LEKCIJA 04 - REVOLUCIJE U RUSIJI I POSLIJERATNA EUROPA.pdf

1

REVOLUCIJE U RUSIJI Godine 1914. ruski car Nikola II Romanov i njegovi savjetnici nadali su se da će kratki i bezbolni rat na Balkanu omogućiti nadvladavanje podjela među Rusima, učvrstiti carski režim i ojačati ruski međunarodni položaj. Rat koji je uslijedio ne samo da nije bio kratak i bezbolan, već je pokazao svu slabost Rusije, i koliko je ona zaostala za ostalim zapadnim zemljama. Prvi svjetski rat dokrajčio je Rusiju vojno i gospodarski, a stoljećima stara dinastija Romanovih došla je do svog kraja.

Prvo upozorenje: 1905. Kroz cijelo XIX st. ruska vlast se trudila ignorirati liberalne pokrete koji su se pojavljivali i zaživljavali diljem Europe. Car je vladao autokratski, oslanjajući se na svoje plemstvo, crkvu, vojsku i birokratski aparat, ne dozvoljavajući niti mrvice političke participacije ogromnoj većini ruskog društva. Kakva-takva industrijalizacija, započeta krajem XIX st. i pokrenuta ponajviše zahvaljujući stranom kapitalu, omogućila je nastanak srednje i radničke klase u većim ruskim urbanim centrima, npr. St. Petersburgu i Mockbi. U takvim uvjetima pojavit će se mali sloj ruskih intelektualaca koji će napadati rusko tradicionalno društvo i arhaičnu vlast, te će tražiti revolucionarne promjene. Naravno da će ih vlast progoniti svim silama, pa će većina njih spas Slika 1: Carska vojska otvorila je vatru na mirne prosvjednike i time potražiti u emigraciji na ubrzala radikalnije i brže promjene u ruskom društvu. Zapadu. Događaj koji će okrenuti zbivanja u Rusiji vezan je uz sramotni poraz ruske carske vojske i mornarice u rusko/japanskom ratu 1904/5., koji će pojačati ionako ogromno nezadovoljstvo stanovnika Rusije. U nedjelju, 22. siječnja 1905. tisuće radnika i ostalih prosvjednika okupilo se u St. Petersburgu ispred carske palače zahtijevajući promjene i poboljšanje uvjeta života. Demonstranti su čak klicali caru i nosili njegove slike, uvjereni da iza katastrofalne situacije u Rusiji stoje carevi nesposobni savjetnici, koji krivo izvještavaju cara o stanju nacije. Na demonstrante je otvorena vatra, a stradalo je stotine muškaraca, žena i djece. Nakon te "krvave nedjelje" zahtjevi za reformama su se pojačavali, a opći štrajk paralizirao je zemlju na deset dana. U gradovima su se radnici udruživali u sovjete (vijeća). Pobunili su se mornari s bojnog broda Potemkin, a isto su učinili i vojnici. Revoltirani seljaci su počeli napadati bogate veleposjednike. Car Nikola II bio je u nezavidnoj situaciji, pogotovo što mu je glavnina vojske bila daleko na Istoku, pa je bio primoran izdati manifest o obećanjima građanskih sloboda, organizaciji sindikata i sazivanju izabranog parlamenta, Dume. Povratkom vojske s Dalekog istoka, car je mogao pojačati pritisak na Dumu čiji će zastupnici donijeti jedan zakon koji caru omogućava donošenje samostalnih odluka u izvanrednim situacijama. Naravno da će u Rusiji do 1917.g. vladati izvanredne situacije, pa je car i dalje imao autoritarnu vlast, a Duma je malo toga mogla učiniti.

2

Pad carstva i Privremena vlada Kao što vam je poznato, Rusija će imati strahovite gubitke tijekom Prvog svjetskog rata. Njezino vodstvo, transportne mogućnosti, logistika, naoružanje itd. jednostavno nije doraslo zahtjevima totalnog rata. Kad se tome dodaju neruski stanovnici koji su unutar Carstva više zainteresirani za stvaranje svojih nezavisnih država, nego za podupiranje carske Rusije, jasno je zašto Rusija nije mogla postići uspjehe u ratu. U kolovozu 1915.g. očajni Nikola II napravio je kardinalnu pogrešku – napustio je prijestolnicu i osobno preuzeo komandu nad vojskom. To ga je u očima ljudi učinilo osobno krivim za sve vojne poraze i patnje vojnika. Ljudi su bili ogorčeni i na njegovu ženu Aleksandru koja je potpala pod utjecaj Grigorija Rasputina, sibirskog mistika, koji je navodno mogao izliječiti njihovog sina koji je bolovao Slika 2: Grigorij Rasputin, samoproglašeni svetac i mistik, koji je stekao povjerenje carice Aleksandre, jer je njezin sin bolovao od od hemofilije. hemofilije, a njegova bi krvarenja prestala svaki put kada je Početkom 1917.g. brana Rasputin bio u blizini. Iako su cara njegovi savjetnici tvrdili da je on je popustila, gladne žene, koje običan šarlatan kojeg se mora riješiti, car to nije učinio. S vojim hipnotizirajućim pogledom očima zavodio je žene po S t. Petersburgu su predstavljale više od (iako je navodno smrdio k'o stado ovaca)dovodeći ih u svoju sobu polovine radne snage u St. koju je nazivao svetinjom nad svetinjama, a u stvari je to bilo leglo Petersburgu inicirale su razvrata. Atentat na njega jedva je uspio. Najprije je otrovan kolačima, pa probušen s par metaka, ali je ostao živ. Zatim su ga demonstracije i štrajkove. Na čvrsto vezali konopima i onako ranjenog bacili u smrznutu Nevu i dan 8. ožujka 1917. tako je skončao. Autopsija je kasnije pokazala da se ipak uspio (Međunarodni Dan žena), osloboditi konopaca, ali je ostao bez zraka prije nego se dočepao površine rijeke. 10.000 žena je izašlo na ulice St. Petersburga, zahtijevajući bolje uvjete rada, života i pojeftinjenje hrane, a ujedno su zahtijevale kraj vladavine Romanovih. Uskoro se demonstracijama priključuju i ostali stanovnici, a vojska je polako odbijala poslušnost, umjesto da se suprotstavi demonstrantima, dio im se vojnika priključio. Članovi ruske Dume organizirali su Privremenu vladu, a car Nikola II je abdicirao. Većina članova Privremene vlade imala je želju usmjeriti Rusiju prema ustavnoj parlamentarnoj demokraciji zapadnog tipa, čak su i pokrenuli reforme u tom smjeru, uvodeći građanske i vjerske slobode, jednakost pred zakonom, sindikalna prava i osmosatno radno vrijeme i ostale liberalne reforme, ali zbog neiskustva i nesloge zapeli su na nekoliko najvažnijih pitanja, kao što su agrarna reforma i izlazak Rusije iz rata, što će izazivati daljnje nemire širom Rusije. Odluka Privremene vlade bila je da se agrarna reforma počne provoditi nakon donošenja ustava, ali seljaci nisu mogli više čekati, pa su počeli sami prisvajati zemlju i zadržavati hranu što će izazvati još veće probleme u distribuciji hrane u gardovima, gdje je ionako već bila gomila gladnih. Slično će se ponašati i vojnici koji će masovno dezertirati i pokušati prisvojiti dio zemlje za sebe. Osim tih teškoća koje su vodile prema anarhiji, Privremena vlada imala je i konkurenta u vlasti, a to su bili već spomenuti sovjeti – političke organizacije radnika, vojnika i radikalnih socijalističkih intelektualaca – koji su funkcionirali kao vlada u sjeni, a među njima najjači i najutjecajniji bio je Petrogradski sovjet. Moglo bi se slobodno reći da su veći dio 1917.g. u Rusiji bile dvije vlade – jedna koja ima formalne ovlasti, ali nema moć (Privremena vlada) i druga koja ima moć, ali nema formalne ovlasti (Petrogradski sovjet).

3

Uspon Boljševika Karl Marx vjerojatno nikada nije pomišljao da bi Rusija bila prva zemlja u kojoj bi se njegove ideje ostvarile u praksi, jer je očekivao da se takvo nešto desi u industrijski jakim zapadnim zemljama, gdje se kapitalizam dugo razvijao. Ali katastrofalno loše stanje ruskih radnika, koji žive u srednjovjekovnim uvjetima povećat će njihovu revolucionarnu prijemčljivost, a s druge strane, zapadni radnik ima sve bolje uvjete života i rada zahvaljujući sindikatima i socijaldemokraciji, pa će njegova revolucionarna želja prilično otupiti. Prvu rusku marksističku skupinu osnovao je Georgij Plekhanov (1857-1918), čiji je učenik bio i Lenjin, a ta prva grupa zvala se "Oslobođenje rada" (1883). Slijedećih godina niknulo je mnoštvo takvih skupina, a zajedničko im je bilo – osim ideologije – da su morali djelovati konspirativno i najčešće u inozemstvu (Švicarska). Povezivanjem raznih radničkih skupina, 1898.g. stvorena je Ruska socijaldemokratska radnička partija, koja nije dugo funkcionirala kao jedinstvena stranka, jer je već 1903. na njenom drugom kongresu došlo do razmimoilaženja u stavovima i nastanku dviju frakcija – boljševici i menjševici. Podjela se dogodila po pitanju ostvarivanja socijalističke ideje u praksi. Većina starijih članova partije, uključujući i Plekhanova tvrdili su da Rusija mora proći dvije faze revolucije, prva, u kojoj će se srušiti carski sistem i uspostaviti zapadnjačka demokracija, i druga, nakon završetka industrijalizacije zemlje i jačanja radničke klase, kojom će se uspostaviti diktatura proletarijata. Član partije, Vladimir Iljič Uljanov poznatiji kao Lenjin, tvrdio je posve suprotno, da treba napraviti jednostavan short cut u cijeloj priči i uspostaviti komunističko društvo što je prije moguće bez obzira što Marx tvrdi o potrebi industrijalizacije i jačanja radništva, dakle revolucija odmah. Još je nešto Lenjin tvrdio što će ga razlikovati od ostalih marksista, a to je da socijalistička revolucija ne treba uključivati samo radničku klasu, već bi ona trebala biti dualna revolucija radnika i svih ostalih siromašnih slojeva, posebno seljaka koji čine gotovo 80% ruskog stanovništva. Prema Lenjinu, takvoj masi ne bi trebalo dopustiti političko izražavanje, nego bi proletarijat i seljake Slika 3: Vladimir Iljič Uljanov – Lenjin, glavni čovjek boljševičke revolucije. Iako proganjan i boraveći najviše u inozemstvu uspijevao je vodila elitna skupina sjajno vrlo dobro organizirati svoje boljševike. Gotovo svi ruski socijalisti osposobljenih ljudi koji su imali su slična konspirativna imena s kojima su se služili u javnosti da potpuno posvećeni ideji bi sakrili svoje tragove pred carskom tajnom policijom. Tako je npr. Plekhanov imao nadimak Volga, po rijeci Volgi. Da bi Lenjin dao komunizma. Slijedeća stvar za svima do znanja da je on jači od Plekhanova, uzeo je ime po rijeci Leni koju se Lenjin zalagao ticala se u S ibiru koja je duža od Volge, a Josif Visarionovič Džugašvil i uzeo je izlaska Rusije iz rata, koji je on ime koje će ga dobro okarakterizirati – Staljin (čovjek od čelika). držao produktom imperijalističkih rivalstava i međusobnom sukobu kapitalista. Većina prisutnih na kongresu pristala je uz Lenjinova razmišljanja, te će oni postati Boljševici (boljše = više), a ostali će ostati poznati kao Menjševici (menjše = manje), ali Menjševici će imati više uspjeha u prikupljanju simpatizera, pa će sve do kraja revolucije u Rusiji oni u stvari biti u većini.

4

Aprilske teze i jačanje Boljševika Lenjin je po dolasku u Rusiju iz emigracije započeo kampanju za boljševičko preuzimanje kontrole. Podršku ruskih masa dobio je vrlo jednostavnim i zvučnim sloganima oznatim pod nazivom Aprilske teze, koje naglasak stavljaju na: "Izlazak Rusije iz rata", "Zemlja seljacima," "Tvornice radnicima," i "Sva vlast sovjetima", a takva su obećanja mase dočekale s oduševljenjem, pogotovo što je Lenjin odbijao bilo kakvu suradnju s Privremenom vladom. Slika 4: Lenjinovo iskrcavanje iz vlaka u Petrogradu, 1917. Lenjin je zaključio da je pravo Njemačka je s oduševljenjem prihvatila Lenjinovu ideju o izlasku vrijeme za socijalističku revoluciju, a Rusije iz rata, pa će osigurati Lenjinov transport iz Š vicarske do Rusije. Nijemci su organizirali zapečaćeni vagon koji je prevezao da bi se to izvelo, boljševici su trebali Lenjina kroz Njemačku i neutralnu Š vedsku, a Lenjin će u vlaku preuzeti kontrolu nad sovjetima, u kreirati svoje vrlo jasne poruke i slogane poznate kao „Aprilske kojima su većinu još imali teze“, kojima je stekao veliku podršku u Rusiji. menjševici. Prvu priliku za dodatno jačanje svoje popularnosti Boljševici su brzo iskoristili. Naime, vlada Aleksandra Kerenskog poduzela je katastrofalnu vojnu ofenzivu protiv Nijemaca na Istočnom frontu u ljeto 1917. Veliki broj ruskih vojnika pobunio se i krenuo je val dezerterstva, a seljaci su otvoreno počeli napadati veleposjede i otimati zemlju. Takav slijed događaja povećao je popularnost boljševika, što je omogućilo Lenjinu i njegovom briljantnom suradniku Lavu Trockom da preuzmu kontrolu u najjačim sovjetima – Petrogradskom i Moskovskom, i među mornarima u najvećoj ratnoj luci Kronstadtu.

Oktobarska revolucija Kontrola nad Petrogradskim i Moskovskim sovjetom osigurala je boljševicima mogućnost organiziranja završne faze revolucije, u kojoj je važnu ulogu imao Lav Trocki koji je ustrojio Crvenu Gardu – paramilitarnu radničku miliciju, koja će biti važna poluga u preuzimanju vlasti. Na dan 7. studenog 1917.g. (ili 24. listopada prema julijanskom kalendaru), pucnjima s krstarice Aurora ispred Zimskog dvorca u Petrogradu, službeno je započela Oktobarska revolucija. Boljševici i Crvena garda okupirali su ključne institucije u gradu – telefonske centrale, razne urede, ministarstva i sl., Slika 5:

Krstarica Aurora. Ova krstarica preživjela je ruski poraz u Rusko-japanskom ratu 1905. i vratila se doma. Posada broda priključila se boljševicima u revolucionarnom vrenju 1917. Brod je svoju slavu stekao ispaljivanjem plotuna, što je bio znak za početak napada na Zimski dvorac i početak Oktobarske Revolucije. Aurora je u komunističkoj Rusiji postala brod-muzej i usidrena je na rijeci Nevi u S ankt Petersburgu.

a uskoro je provaljeno i u Zimski dvorac, gdje je bilo sjedište Privremene vlade, od kojih je većina uspjeli zbrisat, uključujući Kerenskog. Sve je bilo gotovo u vrlo kratkom vremenu, s malo prolivene krvi, a u slijedećih tjedan

5 dana boljševici su preuzeli kontrolu u svim većim ruskim gradovima. Za razliku od carske Rusije, kada je Petrograd, odnosno Sankt Petersburg bio prijestolnica, boljševici svoje sjedište sele u Kremlj u Moskvi, koja će ostati glavni grad Rusije do danas. Dolaskom na vodeći položaj Lenjin je krenuo s ostvarivanjima predrevolucionarnih obećanja, posebno što se tiče agrarne reforme. Svaki veleposjed, bez obzira kome pripadao konfisciran je i podijeljen seljacima. Nacionalizirana je i sva ostala imovina – tvornice, osiguravajuća društva, banke, sredstva komunikacije…itd. Crkva je odvojena od države i oduzeti su joj svi posjedi, što označava početak komunističke antireligijske kampanje. Jedna od značajnijih stvari tiče se pravnog izjednačavanja spolova, pa je Rusija prva zemlja koja je to učinila. Nova crvena zastava sa srpom i čekićem simbolizirala je zajednicu radnika i seljaka, a mnoštvo širom Rusije pomislilo je da preuzimaju kontrolu nad svojim životima, ali u stvari, Boljševici, koji će se uskoro preimenovati u komuniste, postat' će njihovi novi gazde. Privremena vlada još dok je bila na vlasti obećala je izbore za Ustavotvornu skupštinu, koje je Lenjin odobrio očekujući sigurnu pobjedu boljševika. Izbori održani krajem 1917.g. donijeli su sramotan poraz boljševika koji su osvojili svega 24% glasova, a jači od njih bili su i menjševici i SR-i (eseri = socijalistički revolucionari). To su bili ujedno i zadnji slobodni izbori u Rusiji sve do 90-ih godina i rušenja komunizma, jer je Lenjin uz pomoć "pametnih momaka" i tajne policije – Slika 6: Na jednoj od proslava godišnjice Oktobarske Revolucije, ponosno zloglasne ČEKA-e, zabranio se nose slike s amblemom zloglasne Čeke i njenog prvog vođe Felixa održavanje ustavotvorne Dzerzhinskog. ČEKA ili ČK (od чрезвыча́йная коми́ссия ili Izvanredna komisija) bila je boljševička tajna policija oformljena s potrebom onemogućavanja skupštine, tvrdeći da interesi proturevolucionarnih elemenata. Na čelu joj je bio fanatični poljski boljševik Revolucije stoje iznad prava Felix Dzerzhinsky, koji je osurovio zbog mnogih godina političkog zatočeništva. ustavotvorne skupštine, a Čeka, kao i ostale tajne službe totalitarnih režima, djelovala je po svojim pravilima, ne obazirući se na zakone i “nekakva” ljudska prava. Njeni agenti time počinje diktatura koristili su se nasiljem i brutalnim torturama, ne prezajući pokazivati nasilje i proletarijata. ČEKA je idućih u javnosti kako bi zaplašili one koji bi mogli biti protivnici re žima. U nekoliko mjeseci proganjala godinama koje slijede promijenit će se nazivi tajne službe, ali ne i načini djelovanja. U S taljinovo vrijeme djelovat će zloglasni NKVD (Народный menjševike, esere i ostale комиссариат внутренних дел – Narodni komesarijat unutrašnjih poslova), a od unutrašnje neprijatelje koje 50-ih godina KGB (Комите́т Госуда́р ственной Безопа́сности – Komitet gospodarske bezbjednosti). je popapao mrak.

Mir u Brest - Litovsku Da bi osigurao mir i slobodu za organizaciju ruske države, Lenjin je krenuo u mirovne pregovore s Nijemcima o ruskom izlasku iz rata. Glavni ruski pregovarač bio je Lav Trocki, a mirovni dogovor potpisan je u Brest – Litovsku 3. ožujka 1918.g. Nijemci su bili svjesni teškog ruskog položaja pa su nametnuli vrlo teške uvjete koje su Rusi ipak morali prihvatiti. Rusi su izgubili Finsku, Estoniju, Letoniju, Litvu, Ukrajinu, Besarabiju (današnja Moldavija), poljske provincije i dijelove transkavkaskog teritorija. Izgubljene zemlje sadržavale su 1/3 ruskog europskog stanovništva; 3/4 ruskog željeza; 9/10 njezinog ugljena; 1/3 obradivih površina i sl. Lenjin je tvrdio da to samo trenutno djeluje kao gubitak, jer buduća svjetska socijalistička revolucija ionako će ukinuti sve granice.

Građanski rat Gubitak teritorija ipak nije bile najgora teškoća s kojima se Lenjin i boljševička odnosno komunistička (od 1918. boljševici postaju Ruska Komunistička Partija) vlast

6 susretala, jer je uskoro izbio iscrpljujući građanski rat koji je trajao do kraja 1920.g., a popularno je nazivan sukobom "Bijelih" i "Crvenih". Protiv komunističke vlasti digli su se pripadnici aristokracije, mnogi bivši carski oficiri i ne-Rusi (Ukrajinci, Gruzijci, Azerbejdžanci, Armenci…) koji ne žele niti rusku niti komunističku centralnu vlast, a takve snage podržavale su mnoge zapadne sile – Francuzi, Britanci, Poljaci, Japanci, SAD i mnogi drugi koji su zainteresirani za Slika 7: Konjica Crvene Armije koju je ustrojio vjerni Lenjinov suradnik Lav Trocki rušenje i koja je u nevjerojatno lošim uvjetima uspjela pobijediti snage Bijelih koje su komunističkog dobivale pomoć sa svih strana. Taj građanski rat duboko će se urezati u sjećanje sistema, te su svi oni svim ruskim komunistima, pa će oni uvijek s puno opreza gledati na zapadne zemlje, činili snage Bijelih. koje su pokušale slomiti mladu komunističku državu a to je moguće jedan od razloga što je S taljin ušao u dogovore s Hitlerom o nenapadanju prije Drugog svjetskog rata. Crveni su naravno bili branitelji komunizma, a jezgru je činila Crvena Armija, koju je ustrojio Lav Trocki. Trocki je Crvenu Armiju pretvorio u efikasni borbeni stroj. U nju je uključio i neke od bivših carskih oficira, koji su bili pod stalnom kontrolom komesara, odanih komunista, koji su imali zadatak podučavati vojnike principima komunizma i osiguravati lojalnost Komunističkoj partiji i komunističkoj ideji. Trocki je bio i vatreni govornik koji je na taj način podizao borbeni duh, a borbeni duh povećavala je i njegova naredba o strijeljanju svakog desetog čovjeka, ako se jedinica ne pokaže dobrom u borbi (po uzoru na rimsku decimaciju koja je funkcionirala na isti način).

Ratni komunizam i NEP Komunistička vlast mobilizirala je kompletno rusko društvo i ekonomiju u smjeru ratnog Slika 8: Carska obitelj Romanov prije egzekucije. Obitelj Romanovih komunizma, kako bi osigurali ubijena je u Jekaterinburgu, 17. srpnja 1918. Nakon abdikacije, car Nikola i uspjeh u građanskom ratu. njegova obitelj bili su u kućnom pritvoru u blizini S ankt Petersburga. građanskog rata uskoro su prebačeni u Tobolsk u S ibiru, a zatim u Ratni komunizam uključuje Zbog Jekaterinburg na Uralu. Romanovi, a posebno car Nikola, predstavljali su prinudni rad, čvrsto Lenjinu problem. Naime, za mnoge on je i dalje bio legitimni vladar kontroliranu trgovinu, točnije Rusije, i dok god je živ predstavlja jaku snagu proturevolucije i daje snagu „Bijelima“ u građanskom ratu. Zato je pala odluka da se razmjenu, jer novci nisu bili u moralnu likvidira cijela obitelj, obiteljski liječnik, troje sluga, pa čak i obiteljski upotrebi, konfisciranje svih pas. viškova i distribucija hrane prema državnoj direktivi, svi koji nisu bili neophodni u gradovima poslani su na selo da obrađuju polja i osiguravaju hranu, a civile su u svemu organizirali vojni dužnosnici prema

7 strogim vojnim pravilima. Uz ratni komunizam išao je i tzv. "crveni teror" kojeg je provodila tajna policija - ČEKA, i obračunavala se brutalno sa svima koji su pokušali drugačije misliti. Uz ogromne teškoće, takva politika uz uspjehe Crvene armije dovela je do poraza Bijelih i ponovnog osvajanja Ukrajine. Gotovo šest milijuna ljudi umrlo je zbog posljedica građanskog rata u Rusiji, a glad se nastavljala širom Rusije i nakon rata. Sve represivniji ratni komunizam natjerao je čak i mornare iz Kronstadta (dotada Lenjinove čvrste pomagače) da se pobune protiv komunističke politike. Lenjin se toga preplašio više nego Bijele armije, jer ipak je to bila ekipa koja mu je pomogla da dođe na vlast u Rusiji. Lenjin je dao nalog za promjenu političkog i ekonomskog smjera u Rusiji. Počeo se od 1921.g. provoditi NEP, tj. Nova Ekonomska Politika, koja je dopuštala neke oblike privatnog poduzetništva, vlast je skinula čvrstu kontrolu s kompletne ekonomije, a porezi su zamijenili eksproprijacije (oduzimanje vlasništva). Na iznenađenje mnogih gospodarstvo je oživjelo, a neki su se čak uspjeli obogatiti svojim radom, pa su se na selu pojavili kulaci, bogati seljaci koji su si mogli priuštiti da drugi seljaci rade za njih, a u gradovima su se pojavili Nepmani – novi bogataši na bazi privatnog poduzetništva. Do 1927.g. do kada se provodio NEP, Rusija se uspjela vratiti na predratnu gospodarsku razinu, dok je 1921.g. bila samo na 1/5 te razine.

POSLIJERATNA EUROPA Osnova za poslijeratno uređenje Europe bili su ugovori i dogovori sklopljeni na Pariškoj mirovnoj konferenciji održanoj tijekom prvih šest mjeseci 1919.g. Za razliku od mnogih takvih skupova u prošlosti, Pariška konferencija nije bila sastanak pobjednika i pobijeđenog, već konferencija na kojoj su se pobjednici međusobno dogovarali o uvjetima koje će neprijatelju. Slika 9: Wilsonovih 14 točaka. Američki predsjednik Woodrow Wilson nadao se nametnuti da bi mogao postati priznati mirotvorac, pa ako nije mogao spriječiti američko Trideset i dvije države upetljavanje u rat, želio je onemogućiti buduće sukobe. U siječnju 1918. izdao je sudjelovale su u ovim dokument poznat kao 14 točaka, u kojem pod 14 poglavlja navodi uvjete koji i sprečavaju buduće sukobe. Poziva na slobodu plovidbe i otvorenih mora, na slobodu razgovorima trgovine, na značajno smanjenje naoružanja u svim zemljama, na prestanak politike pregovorima (među njima tajnih dogovora, ... Za Istočnu Europu predlagao je samoodređenje naroda i pravo bile su i zemlje daleke od ljudi da sami izaberu oblik vlasti koji žele. Na kraju, uvjeravao je u potrebu ratnih poprišta, npr. utemeljenja „zajednice država“, koja bi osiguravala mir u budućnosti. Ekvador ili Sijam npr.), međutim sve su glavne odluke donosili članovi tzv. "velike četvorice" – Woodrow Wilson (predsjednik SAD), David Lloyd George (britanski premijer), Georges Clemenceau (francuski premijer) i Vittorio Orlando (talijanski premijer). U stvari bolje je govoriti o "velikoj trojici", jer najčešće su o svemu odlučivali Clemenceau, Lloyd George i Wilson. Dvije glavne teškoće stajale su na putu mira bez aneksija ili obeštećenja kakav je predsjednik Wilson najavio da dolazi izgraditi na temelju svojih 14 točaka. Prvi je bio problem francuske sigurnosti, jer u povijesti dotadašnje Europe nije bilo nacije toliko iscrpljene pobjedom kao što je bila Francuska na kraju 1918.g. Zato se činilo da je Francuska izvojevala Pirovu pobjedu, jer najžešća razaranja na zapadnom frontu događala su se na francuskom tlu, pa su neke od najvažnijih francuskih industrija uništene. S najnižim natalitetom među europskim silama, Francuska je imala manje izgleda nadoknaditi svoje ogromne gubitke u ljudstvu. Čak i vraćanjem Alzacea i Lorraine, Francuska je bila daleko

8 slabija, kako u populaciji tako i u gospodarskim mogućnostima nego poražena Njemačka. Osim toga savez s Rusijom, od kojeg je ranije zavisila njena sigurnost u odnosu na Njemačku, poništila je Oktobarska revolucija. Iz spomenutih razloga prepustilo se Francuskoj uloga političkog hegemona u Europi (a tako je ostalo sve do Hitlerovog uspona), ali je ta hegemonija bila umjetna jer se nije zasnivala na dovoljnoj ekonomskoj moći. Svoju hegemoniju Francuska je najlakše mogla ispoljavati prema novoutemeljenim zemljama istočne i srednje Europe, koje su u Francuskoj pronašle svog političkog uzora, a Francuska je preko njih dobivala osjećaj snage i sigurnosti. Pod političkim vodstvom Francuske nastala su dva mala sistema saveza: Mala Slika 10: Liga Naroda. Na Wilsonovu inicijativu utemeljena je Liga Naroda, kojoj Antanta (1921.g.), se pridružilo oko 40 zemalja. Države članice složile su se da se razmirice rješavaju putem, te da će članice Lige pokrenuti određene akcije protiv zemlje kojoj su članice bile diplomatskim koja u budućnosti pokaže agresivne intencije. Wilsonov san postao je realnost, ali Kraljevina SHS, kada je došao u svoj Kongres dočekalo ga je iznenađenje, jer Kongres je odbijao Čehoslovačka i ratificirati članstvo S AD u Ligi Naroda, ponajprije zbog toga da se izbjegne buduće vojske S AD u nekim europskim ratovima. Gubitak S AD oslabio je Ligu Rumunjska, a bio je sudjelovanje koja nije imala velikih mogućnosti u sprečavanju sukoba, ali ipak utemeljenje i uperen protiv postojanje Lige Naroda bilo je nešto novo u ljudskoj povijesti, okrenuto prema općem miru, pa je zbog toga vrijedna spomena i pamćenja. revizionističkih pokušaja Mađarske; Baltička Antanta (1922.g.), kojoj su članice bile Poljska, Letonija, Estonija, Litva i Finska, a taj savez ima obrambenu ulogu protiv komunističkog Sovjetskog Saveza, a istovremeno može poslužiti i u svrhu sprječavanja Njemačke ako do takve potrebe dođe. Nasuprot Francuskoj, problem britanske sigurnosti riješen je relativno lako, tj. bezuvjetnom predajom njemačke flote i oduzimanjem njemačkih kolonija tijekom rata, koje je, u najvećem broju, preuzela Velika Britanija. Druga velika prepreka na putu Wilsonovim nadama da sklopi mir bez pobjednika, bio je zahtjev za ratnim reparacijama, jer je javnost u Velikoj Britaniji i pogotovo Francuskoj bila vrlo osvetoljubljivo raspoložena, te je tražila da Njemačka plati dio užasnih gubitaka nastalih širom Europe, tim više što su njemački gubici bili puno manji nego gubici njenih protivnika.

Diktat Njemačkoj Mirovni ugovor s Njemačkom potpisan je prvi, u lipnju 1919.g. u Versaillesu i zapravo je to bio saveznički diktat Njemačkoj, jer Njemačka nije mogla sudjelovati u izradi ugovora, već je njenim Slika 11: Karikatura koja prikazuje odnos prema Njemačkoj predstavnicima uručen gotovi ugovor na i koju pobjedničke zemlje smatraju jedinim krivcem za rat. Purica simbolizira Njemačku koju se S aveznici spremaju potpis. Njemačka je proglašena jedinim raskomadati u finoj gozbi. krivcem za rat pa su joj mirovni uvjeti

9 bili vrlo teški, a na njima je najviše insistirala Francuska (u stvari da je u potpunosti bilo po Francuzima, Njemačka bi prestala postojati kao država, a na tako nešto Britanci i Ameri nisu mogli pristati). Njemačka je izgubila svoje kolonije, oduzet joj je najveći dio ratnog zrakoplovstva, a isto se dogodilo i s ratnom mornaricom, čak štoviše, zabranjeno joj je imati ratnu mornaricu i graditi podmornice. Broj vojnika koje smije držati nije smio premašiti 100.000 ljudi, a naloženo joj je uništenje ogromne količine lakog i teškog naoružanja. Njemačka je izgubila gotovo 13% svog teritorija kojeg je morala predati okolnim zemljama (Francuskoj, Belgiji, Danskoj, Litvi, Poljskoj, Čehoslovačkoj), a bila joj je zabranjena i pomisao na udruživanje s Austrijom. Na rok od 15 godina morala je ustupiti bogatu Saarsku oblast Francuskoj, nakon čega je predviđen plebiscit o željama stanovnika da li žele Saarsku oblast u Njemačkoj ili u Francuskoj. Na isti rok je morala demilitarizirati Rajnsku oblast, u koju Antanta šalje svoju vojsku (čitaj Francuzi, jer su željeli granicu s Njemačkom pomaknuti na Rajnu). Kako se saveznici nisu mogli dogovoriti oko iznosa koji bi Njemačka morala plaćati u ime ratnih reparacija (utvrdilo se samo da plaćanje reparacija mora početi u svibnju 1921.g.) pa su jednostavno njemačkim predstavnicima uvalili bianco ček na potpis, a kasnije su se saveznici dogovorili oko iznosa koji je dosegnuo 126 milijardi zlatnih maraka, što je bilo oko 30 mlrd $ ili današnjih oko 2,5 bilijardi $.

Nova karta Europe Veliki zadatak pariških mirotvoraca poslije diktata Njemačkoj bilo je ponovno stvaranje državnosti u istočnoj Europi, jer gotovo istovremeno nestajanje Ruskog, Njemačkog i Austrijskog Carstva značilo je da se cijela karta istočne Europe, od Finske do Crnog mora, mora promijeniti. Godinu dana bilo je potrebno za izradu nove karte istočne Europe, a utvrdili su je saveznici kroz tri posebna ugovora: s Slika 12: Nova karta Europe nakon Prvog svjetskog rata. Austrijom (u Saint Germainu, rujan 1919.g.); s Bugarskom (u Neuillyju, studeni 1919.g.) i s Mađarskom (u Trianonu, lipanj 1920.g.). Finska i baltičke zemlje – Estonija, Letonija i Litva (prije dijelovi Ruskog Carstva) stekle su nezavisnost. Poljska, koja je u XVII st. bila jedna od glavnih europskih sila, a u XVIII st. podijeljena između susjeda, rekonstruirana je kao nezavisna država. Austrijsko Carstvo podijeljeno je između nekoliko država nasljednica, od kojih su Austrija i Mađarska, nekada dvije centralne sile habsburške imperije, bile najmanje, a ostali dio pripao je Jugoslaviji, Rumunjskoj, Italiji, Čehoslovačkoj…itd. Vodeći princip pri ponovnom uspostavljanju državnosti u istočnoj Europi bio je princip nacionalnosti, tj. vodilo se računa da se granice između država što više podudaraju s etničkim granicama. Spomenuti princip, kojeg je najveći zagovaratelj bio predsjednik Wilson, u praksi je ponekad izmijenjen iz dva razloga: prvo, bilo je neizbježno da se prema njemačkim saveznicima u istočnoj Europi postupa s manje obzira nego s njihovim susjedima

10 koji su bili na "pravoj strani", a drugi razlog koji je ograničavao primjenu načela jedan narod jedna država, bio je strah od komunističke revolucije. Zato su se veliki dečki na konferenciji dogovorili da susjedi Sovjetskog Saveza budu što veći (po cijenu da u njima bude uključeno puno manjina), kako bi se ojačala njihova sposobnost sprječavanja prodiranja boljševizma na Zapad, tj. stvaranje tzv. "cordon sanitaire-a" prema komunističkim Rusima. To je razlog darežljivosti, što se granica tiče, prema Poljskoj, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji, Rumunjskoj… Koliki je tada strah na Zapadu bio od komunizma govore riječi jednog od visokopozicioniranih ljudi u britanskom generalštabu: "stvarnu opasnost za nas više ne predstavljaju Švabe, nego boljševizam".

Bliski Istok i Osmansko Carstvo Dalje na jugoistoku Europe nestaje i Osmansko Carstvo, koje je kontroliralo veći dio Bliskog Istoka. Još tijekom rata Britanci su obećali Arapima stvaranje jedinstvenog Arapskog kraljevstva za pomoć u ratu protiv Osmanskog Carstva, a kao što znate sve je to s Arapima dobro odigrao Lawrence od Arabije, ali da Britanci nemaju nikakvih namjera stvarati jedinstveno Arapsko kraljevstvo, pokazalo se već 1916.g. kada Francuzi i Britanci potpisuju tzv. Sykes – Picot dogovor o poslijeratnoj podjeli interesnih sfera na Bliskom Istoku. Prema tom tajnom dogovoru (o kojem će Rusi nakon Revolucije izvijestiti Arape), Francuzi dobivaju kontrolu nad Sirijom i Libanonom, a Britanci nad Palestinom, Trans-Jordanom i Mezopotamijom (Irak). Situaciju na Bliskom Istoku dodatno komplicira i Cionizam – pokret za stvaranje židovske države u Palestini, a takva nastojanja potvrđena su Balfourovom deklaracijom iz 1917.g. (Balfour je bio britanski ministar vanjskih poslova) . To je dokument koji otvoreno dopušta židovima naseljavanje na područje Palestine, a pretpostavljate kakvo je mišljenje Arapa o svemu tome. U potpuno poraženom i oslabljenom Osmanskom Carstvu dogodit će se i revolucija koju je pokrenuo Kemal paša – Atatürk (Otac Turaka), pa će od listopada Slika 13: Karta Bliskog Istoka prema S ykes - Picot 1923.g. postojat Turska Republika, prva dogovoru iz 1916. sekularna muslimanska država, koju je Atatürk u potpunosti okrenuo prema Zapadu. Uveden je zapadnjački kalendar i sistem mjera, ukinuta je poligamija, poticano je obrazovanje žena, glasačka prava proširena su na cijelo stanovništvo, poticano je zapadnjačko odijevanje, a žene su ohrabrivane da skinu veo s lica …itd.