Liz Tuccillo - Kako biti sama.pdf

Liz Tuccillo - Kako biti sama

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

Liz Tuccillo

Kako biti sama s engleskoga prevela: Hana Jušid

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

biblioteka AMBROZIJA knjiga 400.

naslov izvornika: Liz Tuccillo

HOW TO BE SINGLE copyright © 2008 by Liz Tuccillo All rights reserved. copyright © 2014. za hrvatsko izdanje: V.B.Z. d.o.o. Zagreb CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 890620.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

To je najneugodnije pitanje koje ti postavljaju. Postavljat de ti ga na obiteljskim okupljanjima. Muškarci de ga postavljati na prvim izlascima. Sama sebi postavljat deš ga prečesto. To pitanje nema pravi odgovor i nikome nede pomodi da se osjeda bolje. A opet, ne mogu si pomodi, a da ne pitam. Zašto si sama? Jednostavno to ne razumijem. Julie Jenson trideset i osam je godina, urednica je u izdavačkoj kudi i solo cura. Kada njezinu prijateljicu Georgiju suprug ostavi zbog mlade plesačice, one odluče ne očajavati, ved krenu izlaziti s trima prijateljicama, također solericama i uspješnim ženama. Uskoro Julie sklapa ugovor za pisanje knjige, odmiče se od svih razočaranja samačkog života u New Yorku i krede u potragu za odgovorom kako se sa samodom nose žene diljem svijeta. Pariz, Rio de Janeiro, Sydney, Peking, Mumbai, Reykjavik gradovi su koje Julie posjeduje i otkriva nevjerojatne kulturološke razlike u poimanju partnerstva, seksa, ljubavi i braka. Pritom dolazi do zapanjujudih saznanja: je li istina da u Kini nema samohranih majki, a na Islandu se žene s lakodom odlučuju odgajati djecu izvan braka i to im baš nimalo ne smeta u pronalaženju partnera? Vlada li zaista u Australiji »suša« muškaraca? Dok Julie putuje i ludo se zaljubi, njezine prijateljice u SAD-u bore se s problemima solo života: upoznavanjem na internetu, neuspješnim spojevima, onim vječnim pitanjem sviđam li mu se... Liz Tuccillo, autorica knjige koju nazivaju Biblijom za žene Njemu baš i nije stalo, napisala je novo poglavlje u velikoj priči nedohvatljivih muško- ženskih odnosa i iznova oduševila. Tuccillo nije zanemarila ni ono što ju je i učinilo svjetski slavnom, Kako biti sama odiše duhovitim scenama i situacijama koje su obilježile sad ved kultnu seriju Seks i grad, na čijem je scenariju radila. Ovaj zaigrani roman obavezna je knjiga za sve žene koje plove nesigumim i ponekad okrutnim vodama zvanim život solo žene u potrazi za ljubavlju.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

Ovu knjigu, kao i sve što radim, posvedujem svojoj majci Shirley Tuccillo

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

To je najneugodnije pitanje koje ti postavljaju, a oni si ne mogu pomodi i prestati s tim. Postavljat de ti ga na obiteljskim okupljanjima, osobito vjenčanjima. Terapeuti de ga postavljati iznova i iznova. Muškarci de vam ga postavljati na prvim izlascima. Sama deš ga sebi postavljati prečesto. To pitanje nema pravi odgovor i nikome nede pomodi da se osjeda bolje. Jednom kad vam ga prestanu postavljati, osjedat dete se još gore. A opet, ne mogu si pomodi, a da ne pitam. Zašto si sama? Činiš mi se kao toliko draga osoba. I tako si zgodna. Jednostavno to ne razumijem. Ali vremena se mijenjaju. U gotovo svim državama svijeta brojke pokazuju da ljudi sve duže ostaju samci i sve se brže odlučuju na razvod. Što je žena više ekonomski neovisna, to raste njezina potreba za osobnom slobodom, a rezultat svega jest da se sporije odlučuje za udaju. Ljudska bida žude za partnerom, sparivanjem, žele biti dio para i to se nikad ne mijenja. Ali kako to postižu, koliko im je to potrebno, što de za to žrtvovati — podložno je mijeni. Stoga možda više ne treba postavljati pitanje: »Zašto si sama?« Možda je pitanje koji si trebamo postavljati: »Kako ti je biti sama?« Ovo oko nas nov je, velik svijet čija se pravila mijenjaju. Zato, recite mi, moje dame, kako vam ide? JULIE JENSON

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama 1. PRAVILO Pobrini se za to da imaš prijatelje Zašto je Georgia sama? »SAMO SE ŽELIM ZABAVLJATI! Sad kad SAM SAMA SAMO SE ŽELIM ZABAVLJATI! Vl SAMCI STALNO SE ZABAVLJATE! KAD DEMO IZACI VAN I ZABAVLJATI SE?!!!?« Ona vrišti, vrišti mi na telefon. »Julie, želim se ubiti. Ne mogu ŽlVJETI S OVOLIKOM KOLlČlNOM BOLI. STVARNO. ŽELIM UMRIJETI. MORAŠ ME UVJERITI DA DE SVE BITI O.K.! MORAS ME IZVESTI I PODSJETITI DA SAM MLADA I ŽlVA I DA SE MOGU SUPER ZABAVITI. JER SAM BOG ZNA što bih mogla napraviti!!!« Georgiju je suprug Dale ostavio prije dva tjedna zbog druge žene i očito je bila malčice uzrujana. Nazvala me u petnaest do devet ujutro. Ja sam taman zapela u Starbucksu na uglu Četrdeset četvrte i Osme, balansirajudi kartonskim pladnjem s kavama u jednoj ruci, mobitelom i ovim razgovorom u drugoj, s kosom koja mi se lijepi po licu, dok mi se dva ekstra velika mochaccina opasno naginju prema lijevoj dojci, a ja uz sve to pladam pide simpatičnom dvadesetogodišnjaku na blagajni. Da, stvarno mogu raditi više stvari istodobno. Bila sam budna ved četiri sata. Bududi da sam urednica u velikoj njujorškoj izdavačkoj kudi, u opis mog posla spada i razvoženje pisaca od intervjua do intervjua dok predstavljaju svoje nove knjige. Tog sam jutra bila odgovorna za trideset jednogodišnju autoricu Jennifer Baldwin. Njezina knjiga Ostanite privlačni svom suprugu za vrijeme trudnode postala je bestseler istog trenutka kad je izašla. Žene iz cijele zemlje mahnito su je kupovale. Jer kako ostati privlačna suprugu tijekom trudnode, ključno je pitanje u tom posebnom razdoblju ženina života. Tako smo ovaj tjedan obilazile sve prestižne jutarnje talk-showove. Bile smo hit. Postoji li šansa da se ljudima ne svidi dio koji ženama u osmom mjesecu trudnode objašnjava kako izvesti striptiz pred svojim muškarcem? Sada su me autorica, njezin glasnogovornik, agentica i njezina

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama asistentica čekali u taksiju. Morala sam im donijeti za život neophodnu dozu kofeina. »Zaista se želiš ubiti? Jer ako želiš, ovaj tren zovem hitnu pomod.« Negdje sam čitala da prijetnje samoubojstvom uvijek morate uzeti ozbiljno, iako mislim da je sve ovo izvela kako bi bila sigurna da du s njom izadi van. »ZABORAVI HITNU POMOD, JULIE, TI SI ORGANIZATORICA, TI POKREDEŠ STVARI - NAZOVI ONE SVOJE SAMCE, ONE S KOJIMA UVIJEK TULUMARlŠ, I IDEMO SE VAN ZABAVLJATI!« Dok sam i dalje jedva održavala ravnotežu hodajudi prema taksiju, razmišljala sam o tome koliko me ta pomisao umara. Ali znala sam da Georgia prolazi kroz teško razdoblje i da de joj biti još i gore prije nego stvari krenu nabolje. Njezina je priča stara kao i ona o početku svijeta. Dale i Georgia imali su djecu, prestali su se redovito seksati i počeli su se svađati. Udaljili su se, a onda je Dale odjednom rekao Georgiji kako se zaljubio u dvadeset sedmogodišnju — kurvu, glupačetinu, smede — instruktoricu sambe koju je upoznao u Equinoxu. Recite da sam luda, ali ja mislim kako je strastveni seks ovdje odigrao dosta bitnu ulogu. Isto tako, iako želim ostati odana prijateljici i nikada ne bih čak ni pomislila da se Georgiju moglo na bilo koji način kriviti za ovo, jer Daleje šupak i sad ga mrzimo, ne mogu si pomodi a da ne kažem kako je Georgia jednostavno uzimala Dalea zdravo za gotovo. Da budem potpuno iskrena, moram napomenuti da inače osuđujem sindrom zvan Udane žene koje uzimaju svoje muževe zdravo za gotovo. Kad vidim do kože pokisla muškarca koji svojoj ženi drži kišobran nakon što je upravo prohodao pet blokova zgrada kako bi došao do auta i dovezao ga do restorana, na što mu ona ne kaže ni hvala, poprilično se ozlovoljim. Tako sam ved prije primijetila da je Georgia uzimala Dalea zdravo za gotovo, posebno kad bi mu se obradala onim tonom. Tonom koji možeš upakirati i nazvati kako hodeš, ali svi znamo da je tu riječ isključivo o dobrom starom preziru. Taj ton označava gađenje. Nestrpljivost. Vokalno kolutanje očima. Taj ton nepobitni je dokaz teze kako je brak institucija s greškom, a može se sažeti u običnu rečenicu tipa: »Rekla sam ti, aparat za kokice na polici je iznad frižidera.« Kad bi netko obletio svijet i skupio taj ton glasa iz svih usta nezadovoljnih muževa i žena, odnio ga nekamo u pustinju u Nevadi i pustio u atmosferu, zemlja bi se doslovce uvukla u sebe samu od nepodnošljive globalne iritacije. Georgia je s Daleom razgovarala tim tonom. I naravno, to nije bio jedini uzrok njihova prekida. Ljudi su iritantni, a brak čini sljedede: dobri i loši dani. Ma, zapravo, što ja uopde znam o toj temi? Ja imam trideset i osam godina i

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama sama sam posljednjih šest. (Da, rekla sam šest.) Nisam u celibatu ni izvan pogona, ali sam potpuno i službeno, kako bi se reklo – evo prolaze još jedni blagdani a ja nemam nikoga, sama. U mojim maštarijama, prema svom muškarcu uvijek bih se ponašala kako treba. Nikad ne bih grubo s njim razgovarala. Uvijek bih mu davala do znanja da je željen i poštovan i meni najvažniji. I uvijek bih izgledala zanosno i bila mila, i ako bi on od mene to tražio, pustila bih dug rep, kao u sirene, pokriven ljuskama i perajama i otplivala s njim u ocean. I to u toplesu. I tako je Georgia dospjela od polovično zadovoljne supruge i majke do suicidalno nastrojene samohrane majke dvoje djece. Koja želi tulumariti. Valjda je to neki preokret koji se dogodi kad nakon toliko vremena ponovno ostaneš solo. Budi se instinkt za samoodržanjem koji pomalo nalikuje na posljedice totalne lobotomije. Jer Georgia se odjednom vratila u doba kad je imala dvadeset i osam i sad stalno želi idi van »u neke barove gdje se upoznaju tipovi«, zaboravljajudi pritom da smo ved u kasnim tridesetima i da neke od nas to rade posljednjih deset godina bez prestanka. I da budem iskrena, meni se stvarno ne da izlaziti kako bih upoznavala tipove. Ne želim izgubiti sat ravnajudi kosu da bih se osjedala dovoljno privlačnom da idem van piti. Želim idi rano spavati kako bih mogla rano ustati, napraviti si frape i trčati. Ja sam maratonka. Ne u doslovnom smislu, pretrčim samo pet kilometara dnevno. Ali ja sam solo. I zato znam držati tempo. Svjesna sam koliko utrka može potrajati. Georgia, pak, želi unajmiti hrpu dadilja kako bi mogla početi sprintati. »TvOJA JE OBAVEZA DA SE SA MNOM ZABAVLJAS. NE POZNAJEM NIKOG DRUGOG TKO JE SOLO. MORAŠ ICI SA MNOM VAN. ŽELIM ICI VAN S TVOJIM SLOBODNIM PRIJATELJICAMA. Vl UVIJEK IZLAZITE. SAD KAD SAM I JA SLOBODNA, ŽELIM IZLAZITI S VAMA!!!« Ona zaboravlja kako me je uvijek promatrala s golemim sažaljenjem kad bih joj govorila o svom samačkom životu, a ona bi na to u jednom dahu zavapila »o moj bože to je tako tužno da poželim umrijeti«. S druge strane, dok je bila u braku Georgia je radila ono što nije padalo na pamet ni jednoj od mojih ostalih sretno vjenčanih prijateljica: okrenula bi nekoliko brojeva i organizirala večeru na koju bi dovukla hrpicu samaca da ih upoznam. Ili bi pitala svog pedijatra poznaje li neke poželjne neženje. Bila je aktivno uključena u moju potragu za Dobrim Muškarcem, ma kako zadovoljna svojim životom bila. A to je rijetka i lijepa kvaliteta. I zato sam tog petka ujutro, dok sam pokušavala isprati mrlje kave sa svoje bijele košulje, pristala nazvati svoje tri slobodne prijateljice i vidjeti hode li izadi s novopečenom, pomalo histeričnom solo brijačicom.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

Zašto je Alice sama? Georgia je u pravu. Ja i moje solo prijateljice super se zabavljamo. Stvarno. O bože, pa biti sama urnebesno je zabavno. Na primjer, ispričat du vam nešto o ekstremno zabavnoj urnebesnosti zvanoj Alice. Zarađuje za život (i vrlo je potpladena) branedi prava siromašnih Njujorčana, svakodnevno ulazi u koštac s bešdutnim sucima, okrutnim tužiteljima i preopteredenim sustavom. Pomaže potlačenima suprotstavljajudi se sustavu, razbija mušku dominaciju i čuva naš Ustav. O da, i povremeno mora braniti silovatelja ili ubojicu za kojeg zna da je kriv i kojeg često uspije vratiti na ulicu. Ups. Negdje dobiješ... negdje izgubiš. Alice je braniteljica po službenoj dužnosti. Iako vam Ustav jamči pravo na odvjetnika, ne može obedati da de vas braniti upravo Alice. Kao prvo, ona je prekrasna. To je površno gledanje, ali koga briga. Porotnici koji sjede u onoj otužnoj zelenoj dvorani s fluorescentnom rasvjetom i osamdesetogodišnjim sucem koji predsjeda nad svim tim jadom, rado de pristati na estetski užitak koji im se nudi. A kad crvenokosa seksi Alice razgovara s vama svojim dubokim umirujudim glasom i jakim ja sam žena iz naroda ali sam zamamna talijanskim naglaskom sa Staten Islanda, otišli biste i u Sing Sing i oslobodili sve do zadnjeg zatvorenika, samo ako vas zamoli. Bila je toliko primjetljiva s tom svojom pravnom mudrošdu i staromodnom karizmom da je postala najmlađi profesor prava na NYU-u. Danju je spašavala svijet, a nodu je uvjeravala jyuppijevske studente prava da bi svoje snove o uredima na Manhattanu i vikendicama u Hamptonu trebali staviti u drugi plan i posvetiti se nečem zaista bitnom. Bila je besramno uspješna. Zbog nje su nepokornost i suosjedanje ponovno postali cool. Navela bi ih da povjeruju kako je pomaganje ljudima važnije od zarade. Bila je božica. Da, rekla sam »bila« jer na neki način lažem. Istina previše boli. Alice više nije braniteljica po službenoj dužnosti. »O.K., samo u ovom slučaju vjerujem u smrtnu kaznu«, rekla je dok mi je kao prava prijateljica pomagala da prebacim knjige iz svoga ureda na uglu Pedesete ulice i Osme avenije na potpisivanje knjige u Sedamnaestoj ulici.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama (Knjiga se zvala Vodič za neznalice— kako biti neznalica i, naravno, bila je velik hit.) »Vjerujem u nju jedino kad je u pitanju tip koji izlazi s trideset trogodišnjakinjom sve dok ona ne napuni trideset i osam i onda shvati da ima problem s vezivanjem; tip koji pušta tu ženu da vjeruje kako on nema ništa protiv braka i toga da ostane s njom do kraja života, koji joj to stalno obedava, dok napokon jednog dana ne dođe s idejom kako brak ipak nije za njega.« Alice je stavila prste u usta i zazviždala toliko jako da je zamalo zaustavila čitav promet. Taksi je stao. »Otvorite gepek, molim vas«, rekla je Alice i u isto vrijeme snažno zgrabila kutiju s Neznalicom ispod moje ruke i utrpala je u prtljažnik. »To je bilo šupčinski«, složila sam se. »Više nego šupčinski. To je nezakonito. To je zločin protiv mojih jajnika. Prekršaj protiv mog biološkog sata. Ukrao mi je pet dragocjenih godina plodnosti i to bi se trebalo smatrati krivičnim djelom protiv majčinstva i trebalo bi se kazniti vješanjem. Uzimala mi je jednu po jednu kutiju iz ruke i svom ih snagom bacala u prtljažnik. Shvatila sam da je najbolje da je pustim da to radi sama. Kad je završila, krenule smo svaka na svoju stranu taksija, a ona mi je nastavila vikati preko krova taksija, a da ni jednom nije uzela zraka. »Nedu ja samo tako predi preko ovoga, ja sam modna žena, ja držim stvari pod kontrolom i nadoknadit du sve izgubljeno vrijeme jer to mogu.« »Kako to misliš?« pitala sam. »Dat du otkaz i početi izlaziti s tipovima.« Alice je ušla u taksi i zalupila vratima. Zbunjena, skljokala sam se u taksi. »Molim?« »Barnes i Noble na Union Squareu«, doviknula je Alice vozaču i potom mi se ponovno obratila: »Tako je, prijavit du se na sve one inforume, poslat du grupni e-mail svim prijateljima neka me spajaju sa svim samcima koje poznaju. Izlazit du svaku večer i brzo du nekog upoznati.« »Dat deš otkaz da bi mogla izlaziti s frajerima?« Pokušala sam ovo izredi sa što je manje mogude užasa i osude u glasu. »Upravo tako.« Nastavila je gorljivo kimati kao da zna o čemu priča. »Nastavit du predavati, moram nekako zarađivati. Ali u biti da, spojevi su moj novi posao, dobro si me čula.« I tako moja draga dobročiniteljica, Super žena, Ksena - princeza ratnica i Erin Brockovich u jednoj osobi, još uvijek troši vrijeme i energiju pomažudi

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama potlačenima. Ali ovaj put potlačena je ona sama: trideset osmogodišnja žena bez muškarca u New Yorku. Još uvijek se bori protiv muške dominacije, ali ovaj put u pitanju je određeni muškarac - Trevor, koji joj je oduzeo dragocjeno vrijeme i učinio da se osjeda starom, nevoljenom i uplašenom. A kad Alice sada upitate što radi s novostečenim slobodnim vremenom koje je nekad provodila čuvajudi mlade prijestupnike od zatvora i neizbježnog fizičkog maltretiranja, ona održi svoj mali govor: »Osim interneta i spojeva, pobrinem se da odem svuda gdje sam pozvana, na svaku konferenciju, ručak ili zabavu. Bez obzira na to kako se jadno osjedala. Sjedaš se kad sam imala onu groznu gripu? E, pa i tad sam izašla iz kude i otišla na večer samaca u New York Theatre Workshop. Večer nakon što sam operirala ruku, uzela sam tabletu protiv bolova i otišla na onu gala dobrotvornu zabavu za očuvanje Central Parka. Nikad ne znaš kad deš upoznati muškarca koji de ti promijeniti život. Ali imam ja i hobije, s namjerom idem na tečajeve svega što volim raditi jer, znaš, nekog deš upoznati kad to najmanje očekuješ.« »Kad to najmanje očekuješ?« pitala sam tijekom jednog od njezinih govora. »Alice, pa ti si dala otkaz i posvetila život upoznavanju tog nekog. Kako to onda možeš i u jednom trenutku najmanje očekivati?« »Tako da sam stalno u pokretu, da se zaokupljam drugim zanimljivim stvarima. Veslam na rijeci Hudson, bavim se penjanjem, idem na tečaj drvodjelstva, na koji bi, usput rečeno, definitivno i ti trebala idi sa mnom jer napravila sam jedan genijalan ormarid. Razmišljam i da se upišem na tečaj jedrenja. Zaokupljena sam svim dm stvarima da se zavaram i zaboravim kako u biti samo želim pronadi frajera. Jer ne smiješ izgledati kao da si očajna. To je najgore.« I dok ljudima to govori, često se doima smeteno jer stalno vadi i žvače tablete protiv problema s probavom. A ti problemi, vjerujem, dolaze od refleksa vradanje želučane kiseline zvanog »Tako se bojim biti sama.« I tako, koga najprije nazvati kad trebaš izadi s hrpom prijateljica i »zabavljati se« nego Alice, profesionalku za izlaske. Poznaje sve barmene, portire, izbacivače, voditelje barova, klubova, turističkih okupljališta, loungeova i svih mjesta gdje se nešto događa u New Yorku. I naravno, uvijek je spremna izadi. »Ja sam za!« rekla je. »Ne brini se, pobrinut demo se da se Georgia sutra navečer zabavi kao nikad u životu.« Poklopila sam slušalicu i laknulo mi je. Znala sam da mogu računati na Alice, jer bez obzira na to koliko joj se život promijenio, Alice je još uvijek imala želju boriti se za viši cilj.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

Zašto je Serena sama? »Prezadimljeno je, nema šanse.« »I ne znaš kamo idemo.« »Znam, ali bit de zadimljeno, kamo god da idemo, prezadimljeno je.« »Serena, u New Yorku postoji zabrana pušenja, ne možeš pušiti u barovima.« »Znam, ali još uvijek sve djeluje nekako zadimljeno. I uvijek je preglasno na tim mjestima.« Sjedimo u Zen Palateu, jedinom mjestu gdje se u posljednje tri godine mogu nadi sa Serenom. Serena ne voli izlaziti. Serena isto tako ne voli jesti sir, gluten, povrde iz staklenika, neorgansko povrde i ananas. Ništa od toga ne slaže se s njezinom krvnom grupom. Ako dosad niste pogodili, Serena je vrlo, vrlo mršava. Ona je jedna od onih lijepih žena koje izgledaju poput vila, a koje sredete po tečajevima joge u svakom vedem gradu u Americi. Radi kao šefica kuhinje vegetarijanske hrane za jednu slavnu njujoršku obitelj čije ime ne smijem spominjati zbog ugovora o diskreciji, koji me je Serena natjerala da potpišem kako se ne bi osjedala krivom što sama krši ugovor o diskreciji, koji je potpisala s tom obitelji što je ogovara sa mnom. Najozbiljnije. Ali recimo da se, primjerice, oni zovu Robert i Joanna i da im se sin zove Kip. I da budem iskrena, Serena uopde ne govori ništa protiv njih, oni se prema njoj odnose vrlo korektno i cijene njezinu finodu. Ali, zaboga, kad Madonna dođe na ručak i komentira Sereninu hranu, Serena to mora nekome ispričati. I ona je samo čovjek. Uz to, Serena studira hinduizam. Vjeruje u smirenost i ravnotežu svih stvari. Želi da nije bila na spoju niti se seksala ved četiri godine. Ona u tome vidi ljepotu, svijet joj pokazuje da mora na sebi više raditi. Jer kako nekome možete biti istinski partner ako sami niste u potpunosti ostvareni kao osoba? I tako Serena radi na sebi. Toliko radi na sebi da je postala ljudski labirint. Žalim svakoga tko pokuša udi u njezine zakučaste hodnike i slijepe ulice, to jest, njezina prehrambena ograničenja, rasporede meditacija, neiv age radionice, satove joge, vitaminske terapije i potrebe za destiliranom vodom. Ako bude još malo radila na sebi, postat de pustinjak.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Serena je onaj tip prijateljice s kojom se uvijek nalazite nasamo, koju nitko drugi ne poznaje. Koja, ako je usput spomenete, potakne vaše druge prijatelje da kažu: »Serena? Imaš prijateljicu Serenu?« Ali nije uvijek bilo tako. Serenu sam upoznala na faksu i bila je baš kao i svi drugi. Uvijek je bila malčice opsesivno kompulzivna, ali tad je to bio samo tik, a ne stil života. U svojim dvadesetima nalazila se s tipovima i izlazila. I tri godine imala je stalnog dečka. Clydea. Bio je baš drag i lud za njom, ali ona je oduvijek znala da nije onaj pravi. Bila je pristala na ugodnu rutinu s njim jer, ako niste pogodili, Serena uživa u rutini. Kad smo je napokon uvjerili da ga više ne bi trebala navlačiti, nismo ni sanjali da de joj to biti zadnja prava veza u njezinu bezglutenskom životu. I poslije Clydea još je neko vrijeme izlazila na spojeve, ništa na silu, ali uvijek kad bi nešto uletjelo. Ali oko trideset i pete, ne pronašavši nikoga tko bi je dovoljno zainteresirao, usredotočila se na druge aspekte svoga života. Sto, budimo iskreni, preporučuju i mnoge knjige za samopomod koje ja uređujem. Knjige koje uglavnom govore da moramo voljeti sebe. U biti, ako bismo sve knjige za samopomod trebali svesti na dvije riječi, bile bi to: volite sebe. Ne znam zašto, ali to me neizmjerno živcira. I tako se Serena počela fokusirati na druge stvari, krenula je s tečajevima i ludim prehrambenim režimima. Za razliku od Alice, barem što se tiče izlazaka, Serena je odlučila tiho otidi u izolaciju. Prilično je opasno odustati od sna o pravoj ljubavi. Ako pritom sve učinite kako treba, to vas može opustiti, možete više uživati u svom životu i dopustiti vašem unutarnjem svjetlu da sja jače nego ikad prije. (Da, ja govorim o nečijem unutarnjem svjetlu, ali ovdje je ipak riječ o Sereni.) No, rekla bih, ako imate pogrešnu strategiju i ako sve to traje predugo, vaše svjetlo može, iz dana u dan, sve slabije tinjati dok ga ta strategija ne ugasi. Možete postati bespolni i otuđeni. Dati otkaz radi izlazaka s frajerima čini mi se prilično ektremnom odlukom, ali jednako je loše samo sjediti i čekati da vas ljubav pronađe. Ljubav nije tako pametna. Ljubav uopde ne vodi brigu o vama. Mislim da ljubav pronalazi ljude čije unutarnje svjetlo sjaji toliko da se može vidjeti i iz svemirskog broda. I, iskreno, negdje u hodu, između tankog crijeva i tečaja afričkih plesova, Serenino se svjetlo ugasilo. Ipak, ona me nekako smiruje. S gandijevskom strpljivošdu zna slušati dok se žalim i govorim da mrzim svoj posao. Usput, osim knjiga koje sam ved spomenula, pomogla sam da se objave i naslovi poput: Sat otkucava! Kako upoznati i udati se za čovjeka vaših snova u samo deset dana, Kako znati voli li vas zaista vaš muškarac i hit Kako biti dražesna (to je navodno tajna ženske srede). Odrasla sam u New Jerseyju, dakle ne tako daleko, i od grada mojih snova dijelio me samo most ili tunel. Ovamo sam se doselila da bih pisala, onda

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama sam razmišljala o tome da postanem redateljica dokumentaraca, potom sam neko vrijeme pohađala predavanja iz antropologije i razmišljala o tome da odem u Afriku proučavati Masai ratnike ili neko drugo gotovo izumrlo pleme. Fascinirana sam našom vrstom i sviđala mi se ideja da je nekako proučavam i bilježim. Ali shvatila sam da sam od svog oca naslijedila snažnu praktičnu crtu. Previše sam voljela blagodati vodovoda i kanalizacije i svoje zdravstveno osiguranje. I tako sam se zaposlila u izdavaštvu. Ali sada, činjenica da si svojim radom mogu priuštiti kruh svagdašnji definitivno je izgubila na uzbudljivosti. Serena je strpljivo slušala sve moje žalopojke. »Zašto jednostavno ne daš otkaz?« »I što da onda radim? Nađem novi posao u izdavaštvu? Mrzim izdavaštvo. Ili što, da budem nezaposlena? Previše sam ovisna o redovitoj pladi da bih bila toliko slobodoumna.« »Ponekad moraš malo riskirati.« Ako čak i Serena misli da sam u gabuli, mora da su stvari stvarno postale grozne. »Na primjer?« pitala sam. »Pa ne znam. Zar nisi oduvijek željela pisati?« »Da. Ali nemam dovoljno velik ego da bih bila pisac.« Što se tiče karijere, stvarno sam malo zapela. Moj glas razuma na koji su se drugi oslanjali, odgovarao me od svakog pokušaja promjene. Ali svakog petka, Serena bi me slušala kako pizdim o svojim frustracijama s posla, kao da ih spominjem prvi put. I tako sam pomislila, zašto ne? Uvijek je pobuđivala zanimanje mojih prijateljica. Zašto je ne bih pokušala nagovoriti da izađe s nama? »Šanse da ijedna od nas sutra upozna muškarca svojih snova jednake su nuli. Zašto se uopde truditi?« pitala je Serena grickajudi svoj sendvič od tempeha. Realno gledano, Serena ima pravo. Izlazim u nadi da du upoznati tipa koji de me obožavati do kraja života. Recimo da izlazim dvije do tri večeri u tjednu posljednjih petnaest godina. Sretala sam muškarce i izlazila s njima, ali očito, sve do današnjeg dana, nisam upoznala onog koji bi u mojoj velikoj knjizi života bio upisan kao »Onaj Pravi«. Provela sam, dakle, mnoge večeri u izlascima, a nisam našla muškarca svojih snova. Znam, znam, ne izlazimo samo da bismo upoznavale muškarce. Izlazimo da se zabavimo, da proslavimo to što smo same, donekle mlade (ili bar još ne stare), žive i što živimo u najboljem gradu na svijetu. Samo je čudno to što kad

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama upoznamo nekog i počnemo s njim hodati, istog trena prestajemo izlaziti i večeri provodimo priljubljene uz dragog na kauču. Jer izlaženje s prijateljima očito je bilo vrlo zabavno. Tako se, u biti, nisam mogla prepirati sa Serenom. Čitav koncept izlaženja na neki je način pogrešan. Ali nastavila sam s argumentima: »Ne idemo van da bismo upoznale frajere. Idemo van da bismo izašle van. Da pokažemo Georgiji kako je zabavno izlaziti. Da budemo među ljudima, jedemo, pijemo, pričamo, smijemo se. Nekad se dogodi nešto neočekivano, a nekad samo poželiš otidi kudi. Ali izađeš, da bi izašao. Da vidiš što bi se moglo dogoditi. To je najzabavnije od svega.« Argumenti koji veličaju spontanost i nepredvidljivost obično ne pale kod Serene, ali ovaj je put iz nepoznata razloga pristala. »Dobro. Ali ne idem nekamo gdje je prebučno i prezadimljeno. I pobrini se da na tom mjestu imaju vegetarijanski meni.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

Zašto je Ruby sama? A na kraju dolazi Ruby. U subotu u dva popodne došla sam k Ruby nagovoriti je da izađe te večeri, a i zato što sam znala da je još u krevetu. Ruby mi je otvorila u pidžami. Kosa joj je bila stravično zamršena, u nekom pred stadiju dreadlocksa. »Jesi danas uopde izašla iz kreveta?« zabrinuto sam je pitala. »Da. Naravno. Upravo sad«, odgovorila mi je uvrijeđeno. Odmah je krenula prema spavadoj sobi. Stan joj je bio besprijekorno uredan. Nije bilo nekih tipičnih znakova depresije, kao što su pljesniva pakiranja sladoleda, napola pojedene krafne ili pobacano prljavo rublje koje se gomila tjednima. Bila je vrlo uredna depresivka. To mi je davalo nade. »Kako se danas osjedaš?« pitala sam je, slijededi je u smjeru spavade sobe. »Bolje. Danas kad sam se probudila, nisam se odmah njega sjetila.« Uvukla se natrag u svoj mekani, paperjasti, mirisni krevet i ušuškala se. Činio se stvarno udobnim. Počela sam i ja razmišljati o tome da malo odrijemam. »Super!« rekla sam znajudi da uskoro slijedi detaljan izvještaj. Ruby je prelijepa dugokosa brineta, zaobljena i ženstvena, uvijek tako meka i nježna. I da, Ruby voli govoriti o svojim osjedajima. Pridigla se u krevetu. »Prve misli jutros bile su mi: ‘Ja sam O.K.!’ Znaš na što mislim - na onaj trenutak prije nego se sjetiš tko si i što je zapravo tvoj život. Prva misao u mojem trbuhu, u mojem tijelu bila je: ‘Ja sam O.K.’ Ved se dugo nisam tako osjedala. Kužiš, obično otvorim oči i ved se osjedam kao govno. Još u snu se osjedam kao govno i onda buđenje dođe kao produžetak toga. Ali jutros mi je prva misao bila: ‘Ja sam O.K.’ Kao da moje tijelo ne sadrži više toliko tuge.« »Pa to je genijalno!« rekla sam, veselo. Možda nije bila tako loše kao što mi se činilo. »Da, ali onda sam se sjetila svega, počela plakati i nisam mogla prestati tri sata. Ali svejedno mislim da je ovo napredak, kužiš? Skužila sam da mi

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama postaje bolje. Ralph jednostavno ne može toliko dugo ostati u mojem sjedanju, jednostavno ne može. Uskoro du se početi buditi i trebat de mi čitave tri minute prije nego što pomislim na njega i počnem plakati. A onda petnaest minuta. A onda sat, a onda čitav dan i onda de sve ovo napokon prodi, kužiš?« Izgledala je kao da de opet početi plakati. Ralph je bio Rubyna mačka. Umro je prije tri mjeseca od zatajenja bubrega. Otad me redovito izvještava o fizičkim senzacijama svoje duboke depresije. Meni je užasno teško u to se uživjeti jer nemam pojma kako je to kad se toliko emotivno vežeš uz nekoga tko ti ne može ni izmasirati leđa. I ne samo to, zbog toga osjedam svojevrsnu nadmod. Mislim da je svatko tko ima kudnog ljubimca slabiji od mene. Jer kad nekoga pitam zašto toliko voli svog kudnog ljubimca, najčešde čujem nešto tipa: »Ne možeš vjerovati koliko mi bezuvjetne ljubavi Beemie pruža.« E pa znate što? Meni ne treba bezuvjetna ljubav! Meni treba uvjetna ljubav. Treba mi netko tko hoda na dvije noge, tko može složiti rečenicu, služiti se raznim oruđem i alatima, i tko de me podsjetiti da je to ved drugi put ovaj tjedan da sam vikala na agenta službe za korisnike jer nije sve po mom i natjerati me da malo razmislim o tome. Treba mi da me voli netko tko de, nakon što tredi put u mjesec dana zaboravim ključeve u stanu, shvatiti da je to nešto što se kod mene nikad nede promijeniti. I svejedno me nastaviti voljeti. Ne zato što je to bezuvjetna ljubav, ved zato što me on istinski poznaje i shvada i zato što je odlučio da su moj fascinantan um i seksi tijelo vrijedni toga da propusti let, dva jer sam ja kod kude zaboravila putovnicu. Ali to sad i nije važno. Stvar je u tome da Ruby ne želi izadi iz kude, popiti kavu, idi u kupnju ili se prošetati sa mnom jer se ona jednostavno ne zna nositi s razočaranjima. Posebno onima romantične prirode. Koliko god se dobro zabavljala s nekim tipom, to nikada nede biti vrijedno patnje kroz koju de prodi ako stvari ne upale. Problem je u matematici. Ako s nekim izlazi tri tjedna i onda prekinu, ona de dva mjeseca izluđivati sebe i sve u svojoj okolini. Bududi da sam pravi stručnjak za Rubyne emocije, mogu detaljno opisati što se događa tijekom njezina pada u očaj. Upoznat de nekoga, muškarca, dakle - ne mačka. Svidjet de joj se. Izadi de s njim. Srce de joj se ispuniti uzbuđenjem jer de joj se činiti da je našla nekoga tko je slobodan, drag, pristojan i kome se ona sviđa. Kako sam ved spomenula, Ruby je privlačna, vrlo nježna, vrlo ženstvena. Znatiželjna je i pažljiva, zna voditi razgovor. I muškarci je zbog toga vole. Ona se zna ponašati na spojevima i kad je u vezi, uistinu je u svom elementu. Ali, ovo je New York, ovo je život, ovo je svijet izlazaka. I u njemu često sve ne ispadne kako bi trebalo. I kad se to dogodi, kad Ruby iz bilo kojeg

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama razloga bude odbačena, kad joj se priopde loše vijesti, počinje proces. U konkretnom trenutku razočaranja ona se drži sasvim dobro. Kao, primjerice, onaj dan kad je neki Nile prekinuo s njom jer se vratio bivšoj curi. U trenutku udarca, ona je filozofirala. Preplavio ju je val racionalnosti i poslije mi je pričala kako to znači da on nije onaj pravi, kako zna da nije problem u njoj i kako je on taj koji gubi. Nakon nekoliko sati, sve se više počela udaljavati od te mentalne čistode i upadati u Jamu ludila. Njezin dragi koji je nekad bio normalne veličine, postaje sve vedi i vedi i vedi i unutar nekoliko sati postane pravi Mount Everest poželjnosti, a ona postaje neutješna. On je bio najbolje što joj se ikad dogodilo. Nikad nede susresti nekoga tko de joj toliko odgovarati. Nile je učinio Ruby ono najgore - odbacio ju je, i sad je on SVE, a ona ništa. Toliko sam se navikla gledati Ruby kako prolazi kroz sve to, da se uvijek trudim biti uz nju onih prvih nekoliko kritičnih sati nakon odbijanja, ne bi li je spriječila da upadne u Jamu. Jer kad jednom upadne, teško je procijeniti kad de se ponovno iskobeljati iz nje. A ona ne voli ondje sjediti sama. Ruby voli nazivati prijateljice i satima, do krajnjih detalja, opisivati kakva je situacija dolje, u podrumu slomljenih snova. Kakve su tapete, presvlake, pločice na podu. A mi ne možemo učiniti ništa, ved samo čekati da to prođe. Zato možete shvatiti da nakon toliko godina uspona i padova, u trenutku kad me nazove i kaže mi kako je upoznala frajera koji je »zakon« i kako je drugi spoj prošao »zbilja jako dobro«, ne skačem od srede. Jer matematika baš ne obedava. Ako tri tjedna mogu donijeti dva mjeseca suza, zamislite koliko sam prestravljena kad Ruby s nekim slavi četiri mjeseca veze. Ako ikad s nekim prekine nakon nekoliko godina zajedničkog života, nede joj ostati dovoljno godina da ga preboli. Zato je odlučila nabaviti Ralpha. Bilo joj je dosta razočaranja. I dok god ne bude ostavljala otvorena vrata i prozore, Ralph je nede modi napustiti. I više nikada nede biti razočarana. Ali Ruby nije znala za bolest kroničnog zatajenja bubrega kod mačaka. I sad je Ralph najbolja mačka koja je ikad postojala. Ralph ju je usredivao više nego što bi je ijedna životinja ili čovjek mogli usrediti i nema pojma kako de živjeti bez njega. Još uvijek uspijeva raditi. Ima vlastitu firmu za poslovnu edukaciju menadžera i klijente koji računaju na to da de im pribaviti posao. I hvala Bogu na njima, jer ona de uvijek ustati iz kreveta kako bi pomogla nekom da pronađe posad. Ali subotom poslijepodne situacija je drugačija i Ruby se ne diže iz kreveta. Sve dok joj nisam rekla za Georgiju i to da ju je muž ostavio zbog instruktorice sambe i da želi izadi i bolje se osjedati. To je shvadala u potpunosti. Ruby je shvadala da postoje trenuci u kojima je nebitno koliko se

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama loše osjedaš jer dužnost ti je izadi iz kude i pomodi netom ostavljenoj osobi, zavarati je kako de sve biti u redu. Ruby je intuitivno znala da je u pitanju takva nod.

Zašto sam ja sama? Budimo iskreni. Ni meni nije puno bolje. Izlazim, to jest upoznajem muškarce na tulumima, na poslu ili preko prijatelja, ali stvari nikako da upale. Nisam luda i ne izlazim s ludim tipovima, stvari jednostavno ne funkcioniraju. Gledam parove kako hodaju gradom i želim ih zaustaviti, preklinjati da mi odgovore na pitanje: »Kako ste samo uspjeli?« To je za mene postala Sfingina zagonetka, neka vječna tajna. Kako se Ljudi pronađu u ovom gradu i kako im uspijeva ostati zajedno? I što onda radim? Uznemirim se. Plačem. Prestanem. Onda se oraspoložim i izađem, budem dražesna i dobro se zabavljam što češde mogu. Trudim se biti dobra osoba, dobra prijateljica i dobar član obitelji. Trudim se utvrditi da ne postoji neki podsvjesni razlog zbog kojeg sam još uvijek sama. Idem dalje. »Sama si jer si snobica.« To je Aliceina teorija svaki put kad se povede razgovor o toj temi. Ali bogme ne vidim da je ona udana za zgodnog frajera koji prodaje vode na uglu Dvanaeste ulice i Sedme avenije i koji je odmah pao na nju. Ona temelji svoju tvrdnju na činjenici da ja odbijam tražiti muškarce na internetu. U dobra stara vremena traženje dečka na internetu bila je neopisiva sramota koju nitko ni mrtav ne bi priznao. To su bila vremena. Danas, kad Ljudi čuju da si sama, a ne tražiš dečka na internetu, najčešde kažu da u biti i želiš biti sama. To je postao indikator, poput lakmus papira, za to koliko si spremna učiniti za ljubav. Kao da te na internetu definitivno, s garancijom, čeka onaj pravi. On te čeka i čeka, i ako nisi spremna utrošiti 1500 sati, 39 kava, 47 večera i 432 pida da bi ga upoznala, tada ga možda i ne želiš toliko žarko upoznati i možda zaslužuješ ostarjeti i umrijeti sama. »Mislim da još nisi otvorena za ljubav. Nisi spremna.« To je Rubyn odgovor. Ova tvrdnja uopde nije dostojna odgovora. Kao da je traženje ljubavi ekvivalent toga da postaneš jedi-vitez. Nisam znala da moram prodi godine treniranja, metafizičkih kušnji i vatrenih prstenova kako bih našla tipa kojeg du povesti na svadbu svoje rođakinje u svibnju. A poznajem

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama puno žena koje su toliko lude da me ne bi začudilo kad bi uskoro počele lajati kao psi, a koje svejedno nalaze muškarce koji ih obožavaju i koje one, u tom svom ludilu, misle da vole. Moja majka misli da sam sama zato što volim svoju neovisnost, iako rijetko progovara o toj temi. Ona pripada generaciji žena koje nisu imale izbora nego udati se i roditi. Za nju nisu postojale druge mogudnosti. Zato ona misli da nije neki problem to što sam sama jer ne moram ovisiti o muškarcu. Mislim da moji roditelji nisu imali pretjerano sretan brak i ona je jedna od onih udovica koje su nakon muževe smrti napokon došle na svoje - tečajevi, putovanja, bridž, čitateljski klubovi. Kad sam bila mala, mislila je da mi čini veliku uslugu time što mi je govorila kako mi ne treba muškarac da bih bila sretna. Mogu raditi što god poželim i biti tko god poželim, bez muškarca. A sad... nemam srca redi joj da i nisam najsretnija ovako sama i da ako želiš biti nečija cura ili žena, a nisi lezbijka, e pa sorry mama, onda ti treba muškarac. Znam da bi je to zabrinulo. Majke ne vole vidjeti svoju djecu nesretnu. Zato se u razgovoru s njom držim podalje od svog ljubavnog života, a ni ona me puno ne pita - nijedna od nas ne želi otkriti ni saznati ništa o mojoj mogudoj nesredi. »Daj, molim te«, kaže Serena, koja me od svih mojih prijateljica najdulje zna, »pa to nije nikakav misterij. Ti si do sredine tridesetih izlazila samo s lošim dečkima, a sad su svi oni dobri zauzeti.« Bingo. Moj zadnji dečko, onaj od prije šest godina, bio je najgori od svih. Postoje neki frajeri koji su toliko loši da te, kad Ljudima pričaš o njima, sram i to ne samo zbog njih, ved i zbog tebe same. Zvao se Jeremy i provela sam s njim dvije burne godine. Odlučio je sa mnom prekinuti tako što se nije pojavio na sprovodu mog oca. Nikad se poslije nismo čuli. Otad u mom životu nema više zločestih dečki. Ali ni velikih ljubavi. Jedne usamljene, tužne večeri Georgia mi je objasnila zašto sam sama. »O Bože, pa nema razloga. To je jednostavno sjebano. Ti si draga, lijepa, imaš najljepšu kosu u čitavom New Yorku.« (Duga je i kovrčava, ali nikad ispucana, a kad je poželim izravnati, izgleda jednako dobro. Moram priznati, kosa je moj najjači adut.) »Zgodna si, pametna, duhovita i jedna od najkvalitetnijih osoba koje poznajem. Savršena si. Prestani si postavljati to odvratno pitanje jer ne postoji razlog zbog kojeg najzgodniji, najpametniji i najšarmantniji muškarac u New Yorku ne bi bio ludo zaljubljen u tebe!«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Eto, zato volim Georgiju. I zato sam se toliko trudila da joj ovaj vikend pokažem kako je život ipak vrijedan življenja. Jer na kraju dana dolazi nod. A kad u New Yorku padne nod, ide se u nodni život, a gdje ima života, redi de optimisti, ima i nade. A ona je toliko bitna u samačkom životu. Nada. Prijatelji. I činjenica da jednostavno moraš izadi van iz prokletog stana.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

2. PRAVILO Ne ponašaj se kao luđakinja, bez obzira na to kako se osjećaš, jer onda misle da smo sve takve

KAD IZLAZITE u GRAD -a glavni je cilj da vaša prijateljica, pa makar i vrlo neuvjerljivo, prestane prijetiti samoubojstvom — morate pažljivo birati mjesta. Alice i ja razradile smo taktiku koje se ne bi posramili ni generali specijalizirani za nodne zračne napade. Činjenica je da uvijek kad izlazite, morate detaljno proučiti opcije koje se nude. Jer loš izlazak može demoralizirati čak i najotpornije solerice. Morate si postaviti jako puno pitanja. Na primjer: koliko de tamo biti muškaraca, a koliko žena? Je li pide skupo? Je li glazba dobra? Je li taj klub najbolji izbor za večeras? Morate u obzir uzeti sva ova pitanja, i ako je potrebno, upotrijebiti grafove i dijagrame te promišljeno obaviti nekoliko telefonskih poziva kako biste izradile detaljan plan napada. U ovom slučaju, strategija je bila jednostavna: mjesta s tonama muškaraca. Naravno, ne želite da vašoj tek odnedavno solo prijateljici padne napamet ona mučna i sveprisutna rečenica: Nema vise dobrih muškaraca. Jer misao koja de nakon toga neminovno uslijediti jest: Bit du sama do kraja života. O pitanju ima li još dobrih i slobodnih frajera u New Yorku mogli bismo raspravljati unedogled, ali za sada demo to ostaviti Zavodu za statistiku i servisima za usamljena srca. Ono što je meni za tu nod bilo bitno jest dobiti dojam da postoje hrpe zgodnih i slobodnih muškaraca koji doslovno padaju s neba i iz krošnji drveda, zabijaju se u tebe na cesti i mole te da se poseksaš s njima. Odluka o tome gdje demo večerati za Alice je bila prilično jednostavna. Morao je to biti steakhouse, i to najvedi u gradu. A to je bio Peter Luger u Williamsburgu, u Brooklynu. Pitate se odakle nam ideja da novopečenu solo

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama curu odvedemo u Brooklyn. Pa zar ne znate? Brooklyn je novi Manhattan, Williamsburg je novi Lower East Side, a u Peteru Lugeru meso je toliko sirovo da možete biti sigurni kako dete ondje zatedi gomilu heteroseksualnih muškaraca (i žena koje se pumpaju za sljedede prvenstvo u body buildingu). U svakom slučaju, šanse su nam velike, a to je sve što tražimo. U ovakvim vremenima, dojam obilja je najvažniji, ne samo kad je riječ o odrescima od pola kilograma nego i kad je riječ o hrpi hetero muškaraca koji u skupinama sjede oko drvenih stolova i proždiru meso kao pedinski ljudi. Ne znam jeste li ikad snosili odgovornost za više ljudi koje ste izveli van i isplanirali im izlazak. Ako niste, mogu vam redi da je to iskustvo iznenađujude pogubno za živce. Kažem iznenađujude zato što bi vam se, ako nikad niste bili organizator, moglo učiniti dosta čudnim to što vas vaša inače opuštena prijateljica triput za večerom pita jesu li vam ukusni tortelini. Ako ste to radili, znate da se i najsamouvjerenija osoba može lako pretvoriti u nervoznu, nesigurnu kudanicu, koja traži skrivena značenja u svakoj šali, okretanju očima ili primjedbi koju izreknu njezini frendovi. A ako sve ne prođe baš najbolje, tada misliš, ljudima de se to urezati u pamdenje kao nod kad ste ih vi izveli, a nisu se zabavili. Recept za zabavu jest savršena kombinacija ljudi. Zato dopustite da vas podsjetim da ovdje imamo posla s Georgijom — svježe rastavljenom samohranom majkom koja nije bila daleko od živčanog sloma, Ruby - koja još oplakuje mrtvu mačku, Serenom - djevojkom u bez glutenskom i bezmliječnom balonu i Alice koja, bog je blagoslovio, unatoč tome što joj je raspored nalaženja s potencijalnim muškarcima toliko gust da nije daleko od toga da dobije čir na želucu, ovdje figurira kao moja jedina šansa za preživljavanje. Uz to, one se međusobno vrlo slabo znaju. Tijekom svih ovih godina družile su se samo na mojim rođendanskim tulumima i ne bi se moglo redi da su neka ekipa. Alice sam upoznala prije pet godina na kružnom treningu. S Georgijom sam radila dok nije dala otkaz da bi se posvetila odgoju djece. Serena mi je najbolja prijateljica s faksa, a s Ruby sam se sprijateljila na groznom privremenom poslu prije petnaest godina. Poslije smo tri godine bile cimerice. Dakle, one su jedna drugoj potpuni stranci. Zapravo, mogu sa sigurnošdu redi kako Georgiji, Sereni, Ruby i Alice nije baš stalo do međusobnog prijateljstva jer su potpuno različiti tipovi Ljudi. Ja sam oduvijek željela imati ekipu frendica, svoju urbanu obitelj, ali jednostavno nije išlo. Bilo bi fantastično da sam ih sve upoznala odjednom, recimo na nekom poslu, i zgrabila u mrežu kao jastoge. Imati svoju grupicu žena koje žive u istom gradu, koje su ti dugo prijateljice i s kojima dijeliš najintimnije trenutke rijetko se događa i predivno

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama je, nešto za čim definitivno žudim. No kako to očito ne mogu imati, guštam dok pratim televizijske serije slične tematike. »O Bože, tako je hladno, trebala sam obudi onaj topliji kaput. Mrzim deseti mjesec. U listopadu nikad ne znaš kako se treba obudi«, rekla je mršavica Serena. Dogovorile smo se da demo se nadi na uglu Dvadeset trede i Osme avenije i da demo zajedno taksijem do Williamsburga. Sve su se činile dobro raspoložene, ali ved sam vidjela da de sa Serenom, koja nije bila u svom elementu, biti problema. Nije da se nisam brinula i zbog Georgije koja je nosila majicu s ogromnim dekolteom i minicu. Istina, Georgia je predivno građena i to joj je stvarno dobro stajalo. Vitka je, visoka oko 175 centimetara, duge svijetlosmeđe kose i sa šiškama koje su taman toliko duge da joj savršeno padaju preko očiju. Ima prirodno pune usne, onakve kakve žele imati mnoge žene koje upumpavaju silikone, i prije razvoda uvijek je izgledala opušteno i chic. Sad je listopad i vrlo je hladno. A ja joj doslovno vidim dupe. Natrpale smo se u taksi i krenule. Dok se Serena glasno pitala hode li tamo biti ičeg za vegetarijance i dok je Alice izvikivala upute vozaču, ja sam doživjela otkrivenje u kojem sam vidjela kako bi ova večer ipak mogla dobro završiti. Shvatila sam da se za nas, dok smo na ovom svijetu, brine božanski duh. I to zato što postoji nešto što se zove alkohol. U tom trenutku, alkohol mi se činio kao toliko fenomenalna ideja da sam jednostavno znala da postoji bog koji nas dovoljno voli da ga je izmislio. Kad smo ušle u restoran, učinio mi se baš kao da ga je stvorio moj alkoholni Bog: sve prepuno zgodnih, zasigurno zaposlenih muškaraca. Grč u želucu polako mi je popuštao. Znala sam da smo prošle prvu razinu igrice zvane »Trčanje po New Yorku u potrazi za zabavom«. »Bože, ja sam genijalka!« uskliknula je Alice ponosno. »Jeej!!« rekla je Georgia. »Sviđa mi se ovdje«, izjavila je Ruby. »Znam da ovdje nede biti ničeg za mene«, rekla je Serena dok smo se probijale kroz stolove natrpane donekle termički obrađenim životinjskim mesom. Smiješan je taj utjecaj ljudi oko tebe - na snazi je čak i u mojoj dobi. Dok smo gledale u menije, Serena je naručila votku-tonik. Za nekog možda potpuno uobičajeno, ali za mene je to bio povijesni trenutak. A do njega je došlo samo zato što su joj moje druge tri prijateljice rekle da bi se trebala malo razvedriti. Serena se posramila. Nakon tri godine mog preklinjanja da proba mojito, sad je

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama to učinila samo tako. Jest da je naručila porciju brokule za večeru, ali magija djevojačkog izlaska nesumnjivo je započela. Uvijek je dobro imati cilj, kako u životu, tako i u jednoj jedinoj večeri. Ove večeri cilj je bio jasan - Georgija je trebala usputni flert. A bile smo u zemlji velikih odrezaka i odvažnih poteza. Sokovi crvenog mesa i alkohol počeli su tedi i stiglo je vrijeme za neke sulude pothvate. Alice je odlučila pridi stolu do nas, za kojim je, čudnog li čuda, sjedilo pet muškaraca. »Ej dečki, pokušavamo pomodi našoj novopečenoj solo prijateljici da se super zabavi večeras i mislile smo kako bi bilo fora sjesti s vama za stol.« Alice je ludo hrabra. Za ženu koju su jednom neki luđaci gotovo zadavili preko stola, pridi hrpici muškaraca bio je mačji kašalj. I tako smo zahvaljujudi Alice uskoro dizale svoje tanjure i pribor i prenosile ih na susjedni stol kako bismo se stisnule s hrpom slatkih tipova. A Georgia je, na sredu, dobivala najviše pažnje, baš kao bududa mladenka na djevojačkoj večeri. Pogledala sam oko sebe i vidjela ovo: Georgia se hihode kao šiparica. Ruby se hihode kao šiparica. Serena se hihode kao šiparica. Alice se hihode kao šiparica. A ja sam se na trenutak prestala brinuti zabavljaju li se dobro i također se počela hihotati kao šiparica. Pomislila sam: Bože, kako smo jadne. Sve smo odvjetnice, urednice, poslovne žene i majke s frizurama i ružem na usnama, a samo čekamo da nas obasja sunce muške pažnje pa da se ponovno osjetimo živima. Objašnjavali su nam pravila igre ispijanja alkohola, a mi smo ismijavale njihove kravate. Ruby je pričala s tipom koji se činio potpuno obuzet njome, a Georgiji su svi govorili da je prezgodna i da se nema oko čega brinuti. Taj je restoran bio pravi rudnik zlata. »O bože, kako je ovo bilo zabavno!« smijala se Georgia dok smo izlazile. »Ne mogu vjerovati da sam pila votku!« Serena je jednostavno cvala. »Onaj tip s kojim sam pričala želi dodi za nama, kamo god išle!« Ruby se hihotala. »Kamo demo?« Kad ste zaduženi za zabavu, problem je što ulozi kroz nod postaju viši, bez obzira na to što se dogodilo prije nekoliko minuta. Ako je večera bila bez veze, onda se morate iskupiti s nekim ultra zabavnim klubom. Ako je večera

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama bila zabavna, onda ne smijete nakon toga spuštati ljude. Odluku sam ponovno prepustila Alice. Držale smo se pjesme »It’s raining men«, pa Alice nije trebalo dugo za odluku. Krenule smo prema »Sportsu«, fancy sportskom baru nemaštovita imena na Upper West Sideu. Ruby i njezin novi frajer Gary pozvali su jedan taksi, a mi smo se potrpale u drugi. Vožnja i nije bila najjeftinija, ali što znači novac kad je u igri pet pijanih cura koje žele zadržati dobru vibru. Čim smo ušle, znala sam da je to bila pogrešna odluka. Sve je postalo jasno ved na ulazu - muškarci ondje stvarno dolaze kako bi gledali sport. Jer da zaista žele upoznati žene, ne bi išli u sportski bar. Vidjela sam da Alice razmišlja kao i ja. »Trebale smo idi u Flatiron.« Ali Serena je ved naručila još jednu votku, a Georgija je prišla najzgodnijem tipu u baru i pokušavala zapodjenuti razgovor. Ali na nesredu, na TV-u je bila neka važna košarkaška utakmica. Uspjela je nekako pridobiti njegovu pažnju tijekom reklama i iskoristila je te četiri minute kako bi flertovala što je brutalnije mogude. Ruby je pričala s Garyjem koji se očito zapalio za nju i činilo se kao da želi s njom ostati zauvijek. Ali Alice, Serena i ja nismo imale srede. Sjedile smo za šankom okružene s dvadeset ekrana i gledale različite sportove za koje nam se, iskreno, fudkalo. Ali Alice je znala nešto što mi nismo. »Gle, tamo je stolni nogomet!« rekla je preuzbuđeno. »Ja ne znam igrati stolni nogomet«, kukala je Serena. »A da odemo negdje drugdje?« Ja sam odlučila ignorirati ideju o stolnom nogometu. »Ne, uopde ne kužite. Svatko zna da grupa žena ne može igrati stolni nogomet više od pet minuta, a da im se ne pridruže frajeri koji žele igrati s njima!« »Koliko si, molim te, vremena provela dokazujudi tu teoriju?« rekla sam prijekorno. Jesam li vam ved spomenula da je Alice nekad bila odvjetnica koja je branila obespravljene i trudila se da se njihov glas čuje dok su na dnu. »Puno, vjeruj mi. A sada du ti i dokazati da pali.« Tako smo ustale i preselile se do stolnog nogometa. Alice i ja igrale smo nogomet dok je Serena gledala na sat. Alice nije bila u pravu. Frajerima su trebale točno tri i pol minute da nam se prikrpaju. I četiri i pol minute da nas izazovu: mi protiv njih.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Alice me ponekad plaši. Ona je naravno briljirala u stolnom nogometu tako da smo stalno pobjeđivale, a tipovi su se redali kako bi osjetili malo magije stolnog nogometa sa ženama. Pile smo i ponovno se počele hihotati i onda sam odjednom vidjela Serenu kako jede pileda krilca s tanjura jednog od frajera. Nakon sljedede partije lizala je prste prekrivene ljutim umakom i naručivala još jednu porciju krilaca. Poludjela veganka! Brzo sam skenirala sobu i vidjela Ruby kako čavrlja s Garyjem, Georgiju koja pokušava uspostaviti kontakt s »macanom« u pauzama za reklame. Nikad prije nisam vidjela Georgiju kako flertuje - kad sam je upoznala, ved je bila udana. Ali čim sam je ugledala, vidjelo se da se previše trudi. Govorila je preživahno, slušala prerevno, smijala se preuzbuđeno. Pokušavala se nadmetati s Knicksima i, iako su dečki bili loši, nije imala šanse. Ali umjesto da prizna poraz, ona je nastavljala dodirivati mu ruku, glasno se smijati i naručivati pida. Dok smo Alice i ja pobjeđivale dvojicu frajera po imenu Bruce i Todd, čula sam da Alice nekom govori da je po zanimanju kozmetičarka. Iznenađeno sam je pogledala, a njezin izraz lica govorio mi je da de mi sve poslije objasniti. Bilo mi je dosta flerta i stolnog tenisa pa sam zamolila Serenu da se prestane natrpavati peradi i da me malo zamijeni. Otišla sam do šanka gdje sam čula Georgiju kako cvili: »Isuse, pa ja obožavam grupu Audioslave!« (kao da ona išta zna o njima), a s druge strane čula sam Ruby kako govori Garyju: »Voljela sam Ralpha, ali on je ipak bio samo mačka.« Nakon nekog vremena Alice je došla do mene po pide: gledala sam je što sam prezrivije mogla. Alice je shvatila. »Nisi čula za onu englesku studiju? Što si pametnija, manje su šanse da deš se udati. Glupe cure dobiju sve dečke.« »Zato govoriš da si kozmetičarka umjesto odvjetnica koja je diplomirala na Harvardu?« »Da, i to pali!« »A što se dogodi ako s nekim od tih frajera počneš izlaziti?« »Sad ih samo pokušavam zainteresirati na bazičnoj razini. Jednom kad ih pridobijem, polako uvedem i pamet, ali tad su ved upecani.« Začuđena, okrenula sam se na drugu stranu gdje sam ugledala Georgiju kako hvata macana za facu i ljubi ga ravno u usta. Koja luđakinja. Macan i nije bio oduševljen. Malo se nasmijao i promrmljao: »O pa ti si divlja cura«, dok ju je polako pokušavao »skinuti sa sebe«. Bio je to bolan trenutak za sve nas. Serena, sva musava i crvena od ljutog umaka, dotrčala je do nas.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Bruce i Todd misle da bi s njima trebale u Prasce i krave!« Serena, koja do večeras ne bi ni mrtva izašla nikamo gdje ne svira glazba tipa zvukovi vodopada ili Enya, sad želi idi u kafid po imenu Prasci i krave. Shvatila sam da je blago pripita. »Cool, pa tamo znam sve šankere«, odgovorila je Alice. Ruby i njezin novi dečko Gary također su mislili da je to savršena ideja. Redateljica zabava u meni ponovno je bila zabrinuta. Večer nam je degradirala od odrezaka i votke, preko krilaca i piva do prasaca i krava. New York je cool i glamurozan grad. Nema potrebe da nam večer završi u ofucanom bajkerskom baru koji posjeduju samo turisti. To sam im i rekla, ali prekasno jer kao da ih je netko pustio s uzda odlučili su krenuti u galopu do Prasaca i krava sa mnom ili bez mene. Ruby je došla do nas posve uzbuđena. »Gary de isto dodi, mora samo otidi po jednog prijatelja. Julie, zar ne bi bilo genijalno da večeras ovako slomljena zbog Ralpha upoznam ljubav svog života? Zar to ne bi bilo genijalno, a? Gary je presladak, zar ne?« »Totalno je presladak, Ruby. Totalno.« A i bio je. I činio se stvarno drag, a i kao da mu se ona stvarno sviđa. A bože moj, ljudi se zaljubljuju svakog dana, pa zašto ne? Alice, Georgia i Serena ved su bile vani i dozivale su taksi s Bruceom i Toddom. Ruby je izašla i pridružila im se. I ja sam odlučila krenuti. Iskustvo mi govori da se žene, koje nisu navikle na alkohol i duge izlaske, u taksiju najčešde uspavaju i onda su zrele za krpe. Nažalost, večeras se to nije dogodilo. U taksiju je Todd rekao Georgiji da je klub Prasci i krave poznat po tome što se u njemu žene penju na šank i plešu pa zatim skidaju grudnjake. Demi je to napravila, Julia i Drew također. To se tamo jednostavno radi. Barem mi je tako rekla Alice kad smo ved stigli, pokušavajudi mi objasniti zašto je Georgia ved na šanku i maše grudnjakom. Ruby je vrištala i smijala se. Serena je fudkala. Klub Prasci i krave poznat je i po svojoj motorističko seljačkoj estetici. Zidovi su bili od vrha do dna pokriveni slikama žena koje mašu grudnjacima. A posvuda po zidu, gdje god je ostao i komadid slobodnog prostora, visio je kaubojski šešir ili američka zastava. Za šankom su sjedile isključivo žene u uskim trapericama i još užim majicama. Sve je bilo prepuno. Bruce i Todd nestali su, ali gdje god bili, sigurna sam da su zviždali i vrištali. Zanimljivo je kako je dovoljno samo nekoliko žena koje plešu na šanku i da svi pomisle kako se ludo zabavljaju.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama A mene je strašno uznemirilo kad sam vidjela Georgiju kako pleše na šanku. Ja sam nju ipak upoznala kad je ved bila udana. A Georgia i Dale nisu bili par koji dete uhvatiti kako se pipa u kuhinji. Tako da nikad nisam vidjela Georgiju u seksi izdanju, a moram priznati da nikad baš nisam ni žudjela za tim. Gledala sam je tako na šanku kako se izvija i drmusa, i sjetila se dana kad sam s njom i njezino dvoje djece otišla na plažu. Cijeli dan provela je s njima u moru, privikavajudi ih na valove. Malo sam joj pomagala igrajudi se s njima sat ili dva, ali ona je ostala u vodi dulje nego što bi to ijedna odrasla osoba učinila, i to bez ikakvih pritužbi. Nakon toga dopustila im je da joj cijelo tijelo pokriju pijeskom virilo je samo njezino umorno, slano lice. To je Georgia koju ja pamtim Georgia, supruga i majka dvoje djece. Ali sada se Georgia raskalašila. Blia je sama, bila je vani i htjela se zabaviti! Bar je bio prepun muškaraca, mnogi od njih nisu bili iz grada, neki su bili bajkeri, a bilo je i nekoliko kauboja (ne pitajte me što to znači). Svima im je bilo zajedničko duboko poštovanje prema ženama i njihovoj borbi za ravnopravnost. Zafrkavam se, naravno. U jednom trenutku i Serena se popela na šank, s pivom u ruci. U redu, priznajem, to me čak i zabavljalo. Serena u baru, i to na šanku, vrti bokovima. Tad se i Alice popela na šank - u što se su pretvorile moje slatke rokerice?«. Ruby je pak stajala kraj vrata neprestano pogledavajudi u mobitel i čekajudi Garyja. Mogla je tako sjediti i na prozoru, baš kao njezin mačak Ralph dok ju je čekao da se vrati kudi. Stisnuo mi se želudac pri pomisli da Ruby čeka još jedno razočaranje. Najdulja countrj pjesma na svijetu napokon je završila i Alice i Serena, pijane, ali još uvijek s tragovima razuma u glavi, sišle su sa šanka. Georgia pak nije bila spremna napustiti pozornicu. Debeli pedesetogodišnji bajker sa sijedom bradom i dugom sijedom kosom pomagao je Sereni da siđe sa šanka. Načula sam kako je pita je li za pide. »Naravno, a dobro bi mi došla i rebarca.« Ne razumijem u potpunosti što se dogodilo, ali negdje nakon prve votke s tonikom u Sereni se probudila uspavana mesožderka, a ona se pretvorila u lijepog malog vukodlaka. Bajker joj je rekao da se zove Frankie, da je trgovac umjetninama te da je obilazio galerije po Chelseaju pa svratio onamo na pidence. »Ma daj, ne bih nikad rekla da si trgovac umjetninama. Ja ne mogu pročitati ljude.« Dok je govorila, pijano mu se objesila oko vrata. »Ja ti živim usamljeničkim životom. I ništa ne znam. Ništa.« Alice je također pridobila pažnju nekih muškaraca. Njezin ples vjerojatno joj je poslužio kao neka vrsta reklame. Evo mene opet, brinem se za prijateljice

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama i ne zabavljam se. Počela sam se pitati trebam li otidi kudi. Dosta mi je bilo uloge moralne vertikale i počele su me opsjedati neke mračne misli. Kako demo mi sve završiti? Hodemo li ikada imati muževe i djecu? Hodemo li ostati u New Yorku? Kako du ja završiti? Hodu li zadržati svoj odurni posao, koji me nimalo ne veseli, hodu li ostati sama i zadovoljiti se time? Je li ovo moj vrhunac? Bajkerski bar u subotu u dva ujutro? A tada mi je prišao neki muškarac i počeo razgovor sa mnom. I to me odmah razveselilo. Jer, sjedate se, mi smo jadna stvorenja. Bio je sladak i izabrao je baš mene. Osjedala sam se kao na prvom školskom plesu. Zaboravila sam na loše raspoloženje i flert mi je brzinom munje otjerao mračne misli. »I što te dovodi ovamo?« pitao je. Zvao se David, bio je iz Houstona i došao je ovamo s prijateljem Tomom. Pokazala sam mu na Georgiju koja je još plesala kao luda. »Ona se nedavno rastala i pokušavamo je zabaviti.« Pogledao je u Georgiju i rekao: »Pa čini se da ste uspjele.« Kao da je plesanje na šanku s grudnjakom u ruci univerzalni simbol zabave. Zatim je rekao: »Ja sam prije dva mjeseca prekinuo s curom. Bilo je ružno, tako da kužim kroz što prolazi.« Pokušava li on to sa mnom ozbiljno razgovarati dok svira ljigavi country, a žene skidaju grudnjake na šanku? Pa to je čak slatko. Sjeli smo za stol i počeli ugodan razgovor, baš onakav kakav vodite s nekim s kim to zaista rado činite. Ispričala sam mu sve o našoj večeri i o tome da sam bila zabrinuta kako de sve to ispasti, a on me zezao da sam opsjednuta kontrolom. Volim kad se šale. Onda mi je pričao o tome kako i on malo voli šefovati jer je najstariji od četvero brade. Slatko. Mislim da smo razgovarali oko sat vremena, iako je moglo prodi i pet sati ili deset minuta, vrijeme je stalo. Prestala sam se brinuti i počela se dobro zabavljati. A onda sam ugledala curu koja pokazuje Georgiji da siđe sa šanka. Da, Georgia je još uvijek bila na šanku, ljudi su se zasitili i htjeli su gledati nekoga drugoga na tom povlaštenom mjestu. Vidjela sam Georgiju kako odmahuje glavom, kao da govori: »Nema jebene šanse.« U biti, mislim da sam je čak i čula kako upravo to govori. Došla sam do Georgije i vidjela Alice iza šanka. Jer, naravno, ona i u tome ima iskustva pa je došla malo pomodi šankericama. Serena je u kutu razgovarala s trgovcem umjetninama. Pridržavao ju je da ne padne. I uz to je držao za lijevu dojku. Nisam imala pojma gdje bi mogla biti Ruby. Tada se tip iz gomile zaderao. »Miči to staro dupe sa šanka i daj priliku nekoj drugoj curi! Ova je mlađa i ljepša i bolje pleše!« I čitav se bar nasmijao.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Okrenula sam se da vidim koji je seronja to izrekao — i bio je to David. David s kojim sam upravo razgovarala. Slatki zafrkant. Georgia je ovo čula i kao da sam mogla vidjeti kako joj riječi ulaze u uši, prodiru u mozak i preplavljuju lice. Skamenila se. U ovom trenutku, Georgia koju znam stropoštala bi se s bara i otrčala u toalet, u suzama. Ali nova Georgia, ma koliko ponižena bila, samo je Davidu pokazala srednji prst i ostala na svojoj poziciji. Seksi cura koja ju je trebala zamijeniti sad je stvarno bila bijesna i počela je hvatati Georgiju za gležnjeve kako bi je zbacila sa šanka. Prišao im je golemi izbacivač, za kojeg sam uistinu pomislila da bi mogao biti div, i pokušao smiriti stvari. Ali Georgia nije htjela sidi. Htjela je ostati gore i plesati dokle god želi. Ostala bi gore dok sva njezina bol ne nestane i dok se ponovno ne bude osjedala privlačnom i voljenom. Ako to bude sljededeg Božida, e pa ostat de gore do tada. Sad je Georgia počela plesati još izazovnije nego prije, kao bajkerska striptizeta na speedu. E, to je stvarno bilo bolno gledati. Možda je još bolnije bilo kad je deset sekundi poslije Serena počela povradati po sebi. O da. Upravo sam krenula do nje kad je Georgia počela udarati divovskog izbacivača koji ju je povukao s bara. Seksi cura iskoristila je priliku da Georgiju nazove pizdom, a Georgia je, prevaljena preko izbacivačeva ramena, uspjela zgrabiti curu za kosu i povudi je najjače što je mogla. Zgodna je cura zatim opalila Georgiji šamar, dok se izbacivač vrtio pokušavajudi ih razdvojiti. Spustio je Georgiju, a jedna od prijateljica zgodne cure odalamila ju je po ruci. U tom trenutku Alice je skočila preko šanka i počela udarati zgodnu curu, njezine prijateljice i svakoga tko joj se našao na putu. Nikad je nisam vidjela u borbi šakama. Iskreno, bila sam impresionirana. Kako sama nisam bila neki borac, otrčala sam do Serene. »E daj, pobrini se za nju, ova je droca skroz sjebana«, potiho mi je rekao trgovac umjetninama dok je ustajao. U tom trenutku Serena je ponovno povratila. Jedina dobra stvar u svemu bila je da ona nije bila svjesna što se događa pa nije primjedivala da je sva prekrivena bljuvotinom krilaca i rebaraca. »Što da radim?« pitala sam. »Odvedi je na hitnu. Možda se otrovala alkoholom.« Pogledao ju je zgađeno. Georgia i Alice još uvijek su se grebale i čupale. Probila sam se kroz gomilu pokušavajudi izbjedi udarce i uspjela sam viknuti Georgiji i Alice da se Serena možda otrovala i da je treba odvesti na hitnu. Nisu se ni trebale složiti sa mnom jer ih je gotovo istog trenutka izbacivač uhvatio za kose i izbacio na ulicu. Frank je tamo ostavio Serenu. »Jebote, totalno me izrigala.« Odmahnuo

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama je glavom i otišao unutra. Bio je to krasan prizor: Alice i Georgia izgrebane i pune masnica, a Serena prekrivena bljuvotinom i to sve ispod neonskog natpisa na kojem piše Prasci i krave. U tom sam trenu shvatila da ne znam pouzdano gdje je Ruby, ali imala sam predosjedaj gdje bi mogla biti. Ušla sam natrag u bar, kroz gužvu se probila do ženskog WC-a i našla je kako sjedi na podu, njezino lijepo srcoliko lice zgrčeno od bola, a niz njega se cijedi šminka. Plakala je. »Nije se pojavio. Zašto bi netko rekao da de dodi ako to ne misli.« Sjela sam na pod kraj nje i zagrlila je. »Zašto si ljudi ovo rade?« pitala je. »Zašto se izlažu nečem takvom kad znaju da de biti povrijeđeni? Kako se itko može nositi s toliko razočaranja? To je neprirodno. Ne smijemo idi kroz život toliko izloženi. Zato se ljudi žene? Jer nitko ne bi trebao idi sam kroz život ovako ranjiv. Nikoga ne bi trebalo prisiljavati da se upoznaje s toliko stranaca koji te na kraju ovako povrijede!« Nisam joj imala što redi. Potpuno sam se slagala s njom. »Znam, sve je to okrutno.« »Ali što bismo trebale učiniti? Ne želim biti cura koja ostaje doma i plače za mačkom. Ali ne želim biti ni ovdje. Što mi preostaje? Svidio mi se i željela sam da dođe jer rekao je da de dodi za nama. Nije se pojavio i baš sam jako razočarana.« Podigla sam je s poda i izvela van. Na izlazu sam prošla pokraj Davida i gurnula ga. Snažno. Tako da je prolio pide. Bila sam ljuta, ponizio je moju frendicu Georgiju, taj tip koji nije moj bududi muž. Kad smo izašle, objasnila sam Ruby cijelu situaciju oko povradanja i tučnjave. Tad nam je Georgia rekla da je Alice ved odvela Serenu u bolnicu. Sve smo skočile u taksi i krenule za njima. Kad smo stigle, Sereni su ispumpavali želudac. Čula sam da to nije najugodnije iskustvo. Pomislila sam kako možda pretjeruju s tim, ali tada mi je sestra rekla da je Serena tijekom večeri popila sedamnaest pida. Zašto ja to nisam primijetila? Previše me zabavljala činjenica da se ona napokon opustila i nisam vidjela kako se ubija od alkohola. Alice i Georgiji previli su rane i pokrili ih zavojima, kao par boksačica. Nešto je s nama opako krenulo po zlu. Bile smo lijepe, uspješne, seksi, inteligentne solo žene... i bile smo totalne katastrofe. Kad bismo ovu situaciju opisivali u nekom priručniku, naslov bi mu trebao biti: »Kako ne biti poput nas«. Sve smo radile nešto pogrešno u svojim samačkim životima, ali nismo znale kako to ispraviti.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Dok sam se bavila promišljanjima o sretnijem životu, vidjela sam dvije žene preko puta nas kako uživljeno pričaju na francuskom. Obje su bile vitke, besprijekorno odjevene četrdesetogodišnjakinje. Jedna je nosila pustenu jaknicu s velikim bijelim izvezenim ornamentom, a druga je bila u kratkom kaputu od jelenje kože s resama. Nekako se sve to uklapalo i odlično su izgledale. Nikad ne primjedujem cipele, ali lijep kaput zbog kojeg i ne primijetiš ostatak odjede na osobi zaista me može impresionirati. Ove savršene dame očito su bile nečim zgrožene. To je bilo tako francuski. Kad sam se ubacila u razgovor sa svojim francuskim koji sam učila tek dvije godine, uspjela sam uhvatiti okvirnu temu razgovora - zdravstvo je u Americi bijedno, ova je hitna prljava i sve u svemu, Amerika je totalno sranje. Sad me zanimalo što ih je ovamo dovelo. Izgledale su tako elegantno, tako savršeno. Što je moglo podi po zlu u njihovim dražesnim francuskim životima da su se ovdje zatekle. Je li se neka njihova prijateljica predozirala prezirom? »Oprostite, trebate li pomod?« htjela sam biti ljubazna, ali sam se osjedala kao teško zabadalo. Dvije žene prestale su razgovarati i zagledale su se u mene. Ona u kaputu s resama superiorno je pogledala u Ruby pa u Alice i rekla: »Naša prijateljica uganula je gležanj.« Druga nas je počela proučavati i odlučila je biti znatiželjna. »Što vas dovodi ovamo?« rekla je preslatkim francuskim naglaskom. Planirala sam lagati, ali se Alice izlanula. »Potukle smo se s nekim curama.« »Tjerale su me da siđem sa šanka«, rekla je Georgia. I buljila je u njih kao da im govori »i spremna sam za još jednu rundu«. Francuskinje su zafrknule nosove kao da su pomirisale pokvareni brie. Pogledale su se i počele razgovarati na francuskom, nešto kao: »Amerikanke nemaju (nešto). Gdje su im majke? Nisu li ih naučile (nešto)?« Razumjela sam sve osim te jedne riječi. Zašto nisam nastavila učiti francuski? Jebi ga. »Oprostite, što znači orgeuil?.« pitala sam pomalo agresivno. Ona u dugačkom kaputu pogledala me ravno u oči i rekla, »Ponos. Vi Amerikanke nemate ponosa.« Alice i Georgia odmah su skočile spremne za tučnjavu. Ruby je izgledala kao da de se rasplakati. Ali ja sam se zainteresirala. »Stvarno? Zar su sve Francuskinje ponosne? Zar sve hodaju okolo pune ponosa i dostojanstva?« Francuskinje su se pogledale i kimnule »Da, vedinu vremena da.« I tada su otišle na drugi kraj prostorije. Ajoj. Posramile nas cool Francuskinje.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Ali na neki način morala sam se složiti s njima. Mi se baš i nismo ponašale kao snažne, neovisne solo žene, a učile smo da takve trebamo biti. Pitala sam se zašto smo tako nisko pale. Nije da nismo imale uzore. Imale smo. Imale smo Gloriju Steinem, Jane Fondu, Mary i Rhodu, i još toliko njih. Imale smo slike predivnih solo žena koje su vodile zabavne, ispunjene, seksi živote. Ipak, mnoge od nas, nedu redi sve, hodaju uokolo jedva nekako podnosedi život bez ljubavi. Imamo poslove, prijatelje, strasti, crkve, teretane i još uvijek ne možemo pobjedi svojoj esencijalnoj potrebi za ljubavlju i bliskosti s drugim ljudskim bidem. Kako da nastavimo kad nam život to ne da? Kako da izlazimo s muškarcima kao da je to nešto opušteno i usputno kad znamo da nam jedan izlazak može promijeniti čitav život. Kako da nastavimo usprkos razočaranjima i nesigurnostima? Kako da budemo same i ne poludimo? Jedino što sam znala jest da mi je toga preko glave. Dosta mi je tuluma, biranja odjede, rasporeda, taksija, telefonskih poziva, pida i ručkova. Dosta mi je mog posla. Dosta mi je toga da se bavim nečim što mrzim, ali i straha da nešto doista i promijenim. Iskreno, bilo mi je dosta Amerike i našeg samougađanja i kratkovidnosti. Umorna sam od svega. I onda sam odjednom shvatila što želim raditi. Želim razgovarati s još solo žena. Sa ženama iz čitavog svijeta. Htjela sam saznati ide li nekom bolje nego nama. Poslije svih tih knjiga za samopomod koje sam pročitala, još sam tražila savjete.

Sljedede sam jutro sjela za kompjutor i provela dan čitajudi o solo ženama iz čitavog svijeta. Saznala sam koliko sam mogla o braku i stopama razvoda od New Delhija do Grenlanda. Naišla sam i na seksualne običaje u Papui Novoj Gvineji (čitajte o njihovom Yam festivalu, fascinantni podaci). Ostatak nedjelje šetala sam se Manhattanom i razmišljala kako bi bilo da napustim sve to. Dok sam hodala Osmom avenijom kroz raznovrsna susjedstva i etničke zajednice, prošla sam kroz East Village i vidjela užurbane studente s NYU-a, zatim sam prošla kroz South Street Seaport i vidjela turiste kako fotografiraju, i na kraju stigla do rijeke Hudson. Razmišljala sam kako bi bilo da napustim tu kuglu aktivnosti i intenziteta zvanu New York. Kad sam se vratila na Union Square, promatrajudi ljude kako kupuju i prodaju na tržnici, shvatila sam: odem li nakratko, Manhattan de preživjeti i bez mene.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama U ponedjeljak sam ušetala u ured svoje šefice i ponudila joj knjigu. Zvala bi se Kako biti sama. Ja bih putovala svijetom, pokušavala saznati postoji li mjesto na kojem se žene koje nisu u vezama snalaze bolje nego ovdje. Nemamo mi u Americi odgovore na sva pitanja, možda naučimo nešto od drugih. Znala sam da de mi prva postaja biti Francuska. Tamo žene nikad ne čitaju naše knjige za samopomod, fudka im se za Bridget Jones, a i Neženja još nije dobio svoju francusku inačicu. Zašto ne bismo odande počeli? Moja šefica, Candace, iznimno neprijatna žena u šezdesetim godinama koja svima ulijeva strahopoštovanje odgovorila mi je da je to najgora ideja za knjigu što ju je ikada čula. »Kako biti sama? Kao da je to nešto za što trebaš biti dobar? Ma to je deprimirajude. Nitko ne želi biti sam. Zato ženama treba dati nadu i vjeru da uskoro nede biti same, da im je muškarac njihovih snova odmah iza ugla i da de sav taj užas uskoro završiti. Ako ideš pisati knjigu nazovi je Kako ne biti sama« Sve je ovo izgovorila, a da nije podigla pogled s kompjutera. »I usput rečeno, koga uopde briga što rade u Francuskoj, Indiji ili Timbuktuu. Ovo je Amerika, mi znamo najbolje i nije me briga što rade u Tanzaniji.« »O«, rekla sam, »znači statistike koje govore da u Americi danas živi više samih nego udanih žena ne znače vam ništa?« Gledala me preko naočala. »Nastavi...« »I da je ženama možda potrebna knjiga koja im nede redi kako nadi ili zadržati muškarca, ved kako se nositi sa stanjem stvari koje je neizbježno ispunjeno proturječjima, emocijama i misterijima?« »Još uvijek dosadno«, rekla je Candace a da nije skinula naočale. Nastavila sam. »I možda žene žele pročitati knjigu koja bi im pomogla da se nose s nečim što može prilično potrajati. Zašto im šederiti istinu? Činjenica je da se žene diljem svijeta sve kasnije udaju i sve češde razvode. Možda bi žene voljele čuti kakva je globalna situacija na tom polju. Možda bi im to bilo utješno.« Candace je na trenutak prekrižila ruke na prsima. »Utjeha je dobra. Utjeha se prodaje«, rekla je i napokon me pogledala. »Sama du si platiti put«, dodala sam. Poslije svih ovih godina znala sam što treba redi kako bih nešto zaista prodala. »Ideja u svakom slučaju postaje sve manje nepodnošljiva«, rekla je prijekorno i zgrabila svoj blok. Nešto je našvrljala i pružila mi ga preko stola.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Ovo bi ti bilo pladeno unaprijed. Uzmi ili ostavi.« Gledala sam sumu na papiru. Doista malo novca. Ne toliko malo da bih prezrivo išetala iz ureda, ali nedovoljno da se pravim zahvalna. Prihvatila sam ponudu. Te večeri sjedila sam na kauču u svom jednosobnom stanu i samo gledala. Još uvijek sam živjela kao kad sam imala dvadeset i pet. Posvuda knjige, CD-i, Ipod, kompjutor, televizor, fotografije. Nemam talenta za uređenje interijera. Nema osobnog dodira. Moj stan bio je poprilično deprimirajude mjesto. I bilo je vrijeme da odem. Podigla sam slušalicu, nazvala banku i unovčila sve dionice, ali to nije bila povelika svota. Do kraja tjedna dala sam stan u podnajam, kupila avionsku kartu za put oko svijeta i objasnila majci što radim. »Pa to je fantastično! Uvijek sam mislila da trebaš odmor od tog svog posla. Vrijeme je da učiniš nešto ekstravagantno!« To je bilo sve što je moja majka, uvijek bezgranično puna podrške, imala redi. Ali tada je dodala: »Samo nemoj idi tamo gdje je opasno. Stvarno ne želim čuti da te raznijela bomba na nekoj tržnici.« Prije nego što sam otišla nazvala sam svoje četiri drage prijateljice i zamolila ih da se brinu jedna za drugu. Zamolila sam Serenu, Ruby i Georgiju da pripaze da se Alice ne predozira organiziranjem spojeva. Zamolila sam Alice, Georgiju i Serenu da pripaze da Ruby tu i tamo izađe iz kude, a Alice i Ruby da pripaze da Serena i Georgia uopde ne izlaze. Saznala sam da su neke od mojih briga ved riješile. »Ja sam odlučila postati svami«, rekla mi je Serena. »Molim?« »Dala sam otkaz i odredi du se svih svjetovnih želja i položiti zavjet celibata u centru za jogu. Ceremonija je sljededi tjedan - možeš li odgoditi putovanje da mi dođeš? Pozvala sam i Alice, Georgiju i Ruby.« Lagala sam (da, lagala sam nekome tko de se uskoro zarediti) i rekla joj da ne mogu jer imam fiksne dogovore u Francuskoj. Kad sam poklopila slušalicu, bila sam potpuno spremna maknuti se iz New Yorka. Jesam li poludjela? Možda. Možda je to zaista bila ludost, ali ostati u New Yorku u tom mi se trenutku činilo još luđim.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

3. PRAVILO Odluči u što vjeruješ i onda se ponašaj u skladu s tim »ZA VEČERAS OKUPIO SAM ti četiri žene. Uzbuđene su zbog razgovora s tobom.« »Stvarno? Doista si to učinio za mene?« »Rekla si mi da želiš razgovarati sa solo Francuskinjama i ja sam ti dobavio solo Francuskinje.« Steve je moj stari prijatelj. Upoznala sam ga prvog dana prvog razreda srednje škole. Sjedio je iza mene u učionici. Ja sam se okrenula i rekla mu da izgleda baš kao Jon Bon Jovi i otada smo prijatelji za čitav život. Ostali smo bliski čak i kad smo otišli na različite fakultete, čak i kad se Steve odselio na studij harfe i dirigiranja u Pariz. Između nas nikad nije bilo neke kemije, što nam se nikad nije ni činilo neobičnim, a onda je negdje na prvoj godini studija u inozemstvu Steve shvatio da je gay. Sad živi u Parizu, putuje svijetom, dirigira operama i prati pjevače, a ništa ga ne veseli toliko kao ugošdivanje prijatelja i naručivanje junkfooda iz Amerike. Posebno je volio razne vrste gumenih bombona. Popio je gutljaj kave i nasmiješio mi se. Prije deset godina, kad je shvatio da delavi, obrijao je glavu i pustio... pa ne bih to nazvala bradom, ved prije vrlo zanimljivim uzorkom dlaka. Tanka dlakava linija prati mu rub čeljusti i na neki način ocrtava lice. Zbog toga je djelovao nekako otmjeno, što je ključno kad si trideset osmogodišnjak koji radi u operi. Gricnula sam najukusniji kroasan poznat ljudskoj vrsti i zapitala se kako mi je ikad moglo pasti na pamet da u Europi nedu jesti kruh. »Predložile su da se nađemo u Regini, što je super ideja.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Što je Regina?« »To je mjesto na koje izlaze stotine i stotine prekrasnih Francuskinja svake subote, poslije osam. Druže se, razgovaraju.« Bila sam zbunjena. »Stotine Francuskinja idu u klub da bi se družile i razgovarale? To nema smisla.« »Ni ja ne kužim, ali to je očito jedini način da same i bez ometanja provedu tri sata. Čak imaju i otvoren šank. U jedanaest muškarce puštaju unutra. Oni vani čekaju u redu znajudi da su unutra tolike zgodne žene. Genijalan marketinški trik.« »Ali...«, pitam ved u istraživačkom modusu, »izlaze samo kako bi bile zajedno? To je čudno.« »Toga nema u Americi?« pitao je Steve. »Ne, žene ne trebaju posebnu večer kako bi bile same. To možemo svaku večer u tjednu.« Nakon kratkog razmišljanja Steve je rekao: »Francuskinje ne idu van u čoporima kao Amerikanke. Možda im je ovo šansa da pronađu prijateljice.« Zvučalo je uzbudljivo. Prošlo je samo nekoliko sati, a ved sam naišla na golemu kulturalnu razliku: Francuskinje vole izlaziti u klubove gdje mogu biti same i bez muškaraca. Počela sam razmišljati o mogudim uzrocima. Jesu li Francuzi toliko agresivni pa žene trebaju mjesto na koje bi pobjegle od njih? Jesu li Francuskinje toliko asocijalne tijekom dana da im treba posebno mjesto kako bi pronašle prijateljice? Jedva sam čekala da saznam odgovore. »Baš lijepo od tih žena što su pristale razgovarati sa mnom. Ali ne znam što da ih pitam. To mi je sve novo. Možda da ih samo napijem i gledam što de se dogoditi.« »Francuskinje se ne opijaju«, rekao je Steve. »Ma daj?« razočarano sam pitala. »Popiju čašu dvije vina, ali nikad nisam vidio pijanu Francuskinju.« »O.K., razlika broj dva. Nema pijanih Francuskinja«, potegla sam obilan gutljaj cafe au lait. »Ne brini se. Žene su žene. Skupi ih i počet de pričati.« »Nadam se«, ulila sam u sebe ostatak kave. »Mogu li sada malo priledi, molim te? Kršim li pravila jet laga?.«. »Možeš malo odspavati, ali samo nekoliko sati.« »Hvala, mon cheri, hvala.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Nakon toga Steve me odveo do svog dvosobnog francuskog stana i ušuškao u krevet. Ispred Regine odvijala se prava masovna scena. Stotine prelijepih Francuskinja stajale su pred klubom. Bile su spremne, dobro odjevene i očajnički su htjele udi. »Ove se žene ovako naguravaju samo da bi pronašle prijateljice? To je suludo!« rekla sam Steveu dok nas je laktom gurala neka dvometarska ljepotica (koja de sigurno uspjeti udi). Zapravo u tom trenutku čuli smo visokofrekventan glas koji je zazivao: »Steef! Steef!« Kroz gomilu se probijala niska, punašna žena u crnim hlačama i običnoj majici. Nije baš izgledala kao da se uredila za večernji izlazak. »To je Clara«, objasnio je Steve. »Ona je poslovna direktorica Pariške opere. Kad si mi rekla što trebaš, nju sam prvu nazvao. Ona poznaje apsolutno sve.« »Bonsoir«, rekla je Clara kad je prišla Steveu i poljubila ga u oba obraza. Steve nas je upoznao, nagnuo se, poljubio me i rekao: »Au revoir.« »Stvarno? Ostavljaš me samu?« odjednom me svladala sramežljivost. »Znaš pravila - bez muškaraca...«, rekao je Steve i nestao. Clara me istog trena zgrabila i počela se gurati do čovjeka na ulazu. Energično je s njim izmijenila nekoliko rečenica i odjednom smo se obje našle u klubu. Dok smo silazile niz stube i dok su se moje oči privikavale na mrak, pitala sam je: »A što je s drugim ženama? Kako demo ih nadi?« »Poslije demo ih tražiti. Hajmo sada pronadi stol.« Klub je sav bio u crvenom baršunu, osvijetljen ružičastim svjetlima. Dokle mi je pogled sezao, sve je bilo prepuno žena, kao da je netko bacio bombu u jezero ispunjeno ženama koje su sada sve isplutale na površinu. Bila sam impresionirana. Nisam mogla ni zamisliti da bi se Francuskinje željele naguravati i cjenkati s vratarima samo da bi provele nekoliko sati zajedno. Ovo se moglo smatrati trijumfom sestrinstva. Bez obzira na to što de se poslije pojaviti muškarci. Bilo je osam sati, žene su ved stajale u redu kraj stola s kanapeima i zalogajčidima, stolovi se punili. Primijetila sam čak i prostor odvojen užetom gdje je neka kozmetička tvrtka nudila besplatan makeover. To je bilo fantastično. Ved prvog dana u Parizu naišla sam na trend koji ruši stereotipe: Francuskinje žele provoditi vrijeme zajedno. Možda to i nije bila toliko luda ideja.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama A onda je presladak konobar, gol do pasa i u kratkim dimijama, prošao nosedi šampanjac, besplatan šampanjac. Divan detalj, predivan, fenomenalno uzela sam čašu kad se Clara vratila s tri žene: Patrice, Audrey i Joanne. Ustala sam da ih pozdravim, ali me Clara posjela natrag i sve tri sjele su za stol. Upoznale smo se. Patrice je bila zgodna urednica, tridesetih godina, s dobrom frizurom, Audrey seksi smeđokosa operna pjevačica, duge divlje kose u pripijenoj haljini koja joj je isticala velika i dražesna... pluda i Joanne, dizajnerica nakita, žena od oko četrdeset pet godina, sa smeđim pletenicama koje su joj se nehajno spuštale niz lice. Clara nije bila tako elegantna kao druge, ali je bila lijepa, nekako prirodna. Izvadila sam iz torbe bilježnicu s tvrdim koricama koju sam kupila u New Yorku s namjerom da u njoj vodim bilješke. Pokušavala sam doimati se profesionalno. Gledale su me pune iščekivanja. Bilo je vrijeme da im objasnim o čemu je riječ. »Imam trideset i osam godina, sama sam i živim u New Yorku. Tamo sam u bolnici, na hitnoj, upoznala neke Francuskinje, što je zapravo nevažno, ali učinilo mi se da one znaju nešto o tome kako kvalitetno voditi samački život, što mi Amerikanke ne znamo.« Sve je to nekako zazvučalo strašno glupo čim je izašlo iz mojih usta, ali se Joanne, sredom, nadovezala. »Daj, molim te, pa kao da mi imamo neke odgovore.« Odmah je otpisala tu ideju s onim svojim nadmodnim francuskim naglaskom. Ostale su se složile. »Stvarno? Nemate ništa čemu biste me mogle poučiti?« pitala sam. Sve su odmahnule glavom. Odlučila sam malo zagrepsti po površini. Ipak smo se ovdje našle na moj zahtjev. »Primjerice, one su govorile nešto o tome kako su Francuskinje ponosne žene. Što kažete na to?« »Kako misliš?« pitala je Patrice. »Pa recimo da izađeš s frajerom na spoj...« Patrice me zaustavila. »Ovdje se ne izlazi na spojeve.« »Ne?« Sve su žene ponovno odmahnule glavama. Bez spojeva. »Pa na što onda idete?« pitala sam. »Pa izađemo, popijemo pide, ali ne zovemo to spojem. Samo pijemo pide.« »Da, ali ako ti se osoba sviđa, ako te zanima, zar to nije spoj?« Žene su samo odmahnule glavama. »Ne.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Ali recimo da vas muškarac s kojim radite pozove na pide, i recimo da je to baš muškarac koji vam se jako sviđa. Zar ne biste bile uzbuđene i recimo, onako, malo se sredile?« Vidjela sam im po licima da me uopde ne razumiju. »I zar ne bi to onda bio spoj?« Nastavile su odmahivati. Dobro, spoj nije bila riječ koja je funkcionirala u Francuskoj. Ovo me nije vodilo nikamo pa sam promijenila taktiku. »Dobro, spavale ste s frajerom. S nekim tko vam se sviđa. I onda vas on ne nazove. Biste li se osjedale loše?« Sve su žene potvrdno kimnule. »I biste li ga onda u nekom trenutku slabosti nazvale i rekle mu da ga želite opet vidjeti?« Sve su odmahnule glavom. »Ne, nikad«, rekla je Audrey. »Definitivno ne«, rekla je Patrice. »Nikako«, rekla je Joanne. Clara se također složila. »Stvarno?« rekla sam. »Zar ne biste bile u iskušenju?« »Ne, naravno da ne«, rekla je Audrey. »Pa imamo ponos.« I sve su se složile. Eto ga opet. Ponos. »Tko vas je to naučio? Da treba biti ponosan?« »Mama«, rekla je Clara. »Da, majka«, rekla je i Patrice. »Naš svijet, naša kultura, to je u zraku«, rekla je Audrey. »Dakle, muškarac, dečko, počne se udaljavati od vas, počne vas zvati sve manje i manje, kaže vam kako možda nije spreman za vezu, što biste učinile?« »Ne bih ga ponovno nazvala.« »Mislila bih da on gubi, a ne ja.« »Ne bih se trudila dalje.« »Cak i ako vam se stvarno sviđa?« »Da.« »Da.« »Da.« »Da.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Sjedila sam ondje i gledala četiri žene koje su znale kako prihvatiti odbijanje - i tada mi se više nisu činile kao žene iz Francuske. U tom sam trenutku mislila da su pale s Marsa. Elegantna Patrice pokušala mi je objasniti: »Julie, moraš shvatiti, nije da mi ne osjedamo sve to, naravno da osjedamo. Zaljubimo se, slome nam srca, razočarane smo i tužne, ali učili su nas da uvijek moramo biti ponosne. Iznad svega.« Ponovno kimanje i slaganje. »Znači li to da vi zapravo volite same sebe?« izletjelo mi je. Sve su se smiješile, ali ovaj put odgovori su se razlikovali. »Ne«, rekla je Patrice. »Ne nužno«, rekla je Audrey. »Samo smo naučile kako sakriti nesigurnost.« »Da«, rekla je Joanne, lijepa četrdeset petogodišnjakinja s pletenicama. »Ja sebe volim. Neizmjerno.« »Zar se ne brineš da deš ostarjeti i da nede biti dovoljno muškaraca s kojima deš modi izlaziti?« »Ne«, rekla je Joanne. »Toliko je muškaraca. Čim izađem, upoznam nekog. I tako stalno.« Druge su se žene složile. I baš kad sam htjela upitati gdje su svi ti muškarci, kraj nas je prošao tip odjeven kao Lawrence od Arabije. Dok je išao prema plesnom podiju, sve su se žene počele okretati u njegovu smjeru. Svjetla su se upalila i počela je neka istočnjačka glazba. Žene su pohrlile prema plesnom podiju. Audrey je zakolutala očima. »Ah. Stigli su striptizeri.« Po plesnom podiju poredale su se žene koje su stajale i gledale. »Striptizeri?« pitala sam začuđeno. »Ovdje postoje striptizeri?« »Zar ti Steve nije rekao? Zato žene dolaze ovdje u osam. Da bi jele i gledale striptizere.« Bila sam zgrožena. »Znači sve ovo je zbog francuskih Chippendalesa1. Prema onome što mi je Steve rekao, shvatila sam da žene dolaze ovamo nadi prijateljice.«

1

Chippendales - američka muška plesna skupina utemeljena 1979., svjetski poznata po muškom striptizu

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Sve su se mrštile. »Daj, molim te«, otpuhnula je Patrice. »Pa kome je to potrebno?« Znači da možda i nismo različite. Otišle smo do plesnog podija da vidimo što se tamo događa. Isto tako mogla sam biti u Hunko-Rami2 u Brooklynu. Dva su muškarca plesala, skidajudi orijentalne marame sve dok nisu ostali u minijaturnim tangama. Povukli su dvije žene iz publike, posjeli ih na stolice na plesnom podiju i počeli plesati i gurati im svoje Jean-Pierrove pod nos. Sve su žene u klubu vriskale. Da, te su žene upravo sklapale prijateljstva. Nisam mogla dočekati da kažem Steveu. Gdje je nestala blaziranost i hladnoda Parižanki? Ovo je bilo zaista poučno. Nekad čak i Francuskinje moraju jednostavno skinuti ponos i mahati njime kao Georgia grudnjakom. Sat poslije, uspele smo se stubama i krenule van gdje su horde muškaraca čekale da ulete kao bikovi na koridu. Gomile njih očajnički su htjeli udi. »Ovo je dobro smišljeno. Pustiš samo najljepše žene da uđu, daš im besplatnu hranu i pide, napališ ih striptizerima, onda pošalješ unutra muškarce i masno im naplatiš. Upravo dijabolično.« Govorila sam to dok smo izlazili iz kluba, a hladni me vjetar šibao po licu. »Moraš upoznati vlasnika Thomasa. On ti je ovdje slavan. Vlasnik je tri restorana i dva nodna kluba, a i mnogih drugih mjesta po čitavom svijetu. Zanimljiv tip«, rekla je Clara dok se gurala kroz gužvu. »I on je moj brat.« Dodala je. »Tvoj brat?« iznenađeno sam pitala. »Pa kako si mislila da smo večeras ušle?« pitala me. Pokušala sam to ne shvatiti osobno. »I on je ovdje, upravo sam mu poslala poruku da izađe da se pozdravimo. Mislim da bi ti on bio koristan. Ima neke zanimljive teorije o tvojoj temi.« Clara je gledala u gužvu. »Thomas! Dođi ovamo!« U sjedanju mi je taj prizor ostao kao da se gomila počinje razdvajati u sloiv motionu i iz mora ljudi izviruje visok, vitak muškarac. Imao je kratku valovitu crnu kosu i žarko plave oči. Izgledao je kao princ. Čim sam ga ugledala, pomislila sam: Muškarac od kojeg zastaje dah. Znači, ovo je ono o čemu govore kad kažu da ti od nekog zastane dah. »Thomas, ovo je žena o kojoj sam ti pričala. Ona radi istraživanje o ženama koje su same«, rekla je Clara na engleskom. »Ah, da«, rekao je Thomas gledajudi me ravno u oči. »I što misliš o ovome večeras?« 2

klub s muškim striptizerima

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Mislim da si zli genij«, rekla sam smiješedi se. On se nasmijao. »Prilično točno. Zli genij, tako je.« Pogledao me. »A zbog čega ti ovo radiš, reci mi?« »Zbog knjige koju pišem, o ženama koje su same. I kako biti sama.« Zvučala sam kao idiot. »Ah!« pa ima toliko toga o ženama koje su same u Americi. Zar nisu veze puno zanimljivije?« »Da... ali su solo žene također zanimljive.« »Da, ali nekad i malo opsesivne, nije li tako?« Osjedala sam da me potpuni stranac vrijeđa i nisam imala pojma kako da se obranim. »I koji je problem? Previše solo žena, a nema muškaraca? Je l’ to to?« Da se trudio, nije moglo zvučati grublje. »Pa da, mislim da je to glavni problem, ali nisam sigurna.« »Ali vi Amerikanke toliko idealizirate brak. U svakom je filmu vjenčanje. Ili neki muškarac skače s mola ili uskače u helikopter da bi zaprosio ženu koju voli. Mislim, to je infantilno.« Podigla sam obrve. »Za razliku od francuskih filmova gdje svatko vara svakoga?« »To je stvarnost. To su komplikacije. To je život.« »Pa ako ti se ne sviđaju, uvijek možeš prestati gledati američke filmove...«, brzo sam dobacila. »Pomažu mi da se osjedam superiorno«, rekao je sa smiješkom. »Čini se da ti oko toga ne treba pomod«, bijesno sam odvratila. Tbomas je prasnuo u smijeh. »Ova ti je dobra gđice Solerice. Ova ti je stvarno dobra!« Pomirljivo mi je stavio ruku na rame. »Nisam te mislio uvrijediti, samo sam mislio redi kako se sve mijenja, u cijelom svijetu. Teško je više redi što sve to znači, solo, brak, i ostalo. Zar ne?« Nisam shvadala o čemu priča. »Mi živimo u Americi i ne znamo baš što se događa u ostatku svijeta.« »Pa onda je zapravo dobro što si krenula na ovaj put«, rekao je dok su mu plave oči bljeskale. »Večeraj sa mnom. Objasnit du ti detaljnije. Volim razgovarati o tim stvarima.« Zapanjena, okrenula sam se prema Clari da vidim jesam li ga pogrešno čula. Clara se nasmijala. »Rekla sam ti, on ima puno toga redi o toj tvojoj temi.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Nisam znala što odgovoriti. Thomas je to shvatio kao pristanak, što je u krajnjoj liniji i bio. »Idemo. Odvest du te do svog drugog kluba.« Izašli smo iz Thomasova auta i prohodali pola bloka zgrada do neke bezlične građevine. Pritisnuo je zvono i gospodin u odijelu i kravati otvorio nam je vrata. Pozdravio je Thomasa s poštovanjem i otpratio nas u tamnu, elegantnu sobu s dugim drvenim šankom i kristalnim lusterom. Nasuprot šanka sjedili su dobro odjeveni ljudi, večerali su i ispijali šampanjac za stolovima presvučenim crnom kožom, a od ostatka prostorije odvajala ih je zlatna mesingana ograda. »Ovo je također tvoje?« pitala sam impresionirano. »Da, jest.« »Ovo je zaista drugačije od muškaraca u tangama i mlakih tortelina«, šalila sam se. Sjeli smo za stolid u kutu. »Da«, tajnovito se smiješio Thomas. Nisam bila sigurna što se događa: zašto me Thomas pozvao van i što smo tamo radili. Ali koga briga. Ovo je bio fantastičan način kako provesti prvu nod u Parizu. Kad je šampanjac stigao, navalila sam. »Pa... želiš li još nešto redi, na granici uvredljivog, o solo Amerikankama? Ili si gotov?« pokušavala sam biti bahata, ali slatka. Thomas je odmahnuo glavom i nasmijao se. »Zao mi je ako sam te uvrijedio. Odsad du biti pristojan.« Osvrnuo se oko sebe. »Doveo sam te ovdje kako bi imala i drugačiju perspektivu. Da ti pokažem kako se svi trude nadi odgovore. Ne postoje jednostavna rješenja.« »Aha, u samo nekoliko minuta poznanstva pokazala sam se kao takva neznalica? Hvala ti što se brineš za mene.« »Mi Francuzi moramo se truditi.« Pogledao me ravno u oči, a ja sam se zarumenjela. Nisam si mogla pomodi. Bio je jednostavno fantastičan. »Primjerice, ja sam u otvorenom braku.« »Molim?« Pokušala sam zvučati nonšalantno. »Da, mislim da vi Amerikanci to zovete otvoreni brak.« »O, pa to je zanimljivo.« »To je jedan od načina na koji se može nositi s problemom.« »Kojim problemom?« pitala sam. Konobar nam je donio minijaturne šalice neke guste juhe.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Problemom dosade, stagnacije, predbacivanja.« »To rješavaš spavajudi s drugim ljudima?« »Ne, to rješavamo tako da si sami smišljamo pravila. Tako da budemo otvoreni prema životu. Kad se vjenčate, kažete jedno drugome da vam od tog dana nadalje jednostavno nede biti dopušteno seksati se s nekim drugim, kao ni osjedati strast, istražiti iskru, privlačnost. I tako započinjete s ubijanjem važnog dijela svoje prirode. Dijela koji vas drži živim.« »Ali... zar to ne komplicira stvari?« »Da, ponekad komplicira, ali kao što sam rekao, to je stvarnost. To je život.« »Ne razumijem. Ne dođeš valjda samo: ‘Ej, draga, idem se seksati s nekom drugom, vidimo se kasnije...’« »Ne. Pristojni smo. Moramo biti pristojni. Ali, na primjer, znam da moja žena trenutno ima dečka. Nije joj važan, viđa ga jednom tjedno ili rjeđe. Ako bi mi zaista zasmetalo, odmah bi ga se riješila.« »A tebi to ne smeta?« »To je samo seks. Strast. Život.« Strusila sam šampanjac. »Zvuči kao malo previše života za moj ukus. Zaboljela me glava.« Došao je konobar i uzeo narudžbe. Thomas se nestašno nasmiješio. »Ovaj klub, na primjer. Ovdje je stvarno dobar restoran, ali na katu iznad ljudi se mogu seksati.« »Molim?« Thomas mi je natočio još šampanjca. »Da, čula si me. To je ono što Ljudi nazivaju seks klub — mjesto za parove. Svatko mora dodi s partnerom.« »Misliš, svi ovi ljudi oko nas kasnije de otidi gore i... jedni s drugima?« »Najvjerojatnije da.« Thomas me pogledao. Postao je vrlo pažljiv. »Nisam te mislio uvrijediti, samo sam mislio da bi ti možda moglo biti zanimljivo.« »Ne, stvarno mi je zanimljivo, nikad prije nisam večerala u seks klubu.« Thomas je pogledao u svoje ruke, sklopljene na stolu. Pogledao je u mene. »Ako želiš turu, rado du te provesti po klubu.« Pogledala sam ravno u Thomasa. Slegnuo je ramenima. To je bio izazov. A mrzim odustajati od izazova. I osim toga, sve je to dio istraživanja.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Popila sam još jedan gutljaj šampanjca i spustila čašu. »Idemo, zašto ne?« Ustali smo i krenuli prema šanku. Tek sam tada primijetila da TV iznad šanka prikazuje žene u donjem rublju kako plešu. Thomas me uzeo za ruku i odveo u mračan kut prostorije. Ondje su bile spiralne stube s finim metalnim rukohvatom. Na trenutak me pogledao i nasmiješio se. Počeli smo se polako uspinjati. Moram priznati, bila sam znatiželjna. I malo nervozna. Kad smo došli do drugog kata osvrnula sam se oko sebe. Vidjela sam da je riječ o dugoj, tamnoj sobi, ali nisam mogla razaznati puno više od toga. Thomas me otpratio do toaleta za muškarce kraj stuba. O.K., to je toalet za muškarce. A onda, toalet za žene. Sladak buket cvijeda pokraj umivaonika. Kako god. A tad je otvorio vrata. »Ovo je kupaonica.« Provirila sam i vidjela veliku prostoriju prekrivenu pločicama s jednim tušem na stropu. »U nju stane šest ljudi.« Stajala sam i buljila dok me nije uhvatio za ramena i odveo na drugi kraj duge prostorije. Prošli smo pokraj sobe bez vrata s velikim krevetom na sredini. Nikog nije bilo. Tek kad smo se približili sredini duge sobe, čula sam... hm... zvukove. Svjetlo je bilo slabo, ali mislim da sam vidjela..., ne bih mogla svjedočiti na sudu pod zakletvom, ali mislim da sam vidjela trojac kako se seksa. Jedina žena bila je na leđima, raširenih nogu. Na drugoj strani sobe jedan se par seksao prislonjen o zid. Spustila sam glavu i pazila da ne ispustim američki vapaj šoka. Na drugom kraju prostorije bilo je još jedno stubište koje vodi dolje. Hvala Bogu, odmah smo sišli. Dok sam se spuštala, čula sam kako se Thomas smije iza mene. »Imaš srede, stvari se još nisu zahuktale.« »Nedu pokazati koliko sam šokirana«, rekla sam smijudi se. »I zato mi se toliko sviđaš, gđice Opasna Njujorčanko.« Čim smo sjeli, došla nam je večera. Sad sam bila vrlo znatiželjna. »Dobro, reci mi što je tako dobro u tom konceptu?« pitala sam i nagnula se prema njemu, oslonjena laktovima o stol. Thomas je slegnuo ramenima. »Pa to je jedan od načina na koji ljudi održavaju svoj brak.« »Spavajudi s drugim ljudima jedno pred drugim?« pitala sam pomalo sarkastično. Thomas se odjednom uozbiljio te mi se počeo obradati kao da sam bezobrazno dijete koje ništa ne razumije.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Julie, jesi li ikad spavala s istom osobom tri godine? Deset godina? Dvadeset godina? S osobom s kojom dijeliš krevet, djecu, pelene, bolesti, zadadu, neuroze, slušaš o njezinim problemima na poslu svakoga dana?« Bila sam posramljena i ušutkana. Mrzim taj »koliko si ti najduže bila u vezi« argument. Ali imao je pravo. Osjedala sam se kao uljez u tom svijetu. Vrlo nezreo uljez. »Kako onda možeš suditi?« pitao je mekše. Popila sam još malo šampanjca i pogledala ljude oko sebe. Nisam si mogla pomodi a da ih ne zamislim u prostorijama na gornjem katu, s tim svojim biserima, svilenim košuljama i skupim vunenim jaknama, kako rade - tko bi znao što - jedni s drugima. »Nije li ovo samo izazivanje nevolja? Zar ovo mjesto ne proizvede na kraju stotine razvoda?« »Baš naprotiv. Vedina parova koji svrše ovdje dolaze godinama.« »Vidim, igraš se riječima«, rekla sam. Thomas mi se suosjedajno nasmiješio. »Mislila sam da je Pariz romantično mjesto, a večeras slušam samo o seksu.« »Ne, Julie. Slušaš o ljudima koji pokušavaju održati svoju ljubav živom. Za razliku od Amerikanaca koji se udebljaju i prestanu voditi ljubav s partnerom. Ili lažu jedno drugome dok se ševe sa susjedima.« »Iz tvojih usta to zvuči kao da smo svi izašli iz epizoda Jerryja Springera.« »Pretjerujem da shvatiš bit«, rekao je smiješedi se. »Pokušavam ti objasniti da brak nije jedini način na koji se može živjeti. A monogamni brak nije jedini način na koji se može biti u braku. U današnje vrijeme sve se više njeguje sloboda, u svim njezinim oblicima. Samoda je samo jedan od izbora u životu.« »Daj molim te, zar se ne bi vedina ljudi složila da je bolje biti zaljubljen i u vezi nego sam.« »Da, svakako. No koliko ljudi poznaješ koji su i zaljubljeni i u vezi?« Naravno o tome sam često razmišljala. »Cak i ne toliko mnogo.« Thomas je poput ozbiljnog profesora spojio prste jedne i druge ruke pred sobom. »Po mojem mišljenju postoje samo dva zanimljiva načina na koja možeš voditi život. Možeš biti zaljubljen i to smatram vrlo zanimljivim. Ili možeš biti sam. Također, vrlo zanimljiv život. Ostalo je sranje.« Točno sam razumjela što želi redi.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »A ti si zaljubljen u svoju ženu?« pitala sam znatiželjno. »Da, u potpunosti.« Ovo me iznenađujude snažno razočaralo. »I trudimo se da jedno drugome ne dosadimo. Zato što smo zaljubljeni. I zato je to vrlo zanimljiv život. Primjerice, onoga trena kad si me nazvala zlim genijem poželio sam provesti više vremena s tobom. Činila si se duhovitom i zabavnom, a k tome si i lijepa.« Počela sam se znojiti. »To ne znači da nisam zaljubljen u svoju ženu ili da ne želim biti u braku s njom. To samo znači da sam čovjek i da sam živ.« Pokušala sam se našaliti. »Slušaj, ako misliš da deš me ovako navabiti gore u ono seksalište, malo se varaš.« Thomas se nasmijao. »Ne, ne Julie. Večeras samo uživam u tvom društvu. U potpunosti.« Pogledao me sramežljivo i mogla bih se zakleti da se na trenutak zarumenio. »Znaš, mislim da sve više osjedam djelovanje slaga«, izvalila sam nespretno. Thomas je kimnuo. »Naravno, ovo ti je prva nod u Parizu, mora da si umorna.« »Da, baš jesam.« Thomas je zaustavio auto pred Steveovim stanom i ugasio motor. Odjednom sam postala nervozna ne znajudi što mogu očekivati od ovog Francuza. »Pa, hvala ti na vožnji, na šampanjcu i seksali... mislim na ovom prosvjetljenju... znaš...«, malo sam mucala. Thomas se nasmiješio, zabavljen mojom nelagodom. »Ako se ne varam, u utorak deš na operu i onda na domjenak? Je li tako?« »Molim? Oh da, Steve mi je spomenuo, on dirigira.« »Odlično. Bit du tamo sa svojom ženom. Vidimo se.« Izašao je iz auta i otvorio mi vrata. Unatoč cijeloj situaciji i njegovoj volimo se i seksamo u troje filozofiji, bio je pravi gospodin. Poljubio me u oba obraza i poslao na spavanje. U međuvremenu u Sjedinjenim Državama Svi su se uredili za posljednji ispradaj. Ipak je to bila vesela prigoda. Serenin stari ego, želje i veze s ovim svijetom uskoro de umrijeti, a Georgia, Alice i Ruby pristale su dodi na sprovod kako bi to proslavile. Ašram blizu New Paltza, gdje se sve imalo dogoditi, bio je

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama sat i pol udaljen od grada i Georgia se ponudila da de voziti. Ruby je zakasnila kad su se trebale nadi u garaži, zato što je uvijek kasnila, što je odmah iznerviralo Alice i Georgiju koje nikad ne kasne i koje i tako nisu htjele idi gledati Serenu kako postaje svami. Ali obedale su mi, i iako nisu bile spremne položiti zavjete na oltaru Sive, poštovale su oltar prijateljstva i obedanja. U početku je u autu vladala neugodna tišina. Bilo je devet sati ujutro, sve su bile umorne i čangrizave i nijedna nije imala pojma u što se upuštaju. Ipak, ako znate išta o ženama, znate da de skučenost i intimnost unutrašnjosti automobila u kratkom roku natjerati grintave dame na brbljanje. Alice je ubrzo počela Georgiji iznositi svoj sustav vjerovanja i pravila za samački život. Verbalno je iscrtala mape i dijagrame bazičnih postavki svoje dogme izlaženja s muškarcima: moraš izlaziti, moraš izlaziti, moraš izlaziti. Na izlasku iz grada ved je objašnjavala zakonitosti stranice www. match.com, upozoravajudi je da ne treba trošiti previše vremena na slanje e-mailova tim tipovima, nego se odmah nadi na pidu ili kavi, ali nikad na večeri. Poučila je Georgiju kako bez razmišljanja treba ignorirati tipove koji se u prvih nekoliko emailova nabacuju seksualnim insinuacijama, i kako se ne treba osjedati loše ako ne poželi odgovoriti muškarcima koji su preniski, prestari ili jednostavno neprivlačni. Kad su zašle izvan grada i prolazile pokraj drvoreda, farmi, krava i koza, počela je pričati o penjanju, veslanju i skakanja na trapezu. Objasnila joj je sve o najboljim klubovima i barovima, i kamo izadi određene večeri u tjednu. Georgia, koja je ved pouzdano bila u fazi panike i manije, stvarno nije trebala još poticaja. Iako je vožnja trajala sat i pol, osjedala se jednako kao da je četrdeset osam sati bila zatočena u motelu sa scijentolozima koji su je lišavali hrane, sna i telefonskih poziva. Kad su se parkirale ispred centra za meditaciju Jayananda, Georgijin je mozak bio potpuno ispran, a ona navučena na Aliceino evanđelje. Ruby je prespavala čitav put na stražnjem sjedalu. Probudila se tek kad se Alice parkirala na šljunak. »Zna li netko što nas ovdje čeka?« pitala je Ruby. »Nemam pojma«, rekla je Georgia. »Samo se nadam da nedemo morati mantrati kao luđakinje«, dodala je Alice. Izašle su iz auta i popravile zgužvanu odjedu. Georgia i Ruby nosile su haljine, čarape i čizme, a Alice se odlučila za poslovniji izgled - jaknicu i hlače.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Dok su slijedile skupinu ljudi koja se spuštala travnatim brdašcem, primijetile su da su se previše uredile. Ostali gosti vedinom su bili u lepršavim majicama i suknjama, muškarci su imali brade, a žene vedinom neobrijane noge. Bilo je tu i nekoliko Indijaca u narančastim haljama i sandalama. Kad su stigle do podnožja brda, vidjele su mjesto gdje de se održati ceremonija. Nekoliko metara dalje bio je otvoreni kameni hram kružnog oblika s mramornim podovima, stupovima i zidovima prekrivenim slikama hinduskih božanstava. Ljudi su izuvali cipele i sandale pred hramom. Zrak je bio prezasiden mirisom indijskih štapida. »Ovo je zbilja čudno«, šapnula je Georgia. Izule su obudu i ušle. Odmah su se uozbiljile jer je tako zahtijevala prigoda. U sredini hrama bio je kameni bunar u kojem je tinjao plamen. Uzvanici su sjedili na podu prekriženih nogu. Naše tri dame nisu bile odjevene za položaj lotosa, ali su spretno namjestile suknje i hlače kako im stražnjice ne bi dodirivale hladan pod. Stariji Indijac u narančastoj halji koji je, čini se, vodio kongregaciju, počeo je čitati na sanskrtu. Oko njega su bila dva muška svamija, jedan stariji koji je izgledao kao Talijan i drugi jako zgodan četrdeset i nešto godišnjak. Pokraj njega bila je ekstremno pretila ženska svami. Stajali su u tišini dok je stariji svami čitao. Nakon nekog vremena ušli su novajlije. Bilo ih je pet: tri muškarca i dvije žene, od kojih je jedna bila Serena. Alice, Ruby i Georgia kolektivno su uzdahnule kad su je ugledale. Obrijala je kosu. Svu, osim repida na zatiljku koji joj se spuštao niz leđa. Njezina predivna plava kosa. Nestala. Ostao je samo taj bijedni repid. Serena. U narančastom sariju. Kad je Serena nazvala Alice dan prije kako bi joj dala upute, objasnila joj je što radi. Vjerovala je da ostatak života treba posvetiti služenju i meditaciji kako bi postigla prosvjetljenje. Vjerovala je da je završila sa svime materijalnim i da je došlo vrijeme da ga se odrekne. Alice je baš i nije shvatila ozbiljno, ali sad kad ju je vidjela u narančastoj halji i obrijane glave, uvidjela je da se ona nije šalila. Novajlije su stajali mirno dok svami nije završio s čitanjem. Tada je zgodni svami počeo pričati. On je bio poput prevoditelja ili PR-a u hramu, koji je bio tamo da svima objasni što se događa. »Dobro došli na ovaj sprovod. Danas de ovi učenici postati sannysini. Položit de zavjet siromaštva, čistode, odvajanja od obitelji, prijatelja, od svih materijalnih dobara i svjetovnih užitaka. Ova vatra predstavlja pogrebni plamen...« »Stvarno je zgodan«, rekla je Georgia. »Što misliš, koji je to naglasak?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Nisam sigurna«, prošaptala je Alice. »Australski?« Ruby ih je bijesno pogledala pa su ušutjele. »... u kojem de staro ja biti spaljeno da bi se napravilo mjesto za novo ja, za sannyasina.« Tada je stari svami uzeo škare i svako od novajlija kleknulo je pred njega. Zatim je svakome od njih odrezao preostali pramen kose i bacio ga u vatru. Kad je završio, pet bududih svamija sjelo je na pod prekriženih nogu. Debela je dama jednom po jednom stavljala po tri tuljca s mirisima na glavu. Serena je bila zadnja. Georgia, Alice i Ruby gledale su razjapljenih usta. Djevojka koju su slabo poznavale, a kojoj su posljednji put kad su je vidjele ispumpavali želudac, delava je i ima eterično ulje na glavi. Šest očiju gledalo je u nevjerici kako svami pali eterično ulje na glavama novajlija. Zgodni je svami objasnio: »Dok eterično ulje gori na njihovim skalpovima, pet sannyasina meditirat de o svom putu odricanja. Ako vatra ostavi ožiljke na njihovu tjemenu, stvorit de tako trajan simbol njihove predanosti samoodricanju.« Alice je pokrila lice rukama. Ruby je podigla obrve, a Georgia samo okrenula očima. Serena je pogledala prema gomili i nasmiješila se. Izgledala je kao da sjaji. Nešto u njezinim očima otelo je dah čitavoj dvorani. Mir. Zamislite to. »Pozivam vas da na trenutak meditirate zajedno sa sanjasinima.« Sve su se oči u hramu zatvorile. Georgia je jedina gledala oko sebe dok su drugi polako udisali i izdisali. Razmišljala je o ideji spaljivanja sebstva. Ako je Serena mogla odbaciti svoje ja, mogla je i ona. Ne bi više bila ljuta na Dalea. Ne bi se više trebala ponižavati jer je prekršila obedanje koje je dala pred dvjesto trideset najbližih prijatelja i članova obitelji, a to je da de tog čovjeka voljeti dok ih smrt ne rastavi. Mogla bi se osloboditi osjedaja da je gubitnica u braku, a time i u životu, agonije činjenice da ju je netko s kim je dijelila intimnosti, sredu, tugu i dvoje djece, zamijenio s drugom osobom. Dok je sjedila ondje i dok joj je suknja polako pucala po šavu, njezin je unutrašnji glas govorio: Mogu sve to pustiti. Ne moram biti ogorčena razvedenica. Mogu raditi što god želim. A želim izlaziti s mlađim, zgodnim frajerima. Alice je u međuvremenu osjedala da je sve više hvata grč u nozi, ali nije mogla ne zamijetiti kako je lijepo na trenutak sjediti u miru i tišini. Disati. Stati. Zatvorila je oči.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Da, govorio je njezin unutrašnji glas, prenijela sam svoje znanje Georgiji. Bit de vrijedna i odana učenica. Vrijeme je da prestanem. Užasno sam iscrpljena. Alice je polako disala dok joj unutrašnji glas nije rekao: Vrijeme je da se udam za idudeg koji naiđe. Ruby je u mislima držala dijete u naručju, okružena prijateljima i obitelji, u ozračju ljubavi i prihvadanja. Oči su joj se raširile od šoka na tu sliku majčinstva. »Dok sannyasini meditiraju, pridružite nam se u kudi na curryju i chapatijima.« Kad su se vratile u West Village, gdje je Georgia parkirala automobil, lijepo su se oprostile. U kontemplativnom raspoloženju Ruby je odlučila odšetati do parka i udahnuti malo svježeg zraka. Ali nije otišla do bilo kojeg parka. Igralište u ulici Bleecker nije preveliko, ali je prepuno djece koja trče, skaču, penju se, kopaju, vrište, smiju se, svađaju i tuku. Puno malih autida i kamiona na koje djeca mogu sjesti pa svojim nožicama njima upravljati. Mame i dadilje sjale su posebnim sjajem, onim šikom i elegancijom West Villagea. Bilo je nekoliko očeva, zgodnih i prosijedih, s jakim bicepsima. Ruby ih je gledala preko ograde koja je djecu dijelila od zlostavljača i otmičara. Došla je do ulaza na kojem je stajao natpis »Odraslima bez djece ulaz nije dopušten«. Zanemarila ga je, navukla izraz brižne majke koja traži svoje preslatko dijete, te ušetala unutra. Pregledala je park. Nije bila sigurna što točno traži, ali je znala da je ovo mjesto gdje de to pronadi. Sjela je kraj dviju majki, vitkih bjelkinja s pramenovima u kosi. Skupljala je informacije, upijala sve, djecu, mame, dadilje, sve oko sebe. Odjednom se u središtu parka dogodila prava erupcija. Četverogodišnja vražica kovrčave smeđe kose tukla je bespomodnog dječačida, bacila ga na betonski pod i zatim se počela derati iz svega glasa. Bila je potpuno crvena, stisnutih očiju, kao da je ona ta koja je ozlijeđena. Do djevojčice je dotrčala mlada žena i zagrlila je. Druga je žena dotrčala do dječačida koji je sad isto tako plakao. Mama zločeste djevojčice ukorila je svoje dijete, ali to očito nije dopiralo do nje. Malena se zločestoda ved bacala, urlala i udarala majku. Kad su dvije majke kraj Ruby vidjele izraz na Rubynu licu, odmahnule su glavama i gotovo jednoglasno rekle: »Samohrana majka.« Ruby je kimnula puna suosjedanja. »To je tako tužno«, rekla je, potičudi ih da nastave.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Bio je to seks za jednu nod. Zatrudnjela je i odlučila nastaviti sama. To je bilo vrlo hrabro«, rekla je vitka žena kose prošarane pramenovima. »Ali sad čak i uz pomod njezine sestre i dadilja, to je prava nodna mora«, dodala je druga vitka žena s crvenkastim pramenovima. »Nodna mora«, rekla je plavuša i ona se složivši. Ruby se nije mogla zaustaviti. »Uh, ja to nikada ne bih mogla, a vi?« izjavila je nevino. Iz njihovih izraza lica pročitala je odgovor, ali je nastavila. »Mislim, možete li zamisliti da kroz to prolazite same?« Pokušavala je zvučati opušteno, ali je čekala njihove odgovore kao da čeka da se otvori izgubljeni kovčeg Indiane Jonesa. »Nikada, nema šanse, preteško je to, sve sama.« »Apsolutno se slažem, ja bih se prije ubila.« Baš kao što je Ruby i pretpostavljala. Biti samohrana majka još je depresivnije nego biti samo sama. Ali što je s čarima majčinstva? S intimnošdu majke i djeteta? Sa zadovoljstvom zbog podizanja ljudskog bida od rođenja do odlaska u svijet? »Ali zar ne mislite da je jednostavno lijepo biti majka? Čak i bez muža?« »Nije vrijedno. Radije bih umrla.« Plavuša joj je objasnila: »Zamisli da sve moraš raditi sama. Čak i da imaš svu pomod svijeta, na kraju dana opet bi morala biti sama - brinuti se je li dijete bolesno, odlučivati u koju de školu idi, učiti ga vezati cipele i voziti bicikl. Ti si ta koja bi ga morala voditi na sanjkanje, organizirati igru, stavljati ga u krevet svaku večer. Ti bi se morala brinuti da stigne u školu na vrijeme, radila bi mu sendviče, pričala s učiteljicom i rješavala s njim zadadu. Tebe bi nazvali ako ti se klinac razboli u školi, ili upadne u nevolje, ili«, ovo je rekla malo izražajnije, »ima poteškode s čitanjem.« »Točno. A zamisli tek da imaš stvarno bolesno dijete, da ima rak ili, ne daj bože, takvo što«, rekla je crvenokosa. »O bože, zamisli samo da si u bolnici i da moraš zvati članove obitelji da sjede uz tebe samu, da budeš svima takav teret. Da sam sama, i pomisao na to natjerala bi me da stavim tipu pet kondoma svaki put kad se ševim.« »Zamisli tek da si samohrana majka tinejdžera.« »Da, moraš ga poučiti disciplini, postavljati granice, nositi se s problemima droge i seksa, i još te dijete uz to i mrzi!«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Ili na primjer imaš kder, ulaziš u menopauzu i ona taman cvjeta dok se ti sušiš i postaješ seksualno neupotrebljiva.« Dame su postajale premračne, čak i za Ruby. Ponovno je pokušavala izgledati opušteno i unijeti malo optimizma u razgovor. »Možda i ne bih bila samohrana majka do tinejdžerske dobi djeteta, dotad bi možda nekog upoznala.« Obje su je pogledale. »Kao da bi imala vremena za to«, rekla je plavuša, a crvenokosa je dometnula: »Tko bi te htio? Muškarci u New Yorku mogu imati koga god požele. Tko bi htio ženu s djetetom?« Ruby je sad samo prošaptala: »Pa ako se netko zaljubi u nekog, nije mu važno...« Dvije majke sad su pogledale Ruby kao da je blago retardirana. Plavuša ju je pitala: »Pa dobro, što ti misliš? Bi li ti to mogla sama?« Ruby je pogledala prema igralištu u djecu koju je smatrala preslatkom, dobro odjevenom i dobro odgojenom. Razmišljala je o igri, zadadi, spremanju za spavanje, bolesnoj djeci. Sjetila se toga koliko ju je deprimiralo kad je frajer ne bi nazvao nakon samo dva spoja. »Ne, ne bih. Nikad ne bih mogla biti samohrana majka.« Dvije su majke kimnule s odobravanjem. Ovdje na igralištu u West Villageu tri su se žene složile oko nečega u što su čvrsto vjerovale: Biti samohrana majka bilo bi zaista užasno. Ruby je hodala sve do Broadwaya. Bila je negdje oko Sedamdeset i šeste ulice kad se pomirila s činjenicom da nikada nede biti samohrana majka. To je sad mogla odbaciti. Bile su u pravu i one znaju - to je preteško. I sada je jedina stvar koja joj preostaje da nastavi izlaziti na spojeve. Ali kako? To je bilo tako deprimirajude. Dok je hodala, razmišljala je o Sereni. Serena je toliko vjerovala u Boga i duhovno prosvjetljenje da se odrekla svega i pristala da joj pale eterična ulja na glavi. Ekstreman primjer koji je natjerao Ruby da se zapita u što ona vjeruje. Bi li i ona trebala prestati sa svime? Bi li trebala prestati izlaziti i početi se brinuti o drugim stvarima. To i nije bila toliko neprivlačna misao. Ali dok je Ruby hodala i razmišljala, shvatila je da za to još nije spremna. Imala je još malo snage u sebi. I kad je stigla do Devedeset i šeste ulice, napokon je shvatila. Treba ponovno vratiti vjeru, zaljubiti se. Treba prestati bojati se svojih emocija. Treba ponovno uroniti. Bilo je vrijeme da nabavi još jednu mačku.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Sad je hodala s ciljem, išla je prema skloništu za životinje gdje je pronašla Ralpha. Vrijeme žalovanja završilo je. Sklonište se nalazilo u betonskom bunkeru na dva kata, na uglu 122. ulice i avenije Amsterdam, u četvrti koja je bila pomalo opasna. Ruby se nije bojala, ved ju je uhvatila nostalgija za prošlim vremenom. Nije ostalo puno takvih ulica. Kad je stigla do zgrade, bila je uvjerena kako čini nešto od životne važnosti. Dok je otvarala vrata skloništa, preplavio ju je smrad životinja. Bio je to zagušljiv smrad od kojeg osjetite potrebu da istog trena izađete van. Ali Ruby je odmah krenula prema pultu iza kojeg je sjedila djevojka kovrčave kose s beretkom na glavi. Zidovi su bili prekriveni šarenim plakatima sa slikama životinja i natpisima poput »Ljubav je sprej protiv buha« ili »Kupi mi ogrlicu s imenom danas da bi uštedio na nagradi za nalaznike sutra«. Na zidovima su također visjele i slike pasa i mačaka, ali ni to nije puno pomagalo. To mjesto izgledalo je kao atomsko sklonište, bez obzira na to koliko pasa i mačaka naslikali po zidovima. Ruby je rekla djevojci da želi udomiti mačku i djevojka ju je poslala na gornji kat. Kako se uspinjala, smrad je postajao sve gori. Nakon što je otvorila vrata na drugom katu, psede zavijanje počelo joj je parati uši. Bio je to zvuk koji je probijao kroz nju, moljakanje koje kao da je dolazilo iz same dubine psede duše. Bio je to tako poznat zvuk od kojeg se Ruby gotovo zavrtjelo u glavi. Tako bi i ja mogla zvučati svakog jutra kad. Se probudim, pomislila je. Stravično je bilo hodati kroz betonski hodnik, osjedala se kao u Letu iznad kukavičjeg gnijezda, samo su akteri bili psi. Ruby je brzo ušetala u usku prostoriju u kojoj su bili kavezi s mačkama. Zatvorila je vrata i jauci pasa malo su se ublažili. Gledala je u mačke, jednu po jednu. Sve su bile slatke, mekane i pomalo letargične. Ali čitavo vrijeme čula je zavijanje nekog pobješnjelog psa. Ruby je zastala kraj prekrasnog bijelo sivog mačida po imenu Vanilija. Gurnula je prst kroz kavez i on se počeo šapicama igrati njime. To je to, uzet de Vaniliju. Izašla je kako bi rekla čovjeku za šalterom da želi Vaniliju. Dok je odlazila, ludi je pas još uvijek lajao. Ruby je odlučila otidi pogledati ga. Otvorila je vrata tog »kukavičjeg gnijezda«. Prošla je kraj kaveza pit bulova i došla do Lajavca. Pogledala je opis na kavezu: »Kimya Johnson je četverogodišnja bijela mješanka pit bula koja je udomljena kao štene. Nedavno smo je našli kako luta i nismo uspjeli pronadi vlasnika. Vrlo je ugodan pas koji se voli maziti i čini se da je prošla obuku za pse. Gubitak njezina bivšeg vlasnika može biti dobitak za novog. Taj novi vlasnik možete biti vi.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Rubyno je srce zastalo. Da te netko udomi i ponovno se vratiš tamo odakle si došao? Mogla je suosjedati s napuštenima. Kimya je stajala, prednje šape bile su joj na rešetkama i zavijala je do iznemoglosti. Upravo tada u prostoriju je ušetala mlada djevojka. Nosila je smeđu uniformu na kojoj je bila pločica s imenom »Felicia« i titulom »Volonter«. »Zaista je glasna, zar ne? rekla je sa snažnim hispanskim naglaskom. »Zato je nitko ne želi.« Ruby je pogledala Feliciju. Jedna volonterka ne bi trebala tako govoriti. Kimya je i dalje plakala. »Ali tako je slatka«, rekla je Ruby pokušavajudi biti draga. Felicia je pogledala Ruby i frknula. »Da, ali tako je glasna. Zato mislim da de je sutra uspavati.« Ruby je brzo pogledala Kimyu. »Stvarno? Sutra?« Glas joj je zacvilio. Felicia je cmoknula zubima. »Ne znam, tako sam čula.« Zatim je slegnula ramenima. Ruby je bila osupnuta. »Pa zar me ne biste trebali nagovarati da je uzmem?« Felicia ju je tupo pogledala i napravila pauzu prije nego je rekla: »Pa želite li je? Jer ako je želite, možete je imati.« Kad je Ruby odgovorila: »U mojoj zgradi ne dopuštaju da držimo pse«, Felicia je zakolutala očima, odmahnula rukom i izašla iz prostorije. Ruby je buljila u Kimyu. U trenutku Kimya se utišala i gledala je moledivim crnim očima, tražedi pomod. Ruby je brzo išetala iz prostorije i sišla niz stube. Došla je do djevojke za pultom. »Zao mi je, ali ne mogu usvojiti Kimyu. Stvarno mi je žao, ali izbacili bi me iz zgrade. Ne možete vjerovati kako su strogi u kudnom savjetu.« Djevojka za pultom blijedo ju je gledala. »Ali mogu usvojiti Vaniliju«, Ruby je ponosno rekla, »i voljela bih ovdje volontirati jednom tjedno.« Žena je izgledala iznenađeno. Dala je Ruby još jedan obrazac. »Odlično. Dođite na profesionalnu orijentaciju idudu srijedu u sedam.« Ruby se veselo nasmiješila. »Odlično. Hvala.« Dok je čekala da donesu Vaniliju, udahnula je s olakšanjem. Znala je da de biti dobra u nagovaranju ljudi da uzmu napuštene životinje. Spasit de živote mnogih pasa i mačaka. Trebaju je ovdje.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Georgia je te večeri otišla kudi, odjenula traperice od dvjesto dolara, uski džemper od kašmira i trendovske motociklističke čizme te otišla do dudana organske hrane kupiti namirnice. Tog je dana u autu njezina nova guruica za muškarce rekla da je to odlično mjesto za upoznavanje muškaraca u subotu navečer. Možeš pogledati neku kuharsku prezentaciju, kušati organska vina ili se dati u potragu za domadim humusom i ljubavlju svog života. Dok je Georgia uokolo gurala kolica, primijetila je da se osjeda izvanredno. Možda je to imalo veze sa Sereninim sprovodom, ali bila je jako usredotočena. Optimistična. Djeca su za vikend bila kod Dalea pa je osjedala da se može ponašati kao solo osoba, solo osoba koja je zabavna, pametna i stvarno uzbuđena zbog činjenice što živi ovaj život. Zar to nije seksi? Dok je prolazila kraj organskog povrda, shvatila je da ne mora vjerovati ni jednoj riječi koju je čula o pronalaženju prave ljubavi u New Yorku. Nije se morala pretplatiti na sustav vjerovanja koji tvrdi kako u New Yorku više nema dobrih muškaraca, kako su oni koji su ostali bezveznjaci i kako joj sat otkucava, a ona stari i postaje sve manje privlačna. Dalea je upoznala na Columbiji, on je studirao ekonomiju, ona novinarstvo i otad su bili zajedno. Dok se sama ne uvjeri kako više nema dobrih muškaraca, pretpostavljat de suprotno. Dok je gurala kolica kraj brdašaca francuskih, talijanskih, kravljih i kozjih sireva, razmišljala je da tako može prolaziti i pored predrasuda, pretpostavki i strahova koje ljudi imaju o spojevima u New Yorku. Samo prolaziti kraj njih. Dok joj se nešto loše zaista ne dogodi, nijedna od tih priča nede joj ništa značiti. Bila je prazna ploča puna optimizma, neokaljana gorčinom i zbog toga je bila u prednosti naspram drugih solo žena. Muškarci de se lijepiti za nju zbog te radosti života i bit de svima neodoljiva. Napravila je krug oko dudana smireno uživajudi u zdravoj hrani. Zastala je kraj police s organskim repama, razmišljajudi kako de biti poželjna svim pripadnicima muškog roda, kad joj je prišao visok, vitak muškarac. Pitao ju je zna li kuhati listove repe. Pogledala ga je i nasmiješila se. Imao je kovrčavu kosu s razdjeljkom na sredini i dovoljno zulufa da bi izgledao seksi, ali ne i zapušteno. Vidiš? pomislila je. Ne mora uopde biti teško. Onda je gospodinu šarmantno objasnila kako je to kuhala i kako su najbolje pržene na malo ulja sa soli i češnjakom. »Joj, hvala. Pokušavam si češde kuhati, jesti više povrda i to.« »Pa to je odlično. Repa je jako hranjiva.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Tada se zgodni tip nasmiješio nekom kombinacijom nevinog i vragolastog osmijeha i dodao: »Kako ti se sviđa moj ulet? Pratio sam te još od odjeljka s organskom čokoladom i nisam uspio smisliti ništa pametno što bih mogao redi. Ali tada si zastala pred repama i pomislio sam: ‘Ah repice, s tim bih mogao početi’.« Georgia se nasmijala, zarumenjela i brzo rekla: »Super. Uopde nije zvučalo usiljeno, vrlo prirodno, a opet šarmantno.« Medeni je pružio ruku i rekao: »Bok, ja sam Max.« Georgia mu je pružila ruku: »Georgia, drago mi je.« I nakon toga razgovarali su kraj repica nekih dvadeset minuta i dogovorili se da bi mogli na večeru. Georgia je napustila dudan s tri žute paprike i novopronađenim optimizmom. Mislila je: izlasci de biti mačji kašalj. Te je nodi, Alice, specijalna agentica službe za spojeve, bila na svojoj novoj operaciji. Ime mu je bilo Jim i bio je spoj naslijepo, prijatelj prijateljice koja mu je proslijedila Alicein slavni e-mail. Taj je slavni e-mail Alice poslala svima iz imenika i rekla im da proslijede svima iz svog imenika. Najsličniji je bio e-mailovima koje biste poslali da tražite nekoga tko bi bio pouzdan čuvar vaše mačke. No u Aliceinu slučaju tražio se dobar muškarac. Zahvaljujudi tom emailu upoznavala je puno frajera koje inače nikad ne bi srela. Nažalost, vedinu njih nikad ne bi ni poželjela sresti, ali to joj uopde nije smetalo. Izlazila je i to je bila njezina misija. Jim je bio inženjer elektrotehnike iz New Jerseyja. Imao je trideset i sedam i iz mailova se činio pametan i drag. Trebali su se nadi u baru u četvrti Soho gdje je Alice dogovarala sve svoje prve spojeve. To je malen, mračan turski bar s baršunastim lampama i sofama prekrivenim jastucima. Ako na ovakvom mjestu, s ovako slabom rasvjetom i dobrim vinom ne proradi kemija, nede proraditi nigdje. Na putu prema baru razmišljala je o bezbroj spojeva na kojima je bila ove godine. Razmišljala je o svim muškarcima koje je srela i zašto nijedan od njih nije bio za nju. Bilo je tu nekoliko kradih veza, ali nijedan od njih nije bio netko s kim bi voljela provoditi više vremena. Razmišljala je, je li ova igra kvantitete uopde prava stvar za nju. Upoznavala je mnogo muškaraca, ali možda je time samo povedavala izglede da upozna muškarce koji joj uopde nisu privlačni. Možda je ljubav nešto toliko posebno i čarobno da nema veza s brojevima. Možda je to samo sreda i sudbina. A kod ljubavi i sudbine nema statistika. Do tog trenutka Alice je uvijek vjerovala u matematiku. Ali kad se osvrnula na proteklu godinu, malo je zastala... Svi ti muškarci. Preplavio ju je val iscrpljenosti. Otresla ga je, nabacila svoj najljepši osmijeh, prošla prstima kroz kosu i ušetala u bar.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Osvrnula se i na jednoj od sofa ugledala muškarca koji je izgledao kao da nekoga čeka. Bio je blizu toga da bude zgodan, ali nedovoljno da bi ga se nazvalo zgodnim, bio je malo bljedunjav, nedefiniranih crta lica. Prišla mu je i upitala: »Jesi li ti Jim?« Ustao je, ispružio ruku i toplo se nasmiješio. »Alice, tako mi je drago.« Odmah je vidjela da je dobar čovjek. Počeli su pričati o stvarima o kojima ljudi pričaju na prvim spojevima: posao, obitelj, stan, gdje su išli na faks. Dok su pričali, samo je 70 posto mozga sudjelovalo u razgovoru, ostalih 30, kao i uvijek na prvim spojevima, pitalo se: Želim li poljubiti ovu osobu? Želim li se seksati s ovom osobom? Što de moji prijatelji misliti o ovoj osobi? Jim je Alice puno ispitivao o njoj, onako kako to čine pristojni muškarci kad im se sviđaš. Alice je pričala i smijala se na njegove gotovo pa smiješne šale i znala je, vidjevši kako je gleda, da misli da je predivna. »Što to znači da znaš trik kojim možeš samu sebe čuti dok hrčeš?« pitao ju je dok se ved bio smješkao njezinu vrlo osobnom priznanju. »Ozbiljno, trenutak prije nego što se zbilja probudiš, pod uvjetom da ne promijeniš način disanja, dok misliš da još uvijek spavaš ali si ustvari budan, možeš se uhvatiti kako hrčeš.« Jim ju je samo pogledao, odmahnuo glavom i nasmijao se. Bio je očaran njome. Ovo nije bilo ništa novo za seksi crvenokosu Alice. Muškarcima je uvijek bila predivna. Ali zbog njezina poslovnog pristupa spojevima, ako nije odmah osjetila nešto, samo je 25 posto njezina mozga slušalo. Ostalih 75 platilo bi račun, uhvatilo taksi za doma i gledalo reprize Seinfelda na TV-u. Ako bi joj se tip svidio, Alice bi samo razmišljala o tome kako da mu se još više svidi, trudedi se ostaviti dojam da je posve prirodna. Ali večeras si je dopustila užitak da joj se netko divi. I osjedala se dobro. Opušteno. Malo se opila od druge čaša vina, ali i od novog otkrida: ponekad je sasvim u redu ne truditi se previše. U međuvremenu u Francuskoj Scena je bila fantastična. Kad sam izašla iz taksija, vidjela sam glamurozne muškarce i žene koji također izlaze iz taksija i idu prema palači Garnier. Popela sam se stubama Opere i osvrnula se da još jedan vidim taj prizor. Pariz. Biti impresioniran takav je klišej. Ali bila sam. Moči putovati neprocjenjiv je dar. Jednostavno jest. To što postoje divovske željezne mašine koje nas mogu podidi u nebo samo po sebi zvuči gotovo nemogude. Ali treba imati novca i vremena za to. Kako je uzbudljivo biti negdje drugdje... gdje je svaki pogled i miris drugačiji. Pariz u kojem sam bila toliko puta još uvijek mi

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama je bio stran. Cafei, kruh, sir, muškarci rumenih lica i sijedih brkova, i miris. Tako star i zemljan. Europski. Volim to. Gledali smo operu Lohengrin, priču o princezi koja sanja o vitezu u oklopu koji de je spasiti, a kad se on pojavi, sve što ona mora jest nikad ga ne pitati tko je i odakle dolazi. Naravno, ona nakon nekog vremena ne može to više podnijeti, pita ga i gubi zauvijek. Tipično za žene. Dok sam gledala prizor pred Operom, čula sam ženski glas kako me glasno doziva: »Allorah, Julie. Bok! Bok!« Audrey i Joanne, lijepo dotjerane, uspinjale su se prema meni. Steve nam je svima nabavio karte. Audrey se nasmiješila i pitala: »Kako ti se svidio naš razgovor neku večer? Je li ti pomogao?« »Jest, vrlo«, rekla sam dok smo ulazile u zgradu Opere. »Iznenadilo me koliko dobro Francuskinje podnose odbijanje.« »Da, i ja sam razmišljala o tome«, rekla je Joanne dok smo prolazile kroz predvorje. »Mislim da to ima neke veze s našim odgojem. Mislim da se u Americi jako osuđuje ako si u nečemu neuspješan. Roditelji nikada ne kažu djeci da nisu, u najmanju ruku, fantastična, nikad ne žele vidjeti dijete kako u nečem gubi. Ali ovdje, ako u nečem nismo dobri, roditelji nam to kažu. Ako nam nešto ne ide, ne treba se toga sramiti.« Dale smo karte biljeterima i ušle. Je li mogude da bismo, da nas majke i učiteljice nisu toliko bodrile u djetinjstvu, bolje podnosili odbijanje? Bila sam previše zaokupljena brbljanjem s Audrey i Joanne da bih primijetila ono što me okruživalo. Ali tada sam shvatila. Bili smo u gledalištu opere Garnier, jedne od dviju zgrada Francuske nacionalne opere. Obilje na najvišem stupnju. Lože presvučene crvenim baršunom i zlatni ukrasi dokle oko seže. Pozornica je bila prekrivena crvenim zastorima, a iznad nas je, sudedi prema informacijama iz programske knjižice, bio kristalni luster težak deset tona. Sjele smo i ja sam pogledala oko sebe. Kao da nisam vidjela dovoljno ljepote, veličanstvenosti i pariškog šarma za jednu večer, Thomas je ušao i sjeo u red iza nas s najmanjom i najelegantnijom ženom koju sam ikad vidjela. Imala je dugu ravnu plavu kosu, nosila je svijetloplavu haljinu koja bi se mogla opisati kao »preslatka« i koja je na struku bila »pufasto« nabrana zbog čega je žena izgledala kao figurica s kutije za nakit. Mogla bih se zakleti da je do nas dopirao miris njezina parfema. Thomas se nasmiješio i mahnuo. Pokazao je na mene svojoj ženi, vidjela sam da se naginje prema njoj i šapde joj u uho. Nasmiješila se i mahnula mi.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Odjednom sam se osjedala kao div i pomislila kako sam se mogla i bolje odjenuti. Steve se pojavio pred orkestrom i glazba je počela. Naklonio se, i publika mu je počela luđački pljeskati. Moj dragi srednjoškolski prijatelj počeo je mahati rukama i činilo se kako orkestar čini upravo ono što im on pokazuje. Bilo je impresivno. Opera je počela i svi smo se udubili u priču o princezi koja je mogla imati sve samo da je znala šutjeti. Kad je opera završila, nakon otprilike dvadeset i sedam sati, ili možda samo četiri sata, otišli smo iza pozornice. I tu je sve bilo puno zlata i starog pariškog sjaja. Ponosno sam gledala Stevea dok su mu čestitali njegovi visokoobrazovani obožavatelji. Ugledala sam Thomasa dok sam išla prema konobaru koji je dijelio šampanjac. Thomas me vidio i prišao mi. Oboje smo uzeli šampanjac s pladnja. »Gdje je otišla tvoja supruga?« upitala sam ležerno. »Odlučila je otidi kudi. Od opere je zaboli glava.« Osvrnuo se po prepunoj prostoriji i onda pogledao ravno u mene. »Hajmo se prošetati«, rekao je ne skidajudi pogled s mene. »Sada?« pitala sam. »Molim te, ovdje je tako dosadno. Moramo se maknuti odavde.« »Ne mogu... Steve... ja sam mu pratnja, stvarno ne mogu.« Pokazala sam na Stevea koji je u tom trenutku intimno razgovarao s nekim mladidem koji nije imao više od dvadeset i pet. »Mislim da Steve večeras ima drugu pratnju. Ali zatražit du njegovo dopuštenje.« Nato me zgrabio za ruku i odvukao do Stevea. »Nemoj, molim te«, rekla sam dok sam osjedala njegovu začuđujude grubu ruku na svojoj. Kad smo im prišli, Steve je pogledao prema nama i vidio kako me Thomas drži za ruku. »Ti mora da si Thomas«, rekao je vragolasto. Thomas je prepoznao ton i nasmiješio se. »Jesam i baš sam se pitao smijem li posuditi tvoju prijateljicu za večeras. S njom mi se jedino da pričati i volio bih iskoristiti ovu toplu listopadsku večer.« »Iskoristiti?« »Za šetnju.« »Naravno, naravno.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Thomas je čestitao Steveu. »Večeras si bio genijalan, bravo Steve.« Tada je meni stavio ruku na leđa i nježno me otpratio kroz vrata. Dok smo hodali, nisam mogla a da ne spomenem jednu bitnu stvar. »Tvoja supruga je jako lijepa.« »Da, jest.« Poslije toga nisam imala što redi o toj temi, ali mislila sam kako je važno da ipak nešto spomenem. »Sto ona radi?« »Vlasnica je dudana s donjim rubljem u Jedanaestom okrugu. Jako uspješnog. Sve manekenke i glumice kupuju tamo.« I mislila sam, naravno, daje vlasnica nečeg što slavi ženstvenost i seksualnost. Sigurna sam da izgleda savršeno u vrlo malo odjede. Objasnit du vam ovo što brže mogu. Ja sam žena koja živi u velikom gradu u Americi, koja gleda TV i ide u kino, pa shodno tome i mrzi svoje tijelo. Znam koliko je opsjednutost izgledom politički nekorektan stav, ne feministički i zamoran, ali jednostavno si ne mogu pomodi. Znam da nisam debela, nosim pristojnu veličinu 38, ali ako samo malo prokopam ispod površine, dodi du do zaključka da je razlog što nemam dečka taj što imam celulit i debela bedra. Žene su lude, idemo dalje. »Hodeš da sjednemo ovdje i popijemo kavu?« pitao je Thomas. Bili smo ispred cafea koji je imao terasu. »Može.« Konobarica nam je dala plastične menije s malim slikama toplih sendviča. »Pa reci mi, Julie, što je tebi kao solo ženi najvedi strah?« Pogledala sam ga začuđeno. »Opa, pa ti i nisi čovjek za obično čavrljanje, zar ne?« nervozno sam se nasmijala. »Život je prekratak, a ti si prezanimljiva.« Nagnuo je glavu i potpuno mi se posvetio. »Pa čini se kako je to očito. Da nikad nedu pronadi nekog koga bih voljela.« Gledala sam u jelovnik, buljila u sliku omleta. Konobarica je došla i Tbomas nam je naručio bocu chardonnaya. »Ali zašto bi se itko brinuo hode li pronadi ljubavi? Ona de sama dodi, uvijek dođe, zar ne?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Zapravo baš i ne. Moje prijateljice i ja ne osjedamo se tako. U Americi statistike kažu kako je teško nadi dobrog muškarca i da de samo biti sve teže i teže. To pomalo zvuči kao kriza.« Konobar je došao s bocom vina. Thomas je odobrio vino i konobar nam je natočio dvije čaše. »Da, ali u životu se moraš upitati: jesam li statističar ili mističar? Meni se čini da treba biti mističar, zar ne? Kako bi inače podnio život?« Mistik protiv statističara - nikad o tome nisam razmišljala na taj način. Pogledala sam u Thomasa i odlučila da sam se upravo zaljubila u njega. Ne u pravom smislu zaljubljenosti. Više onako kao »u Parizu smo, i on je tako zgodan, i govori tako pametne stvari o životu i ljubavi«. Bio je oženjen i nikad ne bih spavala s njim, ali definitivno sam pala na njega. »To je zanimljiva teorija«, bilo je sve što sam rekla. Popili smo vino i razgovarali sljededa tri sata. Kad smo izašli iz posljednjeg cafea, bilo je četiri ujutro i krenuli smo pješice prema Steveovu stanu. Osjedala sam se pomlađeno, polaskano, privlačno i vrckavo. Kad smo zastali ispred Steveovih vrata da se oprostimo, Thomas mi je poželio laku nod i poljubio me u oba obraza. Tada mi se vragolasto nasmiješio i rekao: »Ovo bi mogla biti romansa, Julie, to bi bilo tako lijepo.« Tada sam dobila dugi napad kašlja koji mi se obično dogodi kad odjednom postanem izrazito nervozna. Također sam dobila na vremenu da razmislim što redi. Kad sam napokon završila s gušenjem, rekla sam: »E vidiš, ne znam vjerujem li da du uskoro upoznati ljubav svog života i ne znam jesam li mističarka ili statističarka, ali znam da ne bih smjela spavati s oženjenim muškarcima.« Thomas je kimnuo. »Razumijem.« »Bez obzira na to odobravaju li to njihove žene ili ne. Možda se to tebi čini malograđanski, ali tako je.« »Dobro, gospođice Julie Malograđanka«, rekao je smiješedi se. »Reci mi koliko deš još biti u Francuskoj?« Tada sam shvatila da uopde nisam isplanirala koliko du ostati tamo i kamo idem nakon toga. Razmišljala sam'e li me Pariz naučio kako da budem sama. Naučila sam ponešto o ponosu. I ponešto o različitim vrstama braka. Možda sam naučila sve što sam u tom trenutku trebala znati. Možda je bilo vrijeme da odem.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Ne znam. Možda odem u Rim.« Thomasu su oči zasjale. »Moraš! Pariz je krasan, ali čak i mi Francuzi znamo da je Rim...« Uzdahnuo je s divljenjem. »Ja sam jedan od vlasnika jednog kafida u Rimu. Moraš otidi. Poznajem ondje puno solo žena.« »U to sam uvjerena«, rekla sam sarkastično. Znala sam kako de to zvučati i prije nego sam završila rečenicu. Grubo i cinično, tako njujorški. Thomas me pogledao iskreno i pomalo iznervirano. »Znaš Julie, ako imaš toliko nisko mišljenje o sebi da smatraš da se ovako ponašam prema svakoj ženi koju upoznam, to trebaš riješiti sa svojim terapeutom. Ali molim te da me ne prikazuješ kao neku mušku svinju. To jednostavno nije fer.« Ukorio me s pravom i na to nisam imala bahat odgovor. »Molim te javi mi ako ti treba pomod u Rimu. Mislim da de ti se jako svidjeti. U biti, mislim da je Rim baš ono što ti treba.« Dok sam ga gledala kako odlazi, jedna mi je stvar bila jasnija nego ikad prije: ponekad princeza stvarno mora začepiti usta. U međuvremenu u Sjedinjenim Državama Tjedan nakon što je Georgia dala Maxu svoj broj u dudanu s organskom hranom, nije znala kome bi se obratila. Mene nije bilo, a jedine same žene koje je znala bile su Ruby i Alice, koje su pristale nadi se s njom u meksičkom restoranu u West Villageu gdje su služili margarite od pet dolara. »Mislim, zašto bi te frajer tražio broj ako te nikad ne misli nazvati?« Georgia je pitala Ruby i Alice u nevjerici. »Molim da mi to objasnite.« Ruby i Alice nisu dobile priliku ni da skinu kapute. Buljile su u Georgiju zatečene, ne znajudi što da odgovore. »Stvarno. Nisam ja njemu prišla. Nisam ja ta koja je tražila njegov broj. Ja sam samo išla za svojim poslom. Ali kad me pitao za broj, sva sam se uzbudila. Veselila sam se tom susretu. Izlasku na spoj s njim. Događa li se ovo često?« Ruby i Alice samo su se pogledale. Ruby je morala pitati: »Oprosti, ali zar nikad prije nisi bila na spoju?« Došao je konobar i sve su naručile smrznute margarite od breskve. »Tijekom faksa imala sam stalnog dečka, na zadnjoj godini upoznala sam Dalea, dakle nisam. Nikad prije nisam izlazila na spojeve. Slušala sam Julie i sve njezine priče, ali nisam baš obradala pažnju na njih jer sam bila udana.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Georgia se odjednom osjedala jako krivo i zbunjeno. Pogledala je u Alice i Ruby tražedi pogledom odgovore. »Recite mi, zar se muškarci u New Yorku zaista tako usrano ponašaju prema ženama?« Ruby i Alice ponovno su se pogledale. Bile su u istoj dilemi kao kad te prijateljica pita kako je bilo kad si izvadila umnjak jer ga ona treba vaditi i pitaš se trebaš li joj redi istinu o dva tjedna nepopustljive boli i licu natečenom kao u čimpanze, ili joj trebaš lagati, pustiti je da sama sazna, nadajudi se da de u njezinu slučaju sve skupa bolje prodi? Ruby je pijuckala margaritu, dimenzija malo manjeg auta, i na trenutak razmišljala o toj dilemi. Razmišljala je o tome koliko je dana i nodi provela razočarana, plačudi zbog nekog frajera. Alice je grickala masan, no ukusan čips od kukuruza i razmišljala o tome s koliko je muškaraca bila na spoju i koliko je uložila u čitav taj pothvat. Obje su propitivale svoje stavove o izlascima i potrazi za ljubavlju u New Yorku. Ruby je počela. »Ne... ne, nije da su baš svi tipovi gadovi. Ne smiješ tako razmišljati. Postoji još puno zbilja dobrih frajera. Ali sve to skupa zna biti dosta grubo. Moraš se nekako zaštititi, kužiš? Ali ne toliko da se činiš krhkom. Moraš biti oprezna i sve to vrlo ozbiljno shvatiti... u jednu ruku, a u drugu ne smiješ sve primati k srcu, kužiš?« Georgia ju je zbunjeno pogledala. Ruby je shvatila da joj uopde ire pomaže. Alice kao bivša odvjetnica nije imala problema s tim da odmah prijeđe na loše vijesti, bez imalo uljepšavanja. »Slušaj Georgia, stvar je u tome da su neki muškarci u New Yorku doista koma. Ne traže ženu svojih snova ni vezu ni brak. Samo se pokušavaju poševiti sa što više žena i stalno traže žene koje de biti još ljepše, zgodnije i bolje u krevetu. A što se tiče tog Maxa. Možda ide okolo i uzima brojeve žena jer se tako osjeda kao frajer, kao netko kome žene bez problema daju broj telefona. Možda to radi iz razonode.« Georgia je slušala Alice širom otvorenih usta. »A jedina zaštita koju imamo jest naša otpornost. Naša sposobnost da se vratimo na noge i pokušamo upoznati nekog drugog, sposobnost da prepoznamo loše frajere i obranimo se od njih da bismo došle do onog jednog dobrog. To je naša jedina obrana.« Georgia je potegnula pošten gutljaj ledene margarite. »Mislim, dobro. Ali mislim da ne bismo trebale puštati takve frajere da se samo tako izvuku... joj! Smrznuo mi se mozak!« Lice joj se odjednom zgrčilo i pokrila ga je rukama.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Sjedila je na trenutak u tišini dok joj se lice nije opustilo i grč od leda prošao. Na trenutak je izgledala poprilično izgubljeno. »Dobro, sve u svemu mislim da im ne bi trebalo dopuštati da se tako lako izvuku. Mislim da bi ih trebalo nanovno obučiti ponašanju. Ako im nijedna od nas ne kaže kako se osjeda, oni de samo nastaviti tražiti brojeve telefona, a da nikad ne nazovu. Ali moramo im redi kako to nije u redu! Moramo uzeti stvari u svoje ruke!« U tom je trenutku Georgia uzela novčanik, izvadila dvadeset dolara i bacila ih na stol. »Hvala vam na pomodi. Ja častim.« Ruby je uplašeno pitala: »Kamo ideš?« Georgia je obukla jaknu i ustala od stola. »U taj dudan. Čekat du ga dok se ne pojavi. I onda du pokušati promijeniti neke stvari u New Yorku!« Izmarširala je iz restorana, ostavljajudi Ruby i Alice ondje same, bez riječi. Georgia se kao pantera šuljala između polica, čekajudi zavodnika iz zasjede. Nije bilo razloga zašto bi Max bio tu baš te večeri u baš to vrijeme, ali Georgia je imala misiju. Nadala se da de sama njezina snaga volje učiniti da se pojavi u odjeljku s organskim povrdem baš tog trenutka. Hodala je gore dolje razmišljajudi kako de mirno s njim popričati, upozoriti ga da njegovi postupci pogađaju druge ljude i tako napraviti prvi korak u borbi za bolje tretiranje žena na samačkoj sceni. Provela je tako dva sata. Bilo je deset navečer. Memorirala je svaki odjeljak dudana i taman se bacila na proučavanje svakog pojedinog proizvoda kad ga je ugledala kraj smrznute edamame soje, odnosno mladih sojinih mahuna. Razgovarao je sa zgodnom mladom plavušom s NYU-ovim ruksakom na leđima. Još jedna od njegovih žrtava. Georgia nije razmišljala ni trenutak. Zaletjela se prema njemu i slatkoj studentici. »O, bok. Drago mi je što te vidim«, rekao je Max s tračkom neugode u glasu. »Bok, Max. Samo sam ti htjela redi da kad uzmeš ženin broj i kažeš kako deš je nazvati, a to ne učiniš, to za nju može biti dosta bolno. Vedina žena ne daje svoje brojeve bilo kome. Vedina žena ne osjeti privlačnost prema svakome tko joj se obrati. To znači da je taj broj neka vrsta nepisanog dogovora, i da postoje određena očekivanja da deš ih nazvati, jer u krajnjoj liniji, ti si taj koji je tražio broj.« Max se počeo ogledati po dudanu, zvjerajudi nervozno uokolo. Studentica ju je samo blijedo gledala.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Sigurno misliš da to možeš činiti jer se uvijek izvučeš. Ali ja sam ovdje kako bih ti rekla da to jednostavno više ne smiješ činiti. To je jako nedžentlmenski.« Max je samo gledao u svoje tenisice i promrmljao: »Isuse, pa ne moraš se odmah ponašati kao psihopatkinja.« Naravno, odmah je posegnuo za »psihoargumentom«. Muškarci odmah kredu s tim. Zato im nikad ne smijete pridi na taj način, tako ih nikad nedete uvjeriti u svoje argumente. U SVAKOM SLUČAJU, Georgia je sad bila bijesna. »Naravno da me sad smatraš psihopatkinjom. Vedina žena ne suočava muškarce s njihovim lošim postupcima, zato što su toliko slomljene da misle kako ništa ne mogu promijeniti. Ali ja te samo želim prosvijetliti. To je sve.« Sada su ih Ljudi ved pogledavali. Studentica se nije ni pomaknula, uživala je u predstavi. Max je gubio smirenost. »Dobro, psihopatkinjo, jesi završila?« Sad je bila stvarno bijesna. »Da ME NISI ZVAO PSIHOPATKINJOM! Ne MOŽEŠ TAKO VRIJEĐATI MOJE OSJECAJE!« Studentica koja je dotad šutjela sad je progovorila. »Da, mislim da je ne bi smio nazivati psihopatkinjom. Žena ti samo govori kako se osjeda.« »Super. Još jedna psihopatkinja«, rekao je Max. »Da me nisi zvao psihopatkinjom«, rekla je studentica nešto glasnije. »Da je nisi zvao psihopatkinjom«, rekla je Georgia, još glasnije od studentice. Na njihovu nesredu i na sredu promatrača koji su se dobro zabavljali, prišao im je niski Hispanac u uštirkanoj bijeloj košulji. »Žao mi je, ali morat dete napustiti dudan. Smetate drugim kupcima.« Georgia se osvrnula, zatim bahato pogledala Maxa. »Dobro, otidi du. Mislim da je shvatio poruku.« Ponosno je išetala iz dudana, visoko podignute glave, ne primjedujudi podsmijehe ljudi oko sebe. Ali kad je izašla na ulicu i pogledala u izlog, primijetila je da studentica još uvijek stoji kraj Maxa i priča s njim. I vidjela je kako Max radi kružni pokret prstom kraj sljepoočnice koji označuje riječ »lud«. Georgia se okrenula i otišla. Hodala je ulicom pokušavajudi zadržati dostojanstvo. Nakon samo dva bloka zgrada počela je plakati. Mislila je da de se, ako se izdere na njega, osjedati puno bolje. I osjedala se malo bolje onih pet minuta dok je vikala. Ali bila je tek početnik u samačkom životu i bez obzira na to što je mislila da ima svoja čvrsta načela, morala je još puno toga naučiti.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

4. PRAVILO Zanesi se! (Makar je nemogude znati bode li to završiti katastrofom) ALICE JE UVIJEK BILA PONOSNA na to koliko dobro poznaje New York; govorila je kako bi se mogla zaposliti kao turistički vodič od Bronxa do Staten Islanda jer nitko ne poznaje najbolje i najgore strane New Yorka bolje od nje. Ali to je bilo prije nego što je našla dečka. To ju je podsjetilo kako postoji jedna sasvim druga strana New Yorka, rezervirana samo za parove. U protekloj godini profesionalne posvedenosti izlascima i spojevima Alice je imala pristup najboljim barovima, nodnim klubovima, restoranima i sportskim događanjima koja su se nudila u gradu. Ali postojao je čitav jedan spektar aktivnosti u New Yorku za koje nije imala propusnicu zato što nije imala dečka. Primjerice, bio je tu bruklinski botanički vrt u koji je otišla s Jimom. O.K., nije joj bio pravi dečko, viđali su se tek dva tjedna. Ali nakon prvog spoja odlučila ga je pustiti da je obožava dok god oboje uživaju u tome. Otišli su na podzemnu željeznicu i uspeli se na vlak broj dva do Brooklyna i sad su hodali kroz tropski paviljon i muzej bonsaija i držali se za ruke. Bilo je božanstveno. Zastali su na predavanju o zlatnim stablima ginka. Mala sjedokosa žena govorila je grupici ljudi kako se ginko od ostalih golosjemenjača razlikuje lepezastim listovima. Alice je počela ražmišljati o posljednja dva tjedna provedena s Jimom. Otkrili su mnoga mjesta na kojima parovi provode vrijeme, primjerice planetarij Hayden, i to prvog petka u mjesecu (kad radi do kasno), zoološki vrt u Bronxu (tko bi ikad išao onamo bez dečka ili djeteta?), klizalište u Chelseaju (Alice je oduvijek htjela idi klizati, ali

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama nije uspijevala nikoga nagovoriti da ide s njom). I sad je u botaničkom vrtu i uči o stablima ginka. Ovoje tako slatko, mislila je Alice. Biti u paru tako je slatko. Kad je predavanje završilo, šetali su se puteljkom posutim lišdem. Jim ju je primio za ruku i preplavio ju je val zadovoljstva. Bila je svjesna toga da ne bi bilo ništa drukčije da ju je za ruku držao Ted Bundy - držanje za ruke jednostavno je jebeno dobro. Držati nekog za ruku znači da pripadaš toj osobi. Ne u nekom dubinskom nepovratnom smislu, ali u tom jednom trenutku povezan si s nekim. Dok su se šetali puteljkom, Jim je rekao: »Mogli bismo sljededi tjedan u berbu jabuka.« »Slatko«, rekla je Alice sretno. Hodali su prema jezercu u japanskom vrtu. Zrak je bio prohladan, ali ne hladan, i sunce je sve obasjavalo. Bio je to savršen jesenski dan. Sjeli su ispod male pagode koja je gledala na jezero. Za nekoga tko misli da zna sve što se može znati o izlascima, Alice je bila šokirana kad je otkrila kako se dobro može zabavljati s nekim za kim nije bila luda. Odlučila je sama sa sobom provjeriti je li se počela zaljubljivati u Jima. Bio je privlačan, besprijekornih manira, za koje je Alice otkrila da su joj sve važnije što je starija. Bio je zabavan, i ponekad malo blesav, što joj se oduvijek sviđalo kod muškaraca. I jako joj se sviđao njegov smijeh. A on je mislio kako je ona nevjerojatno zabavna. Malo joj se približio. Stavila je glavu na njegova prsa. Prethodnog joj je tjedna nakon prvog seksa laknulo kad je shvatila da je čak pomalo i uživala. Da nije, to bi sigurno privelo čitavu ovu luckastu priču kraju. Ali seks je bio dobar. Pristojan. Ako je i bilo sumnje u nedostatak strasti, iskupljivala ga je komponenta rezervirana samo za parove: redovitost. Uz to, pasalo joj je iskustvo stalne intimne povezanosti s nekim, gdje nema vječne brige kad de naidi sljededa prilika za međusobnu privlačnost, sigurnost i prikladne okolnosti (da on nije kreten, da nije bivši dečko frendice koja je još uvijek zaljubljena u njega, da nije prijateljev prijatelj pa ako ne krene dobro, nastat de katastrofa zbog koje je bolje uopde i ne počinjati itd.). Nema gore stvari nego kad pogledaš u rokovnik i shvatiš da se nisi seksala šest mjeseci koji su prošli kao dan. I kad shvatiš kako bi isto tako moglo prodi još pola godine a da se tvoje golo tijelo ne dotakne s tuđim. Zahvaljujudi Jimu, ta je briga sad nestala, i makar to nije bio seks u kojem se trgalo donje rublje, ipak je bio dobar, jer bio je redovit. A to je bilo i više nego dovoljno da nadomjesti uzbuđenje koje je nedostajalo. Alice je primijetila dvije male kornjače kako plivaju u ribnjaku. Nisu bile jedne od onih koje djeca uzgajaju u kutiji s plastičnom palmom i

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama hrane hamburgerima. Ove su bile velike i mesnate i plivale su u jezercu koje im se zasigurno činilo beskonačnim. Stalno je mislila o Jimu, o tome kako je sve to lijepo i kako se nada da de se zaljubiti u njega. Ali znala je da se mora opustiti. Nede se siliti da se zaljubi u svakog dobrog tipa kojeg upozna. Ako Jim ne postane velika ljubav njezina života, ne znači da se boji obaveza ni da joj se samo sviđaju muškarci koji su emocionalno nedostupni, niti je posrijedi bilo koja od gluposti za koje te ljudi obično krive u tim situacijama. Ako Jim nije taj, to nije ničija krivnja, takav je život. Ali razmišljala je i o tome kako se u protekla dva tjedna sve odvijalo kao po špagi i kako bi stvari mogle sasvim dobro funkcionirati na duže vrijeme. Alice se okrenula prema Jimu koji je gledao pred sebe. Malo se čudno ponašao čitavo jutro; njegov inače opušten stav zadobio je pomalo nervoznu notu. Lamatao je desnom nogom od čega je cijela klupa vibrirala. Alice je stavila ruku na njegovu nemirnu nogu i pitala ga u čemu je problem. »Samo sam malo nervozan, to je sve.« »Zašto?« pitala je Alice »Trebamo razgovarati.« Aliceino srce počelo je užurbano kucati. Muškarci ne govore takvo što osim ako nije riječ o lošim vijestima ili... »Samo želim da znaš da mi je s tobom ljepše nego što mi je bilo ikad i s kim u cijelom životu.« Aliceino srce počelo je još brže tudi i ubrzalo joj se disanje, kao što se dogodi gotovo svakome u situaciji kad mu drugo ljudsko bide namjerava otkriti neku svoju važnu emociju. »I samo želim da znaš kako si ti ta za mene. I želiš li idi brzo ili sporo, meni je svejedno. Ako se želiš udati sljededi tjedan, ja sam za. Ako želiš da idemo sporo, jako sporo, ja sam isto tako za. Nedu biti toliko sretan, ali nema veze.« Alice ga je pogledala ravno u oči. Bilo je teško zamisliti da bi itko mogao izgledati ranjivije nego što je on izgledao u tom trenutku. Pogledala je u jezero i vidjela kako se one dvije kornjače sunčaju na jednom kamenu. Odlučila je dopustiti sebi da se zanese. »I meni je s tobom predivno. Znam da se još ne poznajemo tako dobro, ali htjela bih da pokušamo.« Jim je ispustio dah koji je zadržavao protekle tri i pol minute i nasmiješio se. »Odlično! Jednostavno odlično!«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Ne znam što bih još mogla redi osim toga u ovom trenutku. Je li to O.K.?« »Da, naravno, to je O.K. Super. Drago mi je da me nisi odalamila i bacila u jezero.« »Ma zašto bi takvo što učinila?« rekla je Alice nježno. Poljubili su se. Bila je sretna, sigurna i zadovoljna. Jer ponekad je nakon dugog plivanja u velikom, crnom jezeru lijepo ledi na kamen i lješkariti neko vrijeme na suncu. U međuvremenu u Rimu Sjedila sam u avionu deset minuta prije leta i blago hiperventilirala. U biti i ne baš tako blago. Čudno je kad otkriješ neku novu ludu stvar o sebi. Kažu kako postaješ sve bojažljiviji kako stariš, ali šokantno je kad shvatiš kako moraš dodati još nešto na svoj popis ludih osobina. Kad sam se ukrcavala u avion, bila sam potpuno bezbrižna. Ali sad kad sam sjedila u svom sjedalu i minute su prolazile, postajala sam sve nervoznija. Kako avioni ostaju u zraku? Što ih sprječava da se jednostavno ne zabiju u zemlju? Zar nije užasno zastrašujude biti pri svijesti sve ono vrijeme dok avion nevjerojatnom brzinom pada prema zemlji? O čemu bih ja razmišljala...? Dok su mi fizički zakoni letenja postajali sve neuvjerljiviji i dok sam si osvještavala da do Rima nikad nedu stidi živa, postajala sam sve sigurnija da upravo proživljavam napad panike. Počela sam se znojiti i teško disati. Zašto baš sad? Nisam imala pojma. Od New Yorka do Pariza putovala sam potpuno bezbrižna. Možda bi mi neki terapeut rekao da je to zato što idem u novi grad gdje nikoga ne poznajem, možda bi mi objasnio da na to utječe i moj plan da u Rimu provedem istraživanje bez ikakve prethodne pripreme. Možda mi je napokon došlo do glave da sam napustila posao i dom bez ikakva plana. U tom trenutku shvatila sam da nema bolje osobe za razgovor od mog osobnog gurua. Sredom, odmah sam je dobila na telefon. »O.K., Julie, zatvori oči i diši iz dijafragme«, rekla je Serena smirujudim glasom svamija. »Zamisli da ti bijelo svjetlo isijava iz pupka i obasjava čitav avion.« Zamišljala sam. »To je bijelo svjetlo mira, sigurnosti i zaštite koje popunjava avion, nebo i zatim cijeli svijet. I potpuno si sigurna.« Disanje mi se počelo smirivati. Puls mi se usporio. Djelovalo je. Otvorila sam oči. I ravno preda mnom stajao je Thomas. »Bok, gospođice Malograđanko. Mislim da imam kartu za sjedalo do tebe.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Trzaj iznenađenja protresao mi je čitavo tijelo, Serenin trud uništen je za sekundu. »Serena, nazvat ču te kasnije.« »O.K., ali htjela sam ti redi da bi trebala otidi u Indiju. Mislim, njihova duhovnost, njihova kultura, svi kažu kako je odlazak u Indiju stvarno modno iskustvo.« »O.K., razmislit du o tome. Hvala ti.« »Ne, stvarno, kažu da ti to promijeni život.« »O.K., pričat demo kasnije. Bok i hvala ti.« Poklopila sam. Pogledala sam u Thomasa koji je isijavao svoju specijalnu vrstu bijelog svjetla. »Što radiš ovdje?« »Odlučio sam idi s tobom. Shvatio sam da bih i onako tamo morao obaviti neke stvari.« Napravio je gestu rukom, tražedi da ustanem kako bi mogao sjesti pokraj mene. Ustala sam i stala u prolaz. »Inače ne letim ekonomskom klasom«, rekao je Thomas dok se smještao u sjedalo. »Ali odlučio sam napraviti iznimku.« Dok je vezivao pojas, ogledao se oko sebe: »Bože, kao u autobusu. Kakva tragedija.« Vidio je da baš ne kopčam što se događa. »Steve mi je dao tvoj itinerar, a poznajem i neke ljude u Alitaliji3.« Nasmiješio mi se i uhvatio me za ruku. Zarumenjela sam se, izvadila jednu žvakadu i stavila je u usta. Počele su najave uzlijetanja i pokušala sam sakriti znoj i teškode s disanjem. Kako bi užasno bilo imati prvi napad panike u životu baš pred Thomasom. Postoji razlika između njujorške čudakinje i njujorške luđakinje. To što sam ja upravo počinjala shvadati kojoj od ovih kategorija pripadam, ne mora značiti da i on to odmah mora vidjeti. Dok je tražio udoban položaj za noge, a stjuardese provjeravale jesmo li vezani, slabašno sam vrisnula. Thomas je izgledao zabrinuto. »Oprosti. Samo. Nešto se događa. Imam osjedaj da umirem. Ili se utapam. Nešto od toga. Oprosti«, šapnula sam. Thomas se nagnuo prema meni »Je li ti se ovo prije događalo?« Odmahnula sam glavom. »Imaš neku vrstu napada panike, zar ne?«

3

talijanski

Agata

nacionalni

zračni prijevoznik

Liz Tuccillo - Kako biti sama Kimnula sam. »Mislim da da.« Čvrsto sam stisnula rukohvat, ali sam slučajno čvrsto stisnula i Thomasovu ruku. Nagnula sam se naprijed i počela hvatati zrak. »Oprostite, je li sve u redu?« pitala je stjuardesa Thomasa. »Jest. Malo je boli trbuh. Bit de dobro.« Dok je stjuardesa odlazila, Thomas je posegnuo u svoju torbu. »Julie, moraš ovo uzeti, isti tren. Molim te. Odmah de te smiriti.« Bacila sam se natrag u stolici i zavapila: »Ne mogu vjerovati da me vidiš ovakvu. Ovo je katastrofa.« »Poslije demo misliti o tome, ali sad samo uzmi ovu tabletu i progutaj je, molim te.« »Što je to?« »Lexomil. Vaš Valium. Mi to cuclamo kao bombone.« Progutala sam malu suhu bijelu tabletu. »Puno hvala.« Udahnula sam i brzo sam se bolje osjedala. »Uskoro deš zaspati.« Stavio je ruku na moju. »Šteta što nedemo imati priliku razgovarati«, rekao je dok su mu plave oči sjale. Kad sjedite kraj nekog u avionu, stvarno ste mu blizu. Kao da se morate jako truditi kako vam se usne ne bi zabile u usne te osobe. Uskoro sam zaspala. Probudilo me Thomasovo lupkanje po ruci. »Julie, Julie, daj se probudi. Molim te.« Podizanje vlastitih kapaka činilo mi se kao podizanje utega od pola tone. U izmaglici sam vidjela prelijepog Thomasa koji je izgledao potpuno smireno, i kao da se čak pomalo zabavljao dok je stjuardesa nervozno stajala kraj njega. »Signore, morate napustiti avion. Iskrcajte je kako znate.« Tada sam shvatila da je avion sletio i da je potpuno prazan. Zajecala sam i pokrila lice rukama kako bih se zaštitila od poniženja. Zašto me jednostavno ne puste da spavam? Thomas me nježno podigao sa sjedala. Smirila sam se, uzela torbicu i pokušala se nekako dovesti u red. Dok smo prolazili kraj beskonačno mnogo redova sjedala na putu prema izlazu, pitala sam Thomasa: »Reci mi samo jednu stvar - jesam li možda slinila?« Thomas se nasmijao i rekao: »Julie, ne želiš znati.« Blago me gurnuo prema izlazu iz aviona.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Kasnije tog popodneva probudila sam se u sobi u nekom pansionu. Bila sam pomalo dezorijentirana pa sam ustala i pogledala kroz prozor na piazzu kojom je dominirala ogromna kružna zgrada - Panteon. Uopde se nisam sjedala kako sam onamo dospjela. Thomas mi je poslije rekao kako su na carini mislili da sam narkomanka i pretražili mi sve torbe i kako sam se onda onesvijestila u njegovu krilu. Taj Lexomil stvarno puca. Na stolu sam pronašla poruku. »Ja sam u kafidu u blizini s prijateljem Lorenzom, dođi kad se probudiš. Ljubim te. Thomas.« Otuširala sam se, uredila i izašla pronadi Thomasa. Kraj hotela bio je minijaturni kafid, odmah napiazzi. Thomas je bio s muškarcem srednjih tridesetih koji je nešto živahno pričao, snažno gestikulirajudi. Thomas me ugledao i ustao, a ustao je i njegov prijatelj. »Kako se osjedaš, uspavana ljepotice?« upitao me Thomas. »O.K., malo ošamudeno.« »Odmah de ti donijeti cappuccino.« Mahnuo je konobarici i svi smo sjeli. »Ovo je moj prijatelj Lorenzo. Slomljeno mu je srce i sad mi prepričava kako se to dogodilo.« Lorenzo je bio zgodan Talijan, velikih umornih očiju i duge smeđe kose koju je hvatao i bacao unazad kad god bi nešto uzvikivao, što je, pogađate, bilo prilično često. »Užasno, Julie, stvarno užasno. Srce mi je slomljeno, razumiješ? Zdrobljeno. Ja sam slomljen.« Zalizao je kosu prema natrag. »Ne želim živjeti. Želim se baciti sa zgrade. Ona me ostavila. Samo tako. Rekla mi je kako me više ne voli. Reci mi, Julie, ti si žena. Reci mi. Kako je to mogude? Kako te žena može voljeti jedne sekunde, a druge te uništiti? Kako osjedaji mogu nestati preko nodi?« Sredom, u tom je trenutku stigao cappuccino pa sam mogla unijeti minimalnu dozu kofeina u organizam. »Eh... ne znam. Zar je stvarno bilo tako naglo?« »Da! Preksinod smo vodili ljubav, rekla mi je da me voli. Da želi provesti ostatak života sa mnom. Da bismo trebali imati djecu. I onda me jučer nazove i kaže mi kako ne želi više biti sa mnom.« »Koliko ste bili skupa?« pitala sam. »Godinu dana. Divnih godinu dana. Oboje smo se složili da nikad nismo bili u tako dobroj vezi. Kako je to mogude, Julie, reci mi? Prekjučer mi je rekla da me voli. Pretprošle nodi. Ne mogu spavati. Ne mogu jesti. Užasno mi je.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Pogledala sam Thomasa pitajudi se u što sam se to uvalila. Kao da mi je pročitao misli, Thomas se nasmijao i rekao: »Lorenzo je glumac. Strašno dramatizira.« »Ma no, Thomas, daj, molim te«, rekao je Lorenzo uvrijeđeno. »Ovo nije pretjerivanje. Ovo je prava tragedija.« »Je li i tvoja djevojka glumica?« »Ne. Ona je plesačica. Trebaš joj vidjeti tijelo. Najljepše tijelo koje sam ikad vidio. Savršene grudi. Savršene. A tek noge! Duge i lijepe, kao skulptura. Reci mi, Julie, reci mi. Kako se to dogodilo?« Thomas je vidio zbunjen izraz na mom licu i odlučio me malo provocirati. »Molim te, Julie, moraš mu pomodi.« Bila sam još uvijek malo usporena od predoziranja tabletama, ali pokušala sam razmišljati najbrže što sam mogla. »Misliš da je upoznala nekog drugog?« »Nemogude. Pa stalno smo bili skupa!« »Jesi siguran? Jer to bi moglo...« »Ne! To je nemogude. Znam sve njezine prijatelje. Njezine plesne partnere. Nikako.« »Pa je li psihotična?« »Ne, sasvim je normalna. Zdrava.« »Možda«, rekla sam polako, »zapravo i nije bila zaljubljena u tebe?« Lorenzo je udario rukama o stol. »Ma no, pa kako bi to moglo biti? Kako?« Gledao me kao da stvarno očekuje objašnjenje. »Pa ako se ne viđa ni s kim drugim, nije psihotična i tako je brzo promijenila mišljenje o tebi, onda možda i nije bila tako zaljubljena. Ili možda jednostavno ne zna što je ljubav.« Ovakva tipično američka analiza jednostavno nije upalila kod Lorenza. Slegnuo je ramenima i rekao: »Ili se možda jednostavno odljubila?« »Zar misliš da je ljubav tako nestalna da samo može nestati? Tako brzo?« »Naravno, Julie. Ona te pronađe, kao čarolija, kao čudo, i tako jednako brzo i ode.« »Zar zbilja misliš da je ljubav tako misteriozna emocija koja samo dođe i ode poput čarolije?« »Naravno!«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Thomas je nježno rekao: »Mislim da bi se mog prijatelja moglo nazvati romantikom.« Lorenzo je podigao ruke u zrak. »Kako drukčije možeš živjeti, Julie, zar ti u to ne vjeruješ?« »Pa ne, mislim da ne«, rekla sam. »Reci mi u što onda vjeruješ?« Thomas se nagnuo. »Sad postaje zanimljivo.« Ponovno to isto pitanje. Zastala sam pijuckajudi kavu. Provela sam podosta vremena na psihoterapiji analizirajudi zašto me privlače ljudi koji me privlače. Koji prekidač kod mene netko mora pritisnuti kako bih ga poželjela kao dio svog života. Provela sam puno vremena analizirajudi zašto moje prijateljice privlače frajeri koji ih privlače. Vidjela sam ih kako se kunu da su upoznale srodnu dušu, da se nikad prije nisu tako osjedale i da je to sudbina, i onda prekinu s tom istom srodnom dušom za manje vremena nego što je potrebno da bi se dostavio kauč. Vidjela sam prijateljice, pametne, uravnotežene žene kako se udaju i onda u šoku promatraju kako im se brakovi raspadaju. I vidjela sam potpuno nespojive parove kako ostaju zajedno po deset godina i više. I sama sam bila toliko zaokupljena potragom za ljubavlju i frustracijom jer je ne uspijevam nadi, da je nikad u stvari nisam definirala. I tako sam završila sjededi u ovom minijaturnom kafidu dok zapada sunce, razmišljajudi o svemu tome. »Mislim da ja zapravo ne vjerujem u romantičnu ljubav«, napokon sam rekla. Thomas je podigao obrve, a Lorenzo je izgledao kao da je upravo vidio duha. »U što onda vjeruješ?« pitao me Thomas. »Pa, vjerujem u privlačnost između dvoje ljudi. Vjerujem u strast i osjedaj zaljubljenosti. Ali ne mislim da je to nešto zaista stvarno.« Thomas i Lorenzo bili su šokirani. »Zašto? Zato što ponekad ne potraje?« pitao me Thiomas. »Zato što u vedini slučajeva ne potraje. Jer je u vedini slučajeva bitno samo ono što projiciraš na osobu, ono što želiš da bude, što ti želiš biti i još mnogo toga što nema nikakve veze s tom osobom.« »Nisam imao pojma«, rekao je Thomas, »ali čini se da ovdje imamo velikog cinika.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Ovo je stvarno katastrofa«, rekao je Lorenzo lamatajudi rukama. »Mislio sam da je meni grozno.« Nasmijala sam se. »Znam! Do ovog trenutka ni ja sama nisam znala kakav sam cinik!« »Ali Julie«, rekao je Thomas zabrinuto, »kako de te ljubav ikad pronadi ako ne vjeruješ u nju?« Obojica su zabrinuto gledali u mene, a ja sam ih pogledala na trenutak u oči i - briznula u plač. Čudno kako se to dogodi. U jednom si trenutku snažna neovisna žena koja govori o ljubavi i vezama. A ved te u drugome samo nečiji poredak riječi natjera u plač. »Ne, Julie, nisam tako mislio, ne!« Thomas je bio užasnut. »Julie, bez veze sam to rekao.« Stavila sam ruku preko lica. »Ma znam, ne osjedam se uopde loše... samo sam... molim te... ne brini se, stvarno. Stvarno.« Ali dok sam govorila, suze su mi se kotrljale niz obraze. Evo ga, pitanje koje se uvijek pojavljivalo kad bih ga najmanje očekivala. Zašto si sama? Zašto nemaš ljubavi u životu? I sada je, u Rimu, stigao odgovor: zato što u nju ne vjeruješ. »Idem u sobu«, rekla sam ustajudi. Thomas me uhvatio za ruku, a Lorenzo viknuo »Ma no, Julie ne možeš sad otrčati u onaj sobičak i plakati. To je neprihvatljivo!« Thomas je blago dodao: »Kako demo ikad biti prijatelji ako deš pobjedi svaki put kad ti se pojavi neka emocija?« Sjela sam natrag u stolac. »Oprostite. Valjda još uvijek od Lexomila.« Thomas se nasmiješio. »Da, naravno. Opuštena si. Brane su ti popustile.« Okrenula sam se prema Lorenzu, osramodena. »Zao mi je. Inače stvarno nisam ovakva.« Pogledao me s divljenjem. »Žene. Fantastična bida. Pogledaj se. Ti osjedaš, plačeš. Tako fluidna. Che bella! Che bella!« Lamatao je rukama i smijao se. I ja sam prasnula u smijeh, a Thomas nije mogao izgledati sretnije. Poslije smo otišli u restoran na večeru i pojela sam najbolju tjesteninu carbonara u životu s velikim šnitama pancete, ne komadidima ni zalogajčidima, nego baš pravim velikim šnitama (možda vam se čini čudno, ali to zaista postoji). Kad smo pojeli večeru, bilo je ved vrijeme za spavanje. Lorenzo je otišao kudi, a Thomas i ja prošetali smo do hotela, prolazedi kraj predivnih trgova, Fontane di Trevi i Španjolskih stuba. Rim je tako star, tako lijep, teško ga je odjednom upiti. Kad smo došli do hotela, Thomas je

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama prišao motoru s kojeg su visjele dvije kacige, pričvršdene lokotom uz njega. Uzeo je ključ, otključao ih i pružio mi jednu. »A sad«, rekao je svečano, »sad moraš vidjeti Rim na motoru.« »Gdje si ovo nabavio?« »Lorenzov je. On ih ima nekoliko. Posudio mi ga je dok si spavala.« Ne volim motore niti sam ih ikad voljela. Zato što mislim da su stvarno opasni. I najčešde je hladno voziti se na njima. A ne volim kad mi je hladno. Ali pomisao da mu to sad idem objašnjavati i još jednom ispadnem nespontana, neromantična, panična Amerikanka - odmah me iscrpila. Zato sam uzela kacigu i popela se na motor. Što redi. Kad si u Rimu... Vozili smo se brzo, kraj nekih rimskih iskopina i Foruma. Zavijali smo uskim uličicama i jurili glavnom ulicom koja vodi ravno do Trga svetog Petra. Eto me na opasnom vozilu koje ide velikom brzinom i s vozačem koji je, budimo iskreni, popio nekoliko čaša vina za večerom. Bilo mi je hladno. Bila sam uplašena. I vrlo ranjiva. Zamišljala sam kako se motor zabija u zid. Kako Thomas gubi kontrolu u zavoju i kako nam se tijela zabijaju u druga vozila. Zamišljala sam nekog službenika kako zove moju mamu i govori joj što se dogodilo i mog brata koji mora dopremiti moje tijelo u Ameriku. A onda, dok smo jurili prema hotelu, napravili smo krug oko Koloseja. Sinulo mi je kako nijedna od tih građevina nije zaštidena zidom, vratima ili staklom. Stoje izložene, pozivaju nas da im se divimo, nudedi svoju ranjivost svakom grafiteru, vandalu ili teroristu koji poželi svratiti. Onda sam pomislila: ako je ovo način na koji du otidi, onda du bome tako otidi, i to je to. Stisnula sam Thomasa malo jače i pokušala upiti što više tog božanskog rimskog sjaja. Kad smo stigli do hotela, Thomas je skinuo kacigu i pomogao mi skinuti moju. Nema ništa manje seksi od motorističke kacige, doista. Prošli smo kroz predvorje, ušli u dizalo. Iznenada sam se našla gurnuta u svijet moralnih dvojbi i raznih sumnji i insinuacija i počela se pitati gdje de Thomas spavati. Kao da mi je pročitao misli rekao je: »Moja je soba na tredem katu. Mislim da je tvoja na drugom, zar ne?« Kimnula sam. Zapamtila sam broj svoje sobe. Thomas je pritisnuo gumb za drugi i tredi kat i vrata su se zatvorila. Kad su se ponovno otvorila, pristojno me poljubio u oba obraza i rekao: »Laku nod, draga Julie, lijepo spavaj.« Izašla sam iz dizala i otišla do svoje sobe. U međuvremenu u Sjedinjenim Državama Georgia je točno znala što treba učiniti. Dale je trebao dodi k njoj za nekoliko trenutaka i sjetila se zlatnog pravila poznatog svima, čak i onima koji o romantici nemaju pojma: kad se

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama nalaziš s bivšim, pokušaj izgledati što je bolje mogude. Ali tog je jutra Georgia rekla »ko ga jebe«. Nede se kupati i prati kosu za Dalea. Ko ga jebe. Nede ga pokušati ponovno pridobiti. Ko ga. Jebe. Neka živi s nekom maloljetnom plesačicom sambe. Georgia i Dale nalazili su se da se dogovore o skrbništvu nad djecom. Bez odvjetnika. Bez svađa. Dvoje odraslih koje zanima isključivo dobrobit njihove djece. Kad je otvorila vrata, skužila je kako je zgodan. Ma ko ga jebe. Prva stvar koju je primijetio kad je ušao jest da nema baterije u požarnom alarmu. »Isuse, Georgia, još nisi nabavila bateriju za požarni alarm?« »Sranje, nisam, ali planiram.« »Zar ne misliš da je to dosta važno?« »Da, mislim, ali stvarno sam imala posla preko glave.« Odmahnuo je glavom. »Zar ne misliš da bi ti to trebalo biti pri vrhu liste prioriteta? Baterija u alarmu za dim i ugljični monoksid, u kudi u kojoj žive naša djeca?« Georgia je uvidjela da bi se ovo moglo pretvoriti u ozbiljnu svađu, i da se moderne obrazovane Njujorčanke ne bi trebale svađati s bivšim muževima oko glupih stvari. Ali nije ju bilo briga. »Ako želiš, možeš se okrenuti i otidi u dudan i kupiti baterije za detektor dima i ugljičnog monoksida u kudi u kojoj ti žive djeca. Slobodno to napravi ako želiš.« »Pa i hodu, ali nakon što popričamo. O.K?« Oboje su uzdahnuli. Otišli su do kuhinjskog stola i sjeli. Duga tišina. »Hodeš nešto popiti? Sok? Kavu?« »Čašu vode«, rekao je Dale i ustao sa stolice. Ali Georgia je ved bila kod hladnjaka. Ovo je sad njezina kuda i Dale nije imao što ustajati i uzimati čašu vode. Kad je sjeo, natočila mu je vodu iz aparata za filtriranje i dodala mu čašu. Popio je gutljaj. Georgia je sjela nasuprot njega i sklopila ruke na stol pred sebe. Mislila je da ako samo nastavi imati tako sklopljene ruke pred sobom, stvari jednostavno ne mogu izmadi kontroli. Situacija je bila takva da je Georgia imala puno skrbništvo nad djecom, a Dale ih je viđao po dogovoru i kad je Georgiji trebao odmor. Ali bili su svjesni toga da moraju postaviti neka pravila. »Mislio sam možda da bi djeca bila kod tebe tijekom tjedna, a da ih ja pokupim za vikend.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Sarkazam je jednostavno probio iz nje prije nego što je i imala šansu suzbiti ga. »Zvuči sjajno. Ja ih dakle trebam voditi u školu, pomagati im oko zadade, hraniti ih i stavljati u krevet dok ti možeš samo izlaziti s njima i zabavljati se?« Uopde nije ni znala zašto se buni jer joj je takav poredak zapravo odlično odgovarao. Neka Dale uzme djecu tijekom vikenda kako bi ona mogla izlaziti i zabavljati se. Daleu nisu trebali vikendi da bi izašao i zabavljao se jer je i tako samo ostajao kod kude i seksao se s učiteljicom sambe svake večeri u tjednu. Ali nije se još htjela složiti s njim. Htjela je malo biti nadurena i raščistiti neke stvari. »Ona ne smije biti s mojom djecom. To valjda znaš?« »Georgia.« »Ozbiljno. Ako čujem da im se približila, smlavit du te.« »O tome demo kasnije«, rekao je Dale pognute glave, pokušavajudi zvučati neutralno. Georgijine ruke više nisu bile sklopljene. Sada je mahala njima pokušavajudi mu dokazati. »Kako misliš, razgovarat demo o tome kasnije? Kao da du se predomisliti? Kao da du za dva tjedna odjednom biti: ‘Dragi, možeš li, molim te, dovesti tu brazilsku kurvu da pokažemo djeci tko je razorio mamin i tatin brak?’« »Nije nam ona razorila brak, Georgia.« Georgia je ustala i sva planirana pristojnost i dostojanstvo pali su u vodu. »Da, kao da bi otišao bez te sigurnosti? Da, baš. Otišao si one sekunde kad si znao da nedeš biti sam.« Dale je odmah odvratio: »Možda imaš pravo, ali to ne znači da naš brak nije bio gotov davno prije.« Georgia je sad hodala amo tamo prostorijom i glas joj se povisio za nekoliko decibela. »Stvarno? Dobro koliko prije? Koliko je prije plesačice sambe naš brak bio gotov? Nekoliko mjeseci? Godinu? Dvije godine?« Zaustavila se pred Daleom koji je još uvijek sjedio. »Koliko dugo?« Dale je puknuo kao iz topa. »Pet godina. Za mene je prije pet godina sve krenulo nizbrdo.« »Misliš nakon što se rodila Beth? Onda?« »Da, ako baš moraš znati, baš onda.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Georgia je ponovno počela kružiti prostorijom. Bila je poput ranjene zvijeri, divlja i nepredvidljiva. »Dakle, kažeš mi da me zadnjih pet godina zajedničkog života uopde nisi volio?« »Da.« Prije nego ga je uspjela ugušiti, Georgia je ispustila tanašan krik. Pokušala ga je progutati, nadajudi se da de Dale misliti kako se samo zagrcnula. Otišla je do štednjaka, drhtedi. Ali kao i svaka snažna, divlja životinja, Georgia se sabrala i vratila se u napad. »Sereš! Govoriš to samo kako bi se osjedao bolje. Kako se ne bi morao nositi s istinom. A istina je da si našao nekog dovoljno privlačnog tko se htio s tobom jebati i da si zbog toga odbacio brak i djecu. Kažeš mi da nisi zaljubljen u mene zadnjih pet godina? Ja ti kažem da sereš. Nisi bio zaljubljen u mene kad je Gareth prvi put vozio bicikl bez pomodnih kotača i ti si me podignuo u zrak i zavrtio? Nisi bio zaljubljen u mene kad si dobio promaknude i kad sam nagovorila djecu da na papiride napišu »Čestitamo tatice« i da ih pobacaju po kudi, i kad sam ti napravila onu super večeru?« »Mislim, volio sam te, ali nisam više bio zaljubljen u tebe. Nikad se nismo seksali, Georgia. Nikad. Naš brak je bio bez strasti. Mrtav.« Georgia se držala za korijen kose pokušavajudi se sabrati. Otkad su prekinuli bilo je plača i vikanja, ali nikad ovako otvorenog razgovora. »Znači o tome se radi? O vrudem, znojnom seksu? To nije brak, Dale. To je ljubavna afera. Brak je kad dvoje ljudi grade život, odgajaju djecu i ponekad se dosađuju.« »I ponekad se seksaju, Georgia. Mi SE NIKAD NISMO SEKSALI.« »A ZAŠTO NIKAD NISI POPRIČAO SA MNOM O TOME?« vrištala je. »ZAŠTO MI NISI REKAO DA ŽELIŠ VIŠE SEKSA? ZAŠTO NISMO OTIŠLI KOD SAVJETNIKA ILI NA NEKO PUTOVANJE? JA SAM MISLILA DA JE SVE U REDU.« Dale je ustao. »KAKO SI MOGLA MISLITI DA JE SVE U REDU? NISMO SE SEKSALI. PREMLAD SAM DA SE NE SEKSAM. ŽELIM JOŠ MALO STRASTI I UZBUĐENJA U ŽIVOTU.« »DOBRO. AJMO SE SEKSATI. AKO JE TO SVE? AJMO SE ONDA SAD SEKSATI.« Georgia je stajala masne kose u trenirci s ispruženim rukama. Dale se počeo povlačiti, odmahujudi glavom. »Daj, molim te.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Što? Zar ne misliš da de sad biti vrude i znojno? Misliš da nema strasti kad sam ja u pitanju?« Georgia je plakala između napada bijesa. »Nije da samo želiš seks, Dale, želiš seks s nekim novim. Da si htio seks sa mnom, pokušao bi se seksati sa mnom. Ali ti želiš novi, vrudi, znojni seks.« Georgia ga je naguravala dok je govorila, bola ga kažiprstom u ramena i prsa. Dale je obukao jaknu. »Ovo nikamo ne vodi. Trebali smo pričati o djeci.« »Da.« Georgia ga je slijedila i stala mu vrlo blizu. »Da, djeci koju si ostavio zbog VRUDEG, ZNOJNOG SEKSA.« Dale se okrenuo i zgrabio Georgiju za ramena. »MOŽDA TI TO NIJE DRAGO CUTI, ALI JA VOLIM MELEJU, I MORAT DEŠ SE NAVIKNUTI NA IDEJU DA DE ONA JOŠ DUGO BITI U MOM ŽlVOTU.« Dale je doslovno uzeo Georgiju za ramena i maknuo je s puta, trčedi prema vratima. »TA NEDE PRIDI NI BLIZU MOJOJ DJECI, ČUJEŠ LI ME?« Pratila ga je do hodnika. Dale je trčao niz stube, ne čekajudi dizalo. Georgia se derala na njega s vrata. »ŠTO? ZAR SE NEDEŠ VRATITI S BATERIJOM ZA DETEKTOR DIMA ZBOG KOJE SE TOLIKO BRINEŠ?« Dale je zastao na dnu stuba i pogledao je odozdo kiptedi od bijesa. »Odi si sama po nju.« Potom je zalupio ulaznim vratima. U međuvremenu u Rimu Thomas se pobrinuo da se nalazim s nekim njegovim prijateljicama i da razgovaramo o vezama i muškarcima dok je on bio na svojim poslovnim sastancima. Ipak sam ja bila tu zbog istraživanja. Odmah sam o Talijankama naučila neke podosta zanimljive stvari. Kao prvo, nijedna od njih nije spavala s Thomasom. To možda i nije bilo neko monumentalno antropološko otkride, ali meni je bilo prilično zanimljivo. Naravno, nikad ih nisam otvoreno pitala, ali dovoljno ti je vidjeti izraz na ženinu licu kad je pitaš odakle nekoga poznaje da bi znao što je posrijedi. Druga stvar koju sam saznala jest da su sve bile pomalo sramežljive. To me začudilo. U zemlji Sophije Loren i... ne pada mi na pamet ni jedna druga talijanska glumica, što možda ide u prilog ovom mom uvidu. Zapanjilo me koliko su suzdržane kad govore o osjedajima. Naravno, možda je stvar bila samo u ženama koje sam upoznala, ali bilo je čudno. Uskoro sam počela zamjedivati još jedan trend. U razgovorima o vezama Talijanke su često spominjale šamaranje. Na primjer: »Tako sam se razljutila da sam ga morala ošamariti.« Ili: »Ošamarila

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama sam ga i otišla, bila sam tako bijesna.« Činilo se kako ove žene nisu bile ni blizu tako sramežljive kad je bila riječ o fizičkom zlostavljanju. Naravno, razgovarala sam tek s nekolicinom Talijanki i inače ne volim generalizirati, ali kakve bi to bile priče o putovanju oko svijeta ako nema barem malo generaliziranja. Ne želim podržavati stereotipe, no ovo sam morala spomenuti. Tredi dan upoznala sam Cecily. Nije bila viša od metar šezdeset, ni teža od četrdeset kilograma, a pričala je gotovo šapdudi. Blagim šaptom u jednom je trenutku spomenula kako je svog bivšeg dečka jednom ispljuskala na nekom tulumu i otišla doma. »Pred svima?« »Da, bila sam bijesna. Čitavu je večer pričao s nekom ženom, bili su toliko blizu da je izgledalo kao da de je poljubiti. Kako ponižavajude.« »Ti si četvrta žena koju sam ovdje upoznala da mi govori kako je ošamarila dečka.« Uključila se njezina prijateljica Lena: »To je zato što nas ne slušaju pa se razljutimo.« Sjedile smo u prepunom kafidu blizu Fontane di Trevi. Jela sam kroasan punjen čokoladom. Cecily je pokušala objasniti. »Julie, nije da se ponosim ovim. Ne mislim da sam ga trebala udariti, ali kad se uzrujam, ne znam što drugo učiniti.« »Razumijem te, potpuno«, lagala sam. Jer to je nešto što ni u snu ne bih napravila. Učili su me da je udariti nekog loše i da moramo naučiti kontrolirati nasilne impulse. I ne mogu zamisliti tu dozu odvažnosti. Nije ni da bih htjela, iskreno. Ali ipak, mene su učili da je čak i zatražiti od muškarca da ti namaže leđa prezahtjevno. Tako je pomisao da udaram dlanom nekog tipa po licu za mene apsolutno nezamisliva. Lena je dodala: »Ne možemo si pomodi, toliko se razljutimo da ih jednostavno moramo opaliti.« Cecily je pročitala izraz na mom licu. »Zar žene u Americi ne šamaraju?« Nisam htjela zvučati kao da se pravim bolja od njih, ali nisam htjela ni lagati. »Sigurna sam da neke žene to rade, ali čini mi se puno rjeđe nego ovdje.« Lena me tad pitala: »Jesi ti ikad ikoga ošamarila?« Odmahnula sam glavom.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Nakon trenutka šutnje Cecily me pitala: »Julie, ali sigurno te neki muškarac nekad toliko razljutio da si ga poželjela ošamariti, zar ne?« Pogledala sam u svoj cappuccino. »Ne.« Obje su me pogledale sa sažaljenjem. Ja sam im odvratila pogledom punim zavisti. »Onda nikad nisi bila zaljubljena«, rekla je Lena. »Možda si u pravu.« Obje su me pogledale kao da sam otkrila najtragičniju tajnu u svemiru. »Pa to je tragično. Moraš izadi u Rimu i odmah se zaljubiti«, rekla je Cecily, potpuno ozbiljna. »Da, večeras«, rekla je Lena. »Ved si protratila previše vremena.« »Je li to tako lako? Samo izađeš van i odlučiš se zaljubiti?« Lena i Cecily samo su se pogledale i slegnule ramenima. »U Rimu možda i jest«, rekla je Cecily sa smiješkom. Lena je dodala: »Barem bi mogla pokušati i otvoriti se. Otvoriti se bezumnoj ljubavi.« »Bezumnoj? Pa mislila sam da je to nešto loše.« Lena je odmahnula glavom. »Tu vi Amerikanke griješite. Pokušavate biti jake i neovisne. Morate se željeti predati, riskirati. Inače to nije ljubav.« Napokon su ove sramežljive žene došle do nečeg čemu su me željele poučiti. Poslije, kad sam se našla s Thomasom na večeri, još sam bila potresena. Te sramežljive, strastvene, ljubomorne, temperamentne žene natjerale su me da se osjedam tako suho i emocionalno ograničeno. Kako se počne vjerovati u ljubav? Kako isključiti mozak i zaboraviti sve što sam vidjela i čula u posljednjih dvadeset godina? Kako da ja počnem vjerovati da sve te velike emocije nisu samo pomahnitali hormoni i djetinjaste iluzije? Kako da počnem vjerovati u to da je romantična ljubav stvarna i konkretna, i da je zaslužujem? Dok sam ulazila u restorančid na Piazzi di San Pietro počela sam sama sebi zvučati kao knjiga za samopomod. Tbomas je ved bio za šankom s čašom vina u ruci. Posljednjih nekoliko dana koje sam provela s Tbomasom bili su tako jednostavni, a opet tako posebni. Nevina nepomudena sreda. Večere i pida s njegovim prijateljima. Cesto smo se viđali s Lorenzom kojem bivša nije uzvradala pozive, a on je tvrdio da de ga uskoro trebati hospitalizirati. Šetali smo se, razgovarali, žustro raspravljali i puno se smijali. Nodu se vozili motorom

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama i pili puno prošeka. Čudno je kako se brzo počneš osjedati kao da si u vezi. Dovoljno je samo nekoliko dana da počneš govoriti »mi« umjesto »ja«. Čitavo to vrijeme Thomas nije ništa pokušavao. Nijednom. Svake nodi pristojno bi me poljubio u oba obraza i otišao u svoj krevet. Nije da sam htjela da išta pokuša. Nije da bih išta s njim imala. Nije da... ma nije bitno. Čim smo sjeli, pitala sam ga: »Jesi li ikad izlazio s Talijankom i je li te ikad ošamarila?« Nasmijao se. »Eto što volim kod tebe, Julie. Ni ti nisi dobra u neobveznom čavrljanju. Tu smo isti.« Sve što sam čula jest da voli nešto kod mene. »Bio sam s nekoliko Talijanki i nikad me nijedna nije ošamarila. Mislim da znaju da Francuz ne bi prezao od toga da im vrati.« »Talijani to očito primaju bez pogovora.« »Mislim da se ni njima baš ne sviđa, ali kako čujem, sve se češde događa.« »Fascinantno.« Ved sam bila blago pripita od samo jedne čaše crnog vina. Thomasu je zazvonio mobitel. Dok je slušao, poprimio je zabrinut izgled. »Molim te, smiri se. Ne, nedeš to učiniti. Prestani. Dolazim odmah. Da.« Mislila sam kako je to možda njegova žena koja želi da se vrati u Pariz. Thomas je odložio mobitel. »Lorenzo. Prijeti da de se baciti s balkona.« Zgrabila sam jaknu i torbicu i krenuli smo. Kad smo došli do njegova stana, Lorenzo je bio izvan sebe. Plakao je i izgledao kao da nije spavao cijelu nod. Na podu je bilo nekoliko slomljenih tanjura. »Danas me nazvala. Nije bila ljuta, nije upoznala nikog drugog, samo ne želi više biti sa mnom. Rekla mi je da je prestanem zvati. Gotovo je! Stvarno je gotovo!« Uhvatio se za kosu, sjeo i počeo plakati. Thomas je sjeo kraj njega i nježno mu stavio ruku na leđa. Onda je Lorenzo skočio na noge, rastrgao svoju košulju tako da su gumbi letjeli svuda uokolo i ostao samo u bijeloj potkošulji. »Ubit du se. Pa neka vidi.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Zašto je za samoubojstvo trebao biti samo u potkošulji, nije mi bilo baš najjasnije, ali time je definitivno pridobio našu pažnju. Otrčao je do balkona i otvorio vrata. Thomas je otrčao za njim, zgrabio ga za ruku i povukao natrag. Lorenzo se oslobodio i ponovno otrčao do prozora; Thomas ga je ulovio. Obojica su pala na pod i Lorenzo je puzao do prozora dok ga je Thomas držao za nogu. Lorenzo je pokušao udariti Thomasa drugom nogom. »Basta, Lorenzo!« »Pusti me na miru!« »Sto da radim? Da zovem pomod?« pitala sam. Thomas se uspeo na Lorenza. Izgledali su groteskno. Lorenzo je ležao na leđima, bacakajudi se, a Thomas mu je sjedio na trbuhu, glasno ga koredi. »Molim te, Lorenzo, pretjerao si. Nedu se dignuti dok se ne smiriš. Stvarno smiriš. Molim te.« Nakon nekoliko trenutaka Lorenzovo se disanje usporilo. »Je li netko za čašu vode?« pitala sam, nemajudi što pametnije redi. Obojica su neočekivano kimnula. Otrčala sam u kuhinju i natočila dvije čaše vode iz pipe. Thomas je ispio svoju čašu sjededi na Lorenzu, a Lorenzo je uspio uliti vodu u sebe u ležedem položaju. Lorenzo se pokušao, ili se bar pravio da pokušava, baciti kroz prozor zbog žene. Je li to bilo ludo? Zbog ljubavi su se započinjali ratovi i ugrožavala carstva. O ljubavi se pjeva, piše poezija. Povijesno gledano, dakle, taj je osjedaj vrlo stvaran. I u tom trenutku, dok je Thomas sjedio na Lorenzu, bilo je teško ne misliti kako je savršen. Bilo je teško ne projicirati moje želje i nade izravno na njega. Bio je zgodan, šarmantan, zanimljiv i upravo je bespogovorno tješio prijatelja koji je plakao zbog slomljena srca. Ali također ga je uspio prikovati za pod kao hrvač. Bio je dobar prijatelj i ostvaren muškarac. Smiješno je, ali kad se to dogodi, stvarno imaš osjedaj kao da padaš. Htjela sam osjetiti svaku sekundu, doslovno se izgubiti. Zašto ne? Prije nego sam uspjela pojmiti što du učiniti i odgovoriti samu sebe od toga, zaletjela sam se prema Thomasu, kleknula kraj njega, zagrlila ga i poljubila ravno u usta. Lorenzo koji nas je gledao iz horizontale, počeo je pljeskati. »Brava Americana. Počinješ shvadati neke stvari.« Brzo sam ustala. Thomas me gledao odozdo, sav je sjao, izgledao je gotovo ponosno. »Samo sam htjela razbiti napetost«, rekla sam dok sam se udaljavala od njih.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Ne! Nemoj sve pokvariti isprikama!« rekao je Lorenzo još uvijek na podu. »Bilo je bellissima. Si.« Možda je bilo bellissima, ali sad mi je bilo neugodno. Poznaje li Lorenzo Thomasovu ženu? Koliko je žena vidio kako se bacaju po Thomasu? Je li ovaj uopde htio da ga poljubim? Dok sam ovako razmišljala, nije bilo šanse da se izgubim u ljubavi. Otišla sam u kuhinju i natočila si čašu vode. Pogledala sam prema sobi i vidjela Thomasa i Lorenza kako ozbiljno razgovaraju na talijanskom. Lorenzo mu je rekao nešto zbog čega se Thomas dignuo s njega i pustio ga da sjedne na kauč. Da bude potpuno siguran, dao mu je i dozu ubojitog Lexomila i za kojih dvadeset minuta Lorenzo je čvrsto spavao. Otišli smo do hotela, neobično tihi. Napokon je on razbio tišinu. »Pa, draga moja Julie, žao mi je što ovo moram redi, ali mislim da bih se trebao vratiti, Lorenzo de biti O.K., a završio sam sa svojim poslom ovdje.« Dakle, to je bila njegova reakcija na moj romantičan ispad. Odlučio je otidi. Krasno. Koja sramota i poniženje. Napravila sam takvu budalu od sebe, i tako mi i treba. Znala sam da mi takvi ispadi uopde ne pristaju. »Da, naravno, to ima smisla. Pa, hvala ti. Hvala ti na svemu.« Nadala sam se da du zvučati bezbrižno i sačuvati dostojanstvo poput Francuskinje. Naravno da je ovo moralo dodi svome kraju. Nije bilo potrebe da cmizdrim zbog toga. Prolazili smo kraj Koloseja. Pa da, tako je to u Rimu. Hodaš uokolo, pričaš, misliš si ovo i ono, i onda se preneš i samo pred sobom ugledaš nešto staro dvije tisude godina. »Koliko deš ti još ostati?« »Nisam sigurna, moram odlučiti kamo du nakon Rima.« Stvarno sam mogla bolje isplanirati ovaj put. Zastali smo i zagledali se u Kolosej, star i obasjan svjetlom. Thomas se okrenuo prema meni. »Pa reci mi, gospođice iz New Yorka, što ti se sad mota po toj glavici?« »Ništa.« »Ma nemoj? Nekako ti i ne vjerujem.« »Ma samo se osjedam nekako glupo. Poljubila sam te jer sam mislila kako trebam izgubiti glavu, kao što mi svi ovdje govore. Ali glupo sam se osjedala. Kao prvo, oženjen si i tako zgodan i šarmantan, vjerojatno... Ma samo ne želim izgledati kao glupa...«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Na tren sam promislila i nisam mu htjela redi istinu. Bilo mi je predivno i osjedala sam da se zaljubljujem u njega. Očito i ne znam što to znači, ali tako sam se osjedala. »Prestani razmišljati, Julie i samo mi reci.« Stvarno nije u redu lagati pred jednim od svjetskih čuda. Cak sam i ja to znala. Zato sam rekla istinu. Što sam mogla izgubiti. »Bilo je fantastično. Kao... kao čudo. Sati su prolazili kao sekunde i nisam se mogla odvojiti od tebe. Sve što si rekao bilo mi je tako zanimljivo i duhovito. I bilo mi je lijepo gledati te, tvoje lice. I to što sam ti mogla biti blizu, sjediti kraj tebe, stajati kraj tebe. A kad sam te vidjela kako se hrvaš s Lorenzom, počela sam te obožavati.« Thomas mi se približio. »Možeš li vjerovati da sam se ja čitav tjedan osjedao potpuno isto.« »Hm, ja se nisam hrvala s Lorenzom, pa...« Thomas je podigao obrvu. »Znaš što želim redi.« Pogledala sam ga i htjela redi: »Ne, ne vjerujem ti. Jer se takvo što meni ne događa. I ne mislim da sam tako super da bih ti bila toliko privlačna, i zato ti nimalo ne vjerujem.« Ali umjesto da to izgovorim, pomislila sam na sate koje smo proveli skupa, na naše večere, pida, razgovore. Bilo je to tako stvarno. I uzajamno. Razmišljala sam o Talijankama koje su mi rekle kako se trebam izgubiti od ljubavi. To je valjda istina, valjda se zaljubljujemo bez nekog razloga. Samo se dogodi. I jedino na što se možeš osloniti jest to kako se osjedaš. Moraš vjerovati osjedajima i trenutku. »Teško mi je povjerovati, ali mogu pokušati«, bilo je sve što sam rekla. I onda me Thomas zagrlio i poljubio. Poljubili smo se pred Kolosejem, pred njegovom poviješdu, njegovom veličinom i propašdu. Kao dvoje tinejdžera. Kao dvoje ljudi koji vjeruju u čudo ljubavi. Idude jutro probudila sam se u Thomasovu krevetu. Pogledala sam ga i vidjela da čvrsto spava. Sjetila sam se prethodne nodi. Kako smo došli do hotela i otišli u njegovu sobu. Kako sam se zanijela. Skenirala sam si mozak. Kako sam se osjedala? Kriva? Da, da, osjedala sam se kriva. Cak i ako je to njima u redu, ipak je on tuđi muž. Osjedala sam krivnju. No jesam li žalila za učinjenim? Nimalo. Onda sam osjetila krivnju zbog toga što ne žalim. Sretna? Da, definitivno. Bila sam sretna. Dopustila sam si trenutak uživanja. Pogledala sam Thomasa i znala sam da nešto osjedam, da se zaljubljujem. Bilo je tako stvarno i nisam nikog povrijedila. I to mi je zasad bilo dosta. Mogla sam otidi iz Rima. Naučila sam sve što sam trebala ovdje naučiti.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

5 PRAVILO Savladaj tajnu seksa - spoznaj kad ga želiš, kako ga dobiti i s kim (Pobrini se daje redovit, ali to je samo moje mišljenje)

TADA MI SE TO ČINILO kao dobra ideja. Georgia i ja bile smo se u Rio de Janeiru, odnosno u butiku u Ipanemi, gdje smo isprobavale skupe kupade kostime. Georgia je izašla iz kabine i pokazala mi svoj mali narančasti bikini, s bijelim obrubom i srebrnim kolutima na bokovima i dekolteu. Totalno šezdesete, kao Bondova djevojka. Bila sam zaboravila kakvo genijalno tijelo ima Georgia, a očito i ona jer je sad bila sva uzbuđena kad se vidjela. »Pogledaj me! Pogledaj kako sam seksi. Kao da je samo ona seksi? Molim te pogledaj me kako sam seksi!« Okrenula se i pogledala svoju malu čvrstu guzu u zrcalu i rekla prodavačici: »Uzet du ga.« Onda se okrenula prema meni koja sam još bila u odjedi i držala skroman dvodijelni badid, blago drhtedi. »Sad je tvoj red.« Mislim da sam vam rekla koliko mrzim svoje tijelo. I baš kad sam se napokon uvjerila da umišljam, okrenem se, pogledam u zrcalo i shvatim: ne, sve je u mojoj guzici. Kilometri i kilometri celulita. U tom dudanu, dok sam u ruci držala kostim, osjedala sam se toliko raskvašena od celulita da mi se činilo da mi trebaju invalidska kolica.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Georgia je bila u misiji. Nazvala me u Rim da mi prepriča čitavu svađu s Daleom. Bila je uzrujana i trebala se maknuti od svega. To me nije iznenadilo, ali kad je predložila da idemo u rodnu zemlju Druge žene, malo sam se zbunila. To mi nije zvučalo kao distanciranje od svega, nego još dublje uranjanje u cijelu priču. Ali pristala sam. Njezini su roditelji žudjeli za tim da malo budu s unucima, tako da je sve bilo sređeno. Imala sam avio propusnicu za put oko svijeta pa sam došla u Miami gdje sam se našla s Georgijom te smo bez panike otišle u Brazil. Toliko sam toga čula o Riju, o tome koliko je seksi, zabavan, opasan, da sam jedva čekala vidjeti ga. Ali Georgia si je htjela nešto dokazati. Bilo mi je to jasno iste sekunde kad sam je vidjela u Miamiju. Dijelile smo platu prženih punjenih gljiva u jednom od onih elegantnih restorana na aerodromu. »Sto je tako super u njoj? To što je Brazilka? O, to je tako egzotično. E pa znaš što, ja sam seksi Amerikanka. Što fali tome?« Gurnula je vilicu punu prženih gljiva prekrivenih sirom u usta. »Ovo je jebeno savršeno.« I sad se šepirila po dudanu i dokazivala si sve što je trebala, i to polugola. Kao prvo da vam kažem svoje mišljenje o dvodijelnim kostimima: to je donje rublje. Zašto to jednostavno ne priznamo? Iz nekog razloga, dok god su tu pijesak, sunce i voda dopušteno je, čak i poželjno, izidi u javnost u donjem rublju. Od tebe se očekuje da se razgolitiš pred obitelji, prijateljima ili čak kolegama na način na koji si inače nikad ne bi dopustila. Da je Georgia po ovom istom dudanu hodala u donjem rublju, rekla bih joj: »Daj se obuci, Georgia. Hodaš okolo u donjem rublju, to je čudno.« Ali to što je donje rublje od narančaste sintetike, čini cijelu situaciju normalnom. Ja ne želim nositi svoje donje rublje u javnosti. Dosad sam uvijek nosila slatki mali gornji dio kupadeg i muške bokserice za surfanje. Sva problematična područja bila su pokrivena. Ali ta de kombinacija prolaziti još možda dvije godine prije nego klinci na plaži počnu govoriti: »Tko je ona čudna stara gospođa obučena kao dečko?« Dok se Georgia odijevala, pokušala sam joj iznijeti svoju filozofiju o kupadim kostimima. Prekinula me. »U Riju smo i bome deš nositi bikini na plaži. Idi i probaj. Ozbiljno. Dosta je bilo.« Zvučala je kao da mi je mama i kao da se neposluh nede tolerirati. Dok sam se presvlačila, čula sam je kako razgovara s prodavačicom ne bi li me razveselila.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Žene u Riju vole svoja tijela, zar ne? Ponosne su na njih i svima ih pokazuju, je li tako?« »O da«, čula sam prodavačicu kako govori, »mi u Riju obožavamo svoja tijela.« Pogledala sam se u zrcalo i nisam mogla shvatiti što bi se tu moglo obožavati. A onda sam se rastužila. Bila sam premlada da bih mrzila svoje tijelo. Ostarjet du brzo i onda de mi biti još teže voljeti svoje tijelo. A sad je još skroz O.K. Zašto mu se ne bih divila? Moje je i zdravo je, i trebala bih ga prihvatiti onakvo kakvo jest. Ima ljudi koji su bolesni, invalidi i koji bi ubili za snažno, zdravo tijelo. Zadnja stvar koja ih brine jest jebeni celulit. Stvarno je nezahvalno mrziti zdravo, pokretno i mlado tijelo. A onda sam se okrenula. Na guzici mi je bilo toliko celulita da sam poželjele povratiti po sebi. »Jebote!« rekla sam. »Svjetlo je ovdje jednako grozno kao i kod nas. Što rade s tim gornjim svjetlom. Žele da se ubijemo umjesto da kupimo kupadi? Ne kužim!« »Julie, izađi, pretjeruješ.« »Ne. Nema šanse. Sad du se odjenuti.« »Julie, zaboga, izađi. Odmah!« Georgia je opet upotrijebila onaj strogi ton glasa i opet je upalilo. Izašla sam i pogledale su me. »Luda si. Izgledaš odlično. Pogledaj si trbušne. Koji mišidi.« »O, vrlo lijepo, vrlo lijepo«, rekla je prodavačica. »Stvarno?« rekla sam ljutito. Moja želja da dokažem da sam u pravu nadvladala je svaku taštinu. Okrenula sam se i pokazala im stražnjicu. »Što sad mislite?« Sranje je kod žena što se lako skuži kad lažu. Ne o velikim stvarima jer kad smo dobro pripremljene, onda smo kraljice laži. Ali u ovakvim malim stvarima stvarno smo prozirne. Georgijin glas odmah se povisio za dvije oktave. »Daj, molim te, o čemu pričaš?« »Mislim da znaš o čemu pričam.« »Luda si.« »Da? Luda sam? Misliš nemam celulit od koljena do leđa? Želiš redi da zadnjih pet godina imam neku ‘celulitsku halucinaciju’?« »Nije tako strašno kako misliš. Doista.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Vidiš!? Odmah si prešla s ‘fantastično’, na ‘nije tako strašno kako misliš’.« Primijetila sam da je prodavačica odjednom zanijemjela. »Što vi mislite? Izgledam strašno, zar ne?« Na trenutak je šutjela. Bila je rastrgana između svog posla prodavačice bikinija i građanske dužnosti. Duboko je udahnula i rekla: »Možda ne trebate idi na plažu. U Riju se može raditi i mnogo drugih stvari.« Georgia je pokrila usta rukama. Ja sam samo stajala izbečenih očiju i otvorenih usta, bez riječi. Napokon sam rekla: »Što???« Georgia je uskočila, »Kako možete redi takvo što?! Pa rekli ste da žene u Riju obožavaju svoja tijela.« Žena je ostala mirna. »Da, ali te žene vježbaju, idu na dijete, na liposukcije.« »Znači možeš voljeti svoje tijelo samo ako ideš na liposukciju?!« vrištala je Georgia. Mantalo mi se. Uspjela sam promumljati: »Znači ne bih trebala idi na plažu zbog svog celulita?« »Ako idete, omotajte se pareom.« »Znači, kažete mi kako s tim celulitom ne bih trebala izlaziti u javnost?« Mlada, vitka, necelulitna prodavačica samo je slegnula ramenima. »Ali to je samo moje mišljenje.« »O bože, mislim da du se onesvijestiti«, rekla sam ozbiljno. Georgia je divljala. »To što ste rekli užasno je. Sramite se što tako razgovarate! Vi ste PRODAVAČICA KUPADIH KOSTIMA, zaboga! Gdje vam je šef, želim razgovarati s njim.« »Ja sam svoj šef«, tiho je rekla. »Ja sam vlasnica ovog dudana.« Georgia je stisnula šake dok se meni soba vrtjela u spiralama celulitnog srama. »Dobro onda. Idemo odavde. Nedemo ništa kupiti u vašem dudanu. Nedemo vam dati ni centa.« Georgia me gurnula u kabinu za presvlačenje. »Idemo, Julie, obuci se i idemo.« Brzo sam se obukla i krenule smo prema vratima, Georgia je još bila bijesna. Kad smo izašle na ulicu, okrenula se i vratila. »Kad bolje promislim, nema šanse. Ne možete vi određivati tko de nositi bikini na plaži, a tko nede. Niste vi Celulitska policija. Jebeš to. Kupujem ovaj

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama bikini što je ona probala. A ona de ga nositi na plažu i izgledati super.« Pokušala sam se pobuniti, jer prije de se Rio pretvoriti u santu leda nego što du ja na sebe navudi taj bikini. U biti ne znam hodu li ikome više dopustiti da me vidi golu. Prodavačica je samo slegnula ramenima. »Meni je svejedno.« Georgia me pobjedonosno pogledala. »Ne brini se, ja častim.« Potom je pogledala u prodavačicu koja je umotavala moj bikini, te dodala malo pristojnije: »A ja du uzeti onaj narančasti, kad smo ved tu.« S četiristo osamdeset pet dolara manje, od kojih dvjesto četrdeset dva dolara i pedeset centi nikad nede ugledati ni svjetlo dana, ni pijesak, ni vodu, izašle smo iz dudana. Da, baš smo joj pokazale. Ležale smo na plaži preko puta hotela u Ipanemi. Georgia je bila u svom James Bond bikiniju, a ja u muškim boksericama, gornjem dijelu bikinija, skijaškim hlačama i jakni. Salim se. Još sam se oporavljala od jutrošnje katastofe, odnosno kupovine. Dok smo ležale u tišini, čula sam glasove triju žena koje su se smijale i govorile nešto na portugalskom. Zatvorenih očiju razabirala sam različite glasove. Odmah me privukao onaj duboki. Drugi je bio viši i ženstveniji, a tredi djevojački. Duboki glas nešto je pričao, a druga su se dva smijala. Otvorila sam oči, okrenula se na bok i pogledala ih. Žena koja je pričala bila je tamnoputa, visoka, lijepa i mlada. Ustvari, bila je potpuno crna, koža joj je bila poput oniksa. Bila je predivna. Njezine dvije prijateljice također su bile lijepe. Jedna je imala crvenu kosu do ramena, a druga kratku crnu bob frizuru. Bile su u kasnim dvadesetim i sve su nosile tange. Georgia je sjela i vidjela me kako ih gledam. »Pitam se vole li i one krasti muževe?« »Georgia...« »Pa zanima me. Zašto ih ne pitaš? Za to tvoje istraživanje. Pitaj ih vole li krasti muževe drugih žena.« »Prestani.« Žene su primijetile da ih gledamo. Ona visoka, duboka glasa sumnjičavo nas je pogledala. Odlučila sam biti izravna i predstaviti se. »Bok! Mi smo iz New Yorka i samo smo vas slušale kako pričate portugalski. Zbilja prelijep jezik.« »New York! Obožavam New York«, rekla je kratkokosa crnka. »Divan je to grad«, rekla sam.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Često tamo idem zbog posla«, rekla je ona duboka glasa. »Jeste li ovdje na odmoru?« pitala je crvenokosa. »Tako nešto«, rekla sam. Ali je Georgia, tako nametljiva i dobronamjerna kakva jest, rekla: »Zapravo, moja prijateljica Julie pokušava razgovarati sa ženama koje su same. Vi se činite tako seksi i slobodnog duha. Htjele smo saznati u čemu je vaša tajna.« Smiješila se. Mislim da cure nisu primijetile sarkazam u njezinu glasu, ali sve što je izgovorila prštalo je njime. Sve su se nasmiješile. Crvenokosa je rekla: »Nije stvar u nama. To je Rio. Rio je seksi grad.« Sve su se složile. »Da, okrivite Rio«, rekla je Georgia. Onda je dodala ispod glasa: »Ili ste možda sve kurve.« »Georgia!« prošaptala sam, strijeljajudi je pogledom. Ona dubokog glasa rekla je: »Baš smo pričale o tome. Sinod sam bila vani i prišao mi je neki dečko i rekao: ‘Tako si lijepa, sad du te poljubiti.’ I onda me poljubio!« »Neobična stvar jest da se to u Riju stalno događa«, rekla je crvenokosa. »Da?« pitala sam. »Da, stalno«, odgovorila je crnokosa. »Stvarno?« rekla je Georgia. Sad se zainteresirala. »Čudno je«, nastavila je ona duboka glasa, »što sam to poželjela isprobati s jednim Marcom koji mi je bio jako sladak. Prišla sam mu i rekla mu da je seksi i da ga moram isti tren poljubiti. On me zgrabio i ljubio čitavih deset minuta!« Druge su se cure počele smijati. »A onda je pala Jica«, rekla je crnokosa, smijudi se. Ona dubokog glasa rekla je nešto prijateljici na portugalskom, kao neku opomenu. »Molim te, pa one su iz New Yorka.« »Što je ficdi« pitala sam. Žena dubokog glasa napudila je usne i slegnula ramenima. »Seks za jednu nod.« »Aha! Pa super!« rekla sam zbunjeno ne znajudi što bih trebala redi. Ali pokušala sam se povezati s njima. »Je li bilo zabavno?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Je, bilo je zabavno. On je iz Buenos Airesa. Jako je privlačan.« »Buenos Aires, otamo su svi pravi muškarci. Nikad ne izlazimo s tipovima iz Rija«, rekla je Crvena. »Ne, nikad«, dodala je Duboki glas. »Zašto ne?« pitala sam. »Zato što se ne žele vezivati.« »I varaju.« »Čekaj malo!« crnokosa se počela smijati. »Anna je zaručena za jednog dečka iz Rija. Zato ne voli čuti ovakve stvari.« »Nisu svi iz Rija varalice«, rekla je crnokosa koja se očito zvala Anna. »Čestitam«, rekla sam. »Ja sam Julie, a ovo je moja prijateljica Georgia.« »Ah, kao savezna država!« »Da«, rekla je Georgia odrješito. »Kao država.« »Ja sam Flavia«, rekla je ona duboka glasa. »Ovo je Caroline«, pokazala je na crvenokosu, »a ovo Anna.« Georgia se ovdje uključila. »Reci mi Anna, zar se ne bojiš da de ti druge žene ukrasti zaručnika?« »Georgia!« viknula sam. »Molim vas da se ne obazirete na moju prijateljicu, ona je tako nepristojna.« »Ja sam iz New Yorka, mi volimo odmah prijedi na stvar.« Flavia se našalila: »Ne, žene ne kradu drugim ženama muževe. Muževi ostaju u braku i varaju.« »Osim toga, nije da se samo moramo brinuti zbog drugih žena. Tu su i prostitutke«, rekla je Caroline. »Prostitutke?« »Da, muškarci ovdje vole prostitutke. Idu k njima skupno. Iz zabave«, rekla je Caroline. »To jest problem ovdje«, rekla je Anna. »Brinem se.« »Brineš se da de tvoj muž idi k prostitutki?« pitala je Georgia. »Da, to je ovdje vrlo često. Možda nede sad kad smo zaljubljeni. Ali kasnije, da.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Flavia je progovorila. »Ma koga briga ako jebe prostitutku. Ako samo gura pimpek u neku drugu ženu, koga briga? Pogotovo ako je platio. On je muškarac, ona je rupa. Jebe je. Takvi su muški. Nedemo ih nikad promijeniti.« To stvarno volim kod žena. Mi nemamo problema započeti razgovor o bitnim stvarima. »Briga me. Ne sviđa mi se to«, rekla je Anna. Caroline se sad uključila. »Anna, molim te. Ženi se tobom. Imat de s tobom djecu. Brinut de se o tebi kad budeš bolesna, ti deš se brinuti o njemu. Briga te ako ide kurvi.« »Ako me bude varao, nedu ga ostaviti, naravno, ali ne mogu redi da mi se to sviđa.« Georgia i ja iznenađeno smo se pogledale. »Ako saznaš da ide k prostitutki i spava s drugim ženama, ne bi ga ostavila?« pitala je Georgia. Anna je odmahnula glavom. »Mislim da ne. Pa ipak mi je muž.« Počela se mrštiti. »Ali ne bi mi se to svidjelo.« Georgia i ja samo smo se pogledale. Flavia se nasmiješila. »Ideja vjernosti vrlo je američka. Vrlo naivna.« Ovo sam ved čula. I razmišljala sam o svom udjelu u Thomasovoj nevjeri. Val krivnje preplavio mi je tijelo i počela sam se osjedati tužno. Nedostajao mi je i iako sam se trudila ne željeti da me nazove, žudjela sam za njegovim pozivom. Caroline se složila. »Muškarci nikada nisu vjerni. Ali to je O.K. To znači da i mi smijemo varati.« Anna nas je tužno pogledala. »Pokušavam biti realistična. Ja bih u braku htjela ostati zauvijek.« Georgia ih je odmjerila. Nisam mogla procijeniti hode li ih napasti ili ih pozvati na pina coladu. Odlučila je nastaviti s ispitivanjem. »Recite mi jednu stvar. Postoje li muške prostitutke za žene?« Sve su tri žene potvrdno kimnule. »Naravno«, rekla je Flavia. »Nisu toliko česti kao žene, ali postoje.« »Da, postoje agencije samo za njih«, rekla je Caroline. Georgiji su zasjale oči. »Eto bar nešto za žene, bar tu postoji jednakost.« Flavia je rekla: »Vas dvije trebale biste večeras izadi s nama. U Lapu. Idemo plesati.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Nadi demo se s Fredericom, mojim zaručnikom«, rekla je Anna. »Bit de zabavno.« »Samba?« pitala sam uzbuđeno. »Da, naravno, samba«, rekla je Flavia. »Hode li biti ljubljenja?« pitala je Georgia. »Naravno«, rekla je Caroline. »Onda računajte na nas!« uzviknula je Georgia. Znat dete da ste u četvrti Lapa u Riju kad iznad sebe vidite velik betonski akvadukt. Godine 1723. izgradili su ga robovi i služio je da dovodi vodu iz rijeke Carioce. Sada su to golema vrata za najbolju zabavu u gradu. Flavia i njezini prijatelji pokupili su nas ispred hotela u minibusu. Ne baš chic, ali čini se da je minibus popularno prijevozno sredstvo za bogate američke turiste u Riju (obično uz pratnju naoružanih tjelohranitelja). Flavia je posudila auto od svoje tvrtke, poznatog fotografskog studija. Vozač za kojeg smo poslije saznali da je Annin brat Alan, bio je tamnoput, nasmiješen tip koji je stalno šutio. A večeras je ovaj minibus bio spreman za zabavu. Caroline, Anna i Flavia ved su pile kad smo ušle u auto. Otvorile su prijenosni hladnjak i pokazale nam hrpu Red Bullova i bocu ruma. Pripremile su nam pida i krenuli smo. Nakon dvadeset minuta prošli smo kroz akvadukt i ušli u glavnu ulicu u Lapi, gdje su bili svi barovi, klubovi i restorani. Samba je svirala odasvud i sve je bilo prepuno ljudi. Parkirali smo se i prošetali popločenim ulicama. Kupila sam čokoladicu od djeteta koje je prodavalo slatkiše iz kutije što mu je bila obješena oko vrata. Na uglu je stajalo nekoliko prostitutki transvestita. Vedina klubova imala je velike prozore kroz koje se moglo pogledati unutra, najčešde u polugola tijela koja su se gibala u ritmu glazbe. Sve je djelovalo nerealno i pomalo opasno. Ušli smo u Carioca de Gema, omanji klub prepun Ljudi različite dobi. Jedna je Brazilka pjevala, iza nje su bubnjala dvojica bubnjara, ali nitko još nije plesao. Otišli smo u stražnju sobu gdje smo našli stol, a Flavia nam je naručila neku hranu. Počelo mi se činiti da ona poznaje sve ljude tamo. A zašto ne bi? Kad je ušla u prostoriju, izljubila se gotovo sa svima dok ih je pozdravljala — očito je bila glavna zvijezda, a i genijalno je izgledala u uskim trapericama koje su se pripijale uz njezinu čvrstu brazilsku guzu i topu bez naramenica s nizovima od sitnih perlica. Flavia je bila lijepa, čvrsta, željna zabave i uvijek spremna na glasan, srčan smijeh. Što sam je duže gledala u akciji, više mi se sviđala.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Na velikom tanjuru donijeli su nam sušeno meso, luk i nešto što je izgledalo kao pijesak. Ne pitajte me kako je mogude da sušeno meso, luk i pijesak budu tako ukusni, ali bome su bili. Flavia nam je naručila caipirinhe, ali s votkom, ne cachacom, službenim pidem u Brazilu. Annin brat Alan strogo nam je zabranio da to pijemo. Vidjela sam Flaviju u daljini kako razgovara s nekom ženom koja me znatiželjno pogledavala. Nisam imala pojma što joj govori, ali nije mi smetalo. Bila sam previše zaokupljena trpanjem slasnog pijeska u usta i glazbom. Stalno sam se podsjedala da sam doista u nodnom klubu u Riju. Kako cool. Georgia se njihala u ritmu bubnjeva. Nagnula se i rekla: »Nadam se da du se večeras ljubiti!« Par šezdesetogodišnjaka stajao je ispred nas i slušao glazbu. Odjednom su nogama počeli raditi one predivne korake koje nazivaju sambom. Izgledalo je fenomenalno. Nismo mogli skinuti pogled s njih. Flavia nam je prišla. »Julie, neke solo žene žele s tobom popričati o tome kako je biti sam u Riju.« »Stvarno? Sad?« bila sam iznenađena. »Da, dovest du ih.« Sljededi mi je sat Flavia, moj novi kulturni ataše, dovodila solo žene. Pila sam i jela pijesak i meso, slušala glazbu i njihove priče. Zapisivala sam u bilježnicu što sam brže mogla. Znam da sam ja samo jedna žena koja je razgovarala samo s djelidem ženske populacije u Riju, ali sve su se slagale oko jednog: muškarci u Riju su katastrofa. Ne žele se vezati. Okružuju ih prekrasne žene (bez celulita) u bikinijima. Kako da se skrase? Ostaju vječni neženje. Ili ako se skrase, onda varaju. Ne kažem da su svi muškarci iz Rija takvi; samo vam kažem što mi je rečeno. I što da radi solo žena u Riju? One redovito vježbaju. I često putuju u Sao Paulo gdje su muškarci, oko toga se sve slažu, puno sofisticiraniji, zreliji, manje djetinjasti od onih u Riju. Ali sve su se također složile da se muškarci u Riju fantastično ljube, i strastveno i vješto vode ljubav. Sve su se toliko žustro složile oko ovog da me bilo sram pitati ih zbog čega su toliko dobri. Bila sam strašno znatiželjna. Posebno zato što me čitavu večer promatrao visok, taman muškarac snažnih mišidavih ruku koji je stajao tiho u jednom kutu. Postalo mi je jasno zašto je fica prva portugalska riječ koju sam naučila.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Žene su spominjale »muževe« i »muškarce za koje su udane« i trebalo mi je vremena da shvatim da im to nisu pravi muževi, nego su taj pojam upotrebljavale za muškarce s kojima su dugo bile u vezi. Poslije sam o tome ispitivala Flaviju. »Da, mi tako kažemo za duge veze, kad s nekim živiš i to.« Sve to prilično me zbunjivalo. Život s nekim može se nazivati »brakom«, ali »biti u braku s nekim« može značiti i »dopušten mi je seks s prostitutkama«. Annin Frederico je stigao. Upoznali smo se, potom se nježno ispričao Anni na kašnjenju. Zadržao se na poslu. »Oprostite, moramo idi plesati«, rekao je Frederico, uzeo Annu za ruku i odveo je na plesni podij. Anna, koja je dotad bila ponešto tiha i povučena, odjednom je zasjala. Počela je micati nogama i tresti guzom, i odmah je za mene postala najprivlačnije stvorenje koje sam ikada vidjela. A Frederico je također znao zavrtjeti ženu. Kako da dvoje ljudi nemaju genijalan seks kad ovako plešu? Grad je bio fenomenalan. »Mislim da du malo prošetati po klubu«, rekla je Georgia. Mislim da su joj seksi ples i znoj malo udarili u glavu. Pogledala sam u drugi kraj prostorije i vidjela Flaviju kako razgovara s nekim zgodnim tipom koji ju je dirao po ruci i opasno se naginjao prema njoj. Okrenula sam se Caroline koja je sjedila kraj mene. »Hej, tko je onaj slatki tip s kojim Flavia priča?« »To je Marco, od prošle večeri. Nazvao ju je danas i dogovorili su se da de se ovdje nadi.« »Zanimljivo. Poziv poslije fice. Koliko se često to događa?« »Ne prečesto, ali ponekad da.« »U Americi neki ljudi misle da ako želiš da te nazove, ne bi trebala prvo imati ficu.« Caroline je zakolutala očima. »To je ta vaša puritanska etika. U Riju bilo fice ili ne, nazvat de te ako mu se sviđaš, nije bitno kako se upoznate.« Flavia i Marco došli su do nas i upoznala nas je s njim. Imao je dugu crnu kosu i dvodnevnu bradu. Lice mu je obasjavao velik, opijen osmijeh i jednostavno je prštao energijom. »Ah, New York! Obožavam New York! Obožavam ga!« Ovo je sve što je znao redi na engleskom i ponavljao mi je to cijelu nod. Na to bih mu ja odgovorila: »Rio! Ja obožavam Rio!« Nije bio neki urnebes, ali ipak je bilo zabavno.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Ugledala sam Georgiju kako se mota u gužvi. Na trenutak nisam mogla shvatiti koga ili što traži. Šuljala se okolo, popravljala frizuru, izgledala izgubljeno. Još sam je neko vrijeme promatrala dok nije prešla čitavo područje oko bara, zaustavljajudi se kraj svakog zgodnog tipa. Tek sam tada shvatila što traži, bila je u lovu na poljubac. Nisam bila sigurna jesu li poljupci nešto što se treba tražiti, ali divila sam se njezinoj ustrajnosti. Anna, koja se vratila bez Frederica, stajala je kraj stola i plesala na mjestu. »Što ti u stvari radiš s tim nogama?« pitala sam ved malo pijana od druge caipirinhe. »Dođi, pokazat du ti.« Ustala sam, i ona je krenula prvo polako micati stopala naprijed natrag, peta pa prsti, prsti pa peta. Imitirala sam je, hvatajudi korake, dok ona nije krenula brže dodajudi još malo pokreta i micanja guzom. Tada sam je izgubila. Ali sam nedostatak tehnike pokušavala nadomjestiti tako što sam žestoko micala nogama i tresla dupetom. Mislim da sam više sličila ribi koja se davi na suhom nego plesačici sambe, ali dobila sam osmijeh od tamnog neznanca u kutu pa je vrijedilo truda. Nastavile smo plesati uz stol, glazba je nabijala, pjevači su nadglasavali udarce bubnjeva, a masa se miješala u uzavreloj, znojnoj atmosferi. Georgia je u međuvremenu naletjela na Frederica na putu prema WC-u. Pitao ju je što radi sama daleko od prijateljica. »Čula sam da se ljudi vole ljubiti u Riju. Čekam da me netko pokuša poljubiti.« Frederico se nasmiješio. Bio je jako zgodan: mlad, tamnoput, s bradom i valovitom smeđom kosom. Smeđih očiju i bijelih zubi, izgledao je kao latino popzvijezda. »Siguran sam da ti nede dugo trebati. Ovo je ipak Rio.« Nasmiješio se i otišao. Georgia je naučila lekciju. Ovaj put nede biti agresivna. U onom sportskom baru naučila je da stvar nije u tome da se nekoga zgrabi i poljubi. Prava je stvar kad netko izabere tebe. Nastavila je hodati uokolo vlažedi usne i pokušavajudi izgledati poželjnom za poljubac. Ja sam još plesala, svjesna toga da me moj muškarac u kutu promatra. Dok sam tako cupkala, vidjela sam Flaviju i Marca kako mu prilaze. Flavia mu je stavila ruku oko vrata, naravno, poput gradonačelnice Rija, ta je sve poznavala. Kad su se vratili do mene, pitala sam ih: »Vi poznajete tog frajera?« Flavia se nasmiješila. »Da, to mi je stari prijatelj.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Što radi tamo u kutu?« pitala sam. »On ovdje radi kao zaštitar.« Kimnula sam i pomislila: seksi. »Što, sviđa ti se?« pitala me Flavia, smiješedi se. Obje smo se okrenule i pogledale ga, a on je to odmah primijetio. Brzo sam se okrenula prema Flaviji. »Pa... samo mi je seksi, to je sve«, rekla sam. »Paulo. I jako je drag. On mi je kao brat«, rekla je Flavia. Još sam ga jednom pogledala, on je to vidio i nasmiješio se. Ja sam se njemu nasmiješila. Dok sam se okretala, nešto me presjeklo. Krivnja. Jako čudno. Osjedala sam krivnju što me privlači Paulo zato što sam nedavno spavala s Thomasom, koji je u otvorenom braku. Samo razmišljanje o Paulu i taj osmijeh učinili su da se osjedam droljasto. Nedavno sam spavala s muškarcem za kojim sam bila luda. S muškarcem koji me, budimo iskreni, otad nije nazvao i kojeg vjerojatno više nikad nedu vidjeti. Ali ipak, nedavno sam se seksala s jednim, a sad mi je privlačan drugi muškarac. Nisam znala da bi mi ovakva stvar mogla predstavljati problem, pogotovo zato što mi se takve komplikacije obično ne događaju kad sam u New Yorku. Još jedan razlog zašto treba putovati, sve je što du o tome redi. Georgia se frustrirana vratila za stol, u pravom trenutku da vidi kako se Frederico ljubi s Annom. Zakolutala je očima, ljubomorna i zgađena istodobno. Sjela je kraj Tihog Alana. »Reci mi, Alane, odeš li ti katkad kod prostitutki?« Iznenađena, nasmijala sam se i pogledala Alana da vidim kako de reagirati. Alan se samo nasmiješio, nagnuo prema Georgiji i namignuo joj. »Stvarno. Tiha voda brege dere!« rekla je Georgia, pijuckajudi, neimpresionirana. Ali nije završila. »Da saznaš da Frederico vara tvoju sestru, bi li ga ubio?« Alan ju je pogledao kao da je došla s drugog planeta. Ili iz SAD-a. Nasmijao se i odmahnuo glavom. Ovaj me razgovor sve više zanimao. »Doista? Zašto ne?« pitala sam. Alan je potegao gutljaj piva i rekao: »Mi muškarci moramo se držati skupa.« Georgia je podigla obrve. »Zezaš me? Čak i ako je riječ o tvojoj o sestri?« Slegnuo je ramenima i otpio malo piva. Georgia je pogledala prvo njega onda Caroline. »Ne razumijem, ako se brada ne brinu za sestre, tko se onda brine?« Caroline je također slegnula ramenima. »Valjda nitko.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Georgia i ja pogledale smo se, potištene. Pogledala sam mobitel i vidjela da su tri sata. Složile smo se da je vrijeme da idemo. Upravo smo na ulazu kupovale CD s glazbom koja je svirala cijelu večer kad sam ugledala Paula kako se probija kroz gužvu. Činilo se da nekog traži. Izašla sam na ulicu. Okrenula sam se da ga još barem na sekundu pogledam. U tom trenutku izlazio je iz kluba i pogled mu se zaustavio na meni. Prišao mi je i ispružio ruku. »Bok, ja sam Paulo. Ti si jako lijepa.« Oči su mi se raširile i počela sam se smijati, ogledajudi se da vidim je li mi to Flavia smjestila. »Hvala ti... ja sam...«, i prije nego sam imala priliku išta redi, Paulo je spustio svoje baršunaste usne na moje. Meko, nježno kao da je imao sve vrijeme svijeta, i kao da je čitav život čekao baš taj trenutak. Kad me pustio, zarumenjeli su mi se obrazi i držala sam pogled na tlu. Bilo mi je previše neugodno pogledati oko sebe i nisam željela znati tko nas je sve vidio. »Daj mi svoj mobitel«, slatko je naredio. Kao u transu izvadila sam ga iz torbe i dala mu ga. Držala sam svoj pogled na njegovim cipelama dok je upisivao svoje ime i broj telefona u moj mobitel. Vratio mi ga je i otišao. Kad sam skupila hrabrosti podidi pogled, vidjela sam kako me Flavia, Alan, Caroline, Anna, Frederico i Georgia gledaju i plješdu mi. Cak se i Marco počeo smijati. Prišla sam im sva rumena. »Eto bar se jedna od nas nodas ljubila«, rekla je Georgia sa smiješkom. Potom smo se, prošavši ispod akvadukta, vratili do hotela, i zabava je, barem za tu nod, bila gotova. Kad sam se probudila oko podneva, Georgia je sjedila za stolom u našem apartmanu i nešto listala, pijuckajudi kavu. »Sto radiš«, pitala sam je sneno. »Listam katalog muških prostitutki«, rekla je potpuno smireno. Protrljala sam oči vršcima prstiju. Pomislila sam da nisam dobro čula. »Sto si rekla?« upitala sam. »Gledam katalog muških prostitutki koji sam nabavila u agenciji. Platila sam sto dolara samo da ga mogu prolistati.« »Što? O čemu pričaš?« Georgia je nastavila okretati stranice. »Sinod sam pitala Flaviju i dala mi je broj jedne agencije. Jutros sam ih nazvala i oni su mi poslali ovo.« »Georgia, nedeš se doista seksati s muškom prostitutkom?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Pogledala me. »Zašto ne? Bit de super seksati se s nekim bez ikakvih očekivanja. Nema šanse da se osjedaš loše ako te ne nazove, jer on je prostitutka.« »Zar ti to nije malo...« »Što, odvratno?« »Pa da, malo.« »Pa možda je to nešto što trebamo prihvatiti. Mislim da je pladanje za seks odlična ideja. Znam dosta žena kojima stvarno treba seks. Mislim da bi bilo odlično da ne gledamo na to kao na nešto odurno.« »A sida, i cijela ta priča ‘nisu li oni svi gaj’?« Georgia je spustila kavu. »Slušaj, ne želim biti jedna od onih solo žena koja se nije seksala tri godine. Želim težinu nečijeg tijela na svojem tijelu. Nekog tko de me ljubiti, dirati. Ali ne želim se seksati sa šupcima koji se prave da im se sviđam, a u biti im se ne sviđam. Mislim da je unajmljivanje prostitutke pravi način.« »Ali ti im pladaš. Zar to ne ubija svaki užitak?« Georgia je slegnula ramenima. »Možda.« Još je uvijek oblikovala svoju teoriju. »Ali upravo to želim saznati. Mislim da je to pravi put za ženu koja je sama. Ostati seksualno aktivna pod svaku cijenu.« »Doslovno pod svaku cijenu«, nisam mogla odoljeti da ne kažem, još uvijek zgrožena. »To je drukčije kod žena. Ti muškarci ulaze u nas. Zar ti to nije neprirodno?« »Julie, daj dođi vidjeti ove frajere. Nisu nimalo odvratni. Prezgodni su.« Uzdahnula sam i jedva se digla iz kreveta, teturajudi do kuhinjskog stola u flanelskim boksericama i majici. Georgia mi je pružila katalog. »Mislila sam doručkovati pecivo, ali ti misliš da du glad utažiti pogledom na frajere«, dodala sam sarkastično. Georgiji nije bilo smiješno. Pogledala sam fotke. Snimke muškaraca u odijelima, a kraj toga ti isti muškarci, samo golih torza. Dok sam listala stranice, morala sam priznati da su bili malo umjetni, previše sređeni, možda malo gay, ali daleko od toga da su bili odurni. Odmah sam vidjela i nevinu stranu cijele te priče. Možda su sve to bili muškarci koji imaju urođen talent za zadovoljavanje žena pa su se poželjeli time financijski okoristiti. Možda su se smatrali seksualnim socijalnim radnicima ili vrlo strastvenim trenerima. Možda zato što su u pitanju muškarci, u ovoj seksualnoj razmjeni ne vidimo nikoga kao žrtvu. Ovi muškarci sa stranica

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama kataloga, u odijelima, kravatama i kupadim kostimima, nisu se nimalo razlikovali od simpatičnih striptizera u Parizu. Mišidavi, pomalo sramežljivi i voljni zadovoljiti. Naravno, ako ih pogledaš pod drugim svjetlom, mogli su isto tako biti prosječni serijski ubojice. »Pa i ne izgledaju toliko loše«, rekla sam. »Rekla sam ti. Učinit du to. Ako me večeras nitko ne poljubi, sutra ujutro zovem agenciju. Želim fizički dodir s muškarcem prije nego sutra navečer odem odavde.« Šutjela sam razmišljajudi o tome kako da večeras nagovorim nekog da je poljubi. Georgia je dodala: »Flavia nas je večeras pozvala na veliki tulum u nekoj školi sambe. Rekla sam joj da idemo i pokupit de nas u osam.« »Znači li to da de nas netko naučiti plesati sambu?« pitala sam puna nade. »Ako te ne nauče, uvijek se možeš obratiti djevojci moga muža Meleji kad se vratimo doma. Kladim se da je dobra učiteljica«, kazala je Georgia dok je pijuckala kavu. »Pitam se hode li večeras prostorija biti puna učiteljica sambe koje kradu muževe. Zar to ne bi bilo fora?« Podigla je desnu ruku i stavila kosu iza uha. Nikad se dosad nisam probudila s Georgijom i promatrala sam je kako bez šminke i pod sunčevim svjetlom izgleda mlado i lijepo. U tom trenutku činilo mi se da je u bududnosti čeka toliko mogudnosti i srede. Bilo bi mi drago da je to i sama mogla osvijestiti. Ali znala sam da razmišlja o Daleu i Meleji i da sam ja jedina u sobi koja predviđa da tu uplakanu i pomalo luckastu razvedenu ženu čeka još mnogo toga dobrog. U međuvremenu u Sjedinjenim Državama Alice je stajala u Jimovoj kuhinji u njegovu donjem dijelu pidžame i potkošulji. Dok si je točila čašu vode, razmišljala je o fenomenu redovitog seksa. Dok je ispijala vodu, shvatila je da postoji kvaka. Seksati se s nekim čitavo vrijeme ima smisla samo ako te ta osoba istinski privlači. Tad je to najbolja stvar na svijetu. Ali ako u nekoga nisi zaljubljen, to može biti problem. Posljednjih nekoliko puta dok se seksala s Jimom, shvatila je da se samo dosađuje. On nije činio ništa pogrešno, bio je čak dobar u svemu tome. Ali jednostavno nije osjedala strast prema njemu. Dok je stajala kraj sudopera, razmišljala je o tome kako je sumorna pomisao da bi se do kraja života mogla seksati bez strasti. Alice je očajnički htjela da sve to uspije. A Alice voli rješavati probleme, ne postoji situacija koju ona ne bi dovela na čistac. Da zna više o geofizici,

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama vjerovala je da bi u sekundi riješila problem globalnog zagrijavanja. Dok je stavljala čašu u sudoper, shvatila je da problem seksa bez strasti mora biti rješiv. Došla je do Jimove sobe. On je bio u krevetu, čitao. Podigao je pogled i nasmiješio se. »Hej, dušo«, rekao je. »Hej«, rekla je Alice. Čak i u njegovoj pidžami i potkošulji izgledala je seksi i Jim nije mogao to ne primijetiti. Alice ga je motrila i pitala se što je zapravo strast. Što su njezini sastojci? Kad nekog opisuju, ljudi uvijek kažu: »Tako je strastvena osoba.« Ali što to znači? Prišla je svojoj strani kreveta i sjela, leđima okrenuta prema Jimu i razmišljala. Znači da se lako uzbude, da su entuzijastični, da se trude oko stvari u koje čvrsto vjeruju. Jim joj je stavio ruku na leđa i milovao je. Alice je bila uzbuđena zbog toga što je u vezi, što ne mora idi na spojeve, zbog osjedaja sigurnosti. Uzbuđivalo ju je to što je Jim dobar čovjek i što je voli. Zatvorila je oči i pokušala usmjeriti taj dobar osjedaj u svoje prepone. Na kraju krajeva, emocije su čista energija. Mogla je upotrijebiti tu energiju i učiniti je seksualnom. Osjetila je Jimovu ruku na leđima i pustila da joj misli teku. Tako je lijepo kad te netko dodiruje. Lijepo je seksati se. Okrenula se prema Jimu, obuhvatila mu lice objema rukama i nježno ga poljubila. Popela se na njega i snažno se privila uz njegovo tijelo. On joj je stavio ruke pod majicu i dirao joj grudi. Zastenjala je od zadovoljstva. Alice se nasmiješila u sebi. Nije joj trebala strast prema Jimu da bi seks bio strastven. Ona je jednostavno strastvena osoba. Strastveno vjeruje u prava potlačenih. Strastveno se protivi smrtnoj kazni. Strastveno vjeruje u svjetski mir. Čvrsto je grlila Jima i snažno ga ljubila. Okrenula se kako bi se on uspeo na nju. Skinula mu je majicu i strgnula bokserice. Jim je njoj skinuo donji dio pidžame i stavio joj ruku između nogu. Alice je zastenjala od zadovoljstva. Razmišljala je o tome kako de imati nekoga da joj to radi do kraja života. Još je jednom zastenjala, ovaj put glasnije. Jim je bio jako uzbuđen, nikad nije vidio Alice ovakvu. Kad je ulazio u nju, bio je iznimno krut i glasno je disao. Alice je omotala noge oko njega i povlačila ga za kosu dok su se dodirivali jezicima i grickali, plitko dišudi. Glasno je stenjala. Voljela je penise, voljela je penise u sebi i voljet de Jima koji ju je tog trena povukao i posjeo na sebe. Sad ga je jahala, njihali su se naprijed natrag u sjededem položaju. Ljubio joj je vrat, i dok se micala gore dolje, kroz glavu joj je prošla misao: kako du ovo održati? Nastavili su se micati i Alice je glasno uzdisala, koncentrirajudi se na orgazam. U tom joj je trenutku još jedna misao prošla kroz glavu: ovo uzima puno energije. Ali onda, dok ju je Jim nabijao i ljubio, Alice je sinula najbolja ideja u životu.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Ideja koja joj je rasvijetlila kako de sve to biti mogude održati, kako de ovo modi raditi zauvijek, a da ne troši toliko energije: naime, ona može zamišljati Brada Pitta. Bio je on predvidljiv izbor, ali nije ju bilo briga. Proletjela je kroz čitav njegov opus. Mislila je o njegovu vitkom torzu u Thelmi i Louise, mišidavom torzu u Klubu boraca i stvarno mišidavom torzu u Troji. Mislila je o tome kako je pribio Angelinu Jolie uza zid u Gospodinu i gospođi Smith. Kako se bližila orgazmu, Alice je shvatila da de modi zamišljati Brada Pitta do kraja života. Ovo je slobodna zemlja, a i nitko nikad nede to saznati. Zamišljat de Brada Pitta, Johnnyja Deppa, pa čak i Toma Cruisea, koji je, doduše, čudan, ali voljela je dobar torzo, ma što bilo iznad njega. Kad joj unutarnja strast ne bude dovoljna, oni de čekati u zapedku. Dok je zamišljala Brada Pitta kako u sloiu motionu skače, i to u zlatnom oklopu, svršila je. »O, bože!« vrisnula je Alice. Jim je nabio još dva puta i onda je i on svršio, dotad se jedva suzdržavajudi u silnom uzbuđenju. »O, bože!« rekla je Alice, hvatajudi dah, dok joj je kroz glavu prolazila optimistična misao: Mogu ovo! Stvarno du modi ovo! Kako svatko tko je ikad bio na dijeti dobro zna, onog trena kad si kažeš da nešto ne smiješ, ne prestaješ maštati o tome. Serena se nije seksala četiri godine i njezin je seksualni nagon zbog zanemarivanja polako nestajao. Onog trenutka kad su joj rekli kako više nikad nede modi imati seksualne odnose, libido joj je jednostavno pomahnitao. Trenutno se nalazila u centru za jogu u East Villageu. Njezina je organizacija imala centre svuda po svijetu, a Serena je bila smještena u predivnu ciglenu zgradu koja se nalazila samo nekoliko kilometara od mjesta gdje je prije živjela. Dok je hodala po East Villageu obrijane glave i u narančastim krpama, gorjela je od najprljavijih misli. Svakog jutra, dok je sjedila prekriženih nogu i udisala miris eteričnih ulja, mislima su joj prolazile slike golih muških tijela. Stalno je sanjala isti san: hoda ulicama New Yorka, traži muškarce i na ulici se hvata s njima. Budila bi se u znoju. Serena je pretpostavljala da de celibat za nju biti puka formalnost. Ova bujica pornografskih misli uhvatila ju je potpuno nespremnu. Zato se sve to i dogodilo tako kako se dogodilo. Jedan od poslova koje je Serena, odnosno sad svami Durgananda radila bilo je da se probudi malo ranije od svih ostalih i pripremi oltar. To je značilo ustajanje u pet i četrdeset i pet, rezanje voda i stavljanje smokava i datulja na tanjur na oltaru hinduskih bogova, prije meditacije koja bi počinjala u šest. I svakog je jutra svami Swaroopananda, inače znan kao »zgodni svami«, bio za kuhinjskim stolom, čitao knjigu i bio zgodan. U pet i četrdeset i pet Serena nije bila sigurna koja su

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama pravila za svamije u centru, ali kad je otvorila hladnjak kako bi izabrala što ponuditi bogovima, odlučila je nešto redi. »Je li ovo vrijeme kad inače voliš čitati? Rano ujutro?« Serena je prošaptala. Pogledao je Serenu i nasmiješio se. »Da, čini se da jedino u ovo vrijeme imam vremena za čitanje.« »Oh. Ti se stvarno rano budiš kako bi čitao. To je impresivno.« Izvadila je ananas i stavila ga na radnu plohu. Potom je izvadila velik nož i počela ga guliti. On se vratio knjizi. Dok je sjeckala ananas, krišom ga je gledala. Za nekoga tko je sljedbenik Višne bio je jako dobro građen. Je li to sve bilo samo od joge? Smiju li svamiji u teretanu? Ne, mislila je da ne smiju. Nije mu lako opisati lice, ali bilo je to lice pravog muškarca. Glava mu nije bila potpuno obrijana, moglo bi se to nazvati vojničkom nulericom, a oblik glave bio mu je kao stvoren za nju. Izgledao je kao časnik u vojsci, visok, mišidavih prsa i ruku. A u narančastim haljama, umjesto da izgleda blesavo, izgledao je još dvostruko više seksi. Kratko su popričali, ali Sereni nije trebalo mnogo da joj se raspali plamen žudnje. Svako jutro ustala bi malo ranije kako bi mogla s njim popričati. I svako jutro on bi sjedio za stolom, čitajudi u miru, s malim okruglim naočalama na vrhu nosa. Utorak pet i trideset ujutro: »Dobro jutro, svami Swaroopananda.« »Dobro jutro, svami Durgananda.« »Kakva je knjiga? Uživaš li?« »Da, jedna je od boljih koje sam čitao o pranajami.« Ovaj je put spustio knjigu. »Usput, kako se privikavaš na novi život?« Serena je krenula prema hladnjaku. »Čudi me koliko stvari ispliva kad pokušaš smiriti um.« Svami Swaroopananda prekrižio je ruke na prsima i pogledao je. »Stvarno? Na primjer?« Serena se zarumenjela i pitala se hode li joj se sad kad je delava zarumenjeti i čitava glava. »Ma samo tričarije prenatrpanog uma. Koliko si ti dugo u našem udruženju?« I tada su počeli stvarno razgovarati. Rekao joj je da je s Novog Zelanda (odatle naglasak) i da je svami ved osam godina. Rekao joj je da mu je meditiranje sve intenzivnije, da je doživio osjedaj blaženstva i da osjeda

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama potrebu za sljededim korakom - potpunim asketizmom. Serena je htjela saznati više. Dok su razgovarali, narezala je prepun tanjur voda. Srijeda, pet i petnaest ujutro: »Dobro jutro, svami Swaroopananda.« »Dobro jutro, svami Durgananda. Kako si jutros?« »Vrlo dobro, svami.« Serena je počela vaditi brašno, med i lješnjake. Jutros de za bogove napraviti svoj poznati kolač od banane i lješnjaka. Na kraju krajeva, morala je nešto korisno raditi dok je flertovala s muškarcem u halji, zaboravljajudi kako je i ona sada žena u halji. Osim toga, zar nije lijepo čavrljati dok ih okružuje miris kolača od banana, koji de, k tome, jesti za doručak. Počela je gnječiti banane. »Kako napreduje tvoja meditacija? Jučer si spominjala kako ti naviru mnoge misli. Imaš ii nekih pitanja o samoj praksi meditiranja?« Jedino pitanje koje je zaista htjela postaviti bilo je kako se može istodobno ševiti i biti u celibatu, ali znala je da to ne smije redi. Zato je morala nešto izmisliti. »Pa imam, svami. Kad meditiram, osjedam kako mi se usporavaju misli, osjedam se mirnije, u dodiru s višom silom, to je dobro. Ali nemam vizija. Nema bijelih svjetala ni šarenih spirala kad zatvorim oči. Samo meditiram.« Serena je sad sipala brašno i šeder u zdjelu. Razbila je jaje i počela ga miješati rukom. Svami Swaroopananda zaklopio je knjigu. »To je potpuno normalno. Ne bi trebala imati cilj u meditaciji; to je u protivnosti s praksom. Stvar je u tome da budeš mirna. Svačije je iskustvo različito. Zadnja stvar kojoj bi se trebala nadati dok meditiraš je vatromet.« Serena se nasmiješila. Stavila je zgnječene banane u zdjelu i miješala ih. »Kad smo kod vatrometa, svami Durgananda, jesi li u zadnje vrijeme puno razmišljala o seksu?« Serena je podigla glavu. Nije bila sigurna je li ga dobro čula. Po njegovu izrazu lica, koji je bio smiren i bez trunčice srama, izgledalo je kao da je ovo normalno duhovno pitanje. Okrenula se prema ormaridima. Dok mu je bila okrenuta leđima, priznala je: »Pa zapravo, da. Dosta sam o tome razmišljala u zadnje vrijeme. U biti, razmišljam isključivo o tome.« Izvadila je tri kalupa za kolače s gornje police i donijela ih na radnu plohu. Pokušala je ne gledati u svamija Swaroopanandu, ali nije mogla odoljeti. Virnula je prema njemu i on joj se nasmiješio. »Ne trebaš se sramiti. Sve je to dio procesa. Tvoj um samo reagira na želje tvoga tijela. Uskoro de se smiriti.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Nadam se. To je kao kad postim. Onda čitavo vrijeme ne mogu prestati čitati kuharice.« Usula je smjesu za kolač u kalupe i stavila ih u pednicu. Pogledala je na sat. Bilo je tek pet i trideset. Nije imala pojma da kolač od banane može napraviti tako brzo. Imala je još pola sata do meditacije. »Idem ja polako krenuti. Meditirati.« Svami Swaroopananda zatvorio je knjigu. »Nemoj bježati. Sjedi malo sa mnom. Razgovarajmo još malo. Odakle si?« Serena se sramežljivo nasmiješila i sjela kraj njega. On ju je pažljivo gledao i sljededih trideset minuta ispitivao o njezinoj obitelji, poslovima koje je radila, koja joj je bila najdraža vrsta glazbe. U podrumu centra za jogu, ispunjenom mirisom kolača od banane, dok je sjedila pokraj muškarca u narančastoj halji, a oboje bili doslovno delavi, Serena je shvatila da godinama nije bila na ovako dobrom spoju. Do sljededeg ponedjeljka Serena je svakog jutra pekla kruh kolač, svjež, s kvascem,čije se tijesto moralo pripremiti rano pa ostaviti da miruje pa promijesiti pa ostaviti da se diže i tako opet iznova. A on je uvijek bio tamo, nekad čitao, nekad je samo gledao, ali uvijek je razgovarao s njom. Do kraja tjedna mijesili su tijesto zajedno. Posljednji tjedan i pol Serena nije mogla razmišljati ni o čem drugom osim o njemu. Blaženi izraz na njezinu licu za koji je netko mogao pomisliti da je korak do prosvjetljenja, bila je blesava djetinja zaljubljenost. Cijele dane i nodi mislila je samo o tome kako de ga sutra vidjeti. A sljededeg jutra nije ga samo slušala i gledala ved ga je doslovno upijala. Tijekom meditacije, joge i pojanja trebala se truditi da postane jedno s bogom. Ali umjesto toga svakog jutra, dok je nudila tanjure u centru za jogu Jayananda, postajala je jedno sa svamijem Swaroopanandom. Način na koji je govorio, mišljenja koja je iznosio, bili su toliko slični onome što je ona sama mislila i osjedala da se, svaki put kad bi progovorio, doslovno topila. Bila je to radost. Svake sekunde provedene s njim osjedala je užitak. Pomisao da bi se na to mogao pridodati seks činila joj se gotovo nezamislivom. Gotovo. A u međuvremenu svi u centru za jogu uživali su u doručku s vrudem kruhom od banana i oraha i mafinima. U četvrtak u četiri i trideset, kad je ušla u kuhinju, Sereni, iz nekog razloga zabrinutoj da ga ondje nede nadi, snažno je lupalo srce. Ali sjedio je ondje kao i svakoga dana. Formalni pozdravi bili su davno zaboravljeni, zamijenjeni pogledima dvoje ljudi koji se nalaze svakog jutra. Pogledi bez riječi.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Sve to miješenje i dizanje tijesta moralo je dovesti do nečeg. Toga jutra svami Swaroopananda prišao je Sereni, primio je za ramena, osvrnuo se da bude siguran da nikog nema u blizini i poljubio je u usta. Serena ga je snažno zagrlila i uzvratila mu poljubac. Sada, zatvorenih očiju i s njegovim tijelom napokon uz svoje, Serena je vidjela bijelo svjetlo o kojem svi pričaju, to jedinstvo, mir i božansku sredu. Napokon. I iako je nastavila ustajati svakog jutra u pola pet, tanjuri na oltaru ponovno su spali na nekoliko suhih šljiva i datulja. Napokon su shvatili što bi još mogli raditi za to vrijeme i radili su to posvuda: u smočnici, u kotlovnici, u podrumu. Ako je Serena bila žena koja se onako mogla uzbuditi oko par prženih krilaca, možete zamisliti kakva je bila u seksu s nekim u koga je ludo zaljubljena. Uskoro više nisu mogli čekati jutra, pa su bezumno tražili mjesta gdje se nadi tijekom dana. Primjerice, kad svami Swaroopananda kombijem odlazi u nabavku namirnica, zar nije sasvim prirodno da mu svami Durgananda pomogne? I tako su u stražnjem dijelu kombija, u nekoj industrijskoj pustari u južnom Bronxu, vodili zabranjenu svami ljubav. Očito joj je trebao zavjet čistode za to, ali Serena je napokon imala seksualni život. Njezino sušno razdoblje bilo je službeno gotovo. U međuvremenu u Riju Kad su pričali o tulumu u školi sambe, zamišljala sam veliku prostoriju sa zrcalima i šipkama na zidovima, stolom s punčem u sredini i instruktorima spremnim da vas pouče sambi. Ali ne. Flavia, Alan, Caroline, Frederico, Georgia i ja dovezli smo se minibusom u Estacio, jednu od najsiromašnijih četvrti Rija, daleko od turističke Ipaneme i Leblona. Parkirali smo se kraj masivne betonske strukture koja je, osim što je bila obojena u plavo i ukrašena grafitima, izgledala kao hangar za avione. Velikim bijelim grafiterskim slovima pisalo je ime škole sambe, G.R.E.S. Estacio de Sa. Ljudi su pristizali i sve je djelovalo kao kombinacija srednjoškolskog plesa i velikog kvartovskog slavlja. Mjesto je bilo veličine nogometnog igrališta. Svi su hodali uokolo s plastičnim čašama piva, pod je bio prepun praznih čaša i limenki. Uzbuđenje oko toga što svjedočim nečemu što vedina turista nede imati priliku vidjeti bilo je zaista golemo. Ali to je bilo ništa u usporedbi s onim što su mi učinili zvuci bubnjeva. Od trenutka kad smo ušli unutra, zgradu su tresli najglasniji bubnjevi na svijetu, probijajudi mi ravno kroz srce. S podignute pozornice bubnjalo je otprilike četrdeset bubnjara i bacalo publiku u trans.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Stubama smo se uspeli do VIP lože koja je imala pregled nad čitavim prizorom. Na drugom kraju hangara bile su dvije pjevačice, također na podignutoj pozornici, koje su pjevale nešto veselo. Ovi ljudi nisu bili poput onih iz Lape, odjeveni za izlazak u grad. Ovdje je bilo muškaraca u trapericama, majicama i tenisicama. Žena u najužim trapericama koje ste ikad vidjeli na ljudskom bidu i suknjama toliko kratkim da sam ih poželjela ogrnuti jaknom i poslati doma. Istina je što kažu, Brazilke stvarno imaju najljepše guze i večeras se svatko mogao u to uvjeriti. Ljudi su uglavnom plesali sambu, razgovarali, pili pivo. Neki su se muvali uokolo odjeveni u crvenobijele kostime. Nisam bila sigurna kakvo je to zapravo mjesto i što tamo radimo, ali znala sam da nikad ne bismo dospjeli onamo da nije bilo naše nove najbolje prijateljice Flavije. »Ne razumijem, zašto ovo zovete školom sambe?« pitala sam je glasno, nadglasavajudi se sa zvučnicima. »Svaka četvrt ima školu gdje sviraju bubnjevi i pleše se samba. Svaka škola izabere pjesmu koju de izvesti na karnevalu i onda se natječu s drugima.« »To su, dakle, neki kvartovski timovi?« »Baš to. Ovo je moja škola sambe. A za nekoliko trenutaka predstavit de pjesmu s kojom de se natjecati na karnevalu.« Flavia je pogledala u masu ljudi i odjednom se nasmiješila. »Eno Marca!« Marco je pogledao prema njoj i mahnuo. Flavia mi se okrenula sa slatkastim osmijehom na licu. »Ne smeta mi što je ovdje«, rekla je pokušavajudi sakriti sredu. Pokazala mu je da se uspne stubama. »Idem redi zaštitarima da ga puste.« Pogledala sam prema bubnjarima pokušavajudi pronadi Annu. Ovo je bila i njezina škola sambe i večeras de bubnjati s njima. Pjesma koju su svirali završila je i bubnjari su ponovno počeli, isprva vrlo sporo, kako bi zadobili pažnju. Ljudi su se počeli kretati prema sredini prostorije, atmosfera je prštala energijom. Frederico se okrenuo prema nama i rekao: »Idemo svi na plesni podij.« Georgia, Frederico, Alan i ja spustili smo se stubama. Bubnjevi su sad bili u punoj brzini i čitav je prostor pulsirao, skakao ujedinjen u slavlju. Svi smo počeli plesati. U biti, Frederico i Alan počeli su plesati. Georgia i ja malo smo se migoljile, pokušavajudi tresti guzovima što je jače mogude, ali samba baš i nije ples koji možeš glumiti. Onda su izašli plesači. Bilo ih je mnogo i gomila se razdvojila kako bi mogli plesati između nas. Svi su nosili kostim svog »tima«, crvene i bijele šljokice. Prve su izašle žene u malim crvenim suknjama i visokim, visokim petama. Plesale su strašno brzo - donji dijelovi tijela micali su

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama im se takvom brzinom da se činilo kako vibriraju u nekoj vrsti seksualne ekstaze. Ruke su im letjele uokolo, noge se uvijale, a guzovi tresli brzinom kojom bi lako mogle tudi vrhnje da se pretvori u maslac. Nakon predivnih žena u kratkim suknjama i sidušnim topovima, došle su starije gospođe. Također su bile odjevene u crveno i bijelo, ali njihovi su se kostimi sastojali od suknji do koljena, majici kratkih rukava i šešira. Izašle su u redu, jedna iza druge, i formirale oko mladih ljepotica okvir, ili točnije ogradu, da ih štiti od gladnih vukova. Plesale su kao žene koje su proživjele baš sve. Nije bilo potrebe da tresu guzovima i lamataju rukama, iako sam sigurna da su se one isplesale u životu. Sada su samo paradirale. Ne znam kako im je izgledala svakodnevica, a ne želim ni pomisliti da je teška, ali u ovome trenutku one su slavile. Bile su kao crveni i bijeli paunovi koji se šepire da ih svi vide, ponosni na sebe, svoju četvrt i pjesmu. Georgia, Frederico i Alan u međuvremenu su otišli po pivo. Dok su čekali u redu, daleko od plesnog podija, Frederico se nagnuo prema Georgiji i rekao: »Ne trebaš tražiti nekog da te poljubi, lijepa Georgia. Ja bih drage volje vodio ljubav s tobom kad god poželiš.« I na to je zaručeni Fredrico poljubio uspaljenu solericu Georgiju, dok je Annin brat Alan samo gledao i smijao se, ispijajudi pivo. Frederico je bio seksi, mlad, Brazilac i zgodan. Georgijina maštarija bila je da ode u Brazil i ukrade nekoga njegovoj ženi. Sada je imala priliku - Frederico je bio muška Melea i želio ju je. Iako je bila nova u nedadama samačkog života, ipak je instinktivno shvadala jedno od kardinalnih pravila samačkog života: Mi žene moramo jedna drugoj čuvati leđa. Zato je nježno odgurnula Frederica i rekla kako se moraju vratiti natrag na zabavu. U tom je trenutku pronašla odgovor na pitanje tko pazi na žene u Riju, i tužno, odgovor je bio: one same. Onda se okrenula prema Alanu i zaprijetila mu prstom: »Srami se! Ti si joj brat!« Svi smo se skupili na balkonu gdje su bili Flavia i Marco. Kralj i kraljica škole sambe plesali su u centru gomile, muškarac u uštirkanom bijelom odijelu s bijelim šeširom i žena u crvenoj haljini s krunom na glavi. Ljudi su mahali zastavama oko njih dok su plesali svako zasebno, a potom držedi se za ruke. Tada je nešto doletjelo odozdo. Nisam vidjela što je to bilo, ali se Flavia uhvatila za lice i zateturala. Caroline je stajala pokraj nje, držala je za ruku i pitala se što se to dogodilo. Na podu kraj nje bila je puna limenka piva. Netko ju je bacio iz nesmotrenosti ili iz čiste zlobe. Bilo kako bilo, Flavia je dobila

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama žestok udarac u lice. Caroline ju je posjela na stolicu, a ja sam gledala kako čvrsta Flavia duboka glasa grči lice i trudi se ne zaplakati. Svi su pokušavali dokučiti što se dogodilo, dok je Flaviji oko bilo otečeno. Caroline je otišla po led, a Georgia joj je masirala leđa. Došla je i Anna, i kad je vidjela što se dogodilo, kleknula je i počela milovati Flaviju po kosi. Ali Flavia je samo s poda pokupila prokletu limenku piva i stavila je na oko da smanji otok. Marco je tek nemodno stajao. Ova žena, koju je jedva poznavao, ozlijeđena je, ali nije bio siguran što da učini, niti što bi trebao učiniti. Zato je samo hodao oko nje prolazedi prstima kroz kosu. Kad je prošao prvotni šok, Flavia je svima rekla da se osjeda dobro. Anna je predložila da odemo odatle i svi smo se utrpali u minibus - Georgia, Flavia, Marco, Alan, Anna, Frederico i ja. Bududi da smo bili u Riju i da je bilo tri ujutro, jedina razumna stvar koju smo mogli učiniti bila je da odemo u pizzeriju Guanabara. Kad smo ušli, vidjeli smo hrpu pristojno odjevenih ljudi kako jedu pizzu kao da je osam uvečer, s nekima su čak bila i djeca. Sjeli smo i pokušali nasmijati Flaviju koja je još držala oblog na otečenom oku. Bila je lavida u pravom smislu riječi. Ni traga samosažaljenju. Gledajudi je, shvatila sam da sam uz nju naučila nešto o samačkom životu: Dogodi se da ti neke nodi doleti limenka piva u lice. To je jednostavno tako i nema smisla cmizdriti zbog toga. Flavia se potom naslonila na Marca, a on ju je zagrlio. Napokon je pronašao svoje mjesto – pomagač joj je da se osjeti sigurnom. Možda je i bila najčvršda i najcool cura u Riju, ali bila je napadnuta i ozlijeđena. Bez obzira na to koliko je prijateljica bilo oko nje, nema ničeg do čvrstih muških prsa na koja možeš osloniti obraz, do mišidavih ruku koje te grle. Kasnije, kad smo ih odbacili do Flavijine kude, Marco joj je pomogao da izađe iz kombija i slatko je zagrlio. Još jedna stvar o samačkom životu: U nezgodnim nodima kad dobiješ limenku u lice, nikad ne znaš tko de biti uz tebe da te utješi. Na kraju je Alan Giorgiju i mene odbacio do hotela. Georgia ga je pogledala i još jednom rekla: »Srami se.« *** »Seksaš se sa svamijem?« pitala je Ruby zbunjeno. Serena je pozvala nju i Alice na večeru, na ugao Dvadeset četvrte i Osme, i svima trima bilo je pomalo neugodno. Ne zbog Serenina priznanja, ved zato što je izgledala kao jedan od

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama onih Hare Krišni koje se više ne može sresti čak ni na aerodromima. Svi su buljili u njih. Ruby je dodala: »Nisi li upravo položila zavjet čistode?« »I zar nije da se i prije toga nikad nisi ševila?« Alice se netaktično izlanula. »Nisam se seksala četiri godine.« Ruby je pogledala u Serenu sa suosjedanjem. Alice je nastavila ispitivati svjedoka. »Znači ne seksaš se, uđeš u celibat i počneš se seksati?« »Nije baš tako«, rekla je Serena u obrani. »Zaljubila sam se. Mogla sam se zaljubiti u nekoga koga sam upoznala u kafidu ili na nekom tečaju, ali sam se igrom slučaja zaljubila u nekoga tko je svami. Ovo je veliko, ovo se događa jednom u životu.« Dame nisu znale što redi na ovo. Još su uvijek pokušavale zanemariti činjenicu da svi bulje u Serenu. »Pa«, rekla je Ruby, »sigurna sam da se časne i svedenici čitavo vrijeme međusobno zaljubljuju.« Alice je popila gutljaj dijetne Coca-Cole. »A i nije da je ovo prava, stroga religija. Nije da de ti itko redi da si griješila i da sad moraš u pakao ili nešto.« »Hinduisti ne vjeruju u pakao. Samo u karmu.« Alice je grickala Rubyne krumpiride. »Ako prekršiš zavjete, hodeš li se u sljededem životu vratiti kao mrav ili takvo što?« »Vjerojatnije kao kurva«, rekla je Serena puna krivnje. Alice se nasmijala. »Istina, vjerojatno deš se vratiti kao prljava ulična kurvica.« Sereni nije bio tako zabavno. »Nazvala sam vas jer je Julie otišla i nemam s kim pričati o tome. Napravila sam velik korak, obavezala se, ali mi se čini da sam donijela pogrešnu odluku.« Dame su se nato otrijeznile. Alice je pitala: »Jesi li pitala njega kako se osjeda?« Serena je stavila glavu među ruke. »Osjeda se krivim. Osjeda se užasno.« Ruby je uskočila. »Želi li napustiti crkvu? Mislim hram, ili što ved?« »Nije siguran. Kaže kako mu se ovo nikad prije nije dogodilo.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Alice je zgrabila dva krumpirida i ubacila ih u usta. »Ako je to stvarno ljubav, trebate ostaviti sve. To je ljubav, zaboga. Čudo. Ništa ne može biti važnije od toga.« »Ali to ništa ne znači. Puno se ljudi zaljubljuje i stvari im ne upale. U hinduizmu se puno govori o tome kako su naše postojanje i čitav svijet samo iluzija. Vjerojatno bih se zaljubila u bilo koga s kim bih spavala nakon četiri godine. On je svami ved osam godina. Kako mogu s njim o tome pričati kad nema garancije da de uspjeti? Zaljubljivanje ne znači ništa.« Alice se nadala da Serena ima pravo. Nadala se da zaljubljenost ne znači ništa. Nadala se da poštovanje i nježnost i malo Brade Pitta mogu pomodi da ona i Jim uspiju. Možda je zaljubljenost samo strast i zaslijepljenost i nitko ne bi trebao donositi velike životne odluke temeljene na tome. Ruby je razmišljala o svim muškarcima u koje je mislila da je zaljubljena, s kojima je seks bio genijalan i s kojima na kraju nije išlo. Sada joj nijedan nije značio ama baš ništa. Serena je bila u pravu. Sve je to iluzija. Prije nego je stigla to i izgovoriti, Alice je dala svoj komentar. »Možda sada ne bi trebala povlačiti neke drastične poteze. Sve je to još novo i ne znaš što se zapravo događa među vama. Nemoj na brzinu donositi odluke.« Serena je kimnula i dodala: »Imate pravo. Imate pravo. To je dobar plan. Trebam samo čekati.« Sjedile su u tišini, zadovoljne da su barem ovaj problem riješile. Ruby je otpila gutljaj kave i pogledala kroz prozor. Ugledala je dva trinaestogodišnjaka odjevena u hiphop stilu kako upiru prstom u Serenu i smiju se. Brzo je odvratila pogled, pravedi se da ništa nije vidjela. U međuvremenu u Riju Sljededeg jutra kad sam otvorila oči vidjela sam Georgiju kako sjedi na svom krevetu i bulji u mene. »Danas du unajmiti prostitutku.« »I tebi dobro jutro.« »Zašto ne? Tek u osam moram biti na aerodromu. Imam i više nego dovoljno vremena.« Istog je trena otvorila katalog prostitutki na stranici koju je označila i uzela telefon. Odabrala je broj bez oklijevanja. Poslovnim je glasom pitala može li tog dana u jedan vidjeti Maura. Dala je adresu hotela i broj naše sobe, pristala na cijenu od petsto dolara i spustila slušalicu. Na trenutak smo sjedile u tišini.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Onda je prasnula u smijeh. »Ne mogu ja ovo, pa ja sam mama, jebote.« Odahnula sam. »Naravno da ne možeš. Napokon si se opametila. Nazovi i otkaži.« Onda je još jednom razmislila. »Ne, zapravo, mislim da ipak hodu. Želim vidjeti mogu li uživati u seksu koji sam platila. Osim toga, ipak smo u Riju...« Nisam mogla vjerovati. Georgia je planirala seks s nekim koga je unajmila. Bila sam osupnuta, nervozna, iziritirana - i moram priznati - malčice impresionirana. U podne smo se počele spremati za njezin »spoj« s Maurom. Dogovorile smo se da du biti ondje kad on stigne, tako da ga obje možemo procijeniti prije nego što sama ostane s njim. Potajno sam se nadala da de se odustati prije nego što on dođe. Sve je to djelovalo pomalo suludo. Ali dotad smo pažljivo birale što de odjenuti. Kad smo pregledale njezin kofer prepun ljetnih haljina, kratkih hlača, cipela s visokom potpeticom i večernjih haljina, donijele smo odluku: traperice i majica kratkih rukava. Iz nekog razloga nismo htjele da ispadne previše očajna. Htjela sam da nosi nešto u čemu se, ako misija propadne, nede osjedati jadno. Mislim, ima li išta gore nego da sjediš sama u hotelskoj sobi, u nekom oskudnom negližeu, nakon što si upravo poslala kudi mušku prostitutku, a da se niste ni poseksali? Traperice i majica objema su nam se činili kao najbolji izbor. Osim toga, zar ne postoji čitava ta priča s petsto dolara upravo zato da se možeš seksati, a pritom se ne moraš brinuti kako izgledaš? U točno jedan sat recepcionar je najavio da određen gospodin Torres želi vidjeti Georgiju. »Hvala. Možete li mu redi da dođe za pet minuta?« rekla je Georgia smireno i spustila slušalicu. Nakon toga obje smo počele vrištati i trčati po sobi. »Što da radimo? Što da kažemo kad dođe?« vrisnula sam i skokom sjela na sofu. »Prvo mu moramo redi kako ti ne ostaješ i kako ne pokušavamo obje prodi za tu cijenu.« »Kako da to kažemo, a da ne zvučimo... znaš?« »Ovo je ludo! Jesam ja luda? Jesam, luda sam!!!« rekla je Georgia koja je sad hodala po prostoriji, pokušavajudi se smiriti. »Vino! Moraš piti. Kako o tome prije nismo razmišljale?« Sad sam se uživjela. Vlak je kretao i zanimalo me kamo de nas odvesti. Georgia je otrčala do minibara. Uzela je malu bocu vina i otvorila je. Potegla je i dodala je meni. Iz nekog razloga i meni je trebalo.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »O čemu demo pričati?« pitala je nervozno. »Na prvom spoju obično pitaš čime se netko bavi i voli li svoj posao. Što da ja njega pitam?« Otpila sam još jedan gutljaj chardonnaya. »Ne znam. Pričaj o Riju, pitaj ga nešto o Brazilu. Pitaj ga što je zapravo ono jelo koje nam je tako fino. Ono što izgleda kao pijesak.« »Dobro. Rio i hrana.« Popile smo prvu bocu vina i otvorile drugu. »Natočit du dvije čaše. Jednu za tebe i jednu za njega.« »Dobro, super. To je dobro za probijanje leda.« Georgia je izvadila dvije čaše i potom zastala. »Što ako on ne pije?« »Trijezna prostitutka? Misliš?« rekla sam točedi vino drhtavim rukama. »Imaš pravo, imaš pravo«, Georgia je stavila pune čaše na šank. »Sad moramo smisliti plan. Moramo imati šifru ako ijedna od nas osjeti neku lošu vibru kad dođe. » »Da, kužim«, rekla sam, sad i ja hodajudi po sobi. »Sto misliš o sambi? Redi du kako smo plesale sambu i kako je bilo super.« »Ne, to je prepozitivno. Zbunit du se i pomisliti kako ti se sviđa.« »Dobro, što misliš da kažemo kako nam je samba preteška?« »To je dobro. Samba ne valja, on ne valja. A što ako ja osjetim dobru vibru i poželim da odeš?« Georgia se sad gledala u zrcalo i popravljala si frizuru. Okrenula se i otrčala u kupaonicu. Uzela je bočicu vodice za usta i grgljala. »Budi iskrena, reci: ‘Eto, Julie, mislim da bi morala otidi na onaj sastanak.’« »Dobro.« Sad se vratila u sobu i popila gutljaj chardonnaya. »Fuj, vodica i chardonnay.« Otrčala je u kupaonicu, pljunula i ponovno isprala usta. Tad sam ja pitala: »Ali što ako ti poželiš da odem, a ja imam loš predosjedaj?« »Tada reci, dobro, ali mogu li prvo s tobom popričati o nečemu? I onda demo otidi u hodnik i popričati.« Vratila se u sobu i opet otpila chardonnay. Ovaj put nije napravila grimasu, nego je nastavila piti. »Dobro, to zvuči dobro.« Prestala sam hodati. »Dobro, mislim da smo spremne.« Baš u taj tren začulo se kucanje na vratima. Smrzle smo se. Potrčale smo jedna prema drugoj i uzbuđeno se primile za ruke.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Ja du otvoriti«, rekla sam u naletu hrabrosti. Prišla sam vratima i stavila ruku na kvaku. Prije nego sam je okrenula, pogledala sam u Georgiju. Obje smo bezglasno vrisnule. Otvorila sam vrata. Pred nama je stajao misteriozni Mauro. Ne znam što je to s tim Brazilcima, ali svi imaju zamaman osmijeh uz koji se odmah osjedaš opušteno. S tim prdastim nosidem i kratkom kosom s malo gela, mogao je lako biti zvijezda sapunica. Bio je mlad, oko dvadeset i sedam. Koja slučajnost, također je nosio majicu kratkih rukava i traperice. Prva mi je misao bila: Nije gay i nije serijski ubojica. Druga mi je pomisao bila pitati ga: Zašto takav dečko poput tebe...? Ali umjesto toga samo sam rekla: »Ti mora da si Mauro. Uđi.« Nasmiješio se i ušao u sobu. Georgia je imala okamenjen osmijeh na licu, toliko širok da mi se činilo da de joj se koža raspuknuti. Da bih izbjegla svaku zabunu, rekla sam: »Odlazim ubrzo, samo sam htjela pozdraviti i uvjeriti se da je sve... u redu.« Mauro je kimnuo. »Da, to je u redu. Naravno.« Georgia mu je prišla s čašom vina u ruci. Vidjela sam kako joj se tresu ruke. »Želiš li čašu vina?« Glas joj je bio mnogo mirniji od ruku. »Da, hvala.« Uzeo je čašu i rekao: »Sjednimo, opustimo se.« Obje smo odmah sjele, kao poslušni psidi. Georgia i ja sjele smo na kauč, a Mauro na nasionjač, desno od Georgije. U svoj toj našoj nervozi zaboravila sam jednu stvar. Nama je ovo možda bio prvi put da radimo nešto ovakvo, ali njemu definitivno nije. »I, kako vam se sviđa Rio?« pitao je veselo. Dok je Georgia pričala o plaži i Lapi, ja sam pokušavala prokužiti Maura. Nije se činilo da mrzi svoj posao. Nije se činilo da je na drogama, ni da ga dolje čeka neki tip u krznu kako bi ga prebio i uzeo mu novac koji je zaradio. Činio se savršeno zadovoljan. Možda mu je laknulo: Georgia je lijepa, čak i u trapericama i majici kratkih rukava. Možda je baš volio seks sa ženama. Zašto ne zaraditi na tome? Ali kako mu se diže na sve te žene? To se ipak ne može glumiti. Što ako je žena koja ga pozove zaista neprivlačna? Ima li negdje skrivene kapi tekude Viagre? Tolika su mi se pitanja vrtjela po glavi i jednostavno nisam mogla odoljeti. »Reci mi Mauro, sviđa li ti se ovaj posao?« Georgia je buljila u mene kao da mi je pogledom telepatski pokušavala zatvoriti usta. Mauro se samo nasmiješio. Ovo vjerojatno nije bio prvi put da se susrede sa znatiželjnom ženom.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Da, jako. Nije lako zaraditi u Riju, a osim toga volim žene«, rekao je pristojno. Ponovno sam ga pogledala i još uvijek mi je izgledao bezopasno. Ali bilo je nešto u njemu što mi je djelovalo nekako, ne znam, prazno. Bezizražajno. Nastavljala sam: »Je li teško seksati se sa ženama koje, znaš, nisu baš privlačne?« Mauro je podigao obrve i odmahnuo glavom. »Nijedna žena nije neprivlačna kad uživa.« Bila je to rečenica s prve stranice priručnika za muške prostitutke, ali upalila je. Sljedede što sam čula bilo je: »Julie, zar ne moraš na taj svoj sastanak?« Pogledala sam u Georgiju koja me sad telepatski pokušavala izbaciti kroz vrata. Žene su jednako lake kao muškarci kad se seksualno uzbude. Ali umjesto pornida, nama samo treba muškarac koji de ledi uz nas i redi nam da smo lijepe bez obzira na sve. »Naravno, stvarno trebam idi.« Ustala sam, ustao je i Mauro. Bio je dobro istreniran. »Drago mi je što smo se upoznali.« Uzela sam torbicu i jaknu i otišla do vrata. Na izlazu sam se okrenula i pogledala Georgiju. Mahnula je i nasmiješila se. Znala sam da de s njom sve biti u redu. Možda i bolje nego u redu. Odlučila sam prošetati plažom kako bih ubila vrijeme. S pijeska sam promatrala dva velika zelena brda koja vire iz oceana, brda koja bi se oblikom mogla usporediti sa stažnjicama Brazilki. Nisam si mogla pomodi, čak su i brda imala bolje dupe od mene. Dok sam hodala plažom, razmišljala sam o Thomasu, o vremenu koje smo proveli skupa. Možda sam ja sve to umislila, povezanost, romansu. Dok sam prolazila pokraj žena u tangama, buljila sam im u guze u potrazi za celulitom. Ni traga. Prolazedi pokraj savršenih, glatkih tijela razmišljala sam je li razlog zbog kojeg me Thomas nije nazvao moj celulit. Možda je sa mnom spavao jer je osjetio povezanost, ali poslije kad je pomislio na užase koje je vidio i dotaknuo, jednostavno se opametio. Sjela sam na pijesak i zapitala se kad de sve to završiti. Kad du se prihvatiti ovakva kakva jesam? Je li previše tražiti da samu sebe volim? Heteroseksualne žene trebaju muškarce da im govore da su lijepe i seksi: jednostavno trebaju. Jer svakog dana svijet nam govori da nismo dovoljno lijepe, dovoljno mršave, dovoljno bogate. Previše je tražiti od nas da se dobro osjedamo zbog samo nekoliko potvrda i upaljenih svijeda. No kako

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama sam upadala u vrtlog samosažaljenja i očaja, sjetila sam nečega: onaj momak, Paulo, dao mi je svoj broj. Umalo sam zaboravila tu prekrasnu informaciju i zgrabila sam mobitel kao netko tko čvrsto drži pojas za spašavanje te potražila broj. Nazvala sam. Nisam si mogla pomodi. Ovo je ipak bio Rio. A Thomas me nikad nije nazvao. Onda sam se sjetila da Paulo ne zna engleski. Odlučila sam mu zato poslati poruku, u slučaju da je u blizini netko tko zna i može mu pomodi. Napisala sam: »Bok, Paulo. Želiš li me danas vidjeti?« Zaklopila sam telefon i pitala sam se kako ide Georgiji. Zar nismo odurne? Spavamo s prostitutkama, oženjenim muškarcima, ugovaramo seks za jednu nod. Je li to jedini način kako biti sama? Nisam stigla o ovome duže promisliti jer mi se mobitel oglasio - dobila sam poruku. Paulovu. Napisao je da se može nadi sa mnom u mojem hotelu za deset minuta. A Thomas bi mi rekao: »Moraš redi ‘da’ životu.« A najbolja stvar kad si samac jest što možeš redi »da« životu kadgod to poželiš. Otrčala sam do hotela i kreditnom karticom platila drugu sobu. Hvala Bogu, imali su još jednu slobodnu. Poslala sam Paulu broj nove sobe i on je došao. Kad sam otvorila vrata, oči su mu blistale. »Bok Paulo!« rekla sam, ne znajudi koliko me razumije. Ali prije nego što sam stigla redi išta drugo, uhvatio me oko struka i poljubio. Jezik mu je bio mekan kao pero i dodirivao je moj, nježno i polako. Stajali smo ondje zamrznuti u vremenu, milujudi se usnama i jezicima. Kao da mu se sva koncentracija usmjerila u ljubljenje, nije napravio nijedan pogrešan potez. Stajali smo nasred sobe oko petnaest minuta, samo se ljubedi. Nikad nisam srela nekog tko se tako dobro ljubi. Tada mi je obavio ruke oko struka i podigao me. Nosio me i ljubio, učinio da se osjetim tako sitnom. Nježnom. Spustio me i nježno mi ljubio vrat. Dotaknuo mi je glavu, kosu, masirao mi ramena uz poljupce. Tada me nježno okrenuo, podigao mi kosu i ljubio stražnji dio vrata dok su nam tijela bližila. Ruke su mu polako prelazile preko mojih grudi, struka, napokon ih je zavukao pod moju majicu. Okrenula sam mu se licem i poljubila ga, on se nagnuo i ljubio me, čitavo mi vrijeme milujudi grudi. Lijeva mu se ruka sad polako uspinjala mojim bedrom, podižudi mi široku, prozračnu suknju. Disanje nam se ubrzavalo i kad mu je ruka našla put do mojih prepona, zastenjala sam. Desnom rukom, oslonjenom na stol, održavala sam ravnotežu dok je on pritiskao svoje tijelo uz moje. Nježno me primio za nogu i podigao je na stolicu. Ispružila sam lijevu ruku iza leđa i milovala ga po guzi i bedrima. Na dnu svojih leđa osjedala sam njegov ukrudeni ud. Prstima mi je prolazio područjem između nogu, istražujudi.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Teško sam disala. Objema rukama skinuo mi je suknju i gadice. Zatim i majicu. Potom svoju majicu. Osjetila sam njegovu toplu, glatku kožu uz svoju. Htjela sam se okrenuti i milovati ga po prsima i struku, gledati ga u lice, ali nisam se usudila. A tada, kao da ved nije bio dovoljno genijalan ljubavnik, posegnuo je u stražnji džep hlača i izvadio kondom. Ved sam se užasavala trenutka kad demo se morati razdvojiti jer jedno od nas promrmljat de nešto: »Imaš li...?« ili »Zar ne bismo...?« Ali poštedio me toga. Paulo je bio džentlmen, prava amaterska pornozvijezda. Izvadio je kondom, odmotao ga i navukao. Pretpostavljam da ima žena koje se snalaze kad dođe do kondoma, izvade ga iz omota, stave na njega. Ali ja nisam jedna od njih. Od otprilike trideset i pete kondomi su za mene predstavljali sumornu mogudnost izgubljene erekcije. Ne znam je li bio problem u meni ili tim muškarcima s kojima sam bila, ali kondomi su prouzročili toliko propuštenih prilika u mom ljubavnom životu, da sam ih se počela stvarno bojati. Nakon određenog broja takvih nezgoda nisam im se više približavala. Koristila sam ih, naravno, ali ih nisam dodirivala. Prepustila sam muškarcima da se brinu za to. Neka krive sami sebe za izgubljenu erekciju. U SVAKOM SLUČAJU, Paulo je imao i erekciju i kondom i napokon je spretno kliznuo u mene. Glava mu je bila do moje, ruke, ramena i bicepsi svuda oko mene. Šapnuo mi je u uho: »Tako si lijepa.« Poljubio me u uho. Onda mi je jezikom polako lizao ušnu školjku. Ovaj čovjek bio je nevjerojatan. Ježila mi se koža dok mi je istodobno lizao uho, jednom rukom dirao me između nogu baš po pravom mjestu i bio u meni nabijajudi upravo koliko treba. I sve to u stojedem položaju. Osjedala sam se kao da sam u trojcu gdje mi se dodiruje svaka erogena zona, ali ovaj je muškarac sve to radio sam samcat. Ispuštala sam zvukove kakvi nikad prije nisu iz mene izišli. Tijelo mi se uvijalo i grčilo - svršavala sam. Okrenula sam se i poljubila ga u usta. Pokupio me i odnio na fotelju, sjeo sa mnom na sebi, čitavo vrijeme ostajudi u meni. Htjela sam ga nagraditi. Stavio mi je ruke na bokove i uspostavio ritam. Sad je bio moj red i počela sam se kretati uz njegovo vodstvo, trudedi se da mi bedra ostanu jaka — grč bi sada bio vrlo nepoželjan. Oči su mu se zatvorile, koncentrirao se na svoj užitak. A onda u trenu otvorio je oči i povukao me k sebi. Ljubio me dok su mu prsti bili u mojoj kosi. Zajedno smo se micali, obgrlila sam ga rukama oko vrata, ljubili smo se i uzdisali. Odjednom, zgrabio je naslonjač fotelje i ustao. Ponovno me nosio, ovaj put do kreveta. Polegao me. Na trenutak me uhvatila paranoja. Jesam li pogriješila ritam? Ponekad kad sam ja gore, teško mi je pogoditi... Odagnala sam tu misao kad me pritisnuo na krevet, dok su moje noge bile omotane oko njegova torza. Otvarao je oči s vremena na vrijeme da me pogleda, i onda bi se nasmiješio i poljubio me. Sada

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama je bio njegov red i znao je točno kako se treba kretati da bi svršio. Svršavajudi, uzviknuo je na portugalskom: Meu Deus, meu Deus. Okrenuo se na bok i ja sam se okrenula prema njemu da mu vidim lice. Nježno smo se poljubili dok su nam udovi bili isprepleteni. Nakon dvadesetak minuta šapnuo mi je u uho: »Sada moram idi.« I tri minute nakon toga ved se odijevao i ljubio me za rastanak. Tiho mi je rekao: »Sviđaš mi se«, i potom nestao. Ležala sam na krevetu ne znajudi što da mislim o svemu ovome, ali nisam imala previše vremena jer Georgia me je ved zvala na mobitel. Bilo je sigurno vratiti se u našu sobu. Mi smo zločeste cure, pomislila sam. Kad sam se vratila, krevet je, sredom, bio namješten i nigdje nije bilo vidljivih tragova seksa. Georgia se spakirala i bila je spremna za odlazak. »Hej, Julie«, rekla je ne odajudi ništa. »Hej«, rekla sam sjedajudi na kauč. Odlučila sam ne sramiti se: »I kako je bilo?« Georgia je sjedila na fotelji i razmišljala dobre dvije minute. »Moram redi, nije tako loše pladati za seks.« Nije izgledala ništa drugačije. Pomislila sam kako je čudno što sam uopde na to obratila pozornost, kao da bi pladanje za seks moglo ostaviti ikakve tragove. Da je tako, mnogo bi više žena u Americi tražilo razvod. Mala digresija. Čekala sam njezin odgovor. »Bilo je dobro. Jako dobro.« »Pa pričaj mi o tome!!!« »U redu, u redu.« Georgia je bila ozbiljna kao da je u najmanju ruku astronaut koji prepričava kako je bilo hodati po Mjesecu. »Genijalan je u krevetu, mislim, pravi profesionalac. Bio mu je dignut stvarno jako dugo, jak je, i bacao me posvuda po sobi, u pozitivnom smislu, naravno. Sve u svemu vrlo zadovoljavajude.« »Dakle, bilo je dobro. Jesi sretna što si to napravila?« Georgia je opet promislila. »Jesam, mislim, fizički gledano bilo je pravo zadovoljstvo.« Ustala je s fotelje i otišla do zrcala. Uzela je ruž sa stola i počela ga nanositi. »I?« »I to je to. Fizičko zadovoljstvo. Ako bih imala zamjerki, rekla bih da je malo hladno. Ne grubo, ne bezosjedajno. Samo malo hladno. Kao...« »Kao seks s prostitutkom?« Georgia se nasmijala. »Upravo tako. Kao seks sa prostitutkom.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama U tom je trenutku zazvonio telefon. Stigao je taksi. »Ali znaš što?« rekla je Georgia. »Otidi iz hotelske sobe savršeno zadovoljan u fizičkom smislu i nije tako loše.« Nasmiješila sam se. Pa i nije. Bilo je vrijeme da Georgia ode. Otpratila sam je do taksija i zagrlila. Razmišljala sam o tome kako bi bilo lijepo sjesti s njom u taksi i otidi kudi, ali suzdržala sam se. Dala mi je komad papira. »Ovo je broj moje rođakinje Rachel u Australiji. Stvarno je zabavna i poznaje apsolutno sve.« »Australija?« »Samo prijedlog.« »Imaš rođake u Sydneyju? To je stvarno daleko.« »Znam, ali zar ti nemaš onu kartu za let po cijelom svijetu?« »Da, ali čini mi se da je predaleko. Samo mi treba napad panike, a ja bez Lexomila i u nesvijesti iznad Pacifika.« »Evo ti.« Georgia mi je dodala plastičnu vredicu s tabletama. »Uzmi moj Xanax. Da ti nadomjesti Lexomil. Odličan je.« »Ali letjet du sama. To je stvarno dug put.« »Kad dođeš tamo, upoznat deš Rachel. Ona de ti pomodi oko svega što trebaš.« Pogledala sam u vredicu. Definitivno sam imala dovoljno za put. »Čula sam da je tamo nestašica muškaraca. Dobro mjesto za moje istraživanje.« Georgia me pogledala onim pogledom i rekla onim tonom. »Julie. Idi.« I ja sam je poslušala.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

6 PRAVILO Pomirite se sa statistikama jer se zapravo ništa ne može promjeniti (Ili može?) ODUVIJEK SAM PRETPOSTAVLJALA da živimo u svijetu u kojem bi netko tko želi idi iz Rija u Sydney samo trebao uskočiti u avion, možda zastati na Novom Zelandu i ved bi bio na odredištu. Ali kad sam na recepciji ispisala itinerar, djelovao je kao broj National Geographica. Poletjet du iz Rija do Santiaga u Čileu, onda me čeka petosatni let do Hanga Roe. Gdje je Hanga Roa? To je »glavni grad« Uskršnjeg otoka. Gdje je Uskršnji otok? Kraj obale Čilea u Pacifiku. Domoroci ga zovu Rapa Nui, ima tri tisude stanovnika i slavan je po misterioznim divovskim skulpturama strašnih kamenih ljudi koje su poredane uzduž obale. To je navodno jako lijepo mjesto, tamo se može roniti, jahati, razgledavati mistične ruševine i krajolike. Ali ja du samo provesti sat na aerodromu čekajudi avion za Papeete, na Tahitiju. Do Tahitija de mi trebati još pet sati, sletjet du u jedanaest i trideset navečer. Na aerodromu u Papeeteu čekat du do tri ujutro i onda me čeka osmosatni let do Sydneyja. Vedi dio svog putovanja u trajanju od dvadeset dva i pol sata podnijela sam majstorski, vješto kombinirajudi tablete, kao pravi ljekarnik. Na putu do Čilea uzela sam tabletu Coldrexa, onda još jednu do Uskršnjeg otoka, Lexomil sam pila na putu do Tahitija, a Xanax do Sydneyja. Bilo je genijalno. Ovaj put nisam dobila napad panike, nisam teško disala, znojila se i dobila vrtoglavicu tijekom leta. Lijekovi su mi zaista pomogli. Ne, ovaj sam put gotovo poludjela zbog svih tih raznih aerodroma. Odlučila sam na aerodromima početi čitati o takozvanoj »suši muškaraca« koja pogađa Australiju i Novi Zeland. Zato sam ispisala nekoliko

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama članaka koje sam pronašla na internetu. U aerodromskim kafidima i čekaonicama duž Pacifika naišla sam na zaista loše vijesti: trideset dvogodišnjakinja ima jednake šanse pronadi muškarca svojih godina kao i osamdeset dvogodišnjakinja jer na svakog muškarca u Sydneyju dolazi pet žena. Britansko je istraživanje tvrdilo da za svakih 16 posto porasta ženina IQ-a njezina mogudnost da se uda pada za četrdeset posto, a da i ne spominjemo savjet koji se često davao Australkama: uhvatite svog muškarca i udajte se do tridesete, jer u tridesetima nedete uspjeti pronadi muškarca, a kamoli ga natjerati na brak. Na putu prema Papeeteju više nisam paničarila oko propadanja kroz oblake u sigurnu smrt. Nisam više vizualizirala onih zadnjih nekoliko minuta koje se pretvaraju u vječnost i daju mi vremena da shvatim kako je to mojih zadnjih nekoliko minuta na Zemlji i kako nikad više nedu vidjeti svoje prijatelje i obitelj, nikad se zaljubiti i imati djecu, kako je moj život završen. Ne, nisam više paničarila zbog toga. Sad mi je bilo dovoljno čitati o strahotama života solo žene starije od trideset i pet. Sjela sam na let za Sydney i uzela Xanax, bila sam zbunjena. Što se dogodilo s idejom kako svatko ima svoju polovicu? Ljudi moraju prestati govoriti takve gluposti. Jer, evo statistike nam jasno govore kako ne postoji polovica za svakoga. Mnoge polovice samo traže mlađe, zdravije polovice. Čini se da dosta polovica same trčkaraju naokolo jer su osuđene na vječnu prepolovljenost. Xanax me smirivao, ali mi je um ipak divljao, brinuo se. Što de se dogoditi sa svim tim ženama? Ako nikada nede nadi svoju srodnu dušu, čemu se mogu nadati, u što vjerovati? Da se nikad nede zaljubiti, udati, imati konvencionalnu obitelj? I shvate li neke od njih da se nikad nede skrasiti - ne nađu svi ljubav svog života, neki se jednostavno moraju pomiriti s tim. I kako da se pomire s idejom da nikad nede pronadi nekoga tko de ih voljeti? A kada kažem »one«, mislim »mi«. A kad kažem »mi«, zapravo mislim »ja«. Pitanje je: koliko je ovo zapravo tužno? S jedne strane, filmovi i glazba i neka osobna iskustva govore nam kako je život bez ljubavi tragedija, najgora zamisliva sudbina. S druge strane, govore nam kako možemo živjeti svoj život i bez muškaraca. Jer mi smo fantastične baš takve kakve jesmo. Što je istina? Je li činjenica da nikad nedemo pronadi ljubav svog života tragedija ili staromodni antifeministički koncept? Je li ljubav precijenjena? Možda nije precijenjena, ali je nevjerojatno pojednostavljena. Možda bismo trebali prestati gledati filmove i slušati glazbu koja nam govori da se ljudi zaljubljuju i ostaju sretni do kraja života, i to jednakom učestalošdu kao što kupuju žvakade gume. Trebaju nam ukazati na to da je to zapravo puno sličnije dobitku na lutriji. Mnogo je ljudi igra, ali samo nekolicina dobije. Postoje različite studije, ali sve tvrde da u

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama prosjeku 43 do 51 posto američkih brakova završava razvodom. U biti, prosječni Amerikanac provest de vedi dio svog života izvan braka. Jedna nova studija pokazuje kako su kudanstva bračnih parova zapravo u manjini. U jednom trenutku ugasili su svjetla u avionu. To mi se sviđa kod nodnih letova. Stjuardi se pretvore u voditelje izviđačkih kampova koji odlučuju kad se gase svjetla, prisiljavajudi čitav avion na spavanje. Ali ja nisam mogla zaspati. Čak ni nakon Xanaxa. Opsjedale su me ideje o statistici. Kako nam mogu pomodi ti zastrašujudi podaci? Mislim da se svaka Njujorčanka sjeda statistika objavljenih u Newsweeku 1986. koje su govorile kako je vjerojatnije da dete doživjeti teroristički napad nego se udati ako imate više od četrdeset godina i živite u New Yorku. Ali sada, dvadeset godina poslije, nakon što su se mnoge žene starije od četrdeset odselile u Vermon ili udale za muškarce koje nisu voljele ili potrošile tisude dolara na tečajeve Marianne Williamson ili plastičnu kirurgiju, samo u strahu od te proklete statistike, sada su u Newsweeku objavili članak u kojem govore: »Ups, bili smo u krivu, zapravo imate prilično dobre šanse da se udate. Sad svi samo nastavite sa svojim životima.« Ali evo moje statistike. Prvo: svaki muškarac, bio on siromašan, dosadan, delav, debeo, arogantan ili što god, može nadi curu kad god mu se prohtije. I drugo: poznajem gomilu prelijepih, pametnih, duhovitih, zdravih, financijski stabilnih, profesionalno ispunjenih, upravo fascinantnih Njujorčanki u srednjim tridesetima i srednjim četrdesetima koje su same. I to ne u razdoblju između dva dečka, ved same godinama. Kad čujem da par prekida, znam da de muškarac uvijek nadi nekoga prije nego žena. Izvadila sam svoju provjerenu masku za spavanje i stavila je na oči jer znala sam da mi jako dobro stoji. Salim se. Samo sam pokušavala isključiti mozak. Jer postoji još jedna stvar. Ovakav mali monolog vodim ved godinama. Ne samo ja ved mnoge druge žene, žene godina moje majke i možda još starije. I tužaljka ostaje ista: Ne postoji dovoljno dobrih muškaraca. I što da se radi? Kako biti sama kad ti statistike (i stvarnost) govore da si osuđena na propast? U hotel sam stigla umorna i smušena; nakon više od dvadeset četiri sata putovanja samo mi je trebao krevet. Dok mi je nosač vadio kofere iz taksija, okrenula sam se i pogledala u daljinu. Čak i pored magle koja mi je obavila misli zbog lijekova i nedostatka sna, nisam mogla ne primijetiti prelijepu Sydneysku operu. Iako nisam neki znalac i pasionirana obožavateljica arhitekture, gledana ovako izbliza i meni je oduzimala dah. Nikad prije nisam vidjela zgradu koja je toliko djelovala kao prirodni produžetak okolnog krajolika. Arhitekt Jorn Utzon dizajnirao je krov

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama tako da izgleda kao jedro u punom pogonu. Zaista je izgledala kao da mi upravo plovi pred očima. Moj je hotel bio baš na molu i, iako sam samo htjela u krevet, osjedala sam potrebu barem malo ostati ondje, dok su mi kofere odnosili u hotel, kako bih sve to upila. U tom trenutku pomislila sam kako du se unatoč statistikama jako dobro provesti u Sydneyju. Vožnja od aerodroma bila je ugodna, sunce je sijalo i bilo je toplo. Sydney je moderan, makar blago engleski, i čak pomalo, azijski grad. Čemer koji me obuzeo u avionu popustio je. Predozirala sam se statistikama i pozlilo mi je od njih. Stvarnost u Sydneyju bila je sasvim drugačija. Soba mi je bila zaista lijepa, s pogledom na more i puno prostora. Ipak, šokiralo me kad sam vidjela da netko ved spava u bračnom krevetu. Slabašno sam vrisnula i zaledila se. Pretpostavila sam da sam zabunom ušla u tuđu sobu i polako krenula prema izlazu, da ne probudim tu drugu osobu. Tada sam začula zvuk koji bih prepoznala bilo kad i bilo gdje: Aliceino disanje dok spava. Nije to bilo pravo hrkanje, bilo je puno slabašnije od toga. Bilo je kao glasno predenje. Bilo mi je poznato s putovanja na Bahame i u New Orleans. Prišla sam krevetu i vidjela da sam u pravu. Bila je to Alice koja je čvrsto spavala. Nisam znala kako je onamo dospjela, ali sada je bila tu. Legla sam na krevet do nje i zaspala gotovo u nesvijesti. Kad smo se probudile, Alice mi je objasnila da ju je Georgia nazvala s aerodroma u Riju i rekla da se dobro zabavila. Alice, koja je oduvijek bila natjecateljski raspoložena i nikad nije htjela propustiti dobru zabavu, pitala je koja mi je sljededa destinacija i odmah se ukrcala na avion za Sydney. Nisam znala što se u tom trenutku događa s Jimom, ali nisam smatrala dobrim znakom to što Alice na početku veze odlazi na kraj svijeta. Ipak sam joj prijateljica i morala sam je to upitati. »Pa pričaj mi o Jimu, kako napredujete?« Alice je nakrivila glavu i nasmiješila se. »On je super. Divan je, stvarno divan.« Brzo je ustala. »Zar ne bismo trebale nešto pojesti? Umirem od gladi.« Te večeri našle smo se s Georgijinom rođakinjom Rachel na pidu u hotelskom baru. Sjedile smo na terasi s pogledom na luku. More je blistalo, vjetar je bio topao, a prokleta Opera opet se pravila važna. Bilo je božanstveno. Rachel je bila tridesetogodišnjakinja, prava gradska cura. Bila je sva lepršava i živahna, duge kovrčave plave kose. Radila je kao glasnogovornica za vrlo uspješnu tvrtku koja je imala mnogo restorana i hotela po čitavom Sydneyju. Govorila je brzo i pomalo kroz nos, kako to često biva kod ljudi s

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama australskim naglaskom. Pile smo odličan australski rose i pričala nam je o tome što demo sve raditi te večeri. »Bit de to genijalan tulum. Taj frajer koji slavi rođendan stvarno je bogat. Obitelj mu se obogatila na stoci. Zapravo je velika stvar što smo pozvane. Moj prijatelj Leo nabavio nam je pozivnice. Zar to nije genijalno?« »Da, vrlo smo uzbuđene«, rekla sam pristojno. »A frajeri u Sydneyju jednostavno su prezgodni, zar ne?« »Ali što je s poznatom sušom muškaraca?« pitala sam. »Je li to istina?« Rachel je energično kimnula. »Čini se da jest. Oni mogu birati. Zato nikad nedu ostaviti svog dečka, ma kakav frajerčina bio.« »Zar nije dobar prema tebi?« pitala sam, pogađajudi što je mislila rekavši za njega »frajerčina«. »Nije. Ali je stvarno macan.« Kad smo stigle, zabava se ved dobrano zahuktala. Tamo su bili najljepši ljudi u Sydneyju i svi jako dotjerani. Žene su bile u topidima i trapericama ili haljinicama, savršenih frizura i sjajnih ružičastih usana. Muškarci su bili elegantni u sakoima i trapericama, urednih frizura. Ljudi u Sydneyju očito se znaju odjenuti: ovo bi se moglo nazvati »opušteni glamur«. Privatni klub kao da se furao na estetiku Pariške opere: crveni baršun, zlatni listidi i murali. Dok smo se probijali do bara, prišao nam je visok muškarac crne kose natopljene s puno gela. Rachel nam je predstavila domadina Clarka. Poljubio je Rachel u obraz. »Znači vi ste dame iz New Yorka?« »Da, ovo je Julie, a ovo Alice.« Pogledao me. »Jesi li ti ona koja intervjuira solo žene po čitavom svijetu?« »Pa jesam«, rekla sam malo posramljena. »Savršeno«, rekao je. »Mogu li vama trima donijeti Sammy. To je ono što večeras svi piju.« »Odlično«, rekla je Rachel, a on se nagnuo na šank da naruči pide. »Što je Sammy?« Alice je pitala Rachel. »Semillon. Domade bijelo vino. Nije tako poznato u Americi, ali je ovdje jako popularno.« Clark je donio vino.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Želiš li da te upoznam s nekim solo damama s kojima bi mogla razgovarati?« »Naravno«, rekla sam vadedi notes iz torbe. Alice me primila za ruku. »Ne, ne sad«, rekla je. »Vrijeme je da Julie malo popriča sa solo muškarcima.« Potom me povukla prema hrpi muškaraca. Dodala je: »Suša muškaraca, možeš misliti. Statistike ništa ne znače. Ja du to dokazati.« Uskoro se Alice sprijateljila sa skupinom od četiri mlada muškarca u poslovnim odijelima. Cijela ju je skupina pozorno slušala dok je objašnjavala kako je jednom nagovorila suca da oslobodi nekog dilera jer nije bilo dovoljno dokaza, a diler joj je ponudio gram kokaina da joj se oduži čim su izašli iz sudnice. Bili su oduševljeni i impresionirani. »To je stvarno super«, rekao je jedan od njih koji je bio nevjerojatno zgodan. »Impresivno je što si tako mlada, a tako uspješna«, rekao je drugi. Jim je vjerojatno dobro djelovao na Alice jer uopde nije imala potrebu lagati ili na bilo koji način umanjivati svoju vrijednost. Bila je toliko zadovoljna sobom da je samo rekla istinu. »Pa i nisam baš tako mlada, imam trideset i osam godina.« Svi su frajeri buljili u nju u nevjerici. Onaj iznimno zgodni rekao je: »Mislio sam da imaš najviše trideset i dvije.« »Ja sam mislio oko trideset«, rekao je niži, nabijeniji. Njihova dva prijatelja samo su kimnula slažudi se. »Ne. Trideset i osam.« I onda je uvukla i mene. »Julie također ima trideset i osam.« Budimo iskreni, jedina prihvatljiva reakcija na ovo bili su šok i nevjerica, koje su ovi dečki, hvala Bogu, pokazali. Uvijek sam se osjedala krivom što sam toliko sretna kad netko pomisli da sam puno mlađa nego što jesam. Kao da je sramotno izgledati u skladu sa svojim godinama. Svaki put kad kažem »hvala« kad netko kaže da izgledam mlađe, uvijek pomislim: Upravo smo oboje priznali daje užasno kad žena stari. »Opa, obje izgledate sjajno za svoje godine«, rekao je mali, nabijeni. Nešto u načinu na koji je to rekao navelo me da se automatski osjedam prastaro. Glazba je postajala glasnija i ljudi su počeli plesati. Odjednom su dvojica muškaraca nestala, kao da su trebali nešto hitno obaviti u prostoriji.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Onog iznimno zgodnog plavog muškarca Alice nije tako lako puštala. Pitala ga je za ples. Pristao je, i onaj nabijeni i ja ostali smo sami, gledajudi se. Na kraju sam i ja njega pitala za ples. Pristojno je pristao. Alice i ja krenule smo na plesni podij s ovom dvojicom muškaraca. Nije da se hvalim, ali nas dvije zaista znamo plesati. Ne poludimo na plesnom podiju, bez brige, ne sramotimo se, ali imamo ponešto ritma. Puštali su »Groove Is in the Heart«, a tko ne voli plesati na to? Alice i ja uvijale smo se, tresle bokovima, micale nogama, malo pljeskale, ali naši muškarci samo su se malo pomicali s noge na nogu. Dobro, nisu plesači. Ali to je odmah spustilo vibru. Počela sam malo manje tresti bokovima i malo manje micati noge. Alice je, s druge strane, dolazila sve bliže i bliže zgodnom tipu, stavljajudi mu na trenutak ruku na bok, potom se okredudi oko njega. Nije pravila budalu od sebe, da se razumije. Samo se zabavljala. Ali Zgodni nije pristao na igru. Zabavljala sam se jer volim tu pjesmu, ali nisam mogla ne primijetiti kako Niski Zdepasti gleda preko moje glave dok pleše sa mnom, uopde ne ostvarujudi kontakt očima. Ja kod plesa volim to što se možeš osjedati seksi i flertovati s nekim za koga u biti uopde nisi zainteresiran. Baš kao ljubljenje u Riju - time malo probudiš seksipil, a ne moraš spavati s nekim ako to ne želiš. Tako sam gledala Zdepastog u lice, smiješedi se, pokušavajudi biti prijateljski raspoložena i malo očijukati. Imao je vrlo kratku kosu i okruglo, rumeno lice. Nasmiješio mi se na trenutak, a onda je nastavio buljiti negdje iznad moje glave. Bilo je to pomalo uznemiravajude. Zato sam odlučila maknuti se s podija i od Zdepastog kad završi pjesma. Ali onda je počela »Hey ya« grupe Outkast, a ja stvarno jako volim plesati na tu pjesmu pa sam samo nastavila, ne dopuštajudi Zdepastom da mi izmakne. Dok sam skakutala, ponovno sam uspostavila kontakt očima sa Zdepastim i nasmiješila se. On me ignorirao i nastavio gledati iznad moje glave. U sekundi sam znala točno što se događa: Nisam mu bila ni trunčice seksualno privlačna. Naravno, osjetila sam to i prije na spojevima, u razgovorima, ali nikad na plesnom podiju dok izvodim svoje seksi pokrete. Preplavio me val poniženja. »Ma briješ«, rekla je Alice poslije dok smo čekale Sammy je za šankom. »Neki muškarci jednostavno ne vole plesati. Meni je bilo isto s mojim tipom. Samo se njihao naprijed natrag. Vidiš da ja to ne uzimam osobno.« »Alice, on je cijelo vrijeme buljio iznad moje glave. IZNAD MOJE GLAVE!« Doslovno sam vrištala. Popile smo vino koje je bilo izvrsno. Glazba je još bila pogodna za ples. »Hajmo plesati same«, predložila je Alice. »Jebeš ove frajere.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Osvrnula sam se i pogledala sve te lijepe ljude. Ovo mi je bila prva nod u Sydneyju i nede mi provod upropastiti Neki Koji Bulji Iznad Moje Glave. Spustile smo čaše i krenule prema podiju. Još uvijek sam bila uznemirena. Vičudi sam rekla Alice: »Kažem ti, da gorim taj mi se frajer ne bi približio da ugasi vatru.« »Kažem ti, Julie. Neki frajeri jednostavno ne vole plesati, nema to veze s tobom.« Tad sam ga ugledala. Zdepasti se ljubakao s dvadeset dvogodišnjom sitnom plavušom. Bio je sav znojan od divljačkog plesa. Kad je vidjela izraz na mom licu, Alice se okrenula i ugledala ga. Okrenula se prema meni bez riječi. Tada smo obje pogledale u drugom smjeru i vidjele Iznimno Zgodnog kako se drpa s nekom ženom na plesnom podiju. Držao joj je ruke na bokovima, a zdjelicu je priljubio uz njenu. Upoznao ju je valjda prije tri i pol minute. Obuhvatio joj je lice dlanovima i poljubio je. Prestali su plesati i počeli su se žvaliti. Alice je to vidjela. Jedna stvar koju zaista volim kod nje jest što zna priznati poraz. Nagnula se prema meni i rekla: »Idemo odavde.« U međuvremenu u Sjedinjenim Državama Na tipu s kojim se Georgia nalazila najslađe je bilo to što je bio nervozan. Sramežljiv. To je bio Samov prvi spoj nakon razvoda prije četiri mjeseca i ponašao se kao da je na maturalnoj zabavi. Spojila ih je Alice koja je Sama znala s posla. Sada kad su ona i Jim bili par, imala je više vremena za traženje dečki svojim frendicama. Bili su u malom restoranu u kvartu Tudor Place, za koji Georgia nikad nije čula, a bio je na povišenom terenu tako da se iz njega mogla vidjeti nodna panorama New Yorka sa zgradom Ujedinjenih naroda, koja strši iz mraka poput diva. Georgia je bila u transu. Restoran je sav bio u svijedama i zavjesama zbog kojih se činio kao šator nekog šeika. Sam je uzeo stvari u svoje ruke i naručio im bocu vina, što je Georgiju smjesta impresioniralo. Dale se razumio u vina i to je bila jedna od stvari koje je voljela kod njega. Zapravo, to je nešto što je uvijek voljela kod muškaraca. Prije nego što su dobili djecu pohađali su tečajeve kušanja vina i jednom su čak otišli u Sonomu na vikend vinara. Večeras je Sam naručio fini shiraz i onda je iznio svoje preslatko priznanje. »Ovo mi je prvi spoj nakon razvoda i stvarno sam nervozan. Probao sam tri različite košulje prije nego sam izašao iz kuče.« Smiješio se i gledao u svoje ruke kojima je bubnjao po stolu. Georgiji se ved sviđao. Iskren i ranjiv muškarac koji se razumije u vina. »Pa izgledaš savršeno.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama I izgledao je savršeno. Bio je visok, sa sjajnom smeđom kosom koja mu je padala do ušiju. Izgledao je pomalo kao James Taylor, kad bi James Taylor još imao kose. »Hvala ti.« Sam je pogledao u Georgiju i onda ponovno u svoje ruke. »Alice mi je rekla da si pametna i lijepa, zato sam bio pod pritiskom.« Sad je pogledao u Georgiju. »Nisam znao da deš biti ovako lijepa.« Nervozno je odgurnuo kosu s lica. »Hvala ti što si pristala večerati sa mnom. Zbilja to cijenim.« Georgia se nasmijala. »Nije da ti radim uslugu. Zvučao si ugodno preko telefona i Alice je rekla da si super.« Sam se nasmijao sramežljivo. »Da. Ne bih smio biti tako patetičan. Ali razvod i godine nesretnog braka nekako ti potkopaju samopouzdanje, kužiš?« Georgia je kimnula i rekla: »O da, kužim.« Dok ga je gledala razmišljala je kako taj čovjek nema loše namjere. Bio je u potpunosti dobronamjeran i lišen pretenzija. Bio je odrastao čovjek otvorena srca koji joj je rekao kako je lijepa i gotovo se zarumenio. Poželjela ga je okovati, staviti u kavez i odnijeti u svoj stan, gdje bi ga mogla držati samo za sebe, odvojena od ostatka svijeta. Dok su večerali, saznala je da je sa Srednjeg zapada, što je možda podosta toga objasnilo. Manire su mu bile besprijekorne. Bio je ljubazan prema konobarici, ali je imao i genijalan, pomalo ciničan smisao za humor koji je beskrajno zabavljao Georgiju. Najbolje od svega bilo je što o bivšoj ženi nije htio redi ništa loše. Tek nakon podosta razgovora uspjela je iz njega izvudi da ga je žena varala. Više puta. Pričali su i pričali. Dijelili osobne priče o svojim brakovima i tome kako su završili, a Georgia je bila impresionirana. Potpuno ju je oborio s nogu. Ovaj je čovjek nekako iz uloge prevarenog i maltretiranog muža uspijevao izvudi nešto seksi. Plemenit, ljubazan i zabavan s dovoljno samosvijesti da bude beskrajno šarmantan dok priča o svom katastrofalnom bračnom brodolomu i petnaest izgubljenih godina. Večerali su i naručili još jednu bocu vina. Popili su je i oboje službeno bili pripiti. Čekao je dok Georgia nije ušla u auto i poljubio je za laku nod. I tada joj je potpuno iskreno rekao kako mu je bilo divno i kako bi je volio ponovno vidjeti. Dogovorili su se nadi za točno tjedan dana, što se Georgiji činilo dosta daleko, ali joj je bilo jasno da su izlasci za njega nešto posve novo, pa nije htjela navaljivati. Došla je do svog stana, platila dadilji i otišla u krevet sretna. Postojala je nada i zvala se Sam. U međuvremenu u Australiji Sljededeg jutra ustala sam rano i krenula u potragu za novim statistikama. Nisam ih se mogla zasititi. Dok sam surfala

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama internetom za pojmom »suša muškaraca«, pojavljivali su se članci uglavnom jedne te iste autorice. Zvala se Fiona Crenshaw, bila je iz Tasmanije (otočid kraj južne obale Australije) i pisala je članke za solo dame u Australiji. Bili su prepuni brutalnog australskog humora, ali poruka svega bila je da dame moraju zapamtiti da su božice, da se ne smiju pomiriti sa sudbinom, da moraju razmišljati pozitivno. Jednoj je ženi dala revolucionaran savjet da mora voljeti samu sebe. Zvuči poznato? Očito je dovoljno da voliš samu sebe, a muškarci de čekati u redovima da te upoznaju. Ovo me smjesta iziritiralo. Sjedila sam u krevetu, slušala Alice kako prede i bila bijesna. Ovo je žena koja je u svojim kolumnama navodila statistike, ali svejedno je ženama nalagala da »razmišljaju pozitivno«. Da se nalazimo u selu koje umire od gladi, a hrane nema nigdje na vidiku, tko bi normalan mislio da može spasiti stvari tako da ljudima govori da samo trebaju sve gledati na pozitivan način i hrana de se pojaviti. Ali u ljubavi ima nešto mistično zbog čega mislimo kako možemo ignorirati hladne, tvrde činjenice, od kojih jedna jest da jednostavno nema dovoljno muškaraca. Sredom, nisam imala puno vremena za razmišljanje jer je ubrzo nazvala naša domadica Rachel želedi nam uljepšati dan. »Moj prijatelj Will želi vas danas odvesti na svoj brod. Jeste za to? Čini se da de biti super dan za takvo što.« »Stvarno? Želi nas povesti na brod?« »Da, on je biznismen pa voli sva ta umrežavanja Ljudi.« »Ali zna li on da Alice i ja nismo samo...« »Daj molim te, pišeš knjigu o spojevima. Tko to ne voli? Dovest de i nekoliko prijatelja da dobiješ i muški pogled na situaciju.« »Pa to je divno...«, nisam bila navikla na svu tu velikodušnost. Ja sam Njujorčanka, a mi smo uvijek previše zaposleni da bismo nekoga tako ugostili. »Vidimo se u hotelu. Brod de vas čekati.«. Brod mu je bio Donzi - gliser koji je izgledao jako skupo i vozio jako brzo. Jurcali smo lukom tolikom brzinom da nam je vjetar zatezao kožu i zapetljavao kosu. Will nam je pokazao gdje živi Russell Crowe (bravo, Russell) i zgradu čiji je vlasnik Rupert Murdoch. Poveo je i svoja dva prijatelja: Johna i Freddiea. Obojica su bili u ranim tridesetim, zgodni, i iz onog što sam mogla vidjeti, ekstremno bogati. John je bio prvi tamnoputi muškarac kojeg sam vidjela u Sydneyju, izgledao je kao Talijan. Freddie je bio iz obitelji za koju je Rachel radila. Bio je i vlasnik pet ili šest restorana u centru Sydneyja. Malo me podsjedao na Lancea Armstronga - visok, vitak, pun samopouzdanja i pomalo

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama poput šupka. Imao je sitne oči i osobinu da se nikad ne smiješi niti vas gleda ravno u oči. Pogledala sam ovu dvojicu bogatih, zgodnih muškaraca koji žive usred suše svog spola i uvidjela da su baš i isključivo: poput djece u trgovini slatkišima. To je bio moj stav kad je Will napokon usporio brod i kad sam uspjela sjesti i popričati s dečkima. Will nam je svima natočio šampanjac, a Rachel je ponijela zalogajčide, minijaturne sendviče od crnog kruha s lososom i vrhnjem. Bili su jako ukusni. Pitala sam ih imaju li djevojke. Svi su odgovorili kako nemaju. Pitala sam ih je li to zato što su okruženi s previše mogudnosti, na što su se oni nasmijali i slegnuli ramenima. U biti, Freddie se nije nasmijao jer je bio previše cool za to. »To, dakle, znači da«, rekla sam. Svi su krotko slegnuli ramenima. John mi je pokušao objasniti. »Nije baš tako. Ja se stvarno želim zaljubiti i skrasiti, ali još nisam našao pravu ženu za to.« »Ali zar ne misliš da ti je teško pronadi pravu jer stalno misliš kako iza nje slijedi još jedna prava?« Ovaj put progovorio je Will. »Ne, kad se zaljubiš to te samo opali, zar ne? Znaš da si zaljubljen. Moglo bi se oko tebe prešetavati petsto supermodela, ali tebi bi bilo svejedno.« Ostali su se složili. Ja sam samo htjela da mi odgovore na jedno pitanje. Odnosilo se na statistiku. »Kakav je to osjedaj kad se ne moraš truditi pronadi nekog koga deš voljeti?« John me iznenađeno pogledao. »Kako to misliš? Pa ja se brinem. Nisam nikad siguran.« Will se složio. »Ja stalno radim. Kada da upoznam nekoga?« John je dodao: » Ako sam okružen s puno žena, ne znači da du sigurno upoznati neku u koju du se zaljubiti.« Will si je natočio još šampanjca. »U biti, čak je i depresivno upoznavati sve te žene od kojih nijedna nije ona prava.« Nije bilo načina na koji bi me Will natjerao da ga žalim jer bio je okružen s mnoštvo žena. Zato sam nastavila istim tonom. »Znači, kažeš kako je muškarcima jednako teško pronadi ljubav u Sydneyju kao i ženama?« Dvojica su muškaraca kimnula. Freddie je samo buljio u ocean, kamenog izraza lica. Nisam htjela popustiti.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Ali zar ne priznajete da su brojke jednostavno na vašoj strani, da imate priliku upoznati više žena od kojih bi jedna mogla biti ona prava?« John je rekao: »Mislim da to tako ne funkcionira.« Will je rekao: »Dovoljna je samo jedna.« Ovi muškarci potpuno su drukčije gledali na statistike od mene. Očito, njima nije bilo bitno koliko je riba u moru. Pronadi ribu koju deš voljeti do kraja života jednako je teško bez obzira na to koliko ih ima. Alice je nastavila ispitivanje. »Jeste li ikad bili zaljubljeni?« Svi su kimnuli. Will je počeo: »Kad sam bio tinejdžer. Slomila mi je srce. Imao sam devetnaest godina, a ona me jednostavno zgazila.« John se složio. »Kad sam bio mlad bio sam dobar prema svojim curama. Nosio sam im cvijede, pisao ljubavne pjesme.« Will se nasmijao, a John je postiđeno nastavio. »Nisam si mogao pomodi, bio sam romantik. Kad sam imao dvadeset i jednu, imao sam curu s kojom sam se htio oženiti. Bio sam ludo zaljubljen u nju. Ali ona me ostavila jer je rekla da stvari postaju preozbiljne.« Pitala sam se gdje je ta žena danas. Nadam se da nije sama i da ne živi u Sydneyju. Alice je pogledala u Lancea Armstronga. »A ti, Freddie? Strašno si šutljiv.« Freddie je pogledao u Alice i slegnuo ramenima. »Moja je priča slična. Kad sam bio mlađi, žene su me uništile. Ali onda sam skužio. Žena ima mod negdje do tridesete. Mi im se upucavamo, mi se borimo za njih, trčimo za njima. Onda oko trideset druge, trideset trede stvari se okredu. Mi zadobivamo mod i žene počinju trčati za nama. Vradanje duga. Za sve ono kroz što smo prolazili zbog njih dok smo bili mlađi.« Drugi su muškarci pogledali u Freddieja, slažudi se prešutno s njim. Alice je stisnula oči i mirno gucnula šampanjac. Ja sam se ubacila. »Bi li ijedan od vas ikad izašao sa starijom ženom? S nekom u kasnim tridesetima ili ranim četrdesetima?« »Meni je draža strategija: podijeli svoje godine i dodaj četiri, ako znate što mislim?« rekao je Freddie potpuno ozbiljno. Ostali su se dečki nasmijali. Izračunala sam. To je značilo da svi žele izlaziti s dvadesetogodišnjakinjama. Razmatrala sam mogudnost da u tom trenu skočim s broda.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Freddie je dodao: »Ne upoznajemo starije solo žene kad izlazimo jer ih nema.« Alice je brzo rekla: »Molim?« Mirnim tonom glasa, kao da razgovara s imbecilima, Freddie je pojasnio: »Žena mojih godina nema u klubovima i restoranima zato što su sve udane.« Morala sam uskočiti. »Hodeš redi da su sve žene starije od trideset i osam udane i da ih zato nema u klubovima?« »Da, naravno.« Svi su se dečki složili. Alice je zbunjeno pitala: »Želite redi da u Sydneyju nema solo žena starijih od trideset osam?« Freddie je samopouzdano kimnuo. »Da.« Buljila sam u njega čitavu minutu i onda pročistila grlo. »Jeste li svjesni toga da statistike u koje sam vrlo dobro upudena uopde ne podržavaju tu vašu teoriju?« Freddie je slegnuo ramenima. »Vlasnik sam pola barova i restorana u ovome gradu. Kome vjeruješ, statistikama ili meni?« Nisam mogla prestati pričati. »Zar ne misliš da je razlog zbog kojeg si uvjeren da u Sydneyju nema solo žena iznad trideset i pet taj što ih uopde ne primjeduješ? Možda su one za tebe nevidljive?« Freddie je ponovno slegnuo ramenima. »Možda.« Alice i ja samo smo se pogledale. Ovo je najvede priznanje koje smo čitav dan dobile od tih frajera. »Pa dobro, vas se dvije ne morate ni oko čega brinuti još godinama. Zašto ste digle takvu paniku?« pitao je Will. »Koliko vas dvije imate? Trideset jednu, trideset dvije?« Čak i ovdje na brodu s tim muškarcima, bilo mi je drago to čuti. Neka sam prokleta. Ovaj put Alice nije osjetila potrebu ispraviti ga. Te večeri Alice je mogla napraviti frizuru, staviti maskaru i obuti visoke pete, ali je isto tako mogla obudi vojničke hlače, gojzerice i safarišešir i nositi pušku. Išla je pronadi solo žene starije od trideset i pet. Otišle smo u jedan od Freddiejevih barova, »domišljato« nazvan »Freddiejev svijet«. Bio je prostran s velikim okruglim šankom u sredini i hrpom ljudi oko njega. Činilo se kako ovdje nije bilo govora o suši muškaraca. »Ti kreni desno, ja du lijevo, pa se nađemo kod onih vrata.« Krenula sam desno tražedi pogledom neku ženu koja bi imala lagane bore na čelu ili one od dna nosa do usana. Vidjela sam samo slatkice dječjih

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama lica, sjajne kože kakva može biti samo prije tridesete. Stigla sam do dogovorenih vrata istodobno kad i Alice. »Prišla sam dvjema ženama koje su izgledale kao da bi mogle imati trideset i pet. Rekle su mi da imaju dvadeset sedam, s tim da me jedna skoro odalamila, a druga je plačudi otrčala u toalet.« Alice se osvrnula. »Osim njih, nisam našla nijednu drugu.« »Idemo u neki od njegovih restorana«, rekla sam. »Mislim, žene iznad trideset i pet moraju negdje jesti, zar ne?« Prohodale smo nekoliko blokova zgrada i stigle do »Freddiejeve ribe«, trendovskog restorana koji se prostirao oko ugla ulice, s velikim prozorima kroz koje se mogu vidjeti lijepi ljude kako jedu rižu i sirovu ribu. Sredom, posjeli su nas za stol na sredini. Stol do nas bio je prazan, ali kad nam je stiglo rižino vino za njega su ved bile sjele četiri žene, sve četiri s borama na čelu i skupim torbicama. Glavni zgoditak! Nakon što su naručile hranu, pokušavale smo pogledavati prema njima svako toliko i smiješiti se, tek da djelujemo prijateljski. Alice je sakrila naš soja sos u torbu samo da bi ih mogla pitati, i to sa svojim najtvrđim njujorškim naglaskom s otoka Staten, smije li posuditi njihov. Zagrizle su mamac. »Jeste li iz New Yorka?« »Da, jesmo«, rekla je Alice. »Moja prijateljica Julie piše knjigu o samačkom životu u svijetu. Nešto kao knjiga za samopomod i vodič po svijetu u jednom.« Žene su se zainteresirale. »Znači, došle ste u Sydney istraživati.« »Da.« Rekla sam. »I što ste otkrile?« pitala je druga. »Nisam još ništa saznala, ali imam nekih pitanja«, rekla sam sramežljivo. Četiri žene nagnule su se prema nama. Sve su bile zgodne. Jedna se od njih nasmiješila i rekla, »O.K., pucaj.« Alice je uskočila. »Gdje izlazite da biste upoznale muškarce? U barove?« »Ne, ne«, rekla je jedna. »Ja nikad ne idem u barove.« »Nikad«, rekla je druga. Treda je rekla: »Ponekad izađem s prijateljicama i obično bude jako depresivno.« »Muškarci naših godina ponašaju se kao da smo nevidljive.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Alice je udarila šakom o stol. »Znala sam! Idete li kad u barove Freddieja Wellsa?« »Teško ih je izbjedi«, rekla je četvrta. »Ali ja sam gotovo prestala tamo idi, imam trideset i sedam godina i stvarno postajem prestara za to.« Sve su se složile. »Sad samo izlazimo na večere.« »Ili ako je nešto poslovno.« »Inače ostajem doma.« Možda je Freddie bio u pravu. Možda ovo jest bio grad izgubljenih žena u kojem su dame određene dobi jednostavno bile prisiljene ostati doma i gledati televiziju. Gledala sam ove lijepe, pune života i chic žene koje ipak zvuče kao da im još jedino preostaje kukičanje i operacija očne mrene. Morala sam pitati: »Razmišljate li ikad o selidbi? Otidi nekamo gdje ima više muškaraca?« »Ili gdje postoje barovi za ljude iznad dvadeset i pet?« pitala je Alice. Jedna od njih rekla je: »Razmišljam o tome da se preselim u Rim.« »Da, Europa. Mislim da bi te tamo muškarci jebali i kad imaš pedeset«, rekla je druga, puna nade. Ostale su se žene zagrijale za taj koncept. Možda bi to mogao postati sljededi hit za samopomod: Gradovi u kojima de te muškarci jebati i kad budeš imala pedeset. »Ali, molim vas. Pa kako bismo to učinile? Samo se spakirale i ostavile sve jer nam se život čini tako loš? To je suludo!« rekla je jedna od njih. Dok smo jele edamame i ispijale sake, razmišljala sam o sebi i svojim prijateljicama. Naši životi mogli su se činiti katastrofalnim. Ali nikad mi ne bi palo na pamet napustiti New York kako bih pronašla muškarca. Ili bi? Možda bi nas statistika ipak trebala malo više brinuti? Pojele smo sushi, i u skladu s našim godinama i ponašanjem u Sydneyju, otišle u hotel u krevet. U međuvremenu u Sjedinjenim Državama Georgijin tjedan bio je ispunjen. Bila su tu dva kratka duhovita maila od Sama, kratak telefonski razgovor i poruka koja je glasila: »Bilo je zakon pričat s tobom!« Poruka joj nije zvučala baš u skladu sa slatkim i nimalo cool Samom, ali nije se puno zadržavala na tome. Bila je samo oduševljena time da joj se smiješi romansa. Slabašna nada može te držati cijeli tjedan: kad sama radiš djeci ručak, kad sama ideš u krevet i tamo zamišljaš svog muža kako se seksa s mladom bujnom plesačicom, kako ga obgrljuju njezina čvrsta bedra. Georgia je imala nadu pa čak i kad joj je Sam poslao e-mail u kojem je moli da odgode sastanak za nekoliko dana jer mu

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama je nešto iskrsnulo, nije se previše zabrinula. Samo se brinula da ne otkaže jer tad više ne bi bilo nade. Našli su se u baru u Brooklynu. Sam je predložio mjesto jer je bilo blizu njegova stana. Georgiji nije smetalo. Zašto ona ne bi malo putovala? Bududi da živi u Brooklynu, sigurno je čitavo vrijeme u podzemnoj. Mora se dizati rano na posao, a i prošli put kad su se našli on je morao putovati puno dalje nego ona sada. Ovo je bila pravedna raspodjela. Kad je ušla u bar, začudila se kako mlado svi izgledaju. Činilo joj se kao da je u nekom fakultetskom kafidu. U trenu kad je ugledala Sama, Georgia je znala da je nešto drukčije. Zračio je nečim. Samopouzdanjem. To je bilo to. Činio se toliko samopouzdanijim nego prije deset dana. Pustila je tu misao i usredotočila se samo na to da bude što opuštenija i zabavnija. »Ne smeta ti ako sjednemo za šank?« pitao je Sam, opušteno, samopouzdano. »Ne, naravno da ne. To je sasvim O.K.« Sam je pokazao prema jednom barskom stolcu u kutu i rekao. »Ovdje, zašto ne sjedneš ovdje.« Georgia se malo zbunila. »Oh. Dobro, mislim zar ti nedeš?« »Ne, ma ja sam sjedio čitav dan, dobro de mi dodi malo stajanja.« Georgia je poslušno sjela na stolac i pogledala Sama koji se naslonio na šank. »Što da ti donesem? Ovdje imaju odličan Guinness.« Georgia nije mogla ne primijetiti promjenu: od restorana do bara, stola do šanka, vina do piva. »Super«, rekla je. Sam je naručio pivo kod barmena i sa smiješkom se okrenuo prema Georgiji. Osmijeh koji je prošlog tjedna bio tako sramežljiv i krotak, sad je blistao. Nosio je sličnu odjedu, ali sad je na njemu izgledala drukčije. Trendovski. Ugodno su daskali. Georgia nije bila na dovoljno spojeva da bi znala redi zašto je sve bilo toliko čudno. Zašto ne bi stajao ako mu se stoji? Slobodan je čovjek u slobodnoj zemlji. »I što se događalo s tobom otkad smo se zadnji put vidjeli? Kako si?« rekla je Georgia usputno, pijuckajudi Guinness. »Odlično, stvarno odlično.« »To je divno! I, što je točno bilo da se osjedaš tako odlično?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Pa znaš, samo sam izlazio, upoznavao ljude, saznavao tko sam bez Claire. Sirio krila. Predivan osjedaj. A ti?« »Predivan osjedaj, pa to je divno. Predivno. To je teško nadmašiti.« »Da, nije baš jednostavno to postidi!« Georgia je promislila o svom životu nakon razvoda s Daleom - pa spavala je s brazilskom muškom prostitutkom. To bi se moglo nazvati predivnim osjedajem. Sam je potegao dobar gutljaj piva i obrisao usta rukavom. Georgia ga je pogledala ne sasvim sigurna želi li znati išta više, ali se nije mogla zaustaviti. »I zbog čega te prati taj divni osjedaj?« »Pa neke stvari su naprosto fascinantne. Nalazio sam se sa svim tim ženama.« Georgia je podigla obrve. »Pa oboje smo izlazili, upoznavali ljude, zar ne? Vradamo se u igru, pokušavamo si dokazati da još uvijek možemo, nije li tako?« objasnio je Sam. Georgia je pristojno kimnula. »Da, upravo tako.« »O.K., priznat du. Ovaj tjedan upoznavao sam žene preko interneta. Bio sam vani svake večeri u tjednu. Odlučio sam samo skočiti. Na glavu. Pljas!« Sam je napravio pokret rukama kao da skače na glavu i proizveo zvuk prskanja vode. »Pljas!« ponovila je Georgia. »I otkrio sam neke stvarno super stvari. Na primjer, moja žena nije spavala sa mnom godinama i oduvijek sam mislio da je to zato što sam fizički odbojan ženama. Ali sada me sve te žene žele ponovno vidjeti. Nije im važno što imam dvoje djece i zarađujem samo šezdeset tisuda godišnje. Žele me opet vidjeti!« Georgia mu je samo rekla ono što je htio čuti. »Bravo, Sam! To je super!« Sam joj se približio i zgrabio je za nadlakticu. »Stvar je u tome da u životu nisam baš imao uspjeha sa ženama. Uvijek sam bio onaj dragi dečko kojeg su žene više voljele kao prijatelja. I onda bi izlazile s kretenima. Ali pazi sad! Sad su sve te cure same i imaju više od trideset i pet, a ja sam drag dečko s dobrim poslom. Kao da sam Isus Krist, glavom i bradom.« Georgia je osjetila kako joj se okrede želudac na riječi »Isus Krist glavom i bradom«. Naslonila se na šank pokušavajudi ostati mirna. Znala je da je to istina, ali nitko joj to dosad nije tako nemilosrdno izrekao. U New Yorku bi se dobri momci stariji od četrdeset mogli usporediti s ribama i štrucama kruha koje padaju s neba. Georgia je osjedala da joj nekontrolirano naviru suze. »Znaš, ne osjedam se baš najbolje.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Sam se odmah zabrinuo. »Molim? Stvarno? Žao mi je. Mogu li ti nešto donijeti? Vode?« Stvar je bila u tome da je Sam zaista bio dobar dečko, zato i jest bio takav potencijal. »Ma ne, sve okej, uzet du taksi i idem doma. Nadam se da se ne ljutiš. Zao mi je.« Ali, naravno, nije joj bilo žao. Sam je vjerojatno imao toliko spojeva da mu je laknulo da ima jednu večer slobodnu. Sad joj je bila jasna čitava priča sa stajanjem za šankom. Toliko je izlazio da ga je boljela guzica. Ili je možda žurio na sljededi spoj pa nije htio da ga stolica usporava. Georgia je ustala. Sam joj je pomogao da odjene jaknu, otpratio je do izlaza i pozvao joj taksi. »Je li sve u redu?« Georgia ga je pogledala dok joj se tupa bol širila čitavim tijelom. »Ne brini se, sve je u redu. Pojela sam nešto pokvareno za ručak. Muči me čitav dan.« Sam joj je otvorio vrata i Georgia je ušla u taksi. »O.K., nazvat du te za dvadeset minuta da provjerim jesi li sretno stigla kudi. Je li to u redu?« »Naravno. Hvala«, promumljala je. Okrenula je glavu da je ne vidi kako plače, tuga ju je posve preplavila. Upravo je naučila još jednu važnu lekciju iz samačkog života. Ti možda misliš da si upoznala ljubav života, ali druga osoba možda samo uživa u bifteku ili ti ga želi samo ‘staviti’. Osjedala se poniženom. Kako je mogla pomisliti da de biti tako jednostavno? Pristojan tip izađe s njom, ona mu se svidi i on želi biti s njom. Ovo je New York. Osjedala je kako joj statistike pljuju u lice. Sam je održao riječ i nazvao je nakon dvadeset minuta. Stvarno lijepo od njega. Koji šupak. Dva sata nakon što joj je počela prva smjena u prihvatilištu za životinje, Ruby je ved vidjela kako uspavljuju tri psa. Nisu joj konkretno rekli da je riječ o tome, ali sve joj je bilo jasno. Čovjek u bijelom izveo bi psa iz kaveza i otišao nekamo s njim. Pas se nikad ne bi vratio. Ruby je bila prestravljena. Znala je da se te stvari čine, da je to njihova politika, ali nije znala da se to događa u tolikoj mjeri. Činilo se tako usputno i bez osjedaja, tako okrutno. Dok je izvodio i tredeg psa iz kaveza, Ruby je zaustavila mladog čovjeka u bijelom. »Oprostite?« Mladid ju je pogledao dok je otvarao vrata. »Možete li mi, molim vas, redi kako ih birate?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Mladid je zatvorio vrata kaveza, kao da nije htio da ih pas čuje. »Mislite... koga demo?« Ruby je kimnula. Ovo je očito bila škakljiva tema. Nakašljao se. »Pa gledamo kolike su mogudnosti da ih netko udomi, a potom uzmemo u obzir dob, zdravlje i dud.« Ruby je odmahnula glavom. »Dud?« Mladid je kimnuo. »Dakle, što je pas dudljiviji, vede su šanse da ga uspavate?« Mladid je kimnuo. Ni on očito nije bio sretan zbog toga. Pristojno joj se nasmiješio i ponovno otvorio vrata kaveza. Uzeo je Tuckera, mješanca njemačkog ovčara. Nije se ni oglasio, ali izgledao je bolesno i mršavo. Ruby je jedva zadržavala suze. »Mogu li ga primiti? Bar na trenutak?« Mladid je pogledao Ruby. Proučio joj je lice i shvatio da nema posla s luđakinjom. Izveo je Tuckera iz kaveza i odveo ga do Ruby. Ona je kleknula i snažno zagrlila Tuckera. Pomazila ga je i šapnula mu u uho koliko ga voli. Nije plakala, nije napravila scenu. Nakon nekog vremena ustala je i pustila ga. Dok je to radila, neobična joj je misao prošla kroz glavu, misao na koju baš i nije bila ponosna. Bilo joj je drago što je odlučila ovdje volontirati. I to ne zbog toga što de raditi nešto dobro, niti zbog toga što je životinje trebaju. Ne. Ako ovo uspijem i ne poludim, mislila je, bit du spremna na sve, čak i ponovno izlaziti s muškarcima. S vremenom, ovo je postala rutina. Ruby je postala sestra Mary Prejean prihvatilišta. Pobrinula se da zadnje lice koje životinje vide prije nego se susretnu sa Stvoriteljem bude lice ljubavi. I tako, četvrtkom navečer, kad je bila Rubyna smjena, ako bi trebalo uspavati nekog psa, Bennett, mladid u bijelom, doveo bi ga do Ruby. Ona bi mu onda dala posljednju pomast koja se sastojala od čvrstog zagrljaja i nježnih riječi u uho. Nakon toga odvodili su ih na uspavljivanje. U međuvremenu, Serena se nalazila sa svojim muškarcem apsolutno posvuda, u ormarima, ostavama, čak i u ženskom WC-u u trgovini integralnom hranom u Trinaestoj ulici. Jedina stvar koju su izbjegavali bili su susreti u sobama. To je bilo prvo mjesto gdje bi ih tražili ako ih trebaju, i nije bilo načina na koji bi mogla učinkovito objasniti zašto se išuljava iz spavaonice svamija Swaroopanande. Ali

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama svaki drugi zatvoreni prostor bio je prihvatljiv. Ako je svrha toga što je postala svami bila da joj pomogne osjetiti modnu, sveobuhvatnu ljubav koja bi joj omogudila da se približi transcendentalnom božjem duhu, tada su oni suludi sannjasinzsvjeti upalili. Dok je meditirala tog jutra, nakon privatnog susreta sa svamijem Swaroopanandom u podrumskoj kupaonici, vrtjela je u glavi čitav scenarij: njezina stražnjica na umivaoniku, on ispred nje, nakon toga oboje na spuštenoj zahodskoj dasci, nakon toga uza zid. To su definitivno bile »izvanjske misli« kojih se po naputku vođe meditacije trebala osloboditi. Ali koliko god se trudila, Serena jednostavno nije uspijevala. Jer je bila zaljubljena. Serena je toliko voljela tog čovjeka da se osjedala kao da pluta u mjehuridu. Mjehuridu ljubavi. Da svake sekunde svakog sata postoji samo u ljubavi. I to je, ironije li, bilo najjače iskustvo koje je ikad doživjela. Nikakvi satovi joge, nikakve meditacije, nikakvi postovi nisu je uspjeli dovesti do egzaltacije do koje ju je dovela ljubav. Shvatila je da si je tijekom meditacije dopustila izgovoriti sve stvari koje je htjela izgovoriti ved tjednima. Ovoje ono o čemu svi pričaju. Sve te ljubavne pjesme i filmovi. Ovo je život. Ljubav. Kad nekog voliš i kad netko voli tebe. Udahnula je i nastavila. Nisam znala što znači biti živ. Bez ljubavi ništa nema smisla. Tako. Izgovorila je to. I mislila je to. Kako bi se ikad mogla vratiti na staro, na život bez tog osjedaja? To je sve, to je život, to je istina, to je Bog. Sredom, nije morala živjeti bez toga. Jer svami Swaroopananda bio je tu. Čudno kako ga je još tako zvala. U najintimnijim trenutcima šapnula bi mu: »Oh, svamiđi«, ali dalje od toga nisu išli. A gospodin Oh, Svamiđi je, čini se, bio u istom tom ljubavnom mjehuridu. Stalno je želio biti blizu nje, razgovarati s njom, dodirivati je. Potajno bi joj dobacio neki pogled ili smiješak. Cak joj je dao i dar, tajni znak da mu pripada: tanku crnu trakicu. Zavezao ju je oko njezina gležnja i rekao da de svaki put kad je vidi misliti o tome kako su vezani jedno za drugo. Sereni je to bio dokaz da je i on zaljubljen, i zato je dopuštala da stvari ostanu nerazjašnjene. Jedino što je pomalo umanjivalo sredu ovog kozmičkog spajanja duša bilo je to što ni s kim nije podijelila snagu svojih osjedaja. Ja sam bila na putu i nije mi sve mogla redi telefonom. A s Ruby, Georgijom i Alice nije se vidjela ved neko vrijeme. Ništa od ovog, naravno, nije rekla svamiju Swaroopanandi, i to ju je počelo mučiti. Radost je bila zaključana u njoj, grijala je, podizala je, ali trebala je negdje izadi. Trebala je izadi u svijet, postati stvarnost, dati se u visine.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Bio je njezin red da održi prvi sat joge u danu. Bilo je sedam i trideset ujutro i pojavilo se samo sedam predanih žena i jedan muškarac. Vodila ih je kroz pranajamu, to jest vježbe disanja i učila ih je da dišu samo na desnu nosnicu dok lijevu drže začepljenu, i onda obrnuto. Dok su prolazili kroz ovaj proces stimulacije čakri, Serena je donijela odluku. Odlučila je sve redi svamiju Swaroopanandi. Shvatila je da nije pošteno prema svemiru i Bogu ne priznati ovaj blagoslov kojim je obdarena. Ovo je bio jedan od onih staromodnih centara za jogu. Nisu radili kardiojogu ili vježbali u nekoj presvijetloj i pretoploj prostoriji. Ovo je bila dobra stara joga i sad su radile podizanje nogu. »Lijeva noga gore i dolje. Desna noga gore i dolje.« Dok je govorila, misli su joj lutale. Planirala je razgovor s njim. Odlučila je prekršiti kardinalno pravilo i nakon sata otidi u njegovu sobu. Redi de mu nježno i mirno ono što oboje osjedaju. Opisat de mu dubinu svojih osjedaja ne tražedi od njega da se obveže, samo se želi osloboditi svoje tajne. Ovaj osjedaj trebao bi biti slavljen i trebaju ga modi slaviti, makar samo među sobom. Upravo je tada pogledala prema dvorani, u kojoj su sve noge bile podignute u zrak. Vidjela je nešto što ju je šokiralo. Nastavila je govoriti: »Sad obje noge gore, i dolje, gore i aaaah.« Od dvanaest ženskih nogu podignutih u zrak, četiri su oko gležnjeva imale male crne vrpce. Serena je istog trenutka dala sve od sebe da vrati disanje u normalu. Ipak je bila svami i učiteljica joge. Smirila se i rekla: »Oprostite, sad obje noge gore, i dolje, gore i dolje.« Panično je tražila objašnjenje. Možda je to bio neki novi trend koji je pokrenula Britney Spears ili koja druga slavna osoba kako bi prikupila sredstva za neku bolest. Čekaj! Zar takve trakice ne nose Ljudi koji se bave kabalom? Ove su žene kabalistice. Da, u tome je stvar. Dovršila je sat, mirna i staložena. Tješila se time da su se ove žene zajedno svlačile prije i poslije treninga. Sigurno bi zamijetile trakice oko gležnjeva drugih žena. Svami Swaroopananda znao je da ona poučava ove žene jogu i da bi im vidjela vrpce kad podižu noge. Kakav bi to muškarac dao svim ženama s kojima spava istu crnu vrpcu? Ne, mora postojati neko drugo objašnjenje, a ona je zaljubljena i mora mu redi što osjeda. Odmah poslije sata Serena ga je potražila po drugim dvoranama, ali nije ga mogla nadi. Otišla je do njegove sobe i iznutra čula njegovo teško disanje. Vjerojatno je radio pranajamu. Ušla je bez kucanja. Prva stvar koju je vidjela bila je crna vrpca. I to na gležnju Preme, devetnaestogodišnje učenice koja je radila u njihovoj maloj knjižari. Vrpca je

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama bila visoko iznad Premine glave. Svami Swaroopananda bio je na njoj, žestoko nabijajudi. Vidio je Serenu kako bulji u njega. S nadnaravnom prisebnošdu, mirnog i pravilnog disanja, čak i dok joj je srce divljački kucalo, a ruke drhtale, tiho je zatvorila vrata, pobrinuvši se da je ne čuje nitko u centru. Polako se spustila do podruma i otišla u svlačionicu. Ondje su bile ostale samo tri žene iz njezine grupe i sve tri imale su crnu vrpcu oko noge. Bile su na odlasku. »Ej, svamiđi«, rekla je mršava dvadesetogodišnjakinja smeđe kose i neobrijanih pazuha. Oblačila je kaput. »Sat je bio izvrstan.« »Da, stvarno jest«, rekla je smeđokosa trideset petogodišnjakinja. Sad je bila u poslovnom kostimidu i upravo je nanosila ruž pred zrcalom. »Hvala... samo sam... jeste li ovdje možda našli neku trenirku? Netko je zvao i rekao da mu je ostala.« Dame, uključujudi jednu pedesetogodišnjakinju s genijalnim tijelom, počele su tražiti trenirku po svlačionici. Serena nije znala što zapravo želi redi ili učiniti, ali znala je da nešto mora redi ili učiniti. »Hm. Baš čudno. Primijetila sam da sve imate neke crne vrpce oko gležnjeva. Bavite li se kabalom?« Žene su se međusobno pogledale i vragolasto se nasmiješile. »Mislim da oni nose crvenu vrpcu«, rekla je ona dlakavih pazuha. Sve su se hihotale. Pedesetogodišnjakinja je napokon ljubazno rekla: »Ne, mi pripadamo jednom drugom kultu.« »Stvarno?« Žene su se pogledale ne htijudi više ništa redi. Počele su uzimati torbe da zbrišu što je mogude brže. Plavuša je otvorila vrata kao da de izadi. Prije nego se snašla Serena je zalupila vrata i blokirala ih svojim tijelom. Crna vrpca oko njezina gležnja sad je bila svima na vidiku. Žene su razrogačile oči. Djevojka dlakavih pazuha nije mogla vjerovati. Pokazala je na Serenu. »Ali vi ste svami«, rekla je šokirano. »Pa i on je svami!« viknula je Serena. »Ne razumijem! Sve ste znale jedna za drugu i nije vas bilo briga? Je li vam se nabacivao svima skupa pa ste to odradile grupno?« Ona starija, zgodna žena mirno je rekla »Svami Swaroopananda prišao mi je prije otprilike šest mjeseci u istoj ovoj svlačionici.« To mi zvuči poznato, pomislila je Serena. Istog trena dvadesetogodišnjakinja je dodala: »To mi zvuči poznato.« I počela se smijuljiti.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Kad mi je dao vrpcu«, nastavila je starija, »učinilo mi se to tako slatko. Uskoro sam vidjela da je ima i Gina«, rekla je pokazujudi na plavušu. »A i Ricki« pokazala je na neobrijanu curu. »Meni je bilo svejedno jer sam udana i ovo je samo zabava. Jedno jutro pričale smo o tome u svlačionici i sve smo se dobro nasmijale.« »Toliko je zgodan«, rekla je Ricki, »da ga moramo dijeliti.« »Dijeliti ga? Zgodan? Pa on je svami?!« Plavuša se zlodkasto nasmiješila. »Njegova duhovnost čini ga zabranjenim vodem. To je jako seksi. Pa valjda to znaš i sama, i ti si svami pa je to dvostruki tabu.« »Uuu, dvostruki tabu, pa to je ultraseksi«, rekla je Ricki koja je sad djelovala ljubomorno. Sve su žene zavidno gledale u Serenu i činilo se da im je žao što si i one nisu obrijale glave, odjenule narančastu halju i zaklele se na celibat, samo kako bi malo začinile seks sa svamijem.« »Znači vi ste kao neki njegov harem, je li to pokušavate redi?« rekla je Serena zgroženo. Žene su se nasmiješile. »Čini se da si i ti sad dio toga«, rekla je plavuša. Serena je bijesno odmahivala glavom. Čučnula je i pokušala si strgnuti crnu vrpcu s gležnja. Ništa. Povukla je još jače. Opet ništa. Nevjerojatno je kako komad vrpce može biti izdržljiv. Povukla je još nekoliko puta dok joj vrpca nije počela zarezivati kožu. Tada je po sobi očajnički počela tražiti nešto oštro. Ništa. »Ima li netko jebeni ključ?« viknula je svami Serena. Plavuša je posegnula u torbicu i dodala joj ključ svog stana. Serena je počela piliti dok su je žene zabrinuto gledale. Pokušavala se sabrati. »Ne želim biti dio nečijeg jebenog harema. Jebeno sranje.« I kad je rekla sranje, vrpca je pukla. Serena se okrenula i izletjela iz prostorije ostavljajudi žene za sobom. Otrčala je stubama do njegove spavaonice, ali bila je prazna. Sjetila se da u to doba dana drži neku meditaciju. Jebi ga, mislila je. Otrčala je stubama do sobe Kali i otvorila vrata. Tri žene i dva muškaraca disali su, a svami Svaroopananda vodio ih je u »om«. Serena je ušetala i bacila komad vrpce na njega. Pao je pred nju, kao nevidljiv, tako da se činilo kao da je samo uletjela iz daljine i zadržala ruku visoko u zraku. On je otvorio oči, i vidjela je da negdje ispod sve te duhovnosti koja emanira iz

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama njega postoji i trunčica straha. Serena je pokupila vrpcu s poda i ponovno je bacila na njega. Opet je pala ravno pred nju. Svami Swaroopananda počeo je žmirkati. »Voljela sam te. Jesi li to znao? Voljela sam te.« Ustao je kako bi pokušao spriječiti katastrofu. Ali Serena se samo okrenula i izletjela iz sobe. Trčala je sve do njegove sobe. Ušla je, otvorila mu ormar i uzela iz njega svaku narančastu stvar koju je imao. Sad je otrčala u svoju sobu i uzela sve svoje narančaste stvari i bacila ih na hrpu. Hrpa narančaste odjede u njezinim rukama bila je toliko velika da od nje nije mogla vidjeti ništa ispred sebe. Ipak ju je uspjela odnijeti po stubama do ulaznih vrata i baciti ispred zgrade. Svami Premananda, najpretiliji svami, pratio ju je. »Svami Durgananda, molim te prestani, radiš si lošu karmu. Prečvrsto se držiš svog ega.« »Poljubi me u narančastu guzicu«, rekla je Serena. Do toga trenutka svami Svvaroopananda i svi njegovi učenici ved su bili na ulici i gledali u Serenu. Serena je pogledala svamija Swaroopanandu: »Možeš misliti kako si spalio sve svoje žudnje u ime Boga.« Onda je pogledala u njihov kombi parkiran preko puta. Na vjetrobranu je bio znak »Svedenstvo«. Jayananda centru trebalo je prilično vremena da od grada dobije potvrdu da pripadaju svedeničkoj organizaciji i to im je mnogo pomoglo s parkiranjem u New Yorku. Iz čistog prkosa, Serena je pružila ruku kroz poluotvoreni prozor (umalo je slomila lakat), zgrabila znak i rastrgala ga u komadide dok su je svi promatrali bez riječi. »Ako ti pripadaš svedenstvu, onda pripada i jebeni Howard Stern«, rekla je Serena dok je cijepala, cijepala i cijepala ostatke znaka. Onda je počela skakati po hrpi narančaste odjede kao da pokušava ugasiti požar. I tako je spektakularno završila Serenina karijera svamija. Učenici i svami Swaroopananda ušli su u zgradu, a svami Premananda zamolio je Serenu da spakira svoje stvari prije nego bude prisiljen pozvati policiju. Serena je rekla da de mu rado udovoljiti. U međuvremenu u Australiji Te nodi opet me morio jet lag. Ustala sam u četiri ujutro i krenula ponovno čitati jednu od Fioninih kolumni u Hobart Nevusu. Ondje je savjetovala nekoj ženi da samu sebe mentalno obujmi ljubavlju svake večeri kad legne u krevet. Htjela sam ubiti ovu ženu. Navedena je bila i kontakt e-mail adresa, a ja sam bila bijesna i puna gorčine i, uz to, bilo je četiri ujutro. Odlučila sam joj pisati. I napisala sam: »Zar ne mislite da je malo neodgovorno govoriti ženama da samo moraju voljeti

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama same sebe i biti optimistične i da de ih ljubav pronadi? Što ako žive negdje gdje jednostavno nema dovoljno muškaraca? Što ako su malo starije, ili pretile, ili jednostavno neprivlačne? Samo se trebaju voljeti i biti ispunjene radošdu, i netko de naidi? Stvarno? Možete li to jamčiti? Smijemo li vas nazvati kad budemo imale osamdeset i redi vam je li upalilo? A ako ste bili u krivu, smijemo li vas istudi?« Nisam to poslala. Poslala sam sljedede pismo: »Zar ne mislite da je malo neodgovorno govoriti ženama da samo moraju voljeti same sebe i biti optimistične i da de ih ljubav pronadi? Što ako žive negdje gdje jednostavno nema dovoljno muškaraca? Zar zaista mislite da statistike ili šta ne znače? Da sve mi možemo, ako budemo dovoljno sjale, izbjedi statistike?« Onda sam joj pokušala objasniti da pišem knjigu o solo ženama i da sam i sama solo i da me ta tema jako zanima. Legla sam oko šest. Kad sam se probudila u deset, Alice mi je ostavila poruku da je dolje na besplatnom doručku. Provjerila sam e-mail da vidim je li mi Fiona što odgovorila. Jest. »Julie, voljela bih s vama osobno razgovarati. Tako demo se puno lakše razumjeti. Možete li svratiti na jedan dan u Tasmaniju da malo popričamo?« Jako pristojno. Pitam se je li to činila za svakog nezadovoljnog čitatelja. Možda je bila jedna od onih koji vole ugađati ljudima i koji ne mogu podnijeti da se netko na njih ljuti. Ili je možda ovo bilo zato što sam spomenula da sam iz New Yorka i da pišem knjigu. To mi je očito otvaralo mnoga vrata. Spustila sam se na doručak. Alice je bila tamo. Sjedila je radedi grimase i ispijala kavu iz velike šalice. »Upravo sam probala Vegemite4. Gledam ga ved danima i pomislila sam da je vrijeme da ga kušam. Odurno je. Ima okus po guzici.« Popila je gutljaj vode i dodala: »Guzici s kvascem.« Natočila sam si šalicu kave. »Alice, bi li danas sa mnom otišla u Tasmaniju?« »To postoji?« pitala me ozbiljno. Nama Amerikancima zemljopis nije jača strana. »Da, postoji. Želim ondje popričati sa ženom koja piše o izlascima i spojevima u Australiji. Poprilično je... vesela, optimistična.« 4

poznati australski namaz od kvasca s dodatkom različitog povrda i začina koji se najčešde maže na kruh, a pripravlja se i s tjesteninom

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Alice me pogledala. »Optimistična? A piše o spojevima u Australiji?« Dramatično je spustila komad tosta. »To moram vidjeti.« U međuvremenu u Sjedinjenim Državama Georgia je odlučila da se nede samo tako predati. Bila je još nova u svemu tome, pa je osjedala da snagom volje i pametnom strategijom još uvijek može pobijediti. I tako je smislila plan. Prvi korak bio je nazvati Sama da vidi može li u svoj pretrpani raspored ugurati neku večeru kod nje. Znala je da je dobar i da de, ako treba, pristati iz čiste pristojnosti. Podigla je slušalicu, pripremljena za slučaj da joj se javi sekretarica. Ali javio se on. »Bok Georgia, kako si? Jesi li bolje?« »Bok, Sam. Jesam, da. Slušaj, stvarno mi je žao za neku večer. Pitala sam se mogu li ti se ikako iskupiti.« »O, pa nema potrebe...« »E pa stvarno želim. Mislila sam te pitati možeš li dodi na večeru kad mi djeca budu s bivšim mužem?« »Naravno, to bi bilo super. U biti, baš mi je propao plan za subotu navečer. Jesi li tad slobodna?« »To je savršeno. Može u osam?« »Odlično.« Georgia se sretno nasmijala i dala mu svoju adresu. Došla je subota navečer i sve se odvijalo prema planu. Georgia je spravljala svoju slavnu piletinu u rizlingu, i miris piletine, začina i vrhnja širio se stanom. Također je Daleovom kreditnom karticom kupila tone i tone cvijeda i postavila ga po strateškim mjestima. Ceduljice s porukama ovlaš je ostavila kraj svakog buketa, zajedno s kutijama i vrpcama u kojima su buketi navodno stigli. Otvorila je bocu shiraza. Izgledala je božanstveno. Sve je bilo savršeno. Zvono je zazvonilo i Sam je bio na vratima. U ruci je držao mali buket cvijeda. »Bok!« Po izrazu na njegovu licu Georgia je točno znala što misli: ljepša je nego što se sjedao. »Vau. Odlično izgledaš!« »Hvala.« Georgia ga je otpratila u sobu. Dao joj je svoj mali buket od šest ruža i onda primijetio sve to cvijede. »Vau, čini se da stvarno voliš cvijede«, rekao je Sam zvjerajudi uokolo. Na trenutak, Georgia je kod njega osjetila malu nesigurnost koju je primijetila na prvom spoju. Plan joj je upalio, uhvatila je neprijatelja na prepad. Georgia je savršeno odglumila »neugodu«. Ni Julia Roberts nije joj bila ravna.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »O, ma ne, to je duga priča... ma znaš dečki... ponekad... postanu... ma znaš, preentuzijastični. Ali lijepo je, zar ne?« »Prekrasno je.« »Ali i tvoje je prekrasno. Čekaj da ga stavim u vodu.« Georgia je uzela minijaturni Samov buket i stavila ga u vazu. Nije mogla predvidjeti da de joj donijeti cvijede, to je bio pravi mali dar s neba. »I kako si ti? Prezaposlen, vjerujem«, pitala je dok je stavljala ruže na stol. »Da, stvarno prezaposlen. Ali lijepo mi je što sam došao.« »Drago mi što si tu. Stvarno je teško dogovarati se kad smo oboje toliko zaposleni. Ne mogu vjerovati da smo se uopde uspjeli nadi. Sjedni, molim te.« Georgia mu je pokazala na stolicu uz šank. Sjeo je i dala mu je čašu shiraza. Ovaj put ona je stajala, a on sjedio. Dok je dovršavala jelo, zabavljala ga je pričama o nekim svojim kulinarskim katastrofama. Zasad odličan spoj. Onda joj je Sam pričao nešto o svom sinu. Bila je to zabavna anegdota s treninga bejzbola. Georgia se smijala kad je zazvonio telefon. Odjeknuo je kao bomba. »Neka ostavi poruku. Nastavi, molim te.« »I tako ti je tip vikao i ljutio se, a u ruci mu je bio sladoled...« Tog trenutka muški glas koji je zvučao očajnički, javio se iz Georgijine sekretarice. »Ej, Georgia, ovdje Hal. Samo sam ti htio redi da mi je bilo genijalno sinod. Nadam se da demo se uskoro opet vidjeti. Što misliš o srijedi? Jesi li slobodna u srijedu? Ne mogu prestati misliti o...« Georgia je potrčala do sekretarice. »Oprosti, ovo je... mislila sam da sam stišala ton...« Potom je stišala ton, okrenula se Samu s pravim rumenilom na obrazima. »Oprosti. Nastavi, molim te.« Sam je samo gledao, pomalo iznenađen. »Opa, pa zvuči kao da je zaljubljen.« »Ma nije, samo smo otišli na jednu predstavu koja je bila jako smiješna i bilo je... ma nema veze, nastavi što se dogodilo sa sladoledom?« Sam je ustao sa stolice, naslonio se na šank, on na jednoj strani, ona na drugoj. Odjednom se šank činio kao velik stol, a on je bio na intervjuu za posao. Ili na audiciji.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Nervozno se nasmijao. »Uglavnom, trener mu je rekao da de mu sina izbaciti iz tima ako se ne smiri. On ti je onda uzeo taj sladoled i bacio ga na trenera kao da ima dvije godine. Onda je došao do njega i rekao mu...« Opet se javila sekretarica i ovaj put čuo se dubok i zapovjednički muški glas, kao da je na liniji agent CIA-e ili predsjednik SAD-a. »Bok, Georgia, Jordan je. Stvarno sam uživao neku večer i mislio sam te pitati hodeš li da...« Georgia je glumila iznenađenje i pravila se da je ljuta na sebe. »Joj, oprosti, vjerojatno sam isključila zvono, a ne ton sekretarice. Ovo je tako nepristojno.« Otišla je do telefona i prčkala po još nekim gumbima. »Evo sad je ugašena. Potpuno ugašena«, rekla je Georgia krotko. »Tako mi je žao.« »Ma u redu je. Nema problema.« Georgia je primijetila da je Sam sad ved bio istinski zapanjen. Nije čak ni komentirao poruku, pa je odlučila da je nede objašnjavati. Pomislila je kako je najbolje da žudnja drugog muškarca ostane visjeti u zraku. »I, što mu je rekao sin?« rekla je umilno. Sam je pogledao u Georgiju i onda u šank. »Ma ništa.« »Pa, večera je spremna.« Počeli su jesti, ali sve' je bilo drugačije. Kao prvo, Sam ju je sad zaista gledao. Žene provode toliko vremena pitajudi se što je njihovim muškarcima u glavama: analiziraju e-mailove, više puta preslušavaju poruke na sekretarici. Ali u biti, žena samo treba promatrati kako je muškarac gleda. Ako je gleda kao da se boji zatvoriti oči iz straha da ona ne nestane - to znači da mu se sviđa. Sam je sada tako gledao Georgiju. U pubu su jedva ostvarili kontakt očima. Sad je baš buljio u nju. Georgia je napravila potez zbog kojeg bi joj se divili i brokeri s Wall Streeta. U samo jedan sat povedala si je cijenu tako da je proizvela potražnju i stvorila dojam da se odvija neko teško nadmetanje. Pridodala si je osobinu koju joj je čitava naša kultura pokušavala umanjiti: vrijednost. I sve što joj je trebalo bilo je cvijede i pozivi iz zgrade. Promatrala je Sama koji ju je pokušavao impresionirati šalama, nervozno prolazedi prstima kroz kosu. Nasmiješila se kad joj je dotaknuo ruku u razgovoru ili kad je osjetila kako je njegov pogled prati kad je otišla po još vina. Na kraju spoja prestao ju je ljubiti tek kad mu je rekla da je vrijeme da ode. Sad se može postaviti pitanje kako se zapravo osjedala Georgia jer sve je to ipak bila samo laž. Da, morala je izmisliti čitavu novu stvarnost da bi se

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama osjedala dobro. Je li se sad osjedala još gore zato što ništa od toga nije bila istina? Zato što je sama sebi morala poslati cvijede kako bi natjerala nekog seljačinu sa Srednjeg zapada da je zapazi. Ne. Tog trenutka osjedala je isključivo ponos. Bila je svega savršeno svjesna i nije joj palo na pamet zavaravati se. Promišljeno i bistre glave shvatila je promjenu u pozicijama modi. Napravila je od sebe ‘premiju’ i osjedala je kao da bi joj netko za to trebao dati medalju. Žene su najebale: brojevi i vrijeme ne idu im u prilog. Ako je jedini način borbe da izmisle vlastiti život, ovakve su stvari opravdane. Sam je nazvao ved idudi dan. Glas mu je zvučao nervozno, vjerojatno se pitao hode li seksi, tražena Georgia uopde prihvatiti njegov poziv. »Hej Georgia, ovdje Sam.« »Bok, Sam!« rekla je toplo. »Kako si?« »Odlično, odlično«, pokušavao je zvučati veselo, ali ne kao da se previše trudi. »Slušaj, samo sam ti htio redi da mi je sinod bilo prekrasno i da bih htio da se opet nađemo.« Georgia je ved znala što de napraviti kad je nazove (a znala je da de nazvati). »Slušaj, Sam, i meni je bilo stvarno lijepo, ali upravo sam se čula s Halom i odlučili smo da demo se prestati viđati s drugim ljudima. Da demo, ono, hodati.« Sam se nakašljao. »Oh, O.K. Nedu ti lagati, stvarno sam razočaran, ali drago mi je što si mi rekla istinu.« Znala je da donosi riskantnu odluku. Srezala si je jedinu nadu u vezu u bližoj bududnosti. A, kako je ved spomenuto, svi volimo imati nade. Ali kad se sve zbroji, Georgia je htjela nekog tko si ne treba ništa dokazivati, tko ne igra igrice i kome ne treba konkurencija kako bi shvatio njezinu vrijednost. Osim toga, cvijede je prilično skupo. *** Na nesredu, Serena se bila riješila svog stana, dakle učinila je nešto što nitko u New Yorku ne bi smio, makar dobio premještaj na poslu, ušao u brak, dobio dijete. Stana u New Yorku smijete se odredi jedino u slučaju smrti. Cak i tada, pokušajte to izbjedi ako ikako možete. I tako je Serena sad bila bez kose i bez doma. Ja sam svoj stan morala dati u podnajam, ona nije imala novca za hotel i zapravo nije znala što učiniti. Tako je nazvala jedinu osobu koja bi mogla shvatiti depresiju koja joj je prijetila.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Nazvala je Ruby i pitala može li boraviti kod nje. Ruby kao Ruby, odmah je pristala. Kad sam pročitala SMS o tome što se dogodilo, došlo mi je da obavim konferencijski poziv. Čak sam zamolila Georgiju da ih posjeti i uvjeri se da su njih dvije dobro. Ponekad se brinem. Alice i ja još smo bile u Sydneyju, pakirale smo se za Tasmaniju. Ruby je sjedila za stolom u blagovaonici sa Serenom i Georgijom. Sve su bile na zvučniku i ja sam se derala u nevjerici. »Muškarac koji bi trebao biti u celibatu seksa se s najmanje pet žena istodobno!?« »Koje su sve bile presretne što ga mogu dijeliti. SVE su bile presretne što ga mogu dijeliti.« Vikala je Serena. Georgia je samo odmahnula glavom. »Vau, sad tipovi u celibatu imaju hareme. Pa to je kraj svijeta.« »Možda bi nas se sve samo trebalo eutanazirati«, rekla je Ruby, više za sebe. Svi su stali u čudu, čak i ja, preko telefona. »Molim?!« rekla sam nadajudi se da je nisam dobro razumjela zbog loše veze. »Jednostavno tako mislim. Kao sa psima. Možda bi uprava grada trebala ubijati sve žene koje nemaju ugodan karakter, nisu savršenog zdravlja, imaju loše zube ili što god. Trebalo bi pogodnijim kandidatkinjama omoguditi bolji dom.« Sve smo bile osupnute i šutjele. Očito su stvari u prihvatilištu počele zabrinjavati Ruby. Serena je napokon pitala: »I ja sam s tobom počela živjeti kako bih se razveselila?« Georgia je rekla: »Ruby, ja te ne poznajem dobro i možda deš ovo krivo shvatiti, ali ako sad ne nazoveš prihvatilište i ne daš otkaz, opalit du ti šamarčinu.« »Stvarno, Ruby, to je nešto najgore što sam ikad čula da netko kaže«, dodala sam. Georgia se počela smijati. »Ne mogu vjerovati da si to upravo rekla.« Serena se počela hihotati. »Upravo si predložila da nas grad počne trovati. Kao u plinskim komorama.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Ruby je spustila glavu na stol i počela se smijati shvadajudi da je otišla predaleko. »O Bože, i ja pomalo i vjerujem u to. Gubim razum!« Alice i ja sjedile smo u hotelu u Australiji slušajudi kako sve vrište od smijeha. Georgia je izvadila mobitel. »Daj mi broj prihvatilišta. Isti tren.« Ruby je poslušala. Georgia je utipkala broj i dodala joj telefon. Ruby je počela govoriti. »Halo? Ovdje Ruby Carson. Ja volontiram kod vas. Htjela sam vam samo redi da više nedu dolaziti. Sve se to jednostavno loše odražava na moje mentalno zdravlje, hvala vam.« Poklopila je i Georgia i Serena su joj počele pljeskati. »Nisam čula, je li to Ruby upravo rekla da više nede volontirati?« pitala sam s druge strane svijeta. »Da. Da, jest«, rekla je Georgia. »Sad samo moramo Sereni pronadi posao i naša je misija za večeras završena.« »Možeš li se vratiti na stari posao? S onom filmskom zvijezdom?« pitala je Alice. Serena je slegnula ramenima. »Sigurna sam da su ved uzeli nekog drugog.« Uključila sam se. »Ali Serena, po svemu onom što si mi pričala o njima, čini se da su stvarno bili jako dobri i tebi je bilo lijepo kod njih.« »Istina«, rekla je Serena u telefon. »Malo su mi nedostajali. Joanna je stvarno bila dobra prema meni. A Robert je baš zabavan.« Georgia je opet izvadila telefon. »Nazovi ih i saznaj. Koji im je broj?« Serena je oklijevala. »Molim te, ne mislim ga prodati časopisu People. Samo ti pokušavam nadi posao.« Serena je dala Georgiji broj. Georgia je utipkala broj i dala mobitel Sereni. »Bok Joanna, ovdje Serena.« Svi su slušali dok je Serena slušala glas s druge strane žice. Oči su joj zasjale. »Zapravo, zanimljivo je što upravo to pitaš. Nije mi baš upalilo u centru za jogu. Pitala sam se trebate li... ma da? Odlično. Super. O.K., dodi du sutra da popričamo. O.K., vidimo se.« Serena je zbunjeno poklopila. »Nemaju nikog.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Georgia je pljesnula i rekla: »Pa to je divno!« »Da, ali zvučala je nekako tužno«, rekla je Serena. »Što?« signal mi se na tren prekinuo. Serena se približila telefonu i ponovno rekla, glasnije: Zvučala je tužno. U međuvremenu u Australiji Let u Tasmaniju trajao je samo sat i pol. Zamišljala sam da demo se nadi u divljini po kojoj skaču klokani i Aboridžini nas pozdravljaju s didžeriduima. Ali Hobart, glavni grad Tasmanije, prilično je civilizirano mjesto. Miran gradid kolonijalnog ugođaja u pitoresknoj luci. Niske kamene kude pretvorene su u pubove i dudane. Tužno, čak sam vidjela i poslovnicu Subway sendviča. Poslala sam e-mail Fioni još u Sydneyju i javila da dolazimo. Pristala je nadi se s nama u lokalnom kafidu da popričamo. Još sam uvijek sumnjala da ima neki skriveni plan jer sam Njujorčanka i nisam mogla prihvatiti da je netko jednostavno dobar prema strancima. Moram priznati, nisam bila najbolje raspoložena. Jedna je stvar čitati o poraznim statistikama, sasvim druga susretati se s tipovima koji ti bulje iznad glave, ženama koje se osjedaju staro s trideset pet, i mladim muškarcima koji svoje godine dijele s dva i dodaju četiri. U New Yorku nema neke razlike između ponašanja dvadeset petogodišnjakinje i trideset petogodišnjakinje. Ondje se možeš dobro zabavljati i kad imaš četrdeset, čak ne moraš pasti u depresiju kad dobiješ pozivnicu za dvadeset godina mature. Ali u Sydneyju je moj mjehurid samozavaravanja službeno prsnuo. Prvi put u životu osjedala sam se staro. Našle smo se u irskom pubu u luci s dugim drvenim šankom i velikim znakom na kojem je pisalo »Ribar«. Čim smo ušle začule smo: »Vi ste sigurno cure iz New Yorka.« Prišla nam je žena s velikim osmijehom na licu i pružila ruke prema nama. Bila je upravo onakva kakvom sam je zamišljala - okruglog otvorenog lica i blijede britanske kože. Imala je tanku svijetlosmeđu kosu zavezanu u konjski rep. Bilo ju je ugodno gledati, bila je dražesna, ali pomalo bezlična. Odmjerila nas je: »Pa vi ste prave ljepotice.« Odmah sam se osjetila krivom što sam pomislila da je ona bezlična. Odvela nas je do bara. »Ako ste ved u Hobartu, ne smijete odbiti pintu pive. Jeste li probale pivo James Boag?« »Ne«, rekla sam, »ja baš i ne pijem pivo.« »Ni ja«, rekla je Alice.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Ali morate bar kušati. Pa u luci ste. Ne možete ovdje piti vino.« Alice i ja pomislile smo istodobno: A zašto ne bismo mogle'i, ali Fiona je samo otišla do šanka, naručila nam piva, platila ih i stavila pred nas. »I mislite li da sam totalni idiot zbog stvari koje pišem? Jeste mi došle držati prodike? Hajde, samo dajte.« Bila je tako topla i otvorena da joj nisam imala srca pridi u borbenom tonu. »Nisam došla vikati na vas, samo...« »Previše vam je optimistično, zar ne?« »Ma nije, ali to kad govorite ženama da de nadi ljubav samo ako se budu voljele... ne znam.« »To je laž«, uskočila je Alice. »Statistički nemogude. Čak i da se sve krenemo udavati za homoseksualce, brojke svejedno ne bi štimale.« Fiona je spremno primila kritiku. »Statistike su zavodljive. Jeste li čule da planiraju dati našim muškarcima porezne olakšice samo kako bi ih zadržali u Australiji? Kakvo je to sranje. Ionako muškarci ovdje ved misle da su dar s neba.« Fiona je mahnula nekim ženama koje su ulazile u bar. »Katie, Jane! Ovdje smo.« Ponovno je pogledala u Alice i mene: »Pokušajte samo nagovoriti frajera da vas odvede na pravi spoj. To je kao natjerati koalu da trči.« Prišle su nam Jane i Katie, Fiona ih poljubila u obraze i upoznala nas. »Baš im govorim kako spojevi u Tasmaniji jednostavno ne postoje.« Jane i Katie kimnule su s odobravanjem. »Pa što onda radite?« pitala je Alice znatiželjno. Fiona je popila gutljaj piva i nasmijala se. »Ništa, odemo u pub, naroljamo se, padamo jedne po drugima i nadamo se najboljem. U biti prilično zastrašujuda situacija.« Sve smo se nasmijale. Fiona je stalno nekome mahala. Svakoj je osobi koja je naišla rekla nešto lijepo, i svaki se put činilo kao da to zaista i misli. Shvatila sam da smo u društvu osobe koju je Bog nagradio velikim zalihama serotonina i dobrom naravi. Znate. Sretne osobe. »Da, istina je, ja govorim svojim čitateljicama da de ako budu voljele sebe i svoje živote postati neodoljive i muškarci de im kucati na vrata.« Nisam mogla ne inzistirati. »Ali to jednostavno nije istina! Znam gomilu žena koje su fantastične i spremne za vezu i šarmantne i sjaje, ali jednostavno ne mogu pronadi dečke.« »I nisu preizbirljive. Nemaju nerealna očekivanja«, ubacila se Alice. Ta je znala prepoznati rupu u argumentaciji.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Postajalo je sve glasnije i bilo je sve više ljudi, tako da je Fiona praktički viknula. »Još!« »Što?« pitala sam. »Nisu još pronašle dečke. Nije još prekasno za njih.« »Ne, ali sad nemaju dečka.« »A sutra se sve može promijeniti!« Kao naručen, Fioni je prišao muškarac u vojnim hlačama i majici kratkih rukava i pozdravio je. Ona ga je nježno poljubila u obraz. »Ovo je Errol, pali smo jedno na drugo prošlog ljeta i bili skupa puna tri tjedna, zar ne?« Errol se stidljivo nasmiješio. Ona ga je razigrano uštipnula za uho. »Bio je pravi kreten prema meni, zar ne Errole?« »Bio sam šupak. Istina.« Okrenuo se i otišao. »I, Julie, što ti misliš da bih trebala govoriti ljudima? U što misliš da bismo trebale vjerovati?« pitala me Fiona. Ponovno se javlja isto pitanje. U što vjerujem. Okrenula sam se po prostoriji punoj ljudi, muškaraca i žena, ali puno više žena. Žene su izgledale kao da se neusporedivo više trude. »Možda život jednostavno nije fer«, rekla sam. »Ne može svatko dobiti na lutriji ili biti zdrav, imati savršenu obitelj ili nadi nekog tko de ga voljeti do kraja života.« Zahuktala sam se. »Možda bismo trebali zauzeti drukčiji stav prema životu. Stav pri kojem ne bismo shvadale tragično činjenicu da nismo pronašle ljubav.« Fiona je na tren razmislila. »Oprostite, moje dame, ali da to kažem svojim čitateljicama, bila bih odgovorna za prvo masovno samoubojstvo u povijesti Australije. Stotine djevojaka plutale bi u Tasmanskom moru.« Alice i ja pogledale smo se. Čak je i nama taj prizor zvučao prilično mračno. »Osim toga, mislim da je to protiv ljudske prirode«, rekla je Fiona. »Svi želimo voljeti i biti voljeni. To je tako.« »Je li to ljudska priroda ili Hollywood?« pitala je Alice. Na maloj pozornici u drugom dijelu prostorije počeo je svirati živahan irski bend. Uskoro je plesni podij bio prepun pijanih ljudi koji su skakali gore dolje. Mislila sam naglas. »Možda je u ljudskoj prirodi da obitavamo u zajednici. Zajednica je puno izdržljivija od braka.« Fiona se uozbiljila. Ustala je i stavila nam ruke na ramena, strogo nas gledajudi. »Moram vam ovo redi i stvarno to mislim, iz dubine srce. Obje ste prekrasne. Duhovite ste, pametne i seksi. Misliti kako dete završiti bez ljubavi u životu totalno je priglupo. To je jednostavno nemogude. Vas dvije ste božice.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Ne znam hodete li mi povjerovati, ali istina je. Lijepe, seksi božice. I zar vam nije palo na pamet da dete imati onoliko srede u životu koliko možete podnijeti.« Na to se okrenula i otišla po još piva. Krenule su mi suze. Alice se okrenula prema meni, također očiju punih suza. Glazba i ples postali su još divljiji i Alice me odvukla na plesni podij da malo skačemo. Fiona je došla do nas sa svojih desetak najboljih prijateljica. Gledala sam je kako se smije i skače, i pjeva neke tekstove koje ja nisam uspjela razumjeti. Bez obzira na to koliko ja bila pametna i što govorila, uvidjela sam da je Fiona jednostavno sretnija od mene. Bila je cijepljena protiv otrova statistike koji je mene deprimirao čitav tjedan. Dok sam gledala kako joj se obrazi znoje, a lice sjaji od smijeha, morala sam priznati. Bila je jedna od onih ljudi kraj kojih jednostavno želiš biti. I kad se sve zbroji, ljudi koji su pozitivni i optimistični jednostavno su privlačniji od onih pesimističnih. Alice me zagrlila i pravile smo se da pjevamo pjesmu čije riječi uopde nismo razumjele. Fiona je plesala s Errolom, Jane i Kate, nasmijavajudi ih pokušajima plesanja u hiphop stilu. Alice mi se zaderala u uho: »Sviđa mi se, baš je cool.« Zgodan frajer, pomalo gruba, macho izgleda popeo se na plesni podij i probijao kroz gužvu do Fione. Kad ga je vidjela, bacila mu se oko vrata i poljubila ga u usta. Kratko su pričali, zagrljeni. Kad je otišao do šanka, Fiona je ugledala naša začuđena lica i prišla da nam objasni. »Upoznali smo se prije nekoliko tjedana. Zove se George. Totalno sam zatelebana. Živi u Hobartu čitav život, a prvi sam ga put vidjela tek prošli mjesec. Zar to nije čudno?« Alice i ja zbunjeno smo je pogledale. »A nisi nam mislila redi za njega?« pitala sam. Fiona je samo slegnula ramenima, smijudi se. »Zar ne mrzite one žene koje misle da znaju sve samo zato što su upecale frajera? E, pa radije bih umrla nego da pomislite da sam takav tip žene.« Impresionirano sam je pogledala. Imala je u rukama ultimativno oružje i nije ga upotrijebila. Namjerno se nije poslužila »gledaj kako je meni upalilo« taktikom. Nije htjela da mislim kako je moj stav manje vrijedan od njezina zato što ona ima dečka, a ja ne. Zbog toga je ona bila božica koja me naučila još jedno važno pravilo: Kad napokon pronađeš ljubav, da se nisi usudila biti samodopadna! U taksiju do aerodroma nisam mogla prestati razmišljati o Fioni. Bilo bi nepošteno ne priznati da je na neki način bila u pravu. Toliko je sjajila da je

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama napokon pronašla muškarca i to u Hobartu. Jesam li povjerovala da de se to dogoditi svakome tko se bude ponašao kao ona? Nisam. Je li me uvjerila da je svakome u životu zajamčena ljubav? Ne. Je li me uvjerila da treba zaboraviti na statistike? Ne. Ali ono što sam naučila od Australije i Fione o statistikama i samačkom životu jest sljedede: Sva ljudska bida trebaju nadu da bi preživjela. Ako im statistike to oduzmu, tada je bolje da ni ne znaju za njih. I putujte što je mogude češde na mjesta gdje ima puno muškaraca. Nema ničeg lošeg u tome da si pokušate popraviti izglede. Bilo je vrijeme da se Alice vrati u New York. Dok sam je u našoj sobi gledala kako se pakira, uhvatila me čežnja za domom. Nedostajao mi je moj krevet, prijatelji, grad. Osim toga, Sydney me naživcirao. Što sam dalje odmicala od Fione i njezina sjaja, postajala sam sve manje optimistična. Odlučila sam. »Idem doma. Idem doma, vratiti se na posao i napraviti nešto od ovog što sam sakupila. Ne mogu više.« Alice je sjedila na krevetu, važudi što de mi redi. »Zao mi je što se tako osjedaš. Ali ovo ti čini dobro. Oduvijek si bila tako odgovorna, imala si taj uredski posao. Dobro je za tebe kad ne znaš što de ti se sljedede dogoditi.« Meni je to bilo nepodnošljivo. Osjedala sam se užasno usamljeno. »Ali... tako me strah.« Alice je kimnula. »I mene. Ali ne mislim da je vrijeme da ideš doma. Nikako.« Dok sam pratila Alice do taksija, pitala je: »Zašto ne odeš u Indiju? Tamo svi dožive neko duhovno buđenje.« »Serena mi je to isto rekla. Razmislit du o tome.« Taksi je stao. Alice mi je viknula: »Samo naprijed, Julie! Još nisi završila!« Gledala sam je kako odlazi i bila sam ispunjena nepodnošljivim osjedajem usamljenosti. Zašto sam si ovo priredila? I zašto me Thomas nije nazvao? Ovo mi nije tek tada palo na pamet, pitala sam se to svakog dana otkad sam otišla iz Rima. Kao što sam ved spomenula, ja sam jadno stvorenje, a mi žene, kada se tako povežemo s nekim, teško ga pustimo. Dobro je da ja njega nikad nisam nazvala. Hvala Bogu. Hvala Bogu. Jer postoji pravilo koje sam naučila o samačkom životu, a da nisam za to trebala proputovati čitav svijet: Ne zovi ga. Ne zovi ga. Ne zovi ga. A sada sam ozbiljno razmišljala o tome da ga nazovem.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama U tom je trenutku zazvonio telefon. Javila sam se i s druge je strane bio muškarac s francuskim naglaskom. »Je li to Julie?« pitao je. »Jest, ja sam.« Nisam mogla vjerovati što čujem. »Thomas je.« Srce mi je istog trena počelo bubnjati. »O, Thomas, bok. Kako si?« »Dobro sam. Gdje si ti? U Singapuru? Timbuktuu?« »U Sydneyju.« »U Australiji. Odlično. Znači, Bali ti je blizu.« »Bali?« ponovila sam, nervozno se prebacujudi s noge na nogu. »Da, moram tamo obaviti neke stvari. Zašto ne dođeš do mene?« Srce mi je poskočilo. »Pa ne znam baš...« Thomas je tad počeo zvučati ozbiljnije. »Julie, ja sam si nešto obedao. Ako prođu tri dana, a da te ne poželim vidjeti, da ne poželim uzeti telefon i nazvati te, nedu te nazvati više nikad. Izdržao sam jedan dan.« Bila sam u šoku što čujem takvo što. Pogotovo u Sydneyju gdje mi je samopouzdanje srozano na nulu. »Julie, molim te, nemoj da te moram preklinjati. Dođi na Bali.« Ogledala sam se po sydneyskoj luci i pomislila na statistike. Koje su šanse da se zgodan Francuz poželi sa mnom nadi na Baliju? Koji su izgledi da se to ponovi? I što je s njegovom ženom? Zato sam pitala: »Ali što je s tvojom ženom?« »Zna da idem na Bali, ali za ostatak ne pita.« Pristala sam. Izgledi su tako rijetko na našoj strani, kako onda redi ne?

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

7. PRAVILO Priznaj da se ponekad osjedaš kao očajnica (Nedu nikome redi) ALICE SE U NEW YORK VRATILA kao nova žena. Sydney je ostavio traga. Bojala se. Iako je Fiona na nju ostavila snažan dojam, prvotno oduševljenje brzo je splasnulo. Dok je razmišljala o spojevima na kojima je bila u proteklih šest mjeseci, o Australiji i o muškarcu koji s njom nije želio plesati, morala si je priznati: samački život pravi je pakao. Dala je sve od sebe, bila je Alice koja može učiniti ama baš sve, ali sama pomisao na nove izlaske bila joj je nepodnošljiva. Olakšanje koje je osjetila otkako se počela viđati s Jimom graničilo je s delirijem. Je li bila zaljubljena u njega? Ne. Je li on bio muškarac njezinih snova? Definitivno ne. Ipak, cijenila ga je do te mjere da se osjedala gotovo kao da je zaljubljena, gotovo kao da on jest muškarac njezinih snova. I tako je Alice, crvenokosa super žena sa Staten Islanda, osjetila da je vrijeme da se smiri. Nikad u sudnici, nema šanse, ali da u životu. Zabljesnula ju je vizija njezine bududnosti bez Jima i zaista se prepala. Progonjena takvim mislima, hodala je niz ulicu Prince. Nisu se vidjeli otkako se vratila iz Sydneyja. Spazila ga je čim je zašla za ugao - sjedio je kraj prozora jedinog staromodnog bara preostalog u Sohou. Došao je na vrijeme, naravno. Ugledao je Alice kroz prozor, nasmijao se i mahnuo. Ona se nasmijala i mahnula mu, ubrzavši korak koji se, kako je ulazila, počeo pretvarati u trk. Bacila mu se oko vrata i snažno ga poljubila. Nasmijao se, iznenađen, i čvrsto je zagrlio. Kad su se napokon razdvojili, Alice ga je pogledala s izrazitom ozbiljnošdu.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Vjenčajmo se«, prošaptala je. Jim se odmaknuo, spustio je ruke na njezine bokove i pogledao je ravno u oči. »Ozbiljno to misliš?« Zbog šoka i uzbuđenja zvučao je uspuhano. »Najozbiljnije«, odgovorila mu je nasmijana Alice uz hihot. Zagrlila ga je kao da ga nikad nede pustiti. Jim ju je podigao, usred bara, i zavrtio je oko sebe dok se ona smijala, priljubivši glavu uz njegov vrat. Pa što ako nije onako kako je uvijek zamišljala da de biti? Dobro, možda nije bilo klečanja, prstena i prošnje, a i ona je bila ta koja je pitala. Ali on ju je uzeo u naručje, davši joj do znanja da se osjeda kao najsretniji čovjek na svijetu. Grlio ju je i okretao oko sebe, a Alice je mislila: Zaista ga volim. Zaista. Na putu za Bali Dogodilo se to u avionu koji je letio iz Tokija za Denpasar na Baliju. Zbog Lexomila sam bila u lijepoj i sigurnoj zemlji snova, a onda sam se iznenada probudila. Sjedila sam uz prolaz. U mojem redu sjenilo na prozoru nije bilo spušteno i našla sam se pred potpunim crnilom. Zbog sve te tmine, tog bezdana koji me dočekao čim sam otvorila oči, srce mi je počelo ubrzano lupati. Počela sam teško disati, sa svakim udisajem i izdisajem prsa su mi se snažno nadimala. Borila sam se za zrak kao da me netko davi. Moj suputnik, debeljuškasti, dvadeset i nešto godišnji Azijat, spavao je ušuškan u plavu dekicu, glave naslonjene na crni prozor. Siroče! Nije mogao ni naslutiti da se nalazi pokraj luđakinje. Pogledala sam oko sebe. Ljudi su uglavnom spavali. Zaključila sam da bi ih vjerojatno izbezumilo da ih probudim vrištedi iz svega glasa. Nagnula sam se, oslonivši laktove na bedra, obujmila glavu rukama i pokušala disati. Ali činilo mi se da je oko mene samo tama koja bi me svakog trenutka mogla progutati. Očajnički sam pokušavala suspregnuti suze koje su stalno navirale. Naravno, nisam htjela plakati jer nisam htjela ometati svoje suputnike, uzbuniti posadu, osramotiti se ili na bilo koji način izazvati scenu. Postojao je, međutim, i puno važniji, površniji razlog zbog kojeg se nisam htjela slomiti. Kad plačem, pa makar samo zasuzila, oči mi nateknu kao dvije buhtle, a podočnjaci instant pocrne i protegnu se doslovce do brade. Moja glavna briga bio je susret s Thomasom na aerodromu u Denpasaru i željela sam biti lijepa. Eto, izgovorila sam to. Pitala sam se je li mogude plakati bez glasa i bez suza. Pokušavala sam to nekoliko trenutaka, lica iskrivljena u sumanutom nijemom jecaju, neprekidno trepdudi ne bih li spriječila da mi se oči ispune suzama. Ne mogu ni zamisliti kako sam izgledala. Bududi da sam upravo proživljavala napad panike, plan mi se, naravno, izjalovio. Počela sam plakati. Plakala sam jer sam imala napad panike, a plakala sam i jer sam znala da du sad sigurno izgledati užasno. Do

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama slijetanja je bilo još samo pola sata i znala sam da demo se uskoro morati vezati. Odlučila sam otidi u WC, jedino mjesto na kojem sam mogla biti sama sa svojim ludilom. Uspjela sam se sabrati dovoljno da neprimjetno prođem između sjedala, pokraj svih tih usnulih muškaraca, žena, tinejdžera, djece i beba. Do WC-a sam hodala najbrže što sam mogla. Sjela sam na WC školjku, ispustila onaj zatomljeni jecaj i nastavila u revijalnom tonu. Pokušavala sam biti maksimalno tiha - ostalo mi je dovoljno samokontrole da ne izazovem međunarodni incident. Ljuljuškala sam se naprijed natrag, zagrlivši samu sebe poput poremedenog malog djeteta. Uhvatila sam se za kosu. Htjela sam se zgužvati kao papir. Nakon nekog vremena pogledala sam se u zrcalo i ugledala lice stogodišnje kornjače. Zaplakala sam još jače. Osjedala sam se izgubljeno, zarobljeno u zraku i tami. Nisam znala kamo idem i što radim, bilo s Thomasom, bilo s ljubavlju ili sa životom. Osjedala sam da je katastrofa neizbježna. Umila sam se u hladnoj vodi. Nikad ne pomaže. Baš nikad. Zašto ljudi uvijek govore da to treba učiniti? Putnici su pozvani da se vrate na svoja mjesta zbog slijetanja, pa sam se uspravila ispred umivaonika i počela samu sebe smirivati. Zatvorila sam oči i usredotočila se na normalno disanje. Počela sam se opuštati. U kratkom roku bila sam potpuno smirena, kao da se ništa nije dogodilo. Odšetala sam natrag do svog mjesta i nečujno se smjestila u stolac. Bacila sam pogled na uspavanog susjeda i preplavio me slavodobitan osjedaj. Da, imala sam napad, ali ovaj put to nitko nije primijetio. Uspjela sam se obuzdati u WC-u. Znala sam da izgledam kao strašilo i da se to ne može prikriti nikakvom šminkom. Ali zasad, i ovakav je ishod bio zadovoljavajudi. U situacijama poput ove, kad se trebaš susresti s nekim koga dugo nisi vidio, a ulozi su visoki i popradeni nervozom jer ne znaš što da očekuješ, ona prva sekunda neprocjenjivo je važna. To je trenutak u kojem shvatiš što zapravo prema toj osobi osjedaš i kako de se sve dalje odvijati. Čekala sam prtljagu. Bacila sam pogled na zidni sat. Bila je ponod. Mnoštvo umornih turista čekalo je na putne torbe, a oko njih su se razmilili brojni vozači, nadajudi se da de uhvatiti neku mušteriju. A onda sam ga ugledala. Stajao je sam, izvan mnoštva. Odjeven u običnu smeđu majicu i traperice, mahnuo mi je, a njegove plave oči sjajile su iskričavim sjajem. Smijao se, ne prenapadno, ali upravo onoliko koliko mi je bilo potrebno da shvatim da je oduševljen time što me vidi. U trenutku sam potrčala prema njemu i zagrlila ga. Držao me u naručju i ljubio po glavi. Stajali smo tako, zagrljeni, smijali se i obasipali poljupcima. Mora da smo izgledali kao najpredaniji ljubavnici.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Obuhvatio je moje lice rukama i pogledao me. »A sad mi reci kakav ti je bio let?« Pogledala sam ga ravno u oči i slagala: »Ugodan. Nije bilo nikakvih problema.« Ispitivački me pogledao i prokomentirao: »Zaista? Izgledaš kao da si plakala.« Odmaknula sam se od njega i skrenula pogled. Opet sam slagala i rekla mu: »Nisam. Stvarno je bilo dobro. Samo sam umorna.« Thomas me dobro promotrio i nasmijao se. »U redu, pravit du se da ti vjerujem. A sad, hajdemo odavde!« U hotel smo stigli oko dva ujutro. Portir nas je odveo niz malu, popločanu stazu. Kad je otvorio vrata, oteo mi se uzdah. Thomas nam je rezervirao golem apartman, bio je dvostruko vedi od mog stana. Zidovi su bili obloženi sjajnim, svijetlosmeđim drvetom, a strop načinjen od bambusa bio je gotovo nesaglediv i protezao se visoko iznad naših glava. Podovi su bili od mramora, a kraljevski krevet gledao je na balkon. Jedna strana bila je sva u staklu, okrenuta prema beskrajnim rižinim poljima. Cak i nodu, pogled je bio fantastičan. »Ovo... ovo je zaista prekrasno. Ne mogu vjerovati!« rekla sam zamuckujudi. Nikad me nitko nije odveo na tako prekrasno mjesto. Nikad si nitko nije mogao priuštiti da me odvede na tako prekrasno mjesto. Okrenula sam se prema Thomasu i gledala ga u čudu. Privukao me sebi i poljubio me. I kako da sad opišem ono što je uslijedilo? Pa, recimo samo da vas ponekad u životu, nakon godina lutanja, borbe protiv vjetrenjača i spašavanja onog što se spasiti ne da, nebesa ponekad odluče nagraditi, dati vam malenu kompenzaciju za sav taj trud. Život vam jednostavno dopusti da nakratko osjetite koliko veličanstven može biti. Ne znate koliko de to trajati, a zapravo vas nije ni briga jer u tom trenutku vi držite malen komadid raja koji ste pronašli i sigurno nedete trošiti dragocjeno vrijeme razmišljajudi o tome kad dete ga morati vratiti. Ono što želim redi jest da idudih osam dana nismo izlazili iz hotela. Ako smo i izlazili iz spavade sobe, bilo je to samo kako bismo nešto pojeli. Uopde se ne mogu sjetiti kad mi se posljednji put takvo što dogodilo. Činjenica je da sam ja zapravo rijetko kad u vezi. Idem na spojeve, imam avanture, imam »situacije«. Ali nemam muškarce, ne redam ih jednog za drugim i ne vučem ih naokolo nazivajudi ih svojim dečkima, da bi ih nakon toga ostavila i ispitivala sve svoje prijatelje: »Ajme, što mi je bilo?« Nažalost, ja uvijek znam što mi je, baš kao što to znaju i oni. Dakle, nijedno od nas baš i nema neku priliku za

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama samozavaravanje i sve uglavnom završava brzo i bezbolno. Bilo kako bilo, sve ovo moj je način da kažem kako odavno nisam provela puno vremena, više dana zaredom, s jednim muškarcem. Davno je bilo da sam s nekim uopde željela provesti puno vremena i da je on želio provesti puno vremena sa mnom. Da sam se s nekim željela buditi, seksati, razgovarati, jesti, opet se seksati, itd. Tužno je što mi je sve to bilo toliko neobično. Ali natjeralo me da shvatim kako se ljudi, kad su sami, potpuno naviknu na odsustvo takve vrste intimnosti u životu. Uglavnom, ono što pokušavam redi jest da sam tjedan dana neprekidno bila sretna. Thomas je u tom periodu devet puta telefonirao, šest puta je razgovarao s poslovnim partnerima, a tri puta sa svojom ženom. Uvijek kad bi razgovarao s njom, izlazio bi iz sobe pa nisam znala je li ga pitala kad se vrada kudi i što joj je on u tom slučaju odgovorio. Dok su razgovarali, ja sam sjedila na krevetu pomalo posramljena, osjedajudi se vrlo nelagodno. Nisam se mogla natjerati da ne razmišljam o njihovu braku. On je u svakom slučaju bio iznimno inteligentan muškarac, tip koji ne trpi sranja i cijeni poštenje. Ali vrijedi li isto i za njegov brak? Ako vaš supružnik tek tako može s nekim otidi, kako vi možete svoj odnos smatrati brakom? Ili ja možda relativiziram njegov brak kako se ne bih osjedala poput najobičnije drolje? Na kraju si nisam mogla pomodi - upitala sam ga zanima li njegovu ženu kad de se vratiti kudi. Rekao mi je da imaju dogovor - dopušteno je nestati bez objašnjenja na dva tjedna, ali ne duže. Nakon toga, vrijeme je za idi doma. Bio je to vrlo zanimljiv sporazum, a i saznala sam koliko imamo vremena. Više se nisam morala pitati kad de završiti naš mali medeni mjesec. Dva tjedna i onda »zbogom«, »selamat tinggal«, kako kažu na Baliju. Jedan od tih dana, dok je Thomas telefonirao, ja sam nazvala mamu, samo kako bih je obavijestila da sam živa i zdrava. Baš dok smo završavale razgovor, počeo mi je zvoniti mobitel. Javila sam se. S druge strane začuo se upečatljiv, nadmodan, hladan glas. Bila je to Candace, moja izdavačica iz New Yorka. Nešto me streslo. Odjednom sam se uspravila u stolici. »Bokjulie, Candace je. Zovem samo da vidim kako napreduje posao.« »O, bok, Candace. Hm. Posao ide sjajno. Zaista. Svaki dan naučim nešto novo, nevjerojatno.« »Drago mi je što to čujem. Bojala sam se da si se, na primjer, spetljala s nekim Talijanom i da trošiš naš novac na odmoru u Capistranm, izgovorila je to sa savršenim talijanskim naglaskom.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Ma ne, ma kakvi, naravno da ne. Radim po cijele dane. Danonodno.« U tom sam se trenutku osvrnula i ugledala Thomasa kako omotan ručnikom hoda prema malenom bazenčidu koji se nalazio odmah do spavade sobe. Počela sam se lagano znojiti. »Onda dobro. Jasno mi je da sam naglo donijela odluku, ali dali smo ti ček, i potpisala si ugovor, pa sam ti samo htjela naglasiti da očekujemo da deš ga u potpunosti poštovati.« »Naravno«, odgovorila sam. Thomas je u tom trenutku uskočio u bazen, a voda je glasno pljusnula. Pritisnula sam telefon uz prsa kako bih prigušila zvuk. »Pridržavam se ugovora sa zadovoljstvom. Prikupila sam mnoštvo informacija, knjiga de biti čudesna.« Još sam je neko vrijeme uvjeravala da zaista predano radim, začinivši to pričama o ženama koje sam intervjuirala, a onda sam razgovor brzinski privela kraju. Jednakom brzinom pokušala sam zaboraviti da smo uopde razgovarale. Pa bila sam na odmoru, zaboga. Naposljetku smo se, osmi dan boravka na Baliju, odlučili maknuti iz hotela i malo prošetati. Lunjali smo po Putu majmuna i razgledavali lokalne galerije umjetnina. Sjeli smo u jedan kafid i podijelili porciju ayam jeruka, lokalnog specijaliteta - svježe piletine pržene s češnjakom i kokosovim mlijekom. Dok smo sjedili i smješkajudi se gledali u oči (drago mi je što sam bila toliko daleko od kude, pa nitko nije imao priliku vidjeti to ljigavo ponašanje), u našoj blizini parkirao se par na motoru. On je imao možda dvadeset i pet godina, a ona je bila zrela žena u pedesetima. Odložili su kacige na motor i sjeli pokraj nas, razgovarali i držali se za ruke. A onda se ona nagnula i poljubila ga. Prestala sam buljiti u Thomasa i počela buljiti u njih. Thomas me gledao dok sam ih promatrala i nasmijao se. »Znači, antropologinja je pronašla novi predmet proučavanja.« Skrenula sam pogled. Nisam imala pojma da je to bilo toliko očito. »Pa, zanimljivo je, nije li?« Thomas ih je pogledao. »Reci mi, što vidiš?« Brzo sam virnula u njihovu smjeru. Žena je bila atraktivna, ali nije bila mladolika. Godine su na njoj ostavile trag, imala je izražen trbuh i obješene ruke, a prosijedu kosu pričvrstila je ukosnicama. Mladid je bio prekrasan. Crnokos, s razdjeljkom na sredini, ošišan malo ispod uha, na bobfrizuru. Imao je nježne crte lica, ali guste obrve i velike smeđe oči činile su ga ozbiljnim i zamišljenim. Bio je mršav, ali ipak je djelovao mišidavo, zategnuto. »Vidim muškarca koji iskorištava ženu«, odgovorila sam.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Tako dakle. Vidiš očajnicu koju za nos vuče mladi muškarac.« »Možda.« »To je zaista zanimljivo. Ja vidim ženu koja iskorištava muškarca.« »Stvarno?« upitala sam. »Možda. Možda se samo došla dobro provesti, a možda je mladida uvjerila da ga voli, da de se za njega uvijek brinuti. I onda de otidi natrag u Sidney, London ili Detroit, zadovoljna, a on de ostati ovdje. Sam.« »Baš kao što to inače rade muškarci.« »Baš tako.« Na trenutak sam utonula u misli. »Nije li tužno što mislimo da je moguda samo jedna od te dvije opcije?« »Kako misliš?« »Oboje smo odmah pretpostavili, zbog razlike u godinama, da jedno sigurno iskorištava drugo.« »Pa naravno, Julie. To je zato što nismo idioti.« Nasmijala sam se toj izjavi, a Thomas me uhvatio za ruku. Pogledao me ravno u oči, radosno. »Tvoj smijeh, tvoj osmijeh. Sve to zapravo izaziva ovisnost.« Spustila sam pogled prema stolu. Jako sam se trudila da ništa ne osjedam. Odšetali smo do centra Ubuda, do slavnog hrama Puri Saren Agung, kako bismo pogledali izvedbu tradicionalnog plesa koji se zove legong. Dok smo lutali između kafida i dudana s drangulijama, Thomas je opet spomenuo par. »Znaš, Bali je prilično poznat po ovakvim scenama. Žene zbog toga dolaze u krdima.« »Ma daj?« Thomas je potvrdno kimnuo. »Najčešde ne u Ubud, nego u Kutu. Tamo se svi nalaze.« »Gdje je Kutu?« »To je na obali, pokraj aerodroma. Mjesto je izrazito usmjereno na turizam, svi ti pokušavaju nešto prodati. Tamo svaki žigolo s Balija odlazi kako bi pronašao klijentice.« »Rastužuje me to.« »Zašto?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Zato što bih htjela da se te žene ne osjedaju kao da moraju dolaziti ovamo kako bi pronašle nekoga tko de s njima spavati. To je tako... očajnički.« »E da, a ne postoji ništa tužnije od očajne žene, zar ne?« »Pa, uvijek je tužno kad je netko očajan... ali da, ovo mi zaista djeluje tragično.« Neko smo vrijeme hodali u tišini. Znala sam da je Bali otok na kojem umjetnost cvate i da balijska kultura ne poznaje riječ »umjetnik« jer vlada uvriježeno mišljenje da je umjetnost nešto što stvaraju svi, pa ne postoji potreba za posebnim imenovanjem. Ljudi stvaraju umjetnost - plešu, slikaju i sviraju - a sve u čast hinduskim božanstvima i njihovim hramovima. To je ono što sam ja znala o Baliju. Nisam znala da je to mjesto na koje se žene dolaze poševiti s mladim domadim dečkima. »Kad ved spominjemo Kutu, mislim da demo sutra morati tamo, ako nemaš ništa protiv. Vrijeme je da se malo posvetim poslu.« Zastao je nasred ceste. »Iako, ovdje je bilo zaista prekrasno.« U trenutku u kojem mi je dotaknuo lice rukom i poljubio me, preplavio me osjedaj slabosti. Nisam bila navikla na toliki užitak. Rekla sam mu da du rado učiniti sve što želi. A onda sam se odjednom osjetila nesigurno, pomislivši da možda želi idi sam. »Hodu redi, osim ako nisi planirao idi sam. Mislim, ne želim da ispadne da...« Zagrlio me i prošaptao: »Julie, molim te zašuti, živciraš me«, i onda me ponovno poljubio. Prošli smo kroz veliko dvorište i vidjeli da je predstava ved počela. Publika je sjedila u polukrugu na tlu, a plesačice su ulazile kroz jedna od dvorišnih vrata. Sve su bile odjevene u šarene, zlatnoplave sarije s velikim zlatnim ukrasima na glavi, očiju iscrtanih tušem. Koreografija je bila toliko precizna da je svaki, pa i najmanji pokret rukom ili lepezom bio savršeno ujednačen. Primijetila sam da je ondje i par iz restorana. Nastojala sam otkriti djeluje li ona zaljubljeno. Bududi da u tom trenutku nisu izmjenjivali nikakve nježnosti, pokušavala sam proniknuti tko je dirigent u toj vezi tako što sam pratila način na koji su jedno drugo pogledavali za vrijeme predstave. Bilo je teško procijeniti. Ponovno sam skrenula pogled prema pozornici. Dok sam slušala gamelan, glazbeni ansambl koji je uživo pratio nastup, primijetila sam da čak i pokreti očiju plesačica imali koreografiju. Svaki pogled, u lijevo, u desno, gore ili dolje, bio je planiran. Okrenula sam se prema Thomasu. Oči su mu sjajile od zanimanja za sve što se pred njim odvijalo. Znala sam da njegov briljantni um upravo upija viđeno, stapa to sa znanjem koje je stekao obrazujudi se u Francuskoj i da se onda sve zajedno miješa s njegovom

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama sveoubuhvatnom tankodutnošdu i mudrošdu te da de mi prije ili poslije ovo spomenuti i redi nešto što de me u potpunosti opčiniti. Dok sam razmišljala kako du uskoro morati napustiti Ubud, a ubrzo nakon toga i Bali, shvatila sam da se naša mala avantura bliži kraju. On de se vratiti kudi po još ljubavi, još seksa, još intimnosti i još pripadanja. Ja du se u svoju sljededu avanturu uputiti sama. Bilo je prilično jasno tko je dirigent u našoj vezi. Nakon plesne ceremonije, dok smo izlazili na cestu, ponovno sam ugledala par. Ljubili su se na ulici nekoliko koraka ispred nas. Kad su se napokon odvojili jedno od drugog, žena mi se nasmiješila i obratila na engleskom s izraženim australskim naglaskom: »Zar vas dvoje nisam vidjela danas u kafidu?« Australka, naravno. Dovoljno pametna da se odseli tamo gdje te muškarci žele jebati i kad navršiš pedeset. Odvratila sam joj da smo bili u tom kafidu i uslijedilo je upoznavanje. Zvala se Sarah, a ime njezina partnera bilo je Made (s dugim a). Rekla nam je da na Baliju živi ved šest mjeseci i da razmišlja o trajnom preseljenju. »Vi ste na medenom mjesecu?« upitala nas je. »Ne, samo na odmoru«, odgovorio joj je Thomas. »Ah, ali djelujete tako zaljubljeno. Nisam to mogla ne primijetiti kad smo bili u kafidu.« Pitala sam se je li to parovima glavna zanimacija — promatrati druge parove i procjenjivati koliko su sretni. »Pa, hvala«, odgovorio je Thomas. »I jesmo.« Pogledao me svojim vragolastim plavim očima. »Mogli biste s nama na večeru! Bilo bi zaista lijepo popričati sa zapadnjacima i saznati što se vani događa. Ovdje imaju CNN, ali ipak se ponekad osjedam odsječeno od ostatka svijeta.« Zaista nisam željela provesti našu posljednju večer u Ubudu s drugim parom, ali nisam znala kako ih odbiti. Thomas je za razliku od mene barem pokušao. »Večeras nam baš i nije zgodno. Sutra kredemo u Kutu...«, rekao je Thomas, uzdajudi se kao i obično u svoj šarm. »Molim vas, očajnički mi je potrebno malo druženja sa zapadnjacima«, prekinula ga je Sarah. »Možemo na neku ranu večeru kako biste ostatak vremena mogli posvetiti samo sebi. Predlažem Lotus Cafe. Tamo je prekrasno.« Jednostavno je nismo imali srca odbiti. »Bit de nam drago«, rekla sam.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Dok smo hodali cestom, Thomas i ja bili smo nekoliko koraka ispred njih. Malo sam uživala u tišini, a onda sam ga upitala: »Zaljubljeni, ha?« »Da, zaljubljeni«, odgovorio mi je. Stigli smo u Lotus Cafe i dobili vjerojatno najbolja mjesta u cijelom restoranu - odmah uz malo jezero osvijetljeno lampicama koje su obasjavale drevno drvede i vodu koja je u mlazovima tekla iz usta malih vodoriga raspoređenih u krug. Iznad nas, sa suprotne strane jezera, uzdizao se hram Pura Taman Kemuda Saraswati. Bio je tako egzotičan: kao iz svijeta Lare Croft i video igrica Tomb Raider, a istodobno savršeno jednostavan. Bilo je nemogude ne osjetili poniznost pred njim. Thomas je naručio bocu vina i počeli smo se pobliže upoznavati. Sjeli smo, Sarah do mene, a Made do Thomasa, savršeno raspoređeni - svako nasuprot svog partnera. »Koliko ste dugo ved ovdje?« upitala je Sarah. »Tjedan dana«, odgovorila sam. »Pa to je divno. Jeste li prisustvovali ritualnom kremiranju prekjučer? To je bio pravi spektakl!« Oboje smo se nasmiješili i odmahnuli glavama. »Jeste li posjetili Sumu majmuna? Ja obožavam majmune. Tako su zabavni.« Odmahnula sam glavom, postiđena. »Pa, baš i nismo stigli.« »A jeste li išli na izlet na planinu Batur? Ne?« Ponovno smo odmahnuli glavama. Thomas je bio izravan: »Zapravo, nismo previše izlazili iz hotela. Prilično je romantičan.« »Aha«, osmjehnula se s razumijevanjem. »Potpuno vas razumijem.« S ljubavlju je pogledala Madea. »Bali je pravo mjesto za ljubav.« Thomas je preko stola posegnuo za mojom rukom i dodao: »Zaista jest.« »Očito, ima nešto u ovom krajoliku, ali i kulturi. Ta posvedenost umjetnosti, ljepoti i vjeri baš nekako... obara s nogu.« Sarah je pomaknula pramen kose koji je Madeu zaklanjao oči. »Teško se othrvati.« Made je napokon progovorio. »Da, to je Bali. Otok posveden svim vrstama ljubavi. Ljubav prema Bogu, ljubav prema plesu, glazbi, obitelji i... romantična ljubav.« Sarah mu je pružila ruku. Primio ju je objema rukama i nježno poljubio. Što u tome može biti loše? Ništa, osim što je meni još uvijek bilo teško ignorirati činjenicu da je dovoljno stara da mu bude majka. Da budem iskrena, jednako se osjedam i kad

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama vidim muškarca u godinama s mladom ženom. Jednom sam na ulici ugledala Billyja Joela s njegovom mlađahnom ženom i pomislila sam da bi joj on trebao pladati faks, a ne spavati s njom. Ali tko sam ja da osuđujem Billyja Joela? Ili Sarah i Madea? Ako su oni sretni, i ja sam. Do druge boce vina pretresli smo ved čitav niz tema. Made nam je pričao o načinu života na Baliju, o obiteljima koje žive u zadružnim kudanstvima — roditelji, djeca, njihove žene i obitelji žive u odvojenim kudama koje su povezane zajedničkim dvorištem. Govorio nam je i o hinduizmu, o smrti i njihovu vjerovanju da je život ciklus rađanja, umiranja i reinkarnacije, koji se prekida tek kada duša dosegne Samadhi, vrhunac prosvjetljenja. Sarah je upravo dosezala vrhunac pijanstva i počela se sve češde naslanjati na Madea, svako toliko spuštala je glavu na njegova ramena, poput tinejdžerke. Britanski par smješten za susjednim stolom nije s njih skidao pogled. Sarah je bila manje diskretna i malo je preglasno pričala. »Znam što misle. Vide koliko mi je godina i misle da me Made samo iskorištava. Ali on nikad ništa ne traži. Ama baš ništa.« Suosjedajno sam kimnula. Sarah je otpila gutljaj vina. »Upoznali smo se na plaži, u Kutuu. Prišao mi je i rekao da sam najljepša žena koju je vidio. Znala sam, naravno, da je to glupost, ali ipak, bilo je jako slatko.« Sarah me sigurno pročitala, iako sam se svim silama trudila ostaviti dojam sugovornice koja je podržava. »Nije ono što misliš. Sjeo je kraj mene na pijesak i samo smo pričali i pričali. Satima. Bilo je divno.« »To zvuči tako romantično«, nastojala sam zvučati ohrabrujude. Sarah je postajala sve upornija i sve glasnija. Počela je kuckati prstom po stolu svaki put kad je htjela istaknuti svoje mišljenje. »Nikad nije ništa tražio od mene. Ozbiljno. Motor sam mu kupila jer sam ja tako htjela. Njegovoj obitelji dala sam novac jer ga volim i želim mu pomodi. Jako su siromašni. On živi sa mnom, a ja ga uzdržavam jer mogu i jer mi to predstavlja zadovoljstvo. Ali on nikad ništa nije tražio. Nikad! Radi u dudanu, malo niže niz ovu ulicu. Svaki dan. Ima nevjerojatne radne navike.« Par je pogledao u njezinu smjeru, a zatim su se okrenuli jedno prema drugom. Muškarac je mahnuo konobaru i zatražio račun. »Kasno je. Možda bismo trebali krenuti«, rekla sam meškoljedi se u stolici.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Sarah se samo lagano namrštila i zagrlila Madea. »Voli me više od svih muškaraca s kojima sam bila. I nekad mi stvarno bude muka. Svi ti pogledi.« »Ma, svi ti ljudi su obični šupci«, rekla je dovoljno glasno da je svi u restoranu mogu čuti. »Supci.« Potom se okrenula prema meni. »Osim toga, Julie, navedi mi samo jednu vezu koja je potpuno ravnopravna — navedi mi samo dvoje ljudi koji jedno prema drugom gaje jednake osjedaje u isto vrijeme. Hajde, navedi ih, Julie. Navedi ih sad!« Čitav restoran gledao je u našem smjeru. Ne mogu redi da sam htjela odgovoriti na to pitanje. »Upravo tako. To ne postoji«, viknula je, udarajudi šakom po stolu. »Ne postoji. I kakve onda ima veze ako njemu i njegovoj obitelji dajem novac. Pa što? On me voli. To je jedina stvar koju svi trebate znati. Voli me.« Stigao je račun i Thomas ga je platio brže nego itko u povijesti, a vani smo se našli u hipu. Dok smo hodali niz ulicu, osjedala sam se blago potreseno. Ubrzala sam korak. Htjela sam što prije pobjedi. Za mene, ona je zaista bila očajnica. Očajnički je željela da ih se doživljava kao par. Očajnički je nastojala od sebe same sakriti činjenicu da je čovjeku koji je voli kao što je nikad nitko nije volio, ta ljubav zapravo honorarni posao. Po mojem mišljenju. Prošli tjedan bio je čudesan. Bila sam toliko sretna da sam se molila bogovima, i hinduskim i svim ostalim, da nikad ne završi. Sama pomisao na moj život sačinjen od betonskih pločnika, sastanaka, ručkova, spojeva i zabava, činila je da poželim vrištati iz petnih žila. Da mi je Thomas predložio da ostanem tamo s njim do kraja života, daleko od obitelji i prijatelja, da jednostavno ostanem i da započnemo novi život na Baliju, rekla bih da, da, da, a da ne bih ni okom trepnula. On kao da je pronašao ključ i otvorio vrata mog srca, ona ista vrata koja su ved godinama zatrpana i zaglavljena nabacanom starudijom, oslobodivši tako potrebe za koje nisam ni znala da postoje. Jedino što sam u tom trenutku htjela učiniti bilo je baciti mu se pod noge i moliti ga da me nikad ne ostavi. Umjesto toga, nastavila sam hodati. Brzo. Vratili smo se u naše malo utočište, srušivši se istog trenutka na krevet s baldahinom. Zagrlili smo se i počeli se ljubiti, snažno pripijeni jedno uz drugo. U međuvremenu u Sjedinjenim Državama Nikad nije dobro kad su oba partnera u nekoj vrsti odnosa depresivna. Jako je praktično kad je jedan u bilo kojem trenutku u stanju utješiti i ohrabriti onog drugog. Serena i Ruby nisu dijelile ono što se smatra uobičajenim, bliskim odnosom. Serena je spavala na

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Rubynu kauču, a obje su imale problema s ustajanjem. Jednog se jutra Serena probudila, na trenutak potpuno zaboravivši na svoj kratki izlet u svamivode, a onda je prstima pokušala uspavano prodi kroz svoju dugu plavu kosu i sjetila se da je više nema. Nakon toga, počela je plakati. Ruby je u drugoj sobi imala nodnu moru o posljednjem pit bulu kojeg je zagrlila prije nego što su ga odveli. Njegove velike smeđe oči izgledale su nekako... kao da ništa ne slute. Probudila se jecajudi u jastuk. Da je netko ušao u Rubyn stan, čuo bi samo prigušenu simfoniju boli. Ruby je napokon prestala plakati, shvativši da je budna. Dok je ležala i pokušavala se sabrati, čula je kako iz dnevne sobe dopiru Serenini tihi jecaji. Bila je zbunjena i nije znala što da učini. Sve što je znala o Sereni bilo je da je odlučila pristupiti joginskom samostanu nakon što su joj iz želuca ispumpali veliku količinu alkohola i piledih krilaca. Nije baš bila sigurna želi li je bolje upoznati. Ali Serena je plakala u njezinu domu. Ruby je ustala iz kreveta. Bila je odjevena u flanelsku pidžamu s nacrtanim psidima. Obula je čupave bijele papuče i uputila se niz hodnik. Vanilija je bio u hodniku i počeo joj se umiljavati, mazedi se o njezinu nogu. Serena ju je čula i brzo se utišala. Ne postoji ništa gore od toga da vas stranac vidi kako plačete. Ako postoji jedan razlog zbog kojeg čovjek ne bi trebao živjeti s cimerima, to je da može u miru plakati. Serena se pravila da spava, nadajudi se da de Ruby otidi. Ali Ruby je stala pokraj kauča na izvlačenje, pričekala trenutak i onda prošaptala: »Serena, jesi li dobro?« Serena se promeškoljila i glumedi da je još uvijek u polusnu rekla: »Hmm, da. Dobro sam.« »Reci mi ako ti bilo što treba, može?« »Da, naravno.« Ruby se nakon toga odgegala natrag u krevet. Dok je navlačila poplun preko glave, pomislila je: evo u što se pretvorio moj dom. U zemlju tužnih djevojaka. Počela je sanjariti. Kao i uvijek. Zapravo, u svojim najmračnijim razdobljima uspijevala je preživjeti samo zbog toga. Sanjaredi o boljem životu. Tog je dana počela zamišljati kako bi izgledala njezina jutra da ima malo dijete. Ne bi imala vremena za izležavanje na mekanom krevetu, okružena pahuljastim jastucima. Sigurno bi ved bila na nogama, pripremala doručak i školsku užinu za dijete, odijevala ga i pripremala za nastavu. Umjesto da je takva pomisao iscrpi, usredila ju je. Shvatila je da jedva čeka dan kada nede imati vremena misliti samo na sebe. I onda je uvidjela da je taj dan stigao. Serena možda nema sedam godina, ali Ruby joj je potrebna. Potištena je i plače, a ako je dobro zapamtila, za sat se nalazi sa svojim starim šefom. Ovog

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama jutra, Ruby bi mogla biti korisna. Zbacila je sa sebe poplun, iskočila iz kreveta i odgegala se natrag u hodnik. Serena je prestala plakati, ali bila je u fetalnom položaju, tiho je disala, ljuljuškajudi glavu rukama i pokrivajudi oči. »Serena. Hodeš li da ti nešto donesem? Kavu ili čaj? Hodeš jaje ili nešto?« Serena je samo odmahnula glavom, lica pokrivena rukama. Ruby je stajala na mjestu i nije znala što bi sljedede trebala učiniti. Pitala se kako majke rješavaju ovakve probleme. Sigurno ne prihvadaju »ne«. Jednostavno poduzmu nešto, čak i kad osoba odbija pomod i utjehu. I tako se Ruby okrenula i uputila prema kuhinji. Natočila je vodu u lončid i upalila štednjak. Otvorila je kuhinjski ormarid i pomno ga proučila. Pretpostavila je da Serena, kao svaki pravi jogi, pije čaj. Prisjetila se da je nekad davno kupila pakiranje zelenog čaja, u prvom i zadnjem naletu želje da počne konzumirati nešto čemu pripisuju antioksidativna svojstva. Iako joj nikad nitko nije uspio objasniti što je to zapravo antioksidans. Posegnula je na kraj police, izvukla kutijicu i kad je voda zakuhala, pripremila je magični napitak. Otvorila je Fage (gusti, ukusni grčki jogurt) i uzela žlicu. Odnijela je sve u sobu i odlučila pomaknuti dosadašnju granicu bliskosti tako što je sjela na krevet. Dotaknula je Sereninu ruku. »Želiš li šalicu zelenog čaja? Evo, tu je pokraj tebe.« Nije bilo odgovora. Proradili su joj instinkti i znala je da samo treba pričekati. Nakon nekoliko trenutaka, Serena se pridigla i naslonila na jastuk. Ruby je pomislila kako s tom obrijanom glavom i natečenim očima neodoljivo podsjeda na nojevo mladunče. »Hvala, Ruby. Zaista sam ti zahvalna«, izgovorila je slabašnim glasom. Uzela je zeleni čaj i otpila gutljaj. Aleluja. Ruby je osjetila kako joj srce treperi od majčinskog ponosa. »Želiš li razgovarati o tome?« upitala je. Serena je šutjela i gledala u šalicu. »Nisam imala pojma da je tako lijepo biti zaljubljen.« Stisnula je usta, a oči su joj se počele puniti suzama. »Ljubav me pretvorila u budalu.« Ruby ju je uhvatila za ruku i nježno rekla: »Tako mi je žao, dušo.« Serena je nastavila: »I onda je ispalo da sve to uopde nije stvarno, da je obična laž. Kako sam mogla biti zaljubljena, ako je sve bila laž? Zar sam toliko očajnički željela biti zaljubljena da sam sve umislila?« Ruby zaista nije znala što da kaže. Ali nastojala je pomodi. »Možda je to bila samo generalna proba. Možda ti je to bilo potrebno kako bi se pripremila na pravu ljubav s nekim tko te zaslužuje.« Serena je pogledavala čašicu koju je Ruby držala u ruci. »Što je to?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Grčki jogurt, draga. Jako je gust i fin. Želiš li kušati?« Serena je lagano kimnula. Ruby je zagrabila jogurt žlicom i ispružila je prema Sereni. Umjesto da uzme žlicu, Serena se nagnula i otvorila usta, kao da bi držanje žlice iziskivalo više energije nego što joj je preostalo. Ruby je stavila žlicu u Serenina usta, a ona se nasmijala: »Fino je.« »Zar nemaš neki sastanak uskoro?« upitala je nježno Ruby. Serena je polako kimnula i potom duboko udahnula. »Pretpostavljam da bih trebala ustati.« Prije nego što je prebacila noge preko ruba kreveta, Serena je pogledala Ruby. »Hvala, Ruby.« Ruby se nasmiješila. Ovo joj je dobro išlo. Nakon što je Serena otišla, Ruby je počela mozgati o tome kako da zamisao o samohranom majčinstvu provede u djelo. Shvatila je da to ne mora učiniti sama. Postoje brojni načini da se u projekt uključi i otac. Dok je hodala ulicom prema uredu u kojem je radila i koji je, vrlo praktično, od stana bio udaljen svega nekoliko blokova zgrada, počela je razmišljati tko bi je mogao napumpati. Sinulo joj je iste sekunde. Njezini prijatelji Dennis i Gary. Oni su bili u najstabilnijoj vezi za koju je znala. Zajedno ved tredu godinu, živjeli su u Chelseaju, u prekrasnom potkrovlju u Osamnaestoj ulici. Ruby je živjela na Upper West Sideu, ali ne bi joj bilo teško preseliti se u Chelsea kako bi mogli zajednički obavljati roditeljske dužnosti. Učinilo joj se da se sjeda da su nekad komentirali kako bi jednom željeli imati djecu. Nije mogla vjerovati da se toga nije prije sjetila. Nikad nede upoznati nekog brižnijeg od njih dvojice. Obično je jedna osoba u vezi slatkica, a druga više opasan tip. Međutim, Dennis i Gary toliko su dragi da se u njihovu domu osjedaš kao da si stigao u čaroban pansion u kojem je sve meko i udobno i u kojem sve brige nestaju. Ruby je upoznala Garyja prije pet godina, dok su živjeli u istoj zgradi, vrata do vrata i otad su bili bliski. Kad je na scenu stupio Dennis, on i Ruby odmah su kliknuli. Često su se nalazili, kao prava, velika, sretna obitelj. Ruby je u sebi počela sve detaljno osmišljavati. Ona de biti djetetov zakonski skrbnik, ali oni de modi sa svojim potomkom provoditi vrijeme kad god požele. I najbolje od svega, dijete de umjesto jednog oca imati dva. Ona de imati dovoljno slobode, modi de i dalje izlaziti i imati svoj život jer de Dennis i Gary uvijek pričuvati dijete. Možda bi čak mogli unajmiti stan u istoj zgradi. Ruby se pitala kako de se stvar odigrati. Čija de sperma biti u pitanju? Garyjeva ili Dennisova? Obojica su iznimno zgodni, obojica u vrhunskoj formi.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Dennis je malo nabijeniji od Garyja. Ali Gary ima grozan vid. Dennis je počeo gubiti kosu. Ali Gary je duže njezin prijatelj, pa možda bi bilo bolje da rodi Dennisovo dijete, kako se on ne bi osjedao zapostavljeno. Negdje je pročitala da muški parovi ponekad pomiješaju spermu i tako zaigraju sjemenu verziju ruskog ruleta. Ruby je imala viziju. Dijete u nosiljci BabyBjorn, odjeveno u ružičasto. Ili plavo. Ruby nosi to ružičasto ili plavo dijete koje veselo gugude i brblja. Plavo ili ružičasto dijete hoda po stanu, a ona, Dennis i Gary plješdu i smiju se. A onda bi možda nekog i upoznala. I taj netko mislio bi da je ona jako cool, s tim svojim modernim klanom i sjajno bi se uklopio. Možda bi i on imao djecu i onda bi svi zajedno tvorili otkačenu, naprednu, mješovitu obitelj. Ta joj se ideja toliko svidjela da više nije mogla čekati ni sekunde. Zgrabila je mobitel i dogovorila ručak s Dennisom i Garyjem. Ruby se za ručak odlučila odjenuti »majčinski«. Odjenula je široku, jednostavnu košulju, široke hlače i obula slatke balerinke. Zbog kroja košulje izgledala je gotovo kao trudnica, što joj je i bio plan - željela je pokazati Garyju i Dennisu kako bi izgledala da ved nosi njihovo dijete. Kako bi bila meka, ženstvena i mamasta. Nažalost, nije baš bila sigurna može li itko djelovati meko okružen žamorom hipstera koji jedu salate i hamburgere i pokušavaju nadglasati zaglušujudu glazbu. Rekli su joj da dođe u Cafeteriju, a Ruby je odmah po dolasku shvatila da je to bila greška. Cafeteria je sasvim sigurno najbučniji restoran u New Yorku. Jesti uz zaglušujude tutnjanje glasnog techna i prodoran zveket pribora za jelo, bilo je kao pokušati ručati na ravepartyju. Bila je nervozna, nikad nije vodila sličan razgovor. Nikad nije ni pozvala tipa van, nije vjerovala u to i nije tome trebala pribjegavati. A sad ne samo da je išla u prošnju - spremala se predložiti nešto što nikad nede modi povudi. U pitanju je bila odluka koja de ih zbližiti do kraja života, a osim toga, upravo je namjeravala pitati ovu dvojicu liberbrižnika smatraju li je dovoljno dobrom da bude majka njihova djeteta. Stigli su. Gary je na sebi imao jaknu od brušene kože, bez greške, savršenu, a Dennis je bio u crnoj dolčeviti od kašmira i pernatom prsluku. Neodoljiv kao iz kataloga Lands’ Enda. Sjeli su, oduševljeni što je vide. »Tako mi je drago što te vidim«, rekao je Dennis, uhvatio je za ruku i snažno stisnuo. Ruby se odmah opustila. Oni de sigurno vjerovati da de ona biti dobra majka. Njezine vrline bile su im poznate bolje no ikom drugom. Znali su da je strpljiva, nježna, mirna. Pa što ako su nekoliko puta svjedočili njezinim samoubilačkim naletima razočaranja? Nitko nije savršen. Odjednom se sjetila kako je Gary jednom došao po nju i iz stana je izveo u pidžami. Očajavala je

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama zbog nekog muškarca. Natjerao ju je da uđe u auto i vozili su se skroz do Bear Mountaina i natrag. Ruby je, odjevena samo u pidžamu i jaknu, bila toliko ganuta da se uspjela riješiti depresije i normalno nastaviti sa životom. Sad joj je bilo žao što je Gary vidio tu njezinu stranu. Mogao bi taj dirljivi trenutak iskoristiti protiv nje. Ispod glasa se prekorila jer nije uvijek bila vesela i prpošna pred bliskim prijateljima. Što ako sad misli da je previše mentalno nestabilna za brigu o njegovu i Dennisovu djetetu? Odlučila je jednostavno izlanuti: »Želim da me oplodite.« Položila je ruke na stol kako bi se smirila. Gary se okrenuo prema Dennisu i izustio: »Rekao sam ti.« »Molim?!« uzviknula je Ruby, promatrajudi ih iznenađeno. Gary je samo slegnuo ramenima. »Imao sam predosjedaj.« Nakon toga, izrecitirala je svoj uvježbani govor: »Vi znate koliko sam ja odgovorna. Uvijek sve odradim na vrijeme, bez obzira na to koliko sam uzrujana ili depresivna. Mislim, nije da du biti depresivna... Jedini uzrok moje depresije bili su frajeri i to što sam im prepuštala kontrolu nad vlastitim životom. Ali kad budem imala dijete, nikad me više nede izdeprimirati neki muškarac jer du imati viši cilj. Bit du majka.« Dennis i Gary međusobno su se pogledavali, a potom su se okrenuli prema Ruby, svaki s različitim izrazom sažaljenja u očima. Dennis se nagnuo i dotaknuo joj ruku. »Žao mi je. Ali ved smo obedali naše sjeme Veronici i Lei.« Ruby je nepomično sjedila nekoliko trenutaka, procesuirajudi sve te nove podatke. Potom je pomislila: tko su, dovraga, Veronica nikad prije nije ni čula za Veronicu i Leu. »Tko su, dovraga, Veronica i Lea?« pitala je, a u glasu joj se mogao čuti bijes. Gary je odgovorio: »One su naše prijateljice, upoznali smo ih dok smo volontirali u pučkoj kuhinji u blizini našeg stana. Lezbijke su. Jako su drage.« »Nove prijateljice? Radije daješ svoje sjeme novim prijateljicama nego meni?« pitala ga je Ruby blagim, drhtavim glasom. »Nismo znali da ga i ti priželjkuješ.« »Ali mogli ste pitati! Prije nego što ste svoje sjeme odlučili darovati neznankama, mogli ste bar na trenutak zastati i razmisliti je li možda potrebno nekom od bliskih prijatelja!« Govorila je povišenim tonom, ali zbog kakofonije techna i restoranskog žamora nitko to nije ni primijetio.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Trebali ste biti malo obzirniji!« Ovaj put progovorio je Dennis. »Srce, zadnji put kad smo se vidjeli umrla ti je mačka i tri dana nisi bila u stanju ustati iz kreveta.« »Došli smo k tebi i oprali ti kosu, sjedaš se?« Na Rubynom licu pojavio se izraz nevjerice. Znala je. Dok su bili tako dragi i njegovali je, zapravo su u glavi vodili zabilješke o njezinoj majčinskoj podobnosti. Osjedala se izdanom. Smislila je vlastito, kako biti sama pravilo: nikad nemoj nikome dopustiti da te vidi u bivšem izdanju. Jednom de ti možda zatrebati njegova sperma ili deš htjeti izadi s njegovim bratom i stoga ne smiješ dopustiti da te vidi ludu, tužnu ili neuglednu. To je bilo ono što bi u tom trenutku imala redi za moju prokletu knjigu, samo da je tada imala priliku. Odmah se sabrala. »Bila sam u depresiji. Ali otada se puno toga promijenilo. Otišla sam u ono prihvatilište i pomagala im ubijati pse kako bih malo očvrsnula i sad sam spremna za dijete.« Gary i Dennis zbunjeno su je gledali. Dennis se prvi usudio progovoriti. »Pomagala si ubijati pse u onom odurnom šinteraju u Harlemu?« »Da, jesam, ali nije u tome stvar«, odgovorila je Ruby i kao punokrvna poslovna žena, što i jest, započela s pregovorima. »Stvar je u tome što ne vidim ništa loše u mogudnosti da vaš lezbijski potomak dobije brata ili sestru negdje u New Yorku. Dogovarat demo zajednička druženja. Bit de zabavno!« »Ruby, stvarno...« Konobar je došao po narudžbu, ali nisu obradali pozornost na njega. Ruby je dodatno povisila ton. »To je zato što sam sama, je li tako? Radije biste svoje sjeme dali nekom paru, pa čak i lezbijskom, nego heteroseksualnoj samoj ženi. Sad mi je sve jasno. Diskriminacija samaca. U redu.« Konobar se ispričao tihim glasom i potom se udaljio od stola. Ruby je počela ustajati, ali Gary ju je zgrabio za ruku i povukao natrag na stolicu. »Srce, žao nam je. Zaista je.« Ruby se vratila na stolicu. »Meni je žao, nisam htjela pretjerati. Samo sam razočarana.« »Znamo, draga«, rekao je Dennis nježno. »Kad vidimo kako demo se snalaziti s ovim, možda se odlučimo na još jedno.« »Nema veze, razumijem.« Ali Ruby nije baš bila sigurna razumije li. Pitala se jesu li je zaista zaboravili pitati ili su zapravo zaključili da bi bila grozna majka. Nije bila uvjerena da de je stvarno uzeti u obzir za godinu, dvije, ako sve

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama prođe dobro s prvim djetetom. Nije znala ništa osim da želi zadržati ono malo dostojanstva koje joj je preostalo. »Trebala sam prije pitati«, rekla je i pokušala se nasmiješiti. U tom trenutku došao je konobar i zapisao narudžbu. Dok se vradala na posao, odlučila je da se ovaj put nede prepustiti očaju. Njihovo sjeme nije bilo jedino u njezinoj okolini. Postoji dovoljno potencijalnih očeva među kojima može birati. Na putu prema dizalu, sinula joj je nova, genijalna ideja - njezin prijatelj Craig. Nekad majstor scenske rasvjete, prije nekoliko godina odlučio je promijeniti karijeru i sad se vozika po gradu i prodaje rijetke, delikatesne gljive skupim restoranima. On je solo i pristojno zarađuje, ali njegova sperma sasvim sigurno nije toliko prestižna kao visokoprofinjena, dobrostojeda sperma Dennisa i Garyja. Odlučila je da de ga nazvati. Ali ovaj put bila je izravna. »Bok, Craig. Ruby je. Htjela bih da se nađemo i popričamo o mogudnosti da rodim tvoje dijete. Jesi li za to da se nađemo u Monsoonu, recimo večeras oko osam? Molim te, nazovi me!« Kad ju je Craig nazvao, Ruby je namjerno pustila da se uključi telefonska sekretarica. Pristao je na večeru. U osam sati i petnaest minuta Ruby je ušetala u Monsoon, jednostavno uređen restoran s odličnom vijetnamskom hranom i prigušenom rasvjetom. On je sjedio i čekao, baš kao što je planirala jer je tako bila u nadmodnom položaju. Došla je odjevena u iznimno skupom topu s potpisom Catherine Malandrino i u vrtoglavo visokim petama. Bududi da nije mogla predvidjeti njegovu reakciju na veliko pitanje, odlučila je da de barem pokušati izgledati bogato. Iako je očajnički željela nešto njegovo, pobrinula se da ostavi dojam kao da i ona ima štošta za ponuditi. Sjela je. Nije ga uspjela ni pozdraviti, a Craig je izlanuo: »Nikad ti to nisam rekao, Ruby, ali ja sam HIV pozitivan.« Problijedila je. Takvo što nije joj bilo ni na kraj pameti, jer je bila uvjerena da bi joj ved rekao da je bolestan pa je jednostavno pretpostavila da nije. Kako je samo bila naivna! Bila je smetena jer nije znala kako reagirati. Biti HIV pozitivan danas više nije takav problem kao nekad. Treba li mu redi da joj je žao? Treba li ga pitati kako je? Kako su njegove T-stanice? Koji koktel lijekova pije? »Stvarno mi je žao. Kako...?« »Dobro sam, ved godinama sam na lijekovima i nemam nikakve nuspojave. Doživjet du stotu.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Uh, drago mi je što to čujem«, rekla je Ruby s olakšanjem. »Želiš li razgovarati o tome?« »Ma ne, dobro sam, samo sam mislio da trebaš znati, znaš, zbog svega...« Ruby je kimnula. Oboje su zašutjeli. Razmišljala je nekoliko minuta o Craigu, a onda se opet sjetila koliko žarko želi imati dijete. Craiga je znala s faksa, puno duže nego što je znala Garyja. Bio je nevjerojatno draga osoba, odan, srdačan i dosljedan. Bio bi sjajan otac. »Znaš, čula sam da mogu napraviti ispiranje«, progovorila je. »Molim?« »Znaš, ispiranje sjemena od HlV-a. Prije oplodnje. To se može napraviti i sve bude u redu.« Craig se promeškoljio. »Stvarno?« »Da. Pročitala sam to u Timesu, prije godinu dana čini mi se. Mislim da bi zbog postupka morao idi u Italiju ili nekamo, ali može se napraviti.« Ruby nije htjela biti nametljiva, ali je istodobno bila odlučna u svojim namjerama. »Zanimljivo.« Craig je nervozno otpio gutljaj čaja. »Znam da se možda brineš kako bi to moglo na mene utjecati, ali mogla bih se malo raspitati...« Craig je odložio čaj. »Znam za ispiranje.« Ruby se ozarila. »A znaš? I čini li ti se da je izvedivo? Zanima li te...« Craig ju je prekinuo. »Ruby, ne bih te htio povrijediti i stvarno nisam očekivao da deš predložiti ispiranje... » Ruby ga je pogledala, zbunjena. »Ne razumijem.« »Moja prijateljica Leslie ved mi je predložila ispiranje. Ima 41 godinu i...« Ruby je ustala, odgurnuvši pritom stolac i udarila šakama po stolu. Počela je nekontrolirano vikati. »Ne, ne, ne, ne, ne želim to uopde slušati. Mislila sam da sam velikodušna što uopde predlažem ispiranje. Pojma nisam imala da si zatrpan ponudama žena koje to žele učiniti.« »I ja sam bio iznenađen. Ali Leslie se sviđa to što sam visok i što sam diplomirao na Brownu«, odgovorio je Craig posramljeno. »I tko je uopde ta Leslie?« Ruby je nepovezano mlatarala rukama po zraku. »Moja instruktorica pilatesa.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Ruby je privukla stolac, sjela i nagnula se prema Craigu. »Tvoja instruktorica pilatesa?« Craig ju je nemodno pogledao. »Ruby, da si me prva pitala, rado bih...« Upravo u tom trenutku došla je konobarica. »Jeste li odlučili što želite naručiti?« Ruby je ustala, još uvijek u kaputu. »Da. Naručila bih maleno, zdravo dijete, curicu ili dečka, da ima po deset prstida na rukama i nogama, a za prilog jednog odgovornog, dragog partnera koji je voljan podijeliti sa mnom roditeljske dužnosti. Zar je to tako teško dobiti?« Konobarica ju je pogledala ubojitim pogledom, koji bi u prijevodu značio: »Nedu ti uopde odgovoriti dok ne kažeš nešto što nije tako potpuno poremedeno.« Ruby je udahnula. »Ništa, hvala. Nisam gladna.« Ponovno je pogledala Craiga. »Drago mi je što se osjedaš dobro i jako mi je drago što deš jednom postati otac. Ali sada bih stvarno htjela otidi kudi, pa se nadam da nemaš ništa protiv?« Craig je kimnuo, a Ruby se sagnula, poljubila ga ovlaš u obraz i odšetala kroz vrata. U međuvremenu na Baliju U Kutuu smo opet bili smješteni u apartmanu koji je bio toliko luksuzan da je to graničilo s dobrim ukusom - imao je malo stražnje dvorište i velik bazen s pogledom na ocean. Bolesno, znam. Thomas je sat prije otišao na poslovni sastanak. Loša vijest bila je ta što mi je strašno nedostajao. Postala sam potpuno ovisna o njemu. Nikad nisam bila posesivna, čak ni u ranoj mladosti, ali da sam na vlastitu kožu mogla prišiti džep i pospremiti Thomasa u njega, učinila bih to. Uopde se nisam željela odvajati od njega. Morala sam se doslovno prisiliti da iziđem iz apartmana u kojem sam htjela ostati do kraja života. Ali Thomas mi je pričao o popularnoj surferskoj plaži u blizini pa sam odlučila izvidjeti situaciju i iskoristiti priliku da napokon na odgovarajudem mjestu prošetam svoje surferske kupade gadice. Osim toga, izgarala sam od želje da vidim hode li kakav žigolo pokušati uvjeriti neku ženu da je najljepša. A i zanimalo me hode li plaža biti krcata sredovječnim ženama koje pecaju komplimente. Plaža je bila puna surfera koji su željno iščekivali svaki novi vah Još uvijek nije bilo mnogo Ljudi, a koliko sam mogla primijetiti, nije bilo ni žigola ni njihovih potencijalnih klijentica. Čim sam se ispružila na jednoj od hotelskih ležaljki, prišao mi je lokalni mladid, držedi veliku plastičnu vredu.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Oprostite što vam smetam, gospođice, biste ii možda kupili jedan? Jako povoljno.« Iz vrede je izvukao nešto što je nalikovalo na Rolex. Usudila bih se redi da sam bila sigurna kako nije bio pravi. Odmahnula sam glavom. »Ali gledajte, jako su lijepi i jeftini. Kupite jedan.« Bududi da sam iz New Yorka, nije mi problem ljudima jasno dati do znanja što mislim. Snažno sam odmahnula glavom i glasno odbila. Shvatio je, pokupio vredu i udaljio se. Surferi su napokon dočekali val i promatrala sam ih kako se svim silama trude zajahati ga. Vedina je uspijevala održati ravnotežu sve dok ih zapjenjeno more ne bi nježno iskrcalo na obalu - promatrajudi ih, činilo se tako jednostavno. Misli su mi ubrzo odlutale na Thomasa i činjenicu da de za manje od tjedan dana otidi kudi. Natrag u Pariz, svojoj ženi. U tom sam trenutku shvatila da ga, nakon što istekne tih nekoliko dana, možda više nikad nedu vidjeti. Počela sam razmišljati kako je za njega sve ovo zapravo jako praktično. Lijep, kratak odmor od bračne jednoličnosti. Pri povratku ga nede izjedati krivnja, jer je meni iskreno priznao da je u otvorenom braku, a njegova žena s tim očito nije imala nikakvih problema. Sjajno je to smislio, nema što. Postajala sam sve gnjevnija. U tom trenutku prišla mi je starija žena i ponudila se da mi isplete pletenice. Odrješito sam odbila. Napokon mi je sinulo da možda nisam jedina žena s kojom je Thomas ovako postupao. Nekad sam zaista malo usporena. Shvatila sam da bi ovo moglo biti mjesto na koje odvlači sve svoje ljubavnice. Zapravo, možda je znao da de morati na Bali, pa si je osigurao pratnju za put. Tko de ga znati... Jedino što sam sigurno znala jest da sam totalno popušila priču, svaki njezin romantični djelid, poput turista kojem je podvaljen lažni Rolex. Prišao mi je čovjek naoružan gomilom majica. I prije nego što je uspio progovoriti, izderala sam se da ne želim ništa, a on je nestao u hipu. I onda mi je palo na pamet ono što nijednoj ženi na mom mjestu ne bi trebalo biti ni u primozgu. Počela sam zamišljati kako mi Thomas govori da bi zbog mene htio napustiti svoju ženu. Vidjela sam ga kako me sa suzama u očima preklinje da ostanem s njim, da ga ne napuštam, da me previše voli i da ne bi mogao podnijeti život bez mene. Odmahnula sam glavom, nastojedi protjerati te opasne misli što dalje. Rastanak de biti nepodnošljiv. Pitala sam se bi li bilo mogude natjerati ga da

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama ostane sa mnom zbog osjedaja krivnje. Mogla bih odglumiti da sam maksimalno jadna i ranjiva i jednostavno plakati i preklinjanjem ga uvjeriti da mora ostati. U sapunicama to upali svaki put. Na ležaljku do moje sjeo je mladi Balijac. »Oprostite, gospođo, ali moram vam redi da ste vi najljepša žena koju sam dosad vidio na ovoj plaži.« Na taj sam komentar, iznimno glasno, odgovorila: Dobro, to je to, pun mi je kufer svega! Ustala sam, zgrabila ručnik, šešir i torbu za plažu. Malo je odskočio zbog mojeg ispada, ali nemam pojma kako je zapravo reagirao jer sam ekspresno pobjegla od njega, ne osvrdudi se. Moram naglasiti da me nitko, nikad i nigdje nije toliko ponizio. On je mene uspio zamijeniti za neku tamo ženu koja je toliko usamljena i očajna da bi povjerovala u sva njegova sranja. Dok sam hodala natrag prema našem malom kraljevstvu laži, shvatila sam da mi je taj klinac zapravo pročitao misli. Vjerojatno je osjetio da se upravo pretvaram u očajnicu koja planira osjedajem krivnje natjerati muškarca da ostane s njom. Možda je taj klinac zapravo točno znao kome se obrada. Dok sam koračala po kamenoj stazici, zaključila sam da to mora prestati. Očajnički sam voljela Thomasa, očajnički sam željela muškarca u životu, a u New Yorku sam bila očajnički usamljena. Na vratima apartmana odlučila sam da je ovo zapravo fantastično. Ovo de me spasiti. Ja sam očajnica. Dobro. Sad kad sam to osvijestila, znat du se pripaziti. Moj me očaj nede modi iznenaditi i stjerati u neugodnu situaciju. A ne, ne mene. Jer stvar je u tome da zapravo nema ničeg lošeg u očajavanju —jedino što to nitko nikad i ni pod kojim okolnostima ne smije primijetiti. Nasumce sam ubacivala svoje stvari u kovčeg - odjedu, kozmetiku, sve... Thomas je ušao, veselo se smiješedi, baš dok sam smeteno skupljala svoje stvari po sobi. »Julie, nedostajala si mi... « Ugledao je moj kovčeg na krevetu i smeo se. »Ali, što to radiš?« upitao me uspaničeno. »Pa ti i tako uskoro ideš doma, vratit deš se svojoj ženi i nastaviti sa svojim životom. Bolje da odem sad, prije nego se stvari...« Zastala sam. Bilo je iznimno važno uspješno se suzdržati od plakanja. »Samo želim otidi. Sada.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Zaokupljen mislima, sjeo je na krevet i spustio glavu. Ja sam nastavila trčkarati po sobi, provjeravajudi jesam li nešto zaboravila. Kad je naposljetku Thomas podigao pogled, oči su mu bile pune suza. Prvo što sam pomislila, a bitno je znati da sam iz New Yorka i da sam sjebana, bilo je da glumata. »Mislio sam na tebe tijekom cijelog sastanka. Nisam mogao prestati. Toliko si mi nedostajala.« Bila sam nepokolebljiva. Lako je njemu trabunjati o romantici kad ima rezervu u Parizu. Obratila sam mu se pomalo hladno. »Pretpostavljam da ti ovo nije prvi put i da me shvadaš. I tako bi se sve završilo za nekoliko dana, ovako de samo biti okončano malo ranije. Ništa više.« Zatvorila sam kovčeg. Ovaj put imala sam plan: »Idem u Kinu. Jako je zanimljiva. Pročitala sam da je tamo puno više muškaraca nego žena, s obzirom na politiku jednog djeteta koja...« Thomas je ustao, zgrabio me i poljubio. »Da, Julie, priznajem. Nije mi prvi put, ali je prvi put ovako. Molim te, molim te povedi me sa sobom bez obzira na to kamo ideš. Kina, Zimbabve, potpuno mi je svejedno. Ne mogu te ostaviti, jednostavno ne mogu. Reci da deš mi dopustiti da ostanem s tobom, molim te. Preklinjem te.« Privukao me k sebi i uhvatio me za kosu, potpuno očajan. U međuvremenu u Sjedinjenim Državama Pokušat du biti kratka jer je sve ovo vrlo uznemirujude, ali nisam baš sigurna hode li mi to uspjeti jer je bitno da iznesem sve detalje. Detalji su važni. Od incidenta sa Samom, Georgia se zapravo osjedala prilično dobro. Nema ničeg boljeg za žensko samopouzdanje od otkantavanja sasvim prihvatljivog tipa. Izašla je s nekoliko muškaraca koje je upoznala na internetu nijedan nije bio baš idealan, ali nisu bili ni za baciti. Dale je preuzimao djecu kad god bi ga Georgia zamolila, a imala je i poduži popis dadilja koje su zaslužile njezino povjerenje. Možda se i nije bavila vlastitom djecom koliko je trebala, ali osjedala se optimistično. Dakle, napredak je bio vidljiv. Bryana je upoznala u školi, na roditeljskom sastanku. Oboje su sjedili u hodniku, na onim malim stoličicama i spontano su započeli razgovor. Njegov šestogodišnji sin išao je u razred s Georgijinom kderi. Bryan je bio prosječne visine, uskog lica i svijetle kože, pomalo je izgledao kao Skot. Razveo se prije tri godine. Počeli su razgovarati o svojim brakovima i prekidima, a zbližili su se komentirajudi kako sve to uzima velik danak. Prije nego što je Bryan došao na red za informacije kod učiteljice, pitao je Georgiu može li je koji put nazvati. A to je i učinio. Istu večer. Dva dana nakon toga, izašli su na prvi

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama spoj. Bili su na večeri, on ju je otpratio do ulaza gdje su se dugo ljubili i onda joj je rekao da mu je bilo jako lijepo i da bi to volio ponoviti. Nazvao ju je ved sljededi dan, rekao da je uživao s njom i predložio da se ponovno vide. Našli su se poslije dva dana. Ovaj put bili su kod njega doma (sin je bio s majkom) i za večeru joj je pripremio pečenku, pa su jeli i razgovarali, a on je bio jako drag i ljubili su se na njegovu krevetu, jako nježno - a ni strasti nije manjkalo. Ujutro ju je nazvao i pitao kad se mogu vidjeti. Rekla mu je da je slobodna u utorak ili četvrtak, a on je odgovorio: »Četvrtak je predaleko, što kažeš na utorak?« Što kažete na to? Da ponovim, jer je i Georgia, za vrijeme svih onih dana s Bryanom koji su uslijedili, isto ponovila meni, nebrojeno puta, za vrijeme međunarodnih telefonskih poziva. Dakle, rekao je: »Kad te mogu opet vidjeti?« A Georgia je rekla: »U utorak ili četvrtak«, i onda je on rekao: »Znaš, četvrtak je predaleko, što kažeš na utorak?« Shvatili ste? Odlično. Ta vrsta luđački dosljednog, direktnog, tako sam uzbuđen što sam te upoznao ali nedovoljno da ne bih povjerovao ponašanja trajala je idudih deset dana. Telefonski su razgovarali gotovo svaki dan i sve je ukazivalo na to da se »ipak krede«. To je bilo ono pravo, s dosljednim, pažljivim čovjekom koji je svime što je ispričao, učinio, promrmljao ili rekao u šali, ukazivao isključivo na to da je spreman i presretan što započinje vezu s Georgijom. Bez vatrometa, bez dvosmislenih ili otvorenih upozorenja, bez »znaš moram ti nešto redi« razgovora. A i Georgia je napokon imala osjedaj da stvari idu onako kako bi trebale. Odjednom je sve bilo tako jednostavno. Odjednom je sva ta uobičajena strka i panika bila besmislena. Bila je zadovoljna sama sa sobom i opet si je rekla: Znala sam da nede biti tako teško pronadi dobrog muškarca. A onda su spavali zajedno. Bila je subota navečer i Georgia se morala vratiti kudi zbog dadilje. Nježni zagrljaji koji su uslijedili nakon seksa ublažili su gorčinu njezine neizbježne post koitalne zbrke u glavi, pa se nije osjedala kao zadnja drolja kad je morala napustiti njegov stan. Stigla je kudi, platila dadilji i sretna i bezbrižna otišla spavati. Sve je bilo kako treba. Prvo su se sprijateljili i uspostavili ritam izlazaka i poziva koji im je očito oboma odgovarao. I tako, u nedjelju ujutro, tek što je otvorila oči, pomislila je na Bryana. Sjetila se seksa. Zapravo, još je uvijek mogla osjetiti seks. Lice joj se razvuklo u širok, opušten osmijeh. Malo je redi da Georgia, nakon što ju je Dale napustio, nije baš imala živaca za svoje dvoje djece. U njezinoj situaciji nekim bi ženama upravo djeca ulijevala osjedaj sigurnosti, osjedaj pripadnosti. Ali Georgiju je svakodnevna gnjažava s klincima i njihovim odgojem samo podsjedala na vlastiti jad i usamljenost. I zato je možda, kad je Beth počela cviliti kako želi na taksi jer joj

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama se ne da hodati do pet minuta udaljenog stana, reagirala nešto oštrije nego kad je imala muža. Ali tu se nedjelju probudila nasmijana, oboružana samo strpljenjem i obožavanjem. Probudila ih je, odjenula, napravila im doručak i povela ih u šetnju do Riverside Drivea. Beth je bila na biciklu, a Gareth na romobilu. Gotovo uopde nije obradala pozornost na telefon jer je smatrala da nema potrebe. Viđala se s finim muškarcem, s kojim je upravo prvi put spavala i sigurno de se čuti tijekom dana, kao što su obično činili. Upravo iz tog razloga, nije ni trepnula kad je vidjela da su ved četiri sata popodne. Sigurno se bavi svojim sinom. »Vjerojatno me ne želi zvati, ako se ne može u potpunosti posvetiti razgovoru.« Odvela je djecu na ranu večeru u njihov omiljeni kineski restoran i nakon toga su se vratili kudi. Oko osam sati, kad je Beth izišla iz svoje sobe i po tredi put zatražila čašu vode, Georgia je puknula. »Beth, što sam ja rekla?! Dosta je bilo vode. Idi u svoju sobu.« Beth je počela plakati. »REKLA SAM DA IDEŠ u SVOJU SOBU!« Bryan nije nazvao. Georgia je upalila televizor. Počele su se javljati sitne naznake, onaj prvi, jedva primjetan nalet panike. A kad se panika počne prikradati, pa makar i na prstima, ženski mozak počinje raditi sto na sat. Barem u njezinu slučaju. Možda se činilo kao da gleda televiziju, ali zapravo se svim silama trudila spriječiti svoj uspaničeni mozak da ne proključa. Možda neki muškarci nakon intenzivnog seksualnog iskustva trebaju odmak, malo vremena da se smire, da srede dojmove. Možda ima posla. Možda se nešto dogodilo njegovu sinu. Možda se ne osjeda dobro. Toliko je razloga koji su ga mogli spriječiti. Ne želim biti jedna od onih žena koje polude samo zato što ih tip nije nazvao, razmišljala je Georgia. Pa nije to ništa strašno. Nazvat de sutra. »REKLA SAM DA IDEŠ U SVOJU SOBU«, zaurlala je na Garetha koji je kročio na hodnik. Pokušavala se smiriti, ali nemir je nije napuštao. Mudro je odlučila da je vrijeme za spavanje. Sutra je novi dan. I sutra de sigurno nazvati. Prvo što je osjetila u pola sedam, kad joj je zazvonila budilica, bilo je uzbuđenje. Jupi! Bryan de me danas nazvati. Pitala se koliko de dugo morati čekati. Odlučila je ne razmišljati o tome. Ustala je i pogledala što bi mogla spremiti djeci za doručak. Uzdahnula je. Sve joj je predstavljalo golem napor. Izvadila je jaja i kruh i bacila se na posao. Djeca su se probudila i Beth prvo nije htjela jaja, a onda nije htjela ni zobenu kašu koju joj je Georgia spremila, da bi na kraju odbila pojesti tost jer ga je Gareth u jednom trenutku dotaknuo. Tad je Georgia obavijestila Beth da na svijetu ima puno djece koja nisu u poziciji birati i da bi joj bolje bilo da pojede to što ima ispred sebe jer de u suprotnom u školu

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama gladna. Na to je Beth bacila komad tosta na Georgiju i ljutito odmarširala u sobu. Put do škole bio je neprekidna deračina. Vrištanje, suze, vrijeđanje... Dobro, vikala je uglavnom samo Giorgia. Ha, ha. U školi se osvrtala ne bi li ugledala Bryana, ali on nije bio tamo. Prošetala je do kude i potpuno iscrpljena pogledala na sat. Bilo je devet. Devet sati. Što on sad radi? pitala se. Što bi moglo biti toliko važno da me nema vremena nazvati? Odlučila je postati korisna. Bilo je krajnje vrijeme da potraži neki posao. Dugo je to odgađala kako bi kaznila Dalea višom alimentacijom. Ali sad je zaista bilo vrijeme da krene dalje. Znala je da bi pametna, modna žena postupila upravo na taj način. I onda ju je obuzela jedna vrlo utješna, totalno smirujuda misao. Mogla bi ona nazvati njega. Pa da! Ona može prva nazvati! Bila je oduševljena. Znala je, naravno, da je uvijek bolje suzdržati se. Ali ovo je bilo potpuno drukčije! Ovo ju je ubijalo. Čekajudi kraj telefona da tip nazove, žena se zaista ne može osjedati modno. To ni u kojem slučaju nije moglo biti ono što je ona nazivala ženskim oslobođenjem. Znala je, međutim, da uvijek treba potražiti drugo mišljenje. Nesretnim spletom okolnosti, drugo mišljenje dobila je od Ruby. Mene nije mogla dobiti (bila sam s Thomasom na Baliju, žao mi je), a Alice se nije javljala. Da je razgovarala s nekom od nas dvije, savjetovale bismo joj: »Ne zovi, ne zovi, ne zovi.« Moje je mišljenje da postoji mnoštvo razloga zbog kojih žena ne bi trebala prva nazvati — glavni i najvažniji jest da dete jedino tako saznati njegove prave namjere. Morate znati koliko dugo može izdržati da vas ne nazove, neoptereden vašim nametljivim pozivima, e-mailovima ili porukama. Ako nazovete, upropaštavate dokaze. Međutim, mi nismo bile dostupne pa je Georgia nazvala Ruby, a Ruby je duša od žene, užasno emotivna, i u pravilu je nije teško navesti da kaže ono što vama odgovara. Georgia joj je na brzinu pojasnila situaciju i zatim je upitala: »Nema ništa loše u tome da ja nazovem njega, zar ne?« Ruby je odmahnula glavom, usput pregledavajudi internetske stranice Medicinskog centra NYU-a. Tražila je informacije o umjetnoj oplodnji. »Ne mislim da postoji čvrsto pravilo, ali prema ovom što si mi rekla, čini mi se da bi bilo bolje da ne zoveš.« »Znam, ali nisam u stanju ni o čemu drugom razmišljati. Izluđuje me cijela ta situacija! Jednostavno moram znati što se događa!«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Iako je nije dobro poznavala, Ruby je znala prepoznati znakove blažeg histeričnog napada. Kao slamku spasa, Georgia je izvukla asa iz rukava, opravdani razlog za poziv, argument koji mogu pobiti samo iskusne dejterice. »Ali možda mu se nešto dogodilo«, naglasila je. »Sto ako mu se nešto dogodilo, a ja ovdje sjedim i brinem se za svoj ponos umjesto da provjerim je li sve u redu, kao što bih učinila da je u pitanju neki prijatelj koji se odjednom prestao javljati? Bila bih zabrinuta i sigurno bih nazvala.« To je bilo sasvim razumno objašnjenje. (Zašto, o zašto se Alice i ja nismo javile na poziv?) »U pravu si. Da ti je samo prijatelj, što i jest, nazvala bi ga i provjerila što se zbiva.« »Upravo tako!« likovala je Georgia. »Imam svako pravo ponašati se prema njemu kao prema svakom drugom prijatelju.« Prekinula je vezu i iste sekunde birala Bryanov broj. Kao kad netko napokon popije analgetik, Georgia je bila nestrpljiva i željela je da bol odmah nestane. Dok je birala brojeve, osjedala se proaktivno, snažno. Nema goreg nego kad čovjek osjeda da je izgubio kontrolu nad vlastitim životom. Ili nadu u nekog frajera. Da je uspjela dobiti mene ili Alice, mi bismo vjerojatno rekle: »On ti nije prijatelj. Seks sve mijenja. To je tužno, ali istinito. Jednostavno pretpostavi daje dobro. Pretpostavi da mu se život uopde nije promijenio otkad ste se posljednji put vidjeli. A ako poslije saznaš da je njegova sina ugrizla rijetka južnoamerička pčela i da je Bryan sve ove dane provodio na zaraznom odjelu bolnice Mount Sinai, onda mu pošalji srdačan e-mail i ispričaj se.« Ali mi joj to nismo rekle i sad je veselo pritiskala telefonske tipke. Ostavila mu je poruku. Znala je da postoji velika mogudnost da joj se javi telefonska sekretarica i bila je dobro pripremljena. »Bok, Brian. Georgia je. Zovem samo da te pozdravim. Nadam se da si dobro.« I onda je spustila slušalicu, gotovo ponosna. Eto, to je riješeno. Pobjedonosno je uzdahnula. Sva ta briga, taj užas, ta panika, nazovite to kako hodete, sve je isparilo. Znala je da je učinila pravu stvar i osjedala se kao Super žena. Točno četrdeset i sedam sekundi. Tada je shvatila nešto strašno i osjetila se gore nego ikad u životu. Sinulo joj je da de sad opet samo čekati da se on javi. Ovaj joj je potez donio samo

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama zanemarivo kratak odmor od agonije iščekivanja. I sad je opet bila na starom - i bilo joj je još puno, puno gore. Ovaj put zaista gaje nazvala. Ako se sad ne javi, nede ispasti da mu jednostavno treba vremena nakon seksa, ispast de da joj ne odgovara na poziv. Njezin se jad udvostručio. Da skratim priču: dan se primicao kraju. Bryan nije nazvao. Georgia se doslovno srušila u krevet. Djecu je iz škole pokupila dadilja i pripremila im večeru. Georgia je u devet još uvijek bila u krevetu, a onda su odjednom crkvena zvona zazvonila, golubovi su zagugutali, oblaci se razišli, a anđeli su počeli prebirat po harfama. Jer on je nazvao. Nazvao je, nazvao je, nazvao je. Georgia nikad u životu nije osjetila takvo olakšanje. Čavrljali su. Smijali su se. Otpetljao se čvor u njezinu želucu. Pa zašto se uopde brinula? Žene su nekad stvarno blesave. Pričali su dvadeset i pet minuta (Georgia je, naravno, pratila vrijeme), a onda je ona počela privoditi razgovor kraju. Baš kad su se htjeli pozdraviti, Bryan je napokon predložio: »Mogli bismo se nadi ovih dana.« »Da, to bi bilo super.« Odgovorila je Georgia, a dva dana nakupljan stres netragom je nestao. »Nazvat du te tijekom tjedna, pa demo se dogovoriti.« »Mmmhm. D-dobro«, zamucala je zbunjena Georgia. Spustila je slušalicu i pomislila: Kurac dobro! On je mora još jednom nazvati da bi dogovorili izlazak? Pa zašto ga sad nisu dogovorili? Počela je nova faza raskapanja sna. Opsjednuto je pokušavala dokučiti u čemu je pogriješila. Što je učinila da je »ne, četvrtak je predaleko« zamijenio s »nazvat du te tijekom tjedna, pa demo se dogovoriti«? I tako je opet iščekivala. Utorak, srijeda, četvrtak. Nastojala ga je izbaciti iz glave. Otišla je na nekoliko razgovora za posao. Našla se s Alice i otišle su u kupnju. Pokušavala je manje vikati na djecu. Besramni vražidak sjedio joj je na ramenu i ponavljao da bi trebala nazvati Bryana ako ga želi vidjeti. Da nema ničeg lošeg u tome da žena preuzme inicijativu, pa nismo li u dvadeset i prvom stoljedu, zaboga? Ali u petak, baš dok se spremala okrenuti njegov broj, smrtna kazna je odgođena. Nazvao je i predložio da se nađu u utorak navečer. Utorak navečer? Pa, može. Sigurno je znao da nije pristojno u petak navečer predložiti izlazak za vikend. A i pretpostavila je da može zamoliti Dalea da pričuva djecu. I tako su izašli u utorak navečer. Georgia se podsjetila zašto joj se toliko svidio. Svako malo kroz glavu bi joj ipak prošla ona dosadna misao: što bi se dogodilo da ga nisam nazvala u ponedjeljak? Bi li mi se javio? Ali uspijevala ju je

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama sasjedi u korijenu. Otišli su u njegovu kudu. Seksali su se. Georgia je dobila novu dozu ljubavno seksualne droge, dovoljnu za opsesivno ponašanje iduda četiri dana, tijekom kojih se on javio samo jednom, i to porukom: »Ej, mogli bi se nadi ovih dana!« Ali ovaj put nije ga nazvala. Bila je odlučna. Želja da ga vidi, da se seksaju i da je cijeni bila je mnogo slabija od želje da vidi koliko dugo može izdržati a da je ne vidi. Nikad dotad nije joj bila potrebna tolika snaga, upornost i emocionalna izdržljivost, čak ni prilikom poroda. Tu herkulovsku samokontrolu mogla je održavati jedino tako da svako malo zivka i muči Ruby i Alice (i mene, kad bi me uspjela dobiti). Razgovori su zvučali otprilike ovako: Georgia govori Ruby: »Ali stvarno ga ne razumijem. Ako se ne želi viđati sa mnom, zašto me jednostavno ne prestane pozivati van? A ako mu se sviđam, zašto mu se sviđam manje nego na početku?« Ruby joj na to ne bi ništa odgovorila, jer što se uopde može odgovoriti na takvo pitanje? Georgia govori Alice: »Možda me više nikad nede nazvati. Mislim, rekao je da de me nazvati, ali nije rekao kad. Zar je tako teško dogovoriti nešto unaprijed? Onako, bar otprilike? Što znači kad netko za vrijeme izlaska ne želi dogovoriti sljededi spoj? Nije valjda toliko zaposlen? Možda mu je to prevelik pritisak?« A Alice, cura po mom ukusu, samo joj je ponavljala: Nemoj ga zvati, nemoj ga zvati, nemoj ga zvati. Mislim da ne bih pretjerivala kada bih ustvrdila da je Georgia, koja nikad nije ni bila baš sasvim svoja, sad službeno pukla. Ima ljudi koji zaista katastrofalno reagiraju kad im se krv pomiješa s alkoholom. Slična stvar događa se Georgiji kad se njezine uobičajene reakcije pomiješaju s čežnjom. Neki ljudi pate, neki se zbroje i krenu dalje. Georgia je bila zgromljena. Kao Tarzan u velegradu, potpuno je izgubila kontrolu. Utjehu je našla u spavanju. Odvezla bi djecu u školu, vratila se kudi, odjenula pidžamu i legla u krevet. Činilo joj se da de na taj način brže prodi vrijeme do poziva. Ako uopde nazove. U njezinu obranu, napominjem da je uvijek bila u stanju otidi po djecu, dovesti ih doma i nahraniti. A nakon toga prebacila bi se na kauč. Izgledala je kao da je netko iz nje istisnuo sav zrak, ležala je slomljena i beživotna, kao probušen balon. Možda Bryan nije bio jedini uzrok. Možda joj se jednostavno sve nakupilo, traumatičan razvod, činjenica da joj je Dale nedostajao više nego što je htjela priznati, samohrano majčinstvo, prenagao skok u okrutan svijet izlazaka. A možda je zaista samo očajnički željela da je Bryan nazove. Tko zna. Ljubavna droga koju je konzumirala pokazala se kao toksična i malo pomalo nasmrt ju je trovala.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Napokon je nazvao. U devet sati. U srijedu navečer. Rekao joj je da se nalazi u malom kafidu, nasuprot njezine zgrade. Jesu li djeca s njom ili može izadi? Djeca su doista bila s njom. I to je ono što je trebala redi. Ali nije bila pri sebi. Morala ga je vidjeti i saznati što se dogodilo. Gdje je pogriješila? Morala je saznati da ne bi ponovila istu pogrešku. Nije se htjela sukobljavati s njim, samo je htjela čuti čistu, vrlo mogude brutalnu istinu. Odgovorila mu je da su djeca s njom, ali da je tu i njezina sestra, pa može izadi na nekoliko minuta. Znam! Ali mora vam biti jasno da se Beth tijekom nodi nikad i ni pod kojim okolnostima ne budi. U stanju je popeti vam se na vrh glave prije spavanja, ali kad jednom zaspi, ne bi je probudila ni topovska paljba. Gareth je bio isti takav. Osim toga, on je bio dovoljno star i bez problema bi mogao, da se iz nekog razloga iznenada probudi, pročitati poruku koju mu je ostavila: »Vradam se za PET minuta, nemoj se bojati!« Znala je da je to što čini riskantno. Ali očajnički je željela staviti točku na i. Napisala je Garethu poruku, izišla iz stana i sjurivši se niz stube, otrčala je preko ceste do kafida. Bryan je sjedio uz veliki prozor i mahao joj, sa širokim osmijehom na licu. Georgia je sjela, trudila se izgledati opušteno. Znala je da je najvažnije da ne izgleda kao histerična žena. Ne smije plakati. Ne smije imati Drhtav Glas. Ne smije imati Drhtav Glas dok razgovaraju o Tome. Mora govoriti Opuštenim Bezbrižnim Glasom. »Jesi li za kavu ili je ved prekasno?« ljubazno ju je upitao. Georgia je samo odmahnula glavom, pokušavajudi usporiti disanje i utišati lupanje srca. »Ispričavam se što sam te nazvao u zadnji čas. Htio sam na brzinu popiti kavu, pa sam pomislio da si možda slobodna.« Georgia je napokon progovorila. »Jako mi je drago što si nazvao. Htjela sam te nešto pitati.« Krenulo je dobro. Bez drhtavog glasa. »Učinilo mi se, ništa strašno, ali palo mi je na pamet, da ti više nisam toliko« - ovdje je umetnula opušteno slijeganje ramenima - »napeta kao na početku. I to je u redu, ali htjela sam znati jesam li u nečem pogriješila. Jer izgledalo je kao da si jako zainteresiran, a sad nekako više... nisi.« Bryan je ovaj blagi iskaz emocionalne ranjivosti prihvatio kao pravi gospodin. »Joj, Georgia. Stvarno mi je žao što se tako osjedaš. Naravno da nisi ništa pogriješila. Ma kakvi. Mislim da si fantastična. Nisam znao da tako misliš. Baš mi je žao. Imao sam puno obaveza sa školom, a i prošlo je svega nekoliko tjedana, nije li tako? Mislio sam da ne treba brzati...« Georgia ga je pogledala. To je bilo potpuno logično. Pa prošlo je tek nekoliko tjedana. Imao je puno posla u školi. Mislio je da ne treba brzati. Na trenutak se osjetila kao budala.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Zašto se toliko uzrujavala? On nije ništa loše učinio. Jednostavno je bio odgovoran. Razuman. Odrastao. Ali onda se nečeg sjetila. Sjetila se »utorka i četvrtka«. To je bio on. Kad ga je upoznala, nije bio Nemojmo Brzati Tip. Bio je Utorak Četvrtak Tip. A jednom kad djevojka naleti na Utorak Četvrtak Tipa, bez obzira na to koliko ona htjela vjerovati da je zaposlen ili da ne želi brzati, nikad nede modi zaboraviti da je taj isti čovjek nekad smatrao da nede modi preživjeti srijedu, okrutnu, beskrajnu srijedu i četvrtak, taj podli, beskonačni četvrtak, a da je ne vidi. Pokušavala ga je zamisliti kako govori ono što je željela čuti. »Zao mi je Georgia, u pravu si, hvala ti što si me podsjetila na to da sam zaljubljen u tebe. Odsad pa nadalje viđat demo se dva puta tjedno, a telefonirat du ti svaku večer kako bih ti zaželio laku nod.« Ili: »Pa sad kad si to ved spomenula, redi du ti da zbog nedavnog razvoda seks izjednačavam s obavezama i one sekunde kad sam u tebe penetrirao, znao sam da te više nedu htjeti u svojoj blizini jer sam svjestan toga da te nikad nedu modi istinski voljeti.« Kakvom se god ishodu nadala, Georgia je znala da u kafidu Adonis nede puno saznati. A njezino dvoje djece bilo je u stanu bez nadzora. »U pravu si, naravno. Trebamo idi polako. Ali nikad ne škodi provjeriti na čemu si, zar ne?« Bryan je kimnuo. Pogledala je na sat. Bila je tamo točno četiri minute. »Znaš, moram krenuti. Imam osjedaj da bi moja sestra ved lagano htjela kudi.« »Naravno, nema problema. Nazvat du te ovih dana.« »Čujemo se«, odgovorila mu je Georgia. Jako opušteno. Krenula je laganim korakom jer je znala da je Bryan promatra. Međutim, čim je za sobom zatvorila vrata zgrade, preskočila je četiri reda stuba koja su je dijelila od stana. Nema požara. Nema mrtvih. Pojurila je do dječjih soba. Beth je spavala. Odahnula je, uputila se niz mali hodnik i provirila u Garethovu sobu. U tom trenutku učinilo joj se da je vrijeme stalo. Gareth nije bio tamo. Otrčala je u svoju sobu i osjetila golemo olakšanje kad ga je vidjela kako sjedi na njezinu krevetu, preplašen, ali neozlijeđen. Tek ono što je rekao, potpuno je prestravilo Georgiju. »Zvao sam tatu.« Georgia je duboko udahnula i procijedila: »Molim? Zašto si to učinio?« »Bojao sam se. Ti nisi bila ovdje. Nisam znao gdje si.« »Ali zar nisi vidio poruku? Ostavila sam je na jastuku, točno pokraj tebe! Pisalo je da se odmah vradam.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Odmahnuo je glavom, a njegov dječji strah zamijenile su krokodilske suze, koje su mu se u potocima slijevale niz lice. »Nisam vidio!« uplakano je govorio. »Nisam vidio!« Georgia ga je zgrabila i stisnula u naručje. Ljuljala ga je i ljubila, pokušavajudi mu, kako je najbolje znala i umjela, nadoknaditi protekle četiri minute. Prošlo je desetak minuta, možda manje, kad je Dale upao u stan. Georgia je spustila Garetha i usmjerila ga prema njegovoj sobi, a potom je otrčala u dnevni boravak kako bi Dale vidio da je doma i da je sve u redu. »Tu sam, tu sam!« oštro je prošaptala. »Sve je u redu.« Ali Dale se nije dao tako lako smiriti. »Gdje si, dovraga, bila? Jesi li ti normalna?« Georgia se povukla nekoliko koraka unatrag. Ovo je izgledalo loše. Jako loše. »Ozbiljno, Georgia, gdje si u pizdu materinu bila?« Georgia je zanijemila. Njegov bijes i njezina očita krivnja ostavili su je bez teksta. »Bio... Bio je hitan slučaj.« »Hitan slučaj? Što može biti toliko hitno da ostaviš djecu samu u stanu? To je jebeni hitni slučaj.« U tom je trenutku Georgia počela plakati. Nije željela, ali nije si mogla pomodi i zaplakala je. »Jako mi je žao... Samo sam...« »Je li u pitanju neki frajer?« Dale je prijetedi koraknuo prema njoj. »Jesi li izašla iz kude zbog nekog jebenog frajera?« Georgia je čula kako je to zvučalo, čula je ludilo u Daleovu glasu, u njegovim optužbama. I onda je još jače zaplakala. »Žao mi je. Molim te. Nede se ponoviti.« »E, normalno da se nede ponoviti. Uzimam djecu, Georgia.« Georgia je iste sekunde prestala plakati, kao da je instinktivno predosjedala da de joj za obranu od ovog napada biti potrebna puna pribranost. »Molim?« »Unajmit du odvjetnika. Želim puno skrbništvo. Ovo je totalno sranje.« Georgia je vrisnula, ali moglo se razabrati da je rekla: »ŠTO?« »Čula si me. Gotovo je. Ostavljaš ih kod mene svaki put kad ti se pruži prilika za izlazak. Cijelo vrijeme na njih vičeš. U školi komentiraju da izgledaju

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama prljavo i slabije uče. Ti bi očito radije bila solo, izlazila i ševila se, pa eto, sad ti je prilika.« Georgia je zamucala. »Ne možeš to učiniti, ne možeš.« Dale je bio na odlasku, ali okrenuo se, upirudi prstom u nju. »Trebala bi biti sretna. Svaku jebenu večer u tjednu modi deš izlaziti. I ne pokušavaj se boriti, bolje mi pošalji telegram zahvale umjesto toga.« Nakon toga je izišao. Da je prije toga pogledao ulijevo, vidio bi Beth i Garetha kako stoje kod dovratka. Georgia je sjela na kuhinjski stol i počela ridati. Shvatila je da je zbog očaja ugrozila djecu, a sada i svoje majčinstvo. Očaja koji nije ni primijetila dok nije postalo prekasno.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

8 PRAVILO Zaista je malo ljudi koji imaju sve, pa nemoj da te previše optereduje glupa zavist Na letu iz Singapura za Peking, Thomas i ja bili smo kao na iglama. Svaki trenutak koji smo proveli zajedno sad je izgledao kao kriminalan čin, kao pobuna protiv njegova bračnog dogovora. Bilo im je dopušteno napustiti jedno drugo i bračne obaveze, ali najviše na dva tjedna odjednom. A on je sada želio više. Bilo je to kao da je svojevoljno odlučio pobjedi iz luksuznog hotela. Dok je zvao ženu iz naše sobe na Baliju kako bi joj rekao da de ostati nešto duže, izišla sam na zrak. Cijeli taj događaj nije bio ugodan. Koliko god sam se trudila nadi prihvatljivo opravdanje, sudjelovala sam u nečemu što je drugoj osobi nanosilo bol. Nisam u to mogla biti sigurna, jer sam, kao što sam ved rekla, izišla iz sobe. Kad sam se vratila, nisam mogla izdržati, a da ne pitam kako je prošlo. Tbomas je izrazito ozbiljno rekao: »Nije bila baš sretna.« Nisam dalje zapitkivala. Zbog cijele te situacije, put u Peking djelovao je nezakonito, pomalo prljavo, pa čak i opasno. Panika je, naravno, bila neizbježna. Neposredno prije ukrcaja, popila sam cijeli Lexomil. Unatoč tome, čim smo se našli u zraku, nešto me počelo stezati u prsima. Ne znam je li mi Thomas pokušavao skrenuti misli s napada panike ili je pokušavao sam sebi skrenuti misli s briga koje ga čekaju kod kude, ali odlučio si je dodijeliti ulogu pomodnika na ovom terenskom istraživanju. Znao je da me nazvala Candace, pa pretpostavljam da se, uz sve, brinuo i hodu li stidi završiti posao. Počeo mi je pričati o svojim saznanjima.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Mislim da bi bilo jako zanimljivo pokušati saznati više informacija o nestašici žena u Kini. Morat demo to dobro istražiti.« Svako malo zabrinuto me pogledavao. »Lexomil de sigurno uskoro početi djelovati.« Nekoliko redova ispred nas, grupica od petnaestak ljudi uzbuđeno je čavrljala. Svi su bili Amerikanci, četiri para i sedam žena. Razgovarali su i međusobno si pokazivali fotografije. S njima su bile još dvije osobe, pretpostavljam vodiči. Dok sam pokušavala usporiti disanje i skrenuti si misli s mogude katastrofe, prisluškivala sam njihov razgovor. Pogledala sam Thomasa i prošaptala: »Oni de u Kini posvojiti djecu.« Kimnula sam u njihovu smjeru. Thomas ih je pogledao. Buljila sam u ženu koja je bila sama. Djelovali su jako uzbuđeno, kao da su dobili na lotu, pa sad idu pokupiti dobitak. »Nije li to zadivljujude? One su svjesno odlučile postati samohrane majke. Mislim da je to iznimno hrabro«, rekla sam, a tijelo mi se počelo opuštati. Thomas je pogledao u njihovu smjeru, a onda se opet okrenuo prema meni. »Želiš li ti djecu, Julie?« Ponovno sam postala napeta. »Pa ne znam. Da upoznam onog pravog, mislim da bih htjela. Nisam baš sigurna da bih se usudila sama.« Istina je da sam, otkad sam upoznala Thomasa, počela intenzivno razmišljati o djeci. Znam da je klišej, ali zaista je tako. Upoznala sam nekog tko mi se jako svidio i sad sam zamišljala našu djecu. Bilo je to toliko očito da mi je bilo neugodno. Naravno, nisam o tome ozbiljno razmišljala jer sam bila svjesna činjenice da je moj odabranik oženjen. Ali u mojoj glavi redale su se neke uzbudljive slike: Thomas koji me bodri na porodu, nas dvoje i beba ležimo na krevetu, zajednički se veselimo djetetovim prvim koracima... Pomisao na muškarca i ženu koji zajedno, zaljubljeni, odgajaju dijete odjednom mi se činila genijalnom. Thomas je kimnuo. »Ti bi bila jako dobra majka.« Pomilovao me po obrazu. Dugo je tako držao ruku i očarano me promatrao. Htjela sam ga pitati želi li on djecu. Kakvi su njegovi planovi za bududnost. On bi bio fantastičan otac. Ali znala sam da ja ne mogu biti uključena u takve planove pa sam se odmaknula od njega i zatvorila oči. Spavalo mi se. Thomas je odlučio malo istraživati prije nego što svi zaspu ili se posvete gledanju filmova. Preko puta nas sjedila je žena koja je po mojoj procjeni mogla

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama imati tridesetak godina. Izgledala je kao Kineskinja i nije nosila burmu. Thomas se uz smiješak nagnuo prema njoj. »Oprostite, govorite li engleski?« Žena je podigla pogled s knjige koju je čitala. »Ispričavam se ako vas ometam, ali moja prijateljica putuje po svijetu i istražuje kako je to biti sama u različitim kulturama. Upravo leti u Peking kako bi porazgovarala s tamošnjim ženama. Možda joj i vi možete nekako pomodi?« Žena me pogledala. Nastojala sam namjestiti izraz lica koji ulijeva povjerenje, iako sam ved bila u polusnu. Bila je prilično lijepa i ostavljala je dojam srdačne, pomalo sramežljive osobe. Zapitala sam se vrijeđaju li je možda ovako izravna pitanja. »Pa mogla bih, da. Ja sam sama i živim u Pekingu.« Thomas me pogledao kao da želi da malo živnem. »Drago mi je, ja sam Julie.« Nagnula sam se preko Thomasa i ispružila ruku. Čvrsto ju je stisnula. »Ja sam Tammy. Drago mi je. Što vas točno zanima?« »Pa, saznala sam iz nekih reportaža u novinama da je u Kini manje žena nego muškaraca. Autori tvrde da zbog politike jednog djeteta iz osamdesetih i masovnog posvajanja ženske djece izvan zemlje, muškarci navodno imaju velikih problema s pronalaženjem partnerica.« Tammy se nasmijala i odmahnula glavom. »Pa možda na selu, ali u gradovima to zaista nije slučaj.« »Stvarno?« upitao je Thomas. »Ma da, muškarci u Pekingu zaista se nemaju razloga žaliti. Mogu birati koju de ženu izvesti, a jednom kad se skrase, obično imaju i ljubavnice. Barem oni bogati.« Usprkos Lexomilu, zbog te me informacije opet obuzela potištenoSt. »Ozbiljno?« Tammy je samo kimnula, raspoložena. »Da, nažalost. Vaša teorija baš i ne drži vodu.« Ponovno sam se naslonila. To nije ono što sam željela čuti. Šapnula sam Thomasu: »Dakle, zaputili smo se u Kinu samo kako bismo saznali da tamošnji muškarci ne vole obaveze, ali vole šarati?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Thomas se nasmijao. »To zaista nije dobra vijest, kako za nas tako i za Kineskinje.« Nagnula sam se preko Thomasa i opet se obratila Tammy. To je bio moj posljednji pokušaj uspostavljanja komunikacije jer sam nakon toga pala u leksomilski san. »A kako se protiv toga borite?« Tammy je slegnula ramenima. »Nikad ne izlazim s Kinezima. Mislim da su grozni.« »Baš nikad?« »Nisam bila s Kinezom od srednje škole. Izlazim samo sa strancima. Australci, Nijemci, Amerikanci. Ali nikad Kinezi. Baš nikad.« Tbomas je također bio zainteresiran. »A recite mi, gdje upoznajete te muškarce?« »Zaposlena sam u američkoj tvrtki, tako da sam zadnjeg dečka upoznala na poslu. Ali često izlazim u jedan bar, Brown’s, gdje dolazi mnogo stranaca.« »Brown’s?« Ponovio je Thomas. »To je ime tog mjesta?« Kimnula je. »Da, to je u četvrti Chaoyang. Odličan je.« Thomas me pogledao. »Znači, danas demo u Brown’s? Može?« »Može«, promrmljala sam i zaspala. Stigavši u Peking, tek što smo izišli iz taksija, dočekala nas je zanimljiva scena. Odsjeli smo u jednom od boljih hotela, u samom centru grada. Ispred nas je iz velikog crnog automobila upravo izlazila neka vrlo otmjena žena, a između dvadeset i trideset fotografa pratilo ju je u stopu. Hodajudi iza nje, ušli smo u predvorje u kojem ju je još dvanaestak ljudi koji su izgledali kao vrlo važne osobe čekalo i službeno pozdravilo. Nakon pozdravljanja, šmugnula je u dizalo, uputivši se, pretpostavljam, na neku vrstu tiskovne konferencije. Kad nam je napokon bilo dopušteno približiti se recepciji, upitala sam tko je ta žena. »Potpredsjednica Španjolske.« To je, po mojem mišljenju, bio savršen uvod u Peking. Ovdje je sve bilo u porastu, od visokih zgrada koje su se gradile posvuda, do priljeva poslovnjaka koji su pokušavali ugrabiti svoj dio kolača i službenog posjeta španjolske potpredsjednice. Ovo je bila nova Kina. A mene i Thomasa čekao je važan posao. Večeras moramo navratiti u onaj bar i popričati sa ženama o izlascima. Bilo je pomalo tragično. Prvu večer u Pekingu proveli smo u engleskom pubu, pili pivo i jeli pržena pileda krilca. DJ je puštao pjesmu »Get Right with

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Me« Jennifer Lopez, a mjesto je bilo krcato strancima svih veličina i oblika. Vidjela sam grupicu Talijana i nekoliko Francuza. I da, određen broj Kineza. Prosjek godina bio je trideset i svi su se dobro zabavljali, plesali su, pjevali i flertali. Thomas je svoj posao pomodnika na terenskom istraživanju još uvijek shvadao prilično ozbiljno, pa nije dugo čekao da započne razgovor s nekim Nijemcem koji je stajao naslonjen na šank. Pustila sam ga da to obavi sam, zaključivši da de sigurno saznati više informacija nego što bi to meni pošlo za rukom. Prišla mi je mlada žena, imala je možda dvadeset pet godina i dala mi je svoju posjetnicu. Zvala se Wai, a prema informaciji s posjetnice bila je »turistički savjetnik«. »Bok, ja sam Wai. Odakle si?« »Iz New Yorka«, odgovorila sam, pokušavajudi nadglasati glazbu. »Obožavam New York«, rekla je uz smijeh. »Baš ga obožavam.« Ponovno se nasmijala, ovaj put još glasnije. Niz leđa joj je padala duga crna kosa, a bila je odjevena u kratku crnu suknju i visoke, crne, antilopčizme. Nije mogla biti slađa. »Jesi li gledala onu seriju Seks i grad?. Obožavam je!« I ovu je izjavu popratila s puno smijeha. »Ja sam ti kao Samantha. Da, baš kao Samantha!« Podigla sam obrve, pretpostavivši na što je mislila, ali nisam znala što bih joj zapravo trebala odgovoriti. »Ma da? Pa hajde, super. Znači da se sigurno jako dobro zabavljaš kad nisi u vezi.« Opet se nasmijala. »Da, obožavam biti sama. Jednostavno to obožavam. Sretna sam što se ne moram udati i roditi. Obožavam svoju slobodu!« Ponovno se nasmijala, pokazavši prstom na svoju posjetnicu. »Ako deš trebati bilo kakvu pomod dok si ovdje, nazovi me. Radim za turističku agenciju. Pomažemo Ljudima kad god im je potrebna pomod.« »Hvala ti, baš lijepo od tebe.« Bududi da nisam htjela da odmah ode, dodala sam: »A ti si večeras ovdje poslovno ili si došla upoznati nekog zgodnog stranca?« Wei se opet glasno nasmijala. »Ha, ha, vidi ti nju. Pa i jedno i drugo.« Smijala sam se zajedno s njom, nastojedi biti ljubazna. »Znači baš te i ne zanimaju lokalni muškarci?« Wei se odjednom prestala smijati. Skupila je obrve i stisnula usta.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Kinezi su dosadni. Misle samo na novac. Ne znaju razgovarati. Nisu romantični.« S gađenjem je odmahnula glavom. »Ne, samo zapadnjaci dolaze u obzir. Puno su zabavniji.« Wei se osvrnula i ugledala visokog, plavokosog muškarca kojeg je poznavala. Počela je mahati i smijati se. »Ben, Ben!« Okrenula se prema meni. »Čime se baviš u New Yorku?« »Pa, bavila sam se izdavaštvom, ali trenutno se...« »Stvarno? Ja pišem knjigu o svom ludom životu u Pekingu. Baš kao cure iz New Yorka!« »Ma nemoj? Pa to je odlično«, prokomentirala sam entuzijastično. »Moram idi, ali vratit du se još, može?« »Može, naravno.« Wei je otrčala do plavokosog tipa i zagrlila ga, hihodudi se. Upravo u tom trenutku, Thomas se vratio. »Julie, naporno sam radio za tebe. Imat demo o čemu razgovarati.« Privukao je dvije barske stolice i sjeli smo. »Razgovarao sam s dva Nijemca koji su došli kako bi upoznali neke Kineskinje.« Nasmijala sam se, uživajudi u njegovu entuzijazmu. »Stvarno? Što su još rekli?« »Rekli su da im se Kineskinje sviđaju jer su puno odanije od zapadnjakinja. Kažu da se s Nijemicama sve svodi na pregovore i međusobno nadjačavanje. Ali Kineskinje im dopuštaju da budu muškarci u vezi, ne pokušavaju ih promijeniti.« Obrve su mi ponovno poskočile. Thomas je slegnuo ramenima. »Samo ti prenosim ono što sam čuo.« »Pa to je onda idealno. Zapadnjaci su tu kako bi upoznali Kineskinje, a Kineskinje su tu kako bi upoznale zapadnjake.« Thomas je potvrdio i stisnuo oči. »Živcira me što se ja nisam toga sjetio. Moglo bi se tako zaraditi puno novca.« Iznenada se preda mnom opet stvorila Wei. »Mi demo sad u Suzie Wang. Tamo je super, morate s nama.« Prasnula je u smijeh. Kažu da Kineze možete razumjeti jedino ako dobro poznajete njihov jezik. Pa smo tako Thomas i ja dobili našu prvu lekciju mandarinskog sjededi u

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama separeu kluba Suzie Wang, s dva kineska poslovnjaka Jinom i Dongom, pijuckajudi koktel Long Island. Jin nam je sve ukratko pojasnio. Prvo i najvažnije, u mandarinskom jeziku postoje četiri različita glasa. Iz tog razloga svaka riječ može imati minimalno četiri različita značenja, ovisno o tome kako je izgovorite. Na primjer riječ ma, izgovorena kratko i jasno, znači »majka«. Ali ako istu riječ izgovorite silaznim tonom koji se onda opet uzdigne, ona mijenja značenje u »problematičan«. Ako je izgovorite malo dubljim glasom, kao da nekog prekoravate, znači »konj«. Kratkim, oštrim izgovorom ma postaje »psovati«. Ovome treba pridodati informaciju da se mandarinski može učiti na dva načina. Jedan je pinyin, odnosno učenje uz korištenje latiničnom abecedom, a drugi je učenje originalnih kineskih znakova. Njih četrdeset tisuda. Jin i Dong rekli su nam da tijekom školovanja vedini Kineza — koji, usput da vas podsjetim, govore kineski — treba u prosjeku četiri do šest godina da nauče jezik. Tako da sljededi put kad krenete nekog Kineza ismijavati zbog lošeg izgovora, sjetite se da ta osoba, čak i ako je u pitanju mali dostavljač iz vašeg lokalnog kineskog restorana, vlada jednim od najtežih jezika na svijetu. A razmislite i ovome: ako je toliko discipline i odlučnosti potrebno za učenje materinskog jezika, nije teško stedi radne navike koje bi vam mogle pomodi da zavladate svijetom. Samo kažem. Nakon druge runde Long Islanda, uspjela sam ih natjerati da se s razgovora o mandarinskom prebace na jezik ljubavi. »Nego, recite mi je li istina da zbog ne tako davnih događaja u vašoj povijesti muškarcima u Kini nije lako nadi partnericu?« Oba muškarca prasnula su u smijeh. Jin je rekao, »Ne, odakle vam takvo što? Na trenutak sam se zamislila. »Paaa, mislim iz Neiv York Timesa?. Ili možda iz 60 Minutes'l Dong je odmahnuo rukom. »Na selu, možda, ali ovdje? To nema veze s istinom. Ovo je odlično doba za samce. I više nego odlično.« Jin je odobravao. »Nije ni najmanje teško pronadi partnericu. Ali da budem iskren, puno mi se više sviđaju zapadnjakinje.« Malo sam živnula u tom trenutku. »Stvarno? A zašto?« »Kineskinje su postale prevelike materijalistice. Zanima ih samo koliko čovjek zarađuje.« Okrenula sam se prema Dongu: »Slažete se s tim?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Dong je kimnuo. »Bio sam s jednom djevojkom dvije godine, a ona je nakon prekida zatražila da joj isplatim sedamdeset tisuda jena.« »Zašto?« zbunjeno sam upitala. Dong je slegnuo ramenima. »Ne znam. Valjda zbog utrošenog vremena.« »Jesi li ti nju ostavio?« uključio se Thomas. »Možda je bila ljuta?« Dong je udario šakom po stolu i podigao glas. »To je ono najluđe od svega. Ona je ostavila mene!« Odmahivao je glavom, prisjedajudi se tog događaja. »Zapadnjakinje su puno bolje. Samostalne su i zato nisu toliko pohlepne.« Što se tiče izlazaka u Kini, očito vrijedi ona stara da je na drugom kraju svijeta trava uvijek zelenija. Taman kad je Long Island počeo djelovati, Thomas i ja spustili smo se do plesnog podija. Prošli smo pokraj nekoliko zapadnjaka, ali ovdje su uglavnom dolazili samo pomodni lokalci. Wei je plesala s nekoliko svojih lijepih, šik prijateljica. Vidjela me i mahnula nam da dođemo. »Ovo su moje prijateljice, Yu i Miao. Htjele su ti ispričati kako se njima sviđa biti solo u Pekingu.« »Odlično!« viknula sam kako bih nadglasala glazbu. »Sto mi imate redi?« Yu je malo slabije govorila engleski, ali to je nije spriječilo da se precizno izrazi. »Jako smo sretne što imamo priliku biti slobodne. Biti neovisne. Putovati i raditi. To je tako sjajan osjedaj!« Miao se s tim složila. »Mogu spavati s kim god poželim. Mislim da je to jako uzbudljivo!« U tom trenutku Thomas je izvadio mobitel koji mu je vjerojatno vibrirao u džepu. Pogledao je tko ga zove, a lice mu je poprimilo ozbiljan izraz. Rukom mi je pokazao da de morati izidi van. Nas smo tri zaplesale na Shakirinu pjesmu »Hips Don’t Lie«. Na neki način bila sam ljubomorna na te žene. Uživale su u iskustvu novostečene slobode. Svijet im je otvorio vrata prije svega nekoliko godina, a sad su imale tolike mogudnosti, od toga koje cipele odabrati do toga s kojim muškarcem spavati. Poželjela sam da i sama opet mogu na taj način gledati na samački život, s tolikom količinom uzbuđenja i oduševljenja. Gledala sam sve te našminkane, utegnute, rasplesane slatkice i zavidjela im. Bile su mlade, bile su same, bile su slobodne i neopisivo se dobro zabavljale.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Thomas se nije vradao ni nakon nekoliko pjesama. Ispričala sam se i izašla na zrak. Stajao je naslonjen na zid susjedne zgrade i s puno emocija i prisnosti pričao na mobitel. Osjetila sam kako mi se ponovno stvara čvor u želucu. Moj francuski je ograničen, ali razumjela sam da su na snazi neki pregovori. Svađali su se, objašnjavali i uvjeravali. Znala sam da od njega zahtijeva da se odmah vrati kudi. A znala sam i da de je on kad tad poslušati, ipak je bio njezin. Kod mene je bio na posudbi i to smo svi znali. »O.K. Je comprends. Oui.« Poklopio je. Odlučila sam biti hrabra i jednostavno to izgovoriti. »Možeš sutra otidi, ako je potrebno. Ne želim te zadržavati...« Thomas me zagrlio. »Ali ja te ne želim ostaviti, u tome je problem.« Poljubio me u čelo i nježno nastavio: »Prijeti da de doletjeti ovamo i odvudi me doma.« Mora da sam izgledala preplašeno, jer je odmah dodao: »Nikad prije to nisam učinio. Jasno joj je da je ovaj put drugačije.« Na brzinu sam izgovorila: »Pa onda moraš idi doma. To je to.« Činilo mi se kao da se gušim, ali teško sam progutala i nastavila. »Sve je ovo bilo zaista lijepo, ali ti si oženjen. Oženjen si.« Duboko sam udahnula ne bih li se malo smirila. Upalilo je. Pogledala sam ga, potpuno mirna. »Znali smo da de ovo kadtad završiti. Tako da, to je to. Kraj. Sve je u redu. Bilo je fantastično. Ostat de nam u prekrasnom sjedanju.« Pogledala sam u pločnik i opet duboko udahnula. Bila sam ponosna na sebe, nisam se raspala. Thomas je potvrdno kimao. Zagrlio me. »Za tri dana moram se vratiti u Francusku.« Sad je bilo službeno. Znali smo krajnji rok. »Taj sporazum između mene i moje žene dosad je savršeno fimkcionirao.« Zarila sam glavu u njegova prsa. »Julie, ti si jedna iznimno uzbudljiva žena. Tako duhovita, tako puna života. Nisam mogao ni naslutiti da de se ovo dogoditi.« Poljubio me u čelo. »Ali takav je život, valjda. Evo što se dogodi kad se otvoriš.« Snažnije me privio uza se. »Jako mi je žao zbog cijele ove drame koja se odigrala.« Vrijeme koje smo proveli stojedi tako, zagrljeni, činilo se kao vječnost. On se vrada svojoj ženi. Ovo de biti samo crtica iz njihova ludog zajedničkog života.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Ona de pobijediti. Naravno da de pobijediti - i treba pobijediti, ta ona mu je žena, njegova povijest, njegovo obedanje svijetu. »Jako te volim, Julie. Nadam se da si toga svjesna.« Bila je to samo utješna nagrada, to njegovo priznanje, ali godilo mi je. Vratili smo se u hotel i legli jedno pokraj drugoga, čvrsto se zagrlivši. Ležali smo tako dok nismo zaspali. Bili smo pretužni za bilo što drugo. U međuvremenu u Sjedinjenim Državama Duboko u sebi - a možda i ne baš tako duboko - Serena ih je oduvijek sve prezirala. Ili da se preciznije izrazim, nije to baš bio prezir, to je prejaka riječ. Bila je to zavist. Samo malo zavisti. Takav osjedaj poguban je za svaki posao u kojem je čovjek pladen da se brine o nekom tko je dovoljno bogat da bi pladao ljude da se o njemu brinu. Serena je to isprva pripisivala činjenici da previše vremena provodi u blizini bogatstva. Ali ne onog razmetnog, rastrošnog neukusnog bogatstva. Njihovu bogatstvu bilo je puno lakše zavidjeti. Bududi da je tri godine radila kao privatna kuharica za poznatu filmsku zvijezdu, njegovu ženu koja je nekad bila model i njihova malog sina, Serena se iz prve ruke uvjerila da novac zaista kupuje sredu. Ne dopustite nikom da vas uvjeri u suprotno, jer računica je vrlo jednostavna: novac vam daje slobodu da radite stvari koje želite raditi i da izbjegnete one koje ne želite raditi. Prema tome, više vremena provodite sretni, a manje vremena provodite nesretni. Polazedi od gore navedenih činjenica, nije teško zaključiti da se sreda može kupiti novcem. Možemo popričati i gdje sve u New Yorku bogat čovjek može živjeti i provoditi vrijeme sretan i bezbrižan. Može živjeti u Zapadnoj ulici u Tribeci, u stanu s terasom na krovu od petstotinjak kvadratnih metara. Čitav stražnji zid tog golemog stana može biti načinjen od stakla, s pogledom na rijeku Hudson, pa se isti taj čovjek, svaki put kad uđe u svoj krasni stan, može osjedati kao da se upravo ukrcao na trajekt. Novac također kupuje ljepotu. Poslodavčeva supruga Joanna bila je prekrasna i vitka, Robert je također bio prekrasan i vitak, a njihov sin Kip bio je presladak, najviše zbog zgoditka na genetskoj lutriji, ali pomalo i zbog dražesne dječje odjede koja je njegovu krasotu isticala više nego njegov DNK. Bududi da je Serena ponovno postala njihova zaposlenica, ponekad bi promatrala Joannu kako jurca na sastanke upravnog odbora neke humanitarne udruge ili kako se sprema za teretanu, vodi sina u park ili jednostavno sjedi na kauču pokraj Roberta, čitajudi s njim novine i pritom je pucala od zavisti. Joannu je njezin DNK učinio lijepom, zbog čega je i postala model, što joj je

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama omogudilo da upozna Roberta koji se u nju naravno zaljubio i što je onda rezultiralo ovako nevjerojatno blagoslovljenim životom. Kad je Serena prestala primjedivati sve te važne, dubokoumne stvari koje su mogle izazvati njezinu zavist, prebacila se na one prizemnije - na stvari u doslovnom smislu. Imali su nevjerojatnu kuhinju: pednicu marke Viking, hladnjak marke Sub-Zero, visede stalke za lonce i ormarid za pripadajude poklopce. Serena je bez problema mogla izidi i kupiti svaku zamislivu vrstu maslinovog ulja: maslinovo ulje s ružmarinom, maslinovo ulje s bosiljkom, maslinovo ulje s češnjakom. Pa onda boca aceta balsamica vrijedna četrdeset i pet dolara. Uh, a tek pomagala. Prekrasan mikser marke KitchenAid. Aparat za sladoled. Pekač za kruh. Bio je to Disneyland za kuhare. U kuhinji joj se najviše sviđao uski, visoki red polica na kojima su bili izloženi svi njihovi CD-i, CD player, iPod i zvučnici. Jer, morate imati glazbenu podlogu dok kuhate i jedete. Novac je jednako sreda, zar ne? Najbolji dio ove priče je to što je ta prekrasna, bogata, sretna obitelj obožavala Serenu. Jer od svih ljudi koji su mogli raditi za njih, upoznavati se s njihovim navikama i sitnim ekscentričnostima, vidjeti ih u ulozi ne baš čarobnih roditelja u trenucima kad je njihov sin zločest i neposlušan, odabrali su Serenu kuharicu kakvu se može samo poželjeti, potpuno diskretnu i neprimjetnu. A i kuhanje joj je vraški dobro išlo. Čula sam da je rok trajanja prosječnog privatnog kuhara dvije godine jer svaki chef, bez obzira na to koliko se trudio, ima stil kojeg se Ljudi obično brzo zasite. Prije nego što je dala otkaz i otišla u centar za jogu, radila je za njih pune tri godine - vjerojatno stoga što nije bilo jela koje nije znala pripremiti. Pronalaženje i isprobavanje novih recepata bila je njezina omiljena zanimacija. Testiranje Sereninih novih recepata bila je pak omiljena zanimacija ove obitelji. Nije mogla ni naslutiti koliko je cijene. Kad je rekla da odlazi, Joanna je bila jako srdačna i poželjela joj je sve najbolje. Serena nikad nije saznala da je Robert, nakon što je izišla iz njihova stana, uz smijeh prokomentirao: »Sad se moram pomiriti s tim da više nikad nedu pojesti nešto pristojno u ovoj kudi.« Kad je Serena drugi put počela raditi kod njih, nešto je bilo drugačije. Shvatila je da nedostaje puno stvari koje je jako voljela kod ove obitelji, a da to prije nije ni primjedivala. Na primjer Robert. On je zapravo bio nenormalno simpatičan, čvrsto prizemljen tip koji se, kad je imao vremena, običavao muvati po kuhinji i zadirkivati je: »See, što ima za večeru?« See je bio nadimak koji joj je dodijelio. Serena je pretpostavila da to nije toliko iz milja, koliko zbog toga što je on filmska zvijezda, a filmske zvijezde ne vole oslovljavati ljude imenom.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Piletina u umaku od gorčice i lišda brokule«, mogao je na primjer glasiti odgovor. On bi tada obavezno namjestio neki grozan izraz na licu i rekao: »To zvuči odvratno, nedu to jesti, otpuštena si.« I uvijek tako, bez iznimke. To i nije baš duhovito prvih tridesetak puta, ali trideset i peti, pa... nekako stvori domadu atmosferu. Ne može se redi da Robert više nije bio prisutan, bio je. Ali nešto je na njemu bilo drukčije. Bio je premiran. Joanna je djelovala nekako smeteno, a na sve što bi Serena za njih učinila, od organiziranja smočnice do temeljitog čišdenja posuđa, reagirali su sa zahvalnošdu koja je bila tolika da ju je zbunjivala. Bilo joj je jasno da se nešto događa, ali nije zapitkivala jer, kao što je ved spomenuto, najvažniji zadatak zaposlenih u privatnim kudanstvima jest diskrecija. Jedan dan, dok je Serena za ručak pripravljala lososa na žaru i zelenu salatu, Joanna i Robert po povratku s nekog sastanka došli su direktno u kuhinju. Robert se nasmijao i svojom velikom rukom potapšao Serenu po ramenu. »Kako si, orlidu?« upitao ju je. Novi joj je nadimak smislio isti dan kad je ušla u njihov stan, sa svojom novom frizurom, bez kose. Robert ju je tad pogladio po tjemenu i rekao joj da izgleda kao orlid. Što znači delavo. Ali ovaj put jedva se nasmiješio dok je to izgovarao. Nije se uopde zadržavao i samo je produžio do svoje spavade sobe. Joanna je bila na rubu suza, raspadanja ili nesvjestice. Uspjela se kiselo nasmiješiti i pokušavala je zadržati profesionalan odnos. Pročistila je grlo i počela objašnjavati. »Znam da de ovo biti velika promjena i znam da to nije tvoje stručno područje, ali htjela sam te pitati bi li ti bio problem da odsad pa nadalje za nas počneš pripremati isključivo sirovu hranu.« Serena je bila zatečena. Prehrana koja se bazira isključivo na sirovoj hrani iznimno je zahtjevna i komplicirana, a ona s tim nije imala ama baš nikakvog iskustva. »Znam da je ta vrsta prehrane ekstremna, ali modi deš se svakodnevno konzultirati s liječnikom, a mi demo ti nabaviti sve potrebne kuharice i popis potrebnih namirnica.« Joanna je duboko udahnula, ali glas joj je i dalje podrhtavao. »Bi li htjela barem pokušati? Znam da možeš tu groznu hranu pripremiti tako da nam bude fina«, dodala je pokušavajudi se našaliti. Serena je pristala i rekla da de odmah otidi u nabavku kako bi ved sutra mogla početi. I sada je sve bilo jasno. U tom stanu s pogledom na Hudson, s mikserom marke KitchenAid i CD-ima u kuhinji, Serena je počela shvadati da je

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama njezin šarmantni, zgodni, normalni gazda teško bolestan. I da nitko u toj kudi ne može biti sretan. Ni najmanje. Ruby je ponestalo aymuškaraca koji bi je mogli oploditi, ali još uvijek nije odustajala od čitave ideje s bebom. Znala je da može posvojiti dijete, ali otkad je počela razmišljati o oplodnji, pomisao na vlastito dijete nije ju napuštala. I zato je nakon tjedan dana k njoj u stan došla Alice kako bi joj zabila injekciju u guzicu. O.K., ovo vjerojatno zahtijeva malo detaljnije objašnjenje. Ruby se odlučila za umjetnu oplodnju donorskim sjemenom. Izabrala je oca donora prva liga, Židov, visok — i bacila se na posao. Krvna slika ukazivala je na sniženu razinu hormona, ali uz pomod odgovarajudeg lijeka modi de ostati trudna iz prvog pokušaja. Naravno, moglo bi se dogoditi i da rodi petorke, ali nije se imala namjeru zamarati takvim sitnicama. Brinula se jedino oko injekcija hormona koje je trebala svakodnevno primati tijekom dva tjedna. Pokušala je to usvojiti u ordinaciji, ali ona ne bi uspjela a ubosti ni grejpfrut, a kamoli svoju guzicu. Bilo joj je zlo pri samoj pomisli na probijanje vlastitog mesa iglom. Bez obzira na to što je žarko željela zatrudnjeti i priviti svog malog cmizdravca na prsa, znala je da nikad nede modi prisloniti iglu na vlastito dupe. Prva joj je na pamet pala Serena, koja je još uvijek živjela s njom. Bududi da je Serenu neugodno iznenadilo koliko su narasle cijene stanova na Manhattanu, počela je tražiti stan u Park Slopeu, u Brooklynu. (Nikad ne napuštaj svoj njujorški stan, nikad ne napuštaj svoj njujorški stan, nikad ne napuštaj svoj njujorški stan.) Činilo se kao da de uskoro nadi nešto pa se Ruby nije previše brinula, a i u onim rijetkim trenucima kad su istodobno bile kod kude, uživala je u Sereninu društvu. Kad joj je prišla, Serena je sjedila u dnevnom boravku i čitala. Nije znala kako bi otvorila temu, pa je jednostavno počela pričati: »E, znaš ono što sam ti spomenula neki dan? Ono da razmišljam o djetetu?« Serena je odložila knjigu i kimnula. Pretpostavila je da ovo očito nede biti jedan od onih uobičajenih cimerskih, naletjele smo jedna na drugu u kuhinji razgovora. »Ovako«, nastavila je Ruby, »odlučila sam prvo prodi kroz hormonsku terapiju, čisto da si malo povisim izglede. Ali nekako imam osjedaj da de mi bockanje same sebe predstavljati velik problem, kužiš?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Serena je opet kimnula. Nadala se da ovo ne vodi onome čega se pribojavala, ali za svaki slučaj, odlučila je olakšati Ruby i osloboditi je dodatnih objašnjenja. »Hodeš da ja to učinim?« Ruby je odahnula. Bila joj je zahvalna što je nije dovela u situaciju da joj sve mora crtati. »Znam da je to vjerojatno najbizarniji zahtjev ikad, ali da. Koja nezgodna situacija, ha?« »Ma nije ni glupa, ni bizarna«, slagala je Serena. »Bit de mi drago da ti mogu pomodi.« »Svjesna sam toga da se radi o velikoj usluzi.« »Mislim da bi puno veda usluga bila da si me zatražila da budem surogat majka.« »Da, istina.« Ruby je prihvatila šalu. »Počet demo sutra, može?« Serena je bila iznenađena. Nije znala da razgovaraju o nečem što bi trebalo početi ved sutra. »Kao, sutra ujutro?« »Da, prije nego što kreneš na posao?« »U redu, može.« »Super! Hvala ti puno!« I da, to je zaista bila najbizarnija usluga na koju je Serena pristala. Ujutro je sve postalo još puno nelagodnije. Ruby je stajala u kupaonici, naslonjena na umivaonik, spuštenih gada i izložene, bijele i ranjive guzice. Ohrabrivala je Serenu da je bez straha ubode, možeš ti to, možeš ti to! Ali Serena nije mogla. Zurila je malo u Rubyno debelo meso, malo u iglu koju je držala u ruci, a onda ju je uhvatila vrtoglavica. Pogledala je u Rubyn odraz u zrcalu. »Ne mogu ja to«, rekla je, a u glasu joj se osjetila histerija. »Ne možeš?« upitala je Ruby, nježno, ali zabrinuto. »Ne. Stvarno sam mislila da du modi. Ali jednostavno ne ide. Ne mogu te ubosti ovim čudom. Izbezumljuje me.« Ruby je bila nježna. »Sve je u redu, draga. Da svima leži bockanje ljudi, ne bi nas mučio manjak medicinskog osoblja, je li tako?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Serena se osjedala užasno. Eto je tu, živi u Rubynu stanu besplatno, a čak je i ne poznaje dobro. Mogla ju je barem ubosti iglom u dupe. Ali jednostavno se skamenila. Ruby je zabrinuto stajala do nje, gole guzice. Nije smjela gubiti vrijeme i bilo je neophodno da s terapijom započne danas. »Stvarno ne možeš? Evo, samo danas?« Serena je znala koliko joj je to bilo važno. »Dobro, potrudit du se, stvarno hodu.« Serena je uzela iglu, stavila ruku na Rubyn desni guz, duboko udahnula i... opet nije uspjela. »A da nazovem Alice?« Ruby je odmah živnula. »Alice? Pa, to je sjajna ideja! Ona sigurno ovo može izvesti, a da i ne trepne. A hode li joj to biti prečudno?« »Možda. Ali koga briga. Nazvat du je i objasniti joj situaciju.« Ruby je ispustila uzdah olakšanja. Nakon dva sata učinila je to još jednom, nakon što joj je Alice dala injekciju Repronexa, hormona koji stimulira folikule jajnika. Ruby nije znala kako objasniti Alice da de joj biti potrebna svaki dan iduda dva tjedna. S druge strane, Serena nije imala takvih problema, jer u pitanju nije bila njezina guzica, a Alice joj zapravo nije bila bliska prijateljica. »Znači, vidimo se sutra, u isto vrijeme, na istom tijestu?« upitala je Serena, pokušavajudi biti duhovita. Alice ih je pogledala u čudu. »Aha, znači treba i...« »... i sljededih dvanaest dana nakon toga?« »Misliš kao svako jutro?« Ruby je kimnula, skamenjena. »O.K., može«, rekla je bez okolišanja. Iz svake Rubyne pore doslovno je isijavala zahvalnost kad je rekla: »Hvala ti, Alice. Puno ti hvala.« Alice je odmahnula rukom, kao da želi otjerati napetost u zraku. »Ma, nema na čemu, nije to ništa.« Iduda dva tjedna dolazila je svako jutro. Ruby je u tom periodu shvatila da sve ima svoju cijenu.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Alice je bila potpuno uživljena u organiziranje vjenčanja. I poput svake prave mladenke, mogla je pričati samo o tome. Svaki dan, dok je bockala Rubyno hormonima napunjeno dupe, kako bi ova u sebe mogla usaditi sjeme potpunog stranca i postati samohrana majka, Alice je blebetala o najnovijim trendovima u slaganju cvjetnih aranžmana i nedoumicama koje je imala pri izboru boje platnenih ubrusa. »Jimova mama je oduševljena božurima, ali moja obožava hortenzije koje baš i nisu dobre za bukete jer su prevelike. Pa razmišljam da možda hortenzije stavim na stolove, a božure u vjenčani buket.« »To zvuči kao odlično rješenje«, rekla je Ruby, naslonjena na umivaonik. »Meni se sviđa i jedno i drugo.« »Ma znam, ali cvjedar naravno ima svoje ideje koje, zamisli čuda, ne uključuju ni hortenziju ni božur.« Alice je zabila iglu u Rubynu guzicu. »Donijela sam kroasane. Hodeš jedan?« I tako je Ruby svako jutro provodila u kupaonici i spuštenih gada osluškivala tuđa vjenčana zvona dok ju je izjedala ljubomora. Ljubomora. Bile su istih godina, ali Alice je bila ta koja se udavala i koja de uskoro zatrudnjeti i onda imati djecu koja de trčkarati po igralištu. Imat de obitelj koja de se sastojati od mame i tate. A Ruby nede. Alice je tražila vjenčanicu. Ruby je zbog hormonskih injekcija imala natečene sise. Ali Alice joj je činila golemu uslugu i zato je morala stisnuti zube i trpjeti. Alice im je počela donositi peciva i kolače. Svako bi jutro sjedile i čavrljale prije nego što bi Ruby i Serena morale otidi na posao. Bududi da Alice nije bila potpuno netaktična, zanimala se i za njihove živote. Ruby je primijetila da Alice zaista uživa u njihovu društvu i nije dugo trebalo da se posjeti s prvotnih deset minuta protegnu na pola sata, sat. Iako je bila naporna s pričama o vjenčanju, bila je zabavna i u njezinu je društvu, kako je Ruby primijetila, bilo izrazito ugodno. Idudi vikend Alice i Jim bili su na doručku kod njegove sestre i njezina muža Michaela. Počeli su pričati o skorašnjem vjenčanju, zbog čega su se Michael i Lisa s uzbuđenjem prisjetili svog medenog mjeseca. Michaelu nije dugo trebalo da izvuče laptop i počasti Alice i Jima nizom fotografija. Bacili su se na kajganu i peciva, a Michael na opis prve slike - njih dvoje kredu putevima Inka u Peruu. Tipična slika novopečenih supružnika, on s rukom oko njezinih leđa, ona blago nakrivljena vrata, kao da se sprema nasloniti na Michaelovo rame. Lisa se više nije morala suočavati sa svijetom uspravne glave. Bila je zaljubljena i nasmiješena i imala se na koga osloniti. Slikali su se u planinama, a činilo se kao da im oblaci gotovo dotiču kosu.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Bili smo tako visoko, osjedali smo se kao da hodamo po oblacima«, rekla je Lisa, prisjedajudi se. »Pa i hodali smo...«, dodao je Michael, zagriio je i poljubio. »Sjedaš se?« Lisa se nasmijala i uzvratila mu poljubac. Nakon toga se obratila Alice. »Tako mi je drago što ste se vas dvoje našli. Netko bi možda pomislio da žurite, ali ja mislim da takve stvari jednostavno osjetiš, nije li tako?« »Da, to je živa istina.« Alice je kimnula, a nešto ju je stisnulo u prsima. Klik. »Evo, tu smo napokon stigli na Machu Picchu. Zar nije predivno?« Michael je uhvatio Lisu za ruku i nježno je stisnuo. Klik. »Ovo je Sunčev hram. Kažu da su ga izgradili astronomi iz sela.« Lisa je Michaelu uzvratila stisak. Klik. »Ovo je navodno bio zatvor. Pretpostavlja se da su tamo držali zatvorenike«, rekao je Michael, pokazujudi sliku na kojoj se ljube, okruženi visokim, kamenim zidinama. Klik. »Ovo je hotel u podnožju Machu Picchua. Ništa posebno, ali pogled je bio nevjerojatan.« Lisa je zasuzila. »Tamo smo odlučili provesti još jedan dan, a na kraju uopde nismo izlazili iz sobe«, nadovezao se Michael, podigavši obrvu. Lisa se zahihotala i gurnula ga laktom. »Molim te, mislim da postoje stvari koje Alice i Jim ne trebaju znati.« »Oprostite, društvo!« Michael se nasmijao. »Put je bio stvarno prekrasan. Nadam se da dete i vi uživati na medenom mjesecu, kamo god se uputili.« I Alice se nadala. Klik. »Michael, nemoj!« »Sto? Pa samo nekoliko.« »Molim te, ne želim da se Alice dosađuje«, rekao je Jim kroz smijeh. Michael se nije mogao suzdržati, pa je iskopao nekoliko fotki s vjenčanja. Na ekranu je upravo bila jedna snimljena ispred crkve, a prikazivala je Michaela i Lisu kako se ljube. Oboje su utihnuli, gotovo hipnotizirani. Alice bi se mogla zakleti da ih je čula kako su istodobno uzdahnuli u zanosu sinkroniziranog blaženstva.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama A onda je Lisa rekla nešto što je Aliceina stisnuta prsa iscijedilo do kraja. »To je bio najsretniji dan u mom životu.« Alice je došla na doručak, a dobila je ilustrirani vodič kroz pravu ljubav. Ljubav kojoj se oduvijek nadala, a koju nikad nede doživjeti s Jimom. Njoj dan vjenčanja nede biti najsretniji dan u životu. Nikad nede gledati Jima na način na koji Lisa gleda Michaela. I to je bila cijela istina, koliko god da ju je ona pokušavala racionalizirati ili promijeniti. Ako se uda za Jima, nikad to nede imati. Gledala je kako se jedna za drugom redaju fotke njih kako plešu na prijamu, njih kako režu svadbenu tortu... Znala je da ona i Jim na svojim slikama nikad nede izgledati tako sretno. I nitko to nede ni primijetiti, osim nje. Nakon što su se, izašavši iz zgrade uputili ulicom, Alice je napokon shvatila što znači skrasiti se. To nije značilo donijeti odluku: »Pa ovo je dovoljno dobro.« To je značilo redi: Ovo je razina srede na kojoj sam se voljna zaustaviti. Zauvijek. Idudi dan, kako bi proslavile posljednji ubod, Alice je donijela tortu od sira jer je znala da Ruby to najviše voli. Taj put, dok su nakon injekcije sjedile za stolom u kuhinji, nisu razgledavale uzorke, izreske i fotografije iz časopisa ili cvjetne aranžmane. »Baš se nadam da deš zatrudnjeti, Ruby. Stvarno se nadam«, rekla je tiho Alice, dok je vilicom bockala tortu od sira. »Hvala. Postajem sve uzbuđenija zbog toga«, stidljivo je odgovorila Ruby. »Lijepo je od tebe što si pomogla, Alice. Zao mi je što sam ja bila tako slaba«, nadovezala se Serena. »Ma nije uopde problem. Pitala si i ja sam pomislila: zašto ne bih i ja ubola neko novo iskustvo?« rekla je Alice kroz smijeh, a Ruby i Serena od dragosti su zasuzile. »Osim toga, mislim da je jako hrabro to što radiš. Jako hrabro. Odlučila si ostvariti ono što zaista jako želiš. To je zadivljujude.« Ruby se toliko raznježila da je s iskrenim zanimanjem upitala: »A ti? Nisi nam dala dnevni izvještaj o planovima za vjenčanje!« Alice je zamišljeno kimnula. Nakon višesatne šetnje, jučer je donijela važnu odluku. Nije mogla zanemariti činjenicu da se odlučila skrasiti. Također nije mogla zanemariti činjenicu da joj svadbeni dan nede biti najsretniji u životu. Znala je da je jaka, pametna, tvrdoglava žena - i da može učiniti sve što si zacrta. Te je nodi otišla do Jimova stana. Razgovarali su i on je, iako duboko razočaran, shvatio da je to njezina želja. A na koncu konca, najbitnija mu je bila njezina sreda.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Odlučili smo pobjedi«, odgovorila je. Uspjela je izbjedi njihove reakcije tako što je nagurala golem komad torte u usta. I zaista, Ruby i Serena nisu reagirale — bila je to posljednja stvar koju su očekivale od nje. »Sve je postalo prenaporno«, dodala je. Ruby i Serena samo su kimale, pravedi se da razumiju ono što im govori. »Svaki par uvijek prijeti da de to učiniti. Super je što vi stvarno i hodete«, podržala ju je Ruby. »Totalno sam izbezumljena. Idudi mjesec idemo na Island i tamo demo se oženiti. I bit demo samo nas dvoje.« Ruby i Serena samo su sjedile, bez teksta. Ruby je napokon progovorila: »Island?« Alice je kimnula. »Navodno je prekrasan. A kako je tamo trenutno stalno nod, mislim da de biti jako romantično.« Alice je neprekidno žvakala i izbjegavala ih pogledati u oči - sada je njezina guzica bila potpuno ogoljena. Brzo je promijenila temu i dogovorile su se da de se za nekoliko dana nadi na ručku. Nakon toga se pokupila. Čim su se vrata zatvorila, Ruby je pitala Serenu: »Djeluje li ona tebi kao ludo zaljubljena žena koja jedva čeka vjenčanje?« Serena ju je znakovito pogledala. »Ide na Island kako bi se udala u mraku. Dakle, ne, ne djeluje.« Ruby, koja je puna dva tjedna provela zavidedi Alice na njezinu životu, sada je za nju bila zabrinuta. Možda Alice zapravo nema sve ono što Ruby želi. Ali umjesto da je to oraspoloži, samo ju je rastužilo. »Mislim da je vrijeme da nazovemo Julie.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

9. PRAVILO Ne želim ti stvarati pritisak ali mislim da bi trebala ozbiljno početi razmišljati o majčinstvu i tim stvarima (Stvarno ti je krajnje vrijeme) IDUDE SAM SE JUTRO PROBUDILA baš kad je Thomas ulazio u sobu. Na trenutak sam zadrhtala. Shvatila sam koliko de mi zapravo nedostajati. Stajao je tamo tako duhovit, pametan i dobar — sve to sabrano u lijepom paketu. Kraj je bio na pomolu, a ja sam bila shrvana. Nastojala sam brzo otjerati loše misli iz glave. »Gdje si bio?« pospano sam ga upitala. Thomasove plave oči sjajile su od uzbuđenja. »Malo sam istraživao za tebe. Postoji jedan park koji danas moramo posjetiti. Bit de savršen za tvoje istraživanje!« Nakon tipičnog kineskog doručka, koji se sastoji od vodenaste rižine kaše u koju često bude ubačeno i malo mesa ili ribe, odvezli smo se taksijem do parka Zhongshan. Tijekom cijelog doručka Thomas je nastojao uvježbati izgovor tog imena, ali na kraju sam vozaču morala pokazati papir ispisan kineskim znakovima koji nam je dao naš hotelski pazikuda. Kao što sam ved rekla, mandarinski ne treba olako shvadati. Bududi da mi nije htio redi o čemu je riječ, borila sam se sa znatiželjom. Nakon što smo izišli iz taksija i uputili se prema parku, napokon je objasnio. »Čitao sam o ovome na internetu - roditelji dolaze u park kako bi pronašli bračne partnere za svoju nevjenčanu djecu. Četvrtkom i subotom popodne.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Ozbiljno? Hodeš redi da je to nešto kao trgovina konjima, osim što se umjesto konja prodaju ljudi?« Thomas je slegnuo ramenima i uhvatio me za ruku. »Ne znam, ali sad demo saznati.« U parku oko fontane bilo je raspoređeno dvanaestak Ljudi. Neki su sjedili u tišini, neki čavrljali. Svi su na prsima imali velik bijel znak. Tekst je bio na kineskom, ali se Thomasovo istraživanje isplatilo. »Na znakovima su napisane informacije o njihovim sinovima i kderima. Koliko su stari, koliko visoki, koji im je stupanj obrazovanja.« Ti stariji Kinezi doista su mislili ozbiljno. Počeli bi razgovarati kako bi ispipali jesu li njihova djeca kompatibilna. Ponekad bi jedni drugima pokazivali fotografije koje su brižno čuvali. Čitav taj proces djelovao je jako mračno, Ljudi su ozbiljno pregovarali, a nas zapadnjake sumnjičavo su promatrali. Neki roditelji samo su sjedili i buljili u prazno, s fotografijom i informacijama obješenima o vrat. Sumnjam da bi mi ovi stariji Kinezi rekli da su jako sretni što im djeca imaju toliku mogudnost izbora i da ih oduševljava što njihova trideset šestogodišnja kdi još uvijek nije udana. Ti su ljudi bili toliko zabrinuti za ljubavni život svojih potomaka da su doslovno izašli na ulice. U zemlji čiji stanovnici baš i nisu skloni javnim okupljanjima, oni su stajali sa znakovima na prsima nastojedi poženiti i poudavati svoju djecu. Ti su roditelji snosili posljedice neovisnosti koju su uživali njihovi sinovi i kderi. Bilo je to zaista depresivno. Nastojala sam sagledati stvari iz svjetlije perspektive. »Možda bismo zapravo trebali misliti kako je ovo jako slatko, to što su tako zabrinuti. A i nije da nekome škodi?« »Ili možemo misliti malo drugačije«, nadovezao se Thomas. »Zbog politike jednog djeteta, za njih de se kad ostare vjerojatno brinuti samo jedna osoba. Možda misle da de im biti bolje ako im djeca budu u braku.« Odmahnula sam glavom. »To je tako mračna pomisao.« Thomas se nasmijao i uzeo me za ruku. »Znam koliko voliš teorije. Samo sam ti ponudio svoju.« Odlučili smo razgledati Houhai, prekrasno malo naselje u kojem se nalaze neke od posljednjih spojenih dvorišnih kuda, odnosno hutonga. To su male sive strukture, povezane zajedničkim dvorištem ili uličicama, koje su nekad bile tipičan dom prosječnog stanovnika Pekinga, a danas su uglavnom porušene i zamijenjene visoko katnicama. Houhai je, međutim, sa svojim

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama dudančidima i malim zalogajnicama postao glavna turistička atrakcija. Ovo bi naselje moglo čak i ostati pošteđeno novoga građevinskog ludila. Sjeli smo na ručak u maleni »restoran« koji se nalazio usred hutonga. Bilo je to sidušno, prljavo mjesto u kojem su posluživali samo njoke i staklene rezance. Staklenke s umakom od čilija izgledale su kao da nisu oprane godinama, a oko nas zujale su muhe. Dvoje zaposlenih nije znalo ni riječ engleskog. U svijetu u kojem je postajalo sve teže i teže pronadi nekog tko ne govori engleski ili ne zna gdje se nalazi najbliži Starbucks, bilo je to nekako utješno. Nalazili smo se usred prostora koji je bio zaista autentičan, pa makar samo zbog turizma. Nešto u svemu tome potpuno me raznježilo. Sjedili smo i dijelili porciju rezanaca s povrdem i tanjur kuhanih njoka. Progovorila sam nakon nekoliko trenutaka potpune tišine. »Želim da znaš da mi je sve ovo godilo i koristilo«, rekla sam nastojedi u isto vrijeme zvučati mudro i opušteno. Pogledao me bez riječi. »Dalo mi je nade da ljubav doista postoji, da je moguda. Ne bi se trebao loše osjedati ni zbog čega. Razumijem tvoju situaciju.« Thomas je odložio svoje štapide. »Draga Julie, ne bojim se za tebe. Znam da deš se snadi. I to je ono što me najviše pogađa.« Nasmijao se i uhvatio me za ruku. Nisam se htjela pred njim rasplakati jer znala sam da bi moja francuska suparnica zadržala puno više ponosa. Upitala sam ženu koja nam je donijela njoke gdje se nalazi toalet. »WC?« Prstom je uprla na cestu. Zbunila sam se, pa sam ponovila: »WC?« Kimnula je, obratila mi se na kineskom i ponovno pokazala prstom na cestu. Ustala sam i pogledala kroz vrata. Nekoliko koraka dalje skupina žena čavrljala je stojedi na dovratku. »Drži mi fige«, rekla sam Thomasu i izišla. U Pekingu, kako sam ubrzo saznala, koriste čučavce. Čak i na nekim vrlo otmjenim mjestima još uvijek nisu osvijestili potrebu za dobrim, starim, zapadnjačkim WC-om. Na takve sam stvari bila pripremljena jer sam bila u Rimu i jer inače nisam bila posebno gadljiva. Ali ušavši u ovaj javni »WC«, susrela sam se s nečim što ne samo da nikad nisam vidjela nego nisam ni znala da postoji. Prvo sam, dok sam koračala prema tom javnom objektu, osjetila nezamisliv smrad. Prestala sam disati na nos puno prije nego što sam ušla unutra. Razmišljala sam o tome da se jednostavno okrenem i vratim, ali

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama stvarno mi se jako piškilo. Zakoračila sam unutra i osvrnula se oko sebe. Bila sam u velikoj prostoriji, bez vrata i bez zidova, sa sveukupno osam čučavaca nad kojima su se olakšavale kineske žene. Jedino što je odvajalo čučavce bila je mala metalna pregrada, visoka možda šezdesetak centimetara. Bilo je kao u čučedoj buksi. Ugledavši taj prizor, ostala sam doslovno šokirana. A žene iz New Yorka nije lako šokirati. Šokirao me prizor nekolicine Kineskinja koje su zajedno čučale i pišale, a onda me šokirala spoznaja da du im se morati pridružiti. Dok su me promatrale, preplavio me neki neobičan i nov ponos. U tom trenutku nisam se htjela osjedati kao princeza na zrnu graška. To je bio moj život, bila sam u hutongu i tako se tu pišalo. Prišla sam jednom od čučavaca, otkopčala hlače i čučnula. Podigla sam pogled i shvatila da se nalazim lice u lice sa starom Kineskinjom koja ja bila u čučavcu preko puta, udaljena svega jedan korak. Da smo govorile istim jezikom, mogle smo lijepo popričati. Umjesto toga, ona je prdnula, a ja sam pogledala u pod i obavila svoje. Dakle, nakon poljupca na Koloseju, stigla sam se zaljubiti na Baliju i dospjeti u čučedi zatvor u Pekingu. Sad mi je zaista sve bilo jasno. Moja se velika avantura bliži kraju. Jedino što mogu poduzeti jest završiti s tim što je prije mogude i pokušati zadržati što je više mogude dostojanstva. Izvadila sam zgužvanu maramicu koju sam ponijela i obrisala se. Na telefonskoj sekretarici u hotelu dočekala nas je poruka naše nove najbolje prijateljice Wei, s pozivom na zabavu u restoran i nodni bar imena Lan. »Bit de ludo! Jako uzbudljivo!« A onda se začuo onaj njezin dugi, glasni smijeh. Thomas i ja odjenuli smo se i odšetali do bara koji se igrom slučaja nalazio preko puta našeg hotela. Kad smo izašli iz dizala, pred nama se otvorio pogled na jedno od najimpresivnijih mjesta koje sam dotad vidjela. Kako bismo stigli do prostorije u kojoj se održavala zabava, morali smo prodi kroz golem nodni klub - restoran. Cijelo je mjesto odisalo dramatičnom elegancijom, kao da je u pitanju kraljevska palača. Baršunaste zavjese i golemi visedi lusteri isticali su se u prostoru koji je bio velik nekoliko stotina četvornih metara. Restoran je bio podijeljen u nekoliko različitih prostora za jelo, barova i lounge barova, a sve kako bi se stvorila atmosfera raznolikosti i raskoši. Zabava se održavala u krajnjem dijelu restorana. Zveckanje suđa miješalo se s glasovima i smijehom. Prišavši bliže, shvatili smo da je riječ o još jednoj

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama gomilici prekrasnih kineskih hipstera koji su, savršeno dotjerani, pijuckali pida i razgovarali. Wei smo ugledali čim smo ušli. »Joooj, kako sam sretna što vas vidim, dragi prijatelji!« Dotrčala je do nas u sidušnoj, crnobijeloj minici sa šljokicama i udijelila nam svakom po jedan glasan poljubac u obraz. Odvukla nas je do šanka i otrčala pozdraviti nekog drugog. Tek što nam je Thomas naručio vino, ugledala sam Tammy, ženu koju smo upoznali u avionu, kako stoji s čašom martinija u ruci. Pogledi su nam se susreli i obje smo iznenđeno pokušale dokučiti gdje smo se upoznale. »O, bok! Nismo li se mi upoznale u avionu?« upitala sam. »Da, tako je! Bok!« Thomas mi je dodao vino. »I? Kako vam se sviđa Peking? Jeste li doznali štogod zanimljivo o ovdašnjim ženama?« upitala je Tammy srdačno. »Pa zapravo i jesam. Hvala na pitanju. Ovo je zaista sjajan trenutak za upoznavanje Pekinga.« »Doista jest«, rekla je Tammy. »Toliko se stvari promijenilo u kratkom periodu, zanimljivo je sve to promatrati izbliza.« »A da? O kakvim je promjenama riječ?« zanimalo me. »Pa na primjer, supermarketi su se pojavili prije samo deset godina. Prije toga nismo mogli dotaknuti namirnice.« »Oprostite, ali što ste rekli?« uključio se Thomas. »Trgovine u kojima je mogude uzeti nešto s police i pogledati prije kupnje pojavile su se prije svega nekoliko godina. Prije se sve nalazilo iza pulta.« Iz nekog razloga, pomisao na nedodirljive namirnice potpuno me opčinila. »Znači, sad vam je dopušteno biti solo, razvesti se, doticati namirnice — sve je drugačije.« »Da, zaista imamo puno slobode. Za razliku od naših majki.« »A recite mi, odlučuju li se ovdje žene biti samohrane majke? Je li to uobičajeno?« neopteredeno sam se raspitivala. Tammy je uzela griz proljetne rolice i rekla, kao da je odgovor sam po sebi razumljiv: »Ne.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Thomas i ja samo smo se pogledali. Bio je to tako konačan odgovor. Crnobijel. »Zaista? Baš nikad?« »Nikad. To je nemogude.« »Ali kako to mislite?« »Nije mogude.« Na trenutak sam zašutjela, ne želedi bin nasrtljiva. A onda sam samo ponovila: »Ali kako mislite?« »Nakon rođenja, svako dijete ulazi u registar. Time mu je omoguden pristup zdravstvenom osiguranju i ostalim državnim službama. Izvanbračnu djecu nije mogude registrirati. Vlada ih ne priznaje. Jednostavno ne postoje.« Tbomas i ja na trenutak smo je zapanjeno pogledali. »A recite mi, Tammy, što neudane žene rade ako ostanu trudne?« pitao je Thomas. »Pobace«, odgovorila je Tammy, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. »A kako je s posvajanjem? Može li žena ako je sama posvojiti neko dijete iz sirotišta?« Novo saznanje potpuno me šokiralo. »Ne, ni to nije mogude«, odgovorila je Tammy, mrtva hladna. »Ali zašto kad ih je tako puno?« Tammy je samo slegnula ramenima. »Kako ne shvadate? Ako dopustite neudanoj Kineskinji da posvoji, to je isto kao da ste joj dopustili da bude samohrana majka. Bila bi to gotovo pa dozvola za rađanje izvanbračne djece. To se nikad nede dogoditi. A ako se i dogodi, morat de prodi još puno vremena.« Shvatila sam da postoji bitna razlika između zapadnjakinja i svih tih Kineskinja koje uživaju u novostečenoj slobodi, ne žele se skrasiti i grade svoje karijere. One nisu imale plan B. Mi možemo izlaziti s krivim tipovima i imati avanturice, ali na kraju krajeva znamo da naše majčinstvo nije ugroženo. Mnoge od nas ne žele biti samohrane majke, mnogima to nede biti ni krajnja opcija, ali ta mogudnost ipak postoji. Kineskinje, koje danas mogu birati između tri vrste šampona, ne mogu odabrati majčinstvo ako ne pronađu odgovarajudeg muškarca. Tek sam tad shvatila kolika je cijena njihove samostalnosti. »Recimo da imaš trideset i sedam godina i želiš postati majka, što deš napraviti?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Tammy je ponovno slegnula ramenima. »Udat du se za prvog koji naiđe.« Vjerojatno je primijetila tužan pogled na mom licu. »To se stalno događa.« Odjednom mi oni roditelji iz parka nisu djelovali tako ludi. Došla su i dva gospodina koja smo upoznali večer prije u baru Suzie Wong - Jin i Dong. Upoznala sam ih s Tammy. Iako mi je Tammy jasno dala do znanja da je ne zanimaju Kinezi, na trenutak sam se ponadala da de se ona i Jin složiti. Neko su vrijeme pričali, dok smo Thomas i ja razgovarali s Dongom. Dong i Jin naposljetku su otišli do šanka po pide. Odlučila sam glumiti bračnog posrednika. »Znam da ti se Kinezi ne sviđaju, ali Jin se čini jako drag, zar ne? Čini mi se da bi se vas dvoje mogli dobro slagati.« Tammy je promotrila Jina koji je bio kineski ekvivalent pristojnog, stabilnog Amerikanca koji radi kao zubar ili prodavač osiguranja, osim što je bio nešto privlačniji i govorio je više jezika. »Ma daj, molim te«, rekla je, preokrenuvši očima. »Da se želim udati za takvog tipa, ved bih odavno bila u braku.« Otišla sam do šanka i naručila novo pide. Idudi dan, posljednji koji smo trebali provesti zajedno, odlučili smo prošetati do Zabranjenog grada, glavnog turističkog odredišta u Pekingu. Thomas me čitavim putem držao za ruku. Bilo je vrijeme prometne špice i gomile biciklista i ljudi u juredim automobilima hitali su na posao. Biciklisti su uglavnom nosili zaštitne maske ne bi li se obranili od iznimno zagađenog zraka - još jedne od posljedica rastude ekonomije. Thomas me zaustavio i dugo me ljubio. Bilo je tužno, kao početak rastanka. Zabranjeni grad na prvi pogled uopde nije bio tako impresivan. Izvana je mogude vidjeti jedino dugačak, crven zid na kojem je obješen divovski portret Mao Ce-Tunga. Da budem iskrena, djeluje pomalo jednolično. Ali kad jednom stupite unutra, sve se mijenja. Nađete se u najvedoj očuvanoj palači na svijetu. Kilometri i kilometri stazica vode u različite hramove i dvorane koje su koristili svi veliki kineski carevi, još od dinastije Ming. Sve dvorane imaju zvučna, grandiozna imena i nisam si mogla pomodi a da se ne nasmijem: Vrata božanske čistode, Palača velikog mira, Dvorana misaonog rasta, Dvorane mirne dugovječnosti. Čak i noviji natpisi namijenjeni turistima bili su dramatski nabijeni:

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Dostatan je samo jedan čin nehata da nas usmjeri vječnom gubitku ljepote.« Thomas i ja odlučili smo unajmiti audiovodič, što je ispočetka bilo prilično stresno. Oboje smo imali slušalice i maleni GPS uređaj i pokušavali smo shvatiti gdje bismo trebali gledati i što uopde gledamo, navođeni ozbiljnim glasom. »Je li tvoj ved počeo?« upitala sam Thomasa. »Da, upravo govori nešto o glazbenim instrumentima, ti nemaš to?« »Ne, moj uopde ne radi...« »Hm, možda bi trebala pokušati...« »Sššš... počinje. Čekaj, jesmo li mi uopde na dobrom mjestu? Je li ovo Palača mirne dugovječnosti? Gdje je kip lava? O čemu on priča?« Na kraju smo ipak uspjeli uhvatiti neki ritam, pa smo se mogli šetati uokolo, s prijenosnim malim vodičem koji je uvijek znao gdje smo i što trebamo znati. Bilo je savršeno. Thomas i ja bili smo zajedno, držali smo se za ruke i proživljavali svu raskoš najvede palače na svijetu, a da nismo morali progovoriti ni riječ. Pred kraj ture, dok sam razgledavala jedan od manjih hramova, bacila sam pogled prema Thomasu i shvatila da razgovara na mobitel. Lampica je žmirkala. Skinuo je slušalice i javio se. Ponovno je izgledao prilično uznemireno. Okrenula sam se na drugu stranu. Koncentrirala sam se na glas audiovodiča koji je pomalo podsjedao na glas Vanesse Redgrave. Ustvari, mislim da to i jest bila Vanessa Redgrave. Dok sam promatrala Palaču božanske čistode, Vanessa mi je prepričala kako je car sakrio ime svog nasljednika, kojeg je samo on imao pravo odabrati, ispod ploče s natpisom »Pravda i čast«. Kopija pločice nalazila u torbici koju je nosio oko vrata kako u slučaju njegove iznenadne smrti ne bi došlo do bilo kakvih dvorskih intriga. Dok sam slušala o dvorskim intrigama, opet sam virnula prema Thomasu. Prestao je telefonirati i nervozno se prešetavao. Skinula sam slušalice. »Što je bilo?« upitala sam ga. Rukom je prošao kroz gustu, crnu kosu. Nije odgovorio. »Ek c’est incroyable«, promrmljao je na francuskom. »Sto je bilo?« ponovila sam, sad ved lagano zabrinuta. Nije odgovarao, samo je odmahivao glavom. »Ovdje je. U Pekingu.« »Tko je ovdje...?« pitala sam, nadajudi se da sam ga pogrešno razumjela.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Dominique, Dominique je ovdje.« U tom sam trenutku shvatila da joj uopde ne znam ime. Toliko sam je žarko željela zadržati izvan svoje svakodnevice, da pojma nisam imala kako se zove. »Tvoja žena?« uhvatila me panika. Thomas je kimnuo. Lice mu je poprimilo crvenu boju. »Došla je u Peking?« pitala sam ga, suzdržavajudi se da ne vrisnem. Thomas je opet kimnuo, čupkajudi si kosu. »Uvjerena je da se nisam mislio vratiti kudi. Pa je došla po mene.« Stajala sam ukipljena, svega nekoliko koraka od Palače božanske čistode. Rijeka turista, pretežno Kineza, slijevala se pokraj mene. »Gdje je ona sad?« Thomas je prekrižio ruke na prsima i nervozno grickao palac. Spustio je ruke. »Preko puta je, na trgu Tiananmen. Upravo dolazi ovamo.« »Kako može biti preko ceste? Kako je...?« Thomas me gledao, potpuno zabezeknut. »Ne znam. Valjda je jednostavno došla i rekla taksistu da je vozi na Tiananmen. I onda me nazvala.« Gledala sam ga u nevjerici. »A što da ja... gdje bih ja trebala...?« Osvrnula sam se oko sebe, poput dezertera koji pokušava umadi vojsci koja se opasno približila. »Tebe možemo odvesti na stražnji ulaz, a ja du onda razgovarati s njom.« »Okej«, rekla sam dok mi je srce ubrzano tuklo. »Može.« Protrčali smo kroz Carski vrt (bio je zaista čaroban, koliko sam uspjela vidjeti) i bili smo nadomak vrata iznad kojih je stajao znak za izlaz. Okrenula sam se prema Thomasu kako bih mu rekla da du se vratiti u hotel i da me može tamo nazvati - ili, ili ne znam što, zapravo - kad sam ga vidjela kako gleda iznad moje glave. Lice mu je bilo skamenjeno, ali oči su mu izgledale kao da se upravo upalio požarni alarm. Okrenula sam se i ugledala prekrasnu, krhku plavušu u dugom kaputu od kašmira i pomodnim cipelama s visokim potpeticama kako žustro korača prema nama. Kosa joj je bila skupljena u visok rep i poskakivala je kako nam se bijesno približavala. Ušla je u Zabranjeni grad i upravo se spremala suočiti s nama u Carskom vrtu. Postoji li bolje mjesto na kojem se žena može suočiti s mužem i njegovom konkubinom?

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Thomas je inače nevjerojatno hladnokrvan i smiren muškarac, ali u ovom trenutku čak je i on djelovao kao da de mu glava eksplodirati i rasuti se po okolnim čempresima. »Što da učinim... što...?« zamuckivala sam. Željela sam dati petama vjetra, pretrčati ta četiri kilometra koja su me dijelila od glavnog ulaza i sjuriti se ulicama Pekinga, sve do hotela u kojem sam se mogla sakriti u krevetu, ispod pokrivača. Još dvije sekunde i bit de prekasno za to. Dominique se obrušila na Thomasa, vičudi na njega na francuskom. Onda je s krajnjim prezirom bacila pogled i na mene i počela još jače vikati. Uspjela sam razumjeti tek nešto od onog što je rekla, o godinama koje su zajedno proveli i o tome koliko ga voli. To je stalno ponavljala: »Estce que tu sais a quelpointje t’aimei« (»Znaš li ti koliko te volim?«) Nije prestajala upirati u mene prstom i urlati. Unatoč tome što moj francuski nije savršen, uspjela sam razabrati bit: »Zašto bi sve odbacio zbog nje, zbog ove žene, zbog ove kurve, ona je nitko i ništa. Što je to na njoj toliko posebno? Ona je nitko. Mi imamo život, ona ti ništa ne znači.« Thomas me nije branio, ali kako bi i mogao? Čitavo ju je vrijeme pokušavao smiriti. Morala sam priznati da je unatoč svemu ona izgledala prekrasno - i dostojanstveno. Bila sam zadivljena. Doletjela je s drugog kraja svijeta kako bi muža iščupala iz ruku druge žene, a pritom je izgledala fantastično. Kineski turisti buljili su u nas, zbunjeni i malo iznenađeni, ali su brzo nastavljali svojim putem. U zemlji koja broji više od milijardu stanovnika, nemaju ni vremena ni mjesta zamarati se tuđim problemima. Udaljila sam se nekoliko koraka, a Dominique je položila ruke na Thomasova prsa i snažno ga odgurnula. Suze su joj se slijevale niz lice. Thomas je djelovao istinski iznenađen, kao da nikad prije nije vidio svoju ženu uzrujanu. Bila sam na odlasku, kad sam čula kako je povikala » suis enceinte.«. Nisam bila sigurna, ali pretpostavila sam da je upravo rekla da je trudna. A sudedi prema izrazu na Thomasovu licu, rekla je baš to. Spustila sam glavu i bez ijedne riječi ispratila samu sebe iz Zabranjenoga grada. Službeno sam bila svrgnuta s prijestolja. U jednom od turističkih vodiča koje sam kupila na aerodromu, pročitala sam da ljudi o Mao Ce-Tungovoj vladavini obično kažu da je bila »70 posto dobra i 30 posto loša«. Svidjelo mi se to. Mislim da su postoci odličan način za rezimiranje događaja iz ljudskog života. Dok sam se vradala prema hotelu, pokušavala sam se prisjetiti svojih životnih koraka, odluka zbog kojih sam se

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama našla u Uliri strašnog poniženja i tuge. Pokušavala sam redi »da« životu, igrati po tuđim pravilima, iskusiti ljubav i zanesenost, jednostavno zgrabiti priliku. Zar sam činila nešto loše? Na Baliju je to djelovalo kao sjajna ideja. Sada, u Aveniji Chang’an, možda bi bilo bolje definirati to kao 70 % lošu i 30 % dobru ideju. Ono što sam mogla sa sigurnošdu redi jest da sam rasplakala Francuskinju nasred ceste, da sam proglašena kurvom i da se muškarac u kojeg sam bila zaljubljena spremao započeti nov život sa svojom obitelji. Što je bila ispravna odluka. Bila sam prestravljena i postiđena. Ponovno sam napravila istu grešku. Viđala sam se sa zločestim dečkom. Možda ipak dečkom koji je bio 20 posto zločest, a 80 posto dobar, ali kako god se uzme, bio je loš dečko za mene. Dakle, osim što sam se osramotila u javnosti i osjedala se krivom zbog svog ponašanja, mogla sam slobodno zaključiti da i dalje ponavljam iste greške. »Nemoj se vradati doma«, rekla mi je Serena. Nazvala sam je u šest ujutro. »Ne možeš bježati kudi zbog muškarca, to je suludo.« »A što bih trebala učiniti?« pitala sam je jecajudi u telefonsku slušalicu. »Ne želim više putovati. Muka mi je od toga...«, glas mi je bio slabašan zbog plača. »Idi u Indiju!« rekla mi je Serena. »Znam za jedan ašram malo izvan Mumbaija. To je savršeno mjesto za duhovno iscijeljenje. Tamo de ti biti bolje vidjet deš. Indija je odlično mjesto za introspekciju.« »Ne znam...« Nisam mogla zamisliti još jedan let - i to sve do Indije. Samo sam se željela vratiti u New York, u svoj krevet i stan i među stvari i mirise na koje sam navikla. A onda sam se sjetila da čovjeka kojem sam stan dala u podnajam trebam obavijestiti dva tjedna prije o svom povratku. Što je značilo da se ne mogu vratiti sve i da hodu. »Razmisli o tome. Nemoj još donositi tako važne odluke. Pusti da ti se sve malo slegne.« »Ali on de se morati vratiti ovamo. Ne želim ga vidjeti.« »Nede se vratiti neko vrijeme, vjeruj mi. Uzmi si barem sat dva da se smiriš i dobro razmisliš.« Poklopila sam slušalicu i sjela na krevet. Nisam znala što da učinim. Gadila mi se pomisao da se u New York vratim zbog slomljena srca - to se činilo tako kukavički. Potpuno iscrpljena, spustila sam glavu na jastuk. Probudila me zvonjava hotelskog telefona. Odskočila sam skoro do stropa. Uspravila sam se u krevetu i zurila u telefon koji je zvonio. Nisam bila sigurna koliko sam spavala. Jedan sat? Tri dana? Pretpostavila sam da nije

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Thomas, on bi me nazvao na mobitel. Pustila sam da se javi telefonska sekretarica. Provjerivši poruke, shvatila sam da je to Wei. »Julie! Upravo organiziram karaoke u tvom hotelu za nekog važnog kineskog biznismena. U foajeu sam, na 18. katu. Ti i tvoj dečko jednostavno morate dodi!« I onda se, naravno, nasmijala. Za nju, zabava nikad nije prestajala. To me beskrajno živciralo. Osim što je Thomasa nazvala mojim dečkom, neprekidno je partijala, kao da je apsolutno ništa na svijetu ne brine. Zar ne zna da su joj dani odbrojeni? Da de jednog dana navršiti četrdeset ili pedeset i da joj možda onda nede sve biti tako smiješno? Da bi mogla završiti kao osamljena žena bez djece, u zemlji koja se voli nazivati komunističkom, ali očekuje da se svi pobrinu sami za sebe? Nisam baš bila sigurna je li znala sve navedeno, ali iz nekog razloga - okrivimo jet lag ili činjenicu da je Thomas zauvijek nestao iz mog života, da, nestao - odlučila sam da je ja trebam poučiti istini o samačkom životu. Nazula sam male hotelske papuče od frotira, zgrabila magnetsku karticu kako bih zaključala sobu i uputila se niz hodnik. Žustrim sam koracima stigla do dizala i ušla unutra. Stala sam pokraj dva zgodna muškarca sa Srednjeg zapada. Neobvezno su pričali i obojici se u jednom trenutku pogled zaustavio na mojim papučama. Pretpostavljam da nikad prije nisu vidjeli da netko po hotelu hoda u papučama. Izašla sam na 18. katu, baš kao i oni. Hodala sam iza njih do velike sobe nasuprot dizala na kojoj je pisalo »Predsjednički apartman«. Večeras su se tu održavale karaoke. Ugledala sam divovsku diskokuglu i ogromni videozid. Velik broj mladih žena prešetavao se u dizajnerskim krpicama, a grupice kineskih i zapadnjačkih biznismena s njima su pili i čavrljali. Wei je stajala na malenoj pozornici koja je bila postavljena posebno za tu prigodu i pjevala pjesmu na kineskom dok se na zidu prikazivao tekst uz videospot u kojem su muškarac i žena šetali kraj vodopada. Ne znam o čemu je pjevala - samo trenutak - da nije kojim slučajem - ne znam - o ljubavi? Što vi mislite? Nakon što je završila s pjesmom, dok su svi još uvijek pljeskali, zaletjela sam se na pozornicu i stala tik uz nju. Gledala sam u more preslatkih kineskih dvadesetogodišnjakinja i opuštenih muškaraca u odijelima. Otela sam Wei mikrofon iz ruku. »Djevojke, htjela bih vam samo redi da dobro pripazite što radite.« Svi su prestali razgovarati da vide tko je luđakinja s mikrofonom. Wei me samo pogledala. Rukom je prekrila usta kako bi sakrila podsmijeh. »Mislite da imate sve vrijeme na svijetu, mislite da je jako zabavno biti slobodna i neovisna. Mislite da imate mnoštvo mogudnosti, ali zapravo nemate. Muškarci vas nede uvijek okruživati. Nedete vječno biti mlade. Dodi dete u godine u kojima dete bolje znati što zapravo želite, a nedete se modi

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama skrasiti i poželjnih muškaraca bit de sve manje. I ne samo da dete biti same, vi nedete imati ni djecu. Trebale biste shvatiti da dete zbog ovoga kako sad živite snositi posljedice. Jako ozbiljne posljedice« Nitko nije rekao ni riječ. Svi su naravno mislili da sam skrenula. Vratila sam mikrofon Wei. Još uvijek je držala ruku na ustima i smijala se. »Ha ha, Julie, kako si ti smiješna. Kako si smiješna!« U međuvremenu u Sjedinjenim Državama Osvanuo je dan umjetne oplodnje, a Ruby nije imala nikog tko bi je pratio. Može li išta biti depresivnije od toga? Bila je natečena. Debela. Grudi su joj bile kao u trudnice. Zamišljala je kako je netko ubada iglom i kako sva ta voda jednostavno otječe iz nje, vradajudi njezino tijelo u normalu. Posljednja tri dana bila je prilično osjetljiva i pripisivala je to hormonima, ali budimo realni, možda je bila depresivna jer se pripremala da u nju ejakulira šprica, kako bi devet mjeseci mogla provesti trudna i sama. Samo kažem. Na ejakulaciju ju je trebala pratiti njezina dobra prijateljica Sonia, međutim Sonia je morala otkazati jer joj se kdi razboljela. Serenu nije htjela zvati jer je znala što proživljava na poslu i nije ju htjela dodatno uznemiravati. Alice se nije javljala, a gđyprijatelje nije htjela pitati jer se na njih još uvijek ljutila. Preostala joj je samo Georgia. Iako se nisu dobro poznavale i iako joj se činila pomalo luda, pretpostavila je da je bolje idi s luđakinjom nego potpuno sama. Iako nije baš bila potpuno sigurna. Onda je razmislila o alternativi - sjesti u taksi, dodi u kliniku, ledi na stol, primiti injekciju punu sjemena, pozvati taksi. Sama. Podigla je slušalicu i nazvala Georgiju, kojoj je Alice ispričala sve o terapiji, tako da se nije previše šokirala kad se javila na telefon i odmah pristala. Očajnički se željela posvetiti nečemu što de joj malo skrenuti misli s bitke za skrbništvo i popodnevnog posjeta socijalnog radnika koji joj je odredio sud. Djeca su bila u školi, dakle nisu bila u kudi, prepuštena sama sebi i Georgia je za promjenu mogla misliti na tuđe probleme. Kad je stigla u kliniku, Ruby je primijetila da je Georgia ved bila tamo. Malo se opustila. Bilo je lijepo imati nekoga uz sebe, nekoga tko te čeka. »Bok, Ruby«, nježno je rekla Georgia. »Kako si?« Ruby se samo nasmijala i odgovorila: »Debelo. I živčano.« »Kako je ovo uzbudljivo«, rekla je Georgia dok su ulazile kroz rotirajuda vrata. »Danas deš vjerojatno postati trudnica.« »Znam. Nije li to čudno?« odgovorila je Ruby gurnuvši rukom vrata. Georgia je hodala iza nje i komentirala: »Ma, znaš što? Sve je čudno.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Čekaonica je bila spokojno tiha. Osim njih tamo su bile još samo dvije žene, obje trudne. Ruby je pomislila kako je to dobar znak. Prijavila se na recepciji i zatim su ona i Georgia sjele i čekale. »Mislim da je sjajno što si se odlučila na ovaj potez. Majčinstvo je jedno od najljepših mogudih iskustava. Zaista«, rekla je Georgia. Ruby se nasmiješila. U ovom trenutku godile su joj takve riječi. »Ne možeš to razumijeti dok ti se ne dogodi. Kao da ti netko uruči prekrasnu obavezu - brigu za drugo ljudsko bide. Ta mala osoba postane ti sve na svijetu.« Georgia je na trenutak odlutala. »To je baš jako slatko.« Ruby je promatrala Georgiju. Prvi put učinila joj se blagom. Ranjivom. Nježnom. Ne ludom. »Znači, bit deš samohrana majka. Pa što onda?« dodala je Georgia. »I tako sve na kraju završimo kao razvedene, samohrane majke. Ti si samo odlučila tako i započeti.« Iako joj se učinilo da je komentar mogao biti i malo topliji, Ruby je bila uvjerena da je Georgia nastoji ohrabriti. Bacila je pogled na gomilu časopisa u ordinaciji, uglavnom su to bili Womans’s day, Redbook i People, a Georgia je nastavila s bodrenjem. »Jebiga, tako je uostalom i bolje za dijete.« Ruby se sad ved počela pitati kako de ovo završiti. »Sigurno mu otac nede biti šupak koji de sudski pokušati dokazati da si loša majka. Barem se s tim nedeš morati zamarati.« »Molim?« Ruby je bila potpuno neupudena. »O, da. Upravo to pokušava. Možeš li vjerovati?« »Pa, iskreno...«, Ruby se bojala skrenuti pogled s Georgije kako ne bi otkrila ono što joj je upravo prošlo kroz glavu. Georgia je duboko udahnula. Dohvatila je časopis Parents i počela ga nasumce prelistavati. »Ali danas nije riječ o meni. Danas je riječ o tebi. Poanta je da se zbog ovog ne bi trebala osjedati loše. Zašto se odredi podizanja djece samo zbog toga što ne želiš biti samohrana majka. Kad navršimo pedeset, sve žene koje poznaješ bit de samohrane majke.« Na trenutak je zašutjela, zagledavši se u fotografiju ispod koje je pisalo »Kakao šnite za pet minuta«. »Problem s nama samohranim majkama je što se sve borimo za iste muškarce — one koji žele izlaziti sa ženama koje imaju djecu. Mislim, koliko takvih može biti u New Yorku? Kako bismo onda sve mogle nadi svog?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Ruby je osjetila snažan poriv da joj rukom pokrije usta i da je tako drži dok ne dođe na red. Umjesto toga, naslonila se, zatvorila oči i uzdahnula. Možda i nije bila tako dobra ideja pozvati Georgiju na tulum oplodnje. »Ruby Carson?« sestra je stajala ispred vrata, a Ruby je naglo ustala. Georgia se uspravila i stisnula joj ruku. »Želiš li da idem s tobom?« Zamislila je scenu u kojoj leži pokraj Georgije dok joj neki doktor ili sestra u onu stvar umedu špricu punu sjemena. »Ne, hvala. Ostani tu. Bit du dobro.« »Dobro. Ali da je Julie išla, ona bi sigurno bila s tobom, pa sam samo htjela da znaš da ni meni to ne bi bio problem.« »Hvala ti, zaista to cijenim. Ali mislim da de biti brzo gotovo. Bit de sve u redu.« Georgia je uz olakšanje rekla: »Može. Uživaj.« Ruby je razodjevena sjedila na stolu za pregled. Osjedala se kao djevojčica - noge su joj visjele preko ruba stola i nervozno je stiskala jednokratni ogrtač. Prisjetila se svog prvog ginekološkog pregleda. Imala je trinaest godina i majka ju je dovela nakon što je dobila prvu mjesečnicu. Sjedila je, baš kao i sada, i čekala, ne znajudi što da očekuje, ali bilo joj je jasno da je to njezin ritual prijelaza, da de joj se otvoriti potpuno novo poglavlje u životu, da de postati žena. Jedina je razlika što je tad uz nju bila njezina majka - njezina majka koja sad živi u Bostonu, njezina majka koja ju je sama odgojila i koja je, da se usput napomene, bila vječno potištena. Otac je otišao kad je Ruby imala osam godina, a majka se nikad nije preudala. Zatvorila je oči i pokušavala razmišljati o plodnim stvarima. Ali vidjela je samo svoju majku kako sjedi za kuhinjskim stolom, puši i bulji u prazno. Vidjela je svoju majku kako se kasno vrada s posla i tegli namirnice. Vidjela ih je sve troje kako sjede za kuhinjskim stolom - ona, njezin brat Dean i majka - i jedu u tišini. Majka, preumorna i prepotištena za razgovor i Ruby i njezin brat koji pokušavaju unijeti malo živosti u kudu - gađajudi se pire krumpirom, umrljani mlijekom koje im se slijeva iz nosa. Sjetila se majčina bijesa i suza koje su učestalo slijedile. »Zar ne znate koliko teško ja radim? Zar ne razumijete koliko sam umorna?« izderala se, dograbila spužvu i započela borbu protiv ogromne mrlje od krumpira na zidu. Ruby se sjetila i da su se ona i brat u tom trenutku smijali. Izgledala je kao groteskna karikatura, a ne kao osoba. Tad im je sve to bilo smiješno, njihova mama sa svim tim svojim ludim emocijama. Majka se,

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama naravno, u tom trenutku, pri pogledu na njihovo glupiranje i cerekanje, potpuno slomila i zaplakala. »Ne mogu to više podnijeti! Ne mogu!« povikala je i bacila spužvu u sudoper. Počela je nekontrolirano jecati i okrenula im leđa, naslonivši se na radnu plohu. »Zapalite slobodno cijelu kudu ako želite!« vrisnula je i istrčala iz sobe. Ruby se prisjetila osjedaja u trbuhu. Tad nije znala kako se to zove, ali kako je odrastala sve se češde ponavljalo. Osjedala je to kad bi vidjela slijepu osobu, posve samu, kako se probija kroz gužvu na Manhattanu ili jednom, kad se pred njom neka starica poskliznula i pala na ledu. To je bilo sažaljenje. Kao desetogodišnjakinja hihotala se jer nije znala kako drugačije procesuirati taj mučan osjedaj, kako se nositi s osjedajem sažaljenja prema vlastitoj majci. U tinejdžerskim godinama, dok je promatrala izmjenjivanje jadnika koje je njezina mama nazivala svojim dečkima, počela je to sažaljenje procesuirati na sasvim drugačiji način - mrzila ju je. Nije to neka jedinstvena priča, ali Ruby posljednje dvije godine srednje škole nije razgovarala s mamom. Da, nisu se baš najbolje slagale, da, svađale su se oko stvari kao što su izlasci i dečki, ali ono najvažnije je da Ruby više nije mogla sažalijevati vlastitu majku. Što se više udaljavala od nje, nestajao je i taj gadljivi, užasni osjedaj u trbuhu. Dok je čekala da je doktor oplodi, Ruby je osjedala kako se njezino golo tijelo lijepi za sanitarni papir koji je bio prebačen preko stola. A zašto? Zato što je glazba prestala i svi osim nje uspjeli su dograbiti svoje muškarce. Utrka je istrčana, a ona je izgubila. Izgubila je. Dok je čekala, gola i sama, to joj se činilo jedinim logičnim objašnjenjem. Možda bi bilo drugačije da sam bila s njom. Možda bismo se šalile, možda bih joj rekla pravu stvar, nešto zbog čega bi zaključila da je zahvat na koji je čekala početak novog života, koji je, iako s vremena na vrijeme težak, najveda nagrada koju čovjek može dobiti. Bilo bi živosti, veselja, djece i smijeha. Ali ja nisam bila s njom i nisam rekla ništa genijalno, a Ruby je, kao mnogo puta dotad, jednostavno potonula. Nešto prije nego što je dosegnula dno, ušao je doktor Gilardi. Bio je u ranim šezdesetima, guste, bijele kose i kože koja je imala onaj odsjaj ugodnog života. Ruby je izabrala njega jer je bio zgodan i nježan, a činilo joj se da de muškarac zadužen za oplodnju na neki način biti i otac njezina djeteta. »I?« rekao je smiješedi se. »Jeste li spremni?« Rubyje nastojala zvučati raspoloženo. »Da. Uštrcajte mi to, doktore!«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Doktor Gilardi se nasmijao. »Samo du vas još jednom pregledati, a onda de sestra donijeti uzorak.« Ruby je kimnula i ispružila se, stavila stopala u stremene i raširila noge. Doktor je dovukao stolicu i sjeo ispred nje. Dok je ležala, Ruby je osjetila onaj dobro poznati osjedaj u trbuhu. Zapitala se je li riječ sažaljenje i kod drugih povezana s boli u trbuhu. Bez obzira je li ili nije, u tom ju je trenutku ona osjedala i shvatila je da žali samu sebe. U jednokratnom ogrtaču, pod jakim svjetlom, znajudi da na svijetu ne postoji muškarac koji je voli, mislila je da je vrijedna žaljenja. Sjetila se svih tipova s kojima je izlazila i za kojima je predugo patila. Na primjer Charlie i Brett, Lyle, Ethan. Obični dečki. Dečki s kojima nije išlo i koje je Ruby jedva uspjela preboljeti. Bila je sigurna da se nijedan od njih nije izdrkao u šalicu kako bi neka surogatmajka mogla nositi njihovu djecu. Pretpostavljala je da svi imaju cure ili žene, ili koga god su dovraga htjeli imati. A ona se upravo spremala postati usamljena, frustrirana, depresivna samohrana majka. Sestra je ušla nosedi mali hladnjak u rukama. Otvorila ga je i iz suhog leda počela je izlaziti para. Izvadila je spremnik koji je nalikovao na golemu srebrnu termosicu. Termosica je bila puna Rubyne djece. »Eto ga«, rekla je nježno sestra. Doktor Gilardi ustao je i preuzeo spremnik. Pogledao je Ruby. »Sve izgleda super. Jeste li spremni?« Ruby je u tom trenutku bila preplavljena mislima. Razmišljala je o povratku u prazan stan. O kupnji testa za trudnodu i plusidu koji de se pojaviti. O tome da uz nju nede biti muškarac oduševljen tim saznanjem. O tome da de je u rađaonici bodriti prijatelji, obitelj, ali ne i partner. Ali ono zbog čega joj se zaista stisnuo želudac bilo je sjedanje na uplakanu majku koja je nekoj prijateljici preko telefona ponavljala da više ne može izdržati. Sjetila se kako je majka kroz suze govorila: »To je jednostavno previše za mene. Previše je. Ne znam kako du to sve izdržati.« I kako se nakon toga sručila na stolicu, jecajudi. Ruby je poskočila i izvukla stopala iz stremena. »Ne, nisam spremna. Uopde nisam spremna.« Okrenula se na bok i skočila sa stola. Skupila je ogrtač i počela se ispričavati: »Jako mi je žao što sam vam tratila vrijeme i što sam vam protratila kvalitetnu spermu. I stvarno mi je )ako,jako žao što sam protratila sedam tisuda dolara, ali moram idi.« ***

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Bilo je pola dvanaest ujutro. Georgia je otvorila hladnjak dvanaesti put u pet minuta i pogledala unutra. Imala je mlijeko. I jaja. I kruh i povrde i vode i sir u štapidima i sokove i puding. U taperveru je bilo makarona sa sirom, a bilo je i pečene piletine u celofanu. Mislila je da de obrok pripremljen večer prije stvoriti ugođaj doma - kako drugačije prepoznati »dobru majku« nego po ostacima makarona sa sirom i pečene piletine? Nije baš bila optimistična što se tiče intervjua. Bit de to jebeno ponižavajudi razgovor koji de voditi neka glupa socijalna radnica ili psihologica ili što ved, koja de dodi u njezin dom, razgledavati njezin hladnjak i nju ispitivati o tome kako odgaja svoju djecu. I onda de ta žena, ta kuja, ta dobročiniteljica, to »fino i plemenito« zabadalo odlučiti hode li joj dopustiti da zadrži svoju djecu. Georgia je zalupila vratima hladnjaka. Pomislila je da bi se možda trebala malo oraspoložiti prije nego što dođe socijalna radnica. Tumarala je po stanu. »Ovo je ozbiljno«, ponavljala je sama sebi. »Ne može biti ozbiljnije od ovoga.« Pokušala je duboko udahnuti. Udahni, izdahni. Udahni, izdahni. Počela je razmišljati o lošim majkama. O majkama koje je viđala na ulici kako vrište na svoju djecu, nazivaju ih glupima ili čak šupcima. Sjetila se svih priča koje je pročitala u novinama o ženama koje su svoju djecu opekle cigaretama ili ih ostavljale same po tri dana ili ih izgladnjivale do smrti. Zastala je i promotrila svoj ljupki stan u West Villageu. Nema šanse da mi oduzmu djecu. Ja sam im majka, zaboga. Zatim se sjetila Michaela Jacksona, njegova dijaboličnog Neverlanda i kako je pokazivao dijete kroz prozor dok je pozdravljao fanove. A on je mogao zadržati djecu, razmišljala je Georgia dok je hodala prema kupaonici. Ušla je, otvorila ormarid i pažljivo promotrila flastere, dječji aspirin, obični aspirin i zavoje. Nalazi li se u ormaridu nešto što nije prikladno? Nije mogla vjerovati da se Dale usudio nazvati je lošom majkom. U redu, dobro. Izišla je iz kude i ostavila djecu bez nadzora. Zatvorila je ormarid i pogledala se u zrcalo. To je zaista bilo jako, jako loše. Ali zar ne napravi svaki roditelj tijekom godina barem jednu nemarnu stvar? Zar je ona zaista jedina osoba na svijetu koja je tako pogriješila? Georgia se zagledala u svoj odraz u zrcalu. Okej, napravila je to zbog frajera. I to je bilo jako loše. Bilo je. Malo je skrenula i izgubila sposobnost zdravog rasuđivanja. Okej, u redu. Ali barem nije mahala s djetetom preko jebenog balkona. Ušla je u dnevnu sobu i osvrnula se oko sebe. Ima li opasnih predmeta ili kakav oštar rub na namještaju koji bi ukazao na to da nije sposobna biti jebena dizajnerica interijera? Izgarajudi i dalje od bijesa, Georgia je ušla u kuhinju i pogledala u smočnicu. Ah, smočnica. Ima li išta bolje od velike smočnice? To ju

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama je gotovo umirilo, mješavina za pogačice od kukuruza i ribana čokolada, ekstrakt vanilije, brašno i pahuljice od kokosa. Nekad davno majka joj je rekla da se u svakom domu uvijek i u svakom trenu moraju nadi sastojci za fine, domade kolačide. Nikad na to nije zaboravila. Ha, razmišljaju li tako jebene nesposobne majke? Previše bijesa. Puno previše bijesa. Pokušavala se koncentrirati na disanje kad se začulo zvono. Poželjela je briznuti u plač. Ali nije. Udahnula je i smireno se uputila prema vratima. Ponovno je udahnula, ali dok je stavljala ruku na kvaku, nije si mogla pomodi a da ne pomisli: Dale de zbog ovoga gorjeti u jebenom paklu. Vrata je otvorila sa širokim osmijehom. Ispred nje stajao je nizak muškarac s brkovima i sivim konjskim repom. Odmah je prepoznala koji je tip. Liberalni dobročiniteljski socijalni radnik koji je zapeo u šezdesetima. Dobrodudno se smiješio. Georgia se također dobrodudno osmjehnula. Mrzila ga je. Kako bi on mogao znati kakva treba biti dobra majka? Ta on je muškarac, baš kao i Dale, i može je lijepo poljubiti u dupe. »Uđite, molim vas«, obratila mu se srdačno i pozvala ga unutra. Ušao je i na brzinu se osvrnuo oko sebe. Georgia je pratila njegov pogled. Mogla je vidjeti isto što i on: čist, dobro održavan dom. »Zovem se Mark. Mark Levine.« »Drago mi je, Mark.« Baš mije drago, Mark, što si došao u moju jebenu kudu kako bi me prosuđivao. »Hodete li nešto popiti? Imam kavu, čaj, sok od grožđa, sok od kruške, sok od grejpa, vodu iz pipe, vodu u boci, gaziranu vodu...« »Može samo čašu vode, hvala.« Georgia je otišla u kuhinju i širom otvorila vrata hladnjaka, otkrivajudi sav njegov majčinski sadržaj. Vidjela je da je ga primijetio i likovala je dok je vadila aparat Brita za filtriranje vode i dvije čaše. »Zašto ne bismo razgovarali u dnevnoj sobi, Mark?« »Što se mene tiče, može«, odgovorio je. Otišli su do dnevne sobe i sjeli. Georgia se pitala treba li staviti podmetače na stolid, hode li zbog toga što pazi na detalje djelovati kao dobra majka ili de ispasti analna luđakinja? Odlučila se za podmetače. Naslonila se, pijuckala vodu i promatrala Marka Levinea. »Pretpostavljam da je ovo teško razdoblje za vas«, započeo je Mark nježno. »Nastojat du biti pažljiv, iako du biti prisiljen postavljati vam i neka prilično osobna pitanja.« »Pitajte slobodno«, rekla je Georgia veselo. Šupčino.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Pa, za početak uvijek je dobro saznati kakav je vaš odnos s bivšim mužem. Što mislite o njemu i kako o njemu govorite pred djecom?« Moj odnos s njim je odličan. Zbog toga ti sad sjediš u mom jebenom stanu i odlučuješ mogu li djeca i dalje živjeti sa mnom. »Pa, s obzirom na situaciju, čini mi se da se iznimno dobro slažemo. Potičem ga da što češde viđa djecu. Uvijek sam bila, i još uvijek jesam, potpuno otvorena za neku vrstu dogovora o službenom skrbništvu.« Mark je pogledao u svoje bilješke. »Spomenuo je da imate nekih problema s njegovom novom djevojkom.« Dok je otpijala gutljaj vode, Georgijin je želudac lagano poskočio. »Pa da, ona je prilično mlada, a i tek su se upoznali.« Pogledala je Marka Levinea nevinim pogledom, široko otvorivši oči. »Zar se ne bi svaka majka zabrinula?« Mark Levine je kimnuo. Ponovno je provjerio bilješke i pažljivo dodao: »Spomenuo je da ste je nazvali ‘kurvom’? ‘Zadnjim smedem’?« Georgia ga je ošinula pogledom. Znači, tako demo razgovarati, šupčino. »Gospodine Levine, jeste li se vi kojim slučajem morali nositi s razvodom?« upitala je Georgia, smireno i s odmakom. »Da, nažalost jesam.« »Onda razumijete da postoji to razdoblje, kratko neugodno razdoblje, kad su osjedaji uzburkani? Kada učinimo ili kažemo nešto zbog čega nam je kasnije žao?« »Naravno«, odgovorio je Mark Levine i popratio to s poslovičnim usiljenim osmijehom. Nastavio je pogledavati bilješke. Georgia je zamišljala kako mu bušilicom probija čelo. »A ti osjedaji, mogudi antagonizam prema njegovoj novoj djevojci, jesu li to na bilo koji način mogla primijetiti i vaša djeca?« Georgia je brzo odgovorila. »Naravno da ne. Čak i naj... ne znam... najsiroviji roditelji znaju da se pred djecom ama baš nikad ne smije ogovarati partnera ili njegove prijatelje.« »Naravno,« nadovezao se oprezno Mark Levine. Udahnuo je. »Znači kad je, prema riječima vašeg muža, Beth nazvala njegovu djevojku ‘jeftinom, brazilskom kurvom’ biste li vi rekli da...«, Mark Levine je ušutio, ne znajudi kako da dovrši započeto pitanje i je li ga uopde potrebno dovršavati. »To je najobičnija laž«, slagala je Georgia. »To samo pokazuje koliko je daleko spreman idi moj muž ne bi li me prikazao kao neko osvetoljubivo, poludjelo čudovište.« Georgia je ustala i nastavila stajati s rukama na

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama bokovima, pa s ispruženim rukama, pa opet s rukama na bokovima. »Izgledam li vam kao žena koja bi drugu ženu nazvala ‘jeftinom kurvom’ pred četverogodišnjim djetetom?« Mark ju je pogledao, ali nije ništa odgovorio. I onda je počelo. Iz nje je krenula bujica riječi. »Ne, pazite, to uopde nije bolno, kad saznate da je vaš muž, nakon dvanaest godina braka, odlučio napustiti obitelj i započeti vezu sa ženom koja je od njega mlađa petnaest godina. I onda tu ženu poželi upoznati s vašom djecom, voditi ih u park, možda u restoran u Kinesku četvrt, možda u kino, i glumiti veliku, sretnu obitelj.« Georgia je sad ved nervozno hodala po stanu, dok je Mark Levine sjedio na trosjedu, iza nje, pa onda ispred nje. »Kao da je potpuno normalno jedan dan živjeti sa ženom i djecom i onda sljededi dan redi: ‘Hej, klinci, želim vas upoznati sa svojom novom curom.’ Čini li se to vama normalnim? Mislim, ja samo pokušavam tu i tamo s nekim izadi na spoj, samo pokušavam nadi pristojnog muškarca odgovarajude dobi kojeg du jednog dana, ne baš tako uskoro, kad se moja djeca oporave i ojačaju, možda dovesti kudi i upoznati ga s njima. I onda mene kritiziraju. Prosuđuju. I recite mi sad, gospodine Levine, mislite li vi da je to pošteno?« Mark Levine i dalje je bio nijem. »Zaista, gospodine Levine, djeluje li moj muž kao netko tko razumije i pazi na dječje potrebe? Ili možda djeluje kao muškarac kojeg je obuzelo seksualno ludilo jer ga svakodnevno više puta obrađuje neka brazilska kurvai« Georgia se smrznula. Mark Levine odložio je olovku i bezizražajno je pogledao. »Mmm... Hodu redi... sranje. Sranje. Jebemu!« Georgia je shvatila što je upravo rekla. »Mislim, hodu redi...« Sjela je na trosjed i na trenutak zašutjela, dok su joj se oči punile suzama. Pogledala je Marka Levinea. »Morate shvatiti. Ovo je za mene jako stresno. Došli ste ovamo, postavljate mi pitanja... to je jako uznemirujude. I onda ste mi ubacili riječ kurva u glavu. Mislim, vi ste to prvi spomenuli, vi ste mi to ubacili u usta, a ja sam se uzrujala i jednostavno mi je izletjelo!« Georgia je rukama pokraj glave napravila pokret kojim je to ilustrirala - »jednostavno mi je izletjelo«. Mark Levine zatvorio je notes. »Potpuno vas razumijem. Mora da vam je ovo zaista teško razdoblje.« Njegovi su pokreti odavali da je dovoljno vidio i da se sprema otidi.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Da, je. Nadam se da to razumijete. Govorimo o mojoj djeci. O tome hode li moja djeca živjeti sa mnom. Postoji li išta važnije od toga? Može li išta uzrokovati više stresa?« Mark Levine nije odgovorio ni na ovo pitanje. Ustao je. Georgia više nije imala što redi. Sama je sebi iskopala jamu. »Mislim da je najbolje da dođem neki drugi put. Sljededi put razgovarat du s vama i vašom djecom. Je li to u redu?« Georgia je nepokretno sjedila. »Je, u redu je. Hvala.« Mark Levine je izišao. Nakon što je dobrih deset minuta nepomično buljila u prazno, ne mogavši ni zaplakati, ustala je. Bez razmišljanja se uputila prema kuhinji i otvorila hladnjak. Dugo je promatrala mlijeko i kruh, jaja, vode i povrde, gaziranu vodu, piletinu, hamburger i sir. Zatvorila je hladnjak, naslonila se na vrata i zaplakala. Serena je radila sve po pravilima. Spravljala je salate, radila pire od povrda, nabavljala recepte za hranu kao što je pesto od konoplje i »tjestenina« od tikvica. Ništa nije pripremala na temperaturi višoj od 110 stupnjeva. Brinula se za to da svaki komad povrda bude organskog podrijetla, temeljito izriban i očišden. Kao što sam ved spomenula, Serena je znala da u uobičajeni opis njezina radnog mjesta spada potpuna neprimjetnost. Ali sad je nastojala biti potpuno nevidljiva. Obitelj je, uz sve strahote koje su je snašle, zaslužila barem privatnost. Činilo se da Joanna i Robert upravo to trebaju, a sredom to su i dobivali. Novinari nisu ništa nasludivali. Nisu ih salijetali prijatelji i rodbina. Njihov stan bio je osamljeno, ali mirno utočište. Serena je zbog svega toga nastojala biti nevidljiva vila koja leprša na rubu njihove patnje. Željela ih je hraniti, njegovati i davati im snagu, a da oni i ne primijete da je prisutna. Nastojala je biti tiha, ne ostavljati tragove. Svu svoju »prisutnost« pokušavala je pretočiti u hranu. Zadržalo se nešto od njezina bavljenja jogom, pa je hranu pripremala kao da meditira. Vizualizirala je kako se njezina zdrava životna snaga slijeva u hranu; zamišljala je kako joj iscjeliteljska energija isijava iz prstiju i napaja sirovu hranu čarobnim iscjeliteljskim modima. Na svoj diskretni način, s tjesteninom s tikvicama i popečcima od suncokretovih sjemenki, očajnički je i nenametljivo nastojala spasiti Robertov život. Međutim, koliko je imala priliku uočiti, ništa nije djelovalo. Iz njezine perspektive, sva ta nagomilana medicinska oprema zvonila je i odjekivala poput

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama samrtnih zvona, a njihov prekrasni potkrovni stan izgledao je kao bolnički odjel. Iako je poput duha posjedivala njihov dom, uspjela je primijetiti da Robert jednom tjedno odlazi na kemoterapiju i da mu je od toga jako loše. Prosječan čovjek u ovakvoj situaciji bio bi smješten u bolnicu, ali s obzirom na to tko je on bio i koliko je novca imao, bolnicu su uspjeli dovesti k njemu. Svako jutro u osam sati Serena bi ključem koji su joj dali otvorila vrata i ušla u stan. Joanna bi svaki put izišla iz sobe i pozdravila je veselim: »Dobro jutro!« Serena bi se tad nasmiješila i vedro joj odvratila pozdrav, a onda bi spustila pogled, otišla u kuhinju i prionula na posao. Obje su to razradile do zadnjeg detalja. Serena bi pripravila ručak, večeru i usputne zalogajčide za Roberta i Joannu koja se pridržavala prehrane sirovim namirnicama zbog podrške Robertu, i poseban obrok za Kipa. Provodila je čitav dan u kuhinji, koja je bila otvorena i smještena na glavnom prolazu, ali Serena nikad nije podizala pogled, nastojedi se ne miješati u obiteljske probleme. Međutim tog popodneva, oko pola tri, dok je Serena micala rukama iznad brokule, moledi se i meditirajudi, prišla joj je Joanna, blijeda i drhtavoga glasa. »Serena, oprosti mi, nikad te to ne bih pitala, ali Robert ima poteškode s disanjem. Sestra je na putu, ali mislim da ga ne bih trebala sada ostaviti i idi po Kipa. Znam da to nije tvoj posao, ali htjela sam te zamoliti da odeš po njega. Samo ovaj put?« »Naravno, otidi du. Nema problema«, odgovorila je Serena, skidajudi pregaču. »Škola je u Desetoj ulici, je li tako?« »Da, obično izađe točno u tri. Ali kad te vidi, mogao bi... mogao bi postati nervozan, pa ako ti ne bi bio...« »Pobrinut du se da shvati da je sve u redu i da je vama nešto važno iskrsnulo.« »Hvala ti. Zaista ti hvala, Serena«, rekla je Joanna, zatvorivši oči od olakšanja. Serena je iskoristila ovu priliku da promotri Joannino lice, što gotovo nikad nije činila. Ona je bila prekrasna žena, onaj tip s prirodno crnom kosom i bijelim, porculanskim tenom. Nos joj je bio posut sa svega nekoliko preslatkih pjegica. Ali izgledala je premoreno. Serena je brzo navukla kaput i izišla. Dok je hodala prema školi, razmišljala je o razgovoru koji de morati voditi s Kipom. Zaista nije razumjela osmogodišnjake, a iskreno govoredi, nije ih baš ni voljela. Svaki dječak starosti između sedam i trinaest godina s kojim je Serena

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama ostvarila neki kontakt bio je potpuno nekomunikativan i opsjednut videoigricama i superherojima. Mislim, stvarno, tko bi za njih uopde mogao biti zainteresiran, osim njihovih majki, čiji je posao bio da realiziraju one gluposti o majčinskoj dobroti i ženskoj nježnosti kako bi mogle mirno spavati znajudi da ne odgajaju sljededu generaciju zlostavljača i silovatelja. Kip nije bio ništa drugačiji. Bio je opsjednut Xboxom, Club Penguinom i sličnim igrama i bio je dosadan. Bio je zatvoren i razmažen i Sereni nije teško padalo biti nevidljiva u njegovu prisustvu, kao što ni njemu nije teško padalo ignorirati je. Posebno sad, dok je imala tu nenormalnu frizuru. Jedina osoba koja ga je mogla razvedriti, nasmijati i raspričati, bio je njegov otac. Kad nije radio, Robert bi pokupio Kipa poslije škole i onda bi zajedno uletjeli u stan poput uragana, zvučedi kao da su usred žustre rasprave, obojica ne odstupajudi ni časa od svojih čvrstih uvjerenja. Nekad bi raspravljali tko je bolji, Flash ili Batman, ili što bi prije pojeli, zemlju ili pijesak. Ponekad bi se izuli i odlučili o pobjedniku natječudi se tko de dalje otklizati u čarapama. Robert je često škakljao Kipa i pretvarao tako njegovu dječačku nadurenost u provale nekontroliranog smijeha. A sad je ispred škole stajala Serena, vježbajudi opušten, veseo, ali ne preveseo izraz lica koji de dočekati Kipa kad je ugleda. Izraz koji de mu odmah pokazati, prije nego što mu se srce spusti u želudac, da je sve u redu, da se ništa nije dogodilo i da je ovo samo sitan, nevažan odmak od uobičajenog. Vrata su se otvorila, a djeca i učitelji navrli su iz škole. Kip je ugledao Serenu i oči su mu se raširile, a njegovo inače nepomično lice, preplavio je strah. Serena je dotrčala do njega kako bi mu odagnala suze. »Tvoja mama je morala nešto obaviti, ali sve je u redu. Nešto joj je iskrsnulo.« Serena se iskreno nadala da se nede ispostaviti da laže. Znala je da vjerojatno postoji milijun razloga zbog kojih Robertu disanje može biti otežano i bila je sigurna da je sestra ved tamo i da je zbrinut. Iako je on bio ozbiljno bolestan i predviđanja nisu bila optimistična, Serena nije mogla ni zamisliti da bi on zaista mogao umrijeti. Filmske zvijezde ne umiru od raka. Recite mi ime barem jedne mlade, zgodne filmske zvijezde koja je umrla od raka. Nema ga. Njima se to jednostavno ne događa. »Idemo kudi, pa deš se uvjeriti«, rekla je i nježno ga primila za rame. Zašavši za ugao Ulice Watts, oboje su istodobno ugledali kola hitne pomodi. Serena je instinktivno pružila ruku prema Kipovu ramenu, ali on je ved trčao. Bili su udaljeni samo pola bloka i Serena je ugledala Joannu kako hoda pokraj nosila. Potrčala je, nastojedi sustidi Kipa. Najviše se bojala da de nosila

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama biti prekrivena plahtom. Molim te, samo da mu glava nije prekrivena plahtom. Približivši se, ugledala je Roberta s maskom za kisik na licu. Živ je. Joanna je plakala i užurbano hodala za djelatnicima hitne pomodi. Podigla je pogled i ugledala Kipa. Pokušala je promijeniti izraz lica u onaj vedre majke, ali nije uspjela. Kip je ved stajao kraj nje i plakao. »Što se dogodilo?« Kip je vrištao, djetinje i sirovo. »Tata je imao poteškode s disanjem«, uspjela mu je smireno odgovoriti i onda je ponovno zajecala. Serena nije htjela smetati, ali prišla je Joanni i zagrlila je. Joanna je zarila lice u Serenino rame i zaridala. Serena je pogledala Kipa. Zurio je u svoju majku, zbunjen i sa stravom u očima. Skrenuo je pogled čim je shvatio da ga Serena promatra. Joanna se brzo sabrala i također pogledala Kipa. Čučnula je kako bi mu sve objasnila. »Moram idi s tatom...« Kip joj nije dopustio da završi, samo je počeo vrištati. »Ne! Ne!« zavapio je, udarajudi nogama o pod, ruku obješenih niz tijelo. U tom trenutku Serena je nešto spazila krajičkom oka. Okrenula se da bolje pogleda, ali »to« se počelo kretati prije nego što je uspjela razmisliti. »To« nije bila stvar, bio je to Steven Sergati. Steven Sergati bio je živudi dokaz da se knjigu ponekad zaista može suditi po koricama. Izgledao je poput lasice. Ili štakora. Duga, zalizana crna kosa padala mu je niz leđa, skupljena na kraju u mali štakorski rep. Siljaste oči sakrivao je iza jeftinih naočala na kojima je štedio jer je često ostajao bez njih. Njegova četiri prednja zuba bila su zašiljena na krajevima, kao stvorena za grickanje telefonske žice, nešto što je tijekom života iz nekog pokvarenog razloga sasvim sigurno učinio. Bio je najpremladivanija, najtuženija, najpljuvanija žoharska zmija od paparazza u čitavom New Yorku. Niste bili ekskluzivni izbacivač ako u nekom trenutku svoje karijere niste prebili Stevena Sergatija. Po mogudnosti u nekoj uličici gdje vas nitko nije mogao vidjeti. Taj je čovjek bio ozloglašen zbog upadanja na filmske setove, provaljivanja u zgrade, zaplašivanja mladih glumica i uhođenja jedne zvijezde koje je okončano sudskom zabranom približavanja. Jednom je dovikivao mladoj televizijskoj voditeljici, dok se šetala niz prekrasnu njujoršku ulicu omeđenu drvoredima s novorođenim djetetom u kolicima, da ima debelu guzicu i da je više nikad nitko nede htjeti pojebati - samo kako bi se domogao fotografije mlade majke koja radi grimase poput Medeje. Serena ga je prepoznala zbog novinskog članka koji joj je Robert pokazao prošle godine. Robert je imao neke osobne razmirice sa Steveom jer je uhodio

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama njega i Joannu dok su Kipu bile dvije godine. Ali gotovo dva metra visok Robert, koji je igrao američki nogomet na faksu, i to netom nakon završetka snimanja filma u kojem je glumio akcijskog junaka, nije bio tip osobe koja de čekati sudski nalog. A igrom slučaja i u ovom je dijelu Tribece bilo nekoliko uskih ulica. Robert je tako postao dio grupice slavnih, čiji su članovi bili i Sean Penn, Bruce Willis i George Clooney, a koja je bila poznata po tome da je Steveu znala priuštiti premladivanje u vlastitoj izvedbi. To je bila jedina zabrana približavanja i uznemiravanja koja je djelovala kod gospodina Sergatija pa ih je odlučio ostaviti na miru. Ali sad je bio tu. Čekao je pravi trenutak, trenutak u kojem je njegov neprijatelj bio ranjiv, kako bi ponovno napao. Joanna se spremala udi u ambulantna kola, pratedi umirudeg muža, dok je njihov sin Kip, lica crvena i iskrivljena od plača, udarao nogama i urlao, a sve to nadomak Steveova objektiva. Čak je i Serena, ne pretjerano medijski potkovana, znala da bi takva fotografija vrijedila bogatstvo. Prije nego što je uopde shvatila što radi, smjestila je Kipa iza kola hitne pomodi, zaklonivši ga tako od fotoaparata i odmarširala preko ceste. Nije to zapravo bilo marširanje, podsjedalo je više na vrebanje koje se, kako mu se približavala, pretvaralo u trk - na taj se način kredu lavice trenutak prije nego što de zariti zube u antilopu i otrgnuti joj stražnje noge. Naviknut na slične incidente, Steve se ispravio, podigao obje ruke u zrak i rekao: »Ne radim ništa ilegalno. Ne možeš me spriječiti!« Jedina dobra Sergatijeva karakteristika bila je njegova bolesna mršavost. Serena ga je iz tog razloga bez problema srušila, otela mu kameru i razbila je o pod, ali tek nakon što je iz nje izvadila memorijsku karticu. »Zvat du murju!« cijuknuo je Steve, svojim visokofrekventnim štakorskim glasom. »Tužit du te, kujo! Nemaš mi pravo to učiniti! Ne znaš ti koga ja sve poznajem! Nemaš pojma!« Nakon toga se Serena, nekadašnji svami, sagnula i unijela mu se u lice, tako da je njezin nos gotovo doticao njegov. »Slušaj me, drkadžijo«, zagrmila je glasom koji više nije bio njezin, »posjedujem pištolj. Približiš li se opet ovoj obitelji, kunem ti se Bogom da du ti prosuti mozak.« I onda je Serena ustala, pogledala ga svisoka i dodala: »Samo probaj. Ajde probaj, molim te.« Joanna i Kip s druge strane ceste gledali su je kao što bi gledali duha. Iako je zapravo tek sada postala stvarna. U tom trenutku, Serena više nije kružila

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama rubnim dijelom njihovih života, poput izmaglice. Zagazila je točno u sredinu. Prešla je cestu i stala pokraj zapanjene Joanne. Čekao ju je važan posao. »Nisam imala vremena nazvati nekoga...«, promucala je Joanna. »Imaš li što protiv da ostaneš s Kipom dok...« »Ostat du koliko god je potrebno. Molim vas, nemojte se uopde oko toga brinuti.« Joanna je pogledala Kipa. »Nazvat du te čim stignem, može, junače?« Kip je kimnuo. Vrata su se zatvorila, a Joanna i Robert nestali su u kolima hitne pomodi. Serena se okrenula prema Kipu, tom izbezumljenom osmogodišnjem muškom bidu i nije znala što bi mu rekla. Međutim, za to se on pobrinuo. Gledao je Stevea Sergatija kako ustaje i potreseno klipsa niz ulicu. Nakon toga je podigao pogled i zagledao se u Serenu, velikim, zadivljenim očima. »Vau! Isprašila si ga.« Bilo je to prvi put u tri godine da joj se Kip izravno obratio. Nasmiješila se. »Da, izgleda da jesam.« I potom je Serena, snažni superjunak, povela Kipa u stan. *** Dan nakon što je otkazala umjetnu oplodnju, Ruby je odlučila otidi u predgrađe Bostona i posjetiti svoju majku. Svako toliko, svaka cura zatreba svoju majčicu. U vlaku koji je vozio prema sjeveru, Ruby je pokušavala dokučiti zašto ju je odlučila posjetiti. Što je htjela od svoje majke? Dok je vlak prolazio kroz Connecticut, promatrala je sve te malene kude s natkrivenim bazenima, kudicama za pse i plastičnim penjalicama i shvatila da mora saznati je li njezina majka zaista bila tako očajna kao u Rubynim uspomenama. Možda odgoj nje i njezina brata ipak nije bio toliki pakao. Možda majka nije bila toliko nesretna kao u njezinim dječjim sjedanjima. Pozvonila je na vrata. Majka je živjela u mirnoj uličici u Somervilleu. Nitko nije otvarao. Ponovno je pozvonila, iznenađena — Ruby ju je bila nazvala i najavila svoj dolazak. Spustila se niz kolni prilaz i provirila iza kude. Shelley je skupljala lišde u dvorištu. Bilo joj je šezdeset i osam godina, kosa joj je bila obojena u svijetlu nijansu smeđe, prošarana sivim pramenovima, i imala je kratku, kovrčavu bob frizuru. Imala je Rubyno tijelo — okruglo i bujno, ali s

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama nekoliko kilograma viška, koji se nakupe kad odlučite dostojanstveno ostariti, a ne provoditi svaki slobodan trenutak u teretani. Pritajena, Ruby ju je promatrala nekoliko trenutaka; djelovala je srčano. Osjedala se ugodno u vlastitoj koži. Zapitala se je li danas sretna. Majka ju je opazila. »Ruby!« Prišla joj je i snažno je zagrlila. »Tako mi je drago što te vidim!« Naravno da ti je drago. Ti si mi majka, a ja sam tvoja kdi, a svim majkama je drago kad vide svoju djecu. Sigurno postoji neki razlog za to. »Mama, izgledaš odlično!« Ruby je bila iskrena. »I ti! I ti! Uđimo unutra!« Nakon što se Ruby otuširala i presvukla, spustila se u kuhinju gdje ju je ved čekao čaj. »Napravila sam nam i tost s cimetom! Kao u dobra stara vremena!« Ruby se nasmiješila, pomislivši kako je to nostalgična gesta. Svaki put kad je sniježilo, na povratku kudi dočekao bi je tost s cimetom. Bila je to majčina mala tradicija, naslijeđena od njezine majke. Čaj im je pak bio odrasla tradicija, ona koju su uvijek poštovale do najsitnijeg detalja. Obje su voljele slabi američki čaj - Lipton de sasvim dobro poslužiti, hvala lijepa - a kad god su bile zajedno, kao danas, podrazumijevalo se da de među sobom podijeliti jednu vredicu. Sjela je za stol. »Pričaj mi o New Yorku. Ima li kakvih novosti?« Neki ljudi imaju sofisticirane majke, onakve s kojima se mogu voditi razgovori o apstraktnim temama i koje znaju gdje se može pronadi željeni tip grudnjaka. Shelley nije bila takva, što Ruby nije ni najmanje smetalo. Umjesto majke koja je možda gledala onaj dokumentarac o sudanskim izbjeglicama, imala je majku koja je na svaku sitnicu reagirala s čuđenjem i nepomudenom radošdu. Imala je majku koja je htjela čuti sve o Manhattanu, o njezinu poslu i životu opdenito jer je za nju sve to još uvijek bilo jako uzbudljivo. »Pa, u Villageu se otvorio novi restoran«, rekla je Ruby, »ali nitko ne može udi jer je uvijek krcat vlasnikovim prijateljima. Ljude to ljuti.« »Stvarno? Kako zanimljivo. Dolazi li puno slavnih?« »Svaku večer.« Rubyna mama samo je odmahnula glavom. »To nije u redu.« Ruby se nasmijala. »Nije.« Otpila je malo čaja i uzela komadid tosta s cimetom. »Mama. Pitala sam se... o tome kako ti je bilo?« »Kako je bilo što, draga?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Pa znaš, to što si bila samohrana majka.« Shelley je okrenula očima. »Aha, to, to je bio pakao. Bilo je užasno. Osjedala sam se grozno.« »Jesi li bila usamljena?« »Ljubavi, bila sam toliko usamljena da sam više puta razmišljala o samoubojstvu. Ne šalim se. Bilo je užasno, zaista je.« Shelley je otpila gutljaj čaja. »A tko je vlasnik tog restorana? Je li i on poznat?« »Pa, na neki način. Uređuje jedan časopis.« Ruby se pokušala vratiti na temu. »Znači, za tebe je to zaista bilo tako strašno iskustvo, baš onako kako sam ja zapamtila?« »Uh, sigurna sam da je bilo i puno gore od toga. To mi je bilo najgore razdoblje u životu«, odgovorila je s blagim osmijehom na licu. Ruby je otpila još jedan gutljaj čaja i onda je briznula u plač. Stavila je laktove na stol i obujmila glavu rukama. »Mama, žao mi je.« Pogledala je svoju majku. »Zao mi je što si bila toliko nesretna. Jako mi je žao.« Shelley joj je naslonila ruku na rame i nasmiješila se. »Ali zar ne vidiš? Sad sam dobro. Sretna sam. Imam prijatelje, vrt i stalno izlazim.« Ruby je počela još glasnije plakati. »Prekasnoooo jeeee! Trebala si tada uživati! Tako da ja mogu misliti da je u redu biti samohrana majka! Prekasno je!« Shelley je pogledala Ruby, nastojedi sve ovo procesuirati. Nije se osjedala napadnuto, samo je bila iznimno tužna. Uhvatila je Ruby za rame. »Ali ljubavi, pa ti uopde nisi poput mene, ti i ja uopde ne sličimo! Ako želiš biti samohrana majka, nedeš uopde biti poput mene!« Ruby je klizila iz stolca i dok su joj se suze slijevale niz lice, grcajudi je govorila: »Ali ja sam ista kao ti. Volim čaj, depresivna sam, stalno sam u krevetu, puno plačem i zaista sam jako, jako usamljena.« Shelley je ustala i stavila ruke na Rubyna ramena. »Pa ako toliko nalikuješ na mene, onda učini ono što sam ja učinila. Odi doktoru i neka ti da neki dobar antidepresiv. Cipralex je za mene bio učinkovit.« Ruby ju je gledala, iznenađena. »Molim?« »Na antidepresivima sam ved godinu dana. To mi je promijenilo život.« »Ti si... što?« Ruby je zamucala, još uvijek nastojedi prihvatiti ovu vijest. »Nema razloga da živiš u depresiji. Ne postoji nikakav prihvatljiv razlog. I ti bi trebala zatražiti recept.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Ruby je ponovno sjela. Bila je šokirana. Nakon nebrojenih proplakanih nodi, nakon nebrojenih dana koje je provela u krevetu, nikad joj nije palo na pamet da uzima antidepresive. To joj nije bilo ni u primozgu. A ovdje, u predgrađu, njezina nesofisticirana majka učinila je upravo to. Ostatak dana provela je u majčinoj kuhinji, plačudi. Ispričala joj je sve o hormonskoj terapiji, o odustajanju, o tome kako se prisjetila majčina očaja i kako je zbog toga izišla iz ordinacije. Tad je Shelley počela plakati. »Žao mi je. Jako mi je žao, trebala sam se više truditi da sakrijem koliko sam bila nesretna, jako mi je žao.« Zajedno su plakale, a Ruby je govorila »Nisi ti kriva. Kako si to mogla sakriti? Trudila si se, znam to. Znam.« »Da, ali da mi je barem netko rekao...« »Što?« »Da je moj posao, osim da vas hranim, odijevam i brinem se da pišete zadadu, također bio i da budem sretna. Za vas. Da možete to vidjeti. Tako mi je žao.« Ruby se nagnula i uhvatila majčinu ruku. »Nisi to mogla učiniti. Nije postojao način.« Ona i njezina majka ostatak su dana provele u kuhinji, razgovarale su i držale se za ruke, tješedi jedna drugu i pijuckajudi čaj. *** Georgijina djeca buljila su u Marka Levinea. Usta Mark Levinea bila su zatvorena, razvučena u širok osmijeh. Izgledao je kao da je uhvatio nešto ustima pa sad to tamo želi i zadržati, nastojedi istodobno svima dati do znanja da je sretan. »I?« započeo je. »Kako ste vas dvoje danas?« Beth i Gareth blijedo su ga gledali. Georgia je u tome nalazila neku vrstu zadovoljstva. Njezina su djeca instinktivno znala da je on šupak i da s njim ne bi trebali razgovarati. Usta su mu se vratila u zatvoren osmijeh. Ponovno je pokušao. »Ovdje sam jer vaši roditelji žele da provjerim kako se osjedate sada kad vaš tata više ne živi s vama.« Tišina. »Na primjer, čuo sam da ste jednu večer bili sami doma, je li to točno? I jeste li se bojali?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Georgia je promatrala svoje ruke. Osjetila je kako joj se na čelu stvaraju grašci znoja. Nikad prije nije mogla ni zamisliti koliko je energije potrebno kad se trudite poštedjeti nečiji život. Opet tišina. Blagoslovljena, neprijateljska, natmurena, dječja tišina. Mark Levine obratio se Georgiji. »Možda bi bilo bolje da porazgovaram s njima nasamo?« Georgia ga je pogledala, zatečena. »Ali... nisam znala da vam je dopušteno...« »Potpuno nam je dopušteno ispitivati djecu bez vaše prisutnosti. Da bismo vas zaštitili, imam diktafon pa se nedete morati osloniti isključivo na moju riječ.« Georgia je, naravno, poželjela negodovati, ali s obzirom na to kako je završio prethodni sastanak, odlučila se obuzdati. »Naravno da možete. Otidi du u spavadu sobu i zatvoriti vrata.« »Hvala vam«, odvratio je Mark Levine. »Ne bi trebalo dugo potrajati.« Georgia je ustala i pogledala svoju djecu. Djecu koja su joj sad bila i sudac i porota i izvršitelji kazne. Njezina dudljiva, prevrtljiva, djetinjasta, neodoljiva, razmažena, nepredvidljiva djeca čija de svaka riječ biti zapisana, kao da su Dalaj Lama. Georgia je kratko promotrila Garetha. Prošli tjedan imao je imaginarnog prijatelja — divovsku tarantulu. Da, pitaj ih s kim žele živjeti. Drkadžijo. »A sad popričajte s gospodinom Levineom, može? Recite istinu i odgovorite mu na sva pitanja. Oboje samo želimo da kažete kako se osjedate, može?« Nakon toga polagano i samopouzdano uputila se u svoju sobu. Kad je ušla, zatvorila je vrata i bacila se na krevet, zakopala je lice u jastuk i vrisnula najjače što se usudila. Nakon nekoliko trenutaka sjela je i zagledala se u prazno. Pitala se kako je tu dospjela, kako je dospjela u situaciju u kojoj bi je sud mogao proglasiti nesposobnom majkom? Razmišljala je o svom braku. Pred očima su joj promicale slike svađe koju je jednom na ulici vodila s Daleom, o tome kako on nikad nije pokupio poštu. Razmišljala je o tome kako se znala otresti na njega ujutro jer je uvijek ostavljao zrnca kave po kuhinji, a ništa nije mrzila više od brisanja kave krpom i odljepljivanja zrnaca s mokre, sintetičke tkanine. Sjetila se kako je mislila da je glup jer se nikad nije naučio koristiti mikrovalnom ili kako je uvijek bio ljut kad bi im krivo isporučili novine, ali nikad nije htio nazvati i požaliti se na to. Zapitala se kad ga je počela toliko prezirati i kad mu je to počela otvoreno pokazivati. Vjerojatno nakon što su došla djeca. Čula je da se to često događa ljudima u braku. Zašto se to tako često događalo?

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Zar žene, nakon što se razmnože, podsvjesno zaključe da je muškarac ispunio svoju dužnost i da im više nije potreban? Zašto bi se tako osjedala? Nije da je htjela postati samohrana majka. Nije da se željela viđati s drugim muškarcima. Razmišljala je o Samu i o tome kako je sama sebi poslala cvijede. Sjetila se kako je plesala na šanku i kako joj je onaj muškarac rekao da siđe i prepusti mjesto zgodnijoj ženi. Sjetila se kako je slijedila tipa po dudanu s namirnicama. Slike su joj sijevale pred očima, sve jedno poniženje vede od drugog. I naravno, prisjetila se ludila za Bryanom koje ju je natjeralo da istrči iz stana i ostavi dvoje djece bez nadzora. Shvatila je da je zaista sišla s uma. A za to je mogla okriviti isključivo samu sebe. U braku, smatrala je da ima pravo planuti na Dalea, u bilo kojem trenutku, bilo kojim povodom. Nakon što ju je Dale ostavio, počela je smatrati da se ima pravo ponašati kako joj padne na pamet, bez ikakvih ograničenja. Nekako je uspjela izgubiti svaku kontrolu nad svojim postupcima i sad je gubila kontrolu nad vlastitim majčinstvom. Pitala se što bi djeca mogla redi. Sjetila se kako je bila pozvana na razgovor u školu nakon što je Gareth udario drugog dječaka. Razgovarala je s ravnateljem dok je Gareth sjedio na klupici u hodniku, nervozan i posramljen. Pa, uloge su se svakako promijenile, nisu li? Nakon otprilike dvadeset i pet minuta, što joj je djelovalo kao prava vječnost, Georgia je odlučila proviriti i provjeriti što se događa. Ipak sam im ja majka. »Samo provjeravam je li sve u redu!« rekla je Georgia, promolivši glavu u dnevni boravak. Nijedno se nije maknulo s mjesta, djeca su sjedila na trosjedu, nasuprot Marka Levinea. Nijedno nije djelovalo posebno traumatizirano, nijedno nije djelovalo kao da se na nju ljuti. »Zapravo, upravo smo završili, taman ste pogodili vrijeme«, odgovorio je Mark Levine. Ništa u njegovu ponašanju nije ukazivalo na posebno potresna ili inkriminirajuda svjedočanstva. Uputio je Georgiji svoj uobičajeni kiseli smiješak, pozdravio djecu i otišao. Georgia je promotrila klince. Nisu djelovali uzrujano ili ljuto. Unatoč tome, žarko im je željela narediti da joj u detalje prepričaju čitav dvadeset petominutni intervju. Umjesto toga, učinila je nešto što ved zaista dugo nije suzdržala se. Ušla je u dnevnu sobu i sjela kraj Beth i Garetha. Nježno ih je upitala osjedaju li se dobro. Kimnuli su. Pažljivo ih je promotrila, ne bi li uočila

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama je li potrebno poduzimati dodatne korake. »Imate li kakvih pitanja?« Nisu odgovorili. Izgledali su dobro, neozlijeđeno. »U redu onda. Tko želi nešto prigristi?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

10 PRAVILO Zapamti da postoje stvari važnije od tebe i tvojih ljubavnih jada i dopusti svojim prijateljima da ti pomognu u rješavanju ljubavnih boli

PLAKALA SAM GOTOVO CIJELIM PUTEM do lndije. I došla sam do granice na kojoj mi više nije bilo bitno vidi li me tko. Čovjek koji je sjedio do mene tražio je da ga premjeste na drugo sjedalo (i u tome je uspio), a dvije stjuardese upitale su me mogu li mi kako pomodi. Dočekala me prijateljica prijateljice Serenine prijateljice iz centra za jogu, žena imena Amrita. Nisam imala pojma zbog čega bi potpuno nepoznata žena pristala na to, ali bila sam joj jako zahvalna. Nisam imala volje biti pustolovna i hrabra. Zamišljala sam Indiju kao zemlju prepunu gubavaca koji prose na cesti, okruženi kravama koje bijesno trčkaraju na sve strane. Ali također sam u pauzama između naleta plača u avionu pročitala Time OutMumbai i nisam mogla zamisliti grad koji uz suvremene performanse ima i krave i djecu koja prose. Dakle, nisam znala što da očekujem. Stigavši na aerodrom, prvo sam uočila da se ne razlikuje bitno od drugih aerodroma na kojima sam bila, osim što je bio nešto manje moderan. Zidovi i podovi bili su bijeli, rasvjeta fluorescentna, signalizacija jasna. Ali čim sam pokupila prtljagu i izišla na ulicu, znala sam da sam u Indiji. Posvuda je vladao kaos. Muškarci su, stojedi kraj oronulih taksija, glasno zazivali putnike koji su izlazili iz aerodromske zgrade. Auti su bili nagurani jedan do drugoga, trubili su, nastojedi se pomaknuti s parkinga. Zrak je bio težak i vrud. Mogao se osjetiti neobičan, neodređen smrad. Da se nisam nalazila s prijateljicom prijateljice Serenine prijateljice, vjerojatno bih ved tamo doživjela živčani slom. Ali čim sam

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama izišla, pristupila mi je prekrasna žena, duge, guste, crne kose, u trapericama i udobnoj pamučnoj tunici. »Oprostite, jeste li vi Julie?« »Da, jesam. Vi ste sigurno Amrita.« »Jesam, dobro došli u Mumbai.« Ušle smo u njezin maleni auto i krenule. Bilo je mračno pa nisam uspjela puno vidjeti kroz prozor. Učinilo mi se da sam uz cestu razabrala potleušice i oronule daščare i ljude koji spavaju na ulici, ali nisam bila sigurna. Nadala sam se da griješim. Amrita me veselo ispitivala o mojem projektu. »Čula sam da pišete knjigu o solo ženama u svijetu.« Poslušno sam kimnula. Bila je to zadnja stvar o kojoj sam željela pričati. Ispravila sam je. »Tu sam kako bih pronašla utjehu. Čula sam da ovo mjesto zrači posebnom duhovnošdu.« Amrita je kimnula, bez riječi. Zapravo, nije baš kimnula. Imala je tu neobičnu naviku da pomiče glavu lijevo desno, gore dolje tako da vam na kraju nije baš bilo jasno je li htjela redi »da« ili »ne.« Također je imala naviku da neprestano snažno trubi za vrijeme vožnje, naviku koju je dijelila s vedinom indijskih vozača. Dok je trubila, Amrita je rekla: »Najvedi broj ašrama nalazi se izvan Mumbaija. Jesi li planirala posjetiti neki od njih?« »Da, moja prijateljica Serena predložila mi je jedan.« Nastavila je voziti i trubiti. Virnula sam kroz prozor i vidjela mladi par koji je projurio pokraj nas na mopedu. Žena je bila odjevena u sari koji je vijorio na vjetru i sjedila je postrance. Amrita je ponovno progovorila: »Mislim da je pisanje o tome kako je biti sama odlična ideja. Postoje brojne odluke koje moramo donijeti kad smo same. Jako važne odluke.« Nabrala je guste, crne obrve. Djelovala je kao da o nečemu razmišlja. Nisam mogla odoljeti... »Kakve odluke trebaš donijeti?« Amrita je slegnula ramenima. »Imam trideset i pet godina. Obitelj me pritišde da se udam. Izlazila sam, nadala sam se braku iz ljubavi, ali...« Izgledala je kao da de zaplakati. To je bilo zadnje o čemu sam htjela slušati: tuđi ljubavni jadi.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Posljednji s kojim sam se viđala nije imao novca. Sve sam ja pladala. Večere, kino, pa čak i putovanja. Moja je obitelj mislila da sam luda. Rekli su mi da me iskorištava. Jednom smo bili u kupnji i zamolio me da mu kupim pulover. I kupila sam mu! A onda je prekinuo sa mnom, tek tako.« Suze su joj se počele slijevati niz obraze. Osjedala sam se kao Angela Lansbury u Ubojstvo, napisala je. Svaki put kad nekamo ode, pa čak i na odmor, jadna žena nabasa na ubojstvo. Kamo god ja odem, odvijaju se ljubavne drame. »Rekao je da sam previše neovisna, previše usredotočena na karijeru.« Suze su se i dalje slijevale. I dalje je vozila i trubila. Kimnula sam, nastojedi biti suosjedajna. »Pa, očito mu tvoja karijera nije smetala kad si mu kupovala pulovere.« Amrita je energično zakimala glavom. »Upravo tako. Mislim da sam se tako dugo viđala s njim samo zato što ga moja obitelj nije mogla podnijeti. Mislila sam da se ponašaju šovinistički jer smo mi brahmani, a on je vaišija. Ali sad vidim da su bili u pravu.« Ponovno sam pogledala kroz prozor i učinilo mi se da vidim čitavu obitelj na mopedu. Otac, majka, sin i kdi, svi stisnuti na malom sjedalu. Trepnula sam nekoliko puta. Da, dobro sam vidjela. Bila sam jako umorna. Iako sam bila iznimno zahvalna Amriti što je došla po mene, samo sam željela da konačno ušuti. »Odlučila sam sve prepustiti obitelji. Pretraživali su oglase na bračnim internetskim stranicama i izabrali nekoliko muškaraca za mene. Horoskop im je dobar, pa du se početi s njima viđati.« Dobro, to me razbudilo. Bračni oglasi? Horoskop? Dok smo ulazile u grad, probijajudi se kroz uske cestice, ispričala mi je sve o popularnosti bračnih stranica, koje su nešto kao stranice za dogovaranje spojeva, ali služe isključivo za traženje bračnih partnera. Rekla mi je da tamo upravo članovi obitelji često objavljuju fotografije svoje djece ili rođaka. »Pa to je čak praktično, na neki način. Pravi akteri su pošteđeni neugodnosti i ne moraju se sami time zamarati.« Amrita je podignula obrve. »Ali ne rade to zbog toga. Roditelji pri izboru partnera obično znaju procijeniti bolje od same djece.« Sjetila sam se vlastitih ljubavnih izbora. Odjednom mi se učinilo da to zaista ima smisla. Objasnila mi je i važnost ljubavnog horoskopa, sve o planetima, položaju mjeseca i trenutku rođenja - dobila sam dojam da to baš i nije ista vrsta astrologije s pomodu koje u New York Postu pišu dnevne horoskope i predviđaju kakav de mi biti dan.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Ako se horoskopi ne podudaraju, muškarca nedu ni upoznati.« Definitvno više nisam bila u West Villageu. Parkirale smo se blizu mjesta u kojem sam trebala odsjesti, skromnog »pristupačnog« hotela u južnom dijelu Mumbaija. Dok mi je Amrita pomagala s prtljagom, shvatila sam da Indijke koje su same imaju nešto čime se Amerikanke ne mogu pohvaliti: rezervni plan. Mogu se otisnuti u svijet, zanemarivši zastarjele stavove koje njihove obitelji imaju o braku - ali ako im to ne pođe za rukom, njihove majke i očevi, ujne, ujaci, rođaci i svojta rado de uskočiti i pokrenuti stvari. »Želiš li da te sutra upoznam sa svojom sestrom? Pristala je na dogovoreni brak i jako je sretna.« Iznenađeno sam pogledala Amritu. Planirala sam proplakati čitav idudi dan i eventualno se pokušati dokopati ašrama koji mi je preporučila Serena. Moje »istraživanje« nije mi bilo ni na kraj pameti i veselila sam se vježbanju joge i ispijanju lassija s mangom - tipičnog indijskog jogurta s vodem i gaziranom vodom. »Mislim da bi ti to moglo biti korisno za knjigu.« Nisam znala kako da joj kažem da bih si radije odgrizla ruku i udarala glavom u zid do besvijesti nego razgovarala sa sretno zaljubljenim parom o tome koliko se vole. Pa sam umjesto toga rekla: »Bilo bi mi drago.« »Super. Dodi du po tebe u podne. Može?« Složila sam se i otišla na recepciju prijaviti se. Dobila sam malu sobu, s bračnim krevetom, televizorom i stolom. Nije baš bio mramorom popločeni balijski bungalov, ali više nisam bila na Baliju, zar ne? Ni u Kini. Bila sam u Indiji. A ja još uvijek nisam shvadala što to točno znači. Idudi dan opet sam se našla u Amritinu autu. Razlika između te vožnje i one od prethodne večeri, bila je, pa, kao razlika između dana i nodi. Dok smo razgovarale o njezinoj sestri Anandi, bilo mi je teško ne primijetiti krajnje siromaštvo koje se u punom svjetlu prostiralo iza prozora. Uz autocestu su se pružale ruševne, prljave građevine koje su više podsjedale na bunkere nego na stambene zgrade. Na putu prema gradu u kojem je živjela njezina sestra imala sam priliku vidjeti prizore na kakve obično nailazimo samo u fotoreportažama o zemljama tredeg svijeta: po ulicama su hodala gola djeca pokraj nečega što je, pretpostavljam, bila otvorena kanalizacija. Djeca koja se, umjesto da su u školi, igraju na hrpama nabacanog smeda. Nešto starija djeca koja udaraju po komadima lima, obavljajudi neku vrstu ropskog posla. Bosonoge majke koje se

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama motaju oko potleušica, tik uz autocestu. Kad smo zaustavile auto, malena mi je djevojčica pokucala na prozor. Imala je musavo lice i velike, prazne oči i nije prestajala stavljati prste u usta, pokazujudi valjda na taj način da joj je potreban novac za hranu. Amrita je spazila da je gledam. »Nemoj davati toj djeci novac. To je organizirani kriminal. I tako ga moraju predati onome tko je zadužen za ovo naselje. Prilaze ti jer si bijela i jer se nadaju da deš se sažaliti.« Opet sam pogledala djevojčicu koja je još uvijek doticala usne prstima. Iskreno, sažalila sam se. Zar sam zaista trebala samo prodi i ništa ne poduzeti? Da, jesam. I jesmo. Dok smo se vozili kroz to selo, smješteno uz ocean, odlučila sam da ne želim postati klišej. Nisam htjela biti jedan od onih turista koji nakon što se vrate iz Indije patetičnim glasom ponavljaju svima koji su ih spremni slušati: »Oh, Indija, to siromaštvo, to je nezamislivo.« To nije bila moja zemlja, to nije bio moj problem i ja nisam željela razmišljati o tome. Dovezle smo se do neke visokogradnje, okružene velikim parkiralištem. S jedne strane prostirao se velik travnjak, zelen i bujan, načičkan drvedem, grmidima i klupama. Mjesto je izgledalo otmjeno, prema indijskim standardima, iako je zgrada, bez obzira na sav luksuz, bila prekrivena tankim slojem čađe. Kad bolje promislim, bila je to zapravo slika i prilika čitavog Mumbaija. Jedna od rijetkih stvari koje sam o Indiji znala prije dolaska jest da se nikad i ni pod kojim okolnostima ne smije piti voda iz slavine. Navodno je taj problem bio toliko ozbiljan da je trebalo izbjegavati pranje zuba s tim otrovom, a pri tuširanju se preporučivalo koliko god je mogude sklanjati lice od mlaza vode iz tuša. Usprkos upozorenjima, ja sam upravo sjedila preko puta žene koja je bila toliko ljubazna da me ugosti u svom domu i koja se spremala podijeliti sa mnom svoje bračne dogodovštine, samo kako bi mi pomogla s knjigom, i gledala čašu vode u njezinoj ispruženoj ruci. »Sigurno si žedna. Danas je jako vrude.« Uzela sam čašu i gledala je kako me gleda sve dok nisam prinijela čašu ustima. Nisam htjela da pomisli kako smatram njezinu vodu, a time i njezinu kudu, prljavom, pa sam otpila nekoliko gutljaja. »Hvala. Baš sam bila žedna.« Zamišljala sam kako mi bacili i bakterije klize niz grlo do želuca. »Amrita mi je rekla da pišeš knjigu o ljubavi i ženama koje žive bez partnera?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Ljubazno sam kimnula glavom. »Tako je. Zanimljivo je to iskustvo.« Ananda i Amrita sjedile su jedna do druge na trosjedu, a ja sam bila zavaljena u fotelju, preko puta njih. Došla je jedna od Anandinih kderi, petogodišnjakinja po mojoj procjeni, i sjela joj u krilo. Imala je kratku, crnu kosu, a šiške su joj bile skupljene na tjemenu i pričvršdene malenom, ružičastom, plastičnom kopčom. »Amrita mi je rekla da si se ti odlučila na dogovoreni brak, umjesto na brak iz ljubavi?« Ananda je kimnula. Djelovala je kao da jedva čeka da mi sve objasni. »Da. Taman sam bila magistrirala psihologiju. Nisam bila sigurna koji mi je sljededi cilj, ali razmišljala sam o doktoratu. Tad sam još izlazila na spojeve, kao Amrita sada.« Promatrala sam ih. Smatrala sam da je Amrita jako atraktivna, ali gledajudi je sad pokraj njezine sestre, zaključila sam da je vjerojatno Ananda obiteljska ljepotica. Bila je sitnija od Amrite i zbog te je krhke figure djelovala poput kakve plemkinje. »Nisam bila poput Amrite. Roditelji bi nam svako malo predložili sastanak s nekim mladidem, a Amrita bi uvijek odbila.« Stavila je ruku na Amritino rame. »Ja bih obično pristala samo da im udovoljim.« Amrita je slegnula ramenima, pomalo sa žaljenjem. Uključila se u priču. »I tako su je jedan dan roditelji obavijestili da žele da nekog upozna. Uskoro je spomenuti muškarac došao u našu kudu, u pratnji svoje obitelji. Roditelji su malo razgovarali...« »A mi smo izišli na terasu. Činio se drag. Nakon dvadesetak minuta predložio je ono što sam očekivala. Rekla sam: ‘Može, zašto ne?’ Sišli smo niz stube i rekli roditeljima da smo se odlučili vjenčati.« Obje su na spomen toga prasnule u smijeh. Ananda je nastavila: »Moji roditelji bili su šokirani. Joj, da si im barem mogla vidjeti izraze lica. Očekivali su da de i on biti jedan u nizu odbijenih.« Amrita se nadovezala: »Kad me nazvala da mi ispriča kako je prošlo, bila sam sigurna da me zafrkava. Trebalo joj je pola sata da me uvjeri da zaista misli ozbiljno...« Bila sam potpuno zbunjena. »Ali... ne razumijem... zar je to bila ljubav na prvi pogled? Ili si se jednostavno umorila od izlazaka?« Ananda je slegnula ramenima. »Ne znam. Izgledao mi je simpatično.« Promatrala sam nju i njezinu kder koja joj se sklupčala u krilu. Nisam znala kako da to pristojno upitam, ali kad sam ved počela s tom pričom...

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »A znači... upalilo je? Sretni ste?« »Da!« Amrita je odlučila dodatno razjasniti sestrine riječi. »Jako je sretna. On je dobar čovjek. To je jedan od razloga zbog kojih dopuštam roditeljima da mi pomognu. Jer je njoj sve ispalo odlično. Uvijek sam mislila da je to slučajnost, da je jednostavno imala sredu. Ali sad više nisam u to sigurna. Možda moji roditelji i horoskop doista znaju što je najbolje za mene. Možda ako upoznam nekoga bez ikakvih očekivanja, postoje vede šanse za uspjeh.« Ananda se nasmiješila. »Večeras de upoznati dva muškarca, jednog za drugim. Drugačije je nego kad su naši roditelji stupali u brak. Amritu nikad nitko ne bi pokušao prisiliti da se uda protiv svoje volje. Same odlučujemo.« Razmišljala sam o svim ženama koje sam poznavala u New Yorku i u ostatku svijeta. Možda bi i one trebale razmisliti o tome da dopuste drugima da im pomognu s ljubavnim životom. Možda je, kad se dosegne određena dob, jedan od načina potrage za partnerom raspisivanje tjeralice. Možda je vrijeme da se obratimo vlastima, blokiramo ceste i bacimo se na potragu. »Koliko dugo ste bili zajedno prije nego što ste se vjenčali?« »Dva mjeseca«, odgovorila mi je Ananda. »Viđali smo se jednom ili dva puta tjedno.« U tom trenutku to nije djelovalo ništa manje neobično od dugogodišnjih veza koje se prekidaju jer se muškarac ne može obvezati. Ili na primjer od puta na Bali s oženjenim muškarcem i pretvaranja da on zapravo nije oženjen. To je toliko suludo da zaista može upaliti. Amrita me odvezla natrag u hotel. Opet smo prošle pokraj slamova, daščara, kanalizacije i bosonoge djece. Amrita je primijetila moju nelagodu. Pokušala me oraspložiti. »Oni uopde nisu nesretni, svi ti ljudi, znaš li to?« Pogledala sam je, i ne slutedi što je točno time htjela redi. »Ovo je život kakav poznaju. Sretni su. Nemaju ista očekivanja kao ti ili ja.« Pogledala sam kroz prozor i ugledala malenog dječaka, prekrasno tamnoputo dijete, staro otprilike dvije godine, kako stoji na prašnjavoj ulici, ispred malene daščare. Bio je presladak, odjeven u ružičaste kratke hlače i bijelu majicu. Napokon, lijep prizor. Upravo u trenutku mog uživanja u idiličnoj slici, niz noge mu je krenuo mlaz mokrade, smočivši mu hlačice i pretvorivši zemlju pod njegovim nogama u blatnjavu lokvu. Gledala sam ga dok je tako stajao, potpuno nepomičan. Osjetila sam čvor u želucu. Bilo mi je jasno da ga nitko nede uskoro presvudi. U tom trenutku, auto je krenuo.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Nakon što sam Amriti poželjela sredu na dva spoja koja su je očekivala tu večer, otišla sam u sobu, otuširala se i zadrijemala. Kad sam se odmorila, odlučila sam se srediti i posjetiti pomodni restoran o kojem sam čitala u Time Out Mumbai - zvao se Indigo i nalazio se blizu hotela. Čim sam ušla, spazila sam kremu indijskog društva. Muškarci su bili u sakoima, košuljama i trapericama, žene u haljinama i visokim petama. Učinilo mi se da sam uočila i nekoliko gay muškaraca, što me na neki način utješilo i podsjetilo na dom. Uspela sam se stubama na gornji kat, u natkriveni bar koji je vodio u restoran smješten na zelenom krovu. Uputila sam se prema šanku, naručila bijelo vino i sjela pokraj tri sređene Indijke u tridesetim godinama koje su pušile, pile i glasno razgovarale na engleskom. Kad mi je konobar donio pide, prisjetila sam se prizora s nedavne vožnje - indijske obitelji koja je živjela na otvorenom, uz cestu. Djeca su trčkarala po prašini, igrala se, a njihova je majka sjedila okružena svojim cjelokupnim imetkom. Nakon toga, pred očima mi je bljesnula slika malenog, popišanog dječaka. Odmahnula sam glavom, nastojedi ne misliti na to. »Upravo sam se sjetila dječačida kojeg sam danas vidjela. Na ulici. To me uznemirilo.« Konobar je kimnuo. »Ma znate, ti ljudi. Oni nisu nesretni.« Opet dobro poznati osjedaj u želucu. »Mislite, njima se sviđa to što žive u prljavštini i lupaju po limu kako bi preživjeli?« »To je jedino što znaju. To je njihov život. Da, sretni su.« Otpila sam malo vina i uljudno kimnula. Očito jedino ja to ne mogu shvatiti. Desno od mene, one tri žene raspravljale su o nečemu jako važnom. A ja kao ja, odlučila sam malo prisluškivati. Načula sam da jedna od njih ima ljubavnih problema. Muškarac s kojim se viđala nije s njom provodio dovoljno vremena. Objašnjavala je prijateljicama da joj se sviđa i da ga ne želi ostaviti, ali smetalo joj je što ga ne viđa dovoljno. Bila je jako uzrujana i snažno je gestikulirala rukama, provlačedi svako malo prste kroz kosu. Prijateljice su joj pokušavale pomodi, ispitujudi je stalno za detalje i predlažudi moguda rješenja. Gotovo sam zaspala usred bara. Mislim, stvarno. Nisam prešla čitav taj put do Azije, preko Europe, Južne Amerike i Australije kako bih opet slušala ovakva sranja. Čestitam vam, mumbajske dame! Drago mi je što ste se izborile za svoju neovisnost i emancipiranost. Ustale ste protiv tradicije i vlastitih obitelji kako bi izlazile, zapošljavale se, živjele u vlastitim stanovima, ispijale

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama pida u barovima i vodile muškarce kudama. Sad kad više niste prisiljene udavati se za muškarce koje ne volite i rađati djecu koju ne želite, ovo vam je nagrada: sjedite po birtijama, poput svih ostalih žena na svijetu, i žalite se što neki muškarac na vas ne obrada dovoljno pažnje. Dobro došle na zabavu! Nije li odlična? Da sam bila ambiciozna i poduzetna, upitala bih te dame bi li se htjele vratiti na staro. Pokušala bih saznati bi li uopde, da su malo starije, uzele u obzir nekog od partnera koje su za njih pronašli njihovi roditelji. Trebala sam ih pitati bi li se odbile skrasiti čak i da znaju da de biti same dugo, dugo vremena. Ali nisam jer me uopde nisu zanimale, ni one ni njihovi glupi ljubavni problemi. Zanimali su me jedino moji glupi ljubavni problemi. Platila sam pide i izišla iz bara. Spustila sam se niz stube i sa svakim korakom spuštalo se i moje raspoloženje. Na putu prema hotelu preplavila me tuga. Shvatila sam da se osjedam prevareno. Super, to je sve što sam dobila. Nekoliko tjedana ljubavi. To je ono Ito mi je bilo namijenjeno. I sad se moram opet baciti u potragu. Ali ovaj put morat du pronadi nekoga tko mi se sviđa koliko i Thomas, ali tko je uz to potpuno slobodan. Da, bas dobro. Sigurno nedu dugo čekati. Idude jutro odlučila sam ostati u krevetu. To je dopušteno kad se nalazite na drugom kraju svijeta, kad ste depresivni i kad znate da vas nitko nede nazvati kako bi vas pokušao oraspoložiti. Ustala sam tek u jedan poslijepodne. Nisam to učinila od tinejdžerskih dana i bilo je sjajno. Onda je zazvono telefon, a na liniji je bila Amrita. Pitala sam je kako je bilo na spojevima. »Pa nijedan nije baš moj tip. Ali simpatični su. Otac i majka imaju još dvojicu za večeras.« »Opa, dali su si oduška«, rekla sam, nastojedi zvučati zainteresirano. Iako to definitivno nisam bila. Navukla sam pokrivač do brade i ušuškala se. »Da, očito jesu. Baš me zanima što me danas čeka.« Zvučala je raspoloženo. Otkotrljala sam se na desnu stranu kreveta, prebacivši telefonsku slušalicu na lijevo uho. »Zvučiš prilično uzbuđeno.« Amrita se nasmijala. »Pa, moram priznati da i jesam. Dobar je osjedaj kad se netko drugi brine za tvoj ljubavni život. Zapravo, to je veliko olakšanje.« Kratko sam o tome razmislila i zaključila da mi se ideja sviđa: prepustiti svoj samački problem u tuđe ruke i čekati da se riješi. Palo mi je na pamet da

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama ostanem u Indiji, pronađem skrbničku obitelj i natjeram ih da se pobrinu za moje glupe probleme. »Uglavnom, htjela sam ti predložiti da dođeš večeras i vidiš kako to izgleda. Zbog knjige.« Prevrnula sam se na leđa i uhvatila za čelo. »Hm, pa zapravo sam planirala otidi do onog ašrama danas...« »To možeš i sutra. Danas možeš promatrati kako se nalazim s tim muškarcima. Bit de to kao da gledaš jednu od onih raznih emisija u kojima vi Amerikanci toliko uživate. Čista voajerština.« »Ali nije li to privatna, obiteljska stvar?« »Da, ali nema veze. Redi du im da si došla iz New Yorka i da nemaš kamo otidi. Sve de biti u redu.« Bududi da je ved bio jedan sat, a ja sam još uvijek bila u krevetu, zaključila sam da su šanse da isti dan pronađem taj ašram prilično mršave pa sam pristala. Na kraju krajeva, bit de to sjajno istraživanje za moju knjigu. Netom poslije toga, hotelski telefon ponovno je zazvonio. Zvala je Alice. Javila sam joj gdje sam jer to rade žene koje nemaju muževe ili dečke koji bi se za njih brinuli. Primjedujete li da sam bila malo očajna? »Bok, Julie, kako si?« Zvučala je smeteno, pa sam slagala. »Dobro sam, kako si ti?« Čula sam da je duboko udahnula. I onda je krenulo. »Mislim da ja to ne mogu, znaš? Vjenčanje. Island. Mislim da ne mogu.« »Zašto?« pitala sam iako sam znala odgovor. »Zato što nisam zaljubljena u Jima. Volim ga, jako mi je drag, ali nisam u njega zaljubljena. Nisam.« Obično u ovom dijelu priče najbolja prijateljica kaže: naravno da se ne bi trebala udati za čovjeka kojeg ne voliš. Naravno da se ne bi trebala skrasiti ovaj put. Naravno da de naidi netko tko je bolji za tebe. Ali ja sam bila u Mumbaiju, zaboga. Nisam mogla odgovarati za svoje riječi i postupke. »Alice, slušaj me. Slušaj me. Udaj se za njega, razumiješ li me? Udaj se za njega.« Nastupila je duga tišina. »Stvarno?« »Da, stvarno. Cijela ta priča sa zaljubljivanjem je sranje, obična iluzija, ništa ne znači i kratko traje. Jeste li ti i Jim kompatibilni?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Da.« »Poštujete li jedno drugo? Volite li se brinuti jedno za drugo? »Da.« »Onda se udaj za njega. Potpuno su nam isprali mozak i sad svi imamo neka velika očekivanja. Udaj se za njega, voli ga, osnujte obitelj i imajte lijep život. Sve ostalo je obična laž.« »Stvarno?« »Da, stvarno. Učini to ili deš poslije požaliti.« Nakon toga poklopila sam slušalicu i ponovno zadrijemala. Amrita je došla po mene kako bi me odvela u kudu svojih roditelja. Bila je odjevena u dugu, zlatnu indijsku tuniku i tanke, crne hlače. Nanijela je malo maskare i crveni ruž. Izgledala je jako lijepo. »Mogla sam dodi taksijem. Nisi se trebala opteredivati mojim prijevozom u večeri u kojoj bi mogla upoznati svog bududeg muža«, našalila sam se. Amrita je odmahnula glavom. »Taksist bi te opelješio čim bi shvatio da ne znaš točno kamo ideš.« I onda se ponovilo — opet smo se vozile kroz prokleti Mumbai. Još jedan uvid u tu kudu strave. Kad smo se zaustavile na crvenom, začula sam snažan udarac. Okrenula sam se i ugledala djevojčicu pokraj prozora. Udarala je glavom o staklo kako bi privukla moju pozornost. Imala je otprilike sedam godina i u rukama je držala malu bebu. Jednu je ruku stalno prinosila ustima, ponovno i ponovno. Pogledala sam Amritu, širom otvorenih usta i suznih očiju. Nije ni trznula. Nastavila je voziti. Neko smo vrijeme šutjele, a onda sam ja pokušala formulirati pitanje, nešto što bi mi pomoglo da napokon shvatim situaciju. Pitala sam idu li ta djeca u školu. Amrita je odmahnula glavom. »Neka idu, ali vedina ne. Ti ljudi ne vjeruju pretjerano u obrazovanje. Žele da im se djeca počnu baviti nekim poslom.« »Što? Da prodaju kikiriki na ulici?« upitala sam pomalo sarkastično. Zaista nisam shvadala. Amrita je kimnula. »Da, tako nekako.« Ostatak puta nismo progovorile ni riječ. Stigle smo do još jedne visokokatnice, toliko visoke i sjajne da je izgledala kao da je sagrađena i oličena dan prije. Provezle smo se kraj teniskih terena i otvorenog bazena. U predvorju nas je dočekao muškarac u uniformi.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Amritini roditelji pristojno su me pozdravili i pozvali da uđem. Amritina majka, gospođa Ramani, na sebi je imala tradicionalni plavo bijeli sari i pamučnu majicu dugih rukava ispod njega. Gospodin Ramani bio je odjeven u jednostavne hlače i majicu na kopčanje. Prisutne su bile i tri starije žene koje su u dnevnom boravku sjedile pokraj postarijeg muškarca. Predstavili su mi ih kao Amritinu baku, ujaka i dvije tetke. Ponudili su mi mjesto na trosjedu, do Amritine bake. Amritina majka donijela mi je čašu vode. Nije mi padalo na pamet da nekog uvrijedim u ovom trenutku, pa sam pristojno otpila jedan gutljaj i položila čašu na podmetač na stolu. Amrita je sjela i počeli su razgovarati na hindiju, a po onome što sam uspjela pročitati iz njihovih pokreta rukama, jedna od teta hvalila je Amritu i govorila da se lijepo dotjerala. Nakon toga progovorio je otac i svi su ga vrlo pozorno slušali. »Priča nam o prvom muškarcu kojeg demo upoznati. On je inženjer i radi za grad, nešto u vezi plinovoda. Horoskopi su nam jako kompatibilni i ne smeta mu što sam zaposlena.« »Ni njezina dob. Nije mu važno da ima mladu ženu«, dodao je njezin otac. Svi su zahvalno kimali. »Dvije godine proveo je u Sjedinjenim Državama i jako je moderan«, objasnio mi je Amritin otac. Osjedala sam nelagodu zbog situacije u kojoj sam se zatekla. Nisam znala gdje bih trebala biti kada dođe mladid. »Bi li vam odgovaralo da odem u neku drugu sobu kad oni dođu...?« Amritina majka pogledala je svog muža. On se na trenutak zamislio. Ja sam to iskoristila kako bih uskočila s prijedlogom. »Znate što, kad obitelj stigne, ja du jednostavno izidi i malo se prošetati. Tako da možete imati potrebnu privatnost.« Otac i majka su se pogledali. Otac je zakimao glavom u znak potvrde. »Možeš otidi u drugu sobu s Amritom, dok mi ne završimo razgovor.« Začulo se zvono i Amritina majka uputila se prema vratima. Amrita mi je nervozno mahnula da ustanem, pa smo zajedno, kao dvije tinejdžerice, šmugnule u obližnju spavadu sobu. Čekale smo sjededi na krevetu, prekriženih nogu. »O čemu razgovaraju?« upitala sam.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Roditelji se moraju uvjeriti da de se dobro slagati. To je jako važno. I jedni i drugi moraju dobiti dojam da imaju posla s dobrom obitelji.« »A kako znate da je neka obitelj dobra?« »Pa, ti muškarci pripadaju kasti brahmana, kao i moja obitelj i to ved puno znači.« »Nije li sistem kasti postao nevažan?« »Nije presudan, kao što je bio prije, ali još je uvijek važan, pogotovo kad je u pitanju sklapanje braka.« »Ozbiljno?« bila sam uvjerena da je to davna prošlost. »Pa da, na neki način. Brahmani su bili svedenici i učitelji, intelektualci. Zatim postoje ljudi koji su bili seljaci. Ljudi koji su bili radnici. To je jako slično onome u tvojoj zemlji, onoj razlici između obrazovanih i običnih radnika, ali ovdje, to je posljedica duge tradicije i ima točno određeno ime.« »A što je s onima s dna? Jesu li to oni ljudi? Oni koje viđamo po ulici?« »Da.« »Znači rađaju se siromašni i takvi de umrijeti, bez ikakve nade da de napredovati?« »Vlada im počinje pomagati, ali ovo je jedini život koji poznaju.« Nisam se htjela upuštati u političke rasprave prije njezina velikog spoja, ali teškom sam mukom probavljala ovu temu. Amrita je mogla osjetiti moje neslaganje. »Vi turisti dođete u Mumbai, vidite siromaštvo i okinete nekoliko fotografija. Vratite se kudi i mislite da ste ga upoznali. Ali to uopde nije Mumbai. To uopde nije Indija.« Zauzela je obrambeni stav pa sam zaključila da je najbolje da promijenim temu. »A o čemu obitelji razgovaraju?« »Žele saznati ima li otac dobar posao, jesu li brada i sestre odgovorni i imaju li dobre poslove. Najbitnije im je da saznaju jesu li kvalitetno obrazovani. To je iznimno važno.« Sat poslije, gospođa Ramani pokucala je i ušla u sobu. »Možeš ga idi upoznati«, rekla je s plahim osmijehom na licu. »Obitelj mu je jako simpatična.« Amrita me pogledala, ravnodušno slegnula ramenima i izišla iz sobe. Ja sam ponovno sjela na njezin djevojački krevet. Bila sam iscrpljena. Sjedila sam

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama tako nekoliko minuta gledajudi u zid. Baš u trenutku u kojem sam odlutala, vrata su se otvorila i ponovno je ušla gospođa Ramani. »Njegova obitelj je otišla. Ona je izašla s njim u šetnju. Dođi, sjedni s nama.« Brzo sam poskočila, pokušavajudi ne izgledati kao da sam upravo zadrijemala u njihovu domu. »Hvala, lijepo od vas.« Sjela sam na trosjed. Amritina je obitelj još uvijek bila na okupu. Nervozno smo pogledavali jedni druge, pa sam odlučila prekinuti šutnju i počela sam im pričati o svom takozvanom »istraživanju«. »Jako mi je zanimljva važnost koja se pridaje astrologiji pri sklapanju braka ovdje, u Indiji.« Gospodin Ramani potvrdno je zakimao glavom. »To je najvažnije. Na internetu smo pregledavali oglase, mladide iz jako dobrih obitelji, iz naše zajednice, s dobrim poslovima. Ali horoskopi se nisu podudarali. I zato smo morali odustati.« Gospođa Ramani također je kimala odobravajudi. »To kod nas u Americi ne postoji. Za mene je to jako neobično.« Gospodin Ramani ustao je i počeo hodati po dnevnom boravku, objašnjavajudi mi čitav taj koncept poput školskog učitelja. »Jako je jednostavno. Postoje tri nužna uvjeta za brak: par mora biti emocionalno, intelektualno i fizički kompatibilan. Ako nisu prisutna sva tri uvjeta, brak nede funkcionirati.« Iznenadio me dio o »fizičkoj kompatibilnosti«. Pretpostavila sam da im je seksulani život para zadnja briga. »Veze započinju naglo, s praskom, zbog snažne privlačnosti, ali to ne traje dugo. I to zbog nekompatibilnosti. Horoskop vam može otkriti hode li zaista odgovarati jedno drugom. Tko bi to mogao predvidjeti? Par sasvim sigurno ne. Baš kao ni obitelj. Ali horoskop može.« Sto je više govorio, postajala sam sve zainteresiranija. Ako je to istina, znači da su ovi Ljudi davno otkrili tajnu koja još uvijek muči nas glupe Amerikance. Kako čovjek može znati hode li njegova veza potrajati? Sudedi isključivo prema nevjerojatno niskoj stopi razvoda u Indiji (jedan posto), čovjek bi slobodno mogao zaključiti da su otkrili pravu formulu. Naravno, treba imati na umu da postoje i brojni drugi faktori, kao na primjer razlika u onom što od

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama braka očekuju prosječni Indijac i prosječni Amerikanac. Odlučila sam nastaviti s ispipavanjem. »Nadam se da nisam preizravna, ali gdje se tu uklapa romantika?« Gospodin Ramani još uvijek je hodao gore dolje po dnevnom boravku. Ono što mi je isprva nalikovalo na entuzijastično tumačenje indijske kulture, sada je podsjedalo na nervozu. Sinulo mi je, dok sam promatrala kako neprestano prebire rukama po džepovima, da je on običan, nervozan otac koji čeka da mu se kdi vrati kudi sa spoja. »Romantika? Kakva romantika? Romantika ništa ne znači«, rekao je negodujudi i skupio usta. Gospođa Ramani složila se. »To je zapadnjačko poimanje. Indijski brakovi ne povezuju se s romantikom. Brak znači da dete se brinuti jedno za dugo. Ja se brinem za njega«, rekla je, pokazavši prema gospodinu Ramaniju, »i on se brine za mene.« Stavila je ruku na srce. Pomirljivo sam se nasmiješila. Na trenutak mi je prošlo kroz glavu kako se Thomas brinuo za mene kad sam doživjela napad panike u avionu. Bilo je to kao da me netko ubo u srce. Gospodin Ramani nastavio je. »Ti muškarci koje sredeš, koji nastoje biti romantični. Obradaju ti se s ‘ljubavi srce ovo, ljubavi srce ono.’ Ako može tebe tako nazivati, može i onu koja naiđe sljededa. Riječi ništa ne znače.« Sjetila sam se Thomasa. I toga kako me zvao »moja draga«. Dok njegova druga draga nije doletjela s drugog kraja svijeta kako bi uzela svog dragog natrag. Gospodin Ramani pogledavao je na sat. Amrita je otišla prije gotovo jednog sata. Gospođa Ramani upitala me koliko imam godina. »Trideset i osam.« »I još uvijek nisi udana?« Dvije su tetke živnule i gledajudi me željno iščekivale odgovor. »Ne, ne, nisam.« Moja čaša vode još je uvijek bila na stolu pa sam nervozno otpila gutljaj. Baka je očito razumjela ono što sam rekla, ali obratila se Amritinu ocu na hindiju. Preveo mi je njezino pitanje. »Zašto si još uvijek neudana?« Ah, opet to pitanje. Razmišljala sam koji du odgovor ovaj put odabrati. Nakon nekoliko sekundi, odlučila sam se za uobičajeni: »Još uvijek nisam upoznala pravog muškarca«, odgovorila sam.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Gospodin Ramani preveo je i baka me tužno pogledala. Progovorila je jedna od tetki. »Traži li ti tvoja obitelj nekog?« Svi su me pozorno gledali. Odmahnula sam glavom. »Ne, to baš i nije običaj u Sjedinjenim Državama. Obitelji se ne uplidu u takve stvari.« »Ali, zar oni ne žele da se udaš?« u glasu gospođe Ramani mogla se jasno osjetiti zabrinutost. Puno sam se bolje osjedala kad sam ja njih ispitivala. Popila sam još malo vode. »Žele, svim srcem. Ali pretpostavljam da misle da sam i ovako sretna.« Sad je ujak došao na red. »Nemogude«, kazao je. »Čovjek je stvoren za brojne stvari. Samoda nije jedna od njih.« Teško sam gutala. Pokušala sam kimnuti u znak odobravanja. Želudac mi se ponovno stisnuo. Gospođa Ramani nagnula se prema meni i rekla, ne ostavljajudi mjesta sumnji: »Nismo stvoreni da kroz život prolazimo sami.« Nastojala sam se nasmiješiti, ali iznenada sam problijedjela. Svi su me netremice promatrali. A kako nam je svima poznato da sam prava emocionalna ruševina, niz lice su mi se počele kotrljati suze. »Molim vas, možete li mi redi gdje je kupaonica?« upitala sam ih drhtavim glasom. Međusobno su se pogledavali, ne znajudi što učiniti. Gospođa Ramani ustala je. »Da, da, naravno, dođi sa mnom, molim te.« Neko vrijeme jecala sam u njihovoj kupaonici, najtiše što sam mogla. Nakon otprilike pet minuta učinilo mi se da sam začula Amritin glas i nešto što je zazvučalo kao veliko komešanje. Bududi da mi je vlastitita drama dosadila, ispuhala sam nos, umila se (što, samo da vas podsjetim, nikad ne pomaže) i izišla. Čim sam zakoračila u dnevnu sobu, gospodin Ramani okrenuo se prema meni, s osmijehom od uha do uha. »Uspjeli smo! Vjenčat de se!« Amrita je sjajila. Njegovi su se roditelji smijali, grledi svog sina. Njezin novopečeni zaručnik, visok muškarac guste, crne kose, začešljane unatrag i s debelim crnim brkovima, izgledao je kao da de svaki čas zaplesati neku poskočicu. Ja sam samo stajala i natečenih očiju promatrala kako se preda mnom odvija scena dostojna filma iz bolivudske produkcije. Kad su se zagrljaji i poljupci prorijedili, prišla mi je Amrita. Uzela me za ruku i povela nekoliko koraka dalje od ostalih. »Tako je drag. Pričali smo i pričali. Imamo toliko toga zajedničkog. Jako je pametan i duhovit. Kako sam sretna! Ne mogu vjerovati da se udajem!« Zagrlila me, smijudi se. »Nikad sama ne bih upoznala ovakvog muškarca. Nikad!«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Nisam mogla ostati ravnodušna zbog brzine kojom se sve odvijalo. U New Yorku, kad vam se netko jako svidi - dogovorite s njim sljededi izlazak. Ovdje, isplanirate zaruke. Ali ako uzmete u obzir koliko je zapravo teško naidi na nekoga s kim dete poželjeti izadi na još jedan spoj, možda to i nije tako loša ideja. Možda je želja za ponovnim susretom dovoljan dokaz da biste se mogli zaručiti, udi u to i okončati sve užase izlazaka. Gospodin Ramani izvadio je bocu šampanjca koju je čuvao baš za ovu prigodu, a Amritina je majka dijelila čaše. Obje su obitelji bile u ekstazi. Razlog je bio očit: dvije izgubljene duše, godinama nošene vjetrom, neusidrene, labave niti u tkanju društva, upravo su pronašle svoje mjesto. Sad su bili par unutar dviju obitelji koji de uskoro vjerojatno stvoriti i tredu. Jednom odlukom, u jednom satu, našli su svoje mjesto pod suncem, uredno i čisto, spremno za život. Osim što sam se osjedala kao uljez u iznimno privatnom trenutku, shvatila sam i da du se, ako ne pobjegnem od sveg tog bračnog veselja, od očaja morati baciti kroz prozor s drugog kata. Zamolila sam Amritu da mi pozove taksi i otišla sam čim se pojavio. I onda još jedna vožnja autom. Sredom, ponovno je bila nod, pa su djeca koja su inače prosila i igrala se na cesti, sada spavala na dekicama i prostirkama uz cestu, zajedno sa svojim obiteljima. Bilo je vrijeme za spavanje u Mumbaiju. Ipak, vani je bilo nešto starije djece i čim smo stali na semaforu jedna je djevojčica, ruke amputirane ispod lakta, zalupala po staklu, pokazujudi prstidima lijeve ruke prema ustima. Taksist je pogledao djevojčicu, a onda se okrenuo prema meni. »Nemojte im davati novac. Sve je to gluma. To je organizirani kriminal.« Pogledala sam kroz prozor. Zaista je sjajno to odradila, utjelovila je siromašno dijete iz Indije koje je imalo samo pola desne ruke. »Zašto im vlada ne pomogne? Zašto su prepušteni sami sebi?« Taksist je samo odmahnuo glavom. Savršen odgovor na tako komplicirano pitanje. Djevojčica je još uvijek stajala i lupala batrljkom po autu. Na trenutak sam se zapitala kako ova scena izgleda. Ja, bijela Amerikanka, sva sređena, zurim u dijete i odbijam otvoriti prozor, odbijam pomodi. Promotrila sam je, tu prljavu djevojčicu, duge, zapuštene crne kose. Ovo je bilo njezino mjesto u svijetu. Ovo je bila njezina kasta. Živjela je na ulici i vjerojatno de tako živjeti do kraja života. »Ma, zajebi to«, rekla sam prilično glasno i posegnula za novčanikom koji se nalazio u torbici. Otvorila sam prozor i dala joj pet dolara. Isto sam učinila za

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama četvero druge djece na koju smo naišli do kraja vožnje. Vozač je odmahivao glavom, negodujudi, a ja sam mu u sebi rekla da me može poljubiti u dupe. Znate zašto? Mrzim upasti u klišej, ali siromaštvo u Mumbaiju zaista je strašno. Život kakav vode ovi ljudi stvarno je nodna mora. Činjenica da za to zapravo nitko ne mari još je užasnija. Ja sam bila američka turistkinja koja je ovdje primjedivala samo siromaštvo. Bila sam američka turistkinja koja de po povratku u New York samo ponavljati »A Mumbai, o Bože, koliko tamo ima siromaštva. To je užasno.« To du biti ja. Priznajem. Po povratku u hotel, počeo me mučiti želudac. Ali otkad sam stigla u Mumbai, zahvaljujudi začinjenoj hrani, zraku koji smrdi na spaljene gume i sveopdoj bijedi, moj želudac nije prestajao prosvjedovati pa se nisam time puno zamarala. Ušla sam u dizalo i glasno odahnula. Kažem vam, vožnje po Mumbaiju mogle bi isisati energiju i iz Sunca. Dok se dizalo uspinjalo prema katu na kojem se nalazila moja soba, u mislima su mi se ponovno nizale slike te djece. Nisam ih se mogla riješiti. Bile su poput najstrašnijih prizora iz hororfilma koji se stalno vrti ispočetka. Otuširala sam se, nadajudi se da du tako umiriti želudac i isprati sa sebe vožnju taksijem. Razmišljala sam o tome kako se članovi obitelji koju sam upoznala brinu jedni za druge, kako se brinu da se svi požene, osnuju obitelj, postanu dijelom standardnog društva. A neki drugi ljudi, druge obitelji, doslovno na ulici, nikad nede imati pristup tom istom društvu. Prve obitelji, obitelji u kudama i stambenim naseljima, sa svojim šampanjcem i obrazovanjem, te obitelji nisu ni najmanje marile za ove druge. Dok mi se voda slijevala niz lice, pokušavala sam se uvjeriti da je to zamršen problem, nešto što je nemogude shvatiti u tek nekoliko dana. Ali stalno me pratila slika one praznine u dječjim očima, njihova mehaničkog domahivanja dok sam bila u autu, kao da su lutke od mesa koje samo oponašaju djecu. Nakon što sam se otuširala, osjetila sam mučninu. Vratila sam se u kupaonicu i otkrila da imam proljev. I s tim sam saznanjem, dragi moji, provela ostatak nodi: trčanje do kupaonice i preznojavanje, popradeno slikama malih, tamnih obrisa koji leže uz cestu, stoje kraj daščara, prose za hranu. Bila sam bolesna i usamljena u Mumbaiju. Spavala sam do podneva. Nakon toga nisam izlazila iz hotela. Nisam mogla podnijeti pomisao na još jedan izlazak. Razmišljala sam o Amritinoj majci. Bila je u pravu. Nije nam suđeno da sami koračamo kroz život. To se protivi Ijudskoj prirodi. Samce treba sažalijevati. Živimo s teškim pomanjkanjem osnovnog životnog sastojka.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Uskradena nam je ljubav. Budimo realni i priznajmo da je ljubav sve što čovjeku treba. Imam sve osim toga, a moj život zaista je prazan. Sama sam sebi zazvučala patetično. Ali nije me bilo briga. Kad sažalijevam samu sebe, što se događa često, volim se tome potpuno prepustiti, pogurati se do samog dna. Nazovite policiju ako želite prekinuti moj tulavi tulum, jer u suprotnom de potrajati do jutra. Ali eto, bila sam u Indiji. Ulice su doslovno bile preplavljene ljudima u najgorim mogudim situacijama. Djeca bez doma, bez hrane, bez odjede, bez ruku. Zar sam zaista mogla sjediti i plakati samo zato što nemam dečka? Nadala sam se negativnom odgovoru, ali nisam baš bila sigurna. Navukla sam prvo što mi je palo pod ruku i spustila se do minijaturne portirnice. Tamo je sjedila prekrasna žena, očiju iscrtanih debelom linijom tuša. Stajala sam pred njom raščupane kose i natečenih očiju. Ne mogu ni zamisliti kakav sam dojam na nju ostavila. »Oprostite«, progovorila sam hrapavim glasom, posljedicom cjelodnevne šutnje. »Zanima me znate li možda za kakvu organizaciju koja traži volontere. Znate, koja treba pomod.« Žena za stolom djelovala je potpuno zbunjeno. Nije navikla na takvu vrstu zahtjeva. »Oprostite, ali kako to mislite?« »Pitala sam se mogu li provesti nekoliko dana pomažudi, ono, ljudima ovdje. Na ulici.« Pretpostavljam da je pomislila da ima posla s luđakinjom. Uljudno se nasmiješila i rekla: »Pričekajte trenutak, molim vas. Pitat du kolegu.« Nestala je iza obližnjih vrata i vratila se za desetak minuta. »Zaista mi je žao, ali ne raspolažemo takvim informacijama. Zao mi je.« »Zar stvarno ne postoji nikakvo mjesto na kojem bih mogla krade vrijeme volontirati?« ponovno sam upitala. Žena je odmahnula glavom. »Žao mi je, ne. Takva mogudnost ne postoji.« U tom trenutku prekinula nas je mlada žena, od kojih dvadeset godina, koja je radila na recepciji. »Oprostite, zainteresirani ste za volontiranje?« Kimnula sam i potvrdno joj odgovorila.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Oči su joj zasjale. »Moje dvije prijateljice i ja subotom uvečer obilazimo festivale na otvorenom. Kupujemo hranu za djecu koja tamo prose i pladamo im vožnje u lunaparku. Idi demo sutra.« »Mogu li vam se pridružiti?« »Naravno, nadi demo se ovdje, u predvorju, u šest sati. Možete idi sa mnom u autu.« Gotovo sam se nasmijala. »Hvala vam puno.« »Nema problema.« Ispružila je ruku. »Inače, ja sam Hamida.« »Drago mi je. Ja sam Julie.« »Drago mi je što smo se upoznale, Julie.« Te sam nodi stajala usred mora ljudi i činilo mi se da sam okružena čitavom indijskom populacijom. Bili smo na festivalu posvedenom nekom važnom muslimanskom duhovnom vođi. Prolazili su ondje brojni tinejdžeri, obitelji, parovi, a sve uz galamu i smijeh. Bilo je postavljeno više od pola tuceta velikih vrtuljaka, jarko osvijetljenih, zbog čega je sve nalikovalo na jedan veliki, prašnjavi cirkus. Iz zvučnika je treštala indijska glazba i orio se muški glas koji je neprestano nešto govorio na hindiju. Vladao je potpuni kaos. Stajala sam pokraj Hamide i njezinih dviju prijateljica Jaye i Kavite, koje su bile sestre. Obje vrlo moderne mlade žene u lijepim trapericama i dizajnerskim majicama. Jaya i Kavita rođene su u Londonu — njihov je otac biznismen koji se zbog posla morao vratiti u Indiju. Prije dolaska u Mumbai nikad nisu svjedočile takvom siromaštvu i bile su zgrožene njime. Hamidu su upoznale u otmjenoj privatnoj školi koju su sve tri pohađale i zajednički su odlučile nešto poduzeti. I poduzele su. Odlazile su na sajmove i pronalazile djecu koja su lutala bez pratnje ili djecu koja su prosila i nudile im besplatne vožnje i hranu. Nije bilo puno, ali barem je bilo nešto. Naravno, bududi da sam s njima bila i ja, bijela gospođa, lijepili su se na mene kao pčele na med. U sekundi me je okružila gomilica djece, ruku položenih na usta. Pogledala sam Hamidu i njezine prijateljice, očekujudi da nešto poduzmu. Hamida im se obratila na hindiju. Odjednom su utihnuli, djelovali su kao da ne razumiju što im govori, kao da se boje. »To se uvijek događa«, šapnula mi je Jaya. »Zbunjeni su. Nikad im nitko nije ponudio besplatnu vožnju.« Hamida im je i dalje nešto govorila, pokazujudi na vrtuljke i štandove s hranom.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Djeca su bila potpuno zbunjena. Kavita im se također obratila. Vidjelo se da im je teško prebaciti se iz prosjačkog modusa u dječji - kao kad bi netko pokušao objasniti lutki da je zapravo mali dječak. Napokon, nakon dugog uvjeravanja, žene su uspjele odvesti djecu do štanda sa sladoledom. Svakom su djetetu kupile sladoled i jednom po jednom dodavale su kornete. Djeca su se veselo bacila na lizanje kuglica. Ubrzo su se počeli i smijati i uspjele smo ih nagovoriti na vožnju vrtuljkom. Poslagale smo ih u kabine, pazedi da je sa svakom grupom barem jedna odrasla osoba. Dok se vrtuljak okretao, djeca su se neprekidno smijala. Pokazivali su prstima prema horizontu, čudedi se onome što vide. Dovikivali su se uz vrisku, mašudi si iz različitih kabina. Izvodile smo varijacije na temu čitavu večer, sa svom djecom na koju smo naišle. Trčkarale smo s njima, kupovale im pravu hranu i slatkiše i pladale vožnje u lunaparku. Nisam razumjela ni riječ hindija, ali sam zato znala izvesti nekoliko smiješnih plesnih koraka i grimasa na koje su odvaljivali od smijeha. Moram priznati da sam bila iscrpljena. Promatrala sam te tri mlade Indijke i osjetila snažno divljenje. Otkrile su kako zagaziti u srž problema. Nisu provodile subotnje večeri s dečkima, na zabavama i u barovima, ved na bučnim, prljavim sajmovima, vradajudi djetinjstvo mališanima koje su susretale, pa makar i na nekoliko sati. Vrativši se u hotelsku sobu, srušila sam se na krevet, prekrivena prašinom i sladoledom. Dok sam razmišljala o djeci i večerašnjem izlasku, osjedala sam se laka kao perce. Pomogla sam nekolicini djece. Nisam bila sebična osoba, imala sam dobro srce. Nisam bila jadna plačljivica, ved plemenita majka svoj djeci svijeta... Ali poput kraste koju jednostavno ne možeš prestati trgati, moje su misli ponovno otplovile do Thomasa i njegove žene i njihova ljetnikovca na selu, s velikom livadom po kojoj puže njihovo djetešce; zamišljala sam ih kako otvaraju božidne darove i nakon toga liježu zajedno u krevet, provodedi tako lijeno nedjeljno jutro. Nastojala sam ih potjerati, izgnati ih iz vlastitog uma. Počela sam hodati po sobi ne bih li malo razbistrila misli i slučajno sam svrnula pogled prema velikom, osvijetljenom zrcalu. Ugledala sam celulit na bedrima. Spustila sam pogled i spazila prve znakove celulita na koljenima. Nisam si mogla pomodi. Zao mi je. Rasplakala sam se. I da, nisam plakala zbog jadne dječice, plakala sam zbog slomljenog srca i celulita na koljenima. U svakom slučaju, ne ponosim se baš tim trenutkom. U međuvremenu u Sjedinjenim Državama Alice je bila u spavadoj sobi, kovčeg je bio na krevetu, spakiran za put na Island. Polazak je bio tek za tri dana, ali ona se ved spremila. Pakiranje nije bilo stresno kao inače jer je

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama pretpostavljala da de vedinu vremena i tako provoditi u mraku, pa je nije bilo briga. Ali bez obzira na to pakira li se ili traži muža, Alice nije voljela čekati zadnji trenutak. Dugo je birala haljinu za veliki dan. Pronašla ju je prošli tjedan s Jimovom sestrom Lisom. Odlučila se za »zimsko bijeli« kompletid, suknju i sako od vune, rubova opšivenih krznom. Nije to bilo politički korektno, ali bilo je preslatko, kao iz Doktora Živaga. Odlučila je da de nakon medenog mjeseca umiriti savjest novčanom donacijom udruzi za zaštitu životinja. Otkucalo je tek devet sati, a ona više nije imala nikakvog posla. Nije morala dati Ruby injekciju. Očito se nije trebala nadi ni s organizatorima vjenčanja, cvjedarima ili DJ-ima jer je svadba otkazana. Alice je uvjerila Jima (a Jim je u to uvjerio svoju obitelj) da je shvatila kako je vjenčanje iznimno intiman događaj i da ga želi podijeliti isključivo s njim. Rekla je i da je oduvijek sanjala o udaji na Islandu - što uopde nije bila istina, pa tu laž slobodno možemo pridodati njezinoj listi onog zbog čega je osjedala krivnju, odmah uz kupnju krzna ubijenih kuna. Jedini mogudi način da se izvuče od velikog vjenčanja bio je obedati obiteljima da de po povratku s medenog mjeseca organizirati veliku zabavu. I tako je sada Alice sjedila na krevetu, znajudi da de čitav dan provesti besposlena. Nije više bila odvjetnica, nije se osjedala kao bududa mladenka, nije se osjedala čak ni kao prijateljica. Sjetila se da bi trebala nazvati Ruby, vidjeti kako je sve prošlo. Pitala se što bi joj trebala redi? Bok Ruby, samo sam te htjela pitati jesi li trudna? Onda je shvatila da je to jedna od onih situacija o kojima je bolje ne zapitkivati. Saznat de sve kad bude vrijeme. Otišla je u kuhinju i natočila si šalicu kave, razmišljajudi kako bi to bilo jednako nametljivo kao kad ljudi očekuju da im preko telefona u detalje prepričate sinodnji izlazak. Mrzila je lažne slučajne pozive dan nakon važnog spoja. »Bok Alice, mama je. Eto, upravo sam usisavala pa sam se sjetila da bih te mogla pitati kako je prošlo sinod...?« »Bok Ali, Bob je. Zar mi nisi spominjala neki važan spoj? Kako je bilo?« »Bok Ali, ja sam, kako je prošlo s onim investitorom? Sve mi ispričaj.« Dok je sjedila i pijuckala drugu šalicu kave, preplavio ju je osjedaj olakšanja. Gotovo je s tim danima. Nema više telefonskih poziva. Sad je imala vremena razmišljati o Ruby i pretvoriti se u jedno od spomenutih smetala, mogla ju je nazvati i izvaliti: Bok Ruby, jesi li trudna? Nažalost, imala je vremena razmišljati i o onom što je nju očekivalo, odnosno o braku s Jimom. Dobila je poriv doslovno gurnuti zidove hrama svoje

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama duše jedan na drugi ne bi li tako istisnula ono malo hrabrosti što joj je preostalo za djelovanje. Ali ništa nije izišlo. Vjerojatno zato što je mogla razmišljati samo o tome kako više nikad ne želi izadi na ijedan spoj. Znala je da je slaba. Znala je da se želi skrasiti i pokušavala se barem zabrinuti zbog toga. Pokušala si je izazvati osjedaj krivice, kao što je uspjela s krznom. Ali umjesto toga, prisjedala se svih onih izlazaka i telefonskih poziva i znala je da nede ništa poduzeti. Ali ipak je odlučila nešto napraviti. Nazvala je Ruby i pitala je kako je sve prošlo. Ruby joj je sve detaljno prepričala. Kako je odustala u zadnjem trenutku, kako je bila kod mame i saznala da potječe iz duge loze depresivnih žena, kako je sad bila depresivna u doslovnom smislu. Spomenula joj je i da nije vidjela Serenu ved nekoliko dana. Alice se zabrinula. Brinula se za Ruby i brinula se za Serenu. Napokon je imala neku zanimaciju. Mark Levine sjedio je na čelu velikog stola. Dale i Georgia sjedili su jedno nasuprot drugom, Mark Levine između njih. Georgia je, naravno, bila na rubu živaca. Nije imala pojma što su djeca ispričala Marku Levineu i stoga nije imala pojma što de Mark Levine redi njima. Ako predloži nešto što im ne bude po volji, morat de unajmiti odvjetnika, potrošiti čitavo bogatstvo i vudi se po sudovima. Ali bila je spremna i na to ako bude potrebno. Nije imala namjeru dopustiti tom glodavcu Marku Levineu da ima glavnu riječ u donošenju odluke gdje de živjeti njezina djeca. Promotrila je Dalea. Izgledao je čudno, pomalo neuredno. Nije se ni obrijao na ovako važan dan. Nabacio je neki sako, ali nije se potrudio staviti kravatu. Napokon, pomislila je Georgia. Napokon ga je pogodilo. Sve što mije napravio. Sve što je napravio ovoj obitelji. Mark Levine otvorio je njihov dosje. Georgia i Dale sjedili su u tišini. Dale je držao ruke na stolu, čupkajudi nervozno zanoktice. »Dakle. Kao što znate, imao sam priliku razgovarati s vama, sa svakim zasebno i s vašom djecom. Moja je preporuka da...« Prije nego što je uspio završiti, Dale ga je prekinuo. »Mislim da bi djeca trebala ostati s Georgijom«, rekao je Dale, očiju još uvijek uprtih u onu zanokticu. Georgia je ostala potpuno zatečena. Je li dobro čula? Morala se uvjeriti. »Molim?« upitala je. Dale je naizmjence pogledavao Georgiju i Marka Levinea. »Ona je zaista jako dobra majka. Bila je u teškoj situaciji. Pogriješila je. Ali mislim da se to nede ponoviti. Je li tako?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Tako je. Nikad.« Mark Levine skinuo je naočale i protrljao oči. Upitno je pogledao Dalea. »Jeste li potpuno sigurni?« Dale je kimnuo i prikovao pogled za stol. Georgiji se učinilo da je zasuzio. Odlučila mu se obratiti kako bi se uvjerila u istinitost onoga što je maloprije rekao. »Znači, stvarno si siguran?« pitala je Georgia. Uopde je nije zanimalo je li siguran, željela je vidjeti plače li. Dale je na milisekundu podigao pogled od stola i promrmljao: »Da, siguran sam.« I da, zaista je bio sav u suzama. Brzinski je spustio pogled. Georgia je osjetila kako je preplavljuju valovi emocija. Sažalijevala ga je jer je izgledao otužno, bila mu je zahvalna jer se predomislio, žalila je zbog načina na koji je njihov brak završio. I kad se sve to tako pomiješalo i poklopilo je poput velikog vala, osjedaj je bio jednak ljubavi. »Mislim da se mogu složiti s tim prijedlogom«, rekao je Mark Levine. »Ja sam namjeravao predložiti...« »Je li baš nužno da nam to otkrijete?« prekinula ga je Georgia. »Mislim, kad smo ved sporazumno donijeli odluku. Moramo li biti obaviješteni o tome koga ste vi htjeli preporučiti?« Mark Levine napudio je usta i ljubazno odgovorio: »Ne, pretpostavljam da ne trebate.« Ali smatram da je moja dužnost da vam ukažem na činjenicu da biste trebali poraditi na obuzdavanju bijesa. Potpuno je neprihvatljivo izlagati djecu nesređenim odnosima svadljivih roditelja i bivših supružnika.« »U potpunosti se s vama slažem, gospodine Levine. Hvala vam.« »Želite li sad dogovoriti prava na posjete?« upitao je. »Mogu li biti s djecom svaki drugi vikend?« zanimalo je Dalea. »I jednom tjedno odvesti ih na večeru?« Georgia je kimula i odgovorila mu: »Naravno, možeš ih viđati i češde, sigurna sam da demo se lako dogovoriti.« Dale se zamalo uspio nasmiješiti, ali ubrzo je opet skrenuo pogled. Mark Levine ustao je od stola. »Pa, drago mi je što smo ovo uspjeli riješiti na prijateljski način. Ja du srediti papirologiju.« Mark Levine ved je bio na izlazu kad se okrenuo i upitao nepomične bivše supružnike. »Je li u redu da vas dvoje sami ostanete ovdje?« Georgia i Dale različitim su ga izrazima lica nastojali uvjeriti da se nede poubijati čim on iziđe iz sobe. Vrata su se zatvorila, Dale je prekrio glavu rukama i naslonio laktove na stol. Georgia se primaknula i uhvatila ga za ruku. Dale je sad zaista plakao.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Jedini put kad ga je vidjela da tako plače bilo je na majčinu sprovodu. Tada se bila sva raznježila. Prisjetila se kako je stajala iza njega i milovala ga po leđima dok je on plakao na parkiralištu pogrebnog poduzeda. Tad ju je bio preplavio osjedaj ljubavi prema njemu - shvatila je da muž i žena prolaze kroz takve stvari, rođenja, smrti i suze i osjedala je ponos i ganude jer mu je pružala podršku. Danas je prema njemu osjetila sličnu, duboku ljubav. U tom malom uredu shvatila je da se povijest ne smije podcjenjivati i da se, čak i kad ne postoji sadašnjost, zajednička prošlost mora poštovati, pa čak i čuvati u srcu. Ponovno je dotaknula Daleovu ruku, nastojedi ga utješiti u ovako teškom trenutku, vjerujudi da on sigurno proživljava slične emocije. Rastvaranje zajedničke prošlosti i raspad obitelji napokon su uzimali svoj danak. I iako je u tom trenutku prema Daleu osjedala veliku nježnost, osjetila je i pobjedu. Napokon je shvatio. Napokon je požalio. Napokon se ponašao časno. »Ostavila me«, odjednom je izvalio, usmjerivši pogled pun suza prema Georgiji. Pomislila je, ponadala se i pomolila se da ga je krivo čula. »Što si rekao?« pitala je Georgia, dobro poznatim, prezrivim glasom. »Ostavila me. Melea me ostavila.« Dale je zgrabio Georgiju za ruku i čvrsto je stisnuo, okrenuvši glavu na drugu stranu. »Rekla je da ne želi biti u vezi s tipom koji ima djecu. To joj je komplicirano.« Georgija je duboko udahnula i smireno ga upitala: »Je li to razlog zbog kojeg si odustao od borbe za djecu? Zato što si ih želio odgajati s njom?« Dale je u tom ranjivom stanju bio preslab da slaže ili barem izbjegne odgovor. »Mislio sam da de ona biti odlična pomajka.« Georgia je u tom trenutku poželjela redi ili učiniti puno stvari. Mogla je urlati na njega jer je djecu tretirao kao najobičnije ukrase svog nedosanjanog života s Meleom. Mogla je vrištati jer mu raspad njihova dvanaestogodišnjeg braka nije bio ni na kraj pameti, baš kao ni klinci koji su zbog njih danas činili dio statističkih izvještaja o djeci razvedenih roditelja. Ili zbog toga što bi njihova djeca zbog svega što se upravo događalo mogla imati ozbiljnih psihičkih problema, onih koji de isplivati na površinu nakon puno godina. On ništa od toga nije primjedivao jer je bio zaokupljen cmizdrenjem za nekom brazilskom kurvom — da, u sebi ju je mogla nazvati kurvom, jebeš Marka Levinea - koju je upoznao prije svega nekoliko mjeseci. Ali Georgia je znala da nije vrijeme za razmišljanje o Daleu i njihovu jadnom ljubavnom životu. Dale je bio dovoljno zaokupljen sam sa sobom. Bilo je vrijeme za razmišljanje o dvoje prekrasne djece razvedenih roditelja i o načinima na koje se njihovi životi mogu ispuniti veseljem, stabilnošdu i

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama disciplinom. Bio je idealan trenutak za to. I to je bila njezina jedina prava obaveza - samo i isključivo to. Jutro često donese bolje vijesti. Sunce je na pomolu, ljudi odmorni, a zbog bistrine dana problemi često izgledaju manje turobni. Ali u ljudskom životu postoje i strašna razdoblja, kad je sve toliko loše da svako novo jutro donese samo novi naramak boli i bolno prisjedanje na propast koja nas je snašla. Takvo jutro dočekalo je Serenu i Kipa. Kip se probudio jecajudi, ispružen na kauču, s glavom u Sereninu krilu. Naglo je ustao i povikao: »Želim pričati s mamom. Želim pričati s mamom!« »Sad du je nazvati«, rekla mu je Serena i u hipu zgrabila telefon. Bilo je šest ujutro. Nije mogla ni zamisliti kakvu je nod provela Joanna. Kip je stajao kraj nje dok je birala broj, napet, teško dišudi i caklenih očiju. »Joanna? Serena je. Kip bi htio razgovarati s tobom.« Dodala mu je slušalicu. Polagano ju je prinio uhu, kao da se bojao da de eksplodirati. Slušao je, bez riječi. Serena nije mogla ni naslutiti što mu Joanna govori. Je li Robertu bolje? »Aha«, rekao je Kip. »To je super, mama.« Nakon toga poklopio je slušalicu. »Tata de dodi doma«, obavijestio ju je Kip s olakšanjem i ponovno legao na trosjed. Uzeo je daljinski i počeo gledati film u kojem je Robert glumio kauboja u potrazi za izgubljenim sinom. Robertse vrada kudi? Je li to dobro ili loše? Serena nije ništa znala. Primila se posla koji joj je u ovakvim situacijama najbolje polazio za rukom. »Pripremit du ti omlet i slaninu - jesi za?« doviknula je Kipu. »Da, hvala See«, odgovorio je, ne skredudi pogled s TV ekrana. Serena se u tišini bacila na posao. U devet Joanna je nazvala Serenu i objasnila joj kako stvari stoje. Disanje mu je i dalje bilo otežano i priključili su ga na respirator, što definitivno nije bila dobra vijest. Rekla joj je da su Robertova majka i brat na putu iz Montane, a da de njezini roditelji dodi iz Chicaga. Nadala se da Serena nede imati ništa protiv da ih dočeka. I nije. Samo je htjela pomodi, ništa joj nije predstavljalo problem. Telefoni su počeli zvoniti kao ludi. Joanna je telefonirala iz bolnice, ali svi koji je nisu mogli dobiti, nazivali su na kudni broj. Bliski prijatelji, poznanici, kolege, agenti, menadžeri, svi su zvali. Nažalost, vijest je procurila i u medije, pa su se pred zgradom počeli okupljati fotografi. Pristizalo je cvijede, hrana također. Joannini roditelji stigli su oko podneva. Bio je to skroman, stariji par iz zapadnog dijela zemlje, oboje niski, sijedi i simpatični, dokoturali su svoje

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama malene kovčege i skinuli kapute. Kip ih je dočekao na vratima. Naizmjence su ga grlili sigurno petnaest minuta. Kad su se osvrnuli oko sebe, ugledali su Serenu. »Zdravo, ja sam Ginnie«, progovorila je Joannina majka i ispružila ruku. »Joanna nam je puno pričala o tebi.« Rukovale su se, a Serena je odgovorila: »Drago mi je što sam joj mogla pomodi.« »Učinila si puno više od toga«, nadovezao se Joannin otac, rukujudi se s njom. »Ja sam Bud.« »A sad«, započela je Ginnie. »Kako mi možemo pomodi?« Serena je znala da je riječ o dvoje snažnih ljudi koji se protiv tuge i problema bore dobrim, starim radom. Zato je Ginnie dala zadatak da opere rublje, a Buda je zamolila da se javlja na portafon. U međuvremenu, Serena je nastavila kuhati i javljati se na telefon. Kip je neprestano gledao isti film. Bio je u komi, kao mumificiran. Joanna je oko dva nazvala iz bolnice i rekla da stižu za pet minuta. Sve je bilo spremno. Zahvaljujudi Ginnie, spavada soba sjajila je kao sunce. Hrane je bilo za čitavu vojsku. Horde fotografa stavljene su pod kontrolu jer je Bud, iznerviran, nazvao policiju koja je sad osiguravala čitavo dvorište. To, Bud! Nitko nije znao što mogu očekivati. Svi su nijemo sjedili, čekajudi da se pojave Joanna i Robert. Bududi da su živjeli u velikom stanu na zadnjem katu, dizalo je vodilo direktno u njihov stan. Kad su napokon stigli, s njima je došla i potpuno nova stvarnost. Robert je bio na nosilima koja su unijela dva bolničara. Ušle su i dvije žene u bijeloj uniformi s maskama na ustima i jedan muškarac u zelenom, očigledno liječnik. Joanna je stala među okupljene. Bila je dostojanstvena, blijeda i djelovala je mnogo starije nego prije dvadeset i četiri sata. Svi su se uputili u spavadu sobu. Robert nije bio pri svijesti i više nije bio na respiratoru. Bio je spojen na samo jednu infuziju, koju je u rukama nosila jedna od medicinskih sestara. Doveli su ga da ne umre u bolnici. Serena je tek sad priznala takvu mogudnost. Nije bila jedina. Kip je počeo ridati čim je vidio kako mu oca unose na nosilima. »Hode li se probuditi? MAMA, KAD DE SE PROBUDITI?« Joanna ga je pokušala zagrliti, ali on se otrgnuo i pobjegao. »NEI NEI« Urlao je i zalupio vratima. U pola tri stigla je i Robertova majka iz Montane. Bila je to krhka žena, odjevena u dolčevitu i traperice. Na malenim stopalima nosila je tenisice New

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Balance, a na tankoj, svijetlosmeđoj kosi dala je napraviti trajnu. Očito je proživjela dug i tužan put i sad je svaki atom energije čuvala za susret sa sinom. Ušavši, poljubila je Joannu, kimnula svima ostalima i uputila se u spavadu sobu. Gosti su počeli pristizati oko pet sati. To je bio najuži krug njihovih prijatelja. Bilo ih je dvadesetak; dvadeset prekrasnih ljudskih bida, svi su bili duboko obzirni, govorili su tiho, potišteni, ali ne mračni, povremeno bi se našalili ili popričali, ni u jednom trenutku ne gubedi takt. Serena je držala sve konce u rukama. Nije se brinula za goste, ali se pobrinula za sve što su sa sobom donijeli. Svaka je osoba došla s kolačima, bocom pida ili pladnjem punim hrane. Serena je otpakirala sve što je stigla, a ostalo je pohranila na sigurno i ponijela se kao domadica iznenadnog prijema. Naručila je salvete i ostale papirnate potrepštine, postavila švedski stol i do sedam sati sve je ved bilo organizirano kao u vrhunskom lokalu. Oko devet je pustila lagani jazz (Robert je najviše volio jazz) i zaključila da vjerojatno nitko nede tako skoro otidi. Nikad nije vidjela nešto slično i ganule su je težina i dubina onog čemu je svjedočila. Osim toga nije bila riječ o običnim ljudima — bili su to priznati glumci i glumice, voditelj vijesti i autor scenarija nagrađenog Oscarom. Serena je shvatila da svjedoči istinskom susretu prijatelja. Ti ljudi iz svijeta zabave činili su pravo pleme - jedan od njihovih pao je i sad su se svi zajedno okupili. U vremenima žalosti, ljudi se tako ponašaju otkad postoji čovječanstvo. Okupe se. Tješe jedni druge, plaču, jedu. Sati su prolazili, a oni su jeli i pričali i onda bi odjednom netko briznuo u plač, a ostalima bi se zacaklile oči, raspoloženje bi naglo splasnulo i zavladala bi tišina. Muškarci su otvoreno plakali, a žene su jedna drugu grlile. Oni su bili javne osobe koje se nisu sramile pokazati svoje osjedaja, ali nisu ih ni pokazivale radi pokazivanja. Svaki put kad bi Joanna izišla iz sobe, zavladale bi tišina i iščekivanje. Joanna bi se obratila nekom od gostiju i upitala: »Želiš li sad vidjeti Roberta?« Oni bi tiho kimnuli, odložili pide i uputili se prema sobi. Iako je proživljavala pravu nodnu moru, gledajudi muža kako umire, i dalje se brinula za tuđe potrebe. Nenametljivo im je omogudavala da se s njim oproste. Naravno, nisu se smjeli dugo zadržavati. Kip je čitavo to vrijeme bio u svojoj sobi. Samo je Billy, mladi glumac koji je upravo debitirao u nekoj romantičnoj komediji i kojem je bio osiguran zvjezdani status, smio udi unutra. Zajedno su igrali videoigrice i to je bilo to.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Serena je bila u kuhinji kad je ušla Joanna, kako bi odložila praznu čašu. »Znam da to mrzi.« Serena se okrenula prema njoj. »Svi ti ljudi u kudi, razgovaraju i smiju se, dok njegov tata...«, Joanna se zaustavila. »Ali kasnije de se sjedati. Zapamtit de svu tu ljubav, sve ljude koji su došli jer vole njegova oca.« Joanna je pokrila lice rukama i zaplakala. Serena je zaobišla kuhinjski pult i zagrlila je. Čim su se dotaknule, sabrala se i obrisala suze. »Dobro sam, stvarno. Vradam se unutra.« Krenula je i onda je iznenada zastala. »Serena, Bože! Ti si sve ovo vrijeme tu - je li ti to problem? Moraš li nekamo idi? Nisam... nisam te stigla ni pitati možeš li ostati ili...« »Dobro sam, nikamo ne moram. Molim te, nemoj se za mene uopde brinuti.« »Hvala ti.« Dok se Joanna udaljavala, Serena je shvatila da zaista nikamo nije trebala idi. Nikom nije bila toliko potrebna kao ovim ljudima ovdje. Nije imala dečka ni dijete. Nazvala je Ruby i objasnila joj što se događa, da se ne brine. Ali to je bilo sve. U prostoriji u kojoj su se ljudi praktički stopili u žalosti i ljubavi i nisu željeli napustiti Roberta ili ostatak grupe, Serena je bila u bestežinskom stanju. I da nije bilo Ljudi koje je trebalo nahraniti i zbrinuti, osjedala je da bi mogla odlepršati ravno u nebo. Doktor je navradao svakih nekoliko sati da provjeri kako se Robert osjeda. Bio je to doktor Grovner, ali svi su ga zvali Henry. Bio je obiteljski prijatelj i igrom slučaja onkolog, zbog čega je Robert i bio otpušten iz bolnice i zbrinut na tako divan način. Ponovno je stigao nešto prije ponodi i uputio se ravno u Robertovu sobu. U ponod se začuo plač - bila je to Robertova majka. Joanna ju je tješila i ponavljala: »Sve de biti u redu.« Doktor Grovner je izišao. Svi su sjedili u tišini. Tjeskobni. Preplašeni. Jedva čujno izgovorio je: »Nede još dugo.« Billy, koji je upravo ušao u dnevnu sobu, briznuo je u plač, a Joannina mu je majka prišla i počela ga nježno milovati po glavi. Jedna žena potrčala je u kupaonicu i nakon toga začulo se ridanje. Druga, prekrasna žena koju je Serena prepoznala kao jednu od Robertovih filmskih partnerica, samo se ljuljala naprijednatrag. Iz sobe je izišla i Joanna. Nasmiješila se i uputila ravno u kuhinju. U rukama je nosila krpu koju je htjela namočiti u sudoperu. Iscijedila je višak vode. Serena je taman punila posudu s ledom, kad joj je Joanna prišla. »Ne trebaš, molim te nemoj misliti da moraš, ali ako želiš, slobodno se odi s njim oprostiti.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Serena je briznula u plač. Instinktivno je rukama prekrila oči i posramljeno se okrenula na drugu stranu. Brzo je obrisla suze, pogledala Joannu i rekla: »Voljela bih to.« Ušla je u spavadu sobu. Bilo je mračno. Dva prozora gledala su na rijeku Hudson, a u daljini su žmirkala svjetla New Jerseyja. Sobu je osvjetljavalo blago svjetlo, sve je bilo podređeno udobnosti i miru. Robertova majka sjedila je na stolici pokraj kreveta, držedi ga za ruku, zatvorenih očiju. U stražnjem dijelu sobe, u sjeni, gotovo neprimjetna, sjedila je medicinska sestra. Joanna je sjela na stolicu s druge strane kreveta, nepomično gledajudi u Roberta. Kip nije bio tu. Bududi da više nije bio na respiratoru, Robert je disao jako plitko. Bio je blijed, mršav, neprepoznatljiv. Prva riječ koja je Sereni pala na pamet bila je nevjerojatno. Bilo je zaista nevjerojatno da Robert, snažan, muževan Robert, Robert koji se u čarapama kliže po parketu, lupa Serenu po ramenu i nemilosrdno zadirkuje svoju ženu, sada leži u krevetu i tako izgleda. Bila je to nevjerojatna uvreda za njega. Čovjek koji je zaslužio da vodi dug život, pun ljubavi, okružen prijateljima, suprugom koju je volio i djetetom koje je trebao ispratiti na fakultet, doživjeti njegova prva zaljubljivanja i brak. A ne ovo. Ne ovako mršav i blijed, s prijateljima koji su tugovali u susjednoj sobi. Joanna je promatrala svog muža. Misao ili uspomena koja joj je u tom trenutku prošla kroz glavu potpuno ju je slomila. Spustila se na krevet i počela plakati, podižudi glavu samo kako bi uspjela udahnuti između jecaja. Serena je svjedočila čistoj boli - zgusnutoj, izbezumljujudoj patnji koja je dopirala iz samog središta Joannina bida. U sekundi sve joj je postalo jasno. Razumjela je život i plemena, težinu i povezanost prijateljstva i smrti i ljubavi. Shvatila je što znači biti čovjek. U tom je trenutku naučila više nego za čitava života, osvijestila je život kao rizik, kao strastvenu ljubav i kao potpuno prepuštanje svijetu, nešto što nije uspjela osvijestiti tokom cijelog svog uređenog, discipliniranog, asketskog života. Osjedala je to u natruhama sa svamijem Swaroopanandom, ali nakon što je to završilo debaklom, obedala je samoj sebi da si više nikad nede nešto tako priuštiti. Pretpostavila je da de ostatak života provesti sama, nepovrediva. Ali u toj sobi, u tom trenutku, u najtamnijoj, najgrotesknijoj i najokrutnijoj svjetlosti svijeda, Serena je progledala. Nije micala oči s uplakane Joanne. Nikad to nede modi u potpunosti objasniti, ali u tom je trenutku bila sigurna, kao nikad u životu, da je došlo vrijeme da se i ona pridruži životu - toj ružnoj, veličanstvenoj, okrutnoj, božanskoj, srcedrapateljnoj zabavi.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

11. PRAVILO Vjeruj u čuda

NEKOLIKO SATI NAKON ŠTO JE Robert preminuo Serena je nazvala Ruby. Bilo je nemogude zatajiti informacije novinarima, pa je vijesti o njegovoj smrti ved prenesena na svim televizijama i radijskim stanicama. Ruby je javila Alice, a Alice je nazvala Georgiju. Serena je izišla samo kako bi udahnula malo zraka. Ljudi su još uvijek dolazili i odlazili, ovaj put kako bi posjetili Joannu i Kipa i izrazili im sudut. Pretpostavljala je da de im biti potrebna još neko vrijeme, pa je izišla kako bi nakratko predahnula. Sve je bilo puno ljudi, televizijskih kombija i reportera, ali Serena je uspjela neprimjetno prodi pokraj njih. Nije podizala pogled i zašla je iza policijske barikade. Kad je napokon podigla pogled, ugledala je Alice, Georgiju i Ruby, koje su je promatrale nježno i zabrinuto, i briznula je u plač. Potrčale su prema njoj i snažno je zagrlile. Stajala je plačudi i pridržavajudi se za njih dok su se iz nje izlijevali osjedaji nakupljeni u proteklih nekoliko dana. Okružile su je, štitedi je tako od raznih njuškala, dok je ona ridala, tresudi ramenima dok su iz nje izbijali snažni jecaji. Kad se napokon uspravila, crvena i mokra lica, pogledala ih je u oči. Ruby, Alice i Georgia nisu bile njezine bliske prijateljice. Zapravo, bile su tek poznanice. A opet, bile su s njom. »Ne mogu vjerovati da ste sve došle. Hvala vam... Hvala«, rekla je, boredi se još uvijek s jecajima. Alice ju je zagrlila. »Željele smo dodi.« Georgia se nadovezala: »Tu smo za tebe. Ništa se nemoj brinuti.« Ruby ju je upitala želi li prošetati.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Serena je kimnula. Uputile su se prema rijeci i sjele su na klupu koja je gledala prema obali. S druge strane protezao se New Jersey, sa svojim novim visoko katnicama i divovskim satom Colgate koji je pokazivao krivo vrijeme. Serena je progovorila: »Tako ga je voljela. On je zaista bio ljubav njezina života. Ne mogu ni zamisliti kako se sad osjeda. Ne mogu.« Ostale su potvrdno kimnule. One to nisu mogle ni naslutiti. Ruby je odmahnula glavom. »Teško mi je uopde zamisliti da upoznam ljubav svog života. A kamoli da je izgubim. I još k tome tako mlada...« Georgia je razmišljala o Daleu i njihovu zajedničkom životu. Je li on bio ljubav njezina života? Pretpostavila je da u jednom trenutku zaista i jest bio. Ali ne i sad. Tako da se on ne računa. Mogla se samo nadati da negdje postoji i njezin princ. »Nadam se da zna da je ipak sretna. Živjela je okružena ljubavlju.« »Mislim da zna«, rekla je Serena. Ispuhala je nos u maramicu koju joj je dala Alice. »Stvarno to mislim.« Alice je cijelim putem u taksiju razmišljala o toj frazi - ljubav života. Razmišljala je o Joanni i o tome kako se sigurno nadala drugačijoj bududnosti. I naravno, razmišljala je o tome kako de uskoro biti na putu za Island kako bi se udala za nekog tko nije ljubav njezina života. Kad je stigla kudi, ušla je u spavadu sobu. Zagledala se u svoj kovčeg, spakiran i spreman za polazak. Avionske karte bile su na nodnom stolidu. Jim je uskoro trebao dodi na večeru. Alice je sjela na krevet. Što to uopde znači, »ljubav života«? Poželjela je da Serena nikad nije izgovorila te riječi. Nije ih mogla izbiti iz glave. Škicnula je svoju fantastičnu, zimsko bijelu opravicu za vjenčanje. Sjetila se kako u Americi, kad predstaviš ljudima svog muža, svi automatski pretpostave da je on ljubav tvog života. Da si se u njega zaljubila i da ste se odlučili vjenčati. Iako to možda nije tako, uče nas da u to vjerujemo. Da živiš u Indiji ili Kini ili tko zna gdje, ljudi ne bi imali istu pretpostavku. Vjerojatno bi pretpostavili da su vaš brak iz praktičnih razloga dogovorile vaše obitelji. Ali ovdje, u Americi, kad žena govori o svom mužu, vlada uvjerenje da je u jednom trenutku bila u njega dovoljno zaljubljena da pristane na brak. Alice se pitala hode li joj takav život biti prihvatljiv, hode li modi živjeti sa spoznajom da se nije udala za ljubav svog života. Nadala se da de se u tih nekoliko tjedana prije odlaska na Island, u Jima zaljubiti preko glave. Ali to se nije dogodilo. Vječito se pomalo dosađivala u njegovoj blizini, a zatim bi uslijedio osjedaj grižnje savjesti. Pa bi mu posvedivala više pažnje, nastojala bi se uvjeriti da se zabavlja. No, na kraju krajeva on nije bio ljubav njezina života niti de to ikad postati. U najboljem slučaju on je muškarac koji joj je iznimno drag i kojem je vrlo, vrlo zahvalna.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Ljubav njezina života, ljubav njezina života. Dok se tuširala, Alice je shvatila da se sve svodi na jednu stvar: u što vjeruje? Ili drugim riječima, kako želi živjeti svoj život? Je li zaista mislila da negdje postoji ljubav njezina života? Je li mislila da je mudro vratiti se u divljinu samačkog života, nadajudi se da de je pronadi? Što pokušava pronadi? Dok se brisala, sinulo joj je da ne želi biti djevojka koja se odbila skrasiti. Nije željela biti žena koja živi u uvjerenju da je život kratak i da je bolje biti sama i u potrazi za onim pravim, nego odustati i skrasiti se. Nije željela biti ta osoba. Smatrala je tu osobu glupom. Naivnom. Alice je voljela biti praktična - bila je odvjetnica, sviđalo joj se biti realna. Iščekivanje i traženje prave ljubavi iscrpljujude je. Možda čak i poremedeno. A opet, poznavala je nekoliko ljudi koji su izvukli glavni zgoditak i zaljubili se u osobu koja je također bila luda za njima i sad su živjeli sretan i ispunjen život pun ljubavi. Ali ona nije željela biti žena koja se tvrdoglavo čuva za nešto što možda nikad nede dodi. Sjela je na krevet, zamotana u mali ručnik, i rasplakala se. Počela je jecati; obujmila je rukama noge, naslonila glavu na koljena, ljuljala se i cmizdrila. Shvatila je da ona jest ta žena. Žena koja je u trideset i osmoj godini još uvijek vjerovala da de upoznati muškarca zbog kojeg de joj treperiti srce, s kojim de provesti život. Plakala je jer je znala da to znači da možda nikad nede osnovati obitelj i da de biti prepuštena sama sebi u svijetu u kojem ništa nije sigurno i u kojem čovjeku preostaje jedino nada. Znala je da to znači da de ponovno biti sama. Kad je došao Jim, Alice je ved bila odjevena, ali je i dalje plakat. Ušao je s velikim kovčegom na kotačide, a ona mu je odmah sve rekla. »Zaslužuješ neku ženu koja de biti sigurna da si ti ljubav njezina života«, govorila je kroz plač. Počela mu je objašnjavati, kroz bujicu riječi i isprika, da se ne može udati za njega - ni na Islandu, ni bilo gdje drugdje, nikad. U tom su se trenutku i njemu oči napunile suzama. »Ali ti si ljubav mog života. Zar to ništa ne znači?« Alice je odmahnula glavom. »Mislim da ne mogu biti ljubav tvog života ako osjedaj nije uzajaman.« Jim je nervozno koračao po sobi. Dugo su razgovarali. Naljutio se. Alice se neprestano ispričavala. Naposljetku je shvatio. Oprostio joj je i poželio sve najbolje. Otišao je i ostavio je u stanu uplakanu, shrvanu. Iz njezine perspektive, stvari su se činile puno gore nego što su zaista bile. Gledala ga je dok je izlazio, potresen, slomljena srca i mučio ju je nepodnošljiv osjedaj krivnje. Ali bila je sigurna da de se on ponovno zaljubiti. Upoznat de nekog,

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama oženiti se, dobiti djecu i biti sretan. Nije bila uvjerena da de i ona to doživjeti. Legla je na trosjed i ponovno zaplakala. Kad sam idude jutro nazvala Alice i saznala što se dogodilo, osjetila sam veliko olakšanje. Što mi je samo bilo u glavi dok sam je nagovarala da se uda? Tko sam ja da mogu dijeliti bilo kakve savjete, a kamoli uvjeravati nekoga da stupi u brak s osobom koju ne voli? Alice je zvučala potištenije nego ikad. Htjela sam se vratiti kudi kako bih je mogla utješiti. Ali onda mi je na pamet pala bolja ideja. »Zašto se ne bismo našle na Islandu? Imaš kartu.« »Kako to misliš? Da provedem medeni mjesec s tobom?« upitala je Alice. Nije zvučala previše oduševljeno. »Pa, da, Island je navodno prekrasan. Oduvijek sam ga htjela vidjeti.« Govorila sam istinu, svi moji poznanici koji su ga posjetili bili su oduševljeni. Nisam se mogla sjetiti zašto im se toliko svidio, ali nisam se time previše zamarala. »Mislim da moraš malo pobjedi.« »Da, ali ne na mjesto na kojem sam trebala provesti medeni mjesec.« »Ma daj, molim te. Pričamo o Islandu usred zime, ne o Havajima. Kad dođeš tamo u hladnodu, zaboravit deš na medeni mjesec.« I onda sam dodala: »Obedavam. Hajde, učinimo to. Bit de zabavno.« Na mumbajskom aerodromu ušla sam u ženski WC. Unutra je sjedila postarija žena, odjevena u iznošen ljubičasti sari s bijelim cvjetidima. Imala je prestravljen pogled, poput mnogih drugih ljudi koje sam ondje susrela. Pretpostavila sam da radi kao čistačica, ali nisam bila sigurna. Kad sam izišla iz kabine, dodala mi je papirnati ručnik, nešto što sam zaista i sama mogla uzeti. A potom je prstima dotakla usta. Ovaj je grad nemilosrdan. Mogla mi je biti baka. A sjedila je u aerodromskom zahodu, žicajudi novac. Dala sam joj sve rupije koje sam imala. Potom sam učinila jedino za što sam u tom trenutku bila sposobna. Popila sam dva Lexomila i nadala se najboljem. Sprovod se održao dva dana nakon Robertove smrti. Joanna je odlučila otidi s Kipom u kudu svojih roditelja na nekoliko tjedana kako bi pobjegla od novinara, kaosa i uspomena. Sereni je dala dva tjedna pladenog godišnjeg, a ona nije znala što bi sa svim tim slobodnim vremenom. Kad ju je Alice nazvala da provjeri kako se drži i usput je obavijestila da je vjenčanje otkazano i da de se nadi sa mnom na Islandu, Serena nam se odlučila pridružiti. »Mogu li i ja s vama? Mislim, znam... da je to trebao biti tvoj medeni mjesec... Ali mislila sam...«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Naravno da možeš s nama, naravno«, odgovorila joj je Alice bez ustezanja. »Nisam baš sigurna kako se tamo hrane i je li pogodno za vegeterijance, ali...« »Ma, zajebi to«, prekinula ju je Serena. »Sve, ali u umjerenim količinama, je li tako?« Alice se nasmijala. »Tako je.« Ruby se u međuvremenu nije oporavila od odustajanja od umjetne oplodnje. Opet je tonula, razmišljajudi o izgubljenom, o tome kako je pogriješila. Dvoumila se oko toga bi li trebala, poput svoje majke, uzimati antidepresive, ali nije to mogla ni zamisliti. Depresivna solo žena na antidepresivima - to je zvučalo tako depresivno. Ipak, hrabro se borila protiv lošeg raspoloženja. Radila je trbušnjake na podu svoje sobe, nastojedi potaknuti lučenje endorfina. Nakon sastanka sa Serenom i svega što je čula o Joanni i Robertu, shvatila je da je život kratak i da ga ne treba tratiti na plakanje za prolivenim mlijekom. Unatoč tome, dok je radila trbušnjake, razmišljala je i kako je od one sperme moglo nastati slatko, malo dijete. U taj čas Serena je promolila glavu kroz vrata i rekla joj da je upravo razgovarala s Alice i da de idi na Island. Ruby je prestala vježbati. »Oduvijek želim posjetiti Island! Reykjavik je navodno prekrasan! Mogu li i ja s vama?« rekla je uzbuđeno. Serena je djelovala iznenađeno. »Paaa, mislim da možeš... Možda da nazoveš...? »Nazvat du Alice i pitati je.« Potom je zgrabila telefon. Nakon sastanka sa Serenom i Georgia je počela razmišljati o svom ljubavnom životu. Pitala se je li samozavaravanje zaključiti da su samo djeca ljubav njezina života. Znala je da ne mogu biti zamjena za muškarca ili intimnu vezu - ali bila je to ljubav. Dvoje malih ljudi koje je voljela više od svega. Dvoje malih ljudi koji de zauvijek pripadati njoj. A vikend koji dolazi provest de s Daleom. Sad kad više nije bila zaokupljena preziranjem bivšeg muža i trčanjem za muškarcima, znala je da de čitavo to vrijeme biti usamljena. Kad ju je Alice telefonski obavijestila da demo joj Serena, i Ruby i ja praviti društvo na nesuđenom medenom mjesecu, odlučila je ispeglati kreditnu karticu i pridružiti nam se. Smatram da o svakoj zemlji možete puno saznati vozedi se s aerodroma. Ako odmah ne steknem dojam da sam u tuđini, razočaram se. Nema ničeg goreg nego nakon dvadeset sati leta promatrati kroz prozor automobila iste dosadne telefonske žice i beton. Ali u Reykjaviku do grada sam se vozila kroz krajolik kakav nikad nisam vidjela ili znala da postoji. Bio je lunaran, jedino ga je

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama tako mogude opisati. Kao da sam sletjela na Mjesec, obrastao u prekrasan, tanak sloj mahovine i nastanjen gomilom prezgodnih, plavokosih ljudi. Sletjevši na spomenuti Mjesec, nisam se prestala samosažalijevati. Bila sam ponižena zbog događaja koji su se odigrali u Kini i traumatizirana onim što sam vidjela u Mumbaiju. Htjela sam pobjedi na što udaljenije mjesto. Reykjavik je bio kao stvoren za to. Kad sam napokon stigla do hotela, bila sam iscrpljena. Bio je to visok neboder u vlasništvu Icelandaira5 i više je nalikovao na poslovnu zgradu nego na hotel - nije to bio autentični islandski smještaj ili slatki staromodni hotel za mladence. Prijavila sam se u sobu koju je Alice rezervirala. Ona je trebala dodi tek idudi dan pa sam imala sobu samo za sebe. Bio je to zapravo apartman - s dnevnom sobom, kuhinjicom i golemim krevetom. Kao stvoreno za zaposlenog poslovnjaka, no ne i za tek vjenčani, zaljubljeni par. Zamislila sam Alice kako se udaje u mraku i potom dolazi u ovu minimalistički uređenu sobu kako bi vodila ljubav, hladno i poslovno. Ponovno me preplavio osjedaj srama. Zašto sam je ohrabrivala da se uda? Što si ja umišljam, tko sam? Nisam sposobna biti prava prijateljica, a kamoli pisati knjigu. U sedam ujutro probudile su me, banuvši u sobu, moje četiri prijateljice. Bila sam u polusnu, potpuno dezorijentirana, posebice nakon što sam ugledala njih, inače jedva poznanice, kako stoje na okupu, na Islandu. Trebalo mi je nekoliko minuta da dođem k sebi. »Hvala Bogu što sam na vrijeme rezervirala ovu sobu. Trebaš vidjeti gomilu turista u predvorju. Koja gužvetina«, objašnjavala je Alice dok je skidala jaknu. »Da, deseci jadnika krvavih očiju koji drijemaju na foteljama, nakon tko zna koliko sati leta i čekaju sobe«, nadovezala se Georgija, sjedajudi na krevet. »A preuzimanje je tek u tri«, komentirala je Ruby dok je kopala po minibaru. Potom se okrenula i zagledala u mene. »Kako mi je drago što te vidim. Prošlo je Što godina!« Sjela sam, naslonivši se na debele jastuke i prekrižila noge. »Kako vas je lijepo vidjeti! Jako ste mi nedostajale.« Serena se primaknula i čvrsto me zagrlila. Izgledala je kao da de briznuti u plač, ali brzo se sabrala. »Moram piškiti«, rekla je šmrcajudi. Alice se osvrnula oko sebe. »Znači ovdje sam planirala provesti medeni mjesec. Očito se nisam baš najbolje informirala, je’l da?« 5

islandska nacionalna zrakoplovna tvrtka

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Mogle bismo sidi i doručkovati, pa onda otidi do Plave lagune?« vedro sam predložila, nasludujudi da bi atmosfera u sobi ubrzo mogla potonuti. »Što je Plava laguna?« upitala je Ruby. »Bazen s prirodnom termalnom vodom - najveda turistička atrakcija, ali dolaze i lokalci. Čitala sam o tome u avionu.« »Jim i ja tamo smo trebali idi dan nakon vjenčanja«, dodala je Alice. Georgia se složila. »Pa i mogle bismo, spavat demo kasnije.« Spustile su se u hotelski restoran, a ja sam se za to vrijeme presvlačila. Dok sam navlačila traperice, zazvonio mi je mobitel. Bio je »nepoznat« broj, pa sam pretpostavila da zove netko iz Amerike. Kad sam se javila, začula sam Thomasov glas. »Bok, Julie. Ja sam.« Kako se usuđuješ redi »ja sam«. Kao da smo još uvijek bliski. Bilo mi je zlo. »Molim te, ostavi me na miru«, bilo je jedino što sam uspjela izgovoriti. »Zao mi je Julie, zaista. Samo sam se htio još jednom ispričati. Sve je to bilo iznimno teško.« »Zaista ne želim s tobom razgovarati u ovom trenutku. Zao mi je. Pretužno mi je to sve.« Prekinula sam vezu. Naslonila sam se na stol. Ako se opet rasplačem, nikad nedu izidi iz ove hotelske sobe. Zato sam duboko udahnula i krenula na doručak. Alice kao Alice, unajmila je auto ved na aerodromu i saznala kako da dođe do Plave lagune. Nagurale smo se unutra i krenule na vožnju koja je trajala četrdeset i pet minuta. Još uvijek je bilo mračno pa uopde nismo vidjele krajolik. No kako smo se približavale, izgledalo je kao da vozimo prema golemoj crnoj rupi iz koje suklja dim. Iskrcale smo se iz auta i odmarširale do recepcije pa svlačionice, gdje smo odjenule kupade kostime i otuširale se. Izišle smo ravno pred bazen. Bilo je jako hladno, pa smo odmah uskočile u vodu, koja je bila topla i umirujuda. Pod nogama smo mogle osjetiti mekan pijesak. Hodale smo naokolo i svako malo čučnule kako bi nam voda mogla ugrijati cijelo tijelo. Stale smo u ugao, obavijen toplom parom koja je izlazila iz pukotina obližnjeg kamenja. Bilo je to kao da smo se istodobno tuširale i namakale u bazenu. Pogled je bio spektakularan. Sunce je upravo izlazilo, a nebo je bilo plavo ružičasto. U blizini lagune nalazi se geotermalna elektrana koja nam je malo kvarila pogled, ali je zato ispuštala oblačide pare koji su se razlijevali nad planinama. Definitivno nismo bile u Americi, a sve sam manje vjerovala i da smo još uvijek na Zemlji.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Dok sam sjedila i uživala u izvanzemaljskoj ljepoti, Georgia je imala nešto drugačije doživljaje. »Postoji problem s ovakvim termama - sve je zapareno i nemogude je vidjeti je li voda čista.« Nisam znala što bih joj odgovorila. Bila sam preopuštena da bih se time zamarala. Alice ju je pokušavala razuvjeriti. »Pročitala sam sve o tome. Voda se redovito ispumpava, tako da je uvijek čista.« Georgia se osvrnula oko sebe. »Dobro, jer ovdje sigurno dolaze ljudi sa svakakvim kožnim bolestima u nadi da de se izliječiti. Moglo bi biti stvarno odvratno.« Serena je pogledala Georgiju. »Zašto ne pokušaš uživati? Tako je ugodno.« Georgia je kimnula. Bila je subota i turisti i lokalno stanovništvo počeli su navirati. Pokraj nas sjele su dvije žene. Jedna plavuša, a druga tamnocrvene kose. Obje su bile u ranim četrdesetima, visoke i prekrasne. Pričale su, pretpostavljam, islandski. »Oprostite«, obratila im se Georgia. »Znate li je li ova voda čista?« Žene su je pogledale. Bojala sam se da su se uvrijedile, ali činilo se da im pitanje ne smeta. Također, nisu ni trepnule na njenu samouvjerenu pretpostavku da razumiju engleski. Da, mi smo prave Amerikanke. »Čista je« odgovorila joj je plavuša, s jakim nordijskim naglaskom. »Ja stalno ovamo dolazim.« Druga je slegnula ramenima. »Meni se baš i ne sviđa biti ovdje sa svim tim ljudima, ali mislim da je čisto.« Georgia im se ljubazno nasmiješila. »Hvala vam. Puno ste mi pomogle.« Georgia se još malo spustila, tako da joj je voda sad ved dolazila do lica. Alice se osvrnula. »Kako je čudno biti ovdje. Nodas bi mi bila prva bračna nod...« Nastojala sam je utješiti. »Ali moraš biti svjesna činjenice da si ispravno postupila.« Alice je odmahnula glavom. »Ne mogu biti sigurna u to. Kako bih mogla? Što ako mi je on bio zadnja šansa? Što ako više nikad ne nađem dečka, a kamoli muža?« Nitko nije znao što da joj kaže. Kako bi bilo tko mogao predvidjeti bududnost? U Plavoj laguni sve smo nastojale izliječiti rane i nijedna nije bila pretjerano optimistična.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Georgia je prva progovorila. »Najvažnije je da shvatiš da si se trudila, ali da jednostavno nije išlo. To je jedini mogudi odgovor. Nisi imala izbora.« Alice je na trenutak djelovala kao da shvada. Ali onda su joj niz lice potekle suze. »Ali zašto nije išlo? Što sa mnom nije u redu? Što čekam?« Prišla sam joj i zagrlila je. Serena je bila prilično šutljiva otkad smo stigle, ali ovaj put uključila se u razgovor. »Vrijeme kojim raspolažemo jako je dragocjeno. Čekaš nekoga s kim zaista želiš provesti život. Ništa drugo nema smisla.« Alice nije bila uvjerena u to. »Možda ima smisla. Važno je samo da nisi sama.« Na te sam riječi ja udarila u plač. Suzdržavala sam se od telefonskog razgovora s Thomasom i sad me ponijelo. »Kako smo mi sjebane. Jesmo. Potpuno. Pripadamo generaciji žena koje jednostavno nisu u stanju skrasiti se, pristati na kompromis kako bi se uklopile. Sve čekamo jebenu iglu u plastu sijena, frajera u kojeg demo se zaljubiti i koji de se igrom slučaja zaljubiti u nas i kojeg demo sresti baš u trenutku dok smo oboje slobodni i u istom gradu.« Suze su mi se slijevale niz lice. »Totalno smo sjebane.« Ruby se također rasplakala. »O, Bože, u pravu si. Potpuno si u pravu.« Serena nas je promatrala suznih očiju, a Georgia nas je, šmrcajudi, pokušavala oraspoložiti. »Nisam očekivala da du se nadi na ovakvom medenom mjesecu.« Pokušale smo se nasmijati, ali bilo je nemogude prestati plakati. Žene koje su sjedile preko puta zabrinuto su nas pogledavale, potpuno zbunjene, obradajudi se jedna drugoj na islandskom. Uspjele smo na drugom kraju svijeta napraviti budale od sebe i svi su to primijetili. Georgia se okrenula i iz nekog razloga osjetila potrebu da im objasni što se događa. »Prolazimo kroz teško razdoblje. To je sve.« Pretpostavljam da je bilo prilično šokantno svjedočiti takvom izljevu emocija, u opuštenoj atmosferi termalnih voda, među suzdržanim Skandinavcima i veselim turistima. »Možemo li vam kako pomodi?« zanimalo je crvenokosu. Georgia je samo odmahnula glavom. »Ne, ne, bit demo dobro, hmm, jednog dana, nadam se uskoro.« Plavuša se nije mogla suzdržati pa je upitala. »A o čemu je riječ, ako smijem pitati?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Georgia nas je pogledala. Upirala je prstom u svaku pojedinačno i objašnjavala: »Alice je upravo otkazala vjenčanje. Julie je, imala aferu koja je gadno završila. Serena je gledala čovjeka kako umire. Meni su zamalo oduzeli skrbništvo nad djecom, a Ruby je klinički depresivna.« Žene su sudutno kimale, žaledi što su nas išta pitale i potom su se vratile svom razgovoru. Izgledale su grubo, izraženih čeljusti i tamnih očiju. Okrenule su se prema kamenju i počele ga strugati - skidale su blato sa stijena i stavljale ga na lice. Nagnule su se unatrag, prepustivši se čudesnom djelovanju blata i pare. Georgia ih je zadivljeno promatrala. »Opa, ove žene se stvarno razumiju u lagune.« Ostale smo u bazenu još jedan sat. Možda nismo ovamo došle kako bi izliječile neku kožnu bolest ili očistile lice na prirodan način, ali nam je to što smo se dobro isplakale zasigurno godilo. Dvije žene iz bazena ušle su u svlačionicu malo poslije nas stalno pogledavajudi u našem smjeru. Upravo smo skidale kupade kostime. Ja sam bila u gornjem dijelu bikinija i surferskim hlačicama. Sudedi prema njihovim pogledima, a i prema vlastitom zdravom razumu, shvatila sam da ovdje u Reykjaviku, daleko od taštine, super modela i plastičnih kirurga, izgledam kao klaun u sumanutim, balon hlačama. Georgia je očito bila fascinirana našim susjedama jer nije mogla skinuti pogled s njih. Napokon, kad su ved odjenule kapute i spremale se izidi u hladan, zimski dan, ponovno im se obratila. »Oprostite, htjela sam vas samo zamoliti da nam preporučite neki dobar restoran gdje bismo mogle večerati?« Plavuša je kimnula. »Ima jedno jako lijepo mjesto kraj hotela Borg, zove se Silfur. Večeras demo idi tamo s nekim prijateljima. Malo je skupo, ali poslužuju odličnu rifu.« Pretpostavila sam da to znači »ribu«, ali nisam je htjela prekidati. Nadovezala se i druga žena: »Postoji još jedno mjesto, zove se Maru. Imaju odličan sushi. U restoranu Laekjarbrekka malo je opuštenija atmosfera, ali hrana je odlična.« Georgia im je oduševljeno zahvalila i žene su izišle, pristojno nas pozdravivši. »Ne znam zbog čega, ali obožavam te dvije dame«, zaključila je. Navukle smo kapute, rukavice, kape i šalove i hrabro krenule. Morale smo napustiti

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Plavu lagunu, udobnu i toplu poput majčine utrobe, gdje smo sažalijevale jedna drugu i sve ostale koje poznajemo, i izadi ponovno na hladan, zimski zrak. Malo smo odrijemale i potom smo se počele spremati za večeru. Izvukle smo naše najbolje nordijske komade - potkošulje, dolčevite i glomazne čizme. Nije sniježilo, ali bilo je vjetrovito i hladno, s prosječnom temperaturom od oko dvanaest stupnjeva ispod nule. Okupile smo se u mojoj sobi; sve smo se trudile podidi atmosferu te večeri nesuđenog vjenčanja naše Alice. Pile smo bijelo vino i opušteno čavrljale. »Hvala Bogu što nismo išle u Finsku. Čula sam da Finci imaju penise koji nalikuju na sir Roquefort«, rekla je Georgia. Zgadile smo se, svaka na svoj način. Ruby je bila zgrožena. »Molim?!« »To mi je rekla jedna prijateljica. Da izgledaju, ovaj, nekako prošarano.« »Joj, fuj. Sad nedu modi izbiti tu sliku iz glave ostatak večeri«, rekla je Alice, skoro se zagrcnuvši pidem. »Nazdravimo tome što nismo odlučile provesti medeni mjesec u Helsinkiju«, nasmijala se Serena i podigla čašu bijelog vina. Umirale smo od smijeha. Alice se dobro zabavljala i sve smo bile pomalo pripite. U restoran smo stigle taksijem. Odlučile smo se za Silfur zbog toga što smo znale da demo ondje sresti one dvije žene, a Georgia ih je željela uhoditi. Čim smo ušle, shvatile smo da nismo prikladno odjevene. Restoran je odisao artdeco elegancijom, a mi smo izgledale kao da smo došle na večeru u iglu. Sminkerski iglu, ali ipak iglu. Sjele smo i odmah naručile bijelo vino. Sve su konobarice bile plave i prekrasne. Preporučile su nam morsku hranu, posebno jastoga. Dok smo proučavale jelovnik i sve te lude islandske riječi (pileda prsa, na primjer, izgovaraju se »kookinkablinka“) ušle su naše susjede iz Plave lagune u društvu dvaju muškaraca i dviju žena. Primijetila sam da su nas spazile i potom se pogledale. Kimnula sam u njihovu smjeru, a Georgia se okrenula. Konobar ih je posjeo za stol do našeg i Georgia im je mahnula. »Bok! Odlučile smo poslušati vaš prijedlog i dodi ovamo.« Plavuša se uljudno nasmiješila. »Drago mi je. Sigurna sam da dete uživati.« Ispružila je ruku i predstavila se: »Ja sam Sigrud. Ovo je moj dečko Palli. A ovo dvoje su moji prijatelji Drofn i Hulda.« Drofn je bila žena u kasnim dvadesetim godinama, duge, plave, gotovo bijele kose, velikih usta i pravilnih, bijelih zuba. Hulda je imala blizu pedeset, bila je plavokosa i ošišana na bob, s probušenim nosom i velikim, visedim naušnicama koje su naglašavale njezino

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama okruglo, lijepo lice. Crvenokosa iz lagune također se predstavila. »Ja sam Rakel, a ovo je moj muž Karl.« Čak i da nisam popila nekoliko čaša vina previše, ne bih imala ni najblažu ideju kako izgovoriti sva ta imena. Mi smo se također predstavile, a Georgia je nastojala objasniti ostatku društva kako smo se upoznale. »Srele smo se danas u Plavoj laguni. Mi smo sve četiri smo iz New Yorka i bile smo danas malo potištene.« Karl je kimnuo. Nešto u njegovu držanju odavalo je da ima dobro srce i odličan smisao za humor. »Da, Rakel mi je nešto spominjala.« Svi su se nasmijali. »A zašto ste tako tužne? U Reykjaviku ste, došle ste se dobro zabaviti.« Ruby se uključila. »Pa upravo to i pokušavamo učiniti. Izašle smo i želimo se ludo provesti.« Karl nas je pogledao i rekao: »Dođite, sjednite s nama. Jest demo svi zajedno.« Odmjerili smo jedni druge. Bududi da nas je za oba stola bilo puno, ta je zamisao djelovala neostvarivo. Ipak, Rakel i Sigrud bez razmišljanja počele su nas nagovarati. »Pridružite nam se. Bit de zabavno«, rekla je Rakel. Sigrud se nadovezala: »Nemamo prijatelje iz New Yorka, jednostavno morate dodi da se bolje upoznamo.« Georgiju nije trebalo dva puta pitati i uskoro smo, nas jedanaest, sjedili nagurani za velikim okruglim stolom, postavljenim za deset ljudi. Bijelo vino (ili »veet veen« kako ga oni zovu) teklo je u potocima, a mi smo zabavljale sve prisutne našim tužnim pričama. U razgovoru s njima, naši su se problemi odjednom činili nevjerojatno smiješnima: Rubyna kratka karijera u šinteraju, moja kineska propast, Georgijina mala obiteljska nodna mora. Jedina priča koja ni pod kojim okolnostima nije mogla biti komična bila je ona o Robertu i Serena je nije ni spomenula. Karl je promijenio temu. »Julie, reci mi nešto o knjizi koju pišeš.« Glasno sam negodovala. »Ne pišem više ništa. Idem doma i vratit du sav novac izdavaču. Mrzim tu knjigu. Ne znam uopde gdje mi je bila pamet.« Serena se uključila. »Knjiga istražuje kako je živjeti kao solo žena u različitim kulturama.« »To zvuči jako zanimljivo«, rekla je jedna od njihovih prijateljica. »Zar ne želiš porazgovarati sa ženama s Islanda?« »Iskreno, o ovoj temi ne želim razgovarati više nikad, ni s kim.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Georgia je nastojala to objasniti. »Samo je malo premorena. Sigurna sam da bi joj zaista pomoglo da čuje i islandska iskustva.« Georgia je potom nekako uspjela skrenuti razgovor na svoje nove najdraže osobe Sigrud i Rakel, ispitujudi ih o njihovim vezama. Rakel i Karl vjenčali su se tek kad su njihova djeca napunila osam i deset godina. Sigrud je imala dvoje djece s muškarcem koji se zvao Jon, za kojeg se udala kad su djeca imala četiri i sedam, ali trenutačno je bila u vezi s Pallijem. Drofn i Hilda također su imale djecu, ali bile su solo, nikad se nisu udavale i činilo se kao da to nikog pretjerano ne zabrinjava. Odbijala sam pokazati bilo kakav interes za tu temu. Moje iritantne prijateljice upijale su pak sve kao spužve. »Znači želiš mi redi da to što si udana, neudana, samohrana, nesamohrana, to ovdje nikome nije bitno?« upitala je Ruby sa zanimanjem. Svi su samo slegnuli ramenima i rekli: »Da, nije.« Georgia je bila zaintrigirana. »Znači, ne brinete se da bi se muškarac mogao ohladiti kad sazna da imate djecu?« Drdfn je na trenutak djelovala gotovo uvrijeđeno tim pitanjem i pogledala je Georgiju kao da nikad nije čula za takvo što. »Odakle ti takva ideja? Ako voli mene, voli i moju djecu.« Georgia je samo kimnula, kao da želi redi: Ma da, pa to sam i mislila. Rakel se nadovezala: »Moraš shvatiti, vedina žena ovdje ima djecu. Mnoge su od njih samohrane majke. Imali smo i predsjednicu koja je bila samohrana majka.« Sigrun je dodala: »Da se ovdašnji muškarci ne žele viđati sa samohranim majkama, ne bi baš često izlazili na spojeve.« Svi su se Islanđani za stolom nasmijali i složili s tom izjavom. Ja sam samo htjela razgovarati o Bjork i saznati smatraju li je ljudi na Islandu čudakinjom. Sve samo ne ovo. Serena se počela ufuravati. »Ne čini se da Crkva ili religija opdenito ovdje ima velik utjecaj na ljude.« Ponovno su potvrdno kimali. »Island je pretežno luteranski. Crkvom upravlja država. Ali nitko ne ide u crkvu. To je samo tradicija.« Alice je bila uzbuđena. »Ovo je sve tako zanimljivo. Kao da smo sletjele na neki ludi planet, nedotaknut Crkvom ili religijom, sa stanovnicima koji su umjesto toga vođeni vlastitim, prirodnim i instinktivnim moralom. Zaista impresivno.« Morala sam priznati, čak su i mene zainteresirali ti neobični Ljudi.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Poslije su išli na koncert svojih prijatelja, u veliki nodni klub imena NASA. Sredom, pozvali su i nas. Postali su nam dragi i još uvijek ih nismo bile spremne napustiti. Klub je bio golem, nalikovao je na klubove u Sjedinjenim Državama i bio je krcat ljudima koji su pili i plesali. Bend je svirao nešto što je zvučalo kao mješavina irske i islandske glazbe, kao stvoreno za pijano skakutanje po plesnom podiju. Nisam imala pojma o čemu su ti muškarci pjevali, ali djelovali su kao da ih to jako veseli. Islanđani su se uputili ravno u maleni VIP odjeljak pokraj pozornice, a mi smo ih pratile u stopu. Stolovi su ih ved čekali - to je sredio njihov prijatelj iz benda. Savršen način za provesti Alicein dan vjenčanja. Karl nam je platio rundu žestokog - nečeg što se zvalo Crna smrt - i svi smo to popili naiskap, osim Serene, koja se očito još uvijek mogla suzdržati od pretjerivanja. Promatrala sam gomilu. Hulda je sjela do mene i rekla: »Problem je što su ovdje muškarci jako lijeni. Ne znaju napraviti prvi korak, pa su žene postale agresivne. I sad nikad nede naučiti preuzeti inicijativu. To je začarani krug.« Kimnula sam. Baš dok je završavala rečenicu, vidjela sam kako je prekrasna plavokosa žena, u kasnim dvadesetim, zgrabila muškarca s kojim je plesala i počela ga ljubiti. Hulda je nastavila. »A to je drugi problem. Ovdje se svi odmah poševe. Nema izlaženja na spojeve kao kod vas u Americi.« Još jedna fica situacija. »Smeta li ženama ako ih muškarci poslije ne nazovu?« Uvukla me u razgovor, kvragu. Hulda je slegnula ramenima. »Nekad im smeta, nekad ne. Islanđanke su iznimno snažne. Mi smo Vikinzi, sjedaš se?« A onda je dodala: »Osim toga, ako ih želimo vidjeti, možemo i mi njih nazvati.« Kad je ona govorila, to je zvučalo tako jednostavno. Bend je zasvirao »The Devil Went Down to Georgia«. To je definitivno bio znak da odemo na plesni podij i počnemo skakati goredolje. Radile smo to satima. Plesale smo i pile i stalno upoznavale nove Islanđane i Islanđanke - sve jedna slobodoumnija osoba od druge. Muškarci su bili zgodni i zabavni, ali oni nisu srž Islanda. Za mene, srž Islanda su žene. Snažne, prekrasne, vikinške žene. Na kraju smo se vratile na naše mjesto i stale pored ograde koja je gledala prema gomili. Georgia je rezimirala situaciju. »Ako su sve te žene majke, mora da je Reykjavik krcat dadiljama.«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Alice je gledala prema moru ljudi. »Da mi je netko rekao da du u trideset osmoj godini biti solo i bez djece i da du otputovati na Island nakon što sam otkazala vjenčanje, ne bih mu nikad povjerovala.« Nije mi se sviđao pravac u kojem je ovaj razgovor krenuo. »Znam, ni ja nisam očekivala da du ovako završiti«, rekla je Georgia. »Rastavljena sam. Ja sam razvedenica. Moji roditelji su razvedeni. Mislila sam da se meni to nikad nede dogoditi.« Ruby je također dala svoj obol. »Kad sam bila mala, nisam zamišljala da du i u trideset sedmoj stalno plakati.« A Serena se nadovezala: »Mislila sam da du postidi puno više u životu. Mislila sam da du imati više života u svom životu.« »Što de biti s nama?« zavapila je Ruby. Promatrala sam nas, taj veliki brod koji tone. I nečeg sam se sjetila. U tom trenutku, učinilo mi se da je to sjajna zamisao, ali opet u čaši sam imala nešto što se zvalo Crna smrt. »Moramo nekamo otidi«, vikala sam im. »Večeras je Alice trebala imati prvu bračnu nod. Moramo učiniti nešto kako bismo to obilježile. Moramo održati ritual.« Alice su lagano zasjajile oči. »Kakav ritual?« »Nisam još sigurna. Nije mi se još iskristaliziralo.« Prišla sam Sigrud i Rakel. Imala sam poriv odvesti prijateljice na neko lijepo mjesto u prirodi. Rakel je predložila Eyrarbakki, uspavani mali gradid na obali. Pitale su me što planiram učiniti, pa sam im objasnila da želim održati ritual iscjeljenja za sve nas. Ideja im se učinila zabavnom i pristale su podi s nama, baš kao i Hulda i Drofn. Na izlasku sam pokupila veliki bunt salveta. Iz kluba smo izašle u četiri ujutro. Vozile su Rakel i Drofn jer su jedine bile trijezne, a i poznavale su put. Odjednom sam postala islandski vođa izviđača. Smjestile smo se nekako u dva auta i krenule. Dvadesetak minuta kasnije stigle smo u Eyrarbakki. Sigurno najpustije mjesto na svijetu. U centar je vodila malena uličica, s jedne strane omeđena morem i stijenama, a s druge malenim, neosvijetljenim kolibicama. Izgledalo je kao da se s jedne na drugu stranu grada može stidi za pet minuta. Parkirale smo se ispred nečeg što je nalikovalo na gradski supermarket i uputile se prema stijenama. Vjetar je snažno šibao i temperatura je vjerojatno bila debelo ispod nule.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Dok smo se hodale po stijenama, Sigrud je rekla: »Šteta što ti treba voda za taj ritual. Postoje puno čarobnija mjesta. Mogle smo otidi nekamo gdje ima vilenjaka.« Alice, Ruby, Serena, Georgia i ja okrenule smo se i pogledale je. »Molim?« upitala sam. »Jesi li ti to spomenula vilenjake?« Sigrud je kimnula. »Da, naravno. Ali oni žive uglavnom u unutrašnjosti.« Serena se uključila. »Vjeruješ u vilenjake?« Rakel je bila vrlo ozbiljna. »Pa naravno.« Ja sam ih gledala s nevjericom. »U vilenjake? Kao u... vilenjake?« Hulda je također potvrđivala. »Da, vilenjake.« Georgia je bila vrlo zainteresirana. »A jeste li ih ikad vidjele?« Hulda je odmahnula glavom. »Ja nisam, ali vidjela ih je moja tetka.« Uključila se i Drofn: »Poznata je priča o radnicima koji su ovdje u blizini pokušavali izgraditi cestu. Ništa im nije polazilo za rukom, bilo je loše vrijeme, stalno su im se kvarili strojevi, bilo je svakakvih neprilika. Na kraju su doveli vidovnjaka koji im je rekao da su za sve krivi vilenjaci. Nalazili su se na svetoj vilenjačkoj zemlji. Odlučili su preseliti radove nekoliko kilometara dalje i svi problemi su nestali.« Okrenula sam se prema Sigrud. Nastojala sam biti ljubazna, ali još uvijek mi nije bila jasna ta priča s vilenjacima. »A kako izgledaju?« Sigrud je slegnula ramenima i mrtva hladna, kao da nam prepričava što je jela za večeru, objasnila: »Neki su mali, neki visoki, neki nose smiješne šešire.« Ruby se nasmijala, nije si mogla pomodi. »Smiješne šešire?« Smijala se i Rakel, shvativši kako je to zazvučalo. »Da, i žive u kudama, samo ih mi ne možemo vidjeti.« Nasmijala sam se, u potpunoj nevjerici. »Ne vjerujete u brak, Boga ili religiju. Ali vjerujete u vilenjake?« Svi su se smijali, a Sigrud se zahihotala i potvrdila: »Da.« Serena je dodala, s osmijehom od uha do uha: »To je dokaz. Svima je potrebno nešto u što de vjerovati.« Uputili smo se prema moru. Bilo je vraški hladno i moje početno oduševljenje ovom suludom idejom naglo je splasnulo. Sinulo mi je da smo ved mogle biti u krevetima, da nije bilo mene i mojih ludih zamisli. Okupili smo se

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama tik uz more. Svi su me gledali, iščekujudi što slijedi. Odlučila sam da je vrijeme da započnem. »Dobro. Znači, shvatila sam da bismo na neki način trebali osvijestiti ono što osjedamo.« Svi su utihnuli. Potom je Ruby upitala: »A što osjedamo?« »Mislim da osjedamo da nedemo modi biti puno toga. Nedemo biti mlade nevjeste. Nedemo biti mlade majke. Možda nedemo imati muža, dom i dvoje male djece koje smo same rodile. To ne znači da nedemo imati muža ili djecu. Ali želim da osvijestimo da se stvari nede nužno odvijati onako kako smo uvijek zamišljale. Onako kako smo se nadale.« Georgia me pogledala. »Odlično, Julie. Stavi mi još malo soli na ranu.« Moje američke cure nasmijale su se. Mislim da Islanđankama ništa nije bilo jasno. Podijelila sam Sereni, Ruby, Georgiji i Alice ubruse koje sam ukrala u klubu. Nisam htjela nametati svoj ritual islandskim sestrama. »Okej. Nemam nikakvu olovku, pa želim da samo prenesete sva svoja razočaranja na ove salvete.« Zatvorenih očiju počela sam se prisjedati kako sam nekad zamišljala svoj bududi život. Imala sam detaljno razrađena očekivanja. Nikad nisam sanjala o braku i djeci, oduvijek sam zamišljala da du voditi glamurozan život u New Yorku i zabavljati se sa svojim otkačenim, uzbudljivim prijateljima. Znala sam da de se svi skrasiti prije mene - a ja du uhvatiti zadnji vlak i točno u posljednjem trenutku, koji je u mojim maštarijama bio prošle godine, pojavit de se tip koji de me, protiv moje volje i usprkos mojoj ciničnoj prirodi, oboriti s nogu i napraviti od mene ženu i majku. Tako sam ja to zamišljala. Bit du zadnja, ali upast du. Nikad nisam ni sumnjala da se to možda nede ostvariti. Sva svoja nekadašnja nadanja prenijela sam na salvetu. Alice je razmišljala o svom bivšem dečku Trevoru. Prisjetila se kako je planirala s njim provesti život. Maštala je da de mu roditi djecu i da de zajedno ostarjeti. Kroz glavu su joj prolazile slike zajedničkih blagdana i božidni ukrasi koje su skupljali i kako je mislila da de ih skupljati još puno godina. Prisjetila se dana kad joj je rekao da se ne želi s njom vjenčati i kad mu je ona odgovorila da misli da bi se trebao iseliti. Ruby je razmišljala o tome kako je sanjarila o zajedničkom životu punom ljubavi sa svakim tipom s kojim je izišla ili progovorila u posljednjih deset godina. Pred očima su joj lebdjela njihova lica, prisjedala se svih različitih života koje je zamišljala. S Lenom je trebala biti doktorova supruga. Richu je trebala

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama biti emocionalna podrška dok je pokretao vlastitu tvrtku. Trebala se preseliti u Washington da može biti s onim lobistom, kako li se ono zvao. Kroz glavu su joj prolazila sva ta razočaranja. Zamišljala je kako ih prebacuje na salvetu. Sviđao joj se ovaj ritual. Jer svi ti muškarci nisu ništa više od toga. Obična maštarija. Misao ostavljena na salveti. Pitala se kako si je mogla dopustiti da toliko ovladaju njome. Georgia je razmišljala o svečanoj dodjeli diploma i Beth na pozornici. Uvijek je zamišljala kako de ona i Dale sjediti na suncu i držati se za ruke, pokraj Garetha, bake i djeda. U trenutku u kojem bi Beth preuzela diplomu, ona i Dale pljeskali bi i najglasnije navijali, a onda bi pogledali jedno drugo i poljubili se njihov roditeljski ponos miješao bi se sa supružničkom ljubavlju dok bi se grlili i onda opet ljubili. Prisjetivši se te maštarije, tako dugo potiskivane, malo je zaplakala. Tamo, na hladnom vjetru i bez sunca na pomolu, shvatila je da je to izgubila. Suze su joj klizile niz lice. Serena je osvijestila da nije imala ni približnu ideju o svom bududem životu. U maniri pravog jogija, uspjela se lišiti svih životnih očekivanja. Nije imala nikakve zamišljene predstave o životu od kojih bi mogla odustati. Za nju, život je bio prazna slika, bez ikakvih nadanja. Shvatila je da je možda došlo vrijeme da se to promijeni. Ona je morala početi zamišljati život koji želi. Na ubrus je stavila svoju praznu bududnost. Uzela sam upaljač koji sam posudila od Karla i krenula u krug, paledi jedan po jedan ubrus. Dok su gorjeli, rekla sam: »Gotovo je. Nedemo imati takve živote. Nestali su.« Kako nam se vatra približavala prstima, jedna po jedna bacale smo salvete na tlo. »Sad smo slobodne.« Sve su gledale u mene. Ruby je prva progovorila: »Slobodne za što?« »Slobodne da krenemo dalje. Bez gorčine. Ti životi ne postoje. Moramo krenuti dalje i živjeti ove koje imamo.« Svi su stajali u tišini. Mislim da me nikad nitko nije vidio tako, pa... iskrenu. Pogledala sam Sigrud, Rakel i Huldu. Izgledale su iznenađujude pune poštovanja i ozbiljne. Promatrala sam ih, pitajudi se što misle o svemu ovome. »Želi li netko nešto dodati?« »Čestitam, upravo ste otkrile svog unutrašnjeg Vikinga«, rekla je Rakel. Mi američke cure međusobno smo se pogledale, zadovoljne. Vratile smo se u hotel, doručkovale i spakirale se. Naš vjetroviti vikend završio je. Došlo je vrijeme za povratak kudi. Da. Došlo je vrijeme da se vratim. Za mene je putovanje bilo završeno. Jesam li nešto naučila? Da, mislim da

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama jesam. Jesam li sretna što sam upoznala Thomasa? Morat de prodi još malo vremena da saznam odgovor na to pitanje. Na putu prema aerodromu sve smo bile tihe, neispavane, mamurne i razdražljive. Pokušavale smo se osvježiti bocama vode koje smo uzele iz hotelske sobe. Alice, koja je vozila, odlučila je javno obznaniti veliku vijest. »Samo želim da znate da vjerujem u vilenjake.« Pogledale smo je i nasmijale se. Jedino je Ruby imala dovoljno energije da joj odgovori. »Vjeruješ? Stvarno?« »Da, vjerujem. Vjerujem u vilenjake. Mislim, dajte pogledajte ovo ludo mjesto. Ne čini li vam se da ovdje jednostavno mora biti vilenjaka?« Bile smo preumorne za donošenje zaključaka. Ipak, kratko sam razmišljala o tome. Svima nam je potrebno nešto u što demo vjerovati, pa zašto to ne bi bilo vilenjaci? Ili ljubav? »Ako Alice može vjerovati u nevidljive ljude koji nose smiješne šešire, onda ja mogu vjerovati u ljubav. Od današnjeg dana, vjerovat du da je mogude pronadi osobu s kojom možeš živjeti i voljeti je do kraja života, koja ti uzvrada ljubav i koja nije najobičnije priviđenje.« Alice me pogledala i zapljeskala. »To te ja pitam«, rekla je. Nasmijala sam se. Georgia se nadovezala: »Ako Alice može vjerovati u nevidljive ljude koji maltretiraju jadne građevinske radnike, onda du ja vjerovati da je mogude upoznati muškarca koji de voljeti ne samo mene, nego i moju djecu.« Serena je nastavila. »Ako Alice može vjerovati u vilenjake, Julie u ljubav, a Georgia u novu ljubav, ja du vjerovati da de Joanna i Kip uspješno prebroditi ovo što im se dogodilo. I da de jednog dana ponovno biti sretni.« »A ti?« upitala sam je. »Vjerujem da du i ja naučiti kako biti sretna. Da, i ja također«, odgovorila je. Ruby se nasmijala i nazdravila bocom vode. »A ja du vjerovati da demo sve biti sretne. Uspjet demo u onom što samo naumile i bit de nam super.« Otpila je gutljaj vode. »I u Cipralex. Imat du vjere i u Cipralex.« I tako smo u zemlji vikinških pogana sve pronašle nešto u što demo vjerovati. Ali mene je još uvijek držala inspiracija. »Onda dobro«, rekla sam. »Ja du otidi korak dalje. Ako dete vi vjerovati da demo sve pronadi ljubav i sredu, ja du vjerovati u čuda, jer samo de se čudom sve ovo uspjeti ostvariti.« Sve su se nasmijale, ali ja sam bila potpuno iskrena.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »Živjeli!« rekla je Alice, podižudi bocu vode. »Za vilenjake i čuda. Vjerujmo u jedno i u drugo. Zašto i ne bismo?« Sve smo pljeskale, nazdravljale i slagale se. »Zašto ne bismo?« Avion se kotrljao niz pistu. Sjedila sam do prolaza. Serena je dobila mjesto do prozora. Ispred nas su bile Ruby i Georgia, a preko puta mog odjeljka sjedila je Alice. Avion je klopotao, a oko nas je hukao vjetar dok se povedavala brzina. U tom trenutku shvatila sam da sam u izmaglici mamurluka i neispavanosti i dugo iščekivanog susreta s prijateljicama zaboravila popiti lijek prije puta. Ne samo to. Zaboravila sam ga čak i spakirati u ručnu prtljagu. Sčepala sam rukohvat, a avion je otklopotao u zrak. »Ne mogu vjerovati da sam zaboravila lijek. Koja sam ja glupača.« Serena me pogledala, a meni je lice postajalo sve blijeđe. Primila me za rame i prošaptala. »Sve de biti super, sjedaš se? Bit demo dobro.« Avion je uzlijetao, tiho se probijajudi prema nebu. Kimnula sam. »Točno. Da. Bit demo dobro.« Malo sam popustila stisak. Ubrzo smo bili u zraku. Serena mi je čitala nešto iz časopisa People, a Alice bi se svako malo uplela s nekim sočnim tračem koji je čula o ovoj ili onoj zvijezdi. Znala sam što pokušavaju - pokušavale su me zabavljati kako ne bih skrenula. Upalilo je. Pet i pol sati bez paničarenja. Ni kap znoja, ni najmanji hropac, ništa. Bila sam poput svakog prosječnog, normalnog putnika. Nisam imala pojma zašto - možda jer sam bila s prijateljicama pa se nisam osjedala usamljeno. Ili možda zbog rituala koji smo obavile na Islandu i u sklopu kojeg sam se riješila svih očekivanja o životu - možda je tu bilo uključeno i moje očekivanje da du se sigurno survati u smrt. Ili sam možda negdje duboko u sebi zaista znala da de sve biti dobro. A i u malo vjerojatnom slučaju da ne bude i da sve poginemo rušedi se u vatrenoj stihiji, ja i moja panika to sasvim sigurno ne bismo mogle promijeniti. Oslobodila sam se svega i jednostavno odletjela kudi. Koji god bio razlog, panika je nestala. U međuvremenu u Sjedinjenim Državama Dva tjedna poslije ponovno smo se okupile kako bismo čule sve o Aliceinu novom poslu. Našle smo se u restoranu Spice na Manhattanu, smjestivši se, zahvaljujudi Alice, naravno, u veliki separe u VIP dijelu u podrumu. Ispričala nam je sve o prvom slučaju koji ju je dopao, o klincu koji je bio optužen da je prekršio uvjetnu, a kojem je zapravo smjestio prijatelj. Bila je puna uvjerenja i strasti i jedva je čekala da nam sve ispriča. Naručile smo vino, ali Ruby je odbila. Pila je novi lijek s kojim nije smjela miješati alkohol. I priznala je - u pitanju je bio antidepresiv. Separeom se prolomio pljesak.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama »E, pa hvala dragom Bogu«, prokomentirala je Alice. »Ne znam samo što si tako dugo čekala«, rekla je Georgia. »Mogla bih i ja uskoro posjetiti gospodina psihijatra.« »To je divno, Ruby. Znam koliko ti je bilo teško donijeti tu odluku!« uskliknula je Serena. Ona se odselila iz Rubyna stana tjedan prije toga, nakon što je napokon našla stan u Park Slopeu. »I? Kako se osjedaš?« upitala sam nasmijanu Ruby. »Baš nekako dobro, moram priznati. Ne osjedam se luđački sretno ili nešto slično. Jednostavno više nisam potištena. Kao da imam splav koja mi ne da da potonem.« »To je fantastično«, dodala sam. Georgia me pogledala i upitala što planiram učiniti s knjigom. Namrštila sam se i odgovorila da nisam sigurna. Moja izdavačica još uvijek nije znala da sam se vratila, ali nedavno mi je poslala e-mail da provjeri kako napreduje tekst. Nisam znala što bih joj odgovorila. Cure su me zabrinuto gledale, uvjerene da se spremam odbaciti svoju novu karijeru. »Ali ne misliš li da si jako puno naučila? Upoznala si brojne žene iz čitavog svijeta.« Razmišljala sam o tome dok sam uzimala komadid patke s tanjura. »Nisam sigurna.« Nakon toga otišle smo do bara koji se nalazio na ostakljenu krovu jednog od obližnjih šminkerskih hotela. DJ je ved bio ondje, ali još uvijek nije bilo puno ljudi. Nabacale smo torbe i kapute u kut i pohitale na plesni podij. Eto, vratile smo se na svoje. Ovaj put nede biti tučnjave, ispumpavanja želuca, piledih krilaca, svinja i krava. Jednostavno smo izašle i ponovno smo bile otvorene za nod pustolovina, zabave i mogudnosti. Počela je pjesma »Baby Got Back«. E, to je najzabavnija podloga za plesanje. Potpuno smo se prepustile ritmu, tresudi »pozadinama« i pokušavajudi pjevati - bezuspješno, naravno. Promatrala sam svoje prekrasne prijateljice kako plešu. Nisam mogla ne primijetiti da su u protekla dva tjedna počele nazivati jedna drugu, bez obzira na mene. Na večeri su se zafrkavale i durile i svaka je bila upudena u život ovih ostalih, kao da se znaju ved godinama. Dok su se Serena, Alice, Ruby i Georgia smijale i nabrijavale na plesnom podiju, shvatila sam da sam napokon dobila ono o čemu sam oduvijek sanjala. Dok sam ja bila na drugom kraju svijeta,

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama oformila se prava ženska postrojba. I sad smo bile ovdje, u punoj ratnoj spremi plešudi smo osvajale New York. Ponovno sam se zapitala kako bih mogla sumirati sve što sam naučila od čudesnih žena iz cijeloga svijeta. Kroz glavu mi se stalno provlačila jedna misao, ali grčevito sam se trudila otjerati je. Na plesnom podiju, dok je svirala glazba i dok sam, plešudi s najbližim prijateljicama, uspjela zaboraviti sve brige, ta me pomisao užasavala. Ali bila je tu. Odvratno mi je čak i natipkati te riječi. Ali ukazale su mi se jasne kao dan, iako nevoljko to priznajem. K vragu. Mislim da moramo naučiti voljeti same sebe. Jebiga. Znam. Znam. Ali bar me pustite da dovršim. Ne mislim da moramo naučiti voljeti same sebe na onaj način iz časopisa, namačudi se svaku večer u pjenušavoj kupki. Ne »naučite voljeti samu sebe« kao »ugodite si finom večerom u restoranu jednom tjedno«. Mislim da se moramo voljeti žestoko. Žestinom kojom lavica brani svoju mladunčad. Voljeti se kao da nas se upravo sprema napasti banda nemilosrdnih bandita kako bi nam ukrala samopoštovanje. Mislim da moramo voljeti same sebe strastveno kao što vole Rimljani, s veseljem, entuzijazmon i punim pravom. Mislim da se moramo voljeti ponosno i dostojanstveno poput Francuskinja. Moramo voljeti same sebe kao što se voli sedamdesetogodišnja Brazilka, koja odjevena u crveno paradira po kvartovskoj zabavi. Ili kao da nam je netko u lice upravo bacio limenku piva, a nema nikog da nam pomogne. Moramo se voljeti agresivno. Gotovo da bi trebale same sebe uhoditi - toliku količinu energije moramo posvetiti toj ljubavi. Zaista moramo otkriti svog unutrašnjeg Vikinga, oboružati se sjajnim oklopom i voljeti se hrabro, najhrabrije mogude. Tako da, eto, pretpostavljam da zaista trebamo naučiti voljeti same sebe. Žao mi je. Baš dok sam o svemu tome razmišljala, na podij je uletio sladak tip, s kosom do ramena. Prišao je Sereni i počeo s njom pričati i plesati. Nosio je čudne crvene, vredaste hlače. Dok su plesali, čula sam da ga je Serena pitala: »Oprosti, ali jesu li te hlače od konoplje?« Kimnuo je, nagnuo se prema njoj i rekao: »Koliko god je mogude, nastojim nositi odjedu koja ne šteti Zemlji.« Serena je postala zainteresirana. »Sto čovjek poput tebe radi u ovakvom klubu?« On se nasmijao. »To što nosim konoplju ne znači da ne volim plesati!« U tom trenutku stavio je ruku oko njezinih leđa i zavrtio je preko pola podija. Smijala se, crvena kao paprika. Dok je prolazila pored mene, uputila mi je pogled koji bi preveden glasio: »Kakve su bile šanse da se ovo dogodi?«

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama Nakon što smo se dobro isplesale, Alice, Georgia, Ruby i ja smjestile smo se za jedan stolid. Pred nama se pružao otvoren pogled na New York i Empire State Building, sav u plavim i bijelim svjetlima. Serena je bila za susjednim stolom, razgovarala je s konoplja momkom. On je djelovao potpuno opčinjeno i pričali su i smijali se poput starih znanaca. »I... čini li ti se da upravo svjedočimo pravom čudu?« zadirkivala me je Alice. Nasmiješila sam se zbog te pomisli. »Nikad ne znaš.« Osvrnula sam se po klubu, promatrajudi sve te prekrasne žene koje su plesale, zavodile, razgovarale s muškarcima i s prijateljicama. Bile su tu, izašle su, nastojale su se dobro zabaviti, izgledati najbolje što mogu, biti jedinstvene i posebne. Ponovno sam pomislila na svoja putovanja. Upoznavanje svih tih solo žena, njihovih borbi, nadanja i očekivanja lako me moglo obeshrabriti. Umjesto toga, utješilo me. Jer nešto što du uvijek nositi sa sobom, čuvati na sigurnom poput drage ljubavne poruke, jest to da bez obzira na to što sam naučila na svom putovanju i kako se osjedala kao žena sa solo statusom, u jedno sam potpuno sigurna. Definitivno nisam sama u tome. Definitivno nisam sama. I znate što još? Čuda se događaju svaki dan.

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama

Zahvale Puno je ljudi koji su mi pomogli u istraživanju za ovu knjigu. To se posebno odnosi na žene i muškarce s kojima sam razgovarala diljem svijeta i na sve moje »domadine« koji su me s njima upoznali. Popis u kojem bih svakog od njih spomenula poimence bio bi vjerojatno duži od ove knjige. Ali duboko su me zadužili, osobito moje ženske sugovornice, jer su našle vremena u svojim pretrpanim rasporedima kako bi sa mnom popričale o ljubavi i izlascima, potpuno iskreno i iznimno duhovito. To je zaista bilo neponovljivo iskustvo i zato im se klanjam, zahvaljujem im i divim im se. Hvala od sveg srca. Posebno bih htjela zahvaliti ljudima iz različitih zemalja koji su mi doista bili nezamjenjivi u radu. S Islanda, moram zahvaliti Drofn i Rakel jer su organizirale nevjerojatno okupljanje žena u Reykjaviku. Također, zahvaljujem Brynji, Rakel i Palliju zbog njihovog prijateljstva, od srca. Iz Brazila, mojoj junakinji Bianci Costi i Tekki i Caroline iz tvrtke Copacabana Films. Zahvaljujem i Mattu Hanoveru iz Yahooa. I Cindy Chupack na njezinu briljantnu umu kakav bih i sama željela imati. Iz Europe, svojoj snimateljskoj ekipi Aaronu, Tonyju i Jamesu jer su nas nasmijavali u Parizu i Rimu. Hvala i mojim dvjema pariškim domadicama Laure Watrin i Charlotte Sector. Iz Rima, Veronici Aneris i Monici De Berardinis (I Johnu Melfi koji je na putovanjima bio uz mene kad god je stigao). Hvala Dani Segal na prijateljskoj podršci u kaotičnim trenucima. Hvala Gabriele i Domenicu jer su mi uvijek bili nadahnude, ne samo u Rimu. Iz Danske, Thomasu Sonne Johansen i Per Dissing, hvala vam što ste bili uz mene na zadnjoj, najhladnijoj etapi putovanja po Europi. Iz Mumbaija u Indiji - Hamidi Parker, Aparni Pujar, Jimu Cunninghamu, Monici Gupti. Hvala vam što ste nam približili tako dalek grad. Bili ste srdačni domadini. Iz Sidneya u Australiji - Karen Lawson, hvala ti na bezgraničnom entuzijazmu, humoru i neiscrpnoj energiji. Hvala ti, George Moskos na razumijevanju i dodatnoj pomodi s frajerima i hvala Bernardu Saltu jer mi je ustupio toliko svog vremena za dug, urnebesno depresivan intervju. I posebno

Agata

Liz Tuccillo - Kako biti sama hvala Genevieve Read, danas Genevieve Morton, koju nikad nisam upoznala, ali me toliko nadahnula. Dugujem zahvalu i dvjema damama iz Pekinga, Chen Chang i Stephanie Giambruno jer su moj posjet Pekingu pretvorile u nezaboravno iskustvo. Chang zahvaljujem i na nevjerojatnoj iskrenosti. Hvala Han Bing na dodatnoj pomodi i Nicole Wachs jer je najbolje društvo koje bi jedna teta mogla poželjeti. Naposljetku, moje istraživanje i ova knjiga nikad ne bi ugledali svjetlo dana da nije bilo Maggie Gilmore i njezina nemilosrdna, neumorna ustrajanja te Deanne Brown koja je u nas vjerovala. Margie, hvala ti još jednom što si mi darovala svijet. Iz Sjedinjenih Država moram zahvaliti ljudima koji su bili uz mene dok je ova ideja bila samo zametak: Mark Van Wye, Andrea Ciannavei, Shakti Warwick—i Garo Yellin, hvala ti na onoj nodi kad smo sve zamislili. Dok sam pisala ovu knjigu, zadužili su me i Craig Carlisle, Kathleen Dennehy i moja spasiteljica Kate Brown. I na kraju svi oni bez kojih bih bila nitko i ništa: Andy Barzvi jer je najnapornija, najzabavnija agentica koju si čovjek može poželjeti - sve ovo njezina je zasluga, svaka pa i najmanja sitnica. Moja urednica Greer Hendricks još uvijek pokušavam dokučiti čime sam je uspjela zaslužiti. Moja izdavačica Judith M. Curr — još uvijek dolazim k sebi od srede jer je ona glavna i odgovorna. Hvala mojim djevojkama jer su uvijek bile spremne učiniti i više nego što je bilo potrebno. Hvala Marcu Kormanu i Julien Thuan na koje se uvijek oslanjam. Hvala Johnu Carhartu na trudu i dobroj volji, čak i kad me mrzio. Posebna međunarodna zahvala ide Nadiji Dajani jer se otisnula sa mnom na ovo putovanje i svjedočila svemu — ali stvarno svemu. Bez tebe, svijet ne bi bio tako zabavan. Posebno zahvaljujem i Michaelu Patricku Kingu jer je bio glavni inicijator i jer du mu uvijek biti posebno zahvalna za sve. I mojoj obitelji i prijateljima, čija me potpora toliko živcirala - zahvaljujem vam na strpljenju. Bez vas, ja sam ništa.

Agata