LEGIJA PROKLETIH - Sven Hassel

Sven Hassel LEGIJA PROKLETIH NASLOV IZVORNIKA Legion of the Damned Copyright © Sven Hassel, 1957.

1

Ova knjiga je posvećena nepoznatim vojnicima koji su pali za politiku koja nije bila njihova, mojim najboljim prijateljima iz 27. oklopne pukovnije, i hrabrim ženama koje su mi pomogle u tim tmurnim i strašnim godinama: Oberst Manfried Hinka Oberstleutnant Erich von Barring Oberfeldwebel Willie Beier Unteroffizier Hugo Stege Stabsgefreiter Gustav Eicken Obergefreiter Anton Steyer Gefreiter Hans Breuer Unteroffizier Bernhard Fleischmann Gefreiter Asmus Braun i Eva Schadows, studentica prava Ursula Schade, liječnica Barbara von Harburg, medicinska sestra

2

SADRŽAJ: PRLJAVI DEZERTER.......................................................................................................4 UMIRALI SU DANJU, UMIRALI SU NOĆU..................................................................6 FAGEN.............................................................................................................................10 STOTINU TRIDESET I PET LEŠEVA...........................................................................14 PLJUNI I ULAŠTI............................................................................................................19 NAŠ PRVI SUSRET.........................................................................................................24 KURIOZITETI BALKANA.............................................................................................27 DIVOTE BALKANA.......................................................................................................30 URSULA...........................................................................................................................33 POSLJEDNJI DANI.........................................................................................................38 PORTIN DOPUST............................................................................................................42 ODREDIŠTE: SJEVERNA AFRIKA..............................................................................43 TRI DJEVOJKE................................................................................................................50 U CRKVI..........................................................................................................................55 PRIJE NAPADA...............................................................................................................56 SPEKTAKL......................................................................................................................59 ZAROBLJENIŠTVO........................................................................................................63 SVINJA MEIER...............................................................................................................72 DEČKI, NASPAVAJTE SE.............................................................................................75 988. PRIČUVNA BOJNA................................................................................................78 STIŽE SMRT....................................................................................................................83 ZASEBNI MIR.................................................................................................................89 DOSTOJANSTVENA SUDBINA...................................................................................92 OKLOPNI VLAK.............................................................................................................96 ŽELIM VAM DUGU BOLEST.....................................................................................104 RAT SE NASTAVLJA PREMA PLANU......................................................................107 SOVJETSKA PROPAGANDA NA BOJIŠTU..............................................................109 POVLAČENJE IZ KIJEVA............................................................................................113 NEKI ČOVJEK LEŽI NA ŽICI......................................................................................119 ZAPOVJEDNIK SATNIJE.............................................................................................122 VON BARRING.............................................................................................................124

3

"Pa, pet minuta je isteklo. Morate snositi posljedice!" Pritisnuo je gumb. Dvojica krupnih SSovaca ušla su u prostoriju. Kratka naredba - i odvukli su Evu do stola prekrivenog kožom.

PRLJAVI DEZERTER Prethodnoga dana krupni je miner bio pred vojnim sudom i izrečena mu je kazna od osam godina teškog rada. Sada je došao red na mene. Odveden sam na sud, a čuvala su me dva nadzornika "psa čuvara". Zadržali su me u velikoj prostoriji, čiji je jedan zid bio prekriven ogromnom slikom Adolfa Hitlera, nasuprot kojemu je visio Friedrich Veliki. Iza naslonjača predsjedavajućeg bile su obješene četiri velike zastave - zastava zračnih snaga, mornarice, kopnene vojske i SS-a. Duž zida bile su poredane zastave različitih rodova vojske: bijela s crnim križem predstavljala je pješaštvo, crvena topništvo, žuta konjaništvo, ružičasta oklopne jedinice, crna sa srebrnim obrubom inženjeriju; zastava lovačke pukovnije bila je zelena s lovačkim rogom, a tamo su bile i sve ostale. Sam sučev stol bio je prekriven crno-bijelocrvenom zastavom Wehrmachta. Sud se sastojao od pravnog savjetnika koji je imao čin bojnika, te dvojice sudaca - jedan od njih bio je Hauptmann, a drugi Feldwebel; tu je još bio i tužitelj - SS-ov Sturmbannfiihrer. Prljavi dezerter nije zaslužio da ima branitelja. Pročitana je optužnica. Potom su me ispitali. Sudac je naredio da budu ispitani i svjedoci. Prvi od njih bio je pripadnik Gestapa, koji je uhitio Evu i mene dok smo se kupali u blizini ušća Wesera, i zvuk valova koji su se lijeno valjali iznenada se nametnuo suđenju. Vreli, blještavobijeli pijesak ... Eva stoji na njemu i briše ručnikom svoja punašna bedra ... njezina kapa za kupanje ... osjet vrućine na mojim leđima ... vrućina, vrućina. "Da, skočio sam na stol, a s njega kroz prozor." Sve u svemu, ispitalo me pet različitih policijskih službenika, i oni su se sada pojavljivali pred sudom i davali svoje iskaze. "Da, dao sam mu lažno ime." "Ne, objašnjenje koje sam mu dao nije bilo istinito." Bilo je čudno vidjeti Kriminalsekretara koji je naredio da Eva bude izbičevana. Ostali su bili sadisti, ali on je bio samo korektan. A protiv ljudi koji su korektni ne možete ništa učiniti. Takvih ima i previše. Započeo sam predivno sanjarenje: svi smo dezertirali, baš svi. Ostali su samo časnici. I što su mogli učiniti? Svi smo pobjegli. Sve su ceste bile prekrivene hordama. Vojnici se vraćaju kući. Časnici su ostali na bojištu, i iza linije fronta, sa svojim mapama i planovima i svojim urednim časničkim kapama i ulaštenim čizmama. Ostali su se vraćali kućama, i nisu me zaboravili. Za neko vrijeme vrata će se otvoriti i oni će ući unutra. Neće ništa reći, a predsjedavajući, pravni savjetnik i dvojica sudaca će skočiti na noge, blijedih lica ... "Uvedite svjedokinju. Eva Schadows!" Eva! Ti ovdje? Da li je to stvarno bila Eva? Ah da, bila je to Eva, baš kao što sam ja Sven. Mogli smo jedno drugo prepoznati po očima. Sve ostalo, sve što smo znali -malene intimne životne tajne koje smo samo mi znali, koje smo upijali očima i ustima i gledali rukama - sve to više nije postojalo; ostale su samo naše oči, one i njihov strah i njihovo obećanje da smo mi i dalje mi. Može li toliko toga nestati u samo nekoliko dana? "Poznajete ovog čovjeka ovdje, Eva Schadows, zar ne?" "Kiseli smiješak" je izraz kojega prezirem. Uvijek mi se činio grubim, vulgarnim i pretjeranim, ali nije postojao drugi kojim bi se mogao opisati izraz tužiteljeva lica - on se kiselo smiješio.

4

"Da," Evin glas je bio gotovo nečujan. Zašuštao je nekakav list papira, i taj nas je zvuk sve uznemirio. "Gdje ste se upoznali s njime?" "Upoznali smo se u Kolnu - tijekom uzbune." Da, događalo se to onih dana. "Da li vam je rekao daje dezerter?" "Nije." Drska tišina koja je nastala je bila previše za nju, pa je oklijevajući nastavila: "Mislim da nije." "Promislite dobro prije no što nešto kažete, mlada damo. Znate, nadam se, daje davanje lažnog iskaza na sudu vrlo ozbiljna stvar." Eva je stajala pogleda uprtog u pod. Niti na trenutak me nije pogledala. Lice joj je bilo sivo, poput lica pacijenta netom nakon operacije. Ruke su joj drhtale od straha. "Dakle, što je istina? Nije li vam rekao daje dezerter?" "Pa, pretpostavljam da jest." "Morate odgovoriti sa "da" ili "ne"; moramo dobiti nedvosmislen odgovor." "Da." "Što vam je još rekao? Odveli ste ga u Bremen i dali mu odjeću, novac i sve ostalo. Niste li?" "Jesam." "Morate to ispričati sudu. Trebali biste više govoriti, a ne da izvlačimo iz vas svaku riječ. Što vam je rekao?" "Rekao mi je kako je pobjegao iz svoje pukovnije; rekao mije kako bih mu ja trebala pomoći; i da mu nabavim dokumente. To sam i učinila. Od Čovjeka koji se zvao Paul." "Da lije imao uniformu na sebi kada ste ga prvi puta sreli u Kolnu?" "Da." "Kakvu uniformu?" "Crnu uniformu tenkista s oznakom čina Gefreitera." "Drugim riječima, nije bilo nimalo sumnje da je on vojnik?" "Ne." "Je li vas on pozvao da idete s njim u Bremen?" "Ne, to je bio moj prijedlog. Ja sam mu rekla da bi trebao ići sa mnom. On se htio predati, ali sam ga nagovorila da to ne učini." Eva, Eva, što to, do vraga, govoriš? Što im to pričaš? "Drugim riječima, vi ste ga odvratili od njegove dužnosti i spriječili da se preda?" "Da, ja sam ga odvratila od njegove dužnosti." Nisam mogao to slušati. Skočio sam i povikao iz svega glasa, viknuo sam predsjedavajućem kako ona laže s namjerom da me spasi, kako smišlja olakotne okolnosti za mene, ali kako nije znala da sam vojnik, nije to uopće znala. Svukao sam svoju uniformu u vlaku između Paderborna i Kolna. Kada sam je upoznao, bio sam u civilnoj odjeći. Morate je pustiti; ona nije imala pojma o ničemu sve dok me nisu uhitili; kunem se u to. Možda bi predsjedavajući vojnog suda mogao biti human; nisam to znao, ali mislio sam da bi mogao. Ali oči su mu bile hladne poput krhotina stakla, i nije bio nimalo dirnut mojim povicima. "Ne smijete ništa govoriti dok ne počnemo ispitivati vas. Ako još išta kažete, morat ću vas udaljiti", i ponovno je svojim hladnim staklenim pogledom pogledao Evu. "Eva Schadows, jeste li se spremni zakleti daje vaša izjava točna?" "Jesam. Sve što sam rekla je točno. Da me nije sreo, bio bi se predao." "Vi ste mu također pomogli kada je pobjegao od tajne policije?" "Jesam." "Hvala vam. To je sve ... osim ... jeste li ikada prije kažnjavani?"

5

"Trenutačno služim kaznu u trajanju pet godina u koncentracijskom logoru Ravensbriick." Dok su je vodili van iz sudnice, pogledala me dugim pogledom i usnicama oblikovala poljubac. Usne su joj bile plave, a oči beskrajno tužne, ali i sretne. Učinila je nešto kako bi mi pomogla. Nadala se, vjerovala je kako će to spasiti moj život. Zbog krhke nade da će moći malo priložiti mojoj obrani, bila je voljna žrtvovati pet godina svog života. Pet godina u Ravensbriicku! Bio sam vrlo nesretan. Također su doveli Trudi kao svjedokinju, ali ona se onesvijestila ubrzo nakon što je dala luđačku izjavu s ciljem da podupre Evino svjedočenje. Čudno je to kada se svjedok onesvijesti na sudu i kada ga iznesu. Trudi su iznijeli kroz malena vrata, a kada su se ona zatvorila za njom, činilo mi se kako je i cijeli moj slučaj nekamo odnesen. Nije im dugo trebalo da se odluče. Za vrijeme izricanja kazne svi su ustali, a nazočni časnici i službenici držali su ruke podignute na nacistički pozdrav. "U ime Fuhrera. Sven Hassel, Gefreiter u pukovniji husara, se ovim osuđuje na petnaest godina prisilnog rada zbog dezertiranja. Nadalje, odlučeno je da bude otpušten iz svoje pukovnije, i lišen svih civilnih i vojnih prava u neodređenom trajanju. . Heil Hitler!" Zašto se ne onesvijestiš? Nije li ti crno pred očima, baš kao što je bilo kad su te prestali udarati? Kako to ono oni zovu: stid gori od smrti? To je to. To je taj klišej. Mislio si da tu rečenicu nećeš nikada upotrijebiti. Ali klišeji postoje da bi se koristili. A sada možeš ići i objašnjavati ljudima što to točno znači. Ne, ti ne ideš nikamo. Bio sam toliko smeten i odsutan duhom da sam bez razumijevanja slušao štoje predsjedavajući tada rekao kao komentar mojoj kazni. Rekao je kako su milošću ublažili pravdu; kako su mi poštedjeli život. Nisam bio osuđen na smrt. Uzeli su u obzir činjenicu da sam bio Auslands deutscher i da sam bio unovačen u Danskoj, te da su me neodgovorne žene, žene koje nisu zaslužile da budu nazvane njemačkim ženama, potakle na dezerterstvo. Bili smo privezani zajedno, dvojica po dvojica, lisičinama i negvama, te, na posljetku, lancem koji je obuhvaćao čitavu skupinu. Bili smo odvezeni na teretni kolodvor, a čuvali su nas teško naoružani pripadnici vojne policije. U vlaku smo bili tri dana i tri noći...

UMIRALI SU DANJU, UMIRALI SU NOĆU "Prije no što vam izrazim dobrodošlicu u naše prekrasne male toplice, najbolje bi bilo da čujete tko ste i što ste. Vi ste horda prljavih žena i nitkova, svinjska rulja; vi ste otpad čovječanstva. To ste oduvijek bili, a to ćete i ostati sve do svoje smrti. A kako biste mogli uživati u svojoj odvratnosti, pobrinut ćemo se da umirete polagano, vrlo polagano, tako da imate dovoljno vremena za sve. Dajem vam svoju vlastitu riječ da nikome neće ničega nedostajati. Ustrajat ćemo na vašem liječenju. Bit će mi užasno žao ako itko od vas propusti pokoji tretman. Sada vam želim dobrodošlicu u SS-ov i Wehrmachtov kažnjenički koncentracijski logor u Lenggriesu. Dobro došli, dame i gospodo, u logor smrti Lenggries." Lagano je kucnuo šibom po svojoj ulaštenoj čizmi i pustio da mu monokl padne s oka. Zašto ljudi ovoga tipa uvijek nose monokle? Mora postojati nekakvo psihološko objašnjenje.

6

Jedan SS Hauptscharfuhrer pročitao je pravila, koja su se svodila na sljedeće: sve je bilo zabranjeno, a kazne za sve prijestupe bile su izgladnjivanje, udaranje, smrt. Zatvor je bio peterokatna građevina koja se sastojala od kaveza, između kojih nije bilo pregradnih zidova, samo rešetke. Bili smo pretraženi i okupani, i obrijana nam je glava. Potom je u sva mjesta na našim tijelima obrasla dlakom bila utrljana nekakva smrdljiva tekućina koja nam je pržila kožu gore od vatre. Nakon toga smo bili smješteni u ćeliju, u kojoj smo čekali posve goli gotovo četiri sata dok su nas neki pripadnici SS-a pretraživali. Špricama su nam isprali uši, prstima prepipali usta, a nisu preskočili ni nosnice niti pazuha. Na posljetku nam je svakom dan klistir, od kojega smo hitno morali na toalete, koji su bili poredani duž jednog od zidova. Najgore je bilo dvjema mladim ženama, koje su morale podnositi nepristojne duhovitosti stražara i podvrgnuti se "posebnom pregledu". Odjeća koju su nam dali - prugasta bluza i hlače - bila je napravljena od užasnog materijala koji nas je grebao poput vreće, tako da smo se čitavo vrijeme osjećali kao da smo prekriveni nekakvim nametnicima ili mravima. Jedan Oberscharfuhrer naredio nam je da iziđemo na hodnik, gdje smo se postrojili ispred Untersturmfuhrera. Pokazao je prema čovjeku koji je stajao posve desno. "Dođi ovamo!" SS-ovac koji je stajao iza njega gaje gurnuo, zbog čega je posrnuo prema sitnom, umišljenom časniku, ispred kojega je bio stajao u stavu "pozor". "Kako se zoveš? Koliko si star? Što si učinio? Brzo odgovori." "John Schreiber. Dvadeset i pet. Osuđen na dvadeset godina prisilnog rada zbog veleizdaje." "Reci mi, nisi li bio vojnik?" "Da, gospodine; bio sam Feldwebel, u 123. pješačkoj pukovniji." "Dakle, drugim riječima, riječ je o čistom neposluhu što se ne trudiš raportirati kako treba. Osim toga, dovoljno si drzak da mi se ne obraćaš onako kako si naučio. Stani u stav "pozor", ti smrdljivče. Sada ćemo te pokušati izliječiti od tvojih loših navika. Ako to ne pomogne, samo nam reci, pa ćemo pronaći nekakav drugi lijek." Untersturmfuhrer je ukočeno pogledao prema gore i kreštavim glasom rekao: "Batinanje po tabanima." Nekoliko trenutaka kasnije, čovjek je ležao na leđima, a bosa su mu stopala bila pričvršćena za stup. "Koliko, gospodine Untersturmfuhreru?" "Daj mu dvadeset." Kada su završili s batinanjem, čovjek je bio u nesvijesti. Ali, imali su oni metode za borbu protiv toga, neopisive metode, i prošao je samo trenutak prije no što je ponovno stajao na svom mjestu u vrsti. Sljedeći, koji je izvukao pouku iz ovoga iskustva, odgovorio je kako je trebao. "Gospodine Untersturmfuhreru, bivši Unteroffizier Victor Giese iz 7. inženjerske pukovnije želi prijaviti da imam dvadeset i dvije godine i da sam osuđen na deset godina teškog rada zbog krađe." "Kradeš! Prljavi lopove! Ne znaš li da vojnik ne smije krasti?" "Gospodine Untersturmfuhreru, želim prijaviti kako znam da vojnik ne smije krasti." "Ali svejedno si to činio, zar ne?" "Jesam, gospodine Untersturmfuhreru." "Dakle, teško učiš?" "Da, gospodine Untersturmfuhreru, želim prijaviti da teško učim." "Pa, bit ćemo velikodušni i poslati te na poseban tečaj. Ovdje imamo jednog neobično dobrog učitelja." Untersturmfuhrer je ukočeno pogledao u vis i kreštavim glasom rekao: "Devetokraki bič."

7

Kada su ga pri vezali za zapešća, čovjekovi su nožni prsti jedva dodirivali pod. Nitko od nas nije izbjegao kaznu, pa čak niti žene. Ubrzo smo naučili kako u Lenggriesu nismo muškarci ili žene, već samo svinje, balegaši, bludnice. Gotovo sve povezano s Lenggriesom je neopisivo, odvratno, jednolično. Mašta sadista čini ti se zapanjujuće ograničenom, u svoj svojoj sablasnoj inventivnosti, dok ti sam postaješ zatupljen; čak je i monotono gledati ljude kako pate i umiru na načine koje bi prije smatrao nezamislivima. Našim mučiteljima bile su odriješene ruke da uživaju u svojoj žudnji za moći i okrutnosti, a oni su tu priliku posve iskoristili. Uživali su kao nikada do tada. Njihove su duše zaudarale više od bolesnih, izmučenih tijela njihovih zatvorenika. Ne želim ništa predbacivati našim čuvarima. Oni su bili žrtve situacije koju su stvorili drugi, i do određene granice njima je nakon toga bilo gore nego nama. Oni su zaradili smrdljive duše. Neko vrijeme sam mislio kako će biti dovoljno da samo ispričam o Lenggriesu, pa da će ljudi postati ispunjeni gađenjem koje sam ja osjetio, odlučiti da pretvore svijet u bolje mjesto, i početi izgrađivati život u kojem neće biti mjesta za mučenje. Ipak, ne možeš natjerati ljude da shvate što misliš ako nisu i sami preživjeli ono što si ti proživio, a takvima ne moraš ništa reći. Ostali, koji su cijelo vrijeme bili slobodni, gledaju me kao da bi mi htjeli reći kako ja zasigurno pretjerujem, iako znaju da to nije tako, jer su željno gutali izvještaje s nirnberških procesa. No oni se ustručavaju pogledati cijelu tu stvar u lice, i radije prikucavaju još jedan sloj izolacije preko truleži u temeljima, pale još više tamjana, i škrope još miomirisa uokolo. Možda ipak postoji jedna hrabra duša koja će se usuditi čuti i vidjeti bez zgražanja. Potrebna mi je takva osoba, jer sam bez nje usamljen. Također mije potrebno da ispričam svoju priču i rasteretim se; možda je to i jedini razlog zbog kojeg pišem; možda samo umišljam kada kažem da želim upozoriti kako se povijest ne bi ponovila. Možda se samo zavaravam kada želim vikati s vrha krovova o onome što sam doživio; daje sve što time želim postići privlačenje pozornosti i divljenja, i da me smatraju junakom koji je proživio stvari koje nije svakome bilo dozvoljeno iskusiti. Ne, nije svatko dobio ono što je htio, ali dovoljno je onih koji su razumniji i ne smatraju me fenomenom. Tako u opisivanju Lenggriesa u sljedećoj zgodi ne mogu točno odrediti zašto to činim. Svatko mi može pripisati motiv koji on ili ona smatra točnim. Također znam da su baš oni koji vole zamišljati kako ne mogu vjerovati u ono što ja pričam ti koji moraju podnijeti glavni teret krivnje koja će pasti na svakoga od nas ako se ne dokinu svi Lenggriesi, gdjegod ih se još bude moglo naći. Nema potrebe za spominjanjem mjesta, zemalja, imena -koji bi samo odvlačili pozornost i vodili u prepirku i obostrane optužbe između suprotstavljenih strana, između nacija, ideja, blokova, od kojih je svaki previše zaposlen uvrijeđenošću zbog onoga što čine drugi, kako bi učinio bilo što u vezi svog vlastitog ponašanja. Ovo je bio Lenggries: Mlađahni Feldwebel, osuđen na trideset godina prisilnog rada zbog sabotiranja Reicha, je jednog dana uhvaćen kako pokušava dati komadić sapuna zatvorenici pokraj sebe. Stražar je pozvao zapovijedajućeg u odjeljenju, Obersturmfuhrera Steina, čovjeka odvratne mašte. "Što ja to, do vraga, čujem o vama golupčićima? Jeste li se zaručili? Pa to mora biti proslavljeno." Zatvorenicima cijelog kata je naređeno da siđu ujedno od dvorišta. Dvama mladim ljudima je naređeno da svuku odjeću sa sebe. Bio je Badnjak i pahuljice su letjele oko nas. "A sada bismo htjeli vidjeti malo kopulacije!" rekao je Stein. Ukiseljene haringe koje su nam posluživali u iznimnim prigodama su bile neprikladne za ljudsku konzumaciju, ali mi smo ih jeli - glave, kosti, ljuske i sve ostalo. U ćelijama smo bili privezani lancima tako da su nam ruke bile iza leđa. Ležali smo potrbuške i lizali svoju hranu s poda poput svinja. Imali smo na raspolaganju tri minute tijekom kojih smo morali pojesti obrok, a često je znao biti kipuć.

8

A kada su zatvorenici trebali biti smaknuti: Takvi bi dani počinjali prodornim zvukom zviždaljke, dok je veliko zvono zvonilo različit broj puta kako bi označilo s kojeg kata zatvorenici moraju sići. Prvi puta kada bi se zviždaljka oglasila, morali smo ustati u stav "pozor", licem okrenuti prema vratima ćelije. Na drugi zvižduk, počinjali bismo odbrojavati vrijeme lupajući nogom o pod: tup, tup, tup. Tada bi mehanizam kojega je pokretao jedan SSovac otvorio vrata svih ćelija u isto vrijeme, ali mi bismo i dalje stajali u ćeliji i odbrojavali vrijeme, sve dok se ne bi začuo novi prodoran zvižduk. Jednoga od takvih dana trebalo je biti obješeno osamnaest zatvorenika. U dvorištu smo oformili polukrug oko vješala, pozornice visoke oko tri metra koja je na sebi imala osamnaest postolja. S njih je njišući se visjelo osamnaest užeta s napravljenim omčama. Prizor užeta s omčom koje se njiše postao je dijelom mog života. Ispred vješala nalazilo se osamnaest ljesova od neobrađene jelovine. Osuđeni muškarci na sebi su imali svoje prugaste hlače, a žene svoje prugaste suknje, ali ništa više. Pobočnik je pročitao smrtne presude, a potom je njih osamnaest pošlo uskim stepenicama na pozornicu i poredalo se, svatko pokraj svoga užeta. Dvojica SS-ovaca predstavljali su krvnike, s rukavima košulja zasukanima visoko iznad lakata. Bili su obješeni jedno za drugim. Kada su svi osamnaestero već visjeli, a urin i izmet im se cijedili niz noge, stigao je SS-ov liječnik, nezainteresirano ih pogledao i dao krvnicima znak daje sve u redu. Tijela su tada skinuta s vješala i bačena u ljesove. Pretpostavljam kako bih u ovom trenutku trebao reći riječ ili dvije o životu i smrti, ali ne znam što bih mogao reći. O vješanju mogu reći jedino to daje prilično neromantično. Ali ako ikoga zanima nešto više o smrti, tu je bio Sturmbannfuhrer Schendrich. Bio je prilično mlad, zgodan, elegantan, uvijek prijateljski raspoložen, ljubazan i uglađen, ali su ga se plašili čak i ljudi iz SS-a koji su mu bili podređeni. "Dakle, da vidimo", rekao je jedne subote tijekom prozivke, "jeste li shvatili što sam vam rekao. Sada ću nekima od vas dati jednostavnu naredbu, a mi ostali ćemo promatrati hoće li ona biti točno izvršena." Prozvao je pet zatvorenika iz vrste. Bilo im je naređeno da stanu okrenuti licem prema zidu koji je okruživao zatvor. Zatvorenicima je bilo strogo zabranjeno da mu se približe na manje od pet metara. "Naprijed marš!" Gledajući ravno pred sebe, njih je petero krenulo prema zidu, a stražari iz tornjeva su ih upucali. Schendrich se okrenuo prema nama ostalima. "To je bilo lijepo. Tako se izvršavaju naredbe. Sada se spustite na koljena kad vam zapovjedim, i ponavljajte za mnom ono što ću govoriti. Na koljena!" Bacili smo se na koljena. "A sada ponavljajte za mnom, ali glasno i razgovijetno: Mi smo svinje i izdajice." "Mi smo svinje i izdajice!" "Koje treba uništiti." "Koje treba uništiti!" "A to je ono što zaslužujemo." "A to je ono što zaslužujemo!" "Sutra, u nedjelju, bit ćemo bez hrane." "Sutra, u nedjelju, bit ćemo bez hrane!" "Jer kada ne radimo." "Jer kada ne radimo!" "Mi ne zaslužujemo hranu." "Mi ne zaslužujemo hranu!" Ovo suludo vikanje odzvanjalo je dvorištem svakog subotnjeg poslijepodneva, a nedjeljom nismo dobivali hranu.

9

U ćeliji pokraj moje bila je Kathe Ragner. Izgledala je zastrašujuće. Kosa joj je bila bijela poput krede. Ispali su joj gotovo svi zubi, kao rezultat nedostatka vitamina. Ruke i noge bile su joj poput dugih, tankih kostiju. Tijelo joj je bilo prekriveno velikim, gnojnim ranama, iz kojih je kapalo. "Tako me čudno gledaš", rekla mi je jedne večeri. "Što misliš, koliko sam stara?" Nasmijala se suhim, bezbojnim smiješkom. Nisam joj odgovorio. "Očekujem da ćeš reći najmanje pedeset. Sljedećeg će mi mjeseca biti dvadeset i četiri. Prije dvadeset mjeseci neki mi je čovjek rekao da imam osamnaest godina." Kathe je bila tajnica visoko pozicioniranog časnika u Berlinu. Upoznala je mladog natporačnika u istom uredu, i nakon nekog su se vremena zaručili. Već su i odredili datum vjenčanja, ali do njega nikad nije došlo. Njezin je zaručnik uhićen, a četiri dana kasnije došli su i po nju. Gestapo ju je mučio tri mjeseca, pod optužbom daje napravila kopije određenih dokumenata. Nije razumjela mnogo od onoga za što su je optuživali. Ona i još jedna djevojka su osuđene svaka na deset godina. Njezin zaručnik i još dvojica časnika su osuđeni na smrt. Četvrti je osuđen na doživotni prisilni rad. Bila je primorana da gleda smaknuće svoga zaručnika, a potom je poslana u Lenggries. Jednoga jutra, Kathe i još trima ženama je bilo naređeno da pužu niz dugo i strmo stepenište koje je povezivalo sve katove. To je bio jedan oblik vježbe kojim su nas naši čuvari voljeli častiti. Bile bi nam stavljene lisičine i negve i tako smo morali puzati niz stepenice glavom prema naprijed, a nismo smjeli zastati. Ne znam je li Kathe pala ili se pustila da padne s petog kata. Bila je potpuno slomljena, što je značilo da je moglo biti bilo koje od toga. Samo sam začuo vrisak, a potom udarac, iza kojega je uslijedilo nekoliko sekundi smrtne tišine, nakon čega je kreštavi glas po vikao odozdo: "Kučka je slomila vrat!" Nekoliko dana nakon Katheine smrti, mene i nekolicinu ostalih zatvorenika su prebacili u koncentracijski logor Fagen u blizini Bremena. Rekli su nam kako smo određeni za "poseban posao od iznimne važnosti". Nije nas zanimalo što je taj posao. Nitko od nas nije vjerovao da će biti ugodniji od onoga na koji smo bili navikli. Bili smo navikli raditi kao tegleće životinje ispred pluga, drljače, valjka ili kola, vukući dok ne bismo pali mrtvi. Bili smo naviknuti raditi u kamenolomu, dok ne bismo pali mrtvi. Također smo radili u tvornici jute, dok ne bismo pali mrtvi zbog krvarenja u plućima. Sav je rad bio jednak: od njega si padao mrtav.

FAGEN U Fagenu se obavljala dvojaka djelatnost: zapravo je to bio logor za eksperimentalnu medicinu, ali tu su također bile i bombe. Prvih nekoliko dana odredili su me za rad u kamenolomu. Radili smo poput robova na galijama, iskopavajući pijesak od pet ujutro do šest poslijepodne, a sve to na tankoj zobenoj kaši koju smo dobivali tri puta dnevno. A tada mi se pružila velika prilika, koju sam odmah prigrabio: šansa da budem pomilovan! Zapovjednik logora obavijestio nas je kako oni koji se dobrovoljno prijave imaju izgleda da budu pomilovani. Morali smo obraditi po petnaest komada za svaku godinu kazne koje su nam još preostale za odslužiti. To je značilo da ih ja moram obraditi dvije stotine dvadeset i pet. Ali nisam objasnio o čemu se radilo. Morali smo razmontirati petnaest neeksplodiranih bombi za svaku godinu kazne koja nam je još preostala. Kada je netko, poput mene, imao još

10

petnaest godina za odslužiti, to je značilo da on mora razmontirati dvije stotine dvadeset i pet bombi. A tada će, možda, biti pomilovan. No, to nisu bile obične neeksplodirane granate, već one koje se ni Civilna obrana niti vojne jedinice nisu usudili dotaknuti. Neki bi ljudi uspjeli razmontirati njih pedesetak prije no što bi poginuli, ali ja sam tvrdio da prije ili kasnije netko mora stići do dvije stotine dvadeset i pet, pa sam se prijavio. Možda je to bio razlog zbog kojeg sam se na to odlučio, a možda je to bila i činjenica da smo svakoga jutra prije no što bismo izišli van dobivali četvrtinu raženog kruha, maleni komad kobasice i tri cigarete kao dodatnu porciju. Nakon kratke obuke u razmontiranju bombi, SS-ovci su nas vozili na različita mjesta gdje je bilo neeksplodiranih granata. Naši su čuvari stajali na sigurnoj udaljenosti, dok bismo mi kopali u potrazi za granatama, ponekad čak i do pet ili šest metara duboko. Potom su one morale biti očišćene od zemlje; trebalo ih je omotati komadom žice, spustiti dizalice u rupe oko njih, nakon čega ih je trebalo pomicati djelić po djelić centimetra, sve dok se ne bi našle u uspravnom položaju. Čim bi se jedna od tih razornih naprava našla obješena na svojoj dizalici, svi bi nestali -pažljivo, kao da se trude daje ne probude, brzo, kako bi se što prije udaljili i sklonili. Samo bi jedan čovjek ostajao bombi praviti društvo, a to bi bio zarobljenik koji je trebao odvrnuti upaljač. U slučaju da zabrlja ... Imali smo nekoliko drvenih sanduka u kamionetu za one koji bi zabrljali, ali nije bilo potrebe za njima svakog dana - ne zato što ljudi ne bi zabrljali, već zato što ne bismo uvijek uspjeli pronaći išta od njih što bismo mogli staviti u sanduke. Dok smo odvrtali upaljač, sjedili bismo na bombi, jer je tako bilo lakše držati ga u istom položaju; no ja sam otkrio kako je bilo bolje ležati na dnu rupe ispod bombe kada je trebalo izvaditi upaljač, kao štoje bilo jednostavnije pustiti da vam vanjski dio bombe padne u ruku s azbestnom rukavicom. Moja šezdeset i osma bomba bio je zračni torpedo, za kojega nam je trebalo petnaest sati da ga iskopamo. Kada ste na takvom zadatku ne razgovarate puno. Čitavo ste vrijeme na oprezu. Kopate pažljivo, i dobro razmislite prije no što jače pritisnete pijukom, rukama ili nogama. Vaše disanje mora biti smireno i ravnomjerno, vaši pokreti odmjereni i učinjeni jedan po jedan. Dobro je kopati rukama, posebice zato što morate paziti da ne dođe do odrona zemlje. Ako se torpedo pomakne i najmanji djelić centimetra, to može značiti kraj. Torpedo je tiho u svojoj sadašnjoj poziciji; no nitko ne zna što bi si ono moglo umisliti ako promijeni položaj; a mora ga promijeniti, mora biti podignuto dizalicom, jer upaljač mora biti uklonjen. Prije toga nije sigurno, do tog trenutka ne usuđujemo se disati; pa da završimo s tim - ne, ne previše žurno, samo polako, svaki pokret mora biti odmjeren i miran. Takav zračni torpedo je hladnokrvan protivnik; on ništa ne odaje, apsolutno ništa. Sa zračnim torpedom ne možete igrati poker. Pošto smo ga otkopali, rekli su nam kako ne smijemo vaditi upaljač sve dok ne iznesemo torpedo iz grada. To je možda značilo da se radi o novom tipu torpeda, kakvog nitko nije poznavao, ili da se nalazio u takvom položaju da bi eksplodirao ako bi itko izdahnuo u smjeru prokletog upaljača, a ako bi komad poput ovoga eksplodirao, to bi raznijelo taj čitavi dio grada. Stigao je Krupp-Dieselov kamionet opremljen dizalicom i stao da pričeka svoj monstruozni teret. Bilo nam je potrebno četiri sata kako bismo podigli bombu dizalicom, spustili je na mjesto i pričvrstili je tako da se ne može pomaknuti. Kada je to bilo učinjeno, pogledali smo kamionet i osjetili olakšanje. Ali nešto smo zaboravili. "Tko zna voziti?" Tišina. Kada vam zmija puzi uz nogu, morate se pretvoriti u kameni stup, u neživu stvar koja ju ne zanima. Pretvorili smo se u kamene stupove, mentalno se povukavši u dubinu sjene,

11

kako ne bismo bili viđeni, dok je SS-ovac pogledavao od jednoga od nas prema drugome. Nitko od nas nije gledao njega, ali bili smo ga toliko svjesni da su nam srca divlje lupala, a život u nama je jurcao, postrance poput raka, izbjegavajući kratere, i između ruševina. "Ti tamo! Znaš li voziti?" Nisam se usudio reći ne. "Uskači!" Put koji sam trebao prijeći bio je obilježen zastavicama. Jedina svijetla točka je bila ta štoje bio raščišćen i popravljen, pa mu je površina bila razmjerno ravna. Sve zbog njihovih blagoslovljenih kuća! Nisam vidio niti žive duše. Ostala vozila su gmizala iza mene. Nisu osjećali potrebu da se približe opasnosti. Prošao sam pokraj kuće u plamenovima, koja je gorjela u tišini. Oči su me zapekle od dima koji je izlazio iz nje, i jedva sam mogao vidjeti; ali nisam se usuđivao ubrzati. Prošlo je pet minuta agonije dok nisam ponovno bio u mogućnosti udisati čisti zrak. Ne znam o čemu sam razmišljao tijekom te vožnje. Sjećam se samo kako sam imao dovoljno vremena za razmišljanje, i kako sam bio smiren, možda pomalo zanesen, čak donekle i sretan po prvi puta u dugo vremena. Kada vam sljedeća sekunda može biti posljednja, imate dovoljno vremena za razmišljanje. Također se sjećam kako sam po prvi puta nakon dugo vremena bio svjestan svoga postojanja. Bio sam izgubio sebe, čak sam prestao imati bilo kakvo mišljenje o sebi, moja je osobnost bila izbrisana - a ipak sam preživio degradaciju, svakodnevnu degradaciju. Ovdje si, rekao sam sam sebi, ovdje si. Želim ti dobar dan. Ovdje si. Radiš ono što se nitko drugi ne usuđuje. Ipak si na posljetku osoba koja može nešto učiniti, netko tko može biti koristan. Pripazi malo na one tramvajske tračnice! Izišao sam iz grada, pokraj posljednjih koliba i limenih nastambi, u kojima su živjele samo skitnice, propalice i nezaposleni. Možda su tamo živjeli i pristojni ljudi, sada kad je bio rat i kada je grad svake noći doživljavao nova bombardiranja. Neki je usamljeni čovjek kopao. Naslonio se na svoj pijuk i pogledao me. "Nećete li se skloniti u zaklon?" povikao sam prema njemu. Rekao je nešto, iako zbog buke motora nisam mogao razabrati što, i ostao na svom mjestu kao i do tada. Možda mi je poželio ugodno putovanje. Bilo mi je čudno voziti tako sporo po posve praznoj cesti. U gradu se sada zasigurno polako vraćaju u svoje stanove i trgovine. Prvo oni najhrabriji. A za njima će doći i ostali, osjećajući olakšanje i veselje. Gledajte, i dalje je tu. Možda sam mogao pobjeći; bilo je mnogo prilika za to u praznim ulicama. Mogao sam iskočiti iz kamiona i baciti se u zaklon, dok bi bomba nastavila bez vozača još koju minutu, sve dok ne bi eksplodirala. Ne znam zašto nisam to učinio. Ali nisam. Zapravo sam baš uživao. Bili smo sami, moj dragi zračni torpedo i ja, i nitko mi nije mogao ništa učiniti. Zastavice su još uvijek obilježavale rutu, ali su razmaci među njima postajali sve veći. Sada se moj instinkt za samoočuvanjem probudio iz svoje čudne obamrlosti: nismo li već stigli? Do vraga, bila bi prevelika šteta da, nakon svih ovih kilometara, nakon ... Četrnaest kilometara izvan grada mogao sam stati na pustopoljini. Budući da su smatrali kako je nemoguće istovariti torpedo, detonirali su ga dok je visio na dizalici u kamionu. Zbog toga što sam ga prevezao, dali su mi tri cigarete, uz uobičajenu primjedbu kako ih nisam zaslužio, ali su mi ih dali jer je Führer dobrostiv. Smatrao sam tri cigarete dobrom plaćom. Očekivao sam kako ću dobiti samo jednu. Dogodilo mi se najgore što se moglo dogoditi bilo kojem zatvoreniku - razbolio sam se; a to mi je možda spasilo život. Nastavio sam raditi pet dana nakon što sam se razbolio. Kada ste prijavili kako ste bolesni, bili biste odmah poslani u logorsku bolnicu, gdje bi vršili eksperimente na vama, sve dok ne biste postali potpuno neupotrebljivi; a neupotrebljivi biste postali tek kada biste umrli od toga što ste bili upotrijebljeni. Iz tog razloga ne biste prijavili

12

da ste bolesni. Ali tijekom prozivke sam se onesvijestio, a kada sam došao svijesti nalazio sam se u bolnici. Nikada mi nisu rekli od čega sam bolovao - kao niti ikome od ostalih pacijenata. Sve je počelo onoga dana kada sam se osjećao dovoljno dobro da sam mogao ustati. Dali su mi različite injekcije. Smjestili su me u jako zagrijanu prostoriju punu pare, a potom odveli u hladnjaču, tijekom čega su mi neprestano uzimali uzorke krvi. Jednoga bi mi dana dali jesti koliko god sam mogao, a već sljedećega sam bio izgladnjivan i držan bez vode sve dok se ne bih našao na rubu sloma. Ponekad su mi gurali gumene cijevi u trbuh i izvlačili iz mene sve što bih pojeo. Jedno je bolno stanje slijedilo za drugim, da bi mi na posljetku uzeli velik uzorak leđne moždine, nakon Čega su me lisičinama privezali za kolica puna pijeska koja sam neprekidno morao gurati oko nekakvog velikog ograđenog prostora. Svakih četvrt sata uzeli bi mi uzorak krvi. Čitavog sam dana gurao svoj teret, osjećajući strašnu vrtoglavicu. Dugo vremena nakon toga imao sam nepodnošljive glavobolje. Ipak, imao sam više sreće od mnogih drugih. Jednoga su dana odlučili kako mije bilo dosta, ili im možda više nisam bio zanimljiv. Vratili su me u logor. Ondje mi je nacereni SS-ovac rekao kako sam skinut s liste za demontiranje bombi. One bombe koje sam bio onesposobio više se nisu računale. Vratili su me robovanju u kamenolomu. Kasnije su me nenadano ponovno poslali da radim na bombama; ali baš kada sam došao do prilično dobrog broja demontiranih bombi, vratili su me natrag u Lenggries, i čitav je moj posao ostao uzaludan. Sedam mjeseci u jamama za kopanje šljunka u Lenggriesu. Monotono, letargično ludilo. Jednoga me dana došao tražiti neki SS-ovac. Pregledao me liječnik. Imao sam gnojni osip po čitavome tijelu. Oprali su me i namazali nekakvom mašću. Liječnik me pitao osjećam li se dobro. "Da, liječnice, osjećam se dobro i dobroga sam zdravlja." Ovdje se čovjek nije smio žaliti. Osjećali ste se dobro i bili dobroga zdravlja sve dok bi u vašem tijelu bilo daha. Odveli su me Sturmbannfuhreru Schendrichu. Na prozorima je imao zastore. Čak su i bili čisti. Zamisli, zastori! Svijetlo-zeleni zastori s žutim uzorkom. Svijetlozeleni s žutim uzorkom. Svije"U što, do vraga, toliko zuriš?" Počeo sam govoriti. "U ništa, gospodine Sturmbannfuhreru. Oprostite, želim prijaviti kako ne zurim u ništa." Zbog trenutačne inspiracije dodao sam tišim glasom: "Želim prijaviti kako samo zurim." Zbunjeno me pogledao. Tada mije, odagnavši svoje misli, pružio komad papira. "Potpisat ćeš ovdje kako si bio hranjen uobičajenom vojničkom hranom, kako nisi bio izlagan gladi niti žeđi bilo koje vrste, i da nemaš nikakve osnove prema kojoj bi se žalio na uvjete koji su ovdje vladali za vrijeme tvoje prisutnosti." Potpisao sam. Zašto je to bilo važno? Da li su me prebacivali u neki drugi logor? Ili je došao moj red da budem obješen? Gurnuo je prema meni još jedan dokument, vrlo zastrašujućeg izgleda. "A ovdje ćeš potpisati kako su se prema tebi ponašali strogo, ali pravedno, i kako ti nije bilo učinjeno ništa u suprotnosti s međunarodnim pravom." Potpisao sam. Zašto je to bilo važno? "Ako ikada kažeš ijedan slog o onome što si vidio ili čuo ovdje, biti ćeš vraćen natrag, a ja ću ti prirediti posebnu dobrodošlicu, razumiješ?" "Razumijem, gospodine Sturmbannfuhreru." I tako su me premjestili. Uveli su me u ćeliju u kojoj je na podu ležala zelena uniforma bez ikakvih oznaka. Rečeno mi je da je obučem. "I očisti nokte, svinjo!" Potom su me odveli u zapovjednikov ured, gdje mije

13

isplaćena jedna marka i dvadeset i jedan pfennig za sedam mjeseci rada, od šest ujutro do osam navečer. Stabscharfuhrer je zagrmio prema meni: "Zatvorenik broj 552318 A - za oslobađanje. Otpust!" Dakle, i na takav će nas način mučiti. Bio sam prilično ponosan što si nisam dozvolio da se počnem jače nadati. Elegantno sam se okrenuo i krenuo prema van, očekujući da ću začuti salve smijeha. Bili su suptilni. Lica su im bila ozbiljna. "Sjedni van u hodnik i čekaj!" Nisu se nasmijali kad sam izišao. Na kraju mi je to počelo ići na živce, jer sam morao čekati više od jednog sata. Počeo sam se baviti glupim mislima, pitajući se kako ljudi mogu biti tako niski, tako zli. Ali i sam vidiš da mogu, rekao sam sam sebi. Mislio sam da si prestao biti tako djetinjast. Čak i danas može me potpuno obuzeti ta krajnja, nijema zbunjenost u kojoj sam slijedio Feldwebela u maleni sivi Opel, nakon što mi je rečeno kako sam pomilovan i kako ću služiti u kažnjeničkoj bojni. Teška masivna vrata zatvorila su se za nama. Siva betonska zgrada s mnogo malenih prozora s rešetkama ostala je iza nas i ja sam odvezen iz neizrecivog užasa i straha. Nisam to shvaćao. Bio sam zapanjen - ne, zaprepašten - i nisam se pošteno oporavio čak niti kada smo već prolazili trgom u Hannoveru. Sada, mnogo godina kasnije, više se ne sjećam tog neizrecivog užasa i mnogih strahova, osim kao nečega što je prošlo i svršeno. Ali zbog čega moja zaprepaštenost kada sam otišao odande? Na to pitanje još nisam odgovorio. Dvadeset puta dnevno govorili bi nam uz mnogo psovki i proklinjanja kako smo u kažnjeničkoj bojni, i kako to znači da moramo biti najbolji vojnici na svijetu. Prvih šest tjedana imali smo vježbe od šest ujutro do pola osam navečer. Samo vježbe.

STOTINU TRIDESET I PET LEŠEVA Vježbali bismo sve dok nam ne bi potekla krv ispod noktiju - i to ne figurativno, nego u gruboj stvarnosti. Ili bismo stupali ukočenim paradnim korakom u punoj opremi: noseći čelični šljem, ranac, torbe za municiju napunjene pijeskom, odjeveni u zimske kapute, dok su drugi ljudi hodali u ljetnoj odjeći, žaleći se na vrućinu. Ili bismo se vukli po blatu koje nam je dopiralo do polovine nogu; stajali u vodi do vrata i vježbali s puškama bez ikakvog vidljivog znaka na ukočenim licima. Naši su dočasnici bili čopor zavijajućih vragova, koji su galamili i urlali na nas sve dok se ne bismo našli na rubu ludila. Nikada nisu propuštali priliku. Kazna poput lišavanja slobode nije postojala, zbog jednostavnog razloga što nismo imali slobodu. Sve je bilo samo dužnost, dužnost i opet dužnost. Istina, imali smo sat vremena za objed, i teoretski smo bili slobodni od pola osam do devet navečer, ali ako ne bismo posvetili svaki trenutak toga vremena čišćenju svojih blatnjavih uniformi, hlača, opreme i čizama, doživjeli bismo najstrašnije odmazde. U devet sati morali smo biti u krevetima. Ali to nije značilo da smo mogli mirno spavati. Svake svakcate noći vježbali bismo uzbune ili brzo navlačenje uniforme. Kada bi se oglasio alarm, popadali bismo iz kreveta, stavili na sebe punu ratnu opremu i postrojili se. A potom bi nas poslali da se presvučemo u paradne uniforme. A potom u odijela za vježbu. I na posljetku ponovno u ratne uniforme. Nikada to nismo dovoljno dobro učinili. Svake bismo noći po nekoliko sati bili tjerani niz i uz stepenice poput krda uplašenih

14

životinja. Postupno smo dovedeni u takvo stanje daje i sjenka dočasnika bila dovoljna da se oznojimo od straha. Nakon prvih šest tjedana započeli smo vježbe s puškama i terenske vježbe. Tada smo naučili što znači umor. Naučili smo kilometrima puzati na trbusima po vježbalištu, preko oštre šljake i kamenja koji su naše dlanove pretvorili u krvave trake, ili kroz debelo, smrdljivo blato u kojem smo se gotovo ugušili. No, najviše smo se bojali marševa. Jedne su nas noći izbacili iz kreveta. Naši dočasnici ušli su u sobe, u kojima smo premoreni spavali, vičući iz svega glasa: "Uzbuna! Uzbuna!" Usporeni zbog umora, isteturali smo iz kreveta, širom otvorili ormariće i u grozničavoj žurbi isprekidanoj psovkama obukli uniforme. Remen koji se teško zakopčavao, tvrdoglava kopča, pola sekunde izgubljenog vremena, to je bila katastrofa. Prije isteka dvije minute zvuk zviždaljki odjekivao je hodnicima. Naša su se vrata s treskom otvorila. "Satnija broj tri - postroji se! Do vraga, što vam je, vi smrdljivi svodnici, zar još niste dolje u dvorištu? Još niste pospremili krevete? Mislite daje ovo starački dom? Lijene deve!" Glavinjali smo niz stepenice, usput zakopčavajući posljednji remen, i nekoliko trenutaka kasnije stajali smo u dva krivudava reda na trgu između spavaonica. Tada se začulo: "Satnija tri - u svoje sobe - U PAROVIMA!" Čudno što im ništa ne bi prsnulo u glavama kada su tako urlali! Ili su možda nešto učinili mjestu na kojem normalni ljudi drže zdravi razum. Jeste li primijetili kako govore? Ne mogu normalno govoriti. Riječi u njihovim rečenicama su spojene zajedno sve dok ne postanu lavež, a posljednja riječ je pretvorena u pucanj bičem, ako je to ikako moguće. Nikada ih se ne može čuti kako završavaju rečenicu nenaglašenim slogom. Sve raskomadaju na komadiće vojničkoga govora, kako bi postalo nerazumljivo. To urlanje, to neprestano urlanje. Ti ljudi su jednostavno ludi. Poput poplave koja nosi sve pred sobom, nas stotinu i trideset pet regruta jurimo uz stepenice kako bismo se vratili u svoje sobe i presvukli u odijela za vježbu, prije no što bi se ponovno začulo: "Postroji se!" Nakon što smo desetak puta potjerani gore-dolje uz najluđe kletve i psovke, ponovno smo na trgu, oznojeni i izbezumljena pogleda, postrojeni u redove za stupanje, spremni za polazak na noćnu vježbu. Naš zapovjednik, jednoruki natporučnik Lopei stajao je promatrajući nas s neznatnim smiješkom na usnama. Od svoje satnije zahtijevao je čeličnu disciplinu, neljudsku; no ipak smo mislili kako on, jedini od naših mučitelja, ima nešto ljudsko u sebi. Bio je barem toliko pristojan daje i sam radio sve što je nas tjerao da radimo, i nikada od nas nije očekivao da radimo nešto što on sam ne bi mogao napraviti. Kada bismo se vratili s vježbe, on bi bio jednako prljav kao i mi. Stoga je bio pošten, na što nismo bili naviknuti; navikli smo da osoba koja ima moć odabere žrtvenog jarca, nekog jadnika kojem bi stalno visio za vratom, i ne bi ga ostavljao na miru sve dok ovaj ne bi bio premoren, nemoćan, onesposobljen, ubijen od umora ili prisiljen počiniti samoubojstvo. Natporučnik Lopei nije imao ni žrtvene jarce niti miljenike - on je bio onaj rijetki tip časnika koji je mogao primorati svoje ljude da prođu kroz pakao zbog njega, zato što će ih on tamo odvesti, i zato što je bio pošten. Da hrabrost i poštenje toga čovjeka nisu bili upregnuti u Hitlerov jaram, da je bio časnik u gotovo bilo kojoj drugoj vojsci, svidio bi mi se. Ovako sam ga poštovao. Zapovjednik je kratko pregledao odjeću svoje satnije. Tada se odmaknuo od nas, a njegov prodoran, zapovijedajući glas odjeknuo je trgom: "Satnija broj tri-po-zor! Ravnaj se prema naprijed! Puške na ramena!" Tri ritmična udarca odjeknula su kroz noć dok je stotinu trideset i pet pušaka zabačeno na ramena. Nekoliko trenutaka potpune tišine - svi časnici, dočasnici i vojnici stajali su ukočeno

15

poput štapića za nabijanje pušaka, gledajući ravno pred sebe ispod šljemova. Jao onom jadniku koji pomakne i vršak jezika! Ponovno je zapovjednikov glas odjeknuo između visokih jablana i sivih spavaonica. "Nadesno krug! Desno - okret - MARŠ!" Začuo se gromoglasni udarac kada su naše čizme sa željeznim potplatima počele stupati po tlu. Na kraju trga smo zaokrenuli i nastavili niz kišom natopljenu cestu obrubljenu visokim jablanima. U kažnjeničkoj bojni svi su razgovori i pjevanje bili zabranjeni; ljudi četvrtog razreda ne mogu imati iste privilegije kao njemački vojnik. Isto tako nismo imali pravo nositi značku u obliku orla, niti bilo koje druge znakove raspoznavanja; sve što smo imali bila je uska bijela vrpca koja je uvijek morala biti bijela!, smještena nisko na našim desnim rukavima, a na njoj crnim slovima ispisana riječ sonderabteilung1. Budući da smo morali biti najbolji vojnici na svijetu, svi su naši marševi bili usiljeni marševi, i tako ne bi prošlo niti četvrt sata, a mi bismo prokuhali. Počinjala bi nam se znojiti stopala; otvorili bismo usta i počeli disati i kroz njih, jer nam sam nos nije bio dovoljan da udahnemo dovoljnu količinu kisika. Remenje pušaka i naramenice ranca bili su prepreka slobodnom kruženju krvi u našim rukama, pa bi nam prsti postali bijeli, otečeni i pomalo umrtvljeni. Ali na takve se sitnice više nismo niti obazirali. Mogli smo marširati usiljenim korakom dvadeset i osam kilometara bez da smo osjetili i najmanju nelagodu. Potom su došle vježbe: napad u otvorenoj formaciji, u kratkim naletima, pojedinačno. Dok su nam se plućna krila napinjala poput mjehova, jurcali smo preko polja, puzali preko raskvašenih i smrznutih oranica, ukopavajući se poput uplašenih životinja našim kratkim alatkama za ukopavanje. Ali, naravno, niti jednom to nismo učinili dovoljno brzo. Svaki bi nas put zvuk zviždaljke pozvao natrag, i mi bismo stajali grčevito se boreći za zrak tih nekoliko kratkih sekundi dok su nas grdili. A tada sve ispočetka. Napad - napad - napad. Bili smo obloženi mokrom, izoranom zemljom; noge su nam se tresle, potom smo se počeli znojiti; znoj je tekao u potocima niz naša tijela, žareći nam kožu na mjestima gdje ju je izgreblo remenje i teška oprema. Odjeća nam je bila natopljena znojem, i mnogi su imali tamne mrlje na poleđini gornjih dijelova uniformi. Gotovo ništa nismo mogli vidjeti, jer smo bili zaslijepljeni znojem; čela su nas svrbjela i žarila jer smo ih otirali prljavim rukama i grubim rukavima uniformi. Ako bismo stajali najednom mjestu, naša vodom natopljena odijela postajala bi ledena. Koža na unutarnjoj strani bedara i preponama bila mi je oguljena i krvava. Znojili smo se od straha. Iscrpljeni, postali smo svjesni da sviće zora. Tada je došlo vrijeme za vježbe u slučaju da smo napadnuti iz zraka. Morali smo trčati niz neravnu cestu. Svaki kamen, svaka i najmanja lokva, da ne spominjem proklete duboke kolotečine koje su se skrivale pred našim uplašenim pogledima, značili su da se moramo koncentrirati i paziti da naša stopala reagiraju na pravi način, da se ne spotaknemo, posrnemo, ili iščašimo gležanj. Jednostavan zadatak primoravanja stopala da rade kako treba, obično trčanja i hodanja, stvari koje obično radite bez razmišljanja o njima, postale bi tako mučan fizički i mentalni napor. Noge su nam se doimale teškima, tako teškima. Ali uporno smo trčali, teturali i posrtali. Naša inače pepeljastosiva lica s duboko upalim očima bila su crvena poput jastoga; oči su nam bila ukočene i izbuljene, a vene na čelima otečene. Hvatali smo zrak; usta su nam bila suha i puna sluzi, i svakih nekoliko trenutaka na njima bi nam se pojavila bijela pjena. Oglasila se zviždaljka. Pojurili smo prema objema stranama ceste, i slijepo se bacili u jarke, bez obzira jesu li u njima bile koprive, voda ili neki brži kolega. Potom smo panično žurili da postavimo minobacače i strojnice na mjesta. Sve je to trebalo napraviti u roku nekoliko sekundi, tako daje bilo bolje raskidati prste u komadiće ili biti udaren u leđa, samo da ne bude presporo. 1

posebna jedinica nap. prev.

16

Nastavili smo marširati, kilometar za kilometrom. Vjerujem kako sam naučio sve što je bilo važno znati u vezi cesta: upoznao sam meke ceste, tvrde ceste, široke ceste, uske ceste, kamene, blatne, asfaltirane, prekrivene bljuzgom, snijegom, brdovite, pošljunčene, klizave, prašnjave. Moja su me stopala naučila svemu što je trebalo znati o cestama, blatnjavim neprijateljima i mučiteljima mojih nogu. Kiša je stala. Pojavilo se sunce. To je značilo žeđ, umor, glavobolje, točkice ispred očiju. Stopala i gležnjevi bi nam oticali u uzavrelim čizmama. Vukli smo se uokolo u nekakvom čudnom transu. U podne nam je naređeno da stanemo. Mišići su nam bili toliko izmučeni da su nas boljeli čak i zbog samog prestanka kretanja; i nekolicina jednostavno nije imala snage stati, nego su nastavili teturati naprijed nakon stoje izdano naređenje, sve dok se ne bi zaletjeli u čovjeka ispred sebe i ostali stajati spuštene glave dok ih ostali ne bi odgurali natrag na njihova mjesta. Nalazili smo se na rubu nekog sela. Nekoliko dječaka dotrčalo je kako bi nas promatralo. Dozvoljeno nam je pola sata odmora. Bez razmišljanja kako smo udaljeni osamdeset kilometara od naših spavaonica, bacili smo se na zemlju na mjestima gdje smo se u tom trenutku nalazili, bez da smo popustili remenje, samo smo se bacili dolje i zaspali još prije no što smo dotakli tlo. Iste sekunde, ili se barem tako činilo, ponovno se začula zviždaljka. No, prošlo je trideset minuta, čitav naš dragocjeni počinak. Sljedećih četvrt sata bilo je pravo mučenje: ukočeni mišići i stopala žestoko su protestirali; nisu nas htjeli ponovno pokrenuti. Svaki korak izazivao je niz probadajućih bolova. Stopalima smo mogli osjetiti svaki čavao u potplatu čizme, pa smo se osjećali kao da hodamo po krhotinama stakla. Ali, pomoći nije bilo - nije bilo kamioneta da pokupi one koji bi pali u jarak sa strane. Ne, oni bi, jadnici, dobili poseban tretman od natporučnika i trojice najžešćih dočasnika. Bili su zastrašivani i tiranizirani, sve dok ne bi izgubili glave i poludjeli, ili izgubili svijest, ili se pretvorili u robote bez slobodne volje koji bi automatski izvršavali sve naredbe, i koji bi skočili s četvrtog kata ako bi im tako bilo naređeno. Čuli smo dočasnike kako psuju i urlaju, prijeteći kako će ih izvesti pred sud zbog odbijanja izvršavanja naredbi, ako ih ne budu izvršavali brže. Kasnije te večeri, umarširali smo na trg između naših spavaonica, spremni za spavanje. "Paradnim - KORAKOM!" Sabrali smo se krajnjim snagama. Noge su nam same letjele, a stopalima smo udarali o popločani trg. Iskre su nam svjetlucale pred očima; doista smo mogli osjetiti kako nam pucaju žuljevi. Ali morali smo to obaviti. Morali smo. Natjerali smo svoja bolna stopala da udaraju o tlo, stvarajući bol. Skupili smo svoje posljednje zalihe snage. Zapovjednik logora, Oberstleutnant von der Lenz, stajao je na mjestu na kojem smo trebali zaokrenuti prema spavaonicama. Natporučnik Lopei je naredio: "Satnija broj tri - pogled - NALIJEVO!" Okrenuli smo glave lijevo kako je trebalo, i gledali smo u lik pukovnika; ali ukočeni pokreti koji su dio pozdrava nisu uopće bili ukočeni. Čak smo ispali iz koraka! Natporučnik Lopei je zastao, otišao sa strane i promatrao svoju satniju. A tada se začulo oštro: "Satnija tri - STOJ!" To je bio pukovnik. Nastao je trenutak smrtne tišine, a potom se začuo pukovnikov režeći glas: "Natporučniče Lopei, zovete li vi ovo satnijom? Ako želite krenuti na bojište sa sljedećom pješačkom bojnom, samo recite. Ima mnogo časnika koji bi bili više nego sretni da dobiju vaš posao u garnizonu." Pukovnikov glas bijesno se podigao:

17

"Kakva vam je ovo zbirka prljavih džukela? Kakvo je ovo nedisciplinirano smeće? Nitko ne bi pomislio kako su oni pruski vojnici. Svi bi pomislili kako su oni šugavi psi. Ali to se može izliječiti!" Arogantno je promatrao našu iscrpljenu satniju. Stajali smo omamljeni na mjestima. Kad bi samo brzo završio, pa da možemo otići u svoje spavaonice, skinuti se i zaspati. "To se može izliječiti", prijeteći je ponovio, "S džukelama se treba pozabaviti, malo ih izvježbati. Zar ne, natporučniče Lopei?" "Da, doista, gospodine Oberstleutnant, izvježbati ih." Tupa mržnja nakupljala se u nama pomiješana sa samosažaljenjem. Ovo će nas koštati najmanje sat vremena najteže vježbe u njemačkoj vojsci, najpodlije, najviše iscrpljujuće vježbe u njemačkoj vojsci. To je moglo biti jedino marširanje paradnim korakom. Jesu li vam ikada otekle i otvrdnule žlijezde u preponama zbog previše rada, tako da su vas boljele pri svakom koraku, mišići u bedrima se pretvorili u očvrsnule kugle koje ste svako malo morali udarati svom snagom kako bi ih pokrenuli, mišići vaših nogu se zgrčili tako da vam se činilo kako svaka vaša čizma teži stotinu kilograma, a svaka noga tonu, i tada pokušali podići nogu u visinu bedara s prstima ispruženima u zrak, i to činili s takvom lakoćom, živahnošću i ritmičnošću poput djevojčica u zboru? Jeste li nakon toga pokušali, kada su vam gležnjevi bili slabi i odavno otkazali poslušnost, a nožni prsti se pretvorili ujedan krvavi grumen, s gorućim stopalima i ogromnim žuljevima ispunjenima vodom, ili puknutim žuljevima koji krvare, peku i bole, jeste li se pokušali gipko pomaknuti prema naprijed na jednoj nozi, dok ste drugu čizmu morali s treskom spustiti na tlo? A to je moralo biti napravljeno na vrijeme, sa takvom preciznošću kao daje stotinu trideset i pet nas bilo jedan; to je moralo ostaviti takav dojam da bi ljudi zastali, poslušali i rekli: "Ovo je pravo marširanje! To je sjajno! Kakvu mi vojsku imamo!" Paradno marširanje uvijek oduševljava nezrele. Mi nismo bili oduševljeni. To je najmrskija, najzamornija vježba u vojsci. Zbog nje je puklo više mišića i oštetilo se više limfnih čvorova no zbog bilo koje druge vježbe. Pitajte liječnike! No mi smo podcijenili našeg Oberstleutnanta. Nije nam slijedilo sat vremena marširanja paradnim korakom. Otišao je, a natporučnik Lopei mu je salutirao, no prije no štoje otišao, rekao je, "Da, tako mi Jupitera, to se može izliječiti: Natporučniče Lopei!" "Gospodine!" "Odvest ćete ovu gomilu do područja za vježbu i naučiti ih da budu vojnici, a ne čopor prljavih džukela. Nećete se vratiti prije devet sati sutra. A ako do tada vaša satnija ne bude mogla svladati paradni korak koji razbija kamenje kojim je popločeno dvorište, opet ćete se vratiti tamo. Razumijete?" "Razumijem, gospodine Oberstleutnant." Čitave smo noći vježbali napad na otvorenom i paradni korak. Sljedećeg jutra u devet sati u ritmu smo progrmjeli pokraj Oberstleutnanta. Nije htio riskirati. Natjerao je satniju da pokraj njega promaršira sedam puta, i siguran sam daje bilo koji od nas bio desetinku sekunde izvan ritma, da bismo bili ponovno poslani natrag. Bilo je već deset sati kada smo dobili otpust i slijepo oteturali u sobe i zaspali. Taj tretman nije bio za ljude - ali, mi niti nismo bili pravi ljudi. Bili smo prljave džukele čopor izgladnjelih džukela. Ovaj prikaz naše vježbe zahtijeva još jedan posljednji detalj. Kako biste sve stavili u pravu perspektivu morate dodati glad. Nikada nam nije bilo dozvoljeno da pojedemo dovoljno. Po tom pitanju smo zapravo bili pomalo izludjeli, kao i po mnogo drugih. Na kraju rata, 1945., čitav je njemački narod živio na bonovima za sljedovanja, ali 1940/41. mi smo imali manje no najsiromašnija skupina stanovništva - to jest, obični civili -1945. Nismo ništa mogli kupiti jer nismo imali kupone. Ručak je bio isti svakoga dana: litra slabašne juhe od repe i šačica kiselog kupusa koju bismo

18

stavili u juhu, ali kiseli smo kupus dobivali samo svakog drugog dana. Nije nam dopušteno da postanemo razmaženi ili izbirljivi. Meso je bio luksuz kojega nismo poznavali. Uvečer bi nam dali porciju suhe hrane za sljedeći dan: debeo komad raženog kruha, koji bi se, uz nešto vježbe, moglo izrezati u pet kriški, tri za tu večer, i još dvije za doručak. Osim toga, dobivali smo po dvadeset grama ustajalog margarina i zalogaj sira, sira s najvećim udjelom vode na svijetu - u tome siru moralo je biti barem pet posto vode. Subotom smo dobivali dodatnu porciju od pedeset grama marmelade od bundeve. Za doručak bismo dobivali slabu kavu, boje čaja, koja je imala odvratan i miris i okus, no ipak bismo je gutali s uživanjem. Ponekad bismo, kada bismo bili vani na vježbi, pronašli krumpir ili repu. Kada bi se to dogodilo, obrisali bismo je daje očistimo od najgoreg blata, a potom je strpali u usta i pojeli. Sve bi bilo gotovo tako brzo da bi neki promatrač pomislio da izvodimo mađioničarski trik. Nije nam dugo trebalo kako bismo otkrili da su kora breze i jedna posebna vrsta trave koja je rasla pokraj jaraka bile prilično ukusne, možda čak i hranjive, ali u svakom slučaju bile su to tvari koje su ostajale u želucima i otupljivale kandže gladi. Evo i recepta: uzmete malo brezine kore ili trave, sameljete je između dva šljema, dodate odgovarajuću količinu instant kave i pojedete je poput kaše. Ako bi, nekim čudom, netko od nas dobio poštom kupon za kruh, tada bi u sretnikovoj sobi bila održana gozba. Čitava štruca! Uvijek smo se bojali kontrole ponedjeljkom. Na jutarnjoj prozivci morali smo se postrojiti odjeveni u čelični šljem, paradni gornji dio uniforme, snježnobijeli donji dio uniforme sa šavovima oštrima poput noža, te na sebi imati pojas, torbe za municiju, ranac, alatku za kopanje rovova, bajunetu, telećak i pušku. Zimski kaput morao je biti smotam po propisima i obješen preko prsa. Svaki je čovjek morao imati čist, zeleni rupčić u džepu. I taj je rupčić morao biti složen po propisima.

PLJUNI I ULAŠTI Urednost nikome nije na odmet. Niti red. A u vojsci mora biti i urednosti i reda, i sve se mora odvijati prema detaljnom i razrađenom planu. Savjestan vojnik mora provesti nezamislivu količinu vremena posvećujući se redu i urednosti, ali vojnik u kažnjeničkoj bojni mora sve svoje slobodno vrijeme posvetiti tome - točnije rečeno, sve vrijeme tijekom kojega nema nikakvog drugog posla. Čitavu nedjelju ne bismo radili ništa drugo osim prali, čistili, i preslagivali na propisani način, vješali dio odjeće na propisani način, a ostalo odlagali na druga mjesta prema propisima. Kožni odjevni predmeti morali su se sjajiti, kao da su bili polirani; na našim uniformama ili opremi nije smjelo biti niti jedne mrlje, kako izvana, tako i iznutra. Mogu s krajnjom iskrenošću tvrditi kako su muškarci iz njemačke kažnjeničke bojne, kada bi ponedjeljkom imali smotru, bili besprijekorni od glave do pete. Ali također mislim kako zasigurno nešto nije u redu s tim vojnim redom i urednošću, ako nakon ulaganja čitave nedjelje kako biste to postigli, ne osjećate nimalo zadovoljstva, nimalo olakšanja kakvo bi čovjek inače trebao osjećati nakon takvog čišćenja. Ta smotra ne bi bila festival čistoće. Za nas je ona bila prava noćna mora. Besprijekorno čist i uredan vojnik ne bi se osjećao čistim; osjećao se poput progonjene životinje. Shvatio sam kako čitavo vrijeme koristim izraze poput "progonjene životinje", "panični strah", i "poludjeli od straha". Znam kako ponavljanje nije dobro, kako dobar književni stil zahtijeva raznolikost izraza, ali bojim se kako ću morati nastaviti griješiti, jer kako pronaći bogatstvo izraza koji opisuju nešto što je nepromjenjivo? Neki bi to možda i mogli, ali nisam siguran da mogu i ja. Previše sam umoran, previše odsutan duhom, previše očajan, ponekad također i previše ljutit, kako bih mogao posvetiti vrijeme i energiju potrazi za nijansama

19

značenja i suptilnim razlikama. Ono što moram ispričati je tako tragično; pa čak i sada, nakon svih tih godina sam ponekada tako izmučen time, te osjećam kako imam pravo od vas tražiti pomoć da upotrijebite svoj vokabular na mjestima na kojima nisam uspio nešto dočarati. Sve dok možete razumjeti što hoću reći, ne smeta mi ako ponekad odmahnete glavom i kažete: "To je mogao i bolje napisati." Mi, besprijekorni, osjećali smo se poput progonjenih životinja. Znali smo da ćemo biti kažnjeni bez obzira što se dogodilo. Najparadoksalnije od svega u toj čitavoj izvedbi bilo je to što bi Hauptfeldwebel, ako ne bi uspio pronaći ništa zbog čega bi nas kaznio, bio užasno bijesan, i neki od nas besprijekornih vojnika bio bi kažnjen gore no ikad. Jadan onaj tko bude kažnjen zbog ničega - on bude kažnjen deseterostruko. Nije lako postupiti pravedno u takvoj situaciji. "Prednji red jedan korak naprijed - zadnji red jedan korak natrag-MARŠ!" Jedan-DVA. Dvije duge minute nakon što bi se redovi razdvojili, Hauptfeldwebel bi stajao promatrajući. Onaj tko se i najmanje zanjiše biva kažnjen zbog neposluha. No, naučili smo pretvoriti se u drvene stupove, i tako smo nepomični mogli stajati i po pola sata. To je zapravo nekakva vrsta transa ili katalepsije, ta sposobnost da se postigne ono stoje bilo vrijedno zlata vojniku koji zna vrijednost toga da se samo stoji poput komada drveta. Hauptfeldwebel bi tada zagrmio: "Je li sve spremno za inspekciju?" A satnija bi u zboru odgovorila: "Da, gospodine Hauptfeldwebelu." "Nitko nije zaboravio nešto očistiti?" Zbor: "Ne, gospodine Hauptfeldwebelu." Promatra nas okrutno. Sad nas ima. "Ta nemojte mi reći", kaže ironično. "To je prvi puta u povijesti ove bojne, ako je istina. Ali to ćemo još morati provjeriti." Polagano se približava prvom komadu drveta, obilazi ga jednom ili dvaput; kruženje oko protivnika bez riječi je vrlo djelotvorno oružje u ratu živaca. Stražnji dio vrata vam postaje vruć, a ruke hladne i vlažne, misli u vašoj glavi počinju histerično kružiti u svim smjerovima, osim onog normalnog. Stojite nepomično i postajete nervozni, ostajući pri tom bez daha, iznenada osjećate da smrdite i figurativno i u stvarnosti. "Da, da - to ćemo još provjeriti", ponavlja iza trećeg Čovjeka u prednjem redu. Dok pregledava četvrtog i petog mrtvačka je tišina. A potom se čuje uzvik: "Satnija tri pozor!", koji je popraćen uobičajenim nizom verbalne prljavštine. Uvijek smo za Hauptfeldwebela govorili kako ne može progovoriti, a da mu prije toga ne ispadne smeće iz usta; možda i nije neka dosjetka, ali bilo nas je lako zadovoljiti po tom pitanju - no to je bio dobar opis ovog brutalnog, krajnje bolesnog pripadnika sitnoga građanstva kojemu je bio dan maleni udio u kolaču moći. "Štoje, do vraga, ovo, vi posrana satnijo!? Niste jučer radili ništa drugo osim umakali jedan drugome u guzicu? Kaljužanje u hrpi izmeta, to je prava stvar za krdo svinja poput vas. Sada sam provjerio pet ljudi, i svi oni nalikuju svodnicima koje su rodile sifilične drolje, a izvukli su ih kliještima ..." To nije bio govor jednog ljudskog bića, već smrdljivi izljev. Jedan od omiljenih izraza ovog brutalnog čovjeka bio je "francuska bolest". On sam bolovao je od "pruske bolesti" u uznapredovalom stadiju, od potrebe da ponižava druge. To je bolest koja nije bila ograničena samo na kažnjeničke jedinice; proširila se čitavom njemačkom vojskom, poput pošasti s čirevima. A u svakom čiru možete pronaći po jednog dočasnika, čovjeka koji je postigao nešto, a bez daje zapravo nešto. Nakon toga imamo kažnjeničku vježbu, koja traje oko tri sata. Njezino finale čini dugi kanal dubok više od metra i pol, napola ispunjen fermentirajućim blatom čija je površina prekrivena nekakvom žućkastom masnom sluzi. Moramo je otirati iz očiju svaki puta kad nas naredba

20

"potrbuške" pošalje na dno. Potom je vrijeme ručka. Marširamo natrag do spavaonica i takvi blatnjavi proždiremo hranu. Nakon toga se moramo baciti na posao, jer moramo biti čisti i blistavi još jednom kada se postrojimo za poslijepodnevnu vježbu pola sata kasnije. Peremo sebe i uniforme o jednom trošku, stojeći potpuno odjeveni ispod tuševa. Puške i ostalu opremu moramo prvo oprati, potom pažljivo osušiti krpom i na posljetku nauljiti. Cijev puške moramo pažljivo pročistiti. Normalni vojnici ovako temeljito čiste svoje oružje jednom, možda dva puta tjedno, ako su imali nekakve posebno prljave vježbe. Mi to moramo činiti nekoliko puta dnevno. Kada se nakon toga postrojimo, naše su uniforme, dakako posve mokre, ali to nije bitno sve dok su čiste. Postojalo je još samo nešto čega smo se bojali jednako kao tih odurnih smotri ponedjeljkom, a to je bila kontrola soba svake večeri u 22 sata. Bilo je naprosto nevjerojatno kakve su sve zadatke dočasnici koji su bili na dužnosti mogli smisliti i zadati krajnje umornim ljudima da ih izvrše nakon iscrpljujućeg dana. Prije no što bi dočasnik na dužnosti ušao, svaki je čovjek morao ležati na svome ležaju, naravno u propisanom položaju -na leđima, ruku uz tijelo iznad pokrivača, i stopala ogoljenih za pregled. Redar je bio zadužen da nigdje u prostoriji ne bude niti trunke prašine, da sva stopala budu čista poput stopala novorođenčadi, i da sve u našim ormarićima bude smješteno i posloženo u skladu s propisima. Na početku inspekcije redar je morao raportirati: "Gospodine Unteroffizieru, redar sobe regrut Brand prijavljuje kako je sve u redu u sobi 26, u kojoj je dvanaest ljudi, od toga jedanaest u krevetima. Soba je očišćena u skladu s propisima i prozračena, nemam ništa drugo za prijaviti." Dočasnik obično ne bi obraćao pozornost na to, već bi gledao uokolo. Teško onome redaru za vrijeme čije bi smjene dočasnik pronašao i najsitniju mrlju, ili ormarić koji ne bi bio propisno zaključan, ili par stopala sa najmanjom sjenom. Dočasnik Geerner - vjerujem kako je bio pravi slučaj za umobolnicu - znao je ponekad zavijati poput psa. Zvučalo je kao daje uvijek na rubu plača, a za njega nije bilo neuobičajeno da doista plače od bijesa. Kada je on bio na dužnosti, uvijek bismo grozničavo ribali, prali i pospremali sve oko sebe. Sjećam se jedne nesretne večeri kada je Schnitzius bio redar. Schnitzius je bio žrtveni jarac naše sobe, uvijek dobroćudan, ali tako beznadno netalentiran daje bio prirodna žrtva svakoga od svojih nadređenih od Stabsfeldwebela nadolje. Schnitzius je bio jednako nervozan kao i nas ostalih jedanaest koji smo ležali čekajući Geernera, pitajući se što smo zaboravili napraviti. Mogli smo ga čuti iz neke druge sobe. Zvučalo je kao da razbija sve krevete i ormariće na komadiće drveta veličine šibice, a u međuvremenu smo čuli njegovo vrištanje, zavijanje i jecajući glas: džukele, prljave svinje, itd. Problijedjeli smo, iako smo već ionako bili blijedi. Geerner je bio u formi. Baš će se dobro zagrijati dok stigne do sobe 26. Iskočili smo iz kreveta i još jednom pregledali čitavu sobu, ali nismo uspjeli ništa pronaći. Vrata su se s treskom otvorila. Ah, daje samo netko drugi bio te večeri redar, a ne Schnitzius, netko malo dovitljiviji! Schnitzius je stajao ukočen i smrtno blijed, kao da ima kratki spoj. Samo je uplašenim očima zurio u Geernera. Geerner je stigao do njega u jednom skoku, i sa udaljenosti od pet centimetara zagrmio na njega: "Do vraga, čovječe! Hoću li čekati čitavu noć da ti raportiraš?" Schnitzius je drhtavim glasom odverglao svoj izvještaj. "Sve u redu?" frknuo je Geerner. "Ti daješ lažni izvještaj!" "Ne, gospodine Unteroffizieru", odgovorio je Schnitzius, drhtavim glasom, dok se polagano okretao na peti, kako bi ostao licem okrenut prema Geerneru, dok je ovaj kružio sobom, gledajući i zavirujući.

21

Nekoliko minuta sve je bilo tiho kao u grobu. Ležali smo u svojim krevetima, i očima pratili Geernera dok je on polako koračao sobom u potrazi za prašinom. Podigao je stol i povukao prstom ispod svake noge. Nije bilo prašine. Ispitao je potplate naših čizama. Čisto. Prozore i kabel svjetiljke. Ništa. Zurio je u naša stopala kao da bismo pali mrtvi ako on ne bi pronašao ništa na što bi mogao staviti primjedbu. Na kraju je stao i promotrio sobu tužnim, pažljivim pogledom. Doista se činilo kako nas ovog puta neće moći gnjaviti. Ponašao se poput nekoga kome se djevojka ne bi pojavila na sastanku, i tko je zbog toga morao otići kući i u krevet sam sa sobom i svojim nezadovoljenim žudnjama. U trenutku kada je zatvarao vrata za sobom, okrenuo se na peti. "Sve u redu, kažeš? Baš se pitam." U jednom velikom skoku našao se pokraj našeg lonca za kuhanje kave, velikog lonca od aluminija u kojega je moglo stati trinaest litara vode. On je svake večeri morao biti ulašten i napunjen čistom vodom, a daje to i te večeri bilo tako Geerner je sa žaljenjem otkrio samo trenutak prije. Ali tada smo shvatili - i srca su nam svima zastala - kako je Geerner smislio nešto novo. Stao je i pogledao površinu vode sa strane. Bilo je nemoguće izbjeći da se na površinu ne spusti nekoliko zrnaca prašine kada je bila odložena nekoliko minuta. Geernerovo zavijanje bilo je nevjerojatno. "Ovo zovete čistom vodom! Tko je, do vraga, prljava svinja koja je napunila ovaj lonac govnom? Dođi ovamo, ti izmetom prekriveni blatobranu!" Geerner se popeo na stolicu, a Schnitzius mu je morao dodati lonac. "Pozor! Glavu natrag! Otvori gubicu!" Polagano je sadržaj lonca ispraznio u Schnitziusova usta. Gotovo se ugušio. Kada se lonac ispraznio, ludi gaje dočasnik razbio o zid, a potom izjurio iz sobe, nakon čega smo ga začuli kako buči u vešeraju i otvara slavinu. Ubrzo nakon toga razlio je kantu vode po našoj sobi. Kada je istresao kantu šest puta, naredio nam je da osušimo pod. Budući da smo imali samo nekoliko potrganih krpa, trebalo nam je dosta vremena za to. Tu je šalu ponovio četiri puta prije no što mu je dosadila. Tada je Unteroffizier Geerner smiren otišao u krevet, a mi smo ostavljeni na miru. Furor germanicus2 je naziv kojim su stari Rimljani označavali posebnu vrstu ludila u bitkama s kojom su se susretali dok su vodili ratove s plemenima sjeverno od Alpa. Možda bi Rimljanima i drugim neprijateljima Germana nekakva vrsta utjehe bila spoznaja da su Germani jednako ludi u ponašanju prema samima sebi, kao i prema svojim susjedima. Geerner je bio siroti dočasnik, bolesni jadnik koji se morao zadovoljavati susretima s prašinom. Neka mu je pokoj duši. Zapovjednik je potom predao zapovjedništvo nad satnijom kapelanu. "Satnija broj tri - za molitvu - KLEKNI!" zagrmio je kapelan. TAKAV TIP VOJNIKA Naša je vojnička izobrazba završila vježbom koja je trajala sedam dana i besanih noći. Odigrala se na prostranom području za vježbe zvanom Sennelager. Tamo su bila izgrađena čitava sela, mostovi, željezničke pruge, sve je bilo potpuno osim što nije bilo stanovnika; i tamo smo se morali probijati kroz zamršeno raslinje, močvare i rijeke, preko njišućih mostova koji su bili labavo postavljeni iznad dubokih ponora. To možda zvuči romantično, poput igre Indijanaca na odrasloj razini; ali dok smo se igrali izgubili smo čovjeka. Pao je s jednog od nestabilnih mostova i slomio vrat. 2

Furor germanicus - njemačka ili pruska bolest.

22

Jedna od igara sastojala se od kopanja rupa u tlu koje su bile dovoljno duboke da budemo točno ispod ravnine okolnog tla kada bismo se skutrili u njima; nakon čega bi došli teški tenkovi i prelazili preko rupa, dok bismo mi šćućureni u njima drhtali od straha. Za ovim "uzbuđenjem" odmah je slijedilo drugo. Morali bismo se baciti na tlo i pustiti da tenkovi prijeđu preko nas. Mogli smo osjetiti kako nas čelično dno tenka dodiruje po leđima, dok su masivne gusjenice klopotale lijevo i desno od nas. Morali smo očvrsnuti na tenkovske napade. U svakom slučaju, bili smo uplašeni, a to je bilo normalno. Njemački vojnik je odgojen na strahu, izvježban da na čisti teror odgovori poput stroja, a ne da se hrabro bori jer ga na to potiču nekakvi veliki ideali zbog kojih će se žrtvovati ako se za tim ukaže potreba. Možda biste ovu moralnu inferiornost mogli nazvati karakterističnom osobinom pruskoga mentaliteta i kroničnom bolešću njemačkoga naroda. Sljedećeg dana nakon ove vježbe morali smo se zakleti na odanost. Za tu prigodu, satnija je bila poredana uz tri strane trga, između nas je dovezen tenk, a sa svake njegove strane postavljena je po jedna strojnica. Čim je taj zgodni prizor postavljen, pojavio se zapovjednik u društvu svog pobočnika i kapelana koji je, kako bi prigodu učinio još svečanijom, na sebi imao sve svoje ukrase. Zapovjednik je tada održao govor: "Pripadnici pruske vojske! Vaša je obuka sada dovršena. U kratkom vremenu biti ćete dodijeljeni različitim pukovnijama na terenu, kao što su minobacačka, antitenkovska, izviđači, pa čak i u jedinice samozaštite. Bez obzira na to kamo bili poslani, morate izvršiti svoju dužnost. Vi ste izopćenici, ali ako pokažete da ste hrabri i neustrašivi, možda će doći dan kada će vas veliki Fiihrer ponovno uzeti u milost. Vi ćete sada položiti staru zakletvu odanosti, zakletvu koje ste se jednom već odrekli, ali siguran sam kako će vas ona od sada nadalje, sve do kraja vaših života, vezati u odanosti prema vašoj zemlji. Od svakoga od vas očekujem da više nikada ne zaboravi svoju zakletvu i dužnost prema našoj drevnoj domovini i našem velikom narodu, svoju dužnost prema Fuhreru i našem Bogu." Ubrzo nakon toga svi smo kleknuli, skinuli šljemove i rukama uhvatili cijevi svojih pušaka. Prizor je zasigurno bio vrlo dirljiv, baš prava stvar za kino-novosti. Kapelan je tada izgovorio kratku molitvu velikom, svemogućem, i naravno, njemačkome Bogu, koji će omogućiti pobjedu nacista. Idiot nije doista upotrijebio riječ nacist, ali na što je drugo mogao misliti kada je rekao: "Svemogući Bože, naš Gospodine, pokaži nam Svoju veličinu i dobrotu i omogući njemačkome oružju pobjedu nad našim barbarskim neprijateljima." Njihovi su barbarski neprijatelji, da vas podsjetim, bili narodi iz kojih su potekli muškarci poput Ibsena i Nansena, Hansa Andersena, Rembrandta i Spinoze, Voltairea i Renea Claira, Čajkovskog i Gorkoga, Shakespearea i Dickensa, Abrahama Lincolna i Theodora Dreisera, Chopina i Kopernika, Sokrata i Homera, i žene poput Florence Nightingale i Emmeline Pankhurst, Marion Anderson i gđe Roosevelt, Marie i Irene Curie, Katarine II., Ivane Orleanske, sestara Bronte, Anne Pavlove. Potom je blagoslovio oružje kojim smo trebali istrijebiti barbarstvo, ali mislim da to nije pomoglo. Da jedan mizerni maleni svećenik ustane i načini znak križa na velikome tenku ne može biti baš učinkovita čarolija, čak niti ako vjerujete u čarolije, što ja osobno ne mogu. U najboljem slučaju mogli biste zamisliti tu figuru kako baca čini na sitnije komade oružja. No, u svakom slučaju, izgubili su rat. Tada smo položili zakletvu. Kapelan ju je recitirao, po nekoliko riječi odjednom, a satnija ih je ponavljala u zboru, dok je jedan od nas stajao ispred satnije s tri prsta dodirujući vrh zapovjednikovog isukanog mača. To je isto bio dio predstave. Glasovi su odjekivali utihnulim trgom: "Kunem se Bogom - našim svetim ocem - da ću se u svemu

23

- boriti odano i vjerno - i dati svoj život - ako to bude potrebno -za Fiihrera, narod i domovinu - onaj koji se kune ovom zakletvom - mora znati - da je ona utisnuta u njegovo srce - i ako je prekrši - neka mu se milostivi Bog smiluje - jer će se on tada odreći - svog prava na život - i biti će mučen - za čitavu vječnost - u vatri pakla - amen." Potom smo zapjevali Deutschland, Deutschland, über alles! Time smo se potvrdili, ali nismo dobili nikakve poklone. Sljedećega dana podijeljeni smo u manje grupe, koje je činilo od pet do petnaest ljudi, a dobili smo i novu terensku opremu. Meni i nekolicini drugih dali su crne uniforme i beretke tenkovskih jedinica, i sljedećeg smo jutra otišli pod zapovjedništvom Feldwebela do vojarne u Bielefeldu, gdje smo smjesta bili povjereni satniji koja je baš bila na odlasku na bojište, i ukrcani u kamion s trupama. "Hoće li ovu satniju opteretiti s još više vas prokletih kriminalaca? Odvratno! Nemojte da vas uhvatim kako činite i najmanji prekršaj, jer ću vas poslati natrag u zatvor gdje biste odavno umrli da ste imali imalo pristojnosti, i neka me vrag odnese ako to ne napravim. Zatvor je mjesto za ovakve poput vas." To je bio pozdrav dobrodošlice kojim nas je dočekao zapovjednik satnije broj 5, gojazni Hauptmann Meier, mučitelj regruta. Ali bili smo navikli na takve stvari. Bio sam dodijeljen eskadronu broj dva pod zapovjedništvom Leutnanta von Barringa, a tada su se počele događati stvari na koje nisam bio naviknuo.

NAŠ PRVI SUSRET Barring je ispružio ruku i uhvatio moju, te je snažno, prijateljski stisnuo. To je bilo nešto što časnik u pruskoj vojsci nikada ne bi učinio, no on jest; i kada je to učinio, rekao mije: "Dobro došao momče, dobro došao u satniju broj pet. Upao si u paklenu jedinicu, ali moramo se držati zajedno i izvući najbolje što se može. Idi tamo do vagona broj 24 i javi se Unteroffizieru Beieru, koji je vođa sekcije jedan." I potom se nasmiješio - širokim, otvorenim smiješkom, smiješkom dobrog, prijateljski raspoloženog mladog čovjeka. Bio sam potpuno smeten. Uskoro sam pronašao vagon 24, gdje su mi pokazali Unteroffiziera Beiera. Sjedio je pokraj velike bačve i kartao s još trojicom - nizak, snažno građen čovjek star oko trideset i pet godina. Stao sam propisana tri koraka od njega, skupio pete uz klopot i jasnim glasom glasno započeo svoj raport: "Gospodine Unteroffizieru, želim-" No nisam stigao dalje. Dvojica muškaraca od četvorke koja je kartala skočili su s kanti na kojima su sjedili i stali ukočeno poput stupova, držeći priljubljena tri prsta uz šavove hlača. Unteroffizier i četvrti čovjek pali su na leđa, a karte iz njihovih ruku poletjele su poput suhog lišća u jesenjoj oluji. Na trenutak su sva četvorica zurili u mene. Tada je visoki crvenokosi Obergefreiter rekao: "Do vraga, čovječe! Preplašio si nas na mrtvo ime. Vidim daje sam Hitler ušao u tebe. Koji je vrag mogao opsjesti takvog balegara kakav si ti, pa da dođe i prekida miroljubive građane pri njihovim nedužnim zabavama? Reci nam, tko i što si ti?" "Raportiram, gospodine Obergefreiteru, da me šalje Leutnant von Barring i da se moram javiti u sekciju 1, Unteroffizieru Beieru", odgovorio sam. Beier i četvrti čovjek, koji je još uvijek bio na leđima, ustali su i sva su se četvorica u strahu zagledala u mene, izgledajući kao da će se vrišteći razbježati u svim smjerovima ako napravim ijedan korak prema njima. Odjednom su sva četvorica prasnula u smijeh. "Jesi li ga čuo! Gospodine Obergefreiteru. Ha, ha, ha! Gospodine Unteroffizieru Beieru, ha, ha, ha!" povikao je crvenokosi Obergefreiter, koji se potom okrenuo k Unteroffizieru, duboko

24

poklonio i rekao: "Presvijetlo visočanstvo! Vaša obožavana milosti, vaša očaravajuća veličanstvenosti, gospodine Unteroffizieru Beieru, htio bih prijaviti..." Zapanjeno sam pogledavao od jednoga prema drugome, nikako ne shvaćajući što im je bilo tako nevjerojatno smiješno. Kada su se oporavili od napadaja smijeha, Unteroffizier me pitao odakle dolazim. Odgovorio sam mu, a oni su me sažaljivo pogledali. "Ne moraš biti tako drven", rekao je crvenokosi. "Kažnjenička bojna u Hannoveru. Sada nam je jasno zašto se tako ponašaš. Mislili smo kako pokušavaš napraviti budale od nas kada si onako lupio petama; ali pretpostavljam daje pravo božje čudo što još uvijek imaš pete. Pa, eto te na pravom mjestu!" S tim sam riječima primljen u sekciju 1, i već sat vremena kasnije bili smo na putu za Freiburg, gdje smo trebali biti posloženi u borbene jedinice i poslani u mjesta širom ludilom zahvaćene Europe na posebne vježbe. Dok smo se tako truckali u vlaku, mojih četvorica kolega su se predstavili, i s njima sam proživio čitav rat. Willie Beier je bio deset godina stariji od nas ostalih, i zbog toga smo ga zvali Stari Un. Bio je oženjen i imao je dvoje djece. Po zanimanju je bio stolar, rodom iz Berlina. Zbog svoje političke orijentacije je bio osamnaest mjeseci u koncentracijskom logoru, nakon čega je "pomilovan" i poslan u kažnjeničku bojnu. Stari Un se tiho nasmijao: "I ovdje ću zasigurno i ostati, sve dok jednog lijepog dana ne naletim prevelikom brzinom na metak." Stari Un je bio čvrst suborac. Uvijek je bio smiren i tih. Niti jednom tijekom tih četiriju stravičnih godina koje smo proveli zajedno ga nisam vidio nervoznog ili uplašenog. Bio je jedno od onih čudnih bića koja zrače smirenošću, koju smo mi ostali tako jako trebali u teškim situacijama. Bio nam je gotovo poput oca, iako je bio samo deset godina stariji od nas, i mnogo puta sam se veselio svojoj sreći što sam bio raspoređen baš u njegovu jedinicu. Obergefreiter Joseph Porta je bio jedan od onih nepopravljivih šaljivčina kojega se nikada nije moglo nadmašiti. Nije uopće mario za rat, i vjerujem kako su se i Bog i vrag pomalo bojali uplitanja u bilo kakve poslove s njim jer bi im se moglo dogoditi da naprave budale od sebe. Bilo kako bilo, bojali su ga se i svi časnici u satniji, koje je mogao izbaciti iz takta samo ih nedužno pogledavši. Nikada nije propustio reći bilo kome koga bi sreo kako je Crveni. Jednu godinu je proveo u Oranienburgu i Moabitu, optužen za sudjelovanje u komunističkoj propagandi. Ono što se doista dogodilo bilo je to daje 1932. pomogao nekim prijateljima da objese socijaldemokratske zastave na toranj crkve sv. Michaela. Uhvatila gaje policija i proveo je 14 dana u zatvoru, nakon čega je čitava stvar bila zaboravljena sve do 1938., kada ga je iznenada uhitio Gestapo, čiji su se pripadnici vraški namučili kako bi ga uvjerili da on zna tajnovito mjesto na kojem se skrivao debeli, ali posve nevidljivi Wollweber, vođa komunista. Nakon što su ga izgladnjivali i maltretirali nekoliko mjeseci, dotjeran je pred sud i optužen za "komunističke aktivnosti". Sucima je predočena višestruko povećana fotografija, na kojoj se moglo vidjeti Portu kako s ogromnom zastavom ide prema crkvi sv. Michaela. Dvanaest godina prisilnog rada za komunističke aktivnosti i oskvrnjenje božje kuće. Kratko vrijeme prije no što će izbiti rat, kao i mnogi drugi zatvorenici, bio je pomilovan na uobičajeni način poslanje u kažnjeničku bojnu. S vojnicima je isto kao s novcem - uopće nije važno odakle dolaze. Porta je bio Berlinac i imao je vulgaran berlinski smisao za humor, bridak jezik i suludu hrabrost. Bilo je dovoljno da samo otvori usta, i svi oko njega bi se previjali od smijeha, posebice kada bi svome glasu dao afektirani prizvuk i zauzeo tako arogantan i uvredljiv stav kakav se inače susretao samo u sluge nekog njemačkoga grofa. Osim toga, Porta je bio muzikalan i posjedovao je pravi prirodni talent. Jednako očaravajuće svirao je na drombuljama i crkvenim orguljama, i gdjegod je išao, nosio je svoj klarinet, na kojemu je proizvodio čaroliju, dok bi svojim prasećim očima tupo zurio pred sebe, a crvena

25

mu kosa blještala poput stoga sijena u oluji. Činilo se kako same note plešući izlaze iz instrumenta, bez obzira je li svirao neku popularnu melodiju ili improvizirao na klasične teme. Čitanje nota za njega je bilo nepoznanica, ali ako bismo naišli na nekakve note, bilo je dovoljno da Stari Un odzviždi melodiju, i Porta bi je odsvirao tečno kao da ju je sam skladao. Porta je također bio rođeni pripovjedač. Njegove priča znale su trajati i po nekoliko dana, iako su bile same laži i izmišljotine od početka do kraja. Kao i svaki pravi Berlinac, Porta je uvijek znao gdje ima što za pojesti, kako se toga možemo domoći, te ako bi bilo više mogućnosti, koja je najbolja. Možda su i praljudi imali nekakvoga Portu dok su još lutali divljinom. Porta je inzistirao kako ima uspjeha kod žena, ali zbog njegovog izgleda u to je bilo teško povjerovati. Bio je beskrajno visok i proporcionalno mršav. Vrat mu je poput rodina virio iz ovratnika uniforme, a njegova Adamova jabučica nas je svaki puta razveselila, jer nismo mogli prestati promatrati kako poskakuje svaki puta kad je nešto govorio. Glava mu je bila trokutastog oblika, a na lice mu je bila nasumce bačena šaka pjegica. Oči su mu bile malene, zelene i praseće, imale su duge bijele trepavice, koje su prepredeno treptale prema osobi s kojom bi razgovarao. Kosa mu je bila vatrenocrvena i stršala je u svim smjerovima poput slame. Ponosio se svojim nosom, sam bog zna zašto. Kada bi otvorio usta, ugledali biste samo jedan zub, usred gornje čeljusti. Tvrdio je kako ima još dva, samo što su to bili dobro skriveni kutnjaci. Gdje mu je osoba odgovorna za odjeću pronašla čizme, ostalo je tajna; zasigurno je nosio broj pedeset. Treći član ovoga kvarteta, Pluton, bio je brdo mišića. Bio je Stabsgefreiter, pravim imenom Gustav Eicken. Tri je puta bio u koncentracijskom logoru, no kod njega uzrok tomu nije bila politika, nego pravi pošteni zločin kojega je počinio. Bio je lučki radnik u Hamburgu, ali on i neki od njegovih kolega su sasvim dobro zarađivali krađom malo ovoga i malo onoga iz skladišta i brodova. Tada su uhvaćeni, a to ih je stajalo šest mjeseci. Dva dana nakon štoje pušten iz zatvora, policija je ponovno došla po njega. Ovoga puta zbog njegovog brata, koji je krivotvorio putovnicu, zbog čega su mu odrubili glavu. Plutona su držali u zatvoru devet mjeseci bez ikakvog ispitivanja, a potom su ga izbacili van bez objašnjenja, nakon što su ga temeljito pretukli. Tri mjeseca kasnije natovarili su mu nešto što se moglo nazvati pravom krađom. Radilo se o krađi kamiona punog brašna. Međutim, Pluton nije znao ništa o tome, ali su ga svejedno pretukli, a potom suočili s čovjekom koji se zakleo kako mu je Pluton bio suučesnik s kojim je ukrao kamion brašna. Suđenje je trajalo točno dvanaest minuta i zaradilo mu šest godina zatvora. Prve dvije je proveo u Fuhlsbiittelu, a potom je poslan u uobičajenu kažnjeničku bojnu, s kojim je, kao i s ostatkom 27. kažnjeničke pukovnije umarširao 1939. u Poljsku. Ako ste željeli doista razbjesniti Plutona, bilo je dovoljno izgovoriti rečenicu u kojoj su se pojavljivale riječi kamion i brašno. Četvrtog, Obergefreitera Antona Stevera, nikada nisu zvali drugačije osim Titch. Bio je visok metar i pol, rodom iz Kolna, gdje je radio u tvornici parfema. Prilično bučna prepirka u pivnici njemu i dvojici kolega priskrbila je tri godine u koncentracijskom logoru. Druge dvojice već odavno nije bilo: jedan je poginuo u Poljskoj, a drugi je dezertirao, pa su ga uhvatili i smaknuli. Šest je dana naš vlak kloparao Njemačkom prije no što smo stigli do našeg odredišta, pitoresknog južnonjemačkog grada Freiburga. Nismo očekivali kako će nam biti dozvoljeno da se tamo dulje zadržimo. Zaleđe nije normalno mjesto za kažnjeničke jedinice, čija je dužnost uvijek biti naprijed i ispisivati krvave stranice povijesti. Kružile su glasine da ćemo biti poslani u Italiju, a otamo u Libiju, no nitko nije imao sigurne informacije. Prvoga smo dana bili klasificirani, davane su nam razne upute i obavljali smo druge ugodne dužnosti. Slobodno smo vrijeme veselo proveli u restoranu Zum Golden Ffirsch, čiji se ljubazni domaćin zvao Schultze, i naravno, pokazalo se kako je stari Portin prijatelj. Vino je bilo dobro, djevojke raspoložene, a naši glasovi bučni.

26

Prošlo je puno vremena otkako sam sudjelovao u ovakvoj vrsti aktivnosti, a tako odvratne stvari su ležale neposredno iza mene, te sam imao znatnih početničkih problema u zakopavanju prošlosti, odnosno u zaboravljanju prošlosti barem na jednu večer, kada se već ponudila prilika. Ako sam ponekad i uspio zaboraviti, bilo je to zahvaljujući Porti, Starom Unu, Plutonu i Titchu. I oni su, poput mene, prošli kroz mnogo toga, i to ih je učinilo jačima, te kada bi bilo vina, djevojaka i pjesme nije ih bilo briga za ništa drugo. Čovjek sa željeznice je prvo odbio. Dobar nacionalsocijalist ne obavlja sitne poslove za vojnike koji izdržavaju kaznu. Ali kada je Porta spomenuo nešto o boci punoj ruma, željezničar je na tren zaboravio kako je superiorno biće. Otišao je do terase našeg debelog restauratera Schultzea, i ubrzo nakon toga vratio se s krupnim smotuljkom, kojega je nezainteresirano pružio. Porta ga je beskrajno zahvalno pogledao. "Vi ste član Stranke, zar ne?" rekao je Porta, s najnedužnijim izrazom lica. "Naravno", odgovorio je željezničar, i pokazao prema velikom stranačkom bedžu koji je resio džep njegove uniforme. "Zašto pitate?" Porta je suzio svoje zelene praseće oči. "Reći ću vam, dobri čovječe. Ako ste doista član stranke, poštovat ćete Fuhrerovu zapovijed koja kaže kako je dobrobit zajednice važnija od dobrobiti pojedinca. I zbog toga ćete vi reći nešto poput ovoga: "Hrabri ratnici 27. pukovnije! Kako bih vam pomogao da se još vatrenije borite za Fuhrera i Narod, ja vam u svojoj zahvalnosti poklanjam ovu bocu ruma, koju je gospodin Joseph Porta, božjom milošću Obergefreiter, u svojoj beskrajnoj dobroti htio pokloniti mojoj bezvrijednoj osobi." Nije li to ono što ste upravo htjeli reći? Nisu li to riječi koje su vam treperile na vrhu jezika? Dragi čovječe, zahvaljujemo vam iz dubine naših duša, i sada možete poći." Porta je gracioznom kretnjom rukom pokazao put željezničaru, zadigao kapu i povikao: "Gruss Goti!" Čim je siroti nacistički željezničar otišao, bijesno stišćući zube, otvorili smo smotuljak. U njemu je bilo pet boca vina, čitav komad pečene svinjetine, dva pečena pileta, i još ...

KURIOZITETI BALKANA "No, moramo upamtiti kako idemo u rat," rekao je drhtavim glasom, "a rat može biti prilično opasan. Čujete za svakakve stvari, i za ljude koji su umrli od njih. Pretpostavimo samo načas da se niotkuda pojavi metak i odjednom ubije svu petoricu nas. Ili pretpostavimo" - glas mu se pretvorio u ustrašeni šapat -"pretpostavimo da ne pogodi nikoga od nas, nego prođe kroz ove tri boce dok u njima još ima nešto. To bi bila - to bi bila prava ratna strahota!" Čak i imajući na umu tu strašnu mogućnost, ostavili smo boce po strani za kasnije. Ubrzo nakon toga vlak je krenuo. "Krenuli smo! Krenuli smo!" Bog zna zašto smo to povikali, jer je to bilo savršeno očito i nama u vagonu i onima koji su stajali vani. Klizna vrata sa svake strane su bila otvorena, i mi smo stajali na njima, viseći jedni preko drugih, i vičući sve dok ne bismo promuknuli. Nije bilo važno koga bismo susreli: mačku, kravu, da ne spominjemo nekakvu ženu, sve bismo oduševljeno pozdravljali. "Reci mi, zbog kojeg se mi vraga zapravo veselimo?" iznenada je pitao Stari Un. "Jesmo li toliko sretni što smo na putu u klaonicu?" Porta je ušutio usred povika i razmislio o tome. "Zašto se veselimo? Pa, dragi moj praščiću, vidiš, mi se doista veselimo - ali zašto?" Pogledao je iza prema nama ostalima. "Mislim da ja znam", rekao je Titch. "Pa, zašto?"

27

"Zato što" - svečano nas je pogledao - "zato što, jeste li ikada čuli za rat kojem se ljudi u početku nisu veselili?" Nakon toga je dodao: "Osim toga, krenuli smo u važnu misiju. Mi smo na putu kako bismo pomogli Fiihreru, kako bismo pomogli našem velikom Adolfu da ostvari stvaran, veliki poraz, kako bi ovaj prljavi rat mogao završiti i predaja postala divna stvarnost." Porta je podigao Titcha, poljubio ga u oba obraza i ponovno ga posjeo. Tada je izdigao svoj dugi labuđi vrat iznad nas i ispustio veseli urlik kojega je Fiihrer možda i čuo, ali ga zasigurno nikako nije mogao protumačiti. Nije na meni da sudim, ali očima običnog vojnika poznati njemački talent za organizaciju baš se i nije činio posebnim, barem ne u slučaju vojnih transporta. Dojam kojeg su briljantno planiranje i hvaljena organizacija glavnog stožera ostavljali na običnog vojnika je bio taj da se vojnike uvijek prevozilo u cik--cak potezima, bilo gdje oni trebali ići. Transportiranje vojnika od točke A do točke B duž ravne linije i bez dugih zastoja na nepredviđenim mjestima između polja kukuruza ili na krajnjim kolosijecima ranžirnih kolodvora - jednom riječju, transportiranje vojnika bez gubitka goriva ili vremena, bilo bi ekvivalentno revolucioniranju vođenja rata, i kao rezultat bi imalo to da se njihovi fini planovi više ne bi pretvarali u nered. A dobro je poznata činjenica, koju mogu potvrditi svi vojnici u svim zemljama, da se rat ne može voditi bez nereda. Količina nereda i ogromni gubici ljudskih života, hrane, materijala i planiranja koji leže iza izraza poput "napredovati prema planu", a da ne spominjem "ojačati front" ili "elastično povlačenje", su tako nemjerljivo tragični da ih ne možete zamisliti, čak niti ako biste pokušali. Čini mi se kako postoji objašnjenje za nered u ratu. Možda je stvar u tome što bi se moglo pronaći tko je odgovoran za što kada ne bi postojao nered. A možda je to samo jedan od razloga. Ako uzmemo daje nered - odgovornost, tada moje objašnjenje postaje posve uvjerljivo: ako rat nered i nered nema odgovornosti tada rat nema odgovornosti a to je jednadžba kojoj ćemo se često vraćati. Bez odgovornosti prešli smo jugoslavensku granicu, gdje su nam rekli kako smo dok nas ne obavijeste drugačije pripadnici 18. bojne 12. oklopne divizije i kako smo poslani na područje za vježbe negdje na Balkanu, gdje ćemo vježbati uporabu novog tenka, nakon Čega ćemo biti poslani na bojište. Kada su nam to rekli, Porta se oduševljeno nasmijao. "Ovakvim tempom, to se neće dogoditi još sljedeće trideset i četiri godine", rekao je. "Dobra sreća nam je osigurana. Svi ćemo biti prekrasno sretni i postati neopisivo bogati, a reći ću vam i zašto. Na Balkanu posao cvjeta kao nigdje drugdje u Europi, jer se sva trgovina obavlja izravnom metodom: svi kradu jedni od drugih, ali to nikoga ne smeta. A što je vojnik, ako ne dobar poslovni čovjek? Zato budite dobri vojnici, upamtite što ste naučili, i to i primijenite. Prekrasni Balkan ću napustiti kao zadovoljan i bogat mladić." Iz Zagreba u Banja Luku; iz Banja Luke u Sarajevo; otamo iznenadan pokret prema sjeveru do Broda, tada istočno preko mađarske granice do Pečuha; i tako je 18. bojna kružila uokolo, usput izvodeći velike i dugo pamćene pothvate, iako baš ne onakve kakve su brzojavi s bojišta objavljivali Neuropi, i koji su publiku u kinima ostavljali začaranom kada bi bili prikazivane "dokumentarne" vijesti u pratnji vojne glazbe. Ne, 18. bojna nikada nije bila snimana ili spominjana u vijestima. Bila je samo još jedna od nepoznatih sivih bojni koje su bile brisane, preustrojavane, brisane, preustrojavane i brisane - stotinu puta ispočetka, zbog ideje koje smo se gnušali, iako nismo mogli izraziti svoje osjećaje s takvom zavidnom konciznošću kao Porta, kojem nikada ne bi nedostajalo "vjetra" s kojim bi stavio točku na kraju ne baš previše istinitog "pregleda vijesti" nekakvoga komentatora. Malo je nedostajalo da ostavimo Portu u malenom gradu Melvkutu, sjeveroistočno od Pečuha. Dotrčao je u posljednjem trenutku i morali smo ga uvući u vagon. Nekoliko trenutaka kasnije,

28

kada smo prolazili pokraj nekakve kolibe na kraju grada, ugledali smo tri Romkinje kako stoje i čeznutljivo mašu. Porta im je odmahnuo i po vikao: "Zbogom djevojke. Ako dobijete dijete, i bude dječak, nazovite ga Joseph po njegovom ocu. I za ime Majke božje, ne dopustite mu da bude vojnik, puno radije svodnik, to je časnije zanimanje." Potom se Porta udobno smjestio u uglu vagona, iz džepa izvadio nevjerojatno mastan špil karata i uskoro smo se zadubili u igru neizbježnog vingt-et-una. Kada smo igrali već četiri sata, vlak je stao na stanici u Makou, jugoistočno od Szegeda. Rečeno nam je kako ćemo ondje čekati deset sati, prije no što nas pošalju u Rumunjsku. Skočili smo iz vagona i odšetali kako bismo malo razgledali okolicu. Kao i obično, Porta je otišao sam, i kao i obično, nešto kasnije vratio se do Starog Una i mene s nevinim izrazom na licu i prošaputao: "Dođite!" Gradić je - bilo je to nešto između gradića i sela - tih ležao u vrelini poslijepodneva. Odjeća nam se zalijepila za oznojena i vruća tijela dok smo šetali niz glavnu ulicu na kojoj su seljaci u ritama ležali i spavali u sjeni drveća. Iznenada se Porta popeo preko nekoliko ograda i prošao kroz živicu, i našli smo se u malenoj ulici s kućicama koje su imale svoje malene vrtove. "Mogu nanjušiti svašta", rekao je Porta, i požurio. Krajnji ishod bio je taj da smo se Stari Un i ja skrili iza živice, svaki s po jednom zadavljenom guskom u rukama, a Porta je trčao koliko su ga noge nosile ispred desetak muškaraca i žena koji su vikali za njim. Požurili smo natrag do vlaka, skrili guske, i vratili se natrag kako bismo spasili Portu. Ugledali smo ga kako korača uz veliku pratnju koja se sastojala od mađarskog poručnika, dvojice mađarskih policajaca s isukanim bajunetima, dvojice naših vojnih policajaca i najmanje pedeset civila, Mađara, Rumunja, Slovaka i Roma, koji su galamili i gestikulirali. Porta je sve to podnosio s najvećom smirenošću. "Kao što vidite," rekao nam je, "mađarski regent Horthy, najbolji prijatelj našeg Fuhrera u ovoj zemlji, dao mije počasnu stražu." Srećom, baš je bojnik Hinka bio taj koji je primio ovu procesiju kada je stigla do vagona s časnicima. Hinka je bio mlad i pristojan, i poseban Portin zaštitnik. Pažljivo je saslušao sve optužbe koje je iznio mađarski poručnik; te je, nakon štoje ovaj dovršio, rekao: "Pa što te, do vraga, sada spopalo, čovječe? Pljačka i pokušaj ubojstva. Ne samo da si krao guske i tako izazvao čitavo stanovništvo na nas, nego si i, neka me vrag odnese, napadao mađarske vojnike, našu braću po oružju. I udario vrijednoga psa. Razbio čovjeku umjetne zube. Bio uzrokom dvaju spontanih pobačaja. Što imaš na to reći, ti krivonogi majmune!" Sve je to bilo izgovoreno vikom, kako bi uzbuđena gomila mogla vidjeti da Porta biva kažnjen. Porta je odgovorio: "Gospodine bojniče, ova gomila nesuvislih idiota su takvi lašci daje moja pobožna duša potresena do temelja. Tako mi presvetog žezla svete Elizabete, kunem se da sam u miru i tišini šetao, nedužno uživajući u prekrasnom pogledu i divnom vremenu. Upravo sam bio usred tihe molitve kojom sam zahvaljivao Bogu što mije omogućio da budem među sretnicima koji su postali naši uzvišeni i obožavani Fiihrerovi vojnici i tako dobili priliku da vide svijet i iza našeg prekrasnog Berlina, kada me od mojih pobožnih i prekrasnih misli, naglošću koja je bila strašna za moje delikatne živce, otrgnula ova banda divljih vragova koja je iznenada izjurila iz nekakvoga grmlja, gdje se skrivala kako bi me dočekala u zasjedi. Nemam pojma što sam im učinio; ali zar je čudno što sam od straha povikao i dao petama vjetra? Jedino što mogu zaključiti jest kako su me htjeli ubiti, jer nikako nisam mogao zamisliti da su samo željeli posuditi šibicu, ili, primijetio sam kako je jedan od njih imao ručni sat, pa sam bio siguran kako me nisu htjeli pitati koliko je bilo sati. Tada, kad sam zaokrenuo

29

iza ugla najbržom dozvoljenom brzinom, ugledao sam jednoga od tih kazališnih ratnika s perima u njegovom imbecilnom šeširu i slikarskom paletom na grudima. Kada me pokušao zaustaviti nisam mogao učiniti ništa drugo do nježno ga odgurnuti, no uvjeravam vas da nisam htio biti neljubazan. Vjerujem daje pao prilično jako, ali ako još uvijek ne može ustati rado ću pomoći da ga odvedemo u bolnicu. Nakon toga čitavo je jato ovih pernatih kokoši potrčalo za mnom, zavijajući poput Indijanaca na ratnom pohodu, kako je to opisano u onoj predivnoj knjizi - gospodin bojnik je zasigurno zna - zove se The Deer Slayer, a ako je niste pročitali pisat ću kući svojoj baki da mije pošalje, znam daje ona ima." "To će biti dovoljno, Porta", rekao je bojnik Hinka. "Možeš li mi objasniti za guske?" "Gospodine bojniče," rekao je Porta, i na naše veliko zadovoljstvo tada su mu i suze počele teći niz obraze, "nemam pojma o kakvim to guskama ovi ljudi pričaju; ali i sami znate kako se često dogodi da me pobrkaju s nekim drugim. Ja sam najnesretniji čovjek, i uvjeren sam kako imam barem dva dvojnika. I moja baka tako kaže." Mišići lica bojnika Hinke počeli su podrhtavati, ali uspio je održati ozbiljno lice dok se okrenuo prema mađarskom poručniku i uvjerio ga kako će Porta biti propisno kažnjen za krađu. Te je večeri i bojnik Hinka večerao pečenu gusku. Propuzali smo ispod i preko bezbroj vagona s namirnicama i došli do jednog velikog i prekrivenog, čija su vrata bila zapečaćena Wehrmachtovim pečatom. Međutim, i pečat i teški lokot su bili slomljeni, i Stari Un je brzo odgurnuo vrata u stranu. "Pogledajte ovo i recite mi što mislite", rekao je. Gotovo smo pali nauznak pred prizorom koji se prostirao pred našim izbuljenim očima. O, bogovi! - pa zar su takve stvari još postojale? Limenke ananasa, krušaka, goveđi butovi, šunke, šparoge, jastozi, račići, masline, portugalske sardine, staklenke đumbira, breskve. Prava kava i čajevi, čokolada, cigarete i vino, bijelo i crno, konjak, šampanjac. Prava trgovina mješovitom robom na kotačima, pjesma, uskršnji igrokaz. "Svemogući Bože!" prozborio je Titch. "Komu je namijenjen ovaj vagon?" "Misliš, komu je bio namijenjen", rekao je Pluton. "Čak i čudovište poput tebe je moralo shvatiti kako je Bog predvodio tvoje korake. A On to nije učinio kako bi ti sada tu stajao na svojim stražnjim nogama i postavljao glupa pitanja." Sljedećeg dana, kada smo došli do velikog teretnog kolodvora u Bukureštu, gdje smo trebali sići s vlaka, Porta je nestao sa sandukom vina, i ubrzo nakon toga jedna je lokomotiva odvukla naš vagon do udaljenog kolosijeka, gdje je bio skriven od znatiželjnih pogleda. Porta je čak pridobio jednog Stabsfeldwebela da ispuni nekakve papire za taj vagon, pa je on doista pripao 18. bojni.

DIVOTE BALKANA Smjestili su nas u rumunjsku vojarnu pokraj rijeke DTmbovite, malo izvan grada. Jedne subotnje večeri Porta je otišao u Bukurešt igrati poker s nekim Rumunjima koje je poznavao, i nije se vratio do vremena kada smo se morali pojaviti na prozivci u nedjelju ujutro. Nismo mogli učiniti ništa drugo, nego sam ja rekao "Ovdje" kada je prozvano njegovo ime. Pluton je mislio kako je Porta, riskirajući i izgubivši sve, uključujući i odjeću zasigurno s nekom djevojkom i traži pomoć. Nama ostalima je bilo teško povjerovati u to, jer je Porta bio genijalac u varanju na kartama. Vjerojatnije i zabrinjavajuće objašnjenje, osjećali smo, je bilo da je počistio sve novce od ostalih, pa da su se oni okomili na njega. Čim smo pojeli, požurili smo u grad kako bismo ga pokušali pronaći. To nikako nije bio jednostavan zadatak, jer je Bukurešt bio velik grad s više od milijun stanovnika. Ne samo to,

30

već je bio i raširen na velikom području i pun velikih parkova, širokih bulevara i beskrajnih nizova kuća s vrtovima. No, nismo imali razloga za brigu. Dok smo hodali ulicom u jednoj od najboljih stambenih četvrti ugledali smo čudnu povorku koja se kretala prema nama, tako neobičnu da su svi zastajkivali i promatrali. Četiri muškarca - dva rumunjska vojnika, talijanski narednik i čovjek u večernjoj odjeći - išli su posrćući i između sebe noseći nosiljku veličine kupea u željezničkom vagonu. Dok su hodali, pjevali su "U perzijskom vrtu" uz pratnju flaute. Svirača flaute nije se moglo vidjeti; sjedio je unutar čudovišta od crvenog laka i pozlate. Odjednom je povikao: "Stanite, robovi! Pripremite se da me spustite! Pozor – spuštaj! Dvojica prednjih nosača spustila su svoj kraj uz tutanj koji se mogao čuti kilometrima daleko, i van je isteturao Porta. I on je bio odjeven u uštirkanu košulju i frak, a na sebi je imao cilindar i monokl. Pozdravio nas je gestom kakvu su loši francuski romanopisci s početka stoljeća nazivali "neopisivom", i pozvao Starog Una i nas ostale afektiranim glasom: "Cheris! Mesfreres! Moje ime je grof de la Porta, božjom milošću. Ako nisam u krivu, vas gospodu poznajem? Ide li sve dobro s njemačkim oružjem? Da vidim listu današnjih pobjeda." "U čemu ti to, do vraga, ideš uokolo?" rekao je Titch. "Zar ti naš stočni vagon više nije dovoljno dobar?" "Razmišljam da se dadem transportirati na Istočnu frontu u ovom posebnom prijevoznom sredstvu, koje je sada rezervirano isključivo za najboljega vojnika u njemačkoj vojsci. James" -ovo je bilo usmjereno meni - "ti ćeš hodati točno iza mene i dodavati mi pušku kada budem trebao pucati. Pobrinuti se za to da najbolji Nijemac dobro nanišani prije no što ja povučem okidač. Ne želimo nikakve promašaje u ovom ratu." "A gdje je vaša uniforma?" "Gospodo, ovo je gospodski rat. Obukao sam gospodsku uniformu ... Osim ove nosiljke i ovog besprijekornog fraka, osvojio sam i 2300 leja i jako dobru glazbenu kutiju, iz koje ću vam sada svirati." Porta je uronio u dubine nosiljke i pojavio se s prekrasnom glazbenom kutijom u stilu rokokoa, koja je svirala menuet dok su dvije porculanske pastirice plesale. Nedvojbeno je to bio vrijedan komad. Nekoliko dana kasnije poklonio ju je kondukteru u tramvaju. "I na posljetku, osvojio sam ljubovcu - s bedrima i svime ostalim." "Koga?" "Koga?" ponovio je Porta. "Zar ne znaš, dijete moje, štoje ljubovca? To je igračka za grofove i barune. Ima bedra, stražnjicu i grudi. S time se igraš. Možeš ih kupiti u vrlo skupim trgovinama, u kojima ispijaš šampanjac dok odabireš model. Moraš je naviti novčanicom kako bi se pomakla. Pomiče se gore-dolje sve dok se ne umori, a tada je se ponovno mora naviti novom novčanicom. Ako imaš dovoljno novčanica, neće nikada stati." Porta je pružio bocu vina svojoj četvorici nosača i povikao: "Evo, robovi, gorivo! Pijte i veselite se!" Potom je nama dodao nekoliko boca rakije i rekao: "Pjevajmo u zahvalu dobrim starim bogovima!" Stavio je flautu između usana i počeo svirati, a četvorica oduševljenih nosača zapjevala su u zboru: "Sada je vrijeme da iskapimo puni pokal, sad da neokovanim stopalima izudaramo pod od plesa, sad da salijskom gozbom ukrasimo počivaljke bogova, moji drugovi!" "Odakle si, do vraga, sada izvukao Horacija?" upitao sam ga. Porta je bestidno odgovorio kako je sam smislio stihove. "Doista?" zainteresirano je rekao Stari Un. "Nisam mislio da si tako star. Rimljani su to pjevali prije dvije tisuće godina." Portini robovi su nam potom živopisno opisali Što se događalo noć prije. Porta je igrao poker s mladim barunom. Obojica su toliko varali da bi i malo dijete primijetilo. Na kraju je Porta

31

osvojio sve, uključujući i odjeću koju je barun imao na sebi. Nakon toga, otišao se gostiti s četvoricom veselih momaka, koji su ga sada nosili prema Trgovišnoj ulici i mladoj dami koju je osvojio od nesretnog baruna. Potom su podigli nosiljku i ponijeli je na put, dok smo mi ostali ondje stajati, odmahujući glavama i stežući svoje boce rakije. Kasnije istoga poslijepodneva, četvorica su robova ostavili Portu, flautu i sve pokraj zida izvan vojarne. Uspjeli smo ga unijeti unutra i podmititi jednoga od mlađih liječnika koji gaje primio u bolnicu, gdje je odspavao čitava dva dana. Spakirali smo njegovo večernje odijelo na dno njegove torbe, i on gaje vukao sa sobom čitavoga rata. U svečanim prigodama - odnosno u situacijama kada smo mi mislili daje prigoda za slavlje - odjenuo bi ga, čineći to čak i u rovovima, više no jednom prigodom. Možda ona nosiljka još uvijek stoji pokraj zidova vojarne izvan Bukurešta kao nekakav miroljubivi ratni spomenik. Ako je tako, Rumunji je sigurno radije gledaju no ruševine, koje su stvarni memento kojeg je njemačka vojska ostavila za sobom. Da je bilo više Porta, a znatno manje Hauptmanna Meiera, nema sumnje da bismo osvojili narode, nadjačali neprijatelja i pretvorili ga u svoga prijatelja i brata pijanca. Ne bismo ga nadjačali u krvavoj borbi, nego u natjecanju u pijenju, koje nikada nije tako tmuran posao, i ima tu prednost da zadovoljava svakoga i da se puno lakše oporaviti od mamurluka nego od toga da ostanete bez noge. U Rumunjsku nismo došli kao dobrodošli turisti, još manje kao sveta braća po oružju, iako su novine objavile kako su Njemačka i Rumunjska bliske saveznice koje se bore poput braće, rame uz rame, za pravu stvar. Ljudi poput Porte, Starog Una, i mnogih drugih robova u njemačkoj vojsci više su se sviđali Rumunjima no što i se moglo zamisliti, ali nije im se sviđala naša uniforma, a ona je bila ono što su vidjeli. Oni su vidjeli jedino da smo mi saveznici Željezne garde, velikaša, antisemita, diktatora generala Iona Antonescua, sve gospode koja je uništavala zemlju pošašću nerazvijenosti. Zapravo, bilo je gotovo teže u našoj bratskoj zemlji Rumunjskoj sprijateljiti se s ljudima, ili određenim dijelom stanovništva, no stoje to bilo u mnogim zemljama koje je njemačka vojska okupirala kao neprijateljske. Mi smo bili braća po oružju za koju nitko nije osjećao ništa drugo osim dubokog nepovjerenja. Bilo je tipično što je Porta pronašao put do srca Rumunja preko raskalašenog baruna. Gornji slojevi bili su jedini koji su htjeli imati posla s nama. Naravno, mi smo bili tamo kako bismo obranili njihov novac i privilegije, kako bismo ih obranili ne samo od Sovjeta ili socijalizma, nego i od zlostavljanih, nezadovoljnih rumunjskih radnika i sitnih zemljoposjednika nad kojima je bila potrebna represija krvavom vladavinom. Bosi, pothranjeni, prisiljavani i prkosni ljudi nikada neće lako prihvatiti strance, koliko god oni na vrhu govorili kako su im to braća i svojevrsni zemljaci jer oba naroda pripadaju Novoj Europi. Život je u Rumunjskoj tada bio više-manje onakav kakvim gaja sad zamišljam daje u Španjolskoj, gotovo nemoguć jer se nije smjelo vjerovati nikome niti ničemu, s pogubnim unutarnjim razdorom ispod površine, koji je ipak bio toliko blizu da ste morali biti slijepi kako ga ne biste primijetili. Nažalost, mnogi njemački vojnici bili su i slijepi i gluhi. Nisu otkrili pravu vezu između stvari. Zaslijepio ih je Hitler, a zaglušio Goebbels. Vjerovali su svemu što bi im bilo rečeno, i stoga nisu mogli shvatiti zašto ih Rumunji nisu prihvatili kao junake osvajače. To im se nije sviđalo; bili su povrijeđeni. Drugi su mogli nanjušiti trulež posvuda oko sebe, ali bili su previše zavarani i preplašeni od kuće da bi se usudili uhvatiti ukoštac s problemom. Pustili su da stvari teku svojim užasnim tokom i nisu se usudili gledati jedni druge - a još manje svoju "braću po oružju" - u lice. Porta je bio pozitivan slučaj, opljačkao je baruna, proveo se jednu večer od dobitka, i tada ostatke plijena poklonio kondukteru u tramvaju. Uspio je puno bolje no mi. Mi smo se manje--više morali zadovoljiti vizualnim užitcima, ljepotom krajolika, beskrajnom melankoličnošću puste; ravni i plodnošću rumunjskih žitnica; pitoresknim carstvom planina;

32

selima zaspalima u podne, ali živahnijima uvečer; stadima ovaca s usamljenim pastirima koji su hodali uokolo u bijelim grubim kaputima i kapama od ovčje kože, s kožnom bocom povezanom na uzici oko ramena i sa svim vremenom na ovome svijetu; skupine mršavih odraslih i krupnooke, rahitične djece. I Bukurešt, bijeli, prekrasan grad sa svojim veličanstvenim stambenim četvrtima, skupim automobilima, drskim bogatašima i gunđavim, bijedno odjevenim siromasima; te znatiželjnim seljacima u raznobojnim narodnim nošnjama. Život ljudi mogli smo samo promatrati, ali ne i uplitati se, osim ako je to bio od boga zaboravljeni Porta. Samo povremeno bi netko od nas uspio koristeći neznatne nijanse u glasu i ponašanju postići određenu količinu plahog suosjećanja - koje nikada nije bilo izraženo riječima - sa onima u čijoj smo se zemlji našli pod najtežim mogućim okolnostima - u ulozi neželjenih prijatelja. Nismo niti mogli biti išta drugo, jer je to bila stara priča: ušli smo u zemlju pod izlikom da dolazimo kako bismo se borili protiv zajedničkog neprijatelja. U stvarnosti bili smo neophodni dodatak njihovoj domaćoj policiji. Pod izlikom da štitimo rumunjski narod od sovjetskog osvajanja, prvenstveno smo onamo došli kako bismo spriječili da naftni izvori, rudnici, željezničke koncesije, velika imanja, monopoli na vino, šibice, tekstil, šećer, papir, kozmetiku i beskonačnu količinu drugih proizvoda, zapravo čitava zemlja sa svojim osiromašenim narodom pođe tužnom, tužnom cestom koja vodi nacionalizaciji. Kakvo pravo ima narod na svoju vlastitu naftu? Nikakvo - sve dok smo mi u Rumunjskoj, zajedno s Mađarima, Talijanima i drugim stranim "prijateljima" koji nam pomažu. Bogati su bili bestidno bogati, siromašni bestidno siromašni a koncentracijski logori ... čitava ta stvar je bila bestidna. Vjerujem da sam baš na Balkanu shvatio potrebu ne samo za revoltom, nego za organiziranim revoltom protiv rata. Došao sam do zaključka da rat i nije bio toliko besmislen, kao što smo osjećali u trenucima emocionalnosti. Poanta svega bila je ta da smo pokušavali izvući određeno kestenje iz vatre. Nakon što smo to učinili, mogli smo vidjeti hoćemo li moći živjeti na pepelu. Te mi ideje tada nisu bile jasne u glavi, ali postojale su u njoj. Tada nisam naučio razmišljati. Živio sam za trenutak i nikada nisam puno mislio. Morao sam pošteno preboljeti ono što sam bio prije no što sam se mogao upustiti u bilo što tako naporno kao što je bilo razmišljanje. Jedno smo drugome napisali mnogo sentimentalnih pisama otkad smo se rastali u Freiburgu, ali u svim sam Ursulinim pismima opažao tračke obeshrabrivanja, koji bi me ponekad znali izbaciti iz takta zbog bola neuzvraćene ljubavi, pa bih čeznuo da je mogu uvjeriti da je u krivu, da me zapravo voli, samo si to ne želi priznati. Njezin odgovor na moj brzojav došao je uvečer: ČEKAJ ME U BEČU STOP BUDI U RESTORANU PRVOGA RAZREDA STOP URSULA

URSULA Ursula nije bila ondje. Zasigurno joj kasni vlak. Uskoro će doći. Sjeo sam za stol, na mjesto s kojega sam mogao pripaziti na vrata. Ljudi su čitavo vrijeme ulazili i izlazili. Ponekad bi ih odjednom ušlo toliko da ih ne bih uspio sve obuhvatiti jednim pogledom pa bih ustao u nekakvom polubijesu. Prošlo je više od jednog sata. Izvadio sam njezina pisma iz unutarnjeg džepa i počeo ih čitati po tisućiti put, jedan po jedan redak, između kojih bi pogledao prema vratima. Iznenada me uhvatila panika: pomislio sam kako je ona možda bila tamo dok sam ja gledao u pismo; pretpostavio kako je stala i pogledala uokolo i nije me primijetila, pa je izišla, ušla u vlak i vratila se u Miinchen.

33

Nakon što sam tamo sjedio dva sata, izišao sam i pitao je li vlak iz Miinchena kasnio. Rekli su mi kako je stigao sat vremena prije moga. Čovjek je bio pristojan i ljubazan, ali prilično nezainteresiran za moj važni problem, o kojemu mu nisam ništa rekao, ali kojega su mi svi mogli pročitati s lica. Osjećajući se prazan zbog neodlučnosti, hodao sam uokolo bez ikakva plana. Zbog čega sam, do vraga, došao čak u Beč? Vratio sam se na svoje mjesto u restoranu i sjedio tamo zureći pred sebe, pokušavajući razmišljati, voleći, jecajući u sebi, mrzeći, stvarajući teorije, smišljajući genijalne planove kako je pronaći, izmišljajući vjerojatne nevjerojatnosti koje su joj se mogle dogoditi, dok su glasovi oko mene žamorili, zemljano posuđe lupalo, dvije blagajne zujale, a njihove se ladice s novcem otvarale i zatvarale. Svi ostali bili su uposleni ili posluživanjem, ili jedenjem i pušenjem, razgovaranjem, smijanjem - u svakom slučaju življenjem. Ja sam bio jedini koga nitko nije poznavao, i stoga nisam mogao živjeti, nego sam morao samo sjediti, postajući sve više i više divlji, dok je moj unutarnji život poprimao sve neobičnije oblike. Ne vjerujem kako postoji ne normalnije biće od osobe koja sjedi negdje i čeka voljenu osobu. Do tog trenutka je već bilo prošlo tri sata otkako smo se trebali naći; neće doći. Moje ludilo je bilo vrlo bolno, ono nikada ne bi bilo izliječeno da se nije pojavila. No, došla je, meka i graciozna poput plamička. Prstima sam zdrobio cigaretu koju sam držao, i sjajni je kraj pao u moj dlan, no moj mozak nije čuo zov dlana koji mu je javljao daje opečen, moje oči su onemogućile njegov zov jer su gledale i gledale -gledale u sivo odijelo, udobne cipele, prolazni smiješak, maleni smeđi kovčeg sa srebrnim slovima US i ruku koja gaje držala, stvorenu baš da odgovara širini stražnje strane muškoga vrata. "Došla sam pogrešnim vlakom. Strašno mije žao." Protestirala je, ali sam joj svejedno poljubio ruku i gurnuo stol prema naprijed kako bi ona mogla sjesti pokraj mene. "Draga." "Sada, moj momče, moraš prvo naručiti svojoj dragoj nešto za pojesti - ne, ne, budi dobar, naruči nešto fino i bocu vina. Onda ću ti reći što ćemo raditi." Naručio sam piletinu i rižu i pokazao na neki broj na listi vina. Još uvijek sam bio potresen i nisam se mogao sabrati, ali sam zadržao dovoljno prisustvo uma kako bi svoje izjave u sljedećih četvrt sata ograničio na samo jednu riječ - "draga". To je bilo iskreno priznanje da u glavi baš i nisam bio posve svoj, i stoga priznanje koje ju je moglo jedino udobrovoljiti i biti prihvaćeno. Kretali smo za Hochfilzen. Za sat vremena. "Toliko mi se sviđa to mjesto, i kada si mi poslao brzojav da imaš dopust i želiš doći, da imaš pet dana, pomislila sam kako je to mjesto kamo ćemo ići. I ti si lud za planinama, zar ne?" "Draga." "Prilično si nemoguć. Moraš piti mnogo vina. Moramo te ponovno dovesti u normalno stanje. Ne želim putovati s blesanom. Nije da sam i sama baš nešto najbolje u glavi. U što sam se to upustila?" Iskapio sam svoju čašu, a potom ponovno napunio i njezinu i moju. Hrana na mom tanjuru je ostala netaknuta, ali ona je u usta ubacivala i piletinu i umak od paprike i rižu i kruh, zveckala priborom i pokazivala veliku i utješnu aktivnost. Bio sam pomalo razočaran što mi nije rekla kako bih trebao jesti. Inače mi je uvijek to govorila. Uvijek mi je govorila kako sam previše mršav, kako bih trebao dobro jesti. Sada to nije rekla. Nešto u vezi nje se promijenilo, i nisam bio siguran da nije bila jednako nervozna kao i ja, te da nismo ondje sjedili pipkajući jedno oko drugoga, tražeći put jedno do drugoga. "Upustila si se u medeni mjesec", zamišljeno sam odvratio. "Naš medeni mjesec." Nasmijala se; potom je, nakon što je neko vrijeme sjedila gledajući pred sebe zamišljena izraza lica, odjednom uhvatila moju ruku i pritisnula je na svoj obraz. Tako smo sjedili okrenuti prema restoranu.

34

"Nisam baš sigurna u to", rekla je. "Nisam baš sigurna u to. Ali budući da imaš samo pet dana i da se možda nikada više nećeš ... ispunit ću ti želju, ispunit ću ti je. Jesi li sretan?" To me posve iznenadilo, i zavaralo me da je promatram s velikom nadom. No ona mi nije dala tu veliku nadu, ona mi je samo udovoljavala, jer je htjela biti ljubazna prema meni. "Ne želim da mi ispuniš želju," rekao sam, "nego daje ispuniš sebi... i ispunit ćeš svoju želju. Hoćemo li krenuti na vlak?" Dok smo hodali peronom, ponovno me uhvatila za ruku, stala i pogledala me. "Vrati se i kupi bocu konjaka." Kada nas je stožerni natporučnik ugledao u kupeu, elegantnu ženu, bocu konjaka i ofucanoga vojnika iz kažnjeničke bojne, okrenuo se na peti. Uskoro potom pojavila se vojna policija. Između nas je naglo zavladala tišina, dok sam tražio svoje papire i pokazivao kako imam dodatnu kartu za drugi razred. Ursula je na njihove poglede odgovorila tamnocrvenom tihom indignacijom. Bilo je dobro što nije ništa rekla. Natporučnik je izišao u Linzu. Nije proveo ugodno putovanje, jer ga Ursulin pogled nije napustio niti trena. Dvoje civila izišlo je u Setztalu, pa smo imali čitav kupe na raspolaganju. Na moje veliko iznenađenje, poljubila me dugo i čeznutljivo, tako daje nakon toga kratko vrijeme disala kratkim drhtavim udisajima. "Dobit ćeš sve što želiš", rekla je bez daha, dok je gledala kroz prozor. "Postoje granice do kojih im smije biti dozvoljeno da te maltretiraju." Okrenula se prema meni, i dalje ljutitoga pogleda. "Možeš to dobiti i sada, ako želiš." Bilo je lijepo moći se smijati, smijati se kako treba. "Nemoj se brinuti za ono što su rekli. Ni mi sami se ne obaziremo na to. Oni su sitničavi i vrijedni prezira. Ponekad se oklizneš o nekoga od njih, nakon čega obrišeš cipele i nastaviš dalje. Obriši svoje cipele, curo moja, i idemo dalje." Otvorio sam bocu. "Hoćemo li nazdraviti čistim cipelama?" Vani, planine su prolazile pokraj prozora, zajedno s kišom, telegrafskim stupovima i sumrakom. Na posljetku je došao mrak, i ostao tamo, praveći nam društvo. Kada smo se probudili bila su tri sata, a mi smo trebali izići u Hochfilzenu u dvanaest i petnaest. Zvučnik na peronu probudio nas je sa svojim: "Innsbruck. Innsbruck. Innsbruck." Izišli smo van, pijani od sna, i dok se Ursula otišla malo urediti nazivao sam hotele u okolici. "Jesi li našao sobu?" upitala je kada smo se našli ispod sata. "U hotelu Jagerhof", odgovorio sam. "Je li bilo teško? Hladno mi je." Nazvao sam dvadeset i tri različita hotela, ali rekao sam da je bilo lako, da nisu imali snage reći "ne" mom melodioznom baritonu. Velika čekaonica na kolodvoru bila je prazna i napola u mraku. Netko je negdje zveckao vjedrom, a u blizini je čovjek sa širokom mekom metlom metodično čistio prašinu. "Dakle, imat ćemo medeni mjesec u Innsbrucku", rekla je. "Je li ti žao?" "Nije. I ovdje ima planina. Daj da ponesem tvoj kovčeg." Trg ispred kolodvora je također bio prazan. Padala je kiša, a zrak je bio hladan. Što sada? Gdje je hotel Jagerhof? "Pričekaj me trenutak", rekao sam i vratio se u zgradu kolodvora kako bih pronašao nekoga tko bi mi mogao dati upute ili kako bih nazvao taksi. Nije bilo niti žive duše, ali pokraj kioska s novinama nalazila se telefonska govornica. Upravo sam htio otvoriti vrata. "Samo trenutak!" Pustio sam kvaku i okrenuo se. Vrata iza mene zatvorila su se s uzdahom. "Slijedite me." U uredu vojne policije bilo je jako svijetlo. Počeo sam se znojiti. Svjetlo je bilo previše blještavo. Bijelo svjetlo me čak i danas može natjerati da se preznojim.

35

Dočasnik na dužnosti upitno je pogledao dvojicu koja su me dovela, a potom mene. "Što se dogodilo?" rekao je. Ona dvojica su ukočeno stala u stav "pozor". "Našli smo ovog čovjeka u hodniku." Drugi me ponovno pogledao. "Što si tamo radio u ovo doba noći?" Stao sam u stav "pozor". "Htio sam pozvati taksi. Moja supruga i ja stigli smo noćnim ekspresom iz Beča kako bismo ovdje proveli moj dopust. Ovdje su moje isprave." Pogledao ih je. "Dopust za vojnika kažnjenika. To mi zvuči neobično." Pogledali smo jedan drugoga. Negdje je zujala muha - zujala i zujala, dok je kružila sobom. "Gdje ti je supruga?" "Stoji vani pokraj glavnog ulaza." Kimnuo je prema jednom od one dvojice. "Dovedi je." Slušao sam njegove korake kako odlaze, gledao muhu. Dočasnik se pomaknuo u svojoj stolici. Pokrajnja vrata su se otvorila i na njima se pojavila pospana glava. "Koliko je sati?" "Pola četiri." Glava je ponovno nestala. "U međuvremenu, daj da vidim tvoju kartu." To me preplašilo. Da kažem kako sam je bacio? Onda bi me pitao zašto nisam kupio povratnu do Beča. Također bi htio pogledati i Ursulinu kartu. Nije bilo izlaza. "Ovo je samo do Hochfilzena. Kako to objašnjavaš?" "Zaspali smo i probudili se tek ovdje u Innsbrucku." "Hoćeš reći kako ste putovali bez plaćanja od Hochfilzena do Innsbrucka?" "Da. Nije bilo vremena da platimo. Morali smo požuriti kako bismo izišli iz vlaka. Ali, naravno, rado ću nadoplatiti ostatak." Nije mi ništa odgovorio. Zazvonio mu je telefon. Podigao je slušalicu. "Policijska stanica - tko? Samo trenutak." Prešao je prstom preko popisa prikucanog na zid iza njegovih leđa. "Ne, nemamo ga.... To mora daje nekakva pogreška.... Da, uobičajeni nered. Oni uvijek drže svoje stvari u neredu ondje. ... Rado ću ponovno pogledati, ali nećete imati ništa od toga ..." Ursula je ušla. Pogledala me, uplašena. Čekali smo. Muha je zujala. Kažnjenička bojna. Kažnjenička bojna. Osuđenik. Osuda. Osuđenik. Čovjek za stolom nasmijao se u slušalicu i spustio je. Kada nas je ugledao zatražio je Ursuline isprave, i tada smo morali priznati kako nismo vjenčani. "Ne još", rekla je Ursula. "Ne do sutra." Odjednom se sabrala. "Sad slušajte", rekla je, "pustite nas da idemo. Čitava stvar je nesretna pogreška, i da nismo zaspali sišli bismo tamo gdje smo i namjeravali, i ništa se od ovoga ne bi niti dogodilo. Znate i sami kako je teško čovjeku u - u - kažnjeničkoj bojni dobiti dopust. Moj suprug je dobio dopust. Nije ništa loše učinio; moja je krivnja što smo zaspali. Shvaćate, nismo se toliko dugo vidjeli, i tako sam željela učiniti naš susret sretnim; htjela sam da njemu bude lijepo. I onda smo malo popili" pružila je bocu konjaka pred sebe - "ja sam bila ta koja gaje nagovorila daje kupi, kao i dada ..." "Što?" Bila je veličanstvena. Bijesno je crvenjela, oči su joj blistale i sijevale, zadirala je ravno čovjeku u srce na ženski beskrupulozni način. "Znate, ostali smo sami u kupeu. A prošlo je toliko vremena otkad sam ga vidjela. On nije učinio ništa loše; ponio se kao dobar vojnik." Posljednja primjedba bila je upravo genijalna. Čovjek za stolom vratio nam je naše isprave. "Možete ići." Potom se okrenuo prema meni. "I nastavi se ponašati kao dobar vojnik." Kada su se vrata zatvorila za nama čovjek u sobi je bučno prasnuo u smijeh. "Idemo", prošaputala je i povukla me za sobom gotovo u trku. "Bojim se."

36

Kada smo se ponovno našli na kišom natopljenom, napuštenom trgu, vidio sam kako joj je lice blijedo, a čelo ispod njezine crne kose orošeno sitnim kapima znoja. "Drži me," prostenjala je, "mislim da ću se onesvijestiti." I tako sam stajao s bocom u jednoj ruci, kovčegom u drugoj i Ursulom u naručju. Morao sam žurno odložiti kovčeg i pridržati je, sve dok je nisam uspio posjesti na jednu od stepenica. "Glavu dolje među koljena", rekao sam. "Sada budi posve mirna. Proći će za tren." "Sada mi je dobro", rekla je kada je došla k sebi. "Ljutiš li se jako?" "Zbog čega?" "Zbog toga što sam se tako onesvijestila. Nisam ti baš od neke pomoći." "Svidjelo mi se kako si reagirala! Da nisi spasila situaciju, mogla se razviti u tko zna što. U svakom slučaju, dok bi oni potvrdili moju izjavu i nazvali sve od Heroda do Pilata, ne bih se izvukao do jutra. Takve stvari znaju dugo trajati, a telefonski poziv za Bukurešt se ne može uspostaviti za samo četvrt sata, u to možeš biti sigurna. Mislim da si bila veličanstvena i vrlo hrabra ... zasigurno si strašno umorna. Hoćeš li da pozovem taksi?" "Ne, ne. Nećemo se više razdvajati. Idem s tobom. Ako mogu sjediti još nekoliko minuta, ići ćemo zajedno potražiti taksi ..." Tako smo sjedili neko vrijeme, ona čvrsto priljubljena uz mene. Zadrhtala je. "Hladno mije." "Hajde, idemo." Pronašli smo zaprežna kola koja su bila u funkciji taksija i otišli do hotela. Bio je velik, bijel i usnuo, ulazna vrata su bila otvorena, a prilaz je bio posut debelim slojem šljunka zbog kojega je konj iznenada usporio. Stari noćni portir prekrižio je Ursulino ime kada sam ga upisao u knjigu gostiju, rekavši mi prijateljskim tonom kako ne moram upisivati djevojačko prezime svoje supruge. "Upisati ćemo samo "i supruga"", rekao je uz smiješak. "To će biti dovoljno." Bio sam crven poput božura. Čak nam se učinilo kako se i liftboj nasmijao, pa sam pogledao ukočeno pred sebe. Dok je sobarica namještala krevet, Ursula je izišla na balkon, a ja sam rekao "Hm" i otišao u kupaonicu. Uskoro smo stajali sami nasred sobe, promatrajući jedno drugo. "Pa, evo nas! Cigaretu?" " Šibica se slomila, a ruka joj je zadrhtala. Bilo nas je strašno stid. Suhi zrak u nepoznatoj hotelskoj sobi, gdje je sve bilo čisto i strano. Emocionalno uzbuđenje. Da lije sve to bilo samo zbog emocionalnog uzbuđenja? I umora. Osjećao sam se iscrpljenim i teškim kao nakon vježbi; a ona je stajala meni sučelice pognutih ramena, s očima boje lješnjaka. Niti jedne oči ne mogu izgledati tako beskrajno tužne i umorne kao oči boje lješnjaka; i niti jedno od nas nije znalo da lije ono drugo očekivalo to, ili mislilo kako to ono drugo očekuje; i jesmo li mogli, jesmo li htjeli, ili ćemo oboje šeprtljavo nastojati ugoditi jedno drugome ne znajući što bi bilo najbolje učiniti? Ili učiniti to posve pogrešno? Napeti pogrešne mišiće i na kraju se povući zbog oklijevajuće nužnosti, izmučeni umorom i maštarijama? "Idem van na balkon dovršiti cigaretu, dok se ti ne skineš." Ovo je bilo grozno. Čak se nisam usudio izgovoriti "krevet". Postoji li išta tako mimo kao što je noć? Planine su bila golema nejasna masa negdje u daljini, čekale su dan kako bi mogle pokazati kako doista izgledaju. Velika planino, moćna planino, sutra ću te vidjeti, i Ursula će te vidjeti. Sutra ćemo spavati, i doručkovati uz tebe, i razgovarati o tome kako ćemo te posjetiti. Sada je mračno, i ti nam nemaš što pokazati. "Možeš sada ući." U kupaonici, jedna je čaša za odlaganje umjetnih zuba bila gotovo dopola puna konjaka. Druga je bila prazna, ali mogao sam nanjušiti kako je i u njoj bio konjak. Boca je bila prazna. Podigao sam čašu. Ako kažem kako smo previše umorni, možda će pomisliti kako sam samo obazriv, pa će i ona reći da jesmo, i tako ćemo doći na mrtvu točku i oboje ćemo se bojati biti prva osoba koja će zaspati. Možda će ona biti pomalo razočarana, čak i ako je mrtva umorna. A ako kažem ...

37

Doista nije lako biti siguran oko takvih stvari. Ti ljudski bikovi i pastusi u američkim romanima, hemingvejevski, osjećajni, seksualni junaci sa slomljenim srcima ... U tom odlučnom trenutku sam im za vidio. Ali ne, niti jedan trenutak nije odlučan, sve do smrti. "Nazdravimo čistim cipelama", rekao sam glasno i iskapio konjak. "Baš si sladak", rekla je prigušenim glasom iz sobe. Stavio sam njezinu glavu na svoje rame i pokrivačem joj pokrio grudi. "Sutra", rekao sam, "ću biti jedan od Hemingwayevih najemotivnijih, najseksualnijih junaka. Planina me zamolila da ti kažem kako će nam sutra otkriti sve svoje tajne. A sada, tako mi nebesa, želim spavati." Nasmijala se. "Baš si sladak." Dobro sam se izvukao. Ubrzo nakon toga dodala je: "Hvala, dragi." Stavila je glavu na svoj jastuk, podvila moju lijevu ruku i stavila svoju desnu ispod moje, i tako smo zaspali. Spavali smo čvrstim, dobrim, snom konjaka, i probudili smo se nekoliko sati kasnije u isto vrijeme i u istom položaju, pa nam je planina pokazala sve, i mi smo se zajedno popeli na nju i kasnije se tamo odmorili. Samo se treba dobro naspavati. "Volim te. Volim te svim srcem." Krupne, sjajne suze blistale su na njezinim dugim trepavicama i klizile joj niz obraze. Oči su joj bile zatvorene.

POSLJEDNJI DANI Jutarnje sunce sjalo je na nas kroz otvorena balkonska vrata. Sjedili smo, svatko na svojoj stolici i jeli doručak kojeg nam je poslužitelj upravo donio. Pružila mije krišku kruha namazanu debelim slojem maslaca. "Moraš još nešto pojesti!" "Ne mogu jesti toliko puno", rekao sam. "Već duže vrijeme sam naviknut da ne jedem mnogo. Zato ne mogu." "Moraš se riješiti svojih loših navika. Premalo jedeš. Nebesa, momče, sama si kost i koža." Promotrio sam se. Imala je svako pravo to mi reći. Ruke su mi bile toliko mršave da sam ih mogao obuhvatiti jednom šakom. Što je zaboga tražila s nekim poput mene? Ona, žena koja je bila dobro popunjena, živahna i dražesno jedra. Punašne stražnjice, čvrste i lijepo oblikovane. Bila je stvorena kako bi bila središtem suncem oprženog mnoštva; debeljuškaste dječice, visokih dugokosih momaka i hihotavih djevojaka koje neprestano dolaze u potrazi za nečim što bi se moglo pojesti, a potom ponovno odlaze van. I da ima visokog i krupnog muškarca koji bi uvečer došao kući, pravog medvjeda od čovjeka. Moćnog čovjeka. Ne mene. "Sad jedi, i nemoj samo sjediti sažalijevajući se. Sasvim si dobar i ovakav kakav jesi. Nakon doručka očekujem mnogo toga od tebe. Mnogo. Ali prvo moraš jesti. Moraš pojesti dva jaja. A tada biti zastrašujuće orijentalan." "Ne možeš mi to činiti", rekao sam zlovoljno. Kruh je bio tako suh u mojim ustima. Samo se pomicao uokolo. "Što ne mogu?" "Hladno sjediti, smireno jesti i čekati što će biti poslije." "Ti prestani čekati što će biti poslije. Sada jedi, dragi. Evo, popij čašu mlijeka; možda si žedan. Ako te budem morala sama hraniti, nećeš mi pobjeći dok ne budeš imao trbuščić. Ne smiješ zaboraviti da sam ja liječnica, a vidim da imaš englesku bolest, patiš od manjka vitamina i mnogo drugih manjaka, čak iako si vješt orijentalist." "Ja sam vrlo, vrlo vješt."

38

"Gdje si to sve naučio? Većinom su muškarci samo nasilni i misle kako to znači biti vješt." "Otkada sam dobio tvoj brzojav, vježbao sam na devet tisuća žena i turskom bubnjaru posebno naručenom iz Constanze." Ipak je bilo po njenom. Pojeo sam i popio sve što mi je pružila, a potom smo ona i ja bili vrlo, vrlo vješti. Glupost je da muškarci samo žele ono. Muškarci žele isto što i žene. Oni žele ono što je korijen i hrana svake kulture: znati. Kasnije smo se šetali uz planinu sve do malenog samostana, kojeg smo razgledali uz vodstvo nekog sjedokosog svećenika. Vidjeli smo sve što se moglo vidjeti u planinama. Najednom smo mjestu sreli stado koza i šarenih krava koje je čuvao slikoviti pastir s dugom bradom i planinarskim čizmama. Nešto dalje smo sjeli i promatrali seoce ispod nas u kojem su prevladavale krivudave ulice i svijetle boje. Dvije djevojčice pjevale su uz veselu pratnju kravljih zvona, a iz visina dolazio im je odgovor: "Holidorio! Holidorio!" Visoko na plavom nebu kružio je orao. Pravi orao, živo biće, a ne onaj heraldički koji je stezao čitavu Europu svojim krvavim kandžama. Prizor koji je tako napadno idiličan poput ovoga može postati nepodnošljiv. Previše je lijep, previše jasan, snijegom prekriveni vrhovi previše umirujući. Ne slaže se s nemirnom dušom čovjeka. Moraš ili ustati i otići, ili zaspati u mirisnoj toplini punoj zujanja kukaca. Idila se nastavila. Ja, vojnik, bio sam pogođen idilom. I dok smo tako sjedili i jeli čitave planine ukusne hrane i žedno pili vino iz glinenih šalica boje jantara, i kad sam prešao rukom preko njezinih bedara tako da se trgnula, odjednom me uhvatio strah i zle slutnje: ostala su nam samo još dva dana. "Samo pomisli", iznenada je rekla, "imamo još čitava dva dana." To je bio način na koji je to ona rekla. No, plakala je i bila jednako nesretna kao i ja. Gostioničar je rekao "Griiss Gott" i ozbiljno pogledao za nama kada smo odlazili. Nakon nekog vremena, Ursula se okrenula. On je još uvijek stajao u dovratku i mahao za nama, i dalje ozbiljan. "Bio je baš ljubazan", rekla je. "Svakako." Rukom me obgrlila oko ramena. "Zar ne shvaćaš, momče, da bih proživjela pravi pakao kad bih se zaljubila u tebe?" "Zaljubila se u mene?" iznenađeno sam rekao. "Mislio sam kako već jesi." "Ali govorim ti čitavo vrijeme kako nisam. Samo što mi ti ne želiš vjerovati. No to je druga priča. Jednostavno nisam mogla ne doći. Ti - ti si netko na koga se žene nisu naviknule. Barem ja nisam. Možda zato što nisam posebno ..." "Jesi, jako, jako", rekao sam ja, i spustio ruku kako bih je uhvatio za dojku; ali ona ju je odmaknula i vratila natrag na svoje rame. "Nemojmo pričati o tome", rekla je. "Samo ćemo postati zbunjeni. Ali ... ne znam što bih rekla." "Ja znam", rekao sam. "Želiš reći da nisi zaljubljena u mene. Nemojmo izgovarati teške riječi, Ursula. Znam da sam ja kriv za to, no dugo si me vremena držala na odstojanju, a sada nisi. Tako daje doista teško izraziti se objektivno." "A ti si tako mršav i izmučen. Znaš li da plačeš u snu?" "Doista? Ali inače sam dobro." "Možda. Ali sve mije to pakao." Odjednom je postala neobuzdana. Bacila se na mene i jecala i jecala. "Ne smiješ me ostaviti", jecala je. "Oni mi te neće uzeti, zar ne?" "Neće, neće", rekao sam, "neće." Bilo je to sve što sam mogao reći. Pogladio sam je po leđima i prošaputao: "Neće, neće." Nisam mogao uopće shvatiti ništa od toga. Te je večeri odjenula jednostavnu, usku crnu haljinu i stavila ogrlicu sa zelenim i crnim kamenjem. Izgledala je vrlo skupo. Znao sam da mi je moja crna uniforma tenkista davala nekakvu tmurnu eleganciju koja je bila naglašena time što nisam imao željezni križ niti trake

39

odlikovanja, nego samo obične oznake jedinice. Osjetio sam određeni ponos kada sam vidio da ljudi gledaju u nas dok smo išli prema stolu. Dok smo jeli, pokraj nas je prošao neki poručnik, gotovo okrznuvši stol i ispred mene je ispustio komadić papira, pretvarajući se daje to bilo slučajno. Zbunjen, podigao sam ga i pročitao: "Ako si ovdje bez dozvole, požuri i bježi van. Vojna policija je u susjedstvu. Ako trebaš pomoć, bit ću u hodniku." Pogledao sam Ursulu i ona mene. Složili smo se kako bih trebao izići van i zahvaliti mu na upozorenju i reći kako su moje isprave u redu. Ugledao sam ga kako stoji i puši u kutu hodnika. Nakon što sam se kratko predstavio, zahvalio sam mu i rekao: "Bi li bilo nepristojno kada bih vas pitao zašto ste bili tako dobri prema meni?" "Ti si u tenkovskoj, kao i moj brat. Poznaješ li Hugu Stegea?" Rekao sam mu kako je Stege jedan od mojih najboljih prijatelja u satniji. "Ma nemoj mi reći?" veselo je rekao poručnik. "To moramo proslaviti. Hoćete li ti i tvoja djevojka biti moji gosti večeras? Znam jedno zabavno mjesto na koje možemo otići nakon što jedemo." Vratili smo se zajedno Ursuli. Predstavio se kao Paul Stege iz inženjerije. Kada smo se, nakon zabavne noći, opraštali ispred našeg hotela, rekao nam je da ga nazovemo ako budemo imali ikakvih problema. Gore u svojoj sobi, bacili smo se umorno u naslonjače i bez riječi popušili posljednju cigaretu. Vani je počelo svitati, pa sam ustao i spustio venecijanere na balkonskim vratima. Potom sam uključio radio. U to doba znalo je biti dobre glazbe, u takozvanom "programu za bojište". Simfonijski orkestar, zasigurno Berlinske filharmonije, svirao je finale Lisztovog Preludija. Hitler i Goebbels su upropastili čak i ovaj buran romantični komad, pretvarajući ga u glazbu za svoj prokleti rat. To je bila glazba koju je UFA3 koristila kao podlogu za vijesti o napadima Luftwaffe. To je Luftwaffe pripremala put za nas tenkovske jedinice. To je Luftwaffe doslovce sravnjivala varšavski geto sa zemljom tijekom tri dana i noći. Kada se vratila tišina i razišao se dim, na tom širokom prostoru nije bilo ničega višeg od metar i pol. Samo šačica od nekoliko stotina tisuća Židova pobjegla je živa kroz nasmijani kordon jedinica SS-a. Šačica Židova i nekoliko milijuna štakora. Uz zvukove Lisztove vesele glazbe. "Nećemo li to ugasiti?" rekla je Ursula. "Taj mi komad stvarno ide na živce." Isključio sam radio i svukao se. "Danas je bio doista divan dan. Gledaj, uskoro će svanuti. Gotovo je šteta zaspati." "Mislim kako će biti predivno spavati - u svakom slučaju, barem nekoliko sati. Prilično smo umorni." "Život bi uvijek trebao biti lijep poput ovoga sad. Ima mnogo stvari zbog kojih čovjek treba biti sretan! Moći jesti kada si gladan. Moći piti i postati pomalo veseo i duhovit. Otvoriti oči i biti potpuno budan, jer te čeka dan ispunjen svježim zrakom. Biti umoran na pravi način. Ja sam umoran na pravi način, u ovom trenutku ne žudim za ničim." I skidam njezinu ogrlicu. I njezinu cipelu. A potom patent zatvarač, da, patent zatvarač; ah, patent zatvarač - evo ga! "Kako su ti mirne ruke. One doista znaju svašta. Kada ćeš mi skinuti i drugu cipelu? Ne, ne ovo sada! Njih na kraju." "Ne, njih sada." Skinuo sam joj i cipelu. 3

Universum-Film A.G.; filmska kompanija koju je 1917. formiralo vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske kao sredstvo propagande. Od 1937. u službi je širenja nacističke ideologije. Godine 1945. zatvorili su je Saveznici, nap.prev.

40

"Pazi da mi noktom ne izvučeš očicu. To mi je posljednji pristojni par. Pa zar nisi rekao da idemo spavati?" Nisam joj odgovorio. Imao sam svoju lutku za igranje. I ja sam njoj dao jednu, pa smo ušutjeli i postigli smirenu gipkost, onu nemjerljivu usporenost nakupljanja oblaka, ogromnih, na nebu dovoljno prostranom za sve vrste sijevanja, valjanja, grmljavine i iznenadnu kišu prije no što oluja stigne. Čovjek čeka na toliko nepotrebnih stvari, i zbog toga što su one suvišne postaje nestrpljiv, nemiran, bijesan i nagao, a u međuvremenu oblaci prođu iznad njegove glave i nestanu, a on ostaje zbunjen. Ali kada ono što čeka nije nepotrebno, čeka strpljivo i spremno, tako da se zadovoljan može mirno pustiti u valove i s užitkom ih pratiti. "Sada sam te pojeo." Pogledati u oči u kojima valovi odlaze i dolaze. Biti tako dobar prijatelj sam sa sobom, da ti i bogovi posuđuju svoja čula, pa možeš osjetiti i pritisak jednog miligrama, pomak djelića milimetra. To znači ujediniti tijelo i dušu. "Pomakni se malo prema gore", nježno sam rekao. "Tako je dobro. Eto" "Pa ... i što sada?" Nisam joj imao potrebe odgovoriti. Veći su valovi naišli sami i prelili se preko naših lica. Ursula se naglo okrenula na bok i ostala tako ležati, meni okrenuta leđima. Drhtaji su prolazili njezinim tijelom u pravilnim razmacima. Isto je bilo i sa mnom. Oboje smo bili potreseni u dubini, izmoždeni, nas dvoje. Nismo ništa govorili. Nije postojalo ništa što bi se moglo reći. Podigao sam poplun s poda prije no što nam je postalo hladno. Zapisao sam to kao memento, kao podsjetnik da sam doživio ono što se naziva potpunom srećom, prije no što sam ponovno uključio radio: "... sovjetske vojske da bude upotrijebljen u napadu. Ofenziva je krenula od Sjevernog arktičkog oceana do Crnog mora, i već stižu izvještaji o napredovanju i pobjedama združenih njemačko-talijansko-rumunjskih..." Pogledao sam prema Ursuli, otišao pravo u krevet, tiho je pozvao. Spavala je. Hvala bogu. Neki ljudi će sigurno biti uvrijeđeni, a drugi će se cinično i s visoka smijati mom mementu. Ali to su ljudi, vidjet ćete, koji i dalje njeguju ideje o duhovnom i materijalnom, o tijelu i duši, koja je na takozvanoj višoj razini nego ostalo. Neka samo budu uvrijeđeni, ili se smiju svojim podcjenjivačkim smijehom. Jednom kada i sami budu izmoždeni, sve će to puno bolje shvatiti. Sljedećeg dana vjenčali smo se u malenom samostanu. Paul Stege je doveo Ursulu pred oltar. Donio joj je veliki buket bijelih ruža, koje su je dirnule. Sjedokosi svećenik je oklijevao da nas vjenča, jer sam ja bio taj koji sam bio; no primorali smo ga, a kada je čuo kako sam ja Auslandsdeutscher dansko-austrijskog porijekla i gotovo naturalizirani Skandinavac, pristao je. "Proveo sam mnogo godina svoje mladosti u toj malenoj zemlji na sjeveru. Prava oaza u središtu Europe. Nadajmo se kako će biti pošteđena, i ako bude, tada idite i nastanite se tamo čim to budete mogli." Kao svadbeni poklon dobila je dio našeg rumunjskog blaga: svilenu spavaćicu s pravom čipkom, dva para najfinijih najlonskih čarapa, pet pari pravih svilenih čarapa i prsten kojeg mi je nabavio Porta. Bio je to zlatan prsten s velikim safirom okruženim sitnim dijamantima. Sve zajedno, te su stvari vrijedile pravo bogatstvo na crnom tržištu. Samo se djelomično sjećam većeg dijela posljednjeg dana: "Što nas se ovaj glupi rat tiče? Znamo da imamo jedno drugo." "Ne, ne, ne, moraš mi obećati. Ako se išta dogodi. Moraš mi obećati da ćeš ga se riješiti. Moramo pričekati dok rat ne završi i vidjeti kakva će biti zemlja."

41

"Dragi! Sjećaš li se, u Beču nisi govorio ništa drugo osim "draga". Sada sam ja ta koja govori "dragi" i ništa drugo osim "dragi"." "Obećaj mi da ćeš se brinuti za sebe. Prestani se dobrovoljno javljati za sve. Obećaj mi da ćeš mi stvarno često pisati. O, Sven, Sven!" "Daj, daj. Ne smiješ sada plakati." "Zbogom, Sven. Jesi li zapamtio ..." Ursula, Ursula. Blijedo lice koje nestaje, sve brže i brže. Ursula, Ursula. Ur-su-la, dumdadum, dum-dadum, kotači, ko--ta-či ... Telegrafski stupovi su se kretali u suprotnom smjeru. Kupei su bili krcati. Ljudi su razgovarali i razgovarali. Vjerovali su u izvještaje o uspjesima, i zbog toga sam možda bio još depresivniji i otuđeniji nego zbog rastanka. Kojemu sam od tih brbljavih nerazumnih bića mogao objasniti kako će savršeni ratni stroj kao ovaj njemačkih generala jadno završiti u kratkom vremenu? Kojemu od njih sam mogao reći kako savršenost baš i nije bila tako savršena; kako se sastojala samo od uvjetovanih refleksa uvježbanih do savršenosti: sposobnosti da se ustane na "pozor"; to nije moglo zahtijevati nikakvo poštovanje, niti su bili dovoljno pametni kako ne bi tražili ništa više od savršenstva u stajanju na "pozor". Ono stoje doista nedostajalo bila je sposobnost da se poznaje i cijeni put kojim se marširalo. Rečeno vam je da idete tim putem, pa biste njime i išli. Stroj je marširao prema neprijatelju koji je posjedovao ono što dovodi do pobjede: moralnu superiornost. Jedino sam ljudima poput Porte i Starog Una mogao reći kako smo mi samo stare iznošene čizme; no oni su to već znali. To se u onim godinama moralo držati za sebe. "Što se mene tiče", odgovorio je Stari Un, "bio je to vrlo lijep, dopust s mojom suprugom i djecom. Lijep - ali kakva korist od tih nekoliko dana? Supruga mi je postala vozačica tramvaja na ruti 61. To je uvijek bolje nego biti kondukterka. Sada u kući imaju dovoljno novaca. Pravi je pakao što se čovjek mora vratiti u ovu prljavštinu. Kada bih barem bio te sreće da ostanem bez noge, onda bih bio gotov s ovim smrdljivim nacističkim ratom." "Bolje bez ruke", rekao je Porta. "Mi još niti nismo bili u njemu", rekao sam. "Ali, dobri bože, možda ćemo se izvući." Stari Un je rukama prekrio lice. "Mislim da smo bili u ratu dovoljno", prošaputao je. "Stvarno mi više ne treba. Ne trebaju mi veličanstvene pobjede. Treba mi mir. Preživjeti! Tko će htjeti imati bilo što s nama kada preživimo? Nitko. Čak niti mi sami. Do vraga." Porta je vratio flautu u kutiju. Nije je zasvirao.

PORTIN DOPUST "Mogu lijepo uzeti svoj izvještaj i jebat se. Prije no što stigne, ja ću biti u pustinji, i htio bih vidjeti što će mi tamo moći napraviti, samo zato što je balavi željezničar dobio dobro zasluženi udarac nogom u svoju stražnjicu." Porta je ispuhao nos u ruku i pljunuo na zid, pogodivši obavijest na kojoj je pisalo kako je pljuvanje zabranjeno. "Imao sam vrašku nesreću sa svojim dopustom. Jedva sam ušao kroz vrata, kad je nekakva vještica iz Spandaua dotrčala s djetetom i imala mi drskosti reći ravno u moje nevino, zgodno lice kako sam ja njegov otac. Rekao sam joj na uljudan i civilizirani način daje zacijelo došlo do nekakve žalosne pogreške, i da može ići i jebat se u vrtu. Proklet bio, ta me je mula odvukla na sud - i morao sam stati pred nekakvog stvora koji je stalno galamio, sjedeći za visokim stolom i baljezgajući kako sam ja otac tomu nusproduktu te bestidne drolje.

42

Smireno i tiho sam mu rekao ono što je bila činjenica, da bi svatko morao biti u stanju vidjeti kako je bilo fizički krajnje neizvedivo da tako zgodan muškarac kakav sam ja bude otac djeteta koje je onako izgledalo, i pokazao prema produktu kojeg je drolja ponijela sa sobom. Bilo je mnogo govora o testiranju krvi, i škiljava individua, koja se predstavila kao liječnik sredila je tu stvar, i bio sam sretan, jer sam vjerovao kako će se to sve razjasniti, no pokazalo se kako nikada ne treba vjerovati liječnicima, jer, neka me vrag odnese, su na kraju rekli kako se mene mora smatrati ocem tog djeteta." "Ali, Porta, oni to ne mogu učiniti! Ako tvoja vojnička knjižica pokazuje kako nisi bio u Berlinu, oni ne mogu ..." "Oni mogu što hoće. Baš sam bio u punom zamahu i nježno se opraštao od svojih dragih roditelja i sve je bilo prokleto idilično, kada se pojavila nekakva sakata stara krmača i obavijestila me kako će se oprasiti. "Vrlo zanimljivo", rekao sam ja, "i sretno u vezi toga - Fiihrer će biti jako sretan. Pozdravi muža i reci mu kako sam mu poručio da mora svaki dan iznositi smeće, sve dok se sve to ne završi." To nije bio moj problem, naravno, ali čovjek ipak mora imati svoje manire. I tako sam malo popričao s mulom o velikoj sreći koja je očekuje, i kako bi i ona znala daje Božić otišli smo u drugu sobu i zajedno pojeli kolač. Meni, glupanu kakav jesam, nije ništa bilo sumnjivo, sve dok mula nije prošaputala u moje uho oblika školjke: "Ti si otac, dragi; jel ti nije drago?" "Drago?" povikao sam. "Mora da si totalno luda!" I tako je otišla bez moga blagoslova. Čovjeka jednostavno prati nesreća. Ne znam kako je s ostalima, ali meni je dovoljno da mi žena samo sjedne u krilo, i eto ga." "Trebao bi pokušati zakopčati rasporak", rekao je Stari Un. "Reci mi iskreno, Porta, zar uopće nisi bio u Berlinu prije deset mjeseci?" "Možeš se i sam uvjeriti, tako piše u mojoj vojnoj knjižici", rekao je Porta. "Da, da, ali ono što piše u knjižici je jedno, a što ne piše je drugo." "Et tu, Brute", rekao je Porta, povrijeđen. "Bio sam u Berlinu prije deset mjeseci - ali, do vraga, samo na pola dana." "To nije važno ako si bio u lovu na suknje", odvratio je Stari Un. Samo me pustite da se dočepam vrata onog pjesnika koji je napisao kako je Mediteran plav, prekrasan i nasmiješen.

ODREDIŠTE: SJEVERNA AFRIKA S nogama koje su se klatile preko rubova stočnih vagona, 18. bojna je prošla kroz Rumunjsku, Mađarsku i Austriju, a otamo smo se spustili kroz Italiju. Pet puta smo natjerali Portu da ustane i dođe do vrata kako bi vidio polje makarona. Nikada ga nismo uspjeli posve uvjeriti kako makaroni nisu biljke. Bili smo smješteni u Napulju, opremljeni novim novcatim tenkovima i odjeveni u tropske uniforme. Porta je odbio zamijeniti svoju staru crnu beretku od filca za šljem, i došlo je do takve prepirke između njega i Feldwebela skladištara da se mogla čuti na obroncima Vezuva. Rezultirala je kompromisom: Porta je prihvatio šljem, ali Feldwebel nije dobio svoju beretku. Netom prije no što smo se trebali ukrcati, izbila je epidemija u bojni, i za nekoliko dana naši su gubici bili toliki da smo morali ostati gdje smo bili još neko vrijeme, dok nisu stigla pojačanja iz Njemačke. Kada smo se konačno ukrcali, bilo nas je pet bojni, pet tisuća ljudi podijeljeno na dva broda, nekadašnja putnička parobroda. Klicali smo "hura" dok je naš brod izlazio iz luke. Visjeli smo preko ograde i gore na jarbolima i zvonili, i vikali, i klicali.

43

Svaki vojnik dobio je prsluk za spašavanje, i bilo nam je strogo naređeno da ih nikada ne skidamo, ali činili su previše dobre jastuke kako bi itko poštovao takvu naredbu. Čamci za spašavanje visjeli su i ljuljali se na sohama. Na palubi su bili protuavionski topovi, a pratila su nas tri talijanska torpedna broda iz čijih je zdepastih dimnjaka izlazio gusti crni dim. Brod se mahnito ljuljao, a u potpalublju se nije moglo boraviti zbog odvratnog smrada bljuvotina. Porta, Stari Un i ja umotali smo se u kapute i ležali u zavjetrini iza kućice na palubi. Ne mogu se sjetiti o čemu smo razgovarali, ali sjećam se kako smo bili poprilično zadovoljni svojim udesom. Vjerujem da smo samo pušili i tiho razgovarali o općenitim stvarima, smislene primjedbe izrečene u trijeznim razdobljima. Razgovarali smo poput nadničara koji sjede na rubu brazde tijekom stanke za ručak. Na neko vrijeme prestali smo biti ptičice s vješala kakve smo inače bili, čak niti Porta nije ispunjavao svoje rečenice riječima koje su opisivale ljudske reproduktivne organe, kao stoje inače običavao. Čak se i on ponašao normalno. Shvatio sam kako čeznem za Ursulom i mirom, kojeg nam je bilo dozvoljeno na tren okusiti, na ratnom brodu natovarenom vojnicima i tenkovima. Porta se sjetio kako se zaželio glazbe, no otkrio je kako mu je nestao kovčeg. "Upomoć!" povikao je. "Upomoć! Mrtav sam! Ubijen! Lopovi, ubojice, prokleti čopor nacista! Opljačkan sam! Pokraden! Moja flauta i moj frak!" Odbio je naše pokušaje da ga utješimo, čak i kada smo ga uvjeravali kako će si moći kupiti novu flautu u Tripoliju. Niti jedna flauta iz Tripolija nikada ne bi mogla biti tako dobra kao njegova stara. Polako smo zaspali. Probudila nas je strašna buka motora u tami upravo iznad naših glava. Prkosni crveni plameni jezici palucali su po nama iz zraka. Škripanje i zviždanje razdiralo nam je bubnjiće; čulo se udaranje i razbijanje o čeličnu oplatu bokova broda. Naš top opalio je kroz tamu prema bombarderima koji su napadali. Čulo se bum - bum - bum, a strojnice su bijesno štektale. Stajali smo priljubljeni uz kućicu i uplašeni i ugodno uzbuđeni - ovo je, na posljetku ipak bio prvi put da smo bili u akciji - dok smo pokušavali shvatiti što se događalo. Sada su se avioni ponovno vratili, grmeći dok su ponirali. Tada se glasnije od grmljavine začuo nekakav fijuk. Stari Un me gurnuo i povikao: "Dolje! To je to!" Potom se čuo tresak, i veliki se brod zatresao. Ponovno smo začuli strašno zviždanje, ali ovoga su puta napadali drugi brod. S njega je uz tresak prema nebu suknulo nekoliko vatrenih stupova, a u njihovom sjaju mogli smo jedni drugima vidjeti lica. Za nekoliko sekundi, drugi se brod pretvorio u uzburkano more plamena. Crveni i žuti jezici lizali su prema gore kroz gusti dim uz glasnu tutnjavu. Neki se avion spustio na prednju palubu i ostao tamo ležati. Potom je i on bio okružen plamenom. Iznenada, pomislio sam kako su mi prsnuli bubnjići. Nisam mogao čuti nikakav zvuk. Bilo je poput filma, kada bi se prekinula traka sa zvukom. Ustao sam i pogledao preko tamnocrvenog mora, no odjednom sam bio bačen i shvatio sam kako ponovno čujem. Vodoskoci vatre i vode podigli su se prema nebu. Iz unutrašnjosti broda čuo se odjek eksplozija. Jedan od naših triju velikih dimnjaka je poletio i polagano u luku odjedrio u tamu. Bio je to zapanjujuć, nestvaran prizor. "Brod se prevrće!" Tutnjava je još uvijek dopirala iz unutrašnjosti broda, kada se začuo užasnut povik tisuća onih koji su bili u spavaonicama. Zbunjeno smo pogledali jedan drugoga. Tada smo skočili. Voda je bila tako nestvarno duboko ispod mene da sam pomislio kako nikada neću stići do nje; no odjednom se zatvorila nada mnom, i ja sam tonuo i tonuo, osjećajući se kao da mi je tijelo slomljeno na dva dijela. U ušima mi je grmjelo i ključalo, a u glavi nešto tuklo sve brže i brže, sve glasnije i glasnije. Na kraju to više nisam mogao podnijeti. Odustao sam. Sada ćeš umrijeti, pomislio sam, i u tom trenutku usta su mi izvirila iznad površine i moja bolna pluća

44

udahnula su zrak. No u trenutku sam se opet našao ispod. Panično sam mahao rukama i nogama kako bih otišao što dalje od tonućeg broda kako me ne bi povukao za sobom kada potone. Sve dugine boje plesale su i bljeskale pred mojim očima. Ne znam jesam li plivao u pravome smjeru, ali pretpostavljam da jesam, iako se ne sjećam da sam se orijentirao prema nečemu. Samo sam mlatio kako bih spasio goli život, dok su mi mišići vrištali od bola i molili me da im dozvolim da prestanu raditi ono što su radili, poželjevši radije umrijeti. Međutim, moj je instinkt za samoodržanjem bio jači od mojih mišića, bolnih pluća ili volje; bio je jači od svega i natjerao me da se držim, jecajući, smijući se, samo polusvjestan, pojasu za spašavanje koji se iznenada pojavio. Plutao sam, rukama se držeći za pojas. Crni, pjenom prekriveni valovi bacali su me poput rakete u zrak, sve dok se nisam našao na vrhu visoke vodene planine, užasnuto gledajući dolje u klokotavi dolac vala. Nekoliko puta, dok bih ponirao u takvu dolinu, histerično sam zavrištao. U daljini, plamen je obojio nebo u crvenoljubičastu boju; inače, nije bilo ničega osim vode, vode, divlje moćne vode i zastrašujuće crne noći. Morski psi! Što je s morskim psima? Ima li morskih pasa u Sredozemnom moru? Da, ima! Histerično sam počeo udarati nogama, sve jače i jače, ali sam se uskoro umorio i morao sam prestati. Tada sam se sjetio Starog Una i Porte i počeo izvikivati njihova imena u tamu: "STA-RI! PO-R-TA! PO-R-TA!" Odgovorila mije samo grmljavina valova, i ponovno sam zajecao divlje i očajnički. U strahu sam počeo dozivati majku i Ursulu. "Saberi se, čovječe!" povikao sam, a tada sam se počeo smijati. Zavijao sam poput hijene, nalazio se izvan sebe, ispuštajući luđačke zvukove koji više nisu bili moji, a potom sam se oporavio i nastavio jecati. Čitavu su me noć uokolo bacakali valovi, imao sam morsku bolest, povraćao i jecao. Je li to netko vikao? Poslušao sam. Da, netko je vikao u tami. Tamo! Siguran sam. Glupost. Svi su mrtvi. Nema nikoga. Još malo pa ćeš i ti umrijeti u tami. Svi su mrtvi. Imaju druge stvari na pameti. Nitko ne misli na tebe. Oni su svi zli i hladni; smiješan si ako išta očekuješ od ljudi. Da, ali nekoga mora biti. Nisi samo zaboravljen i ostavljen da ležiš u vodi. Kada pregledaju popise i otkriju tko nedostaje, poslat će sve koji budu na raspolaganju ... Kako bi tražili tebe? Tebe? Vojnika osuđenika! Ha-ha-ha! Počelo je svitati. Nije li to nešto s desne strane? Zar to nije nekakav čovjek koji leži na pojasu baš kao i ti? Pričinjaju ti se stvari, stvari koje bi želio vidjeti. Ti si budala, i vidiš stvari kojih zapravo nema. No to je bio Porta. Uz široki osmijeh izvukao je svoju crnu beretku iz gornjeg dijela uniforme, stavio je na glavu i podigao je na pozdrav poput šešira. "Dobar ti dan, moj momče! Dakle, i ti si došao na plažu? Malo su mi se smočila stopala, ali povremena kupka nikome nije na odmet." "Porta!" s oduševljenjem sam povikao. "O, hvala bogu, ti stari razbacivaču gnojiva!" Bio sam pomalo lud, a u njegovim sam očima mogao vidjeti daje i on. "Gdje je Stari Un?" "On je ovdje negdje u jezeru", rekao je Porta uz zamah rukom. "No ne pitaj me gdje točno leži sa svojom njuškom u ili izvan vode." Povezali smo naše pojaseve za spašavanje kako ne bismo riskirali da ponovno budemo razdvojeni. "Možda čekate isti tramvaj kao i ja, gospodine?" upitao je Porta. "I zašto ste, do vraga, tako mršavi?" rekao je zureći gladno u mene. "Na vama nema čak niti za jedan pošteni obrok. Ali biti će zabavno za stotinu godina, kada budem mogao pričati svojim unucima kako sam si spasio život uz pomoć vreće kostiju zvane Sven. Zar nisi

45

ponosan što ćeš moći završiti svoju junačku karijeru kao obrok za Hitlerovog najboljeg vojnika? Kad se vratim kući pobrinut ću se da ti podignu spomenik. Da li ti se više sviđa granit ili bronca?" Odjednom je ispustio strašan urlik i pokazao prema brodu u daljini. "Naš tramvaj!" Dozivali smo i vikali sve dok nismo promuknuli, ali brod je nestao. "Drago mi je što si morao otići!" povikao je Porta, dok je brod nestajao iza obzora. "Samo nas ostavi na miru. Nismo ti ništa učinili!" Sivo oblačno jutro proveli smo u razgovoru. Sunce je nemilosrdno peklo kada bi se povremeno probilo između oblaka. Na kraju sam postao napola omamljen od iscrpljenosti, a Porta je nastavio dugi monolog. "Nekoliko galebova poput ovih, oni se mogu svemu smijati. Ne bi bilo nikakvih problema kada bismo imali krila; ali umjesto toga, evo nas ovdje kako sjedimo sa stražnjicama u kupki za stopala. Potrošiš čitav svoj dugi život trudeći se svim silama ne doći preblizu prokletom moru, i naravno, smrdljiva te vojska pošalje ravno onamo. To je ono što sam oduvijek govorio: nikada ništa dobro nije izišlo od toga što sam vojnik. Obećaj mi da nikada nećeš biti general, sine moj! Samo kada ne bi bilo ovako mokro ovdje." "Porta ... misliš li da ćemo se izvući?" "Izvući se? Ne, možeš se zakleti da nećemo, pa pogni glavu, moj momče. Ali ako budeš cmizdrio, dobit ćeš jednu takvu pljusku preko njuške, da ćeš morati biti izvučen van harpunom. Drži svoju ružnu gubicu izvan ovog smrdljivog lonca ovdje. Reći ću ti kada možeš prestati. U međuvremenu, budi sretan što ne ležiš u smrdljivoj rupi od granate dok topovi imaju koncert. Naravno, one sitnije rupe na ničijoj zemlji su odlične za one koji su skloni zatvoru, ali ovo je bolje. Vidiš - a to je jedinstvena, u tvom slučaju ničim zaslužena sreća ovdje možeš ne samo uprljati hlače, već istovremeno i biti opran načisto. To ne možeš postići u rupi od granate." "Porta ... vjeruješ li ti u Boga?" "Koga, njega? Ako misliš na momka o kojem pričaju svećenici, možeš otići svom vikaru kada dođeš kući i reći mu kako bi mu bilo bolje dati otkaz i pronaći nekog boljeg za koga će vrbovati mušterije." "I moje je mišljenje kako je Crkva i sve u vezi nje prevara vrijedna prezira. Čudno, rekao sam "moje je mišljenje". Inače to ne govorim." "Odlično! Dakle, sada si posve poludio. Već sam se uplašio kako ležim ovdje i uživam u kupci s mentalnim bolesnikom koji me želi preobratiti na vjeru. Ali prevara - to ovisi o tome kako na to gledaš. U svakom slučaju, nemoj trošiti snagu prezirući vjeru. Ona nije vrijedna toga. Pusti ljude da vjeruju ako to žele. Sve dok mene ne sramote svojim vjerovanjima, ništa me se ne tiče; a ako u tome mogu pronaći utjehu, pa, sretno im bilo. Osobno, radije posvećujem svoju pozornost misnom vinu i opaticama. Budi siguran, ako si jednom posjetio dobro opremljen ženski samostan, nećeš biti razočaran vjerom." Porta je, naravno, bio pomoćnik vrtlara u samostanu. Otupjelo sam slušao sočne opise njegovih dogodovština, dok sam se u mislima i dalje bavio pitanjem svemogućega, sveznajućega i vrhovnog dobrog Stvoritelja. "Ne slušaš me, momče", rekao je Porta, i naglo ušutio. Naša situacija baš i nije bila pogodna za improvizacije na temu skrivenih radosti života u samostanu. Shvatio je to. No, tada mu se lice ponovno ozarilo: "Postoji ipak jedna stvar koju mi je dala Crkva, a koja nije prevara." "Što?" "Orgulje. Kada bismo samo imali jedne sada sa sobom, ne vjerujem da bi mi smetalo ležati ovdje s mokrim nogama i umirati od hladnoće. Poznavao sam jednog orguljaša, i on me naučio svirati orgulje. No, istini za volju, čak iako je sve ono o molitvama i kako bi siromašni

46

trebali biti sretni jer će otići na nebo samo mazanje očiju i ne predstavlja ništa ovom tatici ovdje, prokleto je lijep prizor kada postave prave jasle s božičnim drvcem i svim ostalim. A kada pjevaju i sviraju crkvenu glazbu, mogu ti reći - poželiš tiho zaplakati zbog prokletih čistih osjećaja. Kad začuješ glazbu, jednostavno ti voda počne teći niz njušku." Žeđ nas je ubijala, pa smo utihnuli. Netom nakon stoje svanulo drugoga dana, nisko nas je nadletio talijanski avion i izbacio gumeni čamac koji se spustio samo dvadesetak metara od nas. Smijali smo se i plakali, a Porta je povikao prema avionu: "Hvala vam, stari žderači špageta! Ipak i u vama ima nešto dobroga." Otplivati dvadesetak metara do čamca i popeti se u njega ispostavilo se težim no što smo očekivali. Prišli smo čamcu svaki sa jedne strane. Odlučili smo kako ću ja prvi pokušati, pa sam se borio i skakao gore-dolje u vodi, kliznuo ispod i skoro se utopio, jer sam se počeo smijati od umora i nisam mogao prestati. No, na kraju, obojica smo se uspela u čamac i čestitala jedan drugome. "Sada nam još samo treba špil karata." Nismo ga mogli pronaći, ali vodootporni paket sadržavao je nekoliko limenki mlijeka, suhog mesa, keksa i četiri boce rakije. Jeli smo i pili, potom smo se pružili ispod pobočnog jedra na krmi i zaspali. Hladnoća nas je probudila usred noći. Počeli smo bubati šakama jedan drugoga, i to, kao i nekoliko dobrih gutljaja rakije uskoro su nas zagrijali, pa smo se ponovno namjestili i nastavili spavati. Oko podneva sljedećeg dana nastavili smo pretraživati brodske ormariće, a ovoga smo puta pronašli kutiju signalnih raketa i limenku nekakve žute tekućine. Nju se trebalo izliti na vodu, što smo i učinili, i sljedećeg se trenutka ta uljasta tvar proširila i stvorila ogromnu svijetložutu mrlju koju je zasigurno bilo lako primijetiti iz zraka. Ispucali smo nekoliko raketa i klicali, kao da smo na vrtnoj zabavi. Potom smo zapjevali po jednu njemačku, francusku i englesku pjesmu, kušali preostale zalihe, dobro se zabavljajući međusobnim zavaravanjem, no pred kraj smo ih dijelili poput prave braće, i od silne gladi pojeli sve što je bilo preostalo osim nekoliko keksa. Počeli smo razgovarati o ostalima, većina kojih je najvjerojatnije bila mrtva. "Biti ćemo zaposleni pisanjem pisama kada se vratimo na obalu", rekao je Porta, "svim onim silnim majkama, draganama i suprugama." Ursula. Sljedećeg jutra popili smo preostalu rakiju i pojeli posljednji keks. "Sljedeća će poslastica biti naše čizme. Kako bi htio prirediti svoje, s gljivama ili umakom od vanilije?" Ubrzo nakon toga naišli smo na tijelo koje je plutalo u pojasu za spašavanje. Uz puno muke uspjeli smo ga privući. To je bio Unteroffizier, gadno opečen po nogama i trupu. U džepu je imao bilježnicu punu bilješki i adresa, a pronašli smo i njegovu vojnu knjižicu i novčarku. Iz njih smo saznali da je njegovo ime bilo Alfred Konig i daje bio Unteroffizier u 161. topničkoj pukovniji; daje bio vojnik tri godine, imao dvadeset i dvije i bio oženjen dvadesetogodišnjom Irmom Bartels iz Berlina. U njegovoj su novčarki bile slike njega i mlade djevojke svijetle kose. Zadržali smo njegove stvari i pustili ga da otplovi. "Pozdravi sve ostale u akvariju", rekao je Porta. "Napisat ću lijepo pismo Irmi i reći joj kako si umro kao junak; uspravan i sam zadržao si nadmoćnog neprijatelja četiri dana, sve dok nisi pao pokošen metkom u srce, trenutačno mrtav. Da, znam što je potrebno, kako bi tvoja mala Irma mogla ponosno reći svojim prijateljicama da je njezin Alfred poginuo na propisani način, boreći se za svoju prljavu, ponosnu domovinu. Ništa o tome kako je prvo bio ispržen poput guske, a potom namočen u moru. Tvoja Irma možda baš sada leži kod kuće u Berlinu, ne razmišljajući ni o čemu, samo čeznući za svojim Alfredom. Čitati će iznova tvoje posljednje pismo u kojem si joj napisao kako si dobro i kako si joj vjeran i puno misliš na nju,

47

i kako ti zbog toga ne pada na pamet zabadati nos, a još manje nešto drugo u napasti Napulja. Tada će obrisati suzu i pustiti inkasatora da ode, a da nije učinio ništa drugo osim očitao brojilo. I to će biti Irmin život. Svakoga dana neće dobiti ono što bi trebala, jer joj je to oduzeo Fiihrer i poslao na dno mora. A jednoga dana dobit će razglednicu iz vojske, jednostavnu, kratku i vojničku: Unteroffizier Alfred Konig, iz 161. topničke pukovnije, pao je 30. rujna 1941., junački se boreći za Fuhrera i Domovinu, a ispod toga bit će pomno dotjerani nečitki potpis nekog prljavog časnika. A ispod toga, finom goticom, poput citata iz Biblije: Fiihrer vam zahvaljuje - Heil Hitler!" Porta je glasno prdnuo i promotrio sivu jednoličnost oko nas. "Nekoliko dana Irma će hodati uokolo crvenih očiju i s tom kartom u torbici, i neki će je ljudi žaliti, ali ne mnogi, jer ona neće biti jedina, a ako bi čovjek žalio zbog svih, to bi bilo više no što bi mogao podnijeti; ne, gdje bih mogao užicati četvrt kilograma maslaca? A sljedeći puta kad inkasator dođe, biti će mu dozvoljeno da učini još nešto, a ne samo očita brojilo, i po tom će pitanju Alfredova smrt biti pozitivna, jer je Alfred dolazio samo jednom godišnje, dok inkasator dolazi u svakom kvartalu, i on ne može pasti za Fuhrera i Domovinu, jer ima drvenu nogu ... Bog zna, možda ćemo završiti u Španjolskoj. Slušaj, zgodna sitna crnko s karanfilom u kosi, ti ..." Mučila me žeđ i shvatio sam da me Portino beskrajno prostačenje počinje smetati. "Ušuti, ti velika svinjo", zlovoljno sam rekao. "Kako možeš razmišljati o bludničenju dok ležimo na rubu otezanja papaka od gladi i žeđi?" "Otegnuti papke? Jesi li poludio? Ne misliš valjda da su nam Kraljevske talijanske zračne snage poklonile ovaj fini gumeni čamac, u kojem ćemo se odvesti do Španjolske, kako bismo u njemu otegli papke? Bacili ga usred Kraljevskog talijanskog Sredozemnog mora - ti si poludio, čovječe! To bi gotovo bila uvreda kralju Italije kad bismo sad ovdje legli i umrli. Pitam se imaju li kraljevi zlatne tetiće s plišanim sjedalicama?" Svukao je hlače i sjeo tako da mu je stražnjica visjela preko krme čamca. Povremeno bi se podigao val i opalio ga po goloj stražnjici. "Ah! Kako ovo škaklja! Ali dobro je za higijenu. I ti bi trebao pokušati. Puno je zdravije nego kako to radi kralj Italije." "Porta, nisi više zanimljiv." Njegova me vitalnost omamljivala i iscrpljivala; poput bijelo okrečenog zida na podnevnom suncu. Ipak svaki put kada sam pomislio kako bih ga mogao zgrabiti za vrat, zaustavile bi me njegove oči. U njima sam mogao vidjeti kako smo, bez obzira na sav njegov galgenhumor, bili u istom stanju. Ali onda mije čak i to počelo ići na živce, i da nismo uočili brod u daljini baš prije no stoje pao mrak, vjerujem kako bih ga tijekom noći ubio u slijepoj, luđačkoj mržnji. Dozivali smo, mahali i ispaljivali rakete, pa nas je pokupio talijanski razarač. Ulje s potonulog broda isprali smo iz kose pod vrućim tušem; smješteni smo u suhe, tople krevete i nahranjeni brdom špageta, koje smo potjerali s dvije litre crnog vina; i tada smo zaspali kao klade. Sljedećega jutra, mornari su nam rekli kako je velik broj ljudi s ona dva broda spašen i kako su svi prevezeni u Napulj, kamo će odvesti i nas. Došao je i brodski liječnik i pregledao nas, pitao nas kako se osjećamo, i otišao bez daje išta učinio. Počeli smo razgovarati o ostalima. Porta je tužno uzdahnuo. "Neće biti ugodno pisati supruzi Starog Una. Posjetio sam ih kad sam bio na dopustu, a ona, Stari Un, njegov stari otac i ja smo se složili kako ćemo svi opet biti kod kuće za šest mjeseci, jer će tada rat već biti gotov i provedena revolucija. Vraga! Nadam se da ga je Kraljevski gusarski klub ovih špagetojedaca negdje upecao i da leži u nekakvoj napolitanskoj krčmi ili nečemu sličnom i narušava ugled svom časnom imenu i ugledu u društvu pijanaca, kockara i lakih žena ... Ali zašto mi, do vraga, ovdje ležimo i cmizdrimo? Naravno da su upecali Starog

48

Una. Što bi inače Rommel učinio u Sjevernoj Africi? Nikada ne bi uspio bez Starog Una, čak niti uz našu pomoć." Kada smo stigli u Napulj, bili smo uporni i napravili scenu. "Baš me briga što si bojnik. Za nas nema vojske dok ne saznamo gdje je Stari Un. Pa nismo zbog vlastitog zadovoljstva dopustili da budemo torpedirani i onda tamo ležali i danima ljubili morske pse Sredozemlja, niti se to dogodilo zato da bismo sada ovdje stajali i zaradili spuštena stopala od čekanja na vaše popise za dobivanje namirnica i račune za odjeću. Stari Un je naš prijatelj, i sve dok ne saznamo nešto o njemu ti nisi bojnik niti išta drugo što se nas tiče. Sjest ćemo ovdje i ne mičemo se; pa nas jednostavno ubijte ili bacite u okove, ili što god želite." Blago rečeno, nismo baš bili sasvim svoji. To je bila reakcija. Nismo to više mogli podnijeti. Na sreću, vidjeli su u kakvom smo stanju bili, a bojnik je bio razuman čovjek. Pomogao nam je kako god je mogao, a kada smo saznali kako je on bio u onom drugom brodu i sve to i sam prošao, postali smo poslušniji. Kada nas je Feldwebel u odjelu za uniforme vidio, uz širok je smiješak pružio ruku Porti, a kada smo mu ispričali o našem spašavanju i pitali gaje li čuo išta o Starom Unu, rekao nam je da si sami potražimo stvari dok je on otišao da vidi Što može učiniti. Nestao je u svom malenom uredu, i pojavio se nakon nekog vremena rekavši nam da uđemo tamo i pričekamo. Imat će vijesti za deset minuta. Dao nam je rakije i cigareta i pitao nas različite pojedinosti o gubitku brodova, no mi smo mu govorili bilo što, jer smo bili napeti i činilo nam se kako deset minuta vrlo sporo prolazi. Osjećali smo kao daje Stari Un tamo, samo mu ne dozvoljavaju da nam se pridruži. Svaki puta kad bi zazvonio telefon, poskočio bi na mjestu. "Halo ... da .. .gdje? ... Hvala." Feldwebel se okrenuo prema nama. Još uvijek pamtim njegov smiješak. "On je u jednoj od mornaričkih vojarni pokraj luke." Nadam se da je Feldwebel shvatio kako nisu nezahvalnost ili nepristojnost izbacili Portu i mene trčećim korakom iz njegovog ureda bez da smo mu se zahvalili. Ali u ratu, prijatelj je posebno biće. U početku živite u bučnoj samoći, u divljoj usamljenosti; tada pronađete prijatelja, i čitavo ste vrijeme svjesni kako bi on mogao nestati već sljedećega trena, ostavljajući vas ponovno samima u buci i samoći, bez igdje ičega. Sljedećih četiri ili pet dana proveli smo samo zujeći uokolo i ne radeći ništa. Naravno, posjetili smo Pompeje i popeli se na Vezuv, čiji je krater naravno, postao žrtvom Portine retorike. Tada smo jednog jutra ukrcani u transportne avione, takozvane Auntie Jusz"s i odletjeli smo, dvanaest aviona u V-formaciji, zaštićeni lovcima. Sredozemno more je nestalo iza nas, a duboko ispod nas prostirale su se crne planine. Povremeno bismo ugledali jezero ili grad. Sletjeli smo dva puta prije no što smo stigli do svoga odredišta, vestfalskog grada Wuppertala. Odmarširali smo kroz grad do vojarni u predgrađu Elberfeldt. Tamo smo trebali biti preraspodijelieni u tri satnije, jer nas je samo toliko preostalo, i nakon toga smo trebali biti poslani na Istočni front i dodijeljeni 27. tenkovskoj pukovniji. Stari Un odmahnuo je glavom i prezrivo rekao: "Ne budi naivan, Hans. Sve dok bude i jednog časnika koji ustraje na disciplini, bit ćemo tihi, i održavat ćemo korak i smjer. Pogledaj samo kako je bilo 1918. Sve dok nije čitava prokleta stvar kolabirala, momci u vojnički sivom nisu se pobunili. Ali neka nas Bog sačuva revolucije. Bespotrebna, besciljna glupost. Ne, momče moj, maleni njemački kobasicojedac se tako boji svega da se ne usuđuje razmišljati, a revolucije ne pokreću uplašeni ljudi, čiji se želuci okreću pri bilo kakvim intenzivnijim prizorima. Završilo je baš kao što je i moralo: oni pametni pobjegli su s plijenom. Ovi lovački psi ostali su nekažnjeni, i evo ih danas, ponovno pucketaju svojim bičevima iznad naših glava. Nimalo ne sumnjam da će čitava ova prokleta stvar ponovno propasti, ali možete me zvati Adolf ako to dovede do revolucije. Opet ista prokleta priča. Pametni će pronaći sebi slične, i

49

pobrinuti se samo za sebe, a kad prođe određeno vrijeme, ponovno će pomoći lovačkim psima i staviti im nove lijepe bičeve u šape, i tada ćemo opet ispočetka morati podmetnuti leđa. Sve dok moji cijenjeni sunarodnjaci ne počnu otkrivati o čemu se tu zapravo radi, nemam nikakva povjerenja u njih. Hitler i njegovi balegari će biti pogubljeni, naravno, što prije to bolje, ali što su oni no smrdljive marionete? A uništavanje lutaka i dozvoljavanje redatelju da pobjegne s plijenom nije revolucija." Tako je govorio Stari Un 1941.

TRI DJEVOJKE Među mnoštvom novih ljudi kojima je popunjena naša satnija pronašao sam novog prijatelja, Hansa Breuera. Bio je policijski poručnik u Dusseldorfu, a u našu prekrasnu ispostavu je došao jer je odbio biti dobrovoljac za SS, kako je Hitler odredio da bi svi policajci trebali. Bio je uvjeren kako će Njemačka uskoro izgubiti rat, jer je od svoga brata, koji je radio u Goebbelsovom Ministarstvu propagande, čuo kako je nacizam na rubu propasti. Nacisti su se mogli osloniti samo na djelić oružanih snaga, i bilo je samo pitanje vremena kada će generali poravnati račune s Hitlerom i njegovom ludom bandom. Hans i ja smo nekoliko puta razmatrali mogućnost da ponovno dezertiramo, ali Stari Un nam je savjetovao da to ne pokušavamo. "Niti jedan od tisuću ne uspije to izvesti, a ako vas uhvate, gotovi ste. Dat će vam jedino zid. Puno je bolje biti ranjen - samo, zaboga, nemojte to sami učiniti, jer vas podrobno pregledaju kako bi utvrdili da li je to moglo biti samoozljeđivanje. Upamtite, ako prislonite pištolj na ruku ili nogu, u rani uvijek ostane nešto naslaga, a ako te uhvate s tim, momče moj, tada si nagrabusio. Tifus ili kolera su najbolji; kod njih vam ništa ne mogu dokazati. Sifilis nije dobar. Otpreme te u bolnicu, ali dva tjedna kasnije već te izbace van, nakon što dobiješ tretman kakvog nikada nećeš zaboraviti. Držite se podalje od spolnih bolesti, jer će vas žive nabosti na kolac ako se s njima pojavite. Neki popiju gorivo koje koristimo za tenkove, što je prilično dobro; dobije se bubonska kuga koju možete održavati četiri ili pet mjeseci, ako znate trik. Ili biste mogli provući cigaretu kroz ispušni ventil i pojesti je; i to je poprilično dobro, dobije se fina groznica, ali ne traje toliko dugo, i morate prokrijumčariti bocu goriva i paket šećera sa sobom u bolnicu, i svaki dan pojesti komad šećera umočen u gorivo; to vam održava temperaturu na 39°C, ali ne smijete dozvoliti da vas uhvate, jer će vas kazniti za "snižavanje borbenog morala". Ako možete dežurnom bolničaru dati nekoliko stotina cigareta, može vam srediti gangrenu na nozi; tada izgubite nogu i rat je završen, barem što se vas tiče. Također možete nabaviti vodu zaraženu tifusom. No uvijek postoji nekakva kvaka u vezi tih trikova, kao i većine ostalih smicalica; ili ne djeluju na vama - Porta ih je isprobao sve; čak je pojeo i nekakvog mrtvog psa punog crva, ali na Portu takva stvar više djeluje ljekovito - ili postanete paralizirani, ili završite na groblju. Mnogi su tako prošli." U nedjelju, 12. listopada, naš je vlak prešao poljsku granicu u Breslau. Dok smo stajali na teretnom kolodvoru u Czestochowi podijeljene su nam namirnice za nuždu. Svaki se paketić sastojao od limenke gulaša, nešto keksa i pola boce ruma. Strogo nam je naređeno da ne smijemo dotaknuti te zalihe sve dok nam se to ne kaže; i, više od svega, nismo smjeli popiti rum. Sa svojim uobičajenim ukusom za bombastične gluposti, vojska je ovo nazvala "željeznom zalihom". Prvo što je Porta napravio, naravno, bilo je to da je popio svoj rum. Boca se nije odvojila od njegovih usana sve dok se nije ispraznila. Tada ju je elegantnim zamahom bacio preko ramena, oblizao usta, i legao na slamu koja je prekrivala pod vagona. Prije no štoje zaspao, pustio je vjetar i rekao: "Pomirišite, draga djeco. Vitamini su u zraku."

50

Nekoliko sati kasnije, Porta se probudio, podrignuo, protegnuo se i na naše veliko čuđenje, iz svog ruksaka izvukao još jednu bocu ruma, štoje popratio blaženim izrazom lica. Tada je potražio karte i primorao nas da igramo vingt-et-un s njim. Sve je bilo u redu, dok netko izvana nije po vikao: "Obergefreiter Porta, iziđi van!" Porta je ostao na svom mjestu, ne mareći. "Porta! Hoćeš li smjesta izići!" Porta nije niti pogledao prema vratima kada je po vikao: "Začepi gubicu, ti svinjaru s ravnim stopalima. Ako me trebaš, ti blebetavi tupoglavče, dođi ovamo, ali sjeti se da prvo moraš obrisati svoje blatnjave noge, i sljedeći puta kad me budeš zvao, moraš reći "Gospodine Obergefreiteru Porta", upamti to. Nisi kod kuće ako si u vojarni, ti ušljivi klipane!" Smrtna tišina uslijedila je nakon ovog pozdrava. Tada je čitavi vagon prasnuo u smijeh. Kada je smijeh utihnuo, izvana je zagrmjelo: "Porta, ako ne iziđeš van ovoga trenutka, ja ću te dati na vojni sud!" Porta je zurio u nas. "Moj bože, vjerujem daje to Hauptmann Meier", prošaputao je. "Sada će Porta dobiti po guzi." Iskočio je iz vagona i lupio petama ispred našeg mučitelja Meiera, koji je stajao raskrečenih nogu i s rukama na kukovima, lica grimiznog od bijesa. "Dakle, udostojao si se doći, gospodine Obergefreiteru! Naučit ću ja ovakvog prljavog tvora kakav si ti da poštuje naredbe. I kako se, do vraga, usuđuješ nazvati me svinjarom i ušljivim klipanom? Što? Stani u "pozor", čovječe, ili ću ti razbiti glavu. Jesi li poludio? Što te opsjelo da uvrijediš časnika? Štoje ovo, do vraga? Zaudaraš na rum, čovječe! Pijan si. Sada mi je jasno. Uzeo si ga iz svoje željezne zalihe, zar ne? Znaš li što to znači? To je nepokornost! I, tako mi Boga, kaznit ću te zbog toga!" Porta nije odgovorio, samo je stajao u stavu "pozor" izgledajući nevjerojatno tupo. Na kraju je Meier izgubio ostatke svoje samokontrole. "Odgovori, ti balegaru! Jesi li pio rum?" "Da, gospodine Hauptmanne, ali bila je to samo malena kapljica koju sam dolio u naš inače toliko ukusni nacionalsocijalistički instant čaj. No to je bio rum kojega mi je gospodin Kiicheunteroffizier dugovao još iz vremena kada smo se borili u Francuskoj. Iskreno preporučujem gospodinu Hauptmannu da ga kuša. On čini izvrsni instant čaj kojega nam naš obožavani Fuhrer daje još izvrsnijim." "Koji ti je vrag, čovječe! Pokušavaš li napraviti budalu od mene? Daj da vidim rum kojega si dobio kao dio željezne zalihe." Na to je Porta izvukao još jednu bocu ruma iz jednoga od mnogih njegovih prostranih džepova iz kućne radinosti, i uz smiješak je pružio prema svjetlu kako bi zaprepašteni Hauptmann mogao vidjeti daje puna. Neki je cinkaroš zasigurno rekao Meieru kako je Porta popio svoj rum. Štoviše, kasnije smo otkrili kako je Meier obećao Gefreiteru dodatnih dva tjedna dopusta ako uspije pronaći dokaze koji bi mu omogućili da privede Portu. "Razumijem", rekao je Porta sav blag i pokoran, "daje gospodin Hauptmann mislio kako sam sa svim stvarima koje sam sada izrekao mislio na gospodina Hauptmanna, ali nikada mi ne bi palo na pamet da kažem išta takvoga svom gospodinu Hauptmannu i cijenjenom zapovjedniku satnije. Mislio sam kako sam vikao na Unteroffiziera Fleischmanna. Njegov je otac imao uši, znate, i on ih je dobio od njega." Meier je, kao i obično, napravio budalu od sebe kada je poslao po Fleischmanna, koji mu je smrtno ozbiljna lica rekao kako su se on i Porta okladili koji može bolje psovati. A također je bila istina, rekao je, kako je imao uši. Čitava njegova obitelj ih je dobila od njegova oca. Uši su potekle iz rata 1914.-1918., kada se njegov otac borio kod Verduna.

51

"Djeco," rekao je Porta jednog poslijepodneva dok smo čekali na sporednom kolosijeku između Kilsua i Czostochowe, "živimo u ovom kraljevskom apartmanu već nekoliko tjedana, a još uvijek ne znamo štoje iza ovih ovdje vrata." Govorio je o kliznim vratima na lijevoj strani našeg vagona. Do sada smo otvarali samo ona s desne strane. "Znamo da iza onih vrata", nastavio je Porta, pokazujući prema desnim vratima, koja su bila otvorena, "imamo Poljsku. To znamo. Ali kakve su velike misterije skrivene ovdje", pokazujući prema drugim, zatvorenim vratima, "to ne znamo. Možda ćemo iza njih otkriti" - u ovom se trenutku uhvatio za vrata - "pobjedu samu, koja mora biti na jednom ili drugom mjestu, jer nije li Fiihrer rekao kako je naša? Ili možda čak i nešto bolje - možda iza ovih tajnovitih, nikada otvorenih vrata" - ovdje mu je glas prerastao u šapat - "stoji čitava gomila prelijepih ..." Ekstravagantnom gestom cirkuskog najavljivača povukao je vrata tako da su se širom otvorila. Bio je iznenađen kao i mi ostali, jer su ondje u stvarnoj stvarnosti stajale tri mlade žene. Stajale su gledajući u vlak i nesigurno nam se nasmijale. Vojniku je žena neobično i složeno biće. Ona je romantični, udaljeni i uzvišeni cilj bolnih nezadovoljenih žudnji, stvorena u usamljeničkim snovima o izgubljenom, normalnom, civilnom životu, tako dalekom daje postao nestvaran, pobjegavši uplašen pred razmetanjem i bukom vojničkog života; istovremeno ona je cilj akumulirane pohotnosti čovjeka bez žena. Vojnik je biće u uniformi, jedan iz krda, među svojima, i stoga se on usuđuje izraziti svoje seksualne fantazije, što nikada ne bi spomenuo kada bi živio običnim životom među ljudima. Uniforma mu je zaštita od identifikacije; dozvoljava si da se ponaša kao razbojnik na svoj način. On je cijela satnija, a to mu daje podršku. Iskočili smo van, čitava gomila, i počeli se odavati najrazličitijim nepristojnostima od koji se diže kosa na glavi. Time nismo mislili ništa loše, nismo htjeli učiniti ništa nažao djevojkama, a ja sam primijetio kako žene ne shvaćaju ozbiljno primjedbe skupine vojnika. Kada je bio iscrpljen čak i Portm repertoar, većina se vratila natrag u vagon, jer je bilo strašno hladno; ali Porta, Pluton, Hans i ja se nismo mogli otrgnuti. Gledali smo djevojke i one nas, i tek tada smo shvatili jedan neobični aspekt te situacije. Naravno, bili smo toga svjesni cijelo vrijeme, ali preveliko iznenađenje što smo ugledali žene ondje gdje smo ih najmanje očekivali, odagnalo je bilo kakve druge misli iz naših glava. Tri su žene bile odjevene u prugasta zatvorenička odijela, a između nas i njih nalazila se tri metra visoka ograda od bodljikave žice. One su bile zatvorenice u koncentracijskom logoru. Sve tri su, kako su nam rekle, bile iz Francuske i nalazile se već dobrih četrnaest mjeseci u logoru. Jedna od njih je bila Židovka. Kada su čule kako idemo u Rusiju zamolile su nas da ih povedemo sa sobom. Naravno, to je bila šala. "Nema šanse, moje cure", odgovorio je Hans. "Gestapo bi nas ubio." Jedna od njih, visoka djevojka svijetle kose i inteligentnih očiju, zafrkantski je rekla: "Bojite li se? Pokažite nam da ste muškarci!" I odjednom, bez daje itko od nas to poželio, svi smo osjetili da smo ozbiljno mislili. "Bolje bi bilo da odemo", nervozno je rekao Hans. "Ako SS-ovci vide djevojke kako stoje i razgovaraju s nama, tući će ih sve dok ih ne obogalje. Znam to jer sam bio u policiji." "Ostat ćemo sve dok nam se ne prohtije da odemo", rekao je Porta. "Da, ali mi nećemo nadrapati niti približno kao one", rekao je Hans i napeto pogledao lijevo i desno ne bi li primijetio stražara.

52

Bilo je nečega u onome štoje rekao. Stojeći ondje, izlagali smo te djevojke mogućnosti da budu zlostavljane na najgori mogući način. Neodlučno smo ih pogledali. One su nas pogledale rezignirano. "Do vraga i bestraga! Trebali bismo ih povesti s nama", rekao je Pluton. "Jadna djeca. Pogledaj ih kako su mršave." "Ali svejedno slatke", rekao sam. Nismo se mogli oprijeti njihovim prijateljskim osmjesima. Dobacili smo im cigarete preko ograde. Potom smo samo stajali tamo, bespomoćni i ispunjeni mržnjom prema onima koji su zatvorili ove tri žene. "Nema smisla biti neodlučan", rekao je Stari Un, koji je iz nekog razloga ispuzao ispod vagona s Asmusom. "Idu li s nama ili ne? Ako idu, onda to mora biti odmah." Stari Un je bio priseban i brz kao munja. Prije no što smo shvatili što radimo, napravili smo piramidu pokraj jednoga od stupova, i Stari Un je stajao na ramenima Asmusu i Plutonu. Povezali smo svoje pojaseve jedan za drugi i spustili ih djevojkama, koje smo podigli jednu po jednu; pa im je Stari Un pomogao preko žice, a uhvatili smo ih Hans, Porta i ja, dok su padale. Tada su se Asmus, Hans i Pluton popeli u vagon i izbacili van sve one kojima ondje nije bilo mjesto i zatvorili vrata sa suprotne strane; tako nitko nije mogao vidjeti da su se djevojke popele u vagon. Dok su nam srca ubrzano lupala, gledali smo te tri jadne djevojke. U što smo se to upustili? Gotovo u najopasniju stvar koja nam je mogla pasti na pamet. Nešto nas je iznenada spopalo. Možemo li upotrijebiti tešku riječ i nazvati to životom? U svakom slučaju, smrtno uplašeni ove avanture u koju smo se naglavce upustili, bili smo i sretni i ponosni; osjetili smo onu rastuću radost koja dolazi kada otkrijete kako ste sposobni nadići samoga sebe, učinivši daleko, daleko više od onoga što ste se smatrali sposobnim učiniti. Htio bih da ovo mogu dobro opisati, bez da zvuči hvalisavo kako bi se moglo činiti, ali činjenica jest da kada se govori o junačkim pothvatima, ja uvijek prepričam ovaj događaj kao kriterij za određivanje što je doista junačka situacija, a što nije, i prema tom kriteriju ima mnogo hvalisavih podviga kojima se ja, uz najbolju volju, ne mogu diviti. Ovo je bila prigoda kada je bratstvo ostvarilo veliku pobjedu nad usamljenošću. "Budimo praktični", rekao je Stari Un, nakon što smo se oporavili od prvog urotničkog užitka. "Ne mogu hodati uokolo u zatvoreničkoj odjeći. Morat ćemo ih obući u nešto drugo. Izvucite sve što imate, momci, i ne skrivajte ništa!" U trenutku, četrdeset je ranaca bilo prekopano, a čarape, hlače, džemperi, košulje, kape, čizme su bile ponuđene djevojkama na izbor. Kada su djevojke smireno skinule svoju odjeću i ostale gole, četrdeset je pokvarenih vojnika okrenulo glave i u tišini svrnulo poglede na drugu stranu. Sam Bog zna, bili smo skupina prilično pokvarenih ništarija. Pretpostavljam daje civilizacija bila ta koja nas je učinila ovakvima kakvi smo bili, pa tako ovdje imate primjer zašto ne bismo trebali biti toliko pesimistični što je vanjski sjaj civilizacije toliko tanak, jer činjenica da se tako daje prirodnom odgoju šansu da bude primijećen. Nije samo stid bio razlogom što smo dozvolili djevojkama da na miru presvuku svoju odjeću; istovremeno je to bio demonstrativni čin protiv stražara, koji su četrnaest mjeseci gazili i izrugivali se svemu što se naziva ljudskom pristojnošću. Htjeli smo pokazati tim slatkim djevojkama kako obzirnost, skromnost i ljudskost još uvijek postoje, čak iako smo mi bili samo gomila pokvarenih vojnika. Skrili smo ih iza hrpe naprtnjača; tada smo Stari Un, Porta i ja izišli van vidjeti je li bila oglašena uzbuna u logoru, dok su drugi sjedili na otvorenim vratima kako bi ostalima spriječili ulazak u naš vagon. Naš vlak je krenuo prije no što je bijeg bio otkriven.

53

Nahranili smo te tri djevojke najboljom hranom koju smo imali. Najstarija, Rosita, bila je nastavnica glazbenog. Porta je postao njezin posebni zaštitnik. Nije htjela reći zbog čega je bila poslana u logor. Jeanne, najmlađa, stara samo dvadeset i jednu godinu, bila je na Sorbonni. Njezina dva brata bili su poručnici u vojsci i sada su bili ratni zarobljenici. Nijemci su tražili njezinog oca, a Gestapo ju je odveo kao taoca. Maria, Židovka, bila je uhapšena na ulici jedne večeri i poslana u logor u Poljskoj bez ikakvog komentara ili ispitivanja. Bila je udana za poslovnog čovjeka u Lyonu i imala sina starog dvije i pol godine. Tri mjeseca nakon što je stigla u koncentracijski logor, rodila je još jednog dječaka, ali on je umro dva tjedna kasnije. Nakon pet dana provedenih s njima, svih četrdesetorica nas smo bili beznadno zaljubljeni u njih sve tri; i poput dječaka koji su pronašli gnijezdo malih ptića, nismo imali pojma što bismo s njima mogli učiniti. Stalno smo razgovarali o tome i smišljali najnestvarnija i najnepraktičnija rješenja. Međutim, složili smo se kako niti pod kakvim okolnostima ne smiju s nama doći do bojišta i pokušati pronaći priliku da prebjegnu Rusima. Dijelom zbog toga što bi nam bilo nezgodno skrivati ih na bojištu, a dijelom i zbog činjenice, na kojoj su mnogi inzistirali, ako budu dovoljno nesretne da prijeđu na područje koje drže muškarci iz nekakvog udaljenog, primitivnog, azijatskog naroda, na licu mjesta će ih silovati gomila njih. Fleischmannov brat riješio je taj problem za nas. Jednoga dana Fleischmann je dotrčao i rekao nam kako je njegov brat Oberfeldwebel na oklopnom vlaku koji je nešto dalje bio zaustavljen na sporednom kolosijeku. Taj je vlak išao za Francusku i djevojke su mogle poći njime. Požurili smo kako bismo ih spremili za putovanje. Nisu odmah shvatile što se događa, nego su pomislile kako se Gestapo dočepao našeg vlaka, zbog čega je Maria počela plakati. Ali Porta je sa smiješkom rekao: "Tiho sada, mala Maria, na putu si prema teškoj artiljeriji. Ići ćeš u oklopnom puf-pufu sve do Francuske. Fleischmannov brat je sve sredio." Prešli smo bezbroj željezničkih pragova, nekoliko smo puta čak morali i nositi nervozne djevojke kako bismo bili brži, i na posljetku smo se našli pred kiklopskim oklopnim vlakom, čiji su ogromni topovi bili prijeteći usmjereni prema nebu. Fleischmannov brat je sve već priredio kada smo stigli tamo, čak je postavio nekoliko ljudi da stražare. Kratko se nasmiješio dok se rukovao s djevojkama. "Požurite i uskačite. I nemojte viriti van. Samo čitavo vrijeme ostanite na ležaju, donijet ćemo vam sve što budete trebale. Morat ćete podijeliti samo jedan najgornji ležaj najbolje što budete mogle. Ali odvest ćemo mi vas sigurno kući, vidjet ćete." Podigli smo ih u vagon i sami se popeli kako bismo vidjeli gdje će one živjeti. Dobile su najgornji ležaj u najdaljem i najnepristupačnijem dijelu vagona koji je bio pun oružja i municije. Svakog od nas svaka je djevojka poljubila u usta. Porta ih je nazvao svojim mladim golubicama, pa su njega svaka poljubile još jednom. Ubrzo nakon toga, stajali smo i gledali veliki vlak dok je nestajao prema zapadu. Jesu li ikada više vidjele Francusku, ne znam, ali vlak je stigao onamo. Fleischmannovog brata je šest tjedana kasnije ubio neki francuski partizan u Le Mansu. Ubijen s leđa, i uzet mu je pištolj. Da je taj francuski domoljub znao za one tri djevojke, to se nikada ne bi dogodilo. Ali takav je rat. Bez smisla! Naš transportni vlak kotrljao se prema istoku, prema širokim stepama i divljim, crnim šumama Rusije. Peć u vagonu bila je usijana, ali mi smo se smrzavali. Danju i noću sjedili smo šćućureni u kaputima, s kapama natučenima preko ušiju. Bez obzira koliko ložili, koliko toga odjenuli na sebe, i koliko blizu jedan drugome se šćućurili, i dalje nam je bilo očajnički hladno.

54

U CRKVI Bilo je kasno poslijepodne kada smo usred snježne oluje ušli u stanicu u Pinsku. U kuhinji Crvenoga križa dobili smo smeđeg graha, i konačno je obrok bio dovoljno velik da smo se uspjeli najesti. Stari Un se zapričao s jednom od sestara Crvenog križa, i ona nam je preporučila da odemo vidjeti veličanstvenu staru crkvu koja se nalazila baš iza stanice. Sama nam je pokazala smjer, a budući da nismo znali što bismo drugo mogli raditi, odšetali smo do nje daje pogledamo. Crkva je bila dostojna svoga opisa, jer je bila vrlo stara i odisala je mirisima stoljeća, i vrlo lijepa. Bila je puna masivnih predmeta, detaljnih rezbarija, prekrasnog zanatstva i katoličke udobnosti, sićušnih lampica i živih plamičaka, malenih niša sa svecima obojanima jednostavnim svijetlim bojama, nebeskocr-venimai nebeskoplavima. Mnogi su od njih bili požutjeli i jednostavni poput crteža odrasle djece. U uglovima su se nalazili manji oltari prekriveni bijelim tkaninama, a sredinom je dominirao veliki prostor, dovoljno visok kako bi omogućio dušama da se podignu do dobre djece nebeskoga Oca, pod budnim okom svećenika, blagih ili strogih, vječito strpljivih ili zauvijek ogorčenih, asketski skromnih, ili pretilih i bludnih. Porta je smatrao kako je prilično glupo ići razgledati crkvu kada je bilo toliko hladno; ali tada je otkrio orgulje. "Sada ćete vidjeti kako sviram!" rekao je, oduševljeno se smiješeći i odjednom izgledajući poput djeteta koje nešto očekuje. Pronašli smo stepenice koje su vodile do potkrovlja s orguljama. Porta je zamolio nekoliko nas da odemo otraga i pokrećemo stvar koja stvara zrak pomoću kojega orgulje sviraju. Pluton je imao snagu trojice, pa je sam otišao raditi na mijehu. Porta nam se još jednom veselo nasmiješio, dok je sjedao za velike orgulje. "Sada ćete vidjeti kako Joseph Porta svira!" Stari Un se popeo na ogradu, gdje je sjedio i pušio lulu vlastite proizvodnje, koju je sada izvadio iz usta: "Daj da čujemo ono od Bacha što si mi svirao u Jugoslaviji", rekao je. Porta nije znao na koji je komad Stari Un mislio, pa je Titch morao odzviždati nekoliko taktova. Bila je to Bachova 7 tokata i fuga. Čim je Porta shvatio stoje Stari Un htio čuti, lice mu se ozarilo smiješkom. Tada je povikao Plutonu: "Nagazi, ti stari robe, a Joseph Porta, božjom milošću Obergefreiter, će ti pokazati kako se svira na ovoj stvari." Činilo se daje duboko udahnuo, a izraz mu je nestao s lica. Bilo je to poput pražnjenja ostatka ustajalog piva iz čaše, jer ju je trebalo napuniti nekim plemenitim vinom. Porta je zasvirao. Izgledao je kao da zabavlja samoga sebe. Note su letjele po crkvi poput jata ptica, nekako malene i piskutave, neke uz snažan lepet krila. Kada je završio, inspirirano se nasmijao. Pripalio je cigaretu i udobnije se namjestio. Stari Un mije kimnuo i, ne skidajući pogleda s Porte, prošaputao: "Sada ćeš čuti prave stvari. Sada je uhvatio zamah." Stari Un je bio poput oduševljenog, ponosnog oca, srce mu je bilo ispunjeno čistom i nepatvorenom odanošću nečemu štoje doista vrijedilo. Porta ga nije razočarao. Svirao je fantastično. Prvo je svirao lagano i bezbrižno; onda je odjednom postao opčinjen svojim vlastitim sviranjem: Beethovenova Die Himmel riihmen des Ewigen Ehre; Schlafe mein Prinzchen schlaf ein nepoznatoga autora, koju je svirao tako neizrecivo nježno da su suze navrle na oči i Starom Unu i meni, i osjetili smo veliku sreću što je u životu ipak bilo toliko dobroga, i tugu što smo sputani u tami.

55

Onda je Porta poludio. Odbacio je sva ograničenja i potresao crkvu uraganom zvuka. Plesala je i vrištala od veselja, sve živo i mrtvo bilo je ujedinjeno u pjesmi hvale. Moćne, treštave fanfare, u koje je puhalo tisuću glasnika. Ples milijuna snježnih pahuljica u tihoj božićnoj noći u miru. Ptice šume i polja koje svojim kljunovima pokazuju prema suncu u zenitu i puštaju svoja grla da proizvedu nebeski koral. Slušali smo kao pretvoreni u kamen. Ružni, prljavi vojnik, a tada ova veličanstvena, sveobuhvatna, čista oda sreći. Slučajno sam pogledao dolje u crkvu i, na svoje veliko zaprepaštenje, shvatio da je bila napola ispunjena nepomičnim, utihnulim ljudima. Pokraj oltara stajao je visoki sjedokosi svećenik, a nešto dalje skupina zanesenih civila koji su gledali prema galeriji. U sredim crkve stajali su i sjedili vojnici u prljavim kaputima, kapama prekrivenih lica ispijenih pothranjenošću. Među njima sam vidio ijednu ili dvije sestre iz Crvenog križa; ali iako su takva bića obično predmet našeg čeznutljivog interesa, zaboravio sam na njih zbog predivne Portine glazbe. Kada je prestao svirati, u tišini smo mogli čuti jedino Plutona kako s naporom hvata zrak na svom položaju iza orgulja. Porta je pogledao Starog Una i mene. "Prokleto dobro sviranje u crkvi", rekao je. "Prokleto dobro." I on je bio sretan - dostojanstveno sretan. Glas Staroga Una drhtao je od emocija: "Porta, ti ružni stari idiote! Ti crvenokosi glupane." Uskoro je došao i svećenik. Zagrlio je Portu koji se smiješio i poljubio ga u oba obraza. Tada je dotrčao Asmus i povikao da odlazimo. Ponosni svećenik načinio je znak križa iznad nas: "Blagoslovio vas Bog, djeco moja." Potom smo se ponovno našli na ulici. Sniježilo je, a mi smo se probijali natrag prema našem stočnom vagonu i nešto prljave slame na njegovom podu. Pokrili smo se što smo bolje mogli, i nastavili naš drhtavi put prema nepoznatom cilju. Iskrcali su nas u Smolensku. "Natrag, NATRAG, prokleti bili! Noga mu je ispod gusjenica!" Portina reakcija bila je gotovo istovremena. Tenk se povukao natrag a Porta je iskočio iz njega, te smo on i ja zajedno uhvatili Hansa koji je stajao, bijel kao kreda, i držao se za tenk. Unijeli smo ga u kolibu, a Stari Unje pripalio cigaretu i stavio je između svojih poplavjelih usana. Odmahnuo je glavom dok je rezao čizmu s Hansovog zdrobljenog stopala. "Djeco, djeco, vi ste ludi!"

PRIJE NAPADA Bili smo smješteni u predgrađu Smolenska u civilnim barakama. Čim smo potrošili svoje zalihe, odšetali smo do velike otvorene tržnice koja je bila krcata ljudima iz svih mogućih vojski: članovi SS trupa s nasmijanim licima i kapama; padobranci; pripadnici konjice u hlačama od jelenje kože i visokim čizmama s mamuzama; pripadnici pješaštva u čudnim kožnim jaknama obojenima mrljama smeđe, zelene i plave boje; Rumunji i Mađari u neudobnim kaki uniformama - svakakvi vojnici iz različitih vojski Srednje Europe mogli su biti viđeni ovdje na tržnici u Smolensku, od elegantnih časnika u zračnim snagama s monoklima do prljavih, ušljivih pješaka. To je mjesto bilo prepuno i ruskih civila u podstavljenoj odjeći, koja je većim dijelom bila iznošena. Na nogama su nosili nekakve bezoblične filcane čizme. Naišlo je šest ili sedam žena, svaka je na leđima imala ruksak, a sve su brbljale nadugačko i naširoko. Odjednom je jedna od njih zastala, raširila noge, i sljedećeg trenutka začuo se glasan pljusak i velika se lokva proširila tlom između njezinih nogu. Čim je dovršila, mirno je nastavila dalje hodati.

56

"Neka sam proklet. Poput stare krave." Porta je pogledom prešao od lokve na staricu. "Neka sam proklet", ponovio je. Rusi su odavali dojam da im stravična hladnoća, koja je tako loše utjecala na nas, baš i nije previše smetala. U Smolensku smo ostali svega nekoliko dana, a tada smo kamionima prebačeni u Bjelev, gdje je bila smještena 27. pukovnija. Naša satnija dodijeljena je 2. bojni pod zapovjedništvom Oberstleutnanta von der Lindenaua, a bojnik Hinka bio je broj 2. Da samo nismo imali takvu svinju kakva je bio Meier za zapovjednika satnije, sve bi bilo u najboljem redu. Porta je inzistirao kako mu se Gospodin ukazao u nekakvoj viziji i rekao da će sezona lova na svinje uskoro početi, kao i da će satnija uskoro dobiti novog zapovjednika. To je bilo ono što je Gospod rekao Obergefreiteru Porti, amen. U satniji je bilo mnogo govora o lovu na svinje. Meier si je dozvoljavao najne vjerojatnije slobode s nama; varao nas je i bio zao prema nama u svakoj prilici. Njegova glavna točka bila je da nas pošalje na vježbe i marširanje, štoje bilo pogreška kad su u pitanju snage na bojištu. Svi su časnici odmahivali glavama i smatrali ga ludim, i od tog trenutka svi smo znali da uzrok Meierove smrti nikoga neće zanimati. Nakon toga, Meier je bio naš. On sam to nije znao, ali mi jesmo. Prestali smo razgovarati o lovu na svinje, a mnogi od nas su napravili dumdum metke. Više nije bilo razloga za priču. Jedan od onih koji su najviše k srcu uzeli Meierovo svinjsko ponašanje je bio Hans Breuer. Jednom ili dva puta me pitao hoćemo li zajedno dezertirati, ali nisam se usudio. "Neka ga vrag nosi, Sven, zar ne vidiš da moramo pobjeći od svega ovoga, bez obzira kako?" zamišljeno je dodao. Pogledao sam ga. "Hans," iskreno sam rekao, "nemoj sada učiniti ništa glupo." Jedne večeri stigla je naredba da pripremimo tenkove za akciju. Napunili smo ih gorivom i uljem i nakrcali municijom: po dvadeset tisuća naboja za svaku od naših dvaju strojnica; stotinu visokoeksplozivnih granata; stotinu oklopnih granata, pedeset protuoklopnih Sgranata; ručne bombe, signalne rakete, municiju za naše sitno oružje i naftu za bacače plamena. Porta je ležao potrbuške, toliko duboko u motoru tenka da su mu se samo vidjele noge koje su virile van, i psovao na prokletu vojsku koja pretvara ljude u svinje. Povremeno bi se prigušeno nasmijao i povikao od svojih cilindara i ventila: "Hej, Stari Un, ovaj puta ću točno pogoditi. Bog mi je to upravo rekao." "Ako netko ne bude brži od tebe", rekao je Stari Un. "U satniji ih ima sedamsto." Portin odgovor na to je bio zvižduk protisnut između zuba poput lovačkog doziva. Stari Un i Titch ušli su u kolibu kako bi nam pripremili večernji obrok, dok je Pluton otišao kod skladištara po naša sljedovanja. Porta i ja smo trebali dovesti tenk bliže kućici i skriti ga uz pomoć granja i snijega kako bismo spriječili da bude viđen iz ruskih aviona koji su nas svake noći nadlijetali i izbacivali signalne rakete privezane za padobrane. Prije no što smo smjestili tenk na odgovarajuće mjesto, došao je Hans i rekao nam kako je upravo dobio pismo u kojem piše kako mu je supruga u bolnici zbog ozbiljnih abdominalnih bolova. Bio je jako potišten. Još uvijek krivim sebe što ga nisam držao na oku. Znao sam da bih trebao; samo nisam razmišljao, a sljedećeg trenutka je već bilo kasno. Stajao sam ispred tenka i rukama davao znakove Porti, kako bi mogao dovesti tenk na pravo mjesto, a da pri tom ne sruši našu kolibu. Tada sam čuo Hansa koji je bolno zaječao, i znao sam da je to napravio. Kada sam stigao do njega, stajao je s jednim stopalom zaglavljenim između gusjenice i teškog valjka. Nakon što su ambulantna kola otišla, razgovarali smo o tome što bi Stari Un trebao napisati u izvješću. Složili smo se kako ćemo reći da se Hans pokušao popeti sa strane na tenk, i da je u tom trenutku Porta krenuo natrag, misleći kako je čuo moj signal. Zbog toga se Hans

57

pokliznuo na gusjenici, koja mu je uhvatila stopalo. To je zvučalo uvjerljivo, ali nije bilo savršeno, jer je penjanje na tenk sa strane bilo strogo zabranjeno. Uvijek smo se morali popeti s prednje strane, gdje nas je vozač mogao vidjeti. Osim toga, činilo se prilično čudnim što mu se noga zaglavila baš prije no što smo trebali krenuti u akciju. "Svejedno kako se čini", rekao je Stari Un. "Niti jedan od nas ne sumnja da je to učinio namjerno. Ali sve dok ne mogu ništa dokazati, sve će biti u redu. A to ne mogu sve dok se mi držimo ovog objašnjenja." "Samo se moramo nadati da Hans neće priznati", uzdahnuo je Porta. "Vragovi." Tada smo otišli u krevet, kako bismo malo odspavali, jer smo prema bojištu trebali krenuti tijekom noći. Probudili su nas ujedan sat. Titch je uspio upaliti svijeću, i uz njezin drhtavi sjaj smo se spremili, iako smo bili tek napola budni. Porta je sjedio uspravno na slami, stežući svoja prljava kokošja prsa, dok mu je crvena griva stršila u svim smjerovima. Stari Un i Pluton su hvatali uši, koje su bacali u plamen svijeće, na kojem bi se rasprsnule uz tihi zvuk i proširio bi se odvratan miris koji je izazivao mučninu. Za četvrt sata uspjeli smo utovariti svoju opremu, i dršćući od studeni, uspeli smo se u tenk. Svojim masnim šalovima čvrsto smo omotali vratove, i povukli kape s naočalama za snijeg preko ušiju. Kolika je razlika između svježeg, urednog, uspravnog mladog junaka koji mirno gleda u daljinu, ratnika kojim su žene očarane, kojega možete vidjeti na plakatima koji pozivaju na regrutaciju širom svijeta, i unjkavog, uplašenog jadnika s prehladom, zadahom iz usta i blijedim, nezdravim licem, koji je stvarnost rata. Da su umjetnici koji su naslikali te junake s plakata znali koliko je bio tragičan zadatak kojega su promovirali svojom smiješnom umjetnošću, zasigurno bi si potražili druge poslove. Ali, vjerojatno ih nisu mogli dobiti, jer kada pobliže promotrite, ubrzo otkrijete da se samo šesto- ili sedmorazredni umjetnici žele baviti takvom naručenom "umjetnošću". Plakati koji promoviraju regrutaciju su polje djelovanja vrlo slabih talenata. Brojni motori naše bojne su brujali i zujali po čitavom selu. Tu i tamo pojavio bi se kratak bljesak signalne rakete, a sve ostalo je bilo obavljeno u najvećoj tami iz respekta prema "mlinovima za kavu", kako smo nazivali ruske avione zbog njihovog komičnog štektavog zvuka, koji su uvijek bili na oprezu dok bi, nevidljivi, letjeli iznad naših glava, ponekad tako nisko da smo mogli čuti buku njihovih motora kroz buku našeg vlastitog. Selo smo napustili u satnijama. Bio je mrkli mrak, i morali smo biti pažljivi kako se ne bismo zabili u tenk ispred našega. Kako bismo Porti, koji je sjedio pokraj instrumenata i upravljačkih palica u tenku, olakšali posao Pluton i ja smo sjeli na topovsku kupolu i davali mu upute telefonom. Zveckali smo i brujali prema naprijed brzinom od 55 kilometara na sat. Odjednom smo začuli zvuk lomljave. Pola minute kasnije, isti zvuk se ponovno začuo, i istovremeno su veliki komadi drveta počeli letjeti oko naših ušiju. Kada se to ponovilo pet puta, shvatili smo da rušimo telefonske stupove, i brzo usmjerili Portu natrag na cestu. Nešto kasnije gotovo smo se zabili u tenk pred nama, koji je stao jer smo naišli na most kojega su tenkovi mogli prijeći samo pojedinačno. Nas dvojica smo morali stati, svaki sjedne strane mosta i držati pripaljene cigarete u rukama kako bismo preveli naše teško čudovište prijeko. Samo nekoliko centimetara previše na stranu i rijeka Upa bi uhvatila plijen kojega je čekala. Oko četiri sata stali smo na rubu guštare. Motori su bili isključeni, i čudna se tišina spustila na nas. Jedini zvuk bilo je kloparanje ištektanje "mlinova za kavu" iznad nas. Svakih nekoliko sekundi počela bi se spuštati nova signalna raketa na padobranu, osvjetljavajući krajolik jasno kao po danu.

58

Dok su naši časnici od zapovjednika pukovnije dobivali naređenja za bitku, pokušali smo malo odspavati, napola ležeći na čeličnom podu tenka. Čim samo zaspali naređeno nam je da se postrojimo. Naši zapovjednici prenijeli su nam naše zadatke.

SPEKTAKL "Dvadeset i sedma tenkovska će zajedno s 4., 18. i 21. divizijom napasti ruske položaje u Serpuhovu, sjeverno od Tule. Te položaje treba probiti s ciljem kretanja prema Moskvi. Tenkovska pukovnija 12. oklopne divizije će biti na čelu napadačkog klina, a jedinice SS-a će biti u rezervi na desnom krilu. Naša satnija će biti na krajnjem lijevom krilu i imati za zadatak prodor iza ruskih položaja i pripremanje puta za satnije koje će ići iza nje. Treća satnija će biti predvodnička." "Čast spomenu na treću satniju", rekao je Porta kroz smijeh. "Trebamo se probiti do razrušenog sela točno iza glavne crte bojišnice. Ondje će oklopni grenadiri iz 104. streljačke pukovnije krenuti iza naših tenkova. 06.40 sati. Štuke napadaju. 06.48 sati. Treća satnija napada. 06.51 sati. Naša satnija slijedi. Baražna vatra će biti uspostavljena tri kilometra u dubinu neprijateljskog teritorija u 06.50 sati." Bio je to veličanstven prizor. Projektili svih duginih boja letjeli su uz fijuk nebom. Šume i sela su bili u plamenu duž cijelog horizonta, pa je nebo bilo prošarano crveno-purpurnom bojom. Usamljene granate eksplodirale bi uz oštar zvuk i bijele bljeskove, ali osim toga, postojala je samo posvemašnja tišina koja prethodi oluji. Ponegdje bi se začulo štektanje strojnica, poput bijesnih pasa čuvara, a zalutali meci zabijali su se u ruševine oko nas. Bila je to veličanstvena drama. Bitka je velika predstava, prava atrakcija. Rat sa svojom prolongiranom neizvjesnošću, prašinom, gladi i nejunačkim jadom kulminira u napetoj manifestaciji divote i divljaštva. Uplašena duša se oslobađa i uzdiže nošena jakim krilima i leti kako bi se susrela sa svojom krajnjom sudbinom. To je veliki trenutak napaćenog civila. Njegova duša nikada nije imala priliku otkriti svoje bogatstvo i raskoš; postala je prašna u nekakvom neurednom uredu, gdje je bila oblikovana prema kalupu kojeg je stvorila osoba zadužena za osoblje. Nije niti pronašla nikakve prilike na duhovnom planu; nije bila takvoga kalibra, a nije niti bilo dovoljno novaca za obrazovanje i manire. I kada ju je posjetila Ljubav, možda to nije bilo ništa više od kratkog susreta u dovratku, potom dijete, bračne veze, maleni stančić u ulici bez pogleda, računi, znoj, žudnja s potkresanim krilima i žena koja ubrzo postaje propast života, smrtno dosadna supruga. U bitci maleni civil mobilizira sav svoj nakupljeni strah, a ima ga mnogo, odlazi u bitku i oslobađa svoju dušu u velikoj drami života i smrti. Ne! Duša nije oslobođena. To je samo karikatura. Daleko od postajanja slobodnim ljudskim bićem, to nastaje luda, histerična džukela, koja je slijepo poslušna svome strahu od samostalnog djelovanja. Ono što čini je baš ono što nikada nije htjela, ili se barem nikada nije usudila, no ono za čime je čitavog svog života bila u iskušenju: ubija za hranu. I zbog toga što se izlaže suludom riziku smrti čineći to, vjeruje kako je njezin vlasnik hrabar čovjek, i kako on nije ni živio niti će umrijeti uzalud. Takva je suhoparna istina. Ni u kom slučaju ne vjerujem u pjesnike rata. Nitko me ne može uvjeriti kako je rat smjela, uzbudljiva avantura za prave muškarce, safari za lovce bogatije i moćnije od milijunaša. Stari Un mi je često pričao o tenkovskim napadima u kojima su deseci tenkova bili zapaljeni neprijateljskim protutenkovskim naoružanjem, a njihove su posade izgorjele u njima do smrti.

59

Također su mi nebrojeno puta rekli kako je predvođenje napada bilo poduhvat iz kojega bi se tek rijetki vratili živi. A mi, kažnjenička pukovnija, ćemo uvijek biti vrh bodeža. "Pa, Sven, jesi li se sjetio napisati nekoliko riječi za oproštaj svojoj majci i dragoj?" Ozbiljni glas Starog Una koji mi se umiješao u misli me pokrenuo. Pronašao sam list papira i nažvrljao nekoliko riječi pod slabim svjetlom ploče s instrumentima. Kada sam dovršio Porta mi je dodao bocu i rekao uz podrugljiv smiješak: "Popij malo nizozemske hrabrosti, pa ćeš zaboraviti da ovi vani ne koriste školske metke. Osjećat ćeš se kao na vježbi." Ispostavilo se kako je Portina nizozemska hrabrost čisti 96--postotni alkohol, kojega je časno zdipio iz ambulante. Otada sam ga popio mnogo, ali nikada nerazrijeđenoga. Porta se nasmijao kad je vidio izraz mog lica. "Oprosti mi! Zaboravio sam ti reći da gurneš usnu resicu na stranu i brzo progutaš." Na moje veliko čuđenje, Titch je prislonio bocu na usne i otpio veliki gutljaj bez daje okom trepnuo. Porta mu je morao oteti bocu. "Bilo bi dosta. Pa nismo na božićnoj večeri s božićnom jelkom i petardama, ti magarče." "Hvala na poklonu, dragi Porta", rekao je Titch, i glasno podrignuo. "Ako se dogodi da pođem na putovanje prema gore, naručit ću zbor anđela da te pričekaju kad budeš dolazio." "Bože nas sačuvaj", rekao je Stari Un. "Poslušaj ih. Oni misle da će ići na nebo. Ne, maleni moji, perca koja ćemo mi dobiti će biti osmuđena." Izvana se začuo prigušen zvuk izdavanja naredbi, i ubrzo nakon toga nekoliko grenadira se popelo na tenk. Provirili su unutra i pogledali nas, smiješeći se. Pripalili smo posljednju cigaretu. "Spremni za napad! Peta satnija - naprijed marš!" Uz grmljavinu motora, prošli smo kroz razrušeno selo. Otvori na našim oklopnim kupolama su još uvijek bili otvoreni, a iznad nas sjedili su grenadiri, spremni da skoče dolje kad zabava i igre otpočnu. Portin pogled je bio prikovan za uske proreze kroz koje je gledao, a rukama je čvrsto stezao palice za upravljanje. Stari Un je stajao u kupoli, ukočeno gledajući kroz okrugli prozorčić, a Pluton je bio spreman da zapuca iz teškog topa čim bude izdana naredba za otvaranje vatre. Titch je otvorio sve spremnike s municijom i stajao je spreman da počne ubacivati bombe u top dok prazne čahure budu usijane ispadale van. Na svom mjestu, pokraj radija, po dvadeseti put sam provjerio svoju strojnicu kako bih se uvjerio daje sve u redu, i namjestio dugi pojas s municijom koji je bio omotan oko mene poput široke, plosnate zmije. Začuo se nasmijani glas: "Satnija broj pet, satnija broj pet. Ovdje zapovjedništvo. Svi tenkovi otvorite vatru!" Tada je započeo pravi pakao. Glave su nam bile pune tutnjave, praska, lupe, buke razularene snage. Dugi, žućkasto-crveni plamenovi poput vatrenih noževa izlazili su iz otvora cijevi pušaka. Unutrašnjost tenka bila je poput vještičjeg kotla. Dim iz čahura pekao nas je i štipao u očima i grlima. Svaki puta kad bi opalio top, iz njegovog zatvarača bi suknuo šiljati plamen. Prazne čahure su se nagomilavale i uz užasan klopot kotrljale u dubinu tenka. Sjedio sam širom otvorenih usta i zurio u krajolik kojim smo prolazili. Odjednom sam ugledao ruske pješake točno ispred nas. Mehanički sam pogledao niz cijev i kroz prednji nišan, kažiprst sam omotao oko okidača na propisani način - sad! Hladnim pogledom i suženim očima promatrao sam mjesta gdje su udarila svjetleća zrna, točnije naciljao i počeo ubijati. Odjednom sam bio bačen prema naprijed snažnim trzajem, i da nisam nosio kožom podstavljenu zaštitnu kacigu, lice bi mi se razdera-lo na komadiće na zatvarač strojnice. Stari Un opsovao je Porti, koji nas je dovezao u rupu od bombe duboku par metara. "Samo čekaj da ja počnem voziti tvoju ragu, onako kako bi se po mom skromnom mišljenju nju trebalo voziti", povikao je Porta.

60

Rusko protutenkovsko topništvo je počelo odgovarati, i prvi uništeni tenkovi su već stali i gorjeli bijesnim crvenim plamenom koji se uzdizao oko njihovih čeličnih trupova, a kaskade gustog, baršunastog crnog dima dizale su se prema nebu. Polako smo napredovali prema naprijed, naši grenadiri čučali su otraga u zaklonu, spremni se sukobiti s ruskim pješaštvom nakon što probijemo njihove pozicije. Oko podneva Rusi su se povukli. Čim smo dobili dovoljno goriva i municije, krenuli smo punom brzinom za neprijateljem koji se povlačio. Povremeno bismo zastali u nekom selu gdje su se Rusi ukopali i iz kojega bi morali biti istjerani dimom i vatrom; za manje od četvrt sata od sela više ne bi ostalo ništa, samo vatra, u kojoj smo kružili uokolo, pred sobom koseći sve: vojnike, muškarce, žene, djecu i životinje. Ako bi nam se na putu našla kuća u plamenu, prošli bismo ravno kroz nju, izazivajući rojeve iskri oko sebe, dok su goruće grede padale na tenk, koji ih je vukao za sobom još neko vrijeme, izgledajući kao da je i on zapaljen. Ruski vojnici znali su kako treba umrijeti. Više nego jednom primijetili smo kako šačica njih zaposjeda neki strateški važnu točku i odugovlači naše napredovanje sve dok ne bi potrošili i posljednji metak, ili dok i sami ne bi bili zdrobljeni ispod gusjenica našeg tenka. Čudno je vidjeti čovjeka kako leži ili sjedi ili trči ili šepa točno ispred vas, a vi ne skrećete, nego vozite ravno naprijed, preko njega. Čudno. Ništa ne osjećate. Svjesni ste jedino da ne možete ništa osjećati. Možda nekog drugog dana, za tjedan, mjesec, godinu, pedeset godina. Ali ne u tom trenutku. Nema vremena za osjećaje; sve to je samo nešto što se događa, odvija, slike i zvukovi, istančano percipirani, ali odmah automatski gurnuti na stranu kako bi kasnije bili analizirani. Upoznali smo ruske teške tenkove, ogromne nemani od devedeset ili stotinu tona s velikim topovima od 22 centimetra koji su virili iz njihovih snažnih topovskih kupola. U takvim borbama, međutim, oni nam nisu predstavljali ozbiljnu opasnost. Bili su prespori, previše nalik na mastodonte. Bez teškoća smo ih uništavali jednoga za drugim. Nakon osam tjedana neprekidnog napredovanja, naša se borbena snaga smanjila i stali smo u Podolsku, jugozapadno od Moskve. Prestali smo napredovati usred ruske zime, čija surovost ne poznaje granica. Tisuće njemačkih vojnika umrle su od nezapamćenih ozeblina. Morao je biti organiziran neprekidan transport kako bi se kućama poslali oni koje je gangrena ostavila bez ruke ili noge. Zalihe su nam nestale. Nije bilo niti goriva niti municije za tenkove. Nalazili smo se usred Rusije na temperaturama od 60°C ispod ništice, a gotovo nitko nije imao nešto krzneno ili drugu zimsku opremu kojom bi obuzdao zavijajuće snježne oluje. Mnogo puta vrištali smo i cmizdrili poput male djece zbog divljih bolova u rukama i stopalima. Nitko nije mogao ostati na straži dulje od deset minuta u komadu; učiniti takvo nešto značilo bi sigurnu smrt. Ako bi netko bio pogođen, obično bismo ga pronašli smrznutog u istom položaju u kojem je bio kada ga je pogodio metak. Pronalaženje takvog smrznutog mrtvaca koji bi se naslanjao na stablo ili zid rova bilo je svakodnevni događaj. Sada je došao red na Ruse da preuzmu inicijativu, i mi smo doista respektirali njihove sibirske trupe, izvježbane za zimsko ratovanje. Napadali su nas neprestano i bez milosti. Mnogo naših tenkova bilo je izvan upotrebe zbog nedostatka goriva; ali čak i da smo imali sve gorivo ovog svijeta, ne bi nam pomoglo, jer su svi motori bili smrznuti i beskorisni. Upravljači i poluge za mijenjanje brzina razbili bi se na komadiće kada bismo ih dotakli, kao da su bili napravljeni od stakla. Nakon tri tjedna, tijekom kojih smo bili neprestano napadani danju i noću, 22. prosinca 1941. povukli smo se kroz snježnu vijavicu. Raznijeli smo sve svoje tenkove kako bismo spriječili da padnu neprijatelju u ruke. Iscrpljeni i napola slijepi zbog gustog snijega, teturali smo prema zapadu.

61

Hodao sam između Porte i Starog Una, i bio sam toliko bolestan od hladnoće, gladi i slabosti, da su me oni gotovo morali nositi veći dio puta. Kada bih pao i ostao ležati, oni bi me udarali i psovali, sve dok me ne bi ponovno pokrenuli. Zahvaljujući njihovim upornim nastojanjima, Titch i ja nismo podijelili sudbinu s tisućama koji su ostali ležati u snijegu, jer je bilo tako lijepo biti ondje i smrznuti se do smrti. Rusi su nam neprekidno bili za petama. Hladnoća im nije nimalo smetala. Čitavo su vrijeme bili sposobni za borbu. Budući da smo bili kažnjenička pukovnija, morali smo biti na zaleđu, kao što smo tijekom napada bili najistureniji. Nešto južnije od Kalinjina naređeno nam je da se ukopamo u snijegu i zadržimo položaj to je bilo selo Gordanja - po svaku cijenu. Tada su uslijedili nepodnošljivi dani kada su se Rusi doslovno bacali u smrt na naše položaje. Tisuće i tisuće mrtvih nagomilavale su se točno ispred nas, no oni su uporno gurali nove mase u borbu. Bio je to jedan od velikih masovnih pokolja. Ustrojeni smo u odjeljenje od dvanaest ljudi, kojemu je Stari Un bio vođa. Jedne noći su se Rusi konačno probili više od dvadeset kilometara iza naših linija. Ležao sam iza strojnice s Asmusom i Fleischmannom, pucajući na nadolazeće valove. Morali smo dobro otvoriti oči kako ne bismo pokosili naše vlastite ljude, jer i Rusi i mi smo nosili duge, bijele ogrtače s kukuljicama koje su pokrivale šljemove. Uglavnom nas je vodio instinkt. Odjednom smo začuli glasan povik na ruskom iza nas. Pokupite strojnicu, automatske pištolje, ručne bombe i bježite! Bježite što dalje! Potrčali smo prema natrag, svi osim Asmusa, a on je glupan potrčao ravno prema Rusima. No, i mi smo, jer smo bili opkoljeni. Jako sam nesklon napisati ovo poglavlje o razdoblju kada sam bio zarobljenik. Znam da će ono biti korišteno kako bi se poduprla stajališta s kojima se uopće ne slažem; dok će me suprotna strana bez sumnje nazvati lažljivcem i varalicom, izdajicom ideala našeg naroda. Kad pročitaju ovo poglavlje, pristaše jednog stajališta će marljivo crvenom olovkom debelo podvući odlomke i trijumfalno objasniti: Eto ga! Tako je dakle tamo! Uvjerite se sami. Svjedok! Pročitajte što kaže svjedok! Poslušajte istinu o Sovjetskoj Rusiji! Ako me itko bude pitao da lije doista "tako" u Rusiji, moći ću mu samo odgovoriti kako to doista ne znam. SSSR je velika zemlja. Ondje sam proveo samo kratko vrijeme i vidio samo vrlo mali dio nje, a okolnosti moga boravka su bile takve da mije bilo prilično nemoguće ostvariti bilo kakav pravi kontakt ili stvoriti bilo kakav cjeloviti pogled, a kamoli nešto tako složeno kao što je procijeniti "kakva je situacija". Došao sam kao neprijatelj u zemlju koja je imala opsežne temelje na osnovu kojih bi me mogla mrziti, maltretirati ili na nekakav drugi način biti krajnje ravnodušna prema onome što mi se događalo. Na posljetku, ja sam bio jedan od onih koji su pomogli spaliti na tisuće sela i uništiti temelje za život milijunima ljudi. Ne dijelim ono nepromišljeno stajalište da su nacizam i narodna demokracija bili jedna te ista stvar, i da su Staljin i Hitler bili istoga kova. Samo jedan pogled na njihove portrete će pokazati kako je to glupost. Hitler je bio histeričan, Staljin tvrdoglavi čovjek koji je imao dovoljno razuma da se ne poigrava s revolucijama, nego je nastavio svojim putem, temeljito, znanstveno, i s beskrajnim strpljenjem i beskrajnom nepovjerljivom budnošću. On nije bio budala, a zasigurno niti jedno od dobre Božje djece. Ali budući da ga nisam osobno poznavao, ne bih nagađao. No, kao što se mogu usporediti lica ta dva čovjeka, tako se mogu usporediti i njihovi spisi, koji će također pokazati da su Hitler i Staljin bili različiti koliko to dva čovjeka mogu biti.

62

Ovaj opis vremena koje sam proveo kao ruski ratni zarobljenik se dakle ne smije smatrati niti koristiti kao argument ni za niti protiv socijalizma, za ili protiv Staljina, za ili protiv Istoka. Sve dok Hitler i njegovi suradnici, i oni koji su mrtvi i oni koji još uvijek žive bilo gdje u svijetu, još uvijek šire utjecaj, kao što to čine, odlazak čak u Moskvu kako bi se pronašli razlozi strahova kojima je opsjednut čitav svijet bio bi rasipanje truda. Sve dok demokratska sloboda ostaje ništa više od problematičnog postulata, nemamo moralno pravo mesti bilo gdje osim ispred svojih vlastitih prljavih pragova. Osim toga, možete mirno zadržati svoju slobodu, barem što se mene tiče, sve dok je meni dozvoljeno da zadržim svoj mir. Moja potreba za slobodom ne uključuje zveket oružja. Iskusivši rat, dragovoljno ću se podčiniti čak i najstrožoj prisili, ako bi to bilo potrebno, s ciljem da možemo živjeti svoje živote u miru, kako ih i živimo. Nije dovoljno samo ustati i reći: "Mi ne želimo više ratova"- i tada misliti da ste odradili svoj dio. Mora postojati i potvrda voljnosti; netko se mora pobrinuti da svi imaju dovoljno hrane, da se svi veliki humanitarni planovi i programi prevedu s papira u stvarnost. A to će zahtijevati znatne žrtve, koje će trajati možda i nekoliko generacija; to će zahtijevati suzdržavanje i strogu samodisciplinu kako bi se stvorio moćan aparat koji će osigurati proizvodnju i distribuciju hrane svima. To će zahtijevati najtežu od svih prisila: potrebu da se podvrgnemo zahtjevima općeg dobra. Zahtijevat će da se svatko i svi odreknu udobnosti i lagodnosti i prionu na posao. Zahtijevat će da ljudi zaborave na sebe, da prestanu živjeti samo za sebe, i likvidaciju onog oblika individualizma koji prepoznaje samo prava pojedinca - ona koja mu omogućuju da sakuplja za sebe - ali koji postaje tako umoran i iscrpljen i tako ozlovoljen, kada netko preuzme na sebe da ih podsjeti na dužnosti pojedinaca. Svi mi previše pričamo o slobodi, implicirajući kako želimo istrijebiti druge. Ili, što je prilično sramotno, kako mi želimo da se drugi međusobno istrijebe, dok mi gledamo sa strane i profitiramo time. Međutim, postoje dva povezana razloga zbog kojih ću pisati o vremenu koje sam proveo kao zarobljenik usprkos svojoj neodlučnosti i strahu da ću biti pogrešno shvaćen: prvi je taj što bi moj prikaz rata, onakvog kako sam gaja doživio, bio nepotpun bez ovog poglavlja, a drugi je taj stoje takvo poglavlje neophodno u knjizi čija je svrha da bude protiv bilo kakvog rata, što je sve samo ne suprotno prikazivanju "stvari kakvima zapravo jesu" u Sovjetskom Savezu, velikoj zemlji, koju - ponovit ću - uopće ne poznajem, ali za koju mislim da je jednako ljudska i sazdana od nepravilnosti u vrijeme mira kao i bilo koje drugo ljudsko društvo; drugim riječima: prilično obična i svakidašnja.

ZAROBLJENIŠTVO Ništa vas ne čini tako sklonima očajavanju kao zatočeništvo. Fleischmann i ja smo bili zatvoreni u kući u selu Klin, a ruski vojnik stajao je pred našim vratima. Šutanje, udarci i psovke pljuštali su po nama čitavim putem s bojišta, sve dok nismo bili predani na zbornoj točki u selu Klin. Ispitao nas je neki časnik koji je htio saznati kako je bila sastavljena naša pukovnija i sve ostalo. Na putu natrag prema kući vidjeli smo kako ubijaju deset SS-ovih strijelaca tako da su im zabili prazne čahure u potiljak. Na drugom mjestu, raspeli su nekog bojnika na vrata. Druge su tukli kundacima pušaka i kozačkim bičevima dok nisu postali bezoblična masa. Sat osvete je došao. Kasnije tokom noći sakupili su nas u veliku kolonu od nekoliko tisuća ljudi, i stražari na konjima potjerali su nas prema istoku. Nismo smjeli izići iz vrste, pa smo se morali olakšavati u vlastite hlače. Oni koji su pali u snijeg, bili bi bičevani sve dok se ne bi ponovno ustali. Ako ne bi mogli ustati, bili bi probodeni sabljom.

63

Tri dana kasnije stigli smo u selo Kimri, gdje su nas zatvorili u veliku staju i dali nam naš prvi obrok otkada smo otišli iz Klina. Hrana je bila užasno smrdljiva nedefinirana masa, i nismo je mogli jesti, unatoč strašnoj gladi. Fleischmann i ja odlučili smo pokušati pobjeći. Zatvorenicima je bilo dozvoljeno da odu iza staje kako bi obavili nuždu, i najednom od tih izleta vidjeli smo svoju priliku i punom brzinom potrčali preko polja. Pretrčali smo preko smrznutog jezera nekih tri stotine metara od staje, i dalje i dalje ne osjetivši ni najmanji umor. Jedino što smo osjećali bio je strah. Trčali smo cijelu noć, orijentirajući se prema zvijezdama, koje sam dosta dobro poznavao, jer sam nekada bio zainteresiran za astronomiju. Protrčali smo kroz veliku šumu i dalje preko smrznutog jezera. Gotovo smo stigli na njegovu drugu stranu, kad je za nama povikao vojnik odjeven u krzno, ali mi smo nastavili trčati. Ispucao je desetak metaka za nama; oni su zviždali oko naših ušiju, no niti jedan nas nije pogodio. Nekoliko minuta kasnije ležali smo u zaklonu od grmlja. Te smo večeri stigli do nekakvih koliba i skrili se u staji. Tamo smo ležali i odmarali se dvadeset i četiri sata. Pronašli smo kokoš, slomili joj vrat i pojeli je sirovu. Sljedećeg dana preselili smo se u novo sklonište - neku drugu staju, gdje smo se ukopali duboko u nekakvu staru slamu nagomilanu u jednom kutu. Poslijepodne smo, što nas je uplašilo, začuli mnogo vike u dvorištu, i kada smo oprezno provirili kroz rupu u krovu, ugledali smo pet ruskih vojnika s dva psa. Nakon podužeg pregovaranja sa stanovnicima farme otišli su. Ležali smo na mjestu još nekoliko sati, a kad je pao sumrak, pomislili smo kako ćemo se iskrasti. Starac nije izgledao iznenađen što nas vidi u svojoj staji. Samo nas je upitao traljavim njemačkim: "Ratni zarobljenici?" Kimnuli smo. Uveo nas je u svoju kuću i dao nam jesti. U prostoriji je sjedio još jedan muškarac i četiri žene. Tiho su nas pozdravili i napravili nam mjesta za stolom. Nečujno su nas promatrali dok smo jeli njihovu ovčetinu i kuhane krumpire. Nitko nije progovorio. Stari poljoprivrednik dopustio nam je da spavamo u toj prostoriji, pa smo se mogli pošteno odmoriti, a ujutro nam je svakome dao podstavljene hlače i odgovarajuću jaknu. Bila je to dobra, topla odjeća, i imala je tu neprocjenjivu prednost daje bila anonimna, pa smo mogli putovati danju bez opasnosti da budemo prepoznati zbog svojih crnih uniformi. Srdačno smo se oprostili od tih šutljivih, ljubaznih ljudi. Sljedeća četiri dana hodali smo prema zapadu, ali tada nas je rano jednog jutra pretekla zla sreća. Kad smo izišli iz nekakvog šumarka našli smo se licem u lice s nekoliko ruskih vojnika, koji kao da su niknuli iz zemlje. Zatražili su naše dokumente. Počeo sam pričati danski, ali nisu me razumjeli. Tada sam pokušao engleski, što je prošlo nešto bolje. Rekao sam im kako smo mi Danci, kako smo bili u njemačkom koncentracionom logoru i dezertirali iz kažnjeničke pukovnije. U ruskoj jedinici kojoj smo se prijavili rekli su nam da pođemo u Moskvu, ali putem do željezničke stanice smo se izgubili. Nakon toga došlo je do poduljeg razgovora, iz kojega sam uspio shvatiti da mi oni ne vjeruju. Na kraju su nas odveli svom zapovjedniku. Putem je jedan od njih primijetio moj ručni sat, kojeg nakon toga više nisam imao. Drugi mije uzeo zlatni lanac kojega mi je dala Ursula. Zapovjednik jedinice se prema nama ponašao pristojno i vrlo nas temeljito ispitao. Pitao nas je jesmo li komunisti, na što smo mu odgovorili da jesmo; no nismo se usuđivali pretvarati da smo članovi Partije, što se moglo provjeriti. Promrmljao je nešto što je zvučalo kao neslaganje s tim što se nismo potrudili da postanemo članovi, ali najvažnije je bilo da smo dobri komunisti.

64

Sljedećeg dana su nas do željeznice odvela dvojica vojnika čiji je zadatak bio da nas otprate do Moskve i predaju u GPU4 na daljnje ispitivanje. Nakon trideset i šest sati provedenih u vlaku, dovedeni smo u neku prostoriju na kolodvoru u Moskvi. To je bila velika prostorija s gustom žičanom mrežom na prozorima, koji su gledali na ogromnu čekaonicu kolodvora koja je vrvjela vojnicima i civilima. Nekoliko njih se popelo gore i gledalo nas. Čekali smo nekoliko sati, a tada su stigla petorica teško naoružanih ljudi iz GPU i odvela nas u veliki crni policijski automobil. Velikom brzinom projurili smo kroz grad do velikog zatvora. "Sad smo gotovi", prošaputao je Fleischmann. "Ili će nas strijeljati ili poslati u Sibir." Fleischmannovo šaputanje koštalo nas je niza udaraca kundacima puške uslijed kojih smo napola u nesvijesti pali s klupe, ali nekoliko udaraca nogama u trbuh uskoro nas je ponovno osovilo na noge. Proveli su nas kroz labirint zatvorskih dvorišta s rešetkama. Zaustavili smo se pokraj malenih vrata, kroz koja smo bili doslovno šutnuti unutra. Odveli su nas do ureda, u kojem nas je časnik GPU dočekao dobro usmjerenim udarcima šakom, točno kako me i SS dočekao u Lenggriesu. Nakon što su unijeli naše podatke u registar - obojica smo rekli kako smo danski državljani odveli su nas u ćeliju u kojoj je već bilo nagurano dvadeset i pet ljudi. Naši kolege bili su uhićeni zbog svih mogućih vrsta zločina, i političkih i civilnih. Jedan narednik Crvene Armije, koji je svojoj ženi prerezao vrat nožem za kruh, rekao nam je sa sigurnošću stručnjaka: "Za nekoliko mjeseci poslat će vas u koncentracijski logor s prisilnim radom. Ako se ispravno postavite prema tome, tamo vam može biti sasvim lijepo. Najvažnije je da radite što manje, a i ono što napravite mora biti nekvalitetno. Također se pobrinite da se sprijateljite s momkom iz GPU-a, tako da mu "nabavite" neke stvari iz tvornice u kojoj budete radili; ali to naravno, mora biti dobra roba." Ondje je bio i profesor koji je bio nagrađen Staljinovom nagradom, ali je sada bio optužen za protudržavne djelatnosti. Kazna za to iznosila je dvadeset i pet godina prisilnog rada. Rekao nam je kako legalnim putem nikada nećemo izići iz Rusije, i savjetovao nas da pobjegnemo što prije budemo mogli. Samo dvanaest nas moglo je istovremeno ležati. U jednom kutu ćelije bila je kanta bez poklopca. Smrad je bio nepodnošljiv i uvlačio se u odjeću. Tu su još bile uši i glad. Ali nije nam bilo hladno. Znojili smo se danju i noću, kao u turskoj kupelji. Ako bismo stali nekome na ramena, mogli smo vidjeti dolje u veliko dvorište, u kojem su pogubili desetke zatvorenika, muškaraca i žena, svake noći. Zvuk kojeg povezujem s tim zatvorom je zvuk salvi i motora velikih kamiona. Kao i sav ostali transportni posao u Moskvi, i odvoženje zatvorenika se obavljalo noću. Ispitao nas je mladi komesar. Ispitivanje je trajalo pet sati, i morali smo ispričati sve o sebi i našim obiteljima. Dva dana kasnije, ponovno smo bili ispitani, a pitali su nas ista ta pitanja, samo drugačijim redoslijedom. S time su nastavili i sljedećih nekoliko dana, pa smo se na kraju već nalazili na rubu živčanog sloma i bili toliko zbunjeni da smo počeli govoriti stvari suprotne onima koje smo prije rekli. Tada su vikali na nas kako smo im rekli gomilu laži, i pokušali su nas primorati da priznamo kako smo špijuni iz SS-a. Sljedeća tri dana nije bilo ispitivanja, i tada smo izvedeni pred sud i ja sam bio osuđen na deset godina prisilnog rada, a Fleischmann na petnaest, ali zbog čega smo osuđeni nitko nam -nije rekao. Čitava je stvar trajala pet minuta. Ubrzo nakon toga, mi i još dvije stotine drugih muških i ženskih zatvorenika smo kasno jedne noći odvezeni do željezničke stanice i ukrcani u teretni vlak. U svakom vagonu odabrali su po jednog muškarca i postavili ga za svojevrsnog glavnog zatvorenika, i on je bio odgovoran za 4

Glavnoje Političeskoe Upravlenije; policija zadužena za kontrolu državne sigurnosti, nastala 1922., kasnije uključena u NKVD. nap. prev.

65

sve u svom vagonu. Ti glavni zatvorenici su uglavnom bili oni na koje su se ljudi iz GPU-a, iz tko zna kojeg razloga namjerili, i koji su morali patiti za sve stvarne ili izmišljene prekršaje. Ljudi u našem vagonu bili su iz svih slojeva društva. Bio je tamo jedan seljak u podstavljenoj odjeći i nezgrapnim filcanim čizmama. Pokraj njega ležao je stariji čovjek u sivom odijelu, prljavom i izgužvanom, ali dobroga kroja, a na nogama je imao cipele, štoje bila privilegija najviše klase. Nasuprot meni je sjedila žena u krznu i elegantnim svilenim čarapama. Pokraj nje je sjedila djevojčica u radnoj odjeći, a bilo ih je i u ljetnim haljinama usprkos oštroj hladnoći. Vlak je išao prema istoku, no nitko nije znao kamo smo išli. Tri puta dnevno istjerali bi nas van na prozivku. Metoda prebrojavanja bila je takva da su nas posložili u jednu vrstu, iza koje bi stao vojnik, snažno opalio prvoga u vrsti bičem i rekao "Jedan!"; i tako bi nastavio niz čitavu vrstu. Jednoga jutra nestao je zarobljenik iz našeg vagona. Ispostavilo se da je to bio bivši časnik, koji je tijekom noći uspio nekako otvoriti vrata i iskočiti van. Naš glavni zatvorenik za ovaj je bijeg platio svojim životom. U Kujbjiševu na Volgi, našem je vlaku pridodano još nekoliko vagona sa zatvorenicima. Svakoga dana netko bi od nas umro od hladnoće i iscrpljenosti. Natjerali su nas da tijela preminulih držimo u vagonu, i morali smo ih iznositi van na svaku prozivku, na kojoj bi i oni primili svoje udarce bičem. Jednog dana, kad smo stali u Bogolovsku, daleko na moćnom Uralu, činilo se kako su stražari poludjeli, jer su se vrata iznenada otvorila i bujica metaka bila je ispaljena ravno u vagon, u kojem smo ležali poput sardina u konzervi. Vrata su se potom ponovno zatvorila uz gromoglasan smijeh. Dvije žene su postale histerične i počele su zavijati poput pasa, ukočena pogleda i usta punih pjene. Fleischmann i ja pobrinuli smo se za jednu, dok se nekoliko bivših vojnika bavilo drugom. Morali smo ih prizvati zdravom razumu udarcem u lice, kao što bismo činili na bojištu kada bi netko poludio. To je gotovo uvijek učinkovito, kada se učini kako treba i udarac dođe kao šok. Obje su žene prestale sa svojom ludom galamom, zgrčile se i nakon toga dugo vremena provele sjedeći sve dok nisu iz sebe isplakale ostatke svoje uznemirenosti. Pustili su nas van u Tobolsku. Logor za prisilni rad ondje nije mogao ništa više naučiti od nacističkih logora straha. Rekli su nam kako ćemo prvih nekoliko dana raditi u šumi, a potom će nas poslati u različite tvornice i na različite poslove. U našem oslabjelom stanju, rad u šumi nam je predstavljao nezamisliv napor, i bilo je dobro stoje trajao samo nekoliko dana, jer inače ne bismo preživjeli. Fleischmanna i mene su potom poslali da radimo u podzemnoj tvornici koja je proizvodila radio-lampe, i sudeći prema onome što su nam drugi rekli, imali smo sreće. Izgleda da su oni koji su bili poslani da rade u tvornicama municije umirali kao muhe. Bilo nam je dozvoljeno pet sati spavanja dnevno. Spavali smo u kolibi, u kojoj su tri muškarca morala dijeliti jedan ležaj koji nije imao madraca i samo jednu deku. Tri puta dnevno dobivali smo nekakvu jadnu riblju juhu, ali nimalo kruha. Kruh je bio luksuz, vjerojatno zbog toga što su žitorodna područja pokraj Crnog mora bila izgubljena u borbama. Nakon nekog vremena prebacili su nas u logor za slobodne zatvorenike. To je bilo mjesto iz kojega biste bili posuđeni tvornicama i drugim poduzetnicima koji nisu bili pod izravnim nadzorom GPU-a, u kojima su uvjeti bili mnogo humaniji i u kojima je vladao ljudski nered. Prema nama su se pristojno ponašali, a čak su nam dali i malu plaću. Ako ste bili doista pametni, mogli ste nagovoriti predradnika da vas zapiše kao stručnjaka za nešto, zbog čega biste postali nenadoknadivi. Naš je vlak tumarao pet dana dok nismo stigli u Jenisejsk na rijeci Jeniseju. Na putu tamo smo prošli pokraj jezera Kalunda, gdje smo se domogli hrpe sušene ribe i gotovo se ubili od prejedanja. To je bilo prvi puta nakon dugo vremena da smo pojeli koliko god smo mogli - a kako nas je bolesnima to učinilo! Naši oslabljeni želuci nisu mogli probaviti tako obilan

66

obrok, iako je upitno bi li čak i zdravi želudac mogao podnijeti više od trideset takvih riba. U našoj pratnji bilo je nekoliko pristojnih starijih muškaraca iz takozvanog plavog GPU-a. Novi logor u Jenisejsku bio je znatno bolji, barem po našem mišljenju. Istina, nije bilo mnogo prostora, ali nikada nas nije bilo više od dvojice po ležaju. Osim toga, bili smo relativno slobodni i nismo bili izloženi okrutnostima. Naprotiv, između zatvorenika i Onih zaduženih za njih razvio se prilično ugodan odnos. Svakog jutra i večeri morali smo prisustvovati prozivci, koja je imala oblik raportiranja stražaru GPU-a, koji bi zapisao vaše ime na ploču. Kada bi prozivka bila gotova, ploča bi bila nožem ostrugana načisto. Nije bilo papira za takve stvari. Ako biste se zaboravili odazvati na prozivci, mogli ste dobiti zaušnjak, ali nije bilo brutalnog udaranja. Često bi vojnik na dužnosti samo pitao nekoga od nas možemo li jamčiti daje osoba koja nedostaje unutar logora, a ako bi odgovor bio "da", tada bi vojnik upozoravajuće rekao: "Recite mu daje ovaj put zapisan, ali mora se pojaviti sutra ili ću se doista naljutiti na njega. Moramo imati reda ovdje." U tom logoru doživio sam jedno od najčudnijih iskustava u životu. Ovo je bio način na koji su odabirali "stručnjake". "Reci mi što znaš raditi." Znajući da je bilo ključno biti odabran za stručne poslove, Fleischmann i ja smo im obojica hladno rekli kako smo "stručnjaci za motore". Time su nas svrstali u grupu sa stručnjacima. Kada smo svrnuli pozornost čovjeka iz GPU-a na činjenicu da je zapisao "stručnjak" umjesto "stručnjak za motore", on se veselo nasmijao, namignuo i rekao: "A što biste učinili da traže kuhara, a vi ste zapisani kao "stručnjak za motore"?" Bio je praktičan čovjek. Započeli smo na izradi drvenih ključeva za matice. Nitko nije imao pojma za što će oni biti upotrijebljeni. Tvornica koja ih je proizvodila tim poslom je zapošljavala dvadeset i pet ljudi. Nakon deset dana premješteni smo u drugi odjel koji je proizvodio kompase i takve stvari. Niti u svojim najluđim snovima nisam pomišljao daje moguće sabotirati posao do te mjere kao u toj tvornici. Pedeset posto svega stoje bilo proizvedeno moralo je biti bačeno u otpatke. Primjerice, gradili su radionicu za popravak lokomotiva, što je bio posao na kojem je bilo uposleno barem šest stotina stručnjaka. Poduzete su sve mjere kako bi bila sagrađena lijepa zgrada. Arhitekti i vođe iz GPU mjerili su ono što se radilo nekoliko puta dnevno i plivali su u crtežima i nacrtima. Izgradnju je s velikim zanimanjem pratilo čitavo mjesto. Kada je radionica konačno bila dovršena, bila je nakrivljena poput tornja u Pisi, i svi osim onih odgovornih za to remek-djelo su se smijali glasno i neobuzdano, uključujući i naše ljude iz GPU. Isto je bilo i sa strojevima u tvornicama. Oni su se neprestano kvarili, a tada bi radnici oduševljeno povikali: "Pokvario se stroj! Pokvario se stroj!" Bez obzira koliko sitan bio kvar, bilo je sigurno da će za njegov popravak biti potreban ostatak dana, dok bi šaka prašine u dinamu uvijek iziskivala dulje vrijeme za popravak. Ako je za jedan stroj bio potreban neki dio, uzeli bismo ga s drugog stroja, a na tome ga zamijenili s trećeg, i tako dalje, sve dok posljednji ne bismo uzeli sa stroja koji nije radio, jer je čekao na nešto iz Moskve prije no što bi mogao ponovno proraditi. Imali smo jedan veliki stroj, koji se jednog dana pokvario, zbog čega je cijeli odjel morao prestati s radom. Nakon dugog pregovaranja, mi stručnjaci smo odlučili kako zasigurno nešto nije u redu sa svjećicama. Budući da takav tip svjećica nismo imali u zalihama, morali smo poslati u Moskvu po novi komplet. Kada su one na posljetku stigle, tri tjedna kasnije, stigla ih je čitava kutija, samo što je kutija kada smo je otvorili bila puna vijaka. Ponovno smo poslali zahtjev u Moskvu. Prošlo je još tri tjedna, a potom je stigla još jedna kutija svjećica, ovog puta doista sadržavajući svjećice. No u međuvremenu je sam stroj tiho nestao. Od toga velikog stroja nije ostalo ništa

67

osim zamašnjaka. Predradnik je neko vrijeme gledao u ostatke, potom je odmahnuo glavom i otišao posjetiti natporučnika Turgojskog, šefa GPU, i napio se votke. Bilo bi pogrešno misliti kako se iz ovoga može zaključiti da su svugdje u SSSR-u stvari bile tako kaotične i sabotirane kao u Jenisejsku. Vojska koja nam je bila suprotstavljena funkcionirala je savršeno. Ako već njezina oprema nije bila bolja od njemačke - što rijetko nije bila - bila je barem jednako dobra, a također i manje komplicirana. A ljudski je materijal bio bolji. Primitivniji, ali pouzdaniji. To ne bi bilo moguće u zemlji koja je bila iskvarena u svim pogledima. Mnogi bi ljudi htjeli misliti kako je sve u Sovjetskom Savezu trulo, kao što je bilo u Jenisejsku, ali trebali biste pažljivo zaključivati. Da su stvari bile takve kakve su bile u Jenisejsku ne treba se čuditi kada znate da je tamo bilo trideset tisuća radnika na prisilnom radu, od kojih je bilo šest tisuća stranaca. Ondje je bilo trideset tisuća ljudi koji su razmišljali samo o tome kako sabotirati posao kojega su obavljali, ili kojima je u krajnjem slučaju bilo krajnje svejedno hoće li stvari biti proizvedene, a posao obavljen, ili neće. Bili smo tamo i bilo nam je relativno dobro, tako da nam je jedina briga bila kako ostati ondje. Drugim riječima, morali smo se pobrinuti da stvari ostanu onakve kakve jesu što je duže moguće. Veliki kanali i elektrane koji su bili izgrađeni, dovršeni irigacijski radovi, razvoj teške industrije i širenje općeg obrazovanja, sve su to stvari koje pokazuju da u toj velikoj zemlji nisu mogli biti samo saboteri. Razmjeri su ondje toliko veliki da se pogreške i gluposti, kojih niti jedno društvo nije lišeno jer ljudi nisu strojevi, nužno čine većima u očima Zapadne Europe i privlače pozornost. Tome se može dodati čimbenik da je zemlja bila u ratu, i već iz tog razloga uvjeti su morali biti nenormalni. Upoznao sam njemačkog komunista, Bernharda Krusea iz Berlin Lichterfeldea. On je sudjelovao u borbama na barikadama nakon Prvog svjetskog rata. Godine 1924. je prešao u sovjetsku Rusiju, gdje je dočekan širom otvorenih ruku. Bio je monter i dobio je dobar posao u nekoj tvornici u Lenjingradu, gdje je postao predradnik i instruktor za nekoliko stotina ljudi. Dobro je zarađivao i uživao je u svim povlasticama sovjetskog građanina gornje klase, uključujući i tu da je mogao kupovati u velikim partijskim trgovinama gdje se sve moglo dobiti. Oženio se djevojkom iz Moskve. Tada je 1936. uhićen, odveden u Lubjanku i ondje držan dvije godine ne znajući zaštoje bio tamo. Kada je neki časnik došao u njegovu ćeliju tijekom inspekcije zatvora, pitao gaje može li mu reći zbog čega je uhićen. Časnik je poslao po registar, okrenuo na Kruseovo ime i pročitao: "Tvoje ime je Bernhard Kruse; rođen si u Berlinu 1902. i oženjen za Katju Wolin. Ti si strojar i bio si inženjer u nekoliko tvornica u okrugu Lenjingrad. Dobio si počasnu diplomu za usluge u izvježbavanju ruskih radnika i član si Partije." Časnik je nastavio čitati. Na posljetku je odmahnuo glavom. "Ovo se čini čudnim", rekao je. Tadajepovikao: "Aha! Evo ga. Prešao si poljsku granicu 1924. i ušao u sovjetsku Rusiju. To je ilegalno." "Da, ali sam dobio rusku putovnicu, i svatko je znao kada sam i kako ušao u Rusiju, i ovdje sam već dvanaest godina." Časnik je samo slegnuo ramenima. "Zasigurno si nešto zatajio GPU-u, što su oni sada saznali", rekao je. Godinu dana kasnije Kruse je osuđen na petnaest godina prisilnog rada jer je ušao u Sovjetski Savez ilegalno i tajno, vjerojatno s namjerom da bude špijun. O svojoj kazni je bio obaviješten u ćeliji, i tako uopće nije vidio suca. Povjereno mije mnoštvo takvih priča. Jesu li njihovi pripovjedači doista bili nevini i tako nesvjesni razloga zbog kojega su bili kažnjeni je pitanje na koje ja ne mogu odgovoriti. Jedan stari Rus je rekao: "Ako je netko doista nešto loše učinio, njega odmah ubiju."

68

Postao sam doista dobar prijatelj s komesarom za distribuciju zatvoreničkog rada. Nekoliko puta je došao k meni u tvornicu i tražio da njemu privatno nešto napravim. Jednoga sam ga dana upitao bi li mi mogao pronaći bolji posao, što je obećao učiniti. Već sljedećeg dana došao je k meni s ludim prijedlogom: "Znaš govoriti i engleski i njemački. Što kažeš na to da postaneš učitelj jezika? Zasigurno možeš djecu nečemu podučiti. Kada naiđe inspekcija, samo pozovi komesara na piće, i on odmah zaboravi obaviti kontrolu. To ćemo napraviti." Nasmijao sam se. "To nikada neće uspjeti", rekao sam. "Mogu prilično razumljivo govoriti ruski, ali uopće ga ne znam pisati. Morate smisliti nešto bolje." Zapanjeno je odmahnuo glavom. "Zauzvrat te djeca moraju naučiti pisati ruski. Siguran sam da će upaliti." Međutim, nisam postao učitelj nego "mlinarski stručnjak". U slučaju da me netko nešto pita, trebao sam odgovoriti kako sam bio komesar za sve mlinove u Skandinaviji. Jedan mladi Rus pokazao mi je Mlin za brašno broj 73. Razgledali smo sita u kojima je bilo najbjelije brašno kojega sam ikada vidio, i koje se legalno nije moglo kupiti. Tada je napunio vreću od sedam kilograma, zavezao je, pritisnuo je da se stanji i rekao mi daje stavim ispod jakne i malo oblikujem, kako ne bi bilo previše očito. "I to možeš napraviti svakog jutra. Svi mi to činimo." Uz pomoć svog tog dragocjenog brašna kojega sam "nabavio", postao sam dobar prijatelj s mnogim ljudima iz GPU, kojima sam ga prodavao, pa sam uspio prebaciti Fleischmanna na pristojan posao izvan logora. Nije prošlo dugo, i uspio sam nam obojici priskrbiti dozvole da se slobodno krećemo gradom, sve dok se budemo pojavljivali na jutarnjoj prozivci. Nekoliko smo se mjeseci dobro provodili i živjeli jednako dobro kao i bilo koji slobodni ruski građanin. Jednom na tjedan išli bismo u kino i gledali ruske filmove, koji su većinom bili izvrsni, ali tjedne "film--vijesti" s bojišta nisu. Meni su se one činile lažnima i bombastičnima, ponekad čak i grotesknima. Jedna od njih bila je o sovjetskom vojniku koji se borio na Krimu. Bio je teško ranjen, obje su mu noge bile odsječene iznad koljena, a krhotina granate mu je izbila oči, no čim je bio umotan zavojima, odmah je iskočio iz kreveta, dograbio naramak bombi i istrčao van na svojim patrljcima kako bi nastavio borbu. Njemački tenkovi su se kretali ulicom. Poput tigra, taj se Rus bez nogu i očiju popeo na tenk i raznio ga. Nastavio je to raditi sve dok ih nije uništio desetak; potom, kad su svi tenkovi bijesno gorjeli, taj je hrabri Rus dozvolio da ga odnesu natrag u poljsku bolnicu gdje su ga liječnici operirali i dovršili. Kada je film završio, neki je časnik iz gledališta povikao: "Drugovi! Tako se Crvena Armija bori protiv slijepih pristaša buržoazije i kapitalizma!" Prije ili kasnije sve što je dobro mora doći svome kraju, i kada sam čuo od jednog čovjeka iz GPU kako se priča da će nas ubrzo premjestiti, možda čak natrag u pakao Tobolska, Fleischmann i ja smo odlučili pobjeći. Odlučili smo pokušati otići u Moskvu i ondje potražiti utočište u švedskom veleposlanstvu. Jednog sam jutra obećao čovjeku iz GPU koji je bio na dužnosti kako ću mu dati vreću brašna da ne primijeti ako se nas dvojica ne pojavimo na prozivci sljedećeg jutra. Nasmijao se i rekao nešto o djevojkama. Pa smo ga ostavili u tom uvjerenju. U mlinu sam zatražio nekoliko slobodnih dana, jer sam trebao obaviti nekakav posao za komesara. Ponio sam si vreću za brašno i u nju nagurao sav novac koji sam uštedio svojim ilegalnim trgovanjem brašnom. Tada sam mirno išetao iz grada do mjesta na kojem smo se trebali sastati. Hodao sam dvadeset i četiri sata bez prestanka, i kada sam si na posljetku dozvolio da legnem u kanal bio sam tako iscrpljen da sam smjesta zaspao. Nema dosadnijeg krajolika od ruskog. Seoske ceste su duge i zavojite, napravljene samo od zemlje i šljunka. Sa svih strana prostire se stepa i samo stepa, sve dokle pogled dopire. Ponekad se može vidjeti i nekakvu pticu. Sela su međusobno udaljena stotinjak kilometara. Nakon dva i pol dana hoda došao sam do željezničke pruge, koja je sudeći prema karti morala biti ona između Gorkog i Saratova.

69

Osjećajući se umorno i iscrpljeno, legao sam na padinu nasipa i čekao. Nije bilo hlada, pa me žarko sunce gotovo ispeklo. Počela me mučiti žeđ. Iskre su mi plesale pred očima. Nisam mogao spavati, a iznutra sam se osjećao umorno i ispražnjeno. Vrijeme je stajalo i nije me više zanimalo. Samo sam ležao i svijao se u depresiji. Osjećajući se i apatično i divlje, žudio sam za ženom. Ursula, ti si otišla, nikada te više neću vidjeti. Ne znam jesam li plakao zbog toga; možda sam šutao nogama zemlju i proklinjao Boga i ponašao se poput razmaženog djeteta, ali to su bili užasni, beskrajni i gorki sati koje Sam proveo ležeći i čekajući vlak negdje između Gorkog i Saratova. Kada je vlak konačno naišao, bio je to teretni vlak koji je vozio prilično brzo. Uskočit ćeš u ovoga, pa makar te to koštalo i glave, rekao sam sam sebi. Čim je lokomotiva prošla pokraj mene, počeo sam trčati uz vagone, užasnut mišlju da bih mogao nabasati na olabavjelo kamenje nasipa i pasti pod kotače. Uhvatio sam se za ogradu jednog otvorenog vagona. Tri, četiri puta pokušao sam se zaljuljati na njega, ali nisam uspio, i gotovo sam izgubio glavu i pustio ogradu ili prestao trčati i jednostavno pustio da mi se noge vuku za vlakom; no tada sam stisnuo zube i ponovno skočio. Trenutak kasnije, uskočio sam preko ograde u stražnji dio vagona i pao na kolica koja su bila skrivena nepromočivom ceradom koja je prekrivala vagon. Tada sam gotovo doživio srčani udar, jer se iznenada neko odvratno lice pojavilo iza kolica na kojima sam ležao teško dišući. Paralizirani strahom, gledali smo jedan drugoga. Tada sam izvukao pištolj iz džepa. On je zaječao i zatvorio oči. "Jetzt ist alles aus!" "Što - do vraga - pa ti si Nijemac!" Zapanjen, spustio sam pištolj, i sljedećeg se trenutka pojavio još jedan čovjek. Oni su pobjegli iz logora za ratne zarobljenike stotinu i osamdeset kilometara sjeverno od Alatira. U početku su bila četvorica; ali jedan od njih je ispao iz vlaka i bio pregažen, a drugi je skočio ravno u ruke trojice Rusa. Srećom, nisu odlučili pretražiti vlak. Proučili smo moju kartu i shvatili da ćemo kada stignemo do Saratova morati biti pažljivi kako nas ne bi odvezli dolje do Kaspijskog jezera. Složili smo se da će najbolje biti pokušati se probiti do Volge, sjeverozapadno od Staljingrada, gdje su njih dvojica rekli da se naše trupe trenutačno nalaze. Obojica su bili zarobljeni četiri mjeseca ranije u Majkopu, a otada su Nijemci još napredovali prema Volgi. Kada smo stigli u Saratov, ispuzali smo van kako bismo vidjeli stoji li tamo neki drugi vlak u kojega bismo se mogli ukrcati, ako naš nastavi ići u krivom smjeru. Pronašli smo hrpu kutija punih sirove ribe, otvorili jednu od njih i najeli se. Sirova riba je stvarno ukusna, uz uvjet da ste dovoljno gladni. Nekoliko zainteresiranih mačaka pojelo je naše otpatke i posljednje tri ribe iz kutije, koje mi nismo mogli pojesti. Tada smo se vratili na mjesto gdje se nalazio naš vlak. Ondje ga više nije bilo, ali pronašli smo drugi vlak, a budući da je bio nakrcan kamionima i municijom, bili smo sigurni da zasigurno ide u našem smjeru -prema bojištu. Tada sam po prvi puta shvatio da sam na putu natrag na bojište. Do tog trenutka nisam zastao kako bih razmislio što radim, ali tada mi je pogled na kutije s municijom vratio u svijest tu činjenicu. Vratiti se svemu tome! Ranije sam samo razmišljao kako se izvući iz Rusije, jer je Sovjetski Savez za mene bio opasno mjesto. Ali ako sam htio spasiti vlastiti život, bih li se trebao vraćati na bojište? Natrag, predvoditi sve napade i biti na začelju svih povlačenja? Taj me paradoks činio depresivnim. Zašto je život tako besmislen? Zar ne bi bilo najjednostavnije odmah počiniti samoubojstvo? To je bilo čudno i neobjašnjivo, ali u tom sam se trenutku osjećao mnogo potištenijim nego kad sam se vraćao sa svog dopusta kojega sam proveo s Ursulom. Možda su naše vjenčanje i moj dopust činili dio mog života koji je sam po sebi bio potpun i zadovoljavajući; to mije pružalo utjehu da i ako ne budem imao ništa više od života, imao sam to. Međutim, ovdje u Sovjetskom Savezu nisam doživio ništa što bi samo po sebi bilo potpuno iskustvo. Mnogo sam putovao, usamljeni bjegunac, iako su mi mnogo puta pomogli, i ta velika zemlja mi je usred sve moje osobne patnje pokazala kako je svijet divan,

70

prepun boja, bogat i pun mogućnosti avantura. Vidio sam nešto što je bilo mnogo većih razmjera od malene, opkoljene Njemačke, koja se sada gušila. Upoznao sam ženu koja je izgledala kao da je stigla ravno iz zlatnim koncem izvezenog, šarolikog tkanja Tisuću ijedne noći. Bez oklijevanja, ona mije dala stoje imala, i znao sam da bih uvijek mogao doći ponovno i da bi mi ona uvijek dala više, da joj nikada ne bi bilo dovoljno. Ali ja nikada više neću doći; mi se više nikada nećemo pronaći. Velika zemlja je bila u procesu zatvaranja vrata za mnom nakon što sam je nakratko posjetio. Osjetio sam divlju potrebu da se vratim natrag, da se vratim onome što je bio život na rubu vulkana, i da ponovno pronađem svoju princezu i dovršim avanturu. Bilo je glupo od mene ne učiniti to. Bilo bi ludo to učiniti; ali je također bilo glupo radije krenuti kući i neobičnoj "sigurnosti" tenka na bojišnici. Istina je da su uvjeti u kojima je netko poput mene živio u Sovjetskom Savezu bili neljudski, ali takvi su bili i u tenku, i bilo je besmisleno jer nije bilo dalekih, izazovnih vrhunaca, do čijeg bi se podnožja mogao probiti, podnoseći glad i žeđ, i nakon toga se uspeti. Vraćao sam se tamo gdje moje ruke neće opipati ništa osim bombi, a s njima se čovjek ne može igrati. Ništa se ne dogodi kada stavite prst na vrh bombe. Uzeli smo kutiju ribe i s njom se popeli ujedan od vagona, i dok je vlak štropotao naprijed, zaspali smo ispod nekoliko kamioneta. Čitavog sljedećeg dana lijevala je kiša, ali mi smo ostali suhi ispod cerade, gdje smo sjedili jedući ribu, spavajući i lijeno razgovarajući. Moje su kolege bili strašno dosadni. Bili su nacisti i vjerovali su kako ćemo pobijediti. Vjerovali su kako možemo poraziti tako veliku zemlju. Jedan se zvao Jiirgens, a drugi Bartram. U Uvarovu, istočno od Dona, vlak je stao i dalje nije trebao ići. Nešto izvan grada proučili smo svoju kartu i odlučili da se nalazimo otprilike tristo pedeset kilometara istočno od Voronježa. Morat ćemo stići na otprilike stotinu kilometara južno od Voronježa da bismo se mogli nadati kako ćemo pronaći Nijemce na našoj strani Dona, jer smo znali da su sjeverno od Voronježa, zapadno od rijeke, Rusi, i nadziru sve mostove i mjesta gdje je plitak prijelaz preko rijeke. Cesta je vrvjela vojnicima, topovima i kamionima, ali nismo se usudili zamoliti za prijevoz, jer sam samo ja znao govoriti ruski. Posvuda je bilo ruske vojne policije, i zbog toga smo se danju skrivali. Blizu Sakmanke nas je zaustavio ruski narednik. Veliki kamion, u kojem je putovao sam je utonuo u meku cestu. Nakon što smo mu pomogli da ga izgura, ubio sam ga i obukao njegovu uniformu. Učinio sam to ne razmislivši o tome što radim. Bila je to samo stvar koju je trebalo učiniti. Polegli smo ga u grmlje, i tada sam ja vozio kamion, a ostala dvojica su bila u stražnjem dijelu. U kabini sam pronašao automat i nekoliko bombi. Vozio sam prilično brzo, i prevalili smo dvije stotine kilometara prije no što smo ostali bez goriva. Tada smo ostavili kamion i nastavili pješice. Ponio sam automat sa sobom. Približavali smo se središtu oluje. Sljedećeg dana mogli smo čuti topove. Bilo je čudno ponovno čuti taj zvuk. Kada je pala noć, horizont je bio krvavocrven. U uništenom Jelansku skrili smo se u neku ruševinu, ali ondje nismo mogli dobro spavati, samo pet kilometara od linije bojišta, jer je buka topništva bila zaglušujuća, a prošlo je tako dugo otkad smo je slušali, pa smo se odvikli od spavanja usprkos buci. Stoga smo bili na rubu živaca kada smo, nakon što je pao mrak, krenuli prema rovovima. Granate su zujale pokraj naših ušiju gotovo neprekidno, prizemljujući uz potmule udarce i eksplodirajući uz zaglušujući tresak, razbacujući zemlju, kamenje i čelik oko naših glava. Bilo nam je potrebno nekoliko sati da stignemo do ruskih rovova, gdje smo pronašli rupu za zaklon. Ležali smo ondje, promatrajući usamljenu dvojicu vojnika s teškom strojnicom. U prikladnom trenutku smo ih zaskočili i smrskali im glave; tada smo protrčali kroz njihov rov i potrčali glavom bez obzira prema drugoj strani. Morali smo se baciti u rupu od granate usred ničije zemlje, jer je naše iznenadno pojavljivanje izazvalo napad paljbe s obaju strana iz

71

oružja svih mogućih kalibara i svih mogućih vrsta signalnih raketa. Prošlo je mnogo vremena prije no što se sve dovoljno stišalo kako bismo se usudili izići iz rupe i prevaliti trkom posljednji dio puta do njemačkih položaja. Kad smo gotovo stigli, oglasila se njemačka strojnica i Jiirgens je posrnuo uz jauk. Bio je mrtav, štoje bilo olakšanje, barem zbog toga što ga nismo morali nositi. Bartram i ja smo nastavili trčati, vičući: "Nicht schiessen! Wir sind deutsche Soldaten!" Drhteći i bez daha, upali smo u rov i odmah smo odvedeni zapovjedniku satnije. Nakon nekoliko pitanja poslao nas je u zapovjedništvo pukovnije, gdje smo dobili jesti i mjesto za odspavati. ... onda je on bio toliko glup da se povjerio jednoj bolničarki koja nije znala držati jezik za zubima. Ostatak možeš sam zamisliti. Jednog jutra na prozivci Stari nam je pročitao sljedeću obavijest: "Gefreiter Hans Breuer iz 5. satnije, 27. tenkovske pukovnije je 12. travnja osuđen na smrt zbog prekršaja protiv morala tako što je namjerno dozvolio da mu lijeva noga zapne u gusjenice tenka. Trajna degradacija i gubitak počasti. Kazna je izvršena 24. travnja u Breslau." Tako je to otprilike bilo sročeno. Stari Un otpuhnuo je dim iz lule, a Porta se tužno nasmijao: "Ne, ne isplati se učiniti to sam." Sjeo sam kako bih pisao majci i Ursuli i rekao im kako ću dobiti dug dopust za otprilike tjedan dana. Iste sam večeri bio pozvan kod zapovjednika satnije. Meier je sjedio u stolici za kampiranje naslonivši se, i u tišini me promatrao. Na posljetku je prozborio: "Kako se usuđuješ biti tako nepristojan i tražiti dopust mimo svoga zapovjednika satnije!" "Nisam tražio dopust", odgovorio sam. "Pukovnik je bio taj koji je rekao kako ću ga dobiti kada se vratim." "Tvoj dopust je otkazan. U ovoj satniji ja određujem tko će ići na dopust. Možeš ići." Vratio sam se.

SVINJA MEIER "NOSOVE na rusku zemlju, vi zatvorenici!" Odjednom su se začuli urlici i brzo se izgubili u zveketu smrti. Tenk 534 je utonuo u meku zemlju i zgazio petoricu ljudi kojima je Hauptmann Meier naredio da legnu na trbuhe ispred njega. Na trenutak je nastupila smrtna tišina; tada se iz satnije začuo glasan urlik. Kada je pet zdrobljenih tijela bilo izvučeno Meier ih je na trenutak pogledao, kao da ga se čitava stvar uopće ne tiče. Svatko od nas je dobio kratku pješačku lopatu za iskopavanje mina, i bili smo spremni da iziđemo na ničiju zemlju. Bilo je devet navečer. Sve što je moglo zazveckati i odati nas naočale, plinske maske, šljemove i baterije - ostavili smo u zemunici. Naše jedino oružje bili su pištolj, nož i nekoliko malenih ručnih bombi. Porta je imao svoj ruski snajper, kojega je uvijek vukao sa sobom. Netom prije no što smo trebali izići iz rova, došao je Hauptmann Meier da nas vidi, a s njim je bio Oberleutnant von Barring. Meier je bio uvredljiv kao i obično: "I obavite svoj posao kako treba, vi svinje", rekao je. Ne obraćajući pozornost na Hauptmanna, von Barring se rukovao sa svakim od nas i poželio nam sreću. Stari Un dao nam je znak, skočili smo preko grudobrana i pojurili kroz naše barikade od bodljikave žice. Iza njih se prostirao dug i opasan otvoreni komad puta kojega smo morali

72

prijeći punom brzinom. Kada smo bili otprilike na pola puta, eksplodirala je signalna raketa i tamu pretvorila u blještavu svjetlost. Bacili smo se dolje i nepomično ležali. I najmanji pokret se istoga trena može primijetiti kada se dobro osvijetli, a svaki se pokret na ničijoj zemlji smatra neprijateljskim. Svjetlosti je trebalo nevjerojatno dugo vrijeme da potone do tla. Skočili smo i ponovno pojurili, ali prešli smo svega nekoliko koraka, kad se nad nama pojavila nova raketa. Stari Un je divljački psovao. "Ako se ovo još dugo nastavi, nećemo se vratiti živi. Štoje, do vraga, večeras tim Rusima da šalju u nebo sve to smeće?" Zasiktalo je još nekoliko raketa, a tada je nastala stanka u kojoj smo stigli do ruske žice. Ležeći na leđima, prerezali smo je kliještima, i žice su se razdvojile i smotale se. Tada je slijedio najopasniji dio posla: ležeći potrbuške s klupkom bodljikave žice iznad nas, morali smo pronaći mine gurajući u zemlju duge, tanke željezne žice. Mine su bile napravljene od drveta, pa stoga nismo mogli koristiti detektor mina. To uopće nije bio posao za tenkiste, a činjenicu da smo ga mi obavljali imali smo zahvaliti isključivo svinji Meieru i njegovoj želji da zaradi odlikovanje. On je zamolio zapovjednika pukovnije da taj posao dodijeli njegovoj satniji. Ne samo da smo morali kartirati minska polja, nego smo morali iskopati nekoliko mina i postaviti ih u koridore koje su si Rusi ostavili čistima da bi ih koristili prilikom napada. Čineći to, trebali smo napraviti nove koridore, za koje bismo znali samo mi i koje bismo mogli koristiti kad mi budemo napadali. Budući da nisam imao iskustva s iskopavanjem tih vragova, dobio sam jedini bodež kojeg smo imali, i kojega su mi rekli da koso zabadam u tlo. Za trenutak ili dva bodežom sam našao nešto tvrdo. "Stari Un", tiho sam ga pozvao. Dopuzao je do mene. "Jesi lije našao?" prošaputao je. "Mislim da jesam." Uzeo je bodež i oprezno ispitao tlo. "Dobro je. Našao sije. Sada samo budi pažljiv da i ona ne pronađe tebe." Obilježio je minu na mapi. Nakon toga pronalazili smo jednu za drugom. Kada smo kartirali čitavo polje, iskopali smo ih nekoliko i postavili ih na druga mjesta. To je bio posao koji je strašno uništavao živce, jer bi nas odao i najtiši zvuk. Gotovo smo dovršili posao kad nam je iznad glava eksplodirala signalna raketa. Ja sam hodao noseći minu, i morao sam se baciti potrbuške, pa sam gotovo šezdeset beskrajnih sekundi ležao s visoko-eksplozivnim sredstvom stisnutim čvrsto uz sebe. U zoru smo se svi vratili natrag, neozlijeđeni. Četiri noći za redom morali smo raditi taj posao. Imali smo nevjerojatnu sreću, jer se nikome od nas nije ništa dogodilo. Kada smo raportirali kako je rad na minskom polju dovršen, Hauptmann Meier se podrugljivo nasmijao. "Dovršen, kažete? Ležali ste i hrkali u nekakvoj rupi od granate, vi svinje. Nekoliko puta sam ispaljivao signalne rakete, ali niti jednom od vas nije bilo ni traga ni glasa. Ali nećete se vi meni smijati, vi bijedne životinje. Javit ćete se ovamo točno u 23.00 sa svojim mapama i ja ću izići s vama i provjeriti vaš smrdljivi posao. Jeste razumjeli?" "Da, gospodine Hauptmanne", odgovorio je Stari Un, i napravio okret kojim je blatom pošpricao našeg ludog zapovjednika satnije. Mjesec je bio visoko dok smo se, zajedno sa svinjom Meierom, probijali ničijom zemljom prema minskom polju. Sišli smo u dugi kanal, u kojem nas Rusi nisu mogli vidjeti, ali u kojem su mine bile postavljene blizu jedna drugoj poput haringa u konzervi. Meierje išao prvi, tražeći čiste koridore na mapi koju mu je dao Stari Un, a odmah za njim išao je sam Stari Un, također gledajući mapu, iako smo svi mi znali napamet čitavo polje.

73

Meier je skrenuo desno. Mi ostali smo zastali i tiho zalegli. Ušao je deset, petnaest metara u minsko polje, i ništa se nije dogodilo. Tada je otkrio daje sam. Nije se usuđivao izderati na nas, kao što bi volio, jer bi to privuklo pozornost Rusa. "Što ovo, do vraga, znači, vi smrdljivi kriminalci?" tiho je prosiktao. "Slijedite me kao što sam vam naredio, ili ću vas dati uhititi i izvesti pred vojni sud!" Stari Un se malo pridigao i rekao uz smijeh: "Sada je gotovo s tobom i tvojim vojnim sudom, jer ćeš se u roku pet minuta pretvoriti u mljeveno meso, razumiješ li to?" Meier je pogledao, zapanjen, na mapu koju je držao u ruci. "Da, samo bleji u svoju mapu, ti govnaru", rekao je Porta. "Samo što postoji malena razlika između nje i one koju mi imamo. Budući da si ti časnik, moraš imati bolju mapu nego mi, pa smo pomislili kako bismo ti mogli dodati nekoliko tvojih crvenih kvačica na desnu stranu umjesto na lijevu. Dakle, ne možeš reći da nismo ništa za tebe napravili." Sljedećih nekoliko minuta glasno smo mu se smijali. Tada je Porta podigao svoj snajper i rekao mu: "A sada pleši za nas, ti svinjo od časnika, ili ću ti smjestiti metak u trbuh." Smrtno blijed, Meier je krenuo korak po korak prema natrag, ali prevalio je samo metar ili dva prema nama kad se začuo kratak rafal iz Portine puške i Meier je dobio dumdum metak u rame. Stajao je njišući se i stenjući od boli, dok mu je krv iz slomljenog ramena tekla niz prsa. "Pleši, proklet bio, ti svinjo kakva jesi", siktao je Porta. "Pleši valcer! Mi ćemo svojim puškama oponašati bubnjeve, ovima koje ste nas ti i ovakvi poput tebe naučili koristiti!" Stari Un je izvukao svoj pištolj i opalio metak između Meierovih stopala, tako daje ovaj poskočio kao da pleše. Stege, Pluton, ja i ostali također smo ispaljivali metke u tlo ispred drhtavog, nemirnog časnika. Kada je pao, prva je mina eksplodirala i odbacila ga visoko u zrak. Pet puta je njegov pad prouzročio eksploziju sljedeće mine. Počele su svijetliti signalne rakete, jer su eksplozije uzbudile čitav sektor. Zaštektale su strojnice, a povremeno bi se začula i tupa eksplozija granate. Na njemačkoj strani, u zrak su poletjele crvene signalne rakete, dajući znak topništvu da započne baražnu vatru duž ruskih linija; Rusi su ispalili svoje rakete da pozovu otvaranje baražne vatre na njemačke linije. Obje su strane vjerovale kako se druga strana sprema pokrenuti napad. Oluja se spustila na nas poput uragana, a zemlja je poletjela u zrak stvarajući zid. Bacili smo se naglavce u rupu od granate, u kojoj smo ležali dva sata, dok se duel nije stišao. Ubrzo nakon toga, uskočili smo u svoj rov, a Stari Un izvijestio je Oberleutnanta Barringa: "Gospodine Oberleutnant! Unteroffizier Beier vraća se s odjeljenjem 2, koje je bilo određeno za izviđanje u neprijateljskom minskom polju. Izviđanje je obavljeno po planu, pod zapovjedništvom Hauptmanna Meiera. Hauptmann je poginuo, jer je, bez obzira na upozorenja odjeljenja inzistirao na ulasku u neprijateljsko minsko polje." Barring nas je pažljivo pogledao; pogledom je prelazio s čovjeka na čovjeka, na trenutak promatrajući svako od lica. Nikada nisam vidio tako duboko humane i ozbiljne oči poput njegovih. "Hauptmann Meier poginuo? Pa, događa se to u ratu. Unteroffizieru Beier, povedite svoju grupu natrag u zemunicu. Odjeljenje broj 2 je napravilo dobar posao s tim minskim poljem. Poslat ću izvješće višim časnicima." Salutirao je, s dva prsta prislonjena uz rub kape, i vratio se u svoju zemunicu. Stari Un se nasmijao. "Sve dok je on živ, neće više biti lova na svinje u 5. satniji." "Jeste li primijetili salta koja je svinja izvodila dok su ga naše drage mine bockale u leđa?" rekao je Porta veselo. "Njegov nekadašnji profesor tjelesnog bi bio razdragan da gaje mogao vidjeti."

74

Takav je bio nadgrobni govor za Hauptmanna, Meiera, njemačkog pripadnika srednje klase koji je bio premalen da ode u rat i postane netko. "Što? Zar ih nije bilo dvije?" Ispustivši urlik, Pluton je potrčao za Portom i djevojkama. Uskoro su bili izvan domašaja vida, ali i dalje smo mogli čuti veselo cicanje dvaju prsatih djevojaka. "Nećemo ih vidjeti nekoliko sati", rekao je Stari Un uz osmijeh. Mi ostali ležali smo u visokoj travi. Ležali smo ondje sanjareći i promatrajući dim iz naših lula. Tiho smo razgovarali o suborcima koji više nisu bili s nama.

DEČKI, NASPAVAJTE SE Rano ujutro, kada biste došli sa svježeg zraka u prenatrpanu seosku kolibu, njezin je smrad bio gotovo dovoljan da vas obori s nogu, ali čak i na to biste se privikli, i u roku nekoliko minuta zaspali biste uz hrkanje i hračkanje Rusa. Znali smo daje žena bolovala od TBC-a, ali Što s tim? Prihvatili smo bacile kao i sve ostalo: uši, štakore i prljavštinu. Činilo se da još nismo ni zaspali, a već bi nas probudili Rusi koji su se budili. Porta im je opsovao, ali stari Rus odgovorio je smireno i odrješito: "Začepi, Herr vojnik i spavaj!" Sat vremena kasnije kvocajući je ušla kvočka, a za njom i svi pilići, i kada je ona stala Porti na lice, posve je poludio. Iskočio je iz slame poput rakete, zgrabio kvočku za vrat, ošamario je kažiprstom i povikao: "A sada nosi sebe i svoj nezakoniti pomladak van odavde, ti neodgojena živino!" Potom je izbacio kvočku kroz prozor i počeo tjerati uspaničene piliće prema vratima. To je privuklo snahu, koja je počela vikati. "Moram imati mira!" povikao je Porta i psovao joj sve dok nije izgubila živce i udarila ga po glavi velikom kutlačom. Mi ostali smo prasnuli u glasan smijeh, što je Portu dovelo na rub pameti. Potrčao je za ženom samo u košulji, čiji su repovi lepršali oko njegovih mršavih nogu. Istrčao je skroz u polje, Rusi su umirali od smijeha, a ubrzo nakon toga vratio se gotovo bez daha, zatvorio vrata uz tresak koji je uzdrmao čitavu kolibu, gurnuo glavu kroz prozor i povikao: "Želim spavati, i sljedeća osoba koja me bude ometala, biti će upucana, bang-bang, gotova, mrtva!" Kada smo ustali bilo je skoro podne, i ja sam donio našu hranu iz kuharskog kamiona. Konačno smo imali nešto pristojno, varivo od graha. Naše porcije su bile gotovo pune, a proždrli smo ga poput zvijeri. Nakon što smo polizali tanjure, bacili smo se na paket kojega je Stege dobio od kuće. U njemu je bilo čipsa, sitnih kolačića i velik komad dimljene šunke. Odnijeli smo sve to na stol kojega smo napravili pokraj nužnika. Porta je imao bocu votke. Okrenuli smo svoj zahod tako da smo mogli sjediti jedni nasuprot drugima sa stolom između nas. Kad smo se smjestili, pronašli smo svoj umašćeni špil karata i počeli igrati. Jeli smo kolačiće, a povremeno bismo si odrezali komad šunke. Boca je kružila između nas. Čaše ili šalice predstavljale su luksuz kojega smo već odavno počeli smatrati nepotrebnim i ženskastim. I tako smo nas petorica sjedili s hlačama oko koljena, jedući, pijući i kartajući se, pušeći i razgovarajući, radeći baš ono zbog čega smo došli i uživajući u životu. Naše gole stražnjice veselo su se smiješile ljudima na seoskoj ulici, jer je zahod bio smješten na uzvisini, s koje smo imali dobar pogled na sve strane, kao što su i svi imali dobar pogled na nas. Neka ptica je pjevala na stablu, a pokraj nas ležao je pas, lijeno opružen na toplini jesenjeg sunca. Žene koje su radile u polju pjevale su neku rusku pjesmu. Sve do večeri, kada bi Rusi počinjali dolaziti kući s polja, ne bismo se ustajali iz naše idile, a tada bismo se lijeno odvukli do kolibe.

75

Jednog prijepodneva, Stari Un i ostali tenkovski zapovjednici su bili pozvani kod zapovjednika satnije. Kad se Stari Un sat vremena kasnije vratio, s oduševljenjem nam je rekao: "Dečki, krećemo na malenu ekspediciju. Trebamo otići do ravnice dvadeset kilometara južno od Novija i ukopati staru kantu sve dok samo topovska kupola ne bude virila van. Bit ćemo ugodno sami i pedeset kilometara iza linije bojišta, pa neće biti nikakve pucnjave. Tamo ćemo ostati, cvjetajući i čekajući sve dok se Ivan ne probije kroz naše položaje na bojištu, a tada moramo uništiti njegove tenkove, dok nam budu prilazili. Položaj moramo zadržati pod svaku cijenu, a ključ za paljenje moramo baciti čim ukopamo staru kantu." Porta se nasmijao: "Rekao si ključ za paljenje?" Stari Un se nasmiješio: "Da, to je sve štoje bilo spomenuto." "Izvrsno." Imali smo četiri rezervna ključa. Nešto prije zore stigli smo na svoju novu poziciju. Nalazila se točno usred ravnice, gdje je trava bila toliko visoka da smo morali stati uspravno kako bismo vidjeli preko nje. Bilo je hladno, pa smo na sebi imali krznene kape, kapute, debele rukavice i kožne hlače povrh naših crnih hlača uniforme. Budući da smo u tenku imali samo dva pijuka i lopatu, samo trojica su mogli raditi istovremeno, a za to je postojalo veliko nadmetanje, jer je bilo hladno. Stari Un zamahnuo je rukama i lirskim glasom rekao: "Djeco, djeco, malena djeco. Nije li divno biti ovdje kopati na otvorenome. Vidite, sunce sada izlazi i više se ne moramo bojati prikaza. Biti će toplo, a ptice će pjevati mnogo pjesmica samo za nas, i ako budemo jako, jako dobri Starac iz stepe će možda doći i ispričati nam dugačku, pokvarenu priču. Zar ne osjećate poljupce svježeg stepskog vjetra na vašim mekim obrazima, i kako se poigrava s vašim kovrčama? Kako se sunce uzdizalo, izgubili smo ponešto od svoje revnosti. Počeli smo se znojiti i skidati komad po komad odjeće, sve dok na kraju nismo radili samo u kratkim hlačama i čizmama. Čak i tada, znoj je curio s nas, a na rukama smo dobili žuljeve od rada na kojega nismo navikli, iskopavanja tvrdog tla stepe. "Recite mi," rekao je Porta, "jesmo li mi nadničari ili vojnici? Samo me zanima zbog članarine za sindikat." Izmjerili smo tenk kako bismo ustanovili hoće li rupa uskoro biti dovoljno duboka, ali u podne, kad smo kopali već sedam sati, još smo uvijek bili na pola puta. Stari Un počeo je proklinjati vojsku, a Porta gaje nedužno pitao može li osjetiti nježne poljupce stepskog vjetra, i nije li mu srce razdragano toplim zracima sunca i edukativnim učinkom rada pijukom? Stari Un je bijesno bacio pijuk prema Porti i otišao se opružiti u sjenu tenka. "Neću iskopati niti žličicu više. U ovom ratu više neće biti rupa. Laku noć." Porta, Stege i ja kopali smo još pola sata, a tada su nas Pluton i Stari Un trebali zamijeniti. Nakon mnogo prepiranja, natjerali smo ih u rupu. Sljedećih nekoliko sati je prošlo u redu, a tada smo smjene od pola sata u kojima smo trebali kopati zamijenili petnaestominutnima, a nas kraju smo sva petorica legli na leđa, gledajući u zrak, nesposobni da bilo što učinimo. No, rupa je morala biti iskopana, od toga se nije moglo pobjeći, pa nakon što smo ležali sat vremena Stari Un i Pluton su se osovili na noge, a mi ostali smo ih uskoro slijedili. U pet ujutro sljedećeg jutra rupa je bila dovršena, i mogli smo uvesti tenk u nju. U tren oka smo si podigli šator, pa da možemo na spavanje; ali budući da smo bili u području u kojem su partizani navodno bili brojni, morali smo postaviti čuvara. Nismo se mogli složiti tko će prvi stražariti. Usred naše bučne prepirke, Stari Un je iznenada rekao: "Ja sam Unteroffizier i ne moram stajati na straži. Za to se morate sami pobrinuti." Potom se umotao u pokrivače i zaspao. "A ja sam Stabsgefreiter", rekao je Pluton. "Laku noć, djeco draga."

76

"A bila bi sramota za našu vojsku da se jedan Oberfreiter ponizi obavljajući nešto tako prljavo poput stražarske dužnosti", rekao je Porta. To je ostavilo Stegea i mene da gledamo jedan u drugoga. "Nemojmo to uopće raditi", rekao sam. "Ovdje nema partizana." "Niti jednoga", rekao je Stege, bijesan. I tako smo sva petorica spavali. Prvi koji je ujutro izišao iz šatora je bio Stege. Htjeli smo popiti svoju kavu u krevetu i vukli smo slamke tko će je napraviti, pa je posao pripao njemu. Pet minuta nakon što je ustao, povikaoje s tenka: "Izlazite van, dolazi časnik!" Isteturali smo van, ne želeći biti uhvaćeni na spavanju u svom šatoru u jedanaest prije podne; ali takav je bio Stegeov smisao za humor, pa smo upuzali natrag unutra, legli i počeli glasno vikati tražeći kavu. Na posljetku smo je i dobili, ali čim smo dovršili svoj obrok i Stege odnio šalice, opet je izvana po-ikao: "Sada morate izići. Požurite! Stari i skiper dolaze. Požurite, vi glupe svinje, ovaj puta je ozbiljno." Ali mi smo se samo smijali, a Porta je povikao da ako ga časnik bude tražio, Stege odgovori kako Porta danas nije kod kuće, što je još i popratio gromoglasnim vjetrom. Stari Un slijedio je njegov primjer. "Iziđite van, svi. Ovo je krasan posao", rekao je glas vani, a bio je to časnikov glas. Iskoprcali smo se van. Kad smo stali u stav "pozor" licem okrenuti prema dvama svenamjenskim vozilima koja su stajala pokraj naše rupe, naša je odjeća bila svakakva samo ne onakva kakvu bi se moglo nazvati propisnom. Časnik nas je bijesno gledao. Izraz lica Oberleutnanta von Barringa je bio nezamisliv. Izgledali smo poput šale u stripu: Stari Un je nosio kaki kratke hlače, čarape i košulju prljavih krajeva. Porta je na sebi imao svoje hlače za vježbu, čije su nogavice bile zabijene u čarape i blještavocrveni svileni rubac svezan oko vrata. Plutonova košulja je visjela izvan hlača, a oko glave je poput turbana imao zamotan zeleni šal. "Jeste li vi zaduženi za ovaj tenk?" zagrmio je časnik prema Starom Unu, dok mu je monokl prijeteći sjajio. "Da, gospodine Oberst!" "Pa što, do vraga, čekate? Zar mi nećete raportirati?" Stari Un je otrčao do njegovog automobila, lupio petama i na propisani način povikao u tišinu stepe: "Gospodine Oberst! Unteroffizier Beier raportira da prvi tenk odjeljenja broj 2 nema niša posebno za spomenuti." Časnikovo liceje pocrvenjelo. "Dakle, nemate ništa posebno za spomenuti", rekao je. "Ali ja imam ..." i tada smo dobili jezikovu juhu. Kasnije se von Barring vratio sam. "Vi ste najgora prokleta skupina u čitavoj vojsci", rekao je odmahujući glavom iznad nas. "Zaboga, pa mogli ste postaviti stražara prvi dan. Morali ste znati kako će časnik doći u kontrolu. Sada je svaki od vas dobio po tri dana u zatvoru, koje ćete morati odslužiti kad budete zamijenjeni. Rupa koju ste iskopali ne zadovoljava; i morate iskopati drugu desetak metara prema natrag; i mogu vam jamčiti kako ćemo časnik i ja navratiti tijekom večeri, pa bi vam bilo mudro da odmah započnete." Nakon štoje otišao dugo smo vremena sjedili u tišini. Iskopati novu rupu? Nikada. Ali, što učiniti? Stege je smislio plan. "Draga moja djeco", rekao je odjednom. "Trebali biste se zahvaliti Bogu što među vama postoji inteligentan čovjek, koji vam može pomoći kada je potrebno razmišljati. Ono Što moramo učiniti jest odvesti staru kantu natrag u Oskol, lijepo zaželjeti

77

dobar dan i pozvati Ruse na vožnju; kao njihov doprinos proslavi, zamolit ćemo ih da ponesu svoje pijuke." Ukotrljali smo se u selo koje je ležalo obavijeno nedjeljnom tišinom, i nismo imali problema s pronalaženjem i više dobrovoljaca no što nam je trebalo, tako da smo se natrag vratili s teretom od gotovo četrdeset muškaraca i žena. Rusi su vožnju na tenku smatrali najvećom mogućom zabavom, i uz pratnju pjesme i pošalica, nova je rupa bila iskopana za dva sata, iako su povremeno odbacivali pijuke i plesali i pjevali, podižući oblake prašine. Bili smo toliko zaokupljeni ovim novim oblikom nedjeljne zabave, da nitko nije primijetio kako je došao Oberleutnant von Barring. Stajao je i pomalo zapanjeno promatrao veselo okupljanje. Tada je odmahnuo glavom: "Vama stvarno nikada nije dosadno, moram reći", rekao je, a potom se, još jednom odmahnuvši glavom, odvezao. Kasnije, navečer, odvezli smo te vesele Ruse natrag u njihovo selo. Porta je otkrio nekoliko djevojaka, koje su mu sada gotovo visjele oko vrata, pa ga uopće nije bilo lako odvući. Je li bilo nedomoljubno što su nam ti Rusi pomogli protiv svojih sunarodnjaka? Pretpostavljam da jest. Ali nisam siguran da ono što su oni učinili nije bilo puno učinkovitije od pokušaja partizana ili regularne vojske. Takvo bratimljenje je više od svega omražavalo rat njemačkom vojniku. Znam mnoge koji su bili istinski i trajno izliječeni od svog vjerovanja u idiotski mit o nadmoćnim ljudima kada su otkrili kako "neprijatelj" nije i njihov neprijatelj, a posebice nije niže biće. Obični njemački vojnik proširio je svoje znanje o čovjeku i narodima. Takvi susreti su u njega usadili sjeme sućuti i solidarnosti s običnim ljudima. Polako, ali sigurno, on je bio udaljen od svojih lažnih i prenapuhanih ideala, svoga histeričnog Fuhrera, svojih arogantnih generala. On je naučio aktivno mrziti SS, kojega se prije bojao budalastim i poniznim strahom. Nemate nikakve želje pucati na ljude s kojima ste dan prije plesali, bez obzira na to bio rat ili ne; tako da ćete više nego vjerojatno pucati u zrak, osim ako časnik ne stoji iza vas i promatra. Smijući se, pružio nam je naše dokumente za dopust i rekao: "Ako požurite i spremite se, možete se sa mnom povesti do vlaka. Imate dopust od četrnaest dana i još pet dodatnih dana za put." Pjevali smo i klicali; poludjeli smo od veselja. Otplesali smo do naše kolibe i borili se za staru britvu koju smo do tada upotrijebili barem šezdeset puta. Porta je poljubio staru rusku baku točno posred njezinih naboranih usta i plesao uokolo s njom, tako da su joj odletjele papuče. Stara je zaključala poput kvočke i gotovo pala na pod od smijeha. "Gori ste od kozaka", rekla je.

988. PRIČUVNA BOJNA U Gomelj smo stigli dvadeset i četiri sata prekasno. Odlazni vlak za taj dan je već otišao, pa smo morali čekati sljedeći sutradan. Neki dočasnik nam je rekao daje na bojištu pravi pakao. Očigledno su Rusi napali duž linije koja se prostirala od Kalinjina do bazena Dona, i na nekoliko su je mjesta uspjeli probiti. "Imali smo vrašku sreću da smo uspjeli otići na vrijeme", rekao je Porta. Stari Un odmahnuo je glavom. Na licu mu se pojavio zabrinut izraz. "Ne zaboravi da ćemo se za četrnaest dana morati vratiti natrag, a teško da će se stanje imalo popraviti do tada." "Daj zaveži, ti stari kvaritelju raspoloženja", rekao je Stege. "Ti si ludi stari momak. Čitavih četrnaest dana kod kuće s mamom. Rat će možda i završiti prije no što se mi budemo morali vratiti."

78

Veći dio noći proveli smo razgovarajući o tome što ćemo raditi kada dođemo kućama. Razmišljao sam o Ursulinom čvrstom, oblom tijelu, prisjetio se njezinog zagrljaja i kako su njezine ruke putovale niz moja leđa. Utihnuo sam i napeto iščekivao. Naš je vlak trebao krenuti u 18.40, ali već u 17 sati bili smo na peronu. Osjećali smo se kao kraljevi kada smo pružali naše dokumente vojnoj policiji na pregled. Pronašli smo si dobro mjesto u vlaku. Porta i Pluton su se popeli na police za prtljagu kako bi na njima spavali, a nas trojica smo skinuli čizme i raskomotili se. Postupno se cijeli vlak ispunio bučnim vojnicima koji su išli na dopust. Ležali su na podovima kupea i u hodniku. Boce rakije kružile su uokolo, a zvuci glazbe i pjevanja dopirali su iz više kupea. Porta je izvadio svoju flautu i svirao melodiju jedne zabranjene pjesme, što nas je potaklo da otpjevamo čitav svoj repertoar zabranjenih i prostačkih pjesama. Činilo se kako to nikome nije smetalo. Mi stari vojnici pjevali smo ono što se nama sviđalo. Daje itko pokušao nešto prigovoriti, bio bi izbačen kroz prozor bez ikakvog komentara. Klicali smo dok je vlak nastavljao svoj put. U neko doba noći, vlak je stao na stanici u Mogiljevu. Do tada se tišina već spustila na nas, i većina je spavala i sanjala o svom dopustu. Za mnoge je to bio prvi nakon nekoliko godina. Osjetio se trzaj i vlak se počeo kretati, no prevalio je samo malu udaljenost, a potom je ponovno stao. Ubrzo nakon toga začuli smo povike koji su dolazili iz jednog od vagona, a gotovo istovremeno vrata našega su bila otvorena, i nekoliko vojnih policajaca sa šljemovima na glavama je upalo unutra, vičući: "Svi van i ponesite svoju opremu. Svi dopusti su otkazani. Rusi su se probili, i vas ćemo ustrojiti u privremenu pričuvnu bojnu i poslati na bojište." Došli je do strašnog meteža. Vikali smo i urlali, sve u isto vrijeme, i rekli policajcima neka se nose sa svojim lošim šalama. Ali, na nesreću, to nije bila šala. Pospani i razbješnjeni, morali smo se postrojiti na otvorenom prostoru ispred stanice: topnici i posade tenkova na lijevoj, ostali na desnoj strani: pješaci, zrakoplovci, mornari, bez obzira, svi na desno. Oduzete su nam naše potvrde o dopustu, a tada je naređeno: "Kolona - na desnoj strani - desni okret - brzi - MARŠ!" Čitave smo noći hodali. Put je bio zatrpan snijegom, a ledeni vjetar puhao nam je u lica. Još uvijek nismo mogli vjerovati daje taj nevjerojatno prljavi trik bio istinit. Takve se stvari ne rade vojniku; ne izbacuje ga se iz vlaka koji ga vozi na četrnaestodnevni teško zarađeni dopust, i šalje na marš po zakrčenoj seoskoj cesti, tjerajući ga natrag na bojište da se bori protiv tenkova, bacača plamena i granata. To je uništilo i ono malo morala ili volje da se borimo koju je itko od nas mogao još uvijek imati. Šest dana probijali smo se naprijed kroz snijeg i snijeg i snijeg. Tada smo se sukobili s neprijateljskim snagama, nešto sjevernije od sela Lišvina. Granate su tako čudno zvučale kada bi pale u snijeg. Polako smo se povlačili pred napadima ruskog pješaštva, koje je napredovalo, nezainteresirano za gubitke. Polako i sigurno naše novostvorene formacije dolazile su sve bliže i bliže rasulu i uništenju. Mi, koji nismo imali nikakva posla u Sovjetu, nismo se mogli oduprijeti tim ljudima koji su bili odlučni da očiste svoju zemlju od nas. Moralno pravo je bilo na njihovoj strani, jer su se oni doista samo branili od napada. Reći njima kako se brane protiv agresora nije bila propagandna smicalica, poput one koju je Hitler iskušao na nama. Naša jedinica se zvala 988. pričuvna teritorijalna bojna, a smiješno je bilo što se sastojala od svega - od zrakoplovaca preko mornara do domovinske straže - ali samo jednog pripadnika teritorijalnih jedinica. Bile su zastupljene sve vrste epoleta i oznaka, ali jedna nam je stvar svima bila zajednička: svi smo mrzili 988. pričuvnu bojnu i žudili da se vratimo svojim jedinicama. Istočno od Volhova ušli smo u žestoke borbe, u kojima su Rusi koristili tenkove i borbene zrakoplove. U nekoj uništenoj kući u Volhovu pronašli smo riđu mačku, koja je sjedila u kolicima i tužno mijaukala od hladnoće i gladi. Silom smo joj ulili malo rakije u grlo i

79

nahranili je, a kada smo morali napustiti kuću ponijeli smo je sa sobom. Budući da je bila riđa, nazvali smo je Staljin. Staljin je prošao kroz bitku u Volhovu sjedeći u Portinom ruksaku. Pluton i Stege načinili su mu kompletnu uniformu - hlače, jaknu i kapu, koju smo mu pri vezali tankom uzicom kako ne bi pala. Budući daje bio mačak kažnjeničke pukovnije, Staljin nije smio nositi nacističku ptičurinu na grudima. U početku je mrzio nositi uniformu, ali postupno se naviknuo i na nju i na rakiju, i postao pijanica poput nas. Možete to nazvati okrutnošću prema životinjama, ali Staljin nije pobjegao od nas, krzno mu je ubrzo postalo sjajno, a on sam drzak i bezobrazan, kakav mačak postaje kada je s njegovim svijetom sve u redu. Približavanjem Božića, bojna je bila svedena na jednu jedinu satniju, a tada je bila raspuštena. Nas petorica dobili smo zapovijed da odemo pješice do Godnjoa na rijeci Worskli, gdje se tada nalazila 27. tenkovska pukovnija. Tri dana kasnije prijavili smo se u svoje zapovjedništvo, a sljedećeg smo dana poslani na liniju bojišta, gdje su bili tenkovi. Međutim, prvo smo dobili svoju poštu. Dobio sam čitavu hrpu pisama od Ursule i svoje majke. Proždirali smo svoja pisma, čitali ih mnogo puta ispočetka, i na posljetku ih čitali jedni drugima, dok smo sanjarili, čeznuli i dopuštali svakoj riječi da prodre do naših usrdnih i žednih duša. U jednom od svojih pisama, Ursula je napisala: Miinchen, 9. prosinca 1942. Moja jedina ljubavi! Patim zajedno s tobom zbog zvjerske okrutnosti koja je bila učinjena tebi i tvojim suborcima; ali nemoj si dozvoliti da budeš obeshrabren što su ti ukrali dopust. Drži glavu visoko usprkos prljavim trikovima ovih pasa. Prije nego što mislimo ova će noćna mora biti gotova, a pera iščupana iz nacističke ptičurine, koju će uskoro sve ništarije moći nositi na svojim grudima. Molim se Bogu da drži svoju ruku nad tobom i zaštiti te od svih užasa na bojištu. Iako sebe nazivaš poganinom i kažeš kako ne vjeruješ u Boga, znam da te On voli, baš kao što voli i najbolje od svojih svećenika, i kad rat završi moći ću te uvjeriti u to i otopiti tvrdu ljušturu cinizma kojom se vi jadnici u jedinicama koje ne nose pticu ograđujete. Zapamti, dragi, da prije ili kasnije mora nastupiti mir, i tada će svi naši lijepi snovi postati stvarnost. Mislim kako bih do tada već trebala imati lijepu ordinaciju ovdje u Miinchenu ili u Kolnu, a usrdno se nadam da ćeš ti izučiti za zubara ili tako nešto. Samo mi jedno moraš obećati, da nećeš ostati u vojsci ako ti se pruži prilika da u njoj ostvariš karijeru. Za šest mjeseci ću dovršiti svoju specijalističku obuku za kirurga, i tada ću početi štedjeti za naš dom. Nadam se kako ću imati već sve spremno jednoga dana kad se ti vratiš. Ali-ne. Nadam se kako neće proći toliko dugo prije no što mi se zauvijek vratiš. Najviše bih voljela da se odmah danas možeš vratiti. Sada. Otac i majka su se sada već naviknuli na pomisao da imaju zeta. U početku su, naravno, bili zbunjeni, i trebao si vidjeti lice mog oca kada sam mu rekla kako si bio u zatvoru i koncentracijskom logoru i kako si sada u kažnjeničkoj jedinici. Prvo je mislio kako sam poludjela, ali nakon što sam mu malo pobliže objasnila i rekla kako je tvoj "zločin" bio politički, prihvatio je to bez rezerve i rekao da, sve dok mi volimo jedno drugo, ništa drugo nije važno. Ne mogu pisati o političkim događajima, za koje sam sigurna da ćeš ih i sam saznati, jer mislim da ste vi tamo dobro obaviješteni. Tješim samu sebe mišlju da, budući da neće proći dugo vremena prije no što ćemo mi opet biti zajedno sve do kraja naših života, jedan dopust i ne znači toliko puno. Osim toga, dopust bi sada bio pravo mučenje, jer bih ja stalno razmišljala o tome kako se svemu tome moraš vratiti, a i ti bi samo na to mislio.

80

Šaljem ti u ovom pismu maleni zlatni križić. Nosila sam ga oko svog vrata uz kožu još otkad sam bila djevojčica, i želim da ga imaš. Nosi ga, kao što sam gaja nosila; zaštitit će te od svega zla tamo. Poljubi ga svake večeri, kao što ja ljubim tvoj prsten. Dragi, dragi Sven, volim te toliko da me boli srce, i plačem od sreće pri pomisli kako ćemo se uskoro sresti, a tada te neću pustiti da odeš. Ti si moj, samo moj, moj i ničiji više. Svjesna sam kako se ponekada pomalo zaljubiš u neku rusku djevojku, ili u neku od Njemica koje susretneš u vlaku, ali također znam da se u njih ne možeš zaljubiti na isti način na koji si zaljubljen u mene; i stoga ti unaprijed opraštam ako poljubiš neku drugu ženu i nakratko potražiš u njoj utjehu. Neću tražiti od tebe da živiš poput redovnika - samo mi moraš obećati kako se nećeš upustiti u ništa o čemu mi ne bi mogao pričati. Nemaš pojma koliko sam plakala kada mije onaj tvoj divni prijatelj, Stari Un, pisao kako si poginuo. To je bilo najljepše, iako i najružnije pismo kojega sam ikada pročitala. No, ma koliko sam se tada šokirala, to nije bilo ništa u usporedbi s onim jedanaest mjeseci kasnije kada je stiglo tvoje pismo u kojem si mi pisao kako si bio zarobljen. Po prvi puta u životu sam se onesvijestila; temperatura mi je skočila i morala sam provesti tjedan dana u krevetu. Bio je to velik udarac. Ali, nebesa, koliko sam bila sretna! Kažeš kako ne vjeruješ u Boga, ali ja vjerujem da je On držao svoju ruku nad tobom, jer si ti jako dobra osoba, baš kao i tvoji prijatelji. Imate svoje mane i slabosti, ali vi ste humaniji i čistiji u srcu i pošteniji u mislima nego mnogi od onih koji nikada nisu bez krunice u rukama. Nemoj misliti kako ne dijelim tvoj prezir prema licemjerima i onim svećenicima koji su samo licemjerne sluge svojih gospodara, koji ne znaju, ili koje ne priznaje pravi Bog ili pravo kršćanstvo. Ali On koji propovijeda milosrđe, ne može otjerati te licemjere koji su tamo, a ti ne smiješ misliti kako slušajući ono što On ima reći nama svima pristaješ uz zle svećenike. Ja žarko želim da ti to shvatiš, i jednog dana i hoćeš, u to sam sigurna. Ali sada moram stati, moj dragi, voljeni supruže, a na posljetku te još jednom molim da se paziš. Znam kako je to teško, ali ne dozvoli da budeš previše pod utjecajem one cinične ravnodušnosti koja je tako karakteristična za vas vojnike s prve crte bojišta. Nastavi vjerovati kako na ovom svijetu postoji i dobrota. Budi pažljiv, kad god to možeš; to će uvijek pomoći mojim nastojanjima da te vratim živoga kući. I neka baš ova Nova godina bude ta koja će donijeti sreću i veselje svima nama, i svima ostalima. Tvoja odana supruga, Ursula Računali smo na to kako ćemo dobiti zamjene prije Badnjaka, ali sve su nam nade propale. Ne samo to, nego smo morali djelovati kao pješaci i proći neke teške bitke na prvim linijama bojišta. U sedam sati navečer na Badnjak, bio sam poslan na stražarsku dužnost na isturenim položajima, usred ničije zemlje. Svaki od nas nalazio se u jednoj od rupa, koje su međusobno bile udaljene pedesetak metara. Zamisao iza tih isturenih stražarskih položaja bila je ta da ćemo mi moći podići uzbunu na vrijeme ako neprijatelj pošalje noćnu ophodnju. Međutim, koliko god mi dobro stražarili, te su ophodnje prolazile naprijed i natrag, i tek kada bi se razdanilo bismo primijetili da su oni prolazili, jer smo pronalazili svoje stražare prerezanih vratova. Ili bismo pronašli praznu rupu, ako bi Rusi odveli sa sobom našeg čovjeka kao zarobljenika. Izvlačili smo slamke tko će ići stražariti. Von Barring je inzistirao da stražarska dužnost na Badnjak bude dodijeljena na takav način. Barem te jedne noći on je htio da ne mora nikome narediti da ide na stražu. Slamke smo stavili u njegov šljem - ne samo vojnici, nego je i cijela satnija, uključujući i njega, morala izvlačiti. Jedan od naših poručnika morao je ići stražariti od 22.00 do 01.00.

81

I tako sam Badnju večer 1942. proveo u rupi za stražarenje na ničijoj zemlji. Ispred sebe, na njezin rub, položio sam svoje bombe i automat spremne za upotrebu. Kada ste tako na straži postanete zastrašujuće pospani. Ne umara samo neprestano naprezanje da percipirate i interpretirate sve tihe zvukove i zamišljene prizore iz tame, nego i sama izoliranost djeluje kao sredstvo za umirenje. Prilično ste sami. Prvo i najvažnije, međutim, jest to što ste paralizirani nekom vrstom želje za smrću. Pomisao da zaspite i riješite se svega, da zaspite i nikada se ne probudite, je vrlo privlačna - to je tako lako i bezbolno. Sve stvari za koje mislite kako bi zbog njih bilo vrijedno živjeti se rastapaju u nekakvu nestvarnost, postaju daleka, iscrpljena tužaljka, nešto stoje preteško ponovno osvojiti. Odjednom me zvuk udara čelika o čelik natjerao da se ukočim. Bio je to vrlo tih zvuk, ali od toga trenutka moji su živci bili napeti i na oprezu. Uhvatio sam bombu u jednu ruku i osluškivao; no sve je bilo mirno. Tada se krv zaledila u mojim venama; nešto je projezdilo neposredno pokraj moje rupe. Počeo sam drhtati. Zamišljao sam kako već mogu osjetiti oštricu noža na svom vratu. Grizao sam se za usne dok nisu počele krvariti, i pilio u tamu sve dok mi se oči nisu zamutile i orosile. Tada sam pomislio kako sam čuo klizanje skija preko snijega. Ne bih li trebao ispaliti signalnu raketu? Pitao sam se, ali nisam se usudio riskirati da napravim budalu od sebe. Običaj je tako snažan da ćete u određenim situacijama uvijek postupiti u skladu s njim, čak i ako vas to može stajati glave. Naravno, ako bih ispalio raketu, to bi odalo moj položaj Rusima, koji možda već leže uokolo sa spremnim noževima. Negdje u daljini, nekoliko vukova je tužno zavijalo, ali osim toga nije bilo ničega do smrznute tišine zimske noći. Potom je odjeknuo prodoran krik, kojega je slijedilo užasno krkljanje; a u istom trenutku drugi je glas povikao: "Upomoć! Upomoć! Ivan me dohvatio!" Povik je naglo prekinut, kao daje netko stavio ruku preko usta čovjeka koji je vikao. Kosa mi se podigla na glavi, i kada sam pomislio kako mogu razabrati nekakve likove, bijesno sam prema njima bacio nekoliko bombi, i ispalio rafal iz svog automata. Histerično sam ispaljivao signalne rakete, i za kratko vrijeme, čitavo je područje bilo okupano svjetlošću. Nas je devet krenulo na stražu. Šestorica se nisu vratila. Pet smo ih pronašli prerezanih vratova; šestog jednostavno nije bilo. Božična pošta koju smo očekivali nije stigla, a u ponoć smo dobili i objašnjenje preko zvučnika s ruske strane: "Pozdrav! Pozdrav 27. tenkovskoj pukovniji! Želimo vam sretan Božić. Ako želite svoje božične pakete i pisma, samo dođite do nas. Imamo njih, kao i vašeg teklića. Pakete su dobili..." Tada je glas pročitao sva imena onih koji su dobili pisma ili pakete. Čim je to bilo gotovo, glas je nastavio: "Drugovi iz 27. Sada ćemo vam pročitati ponešto iz pisama, tako da se uvjerite da su prava. Evo jednoga, primjerice, za Kurta Hessnera. "Dragi Kurt," kaže, "večeras je bio napad ... pala je bomba ... otac je ... strašna tuga!" Ako Kurt Hessner želi čuti ostatak pisma, samo neka izvoli doći ovamo." Čitali su dijelove iz jednog pisma za drugim, tako da bismo mi pomislili kako su naši kod kuće ili poginuli, ili osakaćeni, ili kako ih je snašao nekakav drugi užas. Mnogi su gotovo poludjeli od straha i brige, i na kraju su petorica doista otišla preko. Kad je svanula zora, vidjeli smo kako tri mrtva Rusa leže u snijegu točno ispred rupe u kojoj sam ja bio, a samo metar i pol od nje su bili tragovi skija. Jednog je dana Porta netragom nestao. Dobili smo dopuštenje da petnaest najstarijih i najiskusnijih ljudi u satniji izvede prepad. I sam Leutnant Holler inzistirao je da pođe s nama. Skinuo je sve svoje oznake i zvjezdice prije no što smo krenuli. Neko smo vrijeme ležali ispred ruskog rova i osluškivali kako bismo otkrili gdje se nalaze njihovi stražari. Tada smo se

82

okomili na njih, bacili nekoliko bombi u njihovu zemunicu, i poigrali se malo automatima i bacačima plamena po njihovom uskom rovu. Sve to je trajalo najviše nekoliko minuta, nakon čega smo već bili na putu natrag s dva zarobljenika. Čim smo se vratili, počeli smo ispitivati naše zarobljenike, od kojih je jedan bio zastavnik. Čim smo im opisali Portu, prasnuli su u smijeh. "On je potpuno lud", smijao se zastavnik. "Upravo u ovom trenutku sjedi i natječe se s našim komesarom koji će više popiti. Želi kupiti kaput od medvjeđe kože i sanduk votke, i sa sobom ima pet tisuća cigareta kojima će to platiti." Na naša iznenađena pitanja kako je dospio tamo, zastavnik je odgovorio kako gaje uhvatila ophodnja. Dva dana kasnije, kad smo dobili zamjene, i dalje nije bilo ni traga ni glasa od Porte, i iskreno smo oplakivali svoj gubitak. Tjedan dana kasnije došetao je u naše selo odjeven u teški kaput ruskog časnika, a sa sobom je nosio rusku aktovku koja se doimala vrlo teškom. "Vraški lijepo vrijeme danas." To je bilo sve štoje rekao. Stali smo okolo njega, zijevajući. "Nadam se da ne kasnim na večeru. To bi bila prava šteta, jer sam donio malo žestokog." U njegovoj je aktovci bilo šest boca votke, a osim toga donio je natrag i onih pet tisuća cigareta. "Ruski komesari katastrofalno igraju vingt-et-un", rekao je Porta, i to je bilo sve što smo ikada uspjeli izvući iz njega o njegovom čudnom posjetu Rusima, tako da ne postoji razumno objašnjenje onoga što se dogodilo. Šest boca votke, torba u kojoj ih je nosio i potpuno novi časnički krzneni kaput. Rat j e stvarno čudna stvar. Zbog velikih gubitaka koje je doživjela 27. tenkovska pukovnija, uslijedila su mnoga promaknuća. Poginuo je zapovjednik, pa je Obersleutnant von Lindenau postao Oberst. Bojnik Hinka je postao Oberstleutnant i zapovjednik naše bojne, a von Barring je postao Hauptmann 5. satnije. Stari Un je unaprijeđen u Feldwebela i zapovjednika voda. Nas petorica smo dobili novi tenk tipa nazvanog "pantera", koji je trebao biti tenk 3. voda. Porta je trebao postati Unteroffizier, ali je jasno i glasno odbio svoje promaknuće. Došlo je do velike strke, ali je sve zadovoljavajuće završilo. Oberstleutnant Hinka je rekao: "U redu, ti crvenokosi majmune, nećeš biti Unteroffizier, nego Stabsgefreiter. Hoćeš li tako biti zadovoljan?" I bio je, jer Stabsgefreiter je bio glavni vojnik, a ne dočasnik. Naš mačak, Staljin, koji je sada dobio i minijaturnu vojničku knjižicu, bio je unaprijeđen u Obergefreitera, pa smo mu na rukav njegove nove uniforme prisili dvije oznake čina. I on je nevjerojatno nevoljko proslavio tu prigodu.

STIŽE SMRT "Evo, Sven, popij rakije. Samo potegni. Svinje! Proklete svinje. Neka im Bog pomogne kada ovdje budemo gotovi i vratimo se!" Porta je pitao što se dogodilo. "Sada ću ti pročitati pismo", rekao je Stari Un. "I daj ovamo rakiju, tako da Sven može piti kako bi zaboravio. Ali ne smije piti sam." Stari Un razmotao je pismo Ursulinog oca. Miinchen, travnja 1943. Dragi moj sine!

83

Imam tužne vijesti za tebe. Moraš ih primiti što mirnije, i obećati mi kako se nećeš slomiti niti učiniti išta nepromišljeno nakon što ovo pročitaš. Naša voljena, hrabra Ursula je mrtva. Nacisti su je ubili. Kada dođeš u Miinchen, ispričati ću ti sve pojedinosti; do tada će ti ovaj kratak opis morati biti dovoljan. Jedan poznati Gauleiter se trebao obratiti studentima na sveučilištu, ali njegov je govor bio prekinut demonstracijama. Nekoliko mladih studenata je bilo uhićeno, a s njima i naša voljena djevojčica. Nekoliko dana kasnije bili su izvedeni pred sud i osuđeni na smrt. Kada im je proglašena kazna, Ursula je odgovorila: "Nije daleko dan kada ćete vi, naši suci i tužitelji i sami biti optuženi, dok će naši drugovi biti vaši suci. Budite sigurni kako će toga dana i vaše glave doći pod sjekiru." To je rekla svojim nacističkim sucima, i sigurno će se pokazati kako je bila u pravu, ako je na ovom svijetu još uvijek ostalo imalo pravde. Posjetio sam je dan prije izvršenja kazne, i zamolila me da ti prenesem kako će u smrt otići s tvojim imenom na usnama, i zamolila te da vjeruješ u Boga i da ćete se vas dvoje sresti na nebu. Čak su i zatvorski čuvari bili zadivljeni njezinom ponosnom hrabrosti, i donosili su joj mnoge zabranjene stvari posljednjih nekoliko dana, iako je prezala od uzimanja bilo čega od ljudi koji su nosili njoj omraženu uniformu. Jedan je moj prijatelj bio nazočan pogubljenju tih mladih ljudi, i rekao mije kako su otpjevali nekoliko zabranjenih pjesama, tako glasno da su odjekivale zatvorom, a ostali su im se zatvorenici pridružili u pjesmi sa svih prozora. Ni prijetnje niti udarci ih nisu mogli utišati, i kada je i posljednji od njih bio pogubljen, sa svih se prozora začulo gromoglasno: "Osveta! Osveta!" i tada su zapjevali Red Wedding.5 Spali ovo pismo čim ga pročitaš. Šaljem ti ga po dobrom prijatelju, koji ide na bojište u blizini tvoje pukovnije. Prilažem ti njezinu sliku i pramen njezine kose. Dragi zete, Ursulina shrvana majka i ja te, naravno, nikada nismo vidjeli, ali te molimo da nas dođeš posjetiti čim budeš mogao. Smatrat ćemo te našim sinom i molimo te da naš dom, i sve što je naše smatraš svojim. Šaljemo ti svoje najsrdačnije pozdrave i najiskrenije se nadamo da će s tobom biti sve u redu. Nadam se kako ćemo te uskoro vidjeti ovdje kod nas! Iskreno tvoj, Kada je Stari Un dovršio čitanje pisma, svi smo sjedili u tišini i pušili, dok je tama u prljavoj kolibici postajala sve gušća. Neprestano sam drhtao, jer sam cijelo vrijeme pred sobom vidio Ursulinu glavu kako se kotrlja u košaru s piljevinom, dok je krv liptala iz njezinog vrata u gustim mlazovima, njezina lijepa crna kosa bila je ukočena i ljepljiva od krvi, a širom otvorenim staklastim očima bezizražajno je gledala u nebo, u koje je vjerovala. Znam točno kako se njezino još toplo tijelo trzalo i kako je konačno bilo ravnodušno bačeno u grob. O, znam tako točno kako se to sve dogodilo. Znao sam sve detalje, jer sam mnogo puta i sam to vidio. Prije no što su me moji prijatelji uspjeli spriječiti, svojim sam revolverom zapucao prema drvenom raspelu i slici Bogorodice na zidu, i raznio ih u komadiće. Tada sam prislonio bocu na usta i iskapio je u jednom gutljaju. Stari Un me pokušao utišati, ali bio sam u bunilu. Morao me oboriti udarcem u bradu. Kada sam došao svijesti, sjeli smo da pijemo; i pio sam kao što nikada prije nisam pio. Danima sam bio omamljen rakijom. Istog trenutka kada bih se probudio, počinjao sam piti i pio sam sve dok se ne bih opet onesvijestio. Na kraju je to postalo previše za Starog Una. On i Porta istjerali su me u dvorište i zatvorili me sve dok nisam ponovno postao normalan, a sljedećih nekoliko dana nisu mi dozvoljavali da niti trenutka sjedim besposleno. Bio sam mrtav umoran i sav plav kada sam odlazio u krevet, a čim bih se ujutro probudio, vodili bi me 5

Revolucionarna pjesma. Wedding je berlinski okrug. nap. autora

84

do korita i ispirali ledenom vodom. To je pomoglo. Polako mi je počelo postajati bistrije u glavi - bistrije i hladno i umrtvljeno. Postao sam lovac na glave, ljutit i pomalo lud. Počeo sam stajati u rovu sa snajperskom puškom i teleskopskim nišanom i ubijati Ruse u njihovom rovu. Bio sam oduševljen svaki puta kada bih vidio kako bi jedan od njih poskočio u zrak, kao daje metak pronašao svoj put kući. Jednoga je dana Hauptmann von Barring došao i samo stajao iza mene, promatrajući me u tišini. Ne znam koliko je dugo ostao tamo. Smijao sam se i rekao mu kako sam krknuo sedam za pola sata. Bez riječi mije uzeo pušku i otišao. Kratko sam zaplakao i dugo vremena prazno gledao ispred sebe. Naravno, bio je u pravu. Sljedećeg se dana jasno sjećam. Punio sam svoju porciju Čorbom, Čorbom od neke stare krave, kad se začuo prasak i nešto kipuće me udarilo u nogu. Ode ti noga, pomislio sam, ali to što je eksplozija bacila na mene je bila polovica stražnje četvrtine stare krave. Čitav kuharski kamion je bio raznesen i oko njega je " ležalo pet ili šest tijela koja su plivala u juhi i vlastitoj krvi. Metar od mene ležala je noga sa čizmom i svime ostalim. Zabacio sam stražnju četvrtinu na rame i otišao natrag do naše spavaonice, gdje smo održali gozbu. "Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane", rekao je Porta filozofski. Nikome ne bi palo na pamet učiniti bilo što drugo osim onoga što sam ja učinio: odnio meso i počastio se njime. Razlog zbog kojega nisam zastao kako bih pomogao ranjenima nije bio cinizam, nego rat. Rat je takav. Ima i drugih koji mogu pomoći. Osim svojih neposrednih suboraca, u ratu nikoga ne poznajete. Borbe su se ponovno rasplamsale u proljeće, kada su ceste i polja postali suhi i dovoljno čvrsti za takve aktivnosti. Boca votke kruži posljednji put. Stari Un gura pripaljenu cigaretu među moje usne, i ja pohlepno uvlačim dim duboko u pluća, dok s čelom priljubljenim na gumeni rub periskopa gledam raspucalu zemlju vani. "Svi tenkovi - otvorite vatru!" Pakao započinje. Vrućina u tenku postaje nesnosna. Nadiremo preko ruskih rovova poput lavine. Na otvorenoj stepi stoje bezbrojni tenkovi u plamenu, dok crni dim izvire iz njih prema nasmijanim plavim nebesima. Tenkovi ne mogu hvatati zarobljenike, samo ubijati i uništavati. Više nismo bili ljudska bića, nego strojevi koji su izvodili pokrete koje smo rutinski naučili. Tenkovi T-34 su krenuli prema nama u protunapad, tako da više nismo imali vremena ubijati pješake koji su bježali, već smo se morali boriti za vlastite živote. Tenkovska kupola se okretala sa svojom dugom topovskom cijevi, a granata za granatom izbacivane su prema gromoglasnim T-34. Bio sam na rubu gušenja. Osjećao sam pritisak u čelu i grudima, kao da sam u stisku željeznih obruča koji su me polako drobili. Shvatio sam kako se za kratko vrijeme više neću moći kontrolirati i kako ću morati otvoriti otvore na kupoli i iskočiti iz tog usijanog čeličnog čudovišta. Tada se začula gromoglasna grmljavina, i tenk je uz trzaj stao. U istom trenutku plavičastocrveni plamen je suknuo iz jedne strane tenka. Kao kroz izmaglicu vidio sam Plutona i Portu kako iskaču van kroz prednje otvore, dok je Stege iskočio kroz otvor kupole. Čitava je stvar trajala svega nekoliko sekundi, tada sam došao k sebi i učinio ono stoje trebalo: podigao poklopac i iskočio jednim snažnim skokom. Ogromni plamenovi uzdizali su se iz tenka. Iznenada je prsnuo poput balona i eksplodirao tako glasno da smo gotovo ostali bez zraka. Usijani metal bio je odbačen visoko u zrak. Kada smo se vratili u svoju jedinicu na drugom tenku, Porta je nosio Staljina ispod ruke. Staljinu je bilo oprljeno krzno, ali ne dovoljno jako da bi ga za to bilo briga. Polizao je svoju votku s očitim užitkom.

85

Bili smo poslani u Dnjepropetrovsk kako bismo dovezli nove tenkove, i nekoliko dana kasnije vratili smo se u bitku koja je bješnjela nesmanjenom žestinom, iako je trajala već deset dana. Sve raspoložive snage bile su upotrijebljene za borbu. Beskrajne kolone rezervista žurno su stizale cestama iz pozadine i nestajale kada bi stigle do bojišta. Bilo je to poput slaganja cjepanica na vatru. Iz Senkova, koji je nekada bio selo a sada je samo još zgarište, približava nam se T-34 punom brzinom. Poput munje nišanim i prilagođavam top. Ili će preživjeti oni, ili mi, ovisi tko prvi točno pogodi. Ciljam točno u obrub ispod kupole, što je slaba točka tenka T-34. Brojke na periskopu plešu mi pred očima. Tada se nasuprotne točke mehanizma za nišanjenje susreću, i uz prasak granata kreće na svoj put, praćena još jednom gotovo dok niti prva nije izišla iz cijevi. Kupola T-34 odbačena je u zrak, i prije no što je posada imala vremena izići, čitav je tenk eksplodirao. I to je to. Između kuća u plamenu vodi se žestoka i ogorčena borba. Iz jedne kuće ruska strojnica puca na naše pješaštvo. Porta zaokreće tenk, oblak cigli i žbuke širi se u svim smjerovima dok prolazimo kroz zid. Prestravljeni Rusi stišću se uz jedan zid i bivaju pokošeni našom strojnicom, i tako mi vozimo kroz kuću i izlazimo kroz vapnenu izmaglicu. I to je to. Nešto dalje se desetak pješaka pokušava sakriti u zaklon. Priljubljuju se uz vlažnu zemlju, tada opažaju kako se kotrljamo prema njima, ustaju i trče prema kući. Jednome od njih noga se zaglavljuje u ogradi, i prije no štoje uspijeva osloboditi postaje krvava nedefinirana masa pod našim gusjenicama. I to je to. Obaramo stabla, probijamo se kroz zidove, preko ljudi u smeđim uniformama. Morate se nalaziti unutar tenka i čuti udarac kada granata pogodi vašu kupolu i tek ćete tada shvatiti štoje eksplozija. Top iz kojega pucaju na nas je zaklonjen kamenom ogradom. "Poljubi ih bacačem plamena", govori Stari Un. "Potom im za desert daj visokoeksplozivnu granatu." Žurno prilagođavam bacač plamena, i u istom trenutku dok on ispaljuje plamen na topnike, 105-milimetarska granata iz našeg topa eksplodira točno između njih. Tri minute nakon toga, dok se valjamo preko tog istog mjesta, ondje više nema ničega osim izobličene, neprepoznatljive mase oko koje plešu plamenovi i koja je sva spržena i crna. Naprijed. Naprijed. Dalje. Na tlu kojim prođu široke gusjenice tenka više nema života. Kada promotrite pokolj koji se dogodio u proljeće 1943., shvaćate koliko je dobro iscerena mrtvačka glava pristajala uniformama tenkovskih jedinica. Povremeno smo morali stati kako bismo obnovili svoje zalihe goriva i municije, i servisirali motore. Teško onome tenku kojem bi se motor pokvario tijekom bitke. Bio bi izbušen poput sita za tri minute. Borili smo se protiv velike sile T-34. Ti zastrašujući ruski tenkovi bili su neizmjerno snažni i brzi, i samo smo se s našim novim tipovima, kao što su bili Tigrovi i Pantere, usuđivali prihvatiti njihov izazov. I rusko i naše pješaštvo bili su u zaklonima tijekom ove gromoglasne bitke kopnenih bojnih brodova, najveće tenkovske bitke tog rata. Tama se spustila, ali usprkos značajnim gubicima ljudstva i zaliha, na ukrajinskoj stepi borba se nastavila. Uspjeli smo se domoći nekoliko sati prijeko potrebnog nam sna dok su jedinice za održavanje opskrbljivale tenk, a tada smo bili probuđeni, i oteturali još uvijek napola spavajući do našeg tenka, gdje su ljudi iz opskrbe objesili našu opremu na nas i pomogli nam da uđemo unutra. Kroz maglu sam vidio kako Feldwebel dodaje Staljina Porti; a tada se uz tutanj upalio motor. Kada je nakon četiri dana konačno nastala stanka u bitci, 27. tenkovska pukovnija je bila gotovo uništena. Izgorjele olupine naših tenkova bile su načičkane po stepi. Od četrdeset tenkova ostala su nam samo dva. Od četiri stotine vojnika u pukovniji, preživjelo je osamnaest. Većina posada ležala je spržena i mrtva u svojim tenkovima. Posvuda na udaljenosti od pet ili šest kilometara još su uvijek gorjeli T-34.

86

Oni koji su izbjegli junačku smrt izgaranjem i uspjeli stići u bolnicu samo napola pečeni vrištali su od bolova, ne danima, nego mjesecima, a poneki i godinama. Tijekom noći dovozili su nove tenkove i posade. Naši tenkovi koji su još uvijek bili upotrebljivi morali su biti održavani spremnima, kao i oni ostalih pukovnija. Pokušavali smo spavati dok je još bilo vremena, sjedeći u tenku, glavama naslonjeni na periskope i topove; sljedećeg bi se dana tenkovska bitka nastavila, i tako je to trajalo, dan za danom. Neprekidni nizovi svježeg topovskog mesa dolazili su iz pričuvnih bojni u Njemačkoj i stanica za obuku novaka u okupiranim zemljama, bili su to momci od sedamnaest ili osamnaest godina sa šest tjedana obuke. Bili su jako dobri u vježbanju i elegantnom salutiranju, i ginuli su radeći to. Bilo je tu i pedesetogodišnjaka, koji su dopremani iz koncentracijskih logora. Hitler je grebao po dnu svoje bačve. Bolnice su također morale poslati svoje bijedne kvote - blijede, mršave, često i grozničave ranjenike kojima bi iznenada bilo rečeno kako su dobro, i podobni da budu pušteni; a pretpostavljam kako zavoji nisu bili nikakva prepreka tome da budu pogubljeni. U Kubansku na rijeci Oskol T-34 i mi istovremeno pucamo. Obje su granate pogodile svoj cilj; ali ruski se tenk zapalio, a kupola mu je bila otkinuta, dok smo se mi izvukli s pet otkinutih spona s bliže gusjenice i dva oštećena valjka. To je bila stvarno loša sreća, jer se satnija povlačila, i tako smo mi morali biti ostavljeni sa svojim vlastitim resursima iza neprijateljskih linija. Skrivali smo se u nekakvome grmlju dok nije pao mrak, a tada smo se bacili na zamjenjivanje oštećenog dijela gusjenice i dvaju valjaka. To je bio težak posao, a osim toga i vrlo poguban za živce, jer smo čitavo vrijeme morali paziti na beskrajnu rijeku ruskih tenkova koji su prolazili pokraj nas cestom udaljenom samo stotinu metara. Već je bila duboka noć kada je tenk bio spreman za pokret. Tada smo samo još morali pričekati svoju priliku. Porta i ja sjedili smo u kupoli s ruskim kapama na glavi, spremni odgovoriti na ruskome ako nam se netko obrati. Svoje oznake smo prekrili blatom. U pravom trenutku ubacili smo se iza tri tenka T-34, i tako smo vozili kilometrima, sve dok se nismo našli iza linije bojišnice; ondje su naša tri predvodnika skrenula lijevo prema nekakvom selu, a mi smo nastavili ravno. U cijevi topa se nalazila granata spremna da bude ispaljena na prvog tko nam se ispriječi na putu, a Stege je bio spreman s još nekoliko njih da budu ispaljene odmah za njom. I strojnice i bacač plamena su bili spremni za trenutačno djelovanje. Uspjeli smo stići do naše pukovnije. U zoru je ponovno oglašena uzbuna, i naš je vod bio poslan u potjeru za nekoliko T-34 i KW2 koji su se bili probili kroz naše linije i pravili pakao u pozadini. Oni su prenuli čitavu bojnu iz drijemeža u vojarni za odmor u Isjumu, i prema svim izvještajima ponašali se poput krda bučnih divljih svinja. Poput lovačkih pasa koji su nanjušili trag, naša su dva tenka pojurila kroz šumarak u kojem su se vidjeli široki otisci gusjenica, koji su mogli pripadati samo T-34 ili KW2. S vrha uzvisine vidjeli smo ih na rubu sela dobrih tri kilometra daleko. Prema karti, to je moralo biti selo Svatov. Vidjeli smo samo tri tenka T--34, pa smo pretpostavili kako su ostali otišli nanositi štetu drugamo. Čim su ta tri tenka nestala između kuća, krenuli smo punom brzinom niz brdo kako bismo im prišli sa stražnje strane. Obišli smo jezero i skrili se u gustom grmlju, nadajući se kako ćemo se kroz njega moći prikrasti na malenu udaljenost prije no što budemo primijećeni. Naš je drugi tenk zauzeo položaj iza duge građevine, škole ili nečeg sličnog, kako bi ih dočekao u zasjedi, a mi smo krenuli naprijed sve dok se nismo našli na samo pedesetak metara udaljenosti od dva T-34. Stari Un je dopuzao pokraj mene kako bi se uvjerio da sam dobro namjestio top, jer bi neprecizan hitac značio našu smrt. Potom je odjeknuo hitac. Stege je ubacio sljedeću granatu u top. Kupola se brzo okretala sve dok nisam periskopom ugledao drugi T-34. Odjeknuo je još jedan hitac, i na toj maloj udaljenosti granata je doslovce otkinula kupolu s T-34. Dva su tenka bila u plamenu kad smo izjurili iz grmlja punom brzinom kako bismo pomogli našim

87

suborcima, koji su sudeći prema žestokoj pucnjavi očigledno bili u škripcu. Međutim, prevalili smo svega nekoliko stotina metara cestom, kada smo ugledali jedan od tenkova KW2. To su moćni razarači teški devedeset tona s naoružanjem koje je činilo pet strojnica, bacač plamena i 15-centimetarski top koji je virio iz ogromne kupole. Stajao je poprijeko na cesti, a njegove strojnice poigravale su se po selu. Pucao je i iz svog velikog topa, tako da nam je odjekivalo u ušima, a velike granate bile su poput uragana koji je jurio zrakom. Stege je ubacio S-granatu u top, jedinu koja je mogla probiti debeli oklop KW2. Plameni jezici izvirali su iz cijevi dok smo pucali. Na svoj veliki užas, opazio sam kako sam naciljao prenisko. Granata je eksplodirala na gusjenici čudovišta. Porta i Stari Un izderali su se na mene zbog moje nespretnosti, a kupola velikog čudovišta počela se okretati prema nama. Na sreću, kupola tenka KW2 se sporo okreće. "Pali, proklet bio!" povikao je Stari Un. "Što čekaš?" Naš je top ponovno opalio, i granata je udarila u bok čudovišta. Kupola je na trenutak zastala, a potom se nastavila okretati. "Porta, kreći, proklet bio!" Stari Un me odvukao od sprave za nišanjenje i sam sjeo za nju. U trenutku je okrenuo kupolu i promotrio situaciju; potom je naš top opalio još pet puta. Unutar čudovišta začula se gromoglasna eksplozija, no ono se začudo nije zapalilo, iako mu je kupola bila otkinuta od svoga postolja i obješena na stranu. Tri čovjeka su iskočila, ali smo ih pokosili strojnicama. Stari Un je KW2 pogodio s još dvije S-granate, nakon čega su dim i plamenovi počeli sukljati iz njega. Tako nam je protekao čitav dan, i na kraju više nismo imali svoj tenk, nego smo morali sjediti na stražnjem dijelu von Barringova dok je on vozio natrag prema našim linijama. Tri dana kasnije, nakon borbe koja je neprekidno trajala osam dana, naša je pukovnija izvađena iz bitke i poslani smo u vojarnu za odmor u selu Ahtvrka. Možda će se ovi opisi bitaka nekima činiti romantičnima i uzbudljivima. Svaka borba sa smrću, na bilo koji način jest dramatična; udaljava vas od svakodnevice. Ali sukobiti se sa smrću možete i na druge načine osim odlaskom u rat, a osjetit ćete jednaku dramu, samo uz jednu razliku: njezina je svrha razumna, a namjera joj je spašavanje života. Samo nekolicina smatra rat uzbudljivim i romantičnim. Većini on predstavlja samo prašinu, patnju, neprekidnu jednoličnost; a njegov se vrhunac sastoji od pritiska na gumb koji oslobađa ono što vi želite iskusiti, mnogo kilometara dalje. Rat je loš način za doživljavanje vrhunaca života; ostavlja vas razočaranima, a kada se vratite iz njega shvatite kako niste imali nikakvu razumnu svrhu i kako ste izgubili kontakt s onime čemu ste se vratili; postali ste nemirni, kako se to naziva, a živci su vam potpuno otišli. To vrijedi i za pobjednike i za poražene. Možda je tragedija za pobjednika još i veća. On je pobijedio, ali koga je uništio i zašto je osvajao? Ne može to uopće shvatiti. Bilo je tako drugačije kada je krenuo, jer tada je vjerovao u jednostavnu istinu; ali koja se pokazala beznadno upitnom jednom kada je bila ogoljena od ponosnih riječi kojima mu je bila predstavljena. Nakon što su Rusi bili potisnuti natrag do Belgoroda na rijeci Donec, njemačka proljetna ofenziva je zaustavljena, ugušena u krvi, i čitava je linija bojišta od Arktičkog oceana do Crnog mora postala statična. Čak su i avioni obaju strana ostali neaktivni. Bilo je to prekrasno ljeto. "Prvo bih dao napraviti kupaonicu", rekao je Porta. "U njoj bi bio tuš, dizajniran tako da bi voda padala poput nježne ljetne kiše; a kada bi mi bilo dovoljno kiše, došla bi skupina krepkih i slasnih djeva i odnijela me u jednu od mojih trideset i sedam soba. Sve bi se one palile na mene, i lijepo bi naizmjence sjedile pokraj mene i igrale se južnim voćem. Tada bi došla sljedeća ekipa, i ove sve sami krasni primjerci, i donijela bi mi stotinu lula ispunjenih

88

različitim vrstama najfinijeg duhana kojeg bi se moglo nabaviti. Djeve bi mi pripaljivale lule, i držale ih ispred mojih usta, tako da bih ja mogao samo ležati i uvlačiti dim i otpuhivati ga. Ponekad bi mi jedna ili dvije hvatale jezik po ustima. Sve do jedne bi mirisale na ljubice. Kada bih poželio jesti, djevojke bi izrezale moj obrok na lijepe sitne komadiće i puhale u njih, i ako bi bilo nečega što se treba žvakati, one bi i to činile umjesto mene, kako se ne bih morao mučiti." "Pretpostavljam kako bi imao još jednu ekipu koja bi ti brisala stražnjicu nakon zahoda?" rekao je Stari Un. "Jeste li pročitali ono zadnje pismo od Asmusa?" ubacio se Pluton. "Ako je istina samo pola od onoga što piše, ne bih imao ništa protiv toga da mi odrežu obje noge i ruku. Kaže i da ga više ne boli. Samo zamislite da vam netko zahod donosi u krevet, i da vam slatka medicinska sestra daje tretman ljepote nakon što se uneredite. A čini se da Asmus dobiva pire krumpir i hrpe narezane šunke svakoga dana, a nedjeljom čak i dva jaja! Njima je stvarno dobro, tim ranjenicima! Kakvu je sreću taj Asmus imao!"

ZASEBNI MIR Rusi su nas bombardirali lecima i propagandnim pamfletima. Najednom od njih pročitali smo kako je Hitler umro prije tjedan dana i kako je Staljin ozbiljno bolestan. Hitlera je ubio neki general, ali su nacisti njegovu smrt držali u tajnosti, dok je tajnu o Staljinovoj bolesti čuvao Politbiro. Pamflet je završavao sljedećim apelom: Pripadnici vojski i mornarica ruskih i njemačkih snaga! Ujedinite se za slobodnu Njemačku i Rusiju! Okrenite svoje oružje prema svojim pravim neprijateljima, SS-u i Gestapu, ubojicama koji čuvaju zatvore u Njemačkoj, onima koji prolongiraju ovaj rat, onima vrijednima prezira koji vole rat. Njemački vojnici! Odbacite od sebe okove ropstva! Ne čekajte, nego učinite to odmah. A vi, vojnici stare svete Rusije, pucajte na GPU i komesare! Koliko ćete još vremena dozvoljavati da vas predvode ti zločinci, koji siluju vaše supruge, sestre i djevojke kod kuće, dok vi prolijevate svoju krv na bojištu? Vojnici ruske i njemačke vojske! Prestanite pucati na svoju braću; umjesto toga okrenite svoje oružje prema ubojicama u SS-u i GPU! VOJSKA SLOBODE Ovaj je letak bio pročitan i prodiskutiran s uzbuđenom ozbiljnošću. Bili smo više nego željni vjerovati u bilo kakvu izjavu, ma koliko nepouzdana bila, koja je govorila daje Hitler mrtav i da ćemo se uskoro moći vratiti kući i izravnati račune s njegovim ljudima. Revoluciju smo shvatili zdravo za gotovo, i pretpostavili smo da će biti brzo dobivena. Porta je zamišljeno rekao: "Prvo ćemo morati počistiti dio ovog nereda kojeg smo napravili i predati mjesto natrag Rusima lijepo i uredno. Lijepo sve cigle poslagati na hrpu, tako da oni mogu samo ostaviti oružje i početi ponovno graditi kuće. Također bismo trebali ponovno izgraditi jedan ili dva mosta i popraviti još ponešto od štete koju smo im morali nanijeti, tako da mjesto ne izgleda previše loše kada ga predamo." "A što je sa svim našim gradovima u Njemačkoj?" povikao je Stari Un. "Možete se zakleti da nam Britanci neće pomoći i složiti nam cigle." "Nemoj biti tako siguran", odgovorio je Porta uvjeren u ono što govori. "Inače bi im se moglo dogoditi da mi i Rusi krenemo da ih poučimo lijepom ponašanju. Ali, naravno, naši će piloti morati otići prijeko i počistiti sav nered kojeg su tamo napravili. To bi bilo razumno."

89

Pluton je spomenuo Francusku i sve ostale države u kojima smo napravili nered i u kojima ćemo morati raščišćivati, a Porta se zamislio. "Izgleda da ćemo imati mnogo toga za raditi u bližoj budućnosti", rekao je. "No, što god se dogodilo, svi generali i časnici će morati skinuti svoje epolete i pomoći nam kopati. Bila bi dobra ideja poslati Goebbelsa, Goringa, Adolfa i Himmlera i - onog tipa Rosenberga i ostalu gospodu da počiste varšavski geto. Trebalo bi ih natjerati da obrisu krvave suze." Nekoliko dana kasnije bili smo bolje upućeni. Rat se nastavljao, i to ne nakratko. Naša bojna je trebala biti upotrijebljena kao pješaštvo i trebali smo zamijeniti 14. lovačku bojnu, koja je čuvala područje uz Donec. Bojište je bilo tiho, i nismo čuli niti pucnja dok smo se noću namještali na položaje. Staljin je sjedio na Portinom ruksaku, odjeven u tanku uniformu od bijeloga platna, potpuno uživajući u putu. On je bio jedini Obergefreiter u njemačkoj vojsci koji je obukao bijelu tropsku uniformu, ali Kommandofeldwebel je unio pismenu potvrdu da to smije učiniti u njegovu vojničku knjižicu, koju je prema propisima nosio u svom desnom džepu na grudima, tako da su "lovački psi" mogli doći u kontrolu koliko god su htjeli. Sve što je bilo vezano uz Obergefreitera Staljina iz 5. satnije 27. pukovnije bilo je u najboljem redu. Dok smo preuzimali položaje, ljudi iz 7. satnije lovačke bojne su nam rekli: "Nemojte sad početi pucati na Ivana. Oni tamo su čvrsta družina. Ovdje nema takvih gluposti kao štoje pucanje." Mislili smo kako su poludjeli. Ubrzo nakon zore začuli smo strašno komešanje s ruske strane, povike, dozivanje i viku. Očigledno su uživali u nečemu, to smo mogli razabrati; tada se nekoliko njih pojavilo na grudobranu svog rova i vičući nam poželjelo dobro jutro, dok smo mi zbunjeno promatrali. Istovremeno su nas ljubazno upitali jesmo li mi novi ovdje i jesmo li dobro spavali. Izrazili su svoju nadu kako nam nije smetao njihov pas sa svojim lajanjem. Tada su stvari na ruskoj strani postale doista živahne: čitava gomila njih pojurila je gola golcata prema rijeci i naglavce skočila u nju, dok smo mi virili do polovice tijela iz rova i gledali ih, a oči su nam gotovo iskočile iz glave. Rusi u rijeci su vikali, smijali se i pljuskali vodom jedni druge, te povikali prema nama: "Požurite i ulazite. Voda je dobra i topla." Na čelu s Portom, goli golcati osim kapa, pojurili smo prema tamo. Porta je uskočio sa Staljinom u rukama, pa su se Rusi gotovo utopili od smijeha kada su čuli kako se naš mačak zove Josif Visarionovič Staljin. "Ovo je rat kakav bi trebao biti, zar ne mislite tako?" povikao je ruski dočasnik, i mi smo se složili s njime. Oni su povikali tri puta hura za Njemačku, a mi za Rusiju. Stari Un je bio sretan poput djeteta. "Ovo je prokleto dobro", povikao je, a oči su mu sjale. "Moji kod kuće bi mislili kako to nije istina." Dan je donio još nevjerojatnih iznenađenja. Pokazalo se, primjerice, daje postojalo sveopće slaganje da Rusi ispale nekoliko granata svakoga dana između četiri i pola šest poslije podne, dok smo mi svoje ispaljivali između tri i četiri i trideset, a svaka je granata pala na ničiju zemlju gdje nikome nije mogla nauditi. To je zadovoljavalo generale. Kada se pucalo iz strojnica i sitnoga oružja, pucalo se u zrak. Kada bi Rusi ispalili crvenu signalnu raketu to je značilo da im je došao časnik u inspekciju i da zbog vanjskog izgleda moraju malo pucati iz automata. Kada bi časnici otišli, bila bi ispaljena zelena raketa. Imali smo mnogo različitih signala koji su nam svima činili život ugodnijim. Naravno, išli smo jedni drugima u posjete, na večeru i votku. Mijenjali smo se i trgovali zamjenom robe do mile volje: rakija, duhan, hrana u limenkama, pokrivači, oružje, satovi, novine i časopisi. Ilustrirani magazini su bili posebno traženi, i ako bismo naišli na neke slike koje bi nas posebno zanimale, prešli bismo preko da nam prevedu tekst, a naravno i Rusi su to činili.

90

Osim toga, ti su ljetni mjeseci prolazili tiho i lagano u monotonom poslu. Kada smo bili u svojoj vojarni u Ahtvrki, morali smo pomagati pri izvježbavanju regruta koji su se neprekidno slijevali iz Njemačke. Uvježbavanje regruta je dosadan posao, posebice kad ne možete shvatiti svrhu onoga za što to radite. Imali smo jedan dobar potez, kada smo iz kamiona za dostavu uzeli osamnaest boca i jednu bačvu od pedeset litara dobrog francuskog konjaka. Na tom dobrom temelju, organizirali smo gozbu. Razmijenili smo pet boca za trideset jaja, tri pileta, pet kilograma krumpira, te nešto šljiva u limenkama i rajčica; tada smo nadjenuli piliće šljivama i rajčicama i raznim drugim stvarima, te izlili čitavu bocu konjaka preko njih i pozvali ruske vlasnike naših spavaonica na piće. Porta je posudio kozakovog konja on je bio jedan od kozačkih dobrovoljaca koji su se borili s Nijemcima, ali budući da Porta nikada nije jahao konja, čitava je epizoda završila tako daje konj slomio vrat. Kozak je postao problematičan, i na kraju smo ga morali svezati i staviti zajedno s njegovim mrtvim konjem na drvenu splav i poslati ga niz rijeku koja je prolazila kroz selo. Jedan od Rusa nas je zamolio da ubijemo njegovu mačku umjesto njega, jer mu je krala kokoši, a Porta je to sredio na takav način daje izazvao sveopće odobravanje. Istina je da mačka nije umrla zbog njegovog djelovanja, ali kada je lov prekinut zbog nedostatka municije, Porta je već bio ubio jednog psa, tri kokoši, ranio kravu i kozu i metkom propucao šešir starog Rusa koji je bio vlasnik mačke. Stari Rus je utješio Portu rekavši mu kako je mačku bilo neobično teško pogoditi. Jedne smo noći ukrali krmaču tešku dvije stotine kilograma od 89. topničke pukovnije u susjednom selu Starji. Nakon toga sjedili smo na svome zahodu i jeli kuhanu svinju, pili votku i kartali sedam punih sati. Stari Un je izvadio Porti jedan zub. Imao je strašnu zubobolju dugo vremena, ali nije se usuđivao ići zubaru. Pokušali smo starim trikom, privezati konac za zub i vrata i naglo otvoriti vrata, ali konac je pukao. Tada je naš stari Rus od nekuda izvukao stara zubarska kliješta, pa smo privezali Portu i Stari Un je izvukao zub iz njegove glave. No, bio je to pogrešan zub, pa je cijela procedura morala biti ponovljena. To je u Portinim ustima ostavilo samo jedan zub, prednji, koji je bio posve crn, pa je Stari Un iščupao i toga prije no što smo odvezali njegovog urlajućeg pacijenta. Morali smo ih držati na odstojanju dugo vremena, ali na kraju se Porta uspio osvetiti. Uspio je svezati Starog Una, nakon čega mu je skinuo čizme i čarape, svezao mu oba stopala za motku, natrljao ih solju i doveo dvije koze da ih obližu. Dok je Stari Un vrištao, Porta je pio pivo i držao nas ostale na odstojanju dugim kozačkim bičem. Koze su lizale i lizale, Stari Un je uzdisao i vikao i grčevito se smijao. To je bilo pravo ljeto! Daleko u Istočnoj Pruskoj održano je veliko okupljanje svih zapovjednika njemačkih snaga. Bilo je tamo i Generalobersta i Generalfeldmarschalla s krvavocrvenim prugama na vanjskim stranama nogavica njihovih dobro izglačanih hlača. Zlatni pleteri na njihovim crvenim ovratnicima natjecali su se svojim sjajem s draguljima s Ritterkreuzova koji su visjeli oko vratova te gospode. S dobro namještenim monoklima, naginjali su se iznad velikih karata ogromnoga bojišta. Proveli su sate i sate pomičući malene obojene zastavice s pribadačama. Svaka zastavica označavala je diviziju od osamnaest do dvadeset tisuća ljudi. Biti objektom zadovoljstva malenoga Fuhrera značilo je moć i čast. "... i zamolio bih vas da prenesete moje pozdrave mnogima kojima će biti omogućena ponosna sudbina umiranja u borbi, boreći se za Domovinu i čast naše vojske." Tako je rekao zapovjednik naše vojske svojim zapovjednicima divizija, među kojima je bio i zapovjednik divizije kojoj je pripadala 27. tenkovska pukovnija. Medaljama ovjenčan, taj debeli masovni ubojica s monoklom je tada salutirao i odvezao se natrag do svog

91

zapovjedništva daleko, daleko iza linije bojišta, dok su se zapovjednici divizija vratili svojim divizijama kako bi se pripremili za ofenzivu, tako da bi se oni ovjenčani medaljama mogli nastaviti igrati svojim malenim zastavicama i lijepim velikim kartama. "Pukovnijo! Za molitvu - KLEKNI!" Kapelan je imao časničku uniformu s purpurnim vrpcama. Imao je čin bojnika i tako je bio poravnat sa stožernim časnicima. Na lijevoj strani njegove jakne visio je i sjajio se Željezni križ. "Sveti oče! Blagoslovi ovo ponosno oružje, koje stoji ovdje u Tvoju čast! Daj im da uništavaju i muče crvene barbare, molimo Te, Oče.naš na nebesima, daj nam snage da budemo instrument Tvoje kazne tim crvenim stanovnicima močvara." Kasnije ću vam ispričati što se dogodilo kada smo se Porta i ja dočepali tog kapelana tijekom velike bitke.

DOSTOJANSTVENA SUDBINA "Van, van", povikao je Stari Un. "I to brzo. Ovo je kraj 27. tenkovske pukovnije." Dvadeset minuta kasnije, naših šest stotina tenkova bili su samo izobličene bukteće olupine. Nakon još dvadeset minuta Oberst von Lindenau se dovezao u svom višenamjenskom vozilu i nakon što je pogledao uništene tenkove, rekao je umornim glasom: , "Svi vi koji ste u stanju vratite se u naše staro zapovjedništvo. 27. pukovnija više ne postoji, sada kad ju je uništilo zrakoplovstvo." Zrakoplovstvo je bilo naše vlastito. Nekom žalosnom pogreškom, bombardirale su nas naše vlastite štuke. Nekoliko dana kasnije, ponovno smo bili u akciji s novim posadama i novim tenkovima koje su nam žurno dopremili iz Harkova. Tada sam na svoje veliko zaprepaštenje otkrio kako vam rat može zatrovati misli. Oduvijek sam mrzio rat, i mrzim ga i danas; no ipak učinio sam nešto što nisam trebao, upravo ono što sam mrzio i osuđivao, i što žalim što sam učinio, i još uvijek ne mogu shvatiti kako sam to učinio. Svojim periskopom ugledao sam ruskoga pješaka kako je iskočio iz rupe od granate i pojurio prema sljedećoj rupi. Brzo sam ga nanišanio i kratko zapucao iz strojnice. Meci su pogađali zemlju oko njega, ali on nije bio pogođen. Dok se naš tenk približavao, on je iskočio iz te druge rupe i poput zeca pojurio prema sljedećoj. Ponovno su meci zaprštali oko njega. I Pluton je zapucao prema njemu, no niti jedan od nas ga nije pogodio. Porta se počeo previjati od smijeha i podigao je Staljina kako bi mogao pogledati kroz prorez za promatranje: "Pogledaj kako gađaju naši izvrsni strijelci", rekao je Staljinu. Rus je zasigurno izludio od straha, jer je sada trčao uokolo u krugu. Ponovno su naše strojnice zapucale prema njemu, no na naše veliko čuđenje, svejedno ga nismo mogli pogoditi. Stari Un i Stege smijali su se gotovo koliko i Porta, a Stege je prezrivo rekao: "Dobri Bože, zar čak ne možeš nijednoga blijedog jebenog Rusa staviti u vodoravan položaj?" Opsovao sam sebi, i dok je momak skakao u još jednu rupu od granate, okrenuo sam bacač prema njoj i poslao mlaz plamena po tlu. Tada sam se okrenuo k Starom Unu i rekao: "Nakon ovoga se sigurno neće ustati." "Neće?" rekao je Stari Un. "Pogledaj kroz svoj periskop." Jedva sam mogao vjerovati svojim očima: momak je bio tamo, crn od čađe iz bacača, ali je trčao i nestao u unutrašnjosti neke kuće. Ostala četvorica su mi se grohotom nasmijala.

92

Ubiti toga čovjeka je sada za mene postalo pitanje časti, pa sam pucao prema kući sve dok nije planula. Pitanje časti. Kako sam mogao? Kako sam mogao ubiti čovjeka samo zbog očuvanja vlastitog ponosa? Ali to sam učinio, i sada zbog toga žalim. Rat sa svojim neprestanim ubijanjem, bukom, plamenovima i uništavanjem me kriomice zatrovao. Čak su i najfanatičniji nacisti morali priznati kako je Njemačka izgubila veliku ofenzivu, jer smo se pripremali za povlačenje u velikim razmjerima. Učinili smo i posljednji nadljudski napor kako bismo ostvarili pobjedu njemačkoga oružja. Naša je satnija stigla čak do Birjutska, gdje smo iznenadili čitavu konjaničku jedinicu u vojarni za odmor. S male udaljenosti i u kratkom vremenu, preobrazili smo ljude i konje u vrišteću krvavu masu prestravljenih ljudi i ritajućih životinja. Tada smo se morali povući, jer je na nas poslana velika sila tenkova T-34. Posvuda je bilo teških borbi i velikih gubitaka. Masakrirali smo jednu pukovniju koja se našla u okruženju, ali poput naše 104. grenadirske, nismo je mogli prisiliti na predaju. Dovezli smo svoje tenkove na mjesta i granatirali ih tri sata. Njihovi su vriskovi bili odvratni. Nakon što su bili uništeni, ugledali smo stravičan prizor: posvuda su se nalazili razneseni kamioni, oružje i nevjerojatno osakaćeni vojnici, koji su svi redom bili žene. Mnoge od njih su bile mlade i zgodne, imale bijele zube i nokte lakirane crveno. To je bilo otprilike dva kilometra istočno od sela Livnija. Stari Un je problijedio: "Obećajmo jedan drugome kako ćemo mi, ili jedan od nas koji se izvuče živ iz ovog, napisati knjigu o ovom smrdljivom neredu u kojem sudjelujemo. To mora biti knjiga koja će biti trn u oku čitavoj prljavoj vojnoj branši, bez obzira bili to Nijemci, Rusi, Amerikanci ili drugi, tako da svi ljudi mogu shvatiti kako je imbecilno i pokvareno ovo idiotsko zveckanje oružjem." Naše su naredbe govorile da tijekom povlačenja moramo sve uništiti. Rezultat toga gotovo je nemoguće opisati. Mostovi, sela, ceste i pruge su bili razneseni. Hrana svake vrste koju nismo mogli ponijeti sa sobom je bila natopljena benzinom, katranom, ili sadržajem nužnika. Prostrana, veličanstvena polja suncokreta su bila spaljena ili pogažena traktorima. Svinje i sve ostale životinje su bile ubijene i odvučene na sunce, pa su za nekoliko sati počele trunuti i smrdjeti. Posvuda smo ostavili zamke, takve da bi, primjerice, koliba eksplodirala ako bi netko otvorio njezina vrata. Posvuda se moglo vidjeti samo pustošenje, ružni krajolik smrti. Kao i obično, 27. tenkovska pukovnija se tijekom nekoliko tjedana smanjila do ruba nestanka, jer smo mi naravno, bili posljednji u povlačenju i jer smo se neprestano borili protiv nadmoćnih ruskih tenkovskih snaga. Međutim, ovoga nam puta nisu bila poslana pojačanja. Preživljavanje pukovnije je bilo pitanje tjedana, možda čak i dana. Dok smo se kotrljali cestom iza njemačkih jedinica koje su se užurbano povlačile, ponekad je bilo nemoguće napredovati zbog gustih kolona konjice, pješaštva, topništva i tenkova u bijegu. Beskrajni nizovi kamiona, tenkova, topova, konja i ljudi očajnički su se vukli prašnjavim cestama, gdje su prašina i vrućina život činile grozničavim snom. U poljima s obaju strana ceste nalazile su se jednako guste i jednako duge kolone ljudi i životinja, ali to su bili civili. Oni su upotrebljavali vrlo čudna vozila, u koja su se mogli upregnuti stari konji ili krave, ili oboje, ili pas, magarac ili čovjek, ili su se jednostavno vukli sa svojom imovinom na leđima. Svima je na umu bila samo jedna pomisao: pobjeći. Čudno, ali uopće nismo vidjeli čak niti sjenku ruskog aviona, inače bi rat završio godinu dana ranije no što doista jest. Kada bi se neko od naših vozila pokvarilo, bez obzira bio to samo automobil ili tenk, nije bilo vremena za popravke. Tenk bismo prevrnuli u jarak, gdje ne bi smetao prometu. Bezbrojni iscrpljeni vojnici bacali su se u jarke, odakle bi nas preklinjali da ih povezemo, ali to nije bilo dozvoljeno. Bilo je srceparajuće slušati njihove molbe, a ne moći

93

umiriti glas savjesti time što bismo povezli barem jednoga od njih s nama. Nitko nije zastajkivao i primao ljude na vožnju. Tenk za tenkom prolazio je pokraj njih, podižući ogromne oblake prašine iznad polja. Stotine izbjeglica je također padalo i ležalo kao da su umrli na užasavajućoj vrućini. No nitko se nije obazirao niti na njih. S vozačkog mjesta u dubini tenka, Porta je povikao: "Ovo je nešto poput povlačenja, dečki. Ovo je gore nego kada smo ratovali u Zemlji Žabara, gdje su se svi Francuzi i Tommiji povlačili pred nama. Tih dana naši tenkovi nisu bili toliko brzi, ali sada imamo puno bolju izvedbu. Pojest ću svoju lijevu nogu ako Goebbels ikada izgovori ijednu riječ o ovoj veličanstvenoj maloj utrci. Ako nastavimo ovim tempom, stići ću u Berlin do svog rođendana. Staljine, stari mačoru, dobit ćeš prekrasan komplet civilne odjeće umjesto ove prljave uniforme koju si prisiljen nositi, i dobit ćeš priliku da dobro počešeš Adolfovu pozadinu. I vi ste svi pozvani; i jest ćemo pire krumpir i svinjetinu izrezanu na kockice, a nakon toga kolače od krumpira, šećera i džema, i sve što god budete mogli progutati. I dovest ćemo onog jednonogog magarca, Asmusa iz bolnice s njegovom drvenom nogom i privatnim zahodom." Poslao nam je bocu i rekao da pijemo u čast sretnog poraza pruskih nacističkih oružanih snaga. Istočno od Harkova poslani smo u veliku akciju osiguravanja odstupnice, u kojoj su svi naši tenkovi bili izbačeni iz borbe, tako da smo i mi postali pješaštvo. Porta i ja smo bili sami, oko pola kilometra udaljeni od Starog Una i ostalih, i opsluživali smo tešku strojnicu. Dok smo tako ležali tamo i puštali da strojnica puca po Rusima koji su napredovali, dotrčao je neki lik koji bi protrčao prijeko Rusima da ga Porta nije uhvatio za jednu nogu. Bio je to kapelan - kapelan koji je molio onu molitvu tako punu milosrđa i ljubavi prije no štoje počelo povlačenje. Porta je sjeo zajahavši ga i opalivši mu zvonku zaušnicu. "Kamo si krenula, ti prokleta kravo? Ne dezertiraš valjda?" "Izgubili smo rat", jecao je kapelan. "Bolje da se predamo svojom voljom, tada nam sigurno neće ništa učiniti." "Predat ću ja tebe, ti prljava jezuitska životinjo! Jesi li zaboravio svoj moralno prosvjetljujući govor, u kojem si nam rekao da idemo ubijati crvena bića iz močvare? Sada ćeš nam vraški pomoći sa ovom strojnicom ili ću ti zabiti čahuru u čelo, pa makar i mi umrli od smrada! Sada ćeš okusiti ubijanje koje si tako toplo preporučivao nama, ti kukavno smeće!" Porta mu je napravio šljivu na oku, potom ga udario svojim čeličnim šljemom, tako da se ovaj složio poput mokre krpe. "Ovo je - nepokornost", povikao je kapelan histerično. "Pobrinut ću se da vas izvedu pred vojni sud ako istoga trenutka ne ..." Udario sam ga u lice stisnutom pesnicom i pritisnuo cijev svog pištolja na zlatom optočeni križ koji mu je bio zašiven na džepu na grudima i povikao: "Ili ćeš se za tri sekunde naći s druge strane ove strojnice i dodavati nam municiju, ili ćeš biti mrtvi kapelan." Jecajući od straha i bijesa zbog svog poniženja, dopuzao je do mjesta koje smo mu pokazivali. Nismo bili nimalo milostivi prema njemu, nego smo dali oduška svojoj nagomilanoj žeđi za osvetom. Svakoga puta kad bi bio nespretan, udarili bismo ga jako po prstima našim pištoljima. "Ovo ti je za Hansa Breuera!" "Ovo je za Asmusa!" "A ovo-a ovo-i evo ti još-za Ursulu!" I još jednom jer sam snajperom ubio dvanaest ljudi u sat vremena, onda kada sam bio izvan sebe zbog tuge za Ursulom!

94

I još jednom jer sam ubio onog jadnika kojega je bilo gotovo nemoguće pogoditi, neki dan. Iskrilo mije pred očima, i poludio sam. Htio sam da dobije stoje zaslužio. I Porta je imao podugačak račun kojega je trebalo podmiriti. "Sada si došao u ljudske ruke, ti svinjo, i mi te nećemo pustiti." Kad smo bili gotovi s njim, natjerali smo ga da krene prema ruskim linijama i propucali ga kroz obje noge kada je prevalio dvije trećine puta. Trojica Mongola su ispuzala da ga uhvate. Prestali smo pucati sve dok ga nisu odvukli. "Ne znam za tebe," rekao je Porta, brišući znoj s lica, "ali ja se osjećam novim i boljim čovjekom." Kada smo se vratili u satniju, podnijeli smo propisanu prijavu daje kapelan von Wilnau iz 12. oklopne divizije dezertirao neprijatelju, te da smo pucali u njega i ranili ga dok je to činio. Tako će ga, čak i ako bude uspio pobjeći od Rusa, Nijemci sigurno ubiti kao dezertera. "Jesu li ga uhvatili Rusi ili Azijati?" upitao je Pluton. "Azijati." "Tada će dobiti siguran, pravi blagoslov." Nastalo je sveopće zadovoljstvo što je kapelan pao u šake ratnicima iz barbarskijih dijelova Sovjetskog Saveza. Nisu baš svakoga dana dobivali pravog nacističkog svećenika da bi se poigrali s njim. Volio bih biti human. Volio bih moći reći kako nisam imao krvožednih instinkata: ali čak i danas mi se zamrači pred očima kada pomislim na, a posebice kada sretnem one koji potiču na rat, sve one idiote koji izravno ili varljivim insinuacijama podržavaju razdor i ratoborne instinkte. Vidio sam rezultate sramotnog djelovanja tih propagandista, kritičara, fanatika, hladnih poslovnih mozgova i političara željnih vlasti. Oni su odvratna gamad, i kao takvi trebaju biti uništeni. Mora ih se istjerati iz njihovih rupa i pukotina i srediti ih! Znam daje naše ponašanje prema kapelanu bilo barbarsko, ali nismo mogli drugačije postupiti. Nemam sućuti prema onima koji žele rat, koji žele natjerati milijune miroljubivih ljudi da odbace svu ljudsku obzirnost. Oni su opasni, i znam da im se treba suprotstaviti svim silama. Znam to, kao što to u dubini svoga srca zna svaki Nijemac. Ah, kad bi si samo Nijemci mogli to utuviti u glave i imati hrabrosti da djeluju prema vlastitom znanju. Ujedinjeni njemački revolt protiv rata, nemilosrdno poravnavanje računa s duhom i pristašama militarizma - to bi vratilo stvari na svoje mjesto. Prije no što smo zauvijek napustili Harkov, inženjerija ga je potpuno uništila. Harkov je bio velik grad; zauzimao je područje približne veličine Kopenhagena i na početku rata imao dobrih osamsto pedeset tisuća stanovnika. Harkov je bio jedan od najljepših gradova Sovjetskog Saveza, i imao je isti prestiž poput Moskve ili Odese. Ubijeno je otprilike tristo tisuća njegovih stanovnika. Kao stoje general Zeitzler ponosno rekao, bio je " resilo s vern ich tet". Bih li trebao imati samilosti prema takvome svećeniku? Jednostavno ne mogu. "Sve ja to dobro znam, dragi moj Beieru." Barring je nervozno odmahnuo glavom, a rukuje spustio na rame Starog Una. "Čitava je ta stvar nemoguća. To više nije rat, nego čisto i jednostavno samoubojstvo. Moramo voditi rat oslanjajući se na djecu i starce, ali moraš shvatiti kako njima, jadnicima nije lako ovako neizvježbanima biti poslan u ovu najgoru prljavštinu. Zato bih te zamolio da budeš dobar prema njima. Pomisli kako bi to mogao biti tvoj otac ili mlađi brat; prema njima bi sigurno imao obzira. I neki od vas su plakali kad ste imali petnaest ili šesnaest godina, u to ne sumnjam. Ako biste mi htjeli učiniti nekakvu uslugu, budite pristojni prema njima. Pomozite im da stanu na svoje noge, koliko je to moguće u ovim luđačkim uvjetima. Mislim kako im ne bismo trebali još pogoršavati; oni to

95

nisu ni najmanje zaslužili, jer ako je itko ovdje nevin, onda su to ti dječaci. Jedno je sigurno, sudeći prema regrutima koje nam trenutačno šalju, dno bačve će uskoro biti pogrebeno, pa možemo pretpostaviti kako će i rat doći svome kraju." "O, ne, Hauptmanne", rekao je Porta uz smiješak. "Tada će nam poslati još i sve djevojke. Možemo li se odmah zapisati za neke dobre statistice? Rado bih obučavao jedinicu njih. Znam neke vrlo stimulirajuće vježbe u ležećem položaju ..." "Porta, budi siguran da ću te postaviti za odgovornoga za statistice ako do toga dođe", prekinuo ga je von Barring uz smijeh. "U međuvremenu mi učini uslugu i upamti ono što sam upravo rekao. To je samo moja sugestija, ali siguran sam da vam neće biti teško poslušati me."

OKLOPNI VLAK Nakon pada Harkova, 27. pukovnija je povučena i poslana u Dnjepropetrovsk, gdje nam je dodijeljen oklopni vlak "Leipzig". Čim smo bili postavljeni, mi i još jedan oklopni vlak pošli smo prema Harolu, 100 kilometara zapadno od Poltave, gdje smo imali vježbe gađanja kako bismo se upoznali s našim novim naoružanjem. Nama petorici dodijeljen je jedan vagon: Stari Un je bio zapovjednik vagona; Porta je bio zadužen za osam strojnica i tri automatska topa; a Stege za kupolu broj 1, ja za kupolu broj 2 sa svojim 12-centimetarskim topom s dugom cijevi, kakvu je imao i Stege. Pluton je bio zadužen za radio i komunikacije. Kao posadu dobili smo dvadeset i pet regruta, koji su prošli Četverotjednu obuku. Najmlađem je bilo šesnaest, a najstariji je imao šezdeset i dvije godine. Bili su prilično jadan prizor. Krenuli smo prema bojištu, a nismo znali kamo zapravo trebamo ići. Pokazalo se daje to bio Lavov, gdje smo raznijeli jedno selo u komadiće i borili se protiv ruskog topništva našim automatskim naoružanjem. Nakon toga krenuli smo na jugozapad. Danju i noću prevaljivali smo stotine kilometara tračnica, stajući samo zbog vode ili nafte, ili kako bismo pričekali na sporednom kolosijeku da bi propustili vlak iz suprotnog smjera. Smjeli smo se opružiti i spavati u svojim vagonima, i divno smo se provodili. Mislili smo kako rat i nije toliko loš, samo kad se povremeno možeš naspavati do mile volje. Neprestani nedostatak sna kojem smo bili stalno izloženi je činio to sve tako nepodnošljivim, a naše živce napetima. U Kremenčugu smo se šetali po stanici, kada je odjednom ženski glas povikao: "Sven! Sven!" Zapanjeno smo se okrenuli. Ugledali smo prazni vlak bolnicu, a na jednim je njegovim vratima stajala medicinska sestra i mahala prema meni: "Sven, dođi i pričaj mi kako si!" Bila je to Asta. Zagrlila me i poljubila. Jedva sam je prepoznao u njezinoj uniformi, i zato što je u danima kad sam je poznavao u Gothenburgu bila rezervirana i pomalo dosadna, iako je bila lijepa. Primijetio sam da ju je rat razdrmao. U njezinim očima ili pokretima nije bilo oklijevanja. Povukla me u vlak, dok su druge dvije sestre preuzele Portu i Starog Una u svoje ruke. Asta se bila udala i razvela od čovjeka koji je bio dvadeset i dvije godine stariji od nje. Potom su se ona i jedna prijateljica dobrovoljno prijavile u njemački Crveni križ, i tada, i tada ... Bože, kako sam bio pohotan. I Bože, kako je ona bila pohotna. Gledali smo jedno u drugo, ali nismo govorili o onome što bismo željeli. Tada je došla neka druga sestra i šapnula joj nešto u uho. "Dođi", rekla je Asta i povela me do drugog vagona, gdje me ugurala na donji ležaj, navukla zavjesu i skinula se brzim, izvježbanim pokretima. Samo jedan okret i skinula je haljinu, i više nije bilo ničega o čemu bismo pričali - oboje smo to jednako očajnički željeli, i bilo je

96

dobro i lijepo biti tako iznenada obdaren čistom, dobro opranom djevojkom čvrstih mišića, koja je znala što radi i kako je četvrt sata sasvim dovoljno vremena ako ga se ne trati na razgovore o vremenu ili razmišljanje o tome što se ne usudite uraditi. Toliko smo žudjeli za time, bili smo toliko pohlepni i usklađeni da smo uspjeli dva puta, iz jednostavnog razloga što nismo zastali kako bismo razmišljali, nego smo djelovali bez oklijevanja, povinujući se želji koja se skupljala mnogo mjeseci. Čudno je kako život, gol i bestidan, odabire dočekati u zasjedi trojicu prljavih vojnika i podsjetiti ih na njihovo postojanje, njihovo golo postojanje na željezničkoj stanici, bilo kojoj staroj stanici. To pokazuje kako se uvijek može naići na nešto dobro, i kada se to dogodi, kako je četvrt sata više nego dovoljno vrijeme, ako to sami želite da bude. Još uvijek mogu zamisliti i smijati se pomalo komičnom prizoru nas trojice prljavih vojnika kako ponosno koračamo prema našem oklopnom vlaku, leđima tvrdoglavo okrenuti prema vlaku-bolnici koji samo što nije krenuo. Nismo se osvrnuli, ali uvijek sam zamišljao kako su najednom prozoru vagona stajale djevojke s nježnim, dirnutim izrazima na licima. To nisu bile tri medicinske sestre, već žene iz vlaka-bolnice koje su svoje darove podarile trojici ljudi i dobile nešto dobro zauzvrat. To se dogodilo tako brzo, a bilo je tako potpuno. Sa smiješkom u očima ukrcali smo se u naš vlak. Je li bilo dobro? Doista jest. Čak je i Porta bio tih, što pokazuje kako na svijetu postoji još nešto osim pohote. Stari Un je počeo pjevati nešto za sebe, a Porta je izvadio flautu. Tada smo prasnuli u smijeh i ostavili druge u neznanju. "Jadne djevojke", rekao je Stari Un. "Mora da su dobile gomile ušiju." Pa smo odsvirali onu pjesmu o kralju koji je dobio buhu. Bilo je to pravo poetsko čudo, jednako prirodno i iznenađujuće kao kada, dok ležite na travi nekog ljetnog dana, iznenada otkrijete kako mladi zec njuši vaše prste. Oklopni vlak nastavio je prema ratištu tijekom sljedećih dvadeset i četiri sata. U Bahvoratu, blizu pokrajine Donec, rekli su nam koji je naš zadatak. Morali smo biti podrška napadu, i tada prodrijeti što smo dublje mogli iza linije Lugansk-Harkov i u neprijateljskoj pozadini napraviti što veći nered. Potom smo se trebali povući, uništavajući za sobom mostove i tračnice. U slučaju da vlak bude onesposobljen za daljnje djelovanje, trebali bismo ga dignuti u zrak i svi preživjeli se pokušati probiti do naših linija. Glas Oberstleutnanta Hinke obratio se preko razglasa svim vagonima: "Budite spremni. Pripremite se za akciju." Skinuti su poklopci s topova, pripremljene granate, i svaki je čovjek zauzeo svoje mjesto. Vlak je polako ubrzavao, sve dok se nije počeo ljuljati, a kotači zujati i povremeno škripati i cviljeti na oštrim zavojima. Tada se iz zvučnika začula naredba: "Vlak! Pripremi se za sukob!" Zadnjaci cijevi velikih topova su se otvorili, granate i naboji su bili ugurani unutra. Čuo se zveket i udarci čelika o čelik; kotačići za mijenjanje postava topova su se okretali, a automati su se jednolično punili. Istovremeno smo navukli svoje azbestne šljemove na glave. Kroz periskop sam promatrao seoski krajolik. Ispred nas sjedne strane ležala je rijeka, široka i prljavožuta, izvijajući se poput vrpce između sivih padina. Velikom brzinom prošli smo kroz napušteno selo, i preko velikog željeznog mosta. Duboko ispod nas, rijeka je izgledala poput velikog žutog krova od valovitog lima. Dobrih pet kilometara dalje od rijeke došlo je do prvog susreta s neprijateljem, koji je iznenada ispalio nekoliko granata na nas. Vlak je naglo ubrzao, tako da je buka njegovih teških kotača gotovo nadglasala fijukanje granata. Potom su se u svim kupolama oglasila zvona za uzbunu, i dobili smo naređenje da otvorimo vatru.

97

Zapovjednici svih vagona su bili obaviješteni o svojim metama, a oni su potom obavijestili svoje zapovjednike kupola. Veliki topovi okrenuli su svoja crna usta prema šumama i poljima okupanima suncem. Tada je stigla naredba: Pali! i začula se zaglušujuća, stravična odjekujuća grmljavina kada je naših trideset teških topova započelo svoju pjesmu smrti za taj nasmijani ljetni krajolik. Nakon kratkog vremena bili smo zaogrnuti dimom i prašinom. Svaki put kada bi topovi zajedno ispalili salvu granata, vlak bi se tako snažno zatresao da smo mislili kako će se prevrnuti. Rusi su nam počeli odgovarati, a granate su se s treskom zabijale u strane vagona; no bile su premalene da bi mogle učiniti nekakvu ozbiljniju štetu. No, nije prošlo mnogo vremena, a oni su na našu vatru počeli odgovarati iz teških 28-centimetarskih topova, pa su neke od njihovih granata i imale učinka, udarajući nas poput uragana. Brzo smo promijenili cilj i počeli gađati rusko topništvo. Odjednom je vlak stao. Uskoro su se proširile glasine kako je izravno pogođen jedan od prednjih vagona, i kako je uništen jedan od njegovih podvoza. Neki naši inženjerci morali su izići van i zaklonjeni vlakom prevrnuti oštećeni vagon s tračnica. Imperativ je bio ponovno krenuti štoje prije moguće, jer oklopni vlak koji stoji je samo bespomoćna lovina neprijateljskog topništva. Međutim, prije no što su uspjeli prevrnuti taj vagon i ukloniti ga s tračnica, Rusi su uspjeli uništiti još jedan vagon, pobivši cijelu njegovu posadu. Ova snažna topnička vatra prisilila nas je da se povučeno prema velikom željeznom mostu na rijeci. Dok smo išli prema njemu, za sobom smo uništavali tračnice uz strašne detonacije. Tada su nam iz našeg zapovjedništva daleko s one strane rijeke poslali naređenje da stanemo jedan kilometar istočno od mosta i osiguravamo odstupnicu pješaštvu dok ga oni budu prelazili. Kada ga oni prijeđu, tada ga možemo prijeći i mi, a potom će inženjerci razrušiti most. Drugi oklopni vlak, "Breslau", nam je poslan kao pojačanje, i čim je on zauzeo položaj pokraj mosta, Oberstleutnant Hinka je htio učiniti proboj linije Rostov-Voronjež našim vlakom i učiniti što bude moguće kako bi se omelo neprijatelja. Hinka je mislio kako bismo mi morali moći stići do gradića udaljenog dvadesetak kilometara, gdje se nalazilo rusko zapovjedništvo divizije. "Breslau" je trebao ostati stajati pokraj mosta i pucati na neprijatelja, u nadi da oni možda neće primijetiti kako je "Leipzig" krenuo prema njihovoj pozadini. Prvih nekoliko kilometara smo jurili punom brzinom, a na nas se nije pucalo; no tada su prema nama okrenuli svoje najjače topove, i u sljedećih petnaest minuta, nekoliko naših vagona je bilo jako oštećeno, iako su i dalje bili sposobni za borbu. Potom je naša lokomotiva i sama primila nekoliko ozbiljnih pogodaka, pa smo se morali povući, polako puzajući natrag putem kojim smo došli. Približilo nam se nekoliko velikih tenkova, pa smo morali spustiti svoje topovske cijevi i sukobiti se s njima. Bilo je fantastično vidjeti kako ih pogađamo. Naše 12-centimetarske granate raznijele bi takav tenk na komadiće, odbacujući njegove čelične ploče u zrak poput pera iz razderanog jastuka. Granate su neprestano padale oko naše lokomotive, koja je gubila paru kroz bezbrojne rupe, što je rezultiralo smanjivanjem naše brzine na polagano i trzavo napredovanje. Bilo je više nego sumnjivo da će se oklopni vlak "Leipzig" uspjeti vratiti natrag. Kad pomislim na sav taj neizmjerno skup materijal, i neprijateljski i naš, kojega sam pomogao uništiti, um mi se zgražava nad samim iznosima o kojima se tu radi. Kad pomislite na to, morate se nasmijati glasno i prodorno, jer ćete inače briznuti u plač i ubiti se. Zar ljudi baš ništa ne shvaćaju? Zar vi, koji ovo čitate, ne shvaćate kakvo fantastično bogatstvo leži i čeka na vas da ga iskoristite, i ako upotrijebite vojsku u svoju vlastitu korist, vaš materijalni i kulturni položaj će danas biti dobar? Moći ćete si priuštiti da dobro živite, dobro jedete i imate svako po automobil, ili što god želite imati; moći ćete putovati cijelim svijetom; moći ćete

98

izići van i provesti se; moći ćete sagraditi kuću bez straha ili tjeskobe. Ima dovoljno, više nego dovoljno za svakoga. Nitko u to ne vjeruje - ili, točnije, nitko se ne usuđuje u to vjerovati. Kakvo nas to prokletstvo sve čini tako inertnima i zastrašenima da se ne možemo sabrati i lišiti generale njihovih povlastica? Mi smo većinom glupi, lijeni i neuki, i samo klimamo glavama i zadovoljni smo kada čujemo gomile dubokoumnih gluposti o "ravnoteži moći" i "međudjelovanju sila" i sav ostali žargon. Ravnoteža moći? Kada bi se svaki mali čovjek potrudio i zahtijevao da novac bude potrošen na poboljšanje njega samoga umjesto na oružje i rat, ne bi bilo rata, i svima bi nam bilo bolje. Ali svi ti mali ljudi prvo moraju lupiti šakama o stol i dati na znanje tko ima moć u svojim rukama i kako će se ta moć upotrijebiti. Ali činjenica je da ti mali ljudi nisu dovoljno obrazovani, pa se stoga moraju oslanjati na osjećaje, a to nije dovoljno. Sve će biti u redu, kažu, i dobro nam je ovako kako je; i, svejedno, mi se ne razumijemo u politiku, a političari ionako izvode prljave trikove s nama čim se dočepaju plijena. Ako kažete običnom čovjeku kako može dobiti automobil besplatno i bez poreza, a kako benzin ne mora koštati više od nekoliko novčića po litri, on će se samo nasmijati, jer ne zna. A ako im sve počnete računati i pokazivati im koliko što košta, tada se naljute jer je to jednako kao da im pokazujete kako su bedasti idioti koji nepotrebno izdaju novac. Bilo je potrebno svega nekoliko sati kako bi se uništilo oklopni vlak opremljen topovima, čije su same cijevi vrijedile pravo bogatstvo. Bili smo okruženi fijukom granata, i iako smo uništavali tenk za tenkom, oni su nam se postupno primicali poput odvratnih kukaca u napadu. Tada je centar za kontrolu paljbe utihnuo. Pluton je grozničavo okretao gumb, ali nije mogao uspostaviti kontakt niti s ostalim vagonima. Otada nadalje je Stari Un morao sam voditi naš dio borbe. Sada smo bili udaljeni samo osamsto metara od mosta i "Breslaua"; ali je "Breslau" u međuvremenu bio pretvoren u plamenu olupinu, a svi su njegovi topovi utihnuli. Snažna eksplozija protresla je naš vagon i odjeknula još nekoliko puta u našim ušima. Neki članovi posade počeli su vrištati, vriskovima koji su nam išli na živce, a dim i plamen provalili su iz prve kupole. Bio je to izravan pogodak. Ugasili smo požar našim aparatima za gašenje, i tada prebrojali: četiri mrtva i sedam ranjenih. Na sreću, Stege je bio neozlijeđen osim nekoliko manjih opekotina na rukama. Sada je moj top bio jedini iz kojega se moglo pucati. Znojili smo se dok smo se kretali pregrijanom kupolom, u kojoj su se pojavljivali plamenovi nakon svakog hica kojeg bismo ispalili. Jedan za drugim, vagoni su bili uništeni, i na posljetku je cijeli vlak stao, pa gaje neprijatelj mogao precizno gađati. Potom se začula eksplozija kao daje Sudnji dan, i bijeli plamen ispunio je kupolu. Dobio sam jak udarac u prsa i sve mi je pred očima postalo crno. Zastenjao sam. Osjećao sam kao da mi je tijelo zdrobljeno. Morao sam disati vrlo pažljivo, ali čak i tada sam osjećao svaki dah kao da me netko probada noževima. Nisam se mogao pomaknuti. Bio sam uhvaćen u škrip koji se sastojao od topa, koji je bio izbačen iz svoga ležišta, i čeličnog zida kupole. Bio sam poškropljen krvlju od glave do pete. Nisam znao čija je to krv bila, ali pretpostavljao sam daje moja. Pokraj mene je ležao jedan član posade topa, kojemu je vrh glave bio otkinut poput vrha kuhanog jajeta. Moje lice i ramena su bili prekriveni njegovim mozgom. Osjetio sam nepodnošljiv smrad: mješavinu uzavrele krvi i utrobe, pomiješanu s jetkim mirisom municije. Povratio sam. Začula se još jedna glasna detonacija, i plamenovi su poletjeli na sve strane. Vagon se počeo naginjati i činilo se da će se prevrnuti, ali nešto gaje uhvatilo i on je ostao nakošen pod kutom od 45°. Drugi pogodak je malo pomaknuo top, pa sam mogao pomaknuti noge i jednu ruku, te sam uspio obrisati dio ljepljivog mozga sa svog lica. Iza

99

mene ležao je Schultz, momak od šesnaest godina, a obje su mu noge bile pretvorene u crvenu masu. Iznad moje glave je visjela nečija otkinuta ruka, a najednom njezinom prstu bio je zlatan prsten s plavim kamenom. Zavrtjelo mi se u glavi, i počeo sam vrištati. Međutim, brzo sam se pribrao i počeo dozivati Starog Una i Portu. Ubrzo nakon toga začuo sam glas koji je dopirao kroz debele čelične ploče, i koji mi je govorio da počnem lupati po ploči kako bih im otkrio gdje se nalazim. I tada se začuo utješni glas Starog Una: "Stiže pomoć, stari!" Napravili su rupu aparatom za rezanje, kroz koju je Porta gurnuo svoju blagoslovljenu ružnu njušku: "Dobar dan!" rekao je isceren. "Jeste li za šetnju?" Pažljivo su me oslobodili. Od posade našeg vagona devetorica su preživjela, i dok smo omotavali zavojima jednog od njih, doletjela je još jedna granata i zatrpala nas u vagonu. Porta i Pluton udarali su po oklopnim vratima s nekoliko teških maljeva, pa smo ih uspjeli dovoljno otvoriti kako bismo se mogli izvući van. Naoružani automatima i ponekom granatom potrčali smo prema mostu, zaklonjeni nasipom. Nekoliko ruskih tenkova požurilo je prema naprijed kako bi nas odsjekli, i našli smo se u utrci za život ili smrt, koju oni koji je budu preživjeli zasigurno neće zaboraviti. Mi smo stigli prvi. Naboji eksploziva bili su spremni za tren, a upaljači pripaljeni. Tada smo punom brzinom pojurili preko mosta, između čijih čeličnih pragova smo mogli vidjeti rijeku duboko ispod sebe, uzburkanu granatama i mecima. Rusi su svojim strojnicama meli po mostu, i nekoliko naših je bilo pogođeno i palo je dolje u uznemirenu žutu vodu. Bili smo ga već gotovo prešli, kad nam je strahovit prasak presjekao dah. Most se polako počeo urušavati. "Držite se za ogradu", povikao je Porta. Veći dio mosta pao je u rijeku. Pragovi su padali poput listova sa stabla u jesenjoj oluji. Tračnice su se lomile uz škripu, a matice i vijci su letjeli u svom smjerovima, poput projektila iz automatskog topa. Na posljetku je buka utihnula. Uz pomoć nekakvih žica Porta i ja smo se uspjeli popeti na stup mosta, a otamo smo hvatajući ravnotežu preko svijene tračnice stigli do obale i ostalih. Von Barring je bio jako opečen po licu i trpio je strašne bolove. Oberstu Hinki je nedostajao nos i jedna strana lica. Čim smo se vratili u svoju vojarnu zaspali smo. Povukli smo svoje zaštitne naočale prema dolje i povezali svilene rupce oko vratova. Von Barring podigao je Staljina i dodao ga Porti. Potom je glas Starog Una izdao naredbu preko zvučnika ostalim vozilima: "Upalite motore! Pripremite se za akciju!" Automatsko oružje je bilo utovareno, dugi pojasevi municije na svojim mjestima. Zapovjednici vozila javili su da su spremni; nakon čega se ponovno začuo glas Starog Una: "Prvi oklopni izviđački vod - naprijed - marš!" Motori su zapjevali, šljunak je prštao ispod masivnih guma.

HALS-UND-BEINBRUCH 6 "Je li strašno, Stari Un?" uspio sam prošaputati. "Par sitnih krhotina u tvom trbuhu i nogama. Ne izgleda strašno. Slobodno se oraspoloži. Vidjet ćeš, za kratko vrijeme opet ćeš biti dobro. Vodimo tebe i Stegea u trijažnu stanicu. Stege je dobio samo u nogu." Trgnuo sam se od boli kad je automobil poskočio. "Vraški me boli, Stari Un. Daj mi gutljaj vode." 6

njemačka uzrečica kojom se želi nekome dobru sreću nap. prev.

100

"Ne smiješ ništa piti sve dok te liječnik ne pregleda", odgovorio je Stari Un i pogladio me po kosi. "Znaš i sam da je to strogo zabranjeno kod ozljeda trbuha." "Daj pogledaj mi to. Izluđuje me." "Već smo ti stavili zavoje. Ništa više ne možemo učiniti dok te liječnik ne pregleda." Automobil je stao. Stari Un je iskočio iz njega, a do mene se sagnuo Porta. "Sada momče, dobro stisni zube, jer ćemo te Pluton i ja podići iz ove kutije i dodati te dolje Starom Unu i Titchu. Kad to obavimo, najgore će biti iza tebe. Samo pomisli, stari momče, na sve one male medicinske sestre koje će prati tvoje vitalne organe čistim krpama četiri puta dnevno, kao što to rade našem beznogom prijatelju Asmusu." Usne su mi krvarile kada sam se napokon našao na tlu s kutijom za plinsku masku pod glavom. Sad je odjednom postalo važno biti vraški hrabar i sve to, i ne vrištati. Kad su spustili Stegea, on je glasno zastenjao, jer mu je noga udarila o kotač oklopnog vozila. Naši suborci su se nagnuli nad nas da se pozdravimo. Stari Un pritisnuo je svoju čekinjavu bradu na moju i prošaputao: "Potrudi se da se zadržiš po garnizonima dok se rat ne završi." Porta nam je stisnuo ruke i pružio nam Staljina kako bi se i on mogao oprostiti od nas; tada je baš prije no što je ponovno nestao u vozilu, povikao: "Blago vama, vragovi! Poljubite ih sve od mene i recite im da ću se brinuti o svom tenu svakoga dana, tako da ću biti jednako zgodan kada me ponovno budu vidjele." Tada je snažni motor zabrektao. Stari Un, Titch i Pluton su nam mahali iz otvorene kupole, a tada su i oni i oklopno vozilo nestali u oblaku prašine. Osim bola, osjećao sam se uplašeno i usamljeno. Bilo je dobro što sam uz sebe imao Stegea s kojim sam se zajedno mogao osjećati usamljenim. Nekoliko bolničara nas je unijelo u veliki hodnik, po čijem je podu bila razastrta slama i koji je bio prekriven ranjenim vojnicima u otrcanim i prljavim uniformama. Stege me uhvatio za ruku čim su nas spustili u slamu. "Jel te boli, stari? Znaš, uskoro će ti biti bolje, kad te pregleda liječnik i kad ti da injekciju u ruku. Moramo nekako izvesti da možemo cijelo vrijeme ostati zajedno." "Da, nikako se nećemo dati razdvojiti, ma što se dogodilo. Bože, što ovo boli. Kao da su mi izvadili utrobu. Ali kako je tvoja noga? Jel jako oštećena?" "Pomalo me boli", rekao je Stege, pokušavajući se slabašno nasmiješiti. "Najviše me boli stopalo. Ali, do vraga, i noga, mogu mije odrezati. Više se brinem za tvoj trbuh." Došao je liječnik s nekoliko bolničara, koji su ispisivali kartone za svakog pacijenta prema liječnikovu diktatu. Bacio je ravnodušan pogled prema Stegeovim zavojima i rekao: "Krhotina granate u lijevoj nozi, transport 6, odmah svježi zavoji i 3 cc. tetanus." Stavio je čistu gazu na moj trbuh: "Krhotine granate u lijevoj nozi, desnom stopalu i trbuhu, transport 1, 3 cc. tetanus, 2 cc. morfija odmah i također prije transporta." Odvažio sam se i upitao možemo li Stege i ja ostati zajedno. "Nije previše važno hoćeš li umrijeti ovdje ili u bolničkom vagonu, što se samog toga tiče", bešćutno je odgovorio. "Ali ozljede trbuha idu transportom 1, a ovaj ovdje transportom 6. U vezi toga ne mogu ništa učiniti." Tada je nastavio dalje, a bijeli je ogrtač lepršao oko njega. Ne mislim kako je bio arogantan ili okrutan, samo preopterećen. U zamjenu za dobru englesku lulu, naše cigarete i duhan, Feldwebel zadužen za transport obećao mije kako će vidjeti što može učiniti za nas. Primio sam svoju injekciju i utonuo u san iz kojega sam se probudio tek kada sam bio podignut na nosilima i uguran u ambulantna kola. U njima su se nalazila četvora nosila jedna iznad drugih. Stege je bio ispod mene, dakle Feldwebel je održao svoje obećanje. Kada bi ambulantna kola poskočila ili se zanijela, udarili bismo o nosila iznad sebe, ili u slučaju najgornjega, u krov. Između nosila bilo je svega nekoliko centimetara prostora, pa

101

smo se osjećali pritiješnjeno. Na najgornjim nosilima ležao je topnik sa slomljenom zdjelicom, on je vrištao i vrištao, i molio nas da pozvonimo, jer se bojao da će iskrvariti do smrti. Stege je neprestano pritiskao gumb zvonca koje je zvonilo u vozačevoj kabini, ali ni on niti njegov pomoćnik nisu obraćali pozornost. Kada je došlo vrijeme da nas ukrcaju u vlakbolnicu, topnik je bio mrtav. Bolničari su ga bešćutno izvukli van, izvrnuli na tlo i prekrili ga ceradom; tada su nas počeli istovarivati. Vlak-bolnica je bio jedan od onih zloglasnih "pomoćnih" samo beskrajan niz teretnih vagona sa slamom na podu i četrdeset ljudi u svakom, samo grubo podijeljenih. Vlak je neprestano zastajkivao i kretao uz nizove trzaja, kao da su pokušavali rastresti vagone u komadiće. Jedanaest ljudi u našem vagonu je umrlo. Gotovo sam skrenuo s uma od boli i žeđi, ali Stege je bocu s vodom držao daleko izvan moga domašaja. Da sam popio vode, to bi za mene značilo smrt. To je putovanje trajalo tri beskrajna, strašna dana i noći; nakon čega su nas polegli u redove na peronu na kijevskom kolodvoru sa ceradom ispod nas, kaputom preko nas i vječnom kutijom za plinsku masku pod glavama. Čitavo smo poslijepodne ležali na natopljenom peronu, dok je sve više ljudi umiralo. Samo sam kroz maglu bio svjestan onoga što se događalo oko mene. Stege je ležao pokraj mene i držali smo se za ruke kao da smo bili maleni dječaci, a ne očvrsli stari konji, dobro naviknuti na prizore ljudi koji umiru, vrišteći poput životinja. Kasnije tijekom večeri, po nas su došli bolničari i ruski zarobljenici koji su nas u kolima hitne pomoći odvezli u 13. poljsku bolnicu, koja je bila podignuta u predgrađu Pavilo. Ondje smo bili odvedeni ravno u podrum i očišćeni od ušiju. To su radili ruski ratni zarobljenici, i ja nikada u životu nisam imao nježnije ili spretnije bolničare. Ako bi nas ponekada krivo uhvatili i natjerali nas da zastenjemo, bili bi tako dirljivo preplašeni, da smo samo zbog njih stiskali zube i trudili se da ne pokažemo svoju bol. Svi mi ranjenici smo se složili kako će nam biti doista dobro, ako se samo budu mogli brinuti za nas ti veliki, dobroćudni stvorovi, pa smo im iz zahvalnosti poklonili sve preostale cigarete. I oni su bili u rovovima poput nas, i iako su bili druge rase i nacionalnosti i iako smo jednom pucali jedni na druge, jer su oni na vlasti proglasili kako smo neprijatelji, međunama je postojalo suosjećanje jače od bilo kakvih proglasa koji su se već odavno pokazali prilično nevezanima za bilo kakvu stvarnost za koju bi običan vojnik mogao biti zainteresiran. Ja i još četvorica drugih ležali smo u operacijskoj sali i čekali svoj red promatrajući nesretnog kolegu na stolu ispod blještavog svijetla. Četiri kirurga radilo ja na njemu brzinom svjetlosti. Amputirali su mu nogu. Čim su je otpilili, bacili su je u bijelu kantu u kojoj je već bila jedna noga, otpiljena točno ispod koljena i ruka, čiji je krvavi patrljak virio iznad ruba kante. Zbog toga mi je postalo loše i povraćao sam, točnije rečeno, pokušao sam povraćati, ali izišlo je samo nešto krvi i žući. Sljedeći pacijent je bio mladić sa slomljenim leđima. Činilo se da nije pri svijesti. Stariji kirurg s monoklom je neprestano psovao na druge kirurge i bolničare, ali se činilo daje predivno stručan, jer je radio poput munje, ne čineći niti jedan suvišan pokret. Nakon što su radili na mladiću desetak minuta, stari kirurg je ljutito po vikao: "No, do vraga, taj tip je mrtav. Dolje s njim i donesite sljedeće tijelo. I dajte se pokrenite." Gurnuo je jednoga od bolničara. Prije no što sam shvatio što se događa ležao sam privezan za operacijski stol. Dali su mi injekciju u ruku i još jednu u trbuh. Jedan od kirurga udario me po ramenu. "Sada stisni zube, dečko. Neće dugo trajati, ali će vjerojatno boljeti, jer ti možemo dati samo lokalni anestetik. Stoga budi hrabar, a mi ćemo te uskoro lijepo zakrpati." Ubrzo nakon toga postao sam svjestan reza preko trbuha i začuo sam tihi zveket instrumenata. Sljedećeg trenutka, imao sam osjećaj da mi je izvađena cijela utroba. Peklo me, boljelo i razdiralo poput usijanih kliješta. Nikada nisam mislio da može postojati takva bol. Vrištao sam poput luđaka i mislio kako će mi oči iskočiti iz glave.

102

"Začepi", izderao se stari kirurg. "Još nismo niti počeli kako treba. Čuvaj svoje zavijanje za vrijeme kada bude nečega vrijednog zavijanja." Kada je došlo do "toga nečega vrijednog zavijanja" ne znam; samo znam da sam, kada su bili gotovi, bio u svijetu mučenja u kojeg samo malobrojni idu. Bio sam slomljen, uništen. Na kolicima su me odvezli na odjel, stavili na krevet, dali mi injekciju, i potom sam zaspao. Prvih četrnaest dana bio sam svjestan samo djelića onoga što se događalo oko mene ili meni; no vrlo polako, moja se snaga počela vraćati. U krevetu pokraj moga ležao je pilot s gadnim opeklinama. Zvao se Zepp. Bila su tu još šestorica teških ranjenika, od kojih su dvojica umrla tijekom nekoliko dana. Nisam imao pojma što se dogodilo sa Stegeom, a to mi nitko nije znao reći. Tri tjedna nakon operacije bio sam proglašen sposobnim za premještaj. Stavili su me u pravi vlak-bolnicu s pravim ležajima i velikim prozorima kroz koje se moglo vidjeti, ili točnije, kroz koje su mogli vidjeti oni na srednjim ležajima. Budući da su mi zavoji morali često biti mijenjani, dobio sam jedan od traženih srednjih ležaja. Iznad mene je ležao moj novi prijatelj Zepp, čiji mi je vedar duh bio od velike pomoći. Odvezli su nas u Lavov, gdje su Zeppa i mene poslali u 7. pričuvnu bolnicu. Liječnik je rekao kako moja rana izgleda stvarno dobro i nasmijao se. Tempo u toj bolnici nije bio tako užurban, pa su liječnici imali vremena nasmijati se i razgovarati s nama kako treba. Izvukao je nekoliko krhotina granate iz moje noge, od čega su mi zadrhtali živci, ali tada je na moje olakšanje, bolničarka vratila zavoje natrag. Nisu mi dali da jedem ništa osim zobene kaše, i toliko mi se omrznula da sam gotovo poludio; no kada bih pitao liječnika mogu li dobiti nešto raznovrsno za jelo, on bi me pogladio po obrazu i rekao: "Kasnije, prijatelju moj. Kasnije." Zepp i ja smo bili na odjelu za teško ozlijeđene. Danju i noću čulo se stenjanje i jaukanje, i često je grozno zaudaralo na gnoj i trulež. Jednoga dana se neki mladić, koji je znao da će umrijeti i već se tri tjedna mučio s tom spoznajom, ustao, odvukao van na hodnik i bacio se niz stepenice. Bilo je strašno, jer se nismo mogli ustati i spriječiti ga. Zepp je pokušao, ali je pao svega nekoliko koraka od svog kreveta; mi ostali zvonili smo sve dok zvono nije gotovo puklo. Bila su to teška vremena. Moj mi je trbuh uzrokovao strašne bolove, a nije bilo za šaliti se niti kada bi liječnik kopao po mesu moje noge kako bi pronašao sitne krhotine granate. Temperatura mije rasla, umjesto da se smanjivala, ali liječnik je svejedno rekao kako napredujem. "Tebi je sve dobro", neraspoloženo sam mislio. Jednom sam se probudio usred noći. Zavoji su mi bili mokri i ljepljivi. Rekao sam Zeppu da pozvoni. Sljedećeg trenutka utrčala je sestra. "Što je s tobom?" ljutito je prošaputala. "Jesi li poludio da tako zvoniš u ovo doba noći?" "Rana mi se otvorila", odgovorio sam. "Prokrvarila je kroz zavoje." Bio sam gotovo izvan sebe od straha i već sam mogao zamisliti kako moja majka prima lakonsku razglednicu od vojske: "Umro je junačkom smrću za Fiihrera i Domovinu." Odmaknula je pokrivače na stranu. Iz obzira prema ostalima nije palila svjetlo, nego je koristila svoju baterijsku svjetiljku. Brzo i spretno odmotala je zavoje. Na odjelu je bila tišina. Mladić na drugom kraju sobe promrmljao je nešto u snu. Zepp se uspravio u krevetu, ali ga je sestra gurnula natrag i rekla mu da nastavi spavati. "Sven i ja ćemo se lakše s ovim nositi sami", rekla je i otišla po lavor s vodom. Uplašeno sam pogledao Zeppa, i on je pogledao mene, jednako uplašen. Vratila se i bez riječi me oprala. Samo se u sebi pomalo smijuckala, i samo je jednom pogledala moje uplašeno lice. "Ovo nije ništa čega bi se trebalo bojati", rekla je. "Lako je vama to reći", rekao sam. "Nemate vi krvarenje." Nije ništa odgovorila, samo se tajanstveno nasmijala. "Možda i nije tako strašno?" zanimalo me. "Nije uopće strašno", odgovorila je.

103

Kada je dovršila svoj posao, pokrila me pokrivačem. Tada je zastala na trenutak i pogledala me. "Nije to bila krv", rekla je. "Nije bila krv?" rekao sam. "Ali osjetio sam ..." Proći će dugo vremena prije no što zaboravim njezin osmijeh. Pocrvenio sam i osjetio se strašno postiđenim. "Samo si sanjao, prijatelju moj. Sigurno je da se oporavljaš." Pogladila me po obrazu i otišla s lavorom. "Mora daje sanjao o vama, sestro!" gušio se od smijeha Zepp. "Sada na spavanje, obojica!" I tada je otišla. Na kraju sam ga morao zamoliti da bude miran do jutra, tako da možemo odspavati prije no što nam prođe cijela noć. Ali nije prošlo mnogo: "Sven, jel spavaš?" Zavukao sam glavu pod pokrivač. "Sven!" "Da. štoje sad?" "Margaret kaže kako će biti posebnih jednogodišnjih tečajeva za demobilizirane kad rat završi. Jesi li ti čuo što o tome? Sven, dođi i popuši posljednju cigaretu sa mnom ... nemoj misliti da je Margaret..." "O, zaboga!" Te sam noći gotovo dobio trovanje nikotinom. On je neprestano ustajao iz kreveta kako bi došao i sjeo na rub moga i objasnio mi sve o tome što će on i ona raditi jednom kad ovaj prljavi rat završi.

ŽELIM VAM DUGU BOLEST Jednog četvrtka ujutro prvih dana prosinca 1943. proglasili su me sposobnim i rekli mi kako se u subotu odlazim pridružiti svojoj jedinici. "Žao mi je što to moram učiniti, moj momče. Zapravo bi trebao ostati ovdje barem još šest tjedana. Sada ćeš se morati snalaziti što bolje budeš mogao. Ne znam hoćeš li tamo dobivati dosta toga za jesti; ali moraš pojesti što god možeš kad god ti se pruži prilika. Moći ćeš se nositi s time samo ako budeš dovoljno jeo, i po mogućnosti još malo više od toga." Tako mi je rekao glavni liječnik u bolnici u Truskavicama. Bio je dobar liječnik i vodio je svoju bolnicu prema načelu da njegovi pacijenti ostaju u njoj sve dok ne budu u dobrom stanju, a kada bi se oporavili, pokušavao je pronaći isprike kako bi ih zadržao još neko vrijeme. Sada je, međutim, dobio naredbu s visokog položaja da mora barem pedeset posto svojih pacijenata proglasiti sposobnima i poslati natrag njihovim jedinicama. No, prema propisima, ako bi vojnika proglasio sposobnim, a on to zapravo ne bi bio, liječnik je mogao biti izveden pred vojni sud - to pokazuje kako ovi na vrhu mogu izvoditi čuda. Uzmete potvrdu o sposobnosti, pečat i vojni sud i - zlo i naopako! - bolesni postaju zdravi i spremni. Da takvi "sposobni" vojnici nekada mogu biti ogroman teret svojim jedinicama kada ih njihovi suborci moraju njegovati i pomagati im usred bitke, to nikome od onih na vrhu nije palo na pamet. Glavni liječnik je tužno odmahnuo glavom kad se oprostio od mene. Barbara je zaplakala kada sam došao i rekao joj žalosnu vijest. Bio sam toliko ogorčen i potišten da nisam uopće osjetio potrebu daje tješim. Bilo bi lažno pokušati nešto tako bedasto kao što je utješiti zaljubljenu ženu koju volite. Barem sam tako mislio u tom trenutku. Posvetio sam se utapanju svega toga u žestokoj senzualnosti. Vrata nisu bila zaključana, ali

104

vjerujem kako niti jednom od nas ne bi smetalo daje čitav njemački narod ušao unutra. Mi smo bili u pravu. Narod je zahtijevao - ili je barem dozvolio da to bude učinjeno u njegovo ime - toliko mnogo od nas, da smo i mi imali pravo zahtijevati nešto zauzvrat: a mi smo tražili samo to, ali pod uvjetom da nam dozvole da to i zadržimo, a to nismo nikome uzeli. Ostao sam ležati na njezinom krevetu kada je požurila na dužnost u svoj odjel, i tamo sam popušio cigaretu i mirno razmislio o svom položaju. Zapravo i nije bilo ničega o čemu se trebalo razmišljati, osim ako nisam planirao dezertirati. Ne bih se bojao to učiniti; ali nisam se bojao niti povratka na bojište. Više se nisam ničega bojao, bio sam samo opsjednut hladnom, snažnom mržnjom prema svemu što smo mrzili pod zajedničkim imenom: "prljavi rat". Budući da se više nisam ničega bojao, mogao sam jednostavno otići i proučavati taj fenomen sa stajališta smirene, nezainteresirane ogorčenosti, s kojega se može točno promatrati. Kada je moja cigareta bila napola popušena, Margaret je utrčala u sobu i bacila se jecajući na svoj krevet, uopće me ne primijetivši. U ruci je imala pismo. Dakle, Hugo Stege je mrtav. Izgovorio sam to za sebe i nisam osjetio nikakvo iznenađenje. Nisam imao potrebu pročitati pismo. Hugo je bio mrtav. Ne progovorivši niti riječi, gurnuo sam cigarete i šibice prema njoj. Uplašeno se trgnula. "O, ti si tu? Oprosti, nisam te vidjela." "Preskoči to", rekao sam. "Zaključaj vrata dok se oblačim. Bit će mi dosta dvije minute." I tako sam se odijevao dok je ona ležala i plakala. Tada sam otključao vrata i pročitao pismo: Istočni front, studeni 1943. Feldpostnummer 23645 Feldwebel Willie Beier. Moja draga gospođice Margaret Schneider, Pišem vam ovo kao prijatelj i suborac Huga Stegea, kako bih vam priopćio tužnu vijest daje poginuo. Rekao mije toliko lijepih stvari o vama, tako da u potpunosti shvaćam kakvu neizmjernu i strašnu tugu će vam donijeti ovo pismo. Možda će vam malo utjehe donijeti ako budete znali kako se to dogodilo. Rano jednoga jutra, kada smo bili u ophodnji našim oklopnim vozilom, na nas su iznenada zapucali. Metak je pogodio vašeg zaručnika izravno u sljepoočnicu, i bio je na mjestu mrtav. I u smrti se smijao svojim lijepim smiješkom, pa možete zaključiti kako nije patio. Vi sada ne smijete očajavati; mladi ste i morate mi obećati kako ćete ovo zaboraviti što je prije moguće. Život pred vama zasigurno vam obećava još mnogo veselih i svijetlih dana, i najpametnija i jedina prava stvar koju trebate učiniti -iako vam se sada možda neće svidjeti moj savjet -jest pronaći mladića kojega ćete zavoljeti jednako onoliko koliko sada volite Huga. U ime vašeg voljenog i mog prijatelja, nemojte plakati, jer će ga to samo rastužiti, ako to bude mogao vidjeti. Ne, nasmiješite se, i samo pomislite koliko toga je bio pošteđen. U svakom zlu ima i nešto dobra ... Ono što se događa s našim umrlima mi ne znamo, ali znamo da im je dobro. Čitavim svojim srcem suosjećam s vama. Iskreno vaš, Willie Beier. Kako je to pismo samo nalikovalo na Starog Una, s njegovom očinskom brigom. Istom je poštom stiglo i pismo za mene. Dragi stari momče, Hvala ti na tvojim pismima. Dobili smo ih pet odjednom. Nažalost, imamo samo vremena za kratko javljanje, jer se nalazimo usred prilično prljavog nereda. Ako Ivan ne napada, napadamo mi. Mira nema. Čisti pakao. Učini što god možeš kako bi ostao u pozadini što je duže moguće.

105

Stege je mrtav, a Titch je nestao bez traga, izgubio se tijekom napada. Što se toga tiče, pisao sam Margaret i rekao joj kako je pao pogođen metkom u glavu - ali ti znaš kako vojnik iz tenka napušta ovu dolinu tuge. Jadnom Stegeu su izgorjele obje noge. Nije ga bilo nimalo ugodno slušati tijekom deset ili dvanaest sati koliko mu je trebalo da umre. Nevjerojatno je kako imaju snage vrištati toliko dugo. Prije no što ovaj smrdljivi rat završi, vjerojatno ćemo svi otegnuti papke, i tako će stranački glavonje, generali i ostali koji su se držali podalje od njega pobrati sve lovorike - i sve ostalo. Sada moramo krenuti, pa dragi Sven, ostani u zadnjim redovima u svojoj bolnici, tako da se bar jedan od prave sorte nađe negdje gdje ima šansu preživjeti. I ne zaboravi kako smo jedan drugome obećali kako ćemo napisati knjigu o ovom prljavom poslu. Najsrdačniji pozdravi od Porte, Plutona i tvog Starog Una Posljednje večeri jeli smo kolače i pili liker od jaja, a na radiju je svirala lijepa, polagana glazba. Barbaraje dobila slobodnu večer. Ali nismo se mogli dobro zabavljati. Vani je zavijala oluja, a kiša je ljutito šibala po prozorima. Zepp je tužno pogledao u svoju čašu i rekao: "Ovakve noći mije gotovo drago zbog moje nepokretnosti. Zamisli kako je biti u rovu po ovakvom vremenu." Margaret je otišla kod Elizabeth u sobu spavati, tako da smo Barbara i ja mogli biti sami te posljednje večeri. Kada je izlazila iz sobe sa svojim potrepštinama za noć, Margaret me zagrlila, i gledajući me sa suzama u očima, ozbiljno rekla: "Sven, tamo moraš biti pažljiv. Stari Un ne smije dobiti priliku da piše i Barbari za nekoliko tjedana." Tada me poljubila i brzo nestala kroz vrata. Sljedećeg jutra navukao sam omraženu uniformu i dugi sivi kaput. Ruksak mije bio otežao od svih lijepih stvari koje su mi djevojke stavile unutra: dva velika kolača koje je Barbara sama ispekla, dvije staklenke džema od Elizabeth, dimljena šunka od Margaret, limenka krušaka od Zeppa. Suze su me gušile u grlu, i uz najbolju volju na svijetu, nisam mogao pojmiti kako ću ikada poželjeti pojesti bilo što od toga. Tada sam opasao svoj pištolj oko struka, objesio kutiju s plinskom maskom preko ramena i na kraju stavio svoju malu crnu kapu sa štitnikom na glavu. Sve tri djevojke otpratile su me na stanicu. Ljubio sam suze u Barbarinim očima. "Nemoj plakati, Babs; trebala bi se smijati. Zapamti," brzo sam nastavio, "ovo nije zbogom. Ovo je samo do viđenja." "Sven, obećaj mi da ćeš se brinuti za sebe." Kada se začula zviždaljka, sve tri su me poljubile, kao posljednji zavjet prijateljstva, ljubavi. Zbogom, Truskavice! Zbogom, moja oazo. Zbogom, vi mirne sobe s čistim i urednim krevetima. Zbogom, vi žene s mirisavom, sjajnom kosom. Pritisnuo sam čelo na hladni i vlažni prozorski okvir u kupeu, a suze su mi potekle niz obraze. Ledena ruka zgrabila me za srce kad sam vidio koliko se promijenio. Kosa mu je bila gotovo posve sijeda, koža žuta, a oko umornih očiju imao je tamne kolobare. Bio je mršav i pogrbljen, a uniforma je visjela na njemu, sada puno prevelika. Jadni, jadni Stari Uni Pluton je izgledao baš kao i Stari Un. Von Barring je izgledao baš kao i oni. Svi su izgledali jednako. Svi? Nije ih baš puno ostalo. Kada smo prvi puta krenuli u rat, bilo nas je šest tisuća. Sada nas je bilo sedmorica - sedam ljudi.

106

RAT SE NASTAVLJA PREMA PLANU Sjeli su na trenutak i pogledali kolač, kao da je on nešto uzvišeno i sveto. Na posljetku je Porta skupio hrabrosti, ali gaje Stari Un lupio žlicom po prstima. "Kolač kojega su ispekle prave djevojke mora se jesti s moralom, manirima i osjećajem, a ne prljavim prstima." I tako smo postavili stol kako treba, s nekoliko ručnika umjesto stolnjaka, i poklopcima naših porcija umjesto tanjura. Oprali smo ruke i očistili nokte, počešljali se, iščetkali uniforme i ulaštili čizme, te smo dvadeset minuta kasnije sjeli za stol i svečano jeli Barbarin kolač i pili Margaretin liker od jaja. "Jel bilo fino?" "Da, bilo je jako, jako fino." Pogledali smo jedan drugoga. Pogledao sam njihova naborana, napeta lica puna nekog iščekivanja. Sada moraš dati ono najbolje što u tebi postoji, rekao sam si. Razmišljao sam neko vrijeme prije no što sam otpočeo: "Njihova je odjeća bila čistija od bilo koje odjeće koju ste vidjeli. Kada bi se nagnule iznad vašeg kreveta da ga namjeste ili kada bi potezale plahte ispod vas, osjetili biste miris svježe izglačanog, pomalo uškrobljenog rublja, koje kao daje upravo bilo izvađeno iz ormara. Imalo je miris kao daje potpuno čisto, suho, iako kao da je bilo gotovo oprljeno. Kad nisu bile na dužnosti, nosile su svoju vlastitu odjeću, koja je bila jednako tako čista, i koja je mirisala na nešto lagano i toplo, a istovremeno hladno. Imale su haljine. Vidio sam svijetloplavu svilenu haljinu sa svijetlosivim pticama. Imala je kratke rukave, a na vratu je bila skupljena u gomilu nabora, tako daje u preklopima padala preko njezinih grudi i leđa. Kada bi povukao bijelu svilenu uzicu, pala bi joj s ramena, ali tada bi zaboravio na dvije manje uzice na kratkim napuhanim rukavima. To je bila haljina moje djevojke. Margaret, koja je bila Stegeova, se najradije sjećam u plamenocrvenoj haljini od nekakvog tankog vunenog materijala, koja joj je prianjala uz tijelo kao daje bila naslikana na njoj. Bila je poput plamena. A bila je ondje i djevojka koja je nosila suknju koja joj se njihala na bokovima, i koja je uvijek bila četvrt okreta iza nje kada bi se okrenula. Ona u svijetloplavoj svilenoj haljini," nastavio sam gotovo u transu, dok sam zatvarao oči i koncentrirao se da vidim Barbaru, "točnije, ona koju sam ja imao, kada si povukao tu uzicu i kada bi ona povukla one dvije manje, i kada si pronašao dva "drukera" i kukicu i ušicu sa strane i otkopčao ih, tada bi čitava haljina pala poput nečeg prozračnog i mekog, a ona bi samo stajala okružena prstenom svijetloplavoga koji bi se stvorio oko njezinih stopala. Djevojke su bile jednako čiste kao i njihova odjeća, i predivno su mirisale na parfem od mitsouke ..." "Mitsouke?" "Da, Porta, dozvoli mi da objasnim, tako da ti i ostali možete to shvatiti. Djevojke su bile čiste poput pištolja prije smotre u vojarni. Blistale su poput Dunava u zimskoj noći, kada mjesečeve zrake čine da led svjetluca poput milijuna dijamanata. A njihova su tijela mirisala poput šume iza Berezine u proljetno jutro upravo nakon kiše. Možete li to shvatiti?" Nekoliko sati sam im morao pričati o divnom svijetu u kojem sam bio. Nikako im nije bilo dosta priče. "Samo jednu stvar ne mogu posve shvatiti", rekao je Pluton. "Kako to da si ti, koji si živio poput orijentalnog princa, koji si proždirao kolače i pečenu pačetinu i gutao vino, i imao harem koji ti je davao sve što ti je trebalo u prikladnim malim komadićima, kako to da si mršav poput motke?" Tada sam im morao ispričati kako smo, nakon što su moje ozljede zacijelile, ja, Stege, Zepp i još jedan vojnik, kupili nekakvu vodu za tri stotine cigareta i popili je. Dvije vrste vode, da

107

budem precizniji: jednu s tifusom, a drugu s kolerom. "Zar vam nije Stege to ispričao?" upitao sam. "Postali smo bolesni iz osvete. Zepp je još uvijek paraliziran ispod pojasa, a četvrti je vojnik umro. Ja sam bio u nesvijesti devetnaest dana, a nakon toga odbijao sam hranu. Barbara i neka Poljakinja koja je pospremala odjel su me hranile na silu, žlicu po žlicu, četrnaest dana. Liječnik me pet puta otpisao. Davali su mi injekcije svakakvih vrsta, slanu vodu i glukozu. I sada su me otpustili šest tjedana prerano. Heil Hitler!" "Jesu li imale i čarape s petama?" "Francuske čarape? Jesu." Ostali su odmahnuli glavama i očajavajući pogledali jedni druge. "Znaš, Sven da su svi dopusti otkazani", rekao je Porta kratko, kao da nešto objašnjava, kao da ja to nisam mogao shvatiti. "Porta," rekao sam, "jednu stvar ne mogu shvatiti." "Što?" "Volio bih da znam. Nešto vam se svima dogodilo, a ne znam što. Prošli ste mnogo toga, razumijem. Nešto u ovom sektoru jako smrdi. Ali nije samo to. Mora postojati još nešto. Isto je bilo i s Barringom kada sam mu se prijavio. Zašto od tebe, Porta, nisam čuo niti jednu prljavu riječ?" Pogledali su me. Potom su pogledali jedan drugoga; ili točnije, pogledali su jedan pokraj drugoga, baš kao na spomen nečega o čemu se ne usuđujete govoriti. Ugođaj u toj mračnoj, prljavoj kolibi postao je nestvaran i zastrašujući. Porta je ustao i stao leđima okrenut prema nama, a licem prema prozoru. "Stari Un," rekao sam zapanjeno, "reci mi, što nije u redu? Izgledaš kao da si na sprovodu svoje bake. Kao da si mrtav." Na tu riječ "mrtav" nešto je kliknulo u mom mozgu. Nisam praznovjeran, a ono što mi se odigralo u mislima nije nimalo značajno ili neobjašnjivo. Iznenada sam shvatio da su mrtvi, mrtvi, a da ne postoji nekakva senzacionalna tajna oko toga. Oni su se prestali nadati da će ikada stići živi svojim kućama. Oni su sve, uključujući i svoje živote, smatrali beznadnima. Kada sam im pričao svoju priču, bilo je to kao da sam pričao o nečemu što nije postojalo. Njihovi snovi o veličanstvenoj velikoj propasti su bili razbijeni. Revolucija do koje je trebalo doći kada se vrate kućama, i koja je trebala biti završena za četrnaest krvavih dana, je bila samo himera, fantomski brod na pučini crnog mora smrti. Jedino Portino čvrsto sidrište, njegov bijeg, toplina ženskog trbuha, čak je i ono izgubilo svoju važnost. To ne znači daje Portino ponašanje postalo manje nemoralno, jer gdjegod opazio okruglu stražnjicu, on bi je pljesnuo. Ali, kao što je i sam rekao, nekoliko dana kasnije - upravo je bio s farmerovom kćerkom i opisivao nam je što se dogodilo na svoj uobičajeni slikoviti način, kada je iznenada zastao usred rečenice i pogledao nas: "Nekada je to bilo kao da stojim tamo i promatram sebe. Sada to ne radim. Ja stojim i gledam kroz prozor, dok Herr Porta, božjom milošću, leži ondje i izvodi vragolije. Kad bi samo bilo nečega zanimljivog što bi se moglo vidjeti kroz prozor: vatrogasna vježba, ili kako briju Hitleru polovinu brkova prije no što treba održati govor - ali vani nema ničega što bi vrijedilo pogledati, a čak i da ima, bio bih prilično nezainteresiran. Vi to, naravno, ne razumijete, ali to nije važno, jer ne razumijem niti ja." Danima sam pokušavao odbaciti to tmurno uvjerenje da su mrtvi, jer nisam mogao o tome normalno razgovarati s njima. Tada sam ih jednog dana izravno upitao da li šija to samo zamišljam ili su oni doista tako krajnje pasivni kako se meni činilo, iako smo vrijeme provodili jednako kao i prije. "Ja doista ne znam što da ti odgovorim", rekao je Stari Un. "Svi dopusti su otkazani", rekao je Porta. "Ostalo nas je samo sedam od čitave pukovnije, koja je brojala šest tisuća ljudi kada smo krenuli 1941.", i nabrajao nas je na prste: "Oberst von Lindenau, Oberstleutnant Hinka,

108

Hauptmann von Barring, plus časni pripadnici ove satnije. Alah je velik, ali je popis žrtava još veći." "Aleluja i prekriži svoj ...!" "Amen!" "Da", rekao sam, a glas mi je bio pomalo kreštav dok sam udisao, s osjećajem straha u dubini želuca. "Ali ne smijete napustiti knjigu za koju smo jedan drugom obećali da ćemo je napisati." Pogledali su me. Moj pogled je u panici prelazio s jednoga na drugoga. Oni me nisu poznavali, ili su me poznavali bolje nego ja sam sebe, i osjećali su najdublje, najsmirenije suosjećanje prema meni, jer sam i dalje gajio glupe nade i imao tjeskobno, lupajuće srce, iznad kojega su puhali vjetrovi. "Kad napišeš našu knjigu", rekao je Porta, sastavljajući svoju flautu, "toplo pozdravi sve djevojke od mene. Neće biti nikoga tko će se potruditi pročitati je, jer ne možeš cijenjenoj publici ponuditi knjige koje nisu o malenoj gospođici s telefonske centrale i gazdinom nepokolebljivom sinu u dvokrevetnoj sobi. Ili je ona medicinska sestra, a on glavni kirurg. Ali u svakom slučaju, niti jedan od likova ne smije biti ušljiv. Kao što sam rekao, nikada se nećeš obogatiti od svoje knjige. Ljudima jednostavno nije stalo. Zato ćeš morati posegnuti rukom u svoj vlastiti džep kad se napiješ kao majka na naš račun onoga dana kad je dovršiš." Dok smo bili na tim položajima, stigao je i Božić 1943., i pokušali smo ga učiniti što svečanijim. Posadili smo maleno stablo jele u praznu kutiju za municiju ...

SOVJETSKA PROPAGANDA NA BOJIŠTU Propagandni materijali koji su nam bili slani s druge strane bili su nevjerojatni u svojoj inventivnosti. Povremeno su nam servirali takve monstruozne priče kakve niti jedna normalna osoba ne bi mogla progutati, ali nitko od nas nije bio normalan, pa su one uvijek imale učinka. One su nas uzrujavale, ispunjavale nas sumnjom i potištenošću zbog naše očajne situacije, naših nevrijednih okolnosti, pa su njihovi ruski autori mogli ubilježiti dobru žetvu. Pod time ne mislim toliko na ljude koji su prebjegli i dozvolili da budu zarobljeni - ponekada bi otišle čitave jedinice, na čelu sa svojim nižim časnicima. Njih se moglo prebrojati. Što se ticalo većine nas, pruska disciplina i Goebbelsova propaganda o užasnim uvjetima u Sovjetskom Savezu su nas uhvatili u škripac; a čak i bez toga, ono malo zdravog razuma kojeg smo još zadržali govorilo nam je da, s obzirom kako je njemačka vojska uništila i opljačkala rusku zemlju, teško možemo očekivati da ćemo biti primljeni širom otvorenih ruku kako nas je laskanje koje je dopiralo iz zvučnika u rovovima nastojalo uvjeriti da će biti. Ono što sam htio reći je bilo to da je ruska propaganda imala paralizirajući učinak na ljude koji su odlučili ostati ondje gdje su se nalazili. Ona je naše umove ostavljala razderanima i iscrpljenima. Rusi su uglavnom koristili prodorne, objektivne argumente koji su vam ostajali u mislima, bez obzira koliko sami sebi i drugima govorili: propaganda! Bila je to propaganda, ali je imala dobre osnove - imali su svoje dokaze. Ruski zvučnici su treštali: "Drugovi Nijemci! Dođite prijeko svojim ruskim prijateljima! Zašto biste tamo ležali smrzavajući se? Dođite kod nas i dobit ćete topli krevet i pristojnu sobu. Lijepe žene će se pobrinuti da vam ništa ne bi nedostajalo. Sljedovanja hrane će biti tri puta veća od onih koje vam daju nacisti. Gefreiter Freiburg će sada doći do mikrofona i potvrditi vam daje istina ovo što vam govorimo. On je s nama već dvije godine. Posjetio je sve naše logore za ratne zarobljenike, i vidio kako oni uopće ne nalikuju onakvim zarobljeničkim logorima kakvima ih vi zamišljate. Naši logori su u velikim hotelima ili izletničkim kampovima, a najviše ljudi u

109

jednoj sobi su dva muškarca i dvije žene. Ali, ovdje je Gefreiter Freiburg, pa ga možete i sami poslušati." Ubrzo nakon toga, zaorio je srdačan glas: "Halo, drugovi iz 27. tenkovske pukovnije. Govori vam Gefreiter Jiirgen Freiburg iz 309. grenadirske pukovnije. Rođen sam 20. svibnja 1916. u Leipzigu, a živim u Adlerstrasse 7 u Dresdenu. Ruski sam zarobljenik od kolovoza 1941., i lijepo sam proveo svoje vrijeme ovdje. Bio sam u gotovo svakom logoru u Rusiji, i mi imamo sve što nam srce poželi." Tada je preko sat vremena opisivao raj u kojem je živio. Između ostaloga, pročitao nam je jelovnike za cijeli tjedan, koji su uključivali kavijar, pečenu svinjetinu, guske i golubove. Tekle su nam sline na samo spominjanje takve hrane. Jedne večeri su podigli veliko filmsko platno na grudobranu svoga rova i prikazali nam film, koji je mnoge od nas učinio bolesnima i ludima. Vidjeli smo njemačke ratne zarobljenike kako sjede u elegantnom salonu. Tada smo slijedili nekolicinu njih od trenutka kada su zarobljeni, vidjeli kako ih poslužuju poput prinčeva u prekrasnim sobama, u kojima su se nalazili ogromni stolovi nakrcani hrpama predivne hrane, koja je bila snimljena iz svakog zamislivog ugla i prilično izbliza. Sjedili smo i glasno žvakali, a da toga nismo bili svjesni, dok su ta čuda fotografije bila prikazivana, i gotovo sam uvjeren kako bi, da su nastavili prikazivati te slike hrane, čitava 27. pukovnija potrčala prema platnu. Sljedeći prizor odigravao se u luksuznoj sobi, kojom je dominirao ogromni krevet. Zgodna mlada žena polako se svlačila pred pripadnikom njemačkog pješaštva. Skidala je komad za komadom odjeće, okrećući se i izvijajući pred vojnikom. Kada je bila gotovo posve gola, svukla je vojnika; a tada je uslijedio pornografski prizor kojem bi bilo teško parirati u pogledu lascivnosti. U njemačkim redovima zavladala je tišina. Mnogi su uzdisali i nesvjesno ispuštali tihe zvukove. Bilo je strašno slušati to. "Bravo, bravo, Ivane!" vikali smo. "Dajte da ponovno vidimo. Još jednom! Još jednom!" Vikali smo i ritmično pljeskali dlanovima. Tada je zapucketao zvučnik, a mi smo utihnuli: "Drugovi. Nemojte dozvoliti da budete ubijeni zbog ideje koja nije vaša. Pustite bandite iz SS-a i junake iz Goringovog salona, koji uživaju u životu u okupiranim zemljama, pustite ih da se bore za Hitlera i njegovu bandu. Vi stari veterani iz prave njemačke vojske ste predobri za ovu svinjariju. Dođite prijeko kod nas, dođite! Vi koji se budete htjeli priključiti Crvenoj armiji i boriti se za svoja istinska prava ćete dobiti isti čin koji i sada imate. Ali ako to hoćete, morate doći odmah!" U drugim prilikama bi demonstrirali, objektivno i bez komentara kako Hitler nije održao niti jedno od svojih lijepih obećanja. Ili bi nam ruski liječnik govorio kako simulirati bolest ili oboljeti od pravih bolesti. "Drugovi, odbacite svoje oružje i dođite k nama! Glupo je od vas da se nastavite boriti. Zar ne vidite kako vas zloupotrebljavaju nacističke svinje? Zar ne znate da jedna trećina njemačkog Wehrmachta sada uživa u životu već četvrtu godinu u okupiranim zemljama, gdje se prežderavaju, dok se vi morate smrzavati i gladovati? Druga trećina je kod kuće u Njemačkoj, spava s vašim djevojkama, dok vi, posljednja trećina, morate izdržavati paklenu oskudicu ovdje, u velikoj djedovini vaših ruskih drugova." "Tako je! Tako je!" vikali smo i bacali svoje šljemove u zrak kako bismo pokazali svoje entuzijastično slaganje s tako istinitom tvrdnjom. Čitava saksonska divizija je prebjegla, na čelu sa svojim pukovnikom. Thuringijska pričuvna pukovnija u sektoru pokraj našega je prešla preko sa svim svojim časnicima. Ali također se događalo, i to prilično često, da ruski dezerteri dođu k nama, i da se Nijemci koji su bili zarobljeni vrate natrag, kao što sam i ja jednom učinio. Naravno, oni nisu imali

110

nikakvih priča o luksuznim hotelima koje bi pričali, niti o prekrasnim odmaralištima. Većina od njih pretrpjela je mnogo toga, baš kao i ja: u nekim logorima su se prema njima ponašali pristojno, u drugima strašno; na nekim mjestima su Rusi bili željni ostvariti ono o čemu su pričali u svojoj propagandi, pa su pokušavali pridobiti ratne zarobljenike za ideje i doktrine socijalizma; na drugima nisu to uopće pokušavali, a na trećim su mjestima opet bili prilično nehumani, često pokretani potpuno razumljivom željom za osvetom, koju ja ne mogu osuditi. Način na koji su Rusi bili ubijani, primjerice, kada bi SS krenuo u akciju ne da se ni opisati niti pojmiti, tako da kada je dan mržnje svanuo za potučene naciste, prokušani pobjednici su se nemilice osvetili za velike količine mučenja i patnji. Ne spominjem ovo kako bih opravdavao ili uljepšavao tragediju, ili išta objašnjavao. Spominjem to kako bih pokazao da nije teško pronaći dokaze za ono što mi eufemistički nazivamo "ruskim uvjetima" -ali takvim dokazima možete dokazati da su "ruski uvjeti" prevladavali u svakoj zemlji koja je bila u ratu. Ponekad se dogode neke stvari koje nas ostave širom otvorenih usta od zapanjenosti. Primjerice, tijekom jednog napada zarobljeno je nekoliko naših šesnaestogodišnjaka i sedamnaestogodišnjaka. Već sljedećeg dana Rusi su ih poslali natrag, prvo podrezavši nogavice njihovih hlača, kako bi izgledale poput dječačkih. Na leđima jednog od njih bila je sljedeća poruka: Crvena armija se ne bori protiv djece, stoga vam ove šaljemo natrag i zahtijevamo da ih pošaljete dalje - kući majkama, tako da mogu dovršiti njihovo dojenje. Pozdrav od Crvene armije." Ili ona stvar sa starim Unteroffizierom. U 3. satniji imali su postarijeg čovjeka koji je bio Unteroffizier. Jednoga je dana dobio brzojav u kojem je stajalo kako su njegova supruga i troje djece poginuli tijekom zračnog napada na Berlin. Odmah je otišao kod svog zapovjednika i prijavio se za dopust; ali iako se njegov zapovjednik stvarno potrudio, zahtjev je bio odbijen. U svom bijesu i očaju, stari je Unteroffizier dezertirao, ali na naše veliko iznenađenje, vratio se sljedećeg dana. Rekao nam je kako mu je sam ruski zapovjednik divizije za ovaj sektor dao odobrenje za dopust. Mislili smo daje starac sišao suma, ali na naše iznenađenje imao je i zapečaćeno pismo naslovljeno na našeg pukovnika i potpuni komplet ruskih dokumenata za dopust, ispravno popunjenih i potpisanih, izdanih za sljedećih četrnaest dana i vrijeme koje je potrebno za put do Berlina i natrag. Rusi su mu čak i napisali točna vremena polaska vlakova kojima je trebao putovati. Von Barring mi je kasnije rekao što je pisalo u pismu za Obersta von Lindenaua. Tekst je išao ovako: Dragi Oberst, Istinski smo iznenađeni što stvari sada tako loše stoje s njemačkom vojskom da ne možete čak dati dopust sirotom Unteroffizieru, koji je, poput ovoga, izgubio sve štoje imao. Crvena armija će, međutim, ovom zarobljeniku dati četrnaest dana dopusta, i u isto vrijeme ga posve osloboditi. Potpuno sam svjestan da ćete vi, Oberste von Lindenau, sada možda kazniti ovog Unteroffiziera za bratimljenje s neprijateljem, ali predlažem vam da ovaj jedan put zažmirite na ono što se dogodilo i pobrinete se da on bude u mogućnosti otići kući na dopust. Osobno, smatram da je već dovoljno kažnjen time stoje izgubio sve tijekom onog napada na Berlin. Stjepan Konstantinovič Radion general-pukovnik zapovjednik 61. pješačke divizije Crvene armije. Ovo pismo i ruski dokumenti za dopust bili su poslani našem zapovjedniku divizije, Generalleutnantu von Rechtnagelu, kako bi on donio odluku o tako neobičnoj aferi, kao što je bila ova s Unteroffizierom koji je otišao neprijatelju i od njega dobio dopust. Sljedećih

111

nekoliko dana, čitava 27. tenkovska pukovnija je s nestrpljenjem čekala ishod. Rusi su neprestano ispitivali preko zvučnika je li čovjek dobio svoj dopust, i svaki puta mi smo im morali odgovoriti kako nije. Padale su i oklade. Većina nas je mislila kako će taj čovjek biti ubijen. Jednostavno su ga morali kazniti. To se nije moglo izbjeći bez da se ponovno napiše čitav vojni zakonik. Na posljetku je naša neizvjesnost dovršena: čovjek je dobio svoj dopust i kažnjen je s tri dana strogog zatvora jer je napustio svoj položaj bez odobrenja. Tu je kaznu trebao odslužiti nakon što se vrati s dopusta. Rusi su imali i druge, robusnije metode propagande. Primjerice, imali su nešto što su nazivali "radio-prijenosima". Oni bi počinjali podrugljivim skečom o njemačkom radiju, često prilično prostom, ali vrlo duhovitom i učinkovitom. Nakon toga je slijedio program po željama. Dobro izvježban glas spikera bi rekao: "Sada ćete čuti traženi koncert različitih instrumenata. Prvo skladba za lakše instrumente." Na to bi orkestar strojnica i laganih topova počeo pucati, i raznio bi naše grudobrane na komadiće, dok je zemlja prštala oko naših ušiju. "A sada, dragi slušatelji, čuti ćete fantaziju na "Staljinovim orguljama"7. Sljedećeg trenutka kao da je došao kraj svijeta; uznemirujuće raketne bombe iz poznatih "orgulja" spustile bi se na nas i eksplodirale uz zaglušujuće praskove. "I za svečano finale odabrali smo potpuri svih instrumenata u našem velikom i dobro uvježbanom simfonijskom orkestru." Joj, taj nasmijani, razgovorljiv glas! Čitav sektor drhtao je od straha tijekom uragana koji bi tada bio oslobođen na nas. Dok smo se stiskali uz pod, svatko je pazio na čovjeka do sebe, spreman da ga obori istog trenutka kada bi primijetio da ovaj pokazuje znakove rastrojenosti uzrokovane granatama. U njemačkoj vojsci postojale su različite jedinice ruskih dobrovoljaca. Baš kao i poznata divizija izdajica generala Vlasova, bilo je tu i nekih kozačkih pukovnija koji bi postali pravi vragovi kada bi se radilo o lošem postupanju s Rusima koji bi pali u njihove kandže. Najstravičnija od svega je, međutim, bila ženska bojna. Ove harpije bi obično svukle odjeću sa svojih zarobljenika i vezale ih za stol ili krevet, nakon čega bi uzbuđivale jadnike sve dok ne bi htjeli ne htjeli postali sposobnima da zadovolje zvjerske seksualne potrebe ostalih. Uobičajeni završetak ovakvih orgija je bio takav da bi one ili odrezale penis svoje žrtve i zabile ga u njegova usta, ili bi mu zdrobile testise čekićem. Ovome posljednjem je Porta bio jednom svjedok, i ono što je vidio uzrokovalo je da sedam od tih žena te iste večeri završe s metkom iz njegovog snajpera u glavi. Kada bi se Rusi dočepali bilo koga od tih Kozaka ili Flintenweibera, naplatili bi im na njihov način. Najgori sadizam cvao je i širio se poput spora gljive. Bilo je i Ukrajinaca koji su bili uključeni u nezavisne bojne u SS-u, a drugi, individualno uključeni u njemačke pukovnije, bili su poznatiji pod imenom Hiwis hilfswillige, i svi su oni postajali sve više i više očajni i nesretni kako se rat bližio neizbježnom, i za njih užasnom kraju. Kladili su se na krivoga konja, bez obzira da li zbog uvjerenja ili kalkulacija, a spoznaja ih je pretvarala u divlje zvijeri. Naravno, događalo se i da su se neki od tih ruskih dezertera zasitili njemačke discipline i dezertirali natrag Rusima. Nikada nismo uspjeli otkriti što bi se s njima kasnije dogodilo. Vjerojatno bi bili obješeni zbog veleizdaje. Tada su Rusi iznenada i radikalno stali na kraj tome prometovanju. Sve ruske i ukrajinske dezertere bi vratili nama jednostavno ih dovezavši avionom preko njemačke linije i potom ih jednostavno izbacili van. U prednjem džepu na grudima svakoga od njih bila je žuta omotnica i bilješka o dostavi: 7

lanser raketa prvi puta upotrijebljen u srpnju 1941. Mogao je izbaciti 320 132-milimetarskih raketa na metu u 25 sekundi, nap. prev.

112

Vojna policija jedinica 174 ovime vraća SS-ovog dobrovoljca Borisa Petroviča Turgojskog rođenog 18. ožujka 1919., u Tiflisu. On je dezertirao 27. prosinca 1943. u Lebedu iz 18. SS bojne, a zarobila gaje 192. streljačka pukovnija Crvene armije. Ovog dezertera njemačkoj vojsci vraća poručnik Barovič, pilot zračnih snaga Crvene armije. POTVRDA Ovime se potvrđuje primitak dezertera Čin... Ime ... Jedinica ... Zahtijevamo da ovu potvrdu nakon štoje popunite dostavite najbližoj jedinici Crvene armije. Ovakve monstruoznosti imale su zapanjujući učinak na ljude. Dugo vremena hodao bih uokolo u stanju čudne, otupjele rezigniranosti i bio bih na rubu da se zarazim uvjerenjem mojih suboraca da nam je svima odzvonilo i da ništa nije bitno, jer su svi ljudi bez iznimke zli i mračni. Hauptmann von Barring počeo je piti. Odstranili su samo strojnice. Uhvatili smo zemljoradnika i pitali ga kako je, do vraga, tenk dospio u njegovu staju. Oduševljeno nam je pokazao komad papira na kojem je na njemačkom pisalo: "Mi, posada, prodali smo ovu limenu kantu zemljoradniku Petru Aleksandroviču za jednu kravu, oboje u dobrom stanju. Heil Hitler! Poljubac u dupe, dragi, članu stranke." Na gotovo svakom gazdinstvu u Ukrajini, velikom ili malenom, mogli ste očekivati da ćete pronaći njemački automobil ili vozilo bilo koje vrste.

POVLAČENJE IZ KIJEVA Razlog kojim su to objasnili bio je taj što je neki SS-Untersturmfuhrer bio ubijen odmah pokraj sela. Kao upozorenje ostalima, zapovjednik SS-a je naredio da svi muškarci i žene između četrnaest i šezdeset godina starosti budu obješeni. Utjerani su u nekoliko kamiona, koji su zatim bili dovezeni ispod vješala; oko vratova su im svezali užad, a kamioni su krenuli. Glasna, jasna tutnjava začula se iz naših tenkova dok smo prolazili pokraj njih. Pripadnici SS su nervozno škiljili prema nama i čvršće stezali svoje oružje, dok su nas naši časnici požurivali, kako bi izbjegli sukob. Konflikt između vojske i SS-a je bio na rubu toga da se pretvori u otvoreni sukob. Himmler je uništio sve pokušaje stvaranja organiziranog podzemnog pokreta protiv režima, čiji je on bio pas čuvar, ali to nije imalo svrhe, jer nije identificirao svoga neprijatelja. Zapravo, uništio je pogrešne. Pravi neprijatelj - iako on to naravno nije mogao znati -je bilo oružje straha, za koje je smatrao da ga može koristiti kako je njemu odgovaralo. Ono je zapravo bilo korišteno bez plana, i na kraju je postalo njegova propast. Ono je probudilo njemački pokret otpora sve dok se nije pretvorio u podzemni pokret, čije kronike nisu napisane, i nikada neće ni biti, jer ne postoje pisani dokumenti. Nije to bio organizirani pokret, ali je bio prisutan, i radio je svoj posao na isti neupadljiv i prividno slučajan način, kao kada smo mi likvidirali svinju Meiera. Rusi su okupirali polovicu Kijeva kada smo ga mi napali. U gradu smo se razdijelili u malene borbene skupine, koje su neovisno jedna o drugoj prodirale u različite ulice. Ja sam se kotrljao

113

u svom tenku iza tenkova u kojima su bili Porta i Stari Un. Išli smo niz Vosduhvockoje, potom prešli željezničku prugu i niz Ulicu Djakova, u kojoj su sve kuće okupirali Nijemci. Nakon toga smo skrenuli prema Pavolu na sjevernom kraju grada. Vozili smo niz uske uličice i prolaze, i baš u osvit zore stigli smo do stare tvornice. U velikom dvorištu otkrili smo osamnaest tenkova T-34 i pet KW2 poredanih jedne do drugih, a njihove su posade upravo bile postrojene na prozivci ispred svojih tenkova. Iznenadna pojava naša tri tenka na niti dvadeset metara udaljenosti ih je paralizirala. Odmaknuo sam našeg neiskusnog Unteroffiziera od sprave za nišanjenje, pa su bacač plamena, strojnice i top zagrmjeli zajedno. Pripadnici lijepo postrojene satnije porušili su se poput čunjeva, a u kratkom vremenu svi su ruski tenkovi bili u plamenu. Nakon toga smo punom brzinom prošli kroz nekoliko sporednih ulica, susreli se sa satnijom pješaka i riješili ih se, upotrijebivši prvo bacače plamena, potom strojnice, a onda su se naše čelične gusjenice pobrinule za onih nekoliko preživjelih. Nastavili smo dalje, uništavajući sve što bi nam se našlo na putu. Iznenada se začuo glasan prasak i tenk Starog Una se zaustavio sa pokvarenom gusjenicom. Okrenuo sam punom brzinom i spustio se niz sporednu ulicu kako bi prišao s leđa ruskom protutenkovskom topu. Njega i njegovu osmeročlanu posadu sam jednostavno pregazio; ali oni su već uspjeli zapaliti tenk Starog Una i ubiti dva člana njegove posade. Stari Un je ušao u moj tenk, a druga dvojica u Portin. Tako smo nastavili čitavoga dana. Bilo je iscrpljujuće, monotono, a zbog stalne napetosti gotovo smo izludjeli. Kad smo se vratili natrag, saznali smo da je 5. satnija izgubila sve svoje tenkove i da je Oberst von Lindenau izgorio do smrti. Kijev je gorio. Ne postoji za živce pogubniji ili brutalniji oblik ratovanja od uličnih borbi. Nikada doista ne znate protiv čega se borite, dok trčite od vrata do vrata, ponekad se iznenada morate zakloniti iza betonskog stupa javne rasvjete, jer vas iz kuća gađaju nekakvim fijučućim, zviždećim, eksplozivnim napravama. U nekoliko navrata smo morali otići iz kuće jer bi se srušila pod nama, pa bismo propali tri ili četiri kata. Borili smo se okrutno prsa o prsa, koristeći noževe i bodeže, a čitavo vrijeme grad je gorio; uvijek su nas okruživali plamenovi, eksplozije i vriskovi. Ljudi su dobivali ozebline, jer je temperatura bila minus 40-50°C. Veliki željezni most preko Dnjepra je bio raznesen, i samo su izobličeni komadi čelika virili iz vode. Ponos grada, radio stanica sa svojim čeličnim jarbolima je sada bila samo hrpa polomljenog željeza i iskrenutih kablova. U velikim klaonicama, tisuće lešina bile su namočene u kiselinu. Stotine tona suncokretovih sjemenki i ulja od prosa su bile natopljene benzinom i zapaljene. Velike radionice za popravak lokomotiva nalikovale su grobljima slonova. Tijekom povlačenja, buknula je naša mržnja prema SS-u i došlo je do njezinog otvorenog izražavanja. Stvari su dosegle takve razmjere da se niti jedna jedinica SS-a nije usuđivala pomaknuti tijekom napada ako bi jedinice regularne vojske bile iza njih. Nekoliko puta se ponovilo da bi, usred sukoba između Rusa i Nijemaca, koji bi pucali jedni prema drugima sa suprotnih strana ulice, kada bi se u sredini pojavila jedinica SS-a, došlo do stanke u borbi kako bi se Nijemcima omogućilo da pokose SS. Kada bi dovršili s njima, borba bi se nastavila. Rano jednoga jutra, nešto prije zore došli smo u sektor blizu Berdičeva, gdje se nešto kuhalo. Osim naše pukovnije, tamo je bila i pričuvna pješačka pukovnija. Budući da smo ostali bez tenkova, i mi smo postali pješaci.

114

Mi iz 27. pukovnije odmah smo upuzali na ničiju zemlju, koja je oduvijek bila mjesto za nas. Iskopali smo si uske pojedinačne streljačke zaklone, u kojima smo mogli bez posljedica ležati dok bi ruski tenkovi prolazili preko nas. Zamisao je bila da, kada tenkovi prođu, napadnemo njihovo pješaštvo strojnicama, bacačima plamena, a možda i oružjem za blisku borbu, bajunetima i bodežima. U rovovima iza nas, naši su grenadiri bili izloženi žestokom bombardiranju. Prolazio je sat za satom, a topnički duel se smanjio samo intenzitetom; tada je u tri sata nastala nenadana, kratka stanka i baražna vatra je premještena točno iza prednjih linija i nastavljena jačinom uragana. Zbog prizora koji se tada našao pred našim prestravljenim očima gotovo smo se onesvijestili. Kroz nisku izmaglicu velika krda tenkova T-34 zagrmjela su prema nama, a iza njih se kretala smeđa masa pješaka s namještenim bajunetima. Odjednom je u mom zaklonu postalo mračno, a nešto zemlje odronilo se na mene. Hladni znoj izbio mije na čelu, a koljena su mi počela klecati. Još je jedan tenk prešao preko mene, a čim je prošao, već je naišao sljedeći. Tada su se oglasile i strojnice, popraćene pucnjavom pištolja. To je značilo da su se sukobili s našim grenadirima i protutenkovskim topovima. Nisam se usuđivao proviriti iz rupe i pogledati uokolo, jer sam se bojao da bi mogao naići T34 i odsjeći mi glavu, ali kada je strojnica u zaklonu do moga zaštektala, morao sam se uspraviti. Pedesetak metara dalje ugledao sam rusku tešku strojnicu na položaju i dvanaest ljudi koji su ležali oko nje. U trenutku sam naciljao svojim bacačem plamena i pritisnuo okidač. Začuo se šuplji zvuk dok je crveni plamen bljesnuo prema njima. Dvojica su se napola uspravila i ponovno pala, žestoko goreći. Tada je na mene zdesna osuta paljba, iz druge strojnice, i morao sam se brzo pognuti, ugasivši bacač. Pažljivo sam izvukao cijev bacača plamena preko ruba svoje rupe, upotrijebio periskop kako bih nanišanio i pritisnuo okidač. Strojnica je utihnula. Potom je naišao sljedeći val tenkova, a ovoga puta bilo je još gore, jer su sada znali da smo u rupama. Metoda bliske borbe između pješaka i tenka teškog sedamdeset tona je sljedeća: pješak, neustrašiv u skladu s propisima, iskače iz svoje rupe, juri prema tenku od naprijed i baca se na njegov pramac, čvrsto se držeći za njegovu veliku kuku za vuču jednom rukom, dok mu druga steže magnetsku bombu. Zbog ovog mahnitog truda naskakivanja na ogromni tenk koji je jurio punom brzinom sam se dobro oznojio. Srećom po takve poput mene, posada T-34 ne može vidjeti ništa unutar kruga od tri metra od njihovog tenka. Nekoliko puta sam bio gotovo zbačen; ruke su mi bile razderane i krvarile su, a nokti su mi bili slomljeni. Ali neustrašivi ratnik je ustao i zalijepio bombu za čeličnu ogradu koja se nalazi oko stražnjeg dijela kupole. Tada je izvukao osigurač, skočio dolje i bacio se u rupu od granate, u kojoj je ležalo desetak grenadira sa strojnicom. Pet sekundi kasnije odjeknula je šuplja detonacija iz tenka, koji je stao s nosom u rupi od granate. Čitava njegova posada je poginula istoga trena od eksplozije snažne magnetske bombe. Kada je naišao sljedeći T-34, neustrašivi vojnik je uzeo jednu od bombi koje su grenadiri imali uz sebe i s preciznošću se bacio na tenk, slomivši još nekoliko noktiju. Takva stvar gotovo prerasta u rutinu. Koliko je uspješna ta rutina bila, shvatio sam tek kada je komad kupole tenka, nakon stoje napravio salto u zraku, pao samo tridesetak centimetara od mene uz silovit tresak. Nije mogao težiti manje od pola tone. Naše protutenkovsko topništvo odbilo je neprijateljske tenkove, prognavši ih granatama i magnetskim bombama. Tada su zapucale ruske strojnice, a grenadiri i svi novajlije u 27. pukovniji sišli su s pameti. Dali su se u trk glavom bez obzira u svim smjerovima. Čak su

115

zarazili i nas, stare vojnike, pa smo i mi slijedili njihov primjer. Rusko pješaštvo nas je odmah počelo progoniti uz povike: "Hura za Staljina! Hura za Staljina!" Postariji bojnik pokušao nas je zaustaviti i prisiliti da se okrenemo i suočimo s Rusima, ali oteli smo mu automatski pištolj iz ruku, a uspaničeni vojnici pregazili su ga nasmrt. Ne znam što nas je iznenada prizvalo razumu i natjeralo da stanemo, ali jesmo stali; i tako smo se borili protiv Rusa prsa o prsa. Uhvatio sam pušku nekoga Mongola objema rukama i pokušao mu je oteti. Grizli smo i režali jedan na drugoga poput dvije životinje, jer smo znali da jedan od nas mora umrijeti. Opsjednut bijesnim ludilom, oteo sam pušku i brzinom munje zabio bajunet u njegova leđa. Pao je naprijed uz urlik, otimajući mi pušku iz ruku. Morao sam stati nogom na njega kako bih izvukao bajunet. Kada sam ga iščupao, pojurio sam naprijed, ričući poput bika i vrišteći poput luđaka, s bajunetom ispruženim pred sobom. Zatrčao sam se u nekog Rusa takvom silinom da mu je bajunet izvirio kroz leđa. Zavrištao je, širom otvorenih usta. Nije bilo ničega osim tih povika i vrisaka, samo životinjski zvukovi, i izobličena lica. Odjednom mi se krv sledila u žilama. Širom razjapljenih usta pogledao sam prema nebu, s kojega se prema nama spuštao gusti oblak fijučućih, svjetlećih raketa koje su za sobom vukle plamene repove vatre. Cviljele su strasnije od svih zloduha iz pakla, odvratnim zvukom koji je polako naprezao sve živce u mom tijelu. Svi smo ležali priljubljeni uz tlo, i vrištali smo od nezamislivog straha, grizli i udarali. Bile su to "Staljinove orgulje", najstrašniji instrument svih vremena. Nakon trideset i šest sati borbe, ruski je napad popustio i klonuo, a krajnji rezultat svega je bio taj da smo se i mi i Rusi našli na našim starim položajima. Tada je otpočeo strašan topnički sukob, uragan koji je trajao šest dana i noći, a mnoge stajao razuma. Jedan šumarak je bio sravnjen sa zemljom u roku od dva sata tako potpuno da više nije ostalo ništa što bi dalo naslutiti kako se na tome mjestu ikada nalazila šuma. Sjedili smo u svojim zemunicama gledajući u svemir svojim bolesno krvavim očima. Razgovarati se nije moglo, jer je bilo nemoguće da vas vaš susjed čuje, iako ste vikali na sav glas. Pogled na Portu i Starog Una spasio me od gubitka razuma. Samo sam ih morao pogledati kako sjede prilično nezainteresirani za eksplodirajući, zaglušujući pakao, i postao bih miran. Stari Un pušio je lulu, a Porta je svirao na svojoj flauti, dok je Staljin spavao smotan u njegovom krilu. Nitko, čak niti Porta nije mogao čuti niti note pjesme koju je svirao, ali on je nastavljao svirati, potpuno koncentriran, ne obraćajući pozornost na buku. Možda je dostigao takav stupanj udaljenosti daje mogao čuti što svira. Tijekom prijepodneva četvrtoga dana, von Barring se pojavio u našoj zemunici. Izgledao je bolesniji no ikada. Stari Un nam je rekao kako boluje od ubitačne dizenterije i kako najveći dio dana mora provesti sjedeći s hlačama oko koljena, a nešto mu nije bilo u redu i s bubrezima. Prema svemu sudeći, nije mu još dugo ostalo. Pružio je Starom Unu papir na kojem je pisalo: "Moramo ljudima nabaviti nešto za jesti. Već sam poslao četiri tima po zalihe, ali nisu se vratili. Hoćete li ti i tvoji suborci pokušati? Moramo nabaviti hranu. Vas trojica ste moja posljednja nada." Pogledali smo jedan drugoga, a potom von Barringa, koji je iscrpljeno sjedio s glavom u dlanovima. Stari Un slegnuo je ramenima i kimnuo glavom. Dobio je i izvješće koje je morao prenijeti, javiti našem zapovjedništvu da nam je telefon raznesen na komadiće. Ono što smo ugledali, kada smo s kantama za hranu privezanima za naša leđa, uskočili u razrušeni rov bilo je neopisivo. Bio je izrovan poput mjesečevog krajolika. Neprestana kiša vatre i čelika spuštala se iz tamnoga neba. Oblaci su bili nisko i izgledali prijeteće. Stari Un zabrinuto je odmahnuo glavom. Porta je ravnodušno kimnuo, a potom smo iskočili iz rova. Bilo nam je potrebno šest i pol sati da prijeđemo artiljerijski pojas koji je bio širok četiri kilometra, i sedam sati da se vratimo natrag s kantama punim hrane. Donijeli smo svinjetine i graška.

116

Mi smo se najeli u poljskoj kuhinji, jeli smo, jeli i jeli, sve dok se i kuhari nisu počeli iščuđavati. Porta je utrpao po komad kipućeg, drhtavog mesa u svaki džep hlača, uz primjedbu kako moramo misliti i na večeru. Kante su nam se činile vraški teškima kada smo ih ponovno pri vezali za sebe. Porta je smjestio Staljina u džep kojega je napravio s vanjske strane kaputa, i ondje je sjedio gledajući van, taj crveni mačak sa šiltericom privezanom za glavu. Također sam se borio i duboko ispod zemlje. Rusi su počeli kopati ispod naših položaja. Kada bismo prislonili uši na pod zemunice, čuli bismo potmule udarce njihovih pijuka dok su radili ispod zemlje. Naš je zadatak bio iskopati dolje do njih, ubiti njihove rudare i zauzvrat potkopati ruske položaje. Ležali smo u rudničkom rovu i slušali Ruse kako rade: tup, tup, tup. Odjednom je nastala tišina. Osluškivali smo potpuno napetim osjetilima. Jesu li dovršili kopanje i hoćemo li uskoro začuti prigušeni prasak, nakon čega će se zemlja urušiti na nas? Osluškivali smo četvrt sata, a to je dugo vremena ako se samo sjedi i osluškujući čeka zvuk koji se ne pojavljuje, a vlada apsolutna tišina. Osluškivali smo sat vremena. Tada su udarci ponovno počeli odjekivati. Bilo je to poput pojavljivanja novog života. Čuo sam kako je Stari Un duboko uzdahnuo s olakšanjem iza mene. Pripremili smo se za akciju. Stari Un je tiho šapnuo onima koji su bili mladi i neiskusni: "Upamtite, kada ubadate nekoga nožem, nikada ga ne ubadajte između rebara, jer nož se tamo zaglavi. Ubodite ga u vrat ili trbuh, po mogućnosti pod oštrim kutom u prepone, režući prema gore dok izvlačite nož." Oprezno smo se spustili niz duge tunele koji su mjestimično bili tako uski da smo morali puzati na trbusima. Skrenuvši iza jednog ugla, gotovo smo se zaletjeli u četiri Rusa, koji su ležali tri metra dalje i marljivo radili svojim pijucima. Bez ikakvog zvuka prikrali smo im se s leđa i izboli ih. Posvuda oko nas u kopovima ležali su naši ljudi i čekali ruske inženjerce, koji su se sada približavali, nanjušivši opasnost. Stari Un, Porta, ja i još šestorica otpuzali smo naprijed prema kraju tunela, iz kojega se moglo vidjeti osmoricu Rusa kako rade. Dok su se ostali skrili u tunelu, Porta je po vikao na ruskom: "Drugovi, požurite i iziđite van. Stigla nam je smjena." Rusi su iznenađeno gledali u tamu tunela, ali nas nisu vidjeli. Jedan od njih povikao je: "Trebamo li svi doći?" "Da. Požurite! Ostali su već gore. Čekaju vas." Oborili smo ih kad su se našli usporedo s nama. Naši noževi zasjali su na svjetlu njihovih baklji. Jedan od njih uspio je zabiti svoj kratki pijuk u trbuh jednog od naših momaka, koji je počeo vrištati, pa smo mu morali prerezati vrat. Bacili su puno eksploziva na nas. Jednog dana smo pokopali Plutona. Nismo uspjeli pronaći njegovu glavu, ali ostatak je bio tamo. Našoj je pukovniji pripao zadatak da ostane iza svih u sektoru dugom stotinu i dvadeset kilometara, iz kojega su se ostali evakuirali, kako bismo prikrili veliko povlačenje. Položaji u ovom sektoru su bili izgrađeni iznad razine tla, a mi smo se morali pobrinuti da u sljedećih dvadeset i četiri sata peći budu upaljene i da dim izlazi iz dimnjaka, a povremeno smo morali ispaljivati nekoliko salvi vatre iz strojnica prema Rusima. Osim toga, morali smo postaviti zamke. Našoj satniji je bilo dodijeljeno dvadeset kilometara, a bilo nas je dvije stotine. Imali smo stroge naredbe da pod nikakvim okolnostima ne smijemo napustiti svoje položaje osim ako ruska vojska doista ne uđe u naše rovove. U našem vodu bilo nas je trideset, a bilo nam je suprotstavljeno četiri tisuće i petsto sibirskih strijelaca, najstrašnija od svih jedinica Crvene armije. Započeli smo svoje pripreme. Sva smo vrata povezali s minama koje bi eksplodirale istog trenutka kada bi se vrata otvorila ili zatvorila. Cjepanica posve nedužnog izgleda detonirala bi

117

svežanj punjenja meteoritnog kamena ako bi je itko uzeo u ruke daje stavi na vatru. Neučvršćena daska na rubu rova bila je povezana s pedeset tenkovskih mina udaljenih stotinu metara. Bilo je čudno hodati uokolo i pripremati ta iznenađenja. Zašto ih nismo ostavili nepovezana? Možda zato što je jednako besmisleno kao napraviti ih bilo i ne napraviti ih. Poslijepodne je prošlo mirno. Rusi očito nisu primijetili kako protiv sebe imaju samo šačicu izgubljenih, tužnih ljudi. Noć koja je uslijedila nije baš bila ugodna. Nismo se usudili spavati. Samo smo sjedili i piljili pred sebe. Između vas i vama najbližeg suborca bilo je pedeset ili stotinu metara, i nikada niste znali kada vam se može prišuljati ophodnja - sibirska ophodnja! Glave ispunjene takvim mislima, sjedio sam u uglu s hrpom granata spremnom za bacanje i dva napunjena automata pokraj sebe, zureći i zureći u tamu. U zoru su Rusi posumnjali da nije sve uobičajeno. Poslali smo im nekoliko metaka, no oni su postajali sve hrabriji, izvirujući glavama preko grudobrana i znatiželjno nas promatrajući. Otrčao sam Starom Unu i uzbuđeno mu rekao: "Ne bismo li trebali pobjeći sada, prije no što bude prekasno? Pa ne može biti razlike ako ostanemo ovdje dvadeset ili dvadeset i četiri sata." Stari Un odmahnuo je glavom. "Sven, naredba je naredba; i iznad svega, ostali se uzdaju u nas dok hodaju tamo negdje kroz snijeg. Jadnike ionako čekaju teška vremena. Dajmo im barem priliku da se spase iz zamke, ako budu mogli." Porta nam se tada pridružio, i on je gunđao, ali je Stari Un samo rekao kako mi možemo ići ako hoćemo, ali kako će on ostati i sam ako bude trebalo. "O, začepi, ti stari Feldwebelu", povikao je Porta ljutito. "Naravno da te nećemo ostaviti. Ali nemoj reći da te nismo upozorili! " Pjeneći se i psujući vratili smo se na svoje položaje, gdje smo ostali promatrajući Ruse i strahujući od najgorega. Nekoliko Rusa se sada popelo na vrh svog grudobrana i pokazivalo prema nama. Ispalili smo na njih nekoliko salvi, zbog čega su skočili natrag; ali ubrzo nakon toga već su bili na istom mjestu. Iznenada sam na svoje zaprepaštenje vidio kako prljavo lice viri preko grudobrana niti deset metara od mjesta na kojem sam ja sjedio. Brzinom munje bacio sam granatu na njega. Čovjek je bio ubijen na mjestu. Tada su stvari postale kaotične. Rusi su krenuli prema nama u velikim grupama, a tada je Stari Un izdao naređenje da napustimo svoje položaje. Jurili smo na skijama preko snijegom prekrivene stepe. Povremeno bismo iza sebe začuli praskove. To su bile naše zamke. Osim toga, sve je bilo mirno i napušteno. Ponekad bi cestom udaljenom jedva dva kilometra prošla kolona ruskih tenkova. Nakon pet dana potrage, pronašli smo ostatke 27. pukovnije, koju su napokon povukli iz borbi kako bi je preustrojili. Postao sam Fahnenjunker, što mi se nije svidjelo. Do tada sam bio lijepo skriven među običnim vojnicima, ali otada sam morao stajati naprijed i primati izvješće Kommandofeldwebela, koji je prije bio meni nadređen. Bilo je to kao da sam morao stajati tamo gol. Moji su se suborci nasmijali. Nešto kasnije rekao je istim šaputavim glasom: "Kada podignete revoluciju protiv nacista i generala, hoćete li zadati Adolfu nekoliko dodatnih udaraca od mene?" "Obećavamo ti to, Porta. Dobit će toliko u brkove od tebe, da bi se ti jako umorio da si mu sam morao zadati te udarce", odgovorio je Stari Un. "Izvrsno!" Tada je dugo vremena potrajala tišina, i mogli smo čuti samo Starog Una kako puši svoju lulu. "Stari Un, imaš li kod sebe svoj instrument?" Stari Un izvukao je svoju usnu harmoniku iz džepa.

118

"Sviraj onu o djevojci koja se češlja. O onoj koja sjedi na kamenu i češlja se." Stari Un je svirao, a ja sam tiho pjevao, dok je Porta ležao i gledao u strop. Ich weiss nicht, was soli es bedeuten, dass ich so traurig bin; ein Marchen aus alter Zeiten, das kommt mir nicht aus dem Sinn." Plakali smo. Tada je Porta prošaputao: "A sada Joseph Porta, božjom milošću Stabsgefreiter, odlazi. Pomalo je teško. Obećajte mi da ćete paziti na Staljina. Dajte da ga vidim, prije no što dignem jedra." Stari Un podigao je mačka i stavio ga pred Portino lice. "Ne zaboravite udariti Adolfa i Himmlera! Servus!" Žućkasto-crna tekućina potekla je iz kuta njegovih usana, a njegov stisak naših ruku se malo pojačao. Tada je, polako, stisak popustio. Porta je bio mrtav.

NEKI ČOVJEK LEŽI NA ŽICI Iako to tada nisam znao, moj se drugi put u bolnicu pokazao prekretnicom. Bio sam ostavljen visjeti na bodljikavoj žici, ali tada su me skinuli s nje i poslali u zaleđe u bolnicu. Nakon što sam pušten, bio sam poslan u Školu za tenkiste u Wunschdorffu u Berlinu na kratak časnički tečaj prije no što sam se vratio natrag u 27. pukovniju. Ondje, u Berlinu, sam čudnom igrom Providnosti postao kurir u uroti protiv Hitlera. Ali o tome drugom prilikom. Jednog jutra dok sam bio u bolnici u Franzenbadu, nizak nabijeni čovjek star otprilike dvadeset i pet godina došao je na naš odjel i krenuo ravno prema mom krevetu, pružio mi ruku i rekao s bečkim naglaskom: "Prijatelju stari, evo mene Ernsta Stolpea. Sedma alpska pukovnija i fali mi jedna daska u glavi, sasvim lud i imam papire koji to dokazuju; evo, uvjeri se sam." Dao mi je papire koji su bili "dozvola za lov" koju si svaki razumni vojnik sanja "srediti": Obergefreiter Ernst Stolpe, iz 7. alpske lovačke pukovnije, treba se ubrojiti u teške stradalnike rata zbog tri ozbiljne ozljede glave. Niti pod kojim okolnostima ne smije biti upućen na teži rad ili nositi tešku opremu, posebice čelični šljem. U slučaju napadaja, treba ga odmah odvesti u najbližu vojnu bolnicu. Standortlazaret 40, Pariš Dr. Waxmund, Oberstabsartz. "Prijatelju stari, to je prilično Heil Hitler, zar ne? Ti nisi lud, pretpostavljam? Ako jesi, to ne smiješ reći, jer neće biti dobro ako nas bude dvojica u jednom lovištu. Hodam uokolo i nosim pisma različitim idiotima u zapovjedništvima i garnizonima. Kad mije potrebno malo odmora, opalim nekog časnika po nosu, lijepo mu se nasmiješim i pokažem mu svoju dozvolu. Tada me pošalju u bolnicu. Kada ti bude dozvoljeno ići van, pokazat ću ti Franzenbad, Eger i Prag. Zanima li te kako sam dospio u ovu tvornicu snova?" "Da, pričaj mi", odgovorio sam. Odjednom mi je palo na pamet kako se nisam nasmijao nekoliko tjedana. Poslao sam Barbari brzojav, i ona je došla, a tada je zatražila premještaj kako bi mogla ostati u Franzenbadu i brinuti se za mene, ali moje se raspoloženje nije popravilo. Bio sam jako umoran i iscrpljen. Barbara je bila vrlo zabrinuta. "Opusti se i slušaj, golupčiću", rekao je Stolpe. "Prvi puta sam dobio malo previše u glavu u Francuskoj. Bilo je to deblo stabla u vagonu, a dobio sam ravno po šiji. Fraktura lubanje. U bolnicu. Pa van. Van na četrnaest dana, a potom sam pokazivao nekom dečku kako voziti motocikl na način kako bi se trebao voziti. Skinuo sam ruke s upravljača, ali prokletstvo, netko je stavio ogradu baš onamo kamo sam ja naumio ići. Poletio sam zrakom poput granate i prizemljio u željezno korito za vodu. Korito je izdržalo. Ja nisam. Nova fraktura lubanje, i slomljena ključna kost. Otpušten bez potvrde. Šest tjedana i evo mene opet. Ovaj puta je riječ o rudu vagona. Sada, rekao sam sam sebi, ovoga puta moram uspjeti; ali nemaš pojma kako je teško dobiti potvrdu u kojoj stoji da ti nisu sve daske u glavi. Pravom njemačkom vojniku su

119

sve daske na broju, niti jedna ne manjka. Mislim kako je to stoga što većina dobrih njemačkih vojnika koje sam sreo uopće nema dasaka u glavi. Pa, dobro sam počeo, ali morao sam još poraditi na tome, prije no što sam ostvario bonus. Počeo sam slomivši nos kućnom liječniku. Oh, trebao si vidjeti njegovu njušku nakon toga; al" je plakao, to ti mogu reći. "Sviđa li ti se ovo?" ljubazno sam ga upitao. "Moje ime je Stolpe." Ali nije upalilo. Pa, pomislio sam, moraš krenuti grubljim pristupom; tako sam jednog poslijepodneva rekao glavnoj sestri, postarijoj i vrlo naboranoj djevici od pedesetak godina:" Skidaj gaće, Kleopatra; htio bih porazgovarati s tobom!" Niti to nije upalilo; pretpostavljam da se još uvijek nadala. Pa, rekao sam, ali sam sebi, dobar njemački vojnik nikada ne odustaje. Ono što trebam jest čekić. Pa sam si nabavio čekić i pričekao da situacija sazri. Jednoga dana shvatio sam daje došlo vrijeme; otišao do bojnika. Lijepo sam ga i pristojno pozdravio i divio se njegovoj privatnoj sobi. Potom sam se divio njegovom ručnom satu, elegantnom komadu zlata. Pitao sam gaje li čvrst. Čovjek nije ništa odgovorio, samo je zinuo. Pa sam trepnuo, izvukao čekić, i spustio ga na sat. Ne, to uopće nije bio čvrst sat, rekao sam, i obrisao čekić, dok je on zvonio na svoje zvonce. Samo jeftini bofl, rekao sam prezrivo i pružio mu deset pfenniga. To vam je za srećku na lutriji za novi sat, rekao sam. Pola bolnice se štrcalo unutra, ali ja sam se tiho iskrao do kuhinja i tamo namignuo djevojkama. Prilično je vruće ovdje dolje, kažem ja. Zar ne biste voljele da vam otvorim prozor, djevojke? I tako izvučem svoj čekić: osam stakala. To vas je malo začudilo, ha, dame? Tada sam bacio svoje čarape, tri rupčića i krpu za brisanje poda u juhu i upitao mogu li mi ih oprati kad su već tu. To mi je, napokon, omogućilo da dobijem svoju potvrdu." Nikada nisam uspio dokučiti koliko je zapravo lud Stolpe bio; ali s njegovim smislom za lijepo i korisno nije bilo nikakvih problema; Barbara je bila presretna što me on uzeo pod svoje okrilje i oraspoloživao me svojim ludim idejama, koje su imale nevjerojatnu naviku da završe nekakvim bolničkim nepodopštinama. Kada sam bio sposoban ustati, dobio sam svoja invalidska kolica, jer sam još uvijek bio gotovo nepokretan, a Stolpe je uživao vozeći me uokolo. Invalidska kolica su se pokazala vrlo korisnima, posebice kada smo išli u kazalište ili na neko drugo mjesto gdje se trebalo čekati u redu; jer bi me Stolpe dogurao do jednoga od prolaza i tada sjeo pokraj mene; u kolicima je taman bilo mjesta za nas dvojicu. Također smo se dobro zabavljali dok bi netko treći gurao nas obojicu lijepim ulicama Egera ili Praga, dok smo mi sjedili jedan pokraj drugoga, sa smiješkom prihvaćajući sućutne poglede mladih dama. To je dovelo do toga da smo jednog dana bili pozvani na vrlo otmjenu zabavu, na kojoj su bili prisutni neki postariji njemački i slovački časnici. Oni i dame iz visokog praškog društva bili su gotovo do suza dirnuti pogledom na nas dvojicu kako sjedimo u jednim kolicima, Stolpe u sivozelenoj lovačkoj uniformi s velikim runolistom u zapučku, a ja u svojoj crnoj uniformi tenkista s beretkom okrenutom na stranu. Nije bilo granica onome što su oni htjeli učiniti za nas, pa su nam se džepovi napunili svim vrstama delikatesa, koje smo kasnije podijelili s ostalima u bolnici. Čak su nas i fotografirali kako bi imali uspomenu na trenutak kada su pripadnik lovaca i pripadnik tenkista sjedili zajedno u invalidskim kolicima. Ono što nije bilo tako sretno dogodilo se kada su dvije od tih dobrostivih gospođa uhvatile Stolpea i mene u svojevrsnoj improviziranoj utrci u invalidskim kolicima,.prilikom čega Stolpe nije bio u kolicima, nego ih je gurao i trčao ulicom najbrže što je mogao. Nakon toga više nismo bili pozivani na nikakve zabave. Kada nam je trebalo novca i zabave, Stolpe bi nazvao svoju prijateljicu, suprugu SSStandartenfuhrera u Niirnberg. "Bok, stara moja bogata djevojko", zagraktao bi u slušalicu, zbog čega bi se svi prisutni u poštanskom uredu okrenuli i pogledali ga. "Kako je jadnik? Je li kod kuće? Nije? Zaglavio u Rusiji, ha? Pravo mjesto za njega! Slušaj, stara kobilo, naučio sam novu pozu, pa ako si zainteresirana, najbolje bi bilo da dođeš. Ali vrlo je zahtjevan položaj, pa ako nemaš nešto

120

osvježavajuće za ponijeti, nemoj se ni truditi doći. I znaš, nemoj donositi onaj porto; uvijek sam govorio kako je to smeće koje je kupio onaj tvoj prosjak. Ne želim vidjeti porto sve dok ne popijete sve što sada imate. Pa, ne mogu ovdje stajati i tračati s tobom čitav dan. Očekujem da stigneš s onim u dva i trideset dva." Potom je ispustio slušalicu ne stavivši je na njezino mjesto, tako da je ona visjela njišući se, a iz nje je nekoliko sekundi dopirao protestirajući smijeh prije no stoje utihnula. Nekoliko djevojaka se nasmijalo, i na tom inače dosadnom mjestu nastalo je sveopće loše prikriveno veselje. Stali smo u red i kupili poštansku markicu, koju je Stolpe nalijepio na čelo policajcu nešto dalje. Ovaj je to dobro primio. Na moje iznenađenje, sredovječna supruga Standartenfuhrera je doista stigla sljedećeg dana, donijevši hrpu dobara s crnog tržišta. Ernst i ona su proveli nekoliko sati u hotelskoj sobi, nakon čega ju je poslao natrag u Niirnberg, uz ispriku da nema mnogo vremena. Nakon stoje otišla, čitav se odjel napio od vina i likera koje je donijela. Jednoga dana Stolpe je nestao. Poslali su ga u posebnu bolnicu. Tjedan dana kasnije, dobio sam razglednicu od njega: Tvornica snova, Nurnberg, 18. travnja 1944. Dragi Sven, U kakvom sam se ja smeću našao! Pušenje zabranjeno. Izlaženje zabranjeno. U velikoj tajnosti odlazim na zahod, i vraški se bojim da ću jednoga dana saznati kako je i to zabranjeno. Sve do jučer sam svoju hranu jeo ispod kreveta, ali tada mije sestra objasnila kako nije zabranjeno jesti. Sva su vrata zaključana, osim zahoda, a ta su širom otvorena. Na svim su prozorima željezne rešetke, ali nikako ne znam da li su tamo zbog toga da spriječe nas koji smo ovdje da pobjegnemo ili one koji su vani da dođu i odnesu nas. Pozdrav, Ludi Ernst. "Draga!" "Dragi! O, kako je lijepo opet te vidjeti, Sven. Toliko sam čeznula za tobom." "I ja za tobom, Barbara. Daj da ti ponesem jedan kovčeg. Čeka nas automobil. Jesi li gladna?" "Naravno da jesam." Nakon što smo jeli, otišli smo u njezin hotel, gdje se okupala i odmorila pola sata. Čudno, nismo pali jedno drugom u naručje. Jednostavno smo bili previše dirnuti, a ovako nam je bilo lijepo i osjećali smo se sigurnima. Bio sam mnogo mirniji no nekoliko prošlih napetih mjeseci. Imali smo si mnogo toga za reći. Ono drugo neće pobjeći. Izišli smo u Potsdam i tamo večerali i prošetali držeći se za ruke parkom Sanssouci. Jedan od jačih zračnih napada bjesnio je i grmio nad Berlinom. Barbara se nervozno pripita uz mene dok smo stajali gledajući dim i plamenove iznad Neukollna. Val za valom, bombarderi su dolijetali iznad grada kako bi ispustili svoje terete. Odjednom se začuo visoki fijuk. Poput munje povukao sam Barbaru dolje i bacio se pokraj nje. Još jedna bomba je zafijukala. Barbara je skočila i vrišteći potrčala niz ulicu, izvan sebe od panike. Skočio sam i potrčao za njom, vičući: "Barbara, baci se na tlo! Barbara! Barbara!" Zbog još jednog fijuka i ja sam se bacio u jarak. Po meni se osula zemlja. Ostao sam tako ležati nekoliko sekundi prije no što sam ustao. Barbara je nestala. Pronašao sam je dvjestotinjak metara dalje. Njezino je tijelo ležalo na cesti u lokvi krvi. Nisam ništa osjećao, nisam ništa vidio, nisam čuo kada se oglasila sirena za prestanak zračne opasnosti. Zaustavio se automobil. Čovjek u uniformi uveo me u njega. U prtljažnik su stavili nekakav pokrivač, a u njemu je bila moja Barbara.

121

Svukli su mi odjeću. Liječnik je pričao nešto o šoku. Neka ruka me uhvatila za zapešće, nježna ruka koje me uhvatila na isti lagan, osjećajan način poput Barbarine - Barbare koju su ubili.

ZAPOVJEDNIK SATNIJE Poslali su me natrag u moju pukovniju kao Oberleutnanta i zapovjednika moje stare satnije. Von Barring je postao Oberstleutnant i zapovjednik bojne. Od starog društva, ostali smo samo Oberst Hinka, von Barring, Stari Un i ja. Stari Un je sada bio Oberfeldwebel. Jednog hladnog, sivog kišnog dana Stari Un i ja smo se vraćali s prvih linija bojišta. Zadnji komad do našeg sela išli smo nekom starom željezničkom prugom. Gotovo smo stigli do provizorne stanice, u čijoj se blizini nalazilo skladište municije, kada se začulo strašno, poznato zujanje u zraku. Stari Un me gurnuo naglavce u jarak, a on se bacio za mnom. Sljedećih pola sata bilo je kao daje došao kraj svijeta. Čuli su se fijukanje, udaranje i grmljavina neprestanog niza eksplozija. Blještavo bijeli plamenovi dizali su se u zrak uz zvuk poput pucketanja bičem. Čitavi svežnjevi granata bili su odbacivani, eksplodirajući, u svim smjerovima. Dva vagona proletjela su zrakom i pala stotinu i pedeset metara dalje u polje. Čitavo podvozje teretnog vagona probilo je zid skladišta i uz tresak palo nedaleko od nas. Srušila su se dva visoka tvornička dimnjaka. Jedan se istovremeno slomio na nekoliko mjesta; drugi se polako nakrenuo i u oblaku prašine završio na tlu. Sve kuće u širokom krugu su bile sravnjene sa zemljom. Tišina koja je uslijedila je bila odvratna. Polako sam došao k sebi, ustao i osvrnuo se oko sebe. Stari Un je ležao nekoliko metara od mene. "Pa, Stari, pretpostavljam da bismo trebali krenuti dalje? Ovo je bilo prilično gadno, zar ne?" Nije bilo odgovora. Obje noge slomljene, lijevi kuk smrskan, isto kao i rame. Stavio sam njegovu glavu u krilo i svojim šalom mu obrisao znoj sa čela. "Stari Un, staro momče", šaputao sam, "jel" misliš da ćeš izdržati do trijažne stanice ako te budem nosio?" Otvorio je oči na trenutak. "Stari Un je gotov, Sven. Hajdemo radije ostati ovdje i držati se za ruke. Neću još dugo. Ubaci mi cigaretu, ako imaš koju." Pripalio sam cigaretu i stavio mu je između usana. Boljelo gaje kadje govorio. "Kad umrem, ti ćeš pisati mojoj ženi i djeci, hoćeš li? Recept znaš: pogođen u sljepoočnicu i bezbolno ... svejedno me baš i ne boli, osim udaranja u leđima kad govorim ... Dajem ti svoju lulu i džepni nožić; ostalo pošalji kući zajedno s dva pisma koja imam u džepnoj knjižici." Neko kratko vrijeme je tiho ležao, zatvorenih očiju, dok su mu bolovi prožimali tijelo. Stavio sam mu svoju čuturicu na usta. "Stari Un, evo ti malo rakije. Pokušaj malo popiti." Uspio je progutati nekoliko gutljaja i ponovno je otvorio oči. Grubo je prošaputao: "Najviše me boli to što te ostavljam samoga. Nadam se da ćeš se uspjeti vratiti u onu malenu zemlju u kojoj se osjećaš kao kod kuće i o kojoj si mi pričao mnogo lijepih stvari." Kad je sve bilo gotovo, podigao sam ga na rame i teško se vukao kroz bljuzgavicu, na kojoj su mi se noge neprestano klizale. Plakao sam i škripao zubima u bespomoćnom bijesu svaki puta kad bih se okliznuo, dok mije znoj tekao niz vrat, a iz usta mi izlazila para. Rusi su zapanjeno gledali kada sam posrćući ušao u sobu sa svojim mrtvim prijateljem i polegao ga na krevet. Tada sam otišao do von Barringa.

122

"Sada i on", stenjao je von Barring. "Ne mogu to više podnositi." Zgrabio me za ramena i povikao: "Sven, poludjet ću. Osjećam se kao mesar svaki puta kad moram izdati naredbu za napad." Potresen jecajima, bacio se u stolicu i pustio da mu glava klone na ruke koje je ispružio ispred sebe preko stola. "O, Bože na nebesima, daj da se ovo uskoro završi! Daj da se uskoro završi!" Sipao je votku u dvije čaše sve dok se nije prelila, a potom mi dodao jednu. Popili smo ih naiskap. On ih je ponovno napunio, ali kada je posegnuo za svojom, zaustavio sam njegovu ruku. "Erick," rekao sam, "ostavimo čaše dok ne pokopamo Starog Una. Moraš sada doći sa mnom da ga pokopamo. To moramo učiniti samo nas dvojica, jer smo ga poznavali. Nakon toga ću se rado napiti s tobom do smrti." Otkinuli smo svastiku sa zastave u koju smo ga umotali. Dok pritežem svoj remen ispod brade i namještam šljem, pogledom promatram satniju čiji sam zapovjednik. Na mjestu točno ispred mene nekada je stajao Hauptfeldwebel Edel. On je umro od tifusa 1943, Iza njega je nekada stajao visoki, dobroćudni Feldwebel Bielendorf, koji je bio živ zakopan sa čitavim 4. vodom tijekom borbi za mostobran Kuban. Na desnoj strani drugoga voda je stajao Stari Un, kojeg su prekjučer ubile granate. Iza njega Stabsgefreiter Joseph Porta, koji je na svoj vječni počinak otišao s trbuhom rasporenim nožem. Pokraj njega Titch, nepoznate sudbine. Plutona je dekapitirala bomba u šumi kod Rogileva. Hugo Stege, Unteroffizier, izgorio je u svom tenku trbuha rasporenog krhotinom granate. Asmus Braun, uvijek veseo; otkinute obje noge i ruka u veljači 1942. Unteroffizier Bernhard Fleischmann, nestao u Moskvi nakon što je pobjegao iz logora za ratne zarobljenike u Sibiru. Gefreiter Hans Breuer, degradirani policijski poručnik, pogubljen nakon što je dopustio da mu noga bude zdrobljena u gusjenici tenka. Slijedi ga Leutnant Huber iz 5. voda, star samo devetnaest godina, pravi prijatelj svojih ljudi. Jednog jutra u travnju 1943. odsječene su mu obje noge, nakon čega je iskrvario do smrti na bodljikavoj žici, dozivajući svoju sestru Hilde. Tenkist Kurt Breiting, šesnaest, umro u paklenim mukama nakon što mu je fosforna bomba eksplodirala u rukama, dok smo opsluživali oklopni vlak u lipnju 1943. Obergefreiter Willy Pallas, nizak i uvijek nasmiješen, ubijen istom prigodom. Topnik Ernst Valkas, raznesena mu je glava u tom istom vlaku. Njegov me mozak pošpricao. Oberleutnant von Sandra. Ostao bez utrobe nakon što gaje granata pogodila u trbuh. Leutnant Bruno Haller, trideset i pet. Iskočio iz gorućeg tenka sa svojim gadno opečenim bratom, Unteroffizierom Paulom Hallerom u naručju, da bi umro od fosfornih opeklina. Dvojica braće bila su pokopana spojenih ruku u Berdičevu. Zajedno su prošli Hitlerove koncentracijske logore i kažnjeničke jedinice, i zajedno počivaju u hladnoj zemlji ruske stepe. Bože, ako postojiš, tada te molim da pustiš da ova moćna vojska mrtvih zauvijek maršira pred očima odgovornih feldmaršala! Neka nikad nemaju mira od topota koraka mrtvih vojnika! Neka gledaju u stotine tisuća optužujućih očiju. Neka majke, supruge i sestre istupe naprijed i sasipaju im u lice svoje optužbe protiv njih i njihovih stožernih časnika, koji su planirali masovna ubojstva kako bi zadovoljili pripadnika sitne buržoazije, histeričnog soboslikarskoga naučnika.

123

Zapanjeno sam shvatio kako je Hauptfeldwebel upravo dovršio svoje izvješće meni. Salutirao sam i izdao naređenje: "Satnija broj 5. Satnija - oružje na ramena!" Pokreti slabo izvježbanih ljudi su nevjerojatno spori. Mnogi od njih su prošli samo tri tjedna obuke kao regruti. "Satnija - nadesno - desni okret - brzim korakom!" Šljapkajući po bljuzgavici bez dna, dvije stotine komada topovskog mesa odmarširale su na cestu i prema svojim položajima. Oberstleutnant von Barring i ja smo sjedili u zemunici moje satnije uz treperavu svjetlost svijeće. Pili smo. Ispred nas je stajao čitav sanduk praznih i polupraznih boca votke i konjaka. Barringovi živci su bili potpuno istrošeni, i on više nije mogao podnijeti da bude trijezan. Kada je bio, zapao bi u takav bijes da smo ga morali svezati kako bismo ga spriječili da ozlijedi sebe ili nas. Kako bismo ga više-manje imali pod kontrolom, Hinka i ja smo morali naizmjence piti s njim. Samo jedan od nas nikako ne bi mogao držati korak s količinom koju bi on popio. Dok smo ga održavali u stalnom stanju mrtve pijanosti, bio je manje-više normalan. "Sven, kakva je prokleta prljavština čitava ova stvar", rekao je i napunio veliku šalicu votkom, koju je pio kao daje bila pivo. "Kada se sjetiš čime su nas Adolf i onaj lažac Goebbels trpali, to je nezamislivo! Sanjamo li mi, ili je doista istina da čitava nacija može progutati i prihvatiti toliko laži i kontradikcija? Što nije u redu s nama Nijemcima? Svi znamo da ćemo ravno u pakao, a to smo znali i čitavo ovo vrijeme. Jesmo li samoubojice, svi mi? Ili smo glupi baš kao što se činimo? Tako slijepi i ludi za moći, i tako tupi? Vjerujem da smo ludi... znam da ja jesam."

VON BARRING "Možeš li se sjetiti kada je Adolf vrištao preko radija "Ako želim osvojiti Staljingrad, to nije zbog toga što mi se sviđa njegovo ime, nego zato što je neophodno da to važno živčano središte ruskog riječnog prometa oduzmemo neprijatelju, i ja ću osvojiti Staljingrad kada budem smatrao daje vrijeme za to!" I nekoliko tjedana kasnije, kada je bila zarobljena čitava Šesta armija, kako je idiot ustao i po vikao, uz divlji pljesak imbecilnih članova svoje stranke: "Kada sam shvatio nebitnost osvajanja Staljingrada, koji nema nikakvog značaja za konačnu pobjedu naših jedinica, izdao sam naredbu za privremeno povlačenje!" Ljudi su klicali nakon tog govora. Stotinu i osamdeset tisuća, međutim, nije se uspjelo povući. Bili su potučeni u borbama za Staljingrad, "nevažan grad"." "Tja!" odgovorio sam. "Vidimo prevaru; ali što jedna kažnjenička pukovnija može protiv šezdeset do sedamdeset milijuna urlajućih ljudi koji ne vide ništa, jer to ne žele. Radije umrijeti nego izgubiti rat, to oni govore danas, kad je rat već izgubljen. Ono što žele reći jest: radije neka drugi poginu, nego da mi izgubimo živote. Čuo sam kako je neka žena u Berlinu rekla da će, čak i ako na bojištu ostane samo jedna njemačka pukovnija, Njemačka pobijediti, uz uvjet daje ta pukovnija SS--Leibstandarte!" "Žene su najgore od svih", rekao je von Barring. "Bože me sačuvaj fanatičnih žena. Ali, do vraga sve. Hitler je izgubio rat, ali drugo je pitanje hoćemo li nas dvojica vidjeti veličanstveni pad. Uskoro će doći red i na nas. Zamisli, živjeti samo od nade da će cijela stvar propasti stoje prije moguće! Pijmo, Sven, to je jedino što nam je preostalo." "Pijmo u ime skorog susreta s lijepom ženom. Fanatična ili ne, meni je svejedno."

124

"Da, sve su one iste na leđima: to je prednost. Kada samo one ne bi bile takva potlačena gomila s kojom ne možeš niti razgovarati, jer nikada nisu naučile raditi ništa drugo osim leći na leđa i reći "da" i "amen" na sve što spomeneš. Jesi li ikada upoznao ženu koja je imala vlastito mišljenje?" Prekinula nas je zvonjava poljskog telefona. Obavijestili su me da me šalju u L"vov po četrdeset dragocjenih tenkova, vjerojatno posljednjih koje je vojska uspjela sklepati. Međutim, taj je put u L"vov morao biti odgođen, jer su Rusi izabrali baš taj trenutak za napad i dali nam dovoljno posla za cijeli sljedeći tjedan. Jednoga dana von Barring je došao u moju zemunicu u sklopu svoje inspekcije. Stajao je i gledao oko sebe tupim pogledom. "Sada me se više ne smije ometati", rekao je i izišao. Potrčao sam za njim. Ispred moje zemunice počeo je ispaljivati signalne rakete svih boja, tako da naši topnici nisu znali što se od njih traži. Savladali smo ga, svezali i odnijeli natrag u zemunicu. Nastavio je vikati grubim, šuškavim glasom, a gledao je ravno pred sebe, očima raširenima od straha, straha kojeg je osjećao samo on, ali kojega su i ostali mogli sasvim dobro zamisliti: "Vama na usluzi, Vaše Visočanstvo! Visočanstvo Hitler, ha, ha, ha! Oberstleutnant von Barring iz Pukovnije smrti javlja se na svoju dužnost u paklu. Ovamo s najboljim vilama, Vaše Visočanstvo! Ubojica von Barring javlja se na dužnost, veličanstveni Hitleru!" Prstima sam začepio uši kako ne bih slušao njegov smijeh. Kada sam vidio da je na rubu uzrokovanja sveopće panike među prisutnima u zemunici, dok su svi kao hipnotizirani promatrali luđaka, morao sam ga onesvijestiti. Sada smo od Pukovnije smrti ostali još samo Hinka i ja. Barring, koji je nekada tako raspoložen i mlad i ispunjen nepatvorenom dobrotom ustao u našu obranu dok smo patili pod svinjom Meierom, sada je popustio pod pritiskom. Nešto kasnije, kada smo Hinka i ja bili na kratkom službenom putu, stali smo u Giessenu i otišli u tamošnju vojnu umobolnicu u kojoj je bio von Barring. Bio je privezan za svoj krevet i idiotski se smijao ne prepoznavši nas. Slina mu je tekla niz bradu, i bio je to odvratan prizor čak i nama, njegovim prijateljima. Kad smo se ponovno našli u vlaku, bili smo tako potreseni da se niti jedan od nas nije dugo vremena usudio progovoriti. Na posljetku se Hinka nervozno, ne, očajnički nasmijao i rekao: "Dakle, nismo tako očvrsli kao što smo mislili." "Nismo", odgovorio sam. "Bilo je strašno." "U slučaju da se to dogodi jednome od nas - ne bismo li se trebali složiti da pomognemo jedan drugome pronaći izlaz?" Pružio mi je ruku.

125