Lars Kepler - Svjedok vatre.pdf

1

Lars Kepler

Svjedok vatre Prevela sa švedskog Željka Černok

Fraktura

2

„...svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom.” OTKRIVENJE 21,8

da ima paranormalne sposobnosti i može iščitati poveznice koje se nalaze izvan dosega prihvaćene znanosti. VIDOVNJAK JE OSOBA KOJA TVRDI

Neki vidovnjaci stupaju u kontakt s mrtvima na spiritističkim seansama, dok drugi na primjer nude savjete preko čitanja karata za tarot. Još od davnih vremena ljudi pokušavaju stupiti u kontakt s mrtvima preko vidovnjaka. Tisuću godina prije Krista kralj Izraela Šaul upitao je duha mrtvog vidovnjaka Samuela za savjet. U cijelome se svijetu policija kod kompliciranih slučajeva koristi pomoći vidovnjaka i spiritualista. To se čini mnogo puta godišnje iako ne postoji nijedan dokumentirani slučaj da je neki vidovnjak pridonio rješenju.

1.

ELISABET GRIM IMA PEDESET JEDNU GODINU i kosu prošaranu sjedinama. Oči su joj vesele, a kad se nasmiješi, vidi se da joj jedan prednji zub malo strši. Elisabet radi kao medicinska sestra u Birgittagårdenu, domu za mlade s posebnim potrebama smještenom sjeverno od Sundsvalla. Birgittagården je posebni dom sa smještajnim kapacitetom za osam djevojčica u dobi od dvanaest do sedamnaest godina, po Zakonu o posebnim odlukama o skrbi za mlade. Mnoge djevojčice koje ovamo dođu imaju iskustva sa zloupotrebom droga, gotovo sve sklone su samoozljeđivanju i pate od poremećaja u prehrani, a nekoliko njih vrlo je nasilno. Ustvari, ne postoji nikakva alternativa ovakvoj vrsti doma sa zaključanim vratima, rešetkama na prozorima i odvojenim sobama. Sljedeći stupanj vjerojatno bi bili zatvori za odrasle i psihijatrijske klinike zatvorenog tipa, ali Birgittagården pripada onim rijetkim iznimkama. Ovdje nude mjesto djevojkama koje valja prilagoditi boravku u običnom domu za skrb. U Birgittagårdenu završe dobre djevojke, zna reći Elisabet. Uzme posljednji komadić tamne čokolade, stavi ga u usta, pa osjeti slatkoću i gorko škakljanje pod jezikom. Ramena joj se polako počnu opuštati. Večer je protekla kaotično. A dan je tako dobro počeo. Prijepodne predavanja, igra i kupanje u jezeru poslije ručka. Poslije večere domaćica je otišla kući i Elisabet je ostala sama sa štićenicama na imanju. Osoblje koje bi trebalo biti tu preko noći smanjilo se četiri mjeseca nakon što je holdinška kompanija Blanchefords kupila koncern domova za skrb kojemu je pripadao i Birgittagården. Štićenice su smjele gledati televiziju do deset. Ona je sjedila u uredu za medicinske sestre pokušavajući nadoknaditi zaostatak u pisanju izvještaja s osobnim procjenama, kad je začula bijesno vrištanje. Pojurila je do dnevnog boravka i vidjela

da je Miranda napala malu Tuulu. Vrištala je da je Tuula jebena kurva, odvukla je sa sofe na pod i udarala nogom u leđa. Elisabet je već navikla na Mirandine nasilne ispade. Utrčala je unutra, maknula je od Tuule, dobila udarac u obraz i bila prisiljena vikati na nju da se neprihvatljivo ponaša. Bez rasprave odvela je Mirandu, pretražila je pa ostavila u prostoriji za izolaciju u hodniku. Elisabet joj je poželjela laku noć, ali Miranda nije odgovorila. Samo je sjedila na krevetu pogleda uprta u pod i smiješila se kad je Elisabet zatvorila i zaključala vrata. Ustvari je trebala obaviti večernji razgovor s onom novom djevojčicom Vicky Bennet, ali sada nije stigla zbog sukoba Mirande i Tuule. Vicky ju je oprezno podsjetila da je vrijeme za njihov razgovor, a kad joj je rekla da je odgođen, rastužila se, razbila šalicu za čaj, uzela jednu krhotinu pa se porezala po trbuhu i zapešćima. Kad je Elisabet ušla u sobu, Vicky je sjedila prekrivši lice rukama dok joj je krv tekla niz podlaktice. Elisabet joj je očistila površinske rane, stavila joj flaster na trbuh, zamotala joj ruke zavojima, tješila je i zvala „mala moja” sve dok nije ugledala smiješak. Treću noć zaredom dala joj je deset miligrama Sonate da može zaspati.

6

2.

SVE ŠTIĆENICE SPAVAJU I SVE JE TIHO u Birgittagårdenu. Na uredskom prozoru gori lampa, zbog koje svijet vani izgleda neprobojno crn. Elisabet sjedi ispred kompjutora s dubokom borom na čelu i zapisuje događaje dana u dnevnik. Već je skoro ponoć i shvati da nije stigla popiti svoju večernju tabletu. Svoju malu drogu, kako se običava šaliti. Noćne smjene i naporni dani uništili su joj san. Obično popije deset miligrama Stilnocta u deset kako bi mogla zaspati do jedanaest i tako se uspjeti odmoriti nekoliko sati. Rujanski je mrak obavio šumu, ali se još uvijek vidi glatka površina jezera Himmelsjön – blistava poput sedefa. Konačno može ugasiti kompjutor i popiti tabletu. Umota se u vestu i pomisli kako bi joj dobro sjela čaša crnog vina. Voljela bi sjediti u krevetu s knjigom i čašom vina te razgovarati s Danielom. Ali noćas je dežurna i prespavat će u sobi za osoblje. Trgne se kad Buster odjednom počne lajati na dvorištu. Laje tako uznemireno da se Elisabet naježi po rukama. Kasno je, već je trebala biti u krevetu. U ovo doba inače već spava. Kad se kompjutor ugasi, soba ostane u mraku. Sve je odjednom neopisivo tiho. Elisabet postane svjesna svih zvukova. Škripe uredskog stolca kad ustane, škripe podnih dasaka pod nogama dok prilazi prozoru. Pokuša vidjeti što je vani, ali mrak odražava samo njeno lice, ured s kompjutorom i telefonom te zidove sa žuto-zelenim uzorkom. Odjednom primijeti kako su se vrata iza njenih leđa malo otvorila. Srce joj počne ubrzano lupati. Vrata su bila samo malo odškrinuta, ali sada su poluotvorena. Vjerojatno propuh, pokuša se uvjeriti. Kamin u blagovaonici usisava jako puno zraka. 7

Elisabet osjeti čudan nemir, žilama joj zastruji strah. Ne usuđuje se okrenuti, samo zuri u odraz vrata iza svojih leđa u mračnom prozorskom staklu. Osluškuje tišinu, kompjutor koji još uvijek pucketa. se.

U pokušaju da se riješi nelagode ispruži ruku, ugasi lampu na prozoru i okrene Vrata su sada širom otvorena. Vratom i leđima prođu joj žmarci.

U hodniku je upaljena stropna lampa, koja baca svjetlost sve do blagovaonice i soba štićenica. Elisabet izađe iz ureda želeći provjeriti jesu li vratašca na kaminu zatvorena, kad odjednom začuje šapat iz soba.

8

3.

ELISABET NEPOMIČNO STOJI, gleda u hodnik i osluškuje. Isprva ne čuje ništa, ali onda joj se učini da je čula šapat, tako tih da je gotovo nečujan. „Sad ti žmiriš”, šapne netko. Elisabet stoji sasvim mirno, gleda u mrak, trepće, ali ne može ništa vidjeti. Baš kad je pomislila da to možda neka od djevojaka govori u snu, začuje čudan zvuk. Kao da je netko ispustio prezrelu breskvu na pod. A onda još jednu. Težak, mokar zvuk. Noga stola zagrebe po podu, potom još dvije breskve padnu. Elisabet se čini da krajičkom oka vidi kako se nešto miče. Kako je neka sjena kliznula pokraj nje. Okrene se i vidi kako se vrata blagovaonice polako zatvaraju. „Čekaj”, kaže iako misli da je to opet samo propuh. Brzo priđe vratima, uhvati kvaku i osjeti čudan otpor. Uz malo natezanja uspije otvoriti vrata. Elisabet uđe u blagovaonicu. Oprezna je i pokušava pregledati cijelu prostoriju. Izgrebeni stol blago sjaji. Oprezno nastavi prema kaminu, vidi vlastite pokrete kako se zrcale na zatvorenim mesinganim vratašcima. Toplina se širi iz vrućih dimnjaka. Odjednom nešto zašuška i kucka iza vratašca. Ustukne za korak i zabije se u stolac. Ma to je samo užareni komad drveta koji je pao i udario o unutarnju stranu vratašca. U sobi nema nikoga. Duboko udahne, izađe, zatvori vrata i krene natrag prema hodniku koji vodi do njene sobe, ali onda ponovno zastane i osluškuje. Iz soba za djevojke ništa se ne čuje. Zrakom se šire kiselkasti mirisi, zapareno metalni. Pogledom traži pokrete u mračnom hodniku, ali sve je mirno. No nešto je ipak vuče tamo. Prema nizu nezaključanih vrata. Neka su, izgleda, odškrinuta, dok su druga zatvorena.

9

S desne su strane hodnika zahodi, a na kraju niša sa zaključanim vratima sobe za izolaciju, u kojoj spava Miranda. Ključanica slabašno svjetluca. Elisabet zastane i suspregne dah. Visoki glas nešto prošapće u jednoj od soba, ali naglo utihne kad Elisabet krene naprijed. „Budite tiho”, kaže ona glasno. Srce joj brže zakuca kad začuje brzu seriju tresaka. Teško je lokalizirati zvukove, ali zvuče kao da Miranda leži u krevetu i golim stopalima lupa po zidu. Elisabet pomisli da bi mogla zaviriti kroz njenu ključanicu, kad ugleda nekoga kako stoji u mraku niše. Neku osobu. Zadihano se počne povlačiti unatrag, teškim pokretima, kao u snu. Odmah je shvatila koliko je situacija opasna, ali strah ju je usporio. Tek kad pod zaškripi, osjeti impuls da pobjegne koliko je noge nose. Prilika u mraku naglo krene na nju. Ona se okrene, potrči, čuje korake za sobom, posklizne se na prostirku, udari ramenom o zid, ali ne staje. Blagi glas govori joj da stane, ali ona ne sluša, trči hodnikom što brže može. Vrata se otvore i odbiju natrag. U panici projuri pored svoje sobe hvatajući se za zidove. Slika s UN-ovim pravima djeteta padne s kuke i tresne o pod. Stigla je do ulaznih vrata, petlja oko kvake, naglo povuče vrata i izjuri u blagu noć, ali se spotakne na stepenicama. Padne na kuk s nogom ispod sebe. Zglob je toliko zaboli da glasno vrisne. Pokušava se podići, čuje teške korake na ulazu u kuću, puzi, spadnu joj papuče i cvileći se uspravi.

10

4.

PAS TRČI OKO NJE, LAJE, dašće i cvili. Elisabet šepa preko mračnog pošljunčenog dvorišta. Pas ponovno zalaje, divlje i promuklo. Elisabet zna da neće uspjeti stići do šume, susjedno je imanje daleko pola sata vožnje automobilom. Nema kamo pobjeći. Zvjera oko sebe u tami i sakrije se iza sušionice. Produži do nekadašnje praonice, drhtavim rukama otvori vrata, uđe i oprezno ih zatvori. Sruši se dašćući na pod i kopa po džepovima tražeći mobitel. „Oh Bože, oh Bože...” Ruke joj toliko drhte da joj mobitel padne na pod. Poklopac se otvori i baterija ispadne. Počne skupljati dijelove, kad začuje škripu koraka preko dvorišta. Prestane disati. Puls joj odjekuje tijelom. U ušima joj šumi. Pokuša nešto vidjeti kroz niski prozor. Pas zalaje točno ispred kuće. Buster ju je slijedio ovamo. Grebe po vratima, uznemireno cvileći. Elisabet se uvuče u kut pokraj zazidane peći pokušavajući tiho disati, sakrije se iza košare za cjepanice i uspije vratiti plosnatu bateriju u mobitel. Vrisne kad se vrata otvore. U panici se počne povlačiti uza zid, ali nema kamo pobjeći. Vidi čizme, obrise u sjeni, a onda užasno lice i čekić u ruci, njegov tamni sjaj i težinu. Kimne slušajući glas pa prekrije lice rukama. Sjena oklijeva, ali onda potrči prema njoj, pritisne je nogom o pod i udari svom snagom. Elisabet osjeti užareni bol preko ruba kose na čelu. Više ništa ne vidi. Bol je stravičan, ali istovremeno jasno osjeća kako joj topla krv teče preko ušiju i vrata, poput milovanja. Sljedeći je udarac pogodi na isto mjesto, glava joj se zanjiše i jedino čega je svjesna jest uvlačenje kisika u pluća. 11

Rastreseno pomisli kako je zrak tako divno sladak, a onda izgubi svijest. Elisabet ne osjeća druge udarce koji joj potresaju tijelo. Ne primjećuje kako su joj ključevi ureda i sobe za izolaciju izvađeni iz džepa i ne zna da leži na podu i da se pas uvukao u praonicu i liže krv s njene razbijene glave dok je život polako napušta.

12

5.

NETKO JE ZABORAVIO VELIKU crvenu jabuku na stolu. Sjajna je i izgleda predivno. Pomisli kako će je pojesti i praviti se da nije. Neće odgovarati na pitanja, neće ni slušati kako je gnjave, samo će sjediti i izgledati ljutito. Ispruži ruku, ali kad konačno dosegne jabuku, osjeti da je potpuno trula. Prsti joj potonu u hladnu, mokru unutrašnjost. Nina Molander probudi se kad naglo povuče ruku. Noć je. Leži u svom krevetu. Čuje se samo kako pas laje u dvorištu. Zbog ovog novog lijeka budi se noću. Mora se pomokriti. Otiču joj zglobovi i stopala, ali mora uzimati lijek, inače joj se sve misli zamrače, više ne mari i nema snage ni za što osim ležanja i žmirenja. Pomisli kako bi joj trebalo malo svjetla, nešto čemu bi se mogla radovati. A ne samo smrt, ne samo razmišljanje o smrti. Odmakne pokrivač, spusti noge na topli drveni pod i ustane iz kreveta. Petnaest joj je godina, ima ravnu, plavu kosu. Jake je građe, sa širokim bokovima i velikim grudima. Bijela flanelska spavaćica zateže je preko trbuha. U domu vlada tišina, a hodnik svijetli zelenim sjajem koji dolazi od znaka za izlaz za nuždu. Iza jednih vrata čuje se neobični šapat i Nina pomisli da ostale štićenice imaju zabavu, a nju nitko nije ni pitao želi li im se pridružiti. A i ne želim, pomisli. U zraku se osjeća miris ugašene vatre. Pas ponovno zalaje. U hodniku je pod hladniji. I ne pokušava tiho hodati. Dođe joj da nekoliko puta jako zalupi zahodskim vratima. Fućka joj se što će se Almira naljutiti i bacati joj stvari u leđa. Stare podne daske tiho zaškripe. Nina produži prema zahodu, ali zastane kad osjeti nešto mokro pod desnim stopalom. Tamna lokva širi se ispod vrata sobe za izolaciju u kojoj spava Miranda. Nina isprva samo nepomično stoji ne znajući što da učini, ali onda ugleda ključ u bravi. Čudno. 13

Ispruži ruku prema sjajnoj kvaki, otvori vrata, uđe i upali svjetlo. Krv posvuda kapa, blista i teče. Miranda leži u krevetu. Nina ustukne za nekoliko koraka, i ne primjećujući da mokri. Rukom se uhvati za zid, vidi krvave otiske cipela na podu i pomisli da će se onesvijestiti. Okrene se, u hodniku je, otvori vrata susjedne sobe, upali svjetlo, uđe i prodrma Caroline za rame. „Miranda je ozlijeđena”, prošapće. „Mislim da je ozlijeđena.” sati?”

„Što radiš u mojoj sobi?” pita Caroline i uspravi se u krevetu. „Koliko je uopće „Krv je na podu”, poviče Nina. „Smiri se.”

14

6.

NINA PREBRZO DIŠE, pogleda Caroline u oči, mora je navesti da shvati, ali je istovremeno iznenadi vlastiti glas, to što se usuđuje vikati usred noći. „Krv je svuda!” „Stišaj se”, sikne Caroline i ustane iz kreveta. Ninina vika probudila je i druge, čuju se glasovi iz drugih soba. „Dođi vidjeti”, kaže Nina očajnički se češući po rukama. „Miranda čudno izgleda, moraš je vidjeti, moraš...” „Pa daj se smiri. Pogledat ću, ali sigurna sam da...” Iz hodnika se začuje krik. To je mala Tuula. Caroline brzo izađe. Tuula zuri u sobu za izolaciju. Razrogačenim očima. Indie izađe u hodnik češući pazuho. Caroline odvuče Tuulu, ali stigne vidjeti krv po zidovima i Mirandino bijelo tijelo. Srce joj ubrzano lupa. Prepriječi put Indie, pomisli kako nitko od njih ne bi trebao vidjeti samoubojstvo. „Dogodila se nesreća”, brzo kaže. „Indie, možeš li sve odvesti u blagovaonicu?” „Je l’ nešto s Mirandom?” pita Indie. „Da, moramo probuditi Elisabet.” Lu Chu i Almira izađu iz sobe. Lu Chu odjevena je samo u donji dio pidžame, a Almira se zamotala u pokrivač. „Idite u blagovaonicu”, kaže Indie. „Mogu se prvo umiti?” pita Lu Chu. „Povedi Tuulu sa sobom.” „Koji se vrag događa?” pita Almira. „Ne znamo”, kratko odgovori Caroline. Dok Indie pokušava okupiti sve da odu u blagovaonicu, Caroline se brzo uputi do sobe za osoblje. Zna da je Elisabet popila tablete za spavanje i da nikada ne čuje kad neka od cura noću hoda okolo. 15

Caroline zalupa na vrata što jače može. „Elisabet, moraš se probuditi”, poviče. Ništa se ne događa. Ništa se ne čuje. Caroline prođe pokraj čekaonice i ode do ureda medicinskih sestara. Vrata su otvorena i ona odlučno uđe, uzme telefon i nazove Daniela, njega se prvog sjetila. U telefonu pucketa. trese.

Indie i Nina uđu u ured. Ninine su usnice blijede i trzaju se, cijelo joj se tijelo „Čekajte u blagovaonici”, kaže Caroline kratko. „Ali krv? Jesi vidjela krv?” poviče Nina i do krvi počeše desno pazuho. „Daniel Grim”, javi se umoran glas u slušalici.

„Ja sam, Caroline, dogodila se nesreća, a Elisabet se ne budi, ne mogu je probuditi, pa sam te nazvala, ne znam što da radimo.” „Noge su mi krvave”, vrišti Nina. „Noge su mi krvave...” „Smiri se”, zaurla Indie i pokušaje odvući dalje. „Što se događa?” pita Daniel glasom koji je odjednom budan i sabran. „Miranda je u izolaciji, ali tamo je sve puno krvi”, odgovori Caroline i proguta knedlu. „Ne znam što da...” „Je li ozbiljno ozlijeđena?” pita on. „Da, mislim... Hoću reći...” „Caroline”, prekine je Daniel. „Nazvat ću hitnu, a onda...” „Ali što da radim? Što da...” „Pogledaj treba li Mirandi pomoć i pokušaj probuditi Elisabet”, odgovori Daniel.

16

7.

CENTRALA POLICIJE U SUNDSVALLU smještena je u trokatnici od crvene cigle u Björneborgsgatanu uz park Bäck. Jasmin inače ne padaju teško noćne smjene, ali sada je neuobičajeno umorna. Četiri su sata ujutro i najgore je prošlo. Sjedi za kompjutorom sa slušalicama na ušima i puše u kavu u šalici. Iz blagovaonice se čuju razgovor i smijeh. Sinoć je na naslovnicama osvanula vijest da jedna policajka na primanju hitnih poziva dodatno pruža usluge telefonskog seksa. Pokazalo se da samo ima uredski posao u kompaniji koja se bavi telefonskim seksom, ali po tabloidima bi čovjek zaključio da je na centrali primala dvije vrste poziva. Jasmin pogleda ekran pa baci pogled kroz prozor. Još nije počelo svitati. Jedan teretnjak prođe uz tutnjavu. Malo dalje uz cestu stoji svjetiljka. Blijeda svjetlost pada na drvo, sivu kutiju s električnom centralom i komad pustog pločnika. Jasmin spusti šalicu i javi se na poziv: „SOS jedan-jedan-dva... O čemu se radi?” „Zovem se Daniel Grim, ja sam socijalni radnik u domu Birgittågarden. Upravo me nazvala jedna od štićenica. Zvučalo je jako ozbiljno. Morate otići tamo.” „Možete li mi reći što se dogodilo?” pita Jasmin tražeći Birgittagården u kompjutoru. „Ne znam, jedna od djevojaka je nazvala. Nisam razumio što mi je rekla, svi su vrištali u pozadini, a ona je plakala i rekla da je krv po cijeloj sobi.” Jasmin da znak kolegici Ingrid Sanden da joj treba još operatera. „Jeste li i vi tamo?” pita Ingrid u slušalice. „Ne, kod kuće sam, spavao sam, ali jedna od cura me nazvala...” „Govorite o Birgittagårdenu sjeverno od Sunnasa?” pita ga Jasmin smireno. „Molim vas, požurite”, kaže on drhtavim glasom. „Šaljemo policiju i hitnu pomoć u Birgittagården sjeverno od Sunnasa”, ponovi Jasmin kako bi bila sigurna.

17

Isključi se pa odmah obavijesti policiju i hitnu pomoć. Ingrid nastavi ispitivati Daniela: „Nije li Birgittagården dom za mlade?” „Da, dom za mlade s posebnim potrebama”, odgovori on. „Ne bi li tamo trebalo biti osoblja?” „Da, moja žena Elisabet je dežurna, sad ću je nazvati... Ne znam što se događa, ništa ne znam.” „Policija je na putu”, kaže Ingrid smirenim glasom. Krajičkom oka ugleda plavu rotirku prvog vozila kako prolazi pustom ulicom.

18

8.

USKI SPOREDNI PUT Birgittagårdenu.

VODI S CESTE

86 ravno u mračnu šumu pa gore prema jezeru i

Pod gumama policijskog vozila škripi šljunak i udara o blatobrane. Svjetlo farova prelazi preko visokih borova. „Ti si već bila ovdje?” pita Rolf Wikner i prebaci u četvrtu brzinu. „Da... Prije par godina jedna je djevojčica pokušala zapaliti jednu od kuća”, odgovori Sonja Rask. „Kvragu, kako ne mogu pronaći osoblje?” promrmlja Rolf. „Sigurno imaju pune ruke posla što god da se dogodilo”, kaže Sonja. „Ali bilo bi dobro kad bismo saznali još detalja.” „Da”, odgovori ona mirno. Kolege sjede bez riječi jedno pored drugoga i slušaju obavijesti preko policijskog radija. Stiže hitna pomoć i još je jedno policijsko vozilo napustilo postaju. Kao i mnogi šumski putevi i ovaj je sasvim ravan. Kotači tutnje preko rupa i neravnina. Stabla brzo prolaze pokraj njih, plavo svjetlo doprlo je duboko u šumu. Sonja se javi u postaju u trenutku kad su stigli u dvorište između tamnocrvenih kuća koje čine imanje Birgittagården. Jedna djevojka u spavaćici stoji na stepenicama na ulazu u glavnu zgradu. Oči su joj razrogačene, a lice blijedo i odsutno. Rolf i Sonja izađu iz auta i otrče prema njoj obasjani pulsirajućim plavim svjetlom, ali djevojka ih, izgleda, nije ni primijetila. Neki pas bijesno zalaje. „Je li netko ozlijeđen?” pita Rolf glasno. „Treba li netko pomoć?” Djevojka neodređeno mahne prema šumi, zaljulja se i pokuša koraknuti, ali je noge ne slušaju. Sruši se na leđa i udari glavom o stube. „Kako se osjećaš?” pita je Sonja prišavši joj. 19

Djevojka leži na stepenicama te zuri u nebo dišući vrlo brzo i plitko. Sonja primijeti da se češala po podlakticama i vratu. „Idem unutra”, kaže Rolf sabrano. Sonja ostane čekati hitnu pomoć s djevojkom koja je u šoku, a Rolf uđe. Vidi krvave otiske čizama i bosih stopala preko drvenog poda u raznim smjerovima. Dugački koraci prošli su kroz hodnik prema verandi i natrag. Rolf osjeti navalu adrenalina. Pazi da ne nagazi na tragove, ali zna da je njegov glavni zadatak spašavanje života. Zaviri u dnevnu sobu, u kojoj su sve lampe upaljene i četiri djevojke sjede na dvije sofe. „Je li netko ozlijeđen?” poviče. „Možda malo”, nasmiješi se mala crvenokosa djevojka u ružičastoj trenirci. „Gdje?” pita on uznemireno. „Miranda leži na krevetu”, odgovori mu starija djevojka tamne, ravne kose. „Tamo unutra?” pita on i pokaže prema spavaonicama. Starija djevojka samo mu kimne. Rolf slijedi krvave tragove, prođe pokraj blagovaonice s velikim drvenim stolom i kaljevom peći pa uđe u mračan hodnik s vratima koja vode u privatne sobe štićenica. Cipele i bose noge gazile su po krvi. Iza njega zaškripi stari pod. Rolf zastane, otkvači baterijsku svjetiljku s remena i osvijetli hodnik. Brzo prijeđe pogledom preko riječi i citata iz Biblije rukom napisanih na zidovima u valovitim uzorcima pa uperi svjetlo dolje. Krv se proširila preko poda ispod vrata u mračnoj niši. Ključ je u bravi. Rolf krene dalje, oprezno stavi bateriju u drugu ruku i pritisne sam vrh kvake. Začuje se klik, vrata se otvore i kvaka zvekećući skoči natrag. „Hej? Miranda? Zovem se Rolf, ja sam policajac”, kaže u tišinu dok se približava. „Ulazim u tvoju sobu...” Jedino što čuje vlastito je disanje. Oprezno gurne vrata i baterijom osvijetli sobu. Prizor koji ga zatekne toliko je strašan da se zaljulja i mora se uhvatiti za dovratak da ne padne. Nagonski spusti pogled, ali oči su već vidjele ono što nije htio vidjeti. Uši mu registriraju šum vlastitog pulsa i kapanje krvi u lokvu na podu. Mlada žena leži na krevetu, ali izgleda da joj nedostaje veći dio glave. Krv je poprskala zidove i još uvijek kapa s tamnog sjenila lampe.

20

Vrata iza Rolfa odjednom se zalupe i on se toliko uplaši da mu baterija ispadne na pod. Nastupi potpuna tama. Okrene se, pipa u mraku i čuje kako male djevojačke ruke lupaju po vratima s vanjske strane. „Sad te vidi”, zavrišti visoki glas. „Sad gleda!” Rolf napipa kvaku, pokuša otvoriti vrata, ali blokirana su. Iz male ključanice svijetli. Drhtavim rukama stisne kvaku i gurne vrata ramenom. Vrata se otvore i Rolf ispadne na hodnik. Naglo udahne. Crvenokosa djevojčica stoji nedaleko od njega i gleda ga velikim očima.

21

9.

INSPEKTOR JOONA LINNA stoji ispred prozora svoje hotelske sobe u Svegu, četiristo pedeset kilometara sjeverno od Stockholma. Sviće, svjetlost je hladna i zapareno plavičasta. Na Älvgatanu nije upaljena ulična rasvjeta. Proći će još mnogo sati prije nego što sazna je li pronašao Rosu Bergman. Svijetlosiva mu je košulja raskopčana i visi preko crnih hlača od odijela, plava kosa kao i uvijek raščupana, a pištolj leži na krevetu u svojim koricama za nošenje na ramenu. Usprkos mnogobrojnim upitima raznih stručnih grupa Joona je ostao inspektor operative u Državnoj kriminalističkoj policiji. Mnoge živcira što sve radi po svome, ali u manje od petnaest godina riješio je više teških slučajeva u Skandinaviji od bilo kojeg drugog policajca. Ljetos je u policijsku internu istragu stigla prijava protiv Joone da je upozorio ekstremističku grupu krajnje ljevice da će im Sigurnosno-obavještajna agencija napraviti premetačinu. Tada su Jooni oduzeti neki zadaci, iako službeno nije udaljen s posla. Voditelj istrage jasno mu je rekao da će kontaktirati glavnog tužitelja u državnoj jedinici za policijska pitanja ako procijeni da postoji i najmanji razlog za tužbu. Optužbe su ozbiljne, ali Jooni sada nije stalo do mogućih oduzimanja slučajeva ili posljedica. Sve su njegove misli usmjerene na staricu koja ga je slijedila ispred crkve Adolfa Fredrika i prenijela mu pozdrave Rose Bergman. Tankim rukama pokazala mu je dvije neobične igraće karte iz stare švedske igre. „Ovo si ti, zar ne?” pitala gaje. „A ovo je kruna za mladenku.” „Što hoćete?” pitao je. „Ništa ja neću”, odgovorila je starica. „Ali imam poruku za tebe od Rose Bergman.” 22

Srce mu je počelo ludo lupati. No prisilio se da slegne ramenima i pristojno joj objasni da je vjerojatno posrijedi pogreška: „Ne poznam nikoga tko se tako zove...” „Pita zašto se praviš da ti je kći mrtva.” „Žao mi je, ali ne znam o čemu govorite”, odgovorio je Joona i nasmiješio se. Smiješio se, ali glas mu je postao čudan, distanciran i hladan, kao da se nalazi pod velikom stijenom. Ženine su mu se riječi rojile glavom, htio ju je uhvatiti za ta uska ramena i zahtijevati da mu kaže što se dogodilo, ali prisilio se da ostane miran. „Moram ići”, rekao je i upravo se htio okrenuti, kad mu je migrena presjekla mozak poput noža kroz lijevo oko. Vidio je samo nazubljenu, titravu aureolu. Kad mu se vid donekle vratio, primijetio je da su ga okružili ljudi. Zatim su se pomaknuli da propuste osoblje hitne pomoći. Starica je nestala. Joona je rekao da ne zna tko je Rosa Bergman i da je vjerojatno posrijedi nesporazum. Ali lagao je. Zna on dobro tko je Rosa Bergman. Misli na nju svaki dan. Misli na nju, ali ona ne bi smjela znati ništa o njemu. Jer ako Rosa Bergman zna tko je on, onda je nešto pošlo strašno krivo. Joona je napustio bolnicu nakon nekoliko sati i odmah krenuo u potragu za Rosom Bergman. Bio ju je prisiljen sam tražiti i zato je zatražio slobodne dane. Po službenim evidencijama, u Švedskoj ne postoji osoba po imenu Rosa Bergman, ali u Skandinaviji živi više od dvije tisuće osoba koje se prezivaju Bergman. Joona je sistematski pregledao sve evidencije. Prije dva tjedna nije mu preostalo ništa drugo nego da počne pregledavati papirnate arhive popisa stanovništva. Stotinama je godina popis stanovništva bio zadatak crkve, ali 1991. prešlo se na digitalizirani popis, za koji je bila zadužena Porezna uprava. Joona je počeo s crkvenim popisima od juga. Sjedio je u državnom arhivu u Lundu s plastičnom šalicom kave pred sobom i tražio Rosu Bergman u kartotekama s mogućim datumima rođenja i krštenja. Nakon toga je otputovao u Visby, a onda u Vadstenu i Göteborg. Posjetio je Uppsalu i golemi arhiv u Härnösandu. Pretražio je više stotina tisuća araka o rođenjima, mjestima i obiteljskim vezama. 23

10.

JUČER POSLIJEPODNE JOONA JE SJEDIO u državnom arhivu u Östersundu. Prostoriju je ispunjavao slatkasti miris antikvarijata starog, zamrljanog papira i tvrdih fascikala. Sunčeva je svjetlost polagano prelazila preko visokih zidova, zablistala na staklu starinskog sata pa produžila dalje. Malo prije zatvaranja Joona je pronašao djevojčicu rođenu prije osamdeset četiri godine i krštenu kao Rosa Maja u župi Sveg u Härjedalenu u okrugu Jämtland. Roditelji su joj se zvali Kristina i Evert Bergman. Nije mogao pronaći podatke o njihovu vjenčanju, ali majka se rodila devetnaest godina prije kao Kristina Stefanson u istoj župi. Jooni su trebala tri sata da pronađe osamdesetčetverogodišnjakinju po imenu Maja Stefanson u jednom staračkom domu u Svegu. Bilo je već sedam navečer, ali sjeo je u auto i odvezao se u Sveg. Kad je stigao, bilo je već vrijeme spavanja, pa ga nisu pustili u dom. Uzeo je sobu u Lilla Hotelletu i pokušao zaspati, ali se probudio u četiri ujutro i odonda stajao uz prozor čekajući da svane. Gotovo je siguran da je pronašao Rosu Bergman. Odlučila je promijeniti prezime u majčino djevojačko i počela upotrebljavati svoje krsno ime kao glavno. Joona pogleda na sat i pomisli da je vrijeme da krene. Zakopča sako, izađe iz sobe, spusti se do recepcije i produži van u to malo naselje. Starački dom Blåvingen grupa je žuto obojenih kuća s dobro održavanim travnjakom, puteljkom i klupama za odmaranje. Joona otvori vrata i uđe. Prisili se da mirno produži hodnikom s neonskim cijevima na stropu i zatvorenim vratima koja vode u ured i kuhinju. Nije me smjela pronaći, pomisli ponovno. Nije smjela znati za mene, nešto je pošlo krivo. Joona nikada ne govori o razlogu svoje samoće, ali ona ga prati u svakom trenutku. 24

Njegov je život gorio poput magnezija, planuo i ugasio se u trenutku, od veličanstvene bjeline do pukog pepela koji se puši. U dnevnoj sobi stoji mršavi muškarac osamdesetih godina i zuri u šarene slike na televizoru. Jutarnji program, televizijski kuhar zagrijava ulje od sezama u golemoj tavi i priča o različitim novim načinima pripreme rakova. Starac se okrene prema Jooni i zaškilji. „Anders?” pita ga hrapavim glasom. „Jesi to ti, Anders?” „Zovem se Joona”, odgovori on mekanim finskim naglaskom. „Tražim Maju Stefanson.” Starac zuri u njega suznim očima okruženim crvenilom. „Anders, mali moj, slušaj me. Moraš mi pomoći da odem odavde. Ovdje su samo starci.” Udari tankom šakom po rubu sofe, ali naglo utihne kad u sobu uđe medicinska sestra. „Dobro jutro”, pozdravi je Joona. „Došao sam u posjet Maji Stefanson.” „Baš lijepo”, kaže ona. „Ali moram vas upozoriti da je Maja postala jako dementna. Pobjegne nam kad god joj se pruži prilika.” „Shvaćam”, odgovori Joona. „Ovog je ljeta stigla čak do Stockholma.” Sestra mu pokaže put kroz hodnik sa sjajnim, tek prebrisanim podom i prigušenim osvjetljenjem pa otvori jedna vrata. „Majo?” poviče prijateljskim glasom.

25

11.

STARICA STOJI I RASPREMA KREVET. Kad je podigla glavu, Joona je odmah prepozna. To je ona žena koja ga je slijedila ispred crkve Adolfa Fredrika. Ona koja mu je pokazala stare karte. Ona koja mu je rekla da mu prenosi pozdrave Rose Bergman. Joonino srce snažno zakuca. Ona je jedina koja zna gdje se nalaze njegove žena i kći, i ne bi smjela znati da on postoji. „Rosa Bergman?” pita Joona. „Da”, odgovori ona i digne ruku poput djeteta u školi. „Ja sam Joona Linna.” „Da”, nasmiješi se Rosa i polako mu priđe. „Prenijela si mi poruku”, kaže on. „Dragi moj, toga se uopće ne sjećam”, kaže Rosa i sjedne na sofu. On proguta knedlu i primakne joj se za korak: „Pitala si me zašto se pravim da mi je kći mrtva.” „To ne smiješ raditi”, opomene ga ona. „To stvarno nije lijepo.” „Što znate o mojoj kćeri?” pita Joona i približi joj se za još korak. Jeste li čuli nešto?” Ona se samo odsutno nasmiješi i Joona spusti pogled. Pokuša racionalno razmišljati i primijeti kako mu ruke drhte dok prilazi maloj čajnoj kuhinji i toči kavu u dvije šalice. „Rosa, ovo mi je važno”, kaže polagano i stavi šalice na stol. „Jako važno...” Ona nekoliko puta zatrepće pa pita uplašenim glasom: „Tko si ti? Zar se majci nešto dogodilo?” „Rosa, sjećate li se djevojčice po imenu Lumi? Njena mama se zove Summa i vi ste im pomogli...” Joona utihne kad primijeti staričin zamagljeni, mrtvi pogled. 26

„Zašto ste me tražili?” pita iako zna da nema koristi. Rosa Bergman zaplače kad joj šalica ispadne na pod. Medicinska sestra uđe u sobu i pokuša je smiriti. „Dođite, ispratit ću vas”, kaže tiho Jooni. Zajedno izađu na široki hodnik prilagođen za pacijente u invalidskim kolicima. „Koliko je dugo dementna?” pita Joona. „Brzo je išlo... Prošlog smo ljeta počeli primjećivati prve znakove, znači prije otprilike godinu dana... Prije su to zvali povratkom čovjeka u djetinjstvo, što je u većini slučajeva prilično točno.” „Ako... ako joj se misli odjednom razbistre”, kaže on ozbiljno, „molim vas, nazovite me.” „To se ponekad zna dogoditi”, kimne žena. „Onda me odmah nazovite”, kaže on i da joj svoju posjetnicu. „Policijski inspektor?” kaže ona iznenađeno pa pričvrsti posjetnicu iglom na oglasnu ploču iznad pisaćeg stola u uredu.

27

12.

KAD JOONA IZAĐE NA SVJEŽI ZRAK, duboko udahne kao da je do sada zadržavao dah. Možda mu je Rosa Bergman imala nešto važno reći, pomisli. Moguće je da joj je netko dao zadatak. Ali postala je dementna prije nego što ga je uspjela obaviti. Nikada neće saznati istinu. Prošlo je dvanaest godina otkada je izgubio Summu i Lumi. Posljednji su tragovi sada izbrisani s izgubljenim sjećanjima Rose Bergman. Sad je gotovo. Joona sjedne u auto, obriše suze s obraza, neko vrijeme sjedi zatvorenih očiju pa upali auto i krene prema Stockholmu. Prešao je tridesetak kilometara prema jugu autocestom Europaväg 45 u smjeru More, kad ga je nazvao glavni ravnatelj Državne kriminalističke policije Carlos Eliasson. „Imamo ubojstvo u domu za mlade gore u Sundsvallu”, kaže Carlos napetim glasom. „Centrala je zaprimila poziv oko četiri ujutro.” „Uzeo sam slobodno”, kaže Joona gotovo nečujno. „Svejedno si mogao doći na karaoke-večer.” „Drugi put”, promrmlja Joona sebi u bradu. Cesta ga vodi ravno kroz šumu. U daljini među drvećem svjetluca srebrnasto jezero. „Joona? Što se dogodilo?” „Ništa.” U pozadini se čuje kako netko zove Carlosa. „Sad imam sastanak uprave, ali htio bih... Upravo sam razgovarao sa Susanne Öst i rekla mi je da policija Västernorrlanda ne namjerava tražiti pomoć od Državne kriminalističke policije.” „Pa zašto me onda zoveš?” „Rekao sam im da ćemo poslati promatrača.” 28

„Nećemo valjda slati promatrača?” „Hoćemo”, objasni mu Carlos tišim glasom. „Ovo je, nažalost, osjetljiva tema. Sjećaš se kapetana hokejaške reprezentacije Jannea Svenssona... Mediji su beskonačno pisali o nekompetentnosti policije.” „Zato što nikada nisu našli...” „Ne spominji – to je bio prvi veliki slučaj Susanne Öst kad je počela raditi kao tužiteljica”, nastavi Carlos. „Ne želim reći da su novinari bili u pravu, ali taj te put policija Västernorrlanda trebala. Bili su prespori, sve radili po pravilima, a vrijeme je prolazilo... Što nije neuobičajeno, ali mediji se nekad uhvate takvih stvari.” „Ne mogu više razgovarati”, kaže Joona, spreman prekinuti vezu. „Znaš da te ne bih pitao da se radi o jednostavnom slučaju ubojstva”, kaže Carlos i duboko udahne. „Ali mediji će skočiti na ovo, Joona... Jako je, jako brutalno, jako krvavo... A djevojčino je tijelo namješteno.” „Kako? Kako namješteno?” pita Joona. „Navodno leži na krevetu s rukama preko lica.” Joona sjedi bez riječi s lijevom rukom na volanu. Drveće titravo prolazi s obje strane automobila. Carlos diše u slušalicu. U pozadini se čuju glasovi. Joona bez riječi skrene s autoceste E45 na sporednu cestu koja vodi istočno prema obali kako bi odande produžio prema Sundsvallu. „Molim te, Joona, samo otiđi tamo... Budi pristojan i pomozi im da sami riješe slučaj, i to prije nego što se novine raspišu.” „Znači, sad više nisam promatrač?” „Ma jesi... Samo im budi blizu, nadgledaj istragu, predlaži im rješenja... No neka ti bude jasno da nemaš nikakvih operativnih zadataka.” „Zato što sam pod internom istragom?” „Važno je da se ne ističeš”, kaže Carlos.

29

13.

SJEVERNO OD SUNDSVALLA Joona napusti obalnu cestu i skrene na cestu 86, koja se proteže u unutrašnjost zemlje slijedeći rijeku Indalsälven. Nakon dva sata vožnje približio se zabitnoj lokaciji doma za mlade. Uspori i skrene na uski šumski puteljak. Sunčeve zrake prodiru između visokih borova. Mrtva djevojčica, pomisli. Dok su svi spavali, jedna je djevojčica ubijena i stavljena u svoj krevet. Po procjeni lokalne policije, ubojstvo je bilo vrlo brutalno i agresivno. Nemaju osumnjičenoga, prerano je za blokadu cesta, ali svi kolege u okrugu obaviješteni su i inspektor Olle Gunnarsson vodi preliminarnu istragu. Nije još ni devet kad Joona parkira auto ispred policijskih vrpca i izađe. U jarku zuje insekti. Šuma se otvorila u veliku čistinu. Vlažno drveće svjetluca na suncu na nizbrdici koja vodi prema jezeru Himmelsjön. Na metalnoj ploči uz rub ceste piše: „Birgittagården, Dom za mlade s posebnim potrebama”. Joona hoda prema nekoliko crvenih kuća posloženih tako da tvore lipično imanje. Ispred kuća su kola hitne pomoći, tri policijska vozila, bijeli mercedes i još tri automobila. Jedan pas neprekidno laje zavezan na pomičnoj uzici razapetoj između ilva drveta. Stariji muškarac s morževskim brkovima i pivskim trbuhom u zgužvanom lanenom odijelu stoji ispred glavne zgrade. Primijetio je Joonu, ili, izgleda, ne namjerava pozdraviti. Umjesto toga završi s motanjem cigarete i lizne papir. Joona prekorači još jednu vrpcu i muškarac stavi cigaretu za uho. „Ja sam promatrač iz Državne kriminalističke policije”, kaže Joona. „Gunnarsson”, kaže muškarac. „Inspektor.” „Trebao bih nadgledati rad ovdje.” „Dobro, samo ne smetaj”, odgovori muškarac gledajući ga hladnim očima. 30

Joona promotri veliku kuću. Forenzičari su već stigli. Prostorije su obasjane reflektorima, pa svi prozori neprirodno jako sjaje. Policajac gotovo sasvim bijela lica pojavi se na vratima. Drži ruku na ustima, otetura niz stepenice, uhvati se za zid, nagne naprijed i ispovraća u koprive koje rastu oko bačve s vodom. „Tako ćeš i ti kad vidiš kako to izgleda unutra”, kaže Gunnarsson nasmiješivši se Jooni. „Što smo do sada saznali?” „Ma, niš' ne znamo... Dobili smo poziv usred noći, socijalni radnik je nazvao... Zove se Daniel Grim. U četiri ujutro. Bio je kod kuće u Bruksgatanu u Sundsvallu i upravo ga je netko nazvao odavde... Nije puno toga znao kad nas je nazvao, samo da su cure vikale da ima krvi.” „Znači, djevojke su njega nazvale?” pita Joona. „Da.” „Nisu nazvale hitnu pomoć, nego socijalnog radnika u Sundsvali”, kaže Joona. „Točno.” „Pa tu je valjda bio netko od noćnog osoblja?” „Ne.” „Zar ne bi trebao biti?” „Vjerojatno”, odgovori Gunnarsson umornim glasom. „Koja je djevojka nazvala socijalnog radnika?” pita Joona. „Jedna od starijih štićenica”, odgovori Gunnarsson i provjeri u svom bloku. „Zove se Caroline Forsgren... Ali, koliko sam shvatio, Caroline nije pronašla tijelo, nego... Ma to je pravi kaos, nekoliko je cura bilo u toj sobi. Stvarno je odvratno, mogu ti reći. Jednu su odvezli u bolnicu. Bila je histerična, pa su ovi iz hitne procijenili da bi to bilo najbolje.” „Tko je prvi stigao ovamo?” pita Joona. „Dvoje kolega... Rolf Wikner i Sonja Rask”, odgovori Gunnarsson. „A i ja sam tu bio... u, recimo, petnaest do šest, zatim sam nazvao tužiteIjicu... a onda se ona, izgleda, malo usrala i nazvala Stockholm... I tako nam tebe natovarila na vrat.” Nasmiješio se Jooni, ali ne prijateljski. „Imate li osumnjičenog?” pita Joona. Gunnarsson duboko udahne i poučno počne: 31

„Po mom dugom iskustvu, treba pustiti istragu da ide svojim tijekom... Moramo pozvati ovamo svoje ljude, početi ispitivati svjedoke, osigurati tragove...” „Mogu li ući i pogledati?” pita Joona gledajući prema vratima. „Ne bih ti preporučio... Uskoro ćemo imati fotografije.” „Moram vidjeti djevojčicu prije nego što je maknu”, kaže Joona. „Radi se o gadnom nasilju, jako, jako agresivnom napadu”, kaže on. „Počinitelj je visok. Nakon smrti je stavljena u krevet. Nitko nije ništa primijetio sve dok jedna od cura nije krenula na zahod i ugazila ravno u krv koja je tekla ispod vrata.” „Je Ii bila topla?” „Čuj... nije s tim curama baš lako”, objasni mu Gunnarsson. „Boje se i stalno su raspižđene, što god da kažemo, protestiraju, ne slušaju, viču na nas i... Maloprije su se progurale preko ograde jer su obavezno morale uzeli stvari iz svojih soba, iPod, labello i jakne, a kad smo ih trebali preseliti u malu kolibu, dvije su pobjegle u šumu.” „Pobjegle?” „Ma upravo smo ih našli, ali... Sad ih samo trebamo nagovoriti da se svojevoljno vrate. Legle su na zemlju i zahtijevaju da ih Roffe nosi.”

32

14.

JOONA NAVUČE ZAŠTITNU ODJEĆU, popne se stepenicama koje vode do vrata velike kuće i uđe. U hodniku zuje ventilatori reflektora i zrak je već topao. Pod jakim se svjetlom sve vidi. Prašina meko leti zrakom. Polako produži stajući na komade tkanine postavljene preko širokih podnih dasaka. Jedna je slika pala na pod i razbijeno staklo svjetluca pod jakim svjetlom. Krvavi tragovi vode u raznim smjerovima kroz hodnik, prema ulaznim vratima i natrag. Kuća je zadržala stil prave seoske kuće. Zidovi su oslikani blijedim slikama, a tipični uzorak iz pokrajine Dalarna širi se preko zidova i drvenih vratnica. U dubini hodnika stoji tehničar Jimi Sjöberg i obasjava crni stolac zelenom svjetlošću nakon što je na njega nanio specijalnu otopinu. „Krv?” pita Joona. „Ne ovdje”, promrmlja Jimi tražeći dalje zelenim svjetlom. „Jeste pronašli nešto neočekivano?” „Erixon je nazvao iz Stockholma i rekao da ne smijemo pomaknuti ni drek od muhe dok nam Joona Linna to ne odobri”, odgovori on smiješeći se. „Zahvalan sam.” „Tako da, ustvari, još nismo počeli”, nastavi Jimi. „Postavili smo ove vražje podloške, sve fotografirali i snimili i... Dopustio sam si da uzmem krvave otiske iz hodnika, tako da možemo barem nešto poslati u laboratorij.” „Dobro.” „A Siri je uzela otiske iz hodnika prije nego što se unište...” Tehničarka Siri Karlsson upravo je skinula mesinganu kvaku s vrata sobe za izolaciju. Pažljivo je stavi u papirnatu vrećicu pa priđe Jooni i Jimiju. „On će malo pogledati mjesto zločina”, objasni joj Jimi. „Prilično je gadno”, kaže Siri iza maske koja joj prekriva usta. Oči su joj umorne i uznemirene. 33

„Jasno mi je”, odgovori Joona. „Ako želiš, možeš umjesto toga pogledati fotografije”, kaže ona. „Ovo je Joona Linna”, objasni joj Jimi. „Oprosti, nisam znala.” „Ja sam samo promatrač”, kaže Joona. Ona spusti glavu, a kad je ponovno podigne, obrazi su joj malo crveni. „Svi pričaju o tebi”, kaže. „I... hoću reći... Fućka mi se za tu internu istragu. Veselim se što ćemo surađivati.” „I ja”, odgovori Joona. Ostane mirno stajati, sluša zujanje lampi i koncentrira se kako bi se pripremio da prihvati utiske i othrva se porivu da okrene glavu i ne gleda.

34

15.

JOONA PRIĐE NIŠI i vratima bez kvake. Brava s ključem još je na mjestu. Na trenutak zatvori oči pa uđe u sobicu. Sve je mirno i osvijetljeno. Zagrijani zrak zasićenje mirisom krvi i mokraće. Prisili se da udahne kako bi osjetio i druge mirise: vlažnog drva, znojnih plahti i dezodoransa. U vrućemu metalu reflektora nešto pucketa. Kroza zidove dopire prigušeni lavež. Joona nepomično stoji, prisiljava se da gleda tijelo na krevetu. Zadrži pogled na svakom detalju iako bi najradije otišao, napustio tu kuću, izašao na svježi zrak i produžio u tamu šume. Krv je curila preko poda i poprskala namještaj s izbljedjelim biblijskim motivima pričvršćen za pod i zidove. Prskala je sve do stropa i prema zahodu bez vrata. Na krevetu leži mršava djevojčica rane pubertetske dobi. Polegnuta je na leđa s dlanovima preko lica. Odjevena je samo u bijele pamučne gaćice. Grudi su joj prekrivene laktovima, a nožni zglobovi prekriženi. Joona osjeća kako mu srce lupa, osjeća svoju krv kako kola žilama do mozga, osjeća puls kako mu tutnji u sljepoočnicama. Prisiljava se da gleda, registrira i razmišlja. Djevojčino je lice sakriveno. Kao da se boji, kao da ne želi vidjeti napadača. Prije nego što je polegnuta na krevet, bila je izložena užasnom nasilju. Riječ je o brojnim udarcima tupim predmetom u tjeme. Tako malena djevojčica, sigurno se strašno bojala. Prije samo nekoliko godina bila je dijete, ali slijed događaja u njezinu životu doveo ju je do ove sobe, do ovog specijalnog doma za mlade. Možda samo nije imala 35

sreće s roditeljima i udomiteljskim obiteljima. Možda su mislili da će joj ovdje biti dobro. Joona dobro promotri svaki grozni detalj sve dok ne osjeti da više ne može izdržati. Na trenutak zažmiri i misli na lice svoje kćeri i nadgrobni spomenik koji nije njen, a onda otvori oči i nastavi istragu. Sve upućuje na to da je žrtva sjedila na stolcu za stolićem kad je bila napadnuta. Joona pokuša dokučiti koji su pokreti prouzročili prskanje krvi. Svaka kapljica krvi leteći kroz zrak zadobije okrugli oblik i promjer od pet milimetara. Ako je kapljica manja, to znači da je bila pod utjecajem vanjske sile koja ju je razdvojila na manje kapljice. Prskanje krvi. Joona stoji na dva podloška ispred stolića, vjerojatno točno na onome mjestu gdje je prije nekoliko sati stajao ubojica. Djevojčica je tada sjedila na stolcu s druge strane stola. Promatra uzorak od prskanja krvi, okrene se natrag i vidi kako je krv prsnula visoko po zidu. Napadač je mnogo puta zamahnuo kako bi mogao jače udariti i svaki je put mijenjao smjer udarca, odakle i takav uzorak krvi po zidu. Joona je na mjestu zločina već duže nego što bi ijedan policijski inspektor bio. Ali još nije gotov. Vrati se do djevojčice na krevetu, stane ispred nje, vidi piercing u pupku, otisak usana na čaši s vodom, vidi da je dala odstraniti madež ispod desne dojke, vidi svijetle dlačice po potkoljenicama i požutjelu modricu na bedru. Pažljivo se nagne nad nju. Njena gola koža još uvijek ispušta malo topline. Promatra ruke kojima je prekrila lice i uoči da nije izgrebla napadača, nema ničega ispod noktiju. Odmakne se za nekoliko koraka i ponovno je pogleda. Bijela koža. Dlanovi preko lica. Prekriženi nožni zglobovi. Gotovo da uopće nema krvi po tijelu. Samo je jastuk krvav. Ona je čista. Joona se ogleda po sobi. Iza vrata je mala polica s dvije vješalice za odjeću. Na podu ispod police stoji par tenisica u koje su nagurane bijele čarape, a na jednoj kuki vise izblijedjele traperice, crna majica s kapuljačom i traper-jakna. Na polici je mali bijeli grudnjak. Joona ne dira odjeću, ali čini se da na njoj nema krvi. Očito se svukla i tamo objesila odječu prije nego što je ubijena. 36

Ali zašto nigdje na tijelu nema krvi? Zacijelo ju je nešto štitilo. Ali što? Ovdje nema ničega

37

16.

JOONA HODA SUNCEM OBASJANIM DVORIŠTEM i razmišlja kako je djevojčica umrla groznom, nasilnom smrću, ali joj je tijelo ipak ostalo čisto i bijelo poput kamena u moru. Gunnarsson mu je rekao da je divljački napadnuta. Joona razmišlja kako je to bio jak napad, gotovo očajnički jak, ali ne divljački u smislu nekontroliranoga. Udarci su bili promišljeni, namjera im je bila da je ubiju, ali je tijelo većinom pažljivo tretirano. Gunnarsson sjedi na haubi svog mercedesa i razgovara na mobitel. Suprotno uobičajenom razvoju događaja, istraga ubojstva ostavljena bez vodstva ne završi u kaosu, nego se riješi sama od sebe, tako to obično bude. Ali Joona nikada nije očekivao ni vjerovao da će se red uspostaviti sam od sebe. Naravno, zna da je ubojica gotovo uvijek netko od bliskih osoba koje su ubrzo nakon ubojstva nazvale policiju i priznale, ali u ovome slučaju ne računa na to. Ona sada leži na krevetu, pomisli. Ali kad je ubijena, sjedila je za stolom, samo u gaćicama. Teško je vjerovati da se to odvijalo u potpunoj tišini. Na ovakvome mjestu sigurno postoji svjedok. Neka od djevojaka sigurno je nešto čula ili vidjela, pomisli Joona hodajući prema kolibici. Neka je sigurno slutila što će se dogoditi, primijetia prijetnju ili sukob. Pas cvili ispod drveta, grize uzicu pa ponovno zalaje. Joona produži do dvojice muškaraca koja razgovaraju ispred kolibe, zna da jedan od njih mora biti koordinator mjesta zločina, muškarac pedesetih godina s razdjeljkom sa strane i u tamnoplavoj policijskoj majici. Drugi vjerojatno nije policajac. Neobrijan je, a pogled mu je prijateljski i umoran. „Joona Linna, promatrač iz Državne kriminalističke policije”, kaže i rukuje se s obojicom. 38

„Åke”, kaže koordinator. „Ja sam Daniel”, kaže muškarac umornih očiju. „Socijalni radnik tu u domu... Došao sam čim sam čuo što se dogodilo.” „Imate li malo vremena?” pita Joona. „Htio bih porazgovarati s djevojkama, a onda bi vjerojatno bilo dobro da ste i vi sa mnom.” „Sada?” pita Daniel. „Ako možete”, odgovori Joona. Muškarac zatrepće iza naočala i zabrinuto kaže: „Problem je samo što su dvije štićenice iskoristile priliku da pobjegnu u šumu...” „Pronađene su”, objasni Joona. „Da, znam, ali trebao bih razgovarati s njima”, kaže Daniel i odjednom se nesvjesno nasmiješi. „Tražile su da ih policajac nosi natrag.” „Gunnarsson će im sigurno ispuniti tu želju”, odgovori Joona i produži prema malenoj crvenoj kolibi. Razmišlja kako će pri tom prvom susretu pokušati proniknuti u štićenice, vidjeti kakvi su njihovi međusobni odnosi, što struji ispod površine. Ako je neka od njih nešto vidjela, onda će to druge u grupi nesvjesno pokazati, okrenuti se prema njoj poput igle na kompasu. Joona zna da nema ovlasti za ispitivanje, ali mora znati postoji Ii svjedok, pomisli saginjući glavu da prođe kroz niske vratnice.

39

17.

POD ZAŠKRIPI KAD JOONA UĐE u kolibicu i prekorači prag. Tri djevojčice nalaze se u toj maloj prostoriji. Najmlađoj od njih ne može biti više od dvanaest godina. Koža joj je ružičasta, a kosa crvena poput bakra. Sjedi na podu naslonjena na zid i gleda televiziju šapćući nešto u bradu, zatim nekoliko puta udari glavom u zid, zažmiri pa nastavi gledati televiziju. Druge dvije kao da je i ne primjećuju. Samo leže na smeđem samtenom kauču i listaju stare modne časopise. Psihologinja iz okružne bolnice u Sundsvallu sjedne na pod pokraj i crvenokose djevojčice. „Ja sam Lisa”, pokuša joj se prijateljski obratiti. „Kako se ti zoveš?” Djevojčica ne skida pogleda s televizora. Gleda reprizu serije Blue Water High. Ton je pojačan i hladni sjaj širi se prostorijom. „Znaš li priču o Palčići?” pita Lisa. „Ja se često osjećam kao ona. Malena poput palca... Kako se ti osjećaš?” „Ko Jack Trbosjek”, odgovori ona dječjim glasom ne skidajući pogled s televizora. Joona uđe i sjedne u fotelju ispred televizora. Jedna od djevojaka na kauču gleda ga velikim očima, ali smiješeći se spusti glavu kad je pozdravi. Jaka je, ima izgrizene nokte i odjevena je u traperice i crnu majicu s natpisom „Žileti bole manje od života”. Oči je našminkala plavo, a oko ruke joj je svjetlucava gumica za kosu. Druga djevojka izgleda starije i nosi odrezanu majicu kratkih rukava sa slikom konja te ogrlicu od bijelih perli oko vrata, a pregibi ruku puni su joj ožiljaka od igle. Vojničku jaknu smotala je u jastuk ispod glave. „Indie?” kaže starija prigušeno. „Jesi ušla da vidiš kako izgleda prije nego što je došao pandur?” „Ne želim imati noćne more”, odgovori jaka djevojka lijeno. „Jadna mala Indie”, naruga joj se starija djevojka. „Ha?” 40

„Bojiš se noćnih mora...” „Da, bojim se.” „Koji jebeni”, nasmije se ova, „koji jebeni ego...” „Daj začepi, Caroline”, prodere se crvenokosa djevojčica. „Miranda je ubijena”, nastavi Caroline. „To je možda malo gore od...” „Meni je samo drago što ona više nije tu”, kaže Indie. „Ti si totalno luda”, nasmiješi se Caroline. „Ma ona je bila luda, opekla me cigaretom i...” „Daj, prestani pizditi”, prekine ih crvenokosa. „I udarila me užetom za preskakanje”, nastavi Indie. „Stvarno si odvratna”, uzdahne Caroline. „Ma kako ne, mogu ja to i reći ako se ti od toga bolje osjećaš”, naruga joj se Indie. „Baš je jako tužno što je ta krava mrtva, ali ja...” Mala crvenokosa ponovno udari glavom u zid i zatvori oči. Ulazna se vrata otvore i dvije odbjegle štićenice uđu s Gunnarssonom.

41

18.

JOONA SJEDI NASLONJEN U FOTELJI, lice mu je mirno, tamni se sako otvorio i malo presavio, mišićavo je tijelo opušteno, ali oči su mu sive poput zaleđenog morskog zaljeva dok promatra djevojke koje ulaze u sobu. Ostale djevojke glasno viču i smiju se. Lu Chu hoda pretjerano njišući bokovima i pokaže znak pobjede. „Lezba luzerica”, poviče Indie. „Možemo se zajedno istuširati”, odgovori joj Lu Chu. Socijalni radnik Daniel Grim uđe u kolibu iza djevojaka. Očito je da pokušava navesti Gunnarssona da ga posluša. „Samo bih htio da budete malo blaži prema djevojkama”, kaže Daniel i tiše nastavi: „Plašite ih samom svojom prisutnošću...” „Ne brini se”, smiri ga Gunnarsson. „Ali kad se brinem”, odgovori mu Daniel iskreno. „Ha?” „Stvarno se brinem”, kaže. „E, u tome mi se slučaju fućka za tebe”, uzdahne Gunnarsson. „Pusti me da radim svoj posao.” Joona vidi da je socijalni radnik neobrijan i obukao je majicu naopako. „Samo bih htio da shvatite... Ovim djevojkama policija ne predstavlja sigurnost.” „Ma kako ne”, našali se Caroline. „Drago mi je čuti”, kaže joj Daniel smiješeći se pa se ponovno okrene Gunnarssonu. „Ozbiljno... Za većinu naših štićenica policija je bila prisutna kad im je bilo najteže u životu.” Joona vidi da Daniel itekako shvaća da gnjavi, ali ipak želi još nešto raščistiti: „Razgovarao sam s koordinatorom o smještaju za...” „Čekaj, jedno po jedno”, prekine ga Gunnarsson. 42

„To je važno, zato što...” „Pizdo”, kaže Indie iživcirano. „Jebi se”, kaže Lu Chu. „Zato što bi im to moglo naškoditi”, nastavi Daniel. „Štićenicama bi moglo naškoditi ako budu prisiljene ovdje provesti noć.” „Da odu u hotel?” pita Gunnarsson. „Pa, jebote, tebe treba ubiti!” zavrišti Almira i baci čašu na Indie. Čaša tresne o zid i razbije se, voda i komadići stakla padnu na pod. Daniel im brzo pritrči, Almira se okrene, ali Indie je stigne nekoliko puta udariti šakama u leđa prije nego što ih Daniel razdvoji. „Da ste odmah prestale!” vikne. „Almira je pizda i...” „Smiri se, Indie”, kaže on i uhvati je za ruku. „Razgovarali smo o ovome, zar ne?” „Da”, odgovori ona mirnije. „Ti si ustvari dobra cura”, kaže on smiješeći se. Ona kimne i s Almirom počne skupljati krhotine s poda. „Idem po usisavač”, kaže Daniel i izađe iz kolibe. Zatvori vrata za sobom, ali ona se ponovno otvore, pa ih zalupi tako da je slika s motivom slikara Carla Larssona zazveckala na zidu. „Je li Miranda imala neprijatelja?” izbaci Gunnarsson pitanje. „Ne”, odgovori Almira i zahihoće. Indie baci pogled na Joonu. „Slušajte me!” kaže Gunnarsson povišenim glasom. „Sada da ste samo odgovarale na moja pitanja, bez glupiranja i vikanja. To valjda nije tako prokleto teško!” „Ovisi o pitanjima”, odgovori Caroline mirno. „Ja namjeravam vikati”, promrmlja Lu Chu. „Istina ili izazov?” kaže Indie i smiješeći se pokaže na Joonu. „Istina”, odgovori Joona. „Ja tu ispitujem”, usprotivi se Gunnarsson. „Što ovo znači?” pita Joona i dlanovima prekrije lice. „Što? Ne znam”, odgovori Indie. „Vicky i Miranda su se tako igrale...” 43

„Joj, daj više”, prekine je Caroline. „Ti nisi vidjela Mirandu, točno je tako ležala, i bilo je puno krvi, svuda je bila krv i...” Glas joj pukne, rasplače se, psihologinja joj priđe i pokuša je smiriti prigušenim glasom. „Tko je Vicky?” pita Joona pa ustane iz fotelje. „Ona je zadnja došla u dom...” „Stvarno, gdje je ona?” prekine je Lu Chu. „Gdje je njena soba?” pita Joona brzo. „Valjda je pobjegla svom jebaču”, kaže Tuula. „Mi se obično najedemo Stesolida i spavamo ko...” „O kome govorimo?” pita Gunnarsson povišenim glasom. „Vicky Bennet”, odgovori Caroline. „Nisam je vidjela cijelo...” „Pa gdje je ona?” „Vicky ima jako puno slova”, nasmije se Lu Chu. „Ugasi televizor”, kaže Gunnarsson živčano. „Hoću da se sve smirite i...” „Ne deri se”, zaurla Tuula i pojača ton na televizoru. Joona čučne ispred Caroline pa je ozbiljno i smireno pogleda u oči. „Gdje je Vickyina soba?” „Na kraju hodnika”, odgovori Caroline.

44

19.

JOONA IZAĐE IZ KOLIBE i žurnim korakom prijeđe preko dvorišta, sretne socijalnog radnika s usisavačem, pozdravi tehničare, velikim se koracima popne stepenicama i ponovno uđe u glavnu zgradu. Unutra je mračno, lampe su ugašene, ali podlošci sjaje poput silicija. Jedna djevojčica nedostaje, razmišlja Joona. Nitko je nije vidio. Možda je pobjegla u cijelom tom kaosu, možda joj druge štićenice pokušavaju pomoći ne želeći reći što znaju. Istraga mjesta zločina tek je počela, sobe nisu pretražene. Cijeli dom trebalo bi pročešljati, ali nije bilo vremena, previše se toga događalo istovremeno. Štićenice su nervozne i uplašene. Služba za potporu žrtvama trebala bi biti ovdje. Policija treba pojačanje, više tehničara, više resursa. Joona se naježi pri pomisli da se nestala djevojka možda skriva u svojoj sobi. Možda je nešto vidjela i toliko se uplašila da se ne usuđuje izaći. Joona produži hodnikom koji vodi do soba djevojaka. Čuje se tiha škripa iz dasaka koje čine zidove i spojeva, ali inače je sve tiho. U niši su odškrinuta vrata bez kvake. Tamo leži mrtva djevojka na krevetu lica prekrivena dlanovima. Joona se odjednom sjeti da je vidio tri vodoravne pruge krvi na okviru niše. Razmrljana krv s tri prsta, ali bez otisaka. Joona je pogledao pruge, ali je bio toliko zauzet slaganjem utisaka s mjesta zločina da je tek sad shvatio da su na krivoj strani. Tragovi nisu vodili od mjesta zločina, nego u suprotnom smjeru, dalje u hodnik. Blijedi razgaženi tragovi čizama, cipela i bosih nogu vodili su u svim smjerovima, ali one tri pruge na okviru vodile su u hodnik. Ta osoba krvavih ruku imala je nekog posla u jednoj od soba drugih štićenica. „Samo ne još mrtvih”, prošapće Joona.

45

Navuče rukavice od lateksa i krene do zadnje sobe u hodniku. Kad otvori vrata, začuje šuškanje i naglo zastane pokušavajući vidjeti o čemu je riječ. Zvuk iščezne. Joona u mraku oprezno ispruži ruku do prekidača. Ponovno začuje šuškanje i neobično metalno zveckanje. „Vicky?” Pipa po zidu, pronađe prekidač i upali svjetlo. Žuta svjetlost obasja asketsku sobu. Ponovno zaškripi i prozor koji gleda prema šumi i jezeru malo se otvori. U kutu zašuška, i Joona vidi prevrnutu krletku za ptice. Žuti kanarinac lepeće krilima i penje se navrh krletke. Osjeća se jak miris krvi. Mješavina mirisa željeza i nečeg drugog, slatkog i užeglog. Joona navuče plastične podloške za hodanje i polako uđe u sobu. Oko prozorske kvake tragovi su krvi. Jasni otisci ruku pokazuju kako se netko popeo na prozorsku dasku, uhvatio za okvir i vjerojatno skočio na travnjak. Priđe krevetu. Kad makne pokrivač, od vrata preko leđa prošire mu se trnci. Plahta je skorena od krvi. Ali onaj tko je tu ležao nije bio ozlijeđen. Krv je sasušena, razmrljana. U krevetu je spavala osoba posve zamrljana krvlju. Joona pokuša shvatiti smjer kretanja. Stvarno je spavala, pomisli. Pokuša podići jastuk, ali zapeo je. Zalijepljen je za plahtu i madrac. Joona ga povuče. Ispod je čekić prekriven tamnom krvlju, smeđim komadićima i dlakama. Većinu krvi upila je tkanina, ali oko metalnog dijela čekića kapi su još uvijek vlažne i svjetlucaju.

46

20.

BIRGITTAGÅRDEN JE OKUPAN BLAGOM, lijepom svjetlošću, a jezero Himmelsjön očaravajuće svjetluca između visokih starih stabala. Ali prije samo nekoliko sati Nina Molander ustala je da ode na zahod i pronašla Mirandu mrtvu u krevetu. Probudila je ostale, izbila je panika, i nazvale su socijalnog radnika Daniela Grima, koji je odmah obavijestio policiju. Nina Molander bila je u šoku i hitna pomoć odvezla ju je u okružnu bolnicu u Sundsvallu. Gunnarsson stoji u dvorištu sa socijalnim radnikom Danielom Grimom i Sonjom Rask. Gunnarsson je otvorio prtljažnik svog bijelog mercedesa i stavio unutra skice tehničara s mjesta zločina. Zavezani pas neprekidno uznemireno laje i navlači uzicu. Kad je Joona stao iza auta i prošao rukom kroz raskuštranu kosu, njih se troje već okrenulo prema njemu. „Djevojka je pobjegla kroz prozor”, kaže on. „Pobjegla?” kaže Daniel zapanjeno. „Vicky je pobjegla? Zašto bi...” „Na okviru prozora ima krvi, krevet joj je pun krvi i...” „To valjda ne znači...” „Ispod njenog jastuka bio je krvavi čekić”, završi Joona. „To ne može biti”, kaže Gunnarsson živčano. „To ne može biti jer je napad bio stravičan.” Joona se ponovno okrene prema socijalnom radniku Danielu Grimu. Njegovo lice izgleda iskreno i ranjivo na sunčevoj svjetlosti. „Što ti kažeš?” pita ga Joona. „Što? Da je Vicky... To je totalno ludo”, odgovori Daniel. „Zašto?”

47

„Samo zbog toga što ste do maloprije”, kaže on i spontano se nasmiješi, „do maloprije ste bili potpuno sigurni da se radi o odraslome muškarcu. Vicky je malena, nema ni pedeset kila, zapešća su joj tanka kao...” „Je Ii nasilna?” pita Joona. „Vicky nije ovo učinila”, odgovori Daniel mirno. „Dva sam mjeseca radio s njom i mogu reći da to nije bila ona.” „Je li bila nasilna prije nego je stigla ovamo?” „Hipokratova zakletva obvezuje me na šutnju, kao što znate”, odgovori Daniel. „Pa valjda ti je jasno da samo gubimo vrijeme s tvojom jebenom Hipokratovom zakletvom”, kaže Gunnarsson. „Mogu reći da učim određene štićenice da ne reagiraju agresijom... da se ne naljute kad dožive razočaranje ili strah”, kaže im Daniel sabrano. „Ali ne Vicky”, kaže Joona. „Ne.” „Zašto je ona onda ovdje?” pita Sonja. „Nažalost, ne smijem govoriti o pojedinim slučajevima.” „Ali ne smatraš je nasilnom?” „Ona je dobra”, odgovori on jednostavno. „Što onda misliš da se dogodilo? Zašto ima krvavi čekić pod jastukom?” „Ne znam, to mi nije jasno. Možda je nekome pomogla? Sakrila oružje?” „Koje su štićenice nasilne?” pita Gunnarsson ljutito. „Ne smijem nikoga razotkriti, morate me razumjeti.” „Razumijemo”, odgovori Joona. Daniel se zahvalno okrene prema njemu i pokuša mirnije disati. „Ali pokušajte razgovarati s njima”, kaže Daniel. „Jer onda ćete brzo shvatiti na koga mislim.” „Hvala”, kaže Joona i krene. „Zapamtite da su izgubile prijateljicu”, doda Daniel brzo. Joona zastane i ponovno mu priđe. „Znaš li u kojoj je sobi pronađena Miranda?” „Ne, ali pretpostavio sam...” Daniel utihne i odmahne glavom. 48

„Jer teško mi je povjerovati da je to njena soba”, kaže Joona. „Gotovo je prazna, nalazi se s desne strane, iza zahoda.” „Izolacija”, odgovori Daniel. „Zašto cure završe tamo?” pita Joona. „Zato što...” Daniel utihne, izgleda kao da razmišlja. „Čega si se sjetio?” „Vrata bi trebala biti zaključana”, kaže on. „Ključ je u bravi.” „Koji ključ?” pita Daniel povišenim glasom. „Samo Elisabet ima ključ sobe za izolaciju.” „Tko je Elisabet?” pita Gunnarsson. „Moja žena”, odgovori Daniel. „Ona je noćas bila dežurna...” „Ali gdje je sada?” pita Sonja. „Molim?” kaže Daniel i zbunjeno je pogleda. „Je li kod kuće?” pita ga ona. Daniel izgleda iznenađeno i nesigurno. „Pretpostavio sam da je Elisabet otišla s Ninom u bolnicu”, kaže on polagano. „Ne, Nina Molander je otišla sama”, odgovori mu Sonja. „Naravno da je Elisabet otišla s njom u bolnicu, ne bi nikada ostavila štićenicu da...” „Ja sam prva došla ovamo”, prekine ga Sonja. Glas joj je zbog umora isprekidan i hrapav. „Nije bilo nikoga od osoblja”, nastavi ona. „Samo hrpa uplašenih cura.” „Ali moja žena je...” „Nazovi je”, kaže Sonja. „Pokušao sam, ali mobitel joj je isključen”, kaže Daniel tiho. „Mislio sam... pretpostavljao sam...” „Kvragu, koji je ovo kaos”, kaže Gunnarsson. „Moja žena, Elisabet”, nastavi Daniel, glas mu sve više podrhtava, „ima srčanu manu, moglo bi se dogoditi, možda je...” „Pokušaj se smiriti”, kaže Joona. 49

„Moja žena ima povećano srce i... Noćas je bila dežurna i trebala je biti ovdje... Mobitel joj je isključen i...”

50

21.

DANIEL IH OČAJNO GLEDA, petlja oko patentnog zatvarača na jakni i ponavlja da njegova žena ima srčanu manu. Pas zalaje i tako jako nategne uzicu da se gotovo uguši, zahriplje i nastavi lajati. Joona priđe psu koji laje pod drvetom. Pokuša ga smiriti i otkvačiti uzicu s njegove ogrlice. Čim je uspio, pas pojuri preko dvorišta do jedne manje kuće. Joona ga slijedi dugačkim koracima. Pas grebe po pragu vrata, cvili i dašće. Daniel Grim zuri u Joonu i psa pa krene prema njima. Gunnarsson mu vikne da stane, ali Daniel ne staje. Tijelo mu je ukočeno, a lice očajno. Šljunak mu škripi pod nogama. Joona pokuša smiriti psa, uhvati ga za ogrlicu i odvuče natrag, dalje od vrata. Gunnarsson potrči preko dvorišta i uhvati Daniela za jaknu, ali ovaj se istrgne, padne, ogrebe ruku na šljunak i ustane. Pas laje i otima se, tijelo mu je ukočeno. Policajac u uniformi stane ispred vrata. Daniel se pokuša progurati pored njega, viče plačnim glasom: „Elisabet! Elisabet! Moram...” Policajac ga pokušava odvući dok Gunnarsson hita do Joone i pomaže mu sa psom. „Moja žena”, cvili Daniel. „To bi mogla biti moja...” Gunnarsson odvuče psa natrag do drveta. Pas dašće, grebe šapama po šljunku i zalaje prema vratima. Joona osjeti ubod boli u očima dok navlači rukavicu od lateksa. Na izrezbarenoj drvenoj pločici ispod niske krovne grede piše „Praonica”. Joona oprezno otvori vrata i zaviri u mračnu prostoriju. Mali je prozor otvoren i stotine muha zuje u zraku. Posvuda po izlizanim podnim daskama vide se krvavi otisci psećih šapa. Joona ne ulazi, nego se samo pomakne ustranu da vidi što je s druge strane zazidane peći. 51

Poklopac mobitela zasvjetluca pokraj pruge razmrljane krvi. Kad se nagne kroz vrata, bolje čuje zujanje muha. Žena od pedesetak godina leži na leđima otvorenih usta u lokvi krvi. Odjevena je u traperice, ružičaste čarape i sivu vestu. Žena je očito pokušala pobjeći, cijeli joj je gornji dio lica i glave smrskan.

52

22.

PIA ABRAHAMSSON SHVATI DA VOZI malo prebrzo. Namjeravala je ranije otići, ali se sastanak svećenika u Östersundu odužio. Pia pogleda svog sina u retrovizoru. Glava mu visi preko ruba sjedalice. Oči iza naočala zatvorene su. Jutarnje sunce svjetluca između drveća i preko njegova mirnog, malenog lica. Uspori na osamdeset kilometara na sat iako cesta vodi sasvim ravno kroz borovu šumu. Cesta je sablasno prazna. Prije dvadeset minuta prošla je pokraj jednog teretnjaka natovarenog trupcima, a nakon toga nije vidjela nikoga. Zaškilji da bolje vidi. Prođe pokraj ograde koja sprečava divljač da izađe na cestu. Čovjek je vjerojatno najprestrašenije stvorenje na svijetu, pomisli. Ova zemlja ima osam tisuća kilometara takvih ograda. Ne kako bismo zaštitili životinje, nego kako bismo zaštitili ljude. Kroz ovo more šuma vijugaju uske ceste koje su s obje strane zaštićene visokim ogradama. Pia Abrahamsson nabrzinu baci pogled na Dantea na stražnjem sjedalu. Zatrudnjela je dok je radila kao svećenica u župi Hasselby. Otac je bio urednik Crkvenih novina. Stajala je tako, tridesetšestogodišnjakinja, s testom za trudnoću u ruci. Zadržala je dijete, ali ne i njegova oca. Sin je najbolje što joj se dogodilo u životu. Dante spava u svojoj sjedalici. Glava mu teško pada na prsa, a dekica mu je pala na pod. Prije nego što je zaspao, bio je toliko umoran da je zbog svega plakao. Plakao je jer auto smrdi po maminu parfemu i zato što je Super Mario pojeden. 53

Do Sundsvalla je ostalo još barem dvadeset kilometara, a onda još četiristo šezdeset do Stockholma. Piji Abrahamsson sada se stvarno piša popila je previše kave na sastanku. Mora uskoro doći do neke benzinske stanice. Kaže sama sebi da ne bi smjela stati usred šume. Ne bi smjela, ali će to svejedno učiniti. Pia Abrahamsson, koja svake nedjelje propovijeda kako se sve događa s razlogom, za samo će nekoliko minuta postati žrtva slijepe, ravnodušne slučajnosti. Polako skrene na rub ceste uz jedan puteljak i zastane kod zaključane brklje koja zatvara ogradu za divljač. Iza brklje puteljak se proteže ravno u šumu do mjesta na kojem skladište drvo. Pomisli kako će se samo maknuti od ceste da je nitko ne vidi i ostaviti vrata automobila otvorena da može čuti ako se Dante probudi. „Mama?” „Spavaj još malo.” „Mama, nemoj ići.” „Dušo”, kaže mu Pia. „Moram piškiti. Ostavit ću vrata otvorena. Vidim te cijelo vrijeme.” On je gleda pospanim očima. „Neću biti sam”, prošapće. Ona mu se nasmiješi i pogladi ga po znojnom obrazu. Zna da ga previše štiti, da od njega pravi pravog mamina sinčića, ali ne može si pomoći. „Samo malo, malo”, pogladi ga. Dante je uhvati za ruku i pokuša spriječiti da ode, ali ona se izvuče i uzme mokru maramicu iz paketića. Pia izađe iz auta, provuče se ispod brklje, nastavi puteljkom, okrene se i mahne Danteu. Što ako neko skrene tu autom i snimi je mobitelom dok čuči gole guzice. Fotografije svećenice koja piša kružile bi po YouTubeu, Facebooku, forumu Flashbacka, blogovima i brbljaonicama. Zadrhti, siđe sa staze i uđe dublje u šumu. Teški strojevi, pile i bageri razrovali su teren. Kad je sigurna da je više nitko ne može vidjeti s ceste, spusti gaćice, podigne suknju i čučne. 54

Primijeti da je umorna, butine joj počnu podrhtavati, pa se uhvati za meku mahovinu koja raste oko drveta. Ispuni je olakšanje i zatvori oči. Kad ponovno podigne pogled, vidi nešto neshvatljivo. Neka životinja podigla se na dvije noge i tetura puteljkom, pogrbljena. Tanka prilika, prljava od krvi i blata. Pia prestane disati. To nije životinja, nego kao da se dio šume otkinuo i oživio. Kao djevojčica napravljena od grančica. Stvorenje zatetura, ali onda produži prema brklji. Pia se uspravi i krene za njim. Pokuša nešto reći, ali glas je izda. Grana joj krene pod nogom. Počne padati rijetka kišica. Kreće se polagano, kao u noćnoj mori; kao da ne može potrčati. Između drveća vidi kako je stvorenje već stiglo do auta. Sa zapešća te čudne djevojčice vise prljave vrpce. Pia se uspentra na puteljak i vidi kako stvorenje uzima njenu torbu sa sjedala, sjeda u auto i zatvara vrata. „Dante”, kaže Pia zadihano. Auto naglo krene, pregazi mobitel i ključeve, skrene ravno na glavnu cestu, zagrebe po ogradi koja odvaja suprotni trak, izravna se na cesti i nestane. Pia cvileći otrči do brklje i osjeti kako joj se cijelo tijelo trese. Ono što se dogodilo neshvatljivo je. Stvorenje od blata koje se samo pojavilo, odjednom, i sada je auta i njezina sina nestalo. Provuče se ispod brklje i izađe na veliku, pustu cestu. Ne vrišti, ne može vrištati. Sve što se čuje njeno je dahtanje.

55

23.

ŠUMA TITRA POKRAJ NJEGA dok kapljice kiše kuckaju po velikom prozoru. Danski kamiondžija Mads Jenssen ugleda ženu kako stoji nasred ceste dvjesto metara dalje. Tiho opsuje i zatrubi. Žena se trgne od dubokog zvuka trube, ali umjesto da se makne, ostane na cesti. Vozač ponovno zatrubi i tada žena polako zakorači naprijed, podigne bradu i gleda kamion koji joj se približava. Mads Jenssen počne usporavati i osjeća silu prikolice Fliegel kako pritišće o stari kamion. Mora jače prikočiti, priključak je loš, u mjenjaču brzina zaškripi i škripa se proširi prikolicom prije nego što uspije zaustaviti kamion. Okretaji se smanje i tutnjanje postaje sve teže. Žena stoji samo tri metra od kamiona. Tek sada vozač primijeti da ispod traper-jakne ima crnu svećeničku odoru. Mali pravokutnik bijelog ovratnika sjaji na crnoj košulji. Ženino je lice ranjivo i neobično blijedo. Kad im se pogledi sretnu kroz staklo, niz obraze joj poteku suze. Mads Jenssen uključi žmigavce i izađe iz kabine. Iz motora dopiru toplina i miris dizela. Kad zaobiđe kamion, vidi da se žena rukom oslonila o far i teško diše. „Što radite?” pita Mads. nje.

Ona ga pogleda razrogačenim očima. Žuto svjetlo iz žmigavaca pulsira preko „Trebate pomoć?” pita je. Ona kimne i on je pokuša odvesti oko kabine. Kiša sve jače pada, brzo se mrači. „Je li vam netko naudio?”

Ona se malo opire, ali ipak ga slijedi i popne se na suvozačko mjesto. On zatvori vrata za njom, brzo se vrati na svoju stranu i popne u kabinu. „Ne mogu ovdje stajati”, kaže, pokrene teretnjak i uključi brisače. „Jeste li ozlijeđeni?” pita. Ona odmahne glavom držeći ruku na ustima. 56

„Moje dijete”, prošapće. „Moje...” „Što kažete?” pita on. „Što se dogodilo?” „Uzela mi je dijete...” „Nazvat ću policiju to hoćete? Da nazovem policiju?” „Oh Bože”, zacvili ona.

57

24.

KIŠA JAKO BUBNJA kao da vrije.

PO PROZORU,

brisači hitro razmiču vodu, cesta ispred njih izgleda

Pia sjedi u toploj kabini visoko iznad zemlje drhteći cijelim tijelom. Zna da je govorila nepovezano, ali sada čuje vozača kako razgovara s policijom. Rečeno mu je da produži cestom 86 pa skrene na cestu 330, gdje će ga u Timråu dočekati vozilo hitne pomoći koje će je odvesti u bolnicu u Sundsvallu. „Što? O čemu govorite?” pita Pia. „Ne radi se o meni. Moraju zaustaviti auto, to je jedino važno.” Danski vozač upitno je pogleda i ona shvati da se mora koncentrirati i suvislo govoriti. Mora se smiriti iako ne osjeća tlo pod nogama, iako ima osjećaj da pada. „Moj sin je otet”, kaže. „Kaže da joj je sin otet”, ponovi vozač u mobitel. „Policija mora zaustaviti auto”, nastavi ona. „To je toyota... crvena Toyota Auris. Ne sjećam se registracije, ali...” Šofer kaže operativcu na centrali da pričeka. „Na ovoj je cesti, ispred nas... Morate ga zaustaviti... Moj sin ima samo četiri godine, sjedio je u autu kad sam...” On ponovi njene riječi centrali, kaže da vozi teretnjak u smjeru istoka cestom 86, četrdesetak kilometara od Timråa. „Moraju požuriti...” Teretnjak uspori, prođe pokraj savijenog semafora, prođe kružni tok, prikolica tutnji dok gume prelaze preko ležećih policajaca, a onda ponovno ubrza pored bijele ciglene zgrade i produži cestom koja vodi uz rijeku. Centrala poveže danskog vozača s policajkom u patrolnom vozilu. Kaže da se zove Mirja Zlatnek i da se nalazi samo trideset kilometara dalje, na cesti 330 u Djupängenu.

58

Pia Abrahamsson uzme mobitel i proguta knedlu kako bi suzbila mučninu. Čuje da joj glas zvuči sabrano, iako podrhtava: „Slušajte me”, kaže. „Moj sin je otet i auto vozi po... Čekajte...” Okrene se prema šoferu. „Gdje smo? Koja je ovo cesta?” „Osamdeset šest”, odgovori on. „Koliku prednost imaju?” pita policajka. „Ne znam”, kaže Pia. „Možda pet minuta.” „Jeste li prošli Indal?” „Indal”, ponovi Pia. „Još dvadeset kilometara dotamo”, kaže vozač glasno. „Onda ih imamo”, kaže policajka. „Tamo ćemo ih presresti...” Kad Pia Abrahamsson čuje te riječi, poteku joj suze. Brzo obriše obraze dok sluša kako policajka razgovara s kolegom. Blokirat će cestu 330 i most preko rijeke. Kolega se nalazi u Nordansjöu i obećao joj je da će biti tamo za manje od pet minuta. „To je dovoljno”, kaže policajka brzo. Teretnjak vozi cestom uz rijeku koja vijuga kroz Medelpad. Slijede auto u kojem je četverogodišnji sin Pije Abrahamsson. Iako ga ne mogu vidjeti, znaju da je negdje ispred njih. Jer drugih opcija nema. Cesta 86 vodi kroz nekoliko naselja, ali nema nikakvih izlaza, samo makadami koji vode ravno u šumu, nekoliko desetaka kilometara gore prema močvarnim područjima i područjima sječe šuma i tu im je kraj. „Ne mogu izdržati”, prošapće Pia. Cesta kojom voze dijeli se poput rašlji nekoliko desetaka kilometara dalje. Odmah iza malog naselja Indal jedan krak kreće preko mosta preko rijeke, a onda gotovo ravno prema jugu, dok drugi krak nastavlja slijediti rijeku prema obali. Pia sjedi čvrsto sklopljenih ruku i moli. Nešto dalje dva su policijska vozila prepriječila put na obje ceste. Jedno patrolno vozilo stoji na kraju mosta s druge strane rijeke, dok se drugo nalazi osam kilometara istočno. Teretnjak s danskim vozačem i svećenicom Pijom Abrahamsson upravo prolazi kroz Indal. Kroz gustu kišu vide prazan most preko visoke bujice vode i plavu rotirku policijskog vozila koja bljeska s druge strane mosta.

59

25.

POLICAJKA MIRJA ZLATNEK postavila je patrolno vozilo ukoso preko cijele ceste i povukla ručnu kočnicu. Kako bi je zaobišao, auto bi trebao otići na sam rub ceste i dva bi mu kotača završila u dubokom jarku. Ispred nje je dugačka, ravna cesta. Rotirka policijskog automobila baca plavu svjetlost preko mokrog asfalta, tamnih iglica drveća i između stabala. Kiša bubnja po krovu automobila. Mirja neko vrijeme nepomično sjedi i gleda kroz prozor pokušavajući shvatiti situaciju. Zbog jake kiše ne može daleko vidjeti. Računala je da će ovo biti vrlo miran dan jer su gotovo svi kolege zauzeti onim ubojstvom djevojčice u Birgittagårdenu. Čak je i Državna kriminalistička policija uključena u preliminarnu istragu. Nitko to ne zna, ali Mirja se počela bojati operativne strane svog posla iako ustvari nije doživjela ništa traumatično. Možda je to zbog onog slučaja kad je pokušala pomiriti strane u obiteljskoj drami, što je loše završilo, ali to je bilo prije mnogo godina. Nekako se sve više boji. Više voli administrativne poslove i rad na prevenciji zločina. Jutro je provela za pisaćim stolom čitajući recepte sa stranice ljubitelja hrane. Zapečeni file od losa, krumpir iz pećnice i bijeli umak od vrganja. Sočni pire od čičoke. Sjela je u auto i odvezla se do Djupängena kako bi provjerila jednu ukradenu prikolicu, kad je dobila obavijest o otetom dječaku. Mirja kaže samoj sebi da će riješiti tu situaciju s otetim dječakom. Jer auto s četverogodišnjim sinom te žene nema kamo. Ova je cesta poput dugačkog tunela, mreža iz koje nije moguće pobjeći. Teretnjak ga slijedi. 60

Auto s dječakom vjerojatno će krenuti preko mosta odmah iza Indala. A tamo je kolega Lasse Bengtsson blokirao cestu. Ili će doći ovamo – a ovdje ga čekam ja, razmišlja Mirja. A otprilike deset kilometara iza auta vozi teretnjak. Naravno, to ovisi o brzini automobila, ali za dvadeset minuta, ne više, doći će do konfrontacije. Mirja razmišlja kako dijete sigurno nije stvarno oteto. Vjerojatno je posrijedi borba oko skrbništva nad djetetom. Žena s kojom je razgovarala bila je previše uznemirena da bi joj mogla dati konkretnu informaciju, ali saznala je da se njen auto mora nalaziti negdje na potezu iza Nilsbölea. Uskoro će sve biti gotovo, kaže sama sebi. Uskoro će se moći vratiti u svoj ured u policijskoj postaji, popiti šalicu kave i pojesti sendvič sa šunkom. Ali istovremeno je nešto muči. Žena je govorila o nekoj djevojčici s rukama poput grana. Mirja je nije pitala kako se zove. Nije bilo vremena. Pretpostavljala je da je centrala uzela sve osobne podatke. Bilo je zastrašujuće koliko je bila uznemirena. Ubrzano je disala i opisala to što joj se dogodilo kao nešto neshvatljivo, nešto za što ne postoji razumno objašnjenje. Kiša bubnja po prozorima i haubi. Mirja stavi ruku na radio, ostane tako neko vrijeme sjediti pa pozove Lassea Bengtssona. „Što se događa?” pita. „Kiša pljušti k'o luda, ali inače je sve mirno, nijednog auta, nikog živog... Čekaj, vidim kamion, ogromni teretnjak na cesti tristo trideset.” „To je taj koji je nazvao”, odgovori Mirja. „A gdje je onda toyota”, kaže Lasse. „Stojim ovdje već petnaest minuta. Ako je nije oteo kakav leteći tanjur, stiže do tebe za pet minuta...” „Samo malo”, kaže Mirja brzo i prekine vezu s kolegom ugledavši svjetlost farova u daljini.

61

26.

MIRJA ZLATNEK IZAĐE IZ AUTA i pogrbi se. Zaškilji kroz gustu kišu prema autu koji joj se približava. Stavila je ruku na korice pištolja i krenula ususret autu mašući lijevom rukom vozaču da stane. Mjehurići teku s vodom preko ceste i padaju na travu u jarku. Mirja vidi kako automobil usporava i vidi svoju sjenu kako poskakuje cestom u svjetlu plavih rotirki koje joj dopire iza leđa. Glasovi preko radija tihi su i metalni, radio sve vrijeme krči, ali razgovor se svejedno jasno čuje. „Gadno krvavo”, ponavlja jedan mladi kolega dok opisuje kako je pronađena druga žrtva u Birgittagårdenu, sredovječna žena. Automobil se približava, sporo vozi, skrene na rub ceste i stane. Mirja Zlatnek krene prema njemu. Radi se o mazdi pickup s blatnim gumama. Vrata se otvore s vozačke strane i visoki muškarac u zelenom lovačkom prsluku i majici Helly Hansen izađe. Kosa mu je dugačka do ramena i začešljana, a lice široko, s velikim nosom i uskim očima. „Jeste li sami u autu?” poviče Mirja i obriše vodu s lica. On kimne i pogleda prema šumi. „Odmaknite se”, kaže ona dok se približava. On napravi minijaturni korak unatrag. Mirja se nagne naprijed kako bi mogla vidjeti unutrašnjost auta. Kosa joj je mokra i voda joj curi za vrat i po leđima. Teško je nešto vidjeti kroz kišu i prljavštinu prozora. Na vozačevu su sjedalu raširene novine. Sjedio je na novinama dok je vozio. Ona zaobiđe auto, približi se i pokuša vidjeti što to leži na pretrpanom stražnjem sjedalu. Stara deka i termosica. S policijskog radija čuje se nova poruka, ali više ne može razaznati riječi. Muškarčev je prsluk na ramenima već tamnozelen od kiše. Iza auta se čuje zvečanje, grebanje po metalu. 62

Kad pogleda muškarca, on joj se približio. Samo malo, manje od pola metra. Ili joj se to samo čini. Više nije sigurna. Gleda je, prelazi joj pogledom po tijelu, a onda mu se čelo namršti. „Stanujete li ovdje?” pita ga ona. Ona odmakne nogom prljavštinu s registracijskih tablica, zapiše broj pa krene dalje oko auta. „Ne”, odgovori on polako. Na podu kod suvozačkog mjesta leži ružičasta sportska torba. Mirja hoda oko auta, ali ne skida pogled s visokog muškarca. Otraga je nešto ispod zelene cerade zavezano jakim remenima. „Kamo ste krenuli?” pita ona. On stoji sasvim mirno i slijedi je pogledom. Odjednom krv poteče ispod cerade u utorima punima prljavštine i iglica. „Što to imate?” pita ona. Kad on ne odgovori, ona pruži ruku prema stražnjem remenu. Nije ga lako doseći mora se priljubiti uz auto. Muškarac se pomakne malo ustranu. Vršcima prstiju dodirnula je ceradu, ali ne skida pogled s muškarca. On obliže usnice kad ona podigne rub. Mirja izvadi pištolj, brzo pogleda i vidi vitku nogu mlade srne. Muškarac nepomično stoji u svjetlu koje bljeska, ali Mirja i dalje drži ruku na pištolju kad se odmakne od auta. „Gdje ste ustrijelili životinju?” „Ležala je na cesti”, objasni on. „Jeste li označili mjesto?” On polako pljune na tlo između svojih stopala. „Molim vas vozačku dozvolu”, kaže ona. On ne odgovara, izgleda da ne namjerava ništa učiniti. „Vozačku”, ponovi ona, ali istovremeno čuje kako joj glas zvuči nesigurno. „Gotovi smo”, kaže on i krene prema autu. „Po zakonu treba prijaviti pregažene životinje...” Muškarac sjedne za vozačko mjesto, zalupi vratima, pokrene auto i odveze se. Gleda ga dok prolazi pokraj policijskog auta s dva kotača u jarku. Kad se ponovno uspne na cestu i nestane, Mirja pomisli da je trebala bolje pretražiti auto, skinuti cijelu ceradu i pogledati ispod deke na stražnjem sjedalu. 63

Kiša šušti kroz lišće, u daljini iz jedne krošnje dopire graktanje vrane. Mirja se trgne kad čuje teško brujenje motora iza sebe. Okrene se i podigne pištolj, ali ne vidi ništa osim kiše.

64

27.

DANSKI VOZAČ MADS JENSSEN dobio je jezikovu juhu od svog nadležnog preko telefona. Vrat mu se zacrvenio dok je pokušavao objasniti situaciju. Pia Abrahamsson čuje živčani glas iz telefona, kako nadležni viče o koordinatama i kako je sjebao logistiku. „Ali”, pokušava reći Mads Jenssen, „zar ne bismo trebali pomagati ljudim...” „To ću ti oduzeti od plaće”, obrecne se nadležni na njega. „Tako ti ja pomažem.” „Baš ti hvala”, kaže Mads i prekine vezu. Pia šuteći sjedi pokraj vozača dok pokraj njih s obje strane ceste prolazi gusta šuma. U kabini tutnji od jake kiše. U dvostrukim bočnim retrovizorima vidi tešku prikolicu i drveće pored kojeg su prošli. Mads uzme nikotinsku žvakaću gumu i zuri ravno preda se u cestu. Čuje se brujenje motora i tutnjanje teških guma na asfaltu. Ona pogleda na kalendar koji se ljulja s kretanjem kamiona. Bujna žena koja grli labuda na napuhavanje u bazenu. U donjem kutu tog izblijedjelog papira piše „kolovoz 1968.” Cesta se spušta i težina željeznog tereta gura cijeli kamion naprijed. U daljini između drveća vidi se jako svjetlo koje bljeska kroz sivu kišu. Policijski automobil blokira cestu. Pia Abrahamsson osjeti kako joj srce brže lupa. Zuri u policijski automobil i ženu u tamnoplavoj majici koja maše cijelom rukom. Pia otvori vrata i prije nego što se kamion zaustavio. Brujenje motora odjednom je zaglušno, a ispod guma krčka. Osjeti vrtoglavicu dok se spušta iz kabine i hita prema policajki koja ih čeka. „Gdje je auto?” pita policajka. „Što? Što kažete?” Pia bulji u ženu i iz njezina mokrog lica pokušava shvatiti što se događa, ili je ozbiljan pogled samo još više uplaši. Ima osjećaj da će joj noge popustiti. 65

„Jeste li vidjeli auto kad ste prošli pokraj njega?” objasni policajka. „Prošli?” pita Pia slabim glasom. Mads Jenssen im priđe. „Nismo ništa vidjeli”, kaže policajki. „Mora da ste prekasno blokirali cestu.” „Prekasno? Pa i došla sam ovamo ovom cestom...” „Pa gdje je onda taj vražji auto?” pita on. Mirja Zlatnek otrči do patrolnog vozila i pozove kolegu. „Lasse?” pita zadihano. „Zvao sam te”, kaže on. „Nisi se javljala...” „Ne, bila sam...” „Je l’ sve dobro prošlo?” pita on. „Gdje je auto?” ona sad praktično viče. „Teretnjak je ovdje, ali auta nema.” „Nema drugog puta”, kaže on. „Moramo raspisati tjeralicu i zatvoriti cestu osamdeset šest u drugom smjeru.” „Odmah ću to srediti”, kaže on i prekine vezu. Pia Abrahamsson stigla je do auta. Kiša joj je promočila odjeću. Policajka Mirja Zlatnek sjedi na vozačkome mjestu, vrata su otvorena. „Rekli ste mi da ćete ga uhvatiti”, kaže Pia. „Da...” „Tako ste mi rekli i ja sam vam vjerovala.” „Znam, ni ja ne razumijem što se dogodilo”, kaže Mirja. „Nešto ne štima, po ovoj se cesti ne može voziti dvjesto na sat, nema šanse da je auto prešao most prije nego što je Lasse stigao tamo.” „Ali negdje jest”, kaže Pia grubo i skine ovratnik. „Čekajte”, kaže Mirja Zlatnek naglo. Pozove centralu. „Ovdje vozilo tristo dvadeset jedan”, kaže brzo. „Treba nam još jedna blokada ceste, što brže... Prije Aspena... Tamo ima jedna cestica, ako čovjek zna za nju, može njome od Kävste do Myckelsjöa... Da, točno... Tko? Dobro, onda je tamo za osam, deset minuta...” Mirja izađe iz auta i pogleda duž ceste kao da još uvijek očekuje toyotu. „Moj sin, je li nestao?” pita je Pia. 66

„Nemaju kamo pobjeći”, odgovori joj Mirja trudeći se biti strpljiva. „Shvaćam da se brinete, ali uhvatit ćemo ih sigurno su negdje skrenuli i stali, ali ne mogu nikamo pobjeći...” Utihne, obriše kišu s čela, udahne i nastavi: „Blokirat ćemo sve ceste, a onda ćemo pozvati helikopter spasilačke službe...” Pia raskopča ovratnik košulje i osloni se rukom o haubu auta. Teško diše, pokušava se smiriti, ima osjećaj da će joj grudi eksplodirati. Shvaća da bi trebala nešto zahtijevati, ali ne može misliti, osjeća samo očajnički strah i zbunjenost.

67

28.

IAKO KIŠA I DALJE PLJUŠTI, između drveća u šumi tek rijetka kap stigne do zemlje. Veliki bijeli policijski autobus stoji na kiši usred dvorišta između svih zgrada koje čine Birgittagården. U autobusu je centrala, oko stola s kartama i kompjutorima sjedi grupa muškaraca i žena. Razgovor o istrazi ubojstva koja je u tijeku prekida se dok slušaju radijsku komunikaciju u vezi s otetim dječakom. Blokirane su cesta 330 i most Indalsbron kod Kävste i sjeverno na cesti 86. Kolege su isprva bili potpuno sigurni da će uspjeti zaustaviti auto, ali onda je nastupila tišina. Deset minuta nije bilo vijesti, zatim je radio odjednom ponovno zakrčao i jedna je kolegica zadihano izvijestila: „ Nema ga... Nema auta... Trebao bi biti ovdje, ali ne dolazi... Zatvorili smo sve proklete ceste, ali jednostavno je nestao... Ne znam što da učinim”, kaže Mirja umorno. „Dječakova mama je u mom autu, pokušat ću razgovarati s njom...” Policajci su bez riječi poslušali izvještaj. Okupili su se oko karte na Molu na kojoj je Bosse Norling pratio prstom cestu 86. „Ako su blokirali cestu ovdje i ovdje... onda auto nije mogao nestati”, kaže. „Naravno, mogao je završiti u nekoj garaži u Bäcku ili Bjällsti... ili na kojem šumskom putu, ali to bi bilo stvarno čudno.” „Jer kamo bi to vodilo”, kaže Sonja Rask. „Jesam li ja jedini koji misli da je Vicky Bennet možda ukrala taj auto?” pita Bosse oprezno. Kucanje po krovu prorijedilo se, ali kiša još uvijek curi preko prozora autobusa. Sonja sjedne za kompjutor i preko policijske interne mreže počne provjeravati popis zločina, popis osumnjičenih i parnice u vezi s djecom koje su u tijeku. „U devet od deset slučajeva”, kaže Gunnarsson i zavali se u stolac guleći bananu, „takve se nezgodne stvari riješe same od sebe... Ja mislim da je ona bila u autu sa svojim dečkom, posvađali su se i to je završilo tako da ju je izbacio na cestu i odvezao se.” „Nije udana”, kaže Sonja. 68

„Po statistici”, nastavi Gunnarsson istim poučnim tonom, „većina djece rođena u Švedskoj ima nevjenčane roditelje i...” „Evo ga”, prekine ga Sonja. „Pia Abrahamsson zatražila je da se sama brine za svog sina Dantea, otac se pokušao žaliti...” „To znači da to nećemo povezati s Vicky Bennet?” pita Bosse. „Prvo pokušajte doći do tate”, kaže Joona. „Ja ću”, kaže Sonja i ode na sam kraj autobusa. „Što ste pronašli ispred prozora Vicky Bennet?” pita Joona. „Na zemlji nema ništa, ali smo pronašli otiske i uzorke na prozorskoj dasci i fasadi”, kaže jedan tehničar. „A u šumarku?” „Nismo stigli tako daleko prije kiše.” „Ali Vicky Bennet je vjerojatno otrčala ravno u šumu”, kaže Joona zamišljeno. Promatra Bossea Norlinga, koji se, na stari način, nagnuo nad kartu sa šestarom, zabio iglu u Birgittagården i nacrtao krug. „Nije ona uzela auto”, kaže Gunnarsson. „Ne trebaju ti tri jebena sata da prođeš kroz šumu do ceste osamdeset šest i slijediš je do...” „Ali noću se nije lako orijentirati... Tako da je vrlo moguće da je hodala ovako”, kaže Bosse. Pokaže luk na karti istočno od močvarnog područja pa liniju koja vodi dijagonalno prema sjeveru. „U tom bi slučaju vrijeme odgovaralo”, kaže Joona. „Danteov tata je na Tenerifima”, poviče Sonja s kraja autobusa. Olle Gunnarsson tiho opsuje, ode do radija i pozove policajku Mirju Zlatnek. „Gunnarsson ovdje”, kaže. „Jesi uzela izjavu od mame?” „Jesam...” „I jesmo dobili koju informaciju?” „Nije bilo lako, mama je potresena i govori zbrda-zdola”, odgovori Mirja i udahne zrak kroz nos. „Jako je uznemirena i priča o kosturu koji je izašao iz šume, s dlanova su mu visjele vrpce. O djevojčici krvava lica koja je imala grane umjesto ruku...” „Priča o djevojčici?”

69

„Mogu vam pustiti snimku izjave, ali govori samo takve čudne stvari, mora se smiriti prije nego što od nje uspijemo dobiti nešto konkretno...” „Ali stalno se vraćala na priču o djevojčici?” pita Gunnarsson polako. „Da... nekoliko puta.”

70

29.

JOONA ZAUSTAVI AUTO kod blokade na cesti 330, pozdravi jednog od policajaca koji tamo čekaju, pokaže svoju iskaznicu pa produži uz rijeku. Dobio je izvještaj da su štićenice Birgittagårdena privremeno smještene u hotel Ibis. Socijalni radnik Daniel Grim smješten je na odjel posebne skrbi na psihijatriji u okružnoj bolnici, domaćica Margot Lundin nalazi se kod kuće u Timråu, a Faduumo Axmed, koji je tamo radio na pola radnog vremena kao asistent, dobio je slobodno i otišao do svojih roditelja u Vänersborg. Kad je policajka Mirja Zlatnek rekla da je Pia Abrahamsson ponovno spomenula da je vidjela tanašnu djevojčicu sa zavojima oko ruku, svi su shvatili da je Vicky Bennet ukrala auto s tim dječačićem. „Ali je zagonetka kako nije završila u našim blokadama”, rekao je Bosse Norling. U izviđanje su poslali i helikopter, ali auta nigdje nije bilo, ni u tome malom naselju, a ni na šumskim putevima. Ustvari nije zagonetka, razmišlja Joona. Najlogičnije je objašnjenje da se jednostavno uspjela sakriti prije nego što je stigla do blokada. Ali kamo? Vjerojatno poznaje nekoga tko stanuje u Indalu, nekoga tko ima garažu. Joona je tražio da razgovara sa štićenicama zajedno sa psihologinjom za mlade i osobom za potporu iz Hitne službe za žrtve nasilja. Pokuša se sjetiti prvog susreta u maloj kolibi kad je Gunnarsson ušao s one dvije djevojke koje su pobjegle u šumu. Crvenokosa djevojčica gledala je televiziju i udarala glavom u zid. Djevojka po imenu Indie igrala se s Vicky tako da su zaklanjale lice dlanovima, a onda su sve počele vikati i govoriti istovremeno kad su shvatile da je ona nestala. Jedna od njih mislila je da spava pod utjecajem Stesolida. Almira je pljunula na pod, a Indie je trljala lice dok joj se plavo sjenilo nije razmazalo po rukama.

71

Joona razmišlja o Tuuli. Crvenokosoj djevojčici s bijelim trepavicama i ispranim, ružičastim donjim dijelom trenirke. Prvo je viknula na njih da ušute, ali onda je nešto rekla kad su sve govorile u isti čas. Tuula je rekla da je Vicky otišla svom jebaču.

72

30.

HOTEL S DVIJE ZVJEZDICE IBIS nalazi se u Trädgårdsgatanu, nedaleko od policijske postaje u Sundsvallu. U Ibisu smrdi po usisavačima, tepisima i ustajalom cigaretnom dimu. Fasada je prekrivena limenim pločama krem boje. Na pultu recepcije stoji zdjelica s karamelama. Policija je smjestila štićenice iz Birgittagårdena u pet soba u nizu i postavila dva uniformirana stražara u hodnik. Joona dugačkim koracima grabi preko izlizanog poda. Psihologinja Lisa Jern čeka Joonu ispred jednih vrata. Njena tamna kosa prosijeda je na čelu i ima tanke, nervozne usnice. „Je li Tuula već ovdje?” pita Joona. „Da, je... ali čekajte”, kaže psihologinja kad je stavio ruku na kvaku. „Koliko sam shvatila, vi ste samo promatrač iz Državne kriminalističke policije i...” „Život jednog dječaka je u opasnosti”, prekine je Joona. „Tuula praktično ništa ne govori i... Nažalost, moja preporuka kao dječje psihologinje jest da čekamo dok ona ne preuzme inicijativu i počne govoriti o onome što se dogodilo.” „Nemamo vremena za to”, kaže Joona i ponovno stavi ruku na kvaku. „Čekajte... Iznimno je važno da budete na istoj razini s djetetom, nikako se ne smiju osjećati kao bolesnici ili tako nešto...” Joona otvori vrata i uđe. Tuula Lehti sjedi na stolcu leđima okrenuta prozorima. Djevojčica od samo dvanaest godina, u trenirci i tenisicama. Između drvenih lamela žaluzina vidi se ulica s parkiranim autima. Svi stolovi imaju plohe od bukve, a pod je prekriven zelenim tapisonom. U kutu sobe sjedi muškarac počešljane kose u plavoj kariranoj flanelskoj košulji i gleda svoj mobitel. Joona shvati da je to osoba za potporu štićenicama. Joona sjedne nasuprot Tuuli i pogleda je. Obrve su joj svijetle, a crvena joj kosa visi u rezancima. „Jutros smo se nakratko sreli”, kaže on. 73

Ona prekriži pjegave ruke preko trbuha. Usnice su joj tanke i gotovo bezbojne. „Ubij pandura”, promrmlja. Lisa Jern zaobiđe stol i sjedne pokraj djevojčice koja se stisnula na stolcu. „Tuula”, kaže blagim glasom. „Sjećaš se kako sam ti rekla da se ponekad osjećam kao Palčića. To nije ništa čudno, jer se čak i odrasli ljudi ponekad osjećaju kao da nisu veći od palca.” „Zašto pričaš takve gluposti?” pita Tuula i pogleda Joonu u oči. „Je l’ to zato što ste vi glupi... ili zato što mislite da sam ja glupa?” „Pa, mislimo da si ti malo glupa”, odgovori Joona. Tuula se iznenadi i nasmiješi i baš je htjela nešto reći, kad je Lisa Jern počne uvjeravati da to nije istina, da se inspektor samo šalio. Tuula još odlučnije prekriži ruke, zabulji se u stol i napuhne obraze. „Ti nikako nisi glupa”, ponovni Lisa Jern nakon nekog vremena. „Jesam”, prošapće Tuula. Pljune ravno na stol pa prstom nacrta zvijezdu od sline. „Ne želiš razgovarati?” prošapće Lisa. „Samo s Fincem”, kaže Tuula gotovo nečujno. „Što si rekla?” pita je Lisa smiješeći se. „Razgovarat ću samo s Fincem”, kaže Tuula i podigne bradu. „ Baš lijepo”, odgovori psihologinja ukočeno. Joona uključi diktafon pa mirno prođe kroz sve formalnosti, kaže vrijeme i mjesto, prisutne osobe i svrhu razgovora. „Tuula, kako si dospjela u Birgittagården?” pita je. „Bila sam u Lövsti... ali nešto se dogodilo što možda nije bilo baš dobro”, reče spuštena pogleda. „Završila sam u zatvorenom domu, iako sam ustvari premlada... Pa sam se pokušala smiriti, gledala televiziju i nakon godinu i četiri mjeseca prebacili su me u Birgittagården.” „U čemu je razlika... ako ga usporediš s Lövstom?” „Pa... Birgittagården je pravi dom, imaš osjećaj da si... Ima tepihe i namještaj nije zakucan za zidove... I nije svuda sve zaključano i svuda vražji alarmi... I možeš mirno spavati i dobiješ finu hranu.” Joona kimne i krajičkom oka primijeti da se onaj muškarac još uvijek zabavlja svojim mobitelom. Psihologinja Lisa Jern sluša ih dišući kroz nos. 74

„Što ste jučer imale za jelo?” „Tacos”, odgovori Tuula. „Jesu svi došli na večeru?” Ona slegne ramenima. „Mislim da da.” „I Miranda? Je li i ona jela tacose sinoć?” „Pa razrežite joj trbuh i provjerite – što to još niste učinili?” „Ne, nismo.” „Zašto ne?” „Nismo stigli.” Tuula se nasmiješi pa počne izvlačiti končić iz hlača. Nokti su joj izgriženi, a kožica oko njih oguljena. „Pogledala sam u izolaciju – bome, gadno”, kaže Tuula i počne ljuljati torzo. „Vidjela si kako je Miranda ležala?” pita Joona nakon nekog vremena. „Da, ovako”, kaže Tuula brzo i prekrije lice rukama. „Što misliš, zašto?” Tuula nogom podigne rub tepiha pa ga ponovno zagladi: „Možda se bojala.” „Jesi vidjela nekog drugog da to radi?” pita Joona ležerno. „Ne”, odgovori Tuula i počeše se po vratu. „I ne zaključavaju vas u sobe?” „Ma, taj dom je praktički otvoren”, nasmiješi se Tuula. „Iskradete li se nekad noću van?” „Ja ne.” Tuuline se usnice stisnu, složi prste u pištolj i pravi se da puca u psihologinju. „Zašto ne?” Pogleda ga u oči i tiho kaže: „Bojim se mraka.” „A druge cure?” Joona uoči da Lisa sluša njihov razgovor i da joj se između obrva pojavila bora razdraženosti. „Da”, prošapće Tuula. 75

„Što rade kad su vani?” Djevojčica spusti glavu i nasmiješi se. „One su starije od tebe”, nastavi Joona. „Da”, odgovori ona, obrazi i vrat joj se zacrvene. „Nalaze se s dečkima?” Ona kimne. „I Vicky isto?” „Da, ona noću bježi van”, kaže Tuula i nagne se prema Jooni. „Znaš li kome ide?” „Dennisu.” „Tko je to?” „Ne znam”, prošapće Tuula i obliže usnice. „Ali znaš da se zove Dennis? Znaš li prezime?” „Ne.” „I koliko je dugo ne bude?” Tuula slegne ramenima grebući po napola odlijepljenom komadiću selotejpa ispod jastuka stolca.

76

31.

TUŽITELJICA SUSANNE ÖST čeka ispred hotela Ibis pokraj velikog Forda Fairlane. Lice joj je okruglo i nije našminkana. Plavu je kosu svezala u konjski rep i odjevena je u crne hlače i sivi sako. Vidi se da se jako češala po vratu i jedan vrh kragne okrenut joj je prema gore. „Imaš li nešto protiv da se malo igram policajca?” kaže i pocrveni. „Naprotiv”, kaže Joona i rukuje se s njom. „Sad ispitujemo susjede, pregledavamo garaže, štale, parkirna mjesta i tako dalje”, kaže ona ozbiljno. „Krug se zatvara, nema toliko mnogo mjesta na kojima se može sakriti auto...” „Nema.” „I naravno, sada ide malo brže jer imamo ime”, nasmiješi se i otvori vrata velikog forda. „U okrugu žive četiri osobe koje se zovu Dennis.” „Slijedim te”, kaže on i ode do svog volva. Američki se auto zanese kad skrene na cestu i produži prema Indalu. Joona ga slijedi razmišljajući o Vicky. Njena majka Susie Bennet bila je narkomanka i beskućnica, umrla je zimus. Vicky je živjela kod raznih obitelji i u domovima od svoje šeste godine i vjerojatno naučila kako brzo prekidati i sklapati nova prijateljstva. Ako se Vicky iskradala noćima kako bi nekoga posjetila, onda taj vjerojatno živi blizu. Možda ju je čekao u šumi ili na puteljku, možda je slijedila cestu 86 do njegove kuće u Baggböleu ili Västloningu. Asfalt se počeo sušiti, kiša se skupila u jarcima i plitkim lokvicama. Nebo se razvedrilo, ali u šumi još uvijek kapa kiša. Tužiteljica nazove Joonu i on primijeti kako ga gleda u retrovizoru dok razgovara. „Upravo smo pronašli jednog Dennisa u Indalu”, kaže. „Ima sedam godina... i još jednog Dennisa, tamo u Stigeu, ali on trenutačno radi u Leedsu...” 77

„Ostala su nam još dvojica”, utvrdi Joona. „Da, Dennis i Lovisa Karmstedt žive u kući nedaleko od Tomminga. Tamo još nismo bili. I postoji još jedan Dennis Rolando, koji stanuje u kući svojih roditelja južno od Indala. Posjetili smo roditelje i tamo nema ničega. Ali on je vlasnik velike industrijske zgrade u Kvarnåvägenu, u koju nismo uspjeli ući... Sigurno nije ništa, jer oni su razgovarali s njim i navodno je u autu, vraća se kući iz Sollefteåa.” „Provalite.” „OK”, kaže ona i prekine vezu. Vidik se proširi, cesta je s obje strane okružena oranicama. Sve sjaji i svjetluca. Imanja s crvenim kućama stisnula su se uz rub šumarka, a iza imanja šuma se proteže kilometrima. Dok Joona prolazi pokraj mirnog Östanskära, dva uniformirana policajca pile jak željezni zasun na čeličnim vratima industrijske zgrade. Iskre pršte preko zida u kaskadama. Policajci gurnu jako željezo, razbiju vrata i uđu. Svjetlost iz baterijskih svjetiljki pretražuje tamne obrise stvari. Ispod prljave cerade stoji pedesetak starih aparata za igre na sreću, automata s imenima poput Space Invaders, Asteriods i Street Fighter. Joona vidi kako Susanne Öst razgovara na mobitel, a onda ga pogleda u retrovizoru. Njegov mobitel zazvoni. Susanne mu brzo kaže da im je preostala još samo jedna adresa. Nije daleko. Trebali bi stići za deset minuta. Ona uspori i on je slijedi kad skrene desno na jednu cestu između dva poplavljena pašnjaka pa produži u šumu. Približavaju se žutoj drvenoj kući sa žaluzinama spuštenima na svim prozorima. U urednom vrtu rastu jabuke, a usred vrta visi prugasta plavo-bijela mreža za spavanje. Stanu i zajedno odu do parkiranog policijskog auta. Joona pozdravi kolege pa pogleda prema kući sa spuštenim žaluzinama. „Ne znamo je li Vicky ukrala auto kako bi otela dijete ili je samo htjela auto, a dijete se slučajno nalazilo na stražnjem sjedalu”, kaže on. „Kako god bilo, u ovoj situaciji to dijete moramo smatrati taocem.” „Talac”, ponovi tužiteljica tiho. Ona priđe vratima, pozvoni i poviče da će policija provaliti ako ih ne pusti unutra. Iz kuće se čuje kretanje. Pod zaškripi i sruši se neki težak komad namještaja. „Ulazim”, kaže Joona. Jedan policajac nadzire ulazna vrata, bočni dio kuće koji gleda prema travnjaku i zaključana vrata garaže dok drugi slijedi Joonu iza kuće. 78

U visokoj im se travi cipele i nogavice brzo smoče. Sa stražnje strane kuće nalaze se male betonske stepenice koje vode dolje do vrata s prozorom od mutnog stakla. Kad Joona udari nogom u vrata, ona iskoče iz vratnica i razbijeno se staklo raspe po plavoj kupaoničkoj prostirci.

79

32.

KRHOTINE STAKLA KRCKAJU pod Jooninim cipelama dok ulazi u urednu veš-kuhinju u kojoj se nalazi i starinski stroj za glačanje na ručicu. Miranda je sjedila na stolcu kad je ubijena, pomisli Joona. Elisabet je u čarapama bježala preko dvorišta i bila utjerana u štalu, pokušala je pobjeći, ali je ubijena udarcem u glavu. Osjeća težinu novog pištolja koji mu se nalazi u koricama ispod desne ruke. Posrijedi je poluautomatski Smith & Wesson kalibra .45 ACP. Malo je teži od njegova prošlog pištolja, manje patrona stane u njega, ali je brži pri prvom pucnju. Joona oprezno otvori škripava vrata i zaviri u prostoriju. Velika keramička posuda s crvenim jabukama stoji na okruglom stolu, a iz lijepe stare peći na drva miriše po vatri. Kroz žaluzine se nazire vlažno zelenilo vrta. Joona produži i čuje kako luster zvecka. Staklene prizme udaraju jedna o drugu. Netko hoda u prostoriji iznad i zato se luster zaljuljao. Tiho se uspne stepenicama, nakon svakoga koraka pogleda dolje. Odjeća visi u mraku ispod stepenica. Joona dođe do prvog odmorišta, kreće se gotovo nečujno uz ogradu i zaviri u spavaću sobu, u kojoj je bračni krevet. Žaluzine su zatvorene, a svjetlo ne radi. Joona uđe, provjeri sve kutove i pomakne se ustranu. Na šarenom pačvork-pokrivaču leži dalekozor za lovačku pušku. Netko diše u neposrednoj blizini. Joona uđe dublje u sobu i uperi pištolj u jedan kut. Iza otvorenog ormara stoji muškarac svijetlosmeđe kose i zaobljenih ramena i zuri u njega. Muškarac je bos i odjeven u tamnoplave traperice i bijelu majicu na kojoj piše „Stora Enso”. Nešto skriva iza leđa i polako se pomiče udesno, prema krevetu. „Ja sam iz Kriminalističke policije”, kaže Joona i malo spusti pištolj. „Ovo je moja kuća”, kaže muškarac prigušeno. 80

„Onda ste trebali otvoriti.” Joona vidi kako mu znoj curi niz obraze. „Jeste provalili stražnja vrata?” pita muškarac. „Da.” „Daju se popraviti?” „Sumnjam”, odgovori Joona. Mutno staklo na vratima ormara blista. Joona primijeti da muškarac iza leđa skriva veliki kuhinjski nož. „Trebao bih pregledati vašu garažu”, kaže Joona mirno. „Tamo je auto.” „Stavite nož na krevet i pokažite mi garažu.” Muškarac izvuče nož i pogleda ga. Lakirani drveni držak izlizan je, a oštrica mnogo puta naoštrena. „Nemam vremena čekati”, kaže Joona. „Niste mi trebali uništiti...” Odjednom Joona osjeti nekakvo kretanje iza sebe. Bose noge zatopću po podu. Stigne se samo malo pomaknuti u stranu ne skidajući pogled s noža. Neka se sjena bacila prema njegovim leđima. Joona se izvije, podigne ruku, hitro zamahne i laktom pogodi to nešto što je krenulo na njega. Joona i dalje drži pištolj uperen u muškarca s nožem dok laktom udara dječaka u prsa. Dječak uzdahne i nestane mu daha, pokuša se za nešto uhvatiti i padne na koljena. Pokušava udahnuti, skvrči se na podu na zgužvanoj prostirci i dašće ležeći na boku. „Oni su iz Afganistana”, kaže muškarac tiho. „Trebaju pomoć i...” „Ako ne spustite nož, pucat ću vam u nogu”, kaže Joona. Muškarac ponovno pogleda nož i baci ga na krevet. Dvoje manje djece odjednom se pojavi na vratima. Zure u Joonu razrogačenim očima. „Skrivate izbjeglice?” pita Joona. „Koliko ste zaradili na tome?” „K'o da bi uzeo novce”, odgovori on zgađeno. „Znači, niste?” „Ne, nisam.” Joona pogleda tamnookog dječaka. 81

„Jesi li mu platio?” pita ga na engleskom. Dječak odmahne glavom. „Nijedan čovjek nije ilegalac”, kaže muškarac. „Ne moraš se bojati”, nastavi Joona obraćajući se dječaku. „Obećavam da ću ti pomoći ako si na bilo koji način bio iskorišten.” Dječak dugo gleda Joonu u oči, a onda odmahne glavom. „Dennis je dobar čovjek”, prošapće. „To mi je drago čuti”, kaže Joona, pogleda muškarca u oči i napusti sobu. Spusti se stepenicama sve do garaže. Neko vrijeme stoji i promatra prašnjavi saab razmišljajući kako su Vicky i Dante nestali, a oni više ne znaju gdje bi ih tražili.

82

33.

FLORA HANSEN MOKROM KRPOM prebriše izlizani linoleum u predsoblju stana. Lijevi obraz još joj gori nakon pljuske i u uhu joj pošteno šumi. Nakon svih tih godina pod više ne može biti sjajan. Ali od vode osušeni dio u sredini nakratko ponovno zablista. Blag miris sapuna proširi se prostorijom. Flora je isprašila sve prostirke i već oprala pod u dnevnoj sobi, maloj kuhinji i sobi Hans-Gunnara, ali s Ewinom će sobom pričekati dok ne počne humoristična serija na televiziji. Ewa i Hans-Gunnar prate tu seriju – ne propuštaju nijednu epizodu. Flora obriše pod snažnim pokretima, sivo platno brisača poda udara o rubne letvice. Pomiče se unatrag i slučajno udari o staru sliku koju je sama napravila prije tridesetak godina kad je išla u vrtić. Sva su djeca morala zalijepiti razne vrste tjestenine na drvenu pločicu, a onda su posprejali sliku zlatnom bojom. Čuje se uvodna glazba televizijske serije. Sad je prilika. sobe.

Presiječe je u leđima kad podigne tešku kantu za ručku i odnese je do Ewine

Zatvori vrata za sobom i blokira ih kantom, tako da ih nije moguće nesmetano otvoriti. Srce joj već jako lupa dok namače brisač poda u kanti, cijedi višak vode i gleda fotografiju s vjenčanja koja visi iznad kreveta. Ewa skriva ključ od pisaćeg stola u okviru sa stražnje strane te slike. Flora obavlja sve kućanske poslove, a zauzvrat stanuje u djevojačkoj sobici. Bila je prisiljena vratiti se Ewi i Hans-Gunnaru nakon istrage do koje je došlo kad je izgubila posao pomoćne medicinske sestre u bolnici Sankt Göran. Kad je bila dijete, Flora je mislila da će njeni pravi roditelji doći po nju, ali oni su, izgleda, bili narkomani, jer Hans-Gunnar i Ewa kažu da ne znaju ništa o njima. Flora je došla njima kad joj je bilo pet godina i ne sjeća se ničega otprije. Hans83

Gunnar uvijek je govorio da im je ona teret i od ranih tinejdžerskih godina Flora je čeznula da ode iz kuće. Kad joj je bilo devetnaest, dobila je posao kao pomoćna medicinska sestra i istog se mjeseca preselila u podstanarski stan u Kallhällu. S krpe kapa dok Flora prilazi prozoru i počinje brisati pod. Linoneum ispod radijatora crn je na mjestu gdje je nekada curila voda. Stare žaluzine oštećene su i vise ukrivo. Na prozorskoj dasci između pelargonija stoji drveni konjić iz Rättvika. Flora sporo napreduje prema uzglavlju kreveta, a onda zastane i osluškuje. Čuju se zvukovi televizora. Ewa i Hans-Gunnar mladi su na fotografiji s vjenčanja. Ona je u bijeloj haljini, a on u odijelu sa srebrnom kravatom. Nebo je bijelo. Na brdašcu pokraj crkve stoji crni crkveni toranj s kupolom u obliku luka. Toranj strši iza Hans-Gunnarove glave poput nekakvog čudnog šešira. Flora ne zna zašto, ali ta joj je fotografija uvijek izazivala nelagodu. Pokuša smireno disati. Oprezno nasloni držak brisača poda na zid, ali pričeka i tek kad čuje kako se Ewa smije nečemu u seriji, skine fotografiju. Sa stražnje strane okvira visi ornamentirani mesingani ključ. Flora ga skine s kukice, ali ruke joj toliko drhte da joj padne na pod. Ključ zazveči kad padne na pod i odskoči pod krevet. Flora se mora uhvatiti za krevet dok se saginje. Začuju se koraci u hodniku, Flora leži i čeka. Puls joj brzo otkucava na sljepoočnicama. Pod ispred sobe zaškripi, a onda ponovno nastupi tišina. Ključ leži među prašnjavim kabelima uza zid. Ispruži ruku, uzme ga, ustane, pričeka još malo pa priđe starinskom pisaćem stolu. Otključa ga, spusti tešku plohu i otvori jednu od malih ladica. Ispod razglednica iz Pariza i s Mallorce leži omotnica u kojoj Ewa drži novac za račune. Flora otvori omotnicu s novcem za sljedeći mjesec, uzme pola, strpa novčanice u džep, brzo vrati omotnicu na mjesto i pokuša zatvoriti ladicu, ali nešto je zapelo. „Flora”, viče Ewa. Ponovno izvuče ladicu, ne vidi što zapinje, ponovno je pokuša zatvoriti, ali ruke joj se previše tresu, pa ne može. Čuju se koraci u hodniku.

84

Flora gurne ladicu, nakrivljena je, ali je nekako uspije ugurati do kraja. Zatvori stol, ali ga ne stigne zaključati. Vrata tetkine sobe otvore se i lupe o kantu, pa voda pljusne van. „Flora?” Ona uzme brisač poda, nešto promrmlja, makne kantu, obriše vodu i nastavi prati pod. „Ne mogu naći kremu za ruke”, kaže Ewa. Oči su joj napete, a bore oko nezadovoljnih usta produbljene. Stoji bosonoga na tek opranom podu, žute joj hlače od trenirke vise, a bijela majica rastegnuta je preko trbuha i velikih grudi. „Možda... možda je u kupaoničkom ormariću, mislim da je tamo, pokraj vodice za kosu”, kaže Flora i ponovno opere krpu. Na televiziji su reklame, ton je pojačan i kreštavi glasovi govore o gljivicama. Ewa stoji ispred vrata i gleda je. „Hans-Gunnaru nije fina kava”, kaže ona. „Žao mi je.” Flora iscijedi krpu. „Kaže da stavljaš jeftinu kavu u kutiju.” „Zašto bih...” „Ne laži”, prekine je Ewa. „Ne lažem”, promrmlja Flora i nastavi prati pod. „A sada da si uzela njegovu šalicu, oprala je i napravila mu novu kavu.” Flora prestane prati pod, nasloni brisač poda na zid kod vrata, ispriča se i ode do dnevne sobe. Osjeća ključ i novčanice u džepu. Hans-Gunnar je i ne pogleda dok uzima šalicu koja stoji pokraj pladnja s kolačima. „Daj požuri, Ewa”, poviče on. „Počinje!” Flora se trgne kad čuje njegov glas, a onda brzo krene dalje, sretne Ewu u hodniku i pogleda je. „Sjećaš se da sam ti rekla da večeras moram na tečaj o tome kako pronaći posao?” kaže Flora. „Ionako nećeš naći nikakav posao.” „Znam, ali moram ići, takva su pravila... Skuhat ću kavu i oprati pod do kraja... a zavjese ću onda oprati sutra.” 85

34.

FLORA PLATI MUŠKARCU U SIVOM KAPUTU. Voda s njegova kišobrana kapa joj po licu. On joj pruži ključ i kaže da ga kao i obično stavi u poštanski sandučić antikvarijata kad bude gotova. Flora zahvali i pohita dalje pločnikom. Šavovi na njezinu starom kaputu počeli su popuštati. Četrdeset joj je godina i na njezinu se djetinjem licu vidi osamljenost. Prvi kvart Upplandsgatana iza Odenplana prepun je antikvarijata i trgovinica koje prodaju neobične stvari. U izlozima svjetlucaju kristalni lusteri i vitrine, stare igračke od obojenog lima, porculanske lutke, medalje i satovi s klatnom. Uz staklena vrata antikvarijata Carlén zaštićena rešetkama nalaze se uža vrata koja vode u mali podrumski prostor. Na mutno staklo Flora zalijepi bijeli karton na kojem piše „SPIRITISTIČKA VEČER”. Smeđe stube vode u podrum, gdje u cijevima šušti svaki put kad netko iz stanova iznad pusti vodu u zahodu ili iz slavine. Flora je već sedam puta unajmila taj lokal za održavanje svojih seansi. Svaki je put došlo između četiri i šest sudionika, što pokriva troškove najma. Kontaktirala je nekoliko novina kako bi ih navela da pišu o njenim sposobnostima komuniciranja s mrtvima, ali ni od jednih nije dobila odgovor. Prije večerašnje seanse stavila je veći oglas u časopis Fenomen koji se bavi duhovnim pitanjima. Flora ima samo nekoliko minuta vremena prije nego što sudionici počnu pristizati, ali zna što treba učiniti. Brzo razmjesti namještaj u sobi i postavi deset stolaca ukrug. Na stol u sredini stavi dvije figurice iz lutkine kuće u odjeći iz osamnaestog stoljeća. Muškarca i ženu malenih, blistavih porculanskih lica. Ideja je da će oni pomoći prizvati osjećaj prošlosti. Odmah nakon seansi uvijek ih ponovno sakrije u hrastovu škrinju zato što joj se ustvari ne sviđaju. 86

Oko lutaka na stolu postavi dvanaest svijeća ukrug. Šibicom utisne malo stroncijeve soli u stearin jedne svijeće pa zakamuflira rupicu. Brzo ode do škrinje kako bi navila staru budilicu. To je već četiri puta isprobala. Sat nema batića i zato se kada zvoni iz škrinje čuje samo čudan štucavi zvuk. Ali prije nego što ga je stigla naviti, otvore se ulazna vrata. Prvi su sudionici seanse stigli. Otresu kišobrane, a onda se začuju koraci na stepenicama. Flora se slučajno pogleda u četvrtastom zidnom ogledalu. Zastane, udahne i zagladi sivu haljinu koju je kupila u trgovini Crvenoga križa. Čim se malo nasmiješi, izgleda smirenije. Upali štapić i tiho pozdravi Dinu i Askera Sibeliusa. Oni skinu kapute i prigušeno razgovaraju. Sudionici su većinom stariji ljudi koji znaju da se bliži dan kada će umrijeti. To su ljudi koji se ne mogu pomiriti sa svojim gubicima, koji ne mogu prihvatiti da će smrt biti konačna. Vrata se ponovno otvore i netko se spusti stepenicama. Jedan njoj nepoznati stariji par. Dobro došli”, pozdravi ih tiho. „Baš se htjela okrenuti, kad zastane i pogleda muškarca kao da je ugleda nešto posebno, ali onda odmahne glavom kao da se otresa tog osjećaja i samo im kaže da sjednu. Vrata se ponovno otvore i uđe još nekoliko ljudi. Kad je već prošlo sedam i deset, mora se pomiriti s time da više nitko neće doći. Devetero gostiju ipak je najviše do sada, ali je svejedno premalo da bi mogla vratiti novac koji je uzela Ewi. Flora pokuša smireno disati, ali osjeća kako joj noge drhte kad se vrati u veliku prostoriju bez prozora. Sudionici već sjede ukrug. Razgovor prestane i sve se oči okrenu prema njoj.

87

35.

FLORA HANSEN UPALI SVIJEĆE NA PLADNJU i tek nakon što sjedne na svoj stolac, prijeđe pogledom preko gostiju. Pet od njih već poznaje, ali ostali su novi. Prekoputa nje sjedi muškarac od tridesetak godina. Lice mu je prijateljsko i na neki dječački način lijepo. „Dobro došli... k meni”, kaže ona i proguta knedlu. „Mislim da je najbolje da odmah počnemo...” „Da”, odgovori stari Asker promuklim, prijateljskim glasom. „Uhvatite se za ruke i zatvorite krug”, kaže Flora toplim glasom. Mladi muškarac gleda ravno u nju. Pogled mu je nasmiješen i radoznao. Flora osjeti uzbuđenje i iščekivanje u trbuhu. Nastupi crna, moćna tišina, desetero ljudi napravilo je krug i osjećaju kako se mrtvi počinju okupljati iza njihovih leđa. „Ne prekidajte krug”, kaže ona strogo grupi. „Ne prekidajte krug što god da se dogodi, jer inače naši posjetitelji neće moći naći put natrag na drugu stranu.” Njeni su gosti toliko stari da su izgubili više prijatelja nego što ih je još živo. Za njih je smrt mjesto puno poznatih lica. „Ne smijete pitati kada ćete umrijeti”, kaže Flora. „I ne smijete pitati o vragu.” „Zašto ne smijemo?” pita mladić smiješeći se. „Nisu sve duše dobre i krug predstavlja samo vrata na drugu stranu...” Mladićeve tamne oči zablistaju. „Demoni?” pita on. „Mislim da ne”, nasmiješi se Dina Sibelius zabrinuto. „Ja pokušavam nadgledati vrata”, kaže Flora ozbiljno. „Ali oni... oni osjećaju našu toplinu, vide svijeće kako gore.” Ponovno nastupi tišina. U cijevima šušti. Čuje se čudno, uznemireno zujanje, poput muhe koja se zaplela u paukovu mrežu. „Jeste li spremni?” pita ona polagano. 88

Sudionici promrmljaju da jesu i Floru prožme užitak od nove koncentracije koja je zavladala u prostoriji. Čini joj se da može čuti kako im kucaju srca, osjetiti kako puls odjekuje u krugu. „Sada ću pasti u trans.” Flora zadrži dah pa stisne ruke Askera Sibeliusa i nove žene s druge sirane. Čvrsto zažmiri, čeka što duže može, othrva se porivu da diše sve dok ne počne drhtati i onda uvuče zrak u pluća. „Imamo toliko mnogo posjetitelja s druge strane”, kaže Flora nakon kratke stanke. Oni koji su već prisustvovali njenim seansama potvrdno zamrmljaju. Flora osjeća kako je onaj mladić gleda, zamišlja njegov budni, zainteresirani pogled na svojim obrazima, kosi, vratu. Spusti glavu i pomisli kako bi mogla početi s Violet kako bi uvjerila tog mladića. Flora zna njenu priču, ali ju je pustila da čeka. Violet Larsen strašno je osamljena osoba. Izgubila je sina jedinca prije pedeset godina. Dječak je jedne večeri obolio od meningitisa i nijedna ga bolnica nije htjela primiti iz straha od zaraze. Violetin je muž cijele noći vozio dječaka od bolnice do bolnice. Kad je svanulo, dječak mu je umro na rukama. Tata se slomio od tuge i umro samo godinu dana poslije. Jedne kobne noći uništena je sva njena sreća. Odonda je Violet udovica bez djece. Već pola stoljeća tako živi. „Violet”, prošapće Flora. Staričine vlažne oči okrenu se prema njoj. „Da?” „Jedno je dijete ovdje, drži muškarca za ruku.” „Kako se zovu?” prošapće Violet drhtavim glasom. „Zovu se... Dječak kaže da si ga ti zvala Jusse.” Violet počne uzbuđeno disati. „To je moj mali Jusse”, prošapće. „A muškarac mi nije rekao tko je, ali kaže da si ti njegov cvijet.” Violet kimne i nasmiješi se. „To je moj Albert.” „Imaju poruku za tebe, Violet”, nastavi Flora ozbiljnim glasom. „Kažu da su uz tebe dan i noć i da nikada nisi sama.” Velika suza skotrlja se niz Violetin naborani obraz. 89

„Dječak te moli da ne budeš tužna. ‘Mama’, kaže, ‘meni je dobro. Tata je cijelo vrijeme sa mnom.’” „Tako mi jako falite”, zajeca Violet. „Vidim dječaka, stoji sasvim uz tebe, gladi ti obraz”, prošapće Flora. Violet tiho plače i ponovno nastupi tišina. Flora pričeka da toplina svijeće zapali stroncijevu sol, ali to nikako da se dogodi. Nešto tiho promrmlja razmišljajući tko će biti sljedeći. Zatvori oči i lagano se zaljulja. „Toliko je mnogo ljudi ovdje...” promrmlja. „Toliko ih je mnogo... Guraju se na mala vrata, osjećam njihovu prisutnost, čeznu za vama, čeznu da razgovaraju s vama...” Utihne kad svijeća zakrcka. „Nema svađe na vratima”, promrmlja. Plamen svijeće odjednom bukne potpuno crvenom vatrom i netko iz grupe vrisne. „Ti nisi pozvan, ti ćeš ostati vani”, kaže Flora odlučno i pričeka da crveni plamen nestane. „Sada želim razgovarati s muškarcem s naočalama”, promrmlja. „Da, priđi bliže. Kako se zoveš?” Osluškuje. „Hoćeš kao i obično”, kaže Flora i okrene se prema gostima. „Kaže da hoće kao i obično. Kao i obično, jarebice, kuhani krumpir i...” „To je moj Stig!” poviče žena pored Flore. „Teško je čuti što kaže”, nastavi Flora. „Toliko je mnogo ljudi ovdje, prekidaju ga...” „Stig...” prošapće žena. „Kaže oprosti... Hoće da mu oprostite.” Flora je drži za ruku i osjeti kako se ženina ruka trese. „Oprostila sam ti”, prošapće starica.

90

36.

NAKON SEANSE FLORA se brzo pozdravi sa svima. Zna da ljudi obično vole bili sami sa svojim maštarijama i sjećanjima. Polagano hoda po sobi, gasi svijeće i vraća stolce na mjesta. I dalje osjeća zadovoljstvo u tijelu što je sve tako dobro prošlo. U hodnik je postavila škrinjicu, u koju su gosti stavili novac. Prebroji ga i vidi da nije dovoljno da vrati novac koji je uzela iz Ewine omotnice. Sljedećeg tjedna ponovno će održati spritističku seansu i to je njena posljednja šansa da skupi novac i vrati ga prije nego što je otkriju. Stavila je oglas u Fenomen, ali svejedno je došlo premalo ljudi. Počela se buditi noćima i buljiti u mrak suhim očima razmišljajući što da učini. Ewa obično plaća račune početkom mjeseca. Tada će primijetiti da novca nema. Kad je izašla na ulicu, kiša je stala. Nebo je crno. Svjetlost ulične rasvjete i neonskih reklama blista na mokrom asfaltu. Flora zaključa vrata i ubaci ključ u poštanski sandučić antikvarijata Carlén. Upravo kad je skinula natpis i stavila ga u torbu, primijeti da netko stoji uz susjedna vrata. To je onaj mladić sa seanse. Zakorači prema njoj i nasmiješi se u znak isprike. „Bok, mislio sam... Mislio sam te pitati bi li htjela otići nekamo na čašu vina?” „ Ne mogu”, odgovori ona automatski i sramežljivo. „Stvarno si fantastična”, kaže on. Flora ne zna što da kaže, osjeća kako joj lice postaje sve crvenije dok je gleda. „Naime putujem u Pariz”, laže ona. „Nemamo vremena ni da ti postavim par pitanja?” Sada shvati da je on vjerojatno novinar iz jednih od onih novina kojima se javila. „Putujem rano ujutro”, kaže. „Daj mi pola sata, može?” 91

Dok hitaju preko ceste prema najbližem bistrou, mladić joj kaže da se zove Julian Borg i da piše za časopis Nära. Nekoliko minuta poslije Flora sjedi prekoputa njega za stolom prekrivenim bijelim papirnatim stolnjakom. Polako srče crno vino. Slatki i gorki okus pomiješaju joj se u ustima, a toplina proširi tijelom. Julian Borg jede salatu radoznalo je promatrajući. „Kako si se počela baviti ovim?” pita je. „Jesi li oduvijek vidjela duhove?” „Kad sam bila mala, mislila sam da ih svi vide, meni to nije bilo ništa čudno”, kaže ona i pocrveni jer tako lako laže. „Što si vidjela?” „Da ljudi koje ne poznajem stanuju kod nas... Mislila sam da su to samo neki osamljeni ljudi... Ponekad mi je u sobu znalo doći jedno dijete, s kojim bih se pokušala igrati...” „Jesi to rekla roditeljima?” „Brzo sam naučila da je najbolje šutjeti”, kaže Flora i otpije još malo vina. „Ustvari, tek sam sada shvatila da mnogi ljudi trebaju duše, čak i ako ih ne vide... i da duše trebaju ljude. Pronašla sam svoj zadatak u životu... Da stojim između njih i pomognem im da se sretnu.” Nekoliko sekundi uživa u toplom pogledu Juliana Borga. Ustvari je sve počelo kad je Flora izgubila posao u bolnici. Sve je rjeđe viđala svoje kolege i u samo godinu dana izgubila je kontakt sa svim svojim prijateljima. Kad je prestala dobivati naknadu za nezaposlene, bila je prisiljena preseliti se natrag k Ewi i Hans-Gunnaru. Burza ju je poslala na tečaj za manikirku i tamo je upoznala Jadranku iz Slovačke. Jadranka je imala razdoblja depresije, ali onih mjeseci kad se dobro osjećala zarađivala je primajući pozive preko internetske stranice koja se zvala Dežurna tarotslužba. Počele su se družiti i Jadranka ju je povela na veliku seansu kod Tragaču za istinom. Poslije su razgovarale kako bi se sve to moglo puno bolje napraviti i samo nekoliko mjeseci poslije pronašle su podrumski prostor u Upplandsgatanu. Nakon dvije seanse Jadrankina se depresija pogoršala i bila je smještena u kliniku južno od Stockholma. A Flora je sama nastavila voditi seanse. U knjižnici je posudila knjige o iscjeljivanju, prošlim životima, anđelima, aurama i astralnim tijelima. Čitala je o sestrama Fox, o kabinetu s ogledalima i Uriju 92

Gelleru, ali najviše je naučila od skeptika Jamesa Randija koji se bavio razotkrivanjem prijevara i trikova. Flora nikada nije vidjela nikakve duše ili duhove, ali primijetila je da je dobra u govorenju onoga što ljudi žele čuti. „Upotrebljavaš riječ duše, a ne duhovi”, kaže Julian odloživši pribor za jelo na tanjur. „Pa to je ista stvar”, odgovori ona. „Ali duhovi zvuči zastrašujuće i negativno.” Julian se nasmiješi i oči su mu simpatično iskrene kad joj kaže: „Moram priznati... Ja nikako ne mogu povjerovati u te duše, ali...” „Čovjek mora biti otvoren”, objasni Flora. „Na primjer Conan Doyle bio je spiritist... Znaš, onaj koji je napisao knjige o Sherlocku Holmesu...” „Jesi li koji put pomogla policiji?” „Ne...” Flora se jako zarumeni, ne zna što da kaže, pa pogleda na sat. „Oprosti, ti moraš ići”, kaže on i uhvati je za ruke preko stola. „Želim samo reći da znam da želiš pomoći ljudima i smatram da je to baš lijepo.” Flori srce jako kuca zbog njegova dodira. Ne usuđuje ga se pogledati u oči, a onda joj on pusti ruke i rastanu se.

93

37.

CRVENE KUĆE BIRGITTAGÅRDENA izgledaju idilično na danjem svjetlu. Joona stoji pokraj goleme tužne vrbe i razgovara s tužiteljicom Susanne Öst. Kapljice kiše svjetlucajući padaju s grana. „Policija i dalje ispituje ljude u Indalu”, kaže mu tužiteljica. „Netko se zabio u semafor i na tlu je puno krhotina stakla, ali osim toga... ništa.” „Moram ponovno razgovarati s djevojkama”, kaže Joona misleći na zločin koji se dogodio iza zamagljenih prozora doma. „Mislila sam da će nam Daniel moći pomoći”, kaže Susanne. Joona razmišlja o sobi za izolaciju i zabrinuto uzdahne. Pokušava zamisliti kako se cijeli taj užas odvijao, ali vidi samo sjene između namještaja. Ljudi su prozirni poput prašnjava stakla, miču se i gotovo ih je nemoguće razaznati. Duboko udahne i odjednom sasvim jasno vidi sobu u kojoj Miranda leži s rukama preko lica. Vidi silu koja je prouzročila prskanje krvi i teške udarce. Može pratiti svaki udarac i vidi kako se nakon trećega promijenio kut udaranja. Svjetiljka se zaljuljala. Mirandino je tijelo poprskano krvlju. „Ali na tijelu uopće nije imala krvi”, prošapće. „Što kažeš?” pita tužiteljica. „Moram samo nešto provjeriti”, odgovori Joona točno u trenutku kad su se otvorila vrata kuće te je niski muškarac u tijesnoj zaštitnoj odjeći izašao. To je Holger Jalmert, koji radi kao profesor kriminalističke tehnike na sveučilištu u Umeu. Pažljivo skine masku s usta, sav je znojan u licu. „Sredit ću ispitivanje djevojaka u hotelu za sat vremena”, kaže Susanne. „Hvala”, kaže Joona i krene preko dvorišta. Profesor stoji ispred svoga kombija, skida zaštitnu odjeću i stavlja je u vreću za smeće, koju pažljivo zatvori. „Pokrivač je nestao”, kaže Joona.

94

„Konačno da i ja upoznam Joonu Linnu”, nasmiješi se profesor i otvori novo pakiranje kombinezona za jednokratnu upotrebu. „Jesi li bio u Mirandinoj sobi?” „Da, gotov sam s njom.” „U sobi nema pokrivača.” Holger zastane i namršti se: „Stvarno, u pravu si.” „Vicky je vjerojatno sakrila Mirandin pokrivač u ormar ili ispod kreveta u svojoj sobi”, kaže Joona. „Upravo mi je to sad na redu”, kaže Holger, ali Joona je već krenuo prema kući. Profesor gleda za njim i sjeti se kako se priča da je Joona Linna tako tvrdoglav da bulji u mjesto zločina sve dok mu se ono ne otvori poput knjige. Ostavi pakiranje, uzme kombinezone i pohita za inspektorom. Obuku se i navuku čiste štitnike na cipele i rukavice prije nego što otvore vrata Vickyine sobe. „Izgleda da je nešto ispod kreveta”, pokaže Joona. „Idemo po redu”, promrmlja Holger i navuče štitnik preko usta. Joona čeka na vratima dok profesor fotografira i laserski mjeri sobu kako bi sve što pronađe mogao označiti u trodimenzionalnom koordinatnom sustavu. Plakat s Robertom Pattinsonom blijeda lica i crno našminkanih očiju zalijepljen je na zid točno iznad lijepog biblijskog motiva, a na polici stoji velika zdjela s bijelim plastičnim zaštitnim pločicama iz H&M-a. Joona prati Holgera dok prekriva komad po komad poda folijom, pritišće je gumenim rolerom, nježno podiže, fotografira i sprema. Polako napreduje od vrata do kreveta i dalje do prozora. Kad podigne foliju s poda, vidi se blijedi otisak tenisice na žutoj želatini. „Uskoro moram ići”, kaže Joona. „Ali hoćeš da prvo pogledam pod krevet?” Holger odmahne glavom na njegovu nestrpljivost, ali onda pažljivo raširi zaštitnu foliju preko poda uz krevet. Klekne, ispruži ruku i uhvati kut nečega smotanog. „Vjerojatno pokrivač”, kaže koncentrirano. Oprezno povuče teški pokrivač na foliju. Zgužvan je i natopljen krvlju. 95

„Mislim da je Miranda bila zaogrnuta time kad je ubijena”, kaže Joona tiho. Holger presavije foliju pa navuče vreću preko nje. Joona pogleda na sat. Može ostati još deset minuta. Holger sve vrijeme skuplja nove dokaze. Upotrebljava vlažne štapiće za uši za mrlje sasušene krvi i kraste pa ili pusti da se malo osuše prije nego što ih stavi u vrećicu. „Ako pronađeš nešto što upućuje na neko mjesto ili osobu, odmah me nazovi”, kaže Joona. „Može.” Pedantni je profesor na čekiću ispod jastuka potrošio sto dvadeset štapića, koje je stavio u vrećice i obilježio. Dlake i tekstilna vlakna zalijepio je na OH-film, pramenove kose zapakirao u presavijeni papir, a tkiva i komadiće lubanje stavio u cijev koja će biti pohranjena u zamrzivač kako bi se spriječio razvoj bakterija.

96

38.

KONFERENCIJSKA DVORANA HOTELA Ibis bila je zauzeta, pa Joona čeka u blagovaonici dok tužiteljica razgovara s usplahirenim osobljem kako bi im sredili novu prostoriju za ispitivanje. Televizor titra na metalnom postolju uz strop. Joona nazove Anju, bude prebačen na sekretaricu na njezinu mobitelu i zamoli je da istraži postoji li kakav dobar stručnjak za sudsku medicinu u Sundsvallu. Vijesti na televiziji počnu izvještavati o ubojstvima u Birgittagårdenu i dramatičnom razvoju situacije. Pokazuju fotografije policijskih vrpci, crvenih kuća i natpisa „Dom za mlade s posebnim potrebama”. Ruta kojom je osumnjičeni pobjegao označena je na karti i reporter stoji nasred ceste 86 dok govori o otmici i neuspješnim policijskim blokadama. Joona ustane i priđe televizoru kad jedan glas kaže da je majka otetog dječaka zahtijevala da uputi svoju molbu otmičaru uživo. Odjednom se na ekranu pojavi Pia Abrahamsson. Sjedi s mučeničkim izrazom lica za kuhinjskim stolom držeći ceduljicu u ruci. „Ako me slušaš”, počne, „znam da ti se puno nepravdi dogodilo u životu, ali Dante nema nikakve veze s tim...” Pia pogleda ravno u kameru. „ Moraš mi ga vratiti”, prošapće dok joj brada podrhtava. „Ti si sigurno dobra, Dante ima samo četiri godine i znam da se boji... Jako se...” Spusti pogled na cedulju i suze joj poteku niz obraze. „ Nemoj mu učiniti ništa nažao, ne smiješ tući moje malo...” Brizne u glasan plač i okrene lice od kamere, a onda se vrate u televizijski studio studio u Stockholmu. Jedan psihijatar iz bolnice Säter sjedi za visokim stolom i pokušava objasniti voditelju vijesti koliko je situacija opasna u ovom trenutku:

97

„Nije mi dostupan njen zdravstveni karton i ne želim špekulirati o tome je li ona kriva za ta dva ubojstva, ali s obzirom na to gdje se nalazila, naravno da je vrlo moguće da je ozbiljno psihički neuravnotežena čak i ako...” „Koji su rizici?” pita voditelj. „Moguće je da joj uopće nije stalo do dječaka”, objasni psihijatar. „Možda povremeno potpuno zaboravi na njega... Ali njemu su samo četiri godine i ako odjednom počne plakati ili dozivati mamu, to bi je moglo razljutiti i moglo bi biti opasno...” Susanne Öst uđe u blagovaonicu, došla je po Joonu. Uz mali osmijeh ponudi ga šalicom kave i pecivom. On zahvali, slijedi je do lifta, zajedno odu do najgornjega kata i uđu u turobni apartman za mladence sa zaključanim minibarom i jacuzzijem na zlatnim lavovskim šapama. Tuula Lehti leži na širokom krevetu s baldahinom i gleda Disney Channel. Osoba iz Centra za potporu žrtvama kimne im u pozdrav. Susanne zatvori vrata, a Joona privuče stolac s ružičastim plišanim sjedalom i sjedne. „Zašto si mi rekla da se Vicky viđa s nekim po imenu Dennis?” pita Joona. Tuula se uspravi i zagrli jastuk u obliku srca. „Tako sam mislila”, kaže kratko. „Zašto si to mislila?” Tuula slegne ramenima i okrene pogled prema televizoru. „Je li govorila o nekome po imenu Dennis?” „Ne”, nasmiješi se Tuula. „Tuula, stvarno je važno da pronađem Vicky.” Ona nogama odgura deku i ružičasti svileni ukrasni prekrivač, koji padnu na pod, te ponovno usmjeri pogled na televizor. „Je l’ moram biti ovdje cijeli dan?” pita. „Ne, možeš se vratiti u svoju sobu ako želiš”, kaže osoba iz Centra za potporu žrtvama. „Ti si samo malo dijete”, kaže joj Joona na finskom. „Nisam”, odgovori mu ona. „Ne bi trebala živjeti u tim institucijama.” „Dobro mi je”, odgovori ona tiho. „Nikada ti se ništa loše ne dogodi?” Vrat joj se zacrveni, a bijele trepavice spuste. 98

„Ne”, kaže kratko. „Miranda te jučer tukla.” „Je”, promrmlja ona i pokuša zgužvati jastuk u obliku srca. „Zašto je bila ljuta?” „Mislila je da sam joj kopala po sobi.” „I jesi li?” Tuula lizne jastuk. „Jesam, ali nisam ništa uzela.” „Zašto si joj kopala po sobi?” „Ja kopam po svim sobama.” „Zašto?” „Fora”, odgovori ona. „Ali Miranda je mislila da si joj nešto uzela?” „Da, pa se razljutila...” „Što je mislila da si uzela?” „Nije rekla”, nasmiješi se Tuula. „Što ti misliš?” „Ne znam, obično se radi o lijekovima... Lu Chu me gurnula niz stepenice jer je mislila da sam uzela njene jebene tablete za spavanje.” „Ako nisu lijekovi što je onda mislila da si uzela?” „Ma bez veze”, uzdahne Tuula. „Šminku, naušnice...” Ponovno sjedne na rub kreveta, nasloni se i prošapće nešto o ogrlici od štrasa. „A Vicky?” pita Joona. „Je li te i Vicky tukla?” „Nije”, nasmiješi se Tuula ponovno. „A što je radila?” ali...”

„Ne želim ništa reći jer je ne poznajem, mislim da mi se nikada nije ni obratila, Utihne i slegne ramenima. „Zašto nije?” „Ne znam.” „Ali sigurno si je koji put vidjela ljutu?” „Ona se reže, pa možete...” 99

Tuula utihne i odmahne glavom. „Što si htjela reći?” „Da možete zaboravit na nju... Ona će se uskoro ubiti i onda imate jedan problem manje”, kaže Tuula izbjegavajući Joonin pogled. Gleda svoje prste, promrmlja nešto u bradu, naglo ustane i izađe iz sobe.

100

39.

ONA MALO STARIJA DJEVOJKA Caroline uđe u sobu s osobom iz Centra za potporu. Odjevena je u dugačku, široku majicu sa slikom mačića. Oko ruke joj vijuga tetovaža runa, a stari ožiljci od igle bijelo sjaje. Pozdravi Joonu i sramežljivo se nasmiješi. Zatim pažljivo sjedne na fotelju za smeđim pisaćim stolom. „Tuula kaže da se Vicky iskradala van noću kako bi se našla s nekim dečkom”, kaže Joona. „Ne”, nasmije se Caroline. „Zašto misliš da nije?” „Ne radi ona to”, nasmiješi se Caroline. „Zvučiš kao da si sigurna.” „Tuula misli da su sve cure drolje”, objasni ona. „Znači, Vicky nije bježala noću?” „Je”, odgovori Caroline s ozbiljnim izrazom lica. „Što je onda radila vani?” pita Joona pokušavajući sakriti uzbuđenje. Caroline ga nakratko pogleda u oči pa okrene glavu prema prozoru. „Sjedila iza skladišta i zvala mamu.” Joona zna da je Vickyina mama umrla prije nego što je ona stigla u Birgittagården, ali umjesto da to kaže Caroline, mirno je pita: „O čemu obično razgovaraju?” „Ma... Vicky samo ostavlja kratke poruke na maminoj telefonskoj sekretarici, ali mislim... Koliko sam shvatila, mama joj nikada nije uzvratila poziv.” Joona kimne i pomisli da nitko, izgleda, nije rekao Vicky da joj je mama umrla. „Jesi li čula za nekoga po imenu Dennis?” pita on. „Ne”, odgovori Caroline bez oklijevanja. „Razmisli malo.” 101

Ona ga mirno gleda u oči, a onda se trgne kad se s mobitela Susanne Öst začuje znak za primitak poruke. „Kome bi Vicky mogla otići?” nastavi Joona iako mu je očito da neće puno toga saznati. „Svojoj mami – to je jedino što mi pada na pamet.” „Prijatelji ili dečki?” „Ne”, odgovori Caroline. „Ali ja je ne poznajem... Mislim, obje smo u ADL-u i bile smo dosta zajedno, ali ona nikada nije pričala o sebi.” „Što je ADL?” „Zvuči kao dijagnoza”, nasmije se Caroline. „To je kratica za All Day Lifestyle. Samo za one koje su jako dobre. Dopušteno ti je malo izaći van, otići u Sundsvall kupiti hranu, takve uzbudljive stvari...” „Ali sigurno ste razgovarale dok ste to radile zajedno?” pokuša Joona. „Malo, ustvari... ne baš.” „S kim je onda razgovarala?” „Ni sa kim”, odgovori ona. „Osim s Danielom, naravno.” „Socijalnim radnikom?”

102

40.

JOONA I SUSANNE NAPUSTE APARTMAN za mladence i zajedno krenu hodnikom prema liftu. Ona se nasmije kad istovremeno stisnu gumb da pozovu lift. „Kad ćemo moći ispitati Daniela Grima?” pita Joona. „Liječnik je jučer smatrao da je prerano, što mi je jasno”, kaže ona i baci i pogled prema njemu. „Nije lako. Ali pokušat ću inzistirati, pa ćemo vidjeti što će biti.” Izađu iz lifta u prizemlju, krenu prema izlazu, ali zastanu na recepciji kad ugledaju Gunnarssona, koji tamo čeka. „E, da, dobila sam poruku da je obdukcija u tijeku”, kaže Susanne Jooni. „Dobro, kad misliš da bismo mogli dobiti prvi izvještaj?” pita on. „Daj idi kući”, zadihano mu kaže Gunnarsson. „Nemaš ti što tražiti ovdje, nemaš ti što čitati nikakav jebeni izvještaj, nego...” „Smiri se”, prekine ga Susanne iznenađeno. „Jer smo mi ovdje gore tako jebeno glupi da puštamo nekom vražjem promatraču da preuzme cijelu preliminarnu istragu samo zato što je došao iz Stockholma.” „Pokušavam pomoći”, kaže Joona. „Zato što...” „Daj začepi.” „Ovo je moja preliminarna istraga”, kaže tužiteljica i strogo pogleda Gunarssona u oči. „Onda bi trebala znati da je Joona Linna pod internom istragom i da je glavni tužitelj u krim...” „Pod internom istragom?” zapanji se Susanne Öst. „Je li to istina?” „Da”, odgovori Joona. „Ali moj je zadatak...” „A ja sam ti vjerovala”, kaže ona i usnice joj se stisnu. „Pustila sam te da sudjeluješ u istrazi, slušala te. A ti samo lažeš.” 103

„Nemam vremena za ovo”, kaže Joona ozbiljno. „Moram razgovarati s Danielom Grimom.” „Ja ću s njim razgovarati”, otpuhne Gunnarsson. „Valjda vam je jasno da je to vrlo važno”, nastavi Joona. „Daniel Grim bi mogao biti jedini koji...” „Više ne namjeravam surađivati s tobom”, prekine ga tužiteljica. „Izbačen si iz istrage”, kaže Gunnarsson. „Izgubila sam povjerenje u tebe”, uzdahne Susanne i krene prema izlazu. „Bok”, kaže Gunnarsson i krene za njom. „Ako budeš imao šansu razgovarati s Danielom, moraš ga pitati za Dennisa”, vikne Joona za njim. „Pitaj Daniela zna li tko je Dennis i, najvažnije, kamo je Vicky mogla otići. Trebamo neko ime ili mjesto. Daniel je jedini s kime je Vicky razgovarala i on bi...” „Daj idi kući”, nasmije se Gunnarsson, mahne mu preko ramena i izađe.

104

41.

SOCIJALNI RADNIK DANIEL GRIM radio je jedanaest godina na pola radnog vremena s mladima u Birgittagårdenu. Slijedio je kognitivno-bihevioralnu terapiju i trening za zamjenu agresije drugim obrascima ponašanja te razgovarao sa štićenicama barem jednom tjedno. Danielova žena Elisabet bila je medicinska sestra koja je te noći bila dežurna i on je mislio da je otpratila Ninu Molander u kolima hitne pomoći u bolnicu nakon što je djevojka doživjela veliki šok. Kad je Daniel shvatio da je Elisabet mrtva, samo se srušio. Nepovezano je govorio o tome kako Elisabet ima srčanu manu, ali kad je poslije saznao da je Elisabet umrla od posljedica napada, sasvim je utihnuo. Koža na rukama naježila mu se, a znoj mu je tekao niz obraze, disao je ubrzano i nije rekao ni riječi kad je došla hitna s nosilima i odnijela ga. Inspektor Gunnarsson već je izvadio novu cigaretu kad je izašao iz lifta na odjelu 52 A psihijatrijske klinike u okružnoj bolnici pokrajine Västra Norrland. Mladi muškarac u otkopčanom liječničkom ogrtaču dođe mu ususret, pozdrave se i Gunnarsson ga slijedi kroz hodnik svijetlosivih zidova. „Kao što sam vam već rekao na telefon, smatram da ispitivanje nema smisla ovako rano...” „Ma samo bih htio malo popričati s njim.” Liječnik se naglo zaustavi, neko vrijeme promatra Gunnarssona pa počne objašnjavati: „Daniel Grim se nalazi u traumatičnom stanju fiziološke nadraženosti koje se obično zove pobuđenost. Aktivira ga hipotalamus i limbički sustav i...” „Fućka mi se za to”, prekine ga Gunnarsson. „Samo moram znati je l’ skroz nadrogiran, pa ne zna ni gdje je.” „Ne, zna gdje je, ali ne bih vam dopustio da razgovarate s njim ako ne...” „Imamo dvostruko ubojstvo koje...” 105

„Dobro znate tko ovdje odlučuje”, prekine ga liječnik mirno. „Ako ja smatram da će razgovor s policijom imati negativnog učinka na pacijentovu rehabilitaciju, onda ćete jednostavno morati pričekati...” „Razumijem”, kaže Gunnarsson trudeći se zvučati smirenije. „Ali s obzirom na to da je pacijent i sam nekoliko puta rekao da želi pomoći policiji, mislio sam vam dopustiti da mu postavite nekoliko pitanja u mojoj prisutnosti.” „Hvala vam na tome”, nasmiješi se Gunnarsson. Ponovno krenu dalje, skrenu iza ugla, produže hodnikom uz prozore i dalje prema unutrašnjem dvorištu sa stropnim kupolama i otvorima za ventilaciju. Liječnik otvori vrata koja vode u jednu sobu. Plahta i pokrivač leže na malom kauču, ali Daniel Grim sjedi na podu ispod prozora leđima naslonjen na radijator. Lice mu je neobično opušteno i nije podigao glavu kad su ušli. Gunnarsson privuče stolac i sjedne ispred Daniela. Nakon nekog vremena opsuje i čučne ispred tog muškarca koji tuguje. „Moram razgovarati s tobom”, kaže. „Moramo pronaći Vicky Bennet... Osumnjičena je za ubojstva u Birgittagårdenu i...” „Ali ja...” Gunnarsson ušuti čim je čuo Daniela kako šapće i čeka ga da nastavi. „Nisam čuo”, kaže mu. Liječnik ništa ne govori, samo stoji i promatra ih. „Mislim da to nije bila ona”, prošapće Daniel. „Ona je tako dobra i...’’ Obriše suze s obraza i ispod naočala. „Znam da ne smiješ govoriti o pacijentima”, kaže Gunnarsson. „Ali je l’ nam možeš ikako pomoći da pronađemo Vicky Bennet?” „Pokušat ću”, promrmlja Daniel pa jako stisne usta. „Poznaje li ona nekoga tko stanuje blizu Birgittagårdena?” „Možda... Teško mi se koncentrirati...” Gunnarsson prostenje i pokuša promijeniti pristup: „Ti si bio njen socijalni radnik”, kaže ozbiljno. „Što misliš, kamo je otišla? Nije važno je li kriva. O tome ništa ne znamo. Ali prilično smo sigurni da je otela jedno dijete.” „Ne”, prošapće on. 106

„ Kamo ide? Kome?” „Ona se boji”, odgovori Daniel drhtavim glasom. „Zavuče se pod neko drvo i sakrije se... to... i... Što si me ono pitao?” „Znaš li neko mjesto gdje se sakriva?” Daniel počne mrmljati nešto o Elisabetinu srcu, da je mislio da se radilo o problemima sa srcem. „Daniele, ne moramo nastaviti razgovor ako ti je teško”, kaže liječnik. „Mogu zamoliti policajca da dođe kasnije ako se moraš odmoriti.” Daniel brzo odmahne glavom i pokuša smiriti disanje. „ Reci neko mjesto”, kaže Gunnarsson. „Stockholm.” „Gdje?” „Ne znam...” „E, pa kvragu”, zaurla Gunnarsson. „Oprosti, oprosti...” Danielu brada drhti, kutovi usana krenu prema dolje, suze mu navru na oči i on okrene lice pa glasno zaplače tresući se cijelim tijelom. „Ubila je tvoju ženu čekićem i...” Daniel jako udari glavom u radijator, tako da mu debele naočale padnu u krilo. „Van”, kaže liječnik oštro. „Ni riječi više. Ovo je bila pogreška, više neće biti razgovora.”

107

42.

PARKIRALIŠTE ISPRED BOLNICE u Sundsvallu gotovo je pusto. Dugačka zgrada od tamnosmeđe cigle s nizom bijelih prozora koji kao da žmire izgleda zlokobno na oblačni dan. Joona prođe kroz nisko grmlje i dođe do ulaza u bolnicu. Na recepciji u predvorju nema nikoga. Čeka neko vrijeme ispred pulta u mraku dok se ne ukaže jedan čistač. „Gdje je sudska medicina?” pita Joona. „Dvjesto pedeset kilometara sjeverno”, nasmiješi se čistač prijateljski „Ali ako mislite na patologiju, mogu vam pokazati.” Zajedno prođu kroz puste hodnike i velikim se liftom spuste do podzemnog odjela bolnice. Tamo je hladno i velike podne ploče napukle su na više mjesta. Čistač otvori teška dvostruka metalna vrata i pokaže na vrata na kraju hodnika iznad kojih stoji natpis „Odjel za kliničku patologiju i citologiju'', „Sretno”, kaže i pokaže prema vratima. Joona mu zahvali i sam produži hodnikom gledajući tragove kotačića kolica po plastičnoj prostirci. Prođe kroz laboratorij, otvori vrata sale za obdukciju i uđe ravno u prostoriju s bijelim pločicama u kojoj se nalazi obdukcijski stol od nehrđajućeg čelika. Sa stropa visi kristalni luster i u kombinaciji s neonskim cijevima prostorija je okupana nepodnošljivo bijelom svjetlošću. Jedna vrata zapište i dvije osobe uguraju kolica s posmrtnim ostacima iz hladnjaka. „Oprostite”, kaže Joona. Mršavi muškarac u liječničkom ogrtaču okrene se. Svjetlo se odbije od pilotskih naočala s bijelim okvirima. To je glavni obducent Nils Åhlén Igla iz Stockholma. Joonin stari prijatelj. Pokraj njega stoji njegov mladi šegrt, duga, crno obojena kosa pada mu preko ramena liječničkog ogrtača. „Što vi radite ovdje?” pita Joona veselo. Igla.

„Nazvala me jedna žena iz Kriminalističke policije i zaprijetila mi”, odgovori

108

„Anja”, kaže Joona. „Stvarno sam se uplašio... Obrecnula se na mene i rekla da Joona ne može ići skroz gore do Umea kako bi razgovarao s obducentom.” „Ali sad kad smo već ovdje iskoristit ćemo priliku da odemo na Nordfest”, kaže Frippe. „The Haunted sviraju u klubu Destroyer”, nasmiješi se Igla stidljivo. „Onda dobro”, kaže Joona. Frippe se nasmije i Joona vidi da ispod ogrtača ima izlizane kožnate hlače i da je navukao plave štitnike za cipele preko kaubojskih čizama. „Završili smo sa ženom... Elisabet Grim”, kaže Igla. „Jedino što je čudno jesu ozljede na rukama.” „Branila se?” pita Joona. „Ali na krivoj su strani”, kaže Frippe. „Možemo to malo kasnije pogledati”, kaže Igla. „Posvetimo se prvo Mirandi Ericsdotter.” „Kada su umrle – znate li?” pita Joona. „Kao što znaš, temperatura pada...” „Algor Mortis”, kaže Joona. „Da, i to hlađenje slijedi graf koji pada kako se približava sobnoj temperaturi...” „Zna on sve to”, kaže Frippe. „Dakle zajedno s procjenom mrtvačkih pjega i ukočenosti mogli bismo reći da su djevojka i žena umrle otprilike u isto vrijeme, u petak kasno navečer.” Joona ih promatra dok guraju kolica do obdukcijskog stola, broje do tri i podižu lagano tijelo u podstavljenoj vreći za transport. Kad Frippe otvori vreću, osjeti se ustajali miris mokroga hmelja i stare krvi. Djevojka leži na obdukcijskom stolu u položaju u kojem je pronađena, s rukama preko lica i prekriženih nogu. Ukočenost je povezana s rastom razine kalcija u mišićima koji miruju, tako da se povežu dvije različite vrste proteina. Ukočenost gotovo uvijek počinje u srcu i dijafragmi. Nakon pola sata može se primijetiti u mišićima vilice, a nakon dva sata na vratu. Joona zna da će biti potrebno puno snage da maknu ruke s Mirandina lica. 109

Odjednom mu padne na pamet neobična ideja. Pomisao da to nije Miranda iza ruku, na drukčije lice, na ozlijeđene ili iskopane oči. „Nismo dobili nikakve posebne zahtjeve”, kaže Igla. „Zašto drži ruke ovako preko lica?” „Ne znam”, odgovori Joona tiho. Frippe detaljno fotografira tijelo. „Pretpostavljam da se radi o kriminalističkom vještačenju i da trebate izvještaj s obdukcije”, kaže Igla službeno. „Da”, odgovori Joona. „Ustvari bih, kad je posrijedi ubojstvo, trebao imati tajnika”, promrmlja obducent hodajući oko tijela. „Opet cendraš”, nasmiješi se Frippe. „Da, ispričavam se”, kaže Igla, stane na trenutak kod Mirandine glave pa nastavi hodati oko tijela. Joona se sjeti kako je njemački pjesnik Rilke napisao da su živi opsjednuti uspostavljanjem razlike između živih i mrtvih. Tvrdio je da postoje druga bića, anđeli, koji ne primjećuju razliku. „Mrtvačke pjege upućuju na to da je žrtva mirno ležala”, promrmlja Igla. „A ja mislim da je pomaknuta čim je ubijena”, kaže Joona. „Kako sam zaključio po prskanju krvi, tijelo joj je bilo opušteno kad je stavljeno na krevet.” Frippe kimne: „Ako je do toga došlo tako rano, onda nema pjega.” Joona se prisili da ostane mirno stajati dok liječnici pažljivo pregledavaju tijelo izvana. Promatra je i pomisli kako njegova kći nije puno mlađa od ove nepoznate djevojke koja nepomično leži pred njim. Žuta mreža žila počela se nazirati kroz bijelu kožu. Poput blijede razgranate rijeke žile joj se šire vratom i bedrima. Njen ravni trbuh sada se malo zaoblio i potamnio. Joona prati što se događa u obdukcijskoj sali, promatra rad obducenata, gleda kako Igla stručno reže bijele gaćice i sprema ih za analizu, sluša njihov razgovor i zaključke, ali se istovremeno u mislima nalazi na mjestu zločina. Igla utvrdi da nema nikakvih ozljeda koje bi upućivale na to da se branila, a onda ga Joona čuje kako s Frippeom raspravlja o nedostatku ozljeda na mekom tkivu. 110

Ništa ne upućuje na borbu ili obično zlostavljanje. Miranda je očekivala udarac u glavu, nije pokušala pobjeći, nije se branila. Dok gleda liječnike kako čupaju nekoliko vlasi kose iz korijena za analizu i pune epruvete krvlju, Joona razmišlja o onoj hladnoj sobi u kojoj je provela svoje posljednje sate. Igla pregleda područje ispod noktiju, okrene se prema Jooni i tiho nakašlje: „Nema ostataka kože... Nije se branila.” „Znam”, odgovori Joona. Kad počnu pregledavati ozljede glave, Joona im se približi i stane tako da može sve vidjeti. „Jaki udarac tupim predmetom u glavu vjerojatno je izravni uzrok smrti”, kaže Igla kad je primijetio kako Joona sve zainteresirano promatra. „Sprijeda?” pita Joona. „Da, iskosa sprijeda”, odgovori Igla i pokaže na krvavu kosu. „Frakture na temporalnoj kosti... Napravit ćemo kompjutorsku tomografiju, ali ja pretpostavljam da su velike krvne žile na unutarnjoj strani lubanje smrskane i da su komadići kosti prodrli u mozak.” „Baš kao i kod Elisabet Grim, pronaći ćemo ozljede na kori velikog mozga”, kaže Frippe. „Mijelin u kosi”, pokaže Igla. „U Elisabetinoj lubanji bilo je uništenih krvnih žila, krvi i likvora koji je iscurio u nosnu šupljinu”, kaže mu Frippe. „Dakle smatrate da su umrle u otprilike isto vrijeme”, kaže Joona. „Jako blizu”, kimne Frippe. „Obje su udarene sprijeda, kod obje je uzrok smrti isti”, nastavi Joona. „ Isio oružje kojim su ubijene i...” „Ne”, prekine ga Igla. „Različito.” „Ali čekić”, kaže Joona gotovo nečujno. „Da, Elisabetina je glava razbijena čekićem”, kaže Igla. „Ali Miranda je ubijena kamenom.” Joona zuri u njega. „Ubijena je kamenom?”

111

43.

JOONA JE OSTAO NA PATOLOGIJI sve dok nije vidio Mirandino lice koje je skrivala rukama. Pomisao da se nije htjela pokazati poslije smrti i dalje ga muči. Osjećao je čudnu nelagodu dok su joj nasilno micali ruke s lica. Sada sjedi za Gunnarssonovim stolom u zgradi sundsvallske policije i ponovno čita preliminarni izvještaj tehničara. Žuta svjetlost prodire kroz žaluzine. Jedna žena sjedi malo dalje obasjana svjetlošću iz kompjutora. Telefon zazvoni i ona nešto živčano promrmlja kad je vidjela tko zove. Jedan je zid prepun karata i slika malog dječaka Dantea Abrahamssona. Drugi su zidovi prekriveni policama prepunima fascikala i hrpa papira. Stroj za fotokopiranje gotovo neprestano bruji. U čajnoj kuhinji svira radio i kad pop-muzika utihne, Joona već treći put čuje obavijest. „Imamo obavijest”, kaže voditelj programa te pročita tekst bez zastajkivanja. „Policija traži petnaestogodišnju djevojku i četverogodišnjeg dječaka koji su možda zajedno. Djevojka ima dugu plavu kosu, a dječak nosi naočale i odjeven je u tamnoplavu majicu i tamne samterice. Posljednji su put viđeni u crvenoj Toyoti Auris na cesti osamdeset šest u smjeru Sundsvalla. Ako imate ikakve informacije, molimo kontaktirajte policiju na broj jedan-jedan-četiri-jedan-četiri...” Joona ustane, ode do prazne kuhinje, prebaci na stanicu P2 i vrati se do stola sa šalicom kave. Na šuškavoj snimci začuje se ledeno čist sopran. Birgit Nilsson koja pjeva ulogu Brunhilde u Wagnerovu Prstenu Nibelunga. Joona sjedi sa šalicom u ruci razmišljajući o tome dječačiću kojeg je otela djevojka koja bi mogla biti psihotična. Pred očima su mu, skrivaju se u nekoj garaži, dječak je prisiljen ležati ispod deka na betonskom podu s ljepljivom trakom preko usta, zavezan. Ako je još živ, sigurno je strašno preplašen. Joona nastavi čitati izvještaj tehničara.

112

Utvrđeno je da su to bili ključevi Elisabet Grim koji su stajali u bravi sobe za izolaciju u Birgittagårdenu i da su čizme koje su ostavile krvave tragove na mjestima zločina stajale u ormaru Vicky Bennet. Imamo dva ubojstva, razmišlja Joona. Prvo jedno, a onda drugo. Miranda je bila prva žrtva, ali kako bi je mogao ubiti, počinitelj je morao uzeti ključeve od Elisabet. Kako su to tehničari rekonstruirali, početak je mogla biti svađa koja je izbila ranije tog petka uvečer, ali u pozadini svega moglo bi biti i dugotrajno rivalstvo. Prije nego što je otišla u krevet, Vicky Bennet pošla je u spremište po čekić i velike čizme koje su svi upotrebljavali, a onda čekala u svojoj sobi. Kad su druge djevojke zaspale, otišla je do medicinske sestre Elisabet Grim i tražila da joj da ključeve. Elisabet je odbila i pobjegla niz hodnik, na dvorište i u praonicu. Vicky Bennet slijedila ju je i zatukla čekićem, uzela ključeve, vratila se do glavne zgrade, otključala sobu za izolaciju i ubila Mirandu. Iz nekog je razloga podigla žrtvu na krevet i stavila joj ruke preko lica. Zatim se vratila u svoju sobu, sakrila čekić i čizme pa pobjegla kroz prozor u šumu. Istražitelji mjesta zločina pretpostavljali su da se tako sve odvijalo. Joona razmišlja kako će trebati nekoliko tjedana da dobiju rezultate iz Zavoda za sudsku medicinu i da su tehničari jednostavno pretpostavili da su i Miranda i Elisabet ubijene čekićem. Ali Miranda je ubijena kamenom. Joona je vidi pred sobom: tanka djevojka na ležaju, porculanski bijele kože, prekriženih nogu, modrice na butinama, pamučne gaćice, mali piercing u pupku, lice prekriveno dlanovima. Zašto je ubijena kamenom kad je Vicky imala čekić? Joona koncentrirano proučava svaku pojedinu fotografiju s mjesta zločina i zamišlja slijed događaja, kako to već obično čini. Postavi se na mjesto ubojice i prisili da vidi svaki zastrašujući izbor kao nešto neophodno. Za ubojicu je ubojstvo jedina moguća opcija. Najjednostavnije ili najbolje rješenje u tom trenutku. Ubojstvo se ne čini neugodnim ili nasilnim, nego racionalnim i privlačnim rješenjem. Ponekad napadač i ne vidi dalje od jednog postupka, treba mu povod samo za to, opravdanje za samo taj prvi udarac. Sljedeći se udarac čini jako daleko, desetljećima udaljen, prije nego što ga zapljusne. Za ubojicu smrt može biti kraj

113

epske sage koja je počela prvim udarcem i trinaest sekundi poslije završila posljednjim. Sve upućuje na Vicky Bennet, sve upućuje na to da je ona ubila Mirandu i Elisabet, dok istovremeno kao da nitko ne uviđa da Vicky nije sposobna za to, ni psihički ni fizički. Ali svi ljudi imaju to u sebi, pomisli Joona i odloži izvještaj u Gunnarssonov pretinac. Vidimo takve slike u svojim snovima i maštarijama. Svi smo sposobni za nasilje, ali većina se ljudi može obuzdati. Gunnarsson uđe u prostoriju i skine svoj zgužvani baloner. Pokrije rukom usta, podrigne se pa uđe u čajnu kuhinju. Kad izađe sa šalicom kave u ruci i ugleda Joonu, naceri se: „Ne fališ im u Stockholmu?” „Ne”, odgovori Joona. Gunnarsson pomiriše kutiju cigareta pa se okrene prema ženi koja sjedi za kompjutorom: „Svi izvještaji idu ravno meni.” „Dobro”, odgovori ona ne dižući glavu. Gunnarsson nešto promrmlja. „Kako je prošao razgovor s Danielom Grimom?” pita Joona. „Dobro. Iako se to tebe ne tiče. Ali morao sam biti jebeno oprezan.“ „Što je rekao o Vicky?” Gunnarsson stisne usnice, tiho zapišti i odmahne glavom: „Ništa što bi koristilo policiji.” „Jesi li ga pitao o Dennisu?” „Onaj prokleti doktor cijelo mi je vrijeme sjedio na glavi i na kraju prekinuo ispitivanje.” Gunnarsson se jako počeše po vratu, izgleda da nije svjestan da u ruci drži upaljač i kutiju cigareta. „Hoću kopije izvještaja Holgera Jalmerta kad stigne”, kaže Joona. „I odgovor iz Zavoda za sudsku medicinu i...” „Ne može, daj odjebi više i prestani zabadati nos u moje poslove”, prekine ga Gunnarsson. Široko se nasmiješi kolegici, ali postane nesiguran kad vidi Joonin ozbiljni, sivi pogled. 114

„Ti nemaš pojma kako pronaći Vicky Bennet i dječaka”, kaže Joona polako i ustane. „I nemaš pojma kako nastaviti istragu.” „Računam na dojave javnosti”, odgovori Gunnarsson. „Uvijek postoji netko tko je nešto vidio.”

115

44.

FLORA SE JUTROS PROBUDILA trenutak prije nego što se oglasila budilica. Hans-Gunnar želi doručak u krevet u osam i petnaest. A kad on ustane, Flora mora prozračiti sobu i pospremiti krevet. Ewa je sjedila na stolcu odjevena u žuti donji dio trenirke i grudnjak boje kože i nadgledala. Ustala je i provjerila je li plahta sasvim izravnana i uredno presavijena ispod uglova madraca. Kukičani prekrivač mora visjeti jednako s obje strane kreveta i Flora ga je morala tri puta ponovno stavljati prije nego što je Ewa bila zadovoljna. Sada je vrijeme ručka i Flora se vraća iz trgovine s vrećicama punima hrane i cigaretama za Hansa-Gunnara, vrati mu ostatak novca, a onda, kao i obično, stoji i čeka dok on proučava račun. „Jebemu, kako je skup taj sir”, kaže on nezadovoljno. „Rekao si da kupim čedar”, kaže mu Flora. „Ali ne ako je ovako prokleto skup, pa to ti je valjda jasno, onda kupiš neki drugi sir.” „Oprosti, mislila sam...” Ne stigne završiti rečenicu. Hans-Gunnarov pečatnjak odjednom joj zablista ispred lica kad joj zvizne jak šamar. Sve se brzo odvilo. U uhu joj zazvoni i osjeti kako je obraz zateže. „Pa htio si čedar”, kaže Ewa s kauča. „Nije ona kriva.” Hans-Gunnar promrmlja nešto o idiotima pa ode na balkon pušiti. Flora stavi hranu na mjesto, vrati se u svoju sobu i sjedne na krevet. Oprezno dodirne obraz razmišljajući kako joj je dosta Hans-Gunnarovih šamara. Ponekad je udari i nekoliko puta na dan. Ona uvijek primijeti kad će se to dogoditi jer je inače nikada ne gleda. Bol nije ono najgore, nego zadihanost i kako je gleda poslije toga. Ne sjeća se da ju je tukao kad je bila mala. Radio je i rijetko bio kod kuće. Jednom joj je pokazivao zemlje na globusu u svojoj spavaćoj sobi. Ewa i Hans-Gunnar otišli su se boćati s prijateljima. Flora sjedi u svojoj sobici. Čim je čula kako se ulazna vrata zatvaraju, pogleda prema kutu. Na staroj komodi 116

stoji figurica koju je dobila od učiteljice na kraju osnovne škole. Staklena kola koja vuče stakleni konj. U gornjoj ladici čuva igračku iz djetinjstva: plavokosu Štrumpfetu s cipelama na visoku petu. U srednjoj je ladici gomila uredno složenih ručnika. Flora podigne ručnike i izvadi lijepu zelenu haljinu. Kupila ju je početkom ljeta u dućanu rabljenim stvarima i nikada je nije obukla izvan ove sobe, ali uvijek je obuče kad Ewe i Hans-Gunnara nema kod kuće. Počne raskopčavati vestu, kad začuje glasove iz kuhinje. Radio. Ode ga ugasiti i vidi da su Ewa i Hans-Gunnar jeli kolač. Pod ispred smočnice pun je mrvica. Ostavili su polupraznu čašu sa sokom od jagoda na sudoperu, a i boca je još tu. Flora uzme mokru krpu, obriše mrvice s poda, iscijedi krpu i opere čašu. Na radiju izvještavaju o ubojstvima na sjeveru Švedske. Jedna je djevojka pronađena mrtva u domu za mlade sklone samoozljeđivanju. Flora iscijedi krpu i objesi je preko slavine. Kažu da policija ne želi davati izjave dok traje istraga, ali novinar intervjuira nekoliko štićenica uživo: „Htjela sam vidjeti što se dogodilo, pa sam se progurala”, kaže jedna djevojka drhtavim glasom. „Ali nisam uspjela puno vidjeti jer su me maknuli s vrata, malo sam vrištala, ali onda sam prestala jer nema smisla.” Flora uzme bocu sa sokom i krene prema hladnjaku. „Želiš li mi ispričati što si vidjela?” „Da, vidjela sam Mirandu, ležala je ovako na krevetu, točno ovako, kužiš.” Flora zastane i sluša. „Zatvorenih očiju?” pita reporter. „Ne, ovako, s rukama preko lica da bi...” „E, kako lažeš”, vikne netko iz daljine. Flora odjednom začuje tresak i osjeti kako su joj stopala mokra. Pogleda dolje i vidi da je ispustila bocu. Naglo osjeti mučninu i grčeve u želucu. Uspije stići do malog zahoda prije nego što počne povraćati.

117

45.

KAD FLORA IZAĐE IZ ZAHODA, vijesti su već završile. Neka žena s njemačkim naglaskom govori o jesenskim jelima. Flora pokupi komadiće stakla, obriše sok i ostane stajati usred kuhinje. Zuri u svoje bijele, malene ruke, a onda ode do telefona u hodniku i nazove policiju. Stoji i sluša suho pucketanje u slušalici, zatim i prvi signal da telefon zvoni. „Policija”, javi se umoran ženski glas. „Dobar dan, ja sam Flora Hansen i htjela bih...” „Samo trenutak”, kaže glas. „Ne čujem vas.” „Aha”, počne Flora ispočetka. „Ja sam Flora Hansen i htjela bih ostaviti poruku o onom ubojstvu djevojke gore u Sundsvallu.” glas:

Na sekundu nastupi tišina. Zatim se ponovno začuje onaj umorni ali smireni „Što želite reći?” „Plaćate li za dojave?” pita Flora. „Nažalost, ne.” „Ali ja... Mislim da sam vidjela mrtvu djevojku.” „Bili ste tamo kad se to dogodilo?” pita policajka brzo.

„Ja sam duhovni medij”, kaže Flora tajanstvenim glasom. „U kontaktu sam s mrtvima... i sve sam vidjela, ali mislim... mislim da bih se mogla bolje prisjetiti kad biste mi platili.” „U kontaktu ste s mrtvima”, ponovi policajka umorno. „Je li to vaša dojava?” „Djevojka je držala ruke preko lica”, kaže Flora. „Pa to piše na svim novinskim naslovnicama”, obrcene se žena nestrpljivo. Flori se srce stisne od srama. Čini joj se da će opet povraćati. Hladni joj znoj curi niz leđa. Nije isplanirala što će reći, sad joj je jasno da je trebala reći nešto drugo. Naslovnice novina vidjela je u dućanu kad je kupovala hranu i cigarete za HansGunnara. 118

„Nisam to znala”, prošapće. „Rekla sam vam samo ono što sam vidjela... Vidjela sam i svašta drugo za što biste mi možda htjeli platiti.“ „Ne plaćamo za...” „Ali vidjela sam oružje, vi možda mislite da ste ga pronašli, ali to je krivo jer ja sam vidjela...” „Znate li da je kažnjivo zvati policiju bez razloga?” prekine je policajka. „Da, kažnjivo je. Ne želim zvučati ljutito, ali valjda vam je jasno da gubim vrijeme s vama dok netko drugi možda pokušava nazvati.” „Da, ali...” Flora je baš počela govoriti čime je djevojka ubijena, kad je začula klik u uhu. Pogleda slušalicu pa ponovno nazove policiju.

119

46.

ŠVEDSKA CRKVA DALA JE Piji Abrahamsson na privremeno korištenje stan u velikoj drvenoj kući u rezidencijalnoj četvrti Sundsvalla. Stan je lijep i velik, namješten klasičnim komadima namještaja dizajnera Carla Malmstena i Brune Mathssona. Đakoni koji su joj kupili hranu nekoliko su joj puta rekli neka porazgovara nasamo s nekim od svećenika, ali Pia nema snage za to. Cijeli je dan vozila svoj unajmljeni auto istim putem, kroz mala naselja, po Indalu i gore po šumskim putevima. Nekoliko je puta srela policajce, koji su joj rekli neka ode kući. Sada leži odjevena na krevetu i zuri u mrak. Nije spavala otkada je Dante nestao. Zazvoni telefon. Uzme ga, zuri u zaslon pa isključi ton. Njeni roditelji zovu. Stalno zovu. Pia zuri u mrak u nepoznatom stanu. U glavi sve vrijeme čuje Danteov plač. Boji se i traži mamu, hoće kući svojoj mami. Mora ustati. Pia uzme jaknu i otvori ulazna vrata. U ustima osjeća okus krvi kad ponovno sjedne u auto i krene. Mora pronaći Dantea. Što ako sjedi u nekom jarku uz cestu? Možda se sakrio ispod neke kutije. Ta ga je djevojka možda samo negdje ostavila? Ceste su mračne i puste. Izgleda da svi spavaju. Pokušava nešto vidjeti u crnoj izmaglici iza farova. Dođe do mjesta gdje joj je auto ukraden i nepomično sjedi drhtavih ruku položenih na volan, a onda okrene auto i krene natrag. Uđe u malo naselje Indal, gdje je auto s Danteom, navodno, nestao. Polagano prođe pokraj jednog vrtića, zatim nasumce uđe u Solgårdsvägen i produži uz kuće u mraku. Naglo prikoči kad primijeti neko kretanje ispod jednog trampolina i izađe iz auta. Dotetura do dvorišta prošavši kroz nizak grm ruža, koji ju je izgrebao po nogama, dođe do trampolina i vidi da se to jedna crna mačka skriva u mraku. Okrene se prema kući i zagleda u spuštene rolete dok joj srce jako lupa. „Dante!” poviče. „Dante? Mama je! Gdje si?” 120

Glas joj je promukao i tužan. U kući se upali svjetlo. Pia ode do susjedne kuće, pozvoni na vrata, udara šakama po njima, zatim produži do kućice u dvorištu. „Dante!” viče što glasnije može. Hoda od jedne do druge kuće u Solgårdsvägenu zovući svog sina, lupa šakama po zatvorenim vratima garaža, otvara vrata kućica koje djeci služe za igru, probija se kroz gusto grmlje, preskoči jarak i ponovno izbije ravno na cestu Indalsvägen. Jedan auto zakoči uz škripu guma, ona ustukne za korak i padne. Zagleda se u uniformiranu policajku koja brzo hoda prema njoj. „Jeste li dobro?” Pomogne joj da ustane i Pia se zabulji u policajku jaka nosa i s dvije plave pletenice. „Jeste ga pronašli?” pita Pia. Priđe im i drugi policajac i kaže joj da će je odvesti kući. „Dante se boji mraka”, kaže ona i čuje kako joj je glas promukao. „Ja sam njegova mama, ali nisam imala strpljenja i poslala sam ga natrag u krevet kad mi je došao noću. Stajao je u pidžami i rekao da se boji, ali ja sam ga...” „Gdje ste ostavili auto?” pita je policajka i uhvati za nadlakticu. „Pusti me!” zavrišti Pia i istrgne se. „Moram ga pronaći!” Ošamari policajku i urla sve dok je njih dvoje ne nadvlada i polegne na asfalt. Pokušava se osloboditi, ali stave joj lisičine iza leđa i mirno je drže. Pia osjeti kako je jako ogrebla bradu na asfalt, i zaplače bespomoćno poput djeteta.

121

47.

JOONA LINNA RAZMIŠLJA o nedostatku svjedoka: čini se da nitko ne zna ništa o Vicky Bennet i nitko nije ništa vidio. Joona vozi prekrasnom cestom koja vodi između brežuljkastih polja i svjetlucavih jezera do bijele kamene kuće. Na verandi stoji drvo limuna u golemoj tegli, s njega vise maleni zelenožuti plodovi. Pozvoni na vrata, pričeka pa krene oko kuće. Na bijelim vrtnim stolcima ispod drveta jabuke sjedi Nathan Pollock s velikim gipsom na nozi. „Nathan?” Mršavi se muškarac ukoči i okrene prema njemu. Zakloni oči rukom, a onda se iznenađeno nasmiješi: „Joona Linna, jesi to stvarno ti?” Nathanova srebrnastosijeda kosa skupljena je u tanki rep koji mu visi preko ramena, a odjeven je u crne hlače i rupičasti pleteni pulover. Nathan Pollock pripada Državnom odjelu za umorstva, grupi koja se sastoji od šest stručnjaka koji pomažu u kompliciranim slučajevima u cijeloj Švedskoj. „Joona, strašno mi je žao zbog interne istrage, nisam ti smio dopustiti da odeš do Brigade.” „Pa, bio je to moj izbor”, kaže Joona i sjedne. Nathan polagano odmahne glavom: „Pošteno sam se posvađao s Carlosom zbog toga što si tako optužen.“ „Jesi tada slomio nogu?” pita Joona. „Ne, nego je ljuta medvjedica uletjela u vrt”, odgovori Nathan i na smiješi se tako da mu zlatni zub zablista. „Ili je pao s ljestava dok je brao jabuke”, predloži visoki glas iza njih. „Matilda”, kaže Joona. Ustane i zagrli pjegavu ženu guste crvenkastosmeđe kose. 122

„Inspektore”, ona se nasmiješi i sjedne. „Nadam se da imaš kakav zadatak za mog najdražeg prije nego što se baci na sudoku.” „Možda imam”, kaže Joona polako. „Stvarno?” Nathan se nasmiješi i počeše po gipsu. „Vidio sam mjesta zločina i tijela, ali nemam pristupa izvještajima ili nalazima analize...” „Zbog ovoga s internom istragom?” „Ovo nije moja istraga, ali htio bih čuti što ti misliš.” „Sad se Nathan razveselio”, nasmiješi se Matilda i potapša muža po obrazu. „Lijepo da si me se sjetio”, kaže Pollock. „Ti si najbolji kojeg znam”, odgovori Joona. Ponovno sjedne i počne mu polako pričati sve što zna o slučaju. Nakon nekog vremena Matilda ih napusti i ode u kuću. Pollock koncentrirano sluša, povremeno postavi pokoje pitanje o detaljima, kimne i kaže Jooni da nastavi. Pojavi se sivkasta mačka i plete se Nathanu oko nogu. Ptice pjevaju na drveću dok Joona opisuje prostorije i položaje tijela, prskanje krvi, lokve i tragove krvi, otiske cipela, razmazanu krv i kraste. Nathan zatvori oči i koncentrirano slijedi Joonina zapažanja o čekiću ispod jastuka, krvavom pokrivaču i otvorenom prozoru. „Da vidimo”, prošapće Pollock. „Radi se o divljačkom napadu, ali nije bilo ugriza, odrezanih dijelova tijela...” Joona ništa ne govori, nego pusti Pollocka da sam razmišlja. Nathan Pollock napravio je brojne profile ubojica i još nikada nije pogriješio. Profiliranje je metoda pronalaženja počinitelja time što se zločin tumači kao metafora za ubojičino psihičko stanje. Logična osnovna misao jest da se unutarnji život čovjeka na određeni način zrcali u vanjskom životu. Ako je napad kaotičan, onda je i ubojičina psiha kaotična i taj se kaos može sakriti samo ako je napadač samotnjak. Joona gleda kako se Nathanu Pollocku miču usnice dok razmišlja. Tu i tamo nešto promrmlja u bradu ili nesvjesno čupne kosu. „Mislim da mogu zamisliti tijela... i uzorak koji je napravilo prskanje krvi”, kaže. „Ti znaš sve to... da do većine ubojstava dođe u trenutku ludila. A onda se čovjek uspaniči kad vidi krv i kaos. Tada uzme pilu i vreće za smeće... ili kliže okolo po krvi s krpom za pod i posvuda ostavi tragove.” „Ali ne u ovom slučaju.” 123

„Ovaj ubojica ustvari ništa nije pokušao sakriti.” „Tako i ja mislim”, složi se Joona. „Napad je surov i metodičan, to nije nikakvo kažnjavanje koje je dugo trajalo, nego je u oba slučaja cilj bio ubiti ih... i ništa drugo. Obje su žrtve zatvorene u male prostorije, ne mogu pobjeći... Napad nije uzrokovan mržnjom, nego više podsjeća na smaknuće ili pokolj.” „Mi mislimo da je napadač djevojčica”, kaže Joona. „Djevojčica?” Joona pogleda iznenađenog Nathana u oči i pokaže mu fotografiju Vicky Bennet. Nathan se nasmije i slegne ramenima: „Oprosti, ali stvarno ozbiljno sumnjam u to.” Matilda izađe iz kuće s čajem i tri krafne s pekmezom pa ih stavi na stol. Nathan im natoči čaj u šalice. „Ne vjeruješ da jedna djevojčica to može učiniti?” pita Joona. „Na tako nešto nikada nisam naišao”, nasmiješi se Nathan. „Nisu sve djevojčice dobre”, kaže Matilda. Nathan pokaže na fotografiju: „Je li poznata po divljaštvu?” „Ne, upravo suprotno.” „Onda tražite krivu osobu.” „Sigurni smo da je jučer otela jedno dijete.” „Ali nije ga ubila?” „Koliko mi znamo, ne”, kaže Joona i uzme krafnu. Nathan se nasloni i zaškilji prema nebu. „Ako tu djevojčicu ne smatraju nasilnom, ako nije kažnjavana, ako nije ranije bila predmet neke slične istrage, onda mislim da to nije ona”, kaže pa oštro pogleda Joonu u oči. „Ali ako to ipak jest ona”, uporan je Joona. Nathan odmahne glavom i puhne u čaj. „Ne uklapa se”, odgovori. „Nedavno sam čitao o radu Davida Cantera... Znaš da on radi profile po tome koje uloge ubojica daje žrtvi za vrijeme zločina. I ja sam o

124

tome razmišljao... Da se ubojica koristi žrtvom kao nekom vrstom suparnika u svojoj unutarnjoj drami.” „Da... moglo bi se tako reći”, odgovori Joona. „A po modelu Davida Cantera, to prekriveno lice znači da ubojica želi ukloniti njeno lice, učiniti od nje samo predmet... Muškarci koji spadaju u tu grupu često primjenjuju pretjerano nasilje...” „Što ako se samo igraju skrivača?” prekine ga Joona. „Kako to misliš?” pita Nathan i pogleda ga u oči. „Žrtva broji do sto, a ubojica se sakrije.” Nathan se nasmiješi pa malo razmisli: „Onda je ideja da treba tražiti...” „Da, ali gdje?” „Jedini savjet koji imam jest da tražite na mjestima iz prošlosti”, kaže Pollock. „Prošlost zrcali budućnost...”

125

48.

DRŽAVNA KRIMINALISTIČKA POLICIJA jedina je središnja operativna policija u Švedskoj čiji je zadatak rješavanje teških zločina na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Glavni ravnatelj Državne kriminalističke policije Carlos Eliasson stoji ispred niskog prozora na osmom katu policijske zgrade koji gleda prema strmim padinama parka Kronoberg. Ne zna da Joona Linna upravo hoda jednim od puteljaka kroz park nakon kratkog posjeta starom židovskom groblju. Carlos ponovno sjedne za svoj radni stol i ne vidi kako inspektor raskuštrane kose prelazi Polhemsgatan i kreće ravno prema staklenom ulazu policijske zgrade. Joona prođe pokraj natpisa o ulozi policije u novom svijetu. Benny Rubin sjedi pogrbljen ispred kompjutora, a iz ureda Magdalene Ronander čuje se razgovor o novoj suradnji s Europolom. Joona se vratio u Stockholm zato što kasnije tog dana ima sastanak s oba interna istražitelja. Izvadi poštu iz svog pretinca, sjedne za stol i počne pregledavati pisma razmišljajući kako se ustvari slaže s Nathanom Pollockom. Teško je povezati Vicky Bennet s ta dva ubojstva. Iako policija nema uvida u izvještaje raznih psihijatara, ništa ne upućuje na to da je Vicky Bennet opasna. Ne nalazi se ni u jednom policijskom registru, a oni koji su je upoznali smatrali su je povučenom i dobrom. Ipak, svi materijalni dokazi upućuju na nju. I sve upućuje na to da je ona otela onog dječačića. On možda već leži u nekom jarku razbijene glave. Ali ako je još živ, onda nemaju puno vremena. Možda sjedi u autu s Vicky u nekoj mračnoj garaži, možda ona upravo viče na njega i osjeća kako sve veći bijes bubri u njoj. Istraži prošlost bio je uobičajeni savjet Nathana Pollocka.

126

Što je jednostavno i jasno samo po sebi – prošli događaji uvijek zrcale budućnost. U svojih petnaest godina Vicky je uspjela puno puta pobjeći. Od svoje mame beskućnice u udomiteljsku obitelj, hitne centre za prihvat mladih i domove za mlade s posebnim potrebama. Vicky se i sada negdje nalazi. Odgovor bi ih mogao čekati kod neke od obitelji kod kojih je stanovala, možda je sakriven u razgovoru s ljudima koji su bili socijalni radnici zaduženi za nju, psiholozi ili udomitelji. Sigurno postoje ljudi kojima je vjerovala i kojima se povjerila. Joona je baš htio ustati da ode do Anje provjeriti je li uspjela iskopati koje ime i adresu, kad se ona pojavi na vratima. Njeno krupno tijelo ugurano je u usku crnu suknju i, tipično za nju, angora-pulover. Plava kosa lijepo je podignuta, a usnice su joj namazane sjajnim crvenim ružem. „Prije nego što odgovorim, moram reći da godišnje više od petnaest tisuća djece završi u udomiteljskim obiteljima i domovima”, počne Anja. „Kad su političari u sve uvukli privatne poduzetnike, stigao je poziv za reformom zdravstva. Sada su domovi gotovo isključivo vlasništvo upravitelja državnim novcem. To je isto kao one prodaje djece u prošlosti, onaj koji traži najmanje novca dobije skrb... Štedi se na osoblju, na nastavi, na liječenju i zubarima, sve kako bi zaradili...” „Znam”, kaže Joona. „Ali Vicky Bennet...” „Mislila sam da bih mogla probati pronaći osobu koja je posljednja bila zadužena za njen smještaj u udomiteljske obitelji i domove.” „Možeš li to učiniti?” pita Joona. Ona se nadmoćno nasmiješi i nakrivi glavu: „Već jesam, Joona Linna...” „Ti si fenomenalna”, kaže Joona ozbiljno. „Sve bih učinila za tebe.” „Ne zaslužujem to”, nasmiješi se Joona. „U pravu si, ne zaslužuješ”, kaže ona i izađe iz ureda. On ostane sjediti na svome mjestu neko vrijeme, zatim ustane, izađe na hodnik, pokuca i otvori vrata Anjina ureda. „Adrese”, kaže ona i pokaže na hrpu papira koji leže u printeru. „Hvala.” 127

„Kad je tip zadužen za nju čuo moje ime, rekao je da je Švedska imala jednu fantastičnu plivačicu leptir-stilom koja se tako zvala”, rekla je i pocrvenjela. „I jesi mu rekla da si to ti?” „Ne, ali rekao mi je da se Vicky Bennet nije pojavila na popisu stanovništva prije nego što joj je bilo šest godina. Njena mama Susie bila je beskućnica i izgleda da je nije rodila u bolnici. Mama je bila smještena na psihijatriju, a Vicky kod dvoje udomitelja ovdje u Stockholmu.” Joona drži taj popis još topao od printanja, gleda datume i smještaj, nizove imena i adresa, od prvih udomitelja Jacka i Elin Frank u Strandvägenu 47 pa sve do doma za napuštenu djecu Ljungbacken u Uddevalli i Birgittagårdena u okrugu Sundsvall. Na nekoliko je mjesta zabilježeno da je dijete tražilo da se vrati prvoj udomiteljskoj obitelji. „Dijete traži da se vrati obitelji Frank, ali obitelj odbija”, glasi hladni komentar koji se stalno ponavlja. Na kraju Vicky Bennet više nije smještana u udomiteljske obitelji. Samo u institucije. Prihvatilište za beskućnike, smještaj za osobe pod istragom, sanatorij i dom za napuštenu djecu. Joona pomisli na krvavi čekić pod jastukom i krv na prozorskoj dasci. Na ozbiljno, usko lice na fotografiji i plave, zapetljane kovrče kose. „Možeš li provjeriti stanuju li Jack i Elin Frank još uvijek na ovoj adresi?” Anjino okruglo lice veselo zasjaji kad napući usnice i kaže mu: „Čitaj malo trač-magazine, i svašta ćeš saznati.” „Na što misliš?” „Elin Frank i Jack su se rastali, ali ona je zadržala stan... Ionako je to bio njen novac.” „Znači, oni su poznati?” pita Joona. „Ona se bavi dobrotvornim radom, puno više od većine bogataša... Ona i njen tadašnji muž Jack uložili su gomilu novca u dječja sela i fondove za pomoć.” „A Vicky Bennet je živjela kod njih?” „Izgleda da to nije baš dobro funkcioniralo”, odgovori Anja. Joona uzme papire, ode do vrata pa se ponovno okrene prema Anji. „Kako ti mogu zahvaliti?” „Prijavila sam nas na jedan tečaj”, odgovori ona brzo. „Obećaj mi da ćeš ići sa mnom.” 128

„Kakav tečaj?” „Relaksacija... Kama sutra nešto...”

129

49.

KUĆA NA ADRESI STRANDVÄGEN 47 nalazi se točno nasuprot mostu Djurgårdsbron. To je bogata kuća raskošna ulaza i mračna, lijepa stubišta. Elin i Jack Frank bili su jedina obitelj u koju se Vicky Bennet htjela vratiti iako je tamo stanovala vrlo kratko. Neprestano je tražila da je vrate tamo, ali obitelj Frank odlučila je odbiti. Kad Joona Linna pozvoni na vrata na kojima na sjajnoj crnoj pločici piše Frank, ona se gotovo odmah otvore. Opušteni muškarac zlaćane, kratke kose i ujednačena preplanula tena upitno pogleda visokog inspektora. „Trebao bih Elin Frank.” „Robert Bianchi, ja sam Elinin consigliere”, kaže muškarac i pruži mu ruku. „Joona Linna, Kriminalistička policija.” Na sekundu se na muškarčevim usnama pojavi osmijeh. „Zvuči uzbudljivo, ali...” „Moram razgovarati s njom.” „Smijem li pitati o čemu se radi? Ne želim je uzalud uznemirivati...” Muškarac utihne kad sretne Joonin ledeni sivi pogled. „Pričekajte u hodniku, idem je pitati prima li posjete”, kaže on i nestane kroz jedna vrata. Hodnik je bijel i potpuno prazan. Nema nikakvih ormara, nikakvih stvari, nikakvih cipela ni odjeće. Samo glatki bijeli zidovi i golemo ogledalo od bjeličastog stakla. Joona pokuša zamisliti dijete poput Vicky u takvoj okolini. Nemirnu, kaotičnu djevojčicu koja se nije pojavila na popisu stanovništva prije svoje šeste godine. Dijete koje je naviklo da je dom neka garaža ili tunel gdje te noći prespavaju. Robert Bianchi vrati se mirno se smiješeći i zamoli ga da ga slijedi. Prođu kroz veliki svijetli salon s nekoliko kutnih garnitura i ukrašenom kaljevom peći. Debeli 130

tepisi prigušuju njihove korake dok hodaju kroz razne gostinske prostorije stana do jednih zatvorenih vrata. „Samo pokucajte”, kaže Jooni nesigurno se smiješeći. Joona pokuca i čuje kako pete lupkaju po tvrdom podu. Vrata mu otvori vitka sredovječna žena tamnoplave kose i velikih plavih očiju. Odjevena je u tanku crvenu haljinu do ispod koljena. Lijepa je, pažljivo našminkana i ima tri reda snježnobijelih bisera oko vrata. „Uđite, Joona”, kaže tiho i elegantno. Uđu u vrlo svijetlu prostoriju s pisaćim stolom, garniturom od bijele kože i ugrađenim policama. „Upravo sam mislila popiti čaj – je li vam prerano?” pita. „Nije, može.” Robert izađe iz sobe, a Elin mu pokaže na sofu. „Sjednimo.” Bez žurbe sjedne prekoputa njega i prekriži noge. „O čemu se radi?” pita i ozbiljno ga pogleda. „Prije nekoliko ste godina vi i vaš suprug Jack Andersson bili udomitelji jedne djevojčice...” „Pomogli smo mnogo djece na različite načine...” „Zove se Vicky Bennet”, prekine je Joona tiho. Nešto proleti njenim kontroliranim licem, ali glas joj ostane miran. „Dobro se sjećam Vicky”, odgovori uz kratki osmijeh. „Čega se sjećate?” „Bila je slatka i draga i...” Elin Frank utihne i zagleda se ispred sebe. Ruke joj se ne miču. „Imamo razloga vjerovati da je ubila dvije osobe u jednom domu za mlade kod Sundsvalla”, kaže Joona. Žena brzo okrene lice od njega. Ali Joona je stigao vidjeti kako joj se pogled smračio. Navuče haljinu preko koljena malo drhtavim rukama. „Kakve to veze ima sa mnom?” Robert pokuca i uđe s kolicima s čajem koja zveckaju. Elin Frank zahvali i kaže mu da samo ostavi kolica.

131

„Vicky Bennet nestala je u petak”, objasni joj Joona kad je Robert napustio sobu. „Moguće je da će vas potražiti.” Elin ga ne gleda. Lagano je spustila glavu i progutala knedlu. „Neće”, kaže hladno. „Zašto mislite da vas Vicky Bennet neće potražiti?” „Ona mi se nikada neće javiti”, odgovori ona i ustane. „Bila je pogreška pustiti vas unutra, a da prvo nisam pitala o čemu se radi.” Joona počne postavljati stol, a onda je pogleda. „Što mislite, koga će onda Vicky potražiti? Bi li se javila Jacku?” „Budete li imali još pitanja, možete se obratiti mom odvjetniku”, kaže ona i izađe iz sobe. Robert se ubrzo vrati unutra. „Ispratit ću vas van”, kaže kratko. „Puno hvala”, odgovori Joona, natoči čaj u obje šalice, uzme jednu, puhne i oprezno malo otpije. Nasmiješi se i uzme keks od limuna s pladnja s bijelim stolnjakom. Bez žurbe pojede keks i popije čaj, uzme salvetu s koljena, obriše usta, presavije ju, stavi na stol pa ustane. Joona čuje kako ga Robert slijedi dok hodaju kroz golemi stan, kroz salone i gostinsku sobu s kaljevom peći. Produže do kamenog poda bijeloga hodnika i Robert otvori vrata. „Trebao bih vam nešto odmah reći, a to je da je važno da Elin ne bude povezana s negativnim...” „Razumijem”, prekine ga Joona. „Ali ovdje se ne radi o Elin Frank, nego...” „Za mene se radi, za nju se radi”, prekine ga Robert. „Da, ali prošlost nije uviđavna kad se vrati”, kaže Joona i krene dolje stubama.

132

50.

PROSTORIJA ZA FITNES NALAZI SE u dijelu stana koji je povezan s najvećom kupaonicom. Elin obično trči sedam kilometara na dan i vježba sa svojim osobnim trenerom u Mornington Health Clubu dva puta tjedno. Ravno ispred trake za trčanje visi ugašeni televizor, a lijevo kroz prozor Elin može vidjeti krovove kuća u smjeru zvonika Oscarove crkve. Danas ne sluša glazbu. Jedino što se čuje udarci su njenih tenisica, zvonki eho utega, motor trake za trčanje i njezino disanje. Kosu je svezala u rep, koji joj poskakuje između lopatica. Odjevena je samo u donji dio trenirke i bijeli sportski grudnjak. Nakon pedeset minuta znoj joj je natopio tkaninu između guzova i cijeli grudnjak. Razmišlja o vremenu kad je Vicky Bennet došla k njoj. Bilo je to prije osam godina. Malena djevojčica plave, zamršene kose. Elin je mlada oboljela od klamidije na jednoj ekskurziji u Francuskoj. Nije ju odmah liječila i ostala je sterilna. U to joj vrijeme to nije bilo važno jer ionako nije planirala djecu. Godinama je govorila samoj sebi kako je lijepo kad ne moraš razmišljati o kontracepciji. Ona i Jack bili su dvije godine u braku kad je počeo govoriti o posvajanju djeteta, ali svaki put kad bi načeo taj razgovor, ona bi mu rekla da ne želi imati djece, da je to prevelika odgovornost. Jack je u to vrijeme još uvijek bio zaljubljen u nju i složio se s njom kad je rekla da bi mogli biti udomitelji ili podrška djeci koja imaju problema u vlastitim obiteljima, koja trebaju neko vrijeme provesti odvojena od njih. Elin je nazvala stockholmsku socijalnu službu u četvrti Norrmalm i Jack je išao s njom upoznati socijalnu radnicu, koja ih je ispitala sve o njihovu stanu, poslu, bračnom statusu i vlastitoj djeci. Mjesec dana poslije Elin i Jack pozvani su na odvojeni detaljni intervju. Postavljena im je gomila pitanja i potpitanja po metodi utvrđivanja podobnosti Kälvesten. 133

Još se sjeća kako je socijalna radnica pokušala sakriti zapanjenost kad je shvatila tko je Elin Frank. Prošla su samo tri dana prije nego što im je zazvonio telefon. Socijalna je radnica rekla da imaju jedno dijete koje silno treba sigurnost doma i mir. „Ona ima šest godina i... mislim da bi moglo biti dobro... Mislim, možete probati, a čim se malo snađe, možemo vam preporučiti nekoliko psihologa”, objasnila je žena. „Što joj se dogodilo?” „Njena mama je beskućnica i psihička bolesnica... Službe su je pronašle kako spava u vagonu podzemne željeznice.” „Ali dobro je?” „Bila je malo dehidrirana, ali liječnik je rekao da je inače zdrava... Pokušala sam razgovarati s njom... Čini se draga, ali je zatvorena.” „Kako se zove, znate Ii to?” „Da... Vicky... Zove se Vicky Bennet.” Elin Frank ubrza pri kraju, traka za trčanje okreće se, disanje joj postane glasnije, pojača nagib, nastavi uzbrdo pa polako uspori. Poslije izvede vježbe rastezanja za baletnom prečkom ispred velikog ogledala ne gledajući se u oči. Izuje tenisice i izađe iz prostorije na teškim, drhtavim nogama. Ispred kupaonice skine već hladan grudnjak, baci ga na pod, skine hlače i gaćice, prijeđe preko njih i ode pod tuš. Dok joj se topla voda slijeva preko vrata i mišići se počinju opuštati, vrati se očaj. Osjeća histeriju kako raste ispod površine kože. Nešto u njoj želi samo vrištati i nikada ne prestati plakati. Ali umjesto toga sabere se i promijeni temperaturu vode, tako da je sada ledena. Prisili se da ostane pod tušem. Okrene lice prema mlazu i tako ostane sve dok je sljepoočnice ne zabole od hladnoće, a onda zatvori vodu, izađe i obriše se.

134

51.

ELIN IZAĐE IZ GARDEROBE odjevena u poludugu baršunastu suknju i stringbody od najlona iz najnovije kolekcije Wolforda. Koža na rukama i ramenima sjaji kroz crnu tkaninu optočenu svjetlucavim kamenčićima. Materijal je toliko tanak da kad oblači bodi, mora nositi posebne svilene rukavice. U knjižnici na fotelji od janjeće kože sjedi Robert i raspoređuje papire u različite fascikle. „O kojoj se to djevojčici policajac raspitivao?” „Nije važno.” „Nešto što bi nas trebalo brinuti?” „Ne.” Robert Bianchi već je šest godina njen savjetnik i asistent. Homoseksualac koji nikada nije imao stalnog partnera. Elin misli da se on samo voli pokazivati u javnosti s lijepim muškarcima. Jack je bio taj koji je smatrao da bi njen asistent trebao biti homoseksualac kako ne bi bio ljubomoran. Sjeća se kako je odgovorila da joj to uopće nije važno – samo da ne govori izvještačenim glasom. Sjedne pored njega na drugu fotelju, ispruži noge i pokaže mu visoke lakirane cipele. „Prekrasne”, nasmiješi se on. „Vidjela sam raspored za ostatak tjedna”, kaže ona. „Za sat vremena imaš primanje u hotelu Clarion Sign.” Od teškog autobusa koji protutnji daleko dolje na ulici zatresu se velika klizna vrata. Elin osjeća njegov pogled, ali se ne okrene prema njemu, samo malo popravi dijamantni križić koji nosi na kratkom lančiću oko vrata. „Ja i Jack brinuli smo se za jednu malu djevojčicu po imenu Vicky... jednom davno”, kaže i proguta knedlu. „Posvojili ste je?” „Ne, imala je mamu, mi smo bili samo udomitelji, ali ja...” 135

Utihne povlačeći križić na tankom lančiću. „Kada je to bilo?” „Samo nekoliko godina prije nego što si ti počeo raditi za mene”, odgovori ona. „Tada nisam bila u vodstvu koncerna, a Jack je upravo počeo suradnju sa Zentropom.” „Ne moraš mi reći.” „Stvarno sam mislila da smo spremni, koliko već možeš biti spreman, znali smo da neće biti lako, ali... Ova je zemlja nevjerojatna! Mislim, prvo je sve nevjerojatno komplicirano, morali smo razgovarati sa socijalnim radnicima i psiholozima, baš sve su morali pregledati, od financija do seksualnog života... ali čim smo dobili odobrenje, trebalo im je samo tri dana, dobili smo dijete i onda morali sve sami znati. Što je stvarno prilično čudno. Znaš, ništa nam nisu rekli o njoj, nismo dobili nikakvu pomoć.“ „Tipično.” „Stvarno smo htjeli učiniti nešto dobro... i ta je djevojčica s prekidima živjela ovdje devet mjeseci. Puno su je puta htjeli vratiti mami, ali uvijek bi završilo tako da bi Vicky bila pronađena među starim kartonskim kutijama u nekoj garaži izvan Stockholma.” „Tužno”, kaže on. „Na kraju više nisam imala snage za sve te noći kad su nas zvali da dođemo po nju, odvezemo je na hitnu ili da je okupamo i nahranimo... Sigurno bismo se svejedno rastali, ali... jedne mi je noći Jack samo rekao da biram...” Elin se tužno nasmiješi prema Robertu: „Ne razumijem zašto me morao prisiliti da biram.” „Zato što misli samo na sebe”, kaže Robert. „Ali bili smo samo udomitelji, nisam mogla izabrati između njega i djeteta koje bi tu trebalo živjeti samo nekoliko mjeseci, to nije normalno... A u to sam vrijeme bila potpuno ovisna o njemu i on je to znao.” „Nisi bila”, pokuša Robert. „Ma jesam, bila sam”, kaže Elin. „A onda kad je Vickyna mama dobila novi stan, pristala sam da on nazove socijalnu službu... Mislim, taj se put činilo da je sve u redu s mamom...” Glas joj pukne i iznenade je suze. „Zašto mi to prije nisi rekla?” 136

Elin obriše suze i ne zna zašto laže kad kaže: „Nije ništa važno, pa nisam baš stalno mislila na to.” „Čovjek treba nastaviti sa svojim životom”, kaže Robert kao da je opravdava. „Da”, prošapće ona i prekrije lice. „Što je?” pita je on zabrinuto. „Roberte”, kaže ona i pogleda ga u oči. „Ja nemam nikakve veze s ovim, ali taj policajac koji je bio ovdje rekao mi je da je Vicky ubila dvoje ljudi.” „Misliš na ono što se dogodilo gore u Norrlandu?” „Ne znam.” „Jesi li u vezi s njom?” pita je on polako. „Ne.” „Jer ne smiješ imati nikakve veze s tim.” „Znam... Naravno da bih htjela učiniti nešto da joj pomognem, ali...” „Drži se podalje od toga.” „Trebala bih nazvati Jacka.” „Nemoj.” „On mora znati.” „Ne mora to saznati od tebe”, usprotivi se Robert. „Samo ćeš se rastužiti, znaš i sama da svaki put kad razgovaraš s njim...” Ona se pokuša nasmiješiti kao da se slaže s njim i stavi ruku na njegove tople prste: „Dođi sutra ujutro u osam pa ćemo proći kroz sastanke za sljedeći tjedan.” „Dobro”, kaže Robert i ode. Elin uzme telefon, ali pričeka da Robert zatvori ulazna vrata i zaključa ili za sobom prije nego što nazove Jacka. Jack se javi promuklim, pospanim glasom: „Elin? Znaš li koliko je ovdje sati? Ne možeš me samo tako zvati...“ „Spavao si?” „Da.” „Sam?” „Ne.” „Jesi li iskren kako bi me povrijedio ili...” 137

„Rastavljeni smo, Elin”, prekine je on. Elin uđe u spavaću sobu i ostane stajati promatrajući veliki krevet. „Reci mi da čezneš za mnom”, prošapće ona. „Laku noć, Elin.” „Možeš dobiti stan u Broome Streetu ako želiš.” „Ne želim ga, ti si ta koja voli New York.” „Policija, izgleda, misli da je Vicky ubila dvoje ljudi.” „Naša Vicky?” Usnice joj zadrhte i suze navru na oči. „Da... Bili su ovdje i raspitivali se za nju.” „Grozno”, kaže on tiho. „Zar ne bi mogao doći ovamo, trebam te... Možeš povesti Noru sa sobom ako želiš, nisam ljubomorna.” „Elin... Ne namjeravam doći u Stockholm.” „Oprosti što sam zvala”, kaže Elin i prekine vezu.

138

52.

NA SAMOM KRAJU ULICE NA ADRESI Kungsbron 21 nalaze se Državno tužiteljstvo za policijske slučajeve i interni istražitelj uprave državne policije. Joona sjedi u malom uredu s Mikaelom Bågeom, koji je voditelj interne istrage, i glavnom tajnicom Helene Fiorine. „U navedeni sat sigurnosna je policija počela napad na Brigadu, ekstremističku grupu ljevice”, kaže Båge i nakašlje se. „Prijava je podnesena zato što se inspektor Linna iz Državne kriminalističke policije, navodno, u isto vrijeme ili malo prije nalazio na toj adresi...” „To je točno”, odgovori Joona gledajući kroz prozor preko željezničke pruge i kanala Barnhusviken. Helene Fiorine spusti kemijsku olovku i blok za bilješke pa uz mučenički izraz lica napravi molećivu gestu. „Joona, moram te zamoliti da shvatiš ovu internu istragu ozbiljno”, kaže. „Shvaćam”, kaže on odsutno. Ona malo predugo gleda u njegove sive oči, zatim brzo kimne i ponovno uzme olovku. „Prije nego što završimo”, kaže Mikael Båge pa dugo čačka uho. „Moram te pitati o glavnoj optužnici, za što te se sumnjiči...” „Možda se radilo o nesporazumu”, kaže Helene brzo. „Da su se istrage, nažalost, nekako poklopile.” „Ali u prijavi koja je podnesena protiv tebe”, nastavi Båge i pogleda svoj prst, „piše da je napad sigurnosne policije propao zato što si upozorio vodstvo Brigade.” „Da, jesam”, odgovori Joona. Helene Fiorine ustane, ali ne zna što da kaže, pa samo ostane stajati i promatrati Joonu tužnim pogledom. „Upozorio si grupu da će biti napadnuta?” pita Båge smiješeći se. „Mladi su i nezreli”, objasni on. „Ali nisu opasni i nisu...” 139

„Sigurnosna je to drukčije procijenila”, prekine ga Båge. „Da”, odgovori Joona mirno. „Ovdje ćemo završiti uvodno ispitivanje”, kaže Helene Fiorine i skupi svoje papire.

140

53.

VEĆ JE POLA PET DOK JOONA VOZI pokraj Tumbe, gdje je jednom istraživao trostruko ubojstvo u jednoj od kuća u nizu. Na sjedalu pored njega popis je adresa gdje je Vicky Bennet stanovala tijekom godina. Posljednja je adresa Birgittagården, a prva Strandvägen 47. Vjerojatno je razgovarala s nekime od ovih ljudi kod kojih je stanovala. Vjerojatno se nekome povjerila, spomenula da negdje ima prijatelje. Jedino što je Elin Frank rekla o Vicky jest da je bila slatka i draga. Slatka i draga, pomisli Joona. Za bogatu obitelj Frank Vicky je bila ubogo dijete, dijete koje je trebalo pomoć, netko kome se mogu smilovati. Bio je to dobrotvorni rad. Ali za Vicky Elin je bila prva mama nakon njene. Život u tom stanu zacijelo je bio nešto sasvim novo za Vicky. Bila je na toplom i redovito dobivala hranu. Spavala je u krevetu i nosila lijepu odjeću. Vrijeme koje je provela kod Jacka i Elin za nju će i mnogo godina poslije zadržati blistavi sjaj. Joona uključi žmigavac i prebaci se u lijevi trak. Proučio je popis i odlučio ovaj put početi od kraja. Prije Birgittagårdena bila je u domu Ljungbacken, a prije toga dva tjedna kod obitelji Arnander-Johansson u Katrineholmu. Ponovno mu je pred očima trenutak kad su Igla i Frippe uspjeli odmaknuti Mirandine ruke s lica. Išlo je teško jer su se ruke ukočile. Izgledalo je kao da se mrtva djevojka tome protivi, kao da neće, kao da se srami. Ali lice joj je bilo smireno i bijelo poput sedefa. Sjedila je pokrivena kad je bila udarena velikim kamenom, tako je rekao Igla. Šest ili sedam puta, ako je Joona dobro procijenio prskanje krvi. Zatim je odnesena do kreveta i ruke su joj stavljene preko lica. Posljednje što je vidjela u životu bio je ubojica. 141

Joona uspori vozeći kroz naselje sa starijim privatnim kućama i parkira nasuprot niskom, rascvalom grmu. Izađe iz auta i ode do velikog drvenog poštanskog sandučića s mesinganom pločicom na kojoj piše „Arnander-Johansson”. Jedna se žena pojavi iza kuće noseći kantu crvenih jabuka. Kukovi su joj u lošem stanju, i usnice joj se povremeno trznu od bola. Jaka je, velikih grudi i debelih nadlaktica. „Upravo je otišao”, kaže kad ugleda Joonu. „Tipično”, našali se on. „Morao je otići do skladišta... Neki problem s otpremnim formularima.” „O kome pričamo?” pita Joona smiješeći se. Ona spusti kantu. „Mislila sam da si ti dečko koji je došao pogledati pokretnu traku.” „Koliko košta?” „Sedam tisuća, skroz je nova”, odgovori ona i utihne. Prijeđe rukom preko nogavice i pogleda ga. „Ja sam iz Kriminalističke policije i trebao bih vam postaviti nekoliko pitanja.” „O čemu?” pita ona tiho. „Vicky Bennet, koja je stanovala ovdje... prije gotovo godinu dana.” Žena kimne s tužnim izrazom lica, pokaže prema vratima i uđe u kuću. Joona je slijedi u kuhinju s jelovim stolom prekrivenim izvezenim stolnjakom i sa zavjesama s cvjetnim uzorkom na prozorima koji gledaju na vrt. Trava je nedavno pokošena, a šljive i višnje rastu uz granicu sa susjednim vrtom. Drveni stolac postavljen je uz maleni svijetloplavi bazen. Igračke plutaju na vodi desno uz rešetkasti odvod. „Vicky je pobjegla”, kaže Joona iznenada. „Čitala sam o tome”, prošapće ona i stavi kantu s jabukama na sudoper. „Što mislite, gdje se skriva?” „Nemam pojma.” „Je li vam pričala o svojim prijateljima, dečkima...” „Vicky ustvari nije stanovala ovdje”, kaže žena. „Kako to?” „Nije išlo”, kaže ona i okrene se od njega. Natoči vode u vrč, prelije ju u aparat za kavu pa se zaustavi. 142

„Mislila sam vas ponuditi kavom”, kaže slabašno. Joona pogleda kroz prozor i vidi dva plavokosa dječaka kako se igraju karatea u vrtu. Obojica su mršava i preplanula, odjevena u velike kupaće gaće. Igra je malo predivlja, prejaka, ali oni se svejedno sve vrijeme smiju. „Vaša obitelj udomljava djecu i mlade?” „Naša kći ima devetnaest godina, tako da... Već nekoliko godina to radimo.” „Koliko dugo djeca obično ostanu kod vas?” „Različito je... Nekad znaju odlaziti i vraćati se”, odgovori ona i okrene se prema Jooni. „Mnogi dolaze iz vrlo problematičnih obitelji.” „Je li teško?” „Ne, nije... Jasno, bude konflikata, ali ustvari samo treba jasno postaviti granice.” Jedan od dječaka skoči bombu u bazen, voda jako prsne. Drugi zamahne rukama nekoliko puta pa skoči salto. „Ali Vicky je, znači, ostala samo dva tjedna”, kaže Joona promatrajući ženu. Ona izbjegava njegov pogled i kratko se počeše po podlaktici. „Imamo dva dječaka”, kaže neodređeno. „Imamo ih već dvije godine... Oni su braća... Nadali smo se da bi se Vicky mogla uklopiti, ali, nažalost, morali smo prekinuti.” „Što se dogodilo?” „Ništa... Ustvari, mislim... Nije bila njena krivnja, nije bila ničija krivnja... Jednostavno je bilo previše, mi smo jedna obična obitelj i jednostavno nismo imali snage za to.” „Dakle Vicky je bila naporna... S njom je bilo teško?” „Ne”, kaže ona tiho. „Nego...” Utihne. „Što ste htjeli reći? Što se dogodilo?” „Ništa.” „Jer vi ste iskusni”, kaže Joona. „Kako to da ste odustali nakon samo dva tjedna?” „Tako je ispalo.” „Ali ja mislim da se nešto dogodilo”, kaže Joona ozbiljno. „Ne, samo nam je bilo malo previše.” 143

„Ali ja mislim da se nešto dogodilo”, ponovi on istim blagim glasom. „Zašto me to ispitujete?” pita ga ona iznenađeno. „Molim vas, recite mi što se dogodilo.” Obrazi joj se zarumene. Crvenilo se proširi po naježenoj koži vrata i dolje među grudi. „Dobili smo posjet”, prošapće spuštena pogleda. „Tko vas je posjetio?” Ona odmahne glavom. Joona joj pruži blok i olovku. Niz obraze joj poteku suze. Pogleda ga, uzme blok i olovku i nešto napiše.

144

54.

JOONA JE NAKON TRI SATA VOŽNJE stigao do adrese Skrakegatan 35 u Bengtsforsu. Suze su joj padale na papir dok je zapisivala tu adresu u njegov blok. Morao joj je izvući blok iz ruke i kad ju je pokušao nagovoriti da mu još nešto kaže, samo je odmahnula glavom, brzo izašla iz kuhinje i zaključala se u zahod. Joona polako vozi uz kuće u nizu od crvene cigle prema okretištu s garažom. Broj 35 zadnja je kuća u nizu. Bijeli plastični vrtni stolci razbacani su po visokoj travi. Crni poštanski sandučić prepun je reklama pizzerija i supermarketa. Joona izađe iz auta, krene kroz zaraslu travu uz ogradu i produži puteljkom od mokrih kamenih ploča prema kući. Ispred vrata leži promočena prostirka na kojoj piše „ključevi, novčanik, mobitel”. S unutarnje strane prozora zalijepljene su crne vreće za smeće. Joona pozvoni. Pas zalaje i nakon nekog vremena netko proviri kroz špijunku. Dvije se brave okrenu pa se vrata minimalno otvore, koliko to dopušta lanac. Zapljusne ga miris razlivena crnog vina. Ne može vidjeti osobu koja stoji u mračnom hodniku. „Mogu li ući na trenutak?” „Ne želi te vidjeti”, odgovori dječak dubokim, promuklim glasom. Pas dašće, čuje se kako mu se uzica zateže. „Ali trebao bih porazgovarati s njom.” „Ništa ne kupujemo”, čuje se ženski glas iz druge sobe. „Ja sam iz policije”, kaže Joona. Začuju se koraci. „Je li sam?” pita žena. „Mislim da je”, prošapće dječak. „Je l' držiš Zombija?” „Zar ćeš otvoriti? Mama?” pita on uplašenim glasom. Žena priđe vratima. „Što hoćete?” 145

„Znate li nešto o djevojčici po imenu Vicky Bennet?” Pseće pandže zagrebu po podu. Žena zatvori i zaključa vrata. Joona čuje kako viče na dječaka. Nakon nekog vremena vrata se otvore za desetak centimetara. Skinula je lanac. Joona ih još malo otvori i uđe u hodnik. Žena stoji okrenuta leđima. Odjevena je u tajice boje kože i bijelu majicu. Plava duga kosa pada joj preko ramena. Kad Joona zatvori vrata za sobom, ponovno je toliko mračno da mora zastati. Nigdje nije upaljeno svjetlo. Ona hoda ispred njega. Sunce sja ravno u prozore sa zalijepljenim vrećama za smeće. Rupice i poderotine sjaju poput zvijezda. Slabašna siva svjetlost prodire u kuhinju. Kutija s vinom stoji na stolu, a na linoleumu na podu vidi se velika lokva. Kad Joona uđe u mračnu dnevnu sobu, žena već sjedi na kauču presvučenom traperom. Tamnoljubičaste zavjese padaju sve do poda, a iza njih se vide crne vreće zalijepljene preko prozorskih stakala. Ipak, slabašna zraka svjetlosti pada s vrata od verande u sobu i ravno na ženinu ruku. Joona vidi da su joj nokti uredni i namazani crvenim lakom. „Sjednite”, kaže žena mirno. „Hvala.” Joona sjedne prekoputa nje na veliki tabure. Kad mu se oči naviknu na mrak, vidi da nešto nije u redu s njenim licem. „Što želite znati?” „Vi ste posjetili obitelj Arnander-Johansson.” „Da.” „Zašto?” „Da ih upozorim.” „Na što?” „Tompa!” poviče žena. „Tompa!” Jedna se vrata otvore i čuju se spori koraci. Joona ne vidi dječaka u mraku, ali osjeća njegovu prisutnost i čini mu se da vidi njegove obrise uz policu za knjige. Dječak uđe u mračnu dnevnu sobu. „Upali stropnu lampu.” „Ali, mama...” „Kažem da upališ!” On stisne prekidač, i velika kugla od rižina papira osvijetli cijelu sobu. Visoki, mršavi dječak stoji na tom jakom svjetlu spuštene glave. Joona ga promotri. Lice mu 146

izgleda kao da ga je izgrizao pas pa su rane krivo zarasle. Donje usnice nema, vidljiv je niz zuba, brada i desni obraz izdubljeni su i boje mesa. Duboka crvena pruga proteže mu se od korijena kose ukrivo preko čela i kroz obrvu. Kad se Joona okrene prema ženi, vidi da je njeno lice još unakaženije. Ona mu se svejedno nasmiješi. Nema desnog oka, duboki utori vide se po licu i vratu, najmanje deset uboda. Druga joj obrva visi preko oka, a usnice su razrezane na nekoliko mjesta. „Vicky se naljutila na nas”, kaže žena i osmijeha nestane. „Što se dogodilo?” „Napala nas je razbijenom bocom. Nisam mislila da čovjek može biti tako ljut, to je beskrajno trajalo. Onesvijestila sam se, a kad sam se probudila, samo sam ležala i osjećala ubode, komadići stakla ostajali su zabodeni, i shvatila sam da više nemam lice.”

147

55.

OPĆINA SUNDSVALL PREGOVARALA JE s kompanijom Orre, koja je bila vlasnik doma i morala skupo platiti kako bi riješila postojeću situaciju. Djevojke iz Birgittagårdena prebačene su iz hotela Ibis u privremeni smještaj u malo selo Hårte. Hårte je staro ribarsko selo bez crkve. Ovdje su dućan zatvorili prije gotovo stotinu godina, rudnik željeza napušten je, a trgovina živežnim namirnicama zatvorila je vrata kad su vlasnici ostarjeli. Ali ljeti sve malo oživi zbog bijelih pješčanih plaža duž obale Jungfrukusten. Šest će djevojaka sljedećih mjeseci stanovati u bivšem seoskom dućanu, prostranoj kući s velikom ostakljenom verandom smještenoj tamo gdje se uski put u selo račva poput zmijskoga jezika. Djevojke su večerale, neke od njih ostale su u blagovaonici i promatraju nježnoplavičasto nebo. U susjednoj velikoj dnevnoj sobi sjedi Solveig Sundström iz doma za mlade Sävstagarden sa svojim pletivom ispred vatre koja pucketa u otvorenom kaminu. Hladni hodnik vodi iz dnevne sobe do malene kuhinje. Tamo sjedi jedan stražar tako da može vidjeti hodnik i vrata i istovremeno gledati kroz prozor prema travnjaku i cesti u daljini. Lu Chu i Nina traže čips u smočnici, ali morat će se zadovoljiti samo paketom pahuljica Frosties. „Što ćeš napraviti kad dođe ubojica?” pita Lu Chu. Stražareva tetovirana ruka trgne se na stolu, a onda joj se ukočeno nasmiješi. „Možete se osjećati sigurnima.” On ima pedesetak godina, obrijanu glavu i strogo izbrijanu bradu od donje usnice do vrha brade. Pod tamnoplavom majicom sa znakom zaštitarskog društva naziru se veliki mišići. Lu Chu ništa ne odgovori, samo ga gleda, trpa pahuljice u usta i bučno žvače. Nina traži po hladnjaku i izvadi pakiranje dimljene šunke i staklenku senfa. 148

Na drugom kraju kuće oko stola na ostakljenoj verandi sjede Caroline, Indie, Tuula i Almira i kartaju. „Daj mi sve svoje dečke”, kaže Indie. „Moš mislit”, zahihoće Almira. Indie izvuče jednu kartu i zadovoljno je pogleda. „Ted Bundy je isto bio mesar”, kaže Tuula tiho. „Joj, što ti pričaš gluposti”, uzdahne Caroline. „Išao je od sobe do sobe i zatukao cure ko male tuljane. Prvo Lisu i Margaret, a onda...” „Daj začepi”, nasmije se Almira. Tuula se nasmiješi spuštene glave, a Caroline se naježi. „Koji kurac ona radi ovdje?” pita Indie glasno. Žena ispred kamina podigne pogled pa nastavi plesti. „Kartamo?” pita Tuula nestrpljivo. „Tko je na redu?” „Ja”, kaže Indie. „Ej, kako lažeš”, nasmiješi se Caroline. „Mobitel mi ne radi”, kaže Almira. „Stavila sam ga na punjenje u sobu, .1 sada...” „Hoćeš da pogledam?” pita Indie. Skine poklopac, izvadi bateriju i ponovno je stavi unutra, ali ništa se ne događa. „Čudno”, promrmlja. „Ma zaboravi”, kaže Almira. Indie ponovno izvadi bateriju: „Pa nemaš jebenu sim-karticu!” „Tuula”, Almira će strogo, „jesi uzela moju sim-karticu?” „ Ne znam”, odgovori djevojčica potišteno. „Trebam je, razumiješ?” Žena odloži pletivo i uđe u blagovaonicu. „Što se događa?” pita. „Same ćemo to srediti”, odgovori Caroline mirno. 149

Tuula tužno stisne usnice. „Nisam ja ništa uzela”, zacvili. „Moja sim-kartica je nestala”, kaže Almira povišenim glasom. „Pa to ne znači odmah da ju je ona uzela”, kaže žena zgađeno. „Almira kaže da će me istući”, kaže Tuula. „Ne toleriram nikakvo nasilje”, kaže žena pa se vrati svom pletivu. „Tuula”, kaže Almira prigušenim glasom, „stvarno mi treba da mogu nazvati.” „To će biti teško”, nasmiješi joj se Tuula. Šuma s druge strane zaljeva postaje sve tamnija, a onda potamni i nebo, dok voda još uvijek svjetluca poput tekućeg olova. „Policija misli da je Vicky ubila Mirandu”, kaže Caroline. „Kako su glupi”, promrmlja Almira. „Ja je ne poznajem, nitko od nas je ne poznaje”, kaže Indie. „Daj se saberi.” „Što ako je ona na putu ovamo da nas...” „Psst”, prekine je Tuula. Ustane i napeto gleda u mrak. „Jeste čule?” kaže i okrene se prema Caroline i Almiri. „Ne”, uzdahne Indie. „Uskoro smo sve mrtve”, prošapće Tuula. „Ti si totalno luda”, kaže Caroline i ne može suspregnuti osmijeh. Uhvati Tuulu za ruku, privuče je k sebi, zagrli je i potapša. „Nemoj se bojati, ništa se neće dogoditi”, tješi je.

150

56.

CAROLINE SE PROBUDI NA KAUČU. Posljednji žar polagano svjetluca u kaminu. Blaga toplina struji prema njoj. Uspravi se u mračnoj dnevnoj sobi koja je ujedno i blagovaonica. Shvati da je zaspala na kauču, da su svi otišli u svoje sobe i nju ostavili ovdje. Caroline ustane, priđe jednom od velikih prozora i pogleda van. Iza crnih koliba vidi se voda. Sve je mirno. Iza razvučenih oblaka mjesec sja iznad mora. Otvori drvena vrata, koja zaškripe, i osjeti hladni zapuh zraka iz hodnika. Iza nje pucketa drveni namještaj. Hodnik je pun sjena, vrata njihove spavaće sobe jedva se vide. Caroline zakorači u mrak. Pod je leden. Odjednom joj se učini da nešto čuje, neki uzdah i cviljenje. Zvukovi dopiru iz zahoda. Srce joj jako lupa dok se oprezno približava. Vrata su odškrinuta. Netko je unutra. Ponovno se začuje taj neobični zvuk. Caroline oprezno proviri kroz usku pukotinu. Nina sjedi na zahodskoj školjci raširenih nogu i ravnodušna izraza lica. Muškarac kleči ispred nje s licem među njenim butinama. Podigla je gornji dio pidžame da je može držati za dojku dok je liže. „Sad je dosta”, kaže Nina teškim glasom. „OK”, odgovori on i brzo ustane. Kad otrgne toaletni papir i obriše usta, Caroline vidi da je to stražar. „Daj lovu”, kaže Nina i ispruži ruku. Stražar počne kopati po džepovima. „Kvragu, imam samo osamdeset kruna”, kaže. „Ali rekao si petsto.” „A što da sad radim? Imam samo osamdeset.” Nina uzdahne i uzme novac. 151

Caroline brzo prođe pored vrata i uvuče se u hladnu, malenu sobu koja joj je dodijeljena. Zatvori vrata i upali stropnu lampu. Vidi svoj odraz u crnom prozoru, shvati da je netko izvana može vidjeti i brzo spusti rolete. Nakon mnogo vremena opet se boji mraka. Caroline s nelagodom misli na Tuuline svijetle oči dok je govorila o raznim serijskim ubojicama. Mala Tuula bila je prestravljena i zato je htjela preplašiti i druge pričom da ih je Vicky slijedila ovamo u ovo ribarsko mjesto. Caroline odluči da neće oprati zube. Nema teorije da ponovno izađe u taj mračni, dugački hodnik. Odvuče stolac do vrata i pokuša naslonom podbočiti kvaku. Ne ide. Uzme hrpu časopisa i drhtavim ih rukama stavi na pod ispod nogu stolca tako da naslon drži kvaku na mjestu. Učini joj se da se netko šulja hodnikom ispred njenih vrata, pogleda prema ključanici i osjeti kako joj se žmarci penju leđima. Odjednom nešto lupi iza nje. Roleta se otkvačila i odletjela gore. „Bože”, uzdahne i ponovno je spusti. Stoji usred sobe i osluškuje. Potom ugasi svjetlo, brzo uđe u krevet, zamota se u pokrivač i čeka da se plahte ugriju. Nepomično leži zureći kroz mrak u kvaku i ponovno se sjeti Vicky Bennet. Činila se tako sramežljivom i opreznom. Caroline ne vjeruje da je ona učinila te užasne stvari, jednostavno to ne može vjerovati. Prije nego što se uspjela prisiliti da misli o nečemu drugome, sjeti se Mirandine razbijene glave i krvi koja je kapala sa stropa. Odjednom se iz hodnika začuju tihi koraci. Stanu, a onda nastave i stanu točno ispred njenih vrata. Kroz tamu Caroline vidi kako netko pokušava spustiti kvaku. Zapne na naslonu stolca. Caroline zažmiri, prekrije uši rukama i počne moliti.

152

57.

USRED NOĆI ČUJE SE UMORNO LUPKANJE autosjedalice za dijete koja ne prestaje udarati o veliku branu uz hidroelektranu Bergeforsen. Sivi plastični naslon okrenut je prema gore i jedva vidljiv u vodi, sjedalicu je donijela rijeka Indalsälven. Otkako se otopio snijeg s okolnih planina, rijeka je jako narasla. Hidroelektrana niže od jezera Storsjön sve je vrijeme podešavala razinu kad bi nastupila opasnost od izlijevanja. Nakon obilnih prošlotjednih kiša hidroelektrana Bergeforsen počela je postupno podizati zapornice. Izlazi više od dva milijuna litara vode na sekundu. Rijeka Indalsälven mjesecima je izgledala kao jezero koje polagano teče, ali sada je strujenje vode vidljivo i snažno. Dječja sjedalica udari o branu, malo se povuče pa ponovno udari o rub.  Joona trči uskim puteljkom uz rub brane. S desne se strane rijeka širi poput blistavog poda, ali s lijeve je tridesetak metara dubok i vrtoglavo visok glatki betonski zid. Bijela voda pjeni se tutnjeći preko crnih stijena u velikoj dubini. S kaotičnom snagom voda pršti iz otvora brane. Malo dalje na rubu brane stoje dva uniformirana policajca s čuvarom iz hidroelektrane i gledaju preko ograde prema glatkoj vodi. Jedan policajac nešto pokazuje i drži u ruci koplje s kukom na kraju. Oko sjedalice se skupilo smeće, koje je također donijela voda. Prazna plastična boca kotrlja se uz rub, kao i grane, grančice i napola raspadnuti komadi kartonske kutije. Joona gleda u crnu vodu. Bujica vuče sjedalicu. Sve što se vidi siva je pozadina od tvrde plastike. Ne može se vidjeti sjedi li tko u njoj. 153

„Okreni je”, kaže Joona. Drugi policajac samo kimne i nagne se koliko god može preko ograde. Koplje dodirne površinu vode i povuče velike grane ustranu. Kukom zagrabi duboko ispod sjedalice i polako je počne dizati kako bi se kuka za nešto uhvatila. Vuče gore, sjedalica se uz pljusak konačno okrene i ukaže se mokri karirani jastuk. Sjedalica je prazna, remenje se polako leluja u vodi. Joona gleda sjedalicu, crno remenje, i pomisli kako je djetetovo tijelo iskliznulo i potonulo. „Kao što sam rekao na telefon, izgleda da je to ta sjedalica... Čini se da nije potrgana, ali, naravno, malo je teže vidjeti detalje”, kaže policajac. „Pobrini se da tehničari upotrijebe vodootpornu vrećicu kad je izvuku.” Policajac kukom dovuče sjedalicu i ona se polagano ponovno prevrne. „Nađemo se kod mosta kod Indala”, kaže Joona i okrene se prema svom autu. „Tamo ima kupalište, je l’?” „Što ćemo tamo?” „Okupati se”, odgovori Joona bez trunke osmijeha i krene prema autu.

154

58.

JOONA STANE KOD PODNOŽJA MOSTA, parkira auto već otvorivši vrata, priđe rijeci i pogleda nizbrdo. Uz malu pješčanu plažu usidrena je splav usred vodene struje. Sako mu se otvori od zapuha vjetra i ispod tamnosive košulje vide se mišići. Produži uz rub osjećajući isparavanje toplog zelenila, miris trave i slatkoću kiprovine. Zastane, sagne se, podigne komadić stakla koji je ležao među biljkama, stavi ga na dlan i ponovno pogleda prema vodi. „Ovdje su sletjeli s ceste”, kaže i pokaže smjer. Jedan od policajaca spusti se do obale slijedeći smjer koji je pokazao i odmahne glavom. „Nema nikakvih tragova, ničega”, poviče. „Mislim da sam u pravu”, kaže Joona. „To nikada nećemo saznati – previše je kišilo”, kaže drugi policajac. „Ali nije kišilo pod vodom”, kaže Joona. Joona siđe sa staze i velikim koracima krene dolje prema obali. Prođe pokraj policajca i ode sve do ruba vode. Hoda uzvodno nekoliko metara i onda ugleda tragove guma pod vodom. Paralelni otisci na pješčanom dnu nestaju u crnoj vodi. „Vidiš li nešto?” viče policajac. „Da”, odgovori Joona i zakorači u rijeku. Prohladna voda struji mu oko nogu blago ga vukući ustranu. Krene dalje velikim koracima. Teško je vidjeti kroz svijetlu površinu vode koja teče. Visoke biljke lelujaju se pod vodom. Struja nosi mjehuriće i smeće. Policajac ga slijedi u vodu pa tiho opsuje. Jooni se učini da vidi taman obris desetak metara dalje. „Nazvat ću ronioca”, kaže policajac. Joona brzo skine sako, da ga policajcu i nastavi hodati. 155

„Što radiš?” „Moram znati jesu li mrtvi”, odgovori i pruži policajcu svoj pištolj. Voda je hladna, a struje mu sve jače povlače hlače. Naježi se po nogama i leđima. „Rijeka je puna trupaca”, poviče mu drugi policajac. „Ne možeš ovdje plivati.” Joona hoda dalje, dno se strmo spušta u dubinu, a kad mu voda dopre do trbuha, zaroni. U ušima mu zatutnji kad se ispune vodom. Oči su mu otvorene, hladno je. Sunce svjetluca kroz vodu. Virovi nose uskovitlani mulj. Zamahne nogama, otklizi dublje i odjednom ugleda auto. Stoji malo dalje, po strani od tragova guma. Struja ga je odnijela prema sredini rijeke. Crveni lim blista. Prednje staklo i prozori s desne strane izbijeni su i voda polako teče kroz unutrašnjost. Joona dopliva bliže pokušavajući ne misliti na ono što bi mogao vidjeti. Želi se samo koncentrirati i pokušati vidjeti što je više moguće u tih nekoliko sekundi koliko još može ostati pod vodom, ali mozak mu svejedno stalno šalje slike djevojčice na prednjem sjedalu sa sigurnosnim pojasom dijagonalno preko tijela. Ruke ispružene naprijed, otvorena usta, kosa koja se leluja ispred lica. Srce mu sada jače lupa. Ovdje dolje mračnije je. Sumrak i tišina koja odjekuje. Približava se stražnjem izbijenom prozoru i uhvati okvir. Riječne ga struje vuku ustranu. Čuje metalnu škripu i ispusti okvir kad struja odnese auto nekoliko metara. Mulj se uskovitlao i teško mu je vidjeti. Otpliva malo dalje. Oblaci mulja nestaju, i vidljivost je sve bolja. Iznad njega, udaljen oko tri metra, onaj je drugi, osunčani svijet. Trupac natopljen vodom sklizne tik ispod površine vode poput teškog projektila. Sad ga zabole pluća, osjeća grčeve. Ovdje dolje voda jako vuče. Joona ponovno uhvati prazni prozor i vidi kako mu se krv širi iz dlana. Dovuče se dolje na razinu vrata i pokuša zaviriti unutra. Ispred lica mu prolaze mulj i smeće, trava i podvodne biljke. Auto je prazan. Nema nikoga, nikakve djevojčice, nikakva djeteta. Prednjeg stakla nema, brisači vise. Tijela je možda struja izvukla van, nakon čega su potonula na dno rijeke. Stigne pogledati što ima oko auta. Nema ničega za što bi tijela mogla zapeti. Kamenje je zaobljeno, a biljke pretanke. 156

Pluća mu sada očajnički traže kisik, ali on zna da ustvari uvijek ima još malo vremena. Tijelo će morati pričekati. U vojsci je nekoliko puta morao plivati dvanaest kilometara sa signalnom zastavicom, bez opreme je izašao iz podmornice s balonom, ronio ispod leda u Finskom zaljevu. Može izdržati još nekoliko sekundi bez kisika. Snažnim zamasima ruku zaobiđe auto da vidi što ima oko njega. Voda ga vuče poput jakog vjetra. Sjene plutajućih trupaca brzo prelaze preko dna. Dok je kiša pljuštala, Vicky je skrenula s ceste na obalu i završila u rijeci. Prozori su već bili razbijeni nakon sudara sa semaforom i auto je odmah ispunila voda, otkotrljao se dalje i zaustavio pod površinom. Ali gdje su tijela? Mora pokušati pronaći tu djecu. Pet metara dalje otkrije nešto svjetlucavo uz dno, naočale koje se kotrljaju sve dalje od auta prema dubljoj vodi, gdje vladaju jače struje. Trebao bi izroniti, ali pomisli da možda može još malo izdržati. Pred očima mu sijeva kad zapliva dotamo, ispruži ruku i uhvati naočale baš kad ih vir podigne s dna. Okrene se, jako zamahne nogama i krene gore. Svjetluca mu pred očima. Nema se vremena okrenuti, mora do zraka jer će se inače onesvijestiti. Izroni, jako udahne i ugleda trupac trenutak prije nego što ga udari u rame. Bol je tako jak da zaurla. Od jakog udarca ruka mu iskoči iz ramena. Ponovno potone. U ušima mu zvoni kao na misi. Ispred njega sunce svjetluca kroz izlomljene odbljeske.

157

59.

KOLEGE IZ VÄSTERNORRLANDSKE POLICIJE već su nabavili čamac i krenuli prema Jooni kad su vidjeli kako ga je udario trupac. Uhvatili su ga, izvukli preko ruba i podigli u čamac. „Oprosti”, dahtao je Joona. „Morao sam znati...” „Gdje te udario trupac?” „Nema tijela u autu”, nastavio je Joona uzdišući od bola. „Pogle mu ruku”, rekao je kolega. „Sranje”, prošaptao je drugi. Krv teče niz Jooninu mokru košulju, a ruka mu je čudno izokrenuta, kao da visi samo na mišićnom tkivu. Brzo su uzeli naočale koje je držao u ruci i stavili ih u plastičnu vrećicu. Jedan ga je policajac odvezao u bolnicu u Sundsvallu. Joona je mirno sjedio u autu zatvorenih očiju držeći ozlijeđenu ruku pritisnutu uz tijelo. Usprkos velikim bolovima pokušavao je shvatiti kako je auto otklizao po dnu i kako je voda ušla kroz razbijene prozore. „Djeca nisu bila tamo”, prošaptao je. „Rijeka može odnijeti tijela daleko”, odgovorio je policajac. „Nema svrhe roniti jer su svejedno mogla zapeti za nešto, a onda nikada nećemo znati... Ili će završiti dolje na brani hidroelektrane kao i sjedalica.” Dvije cvrkutave medicinske sestre pobrinule su se za Joonu. Bile su plavuše i izgledale kao majka i kći. Brzo i stručno svukle su mu mokru odjeću, ali kad su ga počele brisati i vidjele mu ruku, odjednom su utihnule. Očistile su i zamotale ranu pa je odveden na rendgen. Dvadeset minuta poslije stigao je liječnik i rekao mu da je pregledao rendgenske snimke. Brzo mu je objasnio da ništa nije slomljeno te da je iščašio rame. Loše je to što je rame izbijeno iz zglobne čašice, ali dobro što hrskavica, izgleda, nije oštećena. Joona je morao leći potrbuške na ležaj tako da mu ruka visi ravno dolje. 158

Liječnik je sjeo na pod i vukao je dok je jedna medicinska sestra pritiskala rame u smjeru kralježnice, a druga ga je namještala. Krenulo je, Joona je stisnuo zube i polagano izdahnuo. Auto s Vicky Bennet i Danteom nestao je na trasi ceste na kojoj gotovo da nema sporednih putova. Policija je tvrdila da su provjerili sva mjesta kamo su se mogli sakriti, a kritika medija bila je sve glasnija. Kad je Joona ugledao sjedalicu u vodi, shvatio je što je svima promaknulo. Ako je auto upao u vodu i rijeka ga progutala, postoji samo jedno mjesto na kojem se to moglo dogoditi, a da to ne primijete ni policija ni spasilačke službe. Iza Indala cesta 86 skreće oštro udesno prema mostu, ali auto je najvjerojatnije nastavio ravno niz malu travnatu nizbrdicu, prešao pješčanu obalu i upao ravno u vodu. Zbog razbijenih stakala auto se učas ispunio vodom, a jaka je kiša odmah obrisala tragove guma u pijesku. Auto je nestao u nekoliko sekundi.

159

60.

JOONA SE SPUSTI U JEDNU OD POLICIJSKIH GARAŽA. Tu je prohladno. Ruka mu je imobilizirana i zaštićena tamnoplavim povezom. U velikom plastičnom šatoru stoji auto koji je Vicky Bennet ukrala. Izvađen je iz rijeke dizalicom, zamotan u najlon i prebačen ovamo. Sva su sjedala izvađena i stavljena pokraj automobila. Na dugačkoj klupi nalazi se mnoštvo predmeta u označenim plastičnim vrećicama, Joona gleda koje su tragove pronašli. Otiske prstiju Vicky i Dantea. Vrećicu s krhotinama stakla, praznu bocu vode, tenisicu koja je sasvim sigurno pripadala Vicky i dječakove male naočale. Otvore se vrata susjednog ureda i Holger Jalmert uđe u garažu s fasciklom u ruci. „Htio si mi nešto pokazati”, kaže Joona. „Da, najbolje da i to obavimo”, uzdahne Holger i pokaže prema autu. „Cijelog prednjeg stakla nema, to si i sam vidio kad si zaronio, razbijeno je u sudaru sa semaforom... ali, nažalost, pronašao sam vlasi dječakove kose na okviru stakla.” „Tužno”, kaže Joona i osjeti kako ga ispunjava velika samoća. „Da, ali to su svi već pretpostavljali.” Joona promotri fotografiju kose s desne strane nazubljenog ruba okvira prednjeg stakla i uvećanu fotografiju na kojoj se vide tri vlasi iščupane iz korijena. Vjerojatno su vozili jako brzo, a onda naglo zakočili na putu prema vodi. Sve upućuje na to da su Vicky Bennet i Dante Abrahamsson izletjeli kroz ostatke prednjeg stakla. Joona čita da su pronašli krhotine stakla na kojima je bilo dječakove krvi. Hauba je deformirana i ulubljena. Joona razmišlja kako je teško dokučiti kako bi Danteu bila iščupana kosa ako nije izletio iz sjedalice i odletio kroz prozor u rijeku. Riječne su struje bile vrlo jake jer su zapornice na hidroelektrani Bergeforsen bile podignute. 160

Joona pomisli kako onda Vicky Bennet više nije bila bijesna, kad nije ubila dječaka, nego ga je vozila u autu. „Koja je tvoja procjena, je li dječak bio živ kad su upali u vodu?” pita Joona tiho. „Da, vjerojatno se od udarca onesvijestio i utopio... ali moramo pričekati da tijela zapnu na brani.” Holger mu pokaže plastičnu vrećicu u kojoj je crveni pištolj na vodu. „I ja imam malog sina...” Holger utihne i sjedne na stolac. „Da”, kaže Joona i stavi mu ruku na rame. „Moramo reći majci da ćemo prestati tražiti i samo čekati”, kaže Holger dok mu se usnice tužno trzaju.  U maloj policijskoj postaji neobično je tiho. Nekoliko uniformiranih muškaraca stoji kod aparata za kavu i razgovara, jedna žena polako tipka na kompjutoru. Siva kišica sumorna je i teška, svjetlost podsjeća na dosadne školske dane. Kad se vrata otvore i uđe Pia Abrahamsson, prestane i taj tihi žamor. Pia je odjevena u traperice i zakopčanu traper-jaknu koja joj je tijesna preko grudi. Njena kestenjasta kosa visi prljava u rezancima ispod crne francuske kape. Nije našminkana i oči su joj umorne i uplašene. Mirja Zlatnek brzo ustane i privuče joj stolac. „Ne želim sjediti”, kaže Pia slabašno. Mirja otkopča gornji gumb košulje. „Pozvali smo vas da dođete jer... naime bojimo se da...” Pia se uhvati za naslon stolca. „Hoću reći...” nastavi Mirja, „da...” „Da?” „Više nitko ne vjeruje da su živi.” Pijina reakcija nije jaka. Nije se slomila, samo je kimnula i oblizala usnice. „Zašto ne vjerujete da su živi?” pita tihim i neobično mirnim glasom. „Pronašli smo vaš auto”, kaže Mirja. „Sletjeli su s ceste i završili u rijeci. Auto se nalazio na četiri metra dubine, bio je jako slupan i...” 161

Glas je izda. „Želim vidjeti svog sina”, kaže Pia istim užasavajuće mirnim glasom. „Gdje je njegovo tijelo?” „To... Još nismo pronašli tijela, ali... Teško je, ali procjena je da bismo trebali opozvati ronioce.” „Ali...” Ruka Pije Abrahamsson poleti prema vratu, prema srebrnom križu koji nosi oko njega, ali se zaustavi na srcu. „Dante ima samo četiri godine”, kaže začuđenim tonom. „Ne zna plivati.” „Ne”, kaže Mirja, tužno iskrivljenih usta. „Ali... voli se igrati u vodi”, prošapće Pia. Brada joj počne lagano drhtati. Stoji u svojoj traper-odjeći. Bijeli svećenički ovratnik vidi se ispod jakne. Usporenim pokretima, poput stare, slomljene osobe, konačno se spusti na stolac.

162

61.

ELIN FRANK ISTUŠIRA SE NAKON SAUNE, prijeđe preko blistavoga kamenog poda i dođe do velikog ogledala ispred dva umivaonika, gdje se obriše toplim ručnikom. Koža joj je još uvijek vruća i vlažna kad navuče crni kimono koji je dobila od Jacka one godine kad su se rastali. Izađe iz kupaonice, prođe kroz svijetle sobe preko bijelog parketa i uđe u spavaću sobu. Na bračni je krevet već stavila haljinu Karen Millen brončana sjaja i zlatne gaćice Dolce&Gabbana. Svuče kimono i naparfimira se La Perlom, malo pričeka pa se odjene. Ušavši u veliku gostinsku sobu, primijeti da je njen savjetnik Robert odmah pokušao sakriti mobitel. Osjeti bolnu nelagodu, crnu težinu u želucu. „Što je?” pita. Njegova dječačka prugasta majica izvukla se iz bijelih traperica i vidi mu se okrugli trbuh. „Fotograf iz francuskog Voguea kasni deset minuta”, kaže Robert ne gledajući je u oči. „Nisam stigla pogledati vijesti”, kaže pokušavajući zvučati nonšalantno. „Znaš li je li policija već uhvatila Vicky?” Posljednjih se dana nije usuđivala slušati vijesti ni čitati novine. Bila je prisiljena popiti tabletu kako bi mogla zaspati oko deset sati i još jednu u tri. „Jesi li čuo što o tome?” ponovi tiho. Robert se počeše po svojoj kratkoj kosi. „Elin, stvarno ne želim da se brineš.” „Ne brinem se, samo...” „Nitko te neće uvući u to.” „Nije loše znati što se događa”, kaže ona nonšalantno. „Ti nemaš nikakve veze s tim”, uporan je. 163

Namrštila se pa mu se hladno nasmiješila: „Moram li se naljutiti na tebe?” On odmahne glavom i povuče majicu preko trbuha. „Čuo sam kraj vijesti na radiju na putu ovamo, ali ne znam je li to točno”, odgovori on. „Izgleda da su pronašli ukradeni automobil u vodi, u nekoj rijeci... i mislim da će se ronioci uključiti u potragu.” Elin brzo okrene glavu. Usnice joj podrhtavaju, a srce lupa kao da će puknuti. „To ne zvuči dobro”, kaže šupljim glasom. „Da upalim televizor?” „Ne, nije potrebno”, prošapće ona. „Naravno, bilo bi strašno tužno kad bi se pokazalo da su se utopili.” „Ne budi arogantan”, kaže Elin. Mora progutati knedlu. Grlo je zaboli, tiho se nakašlje i spusti pogled na svoje dlanove.

164

62.

ELIN SE BEZ PROBLEMA MOŽE SJETITI dana kad je Vicky došla k njoj. Djevojčica je stajala ispred vrata s tvrdoglavim izrazom lica i požutjelim modricama po rukama. Čim ju je vidjela, Elin je shvatila da je Vicky kći za kojom je čeznula. Nije ni bila svjesna da je maštala o kćeri, ali kada je ugledala Vicky, shvatila je koliko je žarko željela imati dijete. Vicky je bila svoja, točno onako kako to treba biti. U početku je ta mala djevojčica svake noći trčala k njoj u krevet. A onda bi se naglo zaustavila, zurila u nju i okrenula se. Možda je mislila da će tamo pronaći svoju mamu i moći se uvući u krevet pokraj nje ili se predomislila kad je već stigla do nje, možda nije mogla podnijeti da pokaže da ju je strah ili riskirati odbijanje. Elin se točno sjeća kako je zvučalo tapkanje tih malih stopala preko parketa kad bi se vratila u krevet. Ponekad je Vicky htjela gledati dječji program sjedeći u Jackovu krilu, ali nikada u njezinu. Vicky se nije uzdala u nju, ali ju je često potajice promatrala, Elin je to primijetila. Mala Vicky, tiha djevojčica koja se igrala samo kad je bila sigurna da je nitko ne gleda. Koja se nije usudila otvoriti svoje darove za Božić jer nije vjerovala da su ti lijepi paketi stvarno za nju. Vicky, koja bi ustuknula kad bi je pokušao zagrliti. Elin joj je kupila malenoga bijeloga hrčka u velikoj, lijepoj krletki s ljestvama i dugačkim tunelima od crvene plastike. Vicky se brinula za njega za vrijeme božičnih blagdana, ali prije nego što je počela škola, hrčak je nestao. Pokazalo se da ga je Vicky pustila na slobodu u parku blizu škole. Kad joj je Jack objasnio da hrčak možda neće preživjeti na hladnoći, otrčala je u svoju sobu i zalupila vratima barem deset puta. Noću je popila bocu bourgognea i ispovraćala cijelu saunu. Tog je tjedna ukrala dva briljantna prstena koja je Elin naslijedila od bake. Odbijala je reći što je učinila s njima i Elin ih nikada nije dobila natrag.

165

Elin je znala da je Jacku već pomalo dosta. Počeo je govoriti kako je njihov život prekompliciran da bi mogli pružiti siguran dom djetetu koje je toliko zahtjevno. Povukao se, držao se podalje od njih i prestao baviti tom problematičnom djevojčicom. Elin je shvatila da ga gubi. Kad su socijalne službe ponovno pokušale vratiti Vicky majci, Elin je osjećala da ona i Jack stvarno trebaju odmor da se ponovno zbliže. Vicky nije uzela čak ni mobitel koji joj je Elin kupila da ostanu u vezi. Nakon što su Jack i Elin bili na kasnoj večeri u operi, a onda vodili ljubav i bez ometanja prespavali cijelu noć prvi put u nekoliko mjeseci, on joj je sljedećeg jutra rekao da ako ne odbije produljenje ugovora, više ne želi biti s njom. Elin ga je pustila da nazove socijalnu radnicu i objasni joj da više ne mogu biti udomitelji, da nemaju snage. Vicky i njena mama pobjegle su iz otvorenog doma za skrb u Västeråsu i sakrile se u kućici na dječjem igralištu. Majka ju je počela ostavljati samu preko noći i kad je nije bilo dva dana, Vicky se sama vratila u Stockholm. Jack nije bio kod kuće kad je Vicky pozvonila na Elinina vrata. Elin nije znala što da učini. Sjeća se kako je stajala priljubljena uza zid u hodniku i slušala djevojčicu kako zvoni i zvoni šapćući njeno ime. Na kraju je Vicky zaplakala i otvorila prozorčić za poštu. „Molim te, smijem se vratiti? Htjela bih biti s tobom. Molim te, Elin, otvori vrata... Bit ću dobra. Molim te, molim te...” Kad su Jack i Elin otkazali suradnju, socijalna ih je radnica upozorila: „Nemojte reći Vicky zašto više nemate snage.” „Zašto ne?” pitala je Elin. „Zato što će se onda dijete osjećati krivim”, objasnila je socijalna radnica. „Mislit će da je njena krivnja što više nemate snage.” I zato je Elin tiho stajala, činilo joj se, cijelu vječnost, sve dok nije čula Vickyine korake kako nestaju na stubištu.

166

63.

ELIN STOJI ISPRED GOLEMOG ORMARA u spavaćoj sobi i gleda se u oči. Indirektna svjetlost stvara svjetlucave odbljeske preko zjenice. Popila je dva valiuma i natočila čašu rizlinga iz Alsacea. U velikoj gostinskoj sobi mladi fotograf iz francuskog Voguea Nassim Dubois vadi svoju opremu kako bi pripremio osvjetljenje. Intervju je obavljen prošli tjedan, kad je Elin bila u Provansi na jednoj dobrotvornoj aukciji. Prodala je cijelu svoju francusku zbirku umjetnina i kuću Jean Nouvel u Nici kako bi osnovala fond za žene u Africi. Odmakne se od ogledala, uzme mobitel i nazove Jacka kako bi mu rekla da je Vickyin auto pronađen u rijeci Indalsälven. Pusti da zvoni iako joj je Jackov odvjetnik objasnio da svi kontakti koji se tiču Vicky moraju ići preko odvjetničkog ureda. Fućka joj se što Jack zvuči umorno. Više nije zaljubljena u njega, ali ponekad treba njegov glas. Možda će mu samo reći da je prodala njegova Basquiata na dobrotvornoj aukciji. Ali prije nego što se javio, predomisli se i prekine vezu. Izađe iz kupaonice oslanjajući se rukom o zid, prođe kroz gostinsku sobu i krene prema staklenim vratima. Kad izađe na veliku terasu, polagano, što bi se moglo protumačiti kao senzualnost, Nassim zadovoljno zazviždi. „Izgledaš prekrasno”, kaže joj smiješeći se. Zna da joj ta brončana haljina s uskim naramenicama dobro pristaje. Oko vrata nosi plosnatu ogrlicu od bijelog zlata koja, baš kao i naušnice, baca odbljeske na njenu bradu i dugački vrat. On hoće da stane leđima okrenuta ogradi terase s golemim bijelim šalom Ralph Lauren oko ramena. Pusti da joj šal nosi vjetar, stavi ga tako da se tkanina napuhne poput jedra i lijepo se nadvije iza nje. 167

On ne upotrebljava mjerač ekspozicije, nego nakrivi srebrni odbojnik tako da joj svjetlo padne na lice. Intenzivno je fotografira s udaljenosti teleobjektivom, a onda se približi, klekne u svojim tijesnim trapericama i napravi seriju fotografija staromodnim polaroidom. Ona primijeti kako se Nassimu oznojilo čelo. Ne prestaje ju hvaliti, ali je sve vrijeme koncentriran na snimanje, kompoziciju i svjetlo. „Opasna, seksi”, mrmlja on. „Misliš?” kaže ona smiješeći se. On zastane, pogleda je u oči, kimne pa se široko nasmiješi kao da mu je neugodno. „Ali više seksi.” „Baš si drag”, odgovori ona. Elin ne nosi grudnjak i primijeti kako joj se koža naježila na vjetru. Ukrućene bradavice naziru joj se kroz haljinu. Shvati da se nada da će on primijetiti i postane joj jasno da je pomalo pripita. Legao je ispod nje sa starim fotoaparatom Hasselblad i rekao joj da se nagne naprijed i napući usnice kao da želi da je poljubi. „Une petite pomme”, kaže. Nasmiješe se jedno drugome i ona odjednom osjeti sreću, gotovo uzbuđenje zbog flerta. Jasno vidi njegov prsni koš kroz tanku, tijesnu majicu. Izvukla mu se iz traperica i otkrila ravan trbuh. Malo napući usnice i on je fotografira, mrmlja kako je najbolja, kako je topmodel, potom spusti fotoaparat na prsa i pogleda gore u nju. „Mogao bih te fotografirati zauvijek”, kaže iskrenim glasom. „Ali vidim da se smrzavaš.” „Idemo unutra popiti viski”, kaže ona.

168

64.

KAD SU UŠLI, INGRID JE VEĆ ZAPALILA VATRU u velikoj kaljevoj peći. Sjednu su sofu, piju malt-viski i razgovaraju o intervjuu, o tome kako žene u Africi moraju biti plaćene za svoj rad kako bi promijenile svoju životnu situaciju. Elin osjeća kako se potpuno smiruje od Valiuma i alkohola, kao da je prestao puhati vjetar. Nassim kaže da je francuski novinar bio jako sretan što je pristala na intervju. Zatim joj reče kako je njegova majka iz Maroka. „To što radiš je jako važno”, kaže on smiješeći se. „Da je moja baka imala zajamčenu plaću, život moje mame bio bi sasvim drukčiji.” „Pokušavam nešto učiniti, ali...” Utihne i pogleda ga, oči su mu ozbiljne. „Nitko nije savršen”, kaže on i primakne joj se. „Iznevjerila sam jednu djevojčicu... koju nisam smjela iznevjeriti... koja...” Utješno je potapša po obrazu i prošapće nešto na francuskom. Ona mu se nasmiješi, osjeća titravu opijenost u tijelu. „Da nisi tako mlad, zaljubila bih se u tebe”, kaže mu na švedskom. „Što kažeš?” pita on. „Zavidim tvojoj djevojci”, objasni ona. Osjeća njegov dah, miriše na pepermint i viski. Kao biljke, pomisli promatrajući njegove lijepo oblikovane usnice, i odjednom ga poželi poljubiti, ali se boji da bi ga to uplašilo. Sjeti se kako je Jack prestao spavati s njom čim je Vicky nestala iz njihova života. Nije mogla shvatiti da je više ne želi. Mislila je da je posrijedi stres, da provode premalo vremena zajedno, da je umoran. I počela se jako truditi. Dotjerivala se, organizirala romantične večere i zajedničke izlaske. Ali on je više nije gledao. 169

Jedne noći kad se vratio kući i vidio je kako leži u svom negližeu boje kože, samo je rekao da je više ne voli. Htio je da se rastanu, upoznao je drugu ženu. „Pazi, prolit ćeš”, kaže Nassim. „Bože”, prošapće ona u trenutku kad je nekoliko kapljica viskija palo na haljinu. „Nije opasno.” On uzme platnenu salvetu, klekne, pažljivo je prisloni na mrlju i drži je tako dok je drugom rukom grli oko struka. „Moram se presvući”, kaže ona i ustane pokušavajući zadržati ravnotežu da ne padne ustranu. Osjeća kako joj Valium, vino i viski zuje u glavi. On je pridržava dok prolaze kroz salone. Osjeća se slabom i umornom, nagne se prema njemu i poljubi mu vrat. U spavaćoj sobi vladaju hladnoća i polumrak. Upaljena je samo krem svjetiljka uz uzglavlje kreveta. „Moram leći.” Ništa ne kaže dok je on poliježe u krevet i polako joj izuva cipele. „Pomoći ću ti”, kaže on tiho. Glumi da je pijanija nego što jest, samo mirno leži kao da ne primjećuje da joj je drhtavim rukama raskopčao haljinu. Čuje njegovo teško disanje i razmišlja hoće li se usuditi dodirnuti je, iskoristiti njeno pijanstvo. Nepomično leži u krevetu u zlatnim gaćicama promatrajući ga kroz izmaglicu koja se ljulja, a onda zatvori oči. On nešto promrmlja i ona osjeti kako su mu prsti ledeni dok joj skida gaćice. Promatra ga kroz poluzatvorene oči dok se svlači. Tijelo mu je jako preplanulo, kao da je radio na polju. Tanak je poput dječaka i ima sivu tetovažu na ramenu, Horusovo oko. Srce joj jače zalupa kad on nešto promrmlja i popne se na krevet. Možda bi ga trebala zaustaviti, ali istovremeno joj laska njegova požuda. Pomisli kako mu neće dopustiti da uđe u nju, nego će mu samo dati da je gleda i masturbira poput dječaka. Pokušava se koncentrirati na to što se događa, uživati u trenutku. On ubrzano diše, oprezno joj raširi bedra i ona mu dopusti. 170

Vlažna je, sasvim skliska, ali istovremeno nekako distancirana od svega. On legne na nju i ona osjeti njegov penis na svojoj stidnici, topao i tvrd. Polako se izmigolji i skupi noge. Otvori oči, ugleda njegov preplašeni pogled i ponovno zažmiri. Oprezno, kao da je ne probudi, ponovno joj raširi noge. Ona se nasmiješi, pusti ga da gleda, osjeća ga na sebi i odjednom on samo ukliže u nju. Ona tiho zastenje osjećajući jake udarce njegova srca dok leži na njoj. Unutra je i odmah počne zadihano gurati. U njoj raste mučnina, trebala bi osjećati požudu prema njemu, ali previše mu se žuri, gura brzo i prejako. Ona osjeti samoću i uzbuđenja nestane. Samo mirno leži dok on ne svrši i izvuče ga. „Oprosti, oprosti”, šapće Nassim skupljajući svoje stvari. „Mislio sam da želiš...” I ja sam to mislila, pomisli ona, ali nema snage odgovoriti. Čuje ga kako se brzo i tiho odijeva i samo želi da ode. Želi ustati i oprati se, a onda moliti za Vickyin život sve dok ne zaspi.

171

65.

JOONA STOJI UZ OGRADU i prelazi pogledom preko visokog betonskog zida. Iz tri otvora koja se nalaze dvadeset metara niže kulja voda. Ispod otvora zid se savija poput goleme staze za bob. Enormne količine vode sukljaju van i stvaraju pjenu preko stijena na dnu. Ruka mu je još uvijek u povezu, a sako prebačen preko ramena. Nagne se preko ograde i pogleda rijeku misleći na auto s dvoje djece na jakoj kiši. Kako se sudario sa semaforom kod Bjällste tako da se razbilo staklo. Vicky je bila vezana, ali je udarila glavom o prozor od trzaja ustranu. Auto je odjednom prepun krhotina i hladna kiša pada unutra. A poslije tišina, nekoliko praznih sekundi. Dječak počne uplašeno vrištati. Vicky dršćući izađe iz auta, staklo joj pada s odjeće, otvori stražnja vrata, otkvači sjedalicu, pogleda dječaka, vidi da je ozlijeđen i pokuša ga smiriti prije nego što krenu dalje. Možda je mislila produžiti preko mosta, kad je odjednom ugledala plavu rotirku policijske blokade s druge strane. U panici je skrenula s ceste i nije mogla zaustaviti auto, koji se otkotrljao dolje do vode. Naglo je zakočila, udarila licem o volan i izgubila svijest. Kad je auto ušao u vodu, oboje je sigurno bilo u nesvijesti. Struje su uhvatile njihova beživotna tijela, nježno ih i mirno izvukle kroz otvorene prozore pa odvukle na stjenovito dno. Joona izvadi mobitel da nazove Carlosa Eliassona. Ronilac iz spasilačke službe već stoji na molu hidroelektrane. Plavo ronilačko odijelo zategnulo mu se preko leđa dok ruke provjeravaju svaki dio sustava regulatora. „Carlos”, javi se njegov šef. „Susanne Öst želi prekinuti istragu”, kaže Joona. „Ali ja nisam gotov.” „To je uvijek tužno, ali ubojica je mrtav... Stoga, nažalost, nije financijski isplativo nastaviti.” „Nemamo tijela.” 172

Čuje Carlosa kako nešto mrmlja i zatim napadaj kašlja. Joona čeka dok Carlos pije vodu. Razmišlja o Vickyinoj prošlosti i svemu što je saznao kad su pronašli sjedalicu. Kako je tražio nekoga kome se povjerila, nekoga tko bi mogao znati kamo je otišla. „Moglo bi proći nekoliko tjedana prije nego što se tijela pojave”, prošapće Carlos i ponovno se nakašlje. „Ali ja nisam gotov”, usprotivi se Joona. „Opet si tvrdoglav”, poviče Carlos. „Moram...” „A to i nije tvoj slučaj”, prekine ga Carlos. zvuk.

Joona gleda crni trupac dolje koji nosi struja i kako udara o rub brane uz tupi „Jest”, kaže. „Joona”, uzdahne Carlos. „Materijalni dokazi upućuju na Vicky, ali nema svjedoka i nije osuđena.” „Mrtve se ne osuđuje”, kaže Carlos umornim glasom.

Joona razmišlja o djevojčici, o tome kako nije imala motiva, o tome da je spavala u svom krevetu nakon tih divljačkih ubojstava. Razmišlja kako je Igla rekao da je Elisabet ubijena čekićem, a Miranda kamenom. „Daj mi tjedan dana, Carlos”, kaže ozbiljno. „Moram dobiti odgovore na neka pitanja prije nego što se vratim kući.” Carlos nešto tiho promrmlja. „Ne čujem te”, kaže Joona. „Nije službeno”, kaže Carlos glasnije. „Ali dokle god traje interna istraga, možeš nastaviti sa svojom.” „Kojim resursima raspolažem?” „Resursima? Pa ti si još uvijek samo promatrač i ne možeš...” „Naručio sam ronioca”, kaže Joona smiješeći se. „Ronioca?” pita Carlos uznemireno. „Znaš ti koliko košta...” „I psa tragača.” Joona začuje zvuk motora, okrene se i vidi kako maleni sivi klepetavi auto staje pokraj njegova. To je Messersehmitt KR200 iz ranih šezdesetih s dva kotača naprijed i jednim otraga. Vrata se otvore i iz auta izađe Gunnarsson s cigaretom u ustima. 173

„Ja sam taj koji odlučuje hoćemo li roniti”, poviče Gunnarsson i pohita do Joone. „Ti nemaš što raditi ovdje.” „Ja sam promatrač”, odgovori Joona mirno i produži dolje do mola na kojem se ronilac priprema.

174

66.

RONILAC JE MUŠKARAC PEDESETIH GODINA, malo predebeo, ali širokih ramena i snažnih nadlaktica. Ronilačko odijelo od neoprena napelo mu se preko trbuha i vrata. „Hasse”, predstavi se. „Ne možemo spustiti zapornice, postoji rizik od poplave”, kaže Joona. dolje.

„Situacija mi je jasna”, odgovori Hasse i pogleda uskovitlanu, nemirnu vodu „Struje će biti jake”, objasni Joona. „Da”, odgovori ronilac s mirnim pogledom. „Možeš li to?” pita Joona.

„Bio sam pirotehničar ronilac u vojsci... Ne može biti gore od toga”, odgovori Hasse s malim osmijehom. „Imaš li nitroks u bocama?” pita Joona. „Da.” „Koji je to vrag?” pita Gunnarsson, koji je stigao do njih. „Kao zrak, ali s malo više kisika”, odgovori Hasse navlačeći kompenzator. „I koliko dugo možeš biti pod vodom?” „S ovim možda dva sata... Nije problem.” „Hvala ti što si došao”, kaže Joona. Ronilac slegne ramenima i iskreno mu odgovori: „Sin mi je u nogometnom kampu u Danskoj... Ishoj, tako se zove. Obećao sam mu da ću ići s njim, ali znaš kako je, sami smo nas dvojica i treba nam malo dodatne love...” Odmahne glavom pa pokaže na masku s digitalnom kamerom i kabelom koji zajedno s užetom vodi gore do kompjutora. „Snimam svoje zarone. Tako možete vidjeti sve što ja vidim... i možemo razgovarati dok ronim.” 175

Trupac koji je donijela rijeka tresne o branu. „Otkuda svi ti trupci u vodi?” pita Joona. Hasse navuče kompenzator i ravnodušno kaže: „Tko zna... Vjerojatno je netko pobacao trupce koje je uništila crvotočina.” Iz smjera parkirališta uz hidroelektranu približava im se s njemačkim ovčarom žena umorna lica odjevena u traperice, gumene čizme i otkopčanu pernatu jaknu. „Evo i vražjeg psa tragača”, kaže Gunnarsson i strese se. Njegova trenerica Sara Bengtsson prođe pokraj dizalice i nešto tiho kaže. Pas odmah stane i sjedne. Ona ga i ne pogleda, nego samo produži, a pas ostane sjediti. „Hvala vam što ste došli”, kaže Joona i rukuje se s njom. Sara Bengtsson samo ga nakratko pogleda, povuče ruku i počne nešto tražiti po džepovima. „Ja ovdje odlučujem”, kaže Gunnarsson. „I nisam neki ljubitelj pasa – samo da znaš.” „Pa sad sam već ovdje”, kaže Sara i baci pogled na psa. „Kako se zove?” pita Joona. „Jackie”, nasmiješi se žena. „Imamo ronioca koji će se spustiti”, objasni joj Joona. „Ali bilo bi od velike pomoći kad bi Jackie označila... Mislite li da je to moguće?” „Jest”, odgovori Sara Bengtsson i šutne kamenčić. „Puno je vode i struje jako vuku”, upozori je Gunnarsson. „U proljeće je pronašla tijelo na šezdeset pet metara dubine”, odgovori Sara i obrazi joj se zarumene. „Pa koji onda kurac čekamo?” pita Gunnarsson i pripali cigaretu. Sara Bengtsson kao da ga nije čula. Pogled joj prelazi preko crne svjetlucave vode. Stavi ruke u džepove, stoji sasvim mirno, pa blagim glasom kaže: „Jackie.” Pas odmah napusti svoje mjesto i priđe joj. Ona čučne, potapša ga po vratu i iza ušiju. Ohrabrujuće mu govori, kaže mu što traže, a onda zajedno odu do kuta brane. Pas je specijaliziran za mirise krvi i pluća mrtvih ljudi. Namjera je da ti psi tragači povezu miris leševa s nečim pozitivnim, ali Sara zna da Jackie to uznemiri i da je poslije treba utješiti. 176

Prođu pored mjesta na kojem je u vodi pronađena Danteova sjedalica. Sara Bengtsson pažljivo okrene Jackieinu njušku prema visokoj vodi. „Ne mogu vjerovati”, nasmiješi se Gunnarsson, pripali cigaretu i pogladi trbuh. Sara zastane i da znak Jackie da stane kad je nešto namirisala. Pas ispruži svoju dugačku njušku preko ruba. „Što si namirisala?” pita je Sara. Kuja njuška, hoda uz rub, a onda pusti taj trag i krene dalje uz rub brane. „Hokus-pokus”, promrmlja ronilac i popravi prsluk. Joona promatra trenericu i neobičnog njemačkog ovčara crvenkaste dlake. Polako hodaju uz ogradu približavajući se centru struje ravno iznad otvora brane. Ženi su se pramenovi kose izvukli iz repa i lete joj preko lica. Pas odjednom stane, zacvili, nagne se, obliže njušku, uznemiri se, okrene i uplašeno napravi krug. „Je li netko tu dolje?” pita ona gotovo nečujno i pogleda prema crnoj vodi. Pas ne želi stati, hoda dalje, njuška oko ormarića s električnim sklopkama, ali onda se cvileći vrati na isto mjesto. „Što je?” pita Joona približavajući im se. „Ne znam točno, nije označila mjesto, ali se ponaša kao da...” Pas zalaje i žena ponovno čučne uz njega. „Što je, Jackie?” pita nježno. „Što je čudno?” Maše repom dok je Sara grli i govori joj da je dobra cura. Jackie zacvili, legne, počeše se šapom iza uha i obliže njušku. „Ma što izvodiš?” pita Sara uz iznenađeni osmijeh.

177

67.

U BRANI TUTNJI I VIBRIRA. Nepropusne vreće za tijela leže uredno presavijene na plastičnoj kanti sa signalnim vrpcama za obilježavanje položaja. „Idem ja onda početi gore kod elektrane pa ću se pomicati ovamo malopomalo”, kaže Hasse. „Ne, zaroni tamo gdje je pas označio”, kaže Joona. „Što, sad dame odlučuju?” pita Hasse uvrijeđeno. Duboko ispod glatke površine vode nalaze se otvori, a ispred njih su jake rešetke koje ulove sve što pluta rijekom. Ronilac provjeri opskrbu kisikom iz boca s nitroksom 36 koje nosi na leđima. Uključi kabel u kompjutor i stavi masku na glavu. Joona ugleda sebe na ekranu. „Mahni kameri”, kaže Hasse i sklizne u vodu. „Ako su struje prejake, prekidamo”, kaže Joona. „Budi oprezan”, poviče Gunnarsson. „Navikao sam roniti u strujama”, kaže Hasse. „Ali ako me više ne vidite, recite mome malom da sam trebao otići s njim.” mu.

„Idemo na pivo u hotel Laxen kad ovo obavimo”, kaže Gunnarsson i mahne

Hasse Boman nestane u vodi, površina ga proguta i ponovno se izravna. Gunnarsson se nasmiješi i baci opušak preko ruba. Roniočevi se pokreti vide poput pulsirajućeg tamnog obrisa. Mjehurići koje izdiše prekidaju površinu vode. Jedino što se vidi na kompjutorskom ekranu ispucani je betonski zid koji prolazi pored svjetlosti kamere. U zvučniku šušti roniočevo teško disanje. „Koliko si duboko?” pita Joona. „Samo devet metara”, odgovori Hasse Boman. „Ima Ii struja?” „Kao da me netko vuče za noge.” 178

Joona prati njegovo spuštanje na ekranu. Betonski zid klizi prema gore. Disanje zvuči teže. Povremeno se na zidu vide roniočeve ruke. Plave rukavice sjaje u svjetlosti lampe. „Nema ovdje ničega”, kaže Gunnarsson nestrpljivo i napravi nekoliko nervoznih koraka gore-dolje. „Pas je osjetio...” „Nije označio”, prekine ga Gunnarsson povišenim glasom. „Nije, ali osjetio je nešto”, odgovori Joona tvrdoglavo. Razmišlja kako je mrtva tijela odnijela voda, kako su se vukla po dnu sve bliže sredini toka. „Sedamnaest metara... Sad vuče ko ludo”, kaže ronilac glasom kao iz konzerve. vodi.

Gunnarsson spušta uže, koje brzo prelazi preko metalne ograde i nestaje u „Ide prebrzo”, kaže Joona. „Napuši prsluk.”

Ronilac počne puniti prsluk velikim količinama zraka iz boca. Ustvari bi to trebao činiti za ravnotežu i izlazak na površinu, ali shvatio je da je Joona u pravu, mora usporiti s obzirom na sve to smeće u vodi. „Sređeno”, kaže nakon nekog vremena. „Ako je moguće, htio bih da odeš dolje i pogledaš rešetku”, objasni Joona. Hasse se neko vrijeme sporije kreće, zatim se brzina opet poveća. Ima osjećaj kao da elektrana još jače otvara otvore za protok vode. Smeće, iglice i listići prolaze mu ispred lica dok se spušta ravno dolje. Gunnarsson odmakne kabel i uže u trenutku kad se jedan trupac veoma brzo približi i svom snagom tresne o branu.

179

68.

HASSE BOMAN OSJEĆA kako ga jaka struja vuče ravno dolje. Ponovno ide prebrzo. Voda mu tutnji u ušima. Mogao bi slomiti obje noge kad stigne na dno. Srce mu brzo lupa i pokuša još napuhati prsluk, ali ventil je zapeo. Ruke pokušavaju smanjiti brzinu, trga trake algi s betonskog zida, koje otplutaju sa strujom. Ne govori kolegama gore da ga počinje hvatati strah. Struje ga vuku puno jače nego što je mislio. Ide sve brže. Mjehurići i smeće brzo teku kroz uski krug svjetla i nestaju. Izvan svjetlosti lampe vlada potpuna tama. „Koliko si duboko sada?” pita inspektor iz Stockholma. Ne odgovori, nema vremena pogledati na mjerač dubine, mora zaustaviti prebrzi pad. Jednom rukom pipka po inhalatoru dok se drugom nastoji održati uspravno. Plastična vrećica zaleprša pokraj njega. Pada, pokušava dosegnuti ventil na leđima, ali ne uspije otvoriti poklopac i udari laktom o betonski zid. Jako se zanjiše, osjeti adrenalin u krvi, uspaničeno pomisli kako mora zadobiti kontrolu nad spuštanjem. „Dvadeset šest metara”, zadihano kaže. „Onda ćeš uskoro stići do rešetke”, odgovori inspektor. Od vode koja biva usisana niz betonski zid prema rešetki noge mu nekontrolirano drhte. Hasse brzo pada i shvati da bi mogao završiti naboden na kakav odlomljeni komad drveta ili oštru granu. Bit će prisiljen otpustiti olovne utege kako bi se mogao zaustaviti, ali zna da mu oni trebaju kako bi se mogao vratiti na površinu. Mjehurići njegova daha izlaze iz maske i nestaju prema dolje poput svjetlucave niske bisera. Struja ga sve jače vuče, osjeti veliku silu kako mu se približava s leđa. Voda postaje sve hladnija. Ima osjećaj da ga cijela rijeka pritišće na zid.

180

Vidi veliku granu kako mu se približava odozgor kroz crnu vodu i klizne uza zid s titravim lišćem. Hasse se pokuša izmaknuti, ali ona zapne u užetu, dodirne ga pa vibrirajući prođe i brzo nestane u mraku. „Što se dogodilo?” pita inspektor. „Voda je puna smeća.” Drhtavim rukama ronilac otkvači utege s prsluka i konačno uspije zaustaviti silni pad. Visi uz betonski zid. Vidljivost postaje sve slabija, pijesak i mulj zamutili su vodu koja brzo struji. Odjednom se zaustavi, noge su mu udarile o nešto, pogleda dolje i shvati da je to gornji rub rešetke koji izgleda kao betonska polica. Gomila grana, cijelih stabala, lišća i smeća nakupila se ispred rešetke. Voda ispred toliko vuče da je svaki pokret nemoguć. „Stigao sam”, kaže brzo. „Ali teško je nešto vidjeti, tu se skupila hrpa smeća...” Oprezno se popne između velikih grana pokušavajući držati uže slobodno. Prijeđe preko trupca koji podrhtava. Blag, taman obris kreće se iza iskrivljene grane. Uzdiše od napora dok se približava. „Što je?” „Nešto je ovdje...”

181

69.

VODA JE SIVA I MJEHURIĆI PROLAZE ispred roniočeva lica. Čvrsto se drži jednom rukom i ispruži drugu pokušavajući odmaknuti nakupljene grane. Odjednom se nađe licem u lice s razrogačenim okom i nizom zuba. Zadiše se i skoro posklizne, iznenadila ga je blizina. To je optički fenomen – pod vodom sve izgleda bliže. Čovjek se navikne, ali kad te nešto iznenadi, ne možeš se kontrolirati. Veliko tijelo losa priljubljeno je uz rešetku, ali vrat je prikliješten između velike grane i slomljenog vesla. U snažnoj struji glava se jako klima naprijed-natrag. „Pronašao sam losa”, kaže i odmakne se od mrtve životinje. „Onda je pas na to reagirao”, kaže Gunnarsson. „Da se vratim?” „Potraži još malo”, odgovori Joona. „Još dublje ili sa strane?” „Što je ono? Ravno naprijed?” pita Joona. „Izgleda kao platno”, odgovori Hasse. „Možeš li otići do tamo?” Hasse osjeća mliječnu kiselinu u rukama i nogama. Polagano prijeđe pogledom preko svega što se nakupilo ispred rešetke, pokušavajući vidjeti iza crnih krošnji, između grana. Sve se trese. Pomisli kako će za novac od ovog ronjenja kupiti novi Play-Station. Bit će to iznenađenje za njegova sina kad se vrati iz kampa. „Kutija, samo kutija...” Pokušava odmaknuti mokri valoviti karton, koji se nježno raspolovi. Komade povuče struja i završe na rešetki. „Nestaje mi snage, vraćam se gore”, kaže. „Što je ono bijelo što se vidi?” pita Joona. „Gdje?” „Tamo kamo sada gledaš, bilo je nešto”, kaže Joona. „Učinilo mi se da sam vidio nešto među lišćem, tamo kod rešetke, malo ispod.” 182

„Možda plastična vrećica”, kaže ronilac. „Nije”, odgovori Joona. „Dođi gore”, poviče Gunnarsson. „Pronašli smo losa, to je pas namirisao.” „Psa tragača mogu omesti leševi, ali ne ovako”, kaže Joona. „Mislim da je reagirao na nešto drugo.” Hasse Boman spusti se pa razmiče lišće i zapetljane grančice. Mišići mu podrhtavaju od napora. Jaka struja gura ga naprijed. Mora se odgurivati rukom. Uže se neprekidno trza. „Ništa ne mogu naći”, dašće. „Prekini”, viče Gunnarsson. „Da prekinem?” pita Hasse. „Ako moraš”, odgovori Joona. „Nisu svi kao ti”, sikne Gunnarsson na Joonu. „Što da radim?” pita ronilac. „Moram znati što...” „Nastavi sa strane”, kaže Joona. Hassea Bomana grana pogodi u vrat, ali nastavi tražiti. Odmiče stare vlati trave i trske koje prekrivaju donji kut rešetke. Neprestano se skuplja nova. Kopa brže i odjednom ugleda nešto neočekivano. Torbu od bijele sjajne tkanine. „Čekaj! Ne diraj je”, kaže Joona. „Približi se i osvijetli.” „Vidiš sada?” „Mogla bi biti Vickyina. Stavi je pažljivo u vrećicu.”

183

70.

BLISTAVA POVRŠINA RIJEKE svjetlucajući teče prema brani. U bujici brzo pluta i jedan trupac. Grana koja strši vuče se po površini. Gunnarsson nije uspio odmaknuti uže, začuje se tupi udarac, a onda pljuskanje i odjednom nestane digitalne veze s roniocem. „Izgubili smo kontakt”, kaže Joona. „On mora van.” „Povuci uže tri puta.” „Ne odgovara”, kaže Gunnarsson nakon što je povukao. „Jakim trzajima”, kaže Joona. Gunnarsson još jednom potegne uže tri puta i gotovo odmah dobije odgovor. „Odgovorio je s dva”, kaže Gunnarsson. „Znači da dolazi.” „Uže se opustilo krenuo je.” „Dolazi još trupaca”, poviče Gunnarsson. „Mora brzo izaći”, kaže Joona. Desetak trupaca na putu je prema brani. Brzo se približavaju. Gunnarsson se popne na vanjsku stranu ograde dok Joona drži uže zdravom rukom. „Mislim da ga vidim”, pokaže Gunnarsson. Plavo ronilačko odijelo izgleda poput zastave na vjetru pod vodenom bujicom. Joona strgne povez, podigne koplje s kukom s tla i vidi kako je prvi trupac tresnuo o rub dva metra dalje i okrenuo se. Joona kopljem pridrži sljedeći trupac i gura ga, trupac završi pod onim prvim i počnu se zajedno okretati. Hasse Boman izranja, Gunnarsson visi s ograde pružajući mu ruku. „Dođi, dođi!”

184

Hasse ga iznenađeno pogleda i uhvati se za rub brane. Joona uzme koplje i popne se na vanjsku stranu ograde kako bi mogao odgurnuti trupce. „Požurite”, poviče. Trupac mokre crne kore veoma brzo nosi bujica, gotovo je sakriven pod vodom. „Pazi!” Joona stavi koplje između trupaca koji se vrte i sekundu poslije crni trupac udari o njega, slomi ga, ali promijeni smjer, promaši Hasseovu glavu za dvadesetak centimetara i strašno snažno zvekne o branu. Trupac se zarotira i jako ošine Hassea po leđima mokrom granom, tako da on ponovno nestane pod vodom. „Pokušaj doći do njega”, viče Joona. Uže se zapetljalo među trupcima i Hasse je povučen pod vodu. Mjehurići se pojavljuju na površini. Uže se cvileći napne preko metalne ograde. Trupci se tutnjeći okreću uz betonski zid brane. Hasse izvadi nož, prereže uže, odgurne se nogama i uspije uhvatiti Gunnarssona za ruku. Novi trupac udari u stare i brzo ga slijede još tri točno u trenutku kad Gunnarsson izvuče Hassea iz vode. Gunnarsson mu pomogne da skine teške boce i Hasse sjedne na tlo. Joona uzme vrećicu koju je donio. Drhtavim rukama ronilac skine ronilačko odijelo i odjeću koju ima ispod. Sav je izudaran i krv mu navire iz ogrebotina po leđima ostavljajući crvene tragove na znojnoj majici. Sve ga boli i tiho opsuje kad ustane. „Ovo možda nije bilo najpametnije što sam učinio u životu”, zadihano kaže. „Ali mislim da si pronašao nešto važno”, kaže Joona. Pogleda torbicu u plastičnoj vrećici i vidi kako se gotovo bestežinski miče u zamućenoj vodi. Nekoliko se žutih vlati trave leluja. Polako okrene tešku vrećicu i podigne je prema suncu. Prsti mu potonu kroz vodu i dodirnu torbicu. „Tražimo mrtva tijela, a tebe usrećuje prokleta torba”, uzdahne Gunnarsson. Svjetlost prolazi kroz vrećicu i baca žuti odbljesak na Joonino čelo. Vidi da torbica ima tamnosmeđe mrlje na dnu. Krv. Siguran je da je to krv. „Krvava je”, kaže Joona. „To je pas osjetio, pomiješano s mirisom losa... Zato nije znao kako da označi.” Joona ponovno okrene tešku vrećicu. Torbica se polagano okrene u zamućenoj vodi koja kruži.

185

71

JOONA STOJI ISPRED ZAKLJUČANIH VRATA policijske garaže u velikoj industrijskoj zoni Sundsvalla u Bergsgatanu. Želi razgovarati s tehničarima i pogledati torbicu koju su pronašli kod brane, ali nitko se ne javlja ni na telefon ni na portafon. Sve oko visoke ograde izgleda napušteno, parkiralište je prazno i sva su vrata zatvorena. Joona sjedne u auto i odveze se do policijske postaje u Storagatanu, gdje se nalazi Gunnarsson. Na stepenicama sretne Sonju Rask. U civilnoj je odjeći, kosa joj je mokra poslije tuširanja, malo je našminkana i izgleda sretno. „Bok”, kaže Joona. „Je li Gunnarsson gore?” „Ma zaboravi na njega”, kaže ona uz umornu grimasu. „Stalno misli da je pod prijetnjom, misli da mu hoćeš preoteti posao.” „Ja sam samo promatrač.” Sonjine tamne oči toplo sjaje: „Čula sam da si ušao ravno u vodu i otplivao do auta.” „Samo da pogledam”, uzvrati Joona osmijeh. Ona se nasmije, potapša ga po ruci, ali onda se malo posrami i požuri niz stepenice. Joona produži gore. Radio uključen u kuhinji postaje, kao i uvijek. Netko monotono razgovara na telefon, a kroz staklena vrata vidi se desetak osoba koje razgovaraju oko velikog stola. Gunnarsson sjedi za kraćom stranom stola. Joona priđe vratima. Jedna žena za stolom ugleda ga i odmahne glavom, ali Joona ipak stisne kvaku i uđe. „Ma koji kurac”, promrmlja Gunnarsson vidjevši ga. „Trebao bih pogledati torbu Vicky Bennet”, kaže Joona strogo. „Ovo je sastanak”, kaže Gunnarsson odlučno pa spusti pogled na svoje papire. „Sve je kod tehničara u Bergsgatanu”, objasni mu Rolf, očito mu je neugodno. „Tamo nema nikoga”, kaže Joona. 186

„Daj odjebi već jednom”, obrecne se Gunnarsson. „Preliminarna istraga je prekinuta i što se mene tiče, nadam se da će te interni istražitelji pojesti za doručak.” Joona kimne, izađe, vrati se do svog auta, neko vrijeme sjedi u njemu pa krene prema okružnoj bolnici. Pokušava dokučiti što ga ustvari muči u vezi s tim ubojstvima u Birgittagårdenu. Vicky Bennet, razmišlja Joona. Dobra djevojčica koja možda nije uvijek tako dobra. Vicky Bennet razbijenom je bocom razrezala lica majci i sinu. Užasno su unakaženi, ali nisu tražili liječničku pomoć ni prijavili događaj policiji. Prije nego što se utopila, Vicky je bila osumnjičena za dva vrlo brutalna ubojstva. Sve upućuje na to da se pripremala da ih ubije, čekala da padne mrak, ubila Elisabet čekićem kako bi dobila njene ključeve, vratila se u kuću, otključala vrata sobe za izolaciju i ubila Mirandu. Neobično u svemu tome jest da Igla tvrdi da je Miranda ubijena kamenom. Zašto bi Vicky ostavila čekić u svojoj sobi i otišla po kamen? Joona je nekoliko puta pomislio da bi njegov stari prijatelj mogao biti u krivu. I to je jedan od razloga što to još nikome nije spomenuo. Igla mora sam izložiti svoju teoriju kad završi obradu. Druga stvar koja je čudna jest da je Vicky spavala u svom krevetu nakon ubojstava. Holger Jalmert rekao je da je Joonin zaključak zanimljiv, ali ga je nemoguće dokazati. Ali Joona je vidio kako je svježa krv obrisana ili se osušila na plahtama i kako je krv sat vremena poslije ostavila razmrljane otiske Vickyine ruke kad se okrenula u krevetu. Bez svjedoka vjerojatno nikada neće dobiti odgovore. Joona je pročitao dnevnik Birgittagårdena i zadnju bilješku Elisabet Grim u petak, ali ništa u tim kratkim bilješkama nije upućivalo da će to biti tako brutalna noć. Štićenice nisu ništa vidjele. Nitko nije poznavao Vicky Bennet. Joona je već odlučio pokušati razgovarati s Danielom Grimom.

187

Vrijedi probati, iako nije u redu uznemirivati osobu koja tuguje. Ali Daniel Grim osoba je u koju su djevojke, izgleda, imale najviše povjerenja i ako netko može shvatiti što se dogodilo, onda je to on. Joona polako izvadi mobitel, osjeti bol u ramenu i utipka broj razmišljajući kako se socijalni radnik ponašao kad je došao u dom. Kako se Daniel Grim nastojao hrabro držati pred djevojkama, ali kada je shvatio da je Elisabet ubijena, lice mu se iskrivilo od boli. Liječnici njegovo stanje akutnog šoka zovu pobuđenost. Traumatično stanje stresa koje može utjecati na to da mu sjećanje bude ozbiljno narušeno na određeno vrijeme. „Psihijatrijska klinika, ovdje Rebecka Stenbeck”, javi se žena nakon pet signala. „Htio bih razgovarati s jednim pacijentom... Zove se Daniel Grim.” „Samo trenutak.” Čuje kako žena tipka po kompjutoru. „Nažalost, taj pacijent ne prima posjete”, kaže ona. „Tko odlučuje o tome?” „Odgovorni liječnik”, odgovori žena hladno. „Možete li me spojiti s njim?” Na vezi klikne pa se čuju signali da telefon zvoni. „Rimmer.” „Ja sam Joona Linna, inspektor u Državnoj kriminalističkoj policiji”, kaže. „Trebao bih porazgovarati s pacijentom po imenu Daniel Grim, važno je.” „Da, ali to je isključeno”, kaže Rimmer smjesta. „Istražujemo dvostruko ubojstvo i...” „Nitko ne može postupati protivno mojoj odluci i uništiti šanse da se pacijent oporavi.” „Razumijem da je Daniel Grim u vrlo teškom stanju, ali obećavam da...” „Moja procjena”, prekine ga Carl Rimmer prijateljski. „Moja je procjena da će se pacijent oporaviti i da će ga policija uskoro moći ispitati.“ „Kada?” „Možda za par mjeseci.” „Ali ja bih sada trebao samo kratko porazgovarati s njim”, pokuša Joona.

188

„Kao njegov liječnik moram odbiti”, odgovori Rimmer neumoljivo. „Bio je strašno uznemiren nakon ispitivanja vašega kolege.”

189

72.

FLORA HITA KUĆI S TEŠKOM VREĆICOM prepunom hrane iz supermarketa. Nebo je tamno, ali ulična rasvjeta još nije upaljena. Osjeća grčeve u želucu kad se sjeti kako je nazvala policiju, kako su je odbili te je ostala sjediti dok joj je lice gorjelo od srama. Policajka je rekla da je kažnjivo zvati i lagati, ali ona je svejedno ponovno uzela telefon i ponovno nazvala da im ispriča o oružju koje je ubojica upotrijebio. Sada je muče detalji tog drugog razgovora: „Policija”, javila se žena koja ju je maloprije upozorila. „Ja sam Flora Hansen”, rekla je i progutala knedlu. „Maloprije sam vas zvala...” „U vezi s ubojstvima u Sundsvallu”, rekla je žena sabrano. „Znam gdje je oružje”, lagala je. „Jeste li svjesni da ću vas prijaviti, Flora Hansen?” „Ja sam medij, vidjela sam krvavi nož, u vodi... U tamnoj, svjetlucavoj vodi to je sve što sam vidjela, ali... Ako mi platite, mogla bih pasti u trans i pokazati vam točno mjesto.” „Flora”, rekla je policajka ozbiljno. „Za nekoliko dana bit ćete osumnjičeni za zločin i policija će...” Flora je spustila slušalicu. Sada prolazi pokraj male halal trgovine, zastane, pogleda u koš za smeće ima li plastičnih boca, prebaci vrećicu u lijevu ruku, produži do ulaza u zgradu, primijeti da je brava provaljena i samo uđe. Lift je zapeo u podrumu. Popne se stubama do drugoga kata, otključa vrata, uđe u predsoblje i upali stropnu svjetiljku. Čuje se klik, ali svjetlo se nije upalilo. Flora spusti vrećicu s hranom, zaključa vrata, izuje se i kad se sagne da ih pospremi, rukama joj prođu žmarci. U stanu je odjednom postalo hladno. 190

sobi.

Uzme račun i ostatak novca iz novčanika pa produži prema mračnoj dnevnoj

U mraku vidi kauč, veliku izlizanu fotelju, crno staklo televizora. Miriše po električnoj prašini, pregorjelim kabelima. Nije prešla prag, nego je samo ispružila ruku i pipa preko tapeta pokušavajući pronaći prekidač. Kad ga stisne, ne dogodi se ništa. „Ima Ii koga?” prošapće. Pod zaškripi i jedna šalica zazvecka na tanjuriću. Netko se kreće kroz mrak i kupaonička se vrata zatvore. Flora ga slijedi. Prostirka je hladna pod nogama kao da se dugo zračila vani na hladnoći. Baš kad Flora ispruži ruku da otvori kupaonička vrata, sjeti se da Ewa i Hans-Gunnar večeras neće biti kod kuće. Otišli su u pizzeriju proslaviti prijateljev rođendan. Iako zna da nema nikoga u kupaonici, svejedno stisne kvaku i odškrine vrata. U sivoj svjetlosti koja se odbija od kupaoničkog ogledala vidi nekoga, naglo udahne i ustukne. Na podu između kade i zahodske školjke leži dijete. Djevojčica s rukama preko lica. Velika tamna lokva krvi širi se iza njene glave i crvene kapljice prsnule su preko bijelih rubova kade, tapeta i zavjese oko kade. Flora se spotakne preko cijevi usisavača, zamahne rukom i sruši Ewin gipsani reljef iz Kopenhagena, padne na leđa i udari glavom o pod predsoblja.

191

73.

POD ISPOD FLORINIH LEĐA hladan je poput zaleđena polja kad podigne glavu i zabulji se u kupaonicu. Srce joj jako lupa u grudima. Više ne vidi djevojčicu. Nema nikakvih tragova krvi na kadi ili zavjesi. Hans-Gunnarove traperice leže na podu pokraj WC-a. Flora zatrepće i pomisli kako je krivo vidjela. Proguta knedlu i malo odmara glavu na podu čekajući da joj se srce smiri. Osjeća okus krvi u ustima. Dalje u hodniku vidi da su vrata njene sobe otvorena. Žmarci joj prijeđu cijelom kožom. Zna da je zatvorila vrata za sobom zato što ih uvijek zatvara. Odjednom ledeni zrak biva usisan u smjeru njene sobe. Vidi pahuljice prašine kako lete u tom smjeru i slijedi ih pogledom. Otplešu s propuhom preko poda hodnika i između dvije bose noge. Flora čuje vlastito čudno cviljenje. Djevojčica koja je ležala pokraj kade sada stoji na vratima njene sobe. Flora pokuša sjesti, ali tijelo joj se oduzelo od straha. Sada zna da vidi duha, prvi put u životu vidi pravog duha. Djevojčica je, izgleda, imala kosu skupljenu u urednu frizuru, ali sada joj je sva zamršena i krvava. Flora ubrzano diše i čuje kako joj puls odjekuje u ušima. Skrivajući nešto iza leđa, djevojčica krene prema Flori. Zastane sa svojim bosim stopalima samo korak od Florina lica. riječi.

„Što skrivam iza leđa?” pita djevojčica tako tiho da je gotovo nemoguće čuti „Ti ne postojiš”, prošapće Flora. 192

„Hoćeš da ti pokažem ruke?” „Ne.” „Pa i nemam ništa...” Težak kamen tresne iza djevojčice tako da se pod zatrese i mrvice gipsa od razbijenog reljefa zaplešu. Smiješeći se, dijete joj pokaže svoje prazne ruke. Kamen leži iza nje, između nogu, taman i velik. Oštrih rubova kao da je iz rudnika. Djevojčica ga malo opipa nogom tako da se zaljulja pa ga odgurne ustranu. „Daj umri već jednom”, promrmlja djevojčica za sebe. „Umri već jednom.” Dijete čučne, položi svoje svijetlosive ruke na kamen, odvagne ga, pokuša ga pošteno uhvatiti, isklizne joj iz ruku, obriše ruke o haljinu, ponovno ga uhvati i prevrne uz gluhi tresak. „Što ćeš učiniti?” pita Flora. „Zažmiri i nestat ću”, odgovori djevojčica, uhvati oštri kamen i podigne ga iznad Fiorine glave. Kamen je težak, ali ona ga drhtavim rukama drži ravno iznad Florina lica. Tamni donji dio kamena izgleda mokar. Odjednom se vrati struja. Posvuda se upale lampe. Flora se otkotrlja ustranu i sjedne. Djevojčice je nestalo. Čuju se glasni glasovi iz televizora i zujanje hladnjaka. Flora ustane, upali još lampi, ode u svoju sobu, otvori vrata, upali stropnu lampu, otvori ormare i pogleda ispod kreveta. Potom sjedne za kuhinjski stol. Primijeti koliko joj ruke drhte dok pokušava nazvati policiju. Automatska sekretarica izrecitira joj opcije. Može prijaviti zločin, ostaviti dojavu ili dobiti odgovor na uobičajena pitanja. Ako odabere posljednje, može porazgovarati s dežurnim na centrali. „Policija”, javi se prijateljski glas u njezinu uhu. „Kako vam mogu pomoći?” „Htjela bih razgovarati s nekim tko radi na onome što se dogodilo gore u Sundsvallu”, kaže Flora drhtavim glasom. „O čemu se radi?” „Mislim... mislim da sam vidjela oružje kojim je ubijena”, prošapće Flora. „A tako”, odgovori žena. „Onda predlažem da porazgovarate s našim odjelom za dojave. Prebacit ću vas njima.” 193

Flora se baš htjela usprotiviti, kad začuje klik u slušalici. Nakon samo nekoliko sekundi javi joj se druga žena: „Policijski odjel za dojave, kako vam mogu pomoći?” nožu.

Flora ne zna je li to ona žena koja se naljutila na nju kad joj je lagala o krvavom

„Htjela bih razgovarati s nekim tko radi na ubojstvima u Sundsvallu”, pokuša Flora. „Prvo možete razgovarati sa mnom”, odgovori joj glas. „Bio je to veliki kamen”, kaže Flora. „Ne čujem vas. Molim vas, govorite malo glasnije.” „Ono što se dogodilo u Sundsvallu... Trebate tražiti veliki kamen. Krvav je s donje strane i...” Flora utihne, osjeća kako joj teče znoj ispod pazuha. „Kako to da znate nešto o ubojstvima u Sundsvallu?” „Ja... Netko mi je rekao.” „Netko vam je rekao o ubojstvima u Sundsvallu.” „Da”, prošapće Flora. Čuje otkucaje svoga srca u sljepoočnicama, u ušima joj jako zuji. „Nastavite”, kaže žena. „Ubojica je upotrijebio kamen... Kamen oštrih rubova, to je jedino što znam.” „Kako se zovete?” „Nije važno, htjela sam samo...” „Prepoznajem vaš glas”, kaže policajka. „Vi ste me bili nazvali i govorili o krvavom nožu. Napisala sam prijavu protiv vas, Flora Hansen... ali vi biste vjerojatno trebali liječnika, očito trebate pomoć.” Policajka prekine vezu i Flora ostane sjediti sa slušalicom u ruci. Kad se vrećica s hranom sama od sebe prevrne u predsoblju, Flora se tako trgne da sruši stalak za zahodski papir.

194

74.

ELIN FRANK VRATILA SE U SVOJ STAN prije sat vremena nakon dugog sastanka s upravom velike tvrtke kćeri Kingston na kojem su raspravljali o dva holdinga u Velikoj Britaniji. Sve se stisne u njoj od očaja kad se sjeti kako je pila valium s alkoholom i spavala s fotografom iz Voguea. Ponavlja samoj sebi da joj je to trebalo samo da se fokusira na nešto drugo, da je to bila samo mala avantura, da joj je bila potrebna, da se već dugo nije seksala. Ali svejedno se sva oznoji od neugode. Uzela je bocu perriera u kuhinji i hoda kroz sobe u starim svijetlocrvenim hlačama od trenirke i ispranoj majici s ispucalom slikom Abbe. U gostinskoj sobi zastane ispred televizora upravo dok vrlo visoka žena trči prema letvici na natjecanju u skoku u vis u velikoj areni. Elin spusti bocu s mineralnom vodom na stakleni stolić, uzme gumicu koju je stavila oko ruke, skupi kosu u konjski rep pa produži do spavaće sobe. Kasnije navečer, za vrijeme manikure i parafinske kupke, održat će telefonski sastanak sa svojim područnim odjelom u Chicagu, a u osam ide na dobrotvornu večeru na kojoj će sjediti za jednim od prvih stolova uz upravitelja koncerna Volvo. Princeza Viktoria dodijelit će nagradu iz Državnog fonda za nasljedstvo, a Roxette su zaduženi za zabavu. Prođe između visokih ormara u svoju garderobu, čuje zvukove iz televizora, ali ne sluša pozorno, tako da nije ni primijetila da su počele vijesti. Otvori nekoliko ormara i prijeđe pogledom preko odjeće. Na kraju izvadi metalik zelenu haljinu koju je Alexander McQueen kreirao za nju. Iz televizora se začuje ime Vicky Bennet. Tijelo joj se ispuni očajem, ispusti haljinu na pod i vraii se u gostinsku sobu. Veliki televizor ima tanki bijeli okvir, tako da izgleda kao da je oštra slika projicirana ravno na bijeli zid. Policijskog inspektora po imenu Olle Gunnarsson intervjuiraju ispred sumorne policijske zgrade. Pokušava se strpljivo smiješiti, ali pogled mu je iživciran. Prijeđe rukom preko brkova i kimne. 195

„To ne mogu komentirati dok istraga još traje”, odgovori i kratko se nakašlje. „Ali pretraga s roniocem je završila?” „Točno.” „Znači li to da ste pronašli tijela?” „Ne mogu odgovoriti na to.” Svjetlo s televizora obasjava sobu dok Elin zuri u prizore vađenja uništenog auta iz vode. Dizalica ga podigne, auto izroni iz vode i zaljulja se. Voda curi iz njega dok ozbiljan glas govori kako je auto koji je Vicky Bennet ukrala danas pronađen u rijeci Indalsälven i da postoje sumnje da su osumnjičena za ubojstvo Vicky Bennet i četverogodišnji Dante Abrahamsson poginuli. „Policija ne govori što je pronašla, ali naši su novinari saznali da je ronjenje prekinuto i da je tjeralica povučena...” Elin više ne čuje što spiker govori jer se na ekranu pojavila Vickyina fotografija. Starija je i mršavija, ali se nije promijenila. Elin se čini da joj je srce stalo. Sjeti se kako je to bilo kad ju je nosila uspavanu. „Ne”, prošapće Elin. „Ne...” Zuri u usko, blijedo djevojčicino lice. Kosu koja slobodno pada, neukrotiva i zamršena, koju je uvijek bilo tako teško počešljati. Još je uvijek samo dijete, a sada kažu da je mrtva. Pogled joj je tvrdoglav, prisiljen da gleda u fotoaparat. Elin se odmakne od televizora, posrne, uhvati se za zid da ne padne te i ne primijeti da se slika u ulju Erlanda Cullberga otkvačila s čavla i pala na pod. „Ne, ne, ne”, cvili. „Ne tako, ne tako... ne, ne...” Posljednje što je čula od Vicky bio je njen plač na stubištu, a sada je mrtva. „Neću”, zavrišti. Dok joj srce jako lupa, ode do osvijetljene vitrine s velikim tanjurom Seder koji je dobila od oca i koji je odavno u vlasništvu obitelji. Uhvati rub vitrine i svom je snagom povuče na pod. Vitrina se sruši uz glasni tresak. Staklo se razbije, krhotine se raspu po parketu, a lijepo ukrašeni tanjur razbije se. Elin se presavije kao od strašnog bola u trbuhu i skvrči na podu. Teško diše i neprestano razmišlja o tome kako je imala kćer. Imala sam kćer, imala sam kćer, imala sam kćer. Sjedne, uzme veliku krhotinu očeva tanjura i oštrim rubom jako zareže ručni zglob. Topla krv poteče, kaplje joj na koljena. Ponovno povuče oštrim rubom preko 196

zgloba, uzdahne od bola i čuje kako se ulazna vrata otključavaju dok netko ulazi u stan.

197

75.

JOONA PRŽI DVA DEBELA TELEĆA ODRESKA na jakoj vatri u tavi od lijevanog željeza. Razrezao je meso i začinio ga crnim i zelenim paprom u zrnu. Kad im je površina postala kristalna, stavi ih u pećnicu, posoli i položi na krumpir izrezan na ploške. Dok se meso peče, pripremi umak od porta, grožđica, teleće kocke i tartufa. čaše.

Zatim mirnim i odsutnim pokretima natoči crno vino iz Saint-Emiliona u dvije

Kuhinjom se već proširio zemljani miris merlota i cabernet sauvignona, kad se začuje zvono na vratima. Disa stoji ispred vrata u kišnoj kabanici s crvenim i bijelim točkicama. Oči su joj velike, a lice mokro od kiše. „Joona, mislila sam testirati jesi li tako dobar policajac kao što svi kažu.” „Kako se to testira?” pita on. „Testom”, kaže ona. „Misliš li da izgledam kao i obično?” „Još ljepše”, odgovori on. „A ne”, nasmiješi se ona. „Ošišala si se i upotrebljavaš kopču za kosu iz Pariza prvi put u godinu dana.” „Još nešto?” On pogledom prelazi preko njezina uskog, rumenog lica, sjajne kose ošišane u paž-frizuru i vitkog tijela. „Cipele su nove”, kaže i pokaže na njene cipele visokih peta. „Marc Jacobs... Malo preskupe za mene.” „Lijepe su.” „Zar ništa drugo ne vidiš?” „Nisam gotov”, kaže on, uhvati je za ruke, okrene ih i pogleda joj nokte. Ne može suspregnuti osmijeh kad ga čuje kako mrmlja da ima isti ruž koji je nosila kad su išli u kazalište. Oprezno joj dodirne naušnice, zatim je dugo gleda u oči, a onda se pomakne tako da svjetlost lampe pada na njeno lice. 198

„Tvoje oči”, kaže. „Lijeva zjenica se ne sužava na svjetlu.” „Pametan policajac”, kaže ona. „Dobila sam kapi.” „Jesi dala da ti pregledaju oko?” pita on. „Neki problem sa staklastim tijelom, ništa ozbiljno”, kaže Disa i uđe u kuhinju. „Hrana je uskoro gotova. Samo treba malo ostaviti meso da se ohladi.“ „Kako si sve lijepo pripremio”, kaže Disa. „Dugo se nismo vidjeli”, kaže on. „Jako sam sretan što si došla.” Tiho nazdrave i, kao i uvijek kad je Joona gleda, postane joj toplo i ima osjećaj da treperi. Prisili se da ga ne gleda u oči, zavrti vino u čaši, pomiriše ga i ponovno malo otpije. „Dobra temperatura”, utvrdi. Joona stavi meso i krumpir na rukolu, bosiljak i timijan. Pažljivo sve prelije umakom razmišljajući kako je već odavno trebao reći Disi istinu. „I, kako si?” „Bez tebe, misliš? Bolje nego ikada”, obrecne se Disa. Za stolom zavlada tišina i ona polako stavi ruku na njegovu. „Oprosti”, kaže. „Ali ponekad se razljutim. Kad sam lošija verzija sebe.” „Koja si verzija sada?” „Lošija verzija”, kaže ona. Joona otpije gutljaj vina. „U posljednje vrijeme puno razmišljam o prošlosti”, počne on. Ona se nasmiješi i podigne obrve: „U posljednje vrijeme? Pa ti uvijek razmišljaš o prošlosti.“ „Stvarno?” „Da, razmišljaš... ali ne pričaš o tome.” „Ne, ja...” Utihne i oči mu se stisnu. Disa osjeti kako joj žmarci prelaze leđima. „Zamolio si me da dođem na večeru jer moramo razgovarati”, kaže ona. „Ja sam odlučila da više nikada neću razgovarati s tobom, a onda nazoveš... nakon nekoliko mjeseci...” „Da, kako bih...” „Fućka ti se za mene, Joona.” 199

„Disa... možeš misliti o meni što god hoćeš”, kaže on ozbiljno. „Ali želim da znaš da mi je stalo do tebe i da mislim na tebe cijelo vrijeme.“ „Aha”, kaže ona polako i ustane ne gledajući ga. „Radi se o potpuno drugim stvarima, o groznim stvarima koje...” Joona ustane gledajući je kako navlači svoju točkastu kabanicu. „Bok”, prošapće ona. „Disa, trebam te”, čuje samog sebe kako kaže. „Želim te.” Ona zuri u njega. Sjajne crne šiške dodiruju joj trepavice. „Što si rekao?” kaže nakon nekog vremena. „Želim te, Disa.” „Nemoj to govoriti”, promrmlja ona i povuče patentni zatvarač na cipelama. „Trebam te, cijelo te vrijeme trebam”, nastavi on. „Ali nisam mogao riskirati da te izgubim, nisam mogao živjeti s pomisli da bi ti se nešto moglo dogoditi ako bismo...” „Što bi mi se dogodilo?” prekine ga ona. „Mogla bi nestati”, objasni on jednostavno i uhvati je objema rukama za glavu. „Ti si taj koji nestaje”, prošapće ona. „Mene nije lako uplašiti, sad govorim o ozbiljnim stvarima koje...” Ona se propne na prste i poljubi ga u usta, a onda ostane priljubljena uz njega da osjeti toplinu njegova daha. On traži njene usne i ljubi je lagano nekoliko puta dok ona ne otvori usta. Ljube se dugo, Joona raskopča njenu kabanicu i pusti je da padne na pod. „Disa”, prošapće gladeći joj ramena i leđa. Priljubi se uz nju, udahne njen svilenkasti miris, poljubi je u ključnu kost i tanki vrat, njen zlatni lančić završi mu u ustima, poljubi joj bradu i meke, vlažne usnice. Potraži njenu toplu kožu pod tankom bluzom. Gumbići se otvaraju na pritisak uz tihi škljoeaj. Bradavice su joj se ukrutile, a trbuh se pomiče s brzim udisajima. Ozbiljno ga pogleda u oči, povuče prema spavaćoj sobi, bluza joj je otkopčana, a grudi sjaje bijelo poput porculana. Stanu i ponovno se počnu ljubiti. Njegove ruke klize joj niz leđa, stražnjicu i ispod glatke tkanine gaćica. Disa se oprezno odmakne, osjeća toplo pulsiranje u vagini i zna da je već vlažna. Obrazi joj se zarumene, a ruke drhte dok mu otkopčava hlače. 200

76.

NAKON DORUČKA DISA OSTANE U KREVETU sa šalicom kave i čita Sunday Times na iPadu dok se Joona tušira i oblači. Jučer je odlučio da neće otići u Nordijski muzej pogledati krunu laponskih mladenki od isprepletenoga korijenja. Umjesto toga vrijeme je proveo s Disom. Ono što se dogodilo nije bilo planirano. Ali možda je ovisilo o tome što je demencija Rose Bergman konačno uništila svaku vezu sa Summom i Lumi. Prošlo je više od dvanaest godina. Mora shvatiti da se nema čega bojati. Ali trebao je prije razgovarati s Disom, upozoriti je i reći joj što ga to plaši, tako da sama može odabrati. Stoji na vratima i dugo je gleda, a da ona to nije primijetila, potom ode u kuhinju i nazove profesora Holgera Jalmerta. „Joona Linna ovdje.” „Čuo sam da je Gunnarsson postao prava gnjavaža”, kaže Holger kao da mu je to smiješno. „Morao sam mu obećati da ti neću poslati kopije izvještaja.” „A smiješ li razgovarati sa mnom?” pita Joona, uzme sendvič i šalicu s kavom pa mahne Disi, koja naborana čela čita iPad. „Vjerojatno ne”, nasmije se Holger, ali se onda ponovno uozbilji. „Jesi li stigao pogledati torbu koju smo pronašli kod brane?” pita Joona. „Da, gotov sam i upravo sam u autu, vraćam se kući u Umea.” „Ima li kakvog pisanog materijala u torbi?” „Ništa osim jednog računa iz kioska.” „Mobitel?” „Nažalost, ne”, kaže Holger. „Što onda imamo?” pita Joona promatrajući sivo nebo iznad krovova kuća. 201

Holger udahne kroz nos pa izvergla kao da je to naučio napamet: „Na torbi su najvjerojatnije mrlje od krvi. Odrezao sam komadić i odmah ga poslao u Zavod za sudsku medicinu... Malo šminke, dva različita ruža, malena crna olovka za obrve, plastična ružičasta kopča za kosu, igla za kosu, novčanik s mrtvačkom glavom, nešto malo novca, njena fotografija, nešto za bicikl, bočica tableta bez naljepnice... I to sam poslao u Zavod... Kartica Stesolida, dvije kemijske olovke... i skriven u podstavi torbice pronašao sam obični kuhinjski nož naoštren kao nož za suši.“ „Ali ništa napisano, nikakvih imena, adresa?” „Ne, to je sve...” Joona čuje Disine korake preko drvenog poda iza sebe, ali ostane stajati. Osjeti toplinu njezina tijela, naježi se pa osjeti njene meke usnice na vratu i ruke oko svog tijela. Dok se Disa tušira, Joona sjedi za kuhinjskim stolom i nazove Solveig Sundström, koja je odgovorna za djevojke iz Birgittagårdena. Možda ona zna koje je tablete Vicky pila. Telefon zazvoni osam puta pa se začuje glas iz velike blizine: „Caroline ovdje... Javljam se na ružni mobitel na fotelji.” „Je li Solveig tu?” „Ne, ne znam gdje je – što da joj kažem?” Caroline je ona starija djevojka, za glavu viša od Tuule. Imala je stare ožiljke od igle na ruci, ali je izgledala razumno, inteligentno i kao da se želi promijeniti. „Je li sve u redu kod vas?” pita on. „Ti si onaj inspektor, je l’?” „Da.” Nastupi tišina, zatim Caroline oprezno pita: „Je li istina da je Vicky mrtva?” „Nažalost, mislimo da jest”, odgovori Joona. „To mi je jako čudno”, kaže Caroline. „Znaš li ti koje je tablete pila?” „Vicky?” „Da.” „Bila je puno premala i previše lijepa da bi bila na Zyprexi.” 202

„To je antidepresiv, je li?” „Ja sam to prije koristila, ali sada uzimam samo Imovane kako bih mogla spavati”, kaže Caroline. „Jako je lijepo kad ne moraš uzimati Zyprexu.” „Ima li puno nuspojava?” „To je sigurno različito od osobe do osobe, ali... ja sam se udebljala barem deset kila.” „Bude li se umoran od toga?” pita Joona dok su mu pred očima krvave plahte u kojima je Vicky spavala. „Isprva ne, naprotiv... Ja sam znala samo malo posisati tabletu, i već bi bilo sranja... Sav si nadrkan, sve ti ide na živce, samo vičeš... Jednom sam bacila telefon u zid i istrgnula zavjese... Ali nakon nekog vremena to se promijeni i onda imaš osjećaj kao da te netko pokrio toplom dekom... Smiriš se i samo želiš spavati.” „Znaš li je li Vicky pila neke druge tablete?” „Pa vjerojatno kao i većina nas pije sve što pomaže... Stesolid, Lyricu, Ketogane...” Jedan se glas začuje u pozadini i Joona shvati da je to medicinska sestra ušla u sobu i ugledala Caroline sa svojim mobitelom. „Ovo namjeravam prijaviti kao krađu”, kaže žena. „Zvonio je, pa sam se javila”, kaže Caroline. „Jedan policajac te treba... Osumnjičena si za ubojstvo Mirande Ericsdotter.” „Ne budi glupa”, obrecne se žena na nju, uzme mobitel, nakašlje se i javi: „Solveig Sundström.” „Ja sam Joona Linna, inspektor Državne kriminalističke policije, i istražujem...” Žena prekine vezu bez riječi, ali Jooni je svejedno jer je ionako već saznao što ga je zanimalo.

203

77.

BIJELI OPEL ZAUSTAVI SE ispod ravnoga krova benzinske postaje, jedna žena u svijetloplavoj pletenoj vesti izađe, okrene se prema stroju za kartice i traži po svojoj torbici. Ari Määtilainen makne pogled sa žene pa stavi dvije debele hrenovke na pirekrumpir s teksaškim umakom i prženim lukom. Pogleda debelog bajkera koji čeka hranu i izvergla kako kavu i kokakolu može uzeti kod automata. Nizovi brojnih patentnih zatvarača s bajkerove jakne zagrebu stakleni pult dok se naginje naprijed i uzima hranu. „Danke”, kaže i krene prema aparatu za kavu. Ari malo pojača radio i vidi da se žena u svijetloplavoj vesti malo odmaknula dok se opel puni benzinom. Ari sluša dok spiker prepričava razvoj situacije poznate otmice: „Potraga za Vicky Bennet i Danteom Abrahamssonom prekinuta je. Västernorrlandska policija šuti, ali naši izvori potvrđuju da postoje sumnje da su poginuli još u subotu ujutro. Policiju se kritizira što je raspisala državnu tjeralicu. Pokušali smo doći do ravnatelja Državne kriminalističke policije Carlosa Eliassona za komentar...” „Ma nemojte me...” prošapće Ari. Pogleda samoljepivi papirić koji stoji pored blagajne, uzme mobitel i ponovno nazove policiju. „Policija, Sonja Rask”, javi se žena. „Dobar dan”, kaže Ari. „Vidio sam ih... Vidio sam tu djevojčicu i dječaka.” „S kim razgovaram?” „Ari Määtilainen... Radim na benzinskoj u Dingersjöu... Upravo sam slušao radio i rekli su da su oni poginuli u subotu ujutro, ali to nije moguće jer sam ih ja vidio ovdje u noći na nedjelju.” „Mislite na Vicky Bennet i Dantea Abrahamssona?” pita Sonja skeptično. 204

„Da, vidio sam ih ovdje po noći, već je bila nedjelja, tako da nisu mogli poginuti u subotu ko što su rekli na radiju, zar ne?” „Vidjeli ste Vicky Bennet i Dantea Abrahamssona na...” „Da.” „Zašto niste odmah nazvali?” „Pa jesam, razgovarao sam s nekim policajcem.” Ari se sjeća kako je slušao radiopostaju Guld u subotu navečer. Državna tjeralica još nije bila raspisana, ali lokalni su mediji upozorili javnost da malo pripaze kad vide kakvu djevojčicu s malim dječakom. U jedanaest je jedan teretnjak stao na parkiralištu iza pumpi s dizelom. Vozač je odspavao tri sata. Bilo je usred noći, dva i petnaest, kad ih je ugledao. Ari je pogledao na ekran koji je pokazivao sve što su sigurnosne kamere snimale. Na jednoj crno-bijeloj snimci vidio se kamion iz drugoga kuta. Benzinska je postaja izgledala pusto kad je taj veliki teretnjak upalio motor i krenuo. A onda je Ari odjednom spazio jednu priliku sa stražnje strane kuće, sasvim blizu izlaza iz praonice. Nije to bila jedna osoba, nego dvije. Zurio je u ekran. Teretnjak je skrenuo van na izlaz za autocestu. Svjetlo farova odbilo se o velike prozore, Ari je napustio svoje mjesto iza pulta i otrčao iza zgrade. Ali već su bili nestali. Djevojčica i mali dječak nestali su.

205

78.

JOONA PARKIRA ISPRED BENZINSKE POSTAJE u Dingersjöu, tristo šezdeset kilometara sjeverno od Stockholma. Dan je sunčan, ali puše hladan vjetar koji njiše potrgane reklamne table. Joona i Disa ručali su zajedno u hotelu Villa Källhagen kad ga je nazvala nervozna policajka Sonja Rask iz Sundsvalla. Joona uđe. Muškarac caklastih očiju sa šiltericom sa znakom tvrtke slaže džepne knjige na limeni stalak. Joona pogleda na jelovnik na ploči pa na blistave hrenovke koje se okreću na mehaničkom grilu. „Što biste htjeli?” pita muškarac. „Makkarakeitto”, odgovori Joona. „Suomalainen makkarakeitto”, kaže Ari Maatilainen smiješeći se. „Baka mi je znala praviti tu juhu s kobasicama kad sam bio mali.” „S crnim kruhom?” „Da, ali ovdje, nažalost, prodajemo samo švedsku hranu”, kaže on i pokaže na hamburgere. „Ionako nisam došao jesti – ja sam iz policije.” „Shvatio sam... Razgovarao sam s vašim kolegom još one noći kad sam ih vidio”, kaže Ari i pokaže prema ekranu. „Što ste vidjeli kad ste nazvali?” pita Joona. „Djevojčicu i malog dječaka, tu sa stražnje strane.” „Vidjeli ste ih na ekranu?” „Da.” „Jasno?” „Ne, ali... navikao sam pratiti što se događa.” „Je li policija došla ovamo te noći?” „Došao je ujutro neki Gunnarsson, rekao je da se ništa živo ne vidi i da mogu slobodno izbrisati traku.” „Ali to niste učinili”, kaže Joona. 206

„A što mislite?” „Mislim da pohranjujete snimke na vanjski tvrdi disk.” Ari Määtilainen smiješeći se uvede Joonu u minijaturni ured pokraj skladišta. Kauč je razvučen, nekoliko limenki Red Bulla leži na podu, a na zaleđenom prozoru stoji tetrapak kiselog mlijeka. Na školskoj klupi s poklopcem leži mali laptop priključen na vanjski tvrdi disk. Ari Maatilainen sjedne na škripavi uredski stolac i brzo traži po datotekama razvrstanim po datumu i vremenu. „Na radiju sam čuo da svi traže djevojčicu i malog dječaka, a onda sam ih vidio usred noći”, kaže on i otvori datoteku sa snimkom. Joona se nagne prema prljavom ekranu. Četiri mala pravokutnika prikazuju benzinsku postaju izvana i iznutra. Titravi digitalni sat pokazuje točno vrijeme. Sive su slike potpuno nepomične. Iza pulta se vidi Ari. Povremeno okrene stranicu novina i rastreseno jede prženi luk. „Ovaj kamion je tu stajao tri sata”, kaže Ari i pokaže na jednu snimku. „Ali uskoro će otići...” Tamna sjena miče se u kabini. „Možete li povećati sliku?” pita Joona. „Samo malo...” Odjednom šumarak osvijetli bijela svjetlost kad kamion krene upaljenih farova. Ari označi drugu vanjsku snimku i poveća je na cijeli ekran. „Tu ih možete vidjeti”, prošapće. Kamion se sada vidi iz drugoga kuta. Krenuo je i polako vozi naprijed. Ari pokaže na donji dio ekrana, na stražnju stranu benzinske postaje, gdje stoje kante za smeće i reciklažu. Sve je mirno i puno sjena. Ali odjednom se u crnom staklu ulaza u praonicu vidi neko kretanje i iznenada je netko tu, jedna mala osoba stoji uz cestu. Slika je zrnata i titra u raznim nijansama sive. Nemoguće je razaznati lice ili druge detalje. Ali bez sumnje je riječ o čovjeku i još nečemu. „Je li moguće izoštriti sliku?” pita Joona. „Samo malo”, prošapće Ari. Kamion se okrene i spusti prema izlazu. Odjednom svjetlost farova prijeđe preko vrata garaže pokraj te osobe. Staklo na nekoliko sekundi postane sasvim bijelo. Cijela je stražnja strana pumpe osvijetljena. Joona stigne vidjeti da je riječ o mršavoj djevojčici i djetetu. Gledaju za kamionom, a onda ponovno nastupi tama. 207

Ari pokaže na ekran. Oba obrisa hodaju uz tamnosivi zid, nestanu u crnom i zrnatom pa izađu iz slike. „Jeste ih vidjeli?” pita Ari. „Premotajte”, kaže Joona. Ne treba reći koji dio želi ponovno pogledati. Nekoliko sekundi poslije Ari mu usporeno pusti osvijetljeni dio. Jedva da se vidi da se kamion kreće, ali svjetlost iz farova u trzajima se premješta preko drveća i fasade benzinske postaje i jako osvijetli prozore. Lice manjeg djeteta okrenuto je prema dolje i u sjeni. Mršava je djevojčica bosa i, izgleda, nosi plastične vrećice u obje ruke. Još jača svjetlost polako napreduje dok djevojčica polako podiže ruku. Joona vidi da to nisu plastične vrećice, nego zavoji koji su se razmotali. U jakoj svjetlosti vidi mokre krajeve zavoja kako se njišu, i sad zna da se Vicky Bennet i Dante Abrahamsson nisu utopili u rijeci. Digitalni sat pokazuje 02:14 u noći na nedjelju. Na neki su način uspjeli izaći iz auta, prijeći divlju rijeku do druge obale pa dospjeti sto pedeset kilometara južnije. Zamršena kosa visi joj preko lica u rezancima. Tamne oči intenzivno sjaju, a onda se slika ponovno gotovo potpuno zacrni. Živi su, pomisli Joona. Oboje je još živo.

208

79.

RAVNATELJ DRŽAVNE KRIMINALISTIČKE POLICIJE Carlos Eliasson demonstrativno je okrenuo leđa vratima kad mu je Joona ušao u ured. „Sjedni”, kaže s neobičnim očekivanjem u glasu. „Vozio sam od Sundsvalla i...” „Čekaj”, prekine ga Carlos. Joona upitno pogleda njegova leđa pa sjedne na jedan od svijetlosmeđili kožnatih stolaca. Prijeđe pogledom preko blistave površine praznog stola, ispoliranog drva i odbljesaka koje baca akvarij. Carlos udahne i okrene se. Izgleda drukčije, neobrijano. Rijetko paperje prosijede brade izbilo mu je iznad gornje usnice i na bradi. „I, što kažeš?” pita široko se smiješeći. „Imaš bradu”, odgovori Joona polako. „Pravu bradu”, kaže Carlos zadovoljno. „Da... dobro, mislim da će uskoro biti gušća. Više se ne namjeravam brijati, bacio sam brijaći aparat u smeće.” „Fino”, kaže Joona. „Ali nismo tu da razgovaramo o mojoj bradi”, zaključi Carlos. „Koliko sam shvatio, ronilac nije pronašao tijela.” „Nije”, kaže Joona i izvadi kopiju snimke nadzorne kamere s benzinske postaje. „Nismo pronašli tijela...” „Ali evo ga”, promrmlja Carlos tiho. „Zato što nisu u rijeci”, završi Joona. „I siguran si u to?” „Vicky Bennet i Dante Abrahamsson su živi.” „Gunnarsson me nazvao zbog snimke s benzinske...” „Ponovno raspiši državnu tjeralicu”, prekine ga Joona. „Tjeralicu? Pa ne možemo samo raspisati tjeralicu, pa je povući, pa ponovno...” 209

„Znam da su Vicky Bennet i Dante Abrahamsson na ovoj slici”, Joona će strogo i pokaže na papir. „Snimljena je puno sati nakon automobilske nesreće. Živi su i moramo ponovno raspisati državnu tjeralicu.” Carlos ispruži jednu nogu. „Ma možeš me mučiti, ali ja je ne namjeravam ponovno raspisati.” „Pogledaj sliku”, kaže Joona. „Västernorrlandska policija danas je bila na benzinskoj”, kaže Carlos i presavije sliku u mali, tvrdi četverokut. „Poslali su kopiju tvrdog diska u Zavod za sudsku medicinu, dva njihova stručnjaka pregledala su film i obojica smatraju da je potpuno nemoguće sa sigurnošću identificirati te osobe kod benzinske.” „Ali ti znaš da sam u pravu”, kaže Joona. „OK”, kimne Carlos. „Ajde, recimo da si u pravu, sigurno si u pravu, to će se pokazati... Ali ja se ne namjeravam sramotiti i raspisati tjeralicu za osobama koje policija smatra mrtvima.” „Neću popustiti dok...” „Čekaj, čekaj”, prekine ga Carlos i duboko udahne. „Joona, viši tužitelj se sada bavi tvojom internom istragom.” „Ali ona je...” „Ja sam tvoj šef, prijavu protiv tebe shvaćam vrlo ozbiljno i želim čuti iz tvojih usta da ti je jasno da ne vodiš tu istragu gore u Sundsvallu.” „Ja ne vodim istragu.” „A što promatrač radi ako državni tužitelj u Sundsvallu odluči prekinuti istragu?” „Ništa.” „Onda se slažemo”, nasmiješi se Carlos. „Ne”, kaže Joona i izađe iz ureda.

210

80.

FLORA NEPOMIČNO LEŽI U SVOM KREVETU i zuri u strop. Srce joj još uvijek ubrzano kuca. Sanjala je da se nalazila u maloj sobi s nekom djevojčicom koja joj nije htjela pokazati lice. Djevojčica se sakrila iza drvenih ljestava. Nešto nije bilo u redu s njom, nešto opasno. Bila je odjevena samo u bijele gaćice i Flora je mogla vidjeti njene malene grudi. Čekala je da joj Flora priđe, a onda se okrenula, zahihotala i prekrila oči dlanovima. Večer prije Flora je čitala o ubojstvima gore u Sundsvallu, o Mirandi Ericsdotter i Elisabet Grim. Ne može prestati misliti na duha koji ju je posjetio. Već joj se to čini kao san, iako zna da je vidjela mrtvu djevojčicu u hodniku. Djevojčica nije mogla imati više od pet godina, ali sada, u snu, bila je Mirandinih godina. Flora nepomično leži i osluškuje. Svaki put kad namještaj ili pod zaškripi, otkucaji srca ubrzaju joj se. Osoba koja se boji mraka nije gospodar u vlastitoj kući, ta se osoba šulja dok hoda, pazi na vlastite pokrete. Flora ne zna što da učini. Petnaest do osam je. Ustane iz kreveta, priđe vratima, otvori ih i osluhne čuje li se što u stanu. Još se nitko nije probudio. Odšulja se do kuhinje kako bi skuhala kavu Hans-Gunnaru. Jutarnje sunce sjaji na izgrebenom sudoperu. Flora uzme filtar, presavije rubove, stavi ga u aparat, a onda začuje ljepljive korake iza leđa i jako se uplaši. Okrene se i vidi da Ewa stoji na vratima svoje spavaće sobe u plavoj majici i gaćicama. „Što je bilo?” pita kad joj vidi lice. „Jesi cmizdrila?” „Ja... moram znati... jer mislim da sam vidjela duha”, kaže Flora. „Jesi je i ti možda vidjela? Ovdje, u stanu. Malu djevojčicu...” „Koji je tebi vrag, Flora?” 211

Ewa se okrene da ode u dnevnu sobu, ali Flora je uhvati za debelu ruku i zaustavi. „Ne stvarno, kunem se... Netko ju je udario kamenom po...” „Kuneš se”, prekine je Ewa oštro. „Ma samo... Zar ne bi duhovi mogli stvarno postojati?” Ewa je uhvati za uho, čvrsto je drži i vuče naprijed. „Ne razumijem zašto tako voliš lagati, ali stvarno voliš”, kaže Ewa. „Uvijek si lagala i...” „Ali vidjela sam...” „Šuti”, sikne Ewa i zavrne joj uho. „Joj...” „Ali mi ovdje to ne prihvaćamo”, kaže i još joj jače zavrne uho. „Molim te, prestani... joj.” Ewa još malo zavrne pa je pusti. Flora ostane stajati sa suzama u očima i rukom na uhu koje gori dok Ewa odlazi u kupaonicu. Nakon nekog vremena uključi aparat za kavu i vrati se u svoju sobu. Zatvori vrata za sobom, upali lampu pa sjedne na krevet i plače. Uvijek je pretpostavljala da svi spiritistički mediji ustvari samo glume da vide duhove. „Ništa ne razumijem”, mrmlja. Što ako je svojim seansama stvarno privukla duha? Možda ništa ne znači to što ona u njih ne vjeruje. Kad ih je zazvala i zatvorila krug s ostalima na seansi, otvorila su se vrata na drugu stranu i oni koji su čekali vani mogli su slobodno ući. Jer stvarno sam vidjela duha, pomisli. Vidjela sam tu mrtvu djevojčicu kad je bila malo dijete. Miranda mi je htjela nešto pokazati. To nije nemoguće, sigurno je moguće. Čitala je kako energija mrtvih ne nestaje. Mnogi su ljudi tvrdili da duhovi postoje i nije ih se smatralo duševnim bolesnicima. Flora se pokuša sabrati i razmisliti o svemu što se dogodilo proteklih dana. Djevojčica mi je došla u snu, razmišlja. Sanjala sam je, to je istina. Vidjela sam je kako stoji ispred mene, čula sam je kako govori, osjetila sam njenu prisutnost. Flora legne na krevet, zatvori oči i pomisli da se možda onesvijestila kad je pala i udarila glavom o pod. 212

Između zahoda i kade ležale su traperice. Uplašila sam se, ustuknula i pala. Odjednom osjeti olakšanje shvativši da je možda i prvi put sve samo sanjala. Sigurno je ležala u nesvijesti na podu i sanjala duha. Tako je to bilo. gori.

Zažmiri i smiješi se ležeći, kad odjednom osjeti čudan miris u sobi, kao da kosa

Uspravi se u krevetu i naježi po rukama kad ugleda nešto pod svojim jastukom. Nakrivi svjetiljku na noćnom ormariću i odmakne jastuk. Na njenoj bijeloj plahti leži velik, oštar kamen. „Zašto ne žmiriš?” pita je glasić. Djevojčica stoji u mraku iza svjetiljke i gleda je ne dišući. Kosa joj je ljepljiva i crna od zgrušane krvi. Svjetlost lampe zaslijepila je Floru, ali ipak može vidjeti da su djevojčicine ruke sive i da smeđe žile izgledaju poput zahrđale mreže ispod mrtve kože. „Ne smiješ me gledati”, kaže djevojčica oštro i ugasi svjetlo. Sad je potpuni mrak i Flora padne s kreveta. Svijetloplave mrlje prolaze joj ispred očiju. Lampa tresne na pod, posteljina šuška i čuju se brzi koraci bosih nogu po podu, zidovima i stropu. Flora se stisne, zatim ustane, drhtavim rukama pipa pokušavajući pronaći i otvoriti vrata pa ispadne na hodnik. Suspregne vrisak. Samo tiho zacvili, pokuša se smiriti i krene prema predsoblju pridržavajući se za zid da ne padne. Dašćući uzme telefon sa stolića u predsoblju, ali joj ispadne na pod. Klekne i nazove policiju.

213

81.

ROBERT JE UŠAO U SOBU i pronašao Elin na podu na koljenima pokraj razbijene vitrine. „Elin, što se dogodilo?” Ustala je ne gledajući ga. Krv joj je tekla niz lijevu ruku i kapala s tri prsta. „Krvariš iz...” Elin je samo prošla ravno preko krhotina do spavaće sobe, kad ju je zaustavio i rekao da će nazvati obiteljskog liječnika. „Neću, nije mi stalo...” „Elin”, povikao je uznemiren. „Krvariš.” Pogledala je svoju ruku i rekla da bi možda bilo dobro zamotati ranu pa otišla u ured ostavljajući krvavi trag za sobom. Sjela je ispred kompjutora, potražila telefonski broj Državne kriminalističke policije, nazvala centralu i zamolila da je spoje s odgovornim za istragu ubojstava u Birgittagårdenu. Žena ju je prespojila te je ponovila svoje pitanje, čula polagani uzdah i kako netko tipka po kompjutoru, uzdah pa ponovno tipkanje. „Preliminarnu istragu vodilo je tužiteljstvo u Sundsvallu”, objasnio joj je muškarac veselim glasom. „Ima li nekoga s kim bih mogla razgovarati?” „Tužiteljstvo surađuje s västernorrlandskom policijom.” „Posjetio me jedan inspektor iz Kriminalističke policije, visoki muškarac sa sivim očima i...” „Joona Linna.” „Da.” Elin uzme kemijsku, zapiše telefonski broj na naslovnici modnog časopisa, zahvali na pomoći i prekine vezu. sutra.

Odmah nazove inspektora, ali sazna da je na poslovnom putu i da ga očekuju

214

Elin se upravo spremala nazvati tužiteljstvo u Sundsvallu, kad je stigao njen liječnik. Nije ju ništa pitao i samo je sjedila bez riječi dok joj je čistio ranu. Gledala je telefon koji je ležao na kolovoškom broju britanskog Voguea. Između grudi Gwyneth Paltrow pisao je broj Joone Linne. Kad joj je rana previjena i vratila se u gostinsku sobu, tvrtka za čišćenje već je uklonila sve staklo i oprala pod. Vitrina je iznesena, a Robert se pobrinuo da razbijeni tanjur bude predan restauratoru u Muzeju Sredozemlja.

215

82.

ELIN FRANK NIKOME SE NE SMIJEŠI dok polako hoda hodnicima koji vode do ureda Joone Linne u policijskoj zgradi. Nosi sunčane naočale kako bi sakrila uplakane oči. Olovnosivi burberry raskopčan je, a kosu je svezala srebrnastom maramom. Osjeća stalno pulsiranje i bol iz duboke posjekline na zapešću. Pete udaraju po izlizanom podu hodnika. Plakat s tekstom „Ako misliš da ništa ne vrijediš i da su modrice dio tvoje svakodnevice, svakako moraš doći k nama” zaleprša kad prođe. Nekoliko muškaraca u tamnoplavim policijskim majicama nestane prema dijelu za interventnu policiju. Žena jake građe u crvenom angorapuloveru i uskoj crnoj suknji izađe iz ureda i pričeka je spuštenih ruku. „Ja sam Anja Larsson”, kaže žena. Elin pokuša reći da želi razgovarati s Joonom Linnom, ali glas je izda. Velika joj se žena nasmiješi i kaže da će je odvesti do inspektora. „Oprostite”, prošapće Elin. „Nema problema”, kaže Anja, otprati je do Joonina ureda, pokuca i otvori vrata. „Hvala na čaju”, kaže Joona i privuče stolac za Elin. Kad se svom težinom spusti na stolac, Anja i Joona nakratko se pogledaju. „Idem po vodu”, kaže Anja i ostavi ih same. U uredu nastupi tišina. Elin se pokušava smiriti da može govoriti. Malo pričeka pa kaže: „Znam da je prekasno za sve i znam da ti nisam pomogla kad si mi došao u posjet i... mogu pretpostaviti što misliš o meni i...” Zbuni se, usnice joj se okrenu prema dolje i suze navru na oči, poteku iza sunčanih naočala preko obraza. Anja se vrati s čašom vode i grozdom mokroga grožđa na tanjuriću pa izađe. „Sad želim razgovarati o Vicky Bennet”, kaže Elin sabranim glasom. „Onda slušam”, kaže on prijateljski. 216

„Imala je šest godina kad mi je došla i imala sam... Imala sam je devet mjeseci...” „To znam”, kaže on. „Ali ono što ne znaš jest da... da sam je iznevjerila kao što nitko ne bi smio iznevjeriti drugu osobu.” „Ljudi ponekad iznevjere”, kaže Joona Linna. Ona drhtavim rukama skine sunčane naočale. Zamišljeno pogleda inspektora ispred sebe, njegovu plavu, raskuštranu kosu, ozbiljno lice i sive oči koje neobično sjaje. „Ne mogu više živjeti sa sobom”, kaže. „Ali... htjela sam nešto predložiti... Spremna sam platiti sve troškove... da pronađete tijela... i da se istraga nastavi.” „Zašto bi to učinila?” pita on. „Čak i ako više ništa ne može biti dobro, mogu barem... Mislim, što ako je bila nevina.” „Ništa ne upućuje na to.” „Znam, ali ne mogu vjerovati...” Elin utihne i oči joj se ponovno ispune suzama, od kojih joj cijeli svijet izgleda iskrivljeno. „Zato što je kao dijete bila slatka i draga?” „Najčešće nije bila”, nasmiješi se Elin. „Pretpostavljao sam tako nešto.” „Hoćete Ii nastaviti istragu ako vam platim?” „Ne možemo uzeti tvoj novac za...” „Sigurna sam da postoji način da se to pravno riješi.” „Možda postoji, ali to ne bi ništa promijenilo”, objasni joj Joona blago. „Tužitelj se upravo sprema prekinuti istragu...” „Što da radim?” prošapće Elin zbunjeno. „Ne bih ti ovo smio reći, ali ja namjeravam nastaviti zato što sam siguran da je Vicky još živa.” „Ali na vijestima su rekli”, prošapće Elin i stavi ruku preko usta. „Automobil je pronađen na četiri metra dubine i na okviru razbijenog prozora bilo je krvi i kose”, kaže on. „Ali ti ne misliš da su mrtvi?” pita ona i brzo obriše suze s obraza. 217

„Znam da se nisu utopili u rijeci”, odgovori on. „Bože dragi”, prošapće Elin.

218

83.

ELIN PONOVNO SJEDNE I PLAČE lica okrenuta od Joone. On joj da vremena, ode do prozora i pogleda van. Pada kišica i drveće u parku savija se na poslijepodnevnom vjetru. „Imaš li kakvu ideju gdje bi se mogla skrivati?” pita on nakon nekog vremena. „Njena je mama spavala u raznim garažama... Upoznala sam Susie kad se pokušala brinuti o Vicky jednog vikenda... Tada je dobila stan u Hallonbergenu, ali to nije funkcioniralo, spavale su u podzemnoj željeznici i Vicky je pronađena sama u tunelu između Slussena i Mariatorgeta.” „Moglo bi biti teško pronaći je”, kaže Joona. „Ja je nisam vidjela osam godina, ali osoblje iz Birgittagårdena... Oni koji su razgovarali s njom, pa oni moraju nešto znati”, kaže Elin. „Da”, kimne Joona i utihne. „Što?” Pogleda je u oči: „Jedini s kojima je Vicky razgovarala bila je medicinska sestra koja je ubijena... i njen muž, koji je tamo bio socijalni radnik. On bi trebao puno toga znati... ili barem nešto, ali u vrlo je lošem psihičkom stanju i njegov liječnik ne dopušta policiji da porazgovara s njim. Ne možemo ništa učiniti, liječnik vjeruje da bi razgovor s policijom smanjio njegove šanse za oporavak.” „Ali ja nisam policija”, kaže Elin. „Ja mogu razgovarati s njim.” Pogleda Joonu u oči i shvati da je htio da kaže točno to. Dok se spušta liftom, osjeća težak, gotovo drogiran umor, posljedicu dugog plača. Misli na inspektorov glas, njegov mekani finski naglasak. Oči su mu lijepo sive, ali istovremeno neobično oštre. Ona jaka žena koja je njegova suradnica nazvala je okružnu bolnicu u Sundsvallu i saznala da je socijalni radnik Daniel Grim prebačen na psihijatriju, ali da se liječnik koji je odgovoran za njega pobrinuo da policiji budu izričito zabranjeni posjeti i pokušaji kontaktiranja s njim tijekom cijele rehabilitacije. 219

Elin izađe iz velikog ostakljenog ulaza, prijeđe cestu, sjedne u svoj BMW i nazove bolnicu u Sundsvallu. Spoje ju s odjelom 52 B i sazna da soba u kojoj je Daniel Grim ne prima pozive, ali da su posjeti do šest. Zapiše adresu u kompjutor u autu, vidi da je udaljenost tristo sedamdeset pet kilometara i da bi mogla biti u bolnici u petnaest do šest ako odmah krene. Okrene se na Polhemsgatanu, uspne na pločnik kod ulaza, ponovno izađe na cestu i produži ravno u Fleminggatan. Na prvom semaforu nazove je Robert Bianchi da je podsjeti na sastanak s Kinnevikom i Svenom Wargom za dvadeset minuta na Waterfront Expou. „Ne stignem”, kaže ona kratko. „Da im kažem da počnu bez tebe?” „Roberte, ne znam kad ću se vratiti, ali to neće biti danas.” Vani na autocesti Europaväg 4 prilagodi brzinu da bude točno dvadeset devet kilometara na sat iznad dopuštene. Kazne joj ništa ne znače, ali ne bi bilo dobro da ostane bez vozačke dozvole.

220

84.

JOONA OSJEĆA I ZNA da su Vicky Bennet i dječak živi. Ne može ih sada napustiti. Djevojčica koja je zatukla dvoje ljudi, izrezala lica dvoje ljudi razbijenom bocom, sada je uzela malog dječaka od njegove mame i nekamo se sakrila s njime. Svi ih smatraju mrtvima. Nitko ih više ne traži. Joona razmišlja dokle je stigao u istrazi, kad ga nazove kolegica Sonja Rask iz Sundsvalla i kaže mu za snimku s benzinske postaje. Razgovarao je s jednom štićenicom Birgittagårdena, koja mu je rekla da je Vicky pila Zyprexu. Joona se kod Igline žene, koja radi kao psihijatrica, raspitao koje su nuspojave. Još uvijek mnoge komponente fale, razmišlja. Ali moguće je da se Vicky Bennet predozirala antidepresivom Zyprexa. Caroline je rekla da si sav lud kad popiješ tabletu i opisala iznenadne ispade nemira i bijesa. Joona zatvori oči i zamisli Vicky kako traži ključeve. Zaprijetila je Elisabet čekićem, razbjesnjela se pa udarala i udarala. Zatim je uzela ključeve od mrtve žene i otključala sobu za izolaciju. Miranda je sjedila na stolcu zaogrnuta prekrivačem, kad je Vicky ušla i udarila je kamenom u glavu. Odvukla je njeno tijelo do kreveta i stavila joj ruke preko lica. I bijes je tek onda popustio. Vicky se zbunila, uzela krvavi pokrivač i sakrila ga ispod kreveta baš kad je tableta počela smirujuće djelovati. Vjerojatno je osjetila strašan umor, samo ostavila čizme u ormaru, sakrila čekić pod jastuk, legla i zaspala. Nakon nekoliko se sati probudila, shvatila što je učinila, uplašila se, pa pobjegla kroz prozor i ravno u šumu. Antidepresiv može objasniti bijes i spavanje na krvavim plahtama. Ali što je učinila s kamenom? Postoji li uopće kamen? Joona ponovno osjeti veliku sumnju drugi put u životu pomisli da je Igla možda ipak u krivu. 221

85.

U PET MINUTA DO ŠEST Elin uđe na odjel 52 B, zaustavi medicinsku sestru i kaže joj da je došla posjetiti Daniela Grima. „Vrijeme posjeta je završilo”, odgovori joj žena i produži. „Još ima pet minuta”, pokuša Elin smiješeći se. „Obično ne primamo nikoga nakon petnaest do šest kako bismo uspjeli sve srediti.” „Dolazim iz Stockholma”, moli je Elin. Sestra je pogleda oklijevajući. „Ako napravimo iznimku, ljudi će ovamo dolaziti kako im paše”, kaže strogo. „Molim vas, pustite me samo da...” „Ne stignete popiti ni kavu.” „Nema veze”, kaže Elin. Sestra još uvijek izgleda kao da nije sigurna, ali onda kimne Elin da je slijedi, skrene desno i kratko pokuca na vrata jedne sobe. „Hvala”, kaže Elin, pričeka da ona ode pa uđe u sobu. Kod prozora sjedi sredovječni muškarac siva lica. Danas se nije obrijao, a možda ni jučer. Odjeven je u traperice i zgužvanu košulju. Upitno je pogleda pa prođe rukom kroz tanku kosu. „Ja sam Elin Frank”, kaže blago. „Znam da smetam i ispričavam se.” „Ne, sve je... sve...” Ona pomisli kako izgleda kao da je nekoliko dana plakao. U nekoj drugoj prilici smatrala bi ga vrlo zgodnim. Prijateljske crte lica, zrela inteligencija. „Trebala bih razgovarati s vama, ali shvaćam ako nemate snage.” „Nema problema“, kaže on glasom koji zvuči kao da bi svaki čas mogao puknuti. „Novinari su bili ovdje prvih dana, ali tada nisam mogao govoriti, nisam imao snage, nisam imao što reći... Mislim, rado bih pomogao policiji, ali to nije dobro prošlo... Ne mogu se koncentrirati.” 222

Elin pokušava pronaći način da počne razgovarati o Vicky. Shvaća da je za Daniela ta djevojčica čudovište, da mu je uništila život i da ga neće biti lako nagovoriti da joj pomogne. „Mogu li ući na trenutak?” „Iskreno rečeno, ne znam”, kaže on i protrlja lice. „Daniele, moja sućut.” On prošapće „Hvala”, sjedne, podigne pogled i prokomentira. „Kažem hvala, ali nisam još stvarno shvatio”, kaže polagano. „Sve je tako nestvarno, prije sam brinuo za Elisabetino srce... a...” Lice mu uvene, posivi i zadobije odsutan izraz. „Ne mogu zamisliti što ste proživjeli”, kaže ona tiho. „Sada imam svog psihologa”, kaže on uz napukli osmijeh. „Nikada nisam mislio da će meni trebati psiholog... Sluša me, sjedi uz mene i čeka dok plačem, osjećam... Znate, ne da policiji da me ispita... Pretpostavljam da bih i ja odlučio isto da sam na njegovome mjestu... ali, istovremeno, poznajem sebe, nema nikakve opasnosti... Trebao bih mu reći da mislim da mogu razgovarati... no nisam uvjeren da mogu biti od neke pomoći...“ „Vjerojatno je dobro poslušati savjet psihologa”, kaže ona. „Zvučim li tako zbrkano?” pita on smiješeći se. „Ne, ali...” „Ponekad mi padne na pamet nešto što bih trebao reći policiji, ali onda ponovno zaboravim zato što... Čudno je to, ali ne mogu se sasvim koncentrirati, kao da sam beskrajno umoran.” „Bit će bolje, sigurno.” On povuče prst ispod nosa i pogleda je. „Jesam li vas pitao za koje novine pišete?” Ona odmahne glavom i kaže: „Došla sam zato što je Vicky Bennet stanovala kod mene kad joj je bilo šest godina.”

223

86.

U SOBI NASTUPI TIŠINA. Kroz vrata se čuju koraci u hodniku. Daniel zatrepće iza naočala i stisne usnice kao da svom snagom pokušava shvatiti što mu je to rekla. „Čuo sam na vijestima o njoj... o autu i malom dječaku”, prošapće nakon nekog vremena. „Znam”, odgovori ona prigušeno. „Ali... ako je još uvijek živa – što mislite, gdje bi se mogla skrivati?” „Zašto to pitate?” „Ne znam... Htjela bih znati kojim je ljudima vjerovala.” On je neko vrijeme promatra, a onda pita: „Ne vjerujete da je mrtva?” „Ne”, odgovori ona tiho. „Ne vjerujete zato što ne želite vjerovati”, kaže on. „Ali imate li kakve dokaze da se nije utopila u rijeci?” „Nemojte se bojati”, kaže ona. „Ali prilično smo sigurni da se uspjela izvući iz vode.” „Tko vi?” „Ja i policijski inspektor.” „Ali ne razumijem... Zašto onda kažu da se utopila ako nije...” „Misle da se utopila, većina ih još uvijek tako misli, policija je prekinula potragu za njom i dječakom...” „Ali vi niste?” „Možda sam ja jedina kojoj je sada stvarno stalo do Vicky”, kaže Elin. Nema mu se više snage nasmiješiti, nema snage da razgovara blagim, pristojnim glasom. „I sada hoćete da vam pomognem da je pronađete?” „Mogla bi nauditi dječaku”, pokuša Elin. „Mogla bi nauditi drugima.“

224

„Ne vjerujem u to”, kaže Daniel i iskreno je pogleda. „Od samog sam početka sumnjao da je ubila Mirandu, još uvijek ne mogu vjerovati...” Daniel utihne, usnice mu se polako miču, ali se gotovo ništa ne čuje. „Što ste rekli?” pita ga blago. „Molim?” „Nešto ste prošaptali”, kaže ona. „Ne vjerujem da je Vicky ubila Elisabet.” „Ne vjerujete...” „Mnogo godina radim s djevojčicama s problemima i... jednostavno se ne uklapa.” „Ali...” „Na poslu sam upoznao nekoliko stvarno mračnih štićenica koje... koje su to imale u sebi, da bi mogle ubiti...” „Ali Vicky nije?” „Ne.” Elin se široko nasmiješi i osjeti kako joj suze naviru na oči, ali se uspije kontrolirati. „Morate to reći policiji”, kaže ona. „Već jesam, znaju da po mojoj procjeni Vicky nije nasilna. Naravno, moguće je da sam u krivu”, kaže Daniel i čvrsto protrlja oči. „Možete li mi pomoći?” „Jeste li rekli da je Vicky šest godina živjela kod vas?” „Ne, imala je šest godina kad je živjela kod mene”, odgovori ona. „Što hoćete da učinim?” „Moram je pronaći, Daniele... Vi ste puno sati razgovarali s njom, sigurno nešto znate o njenim prijateljima, dečkima... ili bilo čemu.” „Da, možda... Govorimo o grupnoj dinamici i... oprostite, ne mogu se koncentrirati.” „Pokušajte.” „Skoro svaki dan smo razgovarali... Ne znam točno, možda sve skupa dvadeset pet privatnih razgovora... Vicky, ona je... Opasnost kod nje jest to što jako često nestane, u mislima... Mene bi brinulo da bi mogla samo ostaviti tog dječaka negdje, nasred ceste...” 225

„Gdje se skriva? Postoji li neka obitelj koju voli?”

226

87.

VRATA SOBE OTVORE SE i medicinska sestra uđe noseći Danielovu večernju dozu lijekova. Naglo zastane na vratima kao da je vidjela nešto nepristojno pa se okrene prema Elin. „Što tu radite?” kaže. „Smjeli ste ostati samo pet minuta.” „Znam”, odgovori Elin. „Ali jako je važno i ja...” „Sad je skoro pola sedam”, prekine je ona. „Oprostite”, kaže Elin i brzo se ponovno okrene prema Danielu. „Gdje da je počnemo tražiti...” „Van”, zaurla žena. „Molim vas”, kaže Elin tiho i sklopi ruke. „Stvarno moram razgovarati s...” „Zar ne razumijete?” prekine je sestra. „Rekla sam van, odmah...” Sestra opsuje i izađe iz sobe. Elin uhvati Daniela za nadlakticu. „Vicky vam je sigurno nešto rekla o svojim prijateljima i spomenula neka mjesta.” „Da, naravno, ali sada se ne mogu ničega sjetiti, malo mi je teško...“ „Molim vas, pokušajte...” „Znam da nisam od koristi, trebao bih se nečega sjetiti, ali...” Daniel se jako počeše po čelu. „A druge djevojke možda one znaju nešto o Vicky?” „Da, trebale bi... Možda Caroline...” Muškarac u bijelom uđe u sobu s medicinskom sestrom. „Moram vas zamoliti da pođete sa mnom”, kaže muškarac. „Dajte mi minutu”, odgovori Elin. „Ne, odmah”, kaže on. „Molim vas”, kaže Elin i pogleda ga u oči. „Radi se o mojoj kćeri...” „Dođite...” kaže on ljubaznije. 227

Elinina se usta razvuku od zatomljenog plača dok se spušta na koljena ispred njih dvoje. „Dajte mi samo nekoliko minuta”, moli ih. „Izvući ćemo vas van ako...” „Ne, sad je dosta”, kaže Daniel povišenim glasom. Pomogne Elin da ustane. Sestra se pobuni: „Ona ne smije biti na odjelu poslije...” „Začepi”, prekine je Daniel i izađe s Elin iz sobe. „Razgovarat ćemo dolje u foajeu ili vani na parkiralištu.” Zajedno krenu hodnikom, čuju korake za sobom, ali ne staju. „Htjela sam otići popričati s djevojkama iz Birgittagårdena”, kaže Elin. „One nisu tamo, evakuirali su ih”, kaže joj Daniel. „Gdje su?” On joj otvori staklena vrata pa je slijedi. „U jedno staro ribarsko naselje sjeverno od Hudiksvalla.” Elin pozove lift. „Ako odem tamo, hoće li me pustiti unutra?” pita ona. „Ne, ali hoće ako ja budem s vama”, kaže on u trenutku kad se vrata lifta otvore.

228

88.

ELIN I DANIEL SJEDE BEZ RIJEČI jedno uz drugo u njezinu BMW-u. Kad izađu na autocestu Europaväg 4, ona izvadi mobitel i nazove Joonu Linnu. „Oprosti na smetnji”, kaže ona glasom u kojem ne može sakriti podrhtavanje od očaja. „Možeš me nazvati kad god želiš”, odgovori joj Joona prijateljski. „Evo, tu sam s Danielom i on ne vjeruje da je Vicky učinila te užasne stvari”, reče Elin brzo. „Svi materijalni dokazi upućuju na nju i sve...” „Ali to nije točno jer Daniel kaže da ona nije nasilna”, prekine ga ona uznemireno. „Zna biti itekako nasilna”, kaže Joona. „Ti je ne poznaješ”, Elin gotovo da viče. Na par sekundi nastupi tišina, a onda Joona kaže mirnim glasom: „Pitaj Daniela za lijek koji se zove Zyprexa.” „Zyprexa?” Daniel je pogleda. „Pitaj ga o nuspojavama”, kaže Joona i prekine vezu. Ona neko vrijeme brzo vozi uz obalu, potom uđu u prostrane šume. „Kakve su nuspojave?” pita tiho. „Ako se predoziraš, možeš postati jako agresivan”, odgovori Daniel. „Je li Vicky uzimala taj lijek?” On kimne i Elin ništa ne kaže. „To je dobar lijek”, pokuša Daniel objasniti, ali onda ponovno utihne. Vanjska stabla hvataju gotovo svu svjetlost farova, zatim se sjene preklapaju sve dok ne preostane samo mrak. „Jesi li shvatila da si rekla da je Vicky tvoja kći?” pita Daniel. 229

„Da, znam”, odgovori ona. „Tamo u bolnici. Tako je ispalo...” „Pa, nakratko je i bila tvoja kći.” „Da, bila je”, kaže Elin ne skidajući pogled s ceste. Prođu pokraj velikog jezera Armsjön koje blista u mraku poput lijevanog željeza, kada Daniel duboko udahne: „Sjetio sam se nečega što je Vicky rekla na početku... Sad mi je pobjeglo”, kaže i razmišlja. „Ah, da... Govorila mi je o svojim čileanskim prijateljima koji su imali kuću...” Utihne, spusti pogled na svoj prozor i obriše suze s obraza. „Elisabet i ja planirali smo otputovati u Čile baš kad je potres...” Duboko udahne, utihne i položi ruke na koljena. „Govorio si o Vicky”, kaže Elin. „Da... Što sam rekao?” „Da je imala čileanske prijatelje.” „Da...” „I da su negdje imali kuću.” „To sam rekao?” „Da.” „Kvragu”, promrmlja. „Što mi je? Mislim... Ovo stvarno nije normalno... Trebao sam ostati u bolnici.” Elin mu se slabašno nasmiješi: „Drago mi je što nisi.”

230

89.

CESTA VIJUGA KROZ MRAČNU ŠUMU, pokraj ruševnih štala i seoskih imanja. Na kraju ceste ukaže im se krajolik pun crvenih kućica i glatko more poput opalizirane vječnosti. Ivanjski jarbol još stoji sa smeđim brezovim listićima i uvelim cvijećem. Uz jarbol je velika drvena kuća s lijepom ostakljenom verandom koja gleda na vodu. Kuća je nekada bila seoska trgovina, ali posljednjih je godina u vlasništvu privatne tvrtke za pružanje skrbi Orre. Auto se meko ukotrlja kroz kapiju i kad Elin otkopča sigurnosni pojas, Daniel kaže ozbiljnim glasom: „Moraš biti spremna na... Ove štićenice su imale puno problema cijeli život”, kaže i popravi naočale. „Testiraju granice i provocirat će te.“ „Nema problema”, kaže Elin. „I ja sam bila tinejdžerica.” „Ovo je nešto sasvim drugo, stvarno”, kaže on. „Nije uvijek lako... Čak ni meni, jer nekad znaju biti stvarno užasne.” „Što da onda odgovorim kad počnu s provokacijama?” pita ona i pogleda ga u oči. „Najbolje je biti iskren i jasan...” „Upamtit ću to”, kaže ona i otvori vrata auta. „Čekaj, moram... prije nego što uđemo”, kaže on. „Tamo imaju stražara i mislim da bi on trebao cijelo vrijeme biti s nama.” Elin se kratko nasmiješi: „Nije li to pretjerano?” „Ne znam, možda... Ne mislim da se trebaš bojati, ali... Mislim da ne bi trebala biti sama s dvije od njih, čak ni nakratko.” „Koje?” Daniel kratko oklijeva pa odgovori: „Almirom i djevojčicom koja se zove Tuula.” „Zar su toliko opasne?” 231

On podigne ruku: „Samo bih htio da stražar bude s tobom dok razgovaraš s njima.” „OK.” „Ne brini”, nasmiješi se on umirujuće. „Sve su one ustvari jako dobre.” Kad izađu iz auta, osjete da je zrak još uvijek topao i nosi sa sobom mirise mora. „Neka od njih mora znati Vickyine prijatelje”, kaže Elin. „Ali nije sigurno da će ti htjeti reći.” Puteljak s crnim kamenjem vodi ih oko zabata i do stuba koje vode do verande i vrata. Elinine crvene sandale s visokom petom zapinju u mokroj travi između kamenja. Kasna je večer, ali jedna od djevojaka sjedi u mreži za spavanje kod velikog jorgovana i puši. Njezino otvoreno lice i tetovirane ruke bijelo svijetle u mraku. „Daniel”, kaže djevojka smiješeći se i baci cigaretu u travu. „Bok, Almira.” „Ovo je Elin”, kaže Daniel. „Bok”, nasmiješi se Elin. Almira je pogleda, ali ne uzvrati joj osmijeh. Njene debele crne obrve srasle su iznad velikog nosa, a obraze joj prekrivaju tamne točkice. „Vicky je ubila njegovu ženu”, kaže Almira naglo i pogleda Elin u oči. „A kad je Elisabet bila mrtva, ubila je Mirandu... Mislim da neće stati dok sve ne budemo mrtve.” Almira se popne stepenicama i uđe.

232

90.

ELIN I DANIEL SLIJEDE ALMIRU i uđu u staru kuhinju s ručno izrađenim brončanim loncima, prostirkama na opranom podu i smočnicom u kutu. Za drvenim stolom sjede Lu Chu i Indie jedući sladoled ravno iz kutije i listajući stare stripove. „Dobro da si došao”, kaže Indie kad ugleda Daniela. „Moraš razgovarati s Tuulom. Totalno je bolesna, mislim da je ponovno treba staviti na lijekove.” „Gdje je Solveig?” pita Daniel. „Otišla je nekamo”, odgovori Almira i uzme žlicu iz ladice. „Kada je otišla?” pita Daniel sumnjičavo. „Odmah poslije jela”, promrmlja Lu Chu ne podigavši pogled sa stripa. „Znači, tu je samo netko iz zaštitarske službe?” „Anders”, kaže Almira i sjedne Lu Chu u krilo. „On je tu bio samo prve i druge večeri.” „Molim?” pita Daniel uznemireno. „Što kažeš? Vi ste dakle sasvim same?” Almira slegne ramenima i počne jesti sladoled. „Moram znati”, nastavi Daniel. „Solveig bi se trebala vratiti”, kaže Indie. „Ali, kvragu, već je osam sati”, kaže Daniel i izvadi svoj mobitel. Nazove odgovornu tvrtku i dobije broj dežurne službe. Kad se nitko ne javi, živčano ostavi poruku da tu uvijek treba biti školovanog osoblja, da se na nekim stvarima ne može štedjeti i da su oni odgovorni. Dok Daniel razgovara na mobitel, Elin promatra djevojke. Almira jede sladoled sjedeći u krilu slatke cure azijskih crta okrugla lica posuta aknama. Lista po starom broju stripa Mad i neprestano ljubi Almiru u vrat. „Almira”, kaže Elin. „Što misliš, gdje se Vicky skriva?” „Nemam pojma”, kaže ona sa žlicom u ustima. „Pa Vicky je mrtva”, kaže Indie. „Zar niste čuli? Ubila je sebe i onog malog.” 233

„Shit”, vikne Lu Chu i pokaže na Elin smiješeći se. „Znam ja tebe... Što nisi ti, ono, najbogatija u Švedskoj?” „Dosta je”, kaže Daniel. „Ej, stvarno, jebote”, nastavi Lu Chu, zabubnja po stolu pa poviče: „I ja hoću lovu!” „Malo se stišaj.” „Pa samo sam je prepoznala”, kaže ona brzo. „Valjda mogu reći da sam je prepoznala.” „Možeš reći što god želiš”, kaže joj Daniel smirujuće. „Htjeli bismo znati imate li kakve ideje kamo bi se Vicky sakrila”, kaže Elin. „Ona se većinom držala po strani”, kaže Daniel. „Ali ponekad ste razgovarale s njom i ne morate biti najbolje prijateljice da biste se poznavale... Mislim, ja znam kako se zove tvoj bivši dečko, Indie.” „Opet smo zajedno”, kaže ona uz mali osmijeh. „Otkad to?” pita on. „Jučer sam ga nazvala i pomirili smo se”, kaže mu ona. „Baš lijepo”, nasmiješi se Daniel. „Baš mi je drago.” „Vicky se u zadnje vrijeme družila samo s Mirandom”, kaže Indie. „I s Caroline”, kaže Daniel. „Zato što su zajedno imale ADL”, odgovori Indie. „Tko je Caroline?” pita Elin. „Jedna od starijih štićenica”, odgovori joj Daniel. „Ona i Vicky su zajedno išle na vježbe za uključivanje u svakodnevni život.” „Ne kužim što je ljude briga za Vicky”, kaže Almira glasno. „Zaklala je Mirandu ko malo prase.” „To nije sigurno”, pokuša Elin reći. „Nije sigurno”, ponovi Almira oštro. „Trebala si je vidjeti – totalno mrtva, bilo je krvi, ono, posvuda...” „Ne viči”, kaže Daniel. „Što hoćeš? Što da kažemo? Da kažemo da se ništa nije dogodilo”, viče Indie. „Da kažemo da je Miranda živa, da je Elisabet živa...” „Samo hoću reći...”

234

„Ti nisi ni bio tamo”, zavrišti Almira. „Vicky je smrskala Elisabetinu glavu čekićem, jebote, a ti misliš da je živa.” „Pokušajte ne govoriti sve u isti čas”, kaže Daniel trudeći se ostati miran. Indie podigne ruku kao školarka. „Elisabet je bila obična narkomanka”, kaže ona. „A ja mrzim narkomane i...” Almira se naceri: „Zato što je tvoja stara...” „Jedna po jedna, Almira”, prekine je Daniel i brzo obriše suze s obraza. „Ma fućka mi se za Elisabet, neka gori u paklu, boli me kurac”, završi Indie. „Kako to možeš reći?” pita Elin. „Čule smo je po noći”, laže Lu Chu. „Dugo je vikala upomoć, ali mi smo samo ležale u krevetu i slušale.” „Vikala je i vikala”, nasmiješi se Almira. Daniel se okrene licem prema zidu. U kuhinji nastupi tišina. Daniel neko vrijeme nepomično stoji, zatim rukavom obriše lice i okrene se. „I same znate da je užasno ovako govoriti”, kaže on. „Ali zabavno”, kaže Almira. „Stvarno to misliš?” „Da.” „A ti, Lu Chu?” Ona slegne ramenima. „Ne znaš?” „Ne.” „Razgovarali smo o ovakvim situacijama”, kaže on. „OK... Oprosti, ovo što sam rekla je bilo užasno.” On joj se pokuša smirujuće nasmiješiti, ali izgleda strašno tužno. „Gdje je Caroline?” pita Elin. „U svojoj sobi”, odgovori Lu Chu. „Možeš li nas odvesti tamo?”

235

91.

LEDENI HODNIK VODI OD KUHINJE do dnevne sobe s otvorenim kaminom i blagovaonice s ostakljenom verandom koja gleda na vodu. Duž jednog zida hodnika nalaze se vrata koja vode u sobe štićenica. Lu Chu hoda ispred Elin u razvučenoj trenirci i razgaženim tenisicama. Pokaže na svoju i Tuulinu sobu, potom stanu ispred vrata s malenim šarenim porculanskim zvonom zavezanim oko kvake. „Ovdje je Carro.” „Hvala ti”, kaže Elin. „Već je kasno”, kaže Daniel Lu Chu. „Operi zube i spremi se za spavanje.” Ona malo oklijeva, ali onda krene prema kupaonici. Kada Daniel pokuca na vrata, malo porculansko zvono zazvoni. Vrata se otvore, mlada žena pogleda Daniela velikim očima pa ga oprezno zagrli. „Smijemo li ući?” pita on nježno. „Naravno”, odgovori ona i pruži ruku. „Caroline.” Elin se upozna s njom i nakratko zadrži tu tanku ruku u svojoj. Djevojčino je svijetlo lice pjegavo i pažljivo našminkano, obrve boje pijeska počupane, a ravna kosa skupljena u debeli rep. Tapete su šarene, uz prozor stoji polirana komoda, a na zidu visi slika ribara u prsluku i s lulom. „Došli smo razgovarati o Vicky”, kaže Daniel i sjedne na namješten krevet. „Ja sam bila Vickyina udomiteljica prije mnogo godina”, kaže Elin. „Kad je bila mala?” Elin kimne, a Caroline se ugrize za usnicu i pogleda kroz prozor koji gleda na krajolik iza kuće. „Ti poznaješ Vicky, barem malo”, kaže Elin nakon nekog vremena. „Mislim da se ona nije usuđivala vjerovati ljudima”, nasmiješi se Caroline. „Ali bila mi je draga... Bila je mirna i imala nevjerojatno bolestan smisao za humor kad je bila umorna.” 236

Elin se nakašlje i izravno pita: „Je li ikada pričala o ljudima koje poznaje? Možda je imala nekog dečka ili prijatelje?” „Tu rijetko pričamo o sranjima iz prošlosti jer se onda samo svi izdeprimiraju.” „A o dobrim stvarima – o čemu je sanjala, što je htjela raditi kad izađe odavde?” „Ponekad smo razgovarale kako bi to bilo raditi negdje vani”, kaže Caroline. „Znaš ono, za Crveni križ ili Spasite djecu, ali tko bi nas zaposlio?” „Mislile ste zajedno raditi?” „Ma to su bile samo priče”, objasni Caroline strpljivo. „Nešto sam se sjetio”, kaže Daniel i protrlja čelo. „Ja sam imao petak slobodan, ali, koliko sam shvatio, Miranda je bila u izolaciji. Znaš li zašto?” „Tukla je Tuulu”, kaže Caroline. „Zašto?” pita Elin. Djevojka slegne ramenima: „Zato što ona zaslužuje batine – cijelo vrijeme krade. Jučer je uzela moje naušnice, rekla je da su htjele biti kod nje.” „Što je uzela Mirandi?” „Dok smo se kupale u jezeru, uzela je Vickyinu torbu, a navečer je uzela Mirandi ogrlicu.” „Uzela je Vickyinu torbu?” pita Elin napetim glasom. „Poslije ju je vratila, ali nešto je zadržala... Nisam točno shvatila što je uzela, ali bilo je to nešto što je Vicky dobila od svoje mame.” „Je li se i Vicky naljutila na Tuulu?” pita Elin. „Nije.” „Vicky i Caroline nikada nisu sudjelovale u svađama”, kaže Daniel i potapša Caroline po tankoj ruci. „Daniele, trebamo te”, kaže Caroline i otvoreno ga pogleda. „Moraš se brinuti o nama.” „Uskoro ću se vratiti”, odgovori on. „Stvarno to želim, ali nisam... nisam baš u formi za...” Kada Daniel hoće povući ruku s njene nadlaktice, ona je pokuša zadržati: „Ali vratit ćeš se? Hoćeš?” 237

„Da, vratit ću se.” Izađu, a Caroline ostane stajati usred sobe izgledajući sasvim napušteno.

238

92.

DANIEL POKUCA NA TUULINA VRATA. Pričekaju neko vrijeme, ali nitko ne otvara, pa krenu natrag prema dnevnoj sobi. „Sjeti se što sam ti prije rekao”, kaže Daniel ozbiljno. Vatra u otvorenom kaminu ugasila se, hladno je. Na stolu stoji nekoliko tanjura s ostacima hrane. Kroz velike prozore verande nazire se luka u mraku. Srebrnaste ribarske kolibe, izblijedjele od sunca, stoje u nizu zrcaleći se u vodi. Pogled je prekrasan, ali crvenokosa djevojčica okrenula je stolac prema zidu i zuri ravno u bijelo obojene daske. „Bok, Tuula”, kaže Daniel veselo. Djevojčica se okrene i pogleda ga svijetlim očima. Očajni izraz lica promijeni se u nešto drugo, teško protumačivo. „Imam temperaturu”, promrmlja ona i ponovno se okrene prema zidu. „Lijep pogled.” „Aha”, odgovori ona zureći u zid. Elin vidi da se nasmiješila, a onda joj se lice ponovno uozbiljilo. „Moram razgovarati s tobom”, kaže Daniel. „Pa razgovaraj.” „Želim ti vidjeti lice dok razgovaramo.” „Da ga odrežem?” „Lakše je okrenuti stolac.” Ona duboko uzdahne, okrene stolac i ponovno sjedne tvrdoglava izraza lica. „U petak si uzela Vickyinu torbu”, kaže Elin. „Ha?” pita ona. „Što si rekla? Što si to rekla?” Daniel pokuša izgladiti situaciju: „Zanimalo ju je...” „Začepi!” zaurla Tuula. 239

Nastupi tišina. Tuula stisne usnice i otkine komadić nokta. „Uzela si Vickyinu torbu”, ponovi Elin. „Jebote, kako lažeš”, kaže Tuula tiho i spusti pogled. Sjedi sasvim mirno tužna izraza lica dok joj tijelo drhti. Elin se nagne prema njoj da je potapša po obrazu. „Nisam mislila...” Tuula je uhvati za kosu, zgrabi vilicu sa stola i pokuša je zabosti u Elinino lice, ali Daniel joj uspije zaustaviti ruku. Čvrsto drži Tuulu dok se ona pokušava izvući udarajući ga nogama i vrišteći: „Prokleta kurva, zatući ću sve te proklete...” Tuula grčevito plače dok je Daniel mirno drži. Sjedi s njom u krilu i nakon nekog vremena tijelo joj se opusti. Elin se odmaknula i pipa po bolnom korijenu kose. „Samo si posudila torbu, znam”, kaže Daniel. „Ionako je imala samo smeće unutra”, odgovori Tuula. „Trebala sam sve zapaliti.” „Znači, u torbi nije bilo ničega što je htjelo biti kod tebe?” pita Daniel. „Samo privjesak s cvijetom”, kaže djevojčica i pogleda ga. „To zvuči lijepo mogu li ga vidjeti?” „Tigar ga čuva.” „A tako.” „Možeš me prikucati za zid”, promrmlja ona. „Je li bilo još nečega što je htjelo biti kod tebe?” „Trebala sam zapaliti Vicky kad smo bile u šumi...” Dok Tuula razgovara s Danielom, Elin izađe, prođe kroz dnevnu sobu i uđe u hladni hodnik. Prazan je i mračan. Produži do Tuulinih vrata, ponovno pogleda prema dnevnoj sobi kako bi se uvjerila da Daniel još uvijek razgovara s njom pa uđe u tu malu sobu.

240

93.

ELININO SRCE JAKO UDARA dok stoji u sobici s jednim prozorom koji se nalazi točno ispod niskoga krova s kupolastim crepovima. Jedna lampa prevrnuta leži na podu i slab sjaj osvjetljava sobu odozdol. Na bijelom zidu visi izvezeni natpis „Najbolje što imamo smo mi”. Elin razmišlja o Tuuli, kako je oblizivala suhe usnice i kako joj je tijelo drhtalo prije nego što joj je pokušala zabiti vilicu u lice. U ustajalom zraku osjeća se neobično slatkast, težak miris. Elin se nada da je Daniel shvatio da je krenula ovamo. Da će se pobrinuti da Tuula ne ode u svoju sobu i učiniti sve da je tamo zadrži. Na uskom krevetu bez pokrivača i madraca na letvicama stoji malena crvena putna torba. Ona joj priđe i oprezno je otvori. Njena sjena padne na strop kad se nagne naprijed. U torbi su fotoalbum, nekoliko zgužvanih komada odjeće, bočice parfema s Disneyjevim princezama i omot bombona. Elin zatvori torbu, osvrne se po sobi i otkrije poliranu komodu koja je odmaknuta pola metra od zida. Iza nje leži posteljina, jastuci i plahta. Tuula je spavala tamo, a ne u krevetu. Elin pažljivo hoda, zastane kad podna daska zaškripi, nepomično stoji i osluškuje, a onda nastavi i izvlači ladicu po ladicu komode, ali pronađe samo izglačane plahte i malene platnene vrećice s osušenom lavandom. Podigne plahte, ali ispod nema ničega, ponovno oprezno zatvori najdonju ladicu i baš kad se uspravila, začuje korake u hodniku. Ukoči se, pokuša nečujno disati, čuje porculansko zvono na Carolineinim vratima, potom ponovno nastupi tišina. Elin pričeka još malo, oprezno zaobiđe komodu te pogleda posteljinu i jastuk bez jastučnice u mraku. Ponovno osjeti onaj neobični miris, pa odmakne pokrivač i sivu deku. Kad podigne madrac, osjeti se smrad truleži. Na novinama na podu leži stara hrana: truli kruh, nekoliko pilećih bataka, smeđe jabuke, kobasice i pečeni krumpir. 241

94.

TUULA PROMRMLJA DA prozora i lizne staklo.

JE UMORNA,

izvuče se iz Danielova zagrljaja, ode do velikog

„Jesi ti čula da je Vicky nešto rekla?” pita Daniel. „Na primjer?” „Da ima neko mjesto kamo se može sakriti ili neko mjesto...” „Ne”, kaže ona i okrene se prema njemu. „Ali ti obično slušaš starije cure.” „I ti isto”, odgovori mu ona. „Znam, ali sad se ne mogu sjetiti, to se zove pobuđenost”, objasni on. „Je l’ opasno?” On odmahne glavom, ali se ne uspije nasmiješiti. „Idem psihologu i dobivam lijekove.” „Nemoj biti tužan”, kaže ona i nakrivi glavu. „Ustvari je dobro što su Miranda i Elisabet ubijene... jer ionako ima previše ljudi.” „Ali ja sam volio Elisabet, trebao sam je i...” Tuula tako jako udari zatiljkom u prozor da je staklo zazvečalo i napuklo. Jedna crta podijelila je prozor po dijagonali. „Mislim da je najbolje da odem u svoju sobu i sakrijem se iza komode”, promrmlja ona. „Čekaj”, kaže Daniel.

242

95

ELIN KLEČI U TUULINOJ SOBI ispred ručno obojene velike drvene škrinje u podnožju kreveta. Na poklopcu je krasopisom napisano „Fritz Gustavsson 1861 Harmanger”. Početkom dvadesetog stoljeća više od četvrtine švedskog stanovništva iselilo se u Ameriku, ali Fritz možda nikada nije otišao. Elin pokuša podići poklopac, izmakne joj se i slomi nokat, ponovno pokuša, ali škrinja je zaključana. S verande dopre zvuk razbijena stakla i trenutak poslije čuje Tuulu kako vrišti napuklim glasom. Elin se naježi po rukama i priđe prozoru. Na niši stoji sedam posudica, neke su limene, a druge porculanske. Otvori dvije. Jedna je prazna, a u drugoj je stari komadić tankog užeta. Kroz maleni prozor vidi se tamnocrvena fasada drugog dijela kuće. U mraku se ne vidi trava sa stražnje strane. Tlo izgleda kao crna provalija. Ali svjetlost iz druge prostorije pada kroz prozor osvjetljavajući poljski zahod i koprive. Otvori porculansku posudicu, ugleda nekoliko starih brončanih kovanica, vrati je na mjesto i uzme limenku sa slikom šarenoga harlekina. Podigne poklopac, istrese sadržaj u ruku i stigne vidjeti tek da se radi o nekoliko čavala i mrtvom bumbaru jer krajičkom oka primijeti neko kretanje vani. Ponovno pogleda van i puls joj ubrzano zalupa u sljepoočnicama. Vani je sve mirno. Slaba svjetlost iz susjedne prostorije pada na koprive. Čuje samo svoje uplašeno disanje. Odjednom jedna prilika prođe kroz svjetlost, Elin ispusti limenku na pod i odmakne se. Maleni je prozor u mraku i jasno joj je da bi upravo sada netko mogao stajati točno ispred njega i promatrati je. Elin odluči napustiti Tuulinu sobu, ali tada joj pogled slučajno zapne za malenu naljepnicu nasred vrata ostave. Priđe vratima i vidi da je to tigar iz Winnieja Pooha. Tuula je rekla da tigar čuva onaj privjesak s cvijetom.

243

Na zidu ostave na kuki visi kabanica ispred starog usisavača. Drhtavim rukama izvuče usisavač, ispod njega su izgažene tenisice i prljava jastučnica. Uhvati ugao jastučnice, povuče i odmah osjeti težinu. Uza zveckanje istrese svjetlucavi sadržaj jastučnice na pod. Novčići, gumbi, kopča za kosu, pikule, sim-kartica mobitela koja zlatno sjaji, blistava kemijska olovka, kapsule, naušnice i privjesak za ključeve od metalne pločice sa svijetloplavim cvijetom. Elin ga pogleda, okrene i vidi da je na poleđini pločice ugravirano ime Dennis. To je sigurno ono o čemu je Caroline govorila, što je Vicky dobila od mame. Elin stavi privjesak u džep, brzo pregleda ostale stvari pa ih strpa natrag u jastučnicu. Brzo sve složi natrag u ostavu, gurne unutra usisavač, popravi kabanicu i zatvori vrata. Požuri do vrata sobe, neko vrijeme osluškuje, a onda otvori vrata i izađe. Vani stoji Tuula. Ta crvenokosa djevojčica čeka u mračnom hodniku samo nekoliko koraka dalje i promatra je bez riječi.

244

96.

TUULA ZAKORAČI PREMA ELIN i pokaže joj svoju krvavu ruku. Lice joj je sasvim blijedo. Napeto i s iščekivanjem zuri u nju. Bijele se obrve i ne vide. Kosa joj visi u crvenim rezancima preko obraza. „Uđi ponovno u sobu”, kaže Tuula. „Moramo razgovarati s Danielom.” „Možemo zajedno ući i sakriti se”, kaže djevojčica oštro. „Što se dogodilo?” „Uđi u sobu”, ponovi ona i obliže usnice. „Želiš li mi nešto pokazati?” „Da”, odgovori ona brzo. „Što?” „To je igra... Vicky i Miranda su se tako igrale prošli tjedan”, kaže Tuula i stavi ruke ispred lica. „Moram ići”, kaže Elin. „Dođi sa mnom i pokazat ću ti kako se to igra”, prošapće Tuula. Začuju se koraci u hodniku i Elin vidi Daniela s kutijom prve pomoći u ruci. Lu Chu i Almira izađu iz kuhinje. Tuula opipa zatiljak i prsti joj se ponovno oboje krvlju. „Tuula, trebala si ostati sjediti”, kaže Daniel i počne je voditi prema kuhinji. „Moramo ti oprati ranu, izgleda da će je trebati zašiti...” Elin ostane stajati dok joj se srce ne smiri. Opipa privjesak za ključeve koji je Vicky dobila od mame. Nakon nekog vremena ponovno se otvore kuhinjska vrata. Tuula sporo hoda prelazeći rukom preko drvenih panela u hodniku. Daniel hoda uz nju i mirnim joj tonom nešto ozbiljno kaže. Ona kimne i ode u svoju sobu. Elin čeka da joj Daniel priđe i tek ga onda pita što se dogodilo. 245

„Nije ništa strašno... Udarila je glavom u prozor nekoliko puta, dok staklo nije puklo.” „Je li Vicky spominjala nekog po imenu Dennis?” pita Elin prigušenim glasom i pokaže mu privjesak. On ga pogleda, okrene u ruci i prošapće: „Dennis.” „Pa, imam osjećaj da sam to već negdje čuo”, kaže. „Ali... Elin, sramim se, osjećam se tako beskorisno jer...” „Trudiš se...” „Da, ali uopće nije sigurno da mi je Vicky rekla nešto što bi moglo pomoći policiji... Nije puno govorila i...” Utihne kad se vani na stepenicama začuju glasni koraci i ulazna se vrata otvore. Jaka žena od pedesetak godina uđe i baš kad krene zaključavati vrata, primijeti ih. „Ne smijete biti ovdje”, kaže i krene prema njima. „Zovem se Daniel Grim, ja sam...” „Pa valjda vam je jasno da štićenice ne primaju posjete u ovo vrijeme”, prekine ga ona. „Idemo”, kaže on. „Samo moramo pitati Caroline...” „Nećete je vi ništa pitati.”

246

97.

U LIFTU DO SVOG UREDA u policijskoj zgradi Joona promatra privjesak za ključeve. Nalazi se u maloj plastičnoj vrećici i po obliku sliči velikom srebrnom dolaru, no s jedne je strane urezano ime Dennis, a s druge se nalazi svijetloplavi cvijet sa sedam latica. Pričvršćen za malenu rupu, s gornje je strane prilično veliki prsten za ključeve. Elin Frank nazvala je kasno sinoć Joonu. Bila je u autu i namjeravala odvesti Daniela kući pa otići u hotel u Sundsvallu. Elin mu je rekla da je Tuula ukrala privjesak iz Vickyine torbe u petak rano ujutro. „Očito je bio važan za Vicky. Dobila ga je od mame”, rekla je Elin i obećala da će mu ga poslati kurirskom službom čim stigne u hotel. Joona okreće vrećicu na jakom svjetlu, zatim je strpa u džep sakoa i izađe na petom katu. Razmišlja zašto bi djevojčica dobila privjesak s imenom Dennis od mame. Otac Vicky Bennet nepoznat je, mama je nije rodila u bolnici i dijete se nije pojavilo u popisu stanovništva prije svoje šeste godine. Možda je majka sve vrijeme znala tko je otac? Možda je to bio način da to kaže Vicky? Joona ode do Anje da provjeri je li nešto saznala. Ali nije stigao ni otvoriti usta, kad ona kaže: „U Vickyinom životu nema nikakvog Dennisa. Ni u Birgittagårdenu ni u Ljungbackenu te ni u jednoj od obitelji s kojima je živjela.” „Čudno”, kaže Joona. „Čak sam nazvala Sagu Bauer”, kaže mu Anja i nasmiješi se. „SOA ima svoje registre.” „Ali netko mora znati tko je taj Dennis”, kaže on i sjedne na rub njezina stola. „Ne”, uzdahne ona i zabubnja po stolu dugačkim crvenim noktima. Joona pogleda kroz prozor. Nebom putuju teški oblaci.

247

„Zapeo sam”, kaže jednostavno. „Ne mogu tražiti izvještaj Zavoda za sudsku medicinu, ne mogu provesti ispitivanje, nemam ništa.” „Možda bi mogao priznati da to i nije tvoj slučaj”, kaže Anja tiho. „To ne mogu”, prošapće on. Anja se zadovoljno nasmiješi i okrugli joj se obrazi zarumene. „Kad već nemamo ništa drugo, hoću da nešto poslušaš”, kaže ona. „I ovaj put nije finski tango.” „Nisam ni mislio.” „Ma jesi”, promrmlja ona i utipka nešto u kompjutor. „Ovo je telefonski razgovor koji sam danas primila.” „Snimaš svoje razgovore?” „Da”, odgovori ona neutralno. „Oprostite što zovem”, kaže žena gotovo bez daha. „Razgovarala sam s policajcem u Sundsvallu i rekao mi je da ima jedan inspektor koji se zove Joona Linna koji bi mogao biti zainteresiran...” „Recite meni”, čuje se Anjin glas. „Samo me saslušajte jer ja... imam reći nešto važno o ubojstvima u Birgittagårdenu.” „Policija ima telefon za dojave”, čuje se kako Anja objašnjava. „Znam”, odgovori žena brzo. Japanska mačka maše na Anjinu pisaćem stolu. Joona čuje tiho škljocanje mehanizma dok sluša ženin glas. „Vidjela sam djevojčicu, nije htjela pokazati lice”, kaže ona. „I bio je to veliki krvavi kamen, morate tražiti kamen...” „Kažete da ste vidjeli ubojstvo?” pita Anja. Čuje se ženino brzo disanje prije nego što je odgovorila. „Ne znam zašto sam to vidjela”, kaže. „Uplašena sam i jako umorna, ali nisam luda.” „Kažete da ste vidjeli ubojstvo?” „Ili jesam luda”, nastavi žena drhtavim glasom prečuvši Anjino pitanje. Razgovor se prekine. Anja podigne pogled s kompjutora i objasni: „Ova se žena zove Flora Hansen i protiv nje je podnesena prijava.“ 248

„Zbog čega?” Anja slegne zaobljenim ramenima: „Dojadila je Brittis na telefonu za dojave... Flora Hansen je, navodno, često zvala, davala svakakve krive dojave i tražila da joj se plati.” „Ona obično često zove?” „Ne, samo u ovom slučaju... Mislila sam da je bolje da to čuješ prije nego što te nazove, jer sigurno će to učiniti. Izgleda da ne namjerava odustati, zove i dalje iako je podnesena prijava protiv nje i sad je dospjela sve do mog telefona.” „Što znaš o njoj?” pita Joona zamišljeno. „Brittis je rekla da Flora ima alibi za tu večer jer je držala seansu s devet osoba u Upplandsgatanu četrdeset ovdje u Stockholmu”, kaže Anja kao da je to zabavlja. „Flora se dakle smatra duhovnim medijem i tvrdi da može postaviti pitanja mrtvima ako joj se plati.” „Idem tamo”, kaže on i krene prema vratima. „Joona, samo sam ti htjela pokazati da ljudi znaju za taj slučaj”, kaže ona uz nesiguran osmijeh. „I prije ili poslije ćemo dobiti dojavu... Ako je Vicky Bennet živa, netko će je vidjeti.” „Da”, odgovori on i zakopča sako. Anja je na rubu smijeha, ali onda pogleda Joonine sive oči i odjednom shvati o čemu se tu radi. „Kamen”, kaže tihim glasom. „Je li točno ovo za kamen?” „Da”, odgovori on i pogleda je u oči. „Ali samo ja i obducenti znamo da je ubojica upotrijebio kamen.”

249

98.

U ŠVEDSKOJ JE TO PRILIČNO NEUOBIČAJENO, ali policija je ipak nekoliko puta prihvatila pomoć duhovnih medija i vidovnjaka. Joona se sjeća ubojstva Engle Höglund. Policiji je tada pomogla vidovnjakinja koja im je dala detaljne opise dvojice ubojica. Poslije se to pokazalo pogrešnim. Pravi je ubojica uhićen zbog toga što je jedna osoba isprobavala svoj tek kupljeni fotoaparat i slučajno snimila djevojčicu i ubojičin auto. Joona je prije nekog vremena pročitao neovisno istraživanje provedeno u SADu na vidovnjakinji od koje je policija najčešće tražila pomoć. U istrazi je zaključeno da je sudjelovala u stotinu petnaest istraga i da ni u jednoj nije pomogla konkretnom informacijom. Hladno poslijepodnevno sunce počelo je zalaziti i Joona zadrhti dok izlazi iz auta i kreće prema sivoj zgradi sa satelitskim antenama na balkonima. Brava na ulaznim vratima potrgana je i netko je ružičastim sprejem nešto nažvrljao po cijelom hodniku. Joona se popne stubama do drugoga kata i pozvoni na vrata na kojima na otvoru za poštu piše „Hansen”. Blijeda žena u izlizanoj sivoj odjeći otvori mu vrata i sramežljivo ga pogleda. „Ja sam Joona Linna”, kaže Joona i pokaže iskaznicu. „Nekoliko ste puta nazvali policiju...” „Ispričavam se”, prošapće žena i spusti pogled. „Ne smijete zvati ako nemate što reći.” oči.

„Ali... nazvala sam zato što sam vidjela mrtvu djevojčicu”, kaže i pogleda ga u „Mogu li ući na trenutak?”

Ona kimne i odvede ga kroz mračni hodnik s izlizanim linoleumom u malenu, čistu kuhinju. Flora sjedne za stol na jedan od četiri stolca i obgrli se rukama. Joona priđe prozoru i pogleda van. Fasada zgrade prekoputa prekrivena je ceradom. Toplomjer pričvršćen za vanjsku stranu prozora ljulja se na vjetru. 250

„Mislim da mi Miranda dolazi zato što sam je ja pustila s druge strane kad sam održala seansu”, počne Flora. „Ali... ne znam točno što hoće.“ „Kad ste održali seansu?” pita Joona. „Svaki ih tjedan održavam... Živim od razgovora s mrtvima”, kaže ona i mišić u desnom oku počne joj podrhtavati. „I ja isto, na neki način”, odgovori Joona mirno. Sjedne prekoputa nje. „Nemam kave”, prošapće ona. „Nema veze”, kaže on. „Kad ste nazvali, rekli ste nešto o kamenu...“ „Nisam znala što da radim, ali Miranda mi cijelo vrijeme pokazuje krvavi kamen...” Pokaže veličinu kamena rukama. „Dakle održavali ste seansu”, kaže on blago, „i onda vam je došla jedna djevojka i rekla...” „Ne, nije bilo tako”, prekine ga ona. „Bilo je to poslije seanse, kad sam se vratila kući.” „I što je rekla ta djevojka?” Flora ga pogleda ravno u oči, pogled joj je crn od sjećanja. „Pokazala mi je kamen i rekla da moram zažmiriti.” Joona je promatra sivim, neodređenim pogledom. „Ako vam Miranda ponovno dođe, hoću da je pitate gdje se ubojica skriva”, kratko kaže.

251

99.

JOONA IZVADI IZ DŽEPA malenu plastičnu vrećicu s Vickyinim privjeskom za ključeve, otvori je i istrese privjesak na stol ispred Flore. „Ovo pripada osumnjičenoj”, kaže. Flora pogleda predmet na stolu. „Dennis?” pita. „Ne znamo tko je Dennis, ali zanima me... Možda možete nešto saznati”, kaže. „Možda, ali... to je moj posao.” Nasmiješi se kao da joj je neugodno, prekrije usta rukom i promrmlja nekakvu ispriku, koju nije točno čuo. „Naravno”, kaže Joona. „Koliko košta?” Spuštena pogleda kaže mu cijenu za polusatnu seansu s jednom osobom. Joona izvadi novčanik i plati za sat vremena. Flora zahvali, ode po svoju torbu i ugasi svjetlo. Vani je još dan, ali kuhinja je sada u mraku. Izvadi svijeću i crni baršunasti stolnjak sa zlatnim obrubom. Zapali svijeću, stavi je ispred Joone i pokrije privjesak stolnjakom. Zažmiri i oprezno prelazi rukom preko tkanine. Joona je trezveno promatra. Flora stavi lijevu ruku ispod tkanine, mirno sjedi, počne drhtati cijelim tijelom pa naglo udahne. „Dennis, Dennis”, mrmlja. Pipa metalni privjesak ispod crne tkanine. Glasovi iz susjedova televizora dopiru kroza zidove i odjednom se začuje autoalarm s ceste. „Dobivam neke čudne slike... Još uvijek ništa jasno.” „Nastavite”, kaže Joona napeto je promatrajući. Plava kovrčava kosa pada preko Florina obraza. Koža joj je crvena, a kapci se trzaju dok se oči pomiču. „Čudnu snagu ima ovaj predmet. Samoću i bijes. Gotovo da me peče”, prošapće, izvuče privjesak, stavi ga na dlan i zagleda se u njega. „Miranda kaže da... 252

visi na koncu, blizu smrti... Zato što su obje zaljubljene u Dennisa... Da, osjećam kako ljubomora gori u metalu...” Flora utihne, neko vrijeme drži privjesak u ruci, promrmlja da se veza prekinula, odmahne glavom i vrati ga Jooni. Joona ustane. Previše mu se žurilo. Ovo je bilo gubitak vremena. Mislio je da ona stvarno nešto zna i da se iz nekog razloga ne usuđuje reći. Ali očito je da Flora Hansen samo izmišlja i govori ono što misli da ljudi žele čuti. Dennis je iz vremena davno prije Birgittagårdena jer Vicky je dobila privjesak od mame prije mnogo godina. „Žao mi je što samo lažete”, kaže Joona i uzme privjesak sa stola. „Mogu li zadržati novac?” pita ona tiho. „Nemam za život, skupljam limenke u podzemnoj i u svim kantama za smeće...” Joona stavi privjesak u džep i zaputi se hodnikom. Flora izvadi jedan papir i slijedi ga. „Mislim da sam vidjela pravog duha”, kaže. „Nacrtala sam je...” Pokaže mu dječji crtež djevojčice i srca pa mu ga gura u lice, hoće da on pogleda, ali Joona odgurne njenu ruku. Ona ispusti papir, koji polako padne na pod, ali on ga samo prekorači, otvori vrata i izađe iz stana.

253

100.

JOONA JE JOŠ UVIJEK IŽIVCIRAN dok izlazi iz auta i ulazi u Disinu zgradu u Lützengatanu kod Karlaplana. Vicky Bennet i Dante Abrahamsson živi su, negdje se skrivaju, a on je izgubio gotovo sat vremena na razgovor s poremećenom ženom koja laže za novac. Disa sjedi na krevetu sa svojim tankim kompjutorom na koljenima. Odjevena je u kućni ogrtač, a smeđa joj je kosa odmaknuta s lica širokom bijelom vrpcom. Joona se istušira jako vrućom vodom pa legne pored nje. Kad nagne lice prema njoj, osjeti miris njezina parfema. „Zar si opet bio u Sundsvallu?” pita ona odsutno dok joj on rukom prelazi preko ruke sve do tankog zgloba. „Ne danas”, odgovori Joona tiho i pomisli na Florino blijedo, mršavo lice. „Ja sam prošle godine bila gore”, kaže mu Disa. „Iskopavali smo žensku kuću u Högomu.” „Žensku kuću?” pita on. „U Selångeru.” Ona makne pogled s ekrana i nasmiješi mu se. „Otiđi tamo ako budeš imao vremena između ubojstava”, kaže mu. Joona se nasmiješi, dodirne joj bok i prijeđe rukom preko butine do koljena. Ne želi da prestane govoriti i zato je pita: „Zašto se to mjesto zove ženska kuća?” „To je grob, ali napravljen u izgorjeloj kući. Ne znamo što se tamo dogodilo.” „I unutra ima ljudi?” „Dvije žene”, odgovori ona i odloži kompjutor sa strane. „Osobno sam čistila zemlju s njihovih češljeva i nakita.” Joona joj stavi glavu na koljeno i pita: „Zašto je izgorjela?” 254

„Ne znam, ali pronađen je jedan vrh koplja u zidu.” „Znači, napadač nije bio iz sela?” promrmlja on. „Možda je cijelo selo stajalo vani i promatralo kako kuća gori”, kaže ona i prijeđe prstima kroz njegovu mokru gustu kosu. „Pričaj mi još o grobu”, kaže on i zažmiri. „Ne znamo puno toga”, kaže ona i namota pramen oko prsta. „Ali žene koje su živjele u kući sjedile su unutra i tkale, posvuda je bilo njihove tkanine. Nije li čudno kako uvijek takve male stvari, kao češljevi i igle, prežive stoljeća.” Joonine misli prođu pored Summine krune za mladenke od isprepletenoga korijena breze do starog mozaika na grobu u parku Kronoberg gdje njegov kolega Samuel Mendel sasvim sam leži u obiteljskom grobu.

255

101.

JOONU PROBUDI MEKANI POLJUBAC na usnama. Disa je već odjevena. Stavlja šalicu kave na noćni ormarić. „Zaspao sam”, kaže on. „I spavao stotinu godina”, nasmiješi se ona i izađe u hodnik. Joona je čuje kako zatvara vrata za sobom. Navuče hlače pa stane uz krevet razmišljajući o onoj vidovnjakinji Flori Hansen. To što je slučajno pogodila detalj s kamenom obmanulo ga je, pa ju je posjetio. Taj se fenomen u psihologiji zove pristranost potvrđivanja. Svi ljudi nesvjesno teže tome da mnogo češće uzimaju u obzir onaj rezultat koji potvrđuje neku teoriju nego rezultat koji joj se protivi. Flora je nekoliko puta nazvala policiju i govorila o raznom oružju, ali kad je spomenula kamen, naćulio je uši. Nije imao nikakvih drugih tragova osim toga koji vodi do Flore. Joona priđe velikim prozorima i odmakne tanku bijelu zavjesu. Sivo jutarnje svjetlo još uvijek nosi nešto od noćne tuge. Fontana na Karlaplanu potišteno monotono pulsira i pjeni se. Grlice polako hodaju ispred zatvorenih vrata trgovačkog centra. Rijetki ljudi idu na posao. Bilo je nečeg tako očajnog u glasu i pogledu Flore Hansen kad mu je rekla da skuplja limenke i boce u podzemnoj željeznici. Joona na trenutak zažmiri, okrene se prema spavaćoj sobi i uzme košulju sa stolca. Navuče je odsutnim pokretima i zakopčava gumbe zureći u prazno. Skoro se dosjetio logičnog objašnjenja, ali mu je pobjeglo. Pokuša se vratiti u mislima, ali osjeća kako mu rješenje samo izmiče sve dalje. Imalo je neke veze s Vicky, s privjeskom i njenom mamom. Navuče sako i ponovno stane ispred prozora. Je li nešto vidio? 256

Ponovno prijeđe pogledom preko Karlaplana, autobus vozi oko kružnog toka, zastane i pokupi putnike. Malo dalje stoji starac s hodalicom i nasmiješen gleda psa koji njuška oko košare za smeće. Jedna žena rumenih obraza i otkopčane kožnate jakne trči prema stanici podzemne željeznice. Prestraši jato grlica na trgu. Sve uzlete i naprave polukrug prije nego što se vrate na isto mjesto. Podzemna. Nešto s podzemnom, pomisli Joona i uzme mobitel. Gotovo je siguran da je u pravu, samo treba provjeriti neke detalje. Brzo potraži broj i dok sluša signale, ode u hodnik i navuče cipele. „Da, Holger...” „Bok, ovdje Joona Linna”, kaže Joona i izađe iz stana. „Dobro jutro, dobro jutro, imam...” „Moram te odmah nešto pitati”, prekine ga Joona i zaključa vrata. „Ti si pregledao torbu koju smo pronašli u vodi?” Trči niz stepenice. „Fotografirao sam sve i popisao što se unutra nalazilo, a onda me nazvala tužiteljica i rekla da slučaj više nije prioritet.” „Nisu mi dali da pročitam tvoj izvještaj”, kaže Joona. „Pa, ionako nije ništa posebno”, kaže Holger i zašuška papirima. „Nož sam spomenuo...” „Govorio si o nečemu za bicikl – jesi to provjerio?” Joona je na ulici i brzo se spušta Valhallavägenom do svog auta. „Da”, odgovori Holger. „Za to mi je malo duže trebalo, ipak sam ja sa sjevera... To nije bilo nešto za bicikl, nego ključ za vozače podzemne željeznice...” „Je li prije bio na privjesku?” „Otkud bih to mogao...” Holger naglo utihne gledajući fotografiju iz izvještaja. „Naravno, u pravu si, izlizan je s unutrašnje strane rupice”, kaže on. Joona mu zahvali i nazove Anju. Zadnji dio puta do auta pretrči razmišljajući kako mu je Elin Frank rekla da Tuula krade lijepe stvari od svih oko sebe. Bile su to naušnice, sjajne kemijske olovke, kovanice i ruževi.

257

Tuula je skinula lijepi privjesak sa svijetloplavim cvijetom, a ružni ključ vratila u torbicu. „Ghostbusters”, javi se Anja glasno i veselo. „Anja, možeš li mi pomoći, nađi nekoga tko je odgovoran za sustav podzemne željeznice u Stockholmu”, kaže Joona i pokrene auto. „Mogu pitati duhove...” „Hitno je”, prekine je Joona. „Ustao si na lijevu nogu?” promrmlja ona poniženo. Joona vozi prema stadionu. „Znaš li da sva kola imaju imena?” pita. „Danas sam se vozila u Rebecki, jako je lijepa...” „Zato što ja mislim da Dennis nije ime osobe, nego vagona podzemne željeznice, i moram znati gdje je taj vagon sada.”

258

102.

SVI VAGONI PODZEMNE ŽELJEZNICE, naravno, imaju broj, baš kao i svuda u svijetu, ali prije mnogo godina vagoni u Stockholmu dobili su i imena. Tradicija je, navodno, počela 1887. s imenima konja koji su vukli tramvajska kola kroz grad. Joona je prilično siguran da ključ koji je Vicky dobila od mame Susie pristaje u mehaničku bravu koja otvara sve vlakove podzemne, ali privjesak upućuje na jedan vagon. Možda je mama čuvala svoje osobne stvari u nekoj od vozačkih kabina, možda je povremeno tamo spavala. Majka joj je cijeli život bila beskućnica i povremeno je spavala u podzemnoj, na klupama na raznim postajama, u vlakovima ili na napuštenim prostorima uz prugu duboko u tunelima. Na neki je način došla do toga ključa, razmišlja Joona vozeći. To je zacijelo bilo teško. To je sigurno bila strašno dragocjena stvar u njezinu svijetu. Ali ipak ga je dala kćeri. I nabavila je privjesak na kojem piše Dennis, da djevojčica ne zaboravi koji je vagon važan. Možda je znala da će Vicky pobjeći. Pobjegla je mnogo puta i dva je puta dugo nisu mogli pronaći. Prvi put bilo joj je samo osam godina, nije je bilo sedam mjeseci i sredinom prosinca pronađena je zajedno s mamom ozbiljno pothlađena u jednoj podzemnoj garaži. Drugi je put imala trinaest godina. Taj put nisu je pronašli jedanaest mjeseci i policija ju je uhvatila nakon ozbiljne krađe negdje kod Globena. U vozačke kabine vlakova može se ući i uz pomoć drugog alata. Obični nasadni ključ prave veličine također bi poslužio. Iako su male šanse da se Vicky nalazi u tom vagonu bez svoga ključa, barem bi mogli pronaći tragove iz razdoblja kad je bila u bijegu, nešto što bi ih moglo odvesti do njezina sadašnjeg skrovišta. Joona je već gotovo stigao do policije, kad ga Anja nazove i kaže mu da je razgovarala sa Stockholmskim prometom: 259

„Postoji vagon koji se zove Dennis, ali više ne prometuje... zbog ozbiljnih grešaka”, kaže ona. „Ali gdje je?” „To nisu točno znali”, odgovori ona. „Mogao bi biti u depou u Rissneu... ali vjerojatno je u tehničkom skladištu podzemne u Johanneshovu.” „Spoji me”, kaže Joona i okrene auto. Gume zatutnje preko ležećih policajaca, prođe kroz crveno svjetlo i skrene u Fleminggatan.

260

103.

JOONA VOZI PREMA JOHANNESHOVU južno od Stockholma, kad mu se muški glas konačno javi na telefon. Zvuči kao da su mu usta puna hrane: „Tehnika... Kjelle na telefonu.” „Joona Linna iz Kriminalističke policije. Možete li mi potvrditi da se vagon po imenu Dennis nalazi kod vas u Johanneshovu?” „Dennis”, mljacka muškarac. „Imate li broj vagona?” „Nažalost, ne.” „Čekajte da provjerim u kompjutoru.” Joona čuje muškarca kako razgovara sam sa sobom, a onda se uz šuškanje vrati na telefon. „Ima jedan Denniz sa z na kraju...” „Nije važno.” „OK”, kaže Kjelle i Joona ga čuje kako glasno guta to što je imao u ustima. „Ne vidim ga na popisu... To je dosta star vagon, ne znam... ali po ovim podacima posljednjih godina nije bio u opticaju.” „Gdje se nalazi?” „To bi tu trebalo pisati, ali... Znate što, prebacit ću vas Dicku. On zna sve što kompjutor ne zna...” Kjelleova glasa nestane i zamijeni ga elektronsko zujenje. Zatim se uz eho javi stariji muškarac, zvuči kao da je u katedrali ili u metalnoj sobi: „Swinging Dick.” „Upravo sam razgovarao s Kjelleom”, objasni mu Joona. „I on misli da vagon po imenu Dennis stoji kod vas.” „Ako Kjelle kaže da je tako, onda je sigurno tako, ali mogu i otići provjeriti ako se radi o životu, smrti i domovini.” „Radi se”, odgovori Joona prigušeno. „Jeste vi to u autu?” pita Dick. 261

„Da.” „Ne stižete valjda ovamo?” Joona čuje kako se muškarac spušta metalnim stepenicama. Zaškripe velika, teška vrata i kad se muškarac vrati na telefon, zvuči malo zadihano. „Sad sam dolje u tunelu, jeste još tu?” „Da.” „Ovdje su mi Mikaela i Maria. Denniz bi trebao biti tu iza zavoja.” Joona čuje kako starčevi koraci odjekuju dok on vozi najbrže što smije preko mosta Centralbron. Razmišlja o mjesecima kad je Vicky bila u bijegu. Negdje je spavala, negdje gdje se osjećala sigurnom. „Vidite li vagon?” pita Joona. „Ne, ovo je Ellinor... a ovo je Silvia... Čak ni osvjetljenje ne radi kako bi trebalo.” Joona čuje kako mu škripi pod nogama dok hoda kroz tunele ispod industrijske zone. „Ovdje već dugo nisam bio”, kaže stari zadihano. „Da upalim bateriju... Naravno, na samom kraju... Denniz, zahrđao i proklet kao...” „Jeste li sigurni?” „Mogu prići i fotografirati ako... Hej, koji vrag...? Tu su neki ljudi, ljudi su unutra i...” „Tiho”, kaže Joona brzo. „Netko je u vagonu”, prošapće starac. „Sakrijte se”, kaže Joona. „Stavili su vražju plinsku bocu na vrata.” Nešto jako zašušti i Joona čuje kako stari dašćući hoda dugačkim koracima. „Bili su... Vidio sam ljude unutra u vagonu”, prošapće starac ponovno u telefon. Joona pomisli kako to vjerojatno nije Vicky jer ona nema ključ. Odjednom Joona začuje krik, udaljen, ali jasan. „Neka žena vrišti unutra”, prošapće mehaničar. „Zvuči užasno bijesno.” „Vratite se”, kaže Joona. tiši.

Čuju se starčevi koraci i zadihano disanje. Krik se ponovno čuje, ali ovaj put

262

„Što ste vidjeli?” pita Joona. „Ogromna plinska boca za varenje blokirala je vrata.” „Jeste li vidjeli ljude?” „Grafiti prekrivaju prozore, ali vidio sam jednu veću i jednu manju osobu, možda i više njih, ne znam.” „Jeste sigurni?” pita Joona Linna. „Držimo tunele zaključane, ali ako se nekom fućka za to... naravno da je moguće ući”, zadihano će starac. „Dobro me slušajte... Ja sam policijski inspektor i hoću da se maknete odande i vani pričekate policiju.”

263

104.

CRNI KOMBI VEOMA BRZO PROĐE kroz kapiju Tehnike podzemne željeznice u Johanneshovu. Podigne suhi šljunak i oblak prašine, koji odleti prema ogradi. Kombi skrene i zaustavi se ispred zelenih metalnih vrata. Nakon razgovora s Dickom Joona je nazvao upravitelja okružne policije i objasnio mu da ne mogu isključiti uzimanje talaca. Nacionalna interventna policija posebno je osposobljena jedinica unutar Državne kriminalističke policije. Glavni joj je zadatak sprečavanje terorističkih akcija, ali znaju dobiti i posebno teške zadatke. Pet policajaca izađe iz kombija s mješavinom nervoze i vatrene napetosti. Nose tešku opremu bakandže, tamnoplave kombinezone, zaštitne prsluke, kacige, zaštitne naočale i rukavice. Joona krene ususret grupi i shvati da su dobili dopuštenje za upotrebu jačeg oružja – trojica nose zelene automatske puške s laserskom signalizacijom proizvođača Heckler & Koch. To nije nikakvo specijalizirano oružje, ali puške su lagane i mogu isprazniti spremnik za manje od tri sekunde. Druga dvojica iz grupe imaju snajpere. Joona se brzo rukuje s voditeljem grupe, njihovim liječnikom i ostalom trojicom pa im objasni zašto procjenjuje da je situacija jako hitna: „Hoću da odmah uđemo, što je brže moguće, ali budući da ne znam što vi znate, moram naglasiti da nemamo pozitivnu identifikaciju Vicky Bennet ni Dantea Abrahamssona.” Prije nego što je interventna policija stigla, Joona je ispitao Dicka Janssona i rekao mu da obilježi položaj vagona na detaljnoj karti područja. Mladi policajac s torbom pokraj nogu u kojoj je snajper 90 digne ruku. „Računamo li na to da je naoružana?” pita snajperist. „Vjerojatno ne vatrenim oružjem”, odgovori Joona. 264

„Znači, možemo očekivati dvoje nenaoružane djece”, kaže mladić i odmahne glavom posprdno se smiješeći. „Ne znamo što nas čeka, to se nikada ne zna”, kaže Joona i pokaže im crtež vagona istog modela kao Denniz. „Gdje ulazimo?” pita voditelj grupe. „Prednja vrata su otvorena, ali blokirana jednom plinskom bocom ili s više njih”, objasni Joona. „Jeste li čuli?” pita voditelj i okrene se prema drugima. Joona stavi veliku kartu preko crteža pa im pokaže pruge i položaj vagona. „Mislim da možemo doći sve dovde, a da nas ne otkriju. Malo je teže procijeniti, ali barem dovde.” „Da, tako izgleda.” „Razdaljina je kratka, ali svejedno bih htio imati jednog snajperista na krovu najbližeg vagona.” „Taj sam”, kaže jedan od policajaca. „A ja mogu leći ovamo”, kaže mlađi snajperist. Dugačkim koracima slijede Joonu do metalnih vrata. Jedan od policajaca posljednji put prekontrolira spremnik, a Joona navuče pancirku. „Naš je primarni cilj izvući dječaka iz vagona, a sekundarni uhvatiti osumnjičenu”, objasni Joona i otvori vrata. „Vatru treba prvo usmjeriti na djevojčine noge, a onda na ramena i ruke.” Dugačke blijedosive stepenice vode dolje do pruge ispod servisnog depoa u Johanneshovu, gdje vlakovi čekaju na velike popravke. Sve što Joona sada može čuti gluho je toptanje teških bakandži i škripa keramičkih pancirki.

265

105.

KAD JE GRUPA STIGLA DO TUNELA, počela se kretati opreznije, sporije. Zvuk koraka preko šljunka i zahrđalih tračnica tiho odjekuje od podzemnih zidova prevučenih metalom. Približavaju se ulubljenom vlaku koji čudno smrdi. Vagoni izgledaju kao ostaci neke napuštene civilizacije. Sjaj džepnih baterija prelazi preko hrapavih zidova. Hodaju u koloni, brzo i gotovo nečujno. Pruga se grana kod ručnog mjenjača. Crvena lampa razbijene kupole slabašno svijetli. Na crnom šljunku leži prljava radnička rukavica. Joona da znak grupi da ugase baterije prije nego što nastave prema uskom prolazu između dva vagona razbijenih prozora. Uz jedan vagon iz kojeg vise kabeli, žice za struju i prašnjava armatura stoji kartonska kutija puna masnih vijaka. Sad su vrlo blizu i kreću se oprezno. Joona pokaže na jedan vagon prvom snajperistu. Ostatak grupe pričvrsti osvjetljenje na puške i rasprši se dok se snajperist nečujno penje na vagon, spušta stativu i počinje namještati optički nišan marke Hensoldt. Ostatak grupe krene prema vagonu koji je dublje u tunelu. Prikrivena uznemirenost čuje se u njihovu disanju. Jedan od muškaraca neprestano provjerava je li mu kaciga dobro pričvršćena. Voditelj pogleda mlađeg snajperista i pokaže mu cilj. Netko se spotakne na šljunku i jedan kamenčić zazveči kad udari o tračnicu. Štakor protrči uza zid i nestane u nekoj rupi. Joona hoda dalje sam sa strane. Ugleda vagon Denniz na pruzi uza zid. Kabeli i uže vise sa stropa. Pomakne se malo ustranu i kroz prljave prozore sa smeđim prugama vidi kako unutra titra slaba svjetlost. Svjetlost se pomiče poput žutog leptira, a sjene rastu i opet se smanjuju. Voditelj grupe skine šok-granatu s remena.

266

Joona stane, neko vrijeme osluškuje pa produži s neugodnim osjećajem da se nalazi na liniji vatre, da su snajperi upravo sada upereni u njegova leđa, da ga promatraju kroz nišan. Ispred otvorenih vrata velika je plinska boca od zelenog metala. Joona se oprezno približava, dođe sve do vagona pa čučne u mraku. Prisloni uho na lim i odmah čuje kako netko hoda. Voditelj akcije da znak dvojici svojih ljudi. Oni poput bezobličnih demona dojure iz mraka. Obojica su veliki muškarci, ali kretanje im je gotovo nečujno. Sve što se čuje gluhi je, vodenasti eho korica, pancirki i teških kombinezona. Začas su stigli do Joone. Joona još nije ni izvukao svoj pištolj, ali vidi da su muškarci iz interventne već stavili prste na okidače. Kroz prozore vagona teško je nešto vidjeti. Malena lampa leži na podu. Svjetlost pada na rastrgane kutije, prazne boce i plastične vrećice. Između dva sjedala nalazi se veliki zavežljaj omotan užetom. Sjaj male lampe počne podrhtavati. Cijeli vagon slabo vibrira. Možda se nešto događa negdje dalje na pruzi. Odjekuje po zidovima i stropovima. Čuje se tiho stenjanje. Joona oprezno izvadi pištolj. Malo dalje u vagonu jedna se sjena udaljava. Jak muškarac u trapericama i prljavim tenisicama pokušava se odšuljati. Joona stavi prvu patronu u spremnik, okrene se natrag prema voditelju grupe, pokaže muškarčev položaj u vagonu i da znak za napad.

267

106.

ZAČUJE SE KRATKI UDARAC kad su provalili srednja vrata, koja su pala na šljunak i interventna grupa uletjela je u vagon. Prozori su razbijeni i krhotine padaju preko razrezanih sjedala i na pod. Muškarci viču hrapavim glasovima. Plinska se boca sruši uz gluhi tresak i argon pišteći počne izlaziti, a boca se otkotrlja u vagon. Sva unutrašnja vrata u vagonu provaljena su jakim udarcima. Joona uđe zakoračivši preko istrulih deka, kutija za jaja i razgaženih novina. Oštar miris plina ispunjava vagon. „Legni i ne miči se!” zaurla netko. Svjetlost iz dviju pušaka otkriva vagon dio po dio, između sjedala i kroz prljavo pleksi-staklo. „Nemojte me tući”, viče muški glas iz drugog dijela kola. „Smiri se!” Voditelj akcije zalijepi trakom otrgnuti ventil na plinskoj boci. Joona požuri do vozačke kabine. Od Vicky Bennet i Dantea ni traga. Unutra smrdi po znoju i istruloj hrani. Zidovi i prozori izgrebeni su i išarani. Netko je jeo pečeno pile, na podu su masni papir i limenke piva, omoti slatkiša leže između sjedala. Novine mu šuškaju pod nogama. Sjaj izvana postane izlomljen kad prođe pokraj razbijenih prozora. Hoda dalje prema vozačkoj kabini, kamo ga vodi ključ s imenom Denniz. Interventna policija provalila je vrata i Joona uđe. Tijesna je prostorija prazna. Zidovi su išarani i izgrebeni. Na upravljačkoj ploči leže injekcija bez igle, zapaljena folija i prazne plastične kapsule. Na uskoj polici ispred pedala stoje kutija paracetamola i tuba zubne paste. 268

Tu se Vickyina mama povremeno skrivala, a prije mnogo godina dala je kćeri ključeve ovog vagona. Joona nastavi potragu i pronađe zahrđali nož zaboden ispod sjedala, omote slatkiša i praznu staklenku dječje hrane u kojoj je bila kašica od šljiva. Kroz prozor sa strane vidi kako policija vuče van muškarca u trapericama. Lice mu je jako naborano. Oči su uplašene. Kašlje krv preko brade i urla. Ruke su mu zavezane iza leđa plastičnim lisičinama. Gurnu ga potrbuške na šljunak i prislone mu cijev automatske puške na zatiljak. Joona razgledava kabinu. Pogled mu prelijeće preko gumba i poluga, mikrofona i ručke od lakiranog drva, ali više ne zna što da traži. Namjerava se vratiti u vagon za putnike, ali se ipak prisili da ostane još malo ovdje, da još malo pogleda upravljačku ploču i vozačko sjedalo. Zašto su Vicky i njena mama imale ključeve ovog vlaka? Tu nema ničega. Ustane i pregleda vijke kojima je rešetka pričvršćena za ventile, kad mu pogled sklizne ustranu i zapne za riječ napisanu na zidu: mama. Odmakne se za korak i odmah vidi da su na zidu napisane i urezane gotovo isključivo poruke između Vicky i njezine majke. Ovo je očito bilo mjesto gdje su se mogle sastajati u miru, a kad bi se mimoišle, ostavljale bi jedna drugoj poruke. Mama bili su grozni nisam mogla ostali tamo. Zima mi je i trebam hranu. Moram se vratiti ali dođem opet u ponedjeljak.

Nemoj biti tužna Vicky. Smjestili su me u dom zato nisam bila tu. Hvala za čokoladu.

Dušo! Neko ću vrijeme ovdje spavati. Uffe je svinja!! Ako mi možeš ostavit malo love to bi bilo super Sretan Božić mama

269

Shvati da te ne mogu sada nazvati Mama jesi nešto ljuta na mene?

270

107.

KAD JOONA IZAĐE IZ VAGONA, vidi da su policajci okrenuli onog bradatog muškarca. Sjedi leđima naslonjen na vlak, plače i izgleda vrlo smušeno. „Tražim jednu djevojku i malog dječaka”, kaže Joona, skine pancirku i čučne ispred njega. „Nemoj me tući”, mrmlja muškarac. „Nitko te neće tući, ali moram znati jesi li je vidio ovdje, u ovom vagonu.” „Nisam je ni pipnuo, samo sam je slijedio.” „Gdje je sada?” „Samo sam je slijedio”, odgovori on i poliže krv s usnica. „Je li bila sama?” „Ne znam zaključala se u kabinu.” „Je li s njom bio jedan mali dječak?” „Dječak? Da, možda... Možda...” „Odgovori kad te se pita”, prekine ga voditelj grupe. „Slijedio si je ovamo”, nastavi Joona. „A što je radila poslije?” „Opet je otišla”, odgovori on i uplašeno ga pogleda. „Kamo? Znaš li kamo?” „Tamo”, odgovori muškarac i bespomoćno mahne glavom prema tunelu. „Je li tamo u tunelu – to mi želiš reći?” „Možda nije... Možda...” „Odgovori”, zaurla voditelj. „Pa kad ne znam”, zajeca muškarac. „Možeš li mi reći kada je bila tu?” pita Joona oprezno. „Je li to bilo danas?” „Ma sad”, kaže on. „Počela je vrištati i...” Joona potrči duž pruge i čuje iza sebe da je voditelj policije preuzeo ispitivanje. Promuklim glasom brzo ga pita što je učinio s djevojčicom, je li je dirao. 271

Joona juri duž zahrđale pruge. Mrak ispred njega pomiče se poput prikaza od dima. Popne se stepenicama i nađe u hodniku u kojem se cijevi protežu uz strop. Daleko naprijed vidi vrata. Svjetlost prodire kroz njih i sjaji na mokrom betonskom podu. Vrata su iskrivljena na dnu i uspije se provući. Odjednom je vani. Stoji usred kamenog nasipa pored petnaestak zahrđalih tračnica. Pruge se u daljini skupljaju poput konjskog repa i nježno šire. U daljini po nasipu hoda tanka prilika. S njom je pas. Joona potrči za njom. Jedan vlak podzemne željeznice veoma brzo protutnji pored njega. Tlo podrhtava. Vidi je između vagona dok trči kroz korov uz nasip. Zemlja je puna razbijenog stakla, smeća i upotrijebljenih kondoma. Začuje se električno zujanje i novi se vlak približava iz smjera Skärmarbrinka. Joona skoro da je sustigao tu mršavu osobu, poviče preko pruge, uhvati je za tanku ruku i okrene. Ona se iznenadi i pokuša ga udariti, ali on se izmakne, ona istrgne ruku, on je i dalje drži za jaknu, ona ponovno zamahne da ga udari, istrgne se i izvuče iz jakne, ispusti torbu i padne na leđa na šljunak.

272

108.

JOONA DRŽI ŽENU UZ NASIP među čičcima i krasuljicama, uhvati je za ruku, istrgne joj kamen koji drži i pokuša je smiriti. „Samo želim razgovarati, samo želim...” „Pusti me”, zavrišti ona i pokuša se izvući iz njegova stiska. Šutira ga, ali on je jače stisne uz nasip. Ona diše poput uplašenoga kunića. Njene male grudi podižu se kod udisaja. To je vrlo mršava žena naborana lica i ispucalih usnica. Možda joj je četrdeset godina, a možda i samo trideset. Kad shvati da se ne može osloboditi, počne šaptati oprosti i slične fraze kako bi mu se umilila. „Smiri se sada”, kaže on i pusti je. Ona ga sramežljivo gleda dok ustaje i podiže torbu sa zemlje. Njezine tanke ruke pune su ožiljaka od igle, a s unutarnje strane podlaktice vidi se ožiljak od izrezane tetovaže. Nosi crnu, jako prljavu majicu na kojoj piše „Ni Kafki nije bilo naročito zabavno”. Obriše uglove usnica, baci pogled niz prugu i malo se pomakne ustranu. „Ne boj se, samo bih htio popričati s tobom.” „Nemam vremena”, odgovori ona brzo. „Jesi li vidjela nekoga kad si bila u vlaku?” „Ne znam o čemu pričaš.” „Bila si u vlaku.” Ona ne odgovara, samo stisne usnice i počeše se po vratu. On podigne njenu jaknu, obrne je na pravu stranu i pruži joj. Ona je uzme ne zahvalivši. „Tražim jednu djevojčicu koja...” „Onda me pusti, ja nisam ništa učinila.” „Nisam ni rekao da jesi”, odgovori Joona prijateljski. „Kog onda vraga hoćeš?” „Tražim jednu djevojčicu koja se zove Vicky.” „Kakve to veze ima sa mnom?” 273

Joona izvadi Vickyinu fotografiju s tjeralice. „Ne znam je”, odgovori ona automatski. „Pogledaj ponovno.” „Imaš love?” „Ne.” „Ma daj mi malo love.” Vlak prelazi most uz škripu i iskrenje oko kotača. „Znam da si bila u vozačkoj kabini”, kaže Joona. „Susie je počela tamo ići”, brani se ona. Joona joj ponovno pokaže Vickyinu fotografiju. „Ovo je njena kći”, objasni. „Nisam znala da je imala djece”, kaže žena i protrlja nos. Začuje se zujanje iz visokonaponske žice uz zemlju. „Otkuda znaš Susie?” „Neko smo vrijeme bile dolje u vikend-kućicama dok je išlo... Meni je bilo jako loše, imala sam hepatitis i Vadim mi je cijelo vrijeme bio za vratom... Toliko me jebeno gnjavio, ali Susie mi je pomogla... Bila je prava opasna kuja, ono stvarno, jebote, ali bez nje ne bih preživjela tu zimu, nema teorije... A kad je Susie umrla, uzela sam njene stvari da...” Žena nešto promrmlja, počne kopati po torbi te izvadi ključ kakav je i Vicky imala u torbi. „Zašto si ga uzela?” „Pa svi bi to napravili, daj, uzela sam joj ga i prije nego što je umrla”, prizna žena. „Što se nalazilo u vagonu?” Ona obriše kut usana, tiho promrmlja „Ma koji kurac” i zakorači ustranu. Dva vlaka približavaju se na dvije pruge. Jedan iz smjera Blåsuta, a drugi iz stanice Skärmarbrink. „Moram znati”, kaže Joona. „OK, svejedno”, odgovori ona zvjerajući uokolo. „Bilo je malo speeda i mobitel.” „Imaš li još uvijek mobitel?” Tutnjava i metalni cvilež sve su glasniji. 274

„Ne možeš dokazati da nije moj.” Prvi vlak prođe veoma brzo. Tlo im podrhtava pod nogama. Kamenčići padaju s nasipa, a korov šušti na propuhu. Prazna čaša iz McDonald’sa zakotrlja se između tračnica. „Samo bih ga htio pogledati”, poviče on. „Aha”, nasmije se ona. Odjeća im leprša na vjetru. Pas uznemireno laje. Žena krene uz vlak, kaže nešto pa potrči prema depoima. Sve se dogodilo tako nenadano da Joona nije stigao reagirati. Očito je da nije primijetila vlak iz suprotnog smjera. Tutnjava je zaglušna. Vlak vozi veoma brzo i, začudo, ništa se ne čuje kad pokosi ženu. Samo nestane pod vagonima. U sekundi škripe vlaka Joona stigne vidjeti kapljice krvi na lišću gospina plašta uz nasip. Vlak dugo koči neobično škripeći. Vagoni stenju usporavajući uz trzaje i konačno se zaustave. Nastupi tišina i u jarku se ponovno čuje tiho zujanje insekata. Vozač sjedi na svome mjestu kao zaleđen. Dugačka pruga krvi preko pragova između tračnica vodi do tamnocrvene hrpe tkanine i mesa. Smrad kočenja širi se uokolo. Pas cvileći hoda gore-dolje uz prugu s repom među nogama i izgleda da ne zna kamo da stane. Joona se polako udalji i podigne ženinu torbu iz jarka. Pas mu priđe i njuška kad Joona istrese sadržaj torbe na nasip. Vjetar odnese papiriće od čokoladica i nekoliko novčanica. Joona uzme samo crni mobitel i sjedne na betonski stupić uz nasip. Zapadni vjetar donosi mirise grada i smeća. Stišće gumbe dok ne dođe do telefonske sekretarice, nazove i sazna da ima dvije nove poruke: „Bok, mama”, čuje se glas djevojčice i Joona odmah shvati da je to Vicky. „Zašto se više ne javljaš? Ako si na rehabilitaciji, hoću da mi to unaprijed kažeš. Meni je dobro na ovome novome mjestu. Možda sam ti to već rekla...” „Primljeno prvoga kolovoza, dvadeset tri i deset”, kaže automatski glas. „Bok, mama”, kaže Vicky zadihano, napetim glasom. „Nešto se dogodilo i trebam nekako doći do tebe, ne mogu više ostavljati poruke, posudila sam mobitel... Mama, ne znam što da radim... Nemam kamo, možda ću tražiti Tobiasa da mi pomogne.” „Primljeno jučer, četrnaest-nula-pet.” Sunce se naglo probije kroz sive oblake. Sjene se zaoštre, a tračnice zablistaju. 275

109.

ELIN FRANK PROBUDI SE u velikom nepoznatom krevetu. Zeleni sjaj sata na televizoru širi se spavaćom sobom predsjedničkog apartmana. Šarene ukrasne zavjese naziru se ispod tamnih zastora. Dugo je spavala. Slatkasti miris cvijeća u dnevnoj sobi guši je, a klima-uređaj zuji, neravnomjerno šireći hladni zrak, ali preumorna je da ga pokuša ugasiti ili nazvati recepciju. Razmišlja o djevojkama u kući na obali. Neka od njih mora nešto znati. Sigurno postoji svjedok. Ona djevojčica Tuula kretala se kao da će svaki čas eksplodirati. Možda je vidjela nešto što se ne usuđuje ispričati. Elin razmišlja kako ju je ta djevojčica zgrabila za kosu i pokušala joj zabiti vilicu u lice. To ju je trebalo pošteno uplašiti, ali nije. Prijeđe rukom preko jastuka i osjeti kako je peče rana na zapešću dok razmišlja o tome kako su se djevojke udružile i provocirale Daniela pronašavši njegovu bolnu točku. Elin se okrene na drugu stranu misleći na Danielovo lice, njegove lijepe usnice i osjećajne oči. Smiješno, ali bila je vjerna Jacku sve do one pogreške s francuskim fotografom. Nije planirala biti vjerna. Zna da su rastavljeni i da se on nikada neće vratiti. Nakon tuširanja Elin se namaže hotelskim losionom za tijelo, zamota zapešće čistim zavojem i prvi put u životu obuče odjeću koju je nosila dan prije. Teško je shvatiti što se jučer dogodilo. Počelo je time što joj je onaj ljubazni inspektor krim-policije objasnio da je siguran da je Vicky još živa. Ne oklijevajući ni sekunde, odvezla se do bolnice u Sundsvallu i uspjela nagovoriti sestru da je pusti da razgovara s Danielom Grimom. 276

Lice joj se zarumeni od osjećaja dok vadi neseser iz torbe i počinje se šminkati polaganim pokretima. Otišao je s njom do Hårtea i Elin je pronašla Vickyin privjesak. Dok su se vraćali autom, Daniel se pokušavao prisjetiti je li Vicky spominjala nekog Dennisa. Nije se uspio sjetiti i to ga je frustriralo i posramilo. Osjeća treperenje u trbuhu misleći na Daniela Grima. Kao da pada s velike visine i uživa u tome. Bilo je već jako kasno kad su stigli do njegove kuće u Sundsvallu. Pošljunčena staza vodila je kroz stari vrt. Tamno lišće njihalo se na vjetru ispred malene tamnocrvene kuće s bijelom verandom. Da ju je pozvao u kuću, vjerojatno bi pristala i sigurno bi spavala s njim. Ali nije ju pozvao, bio je pažljiv i ljubazan i kad mu je zahvalila na pomoći, samo je rekao da je to putovanje bilo bolje od bilo koje terapije. Osjećala se strašno osamljenom dok ga je gledala kako prolazi kroz nisku ogradu i kreće prema kući. Kratko je sjedila u autu pa se vratila u Sundsvall i uzela sobu u hotelu First. Mobitel joj zazuji u torbi pokraj zdjele s voćem u dnevnoj sobi te se požuri javiti. Zove je Joona Linna. „Jesi li još uvijek u Sundsvallu?” pita je inspektor. „Upravo sam se htjela odjaviti iz hotela”, kaže Elin i osjeti kako joj val straha prolazi tijelom. „Što se dogodilo?” „Ništa, ne brini”, kaže on brzo. „Samo mi treba pomoć s još nečim ako imaš vremena.” „O čemu se radi?” „Ako ti nije preveliki problem, bio bih zahvalan kad bi nešto pitala Daniela Grima.” „Mogu”, odgovori prigušeno, ali ne može suspregnuti osmijeh. „Pitaj ga je li Vicky ikada spominjala Tobiasa.” „Dennis i Tobias”, kaže ona zamišljeno. „Samo Tobias... To nam je sada jedini trag.”

277

110.

U PETNAEST DO DEVET na jutarnjem suncu Elin Frank vozi kroz Bruksgatan s privatnim kućama. Parkira ispred valovite živice, izađe iz auta i prođe kroz nisku ogradu. Kuća je u dobrom stanju, crni valoviti krov izgleda novo, a izrezbarena veranda bijelo blista. Ovdje su sve do prošlog petka navečer živjeli Daniel i Elisabet Grim. Elin zadrhti kad pozvoni na vrata. Dugo čeka i sluša kako vjetar šušti kroz velike krošnje breza. S nekog od susjednih posjeda utihne kosilica. Pozvoni još jednom, pričeka još malo pa krene oko kuće. Ptice polete s travnjaka. Uz nekoliko viših grmova jorgovana stoji tamnoplava mreža za spavanje. Tamo leži Daniel i spava. Lice mu je sasvim blijedo i leži stisnut kao da se smrzava u snu. Elin mu priđe i on se naglo probudi. Uspravi se i upitno je pogleda. „Prehladno je za spavanje vani”, kaže Elin nježno i sjedne. „Nisam mogao ući u kuću”, kaže on i malo se odmakne da joj napravi mjesta. „Policija me jutros nazvala”, kaže ona. „Što hoće?” „Je li Vicky spominjala nekog Tobiasa?” ruku.

Daniel se namršti i upravo kad mu je Elin htjela reći što ga tišti, on podigne

„Čekaj”, kaže brzo, „to je onaj s potkrovnim stanom u Stockholmu, neko je vrijeme stanovala kod njega...” Na Danielovu umornom licu odjednom zasja veliki topli osmijeh. „Wollmar Yxkullsgatan devet.” Elin nešto iznenađeno promuca i izvadi mobitel iz torbe. Daniel odmahne glavom. „Kvragu, kako se toga sjećam?” pita nikoga konkretno. „Pa sve zaboravljam. Ne sjećam se ni srednjih imena svojih roditelja.” 278

Elin ustane iz mreže, napravi nekoliko koraka po osunčanom travnjaku, nazove Joonu i kaže mu što je saznala. Još dok govori, čuje inspektora kako trči. Zalupio je vratima auta prije nego što su završili razgovor.

279

111.

ELININO SRCE JAKO LUPA dok sjeda pored Daniela u mrežu za spavanje osjećajući toplinu njegova tijela na bedru. Pronašao je stari čep od vina između jastuka i kratkovidno čita što piše. „Išli smo na tečaj i počeli skupljati vina... Ništa posebno, ali neka su stvarno dobra, dobio sam ih za Božić... Iz Bordeauxa... Dvije boce Chateau Haut-Briona iz tisuću devetsto sedamdesete. Mislili smo ih popiti kad odemo u mirovinu, ja i Elisabet... Čovjek svašta tako planira... Čak smo sačuvali i malo marihuane. To je bila naša šala. Često smo se šalili kako ćemo biti kao mladi kad ostarimo. Jer tada ćemo puštati glazbu jako glasno i spavati dokasna.” „Trebala bih se vratiti u Stockholm”, kaže ona. „Da.” Malo se zajedno ljuljaju. Velike zahrđale opruge škripe. „Lijepa kuća”, kaže Elin tiho. Stavi ruku na njegovu, on je okrene i isprepletu prste. Sjede bez riječi dok mreža polagano škripi. Odmakne sjajnu kosu koja joj je pala na lice i pogleda ga u oči. „Daniele”, promrmlja. „Da”, prošapće on. Elin ga pogleda. Pomisli kako nikada dosad nije toliko trebala nježnost druge osobe. Nešto u njegovu pogledu, u njegovu naboranom čelu duboko ju je dirnulo. Oprezno ga poljubi u usta, nasmiješi se i još ga jednom poljubi, uhvati njegovo lice rukama i poljubi ga još jednom. „Bože”, kaže on. Elin ga ponovno poljubi, njegova joj brada ogrebe usnice, otkopča haljinu i stavi njegovu ruku na dojku. On vrlo pažljivo i nježno dodirne bradavicu. Daniel izgleda strašno ranjivo prije nego što ga ponovno poljubi, stavi ruku pod njegovu košulju i osjeti kako mu trbuh podrhtava od njezina dodira. 280

Valovi žudnje prolaze joj vaginom, osjeća slabost u nogama, najradije bi legla na travu s njim ili ga zajašila. Zažmiri, priljubi se uz njega i on odjednom kaže nešto, što nije čula. Krv šumi i tutnji u njoj. Osjeća njegove tople ruke na tijelu, ali odjednom stanu i on se povuče. „Elin, ne mogu...” „Oprosti, nisam htjela”, kaže ona pokušavajući smiriti disanje. „Samo trebam malo vremena”, objasni on sa suzama u očima. „Toliko se toga događa, previše toga, ali ne želim te obeshrabriti...” „Nisi”, odgovori ona pokušavajući se nasmiješiti. Elin izađe iz vrta, popravi odjeću i sjedne u auto. Obrazi su joj rumeni, a noge drhtave kad se zaputi autom prema Sundsvallu. Nakon samo pet minuta skrene na šumski put i zaustavi auto, vagina joj gori, a srce ludo udara. Pogleda svoje lice u retrovizoru. Oči su joj sjajne, a usnice nabubrile. Gaćice su joj sasvim mokre. Krv tutnji u tijelu. Ne sjeća se kada je posljednji put osjetila toliku seksualnu želju. Daniel je, čini se, potpuno nesvjestan njezina izgleda. Ima osjećaj da joj gleda ravno u srce. Pokuša mirno disati, malo pričeka, osvrne se po uskom šumskom putu, podigne haljinu i stražnjicu te spusti gaćice preko bokova. Masturbira brzo, objema rukama. Orgazam je nagao i divalj. Elin Frank sjedi zadihana i oznojena s dva prsta u sebi i gleda kroz prozor kako čarobne zrake sunca padaju između grana borova.

281

112.

POČEO JE PADATI MRAK kad je Flora krenula prema kontejnerima za reciklažu iza supermarketa u potrazi za bocama i limenkama. Neprestano razmišlja o ubojstvima u Sundsvallu, počela je maštati o Mirandi i njezinu životu u domu. Zamišlja Mirandu izazovno odjevenu, kako puši i glasno psuje. Prekine maštanje kad prođe pokraj stražnjih vrata velikog supermarketa gdje im stiže roba, zastane, pogleda kutije ispred ulaza pa produži. Počne zamišljati kako se Miranda igra skrivača s prijateljima ispred crkve. Flori srce brže zakuca dok joj je pred očima Miranda, prekrila je lice i broji do sto. Jedna petogodišnja djevojčica otrči između grobova i smije se isprva uzbuđeno, a zatim uplašeno. Flora stane ispred kontejnera za stare novine i kartonske kutije. Spusti svoju vrećicu s praznim plastičnim bocama i limenkama, priđe velikom kontejneru za neobojeno staklo i zasvijetli unutra svojom džepnom baterijom. Svjetlo se odbije od razbijenih i cijelih boca. Gotovo zasljepljujuće. U udaljenom kutu Flora otkrije bocu za koju bi mogla dobiti novac. Pruži ruku kroz otvor i oprezno pipa jer ne vidi. Kod kontejnera vlada potpuna tišina. Flora pruži dalje ruku i odjednom osjeti dodir. Kao da joj je netko oprezno pogladio ruku. U sljedećem trenutku poreže prste na razbijeno staklo, hitro izvuče ruku i ustukne. U daljini čuje lavež pasa, a zatim polagano krckanje među staklom u velikom kontejneru. Flora pobjegne, srce joj jako lupa i ubrzano diše. Porezani je prsti peku. Osvrne se i pomisli kako se duh sakrio ispod krhotina. Vidim tu mrtvu djevojku kao dijete, pomisli. Miranda me progoni jer mi želi nešto pokazati, ne pušta me na miru jer ja sam ta koja ju je dozvala na seansama. ruku.

Flora siše krv s prstiju i razmišlja kako ju je djevojčica pokušala uhvatiti za

Netko je bio tamo i sve vidio, sigurna je da bi joj djevojčica rekla. Nije smjelo biti svjedoka, ali ipak ih je bilo... 282

Flora ponovno ubrza korak, baci pogled preko ramena i vrisne kad se sudari s muškarcem, koji se nasmiješi, promrmlja „Ups” i požuri dalje.

283

113.

JOONA BRZO PROĐE KROZ ULAZNA VRATA zgrade u Wollmar Yxkullsgatanu 9. Otrči stepenicama do najgornjega kata i pozvoni na jedina vrata. Udarci srca smire mu se dok čeka da netko otvori. Na pričvršćenoj mesinganoj pločici ugravirano je ime Horáčková, a iznad toga na komadiću ljepljive trake piše „Lundhagen”. Glasno pokuca, ali iz stana se ništa ne čuje. Otvori prorez za poštu i zaviri unutra. U stanu je mračno, ali može vidjeti da je pod predsoblja pun pošte i reklamnih letaka. Ponovno pozvoni, neko vrijeme pričeka pa nazove Anju. „Molim te, potraži ime Tobias Horáčková.” „Ne postoji”, odgovori ona nakon nekoliko sekundi. „Horáčková u Wollmar Yxkullsgatanu devet.” „Da, Viktoriya Horáčková ”, kaže ona i nastavi tipkati po kompjutoru. „Postoji li neki Tobias Lundhagen?” pita Joona. „Samo da ti kažem da je Viktoriya Horáčková kći češkog diplomata.“ „Postoji li Tobias Lundhagen?” „Da, on tamo stanuje, kao podstanar, ili živi s njom.” „Hvala.” „Joona, čekaj”, kaže Anja brzo. „Da.” „Tri sitnice... Ne možeš ući u stan koji je u vlasništvu diplomata bez odluke suda...” „To je jedna sitnica”, odvrati on. „Za dvadeset pet minuta imaš sastanak s internim istražiteljima.” „Nemam vremena.” „A u pola pet imaš sastanak s Carlosom.”

284

Joona nepomično sjedi ravnih leđa na stolcu s naslonom u Državnom tužiteljstvu za policijske poslove. Voditelj interne istrage monotonim glasom čita ispis prvog ispitivanja Joone, a onda mu preda arak da ga može potvrditi potpisom. Mikael Båge glasno šmrkne, preda arak glavnoj tajnici Helene Fiorine pa nastavi čitati cijeli zapisnik ispitivanja svjedoka Görana Stonea iz sigurnosne policije. Tri sata poslije Joona prelazi most Kungsbron i kratku razdaljinu do policijske zgrade. Liftom se odveze do osmoga kata, pokuca na vrata ureda Carlosa Eliassona i sjedne za stol za kojim već sjede kolege Petter Näslund, Benny Rubin i Magdalena Ronander. „Joona, ja sam prilično razumna osoba, ali sada je stvarno dosta”, kaže Carlos hraneći svoje ribice. „Državna interventna policija”, zasmijulji se Petter. Magdalena ne kaže ništa, pogled joj je uperen u stol. „Moli za oprost”, kaže Carlos. „Zato što sam pokušao spasiti život jednog malog dječaka?” pita Joona. „Ne, nego zato što znaš da si krivo postupio.” „Oprosti”, kaže Joona. Petter otpuhne, čelo mu je znojno. „Isključit ću te”, nastavi Carlos, „iz svih dužnosti sve dok interna istraga ne završi.” „Tko preuzima istragu?” pita Joona. „Preliminarna istraga ubojstava u Birgittagårdenu više nije prioritet i najvjerojatnije će...” „Vicky Bennet je živa”, prekine ga Joona. „I najvjerojatnije će”, nastavi Carlos, „tužitelj već sutra poslijepodne odlučiti da se prekida cijela istraga.” „Živa je.” „Daj se saberi”, kaže Benny. „I ja sam pogledao snimku i...” Carlos ga utiša pokretom ruke pa kaže: „Ništa ne upućuje na to da su na snimci sa sigurnosnih kamera iza benzinske postaje stvarno Vicky i dječak.” „Ostavila je poruku na telefonskoj sekretarici na maminome mobitelu prekjučer”, kaže Joona. 285

„Vicky nema telefon, a mama joj je mrtva”, kaže Magdalena ozbiljno. „Joona, postao si nepažljiv”, optuži ga Petter. Carlos se nakašlje, oklijeva pa udahne: „Ovo me ne veseli”, kaže polako. Petter ga pogleda s iščekivanjem, Magdalena zažarenih obraza gleda u stol, a Benny šara po papiru. „Uzimam mjesec dana slobodno”, kaže Joona. „Dobro”, kaže Carlos brzo. „To rješava...” „Samo ako smijem prvo ući u jedan stan”, završi Joona. „Stan?” Carlosovo se lice smrači i sjedne za stol kao da mu je nestalo snage. „Prije sedamnaest godina kupio ga je češki ambasador u Švedskoj... Prepustio ga je svojoj dvadesetogodišnjoj kćeri.” „Zaboravi”, uzdahne Carlos. „Ali kći se ne koristi stanom već dvanaest godina.” „To ništa ne znači... Dokle god je stan vlasništvo osobe s diplomatskim imunitetom, paragraf dvadeset jedan ne vrijedi.” Anja Larsson bez kucanja uđe u ured. Plava joj je kosa pedantno podignuta u punđu, a ruž jako svjetluca. Priđe Carlosu, pogleda ga i mahne prema njegovu obrazu. „Lice ti je prljavo”, kaže. „To mi je brada”, kaže Carlos slabašno. „Ha?” „Možda sam se zaboravio obrijati”, kaže Carlos. „Ne izgleda lijepo.” „Ne”, odgovori on spuštene glave. „Moram razgovarati s Joonom”, kaže ona. „Jeste gotovi?” „Nismo”, odgovori Carlos nesigurnim glasom. „Mi...” Anja se nagne preko stola. Crvene plastične perle njene ogrlice zaljuljaju se u golemom procjepu između grudi. Carlos suspregne poriv da kaže da je oženjen kad mu pogled slučajno zapne u Anjinu dekolteu. „Jesi ti to na rubu sloma živaca?” pita ga Anja zainteresirano. „Da”, kaže on tiho. 286

Kolege samo bulje dok se Joona diže i slijedi Anju u hodnik. Odu do liftova i Joona stisne gumb. „Što me trebaš, Anja?” pita on. „Sad si opet onako napet”, kaže ona i ponudi mu karamelu u prugastom omotu. „Samo sam ti htjela reći da me nazvala Flora Hansen i...” „Treba mi dozvola za pretragu stana.” Anja odmahne glavom, skine omot s karamele i stavi mu je u usta. „Flora ti je htjela vratiti novac...” „Lagala mi je”, prekine je Joona. „Sad samo želi da je ispitamo”, kaže ona. „Rekla mi je da postoji svjedok... Zvučala je stvarno uplašeno i ponavljala da joj moraš vjerovati, da ne želi više novac, da samo hoće da je ispitamo.” „Moram ući u stan u Wollmar Yxkullsgatanu.” „Joona”, uzdahne Anja. Skine omot s još jedne karamele, drži je ispred Jooninih usta i napući usnice. On otvori usta. Anja se zadovoljno nasmije i brzo skine omot s još jedne karamele. Odmah mu je krene staviti u usta, ali prekasno je, već je ušao u lift.

287

114.

U WOLLMAR YXKULLSGATANU na jednim vratima u prizemlju vise baloni. Visoki dječji glasovi pjevaju nešto u dvorištu. Joona otvori vrata uz zveckanje stakla i pogleda prema dvorištu: maleni vrt s travnjakom i stablima jabuka. Pod posljednjim večernjim zrakama sunca postavljen je stol sa šarenim tanjurićima i šalicama, balonima i vjenčićima. Jedna trudnica sjedi na bijelom plastičnom stolcu. Našminkana je kao mačka i viče nešto djeci koja se igraju. Joona osjeti ubod čežnje. Odjednom jedna djevojčica napusti grupu i dotrči do njega. „Bok”, kaže, prođe pokraj njega i otrči do vrata s balonima. Njena bosa stopala ostavljaju tragove na bijelome mramornom podu hodnika. Otvori vrata i Joona čuje kako je povikala ravno u stan da mora piškiti. Jedan balon otkvači se s vrata i padne na svoju ružičastu sjenu na podu. Joona primijeti kako je cijelo stubište prepuno tragova bosih nogu: od ulaznih vrata i natrag, gore-dolje po stepenicama, pokraj otvora za smeće i ravno do vrata šupe. Joona se drugi put popne do potkrovnog stana i pozvoni na vrata. Gleda mesinganu pločicu s imenom Horáčková i požutjeli komadić ljepljivog papira s imenom Lundhagen. Prigušeni dječji glasovi i dalje dopiru iz dvorišta. Ponovno pozvoni i upravo je krenuo izvaditi pribor za obijanje, kad mu vrata otvori tridesetogodišnjak raščupane kose. Sigurnosni lanac nije stavljen, nego visi i zvecka udarajući o rub vrata. Stara pošta i reklame prekrivaju pod u uskom predsoblju. Stepenice od bijelo obojene cigle vode gore u stan. „Tobias?” „Tko pita?” pita muškarac. Odjeven je u košulju kratkih rukava i crne traperice. Kosa mu je nepomična od gela, a lice žućkasto. „Kriminalistička policija”, kaže Joona. „Ne seri”, nasmiješi se muškarac začuđeno. „Mogu li ući?” 288

„Sada nije zgodno, taman se spremam van, ali ako...” „Poznajete Vicky Bennet”, prekine ga Joona. „Možda je ipak bolje da nakratko uđete”, kaže Tobias ozbiljno. Dok se penje po nekoliko stepenica do potkrovnog stana s kosim zidovima i kupolom s prozorima, Joona odjednom postane svjestan težine novog pištolja u koricama pričvršćenim oko ramena. Na niskom stoliću stoji keramička posuda puna bombona. Na zidu visi plakat pod staklom koji predstavlja nekakvu gotičku ženu s anđeoskim krilima i velikim grudima. Tobias sjedne na sofu i pokuša zatvoriti prljavu torbu koja stoji na podu pored njegovih nogu, ali onda odustane i nasloni se. „Želite razgovarati o Vicky”, kaže Tobias, nagne se i uzme punu šaku bombona iz posude. „Kada ste se posljednji put čuli s njom?” pita Joona pregledavajući neotvorena pisma koja stoje na komodi. „A-joj”, uzdahne Tobias. „Ne znam. Mora da je prošlo skoro godinu dana, nazvala je iz... Kvragu”, zašuti kad mu bombončić padne na pod. „Što ste htjeli reći?” „Samo da me nazvala... iz Uddevalle, mislim, svašta je pričala, ali ne znam što je točno htjela.” „Posljednjih mjeseci vas nije zvala?” „Ne.” Joona otvori malena drvena vrata ormara. Tu su četiri stolna hokeja još uvijek u kutijama, a na jednoj polici stoji izgrebeni kompjutor. „Stvarno bih trebao krenuti”, kaže mu Tobias. „Kada je ovdje živjela?” Tobias ponovno pokuša zatvoriti onu veliku torbu. Prozor prema dvorištu odškrinut je i dolje djeca upravo pjevaju slavljenici „Sretan rođendan”. „Bilo je to prije skoro tri godine.” „Koliko dugo?” „Nije cijelo vrijeme živjela ovdje, ali sve skupa sedam mjeseci”, odgovori Tobias. „Gdje je još živjela?” „Tko zna...” „Vi ne znate?” 289

„Nekoliko sam je puta odvezao... Ma... Ne razumijete, ona je bila samo dijete, ali ta cura stvarno zna biti prokleto naporna.” „Na koji način?” „Uobičajeni... Droge, krađe i pokušaj samoubojstva”, kaže on i počeše se po glavi. „Ali nikada nisam mislio da bi mogla nekoga ubiti. Čitao sam sve u Expressenu... Mislim, što je od toga ispalo.” Tobias pogleda na sat pa susretne inspektorov mirni sivi pogled. „Zašto?” pita Joona nakon nekog vremena. „Što zašto?” pita Tobias iznenađeno. „Zašto ste joj dopustili da živi ovdje?” „I ja sam imao teško djetinjstvo”, odgovori on smiješeći se i ponovno pokuša povući patentni zatvarač na torbi na podu. Velika sportska torba puna je elektroničkih čitača u originalnom plastičnom pakiranju. „Da vam pomognem?” Joona skupi patentni zatvarač, Tobias ga povuče ulijevo i zatvori torbu. „Žao mi je zbog ovoga”, kaže i potapša torbu. „Ali kunem se, to nisu moje stvari, samo ih čuvam za jednog frenda.” „OK”, kaže Joona. Tobias se nasmije, i komadić bombona izleti mu iz usta pa padne na tepih. Ustane i odvuče torbu niz stepenice do predsoblja. Joona ga polako slijedi do vrata. „Kako Vicky razmišlja? Gdje se skriva?” pita. „Ne znam – bilo gdje.” „Kome vjeruje?” pita Joona. „Nikome”, odgovori on, otvori ulazna vrata i izađe na stubište. „Vjeruje li vama?” „Mislim da ne.” „Znači, nema šanse da bi došla ovamo?” Joona se zadržao u malom predsoblju i oprezno otvorio ormarić s ključevima koji visi na zidu. „Ne, ali možda... Ne, zaboravite”, kaže Tobias i pozove lift. „Što ste htjeli reći?” pita Joona prebirući po ključevima. „Sad mi se stvarno žuri.” 290

Joona pažljivo otkvači rezervni ključ stana s kukice i strpa ga u džep prije nego što izađe iz stana. Zatvori vrata, uđe u lift i stane pokraj Tobiasa.

291

115.

IZAĐU IZ LIFTA i na putu van čuju vesele povike djece iz dvorišta. Baloni na vratima mekano odskaču jedan od drugoga na propuhu. Izađu na sunčani pločnik. Tobias zastane, pogleda Joonu i počeše se po obrvi, a onda mu pogled prijeđe na ulicu. „Htjeli ste mi reći kamo bi mogla otići”, kaže Joona. „Ne sjećam se kako se on zove”, objasni Tobias i zakloni oči rukom. „Ali on je udomitelj Mickan, jedne cure koju poznajem... i znam da je Vicky prije nego što se preselila k meni spavala kod njega na fotelji na razvlačenje, gore na Trgu Mosebacke... Oprostite, ne znam zašto sam ovo rekao.” „Koja je adresa?” Tobias odmahne glavom i čvršće uhvati tešku torbu. „Ona mala bijela kuća prekoputa kazališta.” Joona gleda kako nestaje iza ugla s teškom torbom punom ukradenih stvari i pomisli kako će otići autom do Trga Mosebacke porazgovarati sa susjedima, ali neobičan nemir u njemu spriječi ga da krene. Odjednom se zaledi. Već je večer i on već dugo nije ništa pojeo niti je spavao. Glavobolja mu sve više zamućuje misli. Krene prema autu, ali stane shvativši što mu je bilo sumnjivo. Mora se nasmiješiti. Neshvatljivo je kako mu je moglo promaći; stvarno je umoran kad je to tek sada shvatio. Možda je to bilo malo previše jasno, poput komadića koji nedostaje u klasičnom krimiću. Tobias je rekao da je čitao sve o slučaju u novinama Expressen, ali sve je vrijeme razgovarao s Joonom kao daa zna da je Vicky živa. A Joona je jedini koji vjeruje da je ona još živa. Novinari su još u srijedu pisali da su se Vicky i Dante utopili u rijeci. Inzistirali su na tome da je policijska sporost razlog patnje Danteove mame i pokušavali je nagovoriti da podnese prijavu protiv njih. 292

Ali Tobias zna da je Vicky živa. To otkriće odjednom mu donese još jednu informaciju. Joona zna što je vidio i umjesto da pokuša sustići Tobiasa, naglo se okrene i brzo vrati do kuće u Wollmar Yxkullsgatanu 9. Odjednom se sjetio ružičastog balona koji je pao s vrata. Otkotrljao se gotovo bestežinski preko bijelog mramornog poda stubišta. Pod je bio prekriven gomilom tragova djece. Igrali su se na stubištu, lovili jedno drugo po dvorištu i unutra u kući. Joona ponovi sam sebi da bi Vicky još uvijek mogla biti bosa nakon što je izgubila tenisice u rijeci. Otvori ulazna vrata i utrči u hodnik da vidi sjeća li se točno. Tragovi većih stopala vode ravno do podrumskih vrata, ali ne i natrag.

293

116.

JOONA SLIJEDI TRAGOVE ravno do metalnih vrata, izvadi ključeve koje je ukrao Tobiasu i otključa. Rukom pronađe prekidač za svjetlo. Teška se vrata zalupe iza njega. Ostane u mraku, a onda svjetlo ponovno zatreperi. Zidovi su hladni, a kroz ventilaciju dopire truli smrad smeća. Neko vrijeme nepomično stoji i osluškuje prije nego što krene dalje strmim stepenicama. Stepenice ga dovedu do prepune prostorije za bicikle, progura se pokraj sanjki, bicikala i dječjih kolica pa produži uskim hodnikom. Po stropu se prostiru izolirane cijevi. Zidovi se sastoje od mrežastih vrata koja vode do pojedinih podruma. Joona upali svjetlo i uđe u hodnik. Nešto zabruji pored njega, okrene se i vidi da se uključio motor lifta. U zagušljivom zraku osjeća se jak miris mokraće. Odjednom čuje kako se netko polagano kreće u podrumu. Joona se sjeti Vickyine fotografije s tjeralice. Teško je zamisliti to sramežljivo, zarumenjeno lice kako se pretvara u nešto drugo. Puno nekontroliranog bijesa. Tim je teškim čekićem mogla zamahnuti samo ako ga je uhvatila objema rukama. Pokuša je zamisliti kako udara i kako joj krv pršti po licu, kako ne prestaje udarati, obriše krv s oka ramenom, a onda ponovno udari. Joona pokušava tiho disati dok lijevom rukom otkopčava gumb sakoa i vadi pištolj. Još se nije sasvim navikao na njegovu težinu i to što drukčije leži u ruci od njegova prošlog pištolja. U podrumu stoji crveni drveni konjić s njuškom naslonjenom na rešetku. Iza njega svjetlucaju skije, štapovi i mesingana šipka za zavjese. vidi.

Čuju se zvukovi kao da se netko vuče po betonskom podu, ali Joona ništa ne

Naježi se pri pomisli da se Vicky Bennet možda sakrila ispod gomile starih sanjki pored kojih je prošao i da mu se sada približava odostraga. Nešto zazveči i Joona se okrene. Hodnik je prazan. 294

U kanalizacijskim cijevima koje se granaju preko stropa šuška. Upravo kad se okrenuo, svjetlo se ugasi i ostane u mraku. Ništa ne vidi, pipa rukom i dođe do rešetkastih vrata jednog podruma. U daljini vidi malenu lampu kako sjaji iza plastičnog poklopca prekidača za struju. Žuta, titrava lampa kako bi čovjek mogao pronači prekidač. Joona pričeka da mu se oči malo priviknu na mrak prije nego što krene. Odjednom se lampa kod prekidača ugasi. Joona se ukipi u hodniku i napeto osluškuje. Treba mu sekunda da shvati da je lampa zaklonjena, netko je stao ispred nje. Oprezno se spusti u pokušaju da izbjegne napad. Iza jednih vrata zabrunda mašinerija lifta i odjednom ponovno vidi lampu. Joona se povlači slušajući kako netko tiho hoda. Netko je tu, bez sumnje. Neka se osoba nalazi ispred njega u podrumu. „Vicky”, kaže u mrak. Podrumska se vrata naglo otvore, začuju se glasovi sa stubišta i netko se počne spuštati stepenicama prema spremištu za bicikle dok se lampe titrajući pale. Joona iskoristi trenutak, brzo napravi nekoliko koraka naprijed, vidi da se netko kreće u podrumu i uperi pištolj prema prilici koja se stisnula. Spore neonske svjetiljke konačno raspolute mrak i zavlada svjetlost. Vrata spremišta za bicikle zalupe se i glasovi se udalje. Joona stavi pištolj u korice, nogom slomi maleni lokot i brzo uđe. Prilika u prostoriji puno je manja nego što je mislio. Pogrbljena leđa brzo se podižu i spuštaju dok diše. Nema sumnje, to je Vicky Bennet. Usta su joj zatvorena ljepljivom trakom, a tanašne ruke čvrsto zavezane iza leđa i za rešetku. Joona joj brzo priđe da je odveže. Ona samo stoji spuštene glave teško dišući. Zapetljana kosa visi joj preko musava lica. „Vicky, odvezat ću te...” Baš kad se sagnuo prema njoj, iznenada ga jako udari nogom u čelo. Udarac je tako jak da Joona posrne unatrag. Odmakne se koliko joj zavezane ruke dopuštaju i šutne ga u prsa. Od siline udarca gotovo da je iščašila ramena. Ponovno zamahne nogom, ali Joona je uhvati. Vrišti iza ljepljive trake, udara nogama i baca se naprijed tako da se dio rešetke savija. Trza objema rukama pokušavajući uhvatiti oštri dio 295

rešetke, kad je Joona svojom premoćnom snagom sruši na betonski pod. Mirno je drži koljenom i stavi joj lisičine na ruke prije nego što je odveže i skine joj traku s usta. „Ubit ću te”, zaurla Vicky. „Ja sam policajac i...” „Ajde onda, siluj me, fućka mi se, naći ću te i ubiti i...” „Vicky”, ponovi Joona glasnije, „ja sam iz Kriminalističke policije i moram znati gdje je Dante.”

296

117

VICKY BENNET UBRZANO DIŠE kroz poluotvorena usta buljeći u njega tamnim očima. Lice joj je isprugano krvlju i prljavštinom i izgleda strašno premoreno. „Ako si policajac, onda moraš zaustaviti Tobiasa”, kaže promuklim glasom. „Upravo sam razgovarao s Tobiasom”, objasni joj Joona. „Krenuo je prodati neke elektroničke čitače koje je...” „Seronja”, kaže ona zadihano. „Vicky, razumiješ da te moram privesti u policiju.” „Ma samo daj, fućka mi se...” „Ali prvo... prvo mi moraš reći gdje je dječak.” „Tobias ga je uzeo, a ja sam mu vjerovala”, kaže Vicky i okrene lice od njega. Tijelo joj se počne tresti. „Ponovno sam mu vjerovala i...” „Što hoćeš reći?” „Ionako me nećeš saslušati”, kaže ona i pogleda ga suznim očima. „Slušam te.” „Tobias mi je obećao da će vratiti Dantea njegovoj mami.” „Nije to učinio”, kaže Joona. „Znam, a ja sam mu vjerovala... Kako sam glupa...” Glas je izda, a tamne joj oči zasvjetlucaju u panici: „Zar ne shvaćaš? Namjerava ga prodati, prodat će ga.” „Kako to misliš...” „Zar ne shvaćaš što govorim? A ti si ga pustio”, zavrišti ona. „Kako to misliš prodati?” „Nemamo vremena! Tobias, on je... Prodat će Dantea ljudima koji će ga onda preprodati dalje, poslije ga više nitko neće moći naći.” 297

Brzo prođu kroz prostoriju za bicikle i popnu se strmim stepenicama. Joona drži Vickyinu tanku podlakticu dok vadi mobitel i zove centralu okružne policije. „Pošaljite vozilo u Wollmar Yxkullsgatan devet, imamo osumnjičenog”, kaže brzo. „I trebam pomoć da pronađemo osobu koja je osumnjičena za otmicu...” Prođu kroz vrata, spuste se stepenicama i izađu na suncem obasjan pločnik. Joona pokaže prema svom autu dok objašnjava dežurnom na liniji: „Zove se Tobias Lundhagen i... Čekajte”, kaže Joona i okrene se prema Vicky. „Kakav auto ima?” „Veliki crni.” Rukom mu pokaže koliko je visok. „Prepoznat ću ga kad ga vidim.” „Koje marke?” „Nemam pojma.” „Kako izgleda? Je li terenac, minibus, kombi?” „Ne znam.” „Ne znaš je li...” „O, jebote – oprosti!” zaurla Vicky. Joona prekine vezu, uhvati je za ramena i pogleda u oči. „Kome će prodati Dantea?” pita. „Ne znam, Bože, ne znam...” „Ali kako znaš da će ga prodati? Je li to rekao? Jesi li ga čula da je to rekao?” pita Joona, a ona ga očajno pogleda. „Poznajem ga... Ja...” „Što?” Glas joj je tanak i napukao od uznemirenosti kad mu odgovori: „Klaonica, idemo do klaonice.” „Sjedni u auto”, kaže Joona brzo. Zadnji dio puta otrče. Joona joj viče da požuri, ona sjedne u auto s rukama još zavezanima iza leđa, on brzo zaobiđe auto, pokrene ga i nagazi na gas. Šljunak zaškripi pod gumama. Vicky se sruši ustranu kad Joona naglo skrene u Timmermansgatan. Vicky gipko provuče zavezane ruke ispod stražnjice i nogu, tako da su joj sada sprijeda. „Veži se”, kaže Joona. 298

Ubrza na devedeset kilometara na sat, prikoči, malo otklizi na gumama koje tutnje pa skrene u Hornsgatan. Jedna je žena zastala nasred pješačkog prijelaza i gleda nešto na svome mobitelu. „Glupačo”, zaurla Vicky. Joona zaobiđe ženu popevši se autom na krivu stranu pločnika, vozi ususret autobusu, ali se uspije vratiti u svoj trak, prođe pokraj Trga Mariatorget i još ubrza. Kod crkve jedan beskućnik kopa po kanti za smeće, a onda izađe ravno na ulicu noseći veliki ruksak preko ramena. Vicky naglo udahne i stisne se. Joona je prisiljen naglo skrenuti preko biciklističke staze. Auto koji stiže iz suprotnog smjera dugo mu trubi. Joona još ubrza, ignorira semafor, skrene desno i stisne gas dok ulaze u tunel. Svjetlost lampi uza zidove monotono bljeska u automobilu. Vickyino je lice mirno, gotovo ukočeno. Usnice su joj ispucane, lice joj je prekriveno tankim slojem sasušena blata. „Zašto klaonica?” pita Joona. „Tamo je mene prodao”, odgovori ona.

299

118.

KLAONICA JUŽNO OD STOCKHOLMA otvorena je nakon donošenja Zakona o nadziranju kvalitete mesa i klaonicama 1897. i još je uvijek najveći pogon za tranširanje i rukovanje mesom u sjevernoj Europi. U tunelu je promet rijedak, pa Joona jako brzo vozi. Suhi novinski papir lebdi oko velikih ventilatora. Krajičkom oka vidi Vicky Bennet, koja sjedi pokraj njega i grize nokte. Policijska radioveza čudno krči kad Joona zatraži pojačanje od policije i hitne pomoći, kaže da se vjerojatno radi o području klaonice u Johanneshovu, ali objasni da još nema točnu adresu. „Javit ću se kasnije”, kaže upravo kada auto zatutnji prelazeći ostatke stare gume. Hitaju kroz dugački, zakrivljeni tunel, pruge na betonskim zidovima ispod žutih svjetiljki zuje pokraj njih. „Vozi brže”, kaže ona i uhvati se za pretinac ne bi li se zaštitila ako se sudare. Svjetlo bljeska poput stroboskopa preko njezina blijedog, prljavog lica. „Rekla sam mu da ću mu vratiti duplo ako mi može srediti novac i putovnicu... Obećao mi je da će Dantea vratiti njegovoj mami... i ja sam mu vjerovala, daj zamisli, nakon svega što mi je učinio...” Stisnutim se šakama udari u glavu. „Kako sam mogla biti tako jebeno glupa”, kaže tiho. „Samo je htio Dantea... Izmlatio me jednom cijevi i zaključao. Kako sam glupa, ne zaslužujem da živim...” Izađu do vode na drugoj strani Hammarbyledena, prođu ispod vijadukta Nynäsvägen i produže oko Globena. Velika arena leži poput prljavog planeta pokraj nogometnog stadiona. Odmah iza kompleksa poslovnih zgrada nalaze se niske funkcionalne kuće. Uđu u veliko ograđeno područje s industrijskim zgradama i parkiranim prikolicama.

300

Iz velike daljine mogu vidjeti neonski natpis iznad oba traka ceste; na crvenoj pozadini sjaje ledenobijela slova: KLAONICA. Rampe su podignute i oni bučno uđu. „Kamo sada?” pita Joona vozeći uz sivo skladište. Vicky grize usnicu gledajući uokolo: „Ne znam.”

301

119.

NEBO JE TAMNO, ali rasvjeta i natpisi sjaje u tom labirintu industrijske zone. Gotovo su svi poslovi za danas obavljeni, samo u daljini u jednoj poprečnoj ulici kran škripeći i cvileći podiže plavi kontejner na prikolicu. Joona vozi pored prljave kuće s udubljenom reklamnom pločom za odreske za roštilj i približi se nekoliko zelenih limenih zgrada iza zatvorene metalne kapije ispred okretišta. Prođu pokraj zgrade od žute cigle s platoom za utovar i istovar i zahrđaloga kontejnera pa skrenu kod centrale. Nigdje nikoga. Produže u mračniju ulicu s velikim ventilatorima, kantama za smeće i starim kolicima iz supermarketa. Na parkiralištu ispod natpisa „Mesne kobasice za vas” stoji kombi s pornografskim motivom nasprejanim preko jedne strane. Kad prijeđu kotačem preko nakrivljene rešetke na odvodu, zatutnji. Joona skrene lijevo kod izvijene ograde. Nekoliko galebova uzleti s hrpe drvenih sanduka. su.”

„Eno ga! Eno auta!” poviče Vicky. „To je njegov... i prepoznajem kuću, tamo

Ispred velike zgrade boje jetre s prljavim prozorima i metalnim žaluzinama stoji crni kombi s američkom južnjačkom zastavom na stražnjem prozoru. Na drugoj strani ulice uz pločnik parkirana su četiri automobila, jedan uz drugi. Joona prođe pokraj zgrade, skrene lijevo i stane uz ciglenu kuću. Zastavice kompanija na tri stupa lepršaju na vjetru. Joona bez riječi izvadi ključ, oslobodi Vickyinu ruku, pričvrsti lisičine za volan pa izađe iz auta. Ona ga gleda tamnim očima, ali se ne buni. Gleda ga kroz prozor kako trči pod svjetlom ulične rasvjete. Jako puše vjetar, pa pijesak i komadići smeća lete posvuda. Između te dvije zgrade uska je uličica s platoima za utovar, željeznim stepenicama i kontejnerima za otpatke od mesa. 302

Joona dođe do vrata koja mu je pokazala, baci pogled unatrag, ali sve je pusto. U daljini viličar ulazi u hangar. Popne se metalnim stepenicama, otvori vrata, uđe u hodnik sa škripavom plastičnom prostirkom te tiho prođe pokraj tri ureda tankih zidova. U bijeloj tegli s glinenim granulama stoji prašnjavo plastično limunovo drvo. Ostaci svjetlucavih božičnih girlandi vise među granama. Na zidu visi uokvirena dozvola za klaonicu iz 1943., koju je izdao Krizni stožer Stockholm. Na čeličnim vratima na kraju hodnika vise plastificirane upute s pravilima o higijeni i recikliranju. Netko je preko uputa napisao „rukovanje kurcima”. Joona otvori vrata za koji centimetar, osluhne i začuje glasove u daljini. Oprezno zaviri u veliku halu sa strojevima za tranširanje mesa i trakom za automatizirano pakiranje svinjskih polovica. Slabašna se svjetlost odbija o žute podne pločice i klupe od nehrđajućeg čelika. Zakrvavljena plastična pregača viri ispod poklopca kante za smeće. Joona nečujno izvadi pištolj i osjeti gluho treperenje u srcu kad u nosnice uvuče miris sredstva za podmazivanje.

303

120.

S PIŠTOLJEM U RUCI Joona se uvuče unutra i hoda pogrbljen uz velike strojeve. Osjeća slatkasti miris iz odvoda na podu i gumenih prostirki, kad mu sine da centrali nije dao adresu, da su vjerojatno već stigli do područja klaonice, ali bi moglo potrajati prije nego što pronađu Vicky. Odjednom mu još jedno nemilosrdno sjećanje proleti glavom. Sekunde u kojima se odlučuju naši životi stalno prolaze. Vrijeme se sastavlja. Jooni je jedanaest godina i ravnatelj je došao po njega u učionicu, izveo ga u hodnik i rekao mu što se dogodilo ne mogavši zadržati suze. Njegov je tata bio policajac u patroli i ubijen je na zadatku kad je ušao u jedan stan i netko mu je pucao u leđa. Iako je to bilo protiv pravila, ušao je u stan sam. A sada Joona nema vremena pričekati pojačanje. S križnih stropnih greda i cijevi vise pneumatski strojevi za rezanje butova prekriveni slojevima prljavštine. Nečujno napreduje i sada jasnije čuje glasove. „Ne, mora se prvo probuditi”, kaže jedan težak, promukao muški glas. „Pričekaj malo.” Joona prepozna Tobiasov glas, ton nevina dječaka. „Koja ti je to bila jebena ideja?” pita netko drugi. „Tako da bude miran”, kaže Tobias krotko. „Praktički je mrtav”, kaže onaj s promuklim glasom. „Ne mogu ti platiti dok ne znam je l’ mali OK.” „Ostajemo još dvije minute”, kaže treći ozbiljno. Joona se još približi i kada dođe do kraja niza strojeva, odjednom ugleda dječaka. Leži na sivoj deki na podu. Obučen je u plavu zgužvanu majicu, tamnoplave hlače i malene tenisice. Opušteno mu je lice umiveno, ali su kosa i ruke prljave.

304

Pored dječaka stoji krupni muškarac u kožnatom prsluku s golemom trbušinom. Znoj mu curi preko lica, hoda ukrug, češe se po bijeloj bradi i iznervirano uzdiše. Nešto kapne na Joonu. Jedan čep na cijevi nije dobro pričvršćen. Voda kapa i teče preko pločica do odvoda malo dalje. Debeli nemirno hoda po prostoriji, gleda na sat, kap znoja padne mu s nosa. Čučne stenjući pokraj dječaka. „Ajmo ga slikati”, kaže neki drugi muškarac kojeg Joona do sada nije čuo. Joona ne zna što da učini, čini mu se da su tu četvorica muškaraca, ali ne može procijeniti jesu li naoružani. Trebao bi pojačanje. Lice debelog muškarca zasvijetli dok izuvaju Danteove malene tenisice. I malene prugaste čarape završe na podu. Okrugle pete padnu na deku. Kad goleme muškarčeve ruke počnu otkopčavati dječakove traperice, Joona više ne može čekati. Uspravi se iz svog skrovišta. Ne sakrivajući svoju prisutnost, krene uz stolove za rezanje mesa s naoštrenim noževima različite duljine, tvrdoće i nazubljenosti. Pištolj drži usmjeren prema podu. Srce mu očajnički lupa. Joona zna da ne slijedi upute, ali ne može više čekati, samo hoda dugačkim koracima. „Koji kurac”, kaže debeli podigavši pogled. Pusti dječaka, ali ostane klečati. prsa.

„Osumnjičeni ste za sudjelovanje u otmici”, kaže Joona i šutne debelog ravno u

Kapi znoja odlete s muškarčeva lica kad se sruši unatrag od jakog udarca. Padne svom težinom među kante za očišćeno meso, otkotrlja se unatrag preko rešetkastog odvoda, usput sruši kutiju sa štitnicima za uši i zabije se ravno u teški stroj za skidanje kože. Joona čuje kako je netko otkočio pištolj i gotovo odmah osjeti kako mu je cijev prislonjena na leđa, točno između kralježnice i lopatice, brzo i precizno. Stane mirno jer zna da bi mu taj metak prošao ravno kroz srce.

305

Sa strane mu se približava muškarac pedesetih godina u svijetlosmeđoj kožnatoj jakni plave kose svezane u rep. Kreće se gipko poput tjelohranitelja i uperi skraćenu sačmaricu u Joonu. „Ubij ga”, poviče netko. Debeli leži na leđima i dašće. Prevrne se i pokuša uspraviti, ali se spotakne i osloni rukom, a onda se uspravi na nesigurnim nogama i nestane iz Joonina vidnog polja. „Ne možemo ostati ovdje”, prošapće Tobias. Joona u metalu stola i blistavom čeličnom sudoperu iznad kojeg vise cijevi pokuša vidjeti što se događa, ali nemoguće je razaznati koliko je muškaraca iza njega. „Daj pištolj”, kaže jedan mirnim glasom. Joona pusti da mu Tobias uzme pištolj, pomisli da će kolege zasigurno uskoro pronaći ovo mjesto i da ovo nije situacija kad bi trebao riskirati.

306

121.

VICKY BENNET SJEDI NA crveno-smeđu kuću.

PREDNJEM SJEDALU

Joonina auta. Grize suhe usnice i zuri u

Drži ruku na volanu kako joj se lisičine ne bi urezale u zglob. Kad se znala razljutiti ili uplašiti, poslije joj je uvijek bilo teško sjetiti se što se dogodilo. To je kao kad pratiš mrljicu sunca pogledom. Skače okolo i ponekad se titravo zadrži na nekom detalju, a onda nestane. Vicky odmahne glavom, jako stisne oči pa ih ponovno otvori. Ne zna koliko je vremena prošlo otkada je policijski inspektor lijepa glasa otišao. Sako mu je lepršao na vjetru. Možda je Dante već izgubljen, nestao u crnoj rupi koja usisava djecu, djevojčice i dječake. Pokuša se smiriti, ali osjeća da ne može ostati u autu. Jedan štakor polagano hoda po mokrom betonu, zatim nestane u odvodu kanalizacije. Čovjek koji je vozio viličar u daljini prestao je raditi. Zatvorio je visoka vrata hangara, zaključao ih i otišao. Vicky pogleda svoju ruku, sjajni metal koji je drži zatočenom, zveckave karike. Obećala je Danteu da će ga vratiti mami. Vicky zastenje. Kako je mogla ponovno vjerovati Tobiasu? Ako Dante nestane, to je njena krivnja. Pokuša nešto vidjeti kroz stražnje staklo. Vrata su zatvorena, nema nikoga, žuta tkanina potrgane tende njiše se na vjetru. Objema rukama prodrma volan pokušavajući ga istrgnuti, ali to nije moguće. „Jebemu...” Zadihala se i udarila glavom o naslon. 307

Na jednom plakatu o svježemu mesu i švedskim sirovinama netko je na prljavštini nacrtao oči i tužna usta. Policajac bi se već trebao vratiti. Odjednom se začuje jak tresak, glasan poput eksplozije. Eho polako iščezne i ponovno nastupi tišina. Vicky pokuša nešto vidjeti, osvrće se, ali nigdje nema nikoga. Što rade? Srce joj jako udara u grudima. Ovdje se bilo što može dogoditi. Diše sve brže dok misli na osamljeno dijete koje plače od straha u prostoriji punoj nepoznatih muškaraca. Iznenada je to vidjela – nema pojma odakle joj ta slika. Protegne se i pokuša nešto vidjeti kroz prozor, osjeća kako je sve više hvata panika i pokuša izvući ruku iz lisičina. Ne ide. Vuče sve jače i naglo udahne od bola. Metal joj sklizne po dlanu i zapne. Vicky diše kroz nos, nagne se unatrag, odgurne se jednom nogom o volan, drugu stavi na rub lisičina pa se svom snagom baci unatrag. Zavrišti kad joj metal odere kožu i palac se slomi kako bi se ruka oslobodila.

308

122.

PRITISKA CIJEVI NESTANE s Jooninih leđa, koraci se brzo udaljavaju i Joona se polako okrene. Niski muškarac s naočalama u sivom odijelu još se malo udalji. Uperio je crni Glock u Joonu dok mu blijeda lijeva ruka visi uz bok. Joona isprva pomisli da mu je ruka možda ozlijeđena, ali onda shvati da je to proteza. Tobias stoji iza prljave klupe držeći Joonin Smith&Wesson kao da ne zna što bi s njim. Zdesna stoji onaj plavi muškarac s puškom uperenom u Joonu. „Roger”, kaže niski onome s puškom. „Kad ja odem, ti i Micke sredite policiju.” Tobias stoji uza zid buljeći u njega očima crnima od uzrujanosti. Sprijeda im priđe mladić kratke kose u maskirnim hlačama uperivši u Joonu oružje ručne izrade. Riječ je o malom pištolju sastavljenom od dijelova različitog oružja. Joona nema pancirku, ali ako bude prisiljen birati, radije bi da ga pogode iz tog pištolja. Takvi ručno izrađeni pištolji znaju imati jednaku snagu kao obično automatsko oružje, ali je izrada često loša, pa zakažu. Crvena točka podrhtava na Jooninim prsima. Na pištolju je pričvršćen laser kakav su policajci upotrebljavali prije mnogo godina. „Legni na pod s rukama iza vrata”, kaže Joona. Muškarac kratke kose široko se nasmiješi. Crvena točka spusti se s Jooninih prsa pa se ponovno podigne do ključne kosti. „Micke, ubij ga”, kaže Roger još držeći pušku uperenu u Joonu. „Ne smijemo imati svjedoke”, složi se Tobias i nervozno prijeđe rukom preko usta. „Stavi malog u auto”, prigušenim glasom kaže muškarac s protezom Tobiasu pa izađe iz hale. 309

Tobias ne ispušta Joonu iz vida dok prilazi Danteu i bezobzirno ga vuče za kapuljaču preko poda. „Doći ću uskoro”, vikne Joona za njim. Mladić s ručno izrađenim pištoljem po imenu Micke nalazi se oko šest metara od njega. Joona mu se malo približi, samo jedan oprezan korak. „Ne miči se!” zaurla mladić. „Micke”, kaže Joona blago, „ako legneš na pod s rukama iza vrata, neće ti se ništa dogoditi.” „Ubij pandura”, poviče onaj koji se zove Roger. „Ubij ga ti”, prošapće Micke. „Ha?” pita Roger i spusti pušku. „Što si rekao?”

310

123.

MLADIĆ S PIŠTOLJEM RUČNE IZRADE zadihao se. Crvena točka lasera podrhtava na Jooninim prsima, na pola sekunde nestane, a onda se opet vrati i poskakuje. „Vidim da se bojiš”, kaže Joona i približi mu se. „Začepi, samo začepi”, kaže Micke uzmičuči. „Točka podrhtava.” „Daj pucaj, jebote”, zaurla Roger. „Spusti oružje”, nastavi Joona. „Pucaj!” „Ne usuđuje se pucati”, odgovori mu Joona. „Ali ja se usuđujem”, kaže Roger i podigne pušku. „Ja se usuđujem pucati.” „Ne vjerujem u to”, kaže Joona smiješeći se. „Da pucam? Pucat ću!” zaurla on i približi mu se. „To hoćeš?” Roger krene prema Jooni dugačkim koracima. Na lančiću oko vrata ljulja mu se Thorov čekić. Primakne pušku Jooni, stavi prst na okidač i nacilja u njega. „Raznijet ću ti glavu”, sikne. Joona spusti pogled čekajući da mu se muškarac sasvim približi, a onda zamahne rukom, uhvati kratku cijev puške, trgne je prema sebi, zamahne njome i pogodi Rogera kundakom u obraz. Začuje se udarac i glava mu odleti ustranu. Zatetura ravno pred cijev. Joona stoji iza njega, nacilja mu među noge i puca. Zaglušni hitac, oružje odskoči, metak prođe između njegovih nogu i izrazito snažno pogodi Mickea u lijevi zglob. Metak od 258 kuglica sačme prođe mu kroz kost i mišićno tkivo. Stopalo otrgnuto s noge otkotrlja se pod traku za rezanje mesa. Krv prska iz batrljka po podu i Micke zapuca iz svojeg pištolja. Šest metaka pogodi Rogera u prsa i rame. Micke se sruši urlajući. Ostatak hitaca završi na stropu i odbije se od cijevi i greda. Začuje se metalno škljocanje kad se spremnik isprazni, a onda samo promuklo Mickeovo vrištanje. 311

Niski muškarac s protezom dotrči i vidi kako se Roger ruši na koljena i naginje naprijed tako da mu je rep pao preko obraza. Ispružio je ruke da ublaži pad dok mu ujednačeni mlaz krvi teče iz prsa kroz rešetke i dalje u odvod za svinjsku krv. Joona brzo potraži zaklon iza strojeva koji napuhuju svinjska tijela kako bi ih bilo lakše izrezati. Čuje muškarca s Glockom kako ga slijedi, putem šutne jedna kola, koja zazveče. Bučno i živčano diše kroz nosnice. Joona uzmiče, otvori pušku i vidi da je unutra bila samo jedna patrona. Mladić urla upomoć, dahće i vrišti. Samo deset koraka dalje Joona ugleda otvor koji vodi u hladnjaču. Iza požutjelih plastičnih traka vise gusto naslagane svinjske polovice. Pomisli kako sigurno postoje vrata koja vode na ulicu s platoom za utovar na drugom kraju hladnjače.

312

124.

NA ZABATU SMEĐE-CRVENE novine drže otvorenima.

ZGRADE

nalaze se crna metalna vrata koja presavijene

Bijeli limeni natpis kaže: „Larssonova mesnica, kvalitetno meso”. Vicky se približi, spotakne se preko rešetkastog otirača pa otvori vrata. Kad uđe, krv joj kapne s ozlijeđene ruke na novine. Mora pronaći Dantea. To je jedini plan koji ima. Ne šulja se, nego normalno uđe u svlačionicu s drvenim klupicama ispred crvenih, ulubljenih limenih ormarića. Na zidu je zalijepljen plakat nasmiješenog Zlatana Ibrahimovića. Na prozorskoj dasci stoji nekoliko plastičnih držača za šalice na brošuri Udruge proizvođača živežnih namirnica. Krik odjekne kroza zidove. Neki muškarac zove upomoć. Vicky se osvrne po svlačionici, otvori jedan ormarić, izbaci van nekoliko plastičnih vrećica prljavih od pijeska, otvori sljedeći, pa sljedeći, zaviri u kantu za smeće i vidi da među starim vrećicama s duhanom i omotima od slatkiša leži prazna staklena boca soka. Muškarac ponovno viče, ali sada umornije. „Kvragu”, prošapće Vicky, uzme bocu, čvrsto je drži desnom rukom prolazeći kroz druga vrata pa uđe u prohladno skladište s paletama i strojevima za pakiranje. Otrči što tiše može prema velikim garažnim vratima. Kad prođe pored paleta sa zamotanim kartonskim kutijama, učini joj se da je nešto vidjela, te zastane. Gleda uokolo i ugleda sjenu kako se pomiče iza žutog viličara. Tiho udahne, došulja se bliže, uhvati se rukama za viličar pa ga zaobiđe i ugleda muškarca kako sjedi nagnut nad nekim paketom koji leži na deki. „Zlo mi je”, kaže dječji glasić. „Možeš ustati, mali moj?” pita muškarac. Ona zakorači prema njima. Muškarac se okrene i Vicky vidi da je to Tobias. „Vicky? Što ti radiš ovdje?” pita on iznenađeno se smiješeći. 313

Ona mu se približi upitno ga gledajući. „Dante?” pita oprezno. Dječak je pogleda kao da joj ne može dobro vidjeti lice u mračnoj prostoriji. „Vicky, odvedi ga do kombija”, kaže Tobias. „Doći ću za sekundu...” „Ali ja sam...” „Samo učini što kažem, i sve će biti dobro”, prekine je on. „OK”, odgovori ona tiho. „Požuri odvedi malog do auta.” Dječak, siv u licu, ponovno legne na deku. Kapci su mu teški, zatvaraju se. „Morat ćeš ga odnijeti”, uzdahne Tobias. „Dobro”, odgovori Vicky pa priđe Tobiasu i razbije mu bocu na glavi. On isprva samo izgleda iznenađeno, zatetura i spusti se na koljeno. Zapanjeno se pipa po tjemenu gledajući krhotine stakla i krv na rukama. „Koji kurac izvodiš...” Ona mu postrance zareže vrat oštrim vrhom boce, okrene bocu i osjeti njegovu toplu krv na prstima. Bijes koji je ispunjava toliko je snažan da se osjeća opijeno. Bijes gori poput ludila. Zabije bocu još jednom u njega, ovoga puta u desni obraz. „Nisi ga smio ni pipnuti”, zavrišti. Nacilja mu u oči i zamahne bocom. On je uspije uhvatiti za jaknu, privuče je k sebi i udari šakom u lice. Ona padne unatrag i na trenutak joj se sve zacrni pred očima. Dok pada, sjeti se muškarca koji je platio Tobiasu. Sjeti se kako se probudila s užasnim bolom u spolovilu i uništenim jajnicima. Tresne leđima o pod dašćući, ali uspije držati glavu u zraku. Trepne, vid joj se vrati, ustane, zatetura, ali se održi na nogama. Krv joj teče iz usta. Tobias je pronašao dasku s čavlima na podu i pokušava ustati. Lijeva joj ruka gori od bola zbog slomljenoga palca, ali Vicky još uvijek drži ostatke razbijene boce u desnoj ruci. Priđe mu i zabije mu bocu u ispruženu ruku, krv joj curi preko očiju, zabija i zabija nasumce, pogodi ga ravno u prsa i u čelo, ostatak boce razbije se i poreže joj ruku, ali ona nastavi sve dok se Tobias ne sruši i ostane ležati.

314

125.

VICKY VIŠE NEMA SNAGE TRČATI, ali hoda dalje noseći Dantea. Ima osjećaj da će povraćati. Ne osjeća ruke i boji se da bi joj mogao ispasti. Zastane i pokuša ga bolje uhvatiti, ali posrne i svom težinom padne na koljena. Uzdahne i oprezno spusti Dantea na tlo. Ponovno je zaspao. Lice mu je sasvim blijedo, disanje jedva čujno. Moraju otići odavde ili se nekamo sakriti. Sabere se, stisne zube, uhvati ga za jaknu i počne vući prema kontejnerima za smeće. Možda se mogu sakriti iza njih. Dante zacvili i odjednom se zadiše. Ona ga pogladi i vidi kako je na trenutak otvorio oči, ali ih je smjesta opet zatvorio. Do staklenih vrata pokraj visokih garažnih vrata samo je desetak metara, ali ona ga više nema snage nositi. Noge joj drhte od napora. Najradije bi legla pored Dantea i zaspala, ali zna da ne smije. Ruke su joj krvave, ali ništa ne osjeća, više ih uopće ne osjeća. Ispred staklenih vrata vidi se pusta ulica. Spusti se na bok teško dišući, pokuša se koncentrirati, pogleda svoje ruke pa dječaka, makne mu kosu s lica i nagne se nad njega. „Probudi se”, kaže mu. On zatrepće, pogleda njeno krvavo lice i uplaši se. „Ne boj se”, kaže ona. „Ne boli. Je l’ ti kad curila krv iz nosa?” On kimne i obliže usnice. „Dante, ne mogu te nositi, moraš sam hodati, samo malo”, kaže Vicky i osjeti kako joj je glas na rubu plača od premorenosti. „Ja cijelo vrijeme samo spavam”, kaže on i zijevne. „Sad ideš kući, gotovo je...” „Ha?” „Ideš kući mami”, kaže ona i nasmiješi se umornim licem. „Samo moraš malo hodati.” On kimne, prijeđe rukom preko glave i sjedne. 315

U dubini velikog skladišta nešto zvekne na pod. Zvuči kao da se željezne cijevi kotrljaju, a onda stanu. „Ajde, pokušaj ustati”, prošapće Vicky. Ustanu i krenu prema staklenim vratima. Svaki je korak neizdrživ, i Vicky shvati da neće imati snage. Odjednom ugleda plavo svjetlo prvog policijskog vozila. Zatim ih dođe još nekoliko, i Vicky pomisli da su spašeni. „Halo?” viče neki muškarac promuklim glasom. „Halo?” Glas mu odjekuje među zidovima i visokim stropovima. Vicky se vrti i mora stati, ali Dante produži. Ona se nasloni ramenom na hladni metal kontejnera. „Prođi kroz vrata”, kaže prigušenim glasom. Dante je pogleda i počne se vraćati prema njoj. „Ne, izađi. Ja ću odmah doći.” Vidi tri uniformirana policajca kako trče u krivom smjeru prema kući na drugoj strani ceste. Dante ponovno krene prema vratima. Stisne kvaku i vuče, ali ništa se ne događa. „Halo?” muški se glas sada začuje iz veće blizine. Vicky pljune krv na pod, stisne zube, pokuša smireno disati i ponovno krene. „Zapelo je”, kaže Dante drmajući kvaku. Noge joj podrhtavaju, ima osjećaj da će joj koljena popustiti, ali se prisili da napravi taj zadnji korak. Ruka joj gori od bola kad stisne kvaku i povuče vrata. Vrata se ne miču. Gurne ih nogom, ali zaključana su. Pokuša bubnjati po staklu, ali ništa se ne čuje. Vani vidi četiri policijska vozila. Plava svjetlost rotirki prelazi preko fasada i odbija se o prozore. Ona maše, ali nijedan je policajac ne vidi. Po betonskom podu iza njih čuju se teški koraci. Brzo se približavaju. Vicky se okrene i ugleda debelog muškarca u kožnatom prsluku kako im se nasmiješen približava.

316

126.

ISPOD STROPA STOJI ELEKTRIČNA TRAKA na kojoj su gusto obješene svinje. Slatkasti miris mesa prigušen je niskim temperaturama u hladnjaku. Tražeći nekakvo oružje, Joona se pogrbljen kreće među obješenim životinjama, sve dublje unutra. Iz hale sa strojevima dopiru prigušeni krikovi, a onda brza tutnjava. Kroz debelu industrijsku plastiku koja visi na vratima pokuša vidjeti onoga koji ga slijedi. Čini mu se da vidi neku mutnu priliku kod radnih ploha, prvo široku kao četiri osobe, potom ponovno tanku. Približava se, i to brzo. Vidi da nosi pištolj u desnoj ruci. Joona uzmakne, sagne se i pogleda ispod obješenih svinjskih tijela. Malo dalje kod zida stoji bijela kanta, a pored nje cijev i nekoliko prljavih krpa. Cijev bi mogao upotrijebiti. Oprezno se pokuša kretati u tom smjeru, ali mora stati i povući se natrag kad onaj niski muškarac svojom ručnom protezom odmakne tešku plastičnu zavjesu. Joona nepomično stoji i vidi progonitelja u malenim ogledalima na rubovima kromiranog čelika. Vidi ga kako ulazi u hladnjak i drži pištolj u ispruženoj ruci osvrćući se oko sebe. Joona se nečujno približi zidu, sakrije se iza jedne svinje i više ne vidi progonitelja, ali mu još uvijek može čuti korake i disanje. Petnaest metara dalje nalaze se vrata koja vjerojatno vode van na prostor za utovar. Joona bi mogao otrčati između tih obješenih tijela, ali u jednom trenutku, točno ispred vrata, progonitelj bi ga na nekoliko sekundi imao na nišanu. A to je vjerojatno predugo, računa Joona. Čuju se brzi koraci pa teški udarac. Jedna se svinja zaljulja i metalna kuka zaškripi gore gdje je pričvršćena za cijev. Joona se sasvim približi zidu i spusti uz jedan hladnjak. Progoniteljeva sjena pomakne se preko betonskog poda desetak metara dalje. 317

Uskoro više neće imati vremena. Muškarac s protezom ubrzo će ga pronaći. Joona se odvuče ustranu i shvati da je ona cijev na podu plastična. Neupotrebljiva kao oružje. Baš kad se htio odmaknuti, primijetio je da u staroj kanti nešto stoji. Tri odvijača, kliješta i nož kratke, široke oštrice. Joona oprezno izvuče nož iz kante, metal zagrebe po metalu, oštrica sklizne uz kliješta. Pokušava iščitati progoniteljeve pokrete po zvuku njegovih koraka i shvati da se mora povući. Metak zafijuče i uz mljackav zvuk pogodi svinju pola metra od Joonine glave. Koraci mu se ubrzano približavaju, sada trči. Joona legne na pod i otkotrlja se ispod obješenih tijela u sljedeći prolaz od mesa.

318

127.

POLICAJAC JE NENAORUŽAN I UPLAŠEN, razmišlja muškarac i odmakne kosu protezom. Stane i pokuša nešto vidjeti kroz svinjska tijela koja vise. Sigurno je uplašen, ponavlja sam sebi. Sad se skriva, ali on zna da će policajac uskoro pokušati pobjeći kroz vrata koja vode na ulicu. Disanje mu je ubrzano. Zrak je hladan i suh. Tiho se nakašlje, okrene, ponovno pogleda pištolj pa podigne pogled. Mora jako zatreptati. Učinilo mu se da je vidio nešto pokraj zida iza hladnjaka. Potrči uz niz svinja. Ovo mora brzo završiti. Sve što treba učiniti jest uloviti policajca i ustrijeliti ga izbliza. Prvo u trbuh, a onda u sljepoočnicu. Zastane i primijeti da je uzvišenje uz betonski zid prazno, tamo je samo nekoliko krpa na podu i bijela kanta. Naglo se okrene i krene natrag, ali onda ponovno stane i osluškuje. Sve što čuje vlastito je disanje kroz nos. Lijevom rukom odgurne jednu svinju, ali teža je nego što je očekivao. Mora pošteno gurnuti kako bi je zaljuljao. Ponovno osjeti bolove u ruci kad mu se batrljak prisloni na protezu. U kukama zaškripi. Svinja se zaljulja udesno, pa može vidjeti u sljedeći prolaz. Nema kamo pobjeći, razmišlja. Drži ga kao u malom kavezu. Treba samo imati otvorenu liniju prema vratima ako policajac pokuša pobjeći, ali istovremeno držati na oku otvor s plastičnim zavjesama za slučaj da se pokuša povući natrag. Rame ga boli i nakratko spusti pištolj. Zna da riskira gubitak važnih sekundi, ali ruka s pištoljem drhtat će ako bude preumoran. Polagano se prikrade, učini mu se da vidi leđa, brzo podigne pištolj i puca. Osjeti udarac u šaci i prah od paljenja zapeče mu zglobove. Adrenalin mu prostruji krvlju i lice mu se ohladi. 319

Pomakne se ustranu, osjeti kako mu srce ubrzano lupa, ali shvati da je krivo vidio, da to samo jedna svinja ukrivo visi. Sve je otišlo k vragu, pomisli. Mora zaustaviti policajca, ne može mu dopustiti da pobjegne, ne može. Ali gdje je on, majku mu? Gdje je? Na stropu zaškripi, pa pogleda prema željeznim ukrštenim gredama. Ništa se ne vidi. Ustukne i krivo stane, zatetura, ali se ramenom osloni o svinju i osjeti kako mu vlaga hladnog mesa prodire kroz košulju. Meso svjetluca od kapljica kondenzirane vode. Osjeti mučninu. Nešto nije u redu. Obuzima ga panika, ne može ovdje još dugo ostati. Nastavi hodati unatrag, na trenutak vidi sjenu uza zid i podigne pištolj. Odjednom svinje u cijeloj hladnjači počnu podrhtavati. Zatresu se i zamute. Sa stropa se čuje električno zujanje, pokretna traka zaškripi i teška se svinjska tijela pokrenu. Pomiču se u nizu stvarajući hladan vjetar. Muškarac s pištoljem okrene se, pogleda oko sebe, pokušava držati sve kutove pod nadzorom istovremeno i pomisli da ništa nije vrijedno ovoga. Ovo je trebao biti jednostavan posao, kupiti malog Šveđanina kojeg je policija smatrala mrtvim. Dobio bi vrlo dobru cijenu za njega u Njemačkoj ili Nizozemskoj. Ali sada to više nije vrijedno napora. Podrhtavanje naglo stane i svinje se sad polagano ljuljaju. Crvena lampa sjaji na zidu. Policajac je stisnuo gumb za hitno zaustavljanje trake. Ponovno nastupi tišina i nelagoda se proširi poput krvi u vodi. Koji kurac uopće radim ovdje? upita se muškarac. Pokuša mirnije disati, polagano krene prema crvenom svjetlu, pogrbi se da vidi može li što spaziti među svinjskim tijelima i napravi dva koraka naprijed. Vrata prema ulici i dalje su zatvorena. Okrene se kako bi provjerio drugi ulaz, ali tada se visoki policajac odjednom stvori ispred njega. Muškarac osjeti kako mu se trnci šire leđima.

320

128.

JOONA VIDI NISKOG MUŠKARCA kako pokušava uperiti pištolj u njega. Prati njegove pokrete, a onda mu priđe za korak, odgurne mu ruku s pištoljem i usmjeri je ravno gore. Uhvati ga za zglob, izbije mu pištolj iz ruke udarivši njime u svinju i zabije mu nož ravno kroz dlan. Oštrica duboko utone između svinjskih rebara i muškarac zaurla. Joona pusti nož i izmakne se. Muškarac dahće pipajući beživotnim prstima proteze držak noža, ali onda odustane. Zakucan je i shvati da mora stajati sasvim mirno, inače bol postaje neizdrživ. Ruka mu je zakucana visoko iznad glave. Krv mu teče niz ruku i u rukav košulje. I ne pogledavši ga, Joona podigne pištolj s poda i izađe iz hladnjače. U velikoj hali zrak se odjednom čini toplim dok trči uz jedan zid prema vratima kroz koja je Tobias nestao s Danteom. Nabrzinu provjeri pištolj, vidi da je barem jedan okvir još unutra, a vjerojatno i nekoliko u spremniku, otvori zelena metalna vrata i izađe u veliko skladište s robom na paletama i parkiranim viličarima. Svjetlo prodire kroz prljave prozore tik uz strop. Začuje se krkljanje i stenjanje. Joona procijeni smjer i potrči prema velikom kontejneru sa smećem. Plava svjetlost dopire kroz prozor i prelazi preko poda. Podigne pištolj i krene oko kontejnera. Debeli muškarac u kožnatom prsluku kleči tamo leđima okrenut Jooni. Teško stenje udarajući Vickyinom glavom o pod. Malo dalje stisnuo se Dante. Plače tiho i osamljeno. Joona im priđe prije nego što je debeli stigao ustati. Zgrabi mu rukom vrat ispod brade, podigne ga na noge, dalje od Vicky, odgurne ga, udari pištoljem u ključnu kost, gurne unatrag i jako šutne u prsa, tako da muškarac proleti kroz prozor staklenih vrata. Debeli tresne na leđa na ulicu u kiši krhotina i ostane ležati u plavoj svjetlosti. 321

Tri policajca pritrče mu s pištoljima u ruci i upere ih u muškarca koji pipa rukom prsa pokušavajući se uspraviti. „Joona Linna?” pita jedan policajac. Zabulje se u visokog inspektora koji se pojavi u rupi razbijenih vrata dok krhotine stakla još padaju s rubova. „Ja sam samo promatrač”, kaže Joona. Baci Glock na pod i klekne uz Vicky. Ona leži na leđima i teško diše. Ruka joj je čudno iskrivljena. Dante je prestao plakati i zapanjeno gleda Joonu, koji utješno potapša Vicky po obrazu i prošapće joj da je gotovo. Iz nosa joj curi potočić krvi. Joona čučne i drži joj glavu da se ne miče. Ona ne otvara oči i ne reagira na njegove riječi, ali stopala joj se trzaju.

322

129.

MUŠKARAC KOJI JE PAO KROZ STAKLENA VRATA neko je vrijeme ležao na leđima, zatim je sjeo i pokušao otpuzati, ali su ga uhvatila dva policajca, prisilila ga da legne na trbuh i stavila mu lisičine. Prva hitna pomoč koja je stigla pobrinula se da imobiliziraju Vickyinu glavu Schanzovim ovratnikom prije nego što su je podigli na nosila. Joona je izvijestio voditelja operacije o situaciji dok su dvije policijske patrole okruživale zgradu i ulazile s različitih strana. U hladnjači je stajao tihi, blijedi muškarac s desnom rukom prikucanom nožem za svinju koja je visjela s kuke. Policajac koji ga je pronašao pozvao je osoblje hitne pomoći te dobio dopuštenje kolege da izvuče nož. Oštrica je zagrebla svinjsko rebro pa uz uzdah izašla. Muškarac je spustio ruku, pritisnuo je na trbuh protezom, zateturao i sjeo na pod. Muškarac koji je dobio metak u prsa iz pištolja ručne izrade bio je mrtav. Mladić koji je držao oružje i ispalio metak kad mu je Joona raznio stopalo bio je još živ. Nije iskrvario jer je zamotao remen ispod koljena. Kad je policija stigla do njega s podignutim pištoljima, samo je slabašnom gestom pokazao na svoje odrezano stopalo koje je ležalo ispod radne plohe u lokvi krvi. Posljednji kojeg su pronašli bio je Tobias Lundhagen, koji se sakrio među smećem u mraku skladišta sa svojim unakaženim licem. Jako je krvario, ali rane nisu bile opasne po život, samo će ostati unakažen. Pokušao se uvući dublje u smeće i kad su ga policajci izvukli za noge, drhtao je od straha.  Ravnatelja policije Carlosa Eliassona već su obavijestili o razvoju događaja u klaonici kad ga je Joona nazvao iz vozila hitne pomoći. „Jedan mrtav, dva ozbiljno i tri lakše ozlijeđena”, izrecitirao je Carlos. „Ali djeca su živa, uspjela su...” 323

„Joona”, uzdahne on. „Svi su rekli da su se utopila, ali ja sam...” „Znam. Bio si u pravu, potpuno”, prekine ga Carlos. „Ali ti si pod internom istragom i dobio si drukčije naredbe.” „Znači, trebao sam sve samo pustiti?” pita Joona. „Da.” „Nisam mogao.” Sirena utihne i vozilo naglo skrene kroz kapiju hitne pomoći bolnice Soder. „Tužiteljica i njeni ljudi vodit će ispitivanja, a ti si od sada na bolovanju i isključen iz svega.” Jooni se čini da će interna istraga sada biti još gora i da će možda podići i optužnicu protiv njega, ali trenutačno osjeća samo nevjerojatno olakšanje što je taj dječačić istrgnut iz pandži vukova. Kad stignu do bolnice, sam izađe iz vozila, ali onda mu narede da legne na nosila. Brzo ga prebace do sobe za pregled. Dok ga pregledavaju i premataju mu rane, pokuša saznati kakvo je stanje Vicky Bennet i umjesto da pričeka da dođe na red za rendgen, potraži liječnicu odgovornu za Vicky. Doktorica Lindgren vrlo je niska žena koja stoji i namršteno promatra automat za kavu. Joona joj objasni da mora znati može li Vicky već danas biti ispitana. Žena ga sasluša ne pogledavši ga u oči. Stisne gumb na kojem piše „mocca”, pričeka da joj se čaša napuni pa kaže da je napravila hitnu kompjutorsku tomografiju Vickyina mozga kako bi dijagnosticirala ima li kakvih unutarnjih krvarenja. Pretrpjela je ozbiljan potres mozga, ali živci su, srećom, ostali netaknuti. „Vicky mora ostati u bolnici pod nadzorom, ali ustvari nema nikakvih razloga da je se ne bi moglo ispitati već sutra ujutro ako je važno”, objasni mu žena i ode noseći svoju kavu. Državna tužiteljica Susanne Öst iz Sundsvalla vozi dolje prema Stockholmu. Odlučila je da će pritvoriti tu uhvaćenu djevojku. Već sutradan u osam ujutro namjerava održati uvodno ispitivanje Vicky Bennet, petnaestogodišnjakinje osumnjičene za dva ubojstva i otmicu.

324

130.

JOONA LINNA PROĐE NIZ HODNIK, legitimira se i pozdravi mladog policajca koji stražari ispred vrata sobe broj 703 u bolnici Söder u Stockholmu. Vicky sjedi u bolničkom krevetu. Zavjese su razgrnute i lice joj je puno tamnih rana i modrica. Glava joj je zamotana zavojem, a ruka sa slomljenim palcem u gipsu. Uz prozor stoji Susanne Öst, tužiteljica iz Sundsvalla, uz još jednu ženu. Bez pozdrava Joona ode ravno do Vicky i sjedne na stolac ispred kreveta. „Kako si?” pita. Ona ga pogleda mutnim očima i pita: „Je l’ se Dante vratio mami?” „Još uvijek je u bolnici, ali mama je došla, cijelo vrijeme je uz njega.” „Je l’ ozlijeđen?” „Ne.” Vicky kimne pa se zagleda preda se. „A kako si ti?” pita Joona ponovno. Ona ga pogleda, ali ne stigne odgovoriti jer se tužiteljica nakašljala. „Morat ću zamoliti Joonu Linnu da odmah napusti sobu”, kaže. „Upravo si me zamolila”, odgovori Joona ne skidajući pogled s Vicky. „Ti nemaš nikakve veze s ovom istragom”, kaže Susanne povišenim glasom. „Postavit će ti puno pitanja”, objasni Joona Vicky. „Hoću da ti budeš tu”, kaže ona tiho. „Ne mogu”, odgovori Joona iskreno. Vicky nešto promrmlja sebi u bradu pa pogleda Susanne Öst: „Neću govoriti ako Joona ne bude tu”, kaže tvrdoglavo. „Može ostati ako bude tiho”, odgovori tužiteljica. Joona promatra Vicky pokušavajući shvatiti kako funkcionira. Dva ubojstva golemi su teret za dušu. 325

Svi njezini vršnjaci već bi se slomili, rasplakali i sve priznali, ali ova je djevojčica izvana tvrda poput kristala. Nikoga ne pušta unutra. Brzo se udruži s nekim, ali ustvari se ne otkriva i uvijek ima kontrolu nad situacijom. „Vicky Bennet”, počne tužiteljica smiješeći se. „Dakle ja sam Susanne i razgovarat ću s tobom, ali prije nego što počnemo, htjela bih ti reći da ću snimati sve što ćeš reći kako bismo sve zapamtili za poslije... i da ne moram puno zapisivati, što je baš zgodno jer sam inače prilično lijena...” Vicky je ne gleda i uopće ne reagira na njene riječi. Susanne malo pričeka i dalje se smiješeći pa izvergla vrijeme, datum i osobe koje se nalaze u sobi. „Tako se obično radi prije nego što počnemo”, objasni. „Jesi li shvatila uopće tko smo mi?” pita je ona druga žena. „Ja sam Signe Ridelman, tvoja pravna zastupnica.” „Signe je ovdje da ti pomogne”, kaže tužiteljica. „Znaš li što je pravna zastupnica?” pita ona. Vicky gotovo neprimjetno kimne. „Trebam odgovor”, kaže Signe strpljivo. „Razumijem”, odgovori Vicky tiho i odjednom se široko nasmiješi. „Što je smiješno?” pita tužiteljica. „Ovo”, kaže Vicky, polagano izvuče tanku infuziju iz vene, a onda samo gleda tamnu krv koja joj teče niz blijedu ruku.

326

131.

U TIŠINI SE JASNO ČUJE grebanje ptice koja je upravo sletjela na prozor. Neonske svjetiljke na stropu tiho zuje u bolesničkoj sobi. „Zamolit ću te da mi ispričaš što se dogodilo u određenim situacijama”, kaže Susanne Öst. „I htjela bih da se držiš istine.” „I samo istine”, prošapće Vicky spuštena pogleda. „Prije devet dana... usred noći napustila si svoju sobu u domu Birgittagården”, počne tužiteljica. „Sjećaš li se toga?” „Nisam brojila dane”, kaže djevojčica tiho. „Ali sjećaš se da si napustila dom usred noći?” „Da.” „Zašto?” pita Susanne Öst. „Zašto si napustila dom usred noći?” Vicky polako vuče končić iz zavoja oko ruke. „Jesi li to i prije činila?” pita Susanne. „Što?” „Napuštala dom usred noći?” „Ne”, kaže Vicky kao da se dosađuje. „Zašto si to onda učinila?” Ne dobivši odgovor, tužiteljica se samo strpljivo nasmiješi pa je pita blažim glasom: „Zašto si bila budna usred noći?” „Ne sjećam se.” „Ako se vratimo još nekoliko sati unatrag sjećaš li se što se onda dogodilo? Svi su otišli na spavanje, ali ti si budna što si radila?“ „Ništa.” „Nisi ništa radila, a onda si odjednom napustila dom usred noći – zar ti to ne zvuči malo čudno?” 327

„Ne.” Vicky bulji kroz prozor. Puše vjetar i oblaci koji prolaze nebom zaklanjaju sunce. „Hoću da mi kažeš zašto si napustila dom”, kaže Susanne ozbiljnijim glasom. „Jer neću biti zadovoljna dok mi ne ispričaš što se dogodilo. Zar ne shvaćaš?” „Ne znam što hoćeš da kažem”, odgovori Vicky tiho. „Možda ti je to teško, ali svejedno mi moraš ispričati.” Djevojčica uperi pogled u strop, usnice joj se malo pomaknu kao da traži riječi, a onda kaže upitnim tonom: „Ubila sam...” Utihne i pipka cjevčicu u ruci. „Nastavi”, kaže Susanne napetim glasom. Vicky obliže usnice i odmahne glavom. „Najbolje ti je da kažeš”, kaže Susanne. „Rekla si da si ubila...” „Da, točno... Ubila sam jednu dosadnu muhu u sobi i...” „Ma daj... Oprosti, ispričavam se... Ali nije li čudno da se sjećaš da si ubila muhu, a ne sjećaš se zašto si napustila dom usred noći?”

328

132.

TUŽITELJICA I SIGNE RIDELMAN zatražile su kratku stanku i nakratko napustile sobu. Sivo jutarnje svjetlo pada kroz prozore isprugane prljavštinom, a bijelo nebo zrcali se na stalku za infuziju i kromu uzglavlja kreveta. Vicky Bennet sjedi na visokom bolničkom krevetu i tiho opsuje. „Bome, baš”, kaže Joona i sjedne na stolac uz krevet. Ona ga pogleda i nakratko se nasmiješi. „Cijelo vrijeme mislim na Dantea”, kaže tiho. „Bit će dobro.” Upravo je htjela još nešto reći, kad se vrate tužiteljica i pravna zastupnica. „Priznala si da si pobjegla iz doma usred noći”, energično kaže tužiteljica. „Usred noći. Ravno u šumu. To nije nešto uobičajeno. Imala si razlog za bijeg – zar ne?” Vicky spusti pogled, obliže usnice, ali ne kaže ništa. „Odgovori”, kaže tužiteljica povišenim glasom. „Tako je najbolje.“ „Da...” „Zašto si pobjegla?” Djevojčica slegne ramenima. „Učinila si nešto o čemu ti je teško govoriti – zar ne?” Vicky snažno protrlja lice. „Moram ti postaviti ova pitanja”, kaže Susanne. „Tebi je to naporno, ali ja znam da ćeš se bolje osjećati kad priznaš.” „Stvarno?” „Da.” Ona slegne ramenima, podigne glavu, pogleda tužiteljicu u oči i pita: „Što da priznam?” „To što si učinila te noći.“ 329

„Ubila sam muhu.“ Tužiteljica naglo ustane i bez riječi izađe iz sobe.

330

133.

U OSAM I PETNAEST UJUTRO Saga Bauer otvori vrata tužiteljeva ureda u državnoj jedinici za policijske slučajeve. Mikael Båge, koji je odgovoran za internu istragu, pristojno ustane. Sagina je kosa još vlažna od tuširanja i dugačke plave kovrče sa šarenim upletenim vrpcama svjetlucajući joj padaju niz leđa i preko uskih ramena. Ima flaster preko nosa, ali je zapanjujuće lijepa. Saga je već otrčala deset kilometara i odjevena je, kao i obično, u majicu s kapuljačom boksačkoga kluba Narva, izblijedjele traperice i tenisice. „Saga Bauer?” pita interni istražitelj uz velik, neobičan osmijeh. „Da”, odgovori ona. On joj priđe, prijeđe rukama preko sakoa i pruži joj ruku. „Oprosti”, kaže joj. „Ali... Ma, svejedno, sigurno si to već čula... Ali da sam barem dvadeset godina mlađi.” Mikael Båge zarumenio se, sjeo i malo otpustio kravatu prije nego što je ponovno pogledao Sagu. Vrata se otvore i u ured uđe tužitelj Sven Wiklund. Pozdravi ih oboje, stane ispred Sage, oklijeva kao da će nešto reći, ali onda samo kimne, stavi na stol vrč s vodom i tri čaše pa sjedne. „Saga Bauer, inspektorica u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji”, počne Mikael Båge i ne može suspregnuti osmijeh. „Možda je najbolje da to kažem, da završimo s tim”, kaže tužitelj Sagi. „Ali izgledaš kao princeza s Bauerovih slika.” Nakratko utihne pa si natoči vode. „Pozvana si ovamo na svjedočenje”, nastavi i kucne po fasciklu. „Zato što si bila na tom zadatku.” „Što želite znaci?” pita ona ozbiljno. „Prijava protiv Joone Linneje... Sumnjiče ga da je upozorio...” 331

„Ma taj Göran Stone je kreten”, prekine ga ona. „Nemoj se odmah ljutiti”, pokuša Mikael Båge. Saga se dobro sjeća kako su ona i Joona došli do tajne akcijske grupe ekstremne ljevice. Daniel Marklund, stručnjak Brigade za hakiranje i prisluškivanje, dao im je informaciju zahvaljujući kojoj su uspjeli spasiti život Penelope Fernandez. „Znači, ti ne smatraš da je akcija sigurnosne policije propala?“ „Smatram, ali ja sam ta koja je upozorila Brigadu.” „Ovdje se radi o prijavi...” „Joona je najbolji policajac u Švedskoj.” „Lijepo je što si lojalna, ali podići ćemo optužnicu protiv...” „Ma goni se k vragu”, zaurla Saga. Ustane i prevrne stol. Čaše i vrč odlete na pod, voda i krhotine prsnu preko cijele sobe. Istrgne fascikl Mikaelu Bågeu iz ruku, istrese sve papire, zgazi ih, izađe iz ureda i tako jako zalupi vrata da se prozor otvori. Saga Bauer stvarno izgleda kao princeza iz bajke, ali osjeća se samo kao inspektorica Sigurnosne, što i jest. Jedna je od najboljih u streljaštvu u udruzi izvan specijalne jedinice i boksačica profesionalnog ranga.

332

134.

SAGA JOŠ UVIJEK TIHO PSUJE dok izlazi na most Kungsbron. Prisili se da uspori korak i nastoji se smiriti. Zazvoni joj mobitel u džepu jakne. Zastane, pogleda zaslon i javi se kad vidi da je to njen šef iz Sigurnosne. „Dobili smo upit iz Državne kriminalističke policije”, kaže Verner svojim dubokim basom. „Čuo sam se s Jimmyjem i Janom Petterssonom, ali nijedan od njih to ne može preuzeti... Ne znam bi li Göran Stone odgovarao, ali...” „O čemu se radi?” pita ona. „Ispitivanje maloljetnice... Psihički je nestabilna i voditeljica preliminarne istrage treba nekoga tko je educiran u tehnikama ispitivanja i ima iskustva...” „Jasno mi je da si pitao Jimmyja”, kaže Saga i čuje kako joj je glas oštar od živčanosti. „Ali zašto Jana Petterssona? Zašto pitaš Jana Petterssona prije nego što si pitao mene? I Göran... Kako možeš uopće pomisliti da bi on...” Saga se prisili da ušuti. Osjeća kako se oznojila nakon one provale bijesa maloprije. „Hoćeš se sada početi svađati?” uzdahne Verner. „Pa, jebemu, ja sam ta koja je otišla u Pullach na stručno osposobljavanje i...” „Molim te...” „Nisam gotova”, prekine ga ona. „Sjećaš se valjda da sam bila prisutna na unakrsnom ispitivanju Muhammeda al-Abdalyja.” „Ali nisi ga vodila.” „Ne, ali sam ga navela da... Ma, zaboravi.” Prekine vezu i pomisli kako će sutra dati otkaz, kad joj mobitel ponovno zazvoni. „OK, Saga”, kaže Verner polagano. „Možeš pokušati.” „Nemoj me”, vrisne ona i prekine vezu.

333

 Carlos se trgnuo i rasuo hranu za ribe po stolu kad je Anja naglo otvorila vrata. Počeo je skupljati suhe mrvice rukama, kad mu je zazvonio telefon. „Molim te, uključi zvučnik”, zamoli je. „Verner je”, kaže Anja i stisne gumb. „Bok-bok”, kaže Carlos veselo i istrese ruke u akvarij. „Opet ja... Oprosti što je malo potrajalo.” „Nema problema.” „Čuj, Carlos, sve sam prekopao, ali, nažalost, posudio sam svoje najbolje dečke Alexu Allanu u The Joint Intelligence Committee”, kaže ravnatelj Sigurnosnoobavještajne agencije i nakašlje se. „Ali postoji jedna žena... Mislim da si je i upoznao, Saga Bauer... Ona bi mogla biti prisutna...” Anja se nagne prema telefonu i obrecne se: „Što, da bude prisutna i da lijepo izgleda, je l'?” „Halo?” kaže Verner. „S kim to razgovaram...” „Ma daj šuti!” sikne Anja. „Poznajem Sagu Bauer i mogu reći da Sigurnosna ne zaslužuje jednu tako dobru...” „Anja”, kaže Carlos, brzo prijeđe rukama preko hlača i pokuša stati između nje i telefona. „Sjedni”, zaurla Anja. Carlos sjedne dok Verner slabašnim glasom govori: „Već sjedim...” „Da si odmah nazvao Sagu i ispričao se”, kaže Anja ozbiljno u telefon.

334

135.

POLICAJAC KOJI STRAŽARI ISPRED SOBE pogleda iskaznicu Sage Bauer te se jako zarumeni. Kaže da će se pacijentica uskoro vratiti i pridrži joj vrata sobe 703. Saga uđe i stane ispred dvije osobe koje čekaju u praznoj sobi. Kreveta nema, ali stalak za infuziju još je tu. „Oprosti”, kaže joj žena u sivom sakou. „Da”, odgovori Saga. „Jesi li ti Vickyina prijateljica?” Prije nego što Saga stigne odgovoriti, vrata se otvore i uđe Joona Linna. „Joona”, kaže ona s olakšanjem i uz osmijeh se rukuje s njim. „Mislila sam da si isključen iz svega.” „I jesam”, potvrdi on. „To je lijepo čuti”, kaže ona. „Interna istraga dobro obavlja svoj posao”, kaže on i nasmiješi se tako da mu se na obrazima pojave jamice. Tužiteljica Susanne Öst priđe Sagi s upitnim izrazom lica. „SOA?” pita. „Mislila sam da možda... Mislim, tražila sam...” „Gdje je Vicky Bennet?” pita Saga. „Liječnica je htjela ponoviti kompjutorsku tomografiju”, kaže Joona, ode do prozora i pogleda van leđima okrenut sobi. „Jutros sam odlučila da zadržimo Vicky Bennet”, kaže joj tužiteljica. „Ali, naravno, bilo bi dobro dobiti priznanje prije nego što započnemo proces.” „Namjeravate podići tužbu?” iznenađeno će Saga. „Čujte”, kaže Susanne odmjereno, „ja sam bila tamo, vidjela sam tijela. Vicky Bennet ima petnaest godina i u ligi je koja je daleko od popravnog doma zatvorenog tipa.” Saga se skeptično nasmiješi: 335

„Ali zatvor...” „Nemojte ovo krivo shvatiti”, prekine je tužiteljica, „ali računala sam na nekog iskusnog voditelja istrage.” „To mi je jasno”, kaže Saga. „Ali dat ću vam priliku, hoću. Smatram da je tako ispravno.” „Hvala”, odgovori Saga tiho. „Ovdje sam već pola dana i mogu vam reći da ovo nije obično ispitivanje”, kaže Susanne Öst i duboko udahne. „U kojem smislu?” „Vicky Bennet se ne boji – čini se da voli odmjeravanje snaga.” „A vi?” pita Saga. „Volite li vi odmjeravanje snaga?” „Nemam vremena za njene igrice, a ni za vaše”, kaže tužiteljica strogo. „Sutra ću na sudu podnijeti zahtjev za zatvorsku kaznu za nju.” „Nakon što sam čula uvodno ispitivanje, ne mogu reći da mislim da se Vicky Bennet igra”, kaže Saga. „Ma samo se igra”, kaže tužiteljica. „Ne mislim tako, ali ubojstva mogu biti traumatična čak i za ubojicu i tada sjećanja postanu nestabilna.” „I što ste u Sigurnosnoj naučili da tada treba učiniti?” „Voditelj ispitivanja treba biti vođen pretpostavkom da svi žele priznati i biti shvaćeni”, odgovori Saga ne obraćajući pozornost na provokativni ton Susanne Öst. „I to je sve?” pita tužiteljica. „Ja obično mislim da je priznanje povezano s osjećajem moći, zato što onaj koji priznaje ima moć nad istinom”, nastavi Saga prijateljski. „Zato prijetnja ne pali, nego ljubaznost, poštovanje i...” „Samo nemojte zaboraviti da je osumnjičena za dva vrlo brutalna ubojstva.” Iz hodnika se začuju koraci i škripa kotačića kreveta.

336

136.

DVIJE MEDICINSKE SESTRE uvezu Vicky Bennet u sobu. Lice joj je jake natečeno. Obrazi i čelo puni su crnih rana. Ruke su joj zamotane, a palac u gipsu. Stave krevet na mjesto i premjeste vrećicu s infuzijom na stalak Vicky leži na leđima otvorenih očiju. Ne obraća pozornost na oprezne pokušaje sestara da razgovaraju s njom. Izraz lica joj je ozbiljan, a kutov usana malo spušteni. Podignu ograde na stranama kreveta, ali je ne zavežu remenjem. Prije nego što sestre napuste sobu i vrata se zatvore, Saga uspije vidjeti da u hodniku stražare dva policajca. Saga pričeka da je djevojčica pogleda i tek onda priđe krevetu. „Ja sam Saga Bauer, došla sam ti pomoći da se prisjetiš proteklih dana.“ „Jesi i ti psihologica ili što?” „Inspektorica.” „Policajka?” „Da, Sigurnosno-obavještajna služba”, odgovori Saga. „Ti si najljepša osoba koju sam vidjela u životu.” „Lijepo od tebe što to kažeš.” „Znala sam porezati lijepa lica”, nasmiješi se Vicky. „Znam”, odgovori Saga mirno. Izvadi mobitel i uključi ga da snima razgovor. Brzo kaže datum, vrijeme i mjesto. Kaže tko je prisutan, okrene se prema Vicky, neko je vrijeme promatra pa kaže: „Tebi su se dogodile užasne stvari”, kaže sasvim iskreno. „Vidjela sam u novinama”, odgovori Vicky i par puta proguta knedlu. „Vidjela sam sebe i Dantea... i pročitala sam svašta o sebi.” „Jesi se prepoznala u tome što su napisali?” „Ne.” „Ispričaj mi onda svojim riječima što se dogodilo.” 337

„Trčala sam i hodala i smrzla se... smrzavala se.” Vicky upitno pogleda Sagu u oči, obliže usnice i izgleda kao da se pokušava prisjetiti nečega što bi potvrdilo to što je rekla ili laži koje bi objasnile riječi. „Ne znam ništa o tome zašto si trčala, ali ako mi želiš reći, poslušat ću te”, kaže Saga polagano. „Neću”, promrmlja Vicky. „Ali da počnemo s danom ranije”, nastavi Saga. „O tome nešto znam, znam da ste ujutro imali nastavu, ali poslije...” Vicky zatvori oči i nakon nekog vremena kaže: „Bilo je kao i obično, standardna nastava i dosadni zadaci.” „Zar nemate obično neke aktivnosti poslijepodne?” „Elisabet nas je odvela do jezera... Lu Chu i Almira su se kupale gole, to se ne smije, ali one su takve”, kaže Vicky uz mali osmijeh. „Elisabet se naljutila na njih i onda su se sve počele skidati.” „Ali ti nisi?” „Ne... a nisu ni Miranda ni Tuula”, odgovori Vicky. „Što ste vi radile?” „Malo smo probale kakva je voda i gledale smo cure koje su se igrale.“ „Što je Elisabet radila?” „I ona se skinula gola i kupala se”, nasmiješi se Vicky. „A što su radile Tuula i Miranda?” „Sjedile su i nabacivale se češerima.” „A Elisabet se kupala s curama.” „Plivala je onako kako stare babe plivaju.” „A ti? Što si ti radila?” „Ja sam se vratila do kuće”, odgovori Vicky. „Kako si se osjećala te večeri?” „Dobro.” „Dobro si se osjećala? Zašto si se onda išla ozlijediti? Razrezala si ruke i trbuh.”

338

137.

TUŽITELJICA JE SJELA NA STOLAC i koncentrirano prati ispitivanje. Saga promatra Vickyino lice, kako se u sekundi smračilo i postalo hladno. Vidi kako su joj se kutovi usana malo spustili i pogled se sledio. „Pročitala sam da se režeš po rukama”, objasni joj Saga. „Da, ali to nije bilo ništa... Sjedile smo i gledale televiziju i ja sam počela žaliti samu sebe, pa sam se malo razrezala krhotinom šalice... Morala sam otići do ambulante i tamo su me previli. To volim. Jer Elisabet je nježna i zna da trebam mekane gaze oko ruku, mislim, oko zglobova... Jer mi se poslije uvijek gadi kad pomislim na otvorene žile...” „Zašto si žalila samu sebe?” „Trebala sam razgovarati s Elisabet, ali ona je rekla da nema vremena.” „O čemu si htjela razgovarati?” „Ne znam, ničemu, samo je bio na meni red za razgovor, ali vrijeme je izgubljeno zato što su se Miranda i Tuula svađale.” „To zvuči nepošteno”, kaže Saga. „I zato sam žalila samu sebe, pa sam se razrezala i dobila zavoje.” „Pa si onda ipak bila malo nasamo s Elisabet.” „Da”, nasmiješi se Vicky. „Jesi ti Elisabetina miljenica?” „Ne.” „Tko je njena miljenica?” Vicky odjednom naglo zamahne rukom, ali Saga samo odmakne glavu ustranu, i ne mičući tijelo. Vicky ne može shvatiti što se dogodilo, kako ju je mogla promašiti i kako to da joj je policajka stavila ruku na obraz, sasvim nježno. „Jesi li umorna?” pita Saga držeći utješno dlan na njezinu obrazu. Vicky je gleda i neko vrijeme pusti da je tako drži, a onda naglo okrene glavu. 339

„Obično uzimaš trideset miligrama Zyprexe prije spavanja”, nastavi Saga nakon nekog vremena. „Da.” Vickyin je glas monoton i odbojan. „U koliko sati?” „Deset.” „Možeš li onda spavati?” „Ne.” „Koliko sam shvatila, nisi spavala cijele te noći.” „Neću više razgovarati”, kaže Vicky, teško nasloni glavu na jastuk i zatvori oči. „Za danas je dovoljno”, kaže njena zastupnica i ustane. „Imamo još dvadeset minuta”, pobuni se tužiteljica. „Moja klijentica treba odmor”, kaže Signe Ridelman i priđe Vicky. „Umorna si, zar ne? Hoćeš da im kažem da ti donesu nešto za jelo?” Pravna zastupnica razgovara s klijenticom dok tužiteljica stoji uz prozor i preslušava poruke sa svoje telefonske sekretarice bezizražajna lica. Saga je upravo htjela isključiti snimanje, kad joj se pogled slučajno sretne s Jooninim, pa se zaustavi. Prije nego što bez riječi napusti sobu, oči su mu neobično sive, kao led kad se snijeg otopi u proljeće. Saga zamoli zastupnicu da pričeka, zatim slijedi Joonu van, prođe pokraj stražara i malo dalje u hodnik. On je čeka uz metalna vrata koja vode do stubišta s izlazima za slučaj nužde. „Jesam nešto propustila?” pita ona. „Vicky je spavala u krevetu u krvavoj odjeći”, kaže joj Joona tiho. „Što?” „To ne piše u izvještaju istrage.” „Ali ti si to vidio?” „Da.” „Znači, spavala je poslije ubojstva?” pita Saga. „Nisam dobio pristup laboratorijskim nalazima, ali moja je pretpostavka da se predozirala lijekom zato što se loše osjećala. Čovjek bi pomislio da to pomaže, ali ustvari nije tako, samo postaješ sve nemirniji, i na kraju bijesan. Još uvijek ništa ne znamo, ali možda se htjela osvetiti Mirandi zato što joj je oduzela njeno vrijeme za 340

razgovor s Elisabet, možda je bila ljuta na Elisabet jer je dopustila Mirandi da to učini, možda se radi o nečemu sasvim drugom...” „Ali ti misliš da je moguć scenarij da je ubila Elisabet, uzela njene ključeve, otključala sobu za izolaciju, ubila Mirandu i zaspala?” „Da, zato što tragovi u sobi za izolaciju pokazuju dvije strane, i strašno nasilje i gotovo melankoličnu pažnju.” Joona gleda ravno u Sagu, ali pogled mu je težak i zamišljen. „Kad je Miranda bila mrtva, bijes se primirio”, kaže. „Pokušala je uljepšati Mirandino tijelo, polegla je na krevet i pokrila joj oči rukama. Nakon toga se vratila u svoju sobu upravo kada se učinak lijeka promijenio, to su teški lijekovi... i shrvao ju je umor.”

341

138.

KAD SE SAGA VRATI U SOBU, tužiteljica joj pokuša objasniti da je preostalih petnaest minuta prekratko da bi mogla dobiti išta vrijedno. Saga samo kimne kao da se slaže pa ode do podnožja kreveta. Pravna zastupnica upitno je pogleda. Naslonivši se rukama na sjajni metal podnožja kreveta, Saga čeka dok Vicky ne podigne svoje ozlijeđeno lice i pogleda je. „Mislila sam da si bila budna cijele noći”, počne Saga vrlo polagano. „Ali Joona kaže da si spavala u svom krevetu prije nego što si napustila dom.” Vicky odmahne glavom i zastupnica se pokuša umiješati: „Ispitivanje je za danas završeno i...” Vicky nešto prošapće i počeše krastu na obrazu. Saga razmišlja kako da je navede da ispriča što je slijedilo. Ne treba puno toga reći, samo nekoliko iskrenih riječi o bijegu kroz šumu i otmici dječaka. Zna da ako je voditelj ispitivanja uspije navesti da što više govori kako je došlo do zločina, veća je šansa da će sve ispričati. „Joona je rijetko u krivu”, kaže Saga i nasmiješi se. „Bio je mrak i ležala sam u krevetu kad su svi vikali i lupali vratima”, prošapće Vicky. „Ti ležiš u krevetu dok svi viču”, kaže Saga i kimne. „Što misliš, što onda radiš?” „Bojim se, to prvo, srce mi jako i brzo lupa, ležim ispod pokrivača i ne mičem se”, kaže Vicky ne gledajući nikoga posebno. „Skroz je mrak... ali onda osjetim da sam mokra... Mislim da sam se upišala ili dobila menstruaciju ili tako nešto... Buster laje, Nina viče nešto o Mirandi, ja upalim svjetlo i vidim da sam sva krvava.” Saga se prisili da je ne pita ništa o krvi i ubojstvima, da ne pokuša forsirati priznanje, nego je samo pusti da govori. „I ti vičeš?” pita neutralno.

342

„Mislim da ne, ne znam, nisam mogla misliti”, nastavi Vicky. „Samo sam htjela otići što dalje od svega toga, nestati... Spavam obučena... Uvijek spavam obučena... I zato samo uzmem torbu, obujem cipele, skočim kroz prozor i pobjegnem ravno u šumu... Bojim se i hodam što brže mogu, i nebo postaje sve svjetlije, i nakon nekoliko sati lakše je vidjeti među drvećem. Samo hodam i odjednom vidim jedan auto... skoro nov, napušten, vrata su otvorena i ključevi su tamo... Znam voziti, cijelo sam ljeto vozila... i zato samo upadnem u auto i krenem... I onda osjetim kako sam užasno umorna, noge mi drhte... Pomislim kako ću otići u Stockholm i pokušati nabaviti neku lovu da mogu otputovati jednom prijatelju u Čile... Odjednom nešto lupi, auto se zavrti i udari sa strane u nešto... bum, i onda je tiho... Probudim se, krv mi teče iz uha i pogledam gore, sve je puno krhotina stakla, zabila sam se u vražji semafor, ne kužim kako, nema stakla ni na jednom prozoru, kiša mi pada ravno u auto... Motor još uvijek radi i živa sam... Ruka mi ode na mjenjač, krenem u rikverc i nastavim voziti... Kiša mi pada po licu i onda čujem kako netko plače, okrenem se i vidim da iza u sjedalici sjedi neko dijete... mali dječak. Totalno nenormalno, ne znam otkuda se on stvorio... Vičem mu da začepi. Skoro da se ništa ne vidi, ali baš kad sam skrenula da prijeđem most, vidim plavo svjetlo s druge strane rijeke... Uspaničim se, okrenem volan i sletimo s ceste. Prebrzo idemo, ravno niz obalu, kočim, ali auto svejedno ode ravno u vodu i udarim licem o volan. Voda mi prijeđe preko glave i uđe u auto, i samo tonemo u rijeku... Mrak je, tonemo, ali ja sam pronašla zrak ispod krova i otpužem do dječaka, odvežem ga i izvučem cijelu sjedalicu kroz prozor, već smo duboko u vodi, ali sjedalica pluta i vuče nas prema površini, voda nas je odnijela do druge obale... Skroz smo mokri, nema moje torbe ni cipela, ali idemo...” Vicky utihne da uzme zraka. Saga krajičkom oka primijeti kako se tužiteljica pomaknula, ali ne skida pogled s Vicky. „Rekla sam Danteu da ćemo pronaći njegovu mamu”, nastavi Vicky, glas joj poskakuje. „Držim ga za ruku i hodamo i hodamo i pjevamo pjesmicu koju je naučio u vrtiću o nekom dedi koji je izlizao cipele. Slijedimo jednu veliku cestu sa stupićima na rubu... Jedan auto nam je stao, pa smo sjeli na stražnje sjedalo... Taj muškarac u autu gledao nas je u retrovizoru, uključio grijanje i pitao hoćemo li doći k njemu doma i rekao da će nam dati novu odjeću i hranu... I sigurno bismo pristali da nas nije pogledao u retrovizoru i rekao da ćemo dobiti i džeparac... Kad je stao na pumpi, pobjegli smo i krenuli dalje pješice... Ne znam koliko smo daleko došli, ali na jednom odmorištu uz neko jezero bio je parkiran kamion od Ikee i na jednom drvenom stolu pronašli smo termosicu i plastičnu vrećicu s ovako velikom hrpom sendviča sa salamom, ali prije nego što smo stigli uzeti vrećicu, tip je došao iza kamiona i pitao nas jesmo gladni... On je iz Poljske i povezao nas je sve do Uppsale... 343

Posudila sam njegov mobitel da nazovem mamu... Par puta sam pomislila kako ću ga ubiti ako pipne dječaka, ali pustio nas je da samo šutimo i spavamo... Nije htio ništa od nas. Samo nas je iskrcao tamo i onda smo do Stockholma otišli vlakom, sakrili smo se među torbama... Nemam više ključ od podzemne i više nikoga ne poznajem, puno je vremena prošlo... Par tjedana bila sam kod jednog para koji stanuje na Midsommarkransenu, ali više se ne sjećam kako se zovu, ali sjećam se Tobiasa, naravno da se njega sjećam, sjećam se da je stanovao u Wollmar Yxkullsgatanu, da sam često išla dolje do Trga Mariatorget i... Kako sam glupa, bilo bi najbolje da se ubijem.” Utihne, okrene lice prema jastuku pa samo nepomično leži i diše.

344

139.

SAGA OSTANE STAJATI ISPRED KREVETA i gledati Vicky, koja nepomično leži na trbuhu i kažiprstom prelazi preko ograde kreveta. „Taj muškarac u autu”, kaže Saga, „onaj koji je htio da odete kući s njim... Skoro da sam sigurna da si dobro procijenila da je opasan.” Vicky se uspravi u krevetu i pogleda Sagu ravno u svijetloplave oči. „Misliš li da bi mi mogla pomoći da ga nađem kad završimo sa svim ovim?” Vicky kimne, proguta knedlu, a onda spusti pogled i sjedi sasvim mirno obgrlivši se naježenim rukama. Nije sasvim lako zamisliti kako bi ta krhka, tanašna djevojka mogla ubiti dvoje ljudi razbivši im glave. „Prije nego što nastavimo, samo želim reći da se čovjek obično bolje osjeća kad kaže istinu”, kaže Saga. Kao u boksačkom ringu, ispuni je mir. Zna da je sasvim blizu punog, istinitog priznanja. Osjeća promjenu u sobi, čuje ju u glasovima, u toplini i vlažnim očima. Saga odglumi da nešto zapisuje u svoj blok i još malo pričeka prije nego što pogleda djevojčicu kao da je već priznala ubojstva. „Spavala si u krvavoj posteljini”, kaže Saga tiho. „Ubila sam Mirandu”, prošapće Vicky. „Zar ne?” „Ispričaj mi.” Vickyine usnice podrhtavaju, a rane na licu potamne joj kad se zarumeni. „Znam biti užasno ljuta”, prošapće pa prekrije lice rukama. „Jesi li bila ljuta na Mirandu?” „Da.” „Što si učinila?” „Ne želim govoriti o tome.” Pravna zastupnica odmah joj priđe. „Znaš da ne moraš ništa reći, zar ne?” kaže. 345

„Ne moram”, ponovni Vicky Sagi. „Ispitivanje je završeno”, kaže Susanne Öst odlučno. „Hvala”, prošapće Vicky. „Treba joj vremena da se sjeti”, kaže Saga. „Ali imamo priznanje”, kaže Susanne. „Ne znam”, promrmlja Vicky. „Priznala si da si ubila Mirandu Ericsdotter”, kaže Susanne povišenim glasom. „Ne viči na mene”, kaže Vicky. „Jesi je udarila?” forsira Susanne. „Udarila si je, zar ne?” „Ne želim više govoriti.” „Ovo ispitivanje je završeno”, kaže zastupnica strogo. „Čime si udarila Mirandu?” pita tužiteljica oštro. „Nema veze”, odgovori Vicky, koja samo što nije zaplakala. „Tvoji otisci prstiju pronađeni su na krvavom čekiću koji...” „Ma nemam snage govoriti o tome, kako ti to nije jasno?” „Ne moraš”, kaže Saga. „Imaš pravo šutjeti.” „Zašto si se naljutila na Mirandu?” pita tužiteljica povišenim glasom. „Tako si se užasno naljutila da si...” „Ovo ću prijaviti”, kaže zastupnica. „Kako si ušla u Mirandinu sobu?” pita tužiteljica. „Otključala sam”, odgovori Vicky i pokuša ustati iz kreveta. „Ali sada više nemam snage govoriti o...” „Otkuda ti ključevi?” prekine je tužiteljica. „Ne znam...” „Je li ih Elisabet imala?” „Posudila sam ih”, odgovori i uspravi se u krevetu. „Htjela ti ih je posuditi?” „Razbila sam joj glavu!” zaurla Vicky i baci pladanj s doručkom prema tužiteljici. Plastični tanjur s jogurtom i pahuljicama s treskom padne na pod, narančin sok prsne po zidovima. „Goni se k vragu”, zavrišti Vicky i odgurne svoju zastupnicu tako da ova padne unatrag među stolce. 346

Prije nego što je Saga i Joona uspiju zaustaviti Vicky zgrabi stalak za infuziju i svom ga snagom gurne na tužiteljicu, koju pogodi u rame, a vrećica s tekućinom otkvači se, odleti u zid i prsne.

347

140.

JOONA I SAGA STALI SU između Vicky i ostalih te je pokušali smiriti. Tekućina za infuziju tekla je po zidu. Vicky je dahtala gledajući ih uplašenim očima. Porezala se na nešto i jako krvarila iz obrve. Policajci i osoblje bolnice utrčali su i srušili je na pod. Bilo ih je četvero, pa se uspaničila i vrištala da hoće da je puste, urlala i srušila kolica za pacijente. Preokrenuli su je na trbuh pa na bok i dobila je injekciju u stražnjicu, neko je vrijeme još promuklo vrištala, a onda se naglo smirila. Nekoliko minuta poslije podigli su je na krevet. Plakala je i pokušavala nešto reći, ali ništa razumljivo. Jedna je medicinska sestra sredila da je vežu remenjem. Prvo su joj zavezali ručne i nožne zglobove za ogradu kreveta, zatim bedra i na kraju joj to snažno remenje prekrižili preko prsa u obliku zvijezde. Vickyina je krv zamrljala posteljinu i bijelu odjeću osoblja, a soba je bila u kaosu, s vodom i hranom rasutom po podu. Pola sata poslije Vicky je ležala sasvim nepomično siva, hladna lica i ispucalih usnica. Zaustavili su joj krvarenje iz obrve i stavili novi kateter u ruku. Jedan je policajac čekao na vratima dok je čistačica posljednji put prala pod.  Joona zna da ga tužiteljica nadgleda, da se ne smije miješati, ali ne sviđa mu se razvoj situacije. Sada više neće biti ispitivanja prije podnošenja zahtjeva za zatvorsku kaznu. Bilo bi bolje pričekati s pravnim procesom dok ispitivanja ne budu obavljena i stignu rezultati ispitivanja iz Centra za kriminalistička vještačenja. Ali Susanne Öst tako je odlučila i već će sutra podnijeti zahtjev za zatvorsku kaznu. Da je Saga Bauer dobila još malo vremena, Vicky Bennet rekla bi joj cijelu istinu. Sada su dobili priznanje koje se može smatrati iznuđenim. Ali to možda nema nikakve veze ako materijalni dokazi budu jednoznačni, razmišlja on i izađe iz sobe s usnulom djevojčicom. 348

Prođe kroz hodnik i osjeti kako jak miris dezinfekcijskog sredstva dopire iz jednih otvorenih vrata. Nešto ga muči kod ovog slučaja. Ako zanemari kamen, nema ustvari nikakvog problema s rekonstrukcijom razvoja događaja. Sve je logično, ali nije čvrsto. I dalje mu svašta pada na pamet, poput pulsirajuće šume sjena. Događaji su još uvijek prozirni i promjenjivi. Trebao bi sav materijal, izvještaj obdukcije, izvještaje tehničara i sve laboratorijske nalaze. Zašto je Miranda ležala prekrivši rukama oči? Sjeća se kako je ta krvava soba izgledala, ali trebao bi mu pristup izvještajima s mjesta zločina kako bi mogao ući dublje u razvoj događaja. Susanne Öst također je stigla do lifta i stala uz Joonu. Kimnu jedno drugome, tužiteljica izgleda zadovoljno. „Sada me svi mrze što sam je tako pritisnula”, kaže, uđe u lift i pritisne gumb. „Ali priznanje je jako važno, čak i ako ga dobijemo uz proteste.” „Što misliš, kako izgledaju materijalni dokazi?” pita Joona. „Tako su jaki da ću izabrati drugi stupanj sumnje.” Lift se zaustavi u prizemlju i zajedno izađu. „Da pogledam izvještaje?” pita Joona i stane. Susanne ga iznenađeno pogleda i nakon kratka oklijevanja odgovori: „Stvarno nije potrebno.” „Dobro”, kaže Joona i ode. „Misliš da postoje rupe?” pita tužiteljica pokušavajući ga sustići. „Ne”, odgovori Joona kratko. „Trebala bih ovdje imati izvještaj s mjesta zločina”, kaže i otvori aktovku. Joona izađe kroz staklena vrata i čuje iza sebe kako tužiteljica kopa po papirima pa trči. Već je došao do svog auta kad ga Susanne Öst sustigne. „Bilo bi odlično kad bi to stigao još danas pogledati”, kaže zadihano Pruži Jooni tanki kožnati fascikl. „Dodala sam nekoliko preliminarnih rezultata iz Centra za vještačenja i potvrdu uzroka smrti s obdukcije.” pona je pogleda u oči, kimne, baci fascikl na suvozačko mjesto i sjedne u auto.

349

141.

JOONA SJEDI SAM na samom kraju kafića Il Caffè i čita kopije iz fascikla Susanne Öst. Njene provokacije na ispitivanju bile su velika pogreška. Ne može vjerovati da je Vicky namjerno otela Dantea, to se ne uklapa u sliku koju ima o njoj, ali iz nekog je razloga ubila Elisabet i Mirandu. Zašto? Otvori fascikl u nadi da će možda u njemu pronaći odgovore. Zašto je Vicky povremeno tako strašno ljuta i nasilna? Razlog ne mogu biti samo lijekovi. Nije ih pila prije nego što je stigla u dom Birgittagården. Joona lista dokumente. Mjesta zločina i mjesta gdje su pronađeni dokazi ogledala su koja daju sliku zločinca. Djelići motiva nalaze se u uzorku prskanja krvi po tapetama i podu, u prevrnutom namještaju, tragovima čizama i položajima tijela. Nathan Pollock sigurno bi rekao da pažljivo promatranje mjesta zločina može biti puno važnije od osiguravanja tragova. Za napadača žrtva i mjesto uvijek ispunjavaju određene funkcije. Žrtva ima ulogu u unutarnjoj drami počinitelja, dok mjesto može biti pozornica sa scenografijom i rekvizitima. Mnogo toga moglo bi biti samo slučajnost, ali uvijek postoji nešto što je dio unutarnje drame i što može biti povezano s motivom. Prvi put Joona Linna pročita izvještaj istrage mjesta zločina. Dugo se zadrži kod dokumenata, osiguravanja tragova i analize mjesta zločina. Policija je vrlo dobro obavila posao, mnogo detaljnije nego što bi se od njih trebalo zahtijevati. Konobar s velikom pletenom kapom priđe Jooni s velikom šalicom kave, ali on je toliko udubljen u misli da ga nije ni primijetio. U susjednoj prostoriji sjedi mlada djevojka s piercingom na donjoj usnici. Uz smiješak kaže konobaru da je vidjela Joonu kako je naručio kavu. 350

Iako ovaj izvještaj ne sadržava odgovore iz laboratorija, Joona shvaća da upućuju na jedno: otisci prsta pripadaju Vicky Bennet. U izvještaju stručnjaka upotrijebljena je najviša ocjena na skali sigurnosti, +4. Ništa se u analizi mjesta zločina ne protivi onome što je i sam zaključio kad je bio tamo iako u analizi nema mnogih njegovih zapažanja – kao to kako je krv koja se već skorivala bila sastrugana s plahte u sljedećih sat vremena. A u izvještaju nije pisalo ništa ni o tome kako su tragovi krvi po zidovima promijenili kut nakon tri udarca. Joona ispruži ruku, uzme šalicu s kavom, otpije malo i ponovno počne proučavati fotografije. Polako lista hrpu fotografija i povremeno koncentrirano promotri koju. Nakon toga odabere dvije fotografije iz sobe Vicky Bennet, dvije iz sobe za izolaciju u kojoj je pronađena Miranda Ericsdotter i dvije iz praonice u kojoj je pronađena Elisabet Grim. Odmakne šalicu i sve ostalo sa stola pa stavi tih šest fotografija na plohu. Ustane i pokuša ih vidjeti sve istovremeno kako bi pronašao nove, neočekivane uzorke. Nakon nekog vremena okrene sve fotografije na poleđinu osim jedne. Pažljivo proučava tu posljednju sliku pokušavajući se u sjećanjima vratiti u tu sobu. Prisjeća se osjećaja i mirisa. Fotografija prikazuje tanko tijelo Mirande Ericsdotter. Leži na krevetu u bijelim pamučnim gaćicama držeći ruke ispred lica. Tijelo i posteljina bijelo sjaje pod bljeskalicom fotoaparata. Krv iz razbijene glave tvori tamni oblik na jastuku. Odjednom Joona ugleda nešto što nije očekivao. Ustukne za korak i prevrne praznu šalicu na pod. Djevojka s piercingom u usnici nasmiješi se spuštene glave. Joona se nagne nad Mirandinu fotografiju. Sjeti se svog posjeta Flori Hansen. Iživciralo ga je što je to bilo samo gubitak vremena. Kad je htio otići, slijedila ga je u hodnik ponavljajući da je stvarno vidjela Mirandu i rekla mu da je nacrtala njezina duha. Pokazala mu je crtež, ali joj je ispao na pod kad joj je odgurnuo ruku. Papir je nečujno odletio na pod. Jooni je pao pogled na taj dječji crtež prije nego što ga je prekoračio i izašao iz stana. Dok sada promatra fotografiju Mirandina tijela, pokušava se sjetiti crteža Flore Hansen. Bio je nacrtan u dva dijela. Prvo je to bio samo čovjek od crtica, a onda su ruke i noge proširene i obojene. Djevojka na slici na nekim je mjestima imala drhtave obrise, dok su joj drugi dijelovi tijela ostali samo tanka crta. Glava je bila prevelika i neproporcionalna. Ravna usta jedva su se vidjela jer je djevojka držala svoje kosturaste ruke preko lica. Crtež je odgovarao opisu iz tabloida. 351

Ali ono što novine nisu znale bilo je da je Miranda dobila udarce u glavu i da je krv istekla na krevet oko njene glave. Nisu imali nikakve fotografije mjesta zločina. Novine su pisale o licu prekrivenom rukama i nagađale, ali nisu znale za ozljede na glavi. Preliminarna istraga držana je u velikoj tajnosti sve do naloga za uhićenje. „Nešto si važno shvatio, zar ne?” pita ga djevojka iz susjedne prostorije. Joona pogleda njene svjetlucave oči, kimne pa se ponovno okrene prema fotografiji na stolu. Dok je promatrao Mirandino tijelo na fotografiji, shvatio je da je Flora nacrtala tamno srce oko djevojčine glave točno na mjestu gdje se stvarno nalazila mrlja od krvi. Iste veličine, na istome mjestu. Kao da je stvarno vidjela Mirandu u krevetu. Naravno, možda je to bila samo slučajnost, ali ako se dobro sjeća Florina crteža, podudarnost je zapanjujuća.

352

142.

ZVONIK CRKVE GUSTAV VASA zazvoni kad se Joona sastane s Florom ispred antikvarijata Carlén u Upplandsgatanu. Ona izgleda grozno, umorno i utučeno. Velika modrica koja blijedi prekriva joj obraz. Pogled joj je umoran i težak. Na uskim vratima uz antikvarijat stoji maleni natpis koji oglašava održavanje spiritističke seanse. „Jesi li donijela crtež?” pita Joona. „Da”, odgovori ona i otključa vrata. Spuste se stubama do podrumske prostorije. Flora rutinirano upali stropne lampe i uđe u prostoriju zdesna, koja uz strop ima mali prozor koji gleda na ulicu. „Oprosti mi što sam lagala”, kaže Flora tražeći po torbi. „Nisam ništa osjetila s privjeskom, ali...” „Mogu li samo vidjeti crtež?” „Vidjela sam Mirandu”, kaže ona i pruži mu papir. „Ne vjerujem u duhove, ali... bila je tamo.” Joona razmota papir i pogleda crtež koji izgleda kao da ga je nacrtalo dijete. Djevojčica leži na leđima, tako se čini. Prekrila je lice rukama, kosa joj se rasula. Na crtežu nema nikakvoga kreveta ni namještaja. Dobro se sjećao. Uz djevojčinu glavu nalazi se tamno srce. Nalazi se na točno istome mjestu na kojem je krv iscurila na plahtu i upila se u madrac. „Zašto si nacrtala ovo srce?” Pogleda Floru, koja spusti glavu i zarumeni se. „Ne znam, ne sjećam se ni da sam to učinila... Samo sam se jako bojala, cijelo tijelo mi je drhtalo.” „Jesi li ponovno vidjela duha?” Ona kimne i još više pocrveni.

353

Joona pokušava shvatiti što to sve znači. Je li moguće da je Flora do sada samo pogađala? Ako je nasumce rekla ono o kamenu, onda je sigurno shvatila da je bila u pravu. Nije bilo teško protumačiti reakcije. A ako je to s kamenom točno, onda je ustvari logično pretpostaviti da je Miranda dobila udarac u glavu i da je zato bilo krvi na krevetu. Ali Flora nije nacrtala krv, nego srce, razmišlja on. A to se ne uklapa ako nas pokušava prevariti. To se ne uklapa. Sigurno je nešto vidjela. Čini se da je vidjela Mirandu na krevetu vrlo mutno ili možda samo načas i da je onda bez razmišljanja nacrtala sve iz sjećanja. U glavi joj je ostala slika Mirande s krvavom mrljom oko glave. Sjela je i nacrtala ono što je vidjela. Sjećala se tijela koje je ležalo, ruku koje su pokrivale lice i nečeg tamnog uz njenu glavu. Tamni obris. Dok je crtala, protumačila je taj obris kao srce. Nije razmišljala što to znači nije li logično. Joona zna da se Flora nalazila daleko od Birgittagårdena kad su ubojstva počinjena i da nema nikakve veze s ljudima koji su umiješani u te događaje. Joona ponovno pogleda crtež i isproba novu teoriju: možda je Flora saznala nešto od nekoga tko je bio tamo. Možda joj je svjedok ubojstva rekao što da nacrta. Dijete koje je protumačilo krv kao srce. U tom je slučaju priča o duhu samo Florin način da zaštiti identitet svjedoka. „Hoću da pokušaš stupiti u kontakt s duhom”, kaže Joona. „Ne, ne mogu...” „Kako to obično ide?” „Žao mi je, ali ne mogu to učiniti”, kaže ona sabrano. „Moraš pitati duha je li vidjela što se dogodilo.” „Ne želim”, prošapće Flora. „Nemam više snage.” „Platit ću ti”, kaže Joona. „Više stvarno ne znam, ali ne mislim da sam luda.” 354

„Ni ja ne mislim da si luda”, odgovori on ozbiljno. Ona ga pogleda i obriše suze s obraza. Zabulji se preda se i proguta knedlu. „Pa, mogu probati”, kaže tiho. „Ali stvarno ne vjerujem...“ „Pokušaj.” „Ti tamo čekaj”, kaže ona i pokaže na susjednu sobicu. „Izgleda da Miranda dolazi samo kad sam sama.” „Razumijem”, kaže Joona, ustane i izađe.

355

143.

FLORA NEPOMIČNO SJEDI gledajući kako policijski inspektor zatvara vrata za sobom. Stolac uz ostavu zaškripi kad on sjedne, a onda nastupi potpuna tišina. Flora ne čuje ništa, ni aute, ni pseći lavež, niti išta iz sobe u kojoj inspektor čeka. Tek tada shvati koliko je umorna. Ne zna što da učini. Bi li trebala upaliti svijeće i mirisne štapiće? Ostane sjediti, nakratko zatvori oči pa pogleda crtež. Sjeća se kako joj je ruka drhtala dok je crtala ono što je vidjela i kako joj se bilo teško koncentrirati. Neprestano se osvrtala oko sebe da vidi ne vraća li se duh. Sada gleda svoj crtež. Loše crta, ali vidi se da crtež predstavlja djevojčicu koja leži na podu. Vidi križiće i sjeti se da bi oni trebali predstavljati resice na kupaoničkoj prostirci. Flori je ruka drhtala, pa je jedno djevojčino bedro ispalo tanko poput kosti. Prsti ispred lica samo su crte. Ispod se vide ravna usta. Stolac pokraj ostave ponovno zaškripi. Flora jako zatrepće i zabulji se u crtež. Učini joj se kao da su se prsti malo razmaknuli i da sad može vidjeti jedno oko. Djevojčica je gleda. Flora se trgne kad zašušti u cijevima. Osvrne se oko sebe u toj maloj prostoriji. Divan je crn od sjena, stol je skriven u mračnom kutu. Kad ponovno pogleda crtež, oko se ne vidi. Papir na kockice presavijen je točno preko lica. Florine ruke podrhtavaju dok ga pokušava izravnati. Tanki djevojčičini prsti zaklanjaju joj lice. Vidi se samo dio usta na papiru. Odjednom pod zaškripi iza nje i Flora se brzo okrene. Nema nikoga. Ponovno gleda u crtež sve dok joj oči ne zasuze. Obrisi srca koje se nalazi iznad djevojčičine glave zamutili su se. Prijeđe pogledom preko zapetljane kose i ponovno 356

zastane na prstima koji pokrivaju lice. Flora instinktivno trgne dlanove s papira kad vidi da usnice više ne čine ravnu crtu. Sada su oblikovane u krik. Flora je poskočila sa stolca, zadihala se, zuri u crtež, u usta koja vrište iza prstiju, i upravo je htjela pozvati inspektora, kad primijeti djevojčicu. Sakrila se u ormaru uza zid. Izgleda kao da pokušava ostati neprimijećena. Ali vrata ormara ne daju se zatvoriti dok je ona tamo. Djevojčica nepomično stoji lica prekrivena rukama. Prsti se rašire i pogleda Floru jednim okom. Flora zuri u djevojčicu. Ona nešto kaže iza ruku, ali nerazumljivo. Flora joj se približi. „Ne čujem te”, kaže. „Trudna sam”, kaže djevojčica i makne ruke s lica. Začuđeno opipa zatiljak, pogleda svoju ruku, vidi krv i zaljulja se. Gusta rijeka krvi teče joj iz zatiljka niz leđa i kapa na pod. Usta se otvore, ali prije nego što je stigla išta reći, glava joj se zatrese i njene tanke noge popuste. Joona čuje buku iz prostorije i utrči unutra. Flora leži na podu ispred odškrinutog ormara. Sjedne i pogleda ga zbunjenim pogledom: „Vidjela sam je... Trudna je...” Joona pomogne Flori da ustane. „Jesi li je pitala što se dogodilo?” Flora odmahne glavom i pogleda prazan ormar. „Nitko ne smije ništa vidjeti”, prošapće. „Što kažeš?” „Miranda je rekla da je trudna”, zajeca Flora i ustukne. Obriše suze, pogleda ormar pa izađe iz sobe. Joona uzme njen kaput sa stolca i krene za njom. Ona se već penje stubama koje vode na ulicu.

357

144.

FLORA SJEDI NA STEPENICAMA ispred antikvarijata i zakopčava kaput. Boja joj se vratila u obraze, ali ništa ne govori. Joona stoji na pločniku s mobitelom prislonjenim na uho. Nazvao je glavnog obducenta Nilsa Åhléna iz odjela za sudsku medicinu bolnice Karolinska. „Čekaj”, čuje Iglu kako kaže. „Nabavio sam si smartphone.” Jooni jako zašušti u uhu. „Da?” „Imam samo jedno kratko pitanje”, kaže Joona. „Frippe je zaljubljen”, odgovori Igla svojim nazalnim, tihim glasom. „Baš lijepo”, kaže Joona mirno. „Samo se bojim da će biti tužan ako prekinu”, nastavi Igla. „Shvaćaš me?” „Da, ali...” „Što si me htio pitati?” „Je li Miranda Ericsdotter bila trudna?” „Apsolutno ne.” „Sjećaš se, ona djevojčica koja...” „Sjećam se svih”, odgovori on promuklim glasom. „Stvarno? To mi nikada nisi rekao.” „Nisi pitao.” Flora je ustala i uplašeno se smješka. „Jesi li siguran...” „Potpuno sam siguran”, prekine ga Igla. „Nije ni mogla biti trudna.“ „Nije mogla?” „Miranda je imala veliku cistu na jajniku.” „Dobro, sada znam, puno ti hvala... Pozdravi Frippea.” „Hoću.” 358

Joona prekine vezu i pogleda Floru. Njen osmijeh polako iščezne. „Zašto to radiš?” pita je Joona ozbiljno. „Rekla si da je ubijena djevojčica bila trudna, ali ona nije ni mogla zatrudnjeti.” Flora slabašnim pokretom ruke pokaže prema podrumu. „Sjećam se da mi je...” „Ali to nije istina”, prekine je Joona. „Nije bila trudna.” „Ustvari sam mislila”, prošapće Flora, „ustvari sam mislila reći da mi je ona rekla da je trudna. Ali to nije bila istina jer nije bila. Samo je to mislila, mislila je da je trudna.” „O Isuse”, uzdahne Joona i zaputi se ulicom do svog auta.

359

145.

HRANA JE MALO PRESKUPA i Danielu postane neugodno kad vidi cijene vina. Pita Elin želi li ona odabrati, ali ona se samo nasmiješi i odmahne glavom. On se tiho nakašlje, pita konobara za domaće vino, predomisli se prije nego što ovaj stigne odgovoriti i umjesto toga ga pita može li preporučiti neko crno vino koje bi išlo uz hranu. Mladić pogleda jelovnik i predloži mu tri vina iz tri različita cjenovna razreda. Daniel odabere najjeftinije i kaže da će južnoafrički Pinot Noir sigurno dobro ići uz hranu. Konobar mu zahvali pa odnese jelovnik i vinsku kartu. U dubini restorana sjedi jedna obitelj i jede. „Nisi me trebao pozvati u restoran”, kaže ona. „Htio sam”, nasmiješi se on. „To je bilo stvarno lijepo od tebe”, kaže ona i otpije malo vode. Konobarica promijeni njihov pribor za jelo i čaše za vino, ali Elin nastavi razgovor kao da je nema. „Vickyina pravna zastupnica odbila je nastavak suradnje”, kaže tiho. „Ali moj obiteljski odvjetnik Johannes Grünewald... on je već upoznat sa slučajem.” „Sigurno će sve biti dobro”, smiri je Daniel. „Neće više biti ispitivanja, kažu da je priznala”, nastavi Elin i pažljivo se nakašlje. „I meni je jasno da sve upućuje na Vicky. Udomiteljske obitelji iz kojih je bježala, institucije, nasilništvo... sve ukazuje na nju. Ali još uvijek vjerujem da je nevina.” „Znam”, kaže Daniel. Ona spusti glavu kad joj suze poteku. Daniel ustane, zaobiđe stol i zagrli je. „Oprosti što toliko govorim o Vicky”, kaže ona i odmahne glavom. „To je samo zato što si rekao da ne vjeruješ da je ona to učinila. Mislim, inače ne bih... ali čini se da samo ti i ja ne vjerujemo da je ona...” „Elin”, kaže on ozbiljno, „ja ustvari ni u što ne vjerujem, mislim, Vicky koju sam ja upoznao nikada ne bi mogla učiniti tako nešto.” 360

Elin.

„Smijem li te pitati... Čini se da je Tuula vidjela Vicky i Mirandu zajedno”, kaže „Te noći?” „Ne, ranije...” Elin utihne. Daniel je uhvati za ramena te je pokuša pogledati u oči. „Što?” pita je.

„Vicky i Miranda su se nešto igrale... i držale ruke ispred lica”, kaže Elin. „Nisam to rekla policiji jer onda bi samo još više sumnjali na Vicky.“ „Ali, Elin...” „To ne mora ništa značiti”, odvrati Elin brzo. „Pitat ću Vicky čim bude prilike... Sigurno mi može objasniti što su to radile.” „A ako ne može?” On utihne kad ugleda konobara kako im se približava s bocom vina. Elin obriše oči, a Daniel sjedne na svoje mjesto, stavi ubrus na koljena i kuša vino drhtavom rukom. „U redu je”, kaže malo prebrzo. Dok konobar toči vino, vlada tišina. Tiho zahvale pa pogledavaju jedno drugo kad ponovno ostanu sami. „Želim ponovno udomiti Vicky”, kaže Elin ozbiljno. „Odlučila si?” pita on. „Misliš da nisam sposobna?” nasmiješi se ona. „Elin, ne radi se o tome”, kaže on. „Vicky je suicidalna... Sad je već bolje, ali još uvijek ima ozbiljnih problema sa samoozljeđivanjem.” „Reže se? To radi?” „Bolje je, ali da, reže se i pije tablete... i po mojoj procjeni trebala bi cjelodnevnu skrb.” „Znači, ti me ne bi preporučio kao udomiteljicu?” „Ona treba stručnu pomoć”, objasni joj Daniel nježnim glasom. „Mislim, nisam čak ni siguran da je dobila dovoljnu skrb u Birgittagårdenu, nije bilo novca za to, ali...” „Što joj treba?” „Profesionalna skrb dvadeset četiri sata na dan”, odgovori on kratko. „A terapija?” 361

„Ja sam imao samo jedan sat tjedno sa štićenicama, s nekima dva, a to je ustvari puno premalo ako hoćeš...” Elin zazvoni mobitel, ona se ispriča, pogleda zaslon, vidi da je zove Johannes Grünewald i odmah se javi. „Što se događa?” pita brzo. „Sve sam provjerio i istina je da je tužiteljica odlučila tražiti zatvorsku kaznu bez daljnjeg ispitivanja”, odgovori odvjetnik. „Razgovarat ću sa sudom kada bi to bilo, ali trebamo još nekoliko sati.” „Hoće li Vicky prihvatiti našu pomoć?” „Razgovarao sam s njom i rekla je da me prihvaća kao zastupnika.“ „Jesi li me spomenuo?” „Jesam.” „Je li što rekla?” „Ona je... Pod jakim je sredstvima za smirenje i...” „Što je točno rekla kad si me spomenuo?” uporna je Elin. „Ništa”, odgovori Johannes kratko. boli.

Daniel primijeti kako se lijepo, glatko lice Elin Frank na trenutak zgrčilo od

„Nađemo se u bolnici”, kaže ona u mobitel. „Najbolje je da to raspravimo s njom prije nego što krenemo dalje.” „Da.” „Kada možeš biti tamo, Johannes?” „Za dvadeset minuta, to bi trebalo biti...” „Vidimo se onda”, kaže ona, prekine vezu, a onda primijeti da je Daniel upitno gleda. „OK... Vicky je prihvatila Johannesa kao svog zastupnika. Moram odmah tamo.” „Sada? Ne stigneš ni jesti?” „Hrana je sigurno jako ukusna”, kaže i ustane. „Ali možemo valjda jesti i poslije.” „Naravno”, odgovori on tiho. „Hoćeš li poći sa mnom do bolnice?” pita ga. „Ne znam imam li snage”, odgovori on. 362

„Nisam mislila da je moraš vidjeti”, kaže ona brzo. „Mislila sam samo na sebe, osjećala bih se mirnije kad bih znala da me tamo čekaš.” „Elin, stvar je u tome... Ja nisam još ni počeo razmišljati o Vicky... Treba mi vremena. Elisabet je mrtva... I iako ne vjerujem da je Vicky...“ „Razumijem”, kaže Elin. „Možda i ne bi bilo dobro da je vidiš.” „Ili bi možda bilo”, kaže on polagano. „Možda će mi to vratiti sjećanje, ali stvarno ne znam kako ću reagirati.”

363

146.

KAD SAGA UĐE U SOBU, Vicky okrene lice od nje. Bijelo remenje zavezano joj je oko zglobova nogu i ruku i prekriženo preko prsnoga koša. „Odvežite je”, kaže Saga. „Ne mogu”, odgovori medicinska sestra. „Dobro je da me se boje”, prošapće Vicky. „Jesi li cijelu noć ovako ležala?” pita Saga i sjedne na stolac. „Aha...” Vicky leži posve nepomično, okrenuta lica i gotovo beživotna tijela. „Upoznat ću tvog novog zastupnika”, kaže Saga. „Izgleda da se večeras raspravlja o zatvorskoj kazni i trebaju mu zapisnici s ispitivanja.” „Nekad budem jako ljuta.” „Ispitivanje je gotovo, Vicky.” „Zar ne smijem govoriti?” pita ona i pogleda Sagu u oči. „Najbolje je da pitaš svog odvjetnika za savjet prije nego...” „Ali ako želim”, prekine je ona. „Naravno da smiješ govoriti, ali ne snimamo razgovor”, odgovori joj Saga mirno. „To je kao kad jako puše vjetar”, počne Vicky. „Sve samo... tutnji u ušima i samo se pustiš da te nosi, da ne padneš.” Saga promatra njene izgrizene nokte pa ponovi mirnim i gotovo ravnodušnim tonom: „Kao kad puše vjetar.” „Ne mogu to objasniti... Kao jednom kad su istukli Simona, malog dječaka koji... Bili smo smješteni u istu udomiteljsku obitelj”, priča Vicky dok joj usnice podrhtavaju. „Stariji dječak u obitelji, on je bio njihovo dijete... Bio je užasan prema Simonu i stalno ga mučio. Svi su to znali, ja sam razgovarala s asistenticom, ali svima se fućkalo...” 364

„Što se dogodilo?” pita Saga. „Ušla sam u kuhinju... Stariji dječak držao je Simonove male ruke u vodi koja je ključala, a njegova mama je bila tamo i uplašeno ih gledala. Sve sam vidjela i odjednom sam postala sva čudna, udarila sam ih i izrezala im lica staklenom bocom...” Vicky naglo trgne remenjem, tijelo joj se napne, a onda se dašćući smiri kad začuju kucanje na vratima. Muškarac sijede kose u tamnoplavom odijelu uđe u sobu. „Ja sam Johannes Grünewald”, kaže i rukuje se sa Sagom. „Evo vam posljednji zapisnik”, kaže Saga. „Hvala”, kaže Johannes i ne pogledavši papire. „Nije više hitno, upravo sam dogovorio sa sudom da prebace proces na sutra ujutro.” „Ne želim čekati”, kaže Vicky. „Razumijem, ali ja imam još posla”, nasmiješi se on. „A imam tu i nekoga koga želim da vidiš prije nego što prođemo kroz sva pitanja.” Vicky velikim blistavim očima pogleda ženu koja nije ni pozdravila policajku, nego je prišla ravno krevetu. Pogled Elin Frank drhtav je i nervozan. Usnice joj podrhtavaju dok gleda djevojčicu zavezanu na krevetu. „Bok”, kaže. Vicky polako okrene lice od nje i ostane tako ležati dok Elin otkopčava remenje kojim je vezana. Nježnim pokretima polagano oslobodi djevojčicu iz njezina dvadesetosatnog zatočeništva. „Smijem li sjesti?” pita je glasom punim osjećaja. Vickyine oči postanu svijetle i hladne. Ali i dalje ne odgovara. „Sjećaš li me se?” prošapće Elin. Grlo je boli od svih riječi koje su joj zapele i plača koji pokušava potisnuti, žile su joj iskočile i krv uzavrela. Negdje u gradu zazvoni crkveno zvono. Vicky pipne prstom Elinino zapešće pa povuče ruku. „Imamo iste zavoje, ti i ja”, nasmiješi se Elin i oči joj se odmah napune suzama. Vicky i dalje ne odgovara, samo stisne usnice i okrene lice od nje. „Ne znam sjećaš li me se”, nastavi Elin. „Ali živjela si kod mene kad si bila mala, nakratko smo te udomili, ali ja nikada nisam prestala misliti na tebe i...” Udahne i glas joj se slomi: 365

„I znam da sam te iznevjerila, Vicky... Iznevjerila sam te i...” Elin Frank gleda to dijete u krevetu, zapetljanu kosu, zabrinuto čelo, tamne kolobare oko očiju, rane na licu. „Tebi sam ja ništa”, nastavi slabim glasom. „Samo jedna od mnogih koje su otišle, koje su te iznevjerile...” Elin utihne, proguta knedlu pa nastavi: „Tužiteljica te hoće poslati u zatvor, ali ja ne mislim da bi to bilo dobro za tebe, ne mislim da je za bilo koga dobro da bude zatvoren.” Vicky gotovo neprimjetno odmahne glavom. Elin to primijeti, glas joj postane poletniji i kaže: „I zato je važno da poslušaš što ćemo ti ja i Johannes reći.”

366

147.

STOCKHOLMSKI SUD POSJEDUJE DVORANU za suđenja u prizemlju policijske zgrade. To je jednostavna prostorija za sastanke sa stolcima i stolom od lakiranog furnira. Dvadesetak novinara već se okupilo u ostakljenom foajeu uprave policije, a televizijski kombiji parkirani su ispred na Polhemsgatanu. Jaka kiša koja je noćas padala isprugala je prozore od trostrukog stakla, a mokro lišće zalijepljeno je na bijelim prozorskim daskama. Tužiteljica Susanne Öst izgleda blijedo i napeto u svom novom odijelu iz Marelle i niskim crnim cipelama. Nabiti uniformirani policajac stoji uza zid kod vrata. Za glavnim stolom sjedi sudac, stariji muškarac s golemim, čupavim obrvama. Vicky sjedi nagnuta naprijed kao da je boli trbuh na stolcu između Elin Frank i svog odvjetnika Johannesa Grünewalda. Izgleda strašno maleno i krhko. „Gdje je Joona?” prošapće. „Nije sigurno da će moći doći”, odgovori Johannes mirno. Tužiteljica je okrenuta prema sucu dok ozbiljna lica objašnjava: „Namjera mi je zatražiti zatvorsku kaznu za Vicky Bennet zbog sumnje na ubojstvo Elisabet Grim i Mirande Ericsdotter te zbog sumnje na... otmicu Dantea Abrahamssona.” Sudac nešto zabilježi, a tužiteljica uzme golemi bunt papira u spiralnom uvezu i počne izvještavati o rezultatima preliminarne istrage. „Svi materijalni dokazi upućuju izravno na Vicky Bennet i isključivo na nju.” Susanne Öst malo zastane pa nastavi izvještavati o istrazi mjesta zločina. Pokušavajući zatomiti entuzijazam, polagano iznese sve biološke tragove i otiske: „Čizme koje su pronađene u ormaru Vicky Bennet odgovaraju tragovima na oba mjesta zločina, krv obiju žrtava pronađena je u sobi osumnjičene i na njenoj odjeći, krvavi otisak ruke Vicky Bennet nalazi se na prozorskoj dasci.” „Zašto moraju sve reći?” prošapće Vicky. „Ne znam”, odgovori Elin. 367

„Pogledajte izvještaje stručnjaka iz državnog laboratorija za sudsku medicinu”, kaže Susanne Öst sucu. „Na fotografiji broj devet vidi se oružje... Otisci prstiju Vicky Bennet pronađeni su na dršku, fotografije sto trinaest i sto četrnaest. Usporedna analiza nedvojbeno je utvrdila da je Vicky Bennet upotrijebila to oružje.” Tužiteljica se nakašlje dok čeka da sudac pregleda materijal. Zatim nastavi sa zaključcima detaljne obdukcije: „Miranda Ericsdotter ubijena je udarcem tupim predmetom u glavu, to je sasvim sigurno... Ima frakture na temporalnoj kosti i...” „Susanne”, prekine je sudac ljubazno. „Ovdje samo raspravljamo o zatvorskoj kazni, ovo nije glavno suđenje.” „Znam”, kimne ona, „ali s obzirom na mladost osumnjičene smatram da je potrebno nešto detaljnije izlaganje.” „Samo neka to ostane u razumnim granicama”, kaže sudac. „Hvala”, nasmiješi se tužiteljica pa nastavi opisivati ozljede na obje žrtve, kako su ležale, sudeći po mrtvačkim pjegama, i ozbiljne ozljede koje je Elisabet Grim zadobila braneći se. „Gdje je Joona?” pita Vicky ponovno. Johannes je uhvati za ruku da je umiri i šapne joj da će ga pokušati nazvati ako ne dođe prije stanke.

368

148.

KAD SU SE NAKON STANKE ponovno okupili u dvorani kako bi nastavili pregovore o potencijalnoj zatvorskoj kazni, Joone još uvijek nije bilo. Johannes odmahne glavom na Vickyino upitno lice. Vrlo je blijeda, sjedi tiha i stisnuta. Uz pomoć rekonstrukcije događaja koju je napravila policija Västernorrlanda tužiteljica pokaže kako je Vicky Bennet slijedila Elisabet Grim do praonice i kako ju je tamo ubila da bi uzela njene ključeve od sobe za izolaciju. Vicky je spustila glavu i suze joj kapaju na koljena. Tužiteljica opiše i drugo ubojstvo, bijeg kroz šumu, krađu auta, impulzivnu otmicu, uhićenje u Stockholmu, njeno nasilno ponašanje za vrijeme ispitivanja i kako su je morali zavezati za krevet. Za otmicu je kazna od četiri godine do doživotnog zatvora, a za ubojstvo najmanje deset godina. Susanne Öst ustane dok opisuje Vicky Bennet kao vrlo nasilnu i opasnu osobu, ali ne i kao čudovište. Kako je obrana ne bi sasjekla, nekoliko puta spomene Vickyine pozitivne osobine. Izlaganje je vješto i tužiteljica ga završi citatom iz zapisnika. „Za vrijeme trećeg ispitivanja osumnjičena je priznala oba ubojstva”, kaže tužiteljica polagano dok lista po zapisniku ispitivanja. „Citiram: ‘Ubila sam Mirandu’, a poslije na moje pitanje o... o tome je li joj Elisabet Grim htjela posuditi ključeve sobe za izolaciju, osumnjičena je odgovorila ‘Razbila sam joj glavu.”

369

149.

UMORNA LICA SUDAC se sada okrene prema Vicky Bennet i Johannesu Grünewaldu pa ih službeno pita imaju li kakvih zamjerki na tužiteljičine tvrdnje. Vicky uznemireno zuri u njega. Odmahne glavom, ali Johannes uz suzdržani smiješak kaže da bi htio još jedanput proći kroz sve detalje kako sudu ne bi nešto promaklo. „Pretpostavio sam da se nećemo tako lako izvući kad ste vi u dvorani”, odgovori sudac mirno. U svojim zamjerkama tužiteljičinoj izjavi Johannes se nije dotakao ni materijalnih dokaza ni pitanja Vickyine krivnje. Umjesto toga ponovio je ono pozitivno što je Susanne Öst rekla o Vicky i nekoliko puta naglasio njezinu mladost. „Iako su Vicky Bennet i njena bivša zastupnica odobrili ispitivanje, tužiteljica to nije trebala učiniti”, kaže Johannes. „Tužiteljica?” Sudac ga upitno gleda. Johannes mu priđe i pokaže na odgovor Vicky Bennet na ispisu snimke ispitivanja. Tužiteljica je istaknula riječi „Ubila sam Mirandu” žutim markerom. „Pročitajte njen odgovor”, zamoli ga Johannes. „Ubila sam Mirandu”, pročita sudac. „Ne samo ono označeno.” Sudac stavi naočale i pročita: „Ubila sam Mirandu – zar ne?” „Smatrate li to priznanjem?” pita Johannes. „Ne”, odgovori sudac. Susanne Öst ustane. „Ali sljedeći odgovor”, počne ona. „Sljedeće priznanje je...” „Tiho”, prekine je sudac. „Neka ga tužiteljica pročita”, predloži Johannes. 370

Sudac kimne i sjajne pruge znoja poteku niz obraze Susanne Öst dok drhtavim glasom čita: „Razbila sam joj glavu.” „To zvuči kao priznanje”, kaže sudac i okrene se prema Johannesu. „Pogledajte tekst malo bolje”, kaže Johannes i pokaže na papir. „Ispitivanje je završeno”, pročita sudac. „Tko kaže da je ispitivanje završeno?” pita Johannes. Sudac rukom izravna papir gledajući tužiteljicu. „To sam bila ja”, kaže ona tiho. „A što to znači?” pita sudac. „Da je ispitivanje završeno”, odgovori Susanne. „Ali samo sam htjela...” „Kako vas nije sram”, prekine je sudac oštro. „Upotrebljavati ovakve metode pa tražiti zatvorsku kaznu protivi se švedskom zakonu, UN-ovoj konvenciji o pravima djeteta, članak četrdeseti, i rezoluciji Vijeća Europe”, kaže Johannes.

371

150.

SUSANNE ÖST SPUSTI SE svom težinom na stolac, prolije malo vode po stolu točeći je u čašu, obriše je rukavom pa počne piti drhtavom rukom. Tek kad je čula da je Johannes pozvao kao svjedoka Daniela Grima, u potpunosti je shvatila da će biti prisiljena sniziti stupanj sumnje ako želi da Vicky uopće završi u zatvoru za ubojstva. Elin pokušava susresti Vickyin pogled, ali djevojčica samo sjedi spuštene glave. Johannes toplim glasom predstavi Daniela Grima kao socijalnog radnika u Birgittagårdenu i drugim institucijama. Prvi put Vicky podigne glavu i pokuša susresti Danielov pogled, ali on samo zuri preda se stisnutih usnica. „Daniele”, kaže Johannes. „Htio bih vaše mišljenje o tome koliko dobro poznajete Vicky Bennet.” „Poznajem”, ponovi Daniel upitno. „Ne...” Utihne i Vicky se počne češati po krasti 11a ruci. „Postoji li neki psiholog ili socijalni radnik koji je poznaje bolje od vas?” „Ne”, prošapće Daniel. „Ne?” „Ne... Teško je to procijeniti, ali mislim da sam s njom razgovarao više puta nego sa svim drugima.” „Je li puno vremena prošlo od vašeg posljednjeg razgovora?” „Nije.” „Imali ste sat vremena kognitivne terapije s njom svaki tjedan sve do njenog bijega, zar ne?” kaže Johannes. „Da... i bio sam s njom na njenim vježbama Ali Day Lifestyle.” „To je početak terapije za povratak u normalni život u društvu”, objasni Johannes sucu. „Veliki korak”, potvrdi Daniel. Johannes se zamisli, neko vrijeme promatra Daniela pa ga ozbiljno pita: 372

„Sad ću vam postaviti teško pitanje.” „OK.” „Kažu da veliki dio dokaza tehničke istrage upućuje na to da je Vicky Bennet bila umiješana u ubojstvo vaše supruge.” Daniel gotovo neprimjetno kimne i među ljudima u dvorani proširi se napetost. Elin pokuša pročitati Danielov pogled, ali on je ne gleda. Vickyine su oči crvene, kao da pokušava zadržati suze. Johannes nepomično stoji istog, mirnog izraza lica i gleda Daniela. „Vi ste socijalni radnik Vicky Bennet”, kaže. „Mislite li da je ona ubila vašu suprugu?” Daniel Grim podigne bradu, usnice su mu blijede, a ruke mu toliko drhte da mu naočale ostanu nakrivljene nakon što je pokušao obrisati suze. „Nisam razgovarao o tome s kolegama. Nisam imao snage”, kaže tiho. „Ali po mojoj procjeni... Jednostavno ne mogu vjerovati da bi Vicky Bennet to učinila.” „Kako ste došli do toga?” „Vicky je dobro reagirala na terapiju i lijekove”, nastavi on. „Ali prije svega, čovjek upozna ljude koji... Ona nema nekakvih divljačkih maštarija i nije nasilna, ne na taj način.” „Hvala”, kaže Johannes mirno.

373

151.

NAKON STANKE ZA RUČAK svi zauzmu svoja mjesta u dvorani. Johannes uđe zadnji. Drži mobitel u ruci. Sudac pričeka dok ne nastupi tišina pa iznese zaključak prvog dijela: „Tužiteljica je spustila stupanj sumnje do drugog najnižeg stupnja za oba ubojstva, ali i dalje traži zatvorsku kaznu zbog otmice.” „Da, ne možemo zanemariti činjenicu da je Vicky Bennet otela Dantea Abrahamssona i lišila tog malenog dječaka slobode na tjedan dana”, kaže Susanne Öst odlučno. „Samo još nešto”, na to će Johannes Grünewald. „Da?” pita sudac. Vrata se otvore i u prostoriju uđe Joona Linna. Lice mu je ozbiljno, a plava kovrčava kosa strši mu na sve strane. Slijede ga žena i maleni dječak s naočalama, ali ostanu stajati uz vrata. „Joona Linna”, predstavi ga Johannes. „To znam”, kaže sudac i zainteresirano se nagne naprijed. „Ovo su ti starci o kojima sam ti pričao”, kaže Joona dječaku koji se sakrio iza ženinih nogu. „Ne izgledaju kao trolovi”, prošapće dječak smiješeći se. „Misliš? Pogle njega”, kaže Joona i pokaže na suca. Dječak se nasmije i odmahne glavom. „Pozdravite Dantea i njegovu mamu”, kaže Joona. Svi ih pozdrave i kada Dante ugleda Vicky, oprezno joj mahne. I ona njemu mahne i tužno se nasmiješi. Tužiteljica na trenutak zatvori oči i pokuša polako disati. „Mašeš Vicky – zar nije ona zločesta?” pita ga Joona. „Zločesta?“ „Mislio sam da je ona jako zločesta”, kaže Joona. „Nosila me na leđima i dala mi je sve žvakaće.” 374

„Ali ti si se htio vratiti svojoj mami?” „Nisam mogao”, odgovori on tiho. „Zašto nisi mogao?” Dječak slegne ramenima. „Ispričaj im što si mi rekao kod kuće”, kaže Pia dječaku. „Što?” prošapće on. „Da je nazvala na telefon”, podsjeti ga ona. „Nazvala je”, kaže Dante. „Reci Jooni”, kaže Pia. „Vicky je nazvala na telefon, ali se nije smjela vratiti”, kaže dječak okrenuvši se prema Jooni. „Otkud je nazvala?” pita Joona. „Iz kamiona.” „Posudila je mobitel u kamionu?” „Ne znam”, kaže Dante i slegne ramenima. „Što je rekla na telefon?” pita Joona. „Da se hoće vratiti.” Mama podigne Dantea u naručje i nešto mu prošapće na uho, ali onda ga spusti jer je postao nemiran. „Što to znači?” pita sudac. „Vicky Bennet posudila je mobitel vozača Ikee po imenu Radek Skorza”, kaže Johannes GrünEwald. „Joona Linna je pronašao snimku razgovora. Nazvala je dom Birgittagården i automatski su je prebacili na centralu koncerna koji vodi domove za skrb. Vicky je razgovarala sa ženom po imenu Eva Morander. Vicky je molila za pomoć i ponavljala da se želi vratiti u dom. Eva Morander se sjećala razgovora i rekla da je objasnila djevojčici, i ne znajući s kime razgovara, da ne mogu rješavati pojedine slučajeve iz glavnog ureda.” „Sjećaš li se toga, Vicky?” pita je sudac. „Da”, kaže Vicky prestrašenim glasom. „Samo sam se htjela vratiti, htjela sam da oni vrate Dantea mami, ali rekli su mi da više tamo nisam dobrodošla.” Joona priđe Johannesu i stane pokraj njega. „Možda vam čudno izgleda što se policijski inspektor priklonio obrani”, kaže on. „Ali imam dojam da je Vicky Bennet rekla istinu kad je na ispitivanju ispričala 375

Sagi Bauer kako je bježala. Ne vjerujem da se radilo o otmici... Samo o užasnoj slučajnosti. Zato sam otišao razgovarati s Danteom i njegovom mamom i zato sam ovdje...” Njegov sivi, oštri pogled prijeđe preko djevojčina lica, njenih modrica i rana. „Ali ubojstva su nešto sasvim drugo, Vicky”, kaže ozbiljno. „Ti možda misliš da možeš samo šutjeti, ali ja neću odustati dok ne dođem do istine.”

376

152.

ODLUKA O ZATVORSKOJ KAZNI donesena je nakon samo dvadesetak minuta. Crvena lica, tužiteljica Susanne Öst bila je prisiljena povući svoj zahtjev za zatvorsku kaznu zbog otmice. Sudac se nasloni i objasni da ne traže zatvorsku kaznu za Vicky Bennet za ubojstva Elisabet Grim i Mirande Ericsdotter i da može čekati na slobodi da tužiteljstvo podigne optužnicu protiv nje. Elin sluša uspravnih leđa i neutralna izraza lica. Vicky zuri u stol i jedva primjetno odmahuje glavom. Odgovornost za Vicky Bennet do glavnog će procesa ponovno preuzeti kompanija Orre ako Državna uprava za domove ne odobri Elin Frank kao udomiteljicu. Kad se sudac okrene prema Vicky i kaže joj da je slobodna, Elin ne može suspregnuti veliki, zahvalni osmijeh, ali nakon svega Johannes je odvede na stranu i upozori je: „Čak i ako Vicky nije završila u zatvoru, ipak je i dalje osumnjičena za dva ubojstva i...” „Znam da...” „I ako tužiteljica podigne optužnicu, vjerojatno ćemo pobijediti na sudu, ali to samo znači da neće biti osuđena”, nastavi on. „Vicky svejedno može biti kriva za ta ubojstva.” „Ali ja znam da je nevina”, odgovori Elin i trnci joj prijeđu leđima kad shvati koliko to naivno zacijelo zvuči. „Moja je dužnost da te upozorim”, kaže Johannes oprezno. „Ali čak i ako je Vicky bila umiješana, ja... Ja mislim da je premalena da sjedi u zatvoru”, pokuša Elin objasniti. „Johannes, ja joj mogu pružiti najbolju skrb na svijetu, već sam zaposlila osoblje, osim toga zamolila sam Daniela da bude dio svega jer se ona osjeća sigurnom uz njega...“ „Dobro”, kaže on blago. 377

„Detaljno ćemo proučiti što je najbolje za nju. To je jedino do čega mi je stalo”, kaže ona i uhvati ga za ruke. „Možda će Daniel nastaviti s kognitivnom terapijom, možda ćemo angažirati neke druge ljude? Ali neću je ponovno iznevjeriti, ne mogu to učiniti.”

378

153.

DOK JOHANNES GRÜNEWALD razgovara s novinarima u prostoriji za tiskovne konferencije u policijskoj zgradi, Elin i Vicky napuste Stockholm u džipu. Miris ekskluzivne talijanske kože ispunjava prostranu unutrašnjost vozila. Elinina je lijeva ruka na volanu, a svjetlost boje jantara s upravljačke ploče obasjava joj prste. Iz zvučnika poput tihe jesenje priče dopire Bachova Prva suita za violončelo. Osam trakova autoceste prolazi kroz park Haga, gdje princeza stanuje u dvorcu, i golemoga groblja na kojem je pokopan socijalist August Palm. Elin pogleda Vickyino mirno lice i nasmiješi se. Kako bi izbjegli uporne medije, odlučili su vrijeme do konačnog suđenja provesti u Elininoj vikendici u planinama. To je kuća od gotovo četiristo četvornih metara na padini Tegefjälla kod mjestašca Duved. Elin je sredila da Vicky bude pod dvadesetčetverosatnim nadzorom. Bella je već u kući, Daniel ih slijedi vlastitim autom, a medicinska sestra stiže ujutro. Vicky se oprala u bolnici i kosa joj miriše po jeftinom šamponu. Elin joj je kupila nekoliko traperica i majica, nešto donjeg rublja, čarapa, tenisice i vjetrovku. Vicky je obukla crne Armanijeve traperice i veliku sivu majicu marke Gant. Ostatak odjeće nalazi se u vrećicama na stražnjem sjedalu. „O čemu razmišljaš?” pita je Elin. Vicky ne odgovori. Samo bulji u cestu. Elin malo stiša glazbu. „Bit ćeš oslobođena svih sumnji”, kaže Elin. „Znam to, sigurna sam u to.” Ostavili su predgrađa za sobom i sada počinju polja i šume. Elin ponudi Vicky čokoladom, ali kao odgovor dobije samo kratko odmahivanje glavom. Vicky danas bolje izgleda. Lice joj je zdravije boje, nema više flastera i ostao joj je samo zavoj na slomljenom palcu. „Tako mi je drago što Daniel ide s nama”, kaže Elin. 379

„On je dobar”, prošapće Vicky. Daniel je u svom autu negdje ispred njih. Elin je ugledala njegov kombi zlatne boje negdje kod Norrtulla, ali nakon toga je zaostala i izgubila ga. „Je li bolji od terapeuta koje si prije imala?” pita. „Da.” Elin još malo stiša glazbu. „Znači, želiš nastaviti raditi s njim?” „Ako moram.” „Mislim da bi bilo dobro da još neko vrijeme nastaviš s terapijom.” „Onda hoću Daniela.” Što dalje napreduju prema sjeveru, jesen je zamjetnija. Kao da se godišnja doba strašno brzo izmjenjuju. Zeleno lišće postaje žuto i crveno. Otpalo je i izgleda poput blistavih jezera oko stabala i leti u kovitlacima preko ceste. „Moram uzeti svoje stvari”, kaže Vicky odjednom. „Koje stvari?” „Svoje stvari, sve...” „Mislim da su sve što policiji nije trebalo prebacili u onu kuću gdje druge štićenice žive”, kaže Elin. „Mogu se pobrinuti da ti netko donese...” Gleda djevojčicu i pomisli da je njoj to možda jako važno. „Ili možemo sada skrenuti po to, ako ti je tako draže...” Vicky kimne. „Hoćeš? OK, razgovarat ću s Danielom”, kaže Elin. „Ionako nam je usput.”

380

154.

MEĐU BOROVIMA U ŠUMI već se počelo mračiti kad je Elin skrenula desno prema Jättendalu i parkirala iza Danielova auta. On je izvadio ružičasti pokretni hladnjak i mahnuo im. Izađu iz auta i protegnu noge, pojedu svaki po sendvič sa sirom i popiju gazirani narančin sok gledajući prema pruzi i poljima. „Nazvao sam svoju zamjenicu tamo”, kaže Daniel Vicky. „Rekla je da ne misli da je dobra ideja da je te djevojke ponovno vide.” „Ali kakve to veze ima?” pita Elin. „Ni ja njih ne želim vidjeti”, promrmlja Vicky. „Samo hoću svoje stvari.” Ponovno sjednu u aute. Vijugava cesta vodi ih pored jezera i imanja s crvenim drvenini kućama i kroz šumu do ravne obale. Skrenu i parkiraju ispred kuće u kojoj sada žive štićenice Birgittagårdena. Crna mina stoji pokraj stare benzinske pumpe, a galebovi sjede na telefonskim stupovima. Vicky otkvači sigurnosni pojas, ali ostane sjediti u autu. Gleda Elin i Daniela kako pošljunčenim puteljkom hodaju ravno prema velikoj crvenoj kući pa nestanu iza crnoga grma jorgovana. Na raskrižju puteva stoji požutjeli stup oko kojeg se pleše na Ivanjsku noć. Vicky gleda preko glatke površine mora, zatim izvadi kutijicu s mobitelom koji joj je dala Elin. Odlijepi naljepnicu kojom je kutija zatvorena, podigne poklopac, izvadi mobitel i oprezno skine zaštitnu foliju sa zaslona.  Štićenice su na prozorima dok se Daniel i Elin penju stepenicama koje vode na veliku verandu. Solveig Sundström iz doma za mlade Sävstagården, socijalna radnica koja je tu na zamjeni, već stoji ispred ulaznih vrata. Očito je da je posjet ne veseli. Odmah im kaže da, nažalost, ne mogu ostati na večeri. „Možemo li ući i pozdraviti se?” pita Daniel.

381

„Bolje ne”, odgovori Solveig. „Najbolje da mi kažete što trebate pa ću ja otići unutra potražiti.” „Radi se o gomili stvari”, pokuša joj Elin objasniti. „Ne mogu ništa obećati...” „Ma pitaj Caroline”, kaže Daniel. „Ona obično sve zna.” Dok se Daniel raspituje kako su djevojke i jesu li kojoj promijenjeni lijekovi, Elin promatra djevojke na prozorima. Guraju se i Elin čuje njihove glasove kroz staklo. Zvuče izolirano, kao da su pod vodom. Lu Chu progura se naprijed i mahne joj. I Elin njoj mahne, a onda ugleda Indie i Ninu jednu pored druge. Djevojke se guraju i izmjenjuju na prozoru kako bi mogle vidjeti. Jedina koja se ne vidi jest Tuula, ona crvenokosa djevojčica.  Vicky stavi sim-karticu u mobitel pa podigne pogled. Trnci joj prođu leđima. Učinilo joj se da je krajičkom oka vidjela neko kretanje pokraj auta. Ali možda je to samo vjetar koji prolazi kroz lišće jorgovana. Sada je već mračnije. Vicky pogleda Danielov auto pa ivanjski stup, živicu, ogradu i travnjak ispred tamnocrvene kuće. Samo jedno svjetlo sjaji na stupu na samom kraju mola zrcaleći se u crnoj vodi. Stari stalci za čišćenje ribarskih mreža stoje na livadi blizu luke. Izgledaju kao nizovi spojenih nogometnih golova sa stotinama željeznih kuka na okvirima. Vicky iznenada ugleda crveni balon kako se kotrlja po travnjaku ispred kuće u kojoj žive štićenice. Vrati mobitel u kutiju i otvori vrata auta. Zrak je topao i nosi sa sobom mirise mora. U daljini se čuje osamljeni galeb. Balon se otkotrlja dalje preko travnjaka. Vicky oprezno krene prema kući, a onda zastane i osluškuje. Svjetlost s jednog prozora pada na žuto lišće breze. Začuje tiho mrmljanje malo dalje. Vicky pomisli da je možda netko tamo u mraku. Tiho nastavi hodati uz puteljak. Na zabatu kuće ocvale su ruže. Balon se otkotrlja dalje ispod mreže za odbojku i zapne u živici. „Vicky?” prošapće glas. 382

Ona se brzo okrene, ali ništa ne vidi. Puls joj se ubrzao, adrenalin pumpa u krvi i sva su joj se osjetila odjednom izoštrila. Opruge mreže za spavanje zaškripe i mreža se polagano ljulja. Stari vjetrokaz okrene se na krovu. „Vicky!” kaže oštri glas sasvim blizu nje. Ona se okrene udesno i zabulji u mrak. Treba joj nekoliko sekundi da prepozna to usko lice. To je Tuula. Gotovo je nevidljiva dok tako stoji u grmu jorgovana. U desnoj ruci drži palicu za bejzbol. Teška je i tako dugačka da doseže tlo. Tuula obliže usnice zureći u Vicky zakrvavljenim očima.  Elin se nagne na ogradu verande i pokuša vidjeti sjedi li Vicky još u autu, ali premračno je. Solveig se vratila zamolivši Caroline za pomoć. Daniel razgovara s njom. Elin ga čuje kako joj pokušava objasniti da Almira treba terapiju i da obično negativno reagira na jače antidepresive. Još ju jednom zamoli da ga pusti unutra, ali Solveig odgovori da su štićenice njena odgovornost. Ulazna se vrata otvore i Caroline izađe na verandu. Zagrli Daniela i pozdravi Elin. „Spakirala sam Vickyine stvari”, kaže. „Je li Tuula unutra?” pita je Elin napetim glasom. „Da, mislim da jest”, odgovori Caroline pomalo iznenađeno. „Da odem po nju?” „Da, molim te”, kaže Elin pokušavajući izgledati mirno. Caroline uđe i pozove Tuulu. Solveig gleda Elin i Daniela nezadovoljnim pogledom. „Ako ste gladni, mogu reći nekoj od djevojaka da vam donese par jabuka”, kaže ona. Elin ne odgovori, samo se spusti stepenicama do vrta. Iza leđa čuje kako Caroline doziva Tuulu. Mračnije je i more se više ne vidi. Drveće i grmlje zakrivaju gotovo svu svjetlost. Mreža se škripeći ljulja. Pokuša tiho disati, ali lupkanje njenih potpetica odjekuje na pločama u vrtu kad brzo skrene iza kuće. 383

Lišće na velikom jorgovanu šuška. Zvuči kao da je zec unutra. Grančice se miču i Elin se odjednom nađe licem u lice s Vicky. „Bože”, zadihano kaže Elin. Gledaju jedna drugu. Vickyino je lice vrlo blijedo na tom slabom svjetlu. Elinino srce tako jako udara da joj odjekuje u ušima. „Idemo u auto”, kaže i odvede Vicky od kuće. Pogleda preko ramena, držeći se tamnog drveća, kad začuje brze korake iza sebe, ali samo produži izvodeći Vicky iz vrta. Tek se na pošljunčenom puteljku okrene i vidi da to Caroline hita za njima s velikom plastičnom vrećicom u ruci. „Nisam mogla pronaći Tuulu”, kaže. „Svejedno ti hvala”, kaže Elin. Vicky uzme vrećicu i pogleda u nju. „Većina je stvari valjda tu, iako su Lu Chu i Almira htjele igrati poker za tvoje naušnice”, kaže Caroline. Dok Elin i Vicky odlaze u velikom crnom automobilu, Caroline ostane stajati i gleda za njima s tužnim izrazom lica.

384

155.

ELIN JE VIDJELA SVJETLA Danielova auta u retrovizoru cijelim putem po autocesti Europaväg 14. Promet je bio rijedak, samo pokoji teretnjak, ali im je svejedno trebalo tri sata da dođu do svog skijaškog mjestašca. U mraku se uz padine vide žičare i visoki stupovi koji nose veliku skijašku žičaru mjesta Åre. Šest kilometara prije Duveda skrenu na cestu koja vodi uzbrdo. Lišće i prašina kovitlaju se u svjetlosti farova. Uski pošljunčeni put vodi uzbrdo po Tegefjälletu. Uspore, skrenu s ceste prema Tegeforsu između dva stupa i prijeđu zadnji dio puta koji vodi do velike modernističke kuće. Napravljena je od betona s ravnim linijama terasa i golemim prozorima skrivenima iza spuštenih aluminijskih žaluzina. Parkiraju aute u garaži u koju stane pet automobila. Tamo već stoji mala plava mazda. Daniel pomogne Elin da unese torbe. U kući je već upaljeno svjetlo i Elin stisne jedan gumb. Začuje se zujanje i žaluzine koje prekrivaju sve prozore zaškripe kad se počnu podizati. Svjetlo s parkirališta odjednom počne prodirati kroz stotine rupica i žaluzine se bučno podignu. „Ovo je kao sef“, kaže Elin. Ubrzo opet nastupi tišina, a kroz goleme prozore mogu vidjeti prekrasan planinski prizor. Svjetlucanje drugih kuća vidi se poput iskrica koje lebde u mraku. „Opa”, kaže Vicky kad pogleda van. „Sjećaš li se Jacka za kojeg sam bila udana?” pita Elin i stane uz nju. „On je izgradio ovu kuću. Mislim, izgradio... Nije ju sam izgradio, nego... Rekao je da želi imati bunker s pogledom.” S gornjeg se kata spusti starija žena sa zelenom pregačom. „Bok, Bella, oprosti što ovako kasno dolazimo”, kaže Elin i zagrli je. „Bolje ikad nego nikad”, nasmiješi se žena i kaže da je namjestila krevete u svim sobama. „Hvala.” „Nisam znala jeste li usput kupili hranu, pa sam kupila od svega pomalo. Tako da ćete barem nekoliko dana biti mirni.” 385

Bella upali vatru u velikom kaminu, potom je Elin otprati do garaže i oprosti se od nje. Kad su se vrata garaže zatvorila za plavim autom, vrati se gore. Daniel je počeo kuhati, a Vicky sjedi na kauču i plače. Elin joj brzo priđe i klekne ispred nje. „Vicky, što je? Zašto si tužna?” Djevojčica samo ustane, ode do kupaonice i zaključa se. Elin brzo ode do Daniela. „Vicky se zatvorila u kupaonicu”, kaže. „Hoćeš da razgovaram s njom?” „Požuri!” Daniel je slijedi do kupaoničkih vrata, pokuca i kaže Vicky da otvori. „Nema zaključanih vrata”, kaže. „Sjećaš se?” Prođe nekoliko sekundi prije nego što Vicky izađe vlažnih očiju i vrati se na kauč. Daniel i Elin se pogledaju, zatim on sjedne pored djevojčice. „Bila si tužna i kad si došla u Birgittagården”, kaže nakon nekog vremena. „Znam... iako sam ustvari trebala biti sretna”, odgovori ona ne pogledavši ga. „Doći na neko mjesto... To je istovremeno i prvi korak napuštanja nekog mjesta”, kaže on. Vicky proguta knedlu, suze joj ponovno krenu na oči i tiho kaže tako da je Elin ne čuje: „Ja sam ubojica.” „Neću da to govoriš ako nisi apsolutno sigurna da je to istina”, kaže on mirno. „A po glasu ti čujem da nisi.”

386

156.

FLORA NATOČI KIPUĆU VODU U KANTU i iako mrzi miris gume, navuče rukavice. Sapun zamuti vodu i rastopi se u zeleno-sivi oblak. Po malenom se stanu proširi miris čistoće. Prohladan zrak prodire kroz otvorene prozore, sunce sja i ptice cvrkuću. Kada ju je policajac ostavio ispred antikvarijata, Flora je samo ostala tamo sjediti. Trebala se pripremiti za seansu, ali nije se usuđivala vratiti sama dolje, nego je pričekala da dođu prvi klijenti. Dina i Asker Sibelius došli su kao i obično petnaest minuta prerano. Flora je odglumila da malo kasni pa su oni ušli s njom i pomogli joj rasporediti stolce. U sedam i pet došlo je devetnaestero ljudi. Flora je održala dulju seansu nego obično, dala im je vremena, glumila da vidi dobre stare duhove, sretnu djecu i roditelje koji opraštaju. Oprezno je uspjela od Dine i Askera izvući zašto se stalno vraćaju na seanse. Jedan njihov odrasli sin pao je u komu nakon vrlo teške automobilske nesreće i bili su prisiljeni slijediti liječničke upute da isključe aparate koji su ga održavali na životu i potpisati papire za donaciju organa. „Što ako nije dospio do Boga”, prošaptala je Dina. Ali Flora je razgovarala sa sinom i uvjerila ih da je u svjetlu i da je njegova iskrena želja bila da njegovi srce, pluća, rožnica i ostali organi nastave živjeti. Poslije seanse Dina joj je plačući poljubila ruke ponavljajući kako je sada najsretnija osoba na svijetu. Flora riba linoleum snažnim pokretima i osjeća kako je oblijeva znoj od tjelesnog napora. Ewa je na sastanku švelja s nekim susjedama, a Hans-Gunnar jako glasno gleda talijanski nogomet na televiziji. Iscijedi brisač poda i protegne bolna leđa prije nego što nastavi. Flora zna da će Ewa otvoriti omotnicu iz svog pisaćeg stola u ponedjeljak prijepodne kako bi platila račune. „Zlatane, pa daj dodaj, kvragu”, zaurla Hans-Gunnar iz dnevne sobe. 387

Ramena je bole dok nosi tešku kantu do Ewine spavaće sobe. Zatvori vrata, stavi kantu ispred njih, priđe fotografiji s vjenčanja, uzme mesingani ključ i brzo otključa pisaći stol. Trgne se kad nešto glasno tresne. To je samo brisač poda pao i držak je udario o pod. Flora neko vrijeme osluškuje pa spusti tešku plohu stola. Drhtavim rukama pokuša izvući malenu ladicu, ali zapela je. Traži među kemijskim olovkama i spajalicama i pronađe nož za otvaranje pisama. Pažljivo ga stavi u procjep iznad ladice i pokuša je otvoriti. Ladica polagano sklizne van nekoliko centimetara. Iz velike blizine začuje se grebanje. To je samo golubica koja je sletjevši zagrebla kandžama po prozorskoj dasci. Flora ugura prste i izvuče ladicu. Zgužvala se razglednica iz Kopenhagena. Izvadi omotnicu za račune, otvori je i vrati unutra točni iznos novca. Sve poravna rukama da stoji kako je bilo, pokuša izravnati razglednicu, zatvori ladicu, poravna olovke i nož, zatvori plohu i zaključa stol. Brzo ode do noćnog ormarića i baš je stigla uzeti fotografiju, kad se vrata otvore. Kanta se prevrne i voda razlije po podu. Flora osjeti kako joj stopala postaju mokra i topla. „Jebena kradljivice”, zaurla Hans-Gunnar i uđe gola torza. Flora se okrene prema njemu. Oči su mu razrogačene i tako je ljut da počne nasumce udarati. Prvi je udarac pogodi u rame te ga i ne osjeti. Ali onda je zgrabi za kosu i počne udarati drugom rukom. Jako je pljusne po vratu i bradi. Sljedeća pljuska doleti ravno preko obraza. Flora padne i osjeti kako joj je iščupao pramen kose. Fotografija padne na pod i staklo se razbije. Leži na podu dok joj voda prodire kroz odjeću. Jedva da može disati od jakog bola u oku i obrazu. Osjeti mučninu pa se prevrne na trbuh pokušavajući ne povratiti. Pred očima joj iskri. Vidi da je fotografija ispala iz okvira i leži na mokrom podu. Na pozadini piše: „Ewa i Hans-Gunnar, crkva Delsbo”. Flora se odjednom sjeti što joj je duh šapnuo. Ne sada u podrumu, nego prije, ovdje kod kuće. Možda je to sanjala? Ne sjeća se. Miranda joj je šapnula nešto o tornju koji zvoni kao crkva. Djevojčica joj je pokazala fotografiju s vjenčanja, uperila prstom u crni crkveni zvonik u pozadini i prošaputala: „Ona se tamo skriva, sve je vidjela, skriva se u tornju.” Hans-Gunnar dašće stojeći iznad nje, kad Ewa uđe u sobu još uvijek u jakni. 388

„Što se događa?” pita uplašenim glasom. „Krade nam novac”, odgovori on. „Znao sam!” Pljune na Floru, podigne ključ s poda i priđe pisaćem stolu.

389

157.

JOONA SJEDI U SVOM UREDU s kompletnom dokumentacijom s ispitivanja ispred sebe. Materijal je vjerojatno dovoljan da Vicky bude osuđena. Mobitel mu zazvoni i Joona se vjerojatno ne bi javio da je vidio tko zove. „Znam da misliš da sam lažljivica”, kaže Flora zadihano. „Molim te, nemoj prekinuti vezu. Moraš me saslušati, molim te, učinit ču bilo što, samo me saslušaj...” „Smiri se i ispričaj mi što se dogodilo.” „Postoji svjedok ubojstava”, kaže. „Pravi svjedok, ne duh. Govorim o pravom svjedoku koji se skriva...” Joona čuje kako joj je glas na rubu histerije i pokuša je smiriti: „U redu”, kaže mirno. „Ali preliminarna istraga...” „Moraš otići tamo”, prekine ga. Ne zna zašto je uopće sluša. Možda zato što zvuči tako očajno. „Gdje se točno nalazi taj svjedok?” pita. „U jednom zvoniku, crnom zvoniku crkve Delsbo.” „Tko ti je rekao...” „Molim te, ona je tamo, boji se i tamo se sakrila.” „Flora, moraš pustiti tužiteljicu da obavi svoj posao...” „Nitko me ne sluša.” Joona čuje kako glas u pozadini viče da se skine s njegova telefona, a onda šum. „Razgovor je gotov”, kaže muški glas i prekine vezu. Joona uzdahne i stavi mobitel na stol. Ne shvaća zašto Flora ne prestaje lagati. Nakon odluke i odbijanja zatvorske kazne za Vicky, preliminarna istraga više nije imala najviši prioritet i preostalo je jedino da tužiteljica skupi dokaze u jedan dokument do suđenja.

390

Ovaj slučaj nisam dobro obavio, razmišlja Joona i osjeti se neobično osamljenim. Bilo je gotovo i prije nego što je dobio sve izvještaje i izjave stručnjaka. Joona zna da nikada nije ni vodio ovu istragu, da ga nikada nisu potpuno pustili u slučaj. Predoziranje antidepresivima mogao bi biti razlog Vickyina nasilnog ponašanja i naglog umora. Ali on ne može prestati razmišljati o onome kamenu. Igla je u svom izvještaju spomenuo da je ubijena kamenom, ali nitko nije pokušao istražiti taj trag zato što se ne uklapa ni u što. Joona se sjeti kako je napustio Iglu i Frippea u Sundsvallu upravo kad su trebali početi s pregledom unutarnjih organa. Odluči da ipak još neće odustati od ove istrage. Tvrdoglavo ponovno počne listati izvještaj laboratorija za sudsku medicinu i čitati ga. Zastane kod opisa tijela Elisabet Grim, pročita opis njenih ozlijeđenih ruku pa nastavi. Svjetlost se polagano pomiče preko Joonine oglasne ploče s obavijesti o internoj istrazi i posljednjom Disinom razglednicom sa slikom čimpanze našminkanih usta i naočalama u obliku srca. Dok Joona čita, sjena se lagano pomiče od tegli s biljkama na prozoru prema polici za knjige. U Mirandinu trbuhu nije bilo nikakvih stranih tijela, tkivo je sjajno i glatko. Ista je stvar i s plućima. I sa srčanim komorama. 84. Srce je uredne veličine i teži 198 grama. Površina je sjajna i glatka. Zalisci i arterije su uredni. Arterije nisu začepljene. Muskulatura je sivocrvena i uredna oblika. Joona stavi prst gdje je stao u izvještaju, prolista laboratorijske testove i pročita da je Mirandina krvna grupa bila A i da je krv sadržavala tragove venlafaksina, koji je sastojak mnogih antidepresiva, ali da je inače sve bilo u granicama normale. Joona se vrati na izvještaj obdukcije i čita kako je tkivo štitnjače bilo sivocrveno i uredno i da su nadbubrežne žlijezde bile uredne veličine i žute kore.

391

104. Mokraćni putovi izgledaju uredno. 105. U mjehuru se vidi oko 100 ml svijetložutog, bistrog urina. Sluznica je blijeda. Joona se vrati laboratorijskom izvještaju i lista do pregleda mokraće. Ona sadržava tragove sredstva za spavanje nitrazepam, a razina hCG-a neuobičajeno je visoka. Joona brzo ustane, uzme mobitel sa stola i nazove Iglu. „Upravo čitam laboratorijske izvještaje i vidim da je Miranda imala visoki udio hCG-a u urinu.” „Da, naravno”, odgovori Igla. „Cista na jajnicima bila je...” „Ali čekaj malo”, prekine ga Joona. „Zar nije hCG visok kod trudnica?” „Da, ali kao što sam ti rekao...” „Ali da je Miranda napravila obični test za trudnoću, mislila bi da je trudna.” „Da”, kaže Igla. „Test bi sigurno bio pozitivan.” „Znači, moguće je da je Miranda mislila da je trudna?”  Joona izađe iz svog ureda, brzo prođe hodnikom, nazove Floru, čuje kako Anja nešto viče za njim, ali bez osvrtanja krene dolje stepenicama. Nitko se ne javlja. Joona si stalno ponavlja kako je Flora promijenila priču i rekla da je djevojčica koja ju je opsjedala samo mislila da je trudna. „Ustvari sam mislila reći da mi je ona rekla da je trudna”, objasnila mu je Flora. „Ali to nije bila istina jer nije bila. Samo je to mislila, mislila je da je trudna.” Joona ponovno nazove taj broj, čuje kako zvoni dok trči kroz ostakljeni foaje pored garniture za sjedenje i baš kad je prošao kroz vrata, javi se zadihani glas: „Hans-Gunnar Hansen.” „Ja sam Joona Linna, radim u Kriminalističkoj policiji i...” „Jeste pronašli auto?” „Trebao bih razgovarati s Florom.” „Pa jebemu mater”, zaurla muškarac. „Da je Flora ovdje, onda valjda ne bih pitao za auto, jer ona ga je ukrala, a ako policija ne radi svoj posao...” 392

Joona prekine vezu i otrči do svog crnog volva.

393

158.

ELIN JE SPAVALA U SOBI do Vickyine s otvorenim vratima. Budila se na svaki i najtiši zvuk, osluškivala i ulazila u njenu sobu da provjeri. Ujutro je neko vrijeme stajala na vratima i promatrala je kako duboko spava i potom otišla u kuhinju. Daniel stoji za štednjakom i peče jaja. Osjeća se miris kave i svježe pečena kruha. Kroz goleme prozore pogled je gotovo zastrašujuće grandiozan. Planina zaobljenih vrhova, jezerca s glatkim površinama i udoline s drvećem koje blista crveno i žuto. srce.”

„Čovjek jedva da može gledati van”, kaže on smiješeći se. „Ono, zaboli me

Zagrle se i on je oprezno poljubi u glavu nekoliko puta. Ona samo mirno stoji, udiše njegov miris i osjeća toplinu u trbuhu od iznenadne sreće. Tajmer zapišti, pa se Daniel oslobodi zagrljaja i ode izvaditi kruh iz pećnice. Sjednu za veliki stol, jedu i povremeno poglade jedno drugo po ruci. Nevjerojatni pogled oduzeo im je moć govora. U tišini piju kavu i gledaju kroz prozor. „Jako se brinem za Vicky”, kaže naposljetku Elin tihim glasom. „Sve će biti u redu.” Ona spusti šalicu. „Obećavaš mi?” „Samo je moram dobiti da počne govoriti o tome što se dogodilo”, kaže on. „Jer se pomalo bojim da bi je osjećaj krivnje mogao učiniti još samodestruktivnijom... Stvarno je moramo dobro paziti.” „Medicinska sestra dolazi autobusom u Åre za sat vremena, otići ću dolje po nju”, kaže Elin. „Da pitam Vicky hoće li sa mnom ili što ti misliš?” „Ne znam, mislim da je bolje da je ovdje”, odgovori on. „Da, tek smo stigli”, složi se Elin. „Ali brinem se... Moraš biti uz nju cijelo vrijeme.” 394

„Ona zna da ne smije ni zatvoriti vrata kad je na zahodu”, kaže Daniel ozbiljno. U tom trenutku Elin ugleda djevojčicu kroz prozor. Vicky hoda po travi šutirajući crveno lišće. Zamršena joj kosa pada preko leđa, a tanašno tijelo izgleda kao da se smrzava. Elin uzme svoju vestu s naslona stolca, izađe i pruži je Vicky. „Hvala”, prošapće ona. „Nikada te više neću iznevjeriti”, kaže Elin. Vicky je bez riječi uhvati za ruku i stisne je. Elinino srce jako zakuca od sreće i zbog knedle u grlu ne uspije ništa reći.

395

159.

NEBO JE NEOBIČNO TAMNO kad Joona skrene s autoceste Europaväg 4 na cestu 84 prema Delsbou. Pretpostavlja da je Flora uzela auto i krenula prema crkvi Delsbo u pokrajini Hälsingland. U ušima mu još odjekuje njen uznemireni glas kad mu je rekla da se svjedok skriva u zvoniku. Jooni ona nije jasna. Čini mu se da miješa laži s istinom, a da toga ni sama nije svjesna. Usprkos mnogim Florinim lažima Joona se sve vrijeme ne može osloboditi osjećaja da ona o ubojstvima u Birgittagårdenu zna više od svih drugih. Možda je ovaj svjedok jedna od njenih laži, ali ako je istina, onda je toliko važan da to ne može zanemariti. Polja su siva, a grmlje gotovo plavo pod niskim kišnim oblacima. Joona skrene na uski makadam. Jesenje lišće kovitla se preko ceste i teško je brzo voziti. Put je pun rupa i vijugav. Joona skrene na ravnu cestu koja vodi prema crkvi Delsbo. Između drveća vidi golemo polje. Jedan se kombajn polako pomiče u daljini. Oštrice kose prelaze uz površinu zemlje. Komadići trave i sjemenki lete posvuda. Ptice polijeću i slijeću u uskovitlanom zraku. Kad je već skoro stigao do crkve, vidi automobil koji se zabio u drvo. Hauba je ulubljena, jedan brisač leži u travi i jedan je prozor razbijen. Motor još uvijek radi, vrata su širom otvorena i stražnja svjetla osvjetljavaju travu u jarku. Joona uspori, ali kada vidi da u autu nema nikoga, samo produži. Flora je zacijelo istrčala van, pomisli i odveze se do crkve. Izađe iz auta i brzim korakom slijedi pograbljani puteljak. Krov zvonika premazan smolom stoji na uzvisini nedaleko od crkve. Nebo je tamno i izgleda kao da bi svaki čas mogla početi kiša. 396

Ispod crne kupole u obliku luka visi golemo, sjajno crkveno zvono. Iza tornja se vidi brza voda rijeke, zapjenušana i crna. Vrata su odškrinuta. Joona ode do zvonika i kad mu se sasvim približi, jasno osjeti miris smole. Široki temelji prekriveni su tamnim, lepezastim drvenim panelima. Unutra strme stepenice vode do zvona. „Flora?” poviče Joona.

397

160.

FLORA IZAĐE I ZASTANE na mračnom ulazu u zvonik. Lice joj je tužno, a velike oči umorne i staklaste. „Ovdje nema nikoga”, kaže i ugrize usnicu. „Jesi li sigurna?” Ona se rasplače i glas joj pukne: „Oprosti, mislila sam... Bila sam sigurna...” Siđe, prošapće „Oprosti” i ne pogledavši ga, stavi ruku na usta pa polako krene prema autu. „Kako to da si došla ovamo?” Joona krene za njom. „Zašto si mislila da će svjedok biti baš tu?” „Zbog vjenčane fotografije mojih posvojitelja... Zvonik je u pozadini.“ „Ali kakve to veze ima s Mirandom?” „Duh mi je rekao...” Flora utihne i stane. „Što je?” pita Joona. Ponovno se sjeti kako je Flora nacrtala Mirandu s rukama na licu i tamnom krvi oko glave. Ali nije nacrtala krv kako bi je nacrtao neki prevarant, nego kao netko tko je stvarno nešto vidio, ali se ne sjeća cijele situacije. Flora je ispred antikvarijata pričala o duhu kao o sjećanju. Pokušavala se prisjetiti što je duh rekao. Tanke zrake svjetlosti probijaju se kroz guste kišne oblake. Kao sjećanje, ponovi on i pogleda Florino blijedo lice. Žuto lišće pada i Joona odjednom shvati kako je sve povezano. Kao kad se zastori razmaknu i svjetlost obasja veliku sobu. Zna da je pronašao ključ koji može riješiti cijelu zagonetku. „To si ti”, prošapće i naježi se od vlastitih riječi. 398

Odjednom mu je jasno da je svjedok iz zvonika Flora. Ona je svjedokinja, ali nije vidjela Mirandinu smrt. Nego smrt neke druge djevojčice. Nekoga tko je ubijen na isti način. Bila je to druga djevojčica, ali ubojica je bio isti. Odjednom je sve potpuno jasno i Joona osjeti ubod migrene. U jednoj dugoj sekundi ima osjećaj kao da mu je metak prošao kroz glavu. Zatetura pokušavajući pronaći oslonac, čuje Florin zabrinuti glas kroz mrak, a onda bol nestane. „Ti si sve vidjela”, kaže on. „Krvariš”, kaže ona. Krv mu je potekla iz nosa i on u džepu pronađe salvetu. „Flora”, kaže joj. „Ti si svjedok iz zvonika...” „Ali ja nisam ništa vidjela.” On pritisne salvetu na nos. „Samo si zaboravila.” „Ali ja nisam bila tamo, znaš to, nikada nisam bila u Birgittagårdenu.“ „Vidjela si nešto drugo...” „Ne”, prošapće Flora i odmahne glavom. „Koliko je duh star?” pita Joona. „Miranda ima možda petnaest godina u mom snu... ali kad mi je došla, bilo je stvarno kao da je stajala u sobi, onda je bila malena.” „Koliko stara?” „Pet godina.” „Koliko ti imaš godina, Flora?” Ona se uplaši kad pogleda u njegove neobično sive oči. „Četrdeset”, odgovori tiho. Joona pomisli kako je Flora opisala ubojstvo koje je vidjela kao dijete, ali je sve vrijeme mislila da opisuje ubojstva u Birgittagårdenu. Joona zna da je u pravu, pa uzme mobitel i nazove Anju. Kroz tunel godina Flora je odjednom ugledala ono što je zaboravila. Zato su slike iz sjećanja bile tako zbunjujuće i jake. „Anja”, kaže on usred njezina javljanja. „Jesi pred kompjutorom?” „Jesi ti na nekome boljemu mjestu?” pita ga ona veselo. 399

„Možeš li istražiti je li se nešto dogodilo u Delsbou prije otprilike trideset pet godina?” „Nešto konkretno?” „Radi se o petogodišnjoj djevojčici.” Dok Anja tipka po kompjutoru, Joona gleda Floru kako prilazi crkvi, prelazi rukom preko fasade i skreće iza ugla. Krene za njom ne ispuštajući je iz vida. Jedan jež gegajući se hita između nadgrobnih spomenika. Iza drveća vidi kombajn kako napreduje poljem okružen oblakom prašine. „Da”, kaže Anja i udahne kroz nos. „Smrtni slučaj... Prije trideset šest godina pronađena je petogodišnja djevojčica kod crkve Delsbo. Ništa drugo ne piše. Policija je zaključila da je to bila nesreća.” Joona vidi kako se Flora okrenula prema njemu i gleda ga teškim, čudnim pogledom. „Kako se zvao policajac koji je vodio istragu?” „Torkel Ekholm”, odgovori Anja. „Možeš li pokušati pronaći njegovu adresu?”

400

161.

DVADESET MINUTA POSLIJE Joona parkira auto na uskoj seoskoj cestici. On i Flora otvore željeznu ogradu pa prođu kroz zarasli vrt do crvene drvene kuće bijelih rubova i s pločama od eternita na krovu. Jesenje zelenilo prepuno je kukaca koji zuje. Nebo je mutnožuto od kiše i nevremena koje nikako da počne. Joona pozvoni na vrata i zaglušni signal odjekne vrtom. Začuje se polagano hodanje, a onda vrata otvori starac u pletenom prsluku, tregerima i papučama. „Torkel Ekholm?” pita Joona. Oslanjajući se o hodalicu, starac ih pogleda vodenastim očima. Iza velikog, naboranog desnog uha ima slušni aparat. „Tko pita?” kaže jedva čujnim glasom. „Joona Linna, inspektor Državne kriminalističke policije.” Muškarac zaškilji prema Jooninoj iskaznici i ne može suspregnuti maleni, neobični osmijeh. „Državna kriminalistička policija”, prošapće pa slabašno mahne rukom Jooni i Flori da uđu. „Uđite, popit ćemo kavu.” Sjednu za kuhinjski stol dok Torkel odlazi do štednjaka nakon što je objasnio Flori da nema keksa da ih ponudi. Govori vrlo tiho i izgleda da je sasvim gluh. Sat na zidu glasno kuca, a iznad kuhinjske klupe visi blistava puška za lov na losove, dobro održavani Remington. Izvezena uzrečica „Skroman dom sretan je dom” otkvačila se sa zida i nakrivljeno visi smotanih rubova poput prljave razglednice iz neke druge Švedske. Muškarac počeše bradu i gleda Joonu kroz kuhinjsku tamu. Kad je voda proključala, Torkel Ekholm stavi na stol tri šalice i limenku kave. „Čovjek si olakša život što više može”, kaže slegnuvši ramenima i pruži Flori žličicu.

401

„Došao sam vas pitati o jednom jako starom slučaju”, kaže Joona. „Prije trideset šest godina jedna je djevojčica pronađena mrtva kod crkve Delsbo.” „Da”, odgovori starac i ne pogledavši Joonu. „Nesreća?” pita Joona. „Da”, odgovori on tiho. „Ali ja tako ne mislim”, kaže Joona. „To mi je drago čuti”, kaže starac. Usnice mu počnu podrhtavati i gurne zdjelicu s kockicama šećera prema inspektoru. „Sjećate li se tog slučaja?” pita Joona. Žličica zvecka dok stari policajac stavlja kavu u svoju šalicu i miješa. Oči su mu zakrvavljene kad podigne glavu i pogleda Joonu u oči: „Volio bih kad bih ga mogao zaboraviti, ali neke slučajeve...” Torkel Ekholm ustane, ode do tamne komode uza zid i otključa gornju ladicu. Napuklim glasom objasni da je svih ovih godina čuvao svoje bilješke s tog slučaja. „Jer znao sam da ćete mi jednom doći”, kaže tako tiho da su ga jedva čuli.

402

162.

VELIKA JESENJA MUHA ZUJI uz prozorsko staklo u maloj kuhinji. Torkel pokaže glavom na papire koji leže na stolu ispred njih: „Mrtva djevojčica zvala se Ylva, kći nadglednika imanja u Rånneu... Kad sam stigao tamo, već su je stavili na plahtu... Pala je sa zvonika, tako su mi rekli...” Stari policajac nasloni se na stolac tako da je drvo zaškripalo: „Bilo je krvi na frizu tornja... Pokazivali su mi i ja sam gledao, ali vidio sam da se nešto ne poklapa.” „Zašto ste prekinuli istragu?” „Nije bilo svjedoka, nisam ništa imao. Raspitivao sam se, ali nisam uspio ništa saznati. A onda više nisam imao dopuštenje da smetam gospodu s imanja. Nadgledniku su dali slobodno i... To je bilo... Imam jednu fotografiju koju je Janne snimio, on je radio u Radničkim novinama, fotografirao je za nas mjesta zločina.” Stari policajac pokaže im crno-bijelu fotografiju. Na plahti na travi leži malena djevojčica rasute kose. Sa strane uz glavu širi joj se crna mrlja krvi baš kao i na Mirandinu krevetu, na istome mjestu. Mrlja pomalo nalikuje na srce. Djevojčičino je lice nježno, obrazi su dječje zaobljeni, a usnice izgledaju kao da spava. Flora zuri u sliku petljajući rukom po kosi i sva joj boja nestane iz lica. „Ništa nisam vidjela”, zacvili pa zaplače otvorenih usta. Joona makne fotografiju i pokuša smiriti Floru, ali ona ustane i uzme fotografiju iz Torkelovih ruku. Obriše suze s obraza, zuri u fotografiju, osloni se rukom o kuhinjsku plohu te i ne primijeti da je srušila praznu pivsku bocu 11 sudoper. „Igrali smo se žmirenja”, kaže prigušeno. „Žmirenja?” „Moramo žmiriti i pokriti lice rukama.” 403

„Ali ti si gledala, Flora”, kaže Joona. „Vidjela si tko je udario tu malenu djevojčicu kamenom.” „Ne, žmirila sam... Ja...” „Tko ju je udario?” „Što si vidjela?” pita Torkel. „Mala Ylva... Bila je vesela, zaklonila je lice rukama i on ju je udario...“ „Tko?” pita Joona. „Moj brat”, prošapće ona. „Ti nemaš brata”, kaže Joona. Torkel tako zadrhti da se šalica prevrne na tanjuriću. „Dječak”, promrmlja. „Ma je l' to bio onaj dječak?” „Koji dječak?” pita Joona. Florino je lice sasvim bijelo i suze joj teku niz obraze. Stari policajac otrgne malo kuhinjskog papira i uz napor ustane sa stolca. Joona vidi kako ona odmahuje glavom, ali usnice joj se pomiču. „Što si vidjela?” pita Joona. „Flora?” Torkel joj se približi i pruži joj papir. „Jesi ti mala Flora? Ona tiha sestrica?” pita je oprezno.

404

163.

DOK STOJI NASLONJENA NA SUDOPER u kuhinji starog policajca, Flori se vrate stara sjećanja. Ima osjećaj da će se srušiti kad se odjednom sjeti što je vidjela. Sunce je titralo preko trave pokraj crkve. Prekrila je lice rukama. Svjetlost joj je prodirala ravno kroz prste i svi su ljudi zadobili jarkožute obrise. „Bože”, zacvili i sruši se na pod. „Bože...” U jarkoj svjetlosti odjednom se sjeti kako je vidjela svog brata kako udara tu malenu djevojčicu kamenom. Slike su toliko jasne da joj se čini da djeca stoje tamo u kuhinji. Čuje udarac i vidi kako se Ylvina glava zatresla. Flora se sjeti kako je djevojčica pala u travu. Usta su joj se otvarala i zatvarala, kapci podrhtavali, zbunjeno je nešto promrmljala, a onda ju je ponovno udario. Udario ju je svom snagom i zaurlao na druge da moraju zatvoriti oči. Ylva je ostala nepomična i on je stavio njene ruke preko lica te ponovio da mora žmiriti. „Ali ja nisam žmirila...” „Jesi li ti Flora?” pita stari policajac još jednom. Flora je između prstiju vidjela kako se brat uspravio s kamenom u ruci. Sasvim mirno rekao je Flori da mora žmiriti, da se igraju žmirenja. Približio joj se sa strane i podigao krvavi kamen. Ustuknula je točno u trenutku kad je zamahnuo. Kamen ju je ogrebao po obrazu i jako udario u rame, pala je na koljena, ali se odmah uspravila i počela bježati. „Jesi li ti mala Flora koja je živjela u Rånneu?” „Skoro da se ničega ne sjećam”, odgovori ona. „Tko je njen brat?” pita Joona. „Ljudi su ga zvali mali iz doma jer ga je obitelj posvojila”, ispriča stari policajac. „Zovu li se oni Rånne?” 405

„Vlasnik šuma Rånne... ali mi smo ih zvali samo gospoda”, odgovori Torkel. „Bili su čak i u novinama kad su posvojili dvoje djece, što je bio plemenit i velikodušan čin, tako je pisalo... Ali nakon nesreće curica je preseljena... Samo im je dječak ostao.” „Daniel”, kaže Flora. „Zove se Daniel.” Stolac zagrebe po podu kad Joona ustane od stola i bez riječi napusti kuću. S mobitelom na uhu trči kroz vrt u kojem voće otpalo s drveća leži među žutim lišćem, prođe kroz ogradu i dođe do auta. „Anja, slušaj me, moraš mi pomoći, hitno je”, kaže Joona i sjedne na vozačko mjesto. „Istraži ima Ii Daniel Grim nekakve veze s obitelji iz Delsboa koja se zove Rånne.” Joona je tek stigao uključiti radiovezu Kriminalističke policije, kad mu Anja odgovori.

kako

bi

upozorio

centralu

„Da, to su njegovi roditelji.” „Saznaj sve o njemu”, kaže Joona. „O čemu se ovdje radi?” „O djevojčicama”, odgovori Joona. Prekine vezu i prije nego što krene upozoriti policiju, smjesta nazove Elin Frank.

406

164.

ELIN OPREZNO VOZI strmim neasfaltiranim putem prema Åreu, gdje će joj se pridružiti Vickyina medicinska sestra. Jedan je prozor otvoren i svježi zrak ispunjava auto. Usko, dugačko jezero tužno svjetluca. Planine se nadovezuju jedna na drugu poput golemih vikinških grobova, nježno povezane i obrasle. Misli na to kako ju je Vicky uhvatila za ruku i stisnula je. Sve će se promijeniti i sve će ponovno biti dobro. Uska je cesta odvede pod stijenu, kad joj mobitel zazuji u torbi. Polagano se odveze još dio puta, skrene i zaustavi auto na ugibalištu. S neugodnim osjećajem u tijelu izvadi mobitel. On joj nastavi zvoniti u ruci. Zove je Joona Linna. Ustvari ne želi čuti što joj ima reći, ali svejedno drhtavim rukama otključa mobitel. „Halo?” javi se Elin. „Gdje je Vicky?” pita inspektor. „Ovdje je, sa mnom”, odgovori ona. „Imam kuću u Duvedu koja...” „Znam, ali vidiš li je sada?” „Ne...” „Hoću da odmah odeš po Vicky, da zajedno sjednete u auto i krenete prema Stockholmu. Samo ti i Vicky. Odmah to učini, nemoj ništa uzimati sa sobom, samo ravno u auto i...” „Već sam u autu”, poviče Elin osjećajući kako joj panika raste u grudima. „Vicky je kod kuće s Danielom.” „To nije dobro”, kaže Joona i ona čuje ton njegova glasa, ton od kojeg joj pozli od straha. „Što se dogodilo?” „Slušaj me... Daniel je ubio Mirandu i Elisabet.” „To ne može biti”, prošapće ona. „On bi se trebao brinuti za Vicky dok se ne vratim s autobusne stanice.”

407

„Onda ona više vjerojatno nije živa”, kaže Joona. „Pobrini se samo da ti pobjegneš odande. To ti savjetujem kao policajac.” Elin bulji u nebo kroz prozor. Više nije bijelo. Oblaci nisko plove po vrhovima planina crni i natopljeni kišom i jeseni. „Ne mogu je napustiti”, čuje sebe kako kaže. „Policija je na putu, ali to bi moglo potrajati.” „Vraćam se”, kaže ona. „Razumijem”, odgovori Joona. „Ali budi oprezna... jer Daniel Grim je vrlo, vrlo opasan i bit ćeš sasvim sama s njim prije nego što stigne policija...” Ali Elin više ne razmišlja, samo okrene auto i krene natrag, uzbrdo strmom cestom dok šljunak leti pod gumama.

408

165.

VICKY SJEDI NA KREVETU i skida aplikacije na svoj mobitel kada Daniel uđe u sobu i sjedne na bijelu kožnatu fotelju pokraj kreveta. Vani se nježno protežu planinski krajolik i Ullådalen, a vrhovi iznad Årea pružaju se prema nebu sivi i prastari. „Je li ti se ono jučer činilo krivo?” pita je Daniel. „Mislim... ono kad si morala samo sjediti u autu i čekati dok smo išli po tvoje stvari?” „Ne... jasno mi je da me nitko ne želi vidjeti”, odgovori ona i nastavi se baviti mobitelom. „Kad sam ušao u kuću, vidio sam da su se Almira i Lu Chu igrale žmirenja”, laže Daniel. „Znam da je Miranda tebe naučila tu igru...” „Da”, odgovori ona. „Znaš li kako ju je Miranda naučila?” pita Daniel. Vicky kimne i izvadi punjač za mobitel. „Ja ponekad primjenjujem tu igru u terapiji”, kaže joj Daniel. „To je vježba povjerenja.” „Miranda me hranila čokoladom”, nasmiješi se Vicky. „I nacrtala mi je srce na trbuhu i...” Vicky naglo utihne. Sjeti se što joj je Tuula rekla kad je izašla iz mraka grmlja jorgovana. „Jesi li rekla nekome za igru?” pita je Daniel gledajući je. „Nisam”, odgovori ona. „Samo me zanimalo...” Vicky spusti pogled misleći na Tuulu, koja je stajala u mraku s palicom za bejzbol u ruci i rekla da ubojica ubija samo drolje. Samo se drolje trebaju bojati da će im razbiti glavu, prošaptala je. Tipična Tuula, uvijek govori takve užasne i lude stvari. Vicky se pokušala nasmiješiti, ali Tuula joj je onda rekla da je pronašla test za trudnoću u Mirandinoj torbi kad je uzela njenu ogrlicu. Jučer je Vicky mislila da je 409

Miranda spavala s nekim od momaka koji su bili s njima na terapiji za povratak u samostalni život. Ali sada joj sine da je to sigurno bio Daniel. Vicky je imala osjećaj da nešto nije u redu kad joj je Miranda pokazala kako se igra ta igra. Jer Miranda je samo glumila da je to zabavno. Smijuljila se i kidala čokoladu na komadiće, ali ustvari je samo htjela saznati je li i Vicky doživjela iste stvari, a da ne razotkrije što se dogodilo. Vicky se sjeća Mirandina pokušaja da izgleda ravnodušno kad ju je pitala je li se Daniel i u njenu sobu došao igrati. „Miranda nije ništa rekla”, pokuša Vicky objasniti i na sekundu pogleda Daniela u oči. „Nije mi ništa pričala o tome što vi radite na terapiji...” Vickyini se obrazi zacrvene kad joj se odjednom sve složi. Daniel je sigurno ubio Mirandu i Elisabet. Ubojstva nisu imala nikakve veze s droljama. Daniel je ubio Mirandu zato što je bila trudna. Možda je Miranda već sve ispričala Elisabet. Vicky pokuša mirno disati, ne zna što da kaže, pa pipka po gipsu i vuče tkanje koje se mrvi. „To je bilo...” Daniel se nagne naprijed, uzme mobitel s njenih koljena i stavi ga u džep. „Terapija... Tu se valjda radilo samo o tome kako naučiti vjerovati drugome”, nastavi Vicky iako je shvatila da ju je Daniel pročitao. On zna da je ona shvatila da je on taj koji je ubio Mirandu i Elisabet čekićem i prebacio krivnju na nju. „Da, to je važan korak u terapiji”, kaže Daniel pažljivo je promatrajući. „Znam”, prošapće ona. „Mogli bismo to sada isprobati, ti i ja. Malo za šalu”, kaže on. Ona kimne i uspaničeno pomisli da će ubiti i nju. Krv joj tutnji u ušima, a znoj curi ispod pazuha. Pomogao joj je da je oslobode i došao s njima u Elininu kuću kako bi saznao što ona zna, kako bi bio siguran da ga neće razotkriti. „Zažmiri”, kaže on smiješeći se. „Sada?” „Igramo se.” „Ali...” „Učini to”, kaže on strogo. 410

Ona zažmiri i prekrije lice rukama. Srce joj jako lupa od straha. On nešto radi u sobi. Zvuči kao da skida plahtu s kreveta. „Moram na zahod”, kaže ona. „Pričekaj malo.” Vicky sjedi s rukama preko lica i trgne se kad on pomakne stolac. Čuje se škripa, noge joj drhte, ali i dalje drži ruke preko lica.

411

166.

ELIN VOZI UZBRDO ŠTO BRŽE MOŽE. Privjesak s ključevima zvecka u udubini pokraj mjenjača. Grane drveća grebu po krovu i prozoru auta. Prikoči u oštrom zavoju i malo otkliže. Gume kližu preko šljunka, ali uspije ga prijeći i ponovno da gas. Auto tutnji i poskakuje. Voda od otopljena snijega ostavila je duboke utore na cesti koja vodi prema Tegeforsu. Elin i dalje malo prebrzo vozi uzbrdo. Pokuša smanjiti brzinu kad se približi prilazu kući. Naglo skrene desno, lijevi bočni retrovizor udari o stup ograde i izgrebe auto sa strane. Ponovno da gas i ima osjećaj da je auto poskočio kad je prešla preko vrha. Kašeta s mineralnom vodom u prtljažniku bučno se prevrne. Prijeđe zadnji dio ravnog puta do kuće te naglo prikoči podižući oblak prašine. Motor još uvijek radi kad Elin izjuri iz auta, otrči do ulaznih vrata i uđe. Žaluzine su spuštene. Unutra vlada potpuni mrak, pa se spotiče preko stolaca i pancerica brzo hodajući prema velikoj dnevnoj sobi. „Vicky!” viče. Elin upali svjetla, potrči uza stepenice, spotakne se i udari koljenom o stepenicu, uspravi se i utrči u Vickyinu sobu. Drma kvaku, ali vrata su zaključana. Elin bubnja po vratima i čuje kako joj glas histerično zvuči dok vrišti: „Otvori!” Iz sobe se ništa ne čuje, te se Elin sagne i pogleda kroz ključanicu. Jedan stolac leži prevrnut na podu, a sjene skaču po zidovima. „Vicky?” Odmakne se i udari vrata nogom. Čuje se samo tupi zvuk. Ništa. Ponovno udari, otrči do susjedne sobe, ali ključ nije u bravi. Ode do sljedećih vrata i grozničavo drmajući uspije izvaditi ključ iz brave. Jurne natrag i usput sruši staklenu skulpturu, koja glasno tresne na pod. Ruke joj se toliko tresu da jedva uspije staviti ključ u bravu, mora upotrijebiti obje ruke, ali joj uspije iz drugog pokušaja i naglo otvori vrata. „Oh, Bože”, prošapće. 412

Vicky visi na smotanoj plahti zavezanoj za drvenu gredu. Usta su joj širom otvorena, a lice bez boje. Stopala joj se slabašno pomiču u zraku. Još je živa. Vrhovi nožnih prstiju traže pod, koji je pola metra niže, a prste je ugurala pod omču. Elin ne razmišlja. Samo odjuri do Vicky i podigne je što više može. „Pokušaj se osloboditi”, zajeca držeći Vickyine tanke noge. Djevojčica se bori sa smotanom plahtom, tijelo se grčevito trza, mora doći do kisika, u panici se pokušava istrgnuti i proširiti omču. Odjednom Elin čuje kako je Vicky naglo udahnula i zakašljala. Teško diše i tijelo joj je napeto. „Ne mogu skinuti”, kašlje Vicky. Elin se popne na prste i pokuša je podići još više. „Probaj se popeti!” „Ne mogu...” Omča se ponovno zategne. Vicky nema zraka i počne se grčevito tresti u panici. Elinine ruke drhte od napora dok je drži. Ne može odustati. Pokuša nogom doseći prevrnuti stolac, ali ne može. Vicky je mokra od znoja dok joj se tijelo grči u trzajima. Elin je pokuša drukčije uhvatiti, ali preteška je. Osjeća sve veću slabost, ali uspije malo spustiti jednu ruku kako bi je bolje uhvatila da je može podići. Vicky se bori posljednjim snagama i konačno uspije povući omču preko glave. Zakašlje i obje se sruše na pod. Vickyin je vrat poplavio, diše kratkim, grčevitim udisajima, ali živa je. Elin joj izljubi obraze, drhtavom joj rukom makne kosu sa znojna lica i šapne joj da bude tiho. „Daniel je...” „Znam, policija će stići svaki čas”, šapne Elin. „Moraš ostati ovdje. Zaključat ću vrata, ali moraš biti sasvim tiha.”

413

167.

ELIN ZAKLJUČA VRATA za Vicky i osjeti kako drhti cijelim tijelom dok se spušta stepenicama. Noge i ruke utrnule su joj od napora. Mobitel joj zazuji i vidi da je dobila poruku s Vickyina mobitela: „Oprosti, ali nemam više snage lagati. Ne budi tužna. Grli te V.” Elin pozli kad to pročita, srce joj jako lupa od očaja. Misli joj prebrzo zuje glavom. Ne može shvatiti što se događa. Sigurno joj je Daniel poslao poruku s Vickyina mobitela. Elin oprezno uđe u mračnu dnevnu sobu. Žaluzine su spuštene u cijeloj kući. Odjednom jedna sjena padne preko poda. Daniel. Stoji na stepenicama koje vode u podrumske prostorije. Zacijelo je došao iz garaže. Elin zna da ga mora zadržati dok ne dođe policija. „Mrtva je”, kaže Elin. „Vicky se zaključala u sobu, predugo je trajalo, ne razumijem...” „Što kažeš?” pita on polagano i pogleda je sjajnim očima. „Mrtva je... Možda je najbolje da odemo van? Moramo nekoga nazvati”, prošapće ona. „Da”, odgovori on približavajući joj se. „Daniele... Ne razumijem.” „Ne?” „Ne, ja sam...” „Nakon što te ubila... Vicky je otišla u svoju sobu i objesila se”, kaže on. „Zašto kažeš...” „Nisi se trebala tako brzo vratiti”, zaključi Daniel. Elin odjednom primijeti da on skriva sjekiru iza leđa. Potrči prema ulaznim vratima, ali nema vremena, on je tik iza nje, pa ona naglo skrene desno i sruši jedan 414

stolac za sobom. On se spotakne, što joj omogući malu prednost, te protrči kroz kuhinju i utrči u hodnik. Njegovi se koraci približavaju. Elin se nema kamo sakriti. Brzo uđe u nekadašnju Jackovu spavaću sobu, zaključa vrata i stisne gumb za podizanje žaluzina. Neću stići pobjeći, pomisli. Ovo predugo traje. Motor zazuji i zaškripi kad se aluminijske lamele počnu razdvajati i svjetlost počne prodirati kroz sitne rupice. Elin zavrišti kad prvi udarac sjekirom pogodi vrata. Oštrica prođe kroz drvo uz bravu, nakrivi se i izvuče. Žaluzine se polagano i bučno dižu. Vidi se desetak centimetara prozora kad sjekira drugi put udari u vrata. Ne može čekati, mora dalje, brzo prijeđe sobu i uđe u Jackovu kupaonicu u trenutku kada Daniel uz tresak provali vrata. Drvo se rascijepi oko brave u dugim komadima i vrata se otvore. Elin se vidi u velikom ogledalu dok prolazi kroz kupaonicu, pokraj kade, tuša i saune, kroz druga vrata i u Jackov ured. Tamo je tako mračno da se spotakne na pokretni ormarić s ladicama. Stari fascikli raspu se po podu. Pipa po pisaćem stolu, izvuče jednu ladicu, istrese kemijske olovke i uzme nož za otvaranje pisama. U spavaćoj sobi žaluzine su se podigle i buka je prestala. Elin čuje kako je nešto palo u veliku kadu. Daniel je slijedi. Elin brzo izuje cipele, bosa se odšulja u hodnik i zatvori vrata za sobom. Pomisli da bi možda mogla slijediti Daniela, kroz razbijena se vrata ponovno uvući u Jackovu sobu i pokušati otvoriti prozor. Napravi nekoliko koraka, ali onda se predomisli i otrči u hodnik. „Elin”, zaurla on iza nje. Vrata velike gostinske sobe zaključana su. Ona okrene ključ, ali brava je zapela. Baci pogled unatrag i vidi Daniela kako se približava. Ne trči, ali hoda dugačkim koracima. Ona drma kvaku i osjeti smrad njegova znoja. Preko vrata brzo prijeđe sjena. Elin se baci ustranu i udari obrazom o jednu sliku. Sjekira joj promaši glavu. Oštrica udari ukrivo u betonski zid iza nje. Uz oštru zvonjavu sjekira mu ispadne iz ruke i zvekne na pod.

415

168.

BRAVA ŠKLJOCNE I ELIN RAMENOM GURNE VRATA. Gotovo padne u sobu. Daniel je slijedi i pokuša je zgrabiti. Ona se okrene i napadne ga nožem za pisma, zabije mu ga u prsa, ali samo površinski. On je uhvati za kosu, odvuče ustranu i gurne na pod toliko snažno da ona udari o stolić za televizor i prevrne lampu. On popravi naočale i vrati se po sjekiru. Elin upuže pod široki krevet. Elin se nada da se Vicky ne miče iz svog skrovišta jer joj se čini da bi se mogla izvući dok policija ne dođe. Vidi Danielove noge i stopala kako hodaju oko kreveta. Odmakne se i osjeti kako se on penje na krevet. Madrac i letvice zaškripe. Ona ne zna u kojem da se smjeru pomakne, pa se samo drži sredine. Odjednom je on zgrabi za nogu, ona vrisne, ali on sada kleči pokraj kreveta i vuče je van. Ona se pokušava uhvatiti za nešto, ali ne može. On je drži za zglob i podigne sjekiru. Ona ga drugom nogom udari u lice. Padnu mu naočale i on je pusti, posrne unatrag, udari leđima o policu za knjige, stavi ruku preko jednog oka, ali je gleda drugim. Ona se izvuče ispod kreveta i pojuri prema vratima. Krajičkom oka vidi kako se on saginje i podiže naočale. Trči pokraj Jackove sobe i uđe u kuhinju. Danielovi teški koraci čuju se u hodniku. Misli joj se roje glavom. Policija bi već trebala biti ovdje – Joona je rekao da su na putu. Kad prođe kroz kuhinju, Elin brzo zgrabi tavu sa sudopera, protrči kroz dnevnu sobu, otvori vrata garaže i baci tavu dolje. Čuje kako bučno pada niz stepenice dok se ona šulja gore. Daniel je stigao do vrata koja vode u garažu, ali ne da se prevariti. Čuo ju je kako hoda na katu. Uskoro će iscrpiti sve mogućnosti. Elin je jako zadihana, hoda po katu na kojem je soba u kojoj se Vicky skriva i krene malo sporije stepenicama kako bi odvukla Daniela dalje od nje, prema najgornjem katu. 416

Elin zna da samo mora izdržati dok ne dođe policija, da je prisiljena ovo izgurati, da mora spriječiti Daniela da uđe u Vickyinu sobu. Stepenice iza nje škripe pod Danielovim koracima. Elin stigne do najgornjega kata. Tu vlada gotovo potpuni mrak. Brzo priđe kaljevoj peći i uzme žarač sa željeznog stalka. Druga se pomagala zanjišu i zazveckaju. Elin ode do sredine sobe i jednim zamahom razbije stropnu lampu. Veliki luster od zamućena stakla padne na pod uz tresak i razbije se u komadiće. Krhotine se raspu po podu, a onda nastupi tišina. Čuju se samo teški koraci po stepenicama. Elin se sakrije u mrak pokraj police desno do vrata. Daniel dašće uspinjući se zadnjim stepenicama. Ne žuri se, zna da ona nema kamo pobjeći s najgornjega kata. Elin pokuša prigušiti disanje. Daniel stoji sa sjekirom u ruci zureći u mrak sobe, a onda stisne prekidač za svjetlo. Prekidač škljocne, ali ništa se ne dogodi. I dalje je mrak.

417

169.

ELIN STOJI SAKRIVENA U MRAKU držeći žarač objema rukama. Drhti od adrenalina u krvi, ali se osjeća neobično jakom. Daniel tiho diše i vrlo oprezno krene prema sobi. Ne može ga vidjeti, ali čuje staklo koje mu krčka pod nogama. Odjednom se čuje škljocaj i električno zujanje poprati škripa otvaranja žaluzina. Svjetlost prodire kroz rupice između lamela. Daniel sada stoji kod vrata i čeka dok se žaluzine polako ne podignu i vanjska svjetlost ne ispuni sobu. Elin se nema kamo sakriti. On se zabulji u nju, a ona krene unatrag uperivši žarač u njega. Daniel drži sjekiru u desnoj ruci, pogleda je pa joj se počne približavati. Ona zamahne prema njemu, ali on se izmakne. Zadihana, ponovno podigne žarač prema njemu. Zapeče je u stopalu kad je nagazila na krhotinu, ali ne skida pogled s Daniela. Sjekira mu se njiše u ruci. Ona ponovno zamahne, ali on se opet izmakne. Gleda je neprotumačivim pogledom. Naglo napadne sjekirom. Neočekivano i svom snagom. Oštrica udari o žarač. Začuje se tupi zveket kad metal udari o metal. Žarač joj odleti iz ruke i tresne o pod. Više se nema čime braniti, samo uzmiče i odjednom s nevjericom shvati da ovo neće dobro završiti. Očaj joj prostruji tijelom i učini je neobično hladnom, distanciranom. Daniel je slijedi. Ona ga gleda u oči, on joj uzvrati pogled, ali ne čini se da je to imalo ikakva učinka na njega. Na kraju se Elin nađe leđima oslonjena o veliki prozor. Iza nje je glatka betonska fasada i pad od tri i pol kata na kamenom popločenu terasu s vrtnim namještajem i roštiljem. 418

Stopala joj krvare i ostavila su crvene razmrljane tragove po svijetlom drvenom podu. Nema više snage, samo stoji i pomisli kako bi ga trebala pokušati razuvjeriti, nešto mu obećati, navesti ga da govori. Daniel sad teže diše, neko je vrijeme samo promatra, obliže usnice, a onda napravi i tih zadnjih nekoliko koraka do nje, zamahne sjekirom i udari. Ona instinktivno izmakne glavu. Sjekira udari ravno u prozor. Osjeti kako joj je debelo staklo zavibriralo iza leđa i čuje krckanje kad staklo počne pucati. Daniel ponovno podigne sjekiru, ali prije nego što stigne zamahnuti, Elin se nagne unatrag. Svom se težinom nasloni na prozor i osjeti kako popušta. Pada okružena svjetlucavim krhotinama stakla. Elin Frank zatvori oči te i ne primijeti kad udari o tlo. Daniel se naslonio rukom na okvir prozora i gleda dolje. Krhotine još uvijek padaju. Daleko dolje leži Elin. Staklo je posvuda. Ujednačeni mlaz krvi curi joj iz glave preko kamenih ploča. Danielovo se disanje smiri. Košulja mu je na leđima mokra od znoja. S najgornjega kata pruža se veličanstven pogled. U blizini se uzdiže vrh Tyskhuvudet, a Åreskutan s kolibom na vrhu omotan je jesenjom izmaglicom. Na cesti iz Årea odjednom ugleda plave rotirke policije, ali je cesta prema Tegeforsu pusta.

419

170.

JOONA JE SVE SHVATIO čim je Flora izgovorila ime svog brata. Nazvao je Anju dok je još bio u Torkelovu predsoblju te se javila dok je trčao kroz vrt. Kad je sjeo u auto, potvrdila mu je da je Daniel Grim dječak kojeg je posvojila bogata obitelj s imanja Rånne. On je Daniel o kojemu je Flora govorila. Daniel Grim bio je dječak koji je pred Florom ubio djevojčicu u Delsbou prije trideset šest godina. Joona je sjeo u auto i nazvao Elin Frank jer je Daniel otišao s njom i Vicky u Duved. Dok je čekao da se Elin javi, shvatio je zašto je Elisabet zadobila rane na krivoj strani ruku dok se branila. Držala je ruke ispred lica. Daniel ne ostavlja svjedoke – nitko ne smije vidjeti što on čini. Nakon što je upozorio Elin, nazvao je centralu i zatražio da pošalju policiju i hitnu pomoć u Duved. Helikopteri su bili zauzeti u Kiruni, a policiji će trebati barem pola sata da stigne do kuće. Joona nema nikakve šanse da stigne prije njih, Delsbo je više od tristo kilometara udaljen od Duveda. Zatvorio je vrata auta i krenuo, kad ga je nazvao njegov šef Carlos Eliasson i pitao zašto sad odjednom sumnjiči Daniela Grima. „Prije trideset šest godina ubio je jedno dijete na isti način kao i djevojčicu u Birgittagårdenu”, odgovorio je Joona i polako skrenuo na cestu. „Anja mi je pokazala fotografije nesreće iz Delsboa”, uzdahnuo je Carlos. „Nije to bila nesreća”, uporan je Joona. „Što te navelo da povežeš ta dva slučaja?” „Obje su žrtve prekrivale rukama lice kad su...” 420

„Znam da je Miranda to učinila”, prekine ga Carlos. „Ali, evo, upravo sjedim s fotografijama iz Delsboa pred sobom. Žrtva leži na plahti i ruke su...” „Tijelo je pomaknuto prije nego što je policija stigla”, kaže Joona. „Kako znaš?” „Jednostavno znam”, odgovori on. „Je Ii to tvoja uobičajena tvrdoglavost ili ti je to rekla ona vidovnjakinja?” „Ona je svjedokinja”, odgovori Joona mračnim finskim naglaskom. Carlos se umorno nasmije pa ozbiljno kaže: „Sve je već riješeno, imamo tužiteljicu koja vodi preliminarnu istragu protiv Vicky Bennet, a ti si pod internom istragom.” Kad je Joona skrenuo na cestu 84 u smjeru Sundsvalla, nazvao je policiju pokrajine Västernorrland i zatražio da pošalju patrolno vozilo i tehničare u kuću Daniela Grima. Preko policijskog radija čuo je da policija Jamtlanda procjenjuje da će za deset minuta stići do kuće Elin Frank.

421

171.

PRVO PATROLNO VOZILO ZAUSTAVILO SE ispred kuće Elin Frank na padinama Tegefjälleta. Jedan policajac priđe njezinu autu i ugasi motor, dok su drugi izvukli pištolje i približavaju se ulaznim vratima kuće. Još jedno policijsko vozilo skrene na prilaz kući. Slijedi ga vozilo hitne pomoći. Svjetla druge hitne pomoći već se vide na strmom prilazu kući. Velika kuća izgleda neobično zatvoreno. Prozori su prekriveni metalnim žaluzinama. Vlada zastrašujuća tišina. S pištoljima u ruci dva policajca uđu. Treći ostane vani, dok četvrti zaobiđe kuću i oprezno produži po širokim stepenicama od bijelog betona. Izgleda kao da u kući nema nikoga; zatvorena je poput zaključana kovčega. Policajac izađe na terasu, prođe pokraj vrtnog namještaja, a onda ugleda krv, krhotine stakla i dvoje ljudi. Zastane. Djevojčica blijeda lica, ispucalih usana i raskuštrane kose pogleda ga. Oči su joj gotovo crne. Kleči pokraj beživotne žene. Oko njih se širi lokva krvi. Djevojčica drži ženinu ruku objema rukama. Usnice joj se miču, ali policajac ne čuje što kaže sve dok joj se sasvim ne približi. „Još je topla”, šapće Vicky. „Još je topla...” Policajac spusti pištolj, izvadi radio i pozove hitnu. Oblaci su sivi i hladni kad osoblje hitne pomoći tiho dogura dvoja nosila do ozlijeđenih. Odmah utvrde frakturu lubanje kod žene i oprezno je podignu na nosila iako je djevojčica ne pušta. Vicky je črsto drži za ruku dok joj se teške suze slijevaju niz obraze. I djevojčica je ozbiljno ozlijeđena, jako krvari iz koljena i noge od klečanja na razbijenom staklu. Vrat joj je natekao i plavocrn, a vratni kralješci vjerojatno ozlijeđeni, ali odbija leći na nosila i očito je da ne misli ostaviti Elin. 422

Nemaju puno vremena i zato brzo odluče da će djevojčica ići u istom vozilu s Elin Frank i držati je za ruku dok voze u Östersund, gdje su zatražili helikopter koji će ih prebaciti u bolnicu Karolinska u Stockholmu.

423

172.

JOONA UPRAVO PRELAZI ZAHRĐALU PRUGU kad mu se koordinator jedinice u Duvedu konačno javi. Glas mu je napet i istovremeno razgovara s nekim tko se nalazi s njim u autobusu. „Ovdje je malo kaotično... ali tu smo”, kaže i nakašlje se. „Moram znati je li...” „Ne, kvragu... To mora biti prije Trångsvikena i Strömsunda”, zaurla koordinator na nekoga. „Jesu li žive?” „Oprosti, moram organizirati blokadu ceste.” „Čekam te”, kaže Joona i prestigne jedan kamion. Čuje kako je koordinator spustio mobitel, razgovara s voditeljem jedinice, koji mu potvrdi mjesta, zatim se vrati na centralu i preko nje naredi patrolnim vozilima da blokiraju ceste. „Evo me”, kaže. „Jesu Ii žive?” ponovi Joona. „Djevojčica je izvan opasnosti, ali žena je... u kritičnom stanju, pripremaju je za hitnu operaciju u bolnici u Östersundu, a onda će je prebaciti u Karolinsku.” „A Daniel Grim?” „Nema više nikoga u kući... Postavljamo blokade na ceste, ali ako odabere koju sporednu cesticu, nemamo resursa...” „A helikopteri?” pita Joona. „Zatražili smo jedan od udruge lovaca iz Kirune, ali to predugo traje”, kaže koordinator glasom promuklim od umora. Joona ulazi u Sundsvall razmišljajući kako se Elin Frank vratila u kuću usprkos njegovim upozorenjima. Ne može zamisliti što je učinila, ali očito se uspjela vratiti na vrijeme. Elin je ozbiljno ozlijeđena, ali Vicky je još živa. 424

A sada postoji mogućnost da Daniela Grima uhvate na nekoj blokadi. Pogotovo ako nije shvatio da ga traže. Ali ako se izvuče, mogao bi za dva sata biti u svojoj kući i onda mu policija tamo mora postaviti zasjedu. A prije toga mora biti provedena prva tehnička istraga kuće, razmišlja Joona. Uspori i zaustavi auto u Bruksgatanu iza jednog policijskog vozila. Ulazna vrata kuće Daniela Grima širom su otvorena i dva uniformirana policajca dočekaju ga u hodniku. „Kuća je prazna”, kaže mu jedan. „Ništa posebno nismo našli.” „Je Ii tehničar na putu?” „Stiže za deset minuta.” „Idem malo pogledati”, kaže Joona i uđe. Joona brzo prođe kroz kuću, ni sam ne znajući što traži. Zaviri u ormare, izvlači ladice, brzo otvori vrata vinskog podruma, ode do kuhinje, pregleda ostavu, kutije, hladnjak i zamrzivač, otrči na kat i skine prugasti pokrivač s kreveta, prevrne cijeli madrac, otvori ormar, odmakne Elisabetine haljine i pokuca po zidu, odgurne stare cipele i izvuče kutiju s božičnim ukrasima, uđe u kupaonicu, pregleda ormarić s losionom poslije brijanja, kutijicama tableta i šminkom, ode sve do podruma, pregleda alate koji vise po zidovima, proba otvoriti zaključana vrata koja vode do bojlera, odmakne kosilicu za travu, podigne poklopac odvoda na podu, zaviri iza vreća sa zemljom za cvijeće pa se vrati gore. Stoji usred kuće i kroz prozor gleda mrežu u vrtu. S druge su strane otvorena ulazna vrata i Joona vidi da oba policajca čekaju kod auta. Joona zatvori oči i pomisli na otvor na stropu spavaće sobe koji vodi na tavan, na zaključana vrata bojlera u podrumu i kako bi vinski podrum ispod stepenica trebao biti veći. Na uskim vratima ispod stepenica visi stari natpis „Ozbiljno i smiješno”. Otvori ih i zaviri u podrum. Stotinjak boca leži u malim pretincima na visokoj drvenoj polici. Očito je da otraga ima još prostora. Još barem trideset centimetara između pozadine police i vanjskog zida. Povuče policu, skine boce s oba ruba i pronađe bravu na lijevom kraju i još jednu sasvim gore. Oprezno povuče, i cijela se polica zanjiše. Proširi se miris prašine i drva. Prostor iza police gotovo je prazan, ali na podu stoji jedna kutija od cipela sa srcem nacrtanim na poklopcu. Joona izvadi mobitel, fotografira kutiju pa navuče par novih rukavica od lateksa.

425

173.

PRVO ŠTO JOONA UGLEDA kad pažljivo podigne poklopac kutije slika je djevojčice crvenkastoplave kose. To nije Miranda. Posrijedi je neka druga djevojčica, stara dvanaestak godina. Prekrila je lice rukama. To je samo igra – usta su joj vesela, a svjetlucave oči vide se među prstima. Joona oprezno podigne fotografiju i ispod nje pronađe sasušeni šipkov cvijet. Na sljedećoj fotografiji jedna djevojčica sjedi stisnuta na smeđem kauču i jede čips. Upitno gleda u fotoaparat. Joona okrene oznaku za knjige sa slikom anđela i vidi da je netko sa stražnje strane zlatnim flomasterom napisao „Linda S”. Na hrpi fotografija zavezanih gumicom leže svijetlosmeđi pramen kose, svilena vrpca svezana u mašnu i jeftini prsten s plastičnim srcem. Joona gleda fotografije raznih djevojčica. Sve one na neki način podsjećaju na Mirandu, ali većina ih je puno mlađa. Na nekim slikama žmire ili su rukama prekrile lice. Jedna djevojčica u ružičastoj baletnoj haljinici i ružičastim štucnama stoji držeći ruke ispred lica. Joona okrene fotografiju i pročita „Voljena Sandy”. Gomila srdaca nacrtana je oko obje riječi crvenim i plavim flomasterom. Jedna kratkokosa djevojčica gleda u fotoaparat mrzovoljna izraza lica. Na sjajnoj površini fotografije netko je urezao srce s imenom Euterpe. Na dnu kutije leže ametist, nekoliko sasušenih latica tulipana, bomboni i komadić papira na kojem je neko dijete napisalo „Daniel + Emilia”. Joona izvadi mobitel, neko ga vrijeme drži u ruci dok gleda fotografije pa nazove Anju. „Ništa nemam”, kaže ona. „Ne znam ni što tražim.” „Smrtne slučajeve”, odgovori Joona gledajući jednu djevojčicu pokrivena lica. 426

„Da, ali nažalost... Daniel Grim radio je kao socijalni radnik u sedam različitih ustanova za djevojčice s posebnim potrebama u Västernorrlandu, Gävleborgu i Jämtlandu. Nije osuđivan i nikada nije bio osumnjičen ni za kakav zločin. Nema nikakvih internih prijava protiv njega... čak ni bilježaka.” „Razumijem”, kaže Joona. „Jesi li siguran da imaš pravu osobu? Usporedila sam... Dok je radio u tim domovima, smrtnost je čak bila niža od prosječne.” Joona ponovno pogleda fotografije, sve to cvijeće i srca. Bilo bi lijepo da je neki mali dječak sakrio tu kutiju. „Ne postoji ništa neobično ili neočekivano?” „Tijekom godina je kroz domove u kojima je radio prošlo više od dvjesto pedeset djevojčica.” Joona duboko udahne. „Imam sedam imena”, kaže. „Najneobičnije je Euterpe. Imaš li koju Euterpe?” „Euterpe Papadias”, kaže Anja. „Samoubojstvo u domu za hitne slučajeve u Nörrkopingu. Ali Daniel Grim nije povezan s tim domom...“ „Jesi li sigurna?” „Prije premještaja u taj dom piše samo nešto kratko o njenom bipolarnom poremećaju, samoozljeđivanju, dva ozbiljna pokušaja samoubojstva.” „Je li tamo prebačena iz Birgittagårdena?” pita Joona. „Da, prebačena je u lipnju dvije tisuće devete... a drugog srpnja iste godine, znači samo dva tjedna poslije, pronađena je pod tušem prerezanih žila.” „Ali Daniel nije tada tamo radio?” „Ne”, odgovori Anja. „Imaš li koju štićenicu po imenu Sandy?” „Da, dvije... Jedna je mrtva, predozirala se tabletama u jednoj instituciji u Uppsali...“ „Na jednoj oznaci za knjige napisao je Linda S.” „Da, Linda Svensson... prijavljena kao nestala prije sedam godina nakon što se vratila u običnu školu u Sollefteåu...” „Sve umiru negdje drugdje...” kaže Joona. „Zar... zar je on sve to učinio?” prošapće Anja. „Da, mislim da jest”, odgovori joj Joona. 427

„Bože dragi...” „Imaš li koju djevojčicu po imenu Emilia?” „Da... Imam Emiliju Larsson koja je napustila Birgittagården... Imam fotografiju... Ruke su joj razrezane od zglobova do lakata... Mora da joj je razrezao ruke i spriječio je da zove upomoć, zaglavio vrata i samo je gledao kako umire.” Joona izađe i sjedne u auto. Svijet je ponovno pokazao svoju mračnu stranu i on osjeti veliku tugu poput zapuha ledenog vjetra. Gleda lijepo drveće ispred kuće, udahne i pomisli kako će policija loviti Daniela Grima dok ga ne uhvati. Kad je ponovno izašao na cestu, još jednom nazove koordinatora u Duvedu i sazna da će ostaviti blokade još dva sata, ali da on više ne vjeruje da će tako uhvatiti Daniela Grima. Joona razmišlja o kutiji s fotografijama djevojčica koje je Daniel Grim odabrao. Čini se da je prema njima osjećao neku dječju zaljubljenost. Među fotografijama su srca, cvijeće, slatkiši i kratke poruke. Njegova je malena zbirka bila ružičasta i sretna, dok je stvarnost bila noćna mora. Djevojčice u ustanovama i domovima bile su zatvorene, možda čak i zavezane i pod jakim lijekovima kad ih se dočepao. Imale su samo njega za razgovor. Nitko ih nije slušao i nikome neće nedostajati. Birao je djevojčice koje su se ozljeđivale i već se mnogo puta pokušale ubiti, tako da su njihove obitelji već odustale od njih i smatrale ih mrtvima. Miranda je bila iznimka. Nju je ubio na mjestu, u panici. Možda je do svega toga došlo zato što je mislila da je trudna? Joona razmišlja o imenima djevojčica koje je Anja pronašla. Uz pomoć toga policija će ga moći privesti zbog nekoliko ubojstava. Konačno će biti moguće istražiti te otpisane smrtne slučajeve i vratiti tim djevojčicama čast.

428

174.

SJEĆANJE NA TORKELOVU SUPRUGU živi u tkaninama, u rukom izrađenim vezovima na ispranom stolnjaku. Ali sada je kukičani rub zavjesa posivio od prljavštine, a koljena Torkelovih hlača sasvim su izlizana. Stari je policajac izvadio svoje lijekove iz jedne kutijice pa uz pomoć hodalice polako otišao do klupe. Sat na zidu polagano kuca. Na stolu ispred Flore sve su Torkelove bilješke, izrezani članci iz novina o nesreći i malena osmrtnica. Starac je Flori ispričao sve čega se sjećao o bogatašu Rånneu, obiteljskom imanju, njihovim šumama i poljima, kako nisu imali djece i kako su posvojili Floru i njezina brata Daniela. Ispričao joj je o kćeri upravitelja imanja Ylvi koja je pronađena mrtva ispod zvonika i tišini koja je zavladala Delsboom. „Bila sam tako mala”, kaže Flora. „Nisam vjerovala da su to sjećanja, mislila sam da ta djeca postoje samo u mojoj mašti...” Flora se sjeti kako je mislila da gubi razum kad je saznala za ubojstva u domu Birgittagården. Neprestano je razmišljala o tome, o tome što se dogodilo, djevojčici koja je prekrila lice rukama. Sanjala ju je i vidjela je posvuda. „Ali ti si bila tamo”, kaže on. „Pokušala sam im reći što je Daniel učinio, ali svi su samo bili ljuti... Kad sam ispričala što se dogodilo, tata me odveo u svoj ured i rekao da će svi lažljivci gorjeti u moru vatre.” „Konačno sam pronašao svog svjedoka”, mirno kaže stari policajac. Flora se sjeća kako se bojala da ne izgori, da joj se kosa i odjeća ne zapale. Mislila je da će joj cijelo tijelo pocrnjeti i osušiti sc kao cjepanica u kaminu ako svima kaže što je Daniel učinio. Torkel rukom polako mete mrvice sa stola. „Što se dogodilo s djevojčicom?” pita.

429

„Znam da je Daniel volio Ylvu... Stalno ju je htio držati za ruku, davao joj je maline...” Flora utihne i ponovno vidi čudne komadiće sjećanja kako sjaje kao da će se zapaliti. „Igrali smo se žmirenja”, nastavi. „Kad je YIva zažmirila, poljubio ju je u usta... Ona je otvorila oči, nasmijala se i rekla da je sada trudna. I ja sam se nasmijala, ali Daniel... Rekao nam je da ne smijemo gledati... a ja sam primijetila da mu je glas nekako čudan. Virila sam između prstiju, kao i uvijek. Ylva je izgledala sretno kad je prekrila lice i vidjela sam kako je Daniel podigao kamen sa zemlje i počeo je udarati...” Torkel teško uzdahne pa legne na usku kuhinjsku klupu: „Povremeno vidim Daniela kada dođe u Rånne u posjet...” Kad je stari policajac zaspao, Flora oprezno skine pušku sa zida i izađe iz kuće.

430

175.

FLORA HODA USKIM PUTELJKOM koji vodi do imanja Rånne s teškom puškom u rukama. Crne ptice sjede u požutjelim krošnjama drveća. Ima osjećaj kao da Ylva hoda uz nju. Sjeća se kako su trčale ovim poljima s Danielom. Flora je mislila da je sve to bio samo san. Lijepa kuća u koju su dospjeli i u kojoj je imala vlastitu sobu s tapetama na cvjetiće. Sada se sjeća. Sjećanja su isplovila iz dubina, toliko su dugo bila zakopana u crnoj zemlji, ali sada su joj pred očima. Staro pošljunčeno dvorište izgleda isto. Nekoliko blistavih automobila stoji pred ulazom u garažu. Flora se popne velikim stepenicama, otvori vrata i uđe. ruci.

Čudno je hodati kućom koju toliko dobro poznaje s napunjenom puškom u Samo hodati ispod golemih kristalnih lustera, preko tamnih perzijskih tepiha. Još je nitko nije primijetio, ali iz blagovaonice dopiru prigušeni glasovi.

Hoda dalje kroz četiri salona zaredom i još iz daljine ugleda ih kako sjede za stolom. Promijeni položaj puške, nasloni cijev na pregib ruke, uhvati kundak i stavi prst na okidač. Njena stara obitelj jede i razgovara ne gledajući u njezinu smjeru. Svježe cvijeće stoji u visokim vazama u prozorskim nišama. Učini joj se da je registrirala neki pokret krajičkom oka, pa se okrene s podignutom puškom. Ali ugleda samo svoj odraz u ogledalu. Stoji u zaobljenom, golemom ogledalu koje se proteže od poda do stropa i uperila je pušku u sebe. I.ice joj je gotovo sivo, a pogled okrutan i divalj. S puškom uperenom ravno preda se produži kroz zadnji salon i uđe u blagovaonicu. Stol je pun tek ubranih plodova: grožđa, šljiva, trešanja i malih klasova žita. Flora se sjeti da je Dan zahvale. 431

Žena koja je nekad bila njena majka izgleda tanašno i slabo. Jede polagano i drhtavo, s ubrusom raširenim preko koljena. Muškarac njenih godina sjedi između njenih roditelja. Ne prepoznaje ga, ali joj je jasno tko je. Flora stane ispred stola i pod zaškripi pod njenim nogama. Otac je prvi spazi. Kad ju je starac ugledao, osjetio je neobičan mir. Spustio je pribor za jelo i uspravio se kao da je želi dobro pogledati. Majka slijedi očev pogled i nekoliko puta zatrepče kad sredovječna žena sa sjajnom puškom u ruci iskorači iz mraka. „Flora”, kaže starica i ispadne joj nož. „Jesi Ii to ti, Flora?” Flora stoji ispred postavljena stola i ne može odgovoriti, samo proguta knedlu, brzo pogleda majku u oči pa se okrene prema ocu. „Zašto si došla ovamo s puškom?” pita on. „Ti si me učinio lažljivicom”, odgovori ona. Otac se nasmije, kratko i tužno. Bore na njegovu licu bore su ogorčenja i samoće. „Onaj koji laže bit će bačen u more vatre”, kaže on umorno. Ona kimne i nekoliko sekundi oklijeva prije nego što upita: „Ti si, naravno, znao da je Daniel ubio Ylvu?” Otac polako obriše usta bijelim platnenim ubrusom. „Bili smo te prisiljeni poslati odavde jer si strašno lagala”, kaže on. „A sada si se vratila i ponovno lažeš.” „Ne lažem.” „Priznala si, Flora... Priznala si mi da si sve izmislila”, kaže on tiho. „Imala sam četiri godine i ti si urlao na mene da će mi kosa izgorjeti ako ne priznam da sam lagala, urlao si da će mi se lice otopiti, a krv proključati... pa sam rekla da sam lagala i vi ste me se riješili.”

432

176.

FLORA ZAŠKILJI PREMA BRATU, koji sjedi za stolom leđima okrenut svjetlu. Ne može vidjeti je li je pogledao, oči su mu poput zaleđenih bunara. „Odlazi”, kaže otac i nastavi jesti. „Ne idem bez Daniela”, odgovori ona i pokaže na njega puškom. „To nije bila njegova krivnja”, kaže majka slabim glasom. „Ja sam... „Daniel je dobar sin”, prekine je otac. „Više ništa neću reći”, kaže majka. „Ali on... Ti se ne sjećaš, ali jedne večeri prije nego što se sve to dogodilo gledali smo kazališnu predstavu na televiziji. Bila je to Gospođica Julija, ona koja se jako zaljubi u dečka koji pomaže na imanju... i ja sam rekla da je bolje...” „Kakve su to gluposti”, prekine je otac. „Svaki dan mislim na to”, nastavi starica. „Bila je to moja krivnja, ja sam rekla da je bolje da djevojka umre nego da je trudna.” „Sada je dosta.” „I kad sam to rekla... vidjela sam da je mali Daniel ustao i zurio u mene”, objasni ona sa suzama u očima. „Ali ja sam samo govorila o Strindbergovoj drami...” Podigne ubrus, ruke joj jako drhte. „Nakon onoga s Ylvom... Prošlo je tjedan dana od nesreće, bila je večer i trebala sam izmoliti večernju molitvu s Danielom... I tada mi rekao da je Ylva bila trudna. Imao je samo šest godina, nije mogao shvatiti.” Flora gleda brata. On popravi naočale i nastavi zuriti u majku. Nemoguće je reći što misli. „Ti ideš sa mnom na policiju i reći ćeš im istinu”, kaže Flora Danielu i uperi pušku u njegova prsa. „Što to sada vrijedi?” pita majka. „Bila je to nesreća.” „Igrali smo se”, kaže Flora ne gledajući je. „Ali nije to bila nikakva nesreća...” „Bio je dijete”, zaurla otac. 433

„Da, ali sada je ponovno ubio... Ubio je dvije osobe u Birgittagårdenu. Jednoj je djevojčici bilo samo četrnaest godina i pronađena je s rukama preko lica i...” „Lažeš”, poviče otac i udari šakom po stolu. „Vi lažete”, prošapće Flora. Daniel ustane. Nešto se dogodilo s njegovim licem. Možda je to okrutnost, ali izgleda poput gađenja i straha. Osjećaji mu se miješaju. Nož ima dvije strane, ali samo jednu oštricu. Majka ga moli, pokušava ga zadržati, ali on makne njene ruke i kaže nešto što Flora nije uspjela čuti. Zvuči kao da ju je opsovao. „Idemo”, kaže Flora Danielu. Otac i majka bulje u nju. Više se nema što reći. Ona izađe iz blagovaonice sa svojim bratom.

434

177.

FLORA I DANIEL IZAĐU IZ KUĆE, spuste se širokim kamenim stepenicama prijeđu dvorište, prođu pokraj jedne manje kuće na imanju i krenu dolje prema štalama. „Samo hodaj”, promrmlja ona kad on uspori. Hodaju po pošljunčenom puteljku oko velike crvene štale prema polju. Flora sve vrijeme drži pušku uperenu u Danielova leđa i čini joj se da se počinje prisjećati tih dviju godina provedenih na imanju, ali shvaća da postoji i vrijeme prije toga, koje joj je još uvijek u potpunome mraku vrijeme kada je živjela u domu za nezbrinutu djecu s Danielom. A prije svega toga zacijelo je postojalo vrijeme kad je bila sa svojon mamom. „Hoćeš li me ubiti?” pita Daniel blago. „Mogu”, odgovori ona. „Ali hoću da odemo na policiju.” Sunce koje se probilo između teških kišnih oblaka na trenutak je za slijepi. Kad su bijele sjene nestale, osjeti kako su joj se dlanovi oznojili. Najradije bi obrisala ruke o hlače, ali se ne usudi ispustiti pušku. Jedna vrana zakriješti u daljini. Prođu pokraj dvije traktorske gume i stare kade u travi pa nastave puteljkom koji u širokom luku zaobilazi veliku, praznu štalu. Hodaju i tišini pored visokih kopriva i rascvale kiprovine oko zida na koji su naslonjene naslagane vreće s glinenim granulama. To je jako zaobilazni put do velikog polja. Velika je štala zaklonila sunce kad su stigli sa stražnje strane. „Flora”, promrmlja on zbunjeno. Zaboljele su je ruke od umora, mišići joj drhte. U daljini se vidi cesta za Delsbo poput tanke linije olovkom preko žutih polja. Flora gurne Daniela cijevlju između lopatica i zajedno odu do čistine uz štalu. Ona brzo obriše znoj pa ponovno stavi prst na okidač. 435

Daniel zastane i pričeka dodir cijevi na leđima prije nego što nastavi uz betonski temelj s alkama od zahrđalog željeza. Uz raspucale rubove raste korov. Daniel sada šepa i hoda sve sporije. „Samo hodaj”, kaže Flora. On ispruži ruku i prođe njome kroz visoki korov. Jedan leptir uzleti i zavijuga po zraku. „Mislim da bismo ovdje mogli stati”, kaže on i uspori. „Jer ovo je stara klaonica, kad smo imali živinu... Sjećaš li se kolinja i kako su ubijali životinje?” „Ako staneš, pucam”, kaže ona i osjeti kako joj prst podrhtava na okidaču. Daniel uhvati ružičasti cvijet u obliku zvončića, otrgne ga sa stabljike, zastane i okrene se prema Flori da joj ga da. Ona ustukne, pomisli kako bi trebala pucati, ali ne stigne. Daniel je već zgrabio cijev i povukao pušku prema sebi. Flora je toliko šokirana da ne stigne ustuknuti. Udari je kundakom ravno u prsa i ona padne na leđa. Bori se za dah, zakašlje, pipa oko sebe i ponovno ustane. Stoje jedno nasuprot drugome. Daniel je promatra sanjivim pogledom. „Možda nisi trebala gledati”, kaže. On spusti pušku, koja je sada uperena u zemlju. Ona ne zna što da odgovori. Očaj joj stisne želudac kad shvati da će sada vjerojatno umrijeti. Maleni kukci hodaju preko korova. Daniel ponovno podigne pušku i pogleda je u oči. Prisloni cijev na njeno desno bedro i kad zapuca, izgleda kao da je to gotovo nenamjerno učinio. Buka je toliko jaka da im odzvanja u ušima. Metak prođe ravno kroz Florin bedreni mišić i ona ne osjeti nikakav bol, prije nešto poput grča. Daniel ustukne za korak od udarca puške i gleda Floru kako pada kad se više ne može održati na nogama. Flora pokuša ublažiti pad, ali udari bokom i obrazom o zemlju i neko vrijeme ostane ležati na boku u mirisu sijena i baruta. „Sad prekrij lice”, kaže on i uperi joj pušku u lice. Flora leži na boku dok joj krv navire iz noge. Okrene glavu prema velikoj štali. Na trenutak joj se zacrni pred očima. Osjeti mučninu, krajolik sa žutim poljima i visokom crvenom štalom vrti se oko nje kao da je na vrtuljku. 436

Srce joj tako jako lupa da teško diše. Zakašlje se i pokušava duboko udahnuti. Daniel stoji leđima okrenut suncu. Prisloni joj cijev na rame, pa se ona sruši na leđa. Zacvili od strašnog bola u bedru. On je promatra mrmljajući nešto nerazumljivo. Ona pokuša podići glavu, pogled joj klizi preko zemlje, korova i betonskog temelja sa željeznim alkama. usta.

Daniel prijeđe puškom preko njezina tijela. Uperi je u čelo pa slijedi nos sve do

Flora osjeti topli metal na usnicama i bradi. Ubrzano diše. Topla krv navire joj iz bedra koje pulsira od bola. Pogleda gore prema svijetlom nebu pa dolje prema štali pokušavajući shvatiti što vidi. Jedan muškarac utrči u tu veliku štalu, iza rijetko postavljenih dasaka, ravno u prugastu svjetlost. Ona pokuša nešto reći, ali nema glasa. Cijev puške pomakne se prema njezinu oku i ona zažmiri, osjeti pritisak na kapku i oku, pa i ne čuje glasni pucanj.

437

178.

JOONA JE VOZIO OD SUNDSVALLA prema jugu do Hudiksvalla pa skrenuo na cestu 84 prema Delsbou. U tih četrdeset minuta sve su njegove misli bile usmjerene na Daniela Grima i njegovu kutiju s fotografijama. Sadržaj kutije na prvi je pogled gotovo nevin. Možda je to u početku i bila samo zaljubljenost, maleni poljupci, pogledi i čeznutljive riječi. Ali kad su se štićenice preselile, Daniel je, bez sumnje, pokazao svoju drugu stranu. Čekao je, a onda ih u tajnosti potražio i ubio. Njihova je smrt rijetko bila neočekivana. Dao bi im preveliku dozu sredstva za spavanje ako je to bila njihova uobičajena terapija te razrezao žile onima koje su se i same ozljeđivale. Privatnim domovima za djecu s posebnim potrebama stalo je do profita i zato su se vjerojatno pobrinuli da se ne pročuje za te slučajeve kako bi izbjegli istragu uprave socijalnih službi. Nitko te smrti nije povezao s Birgittagårdenom i Danielom Grimom. Ali s Mirandom je bilo drukčije. S njom nije slijedio svoj uobičajeni način djelovanja. Vjerojatno je to bilo zato što se uspaničio jer je Miranda mislila da je trudna. Možda mu je prijetila da će ga razotkriti. A to nije smjela učiniti jer Daniel ne podnosi ideju da bi mogao imati svjedoke. Svaki bi se put pobrinuo da ih se riješi, jedne po jedne. Osjećajući veliku nelagodu, Joona nazove Torkela Ekholma, kaže mu da stiže za deset minuta i pita je li Flora spremna za povratak kući. „Bože, a ja zaspao poslije jela”, kaže stari policajac. „Pričekaj malo.” Joona čuje kako je Torkel spustio slušalicu, njegovo kašljanje i spore korake. Već je prešao most kod Badhusholmena, kad se starac ponovno javi. „Flora je nestala”, kaže. „A nema ni puške...” „Znaš li kamo je otišla?”

438

U slušalici na trenutak nastupi tišina. Joona misli na tu malu kolibu, kuhinjski stol sa svim fotografijama i bilješkama. „Možda je otišla do imanja”, odgovori Torkel. Umjesto da nastavi ravno prema Ovanåkeru i Torkelovoj kući, Joona naglo skrene desno na cestu 743 i da gas. Nazove okružnu policijsku centralu te zatraži policijsku podršku i hitnu pomoć. Na kratkoj ravnoj cesti uz vodu uspio je doseći brzinu od sto osamdeset kilometara na sat, ali onda je morao prikočiti i skrenuti između stupova ograde na usku cestu koja vodi do imanja Rånne. Šljunak pršti pod kotačima koji tutnje po rupama na cesti. Velika bijela kuća iz daljine izgleda poput dostojanstvene ledene skulpture, ali što joj se više približava, čini mu se mračnijom. Joona skrene, naglo zaustavi auto i ostavi ga na dvorištu ispred kuće. Podigao je oblak prašine. Otrči prema ulazu, kad odjednom ugleda dvije prilike u daljini kako upravo zaobilaze zid i nestaju iza velike crvene štale. Iako ih je vidio samo na trenutak, Jooni je jasno što je vidio: Flora je hodala s puškom uperenom u Danielova leđa. Namjerava ga odvesti ravno preko polja kako bi najkraćim putem došli do ceste za Delsbo. Joona potrči, prođe pored kuće sa strane i spusti se niz padinu s lijeve strane jedne šupe. Flora hoda malo preblizu Danielu, pomisli Joona. Njen joj brat bez problema može oduzeti oružje. Ona nije spremna pucati, ne želi pucati, samo želi istinu. Joona preskoči ostatke starog vrta, posklizne se na šljunku, zagrabi rukom po korovu, ali ostane na nogama. Pokuša nešto vidjeti kroz crvene zidove štale. Crna su vrata otvorena. Sunčeva svjetlost titra kroz rijetko postavljene daske. Protrči pokraj zahrđalog rezervoara i uleti ravno u štalu, kad začuje pucanj. Eho odjekuje među kućama pa nestane preko polja. Daniel joj je sigurno oduzeo pušku. Put oko štale i zida predug je. Nema vremena. Možda je već prekasno.

439

179.

JOONA IZVUČE PIŠTOLJ U TRKU dok ulazi u praznu štalu. Pukotine između dasaka titraju, svjetlost prodire sa svih strana. Do sljemena ima oko sedam metara. Pukotine blistaju stvarajući golemi kavez svjetlosti. Joona pretrči preko suhe zemlje u štali, vidi žuta polja kako svjetlucaju između dasaka, a onda i njih dvoje sa stražnje strane štale. Flora leži nepomično na zemlji, a Daniel stoji iznad nje s puškom uperenom u njezino lice. Joona stane i podigne pištolj ispruženom rukom. Udaljenost je ustvari prevelika. Kroz pukotine između dasaka vidi kako je Daniel nakrivio glavu i pritisnuo puščanu cijev na Florino oko. Sve se jako brzo odvija. Joona pokuša smiriti ruku. Cilja u Danielov trbuh, a onda slijedi njegov pokret i stisne okidač. Odjekne pucanj, osjeti udarac u ruci i barut ga zapeče. Metak iz pištolja prošao je ravno kroz pukotinu između dvije daske. Oblačić prašine uskovitlao se na svjetlosti procijepa. Ali Joona ne stane da vidi je li pogodio, nego odmah krene van. Više ih ne može vidjeti. Svjetlost između pukotina brzo prolazi pokraj njega. Joona nogom provali uska stražnja vrata, velikim koracima izađe u travu do struka i nađe se iza štale. Danielu je puška ispala, nije uspio ponovno pucati. Pogodio ga je metak iz Joonina pištolja prije nego što je to stigao učiniti. Daniel krene prema polju držeći ruku na trbuhu. Krv mu curi kroz prste i po hlačama. Čuje Joonu iza sebe, teturajući se okrene i mahne prema Flori, koja teško dišući leži na leđima. Joona krene ravno prema Danielu s pištoljem uperenim u njegova prsa. Sunce bljesne u Danielovim naočalama kad sjedne na zemlju. 440

Zastenje i podigne pogled. Bez riječi Joona nogom odgurne pušku od njega, uhvati Daniela za ruku i odvuče ga nekoliko metara dalje. Zaveže ga lisičinama za željeznu kariku na betonskom temelju pa brzo priđe Flori. Još je pri svijesti, ali gleda ga ukočenim, čudnim pogledom. Jako krvari iz bedra. Lice joj je blijedo i znojno. Diše jako brzo i plitko i past će u šok. „Vode”, prošapće. Fiorine su hlače sasvim natopljene krvlju, a nova krv ne prestaje nadirati. Joona nema vremena napraviti povez. Uhvati je objema rukama oko bedra i palčevima pritisne žilu tik iznad rane. Topla krv odmah slabije nadire. Pritisne jače i pogleda Florino lice. Usnice su joj bijele, a disanje vrlo plitko. Zatvorila je oči i osjeća njen ubrzani puls. „Hitna pomoć će uskoro doći”, kaže. „Sve će biti u redu, Flora.” Iza leđa Joona čuje kako Daniel pokušava nešto reći. Okrene se prema njemu i ugleda starog muškarca kako im se približava. Starac je odjeven u crni ogrtač i crno odijelo, a koraci su mu neobično teški. Njegovo je strogo lice sivo, a oči tužne kad pogleda Joonu. „Pusti me da barem zagrlim svog sina”, zamoli ga promuklim glasom. Joona ne može pustiti Florinu nogu. Prisiljen je ostati u istom položaju kako bi joj spasio život. Kad starac prođe pored njega, Joona osjeti miris benzina. Starčev je ogrtač sasvim mokar. Polio je odjeću benzinom i već drži šibice u ruci hodajući strašno polagano. „Nemoj”, poviče Joona. Daniel zuri u oca i hoće otpuzati dalje, trza ruku pokušavajući je izvući iz lisičina. Starac promatra Daniela, koji se pokušava osloboditi. Prsti mu drhte kad izvadi šibicu iz kutije, zatvori kutiju i kresne. „Ona laže”, zacvili Daniel. Čim je starac povukao šibicom po kutiji, plane. Okruži ga kugla svijetloplave vatre. Joona osjeti udar vrućine na licu. Starac posrne u plamenu, a onda se nagne nad svog sina i zagrli ga svojom vatrom. Trava oko njih počne gorjeti. Starac ga čvrsto drži. Daniel se bori, ali mora odustati. Plamenovi ih obgrle i dok palucaju sve više, proizvode zvuk poput zastave koja leprša na vjetru. Stup crnog dima i užarenog pepela uzdiže se prema nebu. 441

180.

KAD JE VATRA IZA VELIKE ŠTALE UGAŠENA, ostala su samo dva pougljenjena leša. Isprepletene crne kosti koje su tinjale. Hitna pomoć otišla je s Florom u trenutku kad je starica izašla na dvorište. Gospodarica imanja Rånne stajala je u dvorištu kao zaleđena trenutak prije nego što će osjetiti bol. Joona vozi natrag u Stockholm i sluša emisiju Klub knjige na radiju, ponovno razmišljajući o čekiću i kamenu. Tim oružjima kojima su žene ubijene i koja su ga toliko zbunjivala. Sada mu se sve čini sasvim jasno. Elisabet nije ubijena zato što je ubojica htio njene ključeve. Daniel je imao svoje ključeve od sobe za izolaciju. Elisabet ga je zacijelo vidjela. Slijedio ju je i ubio zato što je bila svjedokinja prvog ubojstva, a ne kako bi uzeo njene ključeve. Kiša, oštra poput stakla, zabubnja po prozoru i krovu automobila. Večernje sunce sja kroz kapljice i bijela se para podigne s asfalta. Daniel je vjerojatno odlazio k Mirandi kad bi Elisabet spavala pod utjecajem svojih tableta. Miranda je činila sve što je htio, nije imala izbora. Svukla se i sjedila na stolcu s pokrivačem prebačenim preko ramena kako joj ne bi bilo hladno. Ali te je noći nešto pošlo krivo. Možda mu je Miranda rekla da je trudna, možda je pronašao njen test za trudnoću u zahodu. I uhvatila ga je panika, njegova stara panika. Daniel nije znao što da učini, osjećao se stjeran u kut, navukao je kaljače koje su uvijek stajale u hodniku, izašao van i pronašao kamen u dvorištu, vratio se, rekao joj da zažmiri i udario je. Nije ga smjela vidjeti, morala je držati ruke preko lica kao mala Ylvi Nathan Pollock protumačio je pokriveno lice time da ubojica nije htio da ona ima lice, htio je od nje napraviti objekt. Dok je Daniel ustvari bio zaljubljen u Mirandu i htio je da prekrije lice kako se ne bi uplašila. 442

Smrt drugih djevojaka planirao je puno unaprijed, ali ubojstvo Mirande počinjeno je u panici. Ubio ju je ne znajući kako će se izvući iz cijele te situacije. U jednom trenutku dok se sve to odvijalo kad je prisilio Mirandu da pokrije lice, udario je kamenom, odnio do kreveta i ponovno joj prekrio lice Elisabet ga je vidjela. šumi.

Možda je već bio stavio kamen u kamin, možda ga je bacio negdje duboko u

Daniel je krenuo za Elisabet, vidio je kako ulazi u praonicu, uzeo čekić iz ostave, slijedio je, rekao joj da pokrije lice i udario je čekićem. Tek kad je Elisabet bila mrtva, palo mu je na pamet da bi krivnju mogao prebaciti na onu novu djevojčicu Vicky Bennet. Znao je da je prvi dio noći spavala pod utjecajem jakih lijekova. Danielu se žurilo da sve obavi prije nego što se netko probudi. Uzeo je Elisabetine ključeve, vratio se u kuću, stavio ih u bravu sobe za izolaciju, brzo stavio dokaze u Vickyinu sobu i razmrljao krv s njezina usnulog tijela prije nego što je otišao. Vjerojatno je u autu sjedio na vreći za smeće ili novinama, odvezao se kući te zapalio odjeću u kaminu. Nakon svega pobrinuo se da bude u blizini kako bi provjerio zna li tko nešto. Glumio je ulogu žrtve i socijalnog radnika koji želi pomoći. Joona se približava Stockholmu. Klub knjige završava. Raspravljaju o knjizi Gösta Berling Selme Lagerlöf. Joona ugasi radio i nastavi razmišljati o istrazi. Kad je Vicky uhićena i Daniel saznao da joj je Miranda ispričala o igri žmirenja, shvatio je da će biti razotkriven ako Vicky dobije šansu da u detalje ispriča sve što se dogodilo. Bilo bi dovoljno da pronađu dobrog psihologa koji bi postavio prava pitanja i zato je Daniel učinio sve što je mogao da Vicky bude oslobođena, tako da može organizirati njeno samoubojstvo. Daniel je godinama radio s problematičnim djevojčicama, djecom koja su odrastala bez sigurnosti i roditelja. Svjesno ili nesvjesno, ta ga je okolina privlačila i zaljubljivao se u djevojčice koje su ga podsjećale na njegovu prvu ljubav. Iskorištavao ih je, a kad su bile premještene, pobrinuo bi se da nikada nikome ne kažu istinu. Joona uspori ispred semafora i osjeti kako mu trnci prolaze leđima. Upoznao je dosta ubojica u životu, ali kad se sjeti kako je Daniel pisao izvještaje i izjave i 443

pripremao njihovu smrt puno prije nego što ih je ubio, Joona se upita nije li Daniel drugi po redu najgori ubojica kojeg zna.

444

181.

ZRAK JE PUN HLADNE MAGLE kad Joona Linna izađe iz auta i krene preko Karlaplana do Disina stana. „Joona?” kaže Disa otvorivši vrata. „Već sam pomislila da nećeš doći. Gledala sam televiziju. Govore samo o događajima u Delsbou.” Joona kimne. „Znači, uhvatio si ubojicu”, kaže Disa smješkajući se. „Ako bi se tako moglo reći”, kaže Joona i pomisli na očev vatreni zagrljaj. „Što je bilo s onom jadnom ženom koja te stalno zvala? Rekli su da je ustrijeljena.” „Flora Hansen”, kaže Joona i uđe u predsoblje. Lampa mu dodirne glavu, svjetlost se zakotrlja preko zidova i Joona ponovno pomisli na sve one djevojčice u Danielovoj kutiji. „Umoran si”, kaže Disa nježno i povuče ga za ruku. „Floru je brat ustrijelio u nogu i...” I ne primijeti da je prestao govoriti. Pokušao se oprati na benzinskoj pumpi, ali odjeća mu je još natopljena Florinom krvlju. „Legni u kadu, a ja idem dolje kupiti nešto za jelo”, kaže Disa. „Hvala”, nasmiješi se Joona. Dok prolaze kroz dnevnu sobu, na vijestima pokažu fotografiju Elin Frank. Oboje zastanu. Mladi novinar kaže da je Elin Frank noćas operirana i da su liječnici vrlo optimistični. Na ekranu se pojavi Elinin savjetnik Robert Bianchi. Izgleda umorno, ali se dirljivo smiješi i oči mu se ispune suzama kad kaže da će Elin preživjeti. „Što se dogodilo?” prošapće Disa. „Sama se borila s ubojicom i spasila djevojčicu...” „Bože dragi”, prošapće Disa. 445

„Da, Elin Frank je... stvarno... iznimna osoba”, kaže Joona i dodirne Disina uska ramena.

446

182.

JOONA SJEDI ZAMOTAN U DEKU dok jedu piletinu vindaloo i janjetinu tikka masala za Disinim kuhinjskim stolom. „Fino...” „Mamin finski recept, to je sve što ću reći”, nasmije se ona. Otkine komadić pogače i ostatak pruži Jooni. On je gleda nasmiješenim očima, otpije malo vina i nastavi joj pričati o slučaju. Disa sluša i ispituje ga. Što duže govori, to se smirenije osjeća. Počeo je od početka i ispričao Disi kako su Daniel i Flora brat i sestra te kako su kao sasvim mali završili u domu za nezbrinutu djecu. „Znači, oni su stvarno brat i sestra?” pita ona i natoči im još vina. „Da... i kad su ih bogataši Rånne posvojili, to je bila velika stvar.” „Shvaćam.” Bili su samo mala djeca koja su se igrala s kćeri upravitelja imanja po poljima i oko crkve i zvonika. Daniel se zaljubio u malenu Ylvu. Joona se sjeti kako je Flora razrogačenim očima pričala kako je Daniel poljubio Ylvu dok su se igrali žmirenja. „Ona se nasmijala i rekla da je sad trudna”, priča Joona. „Daniel je imao samo šest godina i iz nekoga ga je razloga uhvatila panika...” „Nastavi”, prošapće Disa. „Rekao je objema djevojčicama da zažmire, a onda uzeo težak kamen sa zemlje i udario Ylvu u glavu.” Disa je prestala jesti i blijeda lica sluša Joonu, koji opisuje kako je Flora pobjegla i ispričala tati što se dogodilo. „Ali tata je volio Daniela i branio ga”, kaže Joona. „Tražio je od Flore da povuče svoje optužbe. Prijetio joj je da će svi lažljivci završiti u jezeru vatre.” „Pa je ona sve povukla?” „Rekla je da je lagala i zato što je tako užasno lagala, zauvijek su je se riješili.” „Flora je povukla to što je rekla... i lagala da je lagala”, kaže Disa zamišljeno. 447

„Da”, kaže Joona i dodirne joj ruku preko stola. Pomisli kako je Flora bila samo malo dijete i kako je brzo zaboravila svoj prošli život, svoje prve posvojitelje i svog brata. Joona shvaća kako je Flora cijeli život sagradila na lažima. Lagala je kako bi drugi bili zadovoljni. Tek kad je čula za ubojstva u Birgittagårdenu na radiju, o djevojčici koja je rukama prekrila lice, prošlost joj se počela vraćati. „Ali što je s Florinim sjećanjima?” pita Disa i mahne Jooni da uzme još hrane. „Putem ovamo nazvao sam Britt-Marie da popričamo o tome”, kaže Joona. „Iglinu ženu?” „Da... jer ona je psihijatrica i njoj to, izgleda, nije bilo ništa čudno...” Kaže joj kako mu je Britt-Marie objasnila da postoji gomila raznih objašnjenja za gubitak pamćenja povezan s PTSP-om. Jaki izljevi adrenalina i hormona koji prate stres utječu na dugotrajnu memoriju. Kod ozbiljnih traumi sjećanje može biti pohranjeno u mozgu gotovo potpuno netaknuto. Ostane skriveno zato što se ljudi nikada ne pozabave njime. Ali uz pravi poticaj sjećanje se može odjednom ponovno pojaviti u obliku slika. „Floru je isprva samo pogodilo to što je čula na radiju, ali nije znala zašto, pa je pomislila da bi mogla nešto zaraditi ako nam dojavi kakvu informaciju”, kaže joj Joona. „Ali kad su sjećanja isplivala na površinu, mislila je da se radi o duhovima.” „Možda su to stvarno i bili duhovi?” kaže Disa. „Da”, kimne on. „Kako god bilo, počela je govoriti istinu i tako postala svjedokinja koja je riješila cijelu zagonetku.” Joona ustane i ugasi svijeće na stolu. Disa mu priđe, zavuče ruke pod deku i zagrli ga. Dugo tako stoje i grle se. On udiše njen miris i osjeća kako joj žila pulsira na tankom vratu. „Tako se bojim da će ti se nešto dogoditi. U tome je bila stvar, to je jedini razlog što sam se povlačio”, kaže on. „Što bi mi se dogodilo?” nasmiješi se ona. „Mogla bi nestati”, odgovori on ozbiljno. „Joona, neću nestati.” „Imao sam jednog prijatelja po imenu Samuel Mendel”, kaže on tiho, a onda utihne.

448

183.

JOONA LINNA PENJE SE strmim puteljkom kroz park Kronoberg od policijske postaje preko brdašca do staroga židovskoga groblja. Vještim pokretom skine zasun sa željezne ograde groblja, otvori vrata i uđe. Među tamnim obiteljskim grobovima stoji i jedan noviji s natpisom „Samuel Mendel, supruga Rebecka i sinovi Joshua i Ruben”. Joona stavi maleni okrugli kamen na nadgrobni spomenik pa ostane stajati zatvorenih očiju. Osjeća miris vlažne zemlje i čuje kako lišće šumi kad vjetar prođe kroz krošnje. Samuel Mendel rođak je Koppela Mendela koji je u inat Aaronu Isaacu kupio ovo grobno mjesto 1787. Iako je groblje zatvoreno već 1857., ostalo je posljednje prebivalište obitelji Koppela Mendela sve do današnjih dana. Samuel Mendel bio je policijski inspektor i Joonin prvi partner u Državnoj kriminalističkoj policiji. On i Joona bili su vrlo bliski prijatelji. Samuelu Mendelu bilo je samo četrdeset šest godina i Joona zna da sam leži u grobu iako na spomeniku piše nešto drugo. Joonin i Samuleov prvi veliki zajednički slučaj bio je i njihov posljednji.  Samo sat vremena poslije Joona se već vratio u tužiteljev ured za interne policijske istrage. Sjedi u prostoriji s Mikaelom Bågeom, voditeljem interne istrage, Helene Florine, glavnom tajnicom, i glavnim tužiteljem Svenom Wiklundom. Vanjska žuta svjetlost blista u ispoliranom namještaju i zrcali se u staklenim vratima ispred lijepo uvezanih pravnih knjiga, policijskih odredbi i svezaka sa zapisnicima i presudama visokog suda.

449

„A sada ću odlučiti hoću li podići optužbu protiv tebe, Joona Linna”, kaže tužitelj i prijeđe rukom preko gomile papira. „Ovo je moj materijal i tu nema ničega što govori u tvoju korist.” Naslon zaškripi kad se nagne u stolcu i primijeti Joonin mirni pogled. Jedino što se čuje u prostoriji grebanje je nalivpera Helene Fiorine i njeni kratki udisaji. „Kako ja to vidim”, nastavi Sven Wiklund suho, „tvoja je jedina šansa da izbjegneš tužbu – jako dobro objašnjenje.” „Joona obično ima as u rukavu”, prošapće Mikael Båge. Na svijetlom se nebu polako pojavi bijela crta pare iza zrakoplova. Stolci škripe i čuje se kako je Helene Fiorine progutala knedlu i spustila nalivpero. „Samo nam trebaš ispričati što se dogodilo”, kaže ona. „Možda si imao dobre razloge što si bio tamo prije napada Sigurnosne.” „Da”, odgovori Joona. „Mi znamo da si ti dobar policajac”, nasmiješi se Mikael Båge kao da mu je neugodno. „Ali ja sam osoba koja se drži zakona”, kaže tužitelj. „Uništavam ljude koji ne slijede pravila. Nemoj da i tebe moram uništiti.” To je najbliže molbi što je Sven Wiklund ikada izrekao. „Cijela tvoja budućnost visi o niti, Joona”, prošapće voditelj istrage. Heleneina brada počne podrhtavati, a Mikaelovo je čelo sjajno od znoja. Joona pogleda tužitelja i konačno progovori: „Odluka je bila samo moja, to ste shvatili”, počne. „Ali imam odgovor koji bi možda mogao...” Joonu prekine zujanje njegova mobitela. Automatski pogleda na zaslon i oči mu se smrače. „Ispričavam se”, kaže vrlo ozbiljno. „Ali moram se javiti.” Ovo troje zbunjeno promatra inspektora dok se javlja i sluša glas u mobitelu. „Da, znam...” kaže tiho. „Da... odmah dolazim.” Joona prekine vezu i zagleda se u tužitelja kao da je zaboravio gdje se nalazi. „Moram ići”, kaže i izađe bez riječi objašnjenja.

450

184.

SAT I DVADESET MINUTA POSLIJE zrakoplov sleti u zračnu luku Häarjedalen Sveg i Joona odmah sjedne u taksi do staračkog doma Blävingen. Tu je pronašao Rosu Bergman, ženu koja ga je slijedila kod crkve Adolfa Fredrika, ženu koja ga je pitala zašto se pravi da mu je kći mrtva. Rosa Bergman pod stare je dane promijenila ime u majčino djevojačko i sada se zove Maja Stefanson. Joona izađe iz taksija, ode ravno do žutih kuća, uđe i produži ravno do Majina odjela. Medicinska sestra koju je prošli put upoznao mahne mu s recepcije. Pod svjetlom koje prodire kroz žaluzine njena kovrčava kosa sjaji poput bakra. „To je bilo brzo”, kaže ona veselo. „Sjetila sam vas se, a i imali smo vašu posjetnicu na oglasnoj ploči, pa sam nazvala...” „Mogu li razgovarati s njom?” prekine je Joona. Ženino lice odaje zbunjenost zbog njegova tona, prijeđe rukama preko svijetloplave kute i kaže: „Naša nova doktorica bila je prekjučer ovdje, skroz mlada cura, iz Alžira, mislim. Promijenila je Maji lijekove i... Čula sam da ljudi govore o tome, ali nikad to nisam vidjela... Naša se Maja probudila ujutro i sasvim jasno rekla da mora razgovarati s vama.” „Gdje je?” Sestra slijedi Joonu do malene sobe s navučenim zavjesama pa ga ostavi nasamo sa staricom. Iznad uskog pisaćeg stola visi uokvirena fotografija mlade žene koja sjedi pokraj svog sina. Majka je obgrlila dječakova ramena, ozbiljno i zaštitnički. Nekoliko velikih komada namještaja iz dobrostojeće obitelji postavljeno je uza zidove na plastičnim prostirkama. Tamni pisaći stol, toaletni stolić i dva stalka koja zlatno sjaje. Na divanu s tamnoplavim jastucima sjedi Rosa Bergman. 451

Uredno je odjevena u bluzu, suknju i pletenu vestu. Lice joj je podbuhlo i naborano, ali pogled ima sasvim novu smirenost. „Ja sam Joona Linna”, kaže on. „Imali ste mi nešto reći.” Žena na divanu kimne i s naporom ustane. Otvori ladicu svog noćnog ormarića i izvadi Bibliju. Uhvati je za korice, tako da se listovi otvore prema krevetu. Presavijena ceduljica ispadne na pokrivač. „Joona Linna”, kaže i uzme ceduljicu. „Znači, ti si taj Joona Linna.” On ne odgovori, samo osjeća kako mu se migrena vraća i probada mu sljepoočnice poput užarenih igala. „Kako se možeš praviti da ti je kći mrtva?” pita Rosa Bergman. Starica pogleda fotografiju na zidu. „Da je moj dječak još živ... Da samo znaš kako je to kad vidiš da ti dijete umire... Ništa me ne bi moglo natjerati da ga napustim.” „Ja nisam napustio svoju obitelj”, kaže Joona tiho. „Spasio sam im život.” „Kad mi je Summa došla”, nastavi Rosa, „nije pričala o tebi, ali bila je slomljena... Ali najgore je bilo tvojoj kćeri, prestala je govoriti, dvije godine nije progovorila.” Joona osjeti kako mu se trnci penju kralježnicom i šire vratom. „Bila si u kontaktu s njima?” pita on. „Nisi smjela biti u kontaktu s njima.” „Nisam ih mogla pustiti da samo nestanu”, kaže ona. „Bilo mi ih je tako strašno žao.” Joona zna da Summa nikada ne bi spomenula njegovo ime da se nije nešto užasno dogodilo. Ne smije se znati da su povezani. Ni u kom slučaju. To je jedini način da prežive. On se uhvati za stol, proguta knedlu i ponovno pogleda staricu. „Kako su?” pita. „Ozbiljno je, Joona Linna”, kaže Rosa. „Vidim se s Lumi nekoliko puta godišnje. Ali... ja... sam postala jako zaboravna i smušena.” „Što se dogodilo?” „Tvoja žena ima rak, Joona Linna”, kaže Rosa polagano. „Nazvala me i rekla mi da ide na operaciju i da vjerojatno neće preživjeti... Htjela je da znaš da će Lumi preuzeti socijalne službe ako ona...” „Kada je to bilo?” pita Joona stisnutih čeljusti i bijelih usnica. „Kada je nazvala?” 452

„Bojim se da je prekasno”, prošapće ona. „Bila sam zaboravna i...” Konačno mu pruži zgužvanu ceduljicu s adresom, a onda spusti pogled na svoje reumatične ruke.

453

185.

IZ ZRAČNE LUKE SVEG čovjek može letjeti na samo dvije destinacije. Joona je prisiljen vratiti se u Stockholm i odande drugim avionom odletjeti u Helsinki. Čini mu se da sve ovo sanja. Sjedi na svom sjedalu i zuri u oblake iznad namreškane površine Botničkog zaljeva. Ljudi pokušavaju razgovarati s njim poslužujući mu hranu, ali on se ne može prisiliti da odgovori. Sjećanja ga odvuku u mutni ocean. Prije dvanaest godina Joona je odrezao prst samome vragu. Devetnaest osoba raznih dobi nestalo je iz svojih automobila, sa svojih bicikala i mopeda. Isprva se sve činilo kao neobična slučajnost, ali kada nitko od nestalih nije pronađen, slučaj je dobio najviši prioritet. Joona je bio prvi koji je tvrdio da policija ima posla sa serijskim ubojicom. Sa Samuelom Mendelom uspio je ući u trag ubojici Jureku Walteru i uhvatiti ga na djelu u šumi Lill-Jansskogen dok je pokušavao ugurati pedesetogodišnjakinju natrag u lijes u zemlji. Ležala je u lijesu već gotovo dvije godine, ali je još bila živa. Opseg cijele noćne more postao je jasan tek u bolnici. Ženi su mišići zakržljali, rane od ležanja deformirale su je, a ruke i noge bile su ukočene. Nakon dodatnih pregleda liječnici su utvrdili da ne samo da je bila psihički traumatizirana nego je imala i teške ozljede mozga. Joona ovako razmišlja: ako se vražje tijelo sastoji od najgorih stvari koje su ljudi činili stoljećima, onda je vraga nemoguće ubiti, ali prije dvanaest godina on i Samuel odrezali su mu barem jedan prst kad su zaustavili serijskog ubojicu Jureka Waltera. Joona je prisustvovao suđenju na Visokom sudu u palači Wrangelska na Riddarliolmenu kad je odbijena žalba i donesena pooštrena sudska presuda. Jurek Walter osuđen je na psihijatrijski odjel zatvorenog tipa s posebnim testiranjima prije puštanja na slobodu i smješten na odjel dvadeset kilometara sjeverno od Stokcholma. Joona nikada neće zaboraviti naborano lice Jureka Waltera kad ga je pogledao. „Sada će nestati oba sina Samuela Mendela”, rekao je Jurek umornim glasom dok je njegov branitelj skupljao papire. „I Samuelova supruga Rebecka će nestati, 454

ali... Ne, slušaj me, Joona Linna. Policija će ih tražiti, a kad policija odustane, Samuel će nastaviti, ali na kraju će shvatiti da više nikada u životu neće vidjeti svoju obitelj.” Joona je ustao da krene. „A tvoja mala kći”, nastavio je Jurek Walter spuštena pogleda. „Pazi što pričaš”, rekao je Joona bez bijesa u glasu. „Lumi će nestati... i Summa će nestati... a kad shvatiš da ih više nikada nećeš vidjeti, objesit ćeš se.” Jednog petka poslijepodne nekoliko mjeseci poslije Samuleova je supruga vozila od njihova stana u Liljeholmenu do njihove vikendice na otoku Dalarö. U autu je bilo i njihovo dvoje djece, Joshua i Ruben. Kad je Samuel stigao u vikendicu nekoliko sati poslije, njegova žena i djeca nisu bili tamo. Auto je pronađen napušten na jednom šumskom putu u blizini, ali Samuel više nikada nije vidio svoju obitelj. Jednoga hladnog jutra u ožujku godinu dana poslije Samuel je otišao do lijepe plaže na kojoj se kupao kao dječak. Policija je prekinula potragu osam mjeseci prije, a sada je i on odustao. Samo je izvadio pištolj iz korica koje su mu visjele na ramenu i pucao si u glavu. Tamo dolje Joona vidi sjenu aviona preko površine vode koja mračno svjetluca. Gleda kroz prozor i razmišlja o danu kad je njegov život trebao biti razbijen na komadiće. U autu je bilo tiho i sve je prekrivala neobična svjetlost. Sunce je crveno sjalo kroz tanke slojeve izmaglice. Padala je kiša, a sada sunce obasjava lokvice kao da gore iz podzemlja.

455

186.

JOONA I SUMMA ISPLANIRALI SU ODMOR u etapama: prvo će otići autom gore u Umeå, proći Storuman, preko Moa u Rani u Norveškoj, pa se vratiti dolje po zapadnoj obali. Sad su bili na putu prema hotelu koji se nalazio usred doline Daläven, a sutradan će posjetiti zoološki vrt koji se nalazi u blizini. Summa je promijenila stanicu na radiju i zadovoljno promrmljala kad je pronašla jednu s ugodnom, polaganom klavirskom glazbom u kojoj su se tonovi pretapali jedan u drugi. Joona se protegnuo unatrag da provjeri sjedi li Lumi dobro u svojoj sjedalici, da se možda nije izvukla. „Tata”, rekla je pospano. Osjetio je njene male prste u ruci. Čvrsto ga je uhvatila pa ga pustila kad je počeo povlačiti ruku. Prošli su pokraj izlaza za Älvkarleby. „Jako će joj se svidjeti Furuvik”, rekla je Summa tiho. „Čimpanze i nosorozi...” „Ja već imam majmuna”, povikala je Lumi sa stražnjeg sjedala. „Molim?” „Ja sam njen majmun”, rekao je Joona. Summa je podigla obrve. „Pristaje ti.” „Lumi se brine za mene kaže da je dobra veterinarka.” Svijetlosmeđa kosa padala je preko Summina lica zakrivajući pola golemih, tamnih očiju. Jamice na obrazima produbile su joj se kad se nasmiješila. „Zašto trebaš veterinara? Što ti fali?” „Trebam naočale.” „To je rekla?” Summa se nasmijala i nastavila listati novine i ne primijetivši da on vozi drugim putem, da su već prošli Dalälven. Lumi je zaspala prislonivši lutku na znojni obraz. 456

„Jesi li siguran da nismo trebali rezervirati stol?” pitala ga je Summa iznenada. „Jer htjela bih da večeras sjedimo na ostakljenoj verandi, tako da imamo pogled na rijeku...” Cesta je bila ravna i uska, mračna se šuma nagurala iza ograde za divlje životinje. Tek kad je skrenuo prema Mori, Summa je shvatila da nešto nije u redu. „Joona, prošli smo Älvkarleby”, rekla je naglo. „Zar nismo mislili stati u Älvkarlebyju? Rekli smo da ćemo tamo stati.” „Da.” „Što radiš?” Nije odgovorio, samo je buljio u cestu na kojoj su lokvice vode svijetlile na poslijepodnevnom suncu. Jedan ih je kamion odjednom počeo prestizati, a da nije dao žmigavac. „Pa rekli smo da ćemo...” Utihnula je dišući kroz nos pa uplašenim glasom rekla: „Joona? Reci da mi nisi lagao, odmah mi to reci.” „Morao sam”, prošaptao je. Summa ga je gledala, čuo je koliko je uznemirena, ali svejedno se prisiljavala da govori tiho da ne probudi Lumi: „Nisi to ozbiljno mislio”, kaže tiho. „Ne možeš... Rekao si da više nema opasnosti, rekao si da je gotovo. Rekao si da je gotovo i ja sam ti vjerovala. Mislila sam da si se promijenio, mislila sam...” Glas ju je izdao, okrenula je glavu ustranu i pogledala kroz prozor. Brada joj je drhtala, a obrazi pocrvenjeli. „Lagao sam”, priznao je Joona. „Ne smiješ mi lagati, ne smiješ...” „Ne... Strašno mi je žao.” „Možemo pobjeći zajedno, možemo, sve će dobro proći.” „Shvati... Summa, moraš shvatiti... Da mislim da je to moguće, da imam ikakvog drugog izbora, onda...” „Prestani s tim”, prekinula gaje. „Prijetnja ne postoji. To nije istina, ti vidiš veze tamo gdje ne postoje. Obitelj Samuela Mendela nema nikakve veze s nama, čuješ me? Nama ništa ne prijeti.” „Pokušao sam ti objasniti koliko je ozbiljno, ali ti me ne slušaš.” 457

„Ne želim slušati. Zašto bih to slušala?” „Summa, moram dobiti... Sve sam sredio, postoji jedna žena koja se zove Rosa Bergman. Ona vas čeka gore u Malmbergetu, dobit ćete nove identitete. I bit će vam dobro.” Ruke su mu počele drhtati. Prsti na volanu bili su vlažni od znoja. „Ti to stvarno ozbiljno”, prošaptala je Summa. „Nikada nisam bio ozbiljniji”, odgovorio je on. „Sada idemo u Moru, a odande ćete dalje vlakom za Gällivare.” Čuo je kako Summa nastoji zvučati sabrano. „Ako nas ostaviš na stanici, izgubio si nas. Razumiješ li? Onda više nema natrag.” Pogledala ga je drskim, sjajnim očima. „Reći ćeš Lumi da sam morao otići raditi u inozemstvo”, nastavio je prigušeno i čuo kako Summa jeca. „Joona”, šaptala je ona. „Ne, ne...” On je samo zurio ravno preda se na mokru cestu i progutao knedlu. „A za nekoliko godina”, nastavio je, „kada bude malo veća, objasnit ćeš joj da sam mrtav. Nikada, nikada mi se ne smiješ javiti. Nikada me ne smiješ potražiti. Čuješ me?” Summa više nije mogla suspregnuti plač. „Ne želim, ne želim...” „Ni ja ne želim.” „Ne možeš nam to učiniti”, plakala je. „Mama?” Lumi se probudila, glas joj je zvučao uplašeno. Summa je obrisala suze s obraza. „Sve je u redu”, rekao je Joona kćeri. „Mama je tužna jer ne idemo u hotel pokraj rijeke.” „Reci joj”, rekla je Summa povišenim glasom. „Što ćeš mi reći?” pitala je Lumi. „Ti i mama ćete se voziti vlakom”, rekao je Joona. „A što ćeš ti?” „Ja moram raditi”, odgovorio je. „Rekao si mi da ćemo se igrati veterinara i majmuna.” 458

„On se ne želi igrati”, rekla je Summa surovo. Približavali su se rubu More pa prošli kroz predgrađe s nekoliko kuća i industrijskih zgrada. Trgovački centar i automehaničarske radionice s tek ponekim autom na parkiralištu. Gusta je šuma postala pitomija, ograde za divljač više nije bilo.

459

187.

JOONA JE USPORIO ISPRED ŽUTE ZGRADE željezničkoga kolodvora. Parkirao je auto, otvorio prtljažnik i izvadio veliku torbu s kotačićima. „Jesi li noćas izvadio svoje stvari iz torbe?” pitala je Summa prigušeno. „Da.” „I stavio druge stvari unutra?” On je kimnuo i pogledao prema kolodvoru s četiri paralelna para pruge, jarke sa šljunkom boje hrđe, korovom i tamnim pragovima. Summa je stala ispred njega. „Tvoja te kći treba u svom životu.” „Nemam izbora”, odgovorio je on i pogledao kroz stražnji prozor auta. Lumi je gurala veliku, mekanu lutku u svoj ružičasti ruksak. „Imaš brdo izbora”, nastavila je Summa. „Ali umjesto da se boriš, ti si samo odustao, ne možeš ni znati je li prijetnja realna. Ne razumijem.” „Ne mogu naći Lollo”, razgovarala je Lumi sama sa sobom. „Vlak ide za dvadeset minuta”, rekao je Joona tiho. „Ne želim živjeti bez tebe”, rekla je Summa tiho i pokušala ga uhvatiti za ruku. „Hoću da sve bude kao prije...” „Da.” „Ako nam ovo učiniš, onda si sam.” Nije odgovorio. Lumi je izašla iz auta vukući ruksak po tlu. Iz kose joj je visjela crvena ukosnica. „Zar ćeš živjeti život sam?” „Da”, rekao je. Između drveća s druge strane pruge svjetlucao je najsjeverniji zaljev Siljana. „Oprosti se od tate”, rekla je Summa tiho i gurnula kćer korak naprijed. Lumi je stajala mrzovoljna lica i buljila u zemlju. 460

„Požuri”, rekla je Summa. Lumi je podigla glavu na par sekundi i rekla: „Bok, majmune.” „Oprosti se kako treba”, rekla je Summa živčano. „Lijepo se pozdravi.” „Neću”, odgovorila je Lumi i uhvatila se za maminu nogu. „Svejedno to učini”, rekla je Summa. Joona je čučnuo ispred kćeri. Čelo mu je bilo mokro od znoja. „Hoćeš me zagrliti?” Odmahnula je glavom. „Evo majmuna s dugačkim rukama”, našalio se. Podigao ju je, osjetio kako se njeno maleno tijelo buni, kako se smije iako nije htjela, iako je osjećala da nešto nije u redu. Pokušala ga je odgurnuti nogama da je spusti, ali on ju je držao uza se, samo još malo, samo da osjeti miris njezina vrata. „Glupane”, povikala je. „Lumi”, prošaptao joj je uz obraz. „Nemoj nikada zaboraviti da te volim najviše na svijetu.” „Dođi”, rekla je Summa. Spustio je kćer i pokušao joj se nasmiješiti, htio ju je potapšati po obrazu, ali nije mogao. Kao da mu je tijelo bilo od stakla koje se razbilo pa bilo ponovno sastavljeno. Summa ga je gledala prestravljena, ukočena lica, a onda uzela Lumi za ruku i povukla je za sobom. U tišini su čekali vlak. Nisu više imali što reći. Paperje maslačka polako je letjelo preko pruge. Joona se sjeća kako se u zraku osjećao spaljeni miris kočnica kad je vlak stigao na peron. Kao u snu stajao je i promatrao blijedo lice svoje kćeri kroz prozor i malenu ruku koja mu je oprezno mahnula. Pokraj nje je sjedila Summa kao oduzeta, crna sjena. Prije nego što je vlak nestao iza zavoja dolje prema luci, okrenuo se i krenuo prema automobilu.

461

188.

ODVEZAO JE STO ČETRDESET KILOMETARA bez razmišljanja. U glavi mu je zujalo, prazno i zastrašujuće odsutno. Vozio je bez i jednog sjećanja. I konačno je stigao. U mraku su njegovi farovi obasjavali teške, crne metalne siluete. Skrenuo je u veliku industrijsku zonu u Ludviki i spustio se do puste luke kod toplane. Tamo je već bio parkiran veliki, sivi automobil između dvije goleme hrpe piljevine. Joona je stao pored sivog auta. Odjednom je osjetio neobičan mir. Takav mir da je djelićem mozga shvatio da je zacijelo u svojevrsnom šoku. Izašao je iz auta i osvrnuo se oko sebe. Igla je stajao i čekao ga u mraku ispred vrata automobila. Bio je odjeven u bijeli kombinezon, a lice mu je bilo odlučno i nekako premoreno. „I? Jesu otišle?” pitao je oštrim glasom, kako je uvijek zvučao kad bi ga nešto pogodilo. „Otišle su”, potvrdio je Joona kratko. Igla je nekoliko puta kimnuo. Njegove naočale bijelih okvira hladno su zablistale na slaboj svjetlosti ulične lampe malo dalje. „Nisi mi dao izbora”, rekao je smrknuto. „Istina”, odgovorio je Joona. „Nemaš izbora.” „Obojica ćemo dobiti otkaz zbog ovoga”, rekao je Igla nepomična lica. „Onda dobro”, odgovorio je Joona. Krenuli su oko auta. „Dva komada, reagirao sam čim su stigli.” „Dobro.” „Dva komada”, ponovi Igla kao za sebe. Joona se sjeti kako se samo nekoliko dana prije probudio uz svoju ženu i kćer, kad mu je mobitel zazujao u jakni u predsoblju. 462

Netko mu je poslao poruku. Kad je ustao i vidio da je od Igle, odmah je znao o čemu je riječ. Dogovorili su se da će čim Igla pronađe dva tijela koja odgovaraju, Joona krenuti na put sa Summom i Lumi i reći im da je to odmor koji su dugo planirali. Joona je čekao Iglin odgovor gotovo tri tjedna. Već je bio posljednji čas. Budno je pazio na svoju obitelj, ali znao je da to dugoročno neće funkcionirati. Jurek Walter čovjek je koji može čekati. Joona je znao da Iglina poruka znači da će izgubiti svoju obitelj. Ali je isto tako znao da Iglina poruka znači da će konačno moći zaštititi Summu i Lumi. Sada je Igla otvorio dvoja stražnja vrata sivog auta. Na dva nosila prekrivena tkaninom vidjeli su se obrisi jednog većeg i jednog manjeg tijela. „Radi se o ženi i djevojčici, poginule su jučer ujutro u automobilskoj nesreći”, objasnio je Igla i počeo izvlačiti nosila. „Ukrao sam ih”, nastavio je kratko. „Ne postoje, nema tragova, sve sam izbrisao.” Zastenjao je kad je uspio izvući tijela. Nosila su se rasklopila i metalne noge s malenim kotačima dodirnule su zemlju. Bez oklijevanja Igla je otvorio patentni zatvarač jedne vreće. Joona je stisnuo zube i prisilio se da pogleda. Mlada žena ležala je na nosilima zatvorenih očiju i sasvim mirna lica. Prsni joj je koš bio smrskan. Ruke su izgledale kao da su slomljene na mnogo mjesta, a zdjelica joj je bila sasvim iskrivljena. „Auto je sletio s mosta”, rekao je Igla svojim nazalnim, promuklim glasom. „Ozljede na prsima i trbuhu su od toga što je otkopčala sigurnosni pojas. Možda je samo htjela podići djetetovu dudu s poda. Vidio sam već takve stvari.” Joona je promotrio ženu. Na njoj se nisu vidjeli ni bol ni strah. Nije bilo ničega na njezinu licu što bi upućivalo na to što se dogodilo njezinu tijelu. Kad je okrenuo pogled prema malenoj djevojčici i vidio njeno lice, suze su mu navrle na oči. Igla je nešto promrmljao i ponovno pokrio tijela. „Eto”, rekao je promuklim glasom. „I tako Catharina i Mimmi nikada neće biti pronađene, nikada neće biti identificirane.” Na trenutak se zbunio, a onda ljutito nastavio: 463

„Otac djevojčice cijele je noći obilazio bolnice i tražio ih. Cijele noći. Nazvao je čak i moj odjel i razgovarao sam s njim.” Igla je stisnuo usnice: „Bit će pokopane kao Summa i Lumi... Sredit ću krivotvorenje zubnoga kartona.” Posljednji je put upitno pogledao Joonu, ali nije dobio odgovor. Zajedno su prenijeli tijela do drugog auta.

464

189.

BILO JE ČUDNO VOZITI AUTO s dvoje mrtvih suputnika. Ceste su bile mračne. Pregaženi ježevi ležali su uz jarke, jedan se jazavac sjajnim očima zabuljio u njega s ruba ceste, hipnotiziran farovima. Kad je stigao do nizbrdice koju je odabrao, počeo je postavljati tijela tamo gdje bi trebala biti. Nije bilo nikakva zvuka osim njegova teškog disanja, grebanja tkanine po sjedalima i prigušenih udaraca ruku i nogu koje su visjele. Joona je stavio mrtvu ženu na prednje sjedalo. Zatim je stavio djevojčicu u Luminu sjedalicu. Nagnuo se naprijed, otkvačio ručnu kočnicu i pogurao auto, koji se polako počeo kotrljati niz padinu. Hodao je uz auto. Povremeno bi se nagnuo unutra i okrenuo volan. Kad je auto ubrzao, potrčao je. Uz težak, jak udarac vozilo se otkotrljalo ravno u veliki bor. Zaškripalo je kad se hauba savila oko stabla. Žena je pala na upravljačku ploču. Tijelo malene djevojčice jako je poskočilo u sjedalici. Joona je izvadio kanistar benzina iz prtljažnika i počeo polijevati sjedala. Prelio je benzinom djetetove noge u hlačicama i ženino smrskano tijelo. Bilo je teško disati. usta.

Bio je prisiljen stati i pokušati se smiriti. Činilo mu se da će mu srce iskočiti iz

Nešto je promrmljao, a onda izvukao tu malenu djevojčicu. Nosio je njeno maleno tijelo gore-dolje, čvrsto je grlio, ljuljao i šaptao joj na uho. Zatim ju je stavio na mamina koljena na prednje sjedalo. Tiho je zatvorio vrata auta pa izlio i ostatak benzina preko auta. Stražnji prozor bio je otvoren. Zapalio je stražnje sjedalo. Vatra se proširila u autu poput plavog anđela smrti. Kroz prozor je vidio ženino neshvatljivo mirno lice dok joj je kosa gorjela. Auto je bio zaglavljen uz drvo, sav u plamenu. Plamičci su vrištali prodornim, očajnim glasovima i plakali. Joona se odjednom trgnuo kao da se probudio. Pojurio je prema autu da izvuče tijela. Opekao je ruke na vratima, ali ih je uspio otvoriti. Kad je otvorio vrata, vatra je 465

unutra jače buknula. Pokušao je uhvatiti ženino tijelo, jakna joj je jako gorjela. Tanke noge u trapericama izgledale su kao da se trzaju i pokušavaju ugasiti vatru. Tata, tata. Pomozi mi, tata. Joona je znao da to nije istina, znao je da su mrtve, ali svejedno nije mogao izdržati. Posegnuo je u vatru i uhvatio djevojčicu za ruku. I tada je rezervoar eksplodirao od vrućine. Joona je čuo samo neobično krckanje kad su mu bubnjići pukli. Kao u snu, osjetio je kako mu krv nadire iz nosa i ušiju, pao je unatrag praznih ruku i osjetio udarac u zatiljak. U mozgu mu je zavijalo i gorjelo. Prije negoli je izgubio vid, vidio je kako krpice zapaljena lišća polako padaju na tlo.

466

190.

JOONA ZURI Helsinki.

KROZ PROZOR

i ne čuje obavijest da je počelo spuštanje u zračnu luku

Prije dvanaest godina odrezao je prst samome vragu i za kaznu je osuđen na samoću. Cijena je bila visoka, ali je sve vrijeme osjećao da nije dovoljna, da je kazna preblaga, da vrag samo čeka da mu još nekoga oduzme, samo čeka da on počne vjerovati da je sve zaboravljeno i oprošteno. Joona se stisne na sjedalu pokušavajući smiriti disanje. Muškarac koji sjedi pored njega zabrinuto ga pogleda. Jooni kapa znoj s čela. Ovo nije migrena, ovo je ono drugo, onaj veliki mrak iza svega. Zaustavio je serijskog ubojicu Jureka Waltera. To nije nešto što bude zaboravljeno ili otpisano. Nije imao izbora, ali cijena je bila previsoka, puno previsoka. To nije bilo toga vrijedno. Naježi se po rukama, jednom rukom prijeđe kroz kosu i odgurne se nogama o pod zrakoplova. Krenuo je potražiti Summu i Lumi. Krenuo je učiniti ono neoprostivo. Dokle god Jurek Walter misli da su mrtve, sigurne su. Joona možda upravo sada vodi serijskog ubojicu do svoje obitelji.  Joona je ostavio mobitel u Stockholmu. Služi se falsificiranom putovnicom i sve plaća gotovinom. Kad je izašao iz taksija, hodao je još dvije ulice prije nego što je zastao ispred jednih vrata i pokušao nešto vidjeti u mračnim prozorima njihova stana. Neko je vrijeme čekao pa otišao do obližnjega kafića, platio deset eura za upotrebu telefona i nazvao Sagu Bauer. „Trebam pomoć”, rekao je jedva čujnim glasom. 467

„Znaš li da te svi traže? Ovdje je totalni kaos...” „Treba mi pomoć u vezi s nečim.” „Da”, kaže ona i glas joj je odjednom miran i koncentriran. „Nakon što mi daš tu informaciju”, nastavi Joona, „moraš se pobrinuti da izbrišeš sve tragove u kompjutoru.” „OK”, kaže ona tiho i oklijevajući. Joona proguta knedlu, pogleda ceduljicu koju mu je dala Rosa Bergman pa zamoli Sagu da provjeri je li žena po imenu Laura Sandin na adresi Liisankatu 16 u Helsinkiju živa. „Mogu li te nazvati malo kasnije?” pita ona. „Radije ne, traži dok ja čekam na vezi”, odgovori on. Minute koje prolaze nakon toga najduže su minute njegova života. Promatra svjetlucavu prašinu na šanku, aparat za espresso i tragove koje su ostavili stolci po drvenom podu. „Joona?” kaže Saga konačno. „Tu sam”, prošapće on. „Laura Sandin je oboljela od raka jetre prije dvije godine...” „Nastavi”, kaže Joona i osjeti kako mu znoj curi niz leđa. „Da, operirana je prošle godine. I... ali...” Saga nešto promrmlja. „Što?” pita Joona. Saga se nakašlje i kaže malo napetim glasom kao da je tek sada shvatila da je posrijedi nešto vrlo važno: „Nedavno je drugi put operirana, prošli tjedan...” „Je li živa?” „Izgleda da jest... Još je u bolnici”, kaže Saga oprezno.

468

191.

KAD JE JOONA UŠAO U ODJEL gdje Summa leži, kao da je sve usporilo. Udaljeni zvukovi televizora i razgovora postaju sve sporiji. Oprezno otvori vrata njene sobe i uđe. Mršava žena leži u krevetu lica okrenuta od njega. Lagane pamučne zavjese prekrivaju prozor. Njene tanke ruke leže na pokrivaču. Tamna kosa znojna je i bez sjaja. Ne zna spava li, ali mora joj vidjeti lice. Približi joj se. U sobi vlada potpuna tišina.  Ona koja se u drugom životu zvala Summa Linna vrlo je umorna. Njena je kći sjedila uz nju cijelu noć, a sada spava u sobi za članove obitelji. Summa vidi slabu danju svjetlost kako prodire kroz zavjese i pomisli kako je čovjek bespomoćno sam. Ima nekoliko lijepih sjećanja kojima se uvijek vraća kad se osjeća samom i uplašenom. Kad su je uspavali prije operacije, sjetila se jednog takvog trenutka. Svijetle, svijetle ljetne noći kad je bila dijete. Trenutka kad se njena kći rodila i uhvatila je za prst. Vjenčanja onog ljetnog dana s krunom za mladenke na glavi koju je njena majka isplela od korijena breze. Summa proguta slinu i osjeti da je živa, da joj srce lupa. Ali tako se strašno boji umrijeti i ostaviti Lumi samu na svijetu. oči.

Šavovi od operacije zapeku je kad se okrene. Zažmiri, ali onda ponovno otvori Mora trepnuti nekoliko puta prije nego što shvati da je dobio njenu poruku.

Joona Linna nagne se nad nju i ona mu dodirne lice. Prođe rukom kroz njegovu gustu plavu kosu. 469

„Ako umrem, moraš se pobrinuti za Lumi”, prošapće. „Obećavam.” „I moraš je vidjeti prije nego što ponovno odeš”, kaže ona. „Moraš je vidjeti.” On joj stavi ruke na obraze i pogladi joj lice. Prošapće da je lijepa kao i uvijek. Ona mu se nasmiješi. A onda on nestane i Summa se više ne boji.  Soba za članove obitelji jednostavno je namještena, televizor visi na zidu, a stol progoren od cigareta na više mjesta stoji ispred ulubljena kauča. Na kauču leži petnaestogodišnja djevojka i spava. Oči je bole od puno plača, a obraz joj je prugast od jastučnice. Naglo se probudi s čudnim osjećajem. Netko ju je pokrio dekom. Cipele su joj izuvene, uredno stoje na podu pokraj nje. ruku.

Netko je bio tu. U snu je tu bio netko tko je sjedio uz nju i nježno je držao za

470

192.

UZ STARU SEOSKU CESTU, na pola puta između Stockholma i Uppsale, nalazi se bolnica Löwenströmska. Gustaf Adolf Löwenström dao je sagraditi bolnicu početkom devetnaestog stoljeća u pokušaju da ublaži veliku obiteljsku krivnju. Njegov je brat ubio kralja Gustava III. na opernom balu pod maskama. Anders Rönn ima dvadeset tri godine i upravo je diplomirao medicinu. Mršav je i ima lijepo, osjećajno lice. Danas će početi raditi u ovoj bolnici. Ovo mu je prvi radni dan. Jesenje svjetlo pleše kroz krošnje drveća dok prolazi pored njih na putu do velikoga glavnog ulaza. Iza moderne glavne bolničke zgrade od crvenosmeđe cigle nalazi se neobična dodatna zgrada. Iz zraka izgleda kao dva spojena križa. To je veliki psihijatrijski odjel koji objedinjuje sudsku psihijatriju i zatvorene odjele za osuđenike. Na padinama šume stoji brončani kip dječaka koji svira frulu. Jedna ptica sjedi na dječakovu ramenu, a druga na šeširu široka oboda. S jedne strane staze širi se pastoralni krajolik s livadama sve dolje do jezera Fysingen, a s druge se strane uzdiže pet metara visoka ograda od bodljikave žice prema sjenovitom odmorištu na kojem je klupa okružena opušcima. Nitko od posjetitelja na odjelu psihijatrije ne smije biti mlađi od četrnaest godina, fotografiranje i snimanje zabranjeni su. Anders Rönn hoda stazom od betonskih ploča do baldahina od valovita lima pa prođe pored vrata sa staklenim prozorčićima. Koraci su mu gotovo nečujni dok hoda po linoleumu boje kosti s tragovima kotačića od kreveta. Stigavši do lifta, primijeti da se već nalazi na drugom katu. Prvi je kat pod zemljom i tamo je odjel 30, zatvoreni odjel za sudsku psihijatriju. Lift ne vozi niže od toga, ali iza jednih svijetložutih čeličnih vrata nalaze se spiralne stepenice koje vode do nultoga kata. Tamo je odjel za zatvorenike u kojem se nalaze odvojene sobe za izolaciju što izgledaju poput bunkera. 471

Taj izolirani odjel ima kapacitet za maksimalno tri pacijenta, ali posljednjih dvanaest godina dom je samo jednoga, ostarjelog Jureka Waltera. Jurek Walter osuđen je na skrb s posebnim testiranjem prije puštanja na slobodu i po dolasku je bio toliko agresivan da su ga morali vezati i nasilu mu davati sredstva za smirenje. Prije devet godina dobio je dijagnozu „Shizofrenija, nespecificirana. Kaotično razmišljanje. Akutne psihotične epizode koje se ponavljaju, s bizarnim i vrlo nasilnim ponašanjem.” To je jedina dijagnoza koju ima. „Puštam te unutra”, kaže žena okruglih obraza i mirnih očiju. „Hvala.” „Znaš pacijenta? Jureka Waltera?” pita ona, ali čini se da ne očekuje odgovor.

472

193.

ANDERS RÖNN OBJESI KLJUČ od vrata s rešetkama u ormarić odjela prije nego što žena otvori prva sigurnosna vrata. On uđe, pričeka da se vrata zatvore te priđe drugima. Kad se začuje signal, žena otvori druga. Anders se okrene i mahne joj prije nego što produži hodnikom prema sobi za osoblje s ovog odjela. Jak muškarac u pedesetima, zaobljenih ramena i kratke kose stoji i puši pod ventilatorom u čajnoj kuhinji. Ugasi cigaretu, baci vrh u smeće i vrati pola cigarete u kutiju, koju stavi u džep liječničkog ogrtača. „Roland Brolin, glavni liječnik”, predstavi se. „Anders Rönn.” „Kako si baš ovamo dospio?” pita ga liječnik. „Imam malu djecu i tražio sam posao u blizini”, odgovori Anders Rönn. „Odabrao si pravi dan da počneš”, nasmiješi se Roland Brolin i krene kroz hodnik. Liječnik uzme svoju iskaznicu, pričeka da sigurnosna pregrada škljocne pa je podigne uz dugi uzdah. Pusti je prije nego što je Anders stigao proći. Teška mu pregrada udari o rame. „Ima li nečega što bih trebao znati o pacijentu?” pita Anders i zatrepće da zaustavi suze. Brolin mahne i izvergla: „Nikada ne smije ostati nasamo s nekim od osoblja, nikada ne smije dobiti dopuštenje da izađe, nikada ne smije sresti druge pacijente, ne smije primati posjete i nikada ne smije izaći na odmorište. A ni...” „Nikada?” prekine ga Anders oklijevajući. „Pa teško da je dopušteno zatvoriti nekoga...” „Ne, nije”, odbrusi Roland. Atmosfera je odjednom napeta. Ali Anders konačno oprezno pita: „Što je on ustvari učinio?” 473

„Samo lijepe stvari”, odgovori Roland. „Kao na primjer?” Glavni ga liječnik pogleda i to sivo, podbuhlo lice odjednom se razvuče u osmijeh. „Ti si stvarno novi ovdje”, nasmije se. Prođu kroz još jedna sigurnosna vrata i jedna im žena s piercinzima u obrazima namigne. „Vratite se živi”, kaže kratko. „Ne brini”, kaže Roland Andersu prigušenim glasom. „Jurek Walter je mirni stariji čovjek. Ne udara i ne podiže glas. Drži se po strani i mi nikada ne ulazimo k njemu. Ali sada to moramo učiniti jer su dečki iz noćne smjene primijetili da je sakrio nož ispod madraca...” „Kako je, kvragu, došao do noža?” Rolandovo je čelo znojno, prijeđe rukom preko lica i obriše dlan o ogrtač. „Jurek Walter zna biti jako dobar manipulator i... Provest ćemo internu istragu, ali tko zna...”

474

194.

GLAVNI LIJEČNIK PROVUČE KARTICU kroz još jedan čitač i ukuca kod. Čuje se pištanje i sigurnosna brava škljocne. „Što će mu nož?” pita Anders i požuri unutra. „Da si je htio oduzeti život, to bi već učinio, zar ne?” „Možda voli noževe”, odgovori Roland. „Želi li pobjeći?” „Svih ovih godina nije pokušao.” Stigli su do vrata s rešetkama. „Čekaj”, kaže Roland i izvadi kutijicu sa žutim čepićima za uši. „Rekao si da ne viče.” Roland izgleda vrlo umorno, kao da nekoliko dana nije spavao. Neko vrijeme promatra novoga kolegu, teško uzdahne pa počne objašnjavati. „Jurek Walter će ti se obratiti, vrlo mirno, sigurno ljubazno”, kaže mu ozbiljnim glasom. „Ali kasnije navečer, dok budeš vozio kući, skrenut ćeš na suprotni trak i sudariti se s kamionom... ili ćeš otići u željezariju kupiti sjekiru prije nego što odeš po djecu u vrtić.” „Bi li me ovo trebalo uplašiti?” nasmiješi se Anders. „Ne, samo upozoriti”, kaže Roland. „Jednom sam ušao k njemu, bilo je to prošle godine, odmah poslije Uskrsa, tada je nabavio škare.” „Ali on je star, zar ne?” „Ne brini, bit će sve u redu...” Rolandov glas utihne, a pogled mu postane nedokučiv. Prije nego što su prošli i kroz ta sigurnosna vrata, šapne Andersu: „Ponašaj se kao da ti je jako dosadno, kao da je to što radiš u njegovoj blizini dosadni svakodnevni posao, kao mijenjanje plahti u staračkom domu.” „Pokušat ću.” Rolandovo opušteno lice sada je napeto, a pogled mu je oštar i nervozan: 475

„Nećemo mu reći zašto smo došli, nego ćemo se praviti da mu samo dajemo injekciju Risperdala kao i obično.” „Ali...” „A onda ćemo mu umjesto toga dati preveliku dozu Mirtazapina”, kaže glavni liječnik. „Preveliku dozu?” „To sam pokušao prošli put i tada... Mislim, prvo je bio prokleto agresivan, ali samo nakratko. A onda su mu pokreti usporili... Počelo je s licem i jezikom. Nije mogao pošteno govoriti. Zatim se srušio na pod, ležao na boku i dahtao. Pa je dobio razne grčeve, izgledalo je gotovo kao epileptični napadaj, dosta je dugo trajalo, ali nakon toga je bio samo umoran i smušen, gotovo odsutan... I tada ćemo ući i uzeti nož.” „Zašto ne sredstvo za uspavljivanje?” „To bi bilo bolje”, kimne Roland. „Ali mislim da je bolje da se držimo lijekova koje ionako mora uzimati.” Prođu kroz vrata i uđu u odjel u kojem je zatvoren Jurek Walter. Blijeda svjetlost dopire u hodnik kroz pancirno staklo na bijelo obojenim metalnim vratima s rampom i otvorom. Roland Brolin da znak Andersu da čeka. Hoda sporije, kao da se oprezno želi približiti pancirnom staklu. Možda se boji da ga ne iznenadi. Drži se podalje od stakla i hoda bočno, ali odjednom mu se lice smiri i mahne Andersu da dođe. Stanu uz prozor na vratima. Anders zaviri u svijetlu i prilično veliku prostoriju bez prozora.

476

195.

NA PLASTIČNOM STOLCU u izoliranoj ćeliji sjedi muškarac u trapericama i traperkošulji. Sjedi nagnut naprijed, laktovima oslonjen o koljena. Odjednom podigne pogled prema vratima, i Roland Brolin ustukne. Jurek Walter glatko je obrijan, a sijeda mu je kosa počešljana na razdjeljak i prekriva mu čelo. Lice mu je blijedo i isprugano dubokim borama, poput mreže boli. Roland se vrati do vrata, otključa tamni ormarić i izvadi tri bočice sa širokim grlom i aluminijskim čepom. U svim je bočicama žuti prah. Doda dva mililitra vode u svaku bočicu, protrese ih, promućka vodu da se prah otopi i napuni injekciju tekućinom. Ponovno priđu staklu na vratima. Jurek Walter sada sjedi na krevetu. Roland stavi čepiće u uši i otvori prozorčić na vratima. „Jurek Walter”, kaže opuštenim glasom. „Vrijeme je...” Anders vidi kako muškarac ustaje s kreveta, okreće se prema otvoru na vratima i približava im se raskopčavajući košulju. „Stani i skini košulju”, kaže Roland iako zatvorenik to već čini. Jurek Walter polako nastavi hodati prema njima. Roland zatvori prozorčić i zaključa ga malo prebrzim i nervoznim pokretima. Jurek stane, otkopča i zadnja tri gumba pa skine košulju. Ima tri okrugla ožiljka na prsima. Koža mu visi s ostarjelih mišića. Roland ponovno otvori prozorčić i Jurek Walter priđe vratima. strah.

„Ispruži ruku”, kaže Roland i mali štucaj kad je udahnuo oda njegov veliki Jurek ga ne gleda u oči. Umjesto toga zainteresirano pogleda Andersa.

Kroz otvor na vratima ispruži svoju staru ruku istočkanu staračkim pjegama. Tri dugačka ožiljka od opeklina protežu se s unutrašnje strane. Roland mu zabije injekciju u debelu venu i brzo je isprazni. Jurekova se ruka trzne od iznenađenja, ali povuče je tek kada dobije dopuštenje. Glavni liječnik brzo 477

zaključa prozorčić pa pogleda unutra. Jurek Walter tetura prema krevetu. Ukočeno sjedne. Rolandu injekcija padne na pod i obojica je pogledaju kad se otkotrlja preko betona. Kad se ponovno okrenu prema Jureku Walteru, vide da je unutrašnjost stakla zamagljena. Dahnuo je na nju i prstom napisao „JOONA”. „Što piše?” pita Anders slabašnim glasom. „Napisao je ‘Joona’.” „’Joona’?” „Koji to vrag znači?” Para nestane i kad pogledaju Jureka Waltera, on sjedi na krevetu u istom položaju, kao da se nije ni pomaknuo.

478

LARS KEPLER pseudonim je književnice Alexandre Coelho Ahndoril i njezina supruga Alexandera Ahndorila. Pod tim pseudonimom 2009. objavljuju kriminalistički roman Hipnotizer, 2010. jednako uspješan nastavak Paganinijev ugovor, dok je Svjedok vatre treći u nizu romana o inspektoru Jooni Linni. Serijal o Jooni Linni objavljen je u 35 zemalja i prodan u više od deset milijuna primjeraka. Film snimljen po romanu Hipnotizer svjetsku je premijeru imao na festivalu u San Sebastianu 2012. Alexandra Coelho Ahndoril rođena je 1966. u švedsko-portugalskoj obitelji. Odrasla je u Helsingborgu. Njezin prvi roman Zvjezdani dvorac, objavljen 2003., nagrađen je nagradom Catapult. U Švedskoj je prodan u više od 10.000 primjeraka. Druga knjiga Brigitta i Katarina objavljena je 2006., a treći roman Master 2009. U svojim djelima bavi se istraživanjem čovjekova sukoba sa znanosti, religijom i politikom. Živi sa suprugom i tri kćeri u Stockholmu. Alexander Ahndoril švedski je dramaturg i romanopisac. Rođen je 1967. u Stockholmu. Autor je osam romana i petnaest kazališnih komada. Njegov je najpoznatiji roman Redatelj (2006.), priča o redatelju Ingmaru Bergmanu.

scan i obrada:

479