jedan glikozid koji djeluje na srce kao digitalis. Svojstva biljke Antispazmodik je za žučne i respiratorne putove. Osim toga, ekspektorant je, izaziva omekšavanje sluzi i lakše iskašljavanje, izaziva pojačano lučenje pljuvačke i želučanog soka. Indikacije Holecistitis, odnosno upala žučne kesice izazvana žučnim kamencima i problemi u vezi sa žučnim kamencima (prema Lehmanu). Laringitis (afonija, odnosno potpuna promuklost), faringitis, traheobronhitis, hronični bronhitis. Zbog ovih osobina pjevači ili govornici redovito su je uzimali da pročiste grlo. Način primjene Supenu kašiku svježe biljke preliti sa 2 dcl ključale vode. Poklopiti i nakon 20 minuta procijediti. Piju se 3-4 šolje dnevno, između jela. Također se dnevno uzima 10-20 grama svježe biljke, koja kod žvakanja, kao i druge biljke koje sadrže sumornih heterozida (hren, rotkva, slačica i srodne biljke), opušta sumporno eterično ulje velike antimikrobne moći (Tucakov). Posebno je prijatno ovu biljku, u svježem stanju, upotrijebiti kao začin kod pripremanja nekih jela od gljiva. Primjena u narodnoj medicini Strižuša važi kao lijek protiv žutice i za liječenje mokraćnih putova. Međutim, u prvom redu, biljka važi kao pouzdano sredstvo za liječenje disajnih putova: kod upalnih procesa grkljana, za rastvaranje sluzi, kod promuklosti, gubljenja glasa, bronhijalne astme i slično.

228

SURUČICA Filipendula ulmaria (Linné) Spiraea ulmaria (Linné) - Rosaceae – Ruže Drugi nazivi Medunika, buditeljica, blaga jabuka, osinka. Suručica je višegodišnja, lijepa zeljasta biljka koja naraste od 60-200 centimetara. Stabljika je uglasta, sa gornjim razgranatim dijelom. Cvjetovi su lijepi, risni, bijeli ili slabo žućkasti, sitni, skupljeni u obliku cvatova na vrhovima grančica. Cvjeta u toku ljeta, naješće u junu-julu. Za drogu se prikupljaju vrhovi grančica u cvatu, ali u slučaju kada je polovina cvjetića otvorena, a druga zatvorena, kao uostalom i mnoge druge biljke, kod kojih se prikuplja i cvijet (Simmitas ef folium Ulmariae), zatim samo listovi (Folium Ulmariae) i korijen (Radix ulimariae). Droga se mora sušiti brzo i oprezno. Balzamičnog je mirisa i oporog okusa. Nalazište biljke Voli vlažna mjesta pored planinskih i brdskih potoka i izvora. Pored rijeka, jezera, po vlažnim livadama. Često se može naći i do visine od 1300 metara. Osnovni hemijski sastojci biljke Najvažniji sastojci su: salicilna kiselina, odnosno njene soli, željezo, sumpor, kalcij. Cvijet sadrži etersko ulje koje se sastoji od salicilaldehida, metilsalicilata, vanilina, heliotropina i kumarina. Cijela biljka sadrži još tanina, salicilnog i fenolnog heterozida i flavonoida. Svojstva biljke Preparati biljke su holerezna sredstva (holeretici). Zbog sadržaja salicilne kiseline i derivata, upotrebljava se protiv akutnog i hroničnog reumatizma. Biljka je diuretik koji eliminiše ureu i mokraćnu kiselinu iz organizma. To je srčani i želučani tonik, astringent i dijaforetik. Indikacije Zastoj u lučenju žuči. Hidrops, edemi i sva zadržavanja tekućine u organizmu, uključujući i ascites. Oligurija, reumatizam, mokraćni, odnosno bubrežni kamenci. Dijareja i celulitis. Upotrebljava se i protiv gojaznosti. Način primjene Zbog intezivnog mirisa samo se manja količina mladih izdanaka ove biljke može izmiješati u proljeće sa ostalim biljkama. Isto i u salatama. Droga suručice ne smije se kuhati! 3 do 4 svježa lista biljke, ili supenu kašiku droge (list+cvijet) preliti sa 2 dcl ključale vode, poklopiti i ostaviti 10 miuta. Procijediti i piti 3 do 5 puta između jela. Kod celulitisa (prof. Parturier) : supenu kašiku droge preliti navečer sa 2,5 dc. ključale vode. Neka prenoći. Popiti ujutro natašte. Primjena u narodnoj medicini Suručica je uvijek upotrebljavana za izbacivanje suvišne tekućine iz organizma. Također se cvijet biljke koristi za liječenje mokraćnih organa. Primjenjuje se i protiv crijevnih parazita, kao i protiv bijeloga pranja kod žena. Oficijelna je prema : Brit. Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commisssion E. Monographs. 1998. Američnko izdanje. Str. 169.

ŠIMŠIR Buxus sempervirens (Linné) Buxaceae – Šimširi Drugi nazivi Zelenica, mrča, bus, pitoma mrča. Šimšir je vrlo gust, zimzelen i otporan šib, kožastih listova koji raste na jugu, a mnogo se gaji kao lijepa ukrasna biljka. Za drogu se prikuplja list (Folium Buxi) i kora koja se skida sa korijena (Cortex radix Buxi).

229 Osnovni hemijski sastojci droge Droga sadrži jedan alkaloid koji se zove buksin i njegove derivate. Također sadrži parabuksina, bukseina i smole. Svojstva biljke Droga djeluje kao holagog. Osim toga, to je laksativ, depurativ i febrifug. Indikacije Insuficijencija žuči, infekcije žučnih putova, odnosno holecistitis, žutica. Febrilna stanja, sifilis, epilepsija, reumatizam i kostobolja. Način primjene Čajna kašika kore i listova prelije se sa 2 dc. ključale vode. Nakon 10 minuta se procijedi. Uzimaju se 2 do 3 šolje dnevno. Ili: tinktura (Tinctura Buxi), 25 kapi 2 puta dnevno, prije dva glavna obroka - u slučaju infektivnih oboljenja žučnih putova ili žučne kesice. Primjena u narodnoj medicini Droga šimšira služi za liječenje žutice, za znojenje kod febrilnih stanja, u slučaju reumatizma, te za neka kožna oboljenja. Napomena Smatra se da drogu šimšira, zbog alkaloida buksina kojega sadrži u većoj količini, kao i zbog njegovih derivata, ne treba uzimati kao lijek. U literaturi su opisani i smrtni slučajevi zbog nestručnog uzimanja ove droge.

ŠIPURAK (ROSE HIP) Rosa canina (Linné) – Rosaceae – Ruže Drugi nazivi Šipak, divlja ruža, pasja ruža, šipurina. Šipurak je razgranati, bodljikavi grm, visine i do 3 metra. Vitke grane savijaju se u luku. Cvjetovi su veliki i vrlo lijepi, sa 5 ružičastih ili bijelih latica. Biljka obično cvjeta u maju i junu, dok plodovi sazrijevaju tokom septembra i oktobra. Plod je jajast, crven i po površini sjajan. Za drogu se prikuplja list (Folium Cyunosbati), cvijet (Flores Cynosbati) i plod (Fractus Cynosbati) Ponekad se plod razreže i iz njega izvade sjemenke i dlake, pa se dalje osuši kao i sam plod (Fractus Cynosbati sine semine). Ovdje se govori samo o plodu. Za drogu treba prikupljati tvrd plod, čim zarudi, kada ima crveno-narančastu boju, jer zreo plod ima manje vitamina C, teže i lošije se suši, lahko se gnječi i kvari i uopće lošiji mu je izgled. Plodovi su u tu svrhu prikupljaju krajem ljeta ili početkom jeseni, što zavisi od staništa. Plod se dosta teško suši, pa ga treba sušiti u što tanjem sloju, uz češće prevrtanje, na tamnom mjestu i promahi. Plodovi za pravljenje šipkovog pekmeza, džemova i mermelada, skupljaju se kasnije, poslije prvih mrazeva. Nalazište biljke Raste svugdje, po obodima šuma, pored puteva, na međama, pašnjacima, među grmljem i šikarom, u nizini i na planini, po čitavoj našoj zemlji. Osnovni hemijski sastojci biljke Plodovi šipka sadrže 0,5 do 2% vitamina C, što zavisi i od toga gdje raste, kakav je stepen zrelosti i sl. Osim vitamina C, sadrži i vitamine B1, B2, P, K i F, zatim organske kiseline, šećere (invertni šećer), tanine, flavonoide (izokvarcetin i drugi glikozidi kvarcetina i kempferola), zatim mineralnih soli, a u košticama dosta vitamina E i nešto vanilina. Svojstva biljke U odnosu na jetru, preparati šipurka pojačavaju izdvajanje žuči (holagoga i holeretika). Zbog sadržaja vitamina K, zaustavljaju krvavljenja, pojačavaju izlučivanje mokraće, dakle djeluju kao diuretici, depurativi i astrigeni. Zbog visokoga sadržaja vitamin C odlično je sredstvo protiv skorbuta, a zbog vitamina C i drugih sastojaka, opći je tonikum. Indikacije Hepatitisi različitog porijekla, holangitisi, insuficijencija jetre, dijareje, dizenterija, hemoragije, bubrežni kamenci, avitaminoze, astenije i sl. Način primjene Kao čaj: 10 osušenih šipuraka treba prethodno smrviti, preliti sa 2 dcl vode i kuhati 2 minute. Ostaviti da stoji još 10 minuta, uz povremeno miješanje i pritiskivanje smrvljenih plodova. Procijediti i piti 3 do 4 šolje dnevno,

230 posebno ujutro. Kada treba piti čaj koji preporučuje ruski ljekar-pčelar Neum Petrovič Jojriš: 10-20 osušenih šipuraka dobro zadrobiti, preliti s nešto više od 2 dcl vode i kuhati 10 minuta. Ovo se radi navečer. Nakon toga, ostaviti da stoji preko noći. Suđe u kojem se ovo kuha, i u kojem stoji, treba da je potpuno emajlirano, ne smije biti oštećeno. Ujutro čaj procijediti, malo zagrijati i dodati meda po ukusu, pa popiti. Autor radi sve ovo, osim što na početku doda po nekoliko kriški osušene kore jabuka, a ujutro i nekoliko kapi limuna. U Rusiji kod oboljenja jetre, žučne kesice i žučnih puteva, primjenjuju preparat koji bi se kod nas otprilike mogao nazvati nedovoljno ukuhani pekmez od šipka, a u tu svrhu prikupljaju se ploovi poslije prvog mraza, dakle kada su malo omekšali. Zatim se operu, razrežu i povade košpice. Ponovo se operu, ocijede i tako ostave preko noći. Nalije se toliko vode da ogreznu, zatim se kuha otprilike 45 minuta i procijedi kroz gusto sito. Doda se šećera i nešto vode i toliko dugo kuha dok se šećer ne rastopi i dobije gust sirup. Dakle, uglavom kao i naš pekmez, samo što je krajnje kuhanje nešto kraće, sa manje šećera. Kod navedenih oboljenja, odličan je pekmez od šipuraka na način kako se to kod nas radi. Primjena u narodnoj medicini Višestruka je primjena šipurka i narodna medicina upotrebljava ga manje-više kao i naučna. Osim plodova, upotrebljava se i cvijet u vidi infuza kod različitih vrsta krvavljenja, te proljeva i grčeva u želucu. S druge strane, monogo se upotrebljava i sjeme izvađeno iz ploda ( Semen Cynosbati) kao sredstvo protiv groznice, za rastvaranje i izbacivanje bubrežnih kamenaca, krvavog mokrenja, kod oboljenja mokraćnog mjehura, te protiv katara crijeva i hripavca. Oficijelna je prema : B.P.C (9154),. Brit. Herb. Pharm. (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs 1998. Američko izdanje. Str. 368 – 369.

TROSKOT Polygonum aviculare (Linne) – Polygonaceae – Dvornjače Drugi nazivi Oputina, troska, ptičija trava, troskovec. Troskot je kozmoplitska biljka, jednogodišnja, sitna, neugledna. Žilava, razgranate stabljike, dužine do 30 centimetara, puze po zemlji ili su prilegle. Listovi su naizmjenični, tamnozeleni, uglavnom eliptični, ali variraju u obliku i veličini. Biljka cvjeta preko cijelog ljeta neuglednim, sitnim bijelim, ružičastim ili crvenkastim cvjetovima. Za drogu se prikuplja cijela biljka u cvatu (Herba Polygoni), tokom čitavoga ljeta i u ranu jesen. Suši se na tamnom mjestu i promahi. Droga kao i biljka imaju jedva prijatan miris, okus je trpak i stužeći. Nalazište biljke Kao i većina drugih, visokovrijednih ljekovitih biljaka, troskot je dosadna korov, koji se pojavljuje u blizini čovjeka.Može se naći po cijelom svijetu. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži flavonoide, kvarcetin, avikularin. U korijenu ima oksimetil-antrahinona. Sadrži vitamina C i K, a listovi i karotina. Pored toga dokazani su vosak, sluzave materije, smole, šećeri, i silikati najvećim dijelom topivi u vodi, te nešto malo eterskog ulja. Svojstva biljke O ljekovitosti troskota znao je još i kineski car Shinnong (negdje oko 3000 godina prije nove ere). Cijenili su ga i stari Grci i Rimljani. Kao posebno aktivan, troskot je opisan kod žutice. Najčešće se navodi njegovo svojstvo da djeluje kao hemostatik kod krvavljenja iz materice, želuca, crijeva i pluća. Mnogo je podataka o njegovim učincima kod plućnih oboljenja, posebno se potencira ljekovito

231 dejstvo kod plućne tuberkoloze. Osim toga, droga djeluje kao depurativ, diuretik i antidijabetik. Indikacije Icterus (žutica), holelitijaza (žučni kamenci). Enteritis, dizenterija, menoragija, dismenoreja, hemoroidi, dijareja. Plućna tuberkoloza. Dijabetes. Oligurija. Način primjene Svakako najbolji način primjene je u svježem stanju, kad se mladi, razvijeni listovi troskota prikupe poslije jakih kiša u maju. Mogu se upotrijebiti kao dodatak salatama, u supe ili kao dodatak drugim varivima, npr. spanaću, koprivi i slično. Jedno ukusno varivo se može pripremiti tako da se izmiješaju 2 dijela spanaća i po jedan dio koprive i troskota, dalje se ta smjesa pripremi kao spanać. Troskot se može pripremiti i sam, ali su tada potrebni jači začini, jer je troskot biljka bez okusa. Ili: 2 kafene kašike osušene biljke preliti s 2 dcl vode. Kuhati 2 minute, ostaviti da stoji još 20 minuta, procijediti i piti 2 do 4 puta dnevno. Korekcija okusa u ovom slučaju može se izvršiti s malo sirupa od dunje (vidjeti tamo). Primjena u narodnoj medicini Troskot se više upotrebljava u narodnoj nego u naučnoj medicini; za odstranjenje glista, za liječenje čira želuca i dvanestopalačnog crijeva, za smirivanje proljeva, povraćanje, menstruaciju i sl. Također ulazi u sastav čaja i drugih pripravaka za rastvaranje i izbacivanje bubrežnih kamenaca i pijeska.

VALERIJANA (VALERIAN) Valeriana officinalis ( Linne) – Valerianaceae -Odoljenke Drugi nazivi Odoljen, macina trava, odolen, zdravilna špajka, mačkina trava. Valerijana, ili kako se kod nas najčešće naziva, odoljen, je dugovječna zeljasta biljka koja naraste i do 2 metra. Onako vitka, impozantna, sa bijelim i ljubičastim cvjetovima na vrhu ogranaka, zaista lijepo djeluje. Korijenje je mnogobrojno, vertikalno, sa mnogim, manjim razgranatim korjenčićima dužine ponekad i do 20 centimetara. Stabljika je uspravna i pri vrhu se grana, jednostavna je i šuplja. Listovi su perasto nazubljeni i oni bliže korijenu donekle se razlikuju od onih pri vrhu. Donji su na kratkoj peteljci, a gornji sjedeći. Bijeli ili ružičasti cvjetovi su na vrhu i čine štit. Biljka cvjeta od kraja proljeća skoro do jeseni. Za drogu se prikuplja korijen sa korjenčićima (Rhizoma cum radicibus Valerianae), najbolje krajem septembra, i to na taj način da se biljka prihvati pri samom dnu i lagano povlači prema gore. Ovo u slučaju da je zemlja mekana i vlažna. Korijenje se prvo oslobodi zemlje, a onda dobro opere u vodi. Treba se brzo sušiti na tamnom i toplom mjestu. Miris droge je karakterističan, okus gorak i oštar. Naprijed je navedeno da se odoljen zove i macina trava. Ako apoteka ima mačku, onda tamo gdje čuči mačka, može biti siguran da je tu pohranjena droga odoljena. Ako se mački da pomirisati drogu, odmah počne da se valja i kao da padne u neki trans. Nalazište biljke Odoljen se može naći svugdje, posebno na vlažnim mjestima pored potoka i rijeka. Danas se sve više uzgaja i uopće smatra da je droga od gajene biljke stabilnijeg i boljeg kvaliteta. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži hemijske supstancije donekle promjenjivog sastava zbog velikog broja varijateta biljke. Neki srednji stav bio bi ovaj: ako 1-2% eterskog ulja (Aetheroleum Valerianae) kojeg sadrže više tanki korjenovi, ali zato stariji sadrže više izo-valerijanske kiseline. Etersko ulje sadrži najvećim dijelom bronil-izovalerijanat, zatim slobodni borenol i izo-valerijansku kiselinu, terpineola, pinena, kamfena, limonena i neka složenija jedinjenja borneola sa mravljom i sirćetnom kiselinom. Izgleda da još nije utvrđen definitvan stav, makar u

232 kvalitativnim odnosima. Smatra se da droga sadrži i jedan alkaloid–valerin. Isto tako je ustanovljeno prisustvo glikozida–valerozida, zatim tanina, saponina i organskih kiselina: palmitinska, mravlja, sirćetna, jabučna. Svojstva droge U prvom redu droga biljke uspostavlja nervnu ravnotežu. Zahvaljujući hemijskom sastavu, djeluje na centralni nervni sistem, smanjuje spazam glatke muskulature, reguliše rad srca, pojačava izlučivanje žuči. Kod holecistitisa djeluje kao antispazomodik. Na ovu bi biljku posebno žene trebalo da obrate pažnju, naročito u kilamkteriju, te kod napadaja migrene, histerije i slično. Indikacije Holescititis, diskinezija, neurastenije, neuroze, histerija, hipersenzibilitet, astma na nervnoj bazi, insomnija (nesanica), tahikardija i slično. Način primjene Uopće se smatra da je preparate valerijane bolje pripremati na hladno. Prema jednom receptu pravi se macerat na sljedeći način: 100 grama korijena prelije se sa litar mlake vode i ostavi 12 sati. Nakon toga se procijedi i uzimaju 2 šolje dnevno između jela. Ili: 1 do 2 čajne kašike korijena preliti sa 2 dcl hladne vode i ostaviti 8 sati. Procijediti, malo zagrijati i popiti u gutljajima. Iskreno govoreći, uzimanje ovakvih preparata valerijane je dosta neugodno, može se reći odvratno, ali vrijedi. Tinktura valerijane se obično uzima u količini od 20 do 30 kapi, na kocki šećera. Najlakše ju je nabaviti u apoteci. Međutim svako je može napraviti sam na taj način da jedan dio sitno isjeckanog korijena valerijane potopi u 5 dijelova 70% alkohola (npr. 20 g korijena + 100 grama alkohola). Nakon stajanja od 10 dana, uz češće mućkanje, treba procijediti. Dobijena tekućina je tinktura valerijane (Tinctura Valerianae). Ili, gusti ekstrakt (Extraxium Valerianae spissum) 1 do 3 grama. U prah samljeven korijen valerijane, 4 – 10 grama dnevno Primjena u narodnoj medicini Gotovo se i ne razlikuje od primjene u naučnoj. To se još primjenjuje u slučajevima odvikavanja od alkohola. Napomena Valerijana je potpuno neškodljiva droga. Međutim, treba je ipak uzimati s izvjesnim oprezom. Prvo, ne smiju se prekoračiti propisane doze. Drugo, treba praviti izvjesne intervale kod uzimanja. Izgleda da je ipak najbolja sljedeća preporuka: Preparate valerijane uzimati 10 dana, a zatim napraviti pauzu 2 do 3 sedmice. Valerijana je oficijelna prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljavaju se: Radix valerianae i Tinctura valerianae. Također prema: B.P.C (1963)., Brit. Herb. Pharm ( 1983). Njemačka komisija E. The Complete German Comission E Monographs 1988. Američko izdanje. Str. 225 – 227.

VELEBILJE (BELLADONNA) Atropa belladonna (Linné) Solanaceae – Pomoćnice Drugi nazivi: Baladona, vilinsko bilje, bun, luda trava, ludo bilje. Neobično važna, ali vrlo otrovna droga! Velebilje je dugovječna zeljasta biljka čiji su svi dijelovi otrovni, I to smrtonosno, ako se zakasni s intervencijom. Iz razgranatog, snažnog korijena izbija više snažnih, razgranatih stabljika koje dosežu visinu I do 2 metra. Listovi su gusti, mehki, tamnozeleni i izbijaju iz pršljenova po dva odjednom, od kojih je jedan veliki a drugi mali. Cvjetovi izbijaju iz pazuha listova i liče na zvončiće, lijepe tamnoljubičaste bolje. Biljka cvjeta gotovo preko cijele godine. Plod je crnomodra lijepa boba, puna ljubičastog soka i veličine trešnje. Plod unutra ima mnogo sjemenki. Pošto ptice jedu plodove velebilja, tako pomažu njegovom razmnožavanju. Za drogu se prikupljaju listovi tokom cijeloga ljeta (Folium Belladonae). Moraju se osušiti na

233 promahi u što tanjem sloju i na tamnom mjestu, što dalje od drugog ljekovitog bilja. Također se prikupljaju i vrhovi grančica sa listvoima (Herba Belladonnae). U proljeće, a posebno u jesen, prikuplja se i korijenje, i to mlado i tanje, najviše do 3 centimetra u promjeru (Radix Belladonnae). Pošto se radi o veoma otrovnoj biljci, najbolje, i jedino ispravno, prepustiti stručnjacima prikupljanje i sušenje droge. Nalazište biljke Beladona raste po brdskim i planinskim šumama, po cijeloj zemlji. Najviše voli bukovu, pa zatim hrastovu šumu. Može se naći i na visini od 1500 metara na krčevinama, paljevinama uz šumske putove i ceste, gdje često obrazuju guste populacije. Osnovni hemijski sastojci biljke Svi dijelovi biljke sadrže tropanove alkaloide, a najviše korijen pri kraju vegetacionog perioda, a listovi u fazi cvjetanja biljke. Od alkaloida treba spomenuti: 1-hiosciamin, atropin, 1-skopolamin, apoastropin, beladonin, kao i isparljiva jedinjenja: N-metilpirolin, N-metilpirolidin, piridin i tetrametildiaminobutan. Osim alkaloida, nađeni su i glikozidi: metileskulin, metileskuletin, skopoletin. Svojstva biljke Osnovno farmakološko djejstvo tropanovih alkaloida je njihova stroga specifičnost: šire zjenice, u organizmu pojačavaju sekretornu funkciju žlijezda (jetre, pljuvačkih, nojnih, gušterače), opuštaju glatkomišićnu muskulaturu, uzbrzavaju ritam srca, djeluju na centralni nervni sistem. Zbog svega toga nalaze široku primjenu kao spazmolitici i sredstva za ublažavanje bolova kod spazma glatke muskulature unutrašnjih organa. Indikacije Spazam različitog porijekla, posebno kod holecistitisa i diskinezije, neuralgije, migrene itd. Način primjene S obzirom da se radi o vrlo otrovnoj biljci, ne smije se primjenjivati ni pod kojim uslovima na svoju ruku. Napomena S obzirom na otrovnost biljke, postoji individualna netolerantnost prema preparatima beladone. Plodovi beladone nalikuju plodovima trešnje, što često može biti razlog trovanja, posebno djece. Znakovi trovanja beladonom su otežano disanje, salivacija, tahikardija, navala krvi u u lice, halucinacije, tremor, sniženje krvnog pritiska i koma. U slučaju trovanja velebiljem, otrovanog odmah treba natjerati na povraćanje. Do smještaja u bolnicu najbolje mu davati čaj od angelike, kao odličan protuotrov. Upotrebljavaju se Belladonnae extractum siccum (suhi ekstrakt velebilja), Belladonnae folium (list velebilja) i Belladonnae tinctura (tinnktur velebilja). Napomena Velebilje je oficijelno droga prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Također i prema: Europ. Pharmac. (vol. l) p.257, B.P.C. (1973), Brit. Herb. Pharm(1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs, 1988. Američko izdanje. Str. 87.

VETROVILJ Eryngium campestre (Linné) – Umbelliferae (Apiaceae) – Štitarke Drugi nazivi: Kotrljan, bijela boca, vetrova, bodeči trpotec. Vetrovilj je dugogodišnja, bidljikava biljka koja naraste do 70 centimetara. Ima dugačak i snažan korijen iz kojeg izbija stabljika sa žilavim listovima, na čijem se kraju nalazi oštar i krupan trn. Cvjetovi su u obliku glavičastih cvasti bijele, ili češće plavičaste bolje. Biljka obično cvjeta cijelog ljeta. Za drogu se prikuplja korijen (Radix Eryngii), najbolje u jesen ili u rano proljeće. Nakon pranja najbolje je korijen

234 rasjeći i nanizati na konac. Okus droge je sličan mrkvi, kasnije gorak ili ljut, miris svojstven, posebno kod svježeg korijena. Nalazište biljke Korovska je biljka. Voli suha mjesta, kamenjare, suhe poljane, livade i slično. Osnovni hemijski sastoji biljke Droga sadrži eterskog ulja, saponozida, tanina, dosta kalijevih i nastrijevih soli, kao i neke šećere. Svojstva biljke Jak je diuretik koji eliminiše ureu i hloride. Posebno se preporučuje kod svih zastoja unutrašnjih organa, uključujući i jetru, naročito ako se iskomplikovalo pojavom nagomilavanja transudata (hidrops). Indikacije Oligurija, edemi, hronični nefritis, višak uree. Način primjene Preporučuje se umjesto vode, 30 do 40 grma kuhati sa litar vode 5 minuta. Procijediti i piti u toku dana. H. Leclerc kao diuretik preporučuje sljedeći sirup: 6 grama ekstrakta vetrovilja, 50 gr sirupa limuna i vode do 300 mililitara, promućkati i uzimati 2 rakijske čašice svaka 3 sata kod ascitesa, edema, oligurije i slično. Napomena Kod nas se često sreću druge vrste iz ovoga roda koje imaju sličan sastav i djejstvo. Treba spomenuti morski sikavac (Eryngium maritimum: kapin, oštri badelj) koji se često susreće u toplijim krajevima, ili glatki sisavac (Eryngium planum).

VILINO SITO Carlina acaulis (Linne)- Compositae (Asteraceae) – Glavočike Drugi nazivi: Kravljak, bijeli trn, veliko sito, veliki striček. To je trajna biljka polegla po zemlji, se velikom rozetom koja je bodljikava. Listovi i glavičasta cvast leže na zemlji. Sva je biljka bodljikava. Cvast je u sredini, sjajno-bijela sa ovojnim listovima, koji se pred kišu zatvaraju, pa se tako može sa sigurnošću prognozirati vrijeme. Korijen je okomit, dosta debeo, mesnat i u obliku vretena, po ukusu podsjeća na korijen kupusa, oštar je i aromatičan. Za drogu se prikuplja korijen rano u proljeće ili u jesen (Radix Carline). Treba ga oprati, rasjeći i dobro osušiti da se ne upljesnivi. Nalazište biljke Kod nas je ima dosta, uglavnom po suhim i siromašnim livadama i pašnjacima, uz putove, po svijetlim šumama. Osnovni hemijski sastojci biljke Korijen sadrži eterskog ulja, dosta inulina, voska i tanina. Svojstva biljke Droga djeluje kao holagog. Zatim kao diuretik i tonik. Indikacije Oboljenja jetre. Hidropisija. Problemi sa varenjem. Način primjene Obično se od 20 grama droge napravi dekokt sa litar vode. Uzimaju se 3 šolje dnevno. Primjena u narodnoj medicini Tipičan je narodni lijek, s tim što se pored korijena, upotebljavaju i cvjetni pupoljci, i to za jelo u svježem stanju, što nije neprijatno. Također se za jelo mogu upotrijebiti i mladi listovi. Vilino sito se u narodnoj medicini upotrebljava za čišćenje crijeva i kao sredstvo koje potpomaže mokrenje. Ako se 2 do 3 korijena stave u 1/2 litra rakije, dobije se sredstvo protiv želučanih smetnji.

VIRAK (LADY′S MANTLE)

235

Alchemilla vulgaris (Linné )- Rosaceae – Ruže Drugi nazivi: Vrkuta, lavina, rosanica, lavska noga. To je trajna zeljasta, jaka, gotovo grmasta biljka, visine i do 50 centimetara. Podzemni dio biljke je dobro razvijen i iz njega izbijaju stabljike sa dosta krupnim listovima i do 20 centimetara drugim, nazbuljenim i obraslim dlakama. Ima mnogo srodnih podvrsta, ali im je zajednički oblik lista u vidu plašta. Zbog toga se u nekim našim krajevima biljka naziva i gospin plašt. Cvjetovi su mali i neugledni, svjetlozeleni i žućkastozeleni. Biljka obično cvjeta od maja do augusta. Za drogu se prikuplja kako gdje. Negdje samo list (Folium alchemille vulgaris), ali i čitava biljka u cvatu (Herba Alcehmille vulgaris). Sušenje se obavlja u tankom sloju, u hladovini i na promahi. Droga je bez mirisa, okus je nagorak i opor. Nalazište biljke Raste po livadama i travnjacima, pretežno u planinskim krajevima, često i do visine od 2.700 metara. Osnovni hemijski sastojci biljke Bez obzira na drugu primjenu biljke, posebno u narodnoj medicini, hemijski je dosta slabo istražena. Najviše sadrži tanina, gorkih materija i nešto malo eterskog ulja, te luteinske kiseline. Svojstva biljke Droga vrši dekongestiju organa, posebno jetre. To je astrigent i stomahik, zatim hemostatik i diuretik. Indikacije Kongestija jetre. Prejake menstruacije, leukoreja. To je astringent i stomahik, zatim hemostatik i diuretik. Način primjene Mladi listovi upotrebljavaju se za pripremu variva i supa, obično u smjesi s drugim biljkama. Stariji listovi mogu se upotrijebiti za pripremanje vitaminskih čajeva. Obično se šaka droge prelije s litar ključale vode i poslije 10 do 15 minuta procijedi. Piju se 3 šolje dnevno, prije ili između jela. Primjena u narodnoj medicini Virak se skoro isključivo primjenjuje u narodnoj medicini. Svakako je potrebno ovu biljku bolje proučiti, jer po svoj prilici, na bazi narodnog iskustva, radi se o ljekovitoj biljci visokih kvaliteta. Prvenstveno se upotrebljava za zaustavljanje krvavljenja, posebno kod žena. Reguliše menstruaciju, a osim toga, služi za liječenje bijeloga pranja, te unutrašnjih povreda nastalih kod poroda. Najčešće se primjenjuju takozvane sjedeće kupke kod ženskih bolesti. Poznato je da se u narodu virak upotrebljava i kod šećerne bolesti. Oficijelna je prema; Brit. Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Comission E Monographs, 1998. Američko izdanje Str. 158.

VRATIČ ( TANSY) Tanacetum vulgare (Linné) - Compositae (Astereaceae) – Glavočike Drugi nazivi: Povrtič, povrata, grliček, umanika, vratika. To je dugovječna, bujna i vrlo lijepa biljka, visine i do 1,5 metra. Stabljika je prava, često crvenkasta. Listovi su krupni, perasti, tamnozeleni. Cvjetne glavice su žute, skupljene u štitove na vrhovima stabljike. Biljka obično cvjeta od jula do augusta. Za drogu se prikuplja cvast bez drške, u vrijeme punog cvjetanja (Flos Tanaceti). Treba je sušiti na promahi i u hladovini. Miris droge je aromatičan po kamforu, okus gorak, neprijatan.

236 Nalazište biljke Kod nas se može naći po cijeloj zemlji. Tamo gdje se pojavi, raste u velikom mnoštvu, najviše po lugovima, pored rijeka i potoka, naročito po vlažnim mjestima. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži eterskog ulja, u čiji sastav ulaze: alfa-tujon, beta-kamfor, tujon, borneol i pinin. Osim toga, sadrži: flavonoide, tanine, gorke tvari (amara) i neke alkaloide. Svojstva biljke Droga i preparati biljke djeluju kao holagogna i holeretična sredstva. Imaju izraženo antimikrobno djejstvo, povisuju krvni pritisak, toniziraju muskulaturu želudačno-crijevnoga trakta i pojačavaju sekrecije. Zahvaljujući sadržaju tujona, svi dijelovi biljke, a ne smao droga, vrlo su otrovni. Indikacije Kod oboljenja jetre i žučne kesice: hepatitisi i holecititis. Crijevni paraziti, žučne poteškoće, nervoza, histerija, problemi kod menstrukacije, tako da se često zloupotrebljava za izazivanje abortusa. Način primjene Kafena kašika droge prelije se sa 2 dcl ključale vode. Nakon 10 minuta treba procijediti i piti samo jednu šolju dnevno i to ujutro. Primjena u narodnoj medicini Vratič se široko primjenjuje u narodnoj medicini, bez obzira na visoku otrovnost. Za njegovu primjenu vezana je i mistika i sujevjerje da će, eto, kao nešto povratiti: snagu, zdravlje, mladost i slično. Često se zloupotrebljava kao abortivno sredstvo. Napomena Liječenje oboljenja žučne kesice i jetre ovom drogom se nikako ne bi smjelo vršiti na svoju roku. Preparati vratiča, i sama droga, su često uzrok jačim ili slabijim trovanjima. Oficijelna je prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commission E Monographs 1998. Američko izdanje. Str. 379-380.

ZEČIJI TRN Ononis arvenis (Linné) – Ononis spinosa (Bieber, non Linne) - Papilionaceae – Leptirnjače Drugi nazivi: Gladiš, bodež, gladiška, vučiji trn, grmoten. Zečiji trn je grmolika, dugovječna zeljasta, vrlo otporna biljka koja raste kao korov. Zbog razvijenog i snažnog korijena kao korov vrlo se teško uništava. Stabljika je čvrsta, sa mnogobrojnim trnovima. Donji listovi su složeni, trolisni, dok su gornji jednostavni. Cvjetovi izbijaju iz pazuha listova, leptirastog izgleda. Boje su različite: od ružičaste, ljubičaste do grimiznocrvene. Biljka obično cvjeta od juna do augusta. Za drogu se u prvom redu prikuplja korijen (Radix Ononidis) i to u proljeće i jesen. Suši se brzo na suncu, najbolje nanizan na konac. Također se prikupljaju listovi i cvijet (Folium et Flos Ononidis). Miris vježeg korijena je osoben. Droga miriše karakteristično, pa i neprijatno. Okus je oštar i trpak. Miris lista i cvijeta je slatkast, pomalo bljutav, okus, također, slatkast. Nalazište biljke Voli suha, mršava, vapnenasta zemljišta. Raste po pašnjacima, livadama, pored putova, uz rubove šuma. Ima ga svuda po našoj zemlji, čak i do visine od 2000 metara. Osnovni hemijski sastav biljke Korijen sadrži i neke flavonoide (ononin; 7glikjozid, 4-metoksiizoflavon i onona čija struktura nije poznata). Također sadrži masnih ulja, eterskog ulja, smola, organskih kiselina, sluzavih materija i dosta mineralnih soli. Korijen sadrži i triterpeski alkohol onocerin. Listovi i cvjetovi, navodno, daju slabu reakciju na alkaloide.

237 Svojstva biljke Korijen zečijeg trna djeluje kao holagog, a zatim kao dosta snažan diuretik i depurativ. Smatra se da izaziva kratkotrajno sniženje arterijalnog pritiska. S druge strane, listovi i cvijet se primjenjuju kao prilično jaki diuretici, sedativi za mokraćne putove i astrigenti. Indikacije Kongestija jetre i žutica (korijen), žučni, bubrežni kamenci, kao i reumatizam (listovi, cvijet i korijen u smjesi). Način primjene 2 supene kašike sitno izrezanog korijena kuhati sa litar vode 5 minuta. Prije kuhanja dodati matičnjaka ili nane, da se promijeni aroma. Ovu količinu treba popiti u toku 24 sata. Listovi, cvjetovi i korijen, smjesa jednakih dijelova: 30 grama kuhati 2 do 3 minute u litri vode. Piti tri šolje dnevno, između jela. Primjena u narodnoj medicini Primjena zečijeg trna dosta je rasprostranjena. Ako se kora korijena kuha u vinu, taj se napitak može primjeniti kod žutice i kamenca. Sadiković preporučuje ovaj preparat: 6 grama korijena ili jednaki dijelovi od po 3 grama korijena i lista, potopiti u 2 dcl vode i ostaviti da stoji 12 sati, zatim kuhati i pariti još 20 minuta. Ako se ovoga čaja piju 2 do 3 šolje dnevno, reumatičari, koje je bolest kao bogalje za krevet prikovala, i kojima ni jedan drugi lijek nije pomogao, navodno će osjetiti olakšanje već poslije 5 do 8 dana. Biljka je oficijelna prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se Radix ononidis (korijen zečijeg trna) Njemačka Komisija E: The Complete German Commision E Monographs, 1998. Američko izdanje. Str. 214.

ZLATNICA (GOLDENROD) Solidag virga-aurea (Linné) – Compositae (Asteraceae) – Glavočike Drugi nazivi Čelebi-grana, žudinska trava, krkica, trebuhovka. Zlatica je trajna, zeljasta biljka koje naraste do 100 centimetara, što zavisi od staništa. Rizom je kratak i čvorast, a stabljika uspravna i okruglasta, gola, u gornjem dijelu razgranata. Listovi su dlakavi s obje strane, donji na kratkim peteljkama, a gornji sjedeći, obrnuto jajasti. Cvjetovi su sitni, zlatnožute boje, skupljeni u male glavičaste cvasti. Biljka cvjeta od jula do oktobra. Medonosna je. Za drogu se prikupljaju vrhovi grana u cvatu (Herba Solidaginis vigra-aureae). Treba ih sušiti u hladu i na promahi, najbolje vezane u kitice i obješene naopako. Miris droge kao i svježe biljke je prijatan, okus, također, prijatan, malo nagorak. Nalazište biljke Biljka najviše voli svijetle i suhe šume, šumske čistine, obode, šuma, stijene i kamenjare od nizinskog do brdskog regiona, čak i do visine od 2.700 metara. Ponekad, naprimjer, pored Save i Drave, ima je u velikoj količini, tako da daje i odličnu pašu za pčele. Osnovni hemijski sastojci biljke Droga sadrži saponozide, nešto malo eterskog ulja, alkaloida, salicilne kiseline, nešto malo gorkih materija, flavonoida, kvercitrina i dosta tanina (i do 16%). Svojstva biljke Droga je tipično sredstvo za drenažu jetre i bubrega. I inače, droga ima svojstvo da iz organizma izbacuje ne samo toksine, već i sve ostalo nepotrebno, eliminiše iz organizma i mokraćnu kiselinu. Diuretik je, antiseptik, sedativ za mokraćne puteve, astrigent. Indikacije Problemi sa jetrom (Hepatizam), višak uree, holesterola, infekcije mokraćnih puteva (kolibaciloza, nefritis), oligurija, albuminurija, enterokolitis, dijareja.

238 Način primjene Šaku droge preliti s litar vode. Zagrijati i kuhati 2 minute. Nakon toga ostaviti još 10 minuta i procijediti. Ovu količinu treba popiti u toku 1 do 2 dana. Ili kao alkoholatura: 2 kafene kašike dnevno, sa malo vode. Primjena u narodnoj medicini Zlatnica liječi žuč i jetru, hronična oboljenja bubrega i mjehura, rane, proljev i razna zapaljenja kože i sluznice (Tucakov). Napomena S obzirom da se radi o izuzetnoj biljci, u slučaju oboljenja bubrega i mokraćnih putova, na nju treba obratiti posebnu pažnju. Oficijelna je prema: Brit. Herb. Pharm (1983). Njemačka Komisija E: The Complete German Commision E Monographs, 1998. Američko izdanje. Str. 139.

ŽUTI BAGREM Colutea arberescens (Linné) Papilioneceae – Leptirnjače Drugi nazivi Pucalina, zvečak, žuta bagra, žuta bagrema. To je šumski listopadni šib, visine do 7 metara, sa vitkim šibolikim izbojcima. Listovi su jajoliki, odnosno široko eliptični. Iz pazuha izbijaju cvjetovi u grozdastim cvastima. Biljka cvjeta od maja do augusta, a plodovi sazrijevaju od juna do septembra. Plod je mjehurasta mahuna sa sivocrnim sjemenkama, kojih u jednoj mahuni ima oko 30. Za drogu se prikupljaju listovi (Folium Coluteae) i mahune. Nalazište biljke Kod nas je rasprostranjena po cijeloj zemlji. Voli krečnjačku podlogu u toplijim šumama, šibljacima i kamenjarima. Osnovni hemijski sastojci droge U listu ima dosta vitamina C, eterskog ulja i koluteinske kiseline, a u cvijetu i flavonskog heterozida – koluteozida. Najvažniji sastojak je koluteinska kiselina. Svojstva biljke Tipičan je holagog i laksativ. Indikacije Zastoj žuči – konstipacija. Način primjene Obično se priprema čaj: 5 do 6 grama suhih listova prelije se s 2 do 2,5 decilira vode, stavi da ključa oko 15 minuta, procijedi i pije prije svakog jela. Ovaj čaj je vro neprijatnog okusa, gotovo odvratnog. Međutim, kada se ima u vidu da ovaj čaj istovremeno pojačava i lučenje žuči i otvara, treba ga primjenjivati. Napomena Žuti bagrem neiskusni mogu zamijeniti s alpskom bagrnom (Cytisus laburnum), što je vrlo opasno, jer se ova ubraja u vrlo otrovno bilje, posebno njeno sjeme. Primjena u narodnoj medicini Droga biljke primjenjuje se kao jak purgativ za čišćenje crijeva.

ŽENJ – ŠENJ (GINSENG ROOT) Panax ginseng (Meyer) – Araliaceae – Aralije Druga imena Čovjek-korijen, korijen života. Ime panax dobro podsjeća na ime grčke mitološke ljekovite biljke panaceje, što znači sveljekovite, kojom je prvi mitološki bog ljekarničke vještine – Apolon, mogao, ako mu se prohtjelo, dići i mrtvaca iz groba.

239 Na dalekom Istoku korijen biljke ženj-šenja nazivali su: dar bogova, čudo prirode, so zemlje, duh zemlje, božanstvena trava, a najčešće mu je ime bilo korijen života. Legenda kaže da, ponekad u tamnoj noći, kada ženj-šenj cvjeta, iznenada počinje da izbija tajanstvena svjetlost. Ako čovjek te noći iskopa korijen ženj-šenja, stiče moć da pomoću tog korijena izliječi svaku bolest, pa čak i da oživi mrtvoga, kao Apolon sa panacejom. Nezgoda je u tome što ženj-šenj, kao cara šumskih biljki, tad čuvaju car šumskih zvijeri tigar, i car mora - aždaha. Zaista treba imati petlju, pa iskopavati korijen svejetlucavog ženj-šenja pored rečenih zvijeri. Samo neobično hrabri ljudi mogu se odlučiti na takav korak. Pošto su svi ti odvažni ljudi završili u želucu tigra ili aždahe, nije ostao niko ko bi pokazao kako se to oživljava pokojnik. Ženj-šenj uspijeva u neprohodnim planinskim šumama dalekog Istoka kao samonikla biljka. Posebno voli kedrove šume, a zatim hrastove i grabove, na tamnim mjestima. Kao droga služi korijen. Svježi korijen se jedan sat izlaže dejstvu vodene pare, a zatim se danima suši na suncu, a noću u specijalnim sušnicama na temperaturi 40 do 600 C. Korijen poslije toga postaje tvrd, poluprozračan i dobija crvenu boju. Istraživanja, posebno ruskih naučnika, pokazala su da ženj-šenj sigurno posjeduje visoka ljekovita svojstva, ali da se može preporučiti za liječenje samo nekih oboljenja. I pod tim uslovima, njegovim hemijskim sastvom teško se mogu objasniti takva visoka ljekovita svojstva. Smatra se da ženj-šenj sadrži steroidne komponente- saponin, glukozide– ginsenozide, u ruskoj literaturi nazvani panaksozidi, koji se ekstrakcijom ili sušenjem, hidroliziraju i prelaze u panaksadiole i panaksatriole. Pozabavimo se prvo pozitivnim djelovanjem preparata ženj-šenja za oboljelu jetru. Preparatu djeluju stimulativno na imuni sistem, te kao imunomodulatori. Pojačavaju odgovor antitijela, prirodnu obranu napadnutih ćelija, npr. virusima hepatitisa B ili C, pri čemu stimuliraju stvaranje interferona i tako pojačavaju i snaže imuni sistem. Preparati ženj-šenja djeluju kao hepatoprotektivi čije je djelovanje, dakle, usmjereno protiv virusa, a i protiv tumora. Dalje, preparati ženj-šenja djeluju stimulativno na umnu i fizičku sposobnost, a takođe i kod rekonvalescencije. Spomenimo na ovome mjestu djelovanje pereparata ženj-šenja na centralni nervni sistem (CNS), koji se često primjenjuje kod niza oboljenja toga sistema. Istraživanja fiziološkog djelovanja ženj-šenja pokazala su njegova svojstva kao adaptogena - sredstava koja potpomažu organizmu da se prilagodi-adaptira na teške uslove sredine. Ovakav adaptogen može dati dodatne snage, nrp. onima koji rade pod teškim uslovima, pa i kosmonautima. Za razliku od stimulatora – dopinga, preparati ženj-šenja ne izazivaju sporedne reakcije, to jest ne narušavaju prirodne rezerve organizma. Preparati ženj-šenja utječu na metabolizam i razmjenu ugljikohidrata, što je posebno važnokod šećerne bolesti. Naime, preparati ženj-šenja regulišu sadržaj šećera u krvi. Navodimo i činjenicu da ženj-šenj pomaže i kod cerebralne cirkulacije. Ono što je najvažnije za jetru: pojačava stvaranje interferona i fagocitozu. Podešava broj bijelih krvnih zrnaca. Uopće, pojačava gotovo sve funkcije jetre, uključujući RNA i DNA obnovu i sintezu vitalnih proteina u organizmu. Također snizuje povišeni nivo jetrenih enzima u krvi kod oštećenja jetre. To je nepatoprotektiv, a djeluje i protiv virusa i protiv tumora.

240 Da zaključimo još nekimod mnogobrojnih činjenica u vezi sa ženj-šenjom: ublažava opću slabost, umor, niski libido, iscrpljenost i gubitak apetita. Ženj-šenj je oficijelna droga prema British Herbal Pharmacopoeia (1983). To je Timoleptik. Sedativ. Demulcent. Stomahik. Smatra se i za afrodizijak. Indiciranje kod Neurastenije, Neuralgije, Insomnije i Hipotonije. Preporučuje se tri puta dnevno osušenog korijena u dozi 1-2 grama, ili kao dekokt. S druge strane Nijemci (Blumenthal i dr. str. 138. 1998) preporučuju 1-2 grama dnevno, ili ekvivalent nekog preparata. Amerikanci (Peirce. 1999.) preporučuju istu količinu kao i Nijemci, s napomenom da Kinezi preporučuju 1-9 grama dnevno. Dekokt se pravi tako da se 1/2 čajne kašike osušenog i samljevenog korijena prelije s dcl vode i pije jednom ili dva puta dnevno. Tinktura 1:5 u 70% alkoholu. Bijeli korijen 20-40 kapi, crveni korijen 5-20 kapi, 3 puta dnevno. Kontraindiciranje kod povišenog krvnog pritiska, pojačanog menstrualnog krvavljenja i trudnoće.

ŽUTIKA (BARBERRY) Berberis vulgaris (Linné) – Berberidaceae – Žutike Drugi nazivi Šimširka, žutotrn, trpka žutika, žutokora. Žutika je do tri metra visoki, snažni, uspravni i trnoviti grm. Kora je glatka i svijetlosiva, a kada se oguli, pokazuje intenzivnu žutu boju, od čega potječe i ime biljke. Drvo ima povijene, vitke grane, sa listovima koji su fino nazubljeni i dlakavi. Cvjetovi su žuti i čine obješene grozdove. Obično cvjeta od maja do juna, uslovno i u aprilu. Plodovi su jarkocrvene, valjkaste bobe, koje sazrijevaju u augustu i septembru. Za drogu se prikuplja korijen koji je dobro razvijen (Radix Berberidis), kora sa grana (Cortex Berberidis) i listovi (Folium Beberidis). Kora s grana se skida ili u rano proljeće ili u kasnu jesen. Kada plodovi sazriju, obično krajem ljeta, suše se u tankom sloju da sačuvaju što ljepšu boju. Najviše se cijeni kora koja je zguljena s korijena. Miris droge je slab, okus gorak, osušeni listovi su slabog mirisa, kiselkastog okusa. Osušene bobe su kiselkastog okusa. Nalazište biljke Žutika uspijeva u ravnici i planinama. Voli sunčane, suhe i kamenite brežuljke, mjesta među grmljem i šikarom, uz puteve, rubove šuma i polja. Osnovni hemijski sastojci biljke Svi organi žutike sadrže alkaloide, osim navodno plodova, kada su potpuno zreli. Od alkaloida najvažniji je berberin, od kojega i potječe i žuta boja. Ostali alkaloidi su: berbamin, oksiakantin, okisakantinvinetin, palmatin, kolumbamin, jatroricin, berberubin, te šećer i skorb. U listovima ima još vitamina C i E. U plodovima su nađeni jabučna kiselina i neke druge organske kiseline, šećer i pektinske materije. Svojstva biljke Berberin iz biljke služi kao holagogno sredstvo. Pored toga, droga pokazuje i niz drugih osobina: spazmolitičko i sedativno djejstvo, snižava arterijalni pritisak, a smatra se i preventivnim sredstvom protiv raka. Indikacije Insuficijencija jetre; hronični hepatitis, hepatoholecistitis, žutica, žučni kamenci i kolike u predjelu jetre. Način upotrebe Kod navedenih oboljenja jetre i žučne kesice, kao i žučnih kanala, te hepatičnih kolika, uzima se 20 grama kore ili korijena žutike, kuha 5 minuta u 500 mililitara vode, ostavi još 10 minuta, procijedi i pije po 2 do 3 šolje dnevno

241 između jela. Ili: korijen, kora, listovi ili plod: 20 grama na pola litre vode, prokuhati, 2 do 3 šolje dnevno. Žutika je dobra medonosna biljka, med je svijetložut i ugodnog je okusa, pa ga treba upotrebljavati kod navedenih oboljenja jetre. Plodove žutike, isto kao i plodove šipka, za kuhanje treba prikupljati poslije prvog mraza. Dobro je od ovih plodova napraviti kiseli sok koji se može upotrijebiti umjesto vinskog ili jabučnog sirćeta. Jednaki dijelovi soka od žutikinih plodova i šećera ukuhavaju se do konzistencije sirupa, ili daljim ukuhavanjem džemova ili marmelade. Obično se džemovi i marmelade prave u smjesi sa nekim voćem koje je manje kiselo. Za bolesnike od jetre dobro je ukuhavati jednake dijelove soka od žutike i soka od šipurka do polučvrste konzistencije (vidjeti šipurak). Primjena u narodnoj medicini Žutika se široko primjenjuje, najviše za liječenje bolesti jetre i kod žutice. U ovom pogledu naučna i narodna medicina u potpunoj su saglasnosti. Posebno se preporučuje i sirće dobijeno od plodova žutike. Oficijelna je prema B.P.C. (1934), Brit. Herb. Pharm. (1983). Njemačka Komisija E. The Complete German Comission E Monographs, 1988. Američko izdanje. Str. 309 – 310.

Pa, zbogom: I u dobrom mi zdravlju ostajte. Eto moje filozofije. Da ne znate možda neku bolju? Rec’te mi je onda, k’o prijatelju. A nemate li je, pa ,eto, uzmite moju. ( Horacije)

TUMAČ POJMOVA

A Abdomen - trbuh. Trbušna duplja. Dio trupa između grudnog koša i karlice. Aerofagija (aerographia) - pojačano gutanje vazduha. Javlja se kod nervoznih osoba (pishopata) u slučaju oboljenja jednjaka i želuca, kao i pri žučnim i bubrežnim napadima - kolikama). Afrodizijak - sredstvo koje se upotrebljava sa ciljem da se podstakne i poveća polni prohtjev, a time i sposobnost za izvršenje spolnog čina. Suprotno od anafrodizijaka. Akutan - bolesna pojava koja se naglo javlja i brzo protiče. Vidjeti također i hroničan. Alkoholat - tekućina dobijena destilacijom alkohola sa jednom ili više biljki.

242 Alkoholatura - tekućina dobijena miješanjem alkohola i svježe biljke. Nakon izvjesnog vremena, dobijena tekućina se odlije i filtrira. Alkoholna tinkuta - tinktura dobijena iz jednog dijela droge i 5 dijelova alkohola različite koncentracije: 50% ili 75%. Amara - gorka ljekovita sredstva. Najčešće su tu materije biljnog porijekla različitog hemijskog sastava i vrlo gorkog okusa. Hemijske komponente su najčešće glikozidi koje možemo naći kod biljki iz porodice Gencianaceae (lincura, gorka djetelina, kičica), te neki alkaloidi ili sluzave materije. Upotrebljavaju se kao aperitivi za izazivanje ili poboljšanje apetita, jer, kako se pretpostavlja, stimulišu sekreciju pljuvačke u ustima, a tako izazvani impulsi refleksno se prenose vegetativnim živcima na sluznicu želuca, koja zatim pojačano izlučuje želučani sok. Naravno, amara se uzima isključivo prije jela. Prema farmakopeji bivše Jugoslavije oficijalne su u tome pogledu: kičica (Herba Centaurii minoris), lincura (Radix Gentianae), pelin (Herba Absinthii) i gorka djetelina (Folium Menyanthidiis). Od aromatičnih biljaka oficijelan je i iđirot (Rhizoma Calami). U ovoj knjizi navedene su još: blaženi čkalj, cikorija, dimnjača, hajdučka trava, maslačak, očajnica. Specie amarae koji se posebno može preporučiti kod oboljenja jetre: Herba Cnici benedicti (blaženi čkalj) 15%, Herba Millefolii (hajdučka trava) 20%, Folium Menyanthidis (gorka djetelina) 20%, Folium Menthe piperite (nana) 15%, Radix Teraxacii (maslačak) 20% i Fructus Carvi (kim) 10%. Prema farmakopeji bivše Jugoslavije: pelin (Summitas Absinthii) 15% kičica (Herba Centaurii) 30% gorka djetelina (Folium Menyanthidis) 15% nana (Folium Menthe piper.) 15% iđirot (Rhizoma Calami) 10% lincura (Radix Gentianae) 15%

Takođe su oficijelni: Tinctura amarae, Tinctura Gentianae Analan - odnosi se na anus, čmar, kojim se završava debelo crijevo, rektum. Antalgetik (analgetica) - sredstvo koje ublažava, odnosno suzbija osjećaj bola. Anemija (anaemia) - malokrvnost. Smanjenje broja eritrocita, količine hemoglobina ili mase eritrocita u cjelokupnoj zapremini krvi, zbog nesrazmjere između veličine gubljenja i stepena obnavljanja eritrocita. Antidot (antidotum) - protivotrov. Sredstvo, odnosno, lijek protiv djejstva nekog otrova. Antispazmodik (antispazmodica) - antispazmodici su sredstva, odnosno lijekovi koji ubalažavaju ili suzbijaju grčeve (crijeva, žučnih i mokraćnih puteva, krvnih sudova) kao i mišićne grčeve. Ovdje su navedeni neki od biljnih antispazmodika: kamilica, lavanda, lazarkinja, lincura, melisa, valerijana. Anus – čmar - izlaz, završetak digestivnog trakta. Arterija jetre (arteria hepatica) - jetrena arterija, namjenjena jetri. Aretrioskleroza (arteriosclerosis) ili ateroskleroza - zajednički pojam za grupe oboljenja u kojima postoji zadebljanje arterijskog zida, kao i gubljenje njegove elastičnosti. Artritis (arthritis) – zapaljenje zglobova.

243 Ascites (ascites) - nakupljanje slobodne tekućine u trbušnoj šupljini. Može nastati iz mnogih razloga, kao npr. insuficijencije srca, ciroze jetre, bolesti bubrega, tumora ili ehinokokusa jetre i dr. Prema tome, ascites nije bolest, već sindrom različitih bolesti. Ovdje ćemo se baviti ascitesom koji nastaje zbog teških oboljenja jetre (vidjet: ciroza jetre). U jetru svake minute, preko portalne vene, ulazi nešto više od litar krvi. Protok te krvi vrši se kroz sinuse do vene jetre, što je omogućeno razlikom pritiska u portalnoj veni od oko 1,2 kPa i veni jetre od 0,0 kPa (vidjeti: lobulus). U slučaju ciroze jetre, kada se u strukturi jetre razvija fibrozno tkivo, dolazi do interhepatalne portalne opstrukcije, zbog čega se ometa normalno oticanje krvi iz jetre. U tom slučaju poraste portalni pritisak i do 2,0 kPa, što sa sobom povlači i povećanje pritiska krvi u sinusima. Povećanje pritiska u sinusima jetre, rezultira time da započinje polagano ili ubrzano „cijeđenje“ tekućine sa površine jetre. Ova tekućina je plazma koja sadrži mnogo bjelančevina i naziva se ascites. Bjelančevine izazivaju porast koloidnoosmotskog pritiska u abdomenu, odnosno abdominalnoj tekućini, što opet za sobom povlači i dodatne količine tekućine iz crijeva i mezenterijuma. Tako se u abdominalnoj šupljini nakuplja tečnost, zbog čega je stomak nadut i često nalikuje žabljem trbuhu. Kada se izvrši punkcija, izlazi tečnost svijetložute boje. Ova tečnost, odnosno ascites, može se inficirati, što vodi daljim komplikacijama ili pritisku na druge organe npr. pluća. Ascites se može ukloniti punkcijom, no taj se metod preporučuje samo izuzetno, npr. ako je zbog ascitesa otežano disanje. Punkcijom se iz organizma otklanjaju velike količine bjelančevina a ne uzroci nastanka ascitesa. Jedna od metoda borbe protiv ascitesa je uklanjanje vode i soli iz hrane bolesnika. Bolesnik podnosi dnevno litar vode, a unos soli u organizam treba ograničiti na oko 200 miligrama. Da bi se poboljšalo izlučivanje tečnosti iz organizma, treba davati diuretike, a takvih, vrlo korisnih, ima dovoljno u biljnom svijetu. Ako se bolesniku dozvoljava unos vode do 1 litar, onda je najbolje da ta voda bude unesena u vidu nekog diuretičnog čaja. Ako se diureticima, bilo kojeg porijekla, pojača izlučivanje tekućine iz organizma, time se stvaraju drugi problemi, konkretno gubitak kalija iz organizma, pa o tome treba voditi računa, jer gubitak kalija može pogoršati cirozu. Biljna sredstva navedena u ovoj knjizi, a koja služe u borbi protiv ascitesa, su: kupus (Binet, Tanret i Bour), u dozi od 200 grama svježeg soka u toku dana, u kombinaciji s tinkturom kima (tinctura carvi-vidjeti: kim) zbog spriječavanja nadimanja, limun i crna rotkva (Binet, Tanret i Bour), pasdrijen (posebno što može regulisati pritisak u portalnoj veni), ljoskovac, artičoka, crni luk, oman, žutika, ranilist, breza, kleka, proljevak, kukuruz (stigmati), žečiji trn, gorka djetelina, gospina trava, frangula, kopriva, peršun, suručica, ružmarin, zlatnica, a naročito primorski luk (vidjeti: primorski luk) i digitalis (vidjeti: digitalis). Može se preporučiti i diuretični čaj: cvijet lavandule 10 g i cvijet boražine, cvijet poljske ljubičice (Viola tricolor) i cvijet nevena - po 5 g. Dobro izmiješati ovaj čaj i supenu kašiku preliti sa 2 dcl. ključale vode. Nakon 15 minuta procijediti. Pije se 3 puta dnevno. Asimilacija – u biologiji skup procesa u kojima organizam izgrađuje organske supstancije iz neorganskih. Asistolija (asystolia) – zaustavljanje ili prestanak rada srca, odsustvo srčanih otkucaja (vidjeti: digitalis). Astma (asthma) Asthma bronchiale – oboljenja u kojem se javljaju napadi otežanog disanja usljed grča bronhija. Naročito je otežano izdisanje, odnosno izdisaj. Često je alergijska pojava.

244 Astenija (asthenia) – opća slabost organizma, koja nastaje zbog raznih akutnih ili hroničnih uzroka. Astrigent – sredstvo koje steže tkiva, smanjujući sekrecije. Liječi rane spriječavajući upale (kod hemoragija, dijareja, rana, leukoreja i sl.) Atonija (atonia) – smanjen tonus mišića i drugih kontraktilnih organa.

B Bilirubin – žučna boja. U prvom redu sastojak žuči koji nastaje od ostarjelih eritrocita u krvi, starih približno 120 dana. Ostarjeli eritrociti razlažu se u retikuloendotelnom sistemu prvenstveno slezene, koštanoj srži i Kupfferovim ćelijama jetre, kao i drugim organima. Također, nastaje iz hemoglobina krvi kojega fagocitiraju ćelije retikuloendotelnog sistema, u količini od oko 0,5 g dnevno. Hemoglobin, nastao raspadom eritrocita, postepeno se cijepa, odnosno razgrađuje, dajući žučne pigmente. Prvo nastaje biliverdin, koji se odmah reducira u slobodni bilirubin, koji postepeno prelazi u krvnu plazmu, vezujući se, također, odmah sa proteinom plazme i tako se transportuje u krvi i dalje pod nazivom slobodnog bilirubina. Slobodni bilirubin apsorbuje se kroz membranu hepatocita, u čijoj unutrašnjosti, nakon nekoliko pretvorbi, prelazi, vezujući se sa glukoronskom kiselinom, u bilirubin-glukoronid ili sa sulfatom u bilirubinsulfat. U ovim oblicima bilirubin se naziva konjugirani, te se kao takav izlučuje iz hepatocita u žučne kanaliće i kanale, stvarajući sa ostalim sastojcima žuč. Direktno, ili preko žučne kesice, dolazi u dvanestopalačno crijevo. Ipak, jedan mali dio konjugiranog bilirubina prodre u plazmu. Znači u krvi, odnosno plazmi, uvijek postoji određena normalna količina bilirubina (slobodnog + konjugiranog). Ta količina se procjenjuje na oko 9 mikromola na litar (9 mmol/l). U patološkim stanjima koncentracija ovog bilirubina može biti vrlo visoka, čak do 700 mikro-mola/l (vidjeti: Žutica). Danas se, uglavnom, smatra da je normalna količina bilirubina (slobodnog + konjugiranog) u krvnoj plazmi i serumu između 9 do 17 mikro-mola/l (vidjeti: Prilog). Pređe li koncentracija bilirubina granicu od 27 mikro-mola/l, koža počinje dobijati zelenkasto-žućkastu boju (vidjeti: Žutica). Bilirubin koji je dospio u dvanestopalačno crijevo kao satojak žuči, da bi se eliminisao iz organizma, mora proći kroz još neke faze pretvorbe. Pod djejstvom crijevnih bakterija prelazi u urobilinogen, a zatim se oksidira do obojenog jedinjenjasterokobilinogena, i tek tada eliminira iz organizma stolicom. Sterokobilinogen daje normalnu boju stolici. Na zraku brzo prelazi u sterokobilin. Normalna količina sterokobilina u stolici je 100 do 150 mikro-mola/d. Ovaj proces nije tako jednostavan, jer se sav urobilinogen ne oksidira do sterkobilinogena, već se dobrim dijelom, kao i žučne soli, apsorbuje kroz sluznicu tankog crijeva i vrati portnom krvi nazad u jetru, gdje se ponovo pretvara u bilirubin, zatim u vezani bilirubin itd. Ni sav apsorbovani urobilinogen ne dolazi do jetre; jedan manji dio, zaobilaznim putem preko arterijske krvi, dođe do bubrega i izluči se mokraćom. U izlučenoj mokraći uvijek se nalazi i izvjesna količina urobilinogena, koju smatramo normalnom. Ta normalna količina urobilinogena u dnevnoj količini mokraće, odnosno urina, je 0,8 do 4,2 mikro-mola/d. Bronhitis (bronchitis) – zapaljenje sluznice bronhija. Odlikuje se lučenjem sluzi i prisustvom elemenata zapaljenja i bakterija u njoj. Postoji akutni (bronchitis acut) i hronični bronhitis (bronchitis chronica).

245

C Cerebralan – odnosi se na mozak. Chole (grčki) – žuč. Ciroza alkoholna (Chirrhosis hepatis alcocholica) - najčešći oblik ciroze jetre. Javlja se zbog neposrednog hepatotoksičnog djelovanja alkohola na jetru, tačnije na jetreni parenhim, odnosno hepatocite. Jedan put koji bi vodio u alkoholnu cirozu jetre je preko masne infiltracije i alkoholnog hepatitisa do ciroze, premda ne mora biti obavezan jer je ta vrsta ciroze može ići i tako da se zaobiđe alkoholni hepatitis i masna infilrtacija direktno pređe u cirozu. Ili pak kod hroničnog alkoholizma, da odmah nastane alkoholni hepatitis koji prelazi u cirozu jetre. Naravno, osnovni uslovi za nastanak patoloških promjena u jetri su i količina alkohola i dužina ekspozicije. Treba svakako napomenuti da postoje hronični alkoholičari koji alkohol konzumiraju u velikim količinama i kroz dugo vrijeme, a da im se jetra uopće ne ošteti u ovom smislu. Da li tu i genetski faktori igraju neku uglo, teško je reći. Pored direktnog utjecaja alkohola na ćeliju jetre u smislu nekroze hepatocita, smatra se da nekrozu izaziva i acet-aldehid koji je međuprodukt i u razgradnji, odnosno metabolizmu alkohola do vode i ugljičnog dioksida. Prekine li se na vrijeme sa alkoholom, ove početne manifestacije propadanja hepatocita mogu se, ne samo zaustaviti već i potpuno izliječiti, jer je masna infiltracija do izvjesnog stepena reverzibilan proces. Međutim, prekorači li se ta granica, posljedice su poznate ili preko alkoholnog hepatitisa do ciroze, ili direktno masne infiltracije u cirozu. Rečeno je da se vena porta po ulasku u jetru grana prema režnjevima i dalje do lobulusa jetre. Kod alkoholnog oboljenja jetre prošire se polja oko vene porte, dolazi i do destrukcije samo lobulusa. Znači fibrozno tkivo se širi i buja. Ovakvo širenje i bujanje vezivnog tkiva u portalnim prostorima u najviše slučajeva dovodi do porasta portalnog pritiska, to jeste porasta pritiska vene porte unutar jetre. Posljedica povišenog venskog pritiska u jetri izaziva pojavu ascitesa (vidjeti: Ascites). To je znak da je tzv. kompenzovani oblik prešao u dekompenzovani oblik ciroze jetre. U početnom kompenzovanom stadijumu funkcije jetre su još uvije dobro očuvane. Ukoliko se bolest otkrije u kompenzovanom obliku, on se može zaustaviti i vrlo dugo držati pod kontrolom, pa čak postoje i neki podaci da se može liječiti, jer se navodno nekrotizovano tkivo jetre može praktično „rastvoriti“ u okolnom zdravom tkivu zahvaljujući, prije svega., nevjerovatno velikoj regenerativnoj moći jetre. Obično se u ovom stadiju pojave neki opominjujući znaci, posebno kod hroničnih alkoholičara - hronično oštećenje želuca i crijeva, što dovodi do gubitka apetita, naduhanosti stomaka zbog nakupljanja gasova–meteorizam, jutarnje povraćanje i odvratnost prema hrani, odnosno mesu. Ovakvi znaci, istina u blažoj formi, javljaju se i kod prelaska hepatitisa u cirozu. U kompenzovanom stadijumu, jetra je obično uvećana, postoji i slaba žutica, redovito lokalizovana na beonjače, na koži se javljaju oznake u vidu pauka ( Spider news), dolazi do drhtanja ruku, snovi su obično teški, javljaju se bolovi u mišićima, melanholija obuzme čovjeka, javljaju se i krvavljenja iz nosa i desni, svrbež po tijelu i slično. Bolesnik je izmršavio u licu, rukama i grudnom košu, ali je stomak naduven zbog velike količine gasova. Poslije nekog incidenta, naprimjer, uzimanja veće količine alkohola kod hroničnih alkoholičara, gripe, prehlade i sl, ovaj oblik ciroze može preći u drugi, dekompenzovani stadijum ciroze. Najizraženiji znak da je bolest prešla u ovaj stadijum je pojava vode u

246 trbuhu – ascites. Pored toga pojavljuje se i žutica. Pojava ascitesa i žutice, u ovom stadiju može dovesti i do smrti. Uz ascites i žuticu, počinju da otiču noge, smanjuje se količina mokraće, koja je zbog velike količine urobilinogena obojena tamnocrveno. Jetra se smežura zbog povećanja vezivnog tkiva koje zamjenjuje izumrle ćelije jetre. I inače, pogoršava se cjelokupno stanje bolesnika. Najgore je kad bolesnik padne u hepatičnu komu (vidjeti: hepatična koma). Stomak je još više nadut od tečnosti i ima oblik žabljeg trbuha. Ako se izvrši punkcija, izlazi tečnost svijetložute boje. Jetra se može napipati, a to izgleda kao kada se komad leda u vodi gura prstima prema dolje – fenomen sante leda. Ukoliko se stvar ne zaustavi, već komplikuje dalje, može doći do krvavljenja iz želuca, ili pojave raka u cirotičnoj jetri. Postoji sklonost ka infekcijama, jer jetra ne može neutralizirati klice, odnosno njihove toksine. Neke klice u tankom crijevu izazivaju povećano stvaranje amonijaka iz bjelančevina, što može pomoći da dođe do nervnih i duševnih poremećaja. Ukoliko dođe do gnojnog zapaljenja tankoga crijeva, to se može prenijeti i na trbušnu maramicu, što vrlo često dovodi do letalnoga ishoda. Prvi stadij ciroze jetre može se držati pod kontrolom vrlo dugo. Razumnim načinom života i energičnim, dobro planiranim liječenjem, proces se može smiriti. Sa ascitesom proces se ubrzava, posebno ako se ne preduzmu odgovarajuće mjere. Najvažnije je kod alkoholne ciroze jetre, u prvom stadiju, smjesta i definitivno, prekinuti sa alkoholom, kada se proces otkrije. Definitivno, jer je pojava ciroze kasno sugerisala da se radi i o povećanoj osjetljivosti jetre na alkohol. Mora se na ovom mjestu staviti primjedba da je daleko lakše pronalaziti rješenja kada se radi o alkoholnoj cirozi jetre. Prekid konzumiranja alkohola je prva stepenica za dobru prognozu ciroze jetre, a zatim uređenje, prije svega organa za varenje, koji su, također oštećeni nerazumnim uzimanjem alkohola. Odgovarajući higijenskodijetalni režim života može dovesti do osjećaja gotovo potpunog zdravlja. O tome hronični alkoholičari moraju strogo voditi računa. Daleko je teža situacija kada se ciroza razvila postepeno od masne infiltracije, odnosno akutnog i hroničnog hepatitisa. Pored medikamentoznog liječenja jetre u kompenzovanoj cirozi, u što se ovdje ne može upuštati, postoji i smirivanje procesa dobro planiranim načinom ishrane. Treba navesti artikle biljnog porijekla, da se ne bismo udaljavali od teme. Pojedine vrste voća i povrća, te drugog ljekovitog bilja, koje može da se uzima i kao voće i kao povrće, ili kao različiti čajevi, blagotvorno djeluju na oboljelu jetru, vodeći sigurno u dobru prognozu, jer se njima unose u organizam neophodne materije potrebne za obnovu ćelija jetre: vitamini, minerali, različite materije sa sumporom, holin, itd. I u dekompenzovanom obliku posebna pažnja mora se posvetiti ishrani, koja, uglavnom, mora da se svodi na neslanu, biljnu hranu. Nephodno potrebne količine bjelančevina moraju se pažljivo unositi i dozirati organizmu, naprimjer zbog mogućnosti povećanog stavaranja amonijaka. Možda će ovih nekoliko redaka bolje pojasniti kako se prof. L.Binet sa svojim saradnicima uspješno borio protiv dekompenzovanog oblika ciroze jetre, uz ostala sredstva i kupusom. (vidjeti: Kupus). - Ciroza bilijarna (Cirrhosis hepatis biliairs) - Ovaj oblik ciroze jetre je dosta rijedak. Postoji primarna i sekundarna bilijarna ciroza. Ukoliko dođe do progresivnog zapaljenja žučnih kanalića unutar jetre, može doći do izumiranja ćelija i ciroze jetre. Bolest se skoro isključivo javlja kod osoba ženskog spola, što se povezuje sa stvaranjem određenih antitijela, koja štetno djeluju na ćelije jetre. Bolest se javlja neprimjetno i započinje svrabom, koji može trajati godinama, dok se ne pojavi žutica. Ovaj svrab može zavarati, jer se oboljeli najčešće obraćaju dermatolozima. Uz žutilo,

247 obično ide i pojava nekih pigmenata, tako da bolesnica ima mrko-žutu boju kože. Jetra je nešto uvećana i bezbolna, a temperatura povišena, što, kako je rečeno, može trajati godinama, dok se ćelije jetre ne zamijene vezivnim tkivom. Tada se javljaju svi simptomi kao i kod alkoholne ciroze, uključujući ascites i krvavljenja. Sekundarna ciroza javlja se zbog kakve prepreke, najčešće žučnih kamenčića u vanjskim žučnim kanalima, posebno u holedohusu, tako da je otežano oticanje žuči u dvanaestopalačno crijevo. Zbog pritiska žuči, u jetri dolazi do zapaljenja i izumiranja ćelija jetre. - Ciroza kardijalna (Cirrhosis hepatis cardialis). Kardijalna ciroza, kardijalna jetra, odnosno ciroza u toku bolesti srca, javlja se kod bolesnika sa insuficijencijom srca. Kod bolesnika na srcu, jetra, ako se tako može kazati, služi kao rezervoar za rasterećenje bolesnoga srca od krvi. U jetri se nakuplja velika količina krvi zbog čega se ona povećava i rastegne čahuru koja je opkoljava. To izaziva tupi bol u predjelu jetre. Ako se srce popravi, krv napušta jetru i stanje se normalizuje do sljedeće slabosti srca. Ova ponavljanja vrše pritisak na ćelije jetre koje zbog toga propadaju. Propadaju i zbog loše ishrane, što je uslovljeno zastojem krvi. Ćelije izumiru, a dolazi do stvaranja vezivnog tkiva, što se opet negativno odražava na bolesno srce, itd. Kardijalna ciroza ima sve simptome kao i alkoholna (vidjeti tamo), na šta se još nadovezuju simptomi slaboga srca, modra boja kože, lupanje srca, otežano disanje. Kod liječenja jetre u ovom slučaju mora se liječiti i srce. Ciroza pigmentska (Haemochromatosis primaria idiopatica,) ili primarna idiopatska hemohromatoza odnosno bronzani dijabetes. Unošenje željeza u organizam je nepohodno u količini od oko 1 miligram dnevno. Ovo unošenje vrši se prvenstveno hranom, dakle i biljnom. Organizam upija onoliko željeza koliko mu je potrebno, a ostatak se eliminiše iz organizma. Međutim, zahvaljujući nekim porodičnim, nasljednim osobinama, može doći do povećanog, patološkog upijanja željeza u crijevima. Ova pojava povećnog iskorišćavanja željeza naziva se primarna hemohromatoza. Zbog povišenog nagomilavanja željeza u koži, također i nekih pigmenata, koža dobija bronzanu boju. Kako je u ovoj bolesti redovito povišen i sadržaj šećera u krvi (dijabetes: vidjeti tamo), hemohromatoza javlja se onda kada organizam nije u stanju da željezo veže u hemoglobin, pa se ono nagomilava u organizmu, odnosno pojedinim organima organizma: jetri, gušterači, srčanom mišiću, muškim polnim žlijezdama i sl, što dovodi do njihove degeneracije i izumiranja ćelija. Rezultat svega ovoga može biti ciroza jetre, oštećenje gušterače, zbog čega se pojavljuje dijabetes, jer gušterača ne luči dovoljno inzulina, zatim slabost srčanog mišića i gubitak polnog nagona. Kod osoba ženskog spola ova bolest se rjeđe javlja. Ako se i javi, onda je to poslije prestanka menstruacije, jer se njome izlučuje višak željeza. Kod oboljelih prvo se javlja pigmentacija kože (prljava boja kože lica na primjer) ili znaci povišenoga sadržaja šećera u krvi (pojačana žeđ i lučenje mokraće).Svakako da je najgore kada se pojave znaci insuficijencije srca. Jetra je obično uvećana, dok je kod muškaraca došlo do atrofije polnih žlijezda. U serumu postoji visoka vrijednost sadržaja željeza, kao i povišen sadržaj šećera u krvi. U jetri se pak nagomilava jedan pigment željeza koji se zove hemosiderin. - Cistitis (cystitis) – Cista, mjehur, bešika, kesica. Patološki: upala ciste, mjehura.

D - Debelo crijevo (intestinum crassum). Pruža se od ileuma do čmara, odnosno anusa u dužini od oko 1,5 do 2 metra.

248 - Dekokt (decoctum) – uvarak. Vodeni ekstrakt droge koja se spravlja na taj način što se droga kuha u vodi određeno vrijeme. Nakon toga se tečnost procijedi i nadopuni prokuhanom vodom za onu količinu koja je kuhanjem isparila. - Demineralizacija (demineralisatio) – gubitak mineralnih soli iz organizma. Posebno kostiju. - Detoksikacija (detoxicatio) – proces čišćenja ili uklanjanja otrovne materije iz organizma i proces kojim se ta materija čini neškodljivom. - Dijabetes (Diabetes millitus) – šećerna bolest. Poremećaj metabolizma ugljenih hidrata, najčešće usljed nedovoljnog lučenja inzulina (vidjeti: Inzulin) zbog oboljenja pankreasa. - Digestija (digestio) – proces varenja hrane u kome hranjive materije prolaskom kroz digestivni trakt podliježu nizu mehaničkih, fizičko-hemijskih i hemijskih promjena u cilju prelaska u materije koje se mogu resorbovati u krvi i iskoristiti (vidjeti: probava). - Dijareja (diarroea) – proliv. Pojava čestih, više ili manje tečnih stolica. - Diskinezija (Dyskinezia billiaris) – poremećaj pražnjenja žučne kesice u dvanaestopalačno crijevo zbog loše funkcije Odijevog mišića (vidjeti: Odijev svinkter). Pojava je dosta česta i donedavno je dovodila do nepotrebnih operacija, jer se dijagnoza nije mogla tačno ustanoviti. Kod nekih, posebno nervoznih osoba ženskog spola, može doći do tzv. primarne diskinezije kada se, zbog prekomjernog grčenja Odijevog mišića, žučna kesica grči više nego što bi trebalo, da bi istisnula žuč u žučne kanale i dalje u dvanaestopalačno crijevo. Druga vrsta diskinezije javlja se kod onih kojim je žučna kesica operativno uklonjena, pa dolazi do poremećaja u pražnjenju žučnih kanala. U ovom slučaju postoji nesrazmjera između pritiska žuči u žučnim kanalima i Odijevog mišića. Bolovi koji se pri tome javljaju slični su bolovima kod napada žučnih kamenaca, odnosno kod pokretanja žučnih kamenaca u žučnim kanalima. Biljna sredstva opisana ovdje, koja služe protiv diskinezije su: crna rotkva, dimnjača, melisa, valerijana, velebilje. Obično se uzima tinktura valerijane (Tinctura Valerianae) u količini od 30 kapi na kocki šećera. Ukoliko se bolovi ne umire preporučuje se uzeti tinktura Velebilja (Tinctura Belladonneae), ali samo pod kontrolom ljekara koji će odrediti dozu. - Dispepsija (dyspepsia) – poremećaj varenja hrane izazvana različitim uzrocima. Na primjer, dispepsija cholelithiacus javlja se kod bolesnika sa poremećajima u žučnoj kesici. - Diuretik (diuretica). Lijekovi koji povećavaju količinu izlučene mokraće. Najvažniji biljni diuretici opisani ovdje: breza, celer (korijen), crni luk, kleka, kukuruz (stigmati), kupus, lavandula, ljoskova, maslačak, pirevina, poljska preslica, primorski luk, digitalis, peršun (korijen), šparoga, vjetrovilj, žečiji trn, zlatnica. - Dizenterija (dysenteria) – srdobolja. Crijevno oboljenje udruženo sa proljevima, često sluzavim, ponekad i krvavim. Javljaju se i trbušni grčevi. - Droga – osušeni ili sirovi dijelovi biljke koji služe kao lijek ili za spravljanje lijekova. Droga u užem smislu predstavlja toksičnu supstancu koja izaziva prolaznu izmjenu raspoloženja ili svijesti, s ciljem da se suzbije neprijatno stanje, a eventualno postigne prijatno. - Dvanaestopalačno crijevo (duodenum). Prvi dio tankoga crijeva koji počinje neposredno iza želuca. U njega se izlivaju žuč i sokovi gušterače.

E

249 - Edem (oedema) – otok prouzrokovan pretjeranim nakupljanjem serozne tečnosti u tkivu. - Ekspektorant (expectorantia) – sredstvo koje povećava lučenje sluzi u dušniku i dušnicima i čini je tečnijom, čime pomaže njeno iskašljavanje. - Emenagog (emmenagoga) – sredstvo koje izaziva mestruaciju ili reguliše njeno nastajanje. - Endokrina žlijezda. Žlijezda sa unutrašnjim lučenjem koja svoje proizvode odnosno hormone liferuje u krv, limfu ili nervni sistem, jer nema izvodnih kanala. - Enterokolitis (enterocolitis) – istovremeno zapaljenje tankog i debelog crijeva. - Enzimi (enzymes) ili fermenti. Složeni, po djelovanju specifični hemijski spojevi iz grupe proteina koje prozivode živa tkiva, odnosno ćelije živih tkiva. Enzimi podstiču tj. katalizuju, i to u neobično malim količinama, specifične hemijske reakcije: razlažu složena organska jedinjenja na njihove sastavne dijelove i obrnuto. Drugim riječima, enzim je specifični biokatalizator koji katalizuje najčešće samo jednu biohemijsku reakciju. Kako se u organizmu odigrava neobično veliki broj biohemijskih reakcija, proizilazi da postoji i neobično veliki broj enzima. Posebna karakteristika enzima je da djeluju u blagim uslovimatemperature i pritiska. Kod čovjeka optimalna temperatura za djelovanje enzima je tjelesna temperatura. Na višim temperaturama dolazi do njihove denasturacije, a na nižim se blokira njihovo djejstvo. Dakle, pod određenim neregularnim uslovima, djelovanje enzima može se zakočiti, što se zove inhibicijom. Enizimi u organizmu nisu razbacani bez reda, već su pravilno raspoređeni, najčešće unutar ćelije, u vezi sa funkcijom koju treba da obave. Naprijed je rečeno kako se u jetri svakog trenutka odigrava nekoliko hiljada biohemijskih reakcija. Nijedna od tih reakcija ne bi tekla bez učešća enzima i enzimskih sistema. Jasno je kakva savršena organzacija enzima u jetri, posebno hepatocita, mora biti, da bi sve te reakcije tekle usklađenim tokom. Nažalost, u vrlo složenu problematiku enzima koju proučava posebna grana nauke, Enzimologija, ovdje se ne može upuštati. Važnost enzima donekle se može sagledati kod probave i metabolizma (vidjeti: Probava, Metabolizam). Posebno je važno napomenuti da se u bolesnim stanjima dejstvo enzima bitno mijenja, što će reći da se u bolest javljaju veća ili manja odstupanja, pa njihova aktivnost može biti jača, slabija ili nekoordinirana. Promjene aktivnosti nekog ili nekih enzima, može biti uzrok ili posljedica bolesti. Za jetru je to od naročitog značaja. Promjena aktivnosti enzima i enzimskih sistema zavisna je od fizikalnih, hemijskih i bioloških faktora. Od fizikalnih faktora može se spomenuti temperatura, od hemijskih različite hemijske materije nastale prilikom unutarnjeg endogenog metabolizma ili unesene izvana. Od bioloških faktora koji izazivaju promjene u enzimskoj aktivnosti, mogu se naznačiti virusi. Posebno mjesto zauzimaju genetski faktori. Treba navesti da svaki organ ima svoje enzimske karakteristike ili profil i na promjenama tih karakteristika zasniva se pravilna dijagnostika pojedinih oboljenja. Jetra je tu ponajbolje istražena. U ćelijama jetre nalaze se enzimi koji se tu jedino sintetizuju, ili su tu skoncentrisani u velikim količinama, ali se mora odmah reći da neki od njih nemaju dijagnostičke vrijednosti. Drugi enzimi imaju, ali je potrebno veliko iskustvo da se svi nalazi logički povežu, i na osnovu toga izvuku zaključci o funkcionalnoj sposobnosti jetre. Osim u ćelijama jetre, ovi relevanti, za dijagnostiku, enzima nalaze se u krvnoj plazmi, odnosno serumu, u količinama

250 naormalnim za organizam. Veće ili manje odstupanje od normalnih vrijednosti može biti dobar pokazatelj za dijagnosticiranje oboljenja. Za dijagnostiku oboljenja jetre posebno su važni: - SGPT (serumska glutamat–piruvat transaminaza), također se označava i kao AlaAT (alanin–amonotransferaza): L-alanin: 2-oksoglutaraz– aminotransferaza. Vezana je isključivo za ćelije jetre i njena pojava u serumu iznad normalnih vrijednosti, posebno je važna za dijagnostiku oboljenja jetre. Npr. kod akutnih hepatitisa povišenje aktivnosti SGPT u serumu može se konstatovati još u predikterusnoj fazi, dakle, prije pojave žutice. Ovo je posebno važno kod infektivnog hepatitsa u kojem se žutica uopće ne pojavljuje, dakle, kod anikterusnog infektivnog hepatitsa (vidjeti: prilog i hepatitisi); - SGOT (serumska glutaminat–oksalacetat transaminaza ), također se označava i kao AsAT (apartat aminotransferaza) : L-asparat: 2– oksokglutarat–aminotransferaza. Također, ima veliki značaj za dijagnostiku patoloških stanja jetre, posebno akutnih hepatitisa. Povišenje aktivnosti SGOT može se također konstatovati u predikterusnoj fazi, ali nešto slabije nego kod SGPT. Karakteristična je i za oštećenje srčanog mišića. - GLDH (serumska glutametdehidrogenaza): L-gluminat: NAD (P) – oksido – reduktaza. Nalazi se u ćelijama nekih organa, ali najviše u ćelijama jetre. Vezana je isključivo za mitohondrije, te ćeliju može napustiti samo kod težih nekrotičkih oštećenja jetrinih ćelija. Kod nekrotičkih oštećenja jetrinih ćelija,interesantno je izračunavanje količnika:

SGPT + SGOT GLDH Ukoliko su nekrotičke promjene hepatocita veće, količnik je manji. yGT (serumska y glutamil transferaza): amino–yglutamil transfera. Nalazi se u svim parenhimatoznim tkivima, također i u jetri. Zajedno, u kombinaciji sa SGPT, SGOT i GLDH, pomaže u diferencijalnoj dijagnostici oboljenja jetre. Kod oštećenja jetre, aktivnosti se normalizuju kasnije nego SGPT, SGOT i GLDH, što može biti pouzdan znak potpunog ozdravljenja. Od ostalih enzima interesantnih za jetru treba navesti: - Alkalnu fosfatazu koje nema mnogo u parenhimu jetre, ali je zato znatnije vezana za Kupfferove ćelije i žučne kapilare. Njena aktivnost znatno je povećana u svim slučajevima zastoja žuči. - Holinesteraza (ChE) kao indikator oboljenja jetre važna je samo kod vrlo teških oštećenja jetrinog parenhima: u slučaju dužeg trajanja hepatitsa, kod dekompenzovane ciroze jetre, te u slučaju kada su metastaze već dobro zahvatile jetru. U svim tim slučajevima aktivnost ovog enzima znatno je snižena. - Dehidrogenaza izolimunske kiseline (NADP izocitrat specifična dehidrogeneza) ICHD vezana je za mitohondrije. Za dijagnostiku oboljenja jetre interesantna zbog povišenja svoje aktivnosti, npr. u slučaju akutnog hepatitisa, naročito u ranom stadiju, kod opstrukcione žutice, manji je porast kod metastaza i početnog stadija ciroze jetre. Eritrociti – crvena krvna zrnca. Etiologija – proučavanje uzroka nekog oboljenja.

-

251

F Fagocitoza – Osobina izvijesnih ćelija (fagocita) da u svoju citoplazmu uvuku strane čestice (npr. bakterije) i unište ih svarivanjem. Smatra se da ovo svarivanje potpomažu intracelularni enzimi fagocita (vidjeti: Kuppferove ćelije). Fabrifug – sredstvo ili lijek protiv groznice. Flatulencija (flatulentia) – nadimanje crijeva i želuca zrakom ili plinovima, izazvano hranom koja sadrži mnogo celuloze i skroba, ali i poremećajima u organima za varenje, usljed čega nastupa česta pojava vjetrova (vidjeti: Karminativ). Flora – biljni svijet neke oblasti. Međutim, u medicini, odnosno bakteriologiji, pod florom se podrazumijeva skup svih bakterija koje se nalaze na nekom mjestu. Kao primjer može se uzeti flora crijeva, usta, itd. Bakterijska flora može biti normalna i patološki izmijenjena.

G Galaktagoga (galactagoga) - Sredstva koja podstiču lučenje mlijeka. Galenski (galencia) – galenski preparati, lijekovi koje apotekar može spraviti u apoteci od droga i hemikalija: miješanjem, rastvaranjem i ekstrahovanjem. Gastralgija (gastralgia) – bol izazvan želučanom kolikom. Gastritis (gastritis) – zapaljenje tkiva koja oblažu želudac, odnosno zapaljenje želuca, koje može biti prouzrokovano hranom, alkoholom i otrovima. Gastroinstestinalni trakt - Organi za varenje koji se prostiru od želuca (gaster), preko tankog i debelog crijeva do anusa (intestinum – crijeva, utroba). Genetika – nauka o naslijeđu. Glukogen – kompleksni ugljikohidrat; oblik šećera koji se skladišti u jetri i čuva spreman za oslobađanje i korišćenje u drugim dijelovima tijela. Glukogeneza – pretvaranje glukoze u glukogen. Glukozurija – šećer u urinu. Ova se pojava često sreće kod šećerne bolesti – dijabetesa. Gušterača (pancreas) – žlijezda trbušne duplje koja se nalazi iza želuca. Njen izvodni kanal ulijeva se u dvanaestopalačno crijevo.

H Hematopoeza (haematopoesis) – stvaranje ćelijskih elemenata u krvi. Organi u kojima se stavarju ćelije krvi zovu se hematopoezni organi. Naprimjer jetra. Hematurija (haematuria) – pojava, odnosno prisustvo krvi u mokraći. Hemofilija (haemophilia) - nasljedno oboljenje u kome postoji neodgovarajuće otežano zgrušavanje krvi. Neofiličari su gotovo bez izuzetka muškarci. Hemoglobin (haemoglobinum) – crveni pigmenti u krvi kičmenjaka koji vezuju kisik kod disanja i stvaraju oksihemoglobin, pri čemu se kisik vezuje za željezo iz hemoglobina. Hemoliza ( haemolysis) – Razgradnja, odnosno uništavanje crvenih krvnih zrnaca i oslobađanje hemoglobina iz eritrocita, te njegovo prisustvo u krvnoj plazmi. Ako hemoglobin napušta eritrocit pri kraju njegova života, to je fiziološka hemoliza koja nije praćena poremećajima, za razliku od patološke hemolize. Hemoptizija (haemoptysis) – iskašljavanje manjih količina krvi koja potječe iz disajnih puteva. Hemoragija (haemorrhagia) – isticanje krvi iz krvnih sudova. Krvavljenje, krvoliptanje. Može biti spoljna ili unutarnja.

252 Hemostatik (haemostatica) – sredstvo ili lijek koji zaustavlja krvavljenja. Neki biljni hemostatici opisani ovdje: rusomača, hajdučka trava, kopriva. Hepar – jetra Hepatalgija (hepatalgia) – bol u jetri. Hepatička koma (Coma hepaticum) – stanje potpunog gubitka svijesti, između ostalog i zbog nekih teških oboljenja jetre. Ustvari, autointoksikacija organizma zbog krajnje, terminalne insuficijencije jetre. Hepatično (hepaticus) – koji pripada ili se odnosi na jetru. Hepatitisi – zapaljenje jetre. Najneprijatnija oboljenja jetre koja izazivaju degenerativne promjene, izumiranje ćelija jetre i zapaljenja u jetri, najčešće sa akutnim tokom. Mogu preći i u hronični oblik, sa daljim komplikacijama prema cirozi i drugim manifestacijama, što zavisi od intenziteta promjena, odnosno težine hepatitisa i drugih uzroka. Kako su kod hepatitisa oštećene funkcije jetre, prvenstveno u metabolizmu ugljikohidrata, proteina, lipida, vitamina, željeza i drugih mikrometala procesima detoksikacije, to se direktno manifestuje i na ostale organe i funkcije: žučnu kesicu, limfne žlijezde, pankreas, hematopoetski aparat, limfni aparat i dr. Najizraženiji simptom hepatitisa je pojava žutice (vidjeti: žutica). Hepatitise najčešće izazivaju virusi, klice, bakterije, protozoe i slično. Zatim dolaze toksini, otrovi i hemijska jedinjenja, lijekovi, hemijske supstancije na radnom mjestu, rjeđe i neki fizikalni faktori. Od intenziteta djelovanja ovih faktora, zavisi i težina hepatitisa. To znači, ukoliko su ovi faktori jače djelovali, teže će doći do izliječenja i obratno. Ovdje se ne smiju zaboraviti ni genetski faktori i predispozicije. Akutni hepatitis kod prolongiranog djejstva može preći u hronični i dalje u cirozu jetre (vidjeti: hepatitis hronični, ciroza). Hepatitisi izazvani mikroorganizmima su najčešći. Posebno hepatitisi izazvani virusima hepatitisa. U grubim crtama hepatitisi se mogu podijeliti na: hepatitise akutne virusne (hepatits acuta infectiosa) hepatitise hronične (hepatitis chronica) i hepatitise toksične (hepatitis toxicosa). Postoje i druge vrste hepatitsa, ali su ovi najvažniji, posebno s obzirom na njihovu učestalost. Patološke promjene kod pojedinih vrsta hepatitsa, kao i druge, naročito važne promjene, opisane su u daljem tekstu. U borbi protiv hepatitisa, praktično nema sintetskih lijekova. Ako se neki i primjenjuju, njihov krajnji učinak izaziva mnoge nedoumice, a neki od njih ostavljaju sporedne posljedice. Pojačavanje odbrambenih snaga organizma u cijelosti, a zatim takva sredstva čija primjena ima i opravdanu logiku, sigurno je najbolji put u borbi protiv hepatitisa. Ljekovite biljke i biljna sredstva koja mogu da posluže u tu svrhu sa velikim uspjehom, mogu se podijeliti u nekoliko grupa. Holeretici ili holerezna sredstva, dakle sredstva koja pojačavaju stvaranje žuči u jetri, pokazuju vrlo povoljne efekte. Razloga za ovo ima više, od kojih treba navesti da vrše drenažu svih žučnih trombova koji zadržavaju žuč. Pojačana količina žuči u crijevima djeluje laksativno, čime se spriječava autointoksikacija iz crijeva itd. O ostalim efektima žuči već je raspravljano unaprijed. U biljnom svijetu postoje sve vrste holeretika, od vrlo snažnih do blagih, koji obavljaju i druge zadatke. Treba navesti najpoznatije: boldo, cikorija, čičak, maslina, maslinovo ulje, nana, pirevina, ruzmarin. Ostali holeretici navedeni su na drugom mjestu (vidjeti: Holeretici).

253 Biljna sredstva i biljke kojim se unose vitamini, minerali i druge materije potrebne su za zaštitu i obnovu ne samo ćelija jetre već i šire, su sve vrste voća i povrća, a naročito: limun i pomarandža, badem, bijeli luk, celer, paradajz, prasa, peršun, kopriva, salata, šargarepa i druge. Biljke i biljna sredstva koja vrše detoksikaciju i čišćenje jetre i krvi: borovnica, maslačak, maslina, maslinovo ulje, pirevina, paradajz, prasa, šljiva, šumska jagoda i druge. Ostale biljke koje se upotrebljavaju u obliku čaja, odnosno infuza, začina ili na drugi način: blaženi čkalj, dragušac, gorka djetelina, kamilica, majčina dušica, neven, pelin i iđirot, naročito za pobuđivanje apetita, petrovac, rusa, sikavica, smilje, timjan, šipurak, vratič. Speciesi koji se upotrebljavaju kod hepatitsa: nana (Folium Menthae piperitae), smilje (Flores helichrisii), pelin (Herba absinthii), majčina dušica (folium et flores serpilli). Jednaki dijelovi biljki izmiješaju se i uzme se supena kašika čaja te prelije s 2 dcl ključale vode. Nakon 10-15 minuta treba procijediti i piti 3 puta dnevno, nezaslađeno, prije jela. Hepatitis akutni virusni (hepatitis acuta infectiosa) – zarazna žutica. Ovaj oblik hepatitisa najčešće se javlja zbog prodiranja virusa hepatitisa u organizam preko usta, dodirom sa zaraženim materijalom ili kontaktom sa oboljelom osobom, zatim preko krvi (infekcijama ili kod vađenja krvi za različite analize nedovoljno sterilisanim instrumentima, transfuzije krvi ili krvnih proizvoda, vakcinacije, itd.) Još 1945. godine, shvaćeno je da postoje dvije forme akutnog virusnog hepatitisa. Postoje dva virusa: A i B, koji izazivaju te dvije forme. Virus A izaziva hepatitis koji se često označava kao IH. Često oboli istovremeno veći broj ljudi od ove forme. Najčešće se prenosi fekalno-oralnim putem. Nazivaju ga bolešću prljavih ruku. Inkubacioni period obično traje od 15 do 50 dana, zbog čega se zove i hepatitisom kratke inkubacije. Virus B izaziva hepatitis B ili serumski hepatitis, koji se označava sa SH. Praktično, postoje 4 mogućnosti za prenošenje ovog virusa: vakcinacijama koje sadrže ljudski serum, profilakse infekcija pomoću ljudskog seruma, transfuzija krvi ili krvnih proizvoda i davanje inekcijama ili uzimanja krvi za analize. Iako hepatitis A i B imaju dosta sličnosti, postoje i razlike. Nakon preležanog hepatitisa A, ostaje trajni imunitet, dok je kod hepatitisa B imunitet slabije izražen i postoji mogućnost ponovne infekcije virusom B. Inkubacioni period je duži i traje obično 50 do 180 dana, zbog čega se zove i hepatitisom duge inkubacije. Još jedna karakteristika, odnosno razlika, je postojanje tzv. Australija-antigena u slučaju hepatitisa B. Otkriven je 1960. godine i on je ta bitna razlika između dvije vrste hepatitisa. Australija-antigen (Au–Ag, HAA ili HBAg) je lipoproteinski antigen koje se nazali u serumu, mokraći i nekim drugim tjelesnim tekućinama bolesnika sa akutnim serumskim hepatitisom. Sa Australijom ima veze jedino u tome što je prvi put otkriven kod jednog Australijanca. Ovim antigenom ne može se detaljnije baviti, osim činjenicom da se najčešće označava sa HB-Ag, i antigen jezgre: HBc-Ag. Oba hepatitisa, HA i HB, odnosno infektivni (IH) i serumski (SH), izazivaju u jetri gotovo identične promjene - degeneraciju ili nekrozu, odnosno izumiranje većeg ili manjeg broja ćelija jetre, od čega i zavisi težina slučaja, kao i neke druge upalne ili propratne pojave. Međutim, sve se te pojave, u oko 94% slučajeva, daju potpuno sanirati, najčešće u toku od 4 mjeseca, a ponekad i duže, zahvaljujući najčešće regenerativnoj moći jetre.

254 Svakako najinteresantnije pitanje je kako se može prepoznati da li je neko zaražen jednim od ove dvije vrste virusa, prije nego se pojave izrazite manifestacije. U prvom periodu oboljenja javljaju se mnogi simptomi, koji nisu specifični samo za hepatitis, jer se javljaju i kod drugih oboljenja i obično traju do 2 nedjelje, kod serumskog hepatitsa redovito duže nego kod infektivnog. Najčešće se javljaju poremećaji u organima za varenje: muka, gađenje, povraćanje, nagon za povraćanjem, bolovi u želucu, proljevi i sl. Često se javlja i temperatura, gubitak apetita, glavobolja, malaksalost, bolovi u mišićima, bol pod desnim rebarnim lukom, svrab po koži. Posebno kod hepatitsa B javlja se koprivnjača i bolovi u zglobovima. Postoji jedan specifičan znak – uvećanje jetre, koji izaziva tupi bol ispod desnog rebarnog luka. Tada se bolesnik vjerovatno već uplaši i postane pažljiviji, pa primjeti da mu je mokraća tamnija, a stolica svjetlija. Ovim, praktično započinje drugi stadij, odnosno period koji se naziva period žutice. Iznenada, praktično preko noći, požute beonjače, a zatim i koža po čitavom tijelu. Žutica dobija na intenzitetu prvih 7 dana, zatim se održava kraće vrijeme na tom nivou, nakon čega započinje postepeno povlačenje za sljedeće 2 do 4 nedjelje, ponekad, istina rijetko, to traje i 2 do 4 mjeseca. Kod akutnog, infektivnog hepatitisa bolje je kada se pojavi žutica vidljivog intenziteta. Postoje naime i anikterusni oblici akutnog virusnog hepatitisa bez žutice, koji stvaraju dosta problema dijagnostici, pa prema tome i poduzimanju odgovarajućih mjera. Prema nekim podacima, u epidemijama se ljavlja podjednak broj oblika hepatitisa sa žuticom i bez nje. Oblici hepatitisa bez žutice pomažu epidemijsko širenje akutnog hepatitisa, a zahvaljujući njima, značajan je njihov udio u nastanku ciroze jetre. Treći period je period rekonvalesencije, oporavka, koji započinje kada se žutica gotovo povuče, odnosno kada vrijedosti bilirubina u krvnoj plazmi budu svedene unutar granica od 9–21 umol/L. Za potpun oporavak jetre, nakon preležanog akutnog virusnog hepatitisa, potreban je period od oko skoro godinu. Ukupno trajanje bolesti je usporeno od 2 do 4 mjeseca, postoji istina i usporena rekonvalescencija, a za svaki slučaj na oprezu treba biti do godinu. Prvi znaci da je period rekonvalescencije započeo, vide se kroz pojačano izlučivanje mokraće koja dobija normalnu boju kao i stolica. Malaksalost iščezava, jer se i apetit naglo povećava. U periodu rekonvalescencije, obično do 4 mjeseca, treba biti krajnje obazriv. Ne smije se fizički naprezati, djeci treba ograničiti kretanje, posebno trčanje, a načinu ishrane treba obratiti posebnu pažnju. Posumnja li se na hepatitis, na osnovu navedenih simptoma u predikterusnom stadiju, u mokraći se može konstatovati povećana količina urobilinogena. U krvnoj plazmi, odnosno serumu, može se zapaziti izvjesno povećanje koncentracije bilirubina. U krvnom serumu, zbog nekroze hepatocita, zapažaju se promjene aktivnosti nekih enzima, koji se normalno nalaze u citoplazmi jetrinih ćelija ili organelama, konktretno mitohondrijama. Posebnu pažnju treba obratiti na transaminaze: SGPT i SGOT koje se nalaze u citoplazmi i GLDH vezane za mitohondrije. Njihov odnos:

SGPT + SGOT GLDH Kod hepatitisa obično je oko 50 (vidjeti: Enzimi i prilog). Ako su konstatovana povećanja u aktivnosti SGPT, SGOT i GLDH od interesa je određivanje i yGT, posebno što se pomoću ovog enzima može odrediti i vrijeme potpunog

255 ozdravljenja. Naime, aktivnost yGT smiruje se kasnije nego kod SGPT, SGOT i GLDH. Neophodno je napomenuti da je potrebna izuzetna pažnja ako se oboli od hepatitisa A i B. Naročito od virusa hepatitsa B. Dokazano je da je dugotrajna, perzistentna infekcija virusom hepatitisa B, uzrok i veliki rizik za prelazak ove bolesti u cirozu jetre. I ne samo to. Najnovija istraživanja jasno sugerišu o velikoj ulozi virusa hepatitisa B u nastanku primarnog karcinoma jetre, pa je tako virus B postao i kao prvi humani virus za kojeg postoje dosta čvrsti dokazi da može izazvati karcinom kod čovjeka. Pažnja se mora skrenuti na Australija-antigen kojeg smo ranije spomenuli. Površinski antigen HBs-Ag u dobroj je korelaciji s kasnijim nastankom primarnog karcinoma jetre. Ovaj anatigen, a rjeđe i antigen jezgre HBc-Ag mora se najčešće naći u ćelijama koje nisu još zahvaćene tumorom, dakle u hepatocitima. Treba napomenuti i to da je redoviti pratilac primarnog karcinoma jetre i ciroza. Sada se može postaviti pitanje: Da li je infekcija virusom hepatitisa B, ili ciroza jetre, podloga za nastanak primarnog karcinoma? Mnogobrojni dokazi, u koje se ovdje ne možemo upuštati, jasno govore i prilog tome da je dugotrajna infekcija virusom B od presudne važnosti za nastanak karcinoma, a ne ciroza, pod uslovom da se nije razvila iz hepatitisa B. Naravno, kao olakšavajuća okolnost je činjenica da nije samo dovoljna dugotrajna ekspozicija virusa hepatitsa B ili ciroza nastala iz ovog oboljenja, već su potrebni i drugi faktori: genetski, način ishrane, hemijski kancerogeni, npr, iz radne sredine, imunološki i hormonski utjecaji, i drugi. Navedimo kako, pored infektivnog hepatitisa, postoje i drugi oblici ove bolesti, na sreću vrlo rijetki. Težak oblik hepatitisa naziva se akutna difuzna nekroza ili izumiranje jetre, odnosno akutna žuta atrofija jetre. Najčešće se javlja kod starijih osoba koje su oboljele od hepatitisa izazvanog virusom B. Nakon otprilike 14 dana, dolazi do nervnih i duševnih poremećaja, kada bolest, nažalost već uzima fatalni tok. Karakteristično za taj period je da postoji velika razdražljivost i nemir, a zatim duboka koma. Postoji i tzv. fetor hepatikus, poseban miris bolesnika na trulo lišće. Ako bolesnik padne u komu, gotovo su minimalni izgledi da preživi. Biljna sredstva opisana ovdje, a koja se upotrebljavaju u borbi protiv infektivnog hepatitisa, navedena su pod Hepatitis. Posebno treba istaći: maslačak, nanu, neven, petrovac, pirevinu, rusu, žutiku. Iđirot treba svakako upotrebljavati radi pobuđivanja apetita. Ružmarin kao začin. Po svemu sudeći, najefikasniji su kod infektivnoga hepatitisa: majčina dušica, timijan, vranilova trava. Species koji se upotrebljava protiv infektivnoga hepatitisa i žutice: 1. Ružmarin (Folium Rosmarini) 30% 2. Timijan (Herba Thymii) 25% 3. Rusa (Herba Chelidonii) 30% 4. Frangula (Cortex Frangulae) 15 % Dvije kafene kašike ove smjese treba preliti da 2 dcl. ključale vode i dobro promiješati. Poklopiti i nakon 2 sata procijediti. Pije se ujutro na prazan stomak i navečer pred spavanje. U stručnoj i naučnoj literaturi, mogu se pronaći i mnogi drugi recepti čajnih mješavina protiv hepatitisa od kojih preporučujemo: Species II: (Petkov, 1988.) 1. nana ( Fol. Menthae pip.) 2. kamilica (Flor. Chamomillae) aa 60,0

256 3. gospina trava (Herba Hyperici) 4. maćuhica (Her. Violae tric.) 5. hajdučka trava (Her, Millefolii) aa 50, 0 6. frangula (Cort. Frangulae) aa 40,0 Supenu kašiku čajne smjese preliti s 2 dcl ključale vode. Promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 25 minuta. Popiti ujutro i navečer pred spavanje, do 3/4 ukupne količine. Species III: (Braun, 1974.) 1. sikavica (Fr.Cardii Marianae) 2. nana (Fol. Menthae pip.) 3. pelin (Her. Absinthii) 4. blaženi čkalj (Her. Cardii benedic.) aa 20,0 5. reum (Rhiz. Rhei.conc.) 6. kim (Fruct. Carvi) aa 10,0 Supenu kašiku čajne mješavine preliti s 3 dcl ključale vode. Promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 20 minuta i 2 dcl ovog čaja piti 3 puta dnevno. Lindemann (1973.) i Stanczyk (1976.) daju također dva provjerena recepta za liječenje hepatitisa: Species IV: (Lindemann, 1973.) 1. sikavica (Sem. Cardii marianae) 50,0 2. maslačak (Rad. Taraxacii c. Herb.) 3. kim (Fruct. Carvi) aa 20 4. frangula (Cirt. Frangulae) aa 10 Čajnu kašiku mješavine preliti s 2 dcl. ključale vode i lagano kuhati 3 minute, procijediti i piti tri puta dnevno po dcl prije jela. Species V (Stanczyk, 1976.) 1. nana (Fol. Menthae pip.) 2. rusa (Herb. Chelidonii) 3. žutika (Cort. Berberidis conc.) 4. melisa (Fol. Mellisae) 5. gospina trava (Herb. Hyperici) aa 50,0 Supenu kašiku čajne mješavine preliti s 2 dcl ključale vode. Promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 20 minuta. Piti ujutro i navečer natašte. Hepatitis hronični (Hepatitis chronica.) - Ne upuštajući se u šaroliku grupu poremećaja, koji vode prolongiranom oštećenju jetrinih ćelija, i upalnih procesa koji su se do nedavno podvodili pod pojam hroničnog hepatitisa, možemo reći da se pod ovim imenom podrazumijeva hronični patološki proces u tkivu jetre, gdje procesi zapaljenja, degeneracije i izumiranja ćelija jetre traju preko godinu, i najčešće završavaju cirozom jetre.

257 Danas važi podjela hroničnog hepatitisa na hronični perzistentni i hronični agresivni hepatitis, koji je opet ili umjereno aktivan ili jako aktivan. Uzroci nastanka ove bolesti donekle su nejasni. Mogu biti produžeci, odnosno neizliječeni akutni virusni hepatitis (posebno hepatitis B–vidjeti: hepatitis infektivni) koji se može produžiti, odnosno imati za posljedicu nastanak hroničnog, i to virusnog hepatitisa. Virus A, odnosno akutni hepatitis izazvan virusom A, rijetko prelazi u hronični oblik, mada se i to može desiti, posebno u slučaju anikteričnog hepatitisa, kada ne bude prepoznat zbog odsustva žutice. Mogu u tom slučaju djelovati i dodatni faktori kao što je zloupotreba alkohola, kada je hronični hepatitis međustepenica za pojavu ciroze. Također treba navesti da i čitav niz lijekova, može izazvati promjene na tkivu jetre koje su sasvim identične sa promjenama kod hroničnog operzistentnog hepatitisa (vidjeti: Alkohol i lijekovi i hemikalije). I pothranjivanje bjelančevinama, naročito kod hroničnih alkoholičara, jedan su od razloga nastanka hroničnog hepatitisa. Postoje dokazi da u nastanku hroničnog hepatitisa značajnu ulogu igraju i autoimuni procesi, što znači da u nekom organizmu stvaraju natitijela protiv vlastitih ćelija ili tkiva (autoimuni hepatitis). U vrlo složenu problematiku mehanizma ovakvih djejstava nema se potrebe ovdje upuštati, osim u one momente koji jasno sugerišu veliku opreznost. Pored velike osjetljivosti na uzimanje lijekova, zloupotrebe alkohola, metaboličkih poremećaja genetskog tipa, pažnju treba skrenuti i na uzimanje droga. Cijela stvar oko nastanka hroničnog hepatitisa, počela je dobijati novi tok otkrićem Australija-antigena. Poznato je da je serumski hepatitis, odnosno hepatitis sa dužim vremenom inkubacije, opasniji od hepatitisa sa kratkim vremenom inkubacije (vidjeti: Hepatitis akutni). U prvom slučaju moglo se konstatovati prisustvo Australija-antigena HB-Ag. Prema nekim istraživanjima, smatra se da akutni serumski hepatits prelazi u hronični pod uslovom da je Australija-antigen ostao pozitivan u toku 3 mjeseca i duže. Pozitivni nalazi Australija-anitgena, u roku kraćem od tri mjeseca, uzrokuju hronični perzistetni hepatitis, za razliku od agresivnog oblika, gdje su nalazi Australijaanitgena bili pozitivni u toku dužem od tri mjeseca. Da li je to baš tako, teško je reći, ali je evidentna uloga pozitivnih nalaza Australija-antigena u prolongiranom trajanju na nastajanje hronične bolesti jetre. Kako rekosmo, postoje dva oblika hroničnog hepatitisa: hronični perzistentni, koji je daleko blaži i hronični agresivni. Hronični perzistentni hepatitis nastavak je neizliječenog akutnog virusnog hepatitisa. Odlikuje se time što u jetri potoje određena mjesta, zapaljenja (infiltrati), lokalno izumiranje (nekroza) hepatocita je vrlo blago, pa s tim u vezi i neznatno, blago stavarnje vezivnog tkiva. U ovom slučaju rijetko prelazi u cirozu jetre, naravno pod uslovom da ne djeluju drugi podražavajući faktori, kao što su npr. alkohol, lijekovi i slično. U tom slučaju može doći do obimnijih promjena, što vodi i većim patološkim promjenama. Od svega je najvažnije da se ovi lakši oblici mogu zaustaviti da ne pređu u teže. Većina oboljelih nema nikavih tegoba. Ostali se žale na lagano tištanje ili lagani bol ispod desnog rebarnog luka, s povremenim gubitkom apetita i lahkim zamaranjem. Jetra je jedva primjetna ili malo uvećana. Uobičajeni nalazi jetrenih proba ne govore baš mnogo. Bilirubin gotovo nije ni povećan u krvi. Zbog vrlo lagane nekroze hepatocita, jedva da se može, ili ne može nikako, primijetiti promjena u aktivnosti transaminaza (SGOT i SGPT). Prema nekim autorima, može se primijetiti lagano povećanje aktivnosti alkalne fosfataze. Dakle, uobičajene jetrene probe malo govore u prilog tačne

258 dijagnoze. Po svemu sudeći, prava i tačna dijagnoza može se postaviti samo na bazi biopsije jetre ili drugih sličnih metoda. Da ovaj lagani oblik ne bi uzeo nepoželjan tok, bolesnici se moraju uzdržavati, u prvom redu od alkohola; lijekove uzimati samo onda kada su zaista neophodni, izbjegavati fizičke napore, a posebnu pažnju obratiti na način ishrane. Kod hroničnog agresivnog hepatitisa, patološke promjene u jetri su znatno izraženije. Dolazi do neprekidnih zapaljenja i njihovog širenja, sve veći broj ćelija jetre izumire, čime se povećava vezivno tkivo, dok najzad, ovaj oblik ne pređe u cirozu jetre. Proces se obično razvija tako da se jetra uništava „parče po parče“. Koliko će proces biti brz, zavisi od bolesnika. Kod nekih je vrlo brz, dok kod drugih sporo napreduje. Kod hroničnog agresivnog hepatitisa, jetra i slezena su redovito uvećane. Zbog visokog sadržaja bilirubina u krvi, redovito postoji žutica. Zbog teške nekroze hepatocita jetre, aktivnosti transaminaza su vrlo povećane. Također i drugih enzima, posebno gama-GT. Gamaglobulini su, također uvećani, alkalna fosfatazauvećana. Postoje i drugi patološki nazivi: povišena sedimentacija ertirocita, smanjen broj eritrocita. Primjećuje se oštećenje i drugih organa - krvnih sudova, što se često manifestuje krvavljenima. Oštećuju se bubrezi, pojavljuje se koprivnjača, česti su proljevi i sl. U aktivnoj fazi temperatura je povišena, postoje jaki bolovi u trbuhu, gubi se apetit. Prognoza bolesti je redovito loša, jer prelazi u cirozu jetre. Tretiranje bolesti lijkovima ostavlja dosta dilema. U njih se ne bismo upuštali, osim naveli da uglavnom vlada mišljenje kako lijekovi mogu utjecati na poboljšanje kvaliteta života oboljelih. Ali, nažalost, i u tim uslovima, treba navesti kako lijekovi često izazivaju sporedne posljedice u već iscrpljenom organizmu, naprimjer, povišene koncentracije šećera u krvi, odnosno dijabetes, čir na želucu ili dvanaestopalačnom crijevu, neki pak dovode do pogoršanja stanja jetre, koja je ionako već dobro oštećena. Treba napomenuti da lijekovi mogu izazivati i sporedne efekte, ko što su dodatno slabljenje organizma, odnosno slabljenje otpornosti organizma prema zaraznim bolestima. Mora se kazati da se ispravna dijagnoza ove bolesti može postaviti samo na bazi biopsije jetre. Nalaz Australija-antigena redovito je pozitivan. Povezanost Australija-antigena sa nastankom primarnog karcinoma jetre objašnjena je na drugom mjestu (vidjeti: Hepatitis akutni). Po svemu sudeći, bolja perspektiva leži u higijensko-dijetskom načinu, odnosno tretmanu ovog oboljenja, uz istovremenu primjenu lijekova prirodnog porijekla. Da li se takvim tretmanom samo poboljšava kvalitet života, uz eliminaciju sporednih efekata, ili se mogu očekivati i drugi efekti – za odgovor će trebati još vremena. Biljna sredstva opisana u ovoj knjizi, koja se koriste u borbi protiv hroničnog hepatitisa - sva biljna sredstva koja su navedena pod: hepatitis, koriste se i kod hroničnog hepatitisa. Posebno treba izdvojiti: bijeli luk, boldo, cikoriju, maslačak, maslinu i maslinovo ulje, neven, pirevinu, rusu, ruzmarin, smilje, šljivu, žutiku, iđirot, posebno kao začinsku biljku za pobuđivanje apetita. Hepatitis toksični (Hepatitis toxicosa). Kako im i ime samo kaže, ovi hepatitisi nastaju zbog unošenja hemijskih toksičnih materija u organizam u vidu lijekova, toksičnih materija koje se pojavljuju na radnom mjestu, neznalačke upotrebe gljiva ili na drugi način, kao npr. unošenje otrova u organizam u samoubilačke ili ubilačke svrhe. Potrebno je napomenuti da postoje osobe koje su manje ili više osjetljive na hemijske agense, posebno lijekove. Lijekovi koji se unose u organizam, u jetri se oksiduju, redukuju ili vezuju sa drugim hemijskim agensima, već prema svojim

259 osobinama, i na taj način postaju bezopasni, te se iz organizma uklanjaju najčešće preko žuči ili mokraćom putem bubrega. U ovim reakcijama oksidacije, redukcije, ili vezivanja, sudjeluju određena jedinjenja koja nastaju u jetri, a koja se nazivaju enzimi (vidjeti: Enzimi). Ako jetrene ćelije nisu u stanju da proizvedu te enzime u dovoljnim količinama, lijekovi se neće izlučiti iz organizma, već će doći od njihovog nakupljanja do toksičnih granica, što će dovesti do oštećenja ćelija jetre–hepatocita. Pri tome se mogu oštetiti i ćelije drugih organa. Zbog te nedovoljne poizvodnje enzima u ćelijama jetre, kod određenog broja osoba, ali i iz drugih razloga, dolazi do oboljenja od hepatitisa, koji se nazivaju hepatitisi zbog preosjetljivosti na lijekove. Postoje, također, lijekovi koji izazivaju oštećenje jetre kod svih osoba. To su pravi otrovi za jetru, takozvani hepatotoksini. Kada su u pitanju hepatitisi izazvani preosjetljivošću na lijekove, razlikuju se dva oblika: holestazni i hepatitisi. Manje je težak holestazni oblik, koji nastaje zbog zastoja žuči u jetri, i koji se redovito brzo gubi prestankom uzimanja lijeka i odgovarajućom ishranom, u prvom redu takvom koja će pokrenuti žuč (vidjeti: holagoga i holeretika). Ponekad, mada vrlo rijetko, može se komplikovati i preći u bilijarnu cirozu (vidjeti tamo). Hepatitisni oblik dosta je sličan virusnom hepatitisu po promjenama na jetri, jer dolazi do oštećenja ćelija jetre. Jetra se uvećava, a pojavljuje se i žutica. Obično se javlja i svrbež, povišena temperatura, groznica i sl. Kod ovog oblika hepatitisa, treba odmah prekinuti uzimanje lijeka i preduzeti druge odgovarajuće mjere. Danas se smatra da nema lijeka koji ne bi, kod određenog broja osoba, mogao izazvati pojavu ovih vrsta hepatitisa ili izazvati kakvo drugo oštećenje jetre. Hepatotoksini, odnosno lijekovi koji izazivaju hepatitis, jer su pravi otrovi za jetru, dosta su rijetki, jer se primjenuju samo u izuzetnim situacijama - kada se mora riskirati oštećenje jetre, da bi se zaustavilo neko drugo, mnogo teže oboljenje, kao što su naprimjer, maligni tumori. Kako će takav lijek djelovati na jetru, zavisi od toga kakvo je stanje jetre. U ovoj bolesti brzo dolazi do izumiranja ćelija jetre, pojavljuje se žutica, gubi se apetit, jetra se uvećava, a ukoliko je unošenje hepatotoksina bilo veće, može doći do povraćanja krvi, delirijuma, kome i smrti. U ovakvim slučajevima je loše i to što redovito dolazi do oštećenja bubrega i pojave uremije, što posebno teško djeluje na jetru. Dugotrajno uzimanje lijekova koji su hepatotoskini, može postepeno dovesti i do ciroze jetre. Ovo se dešava u slučajevima kada se takav lijek uzim kroz duže vrijeme u manjim dozama. Kada se zbog očuvanja funkcije jetre, prekine uzimanje lijeka koji je izazvao njeno oštećenje, može doći do napredovanja one bolesti zbog koje se takav lijek uzima. Osim toga, za liječenje bubrega i uremije treba uzimati neki drugi lijek, koji će sigurno negativno djelovati na već oštećenu jetru. U ovo slučaju jasno se vidi šta znači preventivna borba. Pored ostalih metoda, posebnu pažnju treba posvetiti pravilnoj ishrani bogatoj bjelančevinama, vitaminima, mineralima, i drugim prirodnim i hemijskim sredstvima. Toksične materije ili otrovi na radnom mjestu mogu izazvati tzv. profesionalne hepatitise. Postoji veći broj takvih toksičnih materija u vezi, naprimjer, sa tehnološkim procesom proizvodnje. Trovanje gljivama vrlo je teško jer, pored jetre koja najviše strada, dolazi do oštećenja bubrega, želuca, crijeva, nervnog sistema i slično. U jetri dolazi do masne infiltracije (vidjeti tamo) i izumiranja velikog broja ćelija. Otrovani obično umiru zbog uremije ili kome (Coma hepaticum). Procenat preživjelih, koji zavisi od toga kakvim su se gljivama otrovali, te od stanja jetre, izlazi iz takvih situacija sa teškim oštećenjem jetre. Posebni su teški slučajevi trovanja gljivama kada se toksično dejstvo ne javi nakon 3 do 4 sata, već nakon 4 do 15 dana. U prvom slučaju može se dosta uraditi izazivanjem povraćanja, čišćenjem, transfuzijama krvi i sl. Ako se simptomi

260 trovanja jave kasnije, što se dešava kod trovanja nekim vrstama gljiva, onda je situacija gotovo bezizlazna. Fizički činioci, kao što je izlaganje visokim temperaturama ili rentgenskim zračenjima ili opekotinama, mogu izazvati određene vrste hepatitisa. Uopćeno se smatra da osobe oboljele na jetri, ne bi trebalo da se sunčaju, Klice, također, mogu da izazovu hepatitise koji su i najčešći. Primarni hepatitis je onaj kod kojega je došlo samo do zapaljenja jetre. U tu grupu klica spadaju virusi hepatitisa, virus žute groznice, te jedna spiroheta koja izaziva Vajlovu bolest (vidjeti tamo). Često klice izazovu neku drugu bolest, na drugim organima, pa se oštećenje jetre pjavi kao indirektno. To su takozvani sekundarni hepatitisi, čije izvore treba tražiti u oboljenjima od tuberkoloze, trovanju, odnosno sepsi krvi, sifilisu, i drugim. Biljna sredstva opisana ovdje, koja služe protiv toksičnih hepatitisa su sva sredsva opisana pod Hepatitis, pa se mogu upotrijebiti protiv toksičnih hepatitisa. Posebnu pažnju treba obratiti poznatim i priznatim detoksikantima: limun, maslinovo ulje, šljiva, paradajz, maslačak, salata, šargarepa, celer, peršun, kopriva. Hepatocit - ćelija jetre. Hepatogram - uobičajeni izraz za skup kliničko-hemijskih analiza za funkcionalno ispitivanje jetre. Hepatolentikulska degeneracija - Vidjeti: Willsonova bolest. Hepatologija – dio medicine koji se bavi izučavanjem jetre. Hepatomegalija ( hepatomegalia) – uvećanje jetre. Hepatopatija (hepatopathia) – zajedničko ime za sve bolesti jetre. Hepatoragija (hepatorrhagia) – krvavljenje iz jetre. Hepatoksin – koji djeluje toksično, otrovno na ćelije jetre. Hidrops – vodena bolest. Nakupljanje trasudata u trbušnoj duplji uslijed poremećaja krvotoka kod teških srčnaih mana. Također, stanje žučne kesice poslije zapuštanja njenog izvodnog kanala. I drugo. Vidjeti i :Ascites. Hiperglikemija (hyperglycaemia) – patološko stanje visoke koncentracije glikoze u krvi, naprimjer, za vrijeme šećerne bolesti – dijabetesa (vidjeti: Dijabetes). Hipertenzija (hypertensio) – stalno povišenje arterijskog krvnog pritiska. Hipoglikemija (hypoglycaemia) – smanjenje koncentracije glikoze u krvi. Može dovesti do hipoglikemijskog šoka. Hipotenzija (hypotensio) – nizak, snižen krvni pritisak. Holagoga (cholagoga) – sredstva ili lijekovi koji pojačavaju i olakšavaju oticanje žuči u dvanaestopalačno crijevo. Za ovaj mehanizam oticanje žuči u dvanaestopalačno crijevo iz žučnih vodova, od značaja je usklađenost funkcija žučne kesice i Odijevog sfinktera. Ćelije jetre neprekidno stvaraju žuč. Žuč iz jetre otiče ili direktno u dvanaestopalačno crijevo ili u žučnu kesicu, gdje se prvo koncentriše, a zatim po potrebi upućuje, također, u dvanaestopalačno crijevo. Sve ovo zavisi od određenih signala, odnosno stimulusa koje šalje dvanaestopalačno crijevo. Jedan hormon kojeg proizvode ćelije sluznice gornjih djelova tankog crijeva, tačnije dvanaestopalačnog crijeva – holecistokinin, najjači je fiziološki holagog koji omogućava da se sihronizovano vrše kontrakcije žučne kesice i Odijevog sfinktera. Žuč je potrebna za probavu hrane, posebno masti i bjelančevina. Kada masti dospiju u dvanaestopalačno crijevo, one izazovu lučenje ovog hormona koji zatim vrši sinhronizovane kontrakcije žučne kesice i otvaranje Odijevog sfinktera, čime se omogućava pražnjenje žučne kesice i izlijevanje „Žuči B“ u dvanestopalačno crijevo. Kada nema takvih poticaja, žuč iz jetre odlazi u žučnu kseicu koja se puni, a žuč koncentriše.

261 Pored ovog fiziloškog holagoga, poznati su i drugi. Od njih kao vrlo jake treba navesti mangezijum-sulfat, razna ulja-posebno maslinovo, masti i druge. Pod holagogima se, dakle, mogu podrazumijevati samo ona sredstva koja sinhronizovano kontrahiraju žučnu kesicu i otvaranje Odijevog sfinktera. Ovo je potrebno napomenuti jer postoje i sredstva koja izazivaju kontrakcije žučne kesice, ali ne otvaraju Odijev sfinkter, što može izazvati žestoke kolike. Dakle, kretanje žuči stoji pod kontrolom određenih mehanizama. Ukoliko se ovi mehanizmi poremete, može doći do zastoja žuči, što s druge strane može dovesti do različitih komplikacija u samoj jetri. Davanje holagoga može se uspješno primijeniti i u dijagnostičke svrhe. Tako npr. kod žutice - davanje holagoga može poslužiti u dijagnostici o kojoj se vrsti žutice radi. Ako se žuč ne pojavi u dvanestopalačnom crijevu, očito je da se radi o opstrukcionoj žutici. Ukoliko postoji spazam Odijevog sfinktera, davanje holagoga neće pomoći da se žuč pojavi u tankom crijevu. Popuštanje spazma Odijevog sfinktera u tom slučaju može se podstaći nekim spazmolitikom. Sličnim postupcima mogu se utvrditi i oboljenja žučne kesice. Također je važno, naime važnije, da se holagogi upotrebljavaju u terapijske svrhe. Tako npr. kod holecistititsa, posebno hroničnog, stalna drenaža žuči pomaže uklanjanje agnesa koji je izazvao infekciju. O povoljnom utjecaju holagoga kod akutnih hepatitisa, govori se na tom mjestu (vidjeti: hepatitisi). Nije samo u pitanju veća količina žuči u gastrointestinalnom traktu, čime se spriječavju infekcije jetre, već se spriječava pritisak žuči unutar jetre, posebno na hepatocite, pa time i njihova nekroza i degeneracija. Postoji dosta biljaka koje mogu stimulisati normalno otjecanje žuči u dvanestopalačno crijevo. Najvažniji biljni holagogi opisani u ovoj knjizi su: artičoka, barska nana, boldo, breza, broć, cikorija, crna rotkva, dimnjača, frangula, hajdučka trava, islandski lišaj, kamilica, kleka, ljoskovac, maslačak, maslina, nana, očajnica, oman, ortosifon, petrovac, pirevina, resnik, ružmarin, sapunjača, slatka paprat, mrkva-šargarepa, šimšir, valerijana, žuti bagrem, žutika. Species (Species cholagogae): 1. maslačak (Radix Taraxaci) 35 g 2. nana (Folim Menthae piperitae) 15 g 3. hajdučka trava (Herba Millefolli) 15 g 4. smilje (Flores Helichrusi) 15 g 5. frangula (Cortex Frangulae) 15 g 6. rusa (Herba Chelidonii) 5g Supena kašika čaja prelije se s 2,5 dcl vode i zagrije do ključanja. Sud se poklopi i ostavi sat, a zatim se čaj procijedi. Pije se prije dva glavna obroka. Još dva speciesa koji djeluju holagogno: I 1. smilje (Florex Helichrysii) 30 g 2. hajd. trava (Herba Millefolii) 3. pelin (Herba absinthii) 4. morač (Fractuis Foeniculi) 5. nana (Folum Menthae pip) aa 20g Dvije supene kašike čajne mješavine preliti s 4 dcl tople vode. Promiješati i poklopiti, procijediti nakon 8 sahata, te popiti u toku dana (Šas, 1952).

262

II 1. 2. 3. 4.

maslačak (Radix Taraxacii) zečji trn (Radix Ononoidis) frangula (Cortex Frangulae) nana (Folium Menthae pip.) aa 25,0

Supenu kašiku čajne mješavine preliti s 2 dcl ključale vode, promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 4 sata. Popiti iz nekoliko puta u toku dana (Jordanov, Nikolov, Bajčinov, 1963). Holangiografia (cholangiographia) – rentgensko snimanje velikih žučnih kanala. Holangihepatitis (cholangiohepatitis) - istovremeno zapaljenje žučnih puteva, naročito unutar jetre, i jetre, Hepatoholangitis. Holangiolitis (cholangiolitis) – zapaljenje sitnih žučnih kanalića (holangiola) u tkivu jetre. Holangitis (cholangiitis) – zapaljenje žučnih puteva Holecistitis (cholecystitits – zapaljenje žučne kesice). Žučni kamenci mogu dražiti sluznicu žučne kesice, također oštećenja zida žučne kesice, što su preduslovi koji vode do zapaljenja žučne kesice–holecistitisa. Kamencima oštećena žučna kesica prikladna je za djelovanje nekih drugih faktora koji izazivaju zapeljenje. Međutim, do zapaljenja može doći i na druge načine. Jedna od mogućnosti je djelovanje klica trbušnog tifusa, te nekih drugih klica koje se, naprimjer, javljaju kod sepse krvi i sl. Sigurno je da se zapaljenje ipak najčešće javlja zbog trenja žučnih kamenaca o zidove žučne kesice. Poznata su dva oblika zapaljenja, akutni i hornični. Holecistitis akutni (cholecystitis acutas). Akutni holecistitis se javlja kod otprilike 1% oboljelih od trbušnog tifusa. Oboljenje je praćeno povišenjem temperature, mučninom i povraćanjem. Javlja se i bol u trbuhu sa gornje, desne strane ispod rebarnog luka, a žučna kesica može da se napipa. Postoje razne gradacije, što je praćeno višom temperaturom, povraćanjem i znatno intenzivnijim bolovima. Može se pojaviti i žutica u lakšem obliku, a povećava se i broj bijelih krvnih zrnaca (vidjeti: Leukociti). U najgorem slučaju žučna kesica može prsnuti i izliti sadržaj u trbušnu duplju, što vodi daljim komplikacijama. Holecistitis hronični (cholecystitis cronica). Hronični holecistitis je posljedica neizliječenog akutnog oblika, naročito ako postoji i kamenac u žučnoj kesici. Ovaj oblik praćen je teškim napadima bolova (vidjeti: Kolika) u desnom, gornjem dijelu abdomena. Bol se prenosi prema desnom ramenu ili u predio leđa. Oboljeli često osjeća mučninu, povraća, abdomen je osjetljiv na dodir, postoji nadutost, glavobolja i sl. Sve to može naglo prestati, isto kao i kod napada žučnog kamenca. Biljna sredstva protiv holecistitisa opisana ovdje mogu se podijeliti u dvije grupe. Prvu čine antiinfektivna: šimšir, sikavica, cikorija, eukaliptus, bijeli bor, sapunjača, majčina dušica, timjan; a drugu–antispazmodici: velebilje (pod kontrolom), melisa, nana, pomaranča, bijela vrba, valerijana. Preporučuju se: Preparat kod infekcija: 1. Aetherol. Eucalypti 0,75 gr. 2. " Pini 0,75 gr. 3. " Thymi 1,00 gr. 4. Alc. Aethilic, 90% 60,00gr. 30 kapi u pola čaše mlake vode, 10 minuta prije svakog jela.

263 Species protiv kolika: 1. nana ( Folium Menthae pip.) 5 gr. 2. melisa (Folium Melissae pip.) 15 gr. 3. valerijana (Radix Valerianae) 10 gr. Tri supene kašike preliti sa 1/2 litre ključale vode. Nakon 30 minuta procijediti. Piti 3 puta dnevno pola sata prije jela, nezaslađeno. Dva vrlo efikasna speciesa ne samo kod holecistitisa već i kod holelitiaze (vidjeti tamo) i holangitisa daje Stanczyk (1976): Species I: 1. dimnjača (Herb. Fumariae) 2. očajnica (Herb. Marrabii) 3. nana (Fol. Menthae pip.) 4. petrovac (Herb. Agrimoniae) 5. iđirot (Rhiz. Calamii) 6. pirevina (Rhiz. Agropyrii) 7. frangula (Cort. Franguale) aa 50 gr

Species II: 1. rusa (Herb. Chelidonii) 2. pelin (Herb. Absinhtii) 3. hajd. trava (Herb. Millefolii) aa 50 4. maslačak (Rad. Taraxacii) 5. cikorija (Rad. Cichorii) 6. lincura (Rad. Gentianae) 7. valerijana (Rad. Valerianae) aa 30 Oba speciesa pripravljaju se na sljedeći način : Supenu kašiku čajne mješavine preliti sa 2 dcl vode. Lagano zagrijati do ključanja i odmah skinuti s vatre. Promiješati i poklopiti. Procijediti nakon 25 minuta. Piti ujutro i navečer pred spavanje, nezaslađeno. Napomena :Oba speciesa se upotrebljavaju i kod Holangiolitisa, Holangitisa i Holecistitisa. Holecistografia (cholecystographia) – rentgensko snimanje žučne kesice. Holecistokinetik (cholecystokinetica) – sredstvo ili lijek koji izaziva kontrakcije žučne kesice. Najvažniji biljni holecistokinetici opisani ovdje: crna rotkva, maslinovo ulje, artičoka, ružmarin. Holecistokinin-pankreozimin (CCKPZ) – hormon koji se proizvodi u ćelijama sluznice gornjih dijelova tankog crijeva–doudenumu, pod djejstvom masti i bjelančevina, odnosno njihovih razgradnih produkata. Ima ulogu u stimulaciji kontrakcija žučne kesice, tj. isticanju žuči u dvanaestopalačno crijevo. Također ima ulogu u povećanju lučenja pankreasnog soka. Holedohitis (choledochitis) – zapaljenje žučnog voda. Holedohus (choledohus) – glavni izvodni kanal žuči koj nastaje spajanjem jetrinog žučnog kanala, koji izvodi žuč iz jetre (ductus hepaticus communis), i kanala žučne kesice (ductus cysticus). Ulijeva se u dvanaestopalačno crijevo zajedno sa izvodnim kanalom pankreasa (ductus pancreaticus). Holelitijaza (cholelithiasis) – žučni kamenac. U krajnjem dijelu tankog crijeva– ileumu, vrši se upijanje žučnih soli, koje su obavile svoju funkciju u prednjem dijelu tankog crijeva, prvenstveno dvanaestopalačnom-duodenumu. Ukoliko je ileum

264 oštećen, ili uklonjen hiruškom intervencijom, znatno manje žučnih soli bit će upijeno i vraćeno nazad u jetru. To dovodi do opadanja koncentracije ovih soli u žuči. S druge strane, u žučnoj kesici žuč se koncentriše 7 do 10 puta na taj način što zid žučne kesice propušta vodu, sol i sl. Kod infekcije žučne kesice, odnosno zapaljenja epitela žučne kesice (vidjeti: Holecistitis), zid žučne kesice može propustiti i žučne soli. I ovo je jedan od razloga opadanja njihove koncentracije u žuči. U žuči može doći do povećanja koncentracije holesterola iz nekoliko razloga, od kojih treba navesti: uzimanje hrane iz koje se lahko sintenzuje holesterol, uzimanje hrane bogate energijom, prekomjernom apsorpcijom žučnih soli i lecitina u žuči. U oba slučaja, zbog opadanja koncentracije žučnih soli ili zbog porasta koncentracije holesterola, koji se i tako teško otapa u žuči, može doći do taloženja holesterola u obliku holesterolskih kristalića koji predstavljaju jezgro za stvaranje holesterolskog žučnog pijeska. Ovo su prosti žučni kamenci, ovaj pijesak može se stvori u veće kamence, jer se sastoje iz samo jedne komponente–holesterola. To su jajaste ili loptaste tvorevine, različite veličine i obično se nalazi samo jedan koji može ispuniti čitavu žučnu kesicu. Bilirubin, također sastavni dio žuči kao i holesterol, teško je topiv u žuči. Njega u rastvoru, pored drugih faktora, uglavno, drže žučne soli. Kao i kod holesterola, tako i ovdje, porast koncentracije bilirubina ili opadanje koncentracije žučnih soli u žuči, vodi do stvaranja žučnog kamenca, koji se uglavnom sastoji iz kalcijevih soli bilirubina–kalcijum bilirubinata. I ovo je prosti kamenac. Sastoji se iz samo jedne komponente–kalcijum bilirubinata. Međutim, najčešći su mješoviti kamenci koji se sastoje od holesterola, bilirubina, fragmenata sluznice i ćelija žučne kesice, kalcijuma, bakterija i sl. Dok postoji samo jedan veći holesterolski kamenac, bilirubinskih je više, naročito ih je mnogo mješovitih. Ovi kamenci su različitog oblika i mnogo su sitniji od holesterolskog. Do stvaranja žučnih kamenaca dolazi i zbog usporenog otjecanja žuči, životne dobi, pola i sl. Što se tiče pola, treba reći da su žene oko 3 puta više naklonjene stvaranju žučnih kamenaca od muškaraca. Proizilazi iz različitih i mnogobrojnih studija, da je stvaranje žunih kamenaca kod žena uslovljeno dužinom bračnog staža. Naime, rano udate žene ranije rađaju, a u trudnoći se povećava koncentracija holesterola. Može se desiti da se porevede čitav vijek, a da se ne sazna za postojenje žučnih kamenaca ili barem „mulja“ u žučnoj kesici. Nevolje nastaju kada se žučni kamenci pokrenu iz žučne kescie prema žučnim kanalima. Prvo mjesto na koje se, izvan žučne kesice, može javiti žučni kamenac je vrat žučne kesice (collum vesicae felleae) ili kanal žučne kesice (ductus cistrikus). Ako kamenac savlada ovaj put, onda može zastati u glavnom žučnom kanalu (ductus choledochus) u koji se „uliva“ kanal žučne kesice. Rijetko se dešava da kamenac savlada sve ove puteve pa se, zajedno sa žuči, izlije u dvanaestopalačno crijevo. Ukoliko kamenac postoji u žučnoj kesici, on tu može mirovati cijeli život. Ali kamenac se obično javi određenim znakovima, naročito iza uzimanja određene vrste hrane, posebno masnog mesa, u prvom redu svinjskog, zatim kuhanog i masnog kupusa i druge teške hrane. Obično se javlja nadutost poslije uzimanja ovakve hrane, podrigivanje, često izbacivanje gasova i sl. No, ovi znaci mogu da se jave i bez kamenca u žučnoj kesici, kod preobilne, masne i gurmanske hrane. Pravi „žučni napad“, odnosno žučne kolike, nastaju kada se žučni kamen pokrene iz žučne kesice i dođe do žučnih puteva, u prvome redu u kanal žučne kesice. Obično noću ili pred zoru, nakon glavobolje, znojenja i nagona za povraćanjem, počinje žučni napad. Kod većine napad je vrlo bolan, započinje ispod rebra sa desne strane i širi se desnom, stražnjom stranom, često sve do desnog ramena. Bolovi su grčeviti, naizmjenično jači ili slabiji. Stanje bolesnika je dosta teško, uznemiren je,

265 znoji se, obično povraća i izbacuje malu količinu žuči, ima slabo povišenu temperaturu, a beonjače dobiju žućkastu boju od žutice. Poslije napada bolesnik je iscrpljen, nema apetita, mokri tamno-crvenu mokraću sa mnogo urobilinogena, dok je stolica svijetlo obojena. Do bolova dolazi uslijed grčenja žučne kesice, koja pokušava da pokrene kamenac iz kanala, a također i zbog zastoja žuči iz kamenca. Ovo grčenje može pokrenuti kamenac u dva smjera: nazad u žučnu kesicu, ili naprijed u glavni žučni kanal. Od ove dvije mogućnosti, obje su teške. Ako se kamenac vrati u žučnu kesicu, proces se može obnoviti. Postoji i treća mogućnost, da kamenac ostane u kanalu žučne kesice. Ukoliko kamenac ostane u kanalu žučne kesice, ova počinje da se povećava zbog lučenja tečnosti, obično po nekoliko litara. Ova se pojava naziva hidrops žučne kesice. Ukoliko se ova tečnost inficira i postane gnoj, nastaje empijem žučne kesice. Ako pod tim uslovima prsne zid žučne kesice, gnoj se izliva u trbušnu šupljinu, što izaziva zapaljenje trbušne maramice, ili kako se to još kaže - bilijarni peritonitis. Dakle, vrlo su teške komplikacije. Ukoliko žučna kseica svojim grčenjem ipak uspije istisnuti kamenac iz svoga kanala u glavni žučni kanal, tada se kao prvo pojačavaju bolovi, jer sada glavni žučni kanal svojim grčenjem nastoji istisnuti kamenac u dvanaestopalačno crijevo (vidjeti: Žutica opstrukciona). Pojavljuje se i svrbež kože, jer žučne soli prelaze u krv. Također se povećava i jetra. Dakle, treba što prije ukloniti kamenac iz glavnog žučnog kanala, jer može doći do novih komplikacija; zapaljenja žučnih puteva u samoj jetri i dalje do ciroze (vidjeti: Ciroza bilijarna). Postoje i druge mogućnosti za komplikovanje već teške situacije; žučni kamenci u žučnoj kesici taru se o zidove, pa mogu izazvati mehaničko zapaljenje (vidjeti: Holecistitis) koje preko žučnih kanala može izazvati zapaljenje gušterače, odnosno pankreasa, jedno od najtežih zapaljenja. Kamenac u žučnoj kesici je i jedan od uzroka nastanka raka žučne kesice. Biljna sredstva navedena ovdje, a služe u borbi protiv žučnih kamenaca: ananas, limun, artičoka, maslina i maslinovo ulje, paradajz, trešnja, šumska jagoda, salata, crni luk, grožđe, maslačak, crna rotkva, crna povrtnica, kopriva, ružmarin, dragušac, sikavica, breza, kičica, pirevina, bijela vrba, kurkuma, žutika, boldo, velebilje, valerijana. Kod napada žučnih kamenaca, vidjeti: Maslina. Također i tinktura velebilja (Tinctura Belladonne): 20 kapi sa malo vode. Također se preporučuje i tinktura valerijane (Tinctura Valerianae). Za otapanje žučnih kamenaca u literaturi se navodi dosta preparata i biljnih speciesa. Evo nekih od njih: A) Protiv žučnih kamenaca (mikstura Durande) 1. Aether officinalis 20 gr 2. Oleum Terebenthine 10 gr Uzima se 15 do 30 kapi dnevno; B) 1. breza (Gemmae Betulae) 30 % 2. lazarkinja (Herba Asperule) 30 % 3. kopriva (Folium Urticae) 30 % 4. troskot (Herba Polygoni) 15% 5. maslačak (Radix Taraxacii) 10 % 50 grama ove smjese preliti s litar hladne vode. Zagrijati do ključanja i kuhati još 5 minuta . Ostaviti poklopljeno 15 minuta i procijediti. Piju se 3 šolje dnevno. C) 1. breza (Gemmae Betulae) 20% 20% 2. očajnica (Herba Marubii) 3. kleka (Fructus Juniperi) 10%

266 4. šipak (Fructus Rosae can.) 50% Način primjene je isti kao i kod prethodnog speciesa. Kod bolova, odnosno kolika žučne kesice: 1. nana (Folium Mentahe pip.) 20% 2. rusa (Herba Chelidonii) 20% 3. pasdrijen ( Fructus Rhamnus cath.) 20% 4. kamilica (Flores Chamomil.) 20% 5. valerijana (Radix Valerian.) 20% 30 grama smjese popariti sa 1/2 litra ključale vode i poklopiti. Nakon 6 sati procijediti. Pije se prije svakog jela nezaslađeno. U svim slučajevima, osim kod kolika, preporučuje se uzimanje crne rotkve. Ukoliko ove nema, dobra je i rotkva povratnica. Holeretici (choleretica) – sredstva ili lijekovi koji pobuđuju stvaranje žuči u jetri. Holeretici, također, pokazuju i čitav niz drugih svojstava: pomažu bolje izlučivanje vode putem žuči, čime se smanjuje koncentracija žuči, pa time i mogućnost stvaranja žučnih kamenaca. Holeretici vrše drenažu žučnih puteva otklanjanjem žučnih tromba iz žučnih puteva unutar jetre, posebno iz sitnih žučnih kanalića (vidjeti: Lobulus jetre). Skupljanje, odnosno nagomilavanje žuči unutar jetre, može oštetiti hepatocite, pa time i čitavu arhitekturu lobulusa. Holeretici koji spriječavaju ovaj zastoj žuči, imaju i ovdje svoje blagotvoreno dejstvo. Holeretici potpomažu bržu eliminaciju različitih toksina iz organizma unesenih spolja ili nastalih u organizmu za vrijeme internog metabolizma. Također potpomažu eliminaciju metaboličkih produkata različitih otrova unesenih spolja ili lijekova koji mogu štetiti jetru. Holereticima povećana količina žuči, koja se izlijeva u crijeva, sprječava autointoksikaciju iz crijeva. Poznata je uloga žuči u probavi masti unesenih hranom . To pomaže i bolju apsorpciju drugih važnih sastojaka, konkretno liposolubilnih vitamina. Na taj način holeretici indirektno utiču na obnovu, odnosno regeneraciju ćelija jetre. Poznata su i druga svojstva holeretika, a o tome se diskutuje na drugim mjestima. Kod primjene holeretika treba biti obazriv. Holereitici pokazuju pozitivne efekte kod oboljenja jetre, kao što su akutni i hronični hepatitis, ali se sugeriše opreznost kod težih oboljenja jetre, žutice, holelitijaze i težih hepatalnih oštećenja. Ovdje se prvenstveno misli na jake holeretike, između ostalog i biljnog porijekla. Najvažniji biljni holeretici opisani u ovoj knjizi: anis, artičoka, boldo, broć, cikorija, crna rotkva, čičak, iđirot, kukuruz (stigmati), kičica, lavandula, limun, lincura, maslina, melisa, nana, oman, pirevina, ružmarin, rusa, sapunjača, suručica, šargarepa, valerijana. Holesterol – holesterol, hemijsko jedinjenje tipa nezasićenog alkohola iz grupe sterola. Mastima je slično jedinjenje u fizikalnom pogledu. Za razliku od masti, ne može se saponificirati. Steroli su prilično zastupljeni u prirodi, kod čovjeka i životinja posebno holesterol. U organizam se unosi hranom (egzogeni holesterol), ali ga i mnogi organi u organizmu, posebno jetra, zatim slezena, pluća, testisi, bubrezi i koža, sami sinetitzuju (endogeni holesterol). Holesterol se nalazi u svim ćelijama, posebno u moždanom tkivu, nadbubrežnoj žlijezdi i krvnoj plazmi. Netopiv je u vodi, ali estrifikovan sa višim masnim kiselinama postaje topiv. U krvnoj plazmi najvećim dijelom nalazi se u estrifikovanom obliku. Posebno je važno da jetrene ćelije iz holesterola prvo sintetizuju žučne kiseline, u prvom redu holnu i henodeoksiholnu, koje zatim prelaze u natrijeve soli tih kiselina,

267 koje se zovu žučne soli i kao takve izlučuju se u žuč. U žuč se, zajedno sa žučnim solima, izlučuje određena količina neesterifikovanog holesterola. Da li je žuč samo put za uklanjanje holesterola jetre koji nije prešao u žučne soli, ili holesterol ima i neku specifičnu ulogu u žuči, za sada se ne bi moglo reći. Kako je holesterol u vodi netopiv, mogao bi se početi taložiti u žuči u vidu žučnih kamenaca. Uglavnom, taj se proces ne dešava drastično, jer se fizički veže sa solima žučnih kiselina ili lecitinom, dajući ultramikroskopske micele lakho topive u vodi. Holesterol je neobično važan za organizam i u pozitivnom i u negativnom smislu. Iz njega se sintetizuju žučne kiseline, muški i ženski spolni hormoni, hormon kore nadbubrežne žlijezde, vitamin D. Također i žučni kamenac (vidjeti: holelitijaza), a vjerovatno je i jedan od uzroka pojave arterioskleroze (vidjeti: Arterioskleroza). U krvi, odnosno krvnoj plazmi, uvijek se nalazi slobodni i esterifikovani holestrol. Sumu nazivamo ukupnim holesterolom čija je fiziološki dozovljena granica u plazmi između 3,1 i 8,0 mikro-mola/litar. Fiziološki dozvoljene vrijednosti za slobodni holesterol su 1,03 do 2,46, a za esterifikovani 2,07 do 5,56 mikro-mola/litar. Povišene koncentracije holesterola u krvnoj plazmi nazivamo hiperholesterolemija, za razliku od hipoholesterolemije koja predstavlja manjak holesterola u odnosu na normalne vrijednosti. Holesterol, koji kao sastojak žuči dospije u dvanaestopalačno crijevo, eliminiše se iz organizma stolicom kao i bilirubin, ali ne trpi tako drastične promjene. (vidjeti: bilirubin). Hormoni – hemijska jedninjenja koja stvaraju neke žlijezde i luče ih ili u krv ili limfu. Hormoni utiču na funkcije ostalih organa ili ćelija (vidjeti: Inzulin). Hroničan – koji dugo traje. Koji se sporo razvija ili koji ima usporen tok. Naprimjer, hronična bolest alkoholizam (vidjeti također: akutan).

I Ikterus (icterus) – žutica (vidjeti: Žutica) Ileum – donji dio tankog crijeva. Završava se ulaskom u debelo crijevo (vidjeti: Debelo crijevo). Infuz (infuzum) – oparak . Vodeni ekstrakt neke droge koja se spravlja na taj način da se određena količina droge prelije ključalom vodom. Nakon izvjesnog vremena se procijedi. Insomnija (insomnia) – nesanica. Stanje nemogućnosti spavanja iz razloga nastalih u samom organizmu. Insuficijencija (insufficentia) – nesposobnost da se obavlja neka radnja ili uloga. Stanje neadekvatnosti, nedovoljnosti za izvjesnu datu funkciju. Nedovoljna snaga. Primjer: Nesposobnost, odnosno nedovoljnost, jetre da obavlja svoje funkcije. Biljna sredstva navedena ovdje koja služe kod insuficijencije jetre: svako voće, a posebno limun, maslina, šumska jagoda, borovnica. Povrće, a posebno crna rotkva, maslačak, mrkva-šargarepa, krompir. Od začinskih biljaka: ružmarin, lazarkinja, celer, peršun, iđirot. Od samoniklih biljaka: boldo, breza, cikorija, gorka djetelina, lincura, očajnica, kopriva, pirevina, šipurak, rusa, smilje. Kod isuficijencije jetre posebno se preporučuje species: 1.lazarkinja (gornji dio biljke u cvatu ) 2. ružmarin (gornje grančice u cvatu) 3. neven (Flos Calendulae) 4. nana (Folium Menthae pip.) 5. smilje (Flos Helichrisi arenarii) 6. maslačak (Radix Taraxacii)

268 Jednake dijelove droga dobro izmiješati i 2 supene kašike preliti s 2,5 decilitara vode. Zagrijati do ključanja. Skinuti s vatre i ostaviti poklopljeno još 15 minuta. Pije se jedna šolja poslije dva glavna obroka u toku tri sedmice. Intoksikacija (intoxiactio) – trovanje. Stanje živog organizma prouzrokovano djejstvom otrova. Bolest usljed djejstva otrova, droga ( u užem smislu riječi) i slično na organizam. Vidjeti također: Detoksikacija. Inzulin – hormon koji direktno u krv luče beta-stanice Langerhansovih otoka pankreasa, odnosno gušterače. Jedan je od najvažnijih hormona u organizmu čija je funkcija prvenstveno u metabolizmu ugljikohidrata, a zatim masti i bjelančevina. Inzulin se u datim uslovima brzo izlučuje u krv, a isto tako brzo i uklanja iz krvi, za šta je najvećim dijelom odgovorna jetra. Jedna od njegovih glavnih uloga je deponovanje glikogena u jetri, čime održava konstantan sadržaj glikoze u krvi. Nedostatak inzulina vodi povećanju sadržaja glukoze, odnosno hiperglikemiji i dalje do dijabetesa. Inzulin, također, pospješuje pretvaranje glukoze u masti, odnosno masne kiseline, te njihovo deponovanje kao rezerve u masnom tkivu. Danas je sasvim jasno da inzulin ne utiče samo na metabolizam ugljikohidrata, već također masti i bjelančevina. U vezi sa inzulinom interesantna je sljedeća činjenica. Manjak inzulina dovodi do toga da se iscrpe rezerve masti iz masnih ćelija, ali istovremeno se povećavaju količine masti u ćelijama jetre, što može dovesti do tzv. masne infiltracije jetre (vidjeti: masna inflitracija). Isto tako, smanjena količina inzulina smanjuje količinu bjelančevina u plazmi, ali zato povećava količinu slobodnih aminokiselina koje se onda koriste kao dodatak za energetske potrebe. Mora se ovdje napomenuti da je smanjenje bjelančevina u krvnoj plazmi jedna od najtežih posljedica šećerne bolesti, jer se zbog toga poremete funkcije mnogih drugih organa, što vodi do iscrpljivanja i slabosti organizma. U biljnom svijetu postoje biljke čije pojedine hemijske komponente djeluju slično inzulinu. Uglavnom služe za liječenje i držanje pod kontrolom lakših oblika dijabetesa.

K Karcinom (Carcinoma) jetre. Uzroci nastanka karcinoma jetre nisu dovoljno poznati. Ono što je poznato je da više faktora utiče na njegov nastanak. Hronične bolesti jetre su preduvjet za pojavu ovog tipa karcinoma. Infekcija virusom hepatitisa B i C može imati ulogu u nastanku karcinoma jetre, pogotovo ako je infekcija ovim virusom nastala u ranom detinjstvu ili u intrauterinom periodu (period u majčinom stomaku). Činjenica je da više faktora deluje u nastanku ove bolesti, genetski, imunološki, karcinogeni... Primarni karcinom jetre najčešće ima iste kliničke manifestacije. Kod bolesnika sa cirozom jetre može početi neprimjetno. Simptomi mogu biti: malaksalost, gubitak apetita, izraziti gubitak težine, temperatura, pojava žutice, pojava ascitesa. Za postavljanje dijagnoze se koristi više metoda. Određivanje alfa 1 globulina u serumu je značajan parametar. Virusni markeri za hepatitis B i C također. Ultrazvučni (ehosonografski) pregled, radioizotopske metode, kompjuterizirana tomografija, angiografija hepatične arterije, magnetna rezonanca i naravno biopsija su dijagnostičke metode kojima se može otkriti i potvrditi karcinom jetre. Bitan uslov za liječenje ove bolesti je rano otkrivanje. Preventivne mjere podrazumijevaju zaštitu od virusa hepatitisa B i C, rad na suzbijanju alkoholizma, higijena skladištenja namirnica. Liječenje je veoma kompleksno i zahtijeva učešće specijalista različitih medicinskih grana (hepatologa, onkologa, radiologa, patologa..).

269 Kariminativ (carninativa) – Lijekovi koji olakšavaju ispuštanje gasova iz crijeva, bilo da opuštaju spazam crijeva ili podstiču crijevnu peristaltiku. Upotrebljavaju se u slučajevima meteorizma (Vidjeti: Meteorizam). Kolibacil – Bacil u debelom crijevu. Izaziva teško oboljenje mokraćnih organa, žučnih putova, slijepoga crijeva, itd. Kolika (colica) – Bolni grč koji se najčešće javlja kod oboljenja cjevastih organa. Npr. Colica billiaris jer napad grčevitih bolova u predjelu žučne kesice, najčešće zbog prisustva žučnih kamenaca u žučnim kanalima (Vidjeti: Holelitijaza). Kolitis (colitis) - Zapaljenje sluznice debelog crijeva ili nekih njegovih dijelova. Tok kolitisa može biti akutan i hroničan. Glavni znaci su proljevi, sluzave, ponekad krvave stolice i bolovi u trbuhu. Kongestija (congestio) – Navala pretjeranih količina krvi u neko tkivo, koje zbog postaje intenzivno crvene boje. Congestio hepatis, navala krvi u jetru, zbog porasta pritiska na venama koje odvode krv iz jetre. Tada se u jetri može sakupiti C 200 cm kubnih krvi. Kongestija jetre dovodi do nekroze mnogih ćelija jetre. Biljna sredstva opisana ovdje, a upotrebljavaju se kod kongestije jetre, su: grožđe, limun, artičoka, kupus, dimnjača, maslačak, salata, boldo, cikorija, gospina trava, jorgovan, nana, neven, resnik, zečji trn i ružmarin. Species koji se posebno preporučuje kod kongestije jetre: Neven (cvijetne latice) 10% Lazarkinja (Herba Asperule) 30% Artičoka (Folium) 20% 20% Ružmarin (vršci grančica u cvatu) Kičica (vršci u cvatu) 20% Sve ovo dobro izmiješati, te supenu kašiku drohe preliti s 2 dcl vode, zagrijati do ključanja i kuhati 2-3 minuta. Ostaviti potom 10 minuta, procijediti i piti po šoljicu na 15-20 minuta prije svakoga obroka. Konstipacija (constipatio) – Zatvor. Rijetko i otežano crijevno pražnjenje. Konstipacija u slučaju oštećenja jetre, odnosno bilijarne insuficijencije. Biljna sredstva koja se upotrebljavaju u slučaju konstipacije izazvane insuficijencijom žuči: frangula, maslinovo ulje, žuti bagrem, maslačak, slatka paprat. Biljna sredstva, opisana ovdje, koja se upotreblčjavaju kao laksativi: artičoka, boražina, broć, frangula, glavičica, kim, pasdrijen, pirevina, proljevak, salata, slatka paprat, šljiva, žutika. Species laxantes prema Yu. Phar. III Folium Sennae Flos Sambuci Cortex Frangulae Fructus Foeniculi Kalii Natrii tartatas Voda. Species laxantes koji se preporučuje kod oboljenja jetre: Rhizoma Graminis 30% Cortex Frangulae 30% Rhizoma Polipodii 30% Fructus Carvi 10% (E. Hasanagić). Kupfferove ćelije – Fagociti djelotvorne ćelije lobulusa jetre koje se vrlo efikasne u uništavanju bakterija, tako da ni jedna ne može preći iz probavnog sistema u opći krvotok.

270

L Laksativ - Laksantna sredstva. Prouzrokuju pražnjenje crijeva izazivajući jaču i bržu peristaltiku. Djeluje uvećanjem crijevne sadržine, koja mehanički draži nervne završetke u sluznici crijeva, ili hemijskim draženjem nervnih završetaka u sluznici, bez štetnih posljedica. (Vijdtei također: Purgativ). Leukociti – Bijela krvna zrnca. Bezbojne ćelije koje štite organizam od bolesti. Većinom se kreću slobodno u krvnim sudovima, a mogu biti i van njih. Leukocitoza (leucocytosis) – Prolazno povećanje broja leukocita u perifernoj krvi koje izazivaju mnogi činitelji, npr. infekcije, zapaljenja, krvarenja i drugo. Leukoreja (leucorea) – bjeličasti sekret iz vagine. Bijelo pranje. Litijaza (lithiasis) – Prisustvo kamenca, tvoreveine u vidu kamenčića, koje najčešće nastaju u šupljim organima taloženjem različitih soli iz tjelesnih tečnosti. Tako npr. prisustvo kamenca u žučnoj kesici (Vidjeti: Holelitijaza). M Maceracija (maceratio) - Raskašavanje neke čvrste materije ili tkiva, kvašenjem. Razmekšavanje kao posljedica raskvašenosti. Potapanje droge u vodu na sobnoj temperaturi, pri čemu se raskvašavanjem droge u toku više sati dobije njen ekstrakt – macerat. Masna infiltracija (infiltratio adiposa hepatica) – Nagomilavanje masti i lipida u epitelnim ćelijama, pri čemu se ćelije bitno ne oštećuju. Masna infiltracija se najčešće javlja u jetri, zatim i u nadbubrežnim žlijezdama i bubrezima. Ima više uzroka za nastajanje infiltracije jetre. U prvom redu, uzimanjem uzimanjrem velike količine masti s hranom, poremećaj oksidacije masti kod hroničnih alkoholičara, kod poremećaja krvotoka i slično. Ove tegobe mogu se redovno izbjeći razmnijim načinom života. Mast se glavnim dijelom nakuplja u ćelijama jetre dok je potpuno ne ispune. U takvom slučaju može popustiti membrana ćelije i mast se izliti između ostalih ćelija. Taj se infiltrat masti postepeno povećava oštećivanjem membrane i kod drugih ćelija, tako da se postepeno stvaraju ostrvca masti između još očuvanih ćelija jetre. Tako sve više buja vezivno tkivo koje pestepeno zamjenjuje ćelije jetre, prelazeći u cirozu. Ustanovljeno je da skoro svakoj cirozi jetre prethodi masna infiltracija. Metabolizam – Promet materija u organizmu. Izmjena tvari u organizmu; fizikalna i i hemijska prerada hrane u tijelu, čime je omogućen rast, održavanje i normalan rad organizma. Kao primjer može se uzeti metabolizam materija, bez obzira o kojima se radi; razlaganje bilo koje materije u organizmu do konačnog proizvoda. Ili, intermedijalni metabolizam; promjene koje hranljivi sastojci hrane pretrpe u organizmu od njihovog unošenja, odnosno resorpcije, do izlučivanja u obliku krajnjih proizvoda metabolizma. Meteorizam (meteorismus) – Nadutost trbuha usljed nagomilavanja gasova digestivnome traktu, posljedica dispepsije (Vidjeti: Dispepsija) ili usporenog portnog krvotoka kod bolesnika sa cirozom jetre (Vidjeti: Ciroza). Migrena – Glavobolja. Javlja se u napadima, obično poslije spavanja, s jakim bolom u jednoj polovini glave i povraćanjem na vrhuncu bola. Zatim slijedi san, nakon čega bol nestaje. Mineralni i mikro-elementi – Posebno su važni za ljudski organizam, odnosno normalne tjelesne funkcije. Koliko elemenata u tome sudjeluje teško je reći. Za 14

271 elemenata koje stvaraju mineralne soli, ili se javljaju u kojemu drugom obliku, pouzdano je dokazano kako igraju bitnu ulogu u organizmu. U ovaj račun nisu uzeti kisik, ugljik, vodonik i azot, glavni sastojci osnovnih životnih namirnica: ugljikohidrata, proteina i lipida. Pošto se normalne tjelesne funkcije ne mogu odvijati bez ovih 14 elemenata, treba ih navesti barem u kratkim crtama. Najvažniji su: kalcij, fosfor, kalij, sumpor, natrij i hlor, koji se u organizam moraju unositi u većim količinama. Zatim dolaze mikroelementi kojih u organizmu ima u minimalnim količinama, a i potrebe i potrebe organizma za njima su minimalne, bez obzira što igraju esencijalnu ulogu u životnim procesima. To su: magnezij, željezo, mangan, bakar, jod, kobalt, cink i molidben, a vjerojatno i neki drugi. Sigurno je da organizam kao cjelina, i pojedini organi posebno, imaju potrebu za svim ovim elementima, i oni se moraju svakodnevno unositi u organizam hranom. Najveći izvor minerala i mikro-elemenata su biljke, odnosno hrana. U organizmu minerali održavaju fizikalno-hemijske uslove u ćelijama i tjelesnim tekućinama, bez kojih bi životni procesi bili nemogući. Svaki element ima u organizmu specifičnu funkciju. Njegov nedostatak može izazvati promjene onih funkcija u kojima sudjeluje. Kako postoji i funkcionalna povezanost, deficit jednog elementa povlači za sobom promjene drugog. Nedovljan unos minerala, smetnje u apsorpciji iz hrane u digestivnom traktu i slično, dovodi do gubitka iz organizma, tj. Do posljedica nedostatka minerala (Vidjeti: Demineralizacija). Kalcij se nalazi u cijelom organizmu, najviše u kostima, u obliku kalcijum-fosfata ili karbonata. Važan je sastojak međućelijske supstance. Posjepšuje zgrušavanje krvi, djeluje na centralni nervni sistem. U organizmu ga ima oko 2 odsto. Fosfor , odnosno fosfati, u organizmu ima brojne funkcije. Praktički je glavni anion interćelijske tekućine i najvažniji mineralni sastojak potreban ćelijskoj djelatnosti. U organizmu ga ima oko 1%. Kalij je glavni kation u organizmu. Najviše ga ima u ćelijama gdje održava acidobaznu ravnotežu neophodnu za djelovanje različtih enzima. U organizmu ga ima oko 0,35%. Natrij je glavni kation ekstracelularnih tekućina, također važan za održavanje acidobazne ravnoteže, koja najvećim dijelom zavisi od odnosa kalij-natrij. Osim toga, zajedno s hlorom, održava osmotski pritisak između ekstracelularnih tekućina. U organizmu ga ima oko 0,15%. Hlor je, za razliku od natrija, glavni anion ekstracelularnih tekućina. U organizmu ga ima oko 0,15%. Sumpor ima sličnu ulogu kao i fosfor. Nalazi se gotovo u svim organima. Kako se nalazi u nekim vitaminima, koji ulaze u sastav koenzima, igra fundamentalnu ulogu u biohemijskim reakcijama. U organizmu ga ima oko 0,25%. Magnezij se po količini nalazi između mineralnih soli i mikro-elemenata. U ćeliji magnezij obavlja iste funkcije kao i kalij. U intercelularnim enzimskim reakcijama obavlja katalizatorsku funkciju, posebno u slučaju uhljikohidrata. U organizmu ga ima oko 0,05%. Mikroelementi , i pored niskih koncentracija, posebno mikrometali, imaju neobično važnu ulogu. Bilo kakve promjene u sadržaju mikroelemenata mogu izazvati ozbiljne poremećaje u orgamizmu. Željezo je jedan od najvažnijih biogenih elemenata. Svaka ćelija sadrži željezo. Najveći dio u organizmu je vezan u hemoglobinu, zatim u jetri i koštanoj srži. Neophodan je za prijenos kisika i za oksidacione procese u ćelijama tkiva. Organizam ga sadrži u količini od 0,005%.

272 Mangan je najviše prisutan u jetri i bubrezima. Smatra se da bi nedostatak mangana mogao spriječiti nastajanje karbamida, što bi dovelo do nakupljanja amonijaka, odnosno amonijum-jona. Osim toga, mangan aktivira i neke metaboličke enzime. U organizmu ga ima oko 0,0001%. Bakar je jedan opd najvažnijih mikrometala. Najviše ga sadrže jetra, slezena i bubrezi. Njegov nedostatak sprječava apsorpciju željeza u crijevima, što za sobom povlači mnoge posljedice. Mnogo enzimi i enzimski sistemi sadrže bakar, pa njegov manjak dovodi i do slabijeg djejstva tih enzima. U organizmu ga ima oko 0,0004%, što je posebno važno za obnovu ćelija. Jod je kaođer važan mikroelement, posebno u odnosu na štitnjaču. Neophodan je za sintezu tiroksina, bez kojega se ne može zamisliti normalan intenzitet metabolizma u ćelijama. Organizam ga ima u količinama od 0,00004%. Kobalt spada u važne mikroelemente. Smatra se da sudjeluje u sintezi hemoglobina, bolje rečeno, u stvaranju strukture eritrocita. Izgleda da je ipak njegova najvažnija uloga u izgradnji vitmanina B12 (cianokobalmina), neobično važnog za diobu ćelija. Cink je sastavni dio mnogih enzima, npr. karboanhidraze, dehidrogenaze mliječne kiseline, te nekih neptidaza. Molibden je također sastavni dio nekih enzima. Selen je jedan od mikroelemenata neophodnih za život ljudi, koji se mora unositi ishranom. Neophodan je za pravilan rad enzimskih sistema. Najvažnija njegova funkcija je stvaranje jakog antioksidansa. On štiti crvena krvna zrnca i ćelijske membrane. N Nekroza (necrosis) – Izumiranje ćelija ili tkiva u živom organizmu. Lokalno izumiranje tkiva. Neuralgija (neuralgie) – Bol duž nekog nerva. Bol nerava. Pri neuralgiji funkcija oboljelog žvica nije ošetećena.

O Odijev sfinkter (Oddiev sphincter) – Sloj mišićnih vlakana koji obuhvaćaju, u isto vrijeme, glavni žučni kanal i izvodni kanal gušterače pri prolazu kroz zid dvanaestopalačnog crijeva. Oligurija (oliguria) – Smanjeno lučenje i izlučivanje mokraće. Opstipacija (opstipatio) – Hronični zatvor (Vidjeti: Konstipacija). P Patološki, patologija - Grana medicine koja proučava promjene i poremećaje izazvane bolestima u organizmu. Pektoralan (pectoralis) – Grudni; npr. koji umiruje kašalj. Vidjeti također i: Ekspektorant. Peristaltika – Lagano skupljanje prstenastih mišića nekog šupljeg organa (jednjaka, želuca, crijeva i sl.), i to tako da ovo skupljanje napreduje kao talas, od obližnjeg gornjeg ka udaljenom donjem kraju organa, čime se omogućava prenošenje sadržaja. Normalan, uobilajen proces.

273 Pielitis (pielitis) – Zapaljenje bubrežne karličice, jednostrano ili obostrano, akutno ili hronično. Praćeno je bolom u slabinskom predjelu, čestim mokrenjem, groznicom povraćanjem. U mokraći se javljaju leukociti i eritrociti. Pneumonija (pneumonia) – Zapaljenje pluća sa stvaranjem eksudata u alveolama. Prouzokovano klicama pneumonije, virusom gripa ili kojim drugim tipom bakterija ili virusa. Portna vena (vena portae) – Vena koja iza glave pankreasa nastaje spajanjem slezenske vene, gornje i donje crijevne vene i uliva se u jetru, s njene desne strane.Portna vena je dovodni funkcionalni krvni sud jetre. Ako zbog oboljenja jetre (ciroza, karcinom) poraste venski pritisak, tekućina transudira u limfu i cijedi se kroz vanjsku površinu jetrene kaspule direktno u trbušnu šupljinu. Ako pritisak još više poraste, nakupljene tekćine može biti toliko u trbušnoj šupljini da nastaje ascites (Vidjeti: Acsites) – slobodna tekućina u trbušnoj šupljini. Prostatitis (prostatitis) – Zapaljenje prostate. Akutno i hronično. Proteini – Bjelančevine. Osnovni sastojci hrane koji sadrže azot. Karakteristika svih živih materija. Purgativ (purgativum) – Sredstvo za čišćenje. Vidjeti također: Laksativ. R Rektum (rectum) – Donji, završni dio debelog crijeva. Čmarno crijevo. Reminerealizant – Sredstva ili lijekovi koji ponovo ugrađuju mineralne sastojke u tkiva i organe koji su ih prethodno izgubili. Rizom (Rhizoma) – Podzemna stabljika, podanak. Rubefijant (rubefacientia) – Sredstva, odnosno lijekovi, koja izazivaju crvenilo i blago zapaljenje kože. S Sedativ (sedativa) – Lijekovi ili sredstva koji služe za umirenje psihičke i motorne prenadraženosti. Upotrebljavaju se u liječenju oboljenja s pojačanom nervnom razdražljivošću. Sindrom (syndroma) – Grupa simptoma koji zajednički označavaju neko patološko stanje. Singerik – Onaj koji djeluje u istome smislu, koji dopunjuje jedan drugoga. Npr. lijekovi. Sinkopa (syncope) – Gubitak svijesti usljed prolaznog smanjenja krvotoka u mozgu, prouzrokovan zastojem srca ili padom arterijskog pritiska. Slezena (lien) – Trbušni organ, smješten u gornjem dijelu trbušne duplje, s lijeve strane. Unutrašnjom stranom je u odnosu sa želucem i lijevim bubregom. Spazam (spasmus) – Grčevita kontrakcijas mišića. Izraz koji se najčešće upotrebljava kda je riječ o glatkoj muskulaturi, u kojoj spazam traje duže. Spazmolitik – Sredstvo ili lijek koje otklanja grčeve glatkih mišića. Vidjeti također: Anitispazmodik. Species (species) – Čaj. Smjesa usitnjenih ili neusitnjenih biljnih droga, kojoj mogu biti dodani i drugi lijekovi. Prema YU Pharmacopee III, oficijelni su: Species amarae, Species laxantes, Species urologicae. Stafilokoke – Vrsta bakterija koje se nalaze svuda. Ove bakteriju su jedan od najčešćih uzroka čireva, gnojnica i drugih infekcija kod kojih se stvara gnoj.

274 Stenokardija (stenocardia) – Angina pektoris. Pektopralna angina, sindrom koji se sastoji iz slabijeg ili jačeg bola u predjelu grudne kosti i srca, koji obično ide i u lijevu ruku, a nekad i vrat. Stomahik (stomahica) – Sredstva ili lijekovi za podsticanje funkcije želuca ili sredstvo koje pojačava apetit. Streptokoke – Okruglaste bakterije koje koje se vezuju u lanac i izazivaju ozbiljne infekcije s gnojenjem. T Tinktura (tinctura) – Tekućina dobivena estrahiranjem biljnih ili životinjskih droga, odnosno njihovih aktivnih sastojaka u odgovarajućoj tekućini (voda, alkohol, eter, smjesa aklhola i etera i sl.). Alkoholna tinktura dobiva se ekstrakcijom droge, ili njenih sastojaka, pomoću 30, 50 ili 75-postotnog alkohola. Droga se usitni i jedan dio prelije s 5 dijelova alkohola. Smjesta se ostavi na odgovarajuće mjesto, uz češće mućkanje tijekom 8 do 15 dana. Nakon toga sve se filtrira. Tinkture služe za unutarnju primjenu u vidu kapi. Primjer dobivanja tinkture od lincure-Tinctura Gentanaceae: 20 grama sitno naribanog korijena lincure preliti sa 100 gr 50% alkohola. Dobro izmiješati pa promućkati. Ostaviti na tamnome mjestu 10 dana, uz češće mućkanje. Potom se filtrira i uzima 30-50 kapi, isključivo prije jela, najbolje pola do sat prije obroka. Toksičan – Otrovan. Toksini – Otrovi. Otrovni proizvodi razmjene materija patogenih bakterija ili drugih oblika životinjskog ili biljnog svijeta Tonik (tonica) – Sredstvo za jačanje. U Uremija (uremia) – Trovanje ureom usljed njenog nagomilavanja u krvi. Najčešće je uzrokovana nesposobnošću bubrega da eliminiraju raspadne produkte iz organizma, ali i iz drugih razloga, npr. insuficijencije jetre. Urtikarija (urticaria) – Koprivnjača. Uglavnom alergijsko oboljenje u vidu nagle erupcije manjeg ili većeg broja utika. Javlja se kao psoljedica preosjetljivosti na razne elergene. V Vajlova bolest – Kod nas je rijetka, a izaziva je spiroheta Inada-Ido. Prenosi se s pacova, pa od nje najčešće oboljevaju oni koji zbog svoje profesije mogu doći u blizinu gdje žive pacovi. To su rudari, radnici kanalizacije, ribari. Obično se bolest dijeli u tri stadija: u prvom se javlja crvenilo očnih kapaka s unutarnje strane, visoka temperatura i teška glavobolja. Ovaj stadij traje nekoliko dana. Drugi započinje žuticom i znacima oštećenja bubrega. Mokraća je tamna, a smanjuje se i njena količina. Često se javlja i slabost srca i krvavljenje po koži. Treći stadij je oporavak koji traje i do 40 dana. Vezikans (vesicantia) - Sredstva koja, stavljena na kožu, izazivaju stvaranje manjih ili većih mjehurića ispunjenih tečnošću (vezikule). Virusi – Posebna klasa infektivnih agenasa koji se razlikuju od ostalioh mikroorganizama prostijom hemijskom građom, submikroskopskom veličinom i odsustvom energetskih enzima. Također i najmanje biološke strukture koje u sebi

275 nose genetske informacije potrebne za razmnožavanje. Organizam manji od bakterije, sposoban prouzrokovati različite infekcije ili zarazne bolesti. Ž Žutica (Icerus) – Ako bjeonjače, koža i vidljive sluznice, jače ili slabije, požute, ta se pojava naziva žutica. Bilirubin, pigmentska boja, sastojak žuči iz organizma, se najvećim dijelom eliminira preko stolice ili mokraćom. Bilirubin se normalno nalazi u količini od 6,8 do 20,5 mikro-mola na litar. Ako se povećava koncentracija bilirubina u krvi, zbog prodiranja iz žuči ili nekog nekog drugog razloga, pojavit će se žutica. Gdje je tkivo bogatije bjelančevinama, žutica se tu jače ispoljava, jer se na takvim mjestima bilirubin više koncentrira. Kao tkiva bogata bjelančevinama već su navedene bjeonjače, tvrdo i meko nepce i drugo, zbog čega su tu i javljaju prvi znaci žutice. Pojava žutice može biti znak da je došlo do oštećenja jetre. Međutim, to nije pravilo. Do pojave žutice može doći i kod potpuno zdrave jetre, ako se na putu otjecanja žuči, nađe neka prepreka. Ili ako dođe do pojačane razgradnje crvenih krvnih zrnaca (eritrocita), kada jetra ne može da preradi sav nastali bilirubin u vezani bilirubin. I tada se povećava koncentracija bilirubina u krvi, što direktno vodi do pojave žutice. Može se zaključiti da postoje tri tipa žutice: zbog oštećenja jetre, prepreka na putu otjecanja žuči i zbog pojačane razgradnje eritrocita, a zovu se: -žutica hemolizna -žutica hepato-celularna, i -žutica opstrukciona. Biljna sredstva opisana ovdje, a koja se primjenjuju kod žutice su: pirevina, žutika, različak, vjerovilj, ružmarin, cikorija,dimnjača, kurkuma, očajnica, sapunjača i neven. Nekoliko recepata. breza (pupoljci) žutika (kora ili list) pelin (herba, tj. gornji dio biljke u cvatu) Uzeti 60 gr breze i po 20 gr žutike i pelina, te dobro izmiješati. Polovinu količine preliti s 1,5 litar vode i polahko kuhati dok ne ispari polovica. Procijediti i piti 3 solje dnevno. II Pirevina Kičica Očajnica Pirevine 60 gr, po 20 gr kičice i očajnice pomiješati i pripremiti i piti kao kod prethodnog recepta. III Korijen maslačka Korijen cikorije Pirevina. Napraviti mješavinu od jednakih dijelova. Ostalo kao naprijed. Žutica hemolizna (Icterus haemolyticus) – Crvena krvna zrnca normalno žive u krvi oko 120 dana, a zatim nastupa razgradnja, odnosno hemoliza. Ako je razgradnja crvenih krvnih zrnaca povećana iznad ove normale, ćelije jetre neće bitio u stanju da sav bilirubin, koji nastaje kod razgradnje, prevedu u vezani, pa dolazi do povećanja koncentracije bilirubina u krvi, što će, s druge strane, izazvati slabiju ili jaču žuticu. Zbog povećane koncentracije bilirubina u krvi, a isto tako i žuči, može doći do taloženja bilirubina u vidu žučnih kamenaca u žučnoj kesici (Vidjeti: Holelitijaza).

276 Mnogi faktori mogu utjecati na povećanu razgradnju crvenih krvnih zrnaca, a potječu ili iz vanjske sredine ili zbog nekog poremećaja u organizmu. Ovaj tip žutice, nastao zbog pojačane hemolize crvenih krvnih zrnaca, naziva se hemolizna žutica. Žutica hepatocelularna (Icterus hepatocellularis) – Ćelije jetre stvaraju žuč, oko litar u toku 24 sata. Ukoliko ćelije jetre obole, ili se smanji njihov broj iz različitih razloga (oboljenja jetre, hepatitisi, ciroze), nisu više u stanju promijeniti bilirubin koji nastaje pri hemolizi crvenih krvnih zrnaca. U ćelijama jetre bilirubin se vezuje za glikoronsku kiselinu i tako nastaje vezani bilirubin. To je razlog za povećanje koncentracije bilirubina u krvi. Osim toga, i vezani bilirubin nastao u jetri, odnosno ćelijama jetre,, ne prrlazi u žučne kanale i kapilare, već uzima pravac prema krvotoku. Ovaj zastoj žuči se naziva holestaza (Vidjeti: Holagoga). Žuč se, dakle ne izliva u dvanaestopalačno crijevo, zbog čega stolica gubi normalnu boju i postaje bijela. Ovaj oblik žutice naziva se hapatocelularna žutica. Biljna sredstva koja služe protiv ove žutice, a opisana u ovome radu, vidjeti u: Holagoga i Holeretika, Hepatitis i Ciroza jetre. Žutica opstrukciona (Icterus opstructionem) – U jetri se stvara žuč koja se prikuplja u kapilarima, te žučnim kanalima jetre, da bi se na kraju našla u većem kanalu koji se zove glavni kanal (Ductus hepaticus communis). Ovim kanalom žuč ide direktno u dvanaestopalačno crijevo, preko glavnog žučnog kanala (Ductusholedohus) ili žučnu kesdicu preko kanala žučne kesice (Ductus citikus). Ukoliko su se u žučnoj kesici formirali žučni kamenci (Vidjeti: Holelitijaza), oni se mogu pokrenuti i začepiti ili kanal žučne kesice ili glavni žučni kanal. Ukoliko dođe do začepljenja glavnog žučnpg kanala, nastala je prepreka na putu otjecanja žuči u dvanaestopalačno crijevo. Prpreka može nastati i iz drugih razloga, a ne samo zbog žučnih kamenaca, kao npr. zbog otečenih limfnih žlijezda, ili raka glave gušterače, kroz koju prolazi završni dio glavnog žučnog kanal, i sl. Jetra sasvim normalno stvara i luči žuč, koja se kreće sve do nastale prepreke. Pošto ne je ne može savladati, žuč se nakuplja iza nje. Tako počinje rasti pritisak žuči u svim kanalima, pa i u samoj jetri. Kapilari i sitniji žučni kanali počinju pucati i žuč se izlijeva u krv, odnosno prelazi u krv, dakle u krv prelaze svi sastojci žuči. Bilirubin daje karakterističnu boju za žuticu, žučne soli izazivaju dugotrajan i neugodan svrab, a zbog njihovog nedostatka u dvanesniku, dolazi do slabog varenja i apsorpcije masti i u mastima topivih vitamina. Kako se žuč ne izlijeva u dvanaesnik, stolica postaje potpuno bijela, a mokraća tamnožuta. Ovaj vid žutice naziva se opstrukcionom. W Wilsonova bolest ili hepatolentikulka degeneracija – Kod Wilsonove bolesti uzrok je pretjerano taloženje bakra u jetri i nekim strukturama mozga. Oko rožnjače oba oka stvara se zelenkastomrk prsten (Kajzer-Flajserov prsten), što potvrđuje bolest.. Ova bolest je nasljedna i za muške i za ženske potomke. Javlja se rano, između 10. i 25. godine. Započinje kod djece zaraznom žuticom, koja se nikada ne izliječi, već postepeno pređe u cirozu. Zbog taloženja bakra u mozgu, dolazi do nervnih poremećaja, koji se manifestiraju kao ukočenost mišića, što onemogućava stajanje i hodanje. U hroničnom slučaju pojavljuje se tremor ili podrhtavanje, govor je otežan, inteligencija sačuvana, a tek kasnije dolazi do propadanja ličnosti. U ovakvim slučajevima prognoza bolesti je vrlo loša.

277

NAČINI PRIPREME BILJAKA I DOZIRANJE Kada je to moguće, najbolje je pripremati infuze i dekokte od svježih biljaka, jer su tada mnogo aktivniji. Ima, međutim, droga koje ne treba upotrebljavati u svježem stanju. Kod svake takve biljke, koja je ovdje opisana, to je i naznačeno. Kao doze se upotrebljavaju ili količina koja stane u čajnu, odnosno kafenu kašiku, ili u supenu kašiku. Čajna kašika odgovara otprilike 5 grama droge, dok supena kašika odgovara otprilike 10 grama. Sve količine koje su ovdje navedene odnose se na odrasle osobe. 1/6 takve doze može se dati djeci od 1 do 3 godine, 1/4 do 1/3 doze daje se djeci od 3 do 7 godina, 1/3 do 1/2 doze daje se djeci od 7 do 12 godina, i 1/3 doze omladini od 13 do 20 godina. Bilo o kakvome preparatu da se radi, a koji se uzima prije jela, najbolje ga je konzumirati nezaslađeno. Ako se treba sladiti, onda je najbolje to učiniti medom. Kada su u pitanju oboljenja jetre, najbolji je med od ružmarina. Ponekad med potpuno promijeni boju i okus preprata. U tom slučaju bolje je zasladiti nekim sirupom ili šećerom. Aromatične biljke, kao što su nana, melisa, kamilica, nikada ne treba kuhati. Dovoljno je drogu preliti ključalom vodom i poklopiti. Nakon 5 do 10 minuta, ili kako je navedeno, potrebno je infuz procijediti, pustiti da se malo ohladi i onda zasladiti medom. Med se ne smije dodavati vrućim čajevima, jer tada gubi svoje ljekovite osobine, ili ih gubi u većoj mjeri. Ako se radi o drogi dobijenoj iz korijena, kore i slično, treba je kuhati 5 do 10 miuta, ili kako je navedeno. Šolja ovdje uvijek označava količinu od 2 decilira.

PRILOG GRANICE NORMALNIH VRIJEDNOSTI U BIOLOŠKOM MATERIJALU

278 Granice normalnih vrijednosti date su u SI-sistemu (System International d*Unites). Primjena Si-sistema obavezna je na bazi zakonskih propisa. Granične ili normalne vrijednosti zavise od mnogih faktora: pola, starosti, tjelesne težine, metoda, laboratorijske tehnike i sl. Imajući to u vidu, vrijednosti date u ovom tekstu označavaju one vrijednosti iz stručne i naučne literature i drugih navedenih činilaca koje se mogu svrstati unutar dijapazona „granične“, uključujući i krajnje vrijednosti. Prema tome, te vrijednosti su orijentacione. Uporedo sa zakonski obaveznim jedinicama SI-sistema navedene su i stare, dosadašnje jedinice radi orijentacije. Ove jedinice navedene su u zagradi ( ). U ovom prilogu: K- krv P- plazma, krvna S- serum Lf- liquor, cerebrospinalna ečnost U – urin dU – dnevni urin, dnevna količina mokraće F – feces, stolica, izmet DF – dnevni feces, dnevna količina stolice, izmeta µ – mikro m- mili l- litar n – nano Primjer: glukoza (KPS): 4,16 -5,25 mmol/l znači da su granične vrijednosti za glukozu u krvi, plazmi i serumu 4,16 – 5,27 mmol/l u SI-sistemu, odnosno (75-95) mg% u dosadašnjem.

__________________________________________________________________ dosadašnji sistem kompomenta granične vrijednosti __________________________________________________________________ Aceton (K) Albumini (P,S)

52-344 umol/l 551-739 umol/l

(0,30-2,0) mg% (3,80-5,1) g/100 ml

279 Amonijak (P,S) 29,4-47 umol/l Bakar (P,S) 13,4-21,1 umol/l Buklilirbin ukupni 8,5-16,9 umol/l - Direktni 0,9-4,3 umol/l Bjelančevine (S) - ukupne 67-75 g/l Bikarbonati (K) 24,3-28,3 mmol/l Cink (K) 90-101 umol/l Fibrinogen (P) 8,8-9,7 umol/l Gamaglobulini (S) 9-12 g/l Fofolipidi (P,S) 2,52-2,91 mmol/l Fosfot (ukupni,K) 10,7-12,3 mmol/l Gulukoza (K,P,S) 4,16-5,27 mmol/l Glukoza (dU) 0,11-0,44 mmoll Hemoglobin – Hb/4(K) 9,43-10,12 mmol/l Hemoglobin-Hb/4 19,24-22,09mmol/l (srednje konc.hemoglobina u eritrocitima) Hloridi (P,S) 101-103 mmol/l Hloridi (dU) 169-178 mmol/l Holesterol(P,S) - ukupni 5,17-6,47 mmol/l - slobodni približno 30% ukupnog - Esterifikovani približno 70% ukupnog Jod (K-neorganski) 7,9-20,5 nmol/l Jod (K-vezan za proteine) 315-441 nmol/l Kalcij (P,S) 2,05-2,90 mmol/l Kalij (S) 4,09-4,73 mmol/l Kalij (dU) 6,0-8,0 mmol Klirens – Inulin 1,7-2,0 ml/s Klirens – PAH (para-aminohipurna kisel.) 10,2-12,0 ml/s Klirens – urea 1,0-1,7 ml/s Klirens – kreatinin 1,3-2,8 ml/s Lipidi (ukupni P,S) 3,0-11,0 g/l Lipopretini (S) 1,3-7,3 g/l Magnezij(P,S) 0,78-0,91 mmol/l Magenzij (dU) 1,69-12,3 mmol Masne kiseline(P,S) - slobodne masne kiseline 0,50-0,57 mmol/l - ukupne masne kiseline 11,0-12,4 mmol/l Natrij (P,S,Lf) 137,9-138,8 mmol/l Narij (dU) 174-222 mmol Trigliceridi (P,S) 0,85-1,37 mmol/l Trigliceridi (P,S )kod žena za oko 20% niže vrijednosti Urea (P,S) 3,7-5,8 mmol/l Urea (dU) 333-416 mmol Urobilinogen (dU) 0,8-4,2 umol Urobilinogen (dF) 135-254 umol Željezo (P,S) - muški 10,7-26,9 umol/l

(50-80) ug/100 ml (85-134) ug/100 ml (0,50-0,99) mg/100 ml (0,05-0,25) mg/100 ml (6,7-7,5) mg/100 ml (24,3-28,3) mval/l (590-660) ugl/100 ml (300-330)mg/100 ml (0,9-1,2)g/100 ml (200-220) mg/100 ml (33-38) mg/100 ml (75-95) mg/100 ml (20-80) mg (15,2-16,3) g/100 ml (31,0-35,6) g/100 ml (358-365) mg/100 ml (6,0-6,3) g (200-250) mg/100 ml

(0,10-0,26) ug/100 ml (4,0-5,6) ugl/100 ml (8,2-11,6) mg/100 ml (16,0-18,5) mg/100 ml (2,4-3,1) g (100-120) ml/min (610-720) ml/min (60-100) ml/min (80-170) ml/min (300-1100) mg/100 ml (130-730) mg/100 ml (1,9-2,2) mg/100 ml (41-300) mg (14-16) mg/100 ml (310-350) mg/100 ml (317-319) mg/100 ml (4,0-5,1) g (74-120) mg/100 ml (23-35) mg/100 ml (20-25) g (0,5-25) mg (80-150) mg (60-150) ug/100 ml

280 - žene Enzimi: SGPT (AlaAT) SGOT(AsAT) GLDH(vidjeti: enzimi) VGT(vidjeti: enzimi) Alkal.fosfataza (S) Holinesteraza (S) ICDH (S)(vidjeti: enizmi)

9,0-23,3 umol/l

(50-130) ug/100 ml

do 483 nkat/l do 400 nkat/l do 67 nkat/l 100-466 nkat/l 0,47-1,8 ukat/l 31-63 ukat/l do 117 nkat/l

do 29mU/ml do 24 mU/ml do 4 mU/ml 6-28 mU/ml 28-132mU/ml 1900-3800 mU/ml do 7 mU/ml

OPĆA OBJAŠNJENJA Anatomski, botanički, farmaceutski, fiziološki i medicinski termini Abdomen – Dio trupa između grudnog koša i karlice. Trbuh. Trbušna duplja. Apsorpcija – Upijanje supstancija u tijelo kroz kožu ili mukozne membrane. Aerofagija (aerophagia) – Pojačano gutanje zraka. Javlja se kod nervoznih osoba (psihopata), u slučaju oboljenja jednjaka i želuca, kao i pri žučnim i bubrežnim napadima-kolikama. Afrodizijak – Sredstvo koje se upotrebljava s ciljem podsticanja i povećanja spolnih prohtjeva, a time i sposobnost spolnoga čina. Suprotno od anafrodizijak. Akutan – Bolesna pojava koja se naglo javlja i brzo protiče. Suprotno od hroničan (vidjeti taj termin). AIDS (Acquired Immuno Deficiency Syndrome) – Sindrom imunog sistema prouzrokovan HIV virusom (Vidjeti: HIV) koji slabi imuni sistem razaranjem T4, koji podstiče limfocite. Albuminurija – Prisustvo albumina u mokraći. Alkoholat – Tekućina dobijena destilacijom alkohola s jednom ili više biljaka. Alkoholatura – Tekućina dobijena miješanjem jednakih dijelova alkohola i svježe biljke. Nakon što odstoji izvjesno vrijeme, dobivena tekućina se odlije i filtrira.

281 Alkoholna tinktura – Tinktura dobijena iz dijela droge (osušena biljka) i 5 dijelova alkohola različite koncentracije: 50% ili 75%. Alergija – Preosjetljivost zbog izlaganja pojedinim antigenima (alergenima) zbog čega dolazi do porasta osjetljivosti na taj antigen, a zatim kod ponovne ekspozicije javljaju se štetne, imunološke senzacije. Amara (Amarum) - Gorka, ljekovita sredstva, najčešće biljnog porijekla (Vidjeti: Specijalni dio). Amenoreja (Amenoerhea) – Nedostatak ili nestanak krvavljenja. Analan (Čmarni)- U vezi s anusom, kojim se završava debelo crijevo (čmarno crijevo, rektum). Analeptik (Analeptica) – Sredstvo, stimulator centralnog nervnog sistema. Analgetik (Analgetica) – Agens koji umanjuje bol, a da pri tome ne dolazi do gubitka svijesti. Anemija (Anaemia) – Nizak sadržaj crvenih krvnih zrnaca s kliničkim simptomima kao što su skraćen dah, letargija i ubrzan rad srca. Angioholit – Upala žučnih puteva. Anorektik (Anorectic) – Agens koji smanjuje apetit. Antelmintik (Anthelmintica) – Agens koji izgoni ili uništava intestinalne crve. Antidot (Antidotum) – Protuotrov. Sredstvo, odnosno lijek protiv djejstva nekog otrova. Antibaktericid – Sredstvo ili supstancija koje uništava ili sprječava rast bakterija. Antiflogistici – Sredstva ili lijekovi koja smanjuju upalnu reakciju, pa suzbijaju ili otklanjaju znakove i simptome upale.(Vidjeti: Antiinflamatorija). Antigen – Supstancija koja može izazvati stvaranje antitijela, kada se pojavi u tijelu (Vidjeti: Specijalni dio – antigen). Antikoagulant (Anticoagulancia) – Sredstvo koje sprječava zgrušavanje krvi. Antiemetik (Antiemetica) – Sredstvo koje sprječava povraćanje. Antiinflamatorija (Antiinflamatoria)) – Sredstvo koje smanjuje ili ublažava upalne procese, djelujući na tjelesne mehanizme bez direktnog učešća na uzrok upale, npr. Aspirin. Antimikrobik (Antimicrobic) – Sredstva koja služe za uništavanje mikroba, sprječavaju njihovo umnožavanje ili rast.

282

Antimitohik-Citostatica – Sredstva koja oštećuju metabolizam ćelije.

Antioksidant – „Hvatač slobodnih radikala“, sredstvo za njihovo uništavanje.

Antipiretik – Lijek koji snizuju povišenu tjelesnu temperaturu. Antispazmodik (Antispazmodica) – Sredstva, odnosno lijekovi, koji ublažavaju ili suzbijaju grčeve crijeva, žučnih i mokraćnih putova, krvnih sudova), kao i grčeve mišića. Antitijelo – Molekula imunoglobulina izazvana kao odgovor na pojavu antigena, koja zatim sa antigenom, stupa u interakciju. Antitusiv (Antitussica) – Sredstvo za suzbijanje kašlja. Anus – Čmar. Izlaz, završetak digestivnog trakta. Aritmogenik (Arrhythmogenic) – Sredstvo ili olijek protiv nepravilnog srčanog ritma Arterija jetre (Arteria hepatica) – Jetrena arterija namijenjena jetri. Arterioskleroza (Arteriosklerosis) – Ateroskle roza, zajednički pojam za grupu oboljenja u kojima postoji zadebljanje arterijskog zida, kao i gubljenje njegove elastičnosti. Artralgija (Arthralgia) – Bol u zglobu. Artritis (Arthritis) – Zapaljenje zglobova. Ascistes – Nakupljanje slobodne tekućine u trbušnoj šupljini (Vidjeti isto u: Specijalni dio). Asimilacija – U biologiji skup procesa u kojima organizam izgrađuje organske supstance iz neorganskih. Astenija (Asthenia) – Opća slabost organizma koja nastaje zbog raznih akutnih ili hroničnih uzroka. Astringent (Astringencia) – Sredstvo koje steže tkiva, smanjujući sekrecije. Liječi rane sprječavajući upale (kod hemoragija, diareja, rana, leukoreja i sl.). Atonija (Atonia) – Smanjen tonus mišića i drugih kontraktilnih organa. Autoimuna bolest – Imuni odgovor organizma usmjeren protiv tkiva unutar vlastitog organizma (Vidjeti: Specijalni dio – Autoimuni hepatitis). B

283

Bakteriostatik - Sredstvo koje sprječava umnožavanje bakterija. Biliarna diskinezija – Nesposobnost lučenja žuči. Bilirubin – Žučna boja. U prvom redu sastojak žuči koji nastaje od ostarjelih eritrocita krvi (Vidjeti: Specijalni dio – Bilirubin). Bilirubinurija – Prisustvo bilirubina u urinu. Biopsija jetre – Ako postoji sumnja da se radi o ozbiljnijem problemu kao što je steatohepatitis uz znatno povišene jetrene enzime, liječnik će preproučiti biopsiju jetre. Ta je metoda invazivna jer se tankom iglom uzme komadić jetrenog tkiva (parenhima) i analizira pod mikroskopom kako bi se utvrdio uzrok povišenih enzima. Bronhitis (Bronchitis) – Zapaljenje sluznice bronhija. C Cerebralan – Odnosi se na mozak. Chole (gr.) – Žuč. Ciroza jetre (Cirhosis hepatis) – Oboljenje jetre koje se karakterizira gubitkom normalne mikroskopske lobularne strukture (Vidjeti: Specijalni dio – Ciroza jetre). Cistitis (Cystitis) – Cista, mjehur, bešika, kesica. Patološki: Upala ciste, mjehura. Citostatik: Antimitotik - Lijek ili sredstvo koji zaustavlja rast ili uništava stanice raka. Crohn-ova bolest – Hronično, upalno oboljenje gatsrointestinalnog sistema. D Dekokt (Decoctum) – Ukuhak. Vodeni ekstrakt droge koji se dobiva na taj način da se droga kuha 1/2 do 1 sata. Nakon toga tečnost se procijedi i dopuni prokuhanom vrelom vodom. Demulcent (Demulcentia) – Agens koji ublažava i olakšava iritacije, posebno mukoznih membrana. Detoksikacija – Proces čišćenja ili uklanjanja otrovne materije iz organizma. Diabetes mellitus – Bolest koja se manifestira porastom sadržaja glukoze u krvi zbog nedostatka ili neefikasnosti inzulina. Diatoretik – Sredstvo za znojenje Diareja (Diarrhoea) – Proliv. Pojava čestih, više ili manje tečnih stolica.

284 Digestija (Digestio) – Proces probave hrane u kojem hranljive materije, prolaskom kroz digestivni (probavni) trakt (sistem) podliježu nizu mehaničkih, fizikalnohemijskih i hemijskih promjena u cilju prelaska u materije koje se mogu repsorbirati u krv i iskoristiti (Vidjeti: Uvod – Probava hrane). Dismenoreja (Dysmenorrhoea, Algomenorrhoea) - pojam koji označuje grčevite bolove u trbuhu i križima. Dispepsija (Dyspepsia) – Poremećaj probave hrane, loša probava izazvana različitim uzrocima. Diskinezija (Dyskinesia billiaris) – Poremećaj pražnjenja žučne kesice u dvanaestopalačno crijevo zbog loše funkcije Odijevog mišića (Vidjeti taj termin, kao i Specijalni dio-Diskinezija). Dispepsija - Hronični funkcionalni poremećaj gornjeg probavnog trakta. Diuretik (Diuretica) – Sredstva, odnosno lijekovi, koji povećavaju količinu izlučene mokraće. Dizenterija (Dysenteria) – Srdobolja. Crijevno oboljenje udruženo s proljevima često sluzavim, ponekad i krvavim. Javljaju se i trbušni grčevi. Droga – Osušeni ili sirovi dijelovi biljke koji služe kao lijek, ili za spravljanje lijekova. Droga u užem smislu predstavlja toksičnu susptancu koja izaziva prolaznu izmjenu raspoloženja ili svijesti, s ciljem da se suzbije neprijatno stanje, a eventualno postigne prijatno. Dvanaestopalačno crijevo (Duodenum) – Prvi dio tankog crijeva koji počinje neposredno iza želuca. U ovo crijevo se izlivaju žuč i sokovi gušterače. E

Edem (Oedema) – Otok prouzrokovan pretjeranim nakupljanjem serozne tečnosti u tkivu. Ekspektorant (Expektorantia) – Sredstvo koje povećava lučenje sluzi u dušniku i dušnicima i čini je tečnijom, čime pomaže njeno iskašljavanje. Emenagoga (Emmenagoga) – Sredstvo koje izaziva menstruaciju ili regulira njeno nastajanje. Emetik (Emetica) – Sredstvo za izazivanje povraćanja. Emolijencija (Emollientia) – Sredstva za razmekšavanje površinskog dijela kože, npr. sapuni, masti, glicerol i sl. Endokrina žlijezda – Žlijezda sa unutarnjim liječenjem koja svoje proizvode, odnosno hormone, ubacuje direktno u krv, limfu ili nervni sistem, jer nema izvodnih kanala.

285

Encelopatija (Encephalophatia) – Svako degenerativno oboljenje mozga. Enterokolitis (Enterocolitis) – Istovremeno zapaljenje tankog i debelog crijeva. Enzimi (Enzymes) – Fermenti (Vidjeti: Specijalni dio). F Febrifug – Antipiretik, agens protiv temperature. Fagocitoza – Osobina izvjesnih ćelija (fagocita) da u svoju citoplazmu uvuku strane čestice (npr. Bakterije) i unište ih svarivanjem. Smatra se da ovo svarivanje pomažu intracelularni enzimi fagocita (Vidjeti Specijalni dio: Kupfferove ćelije). Flatulencija (Flatulentia) – Nadimanje crijeva i želuca zrakom ili gasovima, izazvano hranom koja sadrži mnogo celuloze i škroba, ali i poremećajima u organima za probavu, usljed čega nastupa česta pojava vjetrova (Vidjeti i: Kariminativi). Flora – Biljni svijet neke oblasti. Međutim, u fiziologiji, odnosno bakteriologiji, pod florom se podrazumijeva skup svih bakterija koje se nalaze na nekom mjestu. Kao primjer može se uzeti flora crijeva, usta, itd. Bakterijska flora može biti normalna, ali i patološki izmijenjena. G Galaktagoga (Galactagoga) – Sredstva koja podstiču lučenje mlijeka. Galenski (Galenica) – Galenski preparati, lijekovi koje apotekar može spraviti u apoteci od droge i hemikalija, miješanjem, rastvaranjem i astrahiranjem. Gastralgija (Gastralgia) – Bol izazvana želučanom kolikom. Gastritis (Gastritis) – Zapaljenje sluznice tkiva koja oblažu želudac, odnosno zapaljenje želuca, koje može biti prouzrokovano hranom, alkoholom, otrovima. Gastrointestinalni trakt – Organi za probavu koji se prostiru od želuca (Gaster), preko tankog i debelog crijeva do anusa (Intestinum-crijeva, utroba). Genetika – Nauka o nasljeđivanju. Glikogen, glukogen – Kompleksni ugljikohidrat, oblik šećera koji se skladišti u jetri i čuva spreman za oslobađanje i korišćenje u drugim dijelovima tijela. Glikogeneza, glukogeneza – Pretvaranje glukoze u glukogen. Glikozurija, glukozurija – Šećer, odnosno glukoza u urinu. Ova se pojava često sreće kod šećerne bolesti-diabetesa. Glomerulonefritis – Zapaljenje bubrega, vrsta nefritisa.

286

Glikozid, glukozid – Molekula koja kod hidrolize daje najmanje jedan prosti šećer i komponentu koja nema nikakvu molekulu šećera. Gušterača (Pankreas) – Žlijezda trbušne duplje koja se nalazi iza želuca. Njen izvodni kanal ulijeva se u dvanaestopalačno crijevo. H Hematopoeza (Haematopoesis) – Stvaranje ćelijskih elemenata krvi. Organi u kojima se stvaraju ćelije krvi nazivaju se hematopoezni organi, npr. jetra. Hematurija (Haematuria) – Pojava, odnosno prisustvo krvi u mokraći. Hemofilija (Haemophilia) – Nasljedno oboljenje u kojem postoji neodgovarajuće, otežano zgrušavanje krvi. Neofiličari su bez izuzetka muškarci. Hemoglobin (Haemoglobinum) – Crveni pigmenti u krvi kičmenjaka koji vezuju kisik kod disanja i stvaraju oksihemoglobin, pri čemu se kisik vezuje za željezo iz hemoglobina. Hemohromatoza (Haemochromatosis) – Vidjeti: Specijalni dio – Hemohromatoza. Hemoliza (Haemolysis) – Razgradnja, odnosno uništavanje crvenih krvnih zrnaca i oslobađanje hemoglobina iz eritrocita, te njegovo prisustvo u krvoj plazmi. Ako hemoglobin napušta eritrocit pri kraju njegova života, to je fiziološka hemoliza koja nije praćena poremećajima, za razliku od patološke hemolize. Hemoptizija (Haemoptysis) – Iskašljavanje manjih količina krvi koja potječe iz disajnih putova. Hemoragija (Haemorragia) – Istjecanje krvi iz krvnih sudova. Krvavljenje, krvoliptanje. Može biti spoljna ili unutarnja. Hemostatik (Haemostatica) – Sredstvo ili lijek koji zaustavlja krvavljenje. Hepar – Jetra. Hepatalgija (Hepatalgia) – Bol u jetri. Hepatička koma (Coma hepaticum) – Stanje potpunog gubitka svijesti, između ostalog i zbog teškog oboljenja jetre. (Vidjeti: Specijalni dio – Hepatička koma). Hepatično (Hepaticus) – Odnosi se na jetru. Hepatoholangitis – Zapaljenje jetre i njenih kanala. Hepatitisi - Zapaljenja jetre (Vidjeti: Specijalni dio – Hepatitisi). Hepatocit – Ćelija jetre.

287

Hepatogram – Uobičajeni izraz za skup kliničko-hemijskih analiza za funkcionalno ispitivanje jetre. Hepatolentikulska degeneracija – Vidjeti: Specijalni dio – Willsonova bolest. Hepatologija – Dio medicine koji se bavi izučavanjem jetre. Hepatomegalija (Haepatomegalia) – Uvećanje jetre. Hepatopatija (Hepatopathis) – Zajedničko ime za sve bolesti jetre. Hepatoragija (Haepatorrhagia) – Krvavljenje iz jetre. Hepatotoksin – Koji djeluje toksično, otrovno na ćelije jetre. Hidrops – Vodena bolest. Nakupljanje transudata u trbušnoj duplji usljed poremećaja krvotoka kod teških srčanih mana. Također, stanje žučne kesice poslije zapušenja izvodnog kanala (Vidjeti: Specijalni dio – Ascites). Hiperemija (Hyperemia) – Povećano protjecanje krvi uz diletaciju malih krvnih žila, npr. kod upale. Hiperglikemija (Hyperglycaemia) – Patološko stanje visoke koncentracije glukoze u krvi, npr. za vrijeme šećerne bolesti-diabetesa (Vidjeti: Diabetes mellitus). Hipertenzija (Hypertensio) – Stalno povišenje arterijalnog krvnog pritiska. Hipoglikemija (Hypoglycaemia) – Smanjenje koncentracije glukoze u krvi. Može dovesti do hipoglikemijskog šoka. Hipokalijemija (Hypocalemia) – Snižen sadržaj kalija u krvi. Hipotenzija (Hypotensio) – Nizak, snižen krvni pritisak. HIV – Human Immunodeficiency Virus – Virus koji izaziva AIDS (SIDA). Holagoga (Cholagoga) – Supstancija koja pobuđuje kontrakcije žučne kesice; sredstva ili lijekovi koji koji pojačavaju ili olakšavaju otjecanje žuči u dvanaestopalačno crijevo (Vidjeti: Specijalni dio –Holagoga). Holangiografija (Cholangiographia) – Rentgensko snimanje velikih žučnih kanala. Holangiohepatitis (Cholangiohepatitis) – Istodobno zapaljenje žučnih putova, naročito unutar jetre, i jetre. Holangiolitis (Cholangiolitis) – Zapaljenje sitnih žučnih kanalića (holangiola) u tkivu jetre. Holangitis (Cholangitis) – Zapaljenje žučnih putova.

288

Holecistitis (Cholecystitis) – Zapaljenje žučne kesice (Vidjeti: Specijalni dio – Holecistitisi). Holecistokinetici – Koji izazivaju kontrakcije žučne kesice. Holedus – Glavni izvodni kanal žuči, žučovod. Holelitijaza – Kamen u žučnoj kesici, stvaranje konkremenata u žučnoj kesici. Holeretici (Choleretica) – Sredstva ili lijekovi koji pobuđuju stvaranje žuči u jetri (Vidjeti: Specijalni dio – Holeretici). Holestaza – Smetnja ili potpuni prekid otjecanja žuči. Holesterol (Cholesterol) – U fizikalnom smislu mastima slično jedinjenje (Vidi: Specijalni dio – Holesterol). Hormoni – Hemijska jedinjenja koja stvaraju neke žlijezde i luče ih u krv ili limfu. Hormoni utječu na funkcije ostalih organa ili ćelija (Vidjeti: Inzulin). Hroničan – Koji dugo traje, koji se sporo razvija ili ima usporen tok. Suprotno od akutan. I Ikterus (Icterus) – Žutica (Vidjeti: Specijalni dio – Žutica). Ileum – Donjio dio tankog crijeva. Završava se ulaskom u debelo crijevo. Infuz (Infuzum) – To su oparci ili svježe tekuće vodene iscrpine biljnih droga nježnije strukture, kao što su cvijet, list ili herba. Ovakav pripravak obično nazivamo: čaj od nane, čaj od kamilice...Infuz je otopina nastala akcijom vode, u ključalom stanju, na biljku. Praktički: u ključalu vodu, poklopljenu, stavlja se biljka (cvijet, list). Trajanje infuzije je između 5 i 15 minuta.

Inhibicija – Spriječavanje, zaustavljanje, kočenje neke radnje, pojave, refleksa ili procesa razdraženja u nervnom sistemu. Insomnija (Insomnia) – Nesanica. Stanje nemogućnosti spavanja iz razloga nastalih u organizmu. Insuficijencija (Insufficientia ) – Nesposobnost obavljanja neke radnje ili uloge. Stanje neadekvatnosti, nedovoljnosti za izvjesnu datu funkciju. Nedovoljna snaga (Vidjeti: Specijalni dio – Insuficijencija jetre). Interferon - Prirodni protein kojeg proizvode stanice imunološkog sustava većine kičmenjaka kao odgovor na stimuliranje stranih tvari kao što su virusi, paraziti, tumorske stanice.

289

Intoksikacija (Intoxicatio) – Trovanje. Stanje živog organizma prouzrokovano djelovanjem otrova. Bolesti izazvana djelovanjem otrova, droga (u užem smislu) i sl. Na organima (Vidjeti i: Detoksikacija). Inzulin - Hormon koji direktno u krv luči beta stanice Langerhansovih otoka pankreasa, odnosno gušterače. Jedan je od najvažnijih hormona u organizmu, čija je funkcija prvenstveno u metabolizmu ugljikohidarata, a zatim masti i bjelančevina (Za ostale detalje vidjeti: Specijalni dio – Inzulin i Masna infiltracija).

K Karcinom jetre (Carcinoma hepatis) – Vidjeti u: Specijalni dio, Karcinom jetre. Karminativ (Carminativa) – Lijekovi koji olakšavaju ispuštanje gasova iz crijeva, bilo da opuštaju spazam crijeva ili podstiču crijevnu peristaltiku. Upotrebljavaju se u slučajevima meteorizma (vidjeti: Meteorizam). Kolibacil – Bacil u debelom crijevu. Izaziva teška oboljenja mokraćnih organa, žučnih puteva, slijepog crijeva itd. Kolika (Colica) – Bolni grč koji se najčešće javlja kod oboljenja cjevastih organa. Naprimjer, colica billiaris je napad grčevitih bolova u predjelu žučne kesice, najčešće zbog prisustva žučnih kamenaca u žučnim kanalima (Vidjeti: Specijalni dioHolelitijaza). Kolitis (Colitis) – Zapaljenje sluznice debelog crijeva ili pojedinih njegovih dijelova. Tok kolitisa može biti akutan i hroničan. Glavni znaci su proljevi, sluzave, ponekad krvave, stolice i bolovi u trbuhu. Kongestija (Congestio) – Navala pretjeranih količina krvi u neko tkivo, koje zbog toga postaje intenzivno crvene boje. Congestio hepatis, navala krvi u jetru (Vidjeti Specijalni dio: Kongestija jetre). Konstipacija (Constipatio) – Zatvor stolice. Rijetko i otežano pražnjenje crijeva. Konstipacija u slučaju problema s jetrom Vidjeti Specijalni dio: Konstipacija kod oboljenja jetre). Kuppferove ćelije- Fagociti, djelotvorne ćelije unutar lobulusa jetre koje su vrlo efikasne u uništavanju bakterija, tako da ni jedna ne može proći iz probavnog sistema u opći krvotok.

L Laksativ (Laksativa) – Laksantna sredstva. Prouzrokuju pražnjenje crijeva izazivajući jaču i bržu peristaltiku. Djeluju uvećanjem sadržine crijeva koji mehanički draži nervne završetke u sluznici crijeva, ili hemijskim draženjem nervnih završetaka u sluznici bez štetnih posljedica. (Vidjeti također: Purgativi i laksativi u Specijalnom dijelu).

290 Leukociti – Bijela krvna zrnca. Bezbojne ćelije koje štite organizam od bolesti. Većinom se kreću slobodno u krvnim sudovima, a mogu biti i van njih. Lekucitoza (Leucocytosis) – Prolazno povećanje broja leukocita u perifernoj krvi koje izazivaju mnogi činioci, kao što su infekcije, zapaljenja, krvarenja i drugo. Leukopenija (Leucopenia) - Nizak broj bijelih krvnih zrnaca u krvi Leukoreja (Leucorea) – Bjeličasti iscjedak (sekret) iz vagine. Bijelo pranje. Litijaza (Lithiasis) – Prisustvo kamenca, kamen, tvorevine u vidu kamenčića, koje najčešće nastaju u šupljim organima taloženjem različitih soli iz tjelesnih tečnosti. Tako, naprimjer, prisustvo kamenaca u žučnoj kesici (Vidjeti: Specijalni dioHolelitijaza). Lubrikant – Sredstvo za veću vlažnost.

M Maceracija (Maceratio) – Raskvašavanje neke čvrste materije ili tkiva kvašenjem. Raskvašavanje kao posljedica nakvašenosti. Potapanje droge u vodu na sobnoj temperaturi, pri čemu se raskvašenjem te droge, u toku više sati, dobija njen ekstraktmacerat. Makrofagi – Velike ćelije s izraženom sposobnošću fagocitoze. Masna infiltracija jetre (Infiltratio adiposa hepatica) – Vidjeti: Masna infiltracija jetre, Specijalni dio). Metabolizam - Promet materija u organizmu. (Vidjeti: Uvod –Osnovne funkcije jetre). Meteorizam (Meteorismus) – Nadutost trbuha usljed nagomilavanja gasova u probavnom (digestivnom) sistemu, posljedica dispepsije (Vidjeti: Dispepsija), ili usporenog portnog krvotoka kod bolesnika s cirozom jetre (Vidjeti: Ciroza jetre). Mialgija (Myalgija) – Bol u jednom ili više mišića. Mitoza (Mitosis) – Dijeljenje ćelija. Migrena - Glavobolja. Mineralni i mikro-elementi – Vidjeti u Uvodu. Mukoza (Mucoza) – Sluznica, meka, vlažna unutarnja obloga svih šupljina pojedinih pribora organa koji su u vezi sa spoljašnom sredinom. Mukus – Sluz, sadrži mucin glukoproteid koji je slabo rastvorljiv, prozračan je, isteže se u konce i lako bubri.

291

Muskulotropik – Mutagenost, izazivanje genetskih promjena.

N Nekroza (Nercrosis) - Izumiranje ćelija ili tkriva u živom oganizmu. Lokalno izumiranje tkiva. Nefritis (Nephritis) - Upala ili zapaljenje bubrega Nematodi - Crvoliki paraziti natporodica (razvijaju se preko jajašca I ličinke koja ima 5 oblika do konačnog adultnog stadija). Neuralgija (Neuralgie) – Bol duž nekog nerva. Bol nerava. Pri neuralgiji funkcija nekog živca nije oštećena.

O Odijev sfinkter (Oddi sphincter) – Sloj mišićnih vlakana koja obuhvaćaju, u isto vrijeme, glavni žučni kanal i izvodni kanal gušterače, odnosno pankreasa, pri prolazu kroz zid dvanaestopalačnog crijeva. Oligurija (Oliguria) – Smanjeno lučenje i izlučivanje mokraće. Opstipacija (Opstipatio) – Hronični zatvor stolice (Vidjeti: Konstipacija).

P Palpacija (Palpatio) –Pipanje, osjećanje rukom, vršenje lakog pritiska prstima na površinu tijela. Pankreatitis (Pancreatitis) – Zapaljenje pankreasa, odnosno gušterače. Patološki, patologija – Grana medicine koja proučava promjene i poremećaje izazvane bolestima u organizmu. Pektoralan (Pectoralis) – Grudni. Naprimjer, koji umiruje kašalj. Vidjeti također i: Ekspektorant. Perinatalan (Perinatalis) – Koji se dešava za vrijeme porođaja, ili kratko vrijeme poslije. Peristaltika – Lagano skupljanje prstenastih mišića nekog šupljeg organa (jednjaka, želuca, crijeva), i to tako da ovo skupljanje napreduje kao talas od obližnjeg gornjeg ka udaljenom donjem kraju organa, čime se omogućava prenošenje sadržaja. Normalan, uobičajeni proces.

292 Pielitis (Pielitis) – Zapaljanje bubrežne karličice. Jednostrano ili obostrano, akutno ili hronično. Praćeno je bolom u slabinskom predjelu, čestim mokrenjem, groznicom, povraćanjem. U mokraći se javljaju leukociti i eritrociti.

Pneumonija (Pneumonia) – Zapaljenje pluća sa stvaranjem eksudata u alveolama. Prouzrokovano klicama pneumonije, virusom gripa ili kojim drugim tipom bakterija ili virusa. Poliserozitis (Polyserositis) – Zapaljenje svih seroznih opni s eksudacijom u njihove šupljine. Portna vena (Vena portae) - Vena koja iz glave pankreasa nastaje spajanjem slezenske vene, gornje i donje crijevne vene i uliva se u jetru s njene desne strane. Portna vena je dovodni, funkcionalni krvni sud jetre. Ako zbog oboljenja jetre (ciroza, karcinom) poraste venski pritisak, tekućina transudira u limfu i cijedi se kroz vanjsku površinu jetrene kapsule, direktno u trbušnu šupljinu. Ako pritisak još više poraste, nakupljanje tekućine u trbušnoj šupljini može biti toliko da nastaje ascites (vidjeti: Ascites, također: Ciroza i Karcinom jetre u Specijalnom dijelu). Prostaglandini – Neke klase fiziološki aktivnihsupstancija koje su prisutne u brojnim tkivima, sa efektima kao što su: vazodilatacija, vazokonstrikcija, stimulacija glatkih mišića bronhija ili crijeva, uterije stimulacije također uključeni u formiranju bola, upala, povišene temperature, alergijskih dijareja i dismenoreje.

Protrombin – Protein potreban za zgrušavanje krvi. Pruritus - Svrab različite geneze. Purgativ (Purgativum) – Jako sredstvo za čišćenje crijeva. Jak laksativ. (Vidjeti također: Laksativ).

R Rebetron – Vidi: Ribavirin. Rektum (Rectum) – Donji, završni dio debeloga crijeva. Čmarno crijevo. Remineralizant - Sredstva ili lijekovi koji ponovo ugrađuju mineralne sastojke u tkiva i organe koji su ih prethodno izgubili. Ribavirin – Dodatak inteferona da se pojača antiviralni efekt. Rizom (Rhizoma) – Podzemna stabljika, podanak. Rubefijant (Rubeficientia) – Sredstva, odnosno lijekovi, koja izazivaju crvenilo i blago zapaljenje kože.

293

S Sedativ (Sedativa) – Lijekovi ili sredstva, koji služe za umirenje psihičke i motorne prenadraženosti. Upotrebljavaju se u liječenju oboljenja s pojačanom nervnom razdražljivošću. Sekretolitik – Silagoga - Sredstvo za iskašljavanje kod produktivnog kašlja i bronhitisa. Sindrom (Syndroma) – Grupa simptoma koji zajednički označavaju neko patološko stanje. Sinergik (Synergica) – Koji djeluje u istome smjeru, koji dopunjuje jedan drugoga. Naprimjer, lijekovi. Sinkopa (Syncope) – Gubitak svijesti usljed prolaznog smanjenje krvotoka u mozgu, prourokovan zastojem srca ili padom arterijskog pritiska. Sirup – Tečni preparat ljekovitih supstancija u koncentriranom rastvoru saharoze. Slezena (Lien) – Trbušni organ, smješten u gornjem dijelu trbušne duplje, s lijeve strane. Unutrašnjom stranom je u odnosu sa želucem i lijevim bubregom. Slobodni radikali - Nestabilni molekuli kiseonika (superoksid, hidroksil), koji su izuzetno štetni, jer učestvuju u procesima štetne oksidacije ćelijske membrane i izazivaju oštećenje organela ćelija. Svojim štetnim delovanjem dovode do ubrzanog starenja ćelija, njihovog bržeg propadanja i posljedično do niza oboljenja, kao što su oboljevanje zglobova, ubrzane ateroskleroze krvnih sudova i tumori nekih autoimunih oboljenja. Svoje štetno djelovanje ispoljavaju, pošto pomažu pojačanu oksidaciju lipida iz ćelijske membrane, pa tako jedan molekul slobodnog radikala može izazvati oksidaciju i 20 molekula lipida iz ćelijske opne. Spazam (Spasmus) – Grčevita kontrakcija mišića. Izraz koji se upotrebljava najčešće kada je riječ o glatkoj muskulaturi u kojoj spazam traje duže. Spazmolitik(Spazmolitica) – Sredstvo ili lijek koje otklanja grčeve glatkih mišića. Vijeti također: Antispazmodik. Species (Species) – Čaj. Smjesa isitnjenih ili neusitnjenih biljnih droga, kojoj mogu biti dodani i drugi lijekovi. Prema farmakopeji bivše Jug. (Pharmacopee III) oficijelni su: Species Amarae, Species Laxantes i Species Urologicae. Stafilokoke - Vrsta bakterija koje se nalaze svuda. Ove bakterije su jedan od najčešćih uzroka čireva, gnojnica i drugih infekcija kod kojih se stvara gnoj. Stenokardija (Stenocardia) – Angina pektoris. Pektoralna angina, sindrom koji se sastoji iz slabijeg ili jačeg bola u predjelu grudne kosti i srca, koji obično ide i u lijevu ruku, a nekad i vrat.

294 Stenoza – Suženje nekog otvora ili kanala, npr. Aorte, pilonisa. Stomahik (Stomahica) – Sredstva ili lijekovi za podsticanje funkcije želuca ili sredstvo koje pojačava apetit. Streptokoke - Okruglaste bakterije koje se vezuju u lanac i izazivaju ozbiljne infekcije sa gnojenjem.

T Tahikardija (Tachycardia) – Ubrzan rad srca. Tinktura (Tincutra) - Tekućina dobijena ekstrahovanjem biljnih ili životinjskih droga, odnosno njihovih aktivnih sastojaka, u odgovarajućoj tekućini. Najčešća je alkoholna tinktura koja se dobiva ekstrakcijom droge, odnosno njenih aktivnih sastojaka pomoću alkohola, zašta se uzima 30, 50 ili 75% alkohol. Droga se usitni i jedan dio prelije s 5 dijelova alkohola. Smjesa se ostavi na odgovarajuće mjesto, uz češće mućkanje, 8-15 dana. Potom se filtrira. Tinkture služe za unutarnju primjenu u vidu kapi. Primjer dobivanja tinkture od lincure: Tinctura Gencianae: 20 grama sitno naribanog korijena lincure preliti sa 100 gr 50% alkohola. Ostaviti na tamnome mjestu 10 dana, uz češće mućkanje. Nakon toga filtrirati. Uzima se 30-50 kapi isključivo prije jela. Najbolje je tinkturu lincure uzimati ½ do sat prije jela. Toksičan – Otrovan. Toksini – Otrovi. Otrovni proizvodi razmjene materija patogenih bakterija ili drugih oblika životinjskog ili biljnog života. Tonik (Tonica) – Sredstva za jačanje. Trombocitopenija (Thrombocytopenia) – Smanjenje broja trombocita u perifernoj krvi.

U Ulkus (Ulcer) – Grizlica, čir, defekt na sluznici ili koži, koji nastaju zbog raznih patoloških procesa. Uremija (Uremia) - Trovanje ureom usljed njenog nagomilavanja u krvi. Najčešće je uzrokovana nesposobnošću bubrega da eliminišu raspadne produkte iz organizma, ali i iz drugih razloga. Naprimjer, zbog insuficijencije jetre. Urtikarija (Urticaria) – Koprivnjača. Uglavnom alergijsko oboljenje u vidu nagle erupcije manjeg ili većeg broja utika. Javlja se kao posljedica preosjetljivosti na razne alergene.

V

295 Vajlova bolest - Izaziva je spiroheta Inada-Ido. Prenosi se sa pacova. Kod nas je rijetka. (Dalje vidjeti: Specijalni dio- Vajlova bolest). Vaskulitis (Vasculitis) - Zapaljenje krvnih i limfnih sudova. Vezikans (Vesicantia) – Sredstva koja, stavljena na kožu, izazivaju stvaranje manjih ili većih mjehurića ispunjenih tečnošću (vezikule). Virusi - Posebna klasa infektivnih agenasa (Dalje vidjeti: Specijalni dio- Virusi hepatitisa).

Ž Žutica (Icterus) - Ako bjeonjače, koža i vidljive sluznice, jače ili slabije požute, ta se pojava naziva žutica. ( Dalje vidjeti:Specijalni dio-Žutica).

W Wilsonova bolest (Hepatolentikulska degeneracija) - Kod Willsonove bolesti uzrok je pretjerano taloženje bakra u jetri i nekim strukturama mozga. (Dalje: Specijalni dioWilsonova bolest).

LITERATURA Akopov I.E. Krovoostanavlivajuščie rastenia. Medicina UZ SSR, T Taškent, 1977 Bezanger – Beauquesne L;P Pimkas M; et TORCK M. Les plantes dans la therapeutique moderne. Maloine, Paris, 1974. Balch J.F., and Balch P.A. Prescription for Nutritional Healing: A Practical A to Z Reference to Drug – Free Remedies Usig Vitamins, Minerals, Herbs and Food Supplements. 2nd Ed. Garden Cyty Park, N.Y.: Avery Publishing Group, 1977. Bardeau F., Fesneau M., La medicine aromatique. Proprietes er ulitisations des huiles essentialles vegetales. Ed. R.Laffont. Paris,1976. Braun K., Heilšflanzen: Lexicon für Artze und Apotheker. II Auflage, Stuttgart. G. Fisher Verlag. 254, 1974.

296 Bogdanović B.S., Farmakologija. Naučna knjiga. Beograd. 1981. Buchman D.D ., Herbal ,Medicine. Rider. 1984. Boros G., Heil und Teepflenzen. Ulmer, Stuttgart, 1980. Balickij K.P. Voroncova A.L. Lekarstvenie rastenia i rak. Naukova dumka, Kiev. 1982. Bratović I., Lačević N., Kronični hepatitis, Grafing, Sarajevo 2001. Buhner S.H., Herbs for Hepatitis C and the Liver. Storey Books. Pownal. Vermont. 2000. Cabot S., The Liver Cleansing Diet, USA Edition, 1997 S.C.B International PMB 101, Suite 2A Carillon A. , Pour un bon usage des plantes, phytothérapie, aromathérapie...Ed. Vie & Sante, Demmarie les Lys Cedex, France, 1987. Cabot S., The Healthy Liver & Bowel Book. International Edition, Cobbity NSW 2570 Australia, 1999. Decaux B. , Formulaire de phytothérapie. Legrand et Bertrand. Paris. 1956. Chopra S. Liver Book. A fireside Book, Published by Simon 6 Shuster.. N. York, London, Toronto, Sydney, Singapore, 2002. Davis P., Aromatherapy An A – Z, Saffron Walden The C.W. Daniel Company Limited U.K. 1997. Dolan M., The Hepatitis C Handbook, Berkeley, CA: North Atlantic Books,1999. Dreichbach R.H., Handbook of poisoning: Diagnosis & Tretment, 9th Ed. Lange Medical Publications . Los Altos, 1977. Duraffourd C., D' Hervicourt L., Lapraz J.C. , Phytothérapie clinique et medicine de terrain, Ed. Masson, 1981. Đuričić A., Elazar S., Ljekovito i jestivo bilje i gljive Bosne i Hercegovine. Republički zavod za zdravstvenu zaštitu Sarajevo 1963. Erasumus U. Fats that Heal, Fats that Kill, Tenth Printing. Fraser Park Drive? Burnaby BC Canada V5J 5B9, 1993. Fetrow C.W. , and Avila J.R., Teh Complete Guide to Herbal Medicines. Pocket Books New York, London, Toronto, Sydney, Singapore, 2000. Gostuški R., Lečenje lekovitim biljem. Narodna knjiga. Beograd., 1976. Griggs B., Green Pharmacy. The History and Evolution of Western Herbal Medicine. Barbara Griggs, Healing Arts Press, Rochester, Vermont 1997. Grlić Lj., Samoniklo jestivo bilje. Prosvjeta. Zagreb , 1980. Grlić Lj., Enciklopedija samoniklog jestivgo bilja. August Cesarec. Zagreb 1990. Gursky Z., Zlatna knjiga ljekvitog bilja. Matica hrvatska, Zagreb, 1989. Hasanagić E., Ljekovito bilje i jetra, treće nadopunjeno izdanje. Arka Press, Sarajevo 2000. Hlava B., Lanska D., Les Plantes saveur. Elsevier. Seuoia. Paris – Bruxelles, 1979. Hobbs C. Natural Liver Therapy. Capitola, CA: Bozanica Press, 1997. Ibn Al – Nafis., Mudžez Al- Kanun (Excerpta Januna), Prijevod: Š, Sikirić. Republički zavod za zdravstvenu zaštitu, Sarajevo ,1961. Jordanov D., Nikolov., Bojčinov A., Fititerapija. Medcina i fizika, 364, Sofija , 1963. Kušan F., Ljekovito bilje. Vlastita naklada. Zagreb. 1938. Lawless J., The Illustrated Encyclopedia od Essential Oils, Element Books, Shaftesbury, Dorset, 1995. Leclerc H. , Précis de Phytothérapie, Masson , Paris, 1983. Lindemann G., Teerecepte, Puchein, Verlaf T. Marczell, 1973. Mabey R., McIntireM., Michael P., Duff G., Dtevens J., La Livre des Plantes utiles, Ed. Robert Laffont, S.A., Paris, 1983.

297 Muravjeva D.D. Farmakognozija, Medicina, Moskva, 1978. Palmer M., Hepatitis Liver Disase. Avery Publishing Group. Garden City Park, New York, 2000. Prihoda A., Plantes et Santé, Gründ, Paris, 1989. Roulier G., Les huiles Essentielles pour votre santé. Ed. Dangles 2 ieme Ed. Dangles. 1990. Stefanović S i dr. Interna Medicina. Medicinska knjiga Beograd – Zagreb ,1989. Stefanović S., Bolesti jetre. Medicinska knjiga Beograd – Zagreb 1987. Stobart T., Herbs, Spices and Flavourings, Pingvin, 1979. Sadiković S., Narodno zdravlje, Svjetlost. Sarajevo, 1976. Schauenberg P., Paris F., Guide des plantes médicinales. Delachaux % Niestle S.A., Neuchatel (Switzerland) – Paris, 1977. Sherlock S., The Human Liver, Burlington. N.C. Carolina. Biol. Supp. Co. 1978. Saratikov A.S., Želčeobrazovanie i želčegonie sredstva Tomsk, 1962. Štilić Č., Šumske zeljaste biljke. Svjetlost. Sarajevo, 1977. Šreter G.K. Lekarstvenie rastenia i rastiteljnoe sirje vključenie v otečestvenie farmakopeji. Medicina, Moskva, 1972. Thaler H., Hronični hepatitis. Das Medichinische prizma 3/73. Treben M., Heilkräuter aus dem Garten Gottes. Wilhelm Heyne Verlag GmbH & Co Kg. München, 1990. Trpinac P., Savin S., Medaković B., Internacionalini sistem mjernih jedinica (ST) u medicini i farmaciji Medicinska knjiga. Beograd – Zagreb, 1979. Tucakov J., Farmakopeja. Naučna knjiga . Beograd 1948. Tucakov J., Lečenje biljem. Rad. Beograd. 1973. Turova A.D., Lekarctenie rastenia SSSR-a i ih primenenie, 2 – oe izdanie. Medicina. Moskva. 1974. Tyler V.A., Herbs of Choice :The Therapeutic Use for Phytomedicinals. Binghamton. New York – Hawort Press/ Pharmaceutical Products Press. 1994. Valnet J., Aromathérapie. Maloine,Paris 1972. Valnet J. , Phytothérapie, traitement des maladies par les plantes, 2 ieme édition. Maloinem Paris, 1972. Valnet J.,Traitement des maladies par les légumes, les fruits et les céréales. Maloine, Paris, 1972. Valnet J. Docteur Nature, Fayard, Paris, 1980. Volak J., Stodola J., Plantes medicinales. Gründ, Paris, 1983. Weiss R.F., Herbal Medicine. Trans – Meuss A.R. from 6th German Edition (Beaconsfield,England: Beaconsfield Ltd.,) 1988. Weiss S., Lehrbuch der Phytotherapie. Hippocrates Werlag, Stutgart, 1960. Willfort R., Ljekovito bilje i njegova upotreba. Mladost, Zgreb,1987. Ostali izvori podataka: Atlas lekarstvenih rastenij SSSR-a . Izdavateljstvo medicinskoj literaturi. Moskva, 1962. Atlas plantes medicinales. France –editions Atlas s.a. Paris, 1981. British Herbal Pharmacopoeia. British Herbal Medicine Association. Scientific Comittee, Bourne. U.K. 1983. European Pharmacopoeia. 1975. Eu. Pharm. Pharmacopoeia Yugoslavica IV, 1984. Ph. Yug. IV. Zakon o mjernim jedinicama i mjerilima. Sl. List SFRJ br. 40/1984.

298 Blumenthal M., W.R. Busse, A. Goldberg, J. Gruenwald. T. Hall, S. Klein, W. Riggins & R.S. Rister. The Complete German Comission E Monographs, Therapeutic Guide to Herbal Medicines. The American Botanical Council. Austin, Texas with Intergrative Medicine Communications Boston, Massachusetts, 1998. Pairce A., Practical Guide to Natural Medicine. The American Pharmaceutical Association. A Stonesong Press Book. Willkam Morrov and Company Inc. N.Y. 1999. Secrets et vertus des plantes medicinales. Selection du Reader's digest. Paris, Bruxelles, Montreal, Zürich, 1987. Grupa bugarskih autora: Sovremenaja fitoterpaija. Medicina i fiskultura, Sofija, 1988. American Pharmaceutical Association. Handbook of Nonprescription Drugs. 12 th Ed. Washington, D.C. : American Pharmaceutical Association 2000. Pelagićev narodni učitelj, Sloboda, Beograd, 1980. Encyclopedia of natural healing, Second Edition, Alive Publishing Group Inc. 7432 Fraser Park Dr Burnaby, BC Canada, V5J 5B9, 1997. Alternative Medicine, The definitive guide, Second edition, Celestial Arst, Berkley – Toronto, 2002. Balch A. P. Balch F.J Prescription for Nutritional Helain , Third Edition Pinguin Putman Inc. New York 2000.

REGISTAR LATINSKIH NAZIVA BILJAKA Achillea millefolium Acorus calamus Agrimonia euaptoria Agropyron repens Alchemilla vulgaris Allium cepa Allium porum Allium sativum Amygdalus communis Ananas sativus Anemone hepatica Apium gravelones Arthemisia abisnthium Arthemisia dracunculus Asparagus officinalis Asperula odorata Atropa belladonna Berberis vulgaris Betonica officinalis Betula alba

299 Borago officinalis Brassica oleracea Buxus sempervirens Celendula officinalis Capsellia bursa pastoris Carduus marianus Carlina aculis Carum carvi Centaurea cyanus Centarium umbellatum Cerasus avium Certaria islandica Chelidonium majus Cichorium intybus Citrus aurantium Citrus limonum Cnisus benedictus Cochelaria armoracia Colutea arborescens Curcuma longa Cydonia ablonga Cynara scoliums Dactolrhiza muculata Daucus carota Digitalis lanata Eryngium campestre Erythrae centarium Equisteum arvense Eucalyptus globulus Euaptorium canabinum Filipendula ulmaria Fragaria vesca Fumaria officinalis Gentiana lutea Glycyrhiza glabra Globularia alypum Gratiola canadensis Hedera helix Helichrysum arenarium Hydrastis canadensis Hypercum perforatum Inula helenium Iris germanica

300

Juniperus communis Lactuca sativ Lavandula officinalis Malus communis Marrubium vuglare Matricaria chamomilla Melissa officinalis Mentha Mentha piperita Mentha pulegium Menyanthes trifoliata Nasturtiu officinale Olea europea Ononis arvensis Ononis spinosa Orchis purpurea Organium vulgare Ortosiphon stamineus Pastinaca sativa Petrosellium sativum Peumus boldus Physalis alkekengi Pimpinella anisum Pinus silvestris Piper nigrum Polypodium vulgare Polygonum aviculare Prunus domastica Raphanus niger Raphanus sativus Rhamnus cathartica Rhamnus frangula Rheum officinale Rosa canina Rosmarinus officinalis Rubia ideaus Salix albas Saponaria officinalis Scilla maritimas Sismbrium officinalis Soja hispida Solnum lycopersicum

301 Solnum tuberosum Solidago vigra – aurea Silybum marianum Syringa vulgaris Tanacetum vuglare Taraxacum officinale Teucrium chamaedrys Thumua serpyllum Thymus vulgaris Triticum repens Urtica dionica Vaccinum myrtyllus Valeriana officinalis Veronica officinalis Vitis vinifera Zea mays Zingiber officinalis