Lashner William - Kobna pogreška

William Lashner KOBNA POGREŠKA

1 KAD SAM STIGAO, GUY FORREST SJEDIO JE NA BETONSKIM STEPENICAMA ispred kuće. Glavu je sakrio rukama. Kiša mu se u potocima slijevala niz ramena, po koljenima, klizila mu niz čelo. Skutrio se na kiši potpuno gol, dok mu je pokraj nogu leţao pištolj. Posumnjao sam na najgore vidjevši ga tako golog i očito potpuno očajnog. "Što si učinio?" povikao sam nadglasavajući bubnjanje kiše. Nije odgovorio, nije se ni pomaknuo. Gurnuo sam ga nogom. Srušio se u stranu. "Guy, kopile jedno. Što si, do vraga, učinio?" Iz isprepletene zbrke ruku i nogu začuo se njegov glas koji je podsjećao na cviljenje prebijenog psa. "Volio sam je. Volio sam je. Volio sam je." U tom sam trenutku prestao sumnjati, znao sam. Sagnuo sam se i podignuo pištolj uhvativši ga za štitnik okidača. Nisam mogao znati kakvu bi još ludost mogao napraviti s tim pištoljem. Spustio sam pištolj u vanjski dţep kišnog ogrtača pazeći da na njemu ne ostavim otiske prstiju. Vrata kuće bila su širom otvorena. Zaobišao sam ga dok je on još jecao na tlu, te ušao. Kuća će poslije u novinama biti opisana kao ljubavno gnijezdo u mondenoj philadelphijskoj četvrti Main Line. To pobuđuje slike o palači razvrata, građenoj u stilu Stanforda Whitea1, s crvenim svilenim plahtama i baršunastim tapetama, sa satenskom ljuljačkom koja visi s krovne grede - ali to nije bilo ni blizu istini. Radilo se 1 Jedan od najpoznatijih američkih arhitekata s početka 20. stoljeća. Poznat po brojnim ljubavnicama i satenskoj ljuljački u stanu

o staroj skromnoj kući od kamena, u gusto naseljenom predgrađu Philadelphije, nedaleko avenije City Line. Zidovi su bili goli, nije bilo mnogo pokućstva. S lijeve strane vrata u blagovaonici stajao je jeftin stol. U dnevnoj sobi, na desnoj strani ispred olinjalog kauča nalazio se televizor. Istina, u kupaonici se nalazila jacuzzi kada, ali sve drugo kao da je čekalo neka bolja vremena, kao da je bilo privremeno rješenje dok ne započne stvarni ţivot s pravim pokućstvom. Znao sam da ću na katu, u spavaćoj sobi, naći komodu kupljenu na rasprodaji u nekoj trgovini namijenjenoj uradi-sam majstorima, radni stol s hrpom računa, stolicu na sklapanje i madrac na podu. Madrac na podu. No, moţda su novinari ipak imali pravo, moţda se ipak radilo o ljubavnom gnijezdu i moţda je madrac na podu bio taj koji je sve odao. Jer zašto bi pravi ljubavnici trebali fino pokućstvo i modeme tapete? Što bi pravi ljubavnici radili s tapeciranom sofom, s Klimtom na zidu, s koncertnim klavirom u formalno uređenoj dnevnoj sobi? Zašto bi pravim ljubavnicima trebao ručno izrezbareni krevet od mahagonija, nad kojim poput neba visi svileni plavi baldahin. Takav luksuz je samo za one koji u svojim ţivotima trebaju nešto više od ljubavi. Pravim ljubavnicima treba samo madrac na podu da bi začarali jedno drugo i zabranili pristup vanjskom svijetu. Sve dok svijet to ne odbije učiniti. Madrac na podu. Tamo ću je naći. Dok sam se penjao stepenicama kiša je poput suza kapala s mojega kaputa. Ruka mi je klizila po rukohvatu ograde. Odmorište, još jedan niz stepenica. Kako sam se pribliţavao sobi, koraci su mi postajali sve sporiji. Dočekao me neobičan miris koji se spustio na mene kao jastuk koji guši. Razabrao sam oštrinu kordita i primjesu još nečega, miris koji me podsjetio na studentske dane, sada pomiješan s mirisom jasmina i uz to, još se nešto naziralo ispod mirisa kordita i slatkoće, nešto bakreno i kiselo, nešto očajničko. Još nekoliko stepenica i skrećem lijevo, u veliku spavaću sobu. Vrata su bila otvorena, svjetlo upaljeno, madrac na podu vidio se već iz hodnika. A tamo je leţala ona. Njezino krhko, blijedo tijelo bilo je neobično savijeno među zguţvanim plahtama. Nije trebalo provjeriti puls niti prinijeti ogledalo njezinim usnama. Već prije sam vidio mrtve ljude i ona je nedvojbeno bila mrtva. Noge su joj bile prekrivene tamnoplavim pokrivačem, ali bio je povučen dovoljno nisko da razotkrije svilenu beţ potkošulju, koja je besramno otkrivala njezin goli trbuh. Bijela joj je koţa bila poprskana grimiznim točkicama. Potkošulja je imala crvenu mrlju u visini srca. Sada se više ne sjećam točno, ali stajao sam tamo dosta dugo. Pogled na neprirodan poloţaj njezina tijela, stopljeni mirisi baruta i marihuane, krvi i jasmina, brutalni dokaz nasilja na njezinim grudima, sve me to, uključujući i sam pogled na nju, shrvalo. Izgubio sam se u toj slici, cijeloga me progutalo vrijeme. Ne mogu vam točno reći koje su mi misli prolazile glavom jer negdje su se izgubile, kao što sam u

tom trenutku i ja bio izgubljen, ali kad sam se dovoljno sabrao da normalno funkcioniram, već sam donio odluku. Donio sam odluku. Nisam siguran kako, ali znam zašto, sigurno znam zašto. Donio sam odluku, odluku koju nikad nisam poţalio, neumoljivu odluku, ali ipak čistu i ispravnu, donio sam odluku i dokle god sam radio na tom slučaju i njegovim jezovitim posljedicama, ta je odluka vodila svaki moj korak, svaki korak, počevši s prvim. Duboko sam udahnuo i ušao u sobu. Ĉučnuo sam, nagnuo se nad madrac, dotaknuo joj čeljust. Još uvijek je bila malo topla, ali spoj gornje i donje čeljusti nije više bio savršeno gibak. Koţa s donje strane ruke poprimila je ljubičasto-crvenu boju. Pritisnuo sam koţu prstom; na trenutak je pobijelila prije nego što se boja opet vratila. Računao sam da je bila mrtva oko sat vremena. Još uvijek čučeći, nagnuo sam se naprijed i pozorno joj promotrio lice. Zvala se Hailey Prouix. Imala je crnu kosu, plave oči, dug vrat i bijelu koţu. Imala je trideset godina i bila je ljupka kao sirena. Dok je još bila ţiva, gledala je na svijet oko sebe s opreznom rezerviranošću. Previše je toga vidjela da bi bilo što prihvaćala zdravo za gotovo, njezino je ponašanje govorilo jasno poput riječi, bila je toliko puta povrijeđena da nije očekivala ništa drugo osim udaraca. Nosila je moderne naočale s tamnim okvirom koje su odavale dojam poslovnosti, ali usne su joj bile tako bolno zakrivljene da niste mogli u njih pogledati, a da ne poţelite dodirnuti ih svojim usnama. A njezin pogled, njezin pogled sadrţavao je i upozorenje i izazov i od njega su vam klecala koljena. Gledati u Hailey Prouix značilo je da će vam se grlo stegnuti od ţelje, i to ne samo od seksualne ţelje, iako je to bio sastavni dio, ali bilo je tu još nešto, nešto još snaţnije. Pretpostavljam da postoji neminovan rascjep između onoga jedinog što ţelimo i onoga što ćemo ikad dobiti i taj rascjep moţe biti izvorište gorkog ţaljenja. Ali ponekad postoji tračak nade da se rascjep moţe suziti, da se čak moţe poništiti jednim jedinim sjajnim skokom. Uzdrţana ljepota Hailey Prouix i neizgovoreni izazov da se probiju njezine barijere predstavljali su takav jedan tračak nade. Nije bilo vaţno što će se poslije pokazati da je njezina povučenost apsolutna, a njezine barijere nepremostive. Uzeti je u naručje i zagrliti, stisnuti joj ruke, poljubiti je, osvojiti i učiniti svojom, sve to kao da je nudilo priliku da se pobijedi sam ţivot. O da, bila je ljupka poput sirene i kao sirena odvukla je Guya Forresta od njegove supruge i dvoje djece, od njegova utjecajnog odvjetničkog posla, od njegove minivile u predgrađu, odvukla ga na madrac na podu svoje kućice od kamena, tu pokraj ceste. I sad se, što je, pretpostavljam, bilo neizbjeţno nasukao na podvodnom sprudu. Prije nego što sam se odmaknuo od lesa, njeţno sam primio donji rub njezine potkošulje i povukao je nadolje da sakrijem otkriveni tamni trokut. Na drvenom sanduku pokraj madraca nalazile su se njezine naočale, budilica,

svjetiljka i par knjiga, zajedno s dva telefona. Jedan je bio mali crven mobitel, a drugi starinski aparat sa ţicom. Postojala je mogućnost da me netko vidio kako ulazim u kuću i zato nisam ţelio ostaviti previše vremena između trenutka ulaska i trenutka kada ću nazvati 911 i kad će dispečer zabiljeţiti moj poziv. Stoga sam podigao slušalicu starinskog telefona, nazvao 911 i prijavio ubojstvo. Zatim sam se dao na posao. Odvjetnik sam specijaliziran za kazneno pravo. Kad se ljudi poput Guya Forresta nadu do grla u najgorim ţivotnim nevoljama, zovu me da počistim nered koji su napravili. To je ono što radim, to mi je poziv i u tome sam prokleto dobar. Gurnem ruku u sav taj nered, prokopam malo i izvučem dokaz. S time radim, s dokazima. Prihvaćam dokaze koje moram, diskreditiram one koje mogu, sakrijem ponešto, stvorim nove ako mi trebaju, i iz tog svijeta dokaza sastavim priču. Ponekad je ta priča istinita, češće nije, ali istina nikad nije zadani standard. Bolja je vjerojatna laţ nego nevjerojatna istina. Priča samo mora biti dovoljno uvjerljiva da počisti sav nered. Ali ne pobjeđujem ja baš uvijek, hvala Bogu. Ponekad je nered tako velik da se ne moţe počistiti, neke se mrlje nikada ne mogu ukloniti, neki zločini zahtijevaju više od priče. A neke ţrtve zasluţuju ništa manje nego istinu. Da se ova kuća nalazila u gradu, imao bih dovoljno vremena da istraţim mjesto zločina i da učinim što moram učiniti.'Ali ova kuća nije se nalazila u okrugu Philadelphia nego u okrugu Montgomery, u predgrađu. Naravno, i u predgrađima ima zločina, ali oni su drugačije kvalitete i kvantitete nego u samom gradu. Gradska policija pretrpana je poslom, policajci su napeti, ali u predgrađima nije tako. Ovdje ubojstvo pobija sve slučajeve krađe u trgovačkom centru. Poziv je već poslan i policijski automobili stići će za minutu, svaki čas. Prvo što sam učinio bilo je da zgrabim mobitel sa sanduka i ubacim ga u svoj dţep. Bilo mi je drago što se nalazio tu nadohvat ruke, jer bio bi prva i najvaţnija stvar koju bih potraţio. Nakon toga na brzinu sam pogledao ostale prostorije. U kupaonici je jacuzzi kada još uvijek bila ispunjena sapunastom vodom. Kada je bila siva i široka, a mlaznice su sad bile tihe. Na rubu se nalazio Sony CD walkman i veliki par slušalica Koss, zajedno s malom plastičnom vrećicom trave i paketom cigaretnog papira u vrećici. Walkman i slušalice sam ostavio, ali travu sam gurnuo u dţep zajedno s pištoljem. Nije mi sad još trebalo da policija uhiti Guya zbog posjedovanja droge - najprije on i ja moramo porazgovarati o nekim stvarima. Izvadio sam maramicu, prekrio njome ruku i otvorio ormarić za lijekove. Zanemario sam kozmetiku i lijekove koje dobijete bez recepta i odmah posegnuo za malim plastičnim bočicama. Valium koji je Hailey Prouix dobila na recept. Seconal za Hailey Prouix. Nembutal za Hailey Prouix. Ĉitav komplet koji je i Marilyn Monroe upotrebljavala za prilagođavanje svjetonazora. A zatim još nešto. Viagra za Guya Forresta. No, to je, ako ništa drugo, bilo veselo otkriće.

Ponovno u spavaćoj sobi počeo sam otvarati ladice, traţiti nešto, bilo što. U komodi nije bilo ništa drugo osim odjeće, ukrasnih gumba za manšete - kad se Guy odijevao, onda ste imali što vidjeti - nešto sitniša, kondoma. Podigao sam jedan paketić. Janjeća koţa. Petnaest zelembaća za jedan kondom. Naljutio me već i sam pogled na to. Ispod odjeće u srednjoj ladici nalazila se omotnica s novcem. Nove novčanice od sto dolara. Dvije tisuće, tri tisuće. Brzo sam ih prebrojao i vratio. U gornjoj ladici pisaćeg stola nalazile su se marke za pisma, kemijske olovke, posjetnice, fee-stalak za golf loptice, sitan novac, sve u svemu ništa. Jednu po jednu pregledao sam i ladice sa strane. Kartoteka, baterije, samoljepljive papiriće, savinute spajalice za papir, stara vozačka dozvola, drangulije, uobičajeni ostaci jednog sad ugaslog ţivota. Tko je dizajnirao ove stvari? Tko ih je proizveo, prodao, kupio, čuvao tako dugo čak i kad su prestale biti korisne? Nisam znao. Sve što sam znao bilo je da negdje postoji neki podzemni industrijski kompleks koji ovim stvarima puni svaku ladicu svih radnih stolova i kuhinjskih ormarića na svijetu. Uzeo sam u ruke vozačku dozvolu i pogledao je. Pripadala je Hailey. Istekla je još prije osamnaest mjeseci. Fotografija nije odavala pravu sličnost s njom, izgledala je namršteno, kosa joj je polegla, naočale joj nimalo nisu pristajale. Hailey Prouix bila je glamurozna i svjetska ţena, ovo lice na fotografiji nije bilo ni slično tome. Ipak sam uzeo vozačku i stavio je u dţep kao uspomenu. A onda sam u jednoj ladici ugledao malu kartonsku kutiju u kojoj se nalazio sitniš, klamerice za papir, aparatić za vađenje klamerica, spajalice, ključevi. Ključevi. Ključevi auta, ulaznih vrata, ključevi nekog starog ormara za spise. Maramicom sam zaštitio prste dok sam prebirao po kutiji. Bio sam u napasti da ih sve uzmem, htio-ne htio, sad se još nije moglo reći kakve sve tajne leţe iza njihovih brava, ali morao sam nešto ostaviti i za detektive iz predgrađa. Zato sam uzeo samo jedan ključ i ubacio ga u dţep s vozačkom dozvolom, prije nego što sam zatvorio ladicu. Dok sam pretraţivao, nastojao sam ne misliti na tijelo koje je leţalo na podu. Kad se sad toga sjetim, začudim se da sam se mogao kretati tako okretno, da sam bio u stanju donositi brze odluke, bez obzira koliko nastrane. Nisam baš bistro razmišljao - da jesam, mogao sam uzeti onaj novac. Mogao sam uzeti kondom, jer ipak se radilo o janjećoj koţi. Mogao sam podrobnije pogledati one kartice u kartoteci. Ali i bez toga, ono što sam uzeo pokazalo se vrijednim i zapanjen sam svojom sposobnošću funkcioniranja. Ako sad sve zvuči tako smireno i promišljeno, tako prokleto hladnokrvno, onda je to samo glas sjećanja, jer uvjeravam vas da su mi se koljena nekontrolirano tresla dok sam se kretao po onoj sobi, oči su mi se punile suzama, ţeludac mi se okretao od mirisa njezine krvi, njezina parfema, od mučnog slatkastog mirisa marihuane. Odluka je bila donesena i to me je donekle smirilo, ali malo je nedostajalo da počnem povraćati po podu. Krim-tehničarka sigurno bi bila

oduševljena dok bi uzimala DNK uzorke. Ali onda je došao trenutak. Samo što se nisu pojavili i bilo bi za sve nas mnogo bolje da se nalazim vani s Guyem. Na vrhu stubišta još sam jednom pogledao Hailey Prouix, obrisao oči i polako se spustio niz stube. Iz ormara u hodniku uzeo sam Guyevu crnu kišnu kabanicu. On je još uvijek sjedio na stepenicama, gol, potpuno mokar. Njeţno sam ga ogrnuo kabanicom i čučnuo, baš kao što sam čučnuo i pokraj Hailey. Ta ulica u predgrađu bila je neobično mirna, prepuna zelenila i tiha, ako se zanemari romorenje kiše koja je posustajala i Guyev plač. Svijet je imao miris svjeţine i proljeća u punom jeku. Na trenutak sam ostao tih, pustio da kiša očisti gorčinu u mojim očima. "Zašto?" upitao sam napokon, glasom tako tihim da je tek neznatno nadjačao tiho padanje kiše. Nije bilo odgovora. Samo je leţao i jecao. "Zašto si je ubio, Guy?" Opet nije bilo odgovora. Ošamario sam ga. "Odgovori mi." "Nisam", rekao je kroz jecaje. "Volio sam je. Odrekao sam se. Svega. Zbog nje. A sad. Sad..." Šutio sam i pustio da mi se osjećaji smire. "Odrekao sam se", reče on. "Svega." "Znam da jesi, Guy." Ispruţio sam ruku i pogladio ga po kosi. "Znam da jesi." "Kunem se. Nisam. Nisam." "U redu. Povjerovat ću ti zasad." "O, Boţe. Što? Što sam ja? Što?" "Šššššš. Sve će biti dobro, Guy. Učinit ću što mogu. Policija dolazi. Već su krenuli. Nemoj razgovarati s njima. Ništa im nemoj reći prije nego što nas dvojica porazgovaramo. Učinit ću što mogu." "Volio sam je." "Znam." "Victore. Boţe. Volio sam je. Toliko mnogo." "Znam da jesi, Guy. Znam da jesi. U tome i jest problem." Još uvijek sam mu milovao kosu kad su se začule sirene i pojavili se policijski automobili s upaljenim svjetlima, i nas troje, Guy, Hailey i ja, nismo više bili sami.

2 GUY FORREST SJEDIO JE SAD ZA STOLOM U BLAGOVAONICI, GLAVE poloţene među dlanove. Jedan mu je policajac odozgo donio odjeću i kiša mu se više nije slijevala niz tijelo, ali glavu je još uvijek drţao objema rukama. S glavom među dlanovima i donjom čeljusti koja je drhtala izgledao je kao da pokušava nešto reći, bilo što. Ali ja nisam dizao ruku s njegova ramena i tako sam ga silio da sve za drţi za sebe. To je ono što hranitelji rade. Mi smo tu da spriječimo da naši klijenti naprave neku glupost, nakon što su učinili nešto što je još gore od gluposti. Dok mu je moja ruka leţala na ramenu, Guy nije govorio, a isto tako moţda nije ni razmišljao. Moţda nije mogao prihvatiti stvarnost svijeta, sad kad je Hailey Prouix bila mrtva. Ljubav vam to moţe učiniti. Moţe vas navesti da letite više od sokola, moţe vas rasporiti od prsne kosti do slezene, moţe vas natjerati na bijeg. To je ono što je Guy upravo sada činio za stolom u blagovaonici, s glavom među dlanovima i s čeljusti koja je drhtala. Nisam mu dopustio da učini neku glupost, kao na primjer da razgovara s policajcima, i umjesto toga u svojim je mislima bjeţao, ali znao sam da neće daleko stići. Bio je zgodan muškarac, taj Guy Forrest, s tamnom kovrčavom kosom, tamnoput i naočit, s trodnevnom bradom koja je naglašavala klasičnu strukturu kostiju lica. Redovito je vjeţbao, oduvijek, čak i kad smo obojica bili studenti prava, pa ipak, bilo je u njemu nešto nejako. Brada mu je bila previše usiljena, pogled mu je bio odviše nemiran. Kad ste gledali Guya imali ste osjećaj da gledate holivudsku sliku onoga kako bi muškarac trebao izgledati, savršen izvana, ali jedan malo jači povjetarac bi ga srušio. A sad ga je zahvatio uragan. U maloj kući i oko nje skupilo se dosta ljudi. Netko je na katu fotografirao. Netko je posipao prah i uzimao otiske prstiju i uzorke krvi. Netko je vani na kiši pregledavao prozore i gredice s cvijećem da vidi ima li tragova nasilnog ulaska u kuću. Netko je u susjedstvu išao od vrata do vrata i postavljao pitanja. Na ulici su se nalazila brojna televizijska vozila koja su prisluškivala policijske frekvencije. Omča se već stezala oko vrata Guya Forresta, a ja sam mogao učiniti vrlo malo da to spriječim. Kombi mrtvozornika bio je parkiran na ulici pokraj glavnog ulaza u kuću, motor

mu je bio upaljen, svjetla su bljeskala. Na prednjem sjedalu pomoćnici su čitali Daily News, pili kavu i čekali trenutak kada će moći odnijeti tijelo. Mi smo se nalazili u blagovaonici, ništa nismo pili, ali također smo čekali dopuštenje da se udaljimo. Dao sam im podatke o najbliţoj rodbini Hailey Prouix, barem ono što sam uspio izvući iz Guya, ime i adresu njezine sestre. Za Guya sam spakirao malu sportsku torbu s najnuţnijom odjećom. Dvaput sam s njim pokušao izići iz kuće, dvaput mi je ljubazno naređeno da ostanemo sve dok Guy ne porazgovara s detektivima. Ali Guy neće razgovarati s detektivima. "Gospodin Carl, je li tako?" upita visoka, privlačna mlada ţena u jakni i hlačama, koja je ušla u sobu. Kosa joj je bila kratko ošišana, nos prekriven pjegicama. Sa svojim širokim ramenima i samopouzdanim smiješkom odavala je dojam sportaša, trenera hokejaške momčadi na travi, a u svoj notes je zagledavala kao da je u pitanju slikovnica. "Tako je", odgovorio sam. "I gospodin Forrest?" Guy podigne glavu, pogleda ţenu i ne reče ništa. Oči su mu bile upadljivo crvene od plača, oči duboko oţalošćene osobe. Ili, ako se uzme u obzir što sam našao u kupaonici, moţda su to bile oči nekoga tko je baš namjeravao zamoliti - hej, stari, daj otvori drugu vrećicu Doritos čipsa. "Vjerujem da ćete razumjeti", rekao sam, "ovo je bila vrlo teška večer za nas." "Naravno", reče mlada ţena. "Moje ime je Stone. Ja sam okruţna istraţiteljica. Sa mnom je detektiv Breger." Pokazala je rukom na muškarca koji je stajao pokraj nje i čija je pozornost bila usmjerena na drugu stranu, jer je istraţivao rubove saga u blagovaonici. Bio je dobrih trideset godina stariji od nje, imao je tuţno lice i nosio je kariranu jaknu. Ramena su mu bila snaţna i zaobljena, drţanje pogrbljeno, bio je kao od gromade odvaljen. U Bregeru je bilo nešto mekano, nešto umorno, kao da mu je rutina postala ugodna, a sad mu je razbija njegova mlađa partnerica koja ima više entuzijazma. "Ţao mi je zbog vašega gubitka, gospodine Forrest", reče detektiv Breger i dalje pregledavajući prostoriju. "Ovim se poslom bavim već trideset šest godina i još uvijek je teško gledati takve stvari." Guy je pokušao kroz drhtave usne procijediti 'Hvala', ali nije uspio. "Gospodine Forrest, što vam je bila gospođica Prouix?" upita Stone. "Djevojka?" "Zaručnica", rekoh. "Zaručnica?" upita Breger. "Oh, k vragu. To je gadno* Kad je bilo planirano vjenčanje?" "Ĉim gospodin Forrest dobije rastavu", rekoh. Stone me osine pogledom. "Gospodine Carl, vi ste prijatelj? Savjetnik? Ili nešto drugo?" "Ja sam prijatelj gospodina Forresta, ali također i odvjetnik. Gospodin Forrest me

pozvao kad je na krevetu našao gospođicu Prouix." "I u kojem ste svojstvu ovdje?" "Kao prijatelj", odgovorih. "Ali prijatelj koji zna da kad je muškarac u šoku zbog smrti voljene osobe, moţda i nije najbolji trenutak za razgovor s policijom." "To je najbolji trenutak ako ţelimo uhvatiti pasjeg sina koji je ovo učinio, prije nego što se ohladi trag. Imamo neka pitanja za gospodina Forresta." "Mislim da vam ne bi bio od velike pomoći u ovakvom stanju." "Ĉini mi se da ste vi ovdje više odvjetnik nego prijatelj." "Za sada ću se tako ponašati, točno." "Ţeli li i on to?" upita Stone, kimnuvši glavom prema Guyu. "To je ono što on ţeli." "Što ćemo s našim pitanjima?" "Ja ću vam odgovoriti ono što mogu", rekoh. Stone pogleda Bregera, a on slegne ramenima. U ovakvom trenutku policajci obično postanu ljuti i osorni, u ovakvom trenutku se sve obično pretvori u sukob dviju neprijateljskih strana. Stone će sad početi prijetiti, Breger će je podrţati i likovi dobrog i bijesnog policajca odigrat će svoju rutinsku ulogu. Znao sam da to slijedi i koliko god sam htio Guya što prije maknuti iz kuće pripremio sam se za napad iz svih oruţja, ali umjesto da zareţi, Stone mi se nasmiješila. "Cijenimo vašu pomoć. To što ste ovdje i pomaţete nam, olakšat će stvar. U jednoj fazi morat ćemo postaviti gospodinu Forrestu neka pitanja." "Gospodin Forrest je još uvijek u stanju šoka. Moţe li vaše ispitivanje pričekati do sutra?" "Ako mislite da je to najbolje", reče Breger, pogledom pretraţivajući strop. "Mislim." "Naravno da tako mislite", reče Breger. "Gospodin Forrest prolazi kroz veliko iskušenje. Zaručnica mu leţi mrtva u njihovu krevetu, s metkom u prsima. Svatko od nas bio bi u šoku. Ţelite da se malo pribere prije nego što razgovara s nama." "Odgovara li vam sutra ujutro?" upita Stone pruţajući mi svoju posjetnicu. "Mislim da će to biti u redu. Ujutro ću vam se javiti, ukoliko ne bude u stanju razgovarati. Namjeravao sam odvesti gospodina Forresta da prenoći u mojem stanu." "Dobra ideja", reče Breger, koji je sad prišao prozoru i pomno proučavao prozorsku dasku. "Ĉini mi se da bi gospodinu Forrestu dobro došla čašica ili dvije nekog ţestokog pića." "Jasno mu je da ne smije napustiti ovo područje", reče Stone. "Ja ću se pobrinuti za to. Osobno ću ga dovesti k vama sutra ujutro." "Zajedno s njegovim novim braniteljem", reče Stone. Nasmiješila mi se. Uzvratio sam joj smiješak. Ovo je bilo nešto sasvim novo. Igrali su igru dvojice dobrih policajaca. Pretpostavio sam da je to način na koji rade u

predgrađu. "Dakle", rekoh, "ako sad moţemo otići, volio bih da gospodin Forrest uhvati malo sna." "Ako će vam to donijeti utjehu, gospodine Forrest", reče Breger gledajući sad izravno u Guya, "dat ćemo sve od sebe da uhvatimo kopile koje je ovo učinilo. Upregnut ćemo sve snage da pronađemo istinu i, vjerujte nam, mi ćemo je pronaći. Nećemo posustati dok ne nađemo ubojicu i dok ga ne osudimo i zatvorimo. Nećemo stati sve dok ubojica ne bude trunuo iza rešetaka kaznionice. Htio bih da vam to bude jasno, gospodine Forrest, i nadam se da će vam to pruţiti malo utjehe." "Da, dobro, hvala vam na ovim riječima, detektive Breger", rekoh. "Sad vas molim da nas ispričate." "Gospodine Carl, moţete li doći na trenutak?" upita Stone. Dvoje detektiva izašlo je iz blagovaonice. Potapšao sam Guya po ramenu i pošao za njima. "Moţete li nam reći ono što znate?" upita Stone, koja je preuzela vodstvo u ispitivanju dok je Breger pregledavao neke papire. "Bio sam kod kuće, malo gledao, a malo drijemao tijekom bejzbolske utakmice, kad je nazvao Guy." "Što je rekao?" "Ne mogu vam reći. Ovisno o okolnostima, to se moţe smatrati povjerljivim razgovorom. " "Mislite reći ako vas je zvao kao odvjetnika", reče Breger, "a ne kao prijatelja." "Točno. Ali nije mnogo rekao. Nije baš bio suvisao. Zvučao je poluludo, zbunjeno." "Omamljeno?" "Moţda od tuge. Nisam znao što bih učinio. Rekao sam mu da se smiri, da ću odmah doći." "Koji broj je zvao?" "Moj broj kod kuće." Dao sam im svoj telefonski broj. "Kad sam došao, sjedio je na stepenicama i čekao me." "Na kiši?" "Da. Jecao je. I bio je gol. Otrčao sam na kat i našao je na madracu. Gore sam nazvao 911. Zatim sam uzeo crnu kabanicu iz ormara u hodniku, izašao van do Guya i pokrio ga što sam bolje mogao. Pričekao sam vani zajedno s njim." "Kad ste bili gore u sobi, jeste li vidjeli kakav pištolj ili čahure od metka ili nešto slično?" "Ne." "Jeste li osjetili kakav miris, bilo što neobično?" "Osim mirisa baruta i krvi? Ne." "To je za njega sigurno bio šok kad ju je ugledao mrtvu", reče Breger.

"Pretpostavljam da jest." "Što mislite zašto je onda pozvao odvjetnika?" upita Breger, dok mu je glava još bila zakopana u spise. "Od svih ljudi koje je mogao pozvati kad je vidio ono što je vidio, što mislite zašto je pozvao odvjetnika? Ne vjerujem da bih ja pozvao odvjetnika. Liječnika, policiju, moţda svoju majku, ali ne odvjetnika." "Mnogo je mostova spalio za sobom kad je napustio obitelj i posao da bi ţivio s Hailey. Ostali smo u kontaktu. Prije nekoliko mjeseci upoznao me s Hailey. Moţda nije imao nikoga drugoga za pozvati." "Kaţete da je Guy zbog nje ostavio suprugu?" upita Stone. "Kako se zove supruga?" "Leila", odgovorih. "Leila Forrest. Još nisu rastavljeni." "Imate li njezinu adresu?" Dao sam joj adresu. "To je u Berwynu." "Da, tako je." "Berwyn je lijepo mjesto. Imate li neku ideju, tko bi htio ubiti gospođicu Prouix, osim Leile Forrest?" "Nisam uopće rekao da bi je Leila Forrest htjela ubiti. A ne znam ni za koga drugoga. " "Kakva je bila, mislim, ţrtva?" "Ne znam, Hailey je bila... posebna. Slatka na svoj način. Lijepa. Draga djevojka. Ovo je tragičan slučaj." "Jesu li gospodin Forrest i gospođica Prouix imali kakvih problema?" "Bili su zaljubljeni, slijepi od ljubavi. Bolesno zaljubljeni. Još nešto?" "Ţelite ga odvesti odavde, zar ne?" upita Breger. "Ţelite ga odvesti nekamo gdje na katu ne leţi tijelo njegove mrtve zaručnice." "Upravo tako." "Dobra ideja. Vidjet ćemo vas i gospodina Forresta sutra. Je li vam prerano u devet? " "Bit će ovo duga noć", odgovorih. "Deset je dostiţnija meta." Breger i Stone se pogledaju. Moţda zbog mojih nesretno odabranih riječi. "Dakle, u deset", reče Stone. "Vi niste imali kišobran ili nešto slično?" "Ne, zašto?" "Hvala vam na pomoći", reče Breger pogleda opet upetoga u spise. "Vidimo se sutra u deset." Ostavio sam ih da razgovaraju i otišao do Guya koji je ostao u blagovaonici. Tiho sam mu se obratio. Pomogao mu da ustane. Pomogao mu da obuče ogrtač. Uzeo njegovu sportsku torbu. Drţeći ga za ruku pomogao sam mu krenuti prema vratima kad se pojavi detektiv Breger i spusti svoju mesnatu ruku na Guyevo rame. "Gospodine Carl", reče on, ne gledajući mene nego u Guya, "nećemo postavljati gospodinu Forrestu nikakva pitanja, jer vi ste nas zamolili da to ne činimo, ali

moţemo li napraviti mali test, samo da umirimo svoju savjest?" "Nisam baš siguran da je to dobra ideja", rekoh. "Samo jedan test", reče Breger. "Neće trajati ni minutu. Radi se samo o predostroţnosti. Shirley, molim te, dođi ovamo. Shirley je jedna od naših najboljih forenzičarki. Shirley, molim te učini što je potrebno s rukama gospodina Forresta." "Zaista bih ga trebao odvesti odavde. Zašto ne ostavimo ovo za sutra? " "Neće trajati ni minutu", reče Breger. "Trake su već spremne i onda sve ide brzo. A to bi nam zaista moglo pomoći da brţe krenemo s istragom." "Ispruţite ruke, gospodine Forrest", reče Stone tihim, ali zapovjednim glasom koji nije dopuštao nikakvo odbijanje. Guy učini kako mu je rečeno. Shirley je uzela široke, prozirne, ljepljive trake i pritisla ih na Guyeve nadlanice, koncentrirajući se pritom na koţu koja spaja palac i kaţiprst. Zamahom ruke odlijepila je trake, jednu po jednu, i paţljivo ih fiksirala na čistu podlogu. Zatim je to isto ponovila s oba dlana. „Što misliš?" upita Breger. "Ruke mu izgledaju previše čiste", reče Shirley. "Koliko je dugo bio vani na kiši?" Breger se okrene meni i podigne jednu obrvu. "Moglo je biti dvadeset minuta", rekoh, "a moţda i više." "Sumnjam da je išta ostalo", reče Shirley, "ali nikad se ne zna." "U redu, hvala vam", reče Breger. "Cijenimo vašu spremnost na suradnju, gospodine Carl. Vidimo se sutra." Zgrabio sam Guyevu ruku i pokušao ga izgurati iz kuće prije nego što se dosjete još nečega, još kakvog obruča kroz koji će zahtijevati da skoči. Upravo smo se spremali zakoračiti van kad sam začuo Bregera kako govori: "Oh, gospodine Carl." Zastao sam, duboko udahnuo i okrenuo se. Klečao je najednom koljenu, pregledavao sag, desno od ulaznih vrata. Bez dizanja pogleda reče: "Večeras je vani prilično gadno. Pazite kako vozite." Ti policajci iz predgrađa. Da se ovo dogodilo samo nekoliko blokova dalje, s one strane avenije City Line koja je bliţa središtu grada, ne bi sve baš prošlo uz toliko prijateljskog razumijevanja. Gradska policija strpala bi Guya ravno u pritvor. U njemu bi vidjeli očitog sumnjivca, zapravo, jedinoga sumnjivca. A činjenica da je pozvao odvjetnika prije kola hitne pomoći bila bi za njih apsolutan dokaz njegove krivnje. Sutradan bih već stajao pokraj Guya u bijednoj maloj sudnici u zgradi suda Roundhouse, dok bi podizali optuţbu za ubojstvo prvoga stupnja. Okruţni tuţitelj okarakterizirao bi zločin kao onaj koji zasluţuje smrtnu kaznu, sudac bi odbio jamčevinu i Guy bi proveo iduću godinu u zatvoru, poprimajući nezdravu blijedoţutu boju lica dok bi čekao na raspravu. A dok bi on bio u zatvoru, što bih korisno ja mogao napraviti?

Dok bi on bio u zatvoru, kako bih ga mogao pitati ono što moram pitati, saznati ono što moram saznati? Odluka je bila donesena i Guy mi je trebao izvan zatvora, makar samo na par dana, nekoliko sati, da odluku sprovedem u djelo. Zbog toga sam onako temeljito pretraţio mjesto zločina, uzeo marihuanu i cigaretni papir i zatajio pištolj. Pa ipak, nisam bio siguran da će to biti dovoljno. Ipak bi ga i najneiskusniji policajac u gradu pritvorio. Ali vidite, nismo se nalazili s gradske strane avenije City Line, nalazili smo se s druge strane, u predgrađu gdje je policija bila usluţna i uvijek tako pristojna. Usprkos maloj nezgodi, testiranju na čestice baruta, policija iz predgrađa drţala se svojih principa i poslala je Guya i njegova odvjetnika u noć s ljubaznim upozorenjem da oprezno voze. "Hvala vam, detektive Breger", rekoh osjećajući teţinu pištolja u dţepu kišnog ogrtača, "vrlo ste ljubazni." Ozbiljno sam mislio svaku riječ koju sam rekao.

3 POBRINUO SAM SE ZA NJEGA NAJBOLJE ŠTO SAM ZNAO. Poput agenta tajne sluţbe preuzeo sam na sebe zasljepljujuće blještanje kamera i fotoaparata novinara koji su kao grabeţljivci čekali pred kućom. Reporteri su već iščeprkali pojedinosti zločina, znali su ime ţrtve, ime njezina zaručnika. "Gospodine Forrest, imate li kakvih komentara o ovome što se dogodilo gospođici Prouix?" "Gospodine Forrest, tko je ubio Hailey?" "Guy, reci nam kako se osjećaš!" "Jesi li shrvan?" "Pokaţi nam koju suzu." "Zašto si to učinio, Guy?" "Je li i ovdje umiješana kakva striptizeta?" "Ako ništa ne skrivaš, zašto nećeš razgovarati s nama?" "Hej, Guy." "Yo, Guy." "Pogledaj ovamo." Sa smiješkom sam otklonio njihova pitanja i popratio smiješak s nekoliko kratkih riječi o tragediji. Strateški sam stajao između Guya i objektiva fotoaparata, dok sam ga istovremeno vukao prema autu. Naučio sam već prije da su brzina i šutnja najbolje oruţje protiv medija. Ne dajte im ništa zanimljivo što bi mogli pokazati svojoj publici gladnoj senzacija. Ali s druge strane, uvijek mi je bilo teško oduprijeti se besplatnom publicitetu - to je jedna od rijetkih stvari koju ne moţete kupiti novcem. Zato sam se, dok sam vukao Guya za sobom, prisilio na

smiješak i odrţao im mali govor i podijelio nekoliko posjetnica da budem siguran da će u prvim izdanjima novina Carl biti napisano sa "C". Dok je auto kretao, fotoaparati i njihove bljeskalice zurili su u nas kroz automobilska stakla kao oči izvanzemaljaca. Kiša je donekle posustala, sad je samo sipila po vjetrobranskom staklu dok smo se vozili kroz sumornu noć. Guy mi je pokušao ispričati što se dogodilo, ali nisam mu dopustio. Nisam mu dopustio. Lice mu je bilo zeleno od svjetla upravljačke ploče. Vozili smo se pokraj tamnih, trulih trijem ova zapadne Philadelphije. Predloţio sam mu da se opusti na sjedalu i malo zaklopi oči. Nisam ţelio da baš u tom trenutku počne pričati. Bit će vremena noćas, ali ne još. Provjerio sam u retrovizoru prate li nas novinari, ali ništa nisam vidio. Ulica u kojoj sam stanovao bila je mračna i mokra. Pomogao sam mu da se uspne uz stepenice do stana i posjeo ga na kauč. Ugasio sam sva svjetla osim svjetiljke pokraj njegove glave, koja je bacala uski trak svjetla na njegovo tijelo koje je drhtalo. Pruţio sam mu pivo. Ponovno mi je pokušao ispričati što se dogodilo, ali ušutkao sam ga. Ostavio sam ga da sjedi na kauču dok sam mijenjao plahte na krevetu, jastučnice, izvadio mu čisti ručnik, novu četkicu za zube još uvijek zapakiranu, staru flanelsku pidţamu, u slučaju da se poţeli malo opustiti. Njegovu sportsku torbu s odjećom stavio sam na komodu. Na noćnom ormariću uz krevet leţala je knjiga koju sam počeo čitati po drugi put, nekakvo smeće, tek toliko da odmorim misli od dnevnih iskušenja. Knjigu sam kupio za jedan dolar kod uličnog prodavača. Priča je počinjala ubojstvom, završavala priznanjem, bio je tu lukavi istraţitelj, razvratni stari profesionalni kartaš varalica, prostitutka sa zlatnim srcem. Gledao sam knjigu, plave korice i kričava zlatna slova naslova. Zločin i kazna. U tom su se trenu riječi činile kao neki moralni poriv. Pomislio sam na trenutak da bih je trebao maknuti i ne uznemiriti svojega gosta, ali onda sam se predomislio, stavio oznaku na posljednju stranicu prije epiloga i vratio knjigu natrag na noćni ormarić pokraj svjetiljke. Prije nego što sam izašao iz sobe, upalio sam svjetiljku. Priredivši spavaću sobu, stao sam u sjenu i gledao Guya kako ispija pivo. Otišao sam do hladnjaka i izvadio mu još jedno. Privukao sam stolicu do kauča, ali ne toliko blizu da budem u dosegu svjetla i sjeo. Još jednom je pokušao započeti priču, ali još jednom sam ga spriječio. Tišina je bila poput popluna, prekrila nas je obojicu smirenošću. Prebačena preko naslona stolice nalazila se moja kabanica, još uvijek mokra, s ispupčenim dţepom. Svako malo sam ga pogledavao, pa opet gledao svojeg prijatelja koji je klonuo na kauču. Pobrinuo sam se za njega najbolje što sam znao i čekao trenutak kad neće moći više izdrţati i kad će opet započeti govoriti, ovaj put ću mu dopustiti. "Što da radim?"

Nisam odgovorio. Glas mu je bio oštar, riječi kao da su mu galopirale iz usta sa sigurnošću koja je svako pitanje pretvarala u retoričko. Guy nikada nije bio tip koji bi sumnjao u samoga sebe i teško mu je bilo igrati ulogu zbunjena i ponizna čovjeka, čak ako je upravo to postao. "Toliko sam je volio", reče on. "Bila mi je sve. Sto da radim?" Riječi koje su mogle biti pune patosa da ih je izgovorio netko drugi, bile su sad poput riječi poslovnog čovjeka koji analizira sklopljeni posao koji je pošao po zlu i koji od svojeg odvjetnika traţi savjet. "Ne znam." "Zašto? Reci mi, zašto? Zašto? Ne razumijem." "Što ne razumiješ, Guy?" upitah naginjući se prema naprijed. "Mrtva je. Ubijena. A ti si taj koji ju je ubio." Pogledao me, a lice mu se zgrčilo od zbunjenog uţasa. "Nisam. Ne bih mogao. Imaš krivo. Što to misliš? Victore, ne. Nisam." "Tako izgleda." "Nije me briga kako izgleda. Nisam to učinio. Moraš ih natjerati da u to povjeruju. Nema je više, ţivot mi je uništen, ali ja to nisam učinio. Kako da popravim stvar?" "Razgovaraj sa svećenikom." "Treba mi odvjetnik. Ti ćeš mi biti branitelj. To je ono čime se baviš, zar ne? Ispravljaš strašne stvari?" Zurio je u mene jedan dugi trenutak, lice mu se naprezalo da poprimi izraz bolne iskrenosti i to je moţda i moglo djelovati, da nije bilo golog straha koji mu je virio iz očiju. Naslonio sam se na naslon stolice. "Ne ja. Trebaš nekoga drugoga. Preporučit ću ti nekog dobrog. Moţda Goldberg ili Howard. On radi u uredu Talbott i Kittredge i zato je skup, ali koga god dobiješ, to će koštati. Slučaj kao što je ovaj sigurno će ići na sud, a sudska rasprava će koštati." "Nije me briga. Š t o j e novac? Novac nije problem." "Ne?" upitao sam, začuđen i zainteresiran u isto vrijeme. Guy je ostavio ţenu i posao i činilo se da je s njima ostavio iza sebe i sav svoj novac. "Ne. Ni najmanje." Odmahnuo je glavom, a drhtaj mu je prošao tijelom. „Što se dogodilo? Ne razumijem. Tko mi je to učinio?" "Tebi?" "Tko je to učinio?" "Ti meni reci." "Ne znam." "Ispričaj mi ono što znaš." "Vratio sam se kasno s posla. Hailey je već bila u krevetu i spavala. Pozdravio sam je, pokušao poljubiti. Nije htjela ustati. Promrmljala je nešto i povukla pokrivač

prema bradi i to je bilo to, to je zadnje što smo rekli. Napunio sam kadu vodom, ušao unutra, stavio slušalice, uključio walkman do daske, uključio mlaznice i legao u kadu." "A što je s travom?" "Već je bila tamo, pa sam si smotao jedan joint. Obično smo zajedno znali popušiti koji. Sve je bilo kao da smo opet klinci. Moţda sam i zaspao u kadi, ne znam. Glazba je bila glasna, mlaznice isto tako i ne znam jesam li išta čuo, ali zbog nečega sam se naglo trznuo i probudio. Moţda je bilo nešto u glazbi. Skinuo sam slušalice, isključio mlaznice, pozvao Hailey. Ništa. Dodao sam još vruće vode, opet legao, odslušao ostatak CD-a. Kad je završio, izašao sam iz kade, obrisao se ručnikom, oprao zube. I onda sam je našao." Nastojao sam ne reagirati prejako, nastojao sam da sve ostane jednostavno, kao razgovor. „Što si slušao?" "Nešto od Louisa Armstronga." "Što se dogodilo kad si je vidio?" "Uspaničio sam se, poludio. Pogledao sam uokolo i na podu sam našao pištolj." "Jesi li ikad prije vidio taj pištolj?" "Da. Naravno. Moj je." "Tvoj? Guy, do vraga, z a š t o j e tebi trebao pištolj?" "Misliš d a j e bilo lako učiniti ono što sam učinio, ostaviti sve zbog Hailey? Misliš d a j e sve išlo glatko? Moja je ţena pošizila, a i njezin otac. Njezin otac, Isuse, on je zastrašujuće kopile s kamenom umjesto srca. Bilo je tu prijetnji, Victore, neki sumnjiv privatni detektiv koji me pratio. Nikad nećeš znati kroz što sam sve prošao zbog ljubavi, nikada. Bojao sam se. Već prije sam imao pištolj dok sam ţivio na Zapadu i znao sam njime rukovati. Zato sam kupio novi i drţao ga u ormaru u prizemlju. Nikad ga nisam dotaknuo, nikad nisam čak ni otišao u streljanu da obnovim znanje. Ali kad sam je našao mrtvu, bio je tamo, na podu. Podigao sam ga. Smrdio je na barut. Pomislio sam da tip koji je pucao mora još uvijek biti u kući. Sišao sam u prizemlje da ga potraţim. Ništa. Otvorio sam ulazna vrata. Ništa. Potrčao sam natrag na kat i pogledao je, bila je nepomična i onda sam se slomio. Kad sam bio u stanju puzati, dopuzao sam do noćnog ormarića, podigao slušalicu i nazvao te." "Zašto mene?" "Ne znam. To mi je prvo palo na pamet. Hailey je nešto spomenula." "Hailey?" Nastojao sam sakriti zaprepaštenost u glasu. "Prije nekoliko dana postavila mi je čudno pitanje. Koga bi nazvao da se nađem u ozbiljnoj nevolji. Rekao sam da ne znam, nisam baš o tome razmišljao. Spomenula je tebe i rekao sam joj: 'Da, Victor bi bio taj koga bi bilo dobro nazvati'. Zar nisu svi tvoji klijenti u nevolji kada te zovu?" "To je točno." "Zato si mi ti pao na pamet."

"Zašto ne policija? Zašto ne hitna pomoć?" "Bila je mrtva, hitna pomoć ne bi mogla pomoći. Victore, nisam znao što radim. Bio sam u nevolji i nazvao sam te. Ti si jedini na koga mogu računati, jedini koji će razumjeti." Gledao sam ga. "Ti si sve što mi je ostalo." Ako sam ja sve što mu je ostalo, Guy je bio na prosjačkom štapu. "U redu", rekoh. "To je dovoljno. Ne ţelim ništa više čuti. Zašto ne bismo otišli na spavanje, odmorili se malo. Sutra ćemo ti naći odvjetnika i vas dvojica ćete zajedno smisliti što ćete reći policiji. Stavio sam ti čist ručnik i posteljinu." "Spavat ću na kauču." "Ne, trebaš se dobro naspavati. Ja ću spavati ovdje." "Victore, u kolikoj sam zapravo nevolji?" "Većoj nego što moţeš i zamisliti." "Teško je zamisliti da je gore nego što mi se čini." Stanka. "Hailey više nema. A ja nisam ništa učinio. To nije pravedno." "Pravda s time nema veze. Našli su je ubijenu u vašem zajedničkom krevetu. Prema onome što sam vidio, nema znakova provale. Provjerit će i otiske prstiju, ali vjerujem da će naći samo tvoje i Haileyne i to je to. Sad su već našli novac u ladici komode, pa će isključiti mogućnost pljačke. A onda će početi kopati po vašim ţivotima i naći će motiv. Jeste li se svađali?" "Ne. Zaboga, ne, bili smo zaljubljeni." "Nije bilo problema u vezi?" Pogledao je u stranu dok je izgovarao "Da." "Naći će neki motiv, Guy. Uvijek postoji motiv kad su u pitanju muškarac i ţena: ljubomora, strast, trenutačna ljutnja. Ne treba puno da bi se porota uvjerila da je jedan ljubavnik ubio drugoga. Kakav je zaista bio odnos između tebe i Hailey?" "Dobar. Sjajan." "Reci mi istinu." "Išlo nam je sjajno." "Jesi li imao još koga?" "Ne. Svega sam se zbog nje odrekao. Baš smo neku večer planirali zajedničku budućnost. Namjeravali smo na dva tjedna otići u Kostariku. Zašto bih se ševio okolo s drugima? Sve je bilo idilično." Zurio sam u njega. On je zurio u mene. "Idilično", rekoh. "Tako je. A zatim ova noćna mora. Jer to je to, noćna mora. A tek je počela, zar ne? Isuse." "Idemo na spavanje." „Što da im sutra kaţem?"

"Ili ćeš im ispričati istinu ili nećeš ništa reći. To su jedine mogućnosti." "Koju da izaberem?" "To ne ovisi o meni", odgovorili. "Naći ćemo ti odvjetnika i vas dvojica ćete se dogovoriti." Pomogao sam mu ustati s kauča i odveo ga u spavaću sobu. "Hvala, Victore", reče on dok sam stajao na vratima. "Hvala za sve." Kimnuo sam glavom i zatvorio za sobom vrata spavaće sobe. Zatim sam sjeo u dnevnu sobu, izvan dosega svjetla i pričekao. Pustio je vodu u zahodu, otvorio i zatvorio slavinu s vodom, čulo se struganje četkice za zube, ponovno otvaranje i zatvaranje slavine. Pitao sam se hoće li baciti pogled na stranicu romana, koju sam ostavio označenu baš zbog njega, ali svjetlo ispod vrata prebrzo se ugasilo. Još sam malo čekao i onda, kad četvrt sata nije bilo nikakva zvuka, ustao sam i otišao do svoje kišne kabanice koja je još uvijek bila na stolici. Izvadio sam mobitel, vozačku dozvolu i ključ i stavio ih u ladicu u kuhinji. Uzeo sam marihuanu i bacio je, smotak po smotak, u sudoper u otvor za reciklaţu smeća, sve dok ništa nije ostalo. Zatim sam, s maramicom preko ruke, uzeo pištolj iz dţepa kišnog ogtrača. Uzeo sam pištolj iz dţepa kabanice. Pištolj. Odnio sam ga u kuhinju, obrisao štitnik okidača koji sam dotaknuo prstom kad sam ga podizao sa stepenice i spustio ga u plastičnu vrećicu za sendviče. Bio je to zapravo revolver, velik i srebrn, King Cobra .357 Magnum, kako je pisalo na cijevi. Bio je teţak, masivan. U tom trenutku izgledao mi je kao ozbiljno oruţje pravde. Ĉak i kroz plastični omot, pruţao mi je utjehu. Odnio sam vrećicu s pištoljem natrag do kauča. Ugasio sam svjetlo, legao i oslonio glavu na naslon za ruke, spustio pištolj u krilo. Prije nisam baš volio pištolje, nikad nisam poţelio pucati, ali morao sam priznati, nudio je čovjeku mogućnosti. Leţao sam s pištoljem na kauču i pokušao smisliti što učiniti s mojim starim prijateljem Guyem Forrestom. Sto učiniti s Guyem. Jer, vidite, vrlo paţljivo sam saslušao sve što mi je ispričao o Hailey Prouix i njezinu ubojstvu, saslušao sam cijelu tuţnu priču i, na kraju sam znao, bez osnovane sumnje, bez i najmanje sumnje, da je stari dobri Guy lagao.

4 GUY FORREST I JA ZAJEDNO SMO STUDIRALI PRAVO. BILI SMO DVOJICA dječaka iz siromašnih, razorenih Obitelji, koja su traţila način da postanu netko

drugi i odmah smo se zbliţili. Pravio sam se vaţan pred njim i izrugivao se ostalim studentima na godini, smijao se njihovim uzvišenim teţnjama dok su istovremeno moje vlastite ambicije bile podjednako pretjerane, ako ne i veće od njihovih, a on bi se samo tolerantno smješkao. Studirao sam pravo jer sam u njemu vidio put do ozbiljne love u budućnosti, nečega što je mojem ocu uvijek bilo uskraćeno. Guy je u pravu vidio uţe dobačeno utopljeniku, koje će ga spasiti od uludo potrošene mladosti. Dok je bio na koledţu, a i poslije, Guy je ţivio divljim ţivotom; droga, ţene, neka muljaţa na Zapadu koja je pošla po zlu, a čije pojedinosti mi nikada nije potpuno ispričao, ali koja mu je ostavila istetoviranu mrtvačku glavu na lijevoj strani prsa i nesavladivu ţelju da ţivi poštenije od poštenoga. S tim ciljem pred sobom, Guy je zatro sve svoje divlje sklonosti nepopustljivom ozbiljnošću, koju je smatrao prikladnom za svoju novu profesiju i nikada nije od toga odustao. Guy je učio više od mene, imao je mentalitet pravoga štrebera - svi smo pisali saţetke; on je pisao saţetke saţetaka - ali ja sam bio bistriji učenik. Na prvoj godini, kada vas pokušavaju naučiti ; misliti na novi način, ja sam se prilično brzo prilagodio, ali Guy je imao problema. Bilo mu je nemoguće izvući ključne razlike u sklopovima činjenica po kojima se jedan slučaj razlikovao od drugoga. Bilo je nešto u načinu na koji mu je mozak radio zbog kojega mu je bilo teško određivati što je vaţno, a što ne. Mislim da je jedan od razloga zbog kojih se Guy druţio sa mnom bio taj što sam vidio red tamo gdje je on vidio samo oluju besmisla. Ja sam se, pak, druţio s njime jer je u barovima, gdje su studenti prava gutali pileća krilca i ispijali pivo, on bio magnet za komade, a ja sam uvijek nastojao uhvatiti onu koju bi on odbacio. Guy je na kraju završio s boljim ocjenama od mene, uporan rad ipak se isplati, ali ni jedan od nas dvojice nije bio tako dobar da bi nam to osiguralo karijeru. Osrednje ocjene na Harvardu osigurat će vam novo izmišljeno mjesto u nekoj firmi u usponu na Wall Streetu. Tamo gdje smo mi studirali pravo, osrednje ocjene vas stave u poloţaj da se otimate za bilo kakav posao. Javio sam se u najbolje firme u gradu i sve do posljednje su me odbile. To me prisililo da otvorim vlastiti odvjetnički ured. Pitao sam Guya ţeli li pristupiti mojem početničkom pothvatu, ali odbio me, pa sam za partnericu uzeo oštroumnu Beth Derringer, koja je diplomirala na večernjoj školi i bila u sličnoj nezavidnoj situaciji kao i ja. Guy je čvrsto odlučio naći pristojan posao, a i našao ga je kod Dawsona, Cricketa i Pealea, u gadnom, malom uredu koji je cijedio svoje zaposlenike. Dawson i Cricket bio je jedan od onih odvjetničkih ureda-tvornica koje su sagorijevale desetke mladih odvjetnika dok su svake godine vrtjeli tisuće slučajeva zastupajući osiguravajuća društva u parnicama protiv bezbrojnih opravdanih i neopravdanih zahtjeva za odštetom. Kod Dawsona i Cricketa bili ste na strani liječnika, protiv pacijenta kojega je izmesario svojom nesposobnošću, bili ste na strani osiguravajućeg društva protiv bolesnih i ozlijeđenih, bili ste na strani novca.

Nije to bilo mjesto za odvjetnike sa savješću ili osjećajem ţivotne radosti. Njihov moto bio je "ustani i kreni" i većinu mladih pripravnika bi najurili kad bi im mladenački ushit sagorio pod stravičnom količinom posla, uz mizernu plaću. Ali to nije bio slučaj i s Guyem. Uobičajeni staţ u uredu Dawson, Cricket i Peale bio je osamnaest mjeseci; Guy je ostao osam godina i samo što nije postao partner. Pomoglo je to što je imao najviše radnih sati u firmi. Također je pomoglo i to što je susreo, zaveo, začeo s njom dijete i oţenio Leilu Peale, kćer jednog od osnivača firme. Guy je ugledao ono što je ţelio, ispruţio ruku da to zgrabi i to je, kako se činilo, bilo nadohvat ruke. Zatim je sve to ostavio, posao, obitelj, ţenu, ţivot, da bi nevjenčano ţivio s Hailey Prouk. Jel' da je ljubav sjajna? O, bila je to ljubav. Moţda ne na prvi pogled, na prvi pogled je vjerojatno bila poţuda, Hailey je imala tu moć, ta usta, način na koja su se svijala u osmijeh, Boţe, ali poţuda se za Guya Forresta sigurno pretvorila u ljubav. Poţuda će od svakog muškarca napraviti budalu, ali samo će ga ljubav doista uništiti. Sto gledamo kad gledamo ljubav? Eskimi imaju šest milijuna različitih riječi za snijeg, jer se razumiju u snijeg. Ne driblajte s driblerima i ne pokušavajte s Eskimima raspravljati o snijegu. Ali za šest milijuna različitih permutacija emocionalne privrţenosti mi imamo samo jednu riječ. Zašto? Zato što nemamo pojma. Guy je rekao da voli Hailey Prouix, i to je bila istina, nisam u to ni najmanje sumnjao, ali ne bih vam mogao sa sigurnošću reći gdje se na ljestvici emocija nalazila njegova vrsta ljubavi. Je li to bila nesebična ili poboţna ljubav? Ne bih rekao. Je li bila platonska? Ma molim vas, sa svom onom Viagrom, kondomima od janjeće koţe, načinom na koji je Hailey mogla i najbezazleniju primjedbu pretvoriti u nešto izravno erotsko. Je li to bio romantičan san, uzajamno ispreplitanje duša koje će zajedno provesti vječnost? Vjerujem da ne. Je li se radilo o pogrešnom usmjeravanju svih njegovih teţnji i nadanja prema osobi nesposobnoj, bez obzira koliko lijepa bila, da mu ostvari te nade i teţnje? Na ovu bih se tvrdnju kladio. Kad god pogledamo u oči voljene osobe, vidimo odraz osobe kakvom se nadamo postati i to je ono, bar tako vjerujem, u što se Guy zaljubio. Nije to bila samo narcisoidnost, odraz u njezinim očima razlikovao se od onoga koji je jutrom vidio u ogledalu. Ogledalo je pokazivalo muškarca zarobljenoga turobnim bremenom određene vrste uspjeha, a Hailey mu je pokazivala svu slobodu za kojom je čeznula njegova duša. Guyu Forrestu je Hailey bila više od ţene, više od ljubavnice - bila je spas. Prezirao je svoj posao u uredu Dawson, Cricket i Peale. Samo je njegova perverzna ţelja da ga prime za partnera nadjačavala mrţnju prema tom mjestu. Dojadila mu je supruga. Bila je zabavna ţena, puna topline, koja je previše pričala, i to o mnogim stvarima za koje on nije nimalo mario. Na prvi pogled činilo se da su dobar par, njegova ozbiljnost bila je protuteţa njezinoj površnosti, ali on nikada nije

s njom dijelio zanimanje za knjiţevnost i kulturu i izgubio je i ono malo seksualne ţelje koju je moţda na početku imao. Iz noći u noć dok je leţao budan i trpio njezine zagrljaje, osjećao je kako se uţe steţe. Kuća mu je postala prevelika i zatijevala je previše truda za odrţavanje, djeca su ga iscrpljivala i bila su bezosjećajna. Svi imamo one trenutke kad ništa nije kako treba i kad osjećamo očajničku potrebu za spasiteljem. Neki stisnu zube i idu hrabro dalje, neki se počnu baviti slikarstvom, neki golfom, neki čak drastično promijene ţivote, ali većina ide kiropraktičaru. A oni među nama koji su zaista potpuno izgubljeni, često spasitelja vide u drugoj osobi, nekome poput Hailey Prouk. Kad je Guy gledao u Haileyne lijepe plave oči, nije vidio ţenu s vlastitim očajničkim potrebama i kompleksnim motivima, ţenu s neprobojnim zidovima koje je davno podigla i koji su postojali sve do njezine smrti, vidio je umjesto toga odraz muškarca koji se odjednom oslobodio lanaca koje si je sam stavio oko vrata, vidio je nekoga tko moţe u kadi pušiti travu, slušati Louisa Armstronga dok pjeva Mack the Knife, nekoga tko moţe voditi ljubav na madracu na podu. Nekoga tko ţivi ţivotom osobe koja na prsima ima istetoviranu mrtvačku glavu. A Hailey Prouk, što je ona vidjela kad je gledala u lijepe crne oči Guya Forresta? Srodnu dušu? Svoju budućnost? Ili strašnu, strašnu pogrešku? Hugo iz televizijske igre izabrao bi vrata broj tri. Jesam li samo nagađao? Naravno, ali ne baš neutemeljeno kako biste pomislili. Guy mi se povjerio kad je oluja ljubavne veze s Hailey bila na vrhuncu. U godinama smo kad je većina naših vršnjaka ili oţenjena ili razmišlja o ţenidbi i zato baš nemaju razumijevanja za muškarca koji se guši i hoće se osloboditi kroz bračnu nevjeru. Ali ja sam bio sam i usamljen i zbog nekog si je razloga Guy utuvio u glavu da sam ludo zainteresiran za njegovu situaciju. Sto se tiče Hailey Prouk i njezinih osjećaja o tome, pa, ispričala mi je sama upravo dan prije nego što je ubijena, rekla mi je da s njom i Guyem samo što nije gotovo. Hailey se gleda u ogledalo, popravlja šminku, stavlja na usnice ruţ šokantno crvene boje koju oboţava. Ĉarape, pete na čarapama, njezina siva karirana suknja, sve je na svome mjestu, ali bijela joj je bluza još raskopčana i visi izvan suknje dok se gleda u mojem ogledalu. Leţim u krevetu s rukama ispod glave i promatram joj desnu dojku kako se njiše i svako malo poskakuje dok se kreće. I u tom trenutku, tamo, dok stoji u mojoj kupaonici i stavlja šminku na lice, kaţe mi da će napokon, bez pogovora, završiti s Guyem. Rekla mi je to već prije i svaki put odustala zbog nekog razloga koji nije htjela objasniti, ali ovaj put osjećam da je drugačije. Već danima je napeta, od trenutka kad se vratila s poslovnog puta, napeta je i ljuta i nekako više nego obično zamišljena, ali danas je dojurila u moj stan kao da joj je s leđa pao teret stotine njezinih prošlosti i vodila je ljubav s radošću koja nikad prije nije bila prisutna.

Nikada. Ona je ţena u neprestanim neprilikama, bilo je odmah na početku jasno, to je uvelike i razlog koji me privukao njoj, ona je ţena u neprestanim neprilikama, ali danas kao da ima manje problema nego prije. Danas vidim na njoj nešto što rijetko vidim, smiješak bez ironije. I oprostite mi, ali osjećam da sam i ja tome pridonio, kao da sam joj bio izvor utjehe u trenucima potrebe. Već tjednima je potičem da preuzme kontrolu nad svojim ţivotom. "Stvari nisu unaprijed određene", rekao sam joj. "Tvoj ţivot je pun mogućnosti izbora, a ne imperativa", rekao sam joj. Dao sam joj egzistencijalističko uvjerenje. To nije misionarski posao, nema ništa misionarskoga u onome što radimo u ukradenim popodnevima, ali sigurno je da cijelo vrijeme vidim u njoj tu bol i osjećam potrebu da je ublaţim. Ona je ţena u neprestanim neprilikama i ţelim joj pomoći, i ako preuzimanje kontrole nad vlastitim ţivotom znači da ću zauzeti Guyevo mjesto na madracu na podu, još i bolje. Sto gledamo kad gledamo ljubav? Sto sam ja vidio kad sam pogledao u oči svoje ljubavnice? Jesam li se zavaravao i mislio da zaista vidim Hailey Prouix? Zar nisam bio nimalo drugačiji od Guya, zar sam pogrešno usmjeravao svoje teţnje i nade prema tom vitkom, okretnom tijelu? Guy je traţio spasitelja, pretpostavljam da sam ja traţio nekoga koga bih spasio. Jesmo li obojica bili budale? Tada nisam mogao znati da će me odgovori, brutalni kakvi su već bili, ţestoko progoniti. Odgovori koji me do dana današnjeg opsjedaju kao duhovi, a isto to čine i s Guyem. Ne, to nisam mogao znati, ali vjerujem da je postojala jedna stvar koju sam mogao znati, jedna stvar u koju sam tada bio apsolutno siguran. Dok sam leţao na kauču s pištoljem u krilu, dok je Guy Forrest spavao u mojem krevetu, a dijelila su nas samo vrata sobe, zaklopio sam oči i mogao sam je vidjeti kako stoji pred ogledalom s raskopčanom bluzom, kako mi priča o svojoj odluci da se napokon oslobodi Guya i vlastite prošlosti. I vidio sam je kako pritišće gornju usnu o donju da bi učvrstila ruţ i kako ga utapkava presavijenom papirnatom maramicom. I vidio sam je kako se okreće da me pogleda, kako zabacuje kosu i smiješi se onim svojim zasljepljujućim, neobično iskrenim smiješkom. I prilazi ravno do kreveta, sjeda do mene i priča mi kako je sretna sad kad zna da će sve završiti na pravi način. Na pravi način, što god to značilo. Pruţam ruku i vrškom prstiju prelazim preko te lijepe dojke i osjećam mekoću, čvrstinu, osjećam blago udaranje bila u krvi ispod te bijele koţe. I kaţem joj, s prizvukom smijeha da ublaţim ozbiljnost izjave, da je volim. Ali to je istina, zaista je volim, u to sam siguran, u to ni najmanje ne sumnjam. Moţda je uvrnuto i pogrešno. Moţda se temelji na mojem viđenju njezinih potreba i mojih vlastitih sposobnosti, na percepciji koja je bila spektakularno pogrešna. Moţda je ta istina utemeljena na pogrešnim pretpostavkama osuđena da se raspadne pri najmanjem dodiru, poput

paukove mreţe. Ipak, tako je. I premda mi ona ne odgovara automatski istom izjavom, iako paţljivo izbjegava izgovoriti tu riječ, uvijek, u svojoj naivnosti vjerujem da osjeća isto, osjeća isto. I moji prsti još uvijek prelaze po njezinoj dojci, naprijed, natrag, gore, dolje, kruţe oko tvrde bradavice. Rukom mi pritišće prste u svoju dojku, snaţno ih pritišće i dok to radi lagano izvija vrat, no dovoljno da mi bude jasno, da budem siguran. I još uvijek osjećam njezinu ruku na svojoj, njezinu dojku pod svojim prstima, ubrzane otkucaje njezina srca, još uvijek sve to osjećam dok se budim, naglo se prenuvši iz sna, a erekcija mi nadiţe hlače baš tu gdje leţi pištolj. Vrijeme je. Bio sam spreman. Pričekao sam da mi erekcija splasne, zatim sam ustao, primio pištolj kako sam najbolje mogao jer je još uvijek bio u plastičnoj vrećici. Napravio sam jedan korak prema vratima spavaće sobe, pa još jedan. Š t o j e ono Lenjin rekao o istini koja izlazi iz puščane cijevi? Dobro, moţda to nije rekao Lenjin i moţda nije govorio o istini, ali shvaćate što hoću reći. Guy je lagao kad je rekao da je između njega i Hailey sve bilo u redu, a ako je Guy lagao o tako ključnoj stvari, zar nije vjerojatno da je lagao i o svemu drugome? A ako je lagao o svemu drugome, onda to znači da ju je ubio. Ubio ju je. Rekla mu je da ga napušta i reagirao je kako je trebala i očekivati da će reagirati, kao muškarac koji gubi spasitelja, kao muškarac koji je došao do ruba, koji nema što izgubiti osim svoga beznađa, i on ju je ubio. Guy je donio svoju odluku, a i ja sam donio svoju. Njegova odluka bila je da ubije moju ljubav. Moja odluka bila je da djelujem kao savršeno oruţje pravde, da se ne oslanjam na zakonska tijela čije sam nesavršenosti i predobro znao, nego da uzmem stvar u svoje ruke, da otkrijem istinu i budem siguran da je pravda zadovoljena. Ţivio sam od laţi koje sam prevrtao tako da očajnici mogu izbjeći pravedne posljedice svojih zločina, ali nad mrtvim tijelom svoje ljubavnice donio sam odluku, neumoljivu, ali ipak jasnu i ispravnu, odluku koja neće dopustiti ni jednu laţ koja bi dopustila ubojici Hailey Prouix da izbjegne neumoljive posljedice svog ogavnog čina. Ni jednu laţ, ni pod kojim uvjetima, bez obzira na cijenu koja će poslije morati biti plaćena. Spavao je u mojem krevetu, na posteljini koju sam promijenio tako da ne prepozna njezin miris na jastuku. Spavao je u mojem krevetu, ali neće dugo. Drţeći pištolj, još uvijek u vrećici, u desnoj ruci, zakoračio sam prema vratima. Pištolj je imao teţinu sudskog poziva velike porote, preciznost injekcije napunjene natrijevim pentotalom2 Posluţit će kao kompleksan i snaţan stroj za traţenje istine. U trenucima zbunjenosti i straha, neposredno nakon buđenja bit će najlakše izvući istinu iz njega. Imao sam još pitanja koja sam ţelio pitati svog starog školskog prijatelja, a pogled na pištolj u mojoj ruci, taj pištolj, njegov pištolj, natjerat će ga na priznanje. 2 Natrijev pentotal, najpoznatija droga koja tjera ljude da govore istinu, sintetiziran 1911.

Uhvatio sam kvaku na vratima. Polako, nečujno sam je okrenuo i otvorio vrata. U nejasnom svjetlu s ulice vidio sam krevet, posteljinu, neobičnu kvrgu u sredini. Nešto nije izgledalo kako treba, nešto je bilo čudno. Ne skidajući pogled s kreveta, napipao sam prekidač za svjetlo. Oštro ţuto svjetlo preplavilo je sobu i tada sam vidio što se dogodilo. Sve mi je bilo jasno. Knjiga je bila posprdno bačena na pod, ladice su bile ispremetane, sportska torba je nestala i to laţljivo kopile, to laţljivo kopile je također nestalo.

5 Prozor je bio zatvoren. Otvorio sam ga i pogledao niz ulicu, sklisku i crnu, još uvijek mokru iako je kiša stala. Ništa. S trećeg kata to je morao biti opasan skok, nije bilo ničega za što bi se uhvatio osim tankih grana jednog ţilavog gradskog javora. Očajnički skok na pogureno stablo nije u Guyevom stilu, iako bih sve do večeras rekao da ni ubojstvo nije u Guyevom stilu. Brzo sam pretraţio sobu. Otvorio sam ormar, provjerio u kupaonici, odmaknuo tuš-zavjesu. Guya nije bilo. Nestao mi je iz ruku poput utvrde. Kako je uspio nestati, a da to nisam primijetio? Nisam to mogao dokučiti sve dok se nisam sjetio svojih maštanja o Hailey Prouix, sanjarenja koje se pretvorilo u pravi san. Otrčao sam natrag u dnevnu sobu. Zaštitni lanac na ulaznim vratima, lanac koji sam svake večeri pričvršćivao iz navike, visio je na vratima. Lanac je visio, a i moji planovi su isto tako ostali visjeti u zraku. Doveo sam ga ovamo i dopustio mu da pobjegne dok sam spavao. Prokletstvo. Sad je bio vani, sad je bjeţao u slobodu. Nabacio sam kabanicu, gurnuo plastičnu vrećicu s pištoljem u dţep, zgrabio ključ i krenuo za njim. Mogao je otići bilo kamo, to je bilo prvo što mi je palo na pamet, ali dok sam sjedio u autu za upravljačem i razmatrao svaku mogućnost, shvatio sam da to nije točno. Nije se mogao vratiti supruzi. Nije mogao otići u firmu Dawson, Cricket i Peale. Nije mogao otići na policiju. Roditelji su mu bili mrtvi, brat mu je ţivio u Kaliforniji, svi njegovi prijatelji stali su na Leilinu stranu. Nekoć mu je svijet bio na dlanu, sad su mu mogućnosti bile prilično ograničene. Tko bi ga ipak prigrlio i sakrio? Koga nije izdao svojom ljubavlju prema Hailey? Mozgao sam o tome, razmatrao jednu mogućnost, pa drugu i tako dalje sve dok, odjednom, nisam jasno vidio kamo je krenuo. Otišao je k njoj, k Hailey.

Stara izreka kaţe da se kriminalci uvijek vraćaju na mjesto zločina i poput većine izreka i ova je sadrţavala dio istine. Podmetači poţara najčešće se nalaze u gomili ljudi koja promatra poţar koji su oni podmetnuli; policija obično snima pogrebe ubijenih, jer se nada da će ugledati ubojicu koji je došao odati posljednju uvredu. Po definiciji kriminalac je određen svojim zločinom, jer tko se od nas ne vraća iznova i iznova na ključne trenutke u našim ţivotima, kad smo se vjenčali, kad su djeca skakutala, kad smo proveli opuštenu večer koja još uvijek ispunjava naša maštanja i grije nam hladne, usamljene noći? Guy Forrest imao je obitelj, profesiju, niz uspjeha, ali da ste ga pitali što je ono što ga pokreće jednostavno bi vam odgovorio da je zaljubljen čovjek. Da mene pitate, ja bih vam rekao da je on ubojica. Obojica, i ljubavnik i ubojica, stvoreni su u toj kući, u toj spavaćoj sobi, na tom madracu na podu. Vratio se tamo, nije mogao to ne učiniti. A i ja ću, također, otići tamo. Prokleta noć već je bila na izmaku, tama se već povlačila pred prvim znacima svitanja. Mora da sam spavao duţe nego što mi se činilo. Mora da sam tvrdo spavao. Vozio sam najbrţe što sam se usudio s pištoljem u dţepu. Pitao sam s e j e li Guy vidio King Cobru na mojem krilu, dok se šuljao kroz stan. Vjerojatno nije, vjerojatno je bio zauzet iskradanjem iz stana. Nije upalio svjetla, nije me htio probuditi. Drţao se podalje od mene, što je mogao dalje, dok je izlazio iz spavaće sobe i zatim kroz vrata stana. Tko bi pomislio da je razvio istančane instinkte preţivljavanja ţohara? Vozio sam na zapad od ulice Walnut do Šezdeset devete, skrenuo desno, krenuo prema aveniji Hayerford. Bila je to poznata ruta, tim putem vozio sam onih večeri kad je Guy bio na putu izvan grada. Smatra li se preljubom kad varate gada preljubnika? Zbog toga sam se loše osjećao kad smo prvi put ugovorili sastanak, ali osjećaj nije potrajao, osjećaj krivnje nije trajao duţe od trenutka kad sam osjetio okus Haileyna jezika. Moţda je i Guyeva krivnja zbog varanja supruge umrla istom slatkom smrću. Na cesti je bilo više automobila nego što sam očekivao, ranojutarnja smjena išla je na posao, tu i tamo prošao bi pokoji taksi. Sigurno je uzeo taksi. Moţda je čak iz sobe prije odlaska telefonski nazvao taksi sluţbu. "Kamo?" upitao je vozač taksija. "Na mjesto zločina", odgovorio je Guy. Prošao sam pokraj policijskog vozila koje je išlo u suprotnom smjeru, i pognuo sam glavu da me ne vide. Pognuo sam se. Prije se nikada nisam bojao policije. Radio sam s njima ili protiv njih, i to je uvijek bio samo dio moga posla, nikad nije postojao ovaj strah koji sam sad osjećao. Ali isto tako nikad prije nisam u dţepu imao pištolj. Nisam bio muškarac od pištolja. Ni ljubitelj mačaka. Jedan jedini put kad sam poţelio pištolj bilo je kad sam htio ubiti mačku. Ali evo me ovdje, idem kroz kišu s pištoljem u dţepu, dok mi je lovina u bijegu, saginjem se u autu dok policija prolazi pokraj mene. Bio je to neobičan, gadan osjećaj, sve to zajedno. Ali sviđao mi se. Sviđao mi se. To je jedini osjećaj koji ţelite nakon što vidite voljenu osobu mrtvu na

madracu na podu. Sišao sam s avenije Haverford, prelazim City Line, ulazim u vijugave ulice predgrađa, stara se stabla naginju nad zelene površine uz pločnike, mirni domovi još uvijek spavaju dok se jutro budi. Vozim niz ovu kratku ulicu, skrećem lijevo kod onoga znaka zaustavljanja, desno kod idućega, uzbrdo i onda opet nalijevo i tu sam pred kućom, tamnom i usamljenom. Nije bilo ţute policijske trake. Mislio sam da će je staviti. Nije bilo ţute trake, nije bilo policijskih automobila, nigdje nije bilo policajaca. U gradu bi to mjesto omotali ţutom trakom upozorenja kao da umataju novorođenče u dekicu. Ali ovo je predgrađe, nije bilo razloga da se pravi spektakl za susjede, nije bilo razloga da se ugrozi vrijednost zemljišta. Prizor me ispunio ljutnjom. Zeznut će cijelu stvar, dopustit će da im pobjegne. Sve je ovisilo o meni. Od samoga početka sam znao da sve to ovisi o meni. Parkirao sam auto na drugoj strani ulice i pričekao. Svjetla su bila ugašena. Nisam znao je li već stigao u kuću, je li već unutra i radi što god u mraku radio. Parkirao sam na drugoj strani ulice i pričekao. Nije bilo ţurbe. Ako još nije stigao, stići će, a ako je stigao, u što sam sumnjao, neće se unutra dugo zadrţati. Napravit će ono što smatra da mora napraviti i onda će otići, pobjeći, uzet će ključeve iz ladice radnog stola i krenuti ravno prema jednom od auta, svojem ili Haileynom, koji su bili parkirani pred kućom. Hailey je vozila novi Saab kabriolet. Guy je vozio novi crni BMW. Oba automobila bila su na ulici, čekala njegov veliki bijeg, ali čekao sam i ja. Ĉekao sam. Ĉekao sam. A onda više nisam čekao. Izašao je sa straţnje strane, ramena su mu pogrbljena, zbog crnog kaputa gotovo je nevidljiv, glava mu se okreće na sve strane dok provjerava ima li promatrača na praznoj ulici. Nosi veliki, tvrdi kovčeg. Krenuo je prema svom BMW-u. Izašao sam iz auta, ruku sam gurnuo u dţep ogrtača i obuhvatio veliki komad metala. Zatim sam mu krenuo u susret. "Guy", povikao sam. Pogledao me, prenuo se, a onda je ispravio ramena pokazujući odlučnost i produţio prema autu. "Guy", ponovno sam povijao i ubrzao korak prema njemu. „Što radiš? Kamo ideš?" "Victore, nemoj me pokušavati zaustaviti. Odlazim odavde." "Zašto?" Tada je već gotovo stigao do auta, a i ja sam već bio vrlo blizu. Dok je pokušavao ugurati ključ u bravu, povukao sam ga za ruku. Ključus interruptus. Pogledao me pogledom prepunim dubokog straha. "Oni će me ubiti", reče on. "To si mi sam rekao." "Ne, nisam." "Ne baš tim riječima, ali jesi. Uhitit će me i baciti u zatvor i ubiti me. Neću samo

sjediti i čekati i pustiti ih da to učine. Ništa nisam napravio." "I ovo bi ih trebalo uvjeriti u to? Vrati se sa mnom u stan." "Zaboravi." "Guy, ne moţeš pobjeći." "To ti misliš", reče on, dok je izvlačio ruku iz mog stiska i nastojao staviti ključ u bravu. Pokušao sam ga ponovno zgrabiti. Zamahnuo je kovčegom prema meni, u samoobrani sam podigao ruku. Kovčeg me udario u rame. Pao sam postrance gadno se udarivši. Drţak pištolja zabio mi se u bok. Zalupio je vratima, zaključao se s unutarnje strane i pokrenuo motor. Okrenuo sam se na leđa, stisnuo rukom pištolj. Odjednom se pojavio auto, četvrtast i smeđ, samo što me nije pregazio i zaustavio se pokraj Guyeva BMW-a blokirajući mu prolaz. Guy snaţno zatrubi, ali smeđi auto nije se micao. Guy krene naprijed, zaokrene i prijeđe na pločnik, zaobiđe parkirani auto i siđe na kolnik s namjerom da pobjegne. Ali drugi auto, četvrtast i cm, odjednom se zaustavi pred njim i ponovno mu prepriječi put. Iz crnoga auta iskoči detektivka Stone, brzo potegne svoj pištolj i nacilja prema Guyu. Detektiv Breger mirno izađe iz svojega vozila, odšeta do Guyeva BMW-a i naviri se kroz prozor. Rukom pokaţe Guyu da otvori vrata. Dok je strpljivo čekao, pojavio se najprije jedan, pa drugi, i napokon treći policijski auto. Rotirajuća svjetla su im treperila i bojala donje dijelove auta crvenom i plavom bojom. Ustao sam i izvadio ruku iz dţepa. Breger mi je mirno mahnuo rukom da se odmaknem, pa sam zakoračio unatrag. Guy nije učinio ništa, ništa nije učinio, a onda je ipak otključao elektronsku bravu auta. Breger otvori vrata na strani suvozača i nagne se unutra. "Idete nekamo, gospodine Forrest?" Guy je pokušao nešto reći, ali Stone, s pištoljem još uvijek u ruci, otvori druga vrata i prekine ga u pola riječi. "Molim vas, izađite iz vozila." Guy opet zausti da nešto kaţe. "Molim vas, izađite iz vozila", ponovi Stone. Guy polako izađe van, bespomoćno me pogleda na trenutak, dok je Stone stavljala pištolj u navlaku, zatim ga je grubo gurnula tako da se naslonio na auto, a onda mu je stavila lisice na ruke. "Uhićeni ste zbog ubojstva Hailey Prouix", reče Stone kad mu je stavila lisice. Okrenula ga je licem prema sebi i počela mu nabrojati njegova prava. "Ja sam odvjetnik", prekine je Guy. "Dobro", reče Stone. "Znači neće biti nikakvih nesporazuma." Nastavila je. Prišao sam detektivu Bregeru, koji je s kirurškim rukavicama na rukama pretraţivao Guyev kovčeg.

„Što radite?" upitao sam. "Ovlaštena pretraga nakon uhićenja", reče Breger ne podiţući pogled s kovčega. "Chimel protiv Kalifornije. " "Znam taj prokleti presedan. Kako ste znali da će biti ovdje?" "Gospodine Carl, što mislite gdje se nalazite? Ţena je nađena ubijena u svojem krevetu, sva su vrata zaključana, prozori zatvoreni, nema dokaza o provali, nema pljačke. Zar ste mislili da nećemo pratiti jedinu osobu koja se osim ţrtve nalazila u kući? Stone vas je slijedila od trenutka kad ste otišli odavde. Vidjela ga je kako se iskrada iz vaše zgrade, uzima taksi, dolazi ovamo gdje sam ja čekao cijelu noć, za svaki slučaj, nadajući se da će učiniti upravo to što je učinio." "No, baš ste mudar par." "Odjeća", reče on nastavljajući pretraţivati kovčeg, "četkica za zube, lijek izdan na recept" - podignuo je bočicu i odmaknuo je malo od očiju dok se naprezao pročitati što piše - "Viagra. Predviđao je malo zabave, zar ne? A što je ovo? Omotnica puna novca. To nisu one tri tisuće koje smo već uzeli, ono je bila tanka omotnica. Opa. Deset, dvadeset, moţda čak pedeset, šezdeset. Oh, a vidi ovo, kako zgodno, njegova putovnica." "Jeste li se nadali da ćete to naći?" "To je ono što sam očekivao da ću naći. Mrtvozornik je zvao i dao privremeno izvješće. Rekao je da je gospođica Prouix pretučena prije nego što je ubijena. Imala je modricu na lijevom oku." Pokušao sam suspregnuti emocije, zagrizao sam unutarnju stranu obraza, pokušavši ne reagirati kad sam čuo za modricu. Stajao sam kao da sam od kamena i gledao Bregera koji je i dalje pretraţivao kovčeg, a onda je, razočaran, prešao na pretraţivanje auta, pretinca ispred suvozačkog mjesta, straţnjih sjedala, prtljaţnika. Ništa nije našao i dovikne detektivki Stone: "Jesi li ga pretraţila?" "Ima samo lisnicu", reče Stone, naslanjajući se na auto na koji je pritisla Guya. „Što traţite?" uspio sam procijediti kroz zube. "Pištolj. Još nismo našli pištolj. Pretpostavljam da će taj pištolj biti zadnja šipka na zatvorskoj ćeliji vašeg prijatelja." "Mislite?" Nisam čekao odgovor, samo sam se okrenuo i pošao prema jednom od policijskih automobila, kojima su svjetla još uvijek bljeskala. Guy je sjedio na straţnjem sjedalu, usta su mu bila stisnuta, šake čvrsto stisnute iza leđa. Ljutito me gledao kad sam prišao, a ja sam pogledao u stranu, nadajući se da ću sakriti ono što sam uistinu osjećao prema njemu. "Nisam to učinio", rekao je kroz stisnute zube. "Victore, kunem se da to nisam učinio." "Ne govori", savjetovao sam mu dok sam se ogledavao, namjerno izbjegavajući njegov pogled.

"Volio sam je, znaš da sam je volio. Kako bih je mogao ubiti? Victore, kunem se da to nisam učinio." „Što sam ti upravo rekao? Ništa nikome ne govori, osobito kad sjediš u policijskom autu. Ne razgovaraj s policajcem koji te vozi u policijsku stanicu, ne razgovaraj s policajcem na prijemnom i, za Boga miloga, ne govori ni s jednim ljigavcem s kojim ćeš se naći u ćeliji. Razumiješ?" "Hoće li me danas pustiti van?" "Jesi li razumio što sam ti rekao?" "Da. Razumijem. Bio sam na istim prokletim predavanjima iz kaznenog prava kao i ti, Victore. Hoće li me danas pustiti iz zatvora?" "Bjeţao si. Imao si šezdeset tisuća dolara i putovnicu. Optuţit će te za ubojstvo. Ni jedan sudac, čak ni sudac iz predgrađa, neće ti odobriti jamčevinu. Drţat će te unutra sve do suđenja." "Dakle u sosu sam." "Da, jesi." "Hoćeš li me braniti?" Okrenuo sam se i pogledao ga. "Očajan sam", reče on. "Treba mi netko kome mogu vjerovati. Barem zasad. Treba mi netko tko će razumjeti. Victore, preklinjem te. Hoćeš li me braniti?" Nije mi trebala ni sekunda da donesem odluku, nije mi trebala ni sekunda da pretresem sve implikacije i odlučim. "Hoću. Branit ć u t e . " Blijedo mi se nasmiješio. Uzvratio sam mu smiješak i popratio ga laganim udarcem u rame. "Sad moram nešto obaviti. U redu? Dakle, radi ono što ti kaţem i vidimo se kod podizanja optuţbe." Pričekao sam dok jedan od policajaca nije zalupio vratima automobila, a drugi sjeo za upravljač. S upaljenim rotirajućim svjetlima odvezli su Guya u noć koja je blijedjela. Potisnuo sam osmijeh i krenuo prema Bregeru koji je i dalje pretraţivao BMW. "Moţda biste htjeli znati, detektive, da me Guy Forrest upravo zamolio da preuzmem njegov slučaj i prihvatio sam." "Sranje. Je li vam platio unaprijed?" "Nadao sam se svoti koju ste našli u onoj omotnici." "Ona omotnica, zajedno sa svime što je u njoj, predstavlja dokaz. Dokazi, kao što dobro znate, ostaju kod nas sve dok traje postupak. " "Baš šteta", rekao sam dok sam posezao rukom u dţep. "Lijepo bi izgledale te hrpice na mojem radnom stolu. Ipak, vidjet ćemo što će sudac reći o tome. Ali imam nešto za vas. Ne mogu vam reći kako sam do toga došao, to je sad povjerljiva informacija, ali osjećam da sam kao prisegnuti djelatnik suda duţan predati vam ovo, jer bi moglo biti ključno za vašu istragu."

Izvukao sam ruku iz dţepa ogrtača i ponudio detektivu Bregeru ono š t o j e bilo u dţepu. Oči su mu skoro ispale. "Je li to...?" "Imate testove kojima ćete to procijeniti, zar ne?" "Da. Naravno." "Onda dobro ." Uzeo je vrećicu s pištoljem i podigao ga u ruci, a nešto je odjednom izašlo iz mene, nešto ruţno i tvrdo. Ĉinilo mi se kao da mi je iz kraljeţnice izvučena bolna čelična šipka. "Moţda sam prije bio malo nepristojan", reče Breger, još uvijek buljeći u pištolj. "Pokušavate li se ispričati zbog svoga ponašanja, detektive?" "Ţelim samo reći da mi je ţao ako sam bio nepristojan. Nisam trebao biti nepristojan. Vi ste samo tip koji pokušava raditi svoj posao. Primijetili smo da ste pošli za njim kad ste otkrili da se iskrao iz vašega stana. Primijećeno je i da ste ga pokušali zaustaviti u bijegu i da vas je srušio kovčegom. Sad je uzeto u obzir i to da ste predali oruţje koje se moţe smatrati dokazom, a kojim je počinjeno ubojstvo. Znam, zakon kaţe da ste duţni predati takav dokaz, ali ipak, devet od deset ljudi bi ga sakrilo. Dakle, sve je to zabiljeţeno i ţao mi je ako sam prije bio nepristojan." "Dobro", rekao sam. Kimnuo je glavom i bez ijedne druge riječi krenuo pokazati svojoj partnerici novu sjajnu nagradu. Ostao sam na mjestu sve dok svi policajci i automobili, jedan po jedan, nisu otišli, sve dok se nije potpuno razdanilo i jutro se protegnulo, i oţivjelo. Razmišljao sam o onome što se dogodilo protekle noći, o onome što sam izgubio, što sam upravo učinio, što sam se upravo spremao učiniti. Osjećao sam kako se moja umorna tuga pretvara u odlučnost. Bilo mi je drago da sam se riješio pištolja. Nije mi pristajao taj pištolj, kao da pjesniku navučete boksačke rukavice. Ali to nije značilo da je svemu kraj, to nije značilo da sam gotov. Kako možeš braniti čovjeka za kojega znaš da je kriv? Bez obzira na to gdje se nalazio, u baru ili na bejzbolskoj utakmici, kad god bi ljudi otkrili čime se bavim, postavljali bi mi to neizbjeţno pitanje. I nikad još nisam smislio adekvatan odgovor. Oh, poznavao sam ja Ustav, mogao sam citirati Šesti amandman i natraške, također i parnični postupak, ali ipak me to pitanje natjeralo da zastanem. Gdje to piše u Ustavu da je svaki sudionik u kaznenom postupku duţan traţiti pravdu, a jedino je branitelj toga oslobođen? Gdje se u Ustavu navodi da posao branitelja podrazumijeva pruţanje pomoći u izbjegavanju pravednih posljedica nemilosrdnog zločina? Ta su mi pitanja postavljali desetke puta, i sad, ovdje, s mojom ljubavnicom ubijenom na madracu na podu, napokon sam imao odgovor: ne mogu, neću. I nije bilo dovoljno samo odbiti slučaj, pustiti nekoga drugoga da obavi prljavi posao. Ovo

nije trenutak za odustajanje. Donesena je odluka da se otkrije istina i da pravda bude zadovoljena. Donesena je odluka i ja ću je sprovesti do kraja. Upravo te noći otkrio sam istinu, u vlastitom stanu kad mi je Guy besramno lagao, a i poslije na ulici, kad me je tresnuo svojim kovčegom dok se spremao pobjeći pred pravdom. Bio sam siguran da će ovo drugo biti dječja igra. Da, zaista, zastupat ću tog kurvinog sina. Postoji li bolji način da odrţim obećanje? Postoji li bolji način da sačuvam uspomenu na Hailey Prouix?

6 Ona sjedi preko puta, naginje se unatrag, prekriţila je ruke, nogu preko noge. Naginje se još dalje od mene, ali jarko crvene usne su joj nasmiješene i izazovne. Podiţe cigaretu do usta. Njezine plave oči, dramatično uokvirene crnim okvirom naočala, ţmirkaju zbog dima. Stisnula je oči i prelazi pogledom preko mojeg lica, niz grlo. Gledam je i zaboravljam disati. "Victore", reče Guy Forrest, koji sjedi za stolom pokraj nje, "ţelio bih te upoznati s Hailey Prouix." "Drago mi je", kaţem i zaista mi je drago. Nalazimo se u španjolskom restoranu u Dvanaestoj ulici, modernom, okrutno osvijetljenom, s hladnim kamenim stolovima za vruću paellu. Ako traţite komfor, ostanite u krevetu. Guy je nazvao i zamolio da se sastanemo, i evo me ovdje, zaboravljam disati i osjećam kako u meni navire ljubav. Ljubav, ne prema njoj, jer ona još nije ništa osim mogućnosti, to je ljubav prema mojem prijatelju Guyu, koji o meni ima tako dobro mišljenje da me je upoznao s njom, da je organizirao ovaj susret. Je li ikada postojao bolji prijatelj? Ali njih dvoje sjede jedan do drugoga. To mi je trebao biti dovoljan znak. Naručujemo pića, razgovaramo. Smješkam se i dajem sve od sebe da budem šarmantan. Veseo sam, blago autoironičan, zajedljiv. Oh, baš sam zajedljiv. Guy mi kaţe da je Hailey također odvjetnica. Pričam vic. On priča Hailey kako smo nas dvojica zajedno studirali. Ona me pita što radim. "Većinom radim kao branitelj u krivičnim parnicama, ali također se bavim i namjerno počinjenim deliktima koji se javljaju uz zločin. To su prevara, napad, tu i tamo poneka skrivljena smrt treće osobe." "Je li isplativo?" "Ponekad jest, ponekad nije, ali drţi me u poslu. Ali ipak nisam toliko zauzet kao Guy kod Dawsona, Cricketa i Pealea. Kako je kod robovlasnika, Guy?" "Nadam se da je dobro, ali neću još dugo tamo ostati. " Buljim u njega praznim pogledom. Nisam u odvjetničkim krugovima čuo da se govori o tome da je upao u

nevolje u svojoj firmi. "Idem tvojim putem", kaţe Guy. "Pokušat ću probati sam." "Trebati samo šest mjeseci do partnerstva." "Ţelim nešto novo." „Što kaţe Leila?" "Nju se ovdje ne pita", kaţe on i istovremeno prebacuje ruku oko Haileyna ramena. "I nju napuštam, također." Ah, tako dakle. Moj šarmirajući osmijeh zamrzava mi se na licu, ljubav koju sam osjećao za svojeg odanog prijatelja naglo vene. Ovo, dakle, nije susret pri kojem sam ja trebao upoznati nju, ovo je objava. Okrećem glavu i gledam je. Lijepe usne su joj napućene, kao da me zbog nekog razloga proučava, kao da postoji nešto što bi htjela od mene. Gasi cigaretu, ustaje i ispričava se. Guy naglo ustaje dok se ona provlači pokraj stola i obojica je promatramo dok hoda niz prolaz između stolova. Ona hoda kao da zna što radi, kao da ovako hoda cijeloga ţivota. "Izgledaš sretno", kaţem Guyu, iako on iznenada djeluje posve očajno. "Oh, jesam, sretan sam. Nikada nisam bio tako sretan." "Gdje ćete ţivjeti?" "Ona ima malu kuću. Ništa bajno. Sofa, stol, madrac na podu." "Madrac na podu?" Dječački mi se nacerio i poţelio sam ga tresnuti u lice. Pročitao me i cerenje prestane. "Ti to ne odobravaš", reče on. "Nemam ja što odobravati ili ne odobravati, je li tako? Samo nastojim razumjeti što radiš." "Odlučio sam promijeniti svoj ţivot." Pucnuo sam prstima. "Samo tako." "Nemam izbora. Volim je, Victore. Sto se tu još ima razumjeti? Bolestan sam od ljubavi prema njoj." U tom je trenutku upravo tako izgledao, bolesno zaljubljeno, kao da je ljubav neka bolest koju je uhvatio, neki egzotični virus koji je dugo spavao u jezgrama njegovih stanica i sad je krenuo u napad da ga dokrajči. "Pa, to je sjajno, Guy", kaţem, "naprosto sjajno. Drago mi je zbog tebe. Zaista." Otpio sam gutljaj koktela Sea Breeze i proţeo me gorak osjećaj razočaranja. Ali je li to razočaranje zbog Guya, zbog onoga što namjerava učiniti svojoj supruzi i djeci, zbog slike koju sam imao o njegovoj silno sretnoj Obitelji ili je to zbog toga što je nije doveo u ovaj restoran zbog mene? Kad se vratila, razgovor se nastavio usiljeno, bez šarma, bez ironije. U zraku više nema očijukanja. Guy priča, ja slušam, Hailey puši. Ali na kraju kad se rastajemo i pozdravljamo, u trenutku kad Guy gleda u stranu, ja ponovno gledam u njezine usne koje nečujno oblikuju riječi "nazovi me" i ja to činim. Sastajemo se na piću nakon posla. Ništa tajnovito ili potajno, vani smo pred

svima, na javnome mjestu, u baru poznata restorana kamo bi Guy mogao umarširati svakoga trenutka, ali neće. Usprkos tome, on je s nama, stvaranje kao i muškarac s tupeom i cvjetnom kravatom, koji sjedi dva stolca dalje od nas. Hailey pije martini Absolut, ja svoj uobičajeni Sea Breeze. Muškarac s tupeom pije Scotch. Haileyne oči plavlje su nego što se sjećam, usne su joj svjeţe namazane i u neprestanom kretanju, odajući nelagodu iznad osmijeha koji nikako da se oblikuje. Ne mogu skinuti pogled s tih usana, proţdiru me. "Imam klijenta koji bi mogao biti optuţen za kazneno djelo", kaţe ona. "Pitala sam se bi li ti htio taj slučaj." "Dakle, ovo je poslovni sastanak." "A što si ti mislio?" Riječi joj zvuče optuţujuće, ali smiješak je nešto sasvim drugo. Izgleda kao zavođenje, ali pitam se tko koga zavodi. "Mislio sam da ćemo razgovarati o Guyu", rekoh. "Ne, nećemo." "Namjeravaš ga uništiti, zar ne?" "A tebe bi to zabrinulo?" "Prijatelj mi je. " "I zato si ovdje, zato piješ sa mnom piće, jer je on tvoj prijatelj?" "Oblikuješ pitanja kao da si psihijatar, a ne odvjetnica." "Prigovor zabiljeţen. Odgovori na pitanje." „Što ţeliš, paţljivo sročen iskaz pod zakletvom." "Nisi ovdje sa mnom zato što je Guy tvoj prijatelj, zar ne, gospodine Carl?" "Nisam." "Dobro. Barem smo to riješili." "Zar je to tako jednostavno? " "Da, jednostavno je." I ima pravo. Udvaramo si kao viktorijanci, polako, čedno. Neobična sveprisutnost Guya djeluje kao gardedama mlade djevojke. On je uvijek tu, kao i onaj tip s afro frizurom, tip u odijelu od tvida, transvestit koji misli da ga nismo prozreli. On je uvijek tu i njegova prisutnost dopušta nam da se pretvaramo da samo ţelimo biti prijatelji. Samo prijatelji. To je sve. Zar to nije očito? Još nekoliko predvečerja, još nekoliko pića. Ona bi prekriţila noge i koljena bi nam se dodirivala. Zbunjuje me već i sama pomisao na nju, ali ne dopušta mi da je poljubim. Kaţe da se ništa ne moţe razviti iz toga, da je odana Guyu. Njezini prijekori dopuštaju mi da se oslobodim krivnje uzrokovane mišlju da su naši sastanci bilo što drugo do nevini, ali kad bi prekriţila noge, koljena su nam se dodirivala. Onih večeri kad je Guy zauzet mi se sastajemo na večeri. Ona naručuje ribu, ali

jedva da išta jede. Pije više nego što bi smjela, i puši dok pije. Većinom razgovaramo. Pričamo o nevaţnim stvarima, našim slučajevima, filmovima koje volimo. Nije jedna od onih koje vole plačljive ţenske filmove. Voli akciju, avanturu, voli eksplozije. Arnolda. Johna Wooa. Ĉezne za Sylvesterom Staloneom. „Što se s njim dogodilo?" pitam. "Pokušao se baciti u ozbiljne vode." "Je li to fatalno?" "Uvijek." "Ti nikad nisi bila ozbiljna?" pitam. "Nisam to rekla. Ali kad god sam bila ozbiljna, bilo mi je ozbiljno loše." "Pretjeruješ." "Ne, ne pretjerujem." "Pričaj mi o tome, ispričaj mi o onome najgorem." "Jesi li ti svećenik? To mogu reći samo svećeniku." "Nisam znao da si poboţna." "Nisam, i baš zato. Tako nikada ne moram nikome reći." "Siguran sam da nije tako strašno." "Baš slatko od tebe. Ili glupo od tebe. Ili j e d n o i l i d r u g o . Koje?" "Slatko?" "Ţalim. Ponekad nema ništa privlačnije od potpunog nedostatka mašte." "Je li se Guy već uselio k tebi?" "Oh, da. Uselio se." "Kako je, mislim, ţivjeti s Guyem?" "Kao u snu." "Zvučiš kao da si puna radosti." "Nikada nisam znala da je osjećaj blaţenstva ovakav." Nema smisao za humor, ali dobro se smije. Ona predstavlja veličanstvenu publiku, ona je Ed McMahon3, ako Ed McMahon nosi konfekcijski broj trideset šest. Niţem štoseve, a ona se pretvara da su smješniji nego što uistinu jesu, i puštam je da to čini. Pričamo pričice o svojemu djetinjstvu i ponašamo se kao da su velika otkrića, a samo su pričice izabrane da sakriju otkrića. Pričam joj kako me majka napustila dok sam još bio dječak, kako sad ţivi s nekim kaubojem alkoholičarem u Arizoni. Pričam joj kako moj otac još uvijek kosi travnjak, iako ima samo pola jednog plućnog krila. Ona mi priča o tragičnoj smrti svojega oca. Evo što sam saznao o njezinoj prošlosti, kosturu njezina ţivota kako mi ga je sama opisala. Rođena je u Zapadnoj Virginiji, na zapadnim obroncima goija Appalachian. Otac joj je bio Cajun4 koji je došao na sjever traţeći posao u pilanama. Svake su nedjelje išli u crkvu, imali su kuću s verandom na povišenom terenu uz rijeku. Zajedno sa sestrom pješačila je do škole, vraćala se kući gdje ju je svakog popodneva 3 4

Ed McMahon (rod. 1923), američki glumac, zabavljač, spiker, voditelj talk-showa. Cajun, pripadnik francuske etničke skupine u Louisiani.

čekao tanjur keksa i mlijeka, igrala se u parku preko puta sudnice. Bilo joj je osam godina kad se gomila naslaganih trupaca srušila dok su ih slagali i prignječila i ubila joj oca. Nisu dobili nikakvu mirovinu, nikakvu odštetu. Sve te godine radio je kao samostalni poduzetnik. Imao je osiguranje, ali ono jedva da je pokrilo troškove pokopa. Majka joj je bila zaposlena, no unatoč tome, stanje se pogoršavalo vrlo brzo, i iako je još bila dijete, u svim onim kasnijim godinama nikada nije zaboravila gorak okus nestašice novca. Da bi im pomogao, doselio se majčin brat i svoju je zaradu dodavao sestrinoj. Nije imao vlastite Obitelji, bio je alkoholičar i kockar, ali smirio se na jednome mjestu dovoljno dugo da bi sestri pomogao odgojiti djecu. Osam je godina ţivio s njima, sve dok napor nije postao prevelik i onda je nestao, vjerojatno da ponovno počne s opijanjem i kockanjem. Ali tada je njegov posao već bio gotov, djevojčice su već bile odrasle. Hailey je bila popularna, zgodna, kraljica maturalne večeri koja je hodala hodnicima srednje škole ruku pod ruku s najzgodnijim veznim igračem. Dobila je crkvenu stipendiju, otišla od kuće na mali koledţ u Marylandu i po prvi put se koncentrirala više na učenje nego na društveni ţivot. Na svoje veliko iznenađenje otkrila je da joj učenje ide dobro. Dospjela je na dekanovu listu. To je bilo dovoljno da joj produţe crkvenu stipendiju tako da moţe ići na sveučilište ako ţeli, a ona je ţeljela. Nikada nije zaboravila što se dogodilo njezinu ocu i Obitelji, nikad nije zaboravila kako je nepošten bio ugovor pod kojim je radio i kako su bili nesigurni uvjeti rada koji su njezinu obitelj ostavili na rubu gladi. Zbog tog je iskustva, rekla mi je, krenula na pravo, a dok je to govorila, u glasu joj nije bilo nimalo ironije zbog koje biste inače trebali dodatna objašnjenja. Pravni fakultet u New Jerseyju dodao je dovoljno financijske potpore da je uz stipendiju i kredite mogla studirati. Tri godine poslije dobila je mjesto pomoćnice u malom, ali profitabilnom odvjetničkom uredu u Philadelphiji. Ĉetiri godine poslije, kad je flert s glavnim partnerom ureda uzrokovao skandal, uzela je hrpu spisa i otvorila vlastiti odvjetnički ured. "To sve zvuči tako prokleto inspirativno", rekoh. "Iz ničega do bogatstva." "Da, ja predstavljam ostvarenje američkog sna." "Kako si srela Guya?" "Na seminaru o dokazivanju krivnje i obrani u slučajevima nesavjesnog liječenja. " "Uvijek sam znao da CLE5 mora nečemu sluţiti." "Eto što čujem zbog toga što nastojim unaprijediti svoje znanje." "Misliš da zasluţuješ bolje?" "Mislim da dobivam upravo ono što zasluţujem. Još jedan martini, molim." "Kad moraš ići kući?" 5 CLE (Continuing Legal Education), Centar za permanentno pravno obrazovanje

"Nakon ovoga pića." "Neka bude dupli martini." Osjećam u njoj veliki, zastrašujuće neimenovan plan. Ne znam odakle potječe, moţda od toga da vam je oca zgnječila hrpa borovih trupaca, ali jedan od simptoma je i umorna rezigniranost. "Zašto to jednostavno ne prekineš?" pitam. "Ali volim se nalaziti s tobom." "Mislio sam na Guya." "Oh, ne bih to mogla." "Jer ga voliš?" "Zašto inače?" "Ne znam." "Vidiš. To je tako jednostavno, ţarne?" Potpuno je predana Guyu, apsolutno, to mi govori cijelo vrijeme, nema druge opcije. Ali ipak, kad nazovem, uvijek izabere neko mjesto sastanka. "Tako sam umorna", reče ona. "Osjećaš li ikad takav umor?" "Ne", kaţem. "Previše sam cijelo vrijeme uplašen da bih bio umoran." "Ĉega se bojiš?" "Shvaćanja da je ono najbolje iza mene." "Ponekad dobijem poriv da počnem iz početka", reče ona. "Da budem nešto drugo." "Nemoj pričati o tome, učini to. Guy je očito to učinio. I ti to moţeš." "Ali već jesam. To je to." "Mislila si da ćeš s Guyem promijeniti svoj ţivot?" "Ne, Guy je nešto drugo." "A što sam ja?" "Ti si prepuštanje hiru. Nešto što nije dobro za mene, kao cigarete i piće." "Predstavljam opasnost za tvoje zdravlje." "Kad bi samo znao." Što vidi u meni, mogu samo nagađati. Ono što ja vidim u njoj, osim izrazite ljepote, je tuga, opipljiva ali neuhvatljiva, tuga koja poput pandţe poseţe u moje srce. Ne trudim se razumjeti zašto me njezina tuga pogađa onako kako me pogađa, zašto osjećam prema njoj to što osjećam; ne treba mi Jung da privedem osumnjičene. Moja majka koja kasno noću pije dţin u kuhinji, lupa prstima po laminatu stola, pita se kako se dogodilo da je završila u braku s ovim muškarcem, zašto ţivi u trošnoj kući u ovom jadnom predgrađu, vezana uz ovo derište koje cvili kao sirena. Ili moj otac, u svojem naslonjaču ispred televizora s limenkom piva Iron City u ruci, sjedi u naslonjaču, u mraku, nakon što ga je ţena

ostavila samoga sa sinom, na licu mu izraz omamljenosti, kao u ţrtve automobilske nesreće kad baulja van iz razbijenoga vozila. Zašto su djeca alkoholičara misteriozno privučena osobnošću alkoholičara? Odgovorite na to i moţda ćete razumjeti zašto sam se našao, prije mnogo godina, odjednom zaručen za tuţnu, slatku djevojku po imenu Janice, koja je ostvarila sve moje najveće strahove tako što je raskinula zaruke i pobjegla s četrdestsedmogodišnjim urologom koji se zvao Wren. Hi zašto sam, nekoliko godina poslije toga, podastro srce i karijeru na oltar Veronice Ashland, tuţne ţene koja se drogirala, čija izdaja je bila neminovna kao i ljetna oluja na kraju uţasno sparna dana. Ili zašto sam se sad našao opsesivno privučen tugom Hailey Prouix. Zato što u njezinoj tuzi vidim priliku da olakšam vlastitu dušu, da za nju učinim ono što nikada nisam mogao za svoje roditelje, dok su si uzajamno uništavali ţivote? Ili je razlog samo taj što je s mojim dragim prijateljem Guyem, a tako je privlačna da mi krv vrije od ţelje? Obično sam ja taj koji zovem, koji kaţem sekretarici da Victor Carl ţeli razgovarati o slučaju Sylvester. To nam je šifra, taj izmišljeni slučaj, Sylvester, u počast njezinu heroju s velikog platna. Obično sam ja taj koji zovem i zato sam bio iznenađen kad sam, vrativši se sa suda, u svojem pretincu našao poruku koja se odnosila na slučaj Sylvester. Kad sam nazvao, govorila je šapatom. "Jesi li slobodan za ručak?" "Da", odgovorio sam. "Naravno." "Kad moţeš izići?" "Odmah. Gdje ţeliš da se sastanemo? Sto ţeliš jesti?" "Oh, izaberi neko mjesto, Victore. Bilo koje mjesto, svejedno je." Ĉeka me u zalogaj ni ci gdje nude samo sendviče. U dugačku usku prostoriju natrpali su male stolove, za kojima sjede ţene i muškarci i glasno razgovaraju i trpaju u usta specijalitet dana, usoljenu govedinu, dok im rezanci salate od kupusa vise između zuba. Naslonila se na naslon stolice i prekriţila ruke. „Što ti se čini ukusno?" pitam dok sjedam za stol. "Sve", odgovara ona. "Ĉini se da je to danas usoljena govedina." "Ja neću ništa, hvala." "Jesi li dobro? Što se dogodilo?" "Najljepša stvar", ali glas joj je sve drugo samo ne oduševljen. "Victore, što ćemo učiniti, ti i ja?" "Ručati?" "To je sve? Jer u posljednje vrijeme tako izgleda." "Ti vodiš, ja pratim." "Ali ja uţasno plešem."

"Je li se dogodilo nešto između tebe i Guya?" "Da. Nešto se dogodilo." Upravo tada konobarica priđe našem stolu s notesom u ruci. "Jeste li se odlučili?" "Victore, jesi li se odlučio?" "Ne znam." "Moţete li nam dati minutu", reče Hailey. Konobarica zakoluta očima prije nego što se okrenula i poţurila donijeti nekome jelo iz kuhinje. "Nisam gladna", reče ona. "Jesi li ti gladan?" "Nisam više." "Idemo onda u šetnju." "Kamo?" "Kamo god ţeliš." Vani je vlaţno i prohladno i niska temperatura zaţarila joj je obraze. Nosi sivi kaput iznad svoje odvjetničke odjeće, ruke je nabila u dţepove. "Hoćeš li piće? Izgledaš kao da bi ti dobro došlo. Imam nekoliko piva u svom stanu." "Da", reče ona. "Učinimo to." "Ima li to veze s poslom?" pitam. "Ili s Guyem?" "Da." "Koje od toga?" "Zar ti nije zlo od tolikoga pričanja? Zar ti nije dozlogrdilo toliko pričanje? Sto više govorim, to manje znam. Riječi su tako nejasne da sve pretvaraju u laţ i onda laţ postaje nova istina i ja više ni u što nisam sigurna." Zaustio sam da nešto kaţem, neku utješnu besmislicu, ali u pola riječi zaustavlja me gladni izraz tragedije u njezinim očima i zato šuteći odlazimo kroz podnevnu guţvu prema mojem stanu. Stan je u neredu, kao i obično. Ostavljam je da stoji u dnevnoj sobi dok skupljam odjeću s kauča, ručnik koji visi na vratima, skupljam sve na hrpu i bacam u košaru za rublje u kupaonici. Dok se krećem po stanu ona nepomično stoji, još uvijek u kaputu, s rukama još uvijek u dţepovima. Kad je stan donekle upristojen, stajem i gledam je kako stoji u kaputu, a tuga koja je uvijek prisutna sada naprosto curi iz nje. Mogu to vidjeti, tamnoplava je i curi iz nje. Ona me gleda, a oči iza stakala naočala su joj vlaţne i plavetnilo lije iz nje i ne mogu se suzdrţati i prilazim joj i obavijam ruke oko nje i stišćem je u zagrljaj, kao da mogu iz nje istisnuti tu tugu. Osjećam pod rukama kako je mršava, sama kost i koţa. Miriši na jasmin i dim. Kaţem joj da će sve biti u redu, iako ne znam što je muči i vjerujem da će ipak loše završiti. Kaţem joj da će sve biti dobro i bratskim poljupcem usnama joj dotičem tjeme.

"Tako sam loša." "Nisi." Daj em joj bratski poljubac u sljepoočnicu. "Jesam. Ti ni ne znaš." "Znam što moram znati." Bratski poljubac u mekani dio podočnjaka, osjećam slanu suzu. Odmičem se. Ona podiţe lice prema meni. Oči su joj vlaţne, nos crven, usne joj drhte. Slika i prilika očaja i ne mogu si pomoći. Ne ţelim si pomoći. Nešto se dogodilo između nje i Guya i to mi je zasad dovoljno. Primam je za nadlakticu i stišćem, dok je istovremeno njeţno ljubim. Usne nam se jedva dotiču. Nema gnječenja usana, sudaranja zubi, samo najnjeţniji dodir. Najnjeţniji dodir. Dodir spasenja, pomislim, nadam se. Usta nam se lagano otvaraju, dodir usana još uvijek je njeţan i ništa se ne provlači između njih, nema jezika, nema vlaţnosti, ništa, ali nije ništa jer miješa se naš zajednički prostor, stvara se nešto novo i u prostoru koji tvore naša njeţno spojena usta osjećam prazninu koja teče i raste, njezinu, svoju, našu. Hoću da bude polagano. Sanjario sam o nama dvoma, često, neprestano, to mi je bila noćna preokupacija od našega prvog susreta, i uvijek je bila oštra, gruba, prepuna smijeha i čvrstih pokreta, izgledala je kao takva vrsta ljubavnice, ali u prisutnosti njezine sveproţimajuće tuge hoću sada da bude polagano, njeţno poput našeg prvog poljupca. Ponovno lagano prolazim usnama preko njezine sljepoočnice, preko obraza, njeţno joj zubima grickam usne. Sada smo nagi, klečimo na krevetu, rukama njeţno prelazimo po nadlakticama jedno drugome, po leđima, straţnjici, bedrima. Mršavija je nego što sam mislio, tako je mršava i krhka i bez naočala izgleda tako ranjiva, tako joj treba zaštita. A to je ono što ţelim učiniti, zaštititi je. Popodnevno se svjetlo provlači kroz prozorsko platno, njezin miris dima i jasmina nabijen je oštrinom mošusa. Primičem se bliţe njoj. Pritišćem se uz njezin ravan trbuh. Klizim rukom oko njezine dojke. Podiţem jeu ruku i osjećam njezinu teţinu. Ljubim je u rame, ljubim joj čeljust, vrat. Iz grla joj čujem drhtaj, a zajedno s njim i zvuk njeţan poput proljetne kiše. Ljubim joj ključnu kost, ljubim udubljenje ispod kosti, prvo nadimanje njezinih grudi, njeţnu koţu, uzbuđenu ruţičastu areolu. Zvuk se diţe, razvija, širi dok ne ispuni svaki centimetar prostora. Hoću da bude polagano, ali odjednom se u sobi osjeća još nečija prisutnost, tu je nešto drugo osim nas dvoje. Glad, potreba. Nešto strano i neumoljivo, praiskonsko, s vlastitim ritmom, vrućim i vlaţnim dahom, i ja ne znam odakle je to došlo. Je li od mene, od nje, je li to samostalno biće koje ulazi u naše ţivote? Ne prepoznajem to, ne razumijem ga, nikada nisam ništa slično osjećao, ovakvu glad, ovu potrebu.

Brutalno je i nasilno i besmrtno i prije nego što sam shvatio što se događa ono je preuzelo kontrolu. Hoću da bude polagano, ali više nije vaţno što ja hoću. A kad je sve gotovo, ona leţi okrenuta postrance, sva u znoju i umotana u plahtu, a ja leţim iza nje, zapanjen, ne progovarajući, bolan i nesiguran, moje ruke obavijene su oko nje poput pelerine. "Ovo je bilo suludo", kaţem. "Uvijek je tako." U glasu joj se čuje juţnjačko razvlačenje, lagani pomak na zapad, pa juţnije u brda njezine Zapadne Virginije, kao da nas je to što je prohujalo kroz nas odvelo u njezinu prošlost. "Ne, činilo se kao da je u sobi s nama teretni vlak." "To sam i mislila." "Znači i ti si to osjetila?" "Šššššš." "Što je to bilo?" "Ostatak nečega." Prsni koš mi je pritisnut uz njezina leđa, kukovi uz njezina bedra. Ne ţeli o tome govoriti, a ja ne razumijem što se dogodilo. Ĉvrsto je drţim i osjećam tugu i stišćem je jače, ali nakon što je promijenila naglasak nisam više siguran koga grlim. "O čemu se radilo?" pitam. "Ono što si mi htjela ispričati." "Ništa vaţno." "Reci mi." "Ništa o čemu bi ti trebao brinuti. To nema veze s tobom." Ne govorim ništa. Ĉvrsto je drţim i čekam. Prije mi je htjela reći, sad mi ţeli reći i zato čekam. "Dogodilo se sinoć", kaţe ona. "Guy. Bili smo zajedno u jacuzziju. Svijeće su gorjele, imali smo ruţine latice." "Ne ţelim čuti detalje." "Mislio je da je to romantično. Svijeće. Kao u nekoj televizijskoj reklami ili tako nešto." "Stvarno, ne ţelim to slušati." "Onda me je zamolio da se udam za njega čim dobije razvod braka. Da se udam za njega." Nije ništa više rekla i ja nisam ništa rekao. Tišina bubri i proteţe se sve dok nije napeta poput prenapuhana balona, a ja se ne uspijevam suzdrţati i bušim ga svojim riječima: "A što si ti rekla?" „Što sam mogla reći? Rekla sam 'Da.'

DIO DRUGI ODŠTETA

7 JEDVA SAM MOGAO POGLEDATI GUYA DOK JE SJEDIO POKRAJ MENE ZA stolom branitelja, još uvijek u istoj odjeći od sinoć, odjeći koja je kao i sam Guy sad bila zguţvana i smrdjela je. Jedva sam mogao pogledati njegovo podbuhlo lice, crvene oči, ruke koje su drhtale. Jedva sam mogao pogledati taj strah, koji ga je preplavio kad mu je postalo jasno koje su bijedne posljedice jednog jedinog trenutka nekontrolirana bijesa. Kad god sam ga pogledao poţelio sam ga zadaviti i zato sam gledao okolo po sudnici, sudskog podvornika, straţare, novinare kojima je bilo dosadno i koji su se raspršili po praznim sjedalima, detektive koji su sjedili u prvom redu iza tuţiteljeva stola. Stone se naslonila na naslon sjedala, ispruţila ruke, Breger se umorno pogrbio prema naprijed. Još je bilo rano, sutkinju nismo očekivali još barem četvrt sata, ali isplati se doći ranije kad se protiv tvog klijenta podiţe optuţba za ubojstvo. Okruţni sud Montgomery bio je stara zgrada građena u antičkom stilu s trijemom na stupovima i zabatima i velikom zelenom kupolom, a sve je bilo smješteno u glavnom gradu okruga Norristown. Smjestili su nas u sudnicu A, najveću prostoriju u zgradi, s visokim stropom i drvenim oblogama na zidovima i velikim koţnatim naslonjačima uz stolove tuţitelja i branitelja, naslonjačima koji su škripali od pravednosti. Sudnice u Philadelphiji čiste su i blistavo nove, moderne i funkcionalno uređene, u njima imate dojam da ste na pokretnoj traci i zato je bio dobar osjećaj nalaziti se na mjestu s teškim drvenim klupama i crvenim tepisima, na mjestu koje je isijavalo oštru pravdu staroga tipa. To je pravda kojoj sam se ovdje nadao.

Pustio sam svoju partnericu Beth Derringer da podsjeti Guya na postupak, tako da sam se mogao blaţeno krčkati u vlastitim emocijama. "Ovo je samo formalnost, Guy, to ti je poznato", reče ona tiho. "Odreći ćemo se prava na čitanje optuţnice, izjavit ćeš da se ne osjećaš krivim i počet ćemo osmišljavati tvoju obranu." Beth nije bila samo moja partnerica, bila mi je i najbolji prijatelj. Oštra, odana, apsolutno pouzdana. I, naravno, zato joj se nisam mogao povjeriti i ispričati sve što se dogodilo između Hailey i mene i kakva je odluka sinoć bila donesena. A što je točno bilo odlučeno? Pravda, osveta, izaberite sami, meni se oboje činilo isto. Bilo bi jednostavnije da sam mogao sve raditi sam, ali ovo će biti naporna parnica, trebat će mi pomoć i zato sam zamolio Beth da mi pomogne. A imati Beth na svojoj strani značilo je još jednu veliku prednost. Mogla je biti moj suučesnik u zločinu. Ako njoj budem mogao prešutjeti ono što se dogodilo i ono što sam odlučio poduzeti, vjerovao sam da to mogu prešutjeti i svima drugima. "Što je s jamčevinom?" upita Guy. "Moram izići odavde. Imate li pojma kako je biti u zatvoru? Imate li pojma kako me one zvijeri unutra gledaju?" "Ne", reče Beth. "Ne znam kako je to. Pokušat ćemo te izvući, Guy, ali radi se o optuţbi za ubojstvo, a ti si još pokušao bjeţati. Sutkinja neće odobriti jamčevinu ili ako je odobri onda će biti apsurdno velika. Koliko moţeš platiti, ako se jamčevina odobri?" "Ne znam. Ima nešto novca na računu, tu je i Haileyno ţivotno osiguranje, zatim kuća. Vrijedna je otprilike milijun." "Ĉija kuća?" upitao sam još uvijek gledajući u stranu. "Moja. Leilina. Naša kuća." "To nije tvoja kuća", rekoh. Ĉim sam to izgovorio Guyu je bilo jasno. Sjedili smo jedan pokraj drugoga na predavanjima iz imovinskog prava, iz njegovih sam bilješki pisao šalabahtere za svoja izlaganja. U Pennsylvaniji je zakon takav da u slučaju nekretnina koje posjeduje bračni par, ni jedan supruţnik nema individualno pravo raspolaganja zajedničkom imovinom, već se radi o zajedničkom posjedu i svako raspolaganje imovinom mora biti odobreno od oba supruţnika. "Hoće li se Leila sloţiti s time da se kuća ponudi kao zalog za jamčevinu?" upita Beth. "Da, naravno. Da me izvuče iz zatvora, sigurno. Dopustite mi da razgovaram s njom." "Zar misliš da će zaloţiti dom svoje djece da bi ti pruţila priliku da pobjegneš i ostaviš ih bez doma?" upitao sam, a da ga ni jedanput nisam pogledao, tako da nije mogao vidjeti izraz koji mi je grčio lice. "Zar uistinu misliš da bi joj otac to dopustio?" "Victore, razgovaraj s njom. Ti je moţeš nagovoriti da potpiše."

"Nisam baš toliko uvjerljiv." "Razgovaraj s njom u moje ime." "U redu." "I reci joj da bih volio vidjeti djecu. Moram vidjeti djecu." Prije nego što sam uspio odgovoriti, Beth je nastavila: "Spomenuo si neki račun. Kakav je to račun?" "Brokerski račun." "Na čije ime?" "Na moje ime. I Haileyno." Naglo sam se okrenuo i zabuljio u njega, u njegove molećive oči, njegova usta, koja su se povremeno trzala i to prije nikada nije narušavalo njegov izgled, barem ne prije nego što je uhićen. Sad više nije bio tako zgodan. "Koliko?" "Ne znam točno", reče on. "Ovisi o trţištu, moţda pola milijuna." "Gdje si, do vraga, dobio pola milijuna dolara?" "Hailey je imala jedan veliki slučaj prije nego što smo se upoznali. Nesavjesno liječenje. Nagodba je bila golema." "Ako je to bio Haileyn novac zašto je tvoje ime na računu?" "Jer smo se voljeli. Namjeravali smo se vjenčati, zato smo sav novac stavili zajedno. I ja sam nešto dodao, također. Jedan dio toga je i moj." Zurio sam u njega, odjednom još bjesniji nego prije, a onda sam se s gađenjem okrenuo od njega. "Znaš li gdje je račun otvoren?" upita Beth. "Kod Schwaba. Hailey je trgovala na internetu. Pustio sam je da o svemu vodi računa. Nisam čak znao ni lozinku." "U redu, Guy. Saznat ćemo što sve tamo ima." Otvorila je svoj fascikl i izvadila jedan papir. "Voljeli bismo da potpišeš punomoć. To će nam omogućiti da dođemo do informacija o tvom računu. Punomoć nam ne da je pravo podizanja novca, ali dopustit će nam da saznamo ono što nam treba da dobijemo jamčevinu ili uvjerimo suca da poslije odredi neku razumnu svotu." Krajičkom oka gledao sam kako Guy pregledava dokument. Rekao je da honorar neće predstavljati nikakav problem, sad sam se htio u to uvjeriti. Gledao sam kako potpisuje papir i pruţa ga natrag Beth, a onda me gađenje ponovno natjeralo da se okrenem od njega. "Rekao si da postoji i osiguranje?" upita Beth. "Ţivotno osiguranje. Ja sam već imao jednu policu i dodao sam njezino ime kao drugoga korisnika u slučaju smrti. Ona je otvorila policu na svoje ime i mene navela kao korisnika u slučaju smrti." "Gdje su police?" "Ne znam. Hailey ih je imala, moţda u njezinom uredu ili tako nešto." "Dobro", reče Beth. "I njih ćemo naći. Nakon podizanja optuţnice odvest će te

ponovno u okruţni zatvor, pa nećemo odmah moći razgovarati. Sredit ćemo nešto što prije moţemo. Sad moramo znati imaš li kakvu ideju tko je to mogao učiniti, imaš li kakvih tragova koje misliš da bismo trebali istraţiti?" Polako sam okrenuo glavu sve dok opet nisam zurio ravno u njega. Ovaj me put pogledao kao da me preklinje za neki odgovor. Nisam imao nikakav odgovor, barem ne onaj koji je on htio. "Ne znam", reče on. "Svi su je voljeli. Bila je sjajna. Nitko joj nije ţelio nauditi." "Je li se dogodilo nešto neuobičajeno? Jesi li posljednjih mjeseci primijetio bilo što neobično?" "Ne. Ništa. Bilo je nekoliko telefonskih poziva na koje sam se javio, znaš već, i onda je osoba s druge strane spustila slušalicu. Takve stvari. To je prestalo prije mjesec dana, ali moţda se nešto zbivalo. Moţda je imala još nekoga za koga nisam znao." Ustao sam i odmaknuo se od stola da ne čuje kako otpuhujem u nevjerici, jer nisam mogao suspregnuti taj zvuk koji mi je dolazio iz grla. Sve mi je to bilo previše, Guy koji tvrdi da je nevin, da je naslutiti da postoje drugi ljudi koji bi mogli biti sumnjivi, pa ta priča o tajanstvenim telefonskim pozivima, a osoba koja je zvala i spuštala slušalicu bio sam zapravo ja. U galeriji za javnost iza ograde koja ju je odvajala od tuţitelja i branitelja, visoki muškarac u odijelu i s torbom za spise stajao je u prolazu između sjedala i razgovarao s Bregerom i Stone. Pretpostavio sam da je to tuţitelj i prišao sam im da se upoznam s njime. Bit ćemo dobra ekipa, u to sam bio siguran, on i ja, radit ćemo zajedno kao da nam je cilj isti. Ali kad sam se pribliţio, shvatio sam da tuţitelj i dvoje detektiva ne razgovaraju, nego zapravo ţustro raspravljaju. Stone je uspjela ne povisiti glas, ali gađenje koje je osjećala bilo je vidljivo. Breger je gledao u stranu, usta su mu bila stisnuta od razočaranja koje je bilo očekivano, ali ipak bolno, kao kod djeteta koje na boţićno jutro pod drvcem nađe slagalicu, a ne ponija. Kad me Stone ugledala kako im prilazim zašutjela je i rukom dala znak tuţitelju. Visoki muškarac u odijelu s torbom za spise okrene se prema meni. "Vi ste Victor Carl?" "Tako je", rekoh. Bio je zgodan muškarac, vitak i atletski građen, i činio mi se odnekud poznat, ali nisam bio siguran. "Da, prepoznajem vas iz novina." Mislio je na današnje novine Daily News. Ispod naslova - USTRIJELJENA U SRCE - nalazila se moja slika na kojoj ispruţenom rukom odmičem fotoaparat, izgledajući poput nekog političara zatečenoga u striptiz klubu. "Nisu me baš slikali s dobre strane", rekoh. "Pa, bili ste okrenuti fotoaparatu", reče Stone. Breger, koji je sad buljio u pod, pogne tuţno glavu zbog drskosti svoje partnerice

iako su mu se ramena tresla od suspregnuta smijeha. "No, je li to lijepo?" rekoh. "Evo me ovdje, pokušavam biti ljubazan, pokušavam uspostaviti poslovne odnose s predstavnicima zakona, a vi na moj pokušaj pribliţavanja odgovarate uvredama." "Nije to bila uvreda", reče Stone, pokazujući svoje bijele zube. "Da sam vas namjeravala uvrijediti, počela bih s vašom kravatom." „Što nije u redu s mojom kravatom?" "Ma dajte, molim vas. Ĉini se da vi i Breger odlazite u istu trgovinu rabljene odjeće." "Upravo sam namjeravao detektivu Bregeru uputiti kompliment za njegovu kravatu. Rijetko se nalazi tako hrabar muškarac, koji bi nosio karirani sako i uz njega kariranu kravatu." "Ako smijem prekinuti vaše sijelo", reče zgodan muškarac koji je stajao u prolazu između sjedala. "Zovem se Troy Jefferson, šef sam parničnog odjela u uredu okruţnog tuţitelja. Ja sam tuţitelj u slučaju gospodina Forresta." Pogledao sam ga. "Vidio sam te kako igraš", rekoh. "Vidio sam kad si dao pogodak i povećao prednost na trideset pet koševa, a jedva si mogao hodati." "Išao si na Abington?" "Jesam." "Jesi li i ti igrao?" "Ne. S mojom koordinacijom jedva sam se mogao popeti na tribine." "To je jedna od utakmica koju nikada neću zaboraviti. Tjedan nakon toga imao sam operaciju i nikad više nisam bio isti." "Bio si sjajan igrač." "Hvala." "Drago mi je da sam te upoznao." "I meni također." Nasmiješio sam mu se. On se nasmiješio meni. Ispruţio sam ruku i rukovali smo se. Troy Jefferson bio je košarkaška zvijezda u našoj srednjoškolskoj ligi. Bio je brz, agresivan u vođenju lopte, fantastičan skakač. Poveo je svoju ekipu na drţavno juniorsko prvenstvo i prije nego što ga je izdalo koljeno o njemu se govorilo kao najboljem igraču nakon Wilta. Igrao je košarku i na koledţu, toga se dobro sjećam, ali nikad više nije bio isti kao prije ozljede i stoga nije pozvan u NBA. Ĉuo sam da je nekoliko godina igrao u Europi prije nego što je počeo studirati pravo i postao tuţitelj. Pričalo se da čeka pravi trenutak da se okrene politici i ubaci u neko ministarstvo, moţda pravosuđa ili neko još vaţnije. Bio je super zvijezda u srednjoj školi, ja sam tada bio nula, a evo nas ovdje u sudnici licem u lice, smiješimo se jedan drugome. Svidjet ćemo se jedan drugome, Troy i ja, bit ćemo najbolji prijatelji. Tko bi to pomislio prije petnaestak godina? "Jesi li već predao podnesak o današnjem dolasku na sud?" upita on.

"Jesam." "Dobro", reče moj novi prijatelj Troy. "Victore, imaš li minutu? Ţelio bih o nečemu razgovarati s tobom." Pogledao sam Bregera i Stone, koji su bijesno gledali ne u mene već u Troya, a zatim su pošli za njim iz sudnice. Našli smo mimo mjesto na mramornom stubištu atrija ispod zelenog staklenog stropa. "Htio sam ti samo reći da ćemo se u ovom slučaju protiviti bilo kakvoj jamčevini", reče Troy Jefferson. "To sam i očekivao." "To sam definitivno odlučio nakon onoga s kovčegom i putovnicom. A još uvijek raspravljamo hoćemo li traţiti da ovo bude okarakterizirano kao slučaj koji zasluţuje smrtnu kaznu." "To je tvoja odluka", rekoh, nastojeći biti što više od pomoći. "Protiv tvojeg klijenta postoji mnoštvo dokaza i mnogi ljudi, uključujući i detektive na ovom slučaju, misle da bismo trebali traţiti smrtnu kaznu. Ne sviđa im se činjenica da ju je udario prije nego što je pucao. Ne sviđa se ni meni. A ako nisi znao, jedini otisci koje smo našli na pištolju koji si predao bili su otisci tvojeg klijenta." "Podigao ga je s poda kad ju je našao", rekao sam reda radi, jer se, budući da sam branitelj, od mene očekivalo da kaţem takve stvari, ali moram reći da sam se divio Troyevoj pravednoj indignaciji. Porota uvijek dobro reagira na pravednu indignaciju. "Moţe li ovaj razgovor ostati strogo povjerljiv?" "Da, naravno", odgovorih. "Dobro." Pogledao je niz prazno stubište. "Victore, ni izbliza nismo završili istragu i mnogi ljudi ţele da pričekamo prije nego što išta poduzmemo. Ali meni ovo izgleda kao zločin iz strasti. Tvoj klijent i gospođica Prouče posvađali su se, malo su se natezali, tvoj klijent se nije mogao suzdrţati i ubio ju je. To je bar uobičajena priča i k tome tuţna, zaista, ali ne zasluţuje smrtnu kaznu. Kako sada stvari stoje, čini mi se da nije ništa drugo nego ubojstvo na mah. Nešto u okviru deset do petnaest godina. Razgovarao sam s okruţnim tuţiteljem i spremni smo prihvatiti nagodbu za ubojstvo na mah uz njegovo priznanje krivnje. Tvoj bi klijent, uz primjerno ponašanje, mogao biti vani za osam do deset godina." "To je vrlo velikodušno od tebe", rekoh. I, začudo, zaista je bilo. "Ali, Victore, moraš znati da se naša istraga nastavlja i ne moţe se predvidjeti što ćemo otkriti. Stone i Breger nisu sretni zbog ove ponude i namjeravaju preokrenuti svaki kamen da nađu bolji motiv za ubojstvo. Za tebe je bolje da ne nađu ništa. Ako iskopaju čak i naznaku nekoga motiva, koji ukazuje da se ne radi samo o ubojstvu na mah, neću imati drugoga izbora nego da povučem ovu ponudu i krenem na teško ubojstvo s mogućnošću smrtne kazne. Znam da sam ti dao puno materijala za

razmišljanje, ali ne moraš odlučiti danas, no isto tako, nemoj predugo čekati." "Jasno mi je. " "Porazgovaraj, dakle, sa svojim klijentom i obavijesti me što ste odlučili." "Hoću", rekoh. "Hvala ti." "Drago mi je da smo se upoznali, Victore. Breger je rekao neke pozitivne stvari o tebi, a ne moţeš ni zamisliti kako se to rijetko događa. Nadajmo se da ćemo nešto zajedno napraviti." Nasmiješio se onim karizmatičnim smiješkom Troya Jeffersona, potapšao me po ramenu i pošao natrag u sudnicu. Promatrao sam ga kako odlazi i pokušavao sakriti svoje zaprepaštenje. Sto to on, do vraga, radi? Licemjerni seronja hladnokrvno ubije ţenu, a on mi nudi ubojstvo na mah, deset do petnaest godina, vani j e za osam? Gdje je tu pravda? Malo mi je trebalo da mu sve skrešem u lice. Neću, naravno, nije baš zgodno da se branitelj ţali na preblagu nagodbu - ali ipak. Ali ipak. Sad nisam imao drugoga izbora nego da Guyu ponudim ovu gadost, a postojala je mogućnost da će je on i prihvatiti. Svaki normalni ubojica bi to prihvatio, uhvatio bi se toga kao slamke spasa, što je u stvari ova ponuda i bila. Ali ovo nije bio normalni ubojica, ovo je bio ubojica Hailey Prouix. Dobra stvar bila je da ni ja nisam bio običan branitelj. Iznijet ću mu ponudu, da, hoću, ali također ću upotrijebiti sav svoj utjecaj da je iznesem u takvom svjetlu da je Guy odbije. To neće biti jako teško, radilo se samo o načinu izlaganja. Guy, oni nemaju nikakvih dokaza, Guy, oni samo trče k'o muhe bez glave, Guy, moţemo pobiti optuţbu, Guy, vratit ćemo ti natrag tvoj ţivot. Ako ne mogu preokrenuti ponudu za ubojstvo na mah u osudu za teško ubojstvo, onda mogu mirne duše baciti dozvolu za privatnu odvjetničku praksu i postati zubar. Pred zgradom suda odradio sam svoj dio pred televizijskim kamerama, a zatim smo se Beth i ja spustili niz široko stubište. Nisam mogao ne primijetiti da su lukovice u gredicama počele cvasti, ptice su cvrkutale, pupoljci su nicali na drveću niz ulicu. Ĉinilo se kao da je sinoćnja kiša isprala sve ostatke zime i proljeće se iznenada obrušilo s posebnim svjetlom i raširilo svoju ljepotu. A ipak mi se, zbog nekog razloga, na onim sivim, suncem obasjanim stepenicama činilo da još uvijek stojim u mrklom mraku, u okolini koja se sastoji od sjenki i tajni. U tom trenutku poţelio sam pobjeći, naći mjesto gdje će sunce probiti moju vlastitu maglu i zagrijati mi lice, a onda su detektivi Breger i Stone stali pred nas. "Imate minutu, Victore?" upita Stone. Mahnuo sam rukom Beth da pričeka i krenuo s njima. Stone se sad nije smiješila, loš znak pomislio sam, ali ni Breger nije gledao u mene, to mi je izgledalo kao njegov način iskazivanja poštovanja. Pretpostavljam da kad provedeš godine zureći u osumnjičenike u sobi za ispitivanje, završiš tako da gledaš u stranu kad se radi o ljudima koje cijeniš i koji poštuju zakon. Navika koja stvara ugodne obiteljske večere. "Imate li što protiv ako pogledamo vaše ruke?" upita Breger.

"Moje ruke?" "Ako nemate ništa protiv." Spustio sam torbu za spise i ispruţio ruke. Breger mi uzme jednu ruku i primi je svojim rukama u rukavicama i paţljivo mi pregleda zglobove prije nego što ju je ispustio. "Hvala", reče on dok je skretao pogled kao da ţeli pretraţiti ulicu. "Troy Jefferson ponudio vam je prilično velikodušnu nagodbu." "Da, tako je. Također mi je rekao da ste mu rekli nešto pohvalno o meni. Hvala vam." "Trebali biste znati da se nas dvoje protivimo toj nagodbi. Smatramo da je preblaga, ubojstvo na mah za ubojstvo poput ovoga. Hoće li vaš klijent to prihvatiti?" "Izjavio je na sudu da se ne osjeća krivim." "Znam, ali hoće li prihvatiti nagodbu?" "Kaţe da to nije učinio. Prenio sam mu ponudu i on ju je odmah odbio. Kaţe da nije to učinio." "To znači da istraga i dalje traje", reče Breger i podigne obrve. "Pretpostavljam da je tako", rekoh. "Onda vas moramo nešto pitati, gospodine Carl", reče Stone, "o noći kad se dogodilo ubojstvo, jer ima nešto što nas zbunjuje." "Detektivko Stone, to se sigurno često događa." "Rekli ste da vas je gospodin Forrest nazvao kući i da ste odmah došli na mjesto događaja." "Točno." "Prije rasprave pogledali smo ispis poziva telefonske linije gospodina Forresta i našli smo nešto neobično. Zabiljeţen je vaš poziv na broj 911, kao što smo i pretpostavljali, a tu su i drugi pozivi na vaš broj s ranijim datumima i to smo očekivali budući da ste prijatelji, ali nije zabiljeţen poziv na vaš broj one noći kad se dogodilo ubojstvo." "Je li to točno?" "Imate li kakvu ideju zašto je to tako?" "Pogreška telefonske kompanije?" "To mislite?" upita Breger oštro i dok je to izgovarao okrenuo se i pogledao me. "Pogriješila su računala telefonske kompanije?" To je bio prvi put da me je izravno pogledao i primijetio sam da mu jedno oko lagano bjeţi u stranu. Djelovalo je neobično dezorijentirajuće i nije mi se sviđalo, nesklad njegova pogleda kao da je nagovještavao nesklad između istine i mojih riječi. Već sam njegov pogled djelovao je poput optuţbe. "Ima li vaš klijent mobitel?" upita on.

"Ne znam. Ako ga ima, pretpostavljam da su pozivi zabiljeţeni." "I ja pretpostavljam isto. Niste li slučajno vidjeli mobitel kad ste bili gore u spavaćoj sobi?" "Nisam, gospodine." Još jedan trenutak gledao je u mene, a zatim se okrenuo i pogledao niz ulicu. "Rekli ste da ste gledali utakmicu kad vas je nazvao. Kakva je to bila utakmica?" "Philsi su igrali u Atlanti. Većinu sam prespavao, ali gubili su kad sam odlazio." "Dobili su dva boda u zadnjih devet metara i pobijedili kopilad." "Dobro", rekoh. "Je li to sve?" "To je sve. Hvala vam na pomoći, gospodine Carl." "Zovite me Victor, detektive Breger." "Ne, radije ne bih." "Znaš, Vic", reče Stone, "kad smo te pitali o gospođici Prouix, opisao si je kao slatku i dragu. Proveli smo uobičajena ispitivanja i moram ti reći da smo razgovarali s mnogo ljudi koju su poznavali gospođicu Prouix i čini se da svi imaju mnogo toga za reći, ali ni jedan od njih nije upotrijebio riječi 'slatka' i 'draga' kad je govorio 0 njoj." "Moţda je i nisam tako dobro poznavao. O čemu se radilo, ono s rukama?" "Sinoć je jedna od naših forenzičarki otišla natrag u kuću da ponovi neke testove", reče Stone. "Iz kuće je istrčao neki muškarac 1 srušio je, bio je odjeven u crno i preko lica imao spuštenu pletenu vunenu kapu. Kad ga je zgrabila za nogu, okrenuo se i prilično gadno je udario u lice." "I zato ste provjeravali moje ruke?" "Samo rutina, Vic." "Zovite me gospodin Carl, detektivko Stone." "Još uvijek je u bolnici", reče Breger. "Dobro da nisam jutros oderao prste na betonskoj stepenici." "Da, tako je." "Vjerojatno se radi samo o provalniku koji je znao da je kuća prazna. " "Vjerojatno", reče on. "Baš kao što je i računalo telefonske kompanije vjerojatno napravilo propust." "Do viđenja, Vic", reče Stone mahnuvši mi rukom na pozdrav. "Još ćemo razgovarati." Dok sam odlazio i spuštao se niz stubište, njih su se dvoje pribliţili jedno drugome, raspravljajući o nečemu. Bilo je očito da nisu oduševljeni, očito da ni najmanje nisu bili oduševljeni. Beth mi priđe i nastavi hodati uz mene. "O čemu se radilo?" "Ništa", rekoh. "Ništa vaţno. Detektivi Stone i Breger samo su se raspitivali o nekom mobitelu."

8 DETEKTIVI SU ZAPRAVO TRAŢILI MOJ MOBITEL, ISTI ONAJ KOJI SAM UZEO sa sanduka pokraj lesa Hailey Prouix i stavio u svoj dţep one noći kad se dogodilo ubojstvo. Moj mobitel. Zato sam ga i uzeo one noći, zato nisam htio da ga nadu u kući. Moj mobitel. Koji je sad leţao u ladici u mojoj kuhinji. Registriran na moje ime, s računima i ispisom poziva koji su slani na moju adresu. Ali nisam namjeravao čekati kraj mjeseca da vidim koji su sve pozivi zabiljeţeni. Ĉim smo se vratili s čitanja optuţnice, nazvao sam telefonsku kompaniju i zatraţio ispis svih poziva tijekom proteklog mjeseca i zamolio da mi ga faksiraju u ured. Gospođa s druge strane bila je vrlo susretljiva i rekla je da će to odmah učiniti. Nisam se mogao ţaliti na uslugu, sve bi učinili da vam pomognu, sve dotle dok im dopuštate da vam svaki mjesec iz lisnice dignu pedeset dolara. Rekao sam svojoj sekretarici, Ellie, da očekujem faks. "Imam nešto za tebe", kaţem Hailey. Bilo je to mjesec dana prije ubojstva. Pokušao sam se drţati po strani kad sam saznao za Guyevu prošnju i njezino prihvaćanje, pokušao sam zaboraviti njezin miris, njezin dodir, okus njezina jezika na svojemu. Pokušavao sam, zaista, poruke vezane za slučaj Sylvester nastavile su dolaziti i snovi su mi postali erotski i stalno su me progonili. Pokušao sam se drţati po strani, ali progonila me kao da me treba i povjerovao sam da je to moţda istina. Intuitivno je razumjela moje slabosti, najlakše me je zavesti iskazivanjem potrebe. Pokušao sam se drţati po strani i nisam uspio i bilo mi je drago zbog toga. "Imam nešto za tebe", kaţem Hailey. U krevetu smo, nakon što je još jednom ista golema prisutnost protutnjala kroz nas onako kako je to stalno činila, ostavljajući nas iscrpljene i omamljene. "Dijamante?" pita ona, a u glasu joj se opet čuje onaj naglasak. "Bolje od toga." „Što moţe biti bolje od dijamanata? Tako su raskošni, tako sjajni, tako se spremno pretvaraju u gotov novac." "A što je sa mnom?" "S tobom?" Smije se dok podiţe noge i obavija ih oko mojih leđa, stišće ih tako snaţno da se ne mogu pomaknuti ni na koju stranu, zarobljen sam. "Ali tebe već imam, Victore, i ti ne bi nimalo lijepo izgledao da mi visiš na ušima." Kad je ţivot normalan Hailey je obično otporno stvorenje, tvrda je, zajedljiva, ima skup nervoznih navika koje djeluju poput mača i štita i brane je od njezine unutarnje

tuge. Istovremeno je i poţeljna i rezervirana, što je naravno, čini samo još poţeljnijom. Nemoguće je dobiti izravan odgovor od Hailey Prouix. Postavite joj pitanje i ona spretno skrene odgovor na nešto manje opasno ili, umjesto toga, sama postavlja protupitanje koje vas odmah stavlja u poloţaj da se morate braniti. Ona je, ne zaboravite, odvjetnica. Ali poslije seksa, oh, poslije seksa, nakon što smo oboje pregaţeni tim teretnim vlakom gladi i potrebe koji ima svoj vlastiti puls i ritmove, vlakom koji izgleda ne dolazi ni od nje niti od mene, nego s nekoga drugog izvorišta, nakon svega toga, čini se da njezina obrana pada poput zidova Jerihona pod Jošuinom trubom. Lagani, razvučeni samoglasnici zamjenjuju oštru velikogradsku intonaciju koju je usvojila zajedno s ovim gradom i njezin nesmiljeni obrambeni mehanizam postaje mekaniji, njezine emocije proviruju gotovo nesputane. "Kupio sam ti mobitel", kaţem Hailey tog popodneva. "Imam mobitel. Imam previše tih prokletih telefona." "Ali teško mi je do tebe doprijeti noću. Koliko ću još puta morati spustiti slušalicu kad se Guy javi?" "Dakle, to si bio ti." "A što si mislila tko je?" "Nadala sam se da si ti." "Kako to da se ne javljaš na svoj mobitel u večernjim satima?" "Jer zovu moji klijenti. Zovu da bi se ţalili na bolove. Zovu da bi rekli da ne mogu spavati. Ţele mi reći da uzimaju lijekove, ţele mi reći da ne uzimaju lijekove. Zovu me da im potvrdim njihovu paranoju. Zovu me jer su, kao i svi drugi, usamljeni i uplašeni i znaju da ne naplaćujem po satu. Ostavljam mobitel u uredu nakon završena radnog dana, jer ako to ne učinim, klijenti će me ugušiti." "Ali ja nisam klijent." "Zašto me onda pokušavaš nazvati?" "Da te pozdravim. Da ti dam do znanja da mislim na tebe. Da te pitam što imaš na sebi." "Drugim riječima i ti mi, također, ţeliš reći da ne moţeš spavati." "Upravo tako." "Ja bih radije dijamante." "Ali stvarno je lijep i uzeo sam crveni da ti pristaje uz ruţ." "Crveni?" "Napadno crveni." "I tko još zna taj broj?" "Samo ja." "Onda je to samo naša privatna vruća linija." "Tako je." "Osjećam se kao predsjednica."

"A najbolje od svega jest da je moj broj već memoriran pod brojem jedan." "Zasada." Smije se svojim grlenim smijehom od srca, ali vidim da joj se poklon sviđa, iako ga ne moţe objesiti na uši, vidim to po tome jer nakon što se prestaje smijati počinje proţdirati moja usta načinom na koji to uvijek čini kad dođe vrijeme da prestanemo pričati, gladno, mesnato, načinom koji me još uvijek proţima trncima dva dana nakon njezine smrti. "Onaj faks koji čekaš?" upita moja sekretarica, provirivši iza vrata ureda. "Je li od telefonske kompanije?" "Da", rekoh s više uzbuđenja nego što sam namjeravao pokazati. Da to prikrijem dodao sam: "Hvala ti, Ellie. Samo stavi papir na stolac i uzet ću ga kad stignem." Ostavila je papir na stolcu, zatvorila vrata, a ja sam skočio iza radnog stola da zgrabim u ruke te tri stranice pričvršćene spajalicom. Počeo sam sa zadnjom stranicom, s posljednjim pozivom. Zabiljeţen je u 10.15 one noći kad je Hailey umrla, poziv na moj broj. Bio je to Guy s porukom da se dogodilo nešto strašno. Guy. Zašto je uzeo mobitel da me nazove? Naglo sam sjeo na stolac i dobro promislio. Nije imalo smisla. Nikakva smisla i to je moglo biti jedino objašnjenje. Tako je bio potresen onime što je učinio da je uzeo u ruke prvo što je zgrabio, jarkocrveni telefon ostavljen na noćnom ormariću pokraj Hailey, tko zna iz kojeg razloga. Izabrao je mobitel, a ne obični telefon bez nekog razloga, podigao ga i nazvao moj broj. Nije se čak ni sjećao da je zvao s mobitela, nije ga ni spomenuo kad mi je pričao priču, vjerojatno bi se zakleo da je zvao s običnog telefona, ali ne bi imao pravo i ovdje je bio dokaz. Ovo je bilo prilično jednostavno objašnjenje i sigurno će smanjiti brige detektiva Bregera i zato sam mu samo morao predati ovaj faks. Ali nisam mogao. Onda bih morao objasniti zašto je mobitel prijavljen na moje ime, s računima koji su dolazili na moju adresu, zašto se nalazio u kući u noći ubojstva. I morao bih objasniti sve pozive na moj broj i pozive koji su s mojeg broja upućeni na taj mobitel, svi lijepo zabiljeţeni na ispisu. I s tim bih objašnjenjem vjerojatno bio maknut sa slučaja kao branitelj. Maknut kao branitelj, da, ali ostao bih kao svjedok ili, preciznije rečeno kao sumnjivac. Ah, to je bilo to, nesretni izvor problema. Ako se otkrije Guyev nepromišljen, besmislen čin, ja ću postati sumnjiv. Ja ću postati sumnjivac kojega će svaki sposobni branitelj iskoristiti da bi potaknuo sumnju, moţda čak i osnovanu sumnju. Zar nisam ja taj koji je imao tajni odnos s preminulom? Nije li pištolj bio kod mene, prije nego što sam ga spustio policiji u krilo? Nisam li o svemu lagao s ciljem da ostanem na slučaju u svojstvu branitelja i da krivnju svalim na nevinog Guya Forresta? Završna riječ kao da je već bila napisana. Ironično, ali naposljetku ja sam mogao biti Guyev put prema slobodi. Ono što sam drţao u ruci bila je osnovana sumnja u Guyevu krivnju, ako se zanemari činjenica da ja to nisam učinio, a znao sam da Guy jest, i stoga sam morao biti siguran da nitko, nitko nikada ne vidi ovaj ispis brojeva. Morat ću ga spaliti.

Otvorio sam prozor ureda, uzeo staru kutiju šibica iz ladice stola. Samo mala vatrica, nadao sam se da neće pokrenuti prskalice na stropu, samo mala vatrica. Zapalio sam šibicu. Dašak vjetra došao je kroz prozor i ugasio je. Zapalio sam drugu i prinio plamen jednom kutu papira. U trenutku kad se vatra dotakla papira, kad je plavi plamen postao ţut i počeo savijati tri lista papira, ugledao sam nešto. Pokušao sam puhanjem ugasiti plamen, ali proširio se i počeo proţdirati stranice. Ispustio sam ih na pod i počeo gaziti nogama, gazio sam i gazio. Ured je mirisao kao bar u kojem se puše cigare. Podigao sam čađave papire. Nestalo je pola od svake stranice, na preostaloj polovici jedva se moglo vidjeti što je bilo ispisano. Ali i to jedva bilo je dovoljno. Vidjeli su se brojevi koje je netko zvao s mobitela, dva nepoznata broja. Pozivi su zabiljeţeni gotovo svakog popodneva. Jedan broj bio je u pozivnoj zoni 304, a drugi u zoni 702. Zgrabio sam telefonski imenik. Pozivna zona 304 bila je Zapadna Virginija, drţava u kojoj je Hailey rođena. To je imalo smisla, zvala je obitelj ili neku staru prijateljicu. Ali što je s drugim brojem u zoni 702. Nevada. Koga je zvala u Nevadi? "Dobili ste Desert Winds6. Kako vam mogu pomoći?" "Desert Winds?" ponovio sam u slušalicu. " Š t o j e zapravo Desert Winds?" "Desert Winds je zajednica za starije osobe s liječničkom njegom u Hendersonu, u Nevadi, svega nekoliko minuta udaljena od uzbudljivoga Las Vegasa. Hoćete li da vam pošaljemo brošuru? Mogu vas spojiti s prodajom." "Ne, ne bih još. Imaju li korisnici telefone u svojim sobama?" "Naravno. Znate li kućni broj člana kojeg trebate? "Ne, ţao mi je. Zovem u vezi ţene po imenu Hailey Prouix. P- r-o-u-i-x." "Molim vas samo trenutak da provjerim. Ne, ţao mi je, nemamo člana s tim imenom." "Ĉlana?" "U Desert Windsu svoje goste tretiramo kao da su članovi vrlo ekskluzivnog kluba." "Ima li koji član s imenom Prouix?" "Ne, zasada nema." "Dobro, hvala vam." "Jeste li sigurni da ne ţelite da vas prespojim s prodajom." "Imate li shuffleboard7 !" "Oh da, imamo turnire i sve to." "Dobro, u tom slučaju, moţda bi brošura ipak bila prava stvar."

7

6 Desert winds, doslovno: pustinjski vjetrovi. Shuffleboard, stolna (ili palubna) igra u kojoj se žetoni guraju prema numeriranim pozicijama.

9 BERWYN JE PRIĈA O AMERIĈKOM ŠIRENJU GRADSKIH NASELJA, PRIĈA ispričana u krajolicima predgrađa. Isprva je Berwyn bio okrug s farmama, opskrbljivao je veliki grad kukuruzom i rajčicama. Ali u ranom devetnaestom stoljeću nastalo je nekoliko velikih imanja, koja su stvorili aristokrati bogataši kao neophodna mjesta na kojima su se mogli skloniti od meteţa raje u gradu. Naravno, imanja su trebala radnu snagu, ljude koji su ţivjeli u gradu i tako je ţeljeznica, koja je slučajno bila vlasništvo baš tih bogataša, sagradila novu prugu da bi prevozila radnu snagu na posao i natrag u njihova mizerna gradska naselja. Ţeljeznica je bila ta koja je opsluţivala velika imanja i postala je poznata kao Main Line i to ime ubrzo je počelo označavati cijelo područje. Ali teški buldoţeri napretka uvijek slijede transport i nije potrajalo dugo, a građevinska poduzeća počela su prodavati lijepe male kućice ne previše udaljene od ţeljezničkih stanica, obećavajući tako jednostavan prijevoz do grada. Kako su godine prolazile predgrađe se širilo, neki bi rekli da je metastaziralo, pruţajući se prema van, gutalo je obradivu zemlju poput bezdušne bolesti, sve dok na kraju nisu ostala netaknuta samo velika imanja. Ali tko s i j e više mogao priuštiti odrţavanje imanja od trideset dva hektara usred predgrađa? Jedno po jedno imanja su prodavana, razdijeljena na manje cjeline na kojima se gradilo, i tako su se pretvorila u iste one prizore koji su ih začeli, ali sada s jednom razlikom. Na ovom tlu plave krvi nisu se gradile kuće na više razina tipične za predgrađa. Ĉinilo se kao da je aristokratsko porijeklo zarazilo nove graditeljske firme i ono š t o j e stvoreno bile su neobične imitacije velikih kuća na imanjima, s laţnim uzvišenim pročeljima i groteskno oblikovanim kućnim krilima, koja su bila neproporcionalno velika u odnosu na okućnicu od trećine hektara. Dobro došli u stambeno naselje Bronte, luksuzni domovi već od 800 000 dolara. Kuće McMansion za one čije su teţnje nadţivjele njihovo vrijeme. Američki san na steroidima. Sjećam se kad se obitelj Forrest uselila u svoju novu kuću u stambenom naselju Bronte, kad su se pravili vaţni s dvjesto četvornih metara luksuzno uređenog, najmodernijeg stambenog prostora. Zemlja je još uvijek bila nabijena od teških građevinskih strojeva, tlo pusto osim onih golih grančica koje su zasadili ljudi iz građevinskih poduzeća. Naokolo je bilo mnogo kuća koje su se još gradile, ali Leila i Guy bili su ponosni kao novi roditelji. Izabrali su model Heathcliff s posebno velikom spavaćom sobom, stropovima kao u katedrali, s prevelikom dnevnom sobom i atmosferom neprestanog čeznuća. Rekli su da je to kuća na koju se treba naviknuti. Leila je govorila o svojim idejama za uređenje, Guy je petljao s novom kosilicom za travu, iako je njegov natopljeni travnjak tek trebalo zasijati. Ţivjeli su u gradu, u stanu, sve dok Leila nije zatrudnjela s drugim djetetom i zato su imali na licima onaj sjaj nedavno useljenih stanovnika predgrađa koji su se ugodno skrasili u

vlastitoj kući McMansion. Trava će stići kamionom, krţljavo drveće će izrasti, kako je budućnost mogla biti bilo što drugo nego bogata? "Bok, Victore", rekla je bivša Leila Peale na ulaznim vratima. "Pitala sam se kad ćeš doći." "Imaš li što protiv da uđem unutra na nekoliko minuta?" "Naravno da ne. Uvijek imam vremena za staroga prijatelja." Pomislio sam da se pretvara. Kad je Guy napustio obitelj zbog Hailey, obiteljski prijatelji morali su se odlučiti, Leila ili Guy. Leila je bila suosjećajnija osoba i imala je starije veze u njihovu društvenom krugu i činilo se da su svi stali na njezinu stranu, svi osim mene. Ja sam poznavao Guya davno prije njegova vjenčanja i, premda sam ono što je učinio smatrao prezira vrijednim, završio sam gotovo protiv svoje volje na njegovoj strani. Sve mi je ispričao prije nego što je ostavio suprugu, a ja joj ništa nisam rekao kad sam mogao i to je samo zacementiralo moje mjesto izvan njezina kruga. Nisam je vidio ni s njom razgovarao od rastave i kad me Leila nazvala starim prijateljem pomislio sam da se šali. Ali iznenadila me jer me nije uvela u formalnu sobu s ukočenim francuskim namještajem, rezerviranu za bolno pristojne razgovore, već me je kroz otvoreni kuhinjski prostor odvela u prostranu, neformalnu sobu s polukruţnim stropom, koju su koristili članovi Obitelji i prijatelji. I bili smo tu, smješteni u sobi s namještajem prekrivenim zelenim plišom, dva ledena čaja na podlošcima na niskom stoliću, pričamo kao, da baš tako, kao stari prijatelji. Poţelio sam je potapšati po koljenu i reći joj da ne brine, jer ja o svemu vodim brigu, da će Guy platiti za ono što je učinio, ali bilo je bolje da sačuvam svoje tajne. Kad me pogledala, pretpostavljao sam da vidi kopile od odvjetnika koji brani drugo kopile, njezina supruga. Kad sam ja pogledao nju, pretpostavljao sam da gledam u saveznika. "Vidjela sam te na televiziji, Victore. Odrţao si svoj mali govor kad si izašao iz sudnice." "To je sastavni dio posla." "Pa, ne čini mi se da ga baš mrziš." "Ne, ne mogu to reći." "A čini se da te vole slikati." "Takvo je breme koje donosi izuzetno dobar izgled i privlačna osobnost." Nasmijala se, dubokim dobronamjernim smijehom i podvila noge pod sobom na kauču. To me podsjetilo na bolja vremena, kad su Leila i Guy bili moji zreli prijatelji u braku, a ja sam igrao ulogu samca koji se još nije skrasio. Leila je bila ţena širokih kostiju, s atraktivnim, moţda čak i lijepim licem. Bila je prijateljski otvorena i draga, s dobrim smislom za humor, i bila je dobrodošla suprotnost ozbiljnom Guyu bez smisla za humor. Njezin je smijeh polako nestao i lice joj se smračilo. "Kako je on?" upita. "Ne baš dobro."

"Nisam to ni očekivala. Guy se ponekad pretvarao da je čvrsti tip, kao da ga je tetovaţa mogla na išta pripremiti, ali nije on tip za zatvor. " "A tko jest? Kako to djeca podnose?" Imali su dvoje djece: Lauru, ljupku tihu djevojčicu od šest godina i Elliotta, koji je bio čisti uţas i nikad nije prerastao dob od dvije godine, iako su mu bile četiri. "Znaju li?" "Ne baš. Nije on ni prije bio često prisutan u njihovim ţivotima, nakon što nas je ostavio. Rekla sam da je tata u nekim neprilikama, ali da se radi o pogrešci i da će uskoro biti s njima." "Ţeli ih vidjeti." "Ne bih rekla da je to dobro. Nakon presude, ako bude osuđen, vjerujem da ćemo morati nešto smisliti oko posjećivanja, ali do tada mislim da nije zdravo za djecu od šest i četiri godine da vide oca u zatvoru. Razgovarala sam o tome s pedijatri com i ona se slaţe." "Reći ću mu. Bit će razočaran, ali siguran sam da će razumjeti." "Trebao bi pisati pisma. Voljeli bi da im se javi i Laura bi mu čak mogla i otpisati. Ima li još nešto što mogu učiniti? Bilo što? Učinit ću što mogu." "Zbog toga sam zapravo i došao, ali malo me iznenađuje tvoja ponuda. Mislio sam da će jedan dio tebe biti zadovoljan što je sve završilo na ovaj način." "On je još uvijek moj muţ, Victore, otac moje djece. Ne ţelim da bude u zatvoru. " "A Hailey?" Trznula se kao da je upravo zagrizla u truli zalogaj govedine. "Nikome ne ţelim smrt, ali neću tugovati za Hailey Prouix. Na neki je način okrenula Guya protiv samoga sebe i to je zločin. Znaš, Victore, da sam je tuţila." "Tuţila nju?" "Mislim da je pravni naziv za to otuđenje osjećaja, ali zapravo sam je tuţila zbog toga što mi je ukrala muţa. Bilo je uspješnih slučajeva poput tog u cijeloj zemlji. Ĉula sam da je jedna ţena dobila milijun dolara." '"Zvuči kao dobitak na lotu." "Tuţila sam tu vješticu za svaki cent koji je imala." "Leila, kakvo bi dobro iz toga proizišlo?" "Osim novca?" Ponovno se nasmijala. "Oh, pretpostavljam na neki ogorčeni način da bi me razveselilo. Htjela sam uzeti nešto do čega joj je stalo, baš kao što je ona meni uzela Guya." "I on je također tu bio upetljan." "Bio je začaran." "Leila." "Pa, to nije bila ljubav. Ono što smo Guy i ja imali bila je ljubav, ono što je imao s njom bilo je nešto drugo. Mislim da je ljubav više od jednostrane opsesije. Zar nije tako, Victore? Zar ljubav ne mora biti temeljena na nekoj vrsti razumijevanja one druge osobe? Zar ne mora na neki način biti uzvraćena, da bi bila stvarna?" "Ne znam", rekoh, i u tom trenutku bih se mogao zakleti da sam osjetio dašak

jasmina, Haileyna mirisa i odjednom sam se sjetio jednog popodneva koje smo proveli zajedno, tek nekoliko tjedana prije njezine smrti. Nastojao sam treptanjem otjerati sjećanje prije nego što me preplavi. "Uzvraćena ili ne", rekoh, "emocija se u svakom slučaju osjeća na isti način." "Da, to je upravo to. U oba slučaja osjećaj je isti, ali ne radi se o istoj stvari. Jedno je stvarno, istinsko, emocionalno zbliţavanje koje tvori temelj za sve smisleno. Drugo je solipsistička zabluda, koja se ne razlikuje mnogo od tinejdţerske zaljubljenosti u rock zvijezdu ili vrebatelja koji opsjednuto prati neku slavnu osobu. Sto god da su te emocije bile, bez obzira na to koliko snaţne, one nisu ljubav. Guy je bio opsjednut njome, to znam i mogu razumjeti, ali to nije bila ljubav. U kakvoj god da se nevolji nalazi, u to je upao zato što je usred svoje opsesije mislio da i ona osjeća ono što je on osjećao, a ona nije bila sposobna uzvratiti mu istim osjećajem, samo prezirom." "Kako znaš što je ona mogla?" "Victor, uvijek branitelj. Šarmantno je kako braniš emocionalni ţivot moga muţa, ali ja je poznajem. Znam kako je upoznala mojeg muţa i zašto. A imala sam i sama s njom jedan okršaj. Nazvala me nakon što je jedan od mlađih odvjetnika u uredu mojeg oca podnio zahtjev za tuţbu. Sasvim iznenada me nazvala i ono što je rekla... Victore, na koledţu sam bila u ekipi trećeg američkog plivačkog tima i dopusti mi da ti kaţem, svlačionica plivačica moţe biti prilično raskalašena - neke bi djevojke posramile mornare - ali ipak, nikad nisam neku ţenu čula da tako govori kao što je ona govorila preko telefona. Kad je spustila slušalicu bila sam previše iznenađena da bih bila ljuta. Zapravo sam osjećala tugu zbog Guya." „Što je rekla?" "Neću ti točno reći, ne mogu u svojoj kući izgovoriti te riječi, ali sve se svelo na to da ako ga tako jako ţelim natrag, mogu si ga slobodno uzeti. Upozorila me da on na jeziku još uvijek ima njezin okus i da ne postoji način da ga prisilim da mi se vrati. Priznat ću joj jedno, barem je znala istaknuti ono u čemu je bila nadmoćna." "Znači da si je mrzila." "Ne, nije bilo tako osobno. Htjela sam da postane osobno, ja protiv nje, u tom bi mi slučaju sudski spor pruţio stvarno zadovoljstvo, ali nije bilo tako. Ona je bila više kao neka prirodna sila, kao iznenadna bijesna oluja ili tornado. Naravno da mrziš takvu silu, ali sigurno ti je ţao svakoga tko joj se nađe na putu." Lecnuo sam se. Nisam si mogao pomoći. Bilo bi jednostavno shvatiti Leilino omalovaţavanje kao riječi odbačene ţene, jer ako zanemarite neformalnu okolinu i prividni mir u njezinu glasu, ona je bila upravo to, odbačena ţena koju je muţ ostavio zbog nečega slađeg. Bilo je jednostavno odbaciti sve što je rekla, ali Leila nije baš osoba koju moţete lako odbaciti. "Leila", rekoh, ţeleći promijeniti temu razgovora, "Guy je prilično potresen. Rekao je da mora izići iz zatvora prije suđenja, ali čini se da neće imati dovoljno

sredstava da plati jamčevinu." "Mislila sam da postoji neki novac?" "Ima nešto, da. Upravo ga nastojimo locirati, odrediti točan iznos, ali prema onome što sad moţemo zaključiti, bilo je nekih loših ulaganja i nekih neobjašnjivih podizanja novca s računa." "Loša ulaganja i neobjašnjivo podizanje novca." Ponovila je moje riječi kao da ţeli tu ideju utisnuti u svoj mozak. "Nema novca? Ne postoji nikakav novac?" "Još uvijek nismo otkrili točan iznos." Točan iznos očito nije bio vaţan. Počela se smijati kao da je netko upravo zbog nje napravio neku neslanu šalu. "No, ne trebaš se mučiti. Mogu i sama pogoditi. Nema novca. Toliko o mojoj tuţbi." Nastavila se smijati, intenzitet kao da se još pojačao. "Toliko o Juanu Gonzalezu." "Kome? Igraču bejzbola?" "Zaboravi. Ništa." I dalje se smijala sve dok nije primijetila kako potišteno sjedim, a onda se uozbiljila. "Ali, Victore, ako nema novca, kako će tebe platiti?" "Ne znam." "Odanost staroga prijatelja?" "Tako nešto." "Pitam se zna li Guy koliko je sretan što te ima." "Leila, radi se o tome da Guy ţeli znati bi li ti ponudila kuću za njegovu jamčevinu. Moţda neće biti dovoljno čak ako to i učiniš, ali htio je da te pitam i rekao sam mu da ću to učiniti, iako—" "Da." "Molim?" "Da, zaloţit ću kuću da ga izvučem iz zatvora. Hoće li to biti dovoljno?" "Ne znam." "Hipoteka je prilično velika i ne znam koliko je još ostalo za otplatiti, ali učinit ću sve što mogu. Imam i nešto vlastita uloţenog novca koji moţemo iskoristiti." "Znaš da je pokušao bjeţati kad su ga uhitili. Mogao bi ponovno pokušati pobjeći." "Neće. Njegov ţivot je ovdje." "A moţda ju je zaista i ubio." "Ako jest, imao je dobar razlog. Moram li nešto potpisati?" "Moţda bi trebala razgovarati s odvjetnikom prije nego što išta učiniš. Ako pobjegne, mogla bi izgubiti kuću. Moţda bi trebala razgovarati sa svojim ocem." "Znam što bi moj otac rekao i nije me briga. Donesi mi ono što hoćeš da potpišem i potpisat ću. I reci Guyu da još uvijek čekam." "Ĉekaš?" "On će razumjeti."

"Ĉekaš? Njega?" Razrogačio sam oči od nevjerice. "Ĉekaš ga da se vrati? " "Ovo je i njegov dom također." "Još uvijek ga voliš, čak i nakon svega što je učinio?" "Nije to, Victore, kao slavina za vodu. Ne moţeš je samo zatvoriti." "Jesi li ikada pomislila da nije toga vrijedan?" "Svaki dan." "I da moţda neće izabrati ţivjeti s tobom čak i ako izađe van?" "Victore, sve što kaţeš ima puno smisla i hvala ti za tvoje mudre savjete, ali voljna sam riskirati. Ponekad usred naših ţivota ne shvatimo da su nam se snovi ostvarili. Tek kad sve nestane, onda znamo. Hoću da sve bude kao što je bilo prije nego što smo ikada čuli za Hailey Prouix. Ţelim natrag svog muţa, oca moje djece, ţelim natrag svoj ţivot. Hoću da sve bude kao što je bilo." "Nikad ne moţe više tako biti, Leila. Sto god bude, bit će drugačije." "Moţda će biti bolje, tko zna? Mrtva je, zar ne? Donesi mi papir i potpisat ću što moram." Nisam o tome prije razmišljao, to prije nije bila realna mogućnost, ali kako da sad to izbjegnem? Ĉak znajući ono što sam znao, čak i uza svu sigurnost, kako da sad to izbjegnem? "One noći kad je Hailey ubijena", rekoh, "gdje si bila oko deset sati?" "Ovo je smiješno, Victore. To isto pitala me policija.'" "Bili su ovdje?" "Dvoje detektiva. Jedna atletski građena ţena, koja je moţda jednom bila plivačica kao i ja. Uglavnom je ona govorila. Drugi je bio jedan stariji crnac, mislim da se zvao detektiv Breger i cijelo je vrijeme koračao po sobi, zavirivao u svaki kutak. Dat ću ti istu stvar koju sam i njima dala." Ustala je, otišla do stolića s telefonom i zapisala jedan broj. "Zove se Herb Stein, vrlo drag čovjek. Večerali smo te večeri u restoranu Belgian Palače pokraj knjiţnice. Prolio si je umak od dagnji po kravati. Sasvim ju je lijepo obrisao ubrusom, nije ništa ostalo." "Nemoj biti snob, Leila, i ja nosim kravate od poliestera." "Pa onda, Victore, moţeš izaći s njim. Ili s Tedom Jenretteom koji ima dlake u nosu ili s Biffom Callenderom i Chipom Canno-nom. Victore, što nije u redu s muškarcima koji su zadrţali svoje nadimke još iz dječjih ljetnih kampova? Moji prijatelji toliko ţele da započnem novi ţivot, a ja samo ţelim natrag onaj stari. Ponašanje koje nije baš u skladu s budizmom, ali k vragu, odgojena sam kao episkopalijanka. " "Leila, jesi li ikada pomislila da je tvoja ljubav prema Guyu, ovakva, sad neuzvraćena, zapravo solipsistička zabluda kao što si rekla da je njegova ljubav prema Hailey?"

"Imam jedan zakazani sastanak, Victore, i ne smijem ga propustiti. Mogu li te ispratiti?" "Znam put", rekoh. "Ne namjeravam te zadrţavati. Mogu li te pitati još jednu stvar? " Bacila je pogled na sat i kimnula glavom. "Zašto si mislila da Hailey ima dovoljno novca da bi se isplatilo tuţiti je?" "Samo sam pretpostavljala. Očito sam krivo pretpostavila. Donijet ćeš mi one papire da ih potpišem." "Donijet ću papire. Ali mogu li ti dati jedan savjet kao prijatelj?" "Ne." "Pazi što ćeš sve riskirati zbog njega, Leila." To je bio najbolji savjet koji sam joj mogao dati, ali nije me slušala. Nije me slušala. Htjela je samo da odnesem svoju istinu iz njezina ţivota, tako da moţe tragati za prošlošću od koje su ostale samo maštarije. Nostalgija je vatra koju hrani loše pamćenje.

10 DOK SAM VOZIO KUĆI KROZ USKE ULIĈICE PREDGRAĐA, NISAM UŢIVAO u mirisu tek pokošene svjeţe trave, nisam se divio raznovrsnoj flori koja je u obilju cvjetala uz cestu, azalejama i svibama, divljim trešnjama, forzicijama. Nešto je priječilo put popodnevnom suncu i zato mi nije blještalo u oči, nešto je pretvorilo sjaj u sivu tamu, koja se širila iz mene prema van u valovima. A usred te tmine vratilo se sjećanje koje se javilo kod Leile, vratilo se da upotrijebi svoju crnu magiju u mojoj svijesti, ali ovaj put nisam ga mogao otjerati treptanjem. Ovaj sam mu put, dok sam vozio, dopustio da me preplavi. Osjećam miris njezina parfema, osjećam okus njezina slanog ramena, osjećam joj rebra ispod dojki. Ona ima kontrolu, pritisla je koljena uz moje slabine, liţe mi grudi, njezina crna kosa škaklja mi grudi. "Voliš li ga?" Podiţe glavu tek toliko da mi odgovori: "Ne." "Zašto si onda s njim?" "Moramo li?" "Da." "Trebam ga." "I sad ćeš se udati za njega?" "To je ono što on ţeli. Sisi mi palac." "Ne."

"Daj učini to." "Hoćeš to zato što ne ţeliš govoriti o njemu, zar ne?" Stavlja palac u moja usta, zagrebla je noktom po jeziku, povlači mi rukom glavu u stranu i grize me za vrat. "Kako se moţeš udati za njega, ako ga ne voliš?" Pitam je poslije. Leţi na krevetu s licem u jastuku, koljena je podvukla pod sebe. Na njoj sam, pomičem se polako, metodično, čekam da naiđe vlak i preuzme kontrolu. To je postalo slično nekoj ovisnosti, taj vlak, ta neobična lokomotiva prvobitne emocije, koja tutnji kroz nas i vodi nas sa sobom na svoju mahnitu nekontroliranu voţnju. "Ni najmanje ne ţelim ponovo biti zaljubljena", reče ona. To je šokantna izjava. Zaustavlja me u ritmičkom kretanju. "Laţeš. Svatko na svijetu ţeli biti zaljubljen." "Cijeli svijet je u krivu." "A ti znaš bolje nego cijeli svijet?" "O, da. O da, znam." "Jesi li ikad bila?" "Da." "I završilo je loše?" "Hirošima." "Tko je on bio? Vezni igrač? Ţenskar?" "Bio je pogrešni muškarac." "Moţda tebi naprosto treba samo pravi muškarac." "Zaveţi, Victore." "Moţda ti naprosto treba—" "Zaveţi", kaţe ona odmičući se od mene uz glasan "plop", a ja ostajem napušten i tvrd. "Svršila sam." "Ja nisam." "Pa", kaţe ona okrenuta leđima prema meni dok odlazi u kupaonicu, "nedaj da te ja u tome ometeni." Prije nego što je otišla iz stana, nagnula se nad mene, a ja sam još uvijek gol i u krevetu. Sad je potpuno odjevena, navukla je najlonke i napudrala se, zakopčana je do grla. visoka je u visokim potpeticama, ima naočale, lice joj je poprimilo stoičku ravnodušnost vojnika koji pati. I tada mi je rekla nešto čega se sad sjećam tako jasno, dok vozim kući vraćajući se od Leile. "Spavam s jednim muškarcem", rekla je Hailey Prouix, glasom u kojem se čula samo bezosjećajna monotonija, "zaručena sam za drugoga, emocionalno vezana za trećeg, a zauvijek tugujem za četvrtim. Nemam nikakvih iluzija vezanih za tragičnu zbrku u kojoj mi je ţivot. Ali reći ću ti nešto, Victore, sve što sam postala, nastalo je iz tako zastrašujuće ljubavi koja mi je sprţila dušu. Nemoj tratiti vrijeme pokušavajući to razumjeti, jer to je samo moje i još uvijek me zbunjuje, ali nemoj ni na minutu pomisliti da opet ţelim da mi se takvo nešto dogodi. Samo poremećeni ljudi ţele da ih grom pogodi dva puta. Naposljetku, ti nisi nimalo drukčiji od Guya,

ti očajnički ţeliš ljubav, a istovremeno nemaš pojma što ona znači. Izgovaraš 'ljubav', a misliš na nešto drugo, misliš na privrţenost pomiješanu sa ţeljom, misliš na prijateljstvo, ugodu, misliš o nekome s kime bi se mogao skutriti i zajedno gledati video, nekome tko će ti pomoći izabrati posteljinu, nekome tko će od tebe napraviti muškarca kakav ţeliš biti. To je sve dobro, nema u tome ništa loše, ali nemoj se pretvarati, i to razvodnjeno mlijeko nazivati ljubavlju. Sevimo se i to mi se sviđa i moţda mi se više sviđaš nego Guy i moţda, kad bih mogla slobodno birati, moţda bih izabrala tebe da zajedno gledamo video i da mi pomogneš izabrati ručnike za veliku kupaonicu, ali nemoj se zavaravati da je to ljubav, Victore, jer to nije ljubav, hvala Bogu. Kad bi znao što je ljubav, što moţe učiniti, kad bi zaista znao, ni ti je ne bi ţelio. U ljubavi nema izbora, nema slobode, digniteta, sreće, radosti, ničega osim gladi i vatre koja ti izjeda meso. Tko bi pri zdravoj pameti to ţelio? Radije bih umrla nego još jednom prošla kroz to. Radije bih da mi pucaš u srce." To je bila izjava koja se ne zaboravlja, Haileyno priznanje o ljubavi koja joj je sprţila dušu, ali to isto tako nije stvar kojoj biste dopustili da stane na put vašoj zdravoj seksualnoj opsesiji. Ţelio sam Hailey i pravio sam se gluh, pretpostavljajući da je njezin čvrsti stav samo još jedan pokušaj odbijanja mojih pokušaja za zbliţavanjem. Tko je bolje od mene poznavao sve trikove zanata, kad se nastoji odrţati emocionalna distanca? Tko je bolje od mene poznavao njeţnu čeţnju koja se krije iza laţne nezainteresiranosti? Ali vraćajući se od Leile, nakon što je ona spomenula tajne koje je saznala o Hailey i Haileynoj nesposobnosti da Guyu uzvrati ljubav, počeo sam se pitati nije li Hailey moţda bila i iskrenija no što sam mislio. U odjeći odvjetnice, svojim ravnodušnim glasom, bez i najmanje naznake svojeg ciničnog smiješka, moţda mi se otvorila više nego ikada. Sto se dogodilo u prošlosti, pitao sam se dok sam vozio kroz predgrađe i dalje na autocestu, što se dogodilo da ju je tako duboko ranilo? I kako se ta prošlost presijecala s trenutkom kad je Guy naciljao pištoljem i pucao u nju, baš kako je ţeljela, ravno u srce?

11 "ŠTO MISLIŠ?" UPITA BETH. Sjedio sam u uredu, prisjećao se Hailey i nisam mogao prestati misliti o njoj, baš kao kad vas muči klimav zub. Beth je ušla u ured i srušila se u naslonjač za klijente nasuprot mojega stola. U ruci je čvrsto drţala nekakav dokument. "Što mislim o čemu?" upitah. "O tome je li Guy ubio Hailey Prouix." "Nije naš posao da o tome nagađamo." "Znam, znam, znam, ali ipak." Raširila je oči. "Što misliš?" "Mislim da je vjerojatno nevin", odrješito sam joj odgovorio pretvarajući se da sam

usredotočen na nešto što mi je leţalo na stolu. "Mislim da treba ostati na tome i ne ponašati se kao amateri." " Victore, nemoj biti čangrizav zbog toga. Jesi li dobro? Izgledaš grozno. Moţda ti treba odmor. Moţda bi se trebao sastati s onom tajanstvenom ţenom koju viđaš." Naglo sam podigao glavu i zagledao se u nju, zapanjen. "S kim?" "Mislila sam da si usred velike romanse, iskradaš se iz ureda u rano popodne, vraćaš se zamagljenih očiju i sa zadovoljnim smiješkom. Nisi ništa govorio, ali ja sam vidjela." Ţivci su mi se napeli, dok sam pokušavao izgledati smireno. Naravno, Beth nikad nisam pričao ništa o Hailey. Nikome nisam rekao - postojali su razlozi za to kad smo bili usred ljubavne afere, a sad su postojali još jači razlozi - ali kako sam mogao barem ne pretpostaviti da zna da nekoga viđam? "Završilo je", rekao sam. "Loše. Ţeli da budemo samo prijatelji." "Ooooh, to je teško." "I to ne dobri prijatelji, već više nešto poput nezainteresiranih poznanika koji, ako se slučajno sretnu u kazalištu, kimnu glavom na pozdrav, ali ne potrude se pozdraviti." "To je zaista teško." "Da bude sigurna, promijenila je telefonski broj. Moţda je čak promijenila i ime. Zadnje što sam o njoj čuo bilo je da se nalazi na parobrodu na putu za Marrakech, što znači da je uloţila popriličan trud da poveća udaljenost između nas, u nastojanju da me nikad više ne vidi." Beth se nasmije, a to je ono što sam i htio. Naši su ljubavni ţivoti bili u neprekidnom stanju rasula i voljeli smo tješiti jedno drugo pričama o najnovijim katastrofama. "Zar nije jedna od tvoj ih djevojaka otišla u Peace Corps8?” upita Beth. "Da, ali poslali su je u Gvatemalu, a to se barem nalazi u ovome dijelu svijeta." "Moţda se upravo zato ponašaš tako kako se ponašaš", reče ona. "Kako se ponašam?" "Malo neobično, malo tajanstveno. Radiš stvari koje nitko od tebe ne očekuje, u stilu nije-to-Victor." "Na primjer?" "Na primjer kao ovaj slučaj gdje nema honorara." "On je prijatelj. Rekao je da novac neće biti problem." "To je rekao? I ti mu vjeruješ?" "Vjerujem ljudima." "Dobro. Onda je i Emily Dickinson9 tulumarila. I tako ti odlučiš i predaš 8 Peace Corps, agencija američke vlade koja šalje dobrovoljce u zemlje u razvoju, gdje rade na obrazovanju i sličnim projektima 9 Emily Dickinson (1830-1886), američka pjesnikinja. Već s dvadeset četiri godine nije

detektivima oruţje kojim je izvršeno ubojstvo." "Morao sam", rekoh. "Ja sam prisegnuti sudski djelatnik i imao sam ključni dokaz." Nagnula se naprijed, gledala me kao da ima one rendgenske naočale koje reklamiraju na koricama stripa o Archieju. "A ne daj Boţe da bi ti ikada izvrdao neku od svojih obveza u svojstvu prisegnutog sudskoga duţnosnika." "Ne daj Boţe. Na što ciljaš?" "Ne znam, Victore. Na što bih trebala ciljati?" Slegnuo sam ramenima, ali moja suučesnica u zločinu pjevala je kao Pavarotti. Ako je nešto i sumnjala, ona koja me je najbolje poznavala, tada je i netko drugi isto tako mogao posumnjati. Morao sam se sabrati, morao sam početi zatirati sumnje, morao sam odmah početi. "Ţao mi je ako sam bio otresit", rekoh najljubaznije što sam mogao. "Napet sam zbog ovoga slučaja, ali nisam se trebao na tebi ispuhati. Moţda mislim da je Guy zaista u nevolji. Moţda osjećam pritisak zbog toga što se radi o prijatelju. Moţda se ne nosim s time kako treba. Ţeliš znati mislim li da je Guy to učinio? Pa, mislim da je prilično neuvjerljiva njegova priča o slušalicama i jacuzziju i o tome da ništa nije čuo." "A što je s pištoljem? Moţda je imao prigušivač, moţda nije ni mogao ništa čuti." "Pištolj je zapravo revolver", rekoh. "Ne moţeš utišati revolver. A ionako, najveći je problem taj što izgleda da nitko drugi nije imao motiv." „Što je s njegovom ţenom? Hailey joj je ukrala muţa. Zar postoji bolji motiv od toga?" "Pa, bila je ljuta, to je sigurno. Ĉak je i tuţila ţrtvu." "Stvarno?" "Da, ali to ukazuje na suprotno, zar ne? Ne bih rekao da ćeš samo tako ukokati osobu koju tuţiš. Već imaš ispušni ventil za svoju ljutnju, a i poslije je teško utjerati odštetu. Ali ima još nešto. Upravo sam razgovarao s Herbom Steinom. Bio je s Leilom one noći kad se dogodilo ubojstvo, u nekom restoranu koji se zove Cuyee Notre Dame, u ulici Green." "Imaju dobre dagnje." "To je i ona rekla. Ne bih rekao da joj to moţemo pripisati, a iskreno govoreći ne znam tko bi još, osim Guya, mogao biti dovoljno upleten da bi joj ţelio smrt." Naslonio sam se na naslon stolca i pogledao u strop. "Jedino što ni Guy baš nema neki motiv. To je najslabija točka za tuţitelja. Pitanje zašto. Zašto bi bio tako ljut na nju da joj puca u srce? Sve dok ne nađu odgovor na to pitanje, Guy ima šansu." Brzo sam pogledao Beth. "Zato sam mu savjetovao da odbaci ponudu za nagodbu. Postoje sredstva i prilike, sigurno, ali također moraš imati i motiv." pokazivala želju izlaziti među ljude, i s vremenom je sve manje i manje izlazila iz kuće.

"Zanimljivo, jer stigao je izvještaj mrtvozornika dok si bio vani." Mahnula je dokumentom koji je drţala u ruci. "Metak u srce, što smo i znali, modrica na obrazu, što smo znali, podvezani jajovodi, što smo mogli i očekivati." "Zaista?" "A i m a j o š jedna stvar, još jedna jako zanimljiva stvar." Podigao sam obrvu i čekao. "Našli su tragove sperme u njoj." "Nikakvo iznenađenje. Ţivjela je s Guyem." "Da, ali napravili su neke testove na uzorku, kasnije će odrediti i DNK. Zasad su odredili krvnu grupu. Radi se o grupi A." " T a j e prilično česta. Rekao bih čak trećina pučanstva?" "Ĉetrdeset dva posto, prema izvještaju. Ali ne zanima nas svekoliko pučanstvo, ne zastupamo svekoliko pučanstvo, zastupamo Guya. A tu sve počinje izgledati malo sumnjivo. Guy ima krvnu grupu B." Pustio sam da mi lice poprimi izraz laţnog iznenađenja. "Varala g a j e , Victore. Postojao je drugi muškarac." Zurio sam u nju, boreći se da ostanem ravnodušan. "Je li on to znao?" "Ne znam." "Pretpostavljam da ćemo to morati saznati." "Pretpostavljam da ćemo morati. Ali, Victore, Hailey ga je varala, to je činjenica. Ako hoće, on to moţe zanijekati, no nitko mu ne mora vjerovati. Hailey ga je varala i eto ti, Victore, na prekrasnom srebrnom pladnju, tvojeg motiva." Zurio sam u nju, zurio sam u nju dok su se dokazi protiv mojeg klijenta gomilali pred mojim očima, utemeljeni, kakve li ironije, baš na mojim antigenima, zurio sam u nju slušajući kako Guy Forrest pravi tri velika koraka prema doţivotnom zatvoru, a cijelo vrijeme borio sam se protiv ţelje da se nasmijem.

12 "GUY, ŠTO MISLIŠ TKO JU JE UBIO?" UPITA BETH. "Ne znam." "Moraš imati neku ideju. Hailey je mrtva i sude ti za njezino ubojstvo. Poznavao si je bolje od ikoga drugoga. Moraš imati neku teoriju." Nalazili smo se u jednoj od onih prostorija za klijente i odvjetnike u sklopu okruţnog zatvora Montgomery. Bila je to niska prostrana zgrada od narančaste cigle, sa zelenim rebrastim krovom i sjajnim kolutovima bodljikave ţice, koja je tu bila više

postavljena zbog svoje estetske privlačnosti nego zbog sigurnosti, iako je u zatvoru, koji je sagrađen za petsto zatvorenika, sada bilo njih više nego dvostruko. Prostorija je bila obojena u sivo, unutra se nalazio metalni stol, unutrašnji zidovi su bili od građevnih blokova, vrata od punog čelika, a bio je tu i onaj zgodni zatvorski miris amonijaka, znoja i straha, s blagim podtonom urina, koji je moţda dolazio iz okolnih prostorija ili moţda od samoga Guya, koji je sigurno bio poprilično izbezumljen. U dva tjedna ili tako nekako otkad su ga uhitili, izgubio je na teţini. Ruke su mu lagano drhtale, čak i dok ih je drţao poloţene na stolu. Oči su mu bile suzne, crvene mrlje. Ispod lijevoga oka imao je modricu, plavo-crnu koja se isticala na njegovu blijedom, sivom licu. Bilo je to prikladno, jer Haileyn je les također imao modricu, a i tik koji mu je pri čitanju optuţnice trzao gornju usnu nadesno, sad se već lijepo razvio. Prekriţio sam ruke na prsima i naslonio se na zid u uglu sobe i pustio sam da Beth vodi ispitivanje. Sve ovo bilo je pro forma, nešto što smo morali učiniti, obavještavati Guya o svemu što mu se događa, a istovremeno ga traţiti da nam ispriča sve što zna. Tu nije bilo iznenađenja. Dok sam stajao naslonjen na zid i dalje je tvrdio da je nevin, gledao sam ga kako izbacuje sve te laţi. "Jedini odgovor", reče Guy, "je taj da je netko ušao, dok sam bio u jacuzziju. Nisam ga čuo jer sam na glavi imao slušalice. Tako je moralo biti." "Tko je ušao?" "Ne znam." "Zašto?" "Ne znam. Bili su bijesni na mene, ne na nju." "Tko j e bio bijesan na tebe, Guy? " "Leila je bila uzrujana kad sam otišao, a isto tako i njezin otac." "Jonah Peale?" "Da. Poznaješ ga?" "Samo po čuvenju", odgovori Beth. "Okrutan pasji sin. Zastrašujući. Rekao mi je da se drţim podalje od Leile i da se drţim podalje od njega ili će mi u grlo gurnuti palicu za golf i dobro zamahnuti prema slezeni." "Moţeš li ga zbog toga osuđivati?" upitah. Guy mi dobaci pogled pun ljutnje. "Postoji i j e d a n istraţitelj koji je za firmu obavljao neke poslove, jedan ruţan gušter po imenu Skink. Phil Skink. Nema baš dobru reputaciju i nikad mi nije bilo jasno zašto su mu davali poslove. U jednom razdoblju, još prije nego što sam upoznao Hailey, pokušao se sprijateljiti sa mnom iz nekog razloga. Odpilio sam ga. Iskreno, od njega mi se dizala kosa na glavi. A onda sam sve ostavio zbog Hailey i počeo sam susretati Skinka na čudnim mjestima." "Gdje?" "Ispred novoga ureda, u baru. Jednom sam bio u zahodu restorana. Pasji sin se pojavio niotkuda, stao pokraj mene i nasmiješio mi se onim svojim ustima s rupom

medu zubima." "Phil Skink?" "Da." "Je li ti prijetio?" "Ne izravno, za to je prelukav. Ali spomenuo je neke spise koje sam uzeo sa sobom kad sam odlazio od Dawsona i Cricketa. Rekao sam mu da se samo drţi što dalje od mene, a on se nasmijao. Jednom kad sam na ulici prilazio Hailey, vidio sam je izdaleka kako razgovara s nekim muškarcem. Kad sam se pribliţio, vidio sam da je to Skink. Zadrhtao sam od glave do pete. Kad me ugledao, samo se okrenuo i otišao. Hailey mi nikada nije htjela reći što joj je rekao." "Misliš da joj je prijetio?" "Tako sam pretpostavljao. Moţda je on bio taj koji je zvao i spuštao slušalicu. Moţda je on taj koji ju je ubio." "Phil Skink?" upitah. "Da, moţda je bio on." "Da", rekoh. "Moţda." A moţda je i O. J.11 bio u gradu, pomislio sam. "Jesi li zaključao ulazna vrata prije nego što si se popeo na kat?" upita Beth. "Obično sam to činio, povukao bih i zasun i zatvorio prozore. Kuća u kojoj ţivimo prilično je blizu gradu. U kojoj smo ţivjeli" "A te večeri?" "Mislim da jesam." "Prozori su bili zatvoreni kad je policija došla, ali vrata su bila otvorena. Jesi li otključao vrata kad si izašao van?" "Ne sjećam se." "Jesu li bila zatvorena ili otvorena? Kad si izašao iz jacuzzija, vidio si je na madracu na podu, podigao si pištolj, pretraţio si kuću. Zatim si nazvao Victora i izašao van da ga pričekaš. Je li to točno?" "Da. Da." "Kad si izlazio van, jesi li morao otključati vrata?" "Ne znam." "Razmisli, Guy."

____________________________________ 11 O. J. Simpson, igrač američkog nogometa, optuţen za ubojstvo supruge i oslobođen

zbog nedostatka dokaza.

"Ne sjećam se da sam ih otključao. Samo sam ih otvorio. Mora da su bila otključana. Mora da su bila otključana." Široko je otvorio oči, kao da je upravo otkrio

prekrasnu tajnu koja će ga osloboditi. "Ubojica je nekako otključao vrata i ostavio ih otključana. Tako je bilo. To je dokaz." Gledao sam ga iz svojega kuta, Beth ga je gledala preko stola. Nismo rekli ni riječ, nismo se ni pomakli. "Zašto im to ne kaţete? Tu je odgovor. Vrata su bila otključana. To dokazuje da je sve što sam rekao istina." "A gdje je dokaz za to?" upita Beth blago. Suludo se ogledao po prostoriji, a onda mu se tijelo opustilo, ispuhalo, kao da je njezino pitanje bilo igla koju mu je zabila u donji dio trbuha. Odgurnuo sam se od zida, prišao stolu i nagnuo se nad njega, još uvijek s prekriţenim rukama. "Ispričaj mi još jednom o svojoj vezi s Hailey", rekoh. Pogledao je gore prema meni. "Voljeli smo se." "Još uvijek?" „Što misliš time, još uvijek? Pa, naravno." "Jeste li imali seksualni odnos one noći kad je umrla?" "Ne." "Noć prije toga?" "Ne znam, ne sjećam se." "Noć prije toga?" "Ne sjećam se točno. Imali smo prilično buran seksualni ţivot." "Je li to razlog za Viagru?" "Da." Stanka. "Ali nije mi trebala Viagra." "Postoji li još koja kompanija koja je zaradila više novca proizvodeći lijek koji nikome ne treba?" "Radi se samo o tome... da... Hailey je voljela da traje. Tableta je tu pomagala. Ona me natjerala da ih nabavim." "Ona te natjerala? Kad si posljednji put uzeo Viagru?" "Ne sjećam se. Zar je vaţno? Zašto je to vaţno?" "Jeste li se ti i Hailey svađali? Jeste li imali kakvih problema?" "Jesmo, tu i tamo, naravno. Svatko se posvađa. Tako i mi. Zbog uobičajenih stvari. Ona je bila vatrena kad smo se svađali, a isto tako i kad smo se mirili." "Jesi l i j e ikad udario?" "Ne." "Jesi li je udario one noći kad je umrla?" "Nisam. Prestani. Što to govoriš?" "Na obrazuje imala modricu." "Moţda je ubojica—" "Jeste li se svađali one noći? Jesi li je udario one noći kad je umrla?" "Ne. Udario je? Zašto bih učinio nešto takvo?" "Zbog čistog bijesa."

"Ne." "Zato što je spavala s nekim drugim. Zato, Guy, jer se ševila s nekim drugim, a ne s tobom." Gledao je u mene, uţasnut i s bolnim izrazom lica. "Nemaš pravo. " "Ne?" upitah. Bethin miran glas prekine ţestoki tijek testosterona koji je ispunio prostoriju. "Mrtvozornik je u vagini našao spermu", reče ona. "Sperma se ne zadrţava dulje od dan i pol, najviše dva dana. Mrtvozornik je uzeo uzorak i napravio probni test. Guy, test ne odgovara tvoj oj krvnoj grupi. Napravit će i druge pretrage, ali to će samo potvrditi već dokazano. Hailey Prouix te varala." Guy dugo nije ništa rekao, ništa, a onda je izgovorio laţ. "Nisam znao",rekao je. Stajao sam iznad njega još jedan trenutak, ignorirajući Bethin pogled, a zatim sam se okrenuo i odšetao natrag u kut. Guy je odmahivao glavom, kao da se muči razumjeti ovaj novi udarac koji je dobio. Zapravo je bila prava poslastica gledati ga kako se ponaša. Dramatično je prolazio kroz prikladne emocije kao i skijaš koji prolazi kroz vrata, prvo jedna, pa druga. Pruţao nam je sliku koja je bila bliska emocionalnoj reakciji muškarca koji prvi put čuje da ga je njegova mrtva zaručnica varala, ali bila je to prilično čudna slika, ako se izuzme istinitost okoline i situacije. Tada je pogledao Beth, podigao je pogled kao da ţeli provjeriti je li njegov emocionalni slalom bio uredno zabiljeţen i divimo li mu se, a zatim je rekao: "On je to učinio." "Tko?" upita Beth. "Kopile koje ju je trošilo. Pitali ste me tko je to učinio. Sad vam kaţem. To je bio on. Ne sumnjam u to. Ţivjela je sa mnom i to mu se nije sviđalo. Znao je kako će ući. Moţda mu je čak dala i ključ od kuće. Moţda mu je čak i pokazala pištolj. On je to učinio. On je to učinio, proklet da je. Moramo ga naći. On je ubojica. On je ubio Hailey." Gledao sam ga s gađenjem, dok sam razmišljao o toj teoriji. Nije bila loša, obećavala je. Guy nikad nije bio nadaren za pravo, ali i sam je bio branitelj i uvijek je bio pametan strateg. A sad je smislio ovu prokleto pametnu strategiju. Baš ono što mi nije trebalo. "To je teorija", rekoh, "ali nema dokaza koji bi to potkrepljivali." "Nađi dokaze. Nađi to kopile. On je to učinio, znam. Nađi ga, a ako ga ti ne moţeš naći, to neće ništa promijeniti. On je to učinio. Na tome ćeš temeljiti obranu, Victore. Ţelim da to dokaţeš. To je naša teorija. " "Bez dokaza pada u vodu", rekoh. "Ne znam", reče Beth. "Zvuči mi sasvim dobro." "Ako ljubavnik postane predmet rasprave", rekoh polako kao da studentima prve godine predajem kazneno pravo, "samo ćete poroti bacati u lice Guyev motiv, uvijek iznova. Svaki put kad spomenete ljubavnika, Guyev razlog za ubojstvo postat će sve očigledniji. I naravno, ako ljubavnik postane predmet rasprave, tada će Jefferson

dati sve od sebe da ga nađe. A ako ga nađe i ovaj ima alibi, onda si slobodno sam moţeš na papir s presudom staviti kvačicu u kockicu pokraj koje piše 'kriv je'." "Guy, jesi li razmišljao o nagodbi?" upita Beth. "Malo. Zapravo, moţda sam i previše razmislio o nagodbi." "Nemoj sad izgubiti ţivce, Guy", rekoh. "Ne mogu provesti cijeli ţivot unutra. Prošlo je tek tjedan dana i već sam slomljen." "Ne gubi ţivce", ponovio sam, ignorirajući Beth koja je zurila u mene. "O.K." "Sve još dobro izgleda", rekoh. "Dobro, dobro. Slaţem se s tobom, Victore. I kad ću moći izići odavde? Kad će odrediti jamčevinu?" "I o tome smo došli razgovarati", reče Beth. "Sjećaš se, kod podizanja optuţnice, kad sutkinja nije odredila jamčevinu, napomenula je da će moţda promijeniti odluku ako joj predočimo kompletno financijsko stanje, tako da moţe odrediti iznos dovoljno velik da bude sigurna da nećeš pobjeći. Imajući to u vidu, istraţili smo tvoja novčana sredstva, koristeći se s punomoći koju si potpisao." "Onda pokrenimo stvar. Ako moram još jednu noć provesti ovdje, ne znam hoću li..." Prestao je govoriti. Ĉvrsto je stisnuo ruke da spriječi drhtanje. "Našli smo tvoj račun kod Schwaba." Beth posegne u svoju torbu za spise i izvadi bankovni izvod. "Račun se vodi pod tvojim i Haileynim imenom, zajednički ste korisnici što si nam i sam rekao. Htjeli bismo da ga pogledaš i da nam moţda objasniš neke stvari." "Dobro", reče on i ispruţi ruku prema bankovnom izvodu. "Prije nego što pogledaš", rekoh, "moţeš li još jednom ponoviti zašto ste ti i Hailey otvorili zajednički račun?" "Bili smo odani jedno drugome, Victore. Tako to činiš kad namjeravaš ostatak ţivota provesti s nekom osobom. Ona je imala nešto novca od nekog slučaja na kojem je radila, ja sam imao novac od kojega sam ţivio kad sam ostavio Leilu i sve smo to stavili na jednu hrpu." "Na kojem je to slučaju zaradila novac?" "Ne znam, nešto veliko vezano uz nesavjesno liječenje." "Kad su se nagodili?" "Prošle godine, tako nekako." "Ne znaš ni jedno ime?" "Ne sjećam se." "Tko je bio branitelj optuţenog? On će znati ime." "Ne znam tko j e bio branitelj. " "Zar uopće nisi s njom o tome razgovarao?" "Jesam. Ali znaš kako to ide, to su ratne priče." "I ne znaš ni ime odvjetnika optuţenog? Kad ja pričam svoje ratne priče drugim

odvjetnicima, uvijek spomenem tko je bio na drugoj strani. To priču o pobjedi čini još slađom." "Ne sjećam se." "Koliko je bilo na računu?" "Moţda pola milijuna." "Tko je sve mogao dizati novac?" "Uglavnom Hailey. Pustio sam da ona to vodi. Zar nismo već razgovarali o tome? Mogu li vidjeti izvod?" "Rekao si da si se tu i tamo svađao s Hailey, zbog običnih stvari", reče Beth. "Parovi se obično svađaju zbog novca. Jesi li se ikad svađao s Hailey zbog novca na računu?" "Ne. Moţda. Ne sjećam se. Moţda." Zastao je, nastala je stanka koju ni Beth ni ja nismo htjeli ispuniti. "Da. Jedanput. Ili moţda i više nego jedanput. Nedostajalo je nešto novca. Nazvao sam brokere. Htio sam uplatiti novac Leili za kuću, tako da Hailey ne zna. Bilo je to glupo, ali ţalila se što mora potpisivati čekove za moju suprugu, zato sam htio novac poslati izravno kompaniji kod koje imamo hipoteku. Platio bih nekoliko mjeseci i sve bi bilo u redu. Ali iznenadio sam se kad su mi rekli koliko novca ima na računu. Bilo je manje no što sam očekivao, zapravo polovica iznosa. Pitao sam Hailey za to. Rekla mi je da me se to ne tiče, da ona vodi brigu o tome, da su joj propale neke investicije." "Je li vas itko čuo kako se svađate?" upitala je Beth. "Ne, ne bih rekao." "Jeste li se svađali kod kuće ili na javnome mjestu?" "Moţda u restoranu, ne znam. Poslije toga odlučio sam podići nešto gotovine s računa, tek toliko da budem siguran." "Novac koji je bio u kovčegu?" "Točno. Mogu li vidjeti izvod?" "Poznaješ li nekoga tko se zove Juan Gonzalez?" upitah. Zastao je, napravio cijelu predstavu dok je razmišljao. "Igrač bejzbola?" "Ne. Nije igrač bejzbola. Netko drugi." "Onda ne znam." "A Hailey? Je li ikad spomenula nekoga s tim imenom?" "Ne. Nikad nisam čuo za njega. Sjećao bih se. To mi ime ništa ne znači." Stanka. "Gdje si ga ti čuo?" "Od tvoje ţene. Ona je zapravo voljna ponuditi kuću kao zalog za jamčevinu. Još uvijek te voli." Guy nije odgovorio, samo je slegnuo ramenima kao da se takvo nešto očekuje. "Također mi je rekla da je podigla tuţbu protiv Hailey Prouix." "Da", reče Guy. "Zbog otuđenja osjećaja." "Rekla je da je mislila kako Hailey ima dosta novca zbog kojeg bi je vrijedilo

tuţiti i kad je to rekla, spomenula je i nekog Juana Gonzaleza." "Pa, kao i obično, kad je riječ o Leili, nemam pojma o čemu govori. Nemoj uzeti za ozbiljno ništa što ona kaţe. Mogu li sada vidjeti taj izvod?" Zastao sam na trenutak, a onda sam kimnuo glavom. Beth mu ga pruţi. Paţljivo sam gledao kako proučava dokument, gledao sam kako mu se lice naboralo u čuđenju i kako se češe po glavi, gledao sam kako mu nesigurnost u očima prerasta u strah. „Što se dogodilo s novcem? Ovdje nema ničeg." U glasu mu više nije bilo onog lakonskog samopouzdanja, već je u njemu bilo straha, nečega očajničkog, kao kad psa ili mačku stjerate u kut i kad ţivotinja otkrije da joj je bijeg spriječen betonskim zidovima oko nje. Ovo nije bilo nikakvo promišljeno postupanje u očekivanom događaju, ovo je bilo stvarno i neutješno i zastrašujuće i čitavo mu je tijelo drhtalo, dok mu je glas zavijao kao sirena: "Gdje je moj novac? Gdje je? Gdje?" Dok ga je čuvar odvodio, Beth i ja ostali smo sjediti bez riječi još koji trenutak u sobi za razgovor. "Stvari su se malo zahuktale", reče Beth. "Još će se više zahuktati kad bude davao iskaz. Vrijeme je da i sam iskusi kako to izgleda." "Jednom sam imala psa", reče ona. "Bišona, malo bijelo stvorenje koje smo nazvali Pom Pom. Tako sam besramno moljakala da dobijem psa i toliko dugo, da je moja majka napokon popustila. Ali inzistirala je da Pom Pom ostane u svojem malom kavezu u hodniku kad god nije bio vani u šetnji. Pom Pom je mrzio svoj kavez, neprekidno je plakao, cvilio, reţao i grizao svakoga od nas kad god bi ga malo pustili na slobodu. Njegovo se jecanje čulo u cijeloj kući. Imao je problema s očima, što je tipično za tu pasminu. Oči su mu bile obrubljene crvenim krastama i zbog toga je njegov cvileţ još tuţnije zvučao. Onda je jednog dana majka autom došla po mene u školu, čvrsto me zagrlila i rekla mi da je Pom Pom stradao pod kotačima nekoga auta." "To je bila tuţna vijest." "Nije, bilo je olakšanje. Pomalo sam zamrzila tog psa i njegovo očajničko cviljenje. Svaki put kad bih pogledala njegove crvene oči iza rešetaka njegovog kaveza, preplavio bi me osjećaj krivnje." "Zbog čega si se odjednom sjetila tog psa?" "Trebao bi pristati na nagodbu." "To je njegov izbor." "Ponuda je dobra. Trebao bi pristati na nagodbu. Nije mu loša teorija o ljubavniku, ali nešto s novcem ne štima." "Znam." "Nešto nam je prešutio." "Znam."

"A kad saznaju za to, a sigurno će saznati, to će mu se obiti o glavu." Ništa nisam rekao, ali znao sam da je apsolutno u pravu. Obit će mu se o glavu, a ja sam samo trebao pogoditi O'čemu se radilo. Samo sam trebao pogoditi o čemu se radilo, a znao sam i gdje moram početi s pogađanjem. Juan Gonzalez. "Ima još nešto", reče Beth. "Tek kad sam bila na koledţu, počela sam se nešto pitati. Ako je Pom Pom uvijek bio zatvoren u svojem kavezu, kako ga je auto uspio zakačiti u hodniku i zgaziti?"

13 JUAN GONZALEZ. Ime koje mi ništa nije značilo, osim što ga je Leila spomenula, onako usput, a Guy poslije napravio cijelu predstavu o tome kako ništa o njemu ne zna. Previše je tu bilo glume da bih to zanemario. Ime koje ništa ne znači osim što, siguran sam, ipak nešto znači. Juan Gonzalez. Beth je to izrekla umjesto mene: nešto nije štimalo s novcem. Zašto su svi mislili da ga toliko ima? Zašto je Hailey, koja nije bila ni najmanje sentimentalna kad se radilo o ljubavi i vezama, pristala da sav novac stave na zajednički račun? Kamo je novac nestao? Nešto nije bilo u redu s tim novcem, bilo je tu nešto što će Guyu nanijeti teţak udarac ako se razotkrije i stoga je moj prioritet broj jedan bio da to otkrijem. Još nisam znao o čemu se radi, kakva je to bila tajna, ali znao sam dovoljno da krenem prema mjestu gdje se skriva. Znao sam ime tajne. Juan Gonzalez. Krsno ime Juan ili engleski John. Prezime Gonzalez, na engleskom bi to moglo biti Smith. Juan Gonzalez. John Smith. Kako pronaći vezu između takvog imena i Hailey Prouix? Je li poslovna ili osobna? Je li odvjetnik ili klijent? Prijatelj ili rođak? Je li bio Haileyn ljubavnik ili Guyev ili oboje? Mogućnosti su bile bezbrojne. Jedino sam sa sigurnošću znao da nije igrač bejzbola, ali tkogod bio, bio je dovoljno vaţan da navede Guya i Leilu da sakriju istinu i zato je i meni bilo podjednako vaţno da ga nađem. "Nikad nisam čuo za njega", rekao je Guy. "Sjećao bih se. To mi ime ništa ne znači." Lagao je kad je to rekao. Guy je mislio da čuva tajnu i nije shvatio da je to nemoguće. Uvijek postoji neki trag, uvijek postoji neka vrsta izdaje. Ako kaţete da imate tajnu, rekli ste da znate nešto za što nitko drugi dovoljno ne mari da bi se potrudio to otkriti. Ali ja sam mario, zaista mario. "Leila", rekao sam u telefonsku slušalicu. "Imam jedno pitanje." "Kako je Guy?" "Kako se moţe i očekivati."

"Jesi li mu rekao da sam pristala zaloţiti kuću? Jesi li mu prenio moje riječi?" "Jesam. Imam pitanje." " Š t o j e odgovorio kad si mu rekao?" "Leila, slegnuo je ramenima." "Još uvijek je potresen. Treba mu vremena." "Da", rekao sam. Treba mu otprilike trideset godina ili doţivotna, pomislio sam ne izgovorivši ni riječ. "Juan Gonzalez. Spomenula si to ime." "Jesam?" "Da, jesi. Tko je on?" "Ne znam, Victore. Ti si rekao da je igrač bejzbola." "Ne mislim na njega." "Onda sam rekla nešto bez veze." "Nisi. Tko je on?" "Imaš li papire koje trebam potpisati? Misliš li da će uskoro izići iz zatvora?" "Leila, ako ću braniti Guya, ako to mislim dobro obaviti, moram sve znati. Moram znati o Juanu Gonzalezu." "Ne, Victore. Ne moraš. Ĉula sam da je tuţitelj ponudio nagodbu." "Da." "Ako prihvati nagodbu, kad će izići?" "Dobit će između osam do deset godina. Moţda manje." "Tada ću imati četrdeset pet godina ili tako nekako." "Moram znati o Juanu Gonzalezu, Leila." "Reci mu da ću čekati. Hoćeš li mu to reći?" "Zašto mu ti sama ne kaţeš?" "Ne ţeli se javiti na moje pozive." "Zar ti to nije dovoljan odgovor?" "Moram ići. Moram otići po Lauru u školu." "Juan Gonzalez." "Reci mu što sam ti rekla, Victore." U philadelphijskom telefonskom imeniku bila su tri Juana Gonzaleza, pet J. Gonzaleza. Nazvat ću svakoga od njih i pitati poznaje li Hailey Prouix ili Guya Forresta. Ako to ne uspije, proširit ću istragu na predgrađa, pa na New Jersey, zatim na Delaware, širit ću se po svim drţavama u velikom krugu istrage. Bili su tu još i podaci koje je trebalo provjeriti, trebalo je konzultirati računalne baze podataka, ispitati ljude. Trajat će danima, tjednima, ured će mi mjesecima biti zatrpan, ali ipak neću stati sve dok ne nađem odgovor. A naći ću odgovor, u to nisam sumnjao, jer Guy je mislio da mu je tajna sigurna i nije shvaćao da ni jedna tajna nije sigurna. Tajna ima teţinu, ona se hrani i buja, ispunjava praznine, nagriza san, od nje usahne radost, ona zatamnjuje obzor i pritišće dušu i postaje sve veća, sve dok ne postane prevelika da bi je se čuvalo. Onda ispuţe van u svijet, skriva se na tamnim mjestima i

čeka da bude otkrivena. Provjerit ću kartoteke, pročitati podatke i slijediti sluzavi trag. Jedan po jedan, okrenut ću svaki kamen, jedan po jedan, sve dok ispod nekoga naizgled nevaţna komada granita ne nađem tajnu kako leţi poput debelog, gmiţućeg crva. Crva s imenom. Juan Gonzalez.

14 NISAM SPAVAO. NISAM MOGAO RAZUMJETI U ĈEMU JE PROBLEM, ALI ZBOG nečega mi se poremetio dnevni ritam i nisam mogao spavati. Noću u krevetu, osjetio bih kako tonem, kako predivno klizim u san. A onda bi se nešto dogodilo, nešto gadno prepriječilo bi mi padanje u san. Nisam mogao zaključiti što je to, ali uvijek bi se nešto dogodilo i završilo bi mojim zurenjem u strop, gledanjem kako se tama razdvaja na sitne točkice materije i svaka se odbija od mene s velikom brzinom. U očajanju, samo da mi prođe noć, uzeo bih knjigu s noćnog ormarića. Dok sam bio na koledţu, koliko sam samo puta zaspao za stolom, s glavom poloţenom na knjigu, obično za kolegij ruske knjiţevnosti devetnaestoga stoljeća? Samo nekoliko filozofskih tirada jednoga od braće Karamazovih i bio sam gotov. Ali sa Zločinom i kaznom nije bilo tako. Cijela mi je knjiga bila neobično zanimljiva, uzbudljiva, sve je nekako bilo u skladu sa mnom. Duboko je uzdahnuo i pritisnuo ruku na srce koje mu je ludo tuklo, još jednom opipao je sjekiru i izravnao je. Zatim se počeo, vrlo tiho i oprezno, uspinjati stepenicama, zastajući svako malo da osluhne ima li kakvih sumnjivih zvukova. Mislio sam da će me ovo uspavati, stari fuski majstor koji raspreda priču i riječi samo teku, ali svake bih noći nakon sati i sati provedenih okrećući se i prevrćući u krevetu, upalio svjetiljku, otvorio knjigu i otišao u stari Petrograd. I što vam to govori o stanju mojega duha? Dok sam se s jedne strane trudio Guyu priskrbiti osudu, s druge sam navijao za Raskoljnikova i ţelio da se nekaţnjen izvuče zbog ubojstva. Zatim bih ujutro, izmučeniji nego što sam bio dan prije, isprao neispavanost iz očiju i zakoračio u sumorno jutro i uputio se u zalogajnicu. Tamo u zalogajnici, u mračnom svijetu između mojih nesanih noći i ukradenih dana, našao bih odmor. Neometano bih sjedio za šankom, raširio novine pred sobom, jeo jaja i pomfrit, pio kavu, čitao sportske stranice i stripove. Prva stranica je uvijek suviše depresivna, ali Philsi su pobjeđivali i iako je "Doonesbury " tijekom godina postao mlak, a "Family Circle" se više nije dao podnijeti od silne sladunjavosti, još uvijek su tu bili 'The Piranha Club", "For Better or for Worse" i taj bastion starih vrednota "Rex Morgan, M. D." I naravno, bila je tu premetaljka.

I evo me u zalogajnici, siguran u svojoj iscrpljenosti, mučim se sloţiti riječ od

slova TAKFIAN, kad tik pokraj mene sjedne muškarac u smeđem odijelu, s licem poput stare izudarane lopte za bejzbol. „Što imaju dobro za pojesti?" upita on. Govorio je polako, glas mu je bio mekan i grlen, kao da mu je grkljan bio ozlijeđen u poţaru. "Ono što biste i očekivali", rekao sam dok sam se odmicao tako da nam se laktovi ne sudaraju. "Što ste vi uzeli? Jaja?" Pogledao sam u svoj tanjur, ţumanjak se razlio na jajima pečenima na oko, ţutilo se raširilo kao neka gusta boja preko pečenih krumpira. Podigao sam glavu i pogledao iza njega na sve prazne stolce koje je zanemario da bi sjeo pokraj mene. "Da", rekoh i okrenem se svojim novinama. "Jaja." U zalogajnici nitko ne sjeda do drugoga gosta za šankom, osim u slučaju guţve. Kako se gosti izmjenjuju na stolcima, uvijek se odrţava bitan razmak od dva ili tri prazna mjesta, kao da su pravila ispisana na crnoj ploči iznad kromiranih dvokrilnih visećih vrata. Ljudi sjede za šankom da bi gledali u svoj tanjur, neometano čitali novine, da ih se ne uznemirava. Djelomično sam okrenuo leđa neznancu i nagnuo se prema svojim novinama. "Prije sam volio jaja s kobasicama", reče neznanac ignorirajući moj govor tijela, "i tost natopljen maslacem. Svako jutro. Ali onda ___________________________ 12 "Doonesbury" i ostali nazivi, stripovi u dnevnim novinama.

mi je kolesterol narastao više od Everesta, bogme jest. Zubarica mi kaţe da je vrijeme za promjenu. Moţda se pitate zašto zubarica, ali nemam drugoga liječnika. Ostatak mene nek' ide k vragu, ali za zube se moraš brinuti." Nasmiješio mi se pokazujući svoje sjajne bijele zube. Između prednja dva imao je razmak. Zatim je pljesnuo po šanku zovući Shelly. Kad sam rekao da izgleda kao stara lopta za bejzbol, nisam mislio na loptu profesionalnih igrača s pokojom mrljom, nego na one izudarane ostatke s kojima smo se igrali kao klinci. Bile su to smeđe, izobličene, vodom natopljene lopte koje smo udarali čak i kad bi popucali šavovi i kad bi siva masa kojom su punjene počela ispadati van. Lice mu je bilo plosnato i okruglo, uši su mu stršale kao drške, nos mu je bio kvrgavi krumpir, na čeljusti je čak imao velike šavove. Bio je tako ruţan, da je bilo teško skrenuti pogled u stranu. Kao kad gledate neku nesreću na cesti. "Hej, draga", povikao je prema Shelly na drugom kraju šanka, "jednu zdjelicu zobene kaše ovamo. Upravo to, s malo obranog mlijeka i kavu. Hvala. Zobena kaša, na to sam spao. Tuţan je to prizor kad čovjek sa zubima poput mojih troši

predkutnjake na zobenu kašu, jel' tako? Kaţe meni zubarica da su vlakna ta koja čiste arterije. To i češnjak. Neko sam vrijeme jeo sirovi češnjak, ali zbog nekog razloga ljudi su prestali sa mnom razgovarati, zato sad uzimam tablete. Kaţu da češnjak čini čuda. Tako barem sada govore. Idući tjedan govorit će nešto sasvim drugo, kao: najbolje za srce je pušiti cigare i masturbirati." "Molim?" "Pušiti cigare i masturbirati. Zar ne bi bilo lijepo da nam za promjenu kaţu da je dobro za nas ono što ionako svi svakodnevno rade?" "Ne svi", promrmljao sam zadubljen u svoje novine. "Sto, ne sviđaju vam se cigare? Dopustite mi da pogađam, vi ste odvjetnik, zar ne? " "Točno." Lupio je rukom po šanku. "Pročitao sam vas, zar ne? Od prve, k tome. Imam dara za te stvari. Prije sam prodavao aute. Buicke, oldtimere. Tako sam bio dobar, da sam mogao pogoditi tko se čime bavi samo po načinu na koji bi osoba ušetala u izloţbeni salon. Odvjetnici ulaze kao da te izazivaju da im pokušaš nešto prodati. A nikad nisam vidio odvjetnika koji bi ušao i rekao: "Kupujem." Odvjetnik uvijek njuška nešto ovdje, nešto ondje i onda obiđe još šest drugih prodajnih salona ne bi li uštedio koji cent. Kad bih ugledao odvjetnika kako ulazi kroz vrata, rekao bih: "Joey, preuzmi ovoga." I onda bi Joey potratio svoje poslijepodne s odvjetnikom odjevenim u odijelo s prslukom, a ja bih zgrabio tipa s noktima prljavima od nafte, koji bi od prve kupio veliki, crveni Buick. Fanatik." "Što?" "Riječ, u premetaljci, riječ koju traţite. TAKFIAN je fanatik." "Nemojte se ljutiti, ali..." "Ništa, ništa. Sljedeća, RNRAMO je mornar. Prije sam rješavao te premetaljke svakodnevno. Bio sam Michael Jordan za premetaljke. Imam talenta za ispremiješane stvari i sloţim ih lijepo u redoslijed i sve ima smisla. Tako sam došao i do novoga posla. Ali još uvijek imam prijatelje u auto biznisu. Hej, jel' trebaš novi auto? Mogu ti nešto srediti." "Sve što ţelim je samo pročitati novine na miru." "Da, primijetio sam da mnogi tipovi dolaze na ovakva mjesta samo zato da budu sami, ali to mi nikada nije bilo jasno. Ako hoću biti sam, pojest ću svoju kašu stojećki, doma uz sudoper. To je isto kao i s prodajom auta. Dok sam radio u salonu, nitko nije htio da mu se prodavač odmah prikači. Htjeli su malo sami razgledati naokolo. Ali mislim si ja, zašto ste došli u auto salon ako nećete da vam se išta proda? Ako pustiš tu kopilad da samo razgledava, sljedeće što će napraviti bit će da odu razgledavati u Toyota salon na drugoj strani ulice. "Hvala, draga, i još malo kave ako ti nije teško. Kavotastično. Hej, molim te, dodaj mi šećer. Ovaj je sav zgrudan. Da. Ĉudni su ti odvjetnici u salonu. Vidiš. Kad je

trebalo pregovarati o prodaji, bili su kao djevice u mornarskom baru. Točno, oni se jesu raspitali i istraţili stvar. Došli bi s hrpom papira, misleći da znaju sve što trebaju znati, a zapravo nisu znali ništa. Jer ono što je bilo vaţno nije bilo ono sranje koje su donijeli, vaţno je bilo koliko je sam auto— diler platio, koliko je bila očajna situacija s gotovim novcem, što si je tog tjedna poţeljela šefova djevojka, sve stvari koje se ne nalaze u Izvješću za potrošače. Jel' te smeta ako srcem? Dobro. Zobena kaša je bolja s puno mlijeka, kad je kao juha. No, dakle, odvjetnici bi preskočili prodavača i odmah sjeli za stol sa zamjenikom direktora, a to ti je kao da zaobilaziš ribu skušac i odmah se baciš na morskog psa. Prokleti odvjetnici. Kad bi završili sa zamjenikom direktora i tipovima iz financija i osiguranja, bili su samljeveni, saţvakani i ispljunuti na pod." Sad sam već podigao glavu s novina i gledao sam tog tipa koji je sjeo pokraj mene. Na straţnjoj strani vrata nokostriješile su mi se dlake. "Znaš što bi vas prvo trebali naučiti na pravu?" upita on. "Trebali bi vas naučiti da moţda ipak ne znate sve ono što mislite da znate. Trebali bi vas naučiti da ako se sklopljeni posao čini predobar da bi bio istinit, tada bi trebali dići guzicu i zgrabiti priliku prije nego što nestane. Moţda biste ponekad trebali prihvatiti prokletu ponudu prije nego što se nešto loše dogodi, prije nego što se dogodi nešto loše što će ti skroz pokvariti dan. Sto do vraga ti misliš o tome?" „Što si rekao čime se ono sada baviš?" upitah. "Sad rješavam veće zagonetke od premetaljki. Uzmem stvari koje se ne poklapaju, nađem im smisao i učinim da se sve lijepo posloţi tako da svi profitiraju. Ĉak i ja. Osobito ja." Posegnuo je rukom u dţep jakne i izvadio lisnicu, uzeo pet dolara i pljesnuo ih na šank. Zovući Shelly reče: "Evo ti, slatki ce. Zadrţi ostatak." "Imaš posjetnicu?" upitah. "Neee, oni koji me trebaju znaju gdje će me naći." "Mogu li te zamoliti za uslugu?" "Slušam", reče on. "Kad mi sljedeći put poţeliš poslati neku poruku, učini to faksom." Gledao me dugo, a srdačnost mu se gubila s lica. "Nemoj mi se praviti pametan, jer bih mogao promijeniti mišljenje o tvoj oj profesiji." Zatim se tako glasno podrignuo, da su se zatresli tanjuri ispred nas. "To ti je problem sa zobenom kašom, evo vidiš." "Što hoćeš, Skink?" "Zdjelicu zobene kaše. Šalicu kave. Priliku prozboriti nekoliko prijateljskih riječi. Jati zapravo činim uslugu jer ti dajem iskreni savjet. Zaboravi na traganje za Juanom Gonzalezom. On nije vaţan. Ono što je vaţno jest da učiniš pravu stvar. Prihvati nagodbu. To je dobra ponuda. S njom sve lijepo završava i svi će biti sretni." "Tko te poslao?" "Vidiš Vic, u tome je stvar. Mislio si da je poznaješ, ali nisi znao

o njoj ono najvaţnije. Mislio si da je razumiješ, ali nisi razumio ništa. Bila je kao lijepi zlatni sat, da, to je bila, jednostavna i elegantna izvana, ali iznutra su bili kotačići unutar kotačića unutar kotačića. A ti nisi imao blage veze." "A ti jesi?" "Ona i ja, mi smo razumjeli jedno drugo. Ona i ja slagali smo se kao davno izgubljeni kompići. Imali smo mnogo toga zajedničkog. Razgovarala je sa mnom." "O čemu?" "Znaš. O ljubavnim vezama i takvim stvarima." Ništa nisam rekao. Samo sam zurio u njega. Nasmiješio se i nagnuo bliţe. Bilo mi je drago da više nije jeo sirovi češnjak, ali kad se pribliţio šapat mu je bio poput rike. "Znam", reče on. "Što znaš?" "Znaš ti već." "Ne, ne znam." "Za tvoje tajne." "Moje tajne?" "Oh, znam ja", reče on. "Da, da, znam." Naglo sam ustao, kao da me je sama tajna dignula sa stolca. Stajao sam, ali ništa nisam govorio i nisam odlazio. Stajao sam i slušao. "Sama mi je to rekla", reče Skink. "Uvjeravam te, Vic, nisam ovdje da bih te povrijedio, došao sam ti pomoći. Tvoja mala tajna sigurna je kod mene. Nemam ţelju proširiti je dalje, kao da maţem maslac na palačinke. Ali nemoj biti kao oni odvjetnici u autosalonu, s onim svojim odvjetničkim štosevima. Prihvati nagodbu. Nije nam baš bilo lako nagovoriti Jeffersona da pristane na nagodbu uz priznanje krivnje. Nemoj misliti da ćemo tu ponudu drţati na stolu zauvijek. Zaboravi na Juana Gonzaleza. Prihvati nagodbu, sve lijepo dovedi u red tako da nitko ne ode kratkih rukava i svi će otići kući sretni." Kimnuo je glavom prema meni, odgurnuo se sa stolca i krenuo prema vratima. Imao je čudan, gegavi hod, kao da je upravo sišao s konja nakon dva tjedna jahanja. Zatim je stao, okrenuo se i dogegao natrag. "Bio si neko vrijeme sam u kući nakon što je ukokana, jel tako?" Ništa nisam odgovorio. "Nedostaje jedna stvarca, mala stvar. Nije veća od ključa, ako kuţiš što hoću reći. Policija ga nije našla, a čini se da više nije u kući." "Kako ti znaš za to?" izlanuo sam se. Spustio sam pogled s njegovih očiju prema rukama koje je zabio u dţepove. Ignorirao je moje pitanje. "Nisi valjda dignuo tu stvarcu dok si bio u kući? Nisi je spremio za svoje sramotne nakane?" Nisam mogao ništa odgovoriti, bio sam previše uplašen i zaprepašten da čak pokušam išta zanijekati. Stajao sam tamo i tresao se, nijem, dok su mi se oči punile

suzama protiv moje volje, onako kako se to već godinama nije dogodilo. Nisam mogao odgovoriti, ali to i nije bilo pitanje koje je zahtijevalo odgovor. Imao sam osjećaj da Phil Skink nije trebao mnogo odgovora ni od koga, naročito ne od mene. "Ugodan dan, Vic", reče on cmoknuvši jezikom i namignuvši mi. Gledao sam ga kako gura vrata, izlazi van na ulicu, a onda sam se okrenuo oko sebe uţasnut.

15 ZNAO JE. TO KOPILE, SKINK, JE ZNAO. MOGAO SAM SE IZVUĆI DRSKOŠĆU, i uvijek iznova nijekati, ali to ne bi ništa promijenilo. Istina je bila u njegovoj ruţnoj faci. Znao je. Kako je to bilo moguće? Kako? Zašto? Jer je Hailey... jer mu je Hailey rekla, tako je rekao. Imali su dogovor, rekao je. Imali su nešto zajedničko. Hailey Prouix i Phil Skink. Što su, k vragu, njih dvoje mogli imati zajedničko? Ali Skink je znao, o tome nije bilo dvojbe i nije se moglo predvidjeti kakvu mi je štetu mogao nanijeti time što je znao. Zurio sam u tanjur pred sobom, sad je bio prljav od razmazanoga ţumanjka i crvene paprike kojom je bio posut krumpir. Masna masa u mojem ţelucu okrenula se i odjednom se digla popraćena mučninom. Nakon teška obroka uvijek se osjeća mala mučnina, kao da vrućina pećnice pretvara jeftinu masnoću u blago sredstvo za povraćanje, ali ovo je bilo nešto drugo, nešto jače i zasluţeno. Što ja to, do vraga, radim? Spavao sam s prijateljevom zaručnicom, uzeo sam dokaze s mjesta zločina i sad branim ubojicu što lošije mogu. U ţaru trenutka, kad sam samo o tome razmišljao, sve je izgledalo logično, čak neizbjeţno. Ali sad, kad je moja perfidnost izloţena kroz oči najodvratnijeg privatnog detektiva na svijetu, krajnji rezultat bilo je poniţenje. Kako sam mu izgledao? Mogao sam mu to vidjeti u očima. Stavio sam se u poloţaj da me svisoka gledaju ljudi kao što je Phil Hebeni Skink. Bio sam budala, uvalio sam se do grla, radio sam pogrešku za pogreškom. Zaklopio sam oči i pustio da mučnina klizne kroz mene, čekao sam da nestane. Ali nije nestala. Rasla je i kovitlala se u mojem ţelucu, ispruţila je ruke i protegla se. Nesigurno sam prošao pokraj praznih stolaca i otišao u zahod, upalio sam svjetlo i zaključao za sobom vrata. Zahod je bio prljav i malen, pod je bio mokar, kanta za smeće prepuna papirnatih ručnika već ovako rano ujutro, a smrdjelo je, pa, smrdjelo je kao u zahodu. Nagnuo sam se nad umivaonik, pogledao se u ogledalu, lice mi je bilo znojno i zeleno. Svake sekunde bilo mi je sve mučnije. Udisaji su mi bili panično kratki. Morao sam smisliti što ću učiniti. Morao sam vidjeti koje su mi mogućnosti na raspolaganju. Morao sam. Morao sam. Sad. Da odustanem, pustim da propadne moj osvetnički plan, da se povučem iz sudskog postupka i razotkrijem ljubavnu vezu nadajući se da će se sve dobro

završiti? Da, da, to bih mogao učiniti, da. Samo ništa ne bi nestalo i ništa ne bi dobro završilo. Skink bi moţda nestao, istina, ali Guyev novi branitelj optuţio bi mene za ubojstvo, Guy bi išetao iz zatvora, a ja, nakon što bi mi oduzeli pravo bavljenja odvjetničkom praksom i ponizili me u novinama, postao bih u očima detektiva Stone i Bregera glavni novi osumnjičenik. Da ignoriram kopile i nastavim kako sam počeo? Da, da. Moţda je to bilo to, moţda bih trebao stisnuti zube i nastaviti. Nagnuo sam se nad umivaonik, poprskao vodom zaţareno lice, osjetio kako tvrda ţiva stvar u mojem ţelucu bubri i podriguje, diţe se prema grudima i onda ponovno pada. Skink je rekao da je tajna kod njega sigurna, da samo ţeli pomoći. Ali nešto je htio od mene, a on nije bio od onih koji odustaju od onoga što ţele. Ponovo će me posjetiti, bit će još prijetnji. Nikad neće prestati, nikad prestati, sve dok me to kopile ne slomi. "Oh, Boţe", rekoh i udarih šakom po zidu. Naravno, naravno, postojao je i drugi put. Daj mu što ţeli, prihvati nagodbu. Skink je to htio, Beth je to htjela, čak je i Guy tome bio sklon. To je bilo to, najlakši i najočitiji put da se izvučem. Dobro, da, ali... Nagodba jedva da bi osvetila Hailey, a čak i s nagodbom Phil Hebeni Skink i dalje bi drţao mač znanja nad mojom glavom. Koliko ću mu u budućnosti morati plaćati da drţi usta zatvorena? Kako bi izgledalo da uzmem još jednog partnera? Derringer, Carl i Skink. Kakvo je to uostalom ime - Skink? Ne, sve je to loše, nema nikakvih mogućnosti. Bio sam izgubljen, potopljen, nije bilo rješenja za to kopile Skinka, ništa se nije moglo učiniti osim da se ispovraćam. Naglo sam se nagnuo nad prljavu malu zahodsku školjku i u jednom brzom grču povratio jutrošnji doručak. U ogledalu sam zurio u svoje crvene oči. Lice mi je izgledalo kao otrcana pjesma u country stilu. Navlaţio sam papirnati ručnik i obrisao lice, a zatim ga pritisnuo na vruće čelo i pustio da mi svjeţina prodre kroz koţu. Isprao sam usta, jedanput ispljunuo, još jednom, dobro obrisao zube papirnatim ručnikom. Osjećao sam se bolje, da, osjećao sam se mnogo bolje i osjećaji su mi se malo primirili. Polagano sam se počeo smirivati, a kad sam bio miran, još jednom sam u mislima prošao kroz ostatke panike, traţio sam jednu stvar, bilo što, za što bih se uhvatio. A našao sam samo lice koje je izgledalo kao izudarana lopta za bejzbol. Skink. Kakvu je igru igrao? Poznavao sam dovoljno tipova kao što je Skink da bih znao da majstor za premetaljke ne teţi za čašću ili ljubavlju ili samopotvrđivanjem u svijetu prepunom besmisla - on misli samo na jednu stvar: novac. I činilo se da ima svoj vlastiti put do toga. Zar nije bilo smiješno kako se u ovom slučaju, za koji sam mislio da se temelji samo na strasti i bijesu, provlači tema novca? Gotovina u omotnici. Gotovina u Guyevu kovčegu. Novac koji je misteriozno nestao s brokerskog računa

i zbog kojega su se Guy i Hailey svađali. Neobična veza između Leiline osvetoljubive ţelje da ugrabi Haileyn novac i imena Juan Gonzalez. Još uvijek nisam ni najmanje sumnjao u to tko je povukao okidač, ali Guyev motiv moţda nije bio tako jednostavan kao što sam mislio. Moţda je moja vlastita upletenost u događaje utjecala na moje razmišljanje o razlozima, moţda je on nije tako silno volio, moţda je nedostajalo upravo ono što je previše volio. Sjećao sam se izraza njegova lica kad je saznao da na brokerskom računu nema novca. Novac, novac, novac. Kako sam se uopće mogao iznenaditi kad sam saznao da se novac provlači kroz priču o ubojstvu, isto kao i kanalizacija koja se proteţe ispod Pariza? Skink. Kako je on povezan s Juanom Gonzalezom? Zašto je htio da Guy pristane na nagodbu uz priznanje krivnje? I kako je jedno govno po imenu Phil Hebeni Skink uopće uspio navesti uglednog Troya Jeffersona, s njegovim javnim političkim ambicijama, da ponudi tako zgodnu nagodbu? Odgovor je bio da on to nije učinio. Odgovor je bio da je to morao učiniti netko drugi. Upotrijebio je prvo lice mnoţine i mislim da Phil Hebeni Skink nije tip koji će rutinski upotrijebiti kraljevsko "mi". Guy je rekao da Skink radi za Jonu Pealea, njegova punca. Vrlo je vjerojatno da još uvijek radi za njega. Moţda je Jonah Peale bio ona druga polovica kraljevskog "mi". Moţda bih trebao ići ravno k njemu, upasti mu u ured, zaprijetiti na sve načine, vidjeti što će izići na vidjelo. Ali poznavao sam Jonu Pealea, upoznao sam ga na vjenčanju Guya i Leile i otad sam ga nekoliko puta vidio u gradu. Bio je to nizak, mrzovoljan čovjek koji bi mi odrješito kimnuo glavom dok bi prolazio pokraj mene na ulici, a moglo se vidjeti da nije sasvim siguran tko sam i gdje me je upoznao, ali bio je sasvim siguran da ne mari puno za to. Kakav god bio, neće se lako predati. Ali još nisam znao dovoljno da bih se suočio s njim. Nešto mi je izmicalo, nešto bitno što je moglo puno toga objasniti. Duboko sam udahnuo, pa još jedanput, pustio sam da mi kisik uđe duboko u ţile. Dobro je, vidiš, panika je beskorisna. Nakon što je moj doručak završio u zahodu, mogao sam razmisliti o svemu mirno i staloţeno. Skink. Juan Gonzalez. Jonah Peale. Skink. Juan Gonzalez. Jonah Peale. Tri imena. Tri. Na neki su način povezana. Kako? Zašto? Tri imena. Ili se radilo o više od tri imena? Nije li tu i Guy Forrest? Nije li tu i Leila Forrest, rođena Peale? Nije li tu i Hailey Prouk? Š t o j e to što i h sve povezuje? Sinulo mi je u bljesku nedvosmislena otkrivenja. Sinulo mi je jer sam stajao u smrdljivu zahodu, nakon što sam netom povratio gadeći se sam sebi i nakon što sam uvidio koliko se nisko moţe pasti. Sinulo mi je jer sam koračao istom stazom zbog

Hailey, stazom kojom je već netko prije prošao, zbog Hailey, i tako sam vidio stope svojega prethodnika, jasno kao što sam vidio i vlastite. Sinulo mi je, a kad mi je sinulo, izgledalo je tako očito da sam jedva mogao povjerovati da tako nešto kristalno jasno nisam vidio prije. Uopće neće biti teško to utvrditi, a ja ću to utvrditi, ali učinit ću još i više. Jer ne samo da mi je odjednom bilo savršeno jasno tko je Juan Gonzalez, nego i što bi točno mogao učiniti za mene. Vjerojatno je bio mrtav ili skoro mrtav, ali to nije vaţno. Juan Gonzalez će jednom rukom zbaciti Skinka s mojih leđa i dovesti Jonu Pealea u red. Juan Gonzalez bit će moj snagator. Ali bilo je tu još nešto. Ako se sve dobro odigra, Juan Gonzalez će također osuditi Guya za teško ubojstvo, kao da je on sam glavni svjedok, kao da je svojim očima vidio Guya kako puca ravno u srce Hailey Prouk. Sve što sam trebao učiniti bilo je iznijeti njegovo ime i njegovu priču nadleţnima i uvredljiva ponuda o nagodbi bit će povučena. Sve što sam trebao bio je način na koji ću Juana Gonzaleza predstaviti Troyu Jeffersonu, a da ne izgledam kao bračni posrednik. Sve što mi je trebalo bio je lukav plan, vrlo pametan nema sumnje, koji će umjesto mene učiniti ono što ne mogu sam. Plan će morati biti prljav, podao, zao. Plan će morati razotkriti potpuni nedostatak moralnosti u duši poremećena manijaka koji će ga smisliti. Bio sam kao stvoren za taj posao.

16 STAJAO SAM NA RECEPCIJI U PRIZEMLJU ZGRADE DAWSON, CRICKET I Peale, mogavši osjetiti ljude kako rade iznad mene. Rojenje, zujanje i strka, sastavljanje molbi, faksovi, javljanje na telefon, prihvaćanje ţalbi, uzvraćanje uvredom na uvredu, istraţivanje, izmišljanje, podnošenje ponuda i odbijanje ponuda, mešetarenje, ugovaranje, laktarenje, uţurbanost, čvrsti stavovi, još čvršći stavovi, kupovanje stručnjaka, kupovanje javnog mišljenja, trgovanje na internetu, podnošenje pismenih odgovora na tuţbu, odgovaranje na tuţbe, odgovaranje na sudske upite, davanje iskaza pod prisegom, obrana, davanje uputa svjedocima, zastrašivanje svjedoka, zastrašivanje sekretarica, lomljenje olovaka, ţalbe s pravičnom indignacijom, odgovaranje s moralnom iskrenošću, podnošenje zahtjeva za prekid postupka, podnošenje zahtjeva za sudskom odlukom po kratkom postupku, podnošenje zahtjeva za kaţnjavanje, odgovaranje na zahtjeve za kaţnjavanje, iskazivanje bijesa u proračunatim ispadima ljutnje, podnošenje memoranduma o parnicama, podnošenje popisa svjedoka, unajmljivanje savjetnika za porotnike, provođenje pokusnog suđenja pred ciljnim grupama, sastanci, diskusije, drhtanje od straha, nagodbe, nagodbe, uvijek nagodbe, brzo, prije nego što stigne druga prituţba. Stajati na recepciji u prizemlju zgrade Dawson, Cricket i Peale bilo je kao da stojite ispod košnice trutova i osjećate vibracije tisuća krila koja

udaraju u suludom neredu, usmjerena samo na jedan cilj, a to je med, med i opet med. "Jonah Peale", rekoh recepcionerki. Sjedila je za stolom pokraj dizala, iza nje je stajao naoruţani čuvar, a iza njega ime tvrtke ispisano čeličnim slovima. Između dizala i glavnog ulaza nalazila se mramorna fontana u kojoj je u sredini iz vode iskakala golema bakrena riba sa smrdljivom vodom koja joj je prskala iz usta. To riblje pljuvanje bilo je toliko glasno da je gotovo zaglušivalo moje riječi. "Očekuje li vas?" "Ne." "Onda mi je ţao, ali gospodin Peale ima prepun—" "Nazovite ga. Primit će me", rekoh. "Recite mu da ga treba Victor Carl. Recite mu da sam došao razgovarati o njegovu ljubljenom zetu." Peale me zgrabio za ruku kad sam izašao iz dizala na šestom, posljednjem katu. Bio je dvadesetak centimetara niţi od mene, ali imao je čelični stisak, a i glas također. "Imam neke klijente u svojem uredu", reče on i povuče me u sobu za sastanke. "Razgovarat ćemo ovdje." Prostorija je bila velika, dugačka, s velikim drvenim stolom i staklenim zidom. Peale je nosio odijelo s tankim prugicama i svijetlocrvenu kravatu s golemim cvjetovima. Ponudio mi je da sjednem, obišao je stol i stao s druge strane točno nasuprot mene. Ruke su mu bile ispruţene, šake je oslonio na stol dok se naginjao prema meni. Izgledao je viši u svjetlu koje ga je osvjetljavalo s leđa, crvena mu je kravata isijavala moć. Osjećao sam se kao vozač kamiona za smeće koji s predsjednikom upravnog odbora pregovara o sindikalnom ugovoru. "Već smo se prije sreli", reče on. "Na vjenčanju Leile i Guya." "Bah." Gađenje mu je zgrčilo oštre crte lica kao da mu je komadić hrskavice zapeo u zubima. "Moţda biste trebali biti paţljiviji u odabiru svojih zaposlenika." U očima mu je sijevnuo bijes. Način na koji je govorio davao je svakoj izjavnoj rečenici ton kojim se u baru nekoga izaziva na tučnjavu. "Nisam odabirao za Leilu. Ono što traţite od odvjetnika, uvelike se razlikuje od onoga što ţelite od zeta. Ali u njemu sam se prevario i kad se radi o odvjetništvu. Do vraga, kakav je to čovjek koji si da istetovirati ono na grudima?" "Onakav na kojega redovito padaju dobre kćeri." "Na njihovu ţalost. Vaš je prijatelj izdao moju kćer, izdao je moje unuke, prekršio je svoje zavjete. Ne iznenađuje ni to da je na kraju izdao i svoju ljubavnicu tako što ju je ubio. Nadam se da vam je unaprijed platio honorar ili će i vas izdati, također." "Kako moţete biti tako sigurni?" "U naravi mu je da vara." "Ne mislim na svoj honorar, mislim na ubojstvo." "Kako znam? Jer je član Obitelji." Jezik mu se ljutito micao ispod obraza, još uvijek

je traţio onaj komadić hrskavice. "Ako ste sigurni, gospodine Peale, zašto vam je onda tako stalo da se nagodi i dobije blaţu kaznu?" "Meni stalo?" "Jučer ujutro me je čovjek po imenu Phil Skink" - izostavio sam pridjev koji mi je počeo zvučati kao njegovo drugo ime - "prekinuo u doručku u obliţnjoj zalogajnici." "Skink? Phil Skink? Ne poznajem ga." "Zaista? Ma nemojte?“. Dok smo razgovarali, taj me Skink pokušao nagovoriti da vaš zet prihvati nagodbu s priznanjem ubojstva na mah. Zapravo, tako mu je do toga bilo stalo da je zahtjev popratio prijetnjom. Pretpostavio sam da govori u vaše ime, jer mi je Guy rekao da je Skink obavljao neke poslove za vašu tvrtku. Ako nije govorio u vaše ime, onda će detektivi koji rade na ubojstvu Hailey Prouix sigurno htjeti s njim razgovarati o njegovu neuobičajenu zanimanju za ovaj slučaj. Pomislio sam da bi bilo pametno najprije razgovarati s vama prije nego što podatke proslijedim policiji." Mirno sam ga gledao, a on mi je bijesno uzvratio pogled. Bio je sitan muškarac s brčićima, ali ispod metalnih okvira naočala oči su mu gorjele intenzitetom koji je pratio kričave boje njegove kravate. U tom sam se trenutku sjetio da mu je supruga izuzetno velika i njih dvoje predstavljali su komičan par, ali nitko im se nikada nije usudio nasmijati u lice. Sjetio sam se još da su ga prije nekoliko godina ulovili u nekom skandalu u koji je bio uključen jedan član kongresa i njegova tajnica, i da je kongresnikova tajnica bila visoka, bujna plavuša po imenu Agatha. "Gospodin Skink", reče on napokon, "povremeno radi preko ugovora za našu tvrtku i pruţa nam svoje istraţiteljske usluge. Moţda je sam odlučio izraziti moju zabrinutost vezanu uz posljedice koje bi za moju obitelj imao dugotrajan sudski postupak." "Prijetio mi je." "To je vrlo loše." "Ne volim da mi se prijeti." "Svima nama događaju se stvari koje nam se ne sviđaju. Reći ću vam neuvijeno. Ne ţelim da me sljedećih šest mjeseci sa svake stranice novina gleda slika tog kopileta. Ne ţelim da novinari pišu o mojoj kćeri. Ne ţelim da je prisile na svjedočenje. Ne ţelim da se moji unuci koriste kao pijuni. Ne ţelim da se o tragediji moje Obitelji raspreda po tabloidima. Hoću da sve to završi. Je li vam to dovoljno jasno?" "Dirljiva je vaša briga za obitelj." "Dakle, dirnulo vas je. Je li to sve? Jer jedan klijent me čeka u uredu." "Dajte mu novine. Recite mu neka rješava premetaljku dok čeka. Imam još pitanja." "Ja nemam više odgovora. Zahtjev za daljnjim informacijama pošaljite mojem

odvjetniku. Doviđenja, gospodine Carl. Završili smo." Krenuo je s namjerom da zaobiđe stol. "Gospodine Peale, ţelite li poziv na sud radi davanja iskaza? Jer imam u torbi jedan poziv i na njemu je vaše ime." "Poništit ću ga." "Uzvratit ću istom mjerom. Na koledţu sam bio prvak u Drugoj ligi skvoša . A onda, kad budete pod zakletvom, moţda ću početi postavljati pitanja o obećanjima koje ste dali Troyu Jeffersonu vezana uz potporu njegovim budućim političkim stremljenjima, a sve u zamjenu za brzu nagodbu." Zastao je. "Nije bilo nikakvih obećanja." "Zovite ih kako hoćete. Jedini razlog zbog kojega će se politički oportunist poput Troya Jeffersona povući iz jednog tako atraktivnog suđenja za ubojstvo jest taj da je politička nagrada veća od svih _________________________________ 13 Squash, igra riječi, temeljena na dvostrukom značenju riječi quash: 1. poništiti, anulirati; 2. sport

sličan tenisu, "zidni tenis", skvoš.

pojavljivanja na večernjim vijestima. Što ţeli postati, okruţni tuţitelj? Ministar pravosuđa? Viceguverner? Što ţeli biti, guverner?" "Troy Jefferson je mladić s izvrsnim sposobnostima i u bilo kojoj javnoj sluţbi predstavljao bi dobitak za zajednicu." "Da. I imao je izvrstan skok-šut, također, ali to nije tema razgovora, zar ne? Zašto hoćete završiti ovo suđenje prije nego što je i počelo?" "Rekao sam vam. Moja obitelj—" "Ne. Pokušajte ponovno." "Moja kći—" "Ţao mi je, pogrešan odgovor." "Moji unuci—" "Ne bih rekao. Osim ako nemate unuka koji se zove Juan Gonzalez." Peale je stisnuo usne, glava mu se trznula koliko mu je to dopuštao uštirkani ovratnik. Uhvatio se za najbliţi stolac i sjeo. Kad je opet bio u stanju progovoriti glas mu je izgubio onu čeličnu oštricu. "Ne znam o čemu govorite." "Razumijem zašto ste to nastojali sačuvati kao tajnu. Osiguranje Red Book vaš je najveći i najstariji klijent. Oni su vam kupili ovu zgradu, uredili urede. Oni su hrana od koje ţivite i to nisu mrvice za kokoši. Da ste im na samom početku rekli što se dogodilo, moţda ste to i mogli prebroditi, ali prešutjeli ste im, to je vaša mala tajna. Ako je otkriju, to bi nepovratno uništilo vaše dobre odnose. Otišli bi od vas, to je sigurno, a skandal bi i ostale potaknuo da vas napuste. Tko bi nakon toga više mogao vjerovati vašoj tvrtki? Za Dawson, Cricket i Peale sve bi bilo gotovo. Ostalo

bi samo mjesto u redu za nezaposlene." "Skačete, a zec je još u šumi." "Znam da sam u pravu jer ste pomiješali poslovice. Ono što ne znam jest kako očekujete da to ostane tajna. Nije ni bilo skriveno. Trebalo je samo otići u zapisnički ured, pogledati pohranjene podatke o sudskim predmetima, pronaći slučaj nesavjesnog liječenja zaveden kao Jüan Gonzalez protiv Dr. Irvina Glassa i ostalih. Cijela priča je tu, u saţetku spisa na poleđini fascikla. Sve sam to otkrio jučer, nakon kratka sastanka uz doručak sa Skinkom. Tuţitelja zastupa: Hailey Prouix. Liječnika i osiguravajuće društvo zastupa: Guy Forrest. I ne samo Guy, vaše je ime prvo na popisu odvjetnika, pretpostavljam da ste bili partner koji naplaćuje račune, ali Guy je obavio sav posao. Na tom je slučaju upoznao Hailey Prouix, zar ne? Dok je trajao sudski spor, on ju je vodio na večere, bio je romantičan, zavodio ju je. A poslije nagodbe, nakon što je osiguravajuće društvo isplatilo podnositelju tuţbe tri milijuna dolara, to je otprilike iznos koji dobiva čovjek koji ode u bolnicu zbog rutinske operacije prostate, a izađe van u komi, Guy je ostavio ţenu, djecu, vašu tvrtku i preselio s k Hailey. Da bi ţivio od njezina dijela zarade, njezine jedne trećine, lijepog milijunčića." "To je bio čist slučaj", reče Peale. "Nagodba je bila poštena. Sve sam nadgledao. S tri milijuna dolara kompanija Red Book izbjegla je na sudu isplatiti daleko veći iznos, iznos koji bi im uništio posao." "Moguće, ali mislim da ipak nije tako. Mislim da je tu bilo nečega zbog čega bi Red Book dobili parnicu, postojao je neki čvrsti dokaz koji je Guy krio sve dok nagodba nije bila potpisana, novac isplaćen, a on i Hailey dobili su milijun dolara za početak novoga ţivota. U suprotnom, on bi bio maknut s tog slučaja, jer njihova je veza već započela. Inače bi i Hailey Prouix na tome inzistirala. Zašto dopustiti i mrvicu neispravnosti koja bi nagodbu mogla dovesti u pitanje? Zašto riskirati gubitak milijun dolara? Osim ako to nije bio jedini način na koji se moglo doći do milijun dolara. Pitao sam se zašto je Haileyn honorar isplaćen na zajednički račun, a sad mi je jasno: zato što su oboje zaradili taj novac. I vi ste to znali, zar ne? Znali ste i pokušali ste to zataškati. Zato ste htjeli da prihvati nagodbu. Zato ste poslali Skinka da mi zaprijeti." Nagađao sam, barem ovaj drugi dio o skrivanju dokaza, ali bila je to ideja koja je imala smisla, a reakcija Jone Pealea, neka vrsta frustriranog odmahivanja glavom, rekla mi je da sam točno pogodio. "Nemate nikakvih dokaza", reče on. "Zasada ne trebam dokaze, samo hoću znati da sam u pravu. Neće biti previše teško otkriti što je to Guy sakrio, sad kad znamo što treba traţiti. A moţda bi i kompanija Red Book bila vraški zainteresirana da to sama pronađe?" Lice Jone Pealea postajalo je sve bljeđe i bljeđe. Izgubio je toliko boje da sam pomislio da će se srušiti, tu ravno preda mnom,

srušiti i pasti sa stolca. Zatim se odjedanput sabrao, kao da je netko pritisnuo neki gumb. Skinuo je naočale i očistio ih vrškom svoje kričavo crvene kravate. "To bi uništilo reputaciju naše tvrtke", rekao je mirno, "uništilo bi tvrtku u koju sam uloţio sav svoj ţivot. Ne mogu dopustiti da se to dogodi." "Dakle, niste zabrinuti za obitelj, je li tako?" "Svi mi imamo svoje prioritete. Zašto ste došli?" I evo ga, počeli su pregovori. Pealeov nastup bio je prilično impresivan: primio je udarac, oporavio se i sad je bio spreman preuzeti kontrolu nad situacijom. Dobro za njega, dobro za mene. "Obojici nam je u interesu da ovu informaciju čuvamo u tajnosti", rekoh. "Ako ode u javnost, mogla bi naštetiti slučaju mojega klijenta. Tako dugo dok kontroliram otkrivanje podataka i njihovo širenje, mislim da mogu obavljati svoj posao. Mogao bih to čak okrenuti u Guyevu korist, prikazati Hailey kao spletkaricu koja je išla samo za novcem, mogao bih smanjiti prirodnu naklonost koja se iskazuje ţrtvi. Ali ipak, ovo će zakomplicirati pitanje motiva ubojstva. I, naravno, za vas bi bilo poraţavajuće. Stoga vjerujem da nam je u zajedničkom interesu da sve poduzmemo da ova stvar ostane u tajnosti." "Slaţem se. Što hoćete?" "Hoću da mi se Skink skine s vrata." "Reći ću mu." "Ne ţelim ga ponovno vidjeti. Ţelim da o tom slučaju ni s kime ne razgovara, ni u kojem obliku, načinu ili formi. Najbolje bi bilo kad bi otišao na odmor dok se cijela ova stvar ne raščisti." "Tako će mu biti rečeno." "Ako ga vidim, čujem jednu riječ od njega ili o njemu, pustit ću informacije u javnost na svoj način i Red Book će saznati ne samo što je učinio Guy, već i da ste vi to od njih skrivali." "Jasno ste izrazili svoje ţelje." "Također pretpostavljam da postoje dokumenti koji pokazuju što je to Guy otkrio i sakrio. Pretpostavljam da postoji dosje." "Moţda postoji." "Ako se sloţimo o zajedničkoj šutnji, ne mogu si dopustiti da taj dosje izađe u javnost kad ja to najmanje očekujem. Ne ţelim da itko osim mene kontrolira te informacije. Hoću taj dosje. Hoću i sve kopije." "To bi moglo biti teško izvedivo." "Ne ţelim čuti isprike." "To bi mogao biti problem", reče Jonah Peale, "jer ako i postoji dosje, ja ga nemam." "Gdje je?" "Ne znam."

"Zezate me." "Gospodine Carl, ja nisam takav tip." "Sigurno vam to noću ne da spavati." "Da, i uz hrkanje moje ţene, ne spavam mnogo, kako god uzmete." "Imate li kakvu ideju o tome što se dogodilo s dosjeom?" "Pitajte svojega klijenta. Ima li još što?" Sjedio sam tako jedan trenutak lupkajući se prstom po bradi. "Još jedna stvar, pretpostavljam. Sviđa mi se vaša kravata." "Hvala vam." "Ţelim je." Pogledao me, oštro. Previše sam si dopuštao, ali sve je to imalo svoju svrhu. Lice mu je pocrvenjelo od ljutnje, a onda je boja polako nestala. "Poslat ću vam je sutra po dostavljaču." "Zapravo, namjeravam večeras izići i prekrasno bi mi išla uz plavo odijelo." Gledao me još trenutak, iz očiju su mu virili krvavi bodeţi, a onda je ispruţio prst i gurnuo ga u čvor. Dok je razvezivao kravatu, tanke su mu se usne razvukle u nešto što je jedva sličilo na osmijeh. "Znaš, Victore, mogu te zvati Victor? Pretpostavljam Victore da ćemo na kraju dobro surađivati. Ja ću se pobrinuti za gospodina Skinka, onako kako smo se dogovorili, ali ti bi mogao ponovno razmotriti ponudu Troya Jeffersona. K vragu, to je zaista najbolje čemu se onaj seronja moţe nadati. Ako se riješimo slučaja, to će biti svima od koristi. A što se tiče tvojega honorara, za koji sam zaključio po izrazu tvojega lica da ti nije unaprijed isplaćen, ako on prihvati nagodbu, ja ću se osobno pobrinuti da ti se honorar u potpunosti isplati. Bez obzira na svotu koja će biti ispisana na računu. Na koncu konca, on je član Obitelji, barem dok ne dođe do neizbjeţne rastave braka. " Pljesnuo sam se po bedrima i ustao. "Razgovarajte sa Skinkom." Pruţio mi je kravatu. Zakoračio sam naprijed da je uzmem. "Dogovoreno", reče on. "Dobro. " Okrenuo sam se prema vratima, zastao i ponovno se okrenuo prema njemu. Ovo je bio taj trenutak, odlučni trenutak. Moralo je izgledati slučajno, nepripremljeno. "Usput rečeno, spomenuli ste neizbjeţnu rastavu. Nemojte u to biti tako sigurni." "O čemu govoriš? "Vaša kći ga ţeli natrag." "Naravno da ne ţeli." "Posjetio sam je prošli tjedan. Ţeli da se sve vrati natrag i bude onako kako je bilo. Njezin suprug opet u njezinu sretnom domu, dijeli s njom postelju, podiţe djecu." "Ona..." Glas mu se smekšao. "Ona ne misli ozbiljno." "Oh, misli. Itekako. Ĉak se sloţila s time da zaloţi kuću za jamčevinu."

Nije reagirao kako sam očekivao. Umjesto eksplozije ljutnje, skrenuo je pogled u stranu, prema prozorima i zamišljeno nabrao čelo. "Ne moţe", reče kao da utvrđuje činjenice, "Kuća nije njezina i ne moţe je zaloţiti." "Ne razumijem." "Ja sam supotpisnik hipoteke. Ništa ne moţe bez mojega odobrenja, a ja neću zaloţiti ni centa da bi to kopile izašlo iz zatvora. Ni penija." Brzo se okrenuo i pogledao me. "Ti ne inzistiraš da to učinim, zar ne? Ne bi to učinio." Preklinjanje u njegovu glasu bilo je gotovo patetično. Glumio sam da o tome razmišljam koji trenutak, prije nego što sam se sam sebi nasmiješio. "Ne. Bolje da ne odamo svoje namjere. Kad biste se vi sloţili da ga izvučemo iz zatvora, to bi izgledalo sumnjivo." "Zaista ga ţeli natrag?" "Ĉim ga oslobodim." "Kako moţe biti takva budala?" upita on, dok mu je glas sad bio gotovo tugaljiv, a pogled uprt kroz prozor. Rekao sam nešto što je trebalo naznačiti kraj razgovora, ah nije mi odgovorio, samo je i dalje zurio kroz prozor i tako sam još nešto rekao i otišao. Moram priznati da sam na izlasku preskočio stepenicu ili dvije. Dobar sam kao Jordan, jer upravo sam se poigrao Jonom Pealeom kao da je košarkaška lopta. U predvorju sam zastao ispred ribe koja je iskakala iz mramorne fontane. Riblje su joj usne bile napućene i pljuvale su odvratni mlaz vode Netko, negdje, došao je na pomisao da će to biti ugodno oku, ali tko? Kako? Moţda je to bila najveća od svih misterija. Ĉvrsto sam omotao crvenu kričavu kravatu Jone Pealea oko vrata te ruţne ribetine i zakoračio na ulicu.

17 "ZNAŠ, AKO OVO PROCURI", REĈE BETH NAKON ŠTO SAM JOJ ISPRIĈAO što sam otkrio o Juanu Gonzalezu, te o sastanku s Pealeom, izostavivši onaj dio sa Skinkom, "to bi upropastilo Guyevu obranu. On ţeli da pronađemo ljubavnika kao mogućeg ubojicu. Fino. U ljubavnom trokutu uvijek je lako uprijeti prst u onoga koga nema." "Naravno, ako upotrijebimo metonimiju." "Ali novac je jači adut od ljubavi. Ako optuţba moţe pokazati da je motiv Guyeve ljutnje bio novac, to jest da je bio prevaren za novac koji su zajedno ukrali, imat će puno lakši posao." "Znam", rekoh. "I ako Troy Jefferson otkrije ovo što si ti otkrio, u sekundi će povući ponudu za

nagodbu." "I to znam, također." "Moţda bismo je onda trebali prihvatiti prije nego što je povuku." "Moţda, ali moramo najprije razgovarati s Guyem. Moramo Guyu dati priliku da nam ispriča svoju verziju priče." "Guy je ukrao novac, zar ne?" "Da." "A Hailey ga je prebacila nekamo s njihova zajedničkog računa, je li tako?" "Da." "Pa što bi nam on onda mogao reći što bi promijenilo osnovne činjenice? Njegovo objašnjenje neće promijeniti tuţiteljevu mogućnost da to pretvori u motiv. Dodaj k tome otiske prstiju na pištolju, nevjerojatnost njegove priče, dokaz o postojanju ljubavnika, nedostatak dokaza o bilo kakvoj provali, sve to lijepo zbroji i zbroj kaţe da je kriv." Izbjegao sam njezin pogled i slegnuo ramenima. "Događa se da osude ljude." Gledala me je. Nisam je htio pogledati. "Izgledaš uţasno." "Hvala ti", rekoh. "Baš lijepo od tebe." "Imaš vrećice pod očima, tako velike da bi te u zračnoj luci natjerali da zbog njih prođeš kontrolu." "U zadnje vrijeme čitam do kasno u noć." "Sigurno nešto dobro." "Klasike." "Pitala sam se zašto nisi pritisnuo Guya da prihvati nagodbu. Najprije sam mislila da je to zato što se voliš pojavljivati na večernjim vijestima, a već je prošlo dosta vremena otkad te je posljednji slučaj doveo na mali ekran. Onda sam mislila da naprosto ţeliš pustiti da se slučaj sam razvija, tako da se moţeš zakopati u posao i zaboraviti svoju neuspjelu ljubavnu aferu. Ali nikad mi nije palo na pamet da je to zato što vjeruješ da je Guy nevin. Vjeruješ li u to, Victore?" "Što?" " D a j e nevin?" Okrenuo sam glavu i izravno ju pogledao. "To ne bi trebalo biti vaţno." "Ali jest, vaţno je. Osjećam to u tebi." "Pogledaj to s druge strane. Kako bi se ti osjećala kad bi saznala da je Guy sigurno kriv? Kako bi se onda osjećala zato što ga braniš? Kako bi se onda osjećala zato što mu hoćeš priskrbiti povoljnu nagodbu?" "Osjećala bih se grozno." "Ali ipak bi ga branila najbolje što znaš?" "Da. Branila bih ga. To je takav posao."

"Znam kakav je posao. Ne govorim o poslu. Govorim o tome što ti misliš o poslu." "Ponekad mislim da je prljav." "Eto ti." "Dakle vjeruješ da je to učinio." "Zapravo ti ţelim reći da to ne bi trebalo biti vaţno, ali ponekad jest. Da sam u gadnoj situaciji, ali dajem sve od sebe. D a j e sve što od tebe traţim malo vjere u to da sam u stanju učiniti ispravnu stvar." "Obično jesi." "Hvala." "Ali katkada", reče ona, "to radiš iz svih mogućih pogrešnih razloga." Nisam je htio pitati što je time htjela reći, zato sam ignorirao taj komentar. Počešala se po vratu, nagnula glavu kao da pokušava nešto zaključiti, kao da pokušava pronaći dokaz koji nedostaje i koji bi sve objasnio. Ali nije ga imala, znao sam, a neće ga ni naći ako se mene bude pitalo. Ono što je bilo između mene i Hailey bila je tajna, i čak ako je Skink znao za to, tajna će kod njega i ostati. Za to sam se pobrinuo. Ali još sam mogao osjetiti njezinu nelagodu. Vrijeme je da je prešutno dovedem na svoju stranu, vrijeme da vidi apsolutnu istinu. Napokon, vrijeme je da Guy prizna, ako nikome drugome onda barem svojim odvjetnicima. Naravno, ništa što bi rekao na sudu, ali dovoljno da natjera Beth da radi sa mnom, a ne protiv mene. Došao je trenutak da Guy kaţe istinu, a ja sam pak znao kako da je iz njega izvučem. Juan Gonzalez. Guy je bio tvrd poput oraha. Opet je zanijekao da poznaje Juana Gonzaleza. Opet je zanijekao da zna pojedinosti slučaja za koji je Hailey dobila velik honorar kao nagradu za uspješno zaključenu parnicu. Opet je objasnio da je jedini razlog zbog kojega je Haileyn novac bio na zajedničkom računu taj što su bili zaljubljeni i da je to način na koji zaljubljeni ljudi postupaju s novcem. Guy je ponovno rekao da nije pogođen time što nešto novca nedostaje s računa, jer većina novca je ionako pripadala Hailey. Guy je opet tvrdio da je nije ubio, da ju je volio i da joj ne bi mogao nauditi. Beth i ja smo sve to slušali ozbiljnih lica, a onda sam polako izvukao svoje oruţje. Stavili smo pred njega saţetak spisa o slučaju Juana Gonzaleza. Pogledao je papir, podigao pogled prema nama, ponovno ga spustio na papir. Sivo mu je lice još više posivjelo, trzaj usana postao je groteskan. "Tko zna za ovo?" upita on tihim glasom. "Samo mi", odgovorih. "I naravno, tvoj punac." "Oh, Boţe", reče on. "Nemoj Njega u to uplitati." "Nisam je ubio", reče on. "Ne moţeš nam to reći i onda nastaviti dalje lagati o svemu ostalome", rekoh.

"Nemamo više vremena za igre. Moramo sve znati. Od početka. Moramo sve znati o tebi i Hailey. " Gledao je u saţetak spisa, zatim zaklopio oči. Beth i ja smo šutke čekali. Dugo je drţao oči zaklopijene, a kad ih je napokon otvorio, rekao je: "Donio sam odluku. Pokazala se lošom." Kimnuo sam glavom. "To što si ostavio Leilu i obitelj zbog druge ţene." "Ne", reče Guy. "Prije Hailey. Odluka koja je u središtu svega, odluka da postanem odvjetnik."

18 GUY FORREST IMA JEDNA PRIĈA U KOJU NE BIH HTIO ULAZITI, PRIĈA O MOTOCIKLU, tipu po imenu Pepito, koji je imao najmanje sto pedeset kila, priča o striptizeti iz Nogalesa po imenu CiCi. To je loša priča i nema smisla, baš kao što nije imao smisla ni način na koji sam ţivio. Nakon koledţa izgubio sam sedam godina pokušavajući ne biti običan. Jurio sam za nečime, nikad nisam znao za čime, toliko moralno propao da to danas ne mogu ni zamisliti. Postalo mi je zlo od bezbriţnosti, droge, masne hrane, polupismenosti. Morao je postojati bolji način. Morao je postojati. Tada sam ţivio u predgrađu sveučilišnog središta i klinci kojima smo dilali drogu pričali su o prijemnim ispitima za pravo i pomislio sam da sam pametniji od njih i tako sam se prijavio i ja. Bila je to lakrdija, ali ipak nije bila lakrdija, jer duboko u sebi znao sam kuda to vodi. I dobro sam riješio testove, bolje nego oni klinci s koledţa. I zato, kad se Pepito pojavio na mojim vratima, kad je prošao ravno kroz njih dok se oko njega kršilo drvo, a on mahao otpiljenom sačmaricom, miješajući pri tome pridjeve i priloge, znao sam da je vrijeme da sve promijenim. Pravni fakultet bio je teţak. Nije mi tako dobro krenulo kao tebi, Victore, bilo je previše pravila koja su se temeljila na nepreciznom izraţavanju, previše izvrnute logike, ali nije zbog toga bilo teško. Teško je bilo zato što se u mojem slučaju nije radilo samo o nekoliko godina profesionalne naobrazbe. Ja sam ponovno morao osmisliti tko sam. Znao sam u što ću se vratiti ako ovdje ne uspijem. Učio sam više nego što sam mislio da je moguće, drţao sam se podalje od nevolja, promijenio sam iz temelja svoj ţivot. Vidio sam neke od naših kolega s koledţa kako se druţe po barovima, pokušavaju biti cool, i samo sam na to odmahnuo glavom. Znao sam što je to cool, gotovo sam se smrznuo u pustinji koliko sam bio cool. Zato si mi se sviđao. Osim što si mi mogao objasniti gradivo, nisi pokušavao biti nešto drugo nego što si bio. Ti nisi bio cool. Vidiš, ja sam se svaki dan pretvarao da jesam. Sve sam potiskivao u

sebi, sve što je bilo napeto i mračno. Cijelim svojim bićem krenuo sam u drugom smjeru. Pritajio sam se, jer Pepito je svakoga trenutka mogao ponovno razvaliti moja vrata. Poslije fakulteta došao sam u napast krenuti s tobom u privatnu praksu, Victore, bilo bi to zabavno, ali pravo za mene nije bila zabava. Radilo se o sigurnosti, o novcu, o tome da steknem nekakav status počevši od ničega. Radilo se o ţivljenju drugačijeg ţivota. Kod Dawsona, Cricketa i Pealea jedini način na koji se moglo igrati bio je ispravan način. Pognuo sam glavu i pristao sam na beskrajne sate rada, na obim posla, dosadne društvene obveze. Kad je počelo s Leilom, zaključio sam da se to napokon dogodilo, promjena, da sam postao netko nov novcat. I nije prošlo dugo i tu je bila velika kuća, ekskluzivni rekreacijski klub, djeca, cijeli ţivot. Prokleti ţivot. Ne tvrdim sad da sam bio ţrtva, ništa od svega toga nije mi bilo nametnuto, sve sam sam izabrao, ali ipak ništa nije bilo kako treba. Ključ je bio, pretpostavljam, u tome da sam se i nakon osam godina i dalje nelagodno osjećao u odijelu i kravati. Mrzio sam svoj posao, mrzio ono što radim, mrzio sam tvrtku, a ipak moja je najveća ambicija bila postati partner. Razdirala me shizofrenija te situacije. Znaš li što znači anhedonija14? Patio sam od toga, u potpunosti. Nakon osam godina pogledao sam oko sebe i shvatio da ţivim u crnobijelom svijetu. Dogodilo se to u bolničkoj sobi. Jednostavna operacija završila je loše. Liječnik je obavijestio osiguravajuće društvo, Red Book, a oni su obavijestili nas. U svojoj torbi nosio sam ugovor koji sam morao dati njegovoj supruzi da potpiše, ugovor koji će pacijentu _________________________ 14 Anhedonija, izostanak uţitka pri pojavama koje u normalnim prilikama izazivaju taj osjećaj.

osigurati liječničku njegu, ako se sloţi s arbitraţom mogućega spora o prethodnom liječenju i ako se odrekne bilo kakvog prava na tuţbu zbog pretrpljene boli i patnje. Hej, loše stvari se događaju, a za neke od tih loših stvari nitko nije kriv. To je bio naš moto kod Dawsona, Cricketa i Pealea. Neko sam vrijeme sjedio u zamračenoj sobi s pacijentom. Intravenozne cjevčice bile su mu prikvačene na ruke, imao je kateter u pimpaču, imao je cijev respiratora gurnutu u grlo. Mjeh respiratora dizao se i spuštao, bez prestanka, kao neki stroj za mučenje. Dopustite mi da vam predstavim Juana Gonzaleza. Nekoć je bio zgodan muškarac, igrao je bejzbol u drugoj ligi, vlastitim je rukama prehranjivao svoju obitelj. Gledao sam ga kako leţi gotovo beţivotno u krevetu, na neki sam mu način zavidio. Za njega je, barem, sve bilo gotovo, manevriranje, prepiranje, trčanje amo-tamo zbog nekih rezultata koji ništa nisu značili. Tako sam nisko pao - zavidio sam čovjeku u komi - a onda je gospođa Gonzalez ušla u sobu.

Bila je draga ţena, slatka i prestrašena, odana svojem suprugu, zabrinuta za njegovu budućnost, svoju sposobnost da se nastavi brinuti o njemu. Osiguranje joj je bilo ograničeno, uskoro će prestati vrijediti, prestat će vrijediti i što će ona tada učiniti? Suosjećao sam s njom. U svojem poslu postao sam izvrstan u suosjećanju s ljudima. Imao sam na sebi tamno odijelo, kaput, ulaštene crne cipele. Mora da sam izgledao kao glasnik vrlo loših vijesti, ali bio sam tamo da joj pomognem, tako sam joj rekao. Kako god mogu. Stvari su imale svoj redoslijed. Niste mogli biti drski, niste mogli samo ući unutra mašući novčanicama. Morali ste slijediti pravilan redoslijed. Ako si pokazao suviše zanimanja, oni će potraţiti vlastitog odvjetnika, a jednom kad ga nađu, bit će to sasvim druga igra. To sam naučio od svojeg pametnog punca, Jone Pealea glavom. Stoga sam prišao oprezno. "Jeste li zadovoljni sobom?" upitao sam. "Jeste li zadovoljni s njegom, s medicinskim sestrama? Sto god moţemo učiniti da vam pomognemo u ovim teškim trenucima, mi ćemo učiniti. Samo zatraţite. Molim vas. Bilo što. Nemojte se brinuti o limitu vašeg zdravstvenog osiguranja, gospođo Gonzalez. Ja ću se osobno pobrinuti da ga ne prebacuju u novu ustanovu, sve dok ne budete sigurni da će tamo imati jednako dobro njegu kao i ovdje. Ţelimo se brinuti za vas. Kakva je situacija kod kuće, sad kad nemate plaću gospodina Gonzaleza? Moţete li izići na kraj? Ako nešto trebate, hoću da me slobodno nazovete. Postoje ljudi koji vam mogu pomoći. Ja sam na vašoj strani. Recite mi kako vam mogu pomoći. U bilo čemu. Bilo čemu." Dobro je išlo, tako dobro da sam otvorio torbu i izvadio dugački papir. To je uvijek bio ključni trenutak, otvaranje torbe. Ne otvarate torbu ako ne osjećate da ste sklopili posao, a jednom kad je torba bila otvorena, niste napuštali prostoriju sve dok nagodba nije zaključena. Torba je bila otvorena, papiri su bili vani, gospođa Gonzalez samo što nije potpisala. Pogurnuti je u tom smjeru bilo bi jednako lako kao razmaknuti zavjese, osjećao sam to, ali nisam je poţurivao. Nije se tako radilo. To mora biti njezina odluka i ona je izabrala mogućnost da potpiše. Kemijska olovka bila joj je u ruci i odlučila je potpisati. Kad odjednom, začuo se glas izvan sobe koji je rekao: "Stanite." Okrenuo sam se i ugledao jarko crvene usne na blijedome licu, munja boje tako jarke, da je poput noţa u Technicoloru prerezala sivu mrenu mojega svijeta. Podsmjehivale su mi se, te jarko crvene usnice, a ja nisam mogao odvojiti pogled, nisam mogao ne buljiti, upijati tu boju. Naravno, bilo je tu i tijelo, maleno, krhko, u crnom kostimu, s torbom za spise i u visokim petama, ali grimizne usne bile su te koje su me uhvatile nespremnoga, munja boje tako jarke da sam se stresao. "Ovo je privatna soba", promucao sam, "i ovo je privatni sastanak. " "Više nije", reče ţena. Usne su se raširile, pokazivale su zube, bijele i ravne, a između sjajnih zuba ruţičasti vršak jezika. Pokazivala mi je jezik, kao da mi se ruga.

"Vaša me je kći zamolila da dođem, gospođo Gonzalez", reče ona. "Ja sam odvjetnica." Kad je to rekla, namjestila je svoje ozbiljne naočale tamnih okvira, kao da time ţeli naglasiti ono što je rekla. "Vaša kći zamolila me da razgovaram s vama prije nego što išta potpišete." Pogledala me. "Ĉini se da sam stigla baš u pravom trenutku. " Pokušao sam je se osloboditi, vratiti sastanak na pravi put, ali u tom djeliću sekunde sve je bilo gotovo. Ţena je objasnila gospođi Gonzalez posljedice ugovora i sve je bilo gotovo. Vratio sam papire u torbu, zvučno je zatvorio. Zatvaranje torbe za spise. Jedan trenutak nepomično sam zurio u njezine jarkocrvene usne koje su uzaludno pokušavale sakriti smiješak, a onda sam se okrenuo gospođi Gonzalez. "Nadam se da će se sve dobro završiti za vas i vašu obitelj", rekao sam i krenuo prema vratima. "Javit ću ti se", rekla je odvjetnica iza mojih leđa. Oklijevao sam koji trenutak, borio se protiv poriva da se okrenem i onda sam izišao iz sobe, a ono što sam vidio, dok sam išao niz hodnik, nije bio moj neuspješan sastanak, nego nijanse crvene boje, njezine grimizne usne, ruţičasti jezik. Rekla je da će se javiti i ja sam se nadao da će odrţati riječ. Odrţala je riječ. Hailey Prouix. Na početku barem, Hailey je bila ta koja je prva zvala. Postavljala je pitanja o sudskom postupku. Postavljala je uvjete za nagodbu, smiješne uvjete, čak i prije nego što je podnijela tuţbu. A onda su počeli i pozivi druge vrste, ne baš prijeko potrebni za slučaj na kojem smo radili. I svi razgovori završavali su šalama i očijukanjem. U slobodnim trenucima počeo sam razmišljati o njoj, o onim usnama, visokim jabučicama lica, melodiji njezina tihog smijeha u telefonskoj slušalici. U sivilu u koje se pretvorio moj ţivot, ona je predstavljala boju. Njezini su pozivi bili vrhunac mojega dana. Odlazak na zajednički ručak bio je neizbjeţan. Bilo je isto tako neizbjeţno da ćemo nakon nekoliko ručkova otići na nekoliko pića poslije posla. Događalo se polako. Nije to bilo nešto što nisam ţelio, ali nije bilo ni nešto za čime sam išao. Znao sam koliko će to koštati, znao sam za opasnost, a ipak se dogodilo. Podnijela je tuţbu u ime Juana Gonzaleza i Obitelji. Odgovorio sam. U našim se uredima postupak vodio prilično brzo, ali uz poslovne pozive ostavljali smo jedno drugome i osobnije poruke o slučaju Willis, nazvanom tako po njezinoj tada najdraţoj filmskoj zvijezdi. Gotovo svaki drugi dan, nakon posla, sastajali smo se negdje i ispijali martinije i izbjegavali smo razgovarati o onome o čemu smo oboje razmišljali. Sjedili smo blizu dok smo pili, dijelili smo cigarete, koljena su nam se dodirivala. Nikada nismo razgovarali ni o čemu previše osobnom, ali razgovarali smo. Svaki dan sve više mi se sviđala, svaki

me dan opijala tuga koja se oko nje širila poput nekog egzotičnog parfema. Gledao sam njezine crvene usne, plavetnilo njezinih očiju. Kako sam bio gladan boja, nisam si mogao pomoći i opijao sam se njima. Svake sam večeri dolazio kući sve kasnije, moj obiteljski ţivot je blijedio. Ali usred noći, po prvi put otkad sam se počeo baviti pravom, počeo sam sanjati snove koji nisu više bili samo crno-bijeli. Jedne večeri nakon posla, u baru Brasserie Perrier, usred razgovora o nečem besmislenom kao što je vrijeme ili Vrhovni sud, ona je jednostavno rekla: „Što ćemo učiniti?" Znao sam što misli, ali nisam htio odgovoriti i tako sam rekao: "Uzmi još jedno piće. " "Ne ţelim još jedno piće." "Što ţeliš?" "Ţelim ništa ne htjeti. Ţelim se pretvarati da smo samo dvoje odvjetnika na suprotnim stranama jednog slučaja." "To i jesmo", rekoh. "Drago mi je. To sve čini jednostavnijim." Uzela je svoju torbicu, pokupila svoje stvari. "Vrijeme je da oboje odemo kući." "Ne ţelim ići kući", rekoh i zaista nisam htio. Nisam htio. "Idi kući svojoj djeci." "Već su u krevetu." "Njeţno ih poljubi dok spavaju", reče ona. "Idi kući svojoj ţeni, koju, kako si mi nekoliko puta ponovio, nikada nisi prevario." "Ona me čeka", rekoh. "Uvijek me čeka budna." "Onda vodi ljubav s njom." "Kad budem, mislit ću na tebe." "Kakvo zadovoljstvo za mene." Ispila je ostatak pića i ustala sa stolca. "Ljubim joj grudi", rekoh ne pogledavši je, "i mislim o oblinama ispod tvoje bluze. Ljubim joj bedro i mislim na glatkoću ispod tvoje suknje. Ljubim joj vrat i osjećam miris jasmina na tvojoj koţi i srce mi ludo lupa." "Onda poţuri kući." Zgrabio sam je za zapešće. "Tako te ţelim da me čak i bubrezi bole." Oslobodila je ruku. "Guy, idi kući", rekla je. "Idi kući svojoj Obitelji i svojem ţivotu. Molim te, idi kući." Kad je izašla iz bara, osjetio sam ţelju da potrčim za njom, ali nisam. Pustio sam je da ode, pustio sam je da ode, i umjesto toga uhvatio sam vlak, taman i sumoran, do postaje, do auta, do kuće. Djeca su spavala. Poljubio sam ih oboje, njeţno. Leila je čitala u krevetu. Uvukao sam se pod pokrivač. Zaklopila je knjigu. Odgovarao sam na njezina pitanja. Ispruţila je ruku prema meni, a ja sam osjetio hladnoću. Poput ruke smrti. Dotaknula me i osjetio sam kako mi pod njezinim dodirom iz tijela

istječe sva boja. Osjetio sam ţelju da skočim iz kreveta, da istrčim iz kuće, ali nisam. Ostao sam u krevetu, smrznut pod njezinim dodirom. Ostao sam sa svojom ţenom te noći, i iduće, i iduće. Ostao sam sa svojom ţenom i pustio je da me grli dok spava, pustio je da mi hladnom bradom dodiruje vrat, pustio je da hladnim rukama posegne pod moju majicu. Tih noći opet sam sanjao crno-bijele snove. Nekoliko dana poslije, kad više nisam mogao izdrţati, ostavio sam Hailey poruku u vezi slučaja Willis. Kad smo se sreli tog popodneva na ručku, nismo ručali. Bio je to Pariz nakon oslobođenja. Šampanjac i prepuštanje, smijeh, izmiješani jezici, pijano veselje, seks od kojeg trnu zubi. Oh, Victore, nemoj se mrštiti, nemoj biti takav moralist. Bilo je zapanjujuće, zapanjujuće, kao neka neobična brutalna sila koja je prolazila kroz nas dok smo se trošili. I činilo se da ona ne samo da to ţeli, nego da treba, više i više. Zbog toga Viagra. Ali to je bilo više od samo sjajnog seksa. Ona je oslobodila onaj dio mene koji je bio zatočen deset godina, onaj dio koji je Pepito poslao na studij prava. Sklon sam previše zastraniti kad se uputim u nekom smjeru, to je ono što se dogodilo nakon koledţa i opet na studiju prava, a ni sada nije bilo drugačije. Onog prvog popodneva, poţelio sam sve dati svojoj ljubavnici, završiti s Leilom, pobjeći od roditeljske duţnosti, napustiti tvrtku i pravo, useliti se k njoj i početi iznova. Htio sam da taj osjećaj slobode bude potpun i nepovratan, upravo u tom trenutku i na tom mjestu, ali ona nije htjela ni čuti. Ne, dok se ne srede neke stvari, dok ne završi slučaj Gonzalez, dok se ne riješi moja obiteljska situacija i dok ne budemo imali nešto novca da imamo od čega početi. I razumio sam je. Izgubit ću posao, to je sigurno, čim sve izađe na vidjelo. Nisam mogao čekati da izgubim posao, ali što će se onda s nama dogoditi? Sto će se dogoditi s mojom Obitelji, s mojom djecom koju ću ipak morati uzdrţavati? Ona me vratila natrag mojim odgovornostima. Morali smo ići polako, rekla je, sigurno, i volio sam je još više zbog njezine razumne osjećajnosti usred naše velike strasti. I tako, umjesto da se prepustim slobodi pod kojom se zemlja trese, počeo sam jednostavno ţivjeti u preljubu. Ostavljao sam poruke vezane za slučaj Willis, iskradao se na duge ručkove, vodio sam dvostruki ţivot. Ovako je bilo mnogo jednostavnije i nisam se bunio, nije bilo potrebno reći Leili, suočiti se s djecom, nije se trebalo suprotstaviti puncu. Moja ljubav prema Hailey bila je podjednako snaţna, moţda čak i snaţnija, zbog sveg tog čekanja, ali nije mi preokrenula ţivot kako sam se nadao, samo ga je zakomplicirala. Ipak, pred nama je bila budućnost. To će se dogoditi u budućnosti, uvjeravala me je. Ĉim budemo imali nešto novca, čim završi slučaj Gonzalez. Šalila se kako ćemo ţivjeti od njezina dijela zarade od nagodbe Gonzalezovih, a ja sam se smijao. Ali to je bio veliki slučaj, s velikim izgledima za tuţitelja; jednom sam bio u slučaju poput

ovoga i nagodba je bila milijunska, i nisam vidio razlog zašto i u ovom slučaju ne bi bilo tako. I zato kad se sljedeći put našalila, nisam se nasmijao. Gledali smo jedno drugo i bez ijedne izgovorene riječi bilo je jasno da ćemo kad se slučaj Gonzalez završi, pokrenuti stvari, uzeti honorar, zajedno otići nekamo i početi ispočetka. "Kostarika", rekla je jednog kasnog popodneva, dok je leţala u mojem naručju. "Razmišljala sam o Kostariki." Znao sam što hoće reći, nas bi dvoje ţivjeli u Kostariki, uţivali na suncu, pijesku, izletima duboko u zelene prašume ili bi, s rukom u ruci, ronili s bocama ispod savršeno tirkizne površine mora. Nisam se mogao sjetiti ničega ljepšeg. Juan Gonzalez bit će nam karta za odlazak. Nedugo nakon toga stigao je spis. Na početku slučaja Gonzalez, obavio sam rutinsku istragu i dobio rutinske odgovore. Gonzalez je jedno vrijeme ţivio u Denveru, pa sam stupio u kontakt s njegovim prethodnim poslodavcem u vezi detalja osiguranja i pomoću njih traţio sam sve moguće bolnice u kojima se moţda liječio. U tim sam bolnicama zatraţio sve liječničke kartone koje su o njemu imali. Poslao sam im svoje zahtjeve, podupro ih prijetnjom sudskim pozivom, sve to prije nego što se stvar s Hailey pretvorila u ono u što se pretvorila. A tada, kad se sve promijenilo, sasvim iznenada pojavio se paket iz Denvera. Zatvorio sam vrata i otvorio ga drhtavim prstima. Bila je to povijest bolesti Juana Gonzaleza, zajedno s kopijom moje molbe. Imao je glavobolje, napravljen je cat sken, našli su aneurizmu, koja samo što nije prsnula. Ništa se nije moglo učiniti, svaka operacija bila bi previše rizična. Savjet je bio ništa ne dirati i moliti, što je on i učinio. Juan Gonzalez imao je otprije poznat medicinski problem, koji nije otkrio svojemu liječniku i to je uzrokovalo ozbiljno narušavanje zdravlja. Loše stvari se događaju, i za neke loše stvari koje se dogode, nitko nije kriv, a ovaj put mogao sam to i dokazati. Prije nego što sam ikome pokazao tu povijest bolesti, odnio sam ga Hailey. Nije se činila previše iznenađenom. Skinula je naočale, sve pročitala, slegnula ramenima, tuţno se nasmiješila. "Pretpostavljam da će Kostarika morati pričekati", rekla je. Sluţi joj na čast, nije navaljivala. Nije čak dala ni naslutiti. Mogla je i ja bih se sloţio s njom. Gurnuti me u tom pravcu bilo bi podjednako lako kao razmaknuti zavjese. Osjećao sam slabost u sebi, ali ona nije navaljivala. To bi sve promijenilo i ona je to dobro znala. Zato je moja ideja bila da nikome ne kaţemo, da zakopamo povijest bolesti, da nastavimo gurati slučaj prema nagodbi. Moja ideja, moj izbor. A to i nije bio tako teţak izbor. U svojoj sam glavi već bio slobodan od Obitelji, od karijere. Prekršio sam sva pravila zbog ljubavi koju sam osjećao prema Hailey, zašto bi još jedan prekršaj napravio bilo kakvu razliku? Ostaviti ţenu, djecu, to će biti teško. Ali u mislima sam već iza sebe ostavio karijeru, odbacio pravo, za koje sam otkrio da mi uopće ne leţi.

Odbaciti svoju odgovornost opunomoćenika i usmjeriti spor tako da osiguravajuće društvo Red Book isplati odštetu Obitelji Gonzalez zbog nesreće koja je zadesila hranitelja Obitelji, i usput financirati svoju slobodu, sve to nije bilo ništa u usporedbi s onime što sam već odlučio napustiti. Predao sam joj spis. Rekla je da će ga uništiti, a onda me poljubila, poljubila me, i kakav god osjećaj straha sam osjećao, on je s tim poljupcem nestao, a nestalo je i nešto drugo. Kako da to nazovem? Nevinost? Ne, nije nevinost, nešto drugo. Moţda nada. Gajio sam nadu, glupu nadu, ali ipak nadu da će sve na kraju završiti savršeno, da će moja supruga smireno prihvatiti moj odlazak i nastaviti sa svojim ţivotom, moja će se djeca prilagoditi bez većih problema, da ćemo Hailey i ja otploviti u čiste vode nepomućene sreće. Ima li nepatvorene sreće u preljubu? Da, ima. Osjetio sam je u onim trenucima kad smo se goli stiskali jedno uz drugo, kad sam je grlio snaţno do boli, jer ţelio sam da budemo tako blizu koliko to dvoje ljudi mogu biti. Tada sam osjetio sreću i svaki sat mašte smatrao sam istinitim i nadao se da će takva biti i naša budućnost. Pretpostavljam da mi je posljednja nada bila da će mi Hailey reći da ne skrivam spis, da ga predam osiguravajućem društvu, da započnemo ţivot pošteno. Moţda je to bila najgluplja od svih nada. Kad nije rekla ni riječ, u trenutku kad sam joj davao spis, i kad me je poljubila, nada je istekla iz mene, nestala su sva moja nadanja i vidio sam savršeno jasno što nas čeka: otreţnjenje, gorčina, odvajanje, uništenje. Vidio sam tako jasno, a ipak ništa nisam mogao učiniti da to zaustavim. Jer volio sam je, Victore, i nisam imao drugoga izbora osim nje. Bio sam spreman sve izgubiti, zbog nadanja za koja sad znam da su bila laţna. Sad znam da je sve bilo laţno, nemoguće, uništeno mojom vlastitom rukom, a ipak nisam imao izbora. Što radi strastveni kockar kad ga sreća napusti i kad sve izgubi, kad zna da se sreća okrenula i da nema nikakvih izgleda? On udvostruči ulog i kao ulog stavlja svoj ţivot. Nikada više poslije toga nije bilo isto. Nagovorio sam Red Book da se nagode i kad su papiri bili potpisani i ček isplaćen, dao sam se na mučan posao izvlačenja iz sumorna pravničkog ţivota. Leila je sve loše prihvatila, melodramatično, napravila je nekoliko ruţnih scena; djeca su vijest prihvatila bolje nego što sam očekivao, što je na neki način bilo još i gore. Punac je pokazivao ledeno hladan bijes. Znao je dovoljno da nešto posumnja u vezi slučaja Gonzalez, ali ništa nije poduzeo osim što mi je poslao Skinka da mu predam spise koje sam eventualno čuvao. Spis koji je htio već sam prije predao Hailey. Hailey. I odlučio sam ostati u odvjetništvu, barem još neko vrijeme, kao pokriće za novac koji smo ukrali. Otvorio sam vlastiti ured, obnovio neka stara poznanstva. Mislio sam da ću svoj veliki preporod doţivjeti ne u novoj profesiji, nego isključivo

uz Hailey. Ali i prije nego što sam se uselio k njoj, ona se promijenila, postala je tajanstvena. Još sam je toliko volio da me je boljelo, ali ona se promijenila. Pokušao sam izlaziti s njom, pokušao sam započeti novi ţivot. Tebi sam je predstavio prije nego što sam se preselio, isto tako upoznao sam je s nekim svojim starim prijateljima, ali nešto je bilo loše. Prestali smo voditi ljubav, svake je večeri nalazila nove isprike. Popila bi tablete za spavanje i upala u nešto što je više sličilo komi nego snu. To me dovodilo do ludila, da me je odbijala i udaljavala se od mene na taj način, i čudno, još sam je više ţelio. Dok je tako drogirana leţala pokraj mene, maštao sam o njoj i postao bih bolno uzbuđen. Jednom sam je prisilio na odnos i bila je previše pospana da me zaustavi, govorila mi je onim pospanim glasom drogirane djevojke da budem tiho, da budem tiho jer oni bi nas mogli čuti. Mrzio sam se poslije toga i nikad to više nisam učinio, nikad, ali nisam je prestao ţeljeti. Počela se kasno vraćati kući, dolazila je napola pijana, isto kao što sam se i ja vraćao kući napola pijan kad sam se s njom počeo viđati. Slutio sam da se upetljala s nekim drugim. Bio sam očajan, očajnički sam se ponašao. Moj plan uvijek je bio da se oţenim njome nakon rastave, zato sam sloţio sto svijeća oko kade. Napunio sam jacuzzi vodom i bacio unutra ruţine latice i čekao. Ĉudno je pogledala taj prizor kad je došla kući, kao da joj se gadi taj iskaz romantike. Rekao sam joj da moju gospu čeka kupka. Nacerila se na otrcanost tih riječi i skinula je odjeću kao da ide na stratište. Uronila je tako duboko da sam se uplašio da će se utopiti. Kad je izronila, pao sam na koljena i zaprosio je, rekla je 'da', bilo je to jedno tuţno 'da' izrečeno s kamenim izrazom lica. Ali ništa se nije promijenilo. I dalje nismo vodili ljubav i dalje je uzimala tablete za spavanje i dalje sam nepomično leţao pokraj nje, dok su mi se misli kovitlale glavom. Bila je udaljena, rastresena. Bilo je dana kad bi nestala bez ikakva objašnjenja. Sve više sam bio siguran da se s nekime viđa. Prekapao sam joj po ladicama, po njezinim papirima, našao sam potvrdu o prtljazi iz zračne luke u Vegasu. Zamišljao sam je kako odlazi tamo sa svojim ljubavnikom i to me je dovodilo do ludila. Naša se veza pretvorila u noćnu moru, čak i prije nego što sam otkrio da je nestao veći dio novca. Neću vas zamarati sa svakim udarcem koji sam primio, kako sam to otkrio, kako sam je pitao što se događa, kako je reagirala i kako sam joj uzvratio. Bilo je prepiranja, gorkih svađa, prijetnji, suza, novih svađa. Nisam bio uzrujan zbog novca, nego zbog nje. Gubio sam je. Svađali smo se zbog novca, jer to je bilo lakše nego svađati se zbog onoga što se s nama događalo. Ako joj predbacim ljubavnika ili Vegas, bojao sam se da će svemu biti kraj, bojao sam se da će me izbaciti iz kuće i zato sam se samo drţao novca. Ali nikad mi nije rekla što je s njim učinila, na što ga je potrošila, a moje vikanje samo ju je učvrstilo u odluci da ništa ne kaţe.

Prijetio sam da ću pozvati policiju zbog krađe. Kao odgovor na to ona je zaprijetila da će im predati Gonzalezovu povijest bolesti. "Uništila s i j e " , rekao sam. "Jesam li?" uzvratila je. Oči su joj se suzile dok je to govorila i postala je hladna, hladna kao led, zastrašujuće hladna. Ĉinilo se kao da je postala neka sasvim druga osoba, netko okrutan i poremećen i sposoban na uţasne stvari, a ipak, Victore, nikako je nisam ţelio izgubiti. Mislim da se tada više nisam bojao da ću izgubiti nju, nego viziju samoga sebe koju je ona oslobodila, viziju muškarca koji je divlji, izazovan, dovoljno hrabar da ţivi vlastiti ţivot, muškarca koji je potpuno slobodan. Nisam je se mogao odreći, jer to bi značilo odreći se jednog dijela samoga sebe. Dva tjedna prije nego š t o j e ubijena, nestala je, pretpostavljam na još jedan izlet s ljubavnikom, ali kad se vratila stvari su se promijenile. Odjednom je opet bila njeţna. Opet smo vodili ljubav i opet je bilo zapanjujuće kao i prije, iako obojeno nekom čudnom tugom. Govorila je o našoj budućnosti, našem bračnom ţivotu. Pitala je kad će razvod konačno biti gotov. Ĉak je opet spomenula Kostariku. Victore, jesi li ikada bio u Kostariki? Ĉujem da je tamo čarobno. Zamolila me da kupim karte da odemo tamo na ljetovanje, i učinio sam to. Pretpostavljao sam d a j u je ljubavnik ostavio i bio sam uzbuđen. To je dovoljan znak koliko sam bio zastranio. Toliko sam toga očekivao od nje, toliko toga ţrtvovao, donio toliko odluka koje su se temeljile na našoj zajedničkoj budućnosti, da nisam mogao zamisliti nastavak ţivota bez nje. To bi značilo suočiti se s onime što sam učinio svojoj Obitelji, svojem ţivotu, suočiti se s tlapnjama koje su me još jednom odvele na stranputicu. Sve što me drţalo dalje od suočavanja s vlastitim neuspjesima bilo je razlog za slavlje. Onda se jedne večeri kasno vratila kući, jako kasno, i čudno se ponašala kad me je vidjela, kao da nije znala tko sam i što tamo radim. Ĉak se začudila kad je vidjela da je čekam budan. Bilo je to neobično i spopao me strah, kao da me je netko zgrabio za grlo. Pretpostavljao sam da je opet bila negdje vani i pila, da se ponovno vratila istom ljubavniku ili je moţda imala nekoga drugoga. Te noći vratila se svojim tabletama, čak je probušila kapsule da bi brţe djelovale. A sljedeće večeri, kad sam se vratio kući, ona je mene čekala. "Ne postoji blagi način da se ovo kaţe", rekla je, "zato i neću pokušavati biti blaga. Gotovo je." Leţala je na madracu, pušila, imala je naočale na nosu, gledala me kao da sam provalnik. Volio bih reći da sam to stoički prihvatio, ali to bi bila laţ. Molio sam, plakao, prijetio da ću je ubiti, prijetio da ću ubiti sebe, slomio sam se, odbio sam prihvatiti da je sve gotovo. "Oh, gotovo je", rekla je. "Vjeruj mi. Moraš se što prije iseliti odavde." Odgovorio sam da neću. Ne ţelim. Ne mogu. Š t o j e s našom budućnošću? Š t o j e s Kostarikom? Š t o j e s novcem? S tim prokletim novcem. Vikao sam,

preklinjao, izgubio sam kontrolu. "Postoji netko drugi, zar ne?" upitao sam. "Da", odgovorila je. "Reci mi tko je to?" upitao sam. "Netko tko jebe kao ţeljezničar", odgovorila je hladno se smješkajući. "Ukrcajte se i krećemo u Abilene." Tad sam je udario. Nagnuo sam se prema njoj i nadlanicom je udario u lice. A kad sam to učinio, u meni je nešto puklo. Ostala je leţati, prihvatila je udarac, usne je sloţila u onaj okrutan osmijeh, ali nešto je u meni puklo. Mislim da sam u tom trenutku, kad je moja ruka dotakla njezinu koţu, da sam tada vidio, kao iz daljine, cijelu situaciju, prizor, našu vezu, svoju ludost, vidio sve s veće udaljenosti kao da ju je netko drugi udario, netko drugi tko ju je volio, netko drugi tko se zbog nje odrekao cijeloga svijeta. Zakoračio sam unatrag uţasnut onime što sam učinio. S onim istim smiješkom još uvijek na licu, okrenula mi je leđa i jednostavno rekla: "Ugasi svjetlo." Učinio sam to bez ijedne riječi. Ugasio sam svjetlo i otišao u kupaonicu i napunio kadu kipućom vodom, kao da se moram dobro od nečega očistiti. Stavio sam Louisa Armstronga u walkman i smotao si joint. Skinuo sam se, zapalio joint, stavio slušalice na uši, ušao u kadu, uključio mlaznice i razmišljao o onome što sam vidio s udaljenosti u trenutku kad sam je udario. Vidio sam budalu, očajnu i izgubljenu. Vidio sam bjegunca, koji je pobjegao od svega i koji je i dalje bjeţao. Sjedio sam u kadi zatvorenih očiju i razmišljao kakva će mi biti budućnost bez Hailey, bez moje Obitelji, bez karijere, bez novca. Preda mnom su se nalazila vrata koja nisam mogao otvoriti, a iza njih je bio ţivot koji nisam mogao shvatiti. Osjetio sam kako me preplavljuje crni očaj, pomislio sam na smrt, slobodu, na mir koji donosi smrt. Ali bilo je nešto u glazbi, nešto u tom dţezu, limenoj trubi, veselom duhu koji je marširao kroz teška vremena. Sjedio sam u kadi, pušio travu, slušao Louisa Armstronga i razmišljao o vlastitom putu kroz tamu, kroz tamu, prema vratima koja nisam mogao otvoriti. I zamišljao sam kako se naslanjam na njih ramenom, guram, razvaljujem ih, prolazim kroz njih onako kako je Pepito učinio i dolazim u ravnoteţu, i osjetio sam neobično smirenje. I umor. Moţda je bilo od trave, moţda zato što nisam spavao prethodnu noć, moţda zbog oslobađanja od svih tih napetih očekivanja, ali osjetio sam neobično smirenje i umor, i sa slušalicama još uvijek na ušima i toplinom vode koja mi je grijala kosti, zaspao sam. Kad sam se probudio, dočekala me krvava noćna mora.

19 SLUŠAO SAM NJEGOVU PRIĈU S UŢASOM, A KAD JE PRESTAO PRIĈATI, zatresao sam glavom kao da se pokušavam vratiti u stvarnost. Soba je bila ista kao i

prije, još uvijek siva, još uvijek osvijetljena fluorescentnim lampama koje su zujale na stropu. Prozor s rešetkama i dalje je gledao na zid druge zgrade. Soba je bila ista, ali svemir se pomaknuo. Ako se ţivot ţivi u tom normalnom, uskom i razočaravajućem procijepu između očekivanja i stvarnosti, onda se oni trenuci koji nam najviše oblikuju ţivot odigravaju u velikim prazninama gdje se očekivanja i stvarnost najviše udaljavaju jedno od drugoga. Dok sam slušao kako Guy Forrest pripovijeda svoju priču, činilo mi se kao da naglavačke padam u jednu takvu prazninu. Očekivao sam da će priča biti njemu na korist, a to je i bila, iako ne u onoj mjeri kako sam mislio, ali očekivao sam da će to biti i priča o Guyevu pustošenju, Guyevim makinacijama, o jednom arogantnom potezu za drugim, koji su svi neumoljivo vodili prema Guyevoj moralnoj propasti koja je eksplodirala u počinjenom ubojstvu. Umjesto toga vidio sam pustošenje i makinacije druge osobe. Ključno je bilo dodirivanje koljena. Taj bezazleni detalj zazvučao mi je poput sirene. Nalaze se u baru, on nije siguran što tamo rade, nije siguran što ţeli i zašto se tamo nalazi. Izdaja je neizgovorena poruka koja se kovitla oko njih poput dima cigarete. Njihovi razgovori dotiču se i odmiču od neposredne teme, ali dok piju i pričaju, njihova se koljena dodiruju, u činu koji je istovremeno nespretan i intiman, koljena im se dodiruju i iskra šalje kompleksne valove emocija kroz Guya. To je dodir nabijen značenjem, a ipak moţda nije bilo nikakva značenja. Obećava tako mnogo, a ipak ga dovodi u neugodnu situaciju. Intiman je, ali je li zaista tako? Ili je, s druge strane, to samo slučajnost? Nesigurnost podiţe razinu svega što prati, poţude, zbunjenosti, ţelje, straha, svega toga. Znam, jer isto takvo slučajno dodirivanje koljena pokrenulo je u meni isti val emocija. Slučajno dodirivanje koje i nije bilo tako slučajno. Od početka je znala za prijašnje zdravstveno stanje Juana Gonzaleza. "Nemojte to spominjati", sigurno je rekla članovima Obitelji. "Ja ću to srediti", rekla je i zaista je to učinila. Polagano zavođenje, obećanja o budućnosti, šaputanja o Kostariki, sve je sluţilo tome da Guya dovede do ključnog trenutka kad će u njezinu slučaju otkriti kobnu pogrešku. Moţete čekati godinama, desetljećima, da vam jedan takav slučaj ušeta u ured. Nemar bez veće štete svakodnevna je praksa i ima ga kao pljeve, a isto tako malo i vrijedi. Slučajevi s većom štetom i nedvojbenim nemarom obično idu velikim imenima s reputacijom. Kako bi se jedan solo odvjetnik mogao dočepati takva slučaja? Pukom srećom. A ako vas sreća ne prati? Onda si je sami stvorite. Prihvatite slučaj s kobnom pogreškom i pronađete način da pogreška nestane. Hailey Prouix. Ali što je htjela od mene? Na meni je iskušala isti onaj polagani način zavođenja, isto dodirivanje koljena zbog kojega mi se činilo da sam ja taj koji zavodim nju. Ali nisam to činio, ili jesam? Ona je slijedila scenarij zbog nekog nepoznatog razloga, koji je samo ona znala. Sto sam joj mogao ponuditi? Zašto se isplatilo iskoristiti me?

Pitanja su se obrušila na mene, a istovremeno mi je sve postalo jasno. "Ti je nisi ubio", rekao sam Guyu. Bila je to tvrdnja, a ne pitanje, iako je on to shvatio kao pitanje. "Ne, rekao sam ti, nisam. Nisam. Ne." Pogledao sam Beth nervozno oklijevajući. Htio sam i na njezinu licu vidjeti vjerovanje, a htio sam vidjeti još nešto drugo. Je li shvatila tu ludost koja se krila iza mojih postupaka? Je li spojila njegovu kronologiju o Haileynom tajnom ljubavniku s ono malo što je znala o mojoj neuspjeloj vezi? Je li povezala datume početka jednoga i drugoga i datume kad je sve propalo, je li popunila praznine i počela nagađati koji su bili moji motivi? Buljila je sada u Guya i ništa nisam mogao pročitati iz izraza njezina lica. "Zašto ne?" upitala je Guya. "Ukrala je tvoj novac, imala drugoga ljubavnika, oduzela ti obitelj, karijeru, ostavila te je bez prebite pare i bez budućnosti. Iskoristila te kao unajmljenu mazgu. Zar je nisi htio ubiti?" Ĉudno ju je pogledao, kao da je to pitanje koje mu nikad prije nije palo na pamet. "Volio sam je. " "Daj, molim te", rekao sam glasno, glasom u kojem je bilo toliko ogorčenja. "Tko je volio više od Othella? U povijesti svijeta ljubav je potaknula više ubojstava nego što ih je spriječila." " Š t o j e tebe spriječilo?" upita Beth njeţno. Nije odmah odgovorio. Gledao je nekamo u stranu, lice mu je bilo u grču zbunjenosti. Očekivao sam da će reći nešto dirljivo i religiozno, nešto plitko, poput odgovora koje daju ljepotice na natječaju ljepote. Nisam je ubio, jer vjerujem da ljubav može svijet učiniti boljim i trebali bismo ljude oko nas obasipati ljubavlju, a ne nasiljem. Ali nije to rekao, ono što je umjesto toga rekao bilo je: "Jer mi nikad nije palo na pamet." Nikad mu nije palo na pamet? Nikad mu nije palo na pamet? Kako mu to nikad nije palo na pamet u svijetu u kojemu ţivimo, svijetu poslije holokausta, poslije 11. rujna, u ovome dobu preplavljenom nasiljem, natopljenom krvlju? Nikad mu nije palo na pamet? Imao je savršen odgovor, jer zvučao je tako istinito. Nikad mu nije palo na pamet. Nije li to ono što nas najčešće drţi na rubu uskog puta ispravnosti, pa nam padanje u ponor ne pada na pamet? S tim odgovorom nestali su i posljednji tragovi mojih sumnji. Sad sam mu vjerovao. Sad sam vjerovao cijeloj njegovoj priči. Bio sam u krivu, u krivu od početka, potpuno u krivu. Bio sam toliko u krivu, da sam prigrlio laţne pretpostavke, toliko sam pogriješio da sam ganjao čovjeka kroz mokre gradske ulice, pogriješio toliko da sam traţio način da strpam prijatelja iza rešetaka na doţivotnu, ili još gore, na električnu stolicu. Prekršio sam svaku stavku svoje odvjetničke zakletve, pokušavao sam što prije osuditi krivca bez pravovaljana suđenja, pokušao sam uzdignuti pravdu iznad forme, ţrtvovati sredstva da bih postigao cilj, a cijelo vrijeme bio sam potpuno u krivu.

Moţete se opeci ako uzmete pravdu u svoje ruke. Mogu postojati stvari zbog kojih ste spremni svoj ţivot staviti na kocku, barem se nadate da postoje, ali u što moţete biti tako apsolutno sigurni da biste tuđi ţivot stavili na kocku? Nije dovoljno sumnjati, nagađati, u neku ruku vjerovati. To nije dovoljno. Moţda je to redoviti zakonski postupak, metoda, smišljena tijekom tisućljeća, koja nam dopušta da svoja nagađanja tretiramo kao sigurne postavke. Moţemo vas strpati u zatvor, a da nismo apsolutno sigurni ni u šta, i to nakon što smo skočili kroz sve obruče i odigrali igru onako pošteno kako znamo. Redoviti zakonski postupak nije put prema sigurnosti, nego način kako postupati s nesigurnošću, a kad to zaboravite, počinjete zaboravljati da je nesigurnost sve što imamo. Na pitanje kako mogu zastupati čovjeka za kojega sam siguran da je kriv, odgovaram ovako: Tko na ovome svijetu moţe u išta biti siguran? I evo me ovdje u svemiru koji je različit od onoga u kojemu sam se jutros probudio, zastupam čovjeka za kojega sad vjerujem da je nevin i čiju sam obranu nemilosrdno sabotirao gotovo od trenutka počinjena zločina. Sto sad da radim, kako da ga spasim, kako da spasim samoga sebe? Sto god moram učiniti, moram to učiniti brzo, prije nego što kotači koje sam stavio u pogon padnu poput sjekire, ravno na glavu Guya Forresta. "Guy, ovo ti moram reći", rekoh pokušavajući sakriti očaj u glasu. "Postoji mnoštvo dokaza protiv tebe. Tvoj pištolj, otisci tvojih prstiju, modrica, morat ćeš priznati da si je udario ako budeš svjedočio, tvoj pokušaj bijega. Još ne znaju za novac, ali ako saznaju, postat će još gore. Ne vjerujem da si je ubio i spreman sam te braniti najbolje što znam, bez zadrške, ali moţda je došao trenutak da ozbiljno razmotriš njihovu ponudu." "Rekao si da se moramo boriti." "Da, ali to je bilo prije nego što sam saznao za Gonzaleza. Moţda te ne osude za ubojstvo, ali ipak će te optuţiti zbog prevare u slučaju Gonzalez. Ipak ćeš završiti u zatvoru. Gledaj. Troy Jefferson ponudio je nagodbu za ubojstvo na mah. Odsluţit ćeš osam do deset godina. Moţda ti i ja skinem koji mjesec. A pobrinut ću se da u to bude uključeno i ono što si napravio u slučaju Gonzalez. Nije nešto, ali bit ćeš vani prije nego što napuniš pedeset, ništa ti neće visjeti nad glavom i imat ćeš priliku početi iznova." "Nisam to učinio." "Znam, Guy. Vjerujem u to. Ali prevario si osiguravajuće društvo. A ako se odlučiš za sudski postupak i izgubiš, što je više nego vjerojatno u slučaju Juana Gonzaleza, mogu te drţati u zatvoru ostatak ţivota ili te čak ubiti." " Š t o j e s drugim muškarcem?" "Moţemo pokušati prikazati da je on to učinio", rekoh, "i to ćemo učiniti. Ali to je dvosjekli mač. To bi također mogao biti razlog zbog kojega si je ti ubio, ljubomora, bijes. To je opasna igra ako je ţeliš igrati. Osam godina je puno, ali to nije kraj

ţivota." Okrenuo se prema Beth. „Što ti misliš?" "Mislim da je to velikodušna ponuda", reče Beth. "Koliko sam razumjela, tvoj punac je odlučio izbjeći sudski postupak i negativni publicitet. I izbjeći spominjanje imena Juana Gonzaleza. Mislim da ima smisla ići tim putem." "Mogu li razmisliti o tome?" upita Guy. "Ne", rekoh. "Nema vremena. Ako Jefferson čuje nešto o toj mućki u slučaju Gonzalez, povući će nagodbu. Moramo odlučiti odmah, ovoga trenutka. Svaka sekunda je opasna. Daj mi punomoć da prihvatim nagodbu." "Ne znam." "Ne moţeš si dopustiti luksuz neznanja. Sad moraš odlučiti. Zaista ti savjetujem da prihvatiš nagodbu. Beth ti savjetuje da prihvatiš nagodbu. Odluka je tvoja, ali ako ne odlučiš sad, nagodba te neće čekati i to bi mogao biti kraj." "Ne znam. Ne znam." "Moram imati odgovor, Guy. Sada. Da ili ne. Što kaţeš? Da ili ne?"

20 RECEPCIONERKA IZA STAKLENE PREGRADE PUSTILA NAS JE DA ĈEKAMO u čekaonici. Rekla je da je gospodin Jefferson još uvijek na sastanku. Nazvao sam izravno iz zatvora i ta ista gospođa rekla mi je da je gospodin Jefferson zauzet. Rekao sam joj da se radi o vaţnoj stvari, rekao sam da je hitno, rekao sam joj da se radi o optuţbi Guya Forresta za ubojstvo i da Troy Jefferson itekako ţeli sa mnom o tome razgovarati. Ponovila je: "Gospodin Jefferson nije slobodan u ovome trenutku." "Stiţem odmah", rekao sam joj. "Nemojte mu dopustiti da ode prije nego što stignem." I sad sam tu. Recepcionerka mi se nasmiješila iza staklene pregrade, kako to drţavni sluţbenici već čine na kraju radnog dana i zamolila nas da sjednemo i pričekamo. I tako smo sjedili i čekali. Ĉekaonica pred uredom okruţnog tuţitelja bila je sastavni dio predvorja pred dizalom i nalazila se na četvrtom katu zgrade suda. Bio je to ogoljeli prostor bez imalo udobnosti. Izgledalo je kao da su kupili već rabljeno pokućstvo iz čekaonice nekog propalog zubara. Gotovo da ste mogli čuti odjeke krikova. U prostorije ureda vodila su jedna jedina vrata s mutnim staklom, a recepcionerka je sa svog mjesta otključavala bravu. Kuckao sam prstom po svojem ručnom satu, lupkao sam nogom. Iz dizala je izašla krupna ţena i recepcionerka je odmah pritisla dugme i propustila

je u ured. Rješavao sam premetaljku u novinama koje je netko ostavio na stoliću zajedno s mjesecima starim časopisorm VeR'.sweÀ:. STUDOL je bilo ludost. BVŢRES je bilo svrbeţ. Ali VAKIRCO, VAKIRCO. Zapeo sam na VAKIRCO. Gdje je sada Skink kad ga trebate? "Kričavo", reče Beth nagnuvši se preko mojega ramena. "Dosta više o mojim prokletim kravatama", rekoh ispunjavajući praznine slovima. Vrata su se otvorila i izašao je muškarac u odijelu, s torbom za spise velikom kao ormarić za kartoteku. "Moţete li još jednom reći gospodinu Jeffersonu da smo ovdje?" zamolio sam recepcionerku. "Rekla sam njegovoj tajnici", reče ona. "Moţete li je još jednom podsjetiti? " Nasmiješila mi se. "Zna ona. Rekla mi je da morate pričekati." Uzeo sam Newsweek. Ĉitao sam kritiku filma koji više nije igrao. Ĉitao sam o zvijezdi u usponu koja je već potamnjela. Ĉitao sam o katastrofi u Kini, koju je u našim mislima s malom mogućnošću primanja podataka o uţasima već zamijenila katastrofa u centralnoj Americi. Vrata su se otvorila, izašao je nizak muškarac u odijelu, a ja sam u trenu ustao dok mi je srce potonulo kao indeks NASDAQ. "Peale", rekoh. Jonah Peale imao je bolan izraz lica, poput maske. Iza njega je stajao Troy Jefferson, smiješeći se i drţeći vrata. "Iznenađen sam što vas ovdje vidim, gospodine Peale", rekoh. "Prioriteti", reče Jonah Peale, osorno kimne glavom i prođe pokraj nas. Bio sam previše zapanjen da išta kaţem, samo sam gledao za njim. "Victore, jesi li spreman za mene?" upita Troy Jefferson. "Da", rekoh, iako sam pretpostavljao da sam zakasnio, previše, previše zakasnio. Beth i ja krenuli smo za tuţiteljem kroz otvorena vrata, niz uski hodnik, u njegov mali ured. Još uvijek je malo šepao pri hodu. Na podu ureda visoko su bili naslagani fascikli i dosjei, na zidovima su bile nalijepljene karte. U svem tom neredu nalazile su se dvije zastave, jedna pokraj druge, zastava Sjedinjenih Američkih Drţava i zastava Commonwealtha Pennsylvanije. Svi dokumenti na stolu bili su poloţeni licem prema dolje. Naslonjeni na ormar za spise stajali su naši prijatelji detektivi, Breger i Stone. Znao sam da ovo ne sluti na dobro. Ovo nije bilo ni najmanje dobro. "Kako ide, Victore?" upita Troy Jefferson kad smo se svi smjestili na svoje stolce. "Jesi li spreman za pregovore?" "Zbog toga sam ovdje, da malo popričamo o tome." "Naravno, surađivat ćemo u potpunosti kako to zahtijeva zakon, dat ćemo ti sve na što imaš pravo. Ali moram priznati, ovaj slučaj odjednom je u meni probudio

kompetitivnost. Prije svakog postupka osjećam isto nervozno iščekivanje kao i onda kad sam igrao košarku. Pretpostavljam da je i ovo igra. Samo sad igram na drugom igralištu. A pravda mi je cilj." "Mi nismo reporteri", reče Beth. "Sačuvaj svoje blebetanje za medije." Kiselo se nasmijao i slegnuo ramenima kao da se već nalazi u zgradi senata. "Danas smo se našli s klijentom", rekoh. "Sve smo još jednom prodiskutirali. On i dalje izjavljuje da je nevin, ali u svjetlu mnoštva dokaza koji postoje protiv njega, zamolio me da detaljnije razmotrim ponudu o nagodbi koju si spomenuo na čitanju optuţnice." "Da, pa, ţao mi je zbog toga", reče Troy Jefferson. "Ţao?" "Kad sam ponudio nagodbu, to se temeljilo na činjenici da nismo bili u posjedu informacija koje bi ukazivale na bilo koji drugi motiv osim strasti i ljubomore." "To je točno", rekoh. "Ali nisam primio nikakvu obavijest da si otkrio neke nove činjenice." "Prije dvadeset minuta poslao sam faks u tvoj ured." "Prije dvadeset minuta? Prije dvadeset minuta bili smo u vašoj čekaonici." "Zaista? Nisam znao." Posegnuo je za jednim od papira na stolu, provjerio što piše i pruţio mi ga. "Evo ga." Ni ne pogledavši ga rekoh: "Prihvaćamo nagodbu." "Ţao mi je, Victore, ali povlačim ponudu." "Ne moţeš." "Već jesam." "Ponuda i prihvaćanje. Imamo ugovor." "Ne bih rekao. Svi glavni uvjeti nikada nisu precizirani u potpunosti, ponuda je u svakom trenutku bila neizvjesna, pojavile su se nepredvidljive okolnosti, i ponuda je povučena prije nego što ste je prihvatili. Nagodbe se ne ravnaju prema pravilima ugovora, ali čak kad bi to i bilo tako, tvoj zahtjev više ne vrijedi." "Vidjet ćemo što će sutkinja reći na to." "Nadam se da hoćemo." Gledao sam ga. Cerio mi se. „Što ste otkrili?" upita Beth. Naslonio se na naslon stolca, isprepleo prste i stavio ruke iza glave. "Juana Gonzaleza." "Igrač bejzbola?" upitah s laţnom zbunjenošću u glasu. "Ne, ne igrač bejzbola", reče Jefferson. Stojeći pokraj ormara za spise, Stone se tiho nasmijala. Breger je gledao u strop i nastojao da mu lice bude bezizraţajno. Na Bethinu licu pojavio se izraz zaprepaštenja. Pokušao sam oponašati njezin izraz, iako mi je to bilo teško. Bilo je teško. Sve mi je bilo jasno u trenutku kad sam vidio Jonu Pealea na vratima s mutnim staklom. Naravno da mi je bilo jasno. Sam

sam zakuhao cijelu stvar. "Ime gospodina Pealea dodat ćemo na naš popis svjedoka", reče Troy Jefferson. "On je zanimljiv čovjek, taj Jonah Peale, ima zanimljivu priču za ispričati." "Uništit će si tvrtku", rekoh. "Da, očekujem da bi njegovo svjedočenje moglo nanijeti ozbiljnu štetu njegovu odvjetničkom uredu, ali ipak, on osjeća potrebu da kaţe istinu, cijelu istinu i ništa drugo doli istinu. U jednom trenutku htio je izbjeći publicitet, ali sada ţeli samo to da gospodin Forrest u potpunosti osjeti ruku pravde." "Ne razumijem", reče Beth. "Izgleda da je gospodin Peale na neki način saznao da njegova kći ţeli da joj se suprug vrati. Zamislite to. Gospodin Peale više bi volio da mu propadne posao, nego da dopusti ubojici povratak u kuću svoj e kćeri i unuka. " Zaklopio sam oči pokušavajući suspregnuti mučninu. Sve sam ovo ja zakuhao, uništio sam svojemu klijentu mogućnost da barem dio ţivota proţivi izvan zatvora. "On to nije učinio", rekoh. "Victore, imat ćeš sve mogućnosti da to dokaţeš. Ali ono što je sad pred nama, predstavlja jednostavan slučaj prevare u kojemu su se urotnici posvađali zbog novca. Ovdje prisutna Stone provjerila je financijsko stanje." "Jeste li bili svjesni da je gospođica Prouix dizala novac s računa?" upita ona. "Jesam", rekoh. "Znate li kamo je novac otišao?" "To je dio povjerljivog razgovora. Ali mogu reći da je moj klijent znao da je novac podignut i to ga nije uznemiravalo." Breger prezirno otpuhne. "Sigurno", reče Stone. "Milijun zelembaća više-manje, pa što je to?" "Mi vjerujemo", reče Troy Jefferson, "da smo napokon shvatili što se dogodilo. Zajedno su ukrali novac, ona ga je digla sa zajedničkog računa za vlastite potrebe, a njemu nije ništa rekla. U bijesu zbog ukradena novca i zbog njezine veze s drugim muškarcem, što je pokazala DNK analiza, on ju je ubio. To se i previše često do gađa, tuţna priča koju smo puno Wta čuli. A mi ćemo je dobro ispričati." "To nije istina", rekoh. "Dovoljno je blizu. Nadam se, Victore, da tvoje pripreme idu brzo, jer ulog se povećao. Na stolu više nije ubojstvo na mah. Sutra podnosimo zahtjev za razmatranje smrtne kazne kao moguće presude. Igra je počela, prijatelju. O, da, igra je počela." Nakon sastanka izišao sam na stubište suda ţmirkajući na jarkom suncu koje je blještalo sa savršeno plavog neba. Zrak je bio svjeţ, proljeće je pokazivalo svoju ljepotu i prvi put nakon dugo vremena ja sam to

primjećivao. Sve sam primjećivao. „Što ćemo učiniti?" upita Beth. "Ne znam što ćemo učiniti." Duboko sam udahnuo, pustio da mi kisik preplavi pluća poput nekog eliksira, a zatim sam zijevnuo otvorivši usta najjače što sam mogao. "Ali što se mene tiče, mislim da ću otići kući i malo pridrijemati." "Victore? Jesi li dobro?" "Samo sam malo umoran. Samo malo. Nisam u zadnje vrijeme mnogo spavao. Najprije ću tebe odvesti u ured, a onda idem kući. Moţeš li ti reći Guyu loše vijesti?" "Victore?" "Učinio bih to i ja, ali moram malo ubiti oko. Samo na nekoliko minuta." Još uvijek je bilo poslijepodne kad sam stigao kući, skinuo odijelo i spuznuo među plahte. Vani je još uvijek bio svijetao dan, sunčevo je svjetlo prodiralo kroz pukotine između prozora i rolete. Na trenutak sam pogledao u strop. Nije se rušio, bio je nepomičan, siguran. Zatvorio sam oči i zaspao kao zaklan. Kad sam se probudio, bio je mrak i sve je bilo tiho i odmah sam točno znao što moram učiniti. Moţda prije i nisam znao što sam činio, nikada prije nisam pomišljao učiniti ono što sam htio učiniti Guyu, ali sad sam bio na poznatijem teritoriju. Jedna je djevojka mrtva, moja ljubavnica je mrtva i ostavila mi je jednu misteriju da je riješim, jednu jednostavnu misteriju. Tko ju je, do vraga, ubio? Da bih spasio Guya i proveo u djelo svoju osvetu, morao sam samo riješiti tu misteriju, pronaći motiv i naći ubojicu. I u tom sam trenutku vjerovao da već imam ključ. Naravno da sam bio u krivu. Nije bilo ničega jednostavnog u misteriji smrti Hailey Prouix, baš kao što ništa nije bilo jednostavno kad se radilo o Hailey Prouix. Ali proklet bio ako nisam imao pravo u vezi ključa.

21 "PRVA PHILADELPHIJSKA BANKA, POSLOVNICA U ULICI MARKET, NA LINIJI je Allison Robards." "Bok, Allison. Ovdje Tommy, Tommy Baker iz Prve Philadelphijske, u Old Cityju. Kako si?" "Dobro. Rekao si Tommy'?" "Točno. Tommy, Tommy Baker." "Tommy Baker, zvuči mi poznato. Jesam li te upoznala na boţićnoj zabavi?" "Sjećaš se tipa u kariranom sakou koji je plesao onaj ples?" "Onaj ćelavi?" "Nisam ćelav, samo sam folikularno uskraćen." "Ĉinilo mi se da mi ime zvuči poznato. Tommy. Tommy Baker. Kako si, Tommy?" "Sjajno. Sve je super, osim naših računala. Rade li vaša ili se i vama srušio cijeli

sustav?" "Sve radi. Što trebaš?" "Imam ovdje detektiva iz policije koji se raspituje o jednom našem računu. Na ime Hailey Prouix." "Hailey Prouix? Zar ona nije...?" "Upravo tako. Ali kompjuter mi se srušio, a mogu ti reći da se to često događa. Netko je zeznuo stvar. Znaš li tko nam ih je prodao?" "To nije moj posao." "Kaţu da se njezin ured nalazio u blizini vaše poslovnice, pa sam pomislio da bi mi mogla pomoći." "Svakako, Tommy. Koje je ono bilo ime?" "P-r-o-u-i-x. Hailey. Adresa iz predgrađa." "Evo je. Broj računa 598872. Račun je otvoren u našoj poslovnici. Prije dvije godine." "U redu, super. Kakav je saldo?" "Deset tisuća tristo četrdeset dva i pedest šest." "Ima li kakvih transakcija u posljednje vrijeme?" "Ĉekovi, ništa neobično. Osim..." "Samo reci." "Elektronska swift doznaka otprilike prije dva mjeseca, osamnaestog veljače. Veliki iznos. Opaaa. Ĉetiristo tisuća." "Ma, nemoj reći. Kamo?" "Ne znam, ovdje mi nije ispisano odredište. Imam samo broj WT876032Q. Morat ćeš provjeriti kod Sluţbe za swift doznake." "O.K., sjajno, hvala ti. I kao njezina poslovnica, vi sigurno imate njezin sef?" "Daj da pogledam. Ĉekaj sekundu, moram provjeriti kartoteku." Duga stanka. "Ne, ne, nemam zabiljeţen sef pod njezinim imenom." "U redu, puno ti hvala." "Nema problema." "I, Allison, ugodan dan ti ţelim." Imam ključ. Leţao je na mojem radnom stolu, mali komadić metala, jedan dio okrugao kao djetelina, drugi dio nazubljen kao zubi jednog od onih pijanaca u ulici North Broad. A na glavi su ugravirane riječi DIEBOLD INC./CANTON OHIO. Canton, Ohio, rodno mjesto nogometa i dom Dvorane slavnih za profesionalne igrače nogometa. Također i sjedište kompanije Diebold, Incorporated. Od trenutka kad sam ugledao taj ključ u ladici komode u stanu Hailey Prouix, znao sam što predstavlja. Diebold ne proizvodi bilo kakve brave i ključeve. Diebold ne proizvodi ormare za spise ili radne

stolove ili lokote ili aute. Diebold izrađuje trezore, bankovne trezore. Ovo je ključ za sef Hailey Prouix, skrovište njezinih tajni, kako osobnih tako i financijskih. Muškarac odjeven u crno pretraţio je kuću nakon ubojstva, očito traţeći baš ovaj komadić metala. A Skink mi je, pri našem susretu, popraćenom bljuvanjem, rekao da zna da je ključ kod mene i da ga ţeli, ţeli ga tako jako da mi je otvoreno rekao da ga ţeli. Pokupio sam ga bez razmišljanja, ali sad odjednom, u velikoj ţelji da spasim Guyu ţivot, osjetio sam veliku potrebu da saznam što se krije u kutiji sefa. Uzeo sam telefon koji sam poklonio Hailey da bih izbjegao biljeţenje poziva na uredskom telefonu, pripremio se za ulogu koju ću odigrati, istegnuo sam vrat, pretresao ruke, cijelo vrijeme dišući duboko poput boksača koji se sprema ući u ring. Sad mi je trebala prava boja glasa. Posao kao što je ovaj ovisi o pravoj boji glasa. S pravim tonom mogli ste napraviti čuda. Tommy, Tommy Baker. Nosim zguţvana odijela, straţnjica mi je sve veća, rijetku kosu češljam preko ćele. Brzo sam se uzdigao od nule, ali onda je moja karijera zapela, zajedno s mojim ţivotom. Ţena mi se udebljala petnaest kila, kći napravila piercing na jeziku, auto mi smrdi na mačku i pokušao sam zbariti onu novu blagajnicu, ali nije baš bila zainteresirana. Udebljao sam se, krvni tlak mi je visok, previše pijem jer u mojim je godinama moj otac već mrtav. Trebao mi je sad ton otvorene vedrine koji prekriva more očaja. Vedrinu sam mogao laţirati, a za očaj se nisam morao ni truditi. "Prva Philadelphijska banka, poslovnica Ardmore." "Dobar dan, ovdje ulica Market. S kim govorim?" "Ovdje Latitia Clogg." "Bok, Latitia. Ovdje Tommy, Tommy Baker. Allison Robards iz naše poslovnice predloţila mi je da te nazovem." "Allison?" "Rekla je da te je već prije nešto pitala i da si joj bila od velike pomoći." "Allison? Oh, da, Allison. Ona zgodna mala plava." "Baš ta. Slušaj, imam pitanje na koje mi ti moţda moţeš odgovoriti. Iz Pravne sluţbe šalju mi neka pitanja vezana uz račun pod brojem 598872, otvoren na ime Hailey Prouix u našoj poslovnici prije dvije godine." "Nije li ona...?" "Točno. Kakav je ono bio naslov u Daily Newsu: USTRIJELJENA U SRCE. Što misliš o tome, ha? Natjera te da se zamisliš, zar ne?" "O čemu da se zamisliš?" "O sudbini. Ţivotu. Cijeni banana. Tko zna? Ali Pravna sluţba, čovječe. Trebaš vidjeti brdo formulara koje su nam poslali da ih popunimo. Trebat će nam tjedan dana." "Mogu si misliti. Prva stvar koju treba učiniti je pobiti sve odvjetnike, je li tako?" "Tko je to rekao?"

"Nije li to bio Nixon ili tako netko?" "Vjerojatno. Gledaj, Latitia, pitaju nas, osim podataka o računu, postoji li i sef registriran na njezino ime. Ovdje nemamo ništa o tome, ali koliko sam shvatio ţivjela je nedaleko od vaše poslovnice, pa sam mislio da bi mi mogla provjeriti je li imala sef kod vas." "Svakako, Tommy. Samo minutu, provjerit ću u kartoteci." Duga stanka. "Nema ništa. Ţao m i j e . " "Ne, to je dobro, bit će lakše. Hvala ti, Latitia. Usput, moram još provjeriti i neke druge stvari. Poznaješ li koga u swift doznakama tko bi mi mogao pomoći?" "Kelly Morgan." "Ona se razumije u te stvari?" "Oh, da. Reci joj d a t e šalje Latitia." "Hvala ti, puno si mi pomogla. Jesmo li se sreli na boţićnoj zabavi?" "Bila sam s muţem." "Zašto je to tako, Latitia, da su sve dobre ţene već zauzete?" Zajedno s ključem sa stola u njezinoj sobi uzeo sam i Haileynu isteklu vozačku dozvolu. To je bila jedina njezina slika koju sam imao: ljubavnici opterećeni osjećajem krivnje ne slikaju se. Bio sam u svojem uredu, zatvorio sam i zaključao vrata, zadubio se u malu fotografiju na iskaznici, ali kao da sam gledao nekog stranca. Njezino je lice inače bilo tako izraţajno, usta su joj uvijek bila na rubu smiješka ili mrštenja, oči su se širile ili suţavale, lice joj je bilo ţivo sa svim tim strujama emocija koje su tekle ispod površine, ali sva ta ţivost nedostajala je na fotografiji. Izgledala je obično, čak sivo kao miš, kosa joj je bila začešljana unatrag, naočale su skrivale izraţajne crte njezina lica umjesto da ih naglašavaju. Nije sličila nikome koga sam poznavao. Gola statistika bila je tu, datum rođenja, spol, visina metar i pedeset pet, oči plave, ali nje tu nije bilo. Zaklopio sam oči i pokušao je zamisliti. Duh Hailey Prouix progonio me od trenutka kad sam našao njezino tijelo - najprije me natjerao da osiguram kaznu za Guya, a sad, nakon što sam otkrio njegovu nevinost, tjerao me da nađem pravoga ubojicu - ali u tom trenutku, dok sam sjedio za radnim stolom između dva telefonska poziva, nisam je mogao vidjeti. Slika je bila nejasna. Mislio sam da je poznajem, bili smo intimni na više načina, mislio sam da je poznajem bolje od njezina zaručnika, bio sam siguran u to, ali sad je njezina slika bila nejasna. Š t o j e uzrokovalo tu nejasnoću? Svaka prokleta stvar zasebno. Od trenutka njezine smrti stalno sam sve više i više toga saznavao o njoj. Detektivka Stone rekla je da od svih ljudi koji su je poznavali nitko nije spomenuo riječ "draga" ni "slatka". Leila je rekla da je izrekla najgore moguće prostote. Uvijek sam mislio da je odrješita, ali toliko odrješita? A onda,

ljigavac kao što je Skink kaţe da ju je poznavao bolje od mene i pomislio sam da moţda ima pravo. Kotačići unutar kotačića unutar kotačića. Posljednji udarac bila je Guyeva priča, koja je pokazala kako ga je iskoristila za svoje vlastite pokvarene namjere, a onda, zbog nekog drugoga razloga, iskoristila je i mene. Ĉinilo mi se da je razbijeno sve ono što sam mislio da znam o njoj, otkrićem tajne o tami skrivenoj duboko u njoj, tajne koje nikad nisam ni naslutio. Zaklopio sam oči i pokušao je zamisliti, ali nisam mogao. Tko je bila Hailey Prouix? Naslućivao sam da se iza tog odgovora skriva ubojica. "Swift doznake." "Bok, trebam Kelly Morgan." "Trenutak molim." Umirujuća glazba. "Kelly Morgan." "Kelly, bok. Ovdje Tommy, Tommy Baker iz poslovnice Ardmore. Latitia Clogg mi je rekla da ti se obratim ako imam kakvih problema. Rekla je da si ti jedina koja znaš što se tu događa." "Ima pravo. Kako si ti?" "Dobro, bolje nego dobro. Ostalo mi je - daj da vidim - još pet sati i onda odlazim na tjedan dana odmora. A reći ću ti nešto, Kelly, zaista će mi trebati." "Zar ne treba svima nama, Tommy, svima nama." "Evo u čemu je moj problem. Prije nego što se maknem odavde, moram završiti hrpu papira koje su mi poslali iz Pravne sluţbe. Jesi li ikad s njima imala posla?" "Nastojim ih izbjegavati." "Potpuno te razumijem, Kelly. No, ima jedan račun koji ih zanima. Radi se d onoj Hailey Prouix, jesi čula za nju?" "Nije mi poznato." "Cura koju je netko upucao u srce ovdje u Ardmoreu?" "Oh, da, njezin dečko je to učinio, zar ne? Ĉula sam da je već oţenjen i spetljao se s njom i onda je ubio, tako nekako?" "Tako kaţu." "Zgodan tip. Sličan onima na koje ja nalećem." "Ne ti, Kelly." "Bolje ti je da ne znaš, vjeruj mi. Sto trebaš?" "Izgleda da je swift doznakom podigla neka sredstva sa svojega računa osamnaestog veljače ove godine. Broj računa 598872, swift doznaka broj WT876032Q. Oni iz Pravne hoće znati kamo je otišao taj novac." "Ĉekaj sekundu da vidim. Broj računa...?" "598872."

"Da, imam ga. Otišlo je u neku banku u Las Vegasu, ime banke je Nevada One. Na račun 67ST98016. Adresa poslovnice je ulica Paradise u Las Vegasu, poštanski broj 89109." "Ovo je super, Kelly, hvala ti." "Još nešto?" "Ne, ovo će biti dovoljno da mi se Pravna skine s vrata." "Uţivaj na odmoru, Tommy." "Vjeruj mi da hoću." Naše su ţivotne priče uvijek laţi. Kako moţemo biti heroji vlastita ţivota, ako govorimo samo istinu? Zabašurimo koji događaj s jedne strane, izmislimo opravdanje s druge strane, izostavimo ključni detalj koji sve mijenja. Ima li nešto manje pouzdano nego što je sjećanje? Eichmann je izvršavao naredbe. Clinton nije učinio ništa loše. Naše ţivotne priče velika su izmišljotina i zato sam znao, već onda kad sam je prvi put čuo, da moram uzeti Haileynu priču ne sa zrnom nego s vrećom soli. Oh, mogao sam popuniti neke praznine u toj priči. Godine koje je provela u srednjoj školi vjerojatno i nisu bile tako idilične - jesu li ikome? Koledţ i nije bio tako strašan kao što je tvrdila - djevojke na koledţu koje izgledaju kao što je izgledala Hailey, ne ţive baš ţivotom pustinjaka. A mogao sam zamisliti da je veza s partnerom u prvom odvjetničkom uredu gdje je radila bila strastvenija, bolnija nego što je rekla, i da je završila s više problema. Oh, nisam uopće sumnjao da je njezina ţivotna priča više izmišljotina nego istina, tim više što mi je sama rekla da ne vjerujem ni jednoj riječi koju mi kaţe. "Zašto te zanima?" pita me dok leţimo jedno pokraj drugoga u krevetu i izmjenjujemo priče kao poljupce na jastuku. Rolete su spuštene da spriječe ulazak popodnevnog svjetla, njezin miris obavija me kao droga. "Ţelim te upoznati", kaţem. "Ne, ne ţeliš." "Ne ţelim?" "Samo ţeliš potvrditi ono u što već vjeruješ. Posljednje što ţeliš su iznenađenja. " "Imali ih?" "Ţeliš li ih?" Na trenutak razmišljam o tome. Ţelim li iznenađenja? Ţelim li se naviriti u tuţne, ogoljene dubine njezina srca? Sve se svodi na to što mi zapravo radimo u ovom krevetu? Zar je ovo ostvarena maštarija u našim inače stvarnošću nakrcanim danima ili traţimo komadić stvarnosti u umjetnom ţivotu? "Ne znam", kaţem. "Onda ih ni nema." Ona se smije, kao da moja neodlučnost sve opravdava. Ali sad je mrtva, a tajna njezine smrti postala je moja nova stvarnost i silno mi je stalo da saznam svaku tajnu, svaku istinu, sve ono što nije htjela da znam. Došlo je

vrijeme da istraţim što se krije iza tih laţi. "Nevada One, poslovnica u ulici Paradise. S kime ţelite da vas spojim?" "Sa Sluţbom za korisnike." "Trenutak, molim." "Ovdje Gerald Hopkins." "Bok, Geralde, ovdje Tommy Baker iz Prve Philadelphijske banke i zaklade. Pitam se bi li mi mogao pomoći. Imam ovdje klijenticu koja sjedi za mojim stolom, a koja ima račun i u vašoj banci. Prebacili smo joj neki novac - kad je to bilo? - oh, da, osamnaestog veljače ove godine i sad bi htjela provjeriti je li sve proteklo u redu. Moţeš li nam to provjeriti? Zove se Hailey Prouix, a broj računa u vašoj banci je 67ST98016." "Koji je ono bio datum transfera?" "Osamnaesti veljače." "U redu. Odmah ću to provjeriti." "Kakvo je vrijeme tamo kod vas? " "Vruće. Ovdje proljeće traje otprilike tjedan dana. O.K., O.K., evo ga. Primili smo doznaku osamnaestog veljače. Novac je sjeo tog dana, ali podignut je nekoliko dana kasnije. Sve je u redu." "Geralde, imaš li stanje tog računa?" "Da, naravno. Dvadeset sedam tisuća, šesto šezdeset sedam dolara." "Dobro, to se poklapa s njezinim očekivanjima. Još samo jedna stvar, htjela bi znati je li zakasnila s plaćanjem naknade za sef? Ne bi htjela kasniti s plaćanjem." "Da vidim. Ne, u redu je. Naknada je plaćena prošli mjesec izravno s računa. " "Odlično. Hvala, Geralde." "Oh, Tommy. Pozdravi gospođicu Prouix u moje ime. Dobro je se sjećam, ja sam joj osobno otvorio račun. Kako je?" "Super, sjajno. Mislim, ne mogu ništa reći o njezinu privatnom ţivotu, ali izgleda kao milijun dolara." "To sigurno." "Prenijet ću joj tvoje pozdrave, Geralde. Hvala." Jedan dugi trenutak ostao sam gledati u sliku te nepoznate ţene na vozačkoj dozvoli. Nije izgledala kao Hailey Prouix, ali sličila je nekome. Nisam znao kome, ali nekome je sigurno sličila. Rekao sam Ellie da ću se odmah vratiti i izišao sam iz zgrade i otišao u knjiţaru odmah do nas. Na stalku s naočalama za čitanje prebirao sam sve dok nisam našao one koje su odgovarale, barem donekle, onim naočalama na fotografiji. Zatim sam se vratio u ured i ušao u sobu k Beth. "Učini mi uslugu", rekoh. "Začešljaj kosu unatrag i svezi je gumicom."

"Zašto?" "Samo učini tako." Pogledala me kao da sam skrenuo pameću, a onda je otvorila ladicu i izvadila gumicu za kosu. Beth je imala crnu kosu, sjajnu, padala joj je na ramena i bila dovoljno duga da je sveţe u konjski rep. "U redu", rekoh, "sad stavi naočale." Uzela je naočale i dugo ih gledala. "O čemu se radi?" "Učini to, meni za ljubav." Kad je stavila naočale, usporedio sam je s onime što sam vidio na fotografiji. Nije ni izbliza bila slična. Beth je imala zelene oči, ne plave, i bila je malo viša. Ali postojala je neka sličnost, nedvojbena sličnost. "Kako se osjećaš, Beth? Jesi li pomalo umorna?" "Ne." "Melje li te uţurbani ritam? Jesi li na kraju snaga?" "Ne." "Osjećaš li se kao da te ţivot pregazio?" "Ni najmanje." "Smiješno, ali i ja to osjećam. Znaš što bismo morali učiniti? Morali bismo sve nakratko ostaviti i otići odavde. Ne mislim samo iz ureda, nego iz grada, iz drţave. Zar ti nije dosta Istočne obale?" "Victore, o čemu govoriš? Moramo se pripremiti za postupak. Je li ti netko jutros stavio nešto u kavu? Jesi li pri sebi?" "Zapravo ne, ali ne radi se o tome. Oslobodi ovaj vikend, partnerice, jer ti i ja idemo na put. "

22 AH, LAS VEGAS. NEON, SJAJ, LJUBAV SVJETINE PREMA DUGONOGIM ţenama u čizmama i kratkim suknjicama. Umjetno svjetlo, umjetni zrak, pompozni izlasci na pozornicu, ponizni odlasci, najave, tekst izgovoren pred publikom, vrata koja se šišteći otvaraju i zatvaraju, krom, krom. Zvonjava i zviţduci aparata za igre na sreću, srebrni zveket kovanica, rezanje starih dama kojima cigarete vise iz jednog kuta usta i koje ubacuju jednu za drugom kovanice od četvrt dolara. Divovski videoekrani reklamiraju najnovije predstave, najbogatije stolove sa zakuskama, najnovije hotele. Kotači se vrte, prtljaga leti, novac prelazi iz ruke u ruku pri svakom rukovanju, limuzine su poredane pred vratima kao red crnih leminga. Beskrajna obećavajuća slutnja kod onih koji dolaze, umoran poraz kod onih koji odlaze. Natpisi, trgovine, restorani, odore, radostan smijeh pršti iznad grandiozne kakofonije dok se osvaja jackpot i svjetla počinju bljeskati. Ah, Las Vegas. A bili smo tek u zrakoplovnoj luci.

"Moţeš li pričekati minutu?" rekao sam Beth kad smo izašli iz zrakoplova i krenuli prema vlakiću koji vodi do glavnog terminala. "Dobro bi mi došla pišpauza." Stajao sam u velikoj dvorani terminala i gledao oko sebe. Uobičajene trgovine kakve nalazimo u velikim trgovačkim centrima i restorani brze hrane izmjenjivali su se s aparatima za igre na sreću. Ništa posebno zanimljivo, ali tada mi je nešto privuklo paţnju u izlogu kioska s velikom neonskom reklamom za karneval i smrznuo sam se. Dok je Beth čekala, otišao sam provjeriti o čemu se radi. Radilo se o sportskom sakou koji je visio na stalku, baš pokraj staklenih kugli koje su umjesto snijega prikazivale siluete zgrada Las Vegasa u oblaku šljokica. Našao sam jedan sako u svojoj veličini, opipao materijal, reveri su bili od crna satena, a ostatak od grubog i svjetlucavog zlatnog lamea. Zlatni lame, kako prikladno. Nije bio baš dobro sašiven - nije imao podstavu, na ramenim šavovima već su se izvačile niti - ali imao je dovoljno velike dţepove da prime pet dobitaka na jackpotu i tako se jako svjetlucao da su mu trebali dodati i prekidač za svjetlo. Obukao sam ga, okrenuo se pred uskim ogledalom i pri tome sam morao zaštititi oči. Da, ovo je ono što sam traţio. "Prodajete li mnogo ovakvih?" upitao sam slatku prodavačicu sa zelenom kosom i naušnicom u obrvi. Izvinula je usnice. "Ne baš." "Malo je kričav, jel' da?" "A-haaa." "Moţete li zamisliti nešto što bi bio veći kič?" "Jedva." "Savršeno. Uzet ću ga." Sedamdeset osam dolara, i vrijedio je svakoga centa. "Usput", rekoh prodavačici dok sam izlazio iz trgovine, a sako je već bio zapakiran i spremljen u mojoj torbi, "sviđa mi se vaša kosa", a to sam zaista i mislio. Pocrvenjela je i to je bilo kao da sam osvojio tri sedmice na jednorukom Jacku. Dok je Beth čekala prtljagu otišao sam aerodromskim autobusom preuzeti unajmljeni auto. Bio je crven kabriolet, jeftin kao i sako, ali ipak, bez krova kao da je bio u toplessu i bio je crven. Prije nego što sam se u njemu dovezao natrag do zračne luke, spustio sam krov. Navukao sam svoj novi sako usprkos velikoj vrućini. Stavio sam i sunčane naočale, iako je već odavno pao mrak. Kad sam se zaustavio ispred Beth, koja je čekala na rubu pločnika, smijuljio sam se kao idiot. "Dobrodošla u Vegas", rekoh. "Izgledaš kao da se spremaš otpjevati vrlo lošu verziju Feelingsa. " "Ovaj grad izvlači najbolje iz mene." "Mrzila bih biti s tobom u bilo kojem gradu koji iz tebe izvlači najgore."

„Što kaţeš na Boca Raton gdje bih se pokazao u hlačama marke Sansabelt sa strukom na gumicu i bijelim cipelama?" "Victore, Sansabelt hlače i bijele cipele su šest puta bolje od tog sakoa. " "Uskači, draga, noć je mlada, a lova koju imam za kocku je tako uţarena da će mi sprţiti dţep i napraviti rupu." Spustila je naše torbe na straţnje sjedalo i otvorila vrata. "Nisam znala da te Chevrolet iz šezdeset četvrte moţe tako zagrijati." "Idemo igrati craps10. " "Znaš li uopće kako se to igra?" "Ne", odgovorih, "ali koliko znam naučiš igrati gledajući televiziju u sobi. Pa zar to nije krasno?" "Bit će to jedna skupa noć, zar ne?" Zaškripio sam gumama po kolniku i odjurio iz zračne luke u pustinjsku noć. Vegas nije bio na mojem uobičajenom dnevnom rasporedu između ureda, zalogaj niče i stana, ali bio sam već prije u ovome gradu. Poslije koledţa, na gotovo obveznom putovanju cijelom zemljom, zaustavio sam se u Vegasu na putu do Los Angelesa i ostao duţe nego što sam planirao. Sjećam se doručka za dolar i devedeset devet centi u Circus Circusu, golemih pladnjeva s jajima, brda slanine. Sjećam se neurednog starog stola za biljar u hotelu Dunes, kamo sam se mogao ušuljati jer nikog nije bilo previše briga da me spriječi u tome. U Hiltonu sam vidio Waynea Newtona, u Imperial Innu sam vidio Elvisova dvojnika kako pjeva Viva Las Vegas. U hotelu Binion's izgubio sam trideset dolara igrajući poker pijan kao deva od čistog viskija. Proveo sam jedno nedjeljno poslijepodne u sportskoj kladionici hotela Caesar's, sjedio sam s kacigom na glavi i istovremeno gledao devet utakmica Nacionalne nogometne lige. Kupio sam malu ţutu karticu, koja je detaljno objašnjavala savršenu strategiju za blackjack11, a ipak sam izgubio više nego što sam si mogao dopustiti i onda sam ponovno dobio polovicu toga natrag na poker automatu. Bio je to jedan veliki kičasti karneval i sviđao mi se, a to je bio i razlog mojega dobrog raspoloţenja, usprkos odbojnosti našeg zadatka. Da, moţda smo i bili ovdje da razvalimo sef moje ubijene ljubavnice, ali k vragu sve, Priuštit ću si malo zabave. Ipak je ovo, na koncu konca, Vegas. Ili ipak nije? Promijenio se. Njime nisu više dominirali ljudi beznadeţno skloni kiču, sad je sav bio u blještavilu i pompoznosti. Dunes je nestao, spektakularno je srušen da bi napravio mjesta Bellagiu koji je velikim natpisom reklamirao djela Picassa i Maneta u hotelskom privatnom muzeju. Nasuprot hotela Caesar's nalazio se Mirage, sa svojim otmjenim predvorjem i vulkanom pred ulazom. Mogli smo odsjesti u Parizu s Eiffelovim tornjem, u Venetianu s Grand Canalom, u Monte Carlu ili Mandalav 10 Hazardna igra koja se igra s dvije kocke. 11 Blackjack, kartaška igra, vrsta ajnca.

Bayu ili u Riju ili New York, New Yorku. Bili su tu još i MGM Grand, pa sablasni hotel Piramida iz Luxora čija se zraka s porukom o moći piramida uzdizala visoko u nebo, bio je tu Excalibur. Dok smo se vozili niz slavni Strip, grad je izgledao drugačije nego što sam ga upamtio, bio je mjesto koje se trudilo biti grandioznije od kičastog srca američkog pustinjskog zaleđa. Nije izgledao kao da je uspješan, ali čak i stremljenja prema uspjehu bila su razočaravajuća. Moj Boţe, pitao sam se ima li u gradu još kurvi. "Ovo je zapanjujuće", reče Beth dok sam je vozio niz Strip. Nikad prije nije bila u Vegasu i okretala je glavu lijevo-desno dok smo prolazili pokraj svih tih sjajnih novih hotela. "Ne razumijem", rekoh. "Zašto moraju sve pokvariti?" "Nikad u ţivotu nisam vidjela toliko svjetla. Izgleda kao da je cijeli grad parada. Što je ono?" "Piramida iz Luxora", rekoh. "Ali u Egiptu imaju bolju." "Vidi, molim te, Kip slobode." "Onaj u New Yorku je bolji." "A što je ono? Oh, moj Boţe, Eiffelov toranj." "Daaa, ali onaj u Francuskoj je veći." "Pogledaj onaj natpis. Samo kod nas, Picasso?" "Tu se nalazio Dunes. E, to je bio pravi vegaški hotel. Ako traţiš ofucano, on je bio ofucan. Štakori su noću grickali hranu ostavljenu na pladnjevima pred vratima soba, a imali su i napravu u obliku svemirskog broda, u kojoj su bili redovi i redovi proreza za kovanice. To je bio moj Vegas." "Ali pogledaj kako je sve sjajno." "Prije je bilo i sjajnije." "Victore, odkud mi se sad odjednom javila ţelja da utrljam limunove kriške u grudi?" Rezervirao sam nam sobe u Flamingu, koji je definitivno pripadao staroj školi i imao prvi kasino ikada sagrađen na Stripu. A imao je i jedan od najvećih neonskih natpisa koji mi se sviđao i cijena za jednu noć bila je tristo pedeset dolara niţa nego u Bellagiu, i to mi se jako dopalo. Hotel je sagrađen u stilu Miami Beacha, starog Miami Beacha, bio je prepun vremešnih gostiju koje je privukla ista povoljna cijena kao i mene. Večerali smo u hotelskom restoranu Flamingo Room, jer Beth je odbila čekati u dugačkom redu za švedskim stolom, gdje su se gosti sami posluţivali. Poslije smo prošetali niz Strip do Venetiana, gdje smo gledali gondolijere, a onda je došao trenutak. Vratio sam se u svoju sobu, obukao svoj novi sako za sreću, provjerio lisnicu, zapucketao zglobovima na prstima, otišao po Beth u njezinu sobu i zajedno smo se spustili dizalom u kasino. Bilo je devet i trideset navečer po lokalnom vremenu i bio sam spreman kockati. Do deset i petnaest sprašio sam svu lovu i tugaljivo sam se motao, poput

neutješnoga tinejdţera, oko aparata za igre na sreću. Jedina stvar koja izaziva više saţaljenja od priča o velikim dobicima na kocki su priče o velikim gubicima na kocki, pa ću vas stoga poštedjeti detalja ovoga kraha, ali dopustite mi da samo postavim jedno pitanje: zašto svaki put kad naglo povisite ulog na blackjacku do iznosa većega nego što biste smjeli ići, zašto završite s parom karata koje mole da ih razdvojite, a onda, nakon što ste udvostručili već suludo veliki ulog, zašto djeliteljica uvijek izvuče onu šesticu koja joj treba da pretvori bijednu petnaesticu u pobjedničkih dvadeset jedan? Zašto je to tako? Odgovorite mi. Ĉini li vam se to pošteno? I čini li vam se pošteno to što je Beth, koja koliko je meni poznato nikad prije nije igrala i koja je samo slijedila pravila s male ţute kartice s uputstvima umjesto dobro izoštrena instinkta, išlo spektakularno dobro, zašto se hrpica ţetona pred njom povećavala i mijenjala boje, dok je moja hrpica padala i nestajala? To je bilo skoro dovoljno da izgubim vjeru u svoj sretni sako. Skoro. I tako sam se ţalosno motao oko aparata za igre na sreću, osjećao da ţivim opasnim ţivotom kad bih pritisnuo gumb "ulaţem maksimalno" i stavio četvrt dolara, a onda sam ga ugledao. Bljesak sjajne boje. Zlatni lame. Moj sako. Razveselio me već sam pogled na nekoga tko nosi isti sako. Bilo je to kao da naiđete na prijatelja iz osnovne škole u svjetlucavoj pustoši novoga Vegasa. Taj sako mogli su obući samo oni koji su cijenili onaj prijašnji Vegas. Pitao sam se ima li moj prijatelj više sreće sa svojim sakoom od mene. Moţda sam u trgovini izabrao pogrešan sako, moţda je sretan bio onaj koji je on izabrao. Sreća njegova. Moţda bih ga trebao potapšati po leđima, tek tako iz štosa. Kako i nisam imao što raditi, slijedio sam blještavilo zlata kroz ruţičasti odsjaj kasina. Ugledao bih ga tu i tamo kako se provlači između stolova na kojima se igrao craps, pratio sam ga. Ponekad bih ga izgubio na trenutak u gomili ljudi ili u prolazima. Tko je on? Pitao sam se. Okorjeli kockar ili turist kao i ja? Kosa mu je bila crna, to sam jasno vidio, pušio je cigaru, ali nikako mu se nisam mogao pribliţiti blizu da ga jasno vidim. I neobično je bilo to da koliko god sam se ţurio da ga uhvatim, muškarac u sakou kao da je bjeţao od mene. Ubrzao sam korak. Prošao sam pokraj stolova za craps, blackjack, let-it-ride11’, stola za rulet. Tek povremeno mogao sam ugledati sako koji je bjeţao iz gomile, uz niz stolova, vidjeti njegov odraz u sjajnoj površini nekog aparata na kovanice. Tko je nosio taj sako? Je li me poznavao? Poznajem li nekoga tko ima isti kičasti ukus kao i ja i zašto me izbjegava? Uhvatio sam posljednji pogled na zlatnu boju koja je izlazila na sporedna vrata na Strip, ali kad sam zakoračio van u ljepljivi noćni zrak osvijetljen neonom, više ga nije bilo. "Je li to on?" upita Beth. "Ne, rekao sam ti, on je tip koji izgleda samozadovoljno i ljigavo."

"Ovaj izgleda ljigavo." "Nije to ljigavost, to je samo starost." "Ima brkove." "Imao ih je i Staljin", rekoh. "Ali nije izgledao ljigavo." "Moţda imamo različitu definiciju te riječi." "Ali samo jedno od nas je u pravu", rekoh, "a taj tip nije ljigav. Izgleda kao Art Camey.18 "Uvijek sam mislila da Art Camey izgleda pomalo ljigavo. Kad Hopkins odlazi na ručak?" "Rekli su da odlazi oko dvanaest i trideset. Imamo još vremena." "Je li to on?" "Ti se šališ?" "Moţda imaš pravo. Teško je izgledati samozadovoljno kad imaš oblik hidranta." "I koliko si zaradila?" "Nekoliko stotina, ništa veliko. Moţda deset." "Tisuću? Dobila si tisuću? I stvarno nikad prije nisi igrala?" "Pa, moţda malo u Atlantic Cityju." "Ah, dakle, sad ćemo saznati istinu." "Nekoliko izleta tu i tamo s bivšim dečkom." "S kojim?" "S Dieterom." "Dieter, misliš na onoga Nijemca kompjuteraša. Dieter je izgledao samozadovoljno." "To dakle imaš na umu kad kaţeš samozadovoljan." "Nisam znao da je Dieter volio karte." "Igrao je na aparatima na kovanice. Pretpostavljam da ti tvoj sako na kraju nije donio sreću." "Oh, ne, sako je bio sretan, ali ja nisam. Tebi je donio sreću, dok si sjedila pokraj njega." "Da, tako je." "A ja sam dobio zgoditak na igri od pet centi." "Natjeraju li te da na toj igri potpišeš izjavu o porezu na dobitak u igrama na sreću?" "Stani malo." "Je li to on?" "Stani malo." "E pa ovaj izgleda ljigavo." "Evo ga. Da, to je naš čovjek." Nalazili smo se na parkiralištu trgovine pokraj ulice Paradise, malo zapadnije od

Flaminga, promatrali smo iz kabrioleta čiji krov je bio dignut i čekali da Gerald Hopkins iziđe iz banke. Ranije ujutro navratio sam u banku da izvidim kako izgleda. Zatim sam nazvao banku s Haileyna mobitela da ih zamolim za sastanak s gospodinom Hopkinsom poslije ručka i da ih upitam kad obično odlazi na ručak. Ljudi u banci bili su vrlo susretljivi. Sve je bilo napravljeno tako da budemo sigurni da Gerald Hopkins, koji me zamolio da pozdravim Hailey, ne bude u banci u trenutku kad uđemo s Haileynim dokumentima i ključem sefa. Nadao sam se da Gerald neće otići u obliţnji indijski restoran na ručak po cijeni od 5,95 dolara i brzo se vratiti. Gotovo sam ga snagom volje privukao na parkiralište i, hvala Bogu, djelovalo je. Tu je bio parkiran bijeli Cadillac, tek nekoliko redova dalje od nas. Otključao ga je i kliznuo za upravljač. Nekoliko sekundi poslije prošao je pokraj nas izlazeći s parkirališta i krenuo ulicom Paradise. "Kako izgledam?" upita Beth, koja je sad imala kosu skupljenu u rep i nosila je naočale. "Izgledaš super", rekoh, "naprosto super. Sad se samo moţemo nadati da nitko još nije javio banci u Vegasu da je Hailey Prouk mrtva." Sjedili smo za stolom dok je sluţbenica otišla po dokumente za sef. Beth se igrala ključem, pokušavajući sakriti nervozu. Ţena, neka gospođa Selegard, krupna i sa smiješkom na licu, pričala je cijelo vrijeme sa svojom kolegicom za susjednim stolom i nije ni trepnula kad joj se Beth predstavila kao Hailey i dala joj broj sefa utisnut na ključu. "Izvolite, gospođice Prouix", reče gospođa Selegard kad se vratila s dokumentima. "Moram vidjeti vaše osobne isprave, a zatim vas molim za potpis." Beth posegne rukom u torbu, izvadi novčanik i počne pregledavati pregradu po pregradu kao da traţi nešto što je davno sakrila. Pomislio sam da malo pretjeruje, ali napokon je izvukla vozačku dozvolu i gospođa Selegard počne zapisivati podatke. "Imate li ovdje stalnu adresu, gospođice Prouk?" upita gospođa Selegard leţerno. "Ne, ţivim u Philadelphiji. Ali roditelji mi ţive ovdje i čuvam tu neke stvari za njih." "Nadam se da su dobra zdravlja." "Jesu, još uvijek", odgovori Beth, lupkajući prstima po drvenom stolu. "Imamo stručnjake za planiranje raspolaganja imovinom, ako im je potreban netko da o tome porazgovaraju." "Hvala, ali mislim da ovdje već imaju odvjetnika koji na tome radi." "Dobro, to je pametno. Nema razloga da drţava dobije više nego što mora. Mislim, gospođice Prouk da vam je istekla vozačka?" "Zaista?" "Da." Gospođa Selegard pogleda Beth. "Prije godinu i pol." "Odrekla sam se auta kad sam se preselila u Philadelphiju, pa zato nisam ni

primijetila." "Trebali biste se pobrinuti za to." Stanka. "Ovdje piše da su vam oči plave." Pogledala je Beth na trenutak. "Ne izgledaju plave." "Pod određenim kutem svjetlosti su plavkaste", reče Beth. Gospođa Selegard pogleda ponovno vozačku dozvolu, pa zatim Bethino lice. "Pa, pod određenim kutem svjetlosti", reče ona, "i ja nosim veličinu trideset šest." Dame su se nasmijale na to, obje shvaćajući taštinu one druge. Vidio sam da Beth nema puno smisla za glumu. Imala je previše informacija, činilo se da ima odgovor na sve, čak kad se odgovori i nisu očekivali. Da sam ja imao laţne isprave, bezbriţno bih pričao sa sluţbenicom, ponašao bih se kao da se to sve nje nimalo ne tiče. Ali morao sam priznati da joj je genijalna rečenica: 'Pod određenim kutem svjetlosti su plavkaste'. "Molim vas da potpišete ovdje, gospođice Prouix", reče gospođa Selegard i pruţi joj papire. Na njima se nalazio niz nekih slova, uz neka je stajao Haileyn potpis, svaki označen datumom. Bez imalo oklijevanja Beth se potpiše. Cijelo jutro vjeţbala je u hotelskoj sobi, ispisivala je ime oponašajući potpis na vozačkoj dozvoli: Hailey Prouix, Hailey Prouix, Hailey Prouix. Potpis nije bio savršen, ali ukrasi su bili isti i bio je dovoljno sličan, i nakon njihove zajedničke šale gospođa Selegard jedva da je i pogledala papir prije nego što je ustala od stola. "Hoće li i vaš prijatelj poći s vama?" upita gospođa Selegard, pokazujući rukom u mojem pravcu. "Mislite na Raoula?" upita Beth. "Sigurno, zašto ne?" Dok smo slijedili gospođu Selegard u trezor, okrenuo sam glavu prema Beth i napravio izraz lica koji je govorio 'Sto dovraga radiš?', ali Beth se samo nasmiješila, jer se osjećala dobro nakon što je prošla na testu. Vrata su bila tridesetak centimetara debela, sam trezor bio je prostor veličine manje sobice, a na oba nasuprotna zida bile su kutije sefova, svaka sa po dvije brave. Gospođa Selegard stavi ključ u jednu od brava na kutiji broj 124, Beth stavi svoj ključ u drugu bravu i obje su istovremeno okrenule ključeve. Metalna kutija klizne van. Gospođa Selegard doda Beth dugačku, usku kutiju i odvede nas u malu prostoriju pokraj trezora, u kojoj su se nalazile dvije stolice i uska polica. Kad su se vrata za nama zatvorila, Beth je stavila kutiju na policu i oboje smo sjeli i zagledali se u nju. "Ovo je dobro prošlo", reče Beth. "Raoul?" "To mi je prvo palo na pamet." "Ne izgledam kao Raoul. Uvijek sam mislio da ću se jednog dana kad postanem ţigolo zvati otprilike Giorgo." "Nisi me podsjetio na ţigola, nego na dječaka koji je na plaţi zaduţen za kabine. Zar ne namjeravaš otvoriti kutiju?"

"Naravno. Odmah. Ali odjednom se čudno osjećam gledajući u sef mrtve ţene." "Nisi mislio na to u Philadelphiji?" "Ali sad smo u Las Vegasu, zemlji morala." "Vrlo jeftina morala. Ali mislim da bismo morali pogledati, prije nego što se ljigavi Gerald Hopkins vrati s ručka." Imala je pravo, naravno, i ponovno sam ustao, ali prije nego što sam otvorio kutiju, oklijevao sam trenutak. Nije se radilo o tome da sam mislio da narušavam posljednje skrovište Hailey Prouix. Netko će ipak prije ili poslije otvoriti ovu kutiju, neki će istraţitelj nanjušiti da postoji, nabavit će sudski nalog i pretraţiti je i zato sam zaključio da prvo njuškalo mogu isto tako biti i ja sam. Uostalom, tko je radio više u njezinu interesu nego ja, tko se zakleo da će kazniti njezina ubojicu? Ali ipak sam oklijevao, nisam se ni čudio zašto, jer uslijed oklijevanja situacija se odjednom činila tako zbunjujućom. "Zadnje što ţeliš", rekla mi je, "su iznenađenja." Mislio sam da znam ono što moram znati o Hailey Prouix, mislio sam da znam osnovne činjenice, da moţda poznajem njezino srce. Ali više nisam tako mislio i to me je nagnalo na oklijevanje. Jer s tom kutijom tajni, koja je leţala preda mnom, bio sam u smrtnom strahu od onoga što ću moţda otkriti. "Hajde, Victore." I krenuo sam. Navukao sam gumene rukavice. Primio sam kutiju. Polako sam otvorio poklopac i ugledao ih, stvari iz sefa Hailey Prouix. Ono što je bilo unutra predstavljalo je ključ rješenja za čitav brutalni svijet za koji bih radije ţelio da je ostao zauvijek sakriven, svijet koji mi je rekao više nego što sam ikada ţelio znati o ţeni po imenu Hailey Prouix i čudnoj ubojitoj prošlosti u kojoj su se rodile kako njezina tuga, tako i njezina smrt.

23 HENDERSON U NEVADI NEKADA JE BIO MALI PUSTINJSKI GRADIĆ IZMEĐU Las Vegasa i brane Hoover. Kaţem 'nekada' jer sad je to gradić koji cvjeta u istinskom smislu te riječi, rast mu je potaknut ne samo novim rudnikom srebra ili industrijom temeljenoj na informatičkoj tehnologiji, već i zato što generacija pedesetogodišnjaka traţi mjesta na kojima će provesti mirovinu i deseci tisuća odlučili su da je Henderson to mjesto. Ima dovoljno sunca, ima jezero Mead, ima Las Vegas i njegov Strip udaljen nepunih deset kilometara. Henderson se danas tako brzo razvija da ne mogu dovoljno brzo tiskati karte grada koje bi vjerno prikazivale

sva najnovija naselja. Tako brzo raste da je postao drugi grad po veličini u Nevadi, ostavljajući Reno daleko iza sebe. Kamionima su dovezli tisuće palmi i posadili ih uzduţ bulevara, cijene kuća diţu se kao helijem napunjeni baloni, mjesečno se doseljava oko tisuću dvjesto ljudi. A ne moţe se reći da grad obeshrabruje taj veliki priljev stanovnika. Moto Seattlea moţe biti 'Ostanite, do vraga, u Kaliforniji jer ne ţelimo vas ovdje.' Moto Hendersona je 'Mjesto koje moţete zvati svojim domom.' Pretpostavljam da je to bila ideja koja se skrivala iza Desert Windsa, goleme elitne zajednice za starije osobe, sa svom potrebnom njegom. Naselje je sagrađeno na rubu goleme pustinje, koja vodi prema jezeru Mead. Smješteno na pustinjskoj zaravni sa širokim puteljcima i malim gredicama zelene trave, koje su bile više nagovještaj travnjaka nego sam travnjak, naselje Desert Winds sastojalo se od niza velikih zgrada građenih u onom sveprisutnom španjolskom kolonijalnom stilu, s crvenim krovovima i prozorima s rešetkama. Prostor je bio fašistička varijanta Disneva, neumoljivo optimistično mjesto za smrt. Usprkos očitom velikom broju soba, okolica je bila pusta. Moţda je vrućina bila razlog, ili klijentela kojoj su sobe namijenjene nije još dovoljno ostarila da bi došla ovamo. Pripadnici generacije rođene poslije Drugog svjetskog rata, Boomeri, koji su se doselili u Henderson, nisu još bili spremni za starački dom. Ţeljeli su naselja poput Sun Cityja, gdje su kuće sagrađene jedna pokraj druge i gdje su stanovnici mogli voziti svoja vlastita vozila za golf ravno do igrališta, stolova za kartanje i do bazena. Došli su zbog aktivna načina ţivota, koji su im obećali u brošuri. Boomeri koji su se preselili u Henderson nisu još bili spremni za starački dom. Ne još. Ali to je bilo samo pitanje vremena. U skladu s poznatom tradicijom u Nevadi, vlasnici Desert Windsa kladili su se da će klijenti doći. Glavni ured nalazio se u zasebnoj zgradi u središtu naselja. "Jeste li došli u obilazak?" zacvrkutala je vedra recepcionerka, dok smo se upisivali u knjigu gostiju. "Ne", rekoh. "Došli smo posjetiti jednog od vaših štićenika." "Kako prekrasno. Naši članovi zaista vole kad im dođu posjetitelji. Očekuje li vas?" "Ne, ne baš." "Ako mi kaţete ime našega člana, provjerit ću moţe li se dogovoriti posjeta." "Lawrence Cutlip." "Oh, gospodin Cutlip baš ima dan prepun obveza. Sjednite gospodine" - okrenula je knjigu prema sebi da pročita moje ime - "gospodine Carl, a ja ću vidjeti što se moţe učiniti." "Da odemo u njegovu sobu?" "To neće biti potrebno. Mnogi naši članovi imaju privatne njegovatelje koji im pomaţu u danima s puno obveza. Gospodin Cutlip je jedan od tih sretnika." Lawrence Cutlip. To je bilo ime u fasciklu koji sam uzeo iz Haileyna sefa i

spremio u torbu. Uzeo sam dosta stvari iz njezina sefa. Uzeo sam stare fotografije; uzeo sam pisma, ljubavna pisma koja nisu bila naslovljena na mene; uzeo sam, gle iznenađenja, smeđi fascikl s liječničkom dokumentacijom Juana Gonzaleza; uzeo sam novac - ne sve, a bilo ga je tamo podosta, više od osamdeset tisuća, ali dovoljno da mi osigura honorar u Guyevu slučaju. To što sam uzeo novac bilo je u redu, bar sam tako smatrao, jer novac je nedvojbeno pripadao onim sredstvima koje je Hailey samoinicijativno prenijela sa zajedničkog računa, ali ostavio sam više nego što sam uzeo, tako da ne pobudim nikakvu sumnju. Kad se detektivi jednom dokopaju te kutije, moraju zaključiti kako ništa ne nedostaje. Hoću reći, koji bi kreten ispraznio sef i slučajno ostavio unutra pedeset tisuća dolara? Fascikl u kojem sam našao ime Lawrencea Cutlipa, sadrţavao je dvije police ţivotnog osiguranja, baš one za kojima je Guy tragao. Jedna je glasila na ime Guya Forresta, a korisnik u slučaju smrti bila je Leila Forrest. Uz policu je bio dodatak u kojem je stajala promjena korisnika u slučaju smrti, a novo ime bilo je Hailey Prouix. Prema tom dodatku, ona je dobivala koliko je zakonski mogla dobiti, jer jedan dio novca bi ipak, prema zakonskim odredbama, pripao Leili kao supruzi. Druga polica glasila je na Hailey Prouix, ali Guy Forrest nije naveden kao isključivi korisnik u slučaju smrti, kao što se Guy nadao, već je tu stajalo ime nekog Lawrencea Cutlipa. Tko je taj Lawrence Cutlip, koji je bio tako vaţan za Hailey Prouix da ga navede kao isključiva korisnika u slučaju smrti, a ne svojeg zaručnika? Lawrence Cutlip. Nikad prije nisam čuo to ime, ali naslućivao sam tko bi mogao biti. Također sam naslućivao gdje bih ga točno mogao naći, a ta se slutnja pokazala točnom nakon samo jednog telefonskog poziva. Zato smo Beth i ja krenuli kabrioletom prema istoku, autocestom 215 prema Hendersonu i staračkom domu Desert Winds. Uputili su nas u jednu od velikih zgrada koja se nalazila sa strane naselja, a zatim su nas odveli kroz predvorje prekriveno debelim plavim sagom, a da se nigdje nije osjetio smrad mokraće ili kuhanih mahuna. Po tome ste mogli biti sigurni da se radi o jednom od boljih mjesta. Umjesto toga mirisalo je na ljetnu livadu, mirisalo je na tratinčice, mirisalo je na naznaku dolazećih zanimljivosti. „Što zapravo radimo ovdje?" upita Beth dok smo slijedili našega vodiča. "Hailey Prouix prebacila j ej iovac koji nedostaje s njezinog i Guyevog zajedničkog računa u banku u kojoj smo bili jutros. Osim toga, mnogo puta je zvala jedan od ovdašnjih brojeva, nema sumnje tog Lawrencea Cutlipa." "Kako znaš?" "Imam svoje izvore", rekoh. "Ovdje u Desert Windsu vrlo su fleksibilni kad se radi o plaćanju. Moţeš svoj astronomski mjesečni račun platiti unaprijed ili još veći iznos uplatiti odjednom unaprijed, što ti dođe kao neka renta. Mislim da je novac od slučaja Gonzalez otišao na kupovinu mjesta za Cutlipa u ovome krasnom naselju. A on je i jedini korisnik njezina ţivotnog osiguranja u slučaju smrti, a ne Guy. Hoću znati zašto."

"S kojim ciljem?" "Da spasim Guya, moramo naći ubojicu. Da bismo to učinili, moramo saznati sve što moţemo o ţrtvi da vidimo ima li nešto u njezinu ţivotu što je uzrokovalo smrt." "Okrivi ţrtvu." "Ili nađi nekoga drugoga koga ćeš okriviti, bilo koga, samo ne Guya." "Već imamo tajnovitog muškarca s kojim je spavala." "Kad se radi o osumnjičenima, to ti je kao popis gostiju za tulum na koledţu: što više, to bolje." Odveli su nas izvan zgrade, prema malom dvorištu ograđenom zidom i popločenom crvenom ciglom. D a n j e bio sunčan, tako nemilosrdno sunčan koliko je i osoblje bilo nemilosrdno srdačno. Beth je stavila sunčane naočale, iako je s nekoliko dobro uzgojenih stabala i sa šarenim suncobranima većina dvorišta imala hlad. Sjeli smo za mali stol ispod rijetke krošnje svinutog stabla mesquite19 i čekali. Sve je bilo tiho, neobično tiho. U zelenilu nije bilo povjetarca, nije se čuo nikakav zvuk ptica ili drugih ţivotinja. Cijeli je Henderson bio tih, to sam već prije primijetio, kao da su gradski očevi zakonom zabranili razigranost kao nepotrebnu za budući rast i razvoj. Sjedili smo za stolom i čekali, sve dok se vrata na guranje nisu rastvorila. Visok muškarac s iskrivljenim zubima, dugom plavom kosom i lošim tenom dovezao je u dvorište ono što je ostalo od Lawrencea Cutlipa. Vidjelo se da je nekoć davno Lawrence Cutlip bio impozantan čovjek, visok rastom, širokih ramena, čvrste brade i strogih tamnih očiju, ali toga više nije bilo. Zgureno je sjedio u invalidskim kolicima kao da je vreća kostiju, stopala u čarapama oslonio je na podnoške, kao da su grude gline. Neposredno ispod nosa imao je usku plastičnu cjevčicu koja mu je dovodila kisik iz boce pričvršćene na naslonu stolice, usta su mu stalno bila otvorena, kao da mu je zatvoriti ih predstavljalo preveliki napor. U ruţnom razjapljenom ţdrijelu vidjele su se nepravilne skupine ţutih zuba. Ali usprkos očitom propadanju, oči su mu još uvijek bile stroge i tamne i vrlo bistre. Pretpostavljao sam da je on Haileyn ujak. "Ostavi me ovdje, Bobo", reče Cutlip grubim glasom čovjeka iz provincije, teško i glasno dišući, dok je njegovatelj okretao invalidska kolica tako da licem bude okrenut prema nama. Bobo je ostao stajati iza kolica i počeo si češkati zapešće. Obje su mu ruke, od vrška prstiju do visine kratkih rukava, bile prekrivene krastama, kao da je imao koloniju tropskih parazita koji su se kao ludi razmnoţavali ispod njegove koţe. "Došli ste ovamo zbog mene?" upita Cutlip. "Da, gospodine", rekoh. "Kako vam mogu pomoći?" "Došli smo razgovarati o vašoj nećakinji." "Kojoj?" "Hailey."

"Da, pa, ona je mrtva, zar ne?" Cutlip se borio za dah dok je govorio, a zvuk koji je pratio disanje postao je još glasniji. „Što još hoćete znati?" "Pitam se jeste li svjesni, gospodine Cutlip, da ste na njezinoj polici ţivotnog osiguranja navedeni kao korisnik u slučaju smrti." Oči su mu se raširile na trenutak, a onda se nasmiješio. "Naravno da sam znao. Samo sam čekao kad će se koja budala iz osiguravajućeg društva pojaviti ovdje i donijeti mi ček. Hajde, s čekom na sunce." "Nemam vaš ček." "K vragu, gdje je onda? Ĉekam već danima." "Pretpostavljam da se ništa neće dogoditi s čekom sve dok ne otkriju tko ju je ubio." "Uhitili su ono kopile od njezina dečka, je li tako? Rekao sam joj da tip ne vrijedi ništa, rekao sam joj da je napravila pogrešku." Počeo je kašljati i boriti se za dah, a zatim se kašalj smirio. "Hailey nije bila od onih koje se udaju. Ne znam, do vraga, što je mislila. S druge strane, nikad je nisam dobro poznavao. Ali nisam se iznenadio da ju je ovaj ubio. Mogla je muškarce dovesti do ludila, natjerati ih da jednostavno polude. Gotovo da mi ga je ţao, u što se upetljao. Gotovo. A sad čujem da si je nabavio nekog pametnog Zidova za odvjetnika, koji ga namjerava osloboditi." "E pa to sam ja", rekoh. "Kučkin sine." "Zovem se Victor Carl i u pravu ste." Lice mu se zacrvenjelo dok se borio za dah. "Bobo, idemo odavde." "Mislim da biste ipak trebali razgovarati s nama, gospodine Cutlip." Bobo je počeo okretati kolica, ali Cutlip je podigao ruku. "Zašto to, do vraga, mislite?" "Sa mnom u pratnji je moja partnerica Beth Derringer. Zastupamo Guya Forresta i imamo nekoliko pitanja." "Zašto misliš da imam odgovore koje bih bio voljan dijeliti sa seronjom kao što si ti?" "Zato što mislim da obojica teţimo istome, pokušavamo otkriti tko je zapravo ubio vašu nećakinju i ţelimo da ta osoba bude kaţnjena." "Već su ga našli." "Ne, nisu. Tu su pogriješili." "I ja bih trebao tebi vjerovati, jednom odvjetniku?" "Ţidovu odvjetniku, da budemo precizni i tako je." "Ma dovraga, zašto?" "Zato što sam je poznavao, gospodine Cutlip. Poznavao sam je prije nego što je ubijena. Ono što joj se dogodilo je nepravedno i mora biti kaţnjeno." Tada sam vidio nešto u onim strogim, tamnim očima, nešto kao treptaj koji je došao i prošao, kao da je zmijski jezik zapalucao zrakom. Gledao sam ga i on je

gledao mene, a to nešto u njegovim očima postajalo je svjetlije i sjalo je sve dok nije okrenuo glavu od mene i pogledao Beth. "Mislio sam da je sa svime time završeno", rekao je hvatajući dah. "Mislio sam da ćete prihvatiti nagodbu i strpati tog kučkinog sina u zatvor, tako da svi mi ostali moţemo odahnuti?" "Znali ste za nagodbu?" upita Beth. "Naravno da sam znao za nagodbu. Nisam ja ovdje u pustinji slijep. I to je prokleto velikodušna ponuda, i previše prokleto velikodušna. Mislio sam da je to gotova stvar." Dakle i on je također jedva čekao da prihvatimo ponudu Troya Jeffersona. To je bilo više nego pomalo neobično. Zar ne bi bilo logično očekivati od Haileyna ujaka da ţeli najveću pravednu kaznu za ubojicu svoje nećakinje? To bi bilo za očekivati. I zar ne bi bilo prikladnije da ţeli sudski postupak s mogućom smrtnom presudom na kraju? To bi bilo za očekivati. Ali on nije tako postupao. Umjesto toga rekao je: "K vragu, ne znam zašto ne skočite i zgrabite tu ponudu. " "Zato što je povučena", rekoh. "Je li to točno?" upita on, a smiješak mu se raširi licem. "Nadam se da će sada slučaj ići na sud i da će ubiti tog kučkina sina." "Naš klijent tvrdi da on to nije učinio", reče Beth. "Ja ne mogu ništa učiniti u vezi svih tih laţi koje vam govori." "Ĉuo sam, gospodine Cutlip, da ste bili kockar", rekoh. " M a j e li?" Osvrnuo sam se po lijepom dvorištu. "Morali ste biti prokleto dobri u tome da biste si mogli priuštiti ovo mjesto." "O, bio sam dobar, da bio sam, kad nisam pio, iako kad se zbroji sve vrijeme, nije to trajalo dugo. Je li tako, Bobo?" Njegovatelj se nasmiješio i glupavo kimnuo glavom. "Ali to nije razlog zašto si sve ovo mogu priuštiti. Hailey je sve platila. A platila je i Boba. Kako je bila odvjetnica, to joj i nije bilo preteško." Još jednom sam pogledao uređeni okoliš oko sebe. "Očekivao bih da to predstavlja teškoću za bilo koga. Je li vas često zvala?" "Naravno d a j e . Bili smo bliski, bili smo povezani. Hailey i ja, nas dvoje imamo zajedničku povijest. Nije bio lagan posao podizati na noge nju i njezinu sestru nakon što im je umro otac. Nije bilo ni najmanje lako. Imali smo neke teške trenutke, trenutke koje bismo oboje radije zaboravili. Ali ne moţemo, je li tako? Hoću reći, prošlost samo iskoči pred tebe i obije ti se o glavu kad god joj se prohtij e zar, ne? " "Kakva prošlost, gospodine Cutlip?" "Ne znam, jednostavno prošlost. Prošlost. Moţda je najbolje ako je jednostavno zaboravimo. Š t o j e s mojim čekom, čekom od osiguranja? Kad stiţe?" "Gospodine Cutlip, to ćete morati pitati osiguravajuće društvo. Ali drago mi je da vidim da vas nije shrvala tuga i da se ipak moţete koncentrirati na vaţnije stvari kao što je vaš ček."

Zurio je u mene. Usne su mu zadrhtale. "Ma, ti kučkin..." začulo se iz njegova grla prije nego što je naglo ostao bez zraka. Crne oči punile su se ljutnjom kao bujica koja raste, sve dok ih nije preplavilo nešto drugo, a onda sam vidio da je to nešto drugo zapravo bujica suza. Kakvu god da je ljutnju htio usmjeriti na mene, ona je sad nestala, kao da se rastopila u suzama. Slomio se pred nama, njegovo nekoć veliko tijelo treslo se od jecaja, hvatao je dah, nadlanicom svojih još uvijek velikih ruku pokušavao je obrisati obraze, ali nije uspijevao. A iz njegovih drhtavih usnica izlazila je jedna rečenica, neprestano se ponavljajući. "Moja Hailey. Moja Hailey. Moja Hailey." Bobo se nagnuo nad kolica, šapnuo nešto u uho Cutlipu i ovaj je potvrdno kimnuo glavom, prije nego što je pogledao Boba pogledom koji ga je trebao posramiti. Bobo se naglo trţne i uspravi. Beth i ja smo se pogledali, ustali sa stolica s namjerom da ostavimo Cutlipa u njegovoj tuzi, kad on iznenada usred jecanja podigne ruku da nas zaustavi. Jecaji su se polako smirili, suze su presahle, dah mu se smirio i nastavio je dublje disati, klimavo meso na dlanovima obrisalo je ono malo vlage što mu je još ostalo na licu. Glasno se nakašljao dok je ponovno vraćao samokontrolu. "Oprostite", reče on mašući svojom velikom rukom, kao da njome ţeli prekriti lice. "To se dogodi ponekad, kad počnem misliti, kad se prisjetim. Oprostite. Sjednite. Samo... to je..." Ĉinilo se da će opet početi plakati. Ĉinila se iskrenom, ta njegova tuga, činila se dubokom i bolnom i bila je više nego što sam se nadao da ću vidjeti i uhvatila me je nespremnoga. Okrenuo sam se i namrštio pogledavši Beth, dok smo oboje ponovno sjedali na stolce. Skinula je sunčane naočale i gledala ujaka Larryja s velikim zanimanjem. "Gospodine Cutlip, u kakvoj ste krvnoj vezi s Hailey?" upita ona. "Bila je kći moje sestre", odgovori on ponovno brišući oči. "Ali nisam imao veze s njom sve dok joj otac nije poginuo u nesreći." "Kad je to bilo?" upita Beth. "Imale su osam godina, djevojčice, kad se to dogodilo. Nakon toga vidio sam da imaju problema. Nakon toga vidio sam da su na rubu gladi. Male osmogodišnje djevojčice koje nisu imale nikoga da se o njima brine, u otrcanoj odjeći koja je na njima visjela kao na kosturima. " "A što je bilo s njihovom majkom?" "Moja sestra Debra bila je slatko, zgodno stvorenje, ali nije bila sposobna sama se brinuti o njima i kad joj je muţ poginuo, naprosto se slomila. Trebale su nekoga da se brine za njih. I tako sam se uselio k njima. Prije toga nikad nisam imao stalan posao, nikad nisam trebao stalan posao, niti sam ga ikad ţelio, uvijek sam mogao iskamčiti neko piće ili odigrati igru za nekoliko dolara koji bi mi potrajali neko vrijeme. Ali uselio sam se k Debri i djevojčicama i našao posao, i u osam godina nisam izostao ni dana u klaonici, gdje smo tranširali ţivotinje, mljeli meso, pravili

kobasice. Stajao sam u krvi do gleţnja samo da bih mogao pomoći da se te djevojčice odgoje." Vidio sam pred sobom tu sliku, Lawrence Cutlip kao mlad muškarac, visok, tamnoput, širokih ramena, s visokim čizmama do kukova, gaća kroz more krvi dok odsijeca dijelove mesa s mrtvih ţivotinja, koje vise na kukama i prolaze pokraj njega na pokretnoj traci, divlji čovjek koji se sam pripitomio da bi dvije djevojčice, koje čak nisu bile njegove, mogle imati pristojno djetinjstvo. Ĉovjek koji je gacao kroz krv bio je ujak o kojem mi je Hailey pričala, ujak koji je bio junak njezina ţivota i kojeg je smjestila u ovaj luksuzni starački dom kao zahvalu za ono š t o j e učinio. Moje se mišljenje o njemu mijenjalo tako brzo kako se stvarala ta slika i odjednom sam osjetio veliku ljubav za starog ekscentrika. Njegova je tuga bila stvarna, njegova ţrtva iskrena, njegova gruba, otresita vanjština bila je samo način da sakrije nutrinu meku poput karamele. "Sigurno je bilo teško, učiniti sve to za njih", rekoh. "Bilo je, naravno, ali nikad nisam poţalio. Bila je to najbolnija stvar koju sam napravio u svojemu ţivotu." "I ako pogledamo ovo mjesto, čini se da je Hailey to znala cijeniti." "Te curice, trebale su čvrstu ruku u onoj kući. Roylynn je bila dobra djevojčica, malo tiha i s velikim idejama, ali Hailey je bila problematična, više nego što bi njezina majka ikad mogla podnijeti. Bilo je u njoj nešto privlačno. Nijedan muškarac nije joj mogao odoljeti. Ti dječaci nisu mogli proći ni metar i pol od nje, a da ne izgube kontrolu nad sobom i useru se. Rojili su se oko nje kao da je pčela matica i ona im je dopuštala. Dopuštala im je. Pokušao sam ih otjerati, ali nisu samo oni bili krivi, ona je jednostavno bila takva. " "Je li imala dečka?" "Naravno da je imala. Nije mi govorila takve stvari, osobne stvari, nije bila od onih koje prepričavaju svoje ljubavne avanture, ali sigurno da je imala dečke, iako nikad nisu previše dugo ostajali. Bio je neki Grady Pritchett koji je bio stariji i nije mi se sviđalo što se mota oko nje na način kako je on to činio. Bio je tu i neki Jesse, dječak koji je ubijen blizu kamenoloma kad joj je bilo petnaest godina. Ona i Jesse poznavali su se još iz osnovne škole, bili su više kao prijatelji, ne dečko i djevojka, ali ipak, to joj je teško palo. Poslije njega došao je dečko po imenu Bronson, nogometaš, ali to je najblaţe rečeno bila mlaka veza. Pokazalo se da njega više zanima stajati na centru nego provoditi vrijeme s Hailey, ako razumijete što govorim. A nije čak igrao ni vodu navale. Ako razumijete što govorim." Bobo, koji je stajao iza Cutlipa, nasmije se pokazujući ţute nakrivljene zube. "Ali o tom zadnjem nemam mnogo za reći. Kad je djevojkama bilo petnaest zaključio sam da sam gotov, da dalje mogu same. Ukazala mi se jedna prilika u ovim krajevima i prihvatio sam je. Morao sam nadoknaditi propušteno pijančevanje i to sam i učinio. Je li tako, Bobo?"

Bobo potvrdno kimne. "O, da", reče on. "Bilo je to vrijeme tuluma." "Bobo je bio dječak kad sam ga prvi put sreo, pobjegao je od kuće, došao u grad grijeha da se obogati. Malo sam mu pokazao mjesto, pomogao mu. Sad sam mu našao ovaj posao." "Gospodin Cutlip bio je dobar prema meni." "To je moj Bobo. On je iz vaših krajeva, iz nekog obalnog grada u Delawareu, je li tako, Bobo?" Bobo se nasmiješi i kimne. "Dewey Beach." "Znam", rekoh. "Malo u unutrašnjosti od tog mjesta." "Ali uvalio se u nepriliku i došao je ovamo i ja sam ga u neku ruku posvojio. Brinem se za njega kao što sam se brinuo i za moje djevojčice." "Gospodine Cutlip, ostali ste u kontaktu s Hailey?" upitah. "Jesam, da. Nakratko, nakon što sam otišao, izgubio sam kontakt, ali onda je ona došla i potraţila me. Nakon toga ostali smo u kontaktu. Bili smo bliskiji nego što su to obično ujak i nećakinja, znaš, ja i Hailey." "Jeste li je ikada posjetili u Philadelphiji?" "Neee. Više ne putujem mnogo. Baš mi je dobro ovdje u pustinji. Lijepo je i vruće, lijepo i suho." "Je li vam pričala o Guyu Forrestu?" "Samo da se odlučila udati za njega. Rekao sam joj da griješi. Hailey koju sam ja poznavao nije bila tip za udaju. A kad mi je rekla da se svađaju zbog novca koji je potrošila da me smjesti ovamo, znao sam da će sve otići k vragu. Ali s Hailey je bilo tako da joj nikad ništa nisi mogao reći. Bio bih joj rekao da prestane sa svađama, da zaboravi na novac, ali trebalo mi je ovo mjesto. Jesi li ikad čuo za beriberi? Razdire te iznutra, paralizira te dio po dio, dok ti tijelo otiče i postaješ dvostruko veći nego što si bio." "Beriberi?" upita Beth. "Bolest od koje su obolijevali mornari?" "Točno. Ĉudno da sam je dobio u pustinji, zar ne? Ništa nisam mogao učiniti, došla je i prošla kroz mene i uništila mi pola organizma iznutra. Trebalo mi je ovo mjesto." "Ima mnogo drugih mjesta", reče Beth. "Da, znao sam. Bilo mi je dobro i u onom motelu u kojemu sam ţivio, ali ona je rekla da zasluţujem mjesto kao što je ovo. Nisam je od toga mogao odgovoriti. Rekla je da to zasluţujem i rekla je da zna kako će mi ga omogućiti. I rekla je da sam zasluţio da me Bobo vozi naokolo, a ja sam pomislio da je to točno, jer i ja sam njega dovoljno dugo povlačio sa sobom." "Je li vam pričala da viđa još koga osim Guya?" upitah. "Rekla je da ima još nekoga. Ali nikad mi nije rekla tko je to. Jesi li to bio ti, ti

ţidovski kučkin sine?" "Ne", odgovorih, zaprepašten, pokušavajući sakriti zaprepaštenje. "Jesi siguran?" Stari je zurio u mene jedan trenutak i ponovno mi se učinilo da vidim sumnjičav, prolazni treptaj u njegovim očima. "Siguran sam." "Dobro." Nasmiješio se i onda se okrenuo Beth. "Moţda je to bio on. Mogao je biti bilo tko. Poznavati Hailey značilo je ţeljeti je. Ĉak i kad je bila s nekim, uvijek je postojao još netko drugi. Ali nije mi govorila takve stvari. Nikad nije. Od vremena kad joj je bilo otprilike petnaest, samo se zatvorila i ništa mi nije govorila." "Je li vam ikad spomenula nekoga tko se zove Juan Gonzalez?" upita Beth. "Je li to taj drugi tip s kojim je spavala? Je li to taj tip, Meksikanac? Zar je tako nisko pala?" "Ne bih rekao da je to drugi muškarac", rekoh s osjećajem olakšanja što su mu sumnje tako divlje da se hvatao bilo kojeg imena koje smo mu dobacili. "Ne bih bio siguran kad se radi o njoj", reče on i ponovno me pogleda. "Nikad nisam znao s kakvim se ološom smuca naokolo." "U vašim razgovorima prije njezine smrti", reče Beth, "je li vam spomenula da se ikoga boji?" "Ne, Hailey se nikoga nije bojala." "Imate li kakvu ideju o tome tko joj je ţelio nauditi?" "Ne, nitko, osim što se namjeravala udati za jednoga, a spavala je s drugim, a to je opasna igra u našim krajevima." "I u našem kraju također", rekoh. Pogledao sam Beth. Ponovno je stavila sunčane naočale na nos. Pljesnuo sam se po bedrima i ustao. "Mislim da je to sve. Hvala vam na pomoći, gospodine Cutlip." Podigao je onu svoju veliku ruku i prstom upro u mene. "Rekao si da ćeš naći tipa koji je to učinio Hailey i da će platiti." "Točno." "Nemoj se ponašati kao odvjetnik. Ostani vjeran svojoj riječi, mladiću." "Računajte s time, gospodine Cutlip." "I hoću." Kimnuo sam na pozdrav Bobu koji je i dalje stajao iza starca sa smiješkom fiksiranim na licu. Krenuo sam prema vratima kad je Beth postavila zadnje pitanje. "Taj dječak, Haileyn prijatelj. Rekli ste da je poginuo blizu nekoga kamenoloma?" "Zvao se Jesse. Jesse Sterrett. Tako je." "Kako se to dogodilo?" "To je tajna, je li tako? Nitko ne zna što je tamo radio. Sve što su saznali bilo je da je lupio glavom i pao u vodu koja se nakupila u podnoţju." "Jesu li ikada našli onoga tko ga je ubio?"

"Mrtvozornik je rekao da se radi o nesretnom slučaju." "Ali nitko u to nije vjerovao, zar ne?" upita Beth. "Ne znam što je tko vjerovao. Mrtvozornik je rekao da se poskliznuo i razbio glavu prije nego š t o j e pao s ruba, gdje su se svi često motali. Tako je rekao mrtvozornik i kako, do vraga, vi petnaest godina poslije mislite da se nešto drugo dogodilo, to mi nije jasno." "Samo tako", reče ona. "Pao je s ruba, samo tako." "Tako je rekao dobri stari doktor Robinson. Ĉovjek kojega su svi u okrugu voljeli. Dobar liječnik, ali loš kartaš. Proglasio je to nesrećom." " Š t o j e Hailey mislila da se dogodilo?" "Nije mnogo govorila", reče Cutlip. "Nikada nismo o tome govorili. Onda još nije bila jako zainteresirana za pravo." "Tek poslije toga. Hvala vam, gospodine Cutlip", reče Beth. "Puno ste nam pomogli."

24 NAŠ LET S MEĐUNARODNE ZRAĈNE LUKE MCCARRAN BIO JE PREDVIĐEN u kasnim večernjim satima. Vraćali smo se noćnim letom u Philadelphiju i zato sam pošao slikovitim zaobilaznim putem prema jezeru Mead. Uska cesta s dvije trake, s odmorištima nasutima šljunkom, vijugala je između breţuljaka i kanjona. Pustinja se ovdje uzdizala sa svake strane u velikim nakupinama sprţenih stijena. Vidjeli smo znak ZADNJA PRILIKA ZA RIBU I BENZIN, bio je i jedan znak koji je upozoravao na opasnost u jednom napuštenom rudniku, a onda se dalje prostirala samo cesta. U pustinji, sa spuštenim krovom kabrioleta i vjetrom koji nam je zujao iznad glava, svijet je djelovao još uvijek netaknuto, a Strip je bio negdje daleko, daleko iza nas, iako su noću njegova blještava svjetla ispunjavala nebo kao stotine tisuća baklji. Beth nije mnogo govorila tijekom voţnje i to mi je dobro došlo. Imao sam mnogo toga o čemu sam htio razmišljati, o mladoj Hailey u otrcanoj haljini koja visi na njezinu koščatu tijelu, o ujaku koji se sam osudio na klaonicu da bi mogao hraniti sestru i nećakinje, o njezinu dečku pronađenom mrtvom u kamenolomu, o kasnijoj mlakoj vezi s nogometašem koji se više volio tuširati sa svojim prijateljima iz kluba nego udvarati se djevojci, o dugotrajnom, marljivom učenju tijekom koledţa i studija prava, da bi sve završilo s krive strane pištolja. Ĉinilo se da sve to samo povećava tragediju Haileyne priče, pretvara kostur priče koju mi je sama ispričala u neku tuţnu gotičku operu. Beth je pokraj mene zadrhtala, kao da razmišlja o istim stvarima, a onda se tiho nasmijala. "Dakle ti si taj tajanstveni muškarac s kojim je Hailey Prouix spavala", reče ona.

Glumio sam bezbriţnost. "Ako ne računamo trenutke kad je bila s Juanom Gonzalezom." "U trenutku kad te onako iracionalno optuţio izgledao je kao da će te zgromiti." "Kao zaštitnički tata medo." Ali ništa nije odgovorila. Vozili smo polako, uţivali u krajoliku. Pokraj nas prohujao je veliki crni Lincoln s podignutim prozorima i klima uređajem koji je sigurno bio namješten na maksimum. "Dok je govorio, vidio sam jasno tu sliku", rekoh, "kako stoji u klaonici, okruţen leševima, do gleţnjeva duboko u krvi. To je stvarno bila velika stvar, to što je učinio, ţrtvovao je gotovo deset godina ţivota da bi mu sestra i nećakinje mogle pristojno ţivjeti. Međutim, protratio je ţivot prije i poslije toga i izgleda da ga je poprilično protratio, ali barem je učinio tu jednu plemenitu stvar." "Je li baš bilo plemenito?" "Ti ne misliš tako?" "Mislim", reče Beth, "da nikad nisam srela podlijeg čovjeka." Bio sam zaprepašten onime što je rekla. Sigurno, bio je prost, uskogrudan i zadrt, za svakoga je imao ruţnu riječ, ali nije bio gori nego što bi se očekivalo od jednog starog oronulog jarca. "Ne misliš valjda ozbiljno?" "Ima nešto u njemu, Victore, zbog čega sam se najeţila od glave do pete. Njegove laţne suze kad si ga pritisnuo zato što ga više zanima ček nego tko je ubio njegovu nećakinju." "Mislio sam da su iskrene." "Molim te. I njegova svečana izjava kako se ţrtvovao, kako je bilo teško brinuti za tu obitelj, kako je njegova čvrstina bila neophodna." "Misliš da se nije ţrtvovao?" "Sjećaš li se Davida Copperftelda, kad se Davidova njeţna majka uda za Murdstonea, ovaj dođe sa svojom sestrom i preuzme kućanstvo tjerajući svakoga da se pokori njegovoj volji, sve dok ne uništi svoju mladu ţenu i ne prisili Davida da ode iz kuće?" "Murdstone s velikim crnim zaliscima?" "Da. Što je ono rekao ujak Larry, nešto da su djevojke u toj kući trebale čvrstu ruku? Zadrhtala sam kad sam to čula." "Ponijela te mašta. Ovo objašnjava njezina putovanja u Vegas. Nije odlazila s ljubavnikom, odlazila je posjetiti ujaka. A ja sam se čudio zašto je Hailey prenijela u Las Vegas veliki dio novca koji je zaradila na Gonzalezu, nakon odbijenog poreza, a sad znam i odgovor na to. Da plati ujakov smještaj u staračkom domu." "Ali zašto?" "Zbog lojalnosti."

"Moţda", reče Beth. "Ali ako me pitaš, ima tu još nešto. I to ga je uništilo. Znaš li što je beriberi?" "Neka egzotična bolest juţnih mora, barem tako zvuči. Kako misliš da ju je zaradio u pustinji?" "Beriberi nije virus. To je nedostatak vitamina od kojega su obično patili mornari zbog svoje neuravnoteţene prehrane. To moţeš dobiti i od pića, ali ne ako se tek tu i tamo malo napiješ. To se javlja u pijanaca koji piju toliko da im ništa drugo više nije vaţno, ništa osim opijanja i zaboravljanja, a piju toliko mnogo da zaborave jesti." Nekoliko borbenih zrakoplova proletjelo nam je nisko iznad glava, bili su nagnuti nalijevo, raspršili su blagi povjetarac rikanjem svojih motora ostavljajući uzak trag na blijedoplavom nebu, kao da se samo nebo poderalo. "Sjećaš se da sam ga pitala o smrti onog dječaka?" upita ona. "Kako mu je ono ime?" "Jesse Sterrett." "Tako je. Znaš što bismo trebali učiniti? Trebali bismo otići u Haileyn rodni grad i otkriti što se zaista dogodilo." "Rekao je da je stvar proglašena nesretnim slučajem." "Moţda i jest, ako moţeš vjerovati da je stari doktor Robinson u stanju razlikovati nesreću od umorstva." Iza nas pojavio se veliki bijeli automobil sa zatamnjenim staklima, pribliţavao nam se velikom brzinom i zatim skrenuo u traku za preticanje. "Ako mene pitaš", reče Beth, "rekla bih da postoji veza između ubojstva Hailey Prouix i smrti tog dječaka. Ako mene pitaš, postoji nešto zlokobno što je bilo ţivo onda i to još uvijek ţivi, podjednako snaţno i dan-danas." "Beth, nemoj mi tjerati strah u kosti." "Victore, on je meni utjerao strah u kosti." "Ne razumijem zašto." "Ni ja. Ali znaš što? Nešto me je natjeralo da se zapitam neke stvari. Natjeralo me da se zapitam nismo li moţda sve krivo shvatili. Natjeralo me da se zapitam bi li moţda—" Upravo u tom trenutku tutnjeći nam se pribliţio veliki bijeli Camaro, a buka njegova motora eksplodirala je bez ublaţavajućeg djelovanja ispušnoga prigušivača. Očekivao sam da će prozujati dalje, ali nije, ostao je u ravnini s nama, kao sjenka. Maknuo sam nogu s papučice za gas i usporio da mu dopustim da prođe, ali i on je usporio zajedno sa mnom. Ubrzao sam i on me slijedio. Pokušao sam se naviriti u unutrašnjost, ali prozori su bili tako tamni da je bilo nemoguće vidjeti tko je za upravljačem. Pogledao sam cestu pred sobom i ugledao veliki crveni otvoreni kamionet koji je vukao motorni čamac i koji je dolazio prema nama, u traci velikog bijelog auta.

Kamionet je glasno zatrubio. Ubrzao sam. Bijeli auto skrenuo je nalijevo i onda se, kao da je jo-jo igračka na uzici, vratio i snaţno nas udario postrance. Začuo se lom metala, pucanje stakla, truba crvenog kamioneta, a zatim čudan zvuk poput lepeta golemih krila i nakon toga tišina. Ravna cesta naglo je skretala ulijevo, odmorište uz cestu nas je odbacilo, velika sprţena pustinja raskrilila je ruke da nas primi i mi smo joj, poput djece zemlje, pohrlili u zagrljaj, vrtjeli smo se u zagrljaju zemlje dok su se blijedoplavo nebo i stjenovita površina pustinje okretali jedno oko drugoga i u našim očima postali jedno.

25 PRVE RIJEĈI KOJE SAM IZGOVORIO KAD SAM SE OSVIJESTIO BILE SU ZA Beth. Zvao sam je po imenu, ali ništa nisam čuo. Sunce me peklo u očima, tri tamne sjene kruţile su nebom. Leđa su me tako jako boljela da sam pomislio da je nešto slomljeno, ali shvatio sam da dokle god boli, bez obzira na to kako luđački, sve je još u jednom komadu, jednom komadu, i ponovno sam zazvao Beth. Negdje iza sebe čuo sam glasove. Istegnuo sam vrat i vidio auto, naš auto, kabriolet, kako leţi postrance, groteskno izvinut, vjetrobran mu je razbijen, plameni jezici liţu jednu stranu poklopca motora. Crveni kamionet bio je parkiran u daljini, golemi čamac još uvijek je bio zakvačen za njega. Muškarac u trapericama i majici stajao je ispred kamioneta i razgovarao preko mobitela. "Beth", povikao sam najglasnije što sam mogao. "Gdje je Beth?" A onda se nada mnom pojavilo jedno lice, nejasno i u sjeni, jer iza njega je prţilo sunce. Muško lice, okruglo, s ušima koje su stršale. "Ona je dobro", začuo se tih, grub glas, neobično poznat, nije pripadao ovome mjestu. "Mislim da je samo ruka, nešto je puklo, ali osim toga ona je prilično dobro. I ti također, prijatelju. Oboje ste bili vezani, dobra stvar, da niste, bili biste hrana za strvinare." "Auto..." "Nadam se da si uzeo osiguranje prilikom iznajmljivanja, to je sve što ti mogu reći." "Beth je dobro?" "Da, Vic, dobro je. Sasvim dobro. Nju sam prvu izvukao iz auta, tebe poslije. Nisam te htio micati, ali morao sam jer je motor počeo gorjeti. Što je?" poviče muškarcu koji je razgovarao preko mobitela. Okrenuo se da čuje što vozač kamioneta ima reći i sunce mu je obasjalo lice i prepoznao sam ga, prepoznao sam ga. To kopile. "Hitna će doći za koju minutu. Ne brini, Vic. Ništa ti ne brini. Ja sam tu da

pomognem. Ja ću se za sve pobrinuti." I hoće, u to sam bio siguran. Lijepo sam ga prepoznao, nema sumnje, i znao sam da će se za sve pobrinuti, to kopile, baš kao što je i obećao. Phil Hebeni Skink.

26 U ODJELJKU ODVOJENOM ZAVJESOM, U HITNOJ SLUŢBI BOLNICE ST. ROSE Dominican u Hendersonu u Nevadi, policajka u odori uzela je moju izjavu dok sam čekao da razviju rendgenske snimke. U kolima hitne pomoći zavezali su me na nosilima da još jače ne ozlijedim leda, a poslije me liječnik upozorio da mirno leţim na stolu dok ne pregleda snimke. "Bilo kakav nagli pokret mogao bi uzrokovati nepopravljive ozljede", rekao je. Zato sam leţao nepomično koliko sam mogao, dok je policajka postavljala pitanja. Bila je sitna i zgodna, i uvaljivao bih joj se u bilo kojoj drugoj situaciji, ali u tome trenutku uopće nije bila ono što sam htio vidjeti kad se radilo o čuvarima pravde i reda. U tome sam trenutku ţelio vidjeti nekog policajca gorostasa koji će zgrabiti Skinka za vrat i odmah ga strpati iza rešetaka. Ispričao sam zgodnoj policajki što se dogodilo s bijelim Camarom, kako se zaletio u mene, izgurao me s ceste, i kako sam spreman potpisati ţalbu zbog pokušaja umorstva, čim je ona pripremi. "Vozač kamioneta kaţe da ste u zraku napravili puni krug, prije nego što ste pali na tlo i nastavili se vrtjeti postrance", reče ona. "Teţina vjeţbe šest-zarez-devet." No, moţda si nisam mogao pomoći, morao sam se malo nabacivati, a imala je i lijep osmijeh, a ja sam se uvijek divio ţeni u uniformi s pištoljem na boku. "Imali ste vrašku sreću, gospodine Carl. Da ste pali ravno naglavačke, vjerojatno biste oboje bili zdrobljeni." "Baš se tako osjećam, sretan, sretan, sretan. Zato što u prtljaţniku imam svoj sretni sako." "Je li svjetlucav?" "Zasljepljujuće", rekoh. "Zgodno. Jeste li moţda vidjeli registarsku tablicu Camara?" "Ţao mi je, nisam. Bio sam zaokupljen okretanjem u zraku dok se on udaljavao." "Jeste li vidjeli vozača?" "Nisam mogao vidjeti unutrašnjost", rekoh. "Prozori su bili tamnoplavi, ali Skink je vozio." Prelistala je nekoliko stranica svog notesa. "Mislite na gospodina Skinka koji je dao izjavu?" "Točno, Phil Hebeni Skink."

"Smirite se, gospodine." "Ţao mi je. Ali to mora biti on. Očito je da me slijedio ovamo u Vegas. Ima nešto što očajnički ţeli sakriti, dovoljno je očajan da me pokuša ubiti. Moja je pretpostavka da je upleten u ubojstvo u Philadelphiji i zna da sam mu na tragu." "Ubojstvo?" "Tako je." "U Philadelphiji." "Da." "Govorite o gospodinu Skinku koji je zanemario dim koji je sukljao iz prednjeg dijela vašega auta i izvukao vas i gospođicu Derringer iz vozila i tako vam spasio ţivote?" "Upravo tako." "I mislite da je on ubojica?" "Zar ono što je učinio to ne dokazuje?" "Zašto bi vas on pokušao ubiti, gospodine Carl, i onda vam spasio ţivote?" "Ne znam. Pitajte njega." "Hoću. Ali moram vam reći, vozač kamioneta koji je sve vidio, kaţe da se gospodin Skink dovezao u plavom Taurusu otprilike tri minute nakon prometne nesreće i da je dolazio iz istog pravca kao Camaro, pa prema tome nije mogao biti umiješan u nesreću." "Nesreću? Nije to bila nesreća. Prokleti Camaro me je udario." "Vozač kamioneta kaţe da je Camaro pokušao preticati i čini se da ste vi ubrzali da biste ga spriječili." "Ubrzao sam da se maknem od njega." "Vozač je još rekao da mu se Camaro pokušao maknuti iz trake, ali vi ste mu stajali na putu i zato vas je okrznuo." "Nije me okrznuo." "Ne, gospodine, kad se vozi brzo kao što ste vi vozili, vjerojatno vam se nije činilo da vas je okrznuo. Znate li koliko ste brzo vozili?" "Ne. Ne znam." "Ograničenje brzine na toj cesti iznosi devedeset kilometara na sat. " "Ma nije valjda." "Vozač kamioneta kaţe da ste letjeli." "Nastojao sam pobjeći." "Od koga, gospodine Carl?" "Od Camara." "Razumijem. Mi naravno traţimo taj automobil. Napustiti mjesto nesreće ozbiljna je stvar, ali često otkrijemo da su u ovakvim nezgodama obje strane podjednako krive." "Nisam učinio ništa loše."

"Moţda niste, gospodine, ali ipak ću vas morati kazniti zbog prebrze voţnje." Skočio sam na stolu za preglede i zanemario udar boli u svojim leđima. "Napisat ćete mi globu?" "Da, gospodine." "Mene izguraju s ceste i mene ćete kazniti?" Baš u tom trenutku u sobu je ušao liječnik. Kad je ušao i vidio da sjedim, naglo je zastao i pogledao me. "Gospodine Carl, drago mi je da vidim da ste ustali." U glavi mi se odjednom zamaglilo i ponovno sam legao na stol. "Ne osjećam se baš dobro", rekoh. "Je li?" Liječnik značajno pogleda policajku, a ja sam pomislio: Hej, nema očijukanja s mojom policajkom. "Ĉini se da je sve u redu", reče liječnik. "Ništa nije slomljeno, samo ste natučeni. Ne vidim razloga da vas zadrţavam u bolnici, zato ćemo vas pustiti." S mukom sam ponovno sjeo. "Kako je moja prijateljica?" "Gospođicu Derringer zadrţat ćemo do jutra zbog nekih pretraga. Osim slomljena zapešća, ţali se na glavobolju i moţda ima potres mozga. Voljeli bismo biti sigurni prije nego što je otpustimo iz bolnice." "Uzeli smo vašu prtljagu iz auta, gospodine Carl", reče policajka. "I moju torbu za spise?" "Da, i nju. Sve moţete podići čim potpišete formulare u bolnici. Ţelite li da obavijestim nekoga u Philadelphiji u vezi tog ubojstva koje ste spominjali?" Na licu je imala dobroćudan izgled, kao da sam neki luđak i pokušava me udobrovoljiti. Pomislio sam na razgovor koji bi vodila sa Stone i Bregerom, njih troje bi se zajedno smijali na moj račun i zbog toga sam se nehotice trgnuo. "Ne. Nikoga." "Dobro", reče ona. "Uvijek nastojim sve temeljito obaviti. Ovo je za vas." Pruţila mi je papirić i znao sam i ne pogledavši o čemu se radi. „Što će se dogoditi ako jednostavno poderem globu i odbijem platiti?" upitah. Nasmiješila se šarmantnim smiješkom od kojega srce zastaje i okrenula se liječniku. "Onda ćemo vas uloviti i ubiti." Beth su već primili na odjel. Otišao sam dizalom na treći kat i šepajući krenuo niz hodnik u namjeri da je posjetim. Bolnica nije bila velika, bijela okrugla zgrada na istočnom rubu Hendersona, a čak nije imala ni puno pacijenata. Kad sam ušao, Beth je imala sklopljene oči, na trbuhu joj se dizala i spuštala lijeva ruka u sjajnom bijelom gipsu. Nisam je htio buditi, samo sam joj prišao i maknuo s čela jedan pramen. Ne znam zašto sam to učinio, to nikada nema učinka, uvojak se uvijek vrati natrag, ali učinio sam to i osjećao sam se bolje i moţda je baš to razlog. Zbog kojega god razloga se ono dogodilo, bilo da se radi o jednostavnoj nesreći ili brutalnom pokušaju oduzimanja ţivota, ipak sam ja vozio. Morao sam paziti na nju i u tome

sam je iznevjerio. Sjeo sam pokraj nje i čekao. Nakon nekog vremena uzeo sam Haileyn mobitel i obavio neke razgovore, odgodio naš let u Philadelphiju za sutradan, rezervirao sobe za još jednu noć u Flamingu, obavijestio rent-a-car agenciju o našoj maloj nezgodi i totalki njihova auta. Kad sam završio s pozivima, sjeo sam i čekao pokraj Bethina kreveta. Obitelj mi se raspala poput rascijepljenog atoma, moji stari prijatelji iz srednje škole i koledţa otplutali su kao naplavljeno drvo, prijatelji s pravnog fakulteta otišli su za obećavajućim karijerama i s veseljem me ostavili iza sebe, svi osim Guya, a znamo kako je to završilo. Nisam imao mnogo ljudi na ovome svijetu do kojih mi je bilo stalo i kojima je bilo stalo do mene. Moţda s ocem, iako to nikada ne biste rekli zbog suzdrţanih riječi koje smo izmjenjivali. Bio je tu i moj nekadašnji istraţitelj Morris Kapustin, kojeg sam drţao podalje od ovoga slučaja, jer me je predobro poznavao i mogao me lako pročitati, a baš sada nisam ţelio nikoga tko će me odmah prozrijeti. I bila je tu Beth. Beth, moja partnerica i najbolja prijateljica, ţena koja je sudjelovala u mojim avanturama, kako financijskim tako i pravnim. Jedno smo vrijeme razmatrali mogućnost da se između nas razvije nešto romantično, ali toga naprosto nije bilo, barem kod mene, nije bilo one početne iskre i tako nikada nismo ni pokušali i zbog toga mi je jako drago. Kad se radi o romansi, ja sam kojot iz crtanih filmova, stalno jurim, jurim, da bih na kraju završio, baš uvijek, stojeći u zraku s rubom litice iza sebe, u ruci mi je bomba, a fitilj polako gori. Ali kakva god me tragedija zadesi, tu je uvijek Beth da mi ispriča neki vic, izmasira vrat i spriječi da potonem u krajnji očaj. Sto bih ja bez nje? Već sama pomisao na to natjerala me da potiskujem suze. "Hej, kauboju", reče ona. "Otkud tuga?" Oči su joj bile otvorene i smiješila se. "Zamišljao sam ono najgore i pokušao izračunati cijenu novoga zaglavlja na sluţbenim papirima. Kako je zapešće?" "Od tolikog Novocaina koji su mi dali, ništa ne osjećam." "Kako ti je glava?" "Toliko boli da ne znam. Baš šteta da mi ne mogu dati injekciju Novocaina u mozak." "Hoćeš da pozovem sestru?" "Nee, ne još. Samo će mi dati još više lijekova, a znaš kakav je moj stav prema lijekovima. " "Da, znam. Idem po nju." Sestra je došla i provjerila liječničke upute, izmjerila joj temperaturu i rekla da još nije vrijeme za lijek. Beth se pokušavala umiliti, ali sestra je odmahnula glavom, Beth se nadurila, sestra je ostala odlučna, Beth je počela moliti, odbacila je sve dostojanstvo i sestra je naposljetku rekla da će pitati liječnika. Kad se vratila s malom plastičnom čašom punom tableta, Beth mi se pobjedonosno nasmiješila.

"Morala bih se sramiti", reče ona. "Kad bih trebala izići odavde?" "Sutra, ako sve bude dobro. Odgodio sam nam let." "Pitam se hoće li mi na velikoj visini eksplodirati glava." "Za svaki slučaj, uzeo sam sjedalo deset redova iza tebe. Tako ću moći sve vidjeti, ali neću si upropastiti sako." "Tvoj sretni sako. Jesmo li zbog njega preţivjeli?" "Apsolutno. Jesi li vidjela što se dogodilo?" "Mislim da jesam, ali ne sjećam se." Zaklopila je oči i opet ih polagano otvorila. "Ničega se ne sjećam. Zadnje čega se sjećam je da se vozimo u Henderson i idemo razgovarati s nekime čije ime se nalazi na polici osiguranja. Nakon toga sam ugledala jednog zaista ruţnog muškarca, koji je bio jako ljubazan, i sad me ruka stvarno jako, jako boli." "Mislim da nas je netko pokušao ubiti." "Zaista? Tko?" "Ne znam. Neki tip u bijelom Camaru izgurao me s ceste. Policija misli da sam prebrzo vozio i da se radi o nesretnom slučaju." "Jesi li prebrzo vozio?" "Tek kad sam vidio da bijeli Camaro ide na mene." "Moţda ti se to samo pričinilo?" "Moţda, ali svejedno, više neću voziti u ovome gradu, to ti otvoreno kaţem. Zadnje što sam vidio je naš auto kako polako gori." "Nadam se da još uvijek imamo torbu sa spisima. Bilo bi grozno da smo uzalud ovamo došli." "Policajka je rekla da me torba i sva prtljaga čekaju u uredu bolnice." "Jesmo li se sreli s tim tipom u Hendersonu?" "Jesmo." "Zanimljivo?" "Ne baš. To je Haileyn ujak. Treba li ti što?" "Ĉetkica za zube dobro bi došla", reče ona. "Voljela bih oprati zube prije nego što opet zaspim." "Smatraj da je učinjeno." Ustao sam, nagnuo se da je poljubim u čelo i otišao potraţiti našu prtljagu. Bila je gurnuta iza stola sluţbenice zaduţene za upisivanje novih pacijenata, u jednom malom sobičku blizu glavnog predvorja. Ţena je bila starija i nasmiješila mi se kad sam zatraţio prtljagu i ljubazno me zamolila da joj dam osobnu iskaznicu ili vozačku dozvolu i podatke o osiguranju. Vrlo pametno. Drţali su nam prtljagu kao taoce Plavoga kriţa. Palo mi je na pamet da se poţalim, tek tako iz zabave, ali stara gospođa s ljubaznim smiješkom imala je oči sluţbenika Porezne uprave i tako sam, ponizno, izvadio karticu osiguranja.

Kad je otkupnina plaćena, odvukao sam dva kovčega i torbu za spise u predvorje. Oprezno sam se osvrnuo oko sebe i zatim sam provjerio torbu da vidim je li sve unutra. Na prvi pogled sve se činilo u redu. Fotografije, pisma, fascikl iz osiguravajućeg društva, smeđi fascikl s poviješću bolesti, omotnica u koju sam stavio novac, sve je bilo tu, sve naizgled nedirnuto. Odahnuo sam s olakšanjem dok sam pregledavao fascikle, jedan po jedan, najprije fascikl osiguranja, Guyeva polica još je bila tu, ali... Haileyna je nedostajala. Prokletstvo. Prokletstvo. Brzo sam izvukao smeđi fascikl. Tamo gdje _______________________________ 20

Plavi kriţ (Blue Cross), organizacija koja pruţa usluge bolničkog osiguranja.

su se trebali nalaziti liječnički nalazi s pojedinostima o liječenju Juana Gonzaleza, nije bilo ničega, ničega. A zatim sam primijetio da je omotnica s novcem bolesno tanka. Trideset tisuća dolara, gdje je mojih trideset tisuća dolara? Razderao sam omotnicu i nisam našao lijepe novčanice od sto dolara, nego samo komad papira s porukom nadrljanom grubim, jedva čitkim rukopisom. Jesi za malo janjetine? U Bellagiu dobro pripremaju pirjane goljenice. Rezervacija je za devet sati na tvoje ime. Sako obvezan. Ponesi svoju lisnicu. Nije bilo potpisa, ali nije ga ni trebalo biti. Znao sam tko je to napisao, isti čovjek koji je isplanirao nesreću, sad sam bio siguran u to, isti čovjek koji je najvjerojatnije ubio Hailey Prouix. Phil Hebeni Skink.

27 "GDJE JE MOJ JEBENI NOVAC, TI PRLJAVO GOVNO?" Skink je već sjedio za stolom, pokraj debelog sivog zastora, ispod slike nage ţene koja je rukom čedno pokrivala međunoţje. Mjesto je bilo tapecirano smeđim samtom, kutovi ukrašeni velikim metalnim urnama ispunjenima bršljanom i ogoljelim granama paţljivo sloţenim zajedno. Stolice, također presvučene samtom, imale su na naslonima velike mjedene prstene. Izgleda da Prime Stakehouse u suterenu Bellagia, istovremeno ima

štih staroga Rima i gangstera, mjesto gdje bi Cezar Tiberius i Sam Giancana mogli zajedno večerati velike komade pečena vola i smijati se zbog osvojenih provincija i namještenih izbora. Mjesto gdje bi se pohlepni poručnici koji su ukrali profit carstva mogli srediti samo jednim udarcem mlinca za papar, koji je bio velik kao bejzbolska palica. Ispred Skinka, na stolu prekrivenom stolnjakom boje breskve, nalazila se velika kristalna školjka puna leda, a na njemu cijeli niz debeljuškastih svjeţih ostriga. Skink me mirno gledao dok je isisavao sadrţaj jedne sedefaste školjke. Šefica sale provela me kroz bajoslovno dekadentnu blagovaonicu do stola i stala sa strane, dok sam ja ignorirao ponuđen stolac i obratio se, bez velika efekta, Skinku koji je srkao školjke. Situacija je bila neugodna jer se činilo da se Skink dobro zabavlja usprkos mojemu bijesu. Bilo je dvostruko neugodno jer je nosio isti sretni sako od zlatnog lamea kao i ja. _____________________________ 21

Stakehouse - restoran specijaliziran za pripremu goveđih odrezaka.

"Malo kasniš, Vic, pa se nadam da nećeš zamjeriti što sam počeo bez tebe." "Hoću svoj novac i svoje dokumente i hoću ih odmah!" "Izgledamo kao prateći vokali, zar ne, Vic? Ti i ja, u istim sakoima, kao dva svodnika. Ili moţda kao dva homoseksualca s istim ukusom kad se radi o odjeći. Pitam se misli li itko ovdje da smo par homića koji imaju malu ljubavnu svađu." "Na sunce s mojim stvarima!" "Smiri se", reče on. "Sjedni. Prvo ćemo jesti, a onda razgovarati. To je dobar plan, zar ne? Neka stvari ostanu čiste i neka ostanu među nama." Pogledao je u stranu, a i ja sam učinio isto, pogledao sam šeficu sale koja mi je još uvijek pridrţavala stolac. Osjetio sam u njezinu pogledu oštro francusko neodobravanje mojeg ponašanja za stolom, što je bilo zanimljivo, jer šefica sale nije bila ni oštra niti francuskoga porijekla. Umjesto toga bila je ljupka Amerikanka duge, ravne kose, koja je mirno čekala da se završi moj ţučljivi napad. Na licu joj se nije vidio nikakav šok - njezin restoran nudio je meso ispod kasina, vjerujem da nije bilo toga što već nije vidjela - ipak, njezina prisutnost dovoljno me smirila da sam se napokon spustio na stolac i prihvatio veliki tamnocrveni jelovnik. "Voliš škampe, Vic?" upita Skink. "Tko ih ne voli, zar ne? Donesi mu rakove s roštilja za početak dok čita jelovnik, hoćeš li, draga?" Šefica sale se nasmiješila, kimnula glavom i odlelujala. "Zgodna djevojka, ta mala. Ne bih imao ništa protiv da nju naručim." "Ima ih dovoljno koje moţeš kupiti u ovome gradu, ako to baš moraš." "Ne moram ja ništa", reče on. "Baš kao što ne moram uzimati obrano mlijeko u

dućanu. Ali zgodno je kad ti je usput." "Hoću svoj novac i hoću svoje dokumente." Uzeo je drugu ostrigu i posrkao je. "Tu je početak svih problema, zar ne? Ni jedno od toga nije tvoje. Sve si to uzeo iz sefa mrtve djevojke u banci, zar ne?" "Jonah Peale obećao mi je da ćeš me ostaviti na miru." "Rekao mi je da odem na odmor i evo me ovdje. Ali svejedno, nisam ja ničije potrkalo. Ja sam ono što zovu nezavisni igrač. Ključna riječ je 'nezavisni'. Radim štogod ţelim, radim za koga god mi se prohtije." "Za koga zapravo radiš? Za Lawrencea Cutlipa? Jesi li zato uzeo policu osiguranja? Recepcionerka u Desert Windsu rekla je da Cutlip ima ispunjen dan. Kladim se da si ti bio drugi posjetitelj. Kladim se da si se pojavio prije mene. Kladim se da si čučao tamo iza mesquite stabla i prisluškivao naš sastanak." Skink se nasmiješio dok je srkao još jednu ostrigu. "A Guyev punac, Jonah Peale? Za njega si uzeo fascikl o Juanu Gonzalezu, je li tako?" "Otkriti imena mojih klijenata predstavljalo bi narušavanje moje poslovne etike." "Lijepo je vidjeti da se brineš za svoju poslovnu etiku." "Barem jedan od nas to čini." Pogledao me preko velike kristalne školjke. " Š t o j e s novcem? Za koga je novac?" "Ĉovjek mora jesti, zar ne? Hoćeš jednu ostrigu? Mogu još naručiti." Odmahnuo sam glavom. Uzeo je jednu od školjaka, visoko podigao laktove i posrkao je. Zvakao ju je i progutao i zatim lagano uzdahnuo. "To je bogatstvo prirode, upravo tu", reče on. "To ti je kao da uzmeš gutljaj mora." "Zamalo si me ubio. Zamalo si ubio Beth, što je još gore." "Je li to razlog za sve to neprijateljstvo? Misliš da sam te ja izgurao s ceste?" Ĉinilo se da je iznenađen, čak povrijeđen. "Ja nemam ništa s time. Bio sam iznenađen kao i svi drugi kad sam vidio ostatke tvojega auta pokraj ceste. Zapravo, mislio sam da sam ti upravo ja spasio ţivot. I kakvu zahvalu dobijem? Ništa osim ove ţučljive optuţbe." "Ako to nisi bio ti, tko me onda pokušao ubiti?" "To je pravo pitanje, zar ne? Iako je ona slatka mala policajka mislila da se radi samo o nesreći. Rekla je da si prebrzo vozio, nemarno." "Ali ni ti ni ja ne vjerujemo u to, zar ne? Zaprijetio si mi da će mi se nešto strašno dogoditi, ako ne prihvatim nagodbu." "Ma daj, Vic, to je uzeto iz priručnika za privatne detektive, tehnika broj devetnaest: isprazna prijetnja. To malo potakne krv da brţe kola, promiješa jelo u loncu. Izgovori prijetnju, promiješaj jelo, slijedi osumnjičenoga sve dok te ne dovede do nečega što vrijedi." "I zato si u Vegasu, slijediš me."

"Ĉak sam ti natuknuo što ţelim da mi potraţiš." "Ključ." "Znao sam da nedostaje i pretpostavljao sam gdje bi mogao biti. Usput, napravio si sjajan posao u pronalaţenju sefa. Moji komplimenti. Ali cijelo vrijeme prijetnja je bila isprazna. Jedna je stvar natjerati nekome strah u kosti, a sasvim drugo to zaista popratiti ubojstvom." "A ti nisi sposoban za takvo što?" Gledao sam ravno u njegove oči, sitne, ruţne očice, gledao sam mu u oči da vidim hoću li u njima ugledati ubojstvo. Uzvratio mi je pogled kao da je razumio gdje leţe moje najdublje sumnje i onda je slegnuo ramenima. "Nisam to rekao, samo sam rekao da je to druga stvar. Trebao bi baciti oko na jelovnik, Vic. Imaju devet različitih vrsta krumpira. Naţalost, s mojim kolesterolom, ne mogu naručiti ni jednu vrstu. Ništa za mene osim ostriga i jednog filet mignona, dobro pečenog. To je nemasno meso i nakon što ga dobro prepeku, ne ostane ni mrvica masti. Ali ti, ti bi trebao nešto naručiti, jer ionako ti častiš." "Zašto ja? Ti imaš novac." "Istina, istina, ali već je namijenjen za razne svrhe, troškove i slično. Sto kaţeš na pasirani špinat, Vic, i malo janjetine? K tome, vrlo je jeftino, cijela stvar stoji manje nego craps na stolu od deset dolara. Igraš craps?“ "Ne." "Pa, onda, moţda bi trebao naučiti. Ja sam razvio svoj sistem." "Imaš sistem?" "O, da. Da, imam. Da, da. S nekoliko kratkih lekcija moţda bi mogao cijeli iznos zaraditi ponovno, čak i više. Znaš što kaţe Biblija: daj čovjeku trideset tisuća, bogat je jedan dan, ali nauči ga da igra craps, onda ima nešto do kraja ţivota, zar ne?" Upravo tada konobar je donio tanjur i stavio ga pred mene. Na tanjuru su bila četiri velika raka, razrezana i pečena na roštilju, s neobičnim mnoštvom ticala i nogu koje su bez reda stršale iz ljuštura. Cijela je slika podsjećala na neko bizarno klingonsko jelo servirano međuzvjezdanim diplomatima na svemirskom brodu Enterprise. "Kako se ovo jede?" upitah. "Pretpostavljam s majonezom začinjenom šafranom", reče Skink. Zabio sam viljušku u jednu od ljuštura, izvukao meso, umočio ga u ţuti umak. "Jadanja." "Kaţu da je prilično ukusno", reče Skink. "Bojim se da moja dijeta..." Nisam čekao da čujem do kraja što ima za reći, a nisam mu ponudio ni da kuša jelo. Izvukao sam još jedan komad, umočio ga u umak, i skinuo ga s viljuške zubima - prekrasno. Ĉitav dan trčao sam naokolo kao luđak, prošvercao se u trezor do sefa, ispitivao Cutlipa, bio u punoj brzini izguran pustinjske ceste, bio ispitivan u bolnici,

sjedio pokraj Beth, vratio se taksijem u hotel, prijavio se na recepciji, na brzinu pregledao ono što mi je ostalo u torbi za spise. Uz sve to trčanje nisam ništa jeo od jutra i nisam bio ni svjestan koliko sam gladan, sve dok nisam zagrizao prvi zalogaj raka. Pa drugi, zatim u treći. Umirao sam od gladi. Zastao sam samo toliko da na brzinu pregledam jelovnik i izaberem što bih još mogao strpati u ţeludac. Skink nije imao pravo u vezi krumpira, nije bilo devet različitih vrsta, bilo ih je deset: krumpir narezan tanko kao čačkalice i krumpir rezan kao vafli s rupicama i prţen u ulju, slatki pire s đumbirom, pečen uzduţno rezani krumpir, pomfrit, pire s tartufima, nariban i zapečen s mlijekom i sirom, St. Florentine i običan, pečen u pećnici. Dok je konobar čekao, naručio sam janjetinu, špinat, dvije vrste krumpira, tanko rezan kao čačkalice i pire s đumbirom. Zatim sam se bacio na zadnjeg raka. "Hoćeš li umak od metvice s tom janjetinom, Vic? Moja mama uvijek je s janjetinom posluţivala umak od metvice." Kimnuo sam glavom. "A malo vina? Neko crno, dobro je za srce. Malo merlota? Kako ti to zvuči? Ovo je poslovni sastanak, sve se odbija od poreza. Naručimo vino." Opet sam kimnuo glavom. Skink je naručio. Konobar je uzeo jelovnik i naklonio se. "Iznenađuješ me, Vic. Smatrao sam te uštogljenom guzicom, ali s tobom je zabavnije nego što sam očekivao. Počinjem uviđati što je vidjela u tebi." U restoran sam ušao ubojito bijesan na Phila Hebenog Skinka, ljut na njega zato što nas je pokušao ubiti, ljut na njega zato što mi je ukrao papire, prilično uvjeren da je on taj koji je ubio Hailey Prouix. Mrţnja je preslaba riječ za ono što sam osjećao prema njemu, ali dok sam sjedio za tim stolom, jeo rakove i zatim janjetinu, špinat i krumpire, pio merlot, koji je usput rečeno bio izvrstan, pitak i taman, dok sam sjedio za tim stolom, moji su se osjećaji smekšali. Bio je gnjida, jasno, ali ugodna mala gnjida, još ugodniji kad smo načeli drugu bocu vina. I morao sam priznati, divio sam se njegovu ukusu u biranju sakoa. Bila bi sramota da sam bio u pravu glede njega. "Reci mi nešto, Phil." Više nije bio Phil Hebeni Skink, sad je bio samo Phil. "Jesi li ikad u ţivotu prodavao automobile da bi preţivio?" "Nikad." Nasmijao se i ja sam se nasmijao s njim. "To bi bio pošten rad." "A tko, do vraga, to treba?" "Vidiš kako me razumiješ." "No, ipak bi ti u tome bio jako dobar. Većina trgovine je muljanje, a ti si majstor. Ali nešto me zbunjuje. Koliko ljudi zastupaš i kako ti uspije ne pomiješati njihove različite poslove?" Zastao je, gutnuo malo merlota. "Sve je stvar pristupa i kalkuliranja." "Kao u biljaru." "Sad si skuţio. Voliš priče?" "Tko ne voli?"

"Pa, napuni čašu, Vic, nasloni se i poslušaj. Imam jednu priču koju bi moţda volio čuti. Da, moţda bi volio."

28 ĈOVJEK DOGOVORI SASTANAK, HOĆE DA MU PRATIM SUPRUGU. NAJSTARIJA priča na svijetu, ali s malim odstupanjem. Tip se voli dotjerati, znaš što hoću reći, maramica mu strši iz dţepa na sakou, nokti su mu uređeni i sjajni. Mrzim ga na prvi pogled. A evo i zašto, ne pokazuje ni mrvicu nervoze ili zabrinutosti. Inače, tipovi misle da im neki drugi tip troši ţenu, totalno su ludi, ali ovaj tip je hladan k'o špricer, arogantan je, ako kuţiš što ti hoću reći. Nekako nije kako treba. Ali kao što Sam kaţe, nikada ne vjeruj klijentu, vjeruj novcu. I tako ja uzmem honorar, zapišem podatke u svoju knjiţicu i dam se na posao praćenja njegove supruge. Nekoć je bila lijepa, to mogu zaključiti, ali tijekom godina nije postajala mlađom i ono što se događa ţenama kad počnu starjeti, počnu se širiti, a to se i njoj dogodilo kao što bi i očekivao. Ali, znaš, kod nje vidim da je svjesna toga, kod nje se vidi ta ranjivost. Ide u kupovinu, igra tenis, ruča u klubu s drugim suprugama, bla, bla. Ne znam zašto sve mačke ţele takav ţivot, umro bih od dosade da sam na njihovu mjestu, i zaključim da je moţda u tome problem. Ĉetvrtak je, dakle, dan za šišanje travnjaka, za dečke u kratkim hlačama, zuje s kosilicom preko tri nogometna igrališta mojega klijenta, a tu je i jedan mladac koji ne nosi majicu, koji je, mogu ti reći, hebeno privlačan. Tamnoput, s punim oblim usnama, s ravnim nosom, savršenim nosom, s guzom nogometaša i tijelom plivača, vitak je, ali mišići su mu kao isklesani, a trbušni mišići, o Boţe, trbušni mišići. Sad, moram ti reći da ja nisam jedan od onih, hoću da ti to bude jasno, neka ti ništa ne pada na pamet, ja u ovom sakou i to, ali ipak mogu cijeniti mušku figuru i mogu ti reći da mali hebeno izgleda kao prava rock zvijezda. I prva stvar koja se dogodi, mali razgovara s gazdaricom. Ona mu donese limunadu. Znoj mu kaplje s prsa dok uzima čašu. Podiţe bradu dok ispija piće, Adamova jabučica mu poskakuje, jedan od prsnih mišića se trţne. Ona ispruţi ruku i zamalo mu dotakne rame, ali povuče se natrag. Očito, zar ne? Privlačnost između njih tako je snaţna da s njom moţeš razbijati stijene. I svi oni odu, svi dečki s travnjaka, ali u tri sata on se vraća u nekoj krntiji od auta i počne traţiti okolo kao da je nešto izgubio. Ona izlazi van da mu pomogne, zajedno traţe, jedno pokraj drugoga. A kad on to napokon nađe, a to je košulja koju je jutros ostavio, ne oblači je kao što bi bilo za očekivati, nego je prebaci preko ramena i čeka, kao da čeka poziv da uđe u kuću, i ona ga poziva, kako bi mogla ne učiniti to? I tako si ja pripremim rolu filma, i posao je obavljen, a honorar zarađen.

Ali nešto nije kako treba i to mi se ne sviđa. Zato prekinem pratiti gospođu i počinjem pratiti mladića. Nađem se s njim u baru u Dvanaestoj ulici, čudan bar, znaš, tamo bi se nas dvojica s ovim sakoima lijepo uklopili. Kupim mu pivo, kupim mu drugo, on misli da sam stari homić zainteresiran za njegovo tijelo plivača i vidim da je i on voljan postati zainteresiran, tako dugo dok ja plaćam. Zato izađem s njim van, u uličicu iza bara. Mračno je, vlaţno, kondomi su razbacani svuda naokolo po asfaltu, mjesto koje bi te, da moţe govoriti, natjeralo da rukama pokriješ uši i pobjegneš vrišteći. Mladić poloţi ruku na moje bedro i nasmije se svojim očaravajućim smiješkom. Podignem lakat i razbijem mu nos. Zvučalo je kao da je netko zagrizao taco. Toliko o savršenstvu. Sad je na tlu, rukama je sakrio lice, krv mu curi između prstiju. Sagnem se i pitam ga što ţelim znati i on propjeva. Sve. Muţ je taj koji ga je na to nagovorio, muţ mu je platio za muljaţu s njegovom suprugom dok sam ja bio tamo i čekao s fotoaparatom. Zaključio sam da je kopile htjelo razvod pod svojim uvjetima, htio je fotografije ili zato da se pomoću njih cjenka, nadajući se da će je uznemiriti i da će pristati na siromaštvo, ili zato da ih pokaţe na sudu kada se budu natezali oko skrbništva nad djecom. Kako god uzmeš, gadan posao. I naravno, odem ja natrag gospodi i pokaţem joj slike i ona se slomi i moli me da ih ne dam njezinu muţu. Ispričam joj da nemam izbora, da sam plaćen unaprijed, moram misliti i o poslovnoj etici, ali onda joj kaţem sve o malome koji je kosio travu i o tome kako ga je njezin muţ platio i kako mora otići na pregled, jer ne moţe znati kakve joj je gadne male organizme mladić mogao prenijeti. Sloţila se u hrpu jada, šmrcala je, plakala, zapomagala: „Što da radim? Sto da radim?" Prekrasno, zar ne? Zato joj ja kaţem što će učiniti i ona mi ubaci još jedan honorar. Opet sam na cesti, ovaj put slijedim muţa. Nije li ovo sjajan posao? Pokazalo se da je muţ, iznenađenja li, odvjetnik, vozi Jaguar, ruča u hotelu Palm s političkim zvjerkama i provodi poslijepodneva u Bellevueu s jednom droljicom iz svoje odvjetničke firme. Teţe je napraviti fotografije u hotelu kao što je taj nego u privatnoj kući, ali s pravom opremom, uključujući tu i tamo koju napojnicu osoblju, moţeš napraviti sve, i nije prošlo dugo, a već sam imao rolu filma s tim kučkinim sinom gole guzice, čarape nije skinuo, i toj droljici da je sve najbolje od sebe. Sad su dvije strane, suprug i supruga, opet izjednačeni i ja se zbog svega osjećam prilično dobro, ali zašto bih se tu zaustavio, zašto da stanem s njima dvoma? Radi se o trokutu, zar ne? Zato odlučim pratiti mačkicu iz muţevljeve odvjetničke firme, dobra mala, moram priznati. Bio sam samo znatiţeljan, imaj to na umu, nisam znao što ću otkriti, samo sam pokušavao zaključiti koji potez napraviti i gdje ga povući. Pročitao sam je kao tipično razmaţeno derište, nikad joj ništa u ţivotu nije nedostajalo, išla je na dobar koledţ, ambicija ju je odvela u pravne vode, organizirala si je svoj yuppie ţivotni stil, nije je bilo briga što je uzela muškarca drugoj ţeni, ako joj to pomogne popeti se stepenicu ili dvije. Malo pritiska na nju i

bit će voljna platiti bilo koju cijenu samo da se sve zaboravi. Sve se činilo tako očito, osim te djevojke, ona nije bila uobičajena. Jedne noći slijedio sam je u rupu od bara u juţnoj Philadelphiji, gdje se našla s nekim sumnjivim tipom koji izgleda kao mornar. Sljedeće sam je noći slijedio u neku crkvu, gdje je ostala jedan sat prije nego što je odjurila na sastanak s muţem one ţene. Noć poslije toga večera u nekom otrcanom ribljem restoranu s nekim ološem iz Kensingtona koji ima samo tri zuba, a nakon toga opet odlazi u crkvu. Ovaj put sam ušao za njom. Ubacila je dolar ili dva u škrabicu, kupila svijeću, zatim sjela u klupu sama. Nije se bacila na koljena, nije rimokatolkinja, vidim to jasno, ali osvrnuvši se oko sebe da vidim s kim se sastaje, ne vidim nikoga. Moţda je zaista i molila, ako se mene pita. A onda sam je pratio sve dok nije nestala u nekom lezbijskom baru u Starom gradu. To ti je varanje, ha? Ali ne mogu ući za njom a da me se ne primijeti, zato čekam vani u autu. Sat kasnije, evo je na ulici s nekom muškobanjastom lezbačom u crnom koţnatom prsluku i dok se hvataju i ljube, ali ne kao sestrične, dok ţvaču jedna drugoj jezik, ona otvori oči i zagleda se u mene preko ulice. Onda odlazi, sama, udaljava se od mene. Izlazim iz auta i slijedim je. To je stari dio grada, ulice su uske, ima mnogo zavoja i uličnih uglova. Pada lagana kiša, spustila se maglica, vidim je kako se udaljava niz uličicu, ugledam je kako zamiče iza ugla. Nemam pojma kamo ide, ali znatiţeljan sam, razumiješ? Tko je ona, dovraga, zanima me? Ovakvu yuppie ţensku još nisam vidio. Još jedan ugao, prelazi jednu široku ulicu i ulazi u drugu uličicu. Sve vrijeme vidim samo jedan dio njezina tijela, nikad je ne vidim cijelu. U trenutku ugledam njezinu petu dok se udaljava niz usku ulicu pokrivenu kaldrmom. Zalazim za ugao ulice i odjednom se nalazim na tlu, nečije koljeno mi je u preponama, noţ pod vratom, a muškobanja lezbača gleda me pogledom koji mi govori da je u stanju to učiniti, učinila bi to, i neka budem proklet ako prerezati mi vrat ne bi predstavljalo za nju najveću zabavu koju s muškarcem moţe doţivjeti. A iza nje, mirno se naslonivši na zid, stoji i puši ona djevojka. „Što hoćeš?" pita ona. "Samo porazgovarati", kaţem ja. "Da čujem", reče ona. "Pusti me da najprije ustanem", kaţem. "Ne", reče ona i lezbača pritisne noţ malo jače na moje grlo. "Dobro", kaţem. "U mojim godinama dobro mi dođe da malo odmorim noge." I onda joj ispričam, ispričam joj sve o muţu koji je došao u moj ured, o gospođi i mladiću, o fotografijama njih dvoje u hotelu Bellevue. Kad se nalaziš u takvoj situaciji, nema smisla ništa prešutjeti. Daješ sve, cijelu priču i nadaš se da će se tako izgubiti u pojedinostima da neće znati što dalje činiti. Ali ova mačka, ona zna što treba učiniti. Počinje se smijati. "To je sve?" pita. "Nadam se da si me uhvatio s dobre strane."

"Koliko sam ja vidio", kaţem, "imaš samo dobru stranu." A lezbača bulji u mene i kaţe: "Nemoj da se ispovraćam." "U redu, Tiffany", kaţe djevojka. "Pusti ga." Lezbača me pušta da ustanem. Gledam njezin koţnati prsluk, široka mišićava ramena, martensice, i sve što mogu reći je: "Tiffany? Ti se šališ." Lezbača zareţi, djevojka se nasmije i nakon toga eto ti djevojke i mene u onom lezbo-baru, trusimo votke s martinijem, izmjenjujemo cigarete, smijemo se kao da smo najstariji frendovi na svijetu. Pitam je ţeli li se udati za tog odvjetnika. Sve što mi kaţe je: "Molim te." Pitam je zašto onda, a ona mi pokazuje mali prst. Zatim okreće od mene lice i najtuţnijim glasom koji sam ikada čuo kaţe: "Osim toga, to bi krvavo završilo." Molim je da mi objasni. Odmahuje glavom. Zatim na salveti napiše ime i kaţe da prije nego što se sastanem bilo s muţem, bilo sa suprugom moram pronaći sve što mogu o toj ţeni. Zbog nje. Jedini je uvjet da nitko ne zna da je ona ta koja mi je dala to ime. I odmah mi napiše ček. Moj treći honorar. Pomislit ćeš da je bilo zeznuto početi samo s imenom, otkriti što se dalo otkriti. To bi pomislio. Ali potraţio sam to ime u telefonskom imeniku i pokucao na vrata i neka stara gospoda je otvorila i jednostavno me pozvala unutra, natočila mi šalicu biljnog čaja, stavila na stol tanjur s keksima i počela pričati do iznemoglosti. Zgodna stara dama, dobrano stara, koţa joj je bila kao flispapir i mogao sam vidjeti plave ţile kako joj pulsiraju na vratu. Nikad nije imala djece, priča mi, ali bila je četrdeset godina udana za Mortyja. Dosta toga sam čuo o Mortyju. Borio se u ratu, bio je u okupiranom Japanu, i ne svojom krivnjom obolio od neke tropske bolesti koju prenose komarči i ostao je sterilan. Besmislena tragedija, kaţe ona, iako ja mislim da ako ju je Morty mogao uvjeriti da se gonoreja prenosi komarcima, postoji li nešto u što je se ne bi moglo uvjeriti? Zato sam je pitao za dionice i rekla mi je da je zbrinuta, da se za sve brine dragi mladi čovjek koji je zove svaki dan. Sve će ostaviti samostanu, to je ono što planira, a mladi dragi odvjetnik zove svaki dan i kaţe joj kako se taj dan kreće trţište. Da, bit će to lijepa svotica, neki će podići obrve u čuđenju, oh, da. Neće li to biti iznenađenje? Ne, neće. Jer ništa nije ostalo na njezinu računu, zar ne? Ništa nije ostalo, dragi mladi odvjetnik je sve uzeo. Osim što nije baš drag, ni tako mlad. I on je hebeni odvjetnik. I, naravno, on je taj suprug u priči. I zato sam otišao natrag droljici, iako sad znam da nije droljica i rekao joj što sam otkrio i nije bila ni najmanje šokirana. I evo bisera, ona mi kaţe da sve odnesem supruzi, ime i cijelu priču, neka učini s time što ţeli. Pogledam je kao da je luda, kao da bi se i sama mogla okoristiti tom informacijom, ali ona mi samo kaţe da zaveţem i učinim što mi je rečeno. Pa, za to me je platila i tako sam i učinio. Suprugu dajem fotografije ţene i mladića. Supruzi dajem fotografije muţa i droljice. A s tim fotografijama dajem joj ime, adresu i priču stare dame. Sad, ne mogu baš sa sigurnošću reći što se dogodilo na sastanku s odvjetnicima

kad je muţ rekao ţeni da ţeli rastavu braka. Volio bih da sam bio tamo, mora da je bilo strašno. Ali na kraju su suprug i njegova ţena ostali u braku. Zapravo, otišli su u Europu na tromjesečni odmor. Sjeverna Italija, juţna Francuska. Bili bi otišli i na luksemburšku obalu, ali Luxembourg nema obale. Mora da im je bilo lijepo, a bila je to dobra prilika za kupnju, ako su moji izvori točni. I nećeš vjerovati, naletio sam na suprugu nedugo nakon njihova povratka, bila je sretna kao bubreg u loju, čak je izgubila nešto kila i izgledala je prilično dobro. Poprilično dobro. I ja bih je potrošio, zaista bih, ali sad je bila sretno udana. A droljica koja nije bila droljica? Slušaj ovo. Supruga inzistira, da, inzistira da droljica napusti muţevljevu odvjetničku firmu. A droljica, ona se ne da. Ni za ţivu glavu neće otići bez neke male svotice po kojoj bi ga pamtila. Suprug, sad očajnički ţeli odrţati suprugu sretnom, da je droljici gotovo sve slučajeve, neki su bili i profitabilni, a da je joj i nešto novca, ako pristane otići. I ona to čini. Osniva vlastitu firmu, pretvara one slučajeve u gotovinu, počinje stvarati ime za sebe. Sasvim joj dobro ide, zar ne? Riješila se guzonje i dobila svoju firmu, a sve jednim udarcem. Bio je to slučaj kakav volim, stvar za mene. Tri klijenta, tri honorara i rezultat koji je, u nekom smislu, bio pravedan. Ali najbolja stvar bila je ta što sam sreo tu droljicu. Na neki način postali smo partneri. Istraţivao sam za nju, uglavnom radio u tajnosti, pomogao joj da dobiva svoje honorare. A ona, ona je bila nešto posebno, baš je bila, i prepametna za tipa kao što sam ja. Kotačići unutar kotačića unutar kotačića. "Hailey", rekoh. "Bila je vraška djevojka i nedostaje mi." "I meni također." "Vjerujem ti." "Mislio sam da si je ti ubio", rekoh. "Znam da jesi. Mogao sam to vidjeti u tim tvojim okicama. A ja, ja sam se pitao kakav je to čovjek koji zastupa ubojicu djevojke koju je ševio kad god bi mu se ukazala prilika. Mislio sam da imaš nekoga asa u rukavu, da znaš nešto što će mu pomoći izići na slobodu, a tvoju će facu staviti u sve novine. Nije mi se sviđala ta ideja, nisam baš bio oduševljen time. Mislio sam da djevojci dugujem barem toliko da ne dopustim da se to dogodi. Zato sam bio malo nagao na našem zajedničkom doručku. Ali nakon što sam te pratio nekoliko posljednjih dana, pala mi je na pamet druga ideja." "Da čujem." "Evo što ja mislim." Nagnuo se naprijed, stišao glas. "Mislim da isprva nisi htio prihvatiti nagodbu jer ti se učinila predobrom. Mislio si da je kopile to zaista i učinilo i bio si uz Guya za svaki slučaj, da se uvjeriš da će platiti najveću kaznu. To je bila bit tvojega sastanka s Pealeom, zar ne? Obraditi ga tako da policiji kaţe sve o našem gospodinu Gonzalezu. Shvatio si ovo ubojstvo kao privatnu stvar, glumio si usamljenog ratnika."

"A ti nisi?" Gledao sam ga, on je gledao mene. "Koja si ti mustra", reče on. "Ali više ne misliš da je on to učinio, zar ne?" "Ne." "Nešto ti je škljocnulo u glavi." "Kao kad se upali svjetlo." „Što te natjeralo da se predomisliš?" Podignuo sam čašu s vinom, zagledao se u tamni grimiz prije nego što sam otpio gutljaj. "Hailey mi je promijenila mišljenje. Napokon sam saznao cijelu tuţnu priču o njoj i Guyu. Ona je drţala sve konce. Od samoga početka, kad ga je upoznala u bolničkoj sobi, do završetka, one noći kad je umrla, kad mu je rekla da je među njima gotovo, ona je drţala sve konce. Imala je potpunu kontrolu. Guy nikad nije imao nikakvu šansu." "Ni 'š' od šanse." "A ti si pripomogao da mu smjesti, zar ne? Hailey je morala znati sve o čovjeku koji će raditi na slučaju Gonzalez da bi mu mogla smjestiti zamku i ti si joj dao sve što je trebala. A kad je Guy mislio da joj prijetiš, ti si joj samo prenosio podatke koje je trebala za svoj plan." Skink nije odgovorio. "Pa, ako je imala potpunu kontrolu, kako je uopće mogla dopustiti da se to dogodi? Kako se mogla tako preračunati? Osim ako uopće nije pogriješila, a nije ni on. Reći ću ti što mislim, mislim da je bio zaluđen njome do samoga kraja. Mislim da je bio previše zaljubljen da je ubije." "A moţda ju je prevario, kao što je prevario i tebe. On je tvrđi orah nego što ti se čini. Trebao si vidjeti kako je nemilosrdno srezavao potraţivanja sirotih ozlijeđenih nesretnika koji su mu se našli na putu. Nije imao ni mrvice samilosti. Ostavio je ţenu i djecu čim je podigla suknju i usput još ukrao milijun dolara. To kopile spremno je na sve. Ti si od početka imao pravo. Guy je taj koji ju je ubio." "Ne, to je bio netko drugi. A imam i prilično dobru ideju kamo bih trebao poći potraţiti ga." "Kamo?" "Zanima li te povijest?" "Julije Cezar?" upita Skink. "Krvavi pad krvavog Rimskog Carstva?" "Ne, novija povijest. Povijest Hailey Prouix. Idem na izlet, eto kamo idem." Jedan trenutak gledao sam njegovu ruţnu facu, razmislio o njegovoj priči i njeţnosti skrivenoj u njoj, a zatim sam ga tiho upitao: "Ideš i ti?" Skink je nagnuo glavu. "Proučavao sam malo ono što si mi ostavio u torbi za spise", rekoh. "Suveniri iz njezine prošlosti. Imam neka pitanja." "Kakva pitanja?"

"Uobičajena. Idilično djetinjstvo koje moţda i nije bilo tako idilično. Slučajna smrt koja moţda i nije bila slučajna." "I misliš da to sve na neki način ima veze s onime što se dogodilo Hailey?" "Sad kad više nisi sumnjiv, moţda i mislim. Zato idem na izlet da to otkrijem. Ideš i ti?" "Kamo?" "U Pierce, u Zapadnu Virginiju." "Mjesto gdje je odrasla." "Ideš sa mnom?" "Ništa nećeš otkriti." "Naravno da neću." "Previše je vremena prošlo." "Puno previše." "Više se nitko ničega ne sjeća." "Ideš sa mnom?" Skink je neko vrijeme grickao usne. "Naplaćujem dvjesto pedeset na dan." "Stotku." "Dvije." „Što pedeset. Plus troškovi." "Hoću honorar." "Imaš već trideset tisuća." "Imam?" "Najprije moram srediti neke stvari. Pobrinuti se za Beth, obaviti neke pripreme za parnicu. Ali onda put pod noge i idemo u Zapadnu Virginiju. Ideš?" Zastao je na tren, čitao mi je s lica kao da čita novine, a onda se nasmijao onim svojim osmijehom pokazujući razmak između prva dva zuba, osmijehom širokim kao Mississippi i pruţio mi ruku. Prihvatio sam je i rukovali smo se, ali prije nego što sam ga pustio, okrenuo sam mu ruku i provjerio zglobove na prstima. Grubi i dlakavi, svaki ruţan kao puţ golać, ali nije bilo ogrebotina, ni modrica. Još uvijek drţeći mu ruku rekoh: "Kako si znao da je iz njezine kuće nestao ključ sefa?" "Privatni izvori." "Nisi li ti bio tip u crnome koji je premlatio policajku, krim — tehničarku?" "Ja? Nee, ja sam ljubavnik, ne snagator." "Jasno ti je da ako radiš za mene, moraš drţati usta zatvorena. Naša mala tajna ostaje naša mala tajna." "Vic, dušo, ako ćemo postati partneri, moramo vjerovati jedan drugome." "Ja već imam partnericu", rekoh napokon mu puštajući ruku. "A pomisao da ti moram vjerovati dovoljna je da mi se ţeludac okrene." "Ĉini se da tako djelujem na tebe, zar ne?" upita Phil Skink smijući se. "Ne brini,

Vic, igrat ću kako ti kaţeš, začepit ću usta, sve dok se ne uvjeriš da je tvoj prijatelj to zaista učinio i da zasluţuje što god dobije. Sad, pobrini se za račun i idemo odavde, pođimo se malo zabaviti. Sto kaţeš na to da te naučim igrati craps?” "Radije ne bih." "Ne brini, Vic. Nosimo sretne sakoe. Kako moţemo izgubiti? I što je još bolje, ja imam sistem."

29 NIKADA PRIJE NISAM ZAMIŠLJAO, PRIJE NEGO ŠTO SAM AUTOM OTIŠAO tamo, da je Zapadna Virginija tako zapanjujuće lijepa. Strme planinske padine, uske doline izrezbarene vijugavim rijekama, ceste koje se uvijaju poput zmija, lijepe bijele crkve koje se skrivaju iza svakog zavoja. Kad smo Skink i ja krenuli prema jugu, iz dugačkog lijevog kraka Marylanda, i ušli u Zapadnu Virginiju, bilo je to kao da ulazimo u krajolik iz nekog čistijeg razdoblja. Cak je i glazba bila čišća - sve što smo mogli uloviti na auto-radiju bile su gospel stanice. Uzduţ cijele rute nalazile su se kuće, neke dobre, neke samo dobro odrţavane prikolice, neke naprosto potleušice, ali sve su izgledale kao da prirodno izrastaju iz kontura krajolika. Slijedili smo glavnu cestu koja je prelazila zeleni metalni most i vijugala u nizinu kroz plodnu dolinu s pokojom ţivotinjom na paši, a zatim se pretvorila u manju cestu koja je počela polagani, neumoljivi uspon u planine. Auto se mučio sve dok nije stigao na vrh planine Point, s neizbjeţnom bijelom crkvom odmah ispod vrha, a onda se put počeo spuštati dok je cesta vijugala amotamo, a zatim dolje. Nakon nekoliko minuta, s naše lijeve strane, ugledali smo kroz lišće nešto zeleno i usko daleko ispod nas, nešto što je s te udaljenosti izgledalo kao da više pripada legendi nego stvarnosti. Dolina, puna farmi i kuća i pilana, izolirana i ljupka u svojem procijepu u zapadnim obroncima gorja Appalachian. Na cesti su s nama bili s otvoreni kamioneti i stari kamioni za trupce. Spuštali smo se u središte doline. Tu i tamo, gdje je na karti bio zabiljeţen grad, nalazila se samo skupina kuća, crkva, pilana, stada ovaca, još jedna pilana, skup poslovnih zgrada, trgovina hrane, praonica rublja, auto salon Chrysler-Dodge. Ovo nije bogat okrug, tu i tamo vidjela se pokoja straćara, zahrđali nosači ljuljačke, daskama zakucan dućan, ali ipak je kraj bio neprijeporno lijep. A onda se dolina proširila i cesta se počela uspinjati dalje od brze rijeke i ugledali smo drveni okvir načičkan natpisima kluba Lions, kluba Kiwanis, Trgovačke komore i Kluba ratnih veterana i različitih i mnogobrojnih crkvi. Na okviru, ispod svih tih natpisa bila su pričvršćena sljedeća slova:

DOBRO DOŠLI U PIERCE, BROJ STANOVNIKA 649 H. Ne bih htio da razmišljaš o svem onom sranju koje je Tina izblebetala. Ona je naprosto takva, uvijek kopa po rani na kojoj se već napravila krasta. Sviđaš mi se, naravno, kao što mi se sviđaju i mnoge druge, ali ne mislim da si posebna ili tako nešto, ne onako kako ona priča. Svi znaju da si s Gradyjem i da je on s tobom i ne bih htio da razmišljaš o onome što Tina govori. Volim izlaziti s tobom, to je sve. Dovoljno je loše što mi Grady nikad ne da mira. Ne treba mi da si počneš nešto umišljati ili tako nešto. Jučer si me pogledala kao da sam neki izvanzemaljac s Marsa ili tako nešto i zato ti ovo pišem. Moţda mi je teško govoriti o nekim stvarima. Nekad mi je lakše reći što osjećam kad sam sam s maminom starom sačmaricom L. C. Smith. Teţe je reći oči u oči, kao da mi se jezik uvrne i postanem glup. Nisam baš najbistrija glava, znam, a gospodin Perrine ne propušta to spomenuti pred svima, ali nisam tako glup kako zvučim kad govorim i zato ovo pišem umjesto da razgovaram s tobom u školi ili telefonom ili tako nešto. One večeri nisam otišao iz kamenoloma zato što sam bio tuţan ili tako nešto. Samo sam bio umoran, ne znam. I osjećam se čudno kad svi počnu pušiti. Znam da kaţeš da je baš štos što ja to ne radim i svi kaţu da im ne smeta, ali ja se osjećam čudno. Izgleda kao da su odjednom svi na nekoj zabavi na koju ja nisam pozvan. 1 kad se svi počnu smijati, to mi se ne sviđa jer ne vidim ništa smiješno. Nekad se manje osjećam usamljeno kad sam sam, ako razumiješ što hoću reći. Zato sam se dignuo i otišao. I to što je Grady govorio sve ono i zezao me jer odlazim, to je u redu. Poznajem Gradyja, on je naprosto takav, ali samo sam ţelio biti sam. Zato kad sam vidio da me slijediš, pomislio sam da moţda nisam tako dobar i sve to. Ali na kraju mi je drago da si to učinila. Nisam znao da se osim mene još netko osjeća drugačije i kao da ne pripada tamo, iako mi je teško shvatiti da se i ti tako osjećaš. Mislim, ti si tako lijepa i hodaš s Gradyjem i čini se kao da se ti, bolje nego itko drugi, uklapaš. Ali to ti je dokaz. Neki ljudi misle da zato što igram nogomet, da sam ovakav ili onakav, ali nisam uopće takav, ja sam na svoju ruku, što je, mislim, zapravo i problem. Svejedno, hvala ti što si išla sa mnom i pitala za Leona. Nisam puno govorio, mislim da se nema puno za reći, ali ipak bilo je lijepo. Sad kad je mrtav i sa svim onim što se dogodilo, sad kao da nitko ne ţeli ništa o njemu reći. Moţda mi na taj način ţele olakšati, ne znam, ali na neki način samo je još gore. Kao da

je on neka velika tajna, a bio je samo klinac. Nedostaje mi svaki dan, ali ako ga spomenem, moj tata samo viče na mene, govori mi da to ostavim iza sebe i krenem naprijed. Kamo naprijed, htio bih ga pitati. Kamo, k vragu, da idem? On je bio moj najbolji prijatelj, i više od toga, i stvarno se osjećam izgubljeno bez njega, iako su već prošle dvije godine. To sam ti htio reći. Ne ţelim da se ponašaš čudno kad sam blizu. Nadam se da moţemo biti samo prijatelji i druţiti se i moţda ćeš me gledati kako igram. To bi bilo lijepo.

J. Od trenutka Haileyna umorstva pretpostavljao sam da je na neki način Guy bio u središtu priče koja je vodila njezinu ubojstvu. On me upoznao s njom, bio je moj tajni suparnik, treći kut našega trokuta izdaje i zato nisam mogao shvatiti da njega zapravo ne treba kriviti za ubojstvo. Ali nakon što sam čuo njegovu priču, odjednom sam cijelu stvar drukčije shvatio. Guy je bio pijun, isto tako i ja, a glavni strateg bila je Hailey. Stoga sam se sada usredotočio na ono na što sam se trebao usredotočiti od samoga početka, na Hailey. Tajna njezine smrti leţala je negdje u njezinu ţivotu, a dala mi je kartu s najznačajnijim trenucima. U sefu mi je ostavila ono što je sama odabrala da nađem. Fotografije i dokumente koje mi je ostavila da budu poluga kojom ću razotkriti njezinu prošlost. A među svim tim stvarima bila su i pisma, nepovezane ceduljice koje je natipkao ili naškrabao dječak već odavno mrtav, riječi koje su bile nabijene sirovim emocijama. H. Znam da si ljuta na mene, a imaš i dobar razlog, i zato nemam što reći osim da mi je ţao. Ţao mi je zbog svega. Ne znam što mi je došlo. Neko vrijeme mi se činilo da je jedino mjesto gdje se mogu osjećati slobodan pokraj tebe ili na igralištu, a sada, nakon tučnjave i suspenzije, ni jedno mjesto nije ostalo. Moj tata tebe okrivljuje za sve, i rekao mi je da te ne smijem više viđati a ja sam mu rekao da ide k vragu i malo nam je falilo da se potučemo. Tako stvari idu sve lošije i lošije i ne znam zašto. Mi smo samo prijatelji, samo prijatelji, zašto to nitko ne vidi? Ono što se zbiva između tebe i Gradyja nema veze sa mnom i ono što se dogodilo između mene i Gradyja nema veze s tobom. Ovo između Gradyja i mene se godinama pripremalo, ali postoji granica dokle moţeš podnositi da te netko naziva smećem iz šume i da ništa ne poduzmeš u vezi toga. Ovo se spremalo od našega dječaštva, ti si bila samo izgovor.

Ali neću se ovdje ispričavati zbog Gradyja. Radi se o onome drugome, zbog čega si se naljutila na mene. Ne mogu biti onakav kakav bi ti htjela da budem, ne mogu biti pričljiv i povjeravati se, to nisam ja. Znam mnoge koji hodaju naokolo i pričaju svoju ţivotnu priču svakome koga sretnu, ali ja nemam potrebu svima pričati o svojim problemima. Svi mi imamo tajnu. Znam da ti imaš svoju, mogu to osjetiti, veliku i tamnu, ali i ja imam svoju. Kad pomislim na ono što skrivam, to je tako veliko da izgledam kao patuljak. Sto god vidiš izvana na meni samo je laţ, nutrina je vaţna i ona mora ostati unutra. Ponekad je tajna tako teška da osjećam da će me zdrobiti, ali nikad je nije teško čuvati. Prije bih si rasporio utrobu i dao ti da pogledaš unutra, nego počeo blejati o svojoj tajni kao ovca. To sam ja, to je ono što jesam, ne bih volio ţivjeti bez nje, ali kao ni bubrezi, to nije nešto što ţelim pokazivati naokolo. Ne ţelim da budeš ljuta na mene, ali neće mi pomoći ako o tome govorim, to neće ništa promijeniti. To je tu i ja ţivim s tajnom svaki dan i ništa se ne moţe učiniti. I kad kaţeš da ne razgovaram, to je to. Ne pričam. I ako ćeš se zbog toga i dalje ljutiti na mene, neka tako bude. Ne znam kad ću se vratiti u školu. Trener hoće da se vratim čim prije jer Delmore ima prekratak udarac, ali to ne ovisi o njemu. Grady bi za nekoliko dana trebao izići iz bolnice i šerif Edmonds kaţe da moram pričekati da iziđe da vidim hoće li podići tuţbu. Do tada mi neće dopustiti da se vratim u školu i ako hoćeš da se prije toga vidimo, morat ću se iskrasti van i voljan sam to napraviti ako ti hoćeš. Samo se malo saţali na mene i ne postavljaj previše pitanja jer upravo sada stvari su tako zbrkane da ne znam što ću učiniti i ne znam kako ću učiniti ono što moram učiniti, ako se i dalje budeš ljutila na mene. J. Zajedno s pismima, u sefu su se nalazile i fotografije od kojih me zaboljelo srce jer znam kako je sve završilo, kako, ali ne i zašto. Bila je tu i jedna fotografija dviju djevojčica, malih klinki, drţe se ruku pod ruku, plavokose i u dugim haljinicama, obje se mršte. Vidio sam na fotografiji njezino lice, Haileyno lice, jagodice joj nisu bile još tako naglašene, obrve još nisu bile zaobljene u lukove, usne još nisu bile puni pupoljci što će tek kasnije postati, ali liceje bilo tu, njezino tuţno lice - dvaput. Znao sam da ima sestru, ali nisam znao da ima sestru blizanku. Roylynn i Hailey. Nisam samo letimično pogledao slike, kao kad listate foto-album nekog prijatelja. Cesto sam ih pregledavao, opsesivno, uvijek iznova. Bio je to čudan osjećaj, ovo pregledavanje fotografija, nedolično na neki način, kao da prekapate po ladicama i uspomenama neke tuđe Obitelji. Ali slike su bile dio mojega puta u njezinu prošlost. Roylynn je ostala u Zapadnoj Virginiji, a Hailey je otišla, Roylynn je još bila ţiva, a

Hailey j e bila mrtva. Kako j e do toga došlo? Imale su iste crte lica, ali što su još imale zajedničko, kakvu povijest? Pitao sam se hoće li slike dati neki nagovještaj. Slagao sam ih i preslagivao, nasumce sam ih promiješao i ponovno ih pregledavao, pokušavajući naći, u različitom redoslijedu, neki smisao u njima, pokušavao sam napipati priču. Ovo je bila jedna cjelovita obitelj, blizanke, još uvijek djeca s majkom i ocem, njihovim jadnim ocem osuđenim na propast. On je nizak, crnomanjast, ruke su mu snaţne i mesnate. Koja se djevojčica ne bi osjećala sigurnom u tim rukama? Smješkali su se, roditelji, na toj slici, a djevojčice su imale zadovoljni izraz na svojim bezličnim licima, što je značilo da su sretne. Ovo je bila slika "prije". Druga, koja mi se usjekla u pamćenje, pokazuje Hailey mrtvu i krvavu na madracu trideset godina poslije, to je bila slika "poslije". Fotografija oca, sad je sam, u nekakvoj odori sa šilt kapom, nosi odoru vozača kamiona. Smješka se, samouvjereno, on je gladijator ceste, gospodar svoje sudbine, heroj country&western pjesama, kreće na put odvesti svoj teret trupaca, sve dok se teret nije pomaknuo i sigurnosni okvir puknuo i njega više nije bilo. Gdje je smisao u takvom redu stvari? Premještao sam ih i miješao i sad je sliku oca zamijenila druga. Slika na kojoj jedna od djevojčica drţi nekoga muškarca za ruku, to nije otac, ovaj je visok, jakih kostiju, s čupavom bradom. Oh, prepoznajem ga, da, zaista. Lawrence Cutlip, mlađi i snaţniji, muškarac s kojim nema šale to je sigurno, ali ovdje, drţi ovu djevojčicu kad ga je najviše trebala. Tko je bila djevojčica, Roylynn ili Hailey? Nisam znao, ali stajala je ondje, djevojčica na slici, oca joj više nema, čvrsto steţe, kao da se radi o ţivotu i smrti, ruku čovjeka koji joj je sada jedini zaštitnik u bezobzirnom svijetu. H. Letim, plutam zrakom i ne ţelim se nikad spustiti na zemlju. Nikad. Uvijek sam mislio da će kad se to dogodi biti teško, olovno, da će me zgrabiti za vrat kao i prije, ali ovo je kao da ispijaš čistu slobodu. Vinuo sam se u nebo, ostajem na visini pomoću nečega magičnog što nema imena. Onoga trenutka kad smo se rastali, otrčao sam kući, u svoju sobu, za stol, tako da mogu zapisati sve stvari koje nisam mogao reći u onom trenutku. Znam da sam još uvijek u svijetu neprilika, ali one više nemaju djelovanja na mene. Kad udariš loptu izravno s čvrstom palicom, na trenutak sva snaga protječe kroz tebe kao neki lagani val. Zato toliko i volim tu igru, zbog tog osjećaja laganog vala koji prolazi kroz tebe onoga trena kad završavaš zamah i šalješ loptu u zrak. Ali sada se osjećam kao da jašem na tom valu, surfam kao što govori pjesma Beach Boysa, sav sladak i siguran. Mogu misliti samo na tebe, tvoj osmijeh, tvoje meke ruke, crvenilo tvojih usana, srebrni udar

elektriciteta koji sam osjetio na tvojim ustima. Kako se to dogodilo, stalno se pitam, kako? Jedan trenutak smo u kamenolomu, pričamo o nečemu što se dogodilo u prošlosti, skutrili smo se na stijeni, pričamo kao prijatelji, naginjemo se bliţe, koljena nam se dodiruju kao stari prijatelji, govorimo šapćući, a sljedećeg trenutka preplavilo me nešto tako snaţno da me počinje tresti i još uvijek me trese. Kao da je netko dodirnuo prekidač i ne znam kako se to dogodilo ili zašto, ali odjednom sve se promijenilo i svijet je obasjan svjetlom za koje nisam znao da postoji i ja letim. Ne znam kako se to dogodilo, samo znam da nikada prije nisam bio sretan, nikad, ne kao sad, ne, nikad. Nisam imao pravo kad sam rekao da nema smisla razgovarati. Ne mogu pronaći riječi da opišem kako sam se osjećao kad sam napokon povjerovao nekome u dovoljnoj mjeri da sve ispričam, da ispričam sve i da vidim reakciju tako različitu od one koju sam očekivao. Nije bilo gađenja ili mrţnje, čak ni saţaljenja, ti si samo slušala i kimala glavom kao, da, dobro, i što dalje. Nisi sjedila kao neki sudac, bila si tamo kao prijateljica i to mi je puno značilo čak i prije nego što me udario onaj val. I nisam imao pravo kad sam rekao da nisam ništa drugo osim tajne, jer ovo je tako jako, ovo što sad osjećam, i tako drugačije od svega što sam ikada prije osjećao, da me tjera da posumnjam je li to uopće bila tako mračna tajna. Moţda je bilo kako si rekla, moţda smo bili mladi i osjećali stvari koje nismo razumjeli i završili smo radeći stvari koje nisu značile ništa drugo nego da se volimo na najbolji način. Moţda, kao što si rekla, moţda je to uobičajeno, događa se, i onda kreneš dalje. I moţda bismo i krenuli da se Leon nije toliko uplašio i nije išao trčati ispred vlaka, odigrao je igru za koju je znao da će izgubiti. Ili moţda me nije izliječio samo razgovor, moţda si ti istjerala to van, protjerala svojim poljupcem, kao anđeo koji je istjerao zlo iz moje duše. Štogod da je, spreman sam suočiti se s onime što me čeka. Znam da Grady govori o meni, riječi izlaze iz njegove ţicom učvršćene čeljusti i znam da će nešto pokušati. Znam da ako samo i zakašljem u razredu, da ću izletiti van na nos. Znam da je jedini razlog što su me vratili u ekipu to što sam postigao 0,467 i ako mi prosjek padne ili ako počnem brljati, trener će me smjestiti na klupu i pritom se smješkati. Sve to znam, ali ne bojim se, uzbuđen sam. Jedva čekam. Jedva čekam da odem večeras u krevet tako da se mogu sutra probuditi i vidjeti tvoje lice i onda poslije škole i poslije treninga otrčati u kamenolom da te obaspem poljupcima sve dok ne padne mrak i moramo ići kući i onda učiniti sve iznova idući dan i ponovno i ponovno. J. Još jedna fotografija. Djevojčice su opet zajedno, sad su starije, mlade, zgodne djevojke, srednjoškolke.

Postoji li nešto praiskonsko u privlačnosti srednjoškolki za muţjake naše vrste? Recimo kad smo mladi, u višim razredima osnovne škole, one su nedostiţno utjelovljenje ţelje. Kakva bi bila Julija u veronskoj srednjoj školi, u drugom razredu srednje? Jedva čekamo da odrastemo, da steknemo samopouzdanje, da se i mi okušamo s njima. Ali kad se nađemo u srednjoj školi, većina nas otkrije, na veliko iznenađenje, da nam godine nisu donijele samopouzdanje ili vještine koje smo očekivali. One su tu, čekaju nas, srednjoškolke, a mi ipak nespretno upadamo iz katastrofe u katastrofu i ostavljamo ih nezadovoljne i zbunjene da traţe dečke s koledţa. A onda kasnije, kad smo dovoljno stari da vještine i samopouzdanje uskladimo sa svojim ţeljama, srednjoškolke su ponovno nedostupne. Prepuštamo im njihov ţargon, one su mamac za kaţnjivi seks s maloljetnicama i mudro ih prekriţimo s popisa mogućih prilika. Ali umire li ikada ţelja? Moţemo li pogledati lijepu srednjoškolku koja prolazi pokraj nas u plisiranoj suknji i vidjeti njezine podignute grudi i ne uzdahnuti u razočaranju? I sad ovdje, na fotografiji, imamo orgazmičku fantaziju svakoga punokrvnog heteroseksualnog muškarca na planetu Zemlji: dvije zgodne srednjoškolke koje su još k tome blizanke. Ali umjesto ţelje, ova slika u meni budi znatiţelju. Jedna je odjevena pristojno i čedno, knjige drţi ispred sebe kao štit, srameţljivo se smješka. Druga gleda ravno u fotoaparat, ruke je podbočila na bokove, jedan bok je izbacila, lagano se naginje naprijed, izazovno, ali bez smiješka. Bila je to tuţna izazovnost. Gledajte tko sam, govorila je, gledajte što sam postala. Oh, da, dvije djevojke, blizanke, ali sada sam ih mogao razlikovati. Ništa nisam znao o Roylynn, ali ova djevojka, ova djevojka koja je u fotoaparat gledala s tuţnim prkosom, to je Hailey. I javilo se pitanje: Otkud razlika? Sto im se dogodilo i gurnulo ih u tako različitim smjerovima? Iz pisama je bilo jasno što se razvilo između Jessea Sterretta i Hailey Prouix, nešto snaţno i neizbrisivo, dovoljno strasno da ima svoje velike radosti i velike nevolje. Na komadiću papira, otrgnutom komadu omotnice, napisano rukom koja je proţivjela neku davno nestalu griţnju savjesti, preklinjao ju je iz dna duše. *** Ubija me svaki dan, svaki prokleti dan kad nismo zajedno. Moje srce plače od ţelje. Bez tebe sam nepotpun muškarac, tijelo koje samo što nije mrtvo, koje umire zbog izgubljene ljubavi. Ti si mi to učinila, ukrala si mi moj svijet kao neki lopov. Ne slušaj što drugi govore, to su sve laţi, laţi i proklete laţi. Ţao mi je zbog onoga što sam učinio, ali nisam imao drugoga izbora, učinio sam samo ono što sam morao. Nikad ljubav nije bila tako snaţna ili tako zastrašujuća, nikad nije tako mnogo koštala ili bila vrijedna čitavoga svijeta. To će me ubiti, učinit će to, i to prilično brzo. Sigurno je da umirem bez tebe. Da, sigurno umirem.

Ljubav je bila snaţna i zastrašujuća, naizgled vrijedna svake ţrtve i barem sam se tako nadao, jer znao sam kako je završilo, znao sam gdje je Jesse Sterrett udahnuo svoj posljednji dah i gdje je umro. Ali zašto? Kakve su ih tajne razdvojile? Jesse je imao tajnu, nešto između njega i Leona, njegova prijatelja, nešto što je mučilo Jesseovu dušu i vjerojatno Leona natjeralo u smrt. Nije bilo teško pogoditi o čemu se radi, dva dječaka, dva najbolja prijatelja, dolje pokraj pruge, u tijelima im se zbivaju promjene, promjene u njihovim mislima, bude se s čudnim osjećajima, dva dječaka koji eksperimentiraju. Oh, nije bilo teško zaključiti, Jesseova mračna tajna nije bila tako mračna, njegov neobičan susret bio je manje neobičan nego što je ikada mogao i pretpostaviti. Ali Jesse je također spomenuo i Haileynu vlastitu tajnu, veliku i mračnu. Sto je to bilo i kako ju je to okrenulo u smjeru kojim je krenuo njezin ţivot? Jesu li dvije smrti prije dva desetljeća bile na neki način povezane? Moţe li otkriće istine koja je skrivena iza jedne smrti baciti kakvo svjetlo na Haileynu smrt? I zašto je Hailey olovkom grubo povukla cik-cak crtu preko posljednjeg Jesseova pisma, kao da je duševno poremećeni Zorro koji pokušava izbrisati riječi? H. Tako sam ljut da bih mogao zadaviti bodljikavo prase, a i bojim se, tako se bojim, nemoguće se bojim. Toliko te volim, ţelim te tako snaţno, ali sad kad sam saznao tu tajnu koju si skrivala, moja ljutnja gori isto tako jarkim plamenom kao i ljubav. Ne znam što da radim, ali moram nešto učiniti, a postoje samo dva puta koja vidim. Jedan je da ostanem i borim se. Vjeruj mi na riječ, ako zaista ostanem, ne postoji način da se izbjegne da se sve pretvori u krvoproliće. Moj bijes je sada tako ubojit, da se neću moći zaustaviti na jednom udarcu tu i tamo. Sjećaš se kako sam se onda valjao na tlu s Gradyjem, kako se nisam mogao suzdrţati da ga ne tresnem u facu koja se cerila, kako je jedini razlog zbog kojega ga nisam ubio bio taj što si me ti zaustavila? Sada se osjećam deset puta gore, dvadeset puta, stotinu, i ništa, nikakva sila, čak ni ono što osjećam za tebe neće me zaustaviti. Ubit ću ga, hoću, i zatvorit će me iako je kopile znalo da ga to čeka i to je u redu što se mene tiče, jer učinit ću ispravnu stvar za tebe, a to je sve što me zanima. Ali postoji i drugi put, pobjeći, ostaviti sve, pokupiti se i otići k vragu iz ovoga grada, ove drţave. Znam da nemamo ništa, ti i ja, ništa osim tereta naše prošlosti, ali mogli bismo početi iz početka. Ono što osjećamo jedno za drugo pomoći će nam da uspijemo. Skauti velikih klubova već njuškaju naokolo. Pozvat će me u sljedećem draftu, a do tada mogu negdje igrati kao poluprofesionalac ili u nekoj nezavisnoj profesionalnoj ligi gdje primaju svakoga, bez ikakvih pitanja. Nagovorit ću ih da me prime na probni rok, pokazati im kako se igra, i dat će mi da potpišem ugovor, znam da će me primiti. A ako nas nađu i dođu za nama, otići ćemo u Meksiko i promijeniti imena i tamo ću igrati. Imaju i oni lige koje igraju cijele godine. A kad budem

dovoljno dobar, krenut ću na velike stvari, znam to, i bit ćemo tako bogati da ćemo imati bazen velik kao cijeli ovaj okrug. Sve što traţim od tebe je da mi vjeruješ. Sve što traţim je da vjeruješ mojim osjećajima za tebe. Imam kamion od bratića Neda, staru krntiju, ali ipak vozi, i spakirao sam sve što trebam i spreman sam krenuti. Ali ne idem bez tebe. Večeras ću biti u kamenolomu, čekat ću te. Ako mi dovoljno vjeruješ i dođeš, posvetit ću svaki sat svojega ţivota tome da te učinim sretnom, zaista hoću. Kunem se. Ali ako ne dođeš, ako ne ţeliš pobjeći sa mnom, onda ću izabrati drugi put. Učinit ću ono što moram da bih te zaštitio i kakve god bile posljedice koje me snađu, podnijet ću ih drage volje jer podnosit ću ih zbog tebe. Večeras, čekam te. Večeras. J.

30 PIERCE U ZAPADNOJ VIRGINIJI BIO JE SREDIŠTE OKRUGA I DA TO dokaţe, na samom vrhu u centru, postavili su zgradu Okruţnog suda, četvrtastu smeđu građevinu s jednim tornjićem, sagrađenu od pješčenjaka izvađenoga u kamenolomu na samom rubu grada. S jedne strane zgrade suda grad se penjao uz padinu planine, s druge strane spuštao se njeţno prema rijeci i onda krenuo preko rijeke na drugu obalu, gdje su se raštrkane kuće smjestile u sjeni druge strme padine. Glavna ulica, maštovito nazvana Main Street, skretala je iza zgrade suda. Tu su se nalazile zgrade od cigle, niske i crne od starosti, sve zajedno nagurane duţ uske ulice, kao da je građevinsko zemljište u ovome okrugu nekad bilo skupa stvar. Na zgradama su bili natpisi iz sredine prošloga stoljeća, stilizirane neonske reklame za poklone i cvijeće i hotel Courthouse, tragovi koji su govorili o imućnoj prošlosti. Ali Pierce sad nije izgledao imućno. Izgledao je kao da u posljednjih pedeset godina ništa nije sagrađeno osim moderne i neugledne ljekarne Rite Aid, smještene neposredno prije izlaza s autoceste. Nešto je nestalo iz Piercea, neka vitalnost. U njegovim zgradama i zgrbljenosti mogli ste osjetiti nejasnu uznemirujuću pomisao da se Pierce nalazio u središtu američkoga sna koje se iznenada preselilo. Malo smo vozili naokolo da se lakše orijentiramo, a zatim smo izabrali turu razgledavanja grada prema priči o Hailey Prouix. Prva postaja bila je srednja škola koja se protezala uzduţ obale rijeke, dom Borbenih divljih mačaka. Škola je bila velika u odnosu na grad, prevelika, a autobusi na parkiralištu govorili su nam da školu pohađaju djeca iz cijele doline. To je bilo mjesto gdje su se oni slični Hailey Prouix mogli druţiti s bogatim Gradyjem Pritchettom, baš kao i s "planinskim

smećem" poput Jessea Sterretta. Iduća postaja bila je uzbrdo na Glavnoj ulici, mala lijepa kućica obojena u bijelo, s trijemom koji se kao ukrasna vrpca protezao duţ cijelog prednjeg dijela kuće. Travnjak je bio uredno pošišan, cvijeće u gredicama je cvjetalo, u dvorištu sa strane kuće vidjela se ljuljačka. Bio je to tipični američki dom, imao je čak i bijelu drvenu ogradu. Na natpisu je stajalo OBITELJ LIPTON i činilo se da su Liptonovi ţivjeli ovdje već generacijama, ali to je bila iluzija. Ovo je bio dom Hailey Prouix. Pitao sam se kako je kuća mirisala dok je ona bila mala, je li se boja gulila sa zidova, je li travnjak bio zarastao, jesu li gredice bile suhe i zarasle u korov. Pitao sam se što bih vidio kroz te prozore da sam bio ovdje prije dvadeset godina. Ali vrijeme je izbijelilo kuću i ništa nije ostalo od onoga što se tada unutra zbivalo. Ovdje se nije imalo što saznati. I, naposljetku, isto se tako ništa nije moglo saznati u kamenolomu na drugome kraju grada. Do mjesta me je uputio neki malac na benzinskoj crpki Sunoco, koji me sumnjičavo gledao kad sam ga pitao za smjer, kao da se radi o svetome mjestu koje namjeravam oskvrnuti. Krenuo sam cestom koja je vijugala uzbrdo u planinu i zaustavio se na skretanju koje mi je malac opisao. Tu se nalazila ograda i natpisi s upozorenjima o opasnosti i natpisi koji zabranjuju neovlašten pristup, a bila su tu i vrata na ogradi okovana lancima i lokotom. Ali lokot je bio hrđav, natpisi izblijedjeli, ograda se na nekim dijelovima raspadala. Nije predstavljalo nikakvu teškoću provući se unutra. Sad je već padao mrak, ali mogli smo vidjeti obrise onoga što je ostalo nakon što je kamen iščupan iz zemlje. Zidovi su tvorili kanjon u obliku potkove, koji je vremenom potamnio, a grmlje i nisko raslinje raslo je u pukotinama, razlabavljujući kamen jer su se biljke borile za uporište. Ispod nas nalazila se široka izbočina i staza koja je, kako se činilo, vodila dolje do izbočine, staza koja je zahtijevala da se drţite za grmlje i korijenje ţgoljavog drveća dok ste se spuštali. Izbočina je bila neravna, gruba i prepuna odbačenih pivskih limenki, kutija cigareta i grafita. JK & FS. MAČKE SU GLAVNE. JOHN G. VOLI TINU R. Pitao sam se piše li negdje GRADY VOLI HAILEY ili moţda HP & JS,

ali ništa takvo nisam vidio s mjesta gdje smo stajali. A onda, ispod izbočine, u podnoţju kamenoloma, ugledao sam cestu koja je vodila do rijeke, kojom se iskopani kamen prevozio dalje do ţeljeznice. Između visokih kamenih zidova i ceste nalazio se nekakav rezervoar i činilo se da je dubok i ispunjen vodom. Mogao sam sve zamisliti, dolaske na izbočinu i plivanje u rezervoaru, nekoliko piva, malo smijeha, skakanje s visine u vodu i kupanje bez odjeće, vrištanje od uţitka, malo noćnog ljubakanja ispod izbočine ili moţda i nešto malo više od ljubakanja. Gotovo sam poţelio da mi je opet sedamnaest godina. Gotovo. Pretpostavljao sam da je ovo bilo jezero koje je privlačilo lokalne klince u vrućim ljetnim noćima. A to je bilo i jezero iz kojega su izvukli tijelo Jessea Sterretta. "I, prijatelju, kakav je plan?" upita Skink dok smo stajali na rubu i gledali u tamnu vodu. "Otići u grad, postavljati pitanja, otkriti istinu o smrti tog dječaka. " "Zvuči jednostavno. Tako jednostavno da bi čovjek pomislio da je to netko već dosad učinio." "Ĉovjek bi pomislio da je tako." "Da zaustavimo bilo koga na ulici ili imaš kakav plan?" "Imam plan." "Zvuči ohrabrujuće." Stanka. "Zar ne ţeliš znati o čemu se radi?" upitah. "Ne osobito." "Nisi čak ni znatiţeljan." "Samo me zanima zašto si me doveo ovamo." "Odvjetnik uvijek povede istraţitelja kad ispituje svjedoke." "To je točno. Ali mislim, Vic, da me ne ţeliš ni blizu te sudnice." Imao je pravo, nisam to htio. Koliko sam znao, samo me Skink moţe povezati s Hailey Prouix, a to nisam mogao dopustiti. "Moţda ne. Moţda samo volim tvoje društvo." "Ja sam stvarno šarmantan. Ali da sam šarmantan za sto pedeset dolara dnevno, bio bih u drugome poslu. Ne znaš u što se, do vraga, upuštaš, zar ne?" "Ne." "A trebao ti je snagator." "Tako nešto." "Onda u redu." "Zar ne ţeliš čuti moj plan?" "Ne", reče on, okrene se od ruba i krene stazom uzbrdo. „Što se mene tiče, u ovom slučaju loviš vlastiti rep. Ne treba mi nikakav plan. Samo ću se udobno smjestiti i gledati predstavu."

31 "NARAVNO DA SE SJEĆAM", REĈE ŠERIF EDMONDS DOK JE OBAVIJAO svoje mesnate ruke oko šalice kave. "Kako bih mogao zaboraviti. Takav prizor nije nešto što ćeš lako zaboraviti? Kad su ga izvukli iz vode, bio je napuhnut i bijel kao kobasica wasserwurst, a zadnji dio glave bio mu je rascopan kao razbijena lubenica." Pokušao sam ignorirati neugodnu usporedbu s hranom, dok sam završavao s doručkom. Nalazili smo se u zalogajnici u Glavnoj ulici, prostranom i oskudno namještenom kafiću koji je s visokim stropom i neugodnom prostranošću izgledao kao da je nekad bio neuspjela ţeljezarija u jednoj od skutrenih gradskih zgrada od cigle. Za običnim stolovima presvučenim ultrapasom sjedio je tek tu i tamo pokoji prosijedi gost, nagnuti nad svoje obroke i ispijali kavu u tišini. "Kako ide, Harvey?" upita ţena iza šanka, kad joj se pribliţio neki muškarac da plati jaja. "Sasvim dobro." "To je dolar osamdeset šest." "Uh, nemam toliko." "Onda daj četiri i pedeset." Oboje su se nasmijali dok joj je pruţao novac. U zalogajnici Kod Kim iza šanka nalazio se veliki čelični hladnjak za mlijeko, s jednom slavinom za točenje, a iznad slavine bio je crveni natpis s jednom jedinom riječi: PUNOMASNO. Edmonds i ja završili smo doručak: jaja, šunku, kukuruznu palentu i kekse s mliječnim preljevom. Skink je grabio ţlicom svoju zobenu kašu bez mlijeka. Nepisano pravilo odijevanja uključivalo je traperice i bejzbolske kape koje su reklamirale razna poljoprivredna pomagala i zato smo Skink i ja odudarali i više nego što je trebalo, Skink u svojem smeđem odijelu, ja u košulji. Šerif je mirno sjedio u svojoj flanelskoj košulji i zelenoj bejzbolskoj kapi s natpisom John Deere. Edmondsovo ime bilo je spomenuto u pismima koje je Jesse pisao Hailey. Nije dugo trajalo da ga nađemo u telefonskom imeniku Piercea, a isto tako nije trebalo dugo da ga dovučemo u zalogajnicu Kod Kim. Edmonds, sad u mirovini, kao da je jedva dočekao društvo i bio je voljan razgovarati o Hailey. Navesti ljude da razgovaraju sa mnom bilo je otprilike sve što je sadrţavao čarobni plan koji sam zamislio: počet ću s podacima iz pisama, razgovarati s glavnim likovima umiješanima u priču, pokušati izvući nešto iz njih. Rekao sam da imam plan; nisam rekao da je briljantan. Usred doručka spustio sam nasred stola fotografiju dječaka u bejzbolskom dresu. Mislio sam da bi to moglo malo prodrmati stvari, a moţda i jest. Kad ju je Edmonds ugledao, zatvorio je oči na trenutak i ispuštajući zrak iz pluća izgovorio njegovo ime. "Jesse Sterrett."

"Što se dogodilo?" upitao sam nakon što je opisao mrtvoga dječaka. "Tko bi to, do vraga, znao?" reče Edmonds. "Taj prokleti kamenolom. U Jesseovo vrijeme tamo su se ljubakali i drogirali se. U moje vrijeme tamo smo se ljubakali i pili pivo. Sad ljubakaju i tko zna što još tamo rade. Postavili smo uokolo ogradu i znakove koji upozoravaju da se ljudi drţe što dalje od toga mjesta, upozorenja da su strme litice s vremenom postale nesigurne, ali pretpostavljam da nema znaka opasnosti koji tinejdţeri ne ignoriraju. Neprestano smo patrolirali, reflektorima pretraţivali kamenolom, ali nikakve koristi od toga. Bilo je samo pitanje vremena kad će se nešto dogoditi. Zaključili smo da je pao, udario glavom i zatim se otkotrljao u vodu." "Nesretni slučaj?" upita Skink. "Aha." "Svi su tako mislili?" bio sam uporan. "Svi koji smo išta značili, ja i mrtvozornik." "Doc Robinson." "Tako je." "A što je s dječakovim ocem?" "Znate roditelje. Ako klinac slupa auto, radi se o opasnom zavoju koji je već godinama prije trebalo srediti. Ako klinac razbije koljeno na nogometu, kriv je trener. Uvijek traţe nekoga koga će optuţiti. Kako biste inače vi odvjetnici opstali u svojemu poslu? Jesseov tata nije htio vjerovati da mu je sin bio u kamenolomu i pušio marihuanu i da je naprosto bio neoprezan." "Jesse Sterrett nije pušio marihuanu", rekoh. Edmonds se trgne. "Kako to znate?" "I nije vam bilo neobično da je Jesse nađen mrtav samo tjedan dana nakon gadne tučnjave u kojoj je jedan dječak završio u bolnici?" Šerif Edmonds me sumnjičavo pogleda svojim hladnim plavim očima. "Da čujem još jednom, što vi zapravo radite ovdje?" "Samo pokušavamo shvatiti što se dogodilo Hailey. Imamo jednu ideju..." Brzo sam pogledao Skinka. "Palo mi je na pamet da bi mogla postojati neka veza između onoga što se dogodilo Hailey i onoga što se dogodilo Jesseu Sterrettu." "Ţao mi je kao psu zbog Hailey. Znao sam njezina oca, kartao s njezinim ujakom, a ono što se dogodilo njezinoj sestri jednostavno je tuţno. Ţao mi je kao psu, ali nisam iznenađen. Imala je divlju ţicu, koju nitko nije mogao ukrotiti." "Što se dogodilo sestri?" Edmonds me pogleda i napući usne. "Voljan sam vam ispričati što znam o Hailey, ali to je sve. Ipak, reći ću vam ovo besplatno: Nema nikakve veze između onoga što se dogodilo njoj i što se dogodilo tome dječaku." "Nisu li Hailey i Jesse hodali kad je on poginuo?"

"Koliko se sjećam nisu. Ĉini mi se da je Jesse imao druge interese." "Poput bejzbola?" "Samo druge interese. I koliko se sjećam, Hailey se u to vrijeme viđala s nekim drugim. Ona tučnjava, to je bilo samo nešto između te dvojice mladića. Ništa neuobičajeno ovdje kod nas. Taje tučnjava samo malo izmakla kontroli. Prema onome što sam saznao, njih su se dvojica godinama sukobljavali." "Jesse i Grady", rekoh. "Točno. Grady Pritchett. On je bio trn u Jesseovu oku, nikad mu nije dao ni trenutka mira. Kad se dvojica toliko mrze, ne treba vam razlog za tučnjavu. Koliko sam razumio, tučnjavu je skrivio Grady. Zato smo dopustili Jesseu da se vrati u školu i igra bejzbol već nakon nekoliko dana. " "I nikad niste pomislili da bi mogla postojati neka veza između tučnjave i njegove smrti?" "Kao što sam rekao, izgledalo nam je kao nesretni slučaj. Ali mi smo obavili svoj posao. Policijski posao isti je ovdje kao i bilo gdje drugdje. Odveli smo Gradyja na ispitivanje. Rekao je da ništa ne zna, i bio je prilično uvjerljiv. Već je prije bio u neprilikama i znao nam je lagati, ali ovaj put mi se činilo da ne laţe. Ali ipak smo ga provjerili. O, proveli smo mi cijelu istragu. Doc Robinson je inzistirao na tome, a i ja sam htio istragu. Grady je rekao da je one noći kad se dogodio nesretni slučaj bio s nekim drugim. Otišli smo i provjerili njegov alibi. Svjedok s kojim smo razgovarali bio je pouzdan, koliko se moţe biti pouzdan. I to je bilo to." Nagnuo sam se prema njemu. "Tko je bio svjedok?" Edmonds otpije gutljaj kave. "Hailey", reče on. "I nije se ni najmanje kolebala kad je davala iskaz."

32 "MENI TI NIJE JASNO", REKOH SKINKU DOK SMO SE VOZILI IZ PIERCEA slijedeći rijeku. "Jesse je ludo zaljubljen u Hailey, obećava da će je štititi od Gradyja Pritchetta." "To si sve saznao iz pisama?" "Koliko sam mogao povezati; Jesse nije baš bio Hemingway kad se radilo o jasnoći izraza. Grady zbog njega završava u bolnici i čini se da će nakon toga Jesse otpremiti Gradyja u mrtvačnicu. A onda, tres, Jesse je pronađen mrtav, a Hailey da je alibi Gradyju." "Ćurke", reče Skink. "Ćurke? Ćurke? Tko još koristi riječ 'ćurke'?"

"Ja." "Jesi li moţda prije bio mornar?" "Moj tata je bio. Svejedno, s curkama nikada nisi siguran. Najprije su vruće, a onda su hladne. Meni je svejedno, samo nek' su tu." "Tvoja razina prosvijetljenosti je zapanjujuća." "Hvala ti." Kod supermarketa Foodmart skrenuli smo desno i prešli uski most samo s jednim voznim trakom, točno prema uputama koje smo imali. Nadesno su vodile tri ceste, krenuli smo najstrmijom, koja se penjala gudurom usječenom u padinu planine. Skrenuli smo najednom oštrom zavoju, pa još jednom dok smo se uspinjali. Auto je poskočio i odjednom više nije bilo asfalta, sad smo vozili poljskim putem, natopljenim mazutom i posutim šljunkom. Provjerio sam upute još jednom, dok se auto zanosio i tresao uspinjući se. "Ravno je gore pred nama", rekoh, i upravo tada pred nama se pojavi trošan metalni sandučić s adresom ispisanom sa strane, a dva traka puta naglo su skretala nadesno, stvorivši puteljak koji je krivudao s j e d n e stranu na drugu, dok se penjao sve više prema guduri. Na drvetu pokraj puta bio je postavljen znak, riječi su bile nespretno ispisane crvenom bojom: ZABRANJENO OKRETANJE Provjerio sam adresu i zatim pogledao Skinka. "Mislim da je u redu ako produţimo dalje, jer nemamo se namjere okretati." Skrenuo sam autom na puteljak i polagano vozio po tlu izrovanom velikim gumama. Na oštrome zavoju nalazio se drugi znak, ovaj je bio zabijen na stupu: ZABRANJEN PRISTUP TRGOVCIMA "Prodaješ li nešto?" upitao sam Skinka. " J a n e , prijatelju." "Ni ja." Nastavio sam voziti uzbrdo, sad smo izlazili iz gudure i pribliţavali se rijeci, ali bili smo već prilično visoko. Put je postajao sve strmiji, u ušima mi je pucketalo i nije mi se sviđalo to što na vanjskoj strani puta nije postojao odbojnik, jedan gadan udarac i mogli smo se stropoštati preko ruba. Na breţuljku iznad nas ugledao sam hrđavi stari kamion, bez kotača, kao da je ostao visjeti u suludoj jurnjavi niz padinu planine. Samo Bog zna što ga je zadrţavalo da ne sklizne niz breţuljak i ne zdrobi nas. Na vjetrobranu je imao natpis, i ovaj ispisan crvenom bojom, primijetio sam, krvavo crvenom bojom:

ZABRANJEN LOV "Baš dobro da smo sačmarice i pse tragače ostavili kod kuće", rekoh. Dalje uz cestu nalazio se rijetki šumarak krţljava drveća, a na jednom tankom stablu bio je zakucan znak: ZABRANJEN PRISTUP "Ĉini se da nismo dobrodošli", reče Skink. "Ponovi mi još jednom, koji je cilj ovoga našeg posjeta?" "Da neovlašteno stupimo na posjed." "Sad mi je puno lakše. Pogledaj gore." Još jedan znak: GONI SE ODAVDE "Ovaj je barem jasan", rekoh. "Ne moţe se reći da nije jasno što nam ţeli reći." Sad sam usporio, prošli smo još dva zavoja na putu uzbrdo, auto je propadao u udubljenja u tlu, samo su gusti korov i sitno kamenje čuvali šasiju. Ispred nas, okrenut prema nama bio je parkiran stari smeđi kamion. Nalijevo su vodile trošne drvene stepenice, a pokraj njih nalazio se još jedan, posljednji znak: OPREZ OŠTAR PAS Nisam imao vremena smisliti još koju bezveznu šalu, jer je nešto tvrdo udarilo u moju stranu auta i odjednom se na prozoru pojavila ogromna reţeća njuška iscerenih zubi psa koji je lajao kao mahnit. Okrenuo sam se da pogledam Skinka. Glavu je zabacio unatrag, usta su mu bila zgrčena od straha. S druge strane njegova prozora vidjela se divlja pseća njuška, slina mu se cijedila sa ţutih zubi. "Idemo odavde", reče on. "Ne voliš pse?" "Ne one koji mi pokušavaju odgristi glavu." "Oh, ovi mali psići neće ti ništa", rekoh dok je crno pseto s moje strane auta i dalje lajalo, a smeđi pas na Skinkovoj strani reţao i frustrirano škljocao zubima, ciljajući na ono mjesto na staklu gdje se nalazio Skinkov vrat. "Samo bi htjeli da ih pomazimo po trbuščićima." "Okreni se, prijatelju, i vozi nas što dalje odavde", reče Skink, dok mu se u glasu čula prava panika.

"Ne još." Zatrubio sam i pričekao. Crni je pas plesao pokraj auta i dalje lajao. Smeđi je pritisnuo njušku na staklo i stisnuo čeljusti. Auto se njihao. "Molim te", reče Skink. "Okreni auto." "Imaš nešto protiv pasa?" upitah. "Recimo samo da sam u mladosti imao neugodan susret s jednim buldogom." "Ĉuo sam jednom da kad zariju zube u nešto, moraš ih ubiti ako ţeliš da ponovno otvore čeljusti." "Vozi nas, do vraga, odavde." U tom trenutku odjekne pucanj. Skink i ja skliznuli smo u sjedala i ostali dolje. "Moţda bi trebao izvući svoj pištolj za svaki slučaj", rekoh. "Nisam uzeo pištolj." "Mislio sam da imaš pištolj." "Da ga nosim iz jedne drţave u drugu, u luđačkoj misiji? Ne bih rekao, prijatelju." "Od kakve si mi koristi bez pištolja?" "Prokleto ću ti dobro doći. Imam ţeljezne šake i ţivce od čelika." "Osim kad se radi o psima." Oprezno sam podignuo glavu i provirio kroz prozor. Na stepenicama koje su vodile uzbrdo sad je stajao muškarac, u naručju drţeći pušku kao malo dijete, a psi su mimo sjedili na stepenici ispod njega. Bio je star, snaţne građe i neobrijan, rijetki čuperci kose stršali su mu na golemoj glavi. Polako sam se uspravio i podigao ruke da pokaţem da u njima nemam ništa. Šapnuo sam Skinku da učini isto. Nagnuo sam se da otvorim prozor. Puška je poskočila u njegovim rukama. Ponovno sam uspravno sjeo i gestama pokazao svoju namjeru. Puška se spustila i muškarac je kimnuo glavom. "Jeste li vi gospodin Sterrett?" upitao sam, oprezno provirujući kroz otvoren prozor, dok sam ruke još uvijek drţao njemu na vidiku. "Tko ga traţi?" upita muškarac. "Zovem se Victor Carl. Odvjetnik sam iz Philadelphije i nisam došao ni da mu pomognem niti da ga tuţim. Samo imam nekoliko pitanja. " "Jesi li vidio one znakove?" "Jesam, vidio sam ih, naravno da jesam. Ali nisam ni trgovac ni lovac. Nisam vidio znak koji zabranjuje pristup odvjetnicima." "Mislim da ću sutra postaviti jedan takav." "Ali do tada, volio bih postaviti gospodinu Sterrettu nekoliko pitanja o njegovu sinu." "Kojem?" "Koliko ih ima?" "Pet sinova, tri kćeri." Zazviţdao sam. "A što je s gospođom Sterrett?" "Umrla je, prije skoro pet godina."

"Pretpostavljam da ju je osmero djece izmorilo." "Ne oni koji su još ţivi, oni nisu. Dotukla ju je briga o onima koji više nisu s nama." "Došao sam razgovarati o Jesseu." "On je taj koji više nije s nama." "Znam to, gospodine Sterrett. Pokušavam otkriti zašto nije." "Do vraga, to ti i ja mogu reći." "Nadao sam se da moţete." "Mladiću, razumiješ li se u dobro vino?" "Ne baš", odgovorih. "To je dobro, jer ja i nemam takvo. Ali imam viski od kukuruza koji sam sačuvao za posebne prilike, a kako si ti odvjetnik, a moji su psi gladni, mislim da je to takva prilika." "Je li viski dobar?" "Naravno da nije, ali djeluje." "Zakucat ćemo se, je li tako?" "Kao čavlima." "To će biti predivno. Osobito za mojeg prijatelja", pokazao sam rukom na Skinka, "kojemu bi dobro došlo malo estetske kirurgije. Ali pitao sam se biste li mu mogli malo pomoći. Moj prijatelj se boji pasa." "Boji se ove stare paščadi? Reci svojemu prijatelju da Vatra i Sumpor ne bi ozlijedili ni muhu. Samo ih moraš pogladiti po trbuhu i bit će tvoji robovi do kraja ţivota." Kuća se nalazila na kraju puteljka, smjestila se na vrhu brda kao da se sprema skočiti i poletjeti. Ili moţda samo skočiti i ne poletjeti. Zidovi su joj se nagnuli na jednu stranu, boja se ljuštila, trijem je propadao u sredini. Oko kuće rastao je visoki korov, a s jedne strane nalazila se hrpa staroga ţeljeza, bili su tu dijelovi izvinute ograde, hrđava vjedra, hladnjak na kojemu su još uvijek opasno visjela vrata. Sjeli smo van na otrcani trijem, izbjegavajući dijelove na kojima je drvo istrunulo. Svaki od nas drţao je u ruci stakleni vrč s viskijem od kukuruza, prozirnom, otrovnom tekućinom koja je ţarila grlo, a zatim palila ţeludac. Zapravo mi se sviđao taj viski, ali istovremeno sam ga se i bojao. Sterrett je sjedio na velikoj staroj stolici, vrč je odloţio na naslon, ja sam sjedio na drvenu sanduku, Skink je ukočeno sjedio u stolici za ljuljanje, psi su mu se sklupčali ispod nogu, kao da im je Skinkova nelagoda bila neka vrsta starog, poznatog pokrivača. A pogled s trijema, dakle, pogled s trijema bio je zapanjujući. Pogled se spuštao dolje u dolinu, obuhvaćao prostranstva zelenih pašnjaka i lagano kretanje stada, zatim je prelazio na rijeku koja je svojom bijelom pjenom obavijala stijene koje su stršale iz vode. Jastreb je letio ispod nas, klizeći između

golih stijena planine koje su se dizale s obje strane doline. Sjedili smo, pijuckali i slušali tišinu, koja i nije bila tišina, već buka insekata i ptičjeg cvrkuta, ţurnih šapica glodavaca, neobična, zastrašujućeg šuma u visokoj travi. "Mogli biste prodavati ovaj pogled", rekoh. "Aha", reče gospodin Sterrett, "ali zašto bih?" "Phil, čini se da te psi vole", rekoh. "Baš sam sretan", reče on. „Što ti je onaj buldog zapravo učinio?" upitah. Namrštio se i nije odgovorio. Sterrett reče: "Ĉuo sam jednom da kad te ugrizu—" "Ako to čujem još samo jednom", prekine ga Skink, "dobit ću napadaj. " "Skink je očito kao dijete proţivio neku veliku nesreću", rekoh. Sterrett pogleda mene, zatim Skinka, zatim ponovno mene. "Znam nešto o takvim nesrećama u djetinjstvu." Lagano je podigao svoj vrč. "Hoćete još?" Otpio sam malo iz svojega vrča, osjetio kako mi se viski slijeva niz grlo i pali jaja i kukuruznu palentu i svu masnoću doručka i niječno sam odmahnuo glavom. Skink je bacio pogled na pse, ispio svoj vrč i ispruţio ruku traţeći još. Sterrett podigne veliki vrč i nalije mu. "Koliko sam čuo, Jesse je igrao bejzbol", rekoh. "Aha." "Je li dobro igrao?" "Prokleto dobro." "Jeste li vi ikada igrali?" "Pomalo, ali ne tako dobro kao on." "Sigurno vam je bilo teško kad je umro." "Nije umro." Pogledao sam Skinka. "Nije?" "Ubili su ga. I to je to." "Šerifi mrtvozornik proglasili su to nesretnim slučajem." "Da, jesu." "Ali vi im ne vjerujete." "Ne." "Zašto, gospodine Sterrett? Zašto mislite da su pogriješili?" "Nije to bila nikakva pogreška." Sterrett je otpio gutljaj i zatim se bez riječi digao i polako sišao s trijema i otišao u unutrašnjost straćare. Ustao sam namjeravajući krenuti za njim, ali jedan od pasa, Vatra ili Sumpor, nisam znao koji je koji, je podigao glavu i zareţao i odmah sam ponovno sjeo. Ĉekali smo nekoliko trenutaka, pa još nekoliko trenutaka. Skink je gledao u pse i polako ispruţio ruku da dotakne dlaku na leđima crnoga psa. Pas

podigne glavu, Skink naglo povuče ruku natrag. Sterrett se vratio, došavši iza kuće, polako se popeo stepenicama trijema i sjeo na svoju stolicu. "Vi, dakle, mislite da se radilo o zavjeri, je li tako?" upitah, nastavljajući tamo gdje smo stali. "Recimo samo da su svi bili upleteni u igru." "Ne razumijem." "Kartali su. Poker za velike uloge, svakog drugog četvrtka u prodajnom salonu Chewja. Šerif Edmonds, Doc Robinson, Gus Pritchett, Larry Cutlip i svaka druga budala koju su uspjeli namamiti da im se pridruţi. Priča se da je čak i velečasni Henson ponekad sjedio s njima, bacajući svoju plaću u vjetar." "Pritchett?" "Točno. On je bio vlasnik prodajnog salona, trgovine s artiklima po pet i deset centi, Quick Marta i većeg dijela ostatka okruga, uključujući i suca." "Dajte da pogodim. On je otac Gradyja Pritchetta." "Bio je. Umro je." "I je li pobjeđivao ili gubio u igri?" "Bio je dovoljno bogat da to nije bilo vaţno. Vaţno je da je Doc Robinson bio pijanac, a Edmonds nikada nije imao pet karata u nizu a da nije posegnuo u špil i promijenio kartu, i njih su dvojica toliko zaglibili da nisu mogli vidjeti ni zvijezde koliko su se uvalili." "Dugovali su novac Cutlipu, kockaru? " "Tako je. A treba znati da je stari Larry bio tvrd čovjek." "Ĉovjek kojemu niste htjeli ostati duţni." Sterrett odmahne glavom. "A odmah nakon smrti mojega sina, Cutlipu je novac pao u krilo i odjurio je prema sjajnim svjetlima Vegasa, a ova dvojica su događaj proglasili nesretnim slučajem." Skinkova je ruka sad zastala u zraku neposredno iznad leđa crnoga psa. Otpio je još jedan gutljaj i zatim posegnuo rukom, bojaţljivo češkajući psa. "Koga su štitili?" upita on. "To je pravo pitanje, zar ne?" "Rekli ste da znate tko vam je ubio sina", rekoh. "Nikad nisam ništa takvoga rekao. Ne znam sigurno." "Ali sumnjate na nekog." "Moţda, da." "Mislite da je to bio Grady Pritchett?" "Nije u redu brbljati ako nisi siguran." "Ali mislite da je to bio Grady i da je njegov otac potkupio šerifa i mrtvozornika tako da je otplatio ono što su dugovali Cutlipu." "Nikad nisam ništa takvoga rekao. Ništa ne znam sigurno. Taj čovjek kojega

zastupaš, je li on stvarno ubio Hailey?" "Ne", odgovorih. "Mislim da nije." „Što ti misliš o tome?" upita Sterrett obraćajući se sad Skinku. "Oh, ja mislim da ju je ubio, da", reče Skink saginjući se da počeška psa po vratu. "Mislim da ju je ubio, a njegov odvjetnik mu sad pokušava spasiti guzicu." Oštro sam pogledao Skinka, povrijeđen, osjećao sam se kao da me izdao. "Pa, pitao me", reče Skink. "Znaš", reče Sterrett okrenuvši se prema meni. "Ĉovjek nikad ne zna sa sigurnošću. Da sam bio siguran, već bih nešto dosad učinio. Ali ovo vam mogu reći, nije to bio nikakav nesretni slučaj." Ništa nisam rekao, nadao sam se da će ga ta nelagodna tišina natjerati da progovori, ali nije. Ostao je šutjeti kao da mu ta tišina nije nelagodna i slušali smo zvukove poslijepodneva u svijetu prirode, dok nam je viski od kukuruza prodirao u krvotok. Sjedili smo tako u tišini dugo vremena. Smeđi pas smotao se oko Skinkovih nogu i tiho je cvilio, sve dok Skink nije počeo češkati i njegov vrat. "Znate li gdje je sada Grady Pritchett?" upitao sam konačno. "Ima salon automobila u okrugu Lewis. To mu je tata oporučno ostavio." "Kako mu ide?" "Koliko čujem, ne baš dobro", odgovori on s blagim smiješkom. "Znate li kakav auto vozi?" "Crni Chevy kamionet, prednji desni blatobran mu je dobro uništen." "Kladim se, gospodine Sterrett, da također znate i registracijski broj?" "Neću to zanijekati. Svašta se nauči tijekom godina koje su potvrdile da su tvoje sumnje bile ispravne." "Znate, moţda sam lud, ali mogao bih se zakleti da ste mi rekli da znate tko je to učinio." "Ne, nisam", reče on i nasloni se na naslon stolice. Crni pas podigne glavu, ispusti zadovoljni uzdah i okrene se da bi mu Skink mogao češkati trbuh. Smeđi pas učinio je isto i Skink ih je obojicu njeţno trljao. "Nije rekao da zna tko mu je ubio sina", reče Skink. "Rekao je da zna zašto." Okrenuo sam se od Skinka koji je zavodio pse i ponovno sam pogledao starca. "To je točno, z a r n e ? " Sterrett je palcem trljao rub vrča. "Recite mi, dakle, gospodine Sterrett, zašto je vaš sin umro?" Ĉekao je jedan trenutak, popio malo viskija, pustio alkohol da mu se slegne u ţelucu. Moţda je popio previše, jer dok je tako sjedio i mislio, čeljust mu je počela drhtati. "Volio sam svojega sina", reče on. "Ali nije to uvijek lako pokazati. A kad još i prokleto puno radite i trudite se nahraniti i odjenuti obitelj, pomislite ponekad da

pokazivanje osjećaja moţe i pričekati. Kad je bio malen, Jesse je imao prijatelja, ali onda su postali zbunjeni i taj mu je prijatelj umro, i Jesse, mislim da Jesse nikad više nije bio isti. Pokušavao sam, zaista jesam. Ali onda sam saznao za neke stvari koje nisam trebao znati i nisam se kontrolirao koliko sam trebao. Kako da pokaţete dječaku da ga ipak volite, kad mu je svaki pogled prepun tuge i svaka riječ koja izađe iz njegovih usta izlazi u ljutnji? Nisam na to imao odgovor i otada s time ţivim svaki dan. To me pritišće kao što je pritiskalo i moju Šarah, sve dok se nije slomila. Mislio sam da pokazujem ono što osjećam tako što sam se svađao s njime. Mislio sam da će po jačini vikanja znati koliko mi je do njega stalo. Ali vikanje nije dovoljno. Moţda bi slušanje bilo bolje. Zato je umro. Jer mu nisam znao pokazati da ga volim." "Optuţujete sebe", rekoh. "Ono što ne nađete kod kuće, traţit ćete negdje drugdje. I najčešće to nalazite na najgorim mogućim mjestima. A to je i on učinio. Našao si je djevojku koja u sebi nije imala ništa drugo osim boli i ranjivosti i sjemena razaranja. To ste mogli zaključiti čim ste je vidjeli, a koliko znam to je moţda i bilo ono što ga je privuklo njoj. Ali kod nje je traţio ono što nije našao kod kuće." "Govorite o Hailey Prouix", rekoh. "Mislite da ga je ona ubila?" "Ne znam tko je to bio, rekao sam ti. Ali znam da je ona bila u središtu onoga što mu se dogodilo, osjećam to u kostima. Neću reći da mi nije ţao što je mrtva, ali znam kamo je otišla. I reći ću vam još nešto: čak bi i vragu bilo bolje da se drţi dalje od nje. Da, gospodine. Ĉak i vragu."

33 NESIGURNO SAM VOZIO NERAVNIM PUTEM KOJI JE VODIO OD STERRETTOVE kuće, krivudao sam više nego što sam namjeravao i opasno se pribliţavao rubu gudure dok smo poskakivali po neravnoj kolotečini. Dva psa pravila su nam društvo, trčali su uz auto i lajali opraštajući se od Skinka. "Stekao si dvojicu prijatelja", rekoh. "Stiskao sam zube da bih se umilio tom paru krvoloka, da znaš. Najbolji savjet koji sam ikad dobio od svojega oca bio je: skupi hrabrost i suoči se sa svojim strahovima." "Meni se činilo da se ti samo suočavaš s viskijem od kukuruza." "Ne, samo sam htio biti pristojan. Ali da ti kaţem istinu, sad bih baš mogao malo pridrijemati." "Moramo još nekoga posjetiti. Znaš, ne mogu si tu sliku izbiti iz glave, Lucifer koji se s poštovanjem sklanja s puta dok Hailey izlazi iz dizala na najniţem nivou." "To je govorio alkohol." "Ne bih rekao. On zaista misli da je bila zla." "Ima pravo na to."

"Što ti misliš?" "Djevojka koju sam ja poznavao", reče Skink, "bila je čvrsta poput psećih zuba i dvostruko oštrija, ali nije bila zla. Duboko u sebi bila je mekana, to je sve. Toliko toga je trebala i ţeljela. Kad je netko njeţan i toliko mu je toga uskraćeno kao što je njoj bilo, ne treba puno da je se obrlati." "Misliš da je netko njome manipulirao?" "Ne znam." "Grady Pritchett i njegov bogati otac?" "Novac nađe put, nije li tako?" "I što sad misliš o našem malom slučaju ubojstva?" "Misliš na dječaka u kamenolomu? Policajac kaţe da se radilo o nesretnom slučaju. Otac kaţe da je bilo ubojstvo. Teško je reći, iako prema onome što si mi ispričao o onim pismima, čini se da bi otac mogao biti u pravu. Ipak, ne vidim kakve to veze ima s Haileynim ubojstvom." "Ne vidim ni ja. Zato mislim da je vrijeme da odemo u crkvu." "Spao si na to da traţiš nekakav znak od samoga Svemogućeg?" "Otprilike", rekoh. Zgrada je bila čvrsta i bijela, s uskim prozorima, s lukovima i zvonikom dovoljno visokim da vam bude jasno da se radi o crkvi, ali opet ne toliko visokim da bi izgledao nepotrebno hvalisavo. Pokraj vrata nalazio se kriţ na kojemu je bila prikvačena crvena pločica s riječima: UJEDINJENA METODISTIĈKA CRKVA PIERCEA. VLĈ. THEODORE H. HENSON. NEDJELJNI VJERONAUK U 10.00 UJUTRO. MISE SU U 11.00 UJUTRO. NEDJELJOM U 13.00 i 15.00. BLAGOSLOVLJENO NJEGOVO IME, ALELUJA. Velečasni Henson je, kao što se moglo očekivati, bio na koljenima, ali ne u molitvi. Našli smo ga vani iza crkve, bavio se cvijećem u gredicama uzduţ staze koja je vodila od crkve prema sjenovitu groblju, smještenome malo dalje na breţuljku. Ruke su mu se micale kao neka ţiva bića u ilovači, trgale su korov, poravnavale zemlju, izvlačile uvenule stapke da naprave mjesta cvijeću koje je još uvijek cvjetalo. Kad je čuo da se pribliţavamo, podignuo je pogled i na licu mu se na trenutak pojavilo nezadovoljstvo, kao da su se pojavili vjesnici sudnjega dana koje je dugo očekivao, a zatim su mu se crte lica promijenile i obasjao ih je smiješak dobrodošlice. Bio je nizak, mršav muškarac, nervoznih ruku i šiljata lica, koje je s godinama dobilo neki izraz kisela nezadovoljstva. Ustao je kad je čuo svoje ime, otresao zemlju s dlanova i ispruţio ruku da se rukuje. "Vi ste gospoda iz Philadelphije", rekao je oštrim, visokim glasom. "Da, jesmo", rekoh.

"Dobro. Očekivao sam vas. Pričekajte me u crkvi i dopustite mi da se malo očistim, prije nego što porazgovaramo." "Ne morate se zbog nas presvlačiti, oče", reče Skink. "Ovdje sam završio s poslom, ako ţelite, moţemo poći u šetnju." "To bi bilo savršeno", rekoh. Slijedili smo ga stazom između gredica na kojima je baš bio radio, a ja sam počeo s upoznavanjem. "Nadam se da nemate ništa protiv toga da prošećemo ovuda", reče on, dok nas je vodio prema tihom groblju. Neke nadgrobne ploče bile su od vapnenca istrošenog vremenom, visoke i uske, a neke su bile novije, od debljega glatkog granita i još uvijek sjajne. Trava je bila visoka i neravna, a hrastovi između grobova su bili raštrkani kao straţari koji uspravno stoje na straţi. "Kad sam tek došao ovamo prije nekoliko desetljeća, ovo mjesto me plašilo. Ne zbog činjenice da je tu smrt tako očito prisutna, već zbog povijesti. Nisam poznavao ove ljude, nisam znao ove Obitelji. Moji ţupljani za mene su bili tabula rasa, zbog čega sam imao osjećaj da im ne mogu pomoći, a taj je osjećaj bio najjači ovdje, na ovome mjestu, gdje prošlost o kojoj ništa ne znam predstavljaju ove nadgrobne ploče." Dok je hodao pokazivao je rukama grobove i imena ispisana na pločama: Carpenter, Bright, Skidmore, McKinnon, Perrine. Starije nadgrobne ploče imale su uklesane datume rođenja i smrti, iako su slova i brojevi na nekima bili tako izblijedjeli od vremena, da ih je bilo gotovo nemoguće pročitati. ROY CUDDY, jedva sam mogao pročitati na jednoj ploči. ROĐEN U SRPNJU 1907., UMRO U OŢUJKU 1908. Bilo je nemoguće ne osjetiti tu prošlost o kojoj je govorio velečasni dok smo hodali uz njega. "Ali sad kad znam ponešto o toj prošlosti, sad kad prepoznajem imena i ljude pokopane ovdje, sad mi ovo mjesto pruţa veliku utjehu. Koliko god sam ih ovdje pokopao, više sam ih krstio, dječake i djevojčice prezimena istih kao i na pločama. Ako ţelite naučiti nešto o prošlosti i budućnosti, gospodine Cari, ne morate gledati Disneyjev film. Samo prošetajte bilo kojim grobljem iza crkve u bilo kojem gradiću." Bio je to lijepi mali govor velečasnog Hensona, dirljiv i stvaran, ali bilo je očito da ga je pripremio za nas. Saznao je od svojega poker pajdaša, šerifa Edmondsa, da smo u gradu i odlučio je provesti dan radeći u vrtu, tako da ga nađemo vani iza crkve i da krenemo upravo na ovu šetnju i čujemo upravo ovaj govor. Jer skriveni smisao onoga što je govorio bio je jasan, kao i same riječi koje je izgovarao. U ovome gradu postoji povijest, gospodine Carl, stoljeća povijesti koja ne poznajete ni ti ih moţete razumjeti. Budite oprezni s donošenjem zaključaka, budite oprezni u prosuđivanju, jer vi zapravo nemate pojma ni očemu. "Tako mi je bilo ţao kad sam čuo za Hailey", reče velečasni Henson. "Ona je puno obećavala i puno toga je prevladala."

" Š t o j e prevladala?" "Smrt svojega oca. Pokopan je tamo prijeko, zajedno sa suprugom." Pokazao je rukom na grob u kutu groblja. "Prevladala je smrt prijatelja Jessea, o čemu sam čuo da se raspitujete. Evo, tamo mu je grob. Pokopan je zajedno s majkom, bratom i sestrom Amy, koja je rođena teško bolesna i nije ţivjela duţe od tri tjedna, blagoslovio Bog njezinu sićušnu dušu. Jesseova smrt ostavila je dubok utisak na Hailey, to mogu potvrditi, i gurnula ju je u duhovnu krizu iz koje nisam siguran da je ikada izašla. Osim toga, treba spomenuti i sveopće siromaštvo koje ju je zadesilo nakon smrti oca, a to povuče na dno mnoge od naših najboljih i najbistrijih." "Jeste li bili bliski s Hailey?" "Mislim da nitko nije bio istinski blizak s Hailey. Bila je vrlo zatvorena, ali povremeno smo razgovarali i pokušao sam joj pomoći koliko sam mogao." "Da prebrodi njegovu smrt." "I druge stvari, da." "Ĉuo sam da je dobila crkvenu stipendiju za daljnje školovanje." "Točno", reče Henson sjajeći od ponosa. "Bila je vrlo pametna djevojka i bilo mi je drago da mogu to učiniti za nju. Zasluţila je to." "Spomenuli ste duhovnu krizu." "Jesam, da, ali sad ne mogu o tome govoriti, zar ne? To je bilo između Hailey i Boga." "Znate da se raspitujem ne samo o Hailey nego i o smrti Jessea Sterretta." "Vjerujete da postoji neka veza?" "Da, mislim da mora biti. Sto vi, velečasni, mislite da se Jesseu dogodilo u kamenolomu?" "Ne znam, gospodine Carl. Policija je rekla da se radi o nesreći. Jesseov otac mislio je drugačije. Znam samo da se radilo o strašnoj tragediji. Mislim da nije moj posao ići okolo i optuţivati ljude." "Mislite li da je Grady Pritchett bio upleten u to?" "Ne", brzo je odgovorio, sa sigurnošću koju nisam očekivao. "Ne, nije bio upleten. I ako namjeravate nešto zaključiti iz našega razgovora, neka to bude to." "Zašto ste tako sigurni?" Nastala je stanka, dok se velečasni Henson sagnuo i iščupao korov koji je rastao pokraj jednoga nadgrobnog kamena. "Imao je alibi." "Hailey mu je dala alibi." "Točno", reče velečasni. "A ona ne bi lagala da zaštiti Gradyja, ako je bio upleten u to." "Ne, moţda ne bi. Traţim i Haileynu sestru, kako se ono zvala?" "Zove se Roylynn. Vrlo slatka djevojka, vrlo oštroumna, bistrija od bilo koga, moţda čak i od Hailey, ali nikad nije bila tako snaţna kao sestra. I njoj sam pokušao pomoći, ali njezini problemi bili su veći od mojih sposobnosti."

"Znate li gdje bih je mogao pronaći?" "Da, znam." "Imate li što protiv da nam to i kaţete?" "Da, imam." "Zašto?" "Jer, gospodine Carl, vi predstavljate nepriliku koja joj nije potrebna. Mi smo snaţan grad, podnijeli smo smrti i moţemo podnijeti vaša pitanja, ali Roylynn je oduvijek bila krhka djevojka. Mi pazimo na svoje, čak i na one najslabije, i pokušali smo se pobrinuti za nju kako smo najbolje znali, ali ona je uvijek bila vrlo njeţna, previše njeţna. Ona se takoreći povukla iz svijeta, kad je došla vijest o Hailey. Bojim se da je to uţasno djelovalo na nju." "Ne znate? Niste razgovarali s njom?" "Jesam, da, ali njezini odgovori nisu uvijek jasni. Za nju se dobro brinu, to znam. Nalazi se na mjestu koje je više njezin dom nego što je ovo mjesto." "Gdje?" "Gospodine Carl, znam da morate raditi svoj posao i ja to poštujem. Nemam nikakvo mišljenje o tome tko je što učinio tamo gore u Philadelphiji, je li čovjek kojega zastupate zaista ubio Hailey. Vjerujem u naš pravni sustav i to prepuštam njima. I ne smeta mi što ste došli ovamo i sve uzburkali, što se drţite poput pravednika, kao da jedino vas zanima provođenje pravde u slučaju starome petnaest godina, i što jurite za duhovima. Svi mi radimo ono što moramo raditi. Ali ne namjeravam vas pustiti k toj jadnoj djevojci. Ni blizu.r Slomit ćete je, a da ni ne znate da to činite, a onda ćete je ostaviti i vratiti se u Philadelphiju i tko će ostati da popravlja ono što ste uništili? Ostavite je na miru i pustite je da se oporavi." Namjeravao sam reći velečasnom Hensonu da razumijem njegovu brigu, namjeravao sam mu se ispričati zbog uznemiravanja i grubosti. Imao je pravo, krenuo sam u svoj mali pohod, ne razmišljajući koga bih mogao povrijediti. A vijesti o Haileynoj sestri izbacile su me malo iz takta. Zašto se već prije nisam zapitao što je bilo s njom? Zašto mi nikad nije palo na pamet kako je jednoj blizanki teško izgubiti sestru? On mi je s malo riječi pokazao gdje mi je mjesto, posramio me zapravo, i namjeravao sam nestati kao crv koji gmiţe natrag pod svoj kamen i tako sam se i osjećao, kad u tom trenutku progovori Skink. "Oče, kartate li ponekad?" upita Skink iz sredine groblja. Odlutao je dok sam postavljao pitanja, obilazio je grobove jedan za drugim, kao da je potpuno nezainteresiran za ono što ja radim, ali sad se začulo njegovo pitanje, tako jednostavno, a ipak tako oštro: "Kartate li ponekad?" "Znam kartati." "Ne mislim na igre kao crni petar", reče Skink. "Mislim na poker. Na zatvoreni i otvoreni poker. Jeste li ikad igrali poker za novac?" "Ne više."

"Ali prije ste igrali, zar ne, oče? Igrali ste i onda, zar ne, s onim tipom Edmondsom i starim Docom Robinsonom i Larrvjem Cutlipom i s tim Pritchettom, onim bogatim tipom o kojemu smo puno čuli?" "Sjedio sam s njim jedanput ili dvaput, da." "Kako vam je išlo?" Henson se nasmije. "Bojim se ne baš najbolje." "A ostali?" "Gus Pritchett znao je kako se treba drţati, ali Larry, pa, on je to ozbiljno shvaćao." "To mi zvuči kao oštra igra. Zvuči tako da mi je drago što sam je propustio. Ali evo o čemu se radi, oče, jeste li se svi vi kompići, pokeraški prijatelji, ikad našli zajedno i odigrali prijateljsku partiju, onu s pet karata, par dečki za otvaranje, tris pobjeđuje, jeste li se ikad skupili i razgovarali o ubojstvu Jessea Sterretta i o tome da je ubojica Grady Pritchett i što ćete vi u vezi toga poduzeti?" "Ne, naravno da ne. Rekao sam vam da Grady nije ništa učinio." "Sigurni ste? Jer tu mi je nešto neobično. Imamo Edmond sa i Robinsona koji su na pokeru dosta izgubili i duguju Cutlipu, čovjeku koji voli da mu se dugovi plate. I onda Jesse Sterrett razbije glavu i padne u jezero u kamenolomu. Edmonds je rekao da je izgledao kao neka blijeda njemačka kobasica kad su ga izvukli van. I tek nakon što su ga izvukli van, počinju se događati sve one čudne stvari. Najprije Cutlipu padne sjekira u med, dobije sav taj novac i odlazi. A Edmonds i Robinson, nakon što iz grada ode taj nezgodni čovjek kojemu su dugovali novac, proglašavaju cijelu stvar nesretnim slučajem. I onda nam vi kaţete da znate kako Grady nije ništa učinio, kao da to sasvim sigurno znate, a ja se počinjem pitati kako u to moţete biti tako sigurni, a onda se počinjem pitati koliki su bili vaši kockarski dugovi u tim malim prijateljskim partijama. A da mi pobudite još veću znatiţelju, kaţete mi da je Hailey dala alibi tom Gradyju Pritchettu. Gradyju Pritchettu kojega je u bolnicu strpao naš prijatelj Jesse, najvjerojatnije zbog Hailey. Vidite, i nju sam poznavao, a ona je mogla tako djelovati na muškarce. Grady Pritchett, čiji je tata najbogatiji čovjek u gradu. Grady Pritchett. Sad, zašto bi Hailey dala alibi Gradyju Pritchettu, ako je on ubio njezina prijatelja Jessea? Ona to ne bi učinila, zar ne? Naravno da ne, osim ako nakon pruţanja alibija Gradyju ne bi dobila crkvenu školarinu. Kako se to dogodilo? Kako jedna gologuza kongregacija gradića kao što je ovaj moţe skupiti dovoljno novca da djevojci poput Hailey osigura školarinu? Nemate čak dovoljno novca da pokosite travu na vašem prokletom groblju, a ipak ste u njezine dţepove nagurali dovoljno novca da završi koledţ i studira pravo. Kako se to dogodilo, oče? Recite nam." Henson ga je dugo gledao. "Krivo ste shvatili." "Moţda", reče Skink široko se osmjehujući i pokazujući svoje biserno bijele zube, a lice s oţiljcima pobjednički mu se ozarilo. "Ali ne sve, zar ne?"

Velečasni Henson ostao je stajati na mjestu još jedan trenutak, protrljao je ruke i onda rekao: "Pa, dobro. Ovo je bio zgodan mali razgovor, ali sad moram ići. Obveze zovu. Drago mi je da sam vas upoznao. Dođite opet." I onda, prije nego što smo mogli odgovoriti, okrenuo se i ţurno otišao s groblja. Prišao sam Skinku i pogledao grob pokraj kojega je stajao. Na mramoru je velikim slovima bilo ugravirano ime Sterrett. "Kakva predstava", rekoh. "Ne smeta mi laganje - laţi mogu podnijeti, tko laţe bolje od mene? Ali mrzim kad od mene prave budalu." "I što misliš?" "Ne znam. K vragu, tko zna? Ali sigurno bih volio znati koga naš dragi otac u ovom trenutku naziva."

34 TROŠNO ODMORIŠTE ZA VOZAĈE NA PUTU PREMA CLARKSBURGU ZVALO SE Brvnara, zapravo samo siva straćara pokraj prazne autoceste s dva traka. Prozori su bili mračni, tako da niste mogli vidjeti ima li nekoga unutra ili ne, ali znak koji je nudio ZAKONSKI DOPUŠTENA PIĆA bio je osvijetljen, baš kao i neonski znak s reklamom za pivo MAC'S LIGHT. Nekoliko raštrkanih vozila bilo je parkirano na parkiralištu posutom šljunkom, koje se prostiralo ispred zgrade. Izašao sam iz auta, prešao preko parkirališta i potapšao udubljeni prednji blatobran na crnom kamionetu marke Chevy. Onda sam olabavio kravatu, protrljao oči, prošao rukom kroz kosu i uputio se unutra. Unutrašnjost je mirisala na piljevinu i ustajali dim, na proliveno pivo i previše dugih večeri koje su trebale ranije završiti. Kad sam ušao u zadimljenu crvenu tamu, glave su se okrenule da me pogledaju, a zatim su se opet okrenule od mene s očitim nedostatkom zanimanja. U kutu je bio jedan par koji je tiho pio, jedan starac pogrbljeno je sjedio za šankom uz praznu čašu viskija, otraga u separeu sjedila su dvojica mladića, duboko su na lice navukli bejzbolske kape, a duge noge arogantno ispruţili na drvenim sjedalima. A bio je tu i čovjek kojega sam traţio, sjedio je uz srednji dio šanka, polagano je ulazio u srednje godine, nad glavu mu se nadvilo oblak očaja. Kad sam prvi put pogledao u njegovu smjeru, mislio sam da to ne moţe biti tip kojeg traţim, mislio sam da je moj čovjek moţda jedan od one dvojice mladića u kutu, ali onda sam shvatio da su ti mladci tek izišli iz srednje škole. U mojim je mislima Grady Pritchett još uvijek tako izgledao, mlad i arogantan, u trapericama i s bejzbolskom kapom, pun energije i entuzijazma, ali vrijeme nad svima nama izvodi svoju crnu magiju. Jednog po jednog, eliminirao sam ostale muškarce i ostao mi je samo moj čovjek za šankom. Podignuo sam malo hlače i

polako krenuo prema drugome stolcu za šankom, ostavljajući slobodan stolac tik do njega. „Što ćete?" upita pipničar, snaţan prosijedi muškarac sa slomljenim nosom, koji je izgledao kao da je u svojemu ţivotu upoznao nevolju i šakama je mlatio dok se nije predala. "Točeno pivo", rekoh vadeći iz lisnice novčanicu od dvadeset dolara, "i nastavi mi puniti čašu." Pipničar je kimnuo glavom i trenutak kasnije preda mnom se zavrti podloţak za čašu, puna čaša pojavi se na podlošku, a dvadesetica se pretvori u hrpu manjih novčanica i kovanica. "Teţak dan?" upita pipničar. "Svi su teški." Otpio sam dugačak gutljaj i nastavio piti sve dok čaša nije bila prazna. Spustio sam je na podloţak. Nije prošao ni trenutak, a čaša je već bila puna. Pipničar je otišao na drugi kraj šanka, gdje je televizor prikazivao neke senzacionalne lokalne novosti. Mladići u separeu glasno su se nasmijali. Okrenuo sam se muškarcu do sebe i upitao: "Znate li ovdje neko dobro mjesto gdje se moţe jesti?" "Kamo ste krenuli?" upita Grady Pritchett. "U Clarksburg." "Ima dolje, niz cestu, mjesto se zove Rib-Eye. Pripremaju odrezak koji se gotovo isplati pojesti." "Hvala", odgovorio sam i otpio veliki gutljaj piva. Kad se pipničar pojavio da mi ponovno napuni čašu, rukom sam mu pokazao da i muškarcu do mene natoči još jedno piće. Grady Pritchett imao je pivski trbuščić i kosa mu se prorijedila. Mogli ste vidjeti da je jednom moţda dobro izgledao, ali sad mu je lice bilo natečeno i sjajno. Nosio je sive hlače od odijela i košulju kratkih rukava s kravatom i na prstu je imao prsten, ali nije mu se ni najmanje ţurilo kući svojoj ţenici. Ţivot se Gradyju Pritchettu dogodio u najgoroj varijanti. "Hvala, prijatelju", reče on kad su se pred njim našli novi viski i mineralna voda. "Odakle si?" "Iz Chicaga." "Ĉesto dolaziš u ove krajeve?" "Prvi put." Grady Pritchett podigne svoju čašu. "Dobro došao u raj." Bio sam istraţitelj, radio sam za jednu čikašku pravnu tvrtku koja se specijalizirala za zaklade i nekretnine, traganje za nestalim nasljednicima. To je bila priča. Najčešće smo sve potrebno mogli obaviti telefonom ili putem interneta, ali ponekad jednostavno moraš i sam izići i provjeriti podatke koji moraju biti provjereni ili, što je još vaţnije, sastati se s nasljednicima i upoznati ih s opcijama. Uţasavao sam se tih putovanja, dugih sati provedenih na cesti i u jeftinim hotelima, prašine u starim okruţnim arhivima, mjesnih „odvjetnika koji počinju gurati noseve

u nešto što ih se ni najmanje ne tiče. Nisam mu sve ovo odjedanput ispričao, to se tako ne radi. Ali priča je bila tu, cijela priča, malo i u uzdasima, u tišini između riječi, u mojim umornim zgrbljenim leđima. U Charlestonu sam našao smrtovnicu koju sam traţio. U nekoliko gradića uz put razgovarao sam s ljudima s kojima sam trebao razgovarati. U Clarksburgu se nalazila gospođa koja mi preko telefona nije htjela reći gdje se nalazi jedna druga gospođa koja je trebala dobiti lijepu svoticu. U Gettysburgu sam morao provjeriti kamo je prije šest mjeseci nestao jedan starac iz staračkoga doma. A u Philadelphiji sam imao zgodan zadatak pročešljavanja tri generacije Olaffsona traţeći onoga koji mi je stvarno trebao. Odgađao sam ovaj put, puštao da se posao gomila, sve dok ga više nisam mogao odgađati. Pribliţavali su se zadani rokovi i provizije, ako određene stranke koje sam našao potpišu određene dokumente. I tako, evo me ovdje na autocesti 19, idem od Charlestona u Clarksburg i po tisućiti put razmišljam o tome kako bih si morao naći neki lakši posao, na primjer klanje svinja. "Znaš li kakvo dobro mjesto u Clarksburgu gdje mogu jesti?" upitah. "Holiday Inn nije uopće loš." "A u Gettysburgu?" "Nikad nisam bio tamo. Tamo je bojno polje iz Građanskoga rata. " "Da, tako je. Napravit ću nekoliko fotografija za klince. Š t o j e s Philadelphijom, jesi li ikad bio u Philadelphiji?" "Naravno. Puno puta." "Poslovno?" "U neku ruku. " "To je najbolje, zar ne? Imao sam jednom djevojku koja je bila iz Philadelphije, imala je usta poput vlaţna baršuna. Nikad nisam bio tamo, ali došlo je do toga da bi mi se mali dignuo kad god bih začuo riječ Philadelphia." „Što se dogodilo s njom?" "S kim, djevojkom iz Philadelphije?" "Aha." "Mrtva je." Lice Gradyja Pritchetta problijedilo je na trenutak, a usne su mu zadrhtale. "Rak", rekoh. "Pojeo ju je iznutra kao da ima zube, ali bila je udana za nekog drugog, i drage volje sam mu prepustio da je drţi za ruku sve do samoga kraja. Ipak, kad čujem riječ Philadelphija..." Nastala je duga tišina, Grady i ja samo smo sjedili i pili. Moţda je on mislio na neku bivšu djevojku u Philadelphiji koja je sada bila mrtva. Moţda je mislio o tome kako se dogodilo da je on bio uzrok tome. Vidite, imao sam teoriju o Gradyju Pritchettu. Sto ako je Hailey Prouix u mladosti pristala dati alibi Gradyju Pritchettu u zamjenu za koledţ i studij prava, što je platio njegov bogati otac? I što ako je kasnije, kad ju je Guy Forrest pritisnuo zbog nekog novca koji je nedostajao, Hailey

Prouix otišla natrag izvoru koji se već prije pokazao tako dobrim, k Obitelji Pritchett, da joj napune prazne račune? I što ako je Hailey Prouix rekla Gradyju da joj treba novac i da će opovrgnuti alibi koji mu je pruţila ako je on sada odbije, i što ako je Grady odlučio da je napokon dosta, i što ako je otišao u Philadelphiju i sam obavio posao? Kaţu da nakon prvoga ubojstva drugo ide lakše i činilo mi se da je moţda Jesse Sterrett bio prvi za Gradyja Pritchetta i zato, nakon toga, moţda i nije bilo tako teško ubiti Hailey Prouix. Bila je to samo teorija, naravno, ali morao sam potiskivati ljutnju dok sam sjedio pokraj čovjeka koji je moţda ubio Hailey Prouix. "Jesi li odavde?" upitah. "Ovdje nećeš naći previše turista. Ţivim u Westonu." "Rođen si ovdje?" "Ne." "Gdje?" "U Pierceu." "Pierce? U Pierceu, u Zapadnoj Virginiji? No, kad sam ono čuo za Pierce?" "Nisi čuo." "Ne, jesam, čuo sam." "Nitko nikad nije čuo." "Ĉekaj da se sjetim. Pierce. Mislim da sam čuo o nekoj Obitelji koja je trebala dobiti malo nasljedstvo. Je li to moguće? Ništa puno, ali ispostavilo se da je jedan od sinova koje sam traţio umro u kamenolomu." Grady nije ništa rekao, samo je zurio pred sebe. "Razbio je glavu i pao u vodu. Jesi li ikad čuo nešto takvo?" "Mislim da postavljaš previše pitanja." "Samo pokušavam biti ljubazan", rekoh, pokazujući mu svoje otvorene dlanove. "Nema potrebe da se obrušiš na mene kao kamena gromada." Grady je zgrabio čašu i pogledao me kroz poluzatvorene oči. "Pretpostavljam da je to nesretno izabran izraz", rekoh, "ako se uzmu u obzir okolnosti." "Ĉuo sam da ste dvojica koji se raspitujete naokolo." "Da, no, večeras sam solo. Reci mi nešto, Grady, koji je od tvoj ih prijatelja bio toliko zabrinut da te je upozorio?" "Do vraga, ostavi me na miru, O.K.? To je sve što traţim." Upravo se tada pipničar nagnuo između nas, gledajući me svojim sivim očima dok se obraćao Gradyju. "Gospodine Pritchett, imate li problema?" "Ne, Jimmy, upravo odlazim, hvala", reče Grady i sklizne sa stolca i baci nešto novca na šank prije nego što se okrenuo prema meni. "Ovo ću ti reći, isto ono što sam im rekao prije petnaest godina. Nemam nikakve veze s onime što se dogodilo Jesseu Sterrettu. Nikakve veze. Svađali smo se, da, ali ipak, nemam nikakve veze s

onime što se dogodilo. Ono što se njemu dogodilo, razorilo mi je ţivot isto tako kao i njemu, još gore, jer ja sam morao nastaviti ţivjeti sa svim sumnjama, ali nemam s time nikakve veze. Moţeš mi vjerovati ili ne, nije me briga, ali ostavi me, do vraga, na miru." Nije prešao ni pola puta do vrata, kad sam skočio sa stolca i krenuo za njime. Osvrnuo se, vidio da idem za njim, okrenuo se i udario me šakom u lice. Udarac me srušio na pod. Bol je eksplodirala u jednoj točki ispod oka i proširila se cijelim licem. Okrenuo sam se na leđa, raširio ruke i noge, i gledao kako se vrata s treskom zatvaraju. "Prokletstvo", glasno sam rekao. Ustao sam najbrţe što sam mogao i izišao za njim. Mrak se spustio dok sam bio unutra i umjetno svjetlo na parkiralištu bilo je slabo, ali sam ipak mogao vidjeti kako se vrata na crnom kamionetu zatvaraju i siluetu Gradyja Pritchetta na prednjem sjedalu. Potrčao sam ravno prema njemu. Grady se nagnuo naprijed, pokušavajući ugurati ključ u bravu ispod upravljača. Zaletio sam se prema kamionetu, zgrabio kvaku na vratima, povukao. Vrata su se naglo otvorila i izgubio sam ravnoteţu. Motor se oglasio i oţivio. Nasrnuo sam prema otvorenim vratima, zgrabio Gradyja Pritchetta za ovratnik, i povukao ga s prednjeg sjedala. Tresnuo je glavom u šljunak na tlu. "To će te naučiti da veţeš sigurnosni pojas, ti kopile jedno!" viknuo sam dok sam stajao nad njim kao Ali nad Listonom. Polako se okrenuo i pogledao me odozdo, strah mu se razlio mekim crtama lica kao neka mrlja, ruke je podigao u samoobrani. "Nemoj", rekao je tiho. "Nemoj." Nemoj što? Sto sam mu namjeravao učiniti? Udariti ga, šutnuti ga, mlatiti ga sve dok ne prizna? Sto sam to, k vragu, upravo učinio kad sam ga izvukao van? Pritiskao sam ga unutra u restoranu, nadajući se da ću nešto izvući, a umjesto toga on se savršeno razumno ponašao. Ali ipak sam pojurio za njim kao poremećeni osvetnik. Što me spopalo? Izgubio sam glavu, potpuno, i to ne po prvi put otkad sam našao Hailey Prouix mrtvu. Na koga sam bio tako prokleto ljut? Na njega, zbog onoga što je moţda učinio Hailey, ili na samu Hailey, zato što me uvukla u čitavu ovu šugavu priču? Na trenutak sam se izgubio u ljutnji i nisam imao pojma što će se sljedeće dogoditi. Zakoračio sam unatrag. "Ţao mi je", rekao sam. "Nisam htio... nisam... Samo sam htio postaviti nekoliko pitanja." Izgledao je tako bespomoćno, tako patetično, ruke je podigao u samoobrani poput djeteta, i zato sam se još malo povukao natrag. Ali ovaj put udario sam u zid tamo gdje se zid nije trebao nalaziti. Okrenuo sam glavu da vidim u što sam se zaletio. To nije bio zid, bio je Jimmy, pipničar s nosem boksača.

Zgrabio me za ruke i povukao ih natrag, tako da ih je obje drţao jednom svojom debelom rukom, isteţući mi ramena sve dok nisam povikao od boli. Drugu mi je ruku obavio oko vrata i stisnuo, samo malo, to mi je bilo jasno, ali odjednom mi se počelo vrtjeti u glavi. Grady Pritchett još uvijek je bio na zemlji, ali sad je sjedio, ruku je podignuo do čela, noge su mu bile ispruţene, kao da je dječak u pješčaniku u parku. "Nisam htio—" bilo je sve što sam uspio reći promuklim glasom, prije nego što me Jimmy ušutkao. Grady se odgurne i ustane i zatetura prema meni, polagano, kao da je pijan, ali nije bio pijan, i moţda je to teturanje bilo pokušaj teturanja, jer nakon toga je zamahnuo i zabio mi šaku u ţeludac. Zrak mi je izletio iz pluća tako brzo da sam čuo kako šišti. Tijelo mi se pokušalo sagnuti zbog udarca, ali čelični pipničarev stisak drţao me uspravno čak i kad su mi koljena popustila pred navalom boli. Mučnina me preplavila kad me Grady Pritchett lijevom rukom zgrabio za kosu i podigao desnu ruku da završi posao koji je započeo na mojem licu. Zaklopio sam oči i začuo tresak nečega tvrdog po nečemu što nije bilo tako tvrdo i osjetio sam da su mi ruke slobodne i kako mi tijelo pada na tlo. Valjda sam već bio u nesvijesti, barem sam tako mislio, jer nisam osjećao bol za koju sam znao da mi se mora širiti licem, bol rasječena mesa i razderanih mišića i smrskanih kostiju. Mislio sam da sam u nesvijesti sve dok nisam otvorio oči i ugledao Gradyja Pritchetta kako natraške leti prema svom crnom kamionetu, kao da ga vuče neka neobična magnetska sila. Njegov let bio je kao prizor iz nekog stripa. Ogledao sam se zbunjeno oko sebe traţeći svojega junaka iz stripa. I bio je tu, smeđi kaput mu je još bio zakopčan, smeđi šešir uredno na glavi, bijeli su mu zubi sjali na slabo osvijetljenom parkiralištu kao da su obasjani crnim svjetlom, stajao je leţerno drţeći u rukama golemo drveno veslo. Skink. "Kako si, prijatelju?" upita on gledajući me odozgo. Okrenuo sam glavu da pogledam cijeli prizor. Grady je sjedio na tlu, omamljen. Pipničar Jimmy leţao je onesviješten, ruke su mu i dalje bile labavo obavijene oko mene. Izvukao sam se iz njegova stiska i stao na noge. "Krvarim li? Je li me udario?" "Ne, zakovao sam kopile koje te drţalo, prije nego što je naš prijatelj Pritchett dobio priliku da ti prepravi lice." "Dugo ti je trebalo." "Pa, nisam znao da ću imati dvojicu, je li tako? Morao sam naći nešto da nam izgledi budu podjednaki." Dok je govorio bacio je veslo na šljunčano tlo. "Ali moţda bismo se trebali pobrati odavde, prije nego netko drugi izleti kroz ulazna vrata. Moţeš li voziti?"

Opipao sam trbuh, rebra, lice. Oko mi je oticalo od prvoga udarca, rebra su mi bila bolna, ţeludac mi je bio ispunjen neugodnim koktelom boli i mučnine, ali mogao sam voziti. "Ja ću odvesti Pritchetta njegovim kamionetom", reče Skink. "Slijedi me." "Što radimo?" Skink priđe Gradyju Pritchettu koji je bio na tlu pokraj crnoga kamioneta čiji je motor još uvijek radio, i podigne ga njeţno za ruku. Nije se opirao. Skink mu pomogne sjesti na straţnju klupu u kamionetu, tako da je on sam mogao sjesti na vozačevo sjedalo. Nagnuo se naprijed i briţno zategnuo Gradyjev sigurnosni pojas prije nego š t o j e tiho zatvorio vrata kamioneta. "Ovo je otmica", rekoh. "Ne, to bi bio federalni zločin", reče Skink kroz otvoreni prozor na prednjim vratima kamioneta. "Izgledamo li mi kao tipovi koji bi počinili federalni zločin?" Pogledao sam njegovo gangstersko odijelo i grube crte lica. "Samo ćemo se malo provozati naokolo po svjeţem zraku", reče on. "Naći ćemo neko lijepo i mimo mjesto, gdje ćemo ti i ja i naš dobri prijatelj Grady Pritchett malo prijateljski proćaskati."

35 "U SVAKOJ SREDNJOJ ŠKOLI POSTOJI GLAVNA FACA", REĈE GRAD Y Pritchett, "dečko koji ima bogata oca i brzi auto i najzgodniju djevojku, dečko koji ima mnogo oboţavatelja koji ţedno čekaju svaku njegovu riječ i smiju se svakom njegovom vicu. Znate glavnu facu, koji kao da je cijelu školu pokorio?" Pritchett nagne svoju limenku Coorsa. "To sam bio ja. Bio sam, prije nego što sam se spetljao s Hailey Prouix." Bili smo okruţeni drvećem, nedaleko od rijeke čije se ţuborenje čulo iznad kakofonije zvukova insekata, koji su svuda oko nas tragali za ljubavlju. Skink je zastao kod kafića niţe niz cestu i rukom mi pokazao da kupim dva pakiranja od šest limenki piva i sad smo bili straga na Gradyjevom kamionetu i pili. Grady je iz kutije s alatom izvadio malu električnu svjetiljku i postavili smo je između nas, kao da je vatra u kampu oko koje smo se okupili. Smjestili smo se oko njezina sablasna svjetla i počeli pričati. Ili bih trebao reći da je Grady bio taj koji je pričao. A najsmješnije je bilo da ga nije trebalo puno tjerati da započne s pričom. Svi negativni osjećaji zbog tučnjave kod Brvnare kao da su nestali kad je počeo govoriti. Ĉinilo se kao da je priča u njemu trulila sve ove duge godine, kao truli korijen trula zuba, i sad mu je bilo drago, napokon, sve izbaciti iz sebe. "Poznavao sam nju i njezinu sestru, prije nego što se išta dogodilo između nas", reče on. "Pierce nije New York - svatko u Pierceu prokleto dobro zna što svatko drugi radi - i svi su poznavali sestre Prouix. Otac im je umro kad su bile male i ujak

se doselio k njima da se brine za sve njih. Ali kako su postajale starije, postajale su sve ljepše, i tuga se pretvorila u nešto drugo, ako razumijete što hoću reći. Sad, Roylynn, ona nije baš bila jako zanimljiva, bila je kao od porculana i bojali ste se da će se razbiti ako samo i puhnete prema njoj, ali Hailey, pa, Hailey je lijepo izrasla, imala je bljesak vatre u očima. Bila je dvije godine mlađa od nas, ali imala je ono nešto, oh, da. I kad je djevojka s kojom sam se zabavljao, Cheryl, odlučila da ţeli ozbiljnu vezu, kad je počela govoriti o braku i djeci, pa, to je bio kraj za Cheryl. I tako sam malo traţio okolo neku novu, jer kad ste onaj dečko u srednjoj školi, uvijek morate imati nekoga, i nešto kod Hailey mi je zapalilo maštu." "Imala je ona tu vatru", rekoh, a sablasno Skinkovo lice oštro me pogleda kad sam to rekao. "I imajte na umu da je imala samo petnaest godina. Ali i p a k . I tako sam je zamolio za izlazak, jer kad ste onaj dečko, nije velika stvar pitati curu u drugom razredu da izađe s vama, i neka budem proklet ako me nije odbila. Totalno me iznenadila. Nije to bilo neko srameţljivo odbijanje, bilo je to jedno 'ne' u smislu gubimi— se-s-očiju-ti-seronjo. Drugi dečki su mi se smijali, ali meni nije bilo smiješno. Znate, nekad se dogodi da djevojku viđate svaki dan, cijeloga ţivota, i ništa, a onda, kad odlučite da bi vam se mogla svidjeti, pa, onda svaki put kad je nakon toga vidite srce vam zadrhti. Tako je bilo s Hailey kad me odbila. I nakon toga, sve što sam na ovome svijetu ţelio, bila je ona." "Igrala se s tobom", reče Skink. "Moţda, ali znate, bilo je kao da zaista nije bila zainteresirana, kao da ne postoji ništa što bih joj mogao dati što bi joj se svidjelo. I onda sam joj počeo udvarati, bio sam posebno ljubazan, sredio da bude pozvana na sve zabave i cijelo vrijeme gledao gdje je, na primjer u kantini i slično. Ali ništa od toga nije pomoglo. Sve dok se nije pojavila marihuana. Nikad to ne bih od nje očekivao. Ja, ja sam počeo rano, pušio sam s mamom." "Svojom mamom?" upita Skink. "Pomajkom. Moja prava majka napustila nas je kad sam bio dijete i uzela je dobar dio tatina novca, a onda se on opet oţenio za nekoga tko nije bio mnogo stariji od mene. I ona me naučila pušiti kad mi je bilo tek četrnaest godina. Tata je bio vani na nekom poslu, a ona je došla odjevena, kao i obično, prilično oskudno, i izgledala je prokleto dobro i upitala me bih li volio nešto probati. 'Svakako', rekao sam. I tako smo zapalili u straţnjem dvorištu leţeći jedno pokraj drugoga na leţaljkama uz bazen, otpuhivali smo dim u zrak i otada je to bio moj način zabave izvan škole, pušenje marice. Zbog toga sam na kraju i napustio bejzbol i počeo bjeţati iz škole, jer mi je sve to smetalo u uţivanju droge. Mislim, budućnost mi je bila osigurana, radit ću u salonima svojega oca i postati bogat kao i on i provodit ću noći u ševi s manekenkama i pušiti najbolju travu koja se moţe kupiti. Budućnost mi je bila zacrtana kao iglom u ledu i jedva sam je čekao. Pa, kako izlasci s Hailey u kino ili na

ples nisu funkcionirali, tako sam joj jednoga dana, iz očaja, prišao u školi i pitao bi li htjela pušiti travu u kamenolomu, i ono što je učinila opet me prenerazilo. Pogledala me, nasmiješila se onim svojim zlobnim smiješkom i rekla: 'E, sad se razumijemo.' Tako smo se, dakle, motali u kamenolomu s ostalima, pušili travu. Uvlačila ju je s posebnim intenzitetom koji ću uvijek pamtiti. Mi ostali samo smo se zezali, ali za nju je to bila ozbiljna stvar, bila je to slamka spasa, kao da je postojalo nešto mračno što je pokušavala zaboraviti. Mislio sam da je muči očeva smrt i jednom sam to spomenuo, a ona mi je pred svima rekla da zaveţem i bio je to posljednji put da sam to učinio. Sad je bilo svima jasno da je ona moja djevojka i u kamenolomu, pred ostalima, bila je puna ljubavi. Sjedio bih s rukom oko njezinih ramena i ponašali smo se kao par i nekad bi ona ispuhnula dim ravno meni u usta i to me uzbuđivalo više nego išta drugo. Ali, znate, nikad nije išlo dalje od toga. Kad smo bili sami, bila je hladna, čovječe, kako hladna. Pokušavao bih je poljubiti, ali nije mi htjela uzvratiti, usne su joj bile kao glatki komadi mramora. Puštala me da je diram po grudima, što je bilo prilično lijepo, ali kad bih pokušao spustiti ruku niţe, pljusnula bi me po ruci i odgurnula. Jednom sam je pokušao prisiliti, ali tako me jako udarila u jaja, da tjedan dana nisam mogao uspravno stajati i to je bio zadnji put da sam i to pokušao s njom. Ali nisam imao osjećaj da nije jedna od takvih djevojaka. Ĉinilo se da sa mnom ne ţeli biti jedna od takvih djevojaka. Sad, ja sam išao do kraja otkad sam navršio petnaest i Cheryl nikad nije bilo dosta, ali Hailey nije popuštala. Samo da me usreći, ponekad bi mi ga izdrkala, ali napravila bi to samo zato što sam je molio i nije bilo ništa bolje nego kad bih sam to radio, zapravo bilo je gore, jer uvijek se ponašala kao da ţeli da što prije svršim, a to je u neku ruku kvarilo stvar. Da se radilo o bilo kome drugome, već bih je nogirao, ali njezino me odbijanje samo još više izluđivalo. Jednom sam čak rekao da bismo se mogli vjenčati, a ona se samo nasmijala kao da sam totalni seronja. To je bilo dovoljno poniţavajuće da me uzbudi. I tako su stvari stajale između nas kad je odjedanput Jesse Sterrett počeo s nama dolaziti u kamenolom. Jesse i ja nekad smo bili najbolji prijatelji. Stalno smo igrali nogomet, košarku, bejzbol, sve. Bio je tih, a ja nisam bio tih, bio je siromašan, a ja nisam bio siromašan, bio je skroman, ja nisam bio. Bili smo savršeni par. Ali okrenuo se protiv mene kad se počeo druţiti s onim Leonom Dibbleom. Taj mali mi se nikada nije sviđao, mislio sam da mu fali koja daska u glavi i to sam rekao Jesseu, a Jesse samo što mi nije odgrizao glavu. I otada je Jesse stalno visio sa svojim novim najboljim prijateljem i ja mu više ništa nisam značio. Nitko se nije čudio kad se saznalo da je Leon homić, i mislio sam da je i Jesse bio isti. A to nam je svima i dokazao kad se Leon ubio, Jesse ga je gotovo oplakivao. Poslije toga nije imalo smisla razgovarati s njime, nije htio razgovarati. Došlo je do toga da je jedini način da iz njega izvučem neku reakciju bio

taj da ga podbadam, pikam i pikam i to sam činio, a on je sve samo podnosio i mrko me gledao i to je barem bilo nešto. Ali onda je i on počeo dolaziti u kamenolom. Mislio sam da je to moţda zbog mene, da se zainteresirao kao prijatelj, kao da je htio da opet budemo prijatelji. Nije bio tamo da puši i nije se dolazio zezati, jer nije se uopće šalio. Samo je bio tamo. I onda mi je sinulo da nije tamo zbog mene, dolazio je zbog Hailey. Zašto si ono čega se najviše u ţivotu bojimo sami natovarimo na leđa? Počeo sam mu se rugati, podbadati kao i prije, smijati mu se jer nije pušio s nama, zato što je bio tako tih, zato što nije volio djevojke. Smijao sam se kad bi mi u bijesu okrenuo leđa i dignuo se i otišao. A onda, jedne noći kad je tako odjurio, Hailey me tako pogledala da mi se srce smrzlo i otišla je za njim. N i j e prošlo dugo i shvatio sam da se nešto dešava i to me je dovodilo do ludila. Pomislio sam da s njime radi sve ono što nije htjela raditi sa mnom. Nisam mogao spavati. Počeo sam noću čekati kod njezine kuće, čekao sam da je zateknem s njim. Nikada ih nisam ulovio, ali to mi ništa nije značilo. Ponekad, u očaju, zvao sam je imenom, i onaj njezin ujak, okrutan čovjek kakva nikad poslije nisam vidio, izjurio bi van sa sačmaricom i rekao mi da se nosim k vragu ili će me raznijeti na komadiće. Znao sam da misli ozbiljno, ali nije mi ništa značilo. Bio sam lud. I onda sam jednoga dana naprosto pošao za Jesseom. Uvijek sam bio viši od njega, jači, i kad smo se hrvali kao dječaci, uvijek sam završio na njemu i natjerao ga da viče da se predaje. Ali on je nastavio igrati bejzbol i vjeţbati, a jedina stvar koju sam ja vjeţbao bila su pluća, i ovaj put to nije bilo ni blizu ravnopravnoj borbi. Ja sam je započeo, on je završio, a ja sam se našao u bolnici. Obraz mi je bio smrskan, čeljust slomljena, koljeno mi je bilo natučeno, imao sam modrice po cijelome tijelu. Kad su me primili u bolnicu, liječnici su rekli da sam izgledao kao da me zgazio kamion, ali to nije bilo ono najgore. Svi su znali što se dogodilo, izgubio sam djevojku, a preoteo mi ju je prikriveni homić, napao sam ga, a on me strpao u bolnicu. Znate kako u svakoj školi postoji glavna faca? Pa, ja više nisam bio taj. Nitko mi nije dolazio u posjetu, čak ni moj vlastiti otac koji se sramio i zato što sam se potukao i zato što sam izgubio. Samo mi je pomajka ponekad pravila društvo, sjedila je pokraj mene, brisala mi čelo kad je previše boljelo pomaknuti se. A kad sam izašao van, bilo je kao da sam postao netko drugi, neki ruţni kripl, kreatura s kojom nitko nije htio ništa imati. Moţete si misliti kako sam se osjećao, kao da su mi svi okrenuli leđa, što i jesu. A bila je tu i moja bivša djevojka i moj bivši prijatelj, bili su zajedno u svojem blaţenom malom svijetu, ostavivši me da se vučem u blatu. Ţelio sam ih ubiti, priznajem. Ţelio sam ih oboje ubiti i govorio sam to svima koji su me htjeli slušati." "I kad si saznao da se on planira sastati s Hailey u kamenolomu", rekoh, "otišao si tamo i čekao ga."

"Ne, nisam. Nisam, u tome i jest stvar, to je ono što nitko ne ţeli vjerovati. Nisam bio tamo. Kunem se." "Pa gdje si onda bio?" " N a j e d n o m drugom mjestu." "Gdje? S Hailey?" Prestao je govoriti, ugasio se kao kad radio utihne na trenutak. Prestao je govoriti i samo je sjedio i mogli ste vidjeti kako mu se mišići na licu trzaju dok je razmatrao koji bi odgovor mogao dati. "Da", reče napokon. "Vraga si bio", reče Skink. "Nema smisla, to da si bio s njom, sa svim onim što se događalo između tebe i Jessea i nje. Kaţeš to samo zato što misliš da je to najsigurniji način na koji moţeš ostati izvan neprilika. Još uvijek te to brine, zar ne, prijatelju? Iako se dogodilo prije petnaest godina i Hailey je mrtva, ipak te brine da bi svi mogli misliti da si ti to učinio." "Da", reče on. "Ali nisi, zar ne?" "Ne." "I ja ti vjerujem", reče Skink. Podigao je pogled prema Skinku s neobičnom nadom na licu. "Vjeruješ mi?" "Da", reče Skink, "ali nitko ti drugi nije vjerovao, je li tako?" Grady odmahne glavom. "Tvoj tatica nije povjerovao n i j e d n o j tvojoj riječi. Bio je siguran da si ti to učinio, zar ne? Mislio je da nema drugoga izbora nego da te iskupi. Zato je isplatio svoje pajdaše, svećenika, šerifa i liječnika, i sklopio dogovor s Hailey. Dogovorio je s njom da joj plati koledţ, da joj plati, samo da nestane iz Piercea, ako ona pomogne njegovu sinu da ne mora ostatak ţivota trunuti u zatvoru." Oči Gradyja Pritchetta su se raširile. "Kako to znaš?" "Jer još uvijek si, prijatelju, zaljubljen u nju", reče Skink. "Nisam." "Nemoj ni pokušavati nijekati. Prepoznajem znakove." Skink me pogleda. "To je kao neka prokleta epidemija, da ljudi i dalje ostaju zaljubljeni u Hailey Prouix. Ali ne bi je još uvijek volio da te izvukla iz nečega što si zaista učinio. To ne djeluje na taj način. D a j e to učinila, pa, sad bi optuţivao nju za svaku pogrešnu stvar u svojemu ţivotu." "Ona je jedina koju ne mogu ni za što optuţiti." "Eto, što sam rekao." "To je bila njezina ideja", reče Grady. "Došla mi je u posjet dok sam još bio u zatvoru na ispitivanju. Došla je, i kad sam joj rekao da to nisam učinio, kao što sam svima govorio, ona je bila jedina koja mi je vjerovala. Ona se dosjetila toga da mi ponudi alibi. Rekla je da će sve smisliti, samo ako se sloţim i poduprem njezinu

priču. I jesam. Jer kunem se Bogom da sam mislio da će me poslati na električnu stolicu. Tada još nisam znao da bi tata mogao srediti stvar. Srediti optuţbe protiv mene, ali i moj ţivot." „Što time misliš reći?" upitah. "Naš odnos nikad nije bio baš topao. A kad sam prestao igrati bejzbol, koji je njemu bio jako vaţan, sve je postalo još gore. Ali nakon ovoga, nakon što je mislio da sam ubio Jessea, kakav je mogao biti naš odnos?" Zastao je na trenutak i obrisao oči, a obrazi su mu se zasjajili u blijedome sjaju svjetiljke. "Nije me puštao van iz kuće sve dok mrtvozornik nije rekao da se radi o nesretnom slučaju, i dok istraga nije završila. Morao sam ostati u kući, a cijelo vrijeme nije sa mnom progovorio ni riječi. Onda je jedne večeri kasno došao u moju sobu, kako mu je svjetlo bilo iza leđa vidio sam samo njegovu sjenu. Sjećam se da je u ruci drţao neko piće, led je zveckao u čaši. I rekao mi da se idući dan pokupim iz kuće, da se nosim i da se nikada više ne vratim. I to sam sutradan i učinio." Još jednom je obrisao oči. "Više ga nikada nisam vidio." Podigao je svoje pivo i ispio ga. Skink je izvadio drugu limenku iz paketa i dobacio mu je. Grady ju je odmah otvorio i progutao svu pjenu koja je prsnula van i zatim ispio i polovicu te limenke. "Kad je umro, pa, većinu nasljedstva ostavio je mojoj pomajci, koja je otišla ţivjeti na Floridu, s nekim tipom koji se zvao Lenny. Nije mi ostavio ništa osim jednog usranog salona rabljenih automobila ovdje u Westonu. Mislio sam da mi time ţeli pruţiti drugu priliku, mislio sam da mogu posao pretvoriti u nešto što bi i on ţelio da učinim, moţda da stvorim cijeli lanac prodajnih salona kao što je i on učinio. Ali roba nije bila dobra, ni prodaja nije išla, ništa nije bilo kako je trebalo biti, a djeca su još k tome stalno isisavala novac, i ništa nije ostalo za širenje posla i svaki dan kad odem na to mjesto, ono mi oduzme još koji dan ţivota. Mislio sam da mi je pruţio još jednu priliku, a sad znam da se radilo o njegovoj posljednjoj kazni zbog onoga što nisam učinio. Ali nisam zamjerao Hailey zbog onoga što je izvukla iz cijele stvari i još uvijek joj ne zamjeram. Nije bila njezina krivnja zbog toga kakva je bila i nikad me nije prevarila ni u jednoj stvari. Zapravo, u cijeloj toj zbrci, ono što je učinila za mene dok sam bio u zatvoru bila je jedna jedina poštena stvar koju mi je itko učinio. Zapravo, još uvijek smo ostali prijatelji, čak i kad se preselila na istok. Ponekad bih se odvezao u Philadelphiju da je posjetim. Zato moţda imate pravo, moţda sam ipak ostao malo zaljubljen u nju. K vragu, i više nego malo. Ali nikad me nije ohrabrivala ili mi dopustila da nešto poduzmem. Uvijek je samo bila ljubazna prema meni i to što sam je pokatkad vidio, budilo je u meni osjećaje koje sam prije imao, kad smo davno prije bili u kamenolomu i kad sam još uvijek bio glavna faca srednje škole i ona je bila moja djevojka i sve što je bilo pred nama bilo je jednostavno i dobro." Prosjedili smo u tom kamionetu veći dio noći, dokrajčili sve pivo. Baš kao što je

Grady bio taj koji je govorio cijelo vrijeme, on je također bio taj koji je najviše i pio, a mislio sam da ima i pravi razlog za to. Upitao sam ga zna li tko je zaista ubio Jessea Sterretta i odgovorio mi je da je uvijek mislio da se zaista radi o nesretnom slučaju. Pitao sam ga za Haileynu sestru Roylynn, a on mi je rekao da je čuo da ţivi u nekome mjestu juţno od Wheelinga. Nakon toga ostali smo sjediti u kamionetu i piti pivo i nismo mnogo govorili, umjesto toga slušali smo šumove noći. Šutjeli smo i osluškivali sve dok električna svjetiljka nije počela titrati i na kraju se ugasila, a zvijezde iznad nas postale su sjajne i hladne i tvrde. Odvezao sam ga kući. Nije bio u stanju voziti, a ja sam to još uvijek mogao. Skink nas je slijedio dok sam vozio crni kamionet natrag u gradić Weston, do stare kuće u viktorijanskom stilu, lijepo obojene i dobro odrţavane, s ravno podrezanom ţivicom. Kad smo se zaustavili na kolnom prilazu, na gornjem katu upalilo se svjetlo. "Lijepa kuća", rekoh dok sam gasio motor i predavao mu ključeve. "Moja ţena dobro je odrţava." "Ne izgleda da je baš sve pošlo po zlu." "Bolja je nego što zasluţujem. A djeca, pa, znaš, moja su." "Zašto onda provodiš večeri u rupi kao što je Brvnara?" "Ovo nije ono što sam htio." "Moţda je vrijeme da odrasteš, Grady." "Ĉudno, to mi je i Hailey govorila." "Gdje si bio one noći kad je Jesse umro?" "Nigdje." "Takvo mjesto ne postoji." "Naravno da postoji. Samo nisi proveo dovoljno vremena u Zapadnoj Virginiji pa ne znaš." "Gdje si bio?" Stanka. "Ne vjeruješ da to nisam učinio." "Osjećat ću se ugodnije ako imam sve detalje crno na bijelo." Duboko je udahnuo. Svjetlo se upalilo i u jednoj sobi u prizemlju. "Htjela je to od samoga početka", reče Grady Pritchett, "znao sam to, ali bio sam dobar. Usprkos iskušenju, bio sam dobar klinac. Radilo se o mojem tati. Ali kad je sve pošlo po zlu, ona me jedina došla posjetiti. I bio sam tako ljut, tako prokleto ljut da više nisam mogao ni razmišljati, osim kako da nekoga povrijedim, osobito njega, i zato sam prestao biti dobar. Ostavila je poruku da ide u klub naći se s nekim prijateljima, ali nije otišla u klub. Bila je sa mnom, u motelu u jednom gradiću niz autocestu, pušili smo maricu i bili prilično razulareni. Još uvijek sam bio sav izubijan, tako me je boljelo, i to je u cijeloj stvari bilo najbolje." Razmišljao sam trenutak o onome što mi je rekao. "Bilo ti je draţe da otac misli da si ubojica nego da sazna da mu ševiš ţenu?"

"Zar ne bi i ti učinio isto?" Nisam morao na to odgovoriti. Otvorila su se ulazna vrata i pojavila se vitka silueta obavijajući oko sebe kućni ogrtač. Ostala je stajati na vratima. "Još nešto?" upita on. "To bi otprilike bilo to. Ako mi zatrebaš zbog svjedočenja..." "Zaboravi na to." "U redu", rekoh. "Zaboravit ću." Okrenuo se prema meni i lagano mi se nasmiješio, onda je otvorio vrata i iskočio iz kamioneta. Polako je hodao prilazom prema kući, zastao i poljubio figuru na vratima, i bez osvrtanja, zatvorio za sobom vrata.

36 OSTALO JE SAMO JOŠ JEDNO MJESTO U ZAPADNOJ VIRGINIJI KOJE JE trebalo posjetiti. Muškarac u bijelom poveo me kroz jarko osvijetljeno predvorje. Imao je široka ramena, glava mu je bila obrijana i zvao se Titus. Titus se nije osvrtao da vidi slijedim li ga, ali nije to trebao ni činiti. Ustrtario sam se, o da. Nije to za mene uobičajeno mjesto, iza zidova mentalne institucije. Nije mi trebalo dugo da ga pronađem. Samo sam nazvao telefonski broj u Zapadnoj Virginiji, broj s mojih poluspaljenih telefonskih ispisa i bili su ljubazni te me uputili kako da ih nađem. Sigurno je da mjesto nije izgledalo onako kako sam zamišljao duševnu bolnicu. Izvana je, zapravo, prilično sličila naselju Desert Winds u Hendersonu u Nevadi, gdje smo upoznali Lawrencea Cutlipa. Zgrada je bila uredna, lijepo odrţavana, na prvi pogled kao da u njoj nije bilo nikoga. Bila je nova, sa zabatom i plastičnim oplatama ugodne pastelne boje, trava je bila svjeţe pokošena, grmlje obrezano u lijepe kugle. Ĉinilo se kao da se radi o lječilištu, mjestu gdje su imućne supruge iz mondenih krugova mogle odmoriti svoje istanjene ţivce. Mogao sam zamisliti da je Hailey Prouix osobno izabrala ovo mjesto, baš kao što je za ujaka osobno izabrala Desert Winds. Ĉini se da je voljela uredna mjesta u koja je mogla pospremiti svoje rođake. Pacijenti pokraj kojih sam prolazio dok sam kroz predvorje slijedio Titusa, bili su odjeveni u normalnu odjeću i izgledali su ugodno, ali vidjelo se da se radi o pacijentima. Neki su bili nemoguće mršavi i čeljusti su im stršale s čudnom izraţajnošću, drugi su pak nosili odjeću dugih rukava, iako je u zgradi bilo neugodno toplo, neki su se kretali neprirodno sporo. Pokušao sam za svakoga zamisliti razlog zbog kojega se ovdje nalazi, anoreksija, samoozljeđivanje, shizofrenija. Pogledaj tamo, ona starija ţena u kutu sobe, zurila je u nebo kao da osluškuje glas samoga Boga. Ili je moţda u gornjem kutu sobe bio postavljen

televizor? A ona ţena tamo, koja nosi bluzu dugih rukava, pogledaj joj ruke prepune opeklina od cigareta. Ili se samo radi o madeţima s kojima je rođena? A ona ţena koja tiho sjedi u drugom kutu i zuri u svoje krilo, je li paranoični ubojica koja je nekoga ubila sjekirom i sad je lijekovima dovedena u stanje obamrlosti? Ili je u krilu imala skrivenu neku dţepnu knjigu? Bilo kako bilo, vidjelo se da se radi o pacijentima, bio sam apsolutno siguran. Bilo je naprosto nešto u njima. I to nešto, sinulo mi je, bilo je da su se nalazili ovdje. Ali, naravno, i ja sam se nalazio tu. Titus me odveo u prostranu zajedničku prostoriju, zastao na ulazu i pričekao da ga stignem. "Iz ove sobe ne moţete je izvesti bez prethodna odobrenja", reče on dubokim autoritativnim glasom. "Ne moţete joj ništa dati bez prethodna odobrenja. Ništa ne moţete od nje uzeti bez prethodna odobrenja. Ne smije biti nikakva fizičkog dodira bez prethodna odobrenja. Imate li bilo kakvo odobrenje?" "Ne, gospodine", rekoh. "Onda je sve jasno, zar ne?" "Da, gospodine." „Što vam se dogodilo s okom?" "Nezgoda." "Nezgodno ste naletjeli na nečiju šaku?" "Tako nekako." "Nisam baš sretan što dolazite ovamo s takvim okom. Gospođica Prouix vrlo mi je draga. Kad god je vidim, razvedri mi dan. Svima nama treba malo sunca. Ne bi mi se svidjelo kad bi išta narušilo njezinu ravnoteţu." "Nisam zato ni došao ovamo." "To ne znači da se nešto takvo neće dogoditi, zar ne? Nadglednici su mi rekli da imate za nju neka pitanja." "Tako je." "Siguran sam da ćete biti paţljivi dok tragate za odgovorima." "Da, hoću." "Poznaje li vas?" "Ne. Ali poznavao sam njezinu sestru." "Pa, pođite naprijed, gospodine Carl, i predstavite se. Tamo je, pokraj zida." Kroz prozor je provirila svijetla zlaćana zraka, padajući na vitku ţenu koja je sjedila na kauču obasjana sunčevom svjetlošću. Naginjala se prema prozoru, jednu je nogu savila ispod druge, jednu ruku oslonila na naslon kauča. Imala je knjigu, tanku i crnu, ali knjiga je bila zatvorena, a lice je okrenula prema svjetlu. Sasvim jasno sjećam se tog zlatnog svjetla, ali pitam se nije li sada čarobna zraka sačuvana u mojem sjećanju ţivopisnije nego što se stvarno dogodilo. Moţda je nebo bilo oblačno, čini mi se kao da se sjećam naoblake. Moţda je svjetlo proizvod mojega sjećanja, ali siguran sam da je ţena sjedila na kauču i bila slika i prilika Hailey

Prouix. I siguran sam da mi se srce zgrčilo od osjećaja kad sam je ugledao tamo na drugom kraju sobe, kako zuri kroz prozor, okupana svjetlom kao zlatom. Što je ljubav? To je pitanje koje se poput srebrne niti provlači čitavom ovom pričom, elementarno pitanje koje u svakom ključnom trenutku kao da je vrlo različite odgovore. Ali da ste me pitali u onome trenutku, dok sam stajao pokraj Titusa i gledao Roylynn Prouk okupanu zlatnom sunčanom svjetlošću, rekao bih vam da je ljubav Pavlovljev refleks na određene vrlo specifične podraţaje. Jer ako sam osjećao nešto za sestru Hailey Prouix, a jesam, vjerujem da sam osjetio titraje ljubavi, onda to nije bilo utemeljeno u njoj, jer nikad je prije nisam vidio, a nije to bio ni zajednički osjećaj koji je prelazio s jedne osobe na drugu, jer ona još nije bila ni svjesna mojega postojanja. Umjesto toga, radilo se o neizbjeţnu prisjećanju kako sam se nekoć osjećao kad bih vidio to isto lice. Nervozno sam pogledao Titusa koji mi se smješkao kao da me ţeli umiriti i lagano me gurnuo u njezinu smjeru. Polako sam krenuo na drugu stranu prostorije prema Roylynn Prouix. Okrenula je lice prema meni i nasmiješila mi se dok sam prilazio. Bio je to lijep osmijeh, ali različit od sestrina. Dok je Haileyn uvijek bio prepun tuţne, proračunate ironije, ovaj je osmijeh bio bezazlen i iskren. Oboţavao sam Haileyn proračunati osmijeh, koji je svjedočio o neobičnim dubinama, ali nakon što sam bezbroj puta bio nasamaren i prevaren otkad sam ga prvi put vidio, pomislio sam kako je Roylynnin osmijeh daleko ljepši. "Gospođice Prouix?" upitah. Nastavila se smješkati bez riječi, i počeo sam se brinuti. "Zovem se Victor Carl." Nije bilo odgovora, samo taj smiješak. Je li išta bilo iza njega? Je li bezazlenost kojoj sam se tek trenutak prije divio, bila išta drugo osim lobotomijom stečene praznine? Gledao sam je trenutak, nakratko me preplavio uţas onoga što je moţda nedostajalo u ţeni koja je sjedila preda mnom. "Vi ste, pretpostavljam, posjetitelj kojega su mi rekli da očekujem", napokon reče ona glasom u kojem se čuo onaj isti naglasak koji se pojavljivao kod Hailey u trenucima kad bi se opustila i prestala paziti kako govori. Odahnuo sam od olakšanja zato što je u njezinoj glavi ipak netko bio doma. "Da, ja sam taj. Ţao mi je zbog onoga što se dogodilo vašoj sestri." Smiješak je nestao, okrenula je glavu i pogledala kroz prozor. "Hvala", rekla je tiho. "Upoznao sam je u Philadelphiji." Brzo se okrenula i pogledala me. "Zaista. Recite mi je li bila sretna u Philadelphiji?" Ovo je bilo kao stvoreno za šalu, ali odupro sam se ţelji da se našalim. "Teško je reći, bila je komplicirana ţena, ali mislim da je sigurno bilo trenutaka sreće."

Ponovno se nasmiješila. "Pa, drago mi je da barem to čujem." "Je li ostala s vama u kontaktu?" "O, da. Cesto smo razgovarale. Nazvala bi me da čuje kako sam, da pita kakav sam imala dan. Uvijek je bila vrlo paţljiva sestra." "Dakle, čuli ste za Guya Forresta." "Molim?" "Guy Forrest. Guy i vaša sestra ţivjeli su zajedno. Bili su zaručeni i namjeravali su se vjenčati." "Ne, nikada ga nije spomenula. Sigurna sam da bi ga spomenula da se zaista namjeravala udati za njega. Ali općenito, kad smo razgovarale, bila je više zainteresirana za to kako je meni." "Gospodin Forrest zaista je bio zaručen s vašom sestrom. Sve je bilo tu: prošnja, prihvaćanje, prsten. Ali sad je optuţen d a j u je ubio." "Zaista? Nisam čula. To je zaista šokantno. Ali sigurna sam da taj gospodin Forrest nije ništa takvo učinio. Muškarci nisu ubijali Hailey, oni su ubijali zbog Hailey." Iznenadio me ovaj komentar i vedrina kojom ga je izrekla. "Sjednite, gospodine Carl", reče ona i rukom mi pokaţe mjesto na drugom kraju kauča. "Nema potrebe da tako stojite nada mnom." "Gospođice Prouix, trebali biste znati da sam odvjetnik koji zastupa Guya Forresta u slučaju u kojem je on optuţen za ubojstvo. Došao sam vam postaviti nekoliko pitanja." "To nije zarazno, zar ne, to što ste odvjetnik?" "Oprostite?" "Neću početi trabunjati nešto na latinskom ili početi naplaćivati telefonske pozive ako mi se previše pribliţite i zarazite me?" "To ne mogu sa sigurnošću reći, ali ne, mislim da nećete." "Dobro onda, mislim da moţemo riskirati." Ponovno mi je rukom pokazala na drugi kraj kauča i sjeo sam. Okrenula se prema meni još uvijek drţeći svoju tanku crnu knjiţicu, prljavu i sa savinutim uglovima stranica, još uvijek se smiješila, sada ljubazno, s dubokim samopouzdanjem i odjednom mi je palo na pamet da njezin boravak ovdje sigurno mora biti neka pogreška. Moralo je tako biti. Bila je bistra i šarmantna i zabavna i prepuna ljubaznosti. Bio je to veliki pomak od mojih misli tek nekoliko trenutaka prije o njezinoj lobotomiji, ali moj doţivljaj toga mjesta bio je dezorijentirajući, a osjećaj koji sam imao, pavlovljevska ljubav koja me još uvijek proţimala, uvjerila me u to. U tom trenutku nisam ţelio govoriti o Hailey ili Guyu, čak ni o sirotom mrtvom Jesseu Sterrettu. Probudili su se moji primami instinkti i ţelio sam razgovarati o njoj. Ţelio sam joj se upucavati kao što bih to učinio sa svakom zgodnom curom u baru.

"Što to čitate?" upitah. Ĉvršće je stisnula crnu knjigu u svojemu krilu. "To mi je najdraţa knjiga. Stalno je čitam ispočetka." "Sigurno je zabavna", rekoh okrećući glavu da pročitam naslov na istrošenu hrptu knjige. "Pa, moţda i nije. Kratka povijest vremena Stephena Hawkinga." "Ĉuli ste za njega?" "Hawking. Nije li to onaj tip u invalidskim kolicima?" "Da. Nevjerojatan je. Mislim da sam pomalo zaljubljena u njega, iako čujem da je grozan prema svojim suprugama. Ima Lou Gehrigovu bolest i već je odavno trebao umrijeti, ali umjesto toga on sjedi u svojim kolicima i pušta um da tumara prema udaljenim rubovima svemira. A neobično je da kad piše o tome što tamo vidi, čini mi se kao da ispisuje priču mojega ţivota." "Vašega ţivota?" "Zanima li vas fizika, gospodine Carl?" "E je jednako me na kvadrat i takve stvari?" "Da, i takve stvari." "Ne, zapravo me ne zanima. Ne razumijem to. Ali kako je to priča vašega ţivota?" "Znate da se svemir širi velikom brzinom. Naravno da znate. Zar ne osjećate to? Ja to mogu osjetiti, svakoga dana u svakom trenutku osjećam kako se sve udaljava od mene." Odjednom sam pomislio na one točkice tame koje su se udaljavale od mene tijekom besanih noći i sav uţas koji su budile u meni. Kako je kad to osjećate svakog trenutka svakoga dana? "Sva ta... dezintegracija", reče ona, "sve je to posljedica velikoga praska." "Velikoga praska?" Sad se nagnula prema meni, kao da mi mora reći nešto uţasno vaţno, kao da me pokušava preobratiti na neku novu sjajnu religiju koja će mi spasiti dušu. "Veliki prasak. Sam početak vremena kad je svemir nastao iz jedne jedine, velike eksplozije. Prije toga nije se događalo ništa vaţno, jer nije imalo nikakva učinka na ono što se dogodilo poslije. A poslije, ništa više nije bilo isto, jer eksplozija se samo nastavila širiti, sve dalje i dalje." "A to se dogodilo i vama?" "Da. Naravno. Mislim da ste rekli da ste poznavali moju sestru. I njoj se to dogodilo, također. Ali u jednom trenutku sve to udaljavanje će prestati. Već je počelo usporavati i gravitacijska sila djeluje cijelo vrijeme, i jednoga dana, uskoro, jednoga dana, svemir će se prestati širiti i polako, polako će se početi stezati. A onda će se to stezanje ubrzati, ubrzati, ubrzati sve do eksplozije." Pljesnula je dlanovima. "Veliko drobljenje." "Veliko drobljenje?" "Da. I to će biti kraj svega. Kraj svega vremena, jer na ništa što se poslije toga

dogodi neće utjecati ni jedan događaj koji se prije dogodio." "A to nas uskoro čeka?" "Moţemo se samo nadati", reče ona s velikim osmijehom i sjajem u očima. Pitao sam se, šali li se ona sa mnom. Sigurno se o tome radilo i uzvratio sam joj osmijeh, iako sam osjećao neku zbunjujuću tugu. "Je li to ono što se dogodilo Jesseu Sterrettu?" upitah. "Veliko drobljenje?" Ĉinilo se da ju je ime iznenadilo. Okrenula je glavu i na trenutak pogledala kroz prozor. "Je li i on također u vašoj knjizi?" upitah. Nije se okrenula da me pogleda, ali kimnula je glavom i spustila pogled otvarajući istrošenu knjigu u svojemu krilu. Stranice su bile vrlo prljave, kao da je svaka prelistana stotine puta. Listala je knjigu, zastala tu i tamo kad bi joj neki odlomak privukao paţnju, kao neki ljudi kad listaju Bibliju. Napokon je zastala i podigla knjigu da mi nešto pokaţe. Poglavlje 6: "Crne rupe." "Mislim da bismo moţda", rekoh polako kao da govorim djetetu, "trebali pustiti knjigu i samo razgovarati." "Znate li što je crna rupa? To je nešto tako veliko, nešto s tako gustom gravitacijom da joj ništa ne moţe pobjeći, čak ni svjetlo. Zato je zovu crnom. Uglavnom se radi o zvijezdi koja se urušila sama u sebe. Zvijezda mora biti prave veličine i onda, kad prestane goijeti, samo se skupi u najmanju moguću kuglicu materije. Sve što joj se previše pribliţi, pada unutra i bude rastrgano prije nego što zauvijek nestane." "I kaţete da se to dogodilo Jesseu Sterrettu?" "Da, naravno. Pao je u crnu rupu." "Jesse Sterrett poginuo je u kamenolomu u Pierceu. Mislite da se u tom kamenolomu nalazila ugasla zvijezda?" "Ne, naravno da ne. Samo zato što se nalazim ovdje ne znači da sam luda. Ali crna rupa ne mora nastati samo od zvijezde. Sve što ima dovoljnu gustoću moţe postati crna rupa. Postoje stvari koje se zovu prvobitne crne rupe, koje su nastale u prvim sekundama nakon velikoga praska, stvorene su od prvih djelića svemira. Sve je to ovdje u knjizi. Sitne čestice tvari koje su saţete u najsitnije oblike i koje plutaju uokolo svemirom i uništavaju sve pred sobom. Pomislite na nešto veliko poput planine, saţeto toliko da nije duţe ni šire od milijuntog dijela centimetra. Pomislite samo na to. Tamna sila sa samoga početka našega svemira. A mogu se nalaziti bilo gdje, bilo gdje, duboko u svemiru ili već iza Mjeseca ili iza sljedećega zavoja na cesti. Mogu se nalaziti bilo gdje, plutaju ovdje, plutaju tamo, iza sebe ne ostavljaju ništa osim razaranja. Sve što im se suviše pribliţi pada u njih i bude rastrgano prije nego što zauvijek nestane. Masa planine u milijuntom djeliću centimetra." Gledao sam njezino lijepo lice dok je govorila, buljio sam tuţan i u nevjerici, ali

istovremeno, zbog nekog razloga, sjetio sam se neobične sile koja je strujala kroz Hailey i mene usred seksualnog čina. Tada mi se činila, ta sila, kao nešto snaţno, nezasitno, razarajuće, drevno. "I to je ubilo Jessea Sterretta", rekoh, "prvobitna crna rupa?" "Da. I Hailey također." "O čemu to govorite?" "Sve piše u knjizi." "Nema smisla." "Naravno da nema. Barem ne još. Nitko nije dovoljno pametan da smisli jednu jedinstvenu teoriju koja bi sve objasnila. Einstein je potrošio cijeli ţivot tragajući za njom. Zato i Stephen Hawking putuje do ruba svemira ne bi li otkrio objašnjenje. Jednu elegantnu jednadţbu koja bi odgovorila na sva pitanja. Stephen Hawking je tako blizu rješenja, svi su oni tako blizu. I ja sam blizu, također. Znam to. Svaki dan ponovno čitam što govori u ovoj knjizi i osjećam kako se sve više pribliţavam odgovoru, sve sam bliţe i bliţe rješenju. A kad ga nađem, sve će postati jasno. Sve. Hoćete li mi pomoći? Zar mi nećete pomoći?" "Ništa ne znam o fizici." Ispruţila je ruku i zgrabila me za košulju. "Rekli ste da je poznajete. Rekli ste da poznajete Hailey." "Da, rekao sam." "I postavljate pitanja o Jesseu Sterrettu. Dakle, znate više nego što mislite da znate. Bliţe ste nego što moţete zamisliti. Hoćete li raditi sa mnom? Hoćete li mi pomoći?" Vukla je tkaninu moje košulje koju je još čvrsto drţala. Zgrabio sam je za zapešće i njeţno se oslobodio njezina stiska. "To je ono što pokušavam učiniti. Kad biste mi bar odgovorili na neka pitanja..." "Svi su vaši odgovori ovdje." Mahnula je knjigom koju je drţala u drugoj ruci. „Što god ţelite saznati." Upravo tada s desne strane pojavila se jedna sjena. "Je li sve u redu?" upita Titus čiji je duboki glas bio ispunjen brigom. Primijetio sam da još uvijek drţim Roylynn za ruku. Pustio sam je. Okrenula se i nasmiješila Titusu istim onim sjajnim osmijehom koji je uputila meni prije nekoliko trenutaka. "Gospodin Carl će s nama raditi na smišljanju jedinstvene teorije", reče ona. "To je dobro", reče Titus. "To je vrlo dobro." "Titus mi je već mnogo pomogao", reče ona. "Već smo blizu, zar ne?" "Da, jesmo, naravno da jesmo." "Svijet će biti osupnut kad je smislimo." "Da, bit će", reče Titus. "Vi ćete dobiti Nobelovu nagradu." "Mi ćemo je dobiti", reče Roylynn. "Ti i svatko tko nam pomogne."

"Hvala, gospođice Prouix. To je baš lijepo." "U redu, gospodine Carl?" upita ona. "Jeste li spremni?" "Nedostaje li vam ona?" upitah. "Nedostaje li vam vaša sestra?" Zastala je i činilo se da vrlo paţljivo, namjerno, namješta lice u smiješak. "Kako bi mi nedostajala?" upita konačno. "Nikad nisam imala priliku to osjetiti. Ona je u meni, uvijek je bila. Ona me čini jačom. Nikad, ni jednoga dana u ţivotu nisam bila osamljena, jer ona je u meni. U svojem dahu osjećam njezin, njezin dodir u svojemu. Kad se pogledam u ogledalo, vidim dva lica. Kad govorim, čujem dva glasa. Ako vam odgovara, gospodine Carl, voljela bih početi s uvodom. Mislim da tu ima mnogo ključnih stvari." Otvorila je knjigu. "Evo ovdje. Jeste li spremni?" Pogledao sam Titusa i zatim kimnuo, dok me je gledala onim svojim ljubaznim licem i smješkala se. Počela je čitati. Ponovno sam kimnuo i nastavio kimati glavom dok je ona čitala i čitala. Ima nešto u juţnjačkom naglasku što vam da je ugodan osjećaj sigurnosti. Sama sigurnost koja se čula u glasu Roylynn Prouix govorila mi je koliko je to njoj vaţno, kako se čvrsto drţala uvjerenja da se odgovori na sve što joj je mučilo dušu, i dušu njezine sestre, da se ti odgovori nalaze negdje u toj trošnoj crnoj knjizi. Zato sam kimao i prestao se suprotstavljati i pustio da slatki sirup njezina glasa klizi preko mene. Slijedio sam je kroz riječi i stranice, slijedio sam je kroz jednostavne jednadţbe i komplicirane pojmove, slijedio sam je sve dok oboje nismo bili slobodni od sputavajuće sile teţe i dok nismo poletjeli s planeta, iz Sunčeva sustava, letjeli smo jedno pokraj drugoga, pokraj planeta koji su se vrtjeli oko svoje osi i pokraj zvijezda koje su nastajale i zvijezda koje su se gasile i galaksija koje se okreću oko masivnih središta, pokraj crnih rupa koje su sjale bijelim uţarenim sjajem usprkos svim očekivanjima, pokraj svih neobičnih, prekrasnih pojava o kojima čovjek još moţe samo sanjati, letjeli smo prema dalekim, dalekim rubovima svemira. "Jesi li saznao nešto?" upita Skink kad smo se našli u predvorju, nakon što se Titus pojavio i odveo Roylynn. "Ne." "Kako je, luda k'o izmjenična struja?" "Moglo bi se reći." „Što si, do vraga, mislio naći na mjestu kao što je ovo?" "Ne znam. Nešto drugo. Vrijeme je da se vratimo kući." "Odustaješ, ha?" "Moram se pripremiti za sudski proces." "Branit ćeš ga iako ništa nisi našao?" "Da. Nije to učinio, sad sam siguran." "Mene još nisi uvjerio." "Ne moram tebe uvjeravati nego dvanaest porotnika."

"Razočarao si me, Vic. Mislio sam da ćeš se vratiti prvotnom planu, ako ništa ne pronađemo." "Bio je to loš plan, klimav od početka. Postoji samo jedan način na koji se ovo moţe obaviti. Ići ravno do kraja. Tako to mislim odigrati." "Nisam ni mislio da ćeš ovdje naći bilo kakvu hebenu stvar, ali priznajem da sam malo razočaran što se pokazalo da sam imao pravo. Bilo bi lijepo vidjeti da su se stvari posloţile, lijepo i uredno, bilo bi lijepo zaroniti u prošlost i naći našega negativca. Ali nikad tako ne završi, zar ne, Vic? Stvari se nikada ne posloţe lijepo i uredno." "Pretpostavljam da ne", rekoh. Ali dok sam to izgovarao, nisam vjerovao da je to zaista istina. U trenutku dok sam to govorio, sjetio sam se neobična međuzvjezdanog putovanja na koje sam otišao s Roylynn Prouix prije samo nekoliko trenutaka. I pomislio sam da se tamo negdje, u dalekim prostranstvima svemira, negdje u golemu crnom prostoru kroz koji sam prošao s Roylynn, nalazi jedinstvena teorija koju sam traţio, teorija koja povezuje dvije ţrtve, dva ubojstva, dvije misterije, jednim okrutnim rješenjem.

PETI DIO KAMENOLOM

37 "Noć u ULICI RAVEN HILL BILA JE TIHA I KIŠNA", REĈE TUŢITELJ TROY Jefferson leţernim tuţiteljskim glasom. "Djeca su spavala, auto - mobili su bili parkirani na prilazima i uz pločnike, kuće su bile u tami. Sve je bilo zaključano, sigurno i mirno. Noć kad je malo vjerojatno da—" "Prigovor, časni sude." Stajao sam za stolom branitelja, Guy Forrest mi je sjedio slijeva, a Beth s rukom u gipsu, sjedila je s njegove lijeve strane. Sutkinja Tifaro pogledala je iznad svojih polunaočala prema meni. Lančić naočala, koji joj je visio pokraj sljepoočnica, davao

joj je izgled ljute učiteljice. "Tek smo na četvrtoj rečenici uvodnoga govora gospodina Jeffersona, odvjetnice. Ne mislite li da je vaš prigovor malo preuranjen? " "Gospodin Jefferson da je naslutiti da su sve kuće u ulici Raven Hill bile dobro zaključane te noći kad se dogodilo ubojstvo, a on dobro zna da nema dokaza da je kuća gospođice Prouix bila zaključana. On dobro zna da ne postoje dokazi koji bi pobili vjerojatnost da je bilo tko mogao ušetati u kuću, s bilo kakvom namjerom, bilo da—" "Gospodine Carl, to je dovoljno. Imat ćete priliku prodiskutirati nedostatak dokaza u svojoj završnoj riječi. Prigovor se odbija." "Hvala, časni sude", rekao sam i sjeo na svoje mjesto. "Dopustite da počnem ispočetka", reče Jefferson, smijuljeći mi se prije nego što se opet okrenuo poroti. "Noć u ulici Raven Hill bila je tiha i kišna. Djeca su spavala, automobili su bili parkirani na prilazima i uz pločnike, kuće su bile u tami. Sve je bilo zaključano, sigurno i mimo. Noć kad je malo vjerojatno da—" "Prigovor, časni sude. Ponovno je to učinio." "Gospodine Carl, prigovor vam je odbijen. Gospodin Jefferson moţe reći što ţeli. Sjednite." "Hvala, časni sude." Sjeo sam. "Noć kad je malo vjerojatno da će se", reče Jefferson brzo, "dogoditi ubojstvo." "Prigovor, časni sude." "Oh, molim vas", zastenje Troy Jefferson, okrećući se da me pogleda. "Gospodine Carl?" reče sutkinja, ne mogavši sakriti razdraţenost. "Da li se ubojstvo dogodilo ili ne, zaključak je koji će donijeti porota nakon što joj vi date potrebne upute. Gospodin Jefferson moţe ovdje raspravljati o činjenicama, ali uvodna riječ nije prilika kad se pred porotom razbacuje svim mogućim pravnim terminima u nadi da će porotnici, već u ovoj ranoj fazi, doći do nekih zaključaka koji ne moraju biti potvrđeni od strane—" "Prigovor se odbija", reče sutkinja. "Radi se o optuţbi za ubojstvo i stoga on moţe koristiti tu riječ. Sjednite, gospodine Carl. Već mi vas je dosta, a tek smo—" pogledala je na svoj ručni sat - "tri minute u sudskom postupku. Bojim se da će ovo biti jedno od onih suđenja, zato mi dopustite da vam objasnim svoje stajalište, gospodine Cari. Ne ţelim da još jednom prekinete uvodnu riječ gospodina Jeffersona. Ne ţelim čuti vaš glas, pa makar u zgradi buknuo poţar i vi prvi opazite plamen. Razumijete li?" "Da, časni sude. Hvala vam, časni sude." "Ne zahvaljujte mi dok vas lupam po prstima, gospodine Carl. To me dovodi u loše raspoloţenje. I, gospodine Jefferson, kad gospodin Carl bude drţao svoju uvodnu riječ, svakako se nadam da ćete mu iskazati više poštovanja nego što on iskazuje vama." "I ja se tome nadam, časni sude", rekoh.

Porota se ovome nasmijala, što mi je bilo drago. Nasmiješio sam se i kimnuo glavom prema njima. Neki su mi uzvratili smiješak. "Hvala, časni sude", rekoh, uz još malo smijuljenja. Troy Jefferson bijesno me pogledao prije nego što se okrenuo i ponovno započeo, ali sada malo pogrbljenih leda, kao da predviđa sljedeći prekid, a glas mu je izgubio ono prijašnje ljupko samopouzdanje. Boţe, kako volim sudnicu. Upravo tada nalazio sam se na čudnom, nenastanjenu mjestu, zbunjen zbog toga što se stvarno dogodilo Hailey Prouix, ili zašto joj se dogodilo, zbunjen onime što sam saznao u Zapadnoj Virginiji, nesiguran u to tko je kome što učinio, siguran samo u to da se muškarac kojega branim nalazi u teţoj situaciji nego što bi trebao, a sve zato što sam ja zeznuo stvar na svaki mogući način. Ĉuvao sam niz tajni koje bi mogle uništiti i mene i mojega klijenta. Tajio sam neke činjenice od Beth, moje partnerice i najbolje prijateljice. Igrao sam opasnu igru. A ipak, usprkos svemu tome, još uvijek sam se ugodno osjećao u prostorijama suda, a razlog nije bilo teško dokučiti. Do tog trenutka moj ţivot bio je jedan potpuni neuspjeh. Imao sam malo novca, još manje ljubavi, nekoliko dobrih prijatelja na koje sam mogao računati, ali samo nekoliko, i karijeru koja mi je, usprkos očiglednom nedostatku financijskih sredstava, nekako izmakla kontroli. Moja posljednja romantična veza uklapala se u kalup svih onih prethodnih, pogrešna veza koja je loše završila, iako se činilo da je ovaj završetak dostigao novi i nikad prije dostignuti vrhunac, jer je završio smrću. Ne, moja čitava ţivotna situacija bila je nejasna. Nekako, nakon sveg proteklog vremena, još uvijek nisam shvatio pravila igre. Postoji li knjiga s pravilima? Ta knjiga mi je potrebna. Mislio sam da će sve biti u redu kad diplomiram na koledţu, da će mi se ţivot preokrenuti u nešto lijepo, radosno i uspješno, ali ne, to se nije dogodilo. Zatim sam mislio da će odlazak na studij prava potaknuti taj proces, a zatim sam mislio da ću to postići ako preţivim duţe od pet godina sa svojim vlastitim odvjetničkim uredom. Pogrešno, pogrešno i opet pogrešno. Nisam imao blagog pojma o tome što se zaista događalo. Drugi su znali, drugi s ludim autima i velikim kućama i glasnim suprugama i regimentama djece, oni su znali kako igrati igru i kako izići kao pobjednici. Kako su se oni dočepali knjige s pravilima, dok su moje ruke još uvijek bile prazne? Ali na sudu nije bilo takvih problema. Ovdje zapravo postoji knjiga s pravilima, Pensilvanijski zakonik, a on je na mnogim stranicama svojih brojnih svezaka sadrţavao pravila o dokazima i pravila o sudskom postupku i pravila o kaznenom postupku, i postoji onaj veliki vodič ljudskoga ponašanja, kazneni zakon. Tijekom svoje karijere proveo sam dovoljno vremena zakopan u zakone da ta pravila naučim napamet. A također i druga pravila, pravila koja govore kako postupati sa svojim protivnikom, kako se odnositi prema poroti, kako pomoći svojim svjedocima kad ih ispitujem, kako uništiti svjedoke suparničke strane u unakrsnom ispitivanju. Izvan sudnice bio sam izgubljen, unutra sam bio

faca. Nije ovo hvalisanje, takvih kao ja ima na tisuće, izgleda da se radi o epidemiji, odvjetnici koji su izvan sudnice bespomoćni, a unutra su pravi jastrebovi, a ja i ne tvrdim da sam najbolji ili čak blizu takvima. Ponekad bih gledao pravog majstora kako prolazi kroz sve faze postupka i pozlilo bi mi od ljubomore. Dakle, ne, nisam najbolji, ali ono što najbolje radim, radim u sudnici. To je bilo jedino mjesto čija sam pravila razumio. I tako sam se, dok je Jefferson drţao uvodnu riječ, nastojao drţati novih pravila koja je postavila sutkinja Tifaro i ostatak vremena proveo sam suzdrţavajući se od prigovora na svaku drugu riječ. Bio je to naizgled teţak zadatak, mnogo puta sam napola ustao i onda bih na licu sutkinje ugledao nezadovoljstvo i ponizno se spustio na sjedalo. Sigurno me je bilo zanimljivo promatrati, vrpoljio sam se na stolici dok sam se susprezao, sigurno sam bio zanimljiv prizor, a znam to zbog izraza na licima porotnika koji su me gledali dok je Troy Jefferson nastojao završiti svoju uvodnu riječ. Bila je to dobra uvodna riječ, moram priznati, iznio je činjenice koje će dokazati u postupku protiv Guya Forresta s razornom jednostavnošću. Motiv. Guy i ţrtva bili su upleteni u prevaru u slučaju Gonzalez. Hailey se okrenula protiv njega kad je ukrala većinu novca s njihova zajedničkog računa i onda je još spavala s drugim muškarcem. Guy je imao dobrih razloga da bude bijesan na nju, tako bijesan da je bio u stanju ubiti. A to se i dogodilo. One noći kad je ubijena, Hailey Prouix dobila je udarac u oko, prije nego što j e ustrij elj ena. Tu j e i prilika. Guy j e j edini za koj ega se zna da je bio u kući sa ţrtvom u noći ubojstva. Oruţje. Guyevi otisci prstiju nalazili su se na pištolju, njegovu pištolju, a forenzičari će dokazati da je upravo iz njega pucano u srce Hailey Prouix. A zatim su tu bili i oni sitni činjenični detalji koji, poput ukrasnih jastuka na kauču, toliko pridonose cijeloj stvari. Umjesto da je nakon pucnjave pozvao hitnu pomoć, Guy je pozvao svojega odvjetnika. Nakon dolaska policije, Guy je pokušao pobjeći s torbom punom novca i bočicom Viagre. O, činjenice su nedvojbeno bile na Jeffersonovoj strani i uvodna riječ bila bi mu dovoljno snaţna da stavi ţeljezne lance Guyu oko gleţnjeva da se porota nije toliko koncentrirala na moja hrabra nastojanja da se suzdrţim od upadica. Zapravo došlo je do toga da se više nisam morao ni vrpoljiti poput zmije ne bih li privukao njihovu paţnju. Jeff bi izrekao tvrdnju, porota bi pogledala prema meni, podigao bih jednu obrvu i oni bi razumjeli da ono što je upravo bilo izrečeno moraju uzeti s rezervom. "Gospodine Carl", reče sutkinja Tifaro, pokazujući mi rukom da izađem pred porotu nakon što je Troy Jefferson sjeo na svoje mjesto. "Ne tjerajte nas da čekamo." Sjedeći još uvijek na svojoj stolici za stolom branitelja, potapšao sam Guya po ramenu njegova sivog odijela i zatim mu stisnuo ruku pokazujući solidarnost. "Zovem se Victor Carl", rekoh. "Ovo je moj klijent, Guy Forrest. Gospodin Jefferson, tamo preko, pokušava ga ubiti, što je ozbiljna stvar. Š t o j e , zapravo,

Guyev teţak zločin? Gospodin Jefferson kaţe da je to ubojstvo, ali nema pravo. Guy nije ubio Hailey Prouix. To je učinio netko drugi. Netko je ušao u kuću, popeo se stepenicama i ubio Hailey Prouix, dok je Guy bio u jacuzziju čiji su mlazovi glasno šištali. Na ušima je imao slušalice i slušao je Louisa Armstronga kako svira na svojoj trubi. Tako se to dogodilo, bez obzira na to koliko vam neobično moţe zvučati. Kad je policija stigla, našla je jacuzzi kadu punu vode, sa strane je bio odloţen walkman, u kojemu se nalazio CD Satchma i njegove milozvučne trube. Kad su provjerili Guyeve ruke traţeći tragove baruta, nije bilo nikakvih dokaza da je pucao iz pištolja, zato što nije. Slušao je Louisa Armstronga, a kad je izašao iz kade, našao je Hailey Prouix mrtvu. On to nije učinio. Zašto se, dakle, sudi Guyu? Š t o j e zapravo njegov zločin?" Ustao sam, stao Guyu iza leđa, stavio ruke na njegova ramena. "Njegov je zločin, ozbiljan prijestup zbog kojega mu je ţivot na kocki, to što se zaljubio." Sad sam polako hodao i govorio, polako sam prilazio poroti sve dok nisam zastao točno ispred njihove ograde, dovoljno blizu da mogu ispruţiti ruku i pomazati čelo svakog porotnika u prvome redu. "Guy je ţivio ţivotom kakav svi mi ţelimo. Imao je lijepu suprugu, dvoje djece, kuću, veliku kuću, posao u odvjetničkoj firmi gdje je dobro zarađivao, a zarađivao bi još više kad bi postao partner, o čemu nije bilo dvojbe, vjerujte mi. Nije bilo dvojbe, jer onaj tko je morao donijeti odluku o njegovu primanju za partnera bio je njegov punac, Jonah Peale, o čemu ćete više saznati kad pozovemo gospodina Pealea da svjedoči na strani optuţbe. Guy je imao ţivot kakav bismo svi mi poţeljeli, ali odrekao ga se. Zašto? Gospodin Jefferson će tvrditi da je to bilo zbog novca, ali nemojte u to po vjerovati. Tuţitelj i su plaćeni manje nego što vrijede i zato uvijek misle da se novac nalazi u srţi svega, ali ne i u ovom slučaju, dame i gospodo. Što god Guy Forrest učinio, ili što nije učinio, to nema veze s novcem. Dokazi će pokazati da je Guy trebao zaraditi mili june i on se toga odrekao, a kad to vidite, znat ćete da novac nije to što ga je motiviralo. Umjesto toga, ţrtvovao je svoj prekrasni način ţivota, odbacio je sve što je imao, zbog ljubavi. Hailey Prouix bila je prelijepa, pametna, tuţna, zavodljiva. Hailey Prouix bila je sirena koja je Guya odvukla od njegova ugodna ţivota u nepredvidljive vode ljubavi, a on si nije mogao pomoći. Ostavio je suprugu, djecu, posao, budućnost, svoj integritet - sve je to ostavio zbog nje. Sve je to ostavio zbog ljubavi. Ne kaţem da je bio u pravu kad je napustio obitelj i upropastio svoju poslovnu reputaciju imate pravo osuditi to što je učinio, a on će zbog toga patiti do kraja ţivota - ali učinio je to zbog ljubavi, a ljubav, barem u ovoj drţavi, nije kazneno djelo koje zasluţuje smrtnu kaznu vješanjem. Već ste čuli za slučaj Gonzalez, kao da će to dokazati da je Guy ubio Hailey Prouix. Dopustite mi da vam kaţem da to ništa neće dokazati. Juan Gonzalez, siroti

čovjek s Obitelji koju je uzdrţavao, došao je u bolnicu zbog jednostavne operacije, a završio u komi iz koje se nije probudio. Hailey Prouix zastupala je obitelj Gonzalez, traţila je odštetu. Guy Forrest zastupao je liječnika i osiguravajuće društvo, koji su htjeli izbjeći isplatu Obitelji zbog katastrofalna ishoda. Postojao je dosje koji je dokazivao da je gospodin Gonzalez imao otprije poznate zdravstvene probleme i to je moglo pomoći Guyevim klijentima dobiti spor, ali Guy je sakrio dosje zato da obitelj Gonzalez ipak dobije neki novac i zato da i Hailey Prouix, njegova ljubav, dobije nešto novca. To što je učinio bilo je pogrešno, ne branim ga zbog toga, ali nemojte misliti da je to učinio zbog novca. D a j e mislio samo na novac, ostao bi u braku s kćeri Jone Pealea i postao bi partner u njegovoj firmi i bio bi jedan od mogućih nasljednika bogatstva Jone Pealea i na kraju bi imao više novca nego što bi ikada bio u stanju potrošiti. Ne, moţemo se zapitati zašto se Hailey Prouix spetljala s Guyem Forrestom, moţemo se zapitati koji su joj bili motivi, ali kad čujete dokaze, nećete nimalo sumnjati u ono što je motiviralo Guya Forresta. Sakrio je taj dosje, nije ispunio svoje obveze prema klijentima i zakonu, prekršio je pravila zbog ljubavi. Ono što je učinio bilo je pogrešno i moţda se radi o zločinu, zločinu zbog ljubavi, i moţda bi ga trebalo optuţiti za to. Ali nije sakrio dosje zbog novca, i kad gospodin Jefferson kaţe da je kasnije ubio svoju ljubavnicu zbog tog istog novca, znat ćete da u tome nema pravo. A čuli ste i to kako vam gospodin Jefferson priča da je Hailey Prouix imala drugoga ljubavnika i da bi i to, uz novac, mogao biti razlog zbog kojega ju je Guy ubio. Pomislili biste da gospodin Jefferson moţe zaključiti koji je od tih dvaju razloga bitan, ali on to nije u stanju učiniti. A dokazi će pokazati kako je gospodin Jefferson otkrio taj podatak o ljubavniku Hailey Prouix tako da je posegnuo duboko u njezino tijelo i izvukao dokaz, tako da je provjerio taj dokaz pomoću najnaprednijih znanstvenih metoda, usporedio dobivenu DNK s Guyevom i pokazalo se da se sloţeni nizovi DNK ne poklapaju. Nećemo se suprotstavljati točnosti toga testa, već samo ideji da je Guy Forrest mogao provesti isti komplicirani znanstveni test da sazna istinu. Ĉini se smiješnim, zar ne? Ali gospodin Jefferson oslanjat će se na tu ideju da bi pokazao motiv tamo gdje ne postoji ni tračak dokaza da je Guy znao za drugoga ljubavnika. Gospodin Jefferson pretpostavlja da je Hailey namjeravala ostaviti Guya zbog tog drugog muškarca i da ju je zato najprije udario, a potom i ubio. Ali sve što sa sigurnošću znamo jest da su Guy i Hailey ţivjeli zajedno, da su bili zaručeni i namjeravali se vjenčati, da su planirali zajedničku budućnost kao muţ i ţena. Namjeravali su otići u Kostariku na odmor. Vidjet ćete avionske karte s njihovim imenima. Recite mi, dame i gospodo, koga je Hailey Prouix ostavljala i zbog koga? Moţete isto tako pretpostaviti suprotno onome što tvrdi gospodin Jefferson, da je ostavljala drugoga muškarca zbog Guya i da je to razlog zašto ju je taj muškarac

udario kad mu je rekla da je sve gotovo i zatim ubio. Mrtvozornik ne moţe precizno odrediti vrijeme udarca koji je uzrokovao modricu na njezinu oku. To se dogodilo prije ubojstva, ali ne znamo sa sigurnošću koliko prije, ne znamo nije li se to moţda dogodilo za vrijeme tajnoga sastanka s ljubavnikom ranije tog dana, kad se moţda oprostila od njega i kad je on izgubio kontrolu. A kad na avionskoj karti za Kostariku vidite Guyevo ime, moţda ćete ovu mogućnost smatrati vjerojatnijom. I tako ju je, moţda, vjerojatno, ubio taj drugi muškarac. Sad, dame i gospodo, trebali biste se zapitati što ćete tijekom ovoga suđenja saznati o tom drugom ljubavniku, osim toga da je postojao, u što se ne moţe sumnjati. Hoćete li saznati tko je on bio? Ne. Hoćete li saznati je li mu Hailey dala ključ svoje kuće ili nije? Ne. Je li mu tijekom tajnih sastanaka pokazala mjesto gdje je čuvala pištolj ili nije? Ne. Je li on bio tako bijesan da je mogao ubiti Hailey Prouix zato što ga je namjeravala ostaviti? Ne. Ima li on alibi za noć kad se dogodilo ubojstvo? Ne. Je li moţda vrebao negdje oko kuće, čekao sve dok ga bijes nije natjerao da uđe unutra, nađe mjesto na kojem je pištolj bio sakriven i krene uz stepenice do sobe gdje je ubio ţenu koju je opsesivno volio, ţenu koja ga je namjeravala ostaviti, prepustiti njegovoj vlastitoj hladnoj, okrutnoj samoći, i zato joj je pucao u srce? Pratite kako se odvija ovo suđenje i čekajte hoćete li dobiti ijedan odgovor na ova pitanja i zapitajte se zašto tih odgovora nema. A zatim se zapitajte što je s tajanstvenom mokrom mrljom na sagu, koju je policija našla pokraj ulaznih vrata, i pitajte se tko je to bio, tko je došao izvana i tamo nešto ostavio, kišobran, cipele, nešto, kad sa sigurnošću znamo da to nije bio Guy. Zapitajte se tko je bio neobični muškarac u crnom, koji je izjurio iz kuće Hailey Prouix one noći kad se dogodilo ubojstvo, kad je Guy Forrest bio već u pritvoru. Vjerujem da će dokazi sve ovo potkrijepiti. Dokazi će pokazati i odgovorili na ključna pitanja koja sam vam upravo naveo, a sve što su mislili je da su našli konačni odgovor. Optuţili su Guya za ubojstvo Hailey Prouix, jer su imali jedino njegovo ime, Vaza između Guya i Hailey bila je snaţna i nepobitna ljubav. Volio ju je, zbog nje se svega odrekao. To je razlog zašto mu se danas sudi, zbog te ljubavi. I ovo je, napokon, ono što ţelim da se zapitate, dame i gospodo: kad je ljubav postala zločin?"

38 USTALI SMO DOK JE POROTA IZLAZILA I OSTALI SMO STAJATI DOK JE ZA njima izlazila sutkinja Tifaro. Zagrlio sam Guya, stisnuo mu ramena i prozborio nekoliko ohrabrujućih riječi, prije nego što ga je sudski podvornik otpratio da ga odvezu natrag u okruţni zatvor. I tako smo za stolom branitelja ostali samo Beth i ja. Spremao sam svoje biljeţnice, fascikle, svoje sveprisutne ţute samoljepljive papiriće, kad je nešto tresnulo na susjedni stol.

Prenuo sam se, okrenuo, i ugledao veliku smeđu torbu za spise koju je u ruci drţao Troy Jefferson smješkajući se. "To je bilo prilično dobro", reče on. "Kakva predstava." "Hvala." "Trebao si sniziti ton glasa i otpjevati koju pjesmu Barryja Whitea. Ĉujem ga kako pjeva: 'Kad je ljubav postala zločin?' Ali to ti neće proći. Koga god pokušavaš optuţiti, otisci prstiju na pištolju pripadaju Guyu." "Time ćemo se baviti tijekom suđenja." "Mislio sam da će to biti tvoja strategija, optuţiti ljubavnika, strategija dobra kao i svaka druga, ali nisam mislio da ćeš biti tako glup da je izlaneš u uvodnoj riječi kad on moţe svakog trenutka ušetati u sudnicu." "Pa, eto, sad znaš, to je ono što smo Beth i ja, dvoje glupana." "Otvoreno ga optuţuješ, sve će doći u novine, moţda ga baš povučeš za rukav. A mene si sigurno povukao. Dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu tragamo za njim." "Moţda ste to već trebali učiniti prije nego što su članovi porote prisegnuli." "Oh, naći ćemo ga mi, zajedno s njegovim alibijem. Detektivi su se bunili i gunđali zbog prekovremenih sati, ali već imaju neke tragove." "Kad već govorimo o detektivima, vidio sam za tvojim stolom detektivku Stone, ali ne i našeg dobrog prijatelja Bregera." "Otišao je na izlet." "Na neko zanimljivo mjesto?" "U Vegas." "Kockati?" "Ne. Ali prije nego što je otišao, rekao mi je da još ima neka pitanja u vezi noći ubojstva. Još jednom nas je upitao hoćeš li nam dopustiti da pregledamo ispis tvojih telefonskih poziva za tu noć." "Još jedanput odbijam", rekoh. "To je dio povjerljivog razgovora između odvjetnika i klijenta. A mislim da sutkinja neće napraviti presedan i dopustiti ti da prekapaš po telefonskim ispisima branitelja nakon što je sudski postupak već počeo." "Moţda neće, ali ne dobije svaki branitelj telefonski poziv nekoliko trenutaka nakon ubojstva. Mislim da ćemo morati čekati i vidjeti." Otvorio je svoju torbu za spise, izvadio zahtjev s plavom poleđinom, bacio ga na stol pred mene. "Ovo već neko vrijeme čuvam, ali mislim da je postalo prevruće da ga i dalje drţim kod sebe. Podnijet ću zahtjev prije nego što danas napustim sud. Očekujem da će ona sutra odlučiti što treba učiniti." "Dopusti mi da pogađam, Troy. Na košarkaškom terenu nisi baš drţao usta zatvorena. " "Nisam šutio, to je sigurno", reče on sa smiješkom na licu, prije nego što se

okrenuo i pošao prema izlazu praćen s dva pomoćnika okruţnog tuţitelja s kojima je radio. Beth i ja promatrali smo kako se klika udaljava. Preletio sam očima dokument koji mi je dao: ZAHTJEV ZA PRISILNU PROVJERU ODREĐENIH TELEFONSKIH POZIVA. "Na ovo ćeš još večeras morati odgovoriti", rekoh pruţajući Beth papir. Beth zgrabi dokument zdravom rukom i brzo ga pregleda. Zglob joj je loše zacjeljivao. Morali su ponovno lomiti kosti, ispravno ih namjestiti i pričvrstiti metalnim kopčama umetnutima pomoću velike pneumatske naprave. Za nju je ovo bilo ljeto boli, ali činilo se da su liječnici napokon ispravno obavili posao i da će ovo biti posljednji gips koji nosi. Nastavila je čitati zahtjev i dok je još čitala, rekla je: "Ima pravo, znaš." "Tko, Troy? Ne, samo blebeće bez veze." "Nije točno. Ĉinio se veseo." "Zaista? Mislio sam da izgleda malo uzrujano." "Ne uzrujano, nego mu je laknulo. Da nisi išao u detalje, mogao si do kraja imati otvorene neke mogućnosti. Svako veliko iznenađenje moglo bi se obrazloţiti. Ali sada, ako taj drugi ljubavnik ušeta u sudnicu, nadrapali smo. Sto ako se on pojavi i njegova DNK odgovara, a on ima savršeni alibi? Sto onda?" "To se neće dogoditi." "Zašto ne?" "Ima razlog zbog kojega se skriva. Moţda je oţenjen, moţda je zaručen, moţda je njegov homoseksualni ljubavnik ljubomorni vrag. Sto god da bilo, još nije istupio, ali ni neće u budućnosti." "Ali mogao bi, ako misli da će se pravi ubojica izvući zbog njegove šutnje. Moţda će podnijeti neugodnost samo da bi zaustavio izvrtanje pravde." "Nije toliko plemenit." "Kako moţeš biti tako siguran?" "Vjeruj mi." "Ne znam, Victore", reče Beth gledajući prema vratima kroz koja je Troy Jefferson upravo izašao. "Ĉinilo se da Jefferson već zna tko je drugi ljubavnik i priprema se dovući ga ovamo čim ti padneš u njegovu zamku." "Zar nam to već nije morao otkriti?" upitah, a glas mi je odavao nenadanu nervozu. "Nije, ako se radi samo o sumnji i ako će tek sad odaslati svoje detektive da to pretvore u činjenicu." Trenutak sam razmislio o tome, a zatim sam zatresao glavom. "Morao sam to učiniti. Da bih ovdje pobijedio, moram uvjeriti porotu da iza svakoga pitanja, svake mogućnosti, traţi nestaloga ljubavnika. Ako ga ponudim tek na kraju, to bi izgledalo kao glupav, isprazan govor. On sad sjedi tu, s nama, za stolom branitelja, spreman podnijeti svoj dio optuţbe kad su dokazi dvosmisleni. On je

taj kojega će porota vidjeti kad forenzičarka posvjedoči da nije mogla naći ostatke baruta na Guyevim rukama, na samome mjestu zločina. Pokušat će odbaciti taj nalaz tvrdnjom da je kiša isprala barut, ali porota će se pitati nije li policija moţda pregledavala pogrešnoga muškarca. A kad DNK uzorak sjemena bude prikazan na panou, neću trebati reći ni riječ, a oni će se pitati ne gledaju li ubojičin DNK. Do trenutka kad dođem do završne riječi, oni će već odlučiti i naći osnovanu sumnju." Beth me samo gledala, u očima je imala blijedi tračak veselja zbog mojega samopouzdanja. "Zvuči tako jednostavno." "Geniji uvijek tako zvuče. Ali na kraju nisu vaţne naše pretpostavke." Njeţno sam prstom kucnuo po njezinu gipsu, zvuk je bio oštar i šupalj. "Bok. Ima li koga unutra? To je ono što naš klijent ţeli da iznesemo na raspravi, to nam je ponovio nekoliko puta, i to je, dakle, put kojim ćemo ići." "Nisam navikla vidjeti da toliko uvaţavaš klijentove ţelje." "Odvjetnik je i radi se o njegovu ţivotu." "Nadajmo se samo da mu se neće sve obiti o glavu", reče ona. "Jesi li odlučio hoće li Guy svjedočiti?" "On bi to ţelio, ali neću mu dopustiti. Morao bi reći da je znao za drugoga muškarca i d a j u je udario one noći kad je ubijena. Te dvije činjenice bi nas dokrajčile." "Ali što je s otvorenim vratima, iznenadnim zvukom? Kako ćeš dokazati mogućnost da se netko drugi ušuljao u kuću te noći?" "Zbog toga je, draga Beth, izmišljeno unakrsno ispitivanje."

39 UNAKRSNO ISPITIVANJE JE VJEŠTIĈJI NAPITAK. POZNATO JE DA ONO MOŢE biti serum istine za laţljivce, ali u našem slučaju to još nije bio problem. Ovdje nije bilo laţaca, nije bilo laţnoga svjedočenja kojim bi se optuţenome pokušalo smjestiti. Optuţnica protiv Guya Forresta u velikoj se mjeri temelji na indicijama, a okolnosti su, kako ih je iznio Troy Jefferson, u osnovi bile točne. Jedino se nismo slagali u zaključcima koji su proizlazili iz tih okolnosti. Ali to je samo zahtijevalo drugačiji recept za unakrsno ispitivanje, alkemičarev napitak koji će ono neshvatljivo pretvoriti u shvatljivo, ono nezamislivo u zamislivo, ono nevjerojatno u apsolutnu vjerojatnost čvrstu poput stijene, napitak koji će uskomešati utvare i magijom ih pretvoriti u stvorenja od krvi i mesa. "Dakle, gospođo Morgan", rekoh, "u vašem ste iskazu izjavili da ste vidjeli gospodina Forresta kako sjedi pred svojom kućom oko jedanaest sati one noći kad se dogodilo ubojstvo. Je li to točno?"

"Točno je", reče Evelyn Morgan, dobro odjevena starija dama, čija je svaka vlas bila nalakirana i na svojemu mjestu. Bila je Haileyna susjeda, stanovala je nekoliko kuća dalje na drugoj strani ulice. "A gospodin Forrest nije mnogo toga imao na sebi, je li točno?" "Ne, koliko sam mogla vidjeti, bilo je polumračno i nisam baš sve najbolje vidjela." "Hvala Bogu na polumraku, je li tako, gospođo Morgan? Sjećate li se jesu li svjetla na katu bila upaljena?" "Da, jesu. Ili barem tako mislim. Primijetila sam to jer mi se čini da je prije toga prozor na katu bio u mraku." "A to je prozor spavaće sobe?" "Nikad me nisu pozvali unutra, ali mislim da je tako." "Dobro. I onda kasnije, nakon što ste ugledali gospodina Forresta pred kućom, vidjeli ste i muškarca u kišnom kaputu koji se penje stepenicama, razgovara s gospodinom Forrestom, podiţe nešto sa stepenice i zatim ulazi u kuću. I izjavili ste da sam taj muškarac bio ja?" "Da, koliko se sjećam", reče ona. "Imate dobre oči, gospođo Morgan", rekoh. "Vidim da nosite naočale. Jeste li ih nosili i one večeri?" "Jesam. Nosim ih sve dok ne odem na počinak. A u posljednje vrijeme više ne spavam tako dobro kao prije." "Dobro. Dakle, kad ste me vidjeli da se penjem onim stepenicama, jesam li nosio kišobran?" "Ne, koliko se sjećam." "Moţda kakvu torbu, ili kakav predmet koji sam mogao odloţiti pokraj ulaznih vrata kad sam ušao?" "Ne, gospodine." "A unutra nisam bio dugo, je li točno, i ubrzo sam opet izišao van?" "Koliko se sjećam, da." "A ubrzo poslije toga stigla je policija." "Da." "To je morao biti vrlo zanimljiv prizor." "Pa, naša četvrt obično je vrlo tiha." "Udani ste, zar ne, gospođo Morgan?" "Da, već trideset tri godine." "Trideset tri godine. Ajme meni! I koliko djece imate?" "Ĉetvero i dvoje unučadi, a još dvoje su na putu." "To je velika stvar, da. Osim toga, bavite se i dobrovoljnim radom o kojemu ste nam pričali i nemate baš puno slobodna vremena, je li točno?"

"Nije mi dosadno." "Kladim se da nije, gospođo Morgan. Vidim da niste jedna od onih tuţnih, patetičnih dama koje sve svoje dane provode gledajući kroz prozori špijunirajući susjedstvo." "Naravno da ne." "Imate puno toga što vam ispunjava ţivot i niste takva osoba." "Da, imam, gospodine Carl." "Zato kaţete da ste vidjeli gospodina Forresta kako sjedi na stepenicama, ali niste ga vidjeli kako izlazi iz kuće, jer bili ste zaokupljeni svojim vlastitim ţivotom, a niste razmicali zavjese da vidite što se događa u susjedstvu." "Da, tako je." "Ako je netko prišao onim stepenicama i ušao u kuću, netko, recimo s kišobranom ili torbom, vi to ne biste primijetili? " "Moţda ne bih, ne znam." "Zapravo, cijela je vojska mogla ući i izići, a vi je ne biste vidjeli, jer bili ste zaokupljeni svojim vlastitim ţivotom, niste sjedili pokraj prozora poput špijuna." "Pretpostavljam da je tako." "Hvala vam, gospodo Morgan. To je sve." Dakle, nije to bila muljatorska obrana koju sam iznio koristeći se svojim vještičjom napitkom, ne, ni najmanje. Naravno, nikad mi nije ispod časti iznijeti muljatorsku obranu, izbušiti rupe u čvrstom slučaju samo da bih stvorio neku sumnju tamo gdje sumnje uopće ne bi trebalo biti, to je posao branitelja, ali ovdje se nije radilo o tome. Hailey je ubijena i ako je Guy neduţan, kako sam sada vjerovao, onda je neka druga osoba ušla u kuću, popela se onim stepenicama i ubila je. Ĉovjek kojega sam isprva smatrao krivim nije to učinio, znao sam to savršeno, jer sam širio obranu i, zapravo, optuţivao samoga sebe, izostavljajući spominjanje vlastita imena zbog doličnosti. Ali netko ju je zaista ubio, netko jest, sigurno, a moj je posao bio, onako kako sam ga shvaćao, uzeti jednostavno svjedočenje koje je Jefferson ponudio i napraviti rupu, dovoljno veliku da kroz nju moţe ušetati ubojica i počiniti svoje crno nedjelo. "Dakle, policajce Pepper, u vašem ste izvješću napisali da ste nakon otkrivanja lesa brzo pregledali kuću i uočili da je jedan mali dio saga pokraj ulaznih vrata mokar." "Točno." "Radilo se o površini od trideset četvornih centimetara, je li to točno?" "Otprilike. Nisam vadio metar da izmjerim." "Je li krov prokišnjavao u tom dijelu kuće?"

"Koliko sam vidio, nije." "Zid?" "Ne." "Dakle taj dio saga moţda je bio mokar od kišobrana ili kaputa bačenoga na pod ili od cipela." "Pretpostavljam da je tako." "Jeste li provjerili je li tamo bilo kakvih vlakana ili ostataka nečega?" "Mjesto je pregledano, ali nisam ga pregledao ja. Koliko znam, ništa neuobičajeno nije nađeno, samo neki kamenčići koji su se tamo i prije mogli nalaziti." "Ali u tom se kutu nije nalazio stalak za kišobrane ili vješalica, zar ne?" "Ne, gospodine." "To dakle nije bilo mjesto gdje su gospođica Prouix ili gospodin Forrest obično odlagali svoje mokre stvari." "Prigovor", reče Troy Jefferson. "Prihvaća se", reče sutkinja Tifaro. "Prihvaćate prigovor samo tako, sutkinjo? Bez argumenata, bez objašnjenja?" "Tako je." "Samo pokušavam pokazati da nije baš bilo vjerojatno da su gospođica Prouix ili gospodin Forrest bilo što ostavili tamo, to je sve." "Ne s ovim svjedokom. Prigovor se prihvaća, nastavite." "O.K., dobro. Pokušat ću. Dakle, policajce Pepper, je li moguće, ako se uzme u obzir veličina i mjesto te mrlje, je li moguće da je netko, bilo tko, ušao te noći u kuću i spustio nešto mokro na pod, na primjer torbu ili kišobran ili cipele, a zatim produţio stepenicama na kat?" "Sve je moguće." "I ako se ta mogućnost dogodila i ako je ta osoba otišla nakon onoga što je učinila, što god to bilo, onda bi ta osoba ponijela sa sobom mokri predmet, torbu ili kišobran ili cipele, a to nije bio Guy koji je još bio tamo, zajedno sa svim svojim stvarima." "Sve je moguće, kako sam već rekao." "Da, tako je, policajce. Nemam više pitanja." Tijekom suđenja stalno sam razmišljao o Roylynn Prouix i njezinoj crnoj knjiţici. Troy Jefferson leţerno je izlagao svoj slučaj, jednostavno objašnjenje vremena i prostora prema kojemu je bilo nemoguće da je itko drugi osim Guya Forresta ubio Hailey Prouix. S druge strane, ja sam nastojao stvoriti smetnju u njegovu kontinuumu, pokušavao sam izvrnuti vrijeme i prostor tako da se pojavi vremenski razmak, zjapeća rupa dovoljno velika da netko drugi osim Guya moţe zakoračiti kroz nju i ispucati jedan metak. To što sam radio izgledalo je poput trika, to izvrtanje, ali dok sam radio, shvatio sam da to uopće nije trik. Ta rupa je postojala, to je apsolutno sigurno, a ja sam samo nastojao da se ona i vidi.

Mislio sam na onu prvobitnu crnu rupu o kojoj je govorila Roylynn, o onome što je razorilo njezin ţivot i ţivot njezine sestre. Rekla je da je ta ista crna rupa progutala Jessea Sterretta. U onome trenutku te su mi se riječi činile kao proizvod uma poremećena velikom tragedijom, ali tijekom suđenja ponovno sam počeo razmišljati o toj izjavi. Svaki put tijekom unakrsnog ispitivanja kad bih uzburkao leţerni tijek izlaganja Troya Jeffersona i još više povećao rupu, činilo se da sila nekog golemoga tijela postaje vidljiva. Još uvijek je bilo samo u sjeni, to tijelo, još uvijek je bilo nedefinirano, ali bilo je tu, zakrivljavalo je vrijeme i prostor, otvaralo svoju ubojitu rupu. Masa jedne planine, rekla je Roylynn Prouix, u milijuntom dijelu centimetra. Sa svakim svjedokom na unakrsnom ispitivanju, sa svakim pitanjem, izgledala je sve prisutnija, sve strasnija, sve istinitija. "Policajce Jenkins, izjavili ste da ste našli dokaz broj sedam, u ovom slučaju to je CD player sa slušalicama, pokraj jacuzzija u velikoj kupaonici." "Tako je." "Je li ta jacuzzi kada imala ugrađene mlaznice?" "Da, na zidu se nalazio prekidač s tajmerom." "Jeste li pokušali uključiti prekidač da vidite rade li mlaznice?" "Jesam." "Prilično su glasne, zar ne?" "Pretpostavljam da je tako. U onoj maloj kupaonici, svakako." "Dakle, slušalice koje ste našli, jesu li bile obične, lagane, kakve najčešće dobijete zajedno s takvimplayerimaT' "Ne znam kakve obično idu u kompletu, ali ove su bile prilično dobre slušalice. Ako smijem pogledati dokazni materijal, moći ću vam reći više." Donio sam dokaz broj sedam do svjedoka. "Ovo su vaši inicijali na vrećici, je li to točno?" "Moji inicijali su ovi prvi. Drugi inicijali pripadaju forenzičaru koji je pregledavao dokaz u laboratoriju." "Dobro. Hoćete li otvoriti vrećicu, izvaditi dokaz i pogledati slušalice? To su one iste slušalice koje ste našli pokraj kade, je li točno?" "Da. Proizvela ih je tvrtka Koss. To su slušalice sa spuţvicom koja prianja uz uho. " "Prilično dobre kvalitete?" "Ne znam sigurno, ali bolje su od običnih, pretpostavljam." "A CD koji se nalazio unutra bio je Louis Armstrong, Najveći hitovi! " "Da, tako je." "I još uvijek je unutra?" Policajac podigne poklopac. "Da."

"Policajce, jeste li provjerili tipku na CD playeru, prije nego što ste ga stavili u vrećicu kao dokazni materijal?" "Što hoćete reći?" "Player ima mali digitalni prozorčić, zar ne?" "Da, ima." "I on pokazuje sve moguće informacije. Pokazuje broj pjesme koja svira. Govori vam o stanju baterije. Govori o jačini tona kojom player svira. " "Pretpostavljam da je tako." "I jeste li provjerili te podatke kad ste našli CD player i stavili ga u ovu lijepu plastičnu vrećicu, na kojoj ste ispisali svoje inicijale?" "Nisam ţelio prebrisati moguće ostatke prstiju, dakle, ne, nisam se igrao s time. Mogu li provjeriti svoje bilješke i vidjeti jesam li zapisao još nešto?" "Molim vas", rekoh, jer sam već prije pregledao njegove bilješke i znao sam da ništa nije zapisao. "Ne, nema ništa", reče on napokon. "Ipak, provjerio sam je li player ispravan. Malo sam poslušao CD." "Svirao je prilično glasno, zar ne?" "Pretpostavljam, osobito ako su slušalice bile na ušima." "Dobro, pitam se moţete li nam pomoći da provjerimo neke pojedinosti. Smijem li pristupiti svjedoku, časni sude?" Sutkinja Tifaro skeptično me pogleda, a pogled joj postane još napetiji kad sam joj se nasmiješio i mahnuo dvjema baterijama. Letimično je pogledala Troya Jeffersona, koji je ustao i razmislio, prije nego što je ponovno sjeo bez ulaganja prigovora. "Smijete, gospodine Carl", reče ona. "Stavit ću unutra nove baterije i pustiti isti CD koji se nalazio u playeru kad ste ga našli. Volio bih da mi kaţete je li podjednako glasan kao i onda kad ste ga poslušali, one noći ubojstva." Kad su nove baterije bile umetnute i kad je player bio namješten da odsvira pjesmu Basin Street Blues, zamolio sam policajca Jenkinsa da stavi slušalice na glavu. "Mislite li da je bilo glasnije od ovoga?" "Molim?" upita on glasno. Rukom sam mu pokazao da skine slušalice. "Kakve su slušalice, policajce? Ugodne?" "Oh, da, definitivno." "Mislite li da je glasnoća zvuka, na koju jeplayer bio namješten u noći ubojstva, kad ste provjeravali zvuk, moţda bila jača od ovoga?" "Da, mislim da je. Da, zvuk je bio prilično glasan." "O.K., dakle, volio bih sada da ponovno stavite slušalice na uši, a ja ću polagano pojačavati zvuk. Volio bih da gledate u digitalni prozorčić i kad budete apsolutno sigurni da je ton jednako glasan ili glasniji od jačine koju je imao one noći, dignite

ruku da nam to date do znanja. Je li vam jasno?" "Da, gospodine." "Traţimo gornju granicu jačine zvuka." "Razumijem." "U redu, pokušajmo." Ponovno je stavio slušalice na uši i gledao u digitalni prozorčić zajedno sa mnom. Polagano sam na donjoj strani playera pritiskao gumb za pojačavanje zvuka. Isprva sam namjestio zvuk slabe jačine, na broju dva, i sad sam pojačavao na tri, tri i pol, četiri, četiri i pol. Pratio sam ne samo pokazatelj jačine zvuka, već i brojeve koji su pokazivali koliko dugo svira izabrana pjesma. Kad je zvuk dosegao jačinu šest i pol, a vrijeme sviranja bilo 4.35, kad se Armstrongova briljantna truba pridruţila svim zvukovima urnebesnog finala pjesme, počeškao sam se po leđima. Odjeknuo je pucanj, ili nešto što je vrlo sličilo zvuku pucnja. Svi su u sudnici skočili, porota, sutkinja, sudski podvornik posegnuo je za svojim pištoljem, svi su se uspaničeno osvrtali nastojeći otkriti odakle je došao zvuk, svi osim mene i policajca Jenkinsa, čije su oči i dalje bile uprte u digitalni prozorčić. Beth, koja je sad stajala, podigne golemu pravničku knjigu kojom je udarila po stolu branitelja i ispriča se zbog uznemiravanja. Troy Jefferson skoči i uloţi prigovor. Sutkinja Tifaro upravo je počela oštro koriti Beth, kad policajac Jenkins podigne ruku. Sutkinja zastane u pola rečenice, i s otvorenim ustima okrene se prema svjedoku. Policajac Jenkins skine slušalice. "Teško je sa sigurnošću reći, ali koliko mi se čini," reče on gledajući u player, "jačina zvuka je one noći bila negdje između sedam i osam, ako vam to ikako moţe pomoći." Policajac Jenkins osvrne se oko sebe jer su se svi tiho smijali, pitajući se što je to tako smiješno rekao. "Hvala vam, policajce", rekoh. "To nam itekako moţe pomoći." I tako se nastavio sudski postupak protiv Guya Forresta, a ja sam nastavio sa

svojim vještičjim napitkom unakrsnog ispitivanja, nastojeći ukazati na rupu u vremenu i prostoru, dovoljno veliku da ubojica moţe proći kroz nju. I dok sam radio, isto tako paţljivo i metodično kao i Troy Jefferson, i dok je ta prvobitna crna rupa postajala sve stvarnijom, dogodilo se nešto neobično što me natjeralo da se zapitam nije li se zapravo pomaknuo cijeli vremensko— prostorni kontinuum. Svjedočila je jedna od Haileynih prijateljica, što je bilo čudno, jer nisam znao da je Hailey imala ijednu prijateljicu, i svjedokinja je govorila o ţeni koju je ona poznavala. Nije to baš bio portret koji bi je prikazivao u lijepu svjetlu, bila je to slika ţene koju samo zanima novac, povremeno okrutne ţene - ovdje vrlo slobodno tumačim riječ "prijateljica" - ali dok je govorila, osjetio sam nešto lagano u zraku oko

sebe, tako lagano da mi je gotovo promaklo, neki sjaj koji je treperio u sudnici. Moţda sam i prije nešto primijetio, neku malu nepravilnost. Malo-pomalo, svjedočenje susjeda, policajaca koji su se zatekli na mjestu zločina, svjedočenje svjedoka koji su jedan po jedan povezivali osumnjičenoga i ubojicu, dovelo je do toga da su svojim riječima počeli oslikavati jedan portret. Ali kroz riječi ove svjedokinje, ove prijateljice, slika je sa svakom izgovorenom riječju postajala sve jasnija. Osvrnuo sam se da vidim je li još netko to uočio, ali ne, slika se ukazala samo meni, s oštro ocrtanim jagodičnim kostima lica, napućenim usnama i tugom u očima. Prijateljica je pričala kako je jednom bila u Haileynu uredu i čula je kako putem vanjskog zvučnika telefona razgovara s muškarcem kojega ona nije poznavala. T a j e prijateljica već prije upoznala Guya i znala je da on nije na liniji. Ali u razgovoru se nisu spominjala imena, a Hailey joj nije rekla s kime je razgovarala. Sve što je ţena razumjela bilo je da se radi o slučaju Stallone, ali mogla je razabrati da postoji nešto između Hailey i tog muškarca, nešto intimno i snaţno. I ne, nisu se svađali. Niti je bilo ikakvih naznaka problema u razgovoru. I ne, zbog načina na koji je tako slatko razgovarao s Hailey, nije mogla zamisliti da bi taj muškarac mogao biti ubojica. Prije nego što je završila sa svjedočenjem, nagnuo sam se prema Beth i prošaptao: "Zašto je ne bi ti preuzela?" Beth je bila izvrsna u unakrsnom ispitivanju, odlučna, jasna, dala je do znanja da iz tog razgovora ţena nije mogla shvatiti ima li ta veza budućnost ili ne, niti da li bi se muškarac nakon prekida veze mogao pretvoriti u ubojicu. Zapravo, jedino što iz tog telefonskog razgovora moţemo zaključiti jest postojanje čvrste veze između njih dvoje, veze koja se lako mogla pretvoriti u nešto loše. Jefferson je mislio da će to svjedočenje razvodniti moju teoriju, a sve što je učinilo bilo je to da je tajanstveni ljubavnik postao još tajanstveniji, još zloslutniji, glas bez tijela, koji je mogao prouzročiti svakakve katastrofe. Usredotočio sam se koliko sam mogao na tijek svjedočenja, ali kako je vizija njezina duha postajala sve jača, misli su mi počele lutati. Naravno, bila je to Hailey, koju je moja alkemija dovela s nekog čudnog mjesta ovamo da me na sve podsjeti. Tako sam se trudio spasiti Guya i zaštititi svoju tajnu da sam zaboravio što me pokrenulo na početku, ali ona je sad bila tu, Hailey Prouk, došla me podsjetiti na odluku koju sam davno donio. Nad mrtvim tijelom svoje ljubavnice zakleo sam se da ću otkriti istinu o njezinom ubojstvu i da će ta istina dobiti zadovoljštinu, bez obzira na to kolika se cijena morala platiti. A što sam ja napravio da saznam što se zaista dogodilo, da saznam tko je zaista povukao okidač i da ga dovedem pred lice pravde? Ništa. Apsolutno ništa. Postalo mi je mučno kad sam to shvatio, a svjedočenje se i dalje nastavljalo, dok je njezin duh treperio u zraku. Upravo u tom trenutku preda mnom se pojavi papirić s porukom, kao da je pao iz

zraka. Otvorio sam ga, ne podiţući glavu. MORAMO RAZGOVARATI. Moramo razgovarati. Postoje li druge dvije riječi u engleskome jeziku koje izazivaju više straha? Na trenutak sam pomislio da je poruka došla od tog duha kojeg sam samo ja vidio, ali kad sam podigao pogled, čarolija je nestala i nje više nije bilo. O kome se onda radilo, tko je ţelio sa mnom razgovarati? Pretraţivao sam očima sudnicu sve dok ga nisam našao, gledao me onim svojim čudnim, iskrivljenim pogledom i znao sam, bez imalo sumnje, da se nalazim u ozbiljnoj nevolji. Detektiv Breger. Vratio se iz Vegasa i sad kad je tragao za nestalim ljubavnikom, poţelio je malo popričati.

40 DA JE OVO BIO PRVI LJUBAVNI SASTANAK, DRUGOGA SIGURNO NIKADA NE bi bilo. Breger je sjedio pokraj mene u baru, ali nije me ţelio pogledati. Ĉinilo se da mu je neugodno, da mu je nelagodno sastati se sa mnom bez svoje partnerice, kao da je vara. Malo smo popričali o ekipi Eaglesa, izgovorili neke otrcane fraze o politici. Bila je to vrsta mučnoga razgovora koji vode ljudi koji se ne poznaju, i kojima je dosadno, a ništa ih drugo ne zanima osim pića pred njima. Nalazili smo se u baru neke picerije, pokraj trgovačkoga centra izvan grada. Bilo je to mjesto koje nije imalo nikakva sadrţaja, baš kao ni golemo parkiralište trgovačkoga centra u čijoj se sjeni bar smjestio. Bilo je to mjesto koje se moglo nalaziti bilo gdje u ovoj velikoj zemlji, uz bilo koju autocestu, stiješnjeno između bilo koja dva restorana brze prehrane, mjesto kamo je bilo dobro otići jedino ako baš nikamo drugdje niste mogli. Breger je predloţio ovaj bar, s njegovom zjapećom prazninom, mjesto gdje nas nitko nije poznavao niti mario što imamo reći jedan drugome. Obojica smo naručili piće samo iz pristojnosti, ali nijedan nije obraćao pozornost na piva u hladnim, zamagljenim kriglama. Ĉekao sam da prijeđe na stvar, on je čekao nešto drugo, iako nisam znao što. "O čemu se radi, detektive?" upitah napokon, kad više nisam mogao podnositi razgovor o vremenu. "Samo pokušavam shvatiti što se zbiva u vašoj glavi." "Ne mnogo toga." "Tako se i čini, ali ipak se pitam", reče on. "Zašto se opirete našim nastojanjima da pregledamo ispis vaših telefonskih poziva?" "Znate da to spada u povjerljive informacije." "Znam da nas u tome sprečavate i sutkinja vas podrţava svaki put kad podnesemo zahtjev, ali pitam se zašto."

"Povjerljivi odnos je poput mišića, detektive. Ako ne vjeţbate i ne upotrebljavate ga, mišić će oslabjeti i osušiti se." Bacio je jedan kratak pogled svisoka na moje bicepse. "Još uvijek nastojimo shvatiti zašto vas je Guy pozvao nakon što je našao svoju mrtvu zaručnicu." "Nadajmo se da ćete doprijeti do izvora te misterije jednom i za svagda, i svima nama dati malo mira." Odmahnuo je glavom i otpio gutljaj piva. Nije mu se svidio moj odgovor. Meni se opet nije sviđalo to što mi je još uvijek postavljao isto pitanje. "Jeste li što dobili u Vegasu?" upita on. "Vegasu?" "Da, Vegasu. Jeste li što osvojili ili ste ostavili novac na stolovima za craps?» Pričekao sam trenutak, pokušao sam smisliti kako da odigram ovaj potez, a zatim sam odlučio igrati otvoreno. Prije ili poslije izići će na vidjelo činjenica da smo bili na malom izletu, a ovo je bio taj "prije" trenutak. "Neki tip s kojim sam bio mislio je da ima sistem." "Je li?" "Da, ali nije bio dobar." "Jeste li našli što zanimljivo u sefu banke?" "Sefu banke?" "U sefu Hailey Prouix u banci Nevada One, u poslovnici u ulici Paradise." „Što vi zapravo istraţujete, detektive?" "Recite mi još, kako vam se svidjela Zapadna Virginija?" "Divlja je i prekrasna, baš kao što piše u prospektima." "Javili su nam u ured da ste otišli tamo i da nekim ljudima postavljate pitanja." "Da, pa, to je ono što odvjetnici rade. Postavljamo pitanja." "Ali zašto tamo?" "Zanimala me prošlost." "A muškarac s kojim ste otišli tamo zove se Skink. Ĉini se da je on također bio i u Las Vegasu." "On je samo istraţitelj koji sa mnom radi." "Voljeli bismo razgovarati s njime." "To ne bi bilo u redu, jer i njega, također, obuhvaća povjerljivi odnos između odvjetnika i klijenta." "Pokušavam, Carl, pokušavam razumjeti gdje ste vi u svemu tome. Stone vas baš ne voli. Misli da je ţelite pozvati na večeru, ali se bojite, i drago joj je da se bojite. Neće vam morati slomiti srce. Kaţe da ste licemjerni." "Ja?" "Licemjeran i slab i da zasigurno nešto tajite. Zaključio sam da se ni meni osobito ne sviđate. Mislim da previše cendrate i manipulirate i da niste ni upola tako pametni kao što mislite da jeste, ali nije me previše briga za to."

"Znači li to da biste vi htjeli izići sa mnom?" "Nekako imam čudan osjećaj da u cijeloj priči samo traţite pravi završetak. Imam osjećaj da ste, baš kao i ja, zainteresirani da otkrijete što se, do vraga, zaista dogodilo Hailey Prouix." "Ne mislite da je Guy Forrest kriv?" "Dokazi ukazuju upravo na njega. Ali moram priznati da me nešto od onoga što ste spomenuli u svojoj uvodnoj riječi mučilo od samoga početka. Kao na primjer, to da je on zaista bio zaljubljen u nju. Da nije u tome bio zbog novca. Da nije tip koji bi svađu završio metkom. Ali to sam već sve rekao Jeffersonu i to je sve što se od mene očekuje s pravne strane. Na njemu je hoće li, i kako, dalje nastaviti. Dakle, ne muče mene sumnje. Ono što me muči, ste vi." "Imate neke nerazjašnjene osjećaje i mislite da vam ti osjećaji mogu nanijeti štetu. Razumijem. Zaista, to je savršeno prirodno." "Upustili ste se u ovo više nego što ţelite pokazati. Uvalili ste se do grla, iako ne mogu dokučiti zašto. Vaša umiješanost u cijeli slučaj tjera me da zastanem i pokušam odlučiti što da učinim s nečime što sam otkrio." "S nečime zbog čega bi Guy bio oslobođen? Jer ako je tako, morate mi to otkriti. Slučaj Brady protiv Marylanda. " "Tko je sad štreber koji se nabacuje imenima? Ali to što imam nije zasad još ništa, iako imam osjećaj da biste mi vi mogli više reći i da bi moglo postati zanimljivije." "Reći što?" "Počnimo s time zašto ste predali pištolj?" Zastao sam na trenutak, pitajući se što je otkrio, kamo smjera, mogu li mu vjerovati, mogu li mu povjeriti i najmanji dio istine. "Mislio sam da ćete dobivši pištolj", rekoh polagano, "pripomoći izvršenju pravde." "To što ste rekli je glupost." "Baš tako, zar ne? Tako vam je to s odvjetnicima i političarima, kad je mi izgovaramo poput laţi." „Što ste otkrili u Las Vegasu?" "Priču." "Da čujem." "Priču o dječaku koji je ubijen prije petnaest godina u jednom gradiću u Zapadnoj Virginiji." "U rodnom gradu Hailey Prouix." "Točno. Zaljubio se u Hailey, imali su burnu vezu, a onda je on nešto otkrio. Otkrio je nešto i to ga je vraški razljutilo i stavilo pred odluku. Namjeravao je ili pobjeći sa svojom ljubavi, Hailey Prouix, ili nekoga povrijediti. I eto ga, ode on lijepo u kamenolom na juţnoj strani grada, čeka odgovor da vidi što će od toga dvoga učiniti, kad što se sljedeće dogodi, padne s ruba, razbije glavu i utopi se u vodi

nakupljenoj u podnoţju kamenoloma. Prvi osumnjičeni bio je Grady Pritchett, sin bogatuna, koji je velika faca u srednjoj školi i koji se, samo par dana prije, tukao s našim poginulim dječakom. Sve oči uprte su u njega, ali on ima alibi, i k tome još, prilično uvjerljiv alibi. Hailey Prouk. Začuđujuće je kako je to djelovalo. I čudno je kako je Hailey, nakon što se zauzela za Gradyja Pritchetta, dobila plaćeno školovanje na koledţu i studiju prava, tako da se jednom i zauvijek pobere iz Piercea." "Kako to da ja nisam čuo tu priču?" "Niste postavljali prava pitanja." "Kakav auto vozi taj Grady Pritchett?" "Zašto?" "Samo pitam." "Ne vozi auto, vozi kamionet. Veliki crni kamionet." "Gdje ţivi?" "Nekoliko gradića niţe niz cestu koja vodi iz Piercea." "I mislite da je taj Grady mogao doći ovamo i ubiti je?" "Ne." "Mislite da je ubio onog dječaka prije petnaest godina?" "Ne." "Pa, što, do vraga, onda mislite?" "Ne znam. Još nisam načisto, ali postoji nešto što povezuje te dvije smrti. Upoznao sam Haileynu sestru. Ima papire da nije baš pri sebi, zapravo je u duševnoj bolnici, neku populamo-znanstvenu knjigu o fizici smatra svojom Biblijom, ali zaključio sam iz njezina blebetanja kako i ona misli da su te dvije smrti povezane. A ako jesu, ţelim otkriti na koji način. Vjerujte mi, detektive, sve što ţelim jest da onaj tko je ubio Hailey Prouk ode ravno u pakao." "Ĉak ako je to i vaš klijent?" "On to nije učinio." "Zbog čega ste tako sigurni?" "Zavela ga je zbog novca u slučaju Gonzalez. Namjestila mu je, sastala se s njim u baru, koljena su im se kao slučajno dotakla i potpuno, apsolutno ga je zavela. On se glupo zaljubio i izgubio kompas i svega se odrekao zbog nje. Kao što sam rekao u svojoj uvodnoj riječi, za njega se tu nije radilo o novcu, nikada, radilo se o ljubavi koja ga je promijenila ili da budem precizniji, radilo se o nadi u ljubav koja bi ga promijenila. Smjestila mu je zbog novca, da, ali njegova je nada bila stvarna i nikad tu nadu ne bi mogao ubiti. Ĉak kad je sve krenulo loše, zaklopio je oči i odrţavao nadu na ţivotu, jer trčao je više za nadom nego za Hailey." "A opsesija se nije mogla pretvoriti u nasilje?" "Ne kod njega, ne s njom. Vidite, bez obzira na to što se dogodilo, on će se uvijek sjećati kako se osjećao u trenutku kad su im se slučajno dotakla koljena u onom

baru." Moţda je u mojem glasu bilo nešto što me odalo, jer on se okrenuo i pogledao me onim svojim začudnim pogledom i upitao: "A kakav je to točno bio osjećaj?" "Govorim vam ono što mogu reći." "Moţda nije dovoljno govoriti samo ono što moţete reći." Nisam znao što bih mu još rekao. Nisam mogao objasniti dodirivanje koljena i kakav je to bio osjećaj, zbunjenost i nada i poţuda, sve zajedno izmiješano. Jednostavno nisam mogao. To bi značilo izdati ne samo sebe, ne samo Guya, značilo bi također izdati nju. Zato sam odlučio ispričati nešto drugo, nešto što će naići na razumijevanje. U trenucima potpunoga stresa, kad sve druge mogućnosti propadnu, odvjetnici se uvijek okreću toj najnevjerojatnijoj taktici, istini. "Detektive, vidio sam tijelo. Vidio sam je na madracu s metkom u grudima. Vidio sam kako su joj ruke bilo suludo izvijene, vidio sam kako se krv ocrtavala na njezinoj blijedoj koţi. Vidio sam već u ţivotu nekoliko leševa, ne tako mnogo kao vi, ali nekoliko, i uvijek me iznova zapanji njihova jadna beţivotnost. Ne moţete im vratiti dah u tijela, ne izgledaju kao da spavaju, radi se o nečemu drugome, nečemu iskrivljenom što vas proganja u snovima. Toga se jednostavno ne mogu osloboditi, ne mogu samo odigrati svoju sporednu ulogu i pustiti da vi ostali odlučite kako će se to sve razriješiti. Vidio sam njezino tijelo, detektive." Naglo je udahnuo kroz nos, ili je samo posprdno otpuhnuo? Nisam znao. Dugo je gledao ravno pred sebe, prije nego što je ispio pivo i okrenuo mi leđa. Posegnuo je rukom u dţep i bacio nešto na šank, pretpostavljam dolar ili dva za pivo, i ne rekavši više ništa spustio se sa stolca, krenuo prema vratima i izašao iz bara. Otišao je. U tom mi je trenutku očaj zatreperio nad ramenima, očaj koji me ispunio šokantnim osjećajem beznađa. Bilo je nečega u Bregeru š t o j e bilo utješno, bilo je u njemu nečega čvrstog. Pokazao je da vjeruje u mene, također je pokazao i ljubaznost, na svoj način. Divio sam se načinu na koji je tako objektivno istraţivao ovaj slučaj i ţelio sam mu sve ispričati. Ţelio sam da sve shvati i da kaţe da sam ispravno postupio, da će sve biti dobro. Zbog nekog razloga to bi iz njegovih usta zvučalo kao istina. Ali umjesto toga, on je samo otpuhnuo na mene, spustio se sa stolca i otišao. Bila je to gesta koja mi je sasvim jasno dala do znanja da nisam ispravno postupio, da ništa neće biti dobro. Sjedio sam u baru, očajavajući, kad sam pred sobom ugledao komadić papira. Izgledao je kao račun za piće. Kad sam pogledao okolo po šanku, traţeći novac koji je Breger ostavio, nisam ništa našao i zaključio sam da moram platiti i njegovo pivo. Ali zatim sam pozornije pogledao papir i vidio da se ne radi o računu. Bilo je to nešto drugo.

Kazna za prebrzu voţnju izdana od philadelphijske policije. Ostavio ju je na šanku, moj dobri prijatelj, detektiv Breger. Dugo sam gledao u papir, i ime vozača, Dwayne Joseph Bohannon, ime koje mi je bilo nepoznato, čitao sam marku automobila, registarski broj, mjesto prekršaja, datum. Datum. Jedan trenutak zurio sam u papir, pa još jedan trenutak, a onda sam izvadio mobitel. Prvo sam nazvao Beth i rekao joj da će sljedeći dan morati biti sama u sudnici, bez mene. „Što da radim?" upita ona. "Improviziraj", rekoh. "Svim srcem." Zatim sam nazvao zrakoplovnu kompaniju i rezervirao dvije karte na prvom jutarnjem letu za Charleston u Zapadnoj Virginiji. "Ţelite li nakon slijetanja unajmiti auto u zrakoplovnoj luci?" upita sluţbenik na rezervaciji karata. "Oh, da", odgovorih. "Svakako."

41 JESEN JE DOŠLA U PIERCE TAKO IZNENADA DA SU SE SVI ZAPREPASTILI. Koliko me dugo nije bilo ovdje, koliko dugo je već trajao postupak protiv Guya Forresta? Ĉinilo se da sam izgubio pojam o vremenu. Kad sam se prošli put vozio prema gradiću, činilo se da je proljeće popustilo pred neumoljivošću ljeta. Sad su prevladavale suhe boje jeseni, svijetle ţute i narančaste nijanse koje su najavljivale svršetak godišnjeg doba. Sada je sve bilo u divljem obilju boja. Za nekoliko tjedana sve će u Pierceu biti ogoljelo. Penjali smo se uzbrdo, koračali kroz popadalo lišće koje se isušeno mrvilo pod nogama dok smo se pribliţavali crkvi. Kad smo ušli unutra, jeka naših koraka odbijala se od ţbuke i drveta u unutrašnjosti kapele. Pokucali smo na vrata sakristije, a velečasni Henson nije ni pitao tko kuca, samo je otvorio vrata i pustio nas da uđemo. Kad me prepoznao, lice mu je poprimilo nesretan izraz, ali nije bio iznenađen. Izgleda da je sve vrijeme čekao moj povratak. Kao da je bio iznenađen jedino time što mi je tako dugo trebalo da se vratim i što sam ovaj put doveo nekoga drugog sa sobom. "Velečasni Hensone", rekoh, "ţelio bih vam predstaviti Olivera Bregera, detektiva iz Odjela za ubojstva u okrugu Montgomery. Hailey je umrla u okrugu Montgomery

i on istraţuje njezinu smrt. Nadam se da nemate ništa protiv, ali mislio sam da je vaţno i njega dovesti ovamo." Velečasni se mlako nasmiješio Bregeru. "Zar smo mi ovdje pod vašom nadleţnošću, detektive?" "Gospodin Carl mi je rekao da bi moglo biti zanimljivo." Dok je govorio, Breger nije gledao u Hensona, već mu je pogled klizio naokolo po maloj prostoriji čiji su zidovi bili obloţeni oplatama od trešnjeva drveta, a police bile pune molitvenika i teoloških knjiga. Iza vrata visjelo je svećenikovo crkveno ruho, mlohavo, crno i začuđujuće krhko, mlitavo i nekako malo. Prostorija je bila udobna, bilo je to mjesto za čitanje i pripremanje propovijedi, mjesto gdje se prije vjenčanja obavljao pro forma razgovor s mladenkom i mladoţenjom, ili gdje su se prije pogreba slušale obiteljske priče o dragome pokojniku, prostorija udobna, ali ne i raskošna. Ne, velečasni Henson nije raskošno ţivio u Pierceu, to je bilo jasno. Sto god je dobio nagodbom u kojoj je posredovao, nije se time materijalno okoristio. Henson sjedne za svoj stol i ponudi nam da i mi sjednemo. Nije bio sretan što u crkvi ima detektiva iz Odjela za ubojstva, u to sam bio siguran. Pretpostavljam da ni zbog mene nije bio sretan, ali ja nisam ni došao da bih ga usrećio. Nešto se u Pierceu dogodilo prije šesnaest godina, nešto gadno, i svećenik se našao usred toga, dogodilo se nešto što je imalo izravnu vezu sa sudskim postupkom protiv Guya Forresta. Kazna za prebrzu voţnju koju mi je detektiv dao pokazala je savršeno jasno da su smrti Jessea Sterretta i Hailey Proiux zaista bile povezane. Da bih to objasnio poroti, trebalo mi je svjedočenje velečasnoga. A trebat će mi još nešto, nešto što će mi Breger pomoći da dobijem, ako ga uvjerim da sam u pravu. To nešto me je i nagnalo da Bregera pozovem da dođe ovamo sa mnom. A njegova prirođena znatiţelja, od ţivotne vaţnosti za svakog prvoklasnog detektiva, natjerala ga je da prihvati poziv. "Ponovno sam došao", rekoh, "razgovarati o Jesseu Sterrettu." "Naravno da jeste. Ali rekao sam vam sve što znam, gospodine Carl. Imam određene... odgovornosti." "Govorite o povjerljivom odnosu, zar ne? Između svećenika i pokajnika. Oh, znam sve o tom odnosu. Detektiv Breger bi vam mogao ispričati koliko se oslanjam na povjerljivi odnos." "Razmišljam o tome od trenutka kad ste otišli, razmatram sve mogućnosti, pročitao sam sve na tu temu što sam mogao. To je osjetljiva stvar, to je sigurno, ali toliko sam se time bavio u svojim mislima, uvijek iznova, da ne vjerujem da postoji išta više što bih mogao učiniti. Zaista mi je ţao." "Morate znati, velečasni Hensone, da priča nije završila s Jesseom Sterrettom. Nije još gotovo." "Ne mogu vam pomoći." "Ubio je Hailey." "Ne, ne, nije", reče on. "Provjerio sam čim sam čuo strašnu vijest. Nikad nije

napustio drţavu." "Poslao je nekoga drugog da to učini. I to nije sve. I mene je pokušao ubiti. A ja prilično osobno shvaćam kad me netko pokuša ubiti, naročito ako moja partnerica završi u bolnici, omamljena od potresa mozga i sa zapešćem koje joj je puklo poput grančice. Liječnici ga još uvijek pokušavaju zakrpati." Henson se prene sjedeći za stolom, a zatim pogleda u stranu. "Ţao m i j e . " "Nije gotovo, velečasni. Prije šesnaest godina nitko nije platio za nedjelo, nitko umjesto njega nije bio optuţen za ubojstvo. Hailey se pobrinula za to, ali ako pitate Gradyja Pritchetta, cijena je ipak plaćena, čak veća nego što ju on moţe podnijeti. A sad se još sudi i mojemu klijentu. Ako izgubi, osudit će ga na smrt. Znam da vi ne moţete dopustiti da čovjek umre zbog nečega što nije učinio." "Siguran sam da neće do toga doći. Siguran sam da sve moţete srediti nekim elegantnim pravnim postupkom. Ĉuo sam ja za vas, philadelphijske odvjetnike." "Oh, imam ja ponekog asa u rukavu, to je točno. Ali ima ih i tuţitelj, također philadelphijski odvjetnik, s pompoznijim postupcima od mojih. I zaista, sve što vam sa sigurnošću mogu reći, nakon deset godina bavljenja odvjetništvom, jest da nitko ne zna što će porota odlučiti. Evo o čemu se radi, velečasni. Moţda neće biti dovoljno da se pojavite kad sve bude gotovo. Prizivni sud vam moţda neće vjerovati, ili će odlučiti da ste se prekasno pojavili s iskazom. Sud moţe ne promijeniti odluku. Moţe vam se dogoditi da se zateknete na zatvorskom parkiralištu i stišćete šake od frustracije, zato što je nevini čovjek umro zbog tuđih grijeha i zbog vaše šutnje." "Moţda niste u pravu. Moţda griješite. Kakve dokaze imate?" Gledao sam ga trenutak. U očima sam mu vidio kolebanje. Da, razmišljao je o tome svih ovih tjedana otkad smo se posljednji put vidjeli, i to sigurno nisu bili laki tjedni. "Velečasni, mogao bih sjediti ovdje i pokušati vam to dokazati. U svojoj torbi za spise imam sve moguće dokaze, ali, da budem iskren, nijedan od tih dokaza nije presudan. Svi se temelje samo na indicijama. Ali vi, u stvari, ne trebate dokaz, zar ne? Vaš um traţi dokaz, ali u svojem srcu vi znate. U srcu znate odgovor od trenutka kad ste saznali za Haileynu smrt. Znali ste da će ovaj trenutak doći, i premda ste čitali razne tekstove i razmatrali što učiniti, u srcu ste cijelo vrijeme znali što morate učiniti." Nije odgovorio. "Odgovoran sam za to što je Guy Forrest optuţen za ubojstvo", reče Breger blagim umirujućim glasom, ali uznemirujuć pogled sad je upro u velečasnoga. "Vjerujem da u cijelom svojem radnom vijeku nikad nisam bio upleten u osudu nevina čovjeka. To bi me proganjalo do smrti. Ako imate podatke koji bi me mogli uvjeriti da sam u krivu što se tiče tog čovjeka, onda ih moram čuti."

„Što se prije šesnaest godina dogodilo Jesseu Sterrettu?" upitah. Tišina je bila duga. Stabla koja su se vidjela kroz prozor izgubila su većinu lišća. Spustila se tama i zatim razišla kad je nebom prošao crni oblak. Tišina je dugo trajala, a onda je velečasni Henson rekao: "Ne znam sigurno. U tome je problem, gospodine Carl. Nikad nisam u to bio siguran." "Recite nam onda ono što znate." "Sve što imam su sumnja i nagađanje, i tjeskobni krici pjesnikinje koja je umrla prije nego što su se rodile blizanke Prouix. To je sve što znam. Ali svejedno, gospodine Carl, svejedno, radi se o priči koja čovjeku razdire srce."

42 VELEČASNI HENSON DOŠLA JE K MENI NEDUGO NAKON ŠTO SAM OVAMO STIGAO PREUZETI sluţbu od velečasnoga Johannsona. On je bio značajna osoba u zajednici, taj velečasni Johannson, sa svojom golemom lavovskom glavom i dubokim glasom. U gradu se govorilo da je slušati njegove beskompromisne propovijedi bilo kao da slušate Boţjeg proroka. Kao što vidite, ja sam bio potpuno drugačiji. Više sličim vjeverici nego lavu, i nitko nikada ne bi moj piskutavi glas mogao proglasiti glasom Boţjim. Dolazeći nakon velečasnoga Johannsona, mislio sam da ću za ţupljane predstavljati veliko razočaranje, ali pokazalo se da nije bilo baš tako. Pretpostavljam da su neki mislili da nisam dorastao zadatku, da nisam predstavljao sliku stroge pravednosti na koju su navikli u Pierceu, ali s druge strane, neki su me ljudi pozdravljali s mnogo topline, kao da sam dobrodošla promjena. Pretpostavljam da je teško pred Boţjeg proroka iznositi ono što smatrate svojim malim problemima, čak ako ti problemi i nisu tako mali. Kad sam tek stigao, tijekom početnog razdoblja sam se upoznavao sa zajednicom i uključio se u vrtlog društvenih aktivnosti, što mi je predstavljalo veliko zadovoljstvo. Ali onda se, naravno, broj poziva osjetno smanjio i nastavio sam mirnijim tempom, u skladu sa svećeničkim pozivom u malome gradu, što mi je ostavljalo dosta slobodna vremena. Tada me je Hailey došla posjetiti. Bila je ljupka djevojka, to je bilo jasno, s nekom tugom koja se nije mogla previdjeti i zbog koje mi je, na neki način, postala zanimljiva. A bila je, također, i provokativna. Odjenula bi se na određeni način i ponašala se u skladu s time i imala neko posebno drţanje, sve podrobno smišljeno, to mi je bilo jasno, da bi mi natjerala srce da zakuca jače. A ono je, priznajem, kucalo malo brţe, i ja sam samo čovjek, a tada još nisam bio oţenjen. I nastavila je nositi majice čiji donji rub kao da nikada nije dosezao do struka njezinih hlača. A osmijeh joj je stvarno bio zasljepljujući. Bacala je mreţu, gotovo očajnički, izazivala me, bar se tako činilo, neke od njezinih primjedbi gotovo da su bile pohotne, ali ja sam ustrajno odbijao uhvatiti se na

mamac, ili čak reagirati malo jače osim podizanja obrve u znak neodobravanja. Moţda nisam tako dobar čovjek kao što bih ţelio biti, ali vidio sam pred sobom djevojku koja je bila u nekakvoj nevolji i točno sam znao što joj ne treba od čovjeka kao što sam ja. Stoga nisam zagrizao u mamac, i činilo se kao da sam time prošao neki njezin test. Polako sam počeo primjećivati kako joj se ponašanje mijenja, a provokativnost nestaje. Njezina kuća nalazila se nedaleko odavde, na istoj ovoj strani Glavne ulice, i činilo se da sve češće i češće dolazi ovamo. Razgovarali smo o mnogim stvarima, isprva nije bilo ništa vaţno, o školi, ogovaranju u gradiću. Začuđujuće je, otkrio sam tada, kako malo nevaţna ogovaranja moţe čovjeku razvezati jezik. Razgovarali smo i osjećao sam ispod njezine tvrde vanjštine naznake problema koji su se skrivali duboko u njoj, ali nije se otvorila, a ja nisam navaljivao. Ako navaljujete, nekad to moţe udaljiti osobu s kojom razgovarate, a ja sam osjećao da ona nešto očekuje od mene, iako tada još nisam znao što. Pokušao sam je zainteresirati za neke aktivnosti mladih koje sam pokrenuo, bio je to pokušaj da mlade ljude drţim dalje od kamenoloma i da im ponudim nešto spasonosno. Njezina sestra, Roylynn, ozbiljna i povučena, bila je jedna od ključnih osoba u grupi, ali Hailey nije htjela ni čuti za to, i da budem iskren, vidio sam da nije tip za takvo što. Ali i dalje sam joj iskazivao dobrodošlicu kad god bih je vidio i nastavili smo razgovarati, i polako, razgovori su se iz srameţljivih i nevaţnih pretvorili u ozbiljnije. "Ne vjerujem u Boga," rekla je jednoga dana, upravo u ovom uredu. Noge je prebacila preko naslona stolice i izgovorila je to kao da me time ţeli šokirati, i to mi se učinilo simpatičnim, na neki način. Mislim, u našem modernom svijetu, moţe li išta biti manje šokantno od toga? " "U što onda vjeruješ?" upitah. "Ne u mnogo toga", reče ona. "To je problem, zar ne? Ako ne vjeruješ da je tlo čvrsto ispod tvoj ih nogu, kako se usuđuješ zakoraknuti? I ako ne vjeruješ da zrak oko tebe nije otrovan, kako se usuđuješ udahnuti?" "To su stvari koje vidim", reče ona. "U takve stvari vjerujem." "Ali da li zaista moţeš u to vjerovati? Znanstvenici kaţu da se površina zemaljske kugle miče u svakom trenutku, da i ne spominjemo velike nesigurnosti koje su iznijete u teoriji kvantne fizike." Blijedo me je pogledala, a ja sam nastavio. "Koliko ljudi u ovome gradu ima pluća crna poput katrana zato što udišu zrak za koji misle da je čist? Ne, Hailey, čini se da stvari u koje ti vjeruješ nisu vrijedne vjerovanja. Sto ti to govori o onome u što ne vjeruješ? Moţda se jedino isplati vjerovati u stvari koje ne moţemo vidjeti svojim očima, nego samo srcem. Moţda je to ono zbog čega je, u stvari, vjera tako posebna." Neko vrijeme je šutjela, razmišljajući. Moglo se vidjeti da pokušava naći smisao u nečemu besmislenom.

"Pretpostavljam da postoji jedna stvar u koju vjerujem", reče ona napokon, "a to je ljubav." "Dobro, Hailey", rekoh. "A što je, na koncu konca, ljubav, nego najčišća manifestacija Boţje prisutnosti na Zemlji." Bio sam zadovoljan samim sobom zbog te rečenice. Ĉinilo se kao da sam izrekao nešto što je najsličnije odgovoru u području gdje zaista postoje samo pitanja, i Hailey je otišla odavde s nečime što je trebalo biti smiješak. Bio sam zadovoljan samim sobom. Ali otad sam naučio da nas zadovoljstvo samim sobom često zasljepljuje i ne vidimo činjenicu da smo zakoračili na varljivo tlo. "Sjećate se kad ste rekli da je ljubav dio Boga ovdje dolje na Zemlji?" upitala me nekoliko poslijepodneva kasnije. Radio sam na groblju, pokušavao sam ga odrţavati lijepim s ono malo vrtlarskog talenta koji imam, a ona mi je pomagala čupati tvrdokorni korov. "Mislim da ne moţeš Boga tako dijeliti na male dijelove, Hailey, ali vjerojatno sam rekao nešto slično tome, da." "Uključuje li to bilo koju vrstu ljubavi?" Bilo je to dobro pitanje, a ona ga je postavila kao da joj je to silno vaţno, kao da ju je to pitanje mučilo nekoliko proteklih dana. Problem mi je odmah bio jasan, dilema u koju sam slijepo zakoračio kao u konjski izmet, ali pretpostavljao sam da ću ga moći obrisati s cipela pomoću nekoliko maštovitih gluposti. "Rekao bih da uključuje. Svaka ljubav veliki je dar", rekoh oprezno. "Ali način na koji se ljubav iskazuje, moţe je pretvoriti iz boţanskog u nešto drugo." "Ne razumijem." "Vidiš, Hailey, ti moţda voliš svojega psa, taj osjećaj moţe biti jači nego što bi ikad očekivala i to bi bila lijepa, bogougodna stvar. Isus je osjećao veliku ljubav prema svim ţivotinjama u svojemu kraljevstvu. Ali nećeš se udati za svojega psa, nećeš se u crkvi zakleti svojemu psu na vječnu ljubav, nećeš pred Bogom htjeti sklopiti bračnu zajednicu sa psom. To se naprosto ne radi. To bi bilo i gore od gluposti, zar ne razumiješ?" Gledala me trenutak, a onda rekla: "Govorite o seksu." "Da?" začudih se neiskreno, jer o tome sam govorio, naravno, a Hailey je kao i uvijek bila previše bistra da bi joj išta promaklo. "Pa, to je moţda dio svega toga. Ali o čemu god mi razgovarali, nije problem u ljubavi, nego u načinu na koji se iskazuje. Doličnost ne znači samo ispravan način na koji se pije čaj u gostima kod neke starije gospođe. To znači više, mnogo više od toga. To je kako ţivjeti ţivot. A postoje i smjernice ako ih trebaš." "Anne Landers ?" "Da, ili Biblija."

"Dajte, molim vas." "Hailey, ti dobro znaš gdje smo i tko sam ja. Ĉak mislim da je to i razlog zašto si ovdje." Nije odgovorila, ali po drţanju tijela vidjelo se da joj je jasno da sam u pravu. _______________________________ 22 Anne Landers, novinarka, kolumnistica poznata po odgovorima na pisma čitatelja.

"I ponekad", nastavio sam, "postoje stvari koje znamo iz iskustva, našeg vlastitog ili iskustva drugih ljudi kojima dovoljno vjerujemo da bismo ih poslušali. Primjerice, mogu ti iskreno reći da ono što je jednoj osobi čarobna ljubav, drugoj osobi moţe značiti nešto sasvim drugo." "Molim?" "Ponekad je teško biti siguran u ono što osjećamo, zaista, ili što osjeća druga osoba. Ono što izgleda kao ljubav moglo bi biti nešto drugo, neka velika tjelesna potreba koja naizgled ne moţe čekati, iako su, naravno, znanost i iskustvo dokazali da moţe." "Mislite da se radi samo o poţudi." "To je uvijek moguće. I kad se odijevaš ovako kako se odijevaš, to se čini još vjerojatnije, ne misliš li i ti tako?" "Ne, ne radi se samo o tome." "O, nemoj biti tako sigurna, draga Hailey. Nisam baš potpuno slijep za svjetovne probleme. I ja sam jednom bio dječak, znaš." Nagnula je glavu u stranu. "Dječaci?" reče ona. "Dječaci? O, ne, velečasni, dječaci me ne zabrinjavaju." Zatim se nasmiješila. "Dječake gutam kao zrak." Mučila me ta njezina rečenica, mučio me cijeli taj razgovor, da pravo kaţem, ali najviše ta posljednja rečenica. Shvatio sam da uopće ne znam o čemu smo to nas dvoje razgovarali, i znao sam da je to opasno. Ponekad, ako postavljate previše pitanja, prestrašite dijete, ali opet, ako ne postavljate dovoljno pitanja, završite govoreći gluposti. Nisam znao koje se od ovoga dvoga dogodilo s Hailey, ali osjećao sam nelagodu. "Dječake gutam kao zrak", rekla je. Bilo je nečega u toj rečenici što mi je zvučalo poznato. Ta se rečenica činila poput neke replike iz filma strave, ali nisam se mogao sjetiti iz kojeg je filma. Zato sam nazvao jednu svoju prijateljicu, koja je poučavala engleski na malom koledţu u Ohiju i koja je, kako mi se činilo, znala svaki podatak o svakom filmu ikada snimljenom. "To nije iz filma", reče mi prijateljica. "To je posljednji stih iz jedne pjesme Sylvije Plath, iako u originalu guta muškarce kao zrak." "Plath?" upitah. "Mislim da nisam ništa od nje čitao." "To su ţenske stvari", reče ona. "Kao što je Nietzsche muško štivo."

"Nietzsche me nikad nije osobito zanimao." "Ne, pretpostavljam da nije omiljen medu svećenicima. I tko to citira Sylviju Plath?" "Samo jedna djevojka, koja izgleda ima malih problema." "Budi oprezan, Teddy. Plath je zaštitnica začaranih tinejdţerica, djevojaka koje misle da su prepune boli i razočaranja. Moţemo se samo nadati da je neće previše vjerno slijediti." "Zaista? Reci mi nešto više o njoj, o toj Sylviji Plath." "Oh, cijele su knjige napisane o njoj. Najvaţniji muški kritičari smatraju da je minorna pjesnikinja, ali postoje struje ţenskih kritičarki koje ju privijaju na grudi i proglašavaju autentičnim ţenskim glasom koji se nastojao osloboditi u društvu kojim dominiraju muškarci. Nema sumnje da je njezino djelo snaţno. Otac joj je umro kad joj je bilo osam godina, i čini se da je to glavni poticaj za njezin rad. Kad joj je bilo osamnaest, pukla je, uzela tablete i pokušala se ubiti, a kasnije je o tome napisala poznatu knjigu Stakleno zvono. Išla je na koledţ Smith, zatim na Cambridge. Na nekoj je zabavi upoznala tada već slavnoga britanskog pjesnika Teda Hughesa. Pogledali su se i strasno poljubili - "ravno u usta", napisala je u svojem dnevniku - a ona ga je ugrizla za obraz tako da mu je potekla krv, i to je bilo to." "Oh, svašta." "Neko su vrijeme bili sretni, zatim su se vjenčali, imali djecu, pisali poeziju, postali slavni. Ali on ju je ipak prevario i ostavio u siromaštvu s dvoje djece, a ona se okomila na njega u svojim pjesmama. Mnoge ţene kritičarke osuđuju je zbog onoga što se poslije dogodilo." "Reci mi." "Pa, u njezinim pjesmama postoji uznemirujući niz slika holokausta. Izgleda da se identificirala sa Zidovima koje su nacisti otjerali u plinske komore. Moţda je razlog tome bio što joj je otac bio Nijemac, iako sigurno nije bio nacist, jer je emigrirao u Ameriku početkom stoljeća. Svejedno, jedne večeri, kad ju je muţ već ostavio, pripremila je kruh i mlijeko za svoje dvoje djece, a zatim je gurnula glavu u pećnicu i ubila se." "Moj Boţe", rekoh. "Bilo joj je trideset godina." Najeţio sam se. Nije se radilo samo o tome da je Hailey citirala stih iz pjesme Svlvije Plath, nije se radilo ni o zapanjujućoj podudarnosti da su obje izgubile očeve kad im je bilo osam godina, radilo se o nečemu dubljem. Osjetio sam očaj kod Hailey i tugu i odjednom sam se uplašio kamo će je odvesti ta tuţna, očajnička ţurba. Sto ju je to izjedalo iznutra, hoće li je natjerati da učini neku groznu pogrešku? Nadao sam se da će opet doći da razgovaramo, da ću je moţda moći smiriti ili joj pomoći. Stvari bi mogle biti drugačije, samo ako ponovno dođe. Bit ću izravniji. Razgovarat ću s njom o Sylviji Plath. Nastupit ću odlučno. Ĉekao sam da dođe i posjeti me. Ali nije

došla, činilo se kao da me izbjegava i, zbog nekog razloga, ja nisam otišao k njoj. A onda sam saznao, iz razgovora i ogovaranja, da se nešto strašno dogodilo u kući Prouxovih. Neobično je to, sjedim pokraj njezina kreveta, ugodno čavrljamo o svemu i svačemu, ni o čemu vaţnom, oh, tako prijateljski čavrljamo, a cijelo vrijeme bezuspješno nastojim ne gledati bijele zavoje kojima su joj omotana zapešća. Pokušavam biti veseo i zabavan, pričam joj priče i oboje se smijemo, pričam o uzbudljivim događajima koji su pred nama u bliskoj budućnosti, a ipak, cijelo vrijeme, ti zavoji su tu. Tako sam to doţivio, sjedio sam pokraj kreveta Roylynn Prouix, nakon što su je našli u kadi punoj vode i krvi, nakon što je prerezala ţile na rukama. Kuća u kojoj je ţivjela obitelj Prouix sada je u vlasništvu Liptonovih, i bio sam otada u njoj mnogo puta, i unutra je lijepo i svijetlo, ali onoga dana nisam osjetio da sunce prodire u kuću. Bila je u mraku, mračnija od uobičajena mračnog raspoloţenja koje obavija kuću koju je zadesila tragedija. Gospođa Prouix zahvalila mi je što sam došao i ponudila mi šalicu čaja, i sjedio sam s njom u kuhinji i šutjeli smo dok je pripremala čaj i dok smo ga pili. Usiljeno se smiješila i obgrlila se rukama kao da ţeli nestati, i u njezinim očima nisam vidio ni iskrice ţivota. Kad je govorila o svojoj kćeri, govorila je njeţno, uobičajenim frazama koje ništa nisu značile. "Sad se osjeća bolje." "Sve će biti u redu, sigurna sam." "Tako je lijepo kad nas dođu posjetiti prijatelji." "Ţelite li još čaja, velečasni, ili moţda kolačić?" Gospođa Prouix nije se mogla suočiti s činjenicom da joj je kći stajala na rubu ponora između ţivota i smrti i da je odlučila zakoračiti u ponor. Hailey je ušla u kuhinju i pridruţila nam se, potištena, kao da ju je napustila sva ţivotna energija. Pokušao sam započeti razgovor s njom, ali pustila je sve moje rečenice da padnu na pod i ostanu leţati tamo, poput riba koje se u smrtnoj muci bore za zrak. Način na koji se ponašala dok je bila u toj kući budio je osjećaj nelagode, i više od toga, osjećaj nesreće i straha. A zatim smo začuli korake, penjali su se stepenicama trijema, teški koraci, i nešto se čudno dogodilo dok smo ih slušali. Gospođa Prouix kao da se smanjila, a Hailey je zasjala kao da je netko u njoj zapalio svijeću. Ušao je u kuću u radničkim hlačama poprskanima krvlju. I koliko god se kuća prije činila mračnom, sad se zbog njegove prisutnosti činila još mračnijom. Instinktivno sam ustao, čudan strah podigao me na noge. Povikao je nešto grubo prije nego što me ugledao, a kad je napokon vidio da sam tamo, zašutio je, kao da ga je obeshrabrio moj ovratnik. Bio je visok, mršav, široka ramena agresivno su mu se povijala prema naprijed, ruke su mu bile stisnute u šake, a golemi prsti obrasli dugačkim crnim dlakama. Lawrence Cutlip. Kad me ugledao, obrisao je

nadlanicom usta i gledao me trenutak prije nego što se nasmiješio i oslovio me zahvalivši na posjetu njegovoj dragoj nećakinji. Bila je to hladna dobrodošlica, hladna zato što ju je izgovorio tako brzo i bez napora i nije baš bila uvjerljiva. Osjetio sam ţelju da odem, da potrčim, da pobjegnem iz te kuće, ali utišao sam srce, suzbio poriv i sjeo s njime za stol. Kad mi je ponudio pivo, prihvatio sam i pio, baš kao i on, ravno iz boce. Kad me tijekom razgovora upitao igram li poker, lagao sam i rekao da malo igram, a on se još više razgalio i pozvao me na partiju pokera u lokalnom Chryslerovom salonu. Prihvatio sam s izrazom zahvalnosti na licu. Dok smo razgovarali, slagao sam se s njegovim mišljenjem o društvenim problemima, čak i kad sam mislio da je potpuno u krivu. Ĉak sam se i smijao njegovim šalama, bez obzira na to kako okrutne bile. A cijelo sam vrijeme osjećao da ona tama koju sam osjetio u kući izvire iz neke crne otrovne rane u njegovu srcu. Zašto sam ostao u toj kući i pustio da me šarmira tip poput Larryja Cutlipa? Zbog osjećaja krivnje, čistog i jednostavnog, osjećaja krivnje koji me preplavio čim sam čuo katastrofalnu vijest o Roylynn. Još uvijek vjerujem da sam zasluţio tu krivnju. Propustio sam što god se događalo s njom, potpuno propustio. Brinuo sam zbog Hailey, lijepe, provokativne Hailey, s njezinim zasljepljujućim osmijehom i sugestivnim pitanjima, a cijelo vrijeme pretpostavljao sam da je sve u redu s njezinom tihom, marljivom sestrom. Ali to je bilo slijepo od mene, zar ne? Napokon, one su bile blizanke, zar ne? A ono što je mučilo jednu, sigurno je moralo mučiti i drugu. One su to različito izraţavale, zbog svojih vlastitih razloga, ali obje su podjednako bile u opasnosti, a mene, ispunjenog ponosom zbog vlastite strpljivosti, ipak je zavela jedna od njih, u tolikoj mjeri da sam ignorirao onu drugu. I tako, pretpostavljam da biste mogli reći da je osjećaj krivnje bio taj koji me poslao u potragu za odgovorom. Drţavne vlasti uputile su Roylynn u ustanovu za problematične djevojke, gdje su je mogli pozornije promatrati, a meni je bilo drago da sam mogao uvjeriti socijalnu radnicu da je to zaista potrebno učiniti. U ovom trenutku bila je izvan opasnosti, tako sam mislio, iako je Hailey još uvijek bila u onoj kući, s tim čovjekom, još uvijek ju je trebalo spasiti. I tako sam smislio plan. Otkrit ću u čemu je problem i učiniti sve što je u mojoj moći da iscijelim te djevojke, to kućanstvo, tu obitelj. Dio problema sastojao se u očevoj smrti, u to sam bio siguran, a tu sam vrlo malo mogao učiniti. Ali osjećao sam da je ovaj drugi muškarac, Lawrence Cutlip, također bio dio toga. Tama je djelomično dolazila ravno iz njega, i to sam osjećao. I zato sam odlučio provesti dio svojega istraţivanja na njegovu terenu, piti s njime, smijati se njegovim vicevima, igrati s njime poker, a cijelo se vrijeme nadati da ću dobiti makar nagovještaj onoga što je mučilo te djevojke. Na pokeru sam gubio. Larry Cutlip bio je kockar, okorjeli kockar, i igrao je, to mi je odmah bilo jasno, ne zbog druţenja ili razgovora, nego zbog novca. Ţelio je da

igram samo toliko dugo dok sam hrabro plivao i zato sam plivao poput ribe. Ali nisam izgubio više nego što sam si mogao dopustiti da izgubim. Ipak sam nešto naučio izdrţavajući se na koledţu i igrajući poker s dečkima iz privatnih škola. Zato sam igrao, i gubio, i paţljivo promatrao sve oko sebe. A ono što sam vidio preko puta, na drugoj strani zelena stola, bio je pogled na samo zlo. Gledate me zaprepašteno, kao da vam pričam da je za stolom sjedio sam Sotona, ali kaţem vam da čovjek moţe biti zao, a da nema rep i papke umjesto stopala. Sto to znači biti ţao u današnjem svijetu? To znači ne pokoravati se Boţjoj volji, ne drţati ni do čega drugoga osim do vlastitih unutarnjih demona, i to znači koristiti se svim mogućim sredstvima da se druge ljude natjera da se pokoravaju istim tim demonima. Većina ljudi koje viđam posvetili su se nekom dobrom cilju, svojoj djeci, svojim bračnim drugovima, prijateljima ili Obitelji, moţda svojem poslu ili zajednici u kojoj ţive, ili zemlji, svome narodu, Bogu. Vi, gospodine Carl, vi ste kao odvjetnik podvrgli svoju snagu volje pravilima pravnog sustava naše drţave. Vi, detektive Breger, vi ste svoju snagu volje podvrgli traţenju pravde. Pretpostavljam da ste obojica podvrgli svoju snagu volje, ako ne Bogu, onda jednostavnom idealu nastojanja da činite ono što je ispravno. Poniznost je početak dobrote. Evanđelje po Mateju, peto poglavlje, treći stih: Blago siromašnima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko. Tri godine proveo sam propovijedajući u zatvorima, vidio sam zle ljude izbliza, psihopate bez imalo savjesti, ali ipak, u cijelom svom ţivotu mislim da sam sreo samo troje ljudi koji nisu osjećali ni trunke poniznosti, troje koje sam smatrao potpuno zlima. Jedna od njih bila je majka mojega prijatelja iz djetinjstva, njezino zlo shvatio sam tek nakon dugotrajna razmišljanja o tome zašto se moj prijatelj ubio. Druga osoba bila je iz redova svećenika, vjerovali ili ne. A treći je bio Lawrence Cutlip. Trebalo mi je neko vrijeme da to uvi dim, jer svi oni to pametno skrivaju iza vanjštine dobrih namjera, ali ipak sam progledao, i zadrhtao. Ništa nije postojalo što bi utaţilo njegove ţelje. Sto god da je ţelio, bilo je dobro, tko god mu se opirao, bio je u krivu, sve što je činio bilo je opravdano i ispravno, sve je na ovome svijetu postojalo samo zato da njemu sluţi. To se vidjelo po tome kako se ponašao prema drugim ljudima, po tome kako se suočavao s problemima, napokon, po tome kako je dijelio karte. Bio je suptilan, ali ne previše suptilan za nekoga tko je bio izvjeţban uhvatiti i najmanji pokret prstom i razlučiti zvuk karata izvučenih s dna špila u odlučujućem trenutku igre. Prije nego što je otac blizanki umro, Cutlip je bio beznačajan pijanac, preţivljavao je na otpacima iz kanti za smeće i sitnim krađama. Odjedanput je, jednim tragičnim događajem, dobio kuću, obitelj, određenu svotu novca, a ipak je i dalje govorio kako je ţrtvovao svoj ţivot da bi podigao sestrinu obitelj, kako se mučio da bi ih ispravno odgojio. Ono što je činio, na površini je izgledalo ispravno, ali zli ljudi uvijek se očajnički pokušavaju prikazati kao samo utjelovljenje pravednosti. I isto tako

neumoljivo, kad im se dogodi da se dio zla ispod tog laţnog pokrova pravičnosti otkrije, brzo i ljutito optuţe nekoga drugog za zlo djelo. Tako sam provodio neko vrijeme istraţujući unutarnje demone Lawrencea Cutlipa. Uplašilo me ono što sam otkrio. A drugi dio slobodna vremena provodio sam čitajući sabrana djela određene pjesnikinje s kojom se jedna od blizanki poistovjećivala. Svijet je osoban i uzavreo kao krv, pisala je, i u svakom stihu nalazila se ljutnja, ludilo, očajanje. Nisam intelektualac, i moram priznati da mi je većina njezinih pjesama bila nerazumljiva, ali jedan dio bio mi je kristalno jasan. Umiranje je umjetnost, poput svega drugoga, pisala je. To radim izuzetno dobro. Radim to tako da se osjećam kao u paklu. A neki su me duboko uznemirili. Djetetov krik rastapa se u zidu. Morao sam pomisliti na prigušene krikove druge djevojke. Posebno me se dojmila jedna pjesma. Naslov joj je "Tata", i znajući za podudarnost smrti oca Sylvije Plath i oca blizanki Prouix, odmah sam je počeo čitati. Pjesma govori o autoričinu pokušaju da se snađe u svim odlukama koje je donijela nakon smrti oca, i dok sam čitao tu pjesmu traţeći u njoj ključ koji bi mi mogao otvoriti um petnaestogodišnje djevojke, jedan me je stih ispunio uţasom. Svaka žena obožava fašista, pisala je pjesnikinja, čizmu u lice, brutalno, brutalno srce životinje kakva si ti. Hailey nije htjela mnogo razgovarati sa mnom nakon što sam ih posjetio kod kuće. Oh, još uvijek bi tu i tamo znala navratiti, i pričali bismo i obavještavala me kako Roylynn napreduje u domu za djevojke, i pričala mi je kako Roylynn lijepo piše o domu, ali činilo mi se kao da se nešto u njoj smanjilo. Sve je na Hailey izgledalo sitnije, energija, njezin osmijeh, čak i visina, sve osim tuge. Kad god sam pokušao razgovor usmjeriti na Boga ili ljubav ili moguće probleme u njezinu ţivotu, okrenula je razgovor u nekom bezazlenom smjeru. A kad god sam pokušao govoriti o njezinu ujaku, rekla bi nešto nevaţno i brzo bi otišla. Isključila me je, ili zbog onoga što se dogodilo s Roylynn ili zbog mojeg novog navodnog prijateljstva s njezinim ujakom, nisam znao, ali vidio sam da i dalje ima teškoće i shvatio sam da joj je sada više nego ikada potrebna moja pomoć. Zatim se iznenada, gotovo preko noći, potpuno promijenila. Tamo gdje je bila tuga, sad je bilo veselje, a zasljepljujući se osmijeh vratio. Spomenuo sam joj tu vidljivu promjenu, a ona se nasmiješila onako kako se smješkaju mladi ljubavnici i ne mogu vam reći kako sam zbog toga bio sretan. Da, ja, Boţji čovjek, bio sam sretan vidjevši zaljubljeni smiješak na licu mlade djevojke. "Pričaj mi o njemu", zamolio sam je jednog poslijepodneva. "O kome?" upitala je, iako je znala na koga mislim. "O mladiću." "O, velečasni, gutam dječake kao..." "Prestani glumiti i pričaj mi o njemu", rekoh. Osmijeh joj je postao još širi. "Igra bejzbol", reče ona, "i predivan je, a ja se osjećam kao, ne znam, kao da zaista mogu s njime razgovarati."

Ĉuo sam glasine, i pretpostavljao sam da govori o Gradyju Pritchettu. Grady mi se nije sviđao, mislio sam da u njemu ne moţe ništa vidjeti osim arogancije i nasljedstva, ali odobravao sam sve što ju je drţalo dalje od one kuće, podalje od zla. Još uvijek sam brinuo za Roylynn, naravno, ali odjednom sam osjetio da za Hailey postoji nada, kao da je napokon pobjegla od noćne more. A onda su u jezercu na dnu kamenoloma našli tijelo mladoga Sterretta. Nisam bio dio sluţbene istrage. Znam da ste već razgovarali sa šerifom, i stoga ću podrţati sve što vam je on rekao o tome što su otkrili i kako je istraga tekla. Ovaj ogranak Obitelji Sterrettovih pokapao je svoje mrtve na našem groblju, ali nisu pripadali našoj crkvi, i zato, osim normalne tuge koju osjećate kad čujete da je umro netko mlad, nisam smatrao da će to posebno utjecati na obitelj Prouix ili na mene. Ali onda sam čuo da misle da je Grady Pritchett moţda ubojica. I onda sam čuo da su tog Jessea Sterretta, za kojega sam znao da je bio zgodan mladić, smatrali najperspektivnijim igračem bejzbola u našem kraju u posljednjih pedeset godina. Tada sam znao da je Hailey na neki način umiješana u tu tragediju i odmah sam je potraţio. Traţio sam je kod kuće, u školi, raspitivao sam se kod njenih prijateljica. Nitko nije znao gdje je, nitko je nije vidio. Vozio sam se dolinom uzduţ i poprijeko, traţio bez uspjeha, a gorki stihovi poezije koju sam prije čitao, u mislima su mi se vezivali u čvorove. I ja sam strijela, piše pjesnikinja, rosa koja samoubilački pada. U tom mi je trenu palo na pamet da je potraţim u kamenolomu. Ulaz je bio označen ţutom trakom, ali provukao sam se ispod nje i kroz rupu u ogradi i spustio se strmom padinom do uske stijene iznad vode. Tamo sam je našao, skutrila se iza velike stijene kao gušter koji se skriva. Zastao sam pokraj nje uz rub i dugo nisam ništa rekao, čekao sam da pokaţe da zna da sam tamo, ali nije se micala. "On je bio taj o kome si mi govorila", rekoh napokon. Ništa nije rekla. "On je bio taj, Hailey, koji je vratio osmijeh na tvoje usne i boju u tvoje obraze." "Prestanite", rekla je tiho. "Što se dogodilo?" "Ne znam. Ne znam, ne znam." "Ne? Priča se da je to učinio Grady Pritchett. Policijska istraga je usredotočena na njega." "Nije Grady." "A kako ti to znaš?" "Zato što je Grady kukavica." "Moţda i jest, ali on je taj na kojega sumnjaju. On je taj koji će biti optuţen, iako je to učinio netko drugi."

"Moţda je bio nesretan slučaj." "Da, moţda. Najbolji sportaši često su nespretni i nesigurni na nogama. Ali reci mi, Hailey, tko je znao za tebe i Sterretta?" "Nitko, moţda klinci u školi." "A tvoj ujak?" Pogledala me, oči su joj bile crvene od plača. '"Bogu je draţe ako ispravno postupamo i sudimo nego ako se ţrtvujemo.' Ne skrivaj ništa, Hailey, reci mi. Tko je to učinio mladom Jesseu? Tko je to učinio tebi?" "Prestanite. Molim vas." "Mislim da znam." "Ništa vi ne znate." "Mislim da znam. Dopusti da ti pročitam nešto što će ti biti poznato." Izvadio sam papir iz dţepa. "To je dio pjesme koju ovih dana čitam." Okrenula se licem prema meni, zbunjena, ali kad sam počeo čitati dio pjesme "Tata", zgrčila se kao da se ţeli obraniti od udaraca. "Bilo mi je deset kad pokopali su tebe", recitirao sam. "S dvadeset pokušah umrijeti i vratiti se, vratiti se, vratiti se tebi. Mislila sam i kosti će biti dosta. Ali iz vreće su me izvukli i ljepilom opet sastavili. I znala sam što učiniti treba. Tvoj lik stvorih, čovjeka u crnom, koji Mein kampf nosi i raspinjanje i čavle voli. I rekoh da, da. " "Zaveţite." "Ţelim ti pomoći", rekoh. "Dopusti da ti pomognem. Ali da bih to mogao, moraš se izvući iz svoje rupe i reći mi što se događa. Ništa ne mogu učiniti, ako mi ne ţeliš to reći. Hailey, spasi Gradyja, a spasi i sebe." Nije odgovorila. Leţala je tamo, sklupčana kao gušter, razmišljajući, a ja sam stajao pokraj nje i šutio. Ĉekao sam da progovori, čekao sam da mi nešto kaţe, da mi sve ispriča. "Ţelite pomoći meni i Gradyju?" napokon je upitala. "Da", rekoh. "Mogu i hoću." "Onda ćete učiniti sljedeće. Vi obično kartate s Gradyjevim ocem i on vam vjeruje, sigurna sam u to. Recite mu da ću osloboditi Gradyja od svih optuţbi u zamjenu za nešto." "Da", rekoh nadajući se da je spremna sve mi ispričati. "Recite mu da ţelim plaćeni koledţ za sebe i Roylynn, koledţ i poslije studij, ako budemo htjele. Recite mu da ću u zamjenu za financiranje našega odlaska iz ovoga smrdljivog grada osloboditi Gradyja svake sumnje. Jeste li razumjeli, velečasni?" "Da." "U redu", rekla je. "Obavijestite me kad sve bude dogovoreno i razgovarat ću s policijom." "Gdje ćeš biti?"

"Ovdje. Bit ću ovdje. Nemam kamo otići." Sklopio sam taj dogovor. Kad sam ga predloţio gospodinu Pritchettu, zareţao je na mene, drţao je viski u ruci, kimnuo je glavom i to je bilo to. Otrčao sam u kamenolom i odveo Hailey u policiju. Očekivao sam tada da će im sve ispričati, reći istinu, da će se pobrinuti da zlo bude kaţnjeno, bio sam siguran u to. Ali kao i uvijek kad se radilo o Hailey, iznevjerila je moja očekivanja. Ustrajala je u tome da najprije vidi Gradyja i tek je onda ispričala svoju priču policiji, a bila je to pametna priča. Spasila je Gradyja, osigurala si je plaćeni koledţ i studij prava, dala je šansu svojoj sestri, učinila je sve što je rekla da će učiniti, ali učinila je to pomoću laţi. To nije bilo dovoljno, nisam mogao dopustiti da to tako završi. Nisam imao nikakvih dokaza o onome što sam mislio da se dogodilo, ništa više od trabunjanja samoubojstvu sklone pjesnikinje, nisam imao svjedoka koji bi podrţao moje sumnje, ali ipak nisam mogao ništa ne učiniti. Bio sam prisiljen učiniti nešto. I stoga sam jednog sunčanog četvrtka poslije podne pozvao Lawrencea Cutlipa da se nađe sa mnom u crkvi. Stajao je preda mnom opasno se naginjući prema naprijed, na licu je imao svjeţu ranu, radničke hlače bile su mu poprskane krvlju zaklane stoke. Velikim dlakavim rukama drţao je hrđavu lopatu, s dugim drvenim drškom. Nalazili smo se u središnjem dijelu crkve, glavna ulazna vrata bila su iza njega, iza mene nalazilo se raspelo. Gledao me i smješkao se, a ja sam osjetio strah kakav nikad prije ni poslije nisam osjetio. "Nemam puno vremena", rekao je. "Moram nešto prekopati. Da čujemo, dakle, o čemu se radi." Nisam uopće htio znati što kopa ni zašto, razne su mi mogućnosti proletjele mislima i bile su dovoljno zastrašujuće. Skupljao sam snagu oslanjajući se na klupu sa sjedalima da bih zaustavio drhtanje, i onda sam, bez uvodnih riječi, iznio razlog našeg sastanka. "Morate napustiti ovaj grad. Ovaj grad, okrug, ovu drţavu, one dvije djevojke. Morate otići, odmah, i nikad se više ne vraćajte." Nagnuo ja glavu prema meni poput psa. "Velečasni, što vi to govorite?" "Znam tko ste i što ste učinili. Sve znam." "Šalite se sa mnom, zar ne?" "Ozbiljan sam kao što je i moja vjera." "Ne znate, do vraga, o čemu govorite." "Govorim o vama i o onim dvjema djevojkama. O vama i o onome dječaku. Otiđite odmah ili ću sve ispričati." Zurio je u mene, u očima mu se vidjelo da je počeo shvaćati. "S kim ste razgovarali? S Hailey? Je li što blebetala? Laţljiva kučka, uvijek je to bila. Ne moţete vjerovati što govori kučka kao što je ona."

"Morate otići." "Otići, do vraga, to bi za mene bilo najbolje. Zar mislite da ne ţelim otići? Zar mislite da nisam htio otići svakoga dana u proteklih osam godina? Sve sam učinio zbog tih dviju djevojčica. Ništa ne bi imale da nije bilo mene, ništa. Bile bi na ulici, gladne ili bi se kurvale, da se ja nisam pobrinuo za njih. Dao sam im najbolji dio svojega ţivota, ţrtvovao se za njih, provodio dane koljući krave, a navečer bih im ispunjavao ţelje. Ali da li se itko, ikada brinuo o mojim ţeljama? Svega sam se odrekao zbog njih i ovo je što dobij am zauzvrat, laţi i optuţbe. One su obje samo nezahvalni ce miješane krvi. Otac im nije bio sto posto bijelac. Rekao sam to svojoj sestri prije nego što se udala za njega. Zar je onda ikakvo čudo što se to zbiva s njegovim demonskim potomcima? Jedna si reţe ţile jer ţeli biti u središtu pozornosti, druga sad širi laţi o meni. Loše su to djevojke, ali jednostavno su takve. Sve što se dogodilo njihova je krivnja. Nešto nije u redu s njima, to sam oduvijek znao, nešto je zlo u njima. Ali vi, velečasni, zar vi vjerujete njihovim laţima? Trebali biste se sramiti." "Otiđite odmah, ovoga trenutka, uzmite svoj kamion i odlazite i nikad se nemojte vratiti, ili ću nazvati neke ljude." "Ah, do vraga, samo dajte, nazovite ih. Ionako vam nitko neće vjerovati." "Da, hoće. Ja sam Boţji čovjek. A Hailey će potvrditi moje riječi. I Roylynn će iz bolnice također potvrditi moje riječi. Poduprijet će me i vaša sestra, znate da hoće, kad budete u zatvoru i kad se više neće bojati vaše teške ruke. A što se tiče dječaka? Gdje ste zaradili tu porezotinu na obrazu? Jeste li jako krvarili? Pravo je čudo što se danas moţe učiniti uspoređujući uzorke krvi?" Netremice je zurio u mene i pogled mu je postao hladan, premjestio je lopatu iz jedne ruke u drugu. "Mogao bih vas sada na mjestu ubiti", reče on. "Zabosti ovu lopatu u vaš pileći vrat i odrezati vam glavu." "Znam da biste mogli, ne razmišljajući ni sekunde, mogli biste me ubiti sada u ovom Boţjem domu. Ali znate da vas je netko vidio kako ulazite, da netko zna da ste ovdje. Ako me ubijete, sigurno će vas zatvoriti. Zatvorit će vas i jednoga dana poslati na električnu stolicu. A hoćete li da vam nešto kaţem?" Zakoračio sam prema njemu. "Nadam se da ćete to učiniti. To bi zauvijek riješilo problem. Zato nemojte samo govoriti o tome, učinite to. Učinite ili odlazite." Stajao sam na trenutak oči u oči sa zlom, gledao sam kako se lopata trza kao da ju je ţelio zabiti u moj vrat, gledao sam kako mu se na licu ocrtava ljutnja, poput ţice nekog instrumenta koji cvili. Bio je spreman udariti me, zdrobiti me, učiniti bilo što samo da mu se pokorim, ali stajao sam postojano koliko mi je dopuštao moj grozničavi strah, i nisam se micao. A zatim se pojavio smiješak, tanki, hladni osmijeh. "Ionako sam razmišljao o odlasku", reče on. "Djevojke su već dovoljno odrasle. Vrijeme je da krenem na put. Mislim da ću poći na Zapad, čim pokupim svoju zaradu. Edmonds i Doc Robinson

duguju mi toliko da će mi biti dovoljno da počnem iznova u Vegasu." "Ne duguju vam oni ništa. Već ih godinama varate, dijelite s dna špila." "Laţi, laţi i same laţi. Vi, vi ste samo prokleti laţac." "Vidio sam svojim očima, gledao sam kako se to događa svaki put." "Neće vam vjerovati. Poznaju me. Oni su moji prijatelji." "Nemate vi prijatelja, a ja sam svećenik. Vjerovat će svakoj mojoj riječi. Kome će prije vjerovati? Ako do večeras ne odete, reći ću im kako ste dijelili karte s dna. Reći ću im da ste ubili onoga dječaka. Ispričat ću im o vama i djevojkama. Sve ću im reći." Tišina je trajala još trenutak i vidio sam vatru kako bijesni u njemu. Borio sam se protiv ţelje da ustuknem, da se povučem, da pobjegnem od njegove bezboţne pojave. Borio sam se i pobijedio i ostao stajati na mjestu, čak i kad mu se tijelo napelo, čak i kad je podigao lopatu kao da će me udariti njome, čak i kad je lopata poletjela prema meni i prošla pokraj mene i snaţno odjeknula na stepenicama oltara pred kojim sam stajao. Okrenuo sam se da je pogledam, ostala je leţati pod čudnim kutom na stepenicama, i kad sam se opet okrenuo prema Lawrenceu Cutlipu, on je već bio na vratima crkve i izlazio je. I, Bogu hvala, više ga nikada nisam vidio.

43 "TO JE MOJA PRIĈA, GOSPODO", REĈE VELEĈASNI HENSON, I DALJE sjedeći za stolom i prelazeći prstom gore-dolje po rubu stola. "To je sve što znam. Iza mojih optuţbi nema nikakvih činjenica, nema tajnih priznanja, samo niz mojih nagađanja. Ništa ne znam sigurno. Da sam išta znao sa sigurnošću, učinio bih sve što je bilo u mojoj moći da ga strpam u zatvor gdje je zaista i spadao, ali dobro sam naslutio što se događalo i znao sam dovoljno dobro blefirati da otjeram to zlo iz naših ţivota." "To je bilo poprilično hrabro", rekoh. "Mogao vas je vrlo lako ubiti." „Što sam drugo mogao? Ĉinilo mi se da je na kraju sve dobro ispalo. Hailey je otišla na koledţ, kao što znate, a i na studij prava. Nikad mi se ni na koji način nije povjerila, ponašala se prema meni kao prema poslovnom znancu, što sam, pretpostavljam, i postao. Jednostavno je uzela svoj novac i otišla u novi ţivot, neka je Bog blagoslovi. Roylynn je pohađala nekoliko tečajeva na lokalnom koledţu, ali to je bilo sve. Još je tri puta pokušala samoubojstvo i to je prekinulo njezino daljnje školovanje, ali čini se da se uspješno bori protiv tog nagona, barem zasada. Novac koji je Pritchett dao upotrijebljen je za plaćanje niza domova, poput onoga u kojemu se sada nalazi. Posjećujem je kad mogu, donosim joj knjige o fizici za kojima toliko ţudi. Mislio sam da će joj to biti samo zabava, ali to joj je postalo poput Biblije, i mislim da to i nije baš loše. Svima nama treba nešto u što ćemo vjerovati."

"Bio sam kod Roylynn, nakon razgovora s vama", rekoh. "Da, čuo sam. Nadao sam se da ćete poslušati ono što sam vas zamolio, ali ona je o vama rekla lijepe stvari." "Rekla mi je da je prvobitna crna rupa ubila Jessea Sterretta i njezinu sestru, da je to nešto s početka vremena, rupa koja ima moć uništiti sve što joj se pribliţi." "Da, čuo sam kako o tome govori. Teško je to razumjeti, ali mislim da imam objašnjenje. Mislim da je ono što ona naziva crnom rupom jednostavno naziv za zlo koje sam vidio u njezinu ujaku. Otišao je one noći i nikad se nije vratio, i samo bih tu i tamo od Roylynn čuo o tome gdje se nalazi, a ona bi to saznavala od sestre. Ona mi je rekla za starački dom u Hendersonu, i nazvao sam to mjesto čim sam saznao za Hailey. Ne, nikada nije izišao iz doma, to sam provjerio prije nego što ste se vi prvi put pojavili, gospodine Carl." "Ako mi budete trebali zbog svjedočenja, velečasni, biste li htjeli doći u Philadelphiju?" "Htio bih, da, ali što bih rekao? Sto imam, osim svojih sumnji, a koliko sam shvatio iz svih onih televizijskih serija o odvjetnicima, moje sumnje neće vam biti od velike koristi u kaznenom postupku." "Koje su točno vaše sumnje, velečasni Hensone?" upita Breger. "Zaista mislite da je ubio mladog Sterretta?" "Da, mislim. Vidio sam to u njegovim očima dok je drţao onu lopatu, ali nemam ni mrvice dokaza." "Zašto je to učinio?" "Zbog ljubomore." "Na Hailey?" "Naravno." "Ali zašto? Što zapravo mislite da se dogodilo između Cutlipa i njegovih nećakinja?" "Traţite da nagađam, a rekao sam vam sve činjenice koje sam znao. Mislim da nemate pravo ništa više traţiti, a ja ne ţelim svoje najcrnje strahove pretvoriti u riječi. Ali ona je bila djevojka u lošoj situaciji i strašno zbunjena. Sto god je utjecalo na nju i što mi je, na svoj način, pokušala ispričati, to nije imalo nikakve veze s ljubavlju. Bilo je to nešto drugo, nešto čudovišno i bezboţno. I ako je to preţivjelo i nakon njegova odlaska, onda je preţivjelo u tamnim pukotinama crnoga srca koje si nikad nije dopustilo da ugleda tračak svjetla." Kad smo izašli iz crkve, Breger i ja krenuli smo polako prema groblju. Zaobilazio sam spomenike i čitao sad već poznata imena. Breger je proučio poneki nadgrobni spomenik, pogledao u neki cvijet, stazu, pretraţivao je groblje kao da se radi o mjestu zločina. Dok sam stajao među grobovima, u mislima su mi odjekivali potresni stihovi mrtve pjesnikinje.

"Na seoskoj cesti izvan Hendersona, u Nevadi, s ceste me izgurao bijeli Camaro", rekoh napokon Bregeru. "Pročitao sam policijsko izvješće kad sam bio tamo." "A noć prije nego što je ubijena Hailey Prouix, vozač bijelog Camara s Vegaškim tablicama dobio je kaznu za prebrzu voţnju." "Mislio sam da će vam ta podudarnost biti zanimljiva." "Tko je on, taj Dwayne Joseph Bohannon?" "Samo neki tip iz Hendersona." "Koji radi u staračkom domu Desert Winds?" "Tako je." "Dopustite mi da pogodim. Ima dugu, rijetku plavu kosu, lošu put, još gore zube, češe se po rukama kao da ima šugu. Zgodan mladić u svakom pogledu. I bistar, k tome. Odaziva se na ime Bobo." "Cutlipovo potrkalo." "Kučkin sin", rekoh. "Taj vampir." "Našao sam se s Cutlipom u Vegasu. I Bobo je bio tamo, gurao je njegova invalidska kolica. Slijedio sam trag koji je vodio do nekih bankovnih isplata Desert Windsu i našao sam Cutlipa. Postavljao sam osnovna pitanja, pokazao mu sliku lesa, natjerao ga da identificira svoju nećakinju. Rasplakao se kad je vidio sliku, a onda ga je spopao bijes. Teţak čovjek, definitivno, ali nisam ga doţivio kao samo zlo." "Ni ja, zapravo, ali moja je partnerica nešto osjetila. Što ćete učiniti?" "Nazvat ću svoju vezu u Nevadi. Zamoliti ga da postavi Cutlipu neka teţa pitanja." "I što ćete time dobiti? Moţete ga malo uzdrmati, ali ako nasluti da u njega sumnjamo, nećete dospjeti daleko. On je stari, ţilavi tip. Zašutjet će, roniti krokodilske suze nad svojom nećakinjom, izvlačiti se na loše zdravlje, sve će poricati. Znam, vidio sam ga već kako to radi. Bolje je da ga ostavimo na miru." "Onda ću zamoliti svoju vezu da malo protrese Boba." "Bobo ju je ubio. Sad je to jasno, zar ne? "Breger je umjesto odgovora samo pogledao u stranu. "On ju je ubio. I reći ću vam još nešto: On je tajanstveni muškarac u crnome koji je izjurio iz kuće. Bio je unutra i traţio nešto, a kad se pojavila forenzičarka, istrčao je i izudarao ju je. S onim njegovim izgrebanim rukama, niste mogli vidjeti ima li modrice od tučnjave. Ali to je bio on." "Moguće je." „Što ćete poduzeti u vezi s time?" "Rekao sam vam." "A da pokušate uvjeriti Jeffersona da odustane od tuţbe?" Odmahnuo je glavom. "Barem ćete mu ispričati ovo što ste čuli." "Jefferson ţeli samo dokaze. Ovo što sam čuo ne predstavlja nikakav dokaz."

" Što još više trebate? " "Moţda činjenice. Potvrdu. Ako moja veza izvuče priznanje iz Boba, razgovarat ću s Jeffersonom, ali bez toga ne mogu. Potaknuli ste mnoga pitanja, ali odgovore još uvijek nemamo, uključujući i onaj glavni. Cutlip moţda i jest ubojica, moţda je prije petnaest godina ubio Jessea Sterretta zbog ljubomore ili mrţnje, ali zašto bi poslao Boba da ubije Hailey? Zašto bi ţelio da ona umre?" "Ne znam", rekoh. "Moţda moţemo poduzeti nešto kad nađete odgovor. Ali reći ću vam izravno, Carl, bez priznanja Jefferson će do kraja progoniti vašega prijatelja, on je jednostavno takav. A s obzirom na to kako je dosad tekao sudski postupak, čini se da će mu ipak doći glave." "I ja sam napredovao." "Malo", reče on. "Ali ne dovoljno da se zanemare otisci prstiju. Ne dovoljno da se zanemari motiv. Ne dovoljno da se zanemari činjenica da se jedino vaš klijent nalazio u kući. I ne pomaţe vam to što za zločin optuţujete nekog tajanstvenog ljubavnika, ako mislite da je to učinio Cutlip." "Odvjetnik mora biti odvjetnik." "U tome i jest problem. Kirurg će rezati, lovac će pucati, odvjetnik će lagati. Nazvat ću svoju vezu. Ako Bobo kaţe nešto zanimljivo, dat ću to Jeffersonu, koji vam to mora dati u skladu s Bradyjem. To je sve što mogu učiniti." "A ako vam Bobo ništa ne da?" "Onda počnite traţiti svjedoke koji će svjedočiti o njegovu karakteru u fazi donošenja presude, jer će vam trebati." "Hoćete li mi ispričati ono što budete saznali u Vegasu?" "Ispričat ću vam." Stajao sam nasred groblja i razmišljao o svemu. Mislio sam o sudskom postupku, o onome što se već dogodilo, o onome što tek treba dokazati. Bio sam zbunjen. Sto sam mogao učiniti? Kako sam mogao povećati stupanj sumnje?" "Detektive", rekoh konačno, "moţda mi zatreba jedna usluga." Ništa nije odgovorio, samo je stajao, pogrbljenih ramena kao da je očekivao da sva teţina svijeta padne na njegova leđa. "Moţda se dogodi da Troy Jefferson pobjesni od ljutnje zbog nečega što ću učiniti, i moţda dođe k vama zbog dodatnih dokaza." "Uvijek ista priča." "Kad dođe, htio bih da mu ovaj put nešto šapnete u uho." "Da čujem." "Samo jednu riječ." "Da čujem." "Hoćete li to učiniti?" "Razmotrit ću, moţda, ovisi koja je to riječ. I u zamjenu za nešto."

"U zamjenu za što?" "Ispise vaših telefonskih poziva." "Ne činite to. Nemojte me to traţiti." "Samo pod tim uvjetom." "Traţim jednu malu stvar, jednu riječ u njegovo uho, samo jednu riječ." "Razumijem što traţite. I to nije bilo kakva mala stvar." "Telefonski ispisi čak nisu moji, i ne mogu vam ih dati. Pripadaju klijentu." "Razgovarajte s njime. Recite mu da je to uvjet." "Nemate pojma što od mene traţite." "Hajdemo, moramo stići na zrakoplov." "Ne znate što od mene traţite." "Oh, jasno m i j e " , reče on. "Itekako znam. Da, znam." I povjerovao sam mu da zna.

44 "I TI MISLIŠ DA JU JE TO KOPILE, HAILEVN UJAK LARRY, UISTINU UBIO?" upita Guy, dok smo sami sjedili u sobi za razgovor u okruţnom zatvoru. Upravo sam mu ispričao sve što sam saznao u Pierceu, čitavu gadnu priču. "Mislim da je poslao svojega lakaja, Boba, da je ubije, da." "Zašto?" "Ne znam." "Imaš ideju?" "Moţda je zaprijetila da će uzeti novac koji mu je trebao za plaćanje luksuznog staračkog doma. Ili mu je luksuzni starački dom dojadio i htio je novac od osiguranja da bi stavio ulog u novu igru. Tko zna? Moglo bi biti bilo što. Ali on je to učinio." „Što moţemo poduzeti u vezi s time?" "Ne znam. Postoji šansa da će se taj Bobo okrenuti protiv njega. U Nevadi ima neki policajac koji će se naći nasamo s njime i postaviti mu neka škakljiva pitanja." "A ako nas to nikamo ne odvede?" Ništa nisam odgovorio. Ostao sam savršeno miran i čekao. "Victore, što da radimo? Sto da radim?" Još sam malo čekao, a zatim sam rekao: "Imam jednu ideju, ali riskantna je." "O čemu se radi? Reci mi." "Ako ne uspije, obit će nam se o glavu." "Da čujem, Victore. O čemu je riječ?" Nagnuo sam se naprijed, sklopio ruke na stolu i ispričao mu što ću morati učiniti i

što će Breger morati učiniti i zatim, što će Jefferson morati učiniti i što ću nakon toga opet ja morati učiniti. "Isuse. To je sve što moţeš smisliti, tu riskantnu Rube Goldbergovu varijantu obrane?" "Da, da. A najbolje je to da se proces dosad odvijao prilično dobro za nas. Potez sa slušalicama bio je prava stvar. Hoću reći da je porota uvidjela da postoji mogućnost da je netko ušao u kuću i ubio Hailey. Mislim da imamo prilično dobru šansu da pobijedimo, bez preuzimanja rizika. Stvorili smo osumnjičenika, tog drugog ljubavnika, i mislim da smo napravili dovoljno veliku rupu u slučaju protiv tebe i da će porota naći i mogućnost i motiv. Naša završna riječ bit će uvjerljiva, koliko samo moţemo poţeljeti." "Jamčiš li mi da će me osloboditi optuţbe?" "Ne, ništa ti ne mogu jamčiti, to znaš, ali imamo pristojnu šansu." "Ne ţelim slušati o šansama. Moram izići odavde." "Ali ima još nešto. Znaš kako me stalno traţe da im predam ispis svojih telefonskih poziva i da ja to odbijam i da me sutkinja u tome podrţava, jer se pozivam na povjerljivi odnos između odvjetnika i klijenta?" "Da." "Dakle, taj plan djeluje samo ako Breger obavi svoj dio, a Breger će to učiniti ako mu nešto ponudimo u zamjenu, ispis mojih telefonskih poziva." "I?" Ustao sam, prišao uskom prozoru i pogledao zid zgrade preko puta. Zato sam došao sam, zato sam ostavio Beth u uredu da priprema neke zahtijeve. "Guy, zanima ih telefonski poziv koji si mi uputio one noći kad se dogodilo ubojstvo." Guy me gledao trenutak, razmišljao je o toj noći, toj uţasnoj noći, razmišljao je o onome što je učinio kad je zakoračio iz kade. "Oh", rekao je. "Imaju pitanja o tom pozivu, pitanja na koja im tvoj telefonski ispis nije odgovorio." "On, razumijem." "Nisam te to još pitao, ali sad je vrijeme. Zašto taj poziv meni nije zabiljeţen na ispisu tvojih telefonskih poziva?" "Bio sam zbunjen. Uplašen. Ja... nisam se mogao sjetiti tvojega broja." "I što si učinio?" "Uzeo sam Haileyn telefon. Crveni mobitel. Stajao je na stoliću pokraj kreveta." "Zašto njezin mobitel?" "Jer... jer j a . . . jer..." "Guy?" "Zato jer je tvoj broj bio u memoriji." Ništa nisam rekao, nisam ni trebao. Vani je bio sunčan, jesenski dan, jedan od onih dana koji vas podsjete na ljeto koje je prošlo i koji predskazuje svršetak

nadolazeće zime. Vani je bio prekrasan dan, ali ovu golu, sivu sobu ispunila je oštra hladnoća. "Nisi očekivao da ću to provjeriti?" upita on. "Nisi očekivao da ću otkriti o kome se radi, Victore? Potpuno sam joj se predao, ţrtvovao svoju obitelj, svoj integritet, vlastitu dušu na njezinu oltaru, a ona je ipak spavala s nekim drugim. Nisi mislio da ću učiniti sve što je moguće da saznam tko je to kopile? Špijunirao sam je, pratio, prisluškivao razgovore. Bila je lukava i ništa nisam otkrio. Ali onda se pojavio mobitel i jedne večeri, dok je bila u kadi, provjerio sam memoriju i tu su bili brojevi, neki potpuno nepoznati, ali prva dva, prva dva bila su mi neobično poznata. Jedan je bio broj tvojega ureda, Victore, a drugi tvojeg doma. Mislim da je tada već ţeljela da saznam, zato je i ostavila mobitel vani. Mislim da te je koristila da bi mi poručila da je sve gotovo. Ti si bio njezina igračka - karta za izlazak, isprika da moţe prekinuti sa mnom, baš kao što bi našla drugoga kad bi tvoje vrijeme došlo. A ţeliš li znati nešto? Kad sam saznao, čak nisam bio ni ljut na tebe. Umjesto toga, bilo mi te ţao, ţao što si pao u njezinu mreţu." "Guy..." "Koga sam, dakle, mogao pozvati kad sam je našao mrtvu? Tko bi mogao razumjeti makar i djelić onoga što sam osjećao? Kome sam mogao vjerovati? Samo tebi. I u svojoj panici znao sam gdje ću naći tvoj broj samo na dodir jednoga gumba." "Guy..." "Zato sam upotrijebio njezin mobitel." "Ţao mi je..." "Ne, nije ti ţao." Bio je u pravu, nije mi bilo ţao. "A nije ni meni", reče on. "Zašto si me onda zadrţao kao svojega odvjetnika?" "Isprva si jednostavno bio tu, a ja sam bio očajan. Onda sam dobro razmislio. Ovdje se nema što drugo raditi nego razmišljati. Analizirao sam cijeli slučaj, dokaze, koristio sam se svojim odvjetničkim sposobnostima u najobjektivnijem obliku i smislio sam strategiju. Strategija koju sam smislio, ona koja ima najviše smisla, jest da optuţimo drugog ljubavnika. Zato sam to stalno predlagao. Ali nisam mogao dopustiti da taj ljubavnik jednostavno ušeta u sudnicu i da se izvuče iz slučaja s nekim dobrim alibijem, kao da je na primjer bio kod kuće kad sam ga nazvao. Morao sam se osigurati da se to nikako ne dogodi, i koliko sam mogao predvidjeti, postojao je samo jedan način." "Da me zadrţiš kao odvjetnika." "Točno." "Baš si kučkin sin, zar ne?" "Rekao bih da smo obojica, Victore." I što sam mogao na to reći? Bio je u pravu, apsolutno, obojica smo bili kučkini sinovi, i obojica smo ispali budale. Svaki od nas bio je sudionik u jednom dijelu

putovanja koje je isplanirala Hailey Prouix, i da budemo iskreni, svaki je od nas dvojice bio ushićen do srţi zbog putovanja s njom. "I što bih sad trebao učiniti?" upitah. "S njezinim ujakom?" "Da." "Moţda će se taj Bob okrenuti protiv njega." "Bobo. Moţda." "Ali neće biti tako jednostavno, zar ne?" "Ne." "Kakav je čovjek taj ujak? Jesi li ga upoznao?" "Jesam. Teţak čovjek." "I on je ubio Hailey." "Mislim da jest." "Ali ne ţelimo da oni pregledaju ispis tvojih poziva, zar ne?" "Ne, ne ţelimo." "To bi nas obojicu moglo uništiti." "Tako je." "Ima smisla da igramo i dalje kako smo i dosad i pustimo ga da se izvuče." "Da, ima smisla." "Star je, umire, ostalo mu je samo nekoliko patetičnih godina u nekakvom staračkom domu. Trebali bismo ga ostaviti na miru." "Dobro." "Ali nećemo, zar ne?" "To je tvoja odluka." "Moramo poduzeti nešto u vezi s njime, ako ju je zaista on ubio." "Ti odluči." "Iskoristila nas je, iskoristila nas je obojicu. Kad sam je ugledao na madracu, krvavu i mrtvu, kad sam je ugledao, bio sam očajan zbog svojega gubitka. Svojega gubitka. Ali razmišljam stalno o njoj, o onome što je ona izgubila. Ne moţemo to samo tako ostaviti. Sto god je učinila, nije zasluţila umrijeti. Tko god da je odgovoran za njezinu smrt, treba platiti. To je ono što ja mislim." "U redu." "Misliš li da moţeš to izvesti?" "Pokušat ću." "Bolje ti je da učiniš više od samo pokušaja, Victore. Ako je pokušaj sve što ćeš učiniti, ostat ću ovdje duţe nego što mogu podnijeti. Nemoj samo pokušati, Victore. Učini to." "Jesi li siguran?"

"Učini to. A kad ti se to kopile, taj ubojica pribliţi, iščupaj mu srce."

ŠESTI DIO NJEŽNI PLES 45 DOSAD JE TO BIO JEDAN SASVIM OBIĈAN SUDSKI POSTUPAK. TROY Jefferson nastojao je postići da izgleda kao jednostavni slučaj ubojstva. Ja sam komplicirao stvari, razvijao svoju teoriju da ju je potajice ubio bezimeni, neotkriveni, beskrupulozni ljubavnik. Jefferson i ja nalazili smo se u ţaru bitke, ali naši razgovori ostali su formalni, sluţili smo se pristojnim jezikom sudnice. Sutkinja je sudila mrzovoljno pravedno. Porota je bila relativno pozorna. Bilo je nekoliko hrabrih trenutaka, nekoliko smiješnih situacija. Optuţba se osjećala sigurno, obrana je ţivjela u nadi. Svi su vjerovali da će se sve odigrati kako je i započelo, jedna teorija pobijat će drugu, odlučit će porota koja će uglavnom ignorirati upute sutkinje i oni će donijeti presudu. Dosad je to bio jedan sasvim običan sudski proces, ali situacija samo što se nije promijenila. Toga dana u sudnici se nalazila Leila Forrest. Svaki dan bila je u sudnici, da bude uz muškarca koji je pobjegao od nje kad mu se ukazala prva prilika. Htio sam vidjeti malo gnjeva u njoj, malo ljutnje, ali umjesto toga ona je sjedila iza Guya, s licem na kojem se ocrtavala zabrinutost. Da, uvijek je korisno imati odanu suprugu koja sjedi iza optuţenoga, i u drugim prilikama i ja sam bih nastojao da to bude tako, ali ne i ovaj put. Nisam zahtijevao da sjedi tamo poput nekog ukrasa na strani obrane. Nisam čak bio siguran da nam je to koristilo. Ali sjedila je tamo, i tijekom stanki ona i Guy bi tiho razgovarali, moţda o djeci, moţda o prošlosti, moţda, neka joj Bog pomogne, o budućnosti. Sjedila je nepomično, kamena izraza lica, dok je svjedočio njezin otac, nastojeći pokopati muškarca za kojega se udala njegova jedinca i koji ju je ostavio. Bilo je to uvjerljivo svjedočenje, nemilosrdno, prikazalo je Guya u vrlo lošem svjetlu, sve dok

ja nisam postavio pitanje: "Koliko ste zaradili prošle godine?". Bilo je to nepristojno pitanje, na koje se optuţba ţalila, naravno, ali bilo je dopušteno, a iznos je bio zapanjujući, i s time sam postigao svrhu: Guy bi naslijedio golemo bogatstvo da je samo izdrţao i ostao sa svojom suprugom. Iznos je bio dovoljno velik da Guy ispadne budala jer je ostavio ţenu, da, budala zbog ljubavi. Ali nije ispao čovjek koji bi ubio zbog novca. Sutkinja se danas još nije pojavila u sudnici, tako da nije samo Leila čekala. Iza stola tuţitelja sjedila je nepomična figura detektiva Bregera, zajedno sa svojom partnericom Stone. Stone mi se nasmiješila i taj je osmijeh izraţavao prezir. Uhvatio sam Bregerov pogled i dao mu znak da bih volio porazgovarati s njime. Ustao je i izašao iz sudnice. Pošao sam za njim. "Imate li što o Bobu?" upitao sam ga kad smo u predvorju našli jedan miran kutak. "Nestao je. Zbrisao. Očito da je već sam moj dolazak bio dovoljan da ga uplaši." "Nisam iznenađen." "Jeste li razgovarali sa svojim klijentom?" "Jesam." "Što je rekao?" "Rekao je da ste tvrd orah." Breger nije odgovorio, samo se nasmiješio. "Ali pristao je. Dopustit ćemo vam da pogledate telefonske ispise, ali tek poslije." "Poslije?" "Tako je." "Poslije čega?" "Nakon što se sve završi." "Mislite poslije sudskog postupka? Kakva mi je korist od toga?" "Ne, prije završetka sudskog postupka, ali nakon što se završi ono što će početi danas. Razumjet ćete kad vam kaţem što ţelim." "A ako se ne završi onako kako očekujete?" "Naš dogovor i dalje vrijedi." Breger zaklopi oči. "To mi odgovara. Koja je ono riječ?" "Morate je samo šapnuti." "Tako ste i rekli." "Njemu u uho, nakon što plane." "Planut će?" "O, da." "Koja je riječ?" '"Ujak"', rekoh. "Riječ dana je 'ujak'."

"Moţemo li nastaviti?" upita sutkinja Tifaro za svojim stolom. Bila je sposobna pravnica, pazila je da sudski postupak stalno ide predviđenim tempom, da se izmjenjuju svjedoci, nije podnosila odgađanje i sve je usmjeravala prema donošenju presude. Za nju nisu postojali dugi, razvučeni postupci s puno brbljanja, tijekom kojih bi porotnici morali provesti mjesece i mjesece izolirani od svijeta. Odredila je vremenski raspored i nastojala je da ga se pridrţavamo. Sviđala mi se zbog toga. "Da, časni sude", reče Troy Jefferson. "Ali prije nego što dopustite ulazak poroti, moramo srediti neke formalne stvari, pitanja s kojima su se obje strane već sloţile." "Izvrsno", reče sutkinja. "Pravo je zadovoljstvo vidjeti vas gospodo kako sloţno radite. O čemu se radi, gospodine Jefferson?" "Klauzula da se kao dokazni materijal prihvati balističko izvješće, dokaz broj dvadeset tri." "Gospodine Carl?" "Nemam prigovora." "Izvješće će biti prihvaćeno. Još nešto?" "Zahtjev da se kao dokazni materijal prihvate dokazi broj šest do devet, i dvanaest do dvadeset dva." "Gospodine Carl?" "Nemam prigovora. Zadrţavamo pravo iznošenja prigovora na dokaze deset i jedanaest, iz razloga vaţnosti za slučaj." "Dokazi broj šest do devet i dvanaest do dvadeset dva unijeti su u zapisnik. Još nešto?" "Imamo, časni sude, i zahtjeve vezane za činjenični dio slučaja, oko kojih smo se također sloţili, i koji će uvelike ubrzati sudski postupak." "Da ih čujemo onda, gospodine Jefferson. Stavimo ih sada u zapisnik, a ja ću ih kasnije pročitati poroti i dati im popratne upute." "Zahtjev prvi: unijeti u zapisnik da je lokacija ubojstva, koje je predmetom optuţbe, na adresi ulica Raven Hill broj 1027, grad Lower Merion, okrug Montgomery, u drţavi Pennsylvanija." "Gospodine Carl?" "Nemam prigovora." "Zahtjev drugi: unijeti u zapisnik da je na dan navodnog ubojstva, kao vlasnik navedenih nekretnina na adresi ulica Raven Hill broj 1027, a u skladu sa zemljišnoknjiţnim izvornikom u Uredu okruga Montgomery, navedena Hailey Prouix." "Gospodine Carl?" "Nemam prigovora." "Zahtjev treći: unijeti u zapisnik da je uzrok smrti, kako je naveo mrtvozornik,

bila rana nanesena pucnjem iz pištolja, u predjelu prsnog koša i da je metak prošao kroz srce ţrtve." "Gospodine Carl?" "Nemam prigovora." "Zahtjev četvrti: unijeti u zapisnik da je pištolj o kojemu je riječ, dokaz broj jedan, marke King Cobra .357 Magnum, registriran u drţavi Pennsylvaniji na ime Guya Forresta, s brojem socijalnog osiguranja koji je isti kao i broj osumnjičenoga, i s adresom na molbi za dobivanje dozvole za drţanje i nošenje oruţja, k o j a j e navedena kao ulica Raven Hill broj 1027, grad Lower Merion, okrug Montgomery." "Gospodine Carl?" "Nemam prigovora." "Konačno, časni sude, zahtjev peti: unijeti u zapisnik da je ţrtva ubojstva, nađena na adresi ulica Raven Hill broj 1027, kako je navedeno u optuţnici, zaista Hailey Prouix." "Gospodine Carl?" "Pa, časni sude", rekoh, "čini se da tu imamo problem, vezan uz peti zahtjev, da je ţrtva Hailey Prouix." Ekspolozija nije bila glasna, Jefferson se ipak mogao kontrolirati, ali bio je ljutit i gnjevan. Troy Jefferson napadno je još jedanput pogledao u mojem pravcu i zatim me napao. "Ĉasni sude. Dogovorili smo se oko toga. Paţljivo smo razmotrili ove zahtjeve, riječ po riječ, časni sude. Gospodin Carl se sloţio, eksplicitno, i mi smo se oslonili na taj dogovor. On nam sad zabija noţ u leđa, zabija nam noţ u leđa. Nema sumnje o tome tko je ţrtva. Imamo rodni list. Imamo smrtovnicu. Gospodin Carl ju je svojim očima vidio kako tamo leţi mrtva. Ne znam kakvu to ludu teoriju on sad ovdje iznosi, ali, časni sude, sloţili smo se i taj naš dogovor ga obvezuje." Cijelo vrijeme dok je govorio, ja sam stajao mirno, smješkao se i pustio ga da riče, sve dok ga sutkinja Tifaro nije prekinula. "Gospodine Carl, brine li vas način na koji je formuliran zahtjev?" "Ne, časni sude, već činjenica." "Jeste li se prije s time sloţili?" "Jesam, časni sude, ali sad imam pitanja koja traţe odgovore, i zato jednostavno traţim da tuţiteljstvo dokaţe da je ţrtva, kako je navedeno u optuţnici, zaista bila Hailey Prouix, a ne neka ţena koja se predstavljala tim imenom. To je temeljni element ovoga slučaja. On mora dokazati da se radilo o njoj." "Moţete li to učiniti, gospodine Jefferson? Moţete li dokazati da se radi o Hailey Prouix, da je zaista ona ta k o j a j e ubijena?" "Naravno, časni sude. Ovo je samo jeftina taktika odugovlačenja, samo još jedan niski udarac od strane obrane." "Moţda i jest, ali ne ljutite se, gospodine Jeffersone", reče ona sa slatkim tonom u

glasu, "nađite svjedoka. I po mogućnosti nekoga tko ju je dobro i dugo poznavao i tko moţe povezati ime s rodnog lista i sliku lesa koju smo već unijeli kao dokaz. Hoće li vas to zadovoljiti, gospodine Carl?" "Da, časni sude." "Ima li roditelje?" "Oboje su umrli", rekoh. "Braću ili sestre?" "Jednu sestru", rekoh, "u Zapadnoj Virginiji, u duševnoj bolnici." Sutkinja se zabuljila u mene kad sam to rekao, i zatim je, ne skidajući pogled s mojega lica, rekla: "Identificiranje ţrtve prilično je ključna stvar, gospodine Jefferson. Niste naprosto mogli očekivati da se mrtva ţena sama identificira. Moţete li dovesti svjedoka?" "Da, naravno. " "Namjeravali ste se odmoriti idući tjedan, je li to točno?" "Planirali smo početkom tjedna dovesti laboratorijskog tehničara i nekoliko manje vaţnih svjedoka, i to je trebalo biti sve." "Vjerujem da to ipak neće biti sve, zar ne? Dopuštam vam da prepravite svoj popis svjedoka ako ţelite, i dat ću vam još malo vremena da pripremite slučaj, zbog ovoga iznenađenja, ali idući tjedan ţelim ovdje vidjeti svjedoka. Je li vam jasno?" "Da, gospođo." "Dobro. Dajte ime novoga svjedoka gospodinu Carlu čim prije. Imate li kakvih pitanja?" "Ne, gospođo." "Ima li još nešto? Ne? Izvrsno. Podvorniče, uvedite članove porote." Sjeo sam, a Jefferson mi je uputio pogled koji je govorio "platit ćeš mi za ovo, ti kopile". Zatim se okrenuo svojoj ekipi da porazgovara s njima. Ne mogu čitati riječi s usana, ali nije mi trebalo mnogo da shvatim što govori. "Zašto je, do vraga, to učinio?" pitao je Jefferson. Kao odgovor dobio je samo slijeganje ramenima. "Koga moţemo dovesti? Tko će nam biti svjedok?" Ponovno slijeganje ramenima, glave koje se okreću jedna prema drugoj da vide ima li tko odgovor, a zatim se Breger nagnuo naprijed. Breger se nagnuo naprijed i prinio usne Jeffersonovu uhu i nešto mu šapnuo. Bilo je mnogo mogućnosti, mnogo je imena moglo biti izvučeno iz šešira da bi posluţila onome što je tuţiteljstvo moralo učiniti, ali samo se Breger nagnuo naprijed i prošaptao nešto Jeffersonu u uho. Jefferson se odmakne. "Sigurni ste da to moţe učiniti?" Breger kimne glavom. "Prokletsvo, dovedite ga onda. Odmah ga dovedite."

Porotnici su upravo ulazili u sudnicu kad je Breger ustao, zagladio svoj sako, brzo mi namignuo i krenuo iz sudnice. Dobro, to je obavljeno. Sad slijedi teţi dio.

46 TE večeri, kad sam se vratio u stan, okupio sam svoj trust mozgova. Sviđa mi se taj izraz - trust mozgova -jer kao da sugerira sliku ţena i muškaraca u strogim odijelima i napetim pozama, koji razgovaraju mobilnim telefonima i rade na laptop računalima, i sluţe se moćnim izvorima podataka da bi riješili ono što je naizgled nerješivo. Naravno, ja nisam imao te izvore podataka ni toliko moći da bih okupio trust mozgova, ljude koji bi podsjećali na reklamnu stranicu u časopisu GQ , nego sam se morao zadovoljiti s Beth i Skinkom. Njih dvoje nisu se još sluţbeno upoznali. Svakome sam posebno ispričao o onome što se dogodilo u Pierceu, ispričao sam im cijelu okrutnu ljubavnu priču, priču o krivokletstvu, ucjeni, prkosnom svećeniku, pjesnikinji samoubojici, varanju na pokeru, i napokon, o ubojstvu dječaka koji je bio na pragu zrelosti. I jednome i drugome zasebno sam ispričao ono što sam saznao o Cutlipu, ali nisam ţelio da se tada još upoznaju, iz očitih razloga. Nisam htio da Skink izbrblja sve što je znao o Hailey i meni, i nisam htio da se moja partnerica pita što to ja radim s gnjidom poput Skinka. Ali sada, morao sam izmisliti neke mogućnosti, i to brzo, i njih su dvoje postali, kako da kaţem, pa, eto, postali su moj trust mozgova. "Jesmo li se već negdje sreli?" upita Beth kad je ušla u stan i kad sam je predstavio Skinku, koji se izvalio na mojem kauču, zasukao rukave košulje, olabavio kravatu, skinuo cipele i vrlo leţerno leţao na kauču kao da je kod kuće. _______________________ 23 Gentleman 's Quarterly, muški časopis za modu, film i društvena pitanja.

"Ne, gospođice, nismo se osobno sreli", reče on. "A koji još drugi način postoji?" Skink se nasmije sebi u bradu. "Recimo da sam imao to zadovoljstvo da vam pomognem u jednoj škakljivoj situaciji." Beth ga je zbunjeno pogledala. "Skink te izvukao iz auta, nakon nesreće u Las Vegasu." "Vi ste bili taj", reče Beth Skinku. "Sad se sjećam. Vi ste mi spasili ţivot." "Drago mi je da mogu stajati na usluzi jednoj tako lijepoj dami kao što ste vi, bilo mi je zadovoljstvo. Ne traţim nikakvu nagradu, premda ako mi planirate kupiti kakvu čokoladu, molim izaberite onu s manje masnoće, jer baš me muči

kolesterol." Beth stisne usne pogledavši prema Skinku, pa zatim prema meni i onda ponovno prema Skinku. "I zašto ste večeras ovdje?" "Pomislio sam da bi nam mogao pomoći", odgovorio sam joj. "Definitivno sam zbunjena." "Skink nije tek tako bio u Las Vegasu. Slijedio je nas. U to vrijeme radio je za nekoga drugog." "Za koga?" upita Beth. "To sad ne mogu reći, zar ne?" reče Skink. "Odavanje te informacije predstavljalo bi narušavanje moje profesionalne etike." "O kakvoj je profesiji riječ?" "Sluţba praćenja i istraţivanja, madam, specijalizirana za one brutalne, amoralne i seksualno izopačene." „Što ste vi, kablovska televizija za detektive?" "A sad radi za nas", rekoh. "Oh, ma nemoj?" "Još jednom, drago mi je da vam mogu biti na usluzi." "Victore", reče Beth. "Mogu li na trenutak razgovarati nasamo s tobom?" "Samo naprijed", reče Skink. "Zašto ne biste vas dvoje mladih otišli u susjednu sobu i raspravili to među sobom. Ne obazirite se na mene." "Ne brinite", reče Beth. "Nećemo." Stoički sam podnio napad, osobito zato što je bio potpuno opravdan. Bili smo partneri, zajedno smo radili na slučaju Guya Forresta, a ja sam cijelo vrijeme potajice imao još jednog istraţitelja. Rekla mi je da ju je to natjeralo da se zapita što se, do vraga, ovdje zbiva. Mogao sam pokušati izvući se laţima, mogao sam se koprcati kao crv i nastojati se osloboditi, ali kad je ona druga osoba potpuno u pravu, nema smisla traţiti isprike. Kad ste vi onaj tko je sve uprskao, vrijeme je da se pokušate napola nasmiješiti i zatim razvući osmijeh do kraja. Zato sam joj dopustio da se izviče na mene, da se ispuše, a onda sam joj uputio taj poluosmijeh i jednostavno rekao: "On nam moţe pomoći." "Kako?" "Zna neke stvari. Prije nego što je počeo raditi za nas, radio je za Hailey Prouix. Zna neke stvari. Ne ţeli mi reći sve što zna, ali zna više od nas. Moţe nam pomoći." "To je lijepo, Victore, jer nakon onoga što si izveo danas u sudnici, mislim da će nam trebati sva pomoć koju moţemo dobiti." "Upravo tako", rekoh. "Pitanje je", rekoh, kad se moj trust mozgova ponovno okupio u dnevnoj sobi, "zašto. Pretpostavimo da je Cutlip poslao Boba da je ubije. Još uvijek moramo shvatiti zašto. Zašto? Zašto?" Okrenuo sam se pogledati Skinka. "Zašto? I kakve to veze ima s onime što se dogodilo Jesseu Sterrettu?"

"Moţda mu je prijetila da će ispričati nekome o onome što se dogodilo", reče Beth. "Moţda je on napravio nešto što joj se nije svidjelo i spremala se ispričati cijelu priču." "Nije loše", rekoh, "osim što nemamo ništa što bi potkrijepilo tu tvrdnju. Ona se i dalje brinula za njega, očito je da je još bila bliska s njim. On je i dalje na polici njezinog ţivotnog osiguranja bio naveden kao korisnik u slučaju smrti. Nema naznaka da se spremala takvo što učiniti." "Sigurno se radi o novcu", reče Skink. "Obično se uvijek iza svega skriva novac, zar ne?" "Da, obično je tako", rekoh. "Iznos premije osiguranja prilično je visok, i kad smo ga došli posjetiti, izgledao je prokleto zainteresiran za taj novac." "Ali ona je bila koka koja je nosila zlatna jaja", reče Beth. "Zašto b i j e ubio zbog novca kad mu je ionako davala sve što je ţelio?" "Moţda je mislio da ga više nema dovoljno", rekoh. "Osobito kad je Guy počeo postavljati pitanja o nekim iznosima koji su nedostajali. Ili, moţda mu je dojadio starački dom, Desert Winds, moţda je pomislio da je to zadnja stanica prije mrtvačnice i osjetio je da je već jednom nogom u grobu. Moţda je ona koristila novac za njegovo izdrţavanje kao metodu prisile kojom ga je drţala tamo zatvorenog, a on je pomislio da bi opet mogao steći slobodu i novac za poker jednim ubojitim udarcem. On i Bobo prokleto bi se dobro proveli prije nego što bi potrošili novac od osiguranja i prije nego što bi Cutlipa izdalo tijelo." "Zanimljiva je to ideja", reče Skink. "Ĉovjeka navikloga na slobodu, kao što je bio naš Larry Cutlip, sigurno je iritirala ta sputanost, poput ţeljeznih gaća, smetalo ga je da ga netko nadzire, dezinficira i anestetizira na jednom takvom mjestu." "Poznajete ga?" upita Beth. "Koga, Cutlipa? Da, znam ja njega. Ali, Vic, problem s tom teorijom o osiguranju jest da on prije njezine smrti čak nije ni znao da je naveden kao korisnik, saznao je to tek od policije. Prije toga samo se mogao nadati." "Kako to znate?" upita Beth. "Jednostavno znam, to je sve. Jednostavno znam." "Kakav je on čovjek?" upita ona. "Navodno sam ga upoznala, ali poslije nesreće uopće se toga ne sjećam." "Svetac je", rekoh, "ako njega pitaš. Oh, napravio je on gadnih stvari u svojemu ţivotu, prošao kroz neka teška razdoblja, ali sve što je učinio, učinio je zbog ispravnih razloga. Najbolje godine svojega ţivota ţrtvovao je za svoje nećakinje i tu je dao sve od sebe, i ţeli da to svatko zna. Sve što je pošlo po zlu bilo je zbog nečije tuđe greške. Krivi su bili pokojni otac, svećenik koji se u sve miješao, njegova sestra, same djevojke. Ali on je imao čvrstu ruku kad se čvrsta ruka traţila. Kad misli da će suze imati učinka, on se rasplače. Kad misli da te moţe zastrašiti, postane tako opasan kao štakor stjeran u kut. Izvana je sav prost i grub, ne voli baš Zidove, ni

odvjetnike, zapravo nikoga, ali voli imati nekoga pri ruci tko će podilaziti njegovu egu i reći mu kako je dobar, kako je jak, kako je vaţan, čak i dok sjedi u invalidskim kolicima u tuţnom pustinjskom gradiću, s cjevčicom u nosu koja mu dovodi kisik u razorena pluća." "Ĉini se da ti se nije previše svidio", reče Beth. "Zapravo me je preveslao. Prije nego što sam saznao istinu, divio sam se onome što je učinio. Popušio sam njegovu priču. Vjerujem da nije proveo petnaest godina smucajući se po Vegasu ne naučivši kako prevariti naivčine koje dolaze s Istoka. Ti si bila ta kojoj se otprve nije ni najmanje svidio." "Nije mi se svidio?" "Zbog nekog razloga koji mi nije bio jasan, on te plašio, kao da si vidjela nešto u njemu što je meni potpuno promaklo. Rekla si da te podsjeća na Murdstonea." "Na Murdstonea?" "Iz Davida Copperfielda. " "Očuha?" "Da, i činilo se da te osobito brine ono što je rekao o smrti Jessea Sterretta. Rekao je da se radi o nesretnom slučaju, ali ti si mu nastavila postavljati pitanja. To mu se nije svidjelo, nije mu se ni najmanje svidjelo. Zapravo, upravo su me ta pitanja, zajedno s onim pismima, nagnala da počnem istraţivati u Zapadnoj Virginiji." "Divim se sama sebi koliko sam pronicljiva." "A onda, dok smo se vozili prema Hendersonu, rekla si da te neće iznenaditi ako..." "Ako što?" "Ne znam. To je bilo trenutak prije nego što se dogodila nesreća. Nisi stigla dovršiti rečenicu." "Mislila sam da me neće iznenaditi ako je zapravo trebao umrijeti Guy, a ne Hailey." Skink i ja smo se pogledali na trenutak, a zatim smo pogledali Beth. "Kako se toga sjećaš?" I sama Beth bila je zaprepaštena. "Ne znam. Nisam sigurna. Samo sam slušala ono što mi govoriš o Cutlipu i taj početak rečenice istjerao je nešto iz dubina mojega uma na vidjelo i to je bilo to." "Kakva čudna pomisao", rekoh. "Je li zaista čudna?" upita Skink. "Je li zaista čudna? Ne bi li to sve promijenilo? Traţili smo motiv, jer zašto bi Cutlip ţelio ubiti svoju voljenu nećakinju? Ali Guya, no, to je već druga priča, zar ne? Ima barem desetak tipova koji ne bi imali ništa protiv da vide Guya kako oteţe poslovične papke. I zar Cutlip ne bi bio jedan od njih? Guy je počeo postavljati pitanja o tome kamo je nestao njegov novac. Guy je bio prijetnja njegovu luksuznom načinu ţivota. A najgori zločin koji je Guy počinio bio je taj da je ševio Hailey - bez uvrede, madam - ševio je Hailey baš kao što ju je ševio i

Jesse Sterrett. Oni su bili dvojica muškaraca za koje se namjeravala udati. Moţda ih je on obojicu ubio." "Zbog nekih sirovih emocija", rekoh. "Nešto što je izvan njega, nešto što ne moţe kontrolirati." "Uspori malo", reče Beth. "Ona je leţala na madracu, nasred poda. Nitko je nije mogao ubiti stojeći izvan sobe, a ti si je vidio već prije nego što si ušao u sobu, vidio si je jasno kao dan." "Stani malo", reče Skink. "Kaţete, jasno kao dan. Vic, ti si je prvi vidio poslije Guya, zar ne?" "Da." "Je li svjetlo bilo upaljeno?" "Naravno, svjetlo na stropu." "A ne svjetiljka ili nešto drugo, samo svjetlo na stropu?" "Da, koliko se sjećam." "Guy nam je rekao", reče Beth, "da mu je Hailey, nakon što ju je udario, rekla da ugasi svjetlo i on je to učinio." "Dakle, što ako je Guy bio taj koji je upalio svjetlo, a ne ubojica?" upita Skink. "Razmislite o tome. Moţda je bilo ugašeno kad je ubijena. " "Ali ipak, čak i u polutami", reče Beth, "bilo bi teško zamijeniti sićušnu Hailey za klipana kakav je Guy." "Da, moţda, osim ako se sjetimo da naš sumnjivac, Bobo, baš i nije neki Einstein, zar ne? Kad bi netko ţelio gadno, neuredno ubojstvo, onda bi njega poslao da obavi taj posao. A moţda postoji i drugi razlog zašto je pogriješio. Imaš li ovdje izvješće forenzičara?" "Zapravo, imam", rekoh. "Laboratorijska tehničarka svjedoči u ponedjeljak." "Daj da ga vidim. I izvješće s autopsije, također." "Zašto?" "Samo mi ih dodaj i pusti me da nešto pogledam." Izvješća su bila u torbi za spise koju sam donio kući iz ureda. Skink je raširio papire na stoliću pred kaučom i iščitavao ih je, jednog po jednog, dok je traţio podatke koji su ga zanimali. Bilo je pravo čudo promatrati ga, Phila Skinka u stanju mozganja. Usta su mu se trzala, kapci treptali, češkao se po masnoj crno-plavoj kosi kao da ima uši - izgledao je poput poremećena čovjeka na rubu ţivčanoga sloma. A cijelo je vrijeme, k tome, još izvikivao prave male verbalne eksplozije. "Mmmmmbop", rekao bi, ili "Blip, blip, blip", ili "Vidi, ovo je stvarno nešto, je li?" ili, što je najčudnije, "Parlez-vous meni, ti prokleti ţabaru." Beth i ja povukli smo se i ostavili ga na miru. Oboje smo se plašili prići mu previše blizu, da ne pobjesni. Nakon dobrih dvadeset minuta, podigao je glavu i rekao: "Mislim da smo izvukli petnaesticu."

"Petnaesticu? Je li to neki novi dokaz?" "Ne budi blesav. Govorim o onih devedeset kuglica koje padaju u bubanj. Petnaest od devedeset. Petnaestica. A znate što smo time dobili?" "Što?" upita Beth. Skink razvuče široki osmijeh po svom izguţvanom licu. "Bingo, kompići. Dobili smo bingo."

47 "DA TOĈNO", REĈE FORENZIĈARKA KOJA JE SJEDILA NA MJESTU SVJEDOKA, namještajući naočale dok je pregledavala izvješće. "Zaključila sam da je pištolj u trenutku ispaljenja bio udaljen od ţrtve između šezdeset centimetara do metra i dvadeset." Skinula je naočale i pogledala me. "Ali kao što sam rekla u svojem prijašnjem iskazu, to je samo gruba procjena." "Budimo ovdje precizni koliko moţemo, policajko Cantwell", rekoh. "Procjenjujete udaljenost ţrtve od otvora cijevi, zar ne?" "Da, naravno." "Ako je imao još k tome ispruţenu ruku, oči ubojice bile bi znatno dalje od toga. Gotovo šezdeset centimetara dalje, je li točno?" "Teško je reći kako je ubojica drţao pištolj, ali to je sigurno moguće." "Dakle, ubojica je, u trenutku kad je pucao, mogao od ţrtve biti udaljen čak metar i osamdeset centimetara?" "Da, ili bliţe." "Metar i osamdeset. To je prilično daleko ako je svjetlo ugašeno, zar ne?" "Prigovor. " "Prihvaća se", reče sutkinja. "Ali, časni sude", rekoh, "imamo izjavu gospođe Morgan da su svjetla bila ugašena, prije nego što je ugledala gospodina Forresta na stepenicama." "Prigovor se prihvaća." "A ne postoji apsolutno nikakav dokaz da je u trenutku ubojstva svjetlo bilo upaljeno." "Reći ćete što ţelite, gospodine Carl, u završnoj riječi, ali sad još niste postavili temelje koji bi dopustili ovoj svjedokinji da daje iskaz o tome što se moglo ili nije moglo vidjeti u sobi s ugašenim svjetlom. Molim vas, nastavite." "Policajko Cantwell, jeste li ikada bili u toj sobi kad je svjetlo bilo ugašeno?" "Nisam." "Kad je svjetlo bilo upaljeno?" "Nisam." "Nikad niste bili u toj sobi?"

"Ja sam laboratorijska tehničarka, gospodine Carl. Radim u laboratoriju. Naravno da se sluţim fotografijama mjesta događaja i policijskim izvješćima, ali moj posao je znanstvena analiza dokaza." "Dopustite mi, onda, da vas upitam sljedeće. Je li moguće s bilo kojim od vaših fantastičnih laboratorijskih aparata, s vašim spektroskopom ili infracrvenim kamerama, s vašim mikroskopima, s bilo kojom od tih stvari, je li moguće utvrditi da li je svjetlo bilo upaljeno ili ugašeno u trenutku kad je hitac ispaljen?" "Ne." "Onda dobro. Idemo dalje. Rekli ste da je udaljenost između ţrtve i otvora cijevi bila otprilike između šezdeset centimetara do metra i dvadeset, zar ne?" "To je moja procjena." "A tu procjenu ste donijeli na temelju čestica baruta na pokrivaču, je li to točno?" "Da, gospodine." "Moţete li objasniti poroti kako su se čestice baruta našle na pokrivaču?" "Zapaljenje baruta koji ne proizvodi dim, ili nitroceluloze, u naboju ispaljuje metak. Kad se barut zapali, dođe do naglog širenja plinova, zbog čega metak putuje kroz cijev i van iz cijevi. U ovome slučaju, nakon izlaska iz cijevi prošao je kroz pokrivač i ušao u srce ţrtve. U savršenim okolnostima sav barut bi se tijekom zapaljenja pretvorio u potisne plinove, ali kao što znamo, svijet nije savršen. Zajedno s metkom, plinovi pri ekspanziji raznose i nesagoijeli barut, djelomično sagorjeli barut i potpuno sagorjeli barut ili čađu. Ako je cijev oruţja dovoljno blizu meti, tada će nešto ili sve od ovoga što sam spomenula biti na površini mete. Pregledom razmještaja ovih čestica moţe se odrediti pribliţna udaljenost s koje je pucano." "Jesu li na pokrivaču nađene sve tri vrste barutnih čestica?" «Ne, ne u relevantnim količinama. Općenito, ako se pucanj ispali s udaljenosti od trideset centimetara, nastaje nešto što se naziva ogarine i barutna tetovaţa. Ogarine se mogu obrisati, a uzrokuje ih potpuno sagorjeli barut na površini predmeta. Barutna tetovaţa nastaje zbog nesagorjelih ili djelomično sagorjelih čestica baruta. Te čestice uvuku se u površinu ili se odbiju od nje i pri tome je izgrebu, i njihovo se djelovanje ne moţe jednostavno obrisati. Na udaljenosti od trideset centimetara čađa se obično rasprši u zrak i ne nalazimo talog čađe na površini. S udaljenosti od trideset centimetara do otprilike devedeset centimetara ili metar i dvadeset, nastat će barutna tetovaţa bez ogarina. Kad smo pregledali pokrivač, u materijalu smo našli usađene nesagorjele i djelomično sagorjele čestice baruta, i to nam je dalo pribliţnu udaljenost s koje je pucano." "Kako je taj test napravljen?" "Zbog boje pokrivača, k o j a j e tamnoplava, i zbog skorene krvi na njemu, teško je bilo golim okom uočiti čestice baruta. Fotografirali smo pokrivač infracrvenim aparatom, ali ni to nam nije bilo od velike pomoći, što ne iznenađuje, jer infracrveno

svjetlo bolje je u otkrivanju ogarina nego barutne tetovaţe. Zatim smo pomoću Greiss-testa pokušali pronaći nitrate. Na prekrivač smo toplim glačalom pritiskali fotografski papir presvučen ţelatinom, zatim obradili papir ne bi li otkrili prisustvo nitrata, koje bismo našli da je na pokrivaču bilo nitroceluloze koja nije bila potpuno sagorjela. Nitrate smo našli raspoređene u širokom, eliptičnom uzorku, po čemu smo zaključili da je udaljenost s koje je pucano bila šezdeset centimetara do metra i dvadeset." "Sve ovo zvuči vrlo stručno, policajko Cantwell." "Takav je većinom naš posao. Zato se zovemo forenzičari." "Dakle, na velikom dijelu pokrivača našli ste te nitrate." "Da." "A to što ste našli bila je barutna tetovaţa." "Točno." "A takvu barutnu tetovaţu biste, osim na pokrivaču, našli i na svakoj izloţenoj površini bilo čega što se nalazilo na madracu." "Pretpostavljam da je tako, da." "Uključujući i samu ţrtvu." "Da." "A prema onome što ste ranije izjavili, to bi bilo potpuno vidljivo, jer bi čestice bile usađene u koţi ili, ako su se odbile, onda bi ogreble koţu, je li to točno?" "To biste očekivali, ali nisam pregledala ţrtvu." "Pregledali ste njezinu odjeću, je li tako?" "Bila je odjevena u kratku spavaćicu, majicu, mogli bismo reći. Našli smo krv i nešto čestica nitrata oko rane gdje je ušlo zrno, a to zovemo brisotina zrna." "Ali ne i barutnu tetovaţu." "Ne, nije bilo barutne tetovaţe." "Pogledajmo sad izvješće s autopsije." "Prigovor. To nije njezino izvješće." "Izvješće s autopsije prihvaćeno je putem zahtjeva. Ne traţim od svjedokinje da iznosi nikakve tvrdnje, traţim samo da nam pomoću podataka koje nam je dosad iznijela pomogne analizirati spomenuto izvješće." "Vodi li nas to kamo, odvjetnice?" "Nadam se, časni sude." "Dajte da što prije tamo stignemo." "U izvješću s autopsije doktor Regent pregledao je mnoge organe ţrtve, uključujući koţu. Je li to točno?" «Da." "U prvom odlomku na četvrtoj stranici spominje modricu ispod njezina lijevog oka. Je li to točno?" "Da."

"U drugom odlomku navodi opće stanje koţe, osim te modrice, je li tako?" "Da." "Nije bilo drugih ozljeda koţe. Je li to točno?" "Da, t a k o j e napisao." "Ništa nije spomenuo o česticama baruta usađenima u koţi, zar ne?" "Ne, nije." "I ništa o ogrebotinama od čestica koje su se odbile od površine koţe, zar ne?" "Ne, ništa koliko vidim." "Dakle, u izvješću s autopsije, ne spominje se barutna tetovaţa." "Točno." "Nema dokaza da je njezina koţa na bilo koji način bila izloţena nitratima iz pištolja." "Moţda nema." "Sad, evo mojega pitanja, policajko Cantwell. Na temelju testova koje ste izveli pomoću fotografskog papira na pokrivaču, i sa saznanjem da na odjeći ţrtve ili njezinoj koţi nema barutne tetovaţe, nije li potpuno moguće da je do barutne tetovaţe na pokrivaču došlo jedino zbog toga što je njezino cijelo tijelo, uključujući i lice, bilo pokriveno pokrivačem?" "To bi moglo biti jedno objašnjenje." "Dakle, da saţmem vaše svjedočenje. Onaj tko je pucao mogao se nalaziti udaljen od ţrtve čak metar i osamdeset centimetara, vi ni na koji način ne moţete zanijekati mogućnost da je u sobi svjetlo bilo ugašeno, i tvrdite da je sasvim moguće da je ţrtva bila potpuno pokrivena pokrivačem." "Da, valjda..." "Sa svime navedenim, policajko, nije li moguće da ubojica čak nije ni znao tko se nalazi ispod pokrivača? Sa svime navedenim, policajko, nije li moguće da je ubojica ubio potpuno krivu osobu? Nije li to moguće? " Odgovora, naravno, nije bilo. Ovo je bilo jedno od onih pitanja na koja se jednostavno mora iznijeti prigovor, a koje odvjetnici koriste samo da bi prošvercali neku tvrdnju usred unakrsnog ispitivanja. Ali postigao sam što sam ţelio. Porota je sad prvi put čula za mogućnost da Hailey Prouix moţda nije bila ubojičina meta, i porotnici su s pohvalnim zanimanjem saslušali cijelo unakrsno ispitivanje. A saslušao ga je, u to sam bio siguran, i Troy Jefferson. "Mislim da nisu popušili", rekao mi je, nakon što je sutkinja Tifaro odredila stanku za odmor. "Ne moraju popušiti, moraju samo prihvatiti mogućnost da se tako dogodilo." "Sto, dakle, namjeravaš tvrditi, da je ljubavnik namjeravao ubiti Guya, a umjesto toga ubio je svoju jedinu ljubav?" "Tuţna priča dostojna Shakespearea. Ne misliš li i ti tako?" upitah. "Tragična priča o čovjeku koji nije volio mudro, ali volio je snaţno i upropastio se zato što je

htio ubiti suparnika, a zabunom je ubio ţenu koju je ljubio." "Zvuči kao najgledaniji film tjedna." "Da, upravo tako. Kad se ovo završi, moţda ponudim priču televizijskoj kući ABC." "Imamo novoga svjedoka kojega ţelimo dodati na popis svjedoka." "Nadam se da je zanimljiv." "O, da, vraški je zanimljiv. Nisi nam trebao zabiti noţ u leđa prilikom prihvaćanja zahtjeva. Pozvali smo ujaka ţrtve. Poznavao ju je cijeli ţivot i luđački je ushićen što moţe svjedočiti protiv čovjeka koji je ubio njegovu nećakinju. On će je identificirati, a zatim nam još ima za ispričati nekoliko stvari, a ja ću mu dopustiti da nam ih ispriča." "Zaista?" "Računaj s time. On će pokopati tvojega klijenta." "Svakako se nadam da neće. Volio bih razgovarati s njime prije njegova svjedočenja, ako se slaţeš s time. Znaš li gdje je odsjeo?" "U hotelu DoubleTree." "Zgodno." "Ali moţeš si uštedjeti trud. Neće htjeti razgovarati s tobom. Neće reći ni riječ sve dok se ne pojavi u sudnici." "Uzdrmala te, zar ne?" upitah. "Ova teorija o pogrešnoj ţrtvi." "Zapravo ne. Tu mogućnost smo već bili predvidjeli. Jedino smo se pitali zašto ti tako dugo treba da je i ti vidiš." Dok je izlazio iz sudnice, zapitao sam se isto. To je od samoga početka bila mogućnost. Detaljno iščitavanje izvješća forenzičara ukazalo bi mi na to podjednako jasno kao i Skink. A ako je trebala postojati paralela s ubojstvom Jessea Sterretta, tek je onda sve imalo smisla. Dječak s kojim je Hailey namjeravala pobjeći bio je ubijen. Muškarca za kojega se Hailey namjeravala udati pokušali su ubiti. Bilo je tako očito. Zašto to ranije nisam vidio? Zbog svoje opsesije. Bio sam opsjednut s Hailey Prouk. Nazovite to ljubavlju, nazovite to poţudom, zovite to kako hoćete, ali to je bila opsesija i ona je obiljeţila sve što sam u ovome slučaju radio. Ona je bila središte mojega zanimanja, i zato sam pretpostavljao da je isto tako središte zanimanja ubojice. Ta opsesija mi je prekrivala oči poput maske, ali maska je sad strgnuta s lica. Još dok sam bio u sudnici, nazvao sam Skinka svojim mobitelom. "Odsjeo je u hotelu DoubleTree." "U redu", reče Skink. "Poslat ću svojega čovjeka." "Jesi li imao sreće?" "Ne još." "Bolje poţuri. Vjerojatno će svjedočiti sutra poslije podne." "Nije to tako lako. Pustinja je velika."

"Bez isprika, Skink." "Razumijem, prijatelju." I razumio je, svi smo razumjeli. Sad nije trenutak za isprike, nije trenutak za odmaranje i čekanje, nije trenutak za prepuštanje nadi. Maske su spale, a Roylynn je od početka imala pravo. Zaista je postojalo prvobitno zlo koje je prohujalo ţivotom Hailey Prouk i prouzročilo cijeli niz razaranja. A sad, u ovoj sudnici, to zlo i ja naći ćemo se licem u lice.

48 "IMAMO VREMENA ZA JOŠ JEDNOG SVJEDOKA OVOGA POSLIJEPODNEVA, gospodine Jefferson", reče sutkinja Tifaro. "Jeste li spremni?" "Jesmo, časni sude. Drţavno odvjetništvo poziva Lawrencea Cutlipa." "Lawrence Cutlip? Ne vidim ime Lawrencea Cutlipa na vašem popisu svjedoka, odvjetnice?" "Ime je naknadno dodano, časni sude, kao posljedica odluke gospodina Carla da proglasi nevaţećim naš dogovor o zahtjevu vezanom uz identitet ţrtve. Gospodin Cutlip identificirat će je kao Hailey Prouix." "Ah, da. Imate li prigovor, gospodine Carl?" "Nemam, časni sude." "To sam i mislila. U redu, onda, gospodine Jefferson, ali neka bude kratko." "To i namjeravam, časni sude, to i namjeravam." Vrata u dnu sudnice otvorila su se i ušao je hladan povjetarac, a za njim raspadajući ostaci Lawrencea Cutlipa. Sjedio je u svojim invalidskim kolicima. Bio je odjeven u dobre traperice, čistu flanelsku košulju, a na nogama je imao čiste bijele tenisice. Sav se dotjerao za ovu priliku. Gusta brada bila mu je sasvim kratko obrijana, a divlja sijeda griva bila mu je začešljana unazad i briljantinom priljubljena uz glavu. Ĉak mu je i umjetno zubalo bilo na mjestu, između krhkih prirodnih zuba, koji su mu se još neodlučno drţali za zubno meso. Boca s kisikom tuţno je visjela na straţnjoj strani kolica, a plastična cjevčica obavijala mu je uši i dosezala do nosa. Cutlip bi s vremena na vrijeme primjetno i hropćući udahnuo. Kolica mu je gurala golema ţena odjevena u bijelu odjeću medicinske sestre. Dok su kolica klizila između klupa u sudnici, krećući se prema prednjem dijelu sudnice, pogrbio se i sumnjičavo se osvrtao oko sebe, ne znajući što da očekuje. Kad je ugledao Beth i mene, nezgrapno se nasmiješio, kao da smo bili stari poznanici u čije raspoloţenje nije bio siguran, a mi smo mu toplo uzvratili smiješak, kao da smo stari prijatelji. Nastavili smo se smješkati čak i kad je ţena, s nabreklim bicepsima, podigla Cutlipova kolica do mjesta za svjedoke, dok je Cutlip podizao ruku i

govorio svoje ime, smješkali smo se dok je davao svoju adresu, davao zakletvu da će govoriti istinu, samo istinu i ništa, ništa, ništa doli istinu, tako mu Bog pomogao. "Gospodine Cutlip", reče Troy Jefferson, "u kakvom ste odnosu s Hailey Prouix?" "Bila mi je nećakinja, sirota djevojka, kći moje sestre." "Je li imala još koga od rodbine?" "Pa, otac joj je bio Cajun i umro je mlad, a mama je napustila ovaj svijet prije nekih deset godina. Tako smo joj ostali samo ja i sestra Roylynn. Ali Roylynn nije baš sasvim pri sebi, ako razumijete što hoću reći, ne moţe se čak ni brinuti sama za sebe. I tako ostajem samo ja." "Jeste li bili bliski?" "Da, gospodine. Znate, moja sestra nije bila disciplinirana, nije bila dovoljno čvrsta da se bori sa svijetom, i kad joj je suprug umro, u onoj nesreći pod trupcima, trebao joj je netko da joj pomogne s kćerima. Ja sam ţivio svoj ţivot, brinuo se za svoje stvari, ali vidio sam da me ona i djevojke trebaju, pa sam se preselio k njima i uzdrţavao djevojke kako sam najbolje mogao, sve dok nisu bile dovoljno odrasle da se brinu same za sebe." "To je zaista velika stvar, gospodine Cutlip." "Nisam mogao dopustiti da te lijepe djevojčice skrenu s puta. Kako sam ja vidio stvari, nikada nisam imao drugog izbora. Samo sam učinio ono što sam morao. Svatko tko ima i pola srca, učinio bi to isto." "Jeste li ostali bliski s Hailey tijekom svih ovih godina?" "Da, gospodine." "Jeste li znali da je bila zaručena za Guya Forresta?" "Da, znao sam. Sve mi je ispričala o njemu." "Dakle, znali ste da je bio oţenjen." "Da, i da ima djecu, također. Rekao sam joj da je pogriješila što se spetljala s tipom kao što je on. Nije mi se činio stabilnim muškarcem, prema onome što mi je ispričala, a prema onome što je učinio svojoj ţeni i djeci, ne bih rekao ni da je previše odan. A onda, kad mi je rekla da se svađaju zbog novca, uplašio sam se za nju. Rekao sam joj da ga ostavi, da pobjegne prije nego što bude prekasno. Nikad se ne zna što takav čovjek moţe učiniti. Rekao sam joj, itekako sam joj rekao, ali kad se radilo o dečkima, nikad me nije slušala. Nikada nikoga nije slušala." Tijekom čitavog ovoga malog govora sutkinja Tifaro zurila je u mene, gledala me onim svojim pogledom, pogledom koji vas tjera da provjerite svoju dozvolu za bavljenje odvjetničkim poslom da biste samome sebi dokazali da je niste slučajno pokupili u Searsu kad ste kupovali odvijač i petnaest metara crijeva za zalijevanje vrta. Ĉudila se zašto od samoga početka ne ulaţem prigovor, što to radim kad dopuštam ovome čovjeku da dođe ovamo i svjedoči. "Nemate prigovora, gospodine Carl?" upita ona konačno. "Nemam, časni sude, i hvala vam na brizi."

Gledala me, a ja sam samo slegnuo ramenima. Jefferson je nastavio s pitanjima. "I što se zatim dogodilo?" "Što, do vraga, mislite da se dogodilo? Netko ju je ubio." "Ţelio bih vam sad pokazati fascikl s fotografijama koje su snimljene na mjestu zločina, dokaz broj šest, već je unijet u zapisnik, i zamolit ću vas da pogledate fotografije. Htio bih vas upozoriti, gospodine Cutlip, fotografije su strašno potresne." Cutlip se nagnuo naprijed u svojim kolicima, dok mu je Jefferson prinosio fascikl. Otvorio ga je na stolu pred sobom i paţljivo je pogledao sve fotografije, jednu po jednu. Kad je došao do treće, lice mu se smeţuralo kao da se brani od hladnoće, a gornja mu je usna počela drhtati. Na petoj fotografiji već je bio u suzama. Kod devete ih više nije mogao gledati i zatvorio je fascikl. U sudnici se čulo samo njegovo tiho jecanje i hroptanje. "Gospodine Cutlip..." Cutlip obriše oči nadlanicom svoje velike ruke, na kojoj je koţa potpuno omlohavjela. "Gospodine Cutlip. Moram vas sad nešto pitati. Slike prikazuju ţenu koja mrtva leţi na madracu. Prepoznajete li tu ţenu?" Cutlip je glasno udahnuo i zatim rekao: "Da." "Tko je ona, gospodine Cutlip?" "To je moja nećakinja. Hailey Prouix." "Gospodine Cutlip, jeste li sigurni?" "Znam je cijeloga ţivota. Ni u što drugo na svijetu ne mogu biti sigurniji." "Moram vam pokazati još jednu seriju fotografija. Dokaz broj devetnaest, fotografije s autopsije. Molim vas da pogledate barem prve dvije." Cutlip kimne glavom kao poslušan đak i uzme fascikl. Zadrhtao je kod prve fotografije, trznuo se kod druge, i onda zatvorio fascikl kao da se radi o nekom prokletstvu. "Isto", reče Cutlip. "To je ona. Hailey." "Hailey Prouix." "Da, gospodine." "Nedostaje li vam?" "Gospodine Carl", reče sutkinja Tifaro, "jeste li budni?" "Jesam, gospođo, budan sam." "Nemate prigovora na ovo pitanje?" "Ne, gospođo." "Nastavite, gospodine Jefferson, ponovite pitanje." "Nedostaje li vam nećakinja, gospodine Cutlip?" "Da, naravno. Naslijedit ću novac, ali gadi mi se zbog načina na koji ću ga

dobiti. Bila mi je poput kćeri, i više od toga. Brinula se za mene, brinula se za svoju sirotu sestru, a onda ju je ubio onaj tamo muškarac. On mi je to učinio, i moje srce sada plače krvavim suzama. Ne mogu drugo nego osjećati kako mi nedostaje, nedostajat će mi svakoga dana, svakoga prokletog dana do kraja mojega tuţnog ţivota." "Hvala vam, gospodine Cutlip", reče Jefferson, bezuspješno pokušavajući sakriti zlobni smiješak. "Prepuštam svjedoka drugoj strani." Upitni pogled sutkinje, koji je usmjerila na moju glavu, nije se pomaknuo čak ni kad je zamolila Troya Jeffersona i mene da pristupimo njezinu stolu. Pri čekala je da se sudska stenografkinja također pribliţi, prije nego što je progovorila. "Gospodine Carl", reče ona, "imate li vi pojma što radite u ovom sudskom postupku?" "Ne baš, gospođo." "To sam i mislila. Niste prihvatili zahtjev i sad je ovome čovjeku i njegovim suzama dopušteno da zauzmu mjesto svjedoka. Na svakom koraku nudila sam vam mogućnost da uloţite prigovor, a vi ste ih ignorirali. Ţelite li sad nešto učiniti, ţelite li uloţiti neki zahtjev?" "Sve što ţelim, časni sude, prilika je da postavim nekoliko pitanja gospodinu Cutlipu." "Ţelite unakrsno ispitivanje?" "Da, gospođo." "Imate pitanja za ovoga svjedoka?" "Samo nekoliko." "Jeste li sigurni? Ne mislite li da je već dosad bilo loše? Jeste li sigurni da ne bi moţda imalo više smisla jednostavno ga pustiti na miru, nadati se da će porota zaboraviti ono što je rekao i pustiti tuţitelja da završi ovaj slučaj?" "Samo nekoliko pitanja, časni sude." "Dobro, onda, prepuštam ga vama, gospodine Carl. Sad je vrijeme da prekinemo za danas. Sutra ćete odmah dobiti priliku da ga ispitate. I nemojte mi reći da vas nisam upozorila."

49 SAMO JEDNOM U SVOJOJ KARIJERI, TIJEKOM RANE, NAIVNE FAZE, POKUŠAO sam slomiti svjedoka na unakrsnom ispitivanju. Paţljivo sam se pripremio, postavio sve stupice, nadao se da ću mu zadati razorni udarac. On je bio gradski vijećnik, vješt u korištenju jezikom, ali imao je naglu ćud i vjerovao sam da ću ga skršiti. Pogriješio sam. Oh, izvukao sam ja iz njega rasplamsali bijes i poroti sam jasno prikazao nedosljednosti njegove priče, ali to je bilo sve. Ubio je čovjeka golim rukama, što je kasnije utvrđeno materijalnim dokazom koji je njegova supruga sačuvala, ali dok je

sjedio na stolici za svjedoke ništa nisam izvukao iz njega, samo sam osjećao duboko u sebi kako će moj klijent dobiti presudu da je kriv. To mi je bila izvrsna lekcija. Unakrsno ispitivanje zgodna je metoda da se rasvijetle nedosljednosti i očite laţi, da se svjedok prikaţe kao čovjek koji bezobrazno izvrdava istinu ili čak kao očiti laţac. Unakrsno ispitivanje moţe za vjerodostojnost svjedoka ili za protivničku stranu značiti smrt uzrokovanu tisućama porezotina, ali to nije mjesto za jedan jedini finalni udarac. Postoji previše formalnosti, previše zaštitnih elemenata. Usporedite pristojnu okolinu sudnice s prostorijom za ispitivanje u nekom vlaţnom kutu policijske postaje, gdje je ta prostorija mjesto zastrašivanja, psihološke manipulacije, zamišljenog ili stvarnog nasilja. Prostorija za ispitivanje mjesto je gdje se osumnjičenika mora slomiti. Ali Lawrence Cutlip nikada ne bi popustio u prostoriji za ispitivanje, a nagađao sam da bi se u njezina četiri zida, u bijesu, znoju i strahu, osjećao ugodno kao kod kuće i bio u stanju oduprijeti se svim mogućim trikovima ispitivača. On nije tip kojeg se moţe natjerati na priznanje. Zato ovdje neće biti ispitivanja takve naravi. Morat ću se zadovoljiti s unakrsnim ispitivanjem, koje je, usprkos svojoj zastrašujućoj reputaciji, bilo zapravo njeţni ples. Kako sam trebao nastaviti? Savjeti su pljuštali na sve strane. Phil Skink: "Idi ravno na njega. Brzo i bjesomučno. Baci ga na uţad ringa i ne posustaj s udarcima. " "Phil, ovo nije boksački meč." "Nije? Upuštaš se u ovo da ga spremiš iza rešetaka, je li tako? Nemamo vremena za profinjenu samilost. Moraš biti Jack Dempsey - udaraj, udaraj, udaraj, i onda zakorači i desnicom mu razbij čeljust." "Jesi li išta otkrio?" "Zar ne misliš da bih ti već rekao?" "Treba mi." "Znam, prijatelju, da ti treba i naći ću ga, ne brini. Ali ne zaboravi što sam ti rekao. Jack Dempsev. Udarac, udarac, udarac, a onda desni kroše u čeljust. Past će kao vreća krumpira, vidjet ćeš." Beth Derringer: "Budi njeţan, budi profinjen. On se moţe nositi s ljutnjom, navikao je na to, samo ljutnju i poznaje, ali zbunit će ga njeţne emocije." "Skink misli da bih sad trebao biti Jack Dempsev." "Tipovi poput Skinka znaju samo za jedan način. Ali postoji i drugi. Pleši oko istine, tako da on ne shvati što smjeraš sve dok ne bude prekasno. Malo istine ovdje, malo ondje. On će očekivati muški udarac u ţeludac, kao kad obrambeni igrač ruši protivnika s loptom. Ti bi trebao krenuti zaobilazno." "Bolje kao Virginia Woolf nego kao Ernest Hemingway." "Da, da. Upravo tako." "Zvuči lijepo, ali nisam znao da grupa Bloomsburv ima i odvjetnički ured. Ured koji se zove Woolf, Strachev, Forster, Keynes i Woolf."

_______________________________ 24 Grupa Bloomsbury, skupina pisaca, slikara i intelektualaca koji su djelovali u istoimenoj

četvrti Londona, od 1907.-1930. Najznačajniji članovi bili su Leonard i Virginia Woolf, E. M. Forster, Lyvtton Strachey i dr.

"Dopusti da ti nešto kaţem, Victore. Budi sretan što se nikada nisi u sudnici sreo s Virginijom Woolf. Budi vrlo sretan." Velečasni Henson: "Stvar s Cutlipom je u tome", rekao mi je kad sam ga nazvao da mi da savjet, "da ţeli misliti o sebi kao o dobrom čovjeku, usprkos svemu što je učinio. Nitko za sebe ne vjeruje da je zao, čak ni zli ljudi. I on očajnički ţeli da i svijet misli kako je on dobar čovjek. Zato će sve poricati i pori cat će to s uvjerenjem koje će biti nemoguće pobiti. Ali ako je stjeran u stupicu, promijenit će se. Postat će gadan, iracionalan, očajnički će tragati za nekime tko se ne moţe braniti i na njega će svaliti svu krivnju. Baš kao i u Bibliji, kad je Aaronu naređeno da poloţi ruke na glavu ţive koze i nad njom prizna sve grijehe djece Izraela. Levitski zakonik, poglavlje šesnaesto, redak dvadeset drugi: 'Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj.' On će to isto pokušati učiniti nekom sirotom jadniku, nekome tko se ne moţe braniti." "Ne razumijem kako nam to pomaţe." "Tako što su potpuno uzaludna njegova nastojanja da sakrije vlastitu krivnju nalazeći ţrtvenog j area. Poslanica Hebrejima, poglavlje deseto, redak četvrti: 'Jer krv bikova i jaraca nikako ne moţe odnijeti grijeha.' Ţrtvenog jarca moţeš stvoriti samo tako da slijediš biblijsku zapovijed da se ispovjediš. To je neizbjeţan dio tog procesa. Kad on pokuša prebaciti krivnju na svojeg jedinog ţrtvenog jarca, tada će njegovi grijesi biti svima vidljivi." Ovom sam savjetu dodao još jedan, uzet iz knjige koju sam čitao, Zločin i kazna. Najčešće sam smatrao da je knjiţevnost od male koristi u pravničkom svijetu gdje se ne radi u rukavicama, jer je psihološki jaz između fikcije i stvarnosti često predubok, ali nitko se kao Dostojevski nije toliko pribliţio mogućnosti premoštenja tog nepremostivoga jaza. U knjizi istraţitelj muči Raskoljnikova domišljatom psihološkom metodom, metodom koju sam smatrao jedinom mogućom taktikom pomoću koje bi se mogao razbiti tvrd orah kakav je Cutlip. Istraţitelj strpljivo čeka da Raskoljnikov, koji je sjekirom ubio staricu, dođe k njemu. On neće pobjeći od mene, čak i da ima mjesto kamo bi pobjegao, kaţe istraţitelj, jer takav je prirodni zakon. Jeste li ikada promatrali noćnog leptira nad upaljenom svijećom? I on će, isto tako, kruţiti i kruţiti oko mene kao noćni leptir oko svijeće. Postat će mu zlo od vlastite slobode.

Prepustit će se teškim mislima. Tako će se duboko zaplesti, da se neće moći osloboditi. Bit će nasmrt zabrinut. I nastavit će kruţiti oko mene, u sve manjim krugovima, sve dok mi - plop! - ne uleti ravno u usta, a ja ću ga progutati! I zaista, u skladu s metodom, 446 stranica nakon ubojstva, Raskoljnikov utetura u petrogradsku policijsku postaju i poviče: "Ja sam je ubio". Ĉinilo se da Cutlip ţeli gotovo očajnički govoriti o svojoj nećakinji. Nije si mogao pomoći. Moj posao sastojat će se u tome da ga potičem da nastavi pričati, da ga natjeram da i dalje kruţi, da nađe istinu koja ga privlači sve bliţe, bliţe, bliţe, sve dok se ta istina, bez obzira kako ruţna, ne rasplamsa dovoljno jako da ga sprţi. Uzeo sam ideje svih svojih savjetnika i promiješao ih zajedno u jednu jedinu očajničku strategiju. Prisilit ću Lawrencea Cutlipa da se suoči sa svojim zločinima, kad god bude moguće suptilno ću ga poticati, ako bude potrebno, udarat ću ga i mlatiti poput boksača, primicati ga sve bliţe i bliţe plamenu istine, sve dok ga vatra ne počne peći u duši tako da bude prisiljen, ne priznati, jer to nije njegov način, nego učiniti ono što je velečasni Henson rekao da će učiniti, naći ţrtvenoga jarca i na njega svaliti krivnju. Nisam imao pojma na koga će svaliti krivnju. Na Boba? Guya? Jessea Sterretta? Neće ni biti vaţno, jer jednom kad je svali, sve će biti jasno. A kad postane jasno, priča će biti gotova, Guy će biti oslobođen, a uhitit će Cutlipa. To je dobra strana u cijeloj stvari. Na to sam se nastojao usredotočiti dok sam se pripremao za parnicu. Ali postoji i loša strana, strana koju nisam mogao zanemariti. U slučaju neuspjeha, ako se moje unakrsno ispitivanje pokaţe prenjeţnim plesom koji neće moći nimalo ulubiti Cutlipov oklop, tada ćemo moj klijent i ja ispaštati posljedice. Guyeva će obrana biti prikazana kao prevara. Izgledat će kao da je nastojao okriviti oţalošćena ujaka, koji je svoju mladost ţrtvovao da bi se brinuo za nećakinje. A kad se još razotkriju ispisi telefonskih brojeva i kad Breger zbroji dva i dva, prst uperen na nepoznatog ljubavnika pokazat će se isto tako prevarom. Moţemo očekivati doţivotnu kaznu, nema sumnje, moţda i smrtnu kaznu, ili, u najboljem slučaju, da sutkinja Tifaro proglasi proces nevaţećim, zbog svih mojih postupaka. A što se mene tiče, pa, moja će karijera odvjetnika time sigurno biti završena, što je dobra stvar, ako se sve uzme u obzir, ali ipak... Bacit će me naglavačke i nepripremljenoga u hladne, crne vode kapitalizma, i bit ću prisiljen naći neki drug[ izvor prihoda, moţda računovodstvo, ili prekrasni svijet trgovine. Ĉuo sam da Gap25 traţi radnike, š t o j e umirujuća vijest, iskreno vam kaţem. Dakle, usredotočio sam se na strategiju, ali ne isključivo na strategiju. U svoj stan donio sam sve što sam našao o ovome slučaju, od izvješća forenzičara o ubojstvu do biljeţaka koje sam zapisao o svojem boravku u Pierceu, u Zapadnoj Virginiji, i biljeţaka o već prikupljenim iskazima, pa sve do stvari koje sam našao u Haileynom bankovnom sefu. Sve sam pregledao, preispitao svaku pretpostavku, preokrenuo svaku stvar naglavačke i ponovno je uspravio, izvrnuo je naprijed i nazad, lijevo i

desno. Pregledao sam svoje bilješke o Cutlipovom svjedočenju i dok sam to radio, i ujedno pregledavao i sve drugo, nešto mi se nije činilo kako treba, nešto je odskakalo od drugih stvari. A onda mi je postalo jasno. U iznenadnom bljesku kad su mi se otvorile oči, nešto je bilo jako pogrešno označeno, nešto što je bilo posve nešto drugo od onoga što sam mislio da jest. Sad sam imao nešto, nešto određeno, nešto s čime sam mogao raditi, nešto što je moglo prisiliti Cutlipa da se suoči s vlastitom prošlošću, prisiliti ga da pravi sve manje i manje krugove oko istine, sve dok - plop! - to ne bude njegov kraj. A to je cijelo vrijeme bilo tu, ključni dokaz, sve vrijeme bio je tu, meni ravno pred nosom.

25 Trgovina odjećom.

50 "Gospodine cutlip, ovo je moj klijent, Guy Forrest", rekoh, stojeći iza Guya s rukama na njegovim ramenima. "Jeste li ga, prije ovoga sudskog postupka, ikad vidjeli?" "Ne, nisam." "Jeste li ikada razgovarali s njim?" "Ne, i ne mogu reći da sam zbog toga ţalostan." "A ipak u svojem ste iskazu rekli da ste, bez prethodna susreta s njime i bilo kakva razgovora, bili protiv toga da se vaša nećakinja uda za njega. Je li to točno?" "Nakon onoga što je učinio svojoj Obitelji, napustio ih kao pas, da, bio sam protiv." "Rekli ste Hailey Prouix da je s njim pogriješila, zar ne? Rekli ste joj da ga ostavi

dok još moţe." "I imao sam pravo, zar ne?" "Smijem li pristupiti, časni sude?" Sutkinja kimne glavom. "Ţelio bih da se ovo uvede kao dokaz broj devet." Dao sam kopiju Troyu Jeffersonu, a original sudskoj izvjestiteljici da ga označi brojem, prije nego što ga spustim pred Cutlipa. "Prepoznajete li muškarca na ovoj fotografiji?" "Nikada prije nisam vidio ovu sliku." "Samo odgovorite na moje pitanje. Prepoznajete li muškarca na fotografiji?" "Da, to je on." "Neka uđe u zapisnik da je svjedok prstom pokazao na optuţenika, Guya Forresta. Ovo je, dakle, slika muškarca koji se ţelio vjenčati s vašom nećakinjom i vi ga, zajedno s drţavnim tuţiteljem, optuţujete da ju je ubio. Sto osjećate prema tom čovjeku?" "Mrzim ga iz dna duše, što drugo očekujete? Ubio je moju nećakinju i poput tata ukrao mi sav svijet." "Dobro. Sad ću vam dati crni flomaster Sharpie. Prekriţite sliku ovoga muškarca kojeg toliko mrzite." "Zašto?" "Udovoljite mi." "Zbog čega? Rekao sam vam da nikad prije nisam vidio ovu sliku. Ovdje sam samo zato da kaţem da je mrtva ţena moja nećakinja. Ne razumijem." "Ne morate razumjeti, gospodine. Na vama je samo da to učinite." Malo sam naglasio "učinite", tek toliko da ga malo razjarim, i on je to učinio. Vidio sam onu zgodnu iskru mrţnje koja mu je zasjala u očima. "Ne budite sad kukavica, slika neće skočiti i ugristi vas." To je izazvalo malo smijeha, što ga je još više razljutilo. "Haj de, učinite što sam vam rekao. Prekriţite sliku." Uputio mi je spor, drzak pogled i onda flomasterom načinio crtu na fotografiji. "Dobro, hvala vam." Uzeo sam fotografiju s prednjeg dijela sjedala za svjedoke i najprije sam je pokazao Troyu Jeffersonu, a zatim poroti. Bila je to lijepa fotografija u boji, na kojoj je bio Guy Forrest s isprekidanom, debelom cik-cak linijom koja se protezala preko slike. "Dakle, nikad niste smatrali da je Guy Forrest dobar za vašu nećakinju. Jeste li znali da se u isto vrijeme viđala još s nekime?" "Rekla je nešto takvo, samo da me razbjesni." "Razbjesni? Zašto bi vas razbjesnila?" "Nisam volio da se ponaša kao prostitutka." "Nikad vam nije rekla o kome se radi, zar ne? Tko je taj drugi ljubavnik?"

"Ne, nije zapravo. Ali čuo sam neke stvari. Ĉuo sam da je Portorikanac ili tako nešto. " "Portorikanac?" Razmislio sam trenutak o tome, okrenuo se prema Beth, kojaje samo slegnula ramenima, a onda sam se sjetio. "Mislite na Juana Gonzaleza, zar ne?" "Da, točno. Ĉuo sam da se na neki način spetljala s njime, i nije mi se svidjelo to što čujem." "Odbacili ste Guya Forresta kao pogodnog supruga za svoju nećakinju a da ga nikad prije niste sreli ni razgovarali s njime, a bili ste i protiv njezina drugog ljubavnika, Portorikanca, i moje je pitanje, gospodine Cutlip, sljedeće: kojeg ste, od svih momaka vaše nećakinje, ikada prihvatili?" "Prigovor, časni sude", reče Troy Jefferson. "Ovo je malo pretjerano." "Ţelimo dokazati pristranost, časni sude. Odnosi se na vjerodostojnost. Tuţiteljstvo je otvorilo ova vrata tijekom ispitivanja, otvorilo je mnoga vrata. Gospodin Jefferson ne bi sad trebao ulagati prigovor kad ja prolazim kroz njih." "Mislim da je to točno, gospodine Jefferson. Vi ste zaista otvorili mnoga vrata. Nastavite, gospodine Carl, ali vrlo paţljivo." "Ponovit ću svoje pitanje, gospodine Cutlip: kojega ste, od svih momaka vaše nećakinje, ikada prihvatili?" "To se vas ni najmanje ne tiče." "O, mislim da me se tiče. Molim vas, odgovorite na pitanje, ili ću zamoliti sutkinju da vas prisili da odgovorite." Cutlip se okrene i pogleda sutkinju Tifaro, koja ga je gledala kroz svoje polunaočale za čitanje, poput neke knjiţni čarke iz pakla. "Bilo je nekih momaka, pretpostavljam", odgovori on. "Tko? Recite nam." "Pa, jedan je bio igrač američkog nogometa, onaj Ricky Bronson, s kojim je bila u zadnjem razredu srednje škole. Protiv njega nisam imao ništa." "Nije li to zato, kako ste mi sami duhovito rekli, što je on bio više zainteresiran za stajanje na centru terena nego za vašu nećakinju?" "Moţda. A čak nije bio ni vođa navale." Udario je po drvenoj plohi pred sobom i nasmijao se, kratkim, isprekidanim smijehom, a neki su mu se ljudi pridruţili, što ga je natjeralo da se još jače nasmije. "Što je s Gradyjem Pritchettom? On vam se nije previše sviđao, zar ne?" "Oh, nisam imao ništa protiv dobrog starog Gradyja." "Zaprijetili ste mu sačmaricom, zar ne? Hoćete li da ga dovedem ovamo iz Zapadne Virginije da nam potvrdi kako ste mu prijetili sačmaricom?" "Previše se motao oko nje, do vraga! Bio je stariji od nje i arogantan i kao i svi drugi, samo je bio zainteresiran za jednu jedinu prokletu stvar." "Što je to bilo, gospodine Cutlip?" "Sad se pravite pametni. Prokleto dobro znate što dečki hoće od jedne takve djevojke."

"A i muškarci, također." "Do vraga, da." "Što je s Jesseom Sterrettom? Jeste li odobravali vezu vaše nećakinje s Jesseom Sterrettom?" "Bili su samo prijatelji, nisu bili momak i djevojka, ili bilo što slično." "O, bili su oni više od prijatelja, zar ne, gospodine Cutlip? Bili su ljubavnici u pravom smislu riječi, zar ne?" "Ne. Niste u pravu. On je, moţda, bio manje od pravog muškarca, prema onome što sam čuo. Prema onome što sam čuo, prije bih očekivao da bude zainteresiran za onog Bronsona, a ne za nju." Opet onaj isti isprekidani smijeh, ali ovaj put nitko mu se nije pridruţio. "Bili su ljubavnici i ţeljeli su zajedno provesti ostatak ţivota, a vama se to nije svidjelo, zar ne, baš kao što vam je bila mrska i sama pomisao da se Hailey uda za Guya Forresta?" "Tu se grdno varate." "Ţelio bih da se ovo uvede kao dokaz broj deset", rekoh, spuštajući fotokopiju pred Troya Jeffersona i podiţući original da ga označi sudska izvjestiteljica. Kad je to bilo učinjeno, predao sam dokaz Cutlipu. "Prepoznajete li ovo?" "Ne, prokletsvo, ne prepoznajem." "To je pismo Jessea Sterretta vašoj nećakinji Hailey. Zašto ga ne biste naglas pročitali poroti?" "Prigovor. Nema osnove da se ovo pismo uvede kao dokaz ili da se čita poroti. Rekao je da ga ne prepoznaje." "Ĉasni sude, povezat ću to sa svime ostalim." "Hoće li navedeni autor pisma, taj Jesse Sterrett, svjedočiti?" "Neće, časni sude." "Kako ćete, onda, povezati?" "Zamolit ću vas da mi date malo više prostora, časni sude. Vjerujem da mogu iznijeti temelje za prihvaćanje ovog pisma kao dokaza, ali ţelio bih to napraviti redoslijedom kojim ja to ţelim. Ne zaboravite, časni sude, da je gospodin Jefferson odlučio dovesti ovoga svjedoka da prstom pokaţe na moj ega klij enta i optuţi ga. " "Dajte mi da vidim pismo." Sutkinja Tifaro pregleda pismo, prouči izraz mojega lica da vidi moţe li ikako dokučiti što to zapravo smjeram. "Kako je taj Jesse Sterrett relevantan za ovaj slučaj?" "Vidjet ćete, časni sude, ali definitivno je relevantan." "U redu, gospodine Carl, kasnije ću donijeti odluku o relevantnosti i ispravnim temeljima, a sada ću vam dopustiti da nastavite s ispitivanjem." "Ali, časni—" "To je sve, gospodine Jefferson. Uzeli ste dosta slobode s vašim svjedocima i mislim da je pošteno da gospodinu Carlu damo iste mogućnosti." "Prigovaramo sudu zbog neuvaţenog prigovora."

"Prigovor je zabiljeţen. Nastavite, gospodine Carl." "Hvala, časni sude. Gospodine Cutlip, molim vas, pročitajte pismo." "Dajte mi, onda, da stavim naočale." Pretraţio je dţep na košulji i napokon izvukao naočale za čitanje. "Gospodine Cutlip", reče sutkinja, "niste stavili naočale kad ste jučer gledali fotografije, zar ne?" "Nisu mi za to trebale." "To je ohrabrujuće. Nastavite, gospodine Carl." "Pročitajte poroti glasno početak pisma", rekoh. "Letim, piše, plutam zrakom i ne ţelim se nikad spustiti na zemlju. Nikad. Rekao sam vam da je bio takav, mekušac." "Tko?" "Taj mali Sterrett, koji je ovo napisao." "Dobro." Pogledao sam sutkinju, koja se lagano nasmiješila zbog priznanja autorstva pisma. "Sad, pogledajte kraj pisma, gospodine Cutlip, i pročitajte posljednju rečenicu, pročitajte je poroti." "Evo: Jedva čekam da odem večeras u krevet tako da se mogu sutra probuditi i vidjeti tvoje lice i onda poslije škole i poslije treninga otrčati u kamenolom da te obasipam poljupcima sve dok ne padne mrak i moramo ići kući i onda učiniti sve iznova idući dan i zauvijek." "Potpisano je slovom J što znači Jesse Sterrett, zar ne?" "Točno." "A kamenolom u Pierceu, gradu gdje ste ţivjeli, je mjesto gdje su se tinejdţeri odlazili maziti ili ljubiti ili čak i više, nazovite to kako hoćete, je li to točno?" "Da, točno je." "Ostajete li pri iskazu da Jesse Sterrett i vaša nećakinja nisu bili ljubavnici, da nisu bili zaljubljeni?" "On je moţda bio, ali ona nije. Prokleto sam siguran u to da ona nije bila zaljubljena." "Ako nije bila, zašto bi petnaest godina čuvala ovo pismo?" "Prigovor. " "Prihvaća se." "Dobro, gospodine Cutlip. Sto se dogodilo Jesseu Sterrettu? " "Ne znam." "Da, znate", rekoh. "Ispričajte poroti što se dogodilo Jesseu Sterrettu, koji je volio vašu nećakinju i jedva je čekao da ode spavati jer to je značilo da je bliţe trenutak buđenja kad će je opet vidjeti i obasuti poljupcima. Ispričajte im što se prije šesnaest godina dogodilo Jesseu Sterrettu." Cutlip i stegne vrat, kao da mu je ovratnik postao pretijesan. "Umro je." "Prigovor, časni sude. Ovo je previše. Branitelj ţeli iščeprkati nešto što se

dogodilo prije mnogo godina u drugoj drţavi. Nema dokaza da postoji veza s ovim slučajem i stoga nije vaţno za ovo svjedočenje." Sutkinja je sa svojeg visokog stola gledala dolje prema Cutlipu, koji se vrpoljio na stolici za svjedoke. "Gdje je dječak umro?" upita sutkinja. "U onom kamenolomu." "Kako?" "Poskliznuo se i pao i poginuo je u kamenolomu, i to je bilo to." "Glava mu je bila razbijena, zar ne?" upitah. "Od pada." Cutlip opet istegne vrat. "Tako je rekao mrtvozornik, tako je rekao." "Vaš prijatelj, kartali ste zajedno poker, Doc Robinson, vaš pivski pajdaš i pokeraš, on je bio mrtvozornik, zar ne?" "Rekao je da se radi o nesretnom slučaju." "A vi ste nekoliko dana poslije napustili Pierce i Zapadnu Virginiju." "To dvoje nema nikakve veze jedno s drugim." "Nekoliko dana nakon što momak vaše nećakinje, Jesse Sterrett razbije glavu u kamenolomu, vi napuštate Pierce u Zapadnoj Virginiji, zar ne? Napustili ste dom, svoje nećakinje, sestru, otišli ste i nikada se više niste vratili, zar ne?" "Da, otišao sam." "A otišli ste zato što su našli Jessea Sterretta mrtvog. Nije li to razlog zbog kojega ste otišli?" "Ĉasni sude, moj prigovori dalje stoji." Sutkinja je i dalje zurila u Lawrencea Cutlipa, a zatim je rekla: "Gospodine Carl, recite mi zašto ne bih prihvatila prigovor gospodina Jeffersona?" "Svjedok je u iskazu rekao da je moj klijent ubio njegovu nećakinju. Pravila o svjedočenjima dopuštaju mi da se raspitam o specifičnim slučajevima ponašanja koji mogu utjecati na istinitost i vjerodostojnost njegovog svjedočenja o toj temi. Vjerujem da ono što se dogodilo Jesseu Sterrettu predstavlja jedan od takvih slučajeva." "Prigovor se odbija." "Završio sam", reče Cutlip. "Nemam više ništa za reći o tom dječaku. Ne osjećam se baš dobro. Nisam zdrav čovjek. Imam zdravstvenih problema. Organizam mi je slab. Bolovao sam od beriberija. Posljednjih sedam godina bolestan sam kao pas. Došao sam ovamo ispričati vam sve o toj mrtvoj djevojci, koja je bila moja nećakinja, a ubio ju je ovaj muškarac, a sad mi postavljate svakakva pitanja o nečemu što se dogodilo prokleto davno. Već sam jednom nogom u grobu, a vi me sad pokušavate dokrajčiti jednom zauvijek." "Imate vremena, gospodine Cutlip", reče sutkinja, "priberite se malo."

Okrenuo sam leđa Cutlipovom zlu pogledu i nagnuo se nad stolom branitelja da porazgovaram s Beth. "Kako mi ide?" šapnuh. "Savršeno", reče ona. "Natjerao si ga da se počne povlačiti, a mene da gotovo potrošim svoj crveni flomaster." "Dokle smo dosad došli?" "S njegovim iskazom i s ovime što si danas napravio, negdje smo oko trećine." „Što misliš koliko nam još treba?" "Teško je reći. Na pedeset posto bit ćemo prilično sigurni." "Daj mi do znanja kad dođemo do toga." "Hoćeš da ti dam neki signal?" "Da." "Neki tajni signal?" "Ne previše tajni. Samo nešto vikni." "Što? Bingo, poput Skinka?" "Da, upravo to. Bingo." "Victore..." "Samo ti vikni. Ima li vijesti od Skinka?" "Ne još." Odmahnuo sam glavom, uspravio se i okrenuo. "U redu, gospodine Cutlip. Nešto drukčije, nešto manje zahtjevno. Gospođica Derringer i ja susreli smo se s vama prije ove parnice, u staračkom domu Desert Winds, je li to točno? Tamo ţivite, zar ne?" "Naravno." "To je u Hendersonu u Nevadi, samo nekoliko kilometara od Las Vegasa, zar ne?" "Točno." "Taj Henderson lijepo je mjesto, grad koji najbrţe raste u Americi." "Tako kaţu. " "A starački dom Desert Winds je lijepo mjesto, zar ne? Najbolje od najboljeg. Vrhunac luksuza." "Valjda." "Prilično skupo mjesto?" "Ne znam." "Vi ne plaćate račune?" "Uplaćena je gotovina za plaćanje računa." "Tko je dao taj novac?" "Hailey." "A vi imate i svojega osobnog njegovatelja, tamo u Desert Windsu, zar ne?" "Da. Moj čovjek, Bobo." "Bobo? Je li mu to pravo ime?" "Tako ga zovem." "Ali pravo ime mu je Dwayne Joseph Bohannon, zar ne?"

"Ne znam za Joseph." "Ali Dwayne i Bohannon je točno." "Valjda." "Tko plaća Boba?" "Hailey, iako više ne plaća otkad ju je taj čovjek ubio." "Je li Bobo danas u sudnici? Je li došao s vama u Philadelphiju?" "Ne." "On je, dakle, još uvijek u Nevadi?" "Ne znam. Mogao bi biti bilo gdje. Dolazi kad hoće i odlazi kad hoće. U posljednje vrijeme više odlazi." "I Bobo putuje u onom prilično zgodnom autu, zar ne? U bijelom Camaru s nevadskom registracijom." "Točno." "Auto kupljen Haileynim novcem." "Onime što je zaradio brinući se za mene." "Kako si je Hailey mogla priuštiti da odjednom uplati novac zajedno takvo luksuzno mjesto?" "Bila je odvjetnica." "Da, i ja sam odvjetnik, ali ja si to ne bih mogao priuštiti, a ni gospođica Derringer ne bi si to mogla priuštiti, a ni gospodin Jefferson ne bi si to mogao priuštiti. Zato se pitam, kako je Hailey mogla?" "Ne znam. Rekla je da je imala jedan slučaj koji je dobila, koji joj je donio toliko novca da moţe u njemu plivati." "Slučaj? I kad je dobila taj slučaj?" "Šest mjeseci, ili tako nekako, prije nego što je ubijena." "Kakav slučaj, znate li to?" "Ne znam ništa određeno. Rekla je da je neki tip otišao u bolnicu zbog nečeg nevaţnog, a završio poput biljke." Okrenuo sam se da pogledam porotu. Kimali su glavama, znali su za slučaj iako Cutlip nije o tome ništa znao. "A nakon što je dobila taj novac", nastavio sam, "novac od tog slučaja, smjestila vas je u Desert Winds?" "Aha." "A gdje ste prije toga ţivjeli?" "Svuda naokolo." "Gdje?" "U motelima tu i tamo, u okolici Vegasa, što god sam u to vrijeme mogao platiti." "A Bobo?" "I on je bio u motelima, također." "Dakle, vi i Bobo poznavali ste jedan drugoga i prije Desert Windsa." "Točno."

"Jesu li ti moteli bila lijepa mjesta?" "Ne baš. Neki su imali ţohare velike kao štakori, a imali su osim toga i prave štakore. A za cijenu koju smo plaćali, nismo mogli gledati HBO." "Moţe li se HBO gledati u Desert Windsu?" "Moţe. I Cinemax i Showtime." "Kako je to lijepo. U svojem ste iskazu spomenuli da vam je nećakinja rekla da se ona i Guy Forrest svađaju zbog novca. Je li to točno?" "Da, to sam izjavio, da. Tad sam shvatio da je u nevolji." "Je li vam rekla da se svađaju zbog novca koji je dobila na onom slučaju i novca u kojem je plivala?" "Da, nešto tako je rekla." "To je isti novac koji vas je izvukao iz motela, s njihovim ţoharima velikima poput štakora i bez HBO-a, i novac koji vas je smjestio u lijepi, luksuzni dom Desert Winds." "Valjda." "I stoga je pomisao na Guya, koji bi mogao podići uplaćenu gotovinu i poslati vas i Boba natrag u motele, bila prilično zastrašujuća, zar ne?" "Mogao bih to podnijeti." "Zaista? Bez HBO-a? Nije li Guy Forrest, buneći se zbog nestalog novca, ugroţavao vaš cjelokupni luksuzni način ţivota? Ne biste li vi bili u stanju učiniti bilo što, samo da spriječite povratak u one motele?" "Gospodine Carl, ja sam slomljen čovjek. Vezan sam za ova prokleta kolica, sad sam prvi put u šest godina napustio Nevadu, godinu i pol ne mogu popiti piće i ne povratiti. Imam nešto u sebi što me izjeda. Ubit će me, hoće, i to prilično brzo. Prokleto je sigurno da umirem, a ne postoji ništa što bi itko mogao učiniti. Moj ţivot već je završio. Zašto bih, do vraga, mario gdje ću umrijeti? Znam samo da je jedina osoba koja je na ovome svijetu učinila nešto lijepo za mene mrtva i, reći ću vam istinu, umirem više zbog te izgubljene ljubavi nego zbog ičega drugoga. I ništa mi se više odsada ne moţe dogoditi, ništa što bi vi smislili za mene, ne bi moglo biti gore." "A što je s Bobom? Bi li on to mogao podnijeti?" "Prigovor." "Prihvaća se." "Ţelio bih svjedoku dati da identificira dokaz broj jedanaest. Znate li što je to?" "Izgleda kao kazna za prometni prekršaj." "Prigovor, časni sude. Temelji. Relevantnost." Sutkinja je uzela kaznu i paţljivo ju jedan dugi trenutak proučavala, prije nego što se namrštila. "Ne, dopustit ću uvođenje ovoga", rekla je. "Pretpostavljam da ćete objasniti zbog čega uvodite ovaj dokaz, gospodine Carl." "Policajac koji je napisao ovu kaznu već je pozvan kao svjedok."

"Dobro. Nastavite." "Odakle je ova kazna, gospodine Cutlip?" "Ovdje piše: grad Philadelphija." "O kakvom se prekršaju radi?" "Ĉini se kao kazna za prebrzu voţnju?" "U Aveniji City Line, zar ne? Moţete li reći poroti marku i registarski broj automobila?" "Bijeli Camaro, s nevadskim registracijskim pločicama." "A kome je kazna izdana?" "Teško je pročitati rukopis." "Pokušajte." "Ĉini se kao da piše Dwayne Joseph Bohannon." "Bobo." "Valjda." "Što je Bobo radio na mjestu ni šest blokova udaljenom od kuće Hailey Prouix u noći kad se dogodilo ubojstvo?" "Ne znam. Pitajte njega." "Prigovor. " "Drage volje bih ga pitao, gospodine Cutlip", rekoh nadglasavajući prigovor, "ali čini se da je nestao, pa sam prisiljen pitati vas." "Prigovor, časni sude." "Prihvaća se. Porota će zanemariti ovo posljednje pitanje i, molim vas, upamtite da pitanja nisu dokazi. Dokazi dolaze samo od svjedoka. Još nešto, gospodine Carl?" "Da, časni sude, ţelio bih pokazati četiri fotografije zbog identifikacije i uvesti ih kao dokaze broj dvanaest do petnaest." Dao sam Cutlipu prvu fotografiju. "Prepoznajete li ljude na toj slici?" "Gdje ste to dobili?" "Samo odgovorite na moje pitanje. Prepoznajete li ljude na toj slici?" "To je moja sestra s muţem i njihove dvije djevojčice." "Izgledaju prilično sretni, zar ne, kao jedna sretna obitelj?" "Naravno da su bili sretni. Zašto ne bi?" "Koliko su djevojčice tu imale godina?" "Moţda sedam. Tommy je poginuo kad im je bilo osam." "Tommy Prouix?" "Tako je." "Odakle je bio taj Tommy Prouix?" "Iz New Orleansa. Upoznao sam ga tamo u nekom baru. Bio je divlji Cajun i traţio je posao. Rekao sam mu da u Zapadnoj Virginiji ima dosta pilana koje traţe radnu snagu. Došao je tamo, odsjeo kod moje sestre dok se nije malo snašao, a

onda je i dalje ostao s njom i oţenio se." "A sljedeća fotografija, moţete li nam reći tko je na njoj?" "Ja i moja sestra i djevojčice." "Gdje je to slikano?" "Nakon što je on poginuo, kad sam se morao vratiti u grad k njima." "Morali ste se vratiti k njima?" "Trebao im je netko u kući, trebao im je muškarac. Djevojčice su imale u sebi te cajunske krvi i bile su divlje, a Debra, moja sestra, ona se nikad nije oporavila od Tommyjeve smrti." "I ona vas je zamolila da se vratite." "Putovao sam kao i obično kad sam čuo za Tommyjevu smrt. Došao sam na sahranu, vidio što se zbiva i ostao. One djevojčice trebale su čvrstu ruku, i tako sam učinio što sam mogao. Našao sam posao s dobrom plaćom u mjesnoj klaonici i smanjio opijanje tako da bi one imale novca za odjeću i takve stvari." "I pruţili ste im disciplinu koja im je trebala." "Da, jesam." "Ĉvrstu ruku." "To im je trebalo. Znam da je meni trebala čvrsta ruka, i moj otac nikad nije od toga prezao. Ni jednom. Tim djevojčicama je trebala, također, osobito Hailey." "I vi, baš kao i vaš otac, nikad niste bjeţali od te duţnosti." "Ne, gospodine." "I tako ste upotrijebili čvrstu ruku." "Kad sam morao. Nikad tako da ih ozlijedim, tek toliko da znaju da je ono što su učinile pogrešno." "Izgledaju li djevojčice sretno na toj slici?" "Teško je reći. Pretpostavljam da su bile dovoljno sretne. Redovito su jele, to znam." "Dopustite da vam pokaţem drugu fotografiju." "Gdje ste našli te fotografije? Gdje ste našli ono pismo?" "Najednom mjestu, gospodine Cutlip, oboje na istom mjestu. Prepoznajete li ove dvije djevojčice na fotografiji?" "To su Roylynn i Hailey." "Vaše dvije nećakinje. Koliko tu imaju godina?" "Ne znam. Otprilike petnaest." "Izgledaju vrlo slično u nekim aspektima. Moţete li ih razlikovati?" "Pa, to nije teško. Hailey je uvijek bila ona koja se odijevala kao drolja." "Je li ova fotografija slikana prije ili poslije Roylynninog pokušaja samoubojstva?" "Prokletstvo, kako bih ja to mogao znati?" "Zašto se vaša nećakinja, Roylynn, pokušala ubiti dok ste ţivjeli s njima?"

"Nije ona ta koja je ubijena. " "Molim vas, odgovorite mi na pitanje. Što se zbivalo u njihovu domu što je natjeralo Roylynn da poţeli umrijeti?" "Ništa. Bila je luda, to je sve. Još uvijek je luda. Takva je cijeli svoj prokleti ţivot." „Što se događalo u toj kući, gospodine Cutlip?" "Trebala im je čvrsta ruka, to je sve." "Koja je bila mračna tajna te kuće, gospodine Cutlip?" "Nije bilo nikakve tajne. Bili smo kao i svi drugi." "Na ovoj, posljednjoj fotografiji, gospodine Cutlip, tko je to?" "Gdje ste to našli?" "Bila je zajedno s ostalim fotografijama." "Ona je sačuvala sve to sranje?" "Je li to Jesse Sterrett?" "Valjda." Prišao sam bliţe mjestu za svjedoke. Cutlip se trznuo, ali ja sam samo uzeo od njega fotografije. "Ţelio bih da se fotografije pod brojem dvanaest do petnaest uvedu kao dokazi." "Prigovor. Relevantnost." "Odbija se. Dokazi se uvode." Pokazao sam poroti fotografije jednu po jednu, slike Obitelji "prije" i "poslije", slike blizanki, i na kraju sliku tuţnog, ozbiljnog Jessea Sterretta. Ovu posljednju pruţio sam porotnici u prvome redu, i dok ju je ona gledala rekao sam: "Još jedno pismo. Označit ću ga kao dokaz broj šesnaest. Gospodine Cutlip, pogledajte ga paţljivo. Prepoznajete li ga?" "Ne." "Jeste li ga ikad prije vidjeli?" "Ne." "Jeste li sigurni, gospodine Cutlip? Preko pisma povučena je jedna cik-cak crta, zar ne, kao da je netko htio sve precrtati?" "Da, i?" "Ţelio bih vam pokazati fotografiju Guya Forresta koju ste jutros precrtali. Htio bih da usporedite te dvije cik-cak linije. Gospodine Cutlip, izgledaju li kao dva velika slova X? "Ne." "Izgledaju kao slovo Z, zar ne? Obje. " "Da." "Te crte izgledaju slične, ta dva slova Z, zar ne? Kao da su povučene istom rukom?" "Moţda je tako." "Je li to bila vaša ruka?"

"Moţda je." "Prigovor." "Ovo je pismo Jessea Sterretta upućeno vašoj nećakinji Hailey, napisano na dan njegove smrti", nastavio sam, ignorirajući prigovor. "Pročitajte prvi odlomak, gospodine Cutlip." "Prigovor, časni sude. Ovo je otišlo predaleko. Ne postoje osnove za ovo pismo ni za ono drugo." "Mislim da postoje, gospodine Jefferson", reče sutkinja. "Gospodin Cutlip ranije je identificirao pisca tih pisama kao Jessea Sterretta. Sad je priznao da je cik-cak linija na tom pismu moţda njegova. Porotnici mogu usporediti crtu na fotografiji gospodina Forresta s crtom na pismu da vide podudaraju li se te dvije crte. Gospodin Carl postavio je dovoljno osnova da bi nastavio s ovime." "Ponovno prigovaramo sudu zbog neuvaţenog prigovora." "Prigovor je zabiljeţen. Nastavite, gospodine Carl." "Pročitajte prvi odlomak, gospodine Cutlip." "Nemam više ništa za reći." "Pročitajte prvi odlomak." "Ne moram." "Ĉitajte." Pogledao je sutkinju, koja ga je gledala odozgo bez imalo samilosti. Promeškoljio se na sjedalu i počeo čitati. "Tako sam ljut da bih mogao zadaviti bodljikavo prase, a i bojim se, tako se bojim, nemoguće se bojim. Toliko te volim, ţelim te tako snaţno, ali sad kad sam saznao tu tajnu koju si skrivala, moja ljutnja gori isto tako jarkim plamenom kao i ljubav." "O kakvoj se tajni radi, gospodine Cutlip? Što je bila Haileyna tajna?" "Nije bilo nikakve tajne." "U tom pismu Jesse govori Hailey da će ili pobjeći s njom ili će istresti sav bijes na čovjeka koji je rasplamsao taj bijes. Kaţe da će biti krvi, to je nedvojbeno. Kaţe Hailey da sve ovisi o njoj. To je točno, zar ne?" "Valjda." "Sad nam pročitajte posljednji odlomak." "Neću." "Recite poroti gdje se namjeravao naći s Hailey da raščisti stvar." "Neću." "Posljednji odlomak." "Molim vas, pročitajte ga, gospodine Cutlip", reče sutkinja. "Večeras ću biti u kamenolomu, čekat ću te. Ako mi dovoljno vjeruješ i dođeš, posvetit ću svaki sat svoga ţivota tome da te učinim sretnom, zaista hoću. Kunem se. Ali ako ne dođeš, ako ne ţeliš pobjeći sa mnom, onda ću izabrati drugi put. Učinit ću ono što moram da bih te zaštitio i kakve god bile posljedice koje me snađu

podnijet ću ih drage volje jer podnosit ću ih zbog tebe. Večeras, čekam te. Večeras." "I on je bio u kamenolomu, zar ne?" "Ne znam." "Te noći je poginuo u kamenolomu, zar ne?" "Ne znam." "A samo je dvoje ljudi znalo da će biti tamo, Hailey i čovjek koji je presreo pismo, čovjek koji ga je pokušao precrtati cik-cak linijom, tako jasnom kao da je njegov vlastiti potpis." "Namjeravao ju je udaljiti od vlastite Obitelji." "I zato ste ga ubili." "Nisam." "I zato ste, svega nekoliko dana kasnije, zauvijek otišli iz Piercea." "Rekao sam vam, jednostavno se dogodilo onako kako se dogodilo." "Ne, nije, gospodine Cutlip. Niste nam rekli istinu. Otišli ste iz grada tek nakon razgovora u crkvi s velečasnim Hensonom, zar ne? Kad vam je zaprijetio da će sve razotkriti, je li tako?" "To je laţ." "On je ovdje, čeka vani ispred sudnice. Velečasni se svega sjeća." "To ste sve izmislili. On je već sada sigurno pokojni." "Da ga dovedemo i pitamo?" "Blefirate." "Ovo nije poker, gospodine Cutlip." Okrenuo sam se i kimnuo prema Beth. Ustala je, izašla na tren iz sudnice, a zatim se vratila u pratnji velečasnoga Theodora H. Hensona. Cutlip se rukama podigne u stojeći poloţaj kad je ugledao svećenika, lice mu je poprimilo grimiznu boju, a ja sam se uplašio da će se srušiti i dobiti srčani udar. Podigao je ruku, uperio je u svećenika i rekao: "Sve što vam je on rekao je laţ, svaka prokleta stvar." "Ali ipak, zauvijek ste napustili Pierce tek nakon što se se sukobili sa svećenikom u crkvi." Ponovno se srušio u stolicu. "Ionako sam se spremao otići, nisam trebao još i njega da počne širiti laţi, da svi počnu svašta lupetati." "Kao na primjer da ste varali na pokeru." "Laţ." "Da ste ubili Jessea Sterretta." "Laţ." "Ono što ste činili Hailey." "Laţi, laţi i proklete laţi." "Bingo", reče Beth. Zakoračio sam unazad čim sam čuo Beth kako izgovara naš dogovoreni signal.

Zakoračio sam unazad i zastao i nekoliko puta duboko udahnuo. Sad je pravi trenutak, sad ili nikad. Napredovao sam, daleko sam otišao, povezao sam to kopile s ubojstvom od prije šesnaest godina, ali još uvijek smo bili samo na optuţivanju i poricanju, još uvijek nije postojao ni jedan izravni dokaz koji se odnosio na smrt Hailey Prouix. Pripremio sam pozornicu i sad se ukazala prilika, moja jedina šansa. Ţelio sam prestati, odmoriti se, htio sam se drţati za uţad još malo, prije nego što sve postane preokrutna stvarnost, kako god uzmete, ali sad nije trenutak za plašljivost. Okrenuo sam se prema poroti. "Imam još jedno pismo", rekao sam. Leţalo je tamo, s mojim ostalim papirima, na podiju. Beth je napravila dvije kopije na prozirnim folijama i na jednoj je podvukla neke izraze. "Molim da se uvede pod brojem sedamnaest", rekoh dok sam još jednu kopiju spuštao pred Troya Jeffersona. "Radi se samo o poderanoj omotnici za pisma, na kojoj je napisana poruka, i dajem vam je, gospodine Cutlip, i pitam jeste li je ikada prije vidjeli?" Prišao sam mjestu za svjedoke i poloţio poderanu omotnicu pred njega. Trgnuo se kad ju je vidio, to je bilo očito. Polako je čitao što piše i pri tome je odmahivao glavom, ali ništa nije rekao. "Jeste li ovo ikada prije vidjeli, gospodine Cutlip?" "Gdje ste to dobili?" "Bilo je sa svim drugim stvarima." "Sačuvala je to?" "Da. Sve ove godine." Cutlip poloţi ruku na prsa i počne se boriti za dah. "Ĉuvala je to." "Da, tako je, gospodine Cutlip. Sve te godine nakon što ste to napisali." "Ja... ja... Ne, to nije..." "Ovo je vaš rukopis, zar ne?" "Ne znam." "Ovo ste napisali Hailey prije mnogo godina, neposredno nakon što ste otišli iz Piercea." "Ja nisam... ja..." "Mislio sam isprva da je i ovo, također, napisao Jesse Sterrett. Druga su pisma bila tipkana na pisaćem stroju, ali ovo je bilo pisano rukom, tako da nisam zapravo mogao usporediti rukopis. Ali sad znam da ste to napisali vi. Svačiji način izraţavanja je jedinstven - izbor riječi, izrazi. Zamolio sam gospođicu Derringer da podvuče u ovome pismu sve izraze koji se poklapaju s izrazima koje ste koristili u svojem iskazu. Trebam li je zamoliti, gospodine Cutlip, da nam to stavi na projektor? Više od pola izraza dio su istih rečeničnih konstrukcija koje ste jučer i danas upotrijebili u svojemu iskazu. Da je zamolim da nam to pokaţe na projektoru?

"Ne." "Ovo je vaše pismo, zar ne?" "Sačuvala ga je." "Vi ste ga napisali, zar ne? Vi ste napisali ovo pismo." Sjedio je i buljio u poderanu omotnicu, bez i najmanjeg pokreta, ali cijelo sam vrijeme vidio kako se psihički sve više pribliţava, sve bliţe, noćni je leptir kruţio oko plamena, sve bliţe i bliţe. A zatim je, polagano, kimnuo glavom. Plop. "Neka uđe u zapisnik", rekoh, "da je svjedok potvrdno kimnuo glavom." "Neka uđe u zapisnik", reče sutkinja. "Molim vas, pročitajte svoje pismo pred svima." "Ne mogu." "Pročitajte ga, gospodine Cutlip, pročitajte svoje očajničko pismo vašoj petanestogodišnjoj nećakinji." "Neću." Uzeo sam kopiju pisma koje sam dao Cutlipu i sam sam ga pročitao. "Ubija me svaki dan, svaki prokleti dan kad nismo zajedno. Srce mi plače od ţelje. Bez tebe sam samo upola muškarac, tijelo koje je mrtvo, umire od izgubljene ljubavi. Ti si mi to učinila, ukrala si mi moj svijet poput lopova. Ne slušaj ih što govore, to su samo laţi, laţi i proklete laţi." "Prestanite." '"Ţao mi je zbog onoga što sam učinio, ali nikad nisam ni imao drugoga izbora, učinio sam samo ono što sam morao. Dovraga, prestanite." "Nikad ljubav nije bila tako ţestoka ili zastrašujuća, nikad nije bila tako skupa ni vrijedna cijeloga svijeta." "Sačuvala je pismo, zar vam to ne dokazuje sve?" upita on. "Sačuvala ga je, zar to ne dokazuje sve? Vi ste samo budala koja ništa ne razumije." „Što to ne razumijem, gospodine Cutlip?" "Nije bilo kako mislite, nije to bilo nešto prljavo. Bila je to ljubav, stvarna i čvrsta, najiskrenija ljubav na svijetu. Ţestoka i zastrašujuća, kako sam i napisao, ali isto tako i ţiva, s više ţivota nego što ćete ikada vidjeti, kao da je imala svoj vlastiti um. I nisam ja taj koji je započeo, ona je to učinila. Nisam ja, ona je započela. Zavela me. Nisam imao nikakva drugog izbora. Sto god je ţeljela, to je dobila. Nisam imao izbora. Zavela me." I to je bilo to, pomak koji sam čekao, svaljivanje krivnje. Pitao sam se kad će se to dogoditi, a sad sam znao. Osoba koju je izabrao za ţrtvenog jarca bila je sama Hailey. Okrenuo sam se da pogledam velečasnoga Hensona, koji je prorekao što će Cutlip učiniti. Uzvratio mi je pogled, oči su mu bile staklene, ali potvrdno je kimao glavom. I on je to primijetio. Svi su to primijetili. Ponovno sam se okrenuo podlacu koji je sjedio na stolici za svjedoke. Jedva sam

ga mogao pogledati, toliko mi se gadio, ali ipak, usprkos gađenju, nisam mogao ne osjetiti i mrvicu suosjećanja za tog čovjeka. Imao je pravo, na neki svoj način, kad je rekao da je Hailey dobivala što god bi poţeljela. I koja djevojka ne pokušava zavesti svojega oca ili bilo koga tko preuzme njegovu ulogu? Jadan blesan, gotovo da sam mu povjerovao kad je rekao da nije imao nikakva izbora - gotovo -jer uvijek postoji mogućnost izbora. Kad imate moć, odgovornost, kad uzmete dijete za ruku, uvijek postoji mogućnost izbora. I on je izabrao na svoj način. I učinivši to, uzeo je Hailey Prouix nešto što nije bila ni svjesna da ima, nešto zbog čega je ostatak ţivota provela boreći se da to ponovno nađe. "Koliko je imala godina?" upitao sam tako tiho da su se članovi porote nagnuli naprijed da bolje čuju. "Koliko joj je bilo godina kad ste je zaveli, gospodine Cutlip?" "Nemam više ništa za reći." Još uvijek tihim glasom, umornim i rezigniranim, iznio sam optuţbu. "Bili ste ljubomorni na Jessea Sterretta, zar ne, gospodine Cutlip? I niste mu namjeravali dopustiti da vam oduzme Hailey, zato ste ga ubili." "Ţelim poći kući." "I zbog istog razloga pokušali ste ubiti Guya, jer vam je oduzimao Hailey, a istovremeno da ga ušutkate, jer se počeo raspitivati za novac." "Zlo mi je, umirem. " "A pogreškom, tragičnom pogreškom, ubojica kojeg ste poslali, vaš njegovatelj Bobo, zabunom je ubio Hailey." „Što god je Bobo učinio, ja s time nemam veze", reče Cutlip. Zastao sam i okrenuo se prema poroti. Gledao sam im oči dok su oni gledali Cutlipa. Cesto je teško pročitati što porotnici misle, ali mogao sam jasno čitati što je pisalo u njihovim očima. "Moţe li, molim, sudska stenografkinja ponovno pročitati posljednje pitanje?" zamolio sam. Dok je stenografkinja pregledavala zapis na svojem stenografskom stroju, Cutlip je progovorio. "Moţda bih ţelio odvjetnika", reče on. "Samo trenutak, gospodine Cutlip", reče sutkinja dok je čekala stenografkinju. Ova je monotonim glasom pročitala svoj zapis. "Pitanje: A pogreškom, tragičnom pogreškom, ubojica kojeg ste poslali, vaš njegovatelj Bobo, zabunom je ubio Hailey.' Odgovor: 'Sto god je Bobo učinio, ja s time nemam veze.'" "Ništa više neću reći bez odvjetnika", reče Cutlip. "Odbijate odgovarati na daljnja pitanja?" upita sutkinja. "Ţelim odvjetnika. Imam svoja prava. Traţim odvjetnika. Ništa više neću reći bez odvjetnika. Hoću li ga dobiti ili ne?" "Vidjet ćemo, gospodine Cutlip", reče sutkinja. "Vidjet ćemo. Sudska se rasprava

prekida. Podvorniče, drţite gospodina Cutlipa na oku i pobrinite se da ne napusti sudnicu. Odvjetnici, u moje odaje..Odmah!"

51 "Zamislite", reče sutkinja Tifaro, naslonivši se na naslon stolice iza svojega stola, s vrškom kraka naočala za čitanje u ustima, "sve ovo, a samo zbog odbijanja jednog zahtjeva." "Smjestili su nam", reče Troy Jefferson. "Da, jesu, gospodine Jefferson. I moram reći, gospodine Carl, bila sam sklona vjerovati da veličanstveno šmirate samo zbog čiste nekompetencije, a ne zato što ste sve pametno isplanirali, tako da moţete ispitati tog gospodina Cutlipa na stolici za svjedoke." "Hvala vam", rekoh, "ako je to pohvala." Sutkinja je odmahnula glavom s mješavinom divljenja i gađenja. Obje strane su se u kompletnom sastavu skupile u odajama sutkinje. Nije to bila prostorija u starinskom stilu s drvenom oplatom, već ugodna soba namještena u francuskom ruralnom stilu. Beth je sjedila pokraj mene. Bio je tu i Troy Jefferson, zajedno sa svim svojim odvjetnicima, a naravno i dvojac Breger i Stone. Sudska stenografkinja postavila je stenografski stroj lijevo od sutkinje i zapisivala je svaku riječ za buduće naraštaje. "Imate li još pitanja za ovoga svjedoka?" upita sutkinja. "Imamo, časni sude." "Mislite li da ćete dobiti još koji odgovor?" "Ne." "Ni ja. Izabrat ću odvjetnika koji će zastupati gospodina Cutlipa, ali očekujem da će mu savjetovati da više ništa ne govori i on će se drţati tog savjeta. I što da sad učinimo?" "Vratimo ga natrag na mjesto za svjedoke", rekoh. "Dopustite mi da mu postavim neka pitanja, a on se, pred porotom, moţe pozvati na Peti amandman.12 To je ono što traţimo." "Svakako. Gospodine Jefferson, a vi?" "Umjesto toga mi traţimo", reče Troy Jefferson, "da se cjelokupno Cutlipovo svjedočenje briše iz zapisnika." "On je bio vaš svjedok, gospodine Jefferson." Jefferson se okrene prema Bregeru i namršti se. "Da, bio je, ali vi ste uzastopno ignorirali naše prigovore i dopustili ste gospodinu Carlu da bezobzirno prekrši sva pravila o svjedočenju kopajući po nekom starom smrtnom slučaju i mračnim događajima od prije petnaest godina, događajima koji nemaju ništa, ništa zajedničko 12 Peti amandman Ustava SAD-a da je pravo svakoj osobi da ne svjedoči, ako bi je taj iskaz učinio kazneno odgovornom.

s našim slučajem. Ĉitanje pisama, bez prethodno postavljenih temelja; prijetnja nebitnim dokazima da bi se svjedoka natjeralo na priznanje, čak i uz saznanje da se taj dokument ne moţe uvesti kao dokaz; uspoređivanje neke nemarno povučene crte od prije šesnaest godina da bi se potvrdila autentičnost dokumenta - sve ovo suprotno je duhu i slovu pravila o svjedočenju. Uz sve duţno poštovanje, sutkinjo, pogriješili ste kad ste sve to dopustili usprkos našim prigovorima. Dopuštanje ovakvog podrivačkog i irelevantnog svjedočenja u velikoj je mjeri naštetilo optuţbi. To se svjedočenje treba izbrisati, a poroti treba reći da zanemare sve što su čuli." "Mislim da to neće biti moguće, zar ne, gospodine Jefferson?" "Onda traţimo da se suđenje proglasi nevaţećim zbog povrede postupka od strane obrane. Traţimo također da se ne donosi presuda kako bismo mogli ponovno pokrenuti proces s istom optuţnicom." Sutkinja se okrenula prema meni. "Gospodine Carl?" "Ĉasni sude, ako je središnje pitanje parnice tko je ubio Hailey Prouix, onda jedva da mogu zamisliti svjedočenje koje je relevantnije." "Svjedočenje o zlostavljanju ţrtve, koje se dogodilo prije gotovo dva desetljeća, od strane ovoga svjedoka?" reče Jefferson. "Da." "Svjedočenje o smrti onoga dječaka u kamenolomu?" reče Jefferson. "Apsolutno." "Sve se to čini tako dalekim, gospodine Carl", reče sutkinja. "Upravo tako, časni sude", reče Jefferson. "Ipak, gospodine Jefferson, pitanje relevantnosti samo je pitanje ukazuju li dokazi na to je li više ili manje vjerojatno da se dogodila neka činjenično dokazana posljedica. Mislite li da svjedočenje gospodina Cutlipa nema nikakve veze s pitanjem je li optuţeni zaista ubio gospođicu Prouix?" "Da, časni sude." "Ma, molim vas. Ovo svjedočenje nije vam pobudilo nikakve sumnje?" "Ne osnovanu sumnju, sutkinjo. A što se tiče pitanja štetnosti—" "Ne radi se o štetnosti, gospodine Jefferson, već o pristranosti. Mislim, gospodine Carl, da je vaša nova teorija ta da je gospodin Cutlip, zbog straha od prigovora gospodina Forresta vezanih uz pitanje novca, dodatno potaknut ljubomorom, dakle, poslao... Boba, je li tako? "Da, sutkinjo." "Poslao Boba da ubije Guya Forresta, a taj je Bobo, pogreškom, zbog slaba svjetla i pokrivača koji je prekrivao cijelo tijelo ţrtve, zabunom ubio Hailey Prouix. Hoće li to biti vaša teorija u završnoj riječi?" "Da, sutkinjo." "A što je s tajanstvenim ljubavnikom?" podrugljivo reče Jefferson. "Manja pogreška", rekoh. "Smatram da postoje dostatni dokazi koji potkrepljuju ovu tvrdnju", reče

sutkinja. "Također smatram svjedočenje gospodina Cutlipa relevantnim za novu teoriju obrane, i iako je to svjedočenje donekle štetno za optuţbu, nije pristrano ni na koji način. Također smatram da je postavljeno dovoljno temelja za uvođenje pisama koja su čitana tijekom svjedočenja, temelja koji se zasnivaju na iskazu svjedoka kojega je dovela optuţba. Moje je jedino pitanje, gospodine Jefferson, zašto smjesta ne privedete tog Boba na ispitivanje?" "Traţimo ga, sutkinjo", reče detektiv Breger. "On je očito nestao iz svojega doma u Hendersonu. Policija u Nevadi raspisala je potjernicu za njegovim autom." "Za bijelim Camarom?" "Da, sutkinjo. Za bijelim Camarom." "Ako ţelite nalog za uhićenje, potpisat ću ga." Upravo u tom trenutku začulo se kucanje na vratima i glava sutkinjine tajnice proviri iza vrata. "Telefonski poziv za gospođicu Derringer." "Ispričajte me", reče Beth i ustane. Pričekali smo da iziđe iz ureda. "Vjerojatno telefonska prodaja", rekoh. Mali smiješak brzo mi je zamro kad se na licu sutkinje pojavio izraz nestrpljenja. "Gospodine Jefferson, očekujem da ćete svjedoka odmah predati policiji i obavijestiti vlasti u Zapadnoj Virginiji o onome što se danas dogodilo u sudnici. Ja ću mu istovremeno dodijeliti branitelja. Međutim, neću vratiti ovoga svjedoka u sudnicu samo zato da bi se mogao pozvati na Peti amandman. To bi bilo pristrano. Pretpostavljam da ćemo svi morati pričekati da vidimo što će mu zapravo branitelj savjetovati. Sad, gospodine Jefferson, imam još jedno pitanje." "Izvolite, časni sude." "Mislite li zaista, nakon što ste čuli isto što i porotnici, da će porota osuditi gospodina Forresta za ubojstvo?" "Dokazi protiv gospodina Forresta su i nadalje vrlo čvrsti." "To mislite, je li?" "On se jedini nalazio u kući, pištolj je njegov, njegovi su i otisci prstiju na pištolju, postoji i snaţan financijski motiv—" "Da, da, da, ali što je s priznanjem gospodina Cutlipa?" "Vjerujem da je gospodin Carl, vješt branitelj, iskusan u obmanama i trikovima, mogao natjerati jednog takvog starca da kaţe gotovo bilo što što je on od njega htio čuti." "Mislim da bih se na ovome trebao zahvaliti", rekoh. "Moţda je vaše mišljenje o vještinama gospodina Carla bolje od mojega", reče sutkinja, "ali mislim da taj starac nije rekao ništa što nije i sam ţelio reći. Još niste dali završnu riječ, vaš je slučaj još uvijek nedovršen, a ovdje prisutni gospodin Carl još uvijek moţe unijeti zbrku u situaciju, u to nimalo ne sumnjam, ali nadam se da razumijete da se mora doći do nekoga praga, prije nego što dopustimo da slučaj dođe pred porotu."

"Poznajem zakon, časni sude. Vjerujemo da smo već došli do toga praga. " "Pretpostavljam da ćete moći biti sigurni kad obrana da svoj prijedlog nakon vaše završne riječi." Vrata su se otvorila i Beth je ponovno ušla u ured, ali umjesto da se vrati do svoje stolice, ostala je stajati kod vrata. "Mogu li razgovarati s tobom, Victore?" upita ona. Sutkinja Tifaro kimne glavom. Ustao sam, prišao joj i nagnuo se prema njoj, tako da mi je mogla šapnuti u uho, dok su svi drugi čekali. "Sutkinjo", rekoh, "moţete li nas ispričati? Dogodilo se nešto čemu se odmah moramo posvetiti. Moţda će gospodin Jefferson i detektivi ţeljeti poći s nama. Moţda bi bilo bolje da prekinemo sve do sutra ujutro." „Što se dogodilo, odvjetnice? Što ste pronašli?" "Boba."

52 MOTEL SEABRIGHT SKUTRIO SE NA SAMOTNOM TRGOVAĈKOM DIJELU autoceste broj 1, koja vodi do obale Delawarea. Motel je okruţen manjim trgovinama i trgovačkim centrima. Ispušni plinovi i buka prometa sa šest prometnih trakova prekrivali su dvokatne cementne blokove zgrada poput nekog ogavnog pokrivača. Jedini znak mora, još uvijek udaljenoga trideset kilometara, bio je akvarel iznad neonskog znaka SLOBODNE SOBE. Bio je radni dan, ljeto je prošlo i većina parkirnih mjesta ispred zgrade bila je prazna. Automobili koji su se nalazili na parkiralištu bili su stari i oštećeni, kao da su se opustili od teţine svojih tuţnih, nesuvislih priča. Svi osim bijelog Camara u kutu, bijelog Camara sa srebrnim registarskim pločicama Nevade i desnom polovicom auta dobrano nagnječenom. Bobo je ponovno spao na ţivot u motelima, i pao je prilično nisko. Došli smo svi zajedno u crnom kombiju bez ikakvih oznaka, Beth i ja, Jefferson, jedan od njegovih pomoćnika, Breger i Stone, a slijedila su nas dva automobila Drţavne policije Delawarea, koja su nam se pridruţila u Doveru. Svjetla i sirene na automobilima bili su ugašeni. Polako smo prošli pokraj motela i parkirali kombi na parkiralištu golema prodajnog centra, neposredno do motela SeaBright. Nas šestero, zajedno s četvero policajaca u uniformama, skupili smo se pokraj visoke ţičane ograde koja je odvajala dva kompleksa. Dvojica policajaca drţala su sačmarice u rukama. "Što ćemo sada učiniti?" upita Troy Jefferson. "Je li sudac u Delawareu potpisao taj nalog za uhićenje?" "Još nije", odgovori jedan od policajaca. "Javit će nam radiom kad potpiše." "Ali vi svejedno ţelite da uđemo?" upita drugi policajac. "Moţemo pokucati na vrata i pitati ga ţeli li razgovarati."

"On je ionako vjerojatno već nervozan", reče Breger. "Mislim da ga nimalo neće umiriti pogled na četiri policajca u uniformama." "Dopustite mi da prošećem i pogledam je li još ondje", rekoh. "Ako me ugleda, ja sam samo tip u odijelu. Hodam prema drugom tipu koji me čeka s druge strane ograde. Kad saznamo kakva je situacija, moći ćemo smisliti nešto pametnije." "Saznaj samo gdje se nalazi", reče Jefferson, "i gdje svi moţemo neopaţeno stajati, a onda se vrati ravno ovamo." "U redu." "Ne izigravajte kauboja", reče Stone. "Ne brinite zbog toga", rekoh. "Previše se volim da bih pokušavao učiniti bilo što hrabro." Namignuo sam joj prije nego što sam poţurio duţ ograde i zaobišao je, tako da sam se pojavio na uglu motelskog parkirališta. U sjeni velike oglasne ploče k o j a j e oglašavala mini-golf malo dalje niz autocestu, našao sam Skinka koji me čekao. Bio je odjeven u smeđe odijelo i šešir, naslonio se na stup oglasne ploče, igrao se nečime u ruci, bacajući to u zrak i hvatajući, i svakim centimetrom svojega tijela odavao je izgled bezbriţnog privatnog detektiva iz nekog davnog vremena. "Napokon mi je sinulo gdje nalaziš ideje za svoj način odijevanja", rekoh odmjeravajući ga od glave do pete. "U obojenim starim detektivskim filmovima koje prikazuju na TNT-u." "Dugo ti je trebalo da se pojaviš." "Iskrsnula je neka sitnica u obliku parnice za ubojstvo. Je li još ovdje?" "Da." "Imamo sreću da nije otišao." "Da, imamo sreću", reče on. A zatim sam primijetio da je predmet kojim se igra automobilska svjećica. "Kako si ga našao?" "Pomoću jutrošnjeg poziva iz hotela DoubleTree." "Je li te opazio?" "Ma, ne. Nije bio ovdje kad sam se pojavio, prepao sam se, samo da znaš. Ali zatim se pojavio, uz riku motora pojavio se na parkiralištu s papirnatom vrećicom McDonald'sa i vrećicom u kojoj je bilo neko piće. Na drugom je katu, soba dvjesto devet, sad tamani sadrţaj obiju vrećica. Ne znam koja će ga prije ubiti." "Zašto se od svih mogućih mjesta skrasio ovdje?" "Morao je nekamo otići, zar ne? A i odrastao je u mjestu tek nekoliko kilometara niţe niz cestu. Moţda još ima prijatelje koji mu mogu pomoći dok čeka da se sve malo slegne." "Dvjesto devet?" "Prozor mu je upravo iznad auta." Vrata su bila zatvorena, zavjesa na prozoru navučena, soba je izgledala prazno.

Ali unutra se nalazio muškarac koji je ubio Hailey Prouix. "Cutlip je danas gotovo sve priznao", rekoh Skinku, dok sam istovremeno gledao gore u prozor. "Priznao je ubojstvo Jessea Sterretta, zlostavljanje Hailey, čak i njezino ubojstvo. Zamalo priznao." "Na koga je svalio krivnju?" upita Skink. "Rekao je da je mali Sterrett dobio što je traţio, a da je Hailey zavela njega." "Sranje. Moramo čim prije obavijestiti o tome gospodina Sterretta. " "Odvest ću te natrag do njega, ako ţeliš, pa da opet posjetiš svoje stare kompiće Vatru i Sumpora." "Mogli bismo i nazvati." "Znaš li što je posljednje rekao prije nego što se pozvao na Peti i odbio dalje svjedočiti? Rekao je: 'Sto god je Bobo učinio, ja s time nemam veze.'" "Lojalno kopile, zar ne?" "Kako si ga ti uopće upoznao?" "On je našao mene", reče Skink. "Hailey mu je dala moje ime, za slučaj neke neprilike." "Iza ograde se nalaze četvorica policajaca sa sačmaricama. Hoću da ostaneš ovdje, dok ja odem do njegove sobe. Ĉim stignem do vrata, priđi im i reci svima koji čekaju na onoj strani gdje se nalazim." "Jesi li siguran da hoćeš ići sam? Ne ţeliš povesti mene ili jednog od policajaca?" "Ne znam kako će reagirati na više ljudi, a isto tako ne treba mi nitko da mu izdeklamiram njegova prava. Ako vidim nepriliku, ako vidim pištolj, nestat ću i pustiti našim policajcima da izrešetaju kopile. Ali zasad je bolje da se samo ja popnem gore. Reci onim klaunovima u uniformama da mogu dovesti svoje aute na ovo parkiralište i upaliti rotirajuća svjetla i napeti svoje sačmarice ako ţele. Neće štetiti ako ih Bobo vidi kad uđem u sobu. Ali ni u kojem slučaju ne smiju pojuriti uz stepenice i početi pucati. Ako ga preplaše, tko zna što će biti u stanju učiniti. Moţeš li sve to učiniti?" "Pokušat ću." Potapšao sam Skinka po ramenu. "Dosad si bio super." "Uvijek sam super." Uzvratio sam mu osmijeh. Bio je to naš trenutak, jedan od onih muških trenutaka bez dodira, s kratkim pogledom, kimanjem glavom, potisnutom ţeljom da se zagrle. Tko bi ikad pomislio da ću morati potiskivati ţelju da zagrlim Skinka? Lakše bi bilo zamisliti kako mu zavrćem ţilavim vratom, nego da ga grlim. Imali smo svoj trenutak, a zatim sam krenuo za Bobom. Stubište se nalazilo izvan zgrade, na suprotnoj strani od one gdje je bila Bobova soba. Brzo sam prešao parkiralište, zaobišao mali bazenčić okruţen stupićima s lancem i došao do stubišta. Sigurno sam predstavljao sjajan prizor, muškarac u plavom odijelu ţuri preko asfalta, ne skida pogled s prozora na drugom katu. Stigao

sam do stubišta a da se zavjesa nije nimalo pomakla. Polako sam se uspeo, tiho koračajući tako da su se koraci jedva čuli na metalnim stepenicama, a onda sam se oprezno, leđa uprtih u zid od cigle, pribliţio sobi na kraju trijema. Prilazeći vratima sobe 209 sagnuo sam se tako da me se ne moţe vidjeti kroz špijunku na vratima. Njegova soba. Nešto me je poškakljalo po vratu dok sam prolazio pokraj vrata. Ispruţio sam ruku i vršcima prstiju dotaknuo površinu vrata. Bila su vruća, kao da je unutra bjesnila neobična, zla vatra. Uz vrata se nalazio prozor pokraj kojega sam čučnuo. Između zavjese i okvira prozora na strani bliţe vratima nalazio se mali prorez kroz koji sam mogao proviriti. Oprezno sam pribliţio oko i pogledao unutra. Soba je bila mala i prljava. Pogled mi je bio ograničen, ali ipak sam mogao vidjeti raspremljen krevet, pod prekriven vrećicama i papirima od obroka brze hrane, prazne limenke piva, zguţvani celofan od kutija keksa i prazne vrećice čipsa. Treperavo plavo svjetlo ispunjavalo je sobu neravnomjernim sjajem. Bilo je to svjetlo televizora, ali nisam čuo nikakav ton zbog neprekidne buke k o j a j e dolazila s autoceste. Ali bilo je nešto neobično, jer iako sam mogao pratiti odsjaj ekrana na oguljenim crnim zidovima, bilo je tu još nešto, neka druga promjena svjetla, kao da se nešto micalo, kruţilo, vrtjelo se između izvora svjetla i zida. A onda se to nešto pomaknulo, skrenulo i došlo mi u vidokrug, a onda mi se oduzeo dah, kao kad meso zapne na bodljikavoj ţici. Bobo, sablasno mršav, blijed, u trapericama, ali bez majice, jednom je rukom drţao grlo boce, drugom drţak pištolja. Ravna plava kosa vrtjela mu se oko glave dok je polagano plesao u velikim krugovima uz glazbu koju ja nisam mogao čuti. Bobo. Kruţio je i kruţio. Poput noćnog leptira oko plamena. Kruţio. Ali nisam ostao bez daha samo zbog pogleda na njega kako kruţi poput leptira, a ni zbog pištolja. Kad sam ga vidio u Nevadi, ruke su mu do lakta bile prekrivene ogrebotinama i krastama, kao da je zaraţen kolonijom ogavnih insekata, ali sad se činilo kao da se zaraza proširila pod koţom i prekrivala mu je čitavo tijelo. Sva mu je koţa na rukama, ramenima, na vratu, na leđima sve dokle je mogao dosegnuti noktima, bila oderana i oguljena, u ranama koje su bile otvorene i iz kojih se cijedila krv i gnoj, u malim potočićima od rane do rane. Izgleda da se iz nekoga razloga, i pretpostavljao sam da znam kojeg, Bobo pokušava ţiv razderati. Uvijek postoji onaj trenutak šoka kad nakratko ugledamo golu čovječnost drugoga bića. Ne ţelimo je gledati, ne ţelimo gledati ispod površine nekog sluţbenika, policajca, nekog poznanika, ubojice, ne ţelimo se suočiti sa skrivenom istinom. Ali kad se to dogodi, kad unatoč najvećim naporima ta čovječnost bude utisnuta u našu svijest, to nas uvijek neizbjeţno šokira ili promijeni. A šok je čak i veći ako smo arogantno vjerovali da je naše razumijevanje dosezalo dalje od tajni tuđe duše. Ovdje, sad, vireći kroz prorez između zavjese i prozorskog okvira,

ugledavši otvorene rane na koţi Dwaynea Josepha Bohannona, njegovu gnojnu košulju od inficiranih ogrebotina, doţivio sam takav šok. On je bio samo okrutno oruţje, glupo i nasilno, netko tko si je našao sebi ravna u Lawrenceu Cutlipu, to je sve što sam sigurno znao, prije nego što sam se popeo ovim motelskim stubištem, i sve je to bilo neporecivo istinito. Ali nakon uspinjanja stepenicama, ugledao sam njegovu stranu koju prije nisam uzimao u obzir. Nisam mislio na sve neuspjehe njegova ţivota, razočaranja, rastanke, sve što je ikada ţelio, a nije dobio, sve što nikada nije ţelio, ali su mu nabili na nos, nisam mislio na to kakav je dječak nekad bio i u kakvog se muškarca pretvorio. Cjelokupna njegova tuga bila je ispisana tu na njegovoj koţi, kao u nekom krvavom evanđelju. Pročitao sam cijelo evanđelje i poput nekog značajnog biblijskog odlomka, dirnulo me u srce i nešto se promijenilo, nešto se promijenilo, nešto tamno izašlo je iz mene. Okrenuo sam se od prozora. Nisam to više mogao podnositi, ali promjena je došla tako brzo. Policijski automobili već su bili na parkiralištu, policajci su čučali iza njih, sa spremnim sačmaricama. Breger, Stone i Jefferson stajali su u grupi, iza policajaca koji su čučali. A iza svih njih stajao je moj trust mozgova, Beth i Skink. I svi su oni gledali u mojemu pravcu, pitajući se što to, do vraga, radim tu gore. Prije nego što sam se popeo ovamo planirao sam se povući čim ugledam pištolj, planirao sam potrčati i pustiti da se sve odigra onako kako sam znao da će se odigrati. Pokucat će na vrata, zapovjediti mu da ih otvori. Ispalit će se pucanj, pa još jedan, i zatim paljba koja će rastrgati Dwaynea Josepha Bohannona na komadiće. Rastrgat će ga na komadiće i nestat će s lica zemlje kao da je pao u jednu od crnih rupa Roylynn Prouix, još jedna Cutlipova ţrtva. Upravo to će se dogoditi, ali sad više nisam mogao dopustiti da se to dogodi, ne nakon prizora koji sam ugledao i nakon što sam vidio njegovu unutarnju muku koja ga je razdirala. Neizbjeţni dio s pištoljima na kraju priče nije bio neizbjeţan. Bacio sam pogled na policajce raspoređene na parkiralištu, a zatim sam pokucao na vrata. "Dwayne", rekoh kroz metalna vrata, koja su bila vruća, sada sam znao, ne zbog njegove zloće već zbog sunca. Stajao sam uza zid, između prozora i vrata, nadajući se da sam zaštićen, ako zapuca iznutra. "Ja sam, Victor Carl. Upoznali smo se u Hendersonu. Izbacio si me s ceste, pokušao me ubiti. Moramo razgovarati." Nije bilo odgovora. Ponovno sam pokucao. "Dwayne. Nema smisla. Policija je već ovdje. Ali mogu ti pomoći. Opraštam ti zbog onoga što si mi pokušao učiniti. Ovdje sam da ti pomognem." Stisnuo sam se jače uza zid i čekao da se zastor pomakne. I pomaknuo se. Iza vrata se začuo prigušeni glas. "Imam pištolj. Reci im da imam pištolj." "Oni imaju bazuke, Dwayne."

"Stvarno?" "Pusti me unutra. Ja sam odvjetnik. Mogu ti pomoći. Ţelim ti pomoći." Prošao je dug trenutak za vrijeme kojeg se ništa nije čulo, ništa, a onda su se vrata polagano otvorila, tek mali procijep, pa još malo više, sve dok se lanac na vratima nije zategnuo. Dwayne Joseph Bohannon stajao je na vratima s pištoljem u ruci, lice mu je bilo u sjeni, na sebi je imao prljavu majicu, s mrljama od krvi, koja je skrivala najodvratnije od njegovih rana. ""Hvala ti", rekoh. Nagnuo se prema naprijed. Lice mu se pokazalo na svjetlu. Morao sam odvratiti pogled. "Hoćeš li me pustiti unutra?" upitah. "Ne znam što da učinim." "Pusti me unutra i zajedno ćemo odlučiti." Malo je oklijevao, a onda su se vrata na trenutak zatvorila prije nego što ih je širom otvorio. Posegnuo sam u dţep, isključio kazetofon i zakoračio unutra. Devedeset minuta kasnije izašao sam zajedno s Dwayneom Josephom Bohannonom. Na sebi je imao čistu košulju, jaknu, ruke je imao ispruţene pred sobom, dlanove okrenute prema gore, a prste raširene. Slijedio me niz trijem, niz stepenice, pokraj policijskih automobila i policajaca, cijelim putem do Troya Jeffersona, koji je stajao između Bregera i detektivke Stone. Dwayne mi dobaci kratak pogled. Lice mu je bilo odvratno, izgrebano i u krastama, inficirane rane su mu krvarile, ali ipak sam mu se nasmiješio i ohrabrio ga kimanjem glave. Rukavom jakne obrisao je nos. "Hoću ispričati što se dogodilo", reče on, polagano zamuckujući. "Sve. Hoću ispričati. Da. Hoću. Ali najprije, gospodin Carl, on mi je rekao da trebam liječnika. Liječnika za koţu. Da zaustavim ovaj svrbeţ. Svrbi me do ludila. Trebam liječnika. Zatim trebam odvjetnika. Drugog odvjetnika, ne njega. Rekao mi je da imam pravo na to i da ništa ne govorim dok ne dobijem odvjetnika." Troy Jefferson samo je buljio u njega. "Ah, da" reče Dwayne, izvlačeći komad papira iz dţepa i pruţajući ga Jeffersonu. "Gospodin Carl, on mi je također dao i ovo."

53 "Bio SI UNUTRA SAT I POL", REĈE TROY JEFFERSON, DOK JE PREGLEDAVAO sudski poziv koji sam uručio Dwayneu Josephu Bohannonu. Stavili su mu lisice na ruke, smjestili na straţnje sjedalo policijskog auta, a policajci su za to vrijeme pretraţivali motelsku sobu. "Jeste li lijepo razgovarali?" "Teško je bilo zadrijeti dublje, jer si ti svakih desetak minuta nešto dovikivao, ali ipak dirnula me tvoja briga za moju sigurnost."

"Policajci iz Delawarea bili su nervozni. Ne znaju oni da se ti moţeš izvući i iz škakljivije situacije nego što je bila ova." "Da, takav sam, iskusan u obmanama i prevarama." "Vidiš kako se razumijemo. Je li ti išta rekao?" "Ne, zapravo, nije." "Hoćeš reći da nije pao na koljena i priznao ubojstvo Hailey Prouix?" "Ne bih mu to ni dopustio." Jefferson naglo podigne glavu. "Ne bi mu dopustio? Do vraga, što time misliš, ne bi mu dopustio?" "Znaš kako je, Troy. Branitelji nikad ne ţele sve znati sa sigurnošću." "Ali ti nisi njegov branitelj." "Stare navike teško umiru." "Da je priznao, to bi spasilo tvojega klijenta." "Moj klijent je već spašen." "Nemoj biti tako prokleto siguran." "Ĉuo si sutkinju. Nakon Cutlipova svjedočenja, izrazila je sumnju treba li slučaj uopće ići pred porotu. Sto će se dogoditi sada, ako dovedem Boba da svjedoči za obranu i pitam ga je li ubio Hailey Prouk? Pozvat će se pred porotom na Peti amandman i tvoja optuţba pada u vodu." "Sutkinja to neće dopustiti." "O, da, hoće. To je oslobađajuća presuda, čak vjerojatno i prije nego što slučaj izađe pred porotu. I to je ispravno, uzimajući u obzir da ste optuţili pogrešnog tipa. Cutlip je poslao Boba na Istok da ubije Guya Forresta, a mali je zeznuo stvar. Moj klijent je trebao biti ţrtva, a optuţen je kao zločinac. Imaš pogrešnog čovjeka, Troy." "Smjestio si mi." "Moţda jesam, a ako jesam, moram priznati da je osjećaj dobar." "Kučkin sine." "Ali Troy, nitko drugi ne mora znati za to. Kad ovo završi, novinari će htjeti izjavu od nas obojice. Moţeš ili izići pred okupljene predstavnike medija i priznati da su od tebe napravili budalu, ili moţeš stajati rame uz rame s detektivima Bregerom i Stone i objaviti da je tvoj tim razotkrio cijeli slučaj i našao dvojicu pravih ubojica Hailey Prouk." Okrenuo se prema meni i gledao me bez ijedne riječi. "Ako tvoj ured ţeli preuzeti odgovornost za nastavak istrage poslije podizanja optuţnice", rekoh, "preuzeti odgovornost za razotkrivanje ključne kazne zbog prekoračenja brzine, za dovođenje Lawrencea Cutlipa u ruke pravde i za samo uhićenje Dwaynea Josepha Bohannona uz pomoć Drţavne policije Delawarea, neću ti protusloviti nijednom riječju." "Ti ćeš samo sjediti i pustiti nas da uţivamo u slavi?"

"Apsolutno." "Zašto?" "Zato što sam meka srca i zato što jedva čekam da sve ovo završi. Ali moraš brzo odlučiti. Guy ne bi trebao provesti ni dan duţe u zatvoru." " Š t o j e s prevarom u slučaju Gonzalez?" "Neka bude osuđen na vrijeme već odleţano u zatvoru, ne više. Gotov je kao odvjetnik, a već je i dovoljno platio zbog toga što je sakrio dosje s tim slučajem, vjeruj mi. Onoliko koliko je odleţao, bez uvjetne, neka bude slobodan započeti novi ţivot." Jefferson je iskrivio usta dok je o ovome razmišljao. "Prenijet ću to okruţnom tuţitelju. Ako se sloţi, sve ćemo to napraviti sutra ujutro na sudu. Tvoj prijatelj je vani već u podne." "Dobro. A Bregeru moraš dati pohvalu za njegov rad na ovom slučaju. Zapravo, stari je vjerojatno blizu mirovine. Viši čin mogao bi također značiti i veću mirovinu, učini mu te zlatne dane mirovine još zlatnijima." "Ne voli da ga se zove starcem." "Koliko ja vidim, on ne voli mnogo toga." "Vidjet ću što mogu učiniti." "Ali moraš mi obećati još nešto, ako ţeliš da sve prođe ovako kako smo se dogovorili." "Aha, evo ga, vrijeme naplate. U redu, Carl, da čujem. Koliko traţiš?" "Moraš pokazati samilost prema Bohannonu." "Molim?!" "On je nesretno mlado stvorenje koje se spetljalo sa samim zlom i putem je izgubio samoga sebe. Cutlip je manipulirao njime, i dok je to radio, uništio ga je. Ne kaţem da ne bi trebao platiti za ono što je učinio, ali bio je samo oruđe u rukama Cutlipa, koji ga je iskoristio i odbacio bez imalo griţnje savjesti. Bohannon bi se izgrebao do smrti od krivnje da se nismo pojavili kad smo se pojavili. Ponudi mu neku nagodbu i iskali svoj gnjev na Cutlipu." Policajci su izašli iz sobe noseći plastičnu vrećicu u kojoj se nalazio pištolj. Bio je na krevetu, upravo tamo gdje smo ga Dwayne i ja ostavili, da ga što prije nađu. "Razmislit ću o tome", reče Jefferson, prije nego što me ostavio i otišao razgovarati s jednim od policajaca. Nije bilo teško pogoditi što će se dalje događati. Sad će Dwaynea odvesti u Dover i optuţiti ga zbog posjedovanja oruţja. Odvest će ga u Dover, ali tamo neće dugo ostati. Jefferson će traţiti da ga izruče Pennsvlvaniji, gdje će mu dati odvjetnika koji će mu osigurati nagodbu u zamjenu za svjedočenje protiv Lawrencea Cutlipa. Nisam znao koliku će zatvorsku kaznu dobiti, bit će sigurno duga, a to je i zasluţio, ali ipak će dobiti neku nagodbu, a optuţba u Delawareu vjerojatno će se rješavati istodobno. Dio svojega ţivota provest će izvan zatvorskih zidina, ali to me ni najmanje nije brinulo. Ĉudno je kako na početku

ovoga slučaja nisam ţelio ništa drugo nego najstroţu osvetu za onoga tko je ubio Hailey Prouix pucnjem u srce, a sad sam činio što sam mogao da zakonske mjere prema ubojici budu što blaţe. Ali to je zato što sam na njegovoj koţi vidio poruku. "Ne izgledate baš jako sretno", reče detektiv Breger, koji mi je prišao iza leđa. "Trebali biste plesati od veselja." "Noge mi same poskakuju. Zar se ne vidi?" "Izgledate kao da ste pojeli jednu prţenu ostrigu previše. Ali imali ste naporan dan, našli Boba, a prije toga ste slomili Cutlipa." "Nisam slomio Cutlipa." "Naravno da jeste." "Ne, detektive. Htio je da saznamo za njega i Hailey. Bio je ponosan na to. Ĉim je saznao da je sačuvala njegovo pismo sa svima ostalima, da ga nikad nije, tko zna iz kojega uvrnutog razloga, prestala voljeti, poţelio nam je reći. Ja sam ga samo pustio da nam kaţe. Svo ono nećkanje, suze, oklijevanje, sve je bilo predstava, a ja klaun koji prima udarce, ali on se htio pohvaliti." "Pa, gotovo da je priznao ubojstvo pod zakletvom." "To je bila cijena razmetanja. Kladim se da se upravo sada to kopile smješka. Kladim se da upravo sada priča o njoj ostalim zatvorenicima. Kako je bila podatna, kako je bila fina. Kako je bila najslađa dvanaestogodišnjakinja k o j a j e ikada izazovno hodala hodnicima mjesne škole." "Prestanite. Mučite se zbog nečega što niste mogli spriječiti, čak niste ţivjeli ni u istoj drţavi. Mogli ste samo počistiti nered koji je ostao. Nemate zbog čega biti ogorčeni, napravili ste sjajan posao." "Ne osjećam se sjajno, osjećam se prljavo." "Tako vam je to s tipovima kao on, čak i kad ih zatvorite, imate ţelju odmah otići i istuširati se." Udario sam nogom u beton parkirališta. "Dobro si napravio, sinko", reče Breger. "Jeste li se vi to razmekšali, detektive?" "Ne. Sto se mene tiče, ti si i dalje nepodnošljivo derište. Kad smo već kod toga, trebaš nam potpisati dozvolu i dopustiti nam da pregledamo one ispise telefonskih brojeva." "Molim?" "Ispisi brojeva. Tvoj eg telefona kod kuće. Još uvijek ih ţelimo." "Ne, ne ţelite." "Zaista ih ţelimo." "Ne, ne ţelite." "Kad ti kaţem da ih ţelimo. Moramo povezati sve one niti priče koje su ostale nepovezane. To je bio dogovor." "Ne ţelite vi te ispise brojeva, vjerujte mi. Jefferson će ponuditi nagodbu, Bobo će

priznati i obojica, i on i Cutlip, završit će u zatvoru. Zatvorite ih, progutajte ključ Cutlipove ćelije i svemu je kraj." "Imao sam pravo, zar ne?" "Nema ispisa brojeva." "Cijelo vrijeme imao sam pravo." "Slučaj je završen, naš dogovor više ne vrijedi." "Ono što me začuđuje, Victore, je kako si, do vraga, mislio da se moţeš izvući?" "Ali jesam, ţarne?" Jedan trenutak gledao me netremice, njegov čudan pogled prelazio mi je licem, a onda je prasnuo u smijeh, dubok, glasan smijeh, prvi koji sam od njega čuo. Prasnuo je u smijeh i pljesnuo me po leđima. "Moţda i jesi", reče on i krene, a zatim se ponovno nasmije. Prišao sam Skinku i Beth, koji su zajedno stajali u jednom kutu parkirališta. „Što se unutra događalo?" upita Beth. "Srca su nam gotovo prestala kucati od straha zbog tebe." "Gotovo je. Slučaj je završen. Jefferson mora samo potvrditi stvar kod svojega šefa, ali čini se da će Guy sutra biti na slobodi." "Bio si unutra sat i pol." "Meni se činilo duţe", rekoh. "Je li on to učinio?" upita Skink. "Nisam mu dopustio da mi kaţe, ali odgovor je potvrdan. On je to učinio." „Što se zbivalo u toj sobi sat i pol?" upita Beth. "Imao sam nekoliko pitanja, a on mi je odgovorio na njih, i to je bilo to." "Ne ţeliš razgovarati o tome." "Ne, ne ţelim. Nikada. Nikada. Ali reći ću vam ovo: ono što mi je ispričao, proganjat će me u snovima do dana kad umrem. Prokletstvo, kupimo se odavde." Okrenuli smo leđa motelu i pošli smo cestom, dok su naše sjene poput vojnika marširale ispred nas. ' "Ima jedno mjesto u kojem sluţe rakove, dolje u zaljevu", reče Skink. "Fino ih pripremaju i posipaju svim mogućim začinima. Zanima li vas?" Pogledao sam Beth. Slegnula je ramenima. "Posluţuju li pivo?" "Prvoklasno, prijatelju." "Ima glazbe?" "Dţuboks kao iz raja. Nema ništa kasnije od 1967. Pet pjesama za dolar." "Zvuči dobro", rekoh. I tako smo, nas troje, otišli tamo. Skink nas je odvezao do neke crveno obojene straćare u zaljevu. Na stolovima je bio smeđi papir i tamo smo kliještima razbijali tvrde oklope i jeli, sve dok nam prsti nisu počeli krvariti. Skink je zapalio cigaru i počeo nam pričati

priče, Beth je pričala viceve, ja sam ispio toliko piva da se more počelo dizati, a zemlja ljuljati, a tad se već i sunce spustilo nisko nad vodu. Bila je to noć proslave i prijateljstva, glasnih rasprava s hvalisavcima za susjednim stolom, noć tuge i veselja u trenutku, kad je Skink, smijući se, pokazivao svoje zube. U dţuboksu je svirao Elvis, pa onda Louis Armstrong, truba je svirala blues, i na kraju je smeđi papir bio prekriven crvenim komadićima račjih oklopa i pivskim bocama, oglodanim klipovima kukuruza, opušcima cigara. Sve zajedno predstavljalo je prizor zbog kojega bi i Joseph Cornell bio ponosan. Bila je to lijepa večer, dokaz da ţivot moţe biti i više od prljave avanture koju smo upravo ostavili iza sebe, bila je to lijepa večer, dovoljno savršena da mi gotovo omogući da sve zaboravim. Gotovo. _______________________ 27 Joseph Cornell (1903.-1973.), američki kipar i jedan od začetnika nadrealističkog "skupljanja"

svakodnevnih predmeta. Radovi mu predstavljaju kutije sa staklenim poklopcima, u koje je slagao fotografije i slomljene komade nekad lijepih predmeta.

54 Naglo sam se probudio. Uspravio sam se na kauču u dnevnoj sobi, počešao se i pogledao oko sebe. U mutnom gradskom svjetlu koje se provlačilo kroz proreze na roletama, stan mi je izgledao staro, hladno i samotno. Predugo sam ţivio ovdje da bih mogao biti dovoljno objektivan da shvatim što mi to govori o mojemu ţivotu, ali na neki način, sad, stan mi se činio još samotnijim nego što bi trebao. Zatim sam primijetio da je lanac na ulaznim vratima, koji sam svake noći pričvršćivao iz navike, sad visio nepričvršćen. Guy je to ponovno učinio, ostavio me poput lopova usred noći. Ovaj put nisam panično pretraţivao stan ne bih li ga našao, ovaj put nisam očajnički pokušavao pogoditi kamo je krenuo. Ovaj put sam znao. Umio sam se hladnom vodom, navukao traperice, bijelu majicu kratkih rukava, kišnu kabanicu, i uzeo iz hladnjaka šest piva Rolling Rock i pošao za njim. Kad su ga pustili na slobodu i kad nije znao kamo krenuti, ponudio sam mu svoj stan na nekoliko dana dok ne donese odluku. Njegova karijera odvjetnika bila je završena, za to će se pobrinuti presuda za teško kazneno djelo prevare, brak mu je bio narušen iako ne nepovratno, jer Leila će zauvijek ostati nepokolebljiva. U njegovoj budućnosti bilo je više pitanja nego odgovora, a to je moţda za njega bilo i najbolje. Ali izgledao je zbunjeno kad je izašao iz zatvora, opravdano zbunjen i ljutit, jer optuţili su ga za ubojstvo ljubavnice i prisilili ga da se brani, a da nije imao prilike ţalovati za njom. Trebalo mu je samo malo vremena, rekao je Leili, k o j a j e zajedno sa mnom čekala ispred zatvora, a ja sam zaključio da mu nakon šest mjeseci spavanja na zatvorskom leţaju treba pravi veliki krevet. Zato sam i bio na kauču kad sam se naglo prenuo iz sna i otkrio da je otišao.

Kuće u lijepoj ulici u predgrađu gdje sam ga našao bile su dobro osvijetljene, sve osim jedne. Njihove vanjske svjetiljke bile su upaljene, a unutar dosega njihova svjetla Obitelji su spavale, roditelji su bili zagrljeni, djeca su bila u svojim ugodnim krevetima, svi su spavali, svi su se pripremali za idući dan svojih lijepih ţivota. Posao, škola, prijatelji, obitelj, dobra hrana, brza hrana, bučni trijumfi, tihi porazi, nadanja, da, nadanja. Ţivot je čekao one koji su spavali u tim kućama, u svim kućama osim jedne. Kuća Hailey Prouix bila je tamna poput smrti. Guy Forrest sjedio je na stepenicama ispred kuće, na istoj stepenici, zapravo, na kojoj sam ga našao one noći kad je Hailey Prouix ubijena. Nisam rekao ni riječ kad sam mu prišao, sjeo pokraj njega, izvukao limenku piva iz plastičnog prstenanosača. Ni on nije rekao ni riječ kad je uzeo pivo, samo me kratko pogledao kao da me je očekivao. Uzeo sam jedno pivo za sebe. Začulo se tiho ispuštanje zraka kad smo ih otvorili. Sjedili smo zajedno na stepenicama i tiho pili. Kuću su oribali od krvi, i još jednom je oribali, a ipak je stajala prazna. Ali neće još dugo. Sad kad je postupak završen, na travnjaku će se uskoro pojaviti znak da je na prodaju. Posrednici za prodaju nekretnina dovozit će se do ruba pločnika u svojim Lexusima i dovoditi kupce da pogledaju kuću. Nekolicina prvih moţda će doći zbog morbidne znatiţelje, da svojim očima vide gdje se mogao nalaziti madrac, gdje je ţena leţala na madracu, odakle je ispaljen hitac. Ali ubrzo će zantiţeljnici nestati, a pojavit će se mladi bračni parovi. Ĉut će šaptanja i vidjeti osmijehe, znat će da će grozna prošlost kući sniziti cijenu. Jedan od tih parova dugo i ţivo će raspravljati i onda će ponuditi neku mizernu cijenu koja će brzo biti prihvaćena. Nakon prodaje, par će po stoti put izribati unutrašnjost kuće, promijeniti pod, boju zidova, staviti tapison od zida do zida, kupiti veliki krevet za bračnu sobu, gdje će voditi ljubav s divljom slobodom nedavno vjenčanih mladih ljudi bez djece, koja bi im kasno navečer mogla kucati na vrata. Kasnije će obojiti drugu sobu u njeţnu plavu boju, kupiti dječji krevetić, postaviti cmo-bijelu viseću igračku da je njihovo tek rođeno dijete gleda iz krevetića. Donijet će dijete kući i provoditi noći hodajući od sobe do sobe u uzaludnom nastojanju da uspavaju dijete, i u svoj toj ljubavi i iscrpljenosti, obiteljska će toplina ispuniti kuću i izribati do kraja ostatke krvi, učinkovitije nego najtvrđa ţičana četka ili najjače kemijsko sredstvo. Ali to je sve još čekalo u budućnosti. Sad, dok smo Guy i ja sjedili na stepenicama, kuća Hailey Prouix bila je u mraku, tamna kao smrt, i mislim da smo zbog toga obojica bili zahvalni. "Sanjam je", reče on tiho, napokon, nakon duge šutnje. "Sanjam da je drţim u naručju, ljubim je, vodim s njom ljubav. Nekad usred noći osjetim njezin miris u zraku i srce mi jače zakuca." "Znam."

"Znaš, je li, mamicu ti tvoju?" Ništa nisam odgovorio. Što sam mogao reći? "Daj mi još jedno." Začulo se grebanje nokta po metalnom vrhu limenke, zatim tiho šištanje plina. Ţeljno gutanje, kao da u limenki ima još nečega osim piva. „Što da radim?" upita on. "Moţeš ostati kod mene koliko god ţeliš." "A onda, što?" "Bilo što." "Ili ništa." "Guy. Moraš krenuti naprijed." "Naprijed prema čemu?" "To ovisi o tebi. Sjeti se stare poslovice: 'U krizi se uvijek ukazuje neka prilika.'" "To je sve što mi nudiš, neku staru kinesku poslovicu?" "Mislim da je to zapravo rekao Kennedy." "Zaveţi." "Ali zaista je govorio o kineskoj poslovici." "Daj, zaveţi." "Dobro." "Mislio sam da će me ona spasiti, Victore. Mislio sam da će me ljubav spasiti. Sve sam ţrtvovao zbog ljubavi, apsolutno sve, svoju obitelj, svoju budućnost. Sve se traţilo i ja sam sve dao i mislio sam da će me spasiti." "Pa, u tome je i bio tvoj problem." "Ne vjeruješ u ljubav?" "Mislim da vjerujem, kao što vjerujem u televiziju ili u sustav autocesta, ali nijedno od toga neće me spasiti, a to ne očekujem ni od ljubavi." "Baš si bešćutna guzica." "Odrekao si se svojega ţivota zbog ljubavi, jer to je značilo da nećeš morati preuzeti odgovornost zbog vlastitih neuspjeha. Mislio si da će se ta stvar za kojom si ţudio obrušiti na tebe i spasiti te." "Nije to bila stvar." "Nema nikakve razlike. Veliki TV. Terensko vozilo. Netko novi koga moţeš voljeti. Sve je to ipak izvan tebe, i zato nikada neće biti dovoljno. Uvijek ima još nešto za čime moţeš ţudjeti, i više i još više. To je ta tajna, Guy, ta zastrašujuća tajna. Ne postoji ništa dovoljno veliko da bi popunilo prazninu. Ništa se ne javlja na obzoru što će te spasiti. Tvoja jedina šansa je da se sam spasiš." "Kako?" "Smisli sam. Tvoj cijeli ţivot samo je niz automatskih reakcija. Ţivot kao na Divljem zapadu koji je doveo do sučeljavanja sa zakonom, i brak koji je završio napuštanjem svega zbog ljubavi. Moţda je došlo vrijeme da prestaneš samo

reagirati. Moţda je došao trenutak da sjedneš i prestaneš bjeţati od mjesta na kojem se trenutačno nalaziš i umjesto toga odlučiš kamo zaista ţeliš ići." "Tako je jednostavno, kao što kaţeš?" "Naravno. Ali što god to bilo, mislim da sve počinje s tvojim klincima." "Volim svoje klince." "Onda to i pokaţi. Pokaţi im." "Ali to znači vratiti se Leili." "Ne mora tako biti." "Ne znam mogu li se vratiti k njoj, natrag u onaj ţivot." "Napravi ga novim." "Ako imaš sve odgovore, zašto si i sam tako jadan?" "Zbog loše izvedbe." Obojica smo se nasmijali i zatim smo dugo ostali šutke sjediti. "Boţe, ali zaista sam s njom bio sretan", reče on, a uzdah mu je izletio poput eksplozije. "Jedno je vrijeme moja sreća s Hailey bila savršena. To je ono što mi nedostaje, taj osjećaj, biti mlad, slobodan, zaljubljen. Bilo je poput droge. Kako da to vratim? Moram vratiti taj osjećaj." "Ne slušaš me, zar ne?" "Pričaj mi o njezinoj sestri." "O kome? Roylynn?" "Gdje je sada?" "U Zapadnoj Virginiji." "Je li slična Hailey?" "Pljunuta ona." "Kakav je to bio osjećaj, kad s i j e vidio?" "Ĉudan. Pogodilo me. Tuţan osjećaj. Laţan." "Moţda bih se trebao sastati s njom, razgovarati." "Zašto?" "Samo da joj iskaţem paţnju. Mislim, i ona je ipak nešto izgubila. Mislim da bih joj trebao izraziti sućut. Mislim da moram to učiniti. Što ti misliš?" "Mislim da si patetičan." "Moţda. Ali ipak, ne znam. Samo da je vidim. Samo da razgovaramo. Mislim da bih trebao." "Guy, ona je u drugom svijetu. Ono kopile ih je obje uništilo, i ne znam tko je gore prošao, Roylynn u svojoj bolnici ili Hailey. Moraš ići naprijed, moraš naći novi ţivot." "Ţelim ono što sam imao." "Brzo zaboravljaš, zar ne? Ono što si imao već je bilo mrtvo." "Ti to ne znaš. Razmišljao sam o tome. Da, imali smo probleme, ali mislim da

bismo ih riješili." "Vaša ljubav je od početka bila prevara." "Zaveţi." "Zavela te je zbog novca. Zavela te, jer je cijelo vrijeme znala da je Juan Gonzalez već imao zdravstvenih problema, koji bi uništili njezin slučaj." "Zaveţi, kopile jedno." "Zar ti nije jasno što joj je Cutlip učinio? Toliko ju je povrijedio, uzeo joj nešto toliko dragocjeno, da se nikad nije oporavila. U srce joj je usadio mrlju. Nije mogla voljeti, ne na način koji si ti očekivao od nje. U njoj nikad nije bilo te ljubavi, samo u tebi. Sve je bilo u tvojim emocijama, ne u njezinim." "Ništa ti ne znaš. Bilo je stvarno i potrajalo bi. Ne bih dopustio da sve nestane. Mi bismo to zajedno riješili." "Zaboravi na sve." "Ne ţelim." "Kreni naprijed." "Ne znam kako." Imao je pravo, nije znao kako. Ali ja sam znao kako treba ići naprijed. Ne znam da li bih to mogao učiniti da nije bilo Roylynn. Pamtio sam je, njezinu dirljivu ljepotu, pamtio sam je kako sjedi u zlatnom sjaju u bolnici i sjećam se što sam osjetio kad sam je ugledao. I on će to osjetiti također, bio sam siguran. Ako je nađe, što neće biti tako teško i što je očito ţelio učiniti, i on će osjetiti isto. Ona je u meni, rekla je za svoju sestru, uvijek je bila. U svojem dahu osjećam njezin, njezin dodir u svojemu. Kad se pogledam u ogledalo, vidim dva lica. Kad govorim, čujem dva glasa. Sto bi se dogodilo da ode k Roylynn? Što bi taj posjet izvukao iz njega? Što god da osjeti, to ne bi imalo nikakve veze s lijepom ţenom i njezinom crnom knjiţicom o fizici, ali to bi bilo stvarno za Guya, a bilo je teško predvidjeti kakvu bi štetu moglo prouzročiti. Velečasni Henson mi je rekao da je pustim na miru, i iako ga nisam poslušao, imao je pravo. Nije ju trebalo i dalje progoniti duhovima prošlosti njezine sestre. A to nije trebalo ni Guyu. "Sjećaš se naše teorije, teorije o drugom ljubavniku?" upitah. "Naravno." "Sjećaš se kako je to lijepo djelovalo? Taj drugi ljubavnik je po našoj priči imao rezervni ključ. On je znao za tvoj pištolj jer ga je već prije vidio. To je objašnjavalo sve činjenice kad se radilo o dokazima, kako je ubojica mogao učiniti ono što je učinio." "Sjećam se. To je bila moja teorija. Gotovo sam te morao zadaviti da je prihvatiš. I?" "I prema tome, s obzirom na to da znamo da je Bobo htio ubiti tebe, a umjesto toga ubio je Hailey, kako sada objašnjavamo one činjenice?"

"Koga briga?" "Nije bilo nasilnog ulaska u kuću, kako je dakle Bobo došao do ključa? Nije bilo dokaza da je prekopao ormare, kako je dakle Bobo znao gdje će naći pištolj? Kako je Bobo našao stepenice u mraku i u mraku skrenuo lijevo i našao madrac, baš tamo na podu, u mraku, madrac gdje bi ti bio spavao da si otišao na počinak? Kako je Bobo uopće znao gdje ţivite?" "Cutlip je to morao znati." "Kako? Nikad nije bio u Philadelphiji." „Što mi ţeliš reći, Victore?" "Pokušavam ti reći da malo bolje razmisliš." "Ne ţelim o tome razmišljati." "Ţeliš ţivjeti gledajući unazad, tonući u prošlost. Dobro. Toni u prošlost. Razmisli o njoj." "Prestani." "Razmisli o svemu, Guy, a onda mi reci koliko je istinita i savršena bila ljubav koju si imao s Hailey Prouix." "Ne vjerujem ti. Ne vjerujem ti ni riječ." "Ne moraš slušati moje riječi", rekoh. "Samo razmisli o svemu." Pitanja koja sam mu upravo postavio bila su ista pitanja koja sam namjeravao pitati Dwaynea Josepha Bohannona kad sam se penjao stepenicama motela SeaBright. Zato sam i ţelio sam poći k njemu. Isprva sam ga prevarom namjeravao navesti na priznanje. Zato sam ponio kazetofon. Ali pogled na njegov njeţan ples u krugovima i razderanu koţu promijenio mi je planove. Nisam više ţelio priznanje kad sam ulazio u sobu, iako sam imao pitanja koja su traţila odgovore. Nadao sam se nekom drugom objašnjenju osim onoga do kojeg sam sam došao, očajnički sam ţelio neki bezazleni odgovor koji mi je cijelo vrijeme izmicao. Umjesto toga, on mi je pokazao prizor drugačiji od onoga koji sam zamišljao, bolniji, ţalosniji, dirljiviji. Riječi mi i sad zastaju u grlu kad se toga pokušavam sjetiti. Henderson u Nevadi. Privatna soba u Desert Windsu. Cutlip sjedi u svojim invalidskim kolicima, sjedi uspravno koliko mu to njegovo uvelo tijelo dopušta, zuri dolje. Dwayne stoji pokraj njega. A sklupčana na podu, poput izgubljene djevojčice, u suzama, poput djevojčice koja očekuje kaznu, sklupčana na podu leţi Hailey Prouk. Uvijek je pamtim tako snaţnu, ona drţi kontrolu nad svime, uvijek je gospodarica situacije, i ovaj prizor mi je neshvatljiv. Očekivao sam Hailey manipulatoricu, spletkaricu, onu Hailey koju sam poznavao, ali vjerovao sam Bobu, svaku riječ. I t a k o j e ona na podu, u suzama, preklinje. Preklinje? Preklinje ga da ne traţi to od nje. Preklinje ga da je napokon ostavi na miru. Ali Cutlip je ne sluša, kao što nikad nije slušao. Bila si zločesta djevojka, kaţe joj, kao što joj je nekad govorio, stotinu puta prije. Pustila si da

ti izmakne kontroli. A sad su nastale nevolje i netko mora počistiti taj nered. On će nam uzeti sve što imamo, sve do zadnjeg centa. Ali ja znam kako treba s takvim seratorima. Bila si zločesta djevojka i još jedanput moram čistiti za tobom. Kao i prije. Već dvadeset pet godina to je sve što činim. Ali sadje kraj, nema više nakon ovoga, preumoran sam, previše bolestan. Moja ljubav ima granice. Ne, nemoj se ponašati tako. Uvijek sam znao što ti treba, a i ovaj put znam. Sad lijepo reci Bobu gdje on drži taj pištolj o kojem si mi pričala. Reci Bobu ono što moramo znati i tvoj će se tatica pobrinuti za to, baš kao što sam to uvijek činio. Hailey Prouix. Ĉak i prije nego što je Bobo to potvrdio, u svojem srcu znao sam da je Hailey bila dio plana da se ubije Guya. Bila je to konačna ţrtva, konačni dar destruktivnoj ljubavi, bila je to Shiva njezinih emocija, ta neshvatljiva veza između nje i njezina ujaka, koja ju je izopačila i istovremeno definirala, bio je to posljednji neopisiv čin koji je to jednom i za svagda trebao završiti. Bila je tako sretna posljednjeg dana svojega ţivota, kamen joj je pao sa srca. Noć prije toga ja sam joj trebao biti alibi. Očekivala je da će se vratiti kući i naći Guya mrtvog na madracu. Guy je rekao da se iznenadila kad ga je vidjela kod kuće, a siguran sam da je bila iznenađena, jer pripremila se zateći svojeg krvavog i mrtvog zaručnika. A zatim, zaključivši da je Bobo odustao od ubojstva, olakšanje joj je došlo poput molitve. Tada je odlučila ostaviti Guya, učiniti na pravi način ono što je dopustila Cutlipu da učini na najgori - nek idu k vragu neprilike, novac, skandal. Zato je bila tako sretna tog posljednjeg dana, zato je naše vođenje ljubavi bilo ispunjeno radošću i očekivanjem, zato su sve mogućnosti odjednom izgledale tako nadohvat ruke. I t a k o j e ona prekinula s Guyem, iste te večeri, i leţala je u krevetu sa svjeţom modricom i još svjeţijom budućnošću, kad je čula da se otvaraju ulazna vrata i odmah je znala tko je to. Bobo. Nije odustao, samo je pobrkao dane, ili je moţda uplašen zbog prometnog prekršaja odgodio sve za jedan dan, misleći da to nije vaţno. I sad je bio tu i traţio je pištolj. I sad je bio tu uspinjući se stepenicu po stepenicu. I sad se prošlost za koju je mislila da je zauvijek iza nje, sad se ta prošlost penjala stubištem. Nemoguće je znati što joj je prolazilo glavom u tom trenutku. Tuga, strah, gađenje, očaj, olakšanje? Je li mislila na svojega oca i na to kako ju je svojom smrću zapravo ostavio samu? Je li mislila na one tamne noći kad joj je ujak dolazio u sobu? Je li mislila na Jessea Sterretta i način na koji je ubijen i kako je zaštitila ujaka, iskoristivši smrt svojega ljubavnika da bi se izvukla iz Piercea? Je li mislila na mene? Nemoguće je znati koje su je misli opsjedale, ali znamo što je učinila kad joj se Bobo pribliţio. Nije viknula, nije se digla i poslala ga natrag, nije dovukla Guya iz kade da

je zaštiti, nije zvala policiju. Umjesto toga, samo je povukla pokrivač preko glave, tako da Bobo ne vidi tko je ispod, tako da Bobo pomisli da se radi o pravoj meti, tako da Bobo podigne pištolj i puca u madrac i okonča sve. Nije bila prva od sestara Prouk koja se pokušala ubiti, ali bila je ona k o j a j e uspjela. Bilo je trenutaka kad sam zamišljao da razumijem Hailey Prouix, i da budem iskren, nisu svi ti trenuci bili usred seksa, kad razumijevanje teče poput jeftina šampanjca kroz prezagrijane sinapse u mozgu. Bilo je trenutaka kad sam osjećao duboku povezanost s njome, trenuci kad sam vjerovao da sam uspio ugledati njezinu nutrinu, ispod njezina lijepa oklopa. Bilo je trenutaka, tako mi Bog pomogao, kad sam mislio da se rješenje Haileyne tuge nalazi u meni. I sad, dok sam sjedio u mraku na stepenicama kuće u kojoj je umrla, dok sam sjedio pokraj jednog od njezinih ljubavnika, sve što sam sa sigurnošću znao bilo je kako sam je malo razumio. Sto je ljubav kad se temelji na mitu, na laţnoj slici, na laţima koje sami sebi serviramo? Što je ljubav kad zamišljeni objekt emocija nema nikakve veze sa stvarnošću? Moţe li to uopće biti ljubav? Nisam imao odgovor na to, ali vjerujući da je volim, uvjerio sam samoga sebe da je razumijem, i čineći to iznevjerio sam je. Da sam imalo naslućivao kroz što je sve prošla, moţda sam nešto i mogao učiniti, reći nešto, prisiliti je na nešto, moţda sam mogao sve promijeniti. Ali naravno, nisam. Zavaravao sam se da razumijem, kad uistinu nisam razumio ništa. Ništa. "O, moj Boţe", reče Guy stenjući u trenutku spoznaje. Razmišljao je o svemu, obojica smo razmišljali i obojici će nam trebati dugo vremena. KRAJ

KIKA