Leo Kessler - Proboj Iz Staljingrada

NASLOV IZVORNIKA Breakout from Stalingrad Copyright © 1995 by Leo Kessler Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim, uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavača. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 847018. ISBN 978-953-252-144-3

LEO KESSLER PROBOJ IZ STALJNGRADA Pustolovina SS pukovnije Wotan PREVEO ALEKSANDAR ŽILJAK Zagrebačka naklada ZAGREB, kolovoz 2013.

“Puši u rog, udri u bubanj! Isprazni ulicu, dolazi Wotan! Čelik nam pest, Drobi kroz kost, Sudba nam krvava, Wotana tvrđava. Jer Smrt nam je Usud.” Koračnica SS jurisne pukovnije WOTAN

Autorova bilješka

“Jebena staljingradska epopeja!” zarežao bi nekadašnji narednik Schulze kad god bi poslije rata njegovi drugovi, s kojima je okretao pivo, načeli temu te velike bitke. “Usranog mi božičnog drvca, Staljingrad nije bio ništa drugo nego jedan veliki serinjak!” Potegao bi veliki zalogaj piva, obično pola litre u cugu, i započeo svoju poznatu tiradu. “Prvo njegova preuzvišenost, ono govno Adolf, pošalje svoju Šestu armiju sve do Staljingrada. Čisto iz prestiža, jedino zato. Htio je zauzeti grad nazvan po onom ivanovskom šupku Staljinu. A onda onaj tra-la-la snob, von Paulus, uspije odvući svoje jadne prašinare u okruženje. I to mi je neki general!” Ružni okus tog omraženog imena morao bi biti ispran još jednim gutljajem piva, prije no što bi Schulze mogao nastaviti. “I što je Adolf napravio? Je l’ dopustio Šestoj da se povuče dok je još bilo usrano vrijeme? Ni za živu jebenu glavu! Naredio je jadnim, napola izgladnjelim seljačićima da se bore do posljednjeg čovjeka i posljednjeg jebenog metka. E pa, na kraju nisu imali metaka da se bore. Jerbo, Debeli Hermann”, mislio je na pozamašnog glavešinu Lufwaffe, Hermanna Goringa, “nije mogao održat obećanje da će Šestu opskrbljivati iz zraka. Vjerojatno je bio previše nafiksan - trošio bi pola dana šmrčući koku na svoju debelu guzicu kroz draguljima optočenu cjevčicu. Jednom je njegova banda bacila cijeli sanduk prezervativa. Što je mislio, što su prašinari iz Šeste trebali - jebati Rusiče do smrti!” Tu bi Schulze uvijek običavao prasnuti u smijeh, ispiti što mu je ostalo od piva i popratiti ga čašicom vatrenog Koma prije nego bi nastavio svojom litanijom gađenja. “Naš gazda, onaj klecavi kokošar Himmler, nije bio ništa bolji, tjerajući nas iz Wotana da se borimo u ruševinama, dok je on u Berlinu natezao svoju debelu tajnicu.” Schulzeovo široko pošteno lice iskrivilo bi se od gađenja i zarežao bi: “Ne, cijela ta posrana gomila bila je nafiksana od vrha do dna. Naši vođe - serem se ja na njih! Naši razvodnici u Wotanu bili su bolji od njih. A rezultat? Prije no što je rat završio, četiristo tisuća jadnih seronja koje su Rusići zarobili te godine gledalo je tratinčice odozdo.” “Ali ti si iz Staljingrada izašao u jednom komadu, Schulzi”, netko bi uvijek prigovorio, istovremeno žurno naručujući još jednu rundu piva. “Da”, Schulze bi odgovorio polako, dok su mu misli očito bile u drugim vremenima. To staro svjetlo zabljesnulo bi u njegovim plavim očima, sad uglavnom tupim ili crvenim od pića, “ali mi smo bili Wotan, zar ne...?” Schulze je već nekoliko godina mrtav: umro je onako kako je oduvijek htio, sa svojih preko sedamdeset zadovoljavajući osamnaestogodišnju kurvicu. Ali imamo dovoljno od njegove priče, kao i one neprocjenjive spise ObersturmbannFührera{1} von Dodenburga - koji se sad čuvaju u Sveučilištu njemačke vojske u Hamburgu - da skrpamo pravu povijest onoga što se dogodilo 1942. u tom ruskom gradu. Kako bi Schulze uvijek govorio, nije to bila “epopeja”. Prije je to bila priča o moralnom kukavičluku, izdaji i protuizdaji. Ni u kom slučaju lijepa priča. Ali te godine, prije pola stoljeća, nije bilo lijepih priča... L. K., Bleialf Njemačka, 1994.

Prvi dio

Klopka “Uhvaćeni smo u vrčini i sad će odozgo pišat po nama.” Narednik Schulze desetniku Matzu, studeni 1942.

Prvo poglavlje

Feldmaršal von Paulus{2} zadrhti. Lice mu je bilo neobrijano i ispijeno. Izgledao je kao da je u zadnja tri mjeseca ostario deset godina. Sad, dok je stajao usred ledenog podruma da se obrati svojim časnicima, sovjetski su topovi vani - svih njih pet tisuća - opet zagrmjeli. Cijela se zgrada tresla i podrhtavala poput živog stvora pod tim strahovitim udarom. Von Paulus, zapovjednik njemačke Šeste armije, kao da to nije primjećivao. Podigao je papir koji je držao u lagano drhtavoj ruci u rukavici, i rekao: “Gospodo, 23. studenog 1942. poslao sam ovu poruku Führeru.” Pročistio je grlo: “Mein Führer. Od primitka vašeg radijskog signala od 22. studenog, situacija se razvila s krajnjom brzinom. Streljiva i goriva ponestaje. Moram smjesta povući sve divizije iz samog Staljingrada i značajne snage sa sjevernog ruba Džepa. Imajući u vidu ovu iznimnu situaciju, tražim da mi date potpunu slobodu djelovanja.” Polako, sasvim polako, von Paulus podigne glavu, poput neizmjerno umornog čovjeka. Gledao je svoje časnike, čiji je dah zamagljivao zrak u ledenoj studeni. Uzvraćali su mu pogledom, napeto iščekujući. Svi su oni znali da više neće dugo izdržati u Džepu: četvrt milijuna njemačkih i savezničkih vojnika uhvaćenih u golemoj snježnoj ravnici i ruševinama Staljingrada. Je li Führer odobrio plan da se izvrši proboj dok još ima vremena? Von Paulus ih je pustio neka čekaju. Vani su se sovjetskim topovima pridružile “Staljinove orgulje”, veliki bacači raketa što su komadali jutarnji zrak groznim vještičjim kricima svojih projektila. Konačno je, nakon što se činilo da je prošla vječnost, feldmaršal progovorio. “Njegov je odgovor stigao jutros u 08:00.” Von Paulus s teškoćom promijeni papire koje je držao u svojim rukama u rukavicama. “Zapovjedniku njemačke 6. armije, Staljingrad”, čitao je napuklim, hrapavim glasom. “Držat ćete se do posljednjeg čovjeka i do posljednjeg metka. Potpis Hitler.” Von Paulusov se glas slomio. Na trenutak je izgledao kao da bi mogao ispustiti papire iz ruke što mu se tresla. Ali na vrijeme se obuzdao. “Dakle, takva je situacija, meine Herren.” Nastavio je drhtavim glasom. “Moramo držati Džep do daljnjih zapovijedi.” Zgodni aristokratski general von Seydlitz-Kurzbach, zapovjednik 94. pješačke divizije, koji je oko glave imao omotano nešto, što je izgledalo poput ženskog šala, da ga čuva od hladnoće, obrisao je kaplju s vrha svog modrog nosa i šmrknuo. “Ali, to je ludilo, feldmaršale. U klopci smo u Džepu širokom osamdeset kilometara, s najbližim njemačkim snagama udaljenim nekih dvjesta kilometara. Naši saveznici, koji drže južnu bojišnicu Džepa, oni prljavi Rumunji, Mađari i talijanski špagetaši, podbrusit će pete i spašavati živu glavu jednom kad Ivani napadnu punom snagom. Onda će Šesta armija biti dokrajčena – kaput!” Od ostalih prisutnih časnika začulo se mrmljanje odobravanja. Izvana je dopiralo štektanje pušaka. Sovjeti su opet napadali pod zaštitom svoje strahovite baraže. Seydlitz-Kurzbach gotovo molećivo pogleda zapovjednika Armije. “Prekršite zapovijed, gospodine”, nagovarao ga je. “Probijmo se sada, dok još ima vremena.” “Tako je, tako je”, ostali su žustro pjevali dok su se podrumski zidovi tresli i njihali pod udarcem salve raketa, što je opalila nedaleko odatle, u tlo tvrdo poput željeza. “Neki od nas sigurno bi stigli do von Mansteinove armije. Još uvijek imamo oklop”, Seydlitz-Kurzbach pokaže pukovnika Geiera, što je otraga gladio svoj ogromni nos, kojim je među svojim SS vojnicima zaradio nadimak “Lešinar”. “Geierova SS jurišna pukovnija Wotan mogla bi preuzeti vodstvo. Oni bi nas proveli, siguran sam. Ako – “ Odjednom se aristokratski general prekinuo. Mogao je vidjeti da ga von Paulus zapravo ne sluša. Feldmaršal polako odmahne glavom, poput vrlo starog čovjeka. “Ne možemo prekršiti

zapovijedi našeg voljenog Führera”, reče s aurom konačnosti. “Sad se morate vratiti na svoja zapovjedna mjesta. Naši su podaci da će Rusi pokrenuti napad pune snage tik prije zadnjeg svjetla - recimo u 15:00 sati. Moramo biti spremni.” Seydlitz-Kurzbach otvori usta kao da će prosvjedovati, ali onda promisli. Umjesto toga, kucne petama u stavu pozor, kao i ostali časnici. Von Paulus rukom u rukavici nemamo dotakne svoju izgužvanu kapu. Bili su otpušteni. Potišteni i zabrinuti, časnici su izašli, kloparajući kamenim stubama iz podruma u srušenu kuću iznad, razvaljenu granatama. Opet je sniježilo, velike mokre pahulje padale su sa sivog neba kao da će padati zauvijek. Pa ipak su opskrbni avioni pokušavali sletjeti i isporučiti svoj dragocjeni teret. Jer, bez opskrbe koju su donosile “Tetke Julke” - kako su zvali tromotome transportne avione{3} - ljudi u klopci ne bi izdržali sljedeća dvadeset i četiri sata. Lešinar je zabio glavu dublje u svoj krzneni ovratnik i čvršće namjestio monokl na desnom oku. Ta budala od pilota ne bi smjela dulje kružiti, rekao je sam sebi, ili će ga Ivani zgrabiti. Ivanovi lovci Jak i protuavionsko topništvo uvijek su budno vrebali transportne avione. Znali su da će, ako ne mogu prodrijeti u Džep, izgladniti garnizon do konačne predaje. Von Paulusova armija već je bila na trećini normalnog sljedovanja. Dnevno su jeli sve više svojih mazgi i konja. Već sad su hljebćići, koje bi konačari uspijevali ispeći, sadržavali više piljevine iz raspiljenih željezničkih spavaćih kola negoli brašna. Njegov zamjenik, bojnik von Dodenburg, uobičajeno nakrivljene kape, izronio je iz vrtiožećeg zida bjeline. Salutirao je i gotovo odmah rekao, namrštenog i zabrinutog grubo zgodnog lica: “Što slijedi, gospodine?” Lešinar se nije trudio uzvratiti pozdrav. To mu je odnosilo previše napora, a trudio se sačuvati snagu. “Ništa ne slijedi”, prostruže svojim hrapavim pruskim glasom, “barem ne na vrhu. Führer nam je naredio da se borimo do posljednjeg čovjeka i metka.” Njegov ogromni kljunati nos nabrao se s prezirom. “Kao da je izašao iz operete za pet groša, a Paulus, njegov psić, krotko prihvaća presudu.” Zastao je i provirio kroz mećavu. Pilot “Tetke Julke” odlučio je sletjeti. Staromodni Junkersov transporter sad je hitao preko snijega, podižući veliki bijeli vrtlog i moćno kočeći. Patetična gomila ranjenika, okružena “psima na lancu” naoružanima automatima, već se gurala naprijed, mahnita da se ukrca na avion koji će ih odvesti iz staljingradskog pakla. Uzalud su vojni policajci, ”psi na lancu”, kako su ih zvali po službenim metalnim pločama obješenima na lancu oko vrata - ljutito puhali u zviždaljke i pucali upozoravajućim rafalima u zrak. Ranjenici nisu obraćali pažnju. Pogledi su im, kao hipnotiziranima, bili na avionu. “Jadnici”, reče von Dodenburg sažalno, gledajući vojnika čije su obje noge bile otkinute i koji se sad gurao naprijed na malim sklepanim kolicima, ostavljajući za sobom trag krvi na snijegu. “Još sedam dana ovdje, pod ovim uvjetima, i ni Wotan neće biti puno bolje”, primijeti Lešinar mračno. S gađenjem je gledao kako časnik, očito neozlijeđen, nudi naredniku, koji je zapovjedao psima na lancu, poveliki svežanj novčanica da ga pusti na avion koji je prilazio. S sa zadnjim urlikom, avion se zaustavi. Rulja ranjenika, od kojih su neki odbacili svoje štake, sumanuto se borila i gurala da prođe kroz teretna vrata, dok je posada počela bacati sanduke opskrbe u snijeg. Psi na lancu hitro su se uklonili. Znali su da bi ih inače masa uspaničenih ranjenika pregazila na smrt. Pilot, koji nije izlazio iz aviona, opet je počeo dodavati snagu u motore. “Polijeću!” zaurla bezglava rulja. “Polijeću bez nas!” Stali su se još žešće gurati. Čovjek bez nogu pao je sa svojih sklepanih kolica. Nestao je pod nogama mahnite gomile. “Velika njemačka vojska, zimi 1942., Rusija”, primijeti Lešinar cinično, brišući svoj

monokl, zamagljen u oštroj studeni. “Jadne svinje”, reče von Dodenburg samilosno, dok se avion opet počeo valjati naprijed, s ranjenicima što su se očajnički držali za rep i trup. “Znaju da im je to zadnja prilika Zaustavi se. Poput paklenskog jastreba, mali se Jak pojavi iz mećave. Zaokrene sa četiristo kilometara na sat prema teško natovarenom transporteru. Njegov top i strojnice, postavljeni u nosu, stanu bljuvati grimiznu vatru. Zrna su prorešetala trupom “Tetke Julke”. Ranjenici su vrišteći padali u snijeg, iznova ranjeni. Napadnuti je pilot očajnički pokušao manevar izbjegavanja. Uzalud! Iznenada, neočekivano, baš kad se avion digao u zrak, desni motor plane ljutitim plamenom. Na trenutak se pilot borio da održi nadzor. Nije uspio. Nos se sunovrati. Sljedećeg trenutka, junkers udari u tlo. Smještaje eksplodirao. Vatra je sunula duž trupa poput velike bijesne buktinje. Ljudi su padali u snijeg, previjajući se i valjajući, pokušavajući - uzaludno - ugasiti plamen što je sve proždirao. Von Dodenburg se trznuo kao da će pohitati prema zapaljenom avionu. Lešinar ga je zgrabio baš na vrijeme. “Prekasno!” zagrmi kad su s jednim zadnjim knimp, što se činilo da traje cijelu vječnost, planuli rezervoari s gorivom, a avion se raspao u iskričavom bljesku rastopljenog metala. Von Dodenburg zastenje. Ali Lešinara nije ganuo prizor mrtvih i umirućih, pougljenjenih tijela što su brzo nestajala u toj strahovitoj plavoj vrelini, potpunog kaosa. Umjesto toga, kao da je razmišljao naglas, polako reče: “Ovo bi nam mogla biti zadnja prilika - sigurno.” Ukopao je lice dublje u toplinu svog krznenog ovratnika. “U redu, von Dodenburg, vratimo se u Wotan. Imamo za planirati, moj prijatelju...”

Drugo poglavlje

Oprezno, vrlo oprezno, narednik Schulze iz SS jurišne pukovnije Wotan podigao je šaku, veliku poput male lopate. U njoj je stezao štap s rukavicom nataknutom na vrh. Iza njega, u dugačkom rovu, jedan od kuhinjskih bikonja sjekirom je sijekao kruh od piljevine. Oko njega je tucet Wotanovih vojnika gledalo kao opčinjeno, očiju punih čežnje, dok je rezao smrznuti kruh u kriške. Jedna kriška i sitni komadić mazgina mesa trebali su biti njihovo jedino sljedovanje za taj promrzli dan u studenome. “Prije ću si srat u čizmu nego jesti komad magareće guzice i pola spavaćeg vagona”, šmrknuo je Schulze zgađeno kad je kuhinjski bikonja dopuzao do crte bojišnice da oglasi kako će im to biti dnevno sljedovanje. “Zgodni sin gospođe Schulze treba više od toga - ni kol’ko komadića čifutove kožice kojeg je štucnuo glavni rabin - da podstavi svoje dragocjene iznutrice!” Na što je njegov dugovječni suborac, mudri, jednonogi desetnik Matz rekao: “Imaš sreće, stara kućo. Pričaju da Makaroni”, mislio je na njemačke saveznike, Talijane, “blaguju vlastite ukočene.” Narednik Schulze slegnuo je nemamo svojim ogromnim ramenima. “Šta očekuješ od hrpe jebenih stranaca? Ne znaju bolje. Ko posrani Francuzi. Jedu žabe iz bare i vode ljubav jebenim jezicima.” Suho je pljunuo na tvrdi smrznuti snijeg. “Idemo dalje.” I dok se desetnik Matz s onog kraja rova pripremao baciti brzi pogled kroz svoj dalekozor, Schulze je podigao štap. Prljava bijela rukavica proviri preko grudobrana. Schulze lizne svoje ispucane usne u iščekivanju. Krak! Rukavica odleti na dno rova. Schulze osjeti kako mu titraji od snajperskog metka bolno struje snažnom rukom. Matz poviče uzbuđeno. “Imamo seronju!” Spustio je dalekozor. “Jebeno smo ga naboli od prve!” Schulze si je prokrčio put kroz gladne vojnike što su opčinjeno buljili u kuhinjskog bikonju sa sjekirom. “Gdje?” upita. “Serinjak od cigle na tri sata,” odgovori Matz. “Prednji zid je otišao. Ali na njegovo su mjesto stavili komad lima. Pod njim je. Koristi bezdimni barut. Ali svejedno sam spazio kretnju.” “Imat ćeš ti kretnju - iz guzice, ako si pogriješio”, zareži Schulze prijeteći, ali znao je da Matz ima najoštrije oko u cijeloj pukovniji. Ne bi on pogriješio. “U redu.” Počešao je svoj neobrijani obraz prstima koji su izgledali poput dlakavih svinjskih kobasica. “Sad moramo izdimiti Rusića i njegovu pljucalicu van bez da sami nadrljamo.” Matz je odjednom izgledao zabrinut. “Možda je bolje da to pustimo, Schulzi”, reče. “Znaš te Ivanove snajpere. Lukavi su to magareći šupci.” Schulze uperi veliki palac u svoja masivna prsa. “E pa, majmunsko govno, mi onda moramo biti lukaviji, zar ne?” Potapšao je kacigu malog čovjeka kao što bi nježna majka mogla potapšati glavu bedastome djetetu. “Znaš te ruske snajperiste. Imaju najbolju krmu od sve vojske u ruskoj armiji.” Liznuo je usne s nadom. “Moraju ostati vani dvadesetčetiri sata, pa onda imaju sa sobom obilje prave njupe.” Potapšao se po svom slinavom nosu, crvenom poput cigle. “K tome, moj mali šparogaški Tarzane, imaju oni i - znaš već što.” Polako je slovkao riječi, kao da su bile od najveće važnosti. Sad je na Matzu bio red da liže usne u nadi. “Misliš, vatrene vode, Schulzi?” “Uistinu da, moj mali prijatelju pilećeg mozga. Svi se ti Rusići natankaju votkom prije napada. Mjerim da snajperisti dobiju najbolju vatrenu vodu od svih. E sad, pitanje je - kako ćemo položiti naše pohlepne šape na klopu i vatrenu vodu, eh?” Smiješio se svom suborcu. Iza njih, kuhinjski je bikonja završio rezanje smrznutih obroka. Netko je jaukao: “Ali,

izgubio sam zube. Ne mogu ovo jesti desnima.” “Loša sreća”, isceri se kuhinjski bikonja. “Gubljenje zuba, to ti je samoranjavanje. Trebao bih te prijaviti Šuljavom Isusu.” Mislio je na Wotanovog pobočnika, koji je na svojim čizmama nosio gumene potplate, tako da se mogao prišuijati nekom vojniku koji bi, ništa ne sluteći, radio ono što ne bi smio. Mrzovoljno, bezubi je vojnik stao sisati smrznuti kruh. Schulze odgovori na vlastito pitanje. “Trebamo mamac, to trebamo. Ti!” “Ja? Zašto, jebemu, ja?” “Zato, Matzi, što si ti prizemni desetnik, a ja sam jebeni narednik s visina. Kraj priče?” “Kraj priče”, složi se Matzi ponešto mrzovoljno. “U redu, jebiga, idemo to obaviti.” Schulze ga srdačno potapša po ramenu, skoro ga sasvim izbacivši van iz rova. “Tako treba. Volim ljude koji imaju malo duha. Idemo. Los. Ne mogu dočekati da položim šape na svu tu rusku njupu.” Oklijevajući, veoma oklijevajući, desetnik Matz počeo je podizati svoju glavu pod kacigom iznad grudobrana, dok se narednik Schulze ohrabrujuće cerio s drugog kraja rova, kundaka puške zabijenog u rame. “Ne bljeskaj mi tu zubima”, reče Matz mračno. “Koncentriraj se na jebenog ivanovog snajpera. Idemo.” Gurnuo je glavu iznad grudobrana. Krak! Matz se otkotura nazad, lica pogođenog komadima smrznute zemlje i snijega. Snajperov je metak promašio tek za koji milimetar. Ali Schulzeov nije. Probio je kroz lim koji je štitio snajperovo sklonište i završio u čvrstom mesu. Začuo se visoki krik i snajperska je puška otklaparala iz odjednom beživotnih prstiju na tlo. “Jesam govnara!” zariče Schulze. “Idemo.” Skočio je iz skrovišta i, držeći pušku u moćnoj šaki poput igračke, pretrčao preko polja snijega. Jednim snažnim udarcem čizmom, šutirao je lim na stranu i bacio se na mrtvu priliku savijenu na tlu, smjesta prepipavajući podstavljenu vjetrovku mrtvog snajpera ne bi li našao kakav plijen. Odjednom je stao, kao da su mu prsti bili opečeni. “Što je?” udahne Matz. “Ima sise”, usklikne Schulze u čudu. “Snajper ima ženske sise.” “Velikog li sranja po božičnom drvcu!” reče Matz i pogleda, usta otvorenih u čudu, na obilno poprsje što se nadimalo ispod debele crvenoarmejske košulje. “Jebeno si mi ti u pravu, Schulzi - ima on podosta drveta pred vratima.” “Ona”, ispravi ga Schulze rutinski, oporavljajući se od šoka. “E, baš šteta”, reče Matz, dok se Schulze primio pljačkanja tijela u potrazi za “klopom” i “vatrenom vodom”, “žene bi trebale plesati polku na madracu s muškarcima, a ne pucati u jadnike. A gledaj ti tu pušku”, pokazao je nekih tucet recki urezanih na kundaku puške mrtve snajperistice. “Pospremila je ona podosta jadnih dlakoguzih seljačića pod jebenu zemljicu.” Schulze kimne i, odčepivši bocu votke koju je upravo našao u stražnjem džepu mrtve žene, potegne obilni gutljaj dok je Matz gledao, pohlepno čekajući... *** Gledajući njih i ostatak promrzlih neishranjenih Wotanovih vojnika, von Dodenburg, na svojoj uobičajenoj ranojutamjoj inspekciji pukovnijskih položaja, reče sam sebi da će uskoro negdje puknuti. Napaćeni vojnici više nisu mogli podnijeti puno ovoga. Zamišljen, gazio je natrag preko škripećeg smrznutog snijega, dok su za njim neprijateljski topovi opet stali grmjeti, najavljujući još jedan dan gladi, jada i iznenadne smrti. Wotan je već skoro mjesec dana bio uhvaćen u Džepu. Za razliku od pješaštva, pješaštva na prvoj crti, nisu pretrpjeli veoma teške gubitke jer je von Paulus odbijao koristiti pukovnijina

oklopna vozila u bitki. Osim toga, Šesta armija nije imala dovoljno goriva da izvodi opsežne tenkovske operacije. Pa ipak, ljudi su trpjeli i umirali iz drugih razloga. Stražare bi nalazili čvrsto smrznute, pogubljene ubitačnom noćnom hladnoćom. Mehaničari, koji bi bili dovoljno neoprezni da prime metal golim rukama, našli bi se mesa zderanog dodirom. Otkrivali bi uhvaćene ljude kako stenju u sklepanim latrinama, testisa smrznutih za metalne sjedalice. Kako bi Schulze zacvilio s melodramatskim drhtajem: “Voljan sam sve žrtvovat za Führera, al’ ne i moja jajca!” Šuljavi Isus, omrznuti pobočnik, tražio je da se izrekne smrtna kazna dvojici vojnika, koji su si propucali nožne prste u pokušaju da ih se pošalje u pozadinu dok je još bilo vrijeme. “Ne”, reče si von Dodenburg kako se penjao u Volkswagenov terenac, čiji je vozač turirao motor da mu se ne ugasi na cičoj zimi, “Wotan je još uvijek učinkovita borbena sila”. Ali koliko će dugo ostati učinkovita borbena sila pod ovim strašnim uvjetima? “U redu, vozaču”, reče glasno. “Idemo preko, u pukovnijski stožer. Zapovjednik drži časničku konferenciju u 09:00.” Podario je umorni smiješak mladom vozaču, koji je poput ostalih bio zamotan do očiju u komade i komadiće vojne i opljačkane civilne odjeće. “A znaš kakav je Šef prema svima koji kasne?” Vozač uzvrati bojnikov cerek, ili se barem von Dodenburgu tako pričinilo, jer mu nije mogao vidjeti puno od lica. “Da gospodine, znam. Ne jednom sam ga čuo kako kaže da će odrezati jajca svakome tko mu sekundu zakasni na jednu od njegovih konferencija - i to tupom britvom!” Mladi vozač naglasi riječi. Von Dodenburg se šuplje nasmije. “Nije baš ugodna pomisao za dobro jutro. U redu. Los!” Terenac je počeo poskakivati preko snježnog polja, zaobilazeći brdašca pod kojima su počivale masovne grobnice onih poginulih u listopadu, kad je cijela Njemačka odjekivala vijestima da je Šesta armija skoro zauzela cijeli veliki grad na Volgi, što je nosio ime omraženog sovjetskog diktatora - Staljingrad. A sad se, pomisli von Dodenburg mračno, dok su se približavali bivšoj tvornici traktora u kojoj se sklonila oklopna tehnika i pukovnijski stožer Wotana, ta velika pobjeda pretvorila u strašni poraz. Hoće li to biti kraj Wotana? Dok je vozač kočio, bilo je to sveprisutno pitanje na koje se zgodni mladi časnik, nakrivljene kape, nije usuđivao ni pokušati odgovoriti.

Treće poglavlje “Stillgestanden!” zapovjedi Šuljavi Isus, zamagljenog daha u studenom zraku u velikoj tvorničkoj hali. Nekih tucet Wotanovih časnika, mnogi umotani u civilne krznene kapute i komade zarobljenih sovjetskih uniformi - boljih od njemačkih - ukoči se umorno u stavu mimo. Šuljavi Isus, visok i mršav, sveprisutnog hitrog tamnog pogleda, okrenuo se i salutirao Lešinaru, koji je, kao i obično, zamišljeno gladio svoj čudovišni kljun od nosa. “Die Offiziere melden sich zur Stelle, Obersturmbannfuhref” prijavi precizno, kao da je bio u Wotanovom skladištu u Berlinu, a ne na ovoj smrznutoj pustari od bojišta. Lešinar nemamo odvrati pozdrav i zapovijedi časnicima na mjestu odmor. Iza reda časnika, usamljeni desetnik u tamnom kombinezonu i ogromnim pustenim čizmama, navučenim preko običnih, trčkarao je od vozila do vozila potpaliti lončiće s katranom ispod njihovih motora. To je bio jedini način za spriječiti da se motori trajno ne zakoče. “Meine Herren”, zahropće Lešinar, škiljeći od lica do lica kroz monokl koji je volio, iako mu je vid bio savršen, “bio sam jutros na sastanku kod glavnozapovjedajućeg.” Pustio je da mu se riječi slegnu, dok su ga mladi časnici gledali s krhkom nadom što im je počela tinjati na napetim licima. Znao je Lešinar i zašto. Očekivali su od njega da objavi kako će se probiti. Mogao ih je savršeno razumjeti. Što bi dao da je sad u Berlinu, odjeven u civilku, topao i parfimiran, i da pretražuje ulicu pred Hotelom Adlon u potrazi za onim prelijepim dječacima u uskim hlačama i počupanih obrva, koji su mu bili tajni užitak i jedini porok. Osim toga, u Staljingradu nije bilo unapređenja. Führer nikad nije nagrađivao poraz, a Staljingrad će biti poraz. U to je bio siguran. “U svojoj beskrajnoj mudrosti”, nastavi on, “Führer je zapovjedio da moramo ostati ovdje do posljednjeg metka i do posljednjeg čovjeka.” Proglas šokira časnike. Gorljivi, čak fanatični, nacionalsocijalisti kakvi su svi bili, nisu se uspjeli suzdržati da ne pokažu razočaranje. Netko zajauče. Neki drugi časnik reče drhtavim glasom: “Ali, to je nemoguće!” “Nemoguće je, slažem se”, reče Lešinar i pogleda ih s izgledom ciničnog zadovoljstva zbog njihovog razočaranja. “Ali s druge strane, Führerova riječ je zakon.” Sagnut pod tenkom tigar, desetnik koji je palio lončiće s katranom zapjeva žalobno, kao za sebe: “Serite, reče Kralj i tisuću se guzica naguzi i napregne - jer u tim je danima riječ Kraljeva bila zakon.” Von Dodenburg se s naporom suzdrži da se ne nasmije. Mehaničar je opalio čavao točno u glavu. Umjesto toga, prostrijeli čovjeka mračnim pogledom. Potonji otare kap s vrha nosa i vrati se svojim lončićima. “Međutim, gospodo”, nastavi Lešinar, još uvijek s ciničnim izrazom na okrutnom pervertiranom licu, “mi iz Wotana oduvijek smo si bili pomalo sami svoj zakon, nismo li?” “Tako je, tako je”, Šuljavi Isus odvrati s lažnom srčanošću. Von Dodenburg se namršti. Znao je što Lešinar smjera i nije mu se svidjelo. Ali, za sada ništa ne reče. “Dakle, gospodo”, reče Lešinar, “kažem vam, a vi morate reći svojim ljudima, da Wotan mora biti spreman poduzeti očajničke mjere kad dođe vrijeme. A budite sigurni da će vrijeme doći - i to skoro. Samo da bi postojala, Šesta armija treba petsto tona opskrbe dnevno. Znate li koliko je došlo danas?” Lešinar si odgovori na vlastito pitanje. “Točno pedeset tona, uključujući tri čitava sanduka parižana.” Mislio je na prezervative. Časnici su se nasmijali, a Lešinar zastruže: “Što vrhovno zapovjedništvo očekuje od nas -

da jebemo Rusiće do smrti?” Časnici se opet nasmiju. Ali von Dodenburg ostade nedirnut. Odavno je poznavao Lešinara. Dovodio je časnike u pravo raspoloženje za vlastite ciljeve. “Trebam li još išta reći?” nastavi Lešinar. “S takvim tempom opskrbe, staljingradski garnizon neće izdržati još jedan tjedan. Već ima slučajeva kanibalizma među našim slavnim i hrabrim saveznicima Talijanima, a moral naših ljudi gadno je poljuljan. Bilo je generala - da, generala - koje su uhvatili kako podmićuju za ukrcavanje na avione što odvoze ranjene do von Mansteinovih položaja!” Časnici ostanu bez riječi. “Da, istina je. Stvari se vrlo brzo raspadaju.” Uperio je u njih svoj dugi kažiprst, besprijekorno manikiranog nokta, kao i uvijek premazanog sjajnim lakom - čak ni u paklu Staljingrada nije Lešinar bio spreman odreći se svojih standarda. “Ali uvjeravam vas, gospodo, da Wotan neće otići s brodom koji tone. A ne, gospodo!” Stanje u Staljingradu, studeni 1942.

Stanje u Staljingradu, studeni 1942.

Na tu krajnje samouvjerenu izjavu, licima njegovih mladih slušatelja raširiše se usiljeni osmijesi. Nitko od njegovih slušatelja nije baš jako volio Lešinara. Znali su da je pervertiran i da ga ne zanimaju Wotan i sveto pismo nacionalsocijalizma. Njegov je jedini interes bio vlastito promaknuće. Kao što bi često razglasio: “Čim dobijem svoje generalske zvjezdice, kao što ih je zaradio moj otac, smirit ću se na nekom lijepom uredskom poslu u Berlinu kao pastuh iz stražnjih ešelona - i neću imati ni jedne brige da mi mreška moje uzvišeno čelo.” Ali također su znali i da, kad si Lešinar u vrti u glavu da nešto učini, to mu obično i pođe za ruikom. “Dakle, sada”, nastavi Lešinar, “moramo napraviti planove - planove za slučaj nužde.” Njemu uz bok, Šuljavi Isus zakima glavom u odobravanju i protrlja si ruke, što je stalno radio, kao da su mu prljave i treba ih oprati, što su možda i bile. Von Dodenburg kimne glavom. “O, da”, reče sam sebi, “Šuljavi Isus će sav biti za to da se hitro zbriše kad dođe vrijeme.” Bio je on ozloglašeni kukavica. Trsio se svim silama da se nikad ne približava bojišnici ako je to mogao izbjeći. “Puno ima uredskog posla, dragi moj prijatelju”, obično bi cvrkutao. “Volio bih biti tamo s ljudima - požderao bih si srce da pobjegnem od ovog prokletog prevrtanja papira. Ali valjda netko mora i to raditi.” “Kao što svi vi znate”, poučavao ih je Lešinar, “von Mansteinovi istureni njemački položaji su kod sela Kalač, nekih dvadeset kilometara od ruskih crta koje nas okružuju.” Pljesne rukama i Šuljavi Isus pohita i vrati se s kartom, koju je razvukao naspram kupole najbližeg tigra. Lešinar pokaže na nju bajunetom koji je nosio ovih dana. Mislio je, ako nosi bajunet, da ga ruski snajperi neće izdvojiti kao njemačkog časnika: uvijek su bili skloni prvo pucati na časnike, a onda na niže redove. “Evo, mi smo tik do uzletišta Gumrak, preko kojeg, kao što znate, dolazi sva opskrba. Ovdje ima obilje hrane, streljiva i, najvažnije, goriva. Sve su to ona debela gospoda iz konačarskih postrojbi zaključala na sigurnom za kišne dane.” Zavjerenički je pogledao njihova mlada lica. Von Dodenburg je znao što taj pogled znači. U vremenima krize, Lešinar bi uzeo što god želi, silom ako je bilo potrebno. Konačari su bili složno omraženi zbog njihove pohlepe i odlučnosti da se ne odvoje od ikakvih zaliha ako su to mogli spriječiti, kao da je opskrba pripadala njima osobno. “E sad”, nastavi Lešinar, “mi smo gotovo u sredini Džepa i zasad prilično sigurni. Moja je procjena da kada Ivani napadnu, to će uraditi na našem južnom krilu - ovdje - koje drži onaj ološ od mađarske ciganije, rumunjskih frulaša i talijanskih špagetaša. Ivani znaju da će se ta banda prva raspasti. Stoga, moramo u našem povlačenju držati rijeku Karpovka - ovdje - nama s lijeva. To će nam dati neku zaštitu od iznenadnog neprijateljskog napada.” Von Dodenburg se još više namršti. Lešinar je izgovarao točno ono što je on imao namjeru uraditi, svidjelo se to von Paulusu ili ne. On će prekršiti Führerovu zapovijed i povući se kad dođe vrijeme. “Naša točka proboja”, nastavi Lešinar, “bit će - ovdje”, opet je pokazao vrhom svog bajuneta, “točno sjeverozapadno od Marinovke. Do tada ću pokušati držati Wotan izvan ikakve borbe. Trebat ćemo snagu za proboj i povlačenje do von Mansteinovih položaja u Kalaču.” Iznenada se smračio. Pogladio je onaj svoj čudovišni nos kao da je upravo postao svjestan veličine zadatka pred njima. Ali hitro se pribrao, rekavši: “Od sad nadalje, gospodo - kamaradi, bit ćemo na stalnoj 60-minutnoj uzbuni. Svi motori vozila bit će turirani tri puta dnevno, tako da u slučaju nužde mogu trenutačno startati. Znam da to troši gorivo, ali pustite da to bude moja briga. Od svih se postrojbi očekuje da se ukrcaju i krenu unutar tog jednog sata. Svatko onaj čije vozilo ne krene, bit će ostavljen. Je li to jasno?” To je izazvalo pozornost mlađih časnika. Von Dodenburg je znao i zašto. Čak i kad bi motori startali, ponekad se vozila ne bi pokrenula jer su bila čvrsto zamrznuta za tlo.

“Svaki zapovjednik tenka povesti će sa sobom puni sastav panzer grenadira na tijelu tenka. Da se ne smrznu na smrt, zapovjednici tenkova - vi - moraju se pobrinuti da imaju svu dostupnu toplu odjeću. Ukratko”, zaključi Lešinar, “od ovog trenutka nadalje, moramo biti pripremljeni da se pokrenemo u roku od sat vremena od zapovijedi. Nema više vremena. Potom će biti, kako to kaže Wotanov borbeni poklič, stupaj ili crkni!” Bljesnuo je pogledom preko njihovih mladih zabrinutih lica. “Pitanja?” Von Dodenburg tiho podigne ruku. “Da, von Dodenburg?” “Gospodine, imate li se namjeru probiti bez zapovijedi feldmaršala Paulusa?” Šuljavi Isus prostrijeli von Dodenburga ljutitim pogledom, ali ovaj ga zanemari i nastavi. “Ako to učinite, gospodine”, ustraje on, “neće li to općenito biti smatrano veleizdajom?” Lešinar se zabulji u von Dodenburga kao da ga vidi po prvi put. Onda reče veoma polako, kao da mu je mozak bio na drugim stvarima: ”Mislim da ovog trenutka ne bih trebao odgovoriti na to pitanje, von Dodenburg. Ali saznat ćete na vrijeme.” Šuljavi Isus više nije čekao. Lica uzbuđenog na pomisao da će se Wotan uskoro probiti, poviče: “Zapovjedni časnik na smotri, pozor - pozdravi” A onda su otišli, ostavljajući von Dodenburga samog s desetnikom-mehaničarom da bulji u mjesto gdje je stajao Lešinar, govoreći si kako se, po prvi put u svojoj povijesti, Wotan sprema pobjeći... Ledeni je vjetar brijao preko beskonačne bijele snježne pustoši. Sijekao je crveno obasjana lica promatrača česticama leda oštrim poput britve. Iznova i iznova, zatreptali bi kapcima da odagnaju suze. Znali su da će konačarski bikonje uskoro na svom putu na doručak prijeći do brvnare. Već su mogli osjetiti predivnu aromu prave kave koja je odatle dolazila. Sad si nisu mogli dopustiti da olabave svoju stražu. Bilo je to ključno. Uskoro će vrijeme postati presudno. Boležljivo žuto zimsko sunce klizilo je polako preko obzora. Slabašno je visjelo tamo, kao da se nije moglo odlučiti da li da ostane. Duge crne sjene trčale su stepom. Preko sovjetskih crta, kilometar udaljenih, počela su treptati žarka crvena svjetla, poput iznenada otvorenih vratiju divovskih visokih peći. Sekundu kasnije, začula se ljutita tutnjava, koju je trenutak potom popratilo glasno zlokobno urlanje. Iznova je započela jutarnja mržnja.

Četvrto poglavlje Dva promatrača zanemarila su baražu. Dosad su se navikli na nju. Umjesto toga, držali su svoja promrzla bradata lica na suncu, očajnički hvatajući i najmanju toplinu, dok im je dah maglio ledeni zrak. Vrata konačarskog kruga zaškripe i otvore se. Dobro uhranjeni konačarski bikonje u čistim debelim uniformama, u sedlima na čupavim parije konjićima što su živahno galopirali preko smrznutog snijega, krenuli su na svoj doručak u brvnari. Za njima su pokuljali i isteturali ruski zarobljenici koji su radili u skladištima. Ispijeni, očiju što su gorjele u licima poput lubanja, odjeveni u dronjke, tjerani njemačkim stražarima koji su mahali knutama,{4} borili su se tko će biti prvi na koritima u koja su kuhari upravo istresali kante dimećih pomija. “Jadni ruski seronje”, prošapće Matz. “Oni dobivaju još goru krmu od nas.” “Nego”, zareži Schulze. “Ali zato oni govnari na kljusadi sljeduju sasvim dovoljno klope. Gledaj kako se rage uvijaju u sredini pod težinom tih bikonja.” Matz zahračka i pljune na smrznuti snijeg. “Što si očekivao, Schulzi?” reče. “Ipak su ti ono konačarski bikonje. Konačari i kuhinjski bikonje nikad nisu gladni. Rođeni su jebeno zli. Ne bi ti dali ni crno ispod svojih usranih noktiju.” Schulze kimne u znak slaganja i onda se napne kako su zadnji jahači prokaskali pored njihovog skrovišta. “Pola litre dobre juhe od graha, da ti dođe prdež”, veći od njih dvojice reče svome drugu, “lijepi komad salame, a onda je čovjek spreman za malo mufa. To je njupa da čovjeku povrati snagu. Tako mi Boga i svih njegovih svetih trojstava, imam toliko tinte u nalivperu da jebeno ne znam kome bih prvo pisao!” Njegov drag, također dobro uhranjen, lica što mu se sjajilo od sitog rumenog zdravlja, nasmijao se prpošno i rekao: “Mislio sam da si one noći dobio dovoljno ruskog mufa. Nisu nešto lijepe te Ruskinjice, ali svakako znaju svoj posao, stara kućo.” Njegov drug kimne i oni prođoše. Schulze pričeka dok nisu otišli dovoljno daleko da ih se ne čuje i onda ljutito prasne: “Čuješ ti to, Matzi? Ne samo da nam drpaju krme za svoje guzice, nego imaju i pičke! Kriste na štaki, nije mi otvrdnuo već tjednima. Jednostavno ne dobivam dosta njupe da mi se digne.” Matz odvrati strogo: “Nisi ti jedini, znaš, Schulze. Ja više ni ne znam gdje mi je kurac. Smežurao se. Ako nastavi ovako, skoro ću propišat na lakat.” Ali Schulze je zaboravio svoje seksualne probleme. Konačarsko skladište bit će napušteno sljedećih petnaest minuta dok se straža i zarobljenici ne nahrane. Znao je to iz osmatranja mjesta prethodna dva dana. U devet, skladište će biti puno ljudi, a konačari će razdjeljivati sljedovanja kako ih razne postrojbe budu tražile. Stoga su imali točno četvrt sata da utovare sve čega su se mogli dočepati na konačarev vlastiti kamion, koji je u ovo doba dana držan u pogonu tako da važna osoba može u lijepo toplom vozilu obići svoje razne odjele. Kako je Schulze rekao svom umornom, gladnom vodu tik prije no što se otputio u ranojutarnji pohod: “Danas ćete vi, hrpo kartonskih vojnika, za promjenu zagrist malo prave njupe. Da vidimo možemo li vas vratiti natrag u prave dlakoguze prašinare.” Njih dvojica žumo pretrče preko snijega do stražnjih vratiju skladišta. Kao što su i očekivali, bila su pod lokotom i lancem. Schulze nije oklijevao. Došao je pripremljen. Zgrabio je lanac kliještima za sječenje žice, zaroktao, napeo svoja masivna ramena i lanac pukne napola, kao da je načinjen od tanke žice umjesto čvrstog čelika. “Idemo, ujače Otto”, uzvikne on sretno kako su se velika vrata zamamno otvorila. “Idemo, Matzi. Los. Baš bih rado vidio ružnu facu tom debelom glavnom konačaru kad otkrije da mu je netko popalio njegove dragocjene zalihe.”

Matzu nije trebalo poticaja. Već jc počeo sliniti pri pomisli na sve te delicije koje će uskoro biti njihove. “Kriste, Schulze”, reče, “već balavim ovratnik. Navalimo!” Žumo su se zaputili prema najbližem skladištu na drugoj strani unutrašnjeg kruga. “Ko da je jebeni Božić”, Schulze je disao zadivljeno dok se načas ogledao po ogromnoj prostoriji. Bila je natrpana dimljenim mesom svake vrste, velikim westphalskim kobasicama, svinjskim crijevima što su se bogato sjajila od masti, sušenim parmskim pršutima za koje trebaju dvojica da ih nose, pancetama spremnim za rezanje - i posvuda konzerve i još konzervi. “Svetih mi jaslica”, usklikne Matz, “gledaj ti svu tu salamu i taj konzervirani kruh, bijeli kruh, i te komade dimljene svinjetine, sama mast iz njih curi. Schulzi, drži me. Mislim da ću svršiti!” “Stišaj malo to tvoje jebeno urlanje”, Schulze prosikće upozoravajući. “I ne stoj tu k’o besposleni kurac u ženskom samostanu. Primi se posla!” Matz se s radošću “primio posla”. Užurbano su trčali amo-tamo, nakrcavajući mali kamion - čiji je motor slatko preo - hranom koju ne vidješe mjesecima, već si zamišljajući veliku gozbu koju će noćas imati. Svaki put bi njih dvojica, cereći se poput školaraca puštenih s dosadnog sata, otkrhnuli vrh jedne od mnogih boca “dobre minhenske pjene”, kako je sretni Schulze zvao bavarsko pivo, i potegli pošteni gutljaj prije no što bi bacili bocu u stranu. Odjednom, njihovo napredovanje dramatično stane. Upravo su do pretrpanog kamiona vukli komad smrznute govedine - koji je morao težiti skoro sto kila - kad ljutiti službeni glas upita: “Šta se to do tri vraga ovdje događa, je li? Šta vi to izvodite?” Okrenuli su se, zatečeni, još uvijek držeći govedinu. Ogromni vol od čovjeka u uniformi glavnog konačara stajao je tamo, raširenih nogu, poluautomatskog pištolja u ruci u elegantnoj rukavici. Uniforma mu je bila čista i ispeglana, a na njoj nikakvih odličja osim Križa za ratnu službu treće klase. Ali izgledao je poput pravog vojnika, a ne poput odrpanih jadnika što su zapanjeno stajali pred njim. Zračio je aurom vojničke dobrobiti, poput čovjeka koji nikad u cijelom svom životu nije bio gladan i nikad nije ni namjeravao biti. “Dakle”, zahtijevao je kad dva prijestupnika nisu progovorila. Prijeteći tržne s cijevi svog pištolja. “Ajde, pljunite. Raus mit der Sprachel! Tko ste vi!” Iznenada se prekine kad na Schulzeovom rukavu spazi crnu i srebrnu traku Wotana. “Aha, posrani lopovski esesovci iz slavnog Wotana!” uzviknuo je. “E pa, gospodo iz SS-a”, naceri se debeli konačar. “Njemačka vojska, kojoj pripadate, iako se možda ne čini da to shvaćate, ima kaznu za pljačkanje. A samo u slučaju da ne znate koja je to, ja ću vam reći. To je smrt-” Schulze ga pogodi komadom govedine. Glavni konačar sruši se na koljena, gutajući i proklinjući. Schulze mu nije dao priliku da se oporavi. Moćnim je udarcem poslao konačarev pištolj preko smrznutog snijega. Sljedećeg je trena zabio svoje veliko koljeno konačaru u prepone. Debelo je zaroktao. Odjednom su konačarevi lažni zubi blesavo stršali iz njegovih širom otvorenih usta, dok se hvatao za ozlijeđene testise. “Idemo!” zaurla Schulze. “Govedina- !” “Zajebi govedinu! Šalju konjicu.” Utjerao je Matza iza volana i sam se ugurao u kabinu, u istom trenutku kad su bijesni konačarski bikonje nahrupili u galopu preko snijega, divljački vičući i pucajući iz pištolja ne bi li zaustavili lupeže. Matz prebaci u prvu. Onda su brzo krenuli - vrlo brzo. “Konjica” uvidi opasnost. Cimnuli su uzde svojih konja. Mali konjići propeli su se i u strahu zamahali prednjim nogama, dok je Matz vozio ravno na njih, razbacujući boce i konzerve iz kamiona kad bi u brzini udario u smrznute zapuhe snijega. Na koritu, Rusi su veselo kliktali i kliktali, kao da će oni sami uskoro uživati u ukradenim delikatesama. A onda ih više nije bilo. Jurili su natrag do Wotanovih položaja, praćeni bijesnim plotunom divlje puščane paljbe, kojom je upravljao bezubi glavni

konačar, naričući i stalno ponavljajući: “Objesit ću ih, pa makar mi to bilo zadnje. Klatit će se za ovo...” Kilometar dalje, opušten, povlačeći velike gutljaje ukradenog Kognaka, narednik Schulze odigne jedan ogromni guzov i ispali jedan od svojih dugih i muzikalnih prdeža, poznatih diljem SS dočasničkog zbora, pa reče: “Matzi, uspjeli smo. Imamo robu i sjebali smo glavnog konačarskog bikonju.” Završio je bocu zadnjim zadovoljnim gutljajem i bezbrižno bacio “mrtvog vojaka” kroz prozor. “Koliko seljačića to može reći - da su sjebali glavnog konačara velike njemačke vojske?” “Slavne posljednje riječi”, primijeti Matz za volanom. Odjednom se osjećao mračno i tjeskobno. Prisjetio se što je debeli konačar rekao o kazni za pljačku - smrt. Zadrhtao je - i to ne od hladnoće.

Peto poglavlje

“Na mjestu odmor!” zapovijedi Šuljavi Isus onim svojim opakim glasom. Tamne štakorske oči prijeteći su mu bljeskale s jednog kraja smotre na drugi. Vojnici su se poslušno opustili u središtu velike tvorničke hale. Odjeci njihovih čizama šuplje su odjekivali mjestom. Vani su sovjetski topovi nastavili grmjeti, kao što su to činili zadnja dvadeset i četiri sata. Šuljavi Isus, pobočnik, pusti vojnike da čekaju. Smatrao je takva prinudna duga čekanja dobrom taktikom. Zbunjivala je i brinula obične vojake, mislio je, posebno ako su imali nečistu savjest, kao što ju je imala ova banda bezvrijednih vucibatina. Mogao je to vidjeti na samim licima tih lupeža. Zračili su i činili se punašni) ima, očito od hrane koju su ti kriminalci ukrali iz konačarskog skladišta. Zlokobno je pročistio grlo, ili je tako mislio, i započeo: “Držim ja vas, bando nepopravljivih hulja, već neko vrijeme na oku. Pravite probleme, svi do zadnjega. Dugo sam to već znao. Sad su neki od vas imali toliko drskosti da udare pretpostavljenog časnika, kad je on samo pokušavao zaštititi zalihe pod svojim zapovjedništvom. Što imate na to reći, je li?” Stojeći u stražnjem redu, pogleda fiksiranog na neki predmet znan samo njemu, narednik Schulze prdne. Nije to bio jedan od onih njegovih prilično ugodnih prdeža. Ne, bila je to glasna, hrapava vrsta prdca koji je trebao biti provokativan. Boležljivo lice Šuljavog Isusa plane ljutito crvenom. “Tko je to bio?” upitao je. “Hajde javi se! Ovo je bilo jasno mišljeno kao glupo vrijeđanje. Ne samo da ste vi ljudi lopovi koji udaraju pretpostavljenog časnika, vi ste također ljudi koji vrijeđaju vlastitog časnika. Slušam, tko je to učinio?” Ljutito je škiljio u njihova drvena lica. Ali ljudi mu nisu uzvratili pogled. Umjesto toga, većinom su zvjerali u visoki strop, kao da im je sve to dosadno, što je Šuljavog Isusa još više ljutilo. Bijesno je pipao u orukavlju za svojom bilježnicom I olovkom. “Dobit ću ja ime tog odvratnog čovjeka, pa makar stajali ovdje cijeli dan dok mi ne kažete. Hajde - tko je to tako odvratno pustio vjetar?” “Satnice Hirsch”, von Dodenburg ljubazno upadne odakle je stajao, naslonjen na 60-tonski tenk tigar kojeg je upravo pregledavao. “Predlažem da nastavite s poslom koji imamo.” Kimnuo je u smjeru baraže: “Jer nekako sumnjam da ćemo za dvadeset i četiri sata biti ovdje. Mislim da će se neprijatelj za to pobrinuti.” Uputio je Šuljavome Isusu razoružavajući osmijeh. Šuljavi Isus otvori usta da će prigovoriti, a onda promisli kad je ugledao sjaj u von Dodenburgovim čvrstim svijetloplavim očima. Von Dodenburg je bio arogantna svinja koja je mislila da može raditi što mu se svidi, jer je dobio sva odlikovanja za hrabrost koja postoje. Bio je i previše familijaran s ljudima. U sebi si pribilježi da će staviti von Dodenburgovo ime na vrh svog osobnog popisa govana. Vratit će on jednog dana toj svinji. Glasno reče: “Na zapovijed. Nastavit ću s poslom.” Šuljavi Isus opet usmjeri svoju pažnju na ljude. “A sada”, prasne, “sad ću dati uvesti glavnog konačara Erlea. Ne osjeća se jako dobro i trebat će mu mala pomoć. Pogledat će svakog od vas ljudi i vi ćete ga pogledati pravo u oči. Jasno? Jednom kad prepozna počinitelja, taj će čovjek smjesta biti uhićen. Je li to jasno?” Začulo se oklijevajuće mrmljanje među ljudima, a von Dodenburg si reče da već može pogoditi tko su bili prijestupnici. To su bili ili Matz ili Schulze. Oni su bili dva najozloglašenija tata u cijelom Wotanu. Ali oni su također bili i među njegovim najiskusnijim i najpouzdanijim dočasnicima. Bili su to ljudi za koje si nije mogao dopustiti da ih izgubi. Nije si smio dopustiti da Matz i Schulze dopadnu šapa psima na lancu. Povlačio je vrh nosa, pitajući se kako će ih spasiti kad ih glavni konačar prepozna, što sigurno hoće.

Glavni konačar više nije bio onakva veličanstvena prilika, kakav je bio kad je imao lošu sreću sresti Matza i Schulzea dva dana ranije. Bio je pognut i nosio je štap, plus su ga pridržavala dva kršna psa na lancu. Imao je šljivu na oku, a desna strana lica, preko koje ga je Schulze odalamio govedinom, bila mu je zelena i naotečena. Dok je vukao noge uz pomoć vojnih policajaca, držao je jednu ruku čvrsto stegnutu preko testisa: promatrači nisu znali da li zbog boli ili iz straha da bi mogao biti još jednom napadnut i izmrcvaren. “Svetih mi jaslica”, Matz procvrkuće kroz stegnuta usta, “ti ni ne znaš svoju jebenu snagu, Schulzi. Daj mu vidi labrnju.” “Samo sam ga potapš’o”, odgovori Schulze veselo. “Ne znam što prave svu tu strku oko toga.” Glavni konačar hroptavo zakašlje, a u kutu natečenih usta pojavi mu se kap krvi. “I ovako je sušičav”, reče Schulze bezosjećajno. “Vjerojatno nam je svojim jebenim mikrobima zagadio svu klopu.” “Drži jebenu vodu u ustima”, prosikće Matz. “Sve nanije bliže.” Polako, potpomognut psima na lancu, ozlijeđeni je časnik napredovao redovima, buljeći u svakog čovjeka - činilo se vječno - prije no što je nastavio dalje. U stražnjem redu, Matz i Schulze užurbano su razmišljali. Znali su da, čim ih konačarski bikonja prepozna - a sigurno hoće - Šuljavi Isus neće oklijevati da ih da uhititi. Kao što je Schulze opsovao Matzu prije no što je započela smotra za prepoznavanje: “Taj sroljo bi vlastitu mater - ako ju je ikad imao - predao Gestapou. Onda će stvarno nastati sranje.” Činilo se da Matz tu mogućnost uzima bezbrižno: “Pa što? Poslat će nas natrag u vojni zatvor Torgau. Bar ćemo onda izaći iz ove vražje rupe.” Ali nije im bilo tako suđeno. Istog trena kad je ozlijeđeni glavni konačar stao ispred drvenolicog Schulzea, već se tresući od bijesa kad je prepoznao svog napadača, velika se vrata tvorničkog hangara razjape. Tamo je stajao Lešinar, lica crvenog od uzbuđenja, očiju iskolačenih u njegovoj ružnoj glavi, kao u deinentna čovjeka. “Alarm... alarm!” urlao je iz sveg glasa. “Pažnja svi! Ivani su se probili kroz posrane špagetaše na jugu... Svi se povlače. Spremi se za akciju!” “Ali, gospodine”, Šuljavi Isus pokuša prekinuti Lešinara. “Upravo smo prepoznali kriminalca koji je udario jadnog satnika Erlea i opljačkao mu skladište -” “Nema sad vremena za te bedastoće”, zalaje Lešinar. “Wotanu će trebati svaki drkaroš koga može naći.” Šuljavi Isus stegne svoje nježne šake u potisnutom bijesu i frustraciji, ali nije mogao ništa dok je von Dodenburg gazio prema smotri, namigujući tom velikom lupežu Schulzeu, da bi zapovjedio: “U redu, razlaz. Trčećim korakom! Osigurajte svoja oružja i budite spremni za daljnje zapovijedi.” Okrenuo se i hitro otrčao do Lešinara koji ga je čekao. “U redu”, odsiječe Šuljavi Isus, “čuli ste časnika. Na izvršenje!” Schulze bljesne pogledom prema Matzu. “Mislim da sam se upravo upiš'o u čizmu”, reče s cerekom. “Kako to - misliš?” odbrusi Matz uzvraćajući pogled. “Ja znam da jesam.” A onda su, kao i ostali, nestali, istrčavši na otvoreno - bespomoćni glavni konačar i bijesni Šuljavi Isus bili su zaboravljeni čim su nagonski shvatili da je počela zadnja bitka za Staljingrad. Bila je to spoznaja do koje je i Lešinar već došao. Sada, dok je stajao tamo pod snježnim pahuljama što su polako padale i malo prigušivale zvuk sovjetske baraže, prasnuo je von Dodenburgu. “Sljedeća četiri sata, ili tako nekako, bit će kritični. To vam je jasno, von Dodenburg?” Von Dodenburg mračno kimne, dok mu je um radio kao naelektriziran. “Ako glavnozapovjedajući ne može novim snagama - najbolje njemačkim - stabilizirati talijanske crte do noći, Ivani će u procijep ubaciti još više vojnika. Znatno su nadmoćniji od nas u noćnoj borbi, a koliko znam, Talijani se nikad ne tuku po noći.”

Lešinar se prisili na zimski osmijeh. “Da, južnjačka gospoda će ove noći nesumnjivo potrošiti svu svoju energiju na bježanje.” Osmijeha mu nestade. “Bog zna gdje će von Paulus naći svježe snage. Šesta njemačka armija već je sad razvučena do krajnjih granica, a vojska mu zasigurno nije svježa.” “Što je zadnje iz von Paulusovog stožera, gospodine?” upita von Dodenburg dok su crvene signalne rakete poletjele olovnim nebom prema njihovim crtama, ukazujući da su Rusi i tamo napadali. Međutim, naslućivao je da je ovo bila tek varka: pokušaj da se njemačke snage zadrže na svojim položajima. “Ne puno... Gospoda od grimizne pruge”, mislio je na stožerne časnike koji su na hlačama nosili grimiznu prugu stožerno školovanog časnika, “obavještavaju nas da su Ivani istesali desetkilometarski procijep u talijanskim položajima. Također nas obavještavaju da se u ovom trenutku ništa neće poduzeti. Nema razloga za uznemirenost. Glavnozapovjedajući je poletio u svom osobnom avionu procijeniti talijanske položaje.” Nasmijao se cinično. “Kao da ga desetkilometarski procijep neće uvjeriti da je ovo konačna sovjetska ofenziva. Ništa se neće učiniti dok se on ne vrati i izvijesti.” “Dakle, nema opće uzbune?” upita von Dodenburg hitro, shvaćajući da je Lešinar dao uzbunu na vlastitu odgovornost. “Točno. U vrijeme bitke, onaj koji oklijeva je izgubljen. Ako Napoleon to nije rekao, trebao je. Unutar dvadeset i četiri sata, moj dragi mladi prijatelju, Šesta njemačka armija počet će se raspadati. Onda više neće samo ponizni pukovnici poput mene biti ti koji će morati donositi ključne odluke, bit će to desetnici i vojaci. Vjerujte mi, von Dodenburg, uskoro će biti svatko za sebe i Vrag neka nosi najsporijeg. Wotanu se to neće dogoditi. Pođimo sad do glavnog stožera da vidimo možemo li od našeg letećeg glavnozapovjedajućeg saznati nešto novoga...”

Šesto poglavlje Činilo se kao da je cijela talijanska vojska u Rusiji u pokretu. Svugdje su bile kolone konjskih zaprega što su blokirale ono malo puteva u pozadinu, krećući se bolno polagano. Bježali su od nadirućih Rusa koji su klali, pljačkali, harali i silovali (s Talijanima je bilo puno žena iz njihovih frontovskih bordela i ljubavnica viših časnika). Gladni, promrzli, iscrpljeni i uplašeni, vukli su se smrznutim putevima na temperaturama ispod nule. Ako su imali sreće, kotrljali su se na zapad u seoskim kolima, prekrivenim nepromočivom tkaninom, kroz koju su bili progurani dimnjaci za peći što su bile unutra. Bilo je to povlačenje u nevjerojatnoj patnji, slično povlačenju Napoleonove Grande Armee iz Moskve prije više od stoljeća. Ali nitko nije pomišljao da uspori bijeg, čak ni elegantni parfimirani stožerni časnici kad bi im se automobili pokvarili. Utvara pobjedničke Crvene armije i strašna odmazda koju će donijeti onima, što su se drznuli nasmuti na Svetu Majku Rusiju, tjerali su naprijed čak i najslabije. Još se jednom von Paulusov laki avion spustio nisko nad snježnu pustoš da bi feldmaršal mogao kroz dalekozor pogledati Talijane u bijegu. Ovaj su put Talijani trčali, bježeći preko stepe - činilo se - pri pogledu na jedan jedini ruski tenk T-34: njih stotine, a većina ih je nosila pernate kreste Bersaglierea, jedne od elitnih talijanskih pukovnija. Von Paulus odmahne glavom i spusti dalekozor, kao da to više nije mogao gledati. Ako je elita Mussolinijeve vojske u Rusiji bježala, što je mogao očekivati od ostalih? Dodirnuo je mikrofon pod grlom koji ga je spajao s pilotom i umorno rekao: “Hauptmann,{5} vodite me u glavni stožer. Dovoljno sam vidio.” Za trajanja leta natrag, von Paulus se povukao u zabrinutu šutnju, kao da je iznova i iznova razmatrao isto pitanje. Što će učiniti? Ali čak i kad je sletio i bio odvezen ravno do svog podrumskog stožera, još uvijek nije donio tu presudnu odluku, iako je mogao vidjeti koliko je situacija bila napeta. Stožerni časnici trčali su amo-tamo brzinom neprimjerenom za njih. Telefoni su stalno zvonili, a u kutu, za stolom pod svjetlom treperave svijeće, zabrinuti stožerni bojnik gledao je u kartu, istovremeno lajući na telefon: “Ali morate izdržati. Presudno je da izdržite. IZDRŽITE!” Ali, von Paulus, veteran dva rata, zamijetio je druge znakove panike koja će uskoro izbiti. Skoro svaki stožerni časnik imao je mali kovčeg spakiran ispod svog stola, i nije mu trebala kristalna kugla da zna zašto. Gospoda velikog njemačkog glavnog stožera bila su već spakirana da odmarširaju u sovjetsko zarobljeništvo. Možda će zapovjediti ljudima da se bore do “posljednjeg metka i posljednjeg čovjeka”, ali oni to sigurno neće uraditi. “Gospodine.” Okrenuo se, zatečen. Bio je to pukovnik Wilhelm Adam, njegov strahovito visoki pobočnik. “Što je bilo, Willi?” upitao je. “Ovo. To je upravo skinuo jedan od operatera. To je iz govora kojeg je u Berlinu maločas održao Debeli Hermann.”{6} Šmrknuo je prezrivo. “Potpuno trabunjanje, gospodine.” Von Paulus uzme komad papira i hitro ga preleti očima. Goring je u svom govoru izjavio: “Moji vojnici. Prije tisuća godina, u malom prolazu u Grčkoj, stajao je nevjerojatno hrabri i smjeli čovjek s tri stotine vojnika: Leonida i njegovih tristo Spartanaca... A onda je pao i zadnji čovjek... i sad samo stoji natpis: Namjerniče, pođeš li u Spartu, idi reci Spartancima da si nas našao kako ovdje počivamo, baš kako nam zakon nalaže... Jednog će dana ljudi čitati: Pođeš li u Njemačku, idi reci Nijemcima da si nas našao kako ovdje počivamo, baš kako nam zakon nalaže” Von Paulus podigne pogled s papira, a Adam reče, lica ispunjenog prezirom: “Kažu da je debela budala imala suze u očima dok je izgovarao te riječi. Imao bi on prave suze u očima da sam mu ja

bio tamo, jer bih ga opalio u tu njegovu debelu guzicu - i to jako.” Von Paulus kimne. “Pobrinite se da ljudi ne saznaju za govor. Sasvim je jasno da nas je on, a možda čak i Führer, otpisao. Što oni znaju o uvjetima ovdje u Staljingradu?” upita s gorčinom. “Zna li debeli ovisnik o drogi da su podrumi puni ranjenih i umirućih, s jedva ikakvim lijekovima i tek papirnatim zavojima da im se previju rane? Da nam se puške smrzavaju? Da ne možemo pucati iz naših topova jer nemamo posebnu zimsku mast da sačuvamo leće od smrzavanja? Zna li on prokleto dobro da nam je njegovo ratno zrakoplovstvo jučer isporučilo tek sto tona zaliha, a trebamo petsto Prekinuo se, lica crvenog od bijesa. S mukom se suzdržao kad je stožerni časnik dotrčao, očito u panici, I rekao u prolazu: “Tri talijanske divizije su zbrisane. Još dvije nisu sposobne za ikakav daljnji otpor, feldmaršale.” Von Paulus odmahne glavom poput čovjeka koji se pokušava probuditi iz ružnog sna. “Svejedno moramo imati vjere, Willi.” “Gospodine”, reče pobočnik drveno. “Imate li ovdje svoj notes?” Pobočnik kimne. “Želim da sljedeća poruka bude poslana Führeru i također razglašena među vojnicima.” “Da, gospodine.” Von Paulus pročisti grlo. Gore su se šturmovici{7} obrušavali s neba kako bi bacili bombe na njegov stožer, dok su im sirene prodorno urlale. Ali on odbaci pomisao da je neprijatelj sad znao gdje mu je stožer i usredotoči se na poruku Hitleru. “Šesta armija”, započeo je, “pozdravlja svog Führera... Barjak sa svastikom još se vije nad Staljingradom -” Pukovnik Adam pogleda svog šefa, ali von Paulus je ignorirao njegov pogled i nastavio: “Neka naša bitka bude primjer... sadašnjim i budućim generacijama... da ne smiju nikad kapitulirati... čak i u beznadnoj situaciji... jer će Njemačka izaći pobjednicom... Pozdrav mom Führeru... Paulus, feldmaršal...” “Stvarno želite da ovo pošaljem, gospodine? Još važnije, želite li to razglašeno među ljudima?” Adam se usudi. “Shvatit će to samo na jedan način. Shvatit će da smo - da su oni izgubljeni, gospodine.” Von Paulus nemamo slegne ramenima. “Ali mi jesmo izgubljeni, Willi. Führer nam neće dati da se povučemo. Stoga moramo ostati ovdje i boriti se do kraja.” Adam opet pokuša. “Ali ne možemo razgovarati o borbi do kraja, gospodine. Prije ćemo ostati bez opskrbe i streljiva. Jedini kraj za Šestu armiju, gospodine, da to kažemo grubo, bit će predaja - sramna predaja.” “Što je alternativa?” Adam se prisili da očeliči svoj glas, ljutit na feldmaršalovu očitu apatiju. “Prekršite Führerovu zapovijed. Donesite odluku o povlačenju, svidjelo se to Hitleru ili ne, gospodine. Ako danas donesete tu odluku, imat ćemo dobre šanse da stignemo do von Mansteinovih položaja.” Stegnuo je pest, kao da je tjerao von Paulusa da uradi kako je predlagao. “Pretrpjet ćemo gubitke, vjerojatno velike gubitke, ali neki od nas preživjeti će da se i sutra bore.” “U deset generacija služenja Prusiji i Njemačkoj, ni jedan von Paulus nikad nije prekršio zapovijed odozgo”, reče von Paulus nepopustljivo. “Moji bi se preci okretali u grobu da to učinim.” Adamovo usko lice pocrveni od ljutnje. U tom je trenutku mogao istjerati von Paulusa iz njegove pomirljive apatije. “Nije to pitanje vaše osobne časti, gospodine”, reče ledeno. “To je pitanje da se pokuša spasiti živote što je više njemačkih vojnika moguće. Svaki čovjek u vašoj armiji ima ženu, djecu, majku. Kad oni budu izgubljeni, svi će ti ljudi kod kuće žalovati za njima. Što je vaša osobna čast naspram sve te tuge i jada?”

Bljesak stare vatre oživi von Paulusove umorne crte lica. “Zaboravljate svoje mjesto, Adame”, prasne on. “Zapamtite da razgovarate s glavnozapovjedajućim.” “Žao mi je, gospodine. Ali došlo je vrijeme da se govori otvoreno.” “U redu, neka vam bude. Ja i moja Šesta armija ostajemo ovdje do kraja, kakav god kraj bio. Neće biti povlačenja, osim ako mi Führer ne zapovijedi da tako učinim. Sad se, molim, potrudite da se poruka pošalje.” “Na zapovijed”, reče pukovnik Adam i, udarivši petama u stavu pozor, pozdravi. Činilo se da to feldmaršal von Paulus nije ni primijetio. Pogrbljenih ramena, kao u porazu, pukovnik Adam je otišao. Sudbina njemačke Šeste armije bila je zapečaćena. Kad je otišao, von Paulus ukopa glavu u ruke i stade plakati poput djeteta slomljena srca...

Sedmo poglavlje

“Dakle, tu smo”, Lešinar zareži prezrivo. Bacio je von Paulusovu poruku na blatni pod stožernog bunkera. “Sad znamo na čemu smo. Šesta njemačka armija do nosa će utonuti u drek.” Šuljavi Isus nervozno se naceri na tu primjedbu. Lešinar ga prostrijeli tvrdim pogledom. Smještaje umuknuo. Vani su topovi grmjeli u punom bijesu. Čak i razjarena mećava, kao da snijeg nikad neće stati, nije mogla utopiti buku i žestinu te strahovite baraže. “Makaroni su gotovi”, nastavi Lešinar. “Sad se Ivani spremaju zatjerati ravno u naše lijevo krilo. Uskoro će učiniti isto na našem desnom krilu. Povezati će se i Džep će biti raskoljen napola. To se jasno vidi na kartama.” Slegnuo je ramenima. “Nakon toga će ga Ivani rasjeći načetvero. Zapravo neće stati dok na razbiju Šestu u još goru zbirku bezvrijednih vojnika i razbijenih položaja nego što je u ovome trenutku. Onda će se ono što ostane predati. A ona budala od von Paulusa šalje Führeru ovakvu poruku. Čovjek mora da je potpuno lud.” Von Dodenburg je, snuždeno slušajući Lešinarovu pesimističnu analizu, znao da je u pravu. Sad je jedina strategija bila povlačenje u borbi da bi se povezalo s von Mansteinovom armijom. Čak i u svom sadašnjem stanju, Šesta je armija još uvijek bila značajna sila. Imala je dobre šanse da se poveže. Naravno, Führer nikad nije volio odustati od tla koje je, kako je on to govorio, “stečeno njemačkom krvlju”. Još uvijek. Von Dodenburg otare kap s vrha svog crvenog stisnutog nosa i otrese je ljutito na pod. “Dakle, došlo je vrijeme za odluke i već sam ih donio.” Gledao je ostale časnike u natrpanom stožeru. “Svaka satnija smjesta će odaslati prepadnu skupinu. Provaliti će u skladišta i stovarišta i uzeti što god zapovjednik satnije smatra potrebnim za proboj. One dvije protuhe, Schulze i Matz, tip su lopuža kakve trebate za ovu vrstu operacija. Oni imaju nos za pljačku.” Pogledao je ravno u Šuljavog Isusa i ovaj se zacrveni i spusti pogled. Lešinar se isceri. “Stvarno idemo s time?” upita von Dodenburg izravno. “Natürlich”, odgovori Lešinar jednako izravno. “Što mislite, što će nam Ivani napraviti kad se von Paulus preda, kao što hoće? Ja ću vam reći, von Dodenburg. Mi smo Wotan i mi smo elita SS-a.” Povukao je prstom preko svog naboranog mršavog grla. “Ovo! Ljudi će biti mrtvi u roku od sat vremena. Ivani će vjerojatno potrošiti više vremena s časnicima i to neće biti jako ugodno.” Izazovno je pogledao von Dodenburga. “Dakle, što kažete na to? Jeste li spremni žrtvovati pukovniju, osuditi je na bijednu smrt?” Znao je von Dodenburg da Lešinar ne bi dao groša za Wotan. Htio je spasiti vlastiti vrat da si može priskrbiti one dragocjene general-bojničke zvjezdice. Zar nije ne jednom rekao: “Nije me briga koliko ljudi izgubim u bitci, sve dok mi zarađuju moje zvijezde?” “Ne riskiramo li da budemo optuženi za čin dezerterstva ako učinimo kako predlažete?” pokuša von Dodenburg očajnički, tražeći neki način da izađe iz ćorsokaka, znajući da ne mogu mirne savjesti napustiti von Paulusovu prokletu armiju. “Možda”, prizna Lešinar. “Ali u debaklu koji slijedi, tko će brinuti o tome? Glavna je stvar da Wotan, najbolja oklopna pukovnija SS-a, ostane netaknut, spreman da se bori još jedan dan. Time će se Berlin baviti.” Von Dodenburg je odustao. Lešinar reče: “Prestanimo gubiti vrijeme na tu stvar i blebetati poput gomile starih baba.” Pogledao je Šuljavog Isusa. “Organizirajte prepadne skupine, pobočniče. Meteorološka mi kaže da će ova mećava trajati daljnja tri sata. Do tada želim otići odavde. Oluja bi nam trebala pružiti zaklon do večeri. To je sve, meine Herren.”

Sad je sve postalo žurna aktivnost. Po prvi put otkako je Wotan stigao na staljingradsku bojišnicu, tenkovi i polugusjeničari bili su spremni da napuste zaklon u tvornici. Mehaničari, žestoko se znojeći usprkos smrzavajućoj studeni, crveni od napora, kleli su i psovali dok su vrtjeli velike ručice da pokrenu motore. Vani su prepadne skupine prtile kroz snijeg do koljena, tražeći zalihe koje su trebali za proboj. Probijali su si put kroz Talijane što su bježali s razbijene južne bojišnice. Mahniti Talijani iz njihovih najboljih pješačkih pukovnija, koji su već u nesavladivofn, bezumnom strahu pobacali svoja oružja. Pokretni vojni bordeli, vozačice što su šibale svoje mršave konje i staru kljusad ne bi li ih potjerali dalje. Jedna je od djevojaka rodila dijete. Sad je mrtva krvava beba ležala umotana u novine pored puta. Talijanski satnik trčao je okolo u krugovima, zavijajući na olovno nebo prije no što se iscrpljeno srušio u snijeg i onda iznova počeo izluđeno trčati. Mrtvi general: ustrijelio se u usta, otpuhanog zatiljka. I papir, posvuda papir, što je označavao stazu kolona u bijegu. Schulze je ne jednom odmahnuo glavom, vodeći svoju prepadnu skupinu naprijed i govoreći: “Meschugge, cijeli je jebeni svijet meschugge – LUD!” “Jednoudi”, još jedan iz prepadne skupine, nazvan tako jer je izgubio ruku, naceri se i reče dok mu se mokri snijeg stresao s cigleno crvenog lica: “Ali mi iz Wotana nismo meschugge. Mi ćemo se izvući ispod ovoga, narednice.” Schulze tmurno kimne. “U pravu si, Jednoudi”, složio se. “Preživjeli smo mi svakakva sranja u ovom ratu za Narod, Domovinu i Führera. Preživjet ćemo mi i Staljingrad.” Ista je misao pokretala i Lešinara, dok je odlučno koračao kroz svoju postrojbu, lajući zapovijedi, ispaljujući primjedbe Šuljavom Isusu koji ga je posvuda slijedio s bilježnicom u ruci, hvaleći ljude, prijeteći im, kimajući s odobravanjem kako su se prepadne skupine vraćale sa svojim plijenom - naftom, benzinom, hranom, streljivom, kruhom - svime onime što će trebati ako će se Wotan vlastitim snagama dokopati von Mansteina. “Ali što ako von Paulus otkrije da napuštamo brod koji tone?” prigovori von Dodenburg. “Možda uhvate neku od prepadnih skupina i oni se izlaju?” Lešinar se prezrivo nasmije. “Ono što bi on mogao i htio uraditi morat će se nositi s ovime.” Svojom je rukom u rukavici pljesnuo po debeloj metalnoj koži najbližeg tenka tigar. “Ništa - rusko ili njemačko - ne može zaustaviti tigra.” Von Dodenburg se zabulji u njega, zgrožen. “Mislite, gospodine, da ćete pucati na svoje drugove?” prasnuo je. Lešinar bezbrižno kimne. “Zašto ne? Sad se hvatamo za gušu. Ako želite vidjeti što će Nijemac učiniti Nijemcu, samo ostanite i pričekajte predaju, dragi moj prijatelju.” I s time je otišao dalje, praćen nacerenim Šuljavim Isusom. Do tri sata tog poslijepodneva, dok je snježna oluja još bjesnila, Wotan je bio spreman za marš. Svakoje vozilo bilo natrpano rezervnim dijelovima i zalihama. Panzer grenadiri natisnuli su se na oklopljena čudovišta, šćućureni iza hrpa odjeće i pokrivača: znali su da će biti paklenski hladno. Pa ipak, tješili su se mišlju da napuštaju staljingradski pakao. Neće ostaviti svoje kosti da izbijele u ovoj zabačenoj stepi, tako daleko od Domovine. Velika se vrata tvornice razjape. Snijeg u punom bijesu zaurla unutra. Lešinar, na čelu u svom Volkswagenovom terencu, kao da nije obraćao pažnju. Zavrtio je rukom tri puta u znak za pokret. U prvom tigru za njim, von Dodenburg zapumpa desnicom gore-dolje. “Kreni!” zaurlao je kroz buku, zakašljavši u isparenjima što su se dizala iz motora vozila. Dolje u vozačevom odjeljku, Matz nabije tigra u prvu brzinu. Začulo se hrđavo škripanje gusjenica. Do von Dodenburga, kako se 60-tonsko čudovište pokrenulo, Schulze zaurla: “Bit će

čupavo, gospodine.” Von Dodenburg kimne, ali ništa ne reče. Nije mogao. Mozak mu je bio ispunjen činjenicom da je SS jurišna pukovnija Wotan napuštala Šestu armiju. Iskradali su se poput lopova u noći - jedini oklop kojeg je von Paulus imao - prepuštajući njega i njegove ljude sudbini. U želucu mu je bio gorak okus. Nije mu se to nimalo svidjelo. Tigar izgmiže kroz vrata. Velika ga je snježna oluja smjesta obgrlila. Jedna za drugom, slijedile su ostale metalne zvijeri. Wotan je počeo svoj proboj. *** “Što?” prasnuo je von Paulus, trgnut iz svoje letargičnosti. “Što si rekao, Willi?” Pukovnik Adam ponovi zaprepašćujuću vijest. “Ali to je nemoguće. U svim godinama rata, koliko god teška bila situacija, SS se uvijek borio do kraja. Konačno, njihovo je geslo ‘Odanost je moja zakletva’.” Veliki se pobočnik šuplje nasmije. “U slučaju Obersturmbannführera Geiera, čini se da to ne vrijedi, gospodine. Zbrisali su - i to je to.” Von Paulus je izgledao kao da bi se svakog trenutka mogao slomiti i briznuti u plač. Pukovnik Adam se sažali na njega. “Gledajte, gospodine”, reče on žurno. “Ovaj nestanak Geierovog Wotana mogao bi biti skriveni blagoslov.” “Kako to mislite?” “Ovako. Ako se dični SS - cma garda - povlači bez zapovijedi, sigurno je to znak koliko je težak položaj ovdje u Staljingradu. Obavijestimo smjesta Führera. Možda još ima šanse da će nas povući.” “Mislite li tako, Willi?” U svom očaju, von Paulus zgrabi ruku velikog pobočnika i snažno je stegne. “To nam je zadnja prilika, gospodine.” “Onda šaljite ovo ravno Führeru, u glavni stožer: SS pukovnija Wotan dezertirala pred snažnim neprijateljskim pritiskom. Čekam zapovijedi. Von Paulus.” Glavnozapovjedajući odjednom lizne suhe usne. “Moj Bože, Willi, možda ipak budemo spašeni.” Adam podigne pogled sa svog notesa. “Molit ću se da ste u pravu, gospodine”, reče iskreno, znajući da se nikad nije molio otkako je s osamnaest napustio školu da ode u vojsku. Ali ovog će se zimskog dana, dok vjetar vani zavija i snijeg pada u neprekidnim nanosima, svakako moliti.

Osmo poglavlje

“Himmelherrjeskarament!” opsuje Hitler onim svojim debelim austrijskim naglaskom, mičući ruku s krzna svoje omiljene Blondi, kao da se kujina dlaka odjednom zažarila. Generalpukovnik Jodl, njegov šef stožera, blijedog lica i himbenih očiju, reče pomirljivo: “Možda postoji neko objašnjenje za to - siguran sam da postoji - ali za sada se čini da je SS jurišna pukovnija Wotan nestala sa staljingradske bojišnice.” Kako mu je i bio običaj, Jodl je te riječi izrekao bez osjećaja, ali njegove su tamne oči odmjeravale Himmlera, glavešinu SS-a, nasuprot njemu koji je sada, mislio je on, izgledao izrazito bolesno. “Kako je takvo što moguće?” pitao je Hitler, ponešto mucajući od bijesa. “Wotan je elita elite. Osobno sam odlikovao nekoliko njegovih časnika. Što von Paulus misli?” Jodl pažljivo skupi usta. Već je nagađao da je von Paulus pokušavao iskoristiti dezertiranje Wotana, ako se o tome radilo, da pokaže koliko je nizak moral postrojbi pod njegovim zapovjedništvom. Bila bi to isprika za još jedan pokušaj da se Führera nagovori da mu dopusti povući se. Osobno mu se ideja nije svidjela iz dva razloga. Prvo, po njegovome mišljenju, von Paulus ne bi uspio. Drugo, mislio je da bi žrtvovanje von Paulusa i njegove armije u Staljingradu djelovalo kao nadahnuće ostatku Wehrmachta. Plima se okretala protiv Njemačke. Wehrmachtu je trebao primjer armije koja se borila do posljednjeg čovjeka i do posljednjeg metka. “On misli da je pukovnija dezertirala, mein Führer”, Jodl odgovori na Hitlerovo pitanje. “Dezertirala!” ponovi Hitler zgroženo. Himmler, čije se boležljivo slabašno lice odjednom zarumenilo, reče onim svojim visokim glasom: “Nemoguće. SS ne dezertira, posebno ne moj Wotan. Jamčio bih za tu pukovniju svojim životom.” Jodl je pogledom išao od jednog do drugog čovjeka. Obojica su bili diletanti, kojima je uspjelo cijelu armiju osuditi na propast. Sad kad su se stvari raspadale, nisu znali što činiti. “E pa”, konačno odbrusi Hitler, “kako onda objašnjavate njihov nestanak u ovom kriznom času? Još važnije, što ćete poduzeti u vezi toga, Reichsführeru?”{8} Himmler se primjetno tržne. Führer ga je oslovio činom, a na imenom, kako je običavao. To je bio znak velikog nezadovoljstva. “Prvo moram više saznati, mein Führer”, reče Himmler, skidajući svoje cvikere i čisteći nervozno stakla. “Postoji neko objašnjenje, siguran sam u to, mein Führer!” “A ako ga nema?” upita Hitler hladno. “Onda -“ “Ja ću vam reći”, prekine Hitler kako se Himmler zagrcnuo. “Wotanova će kolona biti locirana i likvidirana do posljednjeg čovjeka.” Čak je i Jodl, stameni profesionalac, bio šokiran. “Mislite - zbrisana, gospodine?” “Da. Iz zraka. Izbombardirajte ih u komadiće. Ako elitna SS postrojba bježi, što da očekujem od mog jadnog pješaštva Wehrmachta u Staljingradu? Mora se dati primjer da bi se ostali borili.” Jodl kimne s razumijevanjem. Barem Hitler nije spomenuo evakuaciju Šeste armije iz Staljingrada. Tamo će izginuti i rodit će se legenda. Hitler oštro pogleda Himmlera: “Reichsführeru, možete ići. Možete se smjesta primiti rasvjetljavanja ovog ružnog slučaja. Ne želimo da se trulež raširi.” Himmler se trgne iz šokirane obamrlosti, poput čovjeka koji se bori da se probudi iz dubokog sna. “Jawohl, mein Führer”, reče jadno. Podignuo je desnu ruku u “njemački pozdrav” i rekao: “Heil Hitler!” Činilo se da ga Hitler ni ne zamjećuje. Umjesto toga, okrenuo se Jodlu i

zalajao: “Herr Generaloberst, molim izvijestite me o temi dodjeljivanja von Paulusu hrastovog lišća uz njegov Viteški križ. To bi mu moglo dati malo više kičme i nepokolebljivosti.” “Dakle, gospodine, ako to učinimo, to će biti znak da u njega imate puno povjerenje. To će, siguran sam, povećati von Paulusovu izdržljivost -” Zapravo isključen iz razgovora, Himmler se pokunjeno išuljao, govoreći si kako je u nemilosti i da mora - ako neće da to postane trajno stanje stvari - brzo poduzeti nešto u vezi Geiera i njegovog prokletog Wotana. Nije imao oči za ulice Berlina, dok je njegov šofer vozio veliki crni horch kroz popodnevni promet: crno uniformirani SS satnik udarao je po trubi svaki put kad bi mu se činilo da mu je netko na putu. Berlin je bio pod zastavama, kao i obično, i posvuda su bile domoljubne parole: “Kotači voze za pobjedu”... “Pobjedom do Sibira”. Ali civili što su se vraćali s posla sa svojim ofucanim aktovkama od imitacije kože, u kojima su nosili svoje sendviče, izgledali su blijedo i pothranjeno. Ništa od toga Himmler nije vidio. Bio je previše zauzet vlastitim problemima i kad je stigao u svoj ured, bio je potpuno deprimiran. Znao je da bi se trebao smjesta početi raspitivati o nestaloj SS postrojbi. Ali nije imao snage. Bilo mu je kao da je netko odvmuo slavinu i sva mu je energija iscurila iz krhkog tijela. Bertha, njegova tajnica i ljubavnica, smjesta je osjetila kako nešto nije u redu, čim je ušao kroz vrata i skinuo svoju crnu kapu s ponosnom značkom lubanje i prekriženih kostiju. Bacila je pogled kroz prozor da vidi promatraju li ih. A onda, kad je vidjela da ne, otpuhnula mu je poljubac i rekla: “Sav si jadan, Heini, hoćeš li čaj od paprene metvice? Znaš kako te to uvijek digne.” Odmahnuo je glavom i srušio se u naslonjač nasuprot Berthi, koja je bila jedra i priprosta, nosila naočale i skromne cipele, kako i pristoji njemačkoj ženi, za koju je Himmler propisao: “Njemačka žena ne puši i ne maže usne.” “Nešto jače, ako može, moja mala gepardice. Imao sam užasnih pet minuta s Hitlerom.” Zacmakala je usnama. Ali, budući poslušna njemačka žena koja “ne puši i ne maže usne”, odšetala je do ormarića što je sadržavao bocu trešnjevače, koju bi si priuštili one večeri, jednom mjesečno, kad bi Heini imao snage biti intiman s njom. Natočila mu je pažljivo odmjereni gutljaj, a onda i jedan za sebe. “Prost”, reče Himmler ćudljivo, podižući čašicu. “Prost”, odgovori ona, prišavši mu i promrsivši mu prorijeđenu kosu svojim prstima (naravno, lišenih laka na noktima). “Znaš, Heini, još su dva tjedna prije no što opet možemo znaš već što.” Smjerno je spustila pogleda i trepnula obrvama. “Znam, Liebste”, složio se. “Ali trebam nešto da me razvedri.” “Što se dogodilo?” upita ona, pažljivo balansirajući svoju nezanemarivu težinu na njegovim mršavim koljenima. “Čini se da je jedna od mojih pukovnija dezertirala na Istočnom frontu. Naš voljeni Führer naredio mi je da u vezi s time učinim nešto krajnje drastično. Ali sama pomisao da povrijedim moje SS-ovce čini me gotovo fizički bolesnim.” “Jadni Heini”, s ljubavlju mu je stegla ruku, dok su joj se iza naočala sjajile suze. “Kakav teški teret moraš nositi u ovom strašnom ratu.” Onda je odlučila. “Pa ćeš ovog popodneva biti razmažen. Sigurno zaslužuješ biti razmažen. Poslije toga možeš donijeti svoju odluku.” Bljesnuo joj je tankim osmijehom. “Hvala ti, ljubljena. Hoće li biti svega?” dodao je s nadom. “Svega”, obećala mu je, skidajući naočale dok je ispila ostatak svog Kirscha u jednom gutljaju. “Uključivo i bič?” usudio se, zapanjen vlastitom drskošću.

“Bič”, reče ona, glasa odjednom puno dubljeg i veoma prijetećeg. “Bio si zločest. Sam Führer je tako rekao. Sad moraš biti kažnjen, dječače.” Gledala ga je krvožedno. “Sad ću otići i pripremiti se u našoj spavaćoj sobi. Trebat će mi neko vrijeme. Ali moraš se suzdržati - i jao si ga tebi ako ne možeš. Neću da se igraš sam sa sobom. Je li to jasno?” “Da, gospodarice”, reče on ponizno, srca što mu je divlje lupalo dok si je već zamišljao boli i užitke koji su ležali pred njim. “Dobro. Na moju ćeš zapovijed pokucati i ući. Potom ćeš ispovjediti svoje grijehe. Razumiješ li?” “Da”, drhtao je. “Dobro. Drago mi je da shvaćaš da nema koristi od toga što ćeš mi išta sakriti. Time će tvoja kazna samo biti veća - a kažnjen moraš biti.” “To razumijem”, odgovori on, drhtavog i teškog glasa. “Oštro kažnjeni” glas joj se spusti za oktavu. “Oštro.” “Da, gospodarice.” “Sad moram ići.” Njena poširoka zadnjica čvrsto se zibala dok je % odlučno marširala u radnu i spavaću sobu. On je ostao sjediti, drhturav, pitajući se usudi li se popiti još jedan Kirsch. Njoj se nije sviđalo da popije još jedan Kirsch. Konačno je nakon nekoliko minuta odlučio da mu treba hrabrost koju će mu dati alkohol. Aii jedva da je i posegnuo za bocom, kad je njen glas oštro zapovjedio. “Ovamo, robe! Smjesta... ili teško tebi, bijedni mali crve “ Gospodar milijuna robova, glavešina najomraženije vojne formacije na svijetu, SS-a, čovjek kojeg su se bojali više od svih u Europi, spustio je svoju čašicu kao da je užarena. “Dolazim, moja gospodarice”, progutao je, odjednom vrlo suhih usana na zvuk pucketania njezine šibe. “Odmah... odmah.” “Bogamu, požuri”, prijetila je iz sobe, “ili ću oviti šibom preko te tvoje mršave guzice dok ne zavrištiš od apsolutne boli.” “Dolazim”, drhtao je. “Časna riječ, dolazim...”

Deveto poglavlje “Oh, Heini, koji si ti majstor!” Bertha će ushićeno kad se vratio u ured, sad odjeven, rana ublaženih puderom. “Kakvu moć imaš, dragi.” Kimnuo je ukočeno i rekao sam sebi kako bi bilo bolje da ostane stajati; stražnjica mu je bila prebolna. Osjećao se bolje - i, što je bilo važnije, kao gazda. Primila ga je u sobi sa zatvorenim griljama i jednom crvenom svjetiljkom što je bila upaljena na stoliću do kreveta. Bila je preobražena. Nestalo je sivog poslovnog odijela, skromnih cipela, naočala. Sad je nosila providnu crnu svilenu halju koja je otkrivala svu njenu bujnu golotinju. Noge su joj bile oklopljene u crnim kožnim čizmama visokih peta, što su joj se penjale do punašnih bedara, a u rukama je držala tanku šibu za jahanje okrutnog izgleda. Počeo se žestoko tresti čim ju je spazio, znajući što slijedi. “Dakle, robe”, zapovjedila je dubokim prijetećim basom, “što čekaš? Skidaj! Brzo! Ili si ga jao tebi.” Pijesnula je jahaćom šibom po dlanu, što ga je nagnalo da poskoči. Žurno je zderao uniformu sa sebe, buljeći u nju s gladnim i zastrašenim iščekivanjem. Promatrala ga je, pljeskajući jahaćom šibom po ruci, iznova i iznova, poput sata koji je otkucavao sekunde do početka kažnjavanja. Kad je završio, odmjerila ga je od glave do pete, njegove mršave noge i upala bezdlaka prsa. “Je li to sve što si donio svojoj gospodarici, lijeni jadniče?” upitala je prezrivo. Šibom mu je podigla mlohavi ovješeni penis. “Kako ćeš me zadovoljiti, izranjavati mi nutrinu, s tim komadičkom bezvrijedne kvržice?” Razigrano ga je pijesnula šibom i on poskoči od boli. “Žao mi je”, kukavno je promucao. “Stalno ti je žao”, obrecne se ona grubo. “Stalno isprike. E pa, dragi moj gospodine, bojim se da ovaj put nema isprike. Morat ćeš platiti cijenu svojih neuspjeha. Na sve četiri smjesta!” “Moram li?” upita on, glasa u kome su se miješali strah i seksualno iščekivanje. “Nemaš ni mrvice stida. Više ni riječi! Kako se usuđuješ propitivati svoju gospodaricu? Na sve četiri!” Pucnula je prijeteće šibom. Žurno je kleknuo, dok mu je srce žestoko lupalo. “Diži tu svoju odvratnu guzicu”, zapovjedila je. “Wirds bald!” Smjesta je poslušao, dižući svoje mršave žute guzove. “Nemoj biti pregruba sa mnom”, preklinjao je čudnim udaljenim tihim glasićem, “molim te.” Grubo se nasmijala. “Dobit ćeš što zaslužuješ, bijedo odvratna.” Sljedećeg je trena šiba ošinula preko njegove stražnjice, toliko snažno da nije mogao suspregnuti jecaj radosti i boli. Onda ga je krenula obrađivati svom svojom silinom, grimizna u licu i oblivena znojem. A on se izvijao i previjao, cijelo vrijeme vrišteći: “Stani... oh, molim te, nemoj stati... STANI!” Deset minuta kasnije, stražnjice crvene i krvave, uzeo ju je prilično divljački, a ona je dahtala od užitka, privijajući ga na svoje mokro, golo tijelo, stalno vrišteći: “Oh, kako si mi dobar, Heini!” Sad, dok je stajao tamo, bolan ali situacije pod punim nadzorom, više se ne bojeći Führerovog gnjeva, reče: “Draga, daj mi zapovjednika eskadrile Crnih jastrebova.” “Hauptstürmführera Boldta?”{9} “Da”, on će vrlo poslovno, već uvježbavajući što će reći mladom SS letaču. Nekoliko trenutaka kasnije, imala je zapovjednika SS eskadrile na telefonu. Eskadrila je bila bazirana blizu poljsko-ruske granice, ali veza je bila jednako jasna kao da je Boldt bio u susjednoj sobi.

“Boldt”, reče Himmler bez okolišanja, “ReichsFührer SS-a. Imam za vas zadatak prioritet broj 1, Boldt.” “Reichsühreru.” U glasu na drugom kraju veze, tisuće kilometara daleko, začulo se trenutačno poštovanje. Himmleru se taj zvuk svidio. Uputio je Berthi samouvjereni osmijeh. Sad je bio gazda i to je znao. “Biti će vam zadatak da locirate SS jurišnu pukovniju Wotan, koja je dezertirala sa staljingradskog fronta -” “Wotan”, upadne Boldt, sasvim jasnog šoka u glasu, “ali Wotan pukovnika Geiera-“ “Slušajte i ne pričajte, Boldt”, reče Himmler čvrsto. “Wotan treba locirati. Jednom kad ste to učinili, smjesta mi javite i dat ću vam zapovijed da ih zbrišete. Likvidirat ćete tu sramotu po SS, sve do zadnjeg izdajnika. Jasno, Boldt?” “Da, Reichsführeru.” “Očekujem identifikaciju i prijavak u sljedećih dvanaest sati. Ovo je stvar od najveće važnosti. Primite se posla. Ende.” Tresnuo je slušalicom i trijumfalno pogledao Berthu koja je zagugutala, impresionirana. “Oh, Heini, kako si to dobro izveo. Stvarno mislim da bismo trebali”, na trenutak je smjerno spustila pogled, “raditi ono dva put mjesečno. To ti tako dobro čini.” “Naravno, ako državni poslovi to budu dopuštali, Bertha”, reče Himmler. “A sada, o onom desetniku u “Mrtvačkoj glavi” koji je tražio dopuštenje da se oženi ženom čiji prapradjed očito ima nešto poljske krvi u sebi.” Bertha poslušno podigne tajnički notes. Heini je, reče sama sebi kako je njen ljubavnik počeo diktirati, stalno bio opterećen tim odlukama na najvišem nivou. To za njega mora biti tako naporno. “Najviši stupanj rasne čistoće u SS-u je”, govorio je Himmler... *** Tisuću kilometara dalje, Hauptsturmführer Boldt prebacio je svoje sjajno ulaštene jahaće čizme preko izlizanog stola i namrštio se na snježne pahulje što su padale vani. Adolf Boldt, visok, vitak i inače potpuno nemilosrdan, bio je šokiran Himmlerovom zapovijedi. Godine 1939. i sam je bio pripadnik Wotana. Onda se dobrovoljno javio da bude zračni topnički promatrač, što je dovelo do toga da mu se dade zapovjedništvo nad jedinom eskadrilom Waffen SS-a, za koju je Himmler zapovjedio da se oformi 1941. nakon svađe sa zrakoplovnim maršalom Goringom, glavešinom Luftwaffe. Sa svojim zastarjelim obrušavajućim bombarderima štuka,{10} “Crni jastrebovi”, kako su ih zvali, obično su pomagali oklopnim divizijama Waffen SS-a prokrčiti put naprijed. Sad se očito od njih očekivalo da jednu od tih istih formacija unište. Boldt stane na noge i pogleda svoje zgodno lice u čeličnom ogledalu za brijanje, pribijenom na zid ureda. Često je to radio kad je htio vidjeti otkriva li mu lice neke skrivene sumnje. Sad je mogao vidjeti da otkriva. Kako je mogao poduzeti aktivnu operaciju protiv časnika poput Lešinara ili von Dodenburga, koji su mu nekoć bili kamaradi? Pa ipak, istovremeno je imao zapovijed da to uradi, i nije imao nikakve sumnje što će mu se dogoditi odbije li. Njegov bi vlastiti život bio na redu. “Stara kućo”, reče on tiho vlastitom odrazu, “sad su ti stavili jaja između nakovnja i čekića.” Bila je to istina. Bilo koje rješenje bilo je pogrešno. “Idemo korak po korak”, reče svom odrazu. “To je jedini način. Prvo nađi Wotana - i ne žuri pri tome - a onda donesi odluku što da se radi. Možda će se, ako to dovoljno dugo potraje, sve razjasniti.” Kimnuo je, slažući se sa svojom slikom. Trenutak kasnije, otišao je do vratiju i skinuo s kuke svoju crnu kožnu letačku jaknu, a za njom i zgužvanu kapu, koju je šeretski nakrivio. Konačno je bezbrižno omotao bijeli svileni šal oko crne i bijele glazure Viteškog križa koji mu je visio oko vrata. Zadovoljan što svakim palcem izgleda poput tipičnog “vrag ga nosi” pilota, izašao je van u vrtlog snijega, veselo zviždućući,

kao da nema nijedne brige na svijetu. Pilotska blagovaonica bila je poput svake druge blagovaonice koju je ikad vidio. Piloti u različitim stupnjevima raskopčanosti uniforme zbili su se oko izubijanog klavira, pjevajući iz sveg glasa. Ostali su se razvalili po ispucanim kožnim naslonjačima, pušeći lule i čitajući stare ilustrirane časopise, obično pornografske. Boldt reče sam sebi da je obišao tucete takvih mjesta. Sva su bila tako uobičajena: vrčine poslagane na prozorskoj dasci, koje se ponekad koristilo da se iz njih ispijaju oklade; znak ukraden od Državnih željeznica što je proglašavao da je “strogo zabranjeno koristiti toalet dok vlak stoji”, i naravno, posvuda dijelovi i komadi oborenih aviona - bio je tu čak i propeler slupanog engleskog spitfirea. I piloti su bili isti. Mladi, privlačni i nekako elegantni čak i u razdrljenoj uniformi. Svi su imali uobičajene uspomene i maskote. Grof von Polski nikad nije letio bez plišanog mede uz sebe. Bruno von und zu Pulitz posjedovao je stari otvoreni mercedes u kojem je jurio okolo u potjeri za ženskim srcima, uvijek se sljedećeg jutra vraćajući s gaćama što su se vijorile s radio antene. Princ Mettemich uživao je u tigriću, s kojim se često slikao za ilustrirane časopise. Ali Boldt je znao da ovi sinovi bavarsko-austrijske aristokracije bez novčića nisu pristupili SS-u jer su bili gorljivi nacionalsocijalisti. Nisu. Pristupili su, jer im je SS bio sredstvo da povrate svoja izgubljena bogatstva. Himmler je bio rođen na starom kraljevskom bavarskom dvoru. Obožavao je aristokraciju i svi su oni znali da će im preko njega SS eskadrila štuka, Crni jastrebovi, biti prilika da opet steknu svoj stari značaj od prije 1918. Ni jedan od njih ne bi ni minute oklijevao ako bi došlo do toga da se bira između njihove lojalnosti SS-u ili osiguranja vlastite budućnosti. Budućnost je bila na prvom mjestu. “Gospođo”, razglasi Boldt, zatvorivši vrata za sobom, “dajmo malo tišine u krčmi. Imamo zadatak.” Trideset minuta kasnije, bili su svaki svom zadatku, dok se Boldt molio da snježna oluja traje u vječnost.

Deseto poglavlje “Bio sam jednom s kamenjarkom koja si je nad mufom dala istetovirat strelicu”, reče Matz zamišljeno, dok su on i Schulze bili šćućureni u skloništu u srušenoj izbi, pokušavajući se zakloniti od vjetra krcatog snijegom. “Čemu to?” upita Schulze bez puno interesa, jedući žlicom “starca” iz konzerve, meso navodno napravljeno iz tijela staraca iz berlinskih ubožnica. “Ne, kad bolje promislim, nemoj mi reći. To je bilo tamo da bi pileći mozgovi poput tebe znali gdje je rupa.” Odgovor nije ni malo povrijedio Matza. “Dobro, guzico s ušima, a kako onda objašnjavaš da je na dupetu imala tetoviranog miša?” upitao je. “Odustajem”, reče Schulze, završivši hladni obrok i bacivši nemamo konzervu. “Zašto?” Matz, crvenog nosa iz kojeg je kapalo od hladnoće, pogledao je slavodobitno svog starog druga i rekao: “Ne znam. Isto k’o i sa strelicom.” Schulze odmahne glavom poput čovjeka pod velikim iskušenjem, ali ništa ne reče. Bio je to preveliki napor... Već su bili u pokretu dvadeset i četiri sata. Napredak je bio polagan, ali gladak. Činilo se da je središte Džepa kroz koje su se kretali bilo skoro prazno od njemačkih snaga, a zasad nisu sreli ni jednog od neprijateljskih partizana, za koje se pričalo da već djeluju unutar njemačkih položaja. Bilo je gotovo kao da su prolazili svijetom u miru, skoro bez ljudskih bića. Uistinu, samo ih je prigušena grmljavina topova na istoku podsjećala da se bitka za Staljingrad bližila svome vrhuncu. Kao što je Lešinar rekao von Dodenburgu, deset metara dalje od mjesta gdje su se dva dočasnika stisla uz uništenu kolibu: “Dosad smo imali prokletu sreću, von Dodenburg. Ali sreća nam neće potrajati ako si je sami ne stvorimo. Naši vlastiti ljudi dosad su otkrili da smo - ovaj izveli povlačenje - i to prijavili nadležnima. Oni će nesumnjivo djelovati, vjerojatno drastično. Neće biti dobro po moral ostatka Šeste armije ako nas puste da se izvučemo.” Von Dodenburg je izgledao zabrinuto: “Moj Bože, gospodine, nadam se da neće doći do toga.” “Hoće, ako nas uhvate sad, prije no što dođemo do von Mansteina. Ali ako Wotan izvučemo skoro netaknut, imamo šanse. Sjetite se, dali su prošlog ljeta strijeljati njemačkog generala na Kavkazu koji se povukao bez zapovijedi. Strijeljan je, jer mu nije uspjelo. Stoga, dragi moj prijatelju, naš je prvi prioritet spasiti vlastite kože. Toliko je jednostavno.” Nasmijao se, ali u tom zvuku nije bilo topline. “Uz malo sreće, stići ćemo do točke proboja bez ometanja. A onda se bojim da ćemo se prvo morati baviti našim vlastitim ljudima, pa tek onda Rusima.” “Ne sviđa mi se to, gospodine”, odvrati von Dodenburg, dok je snijeg postojano padao, a ljudi pocupkivali u sumornoj bjelini, pokušavajući u svoja olovna stopala udahnuti nešto života. “To se od vas ni ne očekuje, von Dodenburg. S nama ste. Priklonit ćete se nama ostalima ako stvari krenu naopako -”, zaustavi se on. “Što je to?” zalaje, naginjući glavu u vjetar i skidajući svoje debele štitnike za uši. I von Dodenburg okrene glavu. Sad je i on čuo. Razvučeno tužno zavijanje od kojeg su mu se dizale dlačice na zatiljku. “Vukovi?” upita. Lešinar odmahne glavom. “Ne čini mi se. U ovom dijelu Rusije nemaju - Pogledajte!” Pokazao je uzbuđeno. Iz vrtložećeg snijega izroni mali tamni obris. Stao je i podigao svoju ružnu njušku da omiriše zrak. “To je pas”, reče Lešinar.

“Da, u pravu ste, gospodine. A što mu je to na leđima?” Von Dodenburg stisne oči u proreze i, škiljeći kroz snijeg, pokuša razaznati predmet privezan na leđa usamljenog psa. Matz, koji je imao najoštriji vid u cijelom Wotanu, brže je pogodio. “Bojni pas!” zaurlao je, skačući na noge, dok su zglobovi njegove drvene noge škripali. “Ivanov bojni pas!” Do njega, još uvijek sjedeći, Schulze skine svoj automat s ramena dok je pas, uzbunjen povikom, potrčao naprijed do najbližeg oklopljenog vozila. Povukao je otponac. Rafal obilježavajućih zrna zazujao je prema psu. Rafal je udario preblizu. Mali gejziri snijega buknuli su u nizu deset metara pred njim. Pas je reagirao nagonski. Ušiju položenih uzduž nakošene lubanje, skrene lijevo i baci se prema usamljenom tigru, čija je posada bila nevidljiva, vjerojatno zaklonjena pred olujom unutar metalnog čudovišta, pa nisu spazili bojnog psa. Schulze je bijesno ispalio još jedan rafal i sve se više grenadira priključilo pokušaju da pogode psa prije no što stigne do svog cilja. Ali činilo se da ruska životinja vodi sretan život. Već je bio skoro tamo: mala mu je antena, spojena na snažni eksploziv privezan na leđa, mlatarala naprijed-natrag dok je trčao. “Kriste na štaki!” zaurla Matz nemoćno. “Neka netko pogodi usrano pseto prije nego bude prekasno Ostatak se njegovih riječi utopio u glasnom tutnju eksplozije kako se pas podvukao pod tenk, antena udarila jedan od kotača i okinula snažni eksploziv. Krvavi komadi mrtve životinje letjeli su posvuda, dok je tenkovska gusjenica pukla, vukući se pozadi poput slomljenog uda, s kotačima na tigrovoj lijevoj strani koji su se još okretali, tako da se 60-tonsko borbeno vozilo nagnulo na stranu. Gusti crni dim već je kuljao iz velikog probijenog motora. Sekundu kasnije, eksplodirali su spremnici s gorivom. U trenu je tigar bio obuhvaćen plamenom. Jedan je član posade visio na samrti s kupole, obavijen modrom vatrom, dok se vozač izvijao i okretao u snijegu, histerično vrišteći kako ga je plamen proždirao. Bojni psi pokuljali su sa svih strana iz sumorne bjeline, trčeći ravno na oklop. Njihovi su ih vodiči uvježbavali da krenu pravo za mirisom nafte i čelika, da trče u smrt kako su se Wotanovi vojnici sabrali i ispaljivali plotun za plotunom na nadiruće životinje. A onda je, jednako naglo kako je i započeo, čudni neočekivani napad stao, ostavivši za sobom glasnu odjekujuću tišinu, isprekidanu samo siktanjem plamena iz raskomadanog tenka i žalobnim cviljenjem umirućeg psa. Lešinar otare znoj sa svog napetog lica. “E pa, sad ga imamo”, razglasio je. Von Dodenburg kimne. Šuljavi Isus zaprepašteno je gledao jedno lice, pa drugo. “Imamo... imamo što?” upita on. Von Dodenburg prezrivo pogleda njegovo usko opako lice. “Da ste proveli više vremena na frontu, znali biste. Partizani! Čak i partizani koriste bojne pse. Osim Molotovljevih koktela, to im je jedina vrsta protutenkovskog oružja koju posjeduju.” “Dakle”, Lešinar mračno sažme pobočniku, “to znači da su nam partizani za petama. Opaženi smo. Sad je pitanje hoće li uzbuniti redovne postrojbe da se njemačka oklopna pukovnija kreće unutar Džepa. Ako da, možemo očekivati nevolje daleko prije no što stignemo do naše početne crte za proboj. U redu, pobočniče, na posao. Idemo dalje. Bolje da se krećemo što više možemo, posebno pod zaštitom ove mećave.” “Na zapovijed.” Šuljavi Isus nezgrapno otrči kroz snijeg do gležnjeva da uzbuni tenkovske posade, dok se Lešinar okrenuo svom zamjeniku. “Von Dodenburg, stavljam vas na čelo protupartizanskih operacija. Uzmite satniju panzer grenadira u polugusjeničarima. Osigurat ćete zaštitu na oba naša boka u dubinu od pola kilometra na svaku stranu. Održavajte radijski promet na minimumu. Ne želim da Ivani - a ni naši ljudi, kad smo već kod toga - budu u mogućnosti otkriti naš položaj putem radiovalova.”

Von Dodenburg kimne s razumijevanjem. “Vi ćete voditi oklop, gospodine?” “Točno. Opet ćemo se povezati istočno tik pred Kalačem. Po ovakvom vremenu, mislim da će trebati dvadeset i četiri sata da se dođe do tamo, a kad bih bio religiozan, što nisam, sad bih se žestoko molio da ne izgubimo više ni jedan tigar i da nas Rusi, koji obično sporo reagiraju, opet ne napadnu prije no što stignemo do početnih položaja za proboj. E pa, to je to, von Dodenburg. Hals und Beinbruck.{11} Von Dodenburg stane u stavu pozor. “Hvala, gospodine. Isto i vama.” Pozdravi. Onda se okrene i poviče: “U redu, narednice Schulze, prestanite hraniti svoju ružnu njušku. Imam posao za vas.” Schulze zastenje: “'Oće l’ ikad biti malo mira za jadnog starog polomljenog seljačića?” Ali dotrčao je spremno, jer je bio odan zgodnom plavom bojniku koji, fanatičan kakav je bio, ne bi bacao živote svojih ljudi onako kako bi to radio Lešinar ako treba. Stao je u stav pozor. “Narednik Schulze”, zalaje s hinjenom formalnošću, “javlja se na zapovijed.” “Zabij si u guzicu!” odvrati von Dodenburg, dugo već poznajući Schulzea. Veliki Hamburžanin nije imao poštovanja prema časnicima ni formalnostima pravila službe. “Idi do satnika Giskesa i reci mu da svoju satniju natovari i spremi za pokret u roku od deset minuta. Uzmi Matza sa sobom. Čuvamo bokove.” Schulze se prekriži, svetačkog izgleda na svome crvenome licu, ili barem onoliko svetačkog koliko je ta gruba ružna njuška uopće mogla napraviti, i svečano otpjeva: “Za ono što ćemo primiti, neka nas Dobri Gospodin učini istinski zahvalnima.” Von Dodenburg prijeteći podigne šaku. Schulze pobjegne... *** Pola kilometra dalje, Boldt je nakratko spazio žarko crveni plamen kroz procijep u snježnoj oluji. Bio je to zapaljeni tigar, iako to u tom trenutku nije znao. Međutim, znao je da u tom dijelu Džepa nema njemačkih snaga. Stavio je prste na svoj mikrofon na grlu da izvijesti što je opazio. A onda promisli. “Dajmo jadnim seronjama, ako su dolje, priliku”, reče sam sebi na način usamljenih ljudi. “Makar još malo.” Onda se nagnuo i odletio, a vatra se izgubila u mećavi. Za sada je SS jurišna pukovnija Wotan bila sigurna. Ali, koliko dugo?

Drugi dio

Proboj “Onaj koji se bori i pobjegne, živi da se bori i sutra.” Stara vojnička mudrost

Prvo poglavlje

Vidljivost je bila skoro nula. Vjetar je urlao nad uskim seoskim putem koji je vodio do natisnutih kućeraka pod slamnatim krovovima. Vitlao je novi snijeg u mahnitome plesu. Snijeg je prodirao kroz svaki procijep u uniformama ljudi što su čekali, šibao im je promrzla crvena lica, hvatao im se na čizme u velikim grudama. Ali i tako prekrivenima, u svojim ledenim čahurama opake bjeline, panzer grenadirima bilo je drago zbog zaštite koju je pružala mećava. Već su znali da je jadno rusko selo bilo zauzeto - mogli su osjetiti slatki miris cjepanica koje su gorjele u pećima do stropa što su grijale izbe. Ali, jesu li ga zauzeli Nijemci ili Rusi, nisu znali. “Što ćemo, gospodine?” konačno upita Schulze. “Da odemo i pogledamo? Prije ili kasnije će nagazit na nas ovdje, a moji dodaci “Tvoji što?” prekine von Dodenburg. “Moja jajca. Kako ste vi časnik i gospodin, nisam pred vama htio koristiti proste riječi, gospodine. Mogli biste se uvrijediti.” Schulze se naceri. “Nastavi, protuho jedna velika.” “Pa da nastavimo prije no što mi se jajca totalno smrznu, gospodine.” “I moja, također. U redu, Schulze.” Von Dodenburg donese odluku. “Uzmi dvanaest ljudi. Postavi dvojicu na svaki izlaz i onda uđi s ostalima. Ali budi pažljiv. Ne želim gubitke ako ih mogu spriječiti.” “Ne brinite, gospodine. Tko god bio tamo unutra, morat će puno ranije ustati ako želi uloviti zgodnog sina Frau Schulze spuštenih gaća.” Odjednom je postao vrlo poslovan. “U redu, ti, Matz. Ti također, Jednoudi. Ti... i ti. Mir nach.” Iznenađujućom brzinom za tako krupnog čovjeka, ustao je i krenuo niz put skoro i prije no što su ostali stigli skinuti svoja oružja s ramena i poći za njim. Von Dodenburg je napeto gledao dok nisu nestali u mećavi. Onda se okrenuo i odmarširao putem natrag nekoliko stotina metara, gdje su čekali polugusjeničari, natrpani promrzlim, drhtavim panzer grenadirima. “Vezisto”, oštro će svom radistu. “Javi Sunčevoj zraci”, koristio je Lešinarevo kodno ime. “Naletjeli na zauzeto selo. Izviđam.” “Da, gospodine.” “Brzi morseov kod. Lijepo i hitro. Ne želim odati naš položaj.” Vezist se smjesta primio svog zadatka, dok je von Dodenburg čekao, zamišljeno pušeći i pitajući se kako se njegova dva lupeža snalaze u selu. Schulze, kojeg je dva metra iza slijedio Matz, pažljivo je napredovao prema nakupini kućeraka zbijenih oko crkve s krovom u obliku lukovice, koja je izgledala kao da mnogo godina nije svjedočila službi; ali onda si Schulze reče kako su komunisti ‘20-ih zabranili vjeru. Sad su znali da je selo sigurno zaposjednuto. Mogli su čuti tihe glasove iz kućeraka, a vanjski su zidovi, gdje bi bila peć, bili topli na dodir, ukazujući da se grijalo. Schulze stane i pomiriše zrak, onako kako bi to učinio divlji pas. Bilo je tu, primiješanog mirisu dima od drva, zadaha crnog duhana mahorka{12}, kojeg su samo Rusi mogli pušiti, toliko je užasan bio. Preko ramena prošapće Matzu: “Rusići.” Matz stegne dršku svog bajuneta, dok je Schulze žumo nataknuo svoje “hamburške umlatitelje”, zastrašujući par mjedenih boksera, kojima je prije rata na hamburškim dokovima dobio mnogo borbi. Schulze je oklijevao. Nagađao je da Rusi nisu bili iz Crvene armije: postavili bi straže i tako to. Ali jesu li bili tek obični seljaci, kakvih je bilo mnogo u Džepu, ili partizani? Mogli su

čak biti oboje, kao što su često i bili, glumeći priproste seljake u dnevnim satima, a zalijećući se kao partizani po noći. Činilo se da mu je Matz mogao čitati misli, jer je žurno prošaptao: “Samo je jedan način da saznamo, Schulze. Uđimo unutra!” Schulze kimne. “U redu”, prosikće, “na tri! Jedan... dva... tri.” Jednim snažnim udarcem, Schulze razbije vrata. Žena zavrišti. Starac čupave bijele brade, koji je spavao na polici što je činila krevet oko peći, pao je uplašen, dok je drugi zgrabio sjekiru i prijeteće je podigao. Ali kad je na vratima vidio crvenolikog diva s mjedenim bokserima što su bljeskali na šakama poput šunki, promislio je i bacio sjekiru, kao da joj se drška odjednom užarila. Matz i Schulze bace hitri pogled po izbi poharanoj bijedom. Nije bilo oružja za vidjeti i svi su unutra bili prestari da bi bili partizani. “Toliko jadni da nemaju ni vrčine za pišat”, prokomentira Matz. “Što?” starica konačno zadrhti, još uvijek od straha držeći porub svoje duge prljave bijele suknje na isušenim ustima. “Germanski”, uspio se Schulze silom nasmiješiti da je ohrabri. “Gde partizani?” Starac na tvrdopečenom glinenom podu odmahne glavom. “Nix partizani”, zahropće. Schulze je sisao svoju donju usnu. Smatrao je kako su ovi ljudi bili previše prestrašeni da bi lagali. Ali već je upoznao Ruse. Bili su to ljudi kojima nije bilo za vjerovati. Na kraju krajeva, kroz većinu su svoje povijesti bili prisiljeni lagati - Tatarima, carevima, komunistima - ne bi li spasili vlastite kože. “Matz”, odluči on konačno, “samo ih drži na oku. Ja ću provjeriti sljedeću izbu. Ponimaju?” “Ponimaju”, odvrati Matz na svom iskvarenom ruskom, jer je poput svih starih kuka, kojima se činilo da su cijelu vječnost u Rusiji, i on svoj govor solio djelićima ruskog. Schulze izađe. U tmurnoj je bjelini mogao vidjeti ostatak ljudi kako prilaze izbama. Rekao je sam sebi kako se mogu sami pobrinuti za kućerke: on će pogledati zapuštenu crkvu, s čijih se zidova davno oljuštila boja, ostavivši ih ružnima i izboranima poput znakova neke odvratne kožne bolesti. Crkva je bila zauzeta. Mogao je čuti tiho mrmljanje glasova iznutra i - iznenađujuće, jer kako je Matz primijetio, seljaci su bili presiromašni da bi imali “vrčinu za pišat” - nepogrešivo se osjećao miris prženog svježeg mesa. Schulze oblizne usne u iščekivanju. Ušao je kroz vrata. Crkvena lađa bila je prepuna pijanih vojnika, okupljenih oko velike lomače, očito napravljene od podnih dasaka iz napuštene crkve, na kojoj su dva čovjeka okretala malo prase na sklepanom ražnju: iz njega je kapala mast i cvrčala u plamenu. Na trenutak je zapanjeni Schulze buljio u pijane vojnike koji ga zasad nisu vidjeli, onako šćućurenog u prolazu među klupama. Bili su to njemački vojnici, nije bilo greške. Ali bilo je na njima nešto čudno. Onda je shvatio. Njemački orao sa svastikom pod njim bio je uklonjen s njihovih bluza, kao i epolete. A oni koji su još nosili kape preokrenuli su ih, iz nekog čudnog razloga, iznutra van, tako da je podstava bila s vanjske strane. “Velikog mi sranja po božičnom drvcu”, mrmljao je za sebe, “šta se to do tri vraga ovdje događa?” Onda se sjetio što mu je njegov otac - “Slomljeni nos” Schulze, jedan od najvećih boraca šakama na dokovima - ispričao o pobuni 1910. u carskoj floti i 1918. u vojsci u Hamburgu. “Vidiš, sine, dlakoguza frontovska svinja više nije htjela imati veze sa starom carskom vojskom. Pobunili su se, ali nisu imali ništa drugo za nosit osim uniformi. Pa su otrgli značke, epolete i tako to, i preokrenuli kape da pokažu svijetu kako više nisu pripadali Kaiserovoj vojsci.” Onda bi dodao: “Sad mi se grlo osušilo od priče, sine. Idi i donesi mi kriglu pjene iz Hansenovog Kruga.

Budi dobar dečko. I nemoj mi usput pričat s Debelom Emom, kurvom. Sigurno ti je u glavu nasula neke pogane misli. Opet si se noćas igrao sam sa sobom, jesi, jesi. Otpast će ti ako tako nastaviš, znaš.” I s tim strašnim upozorenjem koje mu je još zvonilo u mladim ušima, Schulze bi otrčao do lučkog pojila na ćošku da bi starome donio njegovu “pjenu”. Sad mu je sve bilo jasno. Ova je banda odlučila da joj je dosta staljingradskog pakla i javno su to pokazivali. Ali kog su vraga mislili uraditi, upitao se. I dalje su bili u Džepu. Kud su mislili ići? Odjednom prolazom dođe vojnik što je kopčao svoj raspor, gunđajući kako je “tamo vani hladnije nego vještici pod cicom”. Zastao je kad je spazio pognutog diva, “hamburških umlatitelja” na šakama i automata prebačenog preko širokih leđa. “Hej”, zarežao je, “tko si ti kod kuće, Kumpel?”{13} “Nisam ti ja nikakav usrani KumpeF, Schulze će drsko. “Tko si ti kad si jebeno kod kuće, je li?” Vojnik pokaže palcem na svoja mršava prsa i reče: “Ja postavljam jebena pitanja jer nas je više. Hej, ljudi”, podigne on glas da ga se čuje preko pijane galame. “Imamo ovdje špiju. Liči mi na usrani SS.” Pijani su se pobunjenici okrenuli, zatečeni. Neki su držali boce opljačkane votke na ustima, drugi su bili spremni bajunetima si odrezati komad cvrčeće svinjetine, jednom kad prase bude gotovo. Izbije uzbuđeno mrmljanje glasova. “Što radiš ovdje?” pitali su jedni. Drugi su vikali: “Jesi s nama il' protiv nas, govno esesovsko?” Nekoliko ih je vrištalo: “Ubijte tog velikog seronju ovdje i sada! I oni bi tako s nama!” Schulze osjeti kako mu mozak radi kao na struju. Shvatio je da su ovo bili očajnici. Frontovska svinja živjela je kratkim, brutalnim životom. Sad kad su dezertirali, bilo im je suđeno da im životi budu još kraći ako ih uhvate. Ni trenutka ne bi oklijevali ubiti svakog tko im se nađe na putu. Žurno je podigao ruku u znak mira, dok se molio da je vani Matz ili netko drugi pohvatao što se događa. Progovorio je, podigavši glas tako da bi ga vani mogli čuti: “Gledajte, drugovi, u istom smo čamcu k'o i vi. I mi brišemo, k'o i vi. Zbrisali smo da spasimo kože.” Gledali su ga sumnjičavo. Jedan od njih, škiljavi tip zlog izgleda i bolesnog kozičavog lica, upita: “Što, samo vas šačica? Il' možda cijela svita, zajedno s oficirima i gospodom?” Znalački je pogledao svoje drugove, tako da shvate što hoće reći. Neki su buntovnici mudro zakimali. Ostali rekoše: “‘Ajde, koknite esesovsku svinju, pa da smo gotovi s time. Crijeva mi se okreću od gladi.” “Imamo časnike s nama. Ali i oni su poput nas”, odvrati Schulze oklijevajući. “I oni brišu.” “Ne vjerujte mu ni jednu jebenu riječ”, upozori škiljavi čovjek. Odjednom se prolomi glas, oštar, prodoran i očito navikao da izdaje zapovijedi i da ga se sluša: “Dosta toga. Ovaj nam čovjek može biti od koristi.” Buka se utiša gotovo u trenu kako se visoki čovjek, jedne strane lica unakažene ožiljcima od sablje, progurao kroz gomilu i stao nasuprot Schulzeu. Bio je visok poput Schulzea, ali vitkiji, mnogo vitkiji, a ožiljci iz dana kad je bio student-duelant i oholo držanje očito su ga obilježavali kao bivšeg časnika. Presjekao je: “Koja je tvoja postrojba, Oberscharführeru?”{14} “SS jurišna bojna Wotan, gospodine.” “Nema ‘gospodine’. Svi smo ovdje jednaki.” Čovjek protrlja svoj glatko obrijani obraz, jedini u čitavoj crkvenoj lađi. “Čuo sam za tvoju postrojbu. Elita elite. Ako Wotan bježi, onda se čitav Džep urušava. To je stvarno zanimljiva vijest za naše - ovaj - prijatelje. U redu”, odluči on, “vodite ga u onu sobicu iza oltara. Zaključajte ga tamo dok ne budemo imali vremena ispitati –” Schulze odjednom zamahne hamburškim umlatiteljem. Ali bio je samo mrvicu prespor.

Škiljavi mu se čovjek prišuljao iza leđa. Okrutni kundak njegove puške, okovan s mjedi, odalamio je po Schulzeovom zatiljku. Schulze zaurla, sruši se na koljena, rukama grabeći po zraku kao da je pokušavao ostati uspravan. Uzalud. Sljedećeg trena, nagnuo se naprijed, bez svijesti i prije no što je udario o tvrdi kameni pod. Pred crkvom, Matz je oklijevao. Svaki ga je instinkt tjerao da uleti unutra, prašeći iz automata. Ali razum mu je govorio da to njegovom starom drugu ne bi baš pomoglo. Nagađao je da ih je previše. Morat će se vratiti šefu. Von Dodenburg će znati što da radi. Mahnuo je ostalima, potom su se počeli povlačiti iz sela poput lopova u noći...

Drugo poglavlje

Boldt je automatski stao u stav pozor pri telefonu, dok su posvuda oko njega u “dežurani” njegovi aristokratski piloti bili izvaljeni u ofucanim naslonjačima, dokono listajući tjednima stare časopise ili arogantno gledajući i zabavljajući se svojim zapovjednikom, koji je očito sljedovao “ribanje” od SS Reichsführera Himmlera. “Moramo naći Wotana prokleto brzo. Führer mi već dahće za vratom, a Debeli Hermann”, mislio je na Hermanna Goringa, strahovito debelog glavešinu njemačke Luftwaffe, “nudi se dati avione za potragu, iako ne može čak ni održavati opskrbu Staljingrada. Sad je pola bojni Seydlitz-Kurzbachove 94. pješačke divizije dezertiralo. Čini se da su ustrijelili neke svoje časnike i starije dočasnike koji nisu htjeli s njima. Ali ostali jesu. Trulež se brzo širi, Boldt. Führer je sam to rekao. Želi napraviti od Wotana primjer - i to brzo!” “Razumijem, gospodine, u potpunosti”, odvrati Boldt brzo, dok je mršavi Reichsführer hvatao dah. “Ali ovdje su vremenski uvjeti zastrašujući. Pista je poput stakla. A čim je očistimo plamenikom, vlaga se iznova smrzne. Vidljivost je pala na deset metara. Jednom kad poletimo, gotovo smo slijepi.” “Bacite svjetleće rakete”, predloži Himmler. “Pokušali smo, Reichsführeru. Ali čak ni najjače ne prodiru kroz tu juhu od graška.” “E pa, mora ih se naći i kažem vam da će pasti nagrada prvom pilotu koji ih spazi. Ne onaj uobičajeni lim.” Mislio je na odlikovanja i medalje. “Znam da je vama dečkima već do ušiju svega toga. Ali što kažete na tri dana odsustva u Parizu, sa svim šampanjcem i curama koje momak poželi - na moj trošak?” Sad je njegov glas, što se na trenutak zagrijao, opet postao grab i nasilan. “Nema više vremena za gubljenje. Nađite ih. Encle.” Veza se prekine. “Uobičajeno ribanje?” upita barun Karst, koji je volio monokl i jahaću šibu, a letio je noseći konjičke hlače, kao da su još bili u danima Richthofenovog Letećeg cirkusa. “Reichsheinijev je glas zvučao ponešto kreštavo.” “Uobičajeno ribanje.” Karst ležerno slegne ramenima. “Ne možemo činiti čuda - trebao bi to znati.” Boldt nešto zareži i mračno se zagleda u par crnih svilenih gaćica, urešenih crvenom čipkom, koje je von und zu Pulitz objesio na oglasnu ploču nakon povratka iz jedne od njegovih noćnih ljubavničkih misija. Ispod je bilo ispisano: “PALA U CIGLIH TRI MINUTE”. “Rekao je da će pasti nagrada prvom čovjeku koji spazi Wotan”, reče, prekinuvši tišinu nakon nekoliko minuta. “Nagrada”, zarokće netko. “Ne još jedan od onih komada lima koje Führer stalno izmišlja? Već sam izliječen od grlobolje, osvojio sam jaja na kajganu i počašćen sam redom smrznutog mesa.” Mislio je na Viteški križ, Njemački križ u zlatu i Medalju za ozeblinu. “Dušo, dobit ću mjesečnicu ako zaradim još jedan komad tog smeća.” Napravio je predstavu od brisanja čela cvjetnim svilenim rupčićem, kao da mu je sama pomisao uzrokovala veliku uznemirenost. “Ne, ne još jedan komad lima”, reče Boldt. “Tri dana u Parizu, s vinom, ženama i pjesmom.” Uspravili su se, a grof von Polski zapravo je ispustio svoju ljubljenu maskotu - plišanog medu - i zahihotao se. “Misliš Praseća aleja, Lijeva obala i sav taj pariški o-la-la?” “Točno”, reče Boldt. “Ali tko plaća?” upita von und zu Pulitz, praveći svojim palcem i kažiprstom gestu brojenja novčanica.

“Reichsführer”, odvrati Boldt, znajući da je zapečatio sudbinu svoje stare postrojbe, Wotana, time što im je to rekao. Aristokrati, barem oni s kojima se družio u eskadrili Crnih jastrebova, bili su potpuno neprincipijelni što se ticalo novca. Za njega bi uradili sve. Tako su ih njihove osiromašene obitelji odgojile. “Što čekamo?” upita Karst uzbuđeno. “Dao bih desno jajce za tri dana u Parizu s heaucoup mufićima i kantama šampanjca.” “Ali, vrijeme?” pobunio se Boldt pomalo umorno. Već je znao da gubi bitku. Ti njegovi piloti letjeli su s glavama u torbi. Vrijeme, koliko god loše, nikad nije brinulo Crne jastrebove. “Vrijeme”, pjevušio je von und zu Pulitz, “može ići i pišati si u čizmi. Idemo, momci.” Nastala je luda jurnjava na vrata. Čekao ih je Pariz i sva njegova dekadentna zadovoljstva. Trenutak ili dva je Boldt stajao u sobi, slušajući pucketanje cjepanica u staroj željeznoj peći u kutu i prigušene zapovijedi šefova posada dok su hitali pripremiti štuke za let. Onda je zatresao glavom, kao da se hoće probuditi iz dubokog sna. Nije bilo pomoći. Morat će im se pridružiti u potrazi. Himmler će mu skinuti glavu ako neće. On osobno više ništa nije mogao učiniti za SS jurišnu pukovniju Wotan... *** Boldt je krstario pri mirnih sto kilometara na sat. Nad redovima instrumenata što su sjajili zeleno, s perspexa{15} kabine curkali su potočići vode. Potisnute pritiskom zraka kroz procijepe, kapi su padale po koljenima njegovog letačkog kombinezona i mrljale ih tamnim vlažnim pjegama. “Mislim da ću ovih dana zaraditi reumatizam”, reče sam sebi dokono, “ako poživim toliko dugo.” Spustio se niže, podešavajući brzinu štuke malo iznad nivoa gubitka uzgona. Magla je bila uobičajeno gusta i htio je ići što je sporije moguće. Uskoro će prijeći rijeku Karpovka, koju su još uvijek držali branitelji Džepa. Nakon nje, razmišljao je Boldt, Wotan će biti tu negdje. Pokušao je, na trenutak ili dva, staviti se u Lešinareve cipele. Ako je kljunonosi pukovnik namjeravao povući se do von Mansteinove armije, htjeti će tu rijeku držati između sebe i Ivana. Znači da mora ići općenito u smjeru jugozapada, do mjesta gdje je vrh Džepa bio najbliži von Mansteirtovim snagama. Dragim riječima, izbjegavati će kontakt s Ivanima što je dulje moguće, sve dok ne bude konačno prisiljen probiti si put. “Rijeka, gospodine”, osmatračev prigušeni glas presiječe mu misli. Boldt pogleda dolje. Magla se malo razišla i sad su letjeli nekom vrstom zelene avenije, čija je boja bila od odraza mračnih natisnutih jela dolje ispod njih. Bilo je malo jezivo, pomisli Boldt. Bilo je kao da su letjeli mračnom špiljom, osvijetljenom pogrebnim, nestvarnim sjajem, idući ravno prema širokom potezu vode što je bila Karpovka. “Nešto se dolje događa - lijevo, gospodine”, osmatračev glas ispuni mu slušalice. “Vidite li?” Boldt iskrene vrat. “Izgleda kao oprema za premošćivanje. Moraju biti Ivani. Prokletstvo, nisam mislio da su već došli ovako daleko.” Boldt se ugrize za donju usnu. Nagonski je bacio pogled u retrovizor; bilo je to nešto što je uvijek radio kad bi se dogodilo nešto neočekivano. To mu je ne jednom spasilo glavu. “Sranje kroz granje!” opsuje i povuče palicu natrag, smjesta ubrzavajući. “Odostraga”, zaurlao je osmatraču. “Dva... ne, tri lovca Jak!” “Svete jasle!” opsuje osmatrač na ljutite plavičaste plamičke koji su iznenada zabljesnuli s nosa prvog Jaka. Očajnički je zakrenuo svoju strojnicu da odgovori na prijetnju, dok je Boldt, već se znojeći, sunuo uvis, praćen jarko crvenim obilježavajućim zrnima, poput roja uzbunjenih stršljena.

Nagon za samoodržanje vratio mu se u hipu. Odjednom se osjećao sasvim miran situacija pod nadzorom. Nagazio je nogom pedalu kormila smjera. Štuka zaurla u prosvjedu. Svaka je zakovica stenjala pod naporom. Zrna su zapraštala duž trupa. Straga se čuo zvuk kidanja. Kabina se naglo ispunila jetkim mirisom sagorjelog eksploziva. Iza Boldta, osmatrač je slavodobitno povikao kad je pilot Jaka, iznenađen Boldtovim naglim manevrom, prozujao ravno iznad njih, izlažući mu svoj debeli trbuh. Čak i kroz maglu, Boldt je mogao vidjeti ljutito plave iskre kako su osmatračevi metci parali duljinom Jakovog trbuha. Zapljuštalo je iverje. Iznenadno, potpuno neočekivano, Jak se raspao u zraku. Turbulencija je pogodila štuku kao da je udarila u čvrsti cigleni zid. Svom se snagom, dok mu je znoj curio niz lice pod kožnom pilotskom kapom, Boldt hrvao sa štukom što se otimala, stresena. Jednu mučnu sekundu mislio je da će mu se palica istrgnuti iz ruku. A onda je Boldt opet imao sve pod nadzorom, pa je pojurio prema zaklonu guste magle, nekih stotinjak metara daleko, praćen bezopasnim obilježavajućim zrnima s Jakova. “Bit će ovdje lima za tebe, Harimanne”, reče svom osmatraču kad su stigli do zaklona. “Upravo si obavio usrano dobar posao.” “Mislite li da bih mogao zatražiti trenutni premještaj u računovodstvene postrojbe”, dahtao je osmatrač preko interkoma. “Još mi smeđa tvar curi niz lijevu čizmu. Mislim da nisam krojen za ovako nešto.” Boldt se na trenutak naceri. Onda smiješka nestane kad je shvatio što je upravo vidio. Ivani su prelazili rijeku u velikom broju. To što je vidio prije nekoliko minuta bila je velika oprema za premošćivanje. A prijelaz je bio važan; inače opkopari ne bi imali zračnu zaštitu koju su imali. Ali, reče sam sebi, najvažnije od svega bilo je da se činilo kako nije bilo njemačkog odgovora iz Džepa. Gdje je bilo pješaštvo koje je trebalo braniti drugu obalu rijeke? Boldt pritisne mikrofon pod grlom. “Hartmanne, šalji ovo. Svima. Prekinite zadatak Wotan. Ključno, smjesta natrag u bazu. Naoružajte se bombama neovisno čim sletite. Ende.” Boldt je mračno gledao svoj odraz u perspexu kabine, osvijetljen zelenim sjajem brojčanika. Za neko se vrijeme činilo da je Wotan spašen, dok su se bavili ovom novom prijetnjom. Ali glavonje neće pustiti Wotan da se izvuče sa svojim povlačenjem. Hitler i Himmler htjet će svojih pola kile mesa prije ili kasnije. U to je bio siguran.

Treće poglavlje Von Dodenburg je pažljivo slušao kako mu uzbuđeni, zabrinuti Matz priča svoju priču o tome što se dogodilo u selu s druge strane snijegom zametenog brežuljka. Nije prekidao bujicu riječi dok Matz nije objasnio kako je čuo čovjeka, koji je očito bio vođa, kad je prostrugao: ‘To je zanimljiv podatak za naše - ovaj - prijatelje.” “Je li rekao baš prijatelji, desetniče Matz?” uskoči on. “Da, gospodine.” “Ništa više o tome tko bi ti prijatelji mogli biti?” “Ne, gospodine. Onda je samo zapovjedio toj bandi pobunjenika da zaključaju jadnog starog Schulzea”, reče Matz i umukne na trenutak. Von Dodenburg je zamišljeno sisao svoju donju usnu. Kakve bi prijatelje imalo nekoliko stotina pobunjenika u Džepu? I zašto su se držali zajedno? Bilo ih je,previše na jednoj hrpi. Normalno, svatko tko je brisao činio je to sam ili s prijateljem. Tako nisu privlačili pažnju omraženih pasa na lancu. A ako bi ih i uhvatila vojna policija, e pa, mogli su tvrditi da su ostali odsječeni od svoje postrojbe i da su pokušavali naći put do nje. To je uvijek bila uobičajena isprika kad bi uhvatili dezertere. “Avioni!” poviče Jednoudi žurno, prekidajući von Dodenburgove misli. Svi podigoše glave put neba: oči su im se pokušavale probiti kroz gusti vrtlog magle. Von Dodenburg lizne odjednom suhe usne. Ako su to bili Nijemci i ako su piloti prepoznali zaustavljene polugusjeničare da pripadaju Wotanu, koji se povukao bez zapovijedi, vidjet će svog vraga. Bio je sasvim siguran da bi pilotima bilo zapovjeđeno da ih napadnu. “Nisu Ivanovi šivaći strojevi”, reče Jednoudi s pouzdanjem. Mislio je na sovjetske izviđačke avione Rata,{16} koji su imali vrlo prepoznatljiv zvuk motora - poput staromodnih šivaćih mašina s podnožnjakom. Ali kako su otkucavale sekunde, a brujanje se avionskih motora počelo udaljavati, opustili su se. Tko god bili - Nijemci ili Rusi - njihovi piloti nisu spazili polugusjeničare. Von Dodenburg nastavi razgovor tamo gdje su bili stali. “Koliko ih je bilo, Matz?” upita. “Teško za reći, gospodine. Nisam išao unutra, gospodine. Ali puno. Mogli ste to čuti po galami koju su pravili. Puno usranih bezobraznika”, dodao je s gorčinom, a onda još žurnije: “Ali što ćemo s narednikom Schulzeom, gospodine? Znam da je uglavnom trn u jebenoj guzici - da prostite na izrazu - ali je i moj drug.” Molećivo je gledao časnika. “Ne moči gaće”, reče von Dodenburg, koristeći jedan od Matzovih izraza u pokušaju da umiri malog desetnika. “Znaš kako kažu - neće grom u koprivu. Izvući ćemo tog velikog lupeža ovako ili onako.” Ostavio je zabrinutog desetnika i otišao preko smrznutog snijega do radijskog vozila. “Vezisto, daj mi zapovjednika”, zapovjedi. “Da, gospodine.” Vezist mu hitro preda slušalice. “Sunčeva zraka”, oštro će, znajući da je opasno razgovarati tako otvoreno, ali i da se to nije dalo izbjeći. Vrijeme je bilo presudno. Skoro trenutno, javio se Lešinar. “Sunčeva zraka”, procijedi. “Sunčeva zraka 2”, odgovori von Dodenburg. Hitrim, kratkim rečenicama, ne gubeći ni malo vremena na vezi, rekao je Lešinaru što je saznao od Matza. Lešinar je pažljivo slušao, a onda zaštektao: “Tvoj zaključak, Sunčeva zrako 2?” “Teško reći, osim ovoga:” “Što?” “Ti prijatelji”, naglasi von Dodenburg riječ, “lako bi mogli biti sinovi ujka Jože.” Mislio

je na Josifa Staljina, ruskog diktatora. Von Dodenburg je na dragoj strani veze mogao čuti Lešinarev iznenađeni uzdah. Onda on reče: “Razumio. Malo prevrtljivosti da se spasu vlastite kukavne kože!” Von Dodenburg se htio nasmijati. Nije li to bilo točno ono što su i oni radili - pokušavali spasiti svoje kukavne kože? Umjesto toga odsiječe: “Predlažem da odem i ispitam. Moglo bi biti u našu korist. Neka veliki prijatelji”, mislio je na Wotanove tenkove, “budu u pripravnosti da pruže podršku ako bude trebalo.” “Primljeno. Ali kako na tvoju korist, Sunčeva zrako 2?” upita Lešinar. Ali von Dodenburg više nije htio govoriti. Već je mogao čuti pucketanje u slušalicama kako su ruski daljinomjeri počeli određivati položaj njegovog radija. “Ende”, hitro odsiječe i vrati slušalice vezistu. Podigne glas. “Slušajte me svi! Po pet ljudi iz svakog polugusjeničara. Nešto smrdi u tom selu gdje su uhvatili tu lopinu, narednika Schulzea.” Ljudi su stali iskakati, oružja već skinutih s ramena i spretnih za akciju. “Vi ostali, držite sve četvore oči –“ “- i u glavi i na guzici, gospodine”, Jednoudi će veselo. “Možete se osloniti na stare kuke iz Wotana.” Von Dodenburg je znao da može, ali ne bi valjalo da postane cmizdrav i sentimentalan sa “starim kukama”, Wotanovim veteranima. Stoga reče prezrivo: “Da se pouzdam u vas, hrpu dreka? Pokrali biste vlastitu gospodičnu mater. U redu. Los. Idemo...” *** U malom zaključanom sobičku iza oltara, koji je smrdio po štakorskom izmetu i tamjanu, narednik Schulze nestrpljivo je mozgao. Prošlo je preko sata otkako su ga zarobili. U tom vremenu nije se ništa dogodilo, osim što su ljudi vani postajali sve pijaniji dok su proždirali debele, napol pougljenjene komade svinjetine - mogao je čuti kako rokću od zadovoljstva i grubo traže “još jedan komad, pohlepno đubre!” Dakle, zaključio je, ostatak njegove izvidničke družine pobjegao je na sigurno i već je izvijestio što su čuli. Zaključivao je da je prije sat vremena, stari Matz - onako legendarnog nosa za klopu kakav je imao - slijedio taj pređi vni miris pržene svinjetine sve do ulaza u napuštenu crkvu, te da je čuo što je on imao za reći pobunjeniku s ožiljcima na licu. “Skoro će se vratit po tebe, stara kućo. Ne brini, Wotan nikad ne napušta svoje.” U to je imao povjerenje. Sad ga je više brinulo što su pijandure namjeravale. Bivši časnik bio bi onaj koji bi znao, ali kako ga se dočepati prije nego balon poleti? Ustao je s malene drvene klupice na kojoj je čučao i zagledao se u rumeno svjetlo što je dolazilo izvan sobička. Bio je skoro prazan - tek klupa i neka vrsta tronoge stoličice za molitvu, poput onakvih kakve su im dodijelili kad je prvi put došao u vojsku kao novak. Dokono ju je podigao za rupu u sredini. Tamo, 1938., stupali su naokolo, posvuda noseći sa sobom te stolice, držeći ih za istu vrstu rupe. Koristili su ih za sjedenje na predavanjima; kao oslonce za puške u streljačkoj obuci. Zastao je, odjednom zaboravljenih sjećanja na tu davno prošlu godinu. Njegov veliki srednjak došao je u dodir s nečim oštrim, što je stršalo iz otvora. Pogledao je dolje i uskliknuo: “Neba mi, guzice i pljuska, jebeni čavao!” I bio je u pravu. Hrđavi čavao probio se iz dasaka koje su činile površinu sjedalice i ušao u rupu. Schulze je buljio kao da je upravo otkrio Sveti gral. “Kao što reče kurva mladome novaku, sinko, ako ne nađeš ključ, nećeš otvoriti vrata, a onda raširi svoje biserne kapije.” Smjesta se bacio na posao... ***

Stručno, skoro bez zvuka, panzer grenadiri pod von Dodenburgom opkoliše staru crkvu s tornjem poput lukovice. Slamnati krov na napuštenoj izbi nasuprot glavnim vratima bio je izguran. Nekoliko minuta kasnije, tamo je bila postavljena strojnička posada, nogu obavijenih oko prastarih greda. Tko god pokušao istrčati kroz crkvena vrata, pao bi mrtav i prije no što bi to znao. Vojnici, s torbama ručnih bombi ovješenih o ramena, bili su postavljeni ispod dva velika prozora, oba razbijena i bez stakala. Na znak su mogli bez napora kroz otvore ubaciti svoje ručne bombe. Ostali grenadiri, naoružani pijucima i opkoparskim lopaticama, bili su postavljeni odostraga. Ako bude nužno i ako se pobunjenici u crkvi odluče boriti, probili bi “mišju rupu”, što je značilo probiti se kroz zid i onda u sljedeću odaju, da bi se one unutra uhvatilo na prepad. U roku od trideset minuta što je ušao u zapušteno selo, von Dodenburg je bio siguran da je poduzeo sve potrebne mjere i da će njegov poziv na predaju, kad dođe, biti poslušan - inače... Sad je stajao tamo u snijegu s pištoljem u ruci, dok se magla vijala oko njegovog visokog, vitkog tijela, čekajući na trenutak odluke - kad će krenuti. Jer, ako je bilo suditi po galami što je dolazila iz crkve, pobunjenici su bili potpuno i do kraja pijani, a nije želio da neki naliveni redov u napadaju očajničkog bijesa prospe jadnom starom Schulzeu mozak. “Gospodine”, prošapće mali desetnik. “Volio bih da mi držiš leđa. Misliš li da bi mogao do ruba onog prozora ako te netko podigne?” “Naravno da bih mogao, gospodine”, odgovori Matz odano. “Usprkos drvenjari”, potapše svoju drvenu nogu, “bit ću gore k'o jebeni majmun.” Von Dodenburg mu se nasmiješi. “Dobar čovjek”, prosikće. “Hajde, idemo.” Kimnuo je ljudima s torbama bombi. Znali su što hoće i bez zapovijedi. Dvojica su se sagnula, čvrsto stisnula ruke i pripremila se na napor. U jednom te istom pokretu, von Dodenburg se uravnotežio na njihovim rukama i odbacio gore do ruba prozora. Bacio je pogled unutra. Nije bilo nikog u blizini. Kimnuo je. Lako poput mačke, doskočio je na prljavi nepometeni pod i čučnuo tamo, dok ga je Matz slijedio. Lađa je bila puna pijanih znojnih vojnika, svih odjevenih u njemačke uniforme lišene svih činova i njemačkih oznaka. Većina ih je žvakala komade mesa, dok im je mast curila niz neobrijane brade, a kuhari se mučili s još jednim opljačkanim prasetom na ražnju iznad velike pucketajuće vatre. Matz smrkne i prošapće: “Čini se da dezerteri dobivaju bolju klopu.” Von Dodenburg kimne, ali ne skine pogleda s prizora: oskvrnuta crkva, pijani brutalizirani bijednici što su nekoć bili časni njemački pješaci, potpuni raspad vojne discipline. Na neki je način to, u tom trenutku, simboliziralo sve što se događalo u Staljingradu, uključivo i njihovo kukavičko povlačenje. Napravio je grimasu stvarne boli odražene u njegovom vitkom zgodnom licu, kao da mu je netko upravo zabio oštri nož pod rebra. Onda ga je spazio. Nije mogao zamijeniti to tvrdo lice s ožiljcima, posljedicom dvije godine dvoboja sabljama u jednom od predratnih univerzitetskih Burchenshaften{17} “Hanno”, zinuo je u potpunom šoku. “Hanno von Einem.”

Četvrto poglavlje Von Einemi su bili poput von Dodenburga, osiromašeni Istočni Prusi, bogati u zemlji, ali siromašni u novcu, koji su živjeli na mršavom godišnjem prinosu krumpira i kakvim god penzijama, vojnim ili nekim drugim, koje su glave obitelji stekle nakon godina službe državi. Kao dječaci, išli su zajedno u istu seosku školu, dugonoga bosonoga djeca kose poput lana, kojima je dosađivala Fraulein Noske i njeni pokušaji da ih nauči “schonschreiben”, ispravni bakropisni rukopis. Čeznuli su za trenutkom kad će zazvoniti zvonom i kad će pobjeći do seoske bare da plivaju goli s ostalim dječacima, ili da odu pecati na štapove od bambusa, s kukastim iglama vezanim na uzici. Bili su najbolji prijatelji. Kuno von Dodenburg bio je “gospodin Mrtva Planina”, što je bila dosjetka na njegovo ime; dok je Hanno bio “gospodin Jedan”, što je pak bila dosjetka na njegovo ime. Tih vrućih istočnopruskih ljeta, kad se činilo da svaki dan traje cijelu vječnost, proveli su sate igrajući se i razgovarajući što će biti jednom kad odrastu, što je bila faza života koja im nije mogla doći dovoljno brzo. “Postat ću general poput mog oca”, objavio bi Kuno, na što bi Hanno svaki put odvratio: “Jok ja. I moj je otac bio general, ali to ga je koštalo oka i noge. Bit ću bogat i slavan i sačuvati sve svoje komadiće i djeliće.” “Buu, kapitalisto!” često bi von Dodenburg dražio svog prijatelja, jedva znajući što je to kapitalist, jer ih na osiromašenim junkerskim imanjima u rodnoj Istočnoj Prusiji nije bilo; onda bi se Hanno bacio na puno višeg von Dodenburga i plesali bi valcer po prašnjavom putu, udarajući jedan drugoga tek napol ozbiljno. Sredinom tridesetih, Hanno je otišao na Sveučilište u Breslauu, studirati pravo, i odmah se pridružio jednom od “borilačkih društava”. “Znam, znam, Kuno”, prosvjedovao je kad bi ga prijatelj podsjetio na njegovu dječačku izjavu da neće “izgubiti svoje komadiće i djeliće”. “Sjeckamo si jedni drugima komadiće s lica. Ali, stvaramo si važne veze, korisne u kasnijem životu. Svi ti bivši članovi, a sad važni ljudi, ne vole ništa više nego da dođu u Breslau i dobro se oblokaju s nama, mladim lavovima.” Čim je izbio rat, kao pričuvni časnik, Hanno von Einem bio je smjesta pozvan u aktivnu službu. Kroz vojne kanale je Kuno von Dodenburg čuo za njegove pothvate u Poljskoj i kasnije u Francuskoj. Godinu dana kasnije, 1941., Hanno je bio prvi iz svog godišta koji je primio cijenjeni Viteški križ za pothvate u zadržavanju cijele ruske bojne sa šačicom njemačkog pješaštva, od kojih su svi, uključivo i njega, bili ranjeni. Bila je to tada vijest s naslovnih stranica, a u Njemačkom je slikopisu Hanno von Einem bio snimljen kako prima odlikovanje od nikog drugog doli samog ponosnog Führera. Sad se von Dodenburg pitao, dok se skrivao tamo u tami, gledajući svog starog školskog prijatelja kao mesmeriziran. Što se dogodilo njemu, nasljedniku loze pruskih junkera koji su svog monarha odano služili tristo godina? Kako je on postao povezan s ovom pijanom buntovnom ruljom? “Gospodine”, Matz ga diskretno podbode. To je trgnulo von Dodenburga iz njegovih misli. Von Dodenburg pažljivo ustane na noge, povlačeći pištolj, dok ga je Matz pokrivao svojim schmeisserom, lagano oslonjenim na njegov desni bok. “Na tri”, prošapće on malom desetniku i oslobodi kočnicu pištolja. Tri! Bez oklijevanja, von Dodenburg povuče otponac. Jednom... drugi put... treći. Žbuka je padala s nekoć urešenog stropa. Uski prostor lađe odjekivao je bukom tri hitca. Ljudi baciše boce. Drugi su buljili, dok im je meso glupavo visjelo iz masnih usta. Neki

su izgledali kao da bi mogli posegnuti za oružjem, ali im je Matzov prijeteći trzaj automatom rekao da bi im bilo bolje da to ne rade. “U redu”, reče von Dodenburg mirnim, hladnim glasom. “Podignite svi ruke. Lijepo i polako. Onda neće biti problema. Wirds bald?” presiječe iznenada, sad željeznog glasa. Njihove ruke poletješe uvis kao jedna, osim jednog para, onog Hanna von Einema. Potonji reče, s pola osmijeha na usnama, glasa mirnog poput von Dodenburgovog: “Ne mislim da ćeš me ustrijeliti, Kuno, ne?” Von Dodenburg ga pogleda hladno, iako mu je mozak trčao ukrug. “Ako moram, hoću”, reče i kimne svojim pištoljem. Hanno slegne ramenima i, podižući ruke, pogleda svog starog školskog druga s pogledom skoro ravnim prezrivome. Još uvijek držeći pištolj uperen u pobunjenike, crvenih lica i zle volje u rumenom svjetlu što ga je bacala vatra - nad kojom se drugo prase dimilo i cvrčalo, ostavljeno, polako zagorijevajući - von Dodenburg posegne za svojom zviždaljkom. Puhnuo je u nju. Bio je to znak. Odjednom su mladi grenadiri nahrupili u lađu, oružja na gotovs, da bi zastali u mjestu i zabuljili se u čudni prizor. “U redu, Matz”, zapovjedi von Dodenburg, “pripazi na njih. Ja hoću porazgovarati s ovim časnikom.” Odlučno, iako se nikad nije osjećao manje odlučno, progurao se laktovima kroz namrgođenu rulju do mjesta gdje je stajao von Einem, pomalo podrugljivog osmijeha na svom licu s ožiljcima. “Hanno, što - kako si upao u ovu kašu?” “Mogu li spustiti ruke? Malo je naporno, znaš.” “Naravno”, von Dodenburg vrati pištolj u svoju futrolu kao znak da je imao namjeru raspraviti što god se imalo za raspraviti na temelju njihova starog uzajamnog prijateljstva. “Hvala.” Hanno von Einem zahvalno spusti ruke. “Dakle, kako si?” upita, kao da nije bilo ničeg neobičnog u načinu kako su se opet sreli nakon tolikih godina. “Dosta sranja, Hanno!” presiječe von Dodenburg, odjednom pomalo ljut. “Što ti imaš s ovom ruljom?” “Ta rulja”, naglasi on riječ, “je sve što je ostalo od dvije satnije kojima sam nekoć zapovijedao. Dvjesta ljudi od četiristo i pedeset. Pedeset pet posto gubitaka u tjedan dana.” “Pa, svi smo pretrpjeli gubitke u prošlosti, kao što dobro znaš, ali nikad se nismo pobunili.” Hanno udahne duboko, kao čovjek koji se spremao skočiti s visoke daske. “Slušaj, Kuno”, započne on polako. “To više nije pitanje pobune.” “Nego čega onda?” upita von Dodenburg. “Revolucije!” “Što si rekao?” “Siguran sam da si me sasvim dobro čuo, Kuno”, reče Hanno. “Gdje su ti bile oči otkako si prvi put došao u Rusiju? Znaš da smo došli u ovu zemlju, obećavajući narodu da ćemo ih osloboditi sovjetske diktature. A što se zapravo dogodilo?” Gurnuo je svoje odjednom ljutito i crveno lice naprijed. “Ja ću ti reći, ako još ne znaš. Nametnuli smo ovoj ogromnoj zemlji tiraniju daleko goru od ičega što je Staljin, sovjetski diktator, ikad mogao učiniti. Vidio si logore za ruske ratne zarobljenike, ispunjene napol izgladnjelim jadnicima, sve sama kost i koža, koji su jeli iz korita poput životinja. Vidio si što su oni - ne, mi - uradili sovjetskim Zidovima “Dosta tog ludila”, zalaje von Dodenburg oštro, dok mu se prst trzao na otponcu pištolja. “Kuda ide ovaj razgovor? Što pokušavaš reći, čovječe?” “Ovo: Hitler i njegova smrdljiva gamad moraju otići”, Hanno razglasi, plamena u očima. “Gori su no što će komunisti ikad biti. Ja ću, za

početak, raditi s njima kako bih osigurao da Hitlerov čopor što je prije moguće nestane s lica ove zemlje.” “Što, pakt s vragom?” zahrže von Dodenburg, osjećajući kako bijes u njemu raste svakog trena. “Što misliš da će ruska svinja učiniti našoj domovini, jednom kad je osvoji -” Hanno otvori usta da odgovori, ali pretekao ga je vrlo miran glas, koji je govorio izvrsnim njemačkim, iako s laganim naglaskom: “Nismo mi kanibali ili barbari, znate. Mislim da već neko vrijeme nismo nikoga pojeli za doručak.” Von Dodenburg se zaprepašteno okrene. Tamo je stajala žena, odjevena u sjajni crni kožni kaput, koji nije mogao sakriti izvrsnu figuru, jahaće hlače i sjajno ulaštene čizme. Ali von Dodenburgovu pažnju privuče njeno lice. Većina Ruskinja koje j'e sreo iza bojišnice imala je zdepasta seljačka lica velikih okruglih nosova. Lice ove žene bilo je, istini za volju, slavensko, s nakošenim jagodičnim kostima i očima Slavena. Ali je inače bilo prelijepo, zelenih očiju postavljenih naspram savršene kože, i zračilo je čudnim senzualnim šarmom koji je skoro nagnao von Dodenburga da zaboravi na trenutnu opasnost. “Tko... tko ste vi?” promucao je kako je žena kimnula von Einemu, kao da odobrava. Očito su se već bili sreli. “Pukovnica Elena Kirova iz Ženske pukovnije Mrtvačke glave”, žena kucne petama skoro na pruski način i dodirne svojom rukom u rukavici kapu na pozdrav. “A vi ste strašni bojnik von Dodenburg iz SS jurišne pukovnije Wotan.” Von Einem se naceri, gledajući potpuno iznenađenje na licu svoga starog školskog druga dok je ovaj mucao: “Kako... kako sve to znate?” Slegnula je, a grudi su joj ljupko klizile ispod uske crne kože njene uniforme. “Lako. Moja pukovnija je upravo - ovaj - preuzela vaše ljude vani. Oni su nam rekli.” “E pa, serem ti se ja na ciglu!” usklikne Matz kako je sve više i više crno uniformiranih žena stalo ulaziti u crkvu, sve naoružane do zuba i opake. Polako, oklijevajući, počeo je spuštati svoj automat, a onda ga je - kad je jedna od ruskih amazonki, pojasa otežalog od ručnih bombi, prijeteće mahnula svojim automatom u njegovom smjeru - bacio na pod. Na trenutak - koji se kasnije zbunjenom von Dodenburgu činio poput vječnosti - crkva je bila zamrznuta u prizoru iznenađenja, zapanjenosti i nesigurnosti dok je von Dodenburg, mozga koji mu je radio kao na struju, pokušavao procijeniti ovu potpuno novu situaciju. Pukovnica Kirova učinila je to umjesto njega. “Da objasnim, bojniče”, rekla je na tom svom njemačkom s ljupkim naglaskom. “Ja i bojnik von Einem već smo razgovarali.” Znači, to je bilo to, bljesne misao kroz von Dodenburgov um. Hanno von Einem nije samo dezertirao; on je i napravio sporazum s neprijateljem. Očito je bivši pravnik igrao na sigurno. “U ovom trenutku”, nastavi Ruskinja, “Crvena se armija sprema izvršiti napad punom snagom u području rijeke Karpovke, nekih deset kilometara odavde, krećući se prema procijepu kojeg nam je zgodno napravio drug”, ona naglasi riječ, kao da je od značaja, “von Einem svojim bijegom na našu stranu. Sad je jedino što stoji na putu našem potpunom proboju i napadu na bok Šeste armije vaša oklopna pukovnija - Wotan.” “Pa?” začuje von Dodenburg samog sebe, kao iz daleka, dok je pokušavao upiti sve ove nove i iznenađujuće informacije. “Pa, dragi moj bojniče”, reče Ruskinja, gledajući ga na drski, gotovo izazovni način, zbog koga je, usprkos napetosti, osjetio prvo slabašno meškoljenje u preponama, “Wotan je već dezertirao s bojišnice.” Ona podigne ruku u rukavici, kao da je očekivala da se pobuni na tu vijest. “Da, znamo to. Na neki način, vi ste glasali svojim nogama.” “Što to znači?”

“Napustili ste svoje položaje zato jer ste znali da su bili neodrživi – da je Šesta armija osuđena na propast. Zapravo, cijela njemačka vojska osuđena je na propast.” Izrekla je te riječi tonom neizbježnosti, kao da nije moglo biti sumnje u istinitost njezine tvrdnje. “Zar ne vidiš, Kuno”, Hanno von Einem uskoči vatreno. “Ovo je tvoja - i moja - prilika da pomognemo stvaranju nove Njemačke. Već nas ima nekoliko u Šestoj armiji, uključivo i generale, koji su spremni pomoći našim novim ruskim prijateljima u velikom zadatku rušenja tog tiranina Hitlera, tako da možemo zamijeniti njega i njegov režim boljom Njemačkom.” “Pomoći?” von Dodenburg se uhvati za tu riječ, dok mu se u glavi vrtjelo i vrtjelo. “Kako to misliš?” Pukovnica Kirova odgovori umjesto Hanna. “Borbom!” reče. “Borbom na našoj strani. Onda ćete steći pravo odlučivati o njemačkoj budućnosti.” Kuno von Dodenburg buljio je u nju i Hanna, kao da je sumnjao kako su oboje ludi. Konačno je uspio promucati: “Jeste li... rekli... borbom?... Borbom protiv vlastitih zemljaka?” “Da”, odbrusi Ruskinja. “Vidjet ćete, bojniče von Dodenburg. Do kraja ove 1942., Slobodna njemačka armija borit će se uz bok naše Crvene armije protiv hitlerovske zvijeri. Drug Staljin je već tako odredio. Pa će tako i biti. Vi, bojniče von Dodenburg, možete biti pripadnikom te velike sile ako nam sada pomognete -” “Stanite!” zariče von Dodenburg, pritišćući si dlanovima uši da ušutka njihove glasove. “Stanite, ne želim vise slušati o ovoj izdaji!” Pukovnica Kirova slegne ramenima, lijepog lica što nije pokazivalo nikakve osjećaje. “Onda”, reče sasvim jednostavno, “morate umrijeti...”

Peto poglavlje Himmler je bio skoro patetično zahvalan. Boldt je gotovo mogao osjetiti njegovu zahvalnost preko tisuću kilometara što ih je razdvajalo, dok je Reichsführeru govorio što je vidio na rijeci Karpovki. Iznova je i iznova Himmler govorio: “Hvala Bogu na mom SS-u... Oni su vatrogasci na Istočnom frontu... uvijek spremni gasiti tamo gdje je najgore...” “Imam još vijesti za vas, Reichsführeru”, reče Boldt kad je Reichsführer konačno prestao blebetati, priznajući nešto što je on znao sve ovo vrijeme, ali se nije usudio povjeriti čak ni drugim pripadnicima svoje eskadrile. “Da, nastavite, Boldt”, reče Himmler žarko. “Prilično sam siguran da je SS jurišna pukovnija Wotan otprilike na istom području gdje Ivani namjeravaju prijeći rijeku. Uočio sam jednog njihovog tigra kojeg je onesposobio neprijatelj”, priznao je konačno. “Dakle, ovo su stvarno izvrsne vijesti. Prvo mi kažete da su moji vlastiti SS Crni jastrebovi spazili ruski napad. Sad i ovo. Ne mogu vam reći koliko ste me usrećili, Boldt, jako usrećili!” Himmler je drhturio. “Sranje kroz granje”, reče Boldt samom sebi dok je slušao taj piskutavi uzbuđeni glasić, “još minutu, i svršit će u gaćama.” “Smjesta ću obavijestiti Führera”, nastavio je Himmler uzbuđeno. “Kao i obično, moj je SS preuzeo inicijativu bez zapovijedi odozgo, posebno kad dolaze od Wehrmachta. Pukovnik Geier nije dezertirao sa svojom pukovnijom. On je jednostavno otišao za zvukom topova. Da, Führer mora ovo odmah čuti, Boldt.” “Jawohl, Reichsfuhrer” reče Boldt službeno. Vani na uzletištu, zemaljske posade završile su metenje novog snijega na stazi. Sad su pržili zamrznuti beton nečim što je sličilo na velike plamenike, dok su mehaničari trčali amo-tamo, pripremajući štuke za polijetanje. “Još jedna stvar, Boldt, prije nego što odem kod Führera”, reče Himmler. “Jeste li već bili u mogućnosti uspostaviti kontakt s Wotanom?” “Ne još, Reichsfuhrer”, odgovori Boldt. “Ali magla se podigla i konačno je prestalo sniježiti. Na prilaznom letu da bombardiramo ruski mostobran, ako su već uspjeli prijeći, pokušati ću ostvariti vizualni kontakt s Wotanom. Možda će pukovnik Geier biti u mogućnosti javiti radiom svoje namjere von Mansteinovom stožera, a oni će onda moći kontaktirati vas i prenijeti ih zapovjedništvu SS-a.” “Odlično... odlično”, hihotao se Himmler. Boldt si ga je mogao predočiti kako trlja svoje mršave ruke, kao da su prljave i treba im pranje, što je radio uvijek kad je bio uzbuđen kao sada. “Vjerujte vi meni, čeka vas unapređenje zbog ovoga, dragi moj prijatelju.” “Hvala, gospodine.” “Sad vas više ne smijem zadržavati. Brzina je presudna. Ali obavještavajte me čim bude novog razvoja situacije. Sretno vama i vašim hrabrim momcima. Ende.” Bertha podigne pogled s pisaćeg stroja i reče zaljubljeno: “Kako si to dobro izveo, Heini. Ni mrvicu nisi otkrio koliko si bio zabrinut zbog cijele te stvari s Wotanom.” Napravio je svoje “ratno lice”, koje je uvježbavao svakog jutra ispred svog ogledala za brijanje (iako se zapravo nije morao brijati svakog jutra) i rekao: “Kad si na vrhu, dušice, nikad ne smiješ pokazivati svoje osjećaje. To se može shvatiti kao slabost, a zapovjednik koji mora slati ljude u bitku, gdje možda izginu, nikad ne smije pokazivati slabost.” Ona malo napući usne. “Ali ti ćeš pokazati malo slabosti prema meni s vremena na vrijeme, moj dragi geparde, zar ne?” nakesi se i posegne mu za preponama.

On odskoči kao uboden. “Sad nema vremena za te stvari, Bertha”, reče odlučno. “U toku su velika državna pitanja. Ne smijem rasipati snagu.” “Naravno, naravno”, složi se ona odmah i nagne glavu nad pisaći stroj, te nastavi tipkati njegovo zadnje pismo SS-ovcu, koji mu je pisao da se požali kako je bio na bojišnici u Rusiji od 1941., a njegova je žena već napravila dvoje djece s drugim muškarcima. “Reichsführer me ovlastio da vas uputim kako vaša žena obavlja važni ratni posao i ne smije je se smatrati prljavom malom kurvom koja bi trebala staviti gaćice u ledenicu jer su tako “vruće” (kako vi to kažete). Narod treba djecu da se nadoknade gubitci na bojišnici. Ona očito radi najbolje što može da osigura da se ti gubitci nadomjeste. Stoga vam kažem...” *** Boldt uđe u dežuranu, gdje su njegovi piloti, već odjeveni u letačku odjeću, spremali svoje sretne maskote - plišane medvjediće, zečje šape, čipkaste ženske gaćice i sve ostalo smeće bez kojeg nisu htjeli letjeti - i zareži: “U redu, tišina u kurvinjaku. Prestanite drkati kurac i naćulite uši“. Prolomila se uobičajena vika, a netko je zazvonio zvonom nad sklepanim barom, koje je uvijek zvonilo kad bi počeli slaviti pobjedu. Barun Karst ošine svojom jahaćom šibom po svojim ulaštenim čizmama i uzvikne: “Idemo u lov, bez sumnje, ne?” “Točno tako”, odbrusi Boldt. “Ovo su moje zapovijedi, koje je potvrdio Reichsführer.” “Dobro za Reichsführera”, netko se naceri. “Oh, kako volimo dragog starog Reichsführeral” “Oh, umuknite, nedisciplinirana hrpo govana”, izdera se Boldt kroz galamu. “Idemo. U redu, moramo uništiti Ivanov mostobran - uobičajeno obrušavanje”, dodao je gotovo usputno, znajući da njegovi plavokrvni drski piloti neće trpjeti predavanje o taktici takve operacije. “Istovremeno moramo naći Wotan i pokušati uklopiti prašinare u veliku sliku.” “Što je s tri dana u veselom Parizu?” upita netko. Boldt zanemari tu primjedbu i nastavi govoriti: “Imam približnu ideju gdje će Wotan biti. Nadam se, stoga, da će se, jednom kad završimo naš napad, pukovnik Geier i njegov oklop moći zatjerati ravno na Ivane, dok su još uvijek dezorganizirani, i prilično ih brzo dokrajčiti. Pitanja?” upita, kao i uvijek na kraju izdavanja zapovijedi, premda je znao da oni nikad nisu imali pitanja. Kad bi ispalo da nešto ne znaju, to bi značilo gubljenje obraza. Svi o sebi misle kao o jebenim Isusima što hodaju preko vode, ne jednom je u sebi gorko primijetio o njima. Sad je shvatio da mu se ti napuhani aristokrati u nastajanju nisu svidjeli. “U redu”, odsjekao je, “to je to. Primimo se palice.” Začulo se struganje stolica i koraci. Piloti su lijeno ustali i odklatili se prema vratima, presavijajući svoje karte, namještajući opremu, ostavljajući Boldta da im gleda u leđa i iznova se čudi njihovoj ležernoj brzopletosti u sučeljavanju s nadolazećom smrti. Bilo je to nešto, zaključio je, što nikad neće shvatiti. Možda je to dolazilo s plavom krvi koja im je kolala venama. Odbacio je tu temu i pošao za njima u studen. Pipala se napetost dok su zemaljske posade pripremale eskadrilu za polijetanje. Mehaničari su ležali prostrti po smrznutoj poletnoj stazi, držeći podmetače, dok su piloti stali pokretati motore prije polijetanja. Stariji dočasnici trčali su od aviona do aviona, mećući kvačice na svoje kontrolne liste. Preko, u malom drvenom kontrolnom tornju, stojeći ispod vjetrokaza, zemaljski zapovjednik bio je spreman sa svojim raketnim pištoljem. Ispaliti će zelenu raketu da označi polijetanje. Oko uzletišta, zemaljsko osoblje koje nije bilo na dužnosti, umotano u svaki dostupni komadić odjeće, pocupkivalo je nogama i čekalo da mahne pilotima, kao što je bila tradicija eskadrile. Bit će tamo i kasnije, znao je Boldt, napeto pogledavajući u nebo ima li

gubitaka. Stari šef posade, sijedi pozamašni stožerni narednik, za koga se šuškalo da je nekoć, u prvom ratu, služio pod samim velikim Crvenim Barunom, dobacio je Boldtu veliki pozdrav. “Meteorološka mi je upravo rekla, gospodine: bez snijega sljedeća četiri sata.” Njegov je uobičajeni široki osmijeh nestao s debelog crvenog lica. “Molim vas, otvorite sve četvore oči, gospodine”, upozorio je. “Nikad ne znate sa -” Nije dovršio rečenicu, ali Boldt je znao na što je mislio. “Ne brini, Heinz, stara kućo. Staklene kuglice bit će širom otvorene”, reče Boldt. “U redu, daj me podigni.” Stari dočasnik napravi nogostup od svojih žuljevitih dlanova i podigne Boldta u kabinu. Boldt kimne osmatraču, koji mu uzvrati. Onda je pokrenuo motor. Štuka zadrhti u svakoj zakovici, kao da će se svakog trena raspasti. Zadovoljan što je motor radio bez greške, Boldt popusti pritisak na gasu i usmjeri pažnju na mirnu priliku koja je stajala na promatračkoj platformi kontrolnog tornja. Zemaljski zapovjednik već je podigao svoj pištolj. U nekoliko će sekundi biti u zraku. Iznenada - bez najave - hitri lovac Jak, ističući crvene zvijezde Sovjetskog ratnog zrakoplovstva, prohujao je nad uzletištem, pucajući iz strojnica. Zemaljski zapovjednik zgrabi se za prsa, dok su iza njega prskala stakla na kontrolnom tornju, i padne na koljena. Dok se Jak penjao u nebo, mala smrtonosna crna jaja ispadnu mu iz trbuha. Iza njega, raspali flak.{18} Obilježavajući su meci kuljali uvis i padali bez da su pogodili, kako je Rus iz svog aviona izvlačio zadnju mrvicu snage. Bombe su zasule uzletište. Jedna je štuka pala na stranu jer joj je podvozje popustilo, poput ptice što je odjednom ozlijedila jednu nogu. Boldt osjeti udarni val kako udara u njegov vlastiti avion. Tresao se divljački i u jednom je ludom trenutku Boldt pomislio da bi mu štuka mogla biti prevrnuta. Umirila se i bacio je ludi pogled iz kabine. Jadni Heinz ležao je tamo bez glave, koja se kotrljala preko betona poput lopte što ju je ostavilo nemarno dijete. Ali Boldt sad nije imao vremena za mrtve dočasnike. Bilo je od životne važnosti smjesta poletjeti. Taj Jak će svakog trenutka izvijestiti svoje uzletište. Sovjeti će znati da dolaze. Dao je gas i krenuo naprijed. Ostali su ga slijedili, zaobilazeći zadimljene smeđe kratere od bombi, iza njih, barun Karst umro je vrišteći, zarobljen u kabini svoje slupane štuke. Dok je prolazio pored njega, Boldt reče, skoro nesvjesno i bez sažaljenja: “E, pa, ovaj put ti tvoja jebena šiba i jahaće čizme nisu pomogli, zar ne?” Trenutak kasnije, bio je u zraku.

Šesto poglavlje “Jednom sam bio u birtiji - Berlin, čini mi se”, pričao je Matz, “kad je uš'o cugoš i rek'o krčmarici: “Jebo sam te lani oko Božića. Šta se ne sjećaš?”“ Wotanovi vojnici natisnuli su se u studenoj kripti. Dah im je maglio ledeni zrak dok su u sumornoj tišini slušali Matza. Gore u lađi, sad kad se tako zagonetno pojavila Ruskinja, pijančevanje je prestalo: kao da je Hanno von Einem uspio uspostaviti kakav-takav red u svojoj pijanoj bandi buntovnika. “Krčmarica je rekla: “Verpisse dich”{19} - onako, prijazno”, nastavi Matz u svom pokušaju da razvedri zatočene drugove, koji su svi znali da neće preživjeti ovaj dan ako von Dodenburg ne pristane na ruske uvjete. “Ništa ružno - ništa takvog. Ali pijanac se nije dao. Reče on: ‘Znači, ne sjećaš se moje face. Al’ se kladim da se sjećaš ovog.’ I znate li što je napravio?” Matz pogleda krug lica s lažnim osmijehom na svome. “Vadi on svoju topčinu iz gaća i opali njom po šanku. Al’ to nije kraj. Gleda krčmarica njegovu alatku i onda, hladna k'o krastavac, uzme onu vilicu koju koriste da vade ukiseljene krastavčiće iz tegle i pribije mu njom kurac na šank. Je l' pijanac zavijao? Tako mi Velike Kurve Buxtehudske{20} gdje cucki laju repom, ispustio je urlik da ga se čulo na drugi kraj svijeta!” Matz im se smiješio, zapazivši da je njegova priča o starim razvratima imala malo učinka na njegove drugove. Izgledali su jednako jadni kao i prije. Von Dodenburg kimne odobravajući kako je Matz zašutio. Bio je on tipična “stara kuka”. Činilo se da nije dopuštao da ga išta oneraspoloži i uvijek se trudio razvedriti “fazane”, kako su zvali mlade novake. Sumorno je i sam sebi priznao da mu treba malo razvedravanja. Jer, situacija u kojoj se zatekao bila je stvarno turobna. Nikad neće ni pomisliti da sklopi savez sa Sovjetima i bori se protiv vlastitih ljudi. Sama mu je pomisao izazivala mučninu. Ali ako odbije, umrijeti će ne samo on, već i njegovi ljudi. Bio je sasvim siguran da je lijepa ruska pukovnica bila srca kamenoga. A što se tiče Hanna von Einema, on neće pokušati zaustaviti nju i njene “bojne smrti”. Hanno je, shvatio je, postao tipični njemački oportunist, jedan od onih Nijemaca koje je uvijek mrzio, koji mijenjaju svoja uvjerenja onako često kako mijenjaju košulje. Koliko koštalo da koštalo, Hanno von Einem želio je biti na strani pobjednika, a zaključio je da će to biti Rusi. “A sad, popišanci jedni”, govorio je Matz, “mislite da ste vi izmislili seks - mislite da o tome sve znate. E pa, reći ću vam nešto - za ništa.” Nagnuo se naprijed i izazovno gledao krug blijedih, jadnih lica. “Koliko bi vas drkaroša moglo zadovoljiti pičku - koja je šest mjeseci živjela s majmunom? E, tu da vas čujem? Jerbo, treba batina da se nosi s odraslom majmunskom bananom, vjerujte mi na riječ.” Von Dodenburg pusti Matzove riječi da se otkotrljaju u daljinu. Silio se da pokuša promisliti situaciju. Selo je bilo čvrsto u rukama niskih vojnikinja i njihovih njemačkih saveznika. Ipak, većina je Wotanovog oklopa, pod Lešinarevim zapovijedanjem, i dalje bila na slobodi. S tucetom ili tako nekako tenkova tigar koji su mu bili dostupni, Lešinar je bio i više no ravan cijeloj sovjetskoj pješačkoj diviziji. Rusi nisu imali tenk koji se mogao uhvatiti ukoštac sa 60-tonskom nemani. Von Dodenburgovo se čelo nezadovoljno nabralo. Pitanje je bilo - kako će kontaktirati Lešinara i njegova metalna čudovišta? “Da”, dodao je grubi cinični glas u nekom zakutku njegova uma, “a čak i kad bi mogao, hoće li Lešinar riskirati uspjeh svog “povlačenja” da bi se pograbio s Ivanima?” Obrisao je čelo rupčićem, jer mu je, usprkos studenoj hladnoći u kripti, bilo toplo, čak vruće. Naslućivao je da to ima veze sa živčanom napetošću. Do tri vraga, što da radi? “Mislim, nije ona baš bila moj broj”, govorio je Matz. Gledao je svoje polomljene prljave

nokte, kao u lažnoj skromnosti. “Ne kažem kako nisam dobro obdaren. Mislim, samo morate pogledati moja zaokružena ramena, pa da vidite kako dolje među nogama nosim popriličnu težinu...” Von Dodenburg umorno poželi da mudri mali desetnik umukne. Činilo mu se da ne može misliti dok Matz prepričava svoje seksualne pustolovine, prave ili izmišljene. Ali znao je kako to nema veze s Matzom. Bilo je to pitanje donošenja one presudne odluke, koja bi mogla odrediti sudbinu ovih časnih njemačkih dječaka što su slušali njegove nevjerojatne priče. Bilo je to pitanje savjesti - njegove savjesti. “Gospodine”, u njegovo razmišljanje odjednom upadne poznati glas. Srce mu poskoči. “Gospodine”, opet će glas žurno, “to sam ja... Tu gore, gospodine.” Von Dodenburg podigne glavu. Usred kruga, Matz uzdahne: “Onako kako jebeno živim i dišem - svete jasle, pa to je jebeni Schulzi.” “A kog si jebenog vraga mislio da je - kurati usrani rabin iz Rumunjske”, uzvikne Schulze, dok se pažljivo spuštao iz odvoda Što je očito išao uzduž stropa kripte, teško dišući i otresajući sa sebe stoljetnu prašinu. “Gdje si –“ započne Matz. Ali slavodobitni Schulze pretekne svog starog druga. “Usrani Ivani su me zaključali. Ali ne možeš dugo držati jednog Schulzea iza brave i ključa. Imamo mi u obitelji stoljeća iskustva u bježaniji iza švedskih zavjesa.” Raširio je prste svoje desne ruke preko nasmijanog širokog lica da pokaže kako misli na zatvorske rešetke. “Čim sam našao ključ, izašao sam u roku keks.” Gledajući Schulzeovo veselo lice, von Dodenburg osjeti mali tračak nove nade. Možda je postojao izlaz i za njih. “Kako izgleda gore?” upitao je. “Sve je puno Ivanovih mufića. Sam Bog zna zašto se ženske hoće igrati vojničića kad su puno korisnije na leđima, raširenih nogu. To mi nikad neće biti jasno.” Vidio je pogled u von Dodenburgovim očima i hitro nastavio. “Računam da ih mora bit čitava bojna u i oko crkve. Dovele su i tu bandu niškoristi seljačića u red. Stoje u stavu pozor i više ne truse vatrenu vodu niz svoja pohlepna pasja grla.” Schulze lizne svoja ispucala usta, kao da u tom trenutku ni sam ne bi prigovorio da malo uživa u “vatrenoj vodi”. Von Dodenburg promisli nekoliko trenutaka prije no što se obrati svojim ljudima. “Evo kako ja to vidim, kamaradi”, reče tiho. “Do sad je već pukovnik Geier zaobišao ovo selo, misleći da mu je krilo sigurno. Nismo mu ništa prijavili, jer očito ne možemo, pa je nastavio prodor sa svojim oklopom. I to će ga učiniti ranjivim na napad s obje strane, jednom kad Ivani prijeđu rijeku i ta - ovaj - prilično privlačna pukovnička dama gore shvati da joj nećemo pomoći.” Ljudi su izgledali sumorno. Shvatili su da je von Dodenburg donio odluku da ne surađuje, a to je značilo da su im životi prokockani ako ne nađe neki izlaz iz kaše u kojoj su trenutno bili. Von Dodenburg shvati što su ljudi mislili i hitro reče: “Kamaradi, znate Wotanovo staro geslo: stupaj ili crkni. E pa, mi nećemo crknuti. Izaći ćemo iz ovog mjesta prije nego tikva pukne.” Namjerno je gledao Schulzea. Veliki dočasnik smjesta zagrize. “E, pa, gospodine”, reče, “što uđe mora i izići, kako je kamenjarka rekla frajeru s mlohavom batinom.” Ako je očekivao smijeh na ono što je smatrao vrlo duhovitom pošalicom, ostao je razočaran. Wotanovim vojnicima bilo je previše stalo čuti ima li on neki način da ih izvuče iz klopke u kojoj su se našli. “Nastavi”, požuri ga von Dodenburg. “Vani je još dan i riskiramo da će nas Ivanke spazit jednom kad izađemo iz crkve. Ali barem vas mogu izvući iz crkve.” “Dobar čovjek”, odsiječe von Dodenburg. “U redu, kamaradi, skidajte čizme i omotajte ovijače oko njih tako da ne pravite buku.”{21} “Tako je”, zareži Schulze, stežući šaku poput male lopate za ugljen, “tko god radi buku

razgovarat će se sa mnom.” “Oh”, nakesi se Jednoudi i prozbori onim što mu se činilo ženskim glasom, “ni riječi više, naredniče Schulze. Plašiš me. Mislim da ću dobiti mjesečnicu.” Ali ljudi hitro učine što im je zapovjeđeno. Schulze nestrpljivo pričeka dok nisu bili gotovi, a onda zapovjedi: “U redu, raširimo se... Za mnom.” Bez napora posegne gore i tijesno ugura donji dio tijela u stari prolaz. Migoljio se tako da mu je gornji dio tijela visio dolje i rekao: “U redu, ti prvi, Matz.” Matz zgrabi svog druga za ruke i bude povučen gore, a da Schulze nije čak ni zastenjao od napora. Schulzea nestade. Onda je bio red na Matzu da povuče sljedećeg čovjeka. Jedan po jedan, počeli su nestajati u uskom tunelu. Von Dodenburg ih je gledao, dok mu je srce uznemireno lupalo, jer je znao da treba samo jedan pogled kroz zakračunata vrata, pa da stražar oglasi uzbunu. Onda je bio red na njega. Hitro je zgrabio vojnikovu ruku i osjetio kako ga se diže. Spretno i vižlasto se okrenuo i ušao u tunel. Trenutak kasnije, puzao je za drugima uzduž mračnog, smrdljivog prolaza za koji se nadao i predano molio da vodi u slobodu.

Sedmo poglavlje Lešinar je bio zabrinut. Mračilo se i crne su sjene jurile preko usamljene, snijegom prekrivene stepe. Prošla su četiri sata otkako je zadnji put čuo von Dodenburga. Lešinar je znao da su, jednom kad padne mrak, njegovi tigrovi veoma ranjivi pred usamljenim Ivanima, koji bi im se mogli prišuljati s bacačima raketa. Trebao je zaštitu od njih, a nju bi mu pružili von Dodenburgovi panzer grenadiri. “Prokleti von Dodenburg”, prasnuo je Šuljavom Isusu kroz urlanje tigrovih moćnih motora, “gdje je do tri vraga nestao taj čovjek? Zašto se nije javio?” Šuljavi Isus jedva je uspijevao prikriti svoju radost. “Dakle, znate kakav je bojnik von Dodenburg, gospodine?” reče on, uživajući u spoznaji da tu arogantnu svinju von Dodenburga čeka ribanje kad se konačno pojavi. “Čini se kako uvijek misli da sve zna i onda baca službovnik kroz prozor.” Nakezio se Lešinaru. Lešinar ne odgovori. Mozak mu je bio zauzet problemima koje je imao. Zadnja se dva sata čula postojana pucnjava iz smjera rijeke, praćena teškom ruskom raketnom baražom, ali nije bilo njemačkog odgovora. “Čini se kao da je bojišnica otišla na spavanje”, šmrknuo je ljutito Šuljavom Isusu do sebe, u kupoli vodećeg tigra. “Prilično je očito da se Ivani pripremaju za prijelaz Karpovke, ali čini se da naši ništa ne rade.” Sad kad se nebo, što se mračilo, počelo žariti vatrenim crvenilom sovjetske baraže, koja je svake mmute bila sve žešća, znao je da neće proći dugo prije nego Sovjeti počnu prelaženje. A sovjetski napad bio je nešto u što on, osobno, nije želio biti uvučen. Ipak, s druge strane, je li mogao riskirati da nastavi s pokretom po noći? “Prokletstvo”, prasnuo je ljutito, “uhvaćeni smo između čekića i nakovnja. Ako nastavimo s pokretom, neki gologuzi ivanovski partizan mogao bi nam zabiti raketu u guzicu. Ako stanemo, mogli bismo dobiti pun kazan onog što se kuha tamo preko.” Kimnuo je u pravcu rijeke. Šuljavi se Isus strese, shvaćajući opasnost u kojoj su bili. “Možda se von Dodenburg i njegovi grenadiri pojave do mraka, gospodine”, reče glasom koji je već počeo drhtati. I opet Lešinar ne odgovori na riječi svog pobočnika. Umjesto toga, pripremao se donijeti odluku. Baš je tada protuzračni osmatrač za četverostrukim 20-milimetarskim topom u flak vozilu u sredini dugog konvoja polugusjeničara, što su puzali preko te beskrajne ravnice, povikao: “Avioni... na tri sata!” Sljedećeg je trena zakrenuo svoj top da dočeka svaku moguću prijetnju iz tog kuta, dok su punioci napeto čekali s okvirima 20-milimetarskih granata u naručju. Lešinar podigne svoj dalekozor i pogleda udesno. Crni zlokobni obrisi kliznuli su u sjajne, kalibrirane krugove dalekozora. Do njega je zabrinuti Šuljavi Isus učinio isto. Lešinar je skoro odmah prepoznao nadolazeće avione. Taj oblik krila kao u galeba nije se mogao pobrkati s ničim drugim. “Junkers 87”, razglasi on, “obrušavajući bombarderi štuka.” Šuljavi Isus odahne u olakšanju i reče: “Hvala Bogu na tome.” Lešinar je držao svoj dalekozor prikovan na štukama. “Nismo isplivali iz dreka, pobočnike”, oštro će on. “Možda traže nas, sjetite se.” Lice Šuljavog Isusa se snuždi. Sad se eskadrila aviona spuštala sve niže i niže, usporavajući skoro do brzine gubitka uzgona. Osmatrači su sasvim jasno mogli vidjeti križeve nanesene na njihovim trupovima. Šuljavi Isus povlačio je remen svoje kacige, kao da se pripremao za bombe koje će uskoro doći. Lešinar spusti dalekozor. “To je eskadrila Crnih jastrebova, SS-ova vlastita eskadrila”, promrmlja, govoreći sam sebi kako bi bilo tipično za onog cvikeraškog klecavog idiota Himmlera da pošalje svoje vlastite avione da se obračunaju s Wotanom. “Dolaze!” poviče on kako se vodeći

avion odvojio i stao ponirati s tamnog neba. “O, moj Bože”, usklikne Šuljavi Isus u strahu. “Neće nas bombardirati, zar ne?” “Uskoro ćemo saznati”, reče Lešinar mračno. “Ali ostatak riječi Šuljavog Isusa zagušio je urlik stukinog motora kako je prebrisala duž konvoja, vukući za sobom svoju zlokobnu crnu sjenu. Onda se štuka popela natrag da se pridruži ostatku Crnih jastrebova, ostavivši za sobom mali padobran što je polako padao na stepsko tlo. Nekoliko trenutaka kasnije, Crni jastrebovi odhujali su punom brzinom prema rijeci. Učvršćujući svoj monokl na desnom oku, Lešinar je pročitao poruku koja mu je stigla malim padobranom, dok je Šuljavi Isus, koji ju je donio, slušao nestrpljivo i bez daha. “Neprijatelj pokušava stvoriti mostobran preko r. Karpovke... južno od Rogačika... Reichsführer SS zapovijeda SS Wotanu da smjesta prijeđe u protunapad u tom smjeru... Rijeku zadržati po svaku cijenu... Boldt, zapovjednik eskadrile.” Lešinar bez riječi preda poruku Šuljavom Isusu i pogleda na jug, dok mu se mozak vrtio u krug, razmišljajući o Himmlerovoj zapovijedi. Wotan je sad bio lociran i znao je da će, ako ne izvrši Reichsführerovu zapovijed, potonji poduzeti mjere protiv njega. Ali Džep je već bio osuđen na propast i, premda bi njegovi tigrovi nesumnjivo zadržali Ivane na neko vrijeme, u konačnici bi Wotan bio zbrisan - ni za što. “Što ćemo, gospodine?” upita Šuljavi Isus, spremajući poruku u svoju knjigu. “Pa, napasti nećemo - to je sigurno.” “Ali, ako prekršimo Reichsführerovu zapovijed, bit ćemo strogo kažnjeni.” “To znam.” Odjednom se Lešinar naceri. To nije bio lijep prizor. “Stoga ćemo ga pustiti da vjeruje kako napadamo, a onda će se ratna sreća nesumnjivo okrenuti protiv nas, pa ćemo morati prekinuti taj napad. Ovako ćemo napraviti...” *** Područje rijeke širilo se ispod osam aviona poput karte: tamnozelena masa jelove šume, beskonačno bijelo prostranstvo stepe, sićušni kućerci slamnatih krovova natisnuti u zaseocima kao priljepljenim na obale Karpovke. Boldt je sve to sagledao u nekoliko sekundi, posebno stotine malih crnih likova što su trčkarali na lijevoj obali rijeke uz prefabricirani most, koji je već skoro stigao do suprotne obale. Na svom položaju ispred eskadrile zbijene u kutijastu formaciju, dok se činilo kako štuke lebde nad srebrnom zmijom rijeke, Boldt se osjeti obuzet starim osjećajem uzvišenosti. U tom je trenu bio svemoćan, sposoban donijeti smrt i uništenje svima koje vidi. Odjednom nestadoše sve dvojbe. Osjećao se na vrhuncu. Oči su mu bile bistre i oštre. Iza njega, znajući što će se dogoditi za nekoliko sekundi, osmatrač je zategao svoje remenje, zanjihao strojnicu u krug, zapazivši da se kreće s dobro podmazanom, laganom preciznošću. “Idemo!” zaurla Boldt. Gurnuo je palicu naprijed. Stukin se nos mahnito nagne. Sljedećeg je trenutka obrušavajući bombarder padao s neba, rušeći se strahovitom brzinom prema tlu. Ruski flak smjesta je raspalio. Zlatne loptice vatre izvile su se prema Boldtu, svakom sekundom sve brže. U trenu je nebo bilo posuto crnim oblačićima ljutitog dima. Obilježavajuća zrna zujala su amo-tamo kao u smrtonosnom morseovom kodu. Već je cijeli krajolik dolje bio zavijen u plamen i dim, a Boldt je letio dalje i dalje. Nosila ga je divlja ekstaza, što je bila skoro seksualna. Povećao je kut obrušavanja sa 60 stupnjeva na 70, a onda na 80, dok su mu sirene vrištale poput vještica. Most je bivao sve veći i veći. Mogao je vidjeti ruske inženjerce kako trče da pobjegnu od njega. Neki su jednostavno bacili svoje alate i skočili u rijeku. Nekoliko ih je dograbilo svoje puške i počelo besciljno pucati na obrušavajući avion.

Boldt pritisne pedalu kočnica. Zaklopci ispod krila se spuste. Štuka zastane u zraku. Boldt osjeti meso svog lica nabijeno na kosti. Na jedan mu se kratki trenutak zacrnilo pred očima. Došao je sebi u pravom trenutku da vidi lovac Jak kako hita na njega. Pritisnuo je dugme. Bombe su mu pale s krila. Istog je trena spazio još ruskih lovaca Jak koji su jurili na njega, prašeći iz strojnica. Boldt zakrene lijevo. Obilježavajuće zrno projuri pored njega. Odostraga je osmatrač svojom strojnicom stao tući nebo. Sve je bilo buka, dim, zbrka i iznenadna smrt. Boldt baci pogled ispod. Dolje su nicali veliki pjenušavi vodoskoci. Ali prokleti most nije bio pogođen. Niti je bilo vjerojatno da će i biti. Mogao je to uvidjeti, jer se činilo da su Jakovi posvuda, obrušavajući se i okrećući, razbijajući formaciju Crnih jastrebova. Boldt pritisne svoj mikrofon na grlu. “Odbaci... odbaci!” vikao je u žurbi, znajući da spore, zastarjele štuke, posebno natovarene punim teretom bombi, nisu bile ravne ruskim lovcima. “Hvataj maglu Prekinuo se kad je spazio, među tamnim padajućim obrisima odbačenih bombi, Jakove kako pune olovom jedan od njegovih aviona. Krilo mu se otkinulo i palo, kružeći poput metalnog lista. Sljedećeg je trena štuka pala s neba, vrišteći do smrti. Boldt je dovoljno vidio. Čela posutog znojem u krupnim mutnim biserima, spustio je štuku skoro do nivoa tla, barem na trenutak tjerajući pilota Jaka što mu se zalijepio na rep. Onda je tutnjao duž obala velike rijeke, dok su metci bubnjali po stukinu trupu poput kljuna divovskog djetlića. Ali Boldta nije brinula paljba pješačkog naoružanja. Usredotočio se na izbjegavanje prepreka na obje strane. Jedan krivi potez i gotovi su! Prozujao je preko skoro gotovog mosta. Bio je posut mrtvim tijelima, ali potpuno neoštećen. Onda je zakrenuo oko okuke u riječnom koritu, ostavljajući buku i dim bitke za sobom. Opet mu je uspjelo pobjeći netaknute kože, iako je sam Bog znao što se dogodilo Crnim jastrebovima. Učinili su što su mogli. Ali most preko Karpovke bio je još netaknut. Sad je sve ovisilo o Lešinara i njegovim tigrovima.

Osmo poglavlje “Vozač - vozač naprijed!” zaviče von Dodenburg kako su cijelom kolonom polugusjeničara motori žestoko prasnuli u život. Gadljivi zadah benzina odjednom je ispunio hladni noćni zrak. Uz hrđavu škripu, vozila su se pokrenula, natovarena mladim panzer grenadirima, dok je von Dodenburg u vodećem polugusjeničara nestrpljivo gledao naprijed. Prošli su kroz ruske linije bešumno, kako su često radili i prije kad bi bili u klopci iza neprijatelja; i unutar deset minuta bili su na sigurnom izvan sela, krećući se prema mjestu gdje su bili zaustavljeni polugusjeničari. Von Dodenburg nije gubio vrijeme. Zapovjedio je da se bjegunci preoružaju onim viškom oružja kojeg je bilo u vozilima. Sad se želio osvetiti Hannu von Einemu za njegovu izdaju i - makar to nikome ne bi priznao - još se jednom suočiti s onom lijepom, premda oholom ruskom pukovnicom. Vodeći polugusjeničar prešao je brdo i probio se kroz jele što su obrasle nizbrdicu, razbacujući iglice i grane u zelenoj kiši. Dolje u selu, čuli su se iznenadni povici na uzbunu. Netko je žumo puhnuo u zviždaljku. Upalila su se svjetla. Crvena signalna raketa poletjela je u baršunasto nebo posuto zvijezdama, eksplodirala i okupala sve pod sobom u blještavom nestvarnom grimizu. “Raspali po njima!” zaurla von Dodenburg kroz galamu, sam ispaljujući osvjetljavajuću raketu iz cijevi pričvršćene na boku polugusjeničara. Osvjetljavajuća raketa eksplodirala je u bljesku zasljepljujuće bijele svjetlosti ispred njih, u istom trenutku kad je i strojničar na polugusjeničara otvorio vatru iz svog spandaua, šarajući oružjem s jedne strane na drugu i zasipajući izbe s tisuću metaka u minuti. To je bio standardni Wotanov postupak. Drži ovakvom sveopćom divljačkom paljbom neprijatelju glavu dolje i istovremeno zaslijepi Ivanove topnike bljeskom svjetleće rakete. Probili su se kroz drveće. Bez i da je bilo potrebno izdati zapovijed, vozači polugusjeničara raširili su se lijevo i desno, da budu manja meta. Sad su zveckali i kotrljali se prema ruskom selu u velikom oklopnom “V”, zasipajući sve pred sobom zastrašujućim pljuskom jarko crvenih i bijelih obilježavajućih zrna. Stigli su do podnožja brda. Već su tu i tamo gorjeli slamnati krovovi izbi. Naspram žarkom plamenu, mogli su vidjeti tamne obrise kako prte kroz snijeg, pokušavajući pobjeći. Polugusjeničari su se usredotočili na obrise u bijegu, znajući da ne smiju pustiti da itko pobjegne. To im je moglo samo donijeti propast. Tamni obrisi padali su poput snoplja, divlje se bacakajući u snijegu poput lutki pod nadzorom odjednom dementnog lutkara. Sad su već bili skoro u selu: oklopni “V” koji je za sobom ostavljao veliku brazdu uskovitlanog snijega. Zanemarivali su neprijateljska zrna što su bubnjala po metalnim bokovima polugusjeničara, poput teške tropske kiše po limenom krovu. Ruske vojnikinje, lica izluđenih strahom, ustale su iz svojih zaklona. Neke su stezale ručne bombe. Strojničari nisu imali milosti. Zasuli su ih zrnima. Tu i tamo vozači su zakretali svojim transporterima preko zaklona. Gusjenice su mljele snijeg i zemlju dok se stijenke ne bi urušile, pretvarajući jame u užasne mrtvačke sanduke ispunjene krvavim kašastim hrpama nečeg što su nekoć bila ljudska bića. Sad, dok je von Dodenburg usmjeravao svog polugusjeničara prema crkvi, ostali su gazili preko streljačkih zaklona, punih zbunjenih prestrašenih Ruskinja koje su umirale poput muha, bespomoćne pred tim oklopnim naletom. Polugusjeničar je probio kroz štagalj, na obje strane razbacujući sijeno. Ravno pred njim bila je crkva s tornjem poput lukovice. Grimizna je vatra kuljala iz svakog prozora i pukotine u kamenim zidovima. Iza njih, jedan se polugusjeničar zavrtio i stao. Gusti dim pokuljao mu je iz iznenada pogođenog motora. To je bila prilika koju su

vojnikinje, šćućurene u svojim zaklonima, čekale. Izašle su iz svojih skloništa, zavijajući i režeći poput divljih životinja. Za nekoliko sekundi, penjale su se po bokovima zaustavljenog vozila, udarajući, komadajući, sijekući, ponešene praiskonskom životinjskom krvoločnošću bitke. “Rafalom po vratima, strojničaru!” poviče von Dodenburg i skloni se istog trena kako je rafal neprijateljske vatre prošarao unutrašnjošću polugusjeničara. “Jebem ti ja ovakvo igranje vojnika”, zaurla Schulze moćno, dok je do njega jedan vojnik pao, gušeći se u vlastitoj krvi, s nizom grimiznih rupa izbodenih preko njegovih raskomadanih prsa. Schulze izvuče bombu iz čizme i svom je snagom baci na kupolu s koje je došao rafal. Zlatna i krem građevina žestoko se zatresla. Gromobran se stropošta dolje. Žena zakrešti i skotrlja se s ograde i padne u snijeg poput mokre vreće cementa. Vozač do von Dodenburga zaleti se polugusjeničarom u crkvena vrata. Razbila su se i slomila, te ostala visjeti na šarkama. Motor polugusjeničara stade. Ali to više nije bilo važno. Jujukajući poput pijanih crvenokožaca, panzer grenadiri nahrupili su preko bokova vozila, pucajući s boka dok su hitali prema razvaljenim vratima. Tu i tamo bi ljudi padali, bacajući ruke uvis, kao da su se penjali prečkama nevidljivih ljestvi. Von Dodenburg skoči s ostalima. Potrči naprijed - za njim šepavi Matz - ispaljujući pucnjeve iz svog pištolja lijevo i desno. “Pazi leđa!” zariče Schulze. Bacio je granatu preko glava ljudi u trku. Otkotrljala se kroz napola otvorena vrata. Sljedećeg je trenutka eksplodirala s ugodnim praskom. Ruska vojnikinja, koja se skrivala iza jedne od onih staromodnih strojnica na kotačima kakve su koristili, izleti u snijeg, dojki što su visjele iz njezine spržene bluze dok je krv u grimiznim mlazevima prskala iz njih. Von Dodenburg preskoči preko njezinog trzajućeg tijela i zapuca unutra. Jedan od dezertera skotrlja se niz kamene stube koje su vodile do tornja na desnoj strani. Drugi istrči, lica što mu je kapalo po prsima poput crvenog rastopljenog voska, vrišteći i vičući: “Nicht schiessen... Bitte!” Von Dodenburg ga ustrijeli u prsa i on se sruši da umre. Sad je iz sjena prema napadačima istrčavalo sve više i više pobunjenika. Suze su im tekle niz neobrijana lica, a ruke bile podignute visoko iznad glava u bijednoj predaji. “Riješi me te gamadi, Matz!” poviče von Dodenburg zgađeno kroz opako praštanje i praskanje borbe. Jer, Ruskinje su se još uvijek borile u mračnoj smrdljivoj unutrašnjosti stare crkve. “Čuli ste časnika”, poviče Matz, zadajući snažni udarac zaostalom buntovniku. “Mičite se, popišanci.” “Pazite, gospodine!” zaurla Schulze. Krv mu je curila niz lice gdje ga je okrznulo. “Taj ruski muf još nije gotov Zastao je i opalio brzi rafal iz svog automata. Zapljuštali su komadići gipsa i kamena. Žena se skotrljala mrtva preko propovjedaonice. “Hvala, Schulze”, poviče von Dodenburg, “spasio si mi život!” Pohitao je naprijed, ne mareći za zrna koja su sijekla zrak na sve strane. Jer, znao je da su brzina i nemilosrdni napad jedini put do uspjeha u ovom opasnom poslu borbe od kuće do kuće. Nikad se ne smije dopustiti neprijatelju da se učvrsti. Sklonio se iza razvaljenog urešenog plavog i zlatnog zaslona i počeo pucati gore. “Kuno... Kuno von Dodenburg”, došao je glas odnekud odozgo, iz zadimljene tame unutrašnjosti crkve. “Dosta nam je. Ne želimo ginuti od ruku vlastitih sunarodnjaka.” Bio je to Hanno von Einem. Von Dodenburg se namršti. Uskoro će morati donijeti odluku o tom izdajniku, ali ne sada. Sad je bilo važnijih stvari za napraviti. “U redu, ti i tvoji ljudi izađite podignutih ruku.” Sekundu kasnije, pobunjenici siđoše u vrsti kroz špalir zarumenjenih bijesnih Wotanovih vojnika, što su ispuhivali svoj bijes na izdajnicima udarajući ih i prijeteći im oružjem.

Pojavio se Hanno von Einem. Tresao se od straha. “Sto će se dogoditi sa mnom?” molio je, očiju vlažnih od suza. Von Dodenburg ne odgovori na to prestrašeno pitanje. Umjesto toga upita: “Gdje je Ruskinja, pukovnica Elena Kirova?” “Gore je s odjeljenjem na krovu, Kuno”, odgovori Hanno von Einem žurno. “Ali što -” Von Dodenburg kimne i Matz uputi bivšem časniku s ožiljcima na licu brzi vritnjak, tako da je posrnuo i skoro pao. Otpustio je izdajnika i dobacio Schulzeu: “Ne želim više žrtava. Imaš li dimnu, Schulze?” Veliki dočasnik kimne. Von Dodenburg se okrene oznojenom Matzu: “Dovedi nekoliko žena.” “U redu, Schulze”, zapovjedi časnik, “baci dimnu bombu.” Schulze potegne osigurač i baci bombu u prostor. Krak! Bomba je eksplodirala. Iz nje je stao kuljati gusti dim. Von Dodenburg jurne naprijed. Prebrzo da bi žene reagirale. Kad su počele pucati, već je bio na položaju na drugoj strani lađe, u mrtvom kutu gdje ga nisu mogle doseći. Nekoliko je trenutaka pričekao da se dim raziđe, a onda je skupio ruke oko usta i povikao gore: “Za minutu će ljudi dovesti neke od vaših žena kao zarobljenice. Ako se sad ne predate, osobno ću ustrijeliti jednu. Ako je potrebno, ustrijeliti ću sve. Ne želim više gubitaka. Razumijete li?” Glas mu je odjekivao i odjekivao oko središta crkve. Ali odozgo nije bilo odgovora. Posvud je bila tišina, koju su prekidali jedino zvuci borbe što je još trajala vani u selu. Matz uđe, gurajući pred sobom tri žene. Sve su bile obrijanih glava i izubijane, ruku okrutno vezanih žicom na leđima. Jedna od njih, krupna seljanka, imala je razderanu košulju, a iz nje je jedna ogromna dojka poskakivala gore-dolje dok je teturala do središta lađe. Von Dodenburg opet progovori. “Miči se s puta, Matz. Imam ih pokrivene.” Podigao je svoj pištolj dok se Matz povukao u sjene, a Schultze liznuo usne, kao da se prisjetio neke drage uspomene dok je buljio u ženinu veliku desnu dojku. Von Dodenburg opet otpusti sigurnosnu kočnicu. Tiho “klik” činilo se nevjerojatno glasnim u iznenadnoj tišini koja se spustila nad lađu. “Brojat ću do tri”, reče polako, “a ako se do onda ne predate, ubit ću veliku - ovu s razderanom bluzom.” Nanišanio je pištoljem i počeo polagano brojati: “Jedan... dva... tr...” “U redu, švapski divljače!” Bio je to glas pukovnice Kirove, grub, ogorčen i poražen. “Predajemo se.” Von Dodenburg izdahne s olakšanjem. “Bacite oružje”, zapovijedi, “i siđite s rukama gore.” Trenutak kasnije, Elena Kirova prođe pored njega, tamnih očiju koje su plamtjele od bijesa. Bio je to pogled kojeg će pukovnik - što će do tada postati - von Dodenburg ponijeti sa sobom u grob.

Deveto poglavlje

Izveli su Hanna von Einema na pogubljenje u zoru. Von Dodenburg posložio je svoje ljude u šuplji pravokutnik. Svi su bili naoružani do zuba, sučeljeni redu pokunjenih pobunjenika. Bilo je hladno, s jedva nešto svjetla, a von Einem tresao se od glave do pete. Ali nije ga hladnoća natjerala da se tako žestoko trese; bio je to strah, jednostavno goli strah. Dva put, dok su ga pokušavali natjerati da popije zadnju šalicu “crnačkog znoja”, kako su Wotanovi vojnici zvali nadomjestak za kavu napravljen od žireva, molio je da ga ne streljaju. “Koja je tome svrha? Osuđeni smo na propast... ionako smo gotovi!” Gledao je preko Schulzeovih širokih leđa - dok je ovaj držao limenu šalicu prinešenu usnama čovjeka koji je drhtao - u von Dodenburgovo drveno lice. Ali potonji nije odgovorio. Von Einem je morao umrijeti. Nije bilo drugog načina. Jer, on je bio izdajnik, ne samo svoje zemlje, već i časničkog zbora, a iznad svega, svoje kaste. Kad junkeri počnu izdavati svoju domovinu, dobro je to von Dodenburg znao, Njemačka je izgubljena. Sada, dok su vezali jadnika što se tresao i stenjao za stup, koji će ga držati uspravnim do smrti, von Dodenburg se odjednom prisjeti Hanna i sebe prije svih tih godina: goli, vitki mladi dečki što plivaju u modrozelenoj bari iza sela, u svijetu koji je bio jednako tako udaljen od ovog bijelog pakla kao što je Mjesec bio daleko od Sunca. Hanno von Einem baci posljednji molećivi pogled svome starom školskom dragu prije nego što su mu zavezali oči. “Kuno” započne on, a onda stane kad ugleda da je von Dodenburg okrenuo glavu. Pokorno se prepustio svojoj sudbini. Schulze, koji je bio zadužen za nabrzinu sastavljeni streljački vod, žurno pribode bijelo srce na prsa osuđenog čovjeka, kao metu za streljački vod. Bio je to zadatak koji nitko nije volio, ali kao što je Schulze zarežao Matzu pola sata ranije: “Ne puca svakog dana dlakoguzi vojak u časnika i gospodina.” Vratio se preko svježeg škripavog snijega do mjesta gdje je čekao njegov vod. Na smotru padne iznenadni muk. Sve su oči bile uperene u čovjeka svezanog za stup. Von Dodenburg osjeti kako suspreže dah. “Uperi!” zalaje Schulze. Streljački vod podigne puške. Na stupu, Hanno von Einem počne glasno moliti dok mu je dah maglio zrak. “Ciljaj!” Streljački je vod škilijio niz cijevi svojih pušaka u bijelo srce pribodeno na osuđenikova prsa. “PALI!” poviče Schulze. Začuo se tutanj pušaka. Netko uzdahne. Netko drugi krikne. Na stupu, Hanno von Einem klone, dok mu je krv curila iz kuta razjapljenih usta i kapala na svijetli novi snijeg. Von Dodenburg izvuče pištolj i - držeći ga niz hlače poput zubara koji drži svoja kliješta dok prilazi preplašenom djetetu čiji će zub izvaditi - odmaršira do mlitavog tijela. Nije se čuo ni zvuk osim škripanja njegovih čizmi preko snijega i ujednačenog kap-kap-kap krvi što je kapala. Zastao je i poslušao. Nije mogao čuti disanje. Povukao je von Einemov kapak. Oko se zakotrljalo natrag, beživotno i nevideće. “Mrtav je”, oglasi i spremi pištolj. Nije bilo potrebe za coup de grace.{22} “U redu, narednice Schulze”, reče s iznenadnom službenošću, “skinite mrtvog čovjeka dolje.” “Da, gospodine.” Von Dodenburg se okrenuo redu smrknutih buntovnika. “Vidjeli ste što se dogodilo vašem kolovođi”, razglasio je. “Isto se može dogoditi i vama - svima vama. Što ćemo? Hoćete li

biti vojnici - ili ne?” Neki su kimnuli. Drugi su promrmljali bezvoljno “Da”. Ali koja god bila njihova reakcija, von Dodenburg je vidio da su se svi bojali. Borit će se još neko vrijeme, dok se ne ukaže druga prilika da dezertiraju. “U redu”, reče, “namjestite svoje kape i uniforme. Naoružat ćete se oružjem uzetim od zarobljenica.” Okrenuo se Jednoudom. “U redu, pobrini se za njih.” Von Dodenburg pogleda gdje je Schulze skidao mrtvaca. Tlo je bilo tvrdo poput željeza, pa će ga morati prekriti snijegom i to će mu biti grob. Kad se bude otapalo u proljeće, netko će mu naći kosti i možda se pitati tko je bio pokojni, prije no što ode dalje svojim putem. I to će biti kraj Hanna von Einema. Divlji će psi razvući kosti posljednjeg izdanka obitelji koja se preko tri stoljeća borila za Prusiju i Njemačku. Ta je pomisao podsjetila von Dodenburga da je on imao druge dužnosti za izvršiti, ako i njegove kosti neće počivati u ovom selu, čije ime čak nije ni znao. Otišao je do crkve, sad pod stražom nekih od preoružanih dezertera, pojačanih polugusjeničarem panzer grenadira. “Ponašaju li se dobro?” upita Matza koji je bio zadužen za čuvanje zarobljenica. “Da, gospodine”, odvrati Matz poslušno, a onda namigne i reče: “Šteta svog tog mufa, ovako zaključanog.” “Samo ti daj, Matz”, klikne von Dodenburg. Dobro mu se raspoloženje vratilo, sad kad je pogubljenje od kojeg je potiho strepio bilo gotovo: “Pojele bi te za doručak.” Otvorio je vrata i ušao, smjesta dočekan tim dobro zapamćenim ruskim mirisom, mješavinom crnog duhana koji su pušile, češnjaka i znoja. Žene su ga gledale dok je stajao tamo na vratima, a Matz škiljio iza njega, automata na gotovs, jer nije htio riskirati, bile žene ili ne. Većina je žena ležala bezvoljno izvaljena po podu lađe, s onim fatalističkim ruskim seljačkim pogledom na licima, kao da je sav život bio jednostavno bijedan i nitko nije mogao ništa učiniti oko toga. Neke su pušile velike nezgrapne cigarete od crnog duhana zamotanog u list novinskog papira. Nekoliko ih je bilo golo do pojasa. Išle su upaljenim šibicama po šavovima svojih vunenih košulja, u pokušaju da pobiju uši. “Možda ste u pravu, gospodine”, reče Matz, odmjeravajući velike obješene grudi i mišićave ruke polugolih žena. “Sigurniji sam tu gdje sam.” Von Dodenburg se suho nasmije i reče: “Gdje je pukovnica?” “Stavili smo je samu dolje u kriptu. Ne želimo da uzbunjuje ovu gomilicu. Imali smo već s njima pune ruke posla. Ne želim još nevolja -” Zastao je. Jedna od žena što je tražila uši podigla je suknju, razotkrivši da je dolje gola. Počela se češati po gustom grmu stidnih dlaka. “Kriste”, primijeti, “i muf joj je pun uši!” Žestoko se stresao pri pomisli. Futrole pištolja otvorene - za svaku slučaj - von Dodenburg se progura kroz potuljenu gomilu žena i spusti se stubama do kripte gdje je on sam bio zatočen samo nekoliko sati ranije. Okrenuo je ključ u hrđavoj bravi i otvorio teška vrata. Sjedila je na hrpi prljave slame, leđa oslonjenih o vlažni zid. Podigla je pogled, ali njeno lijepo slavensko lice ništa nije otkrilo kad je vidjela tko je ušao. Von Dodenburg rukom dotakne svoju zgužvanu kapu. “Pukovnice”, reče. I opet nije reagirala, osim što se činilo kako su joj tamno zelene oči postale još tvrđe. “Imam prijedlog za vas”, nastavi von Dodenburg. “A ja vam nemam što reći”, odvrati ona jednolično. “Mislim da ćete imati”, on odgovori, ljut na ženu, ali istovremeno se nije mogao suzdržati da joj se ne divi. Ona sigurno nije bila kukavica. Suočena sa smrću, neće se slomiti kao onaj patetični izdajnik von Einem. “Ako mi date časnu riječ kao sovjetska časnica da nećete pokušati pobjeći, i pođete s nama, oslobodit ću vaše vojnikinje.”

“Zašto me želite?” upita ona bez znatiželje. “Vi ste pouzdan i vrijedan izvor obavještajnih podataka. Naši ljudi željeti će znati ono što znate.”

“Od mene nećete otkriti ništa o našim namjerama”, reče ona srčano, dok joj je iz očiju plamtjela vatra. “To ću prepustiti našoj Obavještajnoj službi”, reče on, ne obazirući se na primjedbu. “Alternativa - za mene - je da ostavim vaše žene zatočene u ovoj crkvi. Njima nema izlaza van, a nakon sinoćnjih borbi seljaci su pobjegli iz sela. Znate što to znači, zar ne? Vaše će žene izgladnjeti do smrti.” Gledao ju je čvrsto, čekajući njenu reakciju. Polako, vrlo polako, ona reče: “Hoćete reći, pobit ćete ih.” “Ako vam se sviđa ta riječ - da.” “Bože moj”, opsuje ona na ruskom. “Koje ste vi Fritzevi svinje! Hladnokrvno ubijate žene.” Slegnuo je ramenima s prividnom bezbrižnošću. “Ne možete napraviti omlet bez da razbijete jaja”, reče. “A sad, koji je vaš odgovor?” “Vi Nijemci!” podrugljivo će ona. “Ne možete napraviti omlet bez da razbijete jaja”, okrutno je imitirala njegove riječi. “Uvijek imate ispriku za sve. Nije svijet u pravu. Ne, Nijemci su, a svi ostali samo prave probleme. Kakve lijepe fraze vi Nijemci uvijek uspijete smisliti za vašu okrutnost!” Opet je osjetio ono isto komešanje u preponama koje je osjetio kad ju je prvi put sreo. Bila je to mješavina seksualne privlačnosti i ljutnje zbog njenog drskog prkosa. Nijemci su trebali biti rasa gospodara, a Slaveni tek rasa robija. Ali evo nje - u njenom položaju - kako mu prkosi, rugajući mu se. Tijelom mu je prostrujao iznenadni val seksualne želje. Najradije bi je istog trena oborio na tlo, zderao joj gaćice i utjerao joj svoju muškost, nabijajući joj se unutra-van svom snagom svog vitkog tijela dok je ne ušutka ili ne natjera da jeca od strasti i moli još. Pogledala ga je izazovno i znao je s trenutnom jasnoćom pogleda da je znala što je u tom času mislio. Suzdržao se, fizički sputavajući tu skoro neodoljivu pohotu za njenim usnama, grudima, bedrima, tim toplim, vlažnim tajnim mjestom među nogama, da bi hladno rekao: “Što je vaš odgovor?” Gledala ga je izazovno. Ružičastim vrhom jezika prešla je polako među svojim crvenim usnama, ni na tren ne skidajući svoj tamnozeleni pogled s njegova zarumenjelog zgodnog lica. “Što mogu reći?” rekla je mazno, pažljivo naglašavajući svoje riječi. “U vašoj sam vlasti, bojniče von Dodenburg – potpuno!“ Glasno je izdahnula. Mogao je to biti izdah rezignacije. Von Dodenburg je htio vjerovati da nije bio... Deset minuta kasnije bili su na putu, polugusjeničari natovareni panzer grenadirima i preoružanim pobunjenicima. Iza njih su se, kad su napustili napola razrušeno selo, vojnikinje razmilile naokolo, gledajući mrtva tijela svojih drugarica koja je već počeo prekrivati novi snijeg. Bile su izgubljene i pitale su se što da rade sada, kad im je njihova voljena zapovjednica bila odvedena. Ali, za pukovnicu Elenu Kirovu, one su već bile zaboravljene. Cijelog se svog života zanimala ne za prošlost, već za budućnost. Mladi zgodni njemački bojnik ju je želio - fizički, znala je to. Sad to mora okrenuti u svoju korist. “Moraju umrijeti”, reče sama sebi, dok je konvoj prtio put kroz novi snijeg, vozeći prema rijeci, “nijedna od fašističkih svinja ne smije pobjeći'“ Pogledala je dolje. U svome žaru, prokrvarila je, jer je žestoko stegla ruke. Sagnula se i počela sisati krv, dok ju je von Dodenburg gledao, pitajući se...

Deseto poglavlje “Gospodine... gospodine!” vezist pozove uzbuđeno kroz buku motora polugusjeničara. “Pukovnija prelazi u napad, gospodine!” “Što?” skoči odmah von Dodenburg i uvuče se do vezista, čiji je položaj u natipanom vozilu bio odmah iza vozačeve kabine. “Napad, rekao si?” “Da, gospođine. Slušajte - jasno se čuje.” Uzbuđeni radist skine svoje slušalice i preda ih von Dodenburgu. Potonji gurne natrag svoju zgužvanu kapu s njenom umrljanom značkom lubanje i prekriženih kostiju i pridrži slušalice na uhu. Iskrivljen i kroz pucketanje, signal - kojeg su svako malo prekidali ruski radisti time što su točno u tu svrhu puštali glasne snimke limene glazbe kazivao je: “Front se raspao... Karpovka... SS Wotan pokušat će uspostaviti... položaje... ponavljam, SS Wotan pokušat će uspostaviti Iznenada glasa nestane. Von Dodenburg hitro odsiječe: “Pokušaj ga dobiti natrag na mrežu, Dietz.” “Da, gospodine!” Vezist stane žurno okretati svoje brojčanike, dok je von Dodenburg napeto pritiskao slušalice na uho. Čulo se djeliće ruskog. Netko poviče na njemačkom: “Za ime Božje, dajte mi topčad!” - nepoznati je govornik mislio na topničku vatru. Ženski glas pjevao je pjesmu popularnu te godine, “Nakon svakog prosinca, uvijek dolazi svibanj”. Ali Lešinarev se radist tvrdoglavo odbijao opet pojaviti na radio valovima. Konačno je pritisnuti vezist odustao: “Žalim, gospodine, mislim da smo ih na neko vrijeme izgubili.” Von Dodenburg mu zahvali i, vrativši mu slušalice, kaže: “Nastavi.” Opet je stao uspravno, škiljeći u ledenom vjetru što je puhao preko beskrajnog prostranstva bijele stepe. Ispred njih, obzorje treperio jarko crvenom, a kad bi napeo sluh mogao je čuti daleku, prigušenu tutnjavu topova iz smjera gdje su Rusi pokušavali prijeći Karpovku. Lijevo i desno u daljini, crni stupovi dima penjali su se u olovno nebo nabreklo snijegom. Von Dodenburg je znao što su oni označavali. Ruske izvidničke ophodnje već su prešle rijeku i označavale su svoj napredak kako bi izbjegle da ih napadne crveno ratno zrakoplovstvo. Također, jednom je Matz, koji je imao najoštriji vid od svih njih, mislio da je spazio grupu konjanika, koji su lako mogli biti Kozaci. Sve u svemu, zaključio je von Dodenburg, išli su prema onome što je moglo biti mjesto neprijateljskog proboja u Džep. Ali zašto je Lešinar odjednom odlučio napasti kad je njegova razglašena namjera bila izvesti Wotan iz staljingradske klopke? Rusi bi uhvatili taj signal i sad bi već bili upozoreni na njegove namjere. Pogledao je preko, gdje je Ruskinja sjedila među panzer grenadirima, kao da je mogao naći neko objašnjenje na njenom blijedom, ali lijepom licu. Ali uzvratila mu je pogled, a crte njezina lica nisu ništa otkrile. Von Dodenburg slegne ramenima i reče sam sebi da će saznati što Lešinar namjerava kad se spoji s ostatkom pukovnije. “Ako!” tihi grubi glas prozbori negdje u nekom zakutku njegovog mozga. Zanemario je taj glasić. Kolona se kotrljala dalje. Sad je već zvuk pucnjave bio glasniji, iako nije bilo ni znaka branitelja. Bojišnica na njemačkoj strani rijeke činila se potpuno napuštenom. Jesu li Rusi pucali tek efekta radi, upitao se von Dodenburg. Zapravo, zaključio je, cijela je stvar bila zbunjujuća. Jedino je bilo izvjesno da su Rusi prelazili Karpovku... *** Sat kasnije naletjeli su na “poljski madrac”. Istrčala je između jela: grudi su joj visjele iz

razderane košulje, kosa se vijorila iza nje, lice joj je bilo iskrivljeno u strahu. Vrištala je i vrištala i vrištala, kao da je progoni sam vrag. Nagonski, vozač prvog polugusjeničara zakočio je čim je prepoznao uniformu njemačkih ženskih pomoćnih snaga - “časničkih poljskih madraca”, kako su vojnikinje zvali njima iza leđa. Hitro grabeći svoj automat, Schulze siđe preko boka vozila i potrči kroz snijeg do žene, koja mu se bacila u snažne ruke. “Što je bilo?” pitao je Schulze dok se činilo kako će mu se djevojka zariti u prsa. “Gdje gori, curo?” Ali sve što je dočasnik mogao izvući iz prestravljene djevojke bilo je besmisleno krkljanje i divlje mahanje rukom u smjeru odakle je upravo stigla. Na kraju je Schulze izgubio strpljenje s histeričnom djevojkom. Opalio joj je ono što mu se činilo tek laganom pljuskicom. Ali upalilo je. Šamar preko njenog zgrčenog pepeljastog lica bacio ju je natrag u prisebnost. Ridala je: “Tijela... tijela... posvuda... Kozaci!” Onda je počela plakati poput djeteta slomljenog srca. Schulze mahne polugusjeničara, pumpajući slobodnom rukom triput gore-dolje: znak pješaštvu za napredovanje. Panzer grenadiri odmah zauzmu borbena mjesta - oružja uravnoteženih na čeličnim bokovima, lica oštrih i napetih, spremnih na sve - dok je prvo vozilo počelo stenjati prema šumi. Von Dodenburg, s pištoljem u raci, stajao je iza kabine, dok se polugusjeničar pažljivo probijao kroz jele i onda stao. Još je jedan “poljski madrac” ležao ispružen tamo, sivih gaća zderanih oko gležnjeva, mršavih nogu raširenih u opscenom pozivu, glave od koje je ostala krvava kaša, popjegana sjajnim bijelim komadićima smrskane kosti, gdje je bila zdrobljena kundakom puške. “O, Bože!” uzdahne von Dodenburg kako mu je pogled išao od silovane i ubijene djevojke do malog konvoja kojeg su pregazili kozački pljačkaši. Tu su bili mrtvi konji i volovi što su vukli kola. Noge su im već bile ispružene i smrznute, pa su izgledali poput privezanih baražnih balona. Ali njegovu šokiranu pažnju nisu privukle mrtve životinje što su ležale među prevrnutim i popljačkanim kolima. Bile su to mrtve djevojke. Sve su prvo bile silovane. To je bilo lako za vidjeti, a tu i tamo mogao je spaziti smrznutu krv po bijelim bedrima, što je značilo da su neki “poljski madraci”, kako su ih vojnici zvali, bile nevine, djevičanstva brutalno otetog nekoliko minuta prije no što su bile dokrajčene. Von Dodenburg se okrene i pogleda Elenu Kirovu. Mogao je vidjeti bol i muku u njenim očima dok je gledala stravični prizor, ali mišići čeljusti bili su joj napeti, a usne čvrsto stegnute, kao da se fizički tjerala - i to uz najveći napor - da ništa ne kaže. Von Dodenburg slegne ramenima i okrene se Schulzeu i djevojci. “Što se dogodilo?” upita nježno, iako je u sebi bjesnio na ovo zvjerstvo. “'Ajde, Fraulein”, doda Schulze svoj glas zapovjednikovom. “Reci nam što možeš.” Djevojka se izvuče iz Schulzeovih ruku i onda, odjednom shvativši kako joj je bluza razderana i dojke razotkrivene pred svim tim muškarcima, pokuša nategnuti tkaninu preko gradiju. Bez riječi, Ruskinja ode do nje, skine svoj kaput i prebaci ga preko djevojčinih mršavih ramena. Onda opet ode. “Danke”, “poljski madrac” udahne i ušuška se u topli kaput. Onda im je ispričala svoju priču. “Mi smo vezistice. Pokušali su nas izvući prije no što se Džep zatvori, ali nisu mogli... Ali sve je išlo u redu. Bile smo dvadeset kilometara iza bojišnice i u nikakvoj opasnosti. Onda se raspala bojišnica uz rijeku pored nas. Netko je rekao da su vojnici - naši vojnici - jednostavno odšetali sa svojih položaja čak i prije nego što su Rusi napali.” “Hanno von Einem”, bjesnio je von Dodenburg u sebi. Stvarno je zaslužio smrt pred streljačkim vodom. Ovaj strašni pokolj bio je izazvan njegovom izdajom. “Bilo nam je rečeno da se povučemo, da idemo u središte Džepa”, nastavi djevojka, glasa

sad čudno ravnog i bez osjećaja, kao da je govorila o nečem što nije imalo nikakve veze s njom. Očito je tonula u stanje šoka. Von Dodenburg je čuo ljude koji su tek došli iz borbe kako tako govore. To je bio jedan način kako su mogli savladati užase koje su upravo iskusili. “Nije bilo prijevoza osim ovih seljačkih kola”, pokazala je uništene male konjske zaprege. “Ali šefica tamo je, mrtva poput ostalih - rekla je da se moramo snaći dok ne dođemo do najbližih njemačkih snaga. Oni će se pobrinuti za nas. Bit ćemo u redu.” Odjednom je suspregnula dah kao da će opet početi histerično vrištati. Ali nije. Umjesto toga, rekla je s gorčinom u glasu: “Jednostavno su nas ostavili - njima. Deset Kozaka imalo me prije nego -” “Mislite, njemačke snage tamo?” prekine je von Dodenburg skoro grubo, dok se u njegovoj glavi počela razmotavati zastrašujuća, mučna misao. Kimnula je. “S tenkovima”, pogledala je izravno u mladog bojnika. “Mogli su nas povesti sa sobom. Mi smo Nijemice. Znam da je protiv propisa, ali mogle smo sve biti pošteđene ovoga.” “SS?” upita von Dodenburg dok je Schulze buljio u njega u sve većoj nevjerici. Nijemo je kimnula glavom. “Kud su otišli?” Pokazala je na jugozapad. “Možete vidjeti tragove koje su ostavili. Plakale smo i šefica je klela njihova zapovjednika i plakala istovremeno. Suze su joj tekle niz lice, kao da je znala što će nam se dogoditi kad su nas ostavili...” Von Dodenburg više nije slušao. Umjesto toga, buljio je u široke tragove gusjenica u snijegu, tragove koje nije mogao napraviti ni jedan drugi tenk osim tigra - tigrova SS jurišne pukovnije Wotan! Lešinar nije išao u napad na mostobran kako je javio. To je bila varka. On će prijeći dalje uz rijeku, možda bez otpora, dok se Ivani grupiraju za njegov navodni napad. Bio je spreman učiniti sve - i svašta - da spasi svoju kožu i dobije one svoje generalske zvjezdice. Von Dodenburga obuzme žestoki plameni bijes, takav bijes da mu je skoro bilo nemoguće procijediti zapovijed: “Pokopajte ih - makar snijegom”, pokazao je mrtve žene. “Mogu li pomoći?” Bila je to Ruskinja. Kimnuo je. Nije mogao ništa više reći. Krenula je, zajedno s vojnicima oboružanim lopatama, povlačeći ženske suknje što je bolje mogla da im sakrije uništena mednožja, prije no što su vojnici nabacali lopate snijega na njihova beživotna lica. Konačno je poprište pokolja bilo pokriveno. Još uvijek nesposoban govoriti, von Dodenburg pokaže u smjeru kojim su krenuli tigrovi i izgovori riječ: “Marš!” Dok su se polugusjeničari opet stali kotrljati, Schulze se, skidajući pogleda s von Dodenburgovog napetog zažarenog lica, okrene Matzu i prosikće: “Stara kućo, ne bih bio u Lešinarovim gaćama kad ga zapovjednik uhvati. Izgleda kao da će mu odrezati jajca - tupom britvom!” A Elena Kirova reče sama sebi: “Ipak Nijemac ima dušu...”

Treći dio Povezivanje “Neba mi, guzice i pljuska - uspjeli smo!” Narednik Schulze desetniku Matzu, 2. prosinca 1942.

Prvo poglavlje Zlokobna tišina, poput najave nadolazeće opasnosti, visjela je nad snježnim krajolikom. Bila je toliko teška da se Lešinara činilo kako je može rezati nožem. Nekom bi se drugom oku stabla otežala od snijega, što su svjetlucala u rijetkom oštrom bijelom svjetlu zimskog jutra, čisti osvježavajući zrak, ogromni potez stepe koja je vodila do rijeke, mogli činiti lijepima: prizor mira i zimskog spokoja kakvog bi naslikao neki romantičarski devetnaestostoljetni slikar poput Spitzwega.{23} Ne i Lešinaru. Mogao je nanjušiti opasnost dok je duga kolona tigrova gmizala prema gazu. Znao je da Sovjeti već imaju ophodnje na ovoj strani Karpovke. Sam je spazio jednu prije pola sata. Šačica konjanika pod krznenim šubarama što su promatrali metalne divove kroz dalekozore, prije no što su otkasali na svojim žilavim smeđim konjićima. “Kozaci”, obavijesti on preplašenog Šuljavog Isusa. “Ali nemajte straha. Čak ni Kozaci, hrabri i tupavi kakvi jesu, ne bi se usudili pograbiti s tigrom.” Nabacio je Šuljavom Isusu ledeni osmijeh i dodao: “Ovo ništa ne može zaustaviti”, potapšao je kupolu tigra svojom rukom u rukavici. Sad, kako su se približavali rijeci, Lešinar više nije bio tako siguran. Pa ipak, osim kozačke ophodnje, nisu spazili ni traga dragim Sovjetima. Čak je i baraža na mjestu gdje se neprijatelj spremao prijeći veliku rijeku prestala. Bilo je kao da je bojišnica otišla spavati. Svejedno je Lešinar u svojim kostima osjećao opasnost što je vrebala tamo negdje vani. Dotakavši svoj mikrofon na grlu, reče: “Sunčeva zraka svima. Topnici u pripravnost. Približavamo se gazu. Ende.” Gaz je bio jasno označen na karti, a sama karta temeljila se na jednoj, zaplijenjenoj Sovjetima na početku pohoda na Staljingrađ. Dakle, reče Lešinar sam sebi, morala je biti točna. Prema njoj, rijeka Karpovka bila je u ovo doba godine duboka tek malo preko metra. Čak i računajući na dodatnu vodu od otopljenog snijega, osjećao je da je tigrovi mogu pregaziti, pod uvjetom da se vozači ne uspaničare ili ne ugaze u rijeku prebrzo, stvarajući brazdu. Svejedno. Lešinar se namršti i pogleda naprijed. Sad se rijeka počela pomaljati, sve veća. Podigao je svoj dalekozor i prvo pregledao bližu obalu, a onda onu dalju. Ništa se nije micalo. Bilo je kao da su bili sami u svijetu u kome su svi ostali pomrli. Pa ipak se Lešinar osjećao tjeskobno. Nije baš mogao pokazati prstom na uzrok, ali osjećao je nespokoj zbog kojeg su mu se ježile dlačice na zatiljku. Prošao je još jedan sat. Podiglo se svijetložuto zimsko sunce. Zrake su mu se slabašno ljeskale na širokom potezu rijeke. Jedan po jedan, tigrovi su stali da se pripreme za prijelaz. Zajedno sa Šuljavim Isusom, Lešinar skoči s vodećeg tenka i ode preko snijega do obale rijeke. Zamišljen, Lešinar je gledao mirne vode dok je Šuljavi Isus nestrpljivo čekao, želeći da prijeđu - i to brzo. Opet je Lešinar podigao svoj dalekozor i pretražio suprotnu obalu; i opet je bila bez ikakvog ljudskog života. Donio je odluku: “U redu, pobočniče, prelazimo. Prevezite prvog tigra preko i pokrivajte nas dok radimo isto.” “Da, gospodine”, odsiječe Šuljavi Isus sa žarom. Konačno će izaći iz prokletog Džepa. Jednom na drugoj strani, imali su šanse izbjeći nadolazeći debakl. Sad je vozač vodećeg tigra, sa Šuljavim Isusom posjednutim na kupoli za slučaj da potone, počeo voziti niz obalu, razbacujući pljusak blata i šljunka. Šezdesettonsko čudovište uđe u vodu. Lešinar se ugrize za donju usnu. Sad će se vidjeti je li zaplijenjena sovjetska karta točna ili ne. Vozač je pažljivo skrenuo tenkom niz polaganu struju, skrenuvši malo desno, držeći se u niskoj brzini, pokušavajući izbjeći stvaranje vala. Voda se penjala. Dosegla je do vrha kotača. Ali još je uvijek ispušna cijev bila iznad

površine rijeke. Lešinar se žarko molio da tako i ostane. Metar po metar, tigar je prelazio Karpovku, dok su na obali gledali Wotanovi vojnici, jedva se usuđujući disati. A onda se, poput nekakve velike metalne patke, tigar izgegao na suprotnu obalu, a Šuljavi Isus stao divlje mahati rukama zbog uspješnog prelaza. Lešinar odahne s olakšanjem. Prvi je tigar uspio; ostali će učiniti isto. “Kreći!” zapovjedi on. “Pet minuta razmaka između svakog prelaza. Ne želimo da nekoga potopi brazda momka prije. U redu, primite se posla!” Njegovim posadama nije trebalo požurivanja. Znali su da je vojska najranjivija kad prelazi rijeku. Zdušno su se “primili posla”. Jedan za drugim, tenkovi su kliznuli u rijeku, dok je Lešinar napeto pratio prizor, stalno gledajući naprijed i natrag, jer se jednostavno nije mogao osloboditi tmurnog osjećaja tjeskobe. Kao što si je rekao, sve je to išlo prelagano - prokleto prelagano! Tu su bježali iz Džepa, a na njih nije opaljen ni jedan hitac nakon što ih je spazila kozačka ophodnja. Mogao je samo zaključiti kako Kozaci nisu mogli javiti njihov položaj jednostavno zato jer nisu imali radio. Ali i dalje je nastavio nadgledati obzor, tražeći i najmanji znak opasnosti. Pa ipak, kad je napad došao, zatekao je Lešinara potpuno iznenađenog. Odjednom, zapanjujuće, preko snijega su sikćući nahrupile skijaške snage odjevene u bijelo. Iza njih, posade minobacača već su postavile cijevi i brzom baražom minobacačkih granata pokrivale napredovanje svojih drugova. U trenu je sve bilo panika i iznenadni kaos kako su granate počele padati u rijeku, podižući visoke stupove vode što su prijetili zagušiti motore tigrova. Lešinar je mahnito urlao kroz galamu: “Uzvrati vatru...Za ime Isusovo, uzvratite im paljbu, tupavi idioti!” Šuljavi Isus zaklonio se nagonski ispod poklopca na kupoli, dok je topnik ručicom okretao desettonsku kupolu da, se suoči s ovim novim izazovom. Ali skijaši, mali okretni ljudi žutih lica i nakošenih očiju iz elitnih sibirskih planinskih divizija, već su skakali sa skija i bacali se u snijeg, prašteći iz automata. Sad je Lešinar shvatio da su ušetali u klopku. Rusi su čekali s napadom dok pola njegovih snaga nije prešlo Karpovku, a ostali bili ili u vodi, ili čekali da prijeđu. Tako je neprijatelj dramatično smanjio njegovu snagu. Nagonski je znao da će se sad morati ukopati i boriti. U ovoj vrsti borbe, njegovi su 60-tonski tenkovi s njihovim ogromnim 88-milimetarskim topovima bili skoro beskorisni. Trebalo mu je pješaštvo, a nije ga imao. Donio je odluku. “Prekini prelaženje!” povikao je u svoj mikrofon na grlu. “Svi topnici, koristite spregnute strojnice!” mislio je na strojnice u kupolama. “Prikujte ih... Ne dajte im da se kreću!” Prekinuo se kako je jedan mali Sibirac, zdepast i nezgrapan u svom podstavljenom bijelom skijaškom odijelu, počeo trčati prema njegovom tenku, s nečim što je ličilo na zvono u svojoj ruci u rukavici. Ali Lešinar je znao da to nije bilo zvono. Sibirac je nosio kumulativnu prianjajuću minu, koju će pokušati nabiti na bok tigra. Jednom kad to učini, čak ni tigrov debeli metalni oklop neće zaustaviti snagu eksplozije koja će mu trenutno raskomadati iznutricu. Očajnički, Lešinar stegne otponac svog pištolja. Sibirac zamahne rukama. Bomba pade na tlo. Trenutak kasnije, eksplodirala je u opakom bljesku jarko crvenog plamena. Sibirac je vrištao. Sljedećeg je trena njegovo izmučeno tijelo bilo raskomadano, prskajući površinu snijega grimiznom krvlju i pušećim komadima raskidanog mesa. Ali već su drugi Sibirci skakali iz snijega i jurišali na svoj samoubilački zadatak. “Nastavite pucati”, vrištao je Lešinar u svoj mikrofon, “i kretati se. Nemojte da vam žuti majmuni skoče na leđa” Ostatak se njegove zapovijedi utopio kad se jedan od Sibiraca bacio na jednog od tigrova što su stajali na obali, pritisnuvši svojim tijelom poklopac motora, tigar poskoči poput divljeg konja, na kojeg prvi put stavljaju sedlo. Obje su se gusjenice žarile u tlo. Gusti

bijeli dim stao je kuljati iz probijenog Maybachovog motora. Od Sibirca ne ostade ni traga. Tijelo mu se razletjelo u eksploziji. Ali sad su se već tigrovi kretali. Njihovi su prestrašeni topnici pucali bjesomučnim rafalima lijevo i desno, pokušavajući prikovati Sibirce na tlo, dok su sibirski minobacači ispaljivali granatu za granatom, htijući ubaciti koju u kupole. “Zatvori se... zatvori se!” urlao je Lešinar mahnito dok se pokušavao nositi s novom prijetnjom, zatvarajući poklopac i tako si odsjekavši pogled u svim smjerovima. U tom su trenutku prvi T-34 počeli prelaziti brežuljak desno od Wotana. Nisu bili dorasli masivnim tigrovima, ali čim ih je spazio u prizmi periskopa, Lešinar je znao da će neprijatelj ubaciti ruske tenkove u tucetima. Ako ne izvuče nešto iz šešira, bit će to prepucavanje u kome će Rusi iskoristiti svoju ogromnu nadmoć u ljudima i oklopu da iskrvare Wotana. “Prokletstvo... prokletstvo... prokletstvo!” kleo je, osjećajući - dok se još jedan vod sovjetskih tenkova prevaljivao preko vrha brda, topova što su već prašili - kako je sve počelo ići naopako. “Gdje je do tri vraga prokleti von Dodenburg? Gdje su ti njegovi posrani panzer grenadiri - baš kad mi trebaju?” Ali nije bilo odgovora na ova žurna pitanja. Lešinar je bio prepušten sam sebi. Činilo se da će Wotan umrijeti na ovom od Boga zaboravljenom mjestu usred ničega...

Drugo poglavlje Kuno von Dodenburg pogleda Ruskinju u žutom svjetlu treperave svijeće. Izvan izbe bjesnila je još jedna snježna oluja, a plamičak je cijelo vrijeme drhturao kako je vjetar prolazio kroz pukotine u vratima kućerka od jedne prostorije. “Pustit ću vas jednom kad izađemo iz Džepa”, reče, odlučan. Cijelo je vrijeme Ruskinja njegovala silovanu djevojku i tješila je dok nije bila dovedena u neku vrstu normalnog stanja uma. Prizor njih dvije, njemačke vezistice i sovjetske pukovnice, ruku jedna oko druge, dok su prtili tom beskrajnom stepom, dojmio se von Dodenburga. Shvatio je da je ne može podvrći užasima života iza žice jednom kad Obavještajna završi s njom. Vrlo je dobro znao kako sovjetski ratni zarobljenici umiru u stotinama dnevno, zbog zanemarivanja i neishranjenosti. Nije mogao dopustiti da se to dogodi i njoj. Tvrdo ga je pogledala u žutom svjetlu, dok joj je sjena titrala i kretala se na prljavom bijelom zidu iza nje. “Zašto?” pitala je jednostavno i izravno. “Ja sam vam neprijatelj.” Promislio je. “Nekoć ste bili”, odgovori polako, gledajući njeno lijepo lice kao da ga je vidio prvi put. “A sada?” Slegnuo je ramenima. “Ne znam točno... Žena ste, lijepa žena, i to je to”, promuca neuvjerljivo. Iznenada u njene tamnozelene oči nahrupe suze. “Ne biste mi trebali tako govoriti”, reče tiho. Pogledao ju je iznenađeno. “Zašto, što ste mislili -” “Oh, umuknite”, prekinula ga je i brzo obrisala oči. “Učinili ste da se sjetim da postoji i drugačiji život od ovog”, gotovo ljutito je pokazala rukama oko sebe. “Nešto što nije rat.” Odjednom je ustala i bacila mu se u naručje. “Sve”, dahtala je, žestoko se privijajući uz njega, “sve što želiš... tvoje je, Kuno.” Njegove su ruke automatski pale na njezine grudi, ponosne i čvrste pod debelom tkaninom njezine vojničke košulje. Udahnula je i privila se još bliže njemu, bradavica odjednom velikih i otvrdlih. Progutao je knedlu. Ono što je radio bilo je sasvim pogrešno. Znao je to. Ali što je mario? Mogao je biti mrtav već sutra, kad stignu do rijeke. Već godinama živio je od svojih živaca - i na posuđenom vremenu. Ruka joj je pala na njegovo koljeno. Išla je njom polako preko njegovog bedra. Srce mu je stalo mahnito kucati i odjednom mu se činilo kako je ostao bez daha. Opipala je među njegovim nogama. U trenu je bio ukrućen. Počela mu je otkapčati raspor. Odmaknuo joj je ruku i sam to uradio. Obuhvatila je njegov tvrdi ud objema rukama, kao da je to bilo nešto veoma dragocjeno. Onda se polako sagnula i pritisla svoje vlažne usne na njega. Uzdrhtao je od uzbuđenja... Ležali su nagi pod jednim pokrivačem na kamenoj klupi što je išla duž velike peći, tijela okupanih u znoju, uhvaćeni jedno drugome u zagrljaju. Nije bilo nikakvog zvuka osim oštrog stupanja stražarevih čizmi preko smrznutog snijega i urlanja vjetra vani. “Zašto?” upitala je nakon nekog vremena. “Što zašto?” odgovori on, nježno joj milujući predivnu dojku. “Zašto se i dalje boriš?” “Ništa mi drugo ne preostaje.” Polako je sjela, duge plave kose zamršene i zagužvane od strasti njihovog mahnitog vođenja ljubavi. Gledala ga je odozgo, gotovo kao što bi brižna majka gledala svoje voljeno dijete. “Ali nema nade za tebe i tvoju zemlju. Imate pola svijeta postrojeno protiv vas. Amerika,

Britansko Carstvo, mi Sovjeti.” Dokono joj je jezikom liznuo lijevu bradavicu i ona zadrhti od užitka, prije no što je rekao: “Možda si u pravu. Ali mi iz SS-a nemamo drugog izbora. Ako se ne borimo, mrtvi smo. Ako se borimo, možda imamo šansu živjeti.” Nježno se nasmijala. “Zvučiš poput nas fatalističkih Rusa. Ničevo i sve tako.” Sad je bio njegov red da se nasmije. Bili su tihi, činilo se dugo vremena. Onda, polako, pažljivo, ona odgurne pokrivač da otkrije svoje vitko, čvrsto tijelo. Ruka joj je kliznula preko njegovog trbuha. “Mogu li te uzbuditi?” upita tihim glasom. “To će biti zadnji put.” Nije joj vidio suze u očima dok su njegove pohlepne ruke posegnule i primile je za bradavice. Vani je “poljski madrac” drhtala od hladnoće. Pa ipak se nije mogla natjerati da skine oči s pukotine u grubim drvenim vratima. Sad je vidjela kako Ruskinja objahuje časnika, glave zabačene unatrag u ekstazi. Besmisleni su zvukovi dolazili iz njezinih širom otvorenih usta dok se žestoko nabijala gore-dolje. Bila je zgađena, ali ipak uzbuđena prizorom. Njih dvoje prekriveni znojem - njihove sjene bile su povećane divlje treperavim svjetlom te jedne žute svijeće - dok su slavili taj ludi, mahniti životinjski ples. Usprkos hladnoći, osjetila je kako rumeni. Kako je mogao njemački časnik pustiti Ruskinju, jednu od tih azijskih podljudi, da mu to radi? Bilo je to gore od silovanja koje su počinili nad njom. Morati će to prijaviti. Na kraju krajeva, to je bio zločin, zar ne? Konačno joj je postalo prehladno. Odšuljala se natrag u svoju izbu, praćena tim mahnitim napornim dahtanjem, kao da se njih dvoje borilo za život... *** Četiri sata kasnije, opet su bili na putu, boreći se s hladnoćom i stalnom opasnošću da bi im motori mogli stati, vukući se tom beskrajnom bijelom ravnicom koja se činila potpuno beživotnom. Ali znali su da nije tako. Jer već su mogli čuti tupu tutnjavu topa i divlje praskanje pješačke borbe. Schulze u vodećem polugusjeničaru sumorno pogleda svog druga Matza: “Nema greške.” Matz kimne glavom. “Da, 88 milimetara. Jedan od naših.” Schulze otare kap s vrha svog crvenog nosa i baci je stručno preko boka vozila. “Jawohl, taj napuhani ananasni seronja Lešinar mislio se izvući. A misliti je drek znati, Matzi, zar ne?” “Da, mislio je da je pametan - evo mu ga sad! Pa, pretpostavljam da ćemo ga morati vaditi iz govana.” Von Dodenburg, koji je stajao tik ispred njih i škiljio naprijed, shvatio je da je mali jednonogi desetnik bio u pravu. Morati će vaditi Lešinara iz dreka. Trideset minuta kasnije uspeli su se na brdo i naglo stali kad su vidjeli bitku koja se vodila dolje na rijeci. Na bližoj obali žestoko je gorio tigar, dok su se ostali valjali naprijed - natrag, pucajući na, činilo se, satniju ruskih T-34 koji su se povukli u zaklon, tako da su braniteljima bile vidljive samo njihove cijevi. Na drugoj obali, pola tuceta tigrova odgovaralo je na prijetnju iz šumarka jela. U trenu je von Dodenburg vidio zašto Lešinar nije prekinuo borbu i pobjegao. Tri divovska tigra bila su zaglavljena usred rijeke, potpuno bespomoćni i nepokretni, dok su ruske granate padale posvuda oko njih. Von Dodenburg donese neke brze odluke. Znao je da se njegovi polugusjeničari nisu mogli kačiti s T-34. Ali njegovi panzer grenadiri, naoružani bacačima raketa, jesu. Trik je bio da se njegove ljude provuče kroz skijaške postrojbe, dovoljno blizu da svojim granatama onesposobe T-34. “U redu, iskači!” zapovjedi on.

Panzer grenadiri su uvježbano iskočili preko bokova polugusjeničara kako je von Dodenburg odsjekao: “Ti uzmi jednu grupu, Schulze. Ja ću drugu. Trenutno imamo prednost iznenađenja. Pokušajmo da tako i ostane. Ne želim izgubiti ni čovjeka više no što je nužno.” “Da, gospodine”, odvrati Schulze brzo, grabeći krupnom šakom automat kao da je igračka. Kimnuo je na svoja dva odjeljenja i zarežao: “U redu, ne treba vam jebena pismena pozivnica. Za mnom!” Pognuti, kao da su napredovali protiv snažnog vjetra, dobro rašireni, kako su bili obučeni, vojnici potrčaše kroz snijeg do gležnjeva. Rusi, upetljani u borbu s tigrovima, još ih nisu spazili. Von Dodenburg se okrene dvjema ženama. “Ti”, reče hitro “poljskom madracu”, “ostani s vozačem i drži glavu dolje.” Otpremio ju je zamahom ruke. Ljutito je pocrvenjela i na trenutak se činilo da neće ići. Onda se prebacila do vozača u kabini. Von Dodenburg kratko dodirne Eleninu ruku. “Trebala bi sad otići, prije no što ovo -” Pustio je ostatak rečenice neizrečenim. Znao je da ona zna na što misli. “Nikad te više neću vidjeti”, reče ona jednostavno, glasa lišenog - ili je tako izgledalo osjećaja. Kimnuo je. Zaustila je, kao da će nešto reći. Predomislila se i izašla iz polugusjeničara bez ijedne riječi. Polako, lijepe glave malo nagnute na jednu stranu, počela je prtiti natrag putem kojim su došli. Gledao ju je kako ide. Nakon nekih stotinjak metara, okrenula se i na trenutak ga pogledala. Nije mahnula. Nije ni on. Onda je opet počela hodati. Trenutak kasnije, nestala je među drvećem. Von Dodenburg je stajao tamo još nekoliko trenutaka. Onda se stresao, poput čovjeka koji se pokušava probuditi iz dubokog sna. Njegova su se odjeljenja već kretala kroz snijeg, spremnih oružja. Von Dodenburg brzo potrči za njima, ne spazivši izraz ogorčenog bijesa na licu “poljskog madraca”. Matz ispuže između stabala preko snijega. “Čini se da zapovjednik pokušava pomaknuti tigrove na ovoj strani rijeke u vodu, gospodine”, izvijesti on. “Ivani su zaustavili pokret. Izlaze sa svojih položaja”. Kimnuo je glavom u smjeru ruskih crta. “Možete ih čuti kako već pokreću motore.” Von Dodenburg kimne s razumijevanjem, govoreći sam sebi kako će povlačenje u vodu za Lešinara biti veoma pipav posao, ali to im je išlo u prilog. T-34 će njegovim grenadirima s bacačima raketa otkriti svoju najslabiju točku - njihove tanko oklopljene stražnjice. Uz malo sreće, moglo bi mu poći za rukom da ih uhvati na iznenađenje i spasi Lešinara. “U redu, mala lopužo”, odsiječe s novom nadom u glasu. “Hajde da Ivanima zabijemo koju petardu u guzicu...”

Treće poglavlje “Daj kabel za vuču na prvoga!” vrištao je Lešinar preko radija. “Pokušaj ga izvući iz vode dok još ima vremena!” “Ali”, Šuljavi Isus zacvili, “opasno je.” “Izvrši! Ende!” Gledao je kroz periskop kako se prvi T-34 izvlači iz zaklona u napad. Lešinar donese svoju prvu brzu odluku. Ruski tenkovi nisu imali radio, osim u zapovjednom tenku. Obično su neprijateljski tenkisti međusobno komunicirali pomoću malih zastavica u boji. Zapovjedni tenk biti će jedini s antenom. Izbaci njega i to bi moglo ponešto usporiti ruski napad, rezonirao je. Zakrenuo je periskop. Evo ga tamo! Na slabom zimskom suncu, usamljena je antena šibala naprijed-natrag poput srebrnog biča. To bi bio ruski zapovjednik satnije. “Topniče!” zaurla on kroz urlanje tigrovog motora od 700 konjskih snaga, “T-34 na tri sata. Pucaj po volji!” Topniku do njega u kupoli nije trebalo dva put reći. Prislonio je oko uz gumenu kapicu teleskopskog ciljnika i pratio kako je nisko ovješeni T-34 kliznuo u krug na kalibriranom staklu. Kad ga presiječe nišanski križ, onda će pucati. Napeto je čekao, kao i Lešinar, znajući kao i on da Wotanu istječe vrijeme. Uskoro će Ivani imati šturmovike u potpori. Topnik je počeo odbrojavati sekunde. “Tri... dva...jedan Poput udara divovske šake, nešto je udarilo tigru u bok i zanjihalo ga naprijed-natrag na kotačima. Za jedan užasni trenutak, unutrašnjost kupole zažarila se jarko ružičastom kako je neprijateljska protuoklopna granata pokušavala probiti tigrovu debelu metalnu kožu. Dva su čovjeka kao mesmerizirani buljili u sjaj, jer obojica su znali što će se dogoditi ako granata ipak probije. Rasprsnuti će se u tisuće čeličnih djelića oštrih poput britve, koji će zderati meso s njih sve do kosti. U sekundi bi mogli postati užasno izmrcvareni ljudi na samrti. Odjednom žara nestane i Lešinar osjeti kako mu znoj curi niz leđa. Granata nije probila. Ali je stresla topnika. Opalio je. Lešinar žurno okrene periskop. Spazio je bijeli bljesak koji je bio njihova protuoklopna granata. Ali promašila je cilj. Umjesto toga, presijekla je niz stabala desno od T-34, lomeći ih poput šibica. “Prokletstvo, čovječe!” poviče on u bijesu, dok je dolje u vozačevu odjeljku, vozač mahnito zakrenuo tigra da izbjegne paljbu T-34 koji im se prišuljao s leđa. “Zar ne možeš pucati kako treba?” Topnik žurno otvori zatvarač. Čahura granate otklopara na pod. Kupola se odjednom ispuni oštrim smradom sagorjelog eksploziva. Automatski je okrenuo izvlakač i istovremeno utjerao još jednu granatu. Ali sovjetski je zapovjedni tenk nestao među nekim drvećem, ostavljajući za sobom dimnu zavjesu. Topnik opali. Nekih petsto metara dalje, jedan od T-34 naglo stane kao da je upravo naletio na zid od cigle. Ljutite crvene iskre poletjele su duž poklopca motora. Plamen je pokuljao iz probijenog motora. Otvori se poklopac kupole. Tamni obris baci se divlje u snijeg. Leđa njegovog kombinezona već su bila obavijena plavim plamenom. Luđački se valjao po snijegu, kotrljajući se amo-tamo, dok drugi T-34 nije prešao preko njega, spljoštivši ga poput kartonske figure. Činilo se da je smrt prvog T-34 potakla Sovjete da usredotoče svu svoju paljbu na Lešinarevog tigra. Granata za granatom mlatila je po 60-tonskom tenku, valjajući ga amo-tamo, dok je mahniti uspaničareni vozač pokušavao držati ranjiviju tigrovu stražnjicu podalje od ruskih topnika, zakrećući i okrećući se, razbacujući velike leteće mase snijega i blata. “Bacaj dimne!” poviče Lešinar na topnika, povlačeći otponac ispaljivača dimnih kutija na svojoj strani kupole. Niz tihih “plop” i dimne kutije polete u zrak, te se rasprsnu nekih dvadesetak

metara ispred tigra, čiji se oklop sad sjajio od srebrnih ožiljaka koje su u njemu usjekle neprijateljske granate. Odmah se počeo dizati gusti bijeli dim. Lešinar baci jedan zadnji uplašeni pogled kroz periskop, prije no što mu je dim sasvim zaklonio vidno polje. Stvari su krenule po zlu, jako po zlu, to je mogao vidjeti. Tenkist koga je Šuljavi Isus poslao s kablom da pomogne prvom tenku, zaglavljenom u rijeci, ležao je u blatu, očito teško ranjen, dok su zrna bušila tlo posvuda oko njega. Sovjetsko pješaštvo rojilo se na sve strane, štićeno većinom T-34. Bilo je tek pitanje minuta prije no što će stići do Wotanovih položaja. Prokletstvo, što da radi?... Dvjesta metara dalje, dvije grupe panzer grenadira zastale su na trenutak i osmotrile očajničku bitku što se dolje odvijala, dok je sve više i više zapovjednika tigrova puštalo dim i pokušavalo se povući prema rijeci. Ostali su im s druge obale davali kakvu god su podršku mogli. Zabrinuti von Dodenburg znao je da nije bilo vremena za profinjenu taktiku - Wotanovi će položaji biti pregaženi u roku od nekoliko minuta. “Odaberite svoje ciljeve!” vikao je kroz buku panzer grenadirima naoružanim bacačima raketa. “I raspalite po njima. Ostali, pokrivajte ih!” Posvuda su se njegovi mladi vojnici bacili u snijeg, podižući bacače raketa na ramena, dok su se do njih ostali pripremali pograbiti se sa sibirskim skijaškim postrojbama, bude li potrebe. Znali su da će bitka biti odlučena sada. Bez čekanja na daljnje zapovijedi, pritisli su svoje otponce. Začulo se šištanje, bljesak plamena, a onda su prve rakete, ostavljajući za sobom žarko crvene iskre, poletjele prema T-34 koji nisu ništa sumnjali. Metal s tupim praskom udari o metal. Kugle ljutitog crvenog plamena eksplodirale su naspram trupova sovjetskih tenkova. T-34 su posvuda zastali. U njihovim bokovima bile su provrtane sjajne srebrne rupe. Gusjenice su pucale i odmatale se iza T-34. Motori su se palili. Skoro odmah je ruski napad stigao do iznenadnog kraja. Na trenutak se činilo da su ruski zapovjednici bili toliko zatečeni da nisu znali što da rade. Onda je netko zaurlao zapovijed - skijaši su se okrenuli i nepravilna je crta stala jurišati uzbrdo, s dubokim “Urrraaaaa!” što im je dolazilo iz grla. Ne za dugo. Na tom dometu Wotanovi vojnici nisu mogli promašiti. Prvi red Rusa jednostavno se rastopio pod tom strahovitom vatrom. Ljudi su vrišteći padali na sve strane, valjali su se po snijegu u samrtnim grčevima. Pa ipak je sljedeći red ustrajno nadolazio. Opet je odjeknulo ono duboko “Urraaaaa!”. I opet su Wotanovi vojnici, ponešeni krvoločnošću bitke koja ne dopušta milosti, pucali i pucali. Snijeg posvuda oko njih bio je posut sjajnim čahurama. Prazni redenici za strojnice padali su nizbrdicom poput zmija kako su strojničari za spandauima pucali tempom od tisuću metaka u minuti. Ovaj su se put Sovjeti slomili. Tu i tamo bi ljudi bacili oružje u žurbi da pobjegnu. Ostali su se naguravali i laktovima probijali kroz one iza da umaknu. Neki su pali preko mrtvih, sami mrtvi sljedećeg trena. A onda je von Dodenburg urlao: “Prekini vatru... štedi streljivo... prekini vatru!” Mahnito štektanje strojnica zamijenili su pojedinačni pucnji, a onda je sve sasvim prestalo. Uslijedila je glasna odjekujuća tišina, isprekidana samo jaucima ranjenih i pucketanjem vatre iz uništenih tenkova. Odjednom se učinilo da su grenadiri shvatili što su uradili. Gledali su pokolj na nizbrdici kao zbunjeni, daha što im je dolazio u brzim plitkim udasima: natrpani redovi mrtvih, položeni u urednim crtama, krv im je već postajala gusto crna na smrzavajućem zraku. Von Dodenburg je stajao tamo, naizgled nesposoban da se mrdne, usta glupavo otvorenih, poput neke seoske lude što pokušava shvatiti nešto što je mimo njegovog poimanja. Sva je energija bila iscijeđena iz njegovog vitkog tijela, iako mu je mozak užurbano govorio da se treba pokrenuti. Sovjeti će se vratiti.

Odjednom, Schulzeov hrapavi glas probije tu veliku sumornu tišinu: “Idemo, Matzi. Ne stoji tu k’o mokri prdac u transu! Da vidimo imaju li vatrene vode. Rusići uvijek imaju.” Zajedno, dva okorjela dočasnika stadoše prtiti niz kosinu da opljačkaju mrtve neprijatelje. “Dovezite polugusjeničare”, zapovjedi von Dodenburg i, pištolja na gotovs, počne hodati prema riječnoj obali, ne skidajući oka sa sovjetskih ranjenika. Sibirci su obično bili fanatici. Ali očito im je ovaj put bilo dosta. Samo su ležali tamo, tamnih kosih očiju koje nisu ništa otkrivale, ni bol ni mržnju, dok je gazio pored njih do mjesta gdje je Lešinar stajao na kupoli svog izubijanog tigra, brišući znoj s čela. Von Dodenburg se prisjeti masakriranih “poljskih madraca” i jedva suzbije svoj bijes, ali znao je da ovo nije trenutak za to. Pozdravio je i dao prijavak. Lešinar reče s očitim olakšanjem: “Hvala Bogu da ste se pojavili kad jeste, von Dodenburg. Bilo je u zadnji čas.” Onda je opet postao poslovan. “U kaši smo ovdje, von Dodenburg. Dajte svoje ljude da pomognu. Vratit će se Ivani ovako ili onako, to je sigurno.” Von Dodenburg pozdravi još jednom i primi se zadatka da izvuče zaglavljene tenkove iz vode i na drugu obalu. Promočeni i promrzli, sat vremena kasnije, bili su opet na putu, s von Dodenburgom na čelu kolone, znajući da će morati naći toplinu i zaklon prije no što padne noć. Uskoro će nagaziti na sovjetsku crtu bojišnice, možda već ujutro. Ako će se ljudi boriti, trebaju odmor i toplu hranu. Iza sebe su ostavili mrtve i umiruće Sovjete - a zapovjednik tenka s radijom sad je marljivo izvještavao svom stožeru...

Četvrto poglavlje “Bojišnica!” razglasi von Dodenburg kako je vodeći polugusjeničar usporio i stao. “Znam to jebeno i sam”, reče Schulze saplićući jezikom, još napola pijan od votke koju je napljačkao od mrtvih Sovjeta. “Bio sam već ovdje.” “Previše posranih puta”, složi se Matz, bacajući svoju praznu “pljoskicu” preko boka vozila. Von Dodenburg zanemari njihove primjedbe. Zadnjih je trideset minuta vozio prema ovom selu, dvjestotinjak metara niz put. Mračilo se i pomislio je da bi ovo bilo najbolje mjesto za provesti noć. A još četiristo metara dalje, mogao je vidjeti smeđu cik-cak crtu što je išla duž stepe, i svjetleće rakete što su cijelo vrijeme letjele u zrak iznad te crte, očito crte bojišnice. “Gdje je naša banda - junački branitelji?” zareži Matz. “Ovdje”, začuje se slabašni tihi glasić. Kao jedan, tri čovjeka što su stajala u polugusjeničara se okrenu. “Još par sekundi i dobili biste nešto vrlo bolno u serilicu. Mislili smo da ste Rusići.” Čovjek je izbauljao iz rupe pored puta, skoro patuljak sa ženskim šalom omotanim oko glave i poručničkim zvjezdicama na ramenima. Gledao ih je gotovo ljutito kroz naočale debelog okvira, s panzerfaustom{24} u svojim sitnim rukama. “Nitko nam nije rekao da nam gospoda iz SS-a”, nisu mogli propustiti prezir u glasu, “dolaze pomoći.” “Drž’te vodu, Herr Leutnant”, reče Schulze, “u istoj smo vojsci, znate. Prijatelji, znate.” Von Dodenburg pogleda dolje na sićušnog časnika u prljavom, poderanom kaputu koji mu je dosizao do gležnjeva, i reče sam sebi da nimalo nije izgledao poput plavih divova koje su doma u Reichu prikazivali na junačkim plakatima za novačenje. Ovo je bila prava frontovska svinja. Izgledao je kao bilježnički činovnik što je patio od hemoroida i prhuti. Vjerojatno je bio i ušljiv k’o vrag. “Nisam ti ja imao prijatelja cijeli svoj usrani život”, gunđao je mali časnik. “Zato sam u ovom šupku svijeta.” Von Dodenburg pomisli kako je vrijeme prekinuti ovaj razgovor. Duga kolona bila je u opasnosti, nanizana na putu. Jednom kad ih sovjetski topnički osmatrači spaze, Ivanima neće trebati dugo da stušte baražu na njih. “Kako ide?” “Nikako. Drek leti dan za danom.” Von Dodenburg izvadi svoju srebrnu pljoskicu i skine čep. “Evo, povucite. Razvedrit će vas.” “Ništa mene više jebeno neće razvedriti”, reče mali časnik. Prihvatio je srebrnu pljoskicu, koju mu je ponudio SS bojnik, bez iznenađenja. Ali, i izgledao je kao čovjek koji više nikad neće biti iznenađen. “Jesu li Ivani agresivni?” Časnik odmahne glavom. “Ne, ako mi nismo. Ali spremaju se za zadnji veliki napad. Cijelo vrijeme po noći obavljaju prijevoz i možete ih čuti kako pjevaju u svojim rupama, puni pišake i octa. Uvijek se natankaju cugom prije velikog napada.” Von Dodenburg kimne u slaganju. Dopao mu se ratom izmučeni mali poručnik. “Ima li u selu smještaja za nas preko noći?” upita. “Prebijeni smo.” “Kol'ko 'oćeš. Spao sam na pola tuceta bogalja i nekoliko klinaca, još mokrih iza ušiju. Da, ima mjesta kol'ko 'oćeš za vas drčne momke.” “Kakav je postupak prilaza?” “Slijedite stazu u razmacima od dvije minute. Pokušajte se utišati. Ne želim da Ivani

stušte iz topova na nas. Nema dima nakon 16:00, a to znači da ćete morati do tada pripremiti svoju klopu, i nema kretanja nakon što padne mrak. U selu, po mraku prvo pucamo, onda pitamo.” Von Dodenburg uputi malom časniku umorni osmijeh, a Schulze zareži: “Taj mali jede britve za doručak, kladim se.” Mali časnik ga pogleda i reče: “I bez jebenih SS junaštava, Oberscharführeru, molit ću lijepo. Želim preživjeti do kraja tjedna. Vidjet ću vas kasnije.” Dotakao je ženski šal oko glave svojom rukom u rukavici i skočio natrag u rupu, poput preplašenog miša što se na prvi znak mačke zavlači pod zemlju. Nekoliko minuta kasnije, prvi polugusjeničar upuzao je pažljivo u napola uništeno selo, uobičajenu nakupinu izbi pod slamnatim krovovima, grupiranu oko “Doma kulture” - s njegovim muralima sretnih sovjetskih radnika na kolektivnoj farmi - i zapuštene pravoslavne crkve pod krovom poput lukovice. Činilo se da je garnizon sačinjen od nekoliko starih ljudi iz Wehrmachta s francuskim puškama i dva prištava dečka, kojima je jedva moglo biti više od sedamnaest. Kao što je Matz prezrivo primijetio: “Koja banda božičnih vojaka. Jedan dobar mokri prdac, i cijela posrana gomila popadala bi u nesvijest!” Schulze kimne dok je vozač počeo skretati prema Domu kulture. “Kaži to još jednom. Kad Rusići navale, ovi će podbrusiti pete i zbrisati. Ako je ovo sve što je Wehrmachtu ostalo, sve što mogu da kažem je, prodaj prase, mama i kupi mi jebeni sanduk.” “Amen na to, stara kućo”, prokomentira Matz sumorno. To je bio osjećaj s kojim se von Dodenburg složio. Kraj je u Džepu bio blizu... *** Sad je bila noć. Pojeli su i zagrijali se, i većina ih se odmarala na prljavoj slami položenoj na pod Doma kulture. Ali von Dodenburg se nije mogao odmarati. Mozak mu je još bio ispunjen onim što se dogodilo “poljskim madracima”. Znao je da je vrijeme da se suoči s Lešinarem. Ujutro će napasti ruske crte i onda bi moglo biti prekasno. Obrijao se po prvi put u tjedan dana. Sad, odjeven onoliko službeno koliko je mogao biti pod datim okolnostima, izašao je u studenu noć. Zvijezde su treperile s tamnogrimiznog neba, a mraz je sjajno bijelo svjetlucao, tako da se činilo kako je selo okupano svjetlima reflektora. Lešinarev stožer bio je u izbi blizu crkve. Von Dodenburg odsiječe stražaru pred vratima: “U redu, idi i ugrij se na pet minuta. Ja preuzimam punu odgovornost.” Iznenađen, ali zahvalan, promrzli stražar nije trebao da mu se dvaput govori. Odjurio je. Von Dodenburg kimne s odobravanjem. Nije htio da ljudi čuju što će sada reći Lešinara. Pokucao je i ušao bez da je bio pozvan. Šuljavi Isus stajao je i govorio, dok je Lešinar sjedio s izrazom dosade, kao da ga je pobočnik gnjavio s nekim trivijalnim detaljem dok je njegov mozak bio zaokupljen problemima sutrašnjeg dana. Von Dodenburg pozdravi i oštro reče, držeći se čvrsto pod kontrolom: “Pobočniče, želim da svjedočite ovome.” Usta Šuljavog Isusa glupavo se ovjese. “Svjedočim... čemu?” zamucao je, dok je Lešinar buljio u von Dodenburga kao da ga vidi po prvi put. Von Dodenburg je ignorirao pobočnika. Umjesto toga, grubo zalaje na Lešinara: “Želim vas obavijestiti, gospodine, da ću, jednom kad dođemo da naših položaja, podnijeti prijavu protiv vas.” Lešinar primi obavijest sasvim mirno. “Shvaćam”, reče tiho. “A kakve su optužbe?” “Prvo, gospodine, dezerterstvo pred neprijateljem. Zapovjedili ste da se pukovnija povuče bez dozvole.”

Lešinar ostane miran. “Mislim da vam je tu poznato moje rezoniranje, von Dodenburg”, reče. “Što još.” “Ovo, gospodine.” Von Dodenburg osjeti kako mu gnjev raste. Počeo mu se trzati živac na desnoj sljepočici. Borio se da se obuzda, dok je Šuljavi Isus buljio u njega kao da je potpuno poludio. “Ostavili ste konvoj ženskih pomoćnih snaga koje su bile bez obrane. Sve su ih silovali i pobili Kozaci.” To je pogodilo cilj. Lešinar se smjesta uspravi. Njegovo lice poput jastreba plane grimiznom. “Što ste rekli?” Von Dodenburg ponovi svoju izjavu, a Šuljavi si Isus reče da se sada arogantna svinja sa svim svojim medaljama stvarno uvalila u drek do jaja. Lešinar će ga za ovo degradirati do vojaka - a kopile je to j. zaslužilo. “Kakav dokaz imate za tu apsurdnu optužbu?” poviče Lešinar. “Spasio sam jednu od žena. Sad je s nama. Svjedočit će što se dogodilo. I moji ljudi to mogu potvrditi. Bili su tamo nakon događaja.” Von Dodenburg osjeti kako postaje ledeno hladan, kakav je uvijek bio u napetim situacijama. Imao je potpuni nadzor. Lešinar promisli malo, trljajući taj svoj čudovišni kljun od nosa, kao i uvijek kad je bio u nevolji. Onda zareži: “Pobočniče, nađite ženu. Saslušajte njezinu priču. Trčečim korakom, čovječe!” Šuljavi Isus istrči. Lešinar pričeka dok nije otišao prije no što je tiho rekao: “Von Dodenburg, vi ste moj zamjenik. Znate da ćete, ako ja budem optužen zbog dezertiranja pred neprijateljem, i vi biti uvučeni?” “Moguće je. Mogao bih reći da sam momo poslušati vaše zapovijedi.” Von Dodenburg se prisili na mračni osmijeh. “Nije li to slučaj sa svim Nijemcima u nevolji? “Samo smo izvršavali zapovijedi”. “Ali kakve koristi imate iz svega ovoga?” prosvjedovao je Lešinar. “Ako izvučem pukovniju, nitko me neće optužiti. Za nekoliko mjeseci imat ću svoje generalske zvjezdice, a Wotan će biti vaš - i neka vam je sa srećom.” “Nikad nećete dobiti te generalske zvjezdice ako se mene bude pitalo”, odvrati von Dodenburg hladno. “Ako -” “Gospodine.” Bio je to Šuljavi Isus, lica rumenog od uzbuđenja, opakih podlih očiju što su slavodobitno buljile u von Dodenburga. “Mogu li odmah razgovarati s vama?” “Oh, da, u redu”, reče Lešinar nestrpljivo. Šuljavi se Isus sagne, ruke ispred ustiju, ne skidajući ni na trenutak pogleda s odjednom zbunjenog von Dodenburga, i žurno prošapće u Lešinarevo uho. Izgled Lešinarevog ružnog lica vidljivo se promijeni. Naglo se uspravi i učvrsti svoj monokl. Jednom rukom odgurne Šuljavog Isusa. Drugom snažno udari po stolici. “E, pa, moj dragi von Dodenburg”, razglasi on, “čini se da ste bludničili s važnom ruskom zarobljenicom. C-c, što bi naš dragi Reichsführer, sa svim svojim prolupalim rasnim teorijama, rekao na to? Još važnije, što bi obavještajna rekla kad bi čula da ste pustili da važna zarobljenica ode...? Von Dodenburg, mislim da je na vama red da malo objašnjavate, nije li?...”

Peto poglavlje Himmler je bio prilično ponesen. Rekao je s oduševljenjem: “Znao sam, mein Führer, da me moj SS neće iznevjeriti, kakve god bile okolnosti. Sad sam saznao da SS jurišna pukovnija Wotan nije napustila svoje položaje kako se mislilo. Umjesto toga, spremaju se pokrenuti napad na Karpovki - možda su već prešli?” Zaustavio se i s nadom pogledao Generalobersta Jodla. Jodl, blijedog lica i hladnih očiju kao i uvijek, nije bio impresioniran Himmlerovim entuzijazmom. Ipak, znao je da ne može lagati Hitleru, ali svakako nije imao namjeru pustiti tog bivšeg kokošara Himmlera s udice. “Obavještajna je potvrdila da je njemačka oklopna pukovnija prešla Karpovku. Porazili su sibirsku streljačku pukovniju. Sad je ova njemačka postrojba usput, još neidentificirana”, Jodl zajedljivo pogleda Himmlera, “negdje - ovdje.” Otišao je do velike zidne karte Rusije što je prekrivala cijelu površinu, “pored Rogačika, gdje se vjeruje da će neprijatelj pokrenuti još jedan napad na Džep.” Hitler je pažljivo slušao izjavu, tapšući svoju kuju Blondi. Sad je već znao da nema načina da se spasi Šesta njemačka armija. Von Paulus je izgubio živce i čekao neizbježni kraj s gotovo ruskim fatalizmom. Tog je jutra feldmaršal telefonom nazvao Vrhovno zapovjedništvo velike njemačke vojske da izvijesti. “Možete li zamisliti kako je to gledati vojnike dok se bacaju na mrtvu konjsku strvinu, razbijaju glavu i gutaju cijeli mozak?” Onda je dodao da ga čuju prisutni stožerni časnici: “Što da kažem, gospodo, kao vrhovni zapovjednik armije, kad mi obični vojnik dolazi i moli “Herr Generaloberst, možete li mi dati koricu kraha?”.” Ne, takav se čovek predao. Njegova je armija bila osuđena na propast, a time i on. Hitler pročisti grlo. “Sve što nam preostaje, meine Herren”, reče polako, kao da je vrlo pažljivo promišljao svoje riječi, “je da osiguramo da propast Šeste armije bude smatrana junačkim pothvatom - u vojsci, Njemačkoj i svijetu. U Staljingradu, govorimo o mrtvacima. Oni su u drugačijem svijetu od našeg. Od sad nadalje, dok ili ne poginu ili se ne predaju, njihovo će jedino postojanje biti u povijesnim knjigama.” Kao i uvijek, Hitler je odugovlačio, pomisli Jodl. Mrzio je brzo prijeći na stvar. Ali ovaj put je opalio čavao u glavu. Jodl kimne s odobravanjem, dok je Himmler izgledao zbunjen, pitajući se kud sve ovo vodi. “Priče za koje ne želimo da izađu iz ove - naglašavam riječi”, nastavi Hitler, “povijesne bitke, pune njemačke hrabrosti i duha, priče su o kukavicama. Već smo čuli o časnicima što podmićuju za put iz Džepa. Ili o drugim zabušantima koji se ustrijele izbliza kroz hljebac kruha, pa kirurzi ne mogu opaziti opekotine od baruta povezane sa samoranjavanjem.” Ozbiljno je pogledao ostale. “Niti želimo čuti o onim časnicima koji će nesumnjivo prijeći Sovjetima jednom kad se predaju, i raditi zajedno s njima na denunciranju svoje njemačke otadžbine. Ne!” odsijekao je odlučno. “Želimo samo čuti o junaštvu do posljednjega - posljednjeg čovjeka i posljednjeg metka, kao što sam javio Staljingradu. Von Paulus i njegovi generali nisu opravdali povjerenje. Sad je na nama da stvorimo legendu; da”, mahao im je prstom, “stvorite je.” “Razumijem, mein Führer”, reče Jodl hitro. Tako je i on mislio. Himmler, što se njega ticalo, izgledao je zbunjen. “Bolnice za ranjenike iz Staljingrada bit će zapečaćene. Bilo tko osumnjičen za samoranjavanje bit će likvidiran. Sva će pisma s tog mjesta biti cenzurirana. Pisma koja su defetistička nikad neće doći do onih kojima su bila upućena. Pod prijetnjom smrtne kazne, nikome u Reichu neće biti dopušteno slušati sovjetski radio, jednom kad počnu emitirati izjave staljingrađskih prebjega, što će Moskva nesumnjivo uraditi.” Okrenuo se Himmleru, “A sad vi, ReichsFühreru”

Himmler zapazi titulu i reče sam sebi da još nije povratio Hitlerovo povjerenje. “Ako i kada se SS jurišna pukovnija Wotan probije kroz sovjetsku bojišnicu i dopre do naših crta, ovo treba napraviti.” Hitler je čvrsto gledao Himmlera. “Svaki zapovjednik satnije i stariji dočasnik bit će unakrsno ispitan, oštrim metodama ako je potrebno.” Himmler je znao što ta fraza znači, jer ju je sam smislio. Znači da se osumnjičenoga može mučiti, “Pitat će ih seje li njihov zapovjednik pukovnije -”, Hitler ljutito pucne prstima Himmler hitro dade ime koje je tražio: “Geier, mein Führer.” “Da, taj tip Geier. Da li je Geier napustio bojišnicu bez dopuštenja, ili je stvarno pokušavao izvesti svoju pukovniju na sigurno da bi nastavio svetu njemačku borbu protiv crvene kuge. Je li to jasno?” “Jawohl, mein Führer.” “Ako otkrijemo da je Geier namjerno napustio Džep”, nastavi Hitler, “SS jurišna pukovnija Wotan bit će rasformirana i -” “Ali, mein Führer, Wotan je vodeća pukovnija cijelog Waffen SS-a!” pobunio se Himmler uplašeno, blijedog lica. Hitler nastavi kao da nije čuo Himmlerov prosvjed. “Ali prije no što bude rasformirana, mora se napraviti primjer. Predstavnici iz svake glavne SS postrojbe svjedočit će velikom puštanju krvi.” Sad je na Jodlu bio red da bude uplašen. “Jedan od četiri časnika, naravno prvo taj Geier, bit će strijeljan. Jedan od osam dočasnika i jedan od šesnaest ljudi. To će biti poruka SS-u, i naravno cijelim oružanim snagama, da nećemo tolerirati kukavičluk i izdajništvo u bitki.” Hitler potapše Blondi bez vidljivog znaka emocije na blijedom licu. Bilo je kao da je upravo prokomentirao kakvo je vrijeme. “Ali nije li to ekstremno, mein Führer?” usudi se Jodl pomalo oprezno. “Tamo još 1917., nakon bitke za Verdun, kad je francuska vojska bila na rubu pobune, njihov maršal Petain dao je cijele pukovnije postrijeljati. I to je radilo. Godine 1918., kad je njemačka carska vojska bila suočena sa sličnom situacijom, vrhovno zapovjedništvo sjedilo je na palčevima i nije poduzelo ništa. Svi znamo posljedice. Njemačka je utonula u kaos i anarhiju. Monarhija je pala i Njemačkoj je trebalo petnaest godina da počne ponovno stjecati svoje zasluženo mjesto u svijetu. Od 1933., bio sam zauzet svetom zadaćom da načinim Reich gospodarom Europe.” Hitler je izgledao vrlo svečano. “Sad me jako boli što je junaštvo i žrtva tisuća, stotina tisuća mojih hrabrih vojnika, poništilo nekoliko slabića bez karaktera.” Hitlerove su oči bljesnule onom starom vatrom i fanatizmom, koji nisu trpjeli suprotstavljanje. Vehementnog glasa punog strasti, proglasio je: “Moramo stvoriti junački mit o Staljingradu koji će se pamtiti stoljećima...” značajno je stišao glas i gledao ih je - poput dementnog čovjeka, nije si Jodl mogao pomoći... “čak i ako stvorimo taj mit u krvi!” Nastala je iznenadna tišina. Jodl je mogao čuti Hitlera kako teško diše. Inače nije bilo ni zvuka. Osjetio je hladni prst straha kako mu puzi dolje do križa. Hitler je bio luđak koji neće prezati ni od čega, sad je znao. Onda Hitler reče vrlo tiho: “Mislim da je to sve za ovo popodne, meine Herren.” Bili su otpušteni. Himmler je kao omamljen hodao kroz veliko predvorje u kojem je odjekivalo, ispunjeno lakejima u crnim uniformama i nervoznim ministrima što su stezali aktovke i čekali da vide Hitlera. Za sat vremena imao je zakazan sastanak s ekipom antropologa koji su pokušavali dokazati da su njihovi saveznici, Japanci, usprkos svojoj žutoj koži i kosim očima, bili od iste rase kao i arijevski Nijemci. Ali više nije bio raspoložen, iako mu je to trenutno bilo jedno od glavnih zanimanja - već je proglasio Japance “počasnim Arijevcima”. Ne, bio je zaokupljen

sudbinom SS jurišne pukovnije Wotan. Raspusti Wotan! Strijeljaj možda četvrtinu njegova sastava! Bože na nebesima, nije to mogao dopustiti. Morao je nešto smisliti. Ali što... što do tri vraga? Odjednom mu na pamet padnu Bertha i trešnjevača. To je uvijek pomagalo. Činilo se kako mu ona uvijek daje novu energiju, novu inspiraciju. Deset minuta kasnije, nakon lude vožnje Berlinom, sa sirenom automobila na najglasnijem, uletio je u svoj ured i po vikao zaprepaštenoj Berthi, nagnutoj nad pisaćim strojem: “Puštaj sve... Smjesta... Trebam bič!”

Šesto poglavlje

Cijela ruska crta tresla se i podrhtavala. S jednog kraja na drugi, žarka crvena svjetla bljeskala su poput ogromnih visokih peći. Stotine je granata raskomadalo nebo u zoru, a onda se začulo ono poznato “Urrraaaaaa” kad napada rusko pješaštvo. “Sad će poletjeti dlaka, krv i šmrklji”, reče mali poručnik Wehrmachta, kojem je bilo dodijeljeno da čuva von Dodenburga. - “I zapamtite, cijelo vrijeme imajte napunjen pištolj u ruci”, bio je odsjekao Šuljavi Isus. Mirno je ispljunuo cigaretu i gledao, poput gledatelja na nekoj mirnodopskoj nogometnoj utakmici, kako red za redom ruskog pješaštva trči preko smrznutog snijega. “Uskoro će tik-takalica stvarno biti u vrčini.” Von Dodenburg se nasmije tiho i kimne u slaganju. Njih su dvojica sjedili straga u Lešinarevom Volkswagenovom terencu (Lešinar i Šuljavi Isus odlučili su da će biti sigurniji u tigru.) Naprijed su bila dva revna mlada grenadira s automatima što su im počivali na koljenima. I oni su imali zapovijed da pucaju ako von Dodenburg pokuša bijeg u toku proboja što se bližio. “Pod otvorenim ste pritvorom, von Dodenburg”, objavio je Lešinar nakon otkrića Šuljavog Isusa. “Tražim da mi date vašu časničku riječ da nećete pobjeći.” Von Dodenburg je ljutito odbio, pa je Šuljavi Isus zapovjedio da će biti pod oružanom pratnjom dok ne dođu do njemačkih položaja. Von Dodenburg je ignorirao baražu i proučavao ruski napad s profesionalnim zanimanjem. Znao je Ivane. Bacati će satniju za satnijom s bezobzirnom hrabrošću, u nadi da će preplaviti branitelje. Ako prvi masovni napad ne bi uspio, opalili bi po braniteljima još jednom strahovitom baražom prije no što bi pokrenuli još jedan pješački napad. Na kraju bi, tako su Rusi razmišljali, jednostavno istrošili branitelje. Ali je von Dodenburg također znao da bi, ako branitelji krenu u protunapad nakon neuspjeha ruskog napada, to često bacilo ruske zapovjednike u paniku. Njihova škola taktike nije dopuštala da bi branitelji tako brzo prešli u ofenzivu; a sovjetski su zapovjednici bili drveni u svom pridržavanju vlastitih taktičkih teorija. Von Dodenburg je promatrao kako prvi red napadača pada kao snoplje pod njemačkom vatrom, a onda upita malog časnika s naočalama: “Mislite li što i ja?” “Da. Ako ovog zaustavimo, onda bi onaj vaš zapovjednik trebao narediti trenutačni napad. Prošli bismo kroz Ivane k’o govno kroz gusku.” “Točno. Ali što s vašim ljudima?” Mali poručnik skrene pogled sa sovjetske konjice što je hrabro galopirala u napad na lijevom boku - sablje su im se srebmasto ljeskale, zastave su se vijorile na vjetru - i slegne ramenima. “Osim ako ih vaš zapovjednik ne stavi na vozila, ti moji jadni stari seronje nemaju šanse. Prestari, premladi, nedovoljno pokretljivi.” Slegnuo je ramenima. “Umrijet će junački”, nasmiješio se cinično, “za Narod, Domovinu i Führera... tako nekako.” Sad su Sovjeti bili u punom napadu. Netko je prodorno svirao u trubu. Časnici i dočasnici izvikivali su zapovijedi. Ogromni čovjek, mašući nečim što je mogla biti pukovnijska zastava, poviče “Slava Krasnaja Armija'.” Časnik na velikom bijelom konju ispred pješaštva uperio je sablju naprijed, usporedno s vratom svoga konja, i ukopao stremene u bokove životinje, sjajne od znoja. “To je to!” poviče mali poručnik uzbuđeno. “Sad je sranje il' propast!” “Sranje il' propast”, ponovi von Dodenburg, ponesen uzbuđenjem drugog časnika. Obilježavajuće zrno prozuji smrtonosno između crta. Pridružile su se strojnice u kupolama. Činilo se kao da Sovjeti jurišaju na čvrsti čelični zid. Pa ipak su nadirali. Zapovjednik

na bijelom pastuhu bio je pogođen. Pao je iz sedla. Izluđena životinja svejedno je galopirala dalje, vukući ga za stremen. Sovjeti su padali na sve strane. U velikim hrpama. Iza njih, njihovi su drugovi preskakali preko mrtvih. Činilo se da ih sad više ništa ne može zaustaviti. Div s pukovnijskom zastavom pade na koljena. Prije no što je sasvim pao u snijeg, drugi vojnik pograbi zastavu. Mahao je njom nad glavom, čak i kad je zrno razderalo zastavu u krpe, i nešto vikao. “Roooosssijal” preživjeli su divljački urlali i nadirali. “Neba mi, guzice i pljuska”, mali se časnik zanio, “a naši ih zovu trećerazrednim podljudima. Je l' bi mogao njemačke prašinare natjerati da tako rade?” “Veličanstveno, ali to nije rat, kako je netko jednom rekao”, komentirao je von Dodenburg dok su se nepravilne crte - jer sad su u njihovim redovima posvuda zjapile velike praznine - približile njemačkim položajima oko sela: bajuneti su im bljeskali dok su se bacali na branitelje u isturenim rovovima, mali automati su im štektali s bokova. Ali ruski je napad gubio paru. Pretrpjeli su previše gubitaka i više ih nije pokrivala vlastita baraža. To je bio trenutak kojeg je Lešinar čekao. “Ispali jednu granatu!” poviče u svoj mikrofon, a onda su topovi tigrova zagrmjeli i velike 88-milimetarske granate razderale su zrak kao da se para veliki komad platna. “Krenite... Vozači naprijed!” Urlajući i vrišteći poput vještica, 50-kilogramske granate, pune snažnog eksploziva, padale su na sovjetsko pješaštvo. Odjednom je sve bio kaos, dim, iznenadna smrt. Velike su se zadimljene rupe, poput djela divovskih krtica, kao čarolijom pojavile u snijegu. Ljudi, već mrtvi, vreće krvavih zdrobljenih udova, padali su iz zraka. Drugi su se rušili, udova presječenih šrapnelom oštrim poput britve što je letio posvuda. Vrištali su u agoniji, dok im je krv pljuskala po snijegu u velikim skrletnim mlazevima. Napad je posustao. Čovjek koji je nosio zastavu pao je: još se pokušavao održati uspravnim, podupirući se štapom, očajnički se boreći da ostane na nogama. Uzalud! Sa zadnjim očajnim krikom, pao je na koljena i onda se srušio ravno na lice, mrtav prije no što je pogodio snijeg. Zastava mu je ispala iz iznenada beživotne ruke. Činilo se da to djeluje kao znak. Ono što je ostalo od jurišne pukovnije okrenulo se. Pobjegli su, bacajući oružja. Ovdje i ondje, ljutiti su dočasnici crvenih lica puhali u zviždaljke. Časnici su svojim sabljama ploštimice sjekli naokolo. Uzalud. Počela je bježanija. “Jebeš ti tu igru vojnika!” reče mali časnik. “Dosta im je. Idemo!” Sad su se prvi tigrovi počeli kotrljati iz sela u pravcu ruskih crta. Svakog je pratio polugusjeničar panzer grenadira, oružja na gotovs. Polako su se metalna čudovišta razvukla u veliko oklopno V, topova uperenih lijevo i desno, poput gubica grabežljivih stvorenja što su tražila svoj plijen. Vozač njihovog terenca prebaci u prvu brzinu. Krenuo je naprijed. Von Dodenburg nasluti da je vozač htio zaklon jednog od tenkova pred njima. Iza njih doprlo je zveckanje polugusjeničara, koji nije trebao biti tamo. Von Dodenburg se okrene, iznenađen. Nasmiješila su mu se dva dobro poznata lica: Matz i Schulze. Galama je bila prevelika da bi ih pitao što su radili tamo, umjesto da budu iza jednog od tigrova. Ali znao je. Dva lupeža čuvala su ga poput mame kvočke. Krenuli su ga zaštititi, pa što bude. Mali poručnik vidio je njegov pogled kako su se stali kotrljati naprijed i povikao: “Lijepo je biti voljen, zar ne?” Von Dodenburg se nasmiješi. Sad su sovjetski protutenkovski topovi prihvatili izazov, dok su im se tigrovi kotrljali sve bliže. Top zagrmi. Čvrste protuoklopne granate prosiktale su u bijelom bljesku prema njemačkim tenkovima. Metal udari o metal sa šupljim praskom. Ali činilo se da tigrovi samo otresaju sovjetske granate. Tu i tamo bi njihova debela metalna koža bila zarezana granatom, ali protuoklopno se streljivo nije uspijevalo probiti.

U svojim uskim metalnim kutijama, Wotanovi su topnici počeli izricati kazne. Velike 88-ice dugih cijevi bljuvale su vatru. Na toj udaljenosti, topnici teško da su mogli promašiti. Jedan za drugim, ruski su topovi bili izbačeni iz igre, dok su se tenkovi valjali naprijed prema položajima pješaštva. Gledajući iz terenca, praćen Schulzeom i Matzom u polugusjeničara, von Dodenburg je znao da se napad sad bližio kritičnom stadiju. Sve je bilo pitanje hoće li se sovjetsko pješaštvo uspaničariti i pobjeći, ili ne. Ako ne, onda je pred tenkovima bio vrlo opasan posao da ih istjeraju iz rupa, riskirajući napad sovjetskih bacača raketa. Stare kuke, Matz i Schulze, također su znali za opasnost. Schulze zareži: “Jebo vas ja, podbrusite pete i bjež’te, bando pilećih mozgova!” Matz ne reče ništa. Umjesto toga, zagrizao je donju usnu i gledao kako vodeći tigar prilazi prvoj neprijateljskoj rupi. Sto metara... pedeset... dvadeset i pet metara, a Sovjeti još nisu bježali. Je li to značilo da će se boriti? Odjednom, tigar stane. Je li bio pogođen? Ne, vozač je koristio staru i smrtonosnu Wotanovu tehniku za izaći na kraj s tvrdoglavim prašinarima. Tigar se počeo okretati u krug, gnječeći stijenke rupe, ispunjavajući je smrtonosnim ispušnim plinom. Matz se ugrize za donju usnu dok, neprimijećena, nije potekla krv. Lako si je mogao zamisliti uspaničene Rusiće kako seru od straha dok se zemlja urašava, a taj smrtonosni plin kulja unutra. Bit će živi zakopani. Rupa će im postati grob. Tigar se nagne, ukopane lijeve gusjenice što je bacala velike mlazeve zemlje i šljunka. “Himmel, Arsch und Wolkenbruch!” poviče Schulze. “Seronja je uspio!” Matz je znao što hoće reći. Rupa se urušila. Sovjeti su bili ili mrtvi, ili živi zakopani. Minutu kasnije, vozač tigra je krenuo naprijed, a Sovjeti su se u panici izvlačili iz zaklona i pokuljali prema nazad, bacajući oružja kako su bježali. SS jurišna pukovnija Wotan probila se kroz sovjetsku crtu bojišnice!

Sedmo poglavlje Sad je već prošlo sat vremena otkako su se s takvom žestinom probili kroz ruske crte, rastjeravši njihovo pješaštvo i uništivši nekoliko crvenoarmejskih kamiona. Posvuda su im se uspaničareni Rusi pokušavali predati. Ali Lešinar nije imao vremena za zarobljenike. “Rastjerajte ih... pobijte ih... ali natjerajte ih da nam se miču s puta!” urlao je kroz grmljavinu motora tigrova. Strojničari su ispaljivali rafale iznad glava nesuđenih zarobljenika. I oni su se razbježali preko stepe. Sad su bili sami u bijeloj pustoši. Kretali su se prema najbližim njemačkim položajima nekih dvadeset kilometara daleko, a svaki je čovjek u otvorenom polugusjeničara pretraživao nebo za prvim tragom ruskih šturmovika, moleći se istovremeno da olovno nebo uskoro oslobodi još jednu mećavu i pruži im zaklon koji su trebali. Ali nebo je ostalo olovno i to je bilo sve. “Rusići su malo spori i njihov sustav komunikacije nije baš vruć”, reče mali poručnik, “ali vratit će se oni na nas -” Progutao je knedlu i zinuo: “Sranje kroz granje, evo ih!” Von Dodenburg se hitro okrenuo i pogledao u istom smjeru kao i časnik Wehrmachta. Prema njima je preko stepe jurila horda malih gusjeničara, podižući usko vitalnu bijelu brazdu snijega. Von Dodenburg podigne dalekozor. Prvi je ušao u njegovo vidno polje. Bio je to zbijeni tenkić što je za sobom vukao prikolicu koja je poskakivala i pocupkivala gore-dolje. Ali nije prikolica bila ta koja je privukla von Dodenburgovu pažnju. Bio je to čudni, ružni top u središtu otvorenog tenka i dva čovjeka koji su stajali nad njime. Činilo se da su oba bila maskirana i da su nosili naočale. Smještaje predao dalekozor svome susjedu. “Pogledajte”, zapovjedi, “što mislite o ovome?” Mali poručnik gurne naočale na čelo i žumo proviri kroz dalekozor. “Svete posrane jasle”, zastenje istog trena, “ne ta kopilad!” “Kakva kopilad?... Što je to?” von Dodenburg žumo upita, primjećujući da je lice malog časnika odjednom postalo pepeljasto. “Vidio sam ih samo jednom prije i tad sam si rekao, prije no što smo zbrisali, da više nikad ne želim opet vidjeti te vražje stvari.” “Ali što je to?” Mali poručnik spusti svoje naočale. “Plamenobacači”, odgovori jednostavno. Von Dodenburg zine, a naprijed u vozačevom sjedalu, vozač je bio dovoljno šokiran da na trenutak skine ruke s volana prije no što je došao sebi. Jer, čak su se i okorjele stare kuke iz Wotana bojale plamenobacača. A što se ticalo von Dodenburga, pred očima mu je bljesnula košmama slika iz djetinjstva - Generaloberst Hammerschmitt kako polako odmata crni povez koji je uvijek nosio oko glave, da bi otkrio jezovitu, golu glavu, posutu ožiljcima, skrletnu i izrovanu poput kakve egipatske mumije. Gdje su nekoć bile uši, bile su dvije tamne rupe, iz kojih je curio žuti vosak. “Plamenobacač”, reče stari general, “uhvatio me plamenobacač ‘16. u Verdunu, dečko dragi.” Kasnije ga je njegov otac tješio, nakon što je vrišteći pobjegao iz sobe za primanje, urešene izvecanim zastavama i uspomenama na tri stotine godina službe pruskoj kruni. Ali poslije je loše spavao. Sad se, izgledalo je, morao suočiti s tim stravičnim oružjem, koje je unakazilo starog generala. Činilo se da mu je mali poručnik mogao čitati misli, jer je rekao: “Apsolutna su govnarija za pogoditi. Tako su brzi i mali. Njihov jedini nedostatak je da nam moraju prići na nekih sto metara da bi bili učinkoviti. O, Bože!”

Nastala je iznenadna tišina u zraku. Račvasti jezik crvenog plamena posutog mrljama nafte sunuo je sto metara ispred vodećeg vozila. U trenu se snijeg ispred njega otopio, ostavljajući za sobom tamnu prugu spržene zemlje. Čak i na toj udaljenosti, ljudi u otvorenom Volkswagenovom terencu mogli su osjetiti vrelinu što je pržila. Oduzela im je dah. Von Dodenburg obriše iznenadni znoj s čela i udahne. Ljudi u vodećem polugusjeničara očito su se uspaničarili pred prizorom tog sveproždirućeg plamenog jezika. Zaklonili su se iza zaštite čeličnih bokova. Sad je von Dodenburg urlao: “Ustanite... odbacite ih. Nastavite pucati!” Već je bilo prekasno. Opet je pokuljao taj strašni plameni mlaz, vrišteći i sikćući poput živog stvora. Obavio je polugusjeničara. Bokovi su mu se zažarili jarko ružičastom. U trenu su odletjeli spremnici s gorivom. Strašni plamen buknuo je dužinom polugusjeničara poput divovskog plamenika. Ljudi su vrišteći padali u snijeg što se otapao i pario, stravični pougljenjeni patuljci, mrtvi ili umirući u agoniji i prije no što su pali na tlo. Trenutak kasnije, polugusjeničar se raspao, metala što je letio kroz zrak na sve strane. Sad su tigrovi počeli reagirati. Njihovi su veliki topovi zagrmjeli. Crveni plamen pokuljao je iz njihovih cijevi. Odjednom je zrak bio pun tutnjave i udara ispaljenih granata. Ali mala oklopljena vozila bila su nevjerojatno brza i okretna. Skretala su i okretala se kako su njihovi vozači vrtjeli volane lijevo i desno. Svaki put činilo se kako će ovaj ili onaj od njih biti pogođen, ali bi uvijek zastrašujući mali strojevi prošli neokrznuti. A onda se konačno Wotanu posrećilo. Velika 50-kilogramska granata udarila je u vodeći plamenobacač. Vozilo je bilo bačeno na lijevi bok. Gusjenice su mu se bespomoćno vrtjele. Vjerojatno se topnik svalio mrtav na svoje oružje, ruke na otponcu. Pogubna greška. Strašno je oružje pljunulo vatru. Zahvatila je dva ostala, koji su bijesno išli u cik-cak da bi ostali izvan dosega topova s tigrova. U trenu je sve bio kaos. Smjesta su grunula dva spremnika zapaljive smjese na prikolicama. Udar je bio strahovit. Von Dodenburg osjeti kako mu se izbija zrak iz pluća; kašljao je i gušio se, kao da su ga davili. Dva su velika zida plamena pokuljala u nebo, dok su dva oklopnjaka žestoko gorjela, otapajući snijeg posvuda oko njih i cmeći zemlju pod njim. Ostalima je to bilo previše. Kao da su se pokoravali nekoj neizgovorenoj zapovijedi, okrenuli su se i pobjegli otkud su i došli, praćeni Wotanovim granatama. Nekoliko minuta kasnije, bili su tek crne točkice u toj beskonačnoj bijeloj pustoši. Mali časnik skine svoje naočale i prljavim rupčićem obriše znoj sa svog visokog čela. “Phuu!” udahne, “sad mi je bilo najtoplije otkako sam došao ovamo u zemlju Rusića. Ali mogu i bez takvog grijanja. Krista mi, mogu!” Von Dodenburg na trenutak ne reče ništa. Ozbiljno je razmišljao. Preko, uz zapaljeni polugusjeničar, zakočio je drugi. Panzer grenadiri stajali su u otopljenom snijegu, bespomoćno gledajući pougljenjena plamteća tijela svojih drugova. Napad plamenobacačima kazivao je von Dodenburgu da su ih sad vjerojatno čekale nevolje cijelim putem do njemačkih položaja. Sovjeti neće odustati. Istina, znali su da su tigrovi skoro neprobojni. Oni, Sovjeti, nisu imali tenk koji se mogao nositi s tigrom. Ali tu je još bilo njihovo ratno zrakoplovstvo. Sovjetski jurišnik šturmovik, koji je nosio nekoliko bombi od 100 kilograma, sigurno je mogao onesposobiti tigra. Skoro nesvjesno, pogledao je gore, u sivo, olovno nebo. Mali poručnik slijedio je njegov pogled i rekao: “Mislite li što i ja?” “Da.” Mali časnik se prisili na osmijeh. “E pa, počnimo se moliti za snijeg!” Napad plamenobacača gadno je stresao Lešinara. Razmišljao je, kao i von Dodenburg, da je sada suočen sa stalnim napadima dok ne dođe do von Mansteinove armije. Što god se dogodilo, znao je da će

pretrpjeti gubitke. Nije bilo šanse da izvuče većinu Wotana; a ako nije mogao to uraditi, neće biti u mogućnosti braniti svoje povlačenje bez zapovijedi. Odjednom je vidio kako te željene generalske zvjezdice nestaju zauvijek. Morao je smjesta učiniti nešto da se pokrije! Odlučio je. “Čujte, pobočniče”, reče žumo Šuljavom Isusu. “Želim da pošaljete poruku preko zapovjednog radija. Prekršit ćemo radijsku tišinu i signalizirati Reichsführeru Himmleru osobno.” Šuljavi Isus izgledao je prikladno zadivljen. Lešinar je potpuno preskakao zapovjedni lanac. “Kakva je poruka, gospodine?” “Tražim lovačku zaštitu. Pokušavam odbiti premoćne neprijateljske snage. Hitno. WOTAN.” Šuljavi Isus hitro pribilježi poruku. Kad je završio, Lešinar prasne: “Vidite što radim? Kažem Vrhovnom zapovjedništvu da napadamo, a ne da bježimo. Što god se sad dogodi, mi smo na čistom.” Šuljavi Isus je sjajio. “Vidim, gospodine. Da, gospodine, razumijem.” Hitro je stao šifrirati poruku, dok je Lešinar gledao komadić neba kojeg je mogao vidjeti kroz otvor na kupoli. Ali gledao je uzalud. Tvrdoglavo nije htjelo sniježiti... Osmo poglavlje “Više ni Bog neće pišat po nama!” kukao je Schulze, gledajući nebo. “Kad nećeš, sere bijelo cijelo vrijeme. Sad, kad hoćemo – nix!” Pljunuo je ljutito preko boka polugusjeničara. “Doći će, Schulzi”, pokuša ga Matz umiriti. “Nebo je puno violina”, reče, koristeći vojnički izraz za snijeg. “Jest, al' kad? K'o što znaš, čak i pileći mozak kao ti, sprema nam se tarapana. Skoro. A ja ne bih. Ako padne, možemo zbrisati - i bojnik s nama. Nećemo ga ostaviti s tim kljukonosim toplim bratom” - mislio je na homoseksualca Lešinara, “i njegovom curicom, Šuljavim Isusom.” Matz je izgledao zaprepašten. “'Oćeš da kažeš da je i Šuljavi Isus jedan od njih?” “Naravno da ne, uhata guzico. Šuljavi Isus čak ni nema šupka. I šta nisi primijetio kako su mu dlakavi dlanovi, jer se igra sa svojim kurčićem?” Šuplje se nasmijao i kimnuo prema “poljskom madracu” što se vozila naprijed, u kabini do vozača. “A i njoj će uskoro pasti gaće.” Matz načini znak križa preko Schulzeovih moćnih prsa i zapjeva: “Bog budi s vama, moja djeco. Nek' vam On da da su vam prepone plodne i udovi preplavljeni dobrotom.” Schulze pokaže srednjak poput dlakave svinjske kobasice. Matz odmahne glavom. “Ne može. Već joj je unutra naguran dvokatni berlinski autobus, stara kućo.” “Ma, ne”, objasni Schulze. “Ne bih nju jahao ni da je zadnja pička na svijetu. Samo hoću da nestane - namjerno,” Namignuo je znalački. “Kakav onda dokaz Lešinar ima protiv bojnika?” Bacio je pogled na Voikswagenov terenac, kao da se htio uvjeriti da je von Dodenburg još bio tamo. “Što ćemo onda?” upita Matz. “Onda zdimimo u velikom povlačenju.” Kimanjem glave pokazao je na tutnjavu topova što je dolazila iz Džepa. “Bježimo iz Rusije, Matzi, a usrani Rusići neće nas pustiti dok ne dođemo do Reicha. Od sad nadalje na dnevnom je redu sranje i rasulo. Nitko neće voditi računa o par SS-ovaca, ne, moj gospodine!” “Valjda si u pravu”, reče Matz pomalo nesigurno. “Jasno da sam u pravu. Zgodni sin gospođe Schulze vazda je u pravu.” Natjerao se da se nasmiješi. “A znaš kakva je bježanija, Matzi? Puno divne krme kakvu dobivaju časnici i gospodičići. Puno sočnog mufa kod ždrebica pozadinskih pastuha. I - ako smo jebeno sretni nećemo završiti gledajući tratinčice odozdo.”

“Amen na to, Schulzi”, reče Matz, uočljivo se razvedrivši. Onda se njegovo mudro lice opet snuždi. “Al' ima kvaka.” “Koja?” “Gdje je jebeni snijeg...?” *** Veliki čovjek sjedio je mračno na stolcu poput prijestolja na kraju velike mramorne dvorane. Nasuprot njemu, na podiju je počivala grobnica njegove davno preminule žene, u koju je gledao poput lika s neke osamnaestostoljetne klasične slike. Ali, usprkos enormnom obujmu i zasigurno neklasičnoj figuri, bilo je nešto rimljanskog kod Reichsmarschalla. Jer je u tom trenutku - presvlačio se valjda deset puta na dan - bio odjeven u zelenu lovačku odjeću poput toge, a debeli su mu prsti, s lakiranim noktima i teškim zlatnim prstenjem, stezali lovački nož, poput kratkog mača za ubađanje rimskih centuriona. Uz noge mu je bio lavić. Ime mu je bilo Cezar. Nije obraćao pažnju na šuplje odjeke koraka što su odzvanjali velikom dvoranom dok je divovski pobočnik prilazio u pratnji SS-časnika, odjevenog u predratnu crnu uniformu, medalja poredanih poput sjajne srebrnine preko prsa. Kao i uvijek kad je šmrkao svoju jutarnju dozu kokaina, ogromni je čovjek utonuo u napadaj očajanja i čežnje za ženom, koja je tako davno preminula. “Herr Reichsmarschall!” Polako, veoma polako, Reichsmarschal! Hermann Goring, zapovjednik njemačke Luftwqffe, okrene glavu, kao da je njegovom mozgu, izluđenom drogom, trebalo dugo vremena da postane svjestan odakle je dolazio glas. Tupo je gledao divovskog pobočnika iz Ratnog zrakoplovstva u njegovoj besprijekornoj uniformi. Držao je svoj bucmasti kažiprst i namazanim usnama sisao veliki zeleni prsten, koji ga je ukrašavao. Konačno mu se oči fokusiraju i on reče: “Da?” “Obersturmbannführer Zander”, zalaje pobočnik kao da je bio na smotri, dok mu je glas odjekivao tom velikom mramornom dvoranom. “Da?” “Herr Reichsmarschall, gospodin iz SS-a ima za vas osobnu poruku od Reichsführera SS-a Himmlera.” Po prvi je put preko Goringovog napudranog lica prešlo nešto poput živosti. “Himmler”, ponovio je poput jeke, s nepogrešivom ljutnjom u glasu. “Himmler.” “Jawohl, Herr Reichsmarschall”, uskoči Zander brzo. Goring je gledao SS časnika s nevjericom i gađenjem. “Što je, Zander?” upita konačno. “Herr Reichsmarschall, ja sam Reichsführerov osobni izaslanik u Vrhovnom zapovjedništvu. Herr Himmler tražio me da vam uputim zahtjev - za neposrednu akciju”, doda brzo Zander, znajući da je ovo napuhano čudovište drogiranog, našminkanog lica samo napola shvaćalo što mu govori. “Kakav zahtjev?” “Zračna podrška. Kao zapovjednik Lufwaffe -” “Stani!” reče Goring carski, podigavši svoju bucmastu ruku na spomen riječi “ratno zrakoplovstvo”. “Ne mogu donositi odluke o vojnim pitanjima bez uniforme.” Pucnuo je prstima. “Uniformu - brzo!” Zander razjapi usta u zaprepaštenju, ali pobočnik to uzme kao normalnu stvar. Navikao je na raspoloženja svoga gospodara. “Uniformu - brzo. Nema vremena za gubljenje. U borbenom sam raspoloženju.” Sad su se stvari odvijale munjevito. Stvorenje veliki paravan. Lakeji su svukli maršala do

njegovog svilenog rublja. Njegovu veliku trbušinu podupirale su mršave bijele noge popjegane crno i plavo od godina ubrizgavanja droga u vene. Pojavili se se sluge, kao niotkuda, što su preko ruku nosili uniforme, sve elegantne, koje je osobno zamislio Goring. Jedan po jedan, donosili su uniforme Goringu na inspekciju. Sjajna bijela baršunasta odbijena je sa: “Ne, bijelo je boja nevinosti. Sad nije vrijeme za nevinost. Vodimo totalni rat.” “Zelena, ne, zelena je boja nade. To nikako ne pristaje.” Crna uniforma bila je primljena s drhtajem i značajnim pogledom na Zanderovu vlastitu crnu SS uniformu. Zander osjeti kako rumeni. Debeli luđak vrijeđao je SS. Konačno je donešena grimizna uniforma i Goring je zgrabi s oduševljenjem. “Da, da, mora biti grimizna, meine Herren! Nisam li ja nasljednik našeg voljenog Führera? U toj boji mogu sigurno donositi iste odluke koje bi i on donosio. Brzo... brzo”, zapljeskao je svojim debelim rukama poput hirovite žene. “Odjenite me.” Sluge i lakeji stali su ga žumo odijevati, pribadajući medalju za medaljom na njegova ogromna prsa, tako da se Zanderu činilo da će morati zaškiljiti pred sjajem koji su odražavale ispod jarkih stropnih svjetala. Konačno je bio odjeven. Sjeo je natrag na svoje prijestolje, stežući draguljima optočenu maršalsku palicu u ruci. “Reichsmarschalle”, reče Zander, koji se odjednom osjećao neugodno zbog ove titule i cijele ludosti. Kako se takvog čovjeka može smatrati Hitlerovim nasljednikom? “ReichsFührer SS Himmler traži od vas da zapovjedite trenutačnu lovačku zaštitu za jednu od naših SS pukovnija koja napada iz staljingradskog Džepa. Pukovnija nema nikakve zračne podrške i krajnje je ranjiva, gospodine.” Zastao je i čekao. Činilo se kao vječnost prije no što je Goring konačno progovorio. Rekao je pompozno: “Shvaćate li, Obersturmbannführeru, da je moja Luftwaffe razvučena do krajnjih granica u pokušaju da održi Džep opskrbljenim? Dnevno deseci mojih hrabrih momaka umiru, leteći za Staljingrad. Gdje da nađem sredstva za spasiti jednu usamljenu pukovniju SS-a?” Zander očajnički pokuša drugi pristup. “Ali, gospodine, to su transportni avioni. Ovdje govorimo o lovačkim avionima!” Činilo se da ga Goring nije čuo. “Žrtve mojih hrabrih pilota i posada ostati će zabilježene u povijesti Njemačkih oružanih snaga.” Oči su mu se ispunile suzama pri pomisli na to. “A oni polažu svoje živote svakodnevno, ne, svakog sata, da pomognu ostalima.” Potapšao je svoje vlažne oči velikom kićenom svilenom maramicom. “Ali, gospodine započne Zander. Međutim, divovski pobočnik odmahne glavom i tiho izgovori riječi: “Nema koristi... Odlučio je.” Zander sumorno salutira i odmaršira. Goring nije primijetio. Ostao je sjediti, blebećući cijelu vječnost o svojim hrabrim dečkima, kako su se borili bez priznanja još od rujna 1939., pokušavajući ratovati na tri fronta, sa zastarjelim strojevima i nedovoljno benzina, protiv tri najmoćnija ratna zrakoplovstva na svijetu. Ali je li Führera bilo briga? Naravno da ne. On je zapravo krivio Luftwaffe za neuspjeh da opskrbi Džep... Slušajući trabunjanja debelog maršala, puna samosažaljenja i sućuti, pobočnik se još jednom upita ne bi li se trebao dobrovoljno prijaviti za front. To je bilo previše da bi to normalni čovjek izdržao - droge, šminka, izgubljeni sati provedeni ovdje, u ovom mauzoleju, u žalovanju nad ženom koja je skoro desetljeće bila mrtva. Odjednom Goring prestane sa svojim blebetanjem. Pogleda pobočnika pravo u lice, debelih crta lica što su odjednom postale podmukle i lukave. “Dakle, von Bulow”, reče, “otpratili smo ga, zar ne?” “Da... da, gospodine”, promuca pobočnik, potpuno uhvaćen na prepad. Goring uputi pobočniku pokvareni smiješak. “Neka se sad taj prokleti napuhani kokošar,

Himmler, sa svim tim svojim apsurdnim arijevskim besmislicama, sam izvuče iz ovoga. Da vidimo što će Führer reći kad napravi potpunu zbrku. Onda će Führer shvatiti koga ima u svom lojalnom Goringu”, udario se svojom šakom urešenom prstenjem po debelim prsima. “Da, onda će znati na koga se može osloniti, ne?” “Da”, prodahće pobočnik, govoreći samome sebi kako se njemački vođe nisu samo borili protiv neprijatelja: oni su se borili međusobno! Sad će zbog toga gomila nepoznatih SS prašinara biti isjeckana u komadiće. Ludost!

Deveto poglavlje Šturmovik je doletio na visini stabala. Jurio je prema Wotanovom konvoju, njišući se lijevo-desno. Slabašno zimsko sunce odražavalo se na njegovom dugom trupu. Usamljeni sovjetski jurišnik uhvatio je vojnike potpuno nespremnima. Pretraživali su nebo, znajući da bombarderima treba visina da bace bombe. Ovaj je bio na jedva dvadeset metara iznad stepe. Divlja se vatra prolomila dok su topnici u kupolama zakretali svoje spregnute strojnice da odgovore na iznenadni izazov. Prekasno! Topovi su zatutnjali iz krila aviona. Pokuljali su žarki crveni bljeskovi. Jarko bijele topovske granate zašištale su prema tigrovima. Na čelu, Lešinar je prodorno vrisnuo kad mu je komad vrele 20-milimetarske topovske granate pogodio rame. Sljedećeg se trena strovalio naprijed preko topnika, čija je glava tako iznenađujuće nestala, vrišteći od boli. Do njega, u uništenoj kupoli, Šuljavi je Isus počeo vrištati visokim glasom, histeričan poput preplašene žene. Ruski se avion u oštrom zaokretu opet počeo penjati. Ali već su drugi brisali preko stepe, toliko nisko da su njihovi propeleri kovitlali snijeg u bijelu maglu. Opet su se naginjali s jedne strane na drugu - ponekad i po dvadeset ili trideset metara - dok su tigrovi raspalili iz strojnica, šaljući opaki niz crvenih i bijelih obilježavajućih zrna prema napadačima. Jedan je šturmovik pogođen. Crno ulje poprskalo je i prekrilo kabinu. Očajnički, pilot se prevrnuo na leđa. Ulje se raščistilo. Ali bio je prenisko. Trenutak kasnije, udario je u zemlju. Avion se prevrnuo jednom, dva put, tri. Sljedećeg trena, raspao se u velikom prasku metala što se kidao. Ali dolazili su drugi. Uskoro će biti u dometu njihovih topova. Von Dodenburg zastenje. Sad za njih nije bilo nade. Nisu imali izgleda jednom kad šturmovicima uđu u domet. Onda se dogodilo - iznenada... zapanjujuće. Otvorila su se nebesa. U trenu je vidljivost pala na nulu, a snijeg je padao s neba kao da više nikad neće stati. Vojnici su izmučeno klicali dok su neprijateljski jurišnici odmah nestali u kovitlavoj maglini mećave. Nekoliko su minuta mogli čuti brujanje motora dok su pokušavali naći prolaz u snježnoj oluji. Ali konačno su odustali, a na tlu, iscrpljeni, umorni Wotanovi ljudi znali su da su bili sigurni, bar na neko vrijeme. Von Dodenburg odahne u olakšanju kad su avioni odletjeli, u istom trenutku kad su Schulze i Matz došli, probijajući se kroz žestoku snježnu oluju, velikih osmijeha na njihovim crvenim, vlažnim neobrijanim licima. Jedan od stražara na prednjem sjedalu Volkswagenovog terenca podigne svoj automat u znak upozorenja, ali Schulze zareži: “Dečko dragi, nemoj da ti padaju čudne misli s tom tvojom pljuckalicom il' ću ti ju ja nabit kroz labrnju da će ti oči ispasti!” Ta je strašna prijetnja bila dovoljna. Momak je hitro spustio svoje oružje. Schulze se okrene von Dodenburgu. “Gospodine”, poviče on kroz zavijanje vjetra. “Ovo nam je prilika. Brišimo! Uz malo sreće, do naših smo crta do ponoći.” Von Dodenburg se ugrize za donju usnu. Znao je da, ako ostane uz Wotan, Lešinar i Šuljavi Isus neće oklijevati da ga bace pred vojni sud, jednom kad dođu do vlastitih položaja. Ali da samo tako ode - nije znao. “Ne gubimo vrijeme, gospodine!” poviče Schulze, dok mu je vjetar mlatarao dronjavom uniformom oko njegova masivnog tijela, a snijeg padao u neprobojnom zastoru. “Svi smo u polugusjeničara uz vas. Provest ćemo vas.” “Znam, znam”, von Dodenburg poviče natrag pomalo bespomoćno, zgodnog lica iskrivljenog u neodlučnosti. “Ali -” “Von Dodenburg”, histerični mu glas presiječe riječi. “Morate preuzeti! Za ime Božje, preuzmite dok još imamo šanse... Molim vas!”

Von Dodenburg se okrene. Mali poručnik do njega usklikne: “Što do tri vraga?” Bio je to Šuljavi Isus, lica bijelog poput plahte. Krv mu je kapala s raku dok je teturao van iz bjeline, mrmljajući i plačući. Von Dodenburg smjesta uvidi da je nešto bilo naopako, ozbiljno naopako. “Što se dogodilo?” poviče. “Was ist losT Pepeljasto lice Šuljavog Isusa žestoko zadrhti, kao da će se u trenu potpuno raspasti i početi plakati poput prestrašenog djeteta. Von Dodenburg podigne raku. Žumo ošamari dragog časnika preko lica - snažno - i zapovjedi: “Hajde sada, prestanite s time! Saberite se. Što je bilo?” Šuljavi Isus odmahne glavom i zadrhti. “Pogođeni smo. Zapovjednik je teško ranjen... bez svijesti. Morate preuzeti, von Dodenburg... izvucite nas iz ovog sranja... dok još ima vremena...” Počeo je plakati. “Jebeno se ne obazirite na njega, gospodine”, grubo je navaljivao Schulze. “Taj seronja ne bi mrdnuo ni jebenim malim prstom da vam pomogne. Zašto biste ga sad izvlačili iz govana?” Von Dodenburg ga nije slušao. Razmišljao je. Bilo je to pitanje pukovnije ili njega. Što da radi? Um mu je jurio, dok su ga ostali gledali, visoku, mršavu priliku što stoji u kovitlacu snježnih pahulja. “U redu”, odsiječe, donesene odluke. “Ja vodim.” “Ali, gospodine”, počne Schulze prigovarati. Von Dodenburg ušutka krupnog dočasnika s oštrim: “Nema ali. Ne gubimo više vrijeme. Zakotrljajte ih!...” *** Bio je to čudan dan, prepun iznenadnih uzbuna i prepada. Dvaput su čuli brujanje aviona iznad duge, razvučene kolone, koji su ih očito tražili. Jer, avioni su bacili svjetleće rakete što su polako padale, bijesno šišteći i bacajući svoje oštro crveno svjetlo na bijeli zid snijega. Jednom, blizu, čuli su povike i zabubnjala su strojnička zrna po njihovim vozilima. Kozačka ophodnja odjednom je izronila iz oluje. Nisu dugo živjeli. Neko selo pojavilo se usred ničega. Prošli su kroz njega, prašteći iz svih cijevi, i nisu izgubili nijedno vozilo. Došli su do male rječice, koja nije bila unesena u njihove karte. Prvo je vozilo oprezno stalo prelaziti preko njezine smrznute površine. Led je zastrašujuće škripao i stenjao pod težinom polugusjeničara, ali je izdržao. Prelazili su jedan po jedan, dok je von Dodenburg gledao okupan hladnim znojem, a led pucketao sve glasnije dok konačno, baš kad je zadnji polugusjeničar prešao na suprotnu obalu, nije do kraja pukao, a voda provalila u ljutitom bijelom valu. Kako je Schulze udahnuo: “Velikog mi sranja na božičnom drvcu, ovaj put sam skoro posmeđio gaće.” Bio je to osjećaj s kojim se von Dodenburg složio svim srcem. Kako je pala noć, i dalje je sniježilo kao da nikad neće stati. Sad je von Dodenburg računao da su bili neka četiri kilometra od sovjetske glavne crte bojišnice, nasuprot von Meinsteinovoj njemačkoj vojsci. Uskoro će Wotan naletjeti na sovjetske pozadinske položaje, skladišta, stovarišta, stožere i slično. Ali nadao se da će snijeg i tamo pomoći pukovniji da se probije bez nekih velikih gubitaka. Drskost i iznenađenje bili su u dnevnoj zapovijedi, rekao je sam sebi. Kao što je veliki Napoleon uvijek tvrdio - audace, audace, toujours l’audacel Tad je, sasvim iznenadno, dobio ideju koja će spasiti SS jurišnu pukovniju Wotan, ne samo od Sovjeta, nego i od Gestapoa. Kad je malom poručniku rekao svoje namjere, njegovo se umorno promrzlo lice razvedrilo, a onda skoro odmah opet snuždilo. “Ali kako ćete naći stožer?” upita on. “Znate kakvo je stanje sovjetskih komunikacija”, odvrati von Dodenburg. “Mi imamo radio posvuda. Oni se oslanjaju na tekliće, male zastavice i takve stvari. Samo njihovi divizijski stožeri imaju radio da primaju zapovijedi - kažu, osobno od Staljina. Nađite zapovjedno mjesto s radijskom antenom i slično, i imate njihov stožer. Onesposobite njihov stožer, i cijeli je potez

njihovih položaja bačen u zbrku, jer Rusići nikad neće raditi na svoju inicijativu: ako pogriješe, čeka ih ili streljački vod ili Gulag.” “Prokleto ste u pravu”, složi se drugi čovjek s novim poletom. “Što čekamo?” Kad je zapovjednikovo naređenje preneseno Schulzeu, on reče: “Bit će gadno, Matzi, stara kućo. Ali ako ovo izvedemo, mislim da ćemo konačno izvaditi kurce iz jebene flajšmašine.”

Deseto poglavlje Čak i kroz zavijanje podivljalog vjetra, mogli su čuti hrđave opruge i strastveno dahtanje žene. “E, nek sam proklet”, prošapće Schulze, “čuj ti te federe. Neki sretni šupak ga nabada k’o lakat čifiitskog guslača. Da sam bar ja na njegovom mjestu.” Von Dodenburg ga snažno mune. “U redu, Casanova, prestani misliti na svinjarije i otvori sve četvore oči.” “I naprijed i straga”, odvrati mu Schulze uobičajeno i otare snijeg sa svog crvenog lica. Našli su sovjetski stožer sat vremena nakon što je pala tama. Nije baš bio dobro zamračen i zujanje generatora bilo je glasnije od vjetra. Sad je red radničkih baraka, u kojima je bilo osoblje, bio opkoljen, a straže već postavljene pored sovjetskog voznog parka, da se spriječi da netko pobjegne kad započnu napad. Von Dodenburg nije htio bučno puškaranje koje bi moglo uzbuniti pješaštvo što je bilo posvuda u tami. Kao što je rekao prepadnoj grupi: “Odalamite ih svojim puškama i batinama. Pucajte samo u krajnjoj nuždi, ako su vam vlastiti životi u opasnosti.” Sad su se šuljali seoskom ulicom poput lopova u noći, neki naoružani čarapama punjenim zemljom, drugi su nosili drške pijuka, a svi su škiljili kroz mećavu za prvim znakom sovjetskog stožera. Približavali su se sredini ulice. Prošli su veću kuću - možda je nekoć pripadala upravitelju obližnjeg kolhoza - iz koje se čulo zujanje radija i kucanje pisaćih strojeva. “Stožerni centar veze”, prošapće von Dodenburg malom poručniku, koji se dobrovoljno javio da pođe s prepadnom skupinom. “Znači da smo na pravom mjestu.” “Da”, odgovori poručnik, “ali što vam se čini da je ono - tamo?” Von Dodenburg pogleda. Trag žutog svjetla zasjekao je u mećavu. Vrata su bila otvorena, a kroz njih je izlazila para, gusta, što se u oblaku kotrljala u snježne pahulje. Trenutak kasnije slijedio ju je potpuno gol, debeli čovjek, koji je uskliknuo i bacio se u snijeg, okrećući se i valjajući se u njemu, kao da je uživao u kupanju u vrlo toplom moru, dok je para šištala s njegovog salastog tijela. “Vražjih mi zuba”, udahne Schulze. “Rusiću nisu sve daske na broju! Gol po ovom vremenu!” “Ne”, ispravi ga von Dodenburg, mozga što mu je jurio, “samo je izašao iz saune. Sad se hladi. Gledaj.” Još je jedna gola prilika iskočila kroz vrata, očito se šibajući rukohvatom grana. I on se bacio u duboki snijeg. Matz prosikće: “Mora da su pijani k'o drek. Po ovom vremenu, trče naokolo ovakvi - do jaja goli. Smrzne mi se govno samo što ih vidim. Meschugge!” Gotovo je žalosno odmahivao glavom na prizor. Von Dodenburg nije više gubio vrijeme. “To mora da su oni”, prošapće, “samo bi glavonje imali takvu saunu tako blizu bojišnici. Drž'mo ih! Los!” Dva debela čovjeka ležala su gola u snijegu, bacajući se naokolo i rokćući od zadovoljstva, Odjednom su stali kad su vidjeli njemačke uniforme. “Bože moj -” počne jedan prije no što ga je Schulze okrutno udario svojom teškom čizmom. Naglo je zašutio, ugašen poput svijeće. Ruke drugoga poletjele su gore u predaji. Upali su u kipuće vruću prostoriju ispunjenu parom. Dočekao ih je fantastični prizor. Debeli goli muškarci bili su posvuda. Polijevali su se vedrima vode, između kojih su otpijali velike gutljaje iz litrenih boca votke i roktali od zadovoljstva. Ali nije tu bilo samo muškaraca. Bilo je i golih žena: krupnih ženturača velikih dojki, ogromnih pramenova crnih dlaka što su im nicale ispod pazuha i pod trbusima. I one su se zalijevale hladnom vodom i gutale gutljaje votke,

smijući se histerično dok su tamo sjedile i čučale u otvorenom pozivu da ih uzme tko želi - što su neki od treznijih Jlusa već i radili. Schulze se ukoči u mjestu pred prizorom, očiju što su mu iskakale iz glave. “Velikih mi platnenih kugli”, prasnuo je, “birtija gori... i vidi ti tog svog besplatnog mufa!” oblizao je usne pohlepno. “Smiri motor”, zapovjedi von Dodenburg žurao kako su se goli pijani Rusi okretali i buljili u napadače, kao da nisu mogli vjerovati što im vlastite oči govore. Von Dodenburg prijeteći mahne s cijevi svog pištolja. “Ruki verh!” zareži. Polako, oklijevajući i ne vjerujući, Rusi su počeli podizati ruke. Na klupama, oni koji su bludničili, stali su sa svojim trudom i, škiljeći kroz oblake pare, pokušali razaznati što se događa. Schulze podigne svoju šaku, poput male lopate za ugljen, i zalaje: “Ponimaju?” “Nemecki”, kriknuli su. “Nijemci!” Veliki medvjed od čovjeka odgurne ženu, koja ga je bila objahala, u stranu i ustane s kamene klupe. Iz njega je izbijala snaga, čista gola snaga. Namrštio se na zavojevače, ljutito stegnutih masivnih šaka, erekcije što se još kočila iz njegovih prepona poput policajčeve palice. “Šta radi ovdje, Fritz?” upitao je iskvarenim, ali razumljivim njemačkim. “Umreš - skoro. Govori brzo, Fritz.” Von Dodenburg je buljio u dlakavog medvjeda od čovjeka. To nije bio obični stožerni časnik, reče sam sebi. Ovo je bila osoba od nekog značaja, možda zapovjednik divizije. “Koje je vaše ime i čin?” upita. Rus prezrivo pljune na pod. Očigledno se nije ni mrvicu bojao. “Ja kažem. Ti onda razumiješ, ti umreš”, razglasio je, stojeći uspravno i ponosno, usprkos svojoj erekciji. “Ivan Iljič Ljudnikov, general-leitenant, glavni zapovjednik 3. ruskog fronta.” Von Dodenburg tiho zazviždi. Zarobili su zapovjednika armije! Čak je i Schulze bio zadivljen. “Kriste na štaki”, reče nikom određeno, “imamo generala, a još mu je tvrd.” Ali von Dodenburg nije slušao Schulzea. Govorio je sam sebi da su zgrabili zapovjednika armije. Što god da se sad dogodilo, preživjeli će proći s čistim računom. Nije svakog dana njemačka pukovnija, čak ni ona koja je zbrisala s bojišnice bez zapovijedi, dovela zapovjednika armije. “Davai”, odsiječe sretno na ruskom. “Oblačite se. Idete s nama.” General pogleda kao da će se pobuniti. Promijenio je mišljenje nakon što mu je Schulze uputio nježni tapšaj po erekciji dobro, nježan za Schulzea - drškom pijuka. Nakon toga je pošao mimo. Pola sata kasnije opet su bili na putu, ostavljajući za sobom potpuno smetenu sovjetsku armiju... *** I tako su se ostaci SS jurišne pukovnije Wotan počeli kotrljati kroz njemačke položaje u deset sati ujutro tog utorka, 2. prosinca 1942.: zbirka zahrđalih tenkova izbušenih granatama i polugusjeničara punih promrzlih, izgladnjelih panzer grenadira i ranjenih, uključivo i Lešinara bez svijesti. Pješaštvo u obrani gledalo ih je iz svojih rupa i rovova kao da su bili stvorenja s drugog svijeta: šačica koja je pobjegla iz osuđenog Staljingrada. Žumo su im dodane boce schnapsa, cigarete, komadi crnog kruha, šnite tvrde westphalske kobasice. Netko je klicao. Drugi su rekli: “Uspjeli ste, kamaradi, natrag majci.” Von Dodenburg povuče zdravi gutljaj iz dodane pljoskice i osjeti kako mu vatreni schnaps smjesta udara u glavu. Nasmiješio se malo blesavo. Pogledao je naokolo. Ljudi su mu izgledali poput očerupanih strašila. Povukao je još jedan gutljaj i pogledao samog sebe, znajući da se nije brijao, ni prao zadnjih 48 sati. Bio je jednako tako prljav i dronjav. Ali, uspio je. Proveo je pukovniju - ono što je ostalo od nje - kroz bojišnicu, a imali su i svog važnog zarobljenika.

Pogledao je preko na Schulzea i Matza. Prvi je cugao schnaps, adamove jabučice što mu je išla gore-dolje poput ekspresnog dizala, kao da nikad neće stati. Do njega, Matz je imao ruku visoko pod suknjom jedne od ruskih zarobljenica. Lice mu je bilo vrlo crveno. “Lopuže!” reče sam sebi, pomalo pijan. “Ali najbolje lopuže na svijetu - cijela ta pijana banda požderuha.” S iznenadnim toplim žarom ponosa, zagrmio je kroz usklike i povike pješaštva: “Vojnici, kamaradi - Wotanova pjesma!” Kao jedan, vojnici su zapjevali tu ponosnu grubu pjesmu koja je pratila njih, i sve te arogantne plave divove što su išli prije njih, preko bojišta pola Europe. “Puši u rog, udri u bubanj! Ispraznu ulicu, dolazi WO-TAN!” Gledajući ih kako odlaze u svojim izubijanim hrđavim vozilima, zapovjednik pješačke bojne odmahivao je glavom u zbunjenom jadu i divljenju. Okrenuo se svojim zapovjednicima satnija i rekao: “SS, meine Herren... usrani hrabri SS...” “W-O-T-A-N”... činilo se kao da traje vječno.

{1} SS čin ekvivalentan pukovniku. Waffen SS imao je svoje nazivlje za činove, drugačije od onog u ostatku oružanih snaga Trećeg Reicha. Autor u knjizi najčešće koristi uobičajeni činored, te smo to zadržali i u prijevodu, (nap. prev.) {2} Autor se prilično slobodno odnosi prema povijesnim činjenicama. Paulus nije bio “von”. Kao što u cijeloj staljingradskoj bitci SS-a nije bilo za vidjeti, (nap. prev.) {3} Junkers Ju 52. (nap. prev.) {4} Kožni bič s olovnim kuglicama ili bodljama na kraju, korišten u carskoj Rusiji za kažnjavanje, (nap. prev.) {5} Satnik, (nap. prev.) {6} Hermann Goring, strahovito debeli zapovjednik njemačke Luftwaffe - zračnih snaga. (op. aut.) {7} Oklopijeni sovjetski jurišnik 11-2. (nap. prev.) {8} Reichsführer - čin kojeg je nosio Heinrich Himmler, glavešina SS-a. (nap. prev.) {9} SS satnik, (nap. prev.) {10} Kratica od Sturzkampfflugzeug - obrušavajući bombarder; Junkers Ju-87. (nap.prev.) {11} Doslovno “Slomi vrat i noge”, tj. sretno! (op. aut.) {12} Mahorka je od vrste duhana koja ima daleko veći sadržaj nikotina od uobičajenog duhana. U Rusiji se pušila (a puši se i danas) među nižim slojevima, (nap. prev.) {13} Kumpel - univerzalni način oslovljavanja među njemačkim vojnicima. Grubo prevedeno kao “drug”, (op. aut.) {14} Oberscharfuhrer - SS nadnarednik. (nap. prev.) {15} Marka tzv. akriinog stakla - prozirne plastike, (nap. prev.) {16} Španjolski naziv za već zastarjele lovce Polikarpov 1-16. (nap. prev.) {17} Njemački sveučilišni klubovi za dvoboje, koje je Hitler zabranio. Ali oni su svejedno nastavili djelovati, (nap. aut.) {18} Flak - kratica ođ njemačke složenice Flugzeugabwehrkanone - top za protuavionsku obranu - naziv za protuavionske topove, bez obzira na kalibar, proširio se i izvan Njemačke, (nap. prev.) {19} Otprilike: Popišam te. (op. aut.) {20} Buxtehude je grad pored Hamburga, ali i mjesto koje se javlja u mnogim njemačkim pričama i bajkama, (nap. prev.) {21} U njemačkoj vojsci, vojnici su umjesto čarapa oko stopala omatali platnene trake. (op. aut.) {22} Metak da se prekrate muke. (nap. prev.) {23} Carl Spitzweg (1808. - 1885.), njemački romantičarski siikar i pjesnik, smatran jednim od najvažnijih umjetnika biedermeirskog perioda, (nap. prev.) {24} Panzerfaust - ručni protuoklopni bacač raketa, vrlo učinkovit na malim udaljenostima. (nap. prev.)