Leila Meacham - Somerset

»Veličanstvena povijesno-obiteljska saga koja oduzima dah.«

»Za sve ljubitelje Pruhujalo s vihorom... uzbudljiva ljubavna priča koja evocira dramatične događaje i ratni sukob između Sjevera i Juga koncem 19. stoljeća.«

»Roman koji prati tri naraštaja obitelji Toliver i njihovu opsesiju prema obiteljskoj plantaži pamuka Somerset... U maniri velikih pisaca ispričana je priča o ljubavi i mržnji, strasti i očaju te promjenjivosti ljudske sreće u vihoru života.«

»Mogu li opsesija i ambicija kojima je žrtvovano sve ostalo uzrokovati obiteljsko prokletstvo tema je ove iznimne sage koja ne prestaje intrigirati ni nakon pročitane zadnje stranice.«

LEILA MEACHAM

SOMERSET Preveo s engleskoga PREDRAG RAOS

Zagreb, 2016.

Naslov izvornika

LEILA MEACHAM SOMERSET Copyright © 2014 by Leila Meacham Copyright © za hrvatski prijevod Predrag Raos i Znanje d. o. o. 2016.

Svima onima koji su došli ostali stvorili nešto i zaslužili da se zovu Teksašanima. ,

,

OBITELJSKO STABLO TOLIVEROVIH (1835.-1900.)

OBITELJSKO STABLO WARWICKOVIH (1835.-1900.)

OBITELJSKO STABLO DUMONTOVIH (1836.-1900.)

JASPEROVO POTOMSTVO (važno za ovu priču)

DIO PRVI Q

Prvo poglavlje

PLANTAŽA QUEENSCROWN, KRAJ CHARLESTONA, JUŽNA CAROLINA

Elizabeth Toliver je ispod širokog, labavog oboda svog vrtlarskog šešira promatrala mlađeg si sina Silasa. Mladić je stajao kraj ograde verande i zurio u cestu s drvoredom hrašća, a koja je vodila do kuće obiteljske plantaže. Držanje mu je bilo kao da na nešto vreba, a pogled izoštren. Sve se to zbivalo početkom listopada 1835. Elizabeth ga je promatrala iz jednog od ružičnjaka s obje strane kuće, a u ruci su joj bile škare kojima je kanila nasjeći punu košaru crvenih lankesterki koje je mazila i dadiljala još od siječnja. Da ne povjeruješ što sve voda, pokrov od komposta i stajski gnoj mogu učiniti iz tih vitkih stapki – kao i s većinom sveg ostalog što niče iz zemlje – tih stapki i predugo zanemarivanih. Narav je puna takvih primjera obnovljenog rasta i novog bujanja snage u trenutku kad se zadovolje potrebe njezinih stvorenja, i kamo sreće da to opaze i ljudi pa primijene na ljudski rod. Da je to bar opazio njezin muž i tu spoznaju primijenio na potrebe svog sina. »Na koga to čekaš, Silas?« doviknula mu je. Silas je okrenuo glavu prema njoj. Bila je to vrlo lijepa glava, obdarena upadljivim Toliverovih, da je potomak loze engleskih aristokrata crtama čiji su portreti dokazom pozdravljali goste uduge velikom salonu Queenscrowna. Silasove su se zelene oči skupile, plamteći poput smaragda ispod obrva koje su se lijepo slagale s njegovom kuštravom crnom kosom, ali je svaku sumnju u njegovo porijeklo brisala zapravo baš ona jamica posred obiteljske brade. »Na Jeremyja«, odgovorio je on odrješitim tonom pa se vratio promatranju. Njoj su se spustila ramena. Silas je za onu odredbu u očevoj oporuci krivio baš nju. »Mama, mogla si ga nagovoriti da se predomisli«, bio ju je optužio, »i zato sad moraš snositi posljedice.« Nikad ga nije uspjela uvjeriti kako nije mogla ni sanjati da bi otac mogao sačiniti takvu oporuku, iako je njezin sin znao – i sasvim sigurno morao znati – da ona nikad ne bi njegovu sreću žrtvovala za vlastitu. A onda je začula »posljedicu« svog propusta

kako dolazi u obliku konjskog topota: bio je to Jeremy Warwick na svom pastuhu bijelcu, a došao je vabiti njezina sina i četverogodišnjeg unuka kao i buduću snahu, da krenu u daleku, opasnu zemlju zvanu Texas. Jeremy se zaustavio uz tutanj kopita, no prije nego što je pozdravio Silasa i sjašio, doviknuo joj je: »‘Jutro, milostiva ‘Lizabeth. Kako vaše ruže?« Bio je to njegov uobičajeni pozdrav, bez obzira na zgodu, a značio je zapravo upit o tome kako je inače. Taj spomen ruža imao je i skriveno značenje, jer su i Warwickovi i Toliverovi bili potomci engleskih kraljevskih kuća koje su se prepoznavale po tom otmjenom, trnovitom cvijetu, svojemu amblemu. Warwickovi iz Južne Caroline vukli su lozu iz kraljevske kuće York, čiji je znak bila bijela ruža, dok su Toliverovi potjecali iz kraljevske kuće Lancaster, čiji je simbol bila crvena. Iako su bili susjedi i bliski prijatelji, ni jedni ni drugi u svojemu vrtu nisu sadili protivnički znak odanosti vlastitom korijenju. Jutrošnji Kako vaše ruže? nije bio upit o stanju njezinih voljenih biljaka što ih je – poslije nekoliko mjeseci izbivanja zbog toga što je njegovala oboljelog muža u bolnici u Charlestonu – njegom vratila u zdravlje, već o stanju njezina duha sad kad je taj muž bio već četiri tjedna u grobu. »Teško mi je to reći«, odviknula mu je ona. »Hoće li se održati, to ovisi o tome kakvo će biti vrijeme.« Te su entendres razmjenjivali sve otkako su mladići bili još dječaci, i Elizabeth je shvaćala njegovu okretnu i ironičnu, no nikad i podrugljivu duhovitost. Jeremyja je Warwicka upravo obožavala. Bio je visok i kršan, za razliku vitkog, vižljastog jednake visine. Jeremypamuka je bio najmlađiododnjezina troje braće, a otac im je biosina vlasnik susjedne plantaže zvane Meadowlands. Ujedinjeni obiteljskom hijerarhijom te uzrastom, tradicijom i interesima, on i Silas bih su idealni prijatelji, i Elizabeth je zbog tog odnosa bila sretna, jer je Silas s bratom bio u ratnom stanju sve otkako je prvi put progovorio. Jeremyjevo se vedro zadovoljstvo zbog toga što je vidi najednom pomračilo u njegovu pogledu, što će reći da je shvatio što je mislila reći. »Vrijeme se, nažalost, ne ravna uvijek prema našim željama«, odgovorio je, nakrivivši pritom glavu kao da se od nečega brani, i to je Elizabethi samo potvrdilo njezinu pretpostavku o svrsi njegova dolaska. »Je li stiglo ono pismo što ga tako dugo čekamo?« upitao je Silas. »Napokon. Tu je u torbici, i stiglo je od Lucasa Tannera. On je sa svojom družinom uspio stići do crne zemlje.«

Elizabethi nije bilo ni na kraj pameti da sad uđe u kuću. Ako su željeli o nečemu popričati u četiri oka, mogli su to i odgoditi pa to obaviti daleko od njezina uha, ali se nadala da to neće učiniti. Ponekad je o tome što se zbiva u njezinoj obitelji mogla doznati tek bestidnim prisluškivanjem, bilo vlastitim bilo uhom koga od služinčadi koga bi za to zavrbovala. Čula je kako je Silas viknuo u kuću i rekao Lazarusu da donese kavu. Odlično. Svoje su tajne planove kanili kovati na verandi, u ljepoti jesenskog jutra. »Hoće li me veseliti to što u pismu piše?« upitao je Silas. »Uglavnom«, odgovorio je prijatelj. Elizabeth je znala što im je na umu. Sad su počeli zaozbiljno ostvarivati svoj zajednički san o kojem su pričali već godinama. Kao najmlađi sinovi, obojica su odrasla svjesna malene vjerojatnosti da po smrti svojih očeva postanu jedinim nasljednicima obiteljskih plantaža pamuka. U Jeremyjevu slučaju, ta mu okolnost baš i ne bi teško pala. Sa svoja se dva brata dobro slagao, i otac je nad njim bdio, te bi se pobrinuo da i on dobije svoj pravedni dio imanja. Jeremy je, međutim, naprosto želio imati vlastitu plantažu i voditi je po svom nahođenju. Silasova je situacija i s ocem i s bratom bila posve drukčija. Sve od njegova rođenja, Benjamin Toliver je davao prednost Morrisu, svom prvorođencu, budućem nasljedniku Queenscrowna. »Tako je to u životu«, govorio bi Elizabethi, nikad se posve ne odrekavši načela primogeniture, tog atavizma svog engleskog porijekla, a koji je određivao da obiteljsko imanje nasljeđuje samo najstariji sin. U Južnoj je Carolini taj zakon bio ukinut još 1779. No tu su se onda umiješale i druge predrasude. Benjamin i Morris bili su jednodušni u svemu, no ponajmanje je tu riječ bila o želji sina da ugodi ocu. Morris je iskreno dijelio očevo mnijenje o svemu, od religije do politike, dok bi Silas znao zauzeti drukčiji, ponekad upravo eksplozivan stav. Netrpeljivost je rasla između oca i sina i između brata i brata, čemu svakako nije odnemogla ni okolnost što se Elizabeth, da nekako premosti taj sve dublji jaz među njima, prema Silasu odnosila s posebnom naklonošću. Benjamin je znao da bi se Silas i njegov brat, kao ravnopravni ortaci, jedan drugom bacili na gušu dok se on još ne bi ni ohladio u grobu. Da izbjegne takvo stanje, sve što je imao – zemlju, kuću i inventar, stoku, oruđe i robove – ostavio je Morrisu, i tako Silasa ostavio bez novčića, samo s godišnjom »plaćom« i nekim udjelom u prinosu plantaže sve dok rođenom bratu služi kao upravitelj imanja. Nije se stoga bilo čuditi što je Silas, sad već u dvadeset devetoj godini života, osjećao da ga je otac iznevjerio kao i ćutio gorčinu u duši, te stoga želio otići iz zavičaja i krenuti s Jeremyjem Warwickom prema »crnoj i

masnoj« zemlji u istočnom dijelu Texasa, a koja je, kako su javljali izvještaji, bila upravo savršena za uzgoj pamuka. Kako je žalosno što je morati otići srca puna zlovolje prema vlastitom ocu, jer je Elizabeth znala i nešto što Silas nije. Benjamin Toliver se odrekao ljubavi prema vlastitoj ženi zbog njezine ljubavi prema mlađemu sinu. Muž ju je ostavio na brizi tupavom sinu neženji koji se vjerojatno nikad neće ni oženiti, što znači će sama ostarjeti bez radosti unučića, bez prilike da ih obožava i da ih razmazi. Vjerojatno će to jednog dana požaliti, no ipak će pustiti Silasa – bešćutnog prema njezinoj ljubavi prema prekrasnom unučicu i curi koja će mu uskoro postati drugom ženom – da ode u Texas, a da nikad ne dozna da je njegov otac svoju oporuku tako sročio i zato da mu podari slobodu.

Drugo poglavlje

Silas

je osjećao majčin očaj, prožet još i udovičkom tugom, kako ga zapuhuje skupa sa svježim, jesenjim vjetrom, ali tu nije bilo pomoći. On ide u Texas skupa sa svojim sinom i nevjestom. Iako je njihov spor trajao već godinama. Za njegovu je majku obitelj bila sve. Za nj je pak sve bila zemlja, to nešto jedino neodvojivo od čovjekove dobrobiti. Bez vlastite zemlje koju će orati i zasijavati, čovjek je ništa, bez obzira iz kakve je obitelji. Njegova je majka navela sve moguće razloge protiv toga da njen sin napusti udobnost, sigurnost i zaštitu svog doma i otisne se, skupa s obitelji, prema tom teritoriju na rubu revolucije. Iz Texasa su dopirali glasovi kako se kolonisti spremaju svoju novonaseljenu zemlju proglasiti neovisnom od Meksika, a taj će potez nedvojbeno izazvati rat s tom zemljom. »Ali mama, pa što da radim? Da ostanem tu, bratu pod papučom, tu gdje moj sin, baš kao i njegov otac, nikad neće biti gazda u vlastitoj kući?« »Ne izvlači se na to što želiš Joshui«, odvratila mu je mati. »To želiš radi sebe – i oduvijek si želio – no sad moraš misliti i na Lettie i svog sinčića.« Pokrila je lice rukama da odagna strašne slike o svemu na što ga je upozoravala: slike strašnih boleština (u koloniji Stephena F. Austina godine je 1834. izbila kolera), slike divljačkih Indijanaca, divljih zvijeri i zmija, krvoločnih Meksikanaca, opasnih Iprijelaza preko opasnih slike izlaganja opakim ćudima vremena. taj se popis grozota nizao rijeka, u nedogled, no od svih je njih ipak najstrašnija bila pomisao da nikad više neće vidjeti ni svog sina, ni Joshuu, ni Lettie. »Ne, nego se ti, mama, nemoj vaditi na njih. Da mi je tko ponudio zemlju bilo gdje na Jugu, na sigurnom mjestu, ti bi i dalje željela da ostanem u Queenscrownu, da ostanemo svi zajedno kao jedna obitelj, i vrlo važno što me otac praktički razbaštinio i što me brat ne može smisliti.« »Sad pretjeruješ. Tvoj je otac učinio kako je vjerovao da je najbolje za Queenscrown, i nije istina da te brat ne podnosi. On te samo ne razumije.« »A ja ću učiniti sve kako vjerujem da je najbolje za Somerset.« »Somerset?«

»Tako zovem svoju farmu u Texasu, u čast davnog pretka Toliverovih, vojvode od Somerseta.« Mati je ušutjela, jer su protiv tako jake ambicije svi razlozi bili nevažni. Za svoj je jad mogla zahvaliti samo oporuci svojega muža, i Silas je na to nije propustio podsjetiti, ali to ipak nije opravdavalo njegovo osorno ponašanje proteklih tjedana, i zbog toga ga je bilo stid. Volio je majku i bolno će mu nedostajati, ali se nije mogao otresti osjećaja da ona namjerno nije željela predvidjeti, a potom i spriječiti, nepravednu podjelu očeve baštine. Da je Benjamin Toliver svoje imanje podijelio na jednake dijelove, Silas bi se zauvijek odrekao svog sna. Samom je sebi bio obećao da će učiniti sve što je u njegovoj moći da s bratom živi u miru. Morris, koji je bio stari momak, volio je svog nećaka, baš kao i buduću nevjestu i njezino umilno i prijazno ponašanje. Lettie se pak s njegovom majkom slagala upravo veličanstveno. Elizabeth je u njoj vidjela kćer koju nikad nije imala, dok je Silasova zaručnica njegovu majku doživljavala kao zamjenu onoj bez koje je ostala još u djetinjstvu. Uz njih dvije, kuća ne bi nikad bila bijesna. Sad je čak i Morris počeo shvaćati što će izgubiti njegovim odlaskom. »Smislit ćemo već nešto«, bio je rekao, ali za Silasa ništa što bi mu brat mogao ponuditi nije moglo nadomjestiti nedostatak očinske ljubavi, tako bolno iskazan odredbama očeve oporuke. On nikad ne bi od brata uzeo ono što mu njegov otac nije bio voljan dati. I tako će otići u Texas. Kad je Jeremy sjašio, Silas je sa zahvalnošću pogledao čovjeka s kojim će zajedno iskolčiti svoju zemlju, dok mu se pastuh još propinjao. Jeremy Warwick je svom konju rijetko kad branio da radi po svojoj volji, kao što nije volio ni da to netko brani njemu. Silas je cijenio tu njegovu osobinu, jer iako je glava njegova prijatelja bila poznata po svojeglavosti, nije se klonila rizika, a njegov prijatelj iz djetinjstva još nikad nije ušao u avanturu pogibeljniju od ove u koju su se kanili otisnuti. Prije nego što je svom konju vezao uzde, Jeremy je dobacio Silasu poštansku torbicu zbog koje je bio odjahao sve do Charlestona. Silas ju je žudno raskopčao i prihvatio se čitanja pisma Stephena F. Austina, poznatog teksaškog moćnika, i to još prije nego što su ulaštene čizme njegova prijatelja udarile o pod verande. »Nešto me u tom poslu brine«, rekao je Jeremy spustivši glas da ga Elizabeth ne čuje. »Gospodin Austin nam je spreman prodati svojih nagradnih jutara zemlje koliko nas je god volja, pod uvjetom da pristanemo živjeti u Texasu, ali nas i upozorava da se sprema rat. Poslao je i novine koje

govore o sve većem nezadovoljstvu naseljenika politikom meksičkih vlasti, a tu je i pismo Lucasa Tannera. On veli da je zemlja upravo sanjana – dobro i netaknuto tlo, obilje šuma i vode, krasno podneblje – ali da ćemo se za nju morati boriti. On je već imao nekoliko čarki s Indijancima i meksičkom milicijom.« »Budući da ne krećemo do proljeća, možda se taji sukob s meksičkim vlastima napokon sredi, alisve te vijesti moram prenijeti drugima koji idu s nama«, rekao je Silas. »Moraju znati i za te dodatne pogibelji.« Jeremy ga je upitao tihim glasom: »To vrijedi i za Lettie?« Oštro škljocanje vrtlarskih škara najednom se prekinulo, i u stanci koja je uslijedila, tišina se prenijela sve do verande. Elizabeth je sve to slušala, naćulivši uši u očekivanju odgovora. Daj reci, Silas. To vrijedi i za Lettie ? Njezina je sina tog odgovora poštedio dolazak Lazarusa, koji je laktom otvorio ulazna vrata da servira kavu. Silas je pružio ruku pa ih rastvorio da lakše prođe. »Hvala vam, gospodine Silas«, rekao je sjedokosi Crnac i postavio kavu na stol za kojem su već naraštaji Tolivera bili posluživani aromatiziranim burbonom s ledom i popodnevnim čajem. »Da vam natočim kavu?« »Ne, Lazarus, to ću ja. Reci Cassandri da pita izgleda savršeno.« Lazarus i žena mu Cassandra poći će s njima u Texas. Oni su bili njegovi, jer ih je naslijedio od svoje bake Mamie Toliver. Nedavno je Silas u Lazarusovu koraku opazio nekakvu težinu a ni ženu mu više, dok bi mijesila kruh, nije pjevala. »To se odnosi i na Lettie«, odgovorio je Silas i pružio Jeremyju tanjurić za kolače. Natočio je i njemu i sebi po vrelu šalicu kave. »Kad mi bude zgodno da joj to kažem«, dodao je. »Ah«, odgovorio je Jeremy. »A to bi značilo?« »Da je pita savršena«, odgovorio je Jeremy i odgrizao krupan zalogaj. »Idete li ti i Lettie na proslavu kod Jessice Wyndham?« »Lettie to nikako ne bi željela propustiti. Podučavala ju je prije nego što je otišla u internat i stvarno je zavoljela. Među njima su samo četiri godine razlike. Ne bih baš mogao reći da je se sjećam. A ti?« »Jedva. Sjećam se samo smrtno ozbiljne curice s krupnim okicama u boji kestena, ali sam je jutros ipak prepoznao na rivi u Charlestonu kad je stigla

iz Bostona. Po nju su došli majka i brat. A bila je i napravila pravu scenu kad je stala na stranu crnoga nosača kojeg je zlostavljao neki putnik.« »Bijelac?« »Nažalost da.« »Njen će joj otac o tome reći riječ-dvije.« »Nadam se da nam njegovo nezadovoljstvo neće pokvariti zabavu. Čuo sam da Wyndhamovi ne žale troška, samo da proslave Jessicin osamnaesti rođendan i povratak kući po završetku školovanja u Bostonu. Osim toga misle ugostiti i rođake iz Engleske – lorda i lady DeWitt.« »Wyndhamovi si to mogu priuštiti«, odgovorio je Silas pa iz poštanske torbice izvukao kartu. »Courier navodi Carsona Wyndhama kao najbogatijeg čovjeka u Južnoj Carolini«, rekao je Jeremy i zagrizao u pitu. »Siroti će se čovjek iskilaviti tjerajući sve lovce na miraz u državi.« »Možda je isprosi Morris i prištedi mu trud.« Silas je prezrivo otpuhnuo. »Morris ne bi znao razlikovati valcer od polke ni damski rupčić od krpetine, stoga nema šanse da bi on osvojio njezinu ruku. No zašto je ne isprosiš ti, Jeremy, i riješiš joj oca tog posla. Lijep si ko vrag i pred tobom ne bi bilo prepreka.« Jeremy se nasmijao. »Bez uvrede za Lettie, ali ne vjerujem da bih jednu mladu damu iz njezina mogao zainteresirati daSsetobom uda zabičovjeka koji se misli miljea odselitii sutoliko Texas.finoće A Lettie je u tebe zatelebana. i u pakao.« Silas je razmotao kartu pridodanu pismu Stephena A. Austina, pa se namrštio na rutu što ju je impresario označio crnom tintom. Udaljenost je bila pozamašna; teren je pak iza Red Rivera, dalje u Texasu, bio zastrašujući. Tintom je bilo zaokruženo i područje gdje je put skretao s logičnijeg pravca. Bilješka je na rubu glasila: Ne zalazi. Lovište plemena Comanche. »Možda je vodim baš tu«, rekao je Silas.

Treće poglavlje

A

sad, gdje da za ručak smjestimo lady Barbaru?« upitala je Eunice Wyndham svoju kćer kad su uplovile u lođu sred sve one strke oko postavljanja stola za dvanaestero ljudi. »Kakav peh. Ako bude okrenuta leđima prema vrtu, vanjsko će sunce pokazati njezinu tanku kosu u najgorem svjetlu. Ako je postavimo prema prozoru, svjetlo će joj istaknuti svaku boru. A ta je žena tako tašta kad je riječ o izgledu.« Jessica je nije ni slušala. Mati je sve to samo glasno premetala po glavi pa nije zapravo ni očekivala da joj odgovori. Znala je da sve to njezinoj kćeri nije ni najmanje paizliječiti čak ni sada, godine provedene u internatu, a kojizanimljivo, ju je trebao od teposlije njezinedvije ravnodušnosti. Stol je za ručak bio postavljen u lođi da bi blagovaonica ostala slobodna za silnu gozbu koja se spremala uvečer. Jessici bi bilo draže da su njen rođendan i povratak proslavili obiteljskim piknikom. Djevojka koju je potražila među crnim sluškinjama nije bila kod kuće. Nije ju pronašla ni u blagovaonici, gdje su ljudi bili zauzeti sličnim poslom. »Mama, gdje je Tippy?« »Možda bih je mogla postaviti na čelo stola, a lorda Henryja na začelje. Svi bi to protumačili kao znak poštovanja. A tvoj otac i ja možemo sjediti sučelice na sredini.« »Mama, gdje je Tippy? Svuda je tražim, a nje nema. Što ste s njom učinili?« Eunice je turila kićeno ispisano ime u kristalni držač kartice u obliku ružina pupoljka, pa se odmaknula da provjeri dojam. »Da postavim i muholovke?« upitala je. »Kad sam s tvojim tatom bila u Washingtons kupili smo krasan par od kristala. A tamo je sve puno groznih muha – mnogo gorih nego tu. Ili je za njih još prerano, što ti veliš?« »Mama, gdje je Tippy?« Eunice je napokon usmjerila zanimanje na kćer. »O Bože, dijete. Zašto si još u šlafroku?« Jessica se naglo okrenula prema vratima.

»Kamo ćeš?« »U kuhinju. Sigurna sam da si je prognala baš tamo.« »Jessica, stoj tu. Jesi me čula?« Glas joj se uzbuđeno digao, najednom pun straha. Dohvatila je lepezu što ju je donijela sa sobom i mahnula hitro ispred lica. Jessica je stala i okrenula se. Tri dvorkinje, u sivim haljinama i s bijelim pregačama, najednom su se umirile, i na čitavu se prostoriju spustio muk. »Drago mi je što je tvoj otac lady Barbaru i lorda Henryja jutros poveo na jahanje«, rekla je Eunice hladeći se lepezom. »Tako me je poštedio neugodnosti, da se moram crvenjeti što moja kćer leti u kuhinju zbog dvorkinje, iako bi trebalo samo potegnuti zvonce.« »Mama, hoću vidjeti Tippy.« »Ona sada radi, pravi ti rođendansku tortu.« »Onda joj idem pomoći.« Eunice joj je iza leđa bacila užasnut pogled na ukipljene dvorkinje, koje su sve to gledale izbuljenih očiju, zabijeljenih od šokiranosti i radoznalosti. »To bi bilo sve«, odrezala je oštro. »Idite i pomozite Willie May.« Dvorkinje su jurnule kraj Jessice u omaglici sivog i bijelog. Eunice je hitro koraknula i povukla kćer u sobu, pa za sobom zatvorila francuski prozor. Kad su se tako zatvorile, rekla je: »Ne razgovaraj sa mnom takvim tonom, mlada damo, i to pogotovo ne pred poslugom. Sasvim je dovoljan bio i onaj jučerašnji kraval u luci.« »Samo sam ga pljesnula lepezom po ramenu.« »Branila si crnca pred bijelim čovjekom!« »Taj je čovjek zlostavljao i pretovario nosača. Pljesnula bih ga i da je nosač bio bijel kao svježi snijeg.« Eunicino se napeto, srdito lice smežuralo kao promočeni čajni kolačić. »Ja se pitam, dijete, što da počnemo s tobom? A toliko smo svi bili ushićeni što dolaziš. Ne možeš ni zamisliti koliko te je brat želio vidjeti. Silom je htio poći sa mnom po tebe pred brod, ali si mu jučer priredila strašnu neugodnost, možda čak i neoprostivu.« »Trebao ga je on tresnuti, a ne čekati mene.« Eunice još brže »Znala jesam da teporadila nismo lepezom. smjeli poslati u školu u Boston – u to abolicionističko leglo.« »Ne, majko, nego u leglo slobodara.«

»No dakle, Jessica!« Ostavši, kao i uvijek, bez argumenta pred kćeri za koju bi dala krvi ispod vrata, Eunice se srušila, skupa s lepezom, u vrtnu stolicu i beznadno uzdahnula. »Što su samo, u toj tvojoj školi, napravili iz tebe!« »Samo su potvrdili ono u što sam oduvijek vjerovala. Svi su ljudi stvoreni jednaki, i nitko nema pravo drugoga držati u ropstvu.« »Pssst!« prosiktala je Eunice žestoko, pa bacila pogled kroz ostakljena vrata da vidi ne sluša li sve to nečije uho. »A sad me slušaj, svojeglava moja kćeri. Ti nemaš pojma što se sve tu zbivalo dok tebe nije bilo. A da imaš, onda bi shvatila koliko je krivo to što misliš, i koliko bi takav govor mogao biti opasan za Tippy.« »Što... što se tu zbivalo?« »Ne na našoj plantaži, ali zato na drugima. Pobune robova, sve redom bezuspješne, no ipak i preblizu da bi se tvoj otac osjećao ugodno. Plantažeri su na rubu živaca i malo im treba da kazne roba – i to, mogla bih dodati, nemilosrdno« – probola je Jessicu pogledom – »a što vrijedi za svakog za koga samo i izdaleka naslute da ne stoji iza južnjačke ideje.« »Ideje? Ideja je abolicionizam. A ropstvo je dogma.« Eunice se prestala hladiti. Od toga je, međutim, bilo malo koristi plućima koja samo što nisu prsnula. »Vidi, baš ti o tome i govorim. Upozoravam te, Jessica. Iako ti je otac spreman ispuniti svaku želju, on ipak u ovoj kući neće trpjeti takve nazore, kao ni tvoje flagrantno prijateljstvo s nekakvom crnom dvorkinjom.« Zavrtjela je glavom kao da samu sebe kori. »Nikad nisam smjela dopustiti da se ti i Tippy toliko zbližite kao djeca, ali se nisi imala s kim igrati. Ona ti je bila jedino moguće društvo. A nisam smjela poslušati ni sestrina zaklinjanja da te pošaljem u internat kod nje u Bostonu, a od svega je najjasnije da nikad nisam smjela dopustiti da s tobom pođe i Tippy. »Ja sam međutim« – sad je Eunice prijekorno izvila obrve, pogleda zabuljena u Jessicu – »živjela u iluziji da ćeš biti dovoljno pametna da, kad dođeš kući, prekineš sva ta druženja.« Umornom je gestom stavila ruku na čelo. »Nadala sam se da ćeš shvatiti da je moraš pustiti, prihvatiti da Tippy ima svoje mjesto, kao što i ti imaš svoje.« »Mama...« Jessica je kleknula majci do koljena, dok se oko nje nadimala sva punina njezinih halja, što je sve majci prizivalo pred oči onu riđokosu, smeđooku lutku koja je imala samo pristali torzo i natapiranu suknjicu, a koja je Jessici u djetinjstvu bila najdraža. Ali tu je ujedno i prestajala svaka sličnost njezine kćeri s lutkom. Crte su lica njezine kćeri bile pravilne, zubi

ravni, kosa plamena a krupne, izražajne oči tamno i ljupko smeđe, no sve to njezino blijedo, pjegicama posuto lice nije moglo spasiti – ne od neuglednosti, nego baš od ružnoće. Njezinu bi mužu bilo draže da mu je kći ljepotica, i da se zanima samo za najobičnije stvari, baš poput kćeri njihovih prijatelja, a koje su od svega marile samo za haljine, zabave i očijukanja, i da je sretna što je razmažena jedinica jednog od najvećih bogataša Juga. Jessica se, međutim, sve od rođenja izmicala ulozi u kojoj se rodila. Je li to bilo zato što je osjećala da je očeva popustljivost samo kompenzacija za razočaranje što ju je osjećao prema njoj? Jessica je previše mislila, previše sve dovodila u pitanje, previše sumnjala, previše se bunila. Carson bi takav duh smatrao privlačnim u kćeri ljepotici, ali kod nekog tako ružnog to je bio čisti napor. Ponekad je Eunice pomišljala da se Jessica trebala roditi kao muško. »Ja to mogu shvatiti«, odgovorila je Jessica, »ali ne i prihvatiti. Ne bih Tippy nikad dovela u pogibelj, ali se ne mogu – niti želim – prema njoj odnositi kao prema nekom nižem od sebe. Ona je briljantna i kreativna na način na koji to nikadi neću biti. Ona je ljubaznijaNei mudrija i posjeduje sve vrline kojeja cijenim koje tražim u prijateljici. bih željela stvarati neugodnosti ni tebi ni tati, ali svojoj prijateljici kanim iskazivati zasluženo poštovanje. I neću se prema njoj odnositi kao prema robu.« Eunice je pritisla dlanove na obraze. »O, Bože!... da te čuje otac...« »Jako bi se u meni razočarao, u to sam sigurna.« »Osjetio bi više od razočaranja. Postoji i jedna strana tvojega oca koju još nisi vidjela. A nastaviš li paradirati s tim svojim osjećajima prema Tippy, bojim se da neću moći spriječiti posljedice. Za Boga miloga, moraš malo misliti i na nju.« Jessica je nježno digla majci ruke s obraza i zadržala ih u svojima. »Ma ništa ne brini, mama. Obećavam ti da neću praviti obiteljske drame proklamiranjem svojih nazora o ropstvu u ovoj kući. Jug je to što je, i moj ga glas neće promijeniti, ali te molim, dopusti da mi Tippy bude sobaricom. Ti znaš da ona diše samo na pola pluća, da pati od pleuritisa, i da ne može disati vrući kuhinjski zrak.« »Hoću, dijete, ali ako održiš riječ. A ako ne budeš, otac će je poslati u polje, i spavat će u robovskom selu. On te jako voli, ali budi sigurna da će to učiniti.« Eunice joj je skinula ruke s lica i maknula kćeri plamenu kosu. »Toliko si nam nedostajala dok nisi bila s nama«, rekla je nježno. »I baš smo te zato i pozvali kući još prije polugodišta, ali ti velim, sve otkako si došla, srce mi nije na mjestu. Na ručku i na proslavi pričat će se i o

abolicionističkom pokretu. Obećavaš mi da ćeš, ako te tko upita za mišljenje, držati jezik za zubima?« Jessica je isplazila jezik i uhvatila ga s dva prsta. »Obefabam sbojoj staboj majci.« »O ludice«, rekla je Eunice, a preko lica joj se prelio smiješak, ali joj baš nije sasvim ugasio onu tjeskobu u očima. »A sad na noge. Čeka me još puno posla.« »Poslat ćeš Tippy k meni u sobu? Nitko mi ne zna napraviti frizuru kao ona, a zamisli i na što bih sličila da mi se ona ne brine o garderobi.« »Ako ne zaboraviš da te tvoj otac voli iznenaditi bez najave. Stoga pazi da, kad se otac pojavi, s Tippy razgovaraš samo o haljinama i frizuri. Ako on počne rješavati stvari, Tippy će njegovati čahure pamuka a ne čipke i vrpce.« »Neću zaboraviti.« Jessica je ustala i zavrtjela se u satenskom kućnom haljetku, a oko krhkog joj se, uzanog struka zavitlala suknja. »Već sutra, pa osamnaest. Kad sam prije ostarjela?« »To je rođendan poslije kojeg već trebaš početi razmišljati i o udaji«, rekla je Eunice. »Možda razmišljati, ali ne se i udati. Koji bi to muškarac i pomislio da za ženu uzme takvu smutljivicu?« Koji bi, doista? pomislila je Eunice pa uzdahnula.

Četvrto poglavlje

Tippy je povukla češalj od Jessicina čela sve do kraja dugog, nauljenog pramena. Ponavljala je taj pokret sve dok joj prirodno kovrčava kosa nije zablistala na ramenima u elastičnim plamencima hrđavo-crvenog satena. Još malo i Tippy će ih oblikovati u večernju frizuru u stilu zvanom Madonna, nastalom u engleskom dobu romantizma. Taj je stil tražio da se po sredini napravi razdjeljak, a na tjemenu i uz obraze zafrču vitice. Na žičanoj je lutki, napravljenoj po Jessicinim mjerama, visjela haljina od brokata u krem boji. Na njoj su bili posljednji modni detalji kojima je cilj bio istaknuti mliječna ramena, uzan struk i sitne gležnjeve. »Taj je stil za vas upravo savršen«, rekla je gospođica Smithfield, švelja koja je sašila tu haljinu u svojoj radnji u Bostonu, ali je kroj zapravo bila smislila i materijal izabrala baš Tippy. Uz haljinu je stajalo i sve što uz nju ide: balske cipelice četvrtastog vrška od isto takvog satena, rukavice do lakta te večernja torbica u zelenoj boji, kako bi se složila sa smaragdnim brošem što ga je Jessici, u čast njezina rođendana, darovao otac. Dok je sjedila ravno pred zrcalom, s Tippy točno iza leđa, Jessica je od svoje sobarice vidjela samo čupav busen kose (što je kod nje bila još jedna neobičnost, jer joj kosa nije bila oštra kao kod drugih pripadnica njezine rase, a i kožom), njezina jelepeze svijetlosmeđa nijansai oštre stajalavrške u oštrom tamnom njezinih ušiju lakata kontrastu u stalnoms gibanju. Jedva viša od metle i tanka kao jela, Tippy je ipak bila obdarena neobično velikim ušima, šakama i stopalima, zbog čega je ljudima koji je nisu poznavali niti cijenili njezine talente izgledala upravo groteskno. »Na što je to dobri Bog mislio kad je mojoj curici u lice i tijelo dosuo svega i preko mjere, pa mu onda nije ostalo dovoljno da joj napravi i drugo pluće?« glasila je česta jadikovka Willie May. A to se pitala i Jessica. Tippy je bila najneobičnije skalupljen čovjek što ga je vidjela u životu, ali sve od djetinjstva njezin su je sićušni stas i neproporcionalna građa upravo očaravali. Svojim okretnim umom i kreativnom maštovitošću, Tippy ju je podsjećala na nestašnog vilenjaka iz njezine najdraže zbirke dječjih priča. Jessica je zamišljala da je ona zapravo čokoladni đavolak pao s nekog drugog svijeta, biće čije se prekomjerne uši,

šake i stopala, lomljive kao u malene vile, mogu preobraziti u krila i vratiti je u carstvo iz kojeg je došla. Istodobno ju je, međutim, i brinula njezina krhkost, i to sve otkako je navršila dovoljno godina da shvati kako se njezina prijateljica rodila bez važnog dijela tjelesne mašinerije, te da bi se jednog jutra mogla probuditi i otkriti da su curicu s kojom se igrala odnijeli anđeli. Dok je gledala u Tippyne užurbane ruke, zamislila bi ih kako beru pamuk na sunčanoj jari, i Tippy s teškom jutenom vrećom prebačenom preko slabašnih ramena, i od toga bi joj se smučilo, ali njen to otac nikad ne bi napravio njezinoj Tippy. U to je Jessica bila sigurna. On bi znao da mu to kći nikad ne bi oprostila, no ipak ih je mogao razdvojiti, i toga se ne bi skanjivao. I na to ne smije nikad zaboraviti. »Nemam više nikakvih želja«, rekla je Jessica. »No nije li to strašno, Tippy? Imati osamnaest godina i biti bez želja.« »Ni ja isto njih imati, samo doći doma i metit trske sirup na kuružnjak«, odgovorila je Tippy. Jessica se okrenula od zrcala, namrštila se na nju i spustila glas. »Moraš li, Tippy, i kad si sa mnom govoriti poput neukog berača?« »Jes, da, da ne smetnivam sa svoga uma gdje sam što sam. Bolje tako mene vas.« Jessica se opet okrenula prema toaletnom stoliću. »Sad mi je žao što te nisam ostavila u Bostonu s gospođicom Smithfield u njezinu šnajderaju, pa bi mogla lijepo poživjeti od igle i konca. U Bostonu si imala mnogo želja, i sve su se obistinile.« Tippy joj je prinijela usta uhu i progovorila školovanim jezikom: »Tvoj bi otac po mene poslao svoje ljude, ali ni tako ne bih ostala. Ne bih te nikad pustila da se vratiš kući bez mene.« Jessica je začula očeve korake u predsoblju. On nije ulazio bez kucanja, napose sad kad je već odrasla, ali bi i dalje potom samo malo pričekao i već ušao. Jučer ujutro, kad su Tippy dopustili da se iz kuhinje vrati u Jessicinu sobu, ova joj je prenijela majčino upozorenje, no Tippy ga je već bila čula od Willie May. »Žele nas razdvojiti zato što smo previše bliske«, objasnila joj je Jessica, »i mama je zaprijetila da će te, ako ne budeš surađivala, poslati u polje. I zato se moramo pretvarati da si ti moja sobarica a ja tvoja gazdarica.« »Što neće biti nimalo teško«, rekla joj je Tippy tada. »Jer ja sam sobarica, a ti moja gospodarica.« »Samo tobože.«

Složile su se da će morati biti jako oprezne. Tippy je sve to izložila Willie May. Jessicu više neće zvati »Jessie«, a da prije pred to ne stavi Miss i sve poprati sitnim naklonom. Nema više ni zajedničkog hihotanja ni njihovih malenih tajni. Ni zajedničkih plandovanja ni glasnog čitanja. Nikakvog više iskazivanja prijateljstva. »I nećeš više«, dodala je Willie May i strogo je pogledala, »govoriti kao bijela dama i producirati se svojim znanjem pred gospodarom i robovima.« Sad su se djevojke zakačile palcima – bilo je to njihovo ritualno sklapanje pogodbe. Začuvši iz hodnika samo tišinu, Jessica se nasmiješila i rekla: »Pobrinut ću se da dobiješ sirupa do grla, makar ga morala i prošvercati.« »Ne, ne, Jessica – Miss Jessica. Nemojte meni iskazivati nik’ve milosti. To preopasno.« Jessica je duboko uzdahnula. »Svim sam tim upravo zgrožena. Stidim se Juga. Stidim se i vlastite obitelji...« »Psst, ne smijete tako govoriti. Ne smijete tako čak ni misliti.« »To je jače od mene.« »Ta nova učiteljuša sa Sjevera... Znam što njoj po pameti je, Miss Jessica. Ne dajte njoj uvleče vas u nevolju. Ja preklinjavam vas...« »Jessica! To sam ja, tata. Ulazim!« Kroz vrata je grunuo taj jaki glas čovjeka kojeg je Jessica voljela i bojala ga se. Prošlo je tek nekoliko sekundi, a onda je Carson Wyndham već gurnuo vrata i umarširao, oštro stupajući, u svojim zasljepljujuće ulaštenim čizmama, po drvenom podu. Bio je to nizak i krepak muškarac, rumenkaste kose, stamene tjelesne građe i odsječna držanja, i iz njega je zračio dojam da će se pred njim razmaknuti i gomila, jer teško onom tko mu se nade na putu. Tippy je reagirala brzo, pa nakrivila glavu prema Jessicinom prepadnutom odrazu u zrcalu i izrekla glasno, kao da nastavlja razgovor prekinut ulaskom Carsona Wyndhama: »Vaš’ kosa je vako super. Čisto zlo dizati je još.« »Slažem predmet se«, rekaonjihova je Carson pa prišao i stao uz to kćerkin toaletni stolić da promotri razgovora. »Zbog koga vraga sve žene misle da moraju mrcvariti kosu svim tim sukanjima i frkanjima i Bog zna čime sve još ne, kad je mnogo ljepše da visi tako nesputana kako je to dragi Bog odredio?« Dotaknuo je nježnu mrežicu za kosu što je visjela s vrška zrcala.

Jessica ju je nosila jučer za ručkom, ispunivši raskuštranom kosom tu zlatnu i filigransku mrežicu. »Ovo mi se svidjelo na tebi, Jessica, to, kako se ono zove... Zašto to ne staviš i večeras?« »O, tata, kako jedna dama može s balskom haljinom nositi mrežicu za kosu?« Bio je to odgovor kakav je otac volio čuti od svoje kćeri – šupljoglav, ženskast i tašt. Zbog tog ju je nagradio smiješkom. »A onda valjda ne. Kako ti se svidio broš?« »Ma obožavam ga. Tata, još ti jednom hvala.« Bio joj ga je darovao na ručku za najbliže obiteljske prijatelje. Trebalo se to zapravo dogoditi u sklopu rođendanske proslave, ali je to zapravo bilo produciranje pred očevim dalekim rođacima iz Engleske, lordom Henryjem i lady Barbarom, vojvodom i vojvotkinjom od Strathmorea. Da nije bilo ugodnoga društva Lettie Sedgewick, uz brata jedine njezine vršnjakinje u društvu, bi umrla od dosade akoLordstva ne već i injegove od čistoga gnušanja. RazgovorJessica se prilagodio željama Njegova zadrte žene, a vodio se isključivo o skarednom usponu britanske srednje klase, o drskim pokušajima poljodjelskih nadničara iz Dorseta da osnuju sindikat, te o lovu na lještarke. Njihovi slušatelji i servilni štovatelji, s iznimkom jedino Lettie, lovili su svaku njihovu arogantnu riječ, a što se prekinulo samo u trenutku kad je Michael predložio zdravicu u čast sestrina povratka. Kod Lettie Sedgewick joj se, međutim, sviđalo mnogo toga. Jessica je jedva čekala priliku da se, čim se vrati iz Bostona, nastavi družiti sa svojom bivšom učiteljicom, kako bi s njom mogla podijeliti sve što je naučila u školi iudovca razmijeniti ali je sad Lettie već bila zaručena kojeg misli, se Jessica sjećala kao velikog ljepotana. Sadzaje Silasa kanio uTolivera, Texasu osnovati vlastitu farmu. Jessica se sjećala da mu je prva žena umrla pri porodu dječaka koji će uskoro postati Lettin posinak. Lettie je bila vrlo inteligentna kći prezbiterijanskog pastora, vrlo obdarena lingvističkim umijećem. Wyndhamovi, pripadnici crkve njezina oca, bili su je uzeli da Jessicu uči baratanju perom i klasičnoj književnosti, i tako, pred odlazak u licej, upotpuni njezinu školsku naobrazbu. Lettie je kasnije na koledžu u Nashvilleu stekla učiteljsku diplomu, i sad je predavala u školi u Willow Groweu, gradiću u župi njezina oca. Za nj se govorilo da je s jedne strane na puškomet Charlestona, a s druge odplantaže niza plantaža zvanog Aleja trske. plantaža, gdje su se od smjestile najprominentnije pamuka i šećerne Na ručak nisu bili pozvani ni Silas ni Jeremy Warwick, zato što se s Jessicom baš nisu poznavali. Ali će zato doći na večeru.

»Čovjek bi pomislio da je Južna Carolina još kolonija Britanskoga Carstva, s obzirom na to koliko su neki od nas još odani svemu engleskom«, rekla joj je Lettie i namignula kad im se napokon pružila prilika da porazgovaraju u četiri oka. »Osim kad je riječ o ropstvu«, odgovorila je Jessica. »Britanci su imali bar toliko uljuđene humanosti da ukinu trgovinu robljem.« Bilo bi joj bolje da se ugrizla za jezik. Izletjelo joj je to samo od sebe, no snošljiva narav Lettie Sedgewick i Jessicino iskustvo u općenju s tom pastorovom kćeri dopuštali su takva kontroverzna povjeravanja. Dok je podučavala Jessicu, Lettie nije imala ništa protiv toga – pokazujući čak da joj je to i drago – da na njihovim satovima sjedi i Tippy, pa makar i krišom. Učiti robove čitanju i pisanju bilo je zakonom zabranjeno, pa da se to otkrilo, učiteljica bi ugrozila položaj svojega oca kao pastora Prve prezbiterijanske crkve u Willow Groveu. Preko lica njezine prijateljice preletio je val veselosti. »Da, zaista«, odgovorila je Lettie. »Vidim da se nisi mnogo promijenila, draga moja učenice, no smijem li te upozoriti da ubuduće prvo promisliš prije nego što nešto izgovoriš?« »Morat ću to naučiti.« »Čula sam od Silasa o tom malom jučerašnjem incidentu na rivi u Charlestonu. Tu se bio baš zatekao i Jeremy Warwick, došao po neke stvari za Meadowlands. On je pak Silasu rekao kako se nije javio da tvoju majku i brata ne dovede u još veću neugodu.« »Nema dvojbe da gospodin Warwick sad o meni misli sve samo najgore.« »Ma ni govora. Rekao je Silasu kako misli da si strašno hrabra cura.« Ili strašno glupa, pomislila je Jessica, gledajući u ozbiljno lice svojega oca u zrcalu. Je li mu Michael rekao za onaj jučerašnji incident u Charlestonu, i je li je sad došao ukoriti? »Jessica«, rekao je Carson, »volio bih da večeras izgledaš posebno lijepo.« »Oko toga ćemo se stvarno potruditi, hoćemo li, Tippy?« upitala je Jessica s olakšanjem. »Je li to samo zato što mi je danas rođendan, ili postoji i još neki razlog?« »Ne... ne postoji. Samo bih se želio osjetiti posebno ponosnim na svoju curicu koja se poslije dvije godine napokon vratila kući, i zato te molim da

daš sve od sebe.« Nagnuo se prema njoj i poljubio je u obraz. »Vidimo se na proslavi. A Tippy?« Tippy je stala u pozoran stav. »Da, gazda?« »Potrudi se da u tome i uspije.« »Da, gazda, gospodine Carson.« Izišao je iz sobe, a djevojke su razmijenile duge, upitne pogleda. »Zbog čega sve to?« upitala je Jessica. »Jeremy Warwick«, odgovorila je Tippy smjesta. »Jeremy Warwick?« »Sve sam čula u kuhinji. Tvoj bi tata volio da ga se dojmiš, jer se nada da biste se vas dvoje mogli naći. Za stolom ćeš sjediti kraj njega.« »Jeremy je Silasovih godina – dakle za mene prestar – a osim toga oni, koliko sam shvatila, skupa kreću za Texas. Zašto bi moj otac želio da se za nj udam?« »To ne bih znala. Warwickovi su bogati. Možda da otjera mužjake koji to nisu?« Znakovito je zatreptala svojim vjeđama bez trepavica. »Jeremy Warwick je dobar čovjek, tako se bar po kuhinji priča. I dobar gazda. Ne mogu shvatiti kako to da je još neoženjen. Možda tvoj tata želi da mu ti lupiš žig prije nego ga neka pokupi.« »Ne, Tippy, to nije razlog«, odgovorila je Jessica najednom shvativši. Najednom ju je presjekla bol. Njezin je otac doznao za onaj kraval na rivi. Michael mu je sigurno sve javio, a njegova majka, isuvišenazorima strašljiva odaropstvu. bi pred mužem imala tajni, zacijelo ga je upoznala s njezinim »Moj me se otac želi otarasiti prije nego što mu počnem zagorčavati život.« No samo pod uvjetom da je iz Južne Caroline odvede imućan i valjan muškarac. Toliko me otac još voli, pomislila je. Jessica je osjetila kako bijes u njoj počinje polako nadvladavati povrijeđenost. No dobro, u tom slučaju za njega ima velike vijesti. Nikad se neće udati za robovlasnika.

Peto poglavlje

Jessica je trebala biti predstavljana u plesnoj sali u pozdravnom redu s domaćinima, a ne izvesti ceremonijalni ulazak na vrhu stuba. Stube su samo za velike ljepotice. Taj joj je aranžman, međutim, savršeno odgovarao. Kad je završila rukovanje s pedesetero rođendanskih gostiju, rukavica joj se već bila malo zacrnjela, a ruka već tako odrvenjela da nekoliko trenutaka nije ni osjećala stapku svoje čaše za šampanjac u trenutku kad je postala slobodna i pošla potražiti Lettie, koja je stajala sa Silasom Toliverom i Jeremyjem Warwickom pred njezinom peterokatnom i cvijećem urešenom rođendanskom tortom. »Kako je lijepa!« uskliknula je Lettie, zadivljena tortom, u trenutku kad im se pridružila Jessica. »Prepoznajem li u njezinu obliku Tippynu ruku?« »Naravno. Te je cvjetove iz istučenog bjelanjka umočenog u šećer i očvrslog, napravila baš ona.« »Ma stvarno je prekrasna, baš kao i ti, curo slavljenice. A kako ti je samo lijepa haljina! Sigurno iz Pariza?« »Nije, nego iz Bostona.« Jessica je osjećala kako joj se lice počinje žariti pod muškim pogledima. Izgledala je najljepše što je uopće mogla izgledati, ali je oni nipošto ne bi proglasili za prekrasnu. Lettie je vidjela ljepotu u svemu i svakome, a što si je lako mogla priuštiti. Prekrasna se savršeno odnosilo na nju, a što se jasno vidjelo i po Silasovim očima. Oni su zaista bili blistav par – on visok i crnokos, i pristao, pravi lord Byron s raskuštranom, gavranski crnom kosom i zelenim očima, i tako privlačnom jamicom na bradi, a ona, sitna i plava, porculanske kože i upravo delikatesna, savršen lik za Byronovu pjesmu »U ljepoti ona kroči«. »A i vaša je rumen sasvim primjerena«, javio se sad i Jeremy Warwick uz lagani naklon i sa slutnjom smiješka u stilu maloga vražićka. Ma je li on to mene ismijava? Jessica se oglušila na kompliment i rekla Lettie: »Ne mogu ti reći koliko se veselim što si me izabrala za djeverušu.« »A ja ti ne mogu reći koliko se veselim što si to prihvatila. Hoćemo li drugi tjedan u Charleston, da ti potražimo materijal za haljinu?«

»Itekako bih to voljela, ah ja sam u takvim stvarima izgubljen slučaj. Tippy ima savršeno oko i za materijal i za boju. I ima zaista čudesan ukus. Ona je zadužena za kroj i materijal mojih haljina. Uvijek je vodim sa sobom da mi pomogne u izboru garderobe. Može li s nama i ona?« »Tippy?« ubacio se Silas. »Sad to ime čujem već i po drugi put. Ne sjećam se da smo se upoznali.« »Tippy je, ovaj... Jessicina sobarica«, objasnila je Lettie, očito s malom nelagodom. »Crna sobarica da ima bolji ukus od svoje gospodarice?« obratio se Silas Jessici s nevjericom u glasu. Jessica je podigla bradu. »Moja ima.« Na laktu je osjetila čvrst, muški stisak. Je li taj stisak bio upozorenje? »Čini mi se da sam čuo zvonce, zovu nas k stolu«, rekao je Jeremy i provukao Jessicinu ruku ispod svoje. »Imat ću zadovoljstvo, gospođice Jessica, da sjedite za stolom meni s lijeva. Kako to da mi se posrećilo da sjedim kraj slavljenice?« »Raspored je pravio, gospodine Warwick, moj otac«, odgovorila je Jessica, najednom osjećajući kako se guši. I odlučila svu pompu baciti u vjetar, ili bolje reći, u taj teški zapuh parfema koji su prožimali prostoriju, »Ako je to uopće moguće, ja bih vas trebala zaludjeti i opčiniti sve u nadi da me nećete naći posve neprikladnom za udaju.« Njezino je društvo samo zinulo i blenulo u nju. A onda je zapanjeni muk razbilo Jeremyjevo smijuljenje. »Pa svega mi«, rekao je. »ja bih rekao da sam već opčinjen.« Jessica je, poslije proslave, baš iščešljavala uvojke, kad se s vrata začulo kratko i staccato kucanje njezina oca. Jessica si je prištedjela trud da mu se javi, jer su se vrata isti čas otvorila, i onda je u sobu ušao otac, u smokingu, jakni za pušenje, no i sam mirišući kao cigara. »No, curo moja, je li ti se svidjela proslava?« »Da, tata, i to jako.« Bila je to zaglupljujuća večer, na kojoj su se vodili dosadni i predvidljivi razgovori, i u svemu je bilo zanimljivo samo slušati Silasa raspravljaju svojimbiti planovima da napolovicu proljeće umilje, Texasi povedui Jeremyja karavanukako kola. Kolona je otrebala duga čitavu nadali su se napredovati brzinom od bar dvije milje na sat, što bi iseljenicima omogućilo da dnevno prevaljuju po deset milja, ovisno već o vremenu i svakovrsnim preprekama. Taj joj se put činio opasnim, prepun

nepoznatog, pa se pitala kako će Lettie podnijeti sve ta odricanja kojih će svakako biti. Jedina još zanimljiva tema o kojoj se raspravljalo bio je sretan dolazak, tog popodneva, Sarah Conklin iz Massachusettsa, a koja je trebala preuzeti Lettin posao u mjesnoj školi. Sedgewickovi su je bili pokupili u Charlestonu u luci, pa je odvezli u njen novi dom u Willow Groveu. »Je li zgodna?« poželio je doznati Michael. »Jako«, prosudio je velečasni Sedgewick i lagano porumenio. Jessica nije ponudila nikakvu informaciju o svom poznanstvu s novom učiteljicom, iako je slutila da se Lettie iznenadila što se njezina prijateljica poslužila svojim utjecajem da nađe posao ne samo strankinji, nego još i sjevernjakinji. Otac je sjeo na sofu, prenisku da bi mogao komotno ispružiti noge, no to mu je mjesto otvaralo vidik na lice kćeri u zrcalu. »Nadam se da mi to ne govoriš samo zato što to želim čuti i da si se zaista zabavila«, rekao je. »Jer teško mi je to bilo pogoditi. Što inače misliš lijepo o Jeremyju Warwicku?« Jessica je češljem izvukla pramen kose iz nauljene vitice. »Mislim da je ugodan čovjek.« »Ugodan! Zar je to sve što o njemu možeš reći? Mislim, na čitavom Jugu nema udavače koja ga ne smatra privlačnim, živahnim i zabavnim. A da velim po istini, to misle i mnoge udane.« Znalački je poradio obrvama prema njezinu odrazu, no njegov je pokušaj da bude šaljiv bio toliko stran njegovoj smrtno ozbiljnoj naravi, da joj je bilo teško ne nasmijati se. »Pa zašto se onda već nije oženio?« upitala je. »A valjda je previše izbirljiv, no priča se i da mu je u mladim danima tifus odnio voljenu. Ali ti moram reći, Plašilo, da se baš nisi trudila da ga impresioniraš.« Jessica je susrela njegov pogled u ogledalu. Plašilo. Tako ju je zadnji put zvao još kao curicu. To je ime dobila po igri u kojoj je ona iskočila iz skrovišta da ga prepadne. Buu! Vrisnula bi, a on bi se nasmijao i zavrtio je oko sebe i rekao joj da je ona njegov Plašilo. Grlo joj se steglo od već skoro zaboravljene boli koju je njen otac znao pobuditi u njoj. »Tata, a zar sam trebala?« Carsonu je u uši navrlo rumenilo. »Da, mislim da, Plašilo. Priznajem da sam se poigrao provodadžije. Jeremy je najbolji ženik u Južnoj Čarobni, uz iznimku samo Silasa Tolivera,

no on je već rezerviran. Osim toga, Silas nema novaca. Jeremy ga ima. On bi se o tebi valjano skrbio.« »Silas nema novaca?« Iznenađeno je pogledala oca u zrcalu. »Kako je to moguće? Queenscrown je vrlo napredna plantaža.« »Benjamin Toliver je Queenscrown ostavio svom starijem sinu Morrisu. Silas je na njoj samo najamni radnik. Baš zato i ide u Texas.« To ju je zabrinulo zbog Lettie, pa je upitala: »Pa s čim da onda ide?« »U taj je pothvat uložio i nešto vlastita novca, no ostatak je posudio od mene.« Jessica se stresla zbog Lettie. Ne samo što će se na tom putu i započinjanju novoga života suočiti s neizrecivim odricanjima, nego će sve to još i morati proći na posuđen novac. Vjerojatno će trebati godine da ocu vrate dug, još i prije nego što uhodaju farmu i Silas ugleda prvi vlastiti dolar. Možda će i sama ljubav biti dovoljna da ih održi i dovede Silasa do sna koji je očito već dugo snivao s Jeremyjem. Jessica se okrenula na toaletnoj stoličici i pogledala oca. »Tata, zašto se toliko žuriš da me udaš?« »Pa mislim... nećeš nikad biti mlađa. Tvoja se mati u tvojim godinama već bila udala, a iskreno govoreći, ne mogu ni zamisliti čovjeka vrednija tebe od Jeremyja.« Carson je svojim debelim, jakim prstima uštipnuo zrak. »Moraš ga izvaditi iz lonca prije nego što to učini neka druga.« »To ovisi o tome je li Jeremyju uopće do toga.« »Meni se činilo da on ne bi imao ništa protiv, ali si ga otpilila.« »On ima već skoro trideset godina, što znači da je od mene stariji jedanaest godina.« »I kakve to ima veze? I ja sam osam godina stariji od tvoje majke, i Silas je stariji od Lettie, a vidi kako je s njim sretna.« Jessica mu je toliko bila spremna priznati, da, Lettina je sreća bila očita čitavomu društvu. Ona se pak pitala postoji li uopće muškarac koji bi njoj u oči mogao dozvati zvijezde koje je Silas stavio u Lettine. Njoj se Jeremy, istina, svidio. I doista ga je našla i privlačnim i živahnim i zabavnim, ali njega nikad ne bi zanimala neka poput nje. Njezin je otac vidio samo kavalirsku uljudnost prema domaćinovoj kćeri, a njezina je ravnodušnost bila posljedica ogorčenja što je izlažu kao ždrebicu na konjskoj dražbi. »On ide u Texas, to valjda znaš«, rekla je.

Otac je spustio pogled na svoje kućne papuče. »Da, to znam.« Jessica se zavrtjela natrag prema zrcalu. U ovoj se kući više toga govorilo – i razumijevalo – kroz stanke u obiteljskim razgovorima negoli kroz izgovorene riječi. Taj je trenutak zatišja bilo jasno priznanje istinske očeve želje da se što prije uda za nekog prikladnog i s njim ode što dalje. Jessica je nastavila šutjeti, a ritmički su potezi češlja u tišini zvučali upravo prijekorno. Carson je podigao glavu i najednom upitao, osvrnuvši se po sobi: »Gdje je Tippy? Zašto te ne služi?« »Poslala sam je u njezinu sobu. Nema nikakva smisla da bdije sve dok ne odem u postelju.« Carson je ustao i namrštio se. »Ona bi trebala biti tu sve dok ne legneš – i onda može ići u svoju sobu. Jessica, tu si djevojku i previše razmazila. To neće ići.« »Da, tata«, odgovorila je Jessica i nastavila se češljati. Tippy ju je moljakala da ostane i čuje o proslavi, ali ju je popodnevni napad pleuritisa skoro bacio na koljena. Jessica se nije usudila podsjetiti oca na stanje njezina zdravlja, još i pogoršano današnjim naglim zahlađenjem. Uz tek malobrojne iznimke, imao je malo razumijevanja za beskorisnu imovinu. »Pobrinut ću se da zasluži svoj kruh«, rekla je Jessica. »I bolje bi ti bilo.« Carson je zastao, pa spojio pogled s kćerinim očima u zrcalu. U njegovim je osjetila tjeskobu, u svojima kako joj dolaze suze. Ponovno se spustio od jezika. »Plašilo, miloto moje, zaista ne možeš biti mûk, malo zboreći više na...glasnije Wyndham?« upitao je. »Kako da sizar se rodila tako drukčija od sviju nas?« »To ne znam, tata«, rekla je, osjetivši najednom napad tjeskobe koju ju je sledio, »ali se bojim da će me moja urođena različitost skupo stajati.«

Šesto poglavlje

Willie

May je sjedila sred hrpa neopranog suđa od sinoćnje proslave, uživajući u drugoj šalici kave i rijetkoj zgodi da u Velikoj kući bude sama sa svojim mislima. Bilo je nedjeljno jutro. Svi u kući – gospodar i gospodarica, Miss Jessica i posluga, uključujući i njezinu kći – kao i svi poljski radnici bili su na misi koja se danas slavila kraj potoka. Poslije službe će uslijediti krštenja, koja će se slaviti u hladovini velikih stabala pekana i močvarnih sekvoja uz obalu, i svi će se častiti ostacima proslave osamnaestog rođendana Miss Jessice. DeWittovi su otišli u Charleston, a zatim se u subotu popodne i otisnuli u Englesku, i hvala dragom Bogu. Willie May barem nije više morala brinuti još i o njima u svoj toj zbrci pedeset gostiju koje je trebalo hraniti i pojiti, pa za njima onda sve još i počistiti. »A sad svi u krevet«, naredila je sinoć Miss Eunice svoj posluzi pošto je počistila stolove i sklonila hranu. »Suđe može pričekati do sutradan iza mise. Willie May, idi i ti u krevet. Već spavaš na nogama.« Ma bila je ona dobra, Miss Eunice, bar u tom pogledu, uvijek obzirna prema raspoloživim mogućnostima svoje domaćice, iako je gospodarica uvijek znala i postaviti granicu. Što je njoj savršeno odgovaralo. Život je bio toliko jednostavniji i lakši kad je svatko znao svoje mjesto i prihvaćao ga, nikad puno mira ne misleći to bila tema koja ju znala je uznemiravala u ovo jutro i tišineo utuđem. VelikojI baš kući.je Granice. Tippy nije za svoje, a za to je bila kriva Jessica Wyndham. Gazdina će kći uvaliti njezinu u nevolju – i to veliku. Upravo ju je njušila kako dolazi. Dio se Willie May bio skupio u čvrstu lopticu, kao uvezanu slikom, još onoga dana kad je njezina malena – koja je tad imala tek deset godina – odlutala, razumije se, baš s Miss Jessicom, u salon, gdje se gazdarica baš prepirala s dekoraterom o boji i materijalu za zavjese na venecijanskim prozorima, Willie May je baš bila posluživala čaj kad je opazila kako njezina kći dohvaća dva uzorka različitog materijala iste boje i mirno ih, bez i jedne riječi, predaje Miss Eunice. »Daj vidi ovo!« uskliknula je gospodarica. »Zaista vjerujem da je to savršena kombinacija prave zelene nijanse i materijala. Uzet ćemo baršun uz karniše i svilu dolje.«

Sad su se svi zagledali u njezinu malenu, i baš je tada Willie May osjetila kako joj se steže utroba, koja će se od tog dana jedva ikad i olabaviti, i to napose pošto je Miss Jessica zapiskutala: »Mama, pa već sam ti rekla da je ona jako pametna!« i ozareno pogledala Tippy. I Willie May i Miss Eunice gledale su bespomoćno kako prijateljstvo njihovih kćeri raste iz dana u dan. U početku, kad su im djeca počela pupati, nijedna se od majici nije puno obazirala na njihovo druženje. Na plantažama je bilo posve prirodno da se bijela djeca druže s crnom, napose ako je riječ bila o potomcima kućne posluge koji su živjeli s roditeljima u Velikoj kući. Willie May je osjećala silno olakšanje što je njezina kći, rođena bez jednog pluća, rasla pod njezinim okom a ne u Dvorištu, gdje su djecu drugih robova tjerali na rad, a Miss Eunice je bila sretna što se njezina malena, bez sestara da joj prave društvo, ima s kim igrati. Jačanje te vezanosti sasvim je promaklo oku Carsona Wyndhama, iako je njegova kći snjoj. Tippy dijelila svakuJessica poslasticu i tražila da joj daju iste I baš je Miss njezinoj kćeri, krštenoj kaoigračke Isabel,i lutke dala kao ime.i »Tippy!« zacičala bi dok su obje učile hodati, jer je njezina sićušna kći radije hodala na vršcima (tips) prstiju nego se gegala. Willie May i Eunice nisu nimalo žurile da glede te bliskosti nešto i poduzmu, i to zato što je ona, u stanovitom smislu, bila odraz njihove. Carson Wyndham je Willie May, koja tada nije imala još ni dvadeset godina, kupio kao sobaricu za Eunice Wyndham kad je svoju mladu iz Richmonda, Virginija, bio tek doveo na svoje golemo imanje Willowshire. Samujući tjednima, dok bi njen muž sređivao poslove na svojim mnogobrojnim plantažama, Eunice bi, da joj nije bilo Willie May, poludjela od samoće. Oteta iz roditeljskog krila u svom selu u Africi kad joj je bilo sedamnaest godina, Willie May je dobro razumjela što to znači biti daleko od doma. Nju su engleski i kućanske poslove naučili anglikanski misionari – pa je za trgovce robljem bila pravi zgoditak – i sad su ona i gospodarica postale povjerenice, zajedno se probijajući kroz novi svijet uz muževe koje su jedva i poznavale, te dijelile radosti i muke trudnoće i rađanja i upravljanja najuglednijom ladanjskom kućerinom u Južnoj Carolini. Eunice se nije libila govoriti kako ne zna što bi bez Willie May, ali samo zato što se uzdala da njezina domaćica neće nikad prekoračiti granice njihova prijateljstva. No nijedna od njih to ne bi mogla reći za Tippy, i to zahvaljujući Jessici Wyndham, a napokon je to počeo opažati i gospodar. Evo, baš ovoga jutra, kad je čitavo kućanstvo kretalo na potok, on je upitao tonom kojeg su se svi strašili:

»Otkud ti ta haljina, Tippy?« Svi su se ukočili, uključujući i Miss Jessicu, kojoj je napokon došlo u tvrdu glavu da njezino sljepilo na boje Tippy dovodi u opasnost. »Ja je pravila, gazda.« Gospodar je protrljao materijal između prstiju. Haljina je bila lijepa i skrojena po modi. »Sirova svila. Otkud ti ona?« »Iz Bos na, gazda. To restl dala mi švelja Miss Jessica.« Gospodar je prostrijelio kći pogledom. »Je li i tvoja od istog materijala?« Miss Jessica je bila dovoljno pametna da obori glavu. »Da, tata.« A Tippy je rekao: »Smjesta natrag u svoju sobu i skidaj to sa sebe. Nikakva obojena dvorkinja u mojoj kući neće nositi haljinu od istog materijala kao i moja kći.« Tippy je istrčala iz predsoblja, zadržavajući kašalj nalik na onaj što ju je čitavu noć mučio iz onog jedinog njezinog pluća. Još prije nekoliko godina gospodar o toj haljini i njezinu iznimnom kroju ne bi ni razmišljao. Tippyna nadarenost za šivanje i pletenje, poduprta još i osjećajem za boje i okom za kroj, bila je u njihovu kućanstvu ne samo dobro poznata nego i hvaljena, ali su se 1831. prilike oko Willowshirea počele mijenjati. je terobova godine crnački Nat Turner poveo dvodnevnuBaš pobunu protiv bijelihpropovjednik gospodara u okrugu Southampton u Virginiji, u kojoj je i gospodar Carson imao plantažu. I bio je otišao u Virginiju da pogleda suđenje i vješanje ljudi u to upletenih, pa se kući vratio kao sasvim drugi gospodar. A onda je 1833. stanoviti William Lloyd Garrison, u tu ranu još utrljao i sol, pa osnovao Američko društvo za borbu protiv ropstva i to baš u Bostonu, gradu u kojem je Miss Jessica pohađala školu, s obojenom sobaricom prema kojoj se odnosila kao prema sestri. Gospodaru nije ni palo na um da bi se njegova kći tu mogla izložiti radikalnom nauku tog čovjeka i njegovih sljedbenika, a još manje da bi to na nju moglo utjecati, no tu se prevario, a što su sad počele shvaćati i Willie May i Miss Eunice. Willie May je ustala i pripasala pregaču. Tu na Willowshireu njoj je i njezinima bilo dobro. Gospodar Carson je vjerovao da se čovjek o svom

imetku mora skrbiti, i zato se brinuo da mu robovi budu dobro hranjeni, odjeveni i smješteni. U nedjelju, na Dan zahvalnosti i na Božić imali su slobodno, a poljski su radnici imali desetminutne odmore u hladovini i vode koliko ih je volja. Bilo im je dopušteno da njeguju svoje običaje i žive po vlastitoj volji, bez ikakva uplitanja Velike kuće, sve dok bi, dakako, ostajali u primjerenim granicama. Stup je za bičevanje i dalje stajao usred Dvorišta, ali već odavno nije služio ničemu, no i posljednji put kad je poslužio, na njemu su izbičevali roba koji je prebio svoju ženu skoro namrtvo. Njihov gospodar, za razliku od mnogih drugih plantažera, nije razbijao crnačke obitelji prodavanjem njihove djece. Carson Wyndham je bio strog ali pravedan, a od svojih je nadglednika i predradnika očekivao isto. Stavovi gospodara Carson bili su upadljivo različiti od stavova drugih plantažera i nadzornika – s iznimkom samo gospodara Meadowlandsa i Queenscrowna – a koji su znali svojim robovima zaista trovati život. Na Willowshireu je život bio stabilan i uglavnom lijep. No vremena su se mijenjala. Osjećalo se to na svakom koraku. srpnju je rulja napala poštu u Charlestonu i spalila literaturu što su jeU poslali sjevernjački abolicionisti radi raspačavanja po čitavom Jugu. Taj je prosvjed podržao i predsjednik Jackson, i pokušao, makar i neuspješno, zakonom zabraniti distribuciju »podstrekačkih« spisa preko američke pošte. Umnožile su se ophodnje i zli su ljudi, oboružani bičevima i puškama, jahali po mjesečini u potrazi za odbjeglim i drzovitim crncima da ih primjereno kazne. Na Willowshireu su se prilike promijenile utoliko što robovi nisu više smjeli, bez posebnog gospodareva odobrenja, posjećivati robove na drugim plantažama, a pričalo se da su predradnici gospodara Carsona – robovi zaduženi da u polju vode druge robove – prema radnicima postali neprijazniji. Nekoliko je obojenih nadzornika bilo zamijenjeno bijelim, a jedne je noći nestao i »Spit« Johnson, stalno gunđalo čije su zanovijetanje dotle trpjeli. Pukao je glas da su ga odveli u Charleston i prodali na dražbi. Sred tog oblaka promjena, Willie May se plašila za kćer. Djevojka je znala čitati i pisati i recitirati stihove, govoriti poput bjelkinje i govoriti gospodarici koji materijal da kupi i kako da češlja kosu – a sa svim tim paradirati pred gospodarima nije bilo nimalo pametno obojenoj djevojci bez jednog pluća. Poslije toga što se danas dogodilo, ne bi je nimalo iznenadilo da Tippy pošalju na posao daleko neprivlačniji od pravljenja društva Miss Jessici. Mogli bi je čak i iseliti iz sobe do gazdaričine i smjestiti u kolibu u Dvorištu, gdje bi morala živjeti s drugom obitelji. Willie May se molila Bogu za svoju jedinicu da joj dade pameti da se brine za sebe, da se jedne noći ne pojave konjanici i ne odvuku je iz vlastite postelje da svima zorno pokažu što čeka crnce koji ne znaju gdje im je mjesto.

Sedmo poglavlje

Silas, dušo, što je bilo?« rekla je Lettie svom zaručniku s leđa. On je pak stajao na prozoru župnoga dvora s kojeg je pucao pogled na malen vrt u kojem su plamtjele zlatne krizanteme. Iz njega se spremala ponijeti veliki aranžman da ga majka sutra, na Dan zahvalnosti, stavi na stol. »Jesu li ti dosadne sve te svadbene gluposti?« Silas se okrenuo od prozora, jer je pogled na Lettie za stolom krcatim svadbenim tričarijama – čipkom i vrpcama i uzorcima nekog prozračnog materijala – bio ljepši od svakog vrta. »Ne, ljubavi, iako priznajem da je sve to više po ženskom negoli muškom srcu.« »Pod uvjetom da se ne predomisliš da me hoćeš za ženu.« »Nemoguće.« Silas joj je prišao i sjeo kraj nje za stol, a ona odložila pločicu za pisanje na kojoj je križala beskrajni popis svega što mora obaviti do dana njihova vjenčanja, prve subote u veljači. On pak nije mogao shvatiti što to žene tjera da s pripremama za vjenčanje počinju već nekoliko mjeseci unaprijed (i njegova je mati bila sva u velikom poslu), ali su ga ipak uspjele uvjeriti da je, s obzirom na sve zahtjeve onih blagdana između, ključno što prije početi s organiziranjem. On je tvrdio da bi vjenčanje trebalo pomaknuti na neki raniji dan, kako bi se još prije polaska na prvi ožujka stigli uvesti u brak, ali je brat njegove zaručnice studirao na West Pointu, a nisu ga mogli pustiti na svadbu prije prvog tjedna u veljači. »I što te onda muči?« Lettie mu je lagano prešla prstima preko nabranog čela. »Kad ti se tako skupe obrve, znam da te nešto progoni.« Silas ju je uzeo za ruku i pritisnuo joj prste na svoje usne. Uzbuđivao ga je i najnježniji dodir njezine kože. Neka mu Bog oprosti, ali mu nisu ostale nikakve uspomene na tijelo njegove prve žene, one koja mu je rodila sina. Da nije bilo Joshue, ne bi joj se mogao sjetiti ni lica. Ursuline, tako se zvala, inapose to se doista čednoseksa. ime savršeno slagalo s njezinim moralističkim nazorima, u pogledu Ta se uspomenu na nju sačuvala. Njegova je žena bila kći plantažera i pripadnika ladanjske gospoštije, ali je zato njegov svekar bio prava hajdučina. Silas se bio ponadao da će nešto od očeva ognja plamtjeti i u kćerinim žilama, ali se teško razočarao. Lettie pak, iako

pastorova kći, u tijelu nije imala nijedne izvještačene koščice i žudila je za bračnom posteljom bar koliko i on. Silas je tu razliku u naravi svoje bivše i svoje buduće, a toliko nespojive s njihovim porijeklom, zvao hirom prirode. Razmišljao je o tome da li da Lettie prizna istinu, ali je ona, napokon, ipak bila od prezbiterijanske loze, Škotkinja do srži, i užasavala se dugova. Znala je da ćeali novac za troškove puta do Texasa da morati posuditi od Carsona Wyndhama, je, baš poput Silasa, vjerovala će marljivim radom već poslije nekoliko godina doći na nulu. »Mi nećemo samo sjediti na verandi poput pripadnika ovdašnjeg plantažerskog staleža«, bila mu je rekla. »Radit ćemo skupa s nadničarima i brinuti se da se obavi posao. A gazdu ćemo i gazdaricu početi izigravati tek kad otplatimo dug.« »Moj bi se otac, da čuje da radimo skupa s crncima, okrenuo u grobu«, rekao je Silas i nasmijao se, voleći je još više zbog njezine hrabrosti i spremnosti da zaplovi u nepoznato – ili, bolje rečeno, ususret poznatim opasnostima i osobnim odricanjima – s ljubavlju prema njemu i povjerenjem kao jedinim zaštitničkim oklopom. »Neka samo izvoli. Idemo u Texas. Tamo sve prolazi.« Zbog takvih je stavova svoju zaručnicu iz dana u dan volio sve više, i nije mogao shvatiti zašto osjeća da je nužno zaštititi je od uznemirujućih vijesti, primjerice o nedavnim nemirima u Texasu i novim događajima koji su ugrožavali njegov san. Lettie je bila dorasla svakoj neočekivanoj prepreci. Gdje je on vidio prepreku, ona je vidjela izazov. Ono što su za njega bile izluđujuće zaobilaznice – iritantno prekrajanje planova i ciljeva – Lettie je prihvaćala kao »prerušene milosti«, nešto stvoreno po nekakvom općem planu, a čiji je cilj bio skrenuti ljude s krivoga puta. Ona je živjela u skladu s maksimom, a koju je ponavljala i svojim đacima, maksimom što ju je sama skovala, a odnosila se na nošenje s teškim no neizbježnim rizicima: »Ako se bojiš, kreni, ili nemoj, pa požali.« Unatoč svojoj porculanskoj pojavi, ipak mu se činilo da bolju od nje i ne bi mogao povesti sa sobom u tu nesigurnu i zastrašujuću zemlju, ali kad su se problemi počeli gomilati, Silas ipak nije uspijevao odagnati strah da će oni čak i za Lettie postati nepremostivi u trenutku kad se bude morala rastati s domom i s ocem, s prijateljima iz djetinjstva i svojim ljubljenim Charlestonom, blizu gradićapomisao u kojem da je odrasla. poći? Silas nije tako mogao podnijeti ode bezŠto njeako i danejebude ostavihtjela kod kuće dok na novom teritoriju sam ne iskuje novi život za oboje, baš kao što nije mogao podnijeti ni pomisao da ostane na Queenscrownu.

Jeremy je, međutim, u njezinu snagu vjerovao više od njega. »Silas, Lettie se neće predomisliti«, rekao mu je ne jedanput, »ali bilo bi pošteno da joj izneseš sve razloge za i protiv, da ti poslije ne bude žao.« Silas je, međutim, bio odlučio prihvatiti rizik sveg tog kasnijeg žaljenja i neke zastrašujuće vijesti zadržati za sebe – poput, primjerice, ove sada. Nad njih se nadvio novi oblak, i kroz njega nije probijala ni zraka sunca. Od deset obitelji koje su potpisale najam njegovih natkrivenih kola, Conestoga, osam ih je odustalo. On je vjerovao da će njegova špekulacija s kolima biti sjajna investicija. Bio ih je kupio da ih iznajmi obiteljima koje nisu imala čime platiti vozilo za put do Texasa, a najmanje pak natkrivena kola, sa svim njihovim prostorom i udobnostima, a što nisu nudila obična seljačka kola. Silas je vjerovao da će najam tih sjajnih i gracioznih vozila biti mamac koji će povećati broj kola u karavani (jer što ih je više, toliko su sigurniji), te da će mu najamnina vratiti dio uloga i pokriti vlastite putne troškove. A nakon svega će i dalje ostati njihov vlasnik, pa će ih po dolasku u Texas moći i prodati, a jedna točka ugovora toga i propisivala da Pritom, će mu najmoprimac prve je dvije godine davati osim neki postotak svojih prinosa. međutim, nije računao na odbojnost koju će stvoriti rat u Texasu, kao ni na kukavičluk ljudi koji vape za boljim životom, ali ga nemaju volje i ostvariti. Bolje bi mu bilo da je taj novac ostavio u džepu. Jeremy nije patio od takvih novčanih briga, no Silas nikad ne bi posudio novac od svog najboljeg prijatelja. Warwickovi i Toliverovi su svoje pothvate u Texasu trebali započeti bez međusobnih dugovanja i potraživanja, s uzajamnim prijateljstvom kao jedinom vezom. A prije bi u paklu pao snijeg nego što bio on svom bratu Morrisu priuštio zadovoljstvo da od njega posudi novac – nesumnjivo uz lihvarske kamate. Ukoliko ne nađe zamjenu onima koji su odustali od najma njegovih kola, morat će posuditi još novaca od Carsona Wyndhama, a Lettie bi se tome oštro usprotivila. Njoj bi bilo mrsko potonuti u još dublji dug prema čovjeku prema kojem je osjećala samo jaku odbojnost. Bit će još vremena da joj to kaže, zaključio je Silas, i to pošto pogleda što je bilo s njegovim oglasima što ih je stavio u državne novine i u Nashville Republican, nudeći svoja kola u najam, iako se malo nadao da će mu se na njih tko i javiti. U Texasu su bila velika previranja, i baš je zbog njih onih osam obitelji i bilo odustalo. »Podijeli to sa mnom«, stala ga je nagovarati Lettie i rukom mu izravnala obrve. Silas je odlučio ispričati joj onaj manji od dva obeshrabrujuća događaja koja su ga mučila.

»Vratio se skaut, onaj što ga je Jeremy poslao koncem rujna da izvidi područje prema kojem idemo«, rekao je. »Čini se da su one listopadske čarke između Teksašana i meksičke vojske zapalile požar koji se više ne da ugasiti.« »To se dogodilo na Jessicin rođendan – 2. listopada«, rekla je Lettie s laganom primjesom čuđenja, kao da ne može shvatiti da se jedni ubijaju dok drugi slave. Silas joj se dobrostivo nasmiješio i tucnuo je po nosu. »O nebesa, curo, po čemu ti pamtiš datume«, rekao je. »Ali jest, istina, bilo je to baš na Jessicin osamnaesti rođendan, i skaut je ujahao ravno u paljbu pa se i sam prihvatio puške.« Priču o toj čarki na 2. listopada, a između anglijskih doseljenika i stotine draguna Meksičke vojske u teksaškom gradu Gonzalesu prenijele su i novine. Čarka je započela kad je vojni zapovjednik meksičkih snaga na tom području zatražio da mu građani Gonzalesa predaju top što su ga posudili radi obrane od indijanskih napada. Kolonisti su to odbili učiniti i pružili su oružani otpor pod zastavom na brzinu salivenoj od vjenčanice, i na kojoj su ispisali: dođi i uzmi ga! Meksikanci su došli i pokušali ga uzeti, ali su doživjeli poraz i tako je top ostao u posjedu kolonista. Lettina je reakcija na tu priču bila tipična. Samo se nasmijala. »Ti mi se Teksašani počinju sviđati«, bila je rekla, »jer su u opasnosti hrabri i nepokolebljivi.« Silas joj je oko vrata ovio komadić gaze koju je ona zvala tilom, pa je privukao k sebi. Bio je naime otkrio da se loše vijesti najlakše ublažuju ljubavnim trenutkom. »Sjećaš se kako smo mislili da će se taj incident ispuhati?« rekao je zagledan u sjajne modre oči koje će, kad nastupi prva bračna noć, gledati kako se uvečer sklapaju na san i ujutro se kraj njega bude. »A vidiš, nije. Novine taj boj u Gonzalesu zovu >Teksaškim LexingtonomNovac u zajam niti uzimaj niti dajŠto ti se čini?Našao sam ženu vrsnu. Više vrijedi ona nego biserje.Kad pomislim da je Bog pravedan, doista strepim za svoju zemlju.Ne ubij.podjelom dobitiMi smo prokleti, Silas. Prokleti.< Sjećaš se toga?« Kimnula mu je glavom na prsima, i to je bila potvrda. »Sjećam se.« »Ta me mogućnost opsjela kao demon, ta misao da smo možda zaista prokleti. Da smo i ja i moja nedužna žena kažnjeni zbog ugovora što sam ga još onda u Južnoj Carolini sklopio s vragom, zbog boli što sam je zadao Lettie, zbog te sebične i svojeglave trgovine radi zemlje.« Jessica je ležala nepomično, i Silas je pomislio da je njegove riječi možda shvatila krivo. A kako i ne bi? Podigao joj je bradu i pogledao je u oči. »Što ne znači da i na sekundu žalim zbog odluke da se tobom oženim, Jessica. Reci mi da si u to sigurna.« Ona mu se izvukla iz zagrljaja i namjestila jastuke iza leđa da sjedne kraj njega. »Sigurna sam u to, Silas. No kamo nas vodi ovaj razgovor?« »Ja ne vjerujem da je s tom kletvom još gotovo«, rekao je bez okolišanja. »Nego vjerujem da nam sprema još i posljednji osvetnički udarac.« Zbacio je sa sebe posteljinu pa ustao iz kreveta samo u gaćama. »Smeta ti ako zapalim?« upitao je pa se umotao u kućni haljetak. »Ne, ako ti to očisti glavu od te budalaštine«, odgovorila je Jessica. Silas je zapalio četvrtastu cigaru i povukao duboki dim. »No je li to baš budalaština, Jessica?« »Silase Toliveru!« Namrštila se na nj, a ton joj je postao oštar. »Kad je Joshua poginuo, bila sam luda od bola i nisam ni znala što govorim. U to sam vrijeme zaista osjećala da smo prokleti zbog toga što nismo mogli ni rađati djecu niti je održati na životu, ali sam kasnije shvatila da su sve to samo hirovi prirode. Joshuina je pogibija bila nesreća koja je mogla zadesiti svakog radoznalog i pustolovnog dvanaestogodišnjaka. Budimo sretni što smo blagoslovljeni zdravim, bistrim i marljivim sinom – savršenim baštinikom tvog Somerseta. Jedina bi nam briga trebala biti njegov opstanak.«

»Upravo tako!« Ubo je zrak cigarom. »Da nam sin preživi – to je ono što bismo oboje poželjeli kad bismo mogli birati što god hoćemo. Njegov je život za nas nešto najvažnije na svijetu – važniji i od Somerseta.« Jessica je prema njemu okrenula glavu kao da ga nije dobro čula. »Ma na što to ciljaš, Silas?« Spustio je zadimljenu cigaru u pepeljaru pa sjeo kraj nje na krevet. Jessica se odmaknula nekako nesigurno, a sumnja u to da nije poludio naoblačila joj je tamne oči. »Što ako nam... zbog moje opsjednutosti Somersetom... ta kletva odnese i Thomasa?« upitao je. »Što ako me Bog, kao posljednju kaznu zbog sporazuma što sam ga sklopio s tvojim ocem, kani ostaviti bez baštinika koji će preuzeti plantažu?« Jessica ga je prijekorno pljesnula po ruci. »Ma smiješno!« rekla je. »Apsurdno. Ako... ako bi Thomas i poginuo, kletva s tim ne bi imala ništa. Za to bi bile odgovorne te budale koje su započele rat.« »Ali da budem siguran, ja... Jessica... ja...« Glas mu je postao hrapav kao da struže drvo. »Ja... ja razmišljam o tome da dignem ruke od Somerseta... da ga prodam... maknem iz Toliverovih ruku, spreman sam na sve samo da se izmaknem kletvi i našeg sina sretno vratim kući.« Jessica, sad već bijela kao i jastuci, čvrsto ga je uhvatila objema rukama. »Silase, ma čuješ li ti sebe? Pričaš praznovjerne besmislice. Ne postoji nikakva kletva. Bogu se živo fućka hoćeš li se ti odreći Somerseta ili ne. Iskreno govoreći, zar tiProdrmala zaista vjeruješ bi odricanje li?« od plantaže Thomasu zajamčilo sigurnost?« ga je.da»Vjeruješ Glas joj se digao do note nevjerice i panike. Silas se izvukao iz njezina zahvata i ustao iz kreveta, pa stavio prst na usta. Soba je njihova sina bila tik do njihove. »Daj spusti ton«, rekao je. »Prozor je otvoren, a ne bih volio da to Thomas čuje.« »Ma neće«, odrezala je Jessica. »A sad mi odgovori na pitanje. Vjeruješ li ti zaista da bi nam takva žrtva sačuvala Thomasa?« »Nemeđu znam«, odgovorio je on.na»Noćas sam uVidio snu vidio Thomasa kako kao leži mrtav redovima pamuka Somersetu. sam mu tijelo jasno dan.«

To ju je ušutkalo. Jessica je stisnula usnice, i bilo mu je jasno da sad zamišlja taj prizor. Silas je dohvatio cigaru i stao udisati dim sve dok mu nije propalio pluća. »Bio je to samo san«, rekla je Jessica čvrstim glasom. »Samo to, Silas, i ništa više. A ako prodaš Somerset, prodat ćeš i Thomasovo srce. Vratio se on iz rata ili ne, ni ovako ni onako ne može živjeti bez srca.« »Ali će bar ostati živ«, rekao je Silas. »No hoće li i živjeti?« Jessica je odgurnula pokrivače, nataknula noćne papuče, pa mu prišla i zagrlila ga oko vrata. »Silas, da nisi, kako veliš, >sklopio ugovor s vragomna Božjem posluJedna lasta ne čini proljeće.< Tako i ja razmišljam o svim tim pogibijama u dvije generacije, pa iako bi se one dale prikazati kao posljedice krivo sklopljenih brakova, one ipak ne ukazuju ni na kakav obrazac – ili kletvu. Ali čisto za svaki slučaj«, rekao je, »ja u trećem naraštaju neću ponoviti grijeh otaca. Oženit ću se ženom koju volim.« Vernon ju je na odlasku pogledao sa smiješkom, i to ju je podsjetilo na Silasa. Thomas se s godinama popunio, i sad je u njegovim širim plećima i debljem struku vidjela utjecaj muških Wyndhama, ali će Vernonova figura

ostati vjerna djedovoj, vitkoj i gracioznoj figuri njegova aristokratskog pretka. »A dodat ću, bako, još i ovo«, rekao je Vernon. »Koliko god da bila divna ta djevojka u Južnoj Carolini s kojom se moj djed nije oženio, ipak nije pogriješio što se oženio tobom.« Jessica je još osjećala ugodnu toplinu pri sjećanju na unukov kompliment, a sjećala se i olakšanja što ga je osjetila kad je za sobom zatvorio vrata. Jer se bila uplašila da će je Vernon upitati da li ona vjeruje u tu kletvu. Dva tjedna kasnije, na groblju su podigli spomenik, da označe grob Regine Elizabeth Toliver McCord, a Jessica je ubrala punu košaru crvenih ruža i položila ih uz njegovo podnožje.

Devedeset i šesto poglavlje

Ujesen 1895. žene su Vernona, Jeremyja III. i Abela rodile zdrave dječake sve u razmacima od niti tjedan dana. Darla je htjela da joj sin dobije ime Miles po djedu, na što je Vernon pristao bez pogovora. Dječak nije sličio ni na koga iz obitelji, ali je od ženina oca i ostalih Henleyja koje je Vernon poznavao s fotografija, naslijedio visoko čelo i vrlo špicast nos. Sin Jeremyja III. dobio je ime Percy prema nekom engleskom pretku, a Abel DuMont je svog nasljednika krstio imenom Ollie. Tri su se dojenčeta smjesta zbližila, baš kao i njihove majke. Vernonu je baš laknulo što društvu. je Darla Bio zavoljela ženebrinuo njegovih prijatelja i što uživa u njihovu se, naime, da najboljih će se osjećati inferiorno prema tim ženama koje su završile licej i potekle iz vrlo imućnih obitelji. Žena Jeremyja III. zvala se Beatrice i bila vedra djevojka iz Atlante, a otac joj je bio vlasnik čitave flote trgovačkih brodova. Abel se oženio rasnom debitanticom i nasljednicom tvornice; zvala se Pixie, a došla je iz Williamsburga u Virginiji. Pixie i Beatrice su bile žene kojima se imalo na čemu zavidjeti. Njihovi su im muževi mogli priuštiti sve najbolje od svega, no i bez njih su imale uvijek pune, pa i prepune kese. Beamtin je otac Warwicku III. za vjenčani dar dao novu kuću. S Warwickovim klanom upoznao već na proslavi zaruka i zaključio da je Warwick Hall, iako i se velik i veličanstven, postao pomalo pretijesan da mu kći u njemu započne brak. U toj su kneževskoj zgradi živjeli preživjeli pripadnici triju naraštaja: Jeremy St., njegova dva sina, Jeremy Jr. i Stephen sa ženama, te napokon četiri patrijarhova još neoženjena sina, od kojih je jedan bio Jeremy III. Njegova bi se kći izgubila među tolikim Warwickovima i njen bi glas malo značio u vođenju kućanstva. I tako je na Hudson Avenue jedna predratna kuća bila sravnjena sa zemljom, a na njezinu mjestu dignuta nova građevina. U nju su bili instalirani svi najnoviji uređaji, na pa uključeni prikazanivodom svijetu.i Ta se katnica sa stupovima dičila zahodima ispiranje, itekućom električnom rasvjetom. Nije se štedjelo ni na dekoru, ni na opremi, ni na uređenju okućnice.

Abel i Pixie su radije ostali u obiteljskoj kućerini u stilu francuskog châteaua s Armandom, a koji je lani obudovio jer mu je žena umrla od raka, i s Jeanom, drugim njegovim sinom koji se nikad nije oženio. Pixie, jedinica s već pokojnim roditeljima, rekla je kako joj se sviđa da bude »kraljica u kući punoj muškaraca«. Njezini podanici slavili je davrlo zapovijeda svojoj volji.u Jedna joj je su odjeprvih zadaća, kojui puštali je preuzela taktično,pobila unijeti kuću novi život. Na čitavu je kuću smrt Armandove majke Bess godine 1893. i žene 1894. bacila duboke sjene. Prije njihova odlaska, iz poštovanja prema Henriju, teško da su promijenili i jednu zaštitnu krpicu na osloncu naslonjača. Sad se Pixie taktički prihvatila uklanjanja podsjetnika na bolest i gubitak. A to je značilo da je počela zamjenjivati tamno svijetlim, staro novim, zastarjelo modernim – i sve to bez povrede ukusa bivših gazdarica. Plod je svega bilo skupo čudo gracioznosti i ljepote koje je Armandu natjeralo suze na oči. »Napokon se u mom starom domu opet dade disati«, rekao je. Warwickovi i DuMontovi su si mogli priuštiti raskošan život. Te su se dvije obitelji brojale među najbogatije u državi, iako su se oba klana klonila razmetanja. Proizvodnja se drvene građe pretvorila u jedan od najvećih i najvažnijih teksaških izvora dohotka, a DuMont Department Store u vodeće potrošačko sajmište u državi. Već se bližio kraj američkog Pozlaćenog doba, ere neviđenog konzumerizma potaknutog rastom željeznica, bankarstva, tvorničke proizvodnje, trgovine, broja novih izuma, komunikacija te otkrićem nafte. Iako Texas, skupa s čitavim Jugom, nije posve sudjelovao u gospodarskom procvatu ostatka zemlje, potencijal gospodarskog rasta te zemlje bio je beskrajan. Jedini poslovni sektor koji je, po čitavoj zemlji, muku mučio s plaćanjem računa, bio je agrarni. Suša, pamukov cvjetar, pad cijene pamuka i astronomske željezničke vozarine počeli su izjedati dohodak Somerseta. Kad su se vjenčali, Vernon se nadao da će svojoj ženi moći pružiti sve što joj srce zaželi, zato što od njega nije tražila ništa osim ljubavi i pažnje, a koje joj je on od srca pružao i od nje primao. Na njegovo iznenađenje – jer nije znao kako će reagirati kad joj napokon bude prisiljen objasniti svoje financijsko stanje – Darla je laka srca prihvatila činjenicu da se ipak nije udala za bogataša. »Bar ne tako imućnog kao što su Toliveri nekad bili«, rekao joj je Vernon, »ali će se vjetar okrenuti, i Toliverovi će opet biti u mekom pamuku – doslovce.«

Trebat će proći još nekoliko sezona dok Somerset opet ne pobere silnu dobit kao ranijih godina, kad su se bili obogatili, ali su Vernon i njegov otac bili uvjereni da će dobre ljetine opet doći. Očekivale su se dobre kiše. Svaki put kad bi otvorili stranice The Farmers Manual and Complete Cotton Booka, pojavila bi se neka nova primjena pamuka i njegovih sjemenki, a konkurencija je u Sjedinjenim Državama opadala zato što se sve više farmera okretalo drugim kulturama. Vernon i njegov otac uspjeli su suzbiti pamukova cvjetara efikasnijom obradom zemlje, primjenom umjetnih gnojiva radi ubrzanja sazrijevanja sorti s kraćim vlaknima, te ranijom sjetvom polja u pravilu smještenih podalje od močvarnih područja i šuma u kojima je cvjetar bujao. Na političkom pak frontu, Kongres je počeo donositi antitrustne zakone s ciljem razbijanja željezničkih monopola koji su nabijali astronomske vozarine, a to je za farmere bio pravi blagoslov. Ako samo budeš imala strpljenja, rekao je Vernon Darli, obećavam ti da ćeš nositi najbolje haljine što ih DuMont Department Store može ponuditi, a onda ćemo se napokon, kad priroda učini svoje, preseliti i u kuću na Hudson Avenue. Ma što joj tu treba strpljenja, odgovorila mu je Darla, pa zatreptala riđim trepavicama, pa povukla Vernonovu višu glavu prema svojim usnama. Ta ona već ima sve što joj u životu treba, u toj njihovoj miloj kućici sa svojim mužem i sinom. Vernonu je bilo teško i povjerovati u to čudo, da je stekao takvu ženu i sreću koju mu je donijela. Trebalo mu je nekoliko godina da shvati naum koji stoji iza njezine odluke da ne bude gora ni od najbolje. Zanemarimo li njezinu ljepotu, kojoj nije bilo premca, nikad se nije ni pokušala nadmetati. Skučene prilikepaToliverovih međutrudila njihovim intimnim prijateljima nisumalo bile nikakva tajna, se Darla stoga stvoriti što jači dojam s ono stvari kojih su Pixie i Beatrice imale u izobilju. Zahvaljujući svojoj zapanjujućoj štedljivosti – koju je imala, kako je sama tvrdila, zahvaliti tome što je »odrasla u neimaštini« – Darla je znala iz ničeg napraviti pitu. Zahvaljujući svom kulinarskom čarobnjaštvu, uspijevala je i iz jeftinih sastojaka složiti jela koja su izazivala ah i oh i iz usta onih koji su bili sposobni i pretrpati stol. Tkanine je za kuću kao i odjeću kupovala u skladištu u Marshallu gdje su trgovci poput Armanda slali lanjske restlove na rasprodaju. Kad bi joj komplimentirali zbog zavjesa i haljina, a koje su se mogle mjeriti i s onim najfinijima žena,Singera«, nikad jojsve nijetobilo ispod časti priznati kako su, samo kod »uz imućnijih pomoć Isaaca za šivaćim strojem stvorile njezine malene rake.

Čitava se njezina kućna posluga sastojala od dvije sluškinje; jedna je od njih bila Amyna kći Sassie koja joj je pomagala u brizi oko Milesa. Njih dvije nisu bile dovoljne za održavanje kuće u besprijekornom stanju za kakvim je Darla težila, te se stoga, pritom se niti ne sjetivši ponosa »prihvatila posla kao mornar kad bacaka more iz šupljeg broda«, kako je to Sassie slikovito opisala Amy. Nitko još nije otišao iz rezidencije Vernona Tolivera, te unajmljene drvene prizemnice, a da nije uskliknuo pohvalu zbog reda i čistoće koji su vladali u tom ambijentu mira i sklada. Vernon se dokono čudio toj naizgled opsesivnoj potrebi svoje žene da svojom vještinom, usprkos ograničenim sredstvima, nadiđe ono što su njezine najbolje prijateljice postizale raspoloživim obiljem. Između te tri obitelji, Toliver, DuMont i Warwick, nikad se nije dao naslutiti ni najsitniji ćuh želje da jedna »nadmaši« dragu. Nečije novčane prilike i kako se tko u njima snalazi, nikad nisu ni na koji način utjecale na njihovo prijateljstvo. Vernon je bio sretan što su se Jeremy III. i Abel oženili djevojkama koje su znale cijeniti i podržavati nepretenciozne kao i oni. njihovu čvrstu povezanost te bile podjednako Vernon je smatrao da se Daria tako prekomjerno trudi zbog želje da se on njome ponosi. Nije željela da ikad požali što se nije oženio i ljepšom i bogatijom. On ju je, međutim, i danju i noću uvjeravao da od žene nikad ne bi ni tražio ni poželio više. Na Zemlji ne postoji žena kraj koje bi se više osjećao kao kralj u svom domu, među prijateljima i u društvu. Vidio je, međutim, kako se skupljaju dva oblaka koja bi mogla baciti sjenu na njegovu obiteljsku sreću. Usprkos svim njegovim usrdnim nastojanjima, Darla nije više zanijela, no nisu zanijele ni Pixie i Beatrice, što mu je umirilo dušu glede one mutne, smiješne mogućnosti da bi u Toliverovoj kletvi ipak moglo biti nečega. Drugi je oblak bio što se razočarao u sinu. Miles je sad već imao pune četiri godine. U njegovim godinama, Vernon je počesto pun veselja provodio čitave dane s ocem na Somersetu. Volio je da ga radnici maze, volio je jesti lubenice tek otkinute s peteljke, volio je gledati stoku, igrati se s crnom djecom, ali je najviše od svega volio jahati preko polja u sedlu s ocem. Isto se moglo reći i za odnos njegova oca s njegovim ocem. Milesovi su, međutim, posjeti plantaži završavali u suzama i vrisci, što bi počinjalo već nekoliko minuta pošto bi ga Vernon skinuo s kola. Svaki pokušaj da sina natjera da se tome veseli, završio bi čitavim slapom pritužbi. Nije biti u sedlu. Konj je plašio. Stremenje ga jecmizdravih lupalo po nogama. Djecavolio su radnika u igri bilagapregruba. Svinje i koze su mu smrdjele. Sunce je bilo prevruće. Muhe i komarci su ga kinjili. Bio je gladan. Bio je žedan. Bilo mu je dosadno. Hoću kući, hoću kući.

»Još je premali da shvati što si ti sve učinio za tu plantažu, Vernone«, rekla mu je Darla. »Daj mu vremena.« Vernona je, međutim, progonio mučan osjećaj – možda neutemeljen, kako bi se sam uvjeravao – da tu vrijeme neće promijeniti ništa, da će dječaku i dalje biti mrsko biti s ocem na voljenoj mu zemlji. Sama je pak Darla bilašto ravnodušna prema iskrao svem tom svakodnevnom i rutinskom radu na plantaži ju je Silas Toliver iz divljine a njegov sin Thomas uz tolike žrtve uspio sačuvati. Kad bi Vernon poželio s njom podijeliti događaje svog radnog dana, a koji su se ticali i same njihove egzistencije, Darla je prema tome pokazivala samo toliko zanimanja koliko je to nalagala pristojnost. I zato je slutio da bi se u tom pogledu Miles mogao baciti na Darlu. Što će biti sa Somersetom ako njegov sin i jedini potomak ne bude imao želje poći tragom svojim predaka? Ali se onda razišao bar jedan od tih oblaka. Darla mu je javila da je trudna.

Devedeset i sedmo poglavlje

Darla se nada da će dobiti još jednog dečka«, rekla je Jessica Jeremyju. »Cura bi u našim obiteljima bila super«, odgovorio je Jeremy. »One kao da unesu friški zrak. A što bi Vernon volio?« »Na kćer se ne bi nimalo žalio, ali su naše curice sklone umiranju.« »Ah«, rekao je Jeremy, što je bio njegov uobičajeni odgovor na tvrdnje o kojima nije trebalo dalje raspravljati. Jessica je već bila naučila čitati njegovu skalu emocija, kao i on izraz njezinih obrva. »Vernon mi se povjerio, ako bude curica, da će tražiti da ga zove tata«, rekla je Jessica. »Jer ne voli kako ga Miles zove pape. Veli da se od toga osjeća nekako star, ali je pape Darli bilo draže.« »Ah«, rekao je Jeremy još jednom. »Doista«, složila se Jessica. Opet je bila jesen, tri mjeseca do konca devetnaestog stoljeća, tog u čitavoj naciji dugo očekivanog događaja, a koji je maločas pokrenuo razgovor među prijateljima u sjenici. Jessica je obavijestila Jeremyja, koji je volio da mu priča o svemu što je pročitala, da bi puristi htjeli da novi milenij započne 1. siječnja 1901., zato što gregorijanski kalendar broji godine stoljeća od 1 do 100. Ipak joj je bilo drago da pragmatičari ne poštuju te konvencije pa se i dalje drže navade drevnih astronoma koji su godine numerirali od 0 do 99. A bude li se u novo stoljeće ušlo u 1901., to možda i ne doživi. »No daj, Jess«, ukorio ju je Jeremy. »Samo konstatiram očito, Jeremy. Staro se tijelo troši, i na to me podsjeća svako jutro kad ustanem iz kreveta.« »Pa ovaj, da...« Jeremy je skinuo nogu s noge pa ih opet prekrižio tako na ljuljački u sjenici, a Jessica je shvatila i zašto: nelagodno mu je bilo misliti o neizbježnom. Njoj su bile osamdeset dvije, njemu devedeset tri. Promijenila je temu.Sarah Dobila je pisma od Sarah Conklin i Tippy. Gospodarska je komora izabrala među Bostonske žene stoljeća, a Tippy je lansirala novu liniju ženske odjeće koja je najavljivala pojavu avangarde žena odlučnih da budu društveno korisne i osobno autonomne.

»Udobno, praktično i estetski dopadljivo«, citirala je Jessica Tippyn opis svojih kreacija, a na što je Jeremy, u znak odobravanja, odgovorio svojim uobičajenim »Ah«. Napokon je Jessica stigla i do razloga zbog kojeg mu je poslala poruku da bi ga voljela vidjeti. Dohvatila je kutijicu za nakit što ju je donijela u sjenicu. »Jeremy, dragi, sve se pitam bi li mi učinio jednu uslugu?« »Sve što poželiš, Jess. I ti to znaš.« »Bi li mi to mogao prodati?« Jessica je podigla poklopac, i pod njim se pokazao smaragdni broš koji joj je za osamnaesti rođendan darovao otac. U oku su starog prijatelja bljesnuli prepoznavanje i iznenađenost. »Jess! Pa to je broš koji si nosila kad smo se upoznali!« uskliknuo je. »Imaš dobro pamćenje, Jeremy.« »Pa kako bih to mogao zaboraviti?« Jessici se na nekoliko trenutaka učinilo da su mu se oči zamaglile. Skrenula je pogled na broš koji je jutarnje sunce na njezinu dlanu zapalilo zelenim plamenom. »Poslije te ga večeri nisam više nikad stavila«, rekla je zamišljeno. »Čuvala sam ga kao svoje tajno blago. A kad bi ga prodao netko tko se zna cjenkati, mogao bi donijeli lijepu svotu.« »A zašto bi ga, Jess, zaboga, i prodavala?« »Da objavim svoju knjigu Ruže. Jer za to nemam dovoljno novaca, a nijedan nakladnik ne bi bio spreman platiti meni za pravo tiskanja povijesti naših obitelji. Tko bi to i kupio? A zbog očitih razloga, sad nije trenutak da taj novac tražim od Thomasa.« »Ah, Jess...« Izvadio je broš iz kutijice i zadivljeno ga promotrio. »Tako je lijep, tako rijedak. Stvarno je bio krasan na tebi te večeri, na proslavi osamnaestog rođendana. A zašto ga ne bi zadržala, a ja da ti dam novac da objaviš tu svoju knjigu?« »Ne, Jeremy, dušo. To bi se protivilo Silasovoj želji i sporazumu što ste ga on, ti i Henri sklopili kad ste se tu doselili – taj pakt koji je rekao da nikad jedan drugom ne posuđujete novac. I baš su zato naše obitelji ostale u dobrim odnosima. toga, Znajući ne bih željela da se,ona kad će umrem, Darla oko tog brošaOsim posvade. Jacqueline, ga datiJacqueline Darli, a jai bih ga prije zakopala. Hoćeš li mi ga prodati?« »Naravno da hoću. A znam i čovjeka koji će za nj platiti koliko vrijedi.«

»I, ovaj, Jeremy?« »Što to, Jess?« »Ti nećeš toj svoti još i pridodati. Obećavaš?« »Obećavam, Jess.« * Ujutro je otišao vlakom u Houston. Jeremy je, kad god je to mogao, naglašeno davao prednost trgovcima svojega grada, ali je narav današnjeg posla zahtijevala diskreciju i anonimnost. Uputio se prema tvrtki od koje je kupovao dragulje rijetke kakvoće na dar svojoj pokojnoj ženi. Njega nisu mučile Jessicine dileme kad je trebalo Camellijine dragulje razdijeliti između dvije svoje snahe i Beatrice, žene Jeremyja III. Camellia bi se ponosila da vidi kako njezinu zbirku nose žene kojom se njezina muškadija poženila. Jeremy se u svakom pogledu smatrao pravim srećkovićem. Thane i Thaddeus Oppenheimer bili su blizanci i vlasnici draguljarnice u koju su zalazili samo bogataši. Thane je prodavao a Thaddeus kupovao. I tako je Jeremy elegantno odjevenoj mladoj prodavačici rekao da želi vidjeti baš Thaddeusa, pa ga je ova, preletjevši pogledom preko njegove posjetnice i skupog odijela, odvela ravno u njegov gemološki laboratorij u dnu dućana. »O Bože, baš je prekrasan!« izjavio je Thaddeus, sve razgledavajući broš kroz lupu, kroz to malo, ručno povećalo pomoću kojeg su draguljari procjenjivali vrijednost dragulja. »Ali nisam vam to smio reći. Tražit ćete za nj kuglu zemaljsku.« »A Thane će ga prodati za to i još nekoliko planeta k tome«, odvratio mu je Jeremy. »Bogme da«, promrmljao je Thaddeus. I naveo cijenu. »Dogovoreno«, odgovorio je Jeremy. »I ide smjesta u vitrinu«, rekao je draguljar. »Otići će do kraja dana.« »Najvjerojatnije«, složio se Jeremy. Jeremy je ručao u Townsmenu, svom klubu u Houstonu, s novcem dobivenim za broš nabijenim u lisnicu. Nije mu se žurilo, pa se poslije u salonu prepustio konjaku i kavi, sve čavrljajući s drugim kraljevima industrije, a upoznao se i s jednim predstavnikom novih bogataša u državi. Bio je to neki čovjek iz Corsicane u istočnom Texasu a koji je, kopajući plitki arteški bunar 1897. na svom imanju, naletio na džep nafte i plina. Poslije

ugodnog razgovora s pridošlicom, Jeremy je pogledao na svoj zlatni džepni sat i zaključio da su broš već stigli proknjižiti, očistiti, ispolirati, odrediti mu cijenu i izložiti pod blistavim svjetlima uglancane vitrine u dućanu Oppenheimerovih. Bit će bolje da požuri. Za tezgom je stajao Thane. Jeremy je ugledao broš izložen u individualnom staklenom ormariću postavljenom na stup u prednjem dijelu dućana da primami mušterije čim uđu. »Thane, volio bih kupiti taj smaragdni broš«, rekao je. Thane ga je pogledao smeteno. »Ali... ta maločas ste nam ga prodali, gospodine Warwick.« »A sad bih ga htio opet kupiti – po istaknutoj cijeni, dakako.« »Mislim... da. Kako god vi želite, gospodine Warwick.« Jeremy je draguljaru napisao ček i rekao: »Ne trebate umatati, Thane.sakriti Jer čim dođemkoje kući, ravno u čim sef.«mu Glasom koji ga je jedva uspijevao čuđenje gaide je obuzelo je mušterija ušla u dućan, draguljar je upitao: »A zar ga neće oko vrata nositi kakva ljepotica, gospodine Warwick?« »Samo u uspomeni, Thane«, odgovorio je Jeremy. * Jessica je zapanjeno izbrojala novac. »Jeremy, zar su ti zbilja dali toliko? Časna riječ da i ti nisi pridodao?« Jeremy je podigao ruke. »Časna riječ«, rekao je. »Tu ti je točno ono što je draguljar dao za broš. I vjeruj mi, prodat će ga za mnogo više.« Našto je Jessica rekla pomalo zamišljenim glasom: »Baš se pitam tko će ga kupiti.« »Vjerojatno netko tko jako voli neku ženu«, odgovorio je Jeremy.

Devedeset i osmo poglavlje

Točno

na Novu, 1900. godinu, Jessica se ozbiljno prihvatila slaganja povijesti osnivačkih obitelji Howbutkera. Na samo će organiziranje knjige otići prva četvrtina godine, a na pisanje sljedeće dvije. Tako se nadala da će knjigu odnijeti nakladniku na početku posljednja tri mjeseca i tako mu ostaviti obilno vremena da Ruže složi, tiska i pripremi, kako bi ih mogla na Badnjak darovati trima okupljenim obiteljima. Raspoloživa su joj sredstva omogućila da kupi pisaći stroj Remington, baš kao i da plati usluge tipkačice i lektorice. Nakon što je obavila ne baš opsežnejerazgovore s ograničenim brojem kvalificiranih kandidata gradu, Jessica našla djevojku koja je, radi nadopune svoje tajničke plaće,umorala dnevno prekucati određen broj stranica. Radi ispravljanja gramatičkih pogrešaka, angažirala je reporterku sličnih godina koja je jedva spajala kraj s krajem radeći za howbutkersku Gazette. Thomas je tom zgodom rekao: »Mama, prije nego što smo se uzeli, Darla je živjela lektorirajući za nekog nakladnika. Što ti ona ne bi pomogla?« Jessica mu je uputila pogled koji je on shvatio krivo. »No dobro«, odgovorio je. »Budući da je beba na putu, i uza sve ostale poslove, Darla i tako ne bi imala vremena.« »Stvarno imaš dar zapažanja«, odgovorila je Jessica. Jessica, tajnica i reporterka stvorile su veselo društvo, i Amy je bila sretna što ih dvaput tjedno, no zato čitav dan, može posluživati čajem i kolačićima. U ostale bi se dane Jessica zatvarala sa svojim bilježnicama, blokićima i olovkama, izvirujući iz svoje sobe samo u vrijeme doručka, ručka i večere. »Čini se da je tvojoj majci od svega najvažnije postalo vrijeme«, zamijetila je Jacqueline u razgovoru s Thomasom. »Čovjek bi rekao da ona >čuje vremena dvokolicu, krilatu i bojnu, što kraj nje u prolazu tutnjiš