L. N. Tolstoj (Viktor Kralj)

Ш

тМ

Ш

ш

И јВ

шш

тт§$Ш

Ш

м м И М ш М

жшШжттА

Ћ шт М ж тМџ шМ зм

■

II

ШшШШ Ш

ш

Ш

ш

т

Ш ш&Ш

i

ШШШ Ш

.

ттш ШШШ

HRVATSKI KOLO

V

MODERNI 1941

PISCI KNJIGA

1

VIKTOR KRALJ

L. N. TOLSTOJ

Binozino V Kolo Hrvatskih Modernih Pisaca izlazi redovito svakog drugog mjeseca. Kolo od 6 knjiga sastoji se od 5 knjiga hrvatskih pisaca i 1 knjige stranih pisaca. Kolo ođ 6 knjiga stoji Din 180.—. Pretplatnici mogu plaćati po Din 15.— ili kad prime knjigu Din 30.—. Knjige izvan pretplate imaju drugu cijenu. — Pretplatnici uživaju popust za izvanredna izđanja.

VIKTOR KRALJ

L. N. TOLSTOJ

ZAGREB

1941

"VLASNIK I IZDAVAČ: BINOZA, NAKLADNI ZAVOD Z. S O. J. ZAGREB VI. Dalmatinska 10. Tel. 96-51. Račun Poštanske štedionice 37389

O TRIDESETOJ GODIŠNJICI TOLSTOJEVE SMRTI

PREDGOVOR I knjige imadu svoju sudbinu! Jedne nastaju s izvjesnom namjerom, druge samoniklo, jedne oholo i bučno, druge čedno i tiho, jedne ulaze u život glatko i bez bola, katkada prije nego se osušilo crnilo piščevo, druge čekaju u prašini, dok ne požute. Da, i knjige imadu svoj sretni ili nesretni čas, upravo kao i ljudi, kojima život donosi bez obzira na njihovu sposobnost ili nesposobnost bilo sreću bilo nesreću. Ova je rasprava o L a v u N i k o l a j e v i č u T o ls t o j u nastala samoniklo, upravo slučajno, bez izvjesne svrhe ili naročite unutarnje potrebe. N astala je za dugih mračnih dana i još dužih noći, koje su se mjesecima i godinama nizale bez kraja i broja u jednoj zarobljenickoj bolnici, upravo zapuštenoj tvornici maloruskoga grada Kurska, prevratnih godina tisuću devet stotina sedamnaeste i osamnaeste. Od vremena do vremena donosio bi nam iz opljačkanoga carskoga dvorca, u kojem je iza prevrata bila smještena privremena bolnica samo za ruske ranjenike, dobri Malorus liječnik dr. Njesterjenko po nekoliko svezaka ruske književnosti, sadrtih zlatom urešenih korica, među kojima su se dobrim dijelom nalazila i Tolstojeva djela. Kadgod bi donio koji Tolstojev svezak, rekao bi stavivši ga na uzglavlje: Vot kusoček boljsevizma (eto komadić boljsevizma)! Medutim ovakvo objedivanje dobrohotnoga starca Tolstoja za teške posljedice, koje su nastale zbog ukočenosti, upravo tvrdoglavosti ruskih vlasti, a koje je jasnopoljanski mislilac prorekao, podsjeća na tvrdnju, da je bolesnik zato umro, jer je lijecnik predvidio njegovu smrt. I dok su, eto, po širokim i kaljavim ulicama grada Kurska odjekivali hici »crvenih« ophodnja, koje su ulijevale strah u kosti miroljubivim gradanima, skidale s njih tople krznene kapute zamjenjujući ih vojnickim »šinjelima« te puškom na samome mjestu krojile pravdu 5

bez suda i sudišta; dok su šrapneli pobunjenih topnika praskali r\ad krovom naše nazovibolnice, kojom je »upravljao« ne možda najstariji liječnik nego po godinama najstariji član bolničkoga sovjeta »tovarišč kaševar« (drug kuhar), i dok su po obzorju one beskrajne od prirode blagoslovene a od ljudi proklete zemlje plamtjeli plemićki dvori i m ajuri — dotle se polagano na uzglavlju jedne ranjeničke postelje kupilo gradivo, od kojega je nastala ova rasprava. I onda je došlo vrijeme povratka i čekanja; papir je žutio, slova su blijedjela, prašina se kupila. U poratno je vrijeme malo tko mario za ozbiljno štivo, pa ni oni zvani, koji su piscu ove rasprave izjavili, da se Tolstoj »preživio«. Ne može se preživjeti onaj, koji je napisao — da samo spomenemo tri djela — »Vojnu i mir«, »Anu Kareninu« i »Uskrsnuće«, iako se njegovi nazori o društvenom pitanju dadu pobijati. Nije se Tolstoj preživio, već su se dobrim dijelom preživjeli oni, koji su nekoć slobodno vri­ jeme provodili uz ozbiljno štivo, kad jos nije bilo ni kina, ni radija ni nogometa. Ovo troje mnogima danas nadoknaduje ne samo kazalište i glazbu već, sto je najgore, i knjigu, tu najdostojniju tečevinu uma ljudskoga. I tako je, eto, u poratno vrijeme stradala knjiga, naročito ozbiljna, i još strada. Život se odvija kinematografskom brzinom uz radiofonsko kvrčanje i nogometno urlanje, pa koje čudo, da pri tom tiha i čedna knjiga ne može vršiti svoje zadaće kod unapređivanja duševne kulture. Poratni svijet vise i ne treba drugo nego otvoriti oči i uši: strojevi govore, pjevaju, sviraju — misle, dok se knjiga mora citati, a uz čitanje misliti. Napokon je došlo vrijeme, da uza sve lose prilike za knjigu uopće ova rasprava ipak ugleda svijetlo, i to o tridesetoj obljetnici sm rti velikoga Rusa. Djela, kojima se pisac kod životopisa Tolstojeva služio: 1. Ruska kritička literatura: O djelima L. N. Tolstoja. Sastavio V. Zelinski (Moskva 1888.). — 2. P. Birukov: Životopis i uspomene L. N. Tolstoja (pregledano od samoga Tolstoja 1906.). 6

Obrađena su pak u ovoj raspravi sva ona Tolstojeva djela, do kojih je pisac uopće mogao doći: I. R o m a n i : 1. Ana Karenina. 2. Obiteljska sreća. 3. Uskrsnuće. 4. Vojna i mir. — II. P r i p o v i j e t k e : 1. Albert. 2. Aljoša lonac. 3. Dva huzara. 4. Gospodar i sluga. 5. Hadži Murat. 6. Vlastelinovo jutro. 7. Kozaci. 8. Kreutzerova sonata. 9. Krivotvoreni kupon. 10. Lucern. II. Mećava. 12. Napadaj. 13. Nikolaj Palkin. 14. Obnova pakla (legenda). 15. O čemu ljudi žive (legenda). 16. Otac Sergije. 17. Polikuška. 18. Poslije plesa. 19. Pripovije(ke za djecu. 20. Pripovijetke za puk. 21. Putujte u svijetlu. 22. Radnik Emeljan i pusti bubanj. 23. Sevastopoljske pripovijetke (3). 24. Sječa. 25. Skupo stoji. 26. Tri smrti. 27. Vrag. 28. Zapisei konobarovi. 29. Zapisci luđakovi. — III. D r a m e : 1. I svijetlo svijetli u tami. 2. Vlast tmine. 3. Živi mrtvac. — IV. R a s p r a v e : 1. Alkohol i duhan. 2. Aneksija Bosne i Hereegovine. 3. Carstvo božje. 4. Caru i njegovim pomoćnicima. 5. Crkva i država. 6. časnička spomenica. 7. Čiji smo? 8. DomoIjublje i državna vlast. 9. Gdje je izlaz? 10. Gradski život. 11. Ispovijed. 12. Jedino od potrebe. 13. Kako treba čitati evanđelje? 14. Konac jednoga vijeka. 15. Misli o Bogu. 16. Mladim ljudima. 17. Na ljudskoj klaonici. 18. Ne mogu šutjeti. 19. Ne suzbijaj zlo zlim. 20. O borbi sa zUm. 21. Odgovor sinodu. 22. O vjerskom uzgoju. 23. O ručnom radu. 24. O društvenom pokretu u Rusiji. 25. Osvijestite se! 26. O vjerama. 27. O životu. 28. Domoljublje i državna vlast. 29. Pismo naredniku. 30. Predgovor k »Revoluciji« od Čortkova. 31. Protiv moderne umjetnosti. 32. Protiv vojne. 33. Razum i dogma. 34. Ropstvo našega vremena. 35. Seoski život. 36. Smrtna kazan i kršćanstvo. Što je vjera? 37. Što nam treba činiti? 38. Veliki društveni grijeh. 39. Vojna i razum. Već po samim natpisima navedenih 75 djela, od ko­ jih pretežan dio (39 rasprava) otpada na mislilački rad Tolstojev, kojemu je i dobar dio pripovijedaka posvećen, vidi se velika težnja Tolstoja mislioca, da razlaganjima i savjetima djeluje ne samo na mogućnike i njihove pomoćnike već i na sve slojeve pucanstva od učenjaka, umjetnika i književnika do tvorničkoga radnika i selja7

ka, ne izuzevši nijednoga staieža, bilo činovničkoga, obrtničkoga ili vojničkoga, pa ni svećeničkoga. Rasprava je pođijeljena na devet odjelitih poglavlja tako, te se mogu i mimo red po volji eitati: I. Opći p o gled. II. Život i značaj. III. Pjesnička djela. IV. Nazori o životu. V. Vjera i crkva. VI. Država i društveno pitanje. VII. Protiv vojne i smrtne kazni. VIII. Odgojitelj i estetičar. IX. Pogovor. Viktor Kralj

8

I. O P Ć I

POOLED

»Počeo sam taka, da sam zavolio svoju pravoslavnu vjeru većma od svoga duševnoga mira, zatim sam zavolio kršćanstvo većma od crkve svoje, a sada ljubim istinu većma od svega na svijetu«. (Tolstoj: Odgovor sinodu) »A ja odgovararn, da ne propovijedam i ne mogu propovijedati, premda silno to želim. Propovijedati mogu djelom, a moja dje­ la ne valjaju. To pako, što govorim, nije propovijed, već samo pobijanje lažnoga shvaćanja Kristove nauke i razjašnjavanje njezina pravog značenja«. (Tolstoj: Ne suzbijaj zlo zlim)

Svrha je ovome djelu, da prikaže velikoga pjesnika i umnika Lava Nikolajeviča Tolstoja u što jednostavnijem svijetlu, tako da svatko uzmogne sebi stvoriti sliku, a možda i sud o ovome velikome Rusu. Tolstoj je velik i kao pjesnik i kao umnik. I doista u pjesničkom svijetu zajamčeno mu je mjesto medu najver ćima, no u znanstvenom Tolstoja zabacuju priznajući mu doduše dubinu misli kao i osobitost u njegovim nazorima i samostalnost u sudovima i izvodima, koji cesto upravo iznenaduju; ali njegovo zabacivanje svake znanosti te nedostatak svakoga sustava prouzročiše tako reći nepremostivi jaz izmedu njega i predstavnika znanosti. Daleko veći jaz postoji izmedu Tolstoja i crkve, kojoj se usudio kao nitko dotada reći onako otvoreno i javno svoje mnijenje. Niti sa socijalistima se Tolstoj ne može složiti, iako s oduševljenjem pozdravlja ideju njihovu, ali način, kako socijalisti misle tu ideju ostvariti, ne odobrava nikako, jer veli: sila silu rada. A to ne valja. Državno ustrojstvo današnjega oblika, društveni poredak našega vremena i sve ono, sto se naziva prosvjetom u jednu, a uljudbom u drugu ruku, zatim vojništvo te politiku, koja u pojmu domoljublja nalazi svoje najjace i najstrašnije sredstvo 9

— sve to Tolstoj zabacuje; jer, kaže, sve to služi takvim idealima, od kojih narodi samo mogu da stradaju, to jest idealima pojedinaca ili u najboljem slučaju nekolicine. I tako Tolstoj stoji osamljen u pozadini svijeta, u kojem je živio: da li kao pojam nijekanja svega, sto postoji, pa i napretka, u koji on nije vjerovao, ili kao pojava, kojoj bijaše mjesto ili tamo negdje u davna vremena, ili koja bi se snašla u svijetu istom u nedoglednoj budućnosti — to je teško reći. Toliko stoji, da iz njega govori kao neki iz davnih vremena zatomljeni glas savjesti, koji Tolstoj nesvijesno osjeća poradi nasilja i nepravdi, s ko­ jih je patilo čovječanstvo i još uvijek pati. Iz njegovih se usta čuje krik ispaćenoga čovječanstva stoljećima i tisućljećima. Tolstoj bi bio najsretniji čovjek na svijetu, on bi dao sve svoje, pa makar morao prosjačiti, sto vise i život svoj bi dao, kad bi time mogao poslužiti sreći roda ljudskoga. On je jedan od najvećih čovjekoljubaca sviju vremena. I već to njegovo covjekoljublje, koje se ne zadovoljava tek ispraznim rijecima, već koje i u životu dolazi do potpunoga izražaja, dostajalo bi, da se upoznamo sa čovjekom, koji se odrekao svega, i časti i raskoši, povukavši se u zabit, da pola svoga života posveti velikornu pitanju, kako da se pomogne čovjecanstvu. Zato je upravo neoprostivo, kad se o Tolstojevim 11azorima o svijetu samo onako, gotovo s nekim prezirom govori, što se nerijetko događa. Često pak cine to ljudi, koji toga velikoga umnika poznaju samo iz njegovih većih romana, i to kao pisca »ugodnoga i zanimljivoga« štiva; ili oni, koji su tu i tamo čitali po koju njegovu raspravu i već sebi stvorili sud o njemu. Takvi sudovi su i površni i nepravedni, kad pomislimo, da je Tolstoj tride­ set godina života svoga radio poput crva ne zazirući ni od koga, pa ni od najviše državne vlasti, da јалто ispovijeda svoju vjeru, koja bijaše tako nepoćudna i ruskoj vladi i ruskoj crkvi. Recimo, da Tolstoj i imade svojih slabih strana, ako ih već hoćemo tako nazvati s gledišta prosvjetno-naprediioga — osobito vrijedi tu njegovo neprotivljenje zlu, — no odatle jos ne slijedi, da treba sav njegov mislilački, ako već ne ćemo da kažemo »filozofski« rad zabaciti. Tol10

stoj je svojim silnim umom tako duboko proniknuo u dušu čovjecju, kao i u najzamršenija pitanja društvena, državna, vjerska i uopće životna pitanja, kao nitko drugi. Nitko nije tako duboko osjećao, tako duboko patio, a nije ni mogao, kao što je mogla samo jedna ruska duša — prava ruska »širokaja duša«. Tolstoj daleko nadvisuje sve svoje preteče čovjekoljube: Pestalozzija (19. stolj.), odgojitelja naroda; Rousseau-a (18. stolj.), koji doduše govori, da se treba vratiti k prirodi, ali uza sve to ostaje u tijesnoj vezi s uljudbom, koju zabacuje; ucitelja Vittorina da Feltre (15. stolj.), ako ga je uopće smjeti s Tolstojem uporediti radi njegove crkvene pobožnosti, koja se Tolstoju ne mili; Čeha Chelčiekoga (15. stolj.), koji svojim nazorima o neprotivljenju još najvećma podsjeća na Tolstoja. Svi oni daleko zaostaju za Tolstojem iz različitih uzroka, bilo sto su jednostrani bilo površni, a sto je najglavnije, da većina njih svoje nauke ne potkrepljuje i načinom života svoga kao Tolstoj. Rado se govori o Tolstoju kao asketi. No Tolstoj je sve prije nego to. Dok se asketa odriče života te se povlači u samoću, da u neprestanom razmišljanju o ništavilu života i u molitvi traži spas duše, koji će postići na drugome svi­ jetu Tolstoj naprotiv ide za tim, da nade pravi smisao života, koji je dostojan čovjeka kao razumnoga biea i koji ga može da zadovolji. On imade samo toliko asketskoga u sebi, ako se to uopće može ta.ko nazvati, koliko nastoji odricanjem i samoprijegorom svladati pohote 1 strasti, koje su nedostojne čovjeka. Ali se Tolstoj ne priklanja ni budizmu, kako se to može vidjeti iz njegova djela »0 životu«, jer želi, da ljudi život svoj prožive do posljednjega časa u radu i ljubavi, to jest u radu, koji imade biti posvećen drugima. I dok asketa gleda u smrtl najuzvišeniji čas svoga života, naime prelaz u drugi život, a budista konaeni prelaz u nirvanu — dakako, ako je već za života slomio u sebi svaku volju —, Tolstoj u sm rti vidi samo prijelaz tvari iz jednoga oblika u drugi. I baš zato, jer tim prijelazom tvari u drugi oblik, u kojem se ono čovječje »zasebno ja« gubi, treba dotle, dok smo sebi još svijesni toga zasebnoga ja, nastojati, kako 11

ćemo naći pravi smisao života, da uzmognemo živjeti dostojno razumnoga bića i da nam uspomena nakon smrti bude što Ijepša. Tolstoj nije stvorio nikakvoga filozofskoga sistema. A to on nije ni htio. On je uopće protiv svakoga određenja i omedivanja. On je za potpuni prirodni razvoj, jer kao što se priroda vječno razvija poprimajući uvijek nove i nove oblike, tako i život čovječji treba da ide svojim slobodnim razvojem, koji se sam od sebe nadaje. Taj pri­ rodni razvoj moguć je dakako samo onda, ako čovjek doista i živi pravim prirodnim životom — »životom seoskim«. To je onaj život, koji covjeka potpuno može zadovoljiti: život, koji nam je sa svojim tjelesnim radom i odnošajima k prirodi najbliži i po covjeka najzdraviji, život, u kojem se krije duboki smisao rijeci »u znoju lica jest ćeš hljeb svoj«. Udesivsi tako svoj tjelesni život, ko­ ji je neophodno potreban, da se uzdrži tijelo zdravo i krepko, treba da čovjek kao razumno biće udesi i svoj odnošaj prema svijetu, prema ljudima po onoj: »ne čini drugima ono, što ne ćeš, da drugi tebi čine«. I to je sve! To jest, ovo je načelo, na kojem bi se po mnijenju Tolstojevu mogao osnovati takav društveni poredak, u kojem ne bi jedni živjeli na račun drugih. A u tome i leži najveća nepravda i nedostojnost kao i uzrok svemu zlu. Tolstoj se nipošto ne može izmiriti s takvim društvenim poretkom, u kojem mogu da postoje tako velike razlike, kao što je obilje i lagodan život s jedne, a bijeda i vjecna borba s druge strane, ili ovamo znanosti i umjetnosti, a onamo potpuno neznanje i zaostalost. I to sve može da postoji u neposrednoj blizini jedno do drugoga. Zato on i zabacuje sav taj društveni poredak od početka do kraja, kao najveće zlo, od kojega trpi velika većina čovječanstva. I upravo radi toga nijekanja današnje uljudbe, kojoj čovječanstvo — zapravo neznatna manjina — ima da zahvali svoj lagodni život, mnogi zabacuju Tolstojevu nauku uopće. No krivo čini onaj, koji Tolstoju porice svaku sposobnost kao sociologu. Dolazi pak ta j nepovoljni sud o Tolstoju odatle, što ljudi čitajući koju raspravu njegovu kod pomenutog nijekanja čitavoga društvenoga poretka obično stanu, odbace knjigu i osude

nauku, tako te je postalo općenito mnijenje o Tolstojevoj nauci kao zabludi. Većinom se ta j nepovoljni sud o Tolstojevoj nauci kreće oko načela o neprotivljenju, koje on doduše ne stavlja na prvo mjesto, ali ga naglasuje kao posljedak osnovne misli svoje nauke: »ne čini drugima ono, sto ne ćeš, da drugi tebi čine«. Tako na pr. Bolsche u svom djelu »Stunden im All« veli: »Čovjeku sile i djela bit će jasno, da se s Tolstojevim načinom nigda ne može doći do napretka, o čemu je on već i onako uvjeren«. To stoji, ako ne uočimo glavni cilj Tolstojeve nauke, naime sreću čovječanstva. Za ovu je Tolstoj spreman sve žrtvovati, pa i samu uljudbu. Njemu je glavna svrha prije svega vidjeti sita, odjevena i zadovoljna covjeka, koji živi mirnim, nepomućenim životom. Istina treba da zavlada svijetom, pa m akar to išlo i na račun samih kulturnih tečevina; iako to ne bi bilo potrebno, ali Tolstoj bi i njih žrtvovao, jer covjek treba prije svega da zna, u cemu je covječje dostojanstvo. N išta pak nije tako nedostojno covjeka, i to onoga »boljega«, kako Tolstoj kaže, već ako živi na račun drugih. No bez obzira na ove i slične niječne sudove o Tolsto­ ju, djela su njegova pisana s toliko ljubavi i osjećaja za istinu i pravednost, da bi ih već i radi toga trebalo poznavati. On svojim oštrim umom zalazi u najtam nije zakutke čovječje duše, skida najgušću koprenu sa raznih kumira, kojima služi velika većina zavedenoga i neukoga čovječanstva; on bistri pojmove, koji su se stoljećima tako izobličili i izmiješali i kao takvi ustalili, da nitko vi­ se ne sumnja o njihovoj ispravnosti — jednom riječi Tol­ stoj otvara oci svakomu, koji hoće da vidi. Pa ipak Tolstoj nije onaj veliki učitelj i prorok, koji želi čovječanstvo popraviti riječima, opomenama i upućivanjima. On dobro zna, da svaka pa i najm anja ideja tre ­ ba vremena, dok se ostvari, a nekmoli ovakav silni preokret, kakav on sebi zamišlja. čovječanstvo samo treba da dode do takve spoznaje, koja će mu jasno naznaciti put, kojim treba poći. Ono će doista i doći do te spozna­ je. Kada? To Tolstoj ne može reći, ali da to vrijeme nije daleko, duboko u duši svojoj osjeća. I kad se covjecan13

stvo oslobodi onih lanaca — lanaca laži, nepoštenja i farizejstva, kojima je još i danas sputano, onda će doci i do prave spoznaje dobra i zla. Kao pjesnik Tolstoj je poznat po čitavom kulturnom svijetu kao malo koji drugi pisac u svjetskoj književnosti. Lijepa njegova knjiga pisana je u realističkom duhu s malo iznimaka, gdje je zašao do u krajnji naturalizam, kao na pr. u znamenitoj drami: »Moe tmine«; ako uopće smijemo pravu narodnu rusku književnost mjeriti istim mjerilom, kojim se općenito služi svjetska književnost. Ruska narodna književnost diše svojim osebnim ruskim duhom, imade svoj ruski način prikazivanja, svoj ruski sadržaj, ona živi životom, kakav samo u Rusiji susrećemo. I Tolstojeva lijepa knjiga od velike je česti čisto ru ­ ska. On nas u svojim pripovijetkama i romanima upoznaje s tipovima iz najrazličitijih slojeva osim jednoga, koji se isfom pod konac 19. stoljeća poeinje javljati — tip »potucala«, kako ga je osobito Gorki do savršenosti dotjerao. Tolstoj je doista pravi umjetnik, a to se već iz toga vidi, što ćemo jedva naći u ruskoj književnosti pisca, ko­ ji bi se mogao isporediti s njim u jednostavnosti i jasnoći njegova stila. Najdublje i najzamršenije misli umije on jednostavno i s malo rijeci izraziti. Njegov stil je stil pravoga pučkoga pisca. U tome i jest veličina njego­ va umjetničkoga stvaranja. No Tolstoj je jednako prost i u svojim naučnim djelima imajući vazda pred ocima onaj neuki narod, kojemu je posvetio pola života. Pa ipak k raj sve te jednostavnosti Tolstoj rise svojim prostim kistom najvelebnije slike: hoćeš li prirodne ljepote romantičnoga Kavkaza ili život poludivljih Čecenaca na Tereku i njihovu borbu s donskim kozacima ili burne ratne prizore, u kojima je on osobit m ajstor upravo radi svo­ je mirnoće u prikazivanju; ili hoćeš li razmaženo i prezasićeno salonsko društvo moskovskoga bogataša ili bijedu ispaćenoga ruskoga radnika ili zapuštenost ruskoga mužika, ili napokon očajno stanje sibirskoga prognanika — u svemu je Tolstoj jednostavan, u svemu velik. Bez obzira na njegov umjetnički rad, koji predstavlja golemu vrijednost Tolstoja umjetnika te ga luči od Tol14

stoja mislioca, koji je sebi u učenjačkom svijetu stekao vise protivnika nego pristaša, Tolstoj je tako velika i ta ­ ko osebna pojava, da mu doista nema premca u svjetskoj knjizevnosti svih vremena. U istoj osobi: sve sposobnosti velikoga m ajstora najuzvišenije umjetnosti i sve oznake najvjernijega sljedbenika prave nauke Kristove. Da li je Tolstoj vise Rus u svojim pjesničkim ili u svo­ jim naučno-sociološkim djelima, teško je reći, no toliko stoji, da se u svim njegovim djelima zrcali prava ruska duša sa svim svojim bolima i patnjama, sa svim pretrpljenim nepravdama i mukama ispaćenoga naroda ru s­ koga, sa svom svojom ljubavlju za pravednost i bratstvo. Tolstoj nije samo najznačajniji tip ruskoga čovjeka, vec nam on u bistvu svojem, da tako kažemo, predstavlja pojam osobine i veličine ruskoga naroda. Pa ipak uza sve to Tolstoj nipošto nije sputan lancima tjesnogrudnoga domoljublja; on ljubi sve ljude jednakom iskrenom ljubavi, kao sto to može pravi Slaven, bez obzira na vjeru ili narodnost, jer on zabacuje sve ono, sto narode izmedu sebe dijeli, a u prvom redu vjerske ustanove, a zatim domoljube. I kao sto je velika njegova ljubav prema svima, koji pate, i koji se slijepo dadu voditi i izrabljivati, tako je i neizmjerna mržnja njegova prema onima, koji su vjeru i domoljublje uzeli u najam, da pod tim krinkama uzmognu unapredivati svoje vlastito dobro na racun neukih i zaslijepljenih. Tolstoj traži od ljudi, da budu iskreni i savjesni. Istina treba da pobijedi. On to vruće želi pod svaku cijenu, kad kaže: »Načelo istinski prosvijećenih ljudi ne može biti: fiat cultura, pereat justitia (neka bude prosvjeta, pa makar propala pravednost), nego: fiat justitia, pereat cultura (neka bude pravednost, pa makar propala pro­ svjeta«. Da li bi čovječanstvo bilo sretnije, kad bi pobijedila Tolstojeva nauka, kad bi se makar i prosvjeta žrtvovaia za volju pravdi i istini, ili da li je uopće potrebno žrtvovati prosvjetu, da se dode do pravde i istine, za kojima Tolstoj tako čezne, o tom će svatko moći sebi stvoriti sud, kad pročita ovo djelo. 15

II. Ž I V O T I Z N A Č A J U svom dnevniku od 6. I. 1903. dijeli Tolstoj život svoj na četiri doba: Prvo doba, to jest djetinjstvo, koje naziva slavnim, nedužnim, veselim i pjesničkim, seže do 14. godine njegova života. Drugo doba, koje obuhvača punih 20 godina, to jest od 14. do 34. godine, naziva Tol­ stoj strašnim ; to je doba raspuštenosti, doba eastoljublja i t as tine, a prije svega doba putenosti. Ovo doba namjeravaše Tolstoj potanko opisati, »bude li vremena i života, kakogod će ga podilaziti stid pišući o njemu«. Treče doba, koje obuhvaća 18 godina, i to otkako se oženio pa do 52. godine života, to jest do njegova duševnog preporoda, naziva Tolstoj ćudorednim. U tom razdoblju živIjase on sređenim porodičnim životom, ili kako sam kaže »životom nezanimljivim«, brinući se tek za dobrobit svoju i porodice svoje. Napokon četvrto doba od 52. go­ dine dalje, to jest do sm rti njegove, naziva stalnim, jer veli u istom dnevniku, da je čvrsto uvjeren, da svojih nazora ne će vise mijenjati, već da će s njima i umrijeti. To je doba »preporoda«. Tolstoj nije stigao da napiše svoj životopis, kako ga je 1903. bio zasnovao prema pomenutoj razdiobi, iako je to vruće želio, jer veli, da bi ovakav životopis bio ljudima od veće koristi nego sve ono »umjetničko naklapanje«, koje ispunjava 12 svezaka njegovih djela. Ali takvo djelo nije na žalost nigda osvanulo. Tek u dnevniku Tolstojevu mogu se naći neki znatniji podaci o njegovu životu. Loza Tolstojeve porodice seže u 14. stoljeće. Grofovski naslov dobiše Tolstoji za carice Katarine. Jos za Pe­ tra Velikoga bio je prvi grof P etar Tolstoj znatna ličnost na carskom dvoru. Od ove loze potjecaše rastrošni otac Tolstojev Nikola, koji se oženio s nelijepom ali bogatom kneginjom Marijom Volkonskom, posjednicom Jasne Poljane, da mogne namiriti svoje dugove. Uza sve to bijaše ta j brak osobito sretan. Iz njega potekoše cetiri sina, od kojih je Lav bio najmladi, i kći Marija. Iza poroda 16

posljednjega umre grofica Tolstoj. Lavu, koji se rođio 1828., bila je tada podruga godina. Za čudo je, kako se Tolstoj u svojim »memoarima« sjeća toga najranijega djetinjstva, to jest onoga neugođnoga čuvstva, kad je morao nepomično ležati u pelenama, i ugodne tople vode, u kojoj bi ga kupali. Doživljaja iz vremena, kad još nije znao govoriti, sjeća se vrlo dobro. Tako mu je na pr. živo ostala u pameti uspomena, kako je sa sestricom Marijom ležao u malenom krevetiću; ka­ ko su njih dvoje tepanjem svojim izazivali dadilju, koja ih je mirila ljuteći se, što ne spavaju; ili kako je tek po glasu poznavao dadilju, dok je inače nije mogao razlikovati od drugih. I dok su mu takvi i slieni doživljaji ostali u pameti, prirode s njezinim lišćem, evijećem i drvećem, s njezinim nebom i suncem ne sjeća se Tolstoj nikako. On drži, da dijete istom onda počinje primjećivati prirodu, kada se od nje odijelilo. Tolstoj uopće rado priča o svom djetinjstvu i njegovim nevinim igrama, kojih on nigda zaboraviti ne će: »Blaženo, ah blaženo, nepovrativo vrijeme djetinjstva! Tko da ne ljubi i ne obožava tvojih uspomena ? Te uspomene osvježuju i uzdižu dušu moju, one mi ostadoše izvorom najvećih ra d o s ti. . .« Kad je Lavu bilo devet godina, umre mu otac. Več nakon sm rti majčine brinule su se o uzgoj djece sestre staroga Tolstoja, od kojih je Juškova (udata u Kazanju) osobito djelovala na njih pobuđujući u njima aristokratsld ponos i častoljublje. Premda u tom duhu odgojen već kao dječak pokazivaše Lav, da je u njega dobro i plemenito srce. Tako na pr. kad ga je jednom sluga upozorio, da ne bije umornoga konja, na kojem je jašio, jer da je to stara bolježljiva životinja, side s konja, poljubi ga i zamoli, da mu oprosti. Lav je zarana poceo posm atrati i rasudivati, tako te je već kao djecak upoređujući sebe s drugima bio sam sa sobom nezadovoljan, upravo nesretan. Tako nam pripovijeda u svom dnevniku ovo: »Vrlo sam dobro znao, da nijesam bio lijep, i nijesam se u tom varao. Prem a tome mi bijaše svaka primjedba neugodna, koja se mene ticala . . .« I dalje: »Nerijetko sam ocajavao. Umišljao sam 17

sebi, da čovjek ne može biti sretan na ovome svijetu, u kojega su tako debele usne, tako sir ok nos i malene sive oci kao u mene. Molio sam se Bogu, da učini čudo, pa da me pretvori u lijepa d ječak a. . .« Jednom se sjeti, da obrije obrve, no na svoj užas opazi, da je to njegovo i onako nelijepo lice još ružnije postalo. Nauke nije osobito volio, pa se može reći, da je bio prije loš nego dobar đak. S ispitima je vazda bila nevoIja. Ali nije to dolazilo od toga, sto on ne bi bio imao smisla za rad, već od toga, sto se nije mogao zagrijati za takvu nauku, kakva se gajila u školi. Zato Tolstoj i nije svršio nikakvih nauka, premda je bio upisao u kazanjskom sveučilištu najprije jezikoslovlje, a kad mu je ovo dodijalo, pravo. U Kazanju je međutim mnogo polazio zabave, da se po želji tetke Juškove, kod koje stanovaše, što većma dotjera u finom vladanju tadanjega otmjenog društva. On je doduše volio zabavu i igru, no ženskar ni­ je bio nigda, premda je bio velik kicoš, koji je nada sve pazio na svoju spoljašnost, kako nam sam o tom u »Mladosti« priča: »Moj »comme il faut« (otmjeno vladanje) iziskivaše prije svega izvrsnu francuštinu, osobito dobar izgovor. Tko je imao loš francuski izgovor, pobudio je u meni sm jesta osjećaj mržnje. Zašto hoćeš svakako da govoriš kao mi, kad ne možeš? — pitao sam ga u mislima s otrovnim prezirom. Drugi preduvjet »comme il faut«-a bijahu dugi, njegovani i čisti nokti; treći bijaše vještina u pozdravljanju; četvrti, i to vrlo znatni preduvjet bijaše ravnodušnost prema svemu, kao i vječni izražaj neke odlicne, prezime đosade«. Iz ovoga se vidi, da je sva ta Tolstojeva »finoća« bila samo naucena i prisiljena; ona mu nije bila, usla u krv, to jest, 011 je tek bio uvjeren, da ta ­ ko mora biti, pa se ljutio na one, koji se nijesu dovoljno dotjerivali. I napokon sva ta besposlica stajaše ga mno­ go tru d a .. . . No takva bijase sama spoljašnost Tolstojeva, to jest on je bio prisiljen vladati se onako, kako je to okolina njegova iziskivala, no po osjećajima, po srcu svome bi^ jaše on sasvim drugi čovjek. Tako je početkom svoga mladenačkog doba imao ova četiri osjećaja: ljubav pre­ ma nekom nepoznatom ženskom biću; zatim ljubav pre18

TOLSTOJ U PEDESETIM GODIN AM A

ша ljubavi, treći osjećaj bijaše nada u neku neobičnu sreću i napokon glavni osjećaj: prezir samoga sebe i p o kajanje. Tolstoj je, kako rekosmo, malo radio za školu, ali je zato vrlo mnogo eitao. Osobito mu je bilo omiljelo štivo u mladosti: Novi zavjet (»Evanđelje Matejevo«), Rous­ seau (»Ispovijedi« i »Emile«), Dickens (»David Copperfield«). Rousseau-a je uopće čitavoga pročitao, i to nekoliko puta; upravo ga je obožavao, tako te je u petnaestoj svojoj godini nosio mjesto križića oko vrata, kako je to bio onda običaj, medalju sa slikom Rousseau-ovom. Osim pomenutih djela ueiniše na Tolstoja jak dojam »Herman i Dorotea« od Goethea, »Notre Dame de Paris« od V. Hugoa, »Phadon« i »Symposion« od Platona te Homer. Kad je Tolstoju bilo 19 godina, oboli tako teško, te je morao poei u bolnicu. Tu je ležeći imao vremena da razmišljava o sebi, pa je nasao, da se premalo bavi ozbiljnim radom. Stoga odluci promijeniti nacin života, i to prema ovim pravilima: 1. sve treba da izvedeš, na sto se jednom odlucis, pa bilo to usprkos svima; 2. stogod radiš, treba valjano da radiš; 3. sto si jednom zaboravio, ne valja vise po knjigama tražiti, već treba da prisiliš svoj mozak, da radi s najvećom napetošću, kojoj je dorastaa; 5. va^da treba da glasno čitaš i misliš; 6. ne valja se boja ti reći onima, koji te smetaju, neka te ne uznemiruju: zato treba da 'im to najprije dadeš osjetiti, a ako te ne bi razumjeli, treba da ih zamoliš, da ti oproste, i onda da im otvoreno kažeš. OzdraAavsi odluci napustiti sveučilišne nauke. I doista. on to naskoro i učini te se vrati u Jasnu Poljanu. Tu se stane ozbiljno baviti naukom. U tu je svrjiu unaprijed se­ bi određivao čitave planove svojih nauka htijući marljivim radom postići ono, sto mu po njegovu mnijenju nijedno sveuciliste nije moglo dati. Glavni mu predmeti bijahu: pravo; praktična medicina; francuski, ruski, njemacki, engleski, talijanski i latinski jezik; poljodjelstvo; povijest, zemljopis i statistika; matematika; glazba; slikarstvo; prirodoslovne znanosti. No u njegovim odlukama i željama za opsežnim i svestranim znanjem stadoše ga prvi put u njegovu životu smetati žene. Zato 20

odluci ovo: »Posmatraj žensko društvo kao nužno zlo u društvenom životu i budi što većma od njih odijeljen. »Žena se treba čuvati, kaže nadalje, jer kako su žene pristupačnije prirode od muškaraca, jasno je, da su one u ovo pokvareno doba i pokvarenije od muškaraca upravo tako, kao što su za dobrih vremena bile bolje od njih«. Kakogod je mladi Tolstoj nastojao, da bude krepostan i da provodi što jednostavniji život, to jest da se oslobodi spona otmjenoga društva i da se povuče s poprišta velikih i njemu mrskih karijera, ne mogaše odoljeti svojoj okolici, koja mu se rugala, osobito pak tetka nje­ gova, koja je živo željela, da joj se sinovac oženi bogatom djevojkom i da postane »ađutantom« kod kojega visokog generala, a po mogućnosti i kod samoga cara. Napokon da udovolji želji svoje tetke i rodaka, pode 1848. u Petrograd, da uči pravo. No i ovaj put ostade nauka u svemu kod dva ispita. Tolstoj se opet vrati u Jasnu Poljanu, pošto je u Petrogradu potrošio sav svoj novae i silno se zadužio. Velegradski ga je život sasvim pokvario. I tako je opet skrenuo sa puta kreposti i radinosti. Vrativši se u Jasnu Poiianu, sasvim napusti svoje planove o duševnom radu te se predade kroz pune tri godi­ ne uživanju, i to do krajnih granica. Jedna od glavnih stra sti bilo mu je kartanje. No Tolstoj je sam uvidao i otvoreno priznavao, da mu taj način života ne valja, ali da se nada, da će se popraviti, kako je jednom pisao bratu Sergiju: »božjom pomoei hoću i ja jednoga dana, da se popravim i cestit čovjek da buđem«. Doskora pode u Moskvu, kako se sam izjavio, s tri namjere: da se karta, ženi i da stupi u državnu službu. Ali niti se oženio, niti je stupio u državnu službu. Videći da će ga taj naein života sasvim uništiti, naumi nešto poduzeti, što će ga spasti od sigurne propasti, što će ga rastrijezniti i očeličiti. 1851. ode nenadano sa starijim bratom Nikolajem put Kavkaza, gdje je ovaj služio u vojsci. Tolstoj nipošto nije namjeravao stupiti u vojsku, tek je htio da promijeni način života zasitivši se svojih pustolovina. život ruskih pograničnih posada, koje su imale doduse pune ruke posla s nemiimm Čerkezima, ali koje su 21

slobodno vrijeme provodile loveći po obroncima Kavkaza, veličanstvena priroda onih krajeva, saobraćaj sa zdravim i veselim seoskim svijetom, jednostavni način života, kao i srdačni odnošaj prema bratu Nikolaju —sve to probudi odjednom u Tolstoju one plemenitije osjećaje, koji su čamili u dubini njegove duše. Zato ođluci da stupi kao topnik u vojsku, ali ne s torn željom, đa iskuša i ta j veseli i bezbrižni život, već da proučava prirodu, ljuđe i njihov način života, Napokon položi i ispit te postane časnikom. Kako se Tolstoju dopao taj novi život, vidi se iz jednoga pisma, što ga je pisao nekom prijatelju u Moskvu: »O da znadete, kako ste mi odvratni i vrijedni sazaljenja u vašem luđilu! Zgadi mi se, kad na mjestu moje kućice, moje šume i moje ljubavi uskrsne u mojoj mašti slika onih salona,* onih žena s olaštenom kosom, kroz koju proviruju krivi uvojci, s usnama, koje neprirodno šapuću, sa sapetim i iskrivljenim udovima te pusto brbljanje, koje nazivaju konverzacijom«. Ljubav njegova, koju spominje u pismu, bila je kozačka djevojka. No odnošaj ta j prekine Tolstoj naskoro. jer je vidio, da mu ona već radi svoje niske naobrazbe ne bi mogla biti ženom, a da je zavede, bio bi »veći grijeh, nego da je ubije«. Tolstoj je rado zalazio medu seoski svijet, i tako je stekao mnogo znanaca i prijatelja, Najzanimljiviji od sviju bijaše neki Sado iz plemena čečenackoga, s kojim se bio osobito sprijateljio. Taj covjek bio mu je vazda na ruci; pa j u najvećoj pogibli za vlastiti život. Tolstoj bi bio kod svojih poduzeća (izleta i lovova) često stradao, da nije bilo vjernoga Sade. Čudni su ti poludivlji čečenci, kako ih Tolstoj opisuje. Kod njih postoji na pr. običaj, da covjek mora sve učiniti i žrtvovati za svoga prijatelja, pa radilo se i o samome životu. Osobito mnogo drže do jednoga svoga običaja — do krade i otimačine. Sto tko imade vise tih opačina na duši, to je časniji, a zovu ga »džigitom«. U društvu casnika, vojnika, kozaka i čečenaca, Tol­ stoj se sasvim preporodio. Od razmaženoga salonskog gospodicića postao je čelični i prosti vojnik. »Što covjek dalje živi, to cešće svlaci kožu«, pisao je jednoj svojoj tetki. I upravo toj promjeni u nacinu života imao je Toi22

stoj da zahvali i svoj preporod u duševnom smislu. Počeo se baviti ozbiljnijim mislima o životu, o čovjeku i njegovu društvu. Tako je poznata iz toga vremena njegova m isao: »Pravednost je najmanje mjerilo kreposti, a treba svakoga da veže. Sve drugo, sto je vise od te kreposti, smjera na savršenost, a što za pravednošću zaostaje, nije bolje od opačine«. U to se vrijeme Tolstoj stao baviti pisanjem i naskoro osvanuše njegovi prvenci: »D j e t i n j s t v o«, »N av a 1 a«, »Dj e c a č t v o«, »V l a s t e l i n o v o j u t r o«, » Z a p i s c i k o n o b a r o v i « , » K o z a c i « . »Mladost« i »Kozaci« ostadoše nedovršeni. »Djetinjstvo« i »Dječačtvo« nijesu mu se svidjeli, kad ih je jednom ponovno čitao, pa se bavio mišlju, da ih preradi. No do toga nije došlo. Uzrok, iz kojega nije dovršio Kozaka, vrlo je zgodan. Igrajući naime jednom s Katkovim, izdavaeem »Ruskoga vjesnika«, billard, izgubi 1000 rubalja, pa kako nije imao dosta novaca, ostavi kao zalog svomu protivniku u igri rukopis još nedovršenih »Kozaka«, koje Katkov naskoro dade tiskati. I tako ostadoše nedovršeni. Godine 1853. navijesti car Nikola I. Turskoj rat, ko­ ji je poznat pod imenom krimskoga rata. Budući da su u početku imali Rusi sreću, umiješa se u taj ra t Engieska, pa i Francuska, bojeći se ruske pretege u svjetskoj politici. Tolstoj bi poslan sa svojom baterijom u Rumunjsku. No kad se ruska vojska stala povlačiti od Silistrije, jer nije mogla odoljeti saveznicima, zatraži Tolstoj studenoga mjeseca 1854. svoje premještenje u Sevastopolj, gdje je neprijatelj već tri tjedna podsjedao grad. Premda je Tolstoj kod svojih starješina vrijedio kao sposoban časnik, a i njegove »Sevastopoljske pripovijetke« — sama carica Aleksandr a Fedorovna čitala ih je s užitkom — bile bi mnogo pridonijele njegovoj vojnickoj karijeri, ipak »Sevastopoljska pjesma«, u kojoj Tolstoj izvrgava ruglu neke generale, učini, te je sva sjajna budućnost mladoga casnika pala u vodu. Ta je pjesma postala tako omiljela, da su je i vojnici znali i pjevali. Go­ dine 1855. bi Tolstoj kao glasnik poslan u Petrograd, odakle se nije vise vraćao na bojno polje. On sasvim napusti vojnu službu. 23

Došavši u Petrograd Tolstoj naskoro stupi u književno društvo oko »Savremenika«, koji je osnovao Puškln još godine 1836. Istorn nakon sm rti Puškinove podigao se »Savremenik« do potpune visine, i to pod upravom znamenitoga kriticara Bjelinskoga te postane glavnim listom za rusku umjetnost, kritiku i sociologiju. Glavni su članovi bili: Panajev, Nekrasov, Turgenjev, Družinin, Ostrovski, Gončarov, Grigorovič, Sologub i Tolstoj. S Turgenjevim se Tolstoj već od prvoga dana nije mogao slagati, jedno zato, jer je Turgenjev bio stariji od njega i već priznata veličina u knjizevničkom svijetu, co­ vjek, koji je mnogo i neumorno govorio, dok je Tolstoj bio mučaljiv, a možda kao novajlija i plašljiv, pa bi svo­ jim hladnim rasudivanjem tako znao razdražiti Turgenjeva, da je među njima često došlo do neugodnih razračunavanja. Turgenjev je sam priznavao, da u svom životu nije nigda nešto slično upoznao, sto bi ga moglo tako malodusnim učiniti, kao djelovanje toga pronicavoga pogleda Tolstojeva, koji je mogao u svezi s dvije ili tri otrovne primjedbe svakoga natjerati do granica ludila. Nadalje kaie Turgenjev, da je ta odbojnost, koju je osjećao prema Tolstoju, dolazila od nepovjerljivosti sa strane Tolstojeve. Tolstoj se naime nigda nije pouzdavao u iskrenost ljudi. Svaki osjećaj cinio mu se lažljivim te je imao običaj svojim pronicavim pogledom probosti sva­ koga, koji mu se činio neiskrenim. Od svih Savremenikovih suradnika Tolstoj bi ustuknuo pred jedinim Družininom, koji mu je mogao i najosjetljivije prigovore staviti, na koje Tolstoj nije uzvraćao. Družinin je, može se reći, dosta djelovao i na razvoj njegova stila. Tako mu je jednom pisao ovo: »Važno je za Vas to, da se klonite dugih rečenica. Ta rasijecite ih na dvije ili t r i . . . ne bojte se ta c a k a . . . upotrebljavajte štomanje riječi kao: onaj, koji; trebali biste ih svu silu izbaciti. Ako se nalazite pred kakvom teškoćom, uzmite recenicu, pa predstavite sebi, kao da ju želite nekomu onako jednostavno i neprisilno re ć i. . .« itd. Ratne doživljaje i utiske opisao je Tolstoj u ovim pripovijetkama: »S e v a s t o p o 1 j u p r o s i n c u « , «S ev a s t o p o l j u k o l o v o z u « i » S j e č a š u m e « . U Se24

v as t osto polj skim pripovijetkama opisuje Tolstoj podsjedanje sevastopoljske tvrdave i uzmak ruske vojske. Tolstoju naskoro dosadi književničko društvo oko »Savremenika«, jer tnu se činilo, da sve ono pisanje, natjecanje i prepiranje savremenikovih književnika nema prave svrhe. Zato napusti Petrograd te pode kući u Jasnu Poljanu 1856. Putem posjeti nedaleko Moskve na imanju Pokrovskom porodicu Dr. Bersa. Toga je dana zabilježio u svoj dnevnik: »Veselih li i slatkih malih djevojčiea!« — še st godina iza toga oženi se Tolstoj s najmlađom od njih. Došavši kući stade se Tolstoj ozbiljno baviti gospodarstvom i naukom. No budući da ga taj rad nije zadovoljavao, odluči poći u zapadnu Evropu, osobito u Njemaeku, ne bi li tamo našao poticaja. I doista godine 1857. ode Tolstoj u jesen preko Njemačke u Paris. Tu se nakon dugoga vremena opet sastane s Turgenjevim. koji je stalno boravio u Parizu. U Parizu je Tolstoj slučajno bio nazočan kod smaknuća nekoga zločinca gilotinom. To smaknuće tako je djelovalo na nj, da je vrativši se u Rusiju medu drugim svojim proučavanjima mnogo truda posvetio i pitanju, je li opravdano čovjeka osuditi na smrt, i kako se ubijanje slaže s onom pojavom u kulturnom razvoju covjecanstva, koju nazivamo »napredak«. »Kad sam vidio glavu odijeljenu od tijela — pise Tolstoj u svojoj raspravi »Kako sam počeo vjerovati?« — i čuo, kako su se oba dijela stropoštala u sanduk, razumio sam, ne razumom već čitavim bićem svojim, da nema takvoga osvjedocenja, koje bi moglo ovakav postupak opravdati«. Tz Pariza pode preko Švajcarske u Italiju, pa onda u Englesku. Osobiti utisak ucini na nj Švajcarska. Veličanstvena pojava Alpi, otmjeni gradovi i milovidna seoca te kulturne zemlje, bučni i bezbrižni život bogataša, koji se sa sviju strana svijeta tamo sastaju — sve to tako napuni Tolstoja ushićenjem, da je pišući tetki uskliknuo: »Ja sam doista sretan i počinjem se veseliti, da sam se rodio sa srebrnom žlicom u ustima«. No kao sto je s jedne strane Tolstoju trebalo mnogo podražaja, da se u njemu probudi osjećaj prave radosti i sreće, tako mu je s druge 25

strane mogla i najm anja sitniea da pokvari svako veselje, da ga učini nezadovoljnim, što vise nesretnim. Vidi se to iz srdžbe, koja ga je obuzela u Lucernu, kad je vidio, ka­ ko bogati i otmjeni gosti ne htjedoše ni da se osvmu na nekoga ubogog pjevača skitnicu, kpji ih je molio za milostinju. Taj doživljaj opisao je u pripovijeci »Lucern«. Na putovanju po zapadu Tolstoja su najvećma zanimale škole, njihovo uredenje, kao i način uzgajanja mladeži. On se naime ozbiljno bavio mišlju, da osnuje školu prema vlastitim načelima. Zasitivši se putovanja i svijeta, vrati se Tolstoj preko Londona u Jasnu Poljanu, gdje naskoro započne svoj pedagoški rad u tako zvanoj »Slobodnoj školi«. U to su vrijeme nastala ova Tolstojeva djela: »Mećava«, »Dva h u z a r a « , »Ml adost «, » S u s r e t a j s m o s k o v s k i m z n a n c e m « , » A l b e r t « , »Obi t e l j s k a s r e ć a « , »T r i s m r t i«, »L u c e r n«, »P o 1 ik u š k a« i »M j e r a č p 1 a t n a«. Sve su to što veće što manje pripovijetke. Nešto prije povratka Tolstojeva iz tuđine 1861. bi ru ­ ski seljak proglašen slobodnim. I tako je između seljaka i veleposjednika, kojemu je onaj morao plaćati otkupninu, nastao novi odnošaj, u kojem je kao sudija odlueivao tako zvani »mirovni posrednik«. »Mir« podsjeća na naše seoske zadruge, samo u znatno većem razmjeru; to je zapravo općinski posjed, koji zajednički obrađuje i uživa čitava općina. Takvim mirovnim posrednikom za Jasnu Poljanu bi imenovan Tolstoj. Kao mirovni posrednik, dolazeći često u dodir sa seIjaeima, upozna Tolstoj sve lose strane seljačkoga života, pa je naišao na osobito žalosne pojave, naime da je se­ ljak i siromašan i neuk. Prvoj bijedi nastojaše doskociti time, da kao posrednik sto savjesnije provodi otkup, a drugoj time, da osnivanjem pučkih škola što većma suzbija nepismenost. Uopće se od toga vremena Tolstoj stao živo baviti seljačkim i radničkim pitanjem, a to ga je konačno dovelo na misao, da ispita uzroke društvenoga zla. Od toga su ga nauma odgovarali mnogi prijatelji, pogotovu Turgenjev, videći kako sve većma zanemaruje pjesništvo. No Tolstoj se nije dao ni od koga poucavati, 26

i kađ bi mu tkogod svojim savjetima dosađivao, bio bi neugodan i oštar, a kad je štogod preduzeo, onda nije bi­ lo tako teških zapreka, kojih on ne bi svladao, A od sve­ ga najvećma ga je poticala na rad želja za istinom. Njoj za volju bio bi sve žrtvovao — imetak, pa i život. S Turgenjevim, kako je vee spomenuto, nije se Tol­ stoj upravo radi svoga otvorenog značaja nigda mogao sporazumjeti, dok napokon ne dođe izmedu njih do potpunoga sloma. Dogodilo se to u kući njihova prijatelja Feta, koji je jednom obojicu pozvao k sebi u goste. Turge­ njev pripovijedaše naime, kako njegova kćerka krpa i popravlja haljiniee siromašnoj seoskoj djeci, tvrdeći da je to dobro uzgojno sredstvo, je r da će na ta j način djelovati na njezino srce. Na to prim jeti Tolstoj: »A ja držim, da bogato djevojče, koje se bavi krpanjem zamazanih i otrcanih dronjaka, igra neiskrenu i teatralnu ulogu«. Turgenjev se na to tako ražestio, da je s m jesta ostavio društvo i otišao. Mnogo je prošlo vremena, prije nego se njih dvojica izmiriše. Prijateljstvo, koje su kasnije ponovno sklopili, bilo je za čudo neobieno srdaeno, tako te Tolstoj poslije sm rti Turgenjevljeve nije mogao da prežali gubitka toga nada sve eestitoga i plemenitoga covjeka. Jos prije povratka s putovanja umre Tolstoju b rat Nikolaj. Smrt Nikolajeva učinila je na nj osobito jak utisak, pa kad je iza toga u Jasnoj Poljani vidio, kako umire neki dječak od sušice, zabilježio je u svoj dnevnik: Zašto je umro? Razjasnjenje mogla bi dati samo vjera u uskrsnuće. Ako toga nema, onda nema ni pravednosti, onda pravednost nije nikakva nužda, a želja za pravednošću samo je praznovjerje«. Osnovavsi svoju »slobodnu školu«, stane izdavati i pedagoški list: » J a s n a j a P o l j a n a « , u kojem je iznosio svoje nazore o školi. Tu su se vodile i rasprave sa ruskim odgojiteljima, koji su općenito drzali Tolstojeve nazore zabludom. Osim toga je napisao Tolstoj svoju »Azbuku« i vise citanki. S vremenom podiže on vise takvih uzorškola, svega dvanaest. Zbog napornoga duševnog rada oslabi Tolstoj tako, te je radi oporavka pošao u Samarsku guberniju, gdje je 27

kupio i jedan posjed. Tu se liječio »kumisom« (kobilje mlijeko), koji osobito vole tamošnji Baškiri i Kirgizi. Ozdravivši vrati se kući te se oženi Sofijom Andrejevnom, najmladom kćerkom Dr. Bersa 1862. Time se svršava drugo doba Tolstojeva života — »doba strasno«, kako ga on zove, a počinje se treće — »doba ćuđoređno«. I doista život Tolstojev ispunjavahu od sada brige oko porodice, književni rad i nastojanje oko pridizanja seljaka u privrednom i ćudorednom smislu. Najvećma ga zanimase pitanje, kako da se otkloni nepravda, radi koje toliko trpi velika većina čovječanstva, a koja proizlazi iz savremene društvene laži. Kako je Tolstoj volio istinu, vidi se iz neprispodobive iskrenosti, koju je pokazao prema svojoj zaručnici, kratko vrijeme prije vjenčanja. On nije mogao dopustiti, da buduća njegova žena u njemu gleda nešto, što on doista nije ili bolje, što on prije braka nije bio, naime tako čist i nepokvaren mlađić, kao sto je ona bila čista i nepokvarena djevojka. Savjest ga je njegova tako dugo mucila dok nije zaručnici svojoj uručio dnevnik, u kojem je točno bez poljepšavanja opisao sve svoje mane, strasti i raspuštenost. Premda je ta ispovijest prouzrocila u duši nevine djevojke čitavu buru, tako te se dugo vremena ni­ je mogla pravo odlučiti, bi li pošla za Tolstoja ili ne bi, pobijedila je napokon u njoj ljubav prema čovjeku, koji je upravo tom svojom iskrenošću zasvjedocio svoje du­ boko poštovanje prema njoj. U braku življaše Tolstoj sa ženom svojom upravo sretno. Upoznavši naime značaj i nazore njegove u svemu ga je potpomagala žena. I ona je sudjelovala u školskom radu, a kasnije, kad su im djeca poodrasla, morade i ona poučavati, tako te je citava obitelj Tolstoj imala pune ruke posla s odgajanjem i poucavanjem seoske djece, kao i savjetovanjem i potpomaganjem siromašnih, neukih seljaka. Odmah, čim se oženio, zapocne Tolstoj svoje najopsežnije djelo roman »Vo j n u i mi r « . Osim toga potj^ču iz toga vremena i dvije šaljive igre, koje nijesu nigda usle u tisak: »Nihilist« i »Zaražena porodica«. 28

Godine 1966. ustade Tolstoj prvi put javno protiv sm rtne kazni, i to kad je kao porotnik kod vojnoga suda branio vojnika Šibunina, koji je u pijanstvu udario bio svoga starjesimi. Svoje nazore o smrtnoj kazni iznio je u raspravi »Ne mogu šutjeti«, potaknut smaknućem dvanaestorice seljaka, koji bijahu provalili u dvorac nekoga vlastelina. U njegovu radu spreeavahu Tolstoja dugo vremena neugodne posljedice pada s konja, kojom prilikom je se­ bi išcašio desnu ruku, i to tako opasno, da se morao nakon dugoga uzaludnog liječenja podvrći operaciji. Sedamdesetih godina nastade u Samarskoj guberniji glad. Tolstoj, koji je taj kraj i njegovo siromasno žiteljstvo već otprije poznavao, zauzme se za nj. Doskora iziđe u »Moskovskim Novinama« članak, u kojem Tolstoj poziva i bogato i siromasno, da priskoei postradalome narodu u pomoe, jer mu je prijetila opasnost, da će posve izginuti. I doista Tolstojev članak imao je velik uspjeh; gotovo dva milijuna nibalja bi sakupljeno, kao i mnogo žita za ta j siromažni kraj. U isto vrijeme objelodani u »Domovinskim Zapiseima« svoju raspravu »0 narodnom obrazovanju«, koja je izazvala čitavi pedagoški boj izmedu Tolstoja i njegovih protivnika. Svršivši »Vojnu i mir« započe Tolstoj drugi svoj opsežni roman »A n u K a r e n i n u « 1874. Roman taj pisan u vrijeme, kad se u Tolstoju stalo buditi nezadovoljstvo sbog lažne prosvjete, koja ima da zahvali svoj postanak nametničkom životu naobraženih, koji žive na račun tjelesnoga radnika. Neprirodnost i posljedice toga nametničkoga života prikazao je ne samo u »Ani Karenini« već i u pripovijeci »Kreutzerova sonata«, koja je napisana u potonje vrijeme. Uspoređujući život seoskoga svijeta sa životom naobraženih, dođe Tolstoj do zaključka, da nema napretka, i da je to, sto mi zovemo prosvjetom i napretkom, samo plod besposlice naobraženih. Svoju duševnu borbu to­ ga vremena opisao je u svojoj »I s p o v i j e d i«. Sa društvenim pitanjem u svezi stajaše i Tolstojev ozbiljni rad oko proucavanja crkvene nauke, kojemu se Tolstoj svom dušom posvetio, budući da je u crkvi nazri29

jevao jednoga od glavnih krivaca, koji su prouzročili nesnosljivi i nečovječni poredak u društvu ljudskom. Zato se i dao na proučavanje Kristove, a napose crkvene na­ uke te stade prevoditi »E v a n d e 1 j e«. On se tako zadubio u svoj rad, te je zanemarivao gospodarstvo. Nemir, koji zavlada dušom Tolstojevom, nije ostao bez utjecaja i na porodični život, tako te ni tu nema vise skladnosti i jedinstva prijašnjih vremena. Sale, kojoj je Tolstoj osobito bio odan, nestaje; nestaje i smisla za društvenost, on napušta svaku zabavu, kao lov i jašenje, te se sve većma povlači u samoću — u svoju sobu, u koju nitko nije smio ulaziti. Tu se nalazila među ostalim i slika njegova miljenika Schopenhauera. Tu bi često provodio čitave dane i noći. Osim jezika, koji su mu bili prijeko potrebni, da mogne na vrelima ispitati nauku Kristovu — grčki, latinski, hebrejski — proučavaše još i Renana, Straussa, Max Miillera, »Talmud«, islam, budizam i dr. Za odmora čitao bi najradije Homera, Ksenofontovu »Anabazu« (dakako na grčkom jeziku), dok mu je od novijih djela bilo najmilije štivo »Les Miserables« od V. Hugoa. Tolstoj zabaci i pjesmu i glazbu, koja se prije mnogo gajila u njegovoj kući. I znameniti komponist Čajkovski, kojega je Tolstoj radi njegove đarovitosti visoko cijenio, dolazio bi prije onamo. Vec se iz toga vidi, kako je Tolstoj volio glazbu, koja ga je cesto znala ganuti do suza. No otkako je sebi stvorio novi nazor o svijetu i poceo se baviti ozbiljnim radom, ne htjede se vise odavati piacljivoj čuvstvenosti glazbe, koja može mimo volju čovjeka da djeluje na njegovo raspoloženje. Zato je odbaci nazvavsi je nećudorednom. Zanimljivo je, da izmedu Tolstoja i Čajkovskoga nigda nije došlo do pravoga zbliženja. Čajkovskomu se naime Tolstoj nije svidio, i to najviše zato, što je Čajkovski se­ bi zamišljao Tolstoja, sudeći ga po njegovim slavnim dje­ lima, kao neko uzviseno bice, koje obicni svagdanji život sa svim njegovim potrebama i ne zamjećuje. Ali Tolstoj nije bio takav, naprotiv on je živio kao svaki drugi prosječni covjek, kojega su i te kako zanimale obične stvarce i sitnice. I upravo ta svagdašnjost i jednostavnost veil30

TOLSTOJ U STAROSTI

koga pjesnika ueiniše, veli Čajkovski, da su djela Tolstojeva, koja je on osobito volio čitati, nakon poznanstva s Tolstojem izgubila za nj onaj prijašnji car. Tako je na pr. nazvao Anu Kareninu »odvratnom, prostom brbljarijom«. Takav bijaše eto Tolstoj sedamdesetih godina, to je st u oci svoga duševnoga preporoda, koji je konacno postigao potpuni razvoj u 52. godini pjesnikova života. O tom preporodu, koji je poznat pod. imenom »krize u Tolstojevu životu«, veli sam pjesnik u svom životopisu, da nije nikakvoga preporoda proživio, jer da je za citavoga vijeka svoga nastojao, da dokuči svrhu života, i tako tobožnja ta kriza zapravo nije ništa drugo, već vrhunac svijesnoga mu nastojanja, da postigne: pravi smisao života, to jest onu vjeru, koja ga je potpuno mogla zadovoljiti. Taj preporod počeo se već za djetinjstva buditi u Tolstoju. Prvi pak podražaj u tom smislu uzrokovala je kazan, koju mu bijaše naložio kućni učitelj zatvorivši ga u sobu i zagrozivši mu se šibama. I doista od toga vreme­ na, kaže Tolstoj, počeo je mrziti silu i nasilje. Nasilno mu je smaknuće čovjeka, nasilna državna vlast, nasilna mu je sm rt itd. Sve je dakle osnovano na sili upravo nasilju, pa i sav društveni poredak, govoraše Tolstoj, ni sama prirođa ne pravi iznimke. Zato je i težio za takvom vjerom, koja ne dopušta nasilja, a daje životu pravi smisao. Taj smisao je istom onda našao, kad je upoznao onaj stalež, koji se bavi tjeiesnim radom: »Desilo se, da mi se život našega kruga — bogatih ljudi i učenjaka — ne samo zgadio, već da sam svaki smisao za nj izgubio. Sve naše djelovanje, tumacenja, znanosti, umjetnosti — sve je to dobilo novo značenje za mene. Shvatih, da je to samo igra, da se tu ne može nikakav smisao tražiti. I tada iskrsnu preda mnom u svome pravom značenju život naroda, koji se trudi, te čitavoga, čovječanstva, koje život stvara. Samo takav narod, koji živi neposredno o trudu svojem, poznaje pravi smisao života, pravu vjeru — pravo božanstvo: Boga poznavati i živjeti jedno je isto. Bog je život!«

Prije je krivo mislio, kaže Tolstoj, da je vjera samo neki nepotrebni dodatak životu. No poslije je vidio, da život bez vjere nema nikakvoga smisla, to jest život i vjera nerazdruživi su. I upravo ta zabluda, dok je još vje­ ru držao nepotrebnim dodatkom, gotovo ga dotjerala do ruba propasti, do samoubistva. Upoznavši pak, da je vje­ ra znanje o smislu života, da je ona snaga života i da se ona nalazi u punoj mjeri sačuvana kod tezaekoga naroda, nastojase, da se oslobodi svega dojakošnjega, kao i svakoga društvenog obzira, ueenoga svijeta uopće, pa da se što većma priblizi načinu života, kako ga provode seljaci i radnici. Zato Tolstoj odsada posvećuje mnogo vremena tjelesnomu radu: on ore, kopa, sijeee drva, kosi, šije cipele, i to sve ponajviše u društvu s drugim radnicima. U porodici svojoj nije nikoga silio, da slijedi njegov primjer, iako je to živo želio. Jedini sin Lav i kcerka Maša pomagahu ocu kod poljskoga rada, dok žena mu i ostala djeca ne htjedoše ni blizu. Da bi se što većma upoznao sa savremenom crkvenom naukom, pode u Kijev, gdje posjeti vise crkvenih dostojanstvenika. Osobito ga zanimahu braća znamenitoga samostana »lavre« (samostan prvoga reda) nedaleko Kijeva. No ne saznavši ništa, sto bi bilo od vrijednosti, jer mu ili ne htjedoše ili ne mogoše objasniti ono, sto je njemu trebalo, vrati se nezadovoljan kući. Isto tako posjeti i drugi jedan samostan, i to pješke u opancima od lika, ne bi li štogod saznao. No na svoje razočaranje uvjeri se, da ta samostanska braća govore s takvim nehajem o vjeri, kao o kakvoj običnoj svagdanjoj stvari. Taj loši uspjeh njegova istraživanja još većma rasklima veze, ko­ je su ga vezale s crkvom. Zato je i zabilježio u svoj dnevnik: »Crkva je počevši od danasnjega vremena do u treee stoljeće unatrag jedan jedini lanac lazi, okrutnosti 1 prevare«. Podvrgnuvši nauku crkvenu rasudivanju zdravoga razuma te nasavši, da se protivi razumu, odreče se Tolstoj i crkve i njezine nauke. Medutim je marljivo prevodio Sv. pismo, tako te je 1881. svršio i ta j golemi posao. Jednom posjeti Tolstoja nakon dugoga vremena Tur­ genjev, koji je došao iz Pariza, da bu(|^ nazoqan kod otkrića Puškinova spomenika u MoskyiC; K6d toga se posje-

ta Turgenjev tako bio udobrovoljio, da je zaplesao tada omiljeii pariški pies »cancan« (kankan, nepristojan pies). Tolstoja se to tako neugodno dojmilo, da je toga dana zabiljesio u dnevnik tri riječi: »Turgenjev . . . can­ can . . . žalosno . . .«. Sve mu bijase mrsko, štogod bi ga podsjećalo na običaje, navike i finoću tako zvanoga otmjenoga društva, koje u dokolici svojoj ne zna, kako da protjera dosadu, čime da se pozabavi. Tako je o svom boravku u Moskvi zapisao u dnevnik: »Smrad, kamenje, raskoš, siromaštvo, zločin! Tu se skupiše zločinci, koji su narod oplijenili; najmiše vojnike i suce, da im cuvaju njihovo slavlje, dok oni uživaju. Narod ne treba ništa drugo raditi, već da izrabljujući strasti tih ljudi opet prikupi ono, sto su mu ugrabili«. To je doba tako zvanoga Tolstojeva preporoda. Odsada on živi samo za svoje ideale; svu svoju sposobnost posvećuje proučavanju vjerskoga, društvenoga i uopće životnoga pitanja, iznoseći misli i nazore svoje u raspravama najrazlicitijega sadržaja; dok slobodno vrijeme ispunjava tjelesnim radom družeći se sa seliacima i siromasima. Jasno je, da je taj način života prije svega dojadio Tolstojevoi ženi, koja se nije mogla prilagoditi nazorima svoga muža. »Sjedi u bluzi, u zamazamm vunenim carapama, raščupan i žalostan, te s Mitrofanom šije cipele za Agafju Miliajlovnu. Učitelj čita glasno iz života svetaca. Meni je ta glupost i to vladanje prema porodici mrsko...« Ovako se tužila žena Tolstojeva pišući svojoj sestri. Napokon ode s djecom u Moskvu, da svega toga ne vidi. To nesuglasje u porodici Tolstojevoj dolazi do izražaja u drami: »I s v i j e t l o s v i j e t l i u t a mi « . To je ta ­ ko reći ogledalo porodičnoga života Tolstojeva iz onoga л^гетепа. Izmedu ostaloga tu se prikazuje i raspra, koja bijase nastala izmedu Tolstoja i žene mu radi dijeljenja posjeda medu seljake, dok bi on samo toliko pridržao za sebe i porodicu, koliko im je trebalo za život. Znatno bolja drama od ove, ujedno i najbolja Tolsto­ jeva dram a je » V l a s t t m i n e « , koja će jedva imati premca medu pjesničkim djelima naturalističkoga smjera (isticanja loših strana života) u svjetskoj književnosti. Ovamo pripada jos i dram a »2 i v i 1 e š«. 34

Odsađa ostaje Tolstoj vjeran odluci svojoj živeći priprosto, gotovo skučeno, samo da bude što bliži i sličniji onima, koji u znoju lica svoga zarađuju kruh. I posljeđnji vapaj, što mu ga šalje Turgenjev malo pred sm rt 1882. iz Pariza zaklinjući ga, da se vrati k umjetnosti, ostaje bezuspješan: »Moj prijatelju, veliki pjesnice ruske zemlje — saslušaj molbu moju!« Ali uzalud.. . . Kad je Turgenjev umro, imao je Tolstoj da održi u Petrogradu predavanje o njegovu pjesničkom djelovanju, no vlast zabrani tu proslavu. Kaže se, da je Tol­ stoj bio s tom zabranom vrlo zadovoljan, budući da nije nigda volio javno pred mnoštvom govoriti. Iz toga vremena, to jest do godine 1890. poznate su nam ove Tolstojeve rasprave: » R a z u m i d o g m a«, » E v a n đ e l j e « , »U č e m u je m o j a v j e r a ? « , »Gdje je izlaz?«, »što n a m je ciniti?«, »0 r u c n o m r a d u « , »0 ž i v o t u « ; zatim pripovijetke: » Z a p i s c i l u d a k o v i « , N i k o l a j P a l ki n«, »Smrt Iv a n a Iljiča«, » E m elja n i p u s t i b u b a n j«, » P u t u j t e u s v i j e t l u « , » K a v a n a o d S u r a t e« i » K r e u t z e r o v a s o n a t a « . Ova posljednja je za kratko vrijeme poplavila kao nijedno drugo djelo Tolstojevo tako reći čitav svijet. Većina tih djela bila je zabranjena u Rusiji, tako te su se ponajviše širila ufrancuskim , engleskim i njemačkim prijevodima. Tako je na pr. bila zabranjena gore pomenuta »Ispovijed«, koja se medutim prepisivanjem i litografiranjem širila po Rusiji. U Francuskoj osvane »Ispovijed« u vrlo lošem prijevodu, tako te je neki španjolski publicista koji se poslužio tim prijevodom, prikazao Tolstoja kao asketu, koji kini svoje tijelo — ?! Tolstoj naime završuje svoju ispovijed snom, kako visi sapet remenjem nad ponorom, sto imade slikovito da prikaže njegovo duševno raspoloženje. Tolstoj nije asketa ni u kojem smislu; njegovo nastojanje ide samo za tim, da covjek svojom voljom u sebi zatomi samoljublje i sve niske strasti uopće, jer one ne dopustaju, da se u njegovu srcu razvije prava nesebična ljubav, koju treba prema svakome osjećati. I doista je ta 35

prava nesebična ljubav bila u Tolstoju silno razvijena, on ju nije samo propovijedao, već ju je i činom zasvjeđočavao. Tako je za narodnoga popisivanja u Rusiji poduzeo bio veliko sabiranje, da se novcem pomogne moskovskoj sirotinji. Ali budući da se od moskovskih bogatasa ne htjede nitko odazvati, propade to poduzeće. Međutim je došao do uvjerenja, da se narod može samo tako pridići, ako mu se dade prilika zarade, nipošto novcem. Misli svoje o torn objelodanio je u raspravici »Iz u s p o m e n e n a s t a t i s t i k u « . Svoje čovjekoljublje zasvjedočio je i podizanjem javnih kuhinja iz vlastitih sredstava za velikoga glada u Rusiji 1890. Devedesetih godina napisao je Tolstoj ove rasprave: » C a r s t v o j e b o ž j e u v a m a « , » M i s l i o Bogu«, » N e ć u d o r e d n i u ž i c i « , » C r k v a i država«, » Ž i v o t u g r a d u « , » S e l o i g r a d « , » Ro p s t v o n a š e g a v r e m e n a«, »D o m o l j u b l j e 1 vlast«, »Protiv m oderne umjetnosti«, » V o j n a i r a z u m « , » R a z u m i d o g m a « , »C r­ k v a i d r ž a v a « ; zatim igru » P l o d o v i n a o b r a z b e « i roman » U s k r s n u ć e « . Radi Tolstojeva istupa protiv crkve izjavio je bio ru ­ ski sinod 1901. javno, da ne priznaje grofa L. N. Tolsto­ ja tako dugo clanom pravoslavne crkve, dok ne opozove svojih tvrdnja i ne okaje grijehe. Na to je Tolstoj odgovorio sinodu raspravam a »0 d g o v o r s i n o d u « i » S t o j e v j e r a ?«. Osim toga su u to vrijeme nastale raspravice kao » C a r u i n j e g o v i m p o m o ć n i cima«, » Č a s n i c k a s p o m e n i c a « , » V o j n i c k a spomenica«, »Pismo naredniku«. Rusko-japanski ra t 1904. kao i revolucija, koja je iza toga slijedila, porazno su djelovali na starca Tolstoja. On, koji je gotovo trideset godina propovijedao ljubav i slogu, napokon je morao pred sm rt jos da doživi tako strasna krvoprolića. Pobuden ratom napisao je poznatu raspravu » N a l j u d s k o j k l a o n i c i « , dok ga je revo­ lucija potaknula da napiše druge dvije rasprave »V e 1ik i d r u š t v e n i g r i j e h « i »0 d r u š t v e n o m p o k r e t u u R u s i j i « te kratki » P r e d g o v o r « 36

za Čortkovljevu »Revoluciju«, u kojem govori o slobodi. Ova su djela pisana tako oštrim načinom protiv društvenoga poretka i vlasti, da su Tolstoja osudili na progon u Sibiriju. Kad ga je medutim car Nikola П. pomilovao, reče: »Uvijek sam govorio: zlo zemlji ne dolazi od glave đržave, već od njezinih doglavnika«. Poraz, koji je pretrpjela velika Rusija u borbi s malim Јаралот, smatraše Tolstoj dogadajem, koji je od velikoga zamašaja ne samo za Rusiju već i za čitavo kršćanstvo i njegovu kulturu. Misli svoje o tom razvija u raspravi » K o n a e j e d n o g a v i j e k a « . Kako je Tolstoj bio protiv svake sile, jer može lako da prouzroči nasilje i nepravdu, nemilo ga se dojmila »aneksija« Bosne i Hercegovine od Austro-ugarske monarhije 1908. Svoje nezadovoljstvo zbog toga nasilja izrazio je u raspravi » A n e k s i j a B o s n e i H e r c e g o v i n e « . Napokon da spomenemo još i posljednje radove Tolstojeve, od kojih su neki bili objelodanjeni kao ostavština pjesnikova. Ovamo pripada pet većih pripovijedaka: »Н a d ž i M u r at«, »O t a c S e r g i j e«, P u t u j t e u s v i j e t l u « , » G o s p o d a r i s l u g a«, K r i v o t v o r e n i k u p o n « ; zatim manje: »Vr a g«, » A1 j o š a lonac«, » P r i p o v i j e t k e za djecu«, »Pripov i j e t k e z a puk«, » S k u p o s t o j i « i napokon rasprave: »O v j e r a m a « « , »Ne s u z b i j a j z l o z l i m« , » M l a d i m l j u d i m a « , » Či j i s mo?«, »0 l j u b a v i p r e m a B o g u i bližnjemu«, Alkoh o l i d u h a n«. — I time bi bio u glavnom iscrpljen rad Tolstojev. Pod jakim utjecajem revolucionarca Čortkova, koji je upravo svojim djelovanjem na Tolstoja prouzročio mno­ go gorkih časova ženi njegovoj, napisa starac oporuku, i to ne baš povoljnu za svoju obitelj, pogotovu što se tice njegove književne ostavštine. Čini se, da ga je upravo zato i progonila savjest. Bojeći se pak, da mu žena ne bi saznala taj njegov posljednji čin, te osjećajući očitu nepravdu prema svojima pobježe Tolstoj pred smrt u svijet, da se bilo gdje smiri; ali ga putem u Astapovu zateče smrt. 37

Tolstoj se do posljednjega časa svoga života neprestano bavio duševnim radom i pisanjem. Još mu je valjalo da ispuni jedno obećanje, naime da opiše svoj život. No svesilna smrt, koja nigda ne odustaje od svoga iskonskoga prava, učini kraj i njegovu neumornome životu. Studenoga mjeseca 1910. umrije Tolstoj mirno i spokojno. Umrije medu ljudima, pa ipak daleko od njih: on, ko­ ji je tako ljubio svijet, koji je gotovo pola života svoga posvetio sreći čovjecanstva, koji je iskreno mislio i plemenito osjećao, umrije n e s h v a ć e n (kod vlastite porodice svoje), o m r a ž e n (kod svećenstva i bogataša), p r e z r e n (kod učenjaka), n e p o z n a t (kod velike većine onih, za prava kojih se borio). Vjeran svojim nacelima naredi, da bude zakopan bez opijela, bez svečanosti, i to ne na groblju već u svome vrtu kraj Pokrovskoga, nedaleko Jasne Poljane. Grob mu ne resi nikakav drugi znak, samo humak obrasao travom u malenoj šumici oznacuje mjesto, gdje pociva veliki pjesnik, umnik i eovjekoljub L a v N i k o l a j e vič Tolstoj.

38

III. PJESNICKA DJELA. Kao što ne možemo spomenuti Homera, a da pri tom ne pomislimo na besmrtnu »Ilijadu«, ili Dantea, a da ne zasja pred nama »Divina Commedia«, ili Goethea, a da ne iskrsne pred nasim ocima vjeeni »Faust«; tako ne možemo spomenuti ni Tolstoja, a da ujedno ne pomislimo na njegovo najslavnije djelo » V o j n u i mi r « . Prije nego je Tolstoj započeo »Vojnu i mir«, bavio se mišlju, da napiše roman s naslovom »Dekabristi«. Djelo ovo imalo je prikazati pokret tajnoga saveza »dekabrista«, koji se bio pod konac vlade Aleksandra I. (1801.— 1825.) rasirio po čitavoj Rusiji, i koji je namjeravao, da zakonitim putem odstrani sve ono zlo, koje se bilo poslije Napoleonove vojne ustalilo u državnoj upravi. No kada je Aleksandar I. umro, zabaciše dekabristi svoj prijašnji program, thijući nromjene u državi provesti revolucionarnim putem. Pothvat taj bi 26. prosinca (dekabra) godine 1825. osujećen. Kupeći gradivo za ovo djelo upoznao se Tolstoj pobliže s Napoleonovim vremenom i s velikom vojnom u Rusiji, koja ga je već kao bivšega easnika zanimala. I tako dođe nehotice na misao, da pise »Vojnu i mir« napustivši »Dekabriste«, koje već bijase započeo. U ovom najvećem svom romanu opisuje Tolstoj život i borbu ruskoga naroda za Napoleonove vojne 1812. Ruski je narod, boreći se pod generalom Kutuzovim, izvojštio ne samo jednu od najvećih pobjeda, sto ih svijet poznaje, s obzirom na konačni njezm uspjeh, već je i s obzirom na osobitost samoga naeina ratovanja izvojštio takvu pobjedu, kojoj nema premca u povjesnici svih na­ roda. Dok daleko tamo na bojnim poljanama bjesni rat, dok životi ljudski gasnu na tisuće, dotle ruska^ aristokracija mirno i spokojno provodi život u zabavi i dokolici, samo tu i tamo podsjećaju je vijesti, koje dolaze sa ratišta od poznatih i rođaka, na jedan drugi život — život patnje i pogibli. 39

S približavanjem francuske vojske strah je sve većma obuzimao Ruse. Car Aleksanđar I. predade vrhovno zapovjedništvo starini Kutuzovu. Nakon manjih okršaja dođe do velike bitke kod Borodina 26. kolovoza 1812. Napoleon je toga dana rano izjašio, da vidi pocetak bitke. »Prvi hici još ne bijahu zamrli, kad se već i drugi oglasiše, novi te novi, dok se svi u jedan jedini tu tan j ne stopiše. Napoleon stigne do Ševardinskoga šanca i sjaše. Igra se zapocela«. Bitka se razvijala vrlo žestoko. Sila naroda izgine. Kutuzov se povuče s vojskom iza Moskve prepustivši grad neprijatelju. Budući da je Napoleon dne 2. rujna uzalud cekao na brdu Poklonaji, dok stigne izaslanstvo iz Moskve, pođe sam u zapušteni grad. Premda je Napoleon došao kao pobjednik u Moskvu, opet nije mogao Rusije pokoriti. Nakon bitke kod Boro­ dina nestalo je bilo u vojsci reda i Napoleon izdade zapovijed za uzmak. Sva njegova umnost, o kojoj povijest toliko pripovijeda, nije mu mogla pomoci: pokvarena vojska, nestasica hrane, opasnost i strah od Rusa — sve su to bili takvi uvjeti, pod kojima ni Napoleon nije mogao ništa drugo uciniti, već što bi učinio i svaki drugi vojskovođa, naime da ostavi Rusiju. Zato Tolstoj i porice svaku umnost, koju povijest pripisuje vojskovođama, jer veli Bolkonski: »Dobar vojskovoda ne samo da ne treba genijalnosti i osobitih sposobnosti, već mu je naprotiv od potrebe nedostatak najvećih i najboljih čovjecjih svojstava Ijubavi, poezije, nježnosti i rasuđivanja. Teško njemu, ako želi biti covjek te imade bilo s cime smilovanja, ili ako razmišlja, što je pravo, a što nije«. Pocetkom listopada napuste Prancuzi Moskvu te se stanu povlačiti prema Smolensku i Vilni uznemirivani od kozaka, koji im kod prijelaza preko Berezine zadadoše posljednji teški udarac. Gladan i prozebao bježao je poput »progonjene zvijeri« fralicuski vojnik bacajući sve, što mu je smetalo kod bijega, samo da spasi goli život. Tisuće i tisuće Francuza zatece sm rt na tom uzmaku iznemogle i shrvane od silne studeni i napornoga puta; »ali vojskovođa ogm ut krznom sjede u saonice i odveze se sam dalje, prepustivši ostale sudbini...« 40

I tako se svršila velika Napoleonova vojna u Rusiji, koja je progutala stotine tisuća ljudskih života, što ih je žrtvovao jedan covjek svojoj slavičnosti, ne mareći za sve one strahote, koje je time prouzročio. »Ti milijuni ljudi počiniše jedni protiv drugih toUku množinu opaciиа, prijevara, izdaja, krađa, krivotvorenja, grabeža, paleža i ubijstva, koliko ih za čitavih stoljeća izvješca svih sudišta ne mogu iskazati, a kojih u to vrijeme oni ljudi, koji su ih počinili, ne sm atrahu zločinom«. Vojna je prestala, bojne poljane po čitavoj Evropi prepune su grobnih hixmaka, pod kojima pocivaju oni, koji su još mogli živjeti, oplakivani od svojte i rodbine. A život se i dalje razvija svojim običnim tokom stvarajući nove ljude, koji se ne sjećaju vise onih junaka, kojih je uspomena za vazda pala u zaborav. . . Dok nam u »Vojni i miru« prikazuje Tolstoj sredeni porodični život, koji se daleko od vojne mirno i nesmetano razvija, u drugom svom opsežnom romanu » A n i K a r e n i n i « crta on nesredenost i nezadovoljstvo u braku, kao i posljedice takvoga života: Mlada i lijepa Ana proživjela je ni sretno ni nesretno u braku s neljubljenim mužem gotovo deset godina. Prem da nalazi u svome sinčiću najveće zadovoljstvo, dok joj muž upravo pretjeranom brižljivošću nastoji uciniti život ugodnim, ipak napušta ljubljeno dijete i muža, koji se očinski za nju brinuo, te zapocinje novi život — »živbt ljubavi i sreće« s mladim grofom Vronskim. NeodoIjivoj ljubavi prema Vronskom žrtvuje Karenina ne samo dijete te mirni, iako ne bas sretni, ali posve bezbrizni život, dobar glas muža svoga kao i porodice uopće, već i sreću šurjakinje svoga brata, Oblonskoga, koja je odbila čestitoga Ljovina, jer se nadala, da će je Vronski zaprositi. Sve to dobro znade Ana Karenina, ali ona ipak prelazi preko toga, jer mrzi neiskreni bracni odnošaj spram neljubljena muza, zeljna ljubavi i sreće. Ona se sva predaje Vronskomu i želi, da i on sav svoj život posveti njoj. Ali Vronski koje ne će, koje ne može da shvati Teličinu ijubavi Anine, jer je skopcana s toliko zrtava* Napokon uviđa razočarana Karenina, da nije postigla ono, sto je tako vruće željela -— potpuno shvaćanje ljuba41

vi, pa se odriče svega, i prijasnjega i sadašnjega života, te polazi u smrt. Nema idealnih brakova, kako ih sebi zamislja nesretna Ana Karenina ili Ljovin, koji napokon dobije šurjakinju Oblonskijevu za ženu; svaki pa i najsretniji brak ima svojih dobrih i svojih zlih strana. I dok sreea u braku stoji do pravog i potpunog shvaćanja ljubavi izmedu muža i žene, nesreća može biti najrazlicitija: »Svi sretnf brakovi nalikuju jedan na drugi; svaki nesretni brak nesretan je na svoj način«. Kako neobuzdana strast može da uništi ne samo pojedinca, koji joj se podaje, već kako može da unesreći čitave porodice, pa i potomstvo, prikazao je Tolstoj u »Ani Karenini«. A kako ta ista neobuzdana strast, koja ide za easovitim užitkom, može imati nedoglednih posljedica, i to upravo za onoga, koji je najmanje skrivio, vidimo u trećem romanu Tolstojevu, u » U s k r s n u ć u « . U ostalom Tolstoj u tom romanu nišani na onaj stalež koji je k raj sve svoje obrazovanosti daleko nekulturniji od onih, koji mu služe, žrtvujući svoju snagu, svoje zdravlje, svoj život — sve svoje, pa i poštenje. Knez Dmitrij Nehljudov i K atjuša Maslova, koja je još kao siromasno dijete služila u kući tetaka NehljudovIjevih, ljubljahu se čistom nepomueenom ljubavi djece. Nekoliko godina iza tih sretnih vremena posjeti Nehlju­ dov kao mladi časnik o Uskrsu svoje tetke. No on nije vise onaj plemeniti mladić; život u gradu kao i vojna služba sasvim su ga promijenili. Od čestita mladića, pu­ na samozataje i spremna da se zauzme za svaku dobru stvar, postao je opak covjek, skroz sebeznao, koji živi samo zbog užitka. On vise ne vidi u Katjusi milo djevojče, već predmet, koji može da posluzi njegovo j pohoti. I on je zavede davši joj na svom polasku stotinu rubalja. Od toga kobnoga dana pošla je K atjuša stramputicom i lutala tako dugo, dok se nije strmoglavila u najdublji ponor, u koji može da padne izgubljena žena. Kroz cijelo to vrijeme svoje strašne zablude vidjela je Maslova, gdjegod je bila, da su je svi muškarci, koji su je susretali, trebali, pa je došla do uvjerenja, da »ona ne samo da nije zadnji, već naprotiv važan clan drustva ljudskoga«. 42

Posljeđica te zablude bila je, da se tako daleko zaboravila, te je na prijedlog konobara u gostionici »Mauretanija«, gdje je tjerala svoj nesretni zanat, sasula nekom trgovcu otrova u vino, da ga uspava, ne znajući, da se tu radi o umorstvu. Konobar, koji se na ta j naein htio dočepati novaca trgoveevih, i ostali sukrivci budu zajedno s Maslovom predani sudu. Slučaj htjede i Nehljudov bude porotnikom kod rasprave. Maslova bi osudena na četiri godine prisilnoga rada u Sibiriji, i to pomutnjom, jer je sud zaboravio cinjenicu, da ona nije imala namjere otrovati trgovca. Ne­ hljudov, koji je sebe sm atrao glavnim kriveem citave te nesreće — Maslova ne bi bila nigda tako duboko pala, da je nije on jednoć zaveo —, pode k Maslovoj u zatvor, da je zamoli za oproštenje. Unatoč poraznome utisku, koji je na nj ueinila Maslova kod prvoga posjeta u zatvoru, videći da od bivše Katjuše ništa vise nema, tek da je preostala »Maslova«, kojoj iz očiju sijeva lukavština, kako bi sto bolje izrabila bogatoga gospodina — dakle untoc tome nastoji Nehljudov, da u njoj probudi ponos, koji je tako duboko pao. I upravo u toj promjeni Katjušinoj vidi on svu veličinu svoga grijeha, kad veli: »Doista ja sam ništarija i lopov. Ljudi mogu o meni suditi, kako im volja, njih mogu prevariti, ali samoga sebe ne!« Zato naumi da pod svaku cijenu digne propalu djevojku iz kaIjuže života, pa makar je ženidbom iskupio, htijući tako okajati svoj grijeh. Nehljudov se u duši svojoj posve promijenio, jer je došao do uvjerenja, da je sve laž i da su svi tako zvani ćudoredni zakoni, na kojima je osnovan društveni pore­ dak, samo isprazne rijeci, koje mogu da vežu onoga, koji drugoga izlaza nema. On se stane baviti zemljišnim pitanjem, zastupajući Georgeo-vu (Džordž) teoriju, da zemlja pripada onomu, koji ju obraduje. Zato poklanja i daje u najam svoja zemljišta seljacima. Pohadajući Maslovu u zatvoru i prom atrajući život kažnjenika dolazi do uvjerenja, da zatvor može čovjeka jos većma da pokvari, i da se medu zločincima nalaze nerijetko eestitiji ljudi od mnogih, koji u društvu zapremaju odlicna mjesta. To potvrduje i sam slučaj s Maslovom,

koja bi mogla biti čestiti član društva ljudskoga, da nije pala žrtvom pohota onoga Nehljudova, koji je u visokim krugovima omiljela i tražena ličnost, a koji je nesretnu djevojku ne samo zaveo, veći i time, sto joj je dao stotinu rubalja kao nagradu, uputio, kako će moći na lak naein doći do novaca i udobna života. Shvativši veličinu svoga grijeha Nehljudov odluči sve poduzeti, da se dokaže nevinost Maslove ne štedeći ni tru d a ni novaca. Konacno mu uspije osloboditi Maslovu od prisilnoga rada, tako te bude kažnjena običnim progonom u Sibiriju na četiri godine. Da uzmogne Maslovu dovesti na onu stazu života, kojom je išla jos kao nevina djevojka, trebalo ju je duže vremena đržati pod neprestanim nadzorom i djelovati na nju dobriin riječima. Zato Nehljudov prije svega isposluje, te su Maslovu premjestili iz odjela za »kriminalne zločince« u odjel »politickih kaznjenika«. Uredivši svoje poslove pode za Maslovom u Sibiriju. Medu političkim kažnjenicima upozna se Maslova s vrlo čestitim ljudima, od kojih je osobito na nju djelovao neki Simonson; ovaj bijase radi svojih slobodoumnih ideja osuden na progon. Maslova pocinje uvidati svu strahotu svoje zablude: pomalo stane shvaćati, da su najboIje kreposti poštenje i radinost, koje su osobito resile pri­ jatelja joj Simonsona. Simonson pak prozrevši svu ne­ pravdu, radi koje je trpjela Katjuša, zavoli tu nesretnicu tako, te odluči, pošto je i ona na to pristala, oženiti se njome. Nehljudov postaje suvišnim. Njegova je zadaca ispunjena, to jest uspjelo mu je sto vlastitiin trudom sto djelovanjem čestitih ljudi, s kojima se Maslova družila, da u njoj probudi ta j veliki preporod, to — uskrsnuce. Prem da Maslova potajno ljubi Nehljudova, opet ne može da pristane na žrtvu, koju on zeh radi nje da prinese, to jest, da se njome oženi, jer dobro znade, da to ne bi bio nikakav život ni za nju ni za njega. Ona mu od svega srca oprasta i odlazi sa Simonsonom u krajiii Sibir. Nehljudov, skršen i osamljen, traži utjehu u Svetom pismu i slucajno otvori mjesto iz evandelja Matejeva (18), gdje stoji pisaino: »Tada pristupi k njemu P etar i reče: Gospodine, koliko puta treba da oprostim bratu 44

svomu, koji se o mene ogriješio? Je li dosta sedam puta? — Isus mu rece: Velim ti, ne sedam puta, nego sedamdeset i sedam puta«. I K atjuša je njemu oprostila. A on viđeći preporodenu Katjušu, kako smirena njemu oprašta najveći grijeh, i sam smiren započinje novi život, jer je došao do uvjerenja, da ljudi dolaze božjom voljom na svijet, pa zato treba da i žive po toj volji. No ljudi drže, da su samo radi užitka na svijetu zaboravljajući Boga, kao i oni radnici u vinogradu gospodnjem, koji sebi umisljahu, da je vinograd njihov, zanemarivši gospodina Bo­ ga svoga. I od toga eto sve zlo na svijetu. Kako strašno se osvećuje nedopušteni pretjerani užitak u spolnoj ljubavi, kojoj robuju svi oni, koji u bracnom odnošaju naziru samo zadovoljavanje strasti prikazuje Tolstoj u pripovijeci » K r e u t z e r o v a s o n a t a « . (»Kreutzerovu sonatu« posvetio je Beethoven slavnom violinisti Kreutzeru). Kao geslo stavio je pjesnik riječi evandehste Mateja (5. 28): »A ja vam kažem, da je svaki, koji pogleda na ženu sa željom, učinio preljub s njom u srcu svome«. Na usta junaka ove pripovijetke Pozdniševa najavljuje Tol­ stoj, koji je glavni uzrok svemu zlu u braku i izvan njega s obzirom na odnošaj izmedu muškaraca i žena, pa kaže, da je odnošaj žena prema društvu isto takav, kao i odnosaj Židova, to jest u jednu su ruku ponižene od društva do najnižega stepena, a u drugu imadu največu vlast. Žene djeluju na osječaj muškarca tako, te doista žene biraju, a ne, kako se to na oko čini, kao da muškarci ima­ du prednost, naime pravo izbora. A da je doista u žena taprednost i pretega, vidi se iz riječi Pozdnisevljevih: »Obidite u svakom većem gradu skladista. Tu su milijuni; ne možete ocijeniti truda ljudskoga, koji tu leži, i pogledajte devet desetina tih skladista, ima li štogod za porabu muškarcima? Sva raskoš života traži se i podržava radi žena. Uzmite sve tvornice. Veliki dio izraduje beskorisne nakite, kočije, pokućstva, igracke za žene. MiUjuni ljudi, citava pokoljenja robova ginu od teškoga rada po tvornicama, i to samo za volju ženama. Žene poput carica drže u verigama ropstva i teškoga rada devet desetina 45

roda ljudskoga. A sve to zbog toga, jer su ih ponizili, lišivši ih ravnopravnosti s muškarcima. I one se osvećuju djelovanjem na naš osjećaj, to jest hvatanjem u svoje mreže. Da, sve dolazi od toga! Žene su od sebe ucinile takvo sredstvo djelovanja na osjećaj, da muškarac ne može mirno susretati ženu. Tek što se muškarac priblizi ženi, već je podlegao njezinom čaru i poludio. U prijašnje vrijeme bilo bi mi neugodno, nesnosljivo, kad bih vidio iskićenu damu u plesnoj odjeći, a sada mi je upravo strašno, jer vidim nešto opasno za ljude i protuzakonito i htjelo bi mi se da zovnem strazara, da ga zamolim za pomoć protiv opasnosti, da zatražim, neka ukloni, odstrani opasni predmet«. Pozdnisev nazire u bestidnosti žena začetak nećudorednosti, u koju tako često zapada muškarački svijet, te joj se katkada podaje do krajnih granica misleći, da je to prirodno da tako mora biti. I Pozdnisev je ispio do dna eašu užitka, dok se napokon ne zaljubi i oženi. No naskoro iza vjenčanja dode izmedu njega i žene do nesporazuma. On tada nije razumio, otkuda to nesuglasje, koje bi često urodilo dugotrajnom mržnjom. Sada, gdje može mirno o tom da rasuduje, veli: »Zaljubljenost se istrošila udovoljavanjem strasti, a mi smo ostali u našem pravom odnošaju jedno protiv drugoga, to jest dva sebi posve strana i sebeznala čovjeka, koji hoće da imadu sto vise koristi jedan od drugoga«. Dodoše i djeca. Liječnik zabrani bilo s kojega razloga ženi da doji djecu. Lisena toga glavnoga materinjeg zvanja stane se sve vise sama baviti sa sobom, dok napokon ne bude od nje namiguša. Pozdnišev postaje ljubomoran. Od vremena do vremena javljaju se ljubav i zloba naizmjence: »vrijeme ljubavi, vrijeme zlobe; snažno vrijeme ljubavi, dugo vrijeme zlobe; slabije pojavljivanje ljuba­ vi, kratko vrijeme zlobe«. Tako živi njih dvoje nekako snosljivo, dok se ne pojavi Truhačevski, drug Pozdnisev iz mladih dana. Budući da mu je prijatelj glazben, pristane Pozdnisev, da Truhačevski može dolaziti u kuću i svirati s njegovom ženom, iako bi često najvolio toga čovjeka otjerati. Silan ljubomor izjeda Pozdniseva. Vrhunae svoj postigne to strasno čuvstvo onda, kad Tru46

hačevski sa ženom Pozdniševljevom svira na klaviru »Kreutzerovu sonatu« od Beethovena. — Znadete li prvi presto? Znadete li? — pita Pozdnisev. — Oh! Strašna stvar ta sonata. Pogotovu ta j dio. I uopće je strasna stv ar glazba. Što ona čini? I čemu ona to čini, što čini? Govore, da glazba djeluje oplemenjujući — glupost, laz. Ona djeluje, strašno djeluje, govorim za sebe, no ona nikako ne oplemenjuje niti nas uznosi niti poništava, već nas razdražuje«. Nepovjerenje prema ženi raste u Pozdniševu sve većma i većma, ljubomor postaje sve nesnosniji, dok napo­ kon ta napetost živaca ne provali svom snagom. Boraveei jednom zaposlen u obližnjem mjestu, spopane Pozdniševa i opet neodoljivo čuvstvo nepovjerenja i ljubomora. Htijući se uvjeriti o protivnom, naime da je njegova sumnja neopravdana, ostavlja svoj službeni posao i vraća se kući s nam jer om, da nenadano osvane kod žene. Došavši u kasnu noć kući, nađe kod žene Truhaeevskoga. Sve ne­ povjerenje, sav ljubomor u ta j čas su u duši njegovoj opravdani. Nožem u ruci baci se na ženu, dok Truhacevski utekne. U posljednji čas Pozdnisev vidi, da do toga nije trebalo doći, no on to vidi prekasno; žena mu je već podlegla zadanoj rani: »Istom onda, kad sam ugledao njezino mrtvo lice, pojmio sam sve, sto sam učinio. Pojmio sam, da je od mene proizlazilo to, da je ona bila živa, gibiva, topla, a sada da je nepomična, kao od voska, hladna i da se to ne može nigda, nigdje i ničim popraviti«. Ova Tolstojeva pripovijest uzbunila je sav tadašnji čitalački svijet. Sa sviju strana dobivao je Tolstoj pisama s upitima, sto misli o tom, sto je napisao u »Kreutzerovoj sonati« i u koju svrhu. Tolstoj je na to odgovorio svojim »Epilogom«: »Dobivao sam i dobivam mnogo pisama od nepoznatih lica s molbom, da jednostavnim i jasnim rijecima razjasnim ono, sto mislim o predmetu, koji sam prikazao ii pripovijeci s naslovom »Kreutzerova sonata«. Pokušat cu, da to učinim, to jest da po mogućnosti ukratko kažem ono, sto sajn htio s torn pripovijetkom i s onim izvodima, koji se mogu po mom mnijenju iz nje izvesti«. 47

»Htio sam reći u p r v o m redu evo to, da se u našem društvu ustalilo svim staležima zajedničko i lažnom naukom podržavano uvjerenje o torn, da je spolno općenje prijeko potrebno za zdravlje, i buduči da ženidba nije uvijek moguća, da je spolno općenje i izvan braka stvar posve prirodna, koja ne veže čovjeka ni na što drugo, osim na novčanu plaću, pa je prema tome treba podupirati. Uvjerenje to tako je postalo općenitim i stalnim, da roditelji po savjetu liječnika spremaju razvratnost za svo­ ju djecu; vlade, kojima je glavna briga za ćudoredno blagostanje njihovih gradana, stvaraju pokvarenost, to jest podržavaju čitav stalež žena, koje su dužne ginuti i tjelesno i duševno radi zadovoljavanja umišljenih po treba muževa, a neoženjeni ljudi podaju se posve mirne duše razvratnosti«. »I eto, što ja htjedoh reći, da to ne valja, i to zbog to ­ ga, jer ne može biti opravdano, da bi radi zdravlja jednih bilo nužno, da propadaju tjelesa i duše drugih upravo ta ­ ko, kao što ne može biti ni to, da bi zbog zdravlja jednitx bilo potrebno piti krv drugih. Sam po sebi razumljiv zakljucak, koji se može iz toga izvesti, čini mi se, da je taj, da nije potrebno podavati se zabludi i varci. I zato, da se ne podajemo tomu, treba u prvom redu, da ne vjerujemo nećudorednom ueenju, podržavalo se ono kakvim god bilo ispraznim naukama, a drugo treba razumjeti, da je takvo spolno opcenje, kod kojega se ljudi oslobadaju od posljedica — djece, ili svaljuju svu težinu tih posljedica na ženu, ili osujećuju mogućnost radanja djece — da je dakle takvo spolno opcenje prestupak protiv najobičnijega sahtjeva ćudorednosti; jest nedostojnost, pa prema tome neženje ne smiju to da cine, ako ne će da žive nedostojno«. »Pa stoga, da se mognu uzdržati, treba da osim ćudorednoga nacina života nastoje, da ne piju, da suviše ne jedu, da ne jedu mesa i da ne bježe od rada, ne možda od tjelovježbe već od rada, koji umara, a ne koji je zt>og igre; ne smiju da dopuste u svojim mislima mogućnost općenja s tudim ženama upravo tako, kao sto nijedan covjek ne će dopustiti takvu mogućnost izmedu sebe i majke, ili medu sestrama, rodakinjama, ženama prijate­ lja. Stotine dokaza može svaki muškarac u svojoj okoli48

ni naći, da je uzdržanje moguće i manje opasno i štetno po zdravlje od neuzdržanja. To je prvo«. » D r u g o je, što je u našern društvu bračna nevjernost u svim slojevima opcinstva (osobito u seljačkom, što se ima vojnistvu zahvaliti) zbog takvoga nazora o spolnom općenju (i to ne samo kao neophodno nužnom uvjetu zdravlja, već i kao poetičkom, uzvišenom dobru života) postala najobicnijom pojavom. A ja držim, da to ne treba ciniti. I zato, da se to ne bi činilo, treba promijeniti nazor o spolnoj ljubavi, to jest da se muškarci i žene odgajaju u porodici i javnim mnijenjem tako, da oni i prije i poslije ženidbe ne gledaju na zaljubljivanje i s njim svezanu spolnu ljubav kao na poetieko uzvišeno stanje, kako na to sada gledaju, već kao na stanje životinjsko, koje covjeka ponizuje; i da se krsenje vjem osti u braku kazni javnim mnijenjem, i to barem tako, kako se njime kažnjava krsenje novcanih obveza i trgovačka prevara, a da se ne veliča, kako se to sada cini romanima, stihovima, pjesmama, operama itd. To je- drugo«. » T r e c e je, što je u našem društvu radanje dje­ ce, dakako opet zbog onoga lažnoga znacenja, koje se pripisuje spolnoj ljubavi, izgubilo svoj smisao; pa mjesto da ono bude ciljem i opravdanjem bračnoga odnošaja, stalo se izvan braka i u braku po savjetu sluga lijecničke nauke širiti upotrebljavanje sredstava, koja lisavaju ženu mogućnosti radanja, dok je postalo obicajem i navikom ono, čega nije ni prije bilo, niti sada imade u starin skim seljackim porodicama: produživanje bračnih odnošaja za vrijeme trudnoće i dojenja. A ja držim, da to ne valja«. »Ne valja upotrebljavati sredstva protiv radanja u prvom redu zato, jer to lišava ljude brige i truda oko djece, koja služe kao otkup spolnoj ljubavi, a drugo zato, jer se to približava djelovanju, koje se protivi čovjecjoj savjesti — ubistvu. Ne valja za vrijeme trudnoće i doje­ nja ne uzdržavati se već zato, jer to slabi ne samo tjelesnu, nego, što je glavno, i duševnu snagu žene. Posljedak pak, koji proizlazi iz toga, takav je, da to ne valja einiti. I zato da se to ne bi činilo, treba razumjeti, da je uzdržanje kao nužni uvjet čovjecanskoga dostojanstva u 49

vanbračnom stanju još i većma obvezatno u braku samome. To je treće«. Č e t v r t o je, što se u našem društvu, koje smatra djecu ili smetnjom užitku ili nesretnim slučajem ili pak nasladom svoje vrste (ako se rađaju već prema unaprijed određenom broju), dakle što se ta djeca ne ođgajaju u smislu onih zadataka čovječjega života, koji ih čekaju kao razumna bića, koja Ijube, već u smislu onih zabava, koje roditelji pri tom imaju. I što se zbog toga djeca ljudi uzgajaju kao djeca životinja, tako te roditeIjima nije glavna briga, da spremaju djecu za rad, koji je dostojan čovjeka, već da ih što bolje hrane, da se pospješi njihovo rastenje, da ih drže čistima, bijelima, sitima, lijepima. Kod nižih staleža toga ne čine, i to zbog nevolje, no mnijenje je o tom jedno isto«. »I kod razmažene djece, kao i kod svih preuhranjenih životinja, javlja se neprirodno rano nesavladiva osjećajnost prouzrokujući strašna mučenja kod te djece već u dječacko doba. Nakiti, čitanje, kazaliste, glazba, plesovi, slatka hrana, sav uređaj života, počevši od sličica na kutijicama do romana i do pjesme, još i većma raspaljuju tu osjećajnost, i zbog toga postaju naužasniji spolni poroci i bolesti običnim uvjetom kod rastenja djece obojega spola, a često ostaju i u zreio doba. A ja držim, da to ne valja. Jer zaključak, koji se može izvesti iz toga, jest taj, da treba prestati s odgajanjem djece ljudi poput djece životinja, a kao svrhu odgajanju ljudske djece treba postaviti druge ciljeve, a ne lijepo, razmaženo tijelo. To je cetvrto«. » P e t o j e, sto je zaljubljivanje u nasem drustvu, koje nastaje izmedu mlade žene i mladoga muškarca, imajući za osnovu uvijek spolnu ljubav, privedeno k višemu poetickomu cilju ljudskoga nastojanja, o čemu svjedoci sve iskustvo i sva poezija našega društva, jer mladi ljudi ljepše vrijeme svoga života posvecuju: i to muškarci promatranju, traženju, prisvajanju na:jljepsih predmeta ljubavi u obliku ljubavne veze ili braka, dok žene i djevojke posvećuju brigu mamljenju muškaraca u vezu ili brak. I kod toga se bolja snaga ljudi troši ne sa­ mo na besplodni već i na štetni rad. A iz toga proizlazi ve50

lik dio bezumne raskoši nasega života, od toga besposlica muškaraca i bestidnost žena, koje ne zaziru od pomodne nošnje usvajajući je od razvratnih žena, koje izazivlju strast dijelom tijela. A ja držim, da to ne valja. Ne valja pak zato, jer je postizavanje sjedinjenja u bra­ ku ili izvan braka s predmetom ljubavi, pa bilo to još ta­ ko opjevano, cilj nedostojan čovjeka upravo tako, kao što je nedostojna svrha, koja se mnogim ljudima pricinja visim dobrom, to jest postizavanje slatke i obilate hrane«. »Zakljucak, koji se iz ovoga može izvesti, je taj, da treba prestati misliti, da je spolna ljubav nešto izvanredno i uzvišeno, već treba razumjeti, da se svrha, koja je dostojna covjeka, to jest koja ima da služi bilo covječanstvu bilo domovini, da i ne govorimo o Bogu, ili bila ona kakva mu drago, ako je samo držimo dostojnom co­ vjeka — dakle da se ta svrha ne postizava sjedinjenjem bilo u braku bilo izvan njega; naprotiv sjedinjenje s predmetom ljubavi (pa nastojali mi i jos kako dokazivati protivno u stihovima i prozi) nigda ne olakšava postizavanja onoga cilja, koji je dostojan covjeka, već ga jos i otešćava. Eto to je peto«. U ovo pet toca,ka (koie su pisane pravim Tolstojevim stilom) razlaže Tolstoj, što je mislio pišući »Kreutzerovu sonatu« i u koju svrhu ju je pisao. Treba da suzbijaš strast za vremena, prije nego zavlada tobom. Jer ako joj se samo jedanput podas, prijeti ti opasnost, da ćeš za vazda postati njezinim robom, tako te ne ćeš uz najbolju volju imati snage, da joj se otmes. Posljednje je Tolstoj prikazao u pripovijeci »V r ag«. Čestiti Evgenij Irtenjev, koji štuje i ljubi svoju valjanu, ali niposto lijepu i ponešto boležljivu ženu, ne može da odoli požudi, koja se u njemu ponovo probudila pre­ ma lijepoj seljakinji Stepanidi. S ovom je naime jos prije braka podržavao odnošaj. On svom silom nastoji, da se odupre napastima, koje ga sve većma progone i muče; no uvidjevši, da mu je sav trud zaludan, jer je strast svaku otpornu snagu u njemu skrsila, odluci ili da odstrani predmet svoje strasti, ili da ukloni onu, Tcoja mu smeta, te ne može da zadovolji svojoj pohoti. Hakon teške borbe pobijedi konacno bolji dio njegova 51

značaja; on ne čini ni jedno ni drugo, jer ne će da bude nepravedan prema ženi, niti da počini kakvo nedjelo, zato polazi u smrt. I tako Evgenij može samo vlastitom smrću da pobijedi strast, kojoj se jednom podao. Što stra st može da ueini od covjeka, uci nas i tragičan konac mladoga Nehljudova u » Z a p i s c i m a k o n o b a r o v i m « . Konobar neki pripovijeda nam svoja opažanja, kako je mladi Nehljudov kao nepokvareni mladic stao pohoditi kavane, gdje je naskoro, postavši strastven k a rtaš, proigrao sav svoj novae. Buduci da nije mo­ gao platiti dugova, a novaca ni otkuda, ubije se. Iz list a, što ga je napisao malo pred smrt, vidi se sva tragika, koja je uništila život mladoga covjeka: »Bog mi je sve dao, sto covjek sebi poželjeti može *— bogatstvo, casno ime, pamet, smisao za sve, sto je plemenito. Htio sam da uživam svoj život i ja zgazih u blato sve dobro, koje je u meni bilo. Nijesam obešcasćen, nijesam nesretan, ni­ ti sam sto skrivio. Ali ja sam nešto gore pocinio. J a sam svoj osjećaj, svoj razum, svoju mladost uništio«. Kako bi trebaio udesiti svoj život, da mognemo živjeti zadovoljno i dostojno valjana covjeka, izjavljuje u pripovijeci » V l a s t e l i n o v o j u t r o « i opet Nehlju­ dov, koji teži za sretnim bracnim životom. (Mladi vlastelin Nehljudov, kojega češće susrećemo u Tolstojevim pripovijetkama, zapravo je Tolstoj sam). — Mladi ta j vlastelin napustio je visoke škole u Moskvi te se povukao u zabit na svoje imanje s namjerom, da podigne blagostanje seljaka. U tu bi se svrhu sastajali kod njega siromasni seljaci, da iznesu svoje želje, koje bi Nehljudov očinski saslušao i po mogućnosti i savjesti izvršio. Da se uvjeri o potrebama svojih molitelja, zalazio bi u seljačke kuće, i tamo upućivao ljude, kako im valja raditi. Tako je eto i jutros pošao do nekih siromašnih selja­ ka, koji su nedavno bili kod njega s razlicitim molbama. Premda Nehljudov pokazuje najbolju volju, da tim bijednim ljudima pomogne u njihovoj nevolji, odbijaju oni svaki negov savjet s ropskom poniznošću. Nekima želi pomoći novcem, koji oni s nepovjerljivošću primaju. Mnogo imade razloga, radi kojih njegovi seljani trpe bijedu: jedan je nesposoban, drugi lijen, ovaj se podao 52

pijančenju, onaj je praznovjeran, pa misli, da mu je zaludan svaki trud, jer da ga je netko opčinio i slicno. No irna ih i cestitih i radinih, samo sto svi oni žive i gospo* dare na svoj način ne obazirući se nikako na savjete, koje im Nehljudov daje. Svi oni, i dobri i loši, nemaju Nehljudovu ništa da zahvale: sposobni napreduju, nesposobni propadaju. Pošto je ovako vise od godinu dana nastojao oko podizanja blagostanja svojih kmetova, dolazi napokon Ne­ hljudov do uvjerenja, da mu je sav trud zaludan: »Njihovo se stanje nije popravilo, dok moje postaje danomiee sve to lošijim. Kad bih barem imao uspjeha, kad bih vidio zahvalnost. . . ; vidim samo lažljivu lukavost, poroke, nepovjerenje, nespretnost. Uzalud gubim svoje najIjepse godine«. — Nehljudov uvida istinitost rijeci svoje tetke, koja ga je od toga pothvata odgovarala, da covjek onda istom osjeća svoje zvanje, kad se u njem već jednom prevario, i da je laglje osnovati vlastitu sreću nego sreću drugih ljudi. Do eega stoji nepomueen i sretan život, kazuje nam Tolstoj u romanu »0 b i t e 1 j s k a s r e c a « . Mlada žena, sada već majka, pripovijeda nam svoj roman iz bračnoga života, što ga je proživjela sa covjekom od sebe znatno starijim. — Kao skrbnik nakon sm rti njezina oca dolazio je Sergej MihaiUc često u njihovu kuću. Njih se dvoje zavoli i uzme. Živeći na selu sami i odijeljeni od svijeta provodili su dane u zadovoljstvu, ili kako je Ser­ gej jednom sebi zaželio »tihi, samotni život u seoskom zatišju«. Naskoro stanu osjećati dosadu i sumornost i za­ to podu u Petrograd. U društvu otmjenoga svijeta neopazice im prolazi vrijeme. Tu izide njezina ljepota tako na glas, te joj muz postane ljubomoran. Opet se vrate na imanje, ali ne zadugo, budući da je prijasnjega odnošaja medu njima nestalo; njih dvoje zamrzi samoću, onu samoću, koja im je prije tako mila bila. Zato odlaze u inostranstvo. U Badenu se upozna ona s mladim talijanskim markizom, koji je donekle sličan njezinu mužu s tom razlikom, da je mladi i ljepši. Pomisao.na dijete i muža spas&va je od stramputice. Napokon uvidi, da se prava sre53

ća može naći u mirnom i sređenom braenom životu, u brizi oko djece i muža, koji joj ne može vise biti Ijubavnikom već prijateljem. Novi taj život, život ozbiljnoga rada, usrećuje ju upravo tako, kao što ju jednoć zadovoljavaše i prvo do­ ba njezina braka, doba čuvstva i bezbrižnosti, za koje sa­ da veli: »Dani, tjedni, dva mjeseca samotnoga seoskoga života prodoše, kako se onda cinilo, neopazice, pa ipak bi euvstva, uzrujavanja i sreća tih nekoliko mjeseci dostali, da ispune citav jedan život«. Pravu dakle i nepomućenu sreću možemo postići, ako se povučemo od gradskoga bucnog života u seosku tisinu, u prirodu, te se bavimo takvim poslovima, koje iziskuje briga oko svagdašnjih životnih potreba. Da gradski život ša svojim neprirodnim uređenjem i sa svojom. lažnom uljudbom daleko zaostaje za onim životom, što ga provode sretna djeca prirode, spoznao je napokon i mladi ruski plemić Olenin u » K o z a c i m a « . Zasitivši se gradskoga života otide Olenin na Kavkaz, da stupi tamo u pogranicnu vojsku. Unatoc svojim nazorima o ljubavi, to jest da ljubav ne postoji, zaljubi se u mladu kozakinju, kojom bi se bio i oženio, da nakon dugoga skanjivanja s njezine strane konačno ne pobijedi u njoj nagon zdrave prirode, koji se nikako ne može da sprijatelji s duhom uljudbe, u kojem je odgojen Olenin. (Eto nam i opet Tolstoja u susret). Osim toga je Olenin, budući još mlad i neiskusan, covjek bez ustaljenih nazora i bez volje. Ražalošćen zbog prezrene ljubavi odlazi, obogaćen jednim novim iskustvom, kako sam veli i kako mu je jednom zgodom rekao dobri prijatelj stari kozak, da je sve u onome svijetu, u kojem je Olenin prije živio, i u koji se opet vraća, lažno — naime uljudba. Kod kozaka upoznao je Olenin pravi zdravi nagon, po kojem kozak živi, to jest koji mu daje smisao životu, te ga svuda prati: »i kad uhodi jelena, tje ra vepra, hvata zamkom fazana, lovi u Tereku ribu; i kad sprema slatko grozde ili voce, slavi svadbu, igra kolo; i kad se bori sa poludivljim Čecencima — vazda imajući na umu Boga svemožnoga, pa i onda, kada nišaneći puškom na protivnika potiho šapće: u ime oca i sina«. 54

Lažnu uljudbu žigoše Tolstoj u pričici »L u c e r n«, koju je tako nazvao po gradu Lucernu, gdje je na svorn putovanju po zapadnoj Evropi neko vrijeme boravio. Tu nam pripovijeda Tolstoj istinski dogadaj, kako je neki pjevač pred svratištem »Schweizerhof« molio bogate goste za milostinju. No ne samo, da mu nijesu ništa dali, već su ga i izgrdili i otjerali. Tolstoj, kojemu bijase žao jadnoga covjeka, pozove otrcanoga pjevaca i sjeđne s njim k stolu, gdje je već sjedio neki bogati lord. Ovaj dakako sm jesta ustane i ostavi dvoranu, radi čega je dosio do neugodnoga razračunavanja izmedu Tolstoja i konobara. Tolstoj bijase silno ogoreen videći tu »laznu kulturu civilizovanoga društva«: »Tko će mi objasniti, što je sioboda, što despotizam, što civilizacija, a što barbarstvo?« — I sada razm atra Tolstoj u jednu ruku otreanoga, jadnoga pjevača, njegov kukavni život i bijedu, a u drugu bogatu svjetsku gospodu u svili i kadifi, koja su znala slušati pjesmu sirotana, a nijesu se ni obazrela, kad ih je ovaj molio za milostinju, pa se pita, gdje je tu kultura. čovječanstvo čini sve, da udovolji svojim potrebama, unapredujuci znanosti, podižući fabrike, gradeći željezniee i drugo, no kako je unaprijedilo kulturu srca i duše, vidi se iz pomenutoga slučaja sa siromasnim pjevačem — slucaj, »koji bi trebali povjesnicari da zabilježe plamenim, neizbrisivim pismenima. Taj je slucaj, nastavlja Tolstoj, znatniji, ozbiljniji i imade dublje značenje od svih dogadaja, o kojima pišu novine i povjesnice. To je cinjenica, koja je znacajna ne za povijest ljudskih izuma već za napredak i ćudoređe«. Čovjek je zbog velikih potreba svojih postao daleko sebeznalijim, nego sto on od prirode jest. Te potrebe rastu danomice, a s njima i zelja za posjedovanjem, tako te covjek cesto teži i za onim, sto mu doista ne treba. Kako teskim posljedicama može da urodi takvo gramženje za nepotrebnim, spoznao je i jadni Valah u priči »M j era č platna«. Priča ova počinje s opisom života konja u jednoj ergeli. Tu živi i stari boležljivi konj Valah, kojega radi iskvarenoga hoda zovu »holstomjerom« (mjerač platna).

55

Valah kazuje drugim konjima svoje doživljaje počevši od poroda pa do onoga vremena, kad je stigao u ergelu, u kojoj se sada nalazi. Naročitu pažnju posvećuje kod svo­ ga pripovijedanja osobitosti ljudi, koji sebi prisvajaju nešto, sto nije njihovo, a prisvajaju sebi često i takve stvari, kojih nikako ne trebaju. Valahu je na pr. izričaj »moj konj« upravo tako nerazumljiv kao i: »moja zemlja« . . . »moj zrak« . . . »moja voda«. Nakon mnogih iskustava došao je napokon do zakljucka, da to svojatanje ljudsko dolazi od toga, sto su ljudi sebi postavili glavnim životnim pravilom »riječi«, a ne »djela«. Toj ljudskoj pohoti ima i on da zahvali svoju najveću nesreću. Jedan naime od prvih njegovih gospodara imadase ljubovcu, koju je po običaju ljudskom nazivao »svojom«. Kada jed­ nom nije našao ljubovce kod kuće — bila je pobjegla s drugim —, dade se gospodar njegov u potjeru za njom. Kod toga bjesomucnog ganjanja tako su ga izmorili tukući, da je obolio. Izgubivši svoje dobro zdravlje propadaše sve vise i vise, dok napokon nije došao u ruke sadašnjega gospodara. — Napokon bude jadni Valah ubijen radi neke priljepčive bolesti, i tako se svrši njegov patnieki život. Osim u »Mjeraču platna« prikazuje Tolstoj jos i u drugim dvjema pricama smrt, i to u priči sa naslovom »Tri smrti« i u satiri na lijecnički stalež » S m r t I v a n a I I j i c a«. Ivan Iljie državni je činovnik, koji živi sređenim životom, kao onaj covjek, koji se ne može ni pohvaliti ni potužiti. Nakon dugoga potucanja s porodicom po »ujezdima« (kotarhna) dočepa se boljega m jesta kod visega sudišta u Petrogradu. No sada, kad bi mogao smirenije i udobnije živjeti, pocinje ga mučiti bolest, koju lijecnici tumace zapaljenjem bubrega i slijepoga crijeva. Nakon dugotrajnoga bezuspješnog lijecenja i »konzultacija najvećih Uječničkih kapaciteta«, koji ovdje ne prolaze bez poruge (jer su i oni često u borbi protiv prirode nemoćni), umre Ivan Iljic. Od sm rti nije nitko siguran, ni razumni covjek ni nerazumna životinja, pa ni samo drvo. I ono umire. Tako 56

Biora u » T r i s m r t i « mlado stabalce dati svoj život, d a bude grobnim spomenikom. Vlastelin neki sprema mladu bolesnu ženu na put u Italiju. No čim stignu u obližnje selo, gdje im treba mijenjati konje, savjetuje lijecnik vlastelina, da se sa ženom vrati, jer da mu ne će vise dugo živjeti. Kocijas, koji je vozio mladu vlastelinku, prenoći u istome selu. U prenocištu bori se sa smrću dobri znanac njegov, koji vec odavna boluje od sušice. S ovim se pogodi kočijas, da će mu postaviti grobni kamen, kad umre, ako mu pokloni svoje čizme. Drugo jutro nađu znanca kočijaševa m rtva na peći; zakopaju ga na zapuštenom seoskom groblju bez opijela i bez krsta. Naskoro umre i mlada vlastelinka, i to u nazocnosti svećenika, liječnika, muža i rođaka, ne bi li joj olakšali posljednje časove života. Napokon je zakopaju uz veliki sjaj i postave joj spomenik od kamena. I tako moradoše um rijeti i siromasni kocijašev znanae i bogata vlastelinka, jer sm rt ne pita, kakvoga si roda i staleža. Samo po izvanjskim znacima možeš razaznati, gdje pociva siromah a gdje bogataš: ovamo grobni humak bez krsta, onamo spomenik od kamena. Napokon da održi svoje obećanje, pode kočijaš jednoga ju tra u obližnju šumicu i posiječe mlado drvce, da ođ njega nacini grobni k rst pokojnomu znancu, koji mu je ostavio svoje čizme. I tako mora da padne mlado zdravo drvce u svom bujnom zelenilu, da bude mrtvo spomeni­ kom mrtvome čovjeku. Smrt sve izjednacuje, bogato i siromasno, razumno i nerazumno, što osjeća i što ne osjeća. Mi možemo kao razumna bića sve poduzeti, da život svoj spasimo i produIjimo, sto nam kadgod i uspije za neko vrijeme, ali kad đođe čas, gdje ponestaje svakoga uvjeta za život, onda je svako nastojanje suvišno, a i svaka znanost nemoćna. I upravo ta neizbježiva sm rt treba covjeka da pouci, kako je jadan uza sve svoje znanje i bogatstvo. I sto je covjek bliži prirodi, sto je jednostavniji i siromasniji, to manje zazire od smrti, kao onaj Nikita u pripovijeci » G o s p o d a r i s l u g a«. 57

Ovdje je prikazana borba putnika s mećavom, koja je osobito značajna za rusku beskrajnu ravnicu s njezinim lošim cestarna, koje snijeg često tako zamete, da in ni najvrsniji kočijas ne može raspoznati. Zateče li ovakva mećava putnika, koji ne pozna onoga kraja, izgubljen je. Zaluta li dakle vozeći se, najbolje je da pusti konja, neka sam ide, kako mu je volja. U najgorem će se slučaju konj vratiti опашо, odakle je pošao, osim ako životinja nije sustala od velikoga napora. No dogodi se i to, da konji iđući svojim vlastitim tragom vječno kruže oko istoga mjesta. U takvom slučaju kočijas stane i čeka, dok ili mećava ne prestane, ili ga nam jera ne namjeri na putni­ ka, koji se bolje može da snade. Nerijetko naiđu ljudi na konje i putnike, smrznute i snijegom zatrpane. Takva sudbina snalazi i gospodara Vasilija Andrejica spopada strah, da se ne smrzne, što bi značilo izguvlastite krivice, jer hoće unatoč dobrim savjetima žene svoje i prijatelja, da pod svaku cijenu još isti dan stigne u mjesto, gdje ga čeka unosna trgovina. Putem ga zateče, kako se moglo predvidjeti, mećava. Budući da je konj sustao od napornoga puta, a pomoći ni odakle, predloži sluga Nikita, da prenoće nasred polja u snijegu. Premda prozebao u slabom kaputiću i poderanim čizmama, pokrije Nikita uznojenoga konja, kojega on voli kao i svaku životinju, a sam se zguri u snijegu, dok se gospodar ogrnut dvjema bundama smjesti u saonicama. Andrejiča spopada strah, da še ne smrzne, što bi znacilo izgubiti unosnu trgovinu, kojoj se tako radovao. Zajasi da­ kle konja, da potraži bilo kakav izlaz, jer mu se pričinilo, kao da čuje pjev pijetla i odjaši ostavivši slugu, koji je »kao i svi ljudi, koji žive s prirodom i poznaju nuždu, bio ustrpljiv te mogao spokojno čekati ure, dane, a da ne oćuti nemira«. No jasući kroz mećavu i ne znajući, kako to obicno biva, vrati se opet k saonicama. Smotrivši već napola smrznutoga slugu u njegovu otrcanom kaputiću, mahom spozna svu svoju slabost i zastidi se. Da spasi život tomu covjeku, koji nije osjećao straha ni od studeni ni od smrti, legne na nj, da ga ugrije svojom toplinom, pa m akar i sam stradao. Tako i bi. Sjutradan nadu seljaci iz obližnjega sela, upozoreni znakom, koji je Nikita 58

bio namjestio uspravivši rudu s rupčićem, smrznutoga gospodara i konja mu, dok slugu izvuku poluživa iz snijega. Osim u ovoj pripovijeei, koja je pisana nahvalice, opisuje Tolstoj borbu s vijavicom još i u »М e ć a v i», i to prema istinskom doživljaju, kako je vozeći se u saonicama cijelu noć lutao ne znajući ni kuda ni kamo prepustivsi konjima vodstvo. I doista zorom stigoše kao čudom na odredenu stanicu. Ćudorednopoučnoga značaja je priča iz doba ranoga kršćanstva: » P u t u j t e u s v i j e t l u « . Ni bogatstvo ni slava ne može covjeka da usreći, već jednostavan, čedan život, koji provodimo u radu i poštenju. ; Julije sin draguljara Juvenala iz Tarsa bi krivicom svojih roditelja lose odgojen, tako te je trošeći očev imetak u društvu nevaljaUh prijatelja i pokvarenih žena zadavao roditeljima mnogo jada. Kad mu otae ne htjede vise davati novaca, uzme potaj.no njegova majka skupocjeni dragulj i dade ga Juliju, da ga proda, a novce se­ bi da uzme. No kad je mati rekla sinu, da će u slučaju, ako bi otac opazio, da je nestalo dragulja, okriviti jednoga od robova, zgrozi se Julije i pobjegne iz očinske kuće. Osamljen i nezadovoljan odluči JuUje poći u kršćansku općinu, gdje je živio njegov prijatelj kršćanin Pamfilije. Putem sretne nepoznata covjeka, koji ga stade odgovarati, da ne ide medu kršćane, jer da ga kršćanska nauka ne može osloboditi od strasti, koje ga progone, i ako to silno želi. Ne može ga pak osloboditi zato, jer sto­ ji na krivom stanovistu, to jest da treba svaku strast ugusiti, a to znaci isto, sto i zaustavljati vodu branom ta ­ ko dugo, dok silom ne provali i poplavi polja muljem i blatom; pomalo pak natapajući ista voda bila bi od velike koristi. Zato neka se vrati domu svome i udovolji želji roditelja svojih, pa će živjeti zadovoljno. Tako i učini. Julije se oženi i stane provoditi život u radu i stjecanju. Naskoro iza toga sastane se s Pamfilijem. U razgovoru s njim o vjeri i životu uvjeri se, kako mu je i nepoznati covjek govorio, da je kršcanska vjera zabluda, budući da traži, da se svega treba odreći, da nitko ne smije ništa posjedovati, i da ne treba drzave, u kojoj se silom 59

vlada. Kad bi sav svijet živio po kršćanskoj vjeri, ne bi bilo ni grabeža ni ubistva, svi ljudi bi živjeli u ljubavi i slozi. Tako mu govoraše Pamfilije, no Julije, koji imade djece, ne može da shvati, kako bi bez posjeda hranio porodicu, a da nema carske vojske, tko bi mu čuvao posjed od grabežljivih barbara, premda bi volio živjeti u ljubavi i slozi. I on stalno odluci, da ne će nigda priječi na krsćanstvo. Nekoliko godina iza toga razgovora s Pamfilijem sazna Julije, da mu se prijatelj oženio, da imade djece i da živi sretno kraj svega svoga siromastva. Julije stane razmišljati o tom, kako je u njega svega izobila, ali zadovoljstva nema: žena mu se ne mili vise, djeca mu dojadiše, bogatstvo ga nikako ne veseli, dok je Pamfilije u velikoj bijedi svojoj sretan. I opet odluci poći do krsćana, da vidi, kako oni žive. No lijecnik neki odvraća ga od namjere govoreći mu, kao nekoć onaj nepoznati, da je kršćanstvo pogubno. I po drugi put dade se Julije odgovoriti, ali ne zadugo, jer naskoro stane sam shvaćati, da su istinite rijeci Pamfilijeve o ljubavi, bez koje nema srece, kao ni on što je nije zato nasao, jer su ga u svim njegovim pothvatima vodile stra st i pohlepa za bogatstvom i castixna, dok ljubavi nije bilo. U to se zavadi sa sinom, koji je upravo tako nevaljao, kao i on sam što je nekoć bio, i zamalo bi ga ubio radi razvratnosti i neposluha. Iskusivsi svu žuć života konačno odlazi Julije po treći put kršćanima. Pamfilije ga radosno primi i odvede u vinograde, gdje je upravo bila berba, da radi. U prvom vinogradu, koji bijase pun grozda, ne nade m jesta za se­ be, isto tako ni u drugom manje plodnom, istom u trećem pustom vinogradu naslo se m jesta i za njega. Da je prvi put došao medu kršćane, kako bijase odlucio, dobio bi bio m jesto u plodnom vinogradu kršćanske općine, koja zajednicki obrađuje i uživa sva tri svoja vinograda, no ovako, budući da je zakasnio, mora se zadovoljiti onim, sto je preostalo u trećem lošem vinogradu. Ali Julije ne tre ­ ba žaliti ni za cim, jer pred Bogom svi su ljudi jednaki, dosli oni prije ili kasnije, samo kad su stigli. Bog ne razlikuje veliko od malenoga, ali razlikuje ravno od neravnoga. 60

Zato treba da idemo ravnim putem, i mi eemo biti s B o gom, a naše stvari ne će biti ni velike ni malene, nego stvari božje — dakle: putujmo u svijetlu. Život bez rada život je bez svrhe, provodili ga mi jos tako bogodusno. I što se tko većma kloni rada, to se većma udaljuje od života kreposti. Zato i život asketa i pustinjaka, koji su doduše provodili bogodušan život, nije krepostan, jer su povukavši se u samoeu mislili, da će omiliti Bogu molitvama zaboravivši, da je prema onoj »u znoju lica svoga jest ćeš hljeb« molitva bez rada isprazna. Ovu misao zastupa Tolstoj u pripovijeci » O t a c Šergije«. Knez Stjepan Kasatskij imao se da oženi otmjenom dvorskom gospojicom. No saznavši, da mu je zarucnica bila milosnica car a Nikole I., ostavi je te pode u samo­ stan, gdje se zakaluderi. Premda je bio cvrsto odlucio, da provodi što bogodušniji život, ne polazi mu za rukom, jer ga uznemiruju misli zbog ostavljene zarucnice i želja za svjetovnim životom, kao i mrzost, koja ga obuzima gledajući samostansku braću, kako ta j svetacki život sa­ mo na oko vrše, dok upravo tako robuju strastim a, teže za udobnim životom i častima kao i ostali ljudi. Razočaran napušta samostan i odlazi u samoću, gdje kao pustinjak živi mnogo godma. Ljudi vjerujući u nje­ govu svetačku moc dolaze k njemu, da ih tješi i liječi od bolesti. On to sve čini njima za volju, polažući ruke na njih i moleći se, a protiv svoga uvjerenja, budući da osjeća cineći djela, koja praznovjerni svijet sm atra čudesima, kako se sve većma udaljuje od Boga i od onoga zavjeta svoga, da provodi bogodušan život. No on osjeća potrebu ljubavi, to jest on nema nikoga, s lame da dijeli onu veliku ljubav, koju u sebi nosi. Zato bježi iz samoće, jer vi­ di, da nijedno njegovo djelo nije bilo djelo ljubavi. Činilo mu se, da je sve ono, što je činio zbog ljudi, cinio i u ime Boga, u kojega je konacno izgubio svaku vjeru, jer je spoznao, da su sva njegova djela, koja su ljudi držali čudesima, samo puka prijevara. — Napokon se smiri kao radnik kod nekoga posjednika u Sibiriji. 61

Dakle rad i samo rad može čovjeka da zadovolji i oeuva od stramputica. Zato na pr. nije dobro, da zločince zatvaraju u tamnice, već ih treba što većma zaposliti. Radom će koristiti ne samo državi, jer će zaradivati hljeb, već i sebi, je r će se radom popraviti. Od tamnice je dvostruka šteta: prvo sto ona ne popravlja, a drugo sto stoji državu mnogo novaca. Takvomu uređenju državnih tamnica ruga se Tolstoj u priči » S k u p o s t o j i « , koju je napisao prema jednoj Maupassantovoj satiri. Tu se pripovijeda o državici Monaco, koja je uredena, kao veliko carstvo, dakako u umanjenom mjerilu. No »carić« treba novaca, jer su izdaci veUki, a državni dohoci maleni. Da mogne doći do novaca, osnuje »carić« igraći salon, kamo stanu dolaziti bogatasi sa sviju strana svijeta da igraju. Mnogome je tamo potamnjelo sunce, jer izgubivši sav imetak, sto se nerijetko dogada, nesretnik se takav ih baci u more ili se ustrijeli. Ali u »carića« novaca dosta. Dogodilo se jednom u »carstvu« razbojstvo i sud osudi zlocinca na smrt. No budući da nijesu imali gilotine, »carić« se obrati francuskoj vladi, da mu pošalje krvnika i stroj. Kao naknadu zatraži Republika tako veliku svotu, da je »carić« odbio ponudu te se obratio talijanskomu kralju, da mu on pošalje krvnika. AU kad je i ovaj zatražio nemalenu svotu, odluci državno vijeće, da vojnik odsiječe zločincu glavu. No budući da nijedan od šezdeset državnih vojnika ne htjede to uciniti, pomilova »carić« zlocinca na doživotnu tamnicu. Medutim takve nije bilo, pa su morali toga jednoga zlocinca zatvoriti u posebnu zgradu i dati mu stražara, da ga Suva. Nakon godinu dana ispostavi se, da će ta j zlocinac, bude li dugo poživio, stajati državu silne novce. Zato otpuste stražara u nadi, da će kažnjenik pobjeći, a država bi se oslobodila nepotrebnih izdataka. AU kažnjenik ni da bi pomisho na bijeg. Dobro mu je u zatvoru! Konačno odluci državno vijeće, da dadu čovjeku mirovinu, samo da izide iz zatvora. Tako i bi. Otpušteni kažnjenik kupi sebi zemlje i stane živjeti kao pošten covjek. 62

Zločincu treba dati priliku, da se mogne popraviti. A to će u najviše slučajeva i biti, jer i najokorjeliji zločinac imade u sebi toliko snage i ponosa, da se pridigne. Tako i zloglasni Polikej u priči »P o 1i k uš k a« voli poći u sm rt, nego da preživi sramotu, htijući time pokazati, koliko mu je stalo, da opet steee dobar glas. O Polikeju Iljiču, kmetu vlastelinke Pokrovske, svašta se znalo, samo ništa dobro. Seljaci ga nijesu trpjeli radi varanja i krađe. Često bi ga sumnjieili, pa i onda, kad nije bio kriv, te bi zlo prošao, kad bi mu štogod dokazali. Samo kao konjski ljekar — premda je u tom svom zvanju bilo zbog neznanja bilo zbog površnosti počinio vise zla nego dobra — uživaše još nešto dobra glasa medu seIjacima, koji su ga za njegov trud dobro plaćali. Novce bi obično zapio. Jednom je vlastelinka trebala covjeka, da ga pošaIje u obližnji gradić po veću svotu novaca. Budući da nikoga drugoga nije bilo, pošalje Polikeja. Ovaj sav sretan, da u njega imade toliko povjerenja, htio je ovom zgodom zasvjedociti, da u njega još nije sve propalo. Ali nesreća htjede — i on izgubi putem novce. U očajanju svom objesi se. Polikej je vise nesretan nego pokvaren covjek. On je i sam uvidio, da njegov život ne valja, pa je i odlučio bio, da započne nov život. Ali on to nije mogao, kako je plačući jednom ženi svojoj priznao: »Ja sam nesretan co­ vjek, što da radim?« A kad mu se pružila priUka, da dokaže, da još imade u njega poštenja, izgubi po nesreći no­ vae. Zato polazi u smrt, je r je uvjeren, da mu se ne bi vjerovalo. Kakvim teškim posljedicama mogu da urode često na oko neznatni uzroci, prikazao je Tolstoj u pripovijeci » K r i v o t v o r e n i k u p o n « . — Gimnazijalac Mahin krivotvorio je kupon, da pomogne svome drugu iz neprilike, jer je imao još istoga dana da namiri dug od nekoliko rubalja, što ih je na zabavi nekoj potrošio. Prolazeći iz ruke u ruku prouzroči ta j kupon čitav niz nezgoda; ta ­ ko bi seljak neki zbog njega predan sudu i drugo. 63

Osim toga napisao je Tolstoj vise pripovijedaka za puk, također ćudorednopoučnoga sadržaja. Tako se u »K u m e e t u« prikazuje, kako se zlo ne može zlim (silom) umanjiti, već se naprotiv povećava. — Pripovijetka » T r e b a l i c o v j e k u m n o g o z e m l j e ? « uci nas, da ne valja biti lakom i težiti za bogatstvom, jer na koncu dostaje čovjeku tek toliko zemlje, da se u nju sahrani tijelo njegovo. — U »D v a s t a r c a«, koji su se zaputili u Jerusalim, da se poklone grobu Gospodnjemu, kazuje se, kako ne treba ni hodocastiti ni Boga traziti, jer se on svuda nalazi i na svakom mu se mjestu nioze služiti dobrim djelima. Jedan je naime od tih staraca do­ ista posjetio grob, no dotle mu kod kuće propade sve imanje; a drugi sustavši putem i potrošivši sav svoj novae u korist neke siromašne porodice vrati se kući veseo, što je učinio dobro djelo. — Zatim su jos neke manje pripovijetke: » C a r K r e z o i u c i t e l j S o l o n « (Nitko •se prije sm rti ne može nazvati sretn im ); » K a k o j e M a u r p l a t i o u b o j i c i s i n a s v o j e g a« (Praštaj i najljućem neprijatelju, kao musliman Maur, koji je ubojici vlastitoga sina, katoliku Španjolcu, spasio živ o t!); »R a z u m i o t a t a« (P raštaj onome, koji od nevolje pocini zlo djelo); »G a s i v a t r u , d o k n e b u k n e « (iz seljačkoga života); »Z r n o k a o k o k o š j e j aj e«; »S v i j e č i c a«; »D v a b r a t a i z 1 a t o«; » D j e v o j č i c e u m n i j e o d s t a r c a « ; » Zl u к ukloni, d o b r u se pokl oni «; Bo g je spor, a l i d o s t i ž a n« (istinski događaj: krivo osuden zbog ubistva na progon u Sibiriju); » G d j e j e 1 j u b a v, 0 n d j e j e i Bo g « ; » T r i s t a r c a«; »A 1j o š a 1 o n a с«; »Р r i p o v i j e t k a z a d j e c u« i dr . Ovamo pripada i legenda »O c e m u 1 j u d i ž i v e?«. U toj legendi o arhandelu Mihajlu i ubogom postoiaru razvija Tolstoj misli o ljubavi, koja sve pokreće. Bez lju­ bavi nema života; ljubav je Bog. Bog je kaznio arhandela Mihajla, jer nije izvršio zapovijedi njegove, da donese u nebo dusu jedne majke. Na njezinu molbu naime, da je pusti na životu zbog sirocadi, koja bi ostala bez hraniteljice, smilovao se andeo. No 64

Bog unatoč tome uzme dušu majčinu, a Mihajla baci na zemlju pretvorivši ga u bijedna covjeka i zabrani mu povratak u nebo tako dugo, dok ne spozna tri stvari: Sto se nalazi u ljudima? Sto ljudima nije dano? O eemu ljudi žive? Neki siromašni postolar, koji sa svojom porodicom oskudijeva, uzme Mihajla pod svoj krov, nahrani ga i odjene. Mihajlo naskoro izuči postolarski zanat i bude marljiv radnik. Nakon šest godina zemaljskoga života sastane se Mi­ hajlo s djecom one majke, kojoj bijase život poklonio i sazna, da se poslije sm rti njezine našla druga žena, koja je prigrlila siročad i odgojila. Mihajlo uvida, da onoj majci nije bilo dano znati, što će djeci njezinoj biti potrebno za život. Nijesu ni briga ni trud nove hraniteljice spasili život djeci, već ljubav, koja »se nalazi u lju­ dima«. Zato kaze Mihajlo postolaru vraćajući se u nebo: »Ja sam spoznao, da ljudi ne žive o brizi, već o ljubavi«. Dakle bez ljubavi nema života, a ljubav je Bog, jer je receno: »Tko ne ljubi, ne poznaje Boga; jer Bog je lju­ bav« (1. Epist. Iv. 4, 8). Ovamo pripada i druga oveća legenda Tolstojeva »Obnova pakla«, no s obzirom na njezin sadržaj, kojim Tol­ stoj žigoše crkvu i njezine predstavnike, bit će o njoj govora u poglavlju » V j e r a i c r k v a«. Napokon da spomenemo jos tri pripovijetke »N i k ol a j P a l ki n«, » P o s l i j e p l e s a « i » R a d n i k E m e 1j a n i p u s t i b u b a n j « , od kojih se osobito ističe posljednja radi svoga očitoga smjera. U toj pripovijeci, koja bijase zabranjena od ruske cenzure, kazuje se, kako je radnik Emeljan s pomocu bubnja spasio sebe i svoju ženu. Car se zaljubi u lijepu ženu Emeljanovu i stane naređivati muzu njezinu redom najteže poslove uz prijetnju, da će ga kazniti smrću, ako ih ne izvrši, u nadi, da će se domoci žene njegove. Emeljan htjede isprva da spasi se­ be i ženu bijegom. Ali kamo da pobjegne, kad je carska zemlja puna vojske. No s pomocu žene svoje, koja je u vezi s nadnaravnim svijetom, izvede on sve poslove, koje mu je car naložio. Napokon mu car po savjetu svojih do65

glavnika zapovjedi, »da pode nekamo, a da ne zna kamo, i da donese nešto, a da ne zna što«. I sada savjetuje žena Emeljana, da pode do neke starice, koja će ga uputiti, što mu treba činiti. Putem se namjeri na carske vojnike, te i njih zamoU, da ga savjetuju. No oni mu ne znaju dru­ go odgovoriti, već da se i s njima slicno zbiva, otkako su u vojsci, to jest da idu nekamo, a da ne znaju kamo, i da traže nešto, a da ne znaju sto. Starica, na koju ga je uputila žena, dade Emeljanu klupko, koje ga, kotrljajući se pred njim, dovede u neki nepoznati grad. Po savjetu staričinu treba da se tu domogne čudnovatoga predmeta, kojemu se mlad covjek vi­ se pokorava nego zapovijedima svojih roditelja, i taj predmet da predade caru. Bude li pak car nezadovoljan s tim predmetom, neka ga raskine i baci u rijeku. Prenoćivši u nekoj kući čuje rano ujutro, kako otac nareduje sinu, da ide u šumu sjeći drva. AU se sin ne makne sa svoje postelje. Uto nastane neobicna tutnjava pred kućom. Sin sm jesta ustane i izide. Emeljan pode da vidi, sto je to na mladića većma djelovalo od očevih riječi, i spazi covjeka, kako udara o neki čudni predmet, od kojega je dolazila ona tutnjava. Bio je to bubanj. Eme­ ljan dosjetivši se, da bi to mogao biti onaj predmet, o ko­ jem mu je govorila starica, dokopa se bubnja i pođe kuči. Stignuvši u car ski dvor javi caru, da je došao onaj, koji je bio negdje, a da ne zna gdje, i da je donio nešto, a da ne zna sto. Kad je car na to izjavio svoje nezadovoljstvo, stane Emeljan da udara u bubanj, našto se skupi oko njega sva vojska i uskrati pokornost caru. Car vidjevši svoju nemoć — u koga je bubanj, u toga i vlast — vrati Emaljanu ženu, koju je već bio prisvojio. Eme­ ljan pak raskine bubanj te ga baci u rijeku, nasto se vojnici razidu kućama svojim. Od toga je vremena živio car novim razumnim životom. Dok se u »Emeljanu« priča. odakle vlast caru, u »N i k o 1 a j u P a 1 k i n u« kazuje se istinit dogadaj, kako je car nekoć tu vlast na nečovječan način izrabljivao. Starac neki pripovijeda o zvjerstvima, koja su se dogadala u ona vremena, kada su se jos batine dijeUle. On je sam kao bivši podčasnik u carskoj vojsci često iz\^ršivao tu kaznu. Kažnjenik bi morao go ici 66

kroz redove vojnika, koji udarahu po njemu batinama, dok bi im časnik dovikivao: »Bij žešće!«. Bilo je slučajeva, gdje je ovakav nesretnik bio osuden na tisuću i vise batina. No budući da ih sviju odjedanput nije mogao izdržati, bi nakon potpune klonulosti predan liječniku na lijecenje, da onda opet, kad prizdravi, primi preostale batine. Obično se ovakvo batinanje svršavalo smrću kaznjenikovom. S takvoga krvološtva bijase medu ruskim carevima osobito na glasu Nikola I., kojemu su vojnici nadjeli nadimak »Palkin« (batinas: palka = b atin a). Nikola I. se često hvalio, da u njegovu carstvu nema smrtne kazne, je r je već sama osuda na tisuću i vise batina značila sm rtnu kaznu. Tolstoj se pita, kako je to moguće, da su ljudi nekoć mogli biti tako nečovjecni, te nijesu vidjeli svu strahotu svoga postupka, i kakvo bijase duševno raspoloženje onih, koji su izvršujući takve zapovijedi mogli spokojno spavati, moliti se Bogu, brinuti se za svoju porodicu i zabavljati se. Danas mi toga ne možemo pojmiti, pa ipak se za najvećih ruskih vladara Petra VeUkoga, Katarine, Aleksandra I. i Nikole I. vršila ta strašna kazan. Ne možemo pojmiti, kako su ljudi mogli biti tako necovjecni i nerazumni, te na pr. spaijivahu heretike iU stavljahu na muke one, od kojih je trebalo štogod saznati, kao kod inkvizicije. Od vajkada je covjecanstvo robovalo sad ovim sad onim zabludama. Pa kao sto pojedina pokoljen ja nijesu mogla shvatiti, da su zablude njihova vremena nedostojne covjeka, tako ni mi danas ne vidimo savremenoga zla, koje je jednako nedostojno nas. Tako su na pr. zatvori ruski napunjeni tisućama političkih zlocinaca i vojnih bjegunaca. Mladi vojni obvezanici ostavljaju svoj dom, mladu ženu, porodicu, da se onda neradom kvare. Car se ruski ne može maknuti ni koraka, a da ne bude opkoljen tisućama vojnika, koji ga čuvaju. Carevi daju ubirati porez, da grade palace, kazališta, da uživaju, dok narod po tvornicama teško i naporno radeći propada. Sve je to nedostojno covjeka; vrhunac pak je svemu zlu, veli Tolstoj u »Nikolaju Palkinu«, u tome, sto vlasti sile voj­ ne obvezanike na ubistvo. Isus je doduše na upit farizeja, da li treba caru .plaćati porez, odgovorio: »Caru carevo, 67

a Bogu božje«, no kad bi ljudi imali na pameti zapovijedi »Ne ubij!«, »Ne čini drugomu ono, što ne ćeš, da drugi tebi čini!« i »Ljubi bližnjega svoga, kao samoga sebe!«, onda ne bi tih riječi tako krivo tumačili. Podanik može sve da dade caru, sto ovaj od njega traži prema Kristovim rijecima i novae i ženu i djecu, pa i život svoj, samo ne ono, za sto je svatko pred Bogom odgovoran: svoje djelovanje, svoju savjest, svoju dušu, to jest on nije dužan progoniti, muciti i ubijati svoga bližnjega. No mi cinimo protivno žrtvujući Bogu svijece, molitve, rijeci, uopće sve, sto nitko ne treba, dok caru dajemo upravo ono, što je božje, svu svetinju duše svoje, savjest svoju. Ljudi daju caru sve, pa i dušu, a Bogu samo ono, sto je caru nepotrebno. S tim svjetskim nazorima služila se i crkvena nauka, a kršćanski se svijet slijepo dao voditi od onih, koji se nazivahu nasljednicima Kristovim stavljajući se izmedu vjem ika i Boga kao nepogrešivi tumaci i učitelji nauke Kristove zaboravivši, što im K rist porucuje u Matejevu evandelju (23,8): »A vi se nemojte zvati učiteljima; jer jedan je u vas učitelj — K rist; svi ste vi braća«. I tako se sve ono, sto je dolazilo od crkve, držalo istinitim i nepogrešivim. Takav uzgoj nije mogao djelovati oplernenjujući, je r su ljudi slijepo činili, što im se nalagalo л^јеrujući dostojanstvu crkvenom i državnom, a da nijesu pitali razum svoj, niti su slušali glas savjesti svoje. Sa­ mo tako se može razumjeti, kako su izvrsitelji tih najstrašnijih kazni mogli lako i besavjesno vršiti svoju rusrnu dužnost. Posljednje prikazuje Tolstoj u noveli »Р os 1 i j e p 1 e s a«. Netko pripovijeda u društvu, kako je nemilim slucajem napustio djevojku, kćerku nekoga pukovnika, koju je volio. Nakon jednoga plesa naime, gdje se ugodno zabavljao sa svojom djevojkom, naide vraćajući se ujutro kući na vojnicki odio, kako batina jednoga Tatarina, i to pod zapovjedništvom oca svoje odabranice! Isti onaj pukovnik, koji ga se na plesu tako ugodno dojmio, koji mu je sam doveo kćerku svoju u naručaj, da s njom pleše i preporucio mu dijete svoje odlazeći ranije kući radi »nekoga posla«, sto ga je imao zorom da obavi — dakle

68

isti ta j ugodni gospodin grozio se kaznom onim vojniciша, koji nijesu đosta žestoko udarali po rascijepanim leđima nesretnoga Tatarina: »Bij žešće!« Taj strasni prizor, u kojem je pukovnik bio glavno lice, uzrokova, te je mladić ostavio kćerku njegovu. Tolstoj odlično opisuje rat, što je bez sumnje dokazao u »Vojni i miru«, kao nitko drugi. On je dobro znao, da mu u tom nema premca, kako se i sam izjavio pisući svo­ joj ženi s bojišta borodinskoga, gdje je neko vrijeme boravio, da ga za svoj roman točno prouči: da još nitko ni­ je tako opisao ta j rat, kako će ga opisati on. Dok je u »Vojni i mini« prikazan ra t u velikom razm jeru sa silnim svojim ustrojstvom, u »Sevastopoljskim pripovijetkama« crta Tolstoj dogadaje, koji se zbivaju u neposrednoj blizini neprijateljskoj, kako ih je sam proživio. U pra­ vo umjetnički opisuje duševno raspoloženje vojnika. Tako u prvoj pripovijeci »Sevastopolj u prosincu« 1854. prikazuje Tolstoj ratne strahote za sevastopoljske obrane, koje se odigravahu pred njegovim očima. Kod opisivanja najburnijih dogadaja, na pr. na »četvrtom bastionu«, koji je najviše žrtava iziskivao, nacin je prikazivanja tako vjer an, a kraj toga tako miran i jednostavan, kao da se govori o običnim svagdanjim stvarima: »Eto tako pada ovdje dnevno po sedam ili osam ljudi«, reći će Vam pomorski časnik kao odgovor na užas, koji se na Vasem lieu pojavio. . . zijevne i stane praviti cigaretu od žuta papira. Svatko zazire od četvrtoga bastiona. Kada netko kaze, da je bio na četvrtom bastionu,kaze to s osobitim ponosom i zadovoljstvom; kada netko veli »idem na četvrti bastion«, uvijek se na njemu opaža mala uzrujanost ili velika ravnodušnost; kad ljudi hoće s kimgod da se našale, onda kazu »trebalo bi te poslati na četvrti ba­ stion«; ako sretneš nosiljke i zapitaš, odakle dolaze, većinom glasi odgovor »sa četvrtoga bastiona!« itd. S opisivanjem svojih opazanja nastavlja Tolstoj u drugom dijelu sevastopoljskih pripovijedaka »Sevasto­ p o l u svibnju« 1855. Zanimljivo je, što Tolstoj misli o hrabrosti. On ne vjeruje u junastvo, o kojem se tako mnogo govori, jer veli: »Junak moje pripovijetke, kqjega sam nastojao u potpunoj ljepoti njegovoj prikazati, i 69

koji je uvijek bio, jest i bit će lijep, junak ta j je istinac. Junakom svoje pripovijetke ne može nazvati ni onoga, koji srta u pogibao zbog slavičnosti, ni onoga »nepromišljenoga« covjeka, koji umire za prijesto i domovinu, upra* vo tako, kao ni onoga, koji na svakom koraku đršće od straha. No sigurno je to, da je »tisućstruko čovječje samoljublje bilo tamo (na ratištu) povrijeđeno, tisuće drugih našlo je priliku ponosnoga zadovoljstva, tisuče se smiriše — u zagrljaju smrti«. U trećoj pripovijeci »Sevastopolj u kolovozu« 1855.r koja bi se mogla označiti kao hvalospjev u slavu dvojice mladih časnika (dva brata, od kojih je jedan poginuo, a drugi bio teško ranjen), vidimo Francuze, kako provalju­ ju u rovove sevastopoljskih utvrda. Rusi se nakon jedanaestmjesečnoga hrabrog držanja povlace prema sjeveru. Ovamo pripadaju još neke price iz vojničkoga života, kao »N a p a d a j« (borba s tatarskim gorštacim a), »S us r e t a j s m o s k o v s k i m z n a n c e m « , no najuspjelija je bez sumnje »S j e č a«, u kojoj su izvanredno ocrtani vojnički značajevi. Vojnici određeni za stražu, dok ostali sijeku šumu, sjedeći oko vatre sale se i pripovijedaju svakojake doživljaje s mnogo duhovitosti. Uto navale Tatari; razvije se kratka bitka; neprijatelj uzmakne. O ruskom vojniku veli Tolstoj, da ga je upravo tako teško oduseviti, kao što je gotovo nemoguće tako djeiovati na nj, da klone duhom. Glavne su mu kreposti skromnost i sposobnost, da vidi u opasnosti sve drugo samo ne opasnost. Tako na pr. spominje vojnika, koji je u prvi čas, kad je bio ranjen, žalio svoju prodrtu novu bundu. Doživljaje iz vojničkoga života opisuje Tolstoj još i u povjesnici » D v a h u z a r a«, u kojoj ujedno osvjetljuje i razliku između starijega i mladega pokoljenja. U prvom se dijelu pripovijeda, kako je poručnik Iljin proigrao veću svotu državnoga novca u igri s nekim igracem varalicom. Ležeći na klupi u gostionici, gdje mu se desila nesreća, doceka jutro, potisten i spreman, da se ubije. Huzaru grofu Turbinu sažaii se mladi covjek i pozove varalicu, da s njim igra karte. Ali kad se ovaj ne htjede oda70

zvati, otme mu Turbin prevarom stečeni novac i vrati ga Iljinu. Dvadeset godina iza toga dolazi u isto mjesto sin Turbinov, također kao mlad časnik, gdje se upozna sa starim znancima svoga oca. On đoduše nalikuje na oca, koji je u dvoboju pao, svojom spoljašnošću, no otac njegov i on dva su posve razlicita znaeaja: stari huza,r je vojnik starinskoga kova, odrešit i hrabar, koji ne štedi ni imetka ni života, ako treba ocuvati čast, čovjek ispravan, društven i rastrošan; dok je sin njegov, mladi huzar, razmaženo čeljađe, čovjek sitnih potreba, koji ne poznaje viteštva ni plemenitosti, čovjek obrazovan ali tjesnogrudan i oprezan, koji jednako štedi i život i imanje. Sama za sebe stoji pripovijetka »A 1 b e r t« o zapuštenom guslaru, koji se uza svu darovitost i sve umještvo na guslama ne može dići iznad obicnoga noćnoga svirača. Albert voli po gostionicama petrogradskim zasluživati po kopejku živeći tako doduše slobodno i neovisno, ali u najvećoj bijedi, nego da provodi obezbijeđen život kao dobro plaćeni violinista u kojem orkestru — život đostojan njegove umjetnosti. Bogatome Lelesovu sažali se čovjek te ga pozove, da živi kod njega, gdje će imati sve, što mu treba, a osim toga će se pobrinuti i za mjesto u kazališnom orkestru. No već nakon nekoliko dana pobjegne Albert od Lelesova, jer ne samo da ne ljubi sređenoga života, već mu je naprotiv takav život mrzak i nesnosan. On se vraća u svoju bijedu, koju jedinu ljubi, jer ta je bijeda njegova sloboda, iako dobro znade, da je ona ujedno i njegova propast. On joj se podaje, jer za nj drugoga izlaza nema, kao i za mnoge druge njemu srodne talente, kako je to jednom ležeći pijan pred nekom gostionicom mogao razabrati iz necijih riječi: »Umjetnost je najviši izražaj čovjecje snage. Malo ih je, kojima ona pada u dio te diže izabranika svoga do visine, gdje mu se smrači i gdje je teško ostati zdravim. U umjetnosti imade kao u svakoj borbi junaka, koji se posve predaju svojoj službi i — pa­ da ju ne postignuvši cilja«. Medu ove pripada i Albert. Uspjela je oveća pripovijetka, koju je Tolstoj naplsao već pod starost: » H a d ž i M u r a t « . Idući jednom po71

Ijem naiđe Tolstoj na pregaženu stabljiku cička. Samo još ta j uveli čičak preostao je nakon oštroga pluga, dok se na čitavom izoranom polju ni travčica zamijetiti nije mogia. Kao što onaj čicak (ruski »tatarin«) među biljem prkosi svojom oporom prirodom skupo prodajući život svoj, ako ga se tkogod usudi ubrati, tako imade i ljuđi, koji se poput čička ne priznaju prije pobijeđenima, dok nijesu hrabrošću unaprijed platili dušmaninu gubitak svoje slobode ili svoga života. Takav junak bijaše i znameniti Tatarin Hadži Murat, kojega se pjesnik kod ubiranja uveloga čička nehotice sjetio osjetivši ljute bođljike njegove. H rabri Hadži M urat prebjegao je k Rusima, progonjen od Šamila, poglavice čečenačkih gorštaka. Ali on ne­ ma namjere da izda svoj narod, pogotovu kad se njegova porodica nalazi u vlasti Šamilovoj. Medutim stigne glas od poglavice, koji poziva Hadži Murata, da se vrati u domovinu, uz prijetnju, ako se ne odazove pozivu njegovu, da će mu dati oslijepiti jedinca sina. Da spasi dijete, dade se Hadži M urat u bijeg. Bježeći s nekoliko vjernih svo­ jih ljudi bude dostignut i opkoljen od ruskih straža. Na­ kon ljutoga kreševa, u kojem su mnogi od progonitelja poginuli, pogoden tanetom pade i sam Hadži Murat, svladan pretežnijim brojem svojih protivnika. Skupo je prodao život svoj, poput onoga cicka, koji je nemilo izbo ruku pjesnikovu. I napokon da spomenemo jedno nedovršeno djelo Tolstojevo, koje je od velike vrijednosti za upoznavanje značajnih crta piščevih iz mladih dana. Tolstoj je namjeravao napisati djelo, u kojem bi bio prikazan razvoj covječjega života. No od toga romana, koji je imao dobiti naslov »Povijest cetiri doba« (»Djetinjstvo«, »Dječactvo«, »Mladost« i »Muževnost«), izadoše tek dva potpuna dijela: »D j e t i n j s t v o« i »D j e č a č t v o « , dok je »M 1 a d o s t« ostala nepotpuna, a »Muževnost« nije bila nigda ni započeta. Ova se tri dijela nemaju smatra ti životopisom piščevim, iako dolaze tu i tamo do izražaja značajne crte Tolstojeve. Roman ta j prikazuje nam život i razvoj ruskoga plemića. Dakle Nikola Irtenjev, 72

junak roinana, uzor je ruskoga boljara, a nipošto Tolstoj sam. S tim bi bio u glavnom iscrpljen pripovjedaiacki rad Tolstojev. N a polju roinana i pripovijetke uopće stvorio je Tolstoj svoja najglavnija djela, koja će jedva imati prenr ca u svjetskoj knjizevnosti (»Vojna i mir«, »Ana Kareni­ na«, »Uskrsnuće« i dr.). Njegovo je prikazivanje realističko (vjerno prema životu), koje gdjekad prelazi u 11aturalizam (isticanje loših strana), i to ponajviše tamo, gdje je naročito htio naglasiti svoje uvjerenje, da tako zvano otmjeno društvo uza svu svoju uljudbu nerijetko zaostaje za priprostim svijetom, ili da je to otmjeno društvo sa svojom lažnom uljudbom čovječanstvu vise skodilo već koristilo. I na dramatskom polju okušao je Tolstoj svoj talenat, i to sa znatnim uspjehom. Na prvom mjestu zaslužuje da bude spomenuta dram a » Mo ć t mi n e « , koja je u osamdesetim godinama silno djelovala na književni razvoj naturalistickoga smjera (isticanje loših strana života) kođ drugih naroda, osobito kod Nijemaca. U toj se drami prikazuje, kako duboko može da padne covjek, koji ni od čega ne zazire, pa ni od najružnijih opacina, samo da udovolji svojim ličnim potrebama i pohotama! Premda ljudi iz najnižega staleža, opet tako hladnokrvno i proračunano izvode svoje namjere, da se sigurno mogu nadati uspjehu svoga pothvata. No glas savjesti, koji se u svakom čovjeku nakon pocinjena ne~ djela budi, nerijetko dovodi grešnika do konačne spoznaje, tako te radije polazi u smrt, nego da živi uz uvjete, koje je sam sebi stavio. Taj glas savjesti ne može u se­ bi da zatomi ni mladi Nikita, koji je još za života svoga bivšega gospodara, bogatoga i boležljivoga seljaka Pjotra imao odnošaj s njegovom drugom ženom, mladom Anisjom. Premda znade, da je Anisja u dogovoru s nje­ govom majkom otrovala bolešću već obrvanoga Pjotra, oženi se njome po savjetu majčinu, dokopavši se tako ve likoga imetka. No naskoro nadode k pomenutome zlocimi jos jedan drugi, koji izvodi sam Nikita i opet po sa­ vjetu matere svoje. On ubije novorodence, koje je proizašlo iz odnošaja izmedu njega i pastorke Anisjine, ne73

vaijale Akuline, da ne bude sramote, te ga zakopa u podrumu. Nikita, koji konacno uvidi svu strahotu nedjela što su ih njih troje pocinili, ne može dulje živjeti kraj takvih uvjeta. Odustavsi od namjere, da užetom dokonča svoj život, na sam vjenčani dan Akulinin javno pred sakupIjenim svatovima ispovijeda grijehe svoje te se predaje pravdi u ruke. Toj pogubnoj moei tmine lako padnu žrtvom svi on!, kojih ne obasjava svijetlo razumne spoznaje. No bila ta tmina jos tako veUka, uvijek se nađe iskra poštenja i ponosa u covjeku, pa makar jos tako duboko pao. Ali tama ne pokriva samo razumnu spoznaju neukoga naro­ da, već obuhvaća čitavo društvo; i dok covjek iz nižih slojeva u svom neznanju gotovo besvijesno čini zlo, nediela, koja se danomice zbivaju u višim, tako zvanim boIjim krugovima, pokrivena su koprenom društvene laži, a izvode se proračunano i namjerice. Čini se pak, kao aa ta djela nijesu samo dopuštena već i opravdana, jer je ta društvena laž postala ujedno i društvenim pravilom, pre­ ma kojemu živi sav naobraženi svijet. Ali da imade nade, da će jednom i u tu tamu prodrijeti sunce istine, vidi se iz druge drame Tolstojeve »I s v i j e t l o s v i j e t l i u t a mi «. Nikola Ivanovic (zapravo Tolstoj sam) prozrevši svu laz, na kojoj se osniva savremeni društveni poredak, ne može vise da provodi dojakošnji život. Jer taj život ne samo da nema druge svrhe doli užitka, da »sjedimo čisto umiveni, lijepo obuceni, dok u spavaonicama ostavismo svoju nečistoću (ta sluge će ju odstraniti) i jedemo i pijemo i raspravljamo, da li Schumann jače djeluje ili Chopin, i koji nam dosadu bolje razgoni. . .«; već ta j život svojim velikim potrebama još i iskorišćuje trud i muku onih, koji sami ništa nemaju, koji su gladni i goli: »starci, bolesnici, slabići, djeca, trudne žene i druge zo­ ne s dojencadi — svi oni rade naprežući posljednje siie, da mi možemo plod njihova truda uživati«. Odlučivši dakle, da sav svoj veliki posjed pokloni onima, koji hoee da rade, a nemaju zemlje, dok će sebi pridržati ciglih pedeset desjatina, koje će sam sa svojom porodicom ohradivati, dolazi do nesuglasja sa ženom, koja ne može 74

dopustiti, da joj djeca budu prikraćena. Budući da ne će i ne može protiv volje ženine da provede svoju namjeru, dade sav posjed prenijeti na ženu, jer ne će da bude vlasnikom zemlje, koja treba da pripada samo onima, koji ju i obraduju; ne će da bude vlasnikom zemlje, od koje on sam imade veliku korist, dok radnik, koji ju obraduje, ne dobiva za svoj teški trud ni toliko, da nasiti se­ be i svoju porodicu. Svu tu nepravdu, kao i prisilnu vojnu službu, koja imade u glavnom svrhu da štiti te necovječne odnošaje medu ljudima, pripisuje Nikola Ivanovic izopaeenoj na­ uci Kristovoj, kako ju crkva tumači: »Strašno je na to i pomisliti, veli on, mi živimo na koncu 19. vijeka i učimo, da je Bog svijet stvorio u šest dana, da je poslao opći potop i životinje da je spremio u arku. Sve ludosti, svu bezbožnost Staroga zavjeta učimo. Učimo, da je K rist zapovjedio, da treba sve ljude vodom krstiti, da se mora vjerovati u oprecnost i strahotu spasenja, bez kojega ne možemo postati blaženi, da je K rist uzišao na nebo, kojega nema, i da je sjeo Bogu zdesna. Na ta smo naučavanja mi navikli, ali to je sve strašno. Dijete sa svojim srcem, koje je otvoreno svemu, sto je dobro i istinito, pita: Što je svijet? Što je njegov zakon? A mi mje­ sto da mu otkrijemo nauku o ljubavi i istini, nastojimo utuviti mu u glavu najneukusnije i najstrašnije stvari, koje Bogu pripisujemo. A sve to činimo s pomocu crkve«. Zato Nikola Ivanovic i ne priznaje crkve, kao nasljednicu Kristovu, sudeći po riječima: »po djelima njezinim, po plodovima ćete ju prepoznati«; jer ne može biti prava crkva ona, koja daje svoj blagoslov kod zakletve, kod ubistva, kod smrtne kazne. Mjesto da ujedinjuje ljude, ka­ ko je K rist to htio imati, crkva naprotiv svim svojim obredima i naučavanjima razdvaja čovjecanstvo. »Ako ja velim, kaže Nikola Ivanovic, da postoji jedan Bog, da imade jedan početak svijeta, to se mi jos nekako možemo složiti u toj vjeri; ali ako ja velim, da je samo Brama bog, ili samo bog Židova, ili Trojstvo, onda se već razilazimo. Ljudi bi htjeli, da se ujedine i izmišljaju sredstva ujedinjenju; no jedno jednostavno sredstvo ujedinjenja cijene malo — težnju za istinom«. 75

Nikola Ivanovic ne može da prodre svojim nazorima ni kod svoje porodice, a kamoli kod drugih ljudi, budući da su svi duboko ugrezli u laži; i to jedni zato, jer nemaju dovoljno ni sposobnosti ni vremena, da je mognu prozreti, kao seljaci i radnici, a drugi opet zato ne mare, da se izbave, jer im laz donosi koristi, pa je čuvaju i brane zakonima i bajunetama, kao bogatasi i vlastodršci, dok ju farizeji brane na svoj nacin govoreći, da Bog jednima daje, a drugima ne daje. Premda Nikola Ivanovic ne može govoriti o uspjehu nalikujući kao i pristasa nje­ gov knez Boris svojom borbom protiv struje »na zrno pijeska, koje ne može da zaustavi točka«, opet ne gubi nade u pravednost, koja će jednom tome zlu stati na put; je r iako je ljudstvo pošlo stramputicom zaboravivši Boga i njegovu uzvišenu nauku o ljubavi, ipak jos »svijetlo svijetli u tami«. Jedno od glavnih društvenih zala, koje osobito označuje ruskoga covjeka, jest u tome, sto ljudi ne znaju sami sobom vladati, svojih pohota obuzdati. I tako robujući svojim strastim a padaju sve dublje, upropasćujući i sebe i porodicu svoju, dok napokon ili ne svrse u najvećoj bijedi ili se ne ubiju, kao Fedor Protasov u drarrii »živi mrtvac«. Protasov doduše vidi svoju zabludu, no budući da mu nedostaje snage i volje, da se odrekne svoga raspuštenoga života, podaje se sve većma piću, zanemarujući ta ­ ko svoju porodicu. On bježi od svoje žene, koju doduše poštuje radi njezine dobrote, i odlazi k lijepoj ciganki Maši, koja ga je svojom pjesmom i ljepotom zatravila. Uvidjevši svoj grijeh, da oslobodi ženu od spona, kojima je uza nj vezana, posluži se varkom. U oprosnom listu, sto ga piše ženi, najavljuje samoubistvo. Ali on doista ne polazi u smrt, već i nadalje provodi život u društvu lijepe ciganke i drugih propalica. Uvjerena, da joj je muz m rtav za kojega je u dubini srca svoga osjećala, uda se za pri­ jatelja iz mladih dana, kako joj je i Fedor u listu svjetovao. No sreća ne potraje zadugo, jer naskora izide stvar na vidjelo i pred sud. Fedor, kojemu nije uspjelo, da se kao živi leš makne ženi svojoj s puta, ubija se konacno u istinu, pošto je uvidio prijeku potrebu svoga cina. 76

Fedor Protasov jedan je od. onih mekanih ruskih lju­ di, koji nemajući dovoljno snage, da sami sebe svladaju padaju u ono veliko zlo, koje uništava tolike mlade živote i porodice, ili kako sam Fedor kaže: »Tri su izbora, ili da služiš, zgrćeš novce i tako povećavaš onu nevolju, u kojoj živiš — to mi bijase mrsko, možda nijesam ni razumio, ah glavno je to, da mi je bilo mrsko; drugi izbor da rušiš tu nevolju — zato treba biti junak, a ja nijesam junak; ili treće, da se zaboraviš, da piješ, planduješ, pjevas — a to sam eto i učinio«. Napokon da pomenemo i uspjelu šaljivu igru » P 1 od o v i n a o b r a z b e « , ' u kojoj Tolstoj izvrgava ruglu život i običaje otmjenoga društva. Razmaženoj i besposlenoj aristokraciji, koja u svojoj dokolici tra ti vrijeme zabavama i besposlicama, stavija Tolstoj nasuprot seljački svijet, koji u radu i borbi za opstanak provodi život bijede i nevolje. Svi ti ljudi otmje­ noga društva živeći bez svrhe i zanimanja, u gospodskim haljinama, stanujući u sjajnim dvorovima, kraj sve svoje naobrazbe jadni su i sićušni prema onim neukim i prostim ljudima, koji su svijesni svojoj životnoj zadaći uzdržavajući svojim trudom ne samo sebe već i one, koji zaziru od njih zbog njihova siromastva i njihove neuglađenosti. Medu besposlice, kojima ti dokoni ljudi ispunjaju vrije­ me, ubraja Tolstoj i spiritizam. Bogati naime vlastelin Leonid Fjodorovič »uvjeren« je spiritist, koji se dade od lukave sobarice Tanje skloniti, te konacno pristaje na prodaju jednoga dijela svoga zemljišta seljacima, s ko­ jim a je usmeno vec sklopljeni ugovor bio prekinuo. Tanji, koja želi svojim zemljacima pomoći, ide na ruku i sin vlastelinov Vasilije, kojemu otac ne može dosta da nasmaze novaca za njegov razuzdani život. Protiv volje žene svoje, razmažene i sitnicave »milostive gospođe« Fjodorovic potpisuje ugovor sa seljacima, koji se sretni i veseli vraćaju kućama svojim. »

Spomenuta umjetnicka djela u ovom prikazu jasno govore o velikoj stvaralackoj snazi Tolstoja pjesnika. 77

No Tolstoj nije samo veliki umjetnik, koji vješto opisuje prirodu s njezinim proljećem i ljetom, s njezinom jeseni i zimom, njezine silne gore, beskrajne ravnice, kakvih samo u Rusiji imade, njezine šumne rijeke, njezinu oluju i mećavu: već je Tolstoj i veliki psiholog, koji je uz Dostojevskoga najdublje zavirio u tajne covjecje duše, počevši od nejaka djeteta do nemoćna starca. I upravo to duboko poznavanje čovječje duše, pogotovu co­ vjeka patnika, za kojega je Tolstoj tako duboko osjećao, potaknulo ga je, te se počeo baviti društvenim pitanjem. Gotovo pola svoga vijeka posvetio je tomu pitanju, a da nije mario za opomene Turgenjevljeve, da se kani umovanja, već da ostane umjetnik, koji će još gdjekoje liiepo djelo pokloniti čovječanstvu, kako se Turgenjev nadao. No Tolstoj je, prozrevši jedanput svojim jakim umom covjeka i život njegov, došao do uvjerenja, da se taj život, kakav provode ljudi bez obzira na staleže sa svim svojim dobrim i lošim stranama, osniva na velikoj društvenoj laži, koja je postala i društvenim zakonom; pa je dužnost svakoga misaonoga covjeka, koji je došao do te spoznaje kao Tolstoj, da pridonese rješavanju velikoga pitanja, kako da se pridigne čovječanstvo, koje se sve većma udaljuje od staze prave razumne spoznaje, od staze ćudorednosti i čovječnosti. I to pitanje bilo je za Tol­ stoja daleko važnije od svakoga drugoga, pa i od onoga Turgenjevljeva, hoće li povijest književnosti moći zabiIježiti jedno umjetničko djelo vise ili manje. Zato se Tol­ stoj i povukao s polja umjetnickoga stvaranja; ali ne sasvim, jer je i u potonje doba svoga neumornoga mislilackog rada napisao vise umjetničkih djela, koja, dakako, većinom stoje u službi njegove nauke (»Uskrsnuće«, »Kreutzerova sonata«, »I svijetlo svijetli u tami«, »Plodovi naobrazbe« i dr.).

78

IV. NAZORI O ŽIVOTU. Tolstoj bijase, kao što to biva kod velike većine plemićke djece, odgojen u onoin vjerskom duhu, koji dopušta svaki užitak (zabave, igre, putenost, nerad, ali traži strogo vršenje crkvenih zapovijedi, kao pohadanje crkve, post, ispovijed itd. S tim dvostrukim moralom ne mogaše se Tolstojeva prostodušna priroda nikako sprijateljiti. Zato već kao mladić zabaci tu »vjeru«, koja se samo na oko protivi onome, sto ne valja, dok potiho sve dopušta. Nauživši se razvratnoga života, kako ga provodahu mladi »junkeri« njegova vremena, uvidi napokon, da taj život ne valja, te se oženi. Medutim ga vjecno uznemirivaše neki nutarnji glas, i prije dok se jos podavao užitku, i poslije kad se već bio oženio. Bio je to glas savjesti. Još u početku svoga braka težio je za bogatstvom, iako je već onda dijelio siromasima. Ali uvidjevši, da drugi to manje imadu, što on sam vise zgrće, i da podupiranje sirotinje ne znači drugo vec htjeti umiriti svoju s a ­ vjest, stane se ozbiljno baviti mislju, kako da nade takav smisao života, koji odgovara ne samo potrebama pojedinaca, već koji zadovoljava čitavo društvo, to jest takvu vjeru, koja ne dopušta, da jedni žive na račun drugih, jer to je nedostojno razumnoga bića. I tako se Tolstoj vraća k vjeri uopće, a kršćanskoj napose, da je ispita i poredi s drugima, i da vidi, koja je vjera najbolja, to jest koja podaje životu takav smisao, da bude dostojan covjeka. Tu počinje duševna borba Tolstojeva, koja ga malo ne natjera u samoubistvo. Plod toga prvoga ozbiljnijeg razmišljanja o svrsi života bijase Tolstojeva »Ispovijed«, koju je napisao iza pedesete godine svoga života. No prije nego prijedemo na to djelo, bit će dobro, da se pozabavimo s drugim manjim, koje se mose nazvati upravo remek-djelom svoje vrste: » Z a p i s c i l u đ a k o v i « . Ovdje prikazuje Tolstoj duševnu borbu covjeka, koji u svojoj neizvjesnoj težnji traži nešto, sto bi mu moglo objasniti smisao, života, dok ga konačno i ne nade. Taj covjek je Tolstoj sam. Koji je taj 79

smisao života, koji covjeka može da zadovolji, saznajemo iz »Luđakovih zapisaka«. U tridesetim godinama počeo ga progoniti strah da ne poludi, to jest on imadaše osjećaj, kao da je već poludio. Premda su mu lijecnici govorili, da su to samo »afekti«, koji će proći, nije se mogao osloboditi užasa, koji mu ra^diraše i dušu i tijelo kod pomisli na smrt, ili bolje na ono, što će slijediti iza nje. I dok je on sam mislio, da je lud, tvrdili su drugi, da je razborit i uman. A kad su mu se poceli bistriti pojmovi, kad je počeo shvaćati, u čemu je smisao i svrha života, onda su ga drugi proglasili ludim. Neobicni ta j strah, koji bi ga najradije spopao u samoći, postiže svoj vrhunac, kad je bio loveci jednom zalutao. Od toga je vremena počeo marljivo čitati »Sveto pismo« i život svetaca moleći se usrdno Bogu. Već je i prije tražio utočište u molitvi, no te molitve bijahu molitve djeteta, molitve bez smisla. Od sada se molio i razumom i srcem živo želeći da upozna tajnu smrti. Ali odgovora na to pitanje ne bi ni otkuda. Prijašnji smisao za gospodarstvo i druga poduzeća poceo je sve većma da gubi tako, te na veliko nezadovoljstvo svoje žene ne htjede uz vrlo povoljne uvjete kupiti neki posjed, jer je znao, da bi sav dohodak, sto bi mu ga donosio ta j posjed, išao na racun siromašnih kmetova. Malo pomalo stane uvidati, otkuda zlo u svijetu i nevolje, radi kojih trpi covjecanstvo. Pa kad je jednom izišavši iz crkve — bio se naime kao dobar kršćanin ispovjedio, pricestio i Bogu pomolio — spazio prosjake, gdje traze milostinju, mahom bi mu jasno kao dan, da je sve to suvišno: i molitva i pricest i gruhanje u prsa. Sve je to nepotrebno, dok je prva i glavna duznost svakoga co­ vjeka, da život svoj tako udesi, da djelovanje njegovo ne bude nikomu na štetu. I bude li tako u ljubavi spram bližnjega svoga provodio život, ne će biti potrebno da umiruje savjest svoju, niti će biti toliko bijede na svijetu, a niti straha od smrti. Plod te borbe, koju je sam Tolstoj kroz dugi niz godina proživljavao, a koja je svršila potpunom pobjedom uma njegova nad pomućenim pojmovima i nazorima o svrsi života i društvenom odnošaju danasnjega covje80

eanstva, bio je čitav niz rasprava vjersko-filozofskoga I socijalno-političkoga sadržaja. Iz luđakovih se zapisaka vidi, da sva potonja Tolstojeva proučavanja i djela o svrsi života nijesu samo razm atranja učenjaka ili filozofa, koji svoj predmet proučava odozgo sa čisto znanstvenoga gledišta, već su plod dubokoga uvjerenja, koje proizlazi iz životnoga iskustva i iz osjećaja za pravednost — djela, koja su pisana, da tako kažemo, krvlju piščevom. Prve svoje nazore o svrsi života iznio je Tolstoj u »I s p o v i j e d i«, koja se počinje ovako: »Bio sam kršten i uzgojen u pravoslavnoj kršćanskoj v je ri Poucavali su me u njoj od djetinjstva i kroz cijelo vrijeme moga dječačtva i moje mladosti. Ali kada sam u osamnaestoj godini napustio sveučilište u drugom tečaju, već nijesam ni u što od onoga vjerovao, sto su me ucili«. Uzrok tomu •neuspjehu nasire Tolstoj u tome, što je tu vjeru samo pameću upoznao, a nipošto ne i srcem. Vjera treba da djeluje na srce, kao sto je i ona sama proistekla iz njega. No savremena je vjera samo nešto izvanje, dok srce i razum ostaju bez utjecaja njezina. Pogotovu razum, jer »kao što sada, tako se i prije susretalo javno ispovijedanje pravoslavlja većim dijelom kod ljudi glupih, lukavih, nemoralnih i takvih, koji se grade osobito vrijednima. A uni, poštenje, iskrenost. dobrodušnost i moral susreču se većinom kod ljudi, koji se priznaju bezboscima. Prem a to­ me je udešen i sav odgoj u porodici i u društvu«. Od malih nogu učili su Tolstoja častoljublju, da iskoristi život i slično, a kada je htio da bude krepostan i Sedan, onda mu se rugahu. Kasnije se dao na pisanje, no i to je cinio iz castoljublja i zbog novaca. Tada je jos vjerovao u napredak, ali smaknuće nekoga zlocinca u Parizu te sm rt njegova b rata uzdrmaše u Tolstoju vjeru u napredak. Zatim se stao baviti odgajanjem naroda otvorivši u tu svrhu skolu u Jasnoj Poljani. Napokon se oženio i ta ­ ko za neko vrijeme smirio. No naskoro ga stalo progoniti pitanje o svrsi života gledajući pred sobom vječnu pro­ past — neizbježivu smrt. To nesnosno stanje podsjećaše ga na onoga putnika, koji je bježeći pred nekom zvijeri skocio u ponor i ostao 81

visjeti o grmiću. Viseći tako opazi zmaja na dnu ponora, dok dva miša, bijeli i cmi, podgrizahu korijenje grmiću, tako te je svaki čas prijetila opasnost, da će pasti zmaju u ždrijelo. Na listićima grmića nalazile su se kapi meda, kojima je ublaživao muke svoje i strah. Govorahu mu, da čovjek ne može pojmiti svrhe života, samo treba živjeti. Ali Tolstoj to nije mogao, jer je vidio dane (ona dva miša), kako izmiču i kako se sve veema približava čas, kad će se naći u ždrijelu zmajevu, to jest kad će ga pokositi smrt. Dok mu kapi meda — ljubav prema obitelji i pisanju — nijesu bile vise slatke. Porodica ga nije vise mogla veseliti, jer i to su ljudi, koji žive kao i on bez svrhe. Pisanjem se pak bavio samo zato, je r mu je to postalo navikom i donosilo novaca i priznanja. Dakle ni pisanje samo po sebi nije imalo svrhe. Ispitujući knjige i nazore velikih ljudi i mudraca, kao sto su Buda, Solomun, Sokrat, Schopenhauer i drugi, dode do zakljucka, da mu na njegovo pitanje o svrsi života ne može nitko odgovoriti. Buda kaže: »Ne valja ti živjeti s uvjerenjem, da je nemoguće izbjeći nevoljama, starosti i sm rti — treba se osloboditi života, to jest svake mogućnosti života«. — Solomun tvrdi: »Sve na svijetu: i glupost i mudrost i bogatstvo i siromaštvo i radost i nevolja — sve je ništavilo i nesmisao. Covjek umre i ništa ne ostaje. A to je ludo!« — Sokrat je govorio: »Mi se samo toliko približavamo istini, koliko se udaJjujemo od života. Kako da se ne veselimo onda, kad nam se sm rt približava?« — Schopenhauer misli: »Zivot je ono, cega ne bi trebalo — zlo, dok je prijelaz u ništa jedino dobro života«. itd. I tako Tolstoja ovi i mnogi drugi umnici ne samo da ne mogu utješiti, već mu naprotiv svi govore, da se treba osloboditi života. Zato se obraća k ispitivanju samoga života onih ljudi, koji žive kao i on sam: plemići, bogatasi te inteligencija uopće. Plod je toga istraživanja bio zaključak, da postoje četiri izlaza iz nesnosnoga stanja, koje nazivamo životom: Prvi izlaz je izlaz neznanja, to jest kad ljudi ne znaju i ne pojme, da je život zlo i nesmisao. Ovamo pripadaju 82

većinom žene, ili vrlo mladi ili vrlo glupi ljudi. Oni ne vi­ de ni miseva ni zmaja, oni samo ližu med. Drugi izlaz je izlaz epikurejstva (uživanja). Ovamo pripadaju ljudi, koji su svijesni propasti; oni vide i miseve i zmaja, no ne mare mnogo za to, dokle samo imade meda, i samo da ga po mogućnosti bude što više. Treći izlaz je izlaz sile, koji se osniva na shvaćanju, d a je život doista zlo i nesmisao, pa ga treba unistiti. Ta­ ko postupaju rijetki, jaki i dosljedni ljudi. Tolstoju se čini, da je to najdostojniji izlaz, što je i sam htio učiniti, naime da se ubije. Cetvrti izlaz je izlaz slabosti. Ovamo pripadaju ljudi, koji znadu, da je život zlo i nesmisao i da bi ga trebalo unistiti, ali nemaju dosta snage da to ucine, tako te žive čekajući nešto, a ne znaju sto. Tako življase Solomun, Schopenhauer, pa i Tolstoj, dok nije došao do spoznaje pravoga života. Da ispita svrhu života, Tolstoj se dao na proucavanje različitih vjera i sljedbi, no najvećma ga dakako zanimaše krsćanstvo. Nakon dugoga proučavanja i ispitivanja, pri čemu ga osobito mrzilo slušati mnijenja ljudi, koji nijesu živjeli prema vlastitim nazorima, dode do uvjere­ nja, da se istina ne može naći ispitivanjem života takvih ljudi, koji žive poput nametnika, kao i on sam, već proucavanjem onoga života, kakav provodi težacki i radnički narod. »Pojmio sam, veli Tolstoj, ako želim da shvatim život i smisao njegov, treba da živim ne poput nametnika, već pravim životom, pa da ispitam i usvojim ta j smisao, što ga životu podaje pravo čovječanstvo, koje se stopilo s tim životom«. To ispitivanje života, koje je imalo glavnu svrhu naći smisao života, nazivase Tolstoj »traženjem Boga«. No sve to traženje i ispitivanje ostalo bi bilo bezuspjesno, da mu slučajno lutajući jedanput šumom, kao uvijek u mislima o Bogu i životu, ne pade na pamet, kako je samo dotle živio pravim životom, dok nije izgubio vjere u Bo­ ga: »Doista ja ne živim, kada gubim vjeru u bistvo Bo­ ga; odavna bih se bio ubio, da se nijesam nadao, da ću ga naći. Ja živim, doista živim samo onda, kad ga osjećam i kad ga tražim. što dakle još tražim? — krikne u 83

men! glas. Ta eto ga! On je to, bez čega je nemoguće živjeti. Poznavati Boga i živjeti — jedno je isto. Bog je živote. Sto je Bog, nastoji Tolstoj objasniti i u raspravi »M is l i o B o g u » , kad veli: »Za mene je Bog ono, za čim težim, to jest težnja za Bogom sačinjava moj život, koji je prema tome za mene; ali on je stalno takav, da ga ne mogu ni shvatiti ni nazvati«. — »Boga poznaješ ne toliko razumom, pa ni sreem, već punom ovisnošću, što ga osjeca dijete na rukam a majcinim. Ono ne zna, tko ga drži, tko grije, tko hrani; no znade, da jest netko, i ne samo to, da znade toga nekoga, već ga i ljubi«. — U drugoj jednoj, raspravi »P o z i v c o v . j e c a n s t v u « veli Tolstoj, da Boga upravo tako ne možemo riječima označiti kao ni život: »Kaži mi, što je život, pa ću ti reći sto je Bog«. Došavši do zaključka o istovjetnosti Boga sa životom, to jest da je Bog isto, što i život, probudi se u Tolstoju opet želja za životom, i tako odustane od samoubistva. Otada stade provoditi bogodušan život, kako nam dalje pripovijeda u svojoj »Ispovijedi«, polazeći crkvu, primajući pričest i slicno. No naskoro ga stane progoniti pomlsao o ispravnosti vjere, jer svatko, i protestant i katolik i pravoslavni tvrdi, da je njegova vjera najbolja. Dakle svaki od njih poriče drugomu valjanost njegove vjere. I prema tome sama nauka o vjeri ruši ono, sto bi upra­ vo imala da gradi. Zato se Tolstoj daje na proučavanje bogoslovlja, onoga istoga bogoslovlja, koje je nekoć kao nepotrebno s prezirom zabacio. — O uspjehu svoga velikoga i napornoga rada oko proučavanja »Sv. pisxna« i nauke o vjeri uopće govori Tolstoj u raspravi »U č e m u j e m oj a vjera?« Odmah u pocetku veli Tolstoj, da je od pedeset i pet godina svoga života proživio punih trideset i pet kao »nihilist«, to jest kao covjek, koji nikakve vjere ne ispovijeda. On ne misli u toj knjizi vjeru Kristovu tnm aciti; pa zato veli na drugome mjestu, da je istom onda poceo shvaćati vjeru i smisao života, kad je zabacio svako učenjačko tumačenje vjere prema onoj Kristovoj: »Ako me ne primite kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko...« 84

Tolstoj dakle zabacuje svako tumacenje i svaki komenta r »Sv. pisma«, dok je ključ k* svemu razumijevanju nasao u 5. poglavlju Matejeva evanđelja: »Čuli ste, da je kazano: Oko za oko, zub za zub. A ja vam kazem: nem ojte se protiviti zlu«. Čitajući evanđelje po ovom ključu opazio je Tolstoj nešto, sto mu nigda prije nije palo u oci, i to kod propovijedi »Pod gorom«, gdje se nauka Novoga zavjeta stavlja u opreku s naukom »Staroga zavjeta«, kad K rist veli: »Čuli ste, da se starim a govorilo . . . , a ja vam ka­ zem .. « I upravo u toj opreci, veli Tolstoj, leži vrijednost Novoga zavjeta, koji je K rist donio na svijet. Zato nastoji, da riječi Kristove očisti od svih onih dodataka, koji su pravu istinu njihovu iskrivili, te postavlja za osnovu nauci Kristovoj pet zapovijedi iz propovijedi »Pod go­ rom«: Ne ljuti se! Ne razvrgni braka! Ne kuni se! Ne protivi se zlu! Ne ratuj! Na osnovi ovih zapovijedi izvodi Tolstoj, kakav bi trebao da bude život. Ali na žalost čovječanstvo živi svojim životom, dok vjera, ona prava vjera, nikako ne utječe na nj. Tolstoj misli, da će onda istom biti ljudski život valjan, kad će se vrsiti onih pet zapovijedi: »Kad će se ove zapovijedi onako vrsiti, kao sto se udovoljava na pr. izvanjskim obredima (post, polaženje crkve, crkvene sla­ ve) , onda će ljudski život biti ono, što svačije srce trazi i želi. Svi ljudi bit će braća i svatko će živjeti u miru s drugima i sva dobra života uživat će za cijelo vrijeme, koje mu je od Boga dosuđeno. Ljudi će prekovati тасел^е u kose, a koplja u v ile . . .« Tolstoj se pita, zašto ljudi ne usvoje te nauke, pa mi­ sli, da su tome dva glavna uzroka: 1. Crkveni su ucitelji dijelom hotimice dijelom nehotice iskvarili tu nauku; oni su joj oteli i moć i ljepotu. 2. Muževi od nauke, koji većim dijelom nemaju vjerskoga osjećaja, drže crkvenu nauku s punim pravom pogubnom laži te stavljaju na mje­ sto te nauke svoju znanstvenu, kojoj nedostaje onoga duševnoga života, kojim je čovječanstvo živjelo i još živi. I tako covječanstvo živi ne znajuci zašto, kini se i pati u mržnji, u nemoralu, u prevari, u osveti i borbi, jer je čitavo životno uredenje osnovano na sili i kazni, a ne na 85

ljubavi i oprastanju: »0, kad bi već jednom rod ljudski prestao s unistavanjem samoga sebe i prestao očekivati, dok dode onaj, koji će mu pom oći. . . Nitko nam ne ce pomoći, ako sami sebi ne pomognemo. . . Nemojmo čekati pomoći, ni od neba ni od zemlje, već treba da sami prestanemo s unistavanjem sebe samih«. Za crkvu kaže Tolstoj, da se u svom današnjem smislu preživjela, zato ona i osjeća svoju nemoć, pa je jedini spas u tome, da se vrati natrag k pravoj, čistoj nauci Kristovoj: »Crkva pak, koju će osnovati čovjecanstvo s pomocu djela, a ne na osnovi obećavanja i pomazivanja, takva je crkva odvajkada živjela i ona će vjecno živjeti. Takva crkva ne će biti osnovana od ljudi, koji viču: »Gospode, gospode!« (Matej, 7. 21, 22), kao nekoc tako i sa­ da, a rade protiv zakona, već od ljudi, koji te rijeci slušaju i izvršuju«. Da pak covjek bude sposoban, da osnuje takvu crkvu ljubavi i sloge, treba prije svega da ispita, što je život i koja mu je svrha. Nazore svoje o tim pitanjim a razvija Tolstoj u svojoj najopsežnijoj raspravi, u kojoj dolazi misticizam do izražaja: »0 ž i v o t u « . No on tu ne stvara izvjesnoga sistema, već nastoji prikazati mogućnost novoga nazora o životu. Kod proučavanja života, kaže Tolstoj, treba prije sve­ ga znati, s koje strane je to proucavanje vrednije i potrebnije, a s koje manje vrijedno i manje potrebno. Zato i ne valja život proucavati sa sviju strana, kako se to obicno cini, jer su strane bezbrojne. Posmatrajući život većina polazi s gledista njegova postanka podsjećajući time na onoga mlinara, koji je zapustivši mlin posvetio svu svoju pažnju rijeci, jer ju je držao kao početnu sllu najpotrebnijom od svega, dok mu napokon mlin ne prestade mljeti. Jedni tvrde, da je glavni činilac rijeka, drugi, da su glavniji pojedini dijelovi samoga stroja. I tako ispitujući slicne i mnoge druge uvjete života ljudi sve vise i vise zamršuju svoje nazore i sudove, iz kojih izlaza nema. Takva ucena r aspr avlj an j a , misli Tolstoj, ostaju bez uspjeha, tako te ljudi napokon ne mogu da razlikuju poslje­ dice od uzroka; a podsjeća to, kaže Tolstoj, na salu, ka­ ko je kršćanin odgovorio Židovu na njegova zakucasta 86

pitanja udareem po ćelavoj glavi zapitavši ga, od cega je pljesnulo: od dlana ili od ćele. Da je tvrdnja njegova o nauenom istraživanju opravdana, upozoruje Tolstoj na porabu rijeci »život«, kojom oznacujemo nama posve nepoznate pojmove, govoreći jednako o životu stanice kao i o životu tijela, iako je životno stanje stanice posve različito od životnoga stanja tijela. Pa kao što se ne može reći, da su crtice, iz kojih su sastavljena slova, a od ovih rijeci, koje opet označuju misli, da su dakle crtice isto sto i misli, tako se ne može govoriti o »životu« stanica, iz kojih je sastavljeno »živo« tijelo. Ih tijelo živi sastavljeno iz neživih stanica, ili je ono skup živih stanica, a život je samo varka. Već su od najstarijih vremena veliki ljudi pokusavali izraziti, sto je život. »Život je širenje onoga svijetla, koje je sislo s neba na ljude u njihovu korist« (Konfucije). — »Zivot je lutanje i usavršavanje duša, koje postizavaju sve veće i veće dobro« (Bramani). — »Život je odricanje samoga sebe, da se mogne postići blažena nirvana« (Bu­ da). — »Zivot stoji do ljubavi prema Bogu i bliznjemu, koja donosi čovjeku spas«. Ili »Živjeti znaci pokoravatl se razumu, koji donosi čovjeku sreću« (K rist). Tolstoj dopušta, da gom ji nazori nijesu potpuni, no jedno stoji, da se njima izražava smisao života. Takav pak život, kakav je tu izražen, vodi k sigurnome dobru, koje se ne može ni stradanjem ni smrću uništiti. Osim ovih velikih ljudi, koji životu pripisuju uzvišenu svrhu, naime postizavanje takvih dobara, kojih ni sm rt ne može unlštiti, imade mnogo i takvih, koji misle, da su zvani covjecanstvo voditi, pa tvrde, da čovječji život nije drugo već pojedinačno (individualno) bistvovanje od rodenja do smrti, pripisujući mu tjelesna svojstva. Svi ti ucenjaci, kaže Tolstoj, stvar a ju nove definicije udaljujući se sve vise od onoga pravoga određenja života, kako su ga već postavili mudraci najstarijih vremena. Napokon je jos jedna v rsta ljudi — to su farizeji —, bili oni bramanske, budističke, taoisticke, jevrejske ili kršćanske vjeroispovijesti, koji jednako naučavaju, da je ovaj život bijedan i tegoban, dok će pravi život, život blaženstva, biti istom tamo iza groba; a da mognemo postići

87

ta j život, valja vršiti obređe, koje ti farizeji propisuju. Ova posljednja dva nazora, učenjački i farizejski, stoje u opreci, jer nastoje dokazati svaki svoje stanovište s obzirom na svrhu života. Već to, što su veliki osnivači vjera, kao Buda, Konfucije, K rist i drugi djelovali na milijune ljudi, dokazom je za istinitost njihovih nauka, dok na pr. Aristotel, Kant i drugi irnaju samo malen krug svojih čitalaca i pristaša. »Ljudi našega vremena drže sramotnim, ako tko ne poznaje posljednjih izjava Spencerovih, Helmholzovih i drugih, dok o Bramanima, Budi, Konfuciju, Epiktetu. Isaiji i sličnima katkad znadu samo imena, a katkad ni to. Oni ni pojma nemaju o tom, da vjera, koje se danas ispovijedaju, nema tisuću, kako se rado tvrdi, već samo tri: kitajska, indijska i jevrejsko-kršćanska (s isiamom). Učenjaci misle, da im ne treba ni zaviriti u te knjige, već bez njih sebi stvaraju nove zakone. Moderni učenjaci kažu, da je za proueavanje života potrebno samo prom atranje raziicitih pojava i razvoj a samoga života. No iz pojava i razvoja, misli Tolstoj, da je nemoguće proučiti sam život upravo tako, kao što je nemoguće s pomocu zakona sila i njihovih odnošaja odgovoriti na pitanje, sto je sila, što je njezino bistvo. Ti učenjaci podsjećaju na covjeka, koji pokazuje na sjenu predmeta, a ne na sam predmet, htijući iz sjene predmeta zaključiti na bistvo samoga predmeta. Takvu nauku na­ ziva Tolstoj lažnom. Da upoznaju svrhu života, ljudi najprije pitaju farizeje za sav jet, koji mi obećavaju drugi bolji život. No videći, da nitko ne misli na ta j obećani život, već svaki nastoji što bolje živjeti ovdje, pa i sami farizeji, napuštaju farizejsku nauku te se obraćaju ucenjacima. Ali i ovi im odgovaraju s prirodnim zakonima pozivajući se na svoja opažanja, dok im ne mogu dati odgovora na pitanje, kako bi trebalo udesiti život, da nam bude po mogućnosti snošljiv. Ne dobivši odgovora ni od jednih ni od dru­ gih, ljudi sebi udese život tako, kako to kod drugih vide, koji boreći se za vlastito dobro nastoje jedni druge da prestignu. I tako velika većina ljudi živi svojim životom ne obazirući se ni na učenjake ni na farizeje te nastoji, 88

da što većma udovolji svojim potrebama, dok joj razum u isto vrijeme govori, da je život besmislen, i da bi bolje bilo, da ga uopće nema. Lazna nauka, kaže Tolstoj, utvrdila je u čovjeku mišljenje, da je život njegov tok vremena od rodenja do smrti, dok je covjek sam, posmatrajući oko sebe vidljivi život, zamijenio predodžbu o tom vidljivom životu sa svojom spoznajom i tako došao do zaključka, da je taj vidljivi život ujedno i njegov život. U tom i leži največa pogreška, kad covjek svoj život sm atra razdobljem od rođenja do sm rti uračunavši u život i ono vrijeme od poroda do časa, kad se u njemu počne buditi svijest. A to ne valja, jer dijete u svom, uzmimo, desetom mjesecu ništa ne zna o životu, kao ni idiot, jer živi besvijesno životom životinje, a ne životom čovječjim. Život dakle u čovječjem smislu počinje s onim vremenom, kada se u djetetu budi svijest. Odrediti to vrijeme nemoguće je. Krivo shvaćanje, da je čovječji život ograničeno trajanje od poroda do smrti, urodilo je time, da covjek osjeea dvojaki život: i to život, kako ga sebi zamišljamo, to jest staranje oko unapredivanja nasega licnoga dobra, i život, kakav bi trebalo da bude, to jest odricanje toga licnoga dobra. Ovaj drugi način života nazivaju ljudi neprirodnim, premda im razum govori, da je sav njihov život, kako ga oni provode unapređujući svoje lično dobro, besmislen, budući da licnoga dobra i nema. I upravo ta j razum, koji nam protivno govori, a prema kojemu bi trebalo da udesimo svoj život, osnovni je zakon svemu, kako stoji i u evandelju Ivanovu pisano, da je razum (logos) pocetak svega, u njemu da je sve i sve od njega. Zato treba razumu podvrći sve svoje životno uredenje pretpostavivši, da smo odstranili glavnu zabludu, koja ne dopušta, da covjek živi razumno. Zabluda pak je ova u tome, sto mislimo, da je zakon, koji se izvršuje na našoj životnoj licnosti — uzdrzavanje nasega licnoga ja — doista i zakon nasega života. Znanosti proucavaju razvoj čovječanstva i crpu iz to­ ga znanje o životu ne pitajući, da li su oni ljudi, kojih život ispituju, doista posjedovali pravi smisao života. Druge opet znanosti tvrde, da covjek upravo tako raste, 89

da se hrani i da umire, kao i svaka druga životinja, sa­ mo ih smetaju duševne pojave. Tolstoj doduše dopušta, da se sa spomenutih stanovišta može proučavati život no sva ta istraživanja ne mogu dati čovjeku odgovora na pitanje: «Što će ueiniti s komadićem kruha, sto ga ima u ruci, da li će ga dati ženi, tuđincu, psu ili ee ga sam pojesti; da saeuva ta j komadić kruha ili da ga dade onomu, koji ga traži od njega?! A čovječji se život i sastoji upra­ vo u rješavanju takvih i sličnih pitanja«. Sve, sto se nalazi izvan nasega ja u prostoru i vreme­ nu, kaze Tolstoj, ne možemo znati; mi to možemo samo posm atrati i odredivati vanjskim uslovnim načinom, dok potpuno spoznati možemo samo ono, što se ne nalazi ni u prostoru ni u vremenu. No ljudi podajući se lažnoj spoznaji misle da znadu sve ono, sto im se javlja u prostoru i vremenu, te prema tome udešavaju svoj život, dok ne ce da usvoje ono, sto se zbiva u njihovoj razumnoj spoznaji. Sve što covjek znade o izvanjskom svijetu, znade tek po tom, sto poznaje sebe, svoje ja, koje stoji u tri različita odnošaja prema tome svijetu; jedno je odnosaj njegove razumne spoznaje (s obzirom na razumna bića, s kojima dolazi u do d ir); drugo je odnosaj njegove tjelesne ličnosti (s obzirom na životinje i bilje) i treće materijalni odnosaj (s obzirom na materiju, kojom covjek uzdržava svoje tijelo: hrana, odijelo i dr.). Kolikogod covjek proučavao vidljivi život, koji on i kod sebe i kod drugih promatra, i koji se bez njegove volje razvija, zauvijek će ostati za njega tajnom. No ni­ je ni potrebno da upoznamo s te strane život, jer istinski se život čovjecji i ne zbiva u prostoru i vremenu. Da je to doista tako, vidi se već iz toga, sto ljudi, koji se nalaze u ludilu, pijanosti ili uzbudenosti, ne žive covjecjim zivotom, pa bili oni tjelesno jos tako zdravi i razvijeni, jer ne mogu svoju tjelesnu ličnost da podlože razumu; dok naprotiv ljudi, koji svoju tjelesnu licnost mogu da podlože razumu, bili oni tjelesno jos tako bolesni i nemoćni, žive covjecjim životom. Kolikogod covjek ispitivao svoju prošlost htijući ustanoviti vrijeme, kada i pod kojim uvjetima se počela u njemu javljati razumna spoznaja, ne može to da odredi. 90

Njemu se stalno čini, ili kao da razumne spoznaje nije nigda ni bilo, ili kao da ona odvajkada postoji. Tu se ne da ni vrijeme ni graniea odrediti, i to upravo zato, jer istinski život ne stoji ni do vremena ni do prostora; za nj znači jedan čas koliko i pedeset tisuća godina, to jest — nista; ili kako Schopenhauer dobro primjecuje: kad jednom usneš, svejedno ti je, da li će te tko probuditi nakon tri mjeseca ili nakon deset tisuća godina. Istinski dakle život nipošto ne odgovara onomu razdoblju od rodenja do smrti, imajući samo tu svrhu, da uzdržava tjelesnu licnost čovjekovu, kako se to može vidjeti kod životinja, već je ta j život vjecan, koji imade jedinu zadaću, da teži za sve to većim dobrom. Kod životinje, koja ne posjeduje razumne spoznaje, visi se cilj života sastoji u dobrobiti njezine tjelesne licnosti i u uzdržavanju njezinoga roda, dok je kod covjeka njegova tjelesna licnost samo onaj stupanj bistvovanja, na kojem mu se otkriva istinska dobrobit njegova pravoga života, koja se nikako ne podudara s dobrobiti njegove tjelesne licnosti. »Strašno je i gorko, kaže Tolstoj, odreći se vidijive predodžbe o životu te se podvrći nevidljivoj spoznaji njegovoj upra­ vo tako, kao što bi strašno bilo djetetu roditi se, kad bi bilo svijesno tome dogadaju; no tu se ne da ništa ueiniti, jer je očevidno, da vidljiva predodžba vodi u smrt, dok nevidljiva spoznaja jedina daje život«. Budu^i da je čovjeku dan razum zato, da život tako udesi, kako bi postigao ono dobro, koje mu se otkriva razumnom spoznajom, ljudi, koji se mimo tu spoznaju staraju samo oko licnoga dobra, lišavaju sami sebe istinskoga života. Za takvim razumnim opredjeljenjem životnih zakona ide i Kristova nauka. »Prolaze vjekovi, kaže Tolstoj, ljudi se upoznavaju s udaljenošću nebeskih tjelesa, odreduju njihovu težu, znadu sastav sunca i zvijezda, no pitanje, kako da dovedu u suglasje potrebu ličnoga dobra sa svijetom, koji iskljucuje mogućnost toga dobra, ostaje za većinu ljudi upravo tako neriješenim pitanjem, kao sto je to bilo za ljude prije pet tisuća godina«. Razum govori čovjeku, da istom onda može postići lično dobro, kad ga drugi ljudi zavole većma od sebe samih; no to je nemoguće, jer će covjek sebe uvijek većma 91

voljeti od drugih. Kad ljudi ne bi išli za ličnim dobrom, prestale bi one vječne borbe medu njima, koje smetaju pojedincu kod usavršavanja njegova licnoga dobra. I kad bi se ljudi starali oko usavršavanja licnoga dobra drugih, tako te bi svi radili za sve, prestala bi i težnja za naslađivanjem i prezasićivanjem; a to upravo i smeta ličnomu dobru drugih. No pomućena spoznaja čovječja, koja ovakvo čovjekoljubivo shvaćanje drži odricanjem života, samoubistvom, primjecuje, da se ovako doduše može mudrovati, ah u bitnosti da je ovakav život nemoguć, jer svaki covjek misU prije svega na sebe, pa bi u borbi za opstanak svaki onaj morao propasti, koji bi samo za dru­ ge živio. Razumna pak spoznaja polazeći s protivnoga stanovišta, naime da je upravo takvo čovjekoljubivo shvaćanje podloga pravomu životu i za pojedinca i za čitavo čovječanstvo, veli, da covjek, radio on sto mu drago,4ie može polučiti licnoga dobra tako dugo, dok ne sta­ ne živjeti suglasno sa zakonom svoga života, koji nipošto ne predstavlja borbu već uzajamno potpomaganje ljudi izmedu sebe. Historijski razvoj covječanstva jasno pokazuje, kako iz svijeta sve to većma nestaje nesuglasja i mržnje, što većma se čovječanstvo približava razumnoj spoznaji. Uzajamni rad izmedu ljudi bit će to uspješniji, što će ma­ nje biti potrebe njihovih ličnosti. No time nije rečeno, da se ljudi moraju konacno sasvim odreći svoga Hcnoga ja u korist potpunoga usavršenja u uzajamnom djelovanju; potrebno je samo, da podlože svoju licnost razumnoj spoznaji i da se brinu za svoje licne potrebe samo toliko, koliko su one prijeko nužne za tjelesni život čovječji. Veliki ucitelji odvajkada su propovijedali, da se samo odricanjem licnoga dobra dolazi do pravoga života. Co­ vjek sa svojim danasnjim duševnim raspoloženjem protivi se tom budističkom naziranju života držeći ga nerazumnim i pogubnim. No Tolstoj misli drugačije dajući upravo tomu naziranju prednost: »Jadni ljudi ne vide, da je najčedniji Indijac, koji stoji godinama na jednoj nozi u ime odricanja Hcnoga dobra, da postigne nirvanu, neprispodobivo blizi pravome životu od svih onih poživinčenih ljudi nasega savremenoga evropskoga društva, ko92

ji lete po čitavom svijetu željeznicama uz električno svi­ jetlo pokazujući svemu svijetu svoje životinjsko stanje. Indijac shvatio je, da život razuma i život ličnosti stoje u opreci, pa nastoji tu opreku izgladiti, kako zna; no ljudi našega obrazovanoga svijeta ne samo da ne shvaćaju te opreke, već oni i ne vjeruju, da takva opreka uopće postoji«. Uvjerenje, da život covjecji nije isto sto i bistvovanje eovjecje licnosti, plod je duševnoga rada od tisuću godi­ na; a poznato je to svakome čovjeku, i starcu 1 mladiču, učenomu i neukomu, osim divljim narodima u Africi i Australiji i podivljalim bezbrižnim ljudima po evropskim gradovima i prijestonicama«. Život se, kaže Tolstoj, kao licno bistvovanje preživio. Pisaii ljudi sto im drago i govorili, usavršavali svoj, licni život jos tako za svakoga razumnoga covjeka nasega vremena ostat će nepokolebIjivom istinom, da je nemoguće postići lično dobro. Svi ljudi već od djetinjstva osjećaju, da imade osim licnoga života još i drugi bolji, koji ide za odricanjem licnoga dobra. Čuvstvo to, koje potiče covjeka na odricisnje dajući mu time najveće blago života, jest ljubav. »Lj ubav je j e d i n o r a z u m n o d j e l o v a n j e č o v j e k o v o « . Čuvstvo ljubavi javlja se samo kod onih ljudi, koji shvaćaju smisao života. Zato ljudi, koji sm atraju život covjecji samo životnim bistvovanjem od rođenja do smrti, govore, da je ljubav prolazna, pa bi istom onda Ша pravim životnim dobrom, kad bi covjek imao koga ljubiti, to jest koga bi mogao neprestano liubiti. Ali budući da toga nema, ne mosemo tražiti ni. spasa u ljubavi. I zato je ljubav upravo takva obmana kao I sve drugo. Ljudi tako govore zato, kase Tolstoj, jer krivo tumace ljubav, to jest oni drže, da ljubiti znači isto, sto i voljeti jedan predmet vise od drugoga. Tako na pr. vole svoje dijete, svoju ženu, svoju domovinu većma od drugih, nazivajući to ljubavlju, no razumom svojim moraju đoći do uvjerenja, da time dolaze u sukob s drugim ljudima, koji opet isto tako vole svoje, isazivajući takmenje, borbu i ra t sviju protiv svih. A to ne može biti ljubav, jer su u davanju prednosti dragim predmetima, kao sto su dijete, žena, domovina, uvijek po srijedi pro93

bici našega ja. A istinska je ljubav posljedica odricanja licnoga dobra. Zato je već i K rist naučavao govoreći: »Tko ljubi oca Ш majku većma od mene, nedostojan je mene. Ako ljubite one, koji ljube vas, to nije ljubav; lju­ bite neprijatelje, ljubite one, koji vas mrze«. Do takve spoznaje može se doći samo razumom. Ta ljubav, koju je K rist naučavao, nije proizašla iz čuvstva, kako se to obično tumači — jer čuvstvo potamnjuje razum —, več je ona, kako Tolstoj kaže, »najrazumnije, najsvjetlije i pre­ ma tome najspokojnije i najradosnije stanje, svojstveno djeci i razumnim ljudima«. Covjek onda ljubi druge, kad sve svoje, pa i samoga sebe žrtvuje drugima. Ali čovječanstvo ne samo da te prave ljubavi ne poznaje, već se ono, što je još gore, nalazi u velikoj zabludi misl^ći, da pozna tu ljubav, pa je nastoji takvu sacuvati i gojiti, kako ju sebi zamišlja. No što većma ljudi tu lažnu ljubav goje, to većma u neznanju gaze onu pravu istinsku ljubav podsjećajući na covjeka, koji teškom rukom ubire nježnu mladicu, da je njeguje. Ta lažna ljubav kao posljedica unapredivanja licnoga dobra osim pomenutih zala prouzrokuje u čovjeku jos i strah od smrti, koja ga lišava svega onoga, sto mu je milo i drago. Taj strah od sm rti najbolje dokazuje, da je sav nas život osnovan na nesuglasju razumne spoznaje s načinom života. »Svi veliki učitelji, kaže Tolstoj, govorahu, da nema smrti, a to isto govore i zasvjedocavaju svojim životom milijuni ljudi, koji su shvatili smisao života. To isto osjeća u duši svojoj svaki covjek u času, kad je došao do spoznaje. No ljudi, koji ne shvaćaju života, ne mogu, a da se ne boje smrti«. Nazor o životu, koji život gleda samo u razdoblju od rodenja do smrti, lasan je. »Prema tom lažnom nazoru, kaže Tolstoj, razumna je spoznaja samo slučajnost, koja prati izvjesno stanje tvari; i prema tome je ono, što mi u svojoj spoznaji nazivamo životom, varka. Postoji samo ono, sto je smrtno. To, što nazivamo životom, igra je smrti«. Kod svakoga pogleda na život ne samo da je sm rt strasna, već je i sam život strasan, kao nešto neprirodno i nerazumno, kao sto to i jest kod budista i najnovijih pesimista: Schopenhauera i Hartmanna.

94

Imade još i drugi nazor o životu, koji pravi život nazire u unutarnjoj, razumnoj spoznaji. 2ivot nam se pre­ ma toj spoznaji ne čini vise, kao da je jednom u prošlosti bio, ili će istom biti, već on postoji odvajkada, to jest ta j život niti je ikada počeo, niti će ikada prestati. To je onaj život, s kojim se možemo samo u svojoj svijesti upoznati — život, koji se nalazi izvan svakoga vremena i prostora. Upoznavši život s te strane covjek se ne treba bojati smrti, jer za njega znači sm rt samo prekidanje bistvovanja jednoga oblika u prostoru i vremenu, to jest sm rt je prijelaz tvari iz jednoga oblika u drugi. Ali se co­ vjek, koji nije upoznao pravu svrhu života, zapravo i ne boji same smrti, koja mu je posve nepoznata, već se boji zato, jer mu se čini, da će sa smrću propasti i ono, sto ne može i ne smije da propadne. Ljudi se doista ne boje tjelesne sm rti zato, jer s njome prestaje njihovo ja, već zato, jer ih sm rt podsjeća na potrebu istinskoga života, kojega oni nemaju. I sto je ljudima manje poznata svrha tog istinskoga života, to je veći strah zbog propadanja njihova licnoga ja. I sada Tolstoj govori, sto je to »lično ja«. To »ja« je nešto, sto misli i osjeća, to jest nešto, sto se odnosi pre­ ma svijetu svojim vlastitim ličnim obUkom. Gdje se co­ vjek rodio, kada i gdje je poceo tako misli ti i osjećati kao zreo covjek, to nitko ne zna, pa ipak svatko tvrdi, da je za čitavoga vremena svoga bistvovanja jedno isto »ja«. Isto je i s tijelom, koje covjek takoder zove svojim, premda se tvar, od koje je sastavljeno, vise puta izmijeni u životu. Kao sto se tijelo izmjenjuje s vremenom, tako se izmjenjuje i svijest punim snom, u kojem se ona posve gubi, a zatim se opet obnavlja. Svijest trogodisnjega djeteta razlikuje se od svijesti odrasla covjeka; slična pojava kao i kod tijela, koje se u tom razdoblju posve izmijeni. Ako je dakle covjek u toku svoga razvoja prošao vise takvih svijesti, koje nijesu istovjetne, pita se: sto veže izmedu sebe sve te svijesti, koje se nizu jedna za drugom, tako te mi osjećamo jednu jedinu svijest, koju zovemo svojim »ja«? Izvanji svijet jednako djeluje na sve ljude, no utisci su kod svakoga pojedinog čovjeka različiti. Utisci ovi 95

djeluju na čovjeka sad jače sad slabije, već prema tome, što on vise a što manje ljubi. I upravo to svojstvo, koje se očituje sad u jaeoj sad u slabijoj ljubavi k pojedinim predmetima, predstavlja naše lično ja, u kojem se sjedinjuju pojedine svijesti. Općenito je mnijenje, da se ovo licno svojstvo, koje kao osobitost pojedinoga covjeka zovemo značajem, obrazuje pod izvjesnim uvjetirna m jesta i vremena. No to ne stoji, kaže Tolstoj, jer svojstvo ovo nije nipošto uvjetovano vremenim i mjesnim uzrocima, već ga covjek donosi sa sobom 11a svijet iz neke nevidljive i nepoznate prošlosti, iz izvanprostorne i izvanvremene oblasti. Naše lično ja dakle jest nešto, sto predstav­ lja izvjesni, osebni odnosaj pojedinca prema svijetu. I prema tome ratoze propasti naše tijelo svezano s našom vremenom spoznajom, pa i naša svijest, no ne može pro­ pasti onaj naš lični odnosaj prema svijetu, koji pred­ stavlja naše zasebno ja. Iz toga se jasno vidi, da je strah od sm rti neopravdan, samo oni ljudi zaziru od smrti, ko­ ji sm atraju zivot svoj samo razdobljem od rodenja do smrti. Smrt doduše uništava ono, što đrži tijelo zajedno, kao i svijest o vremenskom životu; međutim ovo se posljednje zbiva s nama svaki dan, kad usnemo. Pita se, da li sm rt uništava i ono, što veže sve naie svijesti, to jest nas odnosaj prema svijetu. Treba znati, kaže Tolstoj, da se ono, što veže pojedine svijesti izmedu sebe, sto upravo i sastavlja zasebno ja covjekovo, nalazi izvan vremena i prostora, da je uvijek postojalo i poscoji, dok ono, što se može uništiti, samo je niz svijesti, ko­ je su nastale u izvjesno vrijeme, pa se prema tome prekidanjem posljednje po vremenu svijesti, to jest u času tjelesne smrti, upravo tako može da uništi covjecje ja kao i svagdanjim snom — to jest nikako. Nitko se ne boji sna, premda se snom kao i smrću prekida svijest u vremenu. Covjek bi jednako spokojno usnuo, kad bi mu bilo naredeno da spava tisuću godina, kao i onda, kad bi san imao tra ja ti dva sata, jer svijest naša ne pozna vre­ mena. Budući da je dakle istinski nas život izvan vreme­ na i prostora, dok je tjelesno bistvovanje nase i s time skopcana vremenska svijest samo jedan stupanj u njego­ vu vjecnom razvoju, ne može život ta j potpasti smrti, ko96

ja nije ništa drugo već prelaz iz jednoga nižega stupnja razvoja u drugi viši. Obicno govorimo, da je izmedu nas i mrtvih prekinuta svaka veza, pa kao sto oni ne postoje vise za nas, ta ­ ko ne ćemo ni mi, kad umremo, postojati za one, koji ostanu iza nas. No Tolstoj tvrdi, da oni ljudi, koje ubrajamo medu mrtve, nijesu za nas prestali živjeti, već oni i nadalje žive u nama, i što je veća ljubav bila medu nama i milim pokojnicima za njihova života, to je jači poslije njihove sm rti onaj odnosaj, koji zovemo uspomenom. Uspomena ta ne stoji ni u kakvoj vezi s tjelesnim obličjem pokojnikovim, već je ona eisto duševne prirode. Us­ pomena je na prijatelja to veća, što je život toga prija­ telja bio suglasniji sa zakonima razumne spoznaje, to jest što su većma dolazili ti zakoni do izrazaja u ljubavi k bližnjemu. Uspomena djeluje na nas upravo tako, kao što je djelovao i život prijateljev za vrijeme njegova bi­ stvovanja. Ta sila, koja bijase u našem prijatelju i koja je na nas tako djelovala za života njegova, poslije smrti njegove jos se i uveličala, to jest ona znatno veeom snagom djeluje na nas, nego je to bilo za tjelesnoga života njegova. Prijatelj nas dakle nije umro, već je prešao iz jednoga odnošaja prema svijetu, u kojem se mi jos nalazimo, u jedan viši stupanj — nastalo je novo srediste odnošaja prema svijetu. Ne možemo reći, da nam je brat, rodak, prijatelj umro, jer osjećamo njihov utjecaj. Njihov nevidljivi zivot djeluje to vise na nas, sto vise njiJiovo lično ja ulazi u nas, njihov odnosaj prema svijetu postaje našim odnošajem. Do suglasja izmedu razuma i ljubavi, prema kojemu su pokojnici živjeU, stoji i snaga djelovanja njihova na nas. Tako je na pr. K rist odavno umro; o njegovu tjelesnome životu malo sto i znademo, o njegovu obličju gotovo ništa no moć njegova života — života ljubavi i razuma — njegova odnošaja prema svije­ tu, tako je silna, da djeluje na milijune ljudi još i danas, koji primajući tu moc u sebe nastoje živjeti prema zako­ nima njegova odnošaja prema svijetu. »Ljudi obicno go­ vore, kaže Tolstoj, da je to djelovanje posljedica Kristove nauke misleći, da su tim besmislenim rijecima vise 97

rekli, nego kad bi tvrdili, da je ta nevidljiva moć, koja već tisuće godina djeluje na milijune ljudi, sam živi Krist«. Tkogod živi odrekavši se ličnosti svoje u korist dru­ gih — bio K rist ili Sokrat, bio starac, mladić ili žena — on već ovdje, u ovom životu, stupa u onaj novi odnosaj prema svijetu, u kojemu nema smrti. Covjek, koji je svoj život podložio razumu te živi u ljubavi za druge, vidi s jedne strane već u ovom životu »zrake svijetla, koje dolaze iz novoga središta života, kojemu se priblizava, a s druge strane vidi »djelovanje onoga svijetla, koje prolazi kroza nj na one, koji su oko njega«. I to mu daje vje­ ru u neumrlost istinskoga zivota njegova. Da covjek mogne doći do te vjere u besmrtnost, ne valja, da se daje u tom poučavati od drugih i da im sli­ jepo vjeruje, već treba sam da dode do te spoznaje, a to će biti, kada shvati, u čemu je njegov život besmrtan. Ta­ ko je K rist jos za zivota govorio, da će živjeti i poslije sm rti svoje tjelesne ličnosti. On je mogao to govoriti za­ to, što je već tada, za vrijeme svoga tjelesnoga bistvova­ nja, stupio u onaj istinski život, koji se ne može prekinuti. K rist je dakle živio već za svoga tjelesnoga bistvova­ nja u zrakama onoga svijetla, koje dolazi od drugoga središta zivota, kojemu se približavaše videći, kako zra­ ke toga drugoga svijeta osvjetljuju ljude, na koje je on djelovao. A to vidi i svaki drugi covjek, koji se odriče vlastite ličnosti živeći razumnim životom ljubavi. »Dosta mi j,e, ako znadem, kaze Tolstoj, da je sve ono, po čemu i kako ja živim, sastavljeno od života onih, koji su živjeli prije mene i odavno umrli, i da je prema tome svaki co­ vjek, koji je ispunio zakon zivota, podloživši svoju životnu licnost razumu, živio i živi poslije uništenja tjelesnoga bistvovanja u drugim ljudima — da me ružno i strašno praznovjerje o sm rti nikad vise ne uznemiri«. Covjek se dakle ni u kojem slucaju ne treba bojati smrti, jer ako mu je do tvari, od koje je sastavljeno njegovo tijelo, a koja sa smrću poprima novi oblik, ne smije zaboraviti, da se to tijelo već za njegova tjelesnoga zivota ponovo ismjenjivalo, dok razumni odnosaj njegov prema svijetu 98

ne može sa smrću propasti upravo tako, kao sto se nije m s rođenjem započeo. Da razumni odnosaj prema svijetu, koji se očituje u ljubavi, donosi covjek već sa sobom na svijet iz proslosti, koja je sakrivena od nas našim tjelesnim rodenjem, vidi se po tom, što covjek ne može odrediti, kada i gdje je nastala njegova razumna spoznaja, i što svaki covjek imade svoj osebni odnosaj prema svijetu, premda je utjecaj na sve ljude jednak. Da pak nas zivot ne predstav]ja tek razdoblje od rodenja do smrti, već da je to jedan stupanj u njegovu vječnom razvoju, vidi se iz nejednakosti trajan ja ljudskih zivota: jedni umiru već kao djeca, drugi kao odrasli ljudi, i to bilo od bolesti bilo s nesretna slučaja bilo zbog ra ta ili pak od starosti. I zato općenito držimo, da ljudi cesto umiru onda, kad to ne bi trebalo, to jest u najboljoj dobi zivota. No Tolstoj tvrdi, da co­ vjek umire samo onda, kad je to upravo potrebno za nje­ govo dobro, to jest covjek umire tako, pa bila kakva mu drago smrt, kao što raste, postaje mužem i slično. Co­ vjek ne umire od toga, jer ga boli pluća, ili jer ga izjeda rak, ili možda zato, jer ga je tkogod ranio, već on umire iz jedinoga razloga, jer se na ovom svijetu ne može vise nmnožiti dobro njegova istinskoga života. Sa smrću se dakle ne prekida tjelesni život kao nešto, sto je jos imalo dalje da postoji, već taj život prestaje zato, jer je postao suvišnim. Prema tome je tjelesni naš život uvjetovan zakonima istinskoga nasega zivota — tako zvanoga duševnoga zivota. Ljudima se čini, da je neprirodno um rijeti od bolesti, groma, bombe i slično, ali veli Tolstoj, da je isto tako i neprirodno živjeti ovim tjelesnim životom kraj tako pogibeljnih uvjeta, gdje smo vječno izvrgnuti bezbrojnim bakterijama. I upravo zato se ne može tvrditi, da je neprirodna ona smrt, koja nastupa prije starosti, već je ona naprotiv upravo tako prirodna, kao što su prirodni i uvjeti, koji prouzrokuju te najrazličitije vrste smrti. Ako mi još živimo, dok su mnogi drugi već odavno umrli od bolesti Ш s nesretna slučaja, to ne dolazi od toga, jer se mi vise čuvamo od drugih, već od toga, jer vršimo djelo 99

života. »Ako pak je to djelo života postiglo svoj cilj i ništa vise ne može da zaustavi pogibao, koja stalno prijeti tjelesnome životu čovječjem, onda i ona postizava svoj vrhunac i jedan od bližih uzroka tjelesne smrti, koji okružuju covjeka, pričinja nam se izravnim uzrokom smrti«. Covjek ne može znati, otkuda svi ti uzroci: Zašto ovaj covjek duže živi, onaj kraće? Zašto se ovaj rodio ovakav, onaj onakav? Ili što ce biti poslije smrti, živjeli mi ovako ili onako? »Na to odgovora nema i ne treba, kaže Toistoj, jer kad bih vidio ono, sto je izvan granica moga ra ­ zuma, onda ne bih mogao vidjeti ono, sto se nalazi u granicama samoga razuma. A za dobro moga istinskoga zi­ vota i jest najglavnije to, da upoznam ono, što je u m ojoj neposrednoj blizini, da znam, čemu treba da podložim svoju životnu licnost, da mognem postići dobro života«. — »Razum nam jasno kazuje, da se zivot ovaj nije započeo s rodenjem, već je bio i postoji odvajkada; on nam kazuje, da dobro ovoga zivota raste i da se množi ovdje dopirući do onih granica, koje ga (to dobro) ne mogu vi­ se obuhvatiti, i istom tada, kad postanu te granice premalene, to jest kad se prevršila m jera dobrih djela za ovaj život, odlazi covjek iz svijeta onih uvjeta, koji sprečavaju uveličavanje njegova dobra, te prelazi u drugo bistvovanje«. Nemogućnost, da covjek sebi objasni, otku­ da sve one pogibli, nevolje i sva stradanja, kojima je za vrijeme citavoga svoga tjelesnoga zivota izvrgnut, najbolji je dokaz, da njegov život nije samo tjelesno bistvovanje od rodenja do smrti. Citav je zivot covjecji niz nevolja, koje je covjek bilo sam prepatio, bilo drugima zadao. Ako covjek razmisli, uvidjet će, kako su sve njegove naslade iskupljene sto nevoljama drugih sto njegovim vlastitim stradanjim a; uvidjet će, da su sve te nevolje potrebne za njegove na­ slade i da bez boli uopće nema užitka, tako te je jedno uvjetovano drugim; covjek će uvidjeti, kako svako djelovanje njegovo prolazi kroz čitav niz pogibli. Sve to pak biva zato, da covjek upravo tim tjelesnim borbama sto većma usavrši dobro svoga istinskoga, duševnoga zivota, koji se stradanjim a ne samo ne sprečava u svom razvoju, već se naprotiv unapreduje. Osim toga stradanja ta po~ 100

kreću i nas tjelesni život. Što vrijedi za životinju, koja bježi od svojih progonitelja prisiljena, da prema tome udešava svoj život, vrijedi i za covjeka s obzirom na nje­ gov tjelesni život. Ali s obzirom na istinski (dusevni) zi­ vot stradanja, koja mora covjek da prepati, znatno se razlikuju od onih, koja mora životnja da snosi. Životinja trp i samo u sadašnjosti, dok covjek, kao razuxnno biće, trp i ne samo u sadašnjosti već u prošlosti i u budućnostl. Covjeka naime ne može zadovoljiti djelovanje, koje se radi kakvoga stradanja bavi samo sadašnjošću, dok životinju takvo djelovanje u sadasnjosti posve zadovoljava. Covjek kao razumno bice ispituje uzrok, to jest proslost, i posljedicu, to jest budućnost, nastojeći prema tome udesiti svoj život. Tako na pr. životinju zatvorenu u kavezu potpuno zadovoljava uspjeh onoga djelovanja njezi­ na, koje je potrebno, da se izbavi iz ropstva, dok će co­ vjek, koji razumu podlaze svoj zivot, najprije ispitatl uzrok svome ropstvu, pa ako nade, da je sam skrivio svo­ ju nevolju, nastojat će da odstrani uzroke svome zlu, ili ako su mu drugi to zlo skrivili, trazit će zadovoljštinu itd. Ali i tu imade razlike u postupku, budući da svaki co­ vjek ne podlaze svoj zivot razumu: jedan uviđajući svo­ ju pogrešku ispituje uzrok i posljedicu te nastoji udesiti prema tome svoje djelovanje, to jest on podlaze svoj zi­ vot razumu; ili on ne će da uvidi svoje zablude, te živi i đaije robujuci svojim pohotama i strastim a, to jest on ne podlaze svoga zivota razumu. Covjek treba da sve svo­ je djelovanje podvrgne razumu, ako hoće da živi, kako to dolikuje razumnomu biću, to jest on treba da odricalijem svoga licnoga ja unapreduje dobro drugih ljudi, usavršujući tako i dobro svoga istinskoga zivota. Do te najuzvisenije spoznaje doći će ljudi samo razumom, koji im jedini može da pokaže pravi put tamo, gdje se naslućivanja njihova ne slažu. Slijepo vjerovanje, u kojemu je čovječanstvo dugo vremena nalazilo svoju utjehu, moglo ie zadovoljavati ljude samo dotle, dok ih nije nesuglasje njihovih vjera potaknulo na razmišljanje. » P o k u š a t i u n a š e v r i j e m e , kaže Tolstoj, u l i t i u c o v j e k a d u s e v n i s a d r ž a j s pomocu vjere mimo razum isto j e, 101

k a o i h t j e t i h r a n i t i c o v j e k a m i m o u s t a«, Vidimo dakle, da Tolstoj želi vjeru razuma — vjeru, koja se ni u cemu ne protivi razumnoj spoznaji. Samo razuman covjek može doista biti dobar, samo razumna lju­ bav prava je i nesebična ljubav. Svaka druga ljubav nepotpuna je, i upravo ta nepotpuna ljubav, koja proizlazi samo iz osjećaja mimo razum, može biti ne samo nepravedna već i pogubna; ili kako Tolstoj kaže u raspravi »O b o r b i s a z 1 i m, da je ljubav, t. j. krivo shvaćena lju­ bav, čovječanstvu donijela vise zla nego dobra: »Ljubav je vrlo opasna riječ. Vi znadete, da se u ime ljubavi pre­ ma porodici često izvršuju najgora djela, u ime ljubavi prema domovini jos gora, a u ime ljubavi prema čovječanstvu najstrašniji užasi«. Da možeš ljubiti tom pravom nesebičnom ljubavi, ni­ je dosta da se držiš rijeci »što ne ćeš, da drugi tebi cine, ne čini ni ti drugima«, već treba daleko dublje segnuti, naime da ne uzvraćaš zlo zlim, to jest treba da ljubiš i neprijatelja svoga. S ovim zahtjevom o »neprotivljenju«, koji nailazi na veliki otpor ne samo kod najosjetljivijega osjećaja ponosa i pravdoljublja već i kod najprirodnijega zakona o samoodržanju pojedinca i naroda, pribavio je Tolstoj sebi većinu protivnika, koji bi se inače s njim složili. Nazore svoje o neprotivljenju razlaže u raspravi »N e s u z b i j a j z l o z l i m« . U obliku pisma na nekoga znanca raspravlja ovdje Tolstoj o zapovijedi, koja je najbitnija za vjeru, a prolazi kroz sva evandelja, naime da se ne protivimo zlu. Bez te zapovijedi, kaze, nema života nauci Kristovoj. Tvrdnju svoju potkrepljuje Tolstoj medu ostalim i dogadajem, kako je Krist zabranio ucenicima, da ga ne brane silom, kad je Petar odsjekao robu rimskomu uho. Da K rist nije umirio učenike svoje, došlo bi bilo do borbe, u kojoj bi ovi s pristasam a svojima bez sumnje pobijedili i zauzeli bili grad Jerusalim protjeravši rimsku posadu. No s tim časom bilo bi propalo kršćanstvo, koje zabacuje svako nasilje, kao što je ono doista kasnije i propalo krivnjom znamenitoga crkvenoga sabora u Nikeji. Lažno kršćansko naučavanje, kojemu bi udaren temelj na tom saboru, u102

daljilo se od glavne zapovijedi Kristove o neprotivljenju, sto je imalo za posljedicu vjeene borbe 1 užasna klanja izmedu samih kršćana. Crkva naime nije Kristove zapo­ vijedi nikako primjenjivala, jer je i sama bila osnovana na sili, već je šutke prelazila preko nje, kao i preko mnogih drugih zapovijedi. Ljudi pak, koji su se tih zapovije­ di htjeli držati, povlačili su se u samoću, u pustinju, da tamo žive nerazumnim samotnim životom htijući na ta j način postići ono vise dusevno dobro. No to dobro ne da se samotovanjem postići, već time, da cinimo dobro bližnjemu, a to ćemo moei samo onda, budemo li živjeli me­ du ljudima i s ljudima. Medutim su mnogi predbacivali Tolstoju, da se ni on ne drži Kristovih zapovijedi, koje toliko preporucuje drugima. Na to je Tolstoj odgovorio u spomenutoj raspravi ovako: »A ja odgovaram, da ja ne propovijedam i ne mo­ gu propovijedati, iako to silno želim. Propovijedati mogu djelom, a moja djela ne valjaju. To pako, što govorim-,, nije propovijed, već je pobijanje lažnoga shvaćanja Kri­ stove nauke i razjašnjavanje pravoga njezina znacenja. Značenje pak njezino nije u tome, da se u ime njezino nasiljem izmijeni društveni poredak, već je ono u tome, da nademo smisao zivota. A ta j smisao proizlazi iz pet zapovijedi Kristovih. Pogledajte na moj prijašnji život i sadašnji, pa ćete. vidjeti, da ja nastojim vršiti ih«. I ako mu nije uspjelo dotada vršiti te zapovijedi, kako bi trebalo, nije dolazilo to od toga, jer nije htio, već od to­ ga, jer nije umio. Njemu samome bijase teško ispunjavati te zapovijedi, jer ih u okolini njegovoj nitko nije htio vrsiti, zato je i zaklinjao druge, da mu pomognu: »Pomozite mi, srce mi se kida od očajanja, jer smo svi zalut a l i . . .« U tjelesnom radu, i to u seoskom poljskom radu vidi Tolstoj najzdraviji način zivota; svaki drugi rad, kao što je tvornički ili gradski uopće, ne odgovara pravoj svrsi zivota. »Mi živimo zdravim životom samo onda, kaže Tolstoj, kad se neposredno trudimo oko uzdržavanja svoga zivota, a to je moguće samo tjelesnim radom«. O tom Tolstoj pobliže govori u dvjema raspravam a »G r a d103

ski i s e o s k i ž i v o t « i » S e o s k i ž i v o t « opisujući dobre i lose strane jednoga i drugoga. Da je seoski zivot zdraviji od gradskoga, vidi se već po tom, sto i sama gospoda vole ljeti ići na selo u prirodu, da se naužiju svježega zraka plandujući i šetajući, no zato im zimi grad vise pruža ugodnosti od sela (kazališta, koncerti i slično). Tako rade gospoda, kojoj je i u gradu i na selu dobro. A kako žive seljaci i radnici? Oni i u gradu i na selu oskudijevaju. Radnici u tvornicama uništavaju svoje zdravlje nezdravim poslom, dok slobodno vrijeme provode po gostionicama i noćnim zabavištima. Isto tako i žene najrazličitijim radom teško zaslužuju kruh; mnoge od njih, koje nemaju dosta moraine snage, nerijetko podu stramputicom te se prodaju za novce. Seljaci bi mogli dobro živjeti, da imadu dosta zemlje, no budući da moraju mnogo vise zemlje obradivati, koja pripada vlastelinu, nego je to za prehranjivanje njihovih porodica potrebno, ponestaje im radnih sila, tako te mora­ ju noć i dan raditi ne štedeći ni bolesnih, ni staraca, nl djece. To je zlo postojalo odvajkada. »Čudimo se, kaže Tol­ stoj, Lukulu, koji se tovio jelom i pićem, dok je narod oko njega skapavao od gladi, no i danas postoji isto, gdje jedni uživaju na račun onih, koji oskudijevaju. Ljudi su se odvajkada borili za svagdanju koru kruha radeći i oskudijevajući, kao nekoć tako i danas kraj sve kulture i civilizacije. Mi to vidimo i ne marimo za to, kao da se to nas i ne tiče. Sva pak ta nepravda dolazi otuda, što боvjecanstvo još nije pronašlo onoga pravoga smisla zivo­ ta, koji se osniva na ljubavi k bližnjemu«. Kako je upravo tjelesni rad, i to onaj težački seoski, osnova moralnomu životu i od velike koristi za zdravlje, prikazao je Bondarev u svojoj znamenitoj raspravi »O trudu oko hljeba«, koju je Tolstoj popratio » P r e d g o v o r o m«. U tom predgovoru Tolstoj najtoplije preporucuje Bondarevljevu raspravu onima, koji kraj svih nevolja ovoga svijeta mirne savjesti mogu da uživaju svoje do­ bro. Savjetuje im, da ne ustaju s protivnim dokazima, jer je nepobitna istina, što Bondarev govori, već neka nasto104

je prigrliti tu istinu, da osjete u srcu svome, kako je upravo neispunjavanje zapovijedi božje »sa znojem lica svoga jest ćeš hljeb« prouzročilo veliko zlo u svijetu, jer jedni, koji ne izvršuju te zapovijedi, žive o trudu onih, koji rade i za sebe i za njih. »Ljudi su priznali svojom vjerskom obvezanošću različite isprazne i štetne ustanove, kaže Bondarev, a zaboravili su ili sakrili pred sobom i drugima svoju glavnu, prvu i nesumnjivu dužnost, koja je izrečena u prvoj glavi Svetoga pisma: Sa znojem lica svoga jest ćeš hljeb«. I to je eto prva i najglavnija zapovijed — nipošto prokletstvo, kako se rado tumaci —, ko­ ju Bondarev postavlja kao osnovu svemu covjecjemu djelovanju, to jest covjek treba tjelesno da radi, ako hoće dostojno živjeti. Taj trud oko kruha izjednacuje sve ljude i podrezuje krila raskoši i pohoti; ta j trud je lijek, koji može jedini da spasi covjecanstvo. Medutim i Tolstoj slično govori u raspravi »0 r u Čn om e r a d u « . Na upit, zasto ručni rad znaci jedan od glavnih uvjeta prave sreće, odgovorio je Tolstoj u rasp ra v ic i» S to n a m t r e b a č i n i t i ? « . Tolstoj ovdje postavlja osnovnim pravilom, da od dru­ gih tražimo što manje usluga, a sami da drugima sto većma pomažemo: sto manje uzimati, a sto vise davati. Nikome nije ni na kraj pameti, da dokazuje korist težačkoga i obrtničkoga rada, dok se rado govori o koristi duševnoga rada. Dolazi to otuda, sto je onaj posao prirodan i sam po sebi razumljiv, dok je ovaj često sumnjive prirode. Duševni radnici, kao što su učenjaci, umjetnici i drugi, dobro znaju, da njihov trud ne stoji u razm jeru s njihovim potrebama, pa nastoje dokazati vrijednost svo­ ga rada. Tolstoj zna, da se svi ljudi ne mogu baviti iskljucivo tjelesnim radom, jer imade jos mnogo drugih zvanja, koja su vezana uz dusevni rad, ali on upozorava, kako je štetan po zdravlje način čivota, sto ga provodi veUka većina gradanskoga svijeta. Zato bi trebalo, da i dusevni radnici udese svoj zivot tako, kako bi sto vise vremena posvećivali tjelesnome radu. Uopće bi trebalo vise cijeniti tjelesni rad, nego se to dosada činilo, ako već ne vise od duševnoga, a 0110 barem kao dusevni. Jer tjelesni rad 105

— umjereni tjelesni rad '— krijepi ne samo tijelo već i duh, osim toga diže covjeka moralno. Poznato je na pr., da u Njemačkoj, narocito u vecim gradovima polaze gradske porodice ljeti na selo, gdje obraduju polja i vrtove — zdravlja radi. U ostalom ш tim ide i savremena pedagogija.

106

V. VJEKA I CRKVA Godine 1855. zapisao je Tolstoj u svoj dnevnik ovo: »Razgovor neki o božanstvu i vjeri probudi u meni veliku, čudnovatu misao, tako te se osjećam sposobnim, da bih joj mogao posvetiti sav svoj zivot. Ta je misao osnova nove vjere, koja bi odgovarala sadasnjem stupnju čovječjega razvoja — vjera Kristova, ali slobodna od dogme i mistike (to jest crkvene i tajne nauke) — shodna vjera, koja ne obećava buduće sreće, već koja poklanja sreću na zemlji«. Tolstoj dakle želi shodnu vjeru, koja bi nas vodila kroz stvarni zivot na zemlji. Doista, Tolstoj je realist (covjek zbilje); on ne podnosi nista, što bi podsjećalo na nadnaravno, premda u jednom njegovu djelu »O životu« izbija misticizam (tajanstvenost). Bit će to zato, sto upravo u toj svojoj najopsežnijoj raspravi nije dosta jasno izrazio svoj,e misli, i što »sistem«, ako se smijemo poslužiti tom rijeci, koji je tamo u krutim crtam a izrazen, nije bio u njemu posve dozorio. Tolstoja je u čitavom njegovu radu vodila silna želja, da nade istinu, to jest ono, što može da shvati svo­ jim umom, jer bez toga nema vjere, jer se ne može vjerovati ono, što se ne može pojmiti: »znati nešto, sto je nepomljivo, isto je, kao i ništa ne znati«. Tolstoj ne stvara ništa novo, on samo nastoji, da istraži i na svijetlo iznese Kristovu nauku, čistu i nepomućenu, jer crkva, koja se vjekovima priljubljivala duhu vremena, ne samo da ne brani vjere, već ju naprotiv »ruši«. Prije nego prijedemo na njegova razm atranja o odnošaju crkve prema Kristovoj nauci s jedne kao i prema državi s druge strane, treba da se upoznamo s onim dje­ lima, u kojima Tolstoj općenito govori o vjeri. To su dvi­ je rasprave: »Š t o j e v j e r a?« i »0 v j e r a m a«. U prvoj raspravi » S t o j e v j e r a ? « govori se o bistvu, znacenju i potrebi vjere. Odvajkada je kod svih ljudi, kaže Tolstoj, nastupalo vrijeme, kad se vjera stala udaljivati od svoga osnovnoga značenja, dok nije malo 107

pomalo počela obamirati, tako te je njezino djelovanje na čovječji život sve većma slabilo. Neznatna je manjina obrazovanoga svijeta samo na oko cijenila vjeru, i to samo zato, da može gomile držati u stegi zakona onoga društvenoga poretka, koji je već otprije postojao. Ta se pojava mnogo puta ponavljala u razvoju čovječanstva, ali nigda nije bilo toga, sto se zbiva u sadasnjem kršćanskom svijetu. Obrazovani ljudi tumace na tri nacina, kako je na­ stala vjera: jedni kažu, da je proizašla iz oduhovljenja prirodnih pojava; drugi pripisuju postanak njezin mogucnosti saobraćaja s mrtvim pređima; treći tvrde, da je strah od prirodnih sila probudio u čovjeku vjerska cuvstva. Medutim nauke dokazuju, da kamen i drvo ne mo­ gu biti oduhovljeni, da m rtvi ne mogu imati osjećaja za ono, što živi cine, i da se svaka prirodna pojava može protumačiti prirodnim uzrocima. Svi ti nazori o postanku i razvoju vjere preživjeli su se, i danas su ljudi odani samo stvam oj pozitivnoj znanosti, kojoj jedinoj imadu da zahvale uspjeh, jer praznovjerjem ne bi to nigda bili postigli. Francuski učenjak Berthelot, uz kojega pristaju i mnogi drugi, rekao je (1827.—1907.), da je vrijeme vje­ ri prošlo i da je mora zamijeniti znanost. Uceni dakle ljudi tvrde, da covjek može živjeti bez vjere; no Tolstoj misli, da bez vjere ne može živjeti nijedan razuman co­ vjek. Razuman covjek ne može biti bez vjere, jer ona odreduje odnosaj covjeka prema cjelini, koje se cjeline on osjeća dijelom; to jest odnosaj njegov prema neizmjernosti i vjecnosti, prema Bogu, upravlja svim njegovim djelovanjem. Već sama latinska riječ »religija« (religaге—vezati) označuje nešto, što veže covjeka s Bogom. » I s t i n s k a je v j e r a ili religija, kaže Tolstoj, onaj s razumom i covjecjim znanjem suglasni te p r e m a v j e č n o m e z i v o t u od c o v j e k a s a m o g a u s t a n o v l j e ni odnosaj, koji veže njegov život s tom vjecnosti i u p ra v lja njegovim dje­ l o v a n j e m«. Vjera imade prema tome toliko, koliko imade različitih odnošaja ljudi prema božanstvu. 108

Svaka vjera proživljava tri razdoblja: razvoj, obamiranje i preporod. Takva se razdoblja opažaju na pr. kođ bramanske vjere, koja je u jednu ruku prelazila u shodni (praktični) bramanizam, a u drugu u uzvišeni budizam. Slično bijase i s grckom i rimskom vjerom, nakon koje se pojavljuje kršćanstvo. Slicno se dogodilo i s crkvenim kršćanstvom, koje se u Bizantu izrodilo u idolopoklonstvo i mnogoboštvo, nasto se kao ustuk tomu pojavilo pavlikanstvo i kao ustuk ucenju o trojstvu i bogorođici strogo muslimanstvo sa svojom osnovnom dogmom o jednome Bogu. Slično se napokon dogodilo i s papinskim sredovječnim kršćanstvom, koje je izazvalo reformaciju. Svako čovjecje djelovanje nastaje pod utjecajem cuvstva, razuma i hipnoze (sugestije), no najvećma djeluje na čovjeka ova posljednja, koja vecinom dolazi od drugih. Pod tim je utjecajim a nastala i vjera: cuvstvo je izazva­ lo u covjeku potrebu, da ustanovi odnosaj svoj prema Bogu; razum opredjeljivase ta j odnosaj; a hipnoza pobudivase covjeka na djelovanje, koje je proisteklo iz toga odnošaja. Takav je utjecaj na čovječje djelovanje posto­ jao u ono vrijeme, kad vjera jos nije bila iskvarena, ali kad je jednom stala propadati, počeo je utjecaj hipnoze sve većma jačati, i to na štetu cuvstva i razuma. Hipnoza se postizava različitim sredstvima: graditeljstvom, glazbom, predstavama, propovijedima, obredima itd. Već u najstarije vrijeme služili su se razlicitim sred­ stvima hipnoze: tako na pr. kod brahmanizma i kod stare jevrejske vjere nailazimo na klanjanje, pjesme, tam jan i ophodnje; kod budizma, koji je s vremenom prešao u tajanstveni lamaizam, postojaše sva sila obreda; isto I kod taoizma s njegovim čarolijama. Glavna zadaća hip­ noze, koja se kod svih vjera pojavljuje onda, kad nastupa vrijeme propadanja, jest ta, da se djelovanje uma sto većma oslabi. To se pak odvajkada postizavalo ovako: 1. čuvari vjere prije svega bi utvrdili, da je samo jedan stalež zvan, koji može posredovati izmedu Boga (bogova) i ljudi; 2. istinitost njihova naucavanja imala su potvrditi čudesa, koja su oni sami udešavali; 3. izvjesne rijeci, kojima se izražava nepromjenljiva volja božanstva, pa su prema tome svete i nepogrešive, daju i cuva109

rim a vjere moć nepogrešivosti, tako te je sve ono, što govore, sveta istina. Tri su dakle sredstva, koja su prijeko potrebna kod hipnoze: svećenički stalež, čudesa i nepogrešivost. I time je postignuto sve: dioba na pravovjerne i nepravovjerne, svete i grešne, na kaste itd. Isto se dogodilo i u kršćanstvu, gdje narod nije bio samo podijeljen na svećenstvo i puk, već i s obzirom na općeniti društveni poredak na takve, koji zapovijedaju i koji slušaju, sto se po Pavlu smatralo božanskom ustanovom. Najveće pak je lukavstvo u tome, sto su bilo svijesno bilo besvijesno pripisivali nepogrešivost ne možda izvjesnom slovu već izvjesnoj skupini ljudi, koji se nazivaju crkvom, a koji imadu pravo predavati tu nepogrešivost onima, koje sami sebi odaberu. Osim toga su ra ­ zum nazvali početnikom zablude, pa su tumačili evandelja ne tako, kako to razum zahtijeva i njegov zdravi smi­ sao, već tako, kako su htjeU oni, koji predstavljahu erkvu. I kršćanstvo bi iskvareno upravo tako, kao i svaka druga vjera s tom naročitom razlikom, što je crkva morala izvrnuti čitavo naučavanje, da mogne prikriti osnovnu istinu, naime da su svi ljudi jednaki sinovi jednoga oca. I doista nijedna vjera nije propovijedala tako nesuglasnih tvrdnja, protivnih razumu i savremenim znanostima, kakvih imade u crkvenoj nauci: stvaranje svijeta prije 6000 godina; bogorodica — majka i djevica u isto vrijem e; trojstvo u jednoj osobi; ili kad Bog kažnjava radi Adama čitavo čovječanstvo, a zatim šalje sina svo­ ga na zemlju, da izbavi to čovječanstvo, premda je do­ bro znao, da će ga ljudi ubiti, radi čega će ubojice biti prokleti; ili ono otajstvo, o kojem Voltaire veli, da je bilo svakojakoga ružnog naučavanja u različitim vjerama, ali tako ružnoga nije bilo nigda i nigdje, kao sto je ono gdje se glavni čin vjerski sastoji u tome, da covjek jede svoga Boga; moći, ikone itd. Ljudi mogu doduše ustima govoriti, da vjeruju, da je Isus uskrsnuo, da je uzašao na nebo, da je svijet postao prije 6000 godina, da je bogorodica djevica itd., ali doista u to ne vjeru je nitko, jer sve te rijeci nemaju nikakva smisla. Zato ljudi nasega vremena, koji ispovijedaju is­ kvareno kršćanstvo, ni u što ne vjeruju. A to i jest žna110

caj našega vremena. »Ljudi nasega vremena, kaze Tol­ stoj, ni u što ne vjeruju. Jedan dio ljudi, obrazovana ma­ il jina, oslobodivši se crkvenoga utjecaja ne vjeruje žato, jer drži svaku vjeru ili glupošću ili nužnim oruđem, kojim se gomile upravljaju. Velika pak neobrazovana većina, koja osim neznatnih iznimaka doista vjeruje, stojeći pod utjecajem hipnoze, misli, da vjeruje u ono, sto joj se ulijeva pod krinkom vjere, a doista nije vjera; nego ona vjeruje zato, jer ta vjera, ne samo da ne ob~ jašnjava čovjeku njegova odnošaja prema Bogu, vee ga naprotiv još i potamnjuje«. Ili kako je rekao jedan crItveni otac, (Tertulijan), da vjeruje zato, jer je ono, sto vjeruje, neskladno i nevjerojatno: Credo, quia absurdum: Vjerujem, jer je bez smisla. Eto ova dva odnošaja — to jest odnosaj bezvjeraca i farizeja s jedne strane, koji cine neznatnu manjinu, i odnosaj velike većine s druge strane, koja doista vjeruje — daju smisao životu nasega svijeta, koji se naziva kršćanskim. Oni, koji stoje pod utjecajem hipnoze, služe onima drugima, koji samo na oko vjeruju, a znadu, da je takva vjera nužna zato, da se njome drže gomile na uzdi. I tako jedni robuju drugima; velika vecina neznatnoj manjini. Taj odnosaj ima kraj sve nepravđe i svojih dobrih strana. Tako i sam Tolstoj dopušta, da su na pr. obreti devetnaestoga vijeka upravo veličanstveni, ali on ne može odobriti silnih žrtava, koje pridonosi radnički svijet za volju one neznatne manjine. »Mi se divimo, kaže Tolstoj, gradevinama, ladama, mostovima itd. i ponoslmo se prosvjetom i napretkom, a da nigda kod toga ne pomislimo, koliko je ljudskih života radi toga stradalo. Mi bismo se samo onda mogli ponositi tom kulturom, kad bi slobodni ljudi slobodnom voljom radili«. Kršćanski narodi pokorili su sebi američke Indijance i Afričane, a u najnovije vrijeme poceli su osvajati i Kitajce ponoseći se time. AU oni nijesu pokorili ovih divIjih naroda zato, jer stoje duševno nad njima, već zato, jer su kulturom srca i osjećaja daleko iza njih. Rim je zavladao svijetom onda, kad je izgubio svaku vjeru. Isto je i s kršćanskim državama danas. I one su se pretvorile u razbojnicke čete, koje robe, ubijaju, grabe, plijene 111

itd., i to zato, jer nemaju nikakve vjere, to jest jedni ne vjeruju ništa, dok drugi vjeruju samo na oko, iskoriščujući neuki narod, koji stoji pod utjecajem njihove hipno­ ze, tako te čini sve, sto se. onima prohtije. »Pogani, kaže Tolstoj, koje veže najjednostavnije vjersko naučavanje, blizi su spoznaji istine od lažnokršćanskih naroda nase­ ga vremena, koji žive bez svake vjere i kojih su prvaci uvjereni i nastojedruge uvjeriti, da je vjera nepotrebna, da je znatno bolje živjeti bez svake vjere«. Covjek posjeduje svojstvo, kojim ustanovljuje odno­ saj izmedu tjelesnoga i duševnoga (fizickoga i psihičkoga) djelovanja; on se tako dugo ne može smiriti, dok ni­ je ustanovio ta j odnosaj, to jest dok nije tjelesno i duševno djelovanje doveo do bilo kakvoga suglasja. Suglasje pak takvo može nastati na dva načina: prvi je način, kad covjek razumom odlučuje potrebu izvjesnoga čina, a drugi, kad izvršava čin pod utjecajem čuvstva, pa on­ da istom stvara umno objašnjenje ili opravdanje. Prvi nacin je značajan kod pobožnih ljudi, dok prema drugom nacinu postupaju većinom bezbožni ljudi. Prem a tome je rasudivanje pobožnih ljudi upravo iz toga razloga, jer u njih razum odlučuje, jednostavno i shvatljivo, dok je rasudivanje kod ljudi bezbožnih, kod kojih razum dolazi u opreku sa cuvstvom, zapleteno i nerazumljivo. Tako na pr. razvratan covjek, ako je u sebi pobožan, dobro znade, da je njegov postupak ružan, jer mu razum to kazuje, pa će nastojati, da se oslobodi svojih poroka. Ali ako je ta j razvratni covjek bezbožan, nastojat ce svoje zle sklonosti bilo čime opravdati. I tako nastaju različita nejasna zakljucivanja, koja to većma prikrivaju sam čin, sto ga većma nastoje opravdati. Posljedice takve bezbožnosti opažaju se gotovo kod svih grana duševnoga rada, budući da ljudi obilaze bitnost samoga pitanja baveći se nuzgrednim stvarima, koje im ne mogu objasniti njihova pitanja. Tako na pr. u savremenoj sociologiji, Hi politickoj ekonomiji postoji pitanje, zašto neki ljudi ništa ne rade, dok im drugi moraju služiti. Ovo je samo jedno pitanje, na koje bi treba­ lo odgovoriti, ali nauka ne odgovara na nj, već stvara svu silu drugih novih pitanja, tako te se iz citavoga me112

teža od pitanja, tumačenja i zaključaka ne može nista saznati. Nema odgovora, premda je jednostavan, a glasi ovako: budući da su svi ljudi braća i izmedu sebe ravni, to svatko treba da postupa s drugima tako, kako želi, da drugi s njim postupaju. I prema tome je čitava stvar u tome, da se razruši lažni vjerski zakon i uspostavi istin­ ski. No prvaci kršćanskoga svijeta nastoje to jednostavno pitanje kolikogod je moguće pred mnoštvom sakriti služeći se najrazličitijim pomagalima umnoga naklapanja, mjesto da ga riješe prema moralnom načelu bratstva i jednakosti. Isto se zbiva i u pravničkom svijetu. I tu postoji p ita­ nje: otkuda ljudima pravo, da jedni cine drugima nasilja kažnjavajući, ubijajući, ratujući itd. Odgovor na to daje vjera, koja veli, da jedan covjek ne može i ne smije drugima činiti nasilja. Zato treba srušiti i praznovjerje i sofizam (lažno mudrovanje), koji opravdavaju nasilje, i razjasniti ljudima vjerska načela, koja isključuju mogućnost nasilja. No ljudi, koji su zvani, da to cine pišući najrazličitije knjige o gradanskom, kaznenom, crkvenom, financijskom pravu, još i većma zamršuju to pita­ nje trudeći se oko izgradivanja tih zakona. Na pitanje pak, otkuda ljudima pravo, da se jedni služe nasiljem protiv drugih, odgovaraju, da to i ne cine ljudi, već nesto drugo. A to nešto zove se država. I tako se u mnogim granama znanosti često ne odgovara na ono, sto je bitno, već se obilazi i izbjegava. Slično postupaju i druge znanosti, kao na pr. povijest, koja uopće ne poznaje pitanja o životu i razvoju radničkoga i seljackoga naroda, one goleme većine svega covječanstva — a to bi imala biti glavna zadaća povijesti —-, nego ona voli govoriti o nevaljalštinama jedne Elizabete engleske (1533.—1603.), jednoga Ivana Groznoga (1530.—1584.) i drugih, kao i o umjetnicima, te pjesnicima, koji su umjetnošću svojom zabavljali kraljice i vladare te njihove ljubavnike i ljubovce . . . »Znanosti se, kaže Tolstoj, uopće bave svim i svačim, samo ne onim, što bi trebalo i sto bi bilo korisno za covjecanstvo. Tako se na pr. tehnologija (nauka o obrtu) ne bavi time, kako da olakša radniku posao, već kako da 113

što bolje usavrši sprave i strojeve, koji bogatim staležima donose koristi, rastavljajući time još većma bogate od siromasnih. Ako pak narod tu i tamo imade mrvicu koristi, dolazi to otuda, što se ta korist već radi svoga svojstva, ne može uskratiti narodu«* Isto je i s lijeeničkim naukama, koje su samo imućnima pristupacne, no još većma se udaljuje od svojih osnovnih pitanja filozofija nasega vremena. Na pitanje, koje glasi: sto nam je einiti? odgovara najnovija filozo­ fija s metežem nećudorednih i neosnovanih misli, kako se to može kod »ograničenoga« i »nemoralnoga« Nietzsche-a vidjeti, iz čije filozofije proizlazi, da treba živjeti zbog svoga zadovoljstva ne obazirući se na zivot drugih ljudi. Covjek ta j naučava, da su krotkost, dobrohotnost i lju­ bav samo poroci, koji uništavaju čovjecanstvo, premda se ta njegova tvrdnja protivi vječnome zakonu, do koje­ ga je vise ili manje doprlo čitavo covjecanstvo: i u kršćanstvu i u brahmanizmu te budizmu, kao i u konfucionizmu. »U prvi mah Nietzsche čitatelja smete, kaže Tolstoj, no ako covjek malo razmisli i doista ne nade nikakvih dokaza za takve neobične tvrdnje, odbacit će takvu knjigu, koja se za cudo po citavom svijetu tiska u bezbrojnim primjercima«. Tolstoj se čudi, kako u nje­ govo vrijeme nema takve gluposti, koja ne bi našla izdavaca... »Krist predbacivaše farizejima i ucenjacima, da su uzeli kljuceve od carstva nebeskoga, tako te niti sami ne ulaze, niti druge puštaju u nj. To isto cine, kaže Tol­ stoj, i ucenjaci današnjega vremena, koji doduše nemaju ključeva od carstva nebeskoga, ali od carstva prosvjete. Svećenici pak nastoje uvjeriti narod, da kršćanstvo nije nauka o jednakosti, već da se ljudi razlikuju, da svaka vlast dolazi od Boga, kojoj se treba pokoravati i koja se nalazi u rukam a careva, papa, biskupa, koji žive u sjaju i raskoši. Uceni pak ljudi, koji se oslobodiše te hipnoze, mjesto da idu narodu na ruku, da ga izbave iz ropstva, ili se nikako ne brinu za to ili cine sasvim protivno! Ti lju­ di mjesto da sve svoje sposobnosti upotrebe, kako bi se stalo na put zlu, ili se — kako je receno — nikako za to 114

ne brinu, ili ako već stogod rade, onda poduzimaju svašta drugo, samo ne ono, što je potrebno. Oni podsjećaju na covjeka, koji hoće vlastitom snagom da zaustavi vlak, dok je potrebno, da samo jednom kretnjom poluge obustavi djelovanje pare, koja pokreće stroj. Ta para je vjera«. Vjera je dakle glavni pokretač svega. Da je to doista tako, vidi se iz obreda, govora, hinjene pobožnosti najviših predstavnika. Ruski car na pr. kad dode u koji grad, prije svega ide da se pokloni svetačkim moćima; njemački car opet svakom zgodom izgovara i spominje ime Boga i K rista itd. Cine pak to zato, jer dobro znadu, da se vlast njihova osniva na tome. Isto tako i bogati ljudi gradeći se pobožnima, svetkujući blagdane, pohadajuci crkve itd. cine to većinom zato, jer osjećaju, da im je nji­ hov položaj samo vjerom uvjetovan. Vjera je, kaže Tol­ stoj, pocetnik i pokretač čitavoga društvenoga poretka. Ljudi pak — prije svega licemjeri i farizeji — , koji na­ rod obmanjuju iskvarenom vjerom, da mogu medu ma­ iljinom osigurati sebi ugodan položaj, strašno se ogrešuju o veliku većinu naroda. Licemjere i farizeje osobito je osudivao Krist, jer je znao, da nema zlocinaca, koji bi toliko zla unosili u ljudski zivot kao oni. Jer oni već malu djecu uce o trojstvu, koje se protivi zdravom razumu; o mukama, koje je morao podnijeti jedan od te trojice za grijehe čovječanstva; o vjecnoj kazni, kojom se groze onomu, koji ne bi u te dogme vjerovao itd. Sva ta naučavanja, koja stoje u opreci i s razumom i sa savremenim znanjem, kao i covjecjom savjesti, prouzrokuju u duši djeteta borbu, u kojoj je ono prepušteno samo sebi, jer se nitko ne brine za to, da mu pomogne razriješiti ta protivuriječja. Bogoslovi pak nastojeći ta protivurijecja dovesti u sklad još i većma ih zamršuju. Umni ljudi, koji se nakon dugih i teških borbi konacno oslobodise te hip­ noze, rijetko ostaju bez pogubnih posljedica upravo ta ­ ko, kao sto i tijelo, koje je jednom bilo otrovano te živi odbacivši svaku vjeru nerijetko besavjesno i nedostojno covjeka. I takvi ljudi svakako nijesu zvani, da rade oko prosvjete, je r mogu narodu prije škoditi nego koristiti. Spasenje covjecanstva stoji do oslobodenja od hipnoзве, u kojoj ga podržavaju bilo svećenici bilo učenjaci. 115

čovječanstvo treba da se vrati k istinskoj vjeri. A istinska vjera može biti samo ona, koja utvrduje odnosaj co­ vjeka prema Bogu. Premda imade s obzirom na vanjsko obličje razlicitih naueavanja, u bistvu su svojem sve te vjere jednake. Za nas je istinska vjera kršćanstvo, koliko se ono — ne možda svojim izvanjskim obličjem vec unutarnjim svojim osnovnim istinama — podudara s bramanizmom,, konfucionizmom, taoizmom, jevrejstvom, b ir dizmom, pa i muslimanstvom. Osnovne pak istine jesu: da postoji Bog, pocetak svega; da u cevjeku imade čestica toga božanskog poeetka; da treba ugusiti strasti i uveličati ljubav i da postupas s drugima tako, kako želis, da bi drugi postupali s tobom . . . No ljudi govore, da spomenute osnovne istine ne ci­ ne vjeru, već da je to filozofija, etika i slično. Po njihovu vjera treba da bude nešto vrhunaravsko, to jest nešto besmisleno; vjera po njihovu treba da bude neukusna i neshvatljiva — vjera ćudesa i vrhunaravskih dogadaja: credo, quia absurdum (vjerujem, jer je neskladno). »Tvrditi, da vrhunaravnost i neshvatljivost cine osnovna svojstva vjere, isto je, kaže Tolstoj, kao kad bi ustvrdio, da je truli zadah gnjile jabuke i lose njezino djelovanje na želudac osnovno svojstvo jabukova ploda«. Kod vjere se većma gleda na obrede i spoljašnost ne­ go na bistvo njezino, to jest na ćudoređe i životna pravila, koja nas ona uči, sto se najbolje vidi iz nasega postupka. Tako će na pr. ruski seljak prije umrijeti nego ispljunuti pricest na smetište, ali 011 se ne će žacati ubiti covjeka, ako to od njega zatraži vlast. Vjerske istine tako su jednostavne, da bi se život covjecji naskoro promijenio, kad bi roditelji, ucitelji i drugi tumacili te istine, a ne o~ na naueavanja o trojstvu, o iskupljenju, o uzasašću i slično. Ne bi trebalo diplomata, medunarodnoga prava mirovnih kongresa, socijalističkih udruženja itd. Sve bi to bilo suvišno, jer bi narodi živjeli složno zadovoljnim životom, koji bi vodila jedina vjera. »No ništa se ne poduzima, kaže Tolstoj, i ne samo da se ne nastoji odstraniti obmanu i ne propovijeda istina, već se naprotiv ljudi sve većma udaljuju od mogućnosti, da prihvate istinu. Da se pak ljudi ne micu i ne cine ono, sto je tako prirodno 1 116

potrebno, glavni je uzrok, što su vjekovima provodeći bezbožni zivot privikavali se, da svoj život udesavaju i zaštićuju nasiljem, bajunetima, vješalima, tamnicama i sličnim, tako te sebi ne mogu ni zamisliti drugacijega đruštvenoga poretka. Tako misle ne samo oni, kojima je ovakav poredak poćudan, već i oni, koji od njega stradaju. Ljudi neupućeni u vjerske istine misle, da se životni zakon sastoji u borbi i u proganjanju izmedu sebe, a ne u ljubavi i potpomaganju«. Tolstoj se pita, da li imade izlaza iz toga zacaranoga stanja. Iznajprije se mislilo, da su vlade zvane da se zauzmu u tom pitanju za narod, to jest da ga izvedu iz toga nesnosnoga stanja. Tako su odvajkada mislili ljudi, koji su htjeli zamijeniti društveni poredak, osnovan na sili, s razumnim životnim ustrojem, koji se osniva na ljubavi i uzajamnom podupiranju. Tako su mislili kršćanski reform atori i osnivači razlicitih nauka kao na pr. evropskoga komunizma i dr. Tako je mislio i kitajski reformato r Mi-ti, koji predlagase, da se dijete ne smije odgajati vojnicki, da se odrasli ne smiju nagrađivati zk junacka djela, već da treba odgajati ljude u ljubavi i uzajamnom poštivanju i da treba djela ljubavi nagradivati. Tako mi­ sle i mnogi ruski reform atori kao na pr. Sjutajev i drugi. No državne vlasti ne samo da nijesu nigda smatrale svo­ jom zadaćom, da na istinskoj vjeri osnuju novi drustveni poredak, već su naprotiv svakoga progonile, koji bi se usudio narodu tumačiti osnovne istine vjere. Pa ni učeni ljudi, koji se oslobodise od crkvene hipnoze, ne miču se, jer misle, ili da nema svrhe izlagati se progonima ili da je svaka vjera zabluda, koja se već odavna preživjela, te nemaju sto drugo da stave na njezino mjesto, kad bi ju jedanput srušili. Mnoštvo pak ne može ništa poduzeti, je r živi u tami i neizvjesnosti. Izlaza dakle iz toga stanja na ovaj nacin nema. I do­ ista za bezbožne ljude nema i ne može biti. Ali se Tolstoj unatoc tome čvrsto nada, da će preokret doći, i to od lju­ di pobožnih, kojih će uvijek biti u svijetu, pa i onda, kad pokvarenost postigne svoj vrhunac. To su ljudi, koji u vjeri vide onaj sveti oganj, bez kojega ne može postojati ži117

vot čovječji. Ti pobožni ljudi, kojih su često pune tam ni­ ce kao u Rusiji, »pa bilo njih jos tako malo i bio njihov javni položaj još tako neznatan, bili oni jos tako slabi svojom naobrazbom ili umom, ljudi će ti, kaže Tolstoj, poput vatre, koja zapaljuje suhu stepu, zapaliti citav svijet, sva srca, koja su zbog dugoga bezbožnoga zivota usahnula, a žeđaju za obnovom«. čovječanstvo treba da se preporodi i ono če se preporoditi pravom istinskom vjerom, koja besvijesno tinja u srcima ljudskim, koju su prije tisuće godina javno propovijedali veliki apostoli, a koja je danas tako iskvarena u rukama crkvenih predstavnika, da se uopće ne može vise nazivati vjerom. Prava pak je »vjera onaj odnosaj izmedu covjeka i beskrajnoga svijeta, iz kojega proizlazi udešavanje čovječjega djelovanja. I prema tome istinska vjera nigda ne može biti nerazumna i nesuglasna sa savremenim znanostima, niti može vrhunaravnost i neshvatljivost biti svojstvom njezinim«. Protumacivši tako, sto je vjera uopće i koja joj je svr­ ha, prelazi Tolstoj u drugoj raspravi »0 v j e r a m a« na pitanje, kakvih imade vjera i koje su najbolje. Općenito se drži, da imade oko tisuću vjera, no po mnijenju Tolstojevu ne može ih vise biti osim jedne, jer Bog nije mogao tako strašno zavesti čovjecanstvo davši mu tolike razlicite vjere, da onda svatko svoju drži pravom i spasonosnom mrzeći i progoneći one, koji ispovijedaju drugu. Vjera je samo jedna i tu vjeru svaki covjek nosi u sebi, kako je već Mojsije govorio narodu izraelskomu, neka ne traži vjere ni za gorom ni za morem, ni na nebu ni na zemlji, već u srcu svome. Vjera je jedna, ima samo razlicitih vjerskih nauka, zato je pogrešno, kad ljudi pojedina vjerska naueavanja sm atraju posebnim vjerama. Nazivati različita naueavanja posebnim vjeram a isto je, kaže Tolstoj, kao kad bismo tvrdili, da ljudi, koji ne go­ vore isiinu jezikom kao i mi, govore i misle sasvim drugacije od nas. Po Tolstoju imade u svemu šest glavnih vjerskih na­ uka ili ispovijesti: a) istocne nauke: 1. Konfucijeva, 2. Laotseova (taoizam), 3. brahmanska i b) zapadne nauke: 1. budistička, 2. jevrejska, 3. kršćanska. Islam proizlazi 118

iz jevrejstva i kršćanstva. Prema ovim naukama dijeli se i eovjecanstvo. Osnovne misli svih šest vjeroispovijesti ujedinjuje u sebi pravo krscanstvo, to jest kršćanstvo, kako ga je K rist naučavao, koje se prešavši u ruke svećeničke sve većma udaljivaše od svojih osnovnih istina. Isto se dogodilo i s ostalim vjeroispovijestima, napose pak s budizmom i taoizmom, koji su se znatno udaljili od pravoga kršćanstva. I jevrejska je nauka prešla u svećeničko praznovjerje, dok konfucionizam, budući da nema svećenika, podsjeća na nepokvareno kršćanstvo. I stoičke na­ uke, Zenonova, Sokratova, Epiktetova, Mark Aurelijeva, budući da su i one ostale bez svećenstva, čiste su i srodne nepokvarenomu kršćanstvu. Kršćanstvo sjedinjava i objasnjava sve ostale nauke, dakako ono kršćanstvo, ka­ ko ga K rist naučavaše, jer se crkveno kršćanstvo, kako je rečeno, znatno udaljilo od osnovnih istina Kristove naufce. Prema tome stoje vjerske nauke u ovom odnošaju iz­ medu sebe: brahmanstvo prešlo je u budizam, budizam u kršćanstvo; jednako je ukljucen u kršćanstvo i taoizam, dok konfucionizam predstavlja nerazvijeno kršćanstvo; jevrejstvo stoji u neposrednom odnošaju s krsćanstvom, dok je crkveno kršćanstvo, kako ga crkva naučava, proizašlo iz pravoga kršćanstva; islam, koji je također proizašao iz krsćanstva i jevrejstva, jednako se udaljio od osnovnih istina pravoga kršćanstva; napo­ kon stoicizam i filozofija predstavljaju takoder nepotpuno kršćanstvo. Sve te vjerske nauke imadu tu glavnu svrhu, da upute čovječanstvo, kako će udesiti svoj zivot na ovome svije­ tu. Prema tome imade pet različitih nazora o zivotu: 1. Buda vidi pravi smisao života u odricanju samoga zivo­ ta; 2. Laotse u uništavanju svake želje; 3. Konfucije u služenju državi; 4. proroci u pripravljanju za carstvo božje; 5. Sokrat u zapostavljanju tijela duši. Od ovoga općenitoga prom atranja prelazi Tolstoj na tumačenje kršćanske vjere prikazujući je u svijetlu crkvene nauke i to u raspravi » R a z u m i d o gm a«. Dok je u svojoj »Ispovijedi« među ostalim govo119

rio o lošem utjecaju crkvene nauke na uzgoj, u ovoj ra s­ pravi podvrgava Tolstoj strogoj kritici crkvene dogme (vjerska načela). Da bi mogao sa čisto naučnog gledista ispitati valjanost vjerskih istina i crkvenih vjerskih načela, dao se Tolstoj na proučavanje bogoslovske nauke, kako sam kaže, poput »marljivoga seminariste«. Mucan bijaše to rad, kaže on, budući da se to proučavanje nije samo u tome sastojalo, da se upozna s crkvenom naukom, već da kritickim okom prozre tu nauku, pa je tre ­ balo tamo, gdje je nailazio na protivurijecja, svojim razumom da razluči ono, sto valja, od onoga, sto ne valja. Pri tom ga je mnogo muke stajalo da obuzda srdžbu, kad je vidio, s kakvom površnošeu, što vise bezobzirnošću govore ti crkveni stručnjaci o stvarima, koje su pune protivurijecja. Od djela, koja je proučavao, naročito spominje Tolstoj »Dogmatičku teologiju« Makarijevu, koju pravoslavna crkva drži najboljim djelom ove vrste. Daleko bismo pošli, kad bismo htjeli potanko prikazati ovo Tolstojevo djelo, budući da je upravo prenatrpano izvacima, tumačenjima i dokazivanjima. Nekoliko prim jera dostat će, da se uvjerimo o tacnosti Tolstojeva raspravljanja. Tako na pr. odmah u početku govori o protivurijecju, koje se nalazi u katehizmu Filaretovu, gdje se raspravlja o dvjem odnošajima Boga stvoriteIja: o njegovu »općenitom« odnošaju prema svijetu i njegovu »osobitom« odnošaju prema covjecanstvu. Već oл^е dvije riječi »općenit« i »osobit« unistavaju, prema Tolstojevu mišljenju, pojam o Bogu, jer da Bog može prema svijetu i covjecanstvu imati samo jedan odnosaj, nipošto dva. Nadalje se govori u prvoj dogmi pomenutoga katehizma, da je Bog nedokučiv za covjecji razum i da ga lju­ di mogu samo djelomično spoznati. Ova tvrdnja stoji sama sa sobom u protivurijecju, jer ako se Bog može djelomicno spoznati, onda on nije nedokučiv, već treba reći, da je Bog dokučiv, ali samo djelomično. Isto tako, kaže Tolstoj, stoje u opreci rijeci: »Božanstvo se ne da objasniti, niti se može shvatiti, jer nitko ne zna oca doli sin, ni­ ti sina doli otac« (Mat. 11, 27.). Na drugom mjestu opet glasi ovako: »Osim toga nam je Bog u početku zako120

nom i prorocima, a zatim po svom jedinorođenom sinu gospodinu i Bogu nasem spasitelju Išusu Kristu saopćio spoznaju o sebi, koliko ga mi možemo da shvatimo«. Jedanput se veli, da se Bog ne može shvatiti, a zatim opet, da se može. U bibliji imade takvih m jesta vise, gdje se dokucivost Boga niječe, dok opet imade takvih, koja obrnuto govore; dakle ih stoji jedno ili drugo, pa bi prema tome i teologija trebala da se odluči bilo za dokucivost ili nedokučivost. No ona to ne čini, već jednostavno kaže, da je to sve istina, jer nas tako uči nepogrešiva crkva. I prema tome su sva dokazivanja suvišna. Prije nego je poceo proucavati djela crkvene nauke, mišljaše Tolstoj, da je crkva nosilac istine, no vec iza nekoliko strana primjecuje sa žalošću, da su tumačenja o nedokučivosti Boga vrlo netačna i da su se bilo hotimlce bilo nehotice uvukli krivi nazori, koji u isto vrijeme tumače ovu dogmu i kao istinu i kao pouku u onom, sto crkva istinitim drži, dok je objava o bistvu Boga, kako su je naucavali proroci, apostoli i Krist, isto što i doku­ civost Boga. U obim je tvrdnjam a ne samo nejasnoca, kaže Tolstoj, već i besavjesnost. Isprva misljase Tolstoj, da možda način ne valja, kojim se crkva služi, dok će objavljene istine same po sebi ipak biti ispravne. Zato prelazi na ispitivanje same objave. A tanasijska (Atanasije 295.—373.) vjeroispovijest veli: »Mi štujemo jedinoga Boga u trojstvu i trojstvo u jedinstvu, ali tako, da božanske osobe nijesu niti stopIjene u jedno, niti su one rastavljeno biće«. — »Ta nije moguće, veli Tolstoj, da je Bog ljudima ovako odgovorio, kojima je samo zato dao razum, da ga mogu shvatiti. Im a li covjeka na svijetu, koji bi bio tako slabouman, da ne bi na upit djeteta tako znao odgovoriti, da ga dijete mogne razumjeti? Jer ovo nije nikakvo razjašnjenje, samo je gomilanje rijeci bez svakoga smisla. Brojkama izražena gornja dogma glasi: jedan jednako tri, tri je­ dnako jedan i opet jedan jednako tri«. Kako bi bio dakle Bog ovako nejasno izrazio svoje »ja«, i to brojkama, na kojima se osnivaju najjasniji zakoni, što ih uopće imade ti opsegu čovječjega uma? 121

Tolstoj se pita: »Što to znači jedinstven pa ipak trojstven? Crkva uči nerazumljive rijeci »Bog je jedno i troje«, dok se u bibliji govori u množini, kad Bog stvara svije t »hajde da stvorimo«, sto crkva na svoj način zna da protumači, kad veli, da je to u množini izraženo zato, da se time označi trojstvo, a ne će da prizna, da su ovdje pobrkani stariji i noviji pojmovi o božanstvu — pojmovi o poganskom i krsćanskom Bogu. Ovakva i slična tumačenja naziva Tolstoj »strašnim štivom, koje huli na Boga«. I već bijase odlucio, da sav ta j posao napusti, no budući da mu je ležalo na srcu, da ispita nauku crkvenu, koja kršćanima daje smisao zivota, trebalo je svladati se i daIje proučavati. Pitanje, sto je Bog u svome bistvu, bilo je već u prvo vrijeme kršćanstva predmetom osobitoga razm atranja. Da je to pitanje odvajkada zanimalo ljude, vidi se iz »Staroga zavjeta«, gdje je zabranjeno Boga u bilo kakvom obliku prikazivati: »Nemojte griješiti i nemojte sebi praviti bilo kakav lik muškoga ili ženskoga roda«. (5. Moj. 4, 15—16). Bog je duh. Crkva veli, da Bog imade bezbrojne oznake: vječan, svemoguć, predobar, premudar itd., dakle toliko, da se o njima uopće ne može ni govoriti, ali ona ipak to čini, sto vise ona govori i o najbitnijim oznakama. Tolstoju je neshvatljivo, kako se može iz bezbrojnih oznaka odrediti, koje su najznatnije. U Sv. pismu stoji pisano, da Bog sve zna: prošlost, sadasnjost i budućnost, no budući da Bog prema bogoslovnoj tvrdnji stoji izvan svakoga vremena, što može dakle za njega biti prošlo i buduće? Bog se razlikuje od drugih bića: neogranicenošću, potpunošću, samostalnošću, neovisnošću, neizmjernošću, vječnošću, neprolaznošcu i svemogućnošću. Tolstoj se pita, po čemu je neogranicenost slična potpunosti, ili koja je razlika između samostalnosti i neovisnosti, i dok je neizmjernost samo sinonim, to jest po smislu isto, što i neogranicenost, vječnost i neprolaznost izricu isti pojam. Kao sto su pomenute oznake božanstva samo onako nabacene bez svake unutarnje veze, tako je i s oznakama »dobrostiv« i »pravedan«, koje ocito stoje u protivuriječju. Bog je dobrostiv, pa ipak kažnjava vremene grijehe 122

vječnom vatrom. Kako je to moguće ? — Na to odgovaraju najveći stručnjaci, medu njima i Augustin: »Vi pitate, može li Bog biti pravedan, kad vremene grijehe kažnjava vječnim mukama? Mi odgovaramo: Bog je i pravedan i dobrostiv, njegova je dobrota pravedna dobrota, njegova je pravednost dobrohotna pravednost«. No Tolstoj to upravo i pita, kako može pravedni i dobrostivi Bog da kazni vremene grijehe vječnim mukama. Na to odgovara crkvena nauka, da Bog kažnjava kao otac brinući se za nas spas, a kazne njegove da su dokaz dobrote i ljubavi njegove, premda ovdje ne može biti govora ni o dobroti ni o ljubavi, ako zbog vremenih grijeha treba u vjecnu vatru, kao što nema ni spasa, jer iz vječnih muka nema izlaza. I nehotice se covjek pita, kaže Tolstoj, cemu treba da znamo sva ta neshvatljiva potpuna protivurijecja, kad iz svega toga znanja nista ne može da izade, pogotovu kad ta protivurijecja samo smetaju vjerovanju, jer se samo ono može vjerovati, što se može i shvatiti? »Ako tko kaže, da vjeruje nešto, što ne može shvatiti, onda lar že, i tko veh, da je jedan Bog u tri osobe, taj laže, jer se ne može vjerovati riječima, koje ne samo da nemaju nikakva smisla, već upravo vrijedaju zdravi razum«. U Rusiji je, kaže Tolstoj, kršćanstvo gotovo tisuću godina staro. Za cijelo to vrijeme uče svećenici naro$ osnovnu misao (dogmu) o trojstvu. Pitamo i seljake, sto razumijevaju pod trojstvom, jedva će moći jedan od njih desetorice da odgovori. Ali ako pitamo, u čemu je nauka Kristova, svatko će odgovoriti. »Dogma o trojstvu nije ni zamršena ni duga, veli Tolstoj, zašto je dakle ne zna nitko? Zato jer covjek ne može da zna ono, što ne­ ma smisla«. Na osnovi dogme o trojednom Bogu počivaju i druge dogme, osobito one, koje se odnose na spasenje, i tko ne priznaje dogme o trojstvu, ne priznaje ni onih drugih. Zato Tolstoj kaže: »I ja nijecem tu dogmu. Ja ne mogu drugačije, jer bih priznavajući tu dogmu nijekao samosvijest svoje razumne duše kao i spoznaju Boga«. Napokon govori Tolstoj i o prvome grijehu. Tko pozorno prožita prva poglavlja o stvaranju i onda crkveno 123

prikazivanje o padu prvoga čovjeka, uvjerit će se, da biblija i bogoslovija dvije posve različite povijesti kazuju. Iz crkvenoga tumacenja proizlazi, da je kušanje s drveta spoznaje dobra i zla donijela nesreću ljudima, dok se iz biblije vidi, da je to bilo za covjecanstvo upravo od velike koristi. Prema tome je čitava ona priča o padu Adamovu izmišljotina bogoslova. U bibliji se ne govori o vragu u obliku zmije, već se govori o zmiji kao najlukavijoj životinji, koja je Adamu otkrila tajnu. Prema ovakvom tumačenju prvoga grijeha kršćanski je Bog upravo tako strašan kao i svaki drugi poganski, je r stoji pisano, da je Bog stvorio covjeka u istom stanju kao i životinje, koje ne razlikuju dobra od zla, i zato mu je zabranio, da ne jede sa stabla spoznaje. I da ga uplaši, prevario da će umrijeti, bude li jeoodnjega. Vidi se dakle, kaže Tolstoj, da se tu ne radi o onom dobrostivom krsćanskom Bogu, koji ljubi čovječanstvo, već o bogu, koji podsjeca na Zevsa i njegov odnosaj prema Prometeju, koji mu je ukrao vatru, dakle o bogu, koji je ljubomoran na covjeka, koji se ljudi boji — dakle o poganskom bogu. Bogoslovija je onu priču o poganskom fcogu dovela u odnosaj s Bogom, kojega je K rist propovijedao i koji je ljubio svijet. Posljedica pada prvih ljudi bijase ta, da je grijeh njihov prešao na čitavo čovječanstvo, koje nije ništa sagriješilo, pa ipak mora da trpi nemajući snage da samo sebi pomogne. Zato i kaže crkva: »Vi ste puni grijeha, važa sklonost na grijeh ne stoji do vas, već je ona na­ sijedna; covjek se ne može osloboditi vlastitom snagom; jedina su sredstva: molitva, sakram enat i milost«. »Je li moguće, pita Tolstoj izmisliti nećudoredniju nauku? Bogoslovi su sami sebi spleli čvor, koji ne mogu da razriješe. Svemogući, dobrostivi Bog, stvoritelj i brižnik covjekov s jedne strane, nesretni, žli i slobodni covjek, kako ga bogoslovi prikazuju, s druge strane, dva su pojma, koji se posve iskljucuju«. »Sva svoja tumacenja i dokazivanja o dogmama osnivaju bogoslovi na citatima. I kao uvijek, kaze Tolstoj, upravo ti citati pokazuju, da oni, koji su te rijeci pisali i govorili, nijesu Boga shvatili, samo se priblizavahu k 124

spoznaji govoreći o nekom moćnom poganskom bogu, ali ne o Bogu, u kojega mi vjerujemo«. Gvim svojim proučavanjem, kojemu je Tolstoj mnogo truda i vremena posvetio, htijući vlastitim ocima svojima vidjeti ono, što je pisano, i umom svojim proniknuti do u najdublje dubine vjerskih istina, dode do uvjerenja, da čitava ta vjerska nauka, koju je jednoć držao izražajem narodnoga vjerovanja, nije ništa drugo već ona varka, koja se stotinama godina uvelicavala imajući izvjesnu nisku svrhu. Pod potonjim riječima Tolstojevim »imajući izvjesnu nisku svrhu« treba prema duhu, u kojem je rasprava o dogmi pisana, razumjeti, da sve ono naučavanje o prvom grijehu, koji je urodio strašnom posljedicom za čitavo covjecanstvo (vjecnim prokletstvom za sve one, koji ne izvršuju obreda, sto ih u ime spasa nalaže crkva), ima svrhu, kako bi crkva, kojoj se nesretno covjecanstvo u svojoj nevoiji utjece, imala neomedenu vlast nad njim, sto joj je doista neko vrijeme i uspijevalo. S ogorčenjem završuje Tolstoj svoja razm atranja o dogmama nazivajući tumacenja crkvene nauke »huljenjem na Boga« te dovikuje bogoslovima i predstavnicima crkvenim: »Idite i vi do oca vasega, do vraga, vi, koji ste uzeli ključeve od nebesa, pa budući da sami ne moze~ te da udete u njih, zatvarate ih i drugima. Vi ne govorite o Bogu, već o nečem drugom«. Ovako dakle stoji s crkvenom naukom, koja se udaIjila od prave Kristove nauke. Glavni pak uzrok takvomu krivomu naučavanju nazire Tolstoj u odnošaju, koji postoji izmedu crkve i države. Svoje misli o tom iznosi u raspravi » C r k v a i d r ž a v a « . U pocetku ove rasprave doslovno kaže Tolstoj ovo: »Vjera je ono, sto daje smisao životu, to jest no, što da­ je snagu i smjer životu. Svaki covjek, koji doista živi, nalazi ta j smisao i živi na osnovi toga smisla. Ako ga pak nije nasao — onda on umire«. Ljudi žive, prema tome su našli i smisao zivota, to jest oni su utvrdili svoj odnosaj prema Bogu, oni znadu istu praistinu, samo je način, ka­ ko tu istinu izricu, različit. Istina je dakle samo jedna, a to je razumljivo, jer svi ljudi posjeduju u glavnom ista 125

duševna svojstva, pa se prema tome vjere, koje su proistekle iz duša čovječjih, u osnovnim istinama ne mogu razilaziti. Budući da je vjer^ uvjet životu, protuprirodno bi bilo zahtijevati od covjeka, da napusti svoju vjeru i prijede na drugu, pa ipak se to odvajkada činilo, a čini se jos i danas. Vjeru promijeniti može samo onaj, koji vjere ne­ ma u srcu svome, već je samo ispovijeda riječim a! I upravo iz toga razloga mogahu ljudi, bilo sami prelaziti s jedne vjere na drugu, bilo zahtijevati od drugih, da pri­ me njihovu vjeru, tvrdeći, da je njihova vjera jedina pra­ va i istinita. I sada se pitamo, otkuda ta zabluda. »Od svih bezbožnih pojmova i rijeci, veli Tolstoj, ne­ m a bezbožnijega pojma i bezbožnije rijeci, nego sto je pojam crkve; nema pojma, koji bi bio većim zlom urodio, nema pojma, koji bi bio većma protivan nauci Kristovoj, nego sto je pojam crkve«. Sva je dakle zabluda i varka u pojmu crkve, a da možemo to razumjeti, treba ispitati, kada i kako je crkva postala i kako se razvijala. Počevši od vremena Kristova što se dalje vjera širila, to se većma udaljivala od istine ističući sve vise i vise svoju spoljasnost. Do cara Konstatina i do nikejskoga sabora crkva je samo pojam, no od toga vremena postala je djelom, i to djelom varke sa svojim moeima, svojom euharistijom i sličnim opsjenama. No vrhunac je svemu zlu u sjedinjenju kršćanstva sa svjetovnom vlašću. Car je Konstantin stojeći prema poganskom mnijenju na vrhuncu čovjecje veličine — on bi uvršten i medu bogove — primio kršćanstvo davši tako prim jer svome narodu, ko­ ji se takoder počeo obraćati te pružio ruku pomoćnicu protiv raskolnika utvrdivši na svjetskom koncilu u Nikeji »jedinu pravu« kršćansku vjeru. Varka je dakle u to­ me, što je kršćanstvo u času, kad je Konstantin na nj prešao, prisvojilo sebi svjetsku vlast, a kršćanstvo bez odricanja te vlasti ruglo je kršćanstva. I tako je od svjetovne vlasti i kršćanstva postalo nešto, sto s obzirom na prvobitne pojmove ne može postojati, naime: kršćanska država. »Jer kad kažemo, da je koja država kršćanska, veli Tolstoj, isto je, kao kad bismo rekli, da je led topao, to jest ili nema države ili nema kršćanstva«. 136

Svećenici ne samo kao ljudi od Boga, već sami kao bogovi (jer je u njima duh sveti), pomazase Konstantina jednoga od nasljednika »rimskih razbojničkih atamana« (poglavica), koji se bio zasitio razvratnoga života te dao prednost nekim kršćanskim dogmama zabacivši predasnje svoje vjerovanje, kršćanskim carem, i to unatoe svemu nemoralu, sto ga bijase počinio. »Treba se tek pokajati, kaže Tolstoj, i progutati komadić hljeba s vinom i sve je oprošteno«. A zato je opet Konstantin sveeenicima sve pustio na volju, sto i kako su htjeli. Od to ­ ga su vremena predstavnici crkve pomazivali one ljude, koji su njima bili na ruci, ne obazirući se katkad ni na najveća nedjela, sto su ih ti ljudi znali pociniti, te ih nazivali vladarima »po milosti božjoj«. Crkva je dakle sisla s pravoga puta onim časom, kad je posvetila prvoga cara i uvjerila ga, da on svojim nasiljem može pomoći vjeri — vjeri poniznosti i samozataje. I sada da ocisti sebe i nezakonitu svezu sa svjetovnom vlasti, nastojaše, da što većma usavrši izvanjsko obličje vjere prikrivajući tako bistvo nauke Kristove. »Istinska vjera, kaže Tolstoj, može biti u svim tako zvanim raskolima (herezama), jedino ne može postojati tamo, gdje je crkva sjedinjena s državom, gdje ona počiva na sili. Da je to doista tako, vidi se iz zlih posljedica, ko­ je su se razvile iz toga odnošaja crkve prema državi, gdje je dogmatička nauka idući u susret svjetovnoj vlasti, ko­ ja je narode svoje uvijek nastojala držati u nekom hipnotičkom stanju, zabacivala sve, što je državi bilo nepoćudno. Da bi to objasnio, podijelio je Tolstoj kršćansku na­ uku na dvoje: 1. na nauku o dogmama, počevši sa sinom i sv. duhom te njihovim odnošajem, zatim na nauku o pricesti s vinom ili bez vina, s kvasnim ili beskvasnim kruhom itd. i 2. na moralno naucavanje o poniznosti, o cistoći tijela i duše, o miroljubivosti itd. Nauci se o dog­ mama odvajkada davala prednost s obzirom na moralno naucavanje iz razloga gore navedenih, naime da se što većma pokriju osnovne istine Kristove nauke, dok su plodovi svih tih umnih radova, koji su imali objasniti dogme, 127

bili ovi: zloba, mržnja, kazne, progoni, ubijstvo žena i djece, lomače i inkvizicija. Na upit, u čemu je njegovo naucavanje i kako shvaća pravu kršćansku nauku, odgovorio je Tolstoj u svojoj raspravici » K a k o t r e b a č i t a t i e v a n đ e l j e ? « Rado se govori, da ne može svatko razumjeti Sv. pis­ ma i da je bezuvjetno potrebno neko predznanje i škola, da ga možeš onako tumačiti, kako se ono doista imade shvatiti. Tako tvrde bogoslovi. No Tolstoj misli drugacije : »Krist — Bog po crkvenoj nauci — sišao je na zemIju, da otkrije ljudima božansku istinu, koja će ih voditi u životu. Covjek — prosti, glupi covjek — ako želi ljudi­ ma dati za njih važmi uputu, uvijek će to znati tako izraziti, da ga ljudi mognu razumjeti. I eto dode Bog na zemIju, i to samo zato, da spasi ljude; i taj Bog nije znao ono, sto je trebao kazati, tako da ne bi ljudi rijeci njegovih krivo tumačili, te bi se svi razišli u shvaćanju. A to je nemoguće, ako je Krist bio Bog, kaže Tolstoj. No to ne može ni onda biti, ako K rist nije bio Bog, već samo veliki učitelj. »Veliki učitelj i jest samo po tom velik, jer zna­ de istinu tako izreći, da bude jasna kao sunce«. Tolstoj veli, da ne dolazi s nikakvim posebnim naucavanjem, vec da shvaća kršćansku nauku onako, kako je ona objavljena u evandeljima. I ako je pisao knjige o kršćnskoj nauci, to da je učinio samo zato, da dokaže neispravnost bogoslovskoga tumačenja Sv. pisma. Da bi­ smo mogli, kaže Tolstoj shvatiti kršćansku nauku onako, kaJkva ona doista jest, potrebno je, da uopće ne tumačimo Sv. pisma, već da ga nastojimo onako shvatiti, kako je ono pisano! A to ćemo onda, kad se oslobodimo svih predrasuda s jednom željom, da shvatimo stvar onako, kako je napisana. Glavno pak mjerilo kod čitanja imaju biti rijeci Kristove: »Receno je starim a: oko za oko, zub za zub — a ja vama kažem: ne protivite se zlu«. Prema toj jednostavnoj i razumnoj nauci treba da bude udešen i vjerski uzgoj, koji bi imao biti osnova sve­ mu čovjecjemu djelovanju. Pripisujući osobitu vrijednost uzgoju u pravom vjerskom duhu posvetio je Tolstoj i tome jednu raspravu »O v j e r s k o m u z g o j u « . 128

Tolstoj se pita, koji je uzrok, da covjecanstvo živi ta ­ ko bijedno i nezadovoljno, dok su svi uvjeti tu, da bude sretno i zadovoljno. Iznajprije misljaše, da su tomu krive gospodarske prilike i državna vlast, koja se osniva na sili, no prozrevši to pitanje dode do uvjerenja, da uzrok bijedi, u kojoj se nalazi covjecanstvo, nije ni u jednom ni u drugom, već u lažnom vjerskom uzgajanju. »Mi smo se tako privikli, veli Tolstoj, na tu vjersku laz, koja nas okružuje, da ne primjecujemo svega toga užasa, sve te gluposti i okrutnosti, kojima je prenapunjena crkvena nauka«. Već malo nevino dijete mora da uči onu okrutnu jevrejsku legendu, u koju ni mi sami ne vjerujemo, naime, stvom, dok je malo tko zadovolian onim najpotrebniiini za život. Osim toga, ljudi se razlikuju svojom sposobnošću i marljivošću; ima ih, koji su sposobni i marljivi, no ima ih, koji su nesposobni i mlitavi; jedni su lukavi i oprezni, drugi iskreni i neoprezni. Koje čudo, da jedni napreduju na racun drugih, a da često tome ni svijesni nije­ su. Tu je životna borba, pa tko je sposobniji, treba da i napreduje. Jasno je, da i prilike, često upravo sreća, mno­ go pridonose napredovanju ne samo pojedinaca već i eitavih zajednica. Vidi se to kod svih staleža, pa i kod seliaka, koji žive najjednostavnijim životom, jer ne samo da su jedni marljiviji i sposobniji gospodari od drugih već cesto posjeduju i bolju, plodniju zemlju; jedni imadu zem­ lje na pretek, dok drugi gladuju radi preumnozavanja itd. Tko bi sve ljude izjednačio?! — I upravo zato, da bi se ljudi sto bolje potpomagali izmedu sebe i zajednicki branili, naročito u slučaju zla udesa, kao sto su nepogode vremena, zatim bolesti i opasnosti svakojake, potrebne su što veće uredene zajednice, ne samo zadruge (kako Tolstoj preporucuje, i to bez državnoga uredenja), vec i cpćine, kotari, pokrajine, sve ujedinjeno u jednu opću narodnu zajednicu ili državu. I sto je ta narodna zajednica ili država veća, to je i opća sigurnost veća. Uopće bi na­ rodi, narocito maleni, trebali nastojati, da se udružuju u što veće zajednice. Da li su Tolstojeve misli, koje se potpuno slažu s malone dvije tisuće godina starim i u mnogome neprimjenljivim Sv. pismom, sposobne za život, m akar i djelomice, pa će kadgod doći i vrijeme, kako se Tolstoj nada, kad će se one ostvariti, neka svaki procitavši ovu raspravu konacno prosudi i sam. Nijesu li pak njegove misli sposobne za život, ne smeta, da budemo velikome čovjekoljupcu i 221

još većemu pjesniku Lavu Nikolajeviču Tolstoju zahvalni na njegovu daru, kojim je želio svakoga usrećiti, komu je do i s t i n e , p o š t e n j a i p r a v e d n o s t i.

O P A S K E Str. 7. Vlast (ili Moć) tmine. živi leš (ili mrtvac). — Str. 11. Pestalozzi (pedagog; 18. stolj.). Rousseau (propovijedaše povratak prirodi; 18. stolj.). VittoVino da Feltre (tal. humanist; 15. stolj.). Chelcicky (češ. vjerski mislilac; 15. stolj.). — Str. 20. Platon (grč. filozof; »Phaidon«: nauka o neumrlosti; »Symposion«: nauka o dobrome, lijepoime i istinitome). — Str. 23. Nikola I. (rus. car, radi batinjanja prozvan »palkin«: »batinaš«). — Str. 30. Renan (franc, vjerski istraživač: »život Kristov«). Strauss D. (bogoslov; evandelja smatra kao price). M. Muller (orijentalist). Talmud (židovski vjer. zakonik). Ksenofont (grč. vojskovoda, opisao u »Anabazi« povratak 10.000 Grka iza bitke kod Kunakse 401. pr. Kr.). V. Hu­ go: »Les miserables« (»Bijednici«, soc. roman), čajkovski (rus. glazbenik: »Evgenij Onjegin« i dr.). Str. 39. Dante (tal. pjesnik: »Divina commedia«; 13. stolj. — Str. 74. Schumann (njem. glazbe­ nik). Chopin (šopen, franc.-poljski glazbenik). — Str. 82. Buda (Gautama ili Sakia-Muni: indijski osnivač budističke vjere). Schopenhauer (njem. filozof pesimist). — Str. 88. Konfucije (kin. mudrac; 6. stolj. pr. Kr.). Aristotel (grč. filozof; 4. stoflj. pr. Kr.). Kant (njem. filozof). Epiktet (grč. stoik; vidi 119). Str. 94. Hart­ mann (njem. filozof pesimist). — Str. 109. hipnoza (prisilni san pod izvanjim utjecajem, kojemu se ne možemo oduprijeti); brahmanizam (prema indj. božanstvu Brahma, t. j. vječna sila); lamaizam vjerski ogranak budizma s Dalai Lamom na čelu u Tibetu); taoizam (tao: vjera razuma po kineskom mudracu Laotse). Str. 119. stoički (stoik: filoeof, koji svladava požudu i ravnodušno snosi zlo života: Zenon mladi; Marko Aurelije, rimski car). —y Str. 126. Konstantin Vel. (proglasio je kršćanstvo drž. vjerokn). — Str. 140. Finlandani (prema r'uskom): Finci. — Str. 144. Swedenborg (švedski teozof, zabacuje nauku o trojstvu i uskrsnuću). — Str. 181. Opij: Englezi su 1842. oružjem prisilili Kitajce, da kupuju njihove proizvode, osobito opij. — Pobjedonoscev (rus. drž. tajnik). — Str. 205. Baudelaire, Verlaine i Mallarme (franc, dekadenti, t. j. pjesnici sumorno-pesimističkoga. raspoloženja); ekspresionist se ne ugleda u prirodu, već stvara iz svoje unutrašnjcsti; impresicinist prikazuje prirodu onako, kako se ona odrazuje u njegovu oku, a ne kako je on svojim razumom shvaća; simbolist se udaljuje od real, svijeta, on je protivnik svakciga pozitivizma i naturalizma. — Str. 206. Huysmans opisuje u romanu »La-bas« (»na dnu«) crnu magiju (ružno praznovjerje), koju je otkrio bio usred Pariza. — Str. 207. Vede (veda: znanje; svete knjige indijske); Sakia-Muni vidi 82. — Str. 212. Rus Notovič

222

Tooravio je u Tibetu (Lhasa), gdje je otkrio, da se u sv. knjigama jamaistickim spominje Isus, koji da je vise godina živio medu bu