Lene Kaaberbol i Agnete Friis Dječak u koferu

Lene Kaaberbøl i Agnete Friis

DJEČAK U KOFERU Roman iz serijala o Nini Borg

Naslov izvornika: Boy in a Suitcase: Nina Borg Series

Prevela s engleskoga Maja Hrgović

ZAHVALE Sljedećim osobama i ustanovama iskazujemo svoju iskrenu i duboku zahvalnost: Anders Trolle Daiva Povilani iené Henrik Friis Henrik Laier Inger Laier Joana Mikalauskaité Nørskov Juozas Mikalauskas Justina Mikalauskiené Kirstine Friis Liudvika Strakauskiené i dječji vrtić Žemyna Lone Emilie Rasmussen Pranas Povilavi ius kao i mnogim drugima zbog čije je pomoći i potpore ova knjiga postala moguća. Lene i Agnete, kolovoz 2008.

≈ STAKLENA JE VRATA KUKOM PRIDRŽAVALA OTVORENIMA DOK JE DOVLAČILA kofer na platformu stubišta koje je vodilo u podzemnu garažu. Kapljice znoja klizile su joj niz prsa i leđa pod majicom kratkih rukava; ovdje je bilo tek neznatno hladnije nego vani, u izmaglici vrelih ulica bez zraka. Prodoran miris raspadajuće brze hrane iz odbačenih vrećica hamburgera nije nimalo poboljšavao ugođaj ovog mjesta. Dizala nije bilo. Korak po korak, teglila je teški kofer do podzemne razine na kojoj je parkirala, no onda je shvatila da ga u stvari ne želi u svome automobilu dok ne sazna što je u njemu. Pronašla je jedno donekle skriveno mjesto iza nekih kontejnera za smeće, zaštićeno od sigurnosnih kamera i znatiželjnih pogleda prolaznika. Kofer nije bio zaključan, nego samo zatvoren dvjema kopčama i izdržljivim remenom. Ruke su joj drhtale, a jedan joj je dlan bio drven i beskrvan od nošenja nezgrapnog tereta cijelim tim putom. Ipak je uspjela otkopčati remen i otvoriti kopče. U koferu je bio dječak: gol, svijetle kose, prilično mršav, star oko tri godine. Šok ju je odbacio; zaljuljala se na petama i zamalo pala na grubi plastični poklopac kontejnera. Koljena su mu bila stisnuta uz grudi, kao da ga je netko presavinuo poput košulje. Drugačije ne bi stao, pretpostavila je. Oči su mu bile sklopljene, a koža mu je blijedo sjala na plavičastom odbljesku neonskih svjetala na stropu garaže. Tek kad je vidjela kako su mu se usne blago razmaknule, shvatila je da je još živ.

KOLOVOZ KUĆA JE STAJALA NA RUBU LITICE S KOJE JE PUCAO OTVOREN POGLED NA ZALJEV. Jan je dobro znao kako je zovu ljudi iz mjesta: utvrda. No nije to bio razlog zbog kojega je sad gledao u te bijele zidove ispunjen nejasnim osjećajem nezadovoljstva. Mještani mogu misliti što im drago; nisu tu oni bitni. Kuću je, naravno, projektirao poznati arhitekt; bila je moderna na funkcionalnoklasičan način, moderna inačica švedskog stila "funkis". Neofunkis. Tako ju je Anne zvala, pokazujući mu fotografije i druge kuće, sve dok nije shvatio, ili shvatio barem dio tog koncepta. Ravne linije, nikakvi ukrasi. Pogled je imao govoriti sam za sebe, kroz goleme prozore koji su upijali svjetlo i okolnu ljepotu u interijer. Tako je to sročio arhitekt, i Jan ga je razumio; sve novo i čisto i pravilno. Jan je kupio zemljište i dao srušiti staru vikendicu; borio se s mjesnim odborom sve dok nisu shvatili da ga zapravo žele kao ovdašnjeg poreznog obveznika i dali mu potrebne dozvole; osvojio je čak i zastupnicu lokalnog Udruženja za zaštitu okoliša donacijom od koje se umalo ugušila na svoj biljni čaj. A zašto i ne bi pomogao očuvanju divlje prirode? Nije mu išlo na ruku da drugi ljudi počnu graditi ovdje, ni da se posvuda počnu povlačiti iritantne skupine izletnika. I tako je, eto, dobio svoju kuću, zaštićenu bijelim zidovima, prozračnu i punu svjetla, s jasnim i neopterećenim neofunkis obrisima. Baš onako kako je i htio. A ipak, to nije ono što je htio. Nije ovako trebalo biti. Još je uvijek razmišljao o onom drugom mjestu s čudnom, neodređenom čežnjom. Velika, stara, neprivlačna građevina, mješavina raspadajuće nouveau riche baze iz 1912. i zapanjujuće ružnih nadogradnji iz šezdesetih, snobovski precijenjena zato što se nalazila na Strandvejenu, rezidencijalnoj četvrti uz samo more i koju je zaposjedala financijska elita Kopenhagena. Ali nije to bio razlog zbog kojeg ju je htio - poštanski broj mu nije ništa značio. Privlačnost te kuće bila je u njezinoj blizini Anneina roditeljskog doma, smještenog s druge strane visoke neodržavane živice od bijelog gloga. Nije si mogao pomoći a da ne zamišlja: velika obitelj okupljena oko roštilja ispod krošanja jabuke, a on i Annein otac, obavijeni dimom duhana iz Virginije, pridržavaju zdepaste čaše jako dobrog viskija. Anneine sestre i braća za dugim bijelim stolom na trijemu, sa svojom djecom. Anneina majka u njihaljki, s prekrasnim indijskim šalom oko ramena. Njegova i Anneina djeca, njih četvero ili petero, zamišljao je, a najmlađe usnulo u Anneinu krilu. Iznad svega, Anne sretna, opuštena i nasmiješena. Okupljeni za Ivanje, na primjer, s vlastitim stogom za paljenje krijesa, i s dovoljno uzvanika da pjevanje zvuči dobro. Ili pak na neki obični četvrtak, samo zato što im je tako došlo, i jer je tog dana bilo svježih škampa na doku. Zdušno je uvukao dim cigarete i zagledao se u zaljev. Voda je bila sumorno tamnoplava, izbrazdana pjenom. Oči su mu stisnule od naleta vjetra koji mu je mrsio kosu. Bio je čak nagovorio vlasnika da proda imanje. Papiri su bili prikupljeni, sve je samo čekalo njegov potpis. No, ona je rekla ne.

Nije to shvaćao. Bila je to njezina obitelj, dovraga. Ne bi li ženama trebalo biti stalo do tih stvari? Do blizine, korijena, tijesno isprepletenih veza? Do svega toga. A uz obitelj poput Anneine, tako... ispravne. Zdrave. Pune ljubavi. Snažne. Keld i Inger, oboje očigledno još uvijek zaljubljeni, nakon gotovo četrdeset godina. Anneina braća, koja su redovito dolazila u roditeljski dom, ponekad sa svojim suprugama i djecom, drugi put sami, navraćajući zato što su obojica još uvijek igrala tenis u starom klubu. Postati dio toga, na tako lagan, svakodnevni način, biti u susjednoj kući, tek s druge strane ograde... kako je to mogla odbiti? Ali, odbila je. Tiho, tvrdoglavo, na način svojstven Anni, bez obrazloženja i razloga. Samo ne. I sad su bili ovdje. Ovdje su živjeli, on i ona i Aleksander, na rubu litice. Sjeverozapadni vjetar hučao je duž bijelih zidova, a oni su bili sami. Previše udaljeni da bi mogli samo navratiti, bili su isključeni iz svega toga, bez udjela u toj lagodnoj, toploj obiteljskoj zajednici, osim povremenih dogovorenih susreta, četiri-pet puta godišnje. Povukao je zadnji dim, bacio cigaretu i zgazio opušak da se uvjeri da se suha trava neće zapaliti. Stajao je nekoliko minuta, puštajući da mu vjetar išiba miris iz odjeće i kose. Anne nije znala da je ponovno počeo pušiti. Izvukao je fotografiju iz novčanika. Ondje ju je držao jer je znao da je Anne predobro odgojena da bi mu prekopavala džepove. Vjerojatno je se trebao riješiti, ali ponekad je morao gledati u nju, morao je osjetiti mješavinu nade i užasa koju je ona budila. Dječak je gledao ravno u objektiv. Gola ramena bila su mu pognuta naprijed, kao da se stisnuo pred nekom neviđenom opasnosti. Nije bilo znakova koji bi otkrili gdje je fotografija snimljena; detalji su se izgubili u lampi iza njega. U uglu usana vidjeli su se tragovi nečega što je upravo bio pojeo. Možda je to bila čokolada. Jan je dodirnuo fotografiju kažiprstom, vrlo nježno. Poslali su mu mobitel, staru Nokiju, koju sam nikad ne bi kupio. Vjerojatno je ukraden, pomislio je. Utipkao je broj i pričekao odgovor. "Gospodine Marquart." Glas je zvučao pristojno, ali s naglaskom. "Zdravo. Jeste li odlučili?" Usprkos tome što je svoju odluku već donio, oklijevao je. Napokon ga je taj glas potaknuo da nastavi. "Gospodine Marquart?" Nakašljao se. "Da. Pristajem." "Dobro. Evo upute." Saslušao je kratke, precizne rečenice, zapisao neke brojeve. Bio je pristojan, kao i čovjek na liniji. Tek kad je razgovor bio gotov, iz njega je provalilo gađenje i otpor koji je susprezao. Bijesno je zamahnuo mobitelom i on je u luku preletio ogradu, odskočio i nestao u vrištini pod kućom. Vratio se u automobil i odvezao se ostatak puta do kuće.

* Manje od sat vremena poslije, puzao je po ledini tražeći prokletu stvar. Anne je izašla na terasu ispred kuće i nagnula se preko ograde. "Što radiš?" viknula je. "Nešto mi je ispalo", odgovorio joj je. "Hoćeš da siđem i pomognem ti?" "Ne." Neko je vrijeme stajala ondje. Vjetar joj je nadimao platnenu haljinu boje breskve i raspuhivao oko lica ravnu, do ramena dugu kosu, pa je izgledala kao da pada. U slobodnom padu bez padobrana, pomislio je, samo na trenutak, želeći ugasiti tu struju misli. Bit će dobro. Anne neće morati saznati. Trebalo mu je skoro sat i pol da pronađe glupi telefon. A onda je morao nazvati zrakoplovnu tvrtku. Ovo je bilo jedino putovanje čije planiranje nije želio prepustiti svojoj tajnici. "Kamo ideš?" upitala je Anne. "Samo na kratko putovanje u Zürich." "Nešto se dogodilo?" "Ne", brzo je odgovorio. Strah joj je u trenu zalio oči, a njegov pokušaj da je umiri bio je automatska reakcija, kao trzaj izazvan udarcem u koljeno. "Samo nešto oko posla. Nešto sa sredstvima koja moram urediti. Vratit ću se do ponedjeljka." Kako su ovako završili? Uskoro mu se naglo i jasno vratilo sjećanje na onu subotu u svibnju prije više od deset godina, kad je promatrao Kelda kako je dovodi kroz crkvu. Bila je bajkovito lijepa, u zapanjujućoj, jednostavnoj bijeloj haljini, s ružičastim i bijelim pupoljcima u kosi. Odmah je znao da je buket koji je odabrao prevelik i napadan, ali nije bilo važno. Samo ga je nekoliko minuta razdvajalo od njezina "uzimam". Na trenutak je uhvatio Keldov pogled. Učinilo mu se da je u njegovim očima ugledao dobrodošlicu i naklonost. Svekar. Brinut ću se o njoj, tiho je obećao visokom, nasmiješenom muškarcu. U sebi, tome je dodao još dva obećanja koja nisu bila među bračnim zavjetima: pružit će joj sve što ona želi i štititi je od sveg zla na ovome svijetu. To je ono što i dalje želim, pomislio je, gurnuvši putovnicu u torbu za put u Zürich. Koliko košta da košta.

≈ PONEKAD JE JUČAS SANJAO OBITELJ. OBITELJ SU ČINILI MAJKA, OTAC I dvoje djece, dječak i djevojčica. Obično su bili za blagovaoničkim stolom i jeli obrok koji im je majka skuhala. Živjeli su u kući s vrtom, a u vrtu su rasla stabla jabuke i grm maline. Ljudi su se smijali pa se vidjelo da su sretni. On sam bio je izvan kuće i gledao unutra. Ali uvijek je imao osjećaj da bi ga svakog trena mogli primijetiti, a onda bi otac otvorio vrata, s još širim osmijehom na licu, i rekao: "Tu si! Uđi, uđi." Jučas nije imao pojma tko su ti ljudi. Nije se uvijek

mogao sjetiti ni kako su izgledali. Ali kad se probudio, preplavio bi ga osjećaj zamućene nostalgije i očekivanja koje bi ostalo s njim cijelog dana kao grč u grudima. U posljednje je vrijeme često sanjao taj san. Krivio je za to Barbaru. Uvijek je htjela razgovarati o tome kako će im biti on i ona i mala kuća nadomak Krakowu, dovoljno blizu da njezina majka ne mora mijenjati autobuse, a ipak dovoljno daleko da njih dvoje mogu imati malo privatnosti. I bit će djece. Naravno. Jer to je ono što je Barbara III jela: djecu. Dan prije nego što se to imalo dogoditi, slavili su. Sve je bilo učinjeno, sve je bilo spremno. Automobil je bio natovaren, sve pripreme su bile obavljene. Jedino što ih je sad moglo zaustaviti bila bi neočekivana promjena u rutini one kuje. No čak i da se to dogodi, samo bi morali pričekati još jedan tjedan. "Pođimo na selo", rekla je Barbara. "Nađimo neko mjesto gdje možemo ležati u travi i biti sami zajedno." Isprva je odbio uz izgovor da je najbolje da ne mijenjaju rutinu. Ljudi se prisjete. Samo ako radi ono što uvijek radi, čovjek može ostati relativno nevidljiv. Ali onda je shvatio da bi ovo mogao biti njegov posljednji dan u Litvi u životu, pođe li sve po planu. I zbilja mu se nije dalo provesti taj dan prodavajući sigurnosne sustave malim i srednjim poduzetnicima u Vilniusu. Nazvao je klijenta s kojim se imao naći i otkazao, rekavši mu da će tvrtka poslati nekoga u ponedjeljak ili utorak. Barbara se ispričala "temperaturom". Dok kod Klimke povežu da su oboje markirali istovremeno, već će biti ponedjeljak, a tada više ionako neće biti važno. Odvezli su se na jezero Didžiulis. Ondje je svojedobno bilo pionirsko odmaralište. Sad je tu bio smješten izviđački kamp, a radnim danom na koncu kolovoza cijelo je mjesto bilo potpuno pusto. Jučas je parkirao Mitsubishi u sjeni ispod nekih borova, nadajući se da se automobil neće pretvoriti u pećnicu dok se vrate. Barbara je izašla i protegnula se tako da joj se bijela košulja podignula i otkrila komadić preplanulog trbuha, Bilo je to dovoljno da mu se kurac trzne. Nikad nije poznavao ženu koja ga je mogla tako brzo uzbuditi kao Barbara. Nikad nije poznavao nijednu poput nje, točka. I dalje se pitao zašto je, pobogu, odabrala nekoga poput njega. Držali su se podalje od drvenih koliba, koje su izgledale otužno i dronjavo. Krenuli su stazom koja je vodila od brežuljka sa zastavama prema šumi. Udahnuo je miris smole i suncem oprženih stabala, i na trenutak je bio opet s bakom Editom na farmi blizu Visaginasa. Ondje je proveo prvih sedam godina života. Zimi je bilo ledeno i usamljeno, ali ljeti bi Rimantas došao k svojoj baki na susjednu farmu, a tada bi gusti red borova na medi dvaju imanja postao Tarzanova afrička džungla ili beskrajna mohikanska šuma. "Izgleda da ovdje možemo i plivati." Barbara je rukom pokazala prema obali jezera dalje pred njima. Stari plivački mol protezao se u vode jezera kao malo nakrivljen prst. Jučas je spremio Visaginas u kutiju u koju je i pripadao, u onu s oznakom "Prošlost". Tu kutiju nije otvarao, a sad pogotovo nije bilo razloga da se u nju petlja. "Sigurno ima pijavica", rekao je, zadirkujući je.

Napravila je grimasu. "Naravno da ih nema. Ne bi pustili djecu da se ovdje kupaju." Sa zakašnjenjem je pomislio da je u stvari ne želi spriječiti da skine odjeću. "Vjerojatno imaš pravo", požurio je reći. Načas mu se osmjehnula, kao da je točno znala na što on misli. Dok ju je gledao, polako je otkopčala košulju i iskoračila iz svoje suknje boje pijeska i iz sandala s remenčićima. Bosa je ostala na plaži samo u bijelim gaćicama i jednostavnom bijelom grudnjaku. "Moramo li prvo plivati?" pitao je. "Ne", rekla je, primičući se bliže. "Možemo to i poslije." Toliko ju je snažno htio da je zbog te želje ponekad postajao nespretan kao tinejdžer. No, danas se natjerao da čeka. Da se igra s njom. Da je ljubi. Sve dok ne bude siguran da je i ona uzbuđena koliko i on. Posegnuo je za kondomom koji je uvijek držao u novčaniku, na njezino inzistiranje. Ali ovog ga je puta spriječila. "Tako je divan dan", rekla je. "I tako divno mjesto. Sigurno možemo napraviti prelijepo dijete, zar ne?" Ostao je bez riječi. Ali pustio je novčanik i držao je nekoliko dugih minuta prije nego što ju je položio na travu i pokušao joj dati ono za čime je tako bolno žudjela. Poslije su stvarno plivali u dubokoj, hladnoj vodi jezera. Nije bila dobra plivačica, nije nikad naučila kako se to radi, pa se uglavnom samo brčkala kao pas, pljeskajući rukama po vodi i odbacujući se naprijed, zatim je spojila ruke oko njegova vrata i pustila da ih on oboje čvrstim zamasima održava na površini. Pogledala ga je u oči. "Voliš li me?" upitala ga je. "Da." "Iako sam stara, stara žena?" Bila je devet godina starija od njega i to ju je morilo. Njega nije bilo briga. "Do ludila", rekao je. "I nisi stara." "Čuvaj me", rekla je, naslonivši glavu na njegove grudi. Iznenadila ga je navala nježnosti koju je osjetio. "Uvijek u vašoj službi", promrmljao je. I pomislio je da je ona obitelj u snu možda njegova i Barbarina, da je možda to smisao svega on i Barbara, u kući nadomak Krakowu. Uskoro. Samo da najprije obavi jednu stvarčicu.

≈ SUBOTE SU ZA SIGITU BILE NAJUSAMLJENIJI DANI. Tjedan bi joj prošao prilično brzo; imala je posao, imala je Mikasa, i nakon što bi ga pokupila iz vrtića malo prije šest sve je prolazilo u strogoj rutini kuhanje, jedenje, kupanje djeteta, uspavljivanje, pripremanje odjeće za ujutro, pospremanje, pranje suda, gledanje televizije. Ponekad bi zaspala uz večernje vijesti.

Ali subote. Subote su pripadale bakama i djedovima. Od ranog jutra, na parkiralištu pred njihovom zgradom bilo je živahno, automobili su bili puni djece i praznih drvenih kašeta. Vratit će se u nedjelju uvečer puni povrća, salate i kupusa, a ponekad i svježih jaja i tek skupljenog meda. Svi su išli "na selo", bila to bakina farma ili mali vrt izvan grada. Sigita nije išla nikamo. Sve je povrće kupovala u supermarketu. A kad bi vidjela malu četverogodišnju Sofiju s broja 32 kako juri pločnikom i baca se u naručje svojoj preplanuloj baki kanirane kose, ponekad bi je zaboljelo tako snažno kao da su joj odrezali ud. Ove subote imala je isti plan kao i uvijek napraviti termosicu punu kave i spakirati mali ručak pa odvesti Mikasa na vrtićko igralište. Stabla breze uz ogradu svjetlucala su zeleno i bijelo na suncu. Kišilo je te noći; dva su se vrapčića kupala u smeđim lokvicama ispod klackalice. "Gledaj-mama-ptičice-se-kupaju!" rekao je Mikas, oduševljeno joj pokazujući prizor. U zadnje je vrijeme počeo brzo govoriti, gotovo bez stanke, ali još uvijek ne sasvim razgovijetno. Nije uvijek bilo lako razumjeti što govori. "Da. Sigurno žele biti čiste i uredne. Što misliš, znaju li da je sutra nedjelja?" Nadala se da će na igralištu biti koje dijete, no ove su subote bili sami, kao i obično. Dala je Mikasu njegov kamion i plastičnu crvenu kanticu i lopaticu. Još je uvijek volio pješčanik i igrao se u njemu satima, ostvarujući ambiciozne projekte koji su uključivali gradnju mostova i tunela, s grančicama kao stablima ili potpornjima. Sjedila je na rubu i na trenutak sklopila oči. Bila je tako umorna. Tuš mokrog pijeska dohvatio joj je lice. Otvorila je oči. "Mikas!" Namjerno je to napravio. Vidjela mu je na licu suspregnuti smijeh. Oči su mu sjale. "Mikas, ne radi to!" Zabio je vrh lopatice u pijesak i trznuo, tako da joj je novi nalet pijeska sletio ravno na prsa. Osjetila je kako joj nešto pijeska klizi u bluzu. "Mikas!" Nije više mogao susprezati hihot. Provalio je iz njega, zarazan i neodoljiv. Ustala je. "Sad ću te uhvatiti!" Oduševljeno je vrisnuo i dao se u trk, koliko su ga nosile njegove trogodišnje noge. Usporila je malo da mu da prednost, a onda krenula za njim, uhvatila ga i zavitlala ga uvis pa ga čvrsto zagrlila. Isprva se malo migoljio, a onda je omotao ručice oko njezina vrata i zabio glavu pod njezinu bradu. Njegova svijetla, ravna kosa mirisala je na šampon i dječaštvo. Poljubila ga je u tjeme, glasno, uz odjek, zbog čega se opet počeo migoljiti i hihotati. "Mama-nemoj!" Tek poslije, kad se opet smjestila pokraj pješčanika i nalila si prvu šalicu kave, umor joj se vratio.

Držala je plastičnu šalicu u visini lica i mirisala je kao da je u njoj kokain. No, ovo nije bio umor koji se dade izliječiti. Hoće li uvijek biti ovako? pomislila je. Samo ja i Mikas. Sami na svijetu. Nije tako trebalo biti. Ili ipak jest? Odjednom je Mikas poskočio i otrčao do ograde. Neka je žena stajala ondje, visoka mlada žena u svijetlom ljetnom baloneru, s cvjetnim šalom oko glave, kao da se zaputila na misu. Mikas joj je prilazio bez oklijevanja. Je li to bila koja od teta iz vrtića? Ne, nije joj se tako činilo. Nesigurno je ustala. Tada je vidjela da žena drži nešto u ruci. Sjajni omot svjetlucao je na suncu, a Mikas se uzverao uz ogradu, odlučan i pun želje. Čokolada. Sigita je bila zatečena žarom svoje ljutnje. U deset ili dvanaest jako dugih koraka, našla se pokraj ograde. Malo je pregrubo zgrabila Mikasa i ošinula ženu uvrijeđenim pogledom. Oko usta je već bio umazan čokoladom. "Što mu to dajete?" Neobična žena pogledala ju je u čudu. "To je samo malo čokolade..." Imala je naglasak, ruski možda. To nije umanjilo Sigitin bijes. "Moj sin ne smije uzimati slatkiše od nepoznatih ljudi", rekla je. "Oprostite. Samo... on je tako sladak dečko." "Jeste li to bili vi i jučer? I prekjučer?" Bilo je tragova čokolade na Mikasovim trapericama, zbog čega se Sigita oštro sukobila s voditeljicom njegove grupe, koja je ustrajno poricala da djeca dobivaju bilo kakve slatkiše. Samo jednom mjesečno, to je bilo pravilo, i nikome iz vrtića nije padalo na pamet da odstupaju od njega, rekli su joj. Sad se ispostavilo da je to bila istina. "Često prolazim ovuda. Ondje živim", rekla je žena, pokazujući skupinu zgrada pokraj vrtića. "Stalno donosim djeci slatkiše." "Zašto?" Žena u blijedom baloneru dugo je promotrila Mikasa. Sad je djelovala nervozno, kao da je uhvaćena u nečemu što ne smije raditi. "Nemam svoje djece", napokon je rekla. Proplamsaj simpatije prožeo je Sigitu usred bijesa. "Dogodit će se", čula je sebe kako govori. "Još ste mladi." Žena je odmahnula glavom. "Trideset šest mi je godina", rekla je, kao da je taj broj sam po sebi tragedija. Tek je tada Sigita primijetila šminku, pažljivo nanesenu da sakrije tragove godina oko ženinih očiju i usta. Automatski je malo čvršće stisnula sina. Ja barem imam Mikasa, rekla je sebi. Ja barem imam to. "Molim vas, nemojte to više raditi", rekla je, blaže nego je htjela. "Nije dobro za njega." Žena je zatreptala očima. "Žao mi je", rekla je. "Neće se ponoviti." Zatim se iznenada okrenula i brzim korakom otišla.

Jadna žena, pomislila je Sigita. Izgleda da ja nisam jedina čiji je život ispao sasvim drugačije od očekivanog. * Obrisala je tragove čokolade vlažnom maramicom. Mikas se migoljio kao crv i bio je nesretan. "Još-čokolade", rekao je. "Još!" "Ne", rekla je Sigita. "Nema više." Primijetila je da mu se sprema napadaj bijesa pa se okrenula da pogledom potraži štogod čime će mu odvratiti pažnju. "Hej", rekla je, zgrabivši crvenu kanticu. "Zašto ne bismo ti i ja izgradili jedan dvorac?" Igrala se s njim dok ga igra ponovno nije obuzela, beskrajna fascinacija vodom, pijeskom i štapovima, i svime što se od toga dalo načiniti. Kava se ohladila, no ipak ju je popila. Oštra, sićušna zrnca pijeska utisnula su joj se u kožu ispod ruba grudnjaka pa ih je diskretno pokušala otpustiti. Lisnate sjene breza svjetlucale su po sivome pijesku, a Mikas je puzao na sve četiri, gurajući jednom rukom kamion, proizvodeći ustima prilično vjeran zvuk brujanja motora. Poslije, to je bilo posljednje čega se sjećala.

≈ GALEB, POMISLIO JE JAN. PROKLETI GALEB! Trebao se vratiti kući u Dansku prije više od sat vremena. Umjesto toga, bio je na onome što je trebao biti let za Kopenhagen u 7:45 i kuhao se u pregrijanom aluminijskom valjku s još sto dvadeset dvoje drugih nesretnika. Ma koliko da mu je osvježavajućih napitaka osoblje nudilo, ništa nije moglo umanjiti njegov očaj. Zrakoplov je na vrijeme sletio iz Kopenhagena. Ali ukrcaj je bio odgođen, prvo petnaest minuta, pa još petnaest minuta, i konačno daljnjih pola sata. Jan se počeo preznojavati. Ponestajalo je vremena. No službenici na izlazu opetovano su govorili da je posrijedi tek privremeni problem i molili putnike da ostanu blizu izlaza. Kad je ukrcaj ponovno iznenada odgođen, ovaj put punih sat vremena, bez ikakvog objašnjenja, izgubio je živce i zahtijevao da istovare njegovu prtljagu kako bi mogao potražiti koji drugi let za Kopenhagen. To je naišlo na pristojno odbijanje. Čekirana prtljaga već je bila u zrakoplovu, i očito nije bilo volje da se njegova torba traži između ostalih sto dvadeset dvije. Kad je rekao dovraga i s torbom i htio napustiti odlazne perone bez nje, odjednom su se uza nj stvorila dvojica službenika osiguranja, govoreći mu da, ako njegova torba putuje tim avionom, onda putuje i on. Je li to problem? Ne, požurio je odgovoriti, ne imajući apsolutno nikakve želje provesti narednih nekoliko sati u nekoj prostoriji bez prozora i sa zaključanim vratima. Nije terorist, samo frustrirani poslovni čovjek kojega čeka jedan vrlo važan posao, objasnio im je.

Osiguranje zračne luke je također vrlo važan posao, rekli su mu. Gospodine. Poslušno je kimnuo i sjeo na jednu od plastičnih plavih stolica, potiho proklinjući 11. rujan i sve što je taj užasni dan donio svijetu. Napokon im je rečeno da ukrcaj započinje. Sad se odjednom sve imalo provesti suludom brzinom. Otvorena su dodatna dva izlaza, a osoblje odjeveno u svijetloplave uniforme jurcalo je uokolo otresajući se na one putnike koji su se usudili zaostajati ili zabušavati. Jan se zahvalno svalio u svoje široko sjedalo u poslovnoj klasi i pogledao na sat. Još je uvijek mogao stići. Motori su se zagrijavali, stjuardese su počele objašnjavati o izlazima u nuždi ovdje i ovdje, i zrakoplov se počeo kotrljati naprijed. A onda je stao. I stajao je toliko dugo da je Jan postao tjeskoban i ponovno pogledao na sat. Mičite guzice, psovao je u sebi. Dižite ovu glupu kantu sa zemlje! Umjesto toga, u zvučnicima se začuo glas pilota. "Žao mi je što vas moram obavijestiti da imamo još jedan zastoj u rasporedu. Na letu iz Kopenhagena ovamo udarila nas je ptica. Zrakoplov nije oštećen, ali smo, naravno, morali napraviti potpuni mehanički pregled prije nego što dobijemo dopuštenje za novi let, što je razlog za odgodu koju smo već otrpjeli. Zrakoplov je provjeren i izdan je zaključak da je potpuno ispravan." Zašto onda ne letimo? pomislio je Jan, stišćući čeljust. "Naša zrakoplovna kompanija ima program kontrole kvalitete, u skladu s kojim dokumentacija o našoj provjeri mora biti faksirana u Kopenhagen i potpisana kako bismo dobili završno dopuštenje da uzletimo. Trenutačno je u uredu u Kopenhagenu samo jedna osoba kvalificirana za to da nam izda to dopuštenje. Ali, iz nekog razloga, ta osoba nije u svome uredu..." Pilotova osobna frustracija jasno se čula u ovoj objavi, no to nije imalo veze s Janovim očajavanjem. Srce mu je tako snažno tuklo da ga je fizički boljelo u grudima. Ako doživim srčani udar, hoće li me pustiti iz ovog prokletog aviona? upitao se, razmišljajući o tome što bi bilo da odglumi napadaj. No, čak i da ga puste, puno će mu vremena trebati da nade alternativni let, sve i da se isprsi s lovom za privatni. Morao se suočiti s činjenicom da neće stići. Što da, dovraga, napravi? Grozničavo se pokušavao sjetiti nekoga kome bi se mogao obratiti za pomoć. Tko bi mogao biti lojalan i dovoljno sposoban da učini ono što treba? I bi li trebao nazvati Anne? Ne. Ne Anne. Karin će morati učiniti što se mora. Već je donekle bila uključena, a što manje ljudi bude znalo, to bolje. Izvadio je svoj privatni mobitel iz aktovke i ukucao njezin broj. Stjuardesa se obrušila na nj kao orao na pilića. "Molim vas da ne koristite mobitel, gospodine." "Nismo uzletjeli", rekao je. "A ako vaša zrakoplovna tvrtka ne želi sedmocifrenu tužbu, predlažem Vam da se maknete i pustite me da nazovem svoju tvrtku odmah." Stjuardesa je uočila njegovu stisnutu čeljust i procijenila da je bolje ići na diplomatsko ophođenje.

"Samo kratak poziv, onda", rekla je. "Nakon toga ću vas morati zamoliti da ponovno isključite mobitel." Ostala je pokraj njegova sjedala dok je razgovarao. Palo mu je na pamet da je zamoli za malo privatnosti, no putnici su bili svuda oko njega pa ionako ne bi mogao slobodno govoriti. Kratko je naložio Karin da ode u njegovu banku u Kopenhagenu i podigne iznos koji je upravo položio na račun iz Züricha. "Morat ćeš predočiti kod. Poslat ću ti ga u poruci. I ponesi neku od mojih aktovki, neku s čvrstom bravom. Radi se o povećem iznosu." Bio je akutno svjestan prisluškivanja stjuardese i nije imao pojma kako izgovoriti ostatak uputa, a da ne zvuči kao nešto iz šund trilera. "U stvari, sve drugo ću ti napisati u poruci", brzo je dometnuo. "Trebat će ti neke brojke. Potvrdi kad pročitaš poruku." Iako je predstava zasad bila gotova, stjuardesa je i dalje demonstrativno stajala uz njegovo sjedalo dok je tipkao poruku i čekao odgovor. Prošlo je zabrinjavajuće puno vremena dok nije stigao. OK. Ali duguješ mi do neba. Da, napisao joj je. Jasno mi je. Pitao se koliko će ga to stajati osobito njezina pokorna šutnja. Karin je razvila ukus za fine stvari u životu. No, u srcu je dobra i pouzdana osoba, tješio se, a osim toga ima i nekoliko solidnih razloga da ostane uz njega. On je, naposljetku, vrlo velikodušan kao poslodavac, ali i na nekim drugim planovima. U tom se trenutku zrakoplov trznuo naprijed i počeo kretati, pa se zapitao je li ju prerano uvukao u sve to. No, ispostavilo se da ga sklanjaju s piste na parkirni prostor. Pilot je objasnio da su izgubili svoje mjesto na uzletnoj pisti zbog gustog rasporeda odlazaka iz zračne luke, i sad je njihov let stavljen na neodređeno čekanje: prvo, da dobiju dozvolu za polijetanje iz Kopenhagena, a drugo, da im dodijele novi termin za uzlet. Pilotu je žao, ali morat će isključiti klimatizacijski sustav dok čekaju. Jan je sklopio oči i opsovao na tri jezika. Fandens. Scheisse. Fucking hell.

≈ NINA JE GLEDALA MUŠKARCA RAVNO U OČI. "Mislim da biste trebali otići", rekla je. To nije imalo nikakvog učinka. Prišao joj je još bliže, namjerno je natkriljujući svojim tijelom. Osjećala je miris njegova losiona poslije brijanja. U nekoj drugoj situaciji, taj bi joj miris bio ugodan. "Znam da je ovdje", rekao je. "I zahtijevam da vidim svoju zaručnicu, smjesta." Bio je vruć kolovoski dan, a na njezinu stolu u plavoj vazi stajale su bijele ruže iz vrta. Ispred Kuće Ellen sunce je obasjavalo prašnjav travnjak i bijele klupe. Neka djeca iz Bloka A igrala su nogomet. Jedan je tim vikao na urdskom, a drugi uglavnom na rumunjskom, no činilo se da se usprkos tome međusobno razumiju. Veliki odmor,

pomislila je Nina zasebnim djelićem mozga. Njezini kolege Magnus i Pernille napustili su je i otišli u kafeteriju prije cijelu vječnost, a kroz prozor je vidjela psihologinju Susanne Marcussen kako ruča s novom medicinskom sestrom na tratini gdje su si priredile piknik. Bilo je pet do dvanaest i, izuzev nogometne utakmice, tromo ozračje sieste naleglo je na danski centar Crvenog križa Furesø, zvan Rudarski kamp. Odnosno, bilo je mirno dok ovaj čovjek pred njom nije umarširao u kliniku prije četiri minute. Bacila je pogled na telefon na svome stolu, no koga bi nazvala? Policiju? Do ovog trenutka nije još napravio ništa protuzakonito. Bio je u kasnim četrdesetima, svijetlosmeđe kose začešljane unatrag, preplanuo i uredan, u košulji kratkih rukava marke Hugo Boss i s kravatom koja je išla uz nju. Očito nitko na ulazu nije ni pomislio na to da ga zaustavi. "Miči mi se s puta", rekao joj je. "Sam ću je naći." Nina nije uzmaknula. Udari li me, mogu ga tužiti, pomislila je. Bit će vrijedno toga. "Ovo nije javni prostor", rekla je. "Morat ću vas zamoliti da odete." Ovo je imalo još manje učinka nego prije. Pogledao je kroz nju ravno u hodnik koji se protezao iza njezinih leđa. "Nataša", viknuo je. "Hajde. Rina već čeka u autu." Što? Nina mu je pokušala uhvatiti pogled. "Ona je u školi", propentala je. Pogledao ju je svisoka, a osmijeh koji mu je zavio usne bio je tako pokvaren da joj se od njega fizički smučilo. "Više nije", rekao je. Vrata su tiho škljocnula. I ne osvrnuvši se, Nina je znala da je Nataša izašla u hodnik. "Nemoj je povrijediti", rekla je. "Draga, kao da bih ja to htio", rekao je muškarac u košulji Hugo Boss. "Hoćemo li sada poći kući? Kupio sam u pekarnici one slastice koje voliš." Nataša je kratko kimnula. Nina je nehotice posegnula za njom da je zaustavi, ali mala, plava Ukrajinka prošla je mimo nje ne pogledavši je. Nina je znala da djevojka ima dvadeset četiri godine, ali u ovom je trenutku izgledala kao izgubljena i prestravljena tinejdžerica. "Ja sad idem", rekla je. "Nataša! Možeš ga prijaviti!" Nataša je samo odmahnula glavom. "Za što?" rekla je. Muškarac je obujmio rukama njezin krhki vrat i privukao je k sebi u provokativno dubok poljubac. Nina je vidjela kako se djevojka zgrčila. Spustio je ruke niz njezina leđa i kliznuo nadolje ispod ruba traperica, sve dok joj dlanovima nije obuhvatio obje polutke stražnjice. Ruke su mu se pomicale ispod tkanine. Naglim ju je trzajem pribio o svoje prepone. Nina je u ustima osjetila želučanu kiselinu. Poželjela je uzeti plavu vazu i razbiti je tom izopačenom gadu o glavu, ali nije to učinila. Bilo joj je jasno da je ova

predstava upriličena za nju, da se naslađuje i paradira svojom pobjedom. Svaka njezina reakcija samo bi produljila ovu muku. Nina se još sjećala blistave sreće Ukrajinke kad im je pokazala zaručnički prsten. "Sad ostanem u Danskoj", rekla je s blistavim osmijehom. "Moj suprug je danski građanin." Četiri mjeseca poslije pojavila se u centru s jednom na brzinu spakiranom torbom i svojom šestogodišnjom kćeri Rinom. Izgledala je kao da se dovukla s fronte. Vanjskih tragova nasilja, izuzev nekoliko manjih ogrebotina, nije bilo. Činilo se da udarci nisu njegova furka. Nataša im u i je htjela jasno reći što joj je napravio, samo je sjedila dok su joj se suze slijevale niz lice, nekontrolirano i nezaustavljivo. Napokon su je oštri abdominalni bolovi natjerali da pristane na to da je Magnus pregleda. Nina je rijetko vidjela Magnusa toliko bijesnog. "Jävla skitstöfel", prosiktao je. "Fy fan, da barem znam nekoga s bejzbolskom palicom." Kad bi Magnus bio osobito uzrujan, njegov materinji švedski običavao je provaljivati kroz psovke. "Što je učinio?" upitala je Nina. "Što joj je?" "Da se gad barem ograničava na upotrebu svog jadnog, malog kurca", rekao je Magnus. "Ali da vidiš lezije koje ona ima, u vagini i rektumu. Nikad nisam vidio nešto takvo." A sad je Gad stajao ispred nje i svojim pohlepnim dlanovima gnječio Nataši stražnjicu, dok je pogledom fiksirao Ninu preko Natašina ramena. Morala je odvratiti pogled. Mogla bih ga ubiti, mislila je u sebi. Ubiti, kastrirati i raskomadati. Kad bih znala da bi to donijelo išta dobra. Ali tamo vani postoje tisuće takvih poput njega. Ne baš istovjetnih njemu, nego tisuće drugih koji kruže poput morskih pasa, čekajući priliku da izrabe očaj useljenica i stave šapu na njhovo ranjivo meso. Napokon je izvukao ruke iz Natašinih traperica. "Ugodan dan", rekao je i otišao. Nataša je otišla za njim kao da ju drži na povodcu. Nina je zgrabila slušalicu telefona i utipkala interni broj. "Zbornica, Ulla na telefonu." "Je li istina da je gad koji će oženiti Natašu pokupio Rinu?" pitala je Nina. Na drugom kraju bila je tišina. "Pogledat ću", rekla je učiteljica engleskog. Nina je čekala šest minuta. Zatim se Ulla Svenningsen vratila na liniju. "Žao mi je", rekla je. "Došao je baš kad je zvonilo. Djeca kažu da joj je donio lizalicu i da je odmah otrčala k njemu." "Kvragu, Ulla!" "Oprosti. Ali ovo nije zatvor, zar ne? Otvorenost je dio koncepta." Nina je poklopila bez pozdrava. Drhtala je od bijesa. Trenutačno nije bila raspoložena za slušanje isprike ni politički korektne propovijedi o važnosti otvaranja prema zajednici. Magnus se ukazao na dovratku, zadihan i iskrivljenih naočala, a veliki grašci znoja izbijali su mu na veliko lice dobrodušnog psa.

"Nataša", prodahtao je. "Upravo sam je vidio da ulazi u neki automobil." "Da", rekla je Nina. "Vraća se Gadu." "For helvete da!" "Prvo je dograbio Rinu. A onda je Nataša samo otišla za njim." Magnus je utonuo u stolicu za svojim stolom. "I naravno, neće ga prijaviti." "Ne. Zar ne možemo mi to učiniti?" Magnus je skinuo naočale i odsutno ih počeo glancati rubom svoje bijele pregače. "Sve što mora reći jest da se nikoga ne tiče ako on i njegova zaručnica vole grubi seks", rekao je utučeno. "A ako mu se ona ne suprotstavi... ništa ne možemo učiniti. Ne tuče je. Ne postoje rendgenske snimke slomljenih ruku ili rebara kojima bismo ga mogli pritisnuti." "A ne zlostavlja ni dijete", uzdahnula je Nina. Magnus je zavrtio glavom. "Ne. Barem bismo ga za to mogli prijaviti. Ali previše je pametan za to." Pogledao je na zidni sat. Bilo je dvanaest i pet. "A ti nećeš na ručak?" "Izgubila sam apetit", rekla je Nina. U tom trenu, mobitel joj je zavibrirao u džepu uniforme. Izvadila ga je. "Nina." Glas na drugoj strani nije se predstavio. Isprva nije bila sigurna tko je to. "Moraš mi pomoći." "Ovaj... s čime?" "Moraš ga podići. Ti znaš sve o tim stvarima." To je Karin, shvatila je. Zadnji put viđena na ponešto raskalašenoj obljetnici diplome, za ručkom koji je prerastao u pripitu dernjavu. "Karin, što je bilo? Zvučiš čudno." "Sad sam u kafiću u Magasinu", rekla je Karin, misleći na najstariju robnu kuću u Kopenhagenu. "Nisam se mogla sjetiti kamo bih drugamo. Hoćeš li doći?" "Na poslu sam." "Da. Ali hoćeš li doći?" Nina je oklijevala. Iznenada, razne su stvari bile u zraku. Stare usluge. Nepodmireni računi. A Nina je dobro znala da duguje Karin barem ovo. "Dobro. Bit ću tamo za dvadeset minuta." Magnus je podignuo obrve. "Ipak idem na ručak", rekla je Nina. "I... neće me biti barem sat vremena." Rastreseno je kimnuo. "O, u redu. Valjda možemo čuvati utvrdu i bez tebe."

≈ "GOSPOĐO RAMOŠKIENE!" Prodorno svjetlo probolo je jednu Sigitinu zjenicu. Pokušala je okrenuti glavu, ali nije mogla, netko ju je držao, netko joj je čvrsto držao glavu na mjestu. "Gospođo Ramoškiene, čujete li me?" Nije mogla odgovoriti. Nije čak mogla ni samostalno otvoriti oči. "Nema odgovora", rekao je jedan drugi glas. "U nesvijesti je." "Uff. Kakav smrad." Da, pomislila je Sigita kroz izmaglicu. Zaista se osjećao čudan smrad, rakije i povraćotine. Netko bi trebao očistiti ovo mjesto. "Gospođo Ramoškiene. Bilo bi puno lakše kad biste i vi nešto učinili." Učiniti što? Nije razumjela. Gdje se nalazi? Gdje je Mikas? "Moramo vam uvesti cijev u grlo. Ako možete gutati dok mi guramo, bit će manje neugodno." Cijev? Zašto bi htjela progutati cijev? Njezin zbunjeni mozak odveo ju je natrag u apsurdne oklade na školskom dvorištu. Dobit ćeš litas ako pojedeš ovaj šmrkalj. Evo ti litas koji kaže da si prevelika kukavica da bi pojeo ovu glistu živu. A onda se pojavilo zrno logike. Sigurno je u bolnici. U bolnici je i oni žele da proguta plastičnu cijev. Ali, zašto? Ispostavilo se da ne može gutati. Nije mogla pomoći. Nije mogla sebe spriječiti da se bori, što joj je donijelo novi bol, dovoljno oštar da probije maglu njezine zbunjenosti. Njezina ruka. O Bože, njezina ruka. Jako je teško vrištati kad u grlu imaš plastičnu cijev, otkrila je. *

"Mikas." "Što govori?" "Gdje je Mikas?" Otvorila je oči. Osjećala ih je kao nešto debelo i čudno, no svejedno se pomučila da ih otvori. Svjetlo ju je zasljepljivalo, bilo je bijelo poput mlijeka. Mogla je tek razabrati dvije žene, tamnije oblike usred bjeline. Medicinske sestre ili pomoćnice, nije razaznavala detalje. Spremale su krevet pokraj njezina. "Gdje je Mikas?" upitala je što je razgovjetnije mogla. "Morate biti tihi, gospodo Ramoškiene." Nesreća, pomislila je, doživjela sam nesreću. Automobil, ili možda tramvaj. Zato se ničega ne mogu sjetiti. A onda je došao strah. Što se dogodilo Mikasu? Je li ozlijeđen? Je li mrtav? "Gdje je moj sin?" vrištala je. "Što ste mu napravili?" "Molim vas, smirite se, gospođo. Gospođo Ramoškiene, hoćete li, molim vas, leći?" Jedna od njih pokušala ju je vratiti natrag u krevet, ali bila je previše uplašena da bi joj to dopustila. Ustala je. Jedna joj je ruka bila teža od druge. Preplavio ju je gorak

zeleni val mučnine. Kiselina joj je palila izranjavani jednjak; od bola su joj se odrezale noge, napustila ju je sva kontrola, tako da je završila na podu pokraj kreveta, potežući plahte, i dalje se trseći da ustane. "Mikas. Dajte mi da vidim Mikasa!" "Nije ovdje, gospođo Ramoškiene. Vjerojatno je s vašom majkom ili s kime drugim od rodbine. Ili kod susjeda. On je savršeno u redu, kažem vam. A sad, hoćete li, molim vas, leći i prestati tako vrištati? Ima ovdje i drugih pacijenata, neki od njih su teško bolesni, i zbilja ih ne smijete ovako uznemiravati." Sestra joj je pomogla da se osovi na noge i vrati u krevet. Prvo je osjetila jednostavno olakšanje. S Mikasom je sve bilo u redu! Ali onda je shvatila da nešto nije sasvim u redu, ipak. Pokušala je bolje promotriti ženino lice. Nešto je bilo ondje, u tonu njezina glasa, u čvrsto stisnutoj čeljusti, nešto što nije bilo suosjećanje, nego suprotnost suosjećanju. Prezir. Ona zna, pomislila je Sigita u svojoj zbunjenosti. Zna što sam učinila. Ali kako? Kako neka nepoznata medicinska sestra na nekom odjelu bolnice u Vilniusu može toliko znati o njoj? Naposljetku, bilo je to prije mnogo godina. "Moram ići kući", odlučno je rekla kroz mučninu. Mikas nije mogao biti s njezinom majkom, dakako. Možda s gospodom Mažekiene koja živi vrata do, no ona je bila stara i mogla bi postati razdražljiva i gruba ako čuvanje djeteta predugo potraje. "Mikas me treba." Druga sestra, koja je stajala pokraj drugog kreveta i čvrstim, preciznim pokretima poravnavala jastučnicu, uputila joj je čudan pogled. "Mogli ste prije misliti na to", rekla je. "Prije... prije čega?" promucala je Sigita. Je li ona izazvala nesreću? "Prije nego što ste se pokušali ubiti alkoholom. Kad već pitate." Alkohol? "Ali ja ne pijem", rekla je Sigita. "Skoro nikad." "O, stvarno? Sigurno je onda sve to zabuna, to što smo vas poslali na ispumpavanje želuca? Razina alkohola u krvi bila vam je 2,8 promila." "Ali ja... ja stvarno..." To nije mogla biti istina. To nije mogla biti ona. "Odmorite se malo", rekla je prva sestra, pokrivši joj noge dekom. "Možda će vas poslije pustiti, kad doktor opet dođe." "Što mi se dogodilo? Što se dogodilo?" "Mislim da ste pali niza stubište. Kontuzije i fraktura na podlaktici. Još ste dobro i prošli!" Niza stubište? Nije se sjećala ničega takvog. Ničega nakon kave i igrališta i Mikasa u pješčaniku pokraj svoga kamiona. ODLAZAK IZ CENTRA BIO JE U STVARI OLAKŠANJE, POMISLILA JE NINA prolazeći ispod rampe u garaži Magasina. Ugurala je svoj mali Fiat u ne baš izdašan prostor između betonskog stupa i nečijeg debeloguzog Mercedesa. Ponekad bi joj se smučilo i osjetila bi umor od nemoći. Kakva je ovo zemlja kad su djevojke poput Nataše primorane prodati se muškarcima poput Gada radi boravišne dozvole?

Dizalom je otišla na najviši kat zgrade. Čim je iskoračila iz tijesne čelične kutije, preplavio ju je miris hrane pečene svinjetine, vruće masti iz friteze i sveprožimajuća aroma kave. Pogledom je prešla po kafeteriji i napokon ugledala Karininu plavu glavu. Sjedila je za stolom pokraj prozora, u bijeloj haljini bez rukava koja se Nini učinila kao ležernija verzija njezine uniforme medicinske sestre. Umjesto neke od onih šik torbica koje je obično nosila, jedna joj je ruka posesivno ležala na crnoj aktovci na stolici pokraj nje, dok je drugom nervozno gurkala šalicu kave, naprijed-natrag, naprijed-natrag. "Hej", rekla je Nina. "Što je to bilo?" Karin je podignula pogled. Oči su joj bile blistave i napete. Emociju u njima Nina nije mogla jasno raspoznati. "Moraš nešto preuzeti za mene", rekla je, pljesnuvši malim plastičnim krugom o stol. Žeton s brojem, vidjela je Nina, onakav kakvi se koriste u javnim garderobama. Nina je postajala razdražljiva. "Ne budi tako prokleto tajanstvena. Što bih ja to točno trebala preuzeti?" Karin je oklijevala. "Jedan kofer", napokon je rekla. "Iz ormarića na glavnom kolodvoru. Nemoj ga otvoriti dok se ne makneš otamo. Ne daj da te itko vidi dok ga otvaraš. I požuri!" "Kvragu, Karin, zvučiš kao da je krcat kokainom ili nečim takvim!" Karin je zavrtjela glavom. "Ne. Nije ništa takvo. Nego..." zaustavila se, a Nina je na njoj vidjela potisnutu paniku. "Ovo nije bio dogovor", rekla je izbezumljeno. "Ja tu ne mogu ništa učiniti. Ali ti možeš." Karin je ustala kao da kani otići. Nina ju je poželjela zgrabiti i prisiliti je da ostane, kao što je učinila i s Natašom. Ali nije to učinila. Pogledala je žeton na stolu među njima. Bijelim slovima na crnoj plastici pisalo je 37-43. "Ti si uvijek nabrijana na spašavanje ljudi, zar ne?" rekla je Karin kiselo uvrnutih usnica. "Pa, evo ti prilike. Samo moraš požuriti." "Kamo ćeš?" "Idem kući, dati otkaz", rekla je Karin stisnuto. "A zatim ću na neko vrijeme otići." Probila se između stolova prema izlazu, okrznuvši se o njih nekoliko. Pritisnula je aktovku pod miškom, umjesto da je nosi za ručku. Zbog nečega je to izgledalo čudno. Nina je gledala za njom. Zatim je pogledala mali sjajni žeton. Kofer. Ormarić. Ti si uvijek tako nabrijana na spašavanje ljudi, zar ne? "U što si se to, kvragu, uvukla, Karin?" promrmljala je sebi u bradu. Prožeo ju je snažan osjećaj da bi najpametnije bilo da ostavi broj 37-43 na ljepljivom stolu kafeterije i samo ode. "O, kvragu", prosiktala je i uzela žeton.

≈ "GOSPOĐO MAŽEKIENE? SIGITA JE." Nastupio je trenutak tišine, a onda je gospođa Mažekiene odgovorila. "Sigita. Hvala dragome Bogu. Kako si?" "Puno sam bolje sad. Ali ne puštaju me odavde do sutra. Je li Mikas kod vas?" "O ne, draga. On je sa svojim ocem." "S Dariusom?" "Je, naravno. Uzeo ga je prije tvoje nesreće. Zar se ne sjećaš, draga?" "Ne. Kažu da imam kontuzije. Mnogih se stvari ne sjećam." Ali... Darius je bio u Njemačkoj, radio je. Ili? Nije joj se javljao svaki put kad bi došao kući. Službeno su još uvijek bili samo razdvojeni, no jedina stvar koja ih je povezivala bio je Mikas. Je li Darius mogao odvesti Mikasa sa sobom u Njemačku? Ili k svojoj majci u Tauragé? Nije imao stan u Vilniusu, a ona je debelo sumnjala da bi njegovi prijatelji, partijaneri kod kojih je znao odsjesti, primili trogodišnjaka k sebi. Glava ju je strašno boljela. Nije mogla jasno razmišljati, a nije ju ohrabrivala ni spoznaja da je Darius uzeo Mikasa, no barem je znala gdje joj je sin. To jest, s kime je. "Izgledalo je to užasno, draga. Mislila sam da si mrtva! A kad pomislim da si cijelu noć ležala na onim stubama! Sad se samo dobro odmori u bolnici, neka paze na tebe dok ti ne bude bolje." "Da. Hvala vam, gospodo Mažekiene." Sigita je poklopila mobitel. Bio je izazov doći do njega, a prokrijumčariti ga sa sobom u zahod pokazalo se još težim. U bolnici je bilo zabranjeno koristiti mobitele, osim u određenom dijelu predvorja, a s obzirom na njezino stanje, to je bilo daleko kao Mjesec i dalje nije mogla hodati a da se ne pridržava o zidove. Krišom je ponovno otklopila mobitel i pritisnula Dariusov broj palcem desne ruke. Nije mogla držati mobitel rukom u gipsu, ni upravljati tipkama. Glas mu je bio vedar i pun njegove prisutnosti, čak i na glupoj nasnimljenoj poruci govorne pošte. "Nazvali ste Dariusa Ramoška, ali, ali, ali... trenutačno me nema. Pokušajte ponovno poslije!" To je, u stvari, bilo potpuno prikladno, pomislila je. Priča njegova života, ili barem priča o njihovoj vezi. Trenutačno me nema, pokušajte ponovno poslije. *

Prohodali su onog ljeta kad je ona trebala završiti osnovnu školu, a on krenuti u drugi razred srednje škole u Obrazovnom centru Tauragé. Ljeto je te godine bilo neobično vruće. Na školskom dvorištu samo su najenergičniji klinci imali snage za igre na vrelinom razmekšanom asfaltu. Stariji učenici sjedili su naslonjeni na sivi betonski zid, zavrnutih rukava i nogavica, i lijeno ćaskali oponašajući odrasle. "Ideš na praznike, Sigita?"

To ju je Milda pitala. A ona je dobro znala da je odgovor ne. "Možda", rekla je Sigita. "Nismo još ništa isplanirali." "Mi idemo u Palangu", rekla je Daiva. "U hotel!" "Stvarno?" otegnula je Milda. "Kako super. Mi idemo u Miami." Svuda oko nje najednom se proširio zapanjen tajac. Zavist i poštovanje bili su gotovo vidljivi u zraku, kao i vrelina koja je svjetlucala nad asfaltom. Miami. Mnogima od njih svemir se činio bližim. Praznici, to je značilo provesti četiri dana u hotelu u Palangi, kao Daiva, ili možda otići na Crno more, ako im se stvarno posreći. Nitko u njihovu razredu nije nikad otišao dalje od toga. "Sigurna si?" upitala je Daiva. "Naravno da sam sigurna. Karte su već kupljene." Nitko nije pitao odakle novac za to. Svi su znali Mildin otac i ujak dovozili su rabljene automobile iz Njemačke, popravljali ih i prodavali Rusima. Da se to pokazalo dobrim biznisom, bilo je očigledno iz odjeće koju su nosila njihova djeca, iz Mildina novog bicikla, iz nekoliko njihovih BMW-a i, napokon, iz velike nove kuće koju su izgradili nadomak gradu. Ali, svejedno Miami. "Ja bih radije išla u New York", izletjelo je Sigiti. I odmah je zažalila što nije progutala svako slovo. Milda je zabacila glavu i stala se smijati. "A dobro onda, samo reci svom ocu da želiš u New York", rekla je. "I odmah će ti kupiti kartu... čim proda one košulje." Sigita je osjetila kako su joj se obrazi zažarili. Te proklete košulje. Nikad neće biti dosta te priče. Proganjat će je do kraja života, bila je uvjerena u to. Bile su posvuda u stanu. Tisuće njih. Došle su iz jedne propale tvornice u Poljskoj, a njezin ih je otac kupio "skoro za džabe", kako je rekao. Skoro džabe je i dalje bilo toliko puno da je morao prodati automobil. No, iako je njezin otac stalno govorio o "visokokvalitetnom proizvodu" i "klasičnom dizajnu", uspio ih je prodati jedva desetak. Gotovo dvije godine visjele su sa štapova metle i s kabela pribijenih o strop, obavljene šuškavom plastikom, "svježe iz tvornice", iznad kauča, iznad kreveta, čak i u zahodu. Više nije dovodila prijatelje k sebi; bilo je to jednostavno previše posramljujuće. Ali ne toliko posramljujuće kao kad ju je prisilio da nosi "uzorke" u školu, u nadi da će tko od roditelja njezinih prijatelja iznenada osjetiti poriv da kupe koju košulju. Njezin otac bio je izvan sebe sve otkako su Rusi otišli. Tada, u sovjetsko doba, bio je nadglednik u tvornici konzervi. Plaća nije bila znatno veća od one radnika na traci, no u ono doba nije bila stvar u novcu koliko u vezama. Nitko nije mogao kupiti ono što mu se prohtije ako nije imao vezu. A njezin otac bio je taj koji je potezao veze. A onda se tvornica zatvorila. Čučala je iza ograde od bodljikave žice, sivo-crni ponton s praznim prozorskim okvirima, s korovom koji se probijao kroz betonirano dvorište. Nekadašnje veze bile su bezvrijedne, i više od toga. Ljudi koji su se danas dobro snalazili bili su oni koji su znali kako trgovati, organizirati i posredovati na crnom tržištu kao i na bijelom. Sigita je ustala. Sunce ju je udaralo kao čekić, a kad je bila na nogama, nije uopće znala kamo bi pošla.

"Već ideš?" rekla je Milda. "O, pretpostavljam da ti se žuri kući, da bukiraš hotel u New Yorku?" U tom joj je trenutku priskočio u pomoć. "Sigita? Ne zaboravi da u subotu idemo u Kalinjingrad." Darius. Opaljen suncem i svijetle kose, s onim opuštenim i dobro uvježbanim samopouzdanjem koje nije posjedovao nitko od drugih dečki. Košulja mu je bila blago raskopčana i otkrivala besprijekorno bijelu majicu, a ni jedan komad te odjeće nije bio iz Poljske. "Da", rekla je. "Bit će zabavno. Jesi čuo da Milda ide u Miami za praznike?" "O", rekao je. "Moraš pozdraviti mog ujaka. On živi tamo." *

Trebalo je proći nekoliko godina da shvati da je Dariusov sjajni oklop tanak kao ljuska jajeta. Nije ju mogao spasiti, nikad nije bio u stanju spasiti je. Samo je Bog znao što je sad radio s Mikasom. Je li odveo njezina dečka sa sobom u neki bar u kojemu će mu Dariusovi otkačeni prijatelji davati da im pomogne dovršiti pivo? Stresla se. Morala je otići iz ove proklete bolnice čim prije.

≈ ŽELJEZNIČKI KOLODVOR VRVIO JE IRITANTNIM GOMILAMA UOBIČAJENIMA za ponedjeljak, a u velikoj centralnoj auli gotovo se mogla vidjeti izmaglica od kolektivnog znoja i disanja. Ljudi su bili razdražljivi od vrućine, odjeća se lijepila za njih, a živci titrali dok je iz zvučnika curila obavijest da vlak koji je u 13:11 trebao krenuti za Elsinore kasni u polasku oko dvadeset minuta. Nina je bila napeta i zbog toga je osjećala odbojnost prema fizičkoj blizini s toliko stranaca. Pokušala se kretati tako da izbjegne dodir s njima, no to je naprosto bilo nemoguće. Napokon je došla do stuba koje su vodile dolje u lijevu sekciju garderobe na podzemnoj razini. Oštri miris kemikalija ovdje je slabio i nije mogao sakriti vonj ustajale mokraće. Izgrebeni metalni ormarići grlili su zidove; dugačke bijele kolone s istaknutim crnim brojevima. 56, 55... Ponovno je pogledala žeton. Gdje je, dovraga, red 37? Napokon ga je pronašla u tihom slijepom prolazu koji se račvao od prilično bučnog glavnog koridora. U ovom trenutku, u njemu je bilo tek dvoje putnika mladi par koji je pokušavao ugurati golemi ruksak u jedan od ormarića. "Neće stati", rekla je djevojka. "Rekla sam ti. Prevelik je." Po djevojčinu govoru Nina je zaključila da su Amerikanci, ili možda Kanađani. Je li bolje da pričeka da odu? No doći će drugi turisti, a ovi su barem bili zaokupljeni svojom bitkom Kod Nabubrenog Ruksaka. Umetnula je žeton u automat koji je upravljao sekcijom 37. Začula je zvonki metalni klik kojim se otvorio ormarić 43. Unutra je bio sjajan tamnosmeđi kožnati kofer, pomalo zastario, s dugačkim rezom s jedne strane, kroz koji je virila zelena podstava. Ništa drugo nije na njemu bilo neobično. Nije bilo ni pločice s adresom i imenom, naravno. Znala je da bi bilo

blesavo otvoriti ga ovdje. Ljudi koji uzimaju svoje kofere ne otvaraju ih da vide što je unutra. A i Karin je rekla to isto nemoj ga otvoriti dok se ne makneš otamo. Nemoj da netko vidi. O, Karin. Što ti to smjeraš? pomislila je Nina. Bilo je teško zamisliti da je posrijedi nešto zlobno ili ozbiljno. Karin je bila tako... "nesklona avanturama" nije baš bio pravi opis, ali ipak. Jednostavno, bilo je teško zamisliti da bi otvorena, hedonistički nastrojena Karin mogla biti upletena u bilo što prljavo, ilegalno ili opasno. No, u njezinu je glasu čula nezatomljenu paniku kad je rekla: Ovo nije bio dio plana. Što je pod tim mislila? Nina je izvukla kofer iz ormarića. Bio je teži nego što je izgledao, težak barem dvadeset kilograma, pretpostavila je. Nije ga uopće bilo lako nositi, a njezin Fiat bio je parkiran u podzemnoj garaži u Nyropsgadeu, nekoliko ulica dalje. Ali glavni kolodvor Kopenhagena nije nudio kolica za prtljagu poput onih u zračnim lukama, pa joj ništa drugo nije preostalo. Mladi par počeo je vaditi stvari iz ruksaka ne bi li ga spljoštili da može stati u uski ormarić. Mladiću je ispao neseser, pao na pod uz zvonki tresak i otvorio se. Maskara, tuš za oči, pjena za kosu i dezodoransi rasuli su se po pločicama. Jedan od mirisa dokotrljao se do Nininih nogu i ondje stao. "Uh, kvragu", rekao je. "Oprostite." Nina se mehanički osmjehnula. Zatim je primila kofer što je čvršće mogla i krenula, trudeći se da u hodu izgleda barem napola prirodno. Bože dragi, kako li je težak. Što je, dovraga, u njemu? *

Otvorila ga je tek kad je došla u garažu. I pronašla dječaka. Bio je u nesvijesti. Koža mu je bila hladna, ali ne zabrinjavajuće hladna. Neki automatizirani profesionalni dio nje registrirao je da mu je puls usporen, ali opet ne opasno usporen, da mu je disanje duboko i sporo, i da su mu zjenice blago sužene. Sve je upućivalo na to da je drogiran, pomislila je. Neće joj umrijeti na rukama, ali trebaju mu lijekovi tekućine i možda protuotrov, ako uspiju odrediti što su mu dali. Izvukla je mobitel i pritisnula prve dvije brojke za pomoć, a zatim je, prije nego što pritisne i završnu, na trenutak zastala. Pogled joj je pao na kofer. Tako običan. Normalan. Prorez na koži omogućio je dječaku da lakše diše, ali nije se moglo reći je li ga tko zarezao namjerno, da mu omogući dotok kisika. Ljudi koji stavljaju dječicu u kofere ne mare baš za njihovu dobrobit, pomislila je Nina. Negdje su se začuli koraci, zatim je netko zalupio vratima, a onda se čulo paljenje motora. Zvukovi su odjekivali o betonske zidove, a ona je nagonski čučnula iza kontejnera da se skrije. Zašto? Zašto radije nije ustala i pozvala pomoć? Ali nije. Vidjela je na trenutak srebrni komadić metala i sjajne ratkape, a zatim se automobil odvezao. Morala je donijeti dijete u svoj automobil, samo kako? Nije mogla podnijeti da zatvori kofer i tako ga nosi, kao da je prtljaga. Umjesto toga, otrčala je do Fiata i izvukla kariranu deku za piknik iz prtljažnika, njome ga ušuškala i ponijela ga na

ramenu. Majka i dijete, pomislila je. Ako me itko vidi, ja sam tek majka koja je upravo pokupila iscrpljeno dijete iz vrtića. Činio joj se lagan kao perce, mnogo lakši nego kad je bio u koferu. Osjećala je njegov dah na svome vratu, malo toplo puhanje. Dobri, dragi Bože. Tko bi ovo učinio djetetu? Spustila ga je na stražnje sjedalo i još mu jednom provjerila puls. Već je bio malo brži, kao da je reagirao na ono što se oko njega odvija. Zgrabila je plastičnu bocu vode između prednjih sjedala i navlažila mu usne mokrim prstom. Jezik mu se pomaknuo. Nije bio u dubokoj nesvijesti. Bolnica, policija. Policija, bolnica. Ali, ako je trebalo samo nazvati 911, zašto to Karin nije učinila? Kvragu, Karin, Nina je potiho opsovala. Jesi li ti upletena u ovo? "Ja tu ne mogu ništa učiniti, ali ti možeš", rekla je Karin. Ali što je, kvragu, to što treba učiniti?

≈ U PONEDJELJAK UJUTRO, SIGITA JE KONAČNO OTPUŠTENA.

NAZVALA JE Dariusa

najmanje deset puta, no svaki put se uključila glupa sekretarica. Još uvijek nije shvaćala što se dogodilo. Zbilja nije pila, pogotovo ne do te mjere da bi se u stanju potpune obnevidjelosti skljokala niza stube. I zašto je dopustila Dariusu da odvede Mikasa? To se dogodilo prije stubišta, tako je rekla gospođa Mažekiene. Sigita je osjećala maleni, uporni žalac straha. Što ako joj Darius ne bude htio vratiti Mikasa? I kako to da je završila na dnu stuba sa slomljenom rukom i kontuzijama? Darius je nikad nije udario, nikad, čak ni tijekom njihovih najgorčih svađa. Nije mogla vjerovati da bi sad to učinio. Ali možda kakva nesreća...? Ako je pod nebeskim svodom postojala osoba koja ju je mogla nadahnuti na opijanje, to je definitivno bio Darius. Prošlo joj je kroz glavu da bi se mogla taksijem odvesti doma u Pašilaičiai, no navike stečene tijekom godina prinuđene štedljivosti nije bilo lako otresti. Naposljetku, tramvajsko stajalište bilo je gotovo na njezinu kućnom pragu. Prvih nekoliko stajališta u centru Vilniusa tramvaj je bio krcat kao konzerva sardine; ruka u gipsu priskrbila joj je ponudu sjedećeg mjesta, koju je zahvalno prihvatila, no usprkos tome, pritisak svih tih ljudskih tijela donio joj je mučninu koja joj je rasla u želucu sve dok se nije počela bojati da neće moći suspregnuti povraćanje. Još jednu stanicu, rekla je sebi. Ako tada ne postane bolje, sići ću i pozvati taksi. Ali gužva se smanjivala kako su odmicali iz centra, a struja ljudi potekla je u suprotnom smjeru. Kad je napokon sišla na stajalištu Žemynos gatve, morala je neko vrijeme sjediti na klupi i samo disati. Tek je nakon toga mogla nastaviti hodati. Pozvonila je na ulazna vrata gospođe Mažekiene prije nego što se uputila u svoj stan. "O, to si ti, draga. Dobro je vidjeti te ponovno na nogama!" "Da. Ali, gospođo Mažekiene, kad je točno Darius pokupio Mikasa?" "U subotu. Kako čudno da se toga ne sjećate."

"Kad u subotu?" "Malo poslije dvanaest, mislim. Da. Baš sam bila ručala kad sam ih ugledala." "Njih? Tko je bio s njime?" Gospođa Mažekiene ugrizla se za usnu. Izgledala je kao da joj se čini da je možda previše rekla. "Pa, da. Bila je s njim ta gospođa..." Zapeklo ju je, iako je Sigita bila ta koja je raskinula s Dariusom, a ne obrnuto. Naravno da je tu bila "gospođa". Je li stvarno zamišljala da neće biti? "Kako je izgledala?" upitala je, u slučaju da se radilo o Dariusovoj majci ili sestri, što nije bilo izgledno. "Vrlo lijepo. Prilično mlađa. Visoka i svijetle kose, u finoj odjeći. A ne napirlitana kao neke", rekla je gospođa Mažekiene. Što je značilo da to definitivno nije bila Dariusova sestra. Tada joj je druga misao prošla kroz glavu. Lijepa, zgodna, fino odjevena mlada žena svijetle kose. Bilo je takvih puno ovdje, naravno, ali ipak... "Sjećate li se što je imala na sebi?" "Lagani ljetni ogrtač. Onakav pamučni, čini mi se. I šal." Žena s igrališta. Ona koja želi dijete. Sigita je osjetila kako joj trnci prožimaju tijelo. Što ako Darius ima curu koja žudi za djecom... Sigita se sjetila srebrnog bljeska čokoladnog omota, Mikasova lica umrljanog čokoladom. Ljigava, umilna kuja. Gledajući ih, gledajući Mikasa, krčila je sebi put do njegova povjerenja zabranjenim čokoladnim darovima. Možda ono uopće nije bio ruski izgovor, nego njemački. Neka Irmgard koju je pokupio tamo gdje sad radi. "Draga, jesi li dobro?" "Da", protisnula je Sigita kroz zube. Mučnina joj se bućkala u grlu kao voda u kanti. "Ali ipak mislim da bih trebala malo prileći." Stan je izgledao kao i uvijek. Čist, bijel i moderan, svjetlosnim godinama daleko od košuljama zatrpanog pakla u Tauragéu. Čak su i Mikasove igračke bile poslagane u uredne redove duž polica. Samo je jedan strani predmet ometao simetriju: prazna boca votke blještala je na radnoj plohi u kuhinji, odmah do sudopera. Bacila ju je u kantu nepotrebnim viškom snage. Jesu li je prvo opili? Nije vjerovala, nije mogla vjerovati, da je samo pustila Dariusa i njegovu njemačku drolju da otplešu s Mikasom. Zazvonio joj je mobitel. "Sigita, gdje si ti, kvragu? Dobrovolskij će biti ovdje za pola sata i trebaju nam one brojke!" Bio je to Algirdas. Algirdas Janusevičius, jedna polovina tvrtke Janus Constructions, ujedno i njezin nadređeni. "Oprostite", rekla je. "Upravo sam izašla iz bolnice." "Bolnice?" Nervoza mu se jasno čula u glasu, no kad je ponovno progovorio, uspio je podesiti primjereniji, zabrinut ton. "Nije ništa ozbiljno, nadam se?" "Ne", rekla je. "Pala sam niza stubište. Ali nekoliko dana me neće biti."

Njegova se šutnja mogla osjetiti. "Oprostite", rekla je opet. "Da. Ništa. Ne može drugačije. Ali... brojke?" "U ormariću iza mog stola je zeleni fascikl, s oznakom Dobrovolskij. Računi su prva stvar koju ćete naći u njemu." "Sigita, zaboga. Ne te brojke." Znala je na što je mislio, naravno. Kad je netko radio za Dobrovolskog, postojali su i neispisani računi, brojke i iznosi koji nigdje nisu službeno zavedeni. Razlog zbog kojega je Sigita Algirdasu tako brzo postala nezamjenjiva bilo je to što je sve to imala u glavi. Čak i stari Dobrovolskij, čovjek kojega nije bilo lako zadovoljiti, vjerovao je Sigitinoj točnosti. Znala je što je dogovoreno, sve do posljednjeg litasa. Samo što se u ovom trenutku nije bila u stanju sjetiti ni vlastitog broja telefona. Jedina stvar koju je njezina glava sad sadržavala bila je siva magla mučnine i zbunjenosti. "Stvarno mi je žao", rekla je. "Zadobila sam neke kontuzije." Ovog je puta tišina bila još teža. Gotovo je mogla čuti paniku u Algirdasovu disanju. "Koliko dugo...?" oprezno je upitao. "Kažu da se većini ljudi sjećanje potpuno vrati za nekoliko tjedana." "Nekoliko tjedana!" "Algirdas, nisam to namjerno učinila." "Ne... ne. Naravno da nisi. Jednostavno ćemo se morati nekako snaći. Ali..." "Da. Čim budem mogla." "Drži se." Poklopio je. Pustila je da joj ruka kojom je držala telefon |padne u krilo. Glava ju je boljela. Kao da ju je neka golema šaka ritmično stiskala, prateći njezin puls. Ponovno je pozvala Dariusov broj. "Dobili ste Dariusa Ramošku..." Sjedila je dugo u jednoj od bijelih drvenih stolica uz kuhinjski stol i pokušavala misliti. Zatim je nazvala policiju.

≈ DJEČAK JE LEŽAO U NESVIJESTI NA STRAŽNJEM SJEDALU, NEPOKRETNOG tijela umotanog u kariranu dekicu za piknik. A Karin se nije javljala na pozive. Nina je sklopila oči i pokušala usredotočiti misli. 1:35. Trebalo bi biti 1:35. Ruke su joj se pomalo tresle dok je zakretala zapešće da pogleda na sat. 1:36, tvrdile su jarke digitalne znamenke. Blizu. Osjetila je olakšanje. Sad je bilo malo lakše razmišljati. Oprosti, Karin, u sebi je rekla svojoj prijateljici. Ovog puta tražiš previše.

Povukla je deku naviše tako da ne bude naočigled jasno da pod njom spava dijete. Spustila je prozorsko staklo samo malo, da zrak može ući u automobil. Zaključala je Fiat i otišla žustrim, dugim koracima za koje je znala da su brzi gotovo kao trk. Probila se kroz središnju aulu željezničkog kolodvora idući prema zeleno-bijelom znaku koji je obavještavao o nazočnosti lokalne policije. Ušla je u mali ured, razmišljajući o tome što se uopće kaže u takvim situacija. Dobar dan, upravo sam pronašla dijete? Službenica na prijavi izgledala je premoreno. Nije to bio baš najlakši posao u Kopenhagenu, zacijelo. "Što mogu učiniti za vas?" upitala je. "Ovaj... imam jedno dijete u autu—" Ninino oklijevajuće objašnjenje prekinulo je krckanje iz ženina voki-tokija. Nina nije mogla razabrati što je izrečeno na drugoj strani, ali službenica je spremno ispalila "Primljeno. Stižem", i trkom se zaputila prema vratima. "Molim vas, pričekajte ovdje", viknula je preko ramena, no Nina je već pošla za njom u središnju aulu. Vidjela je kako službenica i jedan od njezinih uniformiranih kolega jure prema stubama koje vode dolje u lijevu sekciju garderobe. To što ih je slijedila u podrum, nije bila njezina svjesna odluka. Začula je lupu čim je krenula niza stube. Svi u garderobi prestali su se baviti svojom prtljagom, a neki su se već okupili na početku odjeljka u kojemu je bio ormarić broj 37-43. Nina je osjetila upozoravajući drhtaj niz kralježnicu, kao da joj se kakav insekt miče ispod kože, no ipak nije mogla a da ne pogleda. Jedan je muškarac zastrašujućom žestinom udarao o metalna vrata. Bacila je kratak pogled na njegov zatiljak; kosa mu je bila ošišana tako kratko da se činilo kao da je obrijana, a golema ramena bila su zarobljena u sjajnoj kožnatoj jakni koja je svakako bila pretopla za ovakvo vrijeme. Kad su mu policajci prišli, prvoga od njih odmaknuo je kao dijete s kojim se više ne želi igrati. A onda se, činilo se, malo sabrao. "Oprostite, oprostite", rekao je, kotrljajući svako "r" tako da je zvučalo kao "d". Stajao je prilično mirno dajući policajcima priliku da se uvjere kako situacija nije na rubu nasilja, nego je rješiva razgovorom. "Ja platim. Slomljeno, ja platim." Zatim je iznenada okrenuo glavu i pogledao ravno u nju. Nije znala zbog čega je baš nju izdvojio iz gomile, no vidjela je kako mu se mišići napinju i stišću, a bijes mu grči lice i sužava oči. I dalje je mirno stajao, ne govoreći, no usprkos tome, osjećala je njegov suspregnuti poriv za nasiljem. Što je učinila da zavrijedi takav bijes? Čovjeka nikad prije nije vidjela. Ali, naravno, ormarić što ga je udarao nije bio neki nasumični ormarić. Bio je to onaj s brojem 37-43. I iznenada joj je bilo jasno što je izvor toga bijesa. Uzela je nešto što je bilo njegovo.

* Morala je uposliti svaki postojeći komadić samokontrole da suzbije poriv da svom snagom potrči prema svome automobilu. Neće je moći slijediti, rekla si je, policija je tamo. Hodala je koliko je brzo mogla, a da ne privlači pažnju. No sjetila se kako ih je otresao kao što pas otresa buhe iz krzna, i jedini plan koji je mogla smisliti bio je taj da odu, ona i dječak, što je dalje moguće, od tog čovjeka.

≈ KAD JE UKRADENA NOKIA ZAPIJUKALA U NJEGOVOJ AKTOVCI VIŠE OD tri sata ranije, Janov zrakoplov još je uvijek bio parkiran u zračnoj luci, a on je još uvijek bio na svome mjestu u poslovnoj klasi, znojeći se kao svinja. Ovog mu puta nitko od osoblja zrakoplova nije prišao kad je izvadio mobitel. Odavno su odustali od te vrste nadgledanja, tako da je barem dvadesetero ljudi oko njega bilo uključeno u telefonske razgovore na raznim jezicima i objašnjavalo zašto će kasniti. "Gospodine Marquart." Usprkos šuštanju i krčanju loše veze, muškarčev je bijes dopirao glasno i jasno, ne toliko kroz izgovorene riječi koliko kroz njegov ton. "Da..." "Ja sam dostavio. Prema dogovoru. Žena je došla i preuzela. Ali nije ostavila novac. Niste platili." Što? Jan je protestirao. On je zarobljen u avionu, objasnio je, ali dao je svojoj pomoćnici upute da obavi posao umjesto njega i bio je siguran da je ona slijedila njegove upute. "Gospodine Marquart. Novca nije bilo." Jan je pokušao dokučiti što se dogodilo. "Sigurno je došlo do neke zabune", rekao je. "Čim se vratim, razriješit ću to." "To bi bila jako dobra ideja", rekao je muškarac i prekinuo vezu. Sama suzdržanost fraze koju je upotrijebio prožela je Jana ledom čak i u pregrijanoj kabini. Dala mu je do znanja da je ovo čovjek koji se ne mora služili prijetnjama. Čovjek kojega je bolje ne ljutiti. Jan je prilično divlje utipkao Karinin broj. Nije se javila, a nije ostavila ni poruku, doli kratkog "Nazovi me!" Tupo je zurio u sjedalo pred sobom. I znojio se. Otpio je vode i mlaki džin i tonik što ga je prihvatio prije nekoliko sati kad je mislio da je ostvario solidan zamjenski plan. Trebalo mu je skoro pola sata da se pomiri s time da će morati nazvati Anne. "Jesi li vidjela Karin?" upitao ju je. Slušao je Annein meki glas kako mu odgovara da jest, Karin se vratila, ali onda je ubrzo opet otišla. Bila je u svome stanu iznad garaže samo nekoliko minuta.

"Je li nosila štogod?" pitao je. "Kad je stigla? I kad je otišla?" "Stvarno ne znam", rekla je Anne zamišljeno. "Misliš li na nešto konkretno?" "Ne", rekao je. "Nije ništa. Morat ću pričekati dok se ne vratim." Kad je zrakoplov napokon počeo kliziti prema pisti, naslonio se u plavom kožom presvučeno sjedalo i grozničavo se pitao kako li ju je mogao toliko krivo procijeniti. Trebao sam to sam napraviti, gorko je pomislio. Ali to je tako tipično. Sve besprijekorno isplaniraš. Imaš kontrolu nad svime. I onda ti sve sjebe jebeni galeb.

≈

VILA U VEDBÆKU BILA JE NA SAVRŠENOJ POZICIJI, POMISLILA JE NINA. Nije gledala na ocean niti se iza nje prostirala idilična šuma, no u privatnosti je bila nenadmašna. Uredno podrezana živica štitila je od znatiželjnih pogleda kuću od crvene cigle i šljunčano parkiralište, a obiteljske kuće imućnih obitelji koje su je okruživale budile su poštovanje. Teško je reći je li Allan imao to na umu kad je odlučio u ovom sjevernom predgrađu otvoriti privatnu ordinaciju opće medicinske prakse, baš kao što nikad nije bio njegov plan da će svoje medicinske usluge nuditi ilegalnim imigrantima; no ipak je to odgovaralo Nininim potrebama. Pogledala je u retrovizor. Dječak se nije ni pomaknuo otkako ga je donijela u automobil, niti je ispustio kakav zvuk. Deka se nije pomaknula, samo je nekoliko pramenova plave kose virilo ispod njezina ruba. Tik-tak. Odmjereno tapkanje o prednje staklo prenerazilo je Ninu. Bio je to Allan. Njegova visoka, duguljasta pojava zaklonila je sunce kad se nagnuo da poviri u automobil. Onda je još jednom potapkao po staklu, ali prije nego što je stigla reagirati, odmaknuo se i sad je bezuspješno pokušavao otvoriti stražnja vrata. Sigurno ih je nesvjesno bila zaključala. Shvatila je da i dalje stišće volan, svijajući prste oko ruba dok joj članci nisu pobijeljeli. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da odmakne ruke. Nagnula se unatrag i drvenim prstima otvorila stražnja vrata, a zatim i sama izašla. Allan je već bio nježno iznio dječaka iz automobila, držeći deku čvrsto omotanu oko njega. Držao ga je na ramenu. "Što znaš?" Zaputio se prema kući, a Nina je morala produžiti korak ne bi li sustigla. "Ništa. Ili skoro ništa. Netko ga je ostavio u koferu!" Nina je zatvorila vrata za njima i pošla za Allanom koji je ulazio u svoj ured. Vedri dječji crteži ukrašavali su zidove, a iza njegova računala stajao je patuljasti klaun, očito namijenjen tješenju malih pacijenata. Klaun im nije bio u stanju pomoći s ovime. Dječak iz kofera mlitavo je visio iz Allanova zagrljaja, kao jedna od Idinih krpenih lutaka, pomislila je Nina, osjetivši u ustima poznat metalni okus. Bio je to njezin osobni osjećaj straha. Osjetila bi ga uvijek

kad bi joj adrenalin prošikljao tijelom i prožeo svaku stanicu u njemu, podsjećajući je na kampove u Dadaabu i Zwangheliju i drugim zabitima u kojima je živjela i brinula se o tuđoj djeci. (A to ju je podsjećalo na dan kad je umro.) Nina je odgurnula tu misao čim joj je prodrla u mozak i umjesto toga, usredotočila se na Allana i dječaka. Allan je nježno položio maleno, mekano tijelo na kauč i srednjakom i kažiprstom mu opipao žilu na vratu. Lice mu je sjalo od koncentracije, a vidjela je i kako mu je kapljica znoja kliznula niz raskopčani ovratnik košulje. Sad nije bilo vrijeme da mu se obrati. Tlakomjer je bio na Allanovu stolu, nadohvat ruci, no traka je bila prevelika za dječakovu mršavu ruku. Pronašla je jedan manji i stavila mu ga. Dijete nije reagiralo na visoko pištanje, ni na pritisak pumpe. 90/52. Okrenula je ekran da Allan može vidjeti digitalne brojeve. Allan se namrštio i rukom prešao preko dječakovih prsa, stavljajući stetoskop na glatku bijelu kožu, a zatim, brzim preciznim pokretom, na abdominalnu šupljinu. Zatim je prevrnuo dječaka na bok nježnošću koja je načas probudila čudnu dragost u Nininim grudima. Ponovno je slušao i napokon vratio dječaka u početni položaj; ležao je na leđima širom raširenih ruku. I dalje ova uznemirujuća beživotnost, pomislila je Nina. Kao da je ulovljen u nekom čistilištu, u prostoru između života i smrti, kao da je puki predmet. Allan mu je oprezno podignuo jedan kapak i zabljesnuo dječakovu zjenicu svojom baterijskom lampom u obliku kemijske olovke. "Drogiran je", rekao je. "Ne znam čime, ali čini se da nije pogubno." "Da mu damo Naloxone?" upitala je Nina. Allan je odmahnuo glavom. "Disanje mu je normalno. Krvni tlak mu je malo nizak, i ponešto je dehidriran, ali mislim da će jednostavno odspavati i probuditi se prirodno. U svakom slučaju, ne možemo mu dati protuotrov ako ne znamo sa sigurnošću čime je drogiran." Nina je sporo kimala, izbjegavajući Allanov pogled. Znala je što će iduće reći. "Ti ćeš ga, naravno, odvesti u bolnicu." "Ali rekao si da će se sam probuditi..." Allan je rukom pokazao svoju kolekciju medicinskih priručnika. "Postoji milijun vrsta droga koje mu je netko mogao dati, a ja nemam pojma što mu je točno, niti imam mogućnost da napravim laboratorijske pretrage. Jednostavno ga moraš odnijeti u Hvidovre." Nina isprva nije ništa rekla. Nije dosad imala vremena dobro pogledati dječaka. Ispočetka joj se činilo da ima barem tri godine, ali sad, promatrajući mu lice, zaključila je da je vjerojatno samo malen za svoje godine. Vjerojatno je bliže četvrtoj. Nježno mu je dotaknula obraz, slijedeći meke linije usana. Kosa mu je bila kratka i toliko svijetla da je gotovo bila bijela, koža tanka i gotovo plavičasta na svjetlu koje se ulijevalo kroz rolete. "Ne znam odakle je", rekla je. "Mislim da nije Danac, a znam da ga netko traži. Netko tko ga želi... upotrijebiti za nešto." Ponovno, Allan se namrštio.

"Pedofilija?" Nina je slegnula ramenima, pokušavajući se sjetiti svega o onome čovjeku koji je udarao u ormarić. Golem. To je bio njezin glavni dojam. Možda je imao trideset godina, kose tako kratke da se činila bezbojnom. Smeđa, možda? Kao i ona vremenu neprikladna kožnata jakna. Pokušala je zamisliti fotorobota kakvog bi policija napravila na temelju ovog opisa i bilo joj je jasno da bi njemu odgovaralo jako puno krupnih muškaraca. I zamislila je dječaka, samog u bolničkoj sobi, dok neki socijalni radnik ili specijalist pedijatar sjedi u uredu i popunjava beskrajnu papirologiju. Bi li bili sposobni zaštititi dječaka od bijesa što ga je vidjela u očima onog čovjeka? Kad se probudi, što bi danske vlasti učinile s njim? Smjestile ga u neku instituciju ili izbjeglički centar nalik na Rudarski kamp? Nina je potisnula drhtaj. Natašin gad od zaručnika domarširao je pravo u kamp i pokupio Rinu, a da nitko nije ni primijetio da je nestala. Previše takozvanih nepraćenih maloljetnika jednostavno bi nestalo iz kampa nakon nekoliko dana. Pokupili bi ih njihovi vlasnici. "Ne dam da ga strpaju u kamp", rekla je, gledajući oko sebe po uredu. "Djeca skoro svakodnevno nestaju iz njih. On ne ide ni u jedno od tih mjesta." Napokon je ugledala ono što je tražila. Iza matiranih staklenih vrata kabineta, pokraj vrata, razaznala je konture Allanove kutije za prvu pomoć u kojoj je, sigurno, bilo nekoliko vrećica fiziološke otopine. Prošle je godine Allan pošao s njom pomoći jednom starijem čovjeku koji je pobjegao iz azila u Sandholmu i skrivao se kod nekih rođaka u gradu. Trebali su ga vratiti u neki izbjeglički kamp u Libanonu, no umjesto toga smjestili su ga na madrac u potkrovlju iznad olinjalog stana u Nerrebrou. Gore je pod gredama bilo barem četrdeset pet stupnjeva i u drugim bi okolnostima to bio sasvim trivijalan slučaj toplotnog udara. No, kako nisu imali opremu kakvom raspolažu uobičajena kola hitne pomoći, zamalo su ga izgubili. Otada, vrećice s infuzijom stalan su dio Allanove opreme za hitnu pomoć. I dosad je nije morao upotrijebiti, koliko je ona znala. Htio je izaći. U stvari, toliko je dugo već htio izaći, no nije baš postojala lista čekanja za neplaćeno mjesto liječnika za ilegalne imigrante koje je mreža nasušno trebala, i zato se Nina držala njegova telefonskog broja. Za svaki slučaj, pomislila je sa zajedljivim unutrašnjim osmijehom koji joj nije sezao do usana. Za slučaj da nađe trogodišnjaka u koferu. Zgrabila je set za infuziju i vrećice otopine s police i osjetila kako je preplavljuje mir kad joj je poznata oprema došla u ruke. Radila je ovo tisuću puta. Jednim potezom otkinula je prozirni omot, oslobodila iglu, odmotala plastičnu cijev. Osvrnula se da potraži nešto na što bi mogla staviti vrećicu, tako da ona bude iznad dječaka, i napokon napravila mjesta na polici iznad kauča, gdje su stajale razne igračke. Zatim je uzela dječakovu beživotnu ruku, opipala vene ispod bijele kože i zabola vrh igle. Allan je stajao uz nju. Uzdahnuo je i zavrtio glavom. "Izgubit ću dozvolu ako saznaju za ovo. Ako mu se išta dogodi..." "Neće saznati. Zašto bi? A ja ću se dobro pobrinuti za njega", rekla je Nina. "Bit će on u redu." Allan ju je gledao s izrazom čudne nesigurnosti za koju ona nije bila sigurna da uopće mari. Zatim se opet okrenula k dječaku, i ovaj put potpuno odmaknula deku koja je dosad stalno zaklanjala donji dio njegova tijela.

"Jesi li ga tako pronašla?" upitao je. Nina je kimnula. "Bi li mogao odrediti jesu li mu što učinili?" upitala je. "Je li... zlostavljan?" Allan je napola slegnuo ramenima i ponovno zakotrljao dječaka na bok tako da su mu leđa bila okrenuta prema njemu. Nina je ponovno osjetila opor metalni okus u ustima. Okrenula se prema prozoru. Lagani je povjetarac strujao zrakom vani, čula je kako široko lišće lješnjaka šušti na vrućem vjetru. To je bio jedini zvuk. Nije bilo glasova, ni automobila, ni djece. Ljudi u Vedbæku očito nisu tako glasni kao oni u gradu, pomislila je, iznenada svjesna znojne ljepljivosti koja joj je držala majicu na leđima. Iza nje, Allan je govorio brižno odvaganim tonom. "Ne vidim dokaze zlostavljanja, no to se ne može s potpunom sigurnošću utvrditi. Ljudi znaju biti užasno dovitljivi s tim stvarima." Allan je zgulio s ruku tanke bijele gumene rukavice, ponovno pokrio dječaka do struka i nježno ga pogladio po čelu. "Ovo ti je moj profesionalni savjet, Nina", rekao je, prvi put je pogledavši. Oči su mu bile boje korodiranog željeza. Pobogu, pomislila je Nina, ovaj čovjek je mogao slobodno sići sa stranica kakvog ljubavnog romana, zgodan i preplanuo na imućan način koji je govorio o teniskim terenima i dugim krstarenjima brodom za koji je znala da ga drži u luci Vedbæk. Dašak ležernosti davale su mu tamnoplave traperice, moderno zavrnute do koljena. Zgodan, topao liječnik opće prakse iz predgrađa koji je sve radio dobro i ispravno, i čak uz velik osobni rizik pomagao mreži. Ovo je bio tako očigledno dobar čovjek. A ipak je sad osjećala netrpeljivost prema njemu. Svakog trena, ovaj drag, dobar čovjek mogao bi joj reći da joj više ne može pomoći. Da više ništa ne može učiniti za dječaka. Allan je ponovno izdahnuo. "Moj profesionalni savjet je da odvedeš ovog dječaka u bolnicu Hvidovre. A ako išta pođe po zlu..." Nina je znala što će reći, ali nije ju bilo briga, jer je također znala da je dobila najvažniju bitku: on neće zvati policiju. "Ako išta pođe po zlu, i bude pitanja o meni i ovoj ordinaciji, tada je ovo savjet koji sam ti dao. I želim čuti da ga prihvaćaš." Brzo je kimnula. "Odvest ću ga u bolnicu Hvidovre", poslušno je rekla, bacivši pogled na sat. 3:09. Bila je tamo više od trideset minuta. Allan ju je pogledao sa skeptičnim izrazom lica koji ju je podsjetio na duge, iscrpljujuće svađe s Mortenom. Mortenom koji se doimao kao da misli da joj se ne može vjerovati da će bilo što sama odraditi kako treba. A najmanje baviti se djecom. Nije to rekao naglas, ali čula je to u načinu na koji joj je davao detaljne upute o tome kako spremiti Idinu užinu, ili kako odjenuti Antona za školu. Govorio je sporo i razgovijetno, naglašavajući svaki samoglasnik, cijelo vrijeme nastojeći zadržati njezin

pogled kao da ima slušne poteškoće ili kao da je mentalno zaostala, ili oboje. Više od svega, vidjela je to u njegovim očima kad je pakirao torbe za svoje mjesečne smjene na bušotinama kompanije u Sjevernome moru. Ostavljanje djece s njom počelo ga je plašiti. Više joj nije vjerovao. Više nije vjerovao ni u jednu njezinu riječ. A nije ni Alien, činilo se. No barem je neće zaustaviti. Dječak iz kofera nije bio njegova odgovornost niti će ikad biti. Samo zato ju je pustio da ode. "Neka fiziološka teče dok se ne isprazni ta vrećica", rekao je Allan. "A nakon toga, želim da odete. Ne daj da te itko vidi kako odlaziš. I, Nina..." Ponovno je uhvatio njezin pogled i ona je vidjela da se njegova nestrpljiva netrpeljivost vratila. "Ja sam s ovim gotov", rekao je. "Nemoj više dolaziti."

≈ I VI TVRDITE DA JE VAŠ SUPRUG OTEO MIKASA?

Evaldas Gužas iz Odjela za nestale osobe gledao je Sigitu s očiglednom nevjericom. "Živimo razdvojeno", rekla je. "No on je djetetov otac?" Osjetila je kako se rumeni. "Naravno." Ured je bio pun sparine od ljetne žege, a jedna je muha očajnički zujala kod prozora koji je gledao na ulicu, zarobljena između mrežaste zavjese i stakla. Gužasov stol izgledao je kao isluženi veteran sovjetskog doba, nekoliko godina stariji i od samog Gužasa. Sigiti bi bilo draže da je njezin slučaj dopao kojem starijem policajcu umjesto ovome mladom, crnokosom muškarcu oštrih crta lica kojemu nije moglo biti više od trideset. Skinuo je svoju plavo-sivu jaknu i razlabavio bordo kravatu, tako da je izgledao kao konobar na odmoru. Ona je htjela iskustvo, učinkovitost i žustrinu, a nije bila sigurna da je dobiva. "I ta navodna otmica... kažete da se dogodila u subotu?" "U subotu popodne, da." "I čekali ste dva dana da je prijavite jer...?" Pustio je da ta nedovršena rečenica ostane visjeti u sparnom zraku. Zamalo je spustila pogled, no zatomila je taj poriv. On bi ga samo protumačio kao nesigurnost i postao još skeptičniji negoli je već bio. "Do jutros sam bila u bolnici." "Razumijem. Možete li mi ispričati okolnosti koje su dovele do navodne otmice?" upitao je. "Moja susjeda vidjela je kako moj muž i nepoznata žena stavljaju Mikasa u automobil i odvode ga." "Je li se dijete opiralo?"

"Nije... koliko je gospođa Mažkiene uspjela vidjeti. Ali, vidite, ta nas je žena već neko vrijeme špijunirala, najmanje dva ili tri dana, i davala Mikasu čokoladu. To nije normalno!" Nekoliko je puta škljocnuo kemijskom olovkom, cijelo je vrijeme promatrajući. "A gdje ste vi bili kad se to dogodilo?" Sad više nije mogla prikriti nesigurnost u svome glasu. "Ja... ne sjećam se jasno", rekla je. "Glava mi je natučena. Možda... možda su me oni napali." Riječi su joj čudno zvučale u ustima jer sama nije vjerovala da je Darius bio kadar učiniti takvo što. Ali ona žena. Nju nije poznavala, zar ne? "A u kojoj ste bolnici liječeni?" Srce joj je palo kao kamen. " Vilkpedes", rekla je, nadajući se da će s time sad biti gotovo. Ali naravno da nije bilo. Posegnuo je za telefonom. "Koji odjel?" "M1." Sjedila je tamo u neudobnoj plastičnoj stolici, frustrirana i nemoćna, dok su ga spajali na odjel i dok je vodio kratak razgovor s nekim na drugom kraju. Ona je mušica zvrndala i sudarala se sa staklom. Gužas je više slušao nego što je govorio, no pretpostavljala je što mu govore. Razina alkohola u krvi, pad niza stube. "Gospođo Ramoškiene", rekao je, spuštajući slušalicu. "Zašto ne biste otišli kući i pričekali da vam se muž javi?" "Ja ne pijem!" Izbrbljala je te riječi iako je znala da će njima samo potvrditi njegovu sumnjičavost. "Molim vas, otiđite sad kući, gospođo Ramoškiene." *

Mehanički, sjela je na broj 17 na stajalištu T. Sevčenkos gatve. Nekoliko stajališta predaleko, shvatila je da je zaboravila sići na stajalištu Aguonu gatve i sjesti na drugu liniju. Činilo joj se kao da joj je grad u kojemu je živjela više od osam godina odjednom postao stran. Sunčeva joj je svjetlost bola oči poput igala. Samo se jednom u svome životu osjećala ovako bespomoćno. Molim vas, otiđite sad kući, gospođo Ramoškiene. Ali čemu? Bez Mikasa, ništa nije imalo smisla stan, namještaj, sve čiste i nove stvari za koje se toliko borila. Božja kazna, prošaptao je glas u njoj. "Šuti", rekla je ispod glasa, ali nije bilo učinka. Nije bila na misi otkako je otišla iz Tauragea. Ni jedanput u ovih osam godina. Nije htjela vjerovati u Boga, ali on kao da je nije htio pustiti vrući miris voska svijeća, starice koje su jedva mogle klečati, ali su usprkos tome inzistirale na tome, cvijeće na oltaru, osjećaj spokoja zbog kojega je mogla mirno sjediti čak i kad je bila tako mala da su joj noge u bijelim čarapama i lakiranim crnim cipelicama visjele preko ruba klupe taj jedan dan u tjednu kad si čovjek treba dati truda, govorila je njezina majka, da se odjene najbolje što može. Njezina prva pričest... osjećala se tako odraslo, tako

važno. Bila je dovoljno stara za grijeh. Ta se riječ rastvarala u njoj, otpuštajući miris tame i sumpora, krivnje i izgubljenih duša. Ali iznad svega, grijeh je bio zanimljiv. Zanimljiv kao majčina sestra, ujna Jolita, koja je živjela u Vilniusu i radila stvari koje nitko nije htio objasniti Sigiti. Grešnici su bili zanimljiviji od običnih ljudi to je pisalo čak i u Bibliji. A sad se taj svijet grijeha i ispovijedi otvarao i njoj. Bilo je neobično zamamno biti dijelom zajednice vjernika koji u zboru usklađeno mrmljaju "Esu kaltas, esu kaltas, esu labai kaltas." Moj grijeh, moj preveliki grijeh. Zdušno se predavala tim riječima. "Ššššš", govorila joj je majka, namještajući maramu oko glave. "Ne tako glasno!" Malo-pomalo, naučila je pravu jačinu nije smjela izgovarati pokajanje samodopadno glasno i kreštavo, a ni tako tiho da zvuči kao da se premišlja; trebao je to biti iskreni mrmor koji dopire do ušiju ljudi pokraj tebe u klupi, ali ne odjekuje katedralom. Esu kaltas. Bilo je u tome ljepote, slatkoće. Sve do dana kad je uistinu imala nešto bitno za ispovjediti, a nije se mogla natjerati da to izgovori. Isprva je bila tinejdžerski buntovna i mrtvo-hladno je izjavila da ne ide. Da se radilo samo o njezinoj majci, možda bi se s time i provukla. Ali kad ju je baka Julija pogledala i upitala je li se što dogodilo, njezin se slabašni pokušaj prešućivanja srušio. Ne, sve je bilo u redu. Baš sve. Baka Julija ju je potapšala po ruci i rekla joj da je ona dobra cura. Normalno je ponekad imati sumnje, rekla je. Bog to može podnijeti. A onda je Sigita morala požuriti presvući se u najbolje nedjeljno ruho, da ne zakasne. Izvana, sve je bilo kao i uvijek. Iznutra, svijet se srušio. *

Crkva Svetog Kazimiera bila je sad tiha i skoro prazna. Dvije starije žene bile su zauzete čišćenjem. Volonterke, vjerojatno, kao da su kod kuće u Tauragéu, pomislila je Sigita. Jedna od njih pitala je Sigitu treba li što. "Ne, hvala", rekla je Sigita. "Samo bih malo sjedila ovdje." Ljubazno su kimnule. Potreba da se "malo sjedi" razumljiva je svakom istinskom vjerniku. Sigita se osjećala kao prevarantica. Ona više nije bila nikakva vjernica. Ako je tako, što onda radiš ovdje? šaptao je glas u njoj. Nije to mogla objasniti. Osjećala se kao da stoji na rubu provalije, ali nije se ni u kojem pogledu pouzdavala u Božju pomoć. Upravo suprotno. Ne vjerujem ni u šta. Više ne. Ali kad je podignula pogled i ugledala Djevicu, nije se više mogla kontrolirati. Madona je nježno grlila bebu Isusa, a lice joj je obasjavala ljubav. Sigita je pala na koljena na hladan mramorni pod i bespomoćno ridala. Snažni nekontrolirani jecaji grubo su odjekivali pod lukovima svoda. Esu kaltas. Esu labai kaltas. *

Tek je izašla iz crkve kad joj je mobitel zavibrirao u torbi. Jednom rukom je prokopala kroz njezin sadržaj, dok joj je torba visjela s gipsa koji je obavijao ozlijeđenu nadlakticu. Novčanik i neseser sa šminkom i pastile za grlo ispali su joj na pločnik i otkotrljali se u svim smjerovima. Tražila je samo telefon. Poziv stiže od Dariusa, primijetila je dok ga je podizala s poda.

"Što je s tobom?" rekao je svojim uobičajenim toplim glasom. "Nazvala si me milijun puta." "Moraš ga vratiti ovamo. Odmah!" ispalila je. "O čemu ti govoriš?" "O Mikasu. Ako ga ne dovedeš, zvat ću policiju." Nije mu htjela reći da je to u stvari već učinila. Njih jednostavno nije bilo briga. "Sigita. Draga. Nemam pojma o čemu govoriš. Što se dogodilo s Mikasom?" Godine prakse učinile su je stručnjakinjom. Dosad je već znala odrediti laže li ili govori istinu. A zbunjenost u njegovu glasu zvučala je stopostotno istinito. Snaga joj je iscurila iz nogu kao voda iz kade. Drugi je put pala na koljena, nasred pločnika, okružena stvarima iz svoje torbe. Udaljen metalni Dariusov glas vikao je odnekud; "Sigita. Sigita, što je? Gdje je Mikas?" Više nije bila na rubu provalije. Provalija ju je već progutala. Jer ako Mikas nije kod Dariusa, tko ga je odveo? 17:10 Na kome je danas bio red da pokupi Antona? Odjednom se Nina nije mogla sjetiti. Osjetila je zatezanje u dnu želuca, kao da će je upravo izvući iz neke duboke, hladne struje. U pet sati zatvarao se program dnevnog boravka što ga je nakon nastave organizirao grad. Njezin je sin sad možda stajao pokraj kapije pokraj ozbiljno razljućene učiteljice. Sjedila je na kauču i držala u naručju nepoznatog dječaka; njegovo svijeno bijelo tijelo bilo joj je okrenuto leđima. Nekoliko vlažnih potočića pojavilo mu se u kosi. Koža mu je sad bila toplija na osjet, a nakon što je u njega počela teći tekućina, doimao se više živim. Ne budnim, ali barem živim. Jednom se u snu promeškoljio, zakrenuo zapešćem i malo pomaknuo nogu. Bio je to dobar znak, pomislila je Nina. Učinila je pravu stvar što ga je zadržala podalje od bolnice, i iako je njezina odlučnost jačala svaki put kad bi se sjetila onog bijesnog muškarca na željezničkom kolodvoru, to joj je još uvijek pružalo veliko olakšanje. Dječak nije umro. Bio je živ, a po sitnim trzajima pod njegovim kapcima bilo je izgledno da je na putu natrag iz duboke tame u kojoj je počivao. Ipak, to je olakšanje sada presjekao novi osjećaj panike. Počele su je zaokupljati misli koje se nisu ticale pukog preživljavanja. Kakav to naum, dovraga, ima otkako je pobjegla s kolodvora? Nikakav, gorko je pomislila, prelazeći prstom ispod remena sata da ga odvoji od pregrijane kože zapešća. U njezinoj glavi nije bilo nijedne druge misli doli paničnog poriva da umakne. Da ga dovede na sigurno. A sad će uskoro u njezinim rukama biti potpuno budan, goli dječak, s kojim ona nema nikakvog pojma što bi napravila. Morala je kupiti još vremena. Nagnula se preko njega i primaknuta torbu k sebi, rujući po njoj u potrazi za mobitelom. Hvala Bogu što je Morten ovaj tjedan doma. Morat će se pobrinuti za djecu sve dok... Prst joj je lebdio nad tipkom za uspostavu poziva nekoliko sekundi dok se sabirala. Nikad nije znala osobito dobro lagati Mortenu, a te se njezine vještine s vremenom nisu popravile, usprkos tome što je neprestano vježbala. Nije se radilo o tome da mu nije mogla lagati o važnim stvarima. Male, svakodnevne laži učinile bi

život toliko lagodnijim. Na primjer, da može reći da je njezina nova majica koštala dvjesto kruna, a ne četiristo pedeset, ili da nije ona ta koja je zaboravila na poziv na piknik u Antonovoj školi. Drugim ljudima prolazile su takve stvari, zašto nisu mogle i njoj? Svima je mogla učinkovito prodati bilo kakvu laž, samo ne Mortenu, pomislila je. No Morten je bio kadar prozreti u trenu njezine tanahne pokušaje. Iz nekog razloga, s njime nije mogla navući zaštitnu masku. Činilo joj se kao da je mogao vidjeti ravno u mjehurićastu gomilu nedovršenih misli koja se u njoj bućkala. Zbog loga se i zaljubila u njega, i zato joj je sad bilo tako teško živjeti s njime. Ponekad bi koja laž prošla bez njegova komentara, ali ne bi osjećala da je to neki uspjeh; obično je to bilo kad mu se zbilja nije dalo raspravljati s njome. Nina je oklijevajući dotaknula tipku za poziv; telefon je već bio vlažan od topline njezinih ruku. Zatim ga je pritisnula i podignula mobitel do uha, pažljivo, da promjenom položaja ne uznemiri dječaka. Začula je tihi "klik" kad je odgovorio, a zatim šuškanje. Čula je Mortenovo petljanje s telefonom i prigušene dječje glasove u pozadini. Hvala Bogu. Znači da je bio njegov red da dođe po Antona, ipak. Njezin um postajao je misteriozno tup kad se pokušala sjetiti. "Da." Mortenov je glas uspijevao biti ljutit i rezigniran istovremeno. "Gdje si ti?" Bio je to glas čovjeka koji je držao da ona više ne zaslužuje da joj se obraća kao sebi ravnome. A ni kao odrasloj osobi. Nina je navlažila usne, gledajući dijete u svome naručju. Morala je smisliti nešto što nije predaleko od istine, pomislila je, ili će sasjeći njezina objašnjenja u trakice prije negoli ih i izgovori do kraja. "Karin me nazvala danas", rekla je napokon. "Nije se baš dobro osjećala. Stvarno joj je trebala pomoć. Morala sam ostati s njom da je mogu odvesti k doktoru bude li potrebno." Tišina na drugom kraju. Zatim je ponovno čula viku i Antonov tanki glas kako nešto traži. "Ne," rekao je Morten ne odmičući telefon s uha, "nema sladoleda. Ponedjeljak je, i dobro znaš koja su pravila." U pozadini je Nina čula kako se Antonov glas pojačava, pripremajući se za pravu dernjavu. Što bi joj moglo ići u prilog. "U redu", rekao je Morten. "Ali nisam znao da ste si vas dvije još uvijek tako dobre." Nije više zvučao ljutito, nego samo malo umorno. "Poznajemo se petnaest godina. Uz takvu povijest, ne okrećeš tako lako leđa ljudima." "U redu je", rekao je. "Ali možda si me mogla nazvati, umjesto da to prepustiš ljudima ovdje." Kvragu. Nina je potonula u sebe. Bio je njezin red, sigurno. Iz nekog razloga, bolje bi se osjećala, i sigurnije, da je Morten zapodjenuo svađu. Umjesto toga, čula je samo zbrčkano šuškanje i nerazgovijetne djeliće nove gorljive prepirke između Mortena i Antona. Morten je već zaboravio da je ona na liniji.

"Žao mi je", promrmljala je, pokušavajući pritisnuti uho čvršće o telefon. "Jednostavno sam zaboravila." "Da, valjda jesi", rekao je glasom koji je bio hladan i umoran. "Mislio sam da su stvari krenule nabolje. Mislio sam da si prestala zaboravljati na svoju obitelj. Imaš li ikakve ideje kad bi mogla doći kući?" Nina je progutala pljuvačku. Dečko se neznatno okrenuo, jednom rukom obujmivši njezinu nadlakticu. Oči su mu i dalje bile sklopljene. "O, mislim da ću moći otići odavde oko osam", rekla je, trudeći se da zvuči bezbrižno i nezabrinuto. "Neću doći previše kasno, obećavam." Ponovno siktanje vjetra i telefonska veza na rubu pucanja. "Vidimo se kad se vidimo", rekao je Morten, a posljednjih nekoliko riječi gotovo se utopilo u šištanju vjetra i zvuku Antonova bespoštednog cvileža. "Ili se ne vidimo. Ovisi o tebi." Mortenov glas postao je mračan i udaljen. A zatim je ostala samo tišina, prava tišina, kad se veza napokon prekinula. Nina je bezglasno uzdahnula i pustila mobitel da joj klizne u torbu na podu. Potom se malo odmaknula od dječaka i ustala. Srce joj je udaralo tvrd, galopirajući ritam i morala se kretati, kao da bi puko gibanje moglo otkloniti nemir koji je osjećala. Zastala je da ponovno uzme telefon i okrenula jedan novi broj pa nastavila hodati tamo-amo, puneći čitavu prostoriju svojim nemirom. Bio je memoriran jednostavno kao "Peter" u njezinu imeniku, a to je u stvari bilo gotovo sve što je znala o njemu, osim podatka da je živio negdje u Vanloseu. Bio je jedini član mreže čiji je broj još imala. Obično je komunikacija išla u drugom smjeru oni su zvali nju. Ljudi o kojima je mreža skrbila nisu mogli potražiti pomoć kod mjesnog liječnika opće prakse niti odvesti svoju djecu na hitnu kad su bila bolesna. Nisu, u stvari, mogli prići nikakvim službenicima institucija. I zato, kad je trebalo, zvali su Ninu ili Allana. Barem je tako bilo prije. Bi li možda mogla zamoliti Magnusa da se uključi, ako je Allan siguran da se želi povući? Šteta je jedino to što Magnus nema pristup liječničkoj ordinaciji na samotnom, sigurnom mjestu poput Vedbaeka. "Bok, ovdje Peter", objavio je glas koji je zvučao sretno, i Nina je umalo i sama rekla "Bok" kad je glas nastavio bez stanke: "Na praznicima sam od petnaestog do dvadeset devetog kolovoza, tako da ćete se jednostavno morati snaći bez mene!" O, dovraga. Nina je naslonila čelo o zid i načas sklopila oči. Nikad nije ovo radila. Ne s djetetom bez skrbnika. Mreža bi katkad pronašla kakvu podrumsku sobu ili praznu vikendicu u kojoj bi obitelj mogla ostati neko vrijeme, ili bi im pomogla da se prebace u Švedsku to nije bilo previše komplicirano. Ti su se ljudi, naposljetku, u mnogočemu mogli brinuti za sebe. Ali, postoji li itko tko bi prihvatio napuštenog trogodišnjaka? A ako postoji netko, kako će ga pronaći? Nina je otvorila oči i stala proučavati dječaka na nešto drugačiji način. Mogao je doći od bilo kuda. S bilo kojeg mjesta u sjevernoj ili istočnoj Europi. Iz Danske, Švedske, Poljske, Njemačke. Prošla je rukom kroz svoju kratku, tamnu kosu, koja je od sparine postala ljepljiva i vlažna. Znat će više kad se dječak probudi, pomislila je, a u međuvremenu će nekako morati doći do Karin. Ona je ta koja je zakuhala sve ovo, a

Nina nije uopće sumnjala da Karin zna puno više nego što je bila voljna reći dok je sjedila tamo u kafeteriji Magasina i nervozno okretala šalicu kave. Ovog puta pustila je da zvoni dok ne prestane, no Karin se nije javila. Nemirnim je prstom prešla preko mutno osvijetljenog ekrana mobitela, kao da s njega briše nevidljivu prašinu. Dječak se promeškoljio; deka je kliznula i otkrila njegovo golo rame. Odjeća, pomislila je Nina, osjetivši olakšanje zbog ove praktične stvari na koju se sad mogla usredotočiti. Mora nabaviti nešto odjeće, da ne bi privlačili više pozornosti nego što moraju. Pogledala je vrećicu s infuzijom. Bila je skoro prazna, što je značilo da će uskoro moći otići odavde. Još je jednom pokušala dobiti Karin. Jednako depresivan izostanak rezultata. Zašto se, kvragu, ta žena jednostavno ne javi na telefon?

≈ JUČAS JE ZNAO DA JE NJEGOV BIJES ISTOVREMENO I NJEGOVA SNAGA I slabost. Kad je trenirao, ponekad ga je uspio iskoristiti da izvuče i posljednje rezerve iz svoga tijela, postižući eksplozivnu snagu od koje bi mu krv tutnjila kroz tijelo tako da je osjećaj skoro bio bolji i od seksa. Nakon takvog vježbanja, mogao je vidjeti taj bijes: u žilama koje su se izdignule iznad mišića kao plastične cjevčice kroz koje struji pumpanje, bum bum bum, onakvo kakvo osjeća u svakom vlaknu svoga tkiva. Bože, kako je volio taj osjećaj. U takvim se trenucima osjećao snažnim i morao je potiskivati poriv da skoči na klupu i vikom objavi svoju nedodirljivost svijetu, kao kakav akcijski junak iz američkih filmova koje je volio gledati: Nemoj se zajebavati sa mnom, čovječe. U drugim prilikama, bijes mu je pomagao da napravi stvari koje u stvari nije volio raditi. Uvijek je bio ondje, tik ispod površine, ta skrivena moć koju je u nuždi mogao primijeniti. Tada su muškarci postajali svinje, a žene kuje, a on je mogao učiniti ono što treba. Ali, bilo je opasno osloboditi taj bijes, jer to je ujedno značilo i gubitak kontrole. Kad bi jednom započeo, nije uvijek bio u stanju stati, a nije ni razmišljao jasno kao inače. Jednom je udario čovjeka koji je bio svinja, tako snažno da se tip nikad nije oporavio, i Klimka mu je rekao da će ga, ako se to još jednom ponovi, otpustiti. Jednom zasvagda. Tek je tada shvatio da bi mu njegov bijes jednog dana mogao doći glave ne bude li oprezan, pa je smjesta prestao uzimati i androstenedione i duraboline jer mu je zbog njih bilo mnogo teže kontrolirati bijes. A baš je negdje u to vrijeme upoznao i Barbaru. Kad je bio s Barbarom, bijes je ponekad bio tako udaljen da se mogao pretvarati da je potpuno nestao. Jednog dana možda stvarno i ode, mislio je, kad više ne bude morao raditi za Klimku i kad Barbara i on dobiju svoju kuću nadomak Krakowu, i kad bude mogao provoditi dane radeći obične stvari poput košnje travnjaka, postavljanja polica, jedenja večera što im ih je Barbara pripremila, i vođenja ljubavi sa ženom s kojom je želio provesti ostatak života.

Samo, novca nije bilo. Svaki put kad bi pomislio na onaj prazni ormarić, bijes bi ispalio precizne male ubode kroza nj, kao pištolj s čavlima. Bože, mogao bi zdrobiti lubanju one kuje. Namjerno je odabrao ormarić u slijepom prolazu; tamo je bilo manje ljudi, a bio je i izvan vida osoblja u nadzornoj kućici. Isprva je stajao u podrumu, kako bi mogao vidjeti tko je, i kad, uzeo kofer. Ali bio je ondje jedva deset minuta kad su tipovi iz osiguranja počeli postajati nervozni. Vidio je da ga nadgledaju, smjenjuju se, jedan pa drugi. Primaknuli su glave jedan drugome i razgovarali. A onda je jedan od njih posegnuo za telefonom. Kvragu. Izvadio je mobitel i držao ga na uhu, zaklanjajući lice dok je prolazio pokraj njihova šaltera i penjao se stubama u središnju aulu. Na kraju je morao postaviti Barbaru tamo, dok je on sam pokušavao držati na oku druga dva izlaza iz garaže. Nije to bilo idealno. Da je barem dolazio Danac osobno; njega bi prepoznao. Ali, doći će neka ženska koju Jučas nikad nije vidio. O, jebemu. Barem će prepoznati aktovku. Podne je došlo i prošlo, a nije spazio niti jednu ženu koja je teglila kofer. Nazivao je Barbaru, samo da bude siguran, ali čuo joj je u glasu da je time samo čini nervoznom. Odlučio je pričekati sat vremena; naposljetku, Danac je morao smisliti zamjenski plan pa je odgoda bila razumljiva. No, na koncu je morao poslati Barbaru dolje da provjeri ormarić. Nekoliko minuta poslije vratila se stubama pokraj izlaza na ulicu i odmah mu je, izdaleka, sve bilo jasno: stvar je pošla po zlu. Koračala je napetim, malim, oklijevajućim koracima, pognutih ramena. "Nema ga", rekla je. Pa je, naravno, morao otići sam i uvjeriti se. Ali bila je u pravu. Žena je nekako uspjela proći pokraj njega ili pokraj Barbare. Kofer je nestao, a nije ga zamijenio nikakav novac. Kad je to vidio, u trenu je izgubio kontrolu, što je izbezumilo uniformirane murjake, pa se morao smješkati i platiti da smiri njihova prestrašena mala srca. I usred svega toga, osjetio ga je. Njezin pogled na sebi. Mogla je biti bilo koja od onih turistkinja, da nije bilo tog prodornog pogleda. Po njemu ju je odmah izdvojio iz gomile. Ta žena. I ona je bila prestrašena. I više od toga. Vidio je kako gleda koji je ormarić rasturio. Kad se okrenula i pobjegla, bio je siguran. Ona je bila ta. Ona je uzela kofer. Samo, zašto se vratila? Je li mislila da može ovdje doći naslađivati se, a da on ne primijeti? Pokazat će on njoj. Čak i u onom bijesu, jasno ju je vidio. Mršava kao dječak, vrlo kratke tamne kose; na trenutak je zamislio da gura kurac u nešto takvo, no tko bi to htio ako nije nastran? Prokleta dječačka kuja. Nabit će on nju, bez brige, ali nečim drugim. *

Odmah je nazvao Danca. Prosuo mu je gomilu opravdanja o odgodama i iskrenim namjerama. Je li mogao vjerovati tom čovjeku? Nije znao. Bijes mu je i dalje ključao u želucu dok se penjao stubama na ulicu, prolazeći pokraj trojice Rusa zaokupljene očiglednom razmjenom droge. Kreteni. Zar ne mogu biti malo diskretniji?

Onaj najveći među njima, snagator, nervozno ga je odmjerio. To mu je malo popravilo raspoloženje. Samo ti gledaj, pomislio je. Veći sam od tebe, buraz. Vani na ulici vrućina je isijavala iz pločnika i iz suncem ugrijanih cigli. Kožnata jakna je bila krivi izbor, ali mislio je da će u Danskoj biti hladnije, a sad mu se činilo da je više ne može skinuti. Puno se znojio, tako je to s ljudima koji su u formi, i nije htio da ga Barbara vidi s golemim krugovima znoja na košulji ispod pazuha. "Andrius?" Barbara ga je pozvala kroz otvoren prozor automobila. "Je li sve u redu?" Prisilio se da napravi nekoliko dugih, dubokih udisaja. Nije mu baš pošlo za rukom da iznjedri osmijeh, ali je uspio olabaviti stisak na ključevima automobila. "Da." Duboko diši. Smiri se. "Kaže da je sve to zabuna. Vraća se kući, a kad bude ovdje, dobit ćemo naš novac." "To je dobro." Barbara ga je gledala glave blago nagnute u stranu. Iz nekog razloga, vrat joj je zbog toga izgledao još duži. Elegantniji. Ona ga je jedina zvala krsnim imenom. Svi drugi zvali su ga Jučas. Ni sam nije sebe doživljavao kao Andriusa, sve otkako mu je umrla baka i otkako su ga poslali u Vilnius da živi s ocem jer nitko nije imao pojma što bi drugo mogli s njime učiniti. Otac ga je rijetko zvao po imenu, obraćao mu se s "mali" ili "derište", ovisno o raspoloženju. Poslije, u sirotištu, svi su svakoga zvali po prezimenu. Sjeo je na vozačko sjedalo pokraj nje. Mitsubishi je nakon dva dana na cesti izgledao kao da netko živi u njemu. Papirnate čaše i omoti sendviča iz njemačkih Raststellena prekrivali su pod, a hranom zamrljana dječja sjedalica u kojoj je bio vezan dječak odisala je kiselim vonjem mokraće. Zbilja bi je trebao skinuti i spremiti otraga, ali sad je to bila prevelika gnjavaža. Nije htio provesti više ni minutu u automobilu. "Jesi gladna?" upitao ju je. "Mogli bismo, dok čekamo da nazove, otići nekamo." Odjednom, Barbarino se lice ozarilo. " Tivoli!" rekla je. "Možemo li tamo otići? Maloprije sam virila kroz ogradu i stvarno izgleda prekrasno." Nije imao ni najmanju želju trpjeti ovo iščekivanje okružen vrištanjem klinčadije i prodavača balona i šećerne vune, ali plima očekivanja u njezinim očima rastopila je njegov otpor. Ulaznicu su platili koliko inače zarade po danu i pojeli pizzu koja ga je stajala sedam ili osam puta više nego što bi je platili u Vilniusu. Ali Barbara je uživala u svakoj sekundi. Smiješila se više nego tijekom cijele duge i napete vožnje ovamo, i živčanost je počela splašnjavati. Možda na kraju sve ipak ispadne dobro. Možda je ovo samo nesporazum. Naposljetku, ako je Danac zaglavio u zrakoplovu i nije mogao puno učiniti, nije iznenađivalo to što je netko zabrljao. Platit će on. Rekao je da hoće. A ako ne plati, Jučas zna gdje živi. "Imaš mrvicu origana na bradi", rekla je Barbara. "Ne, pusti meni..." Nježno je potapkala ugao njegovih usta kariranom crveno-bijelom salvetom, smiješeći mu se u oči, tako da se bijes u njemu skutrio i otišao na počinak. Poslije su šetali oko blesavo malenog jezera u koje je netko postavio neproporcionalno velik jedrenjak, tako velik da bi se jedva mogao okrenuti kad bi netko došao na ludu ideju da ga pokuša pokrenuti. Barbara je stavila dvije debele danske kovanice u automat i za nagradu dobila vrećicu hrane za ribice. Čim su začule

"klik" automata, ribe su iz jezera pohrlile naprijed tako da je vođa doslovno proključala od koprcanja njihovih golemih tijela. Od tog mu se prizora okrenuo želudac, nije točno znao zašto. U tom trenutku napokon je zazvonio telefon. "Ovog sam časa stigao kući", rekao je muškarac na drugom kraju. "Nema ni traga preuzetome, a ni novcu. Nema ni osobe koju sam poslao da obavi razmjenu." Kuja. Svinja. "Ja sam isporučio", rekao je, mirno koliko je mogao. "Sad morate platiti." Muškarac je šutio nekoliko trenutaka. Onda je rekao: "Kad mi date ono što sam platio, dobit ćete ostatak novca." Jučas se borio sa svojom naravi i s vokabularom engleskog. Jedino je zbog Barbarine ruke na njegovoj nadlaktici uspio izboriti barem jednu od ovih bitaka. "Vi ste poslali žensku. Ako ona ne napravi što ste joj vi rekli, nije moj problem." Ponovno tišina. Ovog puta još dulja. "Uzela je jedan od automobila tvrtke", napokon je rekao Danac. "U svakome od njih imamo GPS sustav za praćenje. Ako vam kažem gdje je, hoćete li otići po nju? Kod nje je sigurno ono što je isporučeno, ili novac, ili oboje. Ili ona barem zna gdje je. Dovedite mi je." "To nije ono što smo dogovorili", rekao je Jučas kroz stisnute zube. Htio je svoj novac i htio je otići iz ove smrdljive, glupo preskupe zemlje u kojoj su čak i ribe bile debele. "Deset tisuća dolara više", rekao je muškarac spremno. "Da donesete i ono što je isporučeno i novac. I da dovedete nju." Vrištanje s karusela išlo mu je na živce. Ali deset tisuća dolara je deset tisuća dolara. "U redu", rekao je. "Recite mi gdje je."

≈ NINA JE ČVRŠĆE OMOTALA DEKU OKO DJEČAKA, PODIGNULA GA I IZAŠLA iz Allanova ureda s mršavim tjelešcem u naručju. U usporedbi s Antonom, činio se lakši, ali naravno, Anton nije više bio mali. Išao je u školu. Sad je bio veliki dečko. Oprezno je zatvorila ulazna vrata ordinacije, pazeći da brava za njom škljocne. Parkiralište je, hvala Bogu, još uvijek bilo prazno. Pažljivo je položila tijelo na stražnje sjedalo i nježno gurnula vrata da se zatvore. Bilo je 18:44. "Što ću sad?" promrmljala je pa iziritirana sobom zastala. Sad je počela i razgovarati sama sa sobom. Nije kul. Nije to radila otkako je krenula u srednju školu i morat će napustiti tu djetinjastu naviku, kao i neke druge, ako kani socijalno preživjeti. Ali ponekad, kad je bila pod pritiskom, navika bi joj se vratila. Činilo se da joj pomaže da se usredotoči. Upalila je motor i krenula niz pošljunčan prilaz. Ruke su joj se ponovno tresle. Primijetila je to onim istim distanciranim zanimanjem kojim bi promatrala rijetku

pticu na svome hranilištu za ptice. Morala je čvrsto obaviti prste oko volana da zaustavi uznemirujuće drhtaje koji su joj se širih kroz ruke i dlanove do vršaka prstiju. Karin joj se nije javila ni na jedan poziv. A ni Morten. Također, nije bilo nikakvih znakova policije ili drugih službi. Za ovo potonje šanse su bile male, ali ipak je nije napuštao osjećaj da je progonjena. Jednostavno se nije činilo ispravnim da se satima vozi uokolo s trogodišnjim dječakom koji nije njezin. Nekome je zacijelo nedostajao nekome osim bijesnog muškarca na željezničkom kolodvoru. Nina je pojačala radio u automobilu da bude spremna uhvatiti vijesti. Prema ekranu na njezinu mobitelu, bilo je 18:46. Malo je usporila i povratila dovoljno kontrole u prstima da još jednom utipka Karinin broj. Nakon što je sedam puta odzvonilo, napokon, odgovor. "Halo?" Karinin glas zvučao je istovremeno i rezervirano i pun nade. Nina je duboko udahnula. Karin će bez oklijevanja poklopiti ako Nina nastupi previše nasrtljivo. Mora biti pažljiva. Mora navući Karin da joj dade odgovore koji joj trebaju. "Karin." Nina je omekšala ton svog glasa; zvučala je puna podrške. Kao kad je Anton bio usred neke od svojih noćnih mora nježno, nježno. "Karin, Nina je. Imam dječaka ovdje sa mnom u autu. On je dobro." Tišina. A zatim dug štucavi udah i teški izdah. Karin se borila da održi kontrolu nad svojim glasom. "O, hvala Bogu. Nina, hvala ti što si ga izvukla otamo." Još jedna duga tišina. Činilo se da je to kraj. Nina je u sebi opsovala. Hvala ti što si ga izvukla otamo? A što je s objašnjenjem? Što je s barem malo pomoći? Nečim, bilo čim, što bi joj reklo što da radi s ovim trogodišnjim teretom. "Moram znati nešto o njemu", rekla je. "Nemam pojma što ću s njim. Želiš li da ga odvedem na policiju? Znaš li odakle je?" Nina je čula porast oštrine u svome glasu i na trenutak se pobojala da će se Karin prestrašiti i poklopiti joj. Zatim je začula tanahno, mokro šuštanje, koje kao da je ispuštala neka ranjena životinja, stjerana u kut. "Stvarno ne znam, Nina. Mislila sam da ti imaš kontakte... da će mu tvoja mreža moći pomoći." Nina je uzdahnula. "Nemam nikoga", rekla je i prvi put osjetila istinitost tih riječi, u samom dnu želuca. "Čuj, moramo ozbiljno porazgovarati. Gdje te mogu pronaći?" Karin je oklijevala, a Nina je gotovo mogla čuti sumnju i strah kako je razdiru. "Ja sam u jednoj vikendici." "Gdje?" Nina je napeto čekala dok je Karin petljala s telefonom. "Ne želim biti umiješana u ovo. Ne mogu to. Nije to trebalo biti dijete!'

Posljednja riječ bila je gotovo jecaj, histeričan cvilež visoke frekvencije, i Karin više nije mogla kontrolirati žestoko ridanje za koje je Nina pretpostavila da je nadolazilo i prije nego što se javila na telefon. "Gdje je vikendica?" ponovila je, pokušavajući uspostaviti smireni autoritet. "Reci mi gdje si, Karin, i doći ću po tebe. Sve će biti u redu." Karinin dah grubo je provaljivao kroz jecaje, a tišina je ovaj put trajala toliko dugo da bi Nina bila poklopila, samo da nije bila tako očajna. "U Tisvildelejeu." Karinin glas bio je tako tih da ga je Nina jedva uspjela razabrati. "Posudila sam vikendicu od rođaka, a to je..." Začulo se krckanje; to je Karin tražila nešto, možda komad papira. "Skovbakken 12. Na samom je kraju, zadnja kuća prije šume." Začula je klik. Ovaj put, to je stvarno bio kraj. Nina se okrenula prema uspavanom djetetu s prvim pravim osmijehom što ga je uspjela proizvesti u ovih šest sati koliko je prošlo otkako je otvorila kofer i pronašla dječaka. "Držim sve pod kontrolom", rekla je, osjećajući kako joj se ruke same od sebe opuštaju. "Sad ćemo saznati što se dogodilo, a onda ću se pobrinuti da se vratiš kući, gdje pripadaš."

≈ SIGITA JE BILA TOLIKO OČAJNA DA GA JE ZAMOLILA DA DOĐE. Dariusov telefonski glas postao je tjeskoban. "Sigita... znaš da ne mogu." "Zašto ne?" "Moj posao." Radio je za građevinsku tvrtku u Njemačkoj. Ne kao inženjer, kako je ponekad govorio ljudima, nego kao vodoinstalater. "Radi se o Mikasu, Darius." "Da. Ali..." Mogla je i misliti. Kad je uopće i mogla računati na njega? Ali Mikas... nije znala da mu tako malo znači. Dariusu je dječak bio drag i često se s njime igrao, po sat vremena. A Mikas je obožavao svog tatu, koji bi se uvijek pojavio u najneobičnije vrijeme, noseći naramke u celofan umotanih igračaka. "Znači, tuđi su ti zahodi stvarno važniji od tvoga sina?" gušila se. "Sigita..." Poklopila je. Znala je da nije posao to što ga priječi. Da je to bilo nešto do čega mu je zbilja bilo stalo, nogometna utakmica ili takvo što, bez problema bi javio da je bolestan. Nije on ganjao neku karijeru. Posao mu nije baš toliko značio.

Nije se, dakle, radilo o tome da ne može, nego o tome da ne želi. Htio je ostati u svome novom životu, vjerojatno i s novom djevojkom, i nije imao želje da ga dovuku natrag u Vilnius i Tauragé, natrag k Sigiti i njezinim zamornim zahtjevima. Pling-pliiing. Mobitel je ispustio svoj limeni signal primljene poruke. Pošiljatelj je bio Darius. Nazovi me kad se Mikas vrati, pisalo je. Kao da je Mikas neki odlutali pas koji će se pojaviti na pragu kad dovoljno ogladni. "Jeste li dobro, gospođo?" Podignula je pogled. Stariji gospodin u sivom odijelu gledao ju je s udaljenosti od nekoliko metara, oslonjen na crni štap. "Da", rekla je. "Samo... bilo je... sad je gotovo." Pomogao joj je da ustane i počeo skupljati njezine rasute stvari. "Važno je piti dovoljno kad su ovakve vrućine", rekao je ljubazno. "Ili barem tako misli moj liječnik. Ja uvijek zaboravim." "Jest, da, u pravu ste." Dodirnuo je prstima svijetlosivi šešir na odlasku. "Ugodan dan, gospođo." Vratila se u policijsku postaju u Birželio gatve 23. Lice narednika Gužasa postalo je rezignirano kad ju je ugledao na vratima svoga ureda. "Gospođo Ramoškiene. Mislio sam da ste pošli kući." "Nije on. Darius ga nije odveo", rekla je. "Zar ne shvaćate da je moj sin otet?" Rezigniranost se pretvorila u zamorenost. "Gospođo Ramoškiene, prije nekoliko sati tvrdili ste da je vaš muž odveo dječaka. A sad me uvjeravate da nije tako?" "Da! To vam govorim." "Ali vaša susjeda je vidjela—" "Sigurno je pogriješila. Ona je stara, vid joj je oslabio. A mislim i da je Dariusa samo jednom srela." Klik, klik, klik. Vršak njegove kemijske ukazivao se i nestajao, ukazivao se i nestajao. Ta njegova navika, činilo se, pojavljivala se kad je pokušavao misliti. Sigita je to jedva podnosila. Htjela mu je oteti tu kemijsku, a jedino ju je potreba da održi dojam racionalnosti i trezvenosti u tome spriječila. On mi jednostavno mora vjerovati, mislila je. Mora. Napokon je posegnuo za bilježnicom. "Sjednite, gospodo Ramoškiene. Opišite mi još jednom što se dogodilo." Učinila je kako je rekao, dajući sve od sebe da rekonstruira sve što se zbilo. Opisala mu je visoku svjetlokosu ženu u pamučnom ogrtaču. Rekla mu je za čokoladu. Ali onda je došla do praznine, do crne rupe u njezinu mozgu, u kojoj su nestala gotovo dvadeset četiri sata. "Kako se zove vrtić?"

"Voveraite. On je u grupi Vjeverice." "Imate li broj telefona?" Dala mu ga je. Ubrzo je razgovarao sa samom ravnateljicom, gospođom Šaraškiene. Direktoričina sitna, damska pojava uskrsnula joj je u glavi. Uvijek besprijekorno odjevena u sako i suknju, najlonke i crne i cipele s niskom petom, kao da se baš zaputila na sastanak odbora u nekoj ne baš maloj tvrtki. Imala je oko pedeset godina, kratku kestenjastu kosu i prirodni autoritet koji je u trenu stišavao čak i najraskalašenije igre kad god bi ušla u neku od vrtićkih dvorana. Sigitu je njezina pojava pomalo zastrašivala. Gužas je objasnio zbog čega zove; prijavljen je nestanak jednog djeteta, Mikasa Ramoške. Jedna žena, koja je možda povezana sa slučajem, navodno je ostvarila kontakt s dječakom na igralištu vrtića. Je li možda tko od zaposlenika primijetio takvu ženu, ili bilo koju drugu nepoznatu osobu, da razgovara s djecom ili ih promatra? "Čokolada", rekla je Sigita. "Ne zaboravite čokoladu." Odsutno je kimnuo slušajući odgovor gospođe Saraškiene. Zatim ju je izravno upitao, naizgled neopterećen Sigitinom nazočnošću: "Kakav je vaš dojam o majci Mikasa Ramoške?" Sigita je osjetila naglo žarenje na licu. Koji obraz! Što će gospođa Šaraškiene misliti! "Hvala vam. Htio bih razgovarati s odgojiteljicom te grupe. Biste li je mogli zamoliti da čim prije nazove ovaj broj? Hvala vam lijepa na vašem vremenu." Spustio je slušalicu. "Čini se da je jedna od odgojiteljica u stvari primijetila vašu svjetlokosu ženu i rekla joj da više ne daje slatkiše djeci. Ali Mikas nije bio jedino dijete s kojim je stupila u kontakt." "Možda nije. Ali Mikas je jedino dijete koje je nestalo!" "Da." Neće ga pitati. Ne želi ga pitati. Ali ipak je izbrbljala: "Što je rekla o meni?" Jedva zamjetan osmijeh uzvio mu je kut gornje usne; bio je to prvi znak čovječnosti što ga je kod njega vidjela. "Da ste dobra majka i odgovorna osoba. Jedna od onih koji plaćaju. Ona cijeni vašu predanost." Za vrtić nije trebalo plaćati posebnu naknadu, no postojao je neobavezni program financiran od roditelja koji su bili voljni uplaćivati određeni iznos na račun vrtića svaki mjesec. Novac se ulagao u održavanje, razna poboljšanja i za kulturne aktivnosti s djecom stvari koje grad nije pokrivao. Bila je to žrtva, pogotovo prve godine nakon što je kupila stan, ali Sigiti je bilo važno biti među "onima koji plaćaju". "Vjerujete li mi sad?" Razmišljao je o tome nekoliko trenutaka. Klik, klik, škljocala je prokleta kemijska.

"Vaša je izjava na nekim mjestima potkrijepljena", rekao je, doimajući se gotovo kao da oklijeva. "Onda, molim vas, učinite nešto!" Nije više mogla potiskivati očaj. "Morate ga pronaći!" Klik, klik, klik. "Sad imam vašu izjavu i mi ćemo, naravno, izdati obavijest o nestaloj osobi za Mikasa", rekao je. "Tražit ćemo ga." Isprva je Sigita osjetila golemo olakšanje što joj se vjeruje. Otvorila je torbicu i izgurala Mikasovu fotografiju iz plastičnog džepića. Snimljena je na ivanjskoj proslavi u vrtiću; Mikas je bio odjeven u svoju najbolju odjeću, u ruci je imao vijenac od hrastova lišća, a na licu nesiguran osmijeh. Nije htio nositi vijenac u kosi jer nije htio izgledati kao djevojčica, sjetila se. "Hvala vam", rekla je. "Hoće li ovo poslužiti? Prilično je vjerna." Stavila ju je na stol pred Gužasa. Uzeo ju je, ali bilo je nečega u načinu na koji je to učinio, određenog oklijevanja, kao da nije znao koliko smisla to uopće ima. Tad joj je postalo jasno da je još prerano za osjećaj bilo kakvog olakšanja. "Gospođo Ramoškiene... postoji li mogućnost da je par koji je uzeo dječaka netko od ljudi koje poznajete ili s kojima ste čak u rodu?" "Ne, ja... mislim da ne. Ženu sigurno ne poznajem. Ali gospođu Mažekiene zapravo nisam pitala za muškarca jer sam mislila da je to Darius." "Pokušat ćemo dobiti opis od vaše susjede. Jesu li otmičari pokušali stupiti s vama u kontakt na neki način? Je li bilo ikakvih zahtjeva ili prijetnji? I pada li vam na pamet bilo tko tko bi vas iz bilo kojeg razloga htio pritisnuti?" Šutke je zavrtjela glavom. Jedino što joj je padalo na pamet jest da bi to možda moglo imati kakve veze s tvrtkom Janus Construction, s Dobrovolskim i drugim klijentima poput njega, i s brojkama koje je pohranjivala jedino u glavi. Ali kako? Nije imalo smisla. Osim toga, nitko ništa nije rekao. Nije bilo prijetnji. Nije bilo zahtjeva. Shvatila je da je pozorno promatra i da je napokon prestalo i škljocanje kemijske. "Što žele učiniti s njim?" tiho je upitala, jedva se usuđujući izgovoriti to naglas jer bi to dalo riječima težinu realnog. "Zašto ljudi kradu tuđu djecu?" "Kad je dijete žrtva otmice, to je često osobno usmjereno na određeno dijete, iz određenih razloga koji mogu imati veze sa skrbništvom ili s nečim što otmičari žele od roditelja. Ali postoji i druga kategorija, Tiče se manje osobnih motiva i u tim slučajevima..." oklijevao je pa ga je morala potaknuti da nastavi. "Onda što?" "U tim slučajevima, počinitelji jednostavno uzmu dijete. Bilo koje dijete." Nije to izravno rekao, ali odmah joj je bilo jasno o čemu govori. Znala je da se djeca prodaju na isti način na koji neki ljudi prodaju žene. Skršeni jecaj, bez riječi, provalio je iz nje. Esu kaltas, esu kaltas, esu labai kaltas. Sve je moj grijeh. Svim se silama uprla da zaustavi slike koje su joj bljeskale u glavi. Neće, ne može pomisliti da je Mikas završio u rukama takvih ljudi. To bi je uništilo.

"Molim vas. Molim vas, hoćete li ga naći?" preklinjala je kroz vruću bujicu suza koja je zamućivala prostoriju i onemogućavala razgovijetan govor. "Potrudit ćemo se", rekao je. "Nadajmo se da Mikas pripada prvoj kategoriji. Ti često budu nađeni, prije ili poslije." Ni ovaj put nije to izgovorio, ali ona je čula prešućene riječi: one druge nikad ne nađemo.

≈ NIJE ZAPRAVO IMALA VREMENA ZA ovo. Zbog hitnje, Nini se činilo potpuno pogrešnim razmišljati o neobaveznim stvarima poput šoping ekspedicije, no, naposljetku, đavo zaista čuči u detalju, a ona je, u najmanju ruku, trebala jedan komplet majica, kratkih hlača i sandala za trogodišnjaka, želi li da ona i dječak neko vrijeme ostanu donekle sigurni i nevidljivi. Pogledom je pretraživala izloge trgovina na Stationsveju i u sebi psovala zbog manjka izbora. Kao prvo, uopće nije bilo puno trgovina u toj ulici, a većina njih sad je već imala zatvorena vrata i ugasle, neosvijetljene izloge. Ali kad je stigla do dna ulice, pojavilo se njih više, a dva dućana, zapanjujuće, prodavala su dječju odjeću. Oba su očito sebe vidjela kao finije trgovine; jedan je čak imao francusko ime La Maison Des Petites. Vani su na šipki bile izložene trenirke jarkih boja u trendovskom stilu sedamdesetih, a kad je povirila kroz izlog, vidjela je lutku koja je veličinom odgovarala. Najvažnije, trgovina je još bila otvorena. Veliki lanac maloprodaje poput Kvicklyja bio bi bolji izbor, daleko jeftiniji, no putem je dosad vidjela samo male dućane koji su uglavnom prodavali samo namirnice. Ponestajalo joj je vremena. Dječak je ležao na stražnjem sjedalu kao mala tempirana bomba; potajno putovati s vrištećim trogodišnjakom bilo je samo po sebi teško a ako je uz to dijete još i golo, bila bi to nemoguća misija. Prvo pravilo opstanka; ne skreći pažnju na sebe. Skrenula je u Olgasvej i ugurala mali zastarjeli Fiat u prostor između dva veća automobila parkirana uz rub pločnika. Zakrenula se u sjedalu da bolje pokrije dekom dječaka koji se doimao kao da će uskoro doći k svijesti. Jedna ručica izvirila je i refleksivno obuhvatila vuneni materijal i povukla ga bliže k licu. Nina je izašla iz automobila, brzim pogledom obuhvativši okruženje. Za ovako vrućih dana većina stanovnika Vedbaeka povukla bi se na plažu ili u sjenovite vrtove, s roštiljem i večerom na trijemu. Ali još je uvijek bilo ljudi na ulici. Na pločniku s druge strane ceste jedna je obitelj tumarala u suprotnom smjeru, otac tankih nogu u prekratkim hlačama, majka u bijelom ljetnom topu koji joj je otkrivao suncem opečena ramena s kojih se ljuštila koža. Obje njihove male kćeri držale su goleme kornete sa sladoledom, dok su im roditelji bili uvučeni u neku žustru raspravu. Malo dalje, s Ninine strane, jedan je vremešni gospodin šetao ugojenog baseta, a zbijena grupica dugokosih tinejdžerica upravo je zašla za ugao u Stationsvej i išla Nini ususret. "U redu", rekla je Nina, namjerno se naginjući preko stražnjeg sjedala kroz otvorena stražnja vrata. "Kupit ću ti sladoled, ali to je sve, u redu? Nema više zanovijetanja." Napravila je umjetnu stanku, krišom pogledavajući šetača psa, koji je

sad bio tako blizu da ju je mogao čuti, ali se vukao ubitačno sporim korakom. "Mama će se vratiti dok kažeš keksić." Brzo je zaključala vrata, a zatim odlučno krenula prema Stationsveju. Činilo se da tinejdžerice nisu primijetile ni nju ni malu predstavu koju je priredila. Sklonile su joj se jedva toliko da se uspjela probiti pokraj njih i nastavila dalje. Iza sebe je čula njihovu čudnu smjesu razgovora i intenzivnog tipkanja poruka. Dobro, pomislila je. Previše su opsjednute sobom da bi predstavljale problem. *

U La Maison Des Petites, činilo se, mislili su da svi roditelji žude za tim da svoju djecu odjenu tako da nalikuju na male replike njih samih kad su bili djeca u sedamdesetima. Boje su bile jarke i napadne, materijal uglavnom lan i organski proizveden pamuk, tako da maleni ne budu izloženi neželjenim kemikalijama. Sve s dobrom namjerom, ali Nina se stresla od pomisli na to što će ovo učiniti njezinu bankovnom računu. Diskretno namirisana mlada mama, kose zabačene unatrag i pridržavane velikim tamnim, modernim sunčanim naočalama koje su joj počivale na vrhu glave, prošla je pokraj nje s debelom bebom na boku. Nina je ponovno postala svjesna svoje ljepljive majice i mirisa znoja koji je bio daleko od ugodnog. Miris straha, pomislila je. Zasad se u ovu imućnu suburbanu idilu uklapala otprilike koliko i bernardinac u dvosobni stan. Iskopala je pet pari gaćica iz košare s natpisom "Ljetna rasprodaja", postavljene usred trgovine. Zatim je prebirala po hrpama traperica i majica. Za koliko dana bi trebala planirati? Koliko će on morati ostati s njom? Nije imala pojma, ali odlučila se za optimizam, pa makar i pogriješila. Jedan par traperica, jedan par kratkih hlača i dvije lagane ljetne pamučne majice dugih rukava... To će zasad morati dostajati. Grizući donju usnu, Nina je pogledala policu s cipelama. Par sandala zbilja je bio potreban. Stavila je te stvari na pult, trudeći se da što je manje moguće gleda prodavačicu koja je skenerom prelazila preko šarenih etiketa s cijenom. "Bilo bi to dvije tisuće četiristo pedeset osam kruna", rekla je mlada žena za pultom, smiješeći se s površnom prijaznošću. Nina se prisilila na to da joj uzvrati osmijeh. Nadišavši oklijevanje, utipkala je pin bankovne kartice i zauzvrat primila veliku vrećicu i odmjereno kimanje. Vani je vrućina bila bespoštedna. Nina je provjerila sat. 19:02. Izašla je iz automobila prije dvanaest minuta. Došla je do križanja Stationsveja i Olgasveja i pogledala prema Fiatu. Nikakvih znakova neuobičajene aktivnosti. Nije bilo okupljenih promatrača ni znatiželjnih lica. Stariji čovjek u prevelikoj majici prošao je pokraj automobila ne pogledavši ga. Dječak sigurno još spava, pomislila je Nina s olakšanjem. Točno s druge strane ulice bio je supermarket. Ako požuri, mogla bi kupiti nešto namirnica. Nije baš bila gladna, ali od doručka nije ništa stavila u usta i znala je da će uskoro nešto morati pojesti. Nije joj dugo trebalo da uzme štrucu bijelog kruha, vrećicu jabuka i dvije boce vode. To je bilo sve što je uspjela smisliti, a onda, kad se primicala izlazu, ugledala je škrinju sa sladoledom pokraj police s deterdžentima. Hladno, pomislila je. Slatko.

Puno kalorija. Sve u jednome. Izvadila je jedan kornet i stavila ga u košaru pa počela stavljati stvari na traku blagajne. Pristava tinejdžerica za kasom bila je jedina živa osoba na vidiku. Iz nekog razloga, Nina nije mogla skinuti pogled s djevojčinih neobično dugih, uglastih noktiju koji su tipkali po brojkama. Nina je stavila kupljene stvari u plastičnu žutu vrećicu i požurila natrag na jarko sunce dana. Nije je bilo šesnaest minuta. Odjednom joj je postalo jasno da je šesnaest minuta izbivanja predugo. Imala je užasan osjećaj da joj je vrijeme, dragocjeno vrijeme, ponovno iscurilo kroz prste. Gotovo trčeći, zaputila se prema Fiatu. Automobil je bio tamo gdje ga je i ostavila, naravno, ali nešto ipak nije bilo kako treba. Žena s dječakom koji je u kolicima sisao palac zauzela je položaj nekoliko koraka dalje od automobila i zabrinuto koračala uz i niz Olgasvej. Ninin se želudac zgrčio, no ipak je uspjela malo usporiti kako bi postigla dojam blago rastresene, ali odgovorne majke. "Je li to vaš automobil? Je li to unutra vaš sin?" Ženin glas popeo se do ozlojeđenog kreštanja čim je ugledala Ninu. Nina je samo kimnula. Udaljenost od automobila kao da se rastezala unedogled, a sad kad je žena pronašla nekoga na koga može usredotočiti svoj bijes, njezina se ljutnja podizala kao plimni val. Izbliza, bila je starija nego što se iz daljine činilo; jedna od onih trideset-i-nešto-godišnjakinja koje se s beskrajnom pomnjom bave svojim izgledom, tako da samo pokoja borica u uglovima očiju, kad se nasmiješe ili namršte, odaje njihovu dob. Sad joj je prezriv bijes stisnuo oči i dodao njezinu licu nekoliko godina. Kolica su bila parkirana tako da su prepriječila cijeli pločnik, a žena je držala dlanove na kukovima, zauzevši samouvjerenu pozu. "Stojim ovdje i čekam vas već skoro dvadeset minuta", objavila je, demonstrativno pokazujući na svoj sat. "Dijete se ne ostavlja u automobilu ovako. I to po ovoj vrućini! Mogao bi umrijeti od toplotnog udara. To je tako neodgovorno. I opasno." Nina je razmotrila što bi mogla učiniti. Žena nije bila ovdje dvadeset minuta, a Nina se uvjerila da je Fiat u sjeni ispod jednog od velikih stabala kestena uz rub ulice, a ostavila je i sve prozore pritvorenima. Dječaku nije prijetila nikakva opasnost da umre od vrućine u tako kratkom vremenu i nitko to nije znao bolje od Nine. Vidjela je djecu kako leže na suncu bez sjene, na temperaturi od četrdeset osam stupnjeva i još uvijek požive dovoljno dugo da umru od gladi. Razgoropađena majka očigledno je bila jedna od onih prekomjerno gorljivih idiotkinja koje uživaju u tome da drugima pokazuju kako su one, eto, krasne majke. Ali ništa od ovoga nije joj koristilo. Glavni je cilj bio otići odavde a da ne privuče još više pažnje na sebe i dječaka. Nina je spustila pogled i silom iscijedila iz sebe jedan pokajnički smiješak. "Obećala sam mu sladoled, a na blagajni je bio red", rekla je, pokušavajući se provući pokraj agresivno parkiranih kolica. "O? A pretpostavljam da je i u Maison Des Petites bila gužva također?" suprotstavila joj se žena, a Nina je opsovala sebi u bradu. Veliku bijelu vrećicu iz modnog butika bilo je teško objasniti pa je odlučila da se neće ni truditi. Umjesto toga,

okrenula je leđa goropadnici, otključala automobil i zamalo srušila i ženu i kolica kad je zaprepašteno zakoračila unatrag. Dječak je sjedio. Deka mu je i dalje bila omotana oko nogu, a on je tamnoplavim očima buljio u nju kroz poluotvoren prozor. Nina se silom natjerala da ostane mirno stajati, dok su joj se glavom grozničavo rojile mogućnosti i dopola osmišljeni planovi. Bi li jednostavno trebala ući u automobil i odvesti se? Bi li trebala razgovarati s njim? A ako mu se i obrati, što bi se dogodilo da joj odgovori? A onda se sjetila sladoleda. Okrenula se od zbunjenog, prestrašenog pogleda dječaka samo načas, koliko joj je trebalo da prokopa po žutoj plastičnoj vrećici i izvuče iz nje kornet. Zgulila je sjajni plavi omot i pružila mu sladoled kroz otvoren prozor, jedva se usuđujući ponovno ga pogledati. Očito, nije ni morala. Vidjela je malu blijedu ruku kako se sporo podiže do ruba dopola spuštenog stakla i uzima sladoled. "Atju." Dječakov glas bio je slabašan, no tu je riječ izgovorio sporo i jasno, kao da se trudi da ga ona razumije. "Ne", brzo je rekla. "Tih nije bilo. Morat ćeš se zadovoljiti s ovim." Zatim je marširajući, što je brže mogla, zaobišla automobil sprijeda i sjela za volan. Razgoropađen glas slijedio ju je dok je išla u rikverc, dopirući jasno i glasno kroz otvorene prozore. "Nemate čak ni prikladnu dječju sjedalicu za njega", kreštala je žena. "Ja jednostavno ne razumijem kako netko poput vas može sebe nazivati majkom. Ja jednostavno ne razumijem..."

≈

SIGITA JE HTJELA OSTATI U POLICIJSKOJ POSTAJI, ALI GUŽAS JU JE IZBACIO, pristojno ali odlučno. Imao je njezin broj telefon, nazvat će je. Ponovio je svoju zamolbu da ode kući. "Ali ne biste trebali biti sami. Dječakov otac?" "On radi u Njemačkoj. Neće doći." "Onda rođaci. Ili prijatelji." Samo je kimnula, kao da je netko tko ima sve to. Nije mu htjela priznati koliko je sama. Činilo se to sramotnim, kao neka ponižavajuća bolest. Glavobolja joj je sad bila tako snažna da je poput crnog prstena lebdjela na rubu njezina vidnog polja; ponovno ju je obuzimala mučnina. Trebala bi nešto pojesti, ili barem malo popiti, kao što joj je onaj starac rekao: Važno je piti dovoljno kad su ovakve vrućine. Kupila je mali četvrtasti tetrapak soka od naranče po turističkoj cijeni od čovjeka koji je prodavao slatkiše, razglednice i jantarni nakit u jarkozelenim

kolicima. Sok je bio mlak i nije bio osobito ukusan, a limunska kiselina palila joj je suho grlo. Pronaći će ga, šapnula je sebi. Pronaći će ga i on će biti dobro. Nije bilo uvjerenja u tim riječima. Obično nije sebe doživljavala kao osobu s vrlo živom maštom. Mnogo je bolja bila u pamćenju činjenica i brojeva nego u zamišljanju mjesta na kojima nikad nije bila ili ljudi koje nikad nije vidjela. Nije čitala puno romana, a gledala je samo filmove koji se prikazuju na televiziji. No sad je mogla zamisliti Mikasa. Mikasa u automobilu, skrivenog ispod dronjave deke. Mikasa kako se migolji i plače dok ga stranci guraju nadolje. Mikasa kako zove majku i ne dobiva odgovor. Što su mu učinili? I zašto su ga odveli? Noge su joj klecale. Sjela je na široke kamene stube koje se spuštaju prema rijeci. Prije nekoliko godina grad je ovdje bio postavio klupe, ali one su ubrzo postale magnet za ovisnike i beskućnike pa su ih makli, lako da su samo željezni potpornji stršili iz betona kao strnjika. Ispod njih, rijeka Neris tromo je tekla u svome betonskom koritu, smeđa i pitoma u usporedbi sa svojom zimskom divljinom. *

Prvog ljeta što ga je provela s Dariusom, rijeka je bila njihovo tajno mjesto. Ako bi se otišlo uz obalu dovoljno daleko od mosta, popločana staza prešla bi u blatnjav trag usred džungle korova. Insekti su zujali, mušice i sićušne crne muhe, ali ljudi nije bilo, ni znatiželjnih očiju ni palucajućih jezika, što je bila rijetkost u Tauragéu. Mogli su se čak i kupati. Zajedno. Nije znala nikoga sličnog njemu. Drugi su dečki bili budale hihotali su se i žvrljali grube crteže penisa u školske udžbenike. Mildin stariji brat jednom je uštipnuo Sigitu za lijevu bradavicu i pokušao je poljubiti; bio je u stvari jednako zloban kao Milda, samo na pomalo drugačiji način. Darius je bio potpuno različit. Doimao se posve opuštenim, u miru sam sa sobom, i nemjerljivo zreliji od bilo koga drugog. Rekao joj je da je dobio ime po junaku pilotu Steponasu Dariusu, po kojemu je i glavna ulica u Tauragéu nosila ime; Dariaus ir Giréno gatvé. To je bilo vrlo prikladno, mislila je. Lako je mogla zamisliti Dariusa da jednog dana čini velike stvari. Kad joj je htio svući bluzu, isprva se ukočila. Prestao je što je radio i objema rukama kliznuo dolje na njezin struk. "Tako si malena", rekao je. "Rukama te mogu skroz obuhvatiti." Prožeo ju je duboki drhtaj koji nije imao nikakve veze s hladnoćom. Ruke su mu se kretale pod njezinom bluzom i lagano su se, vrlo nježno, očešale o njezine grudi. Podignula je lice prema suncu. Ne radi to, rekao je glas bake Julije u njezinoj glavi, oslijepjet ćeš. Ali pustila je da je sunčeva svjetlost na nekoliko trenutaka zaslijepi, a tek je onda sklopila oči. Ruke su joj se zgrčile u šake, gužvajući mu košulju na leđima, a njegov je jezik dodirnuo njezin, zatim njezine usne, a onda unutrašnjost njezinih usta. Odustao je od bluze i usredotočio trud na njezinu suknju i gaćice. Zateturala je i izgubila ravnotežu, a on je nije ni pokušao zadržati nego je pao s njom, tako da su se

uz tresak svalili u blato i suncem ugrijanu riječnu vodu. Njegova težina pritisnula ju je o pod tako da se nije mogla ni pomaknuti ni govoriti, što je on shvatio kao pristanak. "Bože, kako si dobra", prošaptao je, razmičući joj bedra željnim rukama. Mogla ga je zaustaviti. Ali i ona je to htjela. Njezino je tijelo to htjelo. Čak je i njezina glava to htjela, na neki način. Htjela je znati kako je to sve to o predavanju grijehu. I dobro je bilo što u stvari nije morala ništa raditi, osim ležati ondje i pustiti ga k sebi. Bila je pripremljena na bol; u ženskim zahodima u školi šaptalo se da je prvi put teško i da boli. Ali nije boljelo. Skoro da je bilo prelako, previše ispravno, leći ovako s njime, pritisnuta njegovom težinom, gurnuta na mekano toplo blato, osjetiti ga kako se miče između njezinih nogu, a onda i u njoj, kao dobrodošao gost koji bi mogao ostati mnogo dulje od kratkog trenutka, koliko je to u stvari trajalo. Zgrčio se nad njom, pa se izvukao. Ležao je ondje neko vrijeme potpuno istrošen, dok se zujanje insekata polako vraćalo, kao i zvuk vlaka na željezničkom mostu u daljini i šuškanje vlati na vjetru. Načas mu se blistavi plavi vilinkonjic ukazao preko ramena, a onda odzujao dalje. Je li to to? pitala se Sigita. Je li to zbilja sve? Otkotrljao se s nje. Nije sa sebe skinuo ni jedan komad odjeće, samo mu je šlic bio otvoren. Ona je, s druge strane, najednom postala svjesna kako je neelegantno izgledala s gaćicama oko jednog gležnja i zadignute suknje tako da joj je čitava zdjelica bila izložena. Nekako mu je također pošlo za rukom da joj podigne i bluzu i grudnjak da dođe do grudi, što gotovo da nije ni primijetila u svemu tome što se zbivalo. Brzo je vratila suknju na mjesto i krenula spustiti bluzu. Ali onda je on učinio nešto što ni jedan drugi dečko ne bi učinio. Nešto što je bilo svojstveno samo Dariusu. Nježno ju je ponovno gurnuo u blato. Poljubio ju je dubokim, mokrim poljupcem koji je trajao toliko dugo da je jedva mogla disati. A onda ju je dodirnuo, izvana i iznutra, tako da je iznenađena prodahtala. "Darius..." "Šššš", rekao je. "Čekaj." Upotrijebio je samo ruke i usta. I činio je to sve dok se zvuk i svjetlo nisu izgubili. Sve dok nije zadrhtala od glave do pete. Sve dok nešto divlje i nepoznato nije zatutnjalo u njoj, kroz nju, i tad je definitivno znala da više nije nikakva djevica, niti će ikad više biti. Nije osjetila ni trunka krivnje u tom trenutku, nije ni pomislila na sram, ili grijeh, ili posljedice. To je došlo poslije.

≈

KOLOVOSKI SUMRAK POČEO SE ZGUŠNJAVATI NAD ZALJEVOM KAD JE NINA skrenula iz glavne ulice nekadašnjeg ribarskog mjesta na škrto asfaltiranu ulicu koja je vodila kroz gotovo napušteno ljetovalište. Tisvildeleje su ovih dana napučivali

uglavnom putnici i turisti, a sad kad su završili školski praznici, većina posjetitelja je otišla. Ispred najvećih i najluksuznijih kuća još je bilo nekoliko automobila s njemačkom registracijom, a nešto djece žestoko je udaralo tetherball, pri čemu se okomita šipka zloslutno klimala pri svakom zamahu. Osim toga, travnjaci su bili napušteni i sprženi ustrajnom žegom ovog kasnog, vrućeg ljeta. Prošla je godina bila kišovita i oblačna, ali ove je godine nebo bilo nepomućeno plavo još od svibnja, i dosad su već lišće, grmlje i trava izgubili svaki trag nekadašnje bujnosti i oblikovali suhi krajolik sprženo žutih i prašnjavozelenih nijansi. Nina je pogledala na sat. Bilo je točno 20:20. Parkirala je na mjesto pokraj poštanskoj sandučića, iza plavog Golfa s oglasnom elektroničkom trakom na stražnjem staklu. M-Tech, pisalo je. Rješenja koja djeluju. Je li to bio Karinin automobil? Nije joj se činio kao tip automobila koji bi ona odabrala, ali Nina nije vidjela nikakvo drugo, prikladnije vozilo. Bacila je pogled uz dugačak, zavojit prilaz. Vikendica je izgledala prilično staro; bila je oličena zagasitocrveno, s bijelim okvirima i sićušnim romantičnim prozorima iz vremena prije dvostrukih stakala. Bila je razmjerno izdvojena od susjednih kuća posljednja prije šume, baš kao što je Karin rekla. Nina je ugurala ključeve i mobitel u džepove traperica i izašla. Dječak ju je krišom promatrao ispod polusklopljenih kapaka. Otvorila je stražnja vrata i nježno mu dotaknula zapešće. Bio je topao, ali nije imao temperaturu, ocijenila je s profesionalnom rutinom. Nije bilo sumnje, bio je posve pri svijesti, iako je ležao veoma mirno, a deka, sad već pomalo masna, obavijala mu je noge. On pokušava nestati, pomislila je Nina. Kao zečić kojeg je jednom, dok je bila dijete, pronašla u stražnjem vrtu, gdje se očajnički pokušavao sakriti. Kad ga je podignula, nije se opirao ni borio. Samo joj je čučao na dlanu, lagan kao perce i paperjast. U svome šestogodišnjem neznanju, zaključila je da joj se sviđa. No kad ga je stavila na svoj krevet, već je poprimio taj isti odsutan izgled kao i dječak na stražnjem sjedalu, a kasnije te noći pronašla ga je mlitavog i mrtvog u kutiji za cipele koju je namijenila njemu. Je li dječak sada odustajao na isti način? Nina je zadrhtala, ne samo zato što je već postajalo hladnije. Ne može ostaviti dječaka u automobilu, pomislila je. Bio je budan i činilo joj se da je bolje da pođe s njom nego da ostane zaključan u automobilu dok se mrači, ne znajući ni gdje je ni zbog čega je tu. Dosad se nije ni pomaknuo, no kad je posegnula prema njemu, najednom se tako žestoko odmaknuo da je deka kliznula s njega i pala na pod automobila. Nina je oklijevala. Nije htjela da je se dijete boji. Nije joj se sviđalo to što je gleda kao čudovište slično onom muškarcu na željezničkom kolodvoru, ali nije imala pojma kako osvojiti njegovo povjerenje. "Što su ti, zaboga, učinili?" prošaptala je, pa čučnula i pokušala mu uhvatiti pogled. "Odakle dolaziš, dušo?" Dječak nije odgovorio, samo se čvršće sklupčao na suprotnom kraju stražnjeg sjedala, što je dalje mogao. Spazila je tamnu mrlju na sjedalu, na mjestu s kojeg je pala

deka, a dječak je neugodno vonjao na znoj i staru mokraću. Nina je osjetila val nježnosti, kao kad bi Anton ili Ida imali temperaturu ili povraćali doma, u stanu na Østerbrou. Donijela bi im zdrobljeni led, sok od borovnica i vlažne krpe; poriv da bude dobra prema njima i izliječi ih ispunjavao je cijelo njezino biće. Bilo je tako jednostavno biti dobra majka u tim prilikama, pomislila je. Samo, sve je drugo bilo tako komplicirano. Pokazala je rukom na kuću, a zatim sklopila dlanove kao kip sveca u molitvi i položila na njih obraz, parodirajući san. "Prvo ćemo te nahraniti", rekla je, pokušavajući se osmjehnuti. "A onda ćemo ti naći krevet u kojemu ćeš moći spavati. A poslije toga, vidjet ćemo." Dječak nije izustio ni glas, ali je ipak nešto ispravno učinila jer se ispravio i pomaknuo nekoliko centimetara u njezinu smjeru. "Tako treba", rekla je. Sjetila se članka što ga je pročitala prije nekoliko godina, o sposobnosti djece da prežive čak i u najbrutalnijem okružju. Ona su kao navođene rakete usmjerene da traže najbliže izvore topline, pisalo je. Ako dijete ostane bez majke, okrene se ocu. Ako nestane otac, dijete se usredotoči na iduću odraslu osobu, a zatim opet sljedeću, tražeći bilo koju odraslu osobu koja bi mu mogla osigurati preživljavanje, ili čak možda i dati ljubav. Pokazala mu je odjeću koju je kupila, a kad ga je počela odijevati, pomagao je. Poslušno je ispružio ruke da ih može provući kroz rukave nove majice i uvukao glavu da joj bude lakše navući je. Zatim mu je navukla čisti par gaćica. To je zasad trebalo biti dovoljno, ali čak je i to pomoglo da odjednom izgleda mnogo više nalik na običnog trogodišnjaka. Kad ga je primila i podignula iz automobila, ponovno ju je zatekla ta razlika u težini između njega i Antona. Sad kad je bio budan, nije se dao prisloniti uz njezino rame. Zamišljeno i uspravno držao se na njezinu boku, ispravljene kralježnice, dok je hodala šljunčanom stazom prema verandi. "Hej, maleni", tepala mu je Nina, omekšavši svoj glas u majčinski ton. "Nema više razloga za strah." Disao je ubrzano, a dah mu je kiselo mirisao na strah i bljuvotinu. Na verandi, netko je poredao velike tegle sa začinskim biljem i maćuhicama; njihova je dobro navodnjena izdašnost djelovala začudno u usporedbi sa škrtim ostatkom vrta. Pokraj poluotvorenih vrata, par jarko žutih klompa stajao je pokraj male prijenosne kutije za ljubimce. Nina se sjetila da je Karin spominjala mačku na onoj pijanoj božićnoj zabavi. Gospodin Mačak, tako ga je zvala. Nabavila ga je kad je jednom zasvagda odlučila da joj je dosta čekanja na Gospodina Pravog i 2,1 dijete koje joj je statistički pripadalo. Ali u ovom trenutku, nije bilo traga ni od mačke ni od Karin. Nina je podignula slobodnu ruku da pokuca na vrata, no ona su se pomaknula kad ih je dotakla i otvorila se čim ih je gurnula. Zakoračila je u mali mračni hodnik. Osjećao se čist miris deterdženta od citrusa i octa, a Karinine cipele i čizme bile su uredno poslagane pokraj poluotvorenih vrata kuhinje. Bilo je jako tiho. "Karin?"

Nina je nagazila na nešto mekano, što se pod njezinom petom udubilo uz jedva čujan zvuk drobljenja. Iznenađena, povukla s unatrag i uprla se leđima uza zid. "Karin?" zazvala je ponovno, ovog puta baš i ne očekujući odgovor. Zakoračila je naprijed i rukom prešla po dovratku, pipanjem tražeći oštre plastične rubove prekidača. Svjetlo je došlo uz prigušeni "klik" i otkrilo dopola pojeden sendvič na podu; po omotu je vidjela da je kupljen na odjelu delikatesa u mjesnom Kvicklyju. Nina je osjetila oštar, hladan grč u želucu. Postojala je mogućnost da je Gospodin Mačak neovlašteno upao u namirnice i dovukao plijen u hodnik, no kuća je bila previše tiha, ako se uzme u obzir ono neutješno glasno Karinino jecanje koje je čula preko telefona prije samo sat i pol. Spustila je dječaka na pod u hodniku i neodlučno stajala na pragu. "Ostani ovdje", prošaptala je, pokazujući na pod. "Ne idi nikamo." Dječak nije odgovorio, samo ju je pogledao ozbiljnim očima. Nove pukotine crnog straha počele su mu se otvarati u pogledu; već je bio prestravljen, a njezina neodlučnost nije pomagala. Morala je brzo nešto učiniti. "Karin!" Nina je hitro prošla kroz kuhinju u malu dnevnu sobu. Karin je bila upalila malu zelenu lampu iznad naslonjača. Televizor je bio upaljen, no zvuk je bio stišan. Vijesti na TV2. Nina je prepoznala crvenu traku na kojoj su se smjenjivali naslovi vijesti i uobičajeni uštogljeni kostim voditeljice. Zakoračila je prema prozoru koji je gledao na vrt s druge strane kuće. Nije se vidjelo puno, samo visoki borovi rasadnika iza malog imanja, i neodržavana livada zasuta lišćem i šišarkama. Nina je posegnula u džep za mobitelom, pritisnula tipku za ponovni poziv i pričekala zvuk uspostave poziva. Odmah je začula zvonjavu mobitela negdje u kući. Činilo se da zvuk dopire iza zatvorenih vrata koja su vjerojatno vodila u spavaću sobu, no iako udaljenost nije mogla biti velika, zvuk je bio čudno zagušen, kao da ga je netko ubacio u koš za smeće. Jednim brzim pogledom, uvjerila se da uspravna mala pojava dječaka i dalje nepomično stoji pokraj vrata kuhinje. Ponovno je pogledala ekran mobitela. 20:28. Brojevi na blijedoplavom ekranu umirujuće su djelovali na nju. Vratila je mobitel u džep i otvorila vrata spavaće sobe. Karin je ležala sklupčana na krevetu, čela pritisnutog o koljena, kao da vježba neku naprednu tehniku joge. Ali Nina je znala, istog trena kad je joj se slika procesuirala kroz mrežnicu. Smrt. Ima nečeg specifičnog kod mrtvih ljudi. Malih stvari koje se same po sebi čine nebitnima, ali zajedno pridonose nepogrešivom dojmu, lako da Nina nikad nije imala dvojbe kad bi ih vidjela. Blago izvrnuto zapešće. Noga koja je mlitavo visjela u otklonu od uobičajenog položaja i glava koja je prevelikom težinom naslonjena na madrac. Nina je osjetila prvi udar svog instinkta za bijeg. Natjerala se da priđe krevetu. Novi detalji preplavili su joj čula. Karinina svijetla kosa širila joj se oko glave kao aura boje lana, pomiješana s crvenim i tamnosmeđim nijansama. Plahta pod njom upila je

previše krvi, a kad je Nina pažljivo okrenula Karinin trup, Karinina su se usta otvorila i bljuvotina pomiješana s krvi pljusnula joj je preko donje usne i skotrljala joj se niz bradu u meke bore na vratu. Dva su joj zuba nedostajala, a na licu i vratu bile su joj crvene i grimizne modrice. Činilo se da jako puno krvi potječe iz ozljede iznad ruba kose, kod lijeve sljepoočnice, kad ju je Nina oprezno pokušala opipati, lubanja joj se udubila pod prstima, previše mekana i sravnjena. Smrt nije bila trenutačna, zaključila je Nina. Imala je vremena da se sklupča ovdje kao ranjena životinja koju je krdo napustilo da sama umre. A sad. Toliko krvi. Njoj krv nije smetala, podsjetila je sebe utješno. Bila je okej s krvi, bila je, štoviše, jedna od najsmirenijih u školi za medicinske sestre kad su tjelesne tekućine bile u pitanju. (Sve od onog dana prije dvadeset tri godine kad je postala jako dobra u tome. Odlučila je postati dobra u tome, i upalilo je.) Nina je zakoračila unatrag od kreveta i uspjela okrenuti se u stranu prije nego što je povratila, u kratkim, bolnim erupcijama. Nije ništa pojela od jutra, i sve što je pljusnulo na čisti parket bila je tamnožuta slina i sivkasta voda. Tada je začula vrisak. Kreštava, uznemirujuća nota užasa, kao vrisak koji se čuje u noći kad zeca uhvati lisica.

≈ SIGITA JE SJEDILA NA KAMENIM STUBAMA POKRAJ RIJEKE, ČEKAJUĆI DA mučnina i glavobolja oslabe dovoljno da može nastaviti dalje. Njezina neozlijeđena ruka stiskala je mobitel. Morao je zazvoniti. Morao je zazvoniti, tako da zna da je Mikas dobro. Da zna barem to da ne pripada u ono što je Gužas nazivao drugom kategorijom; da nije od onih koje nikad ne pronađu. Ne. Nemoj to ni pomišljati. Nemoj misliti o tome što bi stranci mogli učiniti savršenom, malenom tijelu, nemoj pripustiti tu misao ni na sekundu. To bi samo učinilo mogućnost stvarnom. To bi je slomilo, to bi je razderalo i iščupalo joj srce, tako da ne može disati, a kamoli djelovati. Držala se za mobitel kao iscrpljeni plivač za bovu. Nije zazvonio. Na kraju je sama pozvala jedan broj. Gospođe Mažekiene. "Gospođo Mažekiene. Čovjek koji je odveo Mikasa kako je izgledao?" Staričina zbunjenost bila je očigledna čak i preko telefona. "Izgledao? Ali to mu je bio otac." "Ne, gospodo Mažekiene. Nije. Darius je još u Njemačkoj." Na liniji je bila duga tišina. "Gospođo Mažekiene?" "Pa, jest, učinilo mi se da se malo udebljao. Izgledao je veći nego što ga se sjećam." "Koliko veći?"

"Ne znam... krupan i visok, sad kad promislim o tome. I skoro na ćelavo ošišan, takva mu je bila frizura. Ali, to je sad u modi, je li?" "Zašto ste onda mislili da je to Mikasov otac?" "Auto je izgledao kao njegov. A tko bi drugi otišao s dječakom?" Sigita se snažno ugrizla za usnu da ne bi rekla nešto neoprostivo. To je samo stara žena, rekla si je. Nije to namjerno učinila. Ali pogreška gospođe Mažekiene stajala ih je gotovo četrdeset osam sati, a to je bilo jako teško zaboraviti. "Kakav je bio taj automobil?" upitala je kad je smogla malo samokontrole. "Siv", neodređeno je odgovorila gospođa Mažekiene. "Koja marka automobila?" Ali čim je postavila to pitanje, znala je da je beznadno. "Ne razumijem se baš u aute", rekla je gospođa Mažekiene bespomoćno. "Bio je... običan. Kao onaj auto Mikasova oca." Posljednji put kad je Sigita vidjela Dariusa, vozio je tamnosivi Suzuki Grand Vitara. Vjerojatno je to onda bio nekakav SUV, ili možda karavan. Ili kombi. Ako gospođa Mažekiene nije raspoznala Dariusovu nježnu pojavu od pojave ovoga muškaraca koji je, činilo se iz njezina opisa, bio građen kao kakav izbacivač, onda nije bilo razloga za nadu da će znati razlikovati džip od dostavnog vozila. "Imao je kutiju za prtljagu na krovu", rekla je gospođa Mažekiene iznenada. "Toga se sjećam!" Najstariji sin gospodina Dobrovolskog, Pavel, ponekad je vozio srebrni Porsche Cayenne. Bio je sličan Vitari otprilike koliko škotski ovčar nalikuje na lipicanera, a ona nikad nije vidjela kutiju za prtljagu na njegovu skupom krovu. No, bilo joj je to dovoljno da nazove Algirdasa. "Bok", rekao je. "Osjećaš li se bolje?" Nije mu odgovorila na to. "Kako je prošao sastanak s Dobrovolskim?" upitala ga je umjesto loga. "Tako-tako. Nije mu baš bilo drago što te nema." "Ali nije bilo nikakve... nevolje?" "Sigita, što me u stvari pitaš?" Nije znala koliko bi toga rekla. Nikad nije govorila Algirdasu puno o svome privatnom životu, a činilo joj se uvrnutim da sad započne. Ali što ako? Što ako je Mikasov nestanak bio na neki način povezan s njezinim poslom? "Mikas je nestao." Znao je, pomislila je, da ona ima sina. Dovela ga je na božićnu pantomimu prošle godine, kad je tvrtka Janus Corporation iznenada odlučila da treba prirediti nešto za djecu svojih zaposlenika. "Mikas? Tvoj maleni?" "Da. Netko ga je odveo."

Nastupila je neugodna pauza. Gotovo da je mogla čuti "klik" prebacivanja brzine u Algirdasovoj glavi dok je pokušavao procijeniti hoće li ovo na koji način uzdrmati njegovu poziciju. Algirdas je u mnogočemu bio ugodan šef, prijateljski nastrojen, opušten, ni ugnjetavač ni tiranin. Ali ponekad joj se činilo da svoje podređene doživljava kao računala: oni su samo trebali raditi nije ga zanimalo što je unutra. A ja sam se sad pokvarila, pomislila je. I on ne zna koga pozvati da me popravi. "Ima li to ikakve veze s tvojom ozljedom?" upitao je napokon. "Možda. Ne sjećam se što se dogodilo. Mislila sam da je Mikas s Dariusom, ali nije." "Ali zašto pitaš za Dobrovolskog?" "Pavel Dobrovolskij ima srebrni Cayenne. A Mikas je odveden u sivom ili srebrnom SUV-u." Bilo joj je jasno da nateže činjenice kako bi svoju sumnju učinila utemeljenijom negoli je stvarno bila. Ali ako je to bio Dobrovolskij, Mikas onda ne spada u drugu kategoriju. Ako je to bio Dobrovolskij, može se doznati što je htio, i učiniti što god treba da vrati Mikasa. "Oprosti, Sigita, ali ti si poludjela. Zašto bi, dovraga, Dobrovolskij uzeo tvog sina? Osim toga, mislim da je Pavel prodao Cayenne. Rekao je da je lakše ugurati slona u kutiju šibica nego parkirati to čudovište u centru Vilniusa. Jesi li prijavila policiji?" "Jesam." "Pusti onda da se oni time bave." "Ali oni ništa ne poduzimaju! Ima samo taj jedan jadni čovječuljak koji škljoca svojom kemijskom!" "Kakve veze ima kemijska s bilo čime?" "On kaže da će sad početi tražiti Mikasa, ali ja ne vjerujem da se išta događa. Nikad ih ne pronađu. One koji su oteti iz neosobnih razloga." Shvatila je da nepovezano govori. Znala je, također, da nije smjela ovako nastupiti prema Algirdasu, da će ga to samo natjerati da se povuče. Natjerala se da smiri disanje i pričekala da se riječi ukažu u prikladnijem poretku. "Algirdas, moram znati jesi li uključen u nešto što se Dobrovolskom ne bi svidjelo. Ili ako su neke isplate krivo izvršene." "Kvragu, Sigita. Tvoja autistična glava vodi računa o svemu. Ja samo uskočim tamo gdje mi ti kažeš." U normalnim okolnostima, sjetila bi se. Znala je kad je i jedan litas nedostajao. "Osim toga, govoriš o njemu kao o gangsteru. A on to nije." "Ali on poznaje ljude koji jesu", tvrdoglavo je rekla. U rijeci pod stubama, jedna je crna plastična vreća za smeće plutala nizvodno, napuhana zrakom iznutra. Nekoliko užasavajućih trenutaka Sigita nije mogla misliti ni na što drugo osim na to da je ta vreća dovoljno velika da u nju stane mrtvo dijete. "Čuj, Sigita. Stvarno mi je žao što je tvoj sin nestao, ali nema šanse da je Dobrovolskij upleten. Zaboga, nemoj ga miješati u ovo." Nije rekla zbogom. Jedva je stigla poklopiti prije nego što joj se želudac stisnuo i izbacio mlaz soka od naranče i toplih želučanih kiselina po njezinoj suknji i golim nogama.

≈ NINA SE OKRENULA DOVOLJNO BRZO DA UGLEDA KAKO DJEČAKOVA SJENA zamiče za vratima. Čula je užurbano tapkanje njegovih bosih nogu po podu dnevne sobe, a potom škripu otvaranja vrata. Noge joj je u trenu paralizirao vrući, rastapajući osjećaj, i kad se napokon uspjela pomaknuti, gležnjevi i koljena opasno su joj zaklecali. U par dugih koraka našla se na vratima, a potom u kuhinji. Kroz prozor iznad sudopera vidjela je njegovu svjetlokosu glavu kako brzo odmiče u mrak; on je bježao. Nastavila je svoj klimavi trk kroz hodnik na verandu. Vani, na sparnom zraku, osjećala je kako joj se lice i vrat žare, pulsirajući od vrućine. Crni borovi u rasadniku iza kuće bili su zamućeni maglicom; dječaku nije bilo ni traga, ali čula je pucketanje grana dok je trčao između stabala. Slijedeći taj zvuk, pojurila je što je brže mogla. Grane borova šibale su je po licu, a visoka, suha trava na rubu šume tvorila je šuštavu, bodljikavu barijeru koja joj je otežavala napredovanje. Napokon je ugledala dječakovu bijelu kosu kao kovilje između crnih debala u sve gušćem mraku. Udaljenost između njih bila je sve manja. Izbjegla je niske grane koliko je bolje mogla, a zatim je morala oštro zaokrenuti na jednu stranu da zaobiđe šiljaste ostatke srušenog stabla. Njezin desni zglob je prosvjedovao, ali uspjela je smoći dovoljno snage za još brži trk. Dograbila je dječaka za rame, no on se uspio izmigoljiti i ponovno požuriti naprijed. Njezin drugi pokušaj da ga uhvati bio je plodonosniji. Dohvatila ga je za ruku i čvrsto je zadržala, prisilivši ga da stane. Bez riječi ga je povukla nadolje, na mahovinastu travu, i obujmila ga rukama. Ispod uvijene majice, srce mu je brzo i snažno udaralo o rebra, a dah mu je na njezinu vratu bio kao vrući tuš. U tom trenutku začula je taj zvuk. Mogao je to biti potpuno nebitan zvuk. Prigušeni "klik", kao da netko oprezno zatvara vrata, negdje u ljetnoj noći. Zvuk je mogao doći iz bilo koje druge vikendice na rubu šume, pomislila je Nina, pomičući se dublje u sjenu, vukući dječaka sa sobom. Više nije vidjela kuću Karininih rođaka, ali njezin crveni Fiat bio je savršeno vidljiv u dnu prilaza. Još zvukova. Koraci, ovog puta, i šuškanje kao da se netko probija kroz visoku, suhu travu. Nina je u glavi vidjela onog čovjeka sa željezničkog kolodvora. Svijetle, sužene oči, napetu čeljust, žestinu udaraca koje je uputio rasturenom ormariću. Je li on pronašao Karin i na nju pustio tu svoju ljutnju? Nina je pogledala na sat. 20:36. Sat joj je obično bio dvadeset devet sekundi sporiji od mobitela koji je točnije pokazivao vrijeme. Iz nekog razloga, nije popravila tu nepreciznost. Sviđalo joj se odgonetati koliko je točno sati.

Čvrsto je privila dječaka na grudi. Njegovo toplo malo tijelo grčilo se u malim trzajima otpora, ali nije ispuštao nikakav zvuk. Je li razumio nasušnu potrebu za tišinom ili je to bila puka traumatizirana rezignacija? Ponovno je osluškivala, no šuškanje koraka, ako su to uopće bili koraci, sad je utihnulo. Bi li trebala pozvati policiju? Zarila je ruke u džepove traperica, prvo u lijevi, pa u desni. Telefona nije bilo. Provjerila je opet, iako je znala da je uzaludno. Ispao joj je. Kad i gdje, nije imala pojma. Malene provale adrenalina ponovno su joj eksplodirale u glavi. Mobitel je bio njezina jedina veza sa stvarnim svijetom s Mortenom, s mrežom i njezinim poslom, a sad i s policijom. Bila je sama. Potpuno sama s tim dječakom. Kroz tišinu, zagrmjela je lupa zatvaranja vrata. Srce joj je divlje poskočilo i još jače zatutnjalo ispod znojem natopljene majice. Vinula se na noge i zateturala, još uvijek s dječakom u naručju. A onda je potrčala. Dječakovo tijelo bilo je napeto od otpora; bilo ga je teško nositi, a sad je u koljenima i gležnjevima osjećala dodatnu težinu. Stari, pomislila je, postaje previše stara za trčanje s dječakom u naručju. Sekundu poslije, stigla je do Fiata i širom otvorila vrata na vozačevoj strani. Pogledala je prema vikendici kroz veo breza koje su obrubljivale prilaz. Nije vidjela nikakvih tragova ljudske prisutnosti i načas je posumnjala u svoja čula. Jesu li oni koraci zaista bili koraci? Ili je to samo bio vjetar koji šušti kroz travu? Ili možda samo Gospodin Mačak? Njezin mobitel. Bi li se trebala vratiti i potražiti ga? Usudi li se? Osjećala je iracionalan poriv da zaštiti nepomično, neživo tijelo koje je ležalo u toj kući, da ga čuva od... Od čega? Bilo je prekasno. Za Karin, sve je bilo prekasno. Sad je Nina morala misliti na dječaka, i na sebe. Ipak, još je uvijek oklijevala, s djetetom na izbačenom boku, dok je virila kroz prašnjavo suho lišće. A tada se smrznula. Svjetlo se upalilo u kuhinji i vidjela je nekoga kako se ondje kreće. Zatim je jedno tamno obličje naočigled postajalo veće dok se približavalo prozoru, i načas je ondje ugledala obrise lica. Nina je gotovo bacila dječaka na suvozačko sjedalo. Luđačkom je brzinom ugurala ključ u bravu i čim je motor reagirao, divlje je pojurila u rikverc niz prilaz, osmicama vijugajući od jedne do druge strane ceste. Bujna trava šištala je uz bok automobila, a jednom je i neka stijena udarila o njegovo dno. Sve ostale vikendice imale su zatamnjene, crne prozore i prazne prilaze. Nije im tamo bilo pomoći. Šljunak s ceste šibao je uz vjetrobransko staklo kad je napokon uspjela okrenuti automobil i nastaviti, još uvijek preagresivnom brzinom, niz djelomično asfaltiranu cestu koja vodi prema moru. Tek je tada primijetila da je zaboravila upaliti svjetla. Dječak pokraj nje počeo je vrištati iz petnih žila; tko god ga čuje, pomislio bi da ga pokušava ubiti. Nina se prisilila da duboko udahne, malo uspori i uz suh, tih škljocaj, upali svjetla. Dječakovo vrištanje smekšalo se u jecaje, no sad je čučao na podu automobila, još uvijek držeći ruke oko glave. I iznenada, između mekih, grgljavih jecaja, raspoznatljive riječi počele su se oblikovati.

"Mama. Noriu pas Mama!" Dragi Bože, pomislila je. On negdje ima majku.

≈ JAN JE ODLUČIO PRENOĆITI U STANU TVRTKE U CENTRU LAKSEGADEA. Time je, prije svega, htio izbjeći Anne. Svojim nevjerojatnim Anne-radarom obično je uočavala kad god nešto nije išlo po planu, a sad se trebao držati podalje od nje ako ne želi da ona shvati koliko je poljuljana cijela ova stvar. Osim toga, mnogo bi mu lakše bilo riješiti situaciju s Karin bez Anne negdje u blizini. Kupio je gotovu večeru u odjelu delikatesa u Magasinu i zagrijao je u mikrovalnoj pećnici u maloj kuhinji. Karinina izdaja još mu je uvijek ostavljala gorak okus u ustima. Kako se mogao toliko prevariti? Ispalo je da je i manje lojalna, a više prevrtljiva nego što je vjerovao. Kod kuće, u njezinu stanu iznad garaže, našao je samo dvije stvari vrijedne pažnje, praznu aktovku i poruku kojom debelim, velikim slovima, objavljuje: "DAJEM OTKAZ!" I to je, eto, bila zahvalnost. Obično je bolje prosuđivao od koga bi se trebao štititi, a kome vjerovati. A Karin je znala što je posrijedi. Čak i sad, nije se mogao riješiti osjećaja da je sve to bio nesporazum. Da će se, kad porazgovara s njom, sve riješiti. Ali Litavac nije nazvao, što je moralo značiti da je nije pronašao. Jan je osjetio kako mu se želudac grči na samu pomisao što bi ovo moglo učiniti njemu i njegovu životu. Izgledi da će sve ostati normalno smanjivali su se sa svakim satom koji je prolazio. Nije baš imao puno vremena zar joj to nije bilo jasno? Skuhao si je šalicu kave i pokušao gledati vijesti, ali nije se mogao usredotočiti. Možda bi trebao otići trčati u Kongens Have? Samo, nije ponio odjeću za trčanje, ni tenisice, a iako je muški odjel Magasina bio tik iza ugla, nije bio raspoložen za još jedan šoping pohod. Već je kupio košulju i nešto donjeg rublja za sutra, kao što je često i činio kad je radio dokasna, pa mu je bilo nepraktično voziti natrag kući. Stan je bio tijesan kao lijes u usporedbi s kućom, no nešto mu se u vezi s njime sviđalo. Njegova pomoćnica Marianne nadgledala je uređenje i postigla jednu notu zbog koje se ovdje osjećao ugodno. Stan je bio nešto poput luksuzne verzije studentskih gajbi. Stare fotelje prekrivene blijedim prekrivačima. Retro lampe koje je pronašla na buvljacima. Sedam različitih tanjura umjesto kompleta istih, i jednako nesklapne šalice za kavu. Marianne je voljela raditi takve stvari. "Treba unijeti osobnosti", rekla je. "Ili možeš ljude smjestiti u bilo koji hotel." Možda ga je ovo mjesto podsjećalo na stančić koji je dijelio s prijateljem iz studentskih dana, Kristianom, u vrijeme kad je svijet još bio mlad, kad su obojica sanjali da će postati IT milijunaši. Nakratko se zapitao što li Kristian sad radi. Koliko je znao, Jan je jedini ostvario milijunski san. Kakav nenadmašno usran dan. Protegnuo se i osjetio zatezanje na ožiljku od operacije malo iznad kuka. Refleksno se počešao po njemu. Što, kvragu, radi taj Litavac? I što je, kvragu, snašlo Karin?

Odjednom je agresivno zazvrndao portafon. Jan je odložio šalicu na stol i ustao pritisnuti dugme. "Da." "Inger je." Trebao mu je djelić sekunde da shvati koja Inger. Njegova svekrva. "Inger", rekao je, trudeći se unijeti osmijeh u svoj glas. "Uđi!" Bila je mršava i svijetla kao i Anne, jednakog stasa. Imala je na sebi jednu od svojih jarkih afričkih haljina, a na golim, osunčanim rukama nosila je četiri-pet izrezbarenih narukvica od ebanovine. Ovo je bila jedna od stvari koje su Inger polazile za rukom da s takvom odjećom na sebi izgleda prirodno. "Anne je rekla da si ovdje", rekla je. "Pa sam pomislila da bih mogla iskoristiti trenutak." "Kakvo divno iznenađenje", rekao je Jan. "Jesi li za kavu?" "Ne bih, hvala", rekla je. "Samo sam htjela porazgovarati s tobom." "O, Bože", rekao je, trudeći se unijeti duhovitu notu. "Što li sam sad napravio?" Nije se uhvatila na njegov pokušaj ležernosti. "Anne je uzrujana", rekla je. "Je li ona to rekla?" "Naravno da nije. Anne je Anne. Nikad ne bi rekla takvo što. Ali nešto nije u redu s njom, i ja te sad pitam. Je li riječ o Aleksanderu?" Srce mu je počelo suludo udarati. "Ne, ne", rekao je. "To je sve sređeno." Pogledala ga je ravno u oči. Oči joj nisu bile onako plave kao Anneine; u njezinima je bilo više sive. "U čemu je onda stvar?" upitala je. "Događa li se nešto između vas dvoje?" S tim osmijehom na licu osjećao se blesavo, kao da mu ga je netko nalijepio. Činilo mu se da se njegova neprirodnost itekako vidi. Zašto nikad nije mogao napraviti stvari kako spada? Divio se Inger. Ona je bila divna osoba, ženstvena i snažna istovremeno, baš onakva vrsta životnog druga kakvog je Keld zasluživao. Toliko joj se htio svidjeti. "Nikad ne bih povrijedio Anne", rekao je. Podigla je obrve. "Ne", rekla je. "Nisam ni mislila da bi to htio. Ali nisam te to pitala." Opet krivo. Ponekad se osjećao kao da je u njegovoj glavi neki čovječuljak koji pritišće ono prodorno, iritantno zvono koje koriste u kvizovima kad neki natjecatelj ponudi pogrešni odgovor. "Onda nisam siguran da znam na što misliš", rekao je. "Mi smo dobro." Uzdahnula je. Zavrtjela je glavom. "Znaš što?" rekla je. "Ne bih rekla." Ustala je, zabacivši preko jednog golog ramena modernu torbu s resama. "Ideš već?" upitao je.

"Ne čini mi se da ima nekog smisla da ostanem", rekla je. Ponovno je imao osjećaj da je pogriješio u nekom testu koji nije baš razumio. "Jesi li razgovarala s Keldom o ovome?" provalilo je iz njega. Ponovno ga je pogledala onim izravnim, sivo-plavim pogledom. Još je jednom zavrtjela glavom, ali nije bio siguran znači li to ne. Što ako je sjedila tamo u vili u Taarbæku raspravljajući o tome s Keldom, u zimskom vrtu možda, navečer uz čašu vina i zalogaj dobrog sira, razgovarajući o njemu, o njemu i Anne i njihovu braku, pitajući se je li sve kako treba biti... Na tu mu se pomisao želudac stisnuo u mali, kao kamen tvrd, pulsirajući grumen. "Laku noć", rekla je. "Nadam se da ćeš to riješiti." Primila ga je za nadlakticu na trenutak, a onda se okrenula i otišla. Bio je siguran da je u njezinu pogledu vidio sažaljenje. Stajao je uz prozor i gledao kako odmiče niz ulicu. Straga je još uvijek mogla proći za mladu ženu; korak joj je bio energičan i graciozan, stopala neznatno izbačena prema van. Jednom mu je kroz smijeh ispričala da je kao dijete tri godine bila balerina, prije nego što su je izbacili. "A nakon toga nikad ne prestaneš hodati kao patka." Još je uvijek uzimala nekakve sate plesa navečer. Shvatio je da se sav trese. Prestani, rekao je sam sebi. Uskoro će Litavac nazvati. Pronaći će Karin. I ima još vremena. Sve će biti dobro. Malo prije ponoći zazvonio je telefon, ali ne Nokia. Bila je to Anne, nazvala ga je na privatni mobitel. "Policija je bila ovdje", rekla je. Čuo je krhke pukotine u njezinu glasu. "Kažu da je Karin mrtva."

≈ OBITELJ DOBROVOLSKIJ BILA JE RUSKA, ALI NE IZ SOVJETSKE ERE. ŽIVJELI su u Vilniusu više od sto godina, a stari Dobrovolskij bradom, sadašnji patrijarh, još je uvijek živio u jednoj od starih drvenih rezidencija iza Znamenskaje, pravoslavne crkve Ukazanja svete Bogorodice. Sigita je jednom bila ondje, s Algirdasom; poslužili su im crni ruski čaj na trijemu, u visokim čašama koje su bile toliko ornamentirane da su jedva bile prozirne. Sigita je zastala kod kapije, iznenada neodlučna. Sad kad je bila ovdje, bilo joj je teško zamisliti da bi Dobrovolskijevi mogli skrivati Mikasa negdje u toj prelijepoj, svježe oličenoj kući. I nigdje uz pločnik nije bilo srebrnog Cayennea. Ako je Dobrovolskij bio na bilo koji način povezan s ovim, ne bi to učinio ovdje. Ne u svome domu iz djetinjstva, tako blizu Crkvi da se njezina golema srebrnkasta kupola vidjela kroz krošnje. Dok su drugi rušili stare drvene kuće i gradili moderne betonske rugobe čim bi se domogli novca, Dobrovolskij je potpuno renovirao zdanje. Delikatne rezbarije sjale su u svježoj žutoj boji kao i prozorski okviri i grilje; i iako je negdje u dvorištu još bio bunar, sad je bio samo dekorativan. Sigita je pouzdano znala da su u kući tri sjajne nove kupaonice one su bile djelo tvrtke Janus Construction, prema dogovoru sa starim.

Stajala je ondje dovoljno dugo da bude primijećena. Bijela čipkasta zavjesa malo se pomaknula u jednom prozoru, a malo kasnije na trijem je izašla tamnokosa djevojka. "Gospođa Dobrovolskaja pita možemo li vam kako pomoći", rekla je, neobično naglašavajući riječi. Njezina mršava, djetinja pojava bila je odjevena u majicu i crne traperice Calvin Klein. Sigita je pretpostavila da im je ona rođakinja iz Rusije, ili možda netko tko im čuva djecu. Ili oboje. Sigita se nakašljala. "Oprostite. Ovo bi moglo čudno zvučati. Ali, znate li ima li Pavel Dobrovolskij još uvijek onaj srebrni Porsche Cayenne?" "Je li se što dogodilo?" djevojka se zabuljila u Sigitinu ruku u gipsu. "Neka nesreća? Je li on dobro?" "Ne, ništa nije bilo... ništa takvo. Pala sam niza stube." "Je li slomljena?" "Da." "Žao mi je. Nadam se da će uskoro biti kao nova." Nasmiješila se nekako čudno. "Oprostite. Ne govorim baš dobro litavski. Ja sam Anna, Pavelova zaručnica. Odakle znate Pavela?" "U stvari, moj je šef dobar s njim. Algirdas Janusevičius. Njih dvojica povremeno surađuju. Ja se zovem Sigita." Rukovale su se. "A Porsche?" upitala je Sigita. "Ima li ga još uvijek?" Anna se nasmijala. "Pokušava ga prodati. Kaže da je to slon. Ali nitko ga još nije kupio. Ako vas zanima, možete ga pogledati u salonu Super Auto u Pusu gatvé. Samo dvije ulice dalje." Porsche Cayenne ponosno je stajao u najboljem izlogu Super Auta, iza rešetaka i neprobojnog stakla, i bez registracije. Naljepnica s cijenom objavila je Sigiti da bi mogla postati sretna vlasnica ovog vozila, i to za svojih šest godišnjih plaća. Algirdas je bio u pravu, pomislila je Sigita utučeno. Nema apsolutno nikakvog dokaza da je Dobrovolskij oteo Mikasa, ni da je na bilo koji način upleten u njegov nestanak. Tek kad je ta slamka pukla, shvatila koliko se je grčevito držala za nju. Morao je to biti Dobrovolskij, jer Dobrovolskij je netko koga poznaje, netko tko ima lice, za koga zna gdje živi. Ako je to bio Dobrovolskij, Mikas će joj se vratiti. Ali to nije bio Dobrovolskij. *

Sigita je hodala do najbližeg autobusnog stajališta na nogama koje su joj se činile nepovezanima. Stajalište nije bilo svjesno odabrano odredište, prije nešto kao uvjetovani refleks. I sama je jednom živjela u ovoj četvrti, u dvjema tavanskim sobama jedne od drvenih kuća u kojoj je bunar bio daleko od pukog ukrasa. Tri se godine penjala uskim stubama vukući dvije plastične kante od po deset litara, jednu za

gospodu Jovaišiene, vlasnicu kuće, i jednu za sebe. Ako se trebala okupati, morala je otići do javne kupelji nekoliko ulica dalje, pa se obično prala spužvom i izdašno se oslanjala na čudesni proizvod zvan Nuvola, koji se prodavao u limenci spreja; trebalo je njime poprskati kosu, pričekati nekoliko minuta i zatim žustro iščetkati, nakon čega je sve trebalo biti čisto kao da si se tek okupao. Tako je barem bilo u teoriji. Jednom tjedno poslužila bi se ručno upravljanim strojem za pranje rublja, no većinu vremena jednostavno je prala odjeću u sudoperu, baš kao što su radili kod kuće u Taurageu. Gospođa Jovaišiene dosad je sigurno već umrla. Još onda imala je više od devedeset godina. Sigita je namjerno zaobišla Vykinto gatve, gdje je bila ta kuća, iako je to bio kraći put. Nije ju htjela vidjeti. Nije htjela da je išta podsjeća na to vrijeme. Sad je samo Mikas važan, opomenula se. Doma u Pašilaičiaiju, stan je bio isti kao i uvijek. Bijel. Nov. Prazan. Spustila je rolete poslijepodnevnom suncu i legla na krevet odjevena. Nekoliko sekunda poslije već je spavala. *

One godine kad je Sigita zatrudnjela, zima je rano stigla u Tauragé. Prvi snjegovi pali su krajem listopada. Njezin je otac baš bio preuzeo funkciju domara u njihovoj zgradi, nakon što se Bronislavas Tomkus odselio. U praksi, ovo je značilo da Sigita mora pomagati majci s lopatanjem snježnih nanosa na prilazima prije nego što krene u školu, a njezina majka na posao u poštanskom uredu. Otac je, naravno, imao "to s leđima". Ipak, inzistirao je na tome da dirigira aktivnostima svog odreda i zabavlja ih serijama duhovitih primjedbi koje su im trebale održati moral na visini. "To je rusko tajno oružje", rekao bi, pokazujući hrpu snijega. "Ravno iz Sibira. I neće nas srediti dok god je dobrih, snažnih žena poput vas!" Svakome tko je prolazio napola očišćenim pločnikom u šali je hvalio Sigitu i njezinu majku kao hrabre hraniteljice Nezavisnosti. Bilo je to prilično nepodnošljivo. Jedina dobra stvar bila je u tome što je Sigita mogla nositi široke džempere, a da ne izazove komentare. Počela je izostajati sa sali tjelesnog odgoja, ali znala je da je samo pitanje vremena kad će Gospođa Bendikaite kontaktirati s ravnateljem, koji će potom kontaktirati s njezinim roditeljima. Spolni odgoj nije bio dio nastave u osnovnoj, a ni srednjoj školi u Tauragéu, ali Sigita je shvatila što je posrijedi kad u kolovozu nije dobila mjesečnicu, pa onda ni u rujnu. Jedino nije točno znala što učiniti s tim. Teoretski, mogla je kupiti test za trudnoću u ljekarni na gradskom trgu, no gospođa Raguckiené, koja je radila za blagajnom, bila je školska drugarica njezine majke. A kako bi joj uopće test pomogao? Već je znala što ne valja. Nije rekla Dariusu. Krajem kolovoza poslali su ga u Sjedinjene Američke Države k ujaku da tamo pohađa jednu školsku godinu. Sigita je pretpostavljala da je za ovu neočekivanu velikodušnost imao zahvaliti tome što njegova majka nije smatrala Sigitu podesnom djevojkom za svoga zlatnog dečka. Sigita mu je napisala pismo, ali nije u njemu spomenula ništa o svome stanju. Njezina je majka razvrstavala svu poštu iz Tauragéa, a kuverte za zračnu poštu bile su tako užasno tanke i poluprozirne.

Nedostajao joj je. Nedostajao joj je toliko da su je od žudnje boljele grudi i trbuh. Ovu je čežnju uračunala na popis grijeha koje nije priznala velečasnom Pauliusu, a nije mu ih ni kanila priznati. S vremenom joj je postalo jasno da je osjetljivost njezinih grudi značila nešto drugo osim puke izopačene strasti. Ali, napisati riječi; Trudna sam, ili. Postat ćeš otac... Ne. Jednostavno to nije mogla učiniti. Jednog četvrtka uvečer početkom prosinca spakirala je odjeće koliko je moglo stati u njezinu torbu za tjelesni. Trebala je to biti torba za tjelesni jer su kofere držali u zaključanoj prostoriji za odlaganje u dugačkom podrumu zgrade, bez prozora, a osim toga, da se s koferom prošeta niz Dariaus ir Gireno gatvé sigurno bi svrnula na sebe brojne poglede. Netko bi je možda čak i pokušao spriječiti. Također, morao je to biti četvrtak zato što je četvrtkom njezina majka išla posjetiti Baku Juliju, a njezin je otac koristio tu prigodu da ode kartati s nekima od svojih starih kolega iz tvornice konzervi. Nije ostavila nikakvo pismo. Ionako ne bi znala što reći. Samo ju je mladi brat Tomas vidio da odlazi. "Kamo ideš?" upitao je. "Van", rekla je. Nije ga mogla ni pogledati. "Mama je rekla da moraš paziti na mene." "Imaš dvanaest godina, Tomas. Možeš i sam paziti na sebe." Uhvatila je zadnji autobus za Vilnius. Trebalo joj je gotovo pet sati da stigne onamo; već je bila prošla ponoć kad je sišla s autobusa, a veliki ad njezinih snova zatvorio se u sebe preko noći. Trolejbusi više nisu vozili, a nije si mogla priuštiti ni taksi. Zamolila je vozača autobusa za upute i počela hodati niz tihe ulice, dok joj se ledeni snijeg drobio pod potplatima čizama. Njezina je ujna bila preneražena što je vidi. Morala je dvaput reći svoje ime da je Jolita uopće prepozna. "Ali Sigita. Što radiš ovdje? Zašto me tvoja majka nije nazvala?" "Htjela sam te posjetiti. Mama ne zna." Jolita je bila starija od njezine majke, ali izgledala je mlađe. Kosa koja joj je padala na ramena bila je ujednačeno crna, a par golemih zlatnih naušnica klatio joj se s ušnih resica. Nosila je kimono kraljevski plave boje, ali usprkos tome, nije se činilo da je bila u krevetu kad je Sigita pozvonila. Iza stana iza nje dopirale su meke note jazza i miris cigaretnog dima. Jolitine tanko počupane obrve vinule su se uvis. "Htjela si me posjetiti?" rekla je. "Da", rekla je Sigita. A zatim je počela plakati. "Dušo mala..." "Moraš mi pomoći", jecala je Sigita. "Imat ću bebu." "O, dragi Bože, dušo", rekla je Tante Jolita, primajući je k sebi u svileni, utješni zagrljaj koji je mirisao na duhan.

≈ KARIN JE MRTVA. KARIN JE MRTVA. KARIN JE MRTVA. Ta je misao odjekivala u Nininoj lubanji dok je skretala na Kildevej u smjeru Kopenhagena. Sad je bila gotovo sigurna da je nitko nije slijedio iz vikendice. Prvih nekoliko kilometara na uzanoj cestici koja je vijugala kroz Tibirke, stalno je, iz sekunde u sekundu, pogledavala u retrovizor. Karin je mrtva, mislila je, stežući još jače volan. Pokušala je obrisati dlanove o zgužvanu, ljepljivu maramicu koju je pronašla u pretincu za dokumente, no krv je imala dovoljno vremena da se osuši i sad joj je prekrivala dlan i jagodice prstiju poput tankog pokrova od hrđe. Nepozvan, osjećaj pod prstima kad je dotaknula Karininu lubanju sad joj se vratio. Poput onih velikih, raskošnih uskršnjih jaja umotanih u celofan što su ih Mortenovi roditelji uvijek kupovali Idi i Antonu, i koja bi uvijek nekako pala na pod. Ljuska ispod omota na dodir je bila sravnjena i krhka, baš kao Karinina glava. Mogla je osjetiti izdvojene komadiće kosti kako se miču pod kožom tjemena dok je opipavala. Ubijena je. Premlaćena nasmrt. Netko ju je udarao dok nije umrla. Nina se nadvila nad volan, pokušavajući obuzdati mučninu. Zašto bi itko želio ubiti Karin? Karin je bila jedna od najmanje opasnih ljudi koje je Nina ikad srela, poprsja bujnog na majčinski način, zbog kojega je Nina pomišljala na mlijeko i domaći kruh. Sigurna. Uvijek je bila sigurna. Nina je obrisala oči jednom rukom; osjetila je kako joj pogled usisava bijela vrpca nasred ceste koja se razmotavala pred njom. Morala je uložiti svu volju u to da se sabere. Uvijek su se držale zajedno dok su bile u školi za medicinske sestre. Učile su zajedno, petkom odlazile na tulume i zajedno pile, iako u stvari nisu imale puno toga zajedničkog. Nina je bila malena i mršava i njegovala je blijed, uklet i napaćen imidž. Karin bi, s druge strane, izgledala kao kod kuće i u kojem propagandnom filmu iz Trećeg Reicha. Visoka, plava i prsata, s velikodušnim bedrima i glatkom, zlaćanom kožom. Nije bila glupa, nipošto, samo nekomplicirana. I sa začudnim potencijalom za sreću. Ili ju je tako barem doživljavala Nina. Možda je zbog toga tako dugo ostala uz nju, nadajući se da bi se mogla očešati o tu sreću, žudeći za tim da bude uz nekoga čiji je svijet bio savršen i okrugao kao sama Karin. To što je Karin na kraju postala ta kojoj je bilo najteže ostvariti svoj san o obitelji, o mužu i djeci, to je Nini uvijek bilo neshvatljivo. Ali iz ovog ili onog razloga, muškarci oko Karin nikad nisu ostajali. Nina je ta koja je stekla cijeli paket a da ga zapravo i nije htjela, i to je ono što se na kraju možda ispriječilo između njih. Nina je dobila prvo dijete i potom otišla spašavati svijet u dalekim podnebljima, a Karin je radila kao privatna medicinska sestra u jednoj danskoj obitelji koja je živjela u Bruxellesu, a poslije u nekoj bogataškoj i vjerojatno mučno skupoj klinici u Švicarskoj. Pokušale su organizirati koji susret tijekom intervala kad su obje u isto vrijeme bile u Danskoj, ali postajalo je sve očitije da udaljenost među njima raste.

Kao onda kad je bila trudna s Antonom. Vrlo trudna, u stvari, nekoliko tjedana pred sam porod. Još je uvijek mogla prizvati onaj uvrijeđeni pogled u Karininim očima kad joj je Nina otvorila vrata svog novog stana u Østerbrou u koji su se ona i Morten tek bili uselili. Bilo je to jedno od izuzetno rijetkih razdoblja kad se sve sa svijetom činilo u redu i kad je ona osjećala, možda prvi i jedini put u svome životu, da je u miru sa samom sobom. Dobila je dvadeset pet kilograma i uživala u svakom gramu te novostečene težine, osjećajući se ugodno zaobljeno, čvrsto i meko istovremeno. Karin nije ništa rekla. Nije joj čak ni čestitala. Od tog posjeta, telefonski pozivi sve su se više prorjeđivali, a kad je srela Karin na onoj zlosretnoj božićnoj zabavi, pomalo već omamljena, sa šljokičastim sobovim rogovima na glavi, bilo je to pune četiri godine nakon njihova prethodnog susreta. Nina se, također, prilično brzo napila, ali sjećala se da joj je Karin rekla da se zauvijek vratila kući. Da je našla odličan posao blizu... Kalundborga, je li tako rekla? I što još? Nina se mrštila, pokušavajući se sjetiti još detalja iz tog susreta. Na stolu su stajale malene ručno izrađene čašice za rakiju i debeljuškaste svijeće u obliku Djeda Mraza, krigle piva i, iz nekog razloga, konfeti koje ljudi obično bacaju za Novu godinu. Karin je ponovno bila privatna medicinska sestra, rekla je. Nina se najednom sjetila da je tada u Karininim očima vidjela neobičnu iznurenost. Popila je previše čašica rakije i sad je među dlanovima vrtjela plastičnu čašu piva i govorila Nini koliko točno mjesečno zarađuje, kad odbije porez. Rekla je i da čak ne mora plaćati stanarinu jer je uz posao dolazio taj neki super stan, s predivnim pogledom na zaljev. Prigušeno je svjetlo produbljivalo bore na njezinu čelu i činilo vidljivijim male okomite linije oko njezinih usana, i Nina je tada prvi put osjetila netrpeljivost prema prijateljici. Kao da je više nije poznavala. A kako je večer odmicala, osjećala je sve veći prezir prema životnim odlukama koje je Karin donijela. Obje su dotad već bile mrtve pijane, pijanije čak nego onda kad su zajedno tulumarile u studentskim danima. A Nina je osjećala umor, i zlobu, i bilo joj je mučno oko srca. Možda joj je zato to i rekla. Da ona još uvijek spašava svijet. Da je sretna. Da ima savršenu obitelj, savršenog muža, i da u slobodno vrijeme pomaže svoj djeci, ženama, jadnim malim ljudima za koje nitko drugi u cijeloj jebenoj Danskoj ne daje ni pišljiva boba. Rekla je Karin za mrežu. Prvi dio bila je nakupina pustih laži, ali bilo je fantastično izgovoriti ih. Ostalo je bilo istina. Zaista je puno svog vremena ulagala u mrežu. Previše, smatrao je Morten. Ponekad je prigovarao da je u tome samo zbog adrenalina, ali nije bila stvar samo u tome; još je uvijek imala potrebu spašavati svijet, još joj je uvijek trebao osjećaj da nije nemoćna. Nina je ponovno obrisala oči, i olabavila pritisak na gas. Ovo nije bio autoput, a opet, nije bila jedina vozačica koja je to ignorirala. Dječak je sad bio tih. Čučao je na sjedalu pokraj nje, koljena privučenih k prsima, i širom raširenih očiju buljio u polja koja su klizila uz njih i u tamne obrise konja koji su drijemali ispod stabala.

Pomislila je na riječi koje su provalile iz njega u onom očajnom zapomaganju, i pokušala se prisjetiti nepoznatih zvukova. Riječ "Mama" bila je lako raspoznatljiva, ali osim nje, Nina nije ništa drugo uspjela razabrati. Niti jedan slog. Nije joj bio poznat ni opći ton onoga što je izgovorio. Vjerojatno je to bio neki istočnoeuropski jezik, pomislila je, pogotovo uzimajući u obzir dječakovu svijetlu put i kosu. S druge strane, nije joj se činilo da je to bio ruski ili poljski. Nije bilo dovoljno glasova "z". Proklinjala je svoje nepoznavanje jezika i jednom rukom protrljala nos. Bože, kako li je bila umorna. Činilo joj se kao da je već danima budna, i morala je uložiti napor u fokusiranje pogleda na znamenke na satu u automobilu. 20:58 Pitala se što sad rade Morten i djeca. Ida je vjerojatno u svojoj sobi, hipnotizirana nekom od svojih beskrajnih računalnih igrica. A Anton je vjerojatno u krevetu, nakon što je završila ceremonija s čitanjem priče za laku noć. Naravno, u slučaju da je Morten bio raspoložen čitati mu. Moguće je da je previše ljut. Zamolio je Ninu da se drži podalje, zar ne? Je li to rekao? Nina se više nije točno mogla sjetiti njegovih riječi. Je li ju zamolio da dođe kući? Vjerojatno nije. Nina je osjetila čist, hladan mir kako joj se širi iz grudi prema želucu. Morten se nije često ljutio. U mnogočemu, podsjećao ju je na one velike, mekane pse koji puštaju da ih natežu za uši i igraju im se s repom po cijele dane. Na onu vrstu životinje za koju si siguran da je najbolji pas na svijetu, sve dok mu jednog dana ne pukne film i zarije očnjake u nogu nesnosnog sedmogodišnjaka iz susjedstva. Morten je znao u lim prigodama pomalo prestraviti Ninu, pogotovo zato što je njegov bijes bio usmjeren na cijeli svijet, usprkos tome što je okidač koji ga je pokrenuo bio u nečemu što je ona napravila. Kad bi se gadno posvađali, postajao je suzdržan prema Idi i Antonu. Kao da su oni nastavak nje i svih stvari koje se tiču nje, a koje ne može podnijeti. Takvih se dana Morten teško nosio s Antonom, a Idi bi rekao da ugasi televizor u svojoj sobi, ni zbog čega drugog doli zato što ga je živciralo to što je upaljen. Nina ga je zamišljala kako sad sjedi sam u fotelji, ispred laptopa otklopljenog na stoliću pred sobom, i kako neumorno pregledava oglase za posao, opremu za trčanje i jeftina putovanja na Borneo ili Novosibirsk. Bilo što što bi mu moglo pokazati kakav bi život mogao biti bez nje. Koža joj se najednom naježila kao od hladnoće, usprkos muljevitoj vrućini koja je još uvijek bila zarobljena u unutrašnjosti automobila. Što će učiniti? Od Karin neće saznati ništa više od onoga što joj je već rekla, a to je bilo praktički ništa. *

Skrenula je s ceste broj 16 kod Faruma i zaustavila se kod jednoga 08. Ukočeno se okrenula u sjedalu i pogledala dječaka. Oči su mu sad bile sklopljene i ležao je sklupčan uz vrata suvozačkog sjedala kao mala mlitava životinja. Sigurno je potpuno iscrpljen, pomislila je.

Bila je svega nekoliko minuta udaljena od Rudarskoga kampa. I što onda? Smjestiti ga u neki od onih plavih krevetića u Kući Ellen? Sjediti uz njega, moliti se i nadati se da ih onaj muškarac sa željezničkog kolodvora neće pronaći? Karin je već pronašao. Bila je gotovo sasvim sigurna u to. Pronašao ju je i ubio, usprkos činjenici da je Karin napustila svoj posao i stan s predivnim pogledom na zaljev i pokušala se sakriti u malom ljetnikovcu na sjevernoj obali. Dječak se nije pomaknuo kad je izašla iz automobila. Zatvorila je vrata što je nježnije mogla da ga ne probudi, prošla pokraj prikolica za iznajmljivanje i zaputila se prema dućanu. S jedne strane uz vrata bila je drvena paleta natrpana drvom za potpalu u ljubičastim vrećama, a s druge golema metalna košara puna tekućine u spreju koja je obećavala izuzetnu učinkovitost u čišćenju mrtvih insekata s vjetrobranskog stakla. U ovom joj se trenutku činilo potpuno apsurdno da na svijetu postoje ljudi koji mare za takve stvari. Unutra, dečko za blagajnom, premlad za svoj posao, odmjerio ju je posebnim, umornim pogledom što ga djelatnici dućana poprimaju kad padne noć; Je li ovo to? Je li ovo taj trenutak u kojemu će postati gadno i opasno, je li ovo trenutak u kojemu će mu naoružani nepoznati ljudi staviti pištolj pred nos i reći da otvori blagajnu? Činjenica da je ona žensko u trenu je smanjila razinu njegove tjeskobe, a ona se pokušala nasmiješiti da ga dodatno utješi, no taj je osmijeh djelovao više kao kešenje. O, kvragu, pomislila je. Još uvijek imam krvi po rukama. Možda i na majici. Nije joj ni palo na pamet da provjeri. Čemu joj mozak uopće služi? Gurnula je dlanove u džepove i pitala može li se poslužiti telefonom. I možda zahodom? Uslužno ju je uveo otraga u mali prostor nalik na dnevni boravak. Odlučila je prvo poći u zahod, gdje je izdašno naparfimiranim tekućim sapunom istrljala i posljednje hrđave ostatke krvi ispod noktiju i iz nabora u člancima prstiju. Začudo, majica je izbjegla mrlje. Nije imala strpljenja za sušilo pa je obrisala ruke o traperice. A zatim, telefon. Utipkala je broj policije Nodsjællanda, otisnut na ploči pokraj telefona, zajedno s uputama kako dobiti lokalnu taksi službu, vučnu službu, hitnu pomoć i druge korisne službe. No kad je linija uspostavljena uz neznatan "klik", ugledala je svoj odraz na ekranu za nadzor iznad blagajne. "Nordsjælandska policija." Nina je nepomično stajala dok su joj misli nespretno teturale umornim mozgom. Ovih dana nije više postojalo nešto poput uistinu anonimnog poziva. "Halo? Nordsjælandska policija, kako vam možemo pomoći?" Ne možete, pomislila je Nina i poklopila. Ponovno joj se vratila spoznaja da se za Karin više ništa ne da učiniti. Morala se usredotočiti na dječaka. Nije se ni pomaknuo. Još je uvijek bio sklupčan uz vrata automobila. Pitala se bi li ga trebala vratiti na stražnje sjedalo, gdje bi mu bilo udobnije. No, osjećaj da je netko nadgleda i lovi ponovno joj se vratio. Upalila je Fiat i skrenula na Frederiksborgvej. Sad je barem bila malo budnija, i povezano razmišljanje više joj se nije činilo kao nemoguća misija. Kod Vaerlosea je sišla na autocestu i priključila se struji automobila koji su klizili prema centru u ugodnoj, toploj ljetnoj noći. Jedno joj je sad barem bilo jasno. Jedini ključ za otkrivanje dječakova podrijetla bio je dječak sam.

≈ PROBUDIO JU JE TELEFON. BIO JE TO DARIUS.

"Sigita, kvragu. Nahuškala si murju na mene!" "Ne. To jest... vratila sam se u postaju i rekla im da to nisi bio ti. Da ga nisi ti odveo." "Onda mi, molim te, objasni zašto su dva ne baš pristojna gospodina iz, policije došla maloprije i sve mi prevrnula!" Bio je zbilja ljut na nju, čula mu je u glasu. Ali bilo joj je drago. Gužas ipak nešto poduzima, pomislila je. Gužas koji škljoca kemijskom. Kontaktirao je s policijom u Düsseldorfu, gdje Darius trenutačno živi. "Darius, moraju provjeriti. Kad su roditelji razvedeni, to je prva stvar koju provjeravaju." "Mi nismo razvedeni." "Dobro, razdvojeni." "Jesi li stvarno pomislila da bih ti ga ja oduzeo?" Pokušala mu je reći za ženu u pamučnom ogrtaču i za pogrešne zaključke koje je donijela gospođa Mažekiene, ali bio je previše ljut da bi je slušao. "Stvarno, Sigita. Ovo je prevršilo svaku jebenu mjeru!" Klik. Otišao je. Smućena i dezorijentirana, neko je vrijeme sjedila na krevetu. Spavala je manje od sat vremena. Još je uvijek bilo poslijepodne. I još ju je uvijek boljela glava. Otvorila je balkonska vrata, nadajući se da će tako pročistiti zrak i, još važnije, razbistriti misli. To je, činilo se, bio signal na koji je gospođa Mažekiene već neko vrijeme čekala. Sjedila je na svome balkonu okružena džunglom sadnica rajčice i hortenzija. "O, ti si kod kuće", rekla je. "Ima li kakvih vijesti?" "Nema." "Policija je bila ovdje", rekla je. "Morala sam dati izjavu!" Zvučala je kao da se time ponosi. "Što ste im rekli?" "Rekla sam im za mladi par i za auto. I... ovaj... pitali su me i o tebi." "Pretpostavljam da jesu." "Je li tu bilo drugih dečki, i tako dalje. Sad kad si ponovno sama." "I što ste im odgovorili?" "Bože blagoslovi, ali ja ne tračam uokolo. U ovoj zgradi, svatko gleda svoja posla, to sam im rekla." "Mislim da znate da nemam dečka. Zašto to jednostavno niste rekli?" "A kako bih ja to mogla znati, draga? Nije da gledam u tvoja vrata, ili takvo nešto. Nisam ja voajer!"

"Ne", uzdahnula je Sigita. "Naravno da niste." Gospođa Mažekiene naslonila se na ogradu. "Napravila sam cepelinai", rekla je. "Hoćeš li pojesti malo, draga?" Od same pomisli na žutobijele valjuške od krumpirova tijesta, mučnina joj se ponovno uzbućkala u grlu. "Jako ljubazno od vas, ali ne bih." "Ne zaboravi na želudac jer ti je u srcu teško", rekla je gospođa Mažekiene. "To je moja draga majka uvijek govorila, bog joj dušu pomilovao." Nije meni teško u srcu, pomislila je Sigita. Nego mi je u srcu crno. Crno je bilo sve u njoj i odjednom više nije mogla podnijeti ni sekundu dobronamjernih zabadanja gospođe Mažekiene. "Oprostite", rekla je naglo. "Moram..." Utrčala je u stan ne zastajući čak ni da zatvori balkonska vrata. Nije ju slomila mučnina, nego plač. Kidao joj je grlo i čupao iz nje duge, zavijajuće jecaje; morala se nasloniti na sudoper, poduprijeti se zdravom rukom, kao da će svaki čas povratiti. Nekoliko je minuta prošlo prije negoli je ponovno mogla disati. Znala je da je gospođa Mažekiene unesena u prizor s udaljenosti svoga balkona jer je i dalje čula meku litaniju, "Dobro, dobro. Dobro, dobro je", kao da je starica pokušava utješiti daljinskim navođenjem. "Nema gore stvari", rekla je gospođa Mažekiene kad je čula da su jecaji malo popustili. "Najteže je izgubiti dijete." Sigita je uspravila glavu kao da ju je netko podbo žaračem. "Ja nisam izgubila dijete!" ljutito je rekla i odmarširala do balkonskih vrata koje je zatvorila uz tako snažan tresak da je staklo zadrhtalo. No ta ju je dvostruka laž probola kao nož. *

Teta Jolita radila je na Sveučilištu u Vilniusu. Bila je tajnica Odsjeka za matematiku, ali u praksi se njezin posao uglavnom svodio na pomaganje izvjesnom profesoru Ziemysu. Razlog zbog kojega ona i Sigitina majka više nisu razgovarale uskoro je postao očit. Svakog ponedjeljka i četvrtka uvečer profesor je dolazio posjetiti Jolitu. Onog četvrtka kad je Sigita stigla, Jolita ga je baš bila poljubila na rastanku. Onaj cigaretni dim što ga je osjetila s vrata bio je dim njegovih cigareta. Isprva Sigita nije mogla razumjeti zašto bi je ovo trebalo tako šokirati. Jolita nije bila udana i mogla je raditi što je htjela. Ovo nije bio Tauragé. Profesor je imao ženu, no to je bila njegova stvar. Na koncu je došla do zaključka da je šokantna stvar bila ta što je čitav taj odnos bio tako sitničav. Oduvijek je znala da je Jolita napravila nešto užasno, nešto što Sigitina majka nije mogla oprostiti iz dubine svoga katoličkog srca. Jolita je zgriješila, ali nitko nije bio voljan točno objasniti Sigiti kako i zašto. Kao dijete, nejasno je zamišljala da je to na neki način povezano s plesanjem na stolu oko kojega stoje i gledaju pijani muškarci. Nije imala pojma odakle joj ta specifična vizija. Vjerojatno iz nekog filma.

A sad, stvarnost se pokazala tako svakodnevna i uhodana. Svakog ponedjeljka, svakog četvrtka. Bradati, pognuti muškarac koji je bio više od petnaest godina stariji od nje i koji je uvijek zaboravljao ponijeti barem jedan par naočala ako ga Jolita ne bi upozorila. Bilo je to kao da i jest udana, zamalo. Možda je sve to nekoć i bilo mladenački i strasno, ali ako jest, ta su vremena davno prošla. Sigita je utekla u Vilnius da umakne osudama Tauragea. Da bude slobodna od zabadanja nosova i tračanja, od moraliziranja i predrasuda. Od svega provincijalnog. Otkako je imala devet-deset godina, potajno je zavidjela Joliti na hrabrosti; zamišljala je kako je njezina ujna napravila sve ono o čemu je i sama sanjala: oslobodila se i stvorila život po svojoj mjeri, tamo gore u nepojmljivo dalekom velikom gradu. Zato ju je Sigita i potražila. Jolita će shvatiti. Vidjet će da su njih dvije srodne duše, buntovne i slobodne. A kad ju je Jolita zagrlila i dopustila joj da se useli, ne postavljajući nikakva pitanja, činilo se to kao potvrda svega o čemu je sanjala. Ali, svakog ponedjeljka i četvrtka Jolita je postajala tjeskobna. Čistila je stan. Kupovala je vino. Posramljeno je rekla Sigiti da ne može ostati u stanu, nego da mora izbivati od pet poslijepodne do ponoći, najranije. Neizmjerno posramljujuće, činilo se, bilo bi da profesor sretne Jolitinu prostu nećakinju sa sela koja je bila tako glupa da je dopustila da je napumpaju u dobi od petnaest godina. Kad Sigita ne bi otišla dovoljno brzo, Jolitine kretnje postajale su sve živčanije i grozničavije. Uvalila bi Sigiti novac da može kupiti štogod za pojesti, izaći negdje u gradu, pogledati film, to bi bilo lijepo, draga, zar ne? Vlažne zgužvane novčanice bile bi utisnute u Sigitin dlan dok ju je Jolita skoro pa gurala kroz vrata. Sigita je te zime pogledala puno filmova. Shvatila je da Jolita uopće nije neovisna. Posao je stekla spavajući s profesorom ali to je bilo prije sedamnaest godina i toga se više nitko nije sjećao. Izgubi li profesor posao, Jolita bi bila nogirana kao dio istog paketa. Za sveučilište, kao i za mnoge druge, nezavisnost nije bila samo slatkoća i svjetlo i domoljubne pjesme. Sredstva su bila na minimumu i svi su se borili kao hijene za jadne komadiće posla. Jolitin cijeli život visio je o najtanjoj paukovoj niti. Njezin položaj, njezina plaća, njezin stan, čitav njezin životni stil... sve je ovisilo o njemu. Ponedjeljkom i četvrtkom. Jolita nije smatrala da bi Sigita trebala ići u školu. "Možeš to i dogodine, draga, kad sve ovo bude gotovo i sređeno", rekla je, vrteći šalicu kave da odmjeri njezin sadržaj. "Još jednu šalicu?" "Ne, hvala", rekla je Sigita smeteno. Sjedila je na jednoj od trošnih drvenih stolica u kuhinji; morala je sjediti raširenih nogu da namjesti trbuh. "Ali, Jolita. Tada će tu biti beba." Jolita se skamenila na minutu, držeći u ruci podignutu džezvu kao komad oružja. Ozbiljno je pogledala Sigitu. "Malena", rekla je. "Ti si pametna cura. Ne misliš zbilja da ćeš je moći zadržati?" *

Klinika je nedavno bila otvorena u velikoj staroj vili u četvrti Žvérynas. Osjećao se miris svježe boje i novog linoleuma, a sjedalice u čekaonici bile su tako nove da su neke od njih još uvijek imale plastične pokrove. Sigita se uvalila u jednu od njih i

zgrčila se kao krava sa zatvorom. Znoj joj je curio niz leđa i upijao se u užasnu, jarkožutu trudničku haljinu koju joj je Jolita nabavila od prijateljice na sveučilištu. Posljednja četiri tjedna ovo je bio jedini komad odjeće u koji je moglo stati Sigitino nabubreno tijelo, i ona ga je mrzila iz dna duše. Barem će uskoro sve biti gotovo, pomislila je Sigita. I držala se za tu misao dok su nadolazili trudovi. Pobjegao joj je zvuk potmulog stenjanja, zbog čega se osjećala kao životinja. Kao krava, kit, slon. Kako je, kvragu, došlo do ovoga? Primila se za rub stola i pokušavala udisati i izdisati, do kraja, do kraja, onako kako su je naučili, no to nije predstavljalo ni najmanju razliku. "Aaaaaaah. Aaaaah. Aaaaaah." Ne želim biti životinja, pomislila je. Želim ponovno biti Sigita! Jolita se vratila, praćena mršavom, crvenokosom ženom u blijedozelenoj uniformi. Zašto ne bijeloj? Možda je cilj bio da se slaže s novom nienta-zelenom bojom zidova. "Ja sam Julija", rekla je pružajući ruku. Sigita nije mogla popustiti stisak za stol, tako da se ženina gesta preoblikovala u blago tapšanje po ramenu, koje je valjda trebalo biti utješno. "Imamo sobu spremnu za vas. Ako možete hodati, to će vam vjerojatno biti najudobnije." "Ja. Mogu. Hodati." Sigita se vinula na noge, ne puštajući rub stola. Počela je teturati za ženom čije je ime bilo isto kao Bake Julije. Zatim je primijetila da je Jolita ne slijedi. Sigita je zastala. Jolita je kršila ruke. Doslovno. Jedna ruka s mršavim prstima gnječila je drugu, kao da briše čašu. "Bit će ti dobro, draga", rekla je. "A ja ću doći malo poslije." Sigita je stajala potpuno paralizirana. Nije valjda mislila... nemoguće je da očekuje da će Sigita sama proći kroz ovo? Ne razmišljajući, posegnula je za ujnom gestom preklinjanja, zbog čega je sekundu kasnije zažalila. Jolita je ustuknula, sklanjajući se izvan dometa njezina dodira. "Donijet ću ti čokolade", rekla je, smiješeći se neprirodnom vedrinom. "I kole. To godi kad se loše osjećaš." Potom je otišla, hodajući tako brzo da je zamalo trčala. A Sigita je odjednom shvatila i zašto. Bio je četvrtak.

≈ NINA JE PARKIRALA FIAT U USKOM, POPLOČANOM DIJELU REVENTLOWSGAdea stiješnjenom između redova klasičnih stambenih zgrada Vesterbro s jedne i nasipa Tietgensgade s druge strane. Na vrhu nasipa promet je tekao u neravnomjernim, glasnim trzajima. Dječak se migoljio dok mu je navlačila kratke hlače oko mršavog struka, ali bilo je očigledno da mu se sviđaju sandale, malo prevelike. Cupkao je čičak-trake svojim kratkim, mekanim prstima, a Nina mu je pažljivo mazila kosu. Pronašla je boce vode, odvrnula čep s jedne od njih i pružila mu je.

"Atju." Dječak je spremno primio bocu i počeo piti s nespretnom pohlepom. Nešto vode pljesnulo mu je na bradu i novu majicu. Bez riječi je obrisao usta nadlanicom. Taj joj je pokret bio tako blizak da se u djeliću sekunde osjećala kao da bi mogla sjediti u automobilu s običnim djetetom kojega je upravo pokupila nakon dugog dana u vrtiću. Polako je ponovila onu riječ. Atju. Nije li to ona ista riječ koju je rekao kad mu je dala sladoled? Sigurno to znači hvala. Nina je prepoznala blago kimanje i spuštanje pogleda, signale koje većina djece nauči odaslati kao automatsku reakciju. "Hvala", to je prva fraza koju te nauče roditelji s imalo izraženom ambicijom da odgoje pristojno dijete. To ne može biti slučajnost, pomislila je Nina. U obje prilike nešto mu je davala. Riječ je očito smišljena za takve situacije. Dakle, hvala. To je donekle olakšalo njezinu zadaću, budući da je "mama" previše univerzalna riječ da bi joj mogla značajnije pomoći. Nina je otvorila vrata i izašla iz automobila. Vrućina se i dalje držala za pločnik i ciglene zidove, a teška isparavanja benzina koja su se uzdizala s glavnog željezničkog kolodvora bola su joj nosnice sa svakim udisajem. Neznatan dašak vjetra zakovitlao je zgužvanu kutiju cigareta niz pločnik dok se nije zaustavila kod čuperka žute trave koja se probijala iz pukotine u kamenu. Dječak joj je nevoljko dopustio da ga podigne iz automobila, a kad se našao vani, inzistirao je na tome da hoda sam. U njezinu se zagrljaju ukočio i opirao, izvijajući kralježnicu unatrag i zabacujući glavu u tihom protestu, a kad je popustila i dala mu da klizne na pločnik, učinilo joj se da je ugledala blijesak trijumfa u njegovim umornim očima. Skočio je spretno, tako da su se njegove nove sandale škripavo i zadovoljno cmoknule s podom. Zatim je posegnuo za njezinom rukom kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Bio je naviknut šetati ovako, pomislila je Nina. Bio je naviknut držati nekoga za ruku. Hodali su uz Stampesgade i skrenuli desno na Colbjørnsensgade, a zatim pak na Istedgade. Dječakova ruka počivala je u njezinoj, lagana kao leptir, dok su sporo prolazili pokraj Kakadu Bara i hotela Saga. Bilo je još puno ljudi vani, u toploj, mračnoj noći; ispred kafića gosti su pijuckali pivo i razne mliječne napitke i kolu, bosih nogu u sandalama i još uvijek odjeveni samo u lagane ljetne haljine ili kratke hlače. Prve prostitutke koje je Nina ugledala bile su crnkinje. Njih dvije, obje prilično čvrste građe i odjevene u visoke čizme i suknje jarkih boja koje su se zatezale preko njihovih mišićavih, čvrstih bedara. Stajale su manje od pet metara udaljene jedna od druge, a ipak nisu razgovarale. Jedna se bila naslonila na zid s cigaretom između napućenih usana i u pravilnim je intervalima energično kopala po sadržaju torbe. Druga nije radila baš ništa, osim što je stajala ondje i promatrala svaki automobil koji bi skrenuo za ugao. Nitko nije primijetio Ninu i dječaka. Zapanjilo ju je to što vjerojatno izgledaju relativno normalno dok tako zajedno šeću. Ponešto kasno za izlazak, s obzirom na uobičajeno vrijeme odlaska na spavanje djece njegove dobi, ali ništa što bi pobudilo sumnjičavost. U Vesterbrou se nalazi četvrt crvenih svjetiljki Kopenhagena, ali to je istovremeno i dio grada koji vrvi običnim obiteljima, pokojima s malom djecom.

Vesterbro je postajao prestižna četvrt; između topless barova i dućana s pornografijom nicali su mondeni kafići. Dječak je malo vukao nogu, ali i dalje nije osjećala otpor u njegovoj ruci koja je s povjerenjem ležala u njezinoj. Ispred nekog ulaza malo niže niz ulicu dvije su žene bile usred užarenog razgovora. Obje su bile plavokose, s mršavim nogama i iznenađujuće sličnim ispijenim licima. Svađa je završila naglo, kako je i počela, kad je jedna od njih posegnula u svoju torbu i pružila onoj drugoj limenku piva. Nina je zastala, a dječak je poslušno i bez glasa stao uz njezin bok dok je pokušavala privući pogled jedne od djevojaka, one koja je sad držala limenku. Ona je, međutim, ignorirala Ninu i gledala u dječaka. "Zdravo, dušice." Glas joj je bio zamućen i grgljav, kao da im se obraćala s dna bunara. Kako dječak nije pokazao nikakvu reakciju, a Nina je i dalje ostala ondje, konačno je podignula pogled prema Nini, s grimasom zbunjenosti na licu. "Da?" Nina je duboko udahnula. "Tražim..." Oklijevala je, tražeći prave riječi. Djevojčin pogled već je ponovno odlutao. "Djevojke iz Istočne Europe, gdje su? Znaš li?" Djevojčine svijetloplave oči raširile su se u čuđenju i nepovjerenju. Zjenice su joj se pomicale kratkim, brzim titrajima, a usnice je čvrsto stisnula. Nina je shvatila da se zacijelo doima neprijateljski, da ova žena možda misli da je njezin svijet napala osoba iz građanske kuće, sa stalnim prihodima i suprugom, koja svisoka i s osudom gleda na ljude poput nje. Možda je posumnjala da je Nina novinarka ili bijesna supruga, ili čak turistkinja namjesnički fascinirana prizorima ljigavosti i degradacije. U svakom slučaju, djevojci se očigledno nije sviđalo da preuzme ulogu vodiča kroz noćni život Vesterbroa. Oči su joj agresivno zablistale. "Za kojeg vraga te to zanima?" Zakoračila je malo naprijed, tako da je Nina osjetila težinu njezina daha kako lebdi u zraku između njih. Istinu, pomislila je. Dat ću joj istinu, ili barem mali njezin dio. "Djetetu treba njegova majka", rekla je, povukavši dječaka bliže k sebi. "Moram je pronaći." Nekoliko nesigurnih trenutaka žena je ostala u istome položaju, ispršenih grudi i blještavih očiju. A onda je poziv na majčinski instinkt proizveo učinak. Olabavila je nastup, otpila još gutljaj piva i ponovno promotrila dječaka s obnovljenim zanimanjem. "Jadna dušice", rekla je, posegnuvši prema njemu da ga pomazi po obrazu svojim koštunjavim prstom. Trznuo je glavom i zaklonio lice za Ninino rame, zbog čega ga je djevojka s pivom mrko pogledala. Okrenula se i povukla za sobom prijateljicu. No, odlazeći, odgovorila je na pitanje.

"Trenutačno su posvuda u ovo doba", rekla je. "Neke u Skelbæksgadeu, neke u Halmtorvetu. Vjerojatno ih ima i u Helgolandsgadeu. Jebeno su posvuda, i čeka te duga noć ako ne znaš njezino uobičajeno mjesto." "Odakle su, znaš li?" Nina nije bila sigurna je li je žena čula, no netom prije nego što su skrenule za ugao, njezina se prijateljica okrenula i pogledala u nju. "Većina bjelkinja je iz Rusije", rekla je. "Ali ima i drugih. Zbog njih su nam pale cijene. Glupe male drolje uništavaju posao svima."

≈ ZVONO NA VRATIMA REŽENJEM JE ISPALIO SIGITU IZ STANJA ČUDNE

odsutnosti.

Nije to bio san. Ništa tako spokojno kao san. "Ja sam Evaldas Gužas, iz Odsjeka za nestale. Možemo li ući?" Pritisnula je gumb i pustila ih unutra. Srce joj je počelo tako snažno udarati da joj se sa svakim otkucajem zatresla tkanina košulje. Pronašli su ga, pomislila je. Sveta Djevice, Majko Božja. Daj da je tako. Pronašli su ga i s njim je sve dobro. No čim je otvorila vrata Gužasu i njegovu kolegi, bilo joj je jasno da oni ne nose takve dobre vijesti. Ipak nije mogla supregnuti pitanje. "Jeste li ga pronašli?" "Ne", rekao je Gužas. "Žao mi je, nismo. Ali imamo mogući trag. Ovo je moj kolega, istražitelj Martynas Valionis. Kad sam mu rekao za ovaj slučaj, neke su se lampice upalile." Valionis je pružio Sigiti ruku i protresao je. "Možemo li nakratko sjesti?" "Da, naravno", odgovorila je Sigita pristojno, u sebi stalno vrišteći dajte više, govorite. Valionis se smjestio na rub bijelog kauča, stavio svoju aktovku na stolić, nesvjesnim je perfekcionizmom poravnavši s rubom, i izvukao iz nje plastični ovitak za dokumente. "Pokazat ću vam neke fotografije, gospođo Ramoškiene. Prepoznajte li koju od ovih žena?" Fotografije nisu bile sjajni portreti, nego na brzinu isprintane snimke, i to, činilo se, na nekom starom tintnom pisaču. Pružao joj je jednu po jednu. "Ne", rekla je za prvu. Pa za iduću. Na trećoj je fotografiji bila žena s čokoladom. Sigita je stisnula papir tako jako da ga je zamalo iskidala. "To je ona", rekla je. "Ona je odvela Mikasa." Valionis je zadovoljno kimnuo. "Barbara Woronska", rekao je. "Poljakinja, rođena u Krakowu

1972. Čini se da već nekoliko godina živi u ovoj zemlji, a službeno je zaposlenica tvrtke koja prodaje alarme i sigurnosne sustave." "A neslužbeno?" "Prvi put smo je zapazili prije dvije godine kad nam je jedan belgijski poslovni čovjek prijavio da ga pokušava ucijeniti. Čini se da je tvrtka koristi kao eskort damu za svoje klijente, osobito iz inozemstva, kad posjete Vilnius." "Ona je prostitutka?"'' Sigiti to ne bi bilo ni na kraj pameti. "To je možda malo prejednostavna riječ. Naš je dojam da je ona specijalizirana za, kako se kaže, medene zamke. Definitivno troši kapi za oči u neobično velikim količinama." Sigita nije razumjela. "Kapi za oči?" "Da. Medicinski, njihova je svrha opuštanje mišića očiju, što je u nekim prilikama korisno. No ako se uzmu oralno, na primjer u piću, mogu izazvati prilično neobične nuspojave pojave poput nesvjestice i dubokog sna u kratkom vremenskom roku. Nije neobično da se neki biznismen nakon noći zabave probudi u nekoj hotelskoj sobi, opelješen, bez svog Rolexa Oyster, gotovine i kreditnih kartica. Ali gospođica Woronska i oni koji je podržavaju čini se da su ponešto uglačali tehniku. Oni naprave takozvane kompromitirajuće fotografije dok je čovjek u nesvijesti, a poslije ga uvjere da pristane na posao pod, kako da kažem, vrlo povoljnim uvjetima za litavske tvrtke koje su u njega uključene. Samo što se ovoga puta taj Belgijanac zainatio, rekao im neka slobodno objave te fotografije, i obratio se nama. Gospođica Woronska bila je jedna od sudionica na toj namještenoj fotografiji. Druga osoba bila je djevojčica koja nije mogla imati više od dvanaest godina. Jasno je zbog čega se druge žrtve takvih namještaljki nisu baš javljale policiji." Manje od dvanaest godina... Sigita je pokušala otkloniti od sebe tu mentalnu sliku. Nije to mogla povezati s onom urednom i elegantnom ženom u pamučnom kaputu. Kad ljudi žive od takvih rabota, ne bi li se to nekako trebalo vidjeti na njima? Zurila je u ispis fotografije. To nije bila klasična portretna fotografija kakve se rade nakon uhićenja. Barbara Woronska nije gledala izravno u kameru, glava joj je bila blago okrenuta ulijevo, zbog čega je do izražaja došao njezin elegantan, dug vrat. Fotografija je bila zrnata, kao da je nekoliko puta uvećana, a izraz njezina lica bio je... neobičan. Usta su joj bila poluotvorena, pogled u očima bezizražajan. Iako je na fotografiji bilo samo njezino lice i vrat, Sigita je odjednom postala uvjerena da Woronska nije na sebi imala odjeću, i da je ovo detalj s jedne od tih " kompromitirajućih fotografija". "Ali zašto... što vas je navelo da pomislite da je baš ona odvela Mikasa?" "Dvije stvari", objasnio je Valionis. "Prvo, Belgijanac je u krvi imao uzbunjujuću razinu alkohola, usprkos tome što se kleo da je u društvu dotične gospodične popio samo jedno piće. Kad ga je naš liječnik pregledao, vidio je lezije u njegovu grlu koje su odgovarale intubaciji drugim riječima, netko mu je mogao umetnuti cjevčicu i ulijevati mu alkohol direktno u želudac dok je bio u nesvijesti. To je dobar način da nekoga demoraliziraš i onesposobiš. Ako si spreman riskirati. Bilo je slučajeva kad su ljudi od toga umirali, od akutnog trovanja alkoholom."

Sigita je podignula glavu. "Ali... ali to je..." Evaldas Gužas je kimnuo. "Da. Žao mi je što vam nitko nije vjerovao. U ovom trenutku, nažalost, ne možemo dokazati da su i vama to učinili, jer sad više nije moguće razlučiti koje su ozljede nastale u bolnici prilikom intubacije od onih koje ste zadobili ranije. Ali svi s kojima sam razgovarao opisali su vas kao trezvenu i odgovornu osobu, stoga..." Pustio je zaključak da ostane neizgovoren u zraku. Dio Sigitine utučenosti otpustio se. Sad su joj barem povjerovali. Sad će barem biti ozbiljni u vezi s Mikasovom otmicom. "A... Mikas?" "Druga stvar zbog koje nam se upalila svjećica je činjenica da je Barbara Woronska identificirana kao jedna od četvero mogućih sumnjivaca u jednom drugom slučaju nestanka djeteta", rekao je Valionis, načas zavirivši u svoju bilježnicu. Sigiti su se tresle ruke. "Djeteta?" Valionis je kimnuo. "Prije nešto više od mjesec dana, jedna je majka u očaju prijavila nestanak osmogodišnje kćeri. Odvedena je iz glazbene škole gdje je dvaput tjedno imala lekcije iz klavira. Po nju je došla nepoznata žena koja se predstavila kao susjeda. Učiteljica klavira nije pokazala sumnju, budući da majka radi kao medicinska sestra i često šalje druge da pokupe djevojčicu kad sama ne stigne. Nažalost, učiteljica nam nije mogla dati dobar opis te žene, samo je rekla da bi to mogla biti jedna od ove četiri osobe." Kažiprstom je potapkao fotografije pred sobom. "Ali gdje je ona sad?" upitala je Sigita. "Zar je niste uhitili?" "Nažalost, ne", rekao je Gužas. "Na njezinom poslu kažu da je nisu vidjeli od četvrtka, a na boravišnoj adresi ne živi još od ožujka." "Ali, kako to da nije u zatvoru? Uza sve ovo, kako to da je još vani i krade tuđu djecu?" Valionis je zatresao glavom, s grimasom gađenja na licu. "Obje tužbe su povučene. Belgijanac je naglo otputovao kući i od njegova smo odvjetnika samo dobili pismo u kojemu nas obavještava da njegov klijent odustaje od svih tužbi. A ona medicinska sestra je također iznenada izjavila da je sve to bila zabuna i da je djevojčica kod kuće, živa i zdrava." "Nije li to malo čudno?" upitala je Sigita. "Da. Uvjereni smo da su oboje podlegli nekoj vrsti pritiska." Pogled Evaldasa Gužasa bio je uprt u nju dok je ovo govorio. "Zbog toga vas još jednom moram pitati, gospođo Ramoškiene. Ima li itko ikakav razlog da vas izloži takvom pritisku?" Sigita je tupo zavrtjela glavom. Ako to nije Dobrovolskij, nije mogla zamisliti nikoga drugoga tko bi mogao osjećati potrebu da je podvrgne pritisku ili da joj prijeti. "Valjda bi nešto rekli", reče Sigita. "Nisam čula ni glasa, ni od koga." Nemoć ju je ponovno obuzela. Iznova, nepodnošljiva slika zatitrala joj je u glavi: Mikas u nekom podrumu, na prljavom madracu, uplakan, prestrašen. Kako netko ovo može izdržati? pomislila je. Ja ne mogu. Ovo će me ubiti.

"Preklinjem vas da kontaktirate s nama čujete li bilo što", rekao je Gužas. "Nemoguće je zaustaviti ovakve ljude ako nitko neće razgovarati s nama." Snažno je kimnula. No znala je da ako bude morala birati između toga da spasi Mikasa i kaže policiji, policija automatski otpada. Valionis je uz škriputav škljocaj zatvorio aktovku. Dvojica su se inspektora vinula na noge, Valionis joj je dao posjetnicu, a Gužas joj je pružio ruku. "Postoji nada", rekao je. "Imajte to na umu. Julija Baroniene došla je opet do svoje kćeri." Sigita je načas osjetila grč u prsima. "Kako ste rekli?" "Julija Baroniene. Medicinska sestra. Poznajete li je?" Sigitino je srce skočilo i odlepršalo. "Ne", rekla je. "Uopće ne." Stajala je na svome balkonu i gledala dvojicu muškaraca kako prelaze parkiralište, ulaze u crni automobil i odvoze se. Desna joj se ruka nesvjesno spustila na trbuh ispod pupka. Određene stvari tijelo nikad ne zaboravlja. Suprotno svemu što je Sigita čula o prvim porodima, ovaj je bio brz i vrlo, vrlo bolan. Na početku je vikala na sve oko sebe i govorila im da nešto poduzmu. Na kraju je samo vrištala, puna četiri sata. Držala se za Julijinu ruku, ruku sestre koja je, nekako, istovremeno bila i njezina baka; i Julija je ostala uz nju, tako da joj se na mahove činilo da je to jedina stvar koja je povezuje s ovim svijetom; Julijini snažni, četvrtasti dlanovi, Julijin glas i Julijino lice. Oči su joj bile tamne, boje šljive, i nije ju puštala, kao što nije dala ni Sigiti da pusti nju. "Samo se drži", rekla je. "Drži se dok ovo ne dovršiš." Ali kad je beba stigla, Sigita više nije mogla izdržati. Klonula je, a iz nje je nešto poteklo, nešto mokro i tamno i toplo, tako da je unutra ostala samo hladna praznina. "Sigita..." No, Julijin je glas već postajao dalek. "Ona krvari", rekla je jedna od sestara. "Idite po doktora, odmah!" Sigita je nastavila padati, u prazan mrak, u hladnoću. Prošao je gotovo cijeli jedan dan i noć prije nego što se vratila. Bila je u maloj sobi bez prozora, osvijetljenoj neonskim cijevima na stropu. To ju je svjetlo i probudilo. Kapci su joj bili kao gumeni otirači, a grlo ju je greblo. Jedna joj je ruka bila privezana za rub kreveta, a tekućina iz vrećice zakvačene na tanku metalnu dršku polako je curila u njezinu žilu. Vlastito joj se tijelo činilo teže, strano. "Jesi li budna, dušice?" Njezina ujna Jolita bila je pokraj kreveta. Neonsko svjetlo izblijedjelo joj je kožu i iskopalo duboke sjenovite jame pod očima. Izgleda kao umorna starica, pomislila je Sigita. "Želiš li malo vode?" Sigita je kimnula. Nije bila sigurna da je u stanju govoriti, no ipak je pokušala. "Gdje je Julija?"

Jolita se namrštila tako da su se njezine olovkom iscrtane obrve gotovo doticale u sredini. "Tvoja baka?" "Ne. Ona druga Julija." "Ne znam na koga misliš, dušo. Evo, otpij malo. Sad se samo moraš odmarati i vratiti snagu, tako da te možemo odvesti kući." I tada se to dogodilo. Kad je Jolita izgovorila riječ kući. Nešto golemo i crno eksplodiralo joj je u glavi, u grudima, u trbuhu. Rubovi su bili tako oštri i opaki da se činilo kao da je nešto ondje, iako je znala da se to dogodilo zato što toga nije bilo. Zato što joj je nešto oduzeto. "Je li dječak ili djevojčica?" upitala je. "Nemoj misliti na to", rekla je Jolita. "Što brže zaboraviš na cijelu stvar to bolje. Imat će dobar život. Kod bogatih ljudi." Sigita je osjećala kako joj suze klize niz nos. Činilo joj se da su vrele, zato što je ostatak nje bio tako hladan. "Bogati ljudi", ponovila je, kušajući hoće li to otjerati Crninu. Jolita je kimnula. "Iz Danske", vedro je rekla, kao da je to nešto posebno. Crnina je nije napustila. Dva dana poslije toga Sigita je stajala pokraj kreveta u sivoj trenirci i trapericama u koje se nije mogla uvući mjesecima. Stajanje na nogama ju je umaralo, no još uvijek nije mogla sjediti, a ustajanje iz kreveta bilo joj je tako bolno da nije htjela ponovno leći. Napokon se Jolita vratila u društvu plavokose žene u bijeloj laboratorijskoj pregači. Sigita je nikad prije nije vidjela. "Zbogom, onda, Sigita, i sretno", rekla je pružajući ruku. Činilo se čudno, to što joj se imenom obraća osoba koju uopće ne poznaje. Sigita je zbunjeno kimnula uzvraćajući rukovanje. Žena je Joliti predala smeđu kuvertu. "Malo smo odbili za produljeni boravak", rekla je. "Obično nas naše djevojke napuste istog dana." Jolita je odsutno kimnula. Otvorila je smeđu kuvertu, zavirila unutra i ponovno je zatvorila. "Trebat će mi vaš potpis, ovdje." Jolita je uzela kemijsku. "Ne bih li ja trebala potpisati?" upitala je Sigita. Jolita je oklijevala. "Kako hoćeš", rekla je. "Ali mogu i ja." Sigita je pogledala papir. To nije bio obrazac za usvojenje. To je bio račun. Za isplatu troškova navedenih kao "Raznov. bilje za proizvodnju prirodnih lijekova". Iznos je bio 14.426 litasa. Ovo nije posvojenje, pomislila je Sigita iznenada, kristalno jasno. Ovo je prodaja. Stranci su kupili moje dijete i platili za nj, a ovo je moj dio utrška. "Mogu li ga barem vidjeti?" upitala je. "I upoznati ljude koji ga odvode?" Dojke su joj bile nabrekle i bolno su pulsirale. Julija joj je dala čvrstu elastičnu traku koju je

trebala nositi stegnutu oko torza najmanje tjedan dana, da bi kako joj je rečeno spriječila nadolazak mlijeka. Žena u bijeloj pregači zavrtjela je glavom. "Jučer su otišli iz bolnice. Ali iskustvo nas uči da tako i jest najbolje za obje strane." Crnina se u njoj komešala, dubila nove prolaze kroz njezino tkivo, utjecala joj u žile. Osjećala je led ispod kože. Već je gotovo, pomislila je. Sad joj je preostao samo novac. Ispružila je ruku prema Joliti. "Daj mi to." "Dušo draga..." Jolita ju je zbunjeno pogledala. "Kažeš to kao da te ja mislim okrasti!" Sigita je samo čekala. Na koncu, Jolita joj je pružila kuvertu. Bila je debela i teška od novčanica. Sigita ju je stisnula rukom i zateturala prema izlazu. Šavovi su je pekli sa svakim pokretom. "Sigita, čekaj", rekla je Jolita. "Račun!" "Ti ga potpiši", rekla je preko ramena. "Ionako je sve to bila tvoja ideja." Jolita je na brzinu nažvrljala potpis i pozdravila se sa ženom. Sigita je samo hodala dalje. Kroz hodnik, pa kroz čekaonicu, pa kroz vrata. Jolita ju je sustigla na kišom natopljenom pločniku. "Uzmimo taksi", rekla je. "Daj da te odvedem doma." Sigita je zastala. Okrenula se i pogledala Jolitu sa svom tom novom hladnoćom koju je sad imala. "Ti idi doma", rekla je. "Ja ću u hotel. Ne želim te više vidjeti. Nikad." U Vilniusu su, prema telefonskom imeniku, živjele četiri obitelji Baronienes. Sigita ih je sve nazvala, tražeći Juliju. Bez uspjeha. Zatim je pokušala s prezimenom Baronas, u slučaju da je telefon registriran samo na supruga. Takvih je bilo osam. Na dva joj se poziva nitko nije javio, na jedan se javila telefonska sekretarica koja nije spomenula nikakvu Juliju, dvoje ljudi joj je reklo da ne znaju nikoga s tim imenom. Šesti poziv primila je žena koja se na poziv javila s opreznim: "Da?" Sigita je pozorno osluškivala, no nije bila sigurna prepoznaje li taj glas. "Je li to Julija?" upitala je. "Da. Tko pita?" "Sigita Ramoškiene. Htjela bih samo—" Nije dospjela ništa drugo reći. Veza se prekinula uz nagli tresak.

≈ JUČAS JE DOVEZAO AUTOMOBIL SVE DO PLAŽE. SAD JE BILO MRAČNO I nije bilo ljudi. Iza njega, red borova tvorio je crni zid. Skinuo je svu odjeću sa sebe izuzev gaća. Pod nogama, pijesak je još uvijek bio topao, a voda mlaka i tako plitka da je morao prijeći stotine koraka prije nego što je postalo dovoljno duboko da zapliva.

Mirna mlaka voda njegovu tijelu nije mogla priuštiti prodorni šok za kojim je žudjelo. Mora je biti tamo, mislio je, malo dalje hladne, prožete strujama, moćne. Prilično je trezveno razmotrio mogućnost da jednostavno nastavi dalje dok ne naiđe na nešto jače od sebe. Barbara je čekala u hotelu. Nije joj puno rekao, samo to da mora pomoći Dancu oko nečega prije nego što budu mogli dobiti svoj novac. Sad više neće bili Krakowa, pomislio je, prteći kroz vodu žestokim zaveslajima od kojih su ga naposljetku mišići ipak malo zapekli. U misi ima je i dalje mogao vidjeti onu nasmijanu obitelj, majku, oca, dvoje liječe, no veliki smeđi štakori počeli su nagrizati kuću tako da je ona nestajala, zalogaj po zalogaj, a sad je jedan od štakora započinjao gristi nogu najmanjeg djeteta, što nije nimalo smanjilo djetetov osmijeh, a ni osmijeh roditelja. Naglo je prestao plivati. Znao je odakle dolaze ti štakori. Još se sjećao kako su se razbježali kad je ušao u staju s fenjerom i pronašao baku na podu pokraj korita za hranjenje. Nitko nikad nije pomislio da bi njemu trebalo reći od čega je umrla. No mrtva je svakako bila, to je čak i sedmogodišnjak vidio. A i štakori su to znali. Uspjelo mu je stići do vode preduboke da nogama dodirne dno. No sad je započeo plivati prema obali, ovaj put glatkim, metodičnim zamasima. Neće dopustiti štakorima da pobijede. Postoji još jedan svojevrsni trag koji bi mogao slijediti. Pomislio je na svoju odjeću. Što učiniti s njom. Na kraju je namočio rukav u spremnik benzina u automobilu i napravio malu logorsku vatru na plaži. Jedva da je išta znao o DNK i mikroskopskim vlaknima, ali vatra će se svakako pobrinuti za većinu toga. Prvo što je pošlo krivo bila je ona žena. To nije bila ona koju je vidio na željezničkom kolodvoru koštunjava, vojnički ošišana kuja dječačke građe. Ova je bila svijetle kose, kao Barbara, i imala je još veće grudi. Bilo bi toliko lakše da je to bila ona druga. No ova je pokušala pobjeći istog trena kad ga je vidjela, a to sigurno ne bi učinila da je bila nevina? Njegovi su refleksi preuzeli stvar; kad ju je dohvatio, udario ju je nekoliko puta po rukama i nogama, samo da je spriječi da ne pokuša ponovno pobjeći. Bila je prestravljena. Orgijala je nešto na jeziku koji je vjerojatno bio danski, a zatim se činilo kako shvaća da je on ne razumije. Tada je prešla na engleski. Pitala ga je tko je on i što radi ondje. No on joj je u očima vidio da zna točno zbog čega je došao. I bila je toliko preplašena da je potočić žute mokraće kliznuo niz jednu nogu i stvorio joj vlažnu mrlju nasred bijele haljine. Zašto mu glupača jednostavno ne kaže, pomislio je. Što joj je došlo? Zar je mislila da će se, ako dovoljno puta kaže "ne", on ispričati zbog neugodnosti i otići? Uvijek dođe trenutak u kojem im postane jasno. Neki pokušaju pobjeći, ili vrište i preklinju. Drugi jednostavno odustanu. Jednom kad ih liši svega što im služi za zaštitu lijepe odjeće, možda, ili besprijekornog doma, pristojnosti i uštirkanih zastora, imena, položaja, iluzije moći i sigurnosti: ovo se ne može događati nama... jednom kad ih natjera da shvate da se to događa, da se to može dogoditi bilo kome i da se upravo sad to događa njima. Jednom kad nestane nevjerice. Tada ostane samo jedna stvarnost: on neće prestati dok mu ne daju ono po što je došao.

Unatoč njezinoj prestravljenosti, plavokosoj je Dankinji trebalo prilično dugo da dođe do te točke. Mnogo dulje nego što je navikao u Litvi. Možda je sloj zaštite ovdje bio deblji, kao sloj sala na onoj ribi u jezeru Tivoli. Guljenje tog sloja zahtijevalo je više vremena. Ali na kraju je samo pokušavala shvatiti što bi to on htio čuti od nje. Pitao ju je za novac. Vratila sam ga, rekla je. Kod Jana je. Ponavljala je to stalno, tako da je moguće da je to i istina. Zatim je pitao o dječaku. Tko je ona kuja koja ga je skupila? Gdje je on sad? Kod koga je? Tada je naišao na jezgru otpora usred sve te plavušaste mekoće. Nije mu htjela reći. Lagala mu je, govorila mu da ne zna. Tad se razljutio. Morao se malo odmaknuti od nje, bojao se da će puknuti, da je već puknuo. Stajao je na trijemu nekoliko minuta i samo disao, osluškujući iritantno zavijanje komaraca, kao da svi imaju male, previsoko podešene motore. Jedna mala siva maca iznenada je izašla iz žbunja na rubu travnjaka. Zastala je na određenoj udaljenosti, kao da shvaća da je nešto tu pogrešno, jer nije prilazila bliže, a odmah potom odjurila je natrag u grmlje i nestala. Kad se vratio unutra, uspjela je otpuzati na krevet. Disanje joj je zvučalo pogrešno, previše vlažno i puno mjehurića, a nije ni reagirala kad je ušao u sobu. "Ni-na", grgoljila je. "Ni-na." Nije uopće mogao razaznati je li to odgovor na pitanje koje joj je postavio, ili to ona samo zaziva nekoga za koga je zamišljala da joj može pomoći. No, uzeo je njezin mobitel s noćnog ormarića uz uzglavlje da provjeri postoji li koja Nina u imeniku. Postojala je. Zapisao je i njezin broj i prezime i bacio mobitel na krevet. "Ni-na", još je jednom rekla. Ona i ne zna da sam ovdje, pomislio je. A tada je vidio lokvu krvi kako se širi pod njezinom glavom. Plameni jezici su se gasili. Šutnuo je nešto pijeska preko pocrnjele tkanine, a zatim odlučio da će zakopati ostatke lomače kako treba. Uz malo sreće, nikad ih neće pronaći. Zatim je uzeo čistu, suhu košulju iz torbe u automobilu. Pokušao je bistrijim umom sagledati situaciju. Morao je to učiniti. U ovom trenutku nije znao gdje je novac. Plavuša je rekla da ga je vratila Dancu. Danac je rekao da je kod plavuše. Jučas je vjerovao plavuši više nego Dancu. A dječak? Možda je ono grgljavo "Ni-na" u stvari bio odgovor. Možda se tako zove ona tamnokosa kuja dječačkog izgleda koja je na željezničkom kolodvoru piljila u njega. Što ako je derište s njom, i ako je Danac zbog toga tako naglo postao nespreman za suradnju oko isplate? Uz cijenu koju su dogovorili, nije bilo previše iznenađujuće to što je želio da mu se roba isporuči prije nego što dade lovu. Kad se obukao, Jučas je nazvao Barbaru. Prijavio ju je u hotel prije nego što je krenuo u grad. To je bio još jedan nepotreban trošak, ali nije ju mogao povesti sa sobom. "Ima li imenik u sobi?" upitao je. Odgovorila je da ima.

"Trebaš mi pronaći jednu adresu", rekao je. "Ali nemoj zvati opće informacije i nemoj da te spajaju preko operatera. Razumiješ?" "Kad se vraćaš?" upitala je. U glasu joj je čuo tjeskobu. "Uskoro. Ali moraš raditi što ti kažem, važno je." "Da. Da, u redu. Što želiš da učinim?" "Potraži jednu osobu u imeniku. Pogledaj je li unutra Nina Borg."

≈ HELGOLANDSGADE. Ulica je bila uska i ponešto klaustrofobična. Na jednoj je strani stajao svježe preuređen hotel Axel, s bisernobijelom fasadom i velikim zlatnim zmajem koji je natkriljivao ulaz. Postalo je moderno, pomislila je Nina, provesti noć u Vesterbrou, s pogledom na kurve i džepare. Skupina tinejdžerica zauzela je položaj točno nasuprot ulazu u hotel. Izgledale su kao obične školarke, pomislila je Nina iznenađeno. Nisu nosile kožu ni mrežaste hulahopke, niti su imale izblajhanu kosu. Izgledale su kao obična mladež spremna za noćni izlazak u grad. A opet, nekako nije bilo dvojbeno zbog čega su zapravo ovdje. Sve su četiri djevojke redovito provjeravale ulicu, pogledavale prolaznike. Povremeno bi se neka od njih izdvojila iz čopora, prošetala nekoliko koraka, možda izvadila mobitel, ali ne i da ga zaista upotrijebi. Tada bi se vratila i ponovno se naslonila na mali crni skuter oko kojega su sve bile okupljene. Dok su se svi drugi kretali, one su stajale. Nina je malo čvršće stegnula dječakovu ruku, a zatim im prišla. Nekoliko fraza na engleskom, s izraženim stranim izgovorom, izdiglo se iznad bučnog razgovora nekoliko pijanaca koji su išli u drugom smjeru. "Devetnaest. Duguješ mi." Jedna od cura glasno se nasmijala i prešla nekoliko teturavih koraka unatrag, na potpeticama koje su bile previsoke za nju. Kladile su se na njezine godine, pomislila je Nina, ali nije znala reći jesu li ostale ciljale na više ili manje. Zadrhtala je. Ida će dogodine napuniti četrnaest. "Oprostite?" Nina je namjerno podesila glas da bude mekan i neutralan. Ove djevojke neće htjeti nikakav razgovor, osim onoga što je nužno za posao, govorili su joj instinkti. Sve su se djevojke okrenule prema njoj i odmjerile je. Još jednom, Nina je bila zatečena njihovom mladošću. Zbog teške šminke i blijedog šljokičastog sjajila, izgledale su kao djevojčice koje su se preodjenule u odrasle. Nina je dopola očekivala da će začuti limeni glas koji će oglasiti da su one natjecateljice u nekom bizarnom američkom izboru ljepote, i da će neka od njih svaki čas zapjevati.

Jedna od njih četiri stala je pravo pred nju, u raskoraku i s rukama prekriženim preko prsa, možda kako bi pokušala ostaviti dojam da je opaka. Bila je niska i vrlo mršava, a njezine tamne oči nervozno su gledale. "Trebam malu pomoć s ovim dječakom", rekla je Nina. "Moram znati možete li ga razumjeti." Djevojka je bacila pogled niz ulicu, a zatim ponovno pogledala Ninu. Njezina je sumnjičavost bila očigledna. "Atju", rekla je Nina, pokazujući na dječaka. "Znaš li što to znači? Znaš li koji je to jezik?" Nešto se pomaknulo na djevojčinu upalom licu. Nina je doslovno mogla vidjeti kako odvaguje argumente za i protiv i svrstava ih u dvije neuredne hrpe. Nina je brzo zavukla ruku u traperice i izvukla zgužvanu novčanicu od stotinu kruna. To je očito pomoglo. Djevojka je krišom premjestila novčanicu u svoj džep. "Nisam sigurna. Mislim da je to litavski." Nina je kimnula, nasmiješivši se što je mogla umiljatije. Sad je definitivno ostala bez novca. "A ti nisi iz Litve?" Odgovor je bio očigledan, no Nina je htjela nekako nastaviti razgovor, držeći se za najtanju nit prilike koja joj se ukazala. "Iz Latvije." Djevojka je slegnula ramenima. "Marija je iz Litve." Pomaknula se malo u stranu i pokazala joj visoku, štrkljastu djevojku koja se maloprije smijala, i koja možda ima, a možda i nema devetnaest godina. Imala je dugu tamnu kosu, skupljenu u visoki rep. Nekako podsjeća na ždrijebe, pomislila je Nina. Noge su joj se činile predugačke za tijelo, koljena razmjerno široka i koščata, a njezini su pokreti odavali nekoordiniranost i nesklapnost tinejdžerice u razvoju. I njezino je lice bilo sumorno. Sumnjičavo je pogledala Ninu. "Znaš li riječ atju?" upitala je Nina. Neplaniran osmijeh bljesnuo joj je licem, vjerojatno izazvan Nininim pokušajem pravilnog izgovora. "Kaže se ačiu. Ačiú." Njezino A bilo je malo dulje od Ninina i zvučalo je baš onako kako ga je Nina neuspješno pokušala izgovoriti. Nešto nježno i djetinjasto ukazalo se na djevojčinu licu kad je ponovila tu riječ, otkrivši red savršeno bijelih zuba koji su još uvijek izgledali preveliki i previše dječji za tu odraslu šminku. "To je litavski", rekla je, ponovno se nasmiješivši. Podignula je ispružen dlan na grudi. "Ja sam iz Litve." Nina je ponovno pokazala na dječaka. "Moram razgovarati s ovim dečkom. Mislim da je možda i on iz Litve." Ako joj ova djevojka pomogne, moči će od dječaka dobiti informacije. Možda bi joj mogao ispričati i to kako je završio u koferu u ormaru za prtljagu na željezničkom kolodvoru. Kad bi samo djevojka pristala otići na neko mirnije, tiše mjesto. "Bi li mi mogla pomoći da razgovaram s njim?"

Djevojka se kratko osvrnula. Sad je imala zamišljen izraz lica, a kad je neki mladi muškarac u crnoj majici najednom prešao Helgolandsgade i krenuo prema njima, naočigled se ukočila. "Kad razgovaramo, ne zarađujemo." Oči su joj i dalje bile na mladiću u crnoj majici, koji je sad protegnuo korak i očigledno krenuo prema Nini i curama. Djevojka s konjskim repom zakoračila je unatrag i okrenula Nini leđa. "Sutra", tiho je rekla, uopće ne gledajući u Nininu smjeru. "Poslije dvanaest sati. Nakon što odspavam. Podne. Znaš li gdje je crkva?" Nina je odmahnula glavom. U Kopenhagenu je bilo tisuću crkvi, a ona nije znala ni jednu. Momak u majici im je prilazio. Nije puno stariji od djevojke s konjskim repom, pomislila je Nina. Izgledao je kao šegrt u stolarskoj radnji, ili mladi vodoinstalater. Nije bio baš visok, ali bio je mišićav, s kratkom svijetlom kosom i tetovažom crne zmije koja mu se svijala oko nabildanih bicepsa. Djevojčine usne tiho su se pomicale, kao da u sebi vježba to ime prije nego što ga izgovori naglas. "Srca presvetog", napokon je rekla. Muškarac u majici je stao. Dograbio ju je za nadlakticu, čvrstim stiskom koji je govorio "nema budalaština", i povukao je niz pločnik, i ne pogledavši Ninu. Nekoliko koraka dalje, zvuk prvog šamara zazvonio je ulicom. Konjski rep se zanjihao i opet pao kako je djevojčina glava odletjela unatrag. Udario ju je tri puta, svaki put čvrstim, tupim udarcem. Zatim ju je pustio. Nina je podignula dječaka u naručje i krenula u smjeru Istedgadea. Bijes je tutnjio kroz njezino tijelo u vrelim crvenim otkucajima, no sad nije mogla ništa učiniti. Ne dok je sa sobom imala tog dječaka. Kvragu, teško da bi uspjela učiniti nešto sve i da je bila sama. Ta misao nije smanjila njezin bijes. Netom prije negoli je zašla za ugao, ponovno je pogledala niz ulicu Helgolandsgade. Onaj je tip već bio otišao, možda se utopio negdje u sjeni kakvog haustora ili ulaza u radnju. Djevojka s konjskim repom vraćala se prema crnom skuteru. Hodala je svijena prema naprijed, a duge ruke ovila je oko trupa. Jedna od drugih djevojaka kratko ju je dodirnula po ramenu kad se pripojila grupi, a kad se Nina okrenula, mogla je i dalje čuti njihove visoke jasne glasove iza sebe kako se već ponovno smiju na onaj svoj tup, grub, prkosan način. Sad su imale novu okladu, a djevojka s konjskim repom smijala se glasnije od svih. *

Nina je nosila dječaka cijelim putem do automobila. Bio je budan, ali njegova mala čvrsta volja koju je primijetila kad su izlazili iz automobila u Reventlowsgadeu sad ga je napustila. Noge su mu se klatile kao krpenoj lutki i sa svakim njezinim korakom trljale joj se o bedra i trbuh. Kad su došli do automobila nije htio ni stati na svoje noge dok je otključavala vrata. Pokrila je tamnu mrlju kiselog smrada na stražnjem sjedalu kariranom dekicom i spustila dječaka na nju. Zatim se uvukla pokraj

njega i ostala samo tako sjediti, zureći u neonski mrak. Bila je iscrpljena. Točno je jedanaest sati, primijetila je. Iz nekog razloga, veselilo ju je kad bi uhvatila puni sat, možda zbog nedvosmislene preciznosti dviju nula. Promet na Tietgensgadeu postao je raspršeniji, rjeđi. U staroj stambenoj zgradi Vesterbro, na drugoj strani ulice, vidjela je što se događa iza još uvijek osvijetljenih kuhinjskih prozora. U prizemlju, jedan mladi čovjek kuhao je kavu, razgovarajući s nekim tko mu je bio iza leđa. Stavio je džezvu na poslužavnik s nekoliko šalica i okrenuo se od prozora s osmijehom na licu. Nina se nije mogla prestati pitati jesu li životi drugih ljudi zbilja bili tako jednostavni kakvima se čine. Tako jednostavni, tako sretni. Vjerojatno nisu, suho je pomislila. Bilo je to svojevrsno izobličenje kojim se tako majstorski kažnjavala, ili ju je barem tako informirao njezin psihoterapeut. Stalno je sebe uvjeravala da je ona jedina koja se ne uklapa, dok su svi ostali jedna velika vesela ekipa. Također je bila ekspert u vještini da samu sebe uvjeri kako je ona jedina koja bi mogla spasiti svijet i ispraviti stvari, dok su ostali previše zaposleni kupnjom televizora s ravnim ekranima i preuređenjima kuhinja i kuhanjem kave u aparatima i vlastitom srećom. Upravo ovaj izobličeni pogled nagnao ju je nekoliko puta u paničan bijeg od Mortena i Ide, prije nego što se rodio Anton, a sad je već nekoliko godina zbilja vjerovala Olavu kad bi joj kazao da u stvari to nije tako, i da su ta izobličenja štetna i za nju i za ljude oko nje. A sad, s tim dječakom pokraj sebe, nije se više sve činilo tako jednostavno i jasno. Nina je naslonila glavu na presvlaku i osjetila kako joj umor pulsira s unutrašnje strane kapaka. Da je barem mogla nazvati Mortena. Ne kako bi razgovarala s njime, jer to ne bi pomoglo. Nego samo da mu čuje glas, televizijske vijesti u pozadini, i da se tako sjeti kako tamo vani postoji normalan svijet. Dodirnula je džep u kojemu je trebao biti mobitel, a kojega sad više nije bilo. Zaključala je vrata i upalila radio. Moglo bi u vijestima biti nešto o nestalom djetetu. Nešto što bi dokazalo da dječak postoji i da ga netko traži. Izvadila je kruh iz vrećice i ponudila dječaku jednu šnitu. Prihvatio ju je i oprezno zagrizao, ne gledajući je. Sjedili su tako i jeli u tišini, dječak s pogledom spuštenim nadolje u tihoj rezerviranosti, ona s rukom na njegovu blijedom, pahuljastom vratu. Kad je sve pojeo, sklupčao se uz nju, a Nina je pažljivo povukla jedan kraj deke preko njega, kao poplun. Ona se sama spustila niže, privukavši koljena k sebi tako da ih je oslonila o sjedalo ispred sebe, pa ponovno sklopila oči. Za trenutak, treperavi val sna zaprijetio je da će je odnijeti. Spavati. Bože. Zbilja bi trebala, vrlo brzo. Sutra bi mogla pronaći telefon i nazvati Mortena. Možda mu glas tada ne bi bio tako hladan i neprijateljski. Ujutro je uvijek bolje volje. Možda će mu tada moći reći i za dječaka. Silom je otvorila oči, ponovno kako bi pogledala dečka. Zaspao je s poluotvorenim očima; blagi sjaj umora iza spuštenih vjeđa. No njegovo je disanje bilo pravilno i nježno, a usne neznatno rastvorene. Kao i Anton kad mu je u snu glava počivala na njegovu jastuku sa Spidermanovom mrežom. Ninine oči su se sklopile.

≈ KONAČNO, MIR JE VLADAO U STANU. ANTON JE ODBIO IĆI SPAVATI, ZLOvoljno se durio do devet sati, tako da je Morten propustio vijesti, a Ida je puštala muziku u svojoj sobi izazivački glasno umjesto da uzme slušalice kako nalažu kućna pravila. Nije imao snage boriti se s njome oko toga. Očito, sad je prevladala taj konkretni ispad tinejdžerske pobune, a čudni, nepravilni tup-tup i pata-pou zvuci njezine računalne igre bili su dovoljno prigušeni da ih je mogao ignorirati. Otvorio je prozore i u kuhinji i u dnevnom boravku u uzaludnom pokušaju da stvori propuh; zrak kao da se zgusnuo, i dugi se dan i dalje držao za njega kao vlažna košulja za njegova leđa. Razmotrio je pomisao da se ode otuširati, ali ovo je bio prvi put nakon što je pokupio Antona iz vrtića da može sjesti u miru sa šalicom kave i novinama. Ostavit će tuširanje za poslije; to bi mu moglo pomoći da lakše zaspi. Bilo je dana. Bilo je takvih dana kad je samo htio spakirati sve ovo u vremensku kapsulu i vratiti se i otvoriti je za, recimo, četiri godine. Zamišljao je da si može priuštiti da radi nešto; Bože, kako je žudio za tim da ode istraživati minerale u tundri, ili da ode opet na Grenland, ili na Svalbard, i vrati se tek kad mu dojade komarči i polarni medvjedi, i kad bude posve spreman nastaviti s obiteljskim životom upravo u ovom obliku u kojemu je sad, sa svim figurama u istom položaju na ploči. Ili gotovo u istom postojalo je tu par poteza o kojima bi mogao razmisliti. Nije da nije htio sve ovo, djecu i stan i kredite i siguran, plaćen posao koji je imao. Nego je samo želio da može imati i druge stvari. U svoje je vrijeme maštao da će moći imati i jedno i drugo otići na Grenland na tri mjeseca, možda, dok Nina bude kontrolirala situaciju kod kuće. No to je bilo prije nego što je ona prvi put pobjegla od kuće. To nije bilo ništa drugo doli bijeg, u to nikad nije imao sumnje. A to se i dogodilo tako naglo kao da ga je naprosto ostavila zauvijek. Nikad neće zaboraviti taj dan. Ostao mu je ispod kože kao kapsula otrova, i povremeno bi nešto izdubilo rupicu u njoj, a otrov bi iscurio. Dogodilo se to pet mjeseci nakon Idina rođenja. Tada su živjeli u Aarhusu, u nezanimljivom ali jeftinom dvosobnom stanu blizu Ringgadena. Nina je baš bila završila školu za medicinske sestre, a on je bio na postdiplomskom studiju na Odsjeku za geologiju. Vrativši se s fakulteta jednog dana, začuo je Idin plač to jest vrištanje čim je zakoračio na stubište. Potrčao je gore, grabeći po tri stube odjednom, i srušio vrata sa šarki. Ida je bila zavezana u svojoj dječjoj sjedalici pokraj kuhinjskog stola, bucmasta lišća nateklog i grimiznog od dugog plača. Na sebi nije imala odjeću, čak ni pelenu, a svijetloplava kada za bebe na podu bila je još uvijek puna vode. Nina je stajala ondje, cijelim tijelom prislonjena o vrata, i gledala kao da ju je nešto zarobilo. Samo jedan pogled na nju bio je dovoljan da zna da ne bi bilo dobro razgovarati s njom u tom stanju; bilo je uzaludno očekivati od nje bilo kakav odgovor, ili pomoć, ili čin. Nije imao pojma koliko je dugo stajala ondje. Dovoljno da se Ida upiški, i mokraćom dobrano natopi sjedalicu. Dan poslije nazvala ga je s govornice u zračnoj luci u Kopenhagenu. Bila je krenula u London, a otamo u Liberiju, kao volonterka u organizaciji naziva MercyMedic. To nije bio položaj koji je dobila u jednom danu, naravno. No iako se

odluka već neko vrijeme spremala, a pripreme su morale biti obavljene nekoliko tjedana ranije, nije se potrudila razgovarati o tome s njim, niti mu to reći. Sad kad se toga sjeti, u stvari joj je Karin pomogla. Neki francuski kirurg kojega je poznavala bio je spreman zažmiriti na Ninin nedostatak iskustva. A Morten je ostao sam s petomjesečnom djevojčicom. Tek mu je puno poslije toga uspjela objasniti kako je do toga došlo, barem donekle. Primijetio je da joj je sve teže zaspati, da neprestano provjerava Idu, noću i danju, da se boji katastrofa, stvarnih ili zamišljenih. Pokušao je smiriti njezine strahove, no činjenice i racionalnost nisu, činilo se, imali puno utjecaja na njezino uvjerenje da bi se djetetu moglo dogoditi nešto užasno. "Kupala sam je", rekla mu je, ne tog dana, nego skoro čitavu godinu poslije. "Kupala sam je, i odjednom se voda zacrvenjela. Znala sam da nije crvena, ne zapravo. No svaki put kad bih je pogledala, voda je ipak bila crvena." Samo joj je žilava samokontrola omogućila da podigne Idu iz kade i zakopča je sigurnosnim trakama u stolicu za hranjenje. A činjenica da nije odjurila iz stana, nego je pričekala dok se on ne vrati... sad je znao da je to bilo čudesno kontroliranje impulsa. Povremeno je razgovarao s njezinim kolegama koji su s njom bili na terenu u raznim kriznim točkama svijeta. Oni su joj se divili. Rekli su da je gotovo neljudski smirena i sposobna usred najgorih kriza. Kad bi poplave odnijele mostove, kad bi granata zapalila medicinske šatore u izbjegličkim kampovima, kad bi pacijenti pristizali s rukama ili nogama raznesenima u eksploziji mine... Nina je bila ta na koju se uvijek moglo računati. Vodila je zapanjujuće učinkovitu brigadu za spas svijeta, koja se sastojala od nje same. Jedino ju je vlastita obitelj uspijevala učiniti potpuno bespomoćnom. Ida je stajala na vratima prije nego što je primijetio da su pata-pau zvukovi iz njezine sobe utihnuli. "Hoće li se vratiti?" upitala je. Na sebi je imala neonski zelene kratke hlače i crnu majicu na kojoj je pisalo Nosim crno samo dok ne izmisle nešto tamnije. Mala srebrna rinčica u jednoj nosnici predstavljala je njegov posljednji poraz u tinejdžerskim ratovima. Ona više uopće ne govori "mama", iznenada je shvatio. Kaže samo "ona" ili ponekad "Nina". "Naravno da hoće", rekao je. "Samo, možda mora ostati na poslu cijelu noć." Bio je svjestan toga da je potonja izjava prilično očit primjer pokrivanja guzice, samo nije bio siguran čije. Je li to bilo zbog odanosti Nini, ili samo nije htio da ispadne da nema pojma? "O." Ida se povukla, ne pokazujući ni olakšanje ni negodovanje. "Vrijeme za spavanje", viknuo je za njom. "Da, da", otegla je, uspijevajući naznačiti da bi možda mogla otići na spavanje, ali samo zato što je ona tako odlučila. Odložio je novine i zagledao se u prazno, ne uspijevajući natjerati svoj um da se usredotoči na riječi. Nina mu je lagala. Jasno je to čuo u stankama, u načinu na koji se odmicala od onoga što je govorila. To je, više nego činjenica da je potpuno zaboravila

na Antona, bilo ono što mu je smetalo. Ali nije imao snage svađati se s njom, baš kao što nije imao snage natezati se s Idom oko slušalica. U posljednje vrijeme bio je sve bliži tome da potpuno ostane bez snage. Išlo je nabolje. Ili je barem on tako mislio. Ne, zbilja je išlo nabolje. Olav joj je pomogao. Pomogao im je oboma, u stvari. Tijekom jednoga u mnogočemu rutinskog ispitivanja, nakon što su se stvari ponešto zakomplicirale u Tbilisiju, norveški terapeut nekako je uspio natjerati Ninu da shvati da joj je potrebna pomoć. Ne toliko zbog situacije u Tbilisiju, Dadaabu ili Zambiji, nego zbog opsesije koja ju je odvlačila u Tbilisi, Dadaab ili Zambiju. Nina se vratila kući. Kosa joj je bila ostrižena gotovo na nulu, a tijelo joj je podsjećalo na paličnjaka, no vratila se s novom... pa, smirenost možda baš nije prava riječ. S novom uravnoteženošću, možda. Pažljivo odražavanom ravnotežom zbog koje je povjerovao da bi nakon svega ipak mogli ostati zajedno i ponovno zavoljeti jedno drugo. Preselili su se u Kopenhagen. Novi početak. Ona je počela raditi za Crveni križ u Rudarskome kampu, a on je postao kopač blata, kako su drugi geolozi pomalo svisoka opisivali njegov posao sakupljanje i analiziranje uzoraka s naftnih bušotina u Sjevernom moru i drugim ne previše egzotičnim lokacijama. Oboje su se složili da je obitelj sad na prvom mjestu, ako žele dati šansu potrganim ligamentima koji ih vezuju da se oporave. Eto. On je i dalje tu. Ona je i dalje tamo. Osim što mu je poslijepodne lagala. I on nije znao, nije mogao biti siguran da sutra neće primiti telefonski poziv iz Zimbabvea ili Sijera Leonea ili nekog jednako udaljenog i opasnog mjesta. Vrag te odnio, Nina. Spustio je šalicu i ustao, osjećajući neodređenu hitnju u sebi. Htio se maknuti odavde. Iz stana. Samo na nekoliko sati. Ili na nekoliko godina. Kad bi samo sve i dalje bilo ovdje kad se vrati. Nešto iza četiri ujutro probudilo ga je zvono na vratima. Nije to bila Nina koja je izgubila ključ, kako je napola očekivao. Bila je to policija. Jedan službenik u uniformi, jedan u odijelu. "Htjeli bismo razgovarati s Ninom Borg", rekao je onaj u odijelu, pokazujući značku pokretom koji je postao automatski još prije mnogo, mnogo godina. Morten je osjetio kako mu se previše popijene kave u želucu pretvara u kiselinu. "Nije ovdje", rekao je. "Kod prijateljice je. Nešto se dogodilo?" "Možemo li na trenutak ući? Nažalost, istražujemo jedno ubojstvo."

≈ BARONASI SU ŽIVJELI U MALOJ DRVENOJ KUĆI KOJA JE POPUT OTOKA stajala usred napredujućeg vala razvoja novog stambenog bloka. Spram gole zemlje između novih zgrada njihov skromni vrt činio se kao prava džungla. Mali crveni bicikl bio je teškim lancem privezan za ogradu. Sigita je otvorila dvorišna vrata i prišla kući. Dočekao ju je miris dinstanog luka; činilo se da Julija Baroniene kuha večeru. Sigita je pritisnula tipku zvona na oguljenom plavom dovratku ulaznih vrata. Gotovo istog trena vrata je otvorio dječak

od svojih dvanaest-trinaest godina. Nosio je bijelu košulju i kravatu i izgledao nekako neprirodno čisto i uredno. "Dobra večer", rekla je Sigita. "Mogu li razgovarati s tvojom majkom?" "Kako biste se izvoljeli predstaviti?" oprezno je rekao. Zvučao je kao da mu je naređeno da ne pušta svakoga u kuću. "Reci joj da je treba gospođa Mažekiene iz školskog odbora", rekla je Sigita, kako joj ne bi zalupili vrata u lice istom onom naglom brzinom kojom je maločas prekinut telefonski razgovor. Dječak je dugih nekoliko trenutaka stajao na vratima, i Sigita je odjednom shvatila da on to pokušava odvagnuti sve mogućnosti koje bi se iz ovoga mogle razviti. Uputila mu je ohrabrujući osmijeh. "Ovaj, uđite", rekao je. "Mama pravi večeru, ali sad će ona." "Hvala ti." Uveo ju je u dnevnu sobu i nestao, vjerojatno da isporuči izvještaj u kuhinju. Sigita je stajala nasred prostorije, proučavajući okruženje. Kauč je bio velik, mekan, smeđe boje, očito nedavno kupljen, ali izuzev njega svi drugi komadi namještaja bili su ovdje dugo vremena. Pod je bio taman od nebrojenih premaza lakom, a ispred kauča bio je afganistanski tepih koji je blistao jarkim crvenim, bijelim i tirkiznim nijansama. Tri su zida od poda do stropa prekrivale prekrasno izrezbarene police za knjige; po stilu ručnog rađa činilo se da su stare koliko i sama kuća. Police su se uleknule pod težinom knjiga i muzičkih ploča, a uz četvrti zid, između dva visoka prozora, stajao je klavir od sjajnog, tamnog mahagonija čije su tipke bile tako stare i izlizane da su se već blago udubile, a slonovača im je požutjela. Vrata su se otvorila i kroz njih je ušla niska, zbijena žena s djevojčicom koja joj je očito bila kći i koja se gotovo zalijepila za nju, što je izgledalo nekako neobično infantilno za njezine godine, jer ih je imala barem sedam-osam. S njom su ušli i mirisi kuhanja, a kad su se rukovale, Sigita je osjetila hladnu vlagu njezinih dlanova, zbog čega je pomislila da je gospođa Baroniene upravo bila gulila krumpire. "Julija Baroniene", rekla je. "A ovo je, naravno, moja Zita." Zita je buljila u nju s udaljenosti od nekoliko koraka, ne pokazujući želju da pozdravi neznanku. Kosa joj je bila podijeljena i u pletenicama, a precizan razdjeljak isticao se kao ravna bijela crta usred njezine tamne kose. "Ispričat ćete je", rekla je majka. "Zita je malo sramežljiva mamina cura." Nije me prepoznala, pomislila je Sigita. A zašto i bi? Bilo je to tako davno. No Sigita je odmah znala, čim je ugledala tu kosu boje hrđe i tople oči bolje šljive. Ovo je ona Julija. "Mislim da je to sasvim normalno", rekla je Sigita. "S obzirom na to što joj se dogodilo." Julija Baroniene se ukočila. "Zbog čega to kažete?" upitala je. Nema smisla pretvarati se dalje, pomislila je Sigita.

"Ja nisam iz školskog odbora", rekla je. "Došla sam vas pitati kako ste uspjeli opet doći do Zite. Znate ti isti ljudi su odveli i mog dječačića." Glas joj je prepukao na posljednjih nekoliko slogova. Tihim zavijajućim zvukom koji je Sigitu podsjetio na mačiće koji se utapaju. Zita se vratila majčinu zagrljaju i sakrila lice u njezin trbuh. Na trenutak, Julija Baroniene je izgledala kao da joj je Sigita zabola nož u tijelo. Zatim je učinila napor da iznjedri osmijeh. "O, ta blesava pričica", rekla je. "Ne, ne, to je sve bila jedna velika zabuna. Ispalo je da je po Zitu došla majka jedne od njezinih prijateljica, zar ne. Zita?" Zita nije odgovorila, niti je pustila majku. Njezina tjeskoba učinila ju je puno mlađom nego što je doista bila. "Bilo je užasno trošiti tako policiji vrijeme. Ali... ali, naravno, žao mi je zbog vas i vašeg dječačića. Jeste li sigurni da i to nije zabuna? Možda je kod prijatelja. Ili, je li moguće da je nekamo odlutao?" "Samo su mu tri godine. A moja susjeda je vidjela kako ga odvode. Osim toga..." Oklijevala je, a zatim ipak to izgovorila. "Mora postojati neka veza. Zar me se zbilja ne sjećate?" Julijin pogled titrao je uokolo po prostoriji, a onda se napokon smirio na Sigiti. Ovog puta, Sigita je primijetila kako se prepoznavanje zakrijesilo u očima boje šljive. "O", samo je rekla. Sigita je kimnula. "Da", rekla je. "Ispričavam se što sam vam lagala. Ali kad ste mi poklopili slušalicu, bojala sam se da nećete htjeti ni razgovarati sa mnom ako budete znali... ako budete znali tko sam." Julija Baroniene je ostala posve nepomična, kao da joj je ova objava oduzela moć govora i pokreta. U pozadini, Sigita je začula kako su se zalupila vrata i neke glasove u razgovoru, no držala je oči na Juliji. "Samo mi recite što ste vi morali napraviti", rekla je. "Neću reći policiji, obećavam. Samo želim doći opet do Mikasa." "Zdravo", rekao je muškarac koji je ušao. "Ja sam Aleksas Baronas. Marius mi kaže da ste vi iz školskog odbora?" pristojno je pružio ruku. Bio je nešto stariji od Julije, blag, proćelav muškarac u sivkastosmeđem odijelu ponešto prevelikom za njega. Trebao mu je koji trenutak da shvati kako nešto nije u redu. "Što je bilo?" upitao je uzbunjeno kad je uočio kako se Zita snažno drži za majku. Julija, očito, nije imala pojma kako bi mu odgovorila. Sigita je bila ta koja je morala objasniti. "Moga sinčića su oteli isti ljudi koji su odveli Zitu", rekla je. "Samo sam htjela čuti što moram napraviti da mi ga vrate." Oporavio se mnogo brže od svoje supruge. "Kakva glupost", rekao je. "Zar ne vidite da strašite dijete? Zita nikad nije bila oteta, niti će ikad biti. Nikad. Je li tako, zlato? Daj tati pusu. Julija, žao mi je što te požurujem, ali moramo sad večerati ili ćemo zakasniti na Mariusov koncert."

Zitu su nagovorili da popusti svoj grčeviti stisak. Tata ju je podignuo u naručje, a ona ga je obgrlila oko vrata. "Ne bih htio biti drzak", rekao je. "Ali moj sin večeras svira na koncertu i to nam je jako važno." Sigita je u nevjerici zavrtjela glavom. "Kako možete... kako se možete ovako pretvarati? Kako mi možete odbiti pomoći? Kad znate kako je to?" Rukom je pritisnula usta kao da bi to moglo zaustaviti jecaje, ali nije pomoglo. U muškarčevu prijateljskom nastupu počele su se iskazivati pukotine. "Moram vas zamoliti da odete", rekao je. "Odmah." Sigita je još jednom odmahnula glavom. Suze su joj tekle niz lice, i nikako ih nije mogla suspregnuti. Grlo joj se stezalo, izranjavljeno. Izvukla je iz torbe kemijsku i zgrabila neki papir s klavira. Zanemarujući prosvjedovanje Baronasovih, zapisala je svoje ime, adresu i broj telefona velikim slovima preko cijele stranice. "Evo", rekla je. "Preklinjem vas, morate mi pomoći." Sad je bio red na Juliji Baroniene da zaplače. S jecajem koji ju je gušio, okrenula se i pobjegla iz sobe. Zigita se izmigoljila iz očeva zagrljaja u nakani da pođe za njom, ali on ju je zaustavio. "Ne sad, draga. Mama ima posla." Zita je pogledala oca. Zatim se iznenada okrenula i žustrim korakom došetala do klavira. Sjela je, leđa potpuno uspravnih, sklopljenih očiju. Zatim je počela svirati ljestvice, polako, metodično, s metronomskom preciznošću. Gore i dolje. Da-da-da-dada-da-da-daaa. Di-da-di-da-di-da-di-daaa. Da-da-da-da-da-da-da-daaa... Pogled pun boli bljesnuo je Baronasovim licem. Zatim je i on otišao do klavira i nježno zaustavio ubadanje prstiju uhvativši djevojčicu za zapešće. Pogledao je Sigitu. "U suprotnom, nastavila bi ovako satima", rekao je. Izgledao je potpuno izgubljeno. Razorili su mu obitelj, pomislila je Sigita, razorili je i razbili, a on nije imao pojma kako je ponovno sastaviti. Pogledala je Zitine ruke koje su i dalje počivale na izlizanoj ebanovini, kao da će nastaviti svirati istog trenutka kad je pusti. Sigita je zadrhtala, a u glavi joj se ponovno ukazala ona nepodnošljiva slika, Mikasa u podrumu, Mikasa samoga u mraku, Mikasa okruženog prijetećim pojavama koje mu žele nauditi. "Molim vas", rekao je Zitin otac. "Molim vas, idite. Zar ne vidite da vam ne možemo pomoći, sve i kad bismo htjeli?" Cijelim putem kući Sigita je mislila na Zitine ruke. Na prste osmogodišnjakinje, svijene kao kandže nad žutim tipkama. Svi osim malog prsta na lijevoj ruci, koji nije bio svijen poput ostalih, nego je stršio. Na tom je prstu Zita izgubila čitav nokat.

≈ JAN JE OČEKIVAO STOLOVE OD NEHRĐAJUĆEG ČELIKA I NEONSKU RASVJETU na stropu, hladne, bijele pločice ili možda čak rashladni ladičar. No svjetla u kapelici

Instituta za forenzičku medicinu bila su topla, nisu blještala, a ukočeno tijelo ležalo je na jednostavnim nosilima, pokriveno bijelom pamučnom plahtom, dok je par svijeća pridodavao neočekivan dašak dostojanstva. "Hvala što ste došli", rekla mu je službenica koja ga je uvela. Jan joj je već zaboravio ime. "Njezini roditelji žive u Jutlandu, pa je dobro imati preliminarnu identifikaciju prije nego što ih obavijestimo da krenu na put." "Naravno", rekao je Jan. "To je najmanje što mogu učiniti." Osjećao je kako ga kiselina peče u grlu čak i prije nego što su povukli plahtu da mu pokažu njezino lice. Ona je sad bila stvar. To je ono što ga je zateklo nespremnog stupanj do kojega je ljudskost nestala zajedno s njezinim životom. Njezina koža bila je nalik na vosak i neživa, i nikako nije bilo moguće zamisliti da je samo usnula. "To je Karin", rekao je, iako se, izgovarajući to, osjećao kao da laže. Ovo više nije bila Karin. Šok je bio mnogo veći nego što je zamišljao. Osjećao se kao neki od I i kova iz crtica koji vise iznad praznine, bez podloge, održavajući se u zraku samo zakašnjenjem spoznaje da je vrijeme za pad. "Koliko ste dobro poznavali Karin Kongsted?" upitala ga je ona službenica, ponovno pokrivajući Karinino lice. "Postala je dobra prijateljica", rekao je. "Posljednje dvije godine živjela je u stanu iznad naše garaže i, iako je on potpuno odvojen od ostatka kuće, ipak... drugačije je nego da je bila tek zaposlenica s fiksnim radnim vremenom." "Koliko shvaćam, zaposlili ste je kao osobnu medicinsku sestru. Kako to da vam je to trebalo?" "Imao sam operaciju bubrega prije nešto više od dvije godine. Tako sam upoznao Karin. I tada... pa, cijenili smo kako njezine profesionalne, tako i privatne osobine. Bila je to ozbiljna operacija, i još uvijek postoje određene medicinske posljedice. Ponekad se jave komplikacije. Smirivalo me imati je uza se. Ona je... ona je bila vrlo sposobna osoba." Činilo se potpuno apsurdno stajati ovdje uz Karinino mrtvo tijelo i tako govoriti o njoj. Ali žena ga nije kanila tako lako pustiti. "Nadam se da shvaćate da vas moram pitati gdje ste bili sinoć. Niste bili kod kuće kad smo zvali." "Ne, kod kuće sam bio samo kratko, zatim sam morao otići u ured. Tvrtka koju vodim nije malena." "Tako se čini " "Vjerojatno sam bio u uredu do sedam. Zatim sam otišao u stan koji pripada tvrtki i otamo radio još malo. Planirao sam tamo provesti noć." "Gdje se nalazi taj stan?" "U Laksegadeu." "Možemo li vam se poslije obratiti na toj adresi? Bit će nužno obaviti službeni razgovor."

Brzo je razmislio. Nokia je još uvijek u aktovci. A aktovka je još uvijek u Laksegadeu. "Vjerojatno bih trebao otići kući do supruge", rekao je. "Ona je sigurno jako uzrujana. Ako želite, sutra mogu doći u postaju. Možda ujutro?" Pokaži da si voljan surađivati, posavjetovao je samoga sebe. Poslije bi to moglo biti važno. "Bili bismo vam zahvalni", prijazno je rekla. "Iako, slučaj je sad pod nadležnošću odjela za umorstva policije Nodsjællanda." Iz aktovke je izvukla mali letak upečatljiva naslova "Reforma regionalne policije: evo gdje nas možete pronaći". Zaokružila je kemijskom jednu adresu. "Možete li doći u ovaj ured sutra u jedanaest sati?" Pitao se promatraju li ga. Taksi je klizio kroz ponoćni promet kao morski pas kroz plićak pun haringi, i nije mogao odrediti zadržava li se za njima kakvo posebno vozilo. Ne budi paranoičan, opomenuo se. Teško da su dosad uopće uspjeli dokazati uzrok smrti, a sasvim sigurno nemaju dovoljno ljudi da prate svakoga tko je bio povezan s Karin. Ipak, nije mogao a da ne pogledava uokolo kad se našao na pločniku ispred stana u Laksegadeu. Taksi se odvezao, ostavljajući ulicu praznom i napuštenom. Kao učahurena u vremenu, ulica je imala neke odlike vremenske kapsule potaracani pločnik, ulična svjetla u obliku četvrtastih fenjera, čak i tvrđavi slično sjedište Danske banke, koja je iz ovog kuta izgledala više kao srednjovjekovna utvrda nego kao sjedište moderne korporacije. Ušao je u stan i dohvatio aktovku. Na Nokiji nije bilo propuštenih poziva. Dvadeset minuta poslije sjeo je u automobil i krenuo prema kući. Sad je bio prilično uvjeren da ga nitko ne prati na zaobilaznici je u ovo doba bilo malo prometa, a kad je skrenuo na odmorište između Roskildea i Holbaeka, njegov je Audi bio jedini automobil na parkiralištu. Izvadio je Nokiu i nazvao. Dugo je trebalo da se Litavac javi. "Da?" "Naš dogovor se raskida", rekao je Jan što je mirnije mogao. "Ne", odgovorio je čovjek. Samo to: gola negacija. "Čuo si me!" "Tamo nije bilo novca", rekao je Litavac. "Rekla je da ga je vratila vama." "Ne laži", rekao je Jan. "Ona ga je uzela." Vidio je prazan kovčežić u njezinoj sobi. Prazan, osim što je u njemu bila zlobna poruka: DAJEM OTKAZ. "Ona ga je uzela, a sad je mrtva. Jesi li je ti ubio?" "Ne." Jan mu nije vjerovao. "Drži se podalje od mene i moje obitelji", rekao je. "Ne želim imati više ništa s tobom. Gotovo je." Kratka pauza. "Ne dok ne platiš", rekao je Litavac i poklopio. Jan je na trenutak samo stajao i pokušavao smiriti disanje. Zatim je nekoliko puta udario mobitelom o pločnik, dok se nije uvjerio da je temeljito skršen. Ušao je u smrdljivi zahod, izvadio SIM karticu iz gomilice krhotina mobitela, bacio je u školjku

i pustio vodu. Zatim je sam telefon umotao u vlažne papirnate ručnike i ubacio ga u veliku kantu za smeće, promiješavši grančicom sadržaj tako da je potonuo duboko u smrdljivu smjesu oglodanih jabuka, kartona pizze, sadržaja pepeljara i drugog smeća s putovanja. Što još? Morao je. Jednostavno je morao. Prvo plastična kutijica. Nije bila veća od dva kvadratna centimetra, nekoliko milimetara debela. Nije bila veća, u stvari, od SIM kartice, no nekoliko kapi krvi u njoj sadržavalo je kodiranu informaciju koja je bila tisuću puta kompleksnija od elektroničkog DNK mobitela. Položio ju je na asfalt i zdrobio petom, a ostatke bacio u kantu za smeće. Zatim i fotografija. Izvadio ju je iz novčanika i još je jednom pogledao. Pokušao je prihvatiti njezin gubitak, i sve što je predstavljala. Škljocnuo je svojim Ronsonom i pustio da plamičak zahvati jedan kut i proguta je, pa je onda i taj trag bacio u kantu dok je još tinjao. Vratio se u Audi i pričekao da mu se ruke prestanu tresti, barem dovoljno da može sigurno nastaviti voziti.

≈ otvorila vrata stana. Zvuk ju je prožeo kao snažan trzaj. Istresla je sadržaj na stolić; bilo što manje drastično ne bi bilo dovoljno da se javi na vrijeme. "Da?" Ali to nije bila Julija Baroniene koja se predomislila. A nije bio ni nepoznat glas koji joj govori što bi trebala učiniti da joj se Mikas vrat i. "LTV bi mogao biti voljan objaviti obavijest o nestaloj osobi", rekao je Evaldas Gužas. "Pogotovo ako dođete u studio i direktno se obratite otmičarima." Sigita je ukočeno stajala. Nekoliko sati ranije pristala bi bez razmišljanja. Ali sad... pomislila je na Juliju Baroniene i njezinu obitelj, na njihov očigledni strah. I na Zitu, bez onog jednog nokta. "Ne bi li to bilo opasno za Mikasa?" upitala je. Osjetila je njegovo promišljanje i gotovo bila sigurna daje čula kako škljocanje njegove kemijske naglašava misli. "Jesu li vam se otmičari javih?" "Ne." "To znači da je prošlo više od četrdeset osam sati bez bilo kakvog pokušaja uspostavljanja kontakta", rekao je Gužas. "Nije h tako?" "Da." "To je krajnje neuobičajeno. Upute obično stignu odmah, kako bi se roditelje spriječilo da se obrate policiji." SIGITIN MOBITEL PRIGUŠENO JE ZAZVONIO U NJEZINOJ TORBICI ČIM JE

"Julija Baroniene je nazvala." "Da, jako brzo nakon kćerina nestanka. No manje od dvadeset četiri sata nakon toga povukla je sve što je rekla." "A vi mislite da je to bilo zato što su joj zaprijetili." "Da." "Ali, to znači da je to opasno." "Treba odvagnuti opcije", rekao je. "Prijavili smo Mikasov nestanak i poslali opis mogućih otmičara u svaku policijsku postaju u Litvi. Kontaktirah smo i s policijom u Njemačkoj, gdje dječakov otac sad živi. Javili smo i Interpolu, iako ne postoje indikacije da je Mikas napustio Litvu; naprotiv, poveznica sa slučajem gospođe Baroniene daje nam razloga vjerovati da je posrijedi lokalni zločin. I ništa od toga nije urodilo plodom. Nismo bliže lociranju vašeg sina, a ni njegovih otmičara. I zbog toga razmatram mogućnost da zamolimo javnost za pomoć." Javnost. Sama ta riječ odaslala joj je trnce nelagode kroz tijelo. "Zbilja nisam sigurna..." "LTV bi emitirao vašu molbu u svojim večernjim vijestima. Znamo da ovo obično rezultira velikim brojem poziva građana, a neki od tih poziva znali su nam biti od pomoći. A kako ovaj put možemo prikazati i fotografiju jedne od otmičarki, gajimo velike nade da će to pomoći istrazi." On uvijek govori kao da je progutao neki od svojih izvještaja, pomislila je Sigita. Pitam se kako zvuči kad ima slobodan dan? Na trenutak ju je omela slika Gužasa kako stoji do struka u hladnoj vodi, odjeven kao ribič s kompletnom opremom, i pokazuje tek ulovljenu ribu. "Smjer struje daje razloga za sumnju da je pastrva aktivna u gornjem lijevom kvadrantu područja potrage", prokomentirao je u njezinoj glavi Gužas izvan dužnosti. Strašno sam, strašno umorna, Sigita je rekla sebi. Ili je to možda potres mozga. Činilo joj se kao da su maštanja koja je inače bez problema držala zaključana odjednom proključala na površinu njezina uma kao močvarni plinovi. Od toga joj je bilo nelagodno. "Pitali smo i vašeg supruga, i on se slaže da bi trebalo ići s objavom. No mi bismo zbilja htjeli da se vi izravno obratite javnosti pred kamerama. Prema našem iskustvu, ovo ima osobit učinak na ljude koji obično nisu skloni obratiti se policiji. Pogotovo kad se radi o djeci." Zdravom je rukom protrljala cijelo lice. Bila je iscrpljena. Premalo je jela i pila cijeli dan, pomislila je. Njezina glavobolja postala je konstanta na koju se gotovo počela navikavati. "Ne znam... Hoće li to stvarno pomoći?" "Ne bih vam to predlagao da su se otmičari javili na bilo koji način. Da je pružena mogućnost ikakve iznude ili pregovora. U takvim bi okolnostima javna uzbuna samo pojačala pritisak na otmičare i mogla ugroziti život djeteta. No takve komunikacije nije bilo. Je li tako?" On me iskušava, pomislila je Sigita. I dalje mi ne vjeruje. "Da", rekla je. "Ali, ako je to opasno za Mikasa, neću to učiniti."

"Treba odvagnuti opcije", ponovio je. "Ne kažem da je to posve bez rizika, ali prema našoj procjeni, to nam je u ovom trenutku najbolja mogućnost da pronađemo Mikasa." Sigita je čula vlastiti puls. Kako netko može donijeti odluku o tako važnoj stvari kad ima osjećaj da mu glava pripada nekome drugom? "Naravno, možemo objaviti vijest o nestanku i bez vašeg pristanka", rekao je napokon, kad je tišina u slušalici predugo potrajala. Je li to prijetnja? Najednom, bijes je protutnjio kroz nju. "Ne", rekla je. "Neću to učiniti. A ako to učinite mimo mene, ja ću..." Ali nije imala čime dovršiti. Cime bi ona mogla zaprijetiti? On je držao sve oružje. Začula je uzdah na drugom kraju veze. "Gospođo Ramoškiene, ja vam nisam neprijatelj", rekao je. Bijes ju je napustio jednako brzo kako se i pojavio. "Niste", rekla je. "Znam." Ali kad je prekinula vezu, više se nije mogla prestati pitati. Što je tom ambicioznom mladom istražitelju važnije? Uhićivanje zločinaca ili spašavanje žrtava? Bluza joj se zalijepila za leđa. Odlučila je da će plastičnom vrećicom omotati longetu i pokušati se otuširati. Morala je istisnuti šampon direktno iz bočice na glavu, umjesto da na dlanu izmjeri količinu, a poslije nije mogla ni zamotati ručnik oko glave kao turban, kako je obično radila. Kad je bilo vrijeme za večernje vijesti, upalila je televizor sa svježim napadajem nervoze. Unatoč Gužasovim riječima, nije bilo dramatičnog izvještaja o Mikasu Ramoski koji je nestao u subotu. A tada su, naravno, sve njezine sumnje ponovno proradile. Je li trebala to učiniti? Je li netko možda vidio njezina dječačića? Netko tko bi mogao pomoći? Kad je zazvonio telefon, zgrabila ga je tako nespretnom žustrinom da je pao na pod. Podignula ga je i prihvatila poziv, iako nije prepoznala broj na ekranu. "Halo?" "Ja sam." "Eh... tko?" "Tomas." Zamalo je opet pitala "Tko?" A onda je shvatila da je to njezin mlađi brat. Nikad nije čula njegov odrasli glas, samo prvu hrapavu najavu puberteta. Imao je dvanaest godina kad je ona pobjegla iz Tauragea i otad nisu razgovarali. "Tomas!" "Da." Stanka. Sigita nije imala pojma što bi rekla. Što se obično kaže bratu s kojim nisi razgovarala osam godina? "Čuli smo od Dariusove majke da je Mikas... da je nestao", napokon je rekao Tomas. "Da." Grlo joj se stisnulo. Samo je ta jedna riječ uspjela proći kroz njega. "Žao mi je", rekao je. "I... ovaj... Samo sam htio nešto reći. Ako išta mogu učiniti...?"

Neočekivani val nježnosti razlio se njome, oduzevši joj ono malo snage što je imala u rukama i nogama, tako da se skljokala na kauč, s telefonom u krilu, dok su joj suze ponovno pekle put niz nos. Obično nije plakala, nikad. Danas je plakala toliko puta da je prestala brojiti. "Sigita?" "Da", uspjela je izgovoriti. "Hvala ti. Hvala ti puno. Tako mi je drago što si nazvao." "Nadam se da će ga pronaći." Nije više mogla prozboriti ni jednu riječ. Možda je on to shvatio. Začuo se meki škljocaj spuštanja slušalice. No, nazvao je. Od kuće je samo povremeno primala vijesti, a otkako ona i Darius više nisu bili zajedno, nestalo je i njezina najpouzdanijeg izvora informacija o Tauragéu. A sad je htjela znati tisuću stvari. Što je Tomas radio otkako je napustio školu. Živi li još uvijek kod kuće. Ima li djevojku. Kako je. Je li joj ikad oprostio. Možda i jest. Ipak ju je nazvao. Sigita je otišla leći, no nije mogla usnuti. Užasavajući smisao za vizualiziranje koji se u njoj naglo razvio projicirao joj je slike na sklopljene vjeđe, a ona ih nije znala isključiti. Ako naudiš mom sinu, pomislila je, ubit ću te. To nije bila provala bijesa, kao kad dvojica pijanaca viču jedan na drugoga: "Ubit ću te, jebote!" ili takvo što. Nije bilo tako. Bila je to odluka. Nekako, to ju je smirilo. Gotovo je vjerovala da će otmičari moći osjetiti tu njezinu odluku i shvatiti koja će biti cijena povređivanja Mikasa. Samo zato što je odlučila da će tako biti. Ovo je, naravno, bila beznadna glupost, kako je racionalni dio nje dobro znao. Ipak, to joj je pomoglo: Ako mu naudiš, ja ću te ubiti. Na kraju je otišla na balkon i sjela u bijelu plastičnu stolicu koju je tamo držala. Vrućina koju je beton upijao cijelog dana otpuštala se sad kad je zrak bio svježiji, pa nije trebala navući ništa preko spavaćice. Mislila je na Juliju Baroniene koja je uspjela vratiti svoje dijete. Mislila je na Gužasa i na Valionisa. Jesu li otišli doma ili su i dalje na poslu? Je li Mikas dovoljno važan? Ili ima još toliko nestale djece da se nikome ne da odrađivati cjelodnevne smjene samo zato što je nestalo još jedno? Htjeli su da odem na televiziju, pomislila je. To mora značiti da je on važan. Sjetila se one engleske djevojčice koja je nestala, no nije mogla prizvati u pamćenje njezino ime. Bila je po svim vijestima, čak se i Papa upleo. Ali djevojčicu još uvijek nisu našli. Ali Mikas će se vratiti, rekla je sebi odlučno. Budem li vjerovala u bilo što drugo, neću ovo moći podnijeti. Jedan je taksi skrenuo na parkiralište pred zgradom. Sigita je automatski pogledala na sat. Prošlo je dva ujutro neobično vrijeme za posjete. Jedna je žena izašla iz automobila i nesigurno pogledala oko sebe. Očigledno neka posjetiteljica, pokušava se snaći. A zatim se zaputila prema Sigitinu ulazu. To je ona, pomislila je Sigita odjednom. To je Julija!

Skočila je sa stolice takvom žestinom da se nožnim palcem udarila u okvir balkonskih vrata. Zaboljele ju je, ali to nije sad bilo važno. Skočila je do portafona i pritisnula gumb za otvaranje vrata istog časa kad je zazvonio. Iskoračila je na stubište i pogledom pratila Juliju Baroniene cijelim putem do gore. Julija je zastala kad je ugledala Sigitu. "Morala sam doći", rekla je. "Aleksas nije htio ni čuti za to, pa sam morala pričekati da zaspi. Ali morala sam doći." "Uđi", rekla je Sigita.

≈

KAKO JE ČUDNO KAD NETKO I DALJE NASTAVI GOVORITI STVARI POPUT: "Izvoli sjesti", i; "Bi li htjela malo kave?" čak i kad život i smrt i krv vlastita srca vise o niti, pomislila je Sigita. "Mogu li te zvati Sigita?" upitala je Julija, nervozno premećući šalicu kave po rukama. "I dalje o tebi tako mislim, iako si sad odrasla žena." "Da", rekla je Sigita. Sjela je na fotelju, odnosno, na sam njezin rub. Desna joj je šaka bila toliko stisnuta da je noktima zamalo probijala kožu dlana, no nekako je znala da ne bi bilo dobro požurivati ženu na kauču. Odjednom se sjetila djedovih golubova pismonoša. Kako bi ponekad sletjeli na krov kokošinjca i ne bi ušli skroz unutra, pa bi zabilježeno vrijeme njihova leta bilo minutama dulje nego što je moglo biti. "Ne vrijedi požurivati stvari", rekao bi njezin djed. "Sjedni pokraj mene, Sigita, doći će kad dođu." Djed je umro 1991., u godini uspostave nezavisnosti. Baka Julija nije marila za utrke. Prodala je najbolje golubove susjedu, a ostatak prepustila samima sebi, sve dok vjetar nije otpuhao krov njihove nastambe u jednoj zimskoj oluji, šest-sedam godina poslije. Sigita je pogledala Juliju i prisilila se da sjedi mirno, čekajući. "Ne smiješ reći policiji", rekla je Julija konačno. "Obećavaš li?" Sigita je obećala. No, činilo se da to još uvijek nije dovoljno. "Bio je tako ljut što smo ih nazvali. Rekao je da sad mora nauditi Ziti jer smo rekli policiji, i da smo sami krivi za to." Ruka kojom je držala šalicu sad se tresla. "Ništa neću reći", rekla je Sigita. "Obećaj." "Da. Obećavam." Julija je nepokolebljivo gledala u nju. Zatim je iznenada spustila šalicu na stolić. Podignula je ruke iznad glave i posegnula do zatiljka, zabacivši glavu naprijed tako da može skinuti lančić koji je nosila. Ne. Ne samo lančić. To je križ, pomislila je Sigita. Mali zlatni Isus na crnom drvenom križiću; iako je bio sićušan, na licu mu se vidjela grimasa boli. "Vjeruješ li u Boga?" upitala ju je Julija.

"Da", odgovorila je Sigita, jer ovo nije bilo vrijeme za raspravu o nijansama vjere i sumnje. "Onda se zakuni na ovo. Dodirni ga. I obećaj da nećeš otići na policiju s ovim što ću ti reći." Sigita je pažljivo stavila ruku na križ i ponovila obećanje. Nije bila sigurna znači li joj to više od uvjerenja koja je već bila dala, no činilo se da je smirilo Juliju. "Dao nam je kuvertu. Tako da vidimo što joj je napravio, rekao je. Unutra je bio jedan njezin nokat. Čitav nokat. Znala sam da je njezin jer sam joj dan ranije dala da se igra s mojim lakom za nokte." Julijin glas je podrhtavao. "Rekao je da će, ako ponovno odemo na policiju, odvesti Zitu i ovaj put je prodati nekim muškarcima koje poznaje. Muškarcima koji uživaju u seksu s malim djevojčicama, rekao je." Sigita je progutala knedlu. "Ali, Julija", rekla je. "Ako bude u zatvoru, neće moći odvesti Zitu." Julija je žestoko zatresla glavom. "Misliš li da mogu riskirati? Ljudi ne ostaju u zatvoru zauvijek. A osim toga, sigurno znam da nije sam u tome." Sigita je pomislila da je pravo čudo što je Julija uopće došla. "Nisam znala da će to učiniti", prošaptala je Julija, kao da je čula Sigitine neizgovorene riječi. "Nisam znala da će uzeti tvog sina." "Ali ti si uspjela doći do Zite", rekla je Sigita. "Kako si to postigla?" Julija je šutjela tako dugo da se Sigita prepala da joj neće odgovoriti. "Dala sam mu tebe", prošaptala je na kraju. "Htio je saznati tvoje ime i ja sam mu ga rekla." Sigita je preneraženo buljila u Juliju. "Htio je znati moje ime...?" "Da. Znaš, nikad ne registriramo djevojke. U klinici, mislim. Njihova imena nisu nigdje zabilježena jer roditelji to jest, novi roditelji uvijek dobiju rodni list koji dokazuje da je dijete njihovo." Duboka bol zapekla je Sigitu negdje u abdomenu. Bila sam u pravu, slijepo je pomislila. Ovo jest Božja kazna. Ovo je sve moja krivnja jer sam prodala svoje prvorođeno dijete. U tome je bilo nekakve crne logike koja nije imala veze s razumom ni svjetlom dana. "Ali što... što je htio od mene?" Julija je zavrtjela glavom. "Nije to on, u stvari. On samo izvršava stvari. To je vjerojatno onaj drugi. Danac." "Kako to misliš?" "Došao je u bolnicu prije nekoliko mjeseci. Htio je znati tko si ti, i bio je spreman platiti pravo bogatstvo da te pronađe, ali gospođa Jurkiene nije mu mogla reći zato što ništa nije zapisano. Ali prepoznao je mene, zato što sam mu ja predala bebu, tada. Tvoju bebu. Pa me pitao sjećam li se ičega, bilo čega, o tome tko si ti i odakle si.

Naravno da sam se sjećala, jer si zamalo umrla, i ja sam se brinula o tebi sve one dane. Ali rekla sam mu da se ne sjećam." Julija je plakala dok je ovo govorila, i to na neobičan, bezglasan način, kao da joj oči same od sebe izlijevaju suze. "Nije mi vjerovao. Nastavio mi je nuditi sav taj novac u zamjenu za nešto, neku informaciju o tebi. A cijelo to vrijeme iza njega je stajao taj drugi muškarac, s rukama prekriženim na prsima, i bilo je očito da je on tu kako bi čuvao Danca i njegov novac. Znaš, kao tjelohranitelj. Nije mi bilo jasno zašto te želi pronaći nakon toliko godina. Na kraju je otišao, i ja sam mislila da je to kraj. Ali nije bio." "Danac." Sigita je pokušala dovesti u nekakav red svoje histerično raspršene misli. "Je li on taj koji...?" "Jest. On je taj koji je uzeo tvoju bebu. Prvu, to jest." Julija je gledala u nju svojim bistrim, tamnim očima. "Mislili smo da činimo dobro djelo, razumiješ? Za djevojke i za bebe. Uvijek su to bili bogati ljudi, jer jako puno košta dobiti dijete na taj način. Mislili smo da će biti dobri prema njima i prihvatiti ih kao svoju djecu. Zašto bi inače bilo važno da se ne zna da su djeca usvojena? A žene su uvijek bile tako sretne. Plakale bi i plakale, i čvrsto grlile bebe. Ali u slučaju Danca, nisam nikad vidjela suprugu, samo je on došao pokupiti dijete. Razmišljala sam o tome poslije." "Kažeš da si mislila da će biti dobri prema njima... Zar to više ne misliš?" "Da. U većini slučajeva je tako. Ali obavijestila sam kliniku. Ne želim tamo više raditi. Neće biti lako, jer plaća je bila dobra, a Aleksas je učitelj i ne zarađuje baš puno. Ali ne želim to više raditi." "Ali, ne razumijem. Je li Danac uzeo Zitu?" "Ne izravno. Uzeo ju je onaj tjelohranitelj. Ne znam kako se zove. I to je bilo mjesec dana poslije, kad sam već skoro i zaboravila na Danca. Ali tjelohranitelj nije vjerovao da te se ne sjećam. A imao je Zitu. I zato sam mu rekla da se zoveš Sigita, no to nije bilo dovoljno. Htio je i tvoje prezime, i adresu. Nisam znala ništa od toga. To nije dobro za Zitu, rekao je, jer se ona stvarno, stvarno želi vratiti kući i mami. I tako sam na kraju pretražila sve dokumente i pronašla ga. Onaj račun, to jest isplatnicu. Na njoj nije bilo tvoje ime, nego ime tvoje ujne. No to je valjda bilo dovoljno, jer je pustio Zitu." Raznov. bilje za proizvodnju prirodnih lijekova: 14.426 litasa. O, da, Sigita se sjećala te isplatnice. Ali ove ostale stvari nije mogla povezati. "Ako postupiš kako ti kažu", rekla je Julija, "misliš li da će ti vratiti dečka? Kao što su pustili Zitu?" "Ali ja ne znam što oni žele da napravim", zaplakala je Sigita u očaju. "Ništa mi nisu rekli!" "Možda je nešto pošlo po zlu", rekla je Julija. "Možda tjelohranitelj ne može doći do Danca, ili tako nešto." Sigita je samo vrtjela glavom. "I dalje nema nikakvog smisla." A zatim je podignula glavu. "Rekla si da ne registrirate djevojke. A što je s ljudima koji dobiju bebe jesu li oni dokumentirani?"

"Da, naravno. Inače ne bismo mogli izdati rodni list." "Dobro. Onda mi daj njegovo ime." "Dančevo?" "Da. Julija, duguješ mi to. I njegovu adresu, ako možeš." Julija je izgledala izbezumljeno. "Ne mogu." "Da, možeš. Učinila si to da spasiš Zitu. Sad moraš pomoći meni da spasim svog sina. U protivnom..." Sigita je progutala knedlu. Ovo joj se nije sviđalo, ali radilo se o Mikasu. "U protivnom ću možda ipak morati otići na policiju. Pa će oni pretražiti tvoje dokumente." "Obećala si! Zaklela si se na tijelo Kristovo!" "Da. I zbilja ne bih voljela prekršiti to obećanje." Julija je samo sjedila, smrznuta kao životinja uhvaćena u stupicu. Bilo je bolno gledati je. "Pokušat ću sutra ujutro", napokon je rekla, "prije nego što dođe tajnica. Ali što ako ga ne uspijem pronaći?" "Uspjet ćeš", rekla je Sigita. "Moraš." *

Telefon je zazvonio nešto prije devet ujutro. "Zove se Jan Marquart", rekla je Julija. "A ovo je njegova adresa."

≈ NINA SE PROBUDILA JER JE NETKO LUPAO PO VJETROBRANSKOM STAKLU serijom čvrstih ritmičnih udaraca. Otvorila je oči na vrijeme da ugleda pognutu pojavu kako vijuga ulicom i nastavlja u smjeru željezničkog kolodvora. Iznad bezbrojnih uličnih svjetala Reventlowsgadea nebo se rasvjetljavalo i postajalo svijetlosivo. U vratu je osjetila bol koji je prizvao mutno sjećanje o tome kako se tijekom noći borila s težinom vlastite glave. Nije bila u dobrom položaju za spavanje, ali ni ovaj nedostatak udobnosti nije ju spriječio da ne spava. Oprezno je oslobodila koljena iz zgrčenog položaja u kojima su bila, oslonjena na sjedalo ispred nje. Mišići su joj oštro prosvjedovali kad je otvorila vrata i protegnula noge na pločniku. Dječak je još spavao. U noći se premjestio tako da su mu ruke sad ispružene na sjedalu izvrnutih dlanova. Zaboravio je gdje je, pomislila je Nina s dozom zavisti. Čak i u snu, nju je takva milost zaobišla i sad se nije osjećala ništa manje umorno nego sinoć. Polako se uspravila i napravila nekoliko koraka pokraj automobila, pokušavajući osloboditi žmarce u nogama. Imala je još više od šest sati do susreta s djevojkom iz Helgolandsgadea, a sunce će uskoro započeti proces pretvaranja Vesterbroa u pećnicu koja smrdi na dizelska isparavanja. Morala je pronaći nekakvo privremeno sklonište za dječaka i sebe, po mogućnosti negdje gdje bi se mogla otuširati. Osjećala je miris

vlastitog tijela kiseli miris znoja napadao joj je nosnice svaki put kad bi se pokrenula. Bila je sva ljepljiva i izmoždena. Dječak se promigoljio na stražnjem sjedalu, još je uvijek bio u polusnu, ali polako se razbuđivao. Protegnuo se pa ležao još nekoliko trenutaka otvorenih očiju, zagledan u sivu navlaku automobilskog sjedala pred sobom. Zatim je okrenuo glavu i pogledao u nju. Mekane glatkoće koju je san podario njegovu licu učas je nestalo i sad ju je zamijenilo prepoznavanje i razočaranje. No nešto je bilo drugačije. Mrzovoljna apatija je bila ondje, ali neprijateljski stav je nestao. Možda je tu bio čak i tračak bliskosti, osjećaj pripadnosti inspiriran svime što su zajedno prošli dan ranije. Karinin prazan pogled, mučna lokva krvi koja se zgrušavala pod njezinom glavom. Kaotičan bijeg sa sela, kurve u Helgolandsgadeu i kriške bijelog netostiranog kruha. Sad je znao koga se treba držati. Samo nije znao zašto. Nina se blago osmjehnula. Samo je to uspjela učiniti. Bilo je tek 5:43, a pomisao na još jedan dug i osamljen dan s dječakom na rukama kao da je iz nje isisavala snagu. Potpuno nesavladivo. Mogla bi otići kući. Ta se ideja činila blasfemičnom nakon jučerašnjeg dugog bijega, no onaj hladan i rascjepkan razgovor s Mortenom sad se činio tako dalek, kao da pluta negdje u pozadini njezina uma. Je li on zbilja bio tako ljutit kako je mislila? Možda i nije. Možda bi mogao shvatiti zbog čega su ona i dječak morali pobjeći. Kad bi samo mogla naći pravi način da mu kaže. Mogla bi mu reći da je priča o Karin samo izlika koju je smislila, da ju je u stvari zvala mreža, i da će dečko biti s njima samo nekoliko dana dok ga ne upute rođacima u... u Englesku, na primjer. To bi zvučalo dovoljno sigurno i prihvatljivo čak i za Mortena. Mortenu se nije sviđalo to što ona radi s ilegalnim imigrantima. Načelno se slagao s time da se nešto za njih mora učiniti. Bio je nepokolebljiv u svome opiranju vladinu stavu prema izbjeglicama i drugim useljenicima, a kad bi se objavila koja nova priča o grotesknim deportacijama i razorenim obiteljima bio bi iskreno uzrujan i bijesan. Njegov problem s mrežom i njezinom upletenošću u nju bio je potpuno osoban. Vjerovao je da je njoj to samo bijeg od sebe i njezine djece, od onoga što je trebao biti njihov obiteljski život. Kad je bio dobre volje, zvao ju je svojom ovisnicom o adrenalinu. Kad je bio loše volje, nije puno govorio, no njegova netrpeljivost prema mreži rasla je proporcionalno s brojem noći i večeri koje je provela izbivajući iz njihova stana u Østerbrou. U ovom trenutku, ni jedno mjesto na svijetu nije joj bilo primamljivije. Bože, kako je žudjela za njim. Htjela se ušuljati uza stube s dječakom u naručju, staviti čajnik na štednjak. Ostaviti dječaka pred televizorom, možda, dok ona skokne u kupaonicu i povuče tuš-zavjesu s uzorkom hobotnice. Stajala bi pod vrućim tušem dugi luksuzni trenutak s vlastitom bočicom ekološkog šampona, bez parfema, koji miriše samo na čistoću. Poslije bi bosim nogama dotapkala do kuhinje i postavila stol za doručak; žitarice, grožđice, šećer i mlijeko. Djeca bi morala u školu, naravno, a dječak bi tada odspavao još nekoliko sati u Antonovu krevetu, prije nego što se zapute natrag u Vesterbro pronaći onu djevojku iz Helgolandsgadea. Napravit će tako. Da. Otići će kući. Olakšanje je bilo duboko i fizičko, kao da je netko doslovce podignuo teret s njezinih ramena. Podignula je pogled do retrovizora i

podarila dječaku jedan pravi, iskreni osmijeh, istovremeno pokrenuvši automobil. Krenula je niz ulicu prema Aboulevardenu. Sve je izgledalo sasvim drugačije po danu, čak i u jutro poput ovoga. Morten će joj pomoći. Naravno da hoće. Zašto je ikad sumnjala u to?

≈ MORTEN JE SKUHAO KAVU ZA DETEKTIVA I ZA SEBE. ISTRAŽITELJ U uniformi je odbio, ali je pristao na kolu. Ruke su mu se automatizirano kretale izvršavajući rutinske radnje za koje mu nije trebalo sudjelovanje mozga: punjenje lončića, pritiskanje prekidača, pranje šalica, otvaranje limene kutije s kavom. Ne znaš je li mrtva ili živa, prošaptao je cinični glas u njemu. A ti praviš kavu. "Mlijeko ili šećer?" "Mlijeko, molim vas." Otvorio je hladnjak i tupim pogledom prešao preko plosnatih plastičnih kutijica s dimljenom šunkom, bočica senfa, krastavaca, staklenki cikle. Pola pet ujutro. Njušio je miris vlastitog znoja od spavanja i osjećao se prljavo i disfunkcionalno. "Rekla je da je Karin bolesna, ih da se ne osjeća dobro, ne mogu se točno sjetiti riječi. Ali morala joj je pomoći." "A kad je to bilo?" "Jučer popodne. Malo poslije pet sati. Trebala je pokupiti Antona. To je naš najmlađi. Trebala ga je pokupiti iz vrtića. Ali je zaboravila." "Je li to bilo neuobičajeno?" Zamišljeno je odmahnuo glavom; nije to bila baš negacija, prije neodlučnost. "Znala je ponekad biti... pomalo odsutna. Ali više nije takva. Ne. Ona... Mislim da je bila rastresena, možda zato što se brinula za Karin. Zajedno su išle u medicinsku školu, bile su bliske. No, puno je vremena otad prošlo. Dugo se nisu vidjele." Stavio je lončić na stol. Zatim i šalice. Mlijeko, u maloj posudi marke Stelton koju su na poklon dobili od njegovih roditelja. Možda je mrtva. Mrtva kao Karin. "Uopće je niste vidjeli?" upitao je. "Ne. Susjed je čuo vrištanje i pronašao tijelo." "Vrištanje? Karinino?" "Ne znamo. Mislimo da je tada već bila neko vrijeme mrtva. Ne znamo odakle je dopro taj vrisak, ali naš svjedok je uvjeren da ga je čuo. Nikoga nije vidio, ali čuo je neki automobil kako se udaljava. Ne znamo kakav je to automobil bio. Ne znamo je li se to vaša supruga udaljavala s mjesta nesreće ili je to bio netko drugi. Još pretražujemo čitavo područje sa psima. Tako smo i pronašli mobitel vaše supruge." Nesigurnost nije bila ništa novo. Znao ju je trpjeti danima, čak i tjednima, kad bi razmaci između njezinih poziva postali predugi, i kad bi na vijestima bile

uznemirujuće novosti. Ovo je bilo gore. Određenije. Bliže kući. Osjetio je neobično tištanje bijesa. Ovo nije Darfur, dovraga. Ovo se ne bi trebalo dogoditi ovdje, sad kad je ponovno doma. Detektiv je otpio svoju kavu. "Koliko je vaša supruga visoka?" upitao je. "Metar šezdeset devet", odgovorio je Morten automatski. A zatim se ukočio držeći šalicu na pola puta do usta jer nije znao treba li im ova informacija da identificiraju nju ili njezino tijelo. A onda je shvatio da bi iza ovog pitanja mogla biti i treća svrha. "Ne mislite da... da ona... da ima nešto s tim umorstvom?" "Još uvijek čekamo rezultate obdukcije. No čini se da su udarci zadani neočekivanom snagom. Skloni smo smatrati da je ubojica muškarac." Odgovor mu nije priuštio nimalo olakšanja. Odjednom, Anton se našao na dovratku. Kosa mu je bila vlažna od znoja, a prevelik gornji dio pidžame s likom Spidermana kliznuo mu je s jednog ramena. "Je li se mama vratila?" upitao je, trljajući lice nadlanicom. "Nije još", rekao je Morten. Anton se namrštio. Činilo se kao da je tek sad uočio dva neznanca u prostoriji. Od pogleda na uniformu oči su mu se još više raširile. Otvorio je usta, ali ništa nije rekao. Morten se osjećao paralizirano, potpuno nesposoban iznjedriti rješenje koje bi zvučalo suvislo u svijetu sedmogodišnjaka. "Vrati se u krevet", rekao je, trudeći se da zvuči opušteno i svakidašnje uobičajeno. Anton je kratko kimnuo. Zvuk njegovih bosih nogu otapkao je žustri uzmak niz hodnik. "Hoćete li, molim vas, zamoliti suprugu da nam se odmah javi ako se vrati?" upitao je istražitelj. "Ona nam je važan svjedok." "Naravno", rekao je Morten. U njemu je rastao osjećaj potpune bespomoćnosti. Ako se vrati.

≈ PROMET NA JAGTVEJENU POSTAJAO JE SVE GUŠĆI U SIVOM SVITANJU, ALI manje ulice u blizini Fejøgadea i dalje su bile tihe i bez prometa. Možda je zbog toga odmah ugledala policijsko vozilo. S ugašenim plavim žmirkavim svjetlima, automobil je na prvi pogled izgledao kao bijeli taksi, no bio je parkiran na šlampav i nemaran način, kao da se vozaču nije dalo zamarati oko pristojnog, urednog parkiranja uz pločnik. Nina je pomislila kako je baš to način parkiranja koji Morten mrzi, i da će ga iživcirati bude li taj automobil i dalje ondje kad on siđe da odvede djecu u školu. Zatim je shvatila da izbočina na krovu automobila nije oznaka za taksi, nego da su to policijska svjetla. I da je netko gore, u zgradi, na trećem katu, iza osvijetljenih prozora. Morten nije običavao ustati ovako rano. Imao je fleksibilno radno vrijeme kad ne bi bio na terenu; pa iako je danas trebao biti sam s djecom, mogao si je priuštiti još

mira do 7:30, kad je vrijeme za doručak. Sad je bilo tek 5:58. Još je prerano za normalnost. Nina je produžila niz ulicu održavajući istu brzinu. Bilo je, naravno, moguće da su policajci samo htjeli parkirati na nekom mirnom mjestu dok ne popiju jutarnju kavu. No, zašto je onda Morten bio budan? Traže li nju? I traže li je zbog Karin ili zbog dječaka? Nije htjela vjerovati u to. Pomisao da će morati odustati od svoje maštarije o vrućem tušu i normalnom obiteljskom doručku prouzrokovala je val iscrpljenosti koji ju je prožeo do dna već iscijeđenih rezervi. Uvukla se s Fiatom u slobodno parkirno mjesto malo dalje niz ulicu i ostala sjediti s rukama na volanu i nogom na kvačilu, pokušavajući odlučiti. Jedan dio nje htio je okončati sve ovo. Nije potrebno raditi dramu. Mogla bi predati dječaka ljudima koji su za to profesionalno obučeni, zrelim ljudima kojima je stalo, učiniti to na miran i primjeren način, a da mu ne priušti nepotrebnu tjeskobu. A ako bi se zbilja potrudila, mogla bi čak uvjeriti samu sebe da čini pravu stvar. Da će dječak biti siguran i njegovan u nekoj ustanovi na Amageru, i da će onaj muškarac s kolodvora odsada nadalje biti jedino ružno sjećanje u djetetovu sretnom i sigurnom djetinjstvu. Odjel za imigrante ima svoje službene prevoditelje; neće trebati juriti za litavskim kurvama s konjskim repovima i nogama ždrijebeta. Ako dječak negdje ima dobru majku punu ljubavi za njega, oni će je sigurno pronaći. Samo Bog zna koliko je htjela vjerovati u to. Svakog dana vježbala je vještinu uspostavljanja odmaka, trudila se ne mariti za svaku stvar koja je u svijetu loša. Ili se, točnije, trudila mariti na primjereno civiliziran način, sa zavidnom predanošću koja se ipak mogla odmaknuti u stranu kad bi se vratila Mortenu i svojoj obitelji, zajedno s dobro promišljenim i koherentnim stavovima o humanističkoj orijentaciji. U ovom se trenutku osjećala kao jedna od onih manijakalnih žena iz udruga za zaštitu životinja, s divljom kosom i još divljijim očima. Očajna. Imala je ona svojih dobrih dana, srećom, no svaki put kad bi se usudila pomislili da će taj mir potrajati dogodila bi se neka nova Nataša ili Rina, ili Zaide ili Li Hua, i njezina obrana bila bi desetkovana, tako da bi stvarnost iznova zastrugala njezinu kožu kao brusni papir. Nina je ugasila motor. Izašla je, tiho zatvorila vrata i osvrnula se da pogleda smeđa vrata svog ulaza, i prozore gore na trećem katu. Mogla je odlučiti. Mogla je učiniti ono što bi svi drugi učinili nježno primiti dječaka za ruku i predati ga policajcima, uvjerena u to da je učinila sve što razuman čovjek očekuje od odgovorne odrasle osobe. Zatim bi se mogla otvoriti Mortenu, ispričati mu sve u jednom od onih vrelih ispovjednih izljeva koji će na kraju iznjedriti poznatu, ohrabrujuću prepirku o njezinim prioritetima i o njegovoj zabrinutosti za nju, i napokon, napokon suze i intimnost. Njezine ruke na njegovu licu, kako se kreću od njegova čela preko obraza, zatim iza njegova vrata i kroz vlažnu smeđu kosu. Beskonačno olakšanje. Sve bi to moglo biti njezino kad bi samo dopustila sebi da povjeruje u ono što svi drugi, činilo se, neupitno vjeruju: da je Danska sigurna luka za slomljene ljudske živote koje plima nanosi na njezine obale. Gore iza prozora netko se kretao naprijed-natrag, trzavo, kao grabežIjivac u tijesnom kavezu. Njezina se savjest lecnula kad je u toj silueti prepoznala Mortenovu

visoku, gotovo atletsku građu. Zatim se pojavio i drugi muškarac, niži, obliji, čije su kretnje bile sporije, umirujuće. Profić, pomislila je Nina, osjetivši bujanje netrpeljivosti. Morten je bio u rukama jednog od onih policajaca koji su pohađali tečaj o tome kako se ophoditi prema civilima pod pritiskom. Govorit će mu stvari poput: "Činimo sve što je u našoj moći, a to što činimo, činimo jako dobro", ili, "Mi smo obučeni profesionalci i najbolje što sad možete uraditi za Ninu jest vjerovati nam." I njoj bi govorio to isto kad bi preuzimao dječaka. "Učinit ćemo sve što je u našoj moći da saznamo što se ovdje dogodilo." Morten je odjednom prišao prozoru i pogledao van. Automatski je ustuknula nekoliko koraka. Je li je vidio? Posljednja mekoća nestala je iz zore i sad ju je danje svjetlo izlagalo svakome kome je bilo stalo da je vidi. Ali bila je udaljena od ulaza, a pogled na Fiat zaklanjala su druga vozila. Stajala je mirno, svjesna toga da pokret privlači pažnju. Ali nije se mogla natjerati da skrene pogled. Napokon, on se okrenuo od prozora i ona si je tada dopustila da se ponovno pokrene. Potrčala je prema automobilu, zalupila vratima i žurno upalila motor. Fiat je odjurio niz ulicu, a zatim stao. Zaboravila je na ručnu kočnicu. Psujući, ponovno je upalila motor i otpustila kvačilo. Instinkti bijega ovladali su njome, šibajući joj kroz tijelo. Povratak više nije dolazio u obzir. Je li je Morten vidio? I ako jest, hoće li reći policiji? Iznenadno sjećanje zabljesnulo joj je umornim umom. Prije tisuću godina, kad su prvi put vodili ljubav, podignuo je njezino lice prema svome i gledao je ravno u oči, i tada se dogodio zapanjujući trenutak potpune intimnosti, potpunog povjerenja. A sad, više uopće nije bila sigurna bi li joj dopustio da se odveze a da za njom ne nahuška policiju. Mogla se samo nadati. Kratak pogled u retrovizor uvjerio ju je da je policijski automobil još uvijek prazan, ugašenog motora, parkiran uz pločnik. A zatim se iza nje našao neki nespretni SUV, opremljen glomaznim krovnim spremnikom, i blokirao joj pogled. Pa, zasad barem bježi, pomislila je, s dječakom na sigurnom na stražnjem sjedalu. Zatim je osjetila izdajničku nadu da ju je Morten u stvari vidio, ali ju je namjerno pustio da ode. Je li joj možda diskretno, znakovito mahnuo rukom? Navija li i dalje za nju, nadajući se da će uspjeti u onome što čini? Vjeruje li joj ovaj put, je li spreman strpljivo čekati da se vrati njemu i stanu, Antonovim šugavim malim crtežima zalijepljenima za vrata hladnjaka, policama u kupaonici koje je Ida počela puniti gelovima za oblikovanje kose i jeftinim šljokičastim sjajilima za usne? A kad sve ovo završi, taj će joj stan, i sve u njemu, biti dovoljan. Hoće, bit će. Morat će biti. Nina je skrenula u Jagtvej baš kad se na semaforu upalilo žuto. Jutarnji promet nije još zakrčio vozne trake, ali ipak je iza sebe začula trubljenje i cvilež kočnica. Sivi SUV iza nje prekasno je ušao u križanje i sad je neuredno zaglavio, s blatobranom na braniku drugog sličnog čudovišta koje je sad blokiralo sav promet u smjeru Nørrebroa. Nina nije mogla suspregnuti određenu zluradost dok je glatko ubacivala u četvrtu brzinu i neometano nastavila u svome malenom i prilično neprimjetnom vozilu. Nadala se da se ona dva zagađivača ugljičnim dioksidom sad dobro provode razmjenjujući uvrede i brojeve telefona i cvileći o udubljenjima u svojim blesavo

velikim karoserijama. Bila je to svojevrsna kozmička pravda, pomislila je što si veći, to se više sudaraš sa stvarima oko sebe. Vozač Land Rovera vikao je na Jučasa i agresivno ubadao kažiprstom prema njemu. Jučas nije razumio ni riječ koju je idiot izgovarao, niti ga je bilo briga. Razoružano je podignuo obje ruke, i samo akutna svijest da je policijski automobil parkiran tek nešto manje od dvjesto metara dalje spriječila ga je da razlupa svjetla tog tipa. To čak i nije bio bijes, tek puka frustracija. Ali Bože, kako bi dobro bilo zabiti šaku u to stubokom uvrijeđeno, arogantno lice i osjetiti drobljenje hrskavice. Prisilio se na osmijeh. "Nema štete", rekao je, pokazujući na netaknut prednji dio Land Rovera. "Nema štete vam. Moj auto, ne tako dobro, ali u redu. Dobar dan." Mliječnobijele krhotine prednjih svjetala Mitsubishija dekorirale su pločnik, ali s tim se više ništa nije dalo učiniti. Htio je samo otići odavde, čim prije, prije nego što mu ona muškobanjasta kuja opet pobjegne. Ignorirao je nastavak prigovora vozača Land Rovera, koji se sad prebacio na engleski, ponovno ušao u automobil, vratio se u rikverc i uspio se osloboditi drugog automobila. "... voziš kao idiot, što misliš, zašto se pali crveno, za božićni ukras?" Jučas je samo mahnuo i odvezao se. Je li ona skrenula desno na idućem križanju? "Jesi li vidjela kamo je krenula?" upitao je Barbaru. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da odgovori. "Ne", rekla je. Ništa više. Dobacio joj je kratak pogled. Izgledala je neobično odsutno, kao da je se cijela ova stvar više ne tiče. No, možda ju je samo malo šokirao ovaj blagi sudar. "Ništa to nije strašno", rekao je. "Samo jedno razlupano svjetlo. Mogu to i sam popraviti, ako naiđemo na garažu." Nije odgovorila. Trenutačno nije imao vremena umiljavati joj se i ispravljati ono što je s njom pogrešno. Upalio je desni žmigavac, ali naravno da je morao čekati u beskraj dok ne prođe oko stotinu biciklista. Koji je vrag ljudima u ovom gradu? Zar si ne mogu priuštiti automobil? Činilo se da pola stanovnika inzistira na klaparanju na dva kotača i ugrožavanju prometa. Iduće skretanje. Oklijevao je, aktivirajući zbor trubljenja iza sebe. Nije vidio onaj Fiat. Odlučio je skrenuti lijevo i završio u jednosmjernom paklu punom "ograđenih područja" i jebenih cvjetnih gredica koje su očito morale biti postavljene nasred ulice. Agresivno vozeći u rikverc, pokušao se ponovno uključiti na glavnu ulicu, no bilo je uzaludno. Tri-četiri ulice dalje, morao je priznati da je bitka izgubljena. "U pizdu materinu!" Udario je objema šakama po volanu i naglo zakočio. Sjedio je ondje nekoliko trenutaka, pokušavajući smiriti živce. "Dječak je bio s njom", rekla je Barbara najednom. "Stvarno?" Jučas ju je oštro pogledao. "Jesi li sigurna?" "Jesam. Bio je na stražnjem sjedalu. Vidjela sam mu kosu."

U ovom trenutku, novac bi mu bio draži. Ali i taj dječak je određena valuta, a to je bolje nego ništa. "Rekao si da ga misle usvojiti", rekla je Barbara. "Što? Da. I misle." "Što je onda radio u tom autu? Mislila sam da će ga pokupiti njegovi novi roditelji?" "I ja sam mislio. Ali uplela se ta ženska, Nina Borg." "A zbog čega si mu skinuo odjeću?" upitala je. "Za fotku?" Duboko je udahnuo i sporo ispustio zrak. Smiri se. "Da im otežam, ako budu istraživali odakle je", rekao je. "I prestani s tim. Samo pogoršavaš stvari, postavljajući toliko pitanja." Mrzio je to kako ga je sad gledala. Kao da mu više ne vjeruje. "Kvragu", prosiktao je. "Ja nisam jedan od tih prljavih pervertita. A ako si to pomislila samo na trenutak, onda..." "Ne", rekla je, vrlo brzo. "Ne mislim to." "Dobro. Jer nisam." Još je malo vozio uokolo, za svaki slučaj. Ali Fiata nije bilo. Konačno se vratio i ponovno parkirao pokraj njezine kuće. "Ostani u autu", rekao je Barbari. "Vratit će se. Nazovi me kad drotovi odu, ili ako spaziš nju i malog." "Kamo ćeš ti?" upitala ga je, pogledavši ga opet, ali ovaj put drugačije. Nasmijao se. Bilo je u redu. I dalje je htjela da se brine za nju, a to je upravo ono što je on i kanio. "Moram obaviti još par sitnica", rekao je. "Neću dugo."

≈ BILO JE 7:07, i GRADSKI BAZEN U HELGASGADEU BIO JE OTVOREN TOČNO sedam minuta. Nina je na blagajni platila depozit za dva ručnika i uspela se širokim smeđim stubama u žensku svlačionicu na prvom katu. Bili su gotovo sami između bezbrojnih praznih ormarića, a tri ondje prisutne žene bile su tihe i introvertirano slagale svoju odjeću, međusobno okrenute leđima, štiteći tako privatnost u vrlo javnom prostoru. Jedna je bila mlada, primijetila je Nina, dok su druge bile srednjih godina, ali u dobroj formi koja je bila rezultat upornog vježbanja. Ni jedna od njih nije ni pogledala Ninu i dječaka koji je stajao pokraj nje na vlažnim, glatkim pločicama, pogrbljen i pomalo dršćući na ranojutarnjoj hladnoći. Nina je odvela dječaka u zahod, gdje je poslušno piškio, izbacivši prepone naprijed, a ruke sklopivši za vratom. To je isto radio i Anton, prisjetila se Nina, jer je tako mogao tvrditi da nema potrebe da poslije opere ruke. Možda je to bila vrsta logike koju dijele svi mali dječaci. Nina se tome nasmijala.

Kad su se vratili u svlačionicu, sve tri žene već su bile nestale u odjekujući prostor oko bazena. Nina se počela svlačiti pokretima koji su bili nespretni i tromi. U mišićima, zglobovima i tetivama bila joj je neka tvrdoća, kao poslije gripe. Nije se žurila. Nije bilo razloga. Smjestila je dječaka na jednu od drvenih klupa pričvršćenih za zid koje su izgledale čvrsto, otvorila vodu i pustila da joj vrući mlaz pogodi prsa i trbuh. Nije dovoljno jela u posljednje vrijeme. Vidjela je to na rebrima koja su joj zatezala kožu. Uvijek je bila mršava, premršava, ali otkako je rodila, činilo se da se ništa ne zadržava na njoj. Lice joj se stisnulo i postalo nekako upalo, i izgubila je ono malo mekoće oko ključne kosti, na ramenima i bokovima. Nije joj bilo pametno što je zaboravila jesti. Ali to joj se događalo kad god bi previše radila, ili kad bi Morten otišao u Esbjerg i na bušotine. Naprosto bi izgubila apetit; hranila je djecu mehanički, ne trudeći se pritom da nahrani i sebe. "Poslije ćemo jesti", obećala je dječaku. "Veliki engleski doručak, što kažeš na to?" Ničime nije reagirao na njezin glas osim što je sjedio i gledao je, golemim i znatiželjnim očima, i lamatao nogama. Nina se ponovno okrenula i počela trljati tijelo tekućim sapunom iz automata na zidu. Mirisao je slatkasto, na parfem, i bio gotovo previše ekstravagantan za sivu kupaonicu. Nina se načas izgubila u užitku, toplini i mirisu. Koža joj je na dodir bila topla, meka i živa, a oko nje se dizala para od koje su se zamutila ogledala i staklene pregrade. Uzela je još pjene i prilično grubo našamponirala kosu. Nedavno ju je ponovno jako skratila. Morten nije shvaćao zašto, no nije on bio taj koji se morao boriti s tim teškim kovrčavim teretom. Kovrče su joj sezale gotovo do ramena prije nego što ih je, uz neizmjerno olakšanje, ošišala. Bolje se osjećala i na poslu, gdje više nije svaki dan trebala mozgati o tome koju politički korektnu frizuru odabrati. Mnogi muški stanovnici Rudarskoga kampa doživljavah su djelatnice kao kombinaciju zatvorskih čuvarica i ugostiteljica. Istovremeno su se osjećali nadmoćno i poniženo, objasnila je jednom jedna od psihologinja iz centra. Možda je i bilo tako. Neovisno o uzroku, sukob je uvijek vrebao ispod površine, zbog čega se Nina pokušavala držati aseksualno i neutralno. Kad je toliko skratila kosu, bilo je to olakšanje za obje strane. Nešto od njezine provokativne ženstvenosti otišlo je s kosom, i Nina za tim nije žalila. Morten jest, ali odavno je prestala usklađivati svoj izgled s njegovim mišljenjima. Nina je prešla mokrom rukom niz trbuh i definirane mišiće abdomena. Usprkos dvjema trudnoćama, na njezinu tijelu više nije ostalo ništa zrelo i ženstveno. Jadan Morten. Dječak se nestrpljivo migoljio na klupi. Sabravši odlutale misli, zatvorila je tuš i počela vodom puniti jednu od plastičnih bijelih kada za djecu kojih je u svlačionici bilo nekoliko. Dječak se nije opirao kad mu je skinula novu odjeću i posjela ga u kadu. Čučnula je pokraj njega i pažljivo mu počela prati ramena, prsa, leđa i noge. Namjerno ga nije dirala po ostalim dijelovima tijela; pustila ga je da samo sjedi u kadi dok je ona tušem ispirala sapun. Dječak je sve ovo primio iznenađujuće mirno. Prstima je pratio potočiće vruće vode koja mu se slijevala niz prsa i trbuh, a kad se jedan mjehur sapunice upravo čudesno oslobodio s ruba kade i uz pljaskav zvuk pao na pločice,

uputio je Nini radostan osmijeh pun oduševljenja i iznenađenja prvi koji je vidjela na njegovu licu otkako su se jučer poslijepodne upustili u ovo putovanje. Nina je osjetila novi nalet olakšanja u želucu. Nije mogla biti sasvim sigurna jer nije bila stručnjakinja za reakcije na pedofiliju i zlostavljanje djece, ali činilo joj se da dječak nije dotaknut takvim užasima. Da mu se nešto takvo dogodilo, sigurno bi se drugačije ponašao? S više straha, a manje povjerenja? Olakšanje je bilo tako žestoko da ju je zamalo zaboljelo. Dječak je još uvijek bio čitav. Spašavanje je, u punini značenja te riječi, još uvijek bilo moguće. Zatvorila je vodu i nježno ga obrisala jednim od ručnika. Zatim su se, šutke, počeli odijevati, a Nina mu je raščešljala kosu prstima. Tko je on? Strpljivo ga je gledala kako, na svoje inzistiranje, navlači majicu preko glave. Možda je prokrijumčaren u Dansku radi prostitucije ili nekakvog zlostavljanja, ali bi li u tom slučaju bio onako strpan u ormarić garderobe na željezničkom kolodvoru? Nina nije znala puno o tom tipu zločina. Itekako se u svom poslu nagledala ljudske degradacije i brutalnosti, ali motivi su obično bili grubi, a metode dovoljno jednostavne da ih i najveći moroni među kriminalcima mogu izvesti. Nisi trebao biti kirurg da batinama izvučeš zadnji novčić iz Iračanina koji je već dao skoro sve što posjeduje trgovcima ljudima koji su ga dovezli do granice. Niti je bilo osobito teško namamiti djevojke iz Istočne Europe u zemlju i prodavati ih po satu na mjestima poput Skelbækgadea. Nekoliko premlaćivanja, par grupnih silovanja i poruka s adresom njezine obitelji u nekom estonskom selu to je obično bilo dovoljno da slomi čak i najčvršći duh. A prava je ljepota, s gledišta ciničnih izrabljivača, bila u tome da obični ljudi nisu za to marili. Ne baš. Nitko nije tražio izbjeglice, prostitutke, lovce na sreću i siročad da dođu kucati na vrata Danske. Nitko ih nije pozvao, nitko nije znao koliko ih je. Zločini počinjeni protiv njih nisu imali ništa zajedničko sa zločinima počinjenima protiv običnih ljudi i uobičajenog poretka zakona i reda. Samo takve praznoglave budale poput Nine nisu u stanju uspostaviti primjeren odmak. Previše je osjećala i bila je toga svjesna. Osobito kad se radilo o djeci, koža joj je bila nježna i krhka, kao tanka, ružičasta, pergamenasta opna koja je pokrivala nezacijeljene rane. Bilo je gadno nakon Idina rođenja, no kad je došao Anton, njezina osjetljivost prema djeci u Rudarskome kampu poprimila je čudovišne razmjere. Samo je to zamišljala, naravno, no katkad joj se činilo kao da se njihovi pogledi lijepe za nju, prepoznaju njezinu ranjivost i ruju kroz njezinu jadnu, beskorisnu obranu, ravno u njezinu dušu. Djeca bez skrbnika obično su bila starija od dječaka iz kofera, pomislila je Nina, većina je imala deset i više godina. Često se događalo da zaposlenici nisu imali vremena doli da steknu samo okviran dojam o njima. Neku od te djece, osobito one iz Istočne Europe, prodali su njihovi roditelji, a potom su ih novi vlasnici istrenirali da prose i kradu, a bila su naučena i da, u slučaju da ih pokupe s ulice, pobjegnu iz izbjegličkih centara čim se ukaže prva prilika. Čim bi im zazvonio mobitel, već su bila na prigradskom vlaku i nestajala u podzemlju metropole iz kojeg su i došla. Druga su djeca mogla biti poslana u Švedsku ili Englesku, gdje ih je čekala rodbina. A neka su pak bila sasvim sama na svijetu, dovedena u Dansku za samo jednu svrhu da zarade

novac svojim vlasnicima. Sve u svemu, više od sedamdeset posto njih nestalo bi iz kampova, a da nitko nikad nije saznao što se zapravo s njima dogodilo. No, dječak iz kofera svakako je bio premalen i za najopakije bande lopova. Je li on možda nekakav talac? Ili je trebao biti dio kakve muljaže sa socijalnim osiguranjem? To se znalo događati, osobito u Velikoj Britaniji, čula je. Prelijep je, pomislila je Nina najednom. Nije znala koliko je to značilo među pedofilima, ali nekako ga je to činilo ranjivijim. Bilo je suviše lako zamisliti nekog perverznog gada kako naručuje malog europskog dječaka za jednonoćni užitak. Ili za nekoliko noći. Pogledala je dječaka koji je stajao pred njom naopako obučene majice i u novim sandalama pažljivo zakopčanima oko malih, uskih stopala. Pomisao na njega u krevetu s nekim nepoznatim odraslim muškarcem budila je u njoj nepodnošljivu mučninu. Nina se prisilila da mu se osmjehne. Gdje bi završio da ga isporuči policiji? U nekom sirotištu u Litvi? Ili možda s rođakom koji bi ga opet prodao onome tko ponudi najveći iznos? Možda s vojnički ošišanim očuhom širokih ramena, čije su velike ruke nasmrt pretukle Karin? Nina je osjetila dubok drhtaj u trbuhu. Morala je saznati više. Morala je znati. Otvorila je vrata svlačionice i čvrsto primila dječaka za ruku. Mora im pronaći nekakav doručak, a zatim saznati koja je to crkva o kojoj je ona djevojka s Helgolandsgadea govorila kao o Presvetom Srcu.

≈ ADRESA JE BILA U DANSKOJ. NARAVNO. SIGITA NIJE ZNALA ZAŠTO JE pretpostavljala da Danac živi u Litvi. Buljila je u pažljivo ispisana velika slova i pitala se što učiniti. Gužas je nazvao pola sata prije Julije. Zanimalo ga je je li se predomislila oko objave na televiziji, i jesu li otmičari pokušali stupiti s njom u kontakt. Odgovorila mu je da nisu. O Juliji i Dancu također nije ništa rekla. Morat ću otići u Dansku, pomislila je. Moram pronaći tog čovjeka i pitati ga što moram učiniti da mi vrati Mikasa. Ali jedna joj je mučna misao uporno svrdlala um. Što ako je već dobio ono što mu treba i živo mu se fućka za nju? On sakuplja moju djecu, pomislila je, stresavši se od jeze. Sad ima dvoje. Drugo joj se dijete pojavilo u snovima tijekom onih nekoliko sati kad ju je san napokon zarobio. Došlo je iz mraka, veliko kao odrastao čovjek, ali s licem fetusa, slijep i bez kose, gologa, bespolnog tijela. Pružilo je ruke prema njoj i otvorilo bezuba, nedovršena usta. "Mama..." prošaptalo je. "Mammaaaaa..." Užasnuta, odmaknula se od njega. No, odjednom je vidjela da on drži nešto u rukama. Mikasa. Dugački plavičasti udovi mokro su se ljeskali od plodne vode, a Mikas se u njegovu stisku migoljio kao riba u krakovima meduze.

"Mikas!" vrisnula je, no dijete-fetus je već bilo u daljini. Povlačilo se sve dublje i dublje u tamu, odnoseći Mikasa sa sobom. Probudila se sa spavaćicom omotanom oko sebe, vlažno nalijepljenom na njezino tijelo kao dodatni sloj kože. Sigita je nazvala zračnu luku. Prvi let za Kopenhagen bio je u 13:20, a karta će je stajati 840 lita. Pokušala se sjetiti stanja na svome računu. Imat će dovoljno za kartu, ali što s ostalim? Bit će teško snaći se u stranoj zemlji bez novca ili s jako malo novca. A u inozemstvu je sve skuplje, barem je tako čula. Bi li joj Algirdas mogao isplatiti predujam od plaće? Možda. Ali to ne bi prošlo bez zapitkivanja. Sigita je zagrizla usnu. Moram ići, pomislila je. S novcem ili bez njega. Osim ako ne nazovem Gužasa i sve prepustim njemu. A ako to učinim, mogli bi nauditi Ziti. Pomislila je na malu, uništenu obitelj, na Zitine ruke nalik na pandže kako pritišću tipke na glasoviru, i na Julijin očaj i strah. Ne može učiniti ništa da to pogorša. Ne smije. A, osim toga, ne mora nužno nastradati samo Zita. Nego i Mikas. Nije mogla izbaciti iz glave onaj otkinuti nokat što ga je Julija primila u kuverti. A to je ništa. Ništa u usporedbi s onim što su takvi ljudi u stanju napraviti. 13:20. Još joj je puno sati preostalo do odlaska na aerodrom. Odlučila je navratiti u posjet ujni Joliti, prvi put u osam godina. *

Dum, dum, dum, dum. Veliki žuti malj za nabijanje betona udarao je temelje nove zgrade odjekujućim udarima, a malo dalje, golema dizalica podizala je još jedan obrađeni betonski blok na svoje mjesto. Netko je, izgleda, procijenio da na zelenom kvadratu zemlje uokvirenom starim, sivim građevinama iz sovjetske ere ima dovoljno prostora za stambenu zgradu. Prašina i benzinske pare prožimale su se u zraku, a asfalt je potonuo u blato pod težinom teških građevinskih strojeva. Sigita je osjetila ubod sažaljenja za izvorne stanovnike. Pašilaičiai, četvrt u kojoj je živjela, gotovo da nije ni postojala prije deset godina, i često se osjećala kao da to i nije naselje, nego prije građevinski projekt u razvoju. Tek su nedavno, nakon posljednjeg kruga izgradnje, dobili luksuz u vidu uličnih svjetiljki i pločnika. Kad je ušla u zgradu, zaglušujuća buka se malo smanjila. Polako se popela stubama do trećeg kata i pozvonila. Otvorila je tanahna, sjedokosa žena. Sigiti je trebalo nekoliko trenutaka da prepozna ujnu. I Jolita je u nju zurila nekoliko trenutaka. "Što hoćeš?" upitala je. "Moram te nešto pitati." "Pitaj." "Ne možemo li to unutra?" Jolita je malo razmislila o tome. Zatim je ušla unutra i pustila Sigitu u uzani hodnik.

"Samo budi tiha", rekla je. "Imam podstanara koji radi kao konobar. Radi do četiri-pet ujutro i razljuti se ako ga se probudi prije podne." Ispalo je da je konobar živio u sobi koja je nekoć bila dnevni boravak. Jolita ju je uvela u malenu, izduženu kuhinju. Za malim stolom sjedila je neka starija žena i pila kavu. Tu su bile i dvije prazne šalice, uvijek spremne, okrenute nadolje na tanjurićima kako bi ih se zaštitilo od prašine i mušica, baš kao što je radila i Sigitina majka. Aroma filter-kave uzdizala se iz novog novcatog uređaja za kavu, pokraj kojega je još uvijek stajala originalna kutija. Na stolu je također bila boca višnjevca uz pladanj pun kolačića s marcipanom. "Ovo je gospođa Orloviene", rekla je Jolita. "Greta, ovo je moja nećakinja Sigita." Gospođa Orloviene je kimnula, s određenom dozom nezainteresiranosti. "Gospođa Orloviene iznajmljuje sobu otraga", nastavila je Jolita. "Tako da se ne možeš useliti natrag, ako to smjeraš." "Ne", rekla je Sigita, pomalo zatečeno. "Nisam zbog toga došla." Što se dogodilo ujni Joliti koju je pamtila? Kose crne kao ugljen, živopisno našminkanoj? Gdje su jazz glazba i profesorove cigarete? Jedini ostaci te Jolite bile su zlatne naušnice u piratskom stilu koje su se još uvijek klatile uz njezin naborani vrat. Sad su izgledale više apsurdno nego egzotično. Kako je, pobogu, netko mogao toliko ostarjeti u osam godina? Prizor ju je užasnuo. "Onda si se valjda došla ispričati?" nastavljala je Jolita. "Molim?" "A dobro, samo kažem. Pomislila sam da si napokon osjetila malo krivnje zbog načina na koji si pljunula u lice obitelji koja te je samo pokušavala voljeti i pomagati ti." Sigita je bila toliko zapanjena da se isprva nije mogla ni braniti. "Ti... ti... ja..zamucala je. "Nikad nisam nikome pljunula u lice!" "Osam godina bez i jedne jedine riječi ako to nije pljuvanje, što je onda?" "Ali..." "Isprva mi te je bilo žao. U takvom problemu, tako mlada. Htjela sam ti pomoći. Ali napravila si mi upravo ono što i svojim roditeljima. Nestati onako, bez osvrtanja, bez i običnog hvala." Sigita je stajala ondje otvorenih usta. Odjednom je primijetila kako su oči gospođe Orloviene zasvijetlile dok je promatrala ovu dramu razmaknutih usnica, kao da gleda sapunicu. "Tvoja baka Julija je umrla, znaš li to?" rekla je Jolita. "Da", uspjela je reći Sigita. "Mama... mama mi je poslala pismo." Dva tjedna nakon sprovoda. To je boljelo, jako, ali nije imala namjeru priznati to ujni. "Kave?" ponudila joj je gospođa Orloviene, pružajući prema njoj jednu od onih neupotrijebljenih šalica. "Je li slomljena?" pokazala je bradom na gips. "Da", odgovorila je Sigita bez razmišljanja. "I ne bih, hvala. Jolita, je li ovdje navraćao netko i pitao za mene?"

"Da", rekla je Jolita, i ne trepnuvši. "Bio je jedan čovjek, prije nekoliko tjedana. Pitao je kako se prezivaš i gdje živiš." "I što si mu ti rekla?" "Pa rekla sam mu", odgovorila je Jolita mirno. "Zašto ne bih?" "Bio je baš pristojan", kimnula je gospođa Orloviene. "Ne može se baš reći da je zgodan mladić, ali pristojan svakako." "Kako je izgledao?" upitala je Sigita, prilično uvjerena da već zna. "Velik", rekla je gospođa Orloviene. "Kao oni kako se to zove?" Podignula je obje mršave ruke u pozu bodibildera. "I skoro bez kose. Ali jako pristojan." Napokon su se Sigitine misli posložile u uredan niz, umjesto da se sapliću i kaotično gube. Znala je da ujna Jolita nikad ne bi primila podstanare da nije na to primorana. Očito više nema nikakvog Profesora ponedjeljkom i četvrtkom. Vjerojatno više nema ni posao. A ipak, pred njom su višnjevac i kolači i nov novcat uređaj za espresso. "Je li ti dao novac?" upitala je Jolitu. "Što se to tebe tiče?" To znači da jest. Sigita se okrenula i dohvatila staru limenu kutiju od kave u kojoj je Jolita obično držala rezance. Rezance, i još neke stvari. "Sigita!" pokušala ju je zaustaviti Jolita, no Sigita je bila brza. Prislonila je limenu posudu na trbuh i pritisnula je rukom u gipsu, a zatim desnom rukom otvorila poklopac. Kad ju joj je Jolita pokušala oteti, pala je na pod, a makaroni su se rasuli u svim smjerovima po izlizanom linoleumu. Sigita je hitro zgazila nogom smeđu kuvertu koja je također bila u limenci. "Što si, dovraga, mislila?" vrisnula je, odjednom izvan sebe od bijesa. "Ššššš!" zašištala je Jolita. "Probudit ćeš ga." "Potpuni stranac ti želi dati novac u zamjenu za informaciju o tome gdje sam ja. Tip izgleda kao gorila. Kojeg si vraga mislila? Zar ne shvaćaš da je on oteo Mikasa?" "Ne bih rekla da sam ja za to kriva!" "Ti si mu olakšala." Sigitin glas je podrhtavao. "Prodala si me. A nisi me čak ni upozorila. A onda je on odveo Mikasa!" Gospođa Orloviene sjedila je razjapljenih usta; šalica joj je zamalo ispala iz ruke. U tom trenutku, širom su se otvorila vrata. Na dovratku je stajao mladić odjeven samo u crne bokserice i divlju narav. Kosa mu je bila izblajhana i stršila je u svim smjerovima, još uvijek natopljena s nekoliko slojeva gumenastog gela za oblikovanje. "Dosta s tom jebenom vikom", zarežao je. Dvije starije žene utišale su se u trenu. Gospođa Orloviene uvukla se u sebe na stolici, kao da bi joj moglo pomoći da je manja. Jolita je ostala stajati na mjestu, no počela je nervozno trljati ruke jednu o drugu. Bila je to kretnja koju je Sigita dobro znala. Mladić je premjestio svoj bijesni pogled na Sigitu. "Tko si, jebote, ti?" upitao ju je. "Ovo je moja nećakinja", rekla je Jolita. "Došla je u posjet. Ali sad odlazi."

"Jebeno se nadam da je tako", rekao je konobar. "Neki ovdje pokušavaju spavati." Povukao se i za sobom zalupio vratima. Nekoliko trenutaka poslije još je jače zalupio vratima dnevnog boravka, od čega su se zatresli zidovi. Sigita se sagnula da pokupi kuvertu. U njoj je bilo osam novčanica od petsto lita i nekoliko manjih novčanica koje Sigita nije brojila. "Četiri tisuće lita", rekla je. "Je li to bila cijena?" "Ne", rekla je gospođa Orloviene. "Isprva je nudio samo tri tisuće, ali na kraju je pristao dati pet." Jolita je gnjevnom gestom ušutkavanja zamahnula prema gospođi Orloviene. "Ne vidim razloga za ovo bezumno divljanje", rekla je Sigiti. "Ako neki idiot želi platiti pet tisuća lita za nešto što sâm može pronaći u imeniku, zašto bih odbila novac?" "On nije znao kako se prezivam dok mu ti nisi rekla", rekla je Sigita, izvlačeći tri tisuće lita iz kuverte. "Što radiš?" "Ovo je tvoj prilog", odgovorila je Sigita. "Treba mi da vratim Mikasa." Pustila je omotnicu s ostatkom novca da padne na pod. Gospođa Orloviene ju je zgrabila žestokom brzinom. Jolita je ostala stajati na mjestu i samo je gledala Sigitu. Zatim je odmahnula glavom. "Osjećaš se tako iskorišteno, zar ne?" rekla je. "Jadna mala Sigita koja je imala težak život. Ali jesi li ikad zastala i pomislila kako je bilo tvojoj majci? Otići tako, bez ikakve poruke? Ona je izgubila kćer. Jesi li ikad pomislila na to?" Optužba je pogodila Sigitu kao lopta u trbuh. "Znala je gdje sam", rekla je Sigita. "Cijelo vrijeme. Oni su ti koji su meni okrenuli leđa, a ne obratno." "Jesi li ikad pitala?" "Kako to misliš?" "Sjediš tamo u svom finom stančiću, čekaš da oni dođu tebi, je li tako? Ali ti si ta koja je pobjegla. Možda bi ti trebala napraviti prvi korak ako se želiš vratiti doma?" Ne sad, pomislila je Sigita. Ne mogu se sad baviti ovime. Bacila je pogled na sat. Njezin let je za dva sata. "Zbogom", rekla je. I nastavila stajati ondje, čekajući, iako nije bila sigurna što točno čeka. Jolita je uzdahnula. "Uzmi prokleti novac", rekla je. "Nadam se da ćeš uspjeti doći do svog malog."

≈ JESU HJERTE KIRKE, TAKO SE NA DANSKOM ZVALA CRKVA. CRKVA PREsvetog Srca u Stenogadeu, stisnuta između modnog butika i privatne škole.

Nina je za crkvu upitala jednu stariju ženu u dućanu na uglu Istedgadea, u kojemu je kupila svježa peciva za sebe i dječaka. Malo su se borili s prijevodom; Nina je samo pogodila da je to katolička crkva, a onda je znanje gospođe učinilo svoje. Poslije je Nina nazvala Magnusa iz malog, opskurnog bara na Halmtorvetu. Zvao se Grotto, a konobar za šankom dopustio joj je da se besplatno posluži telefonom i zahodom, no razgovor sa šefom bio je kratak i nije ju zadovoljio. "Fan i helvete, gdje si ti? Raspored dežurstava je otišao kvragu, Morten nas naziva od sedam ujutro, a policija želi s tobom razgovarati. Ima li ovo kakve veze s Natašom?" Magnus je zvučao švedski; riječi su je zatrpavale tako brzo da nije stizala odgovoriti prije nego što bi prekinuo i sebe i nju. "Ne. Nemoj. Ne želim ni znati. Samo... jesi li ti dobro? Mortena zanima jesi li dobro." Nina je duboko udahnula. "Da. U redu sam", rekla mu je. "Ali danas neću doći. Molim te reci Mortenu da se ne mora brinuti." Magnusu je trebalo malo dulje da odgovori. Čula je kako udiše i izdiše, kako mu rade velika, duboka pluća. "Pa dok god nisi mrtva, trebao bih ti reći..." Magnus je ponovno oklijevao, a sad mu je glas bio tako mekan da ga je jedva čula. "Moram ti reći da je ovo zadnji put. Ako se vratiš živa, ovo ti je zadnji put." Nina je osjetila bol u prsima. Odmaknula je slušalicu, trudeći se smiriti glas. "Živa", tanahno se nasmijala. "Kako dramatično. Zbilja nema potrebe za takvom melodramom. Zašto ne bih bila živa? Savršeno sam u redu. Samo moram nešto još obaviti." Magnus je kratko zagunđao, a kad je ponovno progovorio, zvučao je zbilja ljutito. "Dobro, onda. Ako ne želiš ničiju pomoć, Nina, nećeš je ni dobiti. Ali Morten je zvučao kao da se usrao od straha, kažem ti. Kaže da je policija pronašla tvoj mobitel." Nina je osjetila znojnu hladnoću niz kralježnicu kad je to izgovorio. Zalupila je slušalicu takvom snagom da je konobar za šankom podigao obrve i znakovito se nasmiješio dvjema stalnim mušterijama smještenima na rub šanka. Ninu nije bilo briga. Nestrpljivo je povukla dječaka koji je stajao opčinjen starom pločom za stolni nogomet. Zacvilio je, negodujući dok ga je odvlačila, napola ga noseći prema automobilu, no u tom trenutku bila je previše uzrujana da bi je bilo briga. Upalila je motor, krenula na Halmorvet i nastavila niz Stenosgade, prateći drugu kazaljku na automobilskom satu: 13, 14, 15... Živcirala je samu sebe nesvjesnim micanjem usana; brojila je sekunde. Bože dragi. Kako je to poremećeno. Ludo. Nenormalno. Mentalno nestabilno. (A možda čak toliko ludo da to namjerno radiš?) Uspjela je uvući Fiat u red automobila parkiranih ispred crkve, na slobodno mjesto koje je za većinu automobila bilo pretijesno. Dječak na stražnjem sjedalu buljio

je kroz prozor, dosljedno odbijajući pogledati u nju. Osjećaj povjerenja i bliskosti s jutrošnjeg kupanja sad je nestao, i bilo je jasno da joj nije oprostio što ga je onako grubo i užurbano dovukla u automobil. Zbog sunca, znamenke na satu pred njom bile su mutne. Naslonila se i potražila bocu vode i pecivo za doručak. Nije bila gladna, ali prepoznala je ovu specifičnu letargiju iz dugih vrućih dana bez apetita u kampovima u Dadaabu. Ako odmah nešto ne pojede, uskoro više neće biti u stanju oblikovati suvisle misli. Otkidala je malene zalogaje, pažljivo ih žvakala i ispirala gutljajima mlake vode iz bočice. Zatim je otvorila vrata automobila i kročila na užareni pločnik. Jesu Hjerte Kirke, Sacred Heart, Sacre Coeur. Engleski i francuski prijevodi bili su postavljeni ispod danskog naziva crkve, ispisani nešto manjim slovima. Vrlo katoličko ime, pomislila je, puno dramatične ljepote, a označava tako malo. Litavska djevojka je sigurno katolkinja, inače ne bi znala za ovu crkvu. Misa se održava u 17 sati, uočila je, ali sad su vrata bila zatvorena, a veliki, željezom optočen ulaz u dvorište bio je zaključan. Nina se ponovno vratila u automobil, promatrajući crkvu s osjećajem nelagode. Izgledala je kao mnoge druge crkve u Kopenhagenu. Čvrstina crvene cigle i par šiljatih tornjeva stisnuti između stambenih zgrada. Izgledala je stiješnjeno u usporedbi s katedralom u Viborgu (gdje su ga pokopali) i malenim, vapnom obojenim seoskim crkvama u okolnim župama. (Onamo otiđi, i grob mi iskopaj.) Nekoliko je puta trepnula, a zatim pogledala niz ulice, tražeći pogledom onu djevojku. Hoće li se zbilja pojaviti? Ako dođe, Nina će pokušati kupiti nekoliko sati njezina vremena. Okrenula je glavu, no dječak ju je i dalje odbijao pogledati. Sunce se odbijalo od nekog prozora i natjeralo ga da škilji. (Jao, hladan li je ovaj svijet, a sva njegova svjetlost tek je sjena.) Nina je zadrhtala. Ne razmišljajući, povukla je deku preko dječakovih nogu, usprkos vrućini. U tom ju je trenutku ugledala. Djevojka iz Helgolandsgadea virila je u automobil kroz stražnje staklo; lice joj je bio tek blijedi obris. Nina se trznula u sjedalu, zatim kimnula i nagnula se da otvori vrata na suvozačevoj strani. "Platit ću ti", požurila je reći. "Samo mi reci koliko ti trebam dati, i gdje možemo otići," Bilo je 12:06. Djevojka se uvukla na suvozačko sjedalo, pogledavajući brzo niz Stenogade, a zatim je zatvorila vrata. Mirisala je na jak parfem i nešto slatko, i na neki medicinski miris, možda tekućinu za ispiranje. Kopala je po torbi i izvukla žvakaću. "Košta petsto kruna po satu, ili tri tisuće za osam sati. Koliko će trajati?" rekla je, odmjerivši dječaka iza sebe proračunatim pogledom. A zatim se odjednom osmjehnula Nini, nakrivljenim i neočekivano iskrenim osmijehom. "Tako je malen", rekla je. "Tako sladak." Ispružila je ruku i Nina ju je stisnula, pomalo zatečena. "Marija", rekla je djevojka polako i jasno, a Nina je kimnula.

"Platit ću ti za osam sati", rekla je, uputivši tihu molitvu svojoj banci. Bila je neugodno blizu limitu kad je posljednji put provjerila stanje, no nije bila sigurna je li to bilo prije ili poslije isplate plaće. Nikad nije bila baš dobra s novcem i tim stvarima. Nina je okrenula ključ, a zatim samo neodlučno sjedila, ruku obavljenih oko volana. Gdje bi mogli otići? U McDonald's? U neki kafić? Ne. Iznenada puna odlučnosti, skrenula je lijevo u Vesterbrogade i krenula prema Amageru. Malo svježeg zraka neće im škoditi.

≈ KROZ POŽUTJELE ŽALUZINE VIDJELA SE CESTA, PARKIRALIŠTE I SUMORNI betonski zidovi nekog industrijskog skladišta. Svakih dvadeset minuta prošao bi autobus. Jan je ovo znao jer je sjedio ondje i buljio kroz taj prozor već skoro četiri sata. Nije uzeo u obzir da će dosada biti faktor. Ali ovo je bilo kao polaganje nekog ispita u kojemu u prvih deset minuta kažeš sve što znaš, a zatim to moraš ponavljati unedogled. Iako je kontekst bio užasan, i iako se ne bi smio moći dosađivati dok govori o brutalnom ubojstvu nekoga tko mu je bio blizak, upravo se to počelo događati. Kao da su mu usne postajale deblje sa svakim ponavljanjem, a usta suša. Riječi su se istanjivale. Usredotočenost je popuštala. Svako nastojanje da bude prirodan odavno je propalo. "Upoznao sam Karin Kongsted prije godinu i pol dana, u Bernu; radila je u bolnici u kojoj sam imao operaciju bubrega. Vjerojatno smo se zbližili više nego što je to uobičajeno zato što smo oboje bili Danci u drugoj zemlji; često tako biva. Poslije operacije trebao sam učestale kontrole i medicinsku pažnju, no bilo je bitno i da ne zapostavim svoj posao više nego što je nužno. Karin je pristala vratiti se u Dansku i privatno raditi za mene, što se pokazalo kao izvrsno rješenje." Sad je tu priču pripovijedao starijem istražitelju, smirenom, gotovo flegmatičnom muškarcu u čijoj su se intonaciji još uvijek čuli korijeni iz Jutlanda. Zvao se Anders Kvistgård i bio je formalnije pristojan od ostalih. Precizno se obraćao Janu s "gospodine Marquart". U svojoj bijeloj košulji, crnoj kravati i prilično iznošenom mornarskoplavom puloveru, izgledao je kao službenik željeznice, pomislio je Jan. Gospodin Kvistgård bio je treći istražitelj koji ga je ispitao. Prvo je to učinio mlađi muškarac koji je Janu prišao gotovo drugarski, kao da su obojica igrala za istu nogometnu momčad. Zatim neka žena, koja se Janu činila premlada i previše ženstvena za svoj posao. Svaki put krenuli bi ispočetka; ispričavam se, ali, biste li mi to ponovili, kako je točno bilo, biste li nam, molim vas, rekli, kako biste opisali... "Privatna medicinska sestra. Nije li to pomalo... ekstravagantno?" "Moje je vrijeme najdragocjenija imovina koju posjedujem. Jednostavno ne mogu zaglaviti u nekoj čekaonici na nekoliko sati kad god trebam izvaditi krv. Vjerujte mi, Karinina plaća bila je isplativa investicija." "Razumijem. A neovisno o tome, kakav je bio vaš odnos s gospođicom Kongsted?"

"Odličan. Bila je vrlo topla i draga osoba." "Koliko topla?" Jana je ovo trznulo iz gotovo mjesečarskog ponavljanja. Ovo je pitanje bilo novo. "Kako to mislite?" "Jeste li vas dvoje mutili? Igrah se doktora kad gospođa nije bila u blizini? Kako vidim, živjeli ste pod istim krovom?" Jan je osjetio kako zijeva u čudu. U potpunoj nevjerici buljio je u ovog šezdesetogodišnjaka koji je izgledao poput bušača karata Danske željeznice. Ovo je bilo bizarno. A njegov izraz benignog zanimanja nije se promijenio ni za milimetar. "Ja... ne. Kvragu. Ja sam oženjen!" "Mnogi ljudi jesu. Ali to ne sprečava sedamdeset posto njih da malo zagrizu sa strane. Ali vi i gospođica Kongsted ništa, onda?" "Ne, kažem vam!" "Jeste li u to posve sigurni?" Jan je osjetio svježu navalu znoja na dlanovima i čelu. Jesu li nešto saznali? Bi li bilo bolje da sve kaže, opušteno, nego da bude uhvaćen u laži? Jesu h oni saznali, ili samo blefiraju? Shvatio je da ga je neodlučnost već odala. "To je trajalo jako kratko", rekao je. "Mislim da sam bio uhvaćen na prepad... O, nemam pojma. Jeste li ikad imali kakvu veliku operaciju?" "Ne", odgovorio je službenik željeznice. "Olakšanje zbog toga što si još uvijek živ može izazvati određenu... razgaljenost." "A u tom naletu razgaljenosti započeli ste vezu s Karin Kongsted?" "Ne, ne bih to tako nazvao. Nije to bila veza. Mislim da smo oboje shvatili da je to bila greška. I ni jedno od nas nije htjelo povrijediti Anne." "Znači, vaša supruga nije znala za tu vezu?" "Prestanite. U najgorem slučaju, to je bila... o, zvuči tako prljavo nazivati to jednonoćnom aferom, jer to nije bila, ali mislim da znate na što mislim." "Znam li, gospodine Marquart? Nisam baš tako siguran. O čemu mi ovdje govorimo? O jednoj noći? O jednom tjednu? O nekoliko mjeseci? Koliko vam je dugo trebalo da shvatite da je to greška? I jeste li sigurni da je gospođica Kongsted shvaćala da to što se seksa s vama nije afera?" Jan je pokušao ostati miran, no ovaj ga je čovjek izlagao verbalnoj akupunkturi, zabijajući svoje iglice nepogrešivom preciznošću i cijelo ga vrijeme bezizražajno promatrajući. "Vi sve izokrećete", rekao je. "Karin je... kao što rekoh, Karin je bila vrlo topla osoba, vrlo ženstvena. Ali ja sam savršeno siguran da je shvaćala koliko mi znači moj brak." "Kakva sreća. Je li i vaša supruga jednako sigurna?" "Naravno! Ili... ne, nisam rekao Anne za... epizodu s Karin. I cijenio bih da to ni vi ne učinite. Anne je lako povrijediti."

"Jednostavno ćemo se morati nadati da to neće postati nužno. Možete li mi reći zašto je Karin Kongsted jučer tako naglo otišla od kuće?" "Ne. Ja... nisam ni ja bio tamo. Ali s obzirom na to da je otišla na vikendicu, vjerojatno je odlučila uzeti nekoliko dana slobodno." "Bih li ja trebao povjerovati da niste vidjeli ovo?" Kvistgård je posegnuo za plastičnim fasciklom i stavio ga na stol pred Jana. Unutra je bila Karinina poruka. Kratka, drčna fraza jasno se vidjela kroz plastiku: DAJEM OTKAZ. "Nisam to ozbiljno shvatio. Mislim da je to trebala biti šala. Žalila se da joj je prevruće da radi... kao što sam već rekao, mislim da je jednostavno uzela nekoliko slobodnih dana i odabrala pomalo... nekonvencionalan način da to objavi." "Prema iskazu vaše supruge, Karin Kongsted se doimala uzrujanom i rastresenom kad je odlazila." "Je li? Pa, ne bih znao. Rekao sam vam, nisam bio tamo." "Ne. Ali nazvali ste SecuriTrack da lociraju automobil koji je ona vozila. Zašto ste to učinili, gospodine Marquart?" U ušima mu je pritisak zapištao visokom frekvencijom cvileža. Bio je svjestan da i dalje sjedi s ukočenim osmijehom na licu, no također je znao da je svaki privid nonšalantne nevinosti odavno ispario. Nije bilo šanse da se iz ovoga lako izvuče, no nije se mogao ni pretvarati da to ništa nije značilo, da je to bila tek rutinska predostrožnost kad bi nestao koji od automobila tvrtke. Nije to mogao učiniti. Taj prokleti skretničar potpuno ga je izbacio iz ravnoteže i bespoštedno ga stjerao uza zid. "Vidim da ovo zahtijeva malo zrelijeg promišljanja", rekao je Anders Kvistgård. "Možda biste htjeli nazvati odvjetnika? Bojim se da vas moram upozoriti na mogućnost da se protiv vas podigne tužba."

≈ MILJU DUGAČKA, IZNENAĐUJUĆE PRIRODNOG IZGLEDA, PLAŽA NA AMAger Strandparku bila je samo mjestimično napučena kupačima usprkos užasnoj vrućini. Tjedni suše i sunca očito su zadovoljili gradsku glad za provodima na plaži i opeklinama prvog stupnja, pomislila je Nina. Za većinu ljudi, praznici su bili gotovi. Na mjestu koje im je Nina odabrala bih su sami, izuzev para studenata koji su ležali na premalim ručnicima i držali pred sobom otvorene udžbenike. Putem su se mimoišli jedino s mladićem na rolama i u znojem natopljenoj majici, koji se na rekreacijskoj stazi za dlaku nije zabio u dječaka. I tako su sad sjedili ovdje jedno do drugog na svojim novim mekanim ručnicima, i gledali more, glatko kao zrcalo. Ni dašak vjetra nije mreškao površinu; valovi su se mekano, tiho, ujednačeno valjali po pijesku. Sve troje su osjećali tišinu koja ih je povezivala, mislila je Nina. Dječak je mirno sjedio spuštene glave, samo bi povremeno raširio prste na rukama da kroz njih iscure potočići pijeska. Marija se polusklopljenih očiju povukla iza svojih novih naočala, kupljenih u obližnjem dućanu mješovite robe. Svukla je traperice i otkrila par dugačkih blijedih nogu koje su bile mršave kao i ostatak njezina tijela, obučenog u običnu majicu. U automobilu nije puno govorila.

Izlet na plažu je u redu, rekla je, pod uvjetom da dogovor uključuje ručnike, kremu za sunčanje, naočale i novi bikini. Ninu je to načas podsjetilo na pregovore s vlastitom nadurenom tinejdžericom, i na kraju se izborila za kompromis koji je uključivao sve osim kupnje bikinija. Za dječaka je pronašla mali prašnjavi set za plažu crvene i žute boje kanticu, lopatu, grablje i kalupe na zabačenoj polici trgovine. Poslije im je svima kupila i sladoled na kiosku. Marija je primila dječaka za ruku i pokazala mu izblijedjele slike korneta i sladoleda na štapiću, i na Ninino olakšanje, on joj je zbilja i odgovorio, odlučivši se za najveći sladoled. Nakon tog ohrabrujućeg uvoda, tišina se nažalost opet vratila, iako je Marija pokušavala ohrabriti dječaka nježnim, opreznim zapitkivanjima. Prosvjedujući, dječak je sjedio leđima okrenut prema njima i prolazio prstima kroz vrući, bijeli pijesak. Pogledavajući Mariju, Nina je odlučila prekinuti tišinu. Barem bi njih dvije mogle razgovarati. Ali što da upita nekoga poput Marije? O njezinu poslu na Helgolandsgadeu? O njezinu životu prije Kopenhagena? O njezinim snovima i nadama, je li što od toga preživjelo? Činjenica da je Nina kupila njezino vrijeme i njezinu prisutnost ležala je među njima kao mutna nelagoda bilo je to malo previše nalik na one kupoprodajne akcije koje su se odvijale između Marije i muškaraca koji su je noću tražili. "Koliko si dugo u Danskoj?" Nina je htjela pitati kako joj se ovdje sviđa, no zaustavila se na vrijeme. Podignuvši glavu, Marija je pogledala Ninu s bljedunjavim osmijehom koji je istovremeno bio i prijazan i odsutan. "Sedam tjedana", rekla je, trznuvši bradom prema gradu iza njih. "Ovo je prelijep grad." Nina je pogledala Marijine duge, mršave noge i stopala, napola ukopana u pijesak. Dva malena okrugla ožiljka ružičasto su blistala na njezinu bedru, malo iznad koljena. Opekline od cigarete, pomislila je Nina mehanički, a slika niskog mišićavog muškarca s tetovažom zmije bijesnula joj je pred očima. Ali možda to i nije on učinio. Marija je ipak ovdje bila samo sedam tjedana, a ožiljcima takve vrste treba vremena da zacijele. Primijetivši njezin pogled, Marija je diskretno prešla rukom niz bedro, prekrivši ožiljke. Zatim je iznenada skočila na noge, raspršivši oko sebe kišu suhog pijeska. "Idem plivati", objavila je, pokazujući more. "Samo jedno brzinsko." Nina se nasmijala i zakimala u odobravanju, a Marija je zgulila sa sebe majicu i otkrila bijeli pamučni grudnjak sa širokim naramenicama. Još joj se jedno neugodno sjećanje ukazalo, ovaj put sjećanje na Idu i na način na koji je prošlog tjedna stajala pred ogledalom u svojoj maloj, natrpanoj sobi. Kupila je grudnjak. Jedan od onih čvrstih, elastičnih, sportskih modela koji amortiziraju pokrete. To je bila dobra odluka, jer je Ida već odavno premašila Ninu u području dekoltea. Nina i Morten šalili su se da Ida sad, u svojoj trinaestoj, već ima veće grudi negoli će ih Nina ikad imati, osim ako se ne odluči za silikone. Ipak, nešto ju je preplavilo kad ju je vidjela kako stoji ondje s tim uskim leđima i lopaticama koje su se oštro isticale ispod tog novog grudnjaka što ga je vjerojatno kupila vlastitim novcem i ne savjetujući se ni s kim. Nije čak ni tražila Ninino dopuštenje.

Nina je brzo odmahnula glavom. A za što bi to točno Ida trebala tražiti dopuštenje? Za odrastanje? Marija je utrčala u vodu u grudnjaku i gaćicama, i zaronila čim je ušla u vodu do bedara, tako da su joj ruke iznad glave opisale savršenu krivulju. Izronila je nekoliko metara dalje i nastavila plivati u vještom slobodnom stilu prije nego što se okrenula na leđa, žestoko se odguravajući nogama. "Dođi i ti", viknula je, s osmijehom koji joj je prvi put zahvatio i oči. "Ateik čia"! Dječak je pustio svoje rovanje po pijesku i pogledao je. Nešto se u njegovu izrazu lica oslobodilo, neka žustrina, želja. Upitno je pogledao Ninu, izazvavši u njoj osjećaj rastaljujuće vreline, negdje iza dijafragme. Tražio je dopuštenje. Brzo je kimnula i privukla ga bliže da mu pomogne da se oslobodi majice i hlača. Čim ga je pustila, pojurio je preko vlažnog pijeska na plaži prema vodi koja se blago mreškala u plićaku. Kad mu je malo veći val zapljusnuo gležnjeve, entuzijastično je vrisnuo i nastavio nekoliko koraka dalje, a zatim zateturao i pao na stražnjicu. Mješavina ushićenja i tjeskobe prešla mu je licem. Marija ga je dosegla u par dugih koraka i pomogla mu da se ponovno vine na noge. Nina ih je čula kako razgovaraju: Marija je nešto rekla, a dječak joj je odgovorio karakterističnim djetinjim zavijanjem kojemu pribjegavaju kad im treba pomoć. Marija se nasmijala i prošla mu rukom kroz kratku, svijetloplavu kosu, tako da se mokro raskuštrala u svim smjerovima. Zatim je još nešto rekla, primila ga za ruke i povukla ga nježno kroz vodu. Dječak se hihotao i cičao, pokazujući sve bijele mliječne zube, a smijala se i Marija, piskavim djevojačkim smijehom. "Dođi", rekla je. "Jako lijepo." Nina joj je mahnula, ali je odmahnula glavom. Htjela je da Marija i dječak budu sami. U ovome. Dječaku je očigledno nedostajalo imati nekoga tko ga razumije. Možda to isto vrijedi i za Mariju, pomislila je Nina, promatrajući visoku, mršavu djevojku kako radosno poskakuje u vodu. Ni ona vjerojatno ne čuje svaki dan svoj jezik, osobito ne od nekoga tko joj se obraća ovako prijateljski i prijazno. Nema razloga da se Nina sad ubaci između njih. Marija je znala što treba učiniti osvojiti dječakovo povjerenje i pokušati saznati odakle dolazi. Sve bi moglo koristiti, pomislila je Nina. Njegovo ime, naziv mjesta ili grada, naziv ulice. Bilo što, samo da joj pomogne izvući ga iz ove praznine u kojoj je plutao i privezati ga nekamo, uz nekoga. Marija nije pitala zašto, i Nina je pretpostavljala da je sustezanje od postavljanja pitanja njezin mehanizam preživljavanja. To što je pristala pomoći, usprkos onome čovjeku s tetovažom zmije, bilo je ravno čudu. A pred njezinim se očima upravo događalo još jedno čudo. Marija je nešto rekla dječaku, a on se iz njezina zagrljaja oslobodio vrišteći od smijeha. Poprskao ju je vodom, a zatim odgovorio na njezino pitanje, ukopavši noge u mokri pijesak. Instinktivno, Nina je shvatila što govori, čak i prije nego što je glasnije ponovio svoj odgovor. "Mikas!" Tako se zvao.

*

Marija i dječak po imenu Mikas ostali su u vodi dok Mikasove usne nisu poplavjele od hladnoće, a zubi mu počeli cvokotati kao malene kastanjete. Marijina duga tamna kosa mokro joj je grlila ramena, a u očima joj je bilo još smijeha kad se srušila na ručnik pokraj Nine i pružila se tako da uhvati što je više moguće poslijepodnevnog sunca. Nina je Mikasa umotala drugim ručnikom, obrisavši mu uska bijela ramena, prsa i leđa, i noge. Zatim mu je pomogla da ponovno navuče majicu i hlače i oslobodila lopaticu i kanticu iz mrežaste vrećice u kojoj su zaglavili. Smjesta je potrčao prema mokrom dijelu plaže i energično se bacio na posao, na što su se Marija i Nina nasmiješile, dijeleći, poput bračnih parova, trenutak ponosa svojim djetetom. Zatim se Marija malo primaknula, pogledavši Ninu s malom, oštrom zabrinutom borom između obrva. "Znam kako se zove", rekla je svojim teškim engleskim. "Zove se Mikas, a majka mu se preziva Ramoškiene. Sjetio se toga kad sam ga upitala kako tete u vrtiću zovu njegovu mamu." "Vrtić?" rekla je Nina, zatečena tom normalnošću. O Litvi nije znala skoro ništa, shvatila je, a ono malo asocijacija koje je imala ticale su se betonskih sovjetskih blokova, zatvora u kojima vlada tuberkuloza i okorjele mafije. Iz nekog razloga, institucije predškolskog odgoja nisu bile dio te slike. "Još nešto?" Marija je postavila Mikasu još jedno pitanje. Odgovorio joj je spremno, bez stanke i ne dižući ni na trenutak pogled s lopate i grabljica. "Iz Vilniusa je. Sigurna sam", rekla je Marija. "Pitala sam ga voli li se voziti u tramvajima, i kaže da voli. Samo ne zimi kad je pod bljuzgav." Marija se trijumfalno nasmiješila vlastitoj dovitljivosti. "Rekao je da nekad smije pritisnuti gumb za zaustavljanje. Ali prvo mora čekati da vozač kaže 'Zemynos gatvé'." Nina je prokopala po torbi i izvukla kemijsku i olinjalu bilježnicu s logotipom neke tvrtke koja distribuira medicinsku opremu. "Hoćeš li mi to, molim te, zapisati?" Marija je spremno uzela papir i olovku i zapisala i ime Mikasove majke i naziv ulice u blizini koje sigurno žive. Držeći taj papir u ruci, Nina se osjećala kao da u rukama drži blago. Zatim je shvatila da u stvari nije dovoljno to što zna njegovo ime i odakle je. Još je jednu stvar očajnički morala saznati. "Pitaj ga o majci", rekla je. "Živi li s njom? I zašto ona sad nije ovdje? Što se dogodilo zna li?" Marija se namrštila, iz čega je Nina zaključila da traži prave riječi, dovoljno utješne i prijateljske da previše ne uzrujaju dječaka. Ubod bijesa zbog Marijina vlastitog uništenog života prožeo ju je ravno kroz prsni koš. Osjetila je bijes na samu pomisao na danske, nizozemske i njemačke muškarce koji smatraju da je njihovo neosporivo pravo serijski uništavati mlade djevojke, iz mjeseca u mjesec, sve dok u njima ne ostane ni traga od djevojačke ljupkosti i nezgrapnosti koja podsjeća na ždrijebe. Što takvi muškarci govore jedni drugima? Da je to u redu jer su one same

tako odlučile? Da im nude način da zarade nešto novca da započnu novi život? Kako silno velikodušno od njih. S toliko puno muškaraca i takvom velikodušnošću, nacionalna kampanja za pomoć djevojkama iz Istočne Europe i Afrike trebala bi prikupiti milijune. Zašto Marijini klijenti ne drže hlače zakopčanima i radije ne organiziraju humanitarnu akciju? Marija se primaknula bliže dječaku i pomogla mu prevrnuti kanticu napunjenu pijeskom. Prešla je prstom preko ruba novonastalog dvorca i rekla nešto s ohrabrujućim osmijehom. Mikasu je pitanje očito bilo neugodno. Izmaknuo se i počeo puniti kanticu novim pijeskom, no volja je iz njega iscurila i nakon nekoliko punih lopatica, ostavio ju je i pogledao oko sebe, kao da gleda iza čega bi se mogao sakriti. Zatim je pogledao pravo u Mariju i odgovorio joj s nekoliko tiho izgovorenih riječi. Kimnula je i rukom mu prešla preko lica da još malo zadrži njegovu pažnju. No na njezino novo pitanje trznuo se kao preliven hladnim valom. Lice mu se zatvorilo. Uz tanak, prestravljen usklik, jedva čujan, oteo se iz njezina nježnog dodira i potrčao prema vodi. Marija je ošinula Ninu pogledom punim optužbe, kriveći nju, odnosno barem njezina pitanja. Nina je brzo ustala i u nekoliko dugih koraka dostigla Mikasa. Podignula ga je na bok što je mogla nježnije. Isprva se borio, udarajući je golim nogama po bedrima. Zatim se mlohavo savio oko njezina ramena, ne u povjerenju nego u apatiji. Marija je također ustala i ljutitim pokretima oblačila majicu. "Njegova majka?" Pitanje je visjelo između njih u zraku dok je Marija zakopčavala gumbe na trapericama. Radila je to ne dižući pogled. "Marija." Nina je slobodnu ruku stavila na Marijino rame. Konačno, djevojka je odustala od svoje borbe s gumbima i pogledala Ninu u oči. "Oprosti." Marija je duboko udahnula. "Samo, bio je tako uzrujan. Ne sviđa mi se to." Nina je blago odmahnula glavom, ali morala je znati. "Što je rekao o svojoj majci?" "Ne razumijem sve. Djeca kažu što hoće, ne više", rekla je Marija, ispričavajući se. "Ali rekao je da živi s mamom, ona je dobra, ali nije ju mogao probuditi." Nina se namrštila. Nije ju mogao probuditi? Sumnjičavo je pogledala Mariju. Je li Mikasova mama bila bolesna? Ih u nesvjestici? I je li to imalo veze s ovim neželjenim putovanjem u Dansku? Koliko se Nina sjećala, trogodišnjaci nemaju baš uobičajen osjećaj za protok vremena. Proklinjala je to što ne zna jezik. Morala je znati je li ga njegova majka prodala. Takve stvari se događaju. Ona je to jako dobro znala. "Što se dogodilo da se razdvojio od majke? Je li rekao?" Marija je podigla svoje pažljivo iščupane i olovkom iscrtane obrve.

"Rekao je da ga je odvela gospođa s čokoladom. Ne znam što to znači." "Nedostaje li mu majka? Želi li joj se vratiti?" Marija se smrzla. Pogled koji je uputila Nini bio je potpuno nag. "Naravno da mu nedostaje njegova mama. On je samo beba!"

≈ SUNNY BEACH SOLARIJ I WELLNESS, pisalo je na staklenim vratima koja su vodila na podrumsku razinu. Natpisu je bilo dodano još i: "Nove lampe!" Unutra je bila recepcija za kojom je sjedila tamnokosa žena. Razgovarala je s nekim na telefon, a Jučas nije razaznavao kojim je jezikom govorila. To svakako nije bio litavski, ali s druge strane, to ga i nije iznenađivalo. Bila je odjevena u bijelu uniformu kao medicinska sestra ili službenica u klinici, a prema Jučasovoj procjeni, bila je prestara da bude kurva. Možda se na ovom mjestu zbilja može dobiti ten. Žena je načas spustila slušalicu i upitala ga nešto što nije razumio. "Bukovski", rekao je pa nastavio na engleskom. "Moram se vidjeti s Bukovskim." "Pričekajte", rekla je. "Ime?" Samo ju je prostrijelio pogledom. Odjednom su njezini pokreti poprimili nervoznu brzinu koja prije nije bila tu. Ustala je i nestala negdje iza recepcije, da bi se nakon nekoliko minuta vratila s dopuštenjem koje je i očekivao. "Uđite", rekla je. Bilo je prilično prostrano, pomislio je Jučas. Nije bilo prozora, ali učinkovit ventilacijski sustav osiguravao je da zrak bude hladan i gotovo svjež. Bilo je nekoliko sobnih bicikala i dva ergometra, ali najveći dio prostora zauzimale su dobrano izlizane TechnoGym naprave i nosači utega. Ovo nije bila teretana pastelnih boja za četrdesetogodišnjakinje u strahu od debljine i muškarce srednjih godina koji naginju "zdravijem životnom stilu". Ovo je bila T-zona. Izlizan sivi tapison bio je gotovo natopljen testosteronom i znojem, zbog čega se Jučas u času osjetio kao kod kuće. Dimitrij Bukovski prišao mu je raširenih ruku. "Prijatelju", rekao je. "Dugo se nismo vidjeli." Zagrlili su se na onaj muški način, tapšući jedan drugoga po leđima, a Jučas je otrpio i dva zvučna poljupca koja mu je Dimitrij u ruskom stilu usadio u obraze. Dimitrij je bio proizvod istočnoeuropskog miješanja; pomalo Poljak, pomalo Rus, malo Nijemac i mrvicu Litavac. Sad je već prevalio pedesetu, ćelavio je, ali je izgledao kao da mu podizanje dvjesto kilograma s klupe i dalje ne predstavlja nikakav problem. Mišići su bubrili ispod njegove crne majice. Prije mnogo godina, u jednom podrumu u Vilniusu sličnom ovome, Dimitrij je naučio Jučasa ozbiljnom treningu. Sad je Dimitrij živio ovdje u Kopenhagenu, i od tri osobe koje je poznavao u Danskoj, on je bio jedini koji neće otrčati cinkati ga Klimki čim ode. "Lijepo mjestašce", rekao je Jučas.

"Nije loše", složio se Dimitrij. "Vodimo ovo kao klub pa možemo birati klijente. Neki ljudi ovamo dolaze ozbiljno trenirati. Hoćeš vježbati?" "Bože, htio bih. Ali nemam vremena", rekao je Jučas, iskreno žaleći. "Ne," rekao je Dimitrij, "shvaćam da nisi došao samo pozdraviti. Još uvijek radiš za Klimku?" "Da i ne", rekao je Jučas neodređeno. "O? Pa, nije moja stvar. Ajde, uđi u ured." Dimitrijev je ured bio nešto veći od ostave. Jedan stol i dva smeđa kožnata naslonjača bili su utisnuti u uzani prostor, a zidovi su bili pokriveni fotografijama, od kojih je na mnogima bio sâm Dimitrij pokraj ove ili one poznate osobe; uglavnom su to bih pjevači i glumci, ali bilo je i političara. Posebno je bila istaknuta fotografija na kojoj se Dimitrij, nasmijan od uha do uha, rukuje s Arnoldom Schwarzeneggerom. "Dome, slatki dome", rekao je Dimitrij, rukom pokazujući na uspomene. Jučas je samo kimnuo. "Jesi li mi pronašao išta?" upitao je. "Da." Dimitrij je otvorio maleni sef ugrađen u zid ispod Schwarzeneggerove fotografije. "Možeš birati između Glocka i Desert Eaglea." Stavio je oružje na stol pred Jučasa. Oba su pištolja bila rabljena, ali u dobrom stanju. Glock je bio devetmilimetarski, klasičan crni Glock 17. Desert Eagle je bio kalibra 0,44, blještavo srebrn i čudovišno težak, no bio je nešto noviji od Glocka. Jučas ih je podignuo, jednog po jednog. Izbacio šaržer, provjerio je li komora prazna. Zanimala ga je sigurnost. Naciljao je prema slici na zidu i opalio u prazno. Trzaj sa 0,44 bio je nešto jači nego s Glockom. "Koliko?" upitao je. "I jesu li čisti?" Nije imao nikakve želje kupiti oružje koje bi se moglo povezati s nečijim tuđim zločinom. "Prijatelju. Za što me držiš? Bih li ja tebi prodao prljavo oružje? Dvije tisuće za Glocka, tri za Eaglea. Mislim, dolara. Za dodatnih pet stotina, ubacit ću i ekstra municiju." "Koji bi ti odabrao?" Dimitrij je slegnuo svojim ogromnim ramenima. "Ovisi. Desert Eaglea je nekako teško ignorirati. Vrlo učinkovit za prestrašiti nekoga. Ali ako stvarno želiš nekoga ustrijeliti, ja bih išao na Glocka." Kupio je Glocka. A bio je i jeftiniji.

≈ NINA JE MARIJU OSTAVILA KOD VESTERBROGADEA U 16:47. Obratila je pažnju na vrijeme jer se vrijeme na njezinu ručnom satu nije slagalo s onim na satu na luku kod Axeltorva. Njezin je išao dvije minute naprijed; nije se mogla obuzdati da ne pokuša izračunati koji je točan. Djevojka je stajala na pločniku, ovješena i neodlučna, kao da nije sigurna kamo ići. U njezinoj vlažnoj kosi bilo je pijeska, primijetila je Nina, ali osim toga, nije puno ostalo od one djevojke s plaže. Više se nije smiješila.

Nina ju je gledala u retrovizoru; naposljetku je krenula prema Stenogadeu; njezina uska ramena izgledala su napeto i podignuto, kao da joj je hladno. Otrovan, teški zapuh ispušnih plinova i užarenog asfalta uzdizao se do Nine kroz spuštena stakla, i na trenutak se hrvala sa žestokim porivom da se okrene i dovuče tu djevojku natrag u automobil. Ali Marija nije tražila pomoć, a Nina joj je nije nudila. Nina je zapisala svoje ime i broj telefona na komad papira i poslije na bankomatu podigla novac kojim je platila Mariji. To je zasad bilo sve što je mogla učiniti. Prošlo joj je kroz glavu da je moguće da policija prati njezin račun i da će ta isplata biti zabilježena, no rekla je sebi da to nije važno. Ne sad. Osjetila je to u trenutku kad je dječak na onoj vikendici zazvao mamu. A sad je bila sigurna. Mikas nije došao iz nekog sirotišta u Ukrajini ih Moskvi. On nije bio siroče, nije bio sam na svijetu. Imao je majku, a iz ono malo podataka što ih je Marija uspjela izvući iz njega, najvjerojatnije je bio otet. Ni prodan, ni posuđen, ni dan, nego odveden. I nekako je završio u šapama čovjeka koji je ubio Karin. Kako i zašto, to samo bogovi znaju, no to nije bila Ninina briga. Ako je dječakova majka još živa, vjerojatno je prijavila njegov nestanak litavskoj policiji. Ne bi trebalo biti teško vratiti ga mami Ramoškiene, vrtiću, tramvajima Vilniusa. To bi čak i danska policija trebala biti u stanju učiniti, pomislila je. Obično su iznenađujuće učinkoviti u izbacivanju ljudi iz zemlje. Možda bi se čak mogli potruditi i istražiti tko je iza otmice. Ako ne iz nekog drugog razloga, onda zbog Karinine smrti. Nitko ne smije nekažnjeno ubijati danske građane. Dakle. Zbilja je tako jednostavno. Gladak, topao osjećaj spokoja potekao joj je iz ošita u ostatak tijela. Mogla bi odvesti Mikasa kući u Fejøgade i otamo nazvati policiju. Možda bi joj dopustili da ostane s njim dok policija provjerava informacije koje je Marija izvukla iz njega. Nina je znala da njezina upornost zna biti uvjerljiva, a nitko nije mogao tvrditi da je za Mikasa bolje da dopadne nekom izgorenom socijalnom radniku kojeg ne zna. Htjela je ostati s njim i sačuvati ga od stranaca, sve dok ne dovedu njegovu majku iz Vilniusa i dok se ponovno ne nađe u njezinu zagrljaju. Nina je zamišljala kako će dječakova majka doći u oluji smijeha i suza, kako će u svoje ruke uzeti Ninine, bezglasno joj iskazujući zahvalnost. Najednom, Nina je osjetila suze kako se gomilaju u nekom mekanom, tamnom mjestu u njoj. Nije često plakala, osobito ne u trenucima uspjeha. Suze radosnice su za stare žene. Ali ne viđaš baš često sretne završetke, je li tako? komentirao je mah cinični glas u njoj. Zapravo, nikad ništa ne ispadne onako kako želiš. "Ovog puta hoće", tvrdoglavo je promrmljala Nina.

≈ VELIKE KUĆE ČINILE su SIGITU NESPOKOJNOM. NEKAKO, ČINILO JOJ SE da ljudi koji u njima žive imaju moć da odlučuju, omalovažavaju, i osuđuju. Bez obzira na to koliko puta rekla sebi da je ona jednako dobra koliko i oni, uvijek je postojao jedan mah dio nje koji se nije dao uvjeriti.

Kuća koja je sad stajala pred njom bila je golema. Tako velika da je nije mogla obuhvatiti jednim pogledom. Bila je potpuno izolirana, smještena na vrhu litice s koje puca pogled na zaljev, i poduprta bijelim zidinama sa svih strana. Sigita je pomislila da izgleda kao tvrđava. Iznenadila se što su dvorišna vrata otvorena, tako da bilo tko može ušetati. U čemu je onda bio smisao građenja tvrđave? Taksi je otišao. Još je uvijek bila šokirana visinom računa. Kako je mogla i zamisliti da će stotinu kilometara taksijem biti skuplje nego let od Litve do Danske? Sad joj nije ostalo skoro ništa od onog novca što ga je uzela od Jolite. Trebala sam uzeti sve, pomislila je. Ali time što je uzela samo dio, imala je manji osjećaj da krade. A i ujna Jolita je, na koncu, pristala na to. A sad je evo ovdje. Nije imala pojma što će učiniti poslije, a nije bila ni sigurna da je ovo kraj njezina putovanja. Ime na mjedenoj pločici pričvršćenoj o bijeli zid bilo je ono koje je tražila: MARQUART. Ovdje je živio muškarac koji je sakupljao njezinu djecu. Ali nije znala je li i Mikas ovdje. Pokušati se krišom prikrasti nije imalo smisla diskretne nadzorne kamere već su zabilježile njezin dolazak. Krenula je prilazom prema bijeloj utvrdi. Kad je pritisnula zvono na vratima, žubor veselih tonova oglasio se s unutrašnje strane vrata, vrckava melodija ponešto neusklađena s bijelim zidovima, beskonačnim travnjakom, masivnim vratima od tikovine. Začula je korake unutra i vrata su se otvorila. Dječak je stao na vrata. Odmah je znala tko je on, jer je toliko sličio Mikasu. "Bok", rekao je i dodao još nešto, od čega nije razumjela ni jednu riječ. Nije mogla odgovoriti. Samo je stajala i gledala u njega. Bio je odjeven u plave traperice i majicu, na nogama je imao sjajne cipele marke Ferrari i istu takvu šiltericu na glavi, okrenutu unatraške, naravno. Bio je mršav i malen za svoje godine. Ne, ne mršav, nego tanahan do kosti. Usprkos tome, lice mu je izgledalo neobično otečeno, a njegov sunčani ten nije mogao prikriti blijedo sivilo, osobito oko očiju. Na jednoj ruci bila mu je sterilna gaza omotana zavojem, a ispod nje je prepoznala obrise igle za infuziju koja mu je bila zalijepljena za kožu. On je bolestan, pomislila je. Moj sin je jako, jako bolestan. Što mu se to dogodilo u ovoj stranoj zemlji? Ponovno je progovorio, a intonacija je zvučala kao pitanje. "Jesu li tvoji mama ili tata kući?" upitala je na litavskom, iznenada shvativši da je, naravno, neće razumjeti. Bio je tako nalik na Mikasa, a prepoznavala je u njemu i neke Dariusove crte, u očima i osmijehu. Činilo se apsurdnim što ne može razgovarati s njim. "Je li tvoj otac doma? Ili majka?" pokušala je ponovno, ovaj put na engleskom, iako je pretpostavila da je još previše mali da bi znao ijedan strani jezik. Ali on je kimnuo. "Majka", rekao je. "Pričekajte." A onda je nestao u kući. Vratio se malo poslije sa ženom krhke građe koja je izgledala kao da je u četrdesetima. Sigita je pogledala tu osobu koja je postala majkom njezina sina.

Blijedoružičasta košulja i bijele traperice naglašavale su njezinu pastelnu delikatnost, a u njezinim je pokretima bilo nešto oklijevajuće, kao da je nesigurna u sebe, čak i ovdje, u ovakvoj kući. Kao i dječak, bila je svijetle kose i preplanulog tena; površinska sličnost među njima bila je takva da nitko ne bi dovodio u pitanje njihovu povezanost. "Anne Marquart", rekla je i ispružila ruku. "Kako vam mogu pomoći?" No čim je bolje promotrila Sigitino lice, ukočila se. Očito je postojao neki trzaj prepoznavanja što ga je i Sigita osjetila kad je vidjela dječaka. Tragovi gena ne mogu se izbrisati. Ova je žena uočila tragove svoga sina na Sigitinu licu, i to ju je prestravilo. "Ne", rekla je. "Otiđite!" I krenula je zatvoriti vrata. Sigita je zakoračila naprijed. "Molim vas", rekla je. "Samo želim razgovarati. Molim vas..." "Razgovarati...?" ponovila je žena. A zatim je, oklijevajući, ipak otvorila vrata. "Da, možda bismo trebale." Prozor se protezao cijelom dužinom dnevne sobe, od poda do stropa. Nebo i more ulijevali su se u prostoriju. Čak i previše, pomislila je Sigita, osobito sad kad je vjetar pojačao, a valovi iskesili zube. Zar ljudi ovdje nikad nisu čuli za zavjese? Kuće su, na kraju krajeva, i smišljene da bi prirodu ostavile vani. Prostor je bio golem i nalik na špilju. Na jednom je kraju bio kamin u kojemu je Anne Marquart upalila vatru daljinskim upravljačem, kao da pali televizor. Pod je bio napravljen od nekog sivo-plavog kamena kakav Sigita nikad nije vidjela. Nasred sobe stajala je sjedeća garnitura u obliku potkove, presvučena grimiznom kožom, a oko nje je u svim smjerovima bilo još nekoliko metara praznog prostora. Sigita je znala da je ovo onakva vrsta interijera kakvu časopisi obožavaju fotografirati, ali nadilazio je čak i njezinu potrebu za čistoćom i strogim linijama; osjećala se nelagodno sjedeći ovdje usred ove katedrale od kamena i stakla. "Zove se Aleksander", rekla je Anne Marquart svojim jasnim engleskim s britanskim naglaskom koji je zvučao toliko točnije od Sigitina. "On je divan dečko pun ljubavi, pametan i hrabar. Volim svaki komadić njega." Nešto se razmrsilo u Sigiti. Drevni čvorovi krivnje i žaljenja sad su se raspetljali. Instinktivno, molitva je provalila na usta. Sveta Marijo, Majko Božja. Hvala ti na ovome trenutku. Što god se sad dogodilo, barem je znala da njezino prvorođeno dijete ne pluta u mraku, samo i napušteno, kao ono golo fetus-dijete iz njezine noćne more. Zove se Aleksander i ima majku koja ga voli. Aleksander je ponovno nestao, nije znala kamo. Anne Marquart mu je rekla nešto na danskom; lice mu je osvjetlao zadovoljan osmijeh, a entuzijastično "Yesssss!" poskočilo mu je iz usta. Sigita je imala osjećaj da mu je dopušteno nešto što je obično bilo regulirano strogim pravilima. Videoigre? Kompjuter? Bilo je očito da su dovoljno imućni da mu priušte sve što poželi. Sigita je osjetila čudnu bol. Da Mikas ikad sazna kakvim životom živi njegov brat, bi li bio zavidan? Ta misao vratila joj je strah za njega. "Nisam ovdje zbog Aleksandera", rekla je. "Nego zbog Mikasa. Mog malog sina. Je li on ovdje? Jeste li ga vidjeli?"

Anne Marquart je izgledala zatečeno. "Mali dječak? Ne. Ja... znači, vi imate još jedno dijete?" "Da. Mikasa. Napunio je tri godine." Nešto se događalo u Anne Marquart. Zurila je u svoju šalicu s čajem, kao da bi tamo svakog časa mogla otkriti duboku, ključnu tajnu. Zatim je iznenada podignula glavu. "Otac je isti?" upitala je. "Da", odgovorila je Sigita, ne shvaćajući intenzitet koji je Anne Marquart unijela u pitanje. "O, Bože", izgovorila je Anne Marquart tiho. "Ali, on ima samo tri godine..." Sigita je zapanjeno gledala bezglasne suze na licu gospođe Marquart. "Nije fer", prošaptala je Aleksanderova majka. "Kako bismo ovo trebali podnijeti?" "Ne razumijem", rekla je Sigita zbunjeno. "Vidjeli ste da je bolestan?" "Da." Teško je to ne primijetiti. "Boluje od nečega što se zove nefrotski sindrom. Bubrezi su mu gotovo sasvim otkazali. Dvaput tjedno mora na dijalizu. U podrumu imamo malu kliniku, tako da ne mora putovati sve do Kopenhagena na tretman, ali ipak... On se skoro nikad ne žali, ali teško mu je. I... nakon određenog vremena, i to će prestati djelovati." "Zar ne može na transplantaciju?" upitala je Sigita. "Pokušah smo. Moj suprug je dao bubreg, ali... mi nismo... biološki srodni, naravno. I Aleksander ga nije prihvatio, usprkos svim lijekovima, i sad je samo još gore nego prije..." U tom je trenutku Sigita napokon shvatila zbog čega ju je Jan Marquart došao potražiti. I zašto je njezin sin nestao.

≈ DJEČAK JE SJEDIO POLUSKLOPLJENIH OČIJU I NIJE REAGIRAO KAD JE NINA parkirala automobil na Fejøgadeu. Policijski automobil je otišao, a prozori stana na trećem katu bili su zatvoreni. Morten se možda još nije vratio kući, pomislila je Nina smeteno, ili je možda odvezao djecu k svojoj sestri u Greve. Kad bi se događala neka kriza, volio ih je skloniti nekamo; nije htio da vide da nešto nije u redu, nije htio da vide kako gubi kontrolu. A u ovom trenutku, vjerojatno je već bio potpuno izvan sebe. Nina je sklopila oči i osjetila kako joj crv grižnje nagriza svijest. Večeras će morati ispraviti sve ovo. Nasloniti glavu na njegovo rame i rukama prijeći preko njegova lica dok mu govori da se više ničega ne treba bojati. Mogli bi ostaviti djecu da prespavaju kod Hanne i Petera i doći po njih ujutro. Podignula je Mikasa iz automobila i odnijela ga uza stube. Bio je budan, ali umoran i mlitav, kao da je sve što ima u sebi potrošio na plaži.

Nije se ni pomaknuo kad se izvila da iz džepa izvuče ključeve. Čula je prigušenu grmljavinu računalne igrice koju su igrala djeca Jensenovih, i zveket lonaca i pripreme večere iza vrata susjednog stana. Ali nije bila raspoložena za odgovaranje na susjedina znatiželjna pitanja kojima, nema sumnje, ne bi bilo kraja i tako je bešumno otključala vrata svog stana i kliznula unutra. Stan je bio tih i prohladan, a Nina je, prvi put otkako je jučer podigla onaj kofer, osjetila pravi ubod gladi. Odbacila je sandale u hodnik i bosa ušetala u dnevnu sobu. Mikas se spremno oslobodio njezina stiska i izmoreno klonuo na kauč. Ostaci doručka bili su raspršeni po stoliću ispred televizora. Dvije zdjele kukuruznih pahuljica koje su se dobro natopile u ostacima mlijeka. Neotvorene, nepročitane novine. Obrok na brzinu, pomislila je Nina, odnoseći zdjele u kuhinju gdje je istresla njihov sadržaj u kantu i stavila posuđe u perilicu. U novu je zdjelu stavila svježe žitarice za Mikasa i dodala još žlicu šećera. Cijelo vrijeme koje je proveo s njom, dječak je pojeo samo nekoliko kuglica sladoleda u kornetu, jednu kiflicu za doručak i nekoliko šnita kruha. Morao je biti klecav u koljenima koliko i ona. A sad je bila akutno svjesna osjećaja blage vrtoglavice prouzrokovane manjkom jela. Narezala je dvije šnite tamnog raženog kruha i napravila od njih sendvič sa salamom. Sa zdjelom kukuruznih pahuljica u jednoj i čašom mlijeka u drugoj ruci, sendvič pridržavajući zubima, vratila se u dnevni boravak. Neobični, treperavi osjećaj sreće smjestio joj se u trbuhu. Dom. Osjećaj je bio fantastičan. Sad su nedostajali još jedino Morten i djeca. Ali, nije bilo žurbe, kao što nije trebalo žuriti ni s nužnim pozivom policiji. Stavila je zdjelu sa žitaricama pred Mikasa i s tupim se treskom srušila u fotelju pokraj kauča. Polako je, sklopljenih očiju, jela sendvič, osjećajući na nepcu blagu raž i začinjenu šunku, i pustila da joj misli otplutaju. Kad je pojela, otišla je u spavaću sobu, skinula vlažnu, prljavu majicu i obukla čistu, ispeglanu košulju. Iz dnevne sobe čulo se Mikasovo struganje žlicom o zdjelu. Zazvonilo je zvono na vratima. Nije to bila prigušena melodija portafona, nego uporno zvrndanje na staromodnom zvonu na okviru ulaznih vrata stana. Anton je volio tako oglasiti svoju nazočnost, iako je njegovo gromoglasno veranje uza stube činilo to izlišnim. Ne, to je vjerojatnije bila susjeda Birgit, koja je ipak nekako čula da je došla. Možda i ona zna da policija traži Ninu. Birgit je bila draga, zbilja, ali njezina je znatiželja bila bezgranična, i Nina je ponekad žalila što zidovi između njihovih stanova nisu barem malo deblji. Osobito sad kad bi joj nekoliko minuta nasamo s Mikasom dobro došlo. Rezignirano je posegnula za lancem na vratima, ali nešto ju je nagnalo da ipak zastane. Bilo je pretiho tamo vani, pomislila je. Anton bi odskakivao od poda, ako ne i od zidova, a Birgit bi obično ostavila otvorena vrata svog stana i preko ramena se dovikivala sa svojom djecom. Vani je sad bilo tiho. Nije se čulo ni tapkanje, ni nakašljavanje ni ispuhivanje nosa. Ovo nije bila normalna tišina. Automatski je uglavila lanac u otvor prije nego što ih je otvorila, samo toliko da vidi tko je. Vitka, svjetlokosa žena stajala je ispred i smješkala se pristojno, iako pomalo smušeno.

"Molim vas", rekla je, lagano se naginjući naprijed. "Mislim da je moj sin s vama. Ja sam Mikasova majka. Smijem li ući?" Ninu su istog časa preplavile fantazije kojima se ranije bavila, u automobilu. Mikasova majka pruža ruke i zahvaljuje joj onako kako samo majka može zahvaljivati drugoj majci. Njezin sretan završetak. Evo ga, tu je. No čim je skinula lanac iz žlijeba, shvatila je da nešto nije u redu. Žena je sama gurnula vrata, sa smiješkom koji se preobličio u neobičnu ispriku. A zatim je vidjela da je Mikas došao za njom u hodnik. Stajao je ondje, i dalje s novim sandalama na nogama i sa zdjelom žitarica u rukama, dok mu se između nogu oblikovalo jezerce tamnožute mokraće. I dalje se smiješeći, žena je ispružila ruku prema njemu. Stresao se od glave do pete, a zdjela mu je kliznula iz ruku i tresnuvši o parket zvonko odjeknula. Iza svjetlokose žene stajao je muškarac. Sigurno je dotad bio naslonjen na zid na polukatu, skriven u sjeni. Njegova velika ramena u pretoploj kožnatoj jakni ispunila su dovratak. Odmah ga je prepoznala. Neonacistička frizura, bijes u pogledu, goleme, stisnute šake. U jednoj je ruci držao crni pištolj. Nije bilo žurbe u njegovim pokretima, zamijetila je Nina; bili su proračunati i precizni, dio rutine čovjeka koji je ovo radio puno puta. Jedan veliki korak i već je bio u stanu. Zatvorio je vrata za sobom. Škljocaj lanca Nina je dočekala s neobičnim izostankom straha. Napravila je nekoliko koraka unatrag i osjetila kako joj noga proklizava kroz lokvu mlake mokraće, mlijeka i žitarica. Budalo, rekla je sebi u dugoj, rastegnutoj sekundi koja je uslijedila. Naravno da mu ona nije majka. Nisi imala vremena nikome javiti. A onda je pao udarac od kojega je sve postalo crveno i vrtložno. A potom crno.

≈ BARBARA GA JE DRŽALA ZA RUKU. "Nemoj je više udarati", rekla je. "Jučas. Nemoj!" Jučas. A ne Andrius. Spustio je pištolj. Kuja je ležala na pođu do njegovih nogu, a jedna strana lica bila joj je potpuno oblivena krvlju. "Nemoj je ubiti!" Barbara je bila blijeda kao krpa. Više nije izgledala mlado. Prvi je put pomislio na to što će njihova razlika u godinama značiti za deset godina, ili dvadeset. Kad ona navrši pedesetu, on će imati četrdeset. Hoće li se tada zbilja htjeti vratiti doma gdje ga čeka pedesetogodišnjakinja? "Ne budi blesava. Neću je ubiti", rekao je, pitajući se što bi uopće, dovraga, trebao s njom učiniti ako je ne ubije. Otresao je Barbarinu ruku sa sebe i zakoračio preko smlavljenog ljudskog obličja. Kamo je nestao dječak?

Barbara ga je pronašla kako čuči pokraj školjke u zahodu, stiješnjen u kutu, kao da se pokušava progurati kroz zid. Sad je iz njega izlazio zvuk, nekakav zavijajući cvilež, i to sa svakim novim izdisajem. "Ali, dušo", rekla je Barbara, kleknuvši na pod pokraj njega. "Nećemo ti nauditi!" Dječak više nije vjerovao u tu laž. Sklopio je oči i dao se u još glasniji cvilež. "Ušutkaj ga", rekao je Jučas. Barbara ga je pogledala. "Boji se", rekla je. "Onda mu daj malo one jebene čokolade. Je li ti ostalo još kapi za oči?" "Nije", rekla je, iako to baš i nije bila istina. "Ostani ovdje", rekao je. "I neka prokleti klinac zaveže!" Muškobanjasta kuja se nije ni pomaknula. Zgrabio je njezin ruksak, jedinu stvar koju je, osim dječaka, imala uza se i ispraznio ga u sudoper. Novčanik, maramice, olinjala stara vrećica mentol bombona, ključevi automobila, još jedan komplet ključeva i rokovnik s ušima. Nema mobitela. Uzeo je sve ključeve i tiho pošao niza stube potražiti crveni Fiat. Pronašao ga je u susjednoj ulici, skrivenog iza velikog plastičnog kontejnera za recikliranje stakla. Na stražnjem sjedalu bila je smrdljiva deka i dvije vrećice; u jednoj je bila dječja odjeća, a u drugoj otpaci od jabuka, kruh i igračke za plažu. To je bilo sve. I prtljažnik je bio jednako nezanimljiv; unutra je bila plastična kutija puna kabela za akumulator, osvježivač zraka, bočica pur pjene i druga sredstva za prvu pomoć kod nepouzdanih automobila te kanta u kojoj su bile prazne boce, par gumenih čizama i baterijska svjetiljka. Uzeo je onu deku, a ostalo ostavio i ponovno zaključao Fiat. Novac nije bio kod nje. Ta mu je čvrsta spoznaja stisnula grlo. A nije bio ni kod one druge, plavuše s velikim sisama. Bila bi mu rekla. Na kraju bi mu bila rekla. Što je moglo značiti samo jednu stvar. Sad je bio potpuno uvjeren da mu je Danac lagao. I dalje je bilo određenih stvari koje nije razumio na primjer, kakve veze muškobanjasta kuja ima s dječakom. I kako se u sve to upetljala plavuša. Ali znao je dovoljno. Znao je da će natjerati Danca da plati što duguje. Dovezao je Mitsubishi na pločnik i parkirao ga tik ispred vrata. Gore u stanu, Barbari je pošlo za rukom da izvuče dječaka iz zahoda. Čučnula je pokraj njega i obavila ga rukama, nježno ga ljuljuškajući naprijed-natrag. Činilo se da ima uspjeha s tim; ponovno je bio tih. Kuja je i dalje ležala tamo gdje ju je ostavio. Primijetio je da još diše. "Ona je dobro", rekao je Barbari. "Nosim je dolje u auto." Barbara nije odgovorila. Samo ga je gledala, očima koje su bile gotovo jednako raširene i prestravljene kao i dječakove. "Radim ovo za tebe", rekao je. Poslušno je kimnula.

Umotao je kujino mlitavo tijelo u ogavnu deku i kukom gurnuo vrata. Stubište je i dalje bilo napušteno. Što bi rekao da ga netko vidi pala je, vodimo je u bolnicu? Ali, nitko nije došao. Ugurao ju je otraga u Mitsubishi i pokrio je dekom, a zatim parkirao automobil na označeno i manje uočljivo mjesto. Dosad je sve išlo glatko. Kad se vratio u stan, čuo je Barbaru kako nešto šapuće dječaku. Na poljskom, ne na litavskom. "Prestani s tim", rekao je. "On ne razumije ništa što govoriš." Ni Jučas nije razumio. Nije volio kad bi Barbara govorila svojim materinjim jezikom. Osjećao bi se tada kao da postoji dio nje u koji on nema pristup. Kad dođu u Krakow, pričat će poljski sa svima, odjednom je shvatio. Sa svima osim s njime. Kako to da prije nije na to pomislio? Ali nije. Mislio je samo na kuću, na Barbaru i na život koji je zamišljao da će ga zajedno dijeliti. Danac bi sve to omogućio. Danac i njegov novac. Još se sjećao osjećaja trijumfa kad je shvatio kako je to lako izvedivo. Klimka je taj koji mu je rekao da pripazi na Danca i naglasio da s njime nema muljanja. Ovaj čovjek je dobar klijent, s poslom ne samo u Vilniusu nego i na nekoliko mjesta u Latviji, a Kimki je dobro plaćao - jako dobro - da drži druge morske pse na udaljenosti. Sad je sâm bio u Vilniusu i želio je da ga prati samo jedan tjelohranitelj. Diskrecija je bila ključna. I tako je Jučas glumio dadilju od trenutka kad je taj čovjek sišao sa zrakoplova sa svojim smiješnim kolicima u kojima je, ispostavilo se, držao nerazumnu količinu američkih dolara. Otišli su direktno u neku privatnu kliniku u kojoj je Danac pokušao kupiti informaciju o nekoj litavskoj djevojci koja je očito rodila neko dijete. Kad je Jučas vidio koji je iznos Danac spreman platiti ravnateljici klinike, postao je nervozan. Danac kao da nije imao pojma čime maše pred nosom te žene, desetina tog novca bila bi dovoljna, bila bi u stvari i previše. Ljudi su ubijani za manji iznos. Nazvao je Klimku da zatraži pojačanje. Klimka je odbio Danac je izričito tražio jednoga čuvara. Jučas će se naprosto morati s time nositi zasad, no ako nešto bude izgledalo sumnjivo, može nazvati, naravno. Nego što, pomislio je Jučas. Ako se dogodi neko sranje, trebat će mu pojačanje na licu mjesta, a ne mogućnost poziva. Čitav je dan hodao napregnutih čula, obraćajući malo pažnje na ono što je Danac govorio i radio, jer je bio previše zaposlen proučavanjem onoga što se događa oko njih. Kad im je medicinska sestra manje-više zalupila vrata pred nosom pa su se morali vratiti u hotel, Jučas je napokon odahnuo. Olakšanje je bilo preuranjeno, pokazalo se poslije. U naletu depresije, muškarac je polokao gotovo čitav sadržaj minibara, a zatim krenuo u hotelski bar kad je već bio toliko obnevidio da ga je konobar odbio poslužiti. Nakon tog nastupa, idiot je oteturao kroz vrata, hvala bogu, bez onih kolica s dolarima, ali još uvijek s dovoljno love u novčaniku da se uvali u bilo koju nevolju. Jučas nije mogao učiniti ništa drugo doli psovati i slijediti ga. To je bio tek početak vrlo duge noći. Kako je cuga ulazila u nj, priča je izlazila, malo-pomalo, pomiješana s pićem. A Jučas ga je slušao, isprva apatično, a zatim s rastućim zanimanjem. Planovi su mu se oblikovali u glavi. A iduće jutro, kad je

ugurao teret mamurluka u mali privatni danski avion, gotovo je s nježnošću zakopčao Dančev pojas i opskrbio ga s dovoljno vrećica za povraćanje. Trebalo mu je neko vrijeme da natjera onu medicinsku sestru da mu kaže što zna, ali je ipak imao iskustva s nagovaranjem ljudi da učine ono što im se nikako nije mililo. A kad je otkrio da Sigita Ramoškiene ima i drugog sina, sve je briljantno sjelo na svoje mjesto. Poslao je Dancu prvi paketić i dao mu ponudu. Iznos je bio fiksan i bilo ga je lako upamtiti: milijun američkih dolara. *

I dalje nije razumio kako se sve ovako raspalo. Ali jedno je bilo vrlo, vrlo sigurno. Danac ga sad više neće prijeći. "Ja ću ga uzeti", rekao je Barbari, posežući za dječakom. Još je čvršće privila dijete k sebi. "Zar ga ne možemo povesti s nama?" rekla je. "Tako je mali. Mogao bi lako postati naš." "Jesi li ti normalna?" "Zaboravit će brzo sve one stare stvari. Za godinu dana će misliti da je oduvijek bio s nama." "Barbara. Spusti ga." "Ne", rekla je. "Andrius. Sad je dosta. Možemo ga uzeti i odmah krenuti u Poljsku. Više nikoga ne moraš udarati. Nema više nasilja." Odmahnuo je glavom. Ova je žena potpuno poludjela. Nije ju smio dovesti ovamo. Ali mislio je da će ih moći bez galame uvesti u stan, što je i učinila. No, sad je žalio što nije jednostavno razvalio vrata. "Novac", rekao je. "Ne treba nam", rekla je. "Možemo živjeti s mojom majkom, barem za početak. A zatim ćeš ti naći posao i moći ćemo kupiti svoju kuću." Morao je disati vrlo mirno i oprezno da zadrži bijes podalje. "Ti možda želiš živjeti kao kanalizacijski štakor do kraja svog života", rekao je. "Ali ja ne želim." Odlučno je uhvatio dječakovu ruku i istrgnuo ga iz Barbarina stiska. Na sreću, klinac nije vrištao. Jednostavno je klonuo, kao da je najednom izgubio svijest. Barbara je bila ta koja je cviljela. "Zaboga, zaveži više", rekao je. "Nisu svi susjedi gluhi." "Andrius", preklinjala je. Izgledala je kao da se rasplinjava. Zbog suza i sline, izgledala je natečeno, vlažno i neprivlačno. Ipak, vratilo se nešto stare nježnosti. "Šššš", rekao je. "Prestani plakati, može? Vrati se u hotel, ja ću te poslije pokupiti tamo. Čim dobijemo novac, Dimitrij ima novi auto spreman za nas. I onda krećemo za Krakow." Kimnula je, ali nije mogao procijeniti vjeruje li mu doista.

*

Kad se vratio u automobil, vidio je da se kuja pomaknula. Deka je kliznula tako da joj se vidjelo rame i dio lica. Kvragu. No sad je bilo najbolje maknuti se odavde, smjesta. Može negdje stati i poslije i ponovno je pokriti. Smjestio je dječaka u dječju sjedalicu koja je i dalje bila pričvršćena između vozačeva i suvozačeva mjesta. Dobro da je nije skinuo. Petljao je s trakama i kopčama dosad se tim stvarima bavila Barbara no srećom, dječak se nije opirao. Okrenuo je glavu u stranu i nije htio pogledati Jučasa. U svakom drugom pogledu, bio je tek lutka u stvarnoj veličini, s mlitavim udovima i bez vrišteće pobune. Barbara je izašla baš kad je dovršio kopčanje, no nije ju mogao povesti. Kliznuo je u sjedalo i odvezao se. Znao je da će vjerojatno morati ubiti nekoga. U najmanju ruku kuju, a možda i Danca. Nije htio da Barbara to vidi.

≈ JUČAS SE DVAPUT PROVEZAO ISPRED KUĆE DA BOLJE IZVIDI SITUACIJU. Bila je ograđena zidom, no dvorišna vrata od kovanog željeza bila su širom otvorena pa ga u stvari ništa nije priječilo da se doveze pravo pred ulazna vrata. Je li zbilja bilo toliko jednostavno? Teško mu je bilo povjerovati u to. U Litvi, bogataši moraju bolje štititi svoj novac. Treći put je skrenuo kroz dvorišna vrata i produžio uz prilaz. Pustio je da automobil klizi, da smanji buku motora, i nije se zaustavio ispred ulaznih vrata, nego je dalje nastavio prilazom koji je vodio iza kuće u golemu garažu na podrumskoj razini. I ovdje su vrata bila širom otvorena. Bilo je dovoljno prostora za šest automobila, no sad je tu bio parkiran samo tamnoplavi Audi karavan i niski sportski automobil čiji su se obrisi ocrtavah ispod zaštitne cerade. Parkirao je pokraj karavana i ugasio motor. Klinjo je ostao tih tijekom cijele vožnje i nije ni jednom pogledao Jučasa. Povremeno bi tiho, jedva čujno zaplakao. Nije bilo vrištanja i jecanja, nego samo ovog pitomog, beznadnog plača. Jučas mu je htio reći da mu ne želi zlo, ali znao je da to ne bi pomoglo. Znao je da će odsad pa nadalje čudovište u snovima tog malog derišta biti on. A što s Barbarom? Onaj pogled koji mu je uputila tamo u stanu... kao da ga se i ona počinjala bojati. Dovraga. Ja nisam takav gad koji bi tukao ženu ili dijete, rekao si je. Sasvim neželjeno, sjećanje na onu drugu sad mu se vraćalo. Na onu plavušu. Skljokanu pokraj kreveta, mutnog pogleda u očima koje više nisu shvaćale da je on u sobi. Nesiguran glas koji s naporom doziva "Ni-na. Ni-na." Nekoliko je trenutaka nepomično sjedio, i dalje s rukama na volanu. Kakve koristi, pomislio je. Kakve koristi od bijega od Klimke i njegova svijeta kad je strah batina koju koristiš da ljude dotjeraš u red. Kakve koristi od snova o Krakowu i kući s tratinom i Barbari kako se sunča na dekici, kad sve ovo sranje ostaje s tobom.

Izašao je iz automobila. Posegnuo je za svojim bijesom jer je to sad bilo jedino što ga može provesti kroz sljedeću etapu. Otvorio je stražnja vrata i pogledao muškobanjastu kuju, i dalje sklupčanu u hrpu mesa i kostiju bez iskre svijesti. Sve je ona kriva, rekao si je. Ona i prljava svinja koja mu je pokušala uskratiti njegov novac. Oni su krivi. Oni su to učinili, a on im neće dopustiti da se izvuku. Sa mnom nema zajebancije. I bijes je došao. Kao plimni val vrućine, prelio je njegovo tijelo, prožeo mu ruke i stopala ježurcima i drhtavicom, ali onom dobrom. Najbolje je da to dokrajči sad dok je ona samo predmet. Uzeo je plastičnu vrećicu iz dućana i ispraznio sve one stvari koje je Barbara kupila, banane, mlaku kolu, neki sapun koji joj se svidio jer je mirisao na ruže i ljiljane. Iako nikako nije htio dodirnuti kuju, ušao je otraga k njoj. Zgrabio ju je za ramena i prevrnuo njezino mlitavo tijelo u svoje krilo. Lagana je kao perce, pomislio je. Nije bila teža od djeteta. Navukao joj je vrećicu oko glave, a onda shvatio da je nema čime privezati. Svezao je ručke u čvor ispod njezine brade; to će biti dovoljno. Kad je vidio kako joj se sa svakim udisajem plastika približava licu, znao je da će to biti dovoljno. Dok se vrati, bit će gotovo. Odgurnuo ju je s gađenjem i obrisao ruke o hlače, kao da ga je nekako kontaminirala njezina koža. Kuja je dobila što je tražila, rekao si je oprezno, držeći se čvrsto za snagu koju mu je dao bijes. A kad je krenuo spustiti garažna vrata, pred očima su mu zaplesala lica, među kojima čak i nije bilo njezino. U iznenadnom mraku vidio je druge slike; Prase iz sirotišta, Prase koje je guralo male dječake o vlažan, hrapav betonski zid u podrumu, u mutnom polumraku koji je smrdio na mokraću, ložulje i neoprane stare muškarce. Prljava odurna svinja, pomislio je, sve su to bile prljave svinje, a on će im pokazati da nitko ne čini takve stvari njemu. O, ne. Njemu ne. Pronašao je prekidač i upalio neonsku svjetiljku na stropu, a zatim i ono što je tražio automatizirani sustav za podizanje garažnih vrata koji takvi prljavo bogati gadovi moraju imati. Iščupao je žice iz kutije u zidu skoro bez imalo truda, ostavljajući ogoljene bakrene niti izvučene i gole. Jedna su vrata vodila u kuću, no bila su zatvorena. Razmotrio je mogućnost da ih razvali, no procijenio je da je mnogo jednostavnije pozvoniti na vrata i pričekati da mu netko otvori. Ponovno je bacio pogled na automobil. Dječak je sjedio, i dalje zakopčan u sjedalici, i buljio u njega kroz vjetrobransko staklo. Jučas je dlanom lupnuo prekidač svjetla tako da su i dječak i automobil nestali u mraku garaže.

≈ SIGITA JE DRHTALA CIJELIM TIJELOM. "Ne možete!" vrištala je, i na nekoliko trenutaka nije ni bila svjesna da viče na litavskom. Očajnički je posegnula za engleskim riječima koje bi ova žena mogla razumjeti. "Ne možete uzeti bubreg od trogodišnjeg djeteta! Premalen je!" Anne Marquart ju je preneraženo gledala.

"Ali, gospođo Ramoškiene. Naravno da ne. Mi... nećemo to učiniti." "Zašto ste ga onda uzeli? Zašto su ti ljudi došli u Vilnius i ukrali mi ga, i odveli ga u Dansku?" Nije znala točno, ali sigurno je tako bilo. Nije li? "Ne znam gdje je vaš mali dječak ni zašto ga nema. Ali uvjeravam vas, mi ne bismo nikad učinili nažao..." Zastala je usred rečenice i tupo se zagledala u ocean. Zatim je, potpuno promijenjenim tonom, rekla; "Ispričajte me. Moram nazvati supruga." Ovi su ljudi dovoljno bogati da si mogu priuštiti bilo što, pomislila je Sigita. Kupili su moje prvo dijete. A sad su nekome platili da ukrade i drugo. "On je samo trogodišnjak", bespomoćno je rekla. Di-di-da-da-di-di-diiii... Neprikladno razdragana melodija zvona na vratima ukočila ih je obje. Potom se začuo zvuk žustrih dječjih koraka kroz hodnik, i Aleksanderov glas kako dovikuje nešto na danskom. "On uvijek želi otvoriti vrata", rekla je Anne Marquart odsutno. "S njime u kući, ne treba nam batler." Zatim su vrata dnevne sobe začudnom brzinom udarila o zid, a na njima se ukazao muškarac i odjednom ispunio sav prostor. Nije to bilo samo zbog njegove krupne građe, nego je zbog njegova grandioznog bijesa sve drugo izgledalo maleno. Aleksandera je držao jednom rukom. U drugoj je bio pištolj. "Dolje na pod", rekao je. "Odmah!" Sigita je odmah shvatila tko je on, iako ga nikad prije nije vidjela. To je čovjek koji je odveo Mikasa. *

Aleksander se borio, pokušavajući se osloboditi muškarčeva stiska. Ovaj ga je punom šakom uhvatio za kosu i povukao mu glavu unatrag, tako da je dijete ispustilo tanak zvuk bola, straha i bijesa. "Nemojte ga ozlijediti", preklinjala je Anne Marquart. "Molim vas." Rekla je dječaku nešto užurbano na danskom i on se prestao opirati. Zatim je poslušno legla na pod. Sigita nije. Nije mogla. Stajala je ondje, ukočena kao stup. U ušima joj je šištala buka vlastite krvi kao loša telefonska veza. "Gdje je on?" upitala je. Muškarcu se nije sviđalo to što ga nije poslušala. Zakoračio je naprijed i zatim stavio cijev pištolja na Aleksanderov obraz. "Tko?" upitao je. "Znaš ti prokleto dobro. Moj Mikas!" "A za ovoga ovdje ne mariš?" rekao je. "Samo ti je do onog manjeg stalo?" Ne. Ne, ovo više nije imalo veze s Mikasom. Nikad se i nije radilo o Mikasu, shvatila je sad. "Lezi, kujo", rekao je. "Bit će bolje za sve nas ako ne izgubim živce."

Nije to rekao prijetećim tonom. Jednostavno je ponudio činjenicu. Kao oni natpisi na kavezima grabežljivih zvijeri u zoološkom vrtu u Vilniusu: Ne penjite se na ogradu. Sigita je legla na pod. "Što govorite?" upitala je Anne Marquart na engleskom. "Zašto ovo radite?" Muškarac nije odgovorio. Samo je gurnuo Aleksandra na pod pokraj njih pa rukama prešao preko Anneina tijela, ne na nekakav seksualni način, nego čisto profesionalno. Pronašao je mobitel u njezinu džepu i zdrobio ga o kameni pod. Zatim je podigao Sigitinu torbu, pronašao njezin mobitel i ponovio postupak. "On je uzeo Mikasa", objasnila je Sigita. "Mog sina Mikasa. Mislim da mu je tvoj suprug platio da to učini." Muškarac je dignuo pogled. "Ne", rekao je. "Nije još. Ali hoće."

≈ BILO JE SKORO POLA DEVET NAVEČER KAD SU GA PUSTILI. JAN SE OSJEĆAO kao da je bio u betonskoj miješalici. "Otiđite kući i pokušajte ne razmišljati previše o tome", rekao je njegov odvjetnik kad su se rukovali na parkiralištu. Jan je šutke kimnuo. Znao je da će biti nemoguće ne misliti o tome. O Anne i o Inger i Kledu. Misliti o Aleksanderu i kutiji za hlađenje organa, i o bubregu koji vrijedi samo dvanaest sati, a nakon toga postaje bezvrijedan mesarski otpad. Misliti na Litavca i Karin, koja je bila mrtva, neovisno o njegovoj sposobnosti da se nosi s time. Pokazali su mu fotografije. Htjeli su ga šokirati, shvatio je, i pošlo im je za rukom. Iako ju je već bio vidio u Institutu za forenzičku medicinu, nekako je bilo još gore vidjeti je na mjestu na kojemu je umrla, sklupčana na krevetu, s krvlju u kosi. Fotografije s mjesta zločina. Nasilje kojem je podlegla bilo je previše stvarno. Vidjela se snaga iza tih udaraca, silu koja ju je ubila. Pomislio je na Litavca i njegove goleme ruke, i na one riječi koje mu je rekao na telefon kad je pokušao sve okončati. Ne dok ne platiš. Strah mu je parao želudac. A policija nije izgubila zanimanje za njega. Nije im rekao za Litavca ni za Aleksandera i bubreg koji je tako očajnički trebao. Iako se Jan riješio ukradene Nokije, fotografije dječaka i uzorka krvi sa savršeno podesnom DNK, i dalje se iracionalno nadao, usprkos svakoj realnosti. Možda su osjetili laž i sve ono što nije izgovorio. Možda su ga zato držali tako dugo, čak i nakon što je žrtvovao svoje samopoštovanje i rekao im za Ingerin posjet. I naravno, poslali su nekoga u vilu u Tårbæk da provjeri je li njegov alibi upotrebljiv. Bilo mu je nepodnošljivo misliti na to. Zamišljao je Kelda kako se mršti i odmiče svoju lulu. Kako ustaje kako bi se pristojno rukovao s policajcem. Kako sluša o Karin i saznaje da je Jan osumnjičen. Na jedan mahniti trenutak pomislio je čak kako bi Keld

mogao sjesti u svoj crni Mercedes i odvesti se direktno u kuću u zaljevu da odvede Anne od njega. Ali naravno, on ne bi učinio takvo što. Bili su u braku, a Keld je imao puno poštovanja za tu instituciju. Što nije značilo da istovremeno mora poštovati čovjeka za kojega se njegova kći pristala udati, a Jan je znao da će to poštovanje sad ispariti. Ako ga je uopće ikad bilo. Usred njegova općeg jada, ta je spoznaja pekla na specifično bolan način. "Bit ćete dobro", rekao je odvjetnik, tapšući ga po ramenu. "Imate barem djelomičan alibi, a oni nemaju nikakav fizički dokaz koji vas povezuje s mjestom zločina. Upravo suprotno. Čini mi se. I još nešto... bit će im vrlo teško pronaći dokaz." Jan je kimnuo i brzo ušao u automobil. "Vidimo se sutra", rekao je, zalupivši vratima prije nego što je čovjek stigao još nešto reći. I još nešto... Rekao je to onaj čovjek u modrom puloveru. Onaj koji je izgledao kao kondukter u vlaku. "Ljudi poput vas, gospodine Marquart. Ljudi poput vas ne moraju nikoga ubiti sami. Napokon, puno je lakše platiti nekome da to učini za vas." Bila je to optužba teža od izravne optužbe za ubojstvo. Ne zato što je bila preblizu istini. On jest pokušao naći Karin. I on je ponudio onom čovjeku novac da je dovede. Kako uopće dokazati da nije htio da je ubije kad ona u stvari jest umrla? Put doma činio se dug, iako mu se i nije odlazilo onamo. Nakon nekoliko tjedana sunca i besprijekorno plavog neba, sad su se na zapadu počeli gomilati oblaci, zatamnjujući zalazak. Pod naletima jakog vjetra, borovi su se svijali toliko da se činilo da se žele prevaliti na kuću. Automatska garažna vrata nisu radila, opet. Bio je previše umoran da bi se time uzrujavao. Jednostavno je ostavio automobil vani, na šljunku. Osjećao je miris mora iako je u vožnji popušio tri cigarete. Miris mora pomiješan s još nečim s mirisom vlage pune ozona pred nadolazeću kišu. Čim je gurnuo ključ u bravu, vrata su se otvorila takvom silinom da su mu se iz ruke otrgnuli ključevi. Nešto ga je pogodilo u lice; gurnut, pao je leđima na šljunak na dnu kamenih stuba. Litavac je stajao na pragu; svjetlo mu je bilo za leđima pa gotovo da i nije izgledao ljudski. Njegovo divovsko obličje nadvijalo se nad njim i potpuno zaklanjalo Janov pogled. U jednoj je ruci držao pištolj, Drugom je za vrat držao Aleksandera, onako kako buldožer drži deblo. Iz dubine utrobe oteo mu se zvuk. Molim te nemoj. Ne Aleksandera. "Za Boga miloga", prošaptao je, nesvjestan toga da je to rekao na danskom i da ga Litavac neće razumjeti. "Pusti ga." Litvanac ga je gledao odozgo. "Sad", rekao je glasom koji je Jana podsjetio na željezo nagriženo korozijom. "Sad ćeš platiti."

≈ ANTON JE BIO UMORAN I RAZDRAŽLJIV. "KENJKAV", TAKO JE MORTENOVA majka nazivala to stanje, kad nisi u stanju ništa raditi, a nisi još ni spreman za spavanje. Njegov je sin redovno vodio borbu s time. Da barem Nina nije uzela prokleti automobil, pomislio je Morten. Danas bi mu zbilja dobro došlo da ne mora trčati od vrtića do stana na Fejøgadeu i vući za sobom sedmogodišnjaka koji ne surađuje. Anton je smatrao da mu je ispod časti držati oca za ruku kao mali dječak; vukao se za Mortenom, a požurio bi samo kad bi otac podviknuo. Nazvala je svog šefa, a njega ne. Magnus mu je prenio njezinu poruku, gotovo se ispričavajući. "Ona je dobro", rekao je. "Rekla je da se ne moraš brinuti." Naravno da je bilo lijepo znati da ne leži mrtva u grmlju negdje na Nordsjælandu, ali osim toga, ta mu informacija i nije puno pomogla. I dalje je bila tamo negdje, u toj alternativnoj stvarnosti kojoj nije imao pristup, u kojoj su nasilje i katastrofa uvijek vrebale iza ugla. Znao je da je to iracionalno, ali nije se mogao otresti osjećaja da je Nina nekako sama dovukla taj svijet u Dansku, uzburkavši mirnoću obiteljskih izleta sa sendvičima i termosicama kave, nalik na kakve bi želio da bude njegov život. "Gladan sam", potužio se Anton. "Napravit ću ti sendvič kad dođemo doma." "S bijelim kruhom?" "Ne. S raženim." "Ja ne volim raženi", rekao je Anton. "Da, voliš." "Ne volim! U njemu ima sjemenki." Morten je duboko uzdahnuo. Antonova izbirljivost dolazila je u valovima. Kad je bio odmoran i sretan, radosno je proždirao i prilično izazovnu hranu poput maslina, brokula i pileće jetrice. U drugim prilikama, repertoar bi se uznemirujuće smanjio, tako da bi se protivio svemu što nije mlijeko sa žitaricama. "Smislit ćemo nešto", neodređeno je rekao. "Ali ja sam gladan sad." Morten je odustao i kupio mu sladoled na štapiću. *

U hodniku je bio neki miris koji ga je uzbunio čim je zakoračio preko praga. Zastao je. Dva kata niže, Anton je napredovao stubama tako da bi zakoračio preko dvije, a onda skočio na stubu niže. Poenta je bila u tome da skok unatrag izvede uz što je moguće veću buku. Morten je upalio svjetlo. Polumrak je umaknuo iz hodnika, a mračni obrisi postali su kaputi, šalovi, cipele, čizme i jedan usamljeni skateboard. Ali na izlizanom

drvenom podu bila je i jezovita lokva zgrušane krvi. Malo dalje, zdjela sa žitaricama ležala je prevrnuta na prolivenom mlijeku i kukuruznim pahuljicama. I još nešto nešto od čega je dolazio intenzivan smrad: mokraća. "Antone", oštro je podviknuo. Anton ga je pogledao s polukata, ne odgovorivši mu. "Odi vidi je li Birgit doma. Možda se možeš igrati s Mathiasom." "Ali gladan sam." "Učini što ti kažem!" Antonove su se oči alarmantno raširile. Morten ga je htio utješiti i ohrabriti, ali u ovom trenutku nije bio sposoban za to. Strah koji se uzdigao u njemu nije ostavio mjesta ni za što drugo. Zatvorio je vrata stana i pozvonio susjedima. Mathias je otvorio, a iza njega se odmah ukazala i Birgit. "Zdravo", rekla je. "Jesu li vas opljačkah?" "Zašto to pitaš?" rekao je Morten. Strah mu je čučao u grlu. "Vidjela sam da je policijski auto bio jutros parkiran ispred." "Aha. Može li Anton biti kod vas sat vremena ili tako nešto? Duga je priča, ispričat ću ti poslije." Namjerno je zanjihao priču pred ujom kao odrezak pred izgladnjelim psom jer je znao da je znatiželja jedan od najmoćnijih pogona koji upravljaju Birgitinim životom. Nije bila sretna što će morati čekati na poslasticu, no vjerojatno je osjetila njegovu suspregnutu napetost. "Dobro", rekla je. "Mathias, hoćeš li pokazati Antonu onu novu igricu?" "Daaaa!" rekao je Mathias, a i Anton se oraspoložio. Pojurili su hodnikom do Mathiasove sobe. "Hvala", rekao je Morten. Birgit je ostala na vratima, diskretno pokušavajući zaviriti u stan kad je ponovno otvorio vrata, no nije vidjela bogzna što prije nego što ih je zatvorio za sobom. Zakoračio je preko one krvi i lokve mokraće i mlijeka. Zavirio je u kuhinju i dnevnu sobu. Nikoga nije bilo. Idina je soba također bila prazna; poslijepodne je ostala kod prijateljice iz razreda, Anne. No, u spavaćoj sobi, jedna prljava majica bila je bačena preko kreveta. Ninina majica. Ona je bila ovdje. Stajao je vrlo mirno, trudeći se da postroji raspršene misli. Što se dogodilo? Lokva krvi bila je znakovito velika. Nije to moglo biti od neke trivijalne ozljede poput porezanog prsta. A pišalina - odakle to? Mutna sjećanja na forenzičke serije iskrsla su mu pred očima. Nešto o tragovima urina i fekalija koji imaju veze s potpunim opuštanjem mišića u trenutku smrti. U trenutku smrti. Ne. Ne. Panično je posegnuo za mobitelom. Mora nazvati policiju. A onda je začuo tihi zvuk. Uzdah ili jecaj. Otvorio je vrata male kupaonice. Na poklopcu školjke sjedila je žena koju nikad prije nije vidio. Izgledala je slomljeno. Očito je dugo ridala, a nešto u njezinu držanju odavalo je apsolutni poraz.

Poluduga ravna kosa izvukla se iz onoga što je izgledalo kao besprijekorna punđa, no čak je i sad bilo neke nesvjesne elegancije u njezinu uskom vratu i dugim nogama. Morten ju je gledao razjapljenih usta. "Gdje je Nina?" upitao je. Žena ga je pogledala. Oči su joj bile natečene, ispunjene beskrajnom tugom. "Juz po wszystkim", rekla je. A zatim je to ponovila na nesigurnom engleskom: "Je gotovo. Sve je gotovo." Mortenov puls tutnjio mu je ušima. Nina. Što se, dovraga, dogodilo?

≈

PROBUDILA SE JER SE UTAPALA. NIJE MOGLA DISATI. NEŠTO MOKRO, CRNO i ljepljivo priljubilo joj se uz usta, nos i oči, a sa svakim novim udisajem uvlačila je samo još više škripave crnine. Nije bilo zraka. Panika joj je zahvatila tijelo i prije nego što se osvijestila. Ruke su joj jalovo grabile tamu pred sobom. Dohvatila je nešto mekano i debelo. Deku, možda. Pokušala ju je zguliti s tijela, ali joj se zapetljala oko ramena i ruku i sad se tako, poput zaglavljenog ronioca, borila da ispliva na površinu. Osjećala je bol u prsnom košu. Tama joj je i dalje bila zalijepljena za lice. Udisala je kratkim, oštrim udisajima, a neki dio njezina mozga registrirao je miris ruža. Znak smrti, činilo se. Miris ruža i ljiljana uvijek ju je podsjećao na sprovode. Napokon, uspjela je osloboditi jednu ruku iz deke i podići je k licu. Plastična vrećica. Prvo ju je pokušala strgnuti. Zatim prstima iskidati rupe, tako da može disati. Zrak. Sve u njoj vapilo je za kisikom, a pluća su joj se bolno grčila. Ponovno je pokušala iskidati vrećicu. Ovoga puta nešto je popustilo. Vrećica se olabavila dovoljno da je mogla osjetiti malo zraka. Polako. Polako diši. Misli su joj proklizavale i tumarale. Morala je uložiti napor u to da ih vrati na mjesto, začudno crno i mliječnosivo mjesto u svom mozgu. Netko joj je navukao vrećicu na glavu. Sad ju je samo trebala strgnuti i moći će ponovno disati. Posegnula je iznad glave i zgulila vrećicu. Napokon je mogla disati slobodno, dugim i glasnim udisajima. Tama oko nje bila je duboka i crna. Prvih nekoliko vrtoglavih trenutaka nije bila svjesna jesu li joj oči otvorene. Apsurdan poriv nagnao ju je da opipa kapke i da provjeri. "Nisi mrtva, Nina. Diši i smiri se." Pomoglo je. Riječi su u toj tami zvučale stvarno, i Nina se podignula na lakat i malo okrenula glavu. Pomicanje ju je boljelo. Osobito jedna strana lica i glave, koja je bila teška i osjetljiva istovremeno. Nešto mokro i ljepljivo prekrivalo joj je obraze i vrat, kao

vrećica. Krv, pomislila je bestrasno, i sjetila se kako je onaj tip s kolodvora dojurio u stan s pištoljem u ruci. Bila je pomalo iznenađena što je tada nije i ubio, na podu u hodniku. Iz nekog razloga, odlučio je to odgoditi. Okrenula je glavu na drugu stranu i primijetila tanki prorez svjetla usred tame. To, i tih, uporan cvilež, kao da dolazi od ranjene životinje. Mikas. Znala je odmah da je to on, no njegov je plač bio toliko prigušen da joj se činilo da se emitira s drugog planeta. Gdje je on to? Nina je rukom pipala oko sebe. Dodirnula je glatku, hladnu staklenu površinu automobilski prozor. Bila je otraga u nekom kombiju, pomislila je. Pod ispod nje bio je pokriven nekom vrstom sukna, koje je na dodir bilo bockavo i čvrsto. Dopuzala je da nekakve žičane mreže. Pregrada za psa? Oči su joj se navikavale na tamu i sad je već vidjela i zraku svjetla ispod nečega što je izgledalo kao garažna vrata. Podzemno parkiralište ili garaža, pomislila je, udišući miris motornog ulja, gume i ispušnih plinova. Nije imala osjećaj da je onaj muškarac ovdje, ali Mikasov plač doplutao je do nje kroz mrežu. Bio je prestravljen. "Mikas!" Nina je osluškivala tamu. Valovi mučnine valjali su se preko nje, a kad je pokušala nešto reći, jezik joj je bio velik i bezobličan. Ponovno ga je zazvala, tresući mrežu da izvidi koliko je čvrsta. "Mikas, ne boj se. Ja sam ovdje." Sjetila se da je neće razumjeti, ali nadala se da će ga zvuk njezina glasa barem uvjeriti da nije sam. Možda ga je zbilja prepoznao. Nekoliko trenutaka bio je tih, kao da osluškuje. A onda se prigušeno ridanje opet nastavilo. Kleknula je i tapkala dlanovima po podu, gurajući prste u svaki otvor i prorez koji je napipala. Pažnju joj je privukao plosnati obruč. Povukla ga je i osjetila kako se presvlaka pod njom pomiče i klizi. Ispod nje su bila vratašca i odjednom je shvatila da je ovo jedan od onakvih automobila koji imaju rezervni kotač uglavljen u dno spremnika. Uspjela ih je otvoriti i ondje iza rezervnog kotača, bio je sklopljen plastični paket koji je i priželjkivala. Automobilski pribor alata. Osjetila je provalu trijumfa. Ako je tip s kolodvora mislio da će ona samo ležati ondje i umrijeti s labavo zavezanom vrećicom oko glave, grdno se varao. A također se varao ako je mislio da će je zadržati u zarobljeništvu samim time što ju je zaključao u prtljažnik. Nina je osjetila ubod prezira pomiješanog s gnjevom koji joj je bujao u trbuhu. Nisu li svi oni takvi? Lešinari koji se hrane mesom slabijih. Pedofili, silovatelji, svodnici. Sve proklete hulje ovog svijeta. Ovakvi su zapravo. Tako glupi, sitni ljudi. Ni ovaj muškarac nije bio iznimka. Neće dograbiti Mikasa. A neće dograbiti ni nju. Izvukla je francuski ključ iz pribora. Nije znala kamo je tip nestao, ali to što je ovdje ostavio Mikasa vjerojatno je značilo da će se vratiti. Zbog dječaka je i bio ovdje. Vlasništvo koje je došao preuzeti. Bilo bi riskantno, a i preglasno, razbiti staklo. Umjesto toga, vratila se mreži. Vijke kojima je bila pričvršćena za automobil bilo je

lako pronaći čak i u mraku, a među alatom je bio odvijač koji je bio više-manje podesan. Najednom, svjetlo je preplavilo garažu. Instinktivno se sagnula. Učinilo joj se da čuje glasove. Ako je to pomoć na putu, trebala bi lupati i udarati u stranice automobila, ali iz nekog razloga, nije vjerovala da je taj netko tko je ušao u garažu kani spasiti. Ako se vrati, bi li se mogla pretvarati da je još u nesvijesti? Posegnula je za onom vrećicom, ali nije se mogla natjerati da je ponovno stavi na glavu. A onda se svjetlo ponovno ugasilo. Zavladala je tama. Čučala je i čekala. Ali nitko nije došao. Opuštanje vijaka uzelo je vremena, a dvaput je morala napraviti pauzu zbog mučnine koja ju je obuzela. No, mreža je napokon popustila. Pomaknula ju je u stranu. "Mikas?" Tamo naprijed vladala je tišina. Izmigoljila se naprijed prema njemu. Osjetila je kako se dječak pokraj nje miče drhtavim trzajima, ali nije ga dobro vidjela. Brzo je otvorila vrata, a svjetlo male žarulje iznad retrovizora osvijetlilo je Mikasovo lice, prestrašeno i žmirkavo. Je li je uopće prepoznao? Nije bila sigurna. Bio je zakopčan u dječjoj sjedalici, onako kako se djeca obično voze u posjet baki i djedu, ili na izlet u park. Ništa drugo nije bilo potrebno. Mikasovi mekani vrhovi prstiju petljali su po kopči koju nije uspio otvoriti, a usne su mu se micale u plačnom mrmljanju. Otkopčala ga je iz sjedalice uz tihi škljocaj. A onda je začula pucanj.

≈ ANNE I NEKA DRUGA ŽENA LEŽALE su NA KAMENOM PODU U DNEVNOJ sobi, s rukama iznad glave kao taoci u pljački banke. Jedna od Janovih kutija s alatom bila je otvorena na stoliću, a kliješta, komadići žice, odvijači i široka ljepljiva traka bili su rasuti po staklenoj površini. A tek je onda, u svojoj izmaglici, shvatio da su Anneine ruke i noge zalijepljene za pod ljepljivom vrpcom, tako da se ne može ni pomaknuti iz tog čudnog položaja. Lice joj je bilo potpuno bezizražajno. Nije izgledala prestrašeno ni ljutito, nego samo... nije znao kako bi to točno nazvao. "Odlučno" se činilo preblagim opisom. Oči su joj bile boje sjena na snijegu. Druga je žena ležala u istom tom položaju, samo što joj je jedna ruka bila u gipsu koji je također bio zalijepljen za pod. Izgledom je malo podsjećala na Aleksandera, primijetio je. A onda, kad je shvatio tko je ona, prodoran šok presjekao mu je želudac. Nije imao pojma kako ni zašto, ali znao je da je ta žena koja leži na podu biološka majka njegova sina. Osjetio je kako mu je potočić krvi briznuo iz nosa na gornju usnu i refleksno se obrisao. Morao se sabrati. Morao je uspostaviti kontrolu nad ovom situacijom, a ne dopustiti da upravljaju njime. Obratio se Litavcu. "Ovo je nepotrebno", rekao je, polako i pažljivo, na engleskom. Htio je da ga ovaj muškarac razumije. "Što želiš?" "Ono što mi duguješ", rekao je muškarac.

"U redu. A što je s tvojim dijelom dogovora?" Muškarac je nekoliko trenutaka mirno stajao. Zatim je rukom u kojoj je držao pištolj trznuo u smjeru vrata. "Tamo", rekao je. Ona druga žena, Aleksanderova majka iz Litve, počela je vikati nešto nerazumljivo. Muškarac se otresao na nju i ona je naglo zašutjela. Jan je načas oklijevao. Ali procijenio je da je dobra ideja maknuti tog muškarca iz prostorije u kojoj je Anne. Kad bi barem pustio i Aleksandera. Vidio je da je Aleksander panično uplašen. Oči su na njegovu blijedom, uskom licu bile goleme, a na obrazima su mu bili tragovi suza. Jan se pokušao nasmijati, ali znao je da je taj osmijeh na njegovu licu izgledao neprirodno. "U redu je, Sander", rekao je. "Ovaj čovjek će začas otići." "Zaveži", rekao je Litavac. "Govori engleski. Ne želim da govoriš stvari koje ne razumijem." "Rekao sam malom da se ne boji." "Nemoj to ponoviti." "U redu. U redu." Nemoj ga ljutiti. To jest... nemoj ga ljutiti još više. Suspregnuti bijes tog čovjeka bio je vidljiv u svakom njegovu pokretu. Ušli su u hodnik i sišli stubama do stražnjih vrata. Rukom u kojoj je držao pištolj pritisnuo je prekidač i upalio svjetlo u garaži. Unutra je bilo nepoznato vozilo, nekakav kombi. A unutra, na prednjem sjedalu, dijete. Bio je to on dječak s fotografije. Jan ga je odmah prepoznao. Ali što on tu radi? Jan nije platio za dijete. Nego samo za jedan njegov bubreg. "Što on tu radi?" upitao je Litavca. I u tom trenutku mu je sinulo, kao da su mu se u mozgu počele paliti lampice. Litavac mu nikad nije planirao dostaviti uredan mali organ za transplantaciju. Kako bi i mogao? Nije imao pristup liječnicima ni tehnologiji potrebnoj za takvu operaciju. Kofer koji je Karin trebala podići u garderobi na kolodvoru... u njemu nikad nije bila kutija s organom. U njemu je bilo živo dijete. Karin. Nije ni čudo da se onako uspaničila. Prožeo ga je nalet boli, a bizarna slika izrovala je put u njegovu svijest. Bilo je to kao da je u restoranu naručio odrezak, a umjesto njega dobio kravu i nož. "Ne tako", grubo je rekao Litavcu. "Nisi rekao da se radi o živom djetetu." "Savršena podudarnost", rekao je Litavac. "Isti otac, ista majka. A sad plati." "Naravno", rekao je Jan, nekako uspijevajući izgovoriti to bez drhtanja u glasu. "Vratimo se gore. Dobit ćeš svoj novac." Litavac je ugasio svjetlo. Dječak se uopće nije pomaknuo. Jan je osjetio ubod sažaljenja prema jadnom klincu. *

"Dolari", rekao je muškarac. "A ne... to." Pokazao je pištoljem na Janov laptop.

"Ali mogu ti prenijeti novac na račun kojemu samo ti imaš pristup", pokušao je Jan, no shvatio je da je to uzaludno. Blistave brojke na ekranu računala nisu bile novac u Litavčevu svijetu. "Ne nosim uokolo toliko gotovine!" Muškarac se približio, i dalje držeći Aleksandra uza se. Držao ga je opušteno, kao da je Aleksander igračka na koju je skoro zaboravio. "Rekao si da imaš novac spreman." "I jesam. Ali Karin ga je uzela." "Karin?" "Ona koju si—" zaustavio se prije nego što je izgovorio "ubio". Možda ne bi bilo dobro spominjati to sad. "Ona u vikendici. Kod nje je bio. Nisam ja kriv što ga nisi mogao naći." Krajičkom oka vidio je kako se Anne trznula. Ne miči se, pomislio je, kao da bi je mogao doseći telepatski. Nemoj da te vidi, nemoj da te sad primijeti. Ona druga žena rekla je nešto na litavskom. Migoljila se pokušavajući se, valjda, osloboditi. Muškarac joj je nešto viknuo i ona je odustala. I ona je plakala, vidio je. "Ona nije znala gdje je novac", rekao je Litavac, ponovno se okrećući Janu. "Rekla bi." Podignuo je pištolj i uperio ga u Aleksanderovu glavu. "Posljednja šansa. Ne zajebavaj se sa mnom." Jan je otvorio usta, ali nije izašla ni jedna riječ, ni jedan zvuk. Aleksander bi mogao umrijeti zato što ovaj idiot ne shvaća pojam transfera novca, pomislio je, osjećajući kako svijet propada pod njim. Sagnuo se niže i razmislio o munjevitom napadu: posegnuti za pištoljem, natjerati ga da pusti Aleksandera, bilo što, bilo što osim ovog zagušujućeg osjećaja bespomoćnosti. "Ja znam gdje je novac", rekla je Anne odjednom, savršeno jasnim i besprijekornim engleskim. I Litavac se sad okrenuo od Jana prema njoj. Možda je pokušavao procijeniti govori li ona istinu. Kvragu, Anne, pomislio je Jan. Zar ne vidiš da ovo nije čovjek kakvom bi mogla blefirati? "Nije istina", brzo je rekao. "Ona ne zna ništa o ovome." Ali muškarac je uzeo skalpel iz kutije iz hrpe rasutog alata. Izrezao je ljepljivu traku da Anne može sjesti. Krv joj je potekla niz nadlakticu koju je slučajno porezao, ali činilo se da to ne primjećuje. "Pokaži mi", rekao je div. Anne je kimnula. "Idem po to", rekla je. "Vraćam se za minutu." Nekoliko trenutaka poslije vratila se s dvije teške žute kuverte. Jan je u nevjerici gledao kako ih otvara i pušta debele svežnjeve novčanica od tisuću dolara da se raspu po podu. Anne je uzela novac. A ne Karin. Od tog saznanja, krv mu je zatutnjala u ušima. "Anne... što... zašto?" Litavac je gledao u novac i konačno na trenutak izgledao kao da ne mari što razgovaraju na danskom. "Navršile su se dvije godine otkako sam te odlučila ostaviti", rekla je Anne. "Znaš zašto nisam mogla otići? Zbog tog prokletog aparata za bubrege u podrumu. Ali kad sam vidjela tu aktovku na Karininu krevetu sa svim tim novcem

unutra, sve je nekako došlo na svoje mjesto. Nisam imala pojma što će ti toliko novca, ali imala sam osjećaj da nećeš zvati policiju ako nestane. Ja sam ga mogla uzeti. I tada bih mogla brinuti o Aleksanderu bez tvoje pomoći." "Ali..." "I dalje ne shvaćaš, zar ne? U ovom trenutku pitaš se je li to zbog one tvoje jadne male afere s Karin. O, da, znam. Ali nije zato. Zar ne razumiješ? Zamalo si ubio Aleksandera. Ti si mu morao dati bubreg koji mu treba. Ti ćeš se pobrinuti za sve. Tako da, ne daj Bože, netko ne sazna. Zamalo si ubio Aleksandera zato što nisi htio da moj otac zna da mi ti ne možeš podariti dijete. U ovom braku je veću ulogu igrala moja obitelj nego ja, je li tako? U stvari si htio mog oca. Pa, dobro. Uzmi si ga. Ali ja se povlačim iz ovoga." Jan je čuo te riječi, ali ih nije shvaćao. Vidio je da Litavac pušta Aleksandera. Dječak je pustio jecaj i potrčao k Anne, koja je obavila ruke oko njega, ne primjećujući da mu je krv s njezine podlaktice umrljala kosu. "Podigni to", naredio je Litavac. "Vrati to u kuverte." U prvi tren nije shvatio da je ova naredba namijenjena njemu. Čitavo njegovo tijelo bilo mu je strano, kao da se sve rasplinjuje, u njemu i izvan njega. Zakoračio je naprijed, ne prema novcu, nego prema Anne. Vidio je da muškarac podiže pištolj, ali to mu više nije bilo bitno. Čak i kad je vidio bljesak iz cijevi i osjetio udar u grudima, i dalje mu nije bilo bitno.

≈

DANAC JE PAO SVOM TEŽINOM PREKO NOVCA. JUČAS SE OKRENUO I ponovno podignuo pištolj, ovaj put ciljajući prema njegovoj ženi. Ali nje nije bilo. Čuo je njezine korake u trku, negdje, možda u hodniku. I naravno, povela je sina sa sobom. Pogledao je srušenog muškarca, procjenjujući bi li ga trebalo ustrijeliti još jednom, no izgledao je kao da je gotov, a u ovom mu je trenutku bilo važnije da se dočepa žene i dječaka prije nego što dospiju pozvati pomoć. Neće ga veseliti pucanje u dječaka, ali znao je da je to sad nužno. Morao je malo počistiti ovdje, pobrinuti se da ne ostane nitko tko bi ga mogao identificirati. Onog malog bi mogao povesti sa sobom, nakon što je vidio da je Barbara toliko navalila s tim, ali starijeg mora otpisati. Sve je vidio i sve bi mogao ispričati drugima. Jučas se nije htio jednog jutra probuditi u Krakowu i zateći policiju kako mu lupa na vrata. U četiri ili pet brzih koraka već je bio na vratima. Hodnik je bio prazan, ulazna vrata i dalje zatvorena i zaključana. Kamo su otišli? Otvorio je još jedna vrata i pronašao ogromnu kuhinju sa sjajnim bijelim zidnim elementima i radnom plohom od crnog mramora. Ali žene i djeteta nije bilo. Ponovno se vratio u hodnik pitajući se jesu li možda pobjegli niza stube u garažu. Dobro je da je sabotirao vrata; neće moći brzo umaknuti. Zatim je negdje iznad glave začuo blagi udarac. Odlično. Sad je znao gdje treba tražiti. Krenuo je stubama na kat.

Prva prostorija bila je spavaća soba, vjerojatno roditeljska. Upalio je svjetlo i pogledao pod krevet. Provjerio je kupaonicu. Ništa. Nastavio je dalje prema nekakvom ženskom uredu sa stolom od bukovine i malenom sofom pokraj prozora. I ta je prostorija bila prazna. Brzo napredujući, otvorio je još dvoja vrata. Ona od kupaonice i dječakove sobe. Dragocjeno vrijeme morao je potrošiti na otvaranje ormara i prevrtanje kućice za igru u obliku srednjovjekovnog dvorca, ali i dalje nije bilo ni traga ženi i djetetu. Zatim je pokušao otvoriti pretposljednja vrata na tom katu. Bila su zaključana. Podignuo je Glock i naciljao prema bravi. Pucanj mu je odzvonio u ušima, ali vratima je nanio manje štete nego što je očekivao. Usprkos privremenoj gluhoći, začuo je prigušeni plač, no činilo se kao da dolazi odozgo. Je li to možda pucao u vrata koja vode na stube prema potkrovlju? Opalio je još jednom, i ovog su puta vrata malo popustila kad ih je probao gurnuti ramenom. Još jedan pogodak i to bi trebalo biti to. U tom trenu, nešto ga je udarilo s leđa. Nešto teško, oštrih rubova i tvrdo. Udarac mu je urezao plamenu traku preko zatiljka; od siline je zateturao. Kad je padao i drugi udarac, okretao se, ali još je teturao; nije imao vremena ni podići ruke u zaštitu. Od jednog se udarca uspio obraniti; završio je na dovratku. A onda ga je prokleta kutija za alat pogodila ravno u lice. Ležao je na leđima i gledao majku onoga malenog. Oči su joj izgledale potpuno mahnito, a s gipsa joj je još uvijek visio komad ljepljive trake. Kutiju za alat mogla je držati samo jednom rukom, ali je zamahivala njome kao običnom ručnom torbicom. Ovaj put udarac mu je dohvatio desnu ruku. Izgubio je osjet u prstima i više nije mogao ni napipati pištolj. Luda kuja je pustila kutiju i posegnula za Glockom. Ubit će me, jebote, pomislio je. Ako ga se dočepa, ubit će me. Lijevom je rukom zahvatio punu šaku svijetlosmeđe kose i potegnuo je sasvim dolje do poda. Nije vrištala, ali se borila kao opsjednuta. Koljenom ga je udarila u prsa, a on se i dalje nije mogao služiti desnom rukom. Tada je osjetio udarac u nogu, ali tek je nakon odjeka pucnja shvatio da ga je pogodila. Nije imao pojma koliko je gadno. Samo je znao da bi se svašta moglo dogoditi ako je ne sredi odmah. Prevalio se na nju tako da ju je svojom punom težinom pribio uz pod, dok je lijevom rukom koja je, na nesreću, bila nespretnija od desne krenuo prema njezinoj glavi kako bi je snažnim trzajem povukao unatrag, a zatim brzo u stranu, i tako joj slomio vrat. Nije shvaćao zbog čega ne uspijeva. Samo je osjetio novi udarac, ovaj put u vrat, sa strane. Zbog nečega mokrog i vrućeg, znao je da krvari. A zbog manijakalne brzine kojom mu je lupalo srce, znao je da je krvarenje obilno. Neobično. Osjećaj je bio gotovo jednak onom muklom pumpanju u tijelu dok je trenirao. Ali lupanje je postajalo sve tiše. Udaljenije. Kao da se udaljavao od samoga sebe. Odjednom je prilično jasno vidio onu obitelj iz sna. Majku, oca, dvoje djece. Sjedili su oko blagovaoničkog stola i smijali se. Htio ih je dozvati, viknuti im nešto, ali oni ga nisu mogli čuti. On je bio vani i nije mogao ući.

≈ ČAK I PRIJE NEGO ŠTO JE NINA ODŠKRINULA VRATA KOJA su VODILA U hodnik, znala je da je kuća golema. Stube koje su vijugale uvis dobro bi pristajale i u kakvo sjedište korporacije, kao dio interijera osmišljen s nakanom da impresionira, a ipak je u njoj bilo dovoljno domaćinskih detalja da daju naslutiti da je ovo ipak obiteljski dom zbirka čizama za vrt uredno posložena na polici, kabanice i šalovi na vješalicama u širokom prostoru pod stubama, dvije nogometne lopte u mreži. Sve drugo bilo je bijelo, uključujući i samo unutrašnje stubište. Nina je na trenutak stajala ondje i pokušavala se navići na blještanje gomile malih reflektora. Bilo je neobično tiho, kao da je kuća progutala sve što diše i sad je zauzeta probavljanjem. Osjetila je pokret, ali zvukovi koji su doprli do nje bili su mutni i prigušeni. Trčeći koraci, otvaranje i zatvaranje nekih vrata, tiho lupkanje prstima ili petama o parket. Začula je hitac. Zastavši da osluhne, Nina je osjetila kako adrenalin prožima svaku pojedinu umornu stanicu u njezinu tijelu. Ništa. Ili, ne... nešto. Nešto bliže od onih koraka koje je čula. Polako je, i što je mogla tiše, pošla uza stube i ponovno stala da osluhne. Grgljavo stenjanje probilo s do nje kroz dvostruka vrata koja su vodila iz hodnika. Prepoznala je zvuk ljudskog bola i odmah osjetila kako se u njoj automatski aktiviraju refleksi koji su odmah nadjačali odjekujuću glavobolju. Netko je bio ozlijeđen. Morala je znati je li tamo jedna osoba ili više njih, koliko su kritične ozljede i što je prioritet liječenja. Pogledala je na sat. Bilo je 21:37, više nego što bi bila pretpostavila. Gurnula je vrata i ušla u prostrani dnevni boravak. Na pođu su ležali muškarac i žena. Žena je bila imobilizirana širokom ljepljivom trakom, ali izuzev gipsane udlage na jednoj ruci, koja je očigledno već bila zbrinuta i zbog toga u ovome trenutku nebitna, činilo se da nije ozlijeđena. Izbezumljena, ali neozlijeđena. Nina ju je zanemarila i usredotočila se na muškarca. Ležao je napola na boku, razbacanih udova, kao skejter koji se polomio. Oko njega je na kamenom podu ležao raspršen bizaran broj dolarskih novčanica. Krv iz područja prsne šupljine upila se u njegovu bijelu košulju i tekla prema velikim mrljama od znoja pod njegovim pazusima. Osloboditi dišne putove, omogućiti disanje, provjeriti cirkulaciju, pomislila je. Kleknula je do njega, malo mu nagnula glavu unatrag da mu provjeri usnu šupljinu. Ohrabrujuće, nije bilo krvi, a ni ozljeda. Kimnuo je i pogledao je očima koje možda jesu bile nefokusirane i u kojima je vidjela šok, ali osim toga, doimao se sasvim zadovoljavajuće prisebnim. "Što se dogodilo?" upitala je, ne samo zato što ju je to zanimalo nego i da uspostavi kontakt i sazna je li u stanju govoriti. Nije joj ni pokušao odgovoriti, samo je ponovno zaklopio oči. Izgledao je demoralizirano više nego komatozno. Nije se onesvijestio, procijenila je; disanje mu je bilo brzo, zbog bola, ali neometano, a ruke su mu bile dovoljno tople. Činilo se da

nema nikakvog katastrofalnog krvarenja, unutarnjeg ni vanjskog. Povukla mu je krvavu košulju u stranu. Bio je pogođen visoko u prsa, iznad srca. Ulazna rana nije bila prevelika, no nije zapazila izlaznu ranu, što je moglo značiti da je metak još uvijek negdje unutra, možda uglavljen u lopatičnu kost. To je trenutačno predstavljalo još jednu prednost. Izlazne rane su gadne. Oprezno je razmaknuta usnice rane. U ranjenom, krvavom tkivu vidjela je komadiće zdrobljene kosti. Ključna kost mu je raznesena. Oštri komadići su poput šrapnela djelovali u njegovu ramenu, istovremeno pojačavajući i krvarenje i bol, no metak je ipak vjerojatno promašio sve veće arterije. Muškarac nije bio fatalno ranjen. Počeo se njihati naprijed-natrag, vjerojatno u pokušaju da umakne nedvojbeno visokoj razini bola. "Budite mirni", rekla je. "Pomicanje samo još pogoršava stvar." Čuo ju je. Prestao se micati, iako su mu oči i dalje bile čvrsto sklopljene. Nina je pogledom potražila nešto što bi za prvu ruku mogla upotrijebiti kao kompresu, ali ovo nije bio jedan od onih domova u kojima ima stolnjaka i ugodnih prekrivača i dekorativnih jastučića na kauču. Na kraju je rasparala svoju košulju i upotrijebila je kao zavoj; ničim ga, međutim, nije mogla pokriti da ublaži učinke šoka, a jedino čime bi mu mogla poduprijeti glavu bili su krvlju poprskani svežnjevi dolara. Napravila je za njega što je mogla. Sad se okrenula ženi. Žestoko se pokušavala osloboditi okova. Glatka smeđa kosa vlažno joj se zalijepila za čelo, a vidjelo se i da je plakala. Nešto joj je u toj ženi bilo poznato, ali Nina nije znala sa sigurnošću reći što to točno. Dok je pomagala ranjenom muškarcu, potisnula je iz svijesti povike te mlade žene, zbog čega je ona možda zaključila da Nina ne mari za nju i ne kani joj pomoći. Kako bilo, prestala je vikati. Ali sad su joj oči mokro bljeskale. Pažljivo je i sporo izgovorila riječi na engleskom. "Molim vas. Pomozite mi." Nina je primijetila skalpel u hrpi alata, žica i drugih tričarija rasutih na stoliću pokraj prevrnute kutije za alat. Njime je prerezala trake koje su sputavale ženu. Čim se oslobodila, katapultirala se s poda i krenula brzinom koja se činila neusklađenom s njezinom niskom, nabitom, nesportskom figurom. Zdravom je rukom uzela kutiju za alat i istrčala iz prostorije. U tom trenutku začuli su se pucnjevi odozgo. Dva pucnja, jedan za drugim. Pogledala je ranjenog muškarca. Nije bila sigurna koliko je njegovo stanje stabilno, ali sad više nije mogla ništa učiniti za njega. Objema je rukama prešla preko lica. Ruke su joj se tresle, primijetila je tad, u kratkim oštrim trzajima koje nije mogla obuzdati. Ponovno je pogledala na sat da se umiri, i u tom je trenutku njezina podsvijest iznjedrila odgovor na pitanje tko je ta žena. Bilo je 21:39. Nina je bacila posljednji brzi pogled na ranjenog muškarca, a zatim ustala i pošla za Mikasovom majkom.

≈ SIGITA SE NIJE MOGLA OSLOBODITI. MUŠKARAC JE LEŽAO NA NJOJ, PRIBIJAO je na pod, a jednom je rukom čvrsto držao punu šaku njezine kose. Bio je težak. U djeliću sekunde to ju je, bizarno, podsjetilo na seks sa Dariusom, no ovo neće završiti smijehom i otpuštanjem. Pištolj joj je ispao iz ruke; nije imala pojma gdje je. Masivni trup na njoj sve joj je više otežavao disanje. Znala je da ljudi ovako znaju umrijeti u noćnim klubovima i na nogometnim utakmicama, ali može li nekoga ubiti težina jedne jedine osobe? Činilo se tako. Gdje je ona panična snaga koja ju je do maločas gonila? Udarila ga je tom kutijom za alat kao da je nakanila odvaliti mu glavu s ramena. On je odveo Mikasa. I usprkos tome što ga je molila i preklinjala dok je ležala na kamenom podu te apsurdne plesne dvorane od dnevnog boravka, nije joj rekao gdje je njezino dijete. Čak ni kad je odveo Danca i začas se vratio, iz čega je shvatila da je Mikas sigurno negdje blizu. Samo joj je gnjevno odbrusio da joj je bolje da ušuti želi li da mali preživi. Nakon toga se više nije usudila postavljati pitanja. Sad joj je glava bila puna vizija iz noćne more koju je ovih posljednjih nekoliko dugih dana pokušavala držati podalje od sebe. Što ako je Mikas skriven negdje u nekoj kutiji, ili u prtljažniku nekog automobila? Ili još gore. Vidjela je njegovo maleno tijelo u skladišnom prostoru hladnjače, plavo i hladno i rasporeno kao životinjsko truplo. Tko je uopće rekao da je još živ? Kako bi mogla vjerovati nečemu što govori taj čovjek? Trebao im je samo njegov bubreg, a za ostalo nisu marili za njegove tamnoplave oči, za njegov grleni smijeh, za ushićenje na njegovu licu kad bi riječi nadolazile u bujicama, tako brzo padajući jedne preko drugih da im ni ona nije uspijevala pohvatati glavu i rep. Muškarac se nije pomicao. Je li umirao? Počela se ponovno boriti, iako u stiješnjenim plućima jedva da je imala imalo zraka. A tada joj je, iznenada, netko priskočio u pomoć, gurajući teško tijelo u stranu s nje, tako da može sjesti. Udahnula je blagoslovljeni zrak u pluća drhtavim jecajima, gledajući onu mršavu ženu kratke kose koja ju je oslobodila kako kleči pokraj drhtavicom prožetog tijela tog velikog muškarca. Nije imala košulju na sebi, samo bijeli grudnjak koji je izgledao kao da je poprskan crvenom bojom. Ne, nije to boja. Krv. Bilo je krvi i na zidu, dugački luk kao sprejem ocrtan grafit. Žena je rukama pritiskala muškarčev vrat, no krv joj je šikljala kroz prste, vidjela je Sigita. Na jednoj je strani vrat bio razderan. Polako je shvaćala da je to ona učinila. Dvaput je ispalila metak naslijepo i osjetila kako joj je trzaj pištolja udario u ruku, ali nije imala pojma je li ga uopće pogodila, i ako jest, u koji dio tijela. Činilo se da je pogodila. U nogu i u vrat. Ako on sad umre, to će značiti da ga je ona ubila. "Mikas?" upitala je s ono malo daha što ga je imala. "On je dobro", rekla je tamnokosa žena ne dižući pogled, a Sigita nije imala daha da je pita kako to misliš, u redu, gdje je sad, je li ozlijeđen, je li preplašen? Vrata s razvaljenom bravom malo su se odškrinula i u prorezu se ukazala glava Anne Marquart. Bio je to gotovo komičan prizor.

"Je li još tko pogođen?" oštro je upitala tamnokosa žena. "Ne", rekla je gospođa Marquart, zureći u svu tu krv i u masivno tijelo na pođu. "Mi smo... mi smo dobro." Tamnokosa žena sagnula se sasvim do tijela čovjeka koji je oteo Mikasa i rekla nešto što Sigita nije čula. Nakon nekog vremena ispustio je zvuk, ali to je bilo tek puko šištanje. Krv mu više nije onako žestoko prskala iz rane. Sigita je polako ustala. Shvatila je da je i sama poprskana krvlju, prekrivena njom, u stvari; krv joj je bila u kosi, na vratu, na cijeloj prednjoj strani košulje. Bila je to njegova krv. Naježila se od te spoznaje. Nekako, bilo joj je to gore nego da je krv njezina. Osjećala se prljavije. Čula je Anne Marquart kako govori nešto na danskom, vjerojatno Aleksanderu, koji je i dalje bio s one strane razvaljenih vrata, odakle, nadala se Sigita, nije mogao vidjeti ništa od ovoga. "Možemo li kako pomoći?" upitala je Sigita zakašnjelo. Žena joj nije odmah odgovorila, samo je klečala ondje, objema rukama pritišćući muškarčev vrat. Sigita je mogla izbrojiti svaki kralježak u njezinoj svijenoj kralježnici; vidjela je kako joj se mršava, gola ramena tresu od napora koji ulaže. Zatim su se ramena opustila, a žena se uspravila. "Mrtav je", objavila je. Sigita je gledala to veliko, teško tijelo. "Ja sam pucala u njega", prošaptala je. Nije baš bila sigurna kako se zbog toga osjeća. Najednom se sjetila obećanja što ga je dala sebi ako naude Mikasu. Ako povrijediš mog dječaka, ja ću te ubiti. Mora li čin biti zamišljen prije nego što bude izvršen? I povećava li razmišljanje o tome činu mogućnost da se on zaista provede? Ona je razmišljala o tome. A sad je to i učinila. Spokoj koji je osjetila kad je to odlučila sad se činio vrlo daleko. "Mislim da se varate", rekla je Anne Marquart tiho i čučnula da uzme pištolj. "Mislim da sam ja ta koja je pucala u njega." Sigita je zbunjeno gledala u nju. Što je pod tim mislila? Anne je izgledala savršeno mirno. Pažljivo je podignula pištolj. "Pazite", rekla je. I ispucala metak u okvir vrata. "Ovako će biti bolje", rekla je tamnokosa žena. "Policija će njezin iskaz spremno prihvatiti." Napokon je Sigita razumjela. Ona je ovdje bila strankinja bez autoriteta, novca i veza. Sjetila se kako joj je bilo teško privoljeti Gužasa da joj povjeruje, a oni su barem govorili isti jezik. "Morala sam to učiniti", rekla je Anne, kimnuvši prema velikom nepomičnom tijelu. "Bilo je to u samoobrani." Sigita je progutala slinu. Zatim je kimnula. "Naravno", rekla je. "Morali ste braniti svoje dijete." Nešto se dogodilo kad su se pogledale. Tihi sporazum. Ne zamjena, nego svojevrsni zavjet. "Ne Mikasov", rekla je Sigita. "Nego ja. Može dobiti moj. Ako mu bude odgovarao dovoljno dobro."

"Bolje da sad krenete", rekla je Anne. "Ali nadam se da ćete se vratiti. Uskoro." "Hoću", rekla je Sigita. Odjednom, tamnokosa se žena nasmiješila, kratkim intenzivnim osmijehom od kojega su njezine tamne oči oživjele i protjerale onu izmoždenu ozbiljnost. "On je dolje u garaži", rekla je. "U sivom kombiju." *

Mikas je stajao na vratima sa zamračenom garažom za leđima. Jednom se rukom pridržavao za dovratak kao da tek uči hodati. Kad ju je ugledao, preko lica mu je prešao izraz koji nije bio ni sreća ni strah, nego mješavina obaju tih osjećaja. Nije ga mogla podići, smetala joj je glupa longeta. Zato je čučnula k njemu i zdravom ga rukom privukla u zagrljaj. Njegovo je malo tijelo bilo toplo, smrdjelo je na strah i mokraću, ali se primio za nju kao majmunče i skrio lice u njezin vrat. "O, milo moje", šaptala je. "Mamino milo malo." Znala je da će možda biti noćnih mora i teških vremena. Ali dok je čučala ovdje, osjećajući toplinu Mikasova daha na svojoj koži, osjetila je da joj je nešto život, sudbina, možda čak i Bog napokon oprostilo ono što je učinila.

≈

NEMA PUNO VREMENA, POMISLILA JE NINA. USKORO ĆE SVE ONO ZAPOČETI policija, kola hitne pomoći, medicinsko osoblje, sve ono što slijedi nakon smrti i katastrofa. Imali su točno onoliko vremena koliko prvome u nizu automobila treba da stignu iz Kalundborga. Anne Marquart je nazvala broj za hitne slučajeve s mobitela svoga sina. Svoj tamnoplavi karavan posudila je Mikasu i Mikasovoj majci. Bolje je da jednostavno nisu ovdje kad stignu vlasti, rekla je. Jan Marquart je i dalje ležao na podu u dnevnoj sobi, ali sad u udobnijem položaju, poduprt jastucima, dekama i primjereno previjen. Anne Marquart možda jest izgledala kao da bi je iole jači vjetar mogao slomiti napola, no ispod te pastelne krhkosti bila je neočekivana snaga. Činilo se da je uopće ne potresa što na prvom katu njezine kuće u lokvi krvi leži mrtvo tijelo. Nepokolebljivo se držala svoje odluke da će preuzeti odgovornost za njegovu smrt. Ona i Nina pokrile su tijelo prekrivačem, ponajviše radi Anneina sina Aleksandera, a Anne je pristojno ponudila Nini jednu od svojih bež košulja, da nadomjesti onu koju je upotrijebila da poveže ulaznu ranu njezina supruga. Na etiketi je pisalo Armani, uočila je Nina, osjetivši ubod krivnje dok je uvlačila na brzinu oprane ruke u njezine skupe rukave. Anne ju je izvela iz kuće, i dopratila do zasebnog ulaza otraga. "To je to", rekla je Anne, utipkavajući šifru u digitalnu bravu. "Gore po stubama. Samo uđite. Ja ću pripaziti na Jana dok ne dođe hitna."

Nina je samo kimnula. Vrata Karinina stana bila su označena žutom trakom s natpisom POLICIJA, no ipak ih je otvorila, saginjući se ispod trake. Svjetlo u malenom hodniku automatski se upalilo kad je ušla - sigurno je negdje bio senzor pokreta. Pronašla je prekidač i upalila svjetlo u dnevnoj sobi. Ovo je bio Karinin dom. Njezini kaputi i cipele u hodniku, njezin parfem još uvijek u zraku. Njezina specifična smjesa kaosa i urednosti. Hrpama papira i knjiga bilo je dopušteno da se slobodno gomilaju jer Karin to nije smatrala neredom. Ali Nina je znala da bi, ako zaviri u košaru za rublje u kupaonici, čak i prljava odjeća u njoj bila pomno složena. Prepoznala je Karininu staru stolicu za ljuljanje, suvenir još iz studentskih dana. Ali osim toga, bilo je jasno da se i stil mijenjao kako je bujao njezin bankovni račun. Conran & Eames umjesto Ikee. Originalni talijanski uređaj za espresso u otvorenoj kuhinjici. Originalni primjerci moderne umjetnosti na zidovima. Na Karininu stolu nalazio se kompaktan mali pisač, ali nije bilo laptopa. Vjerojatno ga je policija uzela, zajedno s još nekoliko hrpa papira moglo se prepoznati gdje nešto nedostaje, a jedna je ladica bila dopola otvorena. Nina je sjela u onu stolicu. Nije ovdje došla njuškati. Došla je reći zbogom. Karinin strah. To je ono što joj se stalno vraćalo. Bilo je očito da je Karin bila prestravljena u posljednjim satima svog života, čak i prije nego što ju je Litavac pronašao. Je li je to Jan Marquart prestravio? Nini se nije činio osobito strašan, ali onda opet, možda samo zato što ga nije upoznala prije nego što mu je devetmilimetarski projektil raznio rame i ostavio ga u šoku i krvi na podu vlastite dnevne sobe. Karin ga je bolje znala. Dovoljno dobro da se do kosti boji odbijanja njegovih naputaka. A još je uzela i one hrpe novčanica koje su još uvijek ležale na kamenom podu pokraj Jana Marquarta. Što je Karin mislila da će Jan učiniti? Zašto je tako žurno napustila ovaj ljupki stan i sakrila se u izoliranoj vikendici? Bojala se ljudi koji stavljaju malu djecu u kofere, pomislila je Nina odjednom, kao i ljudi koji im plaćaju da to čine. Mislila je da bih ja mogla spasiti Mikasa. Valjda sam to i učinila. Ali nije bilo nikoga da spasi Karin. Čula je sirene u daljini. Vrijeme je istjecalo. Ustala je da ugasi svjetla i ode, ali kad je posegnula za prekidačem, primijetila je različite razglednice, papiriće i fotografije koje je Karin zalijepila na vrata hladnjaka. Postoji čitav jedan Nina-odjeljak, shvatila je. U gornjem lijevom kutu bila je prastara fotografija nje i Karin, snimljena na koncertu u klubu studenata, još u prošlom stoljeću dok su zajedno pohađale školu za medicinske sestre, Karinina kosa bila je golema, u stilu osamdesetih, na vrhu glave skupljena na hrpu; njezinim crnim tušem i Kleopatra bi se ponosila, a naušnice su joj gotovo dosezale ramena. Oči su joj se smijale objektivu, onom poznatom iskričavom toplinom. Nina je, naravno, bila u crnom, ali uspjela je smoći jedan osmijeh za fotografiju, makar manje razgaljen. Čuvala je ovo sedamnaest godina, pomislila je Nina. Pitam se za koliko je još vrata hladnjaka fotografija bila pričvršćena? Ispod je bila fotografija Ninina vjenčanja, snimljena u žurbi ispred skulpture krmače s praščićima pokraj matičnog ureda. Nina se više nije sjećala tko je osjetio

nalet tog određenog umjetničkog nadahnuća, ali i ona i Morten izgledali su blesavo mladi, zagledani jedno u drugo s dubokim intenzitetom koji se doimao gotovo kao sumoran predosjećaj. Ninina haljina nije baš uspijevala prikriti zaobljeni trbuh u kojemu je Ida tad bila četiri mjeseca. Još malo niže nalazile su se fotografije Ide i Antona kad su bili bebe. Ona i Morten slali su ih kao razglednice s ljetovanja, te slike tek rođenih ljubičastih, zgužvanih malih bića, s dodatkom crnog otiska sićušnog dlana. Ovdje je izložen moj život, pomislila je Nina, i to već godinama, pokraj slika nećaka i nećakinja, podsjetnika za stomatološke preglede i razglednica s ljetovanja. Ovdje, gdje ga je mogla gledati svaki dan ako je htjela. Osjećaji su je napali ljepljivom tamnom smjesom tuge, žaljenja, samomržnje i krivnje. Trebat će vremena da to sredi, više vremena negoli ga sad ima. Ugasila je svjetla. Zatvorila je vrata i začula škljocaj elektroničke brave. Kako je zvuk sirena postajao bliži, sjela je na ulazno stubište da ih dočeka. Zbilja bi se trebala vratiti gore i provjeriti stanje Jana Marquarta, ali sad nije mogla podnijeti pogled na nj. Iako Karin nisu nasmrt prebile njegove ruke, on je taj koji je platio onom čovjeku da to učini. Karinini strahovi bili su opravdani. Glava ju je pakleno boljela. Znala je da bi vjerojatno trebala biti hospitalizirana, ali samo je htjela napokon poći kući, ako je to uopće moguće. Oprala je ruke i nadlaktice što je bolje mogla, kad ih već nije mogla satima natapati u kadi, ali usprkos ribanju, i dalje je osjećala Litavčevu krv kao ljepljivost između prstiju i ispod noktiju. Nije se bojala. Njega ne, u svakom slučaju. Ležao je u lokvi krvi koja je ispod njegove glave postajala sve veća. Nije se svojevoljno pomaknuo, ali blagi grčevi prolazili su mu tijelom kao da se smrzava. Vidjevši ga takvog, nije više mogla prema njemu osjećati ništa drugo doli sažaljenje. Tako je izgledao vrijedno sažaljenja. Kad ga je prevalila s one žene, odmah je vidjela da mu krv šiklja u ritmičnim štrcajima. U tom je trenutku znala da umire. Ipak, instinktivno je kleknula do njega i stavila dva prsta u neurednu ranu na vratu. Napipala je gumenu tvrdoću iskidane arterije, i iako ju je pokušala zaustaviti, vruća krv je i dalje nekontrolirano krkljala i štrcala između njezinih prstiju. Njegov je pogled već bio dalek i mliječan. Kao da je netko navukao zastor. Poznavala je taj pogled. Vidjela ga je i prije. Naravno da jest. Medicinske sestre gledaju ljude kako umiru. A ipak, ovo je bilo drugačije. Od mirisa vruće krvi i ljepljive grimizne struje koja joj se slijevala niz ruke, obuzela ju je malaksalost. (Nemoj zaboraviti na vrijeme, Nina. Ostani budna. Nemoj opet zaboraviti na vrijeme.) Nervozno je otresla glavom i pokušala još jednom uhvatiti muškarčev pogled. Morala je znati jednu stvar. "Jesi li je ti ubio?" Trepnuo je, a disanje mu je zvučalo mokro i gnjecavo. Možda mu je i dušnik oštećen? Nije gledao u nju. Nije bila sigurna je li je uopće čuo.

"Karin. Onu ženu u vikendici. Jesi li je ti ubio?" Usne su mu se razdvojile, no to je mogao biti pokušaj da nešto kaže koliko i bolno režanje. Oči su mu bile staklene, kao tamni suhi obluci na plaži. Nije joj odgovorio. A ipak, bila je potpuno sigurna. Mogla bih ga ostaviti da umre, pomislila je, gledajući u svoje ruke. Mogla bih jednostavno odustati i prestati truditi se. On je ubio Karin i ne zaslužuje bolje od toga. Ali nije to učinila. Umjesto toga, prste je gurnula dublje u ranu. Možda, ako bolje obuhvati, ako jače stisne... Sad je pokušavala objema rukama, no krv joj je i dalje šikljala i zalijevala nadlaktice. A kad se pritisak napokon smanjio, to nije bilo zato što je uspjela spriječiti izljev. Bilo je to zato što više nije bilo ničega da pumpa. Prsni koš se podignuo uvis prema njoj, a zatim pao u iznenadnom kolapsu daha. Neko je vrijeme ostala u istom položaju, prstima uzaludno pritišćući, a bol drevne tuge stezala joj je grudi. Ne bi ga mogla spasiti, neovisno o tome što učinila, pomislila je, i ta ju je spoznaja sad pogodila, oslobodivši dublju i stariju bol u njoj. (Umro bi, ma što da je ona učinila.)

≈

NINA JE ZAMOLILA POLICAJKU KOJA JU JE VOZILA KUĆI DA JE OSTAVI KOD ulaza. Sve ju je boljelo, bila je umorna, ozlijeđena i nije imala snage za pristojan razgovor s neznankom u svome domu. U stvari, nije imala snage gotovo ni za što. Znala je da Morten čeka. Policajka joj je rekla. Odmah su ga obavijestili, a on je, kako joj je rečeno, "vrlo sretan i oduševljen što je ona živa i zdrava". Sjetivši se te fraze dok se penjala uza stube, Nina se namrštila. Nije bilo sumnje u to da je Mortenu laknulo, ali to da je "oduševljen" pomalo je pretjerano, a "sretan" sigurno nije riječ koja bi se sad mogla primijeniti na njihov odnos. U stvari, izgledao je svakako samo ne sretno, potvrđujući njezine najgore strahove. Sigurno ju je vidio kroz prozor kad je stigla, jer ju je sad čekao na vratima, prekriženih ruku. Nina je nesvjesno usporila korak. "I, evo tebe." Glas mu je bio bezličan, gotovo šapat. Nije zvučao ljutito ni ogorčeno. Nešto je drugo bilo u njegovu glasu, nešto što nije mogla odrediti, a zbog njegova pogleda, poželjela se sagnuti kao da je nešto bacio na nju. Umorno je smogla snage i popela se uz onih posljednjih nekoliko stuba. Bila mu je tako blizu da su se gotovo dodirivali. Morala je suzbiti poriv da stavi lice uz njegov vrat, na ono malo udubljeno mjesto do ključne kosti. "Mogu ući?" Pokušala je zvučati opušteno i samouvjereno, ali grlo joj se stiskalo u čvrst i nježan čvor koji je obično vodio u suze. Borila se protiv njih. Nije sad htjela plakati;

ona je morala biti ta koja će njega utješiti. Podignula je glavu da mu uhvati pogled, a u njemu je vidjela kako se nešto golemo i mračno raspetljava. Iz njegovih je grudi provalio jecaj, a onda ju je objema rukama primio za glavu i privukao je k sebi. Bespomoćnost. To je ono što je čula u njegovu glasu i vidjela mu u očima. Potpuni osjećaj nemoći za koji je znala da ga obuzima kad god bi je nešto odvelo od njega. "Nemoj", rekao je, držeći je tako čvrsto da ju je boljelo. "Nemoj ovo više nikad učiniti."

RUJAN BRAŠNA JE BILO PO CIJELOJ KUHINJI: PO STOLU, PO PODU, NA SLAVINI; čak je i u hodniku bilo nekoliko brašnastih otisaka papuča. "Što vi to radite?" upitao je Morten, skidajući s ramena torbu za laptop. "Radimo tjesteninu!" uskliknuo je Anton entuzijastično, podižući uvis žućkastobijelu brašnastu plahtu tijesta. Bože, pomozi nam, pomislio je. Ovo je sigurno jedan on onih Nininih napadaja domaćinstva koji je spopadaju u nepravilnim razmacima. Tipično je za nju što nije jednostavno kupila gotovu smjesu za tortu i riješila stvar. Još uvijek bi ga prožeo drhtaj kad bi samo pomislio na polutku organski uzgojene govedine koja se jednog dana našla u kuhinji. Stan je izgledao kao klaonica tih dvadeset četiri sata koliko je Nini trebalo da izreže, isjecka, zapakira i zamrzne ružne komade bika to jest, da to pokuša učiniti, jer su na kraju morali nagovoriti njegovu sestru da uzme većinu toga. Ona živi u Greveu i ima hladnjak viška u ostavi. A sad je, evo, opet, s grozničavim mrljama na obrazima, pravi raviole kroz stroj za tjesteninu, za koji nije uopće znao da ga posjeduju. "Svaka čast", rekao je Antonu odsutno. "Ej, ti", rekla je Nina. "Što kažu?" "Esben ide ovaj put. Ali obećao sam da ću uzeti iduću smjenu. Kreće se dvadeset trećeg." Obično je svakih šest tjedana morao otići na bušotinu u Sjevernom moru na dva tjedna, ali ovog puta nije htio otići. Prava mu je želja bila da svi odu na praznike. Već je najavio tjedan godišnjeg odmora. Ali Nina je odbila. "U stvari mi treba velika doza normalnog svakodnevnog života", rekla je. Konačno ju je uspio odvući u kliniku da je Magnus pregleda. Magnus joj je zašio porezotinu duž ruba kose, opipao joj lubanju prstima i poslao je u bolnicu na daljnje kontrolne preglede. "U najbolju ruku, imaš potres mozga", rekao je, blješteći tankim mlazom svjetlosti u njezine zjenice. "A znaš kao i ja da se moramo uvjeriti da nije nešto ozbiljnije. Što si, dovraga, mislila?" Pogledao je Mortena. "Ako se nešto ovakvo ikad više ponovi, ne daj joj da zaspi. Ljudi mogu zapasti u za život opasnu komu a da nitko to ne primijeti." Morten je kimnuo. Usta su mu bila suha. Iako su liječnici u bolnici poslije potvrdili da nema fraktura na lubanji, Magnusove riječi su ga proganjale, tako da više od tjedan dana nije mogao normalno spavati pokraj nje. Bilo je to kao u ono vrijeme kad je morao provjeravati djecu u snu kad su još bili maleni, samo da se uvjeri da dišu. Manje od dva tjedna poslije vratila se na posao. A on je imao osjećaj da je Operacija Tjestenina u mnogočemu povezana s njezinom potrebom da dokaže da sve

drži pod kontrolom. Da može funkcionirati na poslu i u obitelji, da može biti Dobra Majka, da sve to može, kao i biti ovdje ponovno. Htio joj je reći da ne mora to raditi. Da je u redu ako je umorna i razdražljiva, da je u redu ići linijom manjeg otpora. Ako se u nečemu morala iskazati, to nipošto nije bilo pravljenje domaćih raviola. Predugo ju je promatrao. Zarobljen, kao mnogo puta prije, vitalnošću i prodornošću njezinih očiju. Jednom je pronašao komadić dolerita koji ga je jako podsjetio na olujnosivu boju njezinih očiju; donio ga je skroz s Grenlanda u džepu. "Je li sve u redu?" upitala ga je. "Da." Primila je njegovo lice zapešćima, tako da mu brašnom ne uprlja košulju za posao, i poljubila ga. "Radimo tri vrste raviola", rekla je. "Jedne sa špinatom i ricottom, jedne s pršutom i ementalerom, i jedne sa škampima i tartufima. Zar ne zvuči ukusno?" "Da", rekao je.

≈

MORTEN JE OSTAO BUDAN DUGO NAKON ŠTO JE ONA ZASPALA. KAD SE Nina probudila, zatekla ga je kako kleči na krevetu pokraj nje. Posegnula je za njim i povukla ga dolje. Pustio se da padne. Poljubio ju je duboko i s određenom žestinom, gurajući joj prste u usta, a zatim prolazeći njima niz krivulju njezina vrata, preko grudi, ruku i zapešća. Njegovi su se prsti isprepleli s njezinima. Punom težinom svog tijela, pritisnuo ju je o madrac. Oči su mu u tami bile gotovo nevidljive. Nina je vidjela samo mutni odsjaj svjetla, i osjetila nešto, neku vrstu melankolične tuge, kako se smješta među njih. Ili je možda to bilo ondje cijelo vrijeme, a ona nije primijetila. Okrenula je glavu da pogleda digitalne brojke na ekranu sata-budilice. "Ne." Mortenov je glas grubo inzistirao. "Ne sad." Okrenuo je sat u stranu da se brojke ne vide. Zatim je primio njezino lice i okrenuo ga prema svome u tami, povlačeći joj jednu nogu polako, ali čvrsto, u stranu. Pustila se. Pustila je da padne u njega, u taj osjećaj, u toplu zonu u kojoj vrijeme nije značilo ništa. Trčala je cijelim putem kući. Nije mogla zaustaviti paniku, iako je znala da histerizira, da će on sigurno sjediti za kuhinjskim stolom kao obično, sa sendvičem od jaja i bezalkoholnim pivom ispred sebe, i s kavom koja vrije u aparatu. Upravo je tako inače bilo ponekad bi njezin otac otišao kući i prije nego što završi školski dan. Nije se to događalo često, najviše tri ili četiri puta u godini, a idućeg dana već bi se vratio na posao. Inače. Ali ponekad, kad je bilo gadno, znalo je proći i po nekoliko tjedana. Tada je bilo "ne baš najbolje". To je njezina majka uvijek govorila kad bi ljudi

zapitkivali. "Ne, Finn se baš ne osjeća najbolje ovih dana." A zatim bi ljudi prestali zapitkivati, ako su ga znali. Jaja i salata pomislila je. Sjedit će za stolom u kuhinji, i upravo si je odrezao dobar komad pomalo bezobličnog ježa od salate kojeg je Martin napravio u vrtiću. I pije bezalkoholno pivo jer je uzeo lijek. Pogledala je na sat. Jedanaest i dvadeset. Kad bi ga vidjela za stolom, ne bi ni morala ući. Mogla bi se jednostavno okrenuti i stići u školu na vrijeme za idući sat. Ali nije ga bilo za stolom. 1 zato je morala ući. Njegov krznom podstavljen sukneni kaput bio je na vješalici u hodniku. Cipele su mu bile složene na polici, a do njih je stajala njegova aktovka. Malo je gurnula vrata sobe, pomislivši da je možda prilegao, ali nije bio ondje. Zatim je primijetila da su vrata podrumskih stuba neznatno pritvorena. I tada je začula zvuk. Zakasnila je i na danski i na geografiju. Profesor ju je izveo na hodnik i zatražio objašnjenje. Isprva nije znala što bi mu odgovorila. ''Morala sam se presvući'', na kraju je rekla. Tek su mnogo poslije toga svi shvatili zbog čega, a zatim su, naravno, počeli postavljati različita pitanja. Zašto se vratila u školu? Školska psihologinja je osobito revno ponavljala to pitanje, i još gomilu drugih pitanja, od kojih je većina počinjala s: ''Kako si se osjećala kad, ili, ''O čemu si razmišljala kad...''Na to nije mogla odgovoriti. Nije se sjećala da je bilo što mislila ili osjećala. Ili da je nešto radila. Nije da se nije sjećala da je bila u podrumu. Sjećala se i toga i svega ostalog: svog oca, i toga kako je odjeven ležao u kadi, i vode koja je bila grimizna. Sjećala se da je vidjela kako su mu se usta pomaknula kad ju je ugledao, ali to je bilo kao u filmu s isključenim zvukom, nije mogla čuti što joj je govorio. Gledala je ono crveno na njegovim rukama. I u tom je trenutku vrijeme nestalo, mislila je, samo što nije saznala kako. Sjećala se da je otišla preko do gospođe Halvorsen reći joj neka pozove hitnu pomoć. Ono što nije mogla razumjeti, ono što jednostavno nije imalo smisla, bilo je to da je prošlo više od sat vremena. Da je odjednom bilo dvanaest i trideset, i da se presvukla. Odmah sam otišla tamo, govorila je sebi i drugima. Odmah sam otišla tamo. Telefon ju je izvukao iz noćne more. Tapkala je rukom u mraku, tražeći ga, i uspjela se javiti prije nego što je zvonjava probudila Mortena. Ili je barem tako mislila. Isprva je čula samo ubrzano, uspaničeno disanje na drugom kraju. Već je bila odlučila prekinuti kad se napokon oglasio tanak, uspaničen glas. "Molim te, dođi." "Tko je to?" "Nataša. Molim te..." Nina se naglo uspravila i upalila svjetlo. I dalje u snu, Morten je promrmljao nešto nerazgovijetno. Riječ "pakao" se mogla razaznati, ali osim toga, nije imala pojma što je rekao. "Natasha, što je bilo?" Nekoliko dugih sekunda slušala je samo suzama zagušeno djevojčino disanje. "Dirao je Rinu. Dirao..."

"Prijavi ga", ispalila je Nina ljutito. "Ili ću ja!" "Mislim da je možda mrtav", rekla je Nataša. "Molim te, dođi. Mislim da sam ga možda ubila." Začuo se škljocaj prekida veze. Nina je pala natrag u krevet. Ostaci njezine noćne more ostavili su joj u ustima okus krvi. Morten se preokrenuo na bok, okrenuvši leđa svjetlu, i nastavio spavati. Plahta koja ga je prekrivala kliznula je i otkrila mu gornji dio stražnjice. Zovi policiju, rekla je sebi. Hajde. 911. Znaš broj. Kvragu. Rana na njezinoj glavi tek je zacijeljela, a još uvijek je imala iznenadne glavobolje. Na trenutak je sklopila oči. Zatim je pažljivo izašla iz kreveta, uvukla se u jučerašnju majicu i otišla u kupaonicu oplahnuti lice vodom. Odjenula se što je brže mogla i uzela ključeve automobila s kukice pokraj vrata u hodniku. I dalje je trajalo ljeto koje se odbijalo ugasiti. Vani je rujanska tama obavijala grad čvrstim, sparnim zagrljajem; noć je bila samo neznatno svježija od dana. Bilo je 4:32, primijetila je.

CroWarez.Org Avada kedavra & Ziki

Lene Kaaberbøl rođena je 1960. u Kopenhagenu (Danska). Diplomirala Je engleski jezik i dramu, a radila je kao učiteljica u školi, učiteljica jahanja, pa čak i kao čistačica dok nije stekla svjetsku slavu fantastičnim serijalima za djecu, od kojih je W.I.T.C.H. čak dobio i Disneyjevu nagradu za najbolji dječji roman 2001. godine. Dječak u koferu prvi joj je roman za odrasle. Angete Friis rođena je 1974. Radi kao novinarka i spisateljica. Osim Dječaka u koferu i ostalih misterija iz serijala o Nini Borg, koje piše s Lene, napisala je i niz romana za djecu.