Krmpotic Vesna - Divni Stranac

Krmpotić Vesna - Divni stranac

PJESMENE PRIčE 1O8 NAJLJEPŠIH O NJEMU I NAMA Dvoknjižje DIVNI STRANAC I, II, započeto siječnja 2001., u Brindavanu, završeno ljeta iste godine, u Beogradu. Povijest čovječanstva povijest je odnosa s Divnim Strancem. Svi ratovi, sve nesreće, svi carevi, sve vojske, sve pobune, sve promjene, svi padovi, svi uzleti, sva sebičnost, sva žrtva, proizlaze iz odnosa prema Divnomu Strancu. A odnos, on se određuje po tomu: 1. Kad je došao medu nas, jesmo li Ga prepoznali? 2. Jesmo li Ga, kao stranca, prognali, raspeli, kamenovali, otjerali, zabranili Ga, udomili Ga? Ili Ga uopće nismo ni primijetili? Sto smo učinili s Njegovim boravkom medu nama? 3. Poslije Njegova odlaska, jesmo li počeli graditi crkve, hramove, džamije, i sinagoge, Njemu na spomen? Jesmo li počeli skupljati, birati, i odobravati uspomene na Njegov nauk i živi primjer, zato da bismo ih upotrebili za podizanje Ustanove, za stjecanje vlasti, utjecaja, i moći? Ili smo Ga nastojali oponašati vlastitim životom? 4. Po Njegovu povratku, jesmo li Mu tom Ustanovom, ikonom, obredom, i ponašanjem ponudili kako-tako vjernu sliku Njega? Je li mogao Sebe u njoj prepoznati? Ili smo Ga još jednom otjerali? Naša je bitna povijest povijest naših odnosa s Njegovim Dolaskom, Boravkom, Odlaskom, i Povratkom. Vesna Krmpotić T 1. BIO JEDNOM JEDAN DLAN Zar Me ne prepoznaješ, draga Moja, zar Me ne prepoznaješ?

To sam Ja, tvoje ja, kojega zoveš Ti, zato da bi Mu pjesme pjevala! Zar Me ne prepoznaješ -taj stranac je tvoje ja, taj stranac sam Ja... Voli Me zbog onoga što ti jesam, zbog onoga što Mi jesi, kad si sa Mnom... (Siječanj 2001., Brindavan) Bio jednom jedan dlan, na kojemu je počivao svijet. Plesao je sam, kao zaljubljeni paun, u zraku juga. Prsti su mu vijugali, kovrčali se poput frule, tanani i zlatni, u muzici plesnoga zakona. Ali dlan nije želio zakonosloviti, želio je milovati svijet. Bio jedan dlan, na kojemu je počivao svijet. Plesao je kao samotni paun, u zraku juga. Iz njega su se izvijali prsti, tanani i zlatni, zaljubljeni, skladotvorni. Slušao ih je ples-svijet. Dlan se uzbacio prstima, prosuo se po svijetu, rosno, i to je bio sav zakon, koji je ikada svijetu dan. Bio jedan paun, koji je plesao svijet. Ali svijet to nije znao. Svijet je mislio da je on plesač. Bio jedan ples, koji je mislio da mu plesač nije otac. Plesač, otac, paun, dlan, plesao je i plesao, jer je bio zaljubljen. U svoj ples. U sebe. Da, nije razlikovao svoj ples od sebe. Ali ples to nije znao. Bio jedan dlan, na kojemu je počivao svijet. Ali svijet to nije znao, mislio je... Dlan je želio milovati svijet. Milovao je svijet. I to je sav zakon, koji je ikada svijetu dan. Ako čovjek živi ovaj zakon, kakav mu je drugi nauk potreban? I 2. BIO JEDNOM JEDAN SMIJEŠAK Bio jednom jedan smiješak, koji je dugo, dugo lepršao svijetom, tražeći usta, na koja bi se spustio. On je želio zauvijek ostati smiješak. Ali nijedna ljudska usna nije mu to mogla zajamčiti. Svaka bi mu razložito objasnila: »To ovisi o... to jest, ne ovisi o meni.« Smiješak je poletio nad visoka prašumska stabla, tražeći neovisnost o... No svugdje je nešto ovisilo o nečemu, ovo nije moglo bez onoga, ono je pak njegovalo tajne veze s nečim trećim i četvrtim, i mreža sve gušćega prijepleta posezala je za leptir-smiješkom. »Zar se ne možete odvezati jedni od drugih?« gotovo se snuždio smiješak. Prijetila je opasnost da uvene. »Odakle dolaziš?« pitalo ga je lišće, pitali ga mirisi, vjetrići, boje. »čiji si?« »Ja?« začudio se smiješak. »Ja sam naprosto tu, vaš. Ne znam odakle dolazim, ako iodakle. Tražim nekoga tko bi jednako tako... ne dolazio, ne odlazio, tko bi mogao biti, kao i ja, tu... uvijek.« Grane su sjetno i samilosno zašumjele. »Otkad je svijeta i vijeka«, započeše provjereno. Popostaše, ušutješe, nastaviše: »Nikada nije bilo da nije bilo... mijene i tijeka, sunca i kiše, rođenja i smrti. Uzmi, eto, vjetar. Rijeku. čovjeka. Pogledaj rijeku na izvoru —je li nalik toj izvornoj sebi tamo na uviru? A tek čovjek - pogledaj ga kakav je kad se rodi, a kakav je kad umire! Tko bi ga prepoznao u starosti, kad starac ne bi nosio ime i broj onoga novorođenčeta, koje je bio? Tko bi pomislio da se radi o istomu stvoru? Pa i zvijezde slijede isti takav put, samo što im je vijek nešto duži.« I prekratiše razlaganje odlučnim šumom: »Takvoga nekoga izuzetni-ka ovdje nećeš naći.« »Zar neću?« povika smiješak. »Zar neću? Ako ga neću naći, onda ću ga morati stvoriti. Nekoga poput sebe. Kladim se, stvorit ću ga.« Ogleda se nebom i zemljom. Stajao je u sredini velike arene. Uokolo se zastaklio obzor. Bio je sam. Njegovo očekivanje bilo je ogromno. Borio se da ga zadrži kao dah, unutar staklene ukočenosti stvari. Borio se da ne popusti željom. Da se ne ukoči i on, da ne postane neživa grimasa. On, vilin-konjic slučaja, izazov zakonu. Svom je snagom htio, htio, htio razbiti kristal prostora svojim visokim titrajem, ući negdje, gdje se sve može... A potom shvati da se sve oko njega ukočilo, jer sve napeto čeka ishod oklade. Jer se sve oko njega zarazilo vjerom u čudo - sve je ipak čekalo to nešto, čega nema. To nešto pojavilo se u obliku prašumske orhideje, jedne naročite vrste, koja lomi debla i vrijeme.

Iz vrha najviše krošnje izvila se put neba, bijela, gola. Ludo, bezobzirno, i munjevito sunula je uvis, naslonjena na svoj neuhvatni miris, na bijelu boju, na plavi vidik. Ne poštujući postupnost rasta. Gledala je strahovito netremično samo u nebo. Takva je bila ta netremičnost da je sila teža ustuknula pred tom silinom, i ustupila joj sobom netaknut prostor, velik kao dlan. Takav je bio taj prostor, da ga je vrijeme zaobilazilo. Duboko dolje, u zemlji, korijen nije o tomu ništa znao, tako nije ništa znao, da joj i nije bio korijen. »Nisam ni sanjao da ćeš ti biti cvijet«, prošapće smiješak, spuštajući se u orhidejina usta. »Nisam ja cvijet«, progovori orhideja zanosno bijelim glasom. »Ja sam također smiješak, samo imam latice. Odvezana sam od zemlje, ali sam uberiva.« Orhideja je postala sanjarija lovaca na visokometne samoće i eliksire mladosti. Tko ju uspije dohvatiti, ne može se ne nasmiješiti. Kad sretneš neki smiješak-cvijet, sjeti se da je najvjerojatnije niknuo iz nečije vjere. 3. IZMEđU PRILIKE I SLIKE Između prilike i slike poče se odvijati jedan razgovor, u kojemu je slika tvrdila da je sama, samohrana, samodostatna, i samotvorna. Zapravo, nije to bio razgovor. Razgovor pretpostavlja dva ravnopra-vnika. Bio je to samogovor jednoga s jednim, pomoću drugoga. Prilika je jedno vrijeme slušala sliku, a onda se odmaknula od zrcala, i tu je bio kraj priče. Eoni razgovora i eoni šutnje udišu svemir i izdišu ga, i jedina njihova čvrsta veza jest ritam. 4. BIO JEDNOM JEDAN VID Bio jednom jedan vid, koji je sve vidio - i vlastito čelo, vlastite oči, dno njihovo, pogled njihov. Bio jednom jedan vid, koji je gledao kroz sve oči - neke od njih mutne, neke vidovite, a neke slijepe. Bio jednom jedan jedini vid. Sve su ljudske priče i nehotice i hotice priče o tomu kako su oči, jedne po jedne, njim, tim vidom, pregledavale. Bila jednom jedna, jedina ljubav. Ona nije živjela na svijetu, ona je živjela svijet. Razvedena u kvintilijune tokova, uzanih rukava i širokih korita, grla i gudura... ona, jedna jedina, nije živjela medu bezbrojima, živjela je bezbroje. Mi mislimo, nesvjesnici, daje ovo »bio jednom«, i »bila jednom«, jedino pravo vrijeme za Takvu Stvar. Rijetko se kada osvijestimo daje Njezino jedino pravo vrijeme sadašnje. 5. BIO JEDNOM JEDAN OSAMLJENI KRIK 6. DA, DOGODI SE PONEKI SAN Bio jednom jedan osamljeni krik, koji je tražio društvo. Tražio je nekoga, tko bi ga posvojio, u njedra ga smjestio, oko sebe ga kao povijušu ovio. Nije našao nikoga. Nailazili su samo svežnjevi vriskova, i nerazaberive, tmaste gvale gr-caja i hropaca. Krik je tražio nekoga srodnog, također samotnika, okomito usmjerenoga, jednako željnoga dvojevanja. Strast pripadanja drugomu, zrcalnomu, obuzimala ga je sve jače. Uzlijetao je nad zemljom uzmahujući krilima, ostavljajući trag u oblacima, i u modrini podnebesja. Nije bilo nikoga. Svi su putovali vodoravnim stazama, ne dižući pogleda. čekao je s tišinom oko sebe, nadajući se da će ga netko njegov čuti. Tako je postupno otkrivao tišinu. Ona mu je bila vjerna. Tako je postupno ulazio u stanje bliskosti. Ona mu je bila najsličnija, najljubavnija. Tako je postupno ulazio u trenutke nerazlike između sebe i tišine. Tako je na mahove prepoznavao sebe. Tako je postajao tišina - i to postajanje bijaše najbolji razlog njegova postojanja. Tko može reći da zna sebe, dok ne ude u sebe, i ne iskusi to što on jesti Da, dogodi se poneki san, kojemu se prohtije odvojiti se od Sanjača. No prije nego što će se odvojiti, on na brzinu stvori svijet, i radoznao na svoje djelo, krene u nj. Kad se taj odmetni san probudi u svijetu, u svojoj tvorevini, on zaboravi da je san, i da je sagradio drugi san. Sve se to tako dogodi, kao svirka po notama. Jer taj je samozaborav sna — njegovo neznanje da je san - bio predviđen i naumljen, dok se još snovi-dilo u glavi Sanjača. Poneki se mjehur pojavi na površini mora - on traje tren, i za to vrijeme on zaboravi da je more. Pomisli: »Ja sam mjehur. Mreška. Val.«

I još je ponosan na svoju misao, koja mu kaže da je slavno i gordo biti mjehur, mreška, val. Pa se pojavi i nestane sa svim svojim svjetovima. Ostane more, pamti ga. Ta se zbivanja ponavljaju ritmom, kojega je teško prozreti. Komu sve to treba? Zar ne bi moglo bez toga? i .., ^io 7. BILO JEDNOM JEDNO SJEME Bilo jednom jedno sjeme medu sjemenjem. Ono je znalo da u njemu drijema golemo, krošnjato drvo, da iz debla toga drveta viri duplja, iz duplje vjeverica; na granama da obitavaju gnijezda i ptice, u pticama da borave pjesme, i da te pjesme slave zakon velikoga u sitnomu. Ostalo se sjemenje rugalo sjemenu. »Kako to može biti«, govorahu. »Kakva naopaka prosudba!« Sjeme je u svoj dokaz navodilo da ono čuje pjesmu ptica u granju velikoga stabla. »Te ptice pjevaju, bez obzira što je stablo još u meni«, tvrdilo je sjeme. »K tomu, one prekrasno pjevaju.« Onda se ostalo sjemenje uzbudilo. Pobunilo. Ogorčilo. Kakva preu-zetnost i pomisliti da je u malenomu veliko! Ta zna se da može biti samo obratno! Proglasili su ga ludim. Cak opasnim. Upozoravali na opasnost zaraze. Da se zdravo sjemenje ne bi okužilo. Da ga ne bi zahvatilo zborno ludilo, koje ne štedi nikoga, što znači da bi obuzelo svakoga, što opet znači da ne bi bilo svjedoka ludilu, što nadalje znači da se ne bi našao nitko, baš nitko, tko bi znao da je umobolan, i da su svi drugi umobolni, i da se umobolja ne da raskazati od opće prihvaćenoga zdravlja. Od njihova složna i nepopustljiva negodovanja, sjeme se pokunjilo. Potom, razbolilo. A to se dogodilo zbog toga, što ono ipak nije bilo dokraja uvjereno da je u pravu. Jedan je atomčić u njemu sumnjao u pjesmu, što se čuje s grane velikoga stabla. čuvši negodovanje drugih, ukočio je unutar sebe kolanje vizije. Onda se zastoj proširio dalje, i sjemešce se razboljelo. Ostalo je sjemenje likovalo. »Priroda ga je kaznila«, govorahu. »Zakon ga je prokazao. Vidi se tko je ispravan, a tko neodgovoran! Tko priča razna svetogrđa, a tko je čedan i smjeran!« Sjeme je, snuždeno, rastuženo, zbunjeno, umiralo i umrlo u truleži. Jednoga dana, u visokim hrastovima, zaorile su pjesme. Pjevale su o velikomu unutar sitnoga. Pjevale su o pjesniku, koji je sve to čuo, dok je bio vlastito sjeme. Ubijanje prostodušnih heroja zabava je kolektivne zlobe, prerušene u zdrav razum. 8. BIO JEDNOM JEDAN, BILA JEDNOM JEDNA Bio jednom jedan, bila jednom jedna. Ali jedan i jedna nisu bili jedno. Bili su dvoje. To je bilo davno, u raju. Zbog toga što nisu bili jedno, vrata raja su se za njima zatvorila, zemlja se pod tabanom stvrdnula, krenule jezde, prijezde, najezde. Zbog toga što nisu bili jedno, narodi, koji jurnuše iz njihovih slabina, zavadiše se, zaratiše, zarobiše se, poubijaše se. Zbog toga što nisu bili jedno, sve drugo oko njih razlomi se na stotine, tisuće, milijune, bilijune, i stade se zaklinjati u snagu broja. Nikoga ne bijaše da se jedni, svi su se dvojili i bezbroj ili. Da su jedan i jedna bili jedno, znalo bi se gdje je raj. Priča može i ovako započeti: Jednom, u raju, jedno se zaželi podijeliti na jednoga i jednu. I podijeli se - zato da bi se opet srelo, kad jednom u dvoje prebroji pijesak nepregledne pustinje broja. Komu sve to treba?Zbilja, moglo bi i bez toga... 9. MAK I RAZLICAK Jedan se cvijet, crveni mak, zaljubio u modri različak. Smrtno se u nj zaljubio. Samo je o njemu pričao pčelama, vjetru, leptirima, rosi, mravima, mjesečini. Pričao je i pričao. Tkogod bi se usred priče odvažio otpočeti, recimo, o kiši, o suši, ili o proljeću, njega bi mak ubrzo prekidao s pohvalama različku. Tako je žarka i sredotočna bila njegova ljubav. No s vremenom je postajalo sve teže pronalaziti nove slušatelje. Oni stari bijahu se potrošili. Stoga

se mak budio noću, lovio krijesnice, i pričao im svoje zanose. »Stvorenja dana nemaju ni mašte ni strasti«, govorio je. »Upisat ću se u noćnike.« Ali i krijesnice su se ubrzo umorile od slušanja. Mak nije odustajao, mada ga je pomalo hvatao strah. Udvarao je noćnim leptiricama, govoreći im da su ljepše od danjih. »Zbilja?« pitale su malo nehajno, malo hajući. I dok bi kratkotrajno hajale, mak bi im pričao o nečemu još ljepšem od njih: o različku. Priča je već svima dobrano dosadila. »Sto li ću i kako li ću, ako više ne nađem nikoga tko bi saslušao moje krasnoslove? Moje neumorno ljeporječje?« pitao se. Jer njemu se činilo da će umrijeti, ako više ne bude govorio o različku. Pčele ga počeše zaobilaziti - najprije umjereno, potom neumjereno. čak i netankoćutni bumbari. Onda se o priču oglušiše susjedni cvjetići - zlatica, ivančica, krasuljak, zvončić. Očajan, mak je lovio pokoje ma-slačkovo sjeme u proletu, obećavajući mu svoju crvenu boju, samo ako ga sasluša; to isto nudio je i vrludalici skakavcu. No i oni bi ubrzo odustajali od slušanja. Naposljetku, ostao je samo jedan dobrovoljac. Toga dana, mak je po običaju započeo priču o svojoj nesustaloj strasti. Nije ni primijetio da je pripovijeda samomu sućutnom različku. Strast sućuti čuje... ono, što strast zaljubljenosti ne vidi. 10. AMRITA Bio jednom jedan jedini miris, koji nije imao ni roditelja, ni kolijevke. Nijedna princeza nije prolila kap bočice s takvim mirisom, nijedan cvijet nije izdahnuo u zrak takav dah, da bi miris mogao reći: gle, odatle sam ja. Lutao je livadom, perivojem, vrtovima, ulicama, dvorištima, u potrazi za svojim podrijetlom. »Svatko ima majku, imam je i ja«, govorio je sebi. »Jednoga ću je dana naći. Zacijelo i ona mene traži.« Neke su se časke nudile za privremenu uporabu. Ali jedini miris otklanjao je njihove ponude. Ceznuo je za nečim, što neće moći odbiti. Ceznuo je za nečim, što neće moći izabrati - a što će njega izabrati bez kolebanja i mogućnosti preinake. »Dok ne nađem majku, dok ne otkrijem tko sam i odakle sam... dotle se neću miješati s drugima«, govorio je. A bio je, vele, najslađi miris, i tko ga ne bi poželio udomiti? Obišao je svijet dva, tri puta, ne zastajući, ne odmarajući se, ne rije-deći se, ne gubeći se. Vjetar mu nije ništa mogao. Ni kiša. Jednoga je dana stigao pred neku pećinu. Pred ulazom, na suncu, drijemao je starac. Kapci su mu pokrivali obraze. »Tebe sam čekao«, čulo se. Starac se u snu nasmiješio, i ispružio dlan s medaljonom. U medaljonu se nazirala slika budnoga, vječno mladoga starca. Bila je živa. Govorila je i govorila. Govorila je mladenačkim glasom o tomu kako čezne za tim da ju netko čuje. Miris je znao da od toga govora živi zemlja, iako je gluha. Znao je da od toga govora živi sav život - iako ne zna da od toga živi. »Tebe sam čekao. Ti me čuješ«, čulo se s dlana. »čujem te«, dahnuo je miris. Nalazio se pred nečim, čemu se nije mogao ni želio oprijeti. čemu se nije mogao ni želio ne dati. Što ga je izabralo bez mogućnosti preinake. Sletio je na dlan, na medaljon, u usta, u riječ. Konačno je našao svoju kolijevku, časku, majku: riječ. Ona ga je udahnula bez ostatka. I počela teći, teći, teći, tamna i svijetla kao med. I nitko nije umio objasniti odakle riječi takav miris, odakle mirisu takva riječ... Amrita, okus besmrtnosti... ne može se opisati. Može se postati. 11. BIO JEDNOM JEDAN JEDINI 12. SNJEŽNA KRALJICA I PRINC OD VATRE Bio jednom Jedan jedini, koji je oduvijek bio, i koji zauvijek jest. Tako je divan bio Jedan jedini, da je poželio Sebe vidjeti,

i Sebi se zadiviti. Tako je nastao svijet svi ovi trilijuni imena i likova, zvukova i mirisa, dodira i okusa. I kad su trilijunske povorke trilijunti puta došle i prošle, Jedini je opet poželio biti sam, u Sebe utonut. Tako je nestao svijet. Svi ovi trilijuni... Neću Ga više ništa pitati, jer Ga volim, i to je odgovor na pitanje »zašto«. Snježnu kraljicu svi su prosili. Ne zato, što su se nadali da će ih ona ogrijati, već zato, što su sanjarili kako će joj oni snijeg i led rastopiti. Ali nitko od prosaca nije mogao podnijeti njezinu bijelu samoću. Snježna kraljica živjela je u gluhim planinama - gluhim ne zato, što planine ne bi imale sluha, već zato, što tamo nije zalazio ničiji glas. Sopran snježne kraljice rezbario je pećine, dubio gudure, oštrio litice. Vrhunci Alpa, Anda, i Himalaja, bili su njezin zgusnuti smijeh. Bila je gorda i nedostižna; jer je bila samodostatna. Jednoga dana stigao je tamo princ od vatre. Stao je na rub ponora, i zagledao se u tišinu. Trenutak, dva. A onda je ona došla. Preko pustih poljana, niz usjeke, kroz maglu i vijavicu, ona je došla. Da je uokolo bilo nekoga da svjedoči susret, taj bi se skamenio od iznenađenja: došla je djevojčica, bosa, plašljiva, u haljini od snježnih pahuljica, s kristalnim narukvicama. Princ ju je uzeo u naručje. »Došao sam iz utrobe zemlje. Volim tvoju samoću, jer je i moja tvojoj nalik.« Dok ju je ljubio, Himalaje su i Ande čučale oko njih, moleći se vulkanima. Priča tu zastaje, jer bi svaki drugi svršetak bio manji od zastanka. dno. I najsitnije zrno, i najmanji crvić putuju tamo gdje su Njih Dvoje Jei 13. HRAM I CIRKUS Pročeljem hrama u Prashanti Nilavamu hodao je odred slonova. Neprestani odred. Bili su žućkastobijele boje, zarobljeni svojim ujednačenim topotom. Ali jednoga se dana jedan od njih neznano kako potepao, ispao iz reda, izglavio se iz ritma, skotrljao s pročelja, i odbatao svojim putem. Susreo je pauna. »Znam te odnekud«, reći će slon. »Po nečemu smo braća.« Ovaj pak paun bijaše sletio sa začelja hrama, gdje se svakoga jutra pjeva omkar. Naime, jednoga je praskozorja paunov kip ugledao živoga pauna u šumarku jasmina, pa je pomislio da je i on, kameni paun, živ. Raširio je rep, gizdavo se i svečano okrenuo na istok i zapad, i bez čuđenja sletio sa začelja. Paun bijaše tako natopljen zvukom ranojutarnje službe, da mu je krik zvučao kao Aum. Batanje slonovih nogu izazivalo je zemljinu jeku, koja se također čula kao Aum. Njih se dvojica uputiše u bazar svijeta, tražeći neki posao. Prodavači voća nisu ih smatrali pogodnima za svoju rabotu. Jer paun bi mogao kljuckati voće, a slon je opet prenespretan da bi umio sitno zakidati na vagi. Zmijarima također ne bijaše po volji paun, jer on je brz da zmiju prikliješti oštrim kljunom. Slične su zamjerke imali i draguljari. Slon bi časom mogao razrušiti draguljarnicu jednim nezgrapnim pokretom, dok bi paun zabunom mogao progutati koje zrno bisera, smatrajući ga prosom. Tumarali su glavnom ulicom bazara. »Gdje ste prije služili?« pitao ih je trgovac mirisima. »Zapravo, nigdje«, odgovorili su. »Sto umijete raditi?« »Zapravo, ništa«, glasio je odgovor. »Jer mi nikada nismo radili. Bili smo samo ukras hrama.« Taj je prodavač bio nešto pronicljiviji od ostalih. »Zar to nije posao o kojemu svi sanjamo? Možda biste mogli stajati kao ukras na ulazu u onaj hram zabave?« I on im pokaže cirkuski šator. Slon i paun potražiše vlasnika cirkusa. Ovaj ih odmjeri hitrim, znalačkim pogledom. »Ako vam odgovara da budete vratari...« Otada su slon i paun danonoćno koračali na ulazu u cirkus, topćući na mjestu, i pjevajući Aum.

Posjetitelji su ih najprije zapanjeno gledali. Postupno se o slonu i paunu stala raspredati priča: da su to čarobne životinje, sišle s hramskih pročelja i začelja, da nose u sebi snagu prvotnoga zvuka, i da je šator zbog toga postao sveto mjesto. Onda sve stvari pod šatorom digoše glave, naćuliše uši. Sjedala postadoše udobnija, zrak čišći, ulaznice jeftinije, povici tiši, lavovi pitomiji, a hodanje po žici leptirski lako. Džepokradice se prorijediše, i ubrzo potom zaboraviše svoj zanat. Gledatelji su sve žešće uživali u ljepoti izvedbe i u otmjenosti umijeća -daleko više u tomu, nego u grubim vratolomijama. Oponašajući pauna, tigrovi počeše rikati Aum. Njihova je rika prožimala bazar, grleni glasovi joj uzvratiše, a šator je brujao tim zvukom i kad nije bilo predstave. Ono što su slon i paun naučili u hramu, bilo je moćno napredovanje u mjestu. Od svakoga će mjesta takvo napredovanje načiniti posebno mjesto. Slon i paun tako su zavoljeli svoj cirkuski posao, da su zaželjeli zauvijek ostati u njemu. Stoga su se opet pretvorili u kipove. Ostadoše stajati na ulazu u prosvijetljeni šator. Ljudi su im donosili cvijeće i voće, odajući im time hvalu i poklonstvo. Slon i paun bijahu vrlo sretni, i vrlo živi. Iz paunova je grla i ispod slonova topota i dalje izlazio zvuk, koji stvara svijet: jedan zvuk, koji stvara jedan svijet, bezbroj puta jednom. Uočavanje razlika gesta je i zanimanje uma. Uočavanje jednote pogled je srca, koji stvara jedno šarenilo, jedan svijet — bezbroj puta jednom. 14. KRALJ I KRALJICA »Samo bi me kralj zadovoljio«, šapnula je kraljevna svojoj družici za vrijeme svečanoga ručka u dvorcu. Slavio se okret sunca put sjevera, njegov ulaz u zviježđe jarca. »Nikakav kraljević, nikakav velikaš. Samo i jedino kralj«, ponovi. »Ali kralj nikada neće imati za tebe vremena«, došapne joj družbeni-ca. »Kraljević može s tobom ići na zabave, ti s njim u lov, putovali biste gdje vam drago, i nikakve brige ni odgovornosti ne bi sputavale vaše vrijeme. Kralj, naprotiv, ima neprebrojne vladarske obveze.« »Ah, ne, ne«, uzvrati tvrdoglava kraljevna. »Sto će mi netko tko nije kralj, pa da s njim imam i sve lagode svijeta? Pet minuta s kraljem vrijedi više od godina i godina s kraljevićem.« Budući da je kraljevna uporno, jarko, i usredotočeno željela kralja, želja joj se naposljetku ispunila. Udala se za kralja. Više nije bila kraljevna, već kraljica. Viđala ga je najčešće noću. Ulazio je u sobu na prstima da ju ne probudi, ali ona ga je dočekivala budna. Voljela mu je otpasivati sablju, skidati čizme. Pritom ga je gledala u lice. Imao je najljepše bore na svijetu. Danju bi ga viđala u daljini, s balkona. Kralj, okružen ministrima, vijećao je o poslovima kraljevstva. Prilazili su mu poslanici, glasnici, žal-benici, suci, vojnici, trgovci, narod. Gledala ga je u groznici posla. Pretvarao se u uho, usta, i ruku. Pitala se je li to isti čovjek. Taj dnevni kralj bio je vlasnik svijeta, u službi svijeta, tražen od svijeta, pripadnut svijetu. Noćni je kralj bio samo njezin. S vremenom je osjećala da se ta dva kralja sve više razlikuju. Ona je bila udata za samo jednoga od njih. Dnevni je kralj bio netko, na koga je morala čekati u svoj propisnoj smjernosti. Primjerice, nije smjela kraljevski banuti na trg. Morala je slati pouzdanice s pismom zamolbe da bude načas primljena. No bila je odviše gorda, da bi pokazala svoje osjećaje zanemarene žene. Ujutro bi pomagala kralju da se odjene i opaše sabljom, i otpratila bi ga do vrata dvorca. Mahala mu je na odlasku smiješeći se, no srce joj bijaše bolno od praznine. Krila je bolest danima i godinama, sve do jedne noći, kad su popucale njezine brane stida. Te je noći rekla kralju: »Imaš suparnika, voljeni.« »Znam«, rekao je sjetno kralj. »On sve čini da te odvoji od mene. Pola života provodim s njim.« »I ti imaš suparnicu, voljena.« Da joj pokaže tko je suparnica, poljubi ju u čelo. Zaplakavši, kraljica reče: »Nevolja je u tomu što počinjem misliti o tvojemu suparniku i dok sam s tobom. Plašim se da će te on posve istisnuti, a mene posve preuzeti.« »Kako bi bilo da se moj suparnik i tvoja suparnica nekako nadu i dogovore?« našali se kralj.

Kraljica je pomislila da je u kraljevim očima ispala smiješna. Vrijedna sućuti, a ne ljubavi. To je pomislila, i rekla samoj sebi: »Ma što uslijedilo, ne kajem se, i nije me stid. Morala sam mu reći.« Progovorila je, kao što žedan ište vodu. Iznijela je na vidjelo svoju nekraljevsku golotinju. Sva joj se snaga sada skutrila u strepnju pred sutrašnjim satima pod suncem. Gdje je bila ona samouvjerena kraljevna za blagdanskim stolom, gdje njezinih pet minuta s kraljem, koje vrijede više nego godine s kraljevićem? Pet minuta vratiše joj se u usta bez okusa, nalik na tuđu uspomenu. Kad je sutradan pošla u uobičajenu šetnju, na svim su stazama osvanuli mramori s noćnim smiješkom kralja. Oko smiješka su plesali stihovi i riječi ljubavi. Štoviše, čuo se i kraljev glas, koji ih je šaputao. Kraljica se Gcupnu. Ne usudi se povjerovati u svoju sreću. Pomisli da je ovo zacijelo noć. Pomisli da sanja. Uputi se nasumce prvom stazom, koja joj je naišla pod papuču. Kad al i tamo smiješci, stihovi, šapat. Nije bilo ni staze ni mjesta bez ove kraljeve čarolije. Zastala je i čitala: »Kad bih ti donio sve cvijeće svojega kraljevstva, i sve njegove dragulje, ne bih ti uspio reći koliko si ljepša od njih.« »Ti misliš da te ne gledam, kad gledam nešto drugo«, pisalo je na narednomu mjestu. »Varaš se, ja uvijek samo tebe gledam. Zato jer te nosim u oku. Zato jer si ti zjenica moga oka.« »Zar me ne prepoznaješ, draga?« pisalo je dalje. Tu bijaše nacrtana ruža. Umjesto potpisa - miris. Cio je dan kraljica čitala kraljeve poruke. Nikako da ih sve dočita. Nikako da im se nadivi. Nikako da izađe na kraj s pitanjem zašto joj kralj upravo sada, kad mu je otkrila svoju nekraljevsku slabost, neštedice pokazuje ljubav? »Sinoć sam bila uvjerena da sam izgubila njegovu ljubav i poštovanje«, govorila je zbunjena samotnica. »A gle...« Kralj je sjedio daleko, na trgu vijećanja, i gledao je i slušao samo svoje suradnike i svoj narod. Kraljica se popne na bedem, razdragana, uzrujana. Dugo je stajala i gledala, mašući bijelom maramom, čekajući otpoz-drav rukom, pogled, ili bilo kakav znak. Ali nije ga bilo. Tada joj se u glavi zarodi misao da je kralj cijelu igru pisanja povjerio dvorskomu pisaru — naložio mu da ispiše sve one dragosti, i da čak utisne u mramor zlatni kraljev potpis bez kraljeve ruke. Ali kad su uvečer sjeli za stol od večere, ona opazi da su prekrasne kraljeve ruke natečene i izgrebene, i da mu se duboko pod nokte uvukao bijeli i žuti prah. Sad je znala tko je klesao poruke u zlatu i mramoru. Nije ništa rekla. Ni kralj nije ništa rekao. Večerali su u tišini. Otada bi svakoga dana poruke osvanule sve ljepša od ljepše. Otada dan više nije živio od čekanja na noć, već od svojih vlastitih iznenađenja. Otada je i noć bila drukčije obasjana — više nije bila kratkotrajni medaljon, okovan svojom netrajnom ljepotom. Ljepota više nije imala granica. Kao pjenušac preko ruba čaše, prelijevala se iz noći u dan. Sada se znalo dogoditi da kraljica, ležeći u kraljevu noćnom zagrljaju, s radošću pomisli na svanuće. Svanuće je donosilo novi lik onoga, u čijem je zagrljaju nestajala. Po jutru, trčala je u vrt i čitala ljubavna pisma kao da pije najslađe vino. Bez toga pijanstva, više nije znala živjeti. Koračala je rubom gradskoga bedema, ne gledajući kuda hoda, gledajući daleki trg-vijećnicu. Tamo je sjedio kralj, okružen svojim pukom, zasut svojim kraljevstvom. Upravljao je poslovima zemlje sabrano i požrtvovno. Konačno je bila jednako udata za obojicu - za onoga koji pripada svima, i za onoga, koji pripada samo njoj. Jednako udata za prisutnoga i odsutnoga - za onoga, koji joj šalje najljepše stihove, i za onoga tko joj samim najljepšim sobom ispisuje poeziju. Ni časa, ni mjesta, ni znaka, kad On ne donosi cvijeće Svojega kraljevstva, da nam kaže ono, što smo mi sebi zaboravili kazati. 15. DIVNI STRANAC Svi su u selu pričali o Divnomu Strancu.

Priča je postajala sve življa, sve samohodnija, i rasla je sa svakim novim prepričavateljem. On je postajao sve divniji. Lice Mu je blistalo. Zjene se širile, iz prsta i usta kapalo sve zlatnije zlato. Divni Stranac govorio im je da su i oni divni. Ali oni to nisu vjerovali. Zato je Divni ostao stranac. A htio se naseliti kod svojih, u selu. Zapravo, nitko Ga uistinu nije vidio. Opisivali su Ga kao što se opisuje slika iz sna. Kad su se slike i opisi usporedili, jedina prava istolikost bijaše divota. Kad je otišao, sagradili su mu veliku kuću, i u njoj su se sastajali, da bi o Njemu pričali. U početku su pričali pjevajući. Poslije su pričali žustro se svađajući: jer svatko je tvrdio da je jedino njegova slika vjerna Strančevoj divoti. Jednoga dana, poslije mnogih stoljeća, Divni Stranac se vratio. Zatekao je selo s ljudima patuljasta stasa, i mrenastih očiju. Nagovorio ih je, rekao im tko je. Nisu Mu vjerovali. Odveli su Ga u Njegovu, sada još veću kuću, i pokazali mu jednu od ranih, odobrenih slika. Stranac je pitao tko je to. Onda su Ga otjerali. Svaka naša mala srodnost s Njim, golema je. Svaka istost s Njim... gubi mjeru, a nalazi bezmjerje. 16. BILO JEDNOM JEDNO PERO Bilo jednom jedno pero, perce, jedno od paperja pod grlom golubice. Otkide se, i pode svijetom tražeći nešto lakše od sebe. Nije mu bilo lako spustiti se na zemlju, onako lakšemu od zraka. No pomogao mu je vjetar. »Ima li netko lakši od mene?« raspitivalo se perce. Ni kap rose ne bijaše lakša. Ni pahuljica snijega. Ni maslačkovo sjeme. Naposljetku, vjetrić donese pelud, i pelud slavodobitno izjavi: »Ja sam lakši.« »Nisi lakši«, reče mu otpalo leptirovo krilo. »De padni na cvijet, pa da vidimo hoće li te osjetiti.« Pade pelud na cvijet, i cvijet zadrhti. Pokuša onda leptirovo krilo. Cvijet opet zadrhti. »Kakav uspjeh!« rekoše svi golubičinu percu. Perce postade pobjednikom lakoće. No to nije prijalo njegovoj golu-binjoj ćudi. Budući da ni u zraku, ni na zemlji nije našlo ništa lakše od sebe, perce pomisli neće li to možda naći pod zemljom. Netom je pomislilo, ono se nade pod svodovima zemlje, u dvorani od suđenja. Stupovi dvorane držali su svod zahvaljujući zvuku, koji je kroz njih strujio uvis. Uokolo, u udubinama zidova, sjedile su goleme kamene zvijeri, svjesne svoje krhke prolaznosti. Perce se spusti ravno na zdjelicu vage u ruci božice Maat. »Baš tebe trebam«, reče mu božica. Božica je klečala, i tom vagom mjerila težinu obestijeljenih duša. Perce joj je poslužilo kao jedinica za mjeru lakoće. Svaki puta kad bi neka duša sjela u onu nasuprotnu zdjelicu, zdjelica s golubičinim perom vrcnula bi uvis. Ni pod zemljom, dakle, ne nade se ništa lakše od golubi-čina perca. »Kako to?« pitalo je perce božicu Maat. »Je li to istina?« Božica Maat se nasmiješila. Ona je bila božica istine. Jedne noći stigne u podzemlje jedna čista, čista duša. Ta je duša nakratko živjela na zemlji. Donijela je sobom jedva pokoju uspomenu. Nije uza se imala nijednu veću želju. Odjednom zdjelica s percem pretegnu zdjelicu s dušom. Tako je potraga bila završena. Tako je nađena najdragocjenija lakoća na svijetu. Svakomu, i najgolemijemu društvu, zajednici, narodu, narodiću — o pojedincu da i ne govorimo — najhitnije je potrebna jedna takva lakoća. 17. PTICA S LJUDSKOM GLAVOM Jedna ptica s ljudskom glavom stanovala je u visokim katovima zraka. Kad bi dunuo visinski vjetar, katovi su se ljuljali, i tiho škriputali. Tamo je sagradila gnijezdo od otpaloga lišća svjetlosti, prelaganoga da bi palo na zemlju. Tuda je lepršalo i paperje oblaka, i ptica je njim nastrla svoj ležaj. Svake večeri ptica se spuštala na prozor zalazećega sunca.

»Hoćeš li sa mnom, ptico?« pitalo bi sunce. A ona bi vazdan odgovarala: »Još ti nisam otpjevala svoju najljepšu pjesmu. No sutra ću sigurno poći s tobom. Osjećam da mi se najljepša pjesma već pomiče u grlu.« Tako su iz dana u dan sunce i ptica vodili isti razgovor. Ptica je umrla pjevajući. Nitko nikada nije ispjevao toliko najljepših pjesama. Odlažući odlazak u vječnost, nitko nije tako ubrzao ostanak u vječnosti. Sto tu još reći? Cak ni sunce nema što dodati. 18. PUPOLJAK U DVA TAKTA S jednim se pupoljkom dogodilo čudo: rascvao se, zamirisao, uvenuo. S drugim se pupoljkom dogodilo još jedno čudo: nije se rascvao, nije zamirisao, nije uvenuo. čudo, kad preokrene kabanicu, još uvijek je čudo. A mi se čudimo samo jednoj strani kabanice... 19. čOVJEK-MORE Jednom se more zaželjelo kopna. Pokušalo se uspeti, dohvatiti ga, zagrliti ga. Dugo je, dugo pokušavalo. Naposljetku se uspelo, dohvatilo ga, zagrlilo ga. Ali to tada više nije bilo kopno. Bilo je to more. Opet je more nasrnulo tamo, gdje mora nije bilo. Ali kako bi se tamo obrelo, to je opet bilo samo more. Tako je more hrlilo za kopnom, i nije ga moglo dohvatiti: dohvatalo je sebe. Na kopnu je stanovalo cvijeće u svih sedamdeset sedam boja. Hodalo je uokolo pokazujući svoje čarolije pretvorbe u leptire i melodije. Oko cvijeća su lepršali glasovi, mirisi, i prizori. U oblacima su drijemali zmajevi. Da, kopno je bilo bogato. Nedostajao je samo netko, tko bi tu ljepotu volio. More se tada dosjetilo: »Hajde da oblikujemo čovjeka-more.« I oblikovalo ga je. čovječja krv, živci, i kosti bijahu načinjeni od morske vode. U toj su vodi plivale male ribe i golemi kitovi, ljuljali se utonuli jedrenjaci iz budućnosti, šumjeli div-valovi. Covjek-more zakoračio je na kopno. Zatravilo ga je cvijeće. Nije ga brao, samo ga je gledao i udisao. Zatravile ga životinje. Nije ih lovio, samo im se divio. Sve dublje je zalazio u kopno. Obala mu je ostala za leđima. Pobožno je i smjerno koračao, govoreći svakomu šušnju, potoku, kamenu: »Tu main ek rakt« - ti i ja od iste smo krvi. Uskoro je tuda naišla skupina dvonožaca. Covjek-more izgledao je potpuno kao i oni, samo što je znao da je bio more. »Odakle si?« pitali su ga. »Iz mora.« Oni su se nasmijali i otišli. Ulutao je u grad. Stražar na gradskim vratima uputio ga je u prijavni ured. On je i tamo rekao da je iz mora, i da je od mora, i da je od iste krvi s njima. »More?!« pitali su. »Naši su preci ispredali priče o moru. Je li netko nekad vidio more? Objasni nam, što je to more?« »More«, reče on, »oh, more...« »Ako si od mora, objasni što je to more?« »Ne znam što je to more. Znam da ono okružuje kopno sa svih strana. More čezne za kopnom stalno ga želi grliti. Zbog te sam želje i ja došao k vama.« Oni su se smijeli. »Kopno je najveće«, rekoše. »Nema ništa veće od kopna. More - ili ne postoji, ili je manje od kopna.« »Ali ja sam od mora. Došao sam vam pričati o moru«, uporno je govorio čovjek-more. »Ja sam dokaz da more postoji.« Oni mu nisu vjerovali.

On im je nudio da ga pretraže, istraže, prouče. Oni su to učinili, i rekli mu da je u zabludi. »Ti si čovjek kopna, koje nikada nije vidjelo more«, rekoše i potpisa-še otpusni list. »Imaš samo jednu prilično rijetku morsku bolest.« Pokazivao im je ribe i školjke u svojoj krvi. Gledali su, ali nisu vidjeli. Ako se i našao netko tko bi vidio, brzo su ga ušutkali, i uvjerili ga da je slabovidan. Ili bi ga kaznili zabranom govora. Ili bi ga poslali da u svim knjižnicama pročita sve leksikone dokaza o nepostojanju mora. Ili bi ga zauvijek ušutkali. Naposljetku su čovjeka-more protjerali iz grada. Na putevima su ubrzo osvanuli natpisi: Kopno ili smrt! Covjek-more hodao je i čitao natpise svojim tamnomodrim očima. Oči su mu se zapjenile. Okrenuo se, narastao, ukočio, nalik na val, koji na vrhu svoje kreste načas zastaje prije nego što će pomesti kopno. Kad je otišao, ismijan i opsovan, valovi su navrli put gradskih zidina. Tonući, ljudi su pričali ružne šale na račun lažnoga propovjednika. Tako su se utopili, a da su jedva primijetili. Potonuli su zajedno sa svojim gradom i njegovim leksikonima, knjižnicama, i sveučilištima, gdje je sve vrvjelo dokazima o nepostojanju mora. Samo je žiteljstvo žala znalo da postoji more. Obalni su ljudi bili ribari, i znali su da ih more hrani. Mnogi su plovili morem. Svakoga su ga dana gledali. Dodirivali. Pričali o njemu priče. Priče su se grijale oko ognjišta, čuvajući se za buduća pokoljenja - pa i za stanovnike novih gradova, koji će upravo tim pričama dokazivati da je more mašta njihovih predaka. čovjek-more rođen je od čežnje velikoga da zagrli malo, kako bi ono saznalo da je i ono golemo. čovjek-more bio je slovo mora, tren kad bez-mjerje žrtveno pristaje na mjeru. čovjek-more bio je poslan da zagrli kopno. Ali se još jednom potvrdilo da se moru daje samo more. Kolike su već knjige napisane o tomu događaju, kolike slavne o Njemu propovijedi odoše u eter, kolike se već crkve podigoše oko uspomene na taj događaj... ali sve to tek onda kad je sam događaj otplovio sigurnosno daleko od sadašnjice - nikada u času kad se nama za ljubav dogodio. 20. TKO SE NAJVIŠE BOJI SMRTI Nitko se tako ne boji smrti kao demoni. Jer oni znaju da je njihova smrt zbilja smrt — konačni i bespovratni nestanak. Nijedna se magla toliko ne plaši sunca, kao što se demoni plaše smrti. Jer nikada, nikad više, ni u kojemu obliku, oni neće moći reći »ja.« Ono je zauvijek potrošeno, vraćeno u kamen i vatru. No odakle njima njihovo privremeno »ja?« Njihovo je »ja« posljedica trenutačne zabune ljudskoga uma - uma, koji je zastranio, proizveo nešto sebi nalik, zgusnuo u lik protuberancu svoje tmaste energije. Ta izlučevina, taj crni višak, ponio je u sebi čovjekovu pohlepu i bijes; u nju je utisnut osjećaj »to sam ja« - sudbonosni osjećaj. Taj je osjećaj središte i obruč svakoga bića, pa bilo ono i netrajna krhotina drugoga bića. Kad se dočepaju toga »ja«, demoni će ga braniti više, no što čovjek brani život. Oni će činiti sve da bi uzgojili vjeru drugih u sebe. U vlastitu zbiljnost. Ta je vjera njihova životna snaga. Nitko im tako ne pomaže kao oni, koji ih se plaše, koji ih istjeruju, koji ih mrze, koji s njima sklapaju saveze. Nekada ti demoni ostanu u umu proizvoditelja, kao dvojno »ja;« oni tamo vrebaju povoljan čas za svoj nastup. A nekada se izvanjšte, objave se, sjure se u kratkotrajni okolni svijet, da bi u njemu trošili svoju popudbinu zlosilja i lakomosti. Nitko tako ne moli za milost kao demoni. Ali oni to čine samo kad im se približava sveti vrh brda, gdje će biti otpušteni iz postojanja. Nitko tako ne vrišti, nitko se tako ne izobličava, tako ne prijeti, ne jauče, ne riče, i nitko nije tako bespomoćan kao demoni, kad se sveci penju na vrh žrtvenoga brda. Možda se tu i tamo dogodilo da je poneki bio pošteđen. Ali to je već priča, koja računa s izuzecima, to je šapat, koji putuje svemirom da bi bio saslušan i potvrđen, po uzoru na demone, koji traže potvrdu o svojemu postojanju. Tri su se žene o ponoći penjale na vrh svetoga brda. Podigao se iznenadni vjetar. Oči su se ugroženih zacrvenile u tami. Jedna od tri, najmlađa, bijaše određena da bude lijevak, kroz koji će demoni podzemlja odhuja-ti u prazninu.

Putem su zlodusi cičali, grohotali, ridali, zaklinjali, cvilili, obećavali sav svijet. Plašili su najmlađu, pokazujući joj njezine dvije družice u demonskomu obličju. Najmlađa je gotovo odustala od penjanja. Nije se usuđivala pogledati u svoje pratilje. Potresali su je krikovi na smrt osuđenih. Oni su se u njoj prevrtali, užasnuti onim, što se sprema. »Zar nema milosti?« ječao je jedan od njih. »Gdje je taj Bog, koji je milostiv, koji prašta, koji je makar sućutan? Jer ja bih radije u pakao, samo da postojim, samo da ne izgubim svoje »ja.« To je sve što imam. Zar tražim mnogo?« Najmlađa je znala da na vrhu brda mora stati na bijeli kamen, otpustiti ruke svojih družica, i pretvoriti se u glatku, uzanu cijev, kuda se odlazi u nepostojanje. Povlačeći ruke iz ruku svojih družica, najmlađa stade na kamen, uspravi se, i zatvori oči. A onda je ruka jedne od njih nehotice dotakne. Nikada se neće saznati je li to uistinu bilo nehotice. Možda se ta jedna smilovala na najmlađega demona, onoga, koji je spominjao Božju milost. Možda je pomislila da je Božja milost veća od Njegova zakona. Najmlađa se uto pomoli, i pozove vrhovnu pravdu da razriješi račune ljudi i demona... i otvarajući tjeme za prolaz osuđenih, istoga časa osjeti kako ih je usisala praznina. Vjetar je stao, grmlje odahnulo. Najmlađa je podigla vjeđe, i pogledala svijet, čije se rasterećenje očima nije pokazalo. Onaj mali, očajni demon... priča na nj vreba, nada mu se, poposta-je uokolo, prevrće ugarke, ne bi li izgatala što se zapravo dogodilo na vrhu brda; i istodobno silazi nizbrdo tražeći dodirnutu, onu, u kojoj se zametak izuzetka možda zakvačio, spasio, pritajio; a možda i prosvijetlio. Od (moralnoga) zakona veća je samo milost. 21. BIO JEDAN DAN KOJI NIJE HTIO SVANUTI Bio jedan dan, koji nije htio svanuti. Bio je u tomu danu zakazan neki strašan događaj. Dan je plakao, čupao kosu, istrčavao iz dugoga reda dana, koji su se pomicali prema svojemu svanuću. Toliko je naricao da su se ostali dani sažalili na nj, i jedan je od njih potrčao do redara vremena, koji je ravnao pogonom prošlo-buduće. »Onaj se tamo dan razbolio od muke, i ne želi svanuti«, rekoše. »Zbog čega?« suho je pitao redar vremena. »Zbog toga što je saznao da će se u njemu nešto strašno dogoditi«, objasniše. »Pa svakomu je danu zakazana neka nevolja«, promrmlja redar, sle-gnuvši ramenima. »Po čemu bi se i jedan od vas smio izdvojiti iz reda i pravila?« »Ipak«, kazaše samilosna braća, »onaj dan je očajan, i ne umije podnijeti to, što mi drugi možemo. Pomozite mu, molimo vas.« Vidjevši njihovu brigu, redar vremena zamisli se, i reče: »Mogu ga samo odgoditi, ali ga ne mogu osloboditi onoga, što mu je Gospodar dodijelio.« Pođoše do rasplakanoga dana. Savijen, ležao je na tlima, i tiho ječao. »Ustani«, strogo će redar vremena. »Nemaš pravo sebe izuzimati od ostalih. Ali tvojoj braći za volju, odgodit ću tvoje svanuće.« Očajni dan podiže glavu, i pogleda ga svojim krupnim, srnećim očima. »Makar to«, prošapće. »Hvala.« Ustane, strese zrnca pijeska sa skutova, i podigavši pogled, izjavi: »Vodite me jako daleko.« Redar ga uzme za ruku, i krene s njim prema beskrajnomu kraju reda. Dan je hrlo koračao, zahvalan što je odgođen, ali su mu suze stalno kapale na pijesak. Pijesak, zrnca, odavali su čudan, neumoran, jedva čujan zuj. Oni su bili atomi vremenskoga tkiva. »Kad bih mogao otići nekamo izvan redosljeda vremena«, uzdisaše dan. Od njegovih je suza pijesak kratkotrajno zasjao. Povorka se sporo pomicala, nošena vazda istim ritmom. A kad se tužni dan stao ponovno primicati svojemu svanuću, njemu se zamagli u glavi od straha. »Ne, ne mogu svanuti«, poče tiho, i nastavi glasno. I zastane u hodu. Pokvari načas ritam. Ali ubrzo ga ponese rijeka vremena. Priđe mu onaj stari redar. »Zar još uvijek praviš neprilike? Zašto se ne smiriš i ne obaviš posao, koji ti je povjeren?« »A zašto su baš meni dodijelili to strašno nešto?« uzvikao se dan. »Svi će me po tomu pamtiti, i

nitko neće znati koliko sam se borio da ne sva-nem!« Redar ga i opet odvede prema kraju beskrajnoga reda. »Možda će se u svijetu nešto promijeniti kad ti dođeš na red«, govo-rahu susjedi. »Možda tvoje strašno više neće biti strašno.« I tako je to trajalo, trajalo. Dan se stalno vraćao prema kraju beskraja, privremeno odgođen. »Sto se to treba dogoditi kad ti svaneš?« upita ga jedan bratski dan. »Ne mogu o tomu govoriti«, šapnu dan. »Ako progovorim o tomu nečemu, bojim se da ću ga pojačati.« I tako se propast svijeta stalno odgađala, zahvaljujući suzama osjetljivoga dana. Onda je Gospodar vremena u svojoj uzvišenoj samoći, oćutio u stopalima nesvakidašnji drhtaj. Sišao je s prijestolja, spustio se u vrijeme. Uzeo je u naručje rasplakani mali dan, i poljubio ga u oba suzna oka. »Dajem vam da Me tu i tamo iznenadite«, rekao je zrncima vremena, redarima, ritmu, redu, i zakonu. »Da uzmete više no što sam dao. Ili manje. Da Me iznenadite - tako umilno, jako, i mudro da ću od toga biti dobrovoljno nemoćan.« Tada se mali dan prvi puta nasmiješio. Gospodar vremena poljubio ga je u smiješak. Onda ga je, nasmiješena, spustio u kotaricu s cvijećem, kotaricu je pak pustio niz vodu, vodu niz vatru, vatru niz potres, potres niz obzor, obzor niz misao. Sve tako smiješeći se, mali je dan prolelujao kroz nešto strašno. Strašno se u nj zagledalo, čudeći se: otkuda malenomu danu smiješak, a prolazi, evo, kroz hropac i jauk? »Zacijelo neka jaka magija«, pomislilo je strašno. »Neka vrlo jaka magija. Neviđena u ovim krajevima. Kako bi bilo da...?« Pa ju je i nehotice pokušalo oponašati. Nespremno. Nespretno. Ali zatravljujuće djelotvorno. Od toga pokušaja, strašno se dobrim dijelom promijenilo, još boljim se dijelom predomislilo, i trećim, sebi nepoznatim dijelom, samo odustalo od sebe. Ta bilo je tek misao. Ako se ijedan takav dan nade u slijedu naših dana, onda ima nade za sve dane. 22. ZVUK ROSE ROSA ZVUKA Zvuk rose mogla je čuti samo prava blagost. Ona je stanovala isključivo u pokretima nilskih lotos-latica, i u žici jedne sumerske harfe, koja je bezuspješno nastojala reći što je to besmrtnost. Skupivši se odatle, prava se blagost nadnijela nad orgulje rose, prepoznajući u njima svoj vlastiti zvuk. To slušanje i prepoznavanje bijaše prava rosa zvuka. Zadrhtana, kratkotrajna, sjajna, suncu na prozrak ponuđena. Zvuk rose i rosa zvuka bili su pravi blizanci, svako od drugoga roditelja. Neki medu pjesnicima prozriješe da je stvarnost poezija, neizmisliva, samo i jedino prepisljiva. 23. LOTOS I RUŽA Jedan se princ lotos bio zaljubio u ružu. Nikada ju nije vidio. Ali sunce mu je često pričalo o njoj - naročito o njenu mirisu. Sunce ju je nazivalo kraljicom. Princ lotos žalio je što nije kralj. ^" »Kako se postaje kralj?« pitao je sunce. »Kralj se ne postaje. Moraš se roditi kao kralj«, odgovorilo je Sunce. Zaljubljen u ružu, lotos pomisli: »Onda bih volio umrijeti, i ponovno se roditi — roditi se kao kralj. Što je smrt prema ljubavi?« Toga je dana odbio rasklopiti latice, udahnuti svjetlost, izdahnuti miris. Ukočio se. Pčele su ga zaobilazile, jer ga više nisu vidjele. On za sebe više nije postojao. Svoje mjesto na jezeru ispraznio je od sebe. Ni leptiri više nisu sjedali na nj. čak ni nenamjerna rosa nije krupnjala na njegovoj nerasklopljenoj čaški. Sunce je u međuvremenu pričalo kraljici ruži o princu lotosu s dalekoga jezera. Ona je u ružičnjaku sanjarila o svojemu susretu s njim. Poželjela je biti princeza, poput njega, kako medu njima ne bi bilo nikakve razlike, koja bi njega mogla sputavati.

»Ne možeš poništiti svoju kraljevsku boju i miris«, govoraše Sunce. »Nije dovoljno reći da nešto hoćeš ili nećeš. Moraš se s tim roditi. Uostalom, zašto bi ti postala nekom manjom od sebe? Ta svijet živi na lijepim razlikama, iako je jedan.« »Ali ja hoću«, reče ruža. Lotos je također htio — umrijeti, da bi se rodio kraljem. Ruža je svom svojom žarkom snagom poželjela bijelu boju, kakvu ima lotos. »Nećeš uspjeti«, reče Sunce. Ali više nije bilo sigurno što se na zemlji može, a što ne može. Jednoga dana crvene latice učiniše ruži po žestokoj želji. Ublijediše. Izduljiše se. Bodljike potom složno otpadoše. Ruža se probudila kao lotos na jezeru. Ostao joj je jedino njezin rujni miris. Njega nije mogla poništiti. Odmah pokraj nje, princ lotos, zaljubljen u kraljicu, i dalje je odbijao da cvjeta. Njezin ga miris stade milovati, stade slatko nagovarati njegove latice da se otvore. Malo pomalo, lotosova se časka poče rasklapati. Sunce joj zastrijetli zrakom do srca. »Tvoja se kraljica nalazi pokraj tebe«, svečano objavi Sunce. »Prepo-znaješ li njezin miris?« Lotos se zapanji. Kraj njega se ljuljao još jedan lotos, posve sličan njemu. »Zar nisi reklo da je kraljica negdje daleko, u vrtu? Da su joj latice crvene?« »Ona je od čežnje za tobom promijenila svoj lik«, reče Sunce. »Ali duša joj je kraljevska. Duša joj žarko miriše.« »Oh«, reče razočarani princ. »Sto će mi netko poput mene? Izgleda da ja najviše volim ono, što je od mene različno! I da mnogo manje volim ono, što mi je slično. Moja ljubav prema kraljici hranila se time, što sam vjerovao da je ona drukčija od mene. Žao mi je - lotosi me ne zanimaju.« I on ponovno stegnu časku. A ona? Ona je gledala kako njezin princ vene od žudnje za Onom Drugom. Ni trud, ni žrtva, ni ljepota, ni ljubav, ni vjernost, ni čežnja, ne mogu ništa čovjeku, koji sebe ne voli. 24. PODNOŽJE I VRH Dogodilo se te je podnožje planine slušalo priču vjetra i ptice. Pričali su o vrhu planine. Podnožje je slušalo i divilo se. »Kako li je to kad si medu oblacima?« razmišljalo je. »Kako li je to, kad je zrak oko tebe kristal? Kad te posjećuju samo orlovi! Kad vidiš zemlju s onu stranu obzorne crte!?« Podnožje na sve strane poče pitati zna li se još nešto o vrhu. Onda mu jedan čvorak prijateljski reče: »Pa ti si temelj. Na tebi počiva vrh. Shvati to.« »Na meni počiva vrh?« zapanji se podnožje. »Zar uistinu?« »Da«, reče čvorak. »Sto bi vrh bez tebe? Zar bi bio vrh?« I odleti. Otada je podnožje drukčije razmišljalo o sebi. Te su misli strujale uvis, i stale draškati vrh u oblacima. Vrh je onda morao pomisliti na svoja nepoznata stopala — osjetiti se zahvalnim, što ona postoje. Naginjao se da ih vidi, ali nije uspijevao. »Kako im poslati riječ zahvale?« pitao se. Pomalo se pribojavao: jesu li stopala dovoljno čvrsta? Ogledavao se, tražeći koga bi o tomu pitao. Onda mu jedan orao prijateljski reče: »Tebi je ime vrh planine. Stopalima je ime dno planine. Ali to su samo imena. Oba imena nosi planina, zar ne? A može ih nositi još stotine.« Vrh se zabezeknuo. Dolina je to osjetila kao potres. »Zbilja, nisam o tomu razmišljao...« «Ti se pitaš o imenu. No pitaš li se nisi li ti planina - ta jedna, sa svojim podnožjem, pojasom, bokovima, vrletima, gudurama, vrhuncima - taj nosač svih svojih imena?« »Pitam se, pitam se«, propenta moćni vrh, još uvijek drhteći pred otkrićem. »Uostalom, planina ne pita«, doviknu orao u odletu. »Ona zna.« Samosvijest je spokojno i moćno znanje.

25. JEDNO STABLO, JEDAN KAMEN Bilo jednom jedno stablo, jedan kamen, jedno ljeto, jedan oblak... Bila jednom jedna travka, jedan čovjek, jedna riječ... sve je to bilo samo jednom, i nikad više. To se stablo, taj se kamen, to se ljeto, taj se oblak ne pojaviše kao jedini od svoga roda, ali se pojaviše samo jednom, usudno i sudbonosno jednom, i nikad više. I ta travka, i taj čovjek, i ta riječ, i oni... samo jednom, i nikad više. A kamenje, a šume, a polja, a ljeta... A ljudi, a riječi... bezbroj puta, bezbroj puta. »Kakva tajna«, rekoše anđeli, zabrojivši se između uvijek i nikad više. Sebi smo nečudni, a gle, anđelima... 26. ANDAME ANANDAM Bilo jednom dvoje dragih, koji su se neizmjerno voljeli, pa su se svakoga dana domišljali kako jedno drugo iznenaditi novim iskazom ljubavi. »Volim te više nego jučer, i više nego sutra«, govorili su, slaveći sadašnji čas. Sadašnji jexas za njih doista bio vrh planine vremena. A sutradan bi opet kazali isto: »Volim te više nego jučer, i više nego sutra.« Tako je ovo »više« postalo jedini čvrst jarbol za oba razigrana jedra. Jednoga dana dragi nije došao na sastanak. Draga je na zrncu pijeska našla ucrtan tloris. Stavila je zrnce na dlan, nježno, kao da je u zrncu dah njezina dragog. »On iskušava moje srce, ali i moju pronicljivost«, zaključila je. »U ovomu zrncu pijeska ostavio mi je put k sebi. Sto bih drugo no da krenem njim?« Gonetajući tloris, krenula je na put, i stigla u jednu nepoznatu i prekrasnu zemlju. Tamo je sjedio neki starac. »Kako se zove ova zemlja?« upitala ga je. Ne gledajući ju, promrmljao je: »Andame.« Draga je načas zastala, zamišljeno osluškujući tu riječ. Ona je znala da je Andame poklon voljenoga. Cutila je u toj riječi njegov dodir. Riječ ju je milovala. Onda upita: »Što to znači, Andame?« »To znači Anandam«, odgovori tajnovito. »Sto to znači, Anandam?« »To moraš sama otkriti«, reče starac ne gledajući ju. Starac otvori rukav, izleti odatle vjetar, otkine list s grane i ponese ga na jug, pa onda na sjever, pa onda na preostale strane svijeta. Zemlja Andame očito nije bila zemljopisno mjesto. Draga je slijedila listov let, ne primjećujući da i sama leti. Dok su letjeli, počela je izgovarati riječ anandam. Od te su je riječi stali podilaziti trnci nepoznate miline. »Sada znam što znači anandam«, pomislila je. »To znači let.« List se potom otkinuo od vjetra. Vjetar je od toga klonuo, a list je letio sam, vlastitom nehajnom voljom. »Ah«, reče draga. »Anandam_znači još nešto: slobodu.« Uživala je kao da je u zagrljaju dragoga. Lagano, sneno, list se spustio na površinu jezera. Spustila se i draga — sletjela je na mahovinu obale. Prepustila se njezinoj blagosti, znajući komu se prepušta. Tamo na vodi plutao je list. čula ga je gdje šušti: »Idemo dalje u Andame^. Ovo su tek prvi ushiti.« Zagazila je u vodu. Kad je stigla do lista, bila je upravo toliko mala, ili on toliko velik, da je mogla na nj sjesti kao na splav, i ploviti dalje. Ploveći, sanjarila je o svojemu voljenom. I šaputala: anandam, anandam. »Znam što znači anandam. To znači ljubav.« Na svakomu novom zastajalištu, pomislila je da je ovdje čeka njezin dragi. No umjesto njega, nalazila je njegovu još vrelu poruku. On je čas prije tu bio, mjesto je još bilo sjajno od njegovih očiju, zrak je još pamtio njegov profil. To bijaše tako opipljivo, da se draga još više razdragala, i riječ anandam_sama se, ne pitajući je, točila iz njezinih usta. Potom iz očiju. Sve što je pogledala, izgledalo je kao anandam.

»Sad znam što znači ta prelijepa riječ«, rekla je. »Ona znači blaženstvo...« Plovila je dalje, ne hajući što je list nekud nestao. Sto su jezero, rijeka, more, ispod nje nekud nestali. »Kako je divna ta zemlja Andame«, klicala je u sebi. »Pravo mjesto za naš dom. Da, ovdje ćemo se zauvijek nastaniti.« Tako je zavoljela potpise svojega voljenog u krajoliku Andamea, da se zaljubila u sva zrnca pijeska, sva brda, u lišće, kišu, ljudska lica, pa čak i u kaktusove bodljike. Jer sve je bilo, ili je moglo biti, njegov potpis i poruka. Sve je bilo, ili je moglo biti, anandam. To je bio njegov posljednji i najveći dar, veći od svih darova jučer, i svih darova sutra. Umjesto jednoga u jednomu, zadobila je jednoga u svemu, i opet ne primjećujući da je ikada bilo drukčije. Takvi su bili zakoni u toj zemlji: tko bi zašao u nju, prepoznao je kraj iz kojega nikada nije odlazio, i čas, koji nema prethodnika, kao što nema ni potomka. Andame anandam, brujao je kor raznobojnih glasova, dodira, i oblika. Tako se zvao taj dar, taj kraj, taj neprispodobivi dragan. »Ljepota je blaženstvo«, rekao je Divni Stranac, zagledan u Svoje neprestano djelo. 27. BIO JEDNOM JEDAN LABUD Bio jednom jedan labud, koji je samo malo i naoko bio labud, jer je bio Bog, koji je sletio na jezero. Taj labud nije znao da je Bog, ali Bog je to znao. Labud je pio vodu jezera, ali Bog je pio samo nektar. Dok je labud pio, samo je labud pio. Kad je Bog pio, svi su pili. »Nauči piti kad Ja pijem«, govorio je Bog košuti, stablu, gavranu, trskama, čovjeku. I oni su učili, neki brže, neki sporije. Pijući zajedno s Bogom, pretvarali su vodu u napitak od kojega više nisu žednjeli. Labud se često ogledavao u vodi. Bog je Sebe vidio gdjegod je pogledao. Samo malo i naoko, svijet nije bio savršen. Toliko, koliko labud nije znao da je on Bog, koji je sletio na jezero. Ali to je bilo dovoljno za smrt, patnju, i pjesmu. »Šteta«, rekao je Bog pomalo sjetno. »Šteta...« »Ali i nije«, zapjevao je. 28. BIO JEDNOM JEDAN LABUDOV VRAT Bio jedan labud, u kojega je bio dijamantni vrat. Tanak, vitak, vrat je plesao na suncu, i sve što bi labud pio, proziralo se kroz dijamantne stijenke. Naročito se proziralo crveno vino. Budući da je labuđi vrat najviše volio to piće, prizor je najčešće bio blistavo rujan, i mnoge su se oči širile, gledajući ga, i mnoge su od mnogih blistale, odražavajući ga. Labuđi se vrat stalno lomio i stalno bivao cio. Ostali dijelovi labuda nisu to razumjeli, niti su znali da se tu ima što razumjeti. Labud je plovio kao otmjeni i samosvojni labud, a ipak, bio je to isključivo njegov dijamantni vrat, koji je upravljao pokretima i voljom. Jednoga je dana labud neoprezno uplovio u mrtvouzlu vodu, kojom je završavao jedan od rukavaca jezera. Voda bijaše tamo tmasta i masna, na površini tvrdo zakorena. »Tko ovdje stanuje?« pitao se, bolesno radoznao, uljezajući sve dalje u mrki čvor. Površinom su skakutale krastače, uvjerene da je ispod njih čvrsto tlo. Labud ih je gledao s gađenjem. A onda je od gledanja ožednjeo. »Što sad?« pomisli labudova glava. »Gadi mi se, a gle, žeđam...« Od te je misli još više ožednjeo. »Moram zaroniti duboko ispod površine, da bih došao do pitke vode«, zaključi glava. »Moram to izvesti ne časeći časa, i vješto.« Ali vrat se nije htio prignuti. Koliko god je labud pokušavao spustiti glavu do vode, vrat je ostajao dijamantno tvrd i nesavitljiv. Labud se uplašio. »Sto se događa?« vrisnu svakim perom. »Ja sam bolestan! Ukočio sam se! Umrijet ću! Možda sam već umro!« Kod labudova je tako - kad pomisle smrt, smrt je blizu. Progovorio je tada dijamantni vrat: »Ludove, zar ne znaš da ja ne mogu piti prljavu vodu? Ugušio bih se pri prvomu gutljaju! Ja sam

tvoj čisti i besmrtni dio. Ti si sada zalutao. Otplivaj natrag, dok još možeš. I žrtvuj mi svoju žeđu za bljutavim pićem!« Onako smušen i uplašen,, labud ga nije čuo. Udarao je krilima po sluzavoj i ljepljivoj kori. Kora stade pucati. Kroz pukotine počeše brbo-riti mjehuri strašnoga vonja. »Avaj«, zakrklja labud, i prestade disati. Krastače su ga gledale izvitoperenim očima. čudile su se zašto labud neće nešto što one hoće, i zašto hoće nešto što one neće, i čega zacijelo nema. On je još uvijek, u samrtnomu batrganju, pokušavao zaroniti ispod mrtvouzle površine. No vrat je bio nemilosrdno uspravan. Izdišući, labud se sjeti da mu valja odustati, i da bi se morao vratiti, dok još pamti put. Prestade se boriti. Odlane mu. Pokuša tada pokrenuti noge. No više nije tako nešto umio. Od straha mu se bijahu zaključali pokreti. Utaman im je zapovijedao da se otključaju. »Ne mogu«, zastenjao je. »Okovan sam! Mrtav! Stvrdnut! Ostat ću ovdje, u ovoj smradotočini!« »Do viđenja«, reče dijamantni vrat, i tanak, rasplesan, blistav, otplovi kroz tamu. Kad je izbio na osunčano jezero, oko njega se uskoro počeo ocrtavati novi, posve isti labud. Priča o Trojstvu priča je o tijelu, umu, i Bogu. Samo Jedno od troje zna put k Sebi kroz ostalo dvoje. 29. DIVNI STRANAC Divni Stranac sjedio je na kamenu, i govorio zmiji ispod kamena. Zmija Ga je slušala, ali je ostala zmija. Onda je govorio orlu strvinaru. Orao je zastao u letu, sjena mu se ocrtavala ne pijesku časak, dva. Onda je odletio, i opet na krilima orla. Onda je govorio pustinji. Pustinja Ga je najpomnije slušala, ali je ostala pustinja. Onda je govorio čovjeku. čovjek Ga je sa zanosom slušao, i prepoznavao u sebi Tu Istu Riječ. Prepoznavajući, čovjek je postajao to, što je prepoznavao. Onda je Divni Stranac govorio Sebi. Slušajući Sebe, Divni Stranac ostao je Divni Stranac. On je govorio, jer je htio govoriti, jer je imao veliku, jaku riječ u ustima. Ništa drugo nije htio. Njegovo je slušateljstvo bilo savršeno, i po Njegovoj volji. / Pa valjda je i prepoznavanje Njega Njegova volja? 30. BIO JEDNOM JEDAN NAJBOLJI Bio jednom jedan najbolji pisac. On je najviše volio pisati drame — drame smijanja, psovanja, pjevanja, i plakanja, drame otkrića i tišine, drame mnogih uloga. Zbog toga mu je bilo potrebno najbolje kazalište. Sagradio je kazalište - veliko, s vijencima loža, počasnih i običnih, s neizbrojivim redovima golih i baršun-sjedala, s golemim suncima od svjetala, sa svjetiljkama prigušenoga sjaja, sa zastorima, kulisama, šaptačima — s pokretnom pozornicom, orkestrom, i korom. Kad je kazalište bilo sagrađeno, najbolji pisac upitao je samoga sebe: »Da, ali što ćemo s općinstvom? Zar će se moje drame igrati pred praznim gledalištem?« Najbolji pisac brže je bolje nacrtao pogodno općinstvo, jer on je bio i najbolji slikar. Općinstvo je u tamnim odijelima sjedilo u tišini, začarano i željno predstave. Zastor tek što se nije podigao. »Da, ali glumci?« sjeti se najbolji pisac. »Trebaju mi glumci, dobro uvježbani, predani svojim ulogama, naprosto, najbolji glumci...« I jer nije bilo druge, najbolji pisac se razdijelio na potrebni broj najboljih glumaca. Zastor tek što se nije podigao. »čekaj«, reče sam sebi najbolji pisac-slikar-glumac. »A redatelj? Tko će sve to dovesti u red — sve te riječi, pokrete, glazbu, radnju? Gdje pod hitno naći redatelja, sposobnoga za takvu skladotvornu zadaću? Nema druge, moramo i to riješiti na svoj način...« I najbolji pisac prometne se u najboljega redatelja, jer on je i to bio. Zastor se u tomu času podigao. Medu glumcima zavlada trepet nelagode — nije bilo šaptača. Bar nije bio na svojemu mjestu. Najbolji pisac-slikar-glumac-redatelj začas se spusti u šaptaonicu. I dok se tamo snalazio s debelim piščevim dramopisom, onaj drhtaj nelagode zarazi sada orkestar - jer još uvijek nije bilo dirigenta. Sljedećega se časa pojavi i dirigent - najbolji, dakako. On je bio najbolji zato, jer od njega nije bilo boljega svirača flaute, boljega bubnjara, bolje violine, bolje strune.

Drama je poplavno i besprijekorno tekla pozornicom. Glumci su se pokazali odani svojim ulogama, orkestar glazbi, glazba sluhu, općinstvo predstavi, redatelj piscu, pisac svima njima. Kazalište bijaše prepuno, naginjalo se s boka na bok, poput pretovarene galije. Najbolji pisac znao je napamet svaku riječ i pokret svoje drame i predstave, pa ipak je u njoj uživao sa svom svojom neusporedivom ra-doznalošću. Općinstvo bijaše prošarano dojmovima divljenja, otpora, straha, uzbuđenja, radosti, pobune, iznenađenja, gorčine... Ono se posvema prenijelo na pozornicu, zaboravivši da sjedi u odvojenu, gledališnom prostoru. U tami su vrcale iskre strasti. Onda se jedan gledatelj glasno nasmijao. Nije se nasmijao predstavi, nasmijao se sebi. »Zbog čega se ja toliko uzbuđujem gledajući predstavu, kao da se o mojoj koži radi?« I on bezobzirce ustane, uzbunivši cijeli red. »Izlazim«, objavi. Nije bio od uglednijih. Nije imao ni dovoljno tamno odijelo. Nekako se probatrga kroz red opijenih gledatelja-slušatelja. Neki su ga ljutito psovali. Kad je izašao na vrata kazališta, odahnuo je. Tamo je stajao najbolji pisac, koji je također hvatao neobojen zrak. »Uzmi«, reče jedan od njih, nevažno koji. Jedan od njih uze - možda cigaretu, možda žvaku, možda nešto treće. Bio je to, naravno, najbolji gledatelj, onaj, kojemu je predstava bila namijenjena. Užitak je najboljemu stvoriti najbolje, pomoću manje najboljih. T 31. BIO JEDNOM JEDAN SANJAč Bio jedan dječak, koji nije volio odlaziti iz sna. Svakoga jutra, kad bi se nevoljno budio zbog odlaska u školu, on se bunio i jadikovao. Govorio je prijateljima iz sna: »Zašto moram ići u tu glupu školu, kad ovdje, s vama, učim i naučio sam mnogo toga o čemu škola nema pojma?« Prijatelji su ga tješili: »Mi smo i tamo«, uvjeravali su ga. »Mi smo svi tamo, jedni s drugima.« »Ja želim ići samo u školu iz sna«, tvrdoglavio se dječak. »U njoj sam najbolji učenik. U snovnoj školi sve same pohvale na moj račun. Tamo, u onoj drugoj školi, njegujem jedinice, i učiteljice me ne vole. Tko je uopće izmislio dan? Javu? Sto će nam oni? Pitao bih to nekoga tko to zbilja zna.« »I mi bismo, i mi«, žuborili su prijatelji. »Uostalom, pitaj našega učitelja. On kaže da sve ima svoj razlog. Prije ili poslije mi ćemo ga doznati.« »Ali tko je izmislio prije i poslije?« jedio se dječak. »Uh, da mi ga se dočepati!« Dječak je iskreno iskazivao i njihovu ljutnju, tako da su se oni mogli smijuljiti. »Hej, smiri loptu. Mi radimo na tomu da prenesemo san u javu. To je naša zadaća. Što više sna u javu. Onda će i java biti nešto drugo - posve snošljiva.« Dječak se zamislio. Nalazio se već na putu u školu. Još uvijek je razgovarao s prijateljima iz sna. »Ali kako ću...?« zaustio je. Uto je već prekoračio prag škole, oglasilo se zvono, i glasovi prijatelja su utihnuli. Za vrijeme nastave, dječak je razmišljao o snu na javi. Zaključio je da i nije previše siguran da li mu se na javi ne događa ponešto od sna. »Dragi Bože«, reče dječak, »pokaži mi, molim Te, gdje se san krije na javi, naime, kuda ulazi, na koja vrata... Pitam zato da bih ga podržao, da bih mu pomogao. Onda bi nam svima bilo ljepše...« Te večeri, u snu, dragi Bog se pojavi u liku učitelja, pa mu reče: »Dijete moje, to je jednostavno. Kada na javi, po tvrdomu danu, dobro pogledaš neki predmet, i ne skreneš pogled, već dugo i uprto u nj gledaš, taj predmet neće izdržati, počet će treperiti, razizlaziti se iz svojega oblika.« »To je, znači, predmet-san?« upita dječak. »Oh, ne. To je predmet-java.« »Kako?« zbuni se dječak. »Zasada je tako kako sam rekao. Sutra, po danu, počni s pokusom.« Izjurivši u jutarnju javu, dječak je ponavljao u sebi riječi učitelja.

»Mislim da je svejedno, koji ću predmet izabrati«, mislio je. »Može biti moja bilježnica. Školska ploča. Nečije lice. Hm, vidjet ću.« Naslađivao se slobodom izbora. Naposljetku je osvetoljubivo izabrao jednu rečenicu, ispisanu na školskoj ploči. Smatrao ju je glupom. Uprto se zagleda u nju. Nemilosrdno ravno i neskretno. Odlučan da je provjeri, da provjeri sebe. Sudrug u klupi munu ga u rebra, ali dječak ne odustane od svojega usiljenoga, usredotočenog pogleda. Imao je povjerenja u učitelja iz sna. Znao je da ozbiljno istražuje javu - ali i san. Onda rečenica poče titrati. Popuštala je. Nije više bila nadmoćna, nesumnjiva. Mrvila se. Slova se stadoše svlačiti iz oblika. Dječak ju je pogledom pitao što je i tko je. Ona je odgovarala: »Eto, magla sam, časovit sam skup, sklop, i oblik.« Otpuštala je molekule iz službe sebi. Molekule su curile na sve strane, perući se od uspomene na nju. Rečenica se rastakala pred upitnim, nepopustljivim pogledom, koji ju je pitao ono, što ju nitko nikada nije pitao. Naposljetku se zaustavila na crti nestajanja, drhteći s obje njezine strane. »Aha«, reče zadovoljno dječak. »Pa ti skoro i ne postojiš.« ^-^ Kod kuće se istim pogledom zagleda u čašu na stolu. Staklo je smjesta zasvjetlucalo od straha. Sirota čaša odmah se predala. Je li bila od krhkije grade nego rečenica, ili je dječakov pogled u međuvremenu stekao prodirniju moć? Onda dječak stade istraživati ima li išta u njegovoj okolici, što može odoljeti snazi njegova pogleda. Ne nade ništa. »Sve je to magla, ta java«, zaključi. Te noći učitelj se smiješio. »Valjano obavljena zadaća. Za peticu«, reče. Dječak je bio ponosan. »Rekao sam prijateljima da sam najbolji učenik. Ja to znam. I ja znam da si ti najbolji učitelj.« »Ne zanosi se, nismo gotovi s pokusom«, objavi učitelj hladno. »Najprije, nismo suvislo zaključili kakva je ta java, koje si se ti toliko gru-stio...« »Java je tanka«, reče dječak. »Moj pogled ju odmah prosvrdla. Zapravo, ona nije istinski stvarna. Kad sam natjerao pepeljaru da se skine, htio sam znati da li se to meni samo čini. Pružio sam ruku na mjesto gdje je stajala. Bilo je prazno.« »Možda se to činilo tvojoj ruci?« dobaci jedan od učenika. »Eh, ja sam tada upitao oca gdje je pepeljara. Moj otac je pušač. On je pogledao na stol, ali ju nije vidio. Pogledao je svuda drugdje, ali ju nije našao. Pepeljara tada uistinu nije postojala. Razišla se, odšetala. Kao kad duhneš u zrelu glavu maslačka.« Narednih se dana dječak zabavljao gurajući predmete iz njihova vidljiva i opipljiva oblika. To je bilo njegovo neobuzdano veselje. Kao da je zapovijedao sudionicima karnevala da skidaju krinke. I svi su skidali krinke, ispod kojih nije bilo lica. Jedne noći učitelj vrlo nehajno prozove dječaka, i reče mu da se zagleda u svoju olovku. Dječak se zapanjio. »Zar ćemo i ovdje...?« promucao je. Htio je obraniti san, svoj san. Ali učitelj mu strogo reče: »Hvalio si se da si najbolji učenik. A gle, nije ti jasno...« Onda dječak istim, usredotočenim pogledom zastrijeli u olovku iz sna. Ona se jedno vrijeme branila, ali ne prođe dugo i olovka poče treperiti, gubiti svoj oblik, brisati svoje granice s okolicom. Dječak preplašeno pogleda učitelja. »Sada to isto učini s mjesecom«, naredi učitelj. Dječak je htio kriknuti da ne želi biti najbolji učenik, da ne želi obaviti pokus s mjesecom, da ne želi više ništa saznati, više ništa zaključiti. No prišao je prozoru i poslušno se zagledao u mjesec na nebu sna. Ubrzo je mjesec stao blijediti, titrati, urušavati se u bezoblik. »Sad se vrati u klupu«, reče učitelj. Pogružen, dječak se vrati u klupu, i obori glavu, uvrati pogled u oko. Ostali učenici osjećali su se isto kao i on - potreseno, smućeno. »Zar je i ovaj svijet magla?« prošapće poslije dvije, tri noći najbolji učenik. Učitelj se opet smiješio. Ali u tomu smiješku naziralo se nešto osobito. Nije u njemu bila samo

nježnost. U tomu se smiješku vidjela potvrda, pohvala, i ponos učitelja, što je učenik položio ispit. »Recite mi«, reče poslije ljekovite stanke učitelj, obraćajući se svim sanoslovcima, »recite mi, što je onda jedino stvarno, što nije maska, što nije magla?« Odgovoriše svi, kao jedan: »To je sanjač, učitelju.« Učitelj se okrenu najboljemu učeniku. »Posljednji pokus«, najavi. »Hajde, sad se zagledaj u mene.« Dječak se zabode pogledom u učitelja. Kao nikad, uprto. Kao nikad, usredotočeno. Kao nikad, željan da side do dna ove tajne. Kao nikad, dugo, neskretno, nemilosno ravno. Kao nikad, sav u svojemu pogledu. Ali učitelj je od toga gledanja bivao sve stvarniji. San ti ponekad kaže i pokaže što on nije. 32. NE GLEDAM ALI ZNAM Posvećeno S. D. »Bože, kako ste lijepi«, reče tulipan orhideji, dok su koračali ulicom, u obliku ljudi — dvoje ljudi raznorodna spola. I doda: »Ne gledam, ali znam.« Orhideja se bijelo smijala. Nikada joj nitko nije na taj način objasnio da je lijepa. Smatrala je to duhovitošću, tipičnom za tulipane. »Tulipani su gizdavi i vazda se trude biti neobični«, zaključila je sasvim ljudski, nimalo orhidejno. Tulipan je još nekoliko puta ponovio svoje udivljenje, odvraćene glave, i očiju uprtih u ljepotu, koju nije gledao. »Ne gledam, ali znam.« Prohujale su mnoge godine, u kojima su i tulipan i orhideja, svako za se, gledali slavne ljepote širom i daljom svijeta, saznavali ih pijanim čovječjim očima, lakomo, nezasitno, sladokusno. Ali ni tulipan ni orhideja nisu zaboravili onu davnu rečenicu. Ta bi rečenica tu i tamo zablistala u nutrini njihove časke, rečenica nalik na svitanje, čije je jutro u neprestanu dolasku. »Ne gledam, ali znam.« Sto to znači - ne gledati, a znati? Znači li to - ne gledati cvijet, ali udisati mu miris? Ne gledati sunce, ali ćutiti mu toplinu? To jest, zamijeniti jedan osjet drugim, posredničkim? Ili - zbog velikoga poštovanja prema ljepoti, ne gledati je? Znači li to ona rečenica? Vjerojatno ne znači. Ili to znači: ljepota ima svoje tajne dojave, i svoje neodoljive ulaze u nas, mimo osjetila, kada nas obuzima izravno i nesumnjivo, i kad joj objekt nije potreban. Da, možda to znači najviše to - da ljepoti objekt nije potreban. Da je ona metak već ispaljen, kojemu puščana cijev više ne treba. Poslije nekoliko desetljeća, oronuli tulipan i ostarjela orhideja iznenada su se sreli u kazališnoj pomrčini, i spremno ponovili jedno drugomu one dvije ulične rečenice. »Kakvo dobro pamćenje imate«, rekoše u glas. Onda je tulipan prvi puta pogledao orhideju. Bila je već vremešnica prorijeđene kose i uvenulih obraza. A i tulipanove su oči već bile vrlo, vrlo mutne. Ipak, ugledale su ono što i nekad, kad nisu gledale. Mutne ili bistre oči na službu su prizoru, kojega srce vidi. 33. PTICA ŽEđALICA Možda se Stvoritelj, izgovarajući svijet, hotice u nečemu zabunio. Možda je namjerno, s tajnim naumom, izazvao izvjesnu pometnju u redovima sklada. Naime, stvorio je jednu vrstu ptica žedalica, ali im je namijenio samo kišne kapi za utaženje. »Upamti, nikakvu drugu vodu ne smiješ piti osim kiše, dok još nije pala na zemlju; po zakonu tvojega roda tvoje su samo kapi s visoka mjesta«, rekao je Gospod prvostvorenoj ptici žedalici. Ona je u odvrat radosno zacvrkutala. »Dajem ti još jedan dar«, nastavio je Gospod. »Osobitu, izuzetnu, nesavitljivu žeđu.« Mala je ptica i opet oduševljeno zacvrkutala. »I još nešto. Spustit ću te u kraj gdje su kiše rijetke.« Mala je ptica ponovila svoj razdragani cvrkut »I još nešto. Budeš li pila vodu, koja je dotaknula zemlju, umrijet

ces.« Tako je to, priča se, bilo. Ono što ljude razlikuje od svih drugih stvorova, to je priča. Već je prvi dvonožac postao čovjek po tomu, što je ispričao neku priču. Možda ljudi u tomu oponašaju Stvoritelja, nadajući se besmrtnosti kroz riječi. Ljudi dakle pričaju da su ptice žedalice nevidljive, a stvarne. Otprilike, kao miris. Da nitko nikada očima nije vidio nijednu živu žedalicu. Ali reći će vam da je ta ptičja vrsta do u tančine poznata, opisana, i opjevana. Odakle ljudima opis te ptice? Ljudi vole i crtati svoje priče. Vole i svirati svoje priče. I ljudi znaju da nijedna žedalica nije prekršila obećanje, zadano Gospodu. Međutim, tvrdi se još nešto - da je njihov pjev čujan u vrijeme kiše. U vrijeme suše pak, čuje se tanak, usijan pisak, prema kojemu je i sama zemna vatra prohladna. U kišopadnomu razdoblju, žedalice uzlijeću visoko, do pod oblake, da bi hvatale tek prokapale kapi. To je njihova najsvadbenija gozba. Gozba vjerojatno ne bi bila tako neponovljiva, pjevna, i raskošna, da žeđa u nev-jesticama nije bila tako gvozdeno usijana. Pa kako da Gospod stvori tako nesvakidašnju neslogu između žeđe i mogućnosti utaženja? I takvu strašnu, nepomičnu patnju, da nije ni za pjesmu? Zar to priliči Onomu, koji je smo sušto blaženstvo? No mudri vele da je čistoća dar, kojemu je svaka cijena vrlo i prevr-lo mala. U času pijenja kiše, ptice žedalice pretvaraju se - vele mudri -u zbrojeno blaženstvo svih utaženih žednih. Blaženstvo svih takvih, svugdje i svagda. Žedalice tada piju svim grlima, i taže se svim grlima. Za visoku cijenu, visoka nagrada. Možda ih je Gospod jednoga dana pozvao na mali razgovor. »Dao sam vam najveću žeđu, i rijetke kapi taženja. Hoćete li da to promijenimo? Da smanjimo žeđu, i umnožimo kapi?« Sve su ptice složno odbile manju od najveće žeđe, i manje rijetku od rijetke kiše, kako bi zadržale najčišće, najbrojnije, najneizgubivije blaženstvo. Svaka naša mala sličnost s glavnom junakinjom, poželjna je. Svaka naša malo veća sličnost s njom, hvalevrijedna je i dobrodošla. A svaka istost s njom, sanjarija je Boga o čovjeku. 34. OSMICA I DEVETKA Broj osam ponosio se svojom znamenkom. »Dvije kružnice, u pregibu dodirnute, na razmedi susretnute«, govoraše. »I tek što su susretnute, već odlaze; zapravo, stalno odlaze, svaka u svoj svijet. Nađite mi nešto takvo! Nećete naći ni slično! Eto, primjerice, devetka, koju svi toliko hvale. O kojoj govore da je divna. Ona ima samo jedan kružić, a nogu je spustila dolje, put zemlje. Šestica isto tako, samo joj je smjer nožice suprotan, u nebesa. A ja - evo gledajte!« I osmica ubrza svoje dvije kružnice do usijanja. Točka-dodirište pucketala je i iskrila se. »Svakoga pozivam da se oženi sa mnom«, nastavljala je. »Odnosno, da se sa mnom pomnoži!« Pristupi dvojka. »Ja bih«, reče stidljivo. »Ti? Pa ti si jedva veća od jedinice«, prezrivo će osmica. »Kako misliš stati meni uz bok?« Ipak, uda se za skromnu dvojku. Netom se obavio obred, rodiše im se djeca. U svijetu brojeva potomstvo je predstavljeno umnoškom dva povjenčana broja, odnosno, zbrojem umnoškovih znamenki. Budući da je umnožak u ovomu slučaju iznosio šesnaest, a jedan i šest zbrojeni, čine sedam, dobili su odmah sedmero djece. »Nije loše«, mrmljala je osmica. »Ipak, očekivala sam da djeca nadmaše majku. Stoga bih mogla još jednom pokušati, s krupnijim, većim suprugom.« Pristupi joj trojka. »Hm«, reče osmica. »Bolja si od dvojke, ali ne za mnogo.« I uda se za trojku. Istoga su časa dobili šestoro djece. »Mora da se potkrala neka greška u zbrajanju i množenju«, zaključi sumorno osmica. »Kako to da

sam s većim mužem dobila manje potomstva? Ima tu nešto unaopačeno. Pokušat ću sreću još jednom!« Javi joj se krepka četvorka. »Hajde, dragi«, veselo će osmica. »Pokaži mi što znaš.« .......1 Vjenčaše se, pomnožiše se, petero izrodiše. Sad je osmicu počela drmati crna slutnja. »Ovo ne može biti slučaj. Netko me učarao«, mozgala je. »Sigurno ona lažna divna - hoću reći, devetka. Ona misli da je najvažnija medu nama, a samo je za jedan pišljivi broj veća od mene. Da, rekla bih da je to devetkino maslo.« Pojavi se otmjena petica, pokloni se, i zaprosi osmičinu ruku. I s radošću i sa strahom, osmica kaza svoje »da.« »Koliko nas sada ima?« upita osmica zatvorivši oči. Petica jedva pro-penta odgovor. Jer žetva bijaše još mršavija: svega četvero. Sad se osmica više nije usuđivala u nove množidbe. »Još je najbolji pogodak bila neugledna dvojka«, mislila je. Ali naglas je rekla: »Neka se ne uvrijedi šestica, ali ja se više ne bih udavala, dok dobro ne vagnem mladoženju.« Šestica se ipak uvrijedila. »Nema jamstva ni za koga«, izjavila je suho. »Uostalom, možda nije krivnja na ženiku, nego na nevjesti.« Osmica se zabezeknula. »Kako to misliš?« »Svaki se porod pokazao brojčano slabijim od majke osmice, što drugdje i s drugim majkama nije slučaj«, razloži šestica stručno i osvetoljubivo. »Uzmi na primjer svoje bivše partnere, peticu i trojku... Njihov brak donosi šestoro - pet puta tri jednako petnaest, jedan i pet jednako šest - dakle broj koji premašuje pojedinačnu brojčanu vrijednost i oca i majke. I još nešto vrijedno čuđenja«, sladostrasno pridometne šestica, za-kovrnuvši nožicom put oblaka. «Svaki ženik, što je više unosio u brak, više je i gubio. Pitam se, tko bi od poštenih brojeva još htio s tobom stupiti u množidbu.« »Nadala sam se da ću samu sebe pojačati, pomnožim li se s dobrim partnerom«, priznade osmica. »Ali sa svakim višim, gubilo se više... O vodoravna osmice, sveti broju na kraju svih brojeva, kaži mi kako da ovo razumijem, i što da radim?« Šestica ispod oka pogleda sedmicu. Sedmica je bila vrlo cijenjen broj. O njoj su se pisale knjige i ispredale se svakojake priče - da je ča-robnica, da iscjeljuje, da proriče, da bez nje nema ni duge, ni glazbe, ni zvijezda Vlašića. »Pa dobro«, šapnu osmica. »Ako sedmica želi... ja bih još jednom pokušala.« I vjenčaše se. Sedmici su tom svečanom zgodom stigli Vlašići, sedam boja, sedam zvukova, sedam dana u tjednu, sedam sunčevih konja i sedam zorinih krava, te sedam kotača ljudskoga tjelesnog vozila. Sve se to načetilo oko novoga para - više oko mladenca, nego oko mladenke. Gotovo istoga časa iz njihova spoja ispade dvoje djece. Mladenka-majka brižnu u plač. Muž se precrta posred struka, i negdje se izgubi, ode na pusti otok da u samoći dokuči što je uzrok ovomu stalnom gubitku. Gubitku, koji biva to veći što je veći ženik-množitelj. Osmica je sada posve odustala od svoje nekadašnje gizde i samohvale; uputila se tragom posljednjega raspoloživoga muža, sebi najsličnijega — teragom osmice; pošla je da bi se osamila, okrenula se sebi, i duboko se, prisno, sa sobom udružila. Prijalo joj je. »Gle, nisam znala.« No iz toga je druženja došlo na svijet jedno jedino dijete. »Nemoguće«, šapnu osmica, gledajući svoje mršavo jedince. A onda poče računati naglas: »Osam puta osam... jednako šezdeset i četiri... četiri i šest... jednako deset, to jest, jednako jedan... jer ništica se ne računa. Osmica s osmicom čini jedinicu, najnižu vrijednost«, zaključi. »U meni je, dakle, ključ neuspjeha. Kad taj ključ pomnožim s njim samim, onda stižem tu, gdje sam stigla.« Osmica se rasplače. Zapišti i jedinica. Onda je mati uze na krilo, stade je ljuljati i tetošiti je,

pjevušiti joj uspavanku. Jedinica se smiri i zaspa. Osmici pak nikako san na oči. Zamišjena, sjedila je na ruševinama svojih brakova, čeprkajući po krhotinama. Priđe joj devetka. »Pokušaj sa mnom«, tiho reče. Osmica podiže pogled, nakana opsovati prijedlog. Umjesto toga reče: »Dobro.« I uda se za devetku. Istoga časa rodi ih se devetero. »Kako to?« i razdragano i skrušeno promuca osmica. »Sve što se sa mnom pomnoži, svodi se na mene«, sućutno objasni divna devetka. »Ja sam istota. Svejedno je tko se sa mnom ženi, ili za mene udaje - na kraju me uvijek ima koliko me ima. Pomnožila se ja s velikim, s malim, ili sa samom sobom, ishod je uvijek: ja sama.« »A ja? A sa mnom?« »Ti si privid, draga. Što se više tebi daje, to se manje od tebe dobiva. Ali i takva, kad se pomnožiš sa mnom, postaješ veća od sebe, postaješ ja..« Tko s osmicom tikve sadi... ima prigodu shvatiti da ni njoj nije lako. 35. JAGODE I TREŠNJE »Jedi trešnje, Jagodo«, ponudiše domaćini. Jagoda zatrese svojom smeđom grivom: »Ne volim trešnje.« »Ne voliš trešnje, Jagodo?« smijali su se. »Zar zbilja, Jagodo, ne voliš trešnje?« »Ne volim trešnje«, ponovi Jagoda. Ali to nije bila istina. Jagoda je voljela trešnje. Zbog nekoga bezimenog, beznačajnog razloga odbila je priznati da ih voli. No taj bezimeni, beznačajni razlog, pokrenuo je lavinu čudnih zbivanja, koja se ruši u sam početak svih zbivanja. Prve su se lecnule trešnje. Malo rastužile, uvrijedile. Beznačajno rastužile, nespomena vrijedno uvrijedile. No taj sasvim mali udarac, precizan kao laserska zraka, neočekivano ih je izbacio iz zgloba redovitosti, iz hoda tekućega vremena. Da, gdjekada se tako dogodi, da se iz čista mira sruši most, čudnim spletom šapta i čelika. Neprihvaćene trešnje vrcnule su u eter, da se tamo potuže na Jagodu. U eteru, majčinskomu prostoru, mogla su boraviti samo imena, simboli, i zvučne lozinke. Sto će reći, trešnje su se našle na mjestu, gdje su imena, simboli, i zvukovi bili i tvar-nosni i stvarnosni, dok su imenovani bili popratna i naknadna, gotovo sjenovita pojava. Drugim riječima, našle su se u proizvođačkomu vibra-toriju, u atelieru za dizajn pojavnoga svijeta. Zar zbog jedne bezimene, beznačajne izjave...? Da. Zbog nje. Milijarde su usta svakoga dana izgovarala neku značajnu ili beznačajnu laž, stoljećima, tisućljećima. Možda su sve te laži, zbrajajući se slamčicu po slamčicu, stigle do one neprekoračive slamčice, koja lomi leda, pa gdje se to zadesilo, zadesilo. Nisu to bila leda bika povijesti, već bezimenoga miša, ili gliste. Možda je ono »ne volim trešnje«, bio trenutak i mjesto kad se i gdje se izgovorila ta beznačajna, a sudbotvorna neistina. Kad se više »nije moglo dalje.« Kad je strašni Slučaj razjapio ralje da proguta zajamčeni red i redosljed. Možda se apokalipsa odigrala toga jutra, u nevinoj prisutnosti trešanja. Zvuk riječi »trešnja« odlijepi se, dakle, od dotičnoga voća u porculanskoj košarici, i brže-bolje pozove riječ »jagoda.« Pozvana se odazove, i zagrize u zvuk riječi »trešnja«, slasno, radosno. Ostaviše one i djevojku i voće. Otkvačiše se, kako od živoga bića, zvanoga Jagoda, tako i od živoga bića, zvanoga trešnje. Otkvačiše se, odlijepiše se, kao tajno ime u kojemu je pohranjen sam život. Umriješe načas i djevojka i voće. Zaraziše se smrću porculani, glasovi, pogledi, pokreti. Pljesnula sad oslobođena imena u tanane ručice i zaplesala po stolu kao kućni patuljci, luda, raspuštena, na sve spremna čeljad. Opančići, kapice, prslučići, rukavice, listom bijahu napravljeni od crvenih praporaca. No tko da ih čuje? Vidi? Dodirne? U tomu času anđeo prolaznik sanjarski je rekao: »Imena su živa, i imaju svoj lik.« »Imena su stvari«, zapištaše plesači. I otplesaše kroz otvoren prozor, u slobodu od nemogućega. Apokalipsa ili Zakoniti slučaj trajao je možda sekundu, možda tisu-ćinku sekunde; ali je trajao.

Djevojka se nije mogla sjetiti kako se zove. Nije primijetila da se ne može sjetiti. Djevojke je na sekundu, ili manje, nestalo. Djevojka nije primijetila da je nestala. Nije postojala da bi to primijetila. Domaćini su u tomu času zaboravili ime voća, ponuđena u porculanskoj košarici. Na sekundu, ili tisućinku sekunde, nestalo je i voća: košarica je bila prazna. Ali opet, tko da to primijeti? Jer ta je ista sekunda domaćine pretvorila u stupove od soli. Istovremeno, u utrobi sekundine tisućinke, tamo gdje stanuju samo simboli, imena, i zvukovi, bljesnula je široka cesta, kojom se moglo putovati koliko ti drago, kamo ti drago, i dokle ti drago. U broncu. U srebro. U zlato. Do gležnja. Do koljena. Do tjemena. Gdje se moglo dogoditi što ti drago. Na primjer, da trešnje, da jagode, da djevojke polete kao crveni kolibrići, i da stvari zaborave tko je čiji. Jer se upravo kroji nov raspored svijeta, utemeljen na iznimci. Takav čas, kažu, stoji na početku svakoga Velikog praska. U toj tisućinki pred Praskom, kažu, smještena su sva buduća događanja, sav zakon, sav broj, sav kroj, sav slučaj. Još se kaže da je ta tisu-ćinka milijuntnine Božji smijeh, i da vrijeme bježi od njega glavom bez obzira, da se udaljava od njega brzinom svjetlosti, u ogroman prostor bez granica. Što se dogodilo poslije apokalipse? Vjerojatno su iz ruševina prve izronile dvije bezimene rečenice, beznačajni nastavak beznačajnoga pred-života: »Zar zbilja nećeš trešnje, Jagodo?« »Pa dobro, kad ste navalili...« Slučaj je ukras na skutima zakona. 36. BIO JEDNOM JEDAN ANđEO Bio jednom jedan anđeo, sav od kristala. Najčešće se igrao s jednim drugim anđelom, od dijamanta. Toliko je kristalni anđeo volio dijamantnoga, da se ni u snu nije od njega rastajao. Ulazio mu je u snove, i njih su se dvojica tamo igrali još ljepše, još radosnije. Ali jednoga su se dana ta dva nerazdruživa prijatelja posvađali. Nitko, pa ni oni, nisu znali oko čega je buknula svađa. Možda oko pitanja, koji od njih ljepše služi svjetlosti. Kristalnomu se iznenada zamutilo u glavi, šćepao je dijamantnoga, i bacio ga na vrh brda. Dijamantni se nije razbio, jer je bio od neslomive grade. Ali kad je u odvrat dijamantni anđeo zgrabio kristalnoga, i bacio ga na vrh drugoga brda, kristalni se anđeo razbio, i duša mu se strmoglavila na zemlju. Kad je dijamantni anđeo vidio što je učinio, bacio se na tle, i ridajući stao čupati svoju dijamantnu kosu. Molio je Vladara neba da mu vrati prijatelja, bez kojega nije mogao ni zamisliti raj. »Odsada ćeš morati naučiti živjeti bez njega«, rekao je Vladar neba. »To će biti tvoj dio kazne. Sto se tiče tvojega prijatelja, on je kažnjen padom na zemlju. I on će se tamo učiti da živi bez tebe.« »Avaj - sve, sve, samo ne to!« vapio je dijamantni anđeo. »Samo nas nemoj rastaviti! Jer ako nismo zajedno, nama će svuda biti pakao - i njemu na zemlji, i meni na nebesima. Pa ako se on ne smije vratiti na nebo, dopusti onda meni da siđem na zemlju, kako bih bio blizu njega.« Vladara je dirnula ova anđeoska molba. Sazvao je veliko vijeće nebe-snika. Staroste dođoše iz svih daljina i tišina. Skrušeno je dijamantni anđeo položio svoju bol i kajanje pred noge uzvišenih bića svjetlosti. Ona su neko vrijeme vijećala, a onda doniješe pravorijek: »Budući da ti je boravak u nebesima pretežak bez tvojega prijatelja, dosuđujemo ti silazak na zemlju, u kuću u kojoj je on već rođen. Ali znaj - ti tamo nećeš biti dobrodošao - neće te prihvatiti ni on, ni ostali ukućani. On te neće moći voljeti, zbog ovoga, što si mu ovdje učinio. Pripazi da mu tamo na zemlji istim ne uzvratiš. Međutim, želja obojice da se ne rastanete, biti će tim boravkom zadovoljena.« Dijamantni je zajecao kao malo dijete - i od čežnje za voljenim drugom, i od žalosti što ga je povrijedio, i od radosti što će ga ponovno vidjeti. Njega, svojega prijatelja, koji će mu odsada, po odluci nebeske pravde, biti neprijatelj. Jecao je i jecao, oko njega su blijedila nebesa, i on je sveudilj jecajući izašao iz majčine utrobe. Istoga je časa zaboravio odakle je došao, i tko je bio. Samo je plakao. Njegove su se suze svega sjećale. Toliko je bolno plakao, te u kući nisu znali zašto zdravo i lijepo dijete toliko plače. Pod istim krovom raslo je još jedno dijete, stariji brat. Mrko je pogledavao na došljačića. »Samo

nam smeta svojom dernjavom«, mislio je. «Zbog njega ne mogu spavati. A kada zaspim, dođe mi u san — ja ga tjeram, a on opet dolazi. Ja se s njim ne želim igrati. On je derište, koje ništa ne razumije.« Mladi se smirivao samo kad bi ga stavili u kolijevku sa starijim. Istoga bi trenutka prestajao plakati. Ušutio bi, i zadovoljno se smiješio. Roditelji su se čudili, i sa strahom pomišljali nije li dijete učarano. »Što nam je ovo trebalo?« govorili su. »Od ovoga nikada valjan ni težak, ni domaćin.« Kad bi se preumorili od nastojanja da smire i uspavaju dijete, stavljali su ga pokraj brata, kako bi sami malo odspavali. No čim bi poza-spali, stariji brat, pun jeda, gurnuo bi mlađega iz kolijevke. Mladi bi opet udario u dreku. On im nije mogao objasniti da ga toliko ne boli slomljeno rebro, koliko to, što je izbačen iz bratova ležaja. Jednom ga je stariji tako opako bacio, da je slomio nogu. U selu ne bijaše valjanih vidara, i dijete ostade šepavo. Ali je i dalje hramalo bratovim tragom, ma kuda ovaj krenuo. Roditelji su bili siromašni, i teško se živjelo. Crkva i škola bijahu daleko, s onu stranu brda. Jedne uskrsne nedjelje cijela je obitelj pošla u crkvu. Tamo je nad oltarom lebdjelo jato krilatih bića. Mladi je brat cik-nuo kao ranjena ptica, stariji se trgnuo. Pogledaše se, jedan sa suzama, drugi s osvetničkim sjajem u očima. Ne potraja dugo, i roditelji umriješe. Sad je stariji brat, već momak, zagospodario oskudnim imanjem. Pozvao je mlađega preda se, i naredio mu da preuzme sve poslove u kući i oko kuće. Mladi ga je poslušao, radio je od jutra do večeri. Ali katkada nije uspijevao sve valjano i na vrijeme obaviti. Stariji bi ga tada tukao. Mladi mu nije istim uzvraćao. Njegove su ruke i noge pamtile savjet: »Pripazi da mu istim ne uzvratiš.« Tako su prolazile godine. Stariji se oženio. Kao da se oženio samo zato da bi još više kinjio mlađega. Jer žena mu bila zlopaka i jezičara, pa je klevetala mlađega, optužujući ga pred mužem da je lijenčina. Cesto ga je slala gladna u postelju. Mladi je šutke podnosio sve nevolje. Onako šepav i slabunjav, radio je najteže poljske poslove, dok se nije razbolio. Jednoga jutra nije mogao ustati iz postelje. Spopali ga kašalj i vrućica. Smjestiše ga u staju, da im ne smeta njegovo noćno kašljanje. Svakoga je jutra stariji slao ženu u staju da krišom prigleda kako je mlađemu. Kad bi saslušao izvještaj da je »vucibatina dobro«, odlazio bi u svoj dan s olakšanjem. Tamo, u polju, smišljao je nove pakosti. Misao mu se nikako nije odvezivala od bolesnika. »Neće mi se on tek tako izvući«, mrmljao je, okopavajući kukuruz. »Nismo još izravnali račune.« Škrgutao je zubima po cio dan, ne znajući da to radi. Uvečer se vraćao, mrk kao šumski bjesomor. Žena bi ga dočekivala na pragu s jedinom rečenicom, koja ga je zanimala: »Ne brini, ona vucibatina je dobro.« Jednoga jutra, žena ude u staju da pomuze kravu. Ugleda na stelji veliku kap krvi, i kraj nje, krupan dijamant. Mlađega brata nije bilo. Žena se uplaši, i pozove muža. Na vijest o nestanku mlađega, stariji se brat ludo uzbudi, i razgoro-paden, pohita u staju. Stade ga vika: »Kamo je pobjegao? Neću mirovati dok ga ne nađem, i ne razbijem skota na stotinu komada!« I pojuri na sve strane, tražeći nestaloga. Žena uze onaj dijamant, i reče: »Ovo nije staklo. Možda je nešto vrijedno.« Zadihan, stariji se predvečer vrati u staju, sjede na praznu postelju, i obuhvati glavu rukama. Niz obraze mu kliznuše njemu nerazumljive suze. U glavi mu se sudariše čudne slike. Još uvijek nije shvaćao da ne može živjeti bez mlađega. Kuća bez njega gubila je dah i smisao, on bez njega gubio je razum. »Gdje je?« hripao je unezvjereno. Žena je mislila da muž pita za dijamant, pa mu ga pruži. Stariji se brat netremice zagleda u dijamant. Dijamant je blistao, ulazeći u nj, puneći ga davnim životom, magleći mu zemaljski pogled i misao. Osjeti oluju želje: da razbije dijamant. Ne odupre se oluji,, šćepa dragi kamen, i svom ga snagom zavitla o zid staje. Dijamant se razbije kao da je kristal.

Stariji brat kriknu s olakšanjem. Ali to je zapravo bio krik mlađega. Krik odriješenja. Slijedio je duboki, sretni uzdah. »Što ne može na nebu, može na zemlji!« objavi svečano stariji brat. »Sto to trabunjaš, čovječe?« uskomeša se žena. »Zbog ovoga je vrijedilo roditi se«, promrmlja, držeći na dlanu dijamantne krhotine. »Hej«, povika žena, »jesi li pomjerio pameću? Bolje razmisli o tomu tko će izvesti kravu na pašu...« Ali on ju više nije čuo. Jer više nije bilo žene. Više nije bilo kuće, polja, staje, krave. Nije bilo ni smrti, jer nije imalo što umrijeti. Nestade sela, zemlje, vremena, ljudskoga tijela, siromaštva, nerazumijevanja, mržnje, gnjeva; i nestade zaborava. Istoga časa, dva se anđela nađoše u nebesima, gdje ih nije bilo tek na trenutak. Otada su se još ljepše igrali. Zaklela se zemlja raju... da će dovršiti posao nebesa. 37. MISLI NA MENE »Misli na Mene«, reče Divni Stranac razigranomu plavom kitu. »Misli na Mene kad ti se harpune pozabadaju u tijelo. Nemoj Me tada zaboraviti. Baš tada misli na Mene.« »Mislit ću«, odgovori kit. »Misli na Mene«, rese Divni Stranac nesigurnomu pupoljku ruže. »Kad se budeš rascvao u ružu, nemoj Me tada zaboraviti. Baš tada misli na Mene.« »Mislit ću«, odgovori pupoljak. Tako je Divni išao od stvorenja do stvorenja, od stvari do stvari. I svi su Mu obećavali da će misliti na Nj, i u bolu i u radosti. Kad je došao do čovjeka, čovjek se uzmeškolji, i reče: »Kad god mi Ti ovako dođeš u posjete, znam da me očekuje nekakav belaj. Pa bih radije da mi uopće ne dolaziš, iako Te volim i štujem, i često pričam o Tebi, i u samoći prebirem Tvoje riječi. Reci, na što sluti ovaj Tvoj dolazak - što mi se sprema, kaži!« Divni Stranac poćuta, nasmiješi se, i ode. Poslije nekoliko dana čovjeka na cesti pregazi neoprezno vozilo. Smrska mu koljeno, lakat, i rame. U bolnici, ječeći od bolova, čovjek je čas uzdisao, čas psovao. »Nisam Mu trebao onako govoriti - ovo je sigurno kazna za moju neuljudnost. Pa i pravo mi budi, kad ne znam dočekivati uvažene goste...« Poslije je mrsio kroz stisnute zube: »Ma neka kaže tko što hoće — On je tašt i osvetoljubiv. Eto, to je istina, kojoj se dosad nisam usuđivao pogledati u oči. Ali odsada će biti drukčije. Hej, čuješ li me, Strance? Ti si načinjen od same taštine, i ne opraštaš onomu, tko Te progledao!« Prošlo je nekoliko dana, i čovjek promuca: »Ja zbilja ne znam što se sa mnom zbiva. Evo, ležim zakovan za postelju, i ne mogu prestati misliti na Njega. Ružio Ga, ili Ga hvalio, On je stalno u mojoj misli.« Prodoše tjedni. »Od Njega ni traga, ni glasa«, protuži polomljenik. »A znao mi je doći kad sam bio zdrav.« »Skrenuo sam ono vozilo da te ne usmrti«, nježno će Divni Stranac. »Toliko sam tada mogao. Ali da si u onomu času mislio na Mene, prošao bi s ogrebotinom.« čovjek Ga nije čuo, i utoliko mu je bilo lakše. Utoliko mu je bilo teže. Težinu, naime, lakoću, svatko bira sam, po svojoj prirodi i zasluzi. 38. BIO JEDNOM JEDAN PJESNIK Bio jednom jedan pjesnik, koji se oženio pjesmom, koju još nije napisao. To je bila pjesma, poslije koje više nema pjevanja, jer će ta pjesma biti najljepša i nenadmašiva. On je pjevao, bivajući čas žena, čas muškarac, čas slavuj, čas orao kli-kun. Uživao je u pjevanju, jer je osjećao da se stih po stih približava najljepšoj pjesmi. Ali kad mu se jednom učinilo da je zrak zatreperio od njezine neopisive blizine, pjesnik je zastao. Preneražen svojim odustajanjem. Položio je leut na stazu.

Neće se saznati zašto je to učinio. Zbog straha pred njezinim razočaranjem? Zbog poklonstva i žrtve njezinu savršenstvu? Zbog spoznaje da bi Zemlja mogla učiniti što i on - zaboraviti svoj hod? Ili je prepustio odluku njoj, najljepšoj pjesmi, pa još uvijek čeka da se ona prigne i podigne leut, ili da ga odgurne nogom u stranu, ili da se naprosto okrene i bez pozdrava ode. Bio jednom jedan najveći pjesnik, oženjen pjesmom, koju nije napisao. Muza nedostvarenosti zna svoj posao - ili ne zna ni ona? 39. BILA JEDNOM JEDNA NAJLJEPŠA PJESMA Bila jednom jedna najljepša pjesma. Išla je svijetom, tražeći tko bi ju otpjevao. Ali nitko nije imao dovoljno vjere u sebe - svi su se plašili da joj nisu dorasli, i da će osakatiti i pjesmu i sebe nespretnim pokušajem. čak se ni trubaduri nisu usuđivali da joj pripadnu. Onda je pjesma zabasala na dvor kralja, koji je volio poeziju. Tamo je na okupu susrela mnoge lovor-vijence. Najljepša pjesma obilazila ih je, jednoga po jednoga, umiljavala se, mamila ih. Ali oni su uvijek birali malo manje ljepšu. S njom su se osjećali udobnije. Najljepša je tugovala. Obratila se kralju. »Zar me ni ti nećeš?« pitala je razočarano. »Kad bi ti samo znao, kakvu bi nagradu sa mnom dobio...« Kralja je to ponukalo da joj otvori vrata svojega sluha. Najljepša pjesma ude mu na uho, spusti se u srce, i izađe kroz usta. Ušla je u svoj svojoj ljepoti, i izašla neokrnjena. Onda je kralj sazvao veliki pjesnički zbor. »Dodijelit ćemo nagradu za poeziju«, objavio je. »Vijeće mudraca i znalaca neka presudi čija je pjesma najljepša.« Toga dana dvor je vrvio od pjesnika svih boja. Svatko je od njih stupao pred vijeće sa svojom poizbor pjesmom. Medu njima i kralj. Kad su se svi izredali, vijeće se povuklo da bi donijelo presudu. I malo zatim, objavilo je odluku: prvu nagradu dobio je jedan dvorski pjesnik, s manje lijepom pjesmom od kraljeve. Svi su smatrali da je nagrada pravedno dodijeljena. »Kako to?« uzbuni se kralj. »Pjesmo, ti si me prevarila! Obećala si mi nagradu, a gle...« »Nisam te prevarila«, sjetno reče pjesma. »Ti si nagrađen sa mnom. Jer mene se ne može nagraditi. Ja sama sam nagrada.« Svaka naša nesličnost s najljepšom pjesmom čini ovu bajku nečitkom, to jest, čini život nerazumljivim. 40. JEDNOM JE BOG LJUBAVI Jednom je bog ljubavi krenuo svijetom, tražeći nekoga sebe dostojnoga, i sebi priličnoga, bio taj muškarac ili žena. Dogodilo se čudo: našao ga je. Bog je bio tako sretan zbog svojega našašća, da je zaboravio pogledati radi li se o muškarcu, ili o ženi. »Pođi sa mnom«, rekao je bog. Ali taj netko, muškarac ili žena, reče bogu da ne može, ili ne umije poći s njim. »Tvoje su noge moja briga«, lakokrilo će bog. »Ja sam uvijek s tobom«, objasni nato taj netko. »Ne moraš me voditi sa sobom. Ne moram te slijediti. Kako da slijedim sebe? Ja sam ti.« »Ah tako!« kliknu bog, pomalo zapanjen. »Ja dakle razgovaram sa sobom!?« Onaj netko je šutio, i smiješio se. On je uistinu bio bog. Onda mu onaj prvi bog reče: »Nikada nisam sreo nekoga poput tebe. Zato nikomu i nisam ponudio ovo, što ću ponuditi tebi. Ti si me nadahnuo, stoga, pravo je da primiš od mene najveći dar, koji ti ja, bog ljubavi, mogu dati: svoju ljubav za tebe. Ljubav bez granica i ostatka. Kaži, želiš li je?« »Ja želim svoju ljubav za tebe bez granica i ostatka«, reče taj uistinu bog. Kada bira Ljubav, ona uvijek bira Sebe. 41. JEDNOM SU BOG I čOVJEK Jednom su Bog i čovjek hodali zemaljskom cestom. čovjek je na mahove znao da hoda s Bogom, ali je onda između mahova osjećao da će mu svijest

progorjeti od toga saznanja, pa je obrambeno zaboravljao s kim hoda i putuje. Bog je, naravno, toga uvijek bio svjestan - da On, Bog, korača s čovjekom, koji povremeno zaboravlja tko mu je suputnik. Cesta samotnica došla je do svojega kraja. Kraj je bila široka rasjekli-na tla, preko koje nije bilo ni mosta, ni brvna, ni užeta. »Kako ćemo prijeći?« upita čovjek. »Jednostavno«, odgovori Bog, i uputi se zrakom. čovjek pogleda svojega suputnika, i shvati tko je On. Po uzoru na Nj, krene i on zrakom, potpuno vjerujući da se u takvu društvu sve može. Kad su stigli na drugu stranu, čovjek opet i smjesta zaboravi da mu je maločas pošlo za rukom nešto nemoguće, i da je Bog s njim. Nastaviše put, običan put, običnim korakom. »Sto ćemo večeras jesti?« upita čovjek pomalo zabrinuto. »Kesa nam je prazna.« Bog ništa ne reče. Poslije nekoga vremena, čovjek otpovrnu: »Prosjačiti je nedostojno. Nismo mi neki nikogovići.« I on kradomice pogleda suputnika, ali ga i dalje nije vidio Kad je pala večer, čovjek nije mogao izdržati, a da ne lane: »Pitao sam i pitam — što ćemo jesti?« »Jest ćemo ono, što nam se prohtije«, lagašno odgovori Bog. »E pa onda... meni se jede bakalar!« povika čovjek nervozno se smijući. »Bakalar s maslinovim uljem! Hoću i vino, crno, neka bude Postup! Možda i salatu od cikle, možda i od šparoga! Ali svakako kolač od badema, i, zašto ne, sladoled od čokolade!« Bog mahnu malim prstom, i pred njima se stvori stol, pretovaren svim jelima, koja je čovjek bio nabrojio. čovjek se zabulji u ovo čudo, a onda polako priđe, taknu prstom svako jelo, pa onda tanjure, ubruse, stolnjak, pribor, stolice... Zapanjen, okrenu se k Bogu. Ali u času, kad se spremao pasti Bogu pred noge, njegova mu misao došapne: »Budući da je ovo nemoguće, shvati da se nalaziš u restoranu, gdje su te upravo poslužili tvojim omiljenim jelima.« čovjek tada sjedne, i mirne duše ponudi Bogu da i On sjedne. Bog je sjeo, pazeći da ne poremeti otmjen ugođaj i raspored oko sebe. Podvuče pod svileni stolnjak svoje teške, blatnjave cokule. Uokolo su be-šumno brzali konobari pod turbanima, prigušena, sanjarska svjetla prepletala su se s glazbom dalekih meridijana. čovjek je obilno i s tekom večerao, a onda je zapalio cigaretu, zavalio se u naslonjač, i rekao Bogu: »Neki ljudi vjeruju u ono, što im se mili vjerovati, i što najčešće protuslovi zdravomu razumu. Kako stvari stoje s tobom?« »Ja ne vjerujem ni u što«, odgovori Bog. Zar bi moglo drukčije? 42. BIO JEDAN PRSTEN Bio jedan prsten sa zelenim kamenom u obliku skarabeja. On je tražio i tražio svoj prst. Tražio — to znači, mirno čekao u izlogu. No njegova je čežnja bila ogromna. Prolazili su mnogi prsti, ali nijedan nije bio njegov. Plašio se da ga trgovac nesretno ne proda krivomu kupcu, kod koga bi patio, poput djevojke, udate za starca. I plašeći se, on je otpatio mnogo štošta, što se moglo dogoditi, i što se stalno nije događalo. Dućan je izvjesnim zadanim ritmom mijenjao vlasnike. Po pravilu, prelazio bi u ruke trgovčeva najstarijeg sina, i opet u ruke sinovljeva najstarijeg sina, i tako redom, bez vrze i mrze. Poslije odreda uhodanih ritmova, dogodio se prekid. Dućan je opet bio uredno predan u ruke nekomu od sinovljenih sinova, ali jednomu, kojemu bijaše dotužilo često i bezuspješno nutkanje njegove robe prolaznicima. Na tomu se mjestu dogodilo nešto izvan uobičajenoga - kao kad iz nepoznatih razloga neki list odluči uvenuti prije jeseni. Bilo je to u bučnoj, glavnoj ulici jednoga velikog prošteništa. Taj pobunjenik, dakle, zaključa dućan, baci pogled niz ulicu, i učini mu se da ju vidi po prvi put. On

nije znao da je to bilo stoga, što ulicu nije više gledao kao trgovac, koji vreba kupce, nego kao običan čovjek, željan običnih stvari. Primijeti struju ljudi, koja je šumno grabila tamo-amo. Bivši trgovac poželi da i on nekuda krene prema nekomu hitnom i važnom cilju. Ali da ga u koraku ne bi splitala misao na ostavljenu robu u dućanu, on razbaca svekolike kitnjarije na pločnik. Prstenje, ogrlice, narukvice, nanož-nice, naušnice, ciliknuše zlatno i srebrno, i smjesta se na njih obrušiše razrogačeni pogledi i grozničave peraje prolaznika. Bivši trgovac zadrži samo prsten sa zelenim kamenom u obliku skarabeja. Zazviždi, odjednom mlad, bogat, i bezbrižan. I krene kuda ga modre oči vode. On nije znao da je skarabej konačno pronašao svoj dugo traženi prst, te da se iz toga spoja rodio njegov duševni sklad, hrabrost, i vjera -niti je znao da je njegov novi život izraz skarabejeve volje. On nije znao da je od toga spoja živnula crvena boja u ružama, sjaj u smiješku, hranji-vost u kruhu. On nije znao da je tragateljstvo za nečim jedinim nagrađeno nadenošću u svemu. Mirne se duše može reći da je zeleni skarabej krenuo niz ulicu, vodeći sobom svoj prst. Mirne se duše može reći da je zlatna jabuka uzlet-jela sa svojom ubranom žar-pticom. Okretnica u dubinu stvari uvijek se čini protuprirodnom. 43. BILA SU DVA OGLEDALA Bila su dva ogledala, svako sa svojom, u sebi pohranjenom slikom. Tvrdi se da je slike u ogledala stavio sam Divni Stranac, te da ih je tako dobro vremenski zaključao, da se one neće moći vidjeti prije zakazanoga časa, samo Njemu znanoga. Ogledala su za svaki drugi, nepravi čas, bila neodrazna. Ma koliko i ma tko se u njih zagledavao, nije se mogao ogledati: ostajala su prazna. čudno je bilo s tim ogledalima. Istraživali su ih na mrtvo. Ništa. Talili ih. Ništa. Bušili ih, strugali. Nije išlo. Pokušali ih razbiti. Do kraja nije išlo. Sva znanost, sva učenost, sva vidovitost ljudska nije mogla objasniti zbog čega i kako ogledala ništa i nikoga ne zrcale. Blistava i bistra, odražavala su samo prazninu i svjetlost. Onda je neki prastari pećinar, bivši hajduk, pustio svoj šapat niz doline. Najprije su ga čule i proslijedile trske, potom ptice, potom frule, potom pastiri. Naposljetku, drumovi i gradovi. Šapat pod uvjetom da se nije u prijenosu zagubio i izobličio - najavljivao je da će ogledala progledati s dolaskom Divnoga Stranca. U jednomu će se vidjeti On. Jedno će Ga ogledalo vjerno odraziti, stoji dalje šapat, i potom će od ljepote odraza prepući. U drugomu će se vidjeti sav užas i ludilo, koje će obuzeti ljude, ukoliko ostanu slijepi za Njegovu sliku u prvomu ogledalu. Jedna žena u Basri, sjedeći nedaleko od šuma mora, molila je i molila Divnoga Stranca da joj se pokaže. On joj je odgovorio, govoreći o Sebi u množini: »Ti Našu ljepotu ne bi mogla podnijeti. Zato ću vam poslati ogledalo.« Malo potom: »Poslat ću vam dva.« Malo potom: »Poslao sam.« Šapat je išao kroz trske, kroz frule, kroz duše. »Budite spremni ugledati Ga«, šuštalo je u granama zraka i vatre. Šuštalo je na svili budućnosti, mutno šuštalo, zaklinjalo: »Najprije izaberite svoje ogledalo.« Slika u prvomu ogledalu govorila je: »Tu sam.« Kao podstava tih riječi, slika drugoga ogledala također je govorila: »Tu sam.« Nije bilo, nego jest. 44. BILA JEDNOM JEDNA NAJVEćA GOZBA Bila jednom jedna najveća gozba na svijetu. Ona je željela pozvati sve gladne i žedne, sve otužne i dronjave, sve skutrene i smušene. Povi-kala je u svijet da dođu svi takvi. Svi takvi najprije ne povjerovaše ušima. Potom rekoše: »To nismo mi.« Potom se stadoše ogledavati. Ne vidješe nikoga drugog da odlazi na gozbu. Potom... »Možda smo to ipak mi«, lanuše oni najvidovitiji.

Kad je gozbin poziv iznova zatrubio svijetom, svi takvi stadoše se ozbiljno meškoljiti. »To smo zasigurno mi«, stade ih grozničav šapat. »Nema drugih.« Počeše se odazivati, pristizati, najprije šumke i stidljivo, oprezno, a potom nagrnuše hrpimice iz svih duplji i jazbina, iz potleušica, ubožnica, brloga, smetlišta, pećina. Letjeli su zrakom, puzali ispod zemlje, otkidali se od mraka. Onih drugih, drukčijih, to jest, slavnih i sitih, bilo je vrlo malo. Vidjela je gozba da njezinih uzvanika ima više no što je računala — da ih nema na milijune, već na bilijune. Ali nije odustala. Odlučila je pozvati sve bezimene bilijune. Pa je najveća gozba postala još veća. Raskrilila se s kraja na kraj vidika. Prostrla zemlju kao stol. Proširila obzor. Zateturala pod samom sobom. Zaustavila vrijeme. Da bi svi stali u dvoranu, da bi svi stigli na početak. I svi su stali, smjestili se. Nije bilo kraja svečanostima početka. U mašti, gozba se već gostila kroz svoje gozbenike. »Što su gladniji i neugledniji, to sam ja raskošnije sita i sretna«, pjevušila je. »Što više, što više njih! Što više ruža svih!« raskliktala se, misleći na uvele poljske cvjetiće. Jer gozba je bila pijani pjesnik. No nešto se nepredviđeno stalo događati. Sto se gozba većala i širila, to su se bilijuni množili. Postajali su trilijuni, kvatrilijuni, kvintilijuni. Onda je gozba još jednom bivala veća, još jednom najveća. I tako su se utrkivali - gozba i gozbenici, i uvijek je gozba bila veća za jedno prazno mjesto za stolom, uzvanici vazda kraći za jednoga, još nestigloga. Taj jedan, koga je čekala, vječno je kasnio. A kad bi stigao, ona je, pogledavši ga, saznala da nije njega čekala, nego sljedećega. Tomu sljedećemu već je prinosila stolicu, natakala čašu, i nazdravljala mu dobrodošlicu. I tako su se lovili - najveća gozba, i Onaj-na-koga-se-čekalo. »Zbog njega sam sve ovo smislila«, šaputala je s kraja na kraj gozbe-ne dvorane. »Lako ću ja ugostiti ove kvatrilijune, ove kvintilijune, ali Taj-jedan-od-zadnje-stolice, taj jedan na koga čekam, znak je početka. Mogla bih reći - posljednja riječ savršenstva, kakva i priliči najvećoj gozbi na svijetu.« Septilijuni su, oktilijuni su, čekali i čekali. Nisu se usudili ništa zaključiti. Gozba je teturala, jer bila je pijana pjesnikinja. Nije odustajala od posljednje riječi savršenstva. Poslije mnogih stoljeća jedan od uzvanika tiho je primijetio: »Oprostite - možda ne bi trebalo uvijek iznova postavljati stolicu...« Gozba ga pogleda. Dva, tri stoljeća trajao je pogled. Potom drugi od uzvanika priklopi: »Nama se čini da je Taj jedan već davno došao.« Možda je najveća prepreka ispunjenju to neumorno čekanje na nj. 45. PčELA NA ISPITU Ispitno vijeće za pjesništvo najprije joj je postavilo pitanje o nadahnuću. »Postoji jedna lutajuća pčela medarica, koja, kad zazuji, može u mojemu sjećanju probuditi cijelu košnicu«, ispalila je svoj odgovor ispitanica, i izazvala smijeh, snebivanje, i negodovanje. »Pčela medarica?! Košnicu?!» »Oh, ne samo košnicu - livade, mirise, boje, med...« pohitala je doraditi sliku. »Pokušavamo Vas razumjeti. Jeste li svjesni da govorite stranim jezikom?« »Pa to je jezik poezije, nije li?« »Dakako. Ali mu ovdje nije mjesto. No dobro, poštovat ćemo Vaše simbole, ukoliko su dosljedni sebi. Recite nam onda što je važnije - pčela ili košnica?« »Istini za volju, ja već dugo ne znam što je važnije.« »Originalno. No pridimo pitanju s druge strane - potječe li pčela iz iste košnice, koju je zadužena buditi - to jest, potječe li iz Vaše vlastite košnice?« »Ne vidim po čemu je to pitanje važno, oprostite! Jer odgovor na nj može biti onakvim, kakvim ga toga časa hoću. Sto znači - ako hoću, pčela je iz moje košnice. Ako neću... onda nije. A oprostit ćete mi još jednom, što sumnjam treba li reći da je dotična ičim zadužena. Ja bih joj ostavila njezino lutanje, slatku neizvjesnost...« »Sad zaista pretjerujete. Ovo je ispit iz poezije, a ne sama poezija. Trudimo se da Vam pomognemo. Potrudite se i Vi, bar mrvicu, budite malo manje nadahnuti.«

»Vi ste postavili pitanje o nadahnuću...« »Pitanje, da. Ali ponavljamo, ovo nije ispit iz nadahnuća. Ovo je ispit o nadahnuću.« »Kako se tu snaći?« zamrmori ispitanica. »Poštujte postavljeno pitanje, eto kako. No, pokušajmo još jednom. Opišite, dakle, što se događa u času kad ta vaša pčela zazuji?« »To što se događa, može se dogoditi istoga časa, a može se dogoditi s vremenskom odgodom. Košnica tada zaglavinja, i krene za pčelicom, bunovna, razbarušena. I sretna što ne mari znati kamo će pčela.« članovi vijeća se pogledaše. Nisu znali kako bi nastavili. Onda se jedan snađe, i upita: »Zbog čega je to sreća - ne mariti znati?« »Pa zbog vjere. Sreća je vjerovati. Ne tražiti da se najprije nešto dokaže kako bi se prihvatilo, naprosto biti slobodan... Leti se vjerom, a ne krilima.« »Hm. Onda se stvaralački posao temelji na vjeri?« »Da, na čemu drugomu? Pčela ima vjeru u mene. Zna da ju čujem. Moj se stih i polet temelji na njezinu zuju. Ne na njezinu medu. »Stanite. O čijoj se ovdje vjeri radi - o Vašoj, ili pčelinjoj? Budite malo određeniji.« »Kažem vam - čije je što, i tko je što, to ovisi o mojoj odluci, i zbog toga taj odgovor nije postojan. Ja s takvim odgovorom mogu biti zadovoljna, ali vi ne možete.« »Kako to mislite? Jeste li Vi ovdje da prosuđujete druge, ili ste ovdje da bi drugi prosudili Vas?« »Oprostite, samo sam htjela objasniti sebe, služeći se drugima. Naime, to jest, ne možete se na odgovor osloniti onako, kako biste željeli, stojno i nepromjenjivo. Ne možete reći - ovo je pčela, ovo je čovjek. Ili: dovde je pčela, odavde je čovjek. Poezija to ne trpi. Uostalom, postoje i druge stvari, koje ne trpe razdjelnu crtu. Recimo, voda. Jeste li ikad pokušali napisati neki stih na vodi? Ili makar svoje ime? Barem dok ste bili djeca? I jeste li uspjeli?« »Postavljate li Vi pitanja nama, ili mi Vama?« »Ja to samo onako... zbog pojašnjenja.« »Odgovorite bez vrdanja: U kakvoj ste vezi, Vi i pčela? Što ste Vi toj pčeli?« »U početku sam pčelin krajolik, letim oko nje, i gledam njezino zujanje. Kasnije... ali zbilja, mislim da je bolje ne objašnjavati dalje. Bojim se da bih vas još više ozlojedila.« »Ovo je lakrdija. Što ćemo s njom?« pitali su jedni druge. »Ovakvo objašnjenje razloga, postupka, i clja poezije spada u licen-tiu poeticu, odnosno, u dopuštenu nepreciznost«, rekao je jedan oprezno. »Što ne znači da to odgovara našim standardima.« Poslije duga vijećanja ipak su joj dali jedva-prolaznu ocjenu, mada bi ju većina ispitivača bila radije vratila u klupu. Zanimljivo je zbog čega ta većina nije došla do izražaja. Nisu se usudili to učiniti, zbog jednoga malog, djetinjastog, smušenog straha. Pomislili su krišom jedan od drugoga: a što ako ta pčela ipak postoji? Pa nas ubode? Da im je umjesto riječi »pčela«, ispitanica ponudila riječ »vibracija«, ili »emocionalno-intelektualni uvid«, ili »stvaralačka zamisao«, oni bi oduševljeno prihvatili njezino objašnjenje, i još bi ga znanstveno potkrijepili. Te večeri pčelica joj zazuji s onu stranu sluha. S krila su u uho kapale zlatne kapi, medni melem. »Nije tako«, prosvjedovala je. »Nisi im dobro objasnila. I da znaš, ako si prošla kod njih, nisi položila ispit pred našom komisijom.« »Kako to?« živnu pčelina družica, razveseljena. Znala je da će čuti nešto zanimljivo. Jer pčela je pčela, nije doktor poezije. »Uzmimo ovako, to jest, naopako: ja sam ta, koja se budi na tvoj zov. Tumačim tada cijeloj svojoj zaspaloj košnici da slijediti taj glas, znači pronaći novu pašu - isto, netaknuto cvijeće. I moj roj mi povjeruje. Sto kažeš na to?« »Kažem »da«, odgovori upitana. »Je li to nešto oprečno onomu, što si traveljala na tamošnjemu ispitu?« »Zapravo, ne.« »Eh, vidiš. Nisi ti pogriješila što si kazala onako, malo drukčije. Pogriješila si što si pomislila da drukčijost nešto bitno znači. Još malo, pa bi se bila srepila s članovima ispitnoga tijela.«

Pčelina se prijateljica razdragano nasmije, zamišljajući svoj rep, smotan i začvoren s repovima sijedih uglednika, a ispod stola od ispita. »Naravno, pogriješila sam, budući da se tamo drugo nije ni moglo«, odgovori. »Jer kako njima objasniti tko od koga prepisuje poeziju?« Pčelica je utišala zuj. Zamislila se. »Ovdje bismo mogli staviti točku«, oglasi se ljudskim glasom. »Lijepo si ovo rekla. Da, tko od koga prepisuje poeziju? Hajde, kaži još nešto, da bismo poništili našu ispitnu odluku.« »Evo, odmah. Zbilja, kako im reći da je objašnjenje suvišno? I da su prepisivači poezije zadovoljni što je odgovor slatka neizvjesnost...?« »Odlično«, zabruji cijeli roj. »Odluka se poništava. Ne samo da si prošla, nego si prošla s najboljom ocjenom. Lijepo si to, lijepo rekla: »Odgovor je slatka neizvjesnost... Aj, ne samo da si prošla s najboljom ocjenom — ti si trenutačno vrhovni majstor poezije, što se nas tiče.« Pjesnikinja zatrepti krilcima, zazuji, zasjaji, odleti put livade. Odande pošalje još jednu zagonetku: »Kako onima tamo predočiti da je to neznanje srna rosa znanja?« Sustavi naobrazbe nikada se ne dvoume oko izbora »znati« na račun »biti«. 46. BIO JEDNOM JEDAN POTRES Bio jednom jedan potres, jedan pravi pravcati zemljotres. Još nedo-goden. Dugo je čekao da rukne, da bukne. Dugo - dva, tri, četiri stoljeća. Onako zalančen u podzemlju za veliku, sporu gromadu, u svojoj je glavi smišljao kakav će sve razvrat i kakva nepočinstva izazvati kad mu dođe čas. »Porušit ću najprije sve tornjeve«, režao je mislima. »A ni stabla neću poštedjeti. Tko im je dao pravo da nadvisuju zemlju?« Od njegovih misli ćulile su se uši i kostrušila se dlaka zvjeradi. Zbog tih je misli dolazilo do poremetnji u seobi ptica, do prerazmožavanja algi, do neplodnosti pingvina, do najezde skakavaca, do samoubojstva glodavaca. Zbog tih je misli u glavama ljudi stalo hučati i bučati, te se ta huka i buka, tražeći oduška, sunovraćala u riječi i kretnje. Potres se naslađivao prizorima razjapljena tla, i vriskovima urušenih gradova. »Ja sam potres, moje je da tresem«, govorio je oduševljeno. »I kad sam već potres, hajde da budem veliki potres. Tako da me pamte i o meni pričaju - da se utisnem u svijest onih malobrojnih preživjelih, i, preko njih, u pamćenje još nerođenih. Da potomci preživjelih o meni kazuju svojim potomcima, a ovi, opet, svojim potomcima do u nedoglede, i da me tako ne smetnu s uma ni oni, koji će živjeti na mirnoj zemlji, bez bijesa i tresa.« Od svih je stabala topola najbolje čula potresove mozgarije. Zadrhtala je, ali nikomu nije mogla objasniti odakle joj trepet u danu bez vjetra. »Potom ću skrenuti tok rijekama. Neka teku natrag«, grozio se dalje potres. »Promijenit ću obrise i rasporede stvari. Sto je bilo tvrdo, neka bude meko. I obratno. Sto je bilo gore, neka bude dolje. I obratno. Od-lomit ću komade obale, iščupat ću otoke, bacat ću ih u oblake. Izdignut ću morsko dno da bude planina. Oh, moj će život trajati tek minutu, dvije, ali će biti silovit i slavan, i za svakoga sudbonosan. Zbog toga ovoliko čekam, zalančen kao zvijer. Da bih bio najveći, najstrašniji.« Prolazila su stoljeća. Trava je rasla, kiše su padale, ptice su pjevale, ulice se množile. Kao da nije zakazan smak svijeta. Potres se uvrijedio. »Oni se ne obaziru na mene«, jedio se. »Oh, kako će mi to nadoknaditi u onaj dan...« I zazveketao je lancem, osvetoljubivo, sladostrasno. »Valjalo bi nešto izumiti čime se nijedan potres prije mene nije odlikovao. Nešto neviđeno. Kako bi bilo da raskolim more? Kako bi bilo da probušim pustinju? Da prosvrdlam polarni led?« Sav je svoj nestigli život potres ulagao u sanjarije o njemu. O veličanstvenomu, strahotnom dvominutnom životu, koji će zauvijek ostati uklesan u zemljin spomenar. Gromada, o koju je potres bio zalančen, polagano se pomicala - gurala je od sebe drugu gromadu, sve mic po sitan mic; ova joj se, opet, su-protila svojim mic-po-mic pomacima. Sukobljavale su se nesmiljeno, a sporo - gotovo zamišljeno. Takva je već narav divova. Za to se vrijeme lanac, kojim je potres bio svezan, napinjao i napinjao. Napinjanje je trajalo dva, tri, četiri stoljeća. A onda se naglo

prekinulo. Lanac je prepu-kao. Gromada se otkvačila od gromade. čuo se prasak. Potres je zviznuo uvis. Stade ga grohot i rika. Duga se stoljeća spremao za ovaj čas, ali ga je čas zatekao nedovoljno spremna. Glavom je udario o morsko dno. Onesvijestio se. U moru se razja-pio ponor. Ocean nad ponorom stade propadati nekuda u donje svjetove. Potres se još jednom strese, osvijesti se. Ponovno udari, nešto slabije. Onda klone. More se na trenutak povuklo s toga mjesta. Zinuo je prazan prostor. Uskoprcaše se u praznini sitne ribe i ogromni kitovi, podmorske šume i koraljni lugovi. A onda se preko te div-rupe prelije i izdigne golem i strm val. Jedan je trenutak stajao nepomičan, poput staklene planine. »To sam ja!« hroptao je umirući potres. »Ne zaboravite, to sam ja!« Val je krenuo prema kopnu. Išao je sporo, gotovo zamišljeno. Takva je već narav gorostasa. Za to vrijeme kopno je proživjelo mnoge stotine godina, kao da nije zakazan potop svijeta. Kad je kopno napokon zadrhtalo, na vidiku se pojavila vodena kob. »To sam ja!« izdisalo je u morskoj grmljavini. »Zapamtite...« Ali nitko nije čuo, nitko zapamtio. Jer za onih nekoliko stotina godina valnoga putovanja, ljudi su se, zajedno s biljkama, patuljcima, i životinjama, preselili na drugu planetu. Jedini nijemi svjedoci biti će školjke i koralji na vrhovima budućih visokih planina. Potresu to nije imao tko objasniti. Srećom po njega, izdahnuo je na pragu svoje neostvarene želje. San grmi, a java cvili. No ponekad je obratno. 47. BILA JEDNOM JEDNA VELIKA ŽLICA I JEDNA MALA Bila jednom jedna velika žlica, i jedna mala. Da nije bilo Male, Velika ne bi znala da je velika. Ni Mala ne bi znala da je mala, da nije bilo Velike. Velika se voljela družiti s Malom; pomoću nje se osjećala samosvjesno i samozadovoljno. Što se pak tiče Male, ona je potiho izbjegavala društvo Velike, baš zato što se u društvu s njom osjećala neuvaženom, i što je o sebi tada mislila kao o maloj. Nasamu, sanjarila je da je ona, mala, velika žlica, velika kašika, naljevača, naj-srkača, malone kazan-kuhača. U istoj kuhinji, putevi su im se često križali - ne tako često koliko je željela Velika, i ne tako rijetko, koliko bi prijalo Maloj. »Zbog čega, ne znam, tebe zovu žlica?« reče jednom Velika Maloj. »Nego kako da me zovu?« pitala je Mala, spremna na neugodnost. »Žličica.« Velika je primijetila da se Mala smrknula. Njoj nije bilo do toga da Malu povrijedi, tek da putem nje sebe uzvisi. Stoga reče: »Ne mrgodi se, sele, nisam ja izmislila ljudske mjere i omjere. Da smo medu divovima, ja bih valjala ni za što, a medu patuljcima, ti bi bila glavna.« Zapravo, Velikoj je Mala bila dragocjena. Jutrom, prije nego što bi kućedomaćica krenula u svoju štropotavu rabotu po policama s loncima i po ladicama s jedaćim priborom, Velika je već zvjerala uokolo ne bi li negdje ugledala Malu. Mala bi, ugledana, nevoljko uzvraćala pogled. Katkada bi se našle posložene na stolu za ručak — jedna sa strane tanjura za juhu, ili kašu, a druga s vrha tanjura, za sladoled. Za stolom su se dvaput dnevno susretala dva para velikih ruku, i jedan par malih. Velike su ruke uzimale veliku žlicu prokušanom i razgovjetnom uzor-kretnjom, dok su se Male ruke spoticale i mucale, mrgodeći se na veliku žlicu, na kašastu juhu, i na juholiku kašu. Velike su ruke tada zastajale, objašnjavajući Malima kako valja držati žlicu, nož, i vilicu. Male su ruke kimale i namigivale. A uvijek bi se bučno obradovale maloj žlici. Ona je značila sladoled, puding, ili karamel-tortu. »Evo zbog čega sam ja određena za juhu, a ti za sladoled«, pametovala je Velika. »Zbog toga, što je juha, to jest, kaša, temelj nije jelo od sladoleda. Sladoleda ne mora biti, ali juhe, hoću reći, kaše, ne bi smjelo ne biti.« Drukčije rečeno - Velike ne bi smjelo ne biti, a Male... Uistinu, tako je mislila i kućedomaćica. Stoga, nije bilo ručka bez juhe. Ili kaše. Uistinu, tako nije

mislio dječak. Smatrao je da je ručak ne-ručak, ako nema sladoleda. Sladoled se nije često nalazio na jelovniku, pogotovu ne zimi. Ali ljeti... Mala je ruka tada likovala, i žličica je u njoj poigravala od radosti. Zimi se Velika nemirno ogledavala, izvijala dugim vratom, i ispadala iz Male ruke, što su svi, naravno, pripisivali dječakovoj namjernoj nespretnosti. »Gdje je Mala?« pitala bi Velika s nešto metalne panike u glasu. Obraćala se mutavim noževima i vilicama. Ali oni su i dalje šutjeli kao pravi, pravcati predmeti. Mala bi se redovito pojavljivala samo za vrijeme doručka. »Hej!« doviknula bi Velika, kad bi se zadesila u blizini. Zasvjetlucala bi, hineći nehaj, i zaokupljenost bogzna kakvim znamenitim događajima. »Nisam te dugo vidjela, Mala.. Sto ima nova?« Mrzovoljna Mala nije odgovarala. »Srela sam...« I Velika bi počela nizati izmišljene i neizmišljene dogodovštine s blagdanskih kućnih ručkova i večera. Netko je imao rođendan. Netko je krenuo u prvi razred. Netko je proslavljao godišnjicu ne--zna-se-čega. Izvještaj bi Velika vazda završavala istom tiradom: »Zamisli, u početku je sve bilo pristojno, svi su hvalili zgodu, ponude, domaćine, državu; a onda su počeli galamiti, razbijati čaše, prolijevati vino po tepihu, puštati onu odvratnu dernjavu, koju zovu glazbom... Soba je plivala u dimu, biljke su naglo venule, trbusi su, prenatrpani, svakoga časa putovali u nužnik. I to se smatra dobrim običajem! Da, sve ja to promatram, sele moja, a oni nemaju pojma - misle da sam neživ predmet. Naprotiv, oni su neživi! Oni su predmeti! Jednoga ću dana to kazati javno, na televiziji.« Završna prijetnja raspamećivala je Malu. Ona je strepila od te televizije. Mala je jedva čekala da ju kućedomaćica spremi u odjel za žličice. Tamo bi odahnula medu gluhonijemim srodnicama. Zapravo, ona je, po uzoru na Veliku, bila jedina mala žlica, koja je bila živo čeljade. Kao i Velika, bila je nestvarno živa stvar. Sve druge male žlice, i sve druge velike žlice, bijahu samo pusti, neživi pribor. Jednoga je dana Mala neprimjetno kliznula u kantu za smeće. Tomu se silno obradovala. Prvi puta u životu osjetila je svoj ulazak u vlastitu, samosvojnu pustolovinu. »Ovo je prigoda da se oslobodim muke i dosade kuhinjskoga života«, izjavila je puna povjerenja u svoj životni zaokret. I uskoro se nade na smetlištu, medu neizbrojnim bačenim stvarima, odlominama, krhotinama, otpacima hrane, starim cipelama. »Ima li koga živog?« pitala je Mala, nalik na zapovjednika, koji proziva svoje usnule vojnike. »Ja«, javi se usiljen glasić. Bila je to pribadača. Ostalo je smeće mr-tvarilo. »Ti si mi dovoljna«, izjavi Mala. I krene u neku svoju monodramu. Pribadača se pobožno iskrila. Divila se Žličici Ta bila je u odnosu na nju, sićušna. Mala se ubrzano i nepogrešivo pretvarala u Veliku, u još veću od stare Velike. Za to vrijeme, u kuhinji, Velika je žlica polako umirala od životnoga zamora, reklo bi se, od tuge. I ne znajući što čini, govorila je svojim molekulama: »Otkvačite se! Razlaz! Što ćete mi? Dosta je bilo!« Molekulama nije trebalo dvaput reći. Počele su kidati svoje veze, dizati svoje kotve, i odlaziti, ostavljajući za sobom, bezvoljan, šupalj prostor. U prostoru su, odlijepljene od toka i otkvačene od izvora, glavinjale silnice; bile su poput vadi ja u Sahari. Samoubojstvo na postupan, strpljiv način. Jednoga dana Velikoj je krenuo vrat. To se dogodilo na radnomu mjestu - u času dok je Velika ruka zahvaćala žlicom u staklenku s ajvarom. Jedva čujni »krc«, i to je bio posljednji slog, još preostao u grlu bivše Velike. U Velikoj ruci ostadoše dvije manje prelomine. S malim uzdahom, Velika ruka baci obje prelomine u kantu za smeće. Nijedna od dvije bačenice nije pamtila što je do maločas bila, niti je znala što se sada s njom događa. Obje su toga časa postale pusti predmeti, otpaci vlastitoga života. Možda je nekomu dirljivo što je Velika umrla od tuge za Malom. Međutim, nije Velika tugovala za Malom, već za slikom o sebi, koja se mogla vidjeti u samo jednomu jedinom zrcalu. »Evo zbog čega sam ja određena za juhu, a ti za sladoled«, pametovala je Velika. »Zbog toga, što je

juha, to jest, kaša, temeljnije jelo od sladoleda. Sladoleda ne mora biti, ali juhe, hoću reći, kaše, ne bi smjelo ne biti.« Drukčije rečeno - Velike ne bi smjelo ne biti, a Male... Uistinu, tako je mislila i kućedomaćica. Stoga, nije bilo ručka bez juhe. Ili kaše. Uistinu, tako nije mislio dječak. Smatrao je da je ručak ne-ručak, ako nema sladoleda. Sladoled se nije često nalazio na jelovniku, pogotovu ne zimi. Ali ljeti... Mala je ruka tada likovala, i žličica je u njoj poigravala od radosti. Zimi se Velika nemirno ogledavala, izvijala dugim vratom, i ispadala iz Male ruke, što su svi, naravno, pripisivali dječakovoj namjernoj nespretnosti. »Gdje je Mala?« pitala bi Velika s nešto metalne panike u glasu. Obraćala se mutavim noževima i vilicama. Ali oni su i dalje šutjeli kao pravi, pravcati predmeti. Mala bi se redovito pojavljivala samo za vrijeme doručka. »Hej!« doviknula bi Velika, kad bi se zadesila u blizini. Zasvjetlucala bi, hineći nehaj, i zaokupljenost bogzna kakvim znamenitim događajima. »Nisam te dugo vidjela, Mala.. Što ima nova?« Mrzovoljna Mala nije odgovarala. »Srela sam...« I Velika bi počela nizati izmišljene i neizmišljene dogodovštine s blagdanskih kućnih ručkova i večera. Netko je imao rođendan. Netko je krenuo u prvi razred. Netko je proslavljao godišnjicu ne--zna-se-čega. Izvještaj bi Velika vazda završavala istom tiradom: »Zamisli, u početku je sve bilo pristojno, svi su hvalili zgodu, ponude, domaćine, državu; a onda su počeli galamiti, razbijati čaše, prolijevati vino po tepihu, puštati onu odvratnu dernjavu, koju zovu glazbom... Soba je plivala u dimu, biljke su naglo venule, trbusi su, prenatrpani, svakoga časa putovali u nužnik. I to se smatra dobrim običajem! Da, sve ja to promatram, sele moja, a oni nemaju pojma - misle da sam neživ predmet. Naprotiv, oni su neživi! Oni su predmeti! Jednoga ću dana to kazati javno, na televiziji.« Završna prijetnja raspamećivala je Malu. Ona je strepila od te televizije. Mala je jedva čekala da ju kućedomaćica spremi u odjel za žličice. Tamo bi odahnula medu gluhonijemim srodnicama. Zapravo, ona je, po uzoru na Veliku, bila jedina mala žlica, koja je bila živo čeljade. Kao i Velika, bila je nestvarno živa stvar. Sve druge male žlice, i sve druge velike žlice, bijahu samo pusti, neživi pribor. Jednoga je dana Mala neprimjetno kliznula u kantu za smeće. Tomu se silno obradovala. Prvi puta u životu osjetila je svoj ulazak u vlastitu, samosvojnu pustolovinu. »Ovo je prigoda da se oslobodim muke i dosade kuhinjskoga života«, izjavila je puna povjerenja u svoj životni zaokret. I uskoro se nade na smetlištu, medu neizbrojnim bačenim stvarima, odlominama, krhotinama, otpacima hrane, starim cipelama. »Ima li koga živog?« pitala je Mala, nalik na zapovjednika, koji proziva svoje usnule vojnike. »Ja«, javi se usiljen glasić. Bila je to pribadača. Ostalo je smeće mr-tvarilo. »Ti si mi dovoljna«, izjavi Mala. I krene u neku svoju monodramu. Pribadača se pobožno iskrila. Divila se Žličici Ta bila je u odnosu na nju, sićušna. Mala se ubrzano i nepogrešivo pretvarala u Veliku, u još veću od stare Velike. Za to vrijeme, u kuhinji, Velika je žlica polako umirala od životnoga zamora, reklo bi se, od tuge. I ne znajući što čini, govorila je svojim molekulama: »Otkvačite se! Razlaz! Što ćete mi? Dosta je bilo!« Molekulama nije trebalo dvaput reći. Počele su kidati svoje veze, dizati svoje kotve, i odlaziti, ostavljajući za sobom, bezvoljan, šupalj prostor. U prostoru su, odlijepljene od toka i otkvačene od izvora, glavinjale silnice; bile su poput vadi ja u Sahari. Samoubojstvo na postupan, strpljiv način. Jednoga dana Velikoj je krenuo vrat. To se dogodilo na radnomu mjestu - u času dok je Velika ruka zahvaćala žlicom u staklenku s ajvarom. Jedva čujni »krc«, i to je bio posljednji slog, još preostao u grlu bivše Velike. U Velikoj ruci ostadoše dvije manje prelomine. S malim uzdahom, Velika ruka baci obje prelomine u kantu za smeće. Nijedna od dvije bačenice nije pamtila što je do maločas bila, niti je znala što se sada s njom događa. Obje su toga časa postale

pusti predmeti, otpaci vlastitoga života. Možda je nekomu dirljivo što je Velika umrla od tuge za Malom. Međutim, nije Velika tugovala za Malom, već za slikom o sebi, koja se mogla vidjeti u samo jednomu jedinom zrcalu. Što se tiče Male... njezina je nova avantura samo uredni, mehanički nastavak veliko-male igre. Svaka sličnost ove bajke s političkim svakodnevljem, apsolutno je neslučajna. 48. BILA JEDNOM DVA, TRI čINA »U dva čina sve je rečeno«, rekoše glumci, scenograf, i redatelj. No treći čin ude u svojega zagovornika, spopadne ga, opsjedne ga, i progovori: »Bez trećega, ona dva su nerazumljiva!« Graja je trajala danonoćima, sve dok redatelj, glumci, scenograf, dramaturg, i pisac ne popadaše mrtvi. Onda se činovi podigoše, prvi, drugi, i treći; uskočiše na pozornicu, uhvatiše se u kolo trokolo, razmjenjujući mjesta, kako im se i kada prohtjelo - treći na pročelju, prvi na začelju, drugi između, i obratno. Ne potraja dugo, i puče o predstavi glas, kao o otkrivenju i prodoru u predjele dotada neistražene; nasrnu općinstvo, kazalištarci, prizorištarci, pri-kazbenici, pozorišni i ini stručnjaci; ne potraja dugo, i ova predstava bude proglašena najspektakularnijim super-hiper-hitom mjesnoga kazališta. Pljeskali su joj oduševljeno, neprestano, gromoglasno; i treći, drugi, i prvi čin okitiše sve nagrade. Nitko nije mario što su činovi goli, bez izvoditelja. Nitko to čak nije ni primijetio. Da je igra prazna, bez igrača. Da je djelo već upostojeno, da je događaj već dogoden. Da su redatelj, pisac, scenograf, krojač, električar, šaptač, glumci — da su svi oni nepotrebni, čak smetnja. Da su potrebni samo gledatelji, i njihov kolektivni projektor. Sto znači ova prispodoba? Znači ideju, ali ne uvijek. Ideologiju, najčešće. Politiku, još češće. Naposljetku, povijest. Povijest maloga naroda. Srednjega naroda. Velikoga naroda. Nije pitanje može li prvi i drugi čin bez trećega, i obratno. (Kao što su mislili zažareni redatelji, glumci, scenotvorci, pisci — a što ih je naposljetku došlo glave). Pitanje je kako može čin bez svojih činitelja, događaj bez dogadatelja, stvarnost bez stvarnosnika. Pitanje je kako je moguće da te slijepe pjege nikomu ne smetaju. To jest, da velika, nacionalna slijepa pjega bude jednaka vidiku. Da to svakomu bude prirodno. A ako netko, neki čudak, primijeti neprirodu zbivanja, to jest, primijeti ju glasno, bit će uklonjen iz mjesnoga kazališta, iz općinstva, iz ideologije, iz povijesti. Izvoditelja nema na sceni, a i čemu će? Njih nadoknađuje već spomenuti kolektivni projektor. Poseban projektivni kolektor. Predstava teče pred široko zatvorenim očima. Ipak, mi čekamo pravoga čudaka. On nam je obećan. 49. TRI FATAMORGANE Jedna priča, koja se pričala u Nubiji, i samo u Nubiji, jednoga se dana susrela s pričom iz Beludžistana. Jednoga se dana priča iz Beludžista-na uputila prašnim drumom kroz Abesiniju. Zašto baš tuda? Priča iz Nu-bije toga je dana odlutala od kuće. Zašto baš tada? Negdje se tamo, dakle, dogodio neminovni susret. Nubijka je zastala kao gromom ošinuta: netko joj je dolazio ususret, zveckajući grivna-ma, netko nikad prije viđen, a poznat... »To je ona«, prodahne, prepoznavši ju. Do toga časa nije ni sanjala da ima sestru. Sjetila se tek u času susreta - da ima sestru po ocu, mada ne i po majci. Pružila joj je plošku s vodom. Beludžistanka je žedno pila, i do zadnje kapi popila. Onda su pošle zajedno. Ali ne više u Nubiju, ne više ni u Beludži-stan. Odoše one svukuda i svagdje. Nubijka je imala uleknut trbuh. Beludžistanka je imala ispupčen trbuh. Nubijka je bila rijetka tamo, gdje je Beludžistanka bila gusta. Stoga se ne može reći da su bile slične, ali se može reći da su se podudarale u protusmjerovima, bile blizne po oprekama, jednake po uzajamnomu izazovu,

suradnice po suparništvu; sve u svemu, sukladne - što će reći da su zajedno tvorile pun lik. S vremenom su srele i jednu priču iz Baskije. Ne zna se točno kako, ali Baskijka se udomila u njihovoj sukladnoj zajednici. Zasadila se u nju, nekako postrance, kao kalem-grana. I s vremenom nitko nije primijetio - pa ni one - da je jedna nastala od tri. Nubijka je stalno odmotavala jedan te isti prizor u nastavcima: šei-kova sina, koji jaše pustinjom progoneći trag jedne djevojke iz lutajućega plemena pjevača-i-svirača. Svake večeri, kad se nemilosno sunce gasi, šeikov sin nalazi na grančici oskudnoga grma čuturicu s vodom, još svježom, i kruh, još nenačet čagljima. Djevojka i njezino pleme očito su maločas bili tu; odmakli možda za strelomet, možda za glasomet, možda za kratak sokolov let. Ali iznureni jahač zna da sada mora popiti vodu, i pojesti kruh, i utonuti u san, inače će umrijeti; a noć u pustinji naglo pada. On tako i čini: pije, jede, i kao kamen u vodu, propada u san. Ujutro, o prvoj svjetlosti, nastavlja potjeru. Tako mu djevojka ostavlja znak po znak — trag po kojemu će samo preživjeti u svojoj potjeri za njom. Toliko se ta slika milila Nubijki, da ju nije željela završiti - putovanje od čuturice do čuturice bilo joj je uzbudljivije od stizanja na sam izvor. Međutim, Nubijkina je sestra po ocu, Beludžistanka, žalila mladića, pa ga je noću skrenula u jedan dvorac, gdje mu je ponuđeno pravo obilje ispunjenja želja: prelijepa i vrlo dostižna draga, njezino sedmero braće, silno zlato i visokorodno plemstvo, viteški soj kakav i priliči šeikovu sinu. Možda je sestra zbilja žalila mladića, a možda je naprosto htjela doigrati igru po prirodnomu nagnuću da se započeto dovrši; a možda je morala tažiti i utažiti vlastitu žeđu, zbog koje je sama teturala kroz sliku žarke bezvodice. Onda je prva sestra, zaljubljenica u put više nego u cilj, ponovno skrenula tragatelja iz dvorca obilja u pustinjski nedohod. To je učinila krišom od druge. Skrenuće nije prošlo sasvim glatko. Negdje je zapeo korak, misao, tijek događanja. Naišla je točka, kratki zastoj, šutnja. Između dvije priče, pojavila se, eto, pukotina, munjevit prostor u kojemu nije bilo mjesta ni za jednu. Nešto je u zbivanju bilo prerezano. Zagrcnuto. Onda se opet pojavila slika. Mladić se sada nalazi u sedlu, grabeći prema neumorno obeća-vajućemu obzoru, uvijek za strelomet daleko od svojega sna. Prva ga je htjela zauvijek za sebe. Druga se ukvačila u prvu očnjacima i kandžama, nakana da joj ga preotme. Gdje je prva odmotavala pustinju, druga je crtala oazu. Gdje prva nadahnuće, druga ostvarenje. Gdje prva nedohvat, druga umor od njega. Onda opet prva... i opet druga. Ritam im je bio podudaran, sukladan, vječan. A šeikov sin? Ima li u tomu besprekidnomu natezanju mogućnosti i za neku njegovu (vlastitu) odluku i opredjeljenje? Šeikov sin pripadao je objema posve, to jest, objema pričama posve, objema djevojkama posve; ali nijednoj od njih potpuno. Izlaz iz toga dvosmjernoga perpetuuma nudi se u već spomenutoj točki prekida prirodnoga tijeka, koju izaziva intervencija priče u priči. Ona traje trenutak. No tko zna, možda se šeikov sin tada već dosjetio da bi htio izaći iz dvostruke priče? Da bi mogao izaći iz nje, neopazice, kao zarobljenik iz zmajeve pećine? Treća priča, podrijetlom iz Baskije, krišom mu je šaputala: »Zar ti ne znaš da si živ? Probudi se, pričekaj pravi trenutak - noćnu točku kada napuštaš dvorac zbog pustinje, i obratno. Priča tada zastaje. Tu su vrata za izlaz. To je tvoja šansa da shvatiš tko si...« Prva je mogućnost pomalo opasna — jednoga će dana, možda, šeikov sin, kao stvor od krvi i mesa, ali ne i duše, uzjahati konja od krvi i mesa, ali s dušom, i odjahati svojim neznanim putem. Tko je smion i radoznao neka slijedi njegov trag. No jedne noći, možda, dogodit će se nešto drugo, ludo ljepše od prvoga: šeikov će sin postati ne stvor, već samostalno, samospoznato, i sa-movlasno biće. Biće stvoreno unakrsnim punjenjem čežnje i zadovoljenja, a potom izmaknuto i od jednoga, i od drugoga. Biće, koje je svoja vlastita priča. čovjek je putnik između dvije, tri fatamorgane. 50. BILA JEDNA SEDAMNAESTA LATICA Bila jednom jedna sedamnaesta latica ružina cvijeta. Ona je smatrala da je najvažnije biti sedamnaesta. Ni prva, ni dvadeset prva; nego baš sedamnaesta.

Ostale latice, pomalo ozlojeđene njezinom samovažnošću, jednoga ju dana upitaše: »Po čemu zaključuješ da je najbolje biti sedamnaesta?« »Po tomu što sam ja sedamnaesta«, odgovorila je kao brusom. »A po čemu si ti tako naročita?« »Po tomu što sam sedamnaesta. Ali ja vam to ne mogu objasniti -ne vrijedi truda.« Vjetrić je prisluškivao razgovoru. Dometne, onako za sebe: »Još nisam sreo tako samozaljubljeno, umišljeno stvorenje...« čula ga je muha zujalica: »Vjetre, ne znam o komu se radi, ali slažem se...« »I ja«, pridruži se osa. »I mi«, zabruji uvečer roj. Sutradan stade šapat oko ružina grma. Sve je trnje već znalo, svi mravi, sve gusjenice, svi leptiri, sve pčele, narod bubamara, gundelja, zrikavaca, i skakavaca. A što su to, zbilja, znali? Da oko ružina grma stvari nisu čiste. Da tamo nešto nije u redu. Naposljetku bude obaviještena i majka-grm - stiglo joj je naime, poslanstvo, u obliku dva vilin-konjica i tri puža. »Štovana gospo«, rekoše, »stvar je takva i takva - dogodilo se nešto, što pogađa sve krilato i rogato, sve sluzavo i puzavo, sve što cvili, i mili, i skače.« »O čemu se radi?« upita rascvjetana matrona. »Svi su putevi zbog toga drukčiji. Više ništa nije kao nekada. O tomu se radi.« »Onda ga svakako treba ukloniti«, zaključi gospa veličanstveno. »Je li to nešto tvrdo? Pije li vodu? Ogovara li oblake? Kažite - je li to netko od nas?« »Prije će biti da je uljez. Ali nosi masku nekoga od nas.« »Pa dobro, zna li se ime i broj?« »Vrlo obično ime, kažu. Zato ga ne pamtimo. Ali čuli smo da se spominje broj sedamnaest.« »Sedamnaest?! Ako je to naš jedini trag, onda krenite po njemu. Počnite brojati ovoga časa. Prvo se okrenite lišću. Poslije će doći na red pijesak. Maslačkovo sjeme. Kapi kiše. Što još ima za brojanje? Dobro, svašta. Nadalje, izaberite između sebe Veliko vijeće, ne časite časa. Jer bit će posla preko glave. Svi sedamnaesti moraju biti obilježeni i privedeni na istražni razgovor. Onda ćemo izabrati krivca.« Učiniše po naputku. Ubrzo su imali velik broj mogućih podmetača nereda. Svaki je izgledao kao onaj pravi. I svi su drhtali, bili spremni priznati da s njima nešto nije u redu. Vijeće je imalo pune ruke posla — radilo se danonoćno, u smjenama. I nikako da se dogovore tko je onaj pravi sedamnaesti. Stoga se zaključilo da sve sedamnaeste treba ukloniti, sve ih izbrisati iz sustava brojeva - kako se ne bi promašio onaj jedan. Obznanilo se, dakle, da broj sedamnaest nije pravi broj. Sedamnaesta se latica raskošno sunčala kad je zrakom prozujala ta vijest. Nije vjerovala ušima. »Kako sedamnaest može ne biti pravi broj? Pa ja sam to, i ja sam prava!« uzvikala se. »Ja sam najljepša i najsretnija, jer sam sedamnaesta!« Ostale latice jedva dočekaše da puste na volju svojoj ljubomori. Obasuše je zajedljivim i prezrivim opaskama. Jer prezir je sada bio odobren, imao je pečat Velikoga vijeća; postao je, štoviše, dužnost i preporučen stav. »Svi su sedamnaesti isključeni iz novoga brojčanog sustava! S njima nešto nije u redu. Ti si živi primjer, i mi smo to davno primijetile. Uostalom, želiš li reći da Veliko vijeće nije u pravu?« »Kakvo Veliko vijeće?! Ja sam sedamnaesta, i ja jedina znam kako je divno biti sedamnaesta!« Ostale latice posivješe od zavisti. Sad su joj zavidile što se ne plaši biti to što jest - sedamnaesta. Prijaviše ju prvomu trnu, ovaj proslijedi prijavu nadležnima, ovi pak nadležnima, i tako redom do dna. Sedamnaestu laticu, u punom sjaju njena crvenila, iščupaše iz ružina cvijeta, i predaše ju vjetru. Vjetar ju je trebao zamotati u nepropusnu paučinu, i otpuhnuti ju na smetlište. No vjetar je od nje zamirisao. Prestrašen, utihnuo je. Pokušao je, ali nije mogao skinuti sa sebe rujni miris. Zarumenio se od nelagode. Latica je uzjahala na nj gola i nasmijana, neobuzdano se radujući što je sedamnaesta. Sad one latice pocrnješe. Skvrčiše se. Otpadoše.

»O čemu se radi?« upita naprasno uvenuta matrona. Oko grma se širio zapah truleži. Mediokriteti su vlastodržački zaštićena vrsta. Njihov jedini vrh, vrh je Gaussove krivulje. 51. BIO JEDAN MAGARčEV REP Bio jedan magarčev rep, koji je stalno sanjario o tomu kako će jednoga dana poletjeti. »Dosadilo mi rastjerivati muhe i druge krvopilce. Kad bi samo upleli sokolovo ili orlovo perje u mene, poletio bih i više od orla i sokola.« Dvorište se ludo zabavljalo s njegovim maštarijama. Da im ne bi uzmanjkalo pogona za zabavu, dogovoriše se da magarčevu repu kako--tako pribave kakvo perce. I jednoga dana šaljivac vjetar ponese s gumna otpalo pijevčevo pero, i nekako ga ukvači u magarčev rep. »U pravi čas!« uzviknu rep, smatrajući taj čin znakom neba. I razmaše se, zamišljajući da je orlovo krilo. Svi se u dvorištu povu-koše u stranu, isprazniše pozornicu za uzlet. Magarčev rep stade šibati svoja stegna i butine, govoreći im da se uzbacuju uvis, da se otisnu od tla. Šibao ih je sve žešće, sve dok se butine ne počeše ritati, kao da ih je spopao oblak obada. Magarac zareve da su se zgranula stakla na prozorima. Kopitima se ukopa u zemlju i nastavi prestrašeno revati, dok stakla nisu poispadala iz okvira. Dođe seljak i izmlati magarca. Rep je bio zaboravio da osim njega, magarac ima i četiri noge, trup, vrat, i glavu. Kad rep radi bez dogovora s glavom, slijede batine. 52. BILE JEDNOM JEDNE DRVENE NANULE Bile jednom jedne drvene nanule. Pomoću nogu jednoga čovjeka hodale su cestom što je vijugala kroz polje riže. Za nanulama su jurile carske kočije. Jer nanule je nosio čovjek, koji je zbog nečega vrlo trebao caru. Ali ni carske kočije, ni počasni odred konjice, nisu mogli stići nanule. A čovjek je, kažu, išao polako, svjestan svakoga koraka, i uživajući u krajoliku; i uvijek s jednolikim klip-klapom. S vremena na vrijeme vadio je iz džepa svjež prostor, i bacao ga iza sebe. Zato ga nisu mogli stići. Kad su se nanule umorile, čovjek je sjeo na rub ceste, gdje se poveo razgovor s jednom tratinčicom. »Što oni hoće od tebe?« pitala ga je tratinčica. »Car bi mu htio pokloniti zlatne papuče«, progovoriše tada nanule. »On ne bi htio zlatne papuče. A carska se ne smije odbiti.« »Zbilja, a zašto ne bi promijenio nožne navike?« upitat će nevino tratinčica. »Malo tko ima zlatne papuče, pa još carske. Nanule, mora se priznati, i nisu neka otmjena obuća.« »A kuda i kamo mogu zlatne papuče? Samo po mramoru i sagovima«, rekoše nanule. »One bi se raspale na trnu i kamenu. A mi volimo cestu, kaldrmu, puteljak. Mi volimo pješačiti. Ni besputica nam nije nemila. Osim toga, mi tako dobro pristajemo njegovim koracima, da nas on ponekad ne razlikuje od vlastitih tabana. Kad se to dogodi, onda se i druge stvari nama zaraze: ne razlikuju sebe od trećih stvari.« »Doista? A koje druge od kojih trećih?« »Pa evo, mi razgovaramo s tobom, zar ne, mada ti razgovaraš s čovjekom. Možeš li reći tko u takvomu času pomoću koga razgovara, hoda, namjerava? Je li čovjek naumio putovati, ili su se nanule zaželjele druma?« »Hm«, reče tratinčica, »ja bih voljela da je i ovako i onako, a kako je uistinu, ne znam.« »Upravo je tako«, rekoše nanule na usta čovjeka. »I ovako i onako, i ne znam kako.« Tutanj se kolesa stao približavati, a s njim i topot konjice. »Hej, eno na vidiku vaših gonitelja!« zatreperi tratinčica. »Što ćete sada?« »Hajde, zaboravimo tko je što. Gle, sjedimo na rubu ceste, jedni, drugi, i treći, unutar čiste, međusobne nerazlike«, mudrovale su nanule, i onda ponovile moćnu riječ, »nerazlike.« »Ljudi to zovu čarolijom«, reče čovjek, i dobaci svjež prostor pred carske kočije. I još kažu da su nanule obuća zaostalih... 53. BIO JEDAN DVANAESTI LABUD Bio jedan dvanaesti brat, kojemu je desna ruka ostala labudovo krilo.

Ili: bio jedan dvanaesti labud, koji je cijelim bićem postao čovjek, kraljević - osim desnim krilom. I bila jedna jedina sestra, koja je obavila savršen, žrtven posao pletenja svih dvanaest košulja, osim desnoga rukava dvanaeste košulje. Ostao je nedopleten - ostalo je krilo labudovo. Zašto je tako bilo? Zašto taj izmak iz savršenstva? Savršenstvo ima svoje tajne, nepročitane objave, koje se mogu imenovati kao nedovršenost, nesmisao, slučaj, zabuna... Mi, priča, odlučili smo se za zagonetku. Kazivanje o labudovu krilu bavi se zagonetkom savršenstva. Ona, zagonetka, možda i nema odgonetke - ali odgonetka nije naš cilj. Mi osjećamo da je ljepota, tajanstvo, čudnost same zagonetke, nama i predovoljna. Dakle, kraljevićevo je labud-krilo često noću sanjalo da leti visoko, po crti jug-sjever. Sanjalo je nježan dodir oblaka, kaplje mjesečine, krik letača predvodnika, sjetan, divlji, kao cvijet tundre. Labudovo je krilo bilo nesretno na javi, na zemlji, na tijelu čovjeka. A oslobođeni je kraljević bio sretan, danima je stajao pred velikim ogledalom da bi uživao u tomu što je (opet) čovjek, a ne ptica. Svoju desnu, neoslobođenu ruku, svoje labudovo krilo prekrivao je svilom i zlatovezom, i nije se rukovao desnom, nego vazda lijevom. I nije pisao, nije se brijao, nije se mačevao, desnom. Ostalih jedanaest kraljevića razmiliše se carstvom, puni slatke, pitke, ljudske zahvalnosti. Uživali su u svojemu čovjekoličju, svima su pripovijedali kako je divno biti čovjek. Naime, čovjekoliki čovjek. I kako je teško biti čovjek, zatočen u nekomu drugom liku, kakav je, primjerice, zmijski, žablji, ili ptičji. Pa makar ta ptica bila labud - jer čovjek i u labudu pati, znajući da labudom nikada neće moći iskazati i ostvariti svoju čovječnost. Jedanaestoro braće samo je dvaput godišnje ispadalo iz svoje vedrine: to je bilo s jeseni i s proljeća, u vrijeme kad su jata labudova prelijetala carstvo, u seobi na jug, ili put sjevera. Tada su se braća zavlačila pod krevete, na prozore su se spuštali teški zastori, zakračunavala se vrata, spuštale se prijevornice. Jedanaestoro je drhtalo u mraku. Neki su udarali glavom o pod i cvilili. I sve bi prošlo poslije dan - dva, kao da nikada nije ni bilo. Sestra Eliza tiho je prolazila pokraj svoje braće. Bez riječi je promatrala njihov smijeh, njihove igre, putovanja. Carstvo je bilo njihov blistavi razgovor. Ali ona se nikada nije priključivala slavlju. Kao da je iznutra još uvijek plela dvanaest koprivnih košulja. A možda je patila zbog desnoga rukava dvanaeste košulje. Dvanaesti je kraljević bio, eto, obilježen svojim krilom. Kad se radovao s ostalima, nikada se nije mogao tako radovati kao oni. Kad se jelo, pilo, nazdravljalo, kolo plesalo, konja jahalo, ljubav vodilo, nikada to nije mogao poput njih, do dna, i s punom muškom snagom. Uvijek ga je smetalo to labuđe krilo, ta njegova neoslobođena desnica. A bio je, inače, licem najljepši i srcem najbolji medu braćom. U početku su svi hodali na prstima oko njega, govorili šaptom, i postupali obzirno, kao da se radi o unesrećenu ili bolesnu čovjeku; no poslije je govor postajao sve glasniji, sve nestrpljiviji, sve skloniji grubim šalama. Dvanaesti se kraljević sve više povlačio u samoću. Pričao je sa svojim ogledalom. Onih jedanaest se s vremenom poženiše, s vremenom izrodiše čopore djece, oćelaviše, zadobiše bore, lišajeve, čireve, očne mrene, žuljeve, šuljeve, i kostobolje. Najmlađi brat vazda je ostajao mlad. Nijedna bora nije taknula njegovo lice, glas mu je i dalje vrludao između zvona i harfe, kosa ga, svilenica, ni jednom vlasi nije napustila. No što se tiče ženidbe, baš nijedna kraljevna, ni trgovačka kći, čak ni seljanka, ne htjede podijeliti s njim postelju. Sve su se plašile one njegove desne strane. Saputalo se da to nije labud-krilo, već veliki, u zlatovez zamotan škorpion. Očajan, što ga sve više smatraju smetnjom, i sve više nakazom, što na dvoru sve teže kriju kako njegov nedostatak, tako i vlastitu nelagodu, kraljević stade zazirati od društva ljudi. Sve je rjeđe izlazio iz sobe u blagovaonicu, iz blagovaonice u sobu za susrete, iz sobe za susrete u dvorište i vrt. A ulica ga gotovo i nije više viđala. To se stanje još pogoršalo, otkako su stasali njegovi nećaci; oni su ga zavjerenički složno zadirkivali, na-srćući mu na rukav iz zasjede, dok su oni vještiji znali iščupati i pokoji trofej - labuđe pero. U svojoj sobi, kraljević je sve češće posuvraćao skupocjeni rukav otkrivajući labuđe krilo; tada bi ga dugo promatrao kao neku svoju gubu, kao nešto strano, sramotno, i odbojno. Tako meko i sjajno, a tako mrski uzrok njegove nesreće! Istovremeno se doimalo tajanstveno, i čak pri-vlačivo.

S proljeća i s jeseni, u vrijeme preleta labudova, događalo se nešto posve, posve neočekivano. Kraljević bi noću izlazio na široko polje, odijelo bi s njega spadalo samo, iz kože mu je izrastalo snježnobijelo perje, progovorio bi labuđim glasom i jezikom, i letio, letio, da nikada više ne sleti. I sve bi prošlo poslije dan, dva, kao da nikada nije ni bilo. Jednoga dana, u krčmi predgrađa, podigla se graja. »On i nije sin našega kralja!« uzviknuo je poslije petoga piva kraljevski konjušar, lupivši šakom po uglačanoj dasci točionice. Ona se rascije-pi. Svi se osupnuše, ušutješe, zagledaše se u rascjepinu. Potom se stadoše smijuljiti, gurkati se nogama ispod stola, laktovima po stolu. Nitko ne prousti ni bijele. No nije bilo nikoga komu taj povik i taj rascjep nije prijao. Prođe pola sata; za kraljevskoga pekara, sedam čaša. »Svi smo mi više kraljevi sinovi, nego on!« uzviknu taj. Onda se krčmom prolomi cika i skika: »Zar je netko od nas bogalj? Krije li neki svoj manjak? Je li netko od nas nakaza? Sakat? Pa da nema pravo podignuti glas? Hej, zna se što znači muška desnica! Takvi odstupi od prirodnoga zakona donose nesreću! Baš kao tele s dvije glave! Ili kobila bez repa!« Povici su se upijali u kreč i pijesak, i kad sva pijana usta zamriješe. Upijali su se u šum trske, u kriještanje svrake. Zamalo, i postadoše čujni na proplancima, na drumovima, u mlinovima, u seoskim kućama. Sestra jedinica hodala je sve zamišljenija. Nedugo potom, kraljević-labud zaključa se u svoju sobu, uze mač, i stade mu opipavati oštricu. Bila je britka i nemilosna. Onda se uspravi pred ogledalom, nakan odsjeći svoj desni nečovjekoliki sram. Ali umjesto da odsiječe taj labudni dio, lijeva mu ruka podiže mač i svjesno, promišljeno, gotovo sporo, zarine ga u ljudsko srce. Cuo se slabašan krik, sjetan i divlji, kao cvijet u tundri. Uvečer su našli truplo. Oko njega je lepršalo labudovo krilo. Na upad ukućana zastalo je, sagnulo se nad lice dvanaestoga, poljubilo ga svojim snježnobijelim dodirom, i potom izletjelo kroz otvorena vrata. Vani je bila jesen. Krilo se vinulo nebu nad oblake, da više nikada ne sleti. Lov na labudove zabava je beskrilaca, ali labudova je uvijek posljednja. 54. BILA JEDNOM JEDNA LJUBIčASTA BOJA Bila jednom jedna ljubičasta boja. Na paleti svih boja imala je svoje uredno označeno mjesto: na kraju reda, odmah poslije modre, i prije bezbojnoga nestajanja. S ljubičastom se završavala spektralna paleta. Ali ljubičasta nije voljela da joj mjesto bude uvijek na istomu mjestu. Niti joj se sviđalo da vazda bude samo ljubičasta. Ostale su boje bile zadovoljne sobom, i nisu razmišljale da bi trebale biti negdje drugdje, i nešto drugo. No ljubičasta bijaše iznimka. Jer bila je sedma. Naginjala se preko ruba palete. Istezala je zadnje pero lepeze. Drugim riječima, smatrala je nepravdom što je samo ljubičasta. »Nitko me nije pitao želim li biti samo to«, rogoborila je. »Želim li uopće biti to. Da su me pitali, možda bih izabrala neku drugu boju. Odnosno, barem još dvije, tri. Dosadi biti uvijek jedno te isto.« I ljubičasta stade smišljati kako da udovolji svojoj želji. Stade se vrpoljiti, osvrtati, nakašljavati se, kojekuda vižliti. Onda utanji glas i pozove modru susjedu: »Hej, sestro, kako bi bilo da mi posudiš malo od te tvoje boje? Ja bih ti zauzvrat dala malo od moje.« »Ne mogu, sestrice«, odgovorila je modra. »Takva sam, kakva sam. Niti mogu od sebe uzeti, niti sebi dodati.« »Ti zbilja nemaš mašte!« prezrivo je otpuhnula ljubičasta. Onda se obratila zelenoj. Zelena joj je odgovorila poprilično isto što i modra. »Avaj!« uzdisala je ljubičasta, ritajući se na svojemu zakonitu mjestu. »Sve ste iste, vas šest robujete nepravdi, koju je smislio neki sljepac, koji je znao brojiti samo do sedam. Ali ja ću dokazati da se može kako se ne može. Vi mi za to ne trebate.« Uvrijeđena zbog nepodrške, ona se uvuče u sebe, stade sebe iznutra opipavati, grušati se, rijediti se, titrati, ubrzavati se, usporavati, zagrizati svoj rep. Ljubičasto se uznemiri, uzmuti, poče drhtati kao preljubnica, uhvaćena na djelu. Zaroni u sebe, i izroni s jednom sivkasto-srebrnastom pulsirajućom

mrljom; ponudi ju na ogled i otkup. Mrlja je nalikovala na otpalo krilo školjke, koje se svakoga časa iskrilo i trnulo, već prema kretnji svjetlosti. No tražiteljica se s tim ne zadovolji. »Nedovoljno«, izjavi strogo. »Znam ja da ti imaš u sebi još kojekakvih zarobljenih boja! Na sunce s njima!« Potom budu ponuđene zelenkasta, tirkizna, i plava. Počeše se prelijevati jedna u drugu, plesno, vrlo vijoglavo. »Gle, gle«, govoraše istjerivačica boja. »Tko bi rekao čega sve nema u ljubičastoj!« Onda se pojavi purpur, daleki jorgovan, utonuli ruj; tamno se zazla-ti, ružičasto se postidi, crveno se zajapuri, i uskoro se raširi lepeza boja, poput paunova repa. Repu nije padalo na um da se zaustavi, dok ne sačini pun krug, i opet krug u krugu, i opet u krugu krug. »Gle, gle!« nastavljala je istjerivačica, sad već razdragana. »Kakvo bogatstvo, kakva raskoš! Priređujem izložbu same sebe! Pozvat ću svojih šest drvenih sestara, pozvat ću dugu, pozvat ću sunce i mjesec! A da nisam bila uporna...« Prebirala je po bojama, kao po haljinama. Sve su bile svila i baršun. Sve svečane, svadbene, jedine prave. Presvlačila se, oblačila se, svlačila se. Plesno, vrlo vijoglavo. Svaka od boja pojavljivala se u pratnji svojega zvuka. Bilo je tu zvukova harfe, gonga, zvona, bubnja. I naposljetku, frule. Svakomu se zvuku odazivalo po jedno počelo - zemlja, voda, vatra, zrak, eter. Svakomu počelu po jedno osjetilo s pripadnim osjetom - njuh, okus, vid, dodir, sluh. Prilazili su i slagali se u piramidu, u trokut, čiji se vrh, tanka ljubičasta frula, dimio u šutnju. »Vidiš li«, govorila je ushićeno. »A htjela si ići svijetom kao neotko-pano blago! Kao neotvoreno pismo! Kao udovica muža, kojega nisi ni upoznala!« »Da, da. Imala si pravo. Hvala ti. Ni sama nisam znala što se u meni krije.« »Ali ja sam znala. Zato sam se i pobunila...« »Da, da. Dobro si učinila.« »Moja je pobuna željela slobodu za tebe...« »Da, da. Hvala ti u moje ime.« Ljubičasta se u jednomu času trgnula. »čekaj! S kim zapravo razgovaram?« »Sa mnom«, odgovori ljubičasta. I onda zatraži od ljubičaste ono isto, što je ljubičasta tražila i dobila od nje: da ne bude samo ljubičasta: da bude sve boje. Kad jesi što jesi, onda sve jesi, kažu na ljubičastomu Istoku. 55. BILA JEDNA TRAVA MISLICA Bila jedna trava, a zvali su je mislica, jer tko bi kroz nju prošušnjao, od toga bi se šušnja zamislio, baš duboko. Tako jednom neki čoban u potrazi za ovcom, ušuma se u tu travu, i stade misliti, misliti, a mislio je ono, što nikada nije znao da zna. Od tih mu se misli kosa ustršila, i kapu je ponijela poviše tjemena, baš kao poljskomu strašilu. Odmah on vidi gdje mu je ovca. Kaže joj da dođe, i ona dođe. čoban nije znao što ga je to snašlo, pa je sjeo u travu da se odmori od misli, a ono još gore. Od toga vremena u selu su ga se pribojavali. Jer on je pogledao čovjeka, i znao je: hoće li se u bunaru utopiti, hoće li mu vuk ili grom doći glave, hoće li mu se ime zatrti. I tako im je govorio. Pitali su ga zašto im uvijek naviješta zlo, a nikada dobro. On im nije umio odgovoriti. Glava mu je povazdan šumjela od misli. Nije prestajala ni noću, u snu. Uvečer bi znao sjesti pred prag i zapušiti iz glinene lule, pogledavati na nebo, i sebi nešto u bradu mrmljati. Razgovarao bi tada sa stvarima, s mrtvima, s ljudima iza obzora. Katkada se i smijuckao, ponekad baš grohotao. Otkada se zašušnjao travom mislicom, nikada se nije osjetio ni sam, ni zdosaden. Zabavljao se da ljudima na daljinu razvezuje opanke. Ili, još gore - da im bocka konje ispod repa pukim pogledom. A nikoga nije trpio pokraj sebe, izim jedne djevojčice, koja je, po njegovu narijeku, ostala bez roditelja. »Zašto se smiješ, ciko?« pitala ga je jedne večeri ta djevojčica. »Vidim dva zduhača u visini, zapleli im se vjetrovi, pa mi smiješno«, odgovorio je, otpuhujući dimove. Djevojčica, pogleda i ona u oblake, pa se nasmija.

»Baš su smiješni«, složi se. »A jednomu je rep sav u čvorovima.« čoban se začudi, ali pritaji svoje čuđenje. Onda ona razveže čvor na svojoj marami, i zduhač se raspetlja. Istoga časa, čoban pljucne u nebo. Zduhač pade strmoglavo, poput kamena. Onaj se drugi jedva jedvice prikupi, sveže svoj vjetar, i spusti se u dvorište iza kuće. »Što - da nisi i ti vršljala kroz travu mislicu?« upitat će čoban djevojčicu. Djevojčica se zasmijulji, pogleda ga kao da je ona odraslo čeljade, a on, vižle neuko, nekud prosto, i nesviklo na tanahan, mudar razgovor. Oči su joj bile kao dva carska grada. »Kosa ti strši kao u strašila«, reče. »Ne znam ja o kakvoj ti travi zboriš.« »Nego? Kako li vidiš to što vidiš?« »Kako - od anđela. Ja vidim što vide anđeli, a ti vidiš što vide strašila. Vidiš ti, vidim i ja. Svako vidi svoje. Ne znam ja o kakvoj ti travi zboriš.« »Ama ne pravi se nevjesta. Zborim o travi mislici, gore u planini. Je li te mati rodila u tomu šušnju? Od mislice znaš sve što znaš, i ti to znaš.« »To su strašilove priče, ciko - meni anđeli kažu da nema nikakve trave. Sve što znam, ja od sebe znam.« Kažu da je čoban poslije toga ozdravio. Da je svezivao razvezane opanke i na daljinu, i na blizinu. Potomci djevojčice rijetko kada prođu ovim krajem. Zato onih drugih ima na svaku stopu po cijelo bratstvo. 56. BILA JEDNOM DVA NAJLJEPŠA IMENA Jednom se ženska imena dogovoriše da prirede natječaj za najljepše ime. Obznaniše, dakle, da se jave sva ona lijepa imena medu njima, koja bi došla u obzir da budu najljepša. Sa svih su strana stizala imena, imena, imena. Imena iz Afrike, iz Polinezije, s Kamčatke, imena iz Starog Egipta, s Anda, neka čak s utonulo-ga kopna u Tihomu oceanu. Imena koja su gugutala, žuborila, zazivala kišu i plodnost; imena-mjesečine, imena-grivne; imena-rose, imena-že-ravice, imena-školjke; koja su mutila ili bistrila san i pamet; imena koja oštre nož, koja izgovaraju mahovinu; imena-baršun, imena-frule, imena--harfe. Sva ona lijepa, tajanstvena, sva željna da budu najljepša. Odbor za ljepotu radio je godinama. Složno, nesložno, pa opet složno, i opet nesložno. Onda nabaviše vrlo tankoćutnu spravicu, najosjetljiviju na zračenje ljepote. Duga je povorka imena prilazila pozornici, penjala se na nju, njom prolazila, s nje silazila. Ako bi se za to vrijeme spra-vica za mjerenje ljepote malo nakašljala, onda se radilo o lijepomu imenu. Ako bi zahripala, radilo se o još ljepšemu. Ako bi se posve zagrcnu-la, radilo se o najljepšemu. Tijekom dugoga defilea, spravica se dva puta zagrcnula. Oba puta jednako. Ne jednom više, drugi puta manje. Oba puta umalo se ugušila. Tako se naposljetku, od mnogih stotina tisuća, došlo do dva imena, oba jednako čarolijska, jednako pjevna, jednako tajanstvena, oba jednako vrijedna da budu najljepša. Prvo je ime bilo od loze violina: Ileana. Drugo je došlo iz plemena pustinjske frule: Laila. Ileana i Laila. Odbor je zaključio da je dvostruka presuda spravice sasvim neuobičajena, ali da se ni oni ne bi mogli odlučiti između Laile i Ileane, to jest, između Ileane i Laile. Ileana i Laila budu pozvane na pozornicu i okrunjene kao najljepše. I dok je trajalo slavlje i siktali vatrometi, iz velike se gungule izdvoji jedan glas, jedno ime: Ana. Ono neočekivano poremeti blagdansku raspojasanost skupa vičući svoj prosvjed, svoju zamjerku na rad i odluku spravice, na pravorijek njezina ljepomjerja. Utišaše, iako nerado, pjesmu, i poklike, i vatromete, da bi se saslušala jedna Ana. Ana poče dokazivati da je spravica bila pod utjecajem rijetkosti, odnosno, čestine imena. Imena, koja su nosile mnoge i mnoge osobe, na njih je spravica bila manje osjetljiva, nego na imena, koja

su bila nošena od rijetkih i malobrojnih. »To je nepravda«, urlala je Ana. »Eto, ja, Ana, stojim uz bok i Ileani i Laili po zvučnosti i po zaigranosti; čak sam i bolja, jer sam jednostavna kao val. Ali mene nose tolike žene širom svijeta, i tu je razlog što spravica nije zbog mene ni kihnula.« Odmah se potom javnu i Marija. »To je i moj slučaj«, prisnaži. »Pomislite kakve se sve jeke čuju, kad se mene spomene. Najveći broj žena u svih osam smjerova svijeta, nose mene, a ne Lailu i Ileanu. Zar je lijepo samo ono, što je manje obično?« Poslije Marije javnuše se Ivane i Nade. Skočiše ratoborne Vere i Jelene. Onda navališe još mnoge i mnoge. I nasta gužva, svađa, raskol; spravica se uplaši za tankoćutnu glavu, te prišapne odboru: »Učinimo nešto, ali brzo.« Predsjednica odbora, Eva, udari čekićem po stolu, vriska se stiša, i predstavnice nezadovoljnoga dijela skupa izjaviše da su spremne saslušati riječ odbora, pod uvjetom da se uvaže i prihvate izvjesni ispravci prvotne odluke. Odbornice se tada složiše oko sljedećega: 1) Da Laila i Ileana (ipak) ostanu najljepše. 2) Ali da se susreću još rjeđe nego prije. 3) A Marije i Ane, neka se još više razmile ženskim imenoslovima. Laila i Ileana odahnuše. Odahnula je i spravica. Dvije najljepše onda siđoše s pozornice, spremiše svoje krune u torbu, i izgubiše se niz rijetke ulice i zarasle ceste. A Ane i Marije, bez krune, neispraćene ni kašljem, ni kihanjem, povrvješe na sve strane. Je li najbolje rješenje zbilja ono, koje će smiriti i usložiti većinu? 57. POSLAO CAR čUDNE NARANčE Poslao jedan car čudne naranče, punu košaru - poslao ih caru susjedne zemlje. I sve bi prošlo kao običan dobrosusjedski potez, da naranče uistinu nisu bile čudne. Naime, na pogled su bile prave naranče. No za-deš li im pod koru, imaš što i vidjeti: ništa. Prazno. Kora je uredno, netaknuto, kružno, grlila praznu nutrinu. Car je sazvao vijeće znanstvenika. Jer to je bilo prosvjećeno carstvo, u kojemu znanstvenici, pjesnici, i mudraci nisu bili samo ukras dvora, već potporanj carske odluke. »Kako je to moguće?« pitao ih je. Znanstvenici su pomno proučavali čudne naranče, a onda su izjavili: »To je nemoguće. Budući da je to nemoguće, ne treba se na to obazirati. Jer bi se mogli poremetiti naši dobri odnosi s mogućim, i, naravno, s carem susjedom.« »Dobro«, reče car, otpusti znanstvenike, i sazove vijeće mudraca. »Kako je ovo moguće?« pitao ih je. Letimice pogledavši naranče, mudraci rekoše: »Kao što se vidi, to je moguće, ali mi ne znamo kako.« A pjesnici rekoše: »Mi smo oduvijek znali da može i tako.« Car tada zaključi da neće preživjeti, još manje carevati, ako ne riješi ovo pitanje. Poče uvoziti najveće znalce, čarobnjake, vidovnjake iz drugih carstava. Ali nitko da mu objasni kako je moguće ono, što je nemoguće. Zamalo, i car prestade voditi brigu o bilo čemu, osim o narančama. Više nije ni jeo, ni spavao, ni vršio nuždu. Više nije znao koja mu je žena glavna, a koja je priležnica. Naposljetku shvati da će umrijeti, ne učini li nešto što će ga izliječiti od misli o narančama. Prvo što mu je palo na um, bio je rat. Skupi dakle vojsku, i udari na carstvo onoga susjednoga cara. Povede se rat, u kojemu je poginulo mnogo ljudi, spaljena silna sela, ostala nezasijana tolika polja, zakupljena glad i bolest. Cara, koji je poslao čudne naranče, lovili su po cijeloj zemlji. Pomoću uhoda uhvatiše ga u bijegu, preodjevena u prosjačke dronje. Ranjena i izmrcvarena, dove-doše ga pred cara napadača. »Poštedi mi život«, dahtao je zarobljeni car, »pa ću ti pokloniti sve što je ostalo od moje zemlje.« »Ne treba mi tvoja zemlja. Objasni ti meni one naranče«, zagrmi car osvajač. »Zbog njih niti jedem, niti spavam, niti vršim nuždu; i uopće, ne živim. Kako je moguće da naranče imaju koru, a nemaju

nutrinu? Objasni mi to, i vratit ću ti prijetolje, i k tomu ću ti platiti ratnu odštetu.« »Treba najprije odgovoriti na pitanje o...«, grcao je zarobljenik. »Pitanje? Na koje pitanje?« zagrcao je sada i car pobjednik. Ali pobjedeni se car mučio s dahom, otvarao usta, krkljao, hripao, hropio. Car osvajač, i on ispijen, i on samrtno blijed, prislonio je uho na zarobljenikova usta; ali glasa više nije bilo medu čujnima. »Govori!« stade ga vriska. »Dat ću ti svoju ženu, svoju kćer, svoje carstvo...« Napinjući se da odgovori, nesretnik je izdahnuo. Ubrzo potom umre i car silnik. Umro je očajan, i pomračena uma. Kad se našao s onu stranu pobjede i poraza, dočeka ga tamo bivši susjed, pošiljatelj naranči. »To s narančama sasvim je ljudski«, rekao mu je. »Odgovori mi, kako je moguće da ljudi imaju tijelo, a nemaju dušu?« »Moguće je«, reče poslije mnogih dana prvi car. »Zar ne vidiš da je nemoguće?« odgovori drugi, pokazujući mu sebe i njega. Sljepilu ni smrt ne može otvoriti oči. 58. BILA JEDNOM JEDNA SABLAST Bila jednom jedna sablast, vrlo strašna. Dlakava, smrdljiva. Dva su joj očnjaka dosezala do pojasa. Vjede joj se spuštale niz obraze. Jedino je šešir na njoj bio običan, putnički. Nastanila se u jednomu grmu, kod za-vijutka puta. Gdje? Na Tibetu, naravno. Jednoga je dana, tim izbjegavanim, rijetkim putem pješačio izvjesni redovnik. Sablast je uobičajeno zarežala iza grma. Najprije se pokazao njezin šešir. »To nije tvoj šešir«, dobacio joj je redovnik. »Nego čiji?« zbunila se sablast. Iskoračila je iz grma, dlakava i smrdljiva, zubata do pojasa. »Jednoga putnika. Vjetar ga je bio smaknuo s njegove glave i odnio put grma. A njemu se nije dalo silaziti s konjića, pa ga je ostavio zadje-nuta za grm.« Sablast se toliko iznenadila, da je zaboravila biti strašna. »Kako ti to znaš?« pitala je umiljato. »Jer sam ja bio taj putnik. Počinio sam pogrešku, koja se zove nemar. Trebao sam sjahati i uzeti svoj šešir.« »Zašto bi to bila pogreška?« htjela je znati sablast, predosjećajući da se priča tiče njezina postanka i opstanka. »Dođi, sjedni kraj mene, ne boj se. Ispričat ću ti tajnu tvojega rođenja«, ljubazno reče redovnik. »Ono je usko povezano s mojim prosvjet-ljenjem.« »Zaista?« polaskano će sablast. Priđe redovniku, sjedne kraj njega, posve nestrašna. »Da znaš«, reče, »nimalo se ne plašim. Sa mnom nitko još nije ovako ljudski razgovarao. Svi uvijek samo vrište i bježe. A ja, što ću, ponašam se onako, kako oni od mene očekuju. Nego reci mi, kako to da se ti ne plašiš?« »Zašto bih se plašio kad znam kako si rođena?« nasmiješi se redovnik. I nastavi s pričom: »Elem, jednoga dana prije nekih desetak godina, jahao sam ovim putem. Tada nisam bio ovo što sam danas — redovnik. Bio sam trgovac. Na istomu ovom zavijutku, nasrnuo je nagli vjetar, strgnuo mi šešir, i od-vitlao ga put grma. Nije mi se dalo, kažem, silaziti po nj. Eh, da sam tada znao što će taj moj nemar pokrenti - kakav lanac događaja! No dobro, nisam mogao znati. Ostatak dana projahao sam u dobru raspoloženju, i zanoćio u nekomu svratištu, koje je udaljeno točno dan jahanja od posljednje postaje. Nisam znao da je poslije mene istim putem naišao još jedan putnik. Slučajno je pogledao prema grmu, i učinilo mu se da tamo netko čuči - neka osoba sa šeširom. Ne znajući o čemu se radi, plašeći se da to nije neki prepadač, putnik je ošinuo konjića, i ovaj je udario u kas. Poslije pola sata naišao je još jedan putnik. I on je ugledao nešto što mu se učinilo čovjekom, koji čuči i vreba. Požurio i on. Kad je naišao treći, već je bio pao suton. Sad je čovjek za grmom bio nesumnjiv i jasan - vre-bač i prepadnik. Sva se trojica putnika te večeri nađoše u istomu svratištu - u onomu, u kojemu sam i ja odsjeo. Svi

su pričali istu priču: na tomu i tomu zavijutku vidjeli su za tim i tim grmom čovjeka sa šeširom; što drugo taj čovjek može biti nego drumski razbojnik? »Nema sumnje da smo vidjeli što smo vidjeli, jer smo svi ma istomu mjestu vidjeli isto«, govorila su uzbuđena trojica. Svratištar je obećao da će svakoga novoga putnika upozoriti na opasnost kod zavijutka. I kad su naišli putnici iz suprotnoga smjera, svi im uglas rekoše: »čuvajte se! Budite na oprezu kad sutradan prolazite tim dijelom puta.« Putnici iz suprotnoga smjera bili su, dakako, na oprezu. I doista, na rečenomu mjestu, ugledali su sumnjivca. Očito mu je tamo bila busija -baš zgodno mjesto za zasjede. Ti su putnici onda upozorili nove putnike. Novi, nove. I tako redom. Posljedica toga bio je glas, koji je puknuo širom Tibeta glas o opasnomu vrebaču-razbojniku; svi su o tomu govorili, jer su ga toliki očima vidjeli. Glavni znak prepoznavanja bio je šešir.« I redovnik se zagleda u šešir na glavi sablasti. »I onda?« upita zabrinuto sablast. »Sto se onda dogodilo?« »Onda je jednoga dana iza grma ustao čovjekoliki stvor sa šeširom na glavi. Počeo se ponašati kao razbojnik prepadač. To si upravo ti.« Sablast se zaprepastila, gotovo uvrijedila. »Ja?! Pa zar ja nisam prava sablast?« »Sve su prave sablasti sačinjene od ljudskih utvara i strahova«, rekao je redovnik. »Kad sam poslije čuo priču o strašnomu zloduhu, shvatio sam da je moj posve nevini šešir bio ono početno zrnce opće zablude. Pokušao sam to objasniti prestrašenim ljudima. Nisu mi vjerovali. Vjerovali su svojemu priviđenju, svojemu zbrojenomu strahu; i tako si ti, draga moja sablasti, stvorena. Od njihove vjere. Doduše, privremena si vijeka. I zbog toga sam se prosvijetlio - jer sam shvatio moć ljudskih misli i čuvstava. Otada sam redovnik. Stoga tebi upućujem riječ zahvale, i prijateljski ti kažem: ti zapravo ne postojiš.« »Auh!« auhnula je jadna sablast, i rastočila se na sitne strahove i još sitnija priviđenja, pa onda na još i još sitnija. »Aum«, promrlja redovnik. I uze svoj šešir. Više mu nije trebao, ali za svaki slučaj, da se zgoda ne bi ponovila... Naša odgovornost prema sotonama i vampirima odgovornost je prema vlastitim mislima. 59. BIO JEDAN čOVJEK KOJI SE JOŠ NIJE RODIO On je, zapravo, živio u budućnosti, ali to nije primjećivao. Još mu se ni mati nije bila rodila. čovjek je lunjao i skupljao himalajske biljke. Znao je da mora naći jednu vrlo posebnu biljku: povijušu somu. Ona je izumrla prije mnogih tisućljeća, jer joj nisu prijale sve mrkije ljudske misli. Najprije se selila u visinske doline. Pa u visove nad dolinama. Pa do praga vječnoga snijega. Onda više nije imala kuda dalje, pa je privremeno izumrla. Taj je čovjek sebi rekao da će ju naći, makar jednu preživjelu od nekadašnjega brojnoga plemena, i da će soma opet vraćati mrtve u žive, bolesne u zdrave, lude u mudre. Toliko je bio zaokupljen traženjem čudesne povijuše, te nije, kažem, ni primijetio da se još ni začeo nije. Ali kao svakomu pravom istraživaču i zanesenjaku, ta ga činjenica nije sprječavala u traženju. Jednoga je dana, negdje u naseobini borova, ugledao biljku, koja se ovijala oko jednoga debla, i bila posve nalik na mitsku somu. Pao je pred njom na koljena. »Jesi li ti soma?« zavapio je sklopljenih ruku. »Je li moguće da sam te našao?« »Našao si me«, rekla je sveta biljka. »Ali naše vrijeme još nije stiglo. Zato me ne možeš ni ubrati. Jer ti se još nisi rodio.« »Ah«, reče čovjek ozareno, »nije važno, samo neka sam te našao...« Biljka ga je nježno pogladila svojim mesnatim, izduženim listovima, nalik na prste. »Znala sam da ćeš doći. Da ćeš upravo ti doći. Drugomu ne bih ni dala da me nade. Idi sada, sidi u dolinu. Tamo se upravo sprema svadba tvoje majke.« »Ali ja te ne želim napustiti«, kriknu čovjek. »Ne zanima me ni moja majka, ni njezina svadba. Ostajem ovdje s tobom, jer ako siđem, tko zna hoću li te ikada naći.«

»Naći ćeš me«, umilno će soma. Njezin je glas bio poput svirale. »Naći ćeš me, jer sam te izabrala da me nadeš. Drukčije se ne može dogoditi. Jer se već dogodilo.« »Avaj, ja svejedno ne bih otišao od tebe«, reče budući. »Ja imam samo ovaj čas, ovo mjesto, ovu tebe, i ovoga sebe. Sve drugo izvan toga, manje je, neizvjesnije je. Osim toga, siguran sam da ću umrijeti onoga časa, kad te više ne budem očima gledao.« I on tako ostane, zagledan u somu. Njoj je pomalo prijala ta uzvišena i bezobzirna odanost. Ne, nije ga mogla odgovoriti. Možda se zadivila svojemu izboru, i zaboravila sve druge razloge. Bio jedan čovjek, koji se još uvijek nije rodio. Kad se jednom dogodi, susret otpušta i mjesto, i vrijeme, i lik, i ime, kao suvišne. 60. BILE SU DVIJE FRULE Bile su dvije frule — jedna velika, i jedna mala. Velikoj je pripadao dan i sunce. A mala se javljala noću: tišina i srebro bijahu njezino vrijeme. Mala je čeznula za velikom, i vazda bi ju dozivala. Velika je voljela malu, i rado joj se odazivala. Ali sunce i mjesec, ipak su sunce i mjesec -ne mogu se sresti, pa se ni velika frula s malom nije mogla onako preplesti, kako su obje željele. Mala se frula obratila za pomoć mjesecu. »Bi li me mogao prebaciti do sunca?« pitala ga je. Mjesec se nasmiješi toj djetinjariji, i ne odgovori joj ni bijele. Onda mala frula krene pitati oblutak po oblutak, vrutak po vrutak. Noć se raspadala od njezinih pitanja. Velika frula za to je vrijeme spavala u ustima sunca. Sunce je pak spavalo u ustima zvuka. Jer tako je sagrađen svijet - od imena i zvukova. Od svih bića samo je jedan zrikavac znao tu tajnu. Kad ga je mala frula taknula ispod grla, zrikavac joj reče: »Ja ću te naučiti kako ćeš do sunca. Reći ću ti njegovo tajno ime. Ono se neće moći ne odazvati.« I zrikavac nešto zrikne u malu frulu. Ona zadrhti, i poleti kao da je noćno paunče. Izvije se nad jezerom, i tankom svilom počne plesti mrežu za sunce: mrežu njegova tajnog imena. Ne prođe ni časak, i prije zakazanoga vremena za rasvitak, sunce grune iznad obzora i strmoglavi se u mrežu svojega imena. U ustima mu bijaše frula. Ona se oglasi samom svjetlošću. Tako su se sreli mala i velika frula, mjesec i sunce, dan i noć. Tko zna koliko je susret trajao. Stoljeće? Tisućlljeće? Trenutak? Jednoga dana velika će frula maloj: »Voljena, olabavi malo taj zagrljaj, da ti nešto kažem. Evo što. Nešto mi jako, jako manjka. Nečega jako, jako nema. Za nečim jako, jako čeznem. Za nečim, što me čini blaženom. Hoćeš li mi pomoći da do toga stignem?« »Je li to neki medni napitak? Neki miris? Rosa? Neko rajsko voće? Kaži, i ja ću ti ga donijeti.« Mala je frula radosno zatreperila u velikoj. Ljubav uvijek voli služiti ljubavi. »Može se reći da je to nektar, draga. Pa evo, meni je potrebna tvoja čežnja. Bez nje venem i bolujem. Dok si sa mnom, ti si puna i divna. Ali meni nedostaje moja nekadašnja hrana: tvoja želja za mnom. Nema više tvojega noćnog zova, ispod mjesečine.« Bez riječi, bez piska, mala se frula vratila u srebro i tišinu, i odatle je neutješno, neumorno, neutolno, dozivala veliku, i velika joj se uvijek odazivala punim zvukom. Mali velikani žive od velikih malikana. 61. JEDNOM BILO ŠTO JE MNOGO PUTA BILO ZaV.Š. Bila jedna osoba, svejedno je li bila muška ili ženska, ali Osoba, koja je imala sreću da vidi i prepozna silazak anđela. Anđeo je znao da nailazi vrijeme silaska. Dugo se spremao za nj. Nebeske su vježbe osposobljavale silaznike da u prvomu redu ne zaborave tko su, tamo na zemlji, i da vazda pamte odakle dolaze. To je valjalo imati na umu svakoga časa, u svakomu poslu, u svakoj sanjariji. Za slučaj zaborava, u posljednje vrijeme sve češćih, postojale su i spasiteljske družine. Naročite vježbe za škakljanje utrnulih krila. Džepni popis znakova--podsjetnika. Naposljetku, hitna intervencija.

Anđeo je mogao donekle birati zgodu i okolnosti svojega silaska. No nije se mogao pogađati sa svojom zadaćom. Zadaća mu je bila svečano uručena, »kuvertirana«. Kuvertu će otvoriti tek kada side. Naciljan je grad, trenutak, osjećaj, način. Rekoše mu da se može, ako hoće, obući u zvuk. Ili u miris. Ili u prizor. No budući da je anđeo želio sresti stanovitu osobu, osobu, koja će ga prepoznati, odlučio je da će i on biti čovjekolik. Ne sluteći što joj se sprema, Osoba se nevoljko uputila na izvjestan praznoslovan skup. Nizale su se samodopadne rečenice, hineći spontanost i otkvačenost od protokola. Meljava je punila uši, i ostajala u njima zaglušno nepreradena; jer uši su stražarile nad dragocjenim sivo-i-bijelim brazdama mozga, čuvajući ih od pustoslovlja i beznačaja. Sjedeći medu skamenjenim profilima, Osoba je patila; zvjerajući kako bi neopazice za-ždila put izlaza, i ne usuđujući se to učiniti, Osoba je patila. Jer Osoba je bila takva osoba - medu ljudima, sred mnoštva, nije se usuđivala biti ona sama. Nasamo sa sobom, prirodno bi odahnula. Dok je skup trajao, Osoba je obišla sve kontinente, raspitala se kod leminga je li ovo godina njihova žrtvenoga samoubojstva, ulazila je u san onih na najistočnijemu istoku, pamteći im snovne slike i stanja. Naposljetku, skupu je došao kraj. Osoba se uputila prema izlasku, trudeći se da nitko ne primijeti kako je jedva dočekala da napusti dvoranu. čak je i popostajala, upuštajući se u »o kako ste«, i slične užase, misleći pritom put Divnoga Stranca: »Sto nam je ovo trebalo?« I odjednom, našla se licem u lice s Anđelom. Okružila ih je u tomu času velika, nijema samoća. Samoća s površine Mjeseca. Kao da je svako sam s najljepšim sobom. U prostoru posve istinitu, izuzetu iz dvorane, iz doba, iz imena, iz svake osobnosti. Nagrada za strpljenje, za zatomljenje, za bolnu dosadu? Ili naprosto bezuzročno dogovoreno prekrižje dvije stvarnosti? Anđeo, nalik na otvoreno, toga časa iz kuverte izvađeno pismo, prepriječio je put Osobi, rekavši tek: »Došao sam, to sam ja. Pravi se kao da smo ljudi; krenimo polako put izlaza.« Pošli su, prepuni svoje šutnje kao bunari vode. Krenuli svejedno kamo, zalijetali se u riječi, i opet od njih odustajali. Osoba je prepoznala ono, što joj se već dogodilo; što joj se događalo. Gledala je kako se savršena kretnja, odavno zrela, odavno predviđena, nepogrešiva, spušta u njezinu ruku. Ruka je lagano udomila kretnju, i pošla njezinim tragom. Dalje je sve klizilo zakazanim ritmom. Zadaća Anđela bila je: podsjetiti Osobu da je voljena. Ne samo od Boga. Od same sebe. I od njega, andela-podsjetnika. On je mogao doći kao pjesma. Kao miris. Kao prizor. Ali Anđeo je volio čovjeka, Osobu; zato je pristao na nespretno ljudsko tijelo, ne zna se po koji već put. Osoba se sutradan probudila pitajući se o izgledu sinoćnjega susret-nika. O boji njegova/njezina glasa. Je li imao/imala naočale? Je li bio star, stara? Ružan, ružna? Ali je jasno pamtila kretnju, koja je na sebe nanizala mnoge ruke, noge, i prste, koji su pripadali Osobi u raznim vremenima. Pamtila je nit, zaboravljajući zrnca. Nit je bila neodustajna, neprekidljiva zahvalnost. Pamtila je sjaj ponovljenoga, prastarog otkrića: na izlazu iz pakla prazne mehanike, punina i nadahnuće čeka svoj ljudski razlog. Podsjetiti čovjeka daje voljen, zadaća je anđela. 62. IGRALI SE GLAGOL I IMENICA Igrali se glagol i imenica u pijesku vremena. Glagol je podizao kule, imenica tornjeve. Nadmetali su se čije je veće. Ispod oka zirkali su ne jedno u drugo, već u građevinu drugoga: je li veća, je li ljepša od vlastite? »Moja je veća«, napokon izjavi glagol, otresajući pijesak s dlanova. »Moja je viša.« »Bez moje, tvoje ne bi bilo. Moja je dala primjer. Ti samo slijediš ono, što ja radim. Bez mene ne bi znala kako.« »Bez mene ti ne bi znao što.«

»Naprotiv, naprotiv, znao bih. Jer ja sam prvi počeo.« »Otkud ti?« »Otkud ja?! Ja sam početak.« I glagol udari pesnicom po pijesku. Pijesak mu uzvrati tupim zvukom. A potom i zrncima u oko. Glagol stade treptati, trljati oči, suziti. »Eto vidiš«, reče imenica. »Pijesak ti kaže da pričaš gluposti.« Glagol je bio dječak, i borio se za svoju prvost i nadmoć. Djevojčica, imenica, bila je spremna potući se za svoje pravo prvenstva. »Od mene je sve krenulo«, nastavi dječak-glagol tvrdoglavo. »Ja sam stariji od tebe.« »Na meni se sve izgradilo«, samouvjereno će imenica. »Ja sam podloga na kojoj se vi, glagoli, možete igrati svojih kula i zidina. Ja sam prva i najstarija. Od mene ste se rodili svi vi... Da, najprije je na svijetu bila djevojčica. Onda je ona rodila dječaka.« »Ho! Ho!« zahohotao je glagol. »Kako biste vi, imenice, mogle išta roditi bez naše pomoći? Mi, glagoli, stojimo u korijenu stvaranja.« »Vi potječete od nas«, povisi glas imenica. Više nije bila likom djevojčica. Pretvarala se u krilatu mačku. »Ne, vi potječete od nas«, promuklo će protuigrač, koji je također izgubio obličje dječaka. Pretvarao se u pernatu zmiju. Oni su se tako svađali cio bogovetni dan. Kule i tornjevi dizali su se i spuštali. Uokolo, pod arkadama, nevidljivi su korovi svećenika i mu-droljubaca pljeskali, zviždali, šutjeli, ili prostački psovali, navijajući za svoje izabranike. Baratali su posebnim jezikom, vrlo izbrušenim oružjem. Tako se na turnirima učenosti i hiper-retorike odvijalo paralelno, istoznačno kreševo. Imenica i glagol presvlačili su se iz lika u lik, ali vazda su, svakim likom, bili protivnici, i neumorno nigdje drugdje nego na pijesku vremena. U običnomu gledateljstvu pomama je rasla. Nicali su tabori, njih bezbroj, ali uistinu samo dva. Prodavale su se taborske značke, taborski vitamini, taborske sudbine. Navijači u suprotnim ložama kladili su se predviđajući dobitak svojega, a gubitak tuđega uloga; usput su jedni drugima dobacivali vatrometne pogrde. Na kraju dana oglasio se pijesak. »Hej, dosta! Umuknite. Svi vi potječete iz mojih slabina«, rekao je, i zaronio pod val, da se osvježi. Treba razmisliti: bi li pijesak uopće zaronio, da se ono dvoje nije gložilo oko prvenstva? 63. ODAKLE DOLAZI VJETAR Ah, to umiju objasniti već i osnovnoškolci. Ali nekima, nenaučljivima, to još uvijek nije jasno. Oni mniju da vjetar nastaje od ljudskih misli, želja, i čuvstava. Oni, štoviše, misle da tajfuni, da uragani, da tornadosi, da ninjosi, da tsunamiji, da vulkani, da zemljotresi... nastaju od istoga. Ja se s njima slažem. Oni, k tomu, misle da krumpirova zlatica, da nerodica, da suša, da tmuša... nastaju od istoga. Ja se s njima slažem. Pouka je: pripazi na svoje misli! Jedan historijski vjetar svojedobno je pomislio da potječe od strašne ćudi zraka. Mislio je da je potomak zmajeva gnijezda. Pa je zakolutao nad Libijskom pustinjom, podigao sitan pijesak, podigao i krupan, i poletio na faraonov Egipat. Tamo je zamračivao nebo punih pedeset dana. Zato su ga nazvali hamasinom, pedesetodnevnikom. Na koži pustinje i u tkivu zraka urezao je svoj trag: spiralu vrtloga. Otada se ta spirala redovito aktivirala u isto, proljetno doba godine. Automatski, gotovo mehanički, poput karme. Otada, svake godine, već pet tisuća puta, obzor se u Egiptu zatamni, kao uspomena na vlastito rođenje. Tadašnjici, egipatski mudroznanci na čelu s Mojsijem, bolje su protumačili nastanak i razlog toga vjetra, nego što to čine današnjici — stručni predvidači i tumači vremenskoga kretanja. Kad su staroegipatski pro-nicatelji prirode, faraonovi ekolozi, hipnolozi, i astrolozi izjavili - ili se složili s Mojsijevom izjavom - da hamasin i nebeska zamraka nastaju zbog straha, patnje, i nepravde ugnjetene židovske priseobine, to nije za-zvučalo sumanuto, čak ni neobično. Jedini prigovor bio je, možda, ovaj: zašto baš Zidovi? Kao da nema dovoljno Egipćana, koji pate i strahuju?! Nema sumnje, ima, bilo je. Ali je Mojsije umio iskoristiti pustinjski vjetar za svoja jedra. Otploviti.

Velika priča o Izgonu, Lutanju kroz pustinju,. Obećanoj zemlji, i Vodi, koji umire na pragu cilja, sasvim je drugi nastavak male priče pod naslovom »odakle dolazi vjetar«. »Zbilja, odakle?« pitalo je koplje obeliska. Pitale su vjetrolomine: palme, šajke, seoske kuće. Vjetar je nosio pijesak i mrak sve tamo do Nila, tjerajući ga da na trenutak stane, na časak da poteče uzvodno. »Odakle?« pitao je granitni kip vladara, izudaran pustinjskim kamenjem. »Iz zmajeva gnijezda«, urlao je vjetar. Točno. Samo što vjetar nije znao gdje je zmajevo gnijezdo. Mislio je: u oblaku. Naša se pričica bavi tim mjestom. Naša priča, pričica, zapravo i nije priča, pričica, nego tvrdnja: da postoji neraskidiva veza između suptilnih uzroka i grubih posljedica. Ili: između opipljivih posljedica i neopipljivih uzroka. Naša je priča razmisao 0 karmi. O zakonitoj, gvozdenoj sponi, koja povezuje sjeme s plodom. Spona jest samohodna, jest gotovo bezdušna, ali je u službi visoke promisli. U kršćanskomu i islamskom prigovaranju karmi ne osporava se veza između unutarnjega uzroka i vanjske posljedice. Osporava se tvrdnja da se ta veza proteže kroz vrijeme narednih života. Da se ostvaruje kroz vremenske i prostorne meridijane, kroz raznobojna iskustva i utjelovljenja. Bilo bi sve jednostavno i nezasluženo lako kad bi se mehanika uzrok-po-sljedica ostvarivala odmah, neposredno, pred očima proizvoditelja, čije su ruke još vruće od nekog (ne)djela. No udar (ili milovanje) karme zbiva se u neznani dolazni čas. »Kada« - to je tajna. I nije najteže što će protuudarac neumitno pasti, već što udareni više neće znati da uzvratni udar potječe od njegove vlastite ruke. Smatrat će ga besmislom i nepravdom. A od svih stvari, koje se čovjeku događaju, besmisao je najteža. čovjek može živjeti bez nogu, ruku, vida, sluha, glasa, ali teško može živjeti bez smisla. Tada na poprište stupa tihi ili glasni očaj. Ili vjera. Vjera u zakon. Vjera, koja odbacuje slučaj. Nijekanje slučaja kao moguće pojave ljudskoga i okoljudskoga univerzuma. Kolutao je najprije nad pustinjom, pa onda nad zemljom Kemi, i otada se javlja svake godine - već pet tisuća puta; javlja se sebi, Mojsiju, 1 svima nama na spomen. Svakoga proljeća zastre egipatski vidik zrnatom, tamnožutom mrenom. Više nije onako mračan i strašan kao u vrijeme velike, udružene patnje Izraelićana. Ali jer uvijek ima zgnječenih, jer vazda ima zgaženih, hamasin se stalno iznova podiže — ne samo kao uspomena, već kao tvarna, prirodna posljedica međuljudskoga poremećaja. Vrtložeći se nad pustinjom, osjećao je moć, strast, zanos, snagu. »Rođen sam na poprištu velikih opreka, zato sam ovako gorostasan, ovako krilat, ovako slobodan«, pjevao je silnik. »Ja sam opravdan! Ja sam kleknuo pred božicu Maat, i bio sam lakši od njezina pera! Ja - takav, kakav jesam - opravdan sam! Ja dižem prah i ja pobuđujem strah! Moj je nagon da rušim i da vitlam, i ja štujem svoj nagon, ne krotim ga, ne stojim mu na putu, oh, oh, oh, naprotiv!« Zatrpavao je karavane, zasipao bunare, odnosio seoske krovove, prevrtao šajke s pamukom i granitnim gredama. U svojoj gordosti i samosvijesti nije htio čuti nikoga osim sebe. Stoga se nije ni mogao susresti s pričom o svojemu pravom podrijetlu. Koju bi mu, primjerice, bio mogao ispričati kakav pustinjak, neuplašen njegovim urlanjem. I tako nije saznao čiji je zapravo potomak. Da nije sin kraljevske rike, i zmajevskoga boja u predjelima munja i oblaka. Da je dijete zemaljskih uzdaha. Cvileža, hropca. Drhtavice. Vapaja. Mržnjina škrguta. Da je patnja roba, a ne kliktaj orla, njegova loza i kolijevka. Mjesto, odakle ishodi vjetar, potres, grd, suša... mjesto proizvodnje sudbine... unutarnje mjesto. Ali vjetar to nije htio čuti, i vjetar to nije čuo. Nama je, pometenima, dostajao i dostaje ovaj vjetreni primjer kao dokaz da smo u pravu smatrajući da nam drugi nanose nepravdu. Zvijezde samo otčitavaju ono, što smo sebi namijenili. 64. BILA JEDNA NAVODNO VJEčNA KRETNJA

Bila jedna navodno vječna kretnja; čekala je u vrhovima prstiju, u podlaktici, u laktu, u nadlaktici. Bila je dovršena, spremna, ubojita. Odavno je čekala. Ona je sebe osjećala kao udarac. Nije znala na koga će pasti, niti joj je to bilo važno. Ona se samo željela dogoditi. Onda je jednoga dana čula šapat, koji je kapao iz gornjih katova, iz velegrada mozga i podmozgovlja. »Zar ne bi trebalo razmisliti...«, počeo je šapat, »zar ne bi trebalo načas zastati, i saznati o čemu se i komu radi? Zbog čega i koga postojiš? Ne postojiš, očito, zbog same sebe.« »Hm«, reče kretnja, »ako je ovo što čujem stvarno, onda moj odgovor glasi: ja ne razmišljam, ja ne znam, i ja ne želim znati. Ja sam kao narod, kojemu na čelu jaši veliki voda. Voda može biti i lud i opak, ali moje je da ga slijedim.« »Zbog toga se može upasti u velike nevolje«, produži šapat. »Misao je zato tu da to spriječi. Kad bi samo malo sebe upitala... čemu si namijenjena, kakva je svrha i cilj tvojega postojanja? Ako ništa drugo, osvrnula bi se put svojega korijena, postala bi svjesnija svojih roditelja.« »Roditelja?!« »Saznala bi, na primjer, da oni žive u donjim katovima, da se kriju od svjetla, i da stalno rađaju djecu poput tebe.« »Ti unosiš pometnju u zdravo tkivo zakazane akcije. Da znaš, jedva čekam da se dogodim, da padnem na to zakazano mjesto. To je moj ideal, moja radost, moje ispunjenje. Ovakvi kao ti, ne mogu mi ništa.« »Jesi li razmišljala o tomu čime će to uroditi? Kakvim posljedicama? Hoćeš li možda izazvati navlas istu kretnju protiv svoje rođene ruke?« »Već ti rekoh da nije moje da razmišljam.« »Ali zar se ne plašiš?« »Ja se plašim samo toga da se ne dogodim.« Ovaj se razgovor vodio pokoljenjima. Otpočeo je u vrijeme dok je ruka još bila dlakava, i duga do koljena. Mozgovlje i podmozgovlje tada je bilo slabašno. No ono je raslo i razvijalo se upravo od ovakvoga šapat--raspravljanja. ćelo mu je u tu svrhu ustupilo veći prostor. Mozgovlje--podmozgovlje malo je pomalo širilo nadzor nad očima, ušima, jezikom, željama. Ali nikako da preuvjeri onu kretnju — nikako da je odgovori od cilja, koji je bio označen imenom »udarac«. »čemu sve to, ako ne mogu tu glupu kretnju natjerati da me uzme u obzir?« samosažalno jednoga dana zabugarile brazde i polutke razuma. »Najbolje će biti da nas ukinu. Oni, koji su nas gojili kao nepotrebnu biljku.« Kretnja je drhtala od buduće slasti. Drhtala je u rukama, u slabinama. Od nje se i gornji predjeli stadoše tresti. No njima to ne bijaše slast, nego strah. Drhtavica je napala najače mozgovne utvrde. Misao se podno njih skutrila, skrušila, osušila, zagrizla svoj rep, i spustila se u zimski san, da u njemu čeka proljeće koje, po njezinu vlastitom predviđanju, nikada neće doći. Spustila se u san, kao u jedino sigurno sklonište. S obzora tada bljune crni oblak: vojska onih, koji su došli primiti udarac. U pesnici, u podlatkici, u ramenu, nosili su protuudar-ce, jednako željne akcije, jednako neustrašive i samodostatne. I počelo je, trajalo je. Pokazalo se da je kretnja, nažalost, neumorna. Neutoljiva, neutaživa. Sto više se događala, to se više rađala, što se više rađala, to je sve željnija bila da se ponovno rodi i dogodi. A misao bude za kaznu utjerana u prve redove navodno vječne kretnje - da joj nosi odličja i čistu presvlaku. I tako bi zauvijek bilo, da se nije nešto drugo zbilo, što je starije i od navodno vječne kretnje, i od nevječne misli. To nešto drugo jednoga se dana spustilo kao ruka - ruka, nalik na bilo koju od ruku, obuzetih navodnom vječnošću. Ruka, ta spuštena ruka, podigne se, zapleše na suncu, i side meko, rosno, ružičasto, na cijeli izubijani svijet. I tada, polako, sve druge ruke, sve nevoljne domaćice udar-kretnje, počeše se priključivati toj mekoći, toj rosi, toj boji ruže. Udar-kretnja u njima stade se nekako čudno osjećati. Misao se probudi, protrlja oči, reče:

»Izgleda da je proljeće ipak došlo.« Udomiše ruke u sebi kretnju milovanja, jednako željnu da se dogodi - isto onako strasno zažetu za svoje događanje kao i udarac; kretnju isto onako samohranu — spremnu da se ostvari zbog milovanja, i ni zbog čega drugoga. Priče se kroje po obrascu sna o stvarnosti, san o stvarnosti kroji se po obrascu stvarnosti, i zato sretan svršetak nije nestvaran. f 65. ZRAKA, SUNCE, SVJETLOST Pode sunčeva zraka jutrom u svijet. Dodirnu rosu, dragulj, ljudsko oko. Dodirnu jezero, lopoč, ogledalo. U predvečerje ih sve ostavi, i vrati se kući. »Što li ima noću na svijetu?« pomisli. Onda se ona išulja iz kuće, pa pode i noću u svijet. Dodirnu mjesec, krijesnicu, iskru u kremenu. »Ovo su mi žene, ovo su mi sestre, ovo braća«, govoraše, raspoređujući ih po svojoj zaigranoj volji. Gledalo to sunce, jedno vrijeme gledalo, pa se nasmijalo. I reklo svojoj zraci: »Dijete... igraš li se, igraš. No tvoja će se igra uskoro umoriti. Ne može ona predugo. Pa i tebi se slično piše.« Sunce je mislilo da je njegova posljednja. No progovorila je svjetlost — nekako odasvud. Kazala je suncu: »Oh, sunce, ti si moj prozor.« »Kako?!« reče sunce zabezeknuvši se. »Zar ja nisam tvoj izvor?« »Ne, ti si moj prozor«, ponovi svjetlost sa svih strana. Sunce se zavrti oko svoje osi, tražeći stranu svijeta odakle je došla svjetlost. Ne našavši je, upita: »A što se vidi kroz prozor?« »Ja.« »A tko gleda kroz prozor?« »Ja.« Jedan je najveći broj. Od njega je načinjen svaki drugi, pa i najbrojniji broj. 66. ŠTO JE TO NADAHNUćE To su pitali jednoga pjesnika čudaka, samotara, do kojega se moraš penjati baš okomito, danima. Usput, ali zapravo ne usput, nego najčešće i najžešće, taj se bavio voljenjem i skupljanjem leptirskih lijetanja, jer je bio uvjeren da je njima ispisana matematika prostora. Dakle: što je to nadahnuće? Odgovorio je stihom: »Sve što pogledam sprema se biti to što jest... i usput mi daje da to i vidim.« I hitro potom zapiše jedan leptirov prolet. »Ali ipak, ipak...« zbunili se posjetitelji. »Mi nismo pitali o leptirima. Pitali smo nešto drugo: što je to nadahnuće?« »...I usput mi daje da ju vidim. Ona, ta stvar. Da vidim njezino nago »jest.« To je nadahnuće.« »Znači, vidjeti stvar, koja se pred tvojim očima sprema postati to što jest...« »To je nadahnuće.« Prepisujući let narančastoga leptira, pjesnik doda: »Vidik bez oka, saznanje bez misli... o tomu što stvari jesu, i kako bivaju to što jesu... zove se nadahnuće.« Ova se pričica razumije samo kad suncu kažeš »ti«, a mravima, »mi.« 67. BILA JEDNA SVIJEćA MEđU SVIJEćAMA Bila jedna svijeća medu svijećama, malo drukčija. Po tomu drukčija, što je vjerovala da u sebi nosi plamen, i da će se jednoga dana samoza-paliti. »Žarko vjerujem«, govorila je. »A vjera je plamen.« Ostale su joj zavidile na vjeri, ma koliko im se činila suludom i promašenom. Ljutile se na nju, baš zato što nisu imale njezinu suludu i promašenu vjeru. A smjesta bi im bilo laknulo, i smjesta bi joj bile sve oprostile, i svu joj svoju ljubav dale, kad bi drukčija svijeća prestala vjerovati u vlastiti samozapaljivi plamen.

Jedna po jedna, svijeće su putovale do svoje žigice. Iz malih dućana kraj groblja. Iz velikih, otmjenih. Iz samoposluga. Svaka put svoje neminovne žigice. Samo ona jedna nije. Uvijek su je zaobišli. U nju se jedne noći zaletjela leptirića gorućih krila. Svijeća nije časom časila, planula je, buknula je. Preostale su svijeće govorile: »Naći će se i medu nama netko sulud, tko će povjerovati da ovo nije slučaj!« Zapravo, sve su one vjerovale da nije. (Slučaj). Ali ta im vjera nije znala namaknuti leptiriću, zapaliti stijenj. / rijeka teče, i sunce sja, od nečije vjere. 68. A MOGLA SI, A MOGAO SI »A mogla si, a mogao si, biti moj svjedok«, prozbori mjesec na rastanku. Spremao se kraj noći, i sitni, vlažni pokreti trava opipavali su zrak. Mirisalo je na predzorje. Mjesec je govorio sovama, šišmišima, miševima, štakorima, i još nekim nerazlučivim podzemljašima. »Pogledaj, staklo razbijene boce leži kraj zaspala pijanca. Gledaj kako u toj krhotini bliještim, kako strijeljam na sve strane, srebrno, uprto, ravno. Jedna obična krhotina, ali meni dragocjena, ali u mene ustremlje-na, kao zaljubljen pogled. A vi, sove, obuzete miševima, vi vazda bacate oči na zemlju. A vi, miševi, u strahu od sova, vazda se dajete rupama. A mogli ste, a mogla si...« Tako je na rastanku govorio Mjesec. Kao da bugari, ali bez žaljenja, rosno, hladno. Onda se okrene tami, koja se već nevidljivo rijedila, i prozbori toplo, ljubazno: »Ti si moj najbolji svjedok, mada mi nisi ni zrcalo, ni jeka. Ali nitko me ne bi vidio da tebe nema.« Sto je tama s tim učinila? Problijedila je, ali bilo je već kasno. Svjedočila je mjesec cijelu bogovetnu noć. Htjelo-ne-htjelo, zlo ne radi samo za sebe. 69. BIO JEDAN SUSRET I NA NEBU I NA ZEMLJI U rajskomu predjelu, gdje stanuju ideje, oblici, imena, i simboli, jedan je susret tugovao već dvanaestak tisućljeća, ako ne i više. Toliko, naime, traje jedna rajska godina. U rajskomu predjelu obično nitko ne tuguje, niti itko boluje. Ali Susret je čučao na nebeskoj strehi i neumorno čekao da se u svijetu tvari pojave bića, ispražnjena od svega, osim od želje da se sretnu. »Budite kao prazne posude«, govorio je Divni Stranac. »Da bih vas mogao napuniti — ne hranom svijeta, već Svojom hranom.« No svi su negdje u kutu sebe zadržavali makar po zalogaj svjetovne hrane - onako, za svaki slučaj. I Divni Stranac prolazio je kroz redove ljudi s punim rukama, ne prazneći ih u žudno pružene posude, ili tek tu i tamo puneći one praznije, pomalo i nedostatno. Sva je Susretova nada bila u tomu da će se jednoga dana, negdje, naći ljudska posuda, od vrha do dna željna samo pravoga susreta, i ničega više. Divnomu Strancu dade se nažao ova Susretova tuga. »Ne priliči ti da tuguješ na nebesima«, reče blago. »Budi strpljiv, budi uporan i jednoga ćeš se dana ostvariti na zemlji.« Od toga je obećanja Susret živio još jednu rajsku godinu. Ali na zemlji se još uvijek ne pojavi idealno prazna ljudska posuda. Nasuprot tomu, redovi polupunih, ili gotovo punih, bijahu sve nepre-brojniji. Stizali su sa zastavama, sa značkama, u ravnim odredima. Ponegdje se moglo uočiti neko prekidno i oblo mjesto - posuda, koja je bijelo zjapila, mada ne baš sasvim bijelo. »Možda ne bi morala biti do kraja prazna?« plaho priupita Susret Divnoga Stranca. »Jer to je, izgleda, za čovjeka nepostiživo...« »Ne odustaj od najvišega, i najviše ti neće moći odoljeti«, reče Divni Stranac, a Susret udari u plač, zato što je uopće došao na maločašnju pomisao. Tek kada je Divni Stranac prolelujao niz redove polupunih, ili gotovo punih, Susretu se u srcu ukotvi ona Njegova rečenica: »Ne odustaj od najvišega, i najviše ti neće moći odoljeti...« Otada Susret više nije samo čekao i žalovao, već je upućivao najvišemu svoje želje, molbe, i pozive, obećavajući mu sebe, čovjeka, Boga.

»Ne odoli mi«, govorio mu je. »Budi slab prema meni. Nećeš se po-kajati. A kako ćeš tek Njega obradovati, da znaš! Dođi, dođi potpun, ne manji od cijeloga sebe, do kraja mi ispuni želju!« Malo pomalo, i Najviše stade ćuliti uši. Korak se po korak poče približavati nebeskoj strehi. Tamo je sjedio Susret spuštenih vjeda, usredotočen na nj, na Najviše. Zbilja, kako odoljeti molbi, koja ne odustaje od cjeline, i ne pogađa se s dijelovima? Kako se oprijeti ljubavi, koja voli sve, i hoće sve od onoga koga voli? Sjelo je Najviše pokraj Susreta, i zagrlilo ga. Nije ništa reklo. Možda nije moglo govoriti od ganuća. Možda ni Susret nije više tugovao. Tako zagrljeni, jedno drugim ispunjeni, ostadoše još mnoge rajske godine. Kad je put ovuda nanio Divnoga Stranca, On zastade, pogleda ih, i reče: »Kako ste se samo zanijeli, da niste ni primijetili što se dogodilo na zemlji.« Susret podiže bunovnu glavu, ali se ne izvi iz zagrljaja. »Dogodilo se?« »Da, dogodilo se.« »Tamo dolje? Je li moguće...?« »Da, moguće je.« »Ono što sam najviše želio, ostvarilo se?!« »Da, ostvarilo se.« »Ja sam se ostvario?« »Da, ti.« »A kada? Kada?« »Ubrzo poslije vašega susreta na strehi. Toga se jednoga dana pojavila na zemlji potpuno prazna ljudska posuda.« »Gospode! Kolike smo samo godine na to čekali!« »Da ne povjeruješ! Zamalo i da se anđeli uplaše.« »Kaži mi, kako je to bilo?« »Pa evo, ta se prazna nije obazirala na šaputanja polupraznih. Stala je preda Me. Željela je samo Mene. I Ja sam je ispunio Sobom od vrha do dna.« »Kako to?« promuca Susret. »Niti sam orao, niti sam kopao, naprotiv, bio sam opušten, blažen, sretan s Najvišim... I gle, želja se cijeloga mojega bića ispunila, a da nisam ni naslutio...« »Dali ste primjer onima na zemlji«, reče Divni Stranac. »Sobom ste dali primjer, i to je ono najviše što se može. I zapamti, susret se mora dogoditi najprije na nebu, da bi ga zemlja slijedila.« Ne odustaj od Mene, i neću ti moći odoljeti. 70. IDI I BUDI PONOS MOJ »Idi, i budi ponos Moj«, reče Divni Stranac, opraštajući se s njom na vratima svoje kuće. Stajali su još časak u dovratku, držeći se za ruke, koje se nisu htjele rastajati, pa neka se radi o čemu god se radi. »Idi, i budi ponos Moj.« U toj je rečenici ležalo ogromno buduće iskustvo. Ništa nije bilo zajamčeno. Jer nije rečeno: idi, i bit ćeš. Rečeno je: idi, i budi. A opet, makar nije bilo zajamčeno, sve je bilo ponuđeno. Sto sve? Budi Njegov ponos, ništa manje. Odlaznica je bila toga svjesna, i uplašila se onako, kako se plaše anđeli. Ali kad je zakoraknula izvan dovratka, niz strminu svijeta, više nije bila toga svjesna, pa se i opet uplašila, zemaljski. Ratište se orilo od pijanke mrtvih zloduhova. Oni su likovali, jer su našli jatake medu živima - i više jataka nego što im je trebalo. Zemlja im se pod nogama drobila, odlazila, odnoseći drumove, gradove, stabla, sjeme, sjene; čak je i kamen bježao. Zapravo, sve je i svuda bilo ratište. Posvuda su izbijali na vidjelo podzemnici, uz pomoć nadzemnika. A ipak, u toj gužvi i orljavi negdje se nalazila ona nezajamčena dragocjenost, po kojoj se postaje Njegov ponos. Mač? Sveti zapis? Tloris zakopana blaga? Prsten? Hodala je svojom kao vlas tankom stazom između naoko mrtvih i naoko živih. Zavirivala je tobože mrtvima i navodno živima pod kapke, izvrtala im džepove, otvarala kese pripojasnice. Sve što je našla, bila je jedna

tanušna vlas. Ali kakva je to bila vlas, i kako ju je našla! Nije ju našla u nečijemu džepu, ni u nečijoj stisnutoj šaci. Našla ju je navezanu sitnim čvorom na svoju vlastitu vlas. Potom se pokazalo da je navezana vlas također njezine kose vlas. Tko ju je navezao, i kada? Od toga se pitanja nešto u njoj nasmijalo, kao srebrni praporac; kao Jaglenac kad pronađe Rutvicu. »Gle, moja vlas s mojom vlasi ljubav vodi, ja sa sobom ljubav vodim«, kazala je. »To je jedino carstvo, o kojemu se radi, i koje je vrijedno bitke. Za svako se drugo carstvo lijepi poraz.« Vlas joj zalepršala oko lica, pomilovala joj obraz. »Upotrebi me«, šapne. »Upotrebi me kao most, inače se nećeš izvući iz ove gungule. Kreni prema kraju priče, upotrebi me.« Onda se ona uputi prema kraju priče. Iščupa vlas, i baci ju preko ze-mljine propukline. »Vlasi, moja vlasi, preskoči na drugu stranu, i svezi se za nju, i daj mi da prijeđem«, zamoli je. I vlas preskoči i zakvači se za drugu stranu, koja se potajno udaljavala. Istoga je časa tamo-amo jurnuo čudan most: tanušna vlas, a dolje ždrijelo, samo čeka. Ona stupi na most, ne gledajući ni lijevo, ni desno. I krene. Vlas se zategne kao žica na gudalu. »Vlasi, vlasi, moja vlasi, jesam li ti teška?« »Teška si mi«, zacvili vlas. »Pobačaj sa sebe sve, što ti ne treba.« »Evo, evo, skidam cipele i kapu, i bacam ih u ponor.« »Još si mi teška, skini još nešto, što se može skinuti.« »Evo, evo, skidam zlatni lančić, štap, košulju, suknju... Skidam ukosnice, naušnice, i sad na meni više nema ništa, osim krpice. Skidam i nju. I evo me gole.« »Još si mi teška.« To je bilo negdje na sredini mosta, kad se sunce već dvanaest puta uštapnulo. Svlačila se, kao da izvodi plesnu cirkus-vratolomiju, ćuteći kako se vlas isteže, isteže, kako je nakana prepući. Kako zemlja duboko ispod njih ubrzano odlazi, odlazi, odnoseći svoju mudrost i krotkost negdje drugdje. Kako se vlas nad odlaskom zemlje napela, napela, ne odlazeći nigdje. »A gdje su oni, i hoće li me stići?« »Gledaj u izlaz sunca. Ili svejedno, u zalaz. Svaki tvoj pogled u sunce skraćuje ih za jedan dan. Slušaj preostalu, samilosnu kišu. Uho, koje ne čuje one zlohotnike, radi im o glavi.« I ona stade gledati u sunce, slušati kišu. Pijana orljava tad poče grcati, kašlj ati, kao da netko tuli vatru. »Jesam li ti još teška, vlasi moja?« pitala je dalje, pružajući iz sebe sitan, drhtav korak. »Izdrži, jer ako ne izdržiš, i ja ću kud i moje haljine...« »Nisi mi ti teška«, izdišući prošaputa vlas. »Ali mi je težak teret, koji nosiš.« »Nikakav ja teret više ne nosim.« »Pune su ti bisage. Nema ti prijelaza, ako ih ne isprazniš.« Onda ona uvidi da se opteretila teretom, kojega je prestala primjećivati, i da vlas, ne mogavši podnijeti taj teret, već puca. Ne čeka, puca. Posegne brže-bolje u njedra i u stegna, zaroni u njih rukom kao u bisage, stade vaditi strahove i ljutnje, i bacati ih dolje u muklu razjapi-nu, kao da baca kamenje. Bacala je prezir, gnušanje, gorčinu. Tjeskobu, nemir. Zazor. Ruglo. Sumnju. I više nije čula razvrat-huku i užas-halabu-ku tamo, za leđima. »Ah, kakvo olakšanje«, dahne vlas.«U posljednji čas. Idi, ne čaši.« Potrča ona, zaleti se put druge strane, kad al joj ususret po tankoj vlasi krene požar, i hrapavo rikne: »Ja sam požar, i kako ćeš me ne vidjeti, ne čuti, u meni ne izgorjeti?« »Vlasi, vlasi moja, izdrži, ne pregori«, poviče ona. »Ja znam kako ću s njim!« Hitro posegne u posljednji, najdublji džep od utrobe, i izvuče dvije, tri žive žeravice gnjeva. Baci ih u rasjelinu. Istoga se časa požar siktavo ugasi. Na vlasi je ostala tek mrlja ožega. Prijelaznica hitro pretrči preko mrlje, pa po vlasi na drugu stranu, baš kad se ova odlubila od ruba. Sjedne ona na zemlju, i osjeti da zemlja više nigdje ne odlazi. Namota vlas na prst, omota njom tijelo. Ogleda se, osvrne se. »A gdje su oni?« upita Divnoga Stranca. »Koji oni?« reče carski hladno Njegov ponos. Lako lije sa svima njima. Ali sa sobom nije lako.

71. BILA JEDNA PTICA OD PAPIRA Bila jedna ptica od papira. Najprije nacrtana, potom obojena, potom izrezana, nakon toga prikucana na zidne novine u jednoj osnovnoj školi. Dječak, koji je nacrtao pticu, bio je vrlo ponosan na svoj crtež; svima ga je pokazivao. I svi su hvalili crtež. »Gledajte, kao da je živa, kao da će zapjevati«, govorilo se. Dječak se raspadao od zadovoljstva. Onda su crtež prikucali na zidne novine. Prolazilo je vrijeme. Dječak bi još tu i tamo pogledao svoj crtež, a poslije ni tu, ni tamo. Počeo je crtati neke druge stvari - automobile, na primjer. Ptica je bila uvjerena da je prava, živa ptica, i da će doći dan njezina polijetanja, njezina cvrkuta, njezina slijetanja u gnijezdo, i dan pjevanja na dječakovu prozoru. Onda je došlo vrijeme kad je dječak počeo crtati avione, podmornice, svemirske brodove, turbine, topove. Onda je došlo vrijeme, kad dječak više ništa nije crtao. »Kad bi on samo još jednom nacrtao pticu«, nadao se njegov dječji crtež. Crtež je blijedio, boje su ga, jedna po jedna, napuštale. »Još samo jednu pticu, ptičicu. Ja bih tako dobila družicu, moju zakonitu. Ne razumijem zašto su mu toliko zanimljive te nežive stvari. A sada više ni one.« Dječak je odrastao. Crtež ptice još uvijek je čekao. Nekim čudom, nisu ga bacili, ostao je medu školskim papirima, kao dokaz da se nekada u ovoj školi lijepo radilo. »Možda će se jednoga dana sjetiti kako se osjećao dok me je crtao. Možda će poželjeti da se još jednom tako osjeti - sretan i zadovoljan...«, maštala je ptica. Bivši dječak nije imao pojma da bi mogao biti sretan crtajući pticu. Nekoliko godina potom, odlučiše dograditi i obnoviti školsku zgradu, osposobiti ju za ugledniji nastup. Pobacaše sve papire na smetlište. Papir, na kojemu se više nije razabirao crtež ptice, poletio je s vrha kante za smeće. Poletio vjetrom. Ali poletio. Slučilo se da je u tomu času tuda prolazio jedan pogružen čovjek, umorna koraka. Bio je to bivši dječak. Papir s njegovim davno nestalim crtežom dotaknuo ga je u proletu, i zacvrkutao. čovjek se malko trgnuo, i onda pogledao uvis. Mislio je da je proletjela ptica. Nije se prevario. Proces suvremenoga odrastanja je samouništavanje radosti. 72. BIO JEDAN ZALAZ SUNCA Bio jedan zalaz sunca, koji nikada nije zašao. Taj je zalaz bio bezumno rasipan s bojama, boje, opet, po uzoru na nj još rasipnije sa svojim preljevima, te su ptice zastajale u letu, gledajući u nj; te su vodoskoci u skoku, pogledi u oku, pješaci-i-vozači u svojim žurbama, zastajali gledajući u nj. I zbog svega toga, on nije mogao zaci. Bio je prelijep da bi zašao. Ja sam ga vidjela. I budući da mi to nitko nije vjerovao, morala sam napisati bajku, vjerodostojnicu. Zalaz je raširenim rukama dočekao veliko, mazno, grimizno sunce. Ljubio ga je, grlio, milovao, i između poljubaca pitao: »A kako bi bilo da danas ne zadeš? Sto misliš? Da izvedemo neko čudo neviđeno? Tepao mu je, tražeći prave riječi, no najbolja, kojoj se mogao dosjetiti, bila je «sunce moje«. »Hej, kako to misliš - da ne zadem?« upita sunce, ljuljajući se u raskošnu zalazovu naručju. »Tako: da ne zadeš. Da ostaneš ovako, nezalazno...« »A zašto bih?« »Nizašto. Onako... To jest, zbog ljepote.« Oni su tako čavrljali svakoga dana. Pričali su kako to izvesti, a da nitko ne primijeti. Sve više im se sviđala pomisao kako otkvačiti zakon iz njegova zgloba, a da se ništa ne poremeti. Zaigrani oboje, spustiše onda na zemlju šapat da je Pitagora izumio stanovitu spravicu (neka se zove kutomjer, reče sunce), koja bi mogla biti od koristi pri ovakvomu pothvatu. Šapat se raširi na sve strane, tražeći prilježne sluhove i snove. U tili čas udomi ga jedna ludo pametna glava, potom još jedna, i onda on

prostruji dalje sam, tajni razvrat, izazivajući dotad neokušana uzbuđenja. U strogoj tajnosti, sazvana je družina, svladana je planina, nađena je pećina, otkopan je kutomjer. Postavi li se kutomjer na pravo mjesto, rekoše družinari, on može odrezati svoj komad prostora izuzeti ga iz kretanja i vremena. Sve bi se u toj kriški prostora tada ukočilo, kao slika u staklu. Nitko to ne bi primijetio, jer ni misao ni sjećanje tu ne bi imali pristupa. »Bravo, bravo!« klicalo je sunce. »Sve ide po našim tračnicama!« Skupljena je družina, svladana je planina, nađena je pećina, otkopan je kutomjer. Bio je malen, bezazlena izgleda. Rekoše mu o čemu se radi. Bijelo ih je gledao. Tjerali su ga da učini ono, što je šapat pričao, ali kutomjer je mrzovoljno izjavio da on ništa od toga ne zna, i još manje umije. Sunce se smijalo, zlatni nestašluk. »Moj se navodni izumitelj časovito nalazi u Egiptu, i zove se Ah-med«, nevoljko je otkrio kutomjer. »To je sve što znam. I sada me pustite na miru.« Ahmed, Egipćanin, inače ulični prodavač hašiša, inače nekadašnji Pitagora, na pitanje kako zaustaviti sunce, rekao je jednostavno: »Zaustavite misao. Drukčije ne ide.« (Pitagora-Ahmed pronađen je brzometno u jednoj uličici Khan-el-Khalilija, u Kairu; po zanimanju hašiš-dealer, i nema pojma o matematici. Riječi, koje najčešće izgovara su »Momken švaja hašiš?» Prolaznike upućuje u male, niskohodne dućane, gdje se pušači okupljaju oko središnje žuborave nargile s nekoliko vitkih lula. Pušači tu sjede u tišini, da polako i s razbirom uživatelja uvlače svoj desetminutni hašiš-dim. Svaki pušač ima uza se po jednoga siromašnog neplatišu, kako bi i taj mogao udahnuti već izdahnuti dimov dim). Kad su ga spopali s kutomjerom, Ahmed je slegnuo ramenima. Ali na pitanje kako zaustaviti sunce, ponovio je lakokrilo: »Zaustavite misao. Sa svim drugim samo gubite vrijeme.« Međutim, sve drugo bilo je lakše od zaustavljene misli. (I skupiti družinu, i svladati planinu, i pronaći pećinu, i otkopati Pitagoru). »Tko bi to mogao - zaustaviti misao?« upitaše družinari. »Treba nekoliko stoljeća vježbi.« »Kod nas to stoji svega dvadeset pijastera«, reče Ahmed, i onda spusti glas do šapta: »Momken švaja hašiš?« Sunce, zlatni nestašluk, razbarušeno se smijalo u naručju zalaza. »Pogledaj!« reče. »čak je i Pitagora shvatio da ništa ne može s kutomjerom. Obratio se nargili, kao vrhovnomu instrumentu.« Sunce i zalaz, sve tako vragoljajući, sve rasipnije, sve pustopašnije, zagaziše u ozbiljnu potragu za načinom kako izvesti čudo, a da se nitko ne začudi. Kako ustoličiti nemoguće, a da moguće ne primijeti. I ne znajući, igrali su se s vlastitom vatrom. I jednoga se dana to uistinu dogodilo: sunce je zastalo nad obzorom, da više nikada ne zađe! Sve se ukočilo, postalo slika u staklu. Nitko uistinu nije primijetio da sunce ne zalazi, jer su misao i sjećanje ostali bez posla. Kako? Onako - što onomad reče sunčev zalaz svojemu mezimcu. Onako, zbog ljepote. Ukočila je svaki pogled u oku, svaku pticu u letu, svakog pješaka u hodu. Jednostavno nije mogla zaci. Ja sam to vidjela. Da. 73. PLOVIO NEBOM OBLAK Plovio nebom oblak, baš bijelo plovio. Nosilo ga prozirno more, a u moru talasna kretnja zraka, koju zovu vjetar. Vjetar nikad ne zna koliko će, kamo će, dokle će. Ne zna ni oblak. No unatoč tomu, oni o sebi misle kao o jedinoj opipljivoj pojavi u praznini prostora. Oblak i vjetar govore istim jezikom. Jedan drugomu posve su stvarni, posve nesumnjivi. Zato se mogu i sukobljavati. »Ja sam stariji«, kaže, na primjer, vjetar. »Ja sam vremenitiji«, odgovara odmah oblak. »Ja sam vječniji«, nadgornjava ga vjetar. »Ja sam neprolazniji«, dočekuje oblak.

I u tomu nadmetanju oni se neprimjetno stišavaju, plinu, uminu -do daljnjega. Ono jedino, o čemu ne mogu preklapati, o čemu se ne mogu prepirati, što uopće ne mogu uzeti u svoj pojam, to je nebo, kojim plove — do daljnjega. Nebo - ni čuli ga, ni vidjeli nisu. Carstva i ideologije, kućni tirani i ostali nadgornjaci... 74. U ISTOMU čAMCU Bog i čovjek vozili se u istomu čamcu. čovjek nije imao pojma u čijemu je društvu. Razgovarali su o vremenu, o skupoći, o ribama. »Gle one tamo oblake«, reče čovjek. »Sluti na promjenu vremena.« »Sluti na kišu«, reče Bog. »Kad bi bilo Boga, onda nam ne bi slao kišu. Kiša će mi pokvariti grnčariju, što se suši u dvorištu.« Oblaci se uto stadoše rijediti, tanjiti, nestajati. »Eto, izgleda da te Bog čuo. Neće biti kiše«, veselo će Bog. »Hm. Izgleda.« čovjek tada baci mrežu.. ^>Kad bi bilo Boga...«, reče i ne dovrši, jer je mreža otežala od riba. »Izgleda da ipak ima Boga«, priklopi tobože nehajno Bog. »Ne volim ljude, koji svaku sitnicu iskoriste kako bi dokazali svoje«, reče čovjek. »Kako bi bilo da prijedeš u neki drugi čamac?« »Bih, kad bi ga bilo.« Dokazi mudrima ne trebaju, a ludi ih ne žele čuti. 75. BIO JEDNOM JEDAN PROSJAK Bio jednom jedan prosjak, baš pravi pravcati. Ako mu ne bi udijelili, on nije jeo, nije pio, nije se s mjesta pomaknuo. Nije razgovarao. Ako mu ne bi udijelili, on nije znao razlučiti jutro od podneva, podne od večeri, san od jave. Ako mu ne bi udijelili, on je zaboravljao koji je dan danas, koji mjesec, koja godina. Naposljetku, ako mu ne bi udijelili, on više nije znao kako se zove, niti je znao kako se drugi zovu. Dakle, bio je pravi, pravcati prosjak. Jednoga dana naišao je neki nepoznat čovjek, pogledao ga, i rekao mu: »Zašto prosiš, kad kod kuće imaš više, nego što ti itko može dati?« Prosjak je prelio prolaznika gluhim pogledom. Ni po čemu se nije dalo vidjeti je li rečeno shvatio i upamtio. Ali kad se te večeri vratio kući, stao je nasred izbe i ogledao se, kao da uistinu nešto neviđeno traži. U izbi nije bilo ni stola ni stolice, tek ležaj od starih krpa. Da, još je bilo u kutu ognjište, koje je prosjak u mladim danima bio sagradio, dok je sebi znao skuhati kakav obrok. Poslije više ni to nije činio, jer je odlučio biti pravi pravcati prosjak: živjeti jedino od milodara. Prosjak spusti pogled na pepeo, trom, vlažan pogled. Iz pepela se nešto prenulo, zasvjetlucalo. Odjednom se sjetio sna, u kojemu je glas iz ognjišta govorio: otkopaj me! Odjednom je znao da se sada događa taj san. Da se u pepelu nalazi blago, o kojemu je jutros govorio stranac. Odjednom je prepoznao glas iz ognjišta u snu i glas prolaznika na javi: bio je to isti glas. Prosjak poče drhtati, tiho ječati, Boga zazivati. »čekao sam tvoj pogled«, progovori blago. »Toliko sam dugo čekao, te sam zamolilo Boga da me spusti drugomu pred noge! No srećom, molba mi nije uslišana.« Kao u groznici, prosjak pade po pepelu, buncajući neku svoju uličnu tužbalicu, jer ništa drugo nije znao. Tužbalicom je izražavao i molbu i hvalu. Uzme razgrtati pepeo sasušenim prstima, a kad je naišao na zemlju, poče je kopati zubima, koji su ispadali iz desni. Otkopavao je i otkopavao, i blagu nikada da dopre do dna. Otkopavao ga je danima. Zaboravio je jesti, piti, i spavati. Izba je postala premalena da udomi zlatnike i dragulje, nakit, novac, i skupocjene predmete plemenite izrade, koji su hrpimice izlazili na površinu jame. Zidovi su sjali i plesali, kao da je netko u izbi raspretao vatru. Prosjak je kopao ostacima čeljusti, batrljcima ruku, nosom, jezikom... i još uvijek se blagu nije naziralo dno. Sopćući od umora, gotov izdahnuti, napokon se prevrne na stranu, i istoga časa zaspi. U snu je čuo onaj isti glas, ali nije razabrao što mu govori.

Zlatni odsjaj blaga titrao je po zidovima. Izba je plovila kao galija tišine, lagano se ljuljkajući. Onda se prosjak probudio. Osjetio je strašnu glad. Ta tko zna koliko dugo nije jeo. Požurio se na svoje uobičajeno mjesto da isprosi za hranu. Sebe nije znao drukčije vidjeti, nego kao prosjaka. Prosjaštvo je stav. U prvomu redu, prema sebi. 76. BILA JEDNOM JEDNA STAZA Bila jednom jedna staza, koja je vodila u nigdje. Točno u nigdje. Ono što je čudno u vezi s tom stazom jest to, što su se njom prometali toliki, i veliki i mali, i moćni i bespomoćni. Jurili su tuda automobili, tandrkale taljige, batali pješaci. Svi su oni bili uvjereni da staza vodi u jedno izuzetno negdje. Ono, što je također čudno u vezi s tom stazom jest to, što su samo rijetki znali kamo ona zbilja vodi. I ti rijetki su se upravo zbog toga njom uputili. Lažno negdje i istinsko nigdje nisu braća. Nisu čak ni suplemenici. Nisu čak ni suputnici. Jer na istomu putu ne mogu biti oni, koji skidaju sa sebe teret, i oni, koji ga na sebe tovare. Najdalje stigne, tko zna kamo ide. 77. BILA JEDNOM ONA SLAMKA Bila jednom ona slamka, o kojoj se priča da je slomila devina leda. Njoj su sve druge slamke zavidile. A ona se jako uzoholila. Sve su druge slamke u školi učile vještinu kako se naći na vrhu tovara, kako postati slamka, koja slama devina leda. Postojale su različite struje mišljenja, koje su, opet, nudile razne pristupe rješavanju toga »kako«. »Kako« se proučavalo, o njemu se pisalo, ono se opjevavalo, ono se izračunavalo, i uvijek se iznova odgonetavalo. Kako postati ta jedna slamka, pitanje je sad. Na jednomu običnom školskom satu, posvećenu svetomu pitanju »kako«, neka je slamčica podigla ruku i postavila pitanje: »Zašto je to toliko vrijedno? Pa nije valjda ona slomila devina leda? Ona, svojom težinom?« Svi su se zgranuli. Pitanja, koja drmaju temeljima slamnatosti, doimlju se kao uvrede i psovke. »Ona je krik događaja«, dostojanstveno je izjavila učiteljica, netom se oporavivši od upadice. «Važno je naći se na vrhu, koji mijenja svijet.« »Važno?« ponovi slamčica i malo se zamisli. »Ja sam pitala zašto je to toliko vrijedno. Ili je to isto?« »Sto je važno, to je i vrijedno«, odreže učiteljica. »O tomu nema dvojbe. Stoga, ponavljam: važno je naći se na vrhu, koji mijenja svijet.« »Ah, znam«, rekla je slamčica gotovo obeshrabreno. »Ali naći se tamo nije zasluga, nego sreća — puka sreća.« Svi se pogledaše, spremni zamrziti, zgaziti, okrenuti leda. A slamčica nevino doda: »Ako je to uopće sreća...« Bezazleni su pokora za zlomislice, za bezmislice, za besmislice. 78. JEDAN OBIčNI SIVI OBLAK Jedan sasvim obični sivi oblak, tumarajući nebom, nagazi na čvor vjetra. čvor se probudi, naglo se razveže, i silovito osine po oblaku. Udari ga u potiljak. Oblak zatetura, izobliči se. Sa zemlje je nalikovao na veliku pticu. »Gle, orao«, reče neko dijete majci. »Da«, složi se majka, da bi povladila djetetovoj maštovitosti. Oblak je čuo što je kazalo dijete, i potvrdila majka. Povjerovao je da je on orao. Povjerovavši da je orao, sletio je na liticu. Na litici je zaklik-tao. Raširio krila. Ispružio kandže. Munjevito se spustio u dolinu, zgrabio zmiju. Ona se kovrljala u njegovim kandžama, a on je osjećao orlovsku slast. Poslije je grabio miševe, jaganjce, kokoške. Gledao to onaj isti vjetar. »Sad ću ja dokrajčiti tu sumanutu priču«, rekao je.

Zaletio se, ošinuo po orlu, udario ga u potiljak. Ali bilo je kasno. Orao je ostao orao. Tko to kaže, tko to laže da se i neki miš ne bi mogao uorliti? 79. GLAS ZA NIčIJE UHO ... U tomu času otvore se jedna vrata, koja su vodila u stotinu i osam odaja. U svakoj je odaji sunce prebiralo na dvanaest svojih orgulja, devet puta prebiralo. Zašto dvanaest, zašto devet, to je pohranjeno kod broja--ključara; on zna što koji broj nosi, i on zna da na kraju svih stvari ostaje broj, onaj pravi, po kojemu će se stvari opet složiti u red i oblik. Dakle, dvanaest puta devet... Počeše se onda odaje otvarati jedna po jedna, ili sve odjednom, kako komu; dakle, devet puta prebir po prebir, komu naglo, komu dugotrajno. Kad se stiglo do posljednje, do stotinu i osme odaje, tu se stalo, i nitko nije znao zašto je zabranjeno ući. Zaključano nije, ali ulaza nigdje. Onda su nahrupile gluhe godine, tražeći ključ, kojega nije bilo. Horde godina pretraživale su odaju po odaju, tipku po tipku. Ali ključa ni za lijek. Iz stotinu i osme tada se - vele dolje u selu - nešto oglasilo. Pričalo se da je glas čula samo jedna ptica; i odletjela s njim u kljunu, ne zna se kamo. U tomu je glasu, sluti se, sve zapisano, svih dvanaest puta po devet prebira, i još jedan, nikada čujen, nikomu na uho šapnut, a od njega je sve načinjeno - i odaje, i otvaranje vrata, i potraga, i prsti sunca, i tipke dvanaestozlatnice, devet puta odsvirane, i još sve to stotinu i sedam puta nađeno. Ali taj jedan, stotinu i osmi, od kojega je sve čujno i brojevno načinjeno, nije za ničije uho, osim za svoje vlastito. Bajka je filozofija, koja ne treba misliti. 80. O JASNOM, O LOTOSNOM JASTVU Na dnu jezera, u gustu, sluzavu mulju, zadrhtala je kretnja, pomaknula se klica: budući cvijet. Pitala je korijen: »Tko sam ja?« »Ti si moj izdanak,«odgovorio je korijen. »Jednoga ćeš dana biti nešto prekrasno — cvijet.« »Ja bih o sebi mislio samo kao o cvijetu«, reče budući cvijet. »To je dobro - misli tako, brže ćeš rasti.« »Ali kakav sam ti ja cvijet, kad moram živjeti u mulju? U mraku? U muku?« I izdanak se rasplače. »Ne, ja nikako ne mogu biti cvijet!« »Strpljenja. Uskoro ćeš prijeći u nešto bolje, i saznati nešto više«, tješio ga korijen. To je bila istina. Iz sporoga mulja, izdanak se teškom mukom probio u vodu. Sav zadihan od napora, opipavao ju je, utaman nastojeći da se za nju uhvati, na nju nasloni. Voda nije pružala ni potporu, ni otpor. Nije odgovarala na pitanja, jer je bila gluha. Bila je, osim toga, mutežna i tamna, i vonjala je po truleži; ali je bila manje naporna od mulja. Kroz nju se lakše raslo. »Kakav sam ja cvijet, kad je sve oko mene slijepo i gluho?« jadikova-la je stapka, zmijoliko vijugajući uvis. Ništa drugo nije preostajalo nego što brže rasti. Prema krovu vode, tamo gdje se nazirala raspršena svjetlost. »Što ima tamo gore?« unezvjereno se raspitivala stapka. Bila je posve tanka, nije htjela ni listić pustiti iz sebe u takvoj nigdjevini. »Tamo gore je zrak«, kazala je ribica. »Zrak? Što je to zrak?« »To je nešto neopisivo. Uopće nije kao mulj. Nimalo nije kao voda. Ali mi, ribe, ne možemo na zraku disati. Zrak je za drugovrsna, otmjena bića, mnoga od njih krilata.« »Avaj, moje je podrijetlo najtamnije, najprezrenije«, zajaukne stapka. »Kako da se odatle, s dna jezera, iz mulja i mraka, izvije nešto lijepo? Nešto što će pristajati zraku i svjetlosti? Rekla bih da se tu krije neka zabuna.« Nemoćna da joj nešto pametno odgovori, ribica je otplivala. A stap-ka je jednoga jutra buknula iznad površine jezera, u zrak i svjetlost. Ali nije više bila stapka - bila je pupoljak lotosa. čuo se nečujni prasak. Pupoljak se uskoro otvorio pod prstima sunca. »Kako je bilo na putu?« pitalo je sunce, milujući mu latice.

»Na kakvomu putu?« čudio se lotos, i svom snagom zamirisao. Oko njega su plutali glatki, zeleni listovi, na kojima se voda nije mogla zadržati - klizila je natrag u jezero, pa makar bila i kap. Ne, ovo ne može biti pravi svršetak priče. Jer lotosno jastvo nije samo lotosno jastvo. I nije bilo kao da nikada nije bilo ni mulja, ni mraka, ni sluzi, ni muteži, ni truleži, ni gluhonijeme vode. Sve je to i dalje bilo tu, ispod, nevidljivo, podržajno bjelini i mirisu. Na službu lotos-preobražaju. Možda su se noću sastajali negdje u skrovitomu plemenskom šaptu - predačkomu dogovoru da nikada jedni druge ne zaborave. Na svijetu nema stvari, koju nije sobom obuhvatio Ja Jesam. 81. RUMI Rumi joj je najprije slao svoje ime. Dva, tri puta, svoje ime. A ime mu je bilo jeka svih imena, i ujedno jedno jedino, neponovljivo, slatko kao tepanje djeteta, koje se trudi izgovoriti nešto odraslo. Na to se ime spotaknula. Posrćući, nije znala ništa drugo nego uzviknuti: »Rumi!« Onda joj je poslao svoju knjigu. Knjiga je bila sva od njezinih stihova. Od njezinih priča. Od njezine želje za utihnućem. Pala je u knjigu naglavce, kao zov u bunar, roneći, tražeći zlatnu loptu sunca. »To je moja knjiga. Moje pjesme. Ali tko će mi vjerovati, budući da je napisana prije devet stoljeća? Svi će reći da prepisujem od drugoga. Od tebe, Rumi. Reci mi, Rumi, što da radim?« »Prevedi me«, reče Rumi glasom stakla, u kojemu prolijeću galeb--oblaci i mutne svijeće. »Jer nekada si, prije sedam stoljeća, to isto činila sa mnom: prevodila me, znajući da prevodiš sebe, i da ti nitko neće vjerovati. Jednako tako oduševljena i zbunjena. S istim pitanjem: što da radim? Da, ja sam daleko stariji, no što misliš.« »Kaži mi onda... Odakle si ti, Rumi? Gdje ti je korijen, koje si sjeme?« Rumi joj tada pošalje srčani udar. Tijelo nije ni primijetilo. Tako je saznala prvo, iskonsko mjesto pjesnikova zavičaja. Mjesto njegova rođenja. I pomirila se s tim da joj nitko neće vjerovati. Kad joj ni vlastito tijelo ne vjeruje. Jedna pjesma, stotine prepisivača, tisuću jezika. 82. UPIS »Upisao sam u tebe jednu divnu priču«, reče Spisatelj, reče Pripovje-dnik pločici vlažne gline. »Ti nikada, nikada nećeš saznati što u tebi piše - kakva je to priča. Ali baš sam je zbog toga i upisao u tebe, jer mi nisi smetala svojim primjedbama i svojom važnošću. I sad ću te ostaviti da se sušiš na suncu.« »Zar ja nikada neću saznati što u meni piše?« plaho je pitala pločica. »Jednoga dana...« »čekaj! A tko će me naći, tko će me pročitati, tko mi reći?« »Nije tvoje da se o tomu brineš.« »U redu. Što ja mogu učiniti, mogu li makar nešto malo?« »Već si učinila - a to je ništa. Znaj da je takvo ništa velika usluga, kako pripovijedanju, tako i čitateljima. Jednoga dana, oni će ti podići spomenik, zato jer nisi smetala priči.« Kad jednom čuješ glas Pripovjednika, kakvu drugu priču možeš pričati osim Njegove, i što drugo možeš činiti osim ne smetati joj? 83. SANOLOV Bio jedan čovjek, koji je lovio tuđe snove. Ne zna se kako je on to radio. Možda pomoću naročite mrežice. On je najprije bio strastven skupljač rijetkih leptira; poslije je prešao na snove. U svojemu je stanu u potkrovlju imao veliku zbirku raznih snova. Držao ih je prikucane, zastakljene, u krletkama, u akvarijumima, kako je već kojoj snotvorini odgovaralo. Proučavao ih je, saznavao neke tajne stvari onozemne, pisao knjige sanovne i snovotvorne. Ali nije ostao samo na tomu. Tako se pričalo u selu, dok se još o tomu pričalo. On je svakomu snu znao izračunati titrajnu vrijednost i boju. Pomoću boje i broja ulazio je u sanjačevo snovište, da bi tamo ukucao zapovjednu poruku o tomu, što sanjač u dogledno vrijeme treba učiniti. Onda bi sanjač, ni ne sanjajući da mu je to snom naređeno, obavljao posao u punoj budnosti. Za takvu rabotu čovjek je izmislio nov glagol: usanjati se, ući u san drugoga.

čovjeka je sve drugo prestalo zanimati. Usanjujući se, htio je stvoriti novi, nesmioni svijet. Počeo je s gađenjem okretati glavu, kad bi u rijetkoj šetnji naišao na nešto nepredviđeno: na sušanj, na poklič, na mrešku, na kamen surva-nac. Smatrao je da takve stvari ugrožavaju njegov posao, naime, pred-vidljivost događanja, odnosno, sustav u kojemu nema samohodnih pokreta. Taj je čovjek - pričalo se u selu, dok se još moglo pričati - zavladao ljudima, stadima, čoporima. Upravljao je lađama, zrakoplovima, granatama. Bio je to najstrašnije moćan izum, otkad je svijeta i vijeka. Sve je manje bilo ljudi, čiji broj i boja nisu bili uneseni u uređaj za usanjava-nje. Gledajući sve ostale, ti su se malobrojni pitali što se to događa s mnogobrojnima. No sve je manje bilo čuđenja, jer je sve manje bilo za-čudenika. Zbog toga nitko zasigurno ne zna koliko je ovo nečudenje trajalo. Promatrači i tumači imali su svoja usanjana objašnjenja, pisali su se novi pojmovnici, u kojima se anomalija tumačila kao prirodna pojava, a bizarno ponašanje, kao najobičnije normalno ponašanje. Ipak, svemu je tomu došao gromoglasni kraj. Naglo. Svi su tada trljali oči i stidno gledali jedni druge. Gledali su svijet, kao da ga prvi puta vide vlastitim očima. Što je zapravo izazvalo propast ovoga savršenog sustava? Neki misle da se uređaj za usanjavanje sam probudio, sam pobunio, i da je pregrijavanjem sam sebe svjesno dokrajčio. Smak svijeta je izbjegnut... ali dokle? 84. BILO JEDNOM JEDNO NENAđENO BLAGO Bilo jednom jedno nenadeno blago, negdje daleko. Dozivalo je, slalo je usijane poruke blago tražitelj ima: nađite me, nađite me! Ali nitko da ga nade. Zašto? Zato, jer je već bilo nađeno. Oni, koji su na nj nehotice nagazili, sjeli su na humak, to jest, na škrinju s blagom, i zapalili sirotinjsku lulu. Sjedili su i pušili. Nisu čuli ono usijano »nađite me...« ispod vlastite zadnjice. Drugi, koji su tuda nailazili sa svojim ticalima za otkrivanje dragocjenosti, ispod oka su gledali pušače, i govorili jedni drugima, ganuti i zadivljeni: »Kakva pouka! Našli su blago, a ostali su pri svojoj luli! Kakva čvrstina, kakav karakter! Ni bogatstvu nisu dopustili da iskorijeni njihove glinene navade!« Zapravo, nalaznici samo nisu imali pojma da sjede na blagu. Pušeći, sanjarili su o tomu kako nabaviti neku malo otmjeniju lulu. Neznanje često izgleda uzvišeno nezaokupljeno zlatom, naprosto zato što je neznanje... 85. U KNEZA NA BALU Trebalo je ići u kneza na bal. Stigao je poziv, svilen, u zlatotisku. Trebalo je imati staklene cipelice. I kočiju. I dok je ona tražila haljinu, dok je birala nakit, pojavio se Pripovje-dnik držeći u ruci zatvorenu lepezu. Stao je pred nju bez riječi. Onda je otvorio lepezu i pokazao joj različite slike: ples na staklenim cipelicama, i bosnogo kolo, i lom kočije, i susret, koji je promašaj, i nesusret sa sudenikom, i još svašta. Svako je pero lepeze bilo jednako stvarno. Svako se događalo paralelno s drugima, međusobno se ne remeteći. Dok je Pripovjednik držao rasklopljenu lepezu, ona je shvatila da je on poziva da istraži, da osjeti, da izabere: koje je pero, koja je slika stvarnosti, koja je budućnost njezina prava. Ona zatvori oči, povuče ruku, i reče: »Molim Te, sklopi lepezu.« »Zar nećeš u kneza na bal?« »Ja ne idem nigdje«, prošapnula je. »Ovdje, s Tobom, najveći je bal.« Između biti i (ne)imati stoji jedna čarobno tanka lepeza. 86. BIO JEDNOM JEDAN HIKS Bio jednom jedan zarobljeni Hiks, obojen plavo, i sitan, istančanom rukom oblikovan. Staroegipatska figurica, isplivala iz zagrobnoga pijeska oko Sakkare. Ruke mu bijahu svezane na leđima, tri nabora u struku, glava nabuhlih obraza i usana, kosa crna i najgušće kovrčava. Nag, lijepe grade.

Zašto je nekomu tko je napustio nadzemni kraj, uopće potreban lik vezanih ruku, i uljez u svetu zemlju Kemi? Možda se netko i dalje želio osjećati zemaljskim pobjednikom; možda netko nije želio zaboraviti dan slavlja, pa je poniženje Hiksa zarobljenika, Hiksa roba, bilo podsjetnik na gordu svetkovinu pobjede. Prodoše četiri tisuće godina. Jednoga dana, pijesak ga ispljune na svoju površinu. Protežući svoje spore udove, izbacila ga je u nadzemlje, zajedno s čoporima skarabeja i Izidinih čvorova. Hiks je bio najžilaviji, najuporniji rob pod suncem. četiri tisuće godina smišljao je naume kako da se od figurice roba preobrazi u figuricu kralja. S pijeska ga pokupi netko, tko ga je prepoznao kao ne sasvim običnu, drevnu dragocjenost. Onda je cik-cak putevima dospio kod zlatara, u društvo desetine skarabeja, ankhova, uđata, i Izidinih čvorova. Tamo su nadenici čekali da ih netko usvoji, i primi u sebe njihovu snagu ili slabost, ukoliko je išta od toga ostalo.. Jednoga je dana navratila neka gospa zlatohlepnica, zapravo žena, koja nije točno znala za čim hlepi. Kad je ugledala zarobljenika, rekla je: »Njega hoću. Okujte ga u zlatnu žicu i pričvrstite ga na moju narukvicu. Da mi zvecka.« Tako bude učinjeno. Prolazile su godine. Hiks je škrgutao zubima, hrvajući se s ostalim privjescima narukvice. On je bio snažan, iako sputan. Mišići su mu sve više poigravali pod kožom bedara i ruku; njihov je gnjev nabrekao i prijetio prskanjem. Privjesci su se umnožavali. »Ja sam najstariji«, govorio im je rob, kao da drobi zubima orahe. »Ja sam najuzvišeniji«, govorila su slova Božjega imena, Alah. »Ja sam najveći«, govorio je privjesak Keopsove piramide. Od nadvikivanja, zarobljenomu Hiksu otpade sitno kovrčava glava. Ostade samo tijelo. No i bezglav, Hiks je zveckao, zajedno s Alahom najavljujući prolazak svoje gospodarice niz ulicu, uz ulicu, njezin ulazak u dućane, u klubove, u kitnjasta društva, na skupove i predstave. I dalje je bio poniženi sluga, skutonoša, zvukonoša, pratnja nadmenih. Hiks je žudio da se nekako otkvači, mišići su mu se grčili, ali zlatna mu se žica ubadala u šiju i zakovrtala uvis, u nedohvat svezanim rukama. Vidjevši da se ne može osloboditi, i da niodakle ne stiže čarolija, koja bi ga preobrazila u kralja, Hiks je zamolio za smrt. Zamolio je za smrt krilatu staroegipatsku mačku. »Ja sam princ, a ne rob. Moje su ruke bolno stegnute već četiri tisuće godina. Moja je zemlja davno preorana od tuđina. Sad više ne znam što ću sa svojom snagom, osim da ju okrenem protiv sebe. Učini to za mene, divna božice, mada sam ja Hiks, a ne stanovnik Nila.« Žena s narukvicom raširi tada krila orla strvinara, okrene svoj zagonetni, zlatni profil u sunce, i reče: »Ja sam božica Heb-Set. Dobro si učinio, što si se meni obratio. Nikoga, uistinu, ne trebaš moliti ni za što, osim mene. Vjerno si me služio. Dat ću ti ono za čim toliko žudiš - slobodu.« Hiks zaustavi dah, odlučivši tako dočekati slobodu — ne dišući; posljednje sekunde ropstva bile su mu teže od svih tisućljeća. No umjesto njegova otkvačenja, jednoga dana na narukvici zabljesne novi privjesak, božičin profil. »Ja sam najljepša«, govorio je profil Nefertiti. Hiks je pogleda. I zbilja, bila je najljepša. Onda se rob zaljubi u Nefertiti. I više nije bio rob. Sve, sve, ali ljubav... 87. BIO JEDNOM JEDAN PUPOLJAK Bio jednom jedan pupoljak, ali bila je i ruža u njemu, još neviđena, nerascvjetana. Taj je pupoljak odlučio ne cvjetati, ne rascvasti se, ne raz-mirisati se, ruži na volju ne učiniti. Ruža ga je iznutra nagovarala da se predomisli. »Ja ne želim umrijeti da bi ti živjela«, objašnjavao je pupoljak svoj stav. »I kakva drskost takvo nešto od mene tražiti?! Nisi, zbilja, vrijedna moje žrtve. Stoga, nemoj mi više dosađivati, odlučio sam ne procvasti, i gotovo.«

Ruža je u njemu plakala. »Oh pupoljče, ne razumiješ...« »Utaman cmizdriš«, jetko će pupoljak. »Nadi neku drugu budalu da umre za tebe.« »Koga? Pa ja sam ti. Komu si zabranio procvat, ako ne sebi?« Tko što o komu, uvijek o sebi i sebi. 88. BILJKA I BILJKE Posvećeno Z. Bio je to lijep vrt, voljen i njegovan. Jednoga se dana u jednoj od li-jeha pojavi nova, nikad viđena biljka. Brzo je rasla. »Odakle ti?« pitale su je ruže, tulipani, perunike. »Nismo te prije vidjeli.« »Ja sam iz daleka«, odgovori poslovno biljka, i istegne se još više uvis. Bila je necvjetnica, čipkastih listova, i jarko je mirisala. Ostali mirisi uz-maknuše, začuđeni. Vjetar sleti na ružin grm i reče: »Da znate, ova biljka ne postoji nigdje, osim u vašemu vrtu.« Dođe vrtlarica, i upitno dodirne došljakinju. Za prste joj se zalijepi njezin omamni, ljekoviti miris: miris divljine, i samostojnoga rastinja, kojemu ne treba brižna ljudska ruka, ni zašttita ograđene bašće. Miris biljke, koja je svoja vlastita vrtlarica. Svakoga je dana vrtlarica obilazila svoje nasade, i svakoga je dana za-stajala pred nepoznatom biljkom, čekajući da joj ova otkrije kako je i odakle je došla. »Reci mi, kako si dospjela ovamo? Tko te je donio? Vjetar zacijelo nije. Jer nadaleko nema biljke kao što si ti - čak ni slične tebi.« »To neka ostane tajna«, reče došljakinja. »Uživaj u meni, dok sam ovdje s tobom, i s tvojima. I znaj, ja ne mozgam o tomu gdje ću niknuti.« Godinama je mirisnica žestoko rasla, šireći se, množeći se, puneći zrak svojom prisutnošću. Ruže su je često tužakale vrtlarici. »Uzima nam zrak. Krade nam pranu. Ponaša se kao da je ovo njezin vrt.« »Ona namjerava sve nas potisnuti«, znali bi dometnuti ostali. »Nezakonito potisnuti. Zar ju je tvoja ruka sadila? Uh, bezobzirna je.« Vrtlarica počupa dvije, tri stabljike od mirisnoga bokora. Ali na svaku počupanu, nicale bi po tri nove, strelovito, okomito, ne čekajući ničiji znak. Prošlo je nekoliko godina. Vrt se pomalo branio od biljke, a pomalo ju i prihvaćao, kao zanimljivoga uljeza. Jednoga proljeća, kad je, po običaju, sve navalilo nicati, biljka se ne pojavi. Ona je obično prva stasala. Lijehe ostadoše neobuzete njezinom žestinom. Zrak se osjetio rijetkim, zbog njezine odsutnosti. Druge se biljke počeše sašaptavati, koješta prepričavati, i naposljetku se obratiše vjetru. »Gdje je, znaš li?« »Nemam pojma«, reče taj. »Ona je čudakinja, odrezana pojava.« Vrtlarica je te večeri, u društvu, čula neobičnu i smiješnu priču o islandskim ribarima. Oni su zabijali kolce u morsko dno, kolce dovoljno visoke da šiljcima vire iznad površine. Tako su namislili ograditi svoja morska imanja. U tim su imanjima lovili što su lovili, uzgajali što su uzgajali. Nisu, naravno, mogli spriječiti protok vode i riba. »Kakav slabouman pothvat«, rekoše svi, i nasmijaše se ljudskoj ludosti. »A moj vrt?« iznenada pomisli vrtlarica. »Zbilja, ima li razlike?« Kasnije, pod mjesecom, prošeta se između lijeha, i stade dozivati biljku: »Vrati se u svoj vrt. Ovo je tvoj vrt, a ne moj. Vrati se na svoje.« Biljci to nije trebalo reći, ona je to znala. Niti je ona čekala ovaj vrt-laričin poziv. Kao što nije tražila vrtlaričino dopuštenje da se nastani u vrtu. Biljka se nije osjetila povrijeđenom zbog nepotpunoga prihvaćanja, kao što je ni razdragan doček ne bi odgovorio od odlaska. Njezin je dolazak bio u skladu s odlaskom: bio je njezin. I odrezan, kao što je rekao vjetar. Pusti svakoga da ti kaže zbog čega je došao u tvoj vrt. 89. DVOJNE ZVIJEZDE

Bile su dvije zvijezde, zakovane u dvostruki obruč: svaka se okretala oko svoje osi, i oko one druge. Njihove su ophodnje bile tako vješto i u dlaku sročene, da se ophodnice nikada nisu sudarale, niti su se jedna od druge mogle razvezati. Slijedile su putanju osmice. Kad bi poslije mnogih nesusretljivih stoljeća naišla točka, koja je spojište i križište gornje i donje kružnice, one bi se pogledale užareno, željne da se jedna s drugom stope, ili da se jedna od druge zauvijek odvoje. Jer taj je nepotpuni zagrljaj u njima izazivao čas čežnju, čas odbojnost. Tako su dvije kružilje obilazile jedna drugu, tražeći samo jedno od rješenja. Mrzile su jedna drugu, bespomoćno želeći da se zavole. Onda je jednoga dana iz dubine svemira dohujala zvijezda gizdavi-ca, veličajna putnica, paunrepatica. »Što je ovo?« upitala je gledajući kolutajuću osmicu. Pomalo prezrivo, pomalo sažaljivo. Onda je ošinula dvojac svojim presjaj-repom. Prostorom se uzvitlaše koprene vatre i usijane magle, poletješe iskre, goleme kao sunca. Dvojne su se zvijezde zanjihale, kao dvije lađe u nenadanoj oluji. Prijeplet im se zamrsio, osmica izobličila, nevidljivi držači popucaše, is-tegnuše se, istanjiše. I kad se paun-zvijezda donekle stišala, vidjelo se da je magnetna oluja jednu od dvojnica iščupala iz dvojevanja. Štoviše, zvijezda je bila bačena na rub nevidljivoga pada. Bio je to prazan i otkvačen bunar, koji je plutao svemirom poput divovskoga, šupljeg crva. Zvijezda je muklo, iz utrobe, vrisnula. Glava joj je visila u praznini. Kose joj se urušile po zakonu nove sile teže. Da ju je druga samo malo odgurnula, oslobodila bi i sebe i nju od nje i sebe. Ali je pala zvijezda, viseći ovako naglavce, vidjela i saznala nešto drugo. Nije mogla reći što je to. Rječnik zvijezda sušta je oskudnost - poznaje tek pojmove ognja i leda. Samo je zašaptala: »Ne daj me. Vrati me.« Njezina se blizanica, dvojnica, suzvijezda usudnica, svom snagom napregnula da u tomu času zadrži njezin sunovrat. »Što će ti ona?« doviknu joj odlazeći paun-raskošnica. »Sad je prigoda da postaneš samostojna zvijezda.« I opet uzvitla repom, i pomete prostor svjetlosnim dimovima, kristalima sjaja, i ledenom prašinom. »Ispusti ju u taj prazni bunar! On ionako povraća sve što u nj padne!« Na te riječi, druga dvojnica bijaše uvjerena da joj nebo šalje poruku, odnosno da joj valja poslušati repaticu. No umjesto toga, ona iznenadi i druge i sebe: svom snagom trgne vlastitom putanjom, kao da je laso, i uomči padajuću suzvijezdu. Stegne ju, i privuče u stari zagrljaj. U zagrljaj bez dodira — koji izaziva čas čežnju, čas odbojnost. Ne znamo je li to bila osveta ili dobročinstvo. Ne znamo je li to bio strah ili ljubav. Vidovitost ili sljepilo. Sloboda ili ropstvo. O tomu se priča i naveliko naklapa, ali se (još uvijek) ne zna. Zašto se ne zna? Zvijezde nam još nisu rekle o čemu se radilo: o milosti, ili o kazni. To jest, o istomu je trošku ponuđen i gubitak i dobitak, koji nisu ni jedno ni drugo, dok ih ponuđeni takvima ne odrede. Tek po njihovoj odluci i određenju, znat ćemo radi li se o pogotku ili o promašaju. Odluka strasnije važna od svake druge odluke. Sloboda izbora postoji, eto, i kod zakucanih zvijezda. O istomu je trošku ponuđen i gubitak i dobitak, koji nisu nijedno ni drugo, dok ih ponuđeni takvima ne odrede. Odluka strasnije važna od svake druge odluke. r 90. DIVNI STRANAC Gledali su Ga. Nitko nije ništa rekao. Nitko nije bacio kamen. Onda se na licu Divnoga Stranca pojavila mreška. Smiješak. Smiješak stade svjetlucati na putu u smijeh. Stade se približavati smijehu - bliže, bliže, ali ne i najbliže. Lagano, kao prelet malo neodlučnoga leptira. Začarani, gledali su taj prelet, čekajući da se sasvim objavi, da sleti. No prelet je stalno putovao. Nikako da se otrgne. Nikako da dostigne. Nikako da odluči je li smiješak, ili je smijeh. U toj se

neizvjesnosti događala povijest Strančeva boravka medu nama, i povijest našega druženja s Njim. »Koliko traje?« pitala je šaptom jedna djevojčica. »Traje od pupoljka do ruže«, odgovorio je. Prišli su neki novi mi. Neki novi oni. Skup je rastao, množio se. Neki od njih, neki od nas, jednoga dana rekoše: »Sletio je, zar ne vidite?« »Da«, prihvatiše mnogi. »Sletio je. Eno tamo.« Da, činilo se da je neodlučni leptir ipak sletio. činilo se da je sklopio krila. Utihnuo. Ostao utisnut u zrak. Lice se ispod njega već rasplinulo. Stranac je otišao - nitko to nije posebice uočio. Grč je gomile popustio, opkolili su mjesto slijetanja, provalili u glasan razgovor i smijeh, od hihota do grohota. Smiješak je ostao lebdjeti, malo začuđen. Ispod njega nije bilo cvijeta. Možda je sletio na miris, koji je odnekud dopahnuo. Možda se spustio na taj miris, zaljuljao se, sklopio krila, utihnuo, u sumrak se utisnuo. Onda je i miris prolelujao. U zraku je ostala okamina njegovih (smiješkovih? leptirovih? miri-sovih?) krila. Život poezije: živjeti s tim »možda«, i biti posve siguran. 91. BILO JEDNOM JEDNO NEŠTO Posvećeno J. Ž. Bilo jednom jedno Nešto, malo na mušku stranu, malo na žensku. To Nešto voljelo je o sebi misliti kao ni-o-mušku-ni-o-žensku čeljadetu. Suknju je rijetko nosilo, hlače mu bile milije, nagost najdraža. Eto, takvo je bilo. Jednoga dana, razmaknulo je sve druge ponude, prošlo kraticom kroz njih, i izbilo pred Divnoga Stranca. Reklo Mu je: »Ako si Bog, pokaži mi oči. Tada ću znati jesi li zbilja Bog.« Divni je bezglasno odgovorio: »Zar ti misliš da možeš izdržati Božji pogled?« »Ako si Bog, dat ćeš mi da izdržim...« »Zar ti misliš da Bog ima ljudske oči?« »Ako hoće, ima.« »Već si nanizala tri »ako«. Ne misliš li da je to malo preodveć?« »Ako Ti misliš...« Poslije, u snu, Divni joj poljubi vjede (tada je naime bila žena), i reče: »Kad budeš pogledala u Moje oči, pazi dobro da ne gledaš oči, nego sjaj u njima. Jer to je ono, što ti zapravo želiš vidjeti.« »Pogodio si. Svaka Ti čast...« Toga predjutra, iskobelja se iz postelje (opet je postala Ono), i otetu-ra u kupaonicu, ni ne pogledavši okolne spavače. Još je bio mrak. Upali svjetlo, sagne glavu nad umivaonik, i stade se dozivati u svijest dodirom vode. Kad je podiglo lice pred zrcalo, osine ga nagli sjaj, u koji se nije moglo gledati. Preneraženo, stade trljati oči, umivati ih, ponovno ih otvarati u ogledalo, istovremeno tražeći neko obično objašnjenje. »Žarulja!« povika slavodobitno. I ugasi ju. Ali jok, sjaj ga je i dalje zasljepljivao. Ogledalo se pretvorilo u zastrašujuće jarki ekran. Negdje u sredini ekrana plivala su dva oka - dva oka, koja je prepoznalo kao vlastite oči. Iz njih je svjetlost šumno nadirala. Nagonski je spustilo vjede i pokrilo ih rukama, ne bi li zaustavilo bujicu svjetlosti. No i dalje se osjećao bljesak i šum toga svjetla, koje je dolazilo iz ogledala, a nije bilo ni odraz žarulje, ni odsjaj sunca, već pogled vlastitih očiju. Slegnuvši ramenima, oteturalo je u krevet, mrseći u sebi: »Ovo je san. Kad svane java, sve će se razjasniti.« Ali se nije razjasnilo. Bar ne onako, kako se očekivalo. Divni Stranac se smiješio, nježno i sućutno, kao uvijek. I malo sjetno, sanjarski, kao da izgovara stihove, koje nitko ne razumije osim Njega:

»Zar si zaboravila što si tražila?« (Opet je bila žensko). »Ali to su bile moje oči!« uzviknula je muški, udarivši Ga onim »moje.« »Tvoje?« opet sanjarski, sjetno. I krene, malo razočaran nesluhom za poeziju, koji ga je odjednom okružio. Odlazeći, dobaci joj preko ramena: »Da, to su bile tvoje oči, ali sjaj je Moj.« Kako uhvatiti žar-pticu, ako ne pjevaš njezinu pjesmu? 92. BILA JEDNA DUŠA LUTALICA Posvećeno I. i H. Bila jedna duša lutalica u obliku psa. Pas je lunjao po otmjenomu naselju vila, kao da traži svoj izgubljeni dom, njušeći znakove, koje samo on umije prepoznati. Uostalom, većina ga kuća i nije željela usvojiti, jer nije bio od plemenite pasmine. Taj pas nikada nije lajao na šuljače i vrebače. Uopće, na ljude. Lajao je samo na mjesec. Noću bi sjedio na tratini, zagledan u nebo, čekajući da izgrije mjesec. Onda bi započinjao lajati, i ne bi prestajao, sve dok mjesec nije zašao, ili jutrom izblijedio. Njegovo lajanje na mjesec nije bilo dizanje uzbune, nije bilo opomena, prijetnja, pozdrav, ili najava nečijega koraka. Ono je bilo ispovijed. Pas je mjesecu nešto važno o sebi kazivao. Možda ga je i nešto važno pitao. Nešto mu važno povjeravao. Možda mu je pričao svoj život, možda mu je otvarao dušu, zalutalu u pseće tijelo. Iz kuće na rubu ladanjske šume izašao je jedne noći dječak. Bio je u tijelu svojega sna. Nitko ga nije mogao vidjeti, osim mjesečarskoga psa. Dječak je sjeo kraj psa, i šutke saslušao njegovu priču. Onda je pas prestao lajati. Pogledao je dječaka i prepoznao drugu lutaj uću dušu. »Sto ti ovdje radiš?« pitao ga je. »Nije ti ovdje mjesto, kao ni meni.« »Došao sam zasaditi jedan cvijet«, odgovorio je dječak. »Onda dobro«, reče pas brižno. »Samo pazi da te ne svezu za neku od ovdašnjih kuća, pa da se ne uzmogneš vratiti na mjesec.« »Moja je majka mjesec. Sišla je zbog mene«, objasni dječak. »To jest, zbog cvijeta.« »Onda dobro«, ponovi pas. Dogovorili su se da će se odsada svake noći sastajati na tratini pred dječakovom kućom. Dječak je iz noći u noć pričao svoje priče o piramidama, o podnebesju, o podzemnim gradovima, o Divnomu strancu. Njegovo dnevno tijelo ležalo je u kući poput bolesnoga psa, rastajući se cvil po cvil s dječakom. Dječak je pričao i pričao. O bijeloj kuli nad Međugorjem. O svojoj krilatoj družini. »Ima nas mnogo, i na raznim smo stranama. Ali znamo svoja ročišta«, govorio je. Pas je šutio i slušao, s glavom do dječakovih stopala. Jedne noći, kao i obično, dječak je došao u tijelu sna. Rekao je psu: »Da znaš, tebi je ime Anubis.« Onda je dugo gledao u mjesec, grleći svojega prijatelja. Na odlasku, pred zoru, objavio je: »Znaš, ja se više neću vratiti u svoje dnevno tijelo. Selim se.« Pas je zacvilio. »A tvoja majka? A mjesec?« »Netko mora ostati da zalijeva cvijet.« Pas je još bolnije zacvilio. »A ja? A ja?« »Ti«, rekao je dječak, »pa ti već odavno nisi sam, Anubise. Ti već odavno nisi lutajuća, već nađena duša. Ja sad odlazim, moji me čekaju. Ah, šalim se: ne odlazim. Ako ne vjeruješ, pitaj mjesec može li ga napustiti mjesečina. Pitaj to isto mjesečinu.« Poslije te noći, kuća se odselila s tratine. Poslije te noći, Anubis se vratio u Egipat. Ali se razgovor s mjesecom nastavio — nečujno, mjese-činski, i pomalo su svi u njemu sudjelovali - svi pomalo odasvud. Došli smo zasaditi jedan cvijet... svi sami, i svatko skupa. /¦ Nema prozirnije čipke od tajne života-ismrti. 93. DOK JE MUDROST BILA JOŠ MALA Dok je mudrost bila još mala, držala se za skute visokim papratima i niskim oblacima. Setala je

zemljom pitajući kad će, i kamo će. Orkestar lišća odgovarao je da će sigurno, a kad će, ne zna se. Mala mudrost tražila je svoju kuću. Ali nije bilo lako naći kuću dovoljno veliku, s prozorima na sve strane. Stala je pred planinu Kančendungu, i upitala je: »Hej ti, koliko si velika?« »Najveća na zemlji«, zagromorila je planina. »Udi u mene, pa ćeš vidjeti.« »Ali ti nemaš prozore«, prigovori mala mudrost. »Hvala na ponudi, ali ja moram misliti na svoj budući vidik — on mora biti vidik na sve četiri strane svijeta.« Onda se ponudio ocean. »Dovoljno sam širok i dubok za tebe«, zašumorio je. »Udi u mene i nećeš imati brige pod stare dane.« Ali mala mudrost bijaše oprezna. »Koliko si dubok?« pitala je. »Ponegdje i do dvadeset tisuća ljudskih metara«, ponosno će ocean. »Ah!« odmahnu malom rukom mudrost. »Metri nisu za mene.« Potom se ponudio zrak. Mala ga je mudrost pitala što ima iznad njegova tjemena. »Ima nešto što je ništa«, odgovorio je zrak. »To jest, prazan prostor.« »Bojim se da ću udariti glavom o tvoj strop kad narastem«, rekla je Mala. »Oprosti, moram misliti na budućnost.« I onda je, naravno, kako da ne, srela čovjeka. Išao je pomalo pognut, pomalo dlakav, ali spreman uspraviti se, spreman skinuti svoje krzno. čovjek je imao nešto što nitko drugi nije imao: srce. Srce nije imalo nešto, što su svi drugi imali: granice. I tako je mala mudrost našla svoju kuću, i mogla je biti mirna u pogledu svojega daljnjeg rasta. Ne imati nešto što svi imaju, imati nešto što nitko nema... na svakomu je da dovrši ovu poslovicu. 94. BILO JEDNO BRDO SMEćA Bilo jedno brdo smeća, visoko brdo. Uistinu, ne smeća kao što su obični otpaci, već brdo odloženih papira i uspomena. Pisama, novina, dokumenata. Fotografija. Izvješća, brzojava. Brdo, koje je čekalo da bude spaljeno, sravnjeno, pročitano, razabra-no, pretvoreno, možda, u uredni složaj i raspored sobnoga formata. No nitko to nije radio. Svi su samo hitro odlagali svoje razglednice i zapiske, svoja neriješena pitanja, molbe, i naume - sve ono nešto, što nisu željeli ni imati, ni baciti. I brdo je raslo. Bilo je to zapravo brdo odloženoga života. Jednoga dana, mislilo se, naći ćemo tu neki naš važan potpis, fotografiju, potvrdu da smo ovdje ili ondje bili, ovo ili ono rekli, onako ili ovako učinili. Dokaz da smo postojali. Ali nitko nije dolazio po dokaze, svi su ih samo odlagali na neodređeno vrijeme. Na vrhu brda jedna je ptica savila gnijezdo. Gnijezdo je bilo umjetničko djelo - svijetlo, ljupko, i čisto. Ptica je u njemu sjedila i pjevala. Pitao ju je oblak prolaznik: »Sto - zar ne znaš da sjediš na vrhu smeća?« »Pokušavala sam sagraditi gnijezdo na grani«, odgovorila je pjevica. »Ali grana nije moje zakonito mjesto. Ja najljepše pjevam kad sam u neskladu s mjestom na kojemu sam savila gnijezdo. Po mene nije dobro -po pjesmu je najbolje.« Onda je jednoga dana slučajni šetač bacio neugašen opušak u podnožje brda. Papiri neodlučno zaplaminjaše. Sporo su predavali potmulu baklju jedni drugima, šaljući ju put vrha. Neki su odustajali, izgarajući samo rubom. No ipak, brdo se počelo dimiti, negdje je u sebi gorilo, bezglasno se urušavalo. Naišao je vjetar i zalomatao krilima, kako bi ubrzao lomaču. Tek je tada ptica otkrila da feniks nije ničija izmišljotina. Netko je pročitao priču o smeču, netko je pročitao priču o ptici... 95. BIO JEDAN PREKRASAN JOŠ-NEISKLESAN LIK Bio jedan vrlo prekrasan, još-neisklesan lik u gromadi bijeloga kamena. Ženski lik, zaljuljan, zalelujan, naslonjen na nešto bestjelesno, kao što je vjetar.

Lik je sanjario o danu, kad će ga ruke i oči kipara napipati, prepoznati, i osloboditi iz gromade. Trpio je svoje ropstvo od daha do daha samo zbog toga možebitnoga dana. »Oh Bože, da li se moj kipar već rodio?« uzdisao je Prekrasni lik. »Oh Bože, daj da to bude najveći, najslavniji kipar na svijetu! Oh Bože, gdje li se rodio, ako se rodio? Hoće li ikada stići pred moju samicu, pred moju bijelu tamnicu? Oh Bože, učini da ga moja čežnja dodirne i dovede k meni...« Vrlo prekrasan, zalelujan, zašaptao je budućemu vjetru: »A ti, kad me budeš dotaknuo... opit će te dodir, i ostat ćeš oko mene zauvijek - kao trepet udivljenja...« »Tko zna hoćeš li izgledati baš tako kako sanjaš?« govorio je budući vjetar. »Ako jednoga dana i naiđe neki kipar pred ovaj gluhi kamen, on će možda u njemu vidjeti posve drugi lik.« »Ah ne, ne, varaš se! Jer ja već izgledam onako kako sebe sanjam«, odvraćala je bijela ljepotica. »Već sam tu, samo neoslobođena. Ja sam Princeza lika, neotkupljena od bezoblične gromade. Oh, kako ću usrećiti svojega budućeg osloboditelja!« »Sto ćeš mu darovati?« htio je znati vjetar. »Darovat ću mu sve blago, koje se nalazi u tijelu planine. Bit će najbogatiji čovjek na svijetu.« Kamena se gromada nalazila na planinskomu vrhu. Poslije mnogih stoljeća i jednoga strašnog zemljina grča, gromada se odlomila, i zemljo-tresno grmeći, survala se u dolinu. »Evo, sad sam mu bliže«, uzbuđeno je treperio lik u kamenu. »Mojemu najslavijem kiparu. Kiparu s najljepšim očima. S najmoćnijim rukama. Vjetre, i tvoj će dan uskoro svanuti...« . Princeza je čekala, još čekala, i opet čekala. Od njezina se čekanja kamen počeo ne snalaziti sa sobom. On je šutio mnoga stoljeća, i naposljetku je progovorio: »Ima nešto u meni, što nije kamen. Već je dugo u meni. Nešto mekano, slabo, meni neprikladno. Nešto kao nemir. Ali ništa mu ne mogu. Mislim da sam bolestan.« Po kamenu su pljuštale kiše, zatrpavali ga snjegovi, žarilo ga sunce, ali on je ipak ostajao čvrst i gromadan. Samo to nešto unutra, to nešto zaljuljano, na vjetar naslonjeno... toga se nečega potmulo plašio. Princeza je već počela gubiti nadu. Sad je pristajala i na običnoga klesara. »Pa i ne mora biti lijep«, dodavala je. »Samo neka udari sjekirom po kamenu, moj će lik sam izaći, makar i ne bio dovršen. Makar i uopće ne bio.« »Sto ćeš darovati klesaru?« pitao je vjetar. »Snagu.« Prolazila su stoljeća. A potom se iz kamena prolomi vapaj: »Neka dođe bilo tko, samo neka dođe! Neka me oslobodi želje da budem kip! Darovat ću mu najveći dar! Darovat ću mu vid u nevidljivo!« Jednoga dana došetao mali pastir sa sedam koza. Naslonio se na kamen, iz pojasa izvadio frulu, i zasvirao. Svirao je svojoj dragoj, s kojom su ga zaručili dok je bila još u majčinoj utrobi. Znao je da se njegova draga sada njiše u kolijevci s onu stranu planine. Svirao je da bi ga čula i zavoljela. Od toga je zvuka nešto u kamenu kvrcnulo. Od svirke se u kamenu zanjihao lik. Od toga je njihaja kamen zakašljao, zagrcnuo se, prepukao, i uputio se prema dalekoj prašini. Mali se pastir zaprepastio kad je ugledao Prekrasnu strankinju, s leptirom na ramenu. Nikada nije sreo vilu, ali pomislio je da je to zacijelo jedna od njih. Ona mu reče: »Ti si, dakle, taj, koga sam čekala tolika tisućljeća. Nisi ni kipar, ni klesar. Nisi ni lijep, ni bogat. Nisi ni snažan. I nisi oslobodio kip, oslobodio si mene. Oslobodio si me gotovo slučajno, i ne znajući kakvo mi vrhovno dobročinstvo činiš. Stoga tebi darujem vidovitost da u svakoj stvari i u svakomu biću vidiš njegovu zarobljenu dušu.« Mali je pastir stajao skamenjen. Kad je pokušao nešto proustiti, zvuk mu nije izlazio iz usta. Glas mu se svezao u grlu, i dah u srcu. »I zapamti«, reče Prekrasna na odlasku, »ti nikada nećeš pripadati nikomu drugom, osim meni. Ti i tvoja svirala. Možeš to smatrati prokletstvom. Ili blagoslovom - tvoje je da izabereš.« Sunce je već zalazilo kad se dječak prenuo. Zaokružio je pogledom oko sebe, i to što mu se ukazalo, nije mogao ni izmucati, kamoli reći. Zato je uzeo sviralu da njom pokuša zasvirati ono, što je vidio. I sam je pokušaj bio svirka bez premca.

Ne zmajevi, i ne prinčevi... već neviđena ljepota i vidna dobrota pravi su sadržaj bajke. 96.1 SAD JOŠ SAMO JEDNU STVAR »I sad još samo jednu stvar da ti kažem«, reče, osjećajući kraj razgovora. Kraj druženja. Kraj htijenja. Ali drugi ga prekide, upadne mu u riječ, i ne dopusti toj jednoj stvari da bude kazana. Na tomu je i ostalo. Ta jedna stvar možda je mogla promijeniti sudbinu, preinačiti ishod dvoboja; možda je mogla spriječiti potres, sudar vlakova, bolest, rastanak, rat. Ona je, ta jedna stvar, možda nosila u sebi ključ i odgonetku ljudske nesuglasice. Možda se smrtonosni virus nikada ne bi pojavio, da je ta jedna stvar mogla biti izrečena. Ostala je čekajući. »Kaži se meni«, molećivo joj se obrati jedna od borovih iglica. Ali ta jedna stvar žalostivo reče: »Nitko me drugi ne može izgovoriti, nego onaj, kojega sam izabrala. A on... ne znam je li već otišao, ili još nije došao.« Usuditi se znati, i usuditi se ne znati, plemenite su opasnosti. 97. BILA JEDNA IKONA Bila jedna ikona, koja je ronila suze. Koja je ronila, ronila, ronila suze. Ljudi su dolazili, skrušeno pitajući tko ju je povrijedio, tko ražalostio. »Suša, koja dolazi«, odgovarale su suze. »Grad, koji silazi. Povodanj, koji nailazi.« Skrušenici se, po izlasku iz crkve, stadoše groziti oblacima i suncu. »Neka si i stoputa sunce«, urlali su podižući pesnicu uvis, »ali nemaš prava nanositi bol Božjoj materi. Pokaj se, zamoli za oproštaj. A vi, skitnice oblaci, spremate se izručiti teret ledenih kamenica na naše zasade, i poslije nam još preplaviti polja i njive, i tako našu Majku rastužiti...« Tako su vikali, prolazeći u povorkama, noseći koplja sa svetim znakovima, prijeteći njima suncu i oblacima. Danima se tako obilazilo, vikalo, i pozivalo u rat protiv visokih zlohotnika. Ali ikona je i dalje ronila suze. Ljudi su opet došli, u gomilama, padali na koljena, plakali i oni, i pitali treba li gađati sunce strelicama, oblake sulicama. »Ne«, odgovarale su suze, »nisu krivi ni oblaci, ni sunce. U njih je uljezla zla sila.« »Ah«, rekoše skrušenici, »tako je, zacijelo. Gdje je ona, da ju satre-mo?« »Ona stanuje u mislima, riječima, i djelima nekih od vas«, odgovo-riše suze. »Naći ćemo te neke«, obećaše. »Oh, naći ćemo ih!« Onda su zemljom zaigrale lomače. Ali suze su i dalje tekle, tekle, tekle. Dođoše ljudi opet, razbarušeni, mračni, zadihani bojovnici, spremni na posljednji obračun. Kleknuše, zamoliše da im se kaže tko, i gdje. Jer malo je čega ostalo, malo je tko preostao. Ali suze ovaj puta nisu ništa rekle. Tekle su bez riječi, više nego ikada. Pognuti od zloslutnje, počeše zvjerati jedni u druge, jedni u druge, jedni u druge. A suze, i dalje su tekle, tekle. »Jesmo li to mi?« usudiše se na kraju prodahnuti. Suze su i dalje tekle. »Jesam li to ja?« upita nijemo svatko od njih. Bila jedna ikona, koja više nije ronila onolike suze. Koja se čak i malo, malo nasmiješila. Bila azbuka ili abeceda, A je uvijek prvo slovo. 98. BILA JEDNA KNJIGA Bila jedna knjiga, koja je jedva čekala da bude napisana. U knjižnici, u gradu od mjesečine, bijahu po policama poslagane mnoge knjige, svaka od njih namijenjena nekoj od zemaljskih spisateljskih ruku. Neke su knjige bile znanstvene, pune novih uvida i otkrića; neke su bile zapisi budućih uspomena, neke pak životopisi zvjezdanih bića, a poneke su bile poezija. A neke, to jest najviše njih, bijahu knjige nalik na ljetne mušice - zujave i kratkovjeke. Knjiga, o kojoj je priča, bila je knjiga o uzajamnoj ljubavi čovjeka i Boga - čovjekolikoj i bogolikoj

ljubavi. Kadgod bi neka prepisivačka ruka naišla pred okance s astralnim ponudama, i bila ponuđena tom knjigom, vazda bi ustuknula, malo zbunjena, malo uplašena. I kazala bi: »Oh, tako nešto... Ne bih se usudila...« »Zašto mene nitko neće?« jadala se knjiga. »Sto je to u meni zbog čega me nitko neće?« Druge knjige s polica polako su i neminovno odlazile u smjeru zemlje. Mjesečevi su anđeli onda donosili nove, svježe knjige. Netom su ih posložili u redove, već je stizao poziv i ponuda, i već su odlazile put svoje buduće ruke prepisivačice. Neke su od knjiga bile pomamno tražene, kao časovi ta, potrošna roba, koja se pročita i baci. Knjiga o ljubavi čovjeka i Boga, ostajala je poput usidjelice, netražena, ili odbijana; to ju je činilo sve potištenijom. »Ne razumijem«, šaputala je. »Kao da sam ružna, ili kljasta...« Naišao je val novih, traženih knjiga. Razmilile su se po policama, potiskujući one starije. Cvrkutale su, hitro nestajale put zemljinih strana. No i taj je val trajao jedno kratko valno vrijeme, a onda nestašnim anđelima dođe zabrana da donose nove knjige. Dogodio se zastoj pogona, strojevi su, umorni, ušutjeli. Anđeli su se raspitivali zbog čega je zastoj. »Zato, što na zemlji više nema čitatelja«, odgovori im Pisac. »Zar su izumrli?« »Ne, razboljeli su se, i više ne znaju čitati. čekamo da se stanje popravi, ili da se rodi pravi čitatelj.« Knjiga o ljubavi Boga i čovjeka odjednom se razvedrila. A onda ju Pisac nježno uzme u ruku, i reče: »Mi smo se o tomu bili dogovorili, draga Moja knjigo, još i prije nego što sam te napisao. Zar si zaboravila?« »O čemu smo se dogovorili?« jedva čujno upita Knjiga, gotovo ne vjerujući da je sam Pisac drži u ruci. »O tomu da nikada nećeš biti pogodna trenutku, ma koliko bila vremenu draga.« »Ali gdje je, kad će to vrijeme, kojemu ću biti draga?« Pisac se smiješio. »To ti ne mogu reći. Ali ti mogu reći da ga tvoje čekanje ubrzava.« Tada se Knjiga sjeti, jer bila je mudra - bila je knjiga ljubavi. »Sad je to vrijeme, znam. I dok me Tvoja ruka drži, nigdje drugdje neću zakasniti.« Svaka je procjena besmislena, ako ne znaš s Kim si, i Gdje si. 99. BILO JEDNO GLUMIŠTE Bilo jedno glumište, u kojemu je glumio samo jedan jedini glumac. To nikomu nije bilo čudno, jer je u gledalištu sjedio samo jedan jedini gledatelj. Glumac i gledatelj dobro su se razumjeli; nisu se ničemu čudili, već su jedan u drugomu uživali; jedan je glumio samo za toga jedinoga drugoga, a taj drugi, opet, pljeskao je samo tomu jednomu, koji je samo za nj igrao. Predstave su tekle bez stanke. Nošnje i kostimi ludo brojni. Riječi i zgode od mašte i misli, koja dodiruje nezamislivo. Korovi plesača i pjevača talasali su se pozornicom. Glumac je, pred očima jedinoga gledatelja, znao izvoditi čarolije: vadio je iz njedara povjesmo maglice, duhnuo u nj, i ono se pretvaralo u suigrača, u stablo, u živi izvor, u pticu, u orkestar. Gledajući glumčeve majstorije, gledatelj je posezao u džep, pronalazio tamo bilo što - ključeve, maramicu, novčić - pa bi duhnuo u nešto od bilo čega, pretvarajući ga u mnoštvo, u susjeda, u smijeh i žagor. A onda glumac, gledajući gledateljevu izvedbu, nadahnuto dobaci nešto od svojih čarolija u gledalište. Dva, tri grada. Dvije, tri vatre. Dva, tri mora. Gledalište se poče pretvarati u pozornicu, po kojoj povrvješe gužve i samoće. Kad je to vidio gledatelj, i on je učinio isto: uze nasumce nešto od svojih proizvoda i dobaci ih na pozornicu. Pozornica se poče pretvarati u gledalište. Bio je to slatki urnebes, u kojemu je sudjelovalo bezbroj stvari, listom od mašte i misli, koja dodiruje nezamislivo. Onda glumac pljesne rukama, i uputi se prema rubu pozornice. Gledatelj ustane, uputi se i on prema pozornici. Na medi gledališta i pozornice zastali su, pogledali se, nasmiješili se, uživajući u dvostrukoj predstavi.

A onda glumac lakom, zapovjednom kretnjom pozove natrag u njedra svoje suigrače, zabavljače, kulise, i glazbu. Gotovo istoga časa, učini to i gledatelj: sve ih strpa nastrag u džep. Opet su bili samo njih dvojica. Jedan naprama jednomu. Onda se približiše jedan drugomu na rukohvat. Trenutak su stajali, međusobno si čestitajući. »Bio si sjajan! Bio si nenadmašiv! Gotovo sam zaboravio da si to ti! Da sam to ja!« Onda, u tišini, smiješeći se, jedan ude u drugoga, i obratno. Istoga časa pozornica se raspršila. Gledalište rastočilo. U njedra, u džep vratiše se maramice, ključevi, kuglice magle. Onda su se i zidovi svukli. Jer s dva se predstava zakazuje. S jednim se otkazuje. Bila to seoska pozornica, bio to svemir... 100. BIO JEDAN VRH STABLA Bio jedan vrh stabla, vrh tornja, vrh brda. On se nekim čudom otkinuo od stabla, od tornja, od brda — malo, za palac, najvećma za pedalj. Ali to malo ga je podbolo da pomisli kako je on sam svoj vrh. Ne vrh stabla, ne vrh tornja, ne vrh brda već vrh sebe, naime, vrh vrha. Jedna je ptica sjela na nj, nehajno. Jedan ga je oblak orosio, bez namjere. Ptica je odletjela. Oblak se rasplinuo. Vrh je ostao lebdjeti palac, dva, iznad stabla, tornja, i brda. Gledajući za ptičjim repom, vrh je pomislio: »Mogao bih i ja kao oblak, mogao bih i ja kao ptica - rasplinuti se, odletjeti. Zar ja nisam, kao i oni, nevezan za zemlju?« Ali ma koliko se trudio, ma koliko se napinjao, nije uspio odletjeti, nije se uspio rasplinuti. Jer on je ipak bio vrh stabla, vrh tornja, vrh brda — mada je bio i časovita zabuna u sustavu stabla, tornja, i brda - zabuna, koja je nekim čudom vrcnula u međuprostor između mogućega i nemogućega. I tako je vrh još časak, dva, lebdio u tomu medusvijetu, prije no što se konačno i zauvijek spustio na svoje zakonito mjesto. Ali u tomu časku, ili u ta dva, on je proživio sav san o nezavisnosti — svu zabludu, i svu povijest toga sna, kojega mnogi miješaju sa snom o slobodi. Slobodan je onaj, tko se ne pogađa s onim što on jest, jer on zna da on To Jest. 101. BITI VINO BITI PIJAč Bio jedan pjesnik, koji ni o čemu drugomu nije znao pjevati, osim o Divnomu Strancu. Ma o čemu započeo, o kuhinjskim žlicama, o drvenim nanulama, uvijek bi na kraju dodirnuo sandale Divnoga. Bio jedan pjesnik, koji je bio sretan samo kad je pjevao o Divnomu. Jednoga dana, u sredini svojih dana, sreo je Jedinu Temu svoje pjesme. »Nitko tako ne pjeva o Meni kao ti«, rekao je On. »Reci Mi, što želiš kao nagradu za svoju pjesmu?« Pjesnik je požurio zaiskati da mu pjesma bude još ljepša, još bliža Onomu, o komu pjeva. Divni se nasmiješio. »To bi se već i samo po sebi dogodilo. Reci mi, stoga, imaš li još neku želju?« Pjesnik se zagledao u Njegove oči. Nije mogao izaći iz njih. Nije želio izaći iz njih. Onda je Stranac spustio vjede. Pjesnik, našavši se opet na zemlji, tiho reče: »Priznajem: u pravoj sam dvoumici. I plašim se da ću na toj oštrici ostati do daljnjega — makar samo malo do daljnjega. Eto, vrlo dobro znam da pjevajući putujem prema Tebi. Vrlo dobro znam daje cilj pjevanja: stopiti se s Tobom, s Najrječitijom Šutnjom. Ali se pitam — što onda? Kad se to zbude - što onda? Što će tada osirotjela pjesma? Tko će onda pjevati o Tebi?« »Šališ li se? Nisi valjda ti jedini?« »Jesam, znam da jesam. Jedini sam.« »Imaš pravo«, nasmiješi se Divni. »Ti si jedini. Kao i Ja.« »Oh, Poezijo«, zašapće pjesnik, i malo umre. Oživi da bi upitao: »I kad više ne budem ovako umirao - kako ću onda? Kad postanem sama Poezija, Najrječitija Šutnja, Ti sam - što onda? Kad više ne budem gorio od pjesmine ljepote - što onda?« Divni se Stranac zagleda u pjesnikove oči da više iz njih ne izađe. »Onda nema onda.« Biti vino, ili pijač, pitanje je sad.

102. BILA JEDNA GUSKA Bila jedna guska, najguskolikija na svijetu. Ona se još uvijek nalazi na zidu jedne grobnice u Sakkari. Boja joj je izblijedjela, ali njezin karakterističan pokret vratom i glavom, njezino uklesano geganje i gakanje, i dalje su jednako vidni i čujni — već pet tisuća godina ne malakše im žestina uvjerljivosti. Ova guska jedna je od svojega jata, ali poizbor jedna. Tko pogleda u tu gusku, začara se. Ne osine ga samo to, što je ona tako jako guska. Osine ga jedan naročit detalj prizora, uhvaćen davnim pogledom, a kao da je iz našega oka bačen. Taj je detalj trenutak, koji se prostire između njezina spuštena kljuna i tla. Začarani, mi čekamo da se trenutak-pokret dogodi do kraja - da ona kljunom dohvati to nešto željeno sa zemlje. Dva, tri prsta stanu u tu razdaljinu, ne više. čarolija je u tomu, što se na naše oči razdaljina smanjuje, što kljun napreduje prema zemlji, a zemlja je još uvijek dva, tri prsta daleko. Začaran prostor, koji drhti, dogoden i nedogoden, neprekidan. No zapravo, ova bi priča htjela da ne bude o toj guski riječ. Priča hoće onu uzor-gusku, onaj živi model, koji je bio sudbonosan za stvaranje svojega naj-otiska u predodžbi slikara-kipara. Priča hoće nemoguće, jer u njemu nalazi ključ za sve što je moguće. Priča, dakle, traga baš za tom jednom guskom, koja se u jatima gegala krajolikom oko Nila, da bi jednoga dana i časa u slikaru zbrojila i zapečatila svu guskolikost svojega plemena. To se dogodilo jednoga neslutećega jutra. Slikar/klesar, u to vrijeme još pripravnik kod dvorskoga majstora, protezao se na klupi pred kućom od ćerpiča, gledajući vazda isti prizor. Nil je sasvim tiho zujio. Mulj je sasvim neupadljivo vonjao. Trske ogovarale vjetar sasvim nerazgovjetno. Zrak bijaše prošaran povicima, nečujnim jedrima, goropadnim gakanjem, muklim mukanjem, glinenim loncima, i suncem, suncem, suncem. Kako toga jutra, tako i svih prethodnih. »Huh!« huknuo je mladić. »Prijala bi mi čaša piva! Prijalo bi mi da živim negdje drugdje!« Smjerni su magarci pronosili kroz vidik tovare pamuka. Nitko nije čuo nikoga. Svatko je obavljao svoje uhodano prelaženje kroz lijeno, ravnodušno jutro. »Prijalo bi mi da budem netko drugi!« Na krovovima kućeraka sušila se uredno posložena balega. Izgledalo je kao da se ništa novo ne može dogoditi. Ništa izvan zakazanoga vidika, stanja, i zbivanja. čak je i kruženje sokola u visini odisalo istim zakaza-njem; pa ni sokolov poklič pri naglomu slijetanju nije namreškao ravan tijek krajolika. I onda se ipak dogodilo: u oku se dogodilo. Zgusnuće uvijek istoga. Zaustavljanje jednoliko prolazećega Nila. Naime, jedno od stvorenja bijaše ugledano do kraja. Bila je to guska. Mladić je buljio u nju. U povorci istolikih gusaka, naišla je Guska: likom kao i ostale guske, kap, nalik na sve druge kapi, pa ipak, kap, koja će prekršiti Zakon Ruba čaše. Lik, koji će postati znakom konačno viđenoga. Kolike je stotine gusaka trebalo vidjeti, okom i hotičnim i nehotičnim, kolike ih je trebalo odsutnom mišlju zaobići, kao svakodnevnu i zamornu nezanimljivost, da bi naposljetku naišla ta zbrojena ptica-slika, i bez najave objavila: guska, to sam ja. Bez toga trenutka ne bi bilo umjetnika, ne bi bilo njegova remek--djela na zidu grobničke kutije u Sakkari, u bogolikoj zemlji Kemi. Priča o slavnomu reljefu, temelji se na ovomu jutru, i na njegovu časovitomu izlasku iz Kolotečine. Tko pogleda u onu gusku, biva začaran. Ne osine ga samo to, što je ona tako jako guska. Već ga osine jedan ludi detalj - trenutak između kljuna i zemlje, dogoden, nedogoden, neprekidan. A ne bi taj detalj, taj trenutak bio tako magičan, kad iza cijeloga lika, u dubini, ne bi stajao jedan prizor svakodnevnoga jutra. Prizor, koji je otvorio vrata vida. Besmrtna guska iz Sakkare hommage je toj najbezimenijoj, najbezazlenijoj, najnezaslužnijoj guski slučajnici, toj strijelici medu stotinama i stotinama otposlanih strijelica, njoj, koja je pogodila cilj u oku čovjeka. Strast je svake prave priče i života potraga za iskonom i preokretom. 1 103. TO ŠTO LJUDI ZOVU BOG

»Biti, to znači To, što sva bića zovu Bog«, reče gušter mušici, i hitro ju proguta. »Biti, i spoznati da jesi, to znači To, što mudri zovu Bog«, nastavi se misao u čovjeku, dok je šetao obalom mora, ni o čemu ne razmišljajući. Iz mora iskoči modri dupin. »Biti, i znati da jesi, i uživati u tomu da znaš... to je To, što Ja zovem Bog!« kliknuo je, naslonivši se na časovitu pjenu. Prvo Lice Jednine ima tri padeža - bitak, spoznaju, i blaženstvo. 104. SUSRET NA ŠETALIŠTU Bio jedan mali grad, koji je imao veliko šetalište. Po njemu se talasalo mnogo više ljudi, nego što je bilo gradskoga žiteljstva; naročito se nedjeljom pjenilo od šetača. Tada je svatko šetao, svatko čavrljao, svatko je nekoga za ruku držao. Mali se grad ponosio svojim šetalištem. Mali grad nije znao odakle povrve svi ti šetači, osobito oni, odjeveni na starinsku, u odjeći i obući, kakva se mogla vidjeti samo u muzejskim zbirkama, ili na izblijedjelim fotografijama.. Mali je grad bio sretan što svi oni vole njegovo šetalište. Majke su vodile djecu za ruku, mladići djevojke, muževi žene; oni s požutjelih fotografija živo su razgovarali s nedavno rođenima. Šetalište nedjeljom pretvaralo se u čaroban prostor, gdje su se šetači mogli sastajati i družiti, ukrštavajući vremena. Divni Stranac prolazio je jedne nedjelje kroz šareni vrvež. Nitko ga nije vidio, osim jedne mlade žene u krinolini, koja je, začudo, bila sama. Ona mu priđe i uhvati ga za ruku. »Sam si?« On odmahnu glavom.. Ona mu se zagleda u oči. »Ti si stranac? Odakle si? Nisam te prije ovdje viđala.« »Oh«, reče On. »Ja sam vrlo odavde.« Mali je grad zbog toga bio sretan. »Svatko nekoga ima«, nastavi mlada žena. »Zašto ne izabereš nekoga od nas? Ponuda je velika, ima nas s raznih strana, iz raznih vremena. Ili si već oženjen? Možda imaš i djecu?« »Nitko nije toliko oženjen kao Ja«, reče Divni Stranac. »Nitko nema toliko djece kao Ja.« Ona je poslije neumorno prepričavala njihov razgovor. Pričala ga je uzduž i poprijeko šetališta. No kao da su svi iznenada oglušili. I dalje su čavrljali svoje medusobice. Ljutnula se, i nekolicinu povukla za rukav. »Ta počujte što mi je rekao...« Tako je radila sve dotle, dok nije shvatila da smrt tijela nije zapreka susretu, a da različit pogled na život, jest. Onda je ušutjela i nasmiješila se. Mali je grad zbog toga bio sretan. Od istoga su korijena zbivanje (sretati se), i stanje, (biti sretan). 105. RUŽA ZA TISUćLJEćE Posvećeno 1.1.2000., u Bangaloreu Na prvi dan novoga tisućljeća, jedna je žuta ruža na aerodromu u Bangaloru rasklopila časku. Ne znajući da je taj dan prvi dan novoga tisućljeća. Ne znajući da će takav doći tek za novih tisuću godina, i da ga nije bilo svih starih tisuću. Ona je otvorila časku, kao kada se usta otvore nagnutoj riječi. Ta je žuta ruža iz Bangalora bila jedna od tri milijuna žutih, i od dvadeset milijuna bijelih, crvenih, ružičastih, i ljubičastih ruža, što će reći, jedna od dvadeset i tri milijuna svih njih, koja je toga jutra otvorila časku; njezina je kretnja bila jedna od tristo milijuna kretnji, kojom je svaki cvijet širom planete kazao »da« svjetlosti i svojoj naravi. Jedna od svih njih... jer uvijek je jedna ta, o kojoj je priča. Žuta ruža iz Bangalora najprije je žmirnula put sunca, a onda se okrenula danu oko sebe, prepunom svečanih lica. »Koji je dan danas?« upitala je sanjivo protežući latice. »Prvi«, odgovorio je dan, svjestan svoje prvosti. »Prvi...«, ponovila je ruža, nesigurna što to znači. »čestitam ti, žuta ružice. Zato, što si baš danas otvorila oči«, reče dan. »Ja bih te želio nekomu

pokloniti... Pristaješ li?« »Pristajem. A komu?« »Evo, budi moj pozdrav prvomu putniku, koji će jutros ovuda naići«, reče Prvi dan. »Jer on je izabran, baš kao i ti. Zamisli, on je izabran da ga više ne bude ovdje tisuću narednih godina. I on je poslan iz dubine od tisuću, da primi jednu žutu ružu, jednu s vrha piramide od milijun bilijuna ruža! Onih ruža, koje su se stoljećima penjale iz želje da mu jutros budu poklonjene.« »Prvi dane, stani, stani... malo sam se uplašila... Zašto baš ja?« Prvi je dan blistao kao veliko, raspjevano jedro. »Prva ružo, jedna ružo, žuta ružice... Rekla si jednu riječ, koja je ime svih stvari. Znaš li koja je to riječ?« »Ah, ne znam, ne znam, prvi dane, pitala sam samo zašto ja...« »Da, da. To je ta riječ. Reći ću ti nešto što ni sam ne razumijem, iako je istina. Tako su mi rekli, kad sam ih isto to upitao, naime, 'zašto baš ja?« »Da, da, zašto?« »Zato, rekli su mi, jer se ta neshvatljiva riječ »ja«, to ime svih stvari i bića, seli iz dana u dan, iz dobe u dobu, i uvijek je sebi novo, i nikada ne susreće ništa osim sebe u drugima. Eto, zato. Zbog te riječi.« »Ah!« dahne mirisno ruža, i ne reče više ništa. Na ulazu u zgradu zračne luke pojavi se uto prvi putnik. Ruža krene prema njemu pomoću nečije ruke; bude mu darovana, i onda odleti s njim u svijet. Odlazeći, doviknula je: »Prvi dane, prvi dane... Znaj, ja tako volim biti ruža... I ja nikada ne bi htjela ne biti ruža.« U tomu se času oglasiše svih milijun bilijuna ruža, da bi potvrdile : »I ja, i ja...« Prvi dan, s vrha piramide od tristo šezdeset i pet tisuća dana, pridruži se koru: »I ja volim biti ovaj prvi dan... i ja... i ja...« Orila se kroz huku mnoštva, riku motora, psovke nosača, tandrkanje kotača. Orila se kroz šum krošnji, kroz buduće grmljavine, daleka zvona. Ta jedna i prva riječ, taj prvi i jedini putnik: ja. Rekoše se jedno drugomu, ruža i dan, razmijeniše se jedno s drugim za svoje ime: jutros, baš jutros. Mogli bismo reći: svaki je dan taj prvi, izuzetni, neponovljivi dan. Ali jutros to nije istina! Jutros je samo jutros, i nikada više. 106. CVIJETOV LEPTIR Cvijetov leptir prhao je, lepršao je, i krila su mu na mahove nalikovala na časku, koja lebdi. Livadni se puk zbunio. Leptirov cvijet na mahove je leptirio mirisom, lelujao laticama, zaboravljajući da ima korijen. Cvijet, nalik na latičast leptirov let. Livadni se puk zbunio. Ta je zbunjenost bila prvi uzlet u jasnoću vidika. »Tko je tko?« pitalo je mnogoglasje. »Cvijetov leptir leptirov je cvijet, i obratno. I ništa više«, odgovorilo je jednoglasje. / ništa više, jer radi se o svemu. 107. PRVO IME U veliki dan razbira, dan razaznanja što je što, nerazaznani, neimenovani stvorovi, stvari, i pojave, sjatiše se oko Prvoga Imena, tražeći vlastito ime. Prvo Ime dobrohotno je podijelilo stvorovima, stvarima, i pojavama njihova druga, treća, i bilijunta imena. S imenom, dobili su i čvrstu granicu lika, k tomu i određen izgled. Stvorovi, stvari, i pojave razi-doše se tada svemirom, zadovoljni. »Sada znamo tko smo«, govorili su jedni drugima, govoreći sebi. Imena su bila ključevi njihova bića. čarolija odziva. Formule njihove kakvoće i kolikoće. Stvorovi, stvari, i pojave, talasali su se kroz svemir, jašući na svojim imenima. Ali gdje je uporaba, javlja se i zloporaba. Neki su, naime, naumili dokopati se tuđih imena. Da bi spriječili zloupotrebu, stvari, stvorovi, i pojave sazvaše sveimeni sabor, i dogovoriše se da će uzeti neprava imena - imena-krinke. Jer zli su se čarobnjaci sve više množili, nastojeći doprijeti do »ključnih« imena, kako bi raspolagali s imenovanima.

Otada nitko ne nosi na vidnomu mjestu svoje pravo ime. Prvo Ime promatralo je ove događaje sa zanimanjem. Dugo se zabavljalo gledanjem, smijalo se, pomalo i negodovalo. A onda je postalo svjesno da ga nešto draška u dlanu. Neki sitan pokret, dodir. Svrne Prvo Ime pogled sa svijeta na vlastitu ruku, i u čudu shvati da mu u udubini dlana leži još jedan, zadnji papirić, još jedno posljednje, nepodijeljeno ime. Zabuna, višak? Ali Prvo Ime nikada se ne može zabuniti, pa makar i smo pomislilo da se zabunilo. Poče se ogledavati svijetom, tražeći neimenovanoga, stvorenje, koje je ostalo bez svojega ključa. Tko je to, što je to bilo? Nitko se, ništa se ne javi. Netko je, nešto je željelo ostati bezimeno. Onda Prvo Ime, ne mogavši se oprijeti radoznalosti, zaviri u posljednji papirić, na kojemu bijaše upisano nedodijeljeno ime. Papirić je bio prazan. Pročitavši ga takvoga, Prvo je od veselja bacilo svoje Ime visoko u nebesa. Kao kapu, koja mu više ne treba. Nije Mu nikada ni trebala. Ali u zanosu igre, i Bogu se omakne poneka potreba. 108. PRAVA ADRESA Bila jednom jedna olovka, koja se izvještila u pisanju najljepših ljubavnih pisama. Ruka, koja je pisala, i srce, koje se izlijevalo na papir, izabrali su, ne zna se zašto, baš tu olovku. Kad bi se jedno pismo dovršilo, olovka je znala nehajno primijetiti: »A sada je, valjda, sve izgovoreno i napisano?!« »Ti ćeš mi reći?« odgovarala je ruka, spremajući se na novi list papira. Olovci je, zapravo, bilo drago, što pisanju nema kraja. Zaljubljeni pismopisatelj vazda bi na kuverti zaboravljao napisati adresu primateljice pisma. Valjda mu se činilo važnijim nastaviti s novim iskazima ljubavi. Pismo je odlazilo u bijeli svijet, na bijelu adresu. Jednom ga je olovka na to upozorila. »Ne zna se komu stižu ta pisma.« Zaljubljeni na tren zastade s olovkom u zraku. »Zar ima ikoga osim nas?« reče. Nema. KAZALO O Njemu i nama 15 1. Bio jednom jedan dlan 17 2. Bio jednom jedan smiješak 18 3. Između prilike i slike 110 4. Bio jednom jedan vid 111 5. Bio jednom jedan osamljeni krik 112 6. Da dogodi se poneki san 113 7. Bilo jednom jedno sjeme 114 8. Bio jednom jedan, bila jednom jedna 116 9. Mak i različak 117 10. Amrita/ 18 11. Bio jednom Jedan jedini 120 12. Snježna kraljica i princ od vatre 121 13. Hram i cirkus 122 14. Kralj i kraljica 124 15. Divni stranac 127 16. Bilo jednom jedno pero 128 17. Ptica s ljudskom glavom 130 18. Pupoljak u dva takta 131 19. Covjek-more 132 20. Tko se najviše boji smrti 135

21. 23. 24. 25. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71. 72. 73. 74. 75.

Bio jedan dan koji nije htio svanuti 137 11. Zvuk rose rosa zvuka 140 Lotos i ruža 141 Podnožje i vrh 143 Jedno stablo, jedan kamen 144 16. Andame anandam 145 Bio jednom jedan labud 147 Bio jednom jedan labudov vrat 148 Divni stranac 150 Bio jednom jedan najbolji 151 Bio jednom jedan sanjač 153 Ne gledam ali znam 157 Ptica žedalica 159 Osmica i devetka 161 Jagode i trešnje I 64 Bio jednom jedan anđeo 167 Misli na Mene 171 Bio jednom jedan pjesnik 173 Bila jednom, jedna najljepša pjesma 174 Jednom je bog ljubavi 175 Jednom su Bog i čovjek 176 Bio jedan prsten 178 Bila su dva ogledala 180 Bila jednom jedna najveća gozba 182 Pčela na ispitu 184 Bio jednom jedan potres 188 Bila jednom jedna velika žlica i jedna mala 191 Bila jednom dva tri čina 195 Tri fatamorgane 197 Bila jedna sedamnaesta latica 1100 Bio jedan magarčev rep 1103 Bile jedne drvene nanule 1104 Bio jedan dvanaesti labud 1106 Bila jednom jedna ljubičasta boja 1110 Bila jedna trava mislica 1113 Bila jednom dva najljepša imena 1115 Poslao car čudne naranče 1117 5 8. Bila jednom jedna sablast 1119 Bio jedan čovjek koji se još nije rodio 1122 Bile su dvije frule 1124 Jednom bilo što je mnogo puta bilo 1126 Igrali se glagol i imenica 1128 Odakle dolazi vjetar 1130 Bila jedna navodno vječna kretnja 1133 Zraka, sunce, svjetlost 1136 Stoje to nadahnuće 1137 Bila jedna svijeća medu svijećama 1138 A mogla si, a mogao si 1139 Bio jedan susret i na nebu i na zemlji 1140 Idi i budi ponos moj 1143 Bila jedna ptica od papira 1146 Bio jedan zalaz sunca 1148 Plovio nebom oblak 1151 U istomu čamcu 1152 Bio jednom jedan prosjak 1153

76. Bila jednom jedna staza 1155 11. Bila jednom ona slamka 1156 78. Jedan obični sivi oblak 1157 79. Glas za ničije uho 1158 80. O jasnom o lotosnom jastvu 1159 81. Burni 1161 82. Upis 1162 83. Sanolovac 1163 84. Bilo jednom jedno nenadeno blago 1165 85. U kneza na balu 1166 86. Bio jednom jedan Hiks 1167 87. Bio jednom jedan pupoljak 1169 88. Biljka i biljke 1170 89. Dvojne zvijezde 1172 90. Divni stranac 1174 91. Bilo jednom jedno Nešto 1175 92. Bila jedna duša lutalica 1177 93. Dok je mudrost bila još mala 1179 94. Bilo jedno brdo smeća 1181 95. Bio jedan prekrasan još-neisklesan lik 1182 96. / sad još samo jednu stvar 1185 97. Bila jedna ikona 1186 98. Bila jedna knjiga 1188 99. Bilo jedno glumište 1190 100. Bio jedan vrh stabla 1192 101. Biti vino, biti pijač 1193 102. Bila jedna guska 1194 103. To što ljudi zovu Bog 1196 104. Susret na šetalištu 1197 105. Ruža za tisućljeće 1199 106. Cvijetov leptir 1201 107. Prvo ime 1202 108. Prava adresa 1204 1. BIO JEDAN RAZLOG POSTOJANJA Bio jedan razlog postojanja, koji je sebe smatrao boljim od svih drugih. Kad su to saznali svi drugi razlozi, skupili su se i pošli kod njega, da bi se s njim upoznali, i da bi čuli njegovo objašnjenje zašto sebe smatra najboljim. On ih je vedro i uljudno pozdravio, ali kao da ih je malo s visoka gledao. »Biste li sebe predstavili?« pitao je. »O čemu se radi kad se o vama radi?« »Radi se o neoborivoj stvari: saznati istinu«, zagrmio je prvi. »O nesumnjivoj stvari: uživati«, prisnažio je drugi. »O očevidnoj stvari: produžiti sebe u potomstvu i stvaralaštvu«, trijezno je dodao treći. »O uzvišenoj stvari: otkriti sebe«, svečano je rekao četvrti. »Hm«, reče domaćin, »baš lijepo.« »Sto ti možeš reći o sebi?« upitaše ga zborno. »Ja? Naravno, radi se o sljedećemu: prebrojiti točkice na krilima bubamare. Konačno i zauvijek utvrditi ima li ih sedam, ili devet.« Neslobodni ne razumiju smijeh slobodnih. 2. BIO JEDAN DUPIN Bio jedan dupin, koji je znao da on nije dupin, nego da je more, koje je uzelo oblik dupina. Po tomu je saznanju bio daleko iznad većine ljudi. Onda je dupin odlučio... onda je more odlučilo... da se rodi kao čovjek. Da bi ljudima mogao reći tu tajnu. Onda je tako i bilo.

Onda... Ljudi su ga gledali i slušali kao stranca, divnoga, doduše, ali stranca. Jedino što ih je taknulo, bila je divota, koju su onda na razne spo-men-načine prikazivali. Ocean-dupin-stranac bio je i dalje nepredočivo divan, ali je volio svaku svoju nepotpunu sliku, svaki svoj pothvat, svaku svoju odluku. Ništa nije moglo stati između njega i njegova smiješka. Bio jedan dupin... Bilo jedno more... Oni su se toliko voljeli, da između njih nije bilo razlike. Voljeli su i taj svoj razigrani, raznorodni oblik - taj val i taj dupinski torpedo - koji ih je s vremena na vrijeme, s njihovim dopuštenjem, uvjeravao da su dvoje. Eto zašto volimo poeziju: ona gradi kuću na zamirućemu zvuku između vječnosti i besmrtnosti. 3. BILA JEDNA MRLJA U KRISTALU Bila jedna mrlja u kristalu. Kristal je bio brušen u oblik piramide. Ta je mrlja svakomu zapinjala za oko. Zapravo, mrlja nije bila točka gdje se bistrina poremetila; ona je bila samo jasno uokružen mjehurić bistrine. U prostoru nalik na prolivenu, bezobliku, i praznu jasnost, mjehurić je upozoravao da je to jasnost, da se radi o toku koji stoji, mada odlazi na sve strane, bez korita i smjera. Mjehurić je na to upozoravao. Kao da je govorio: »Ja sam slovo bistrine. Ja sam znak jasnoće.« Kristal je stvrdnuti sluh tišine. Kristal je najnevidljiviji. On je kao vid. Da bi postao slovo, da bi postao znak, mjehurić je morao načas iskočiti iz toka koji je stajao, koji je odlazio bez pokreta, putovao bez smjera i korita na sve strane. Svi su smatrali da je mjehurić mrlja: nezgodni poremećaj. »Kakva šteta«, primjećivali su. »Inače, kristal bi bio savršen.« To su govorili oni, koji u poslaniku savršenstva najčešće nisu znali, niti znaju prepoznati savršenstvo. A on je, (poslanik, mjehurić), sama zagrcnuta bistrina. Kad bijednoga dana kristal osvanuo bez mjehurića, to bi bio znak poeziji da ostane bez pjesme, i onda dalje, lančanim redom... 4. PROSTRANA JE ZEMLJA KINA Prostrana je zemlja Kina, carstvo čin. U njoj se svašta zbivalo, pa se jednoga dana zbilo i to, da su dva čovjeka, jedan sa sjevera, a drugi s juga, krenuli u isti mah cestom što spaja sjever i jug, propovijedajući putem jedan te isti nauk. Propovijedali su ga jednom jedinom rečenicom. Slušala su ih usputna sela, i kretala za njima, nalik na dva paunova repa. Ta su se dvojica naposljetku i sreli, sučelili se negdje na sredini puta, u točki ni-sjevernoj-ni-južnoj. čovjek sa sjevera je govorio: »Tko očekuje konjanika, taj neka budno pazi da udarce svojega srca ne čuje kao bat konjskih kopita.« čovjek s juga je govorio: »Tko ne čeka nikakva konjanika, već vijest samohranu, taj neka pazi da topot konjskih kopita ne proglasi kucanjem vlastita srca.« Obojica su zastali, ušutjeli, osmjehnuli se, jedan se drugomu poklonili; jer znali su da propovijedaju istu stvar. A onda pred očima oba zadivljena mnoštva uđoše jedan u drugoga, da bi nestali put juga i sjevera. Sjeverna se i južna povorka potom sukobiše — uhvatiše se u žestok koštac, kao zima s ljetom, i obratno, dokazujući otprilike da je vatra jača od leda, i obratno. Sudbina je visoke misli daju tumače nedomišljeni, daje nadomišljaju nedovršeni. 5. BILA JEDNA POSLOVICA Bila jedna poslovica, svjetska lutalica. Dok se prometala Afrikom, malo se više zadržala kod naroda Ašanti. Tamo su ju potpuno posvojili, udomili, na sva je usta pronosili. Ona je glasila: »Nitko ne treba djetetu pokazivati nebo.« Kad su na zapadnu obalu Afrike dojedrili Bijelci, najprije su čuli nju, poslovicu. Ašantijci su, naime, smatrali da gostima najprije valja ponuditi ono najbolje. Bijelci u početku nisu sasvim

razumjeli što poslovica kazuje. »Možda se afrička djeca rađaju licem prema nebu?« raspitivali su se. »Ne, nitko se ne rada tako zemaljski kao crna djeca«, objašnjavali su domaćini uviđavno. »Ali sva djeca znaju da postoji nebo. Sva djeca imaju u sebi nebosmjerno znanje.« »A tako«, rekoše bijelci, i bude im pravo. Poslovica se onda prošetala medu žutima. Nitko ju nije primio s manje čuđenja. S manje podizanja obrva. U tomu su bili ravni crvenima. »Zbilja, svagdje sam dobrodošla«, mislila je šetalica. »To znači da sam uistinu pun pogodak.« A onda je zašla medu smeđe. Tu je prepoznala svoje prvo dvorište. »Jesi li se našetala svijetom?« ljubazno su ju pitali, iako su znali. »Ah, jesam«, reče poslovica i sjedne u hlad banjana. »Nego, znate što: dosadilo mi je da me samo razumiju. Da me samo pronose u slavlju po ustima. Da, sve mi je to dosadilo. Sad ću se malo odmarati od pokazivanja neba. Sad ću malo biti u nebu.« Riječ »voda« ne gasi žeđ. 6. JA SAM TAKVA »Ja sam takva da od sebe ne mogu dati ništa, baš ništa, a da sebe cijelu ne opovrgnem«, govoraše vatra suhomu šiblju. »Ne pištite i ne vrištite, radije poslušajte što vam kazujem, jer kazujem vam čistu, nepopustljivu, nepatvorenu poeziju.« No šiblje je umiralo zaglušnom smrću. »Eto, nisam vam mogla dati samo svoju boju. Ili sjaj. Jer pritom ne bih ostala vatra - sebe bih poništila, što nije u mojoj naravi«, objašnjavala je vatra ugarcima. »Ah, vatro, meni treba samo tvoja toplina«, lanula je košutica u ledenoj šumi. »Meni treba tvoj žar«, siktalo je željezo. »Nama daj svoju boju«, molila je rasa blijedih makova. Vatra se jarko smijala, požarno sukljala, požudno krkljala. »Ja sam čudna stvar, baš kao i voda«, objavila je na sedam svojih jezika. »Moja su svojstva nedjeljiva od mene. Moje su osobine ja sama.« »Zašto si takva?« upitaše slamnati krovovi.. »Tako sam izabrala«, zareži vatra. »Ti, ružo, možeš biti ruža, a da i ne mirišeš,» nastavljala je. »A ti, ptico, ostaješ ptica, i ako ne pjevaš. Cak i ako ne letiš. Ali ja, vatra, ne mogu biti vatra ako ne plamtim, ne svijetlim, i ne grijem ako nisam trojstve-na u jednoj žarkoj i crvenoj sebi. Ne, ne dajem ništa, ako ne dajem sve. Ne gubim ništa, ako ne gubim sve.« Slušajući vatrin samogovor, zemlja će s uzdahom: »Ja uvijek dajem samo dio sebe. Svoju plodnost. A pogledajte kakve šume, žita, i voćnjaci izrastoše iz toga jednoga dijela, da ga ponesu dalje, u lanac davanja. Sto bi bilo kad bih se sva dala? Ah, čekam da me netko zatraži cijelu.« Slušajući zemljinu žaobu, sunce će sa smiješkom: »Ide vrijeme, i blizu je, kad ćeš biti isprošena cijela. Možda si zaboravila komu si se obećala, ali taj jedan nije zaboravio, i zna se da on ne prima manje od svega. No zaradi onoga jednoga plodnoga dijela i svih mu sudjelnika, ja zavaravam vrijeme i njegova bića pričama. čuvajući najljepšu za kraj.« Kraj najljepše priče nije ni točka ni upitnik, nego uskličnik! 7. BETEL Betel je gužvica od trava, koja se dugo, satima žvače. Žvakatelj puni gužvicu svojim željama i snovima, svojom naravi i tajnom, svojim ciljem i razlogom. On mora ležati na tlu savane zatvorenih očiju, posve usredotočen na rad čeljusti, i na nutrinu misli. Katkada se poreda po nekoliko žvakatelja, koji onda u tišini spravljaju starinsku čaroliju. Nagazite li na njih, hitro se udaljite, i ne pitajte zašto. Trave za spravljanje betela žilave su i reske. Mogu porezati neoprezan jezik. Neke su od njih ljekovite, što će reći, otrovne. No žvakanje ih smiri i ublaži, učini ih podatnima i čudno ukusnima. Kad žvakatelj osjeti da je betel zreo, on ustaje i traži osobu, kojoj će ga ponuditi.

Ta osoba onda ulazi u dušu žvakatelja ili žvakateljice, kao da ulazi u vlastiti zabran. Počinje sanjati iste snove, željeti iste stvari, skrivati iste tajne. S vremenom počinje ne shvaćati da je zapravo zarobljena. Svakoga smo dana svjedoci čovjekova davanja betela ljudima. Ideologije, religije, politke bave se tom rabotom bez pardona. Ljubav nikada ne bi pristala na takvo snubljenje. Baš tako. 8. UčILI SU DIJETE Učili su dijete brojkama. Rekli su da jedan i jedan jesu dva. »A zašto?« pitalo je dijete. Nitko nije mario odgovoriti zašto. Onda je dijete otišlo od kuće da nade nekoga tko će mu odgovoriti na pitanje. Prvi je čovjek slegnuo ramenima, drugi uzvinuo obrvama, treći se nasmijao, četvrti ga samo poprijeko pogledao, i produžio stazom. »Mora da je ovo najveće pitanje«, pomislilo je dijete. »Ne vrijedi ništa drugo učiti, dok ovo ne saznam.« Tako je dijete kružilo svijetom. Popelo se na Mjesec. Spustilo se na dno oceana. Postalo razbojnik. Postalo redovnik. Učenjak. Prosjak. Sto sve nije bilo i iskušalo, vazda s istim pitanjem u glavi: zašto su jedan i jedan dva? Jer ono je duboko sumnjalo da je tako. Pomišljalo je da su se odrasli dogovorili da ga varaju, i da je svijet odraslih opak i opasan svijet, i da je ono u tomu svijetu samo i ugroženo. Tako je dijete stiglo do Gospoda Boga. Stalo je preda Nj, svjesno da je to mjesto, gdje svi putevi zagrizaju svoj kraj. »Znaš li Ti zašto?« pitalo je. »I da još kažem, Ti si mi jedina nada!« Gospod Bog ga je uzeo u naručje, nježno ga milujući. Božji su cje-lovi bili neizmjerno, spokojno, blaženo slatki, ali dijete im se nije istinski prepuštalo, mislilo je i dalje na svoje pitanje. »Jedan je Bog. Ja sam jedan«, kazao je Gospod, odgovarajući na misao djeteta. »Nema dva Jedna, ima dva puta po jedan. Ima tri puta po jedan, četiri puta, stotinu puta... razumiješ li? Uvijek ima samo taj Jedan, pa koliko mu se puta hoće zbrajati se i množiti. Oh dijete, nema Boga nad Bogom. Je li to odgovor na tvoje pitanje?« »Da«, reče dijete do suza sretno. »Sad znam ono, što sam davno slutio: da je Jedan taj najveći broj. Zato jedan i jedan ne mogu biti veći od jedan.« Onda se dijete vratilo u onu istu školu, iz koje je bilo otišlo. »Našao sam odgovor na svoje prvo pitanje. Sad bih mogao predavati bilo koji predmet - od gramatike do astronomije«, ponudi došljak. »Uvjeravam Vas - bila bi šteta ne uzeti me za nastavnika.« »Vas?! Niste li Vi jedan od naših propalih đaka?« dočeka ravnatelj. Kakva je to množina, koja ne polazi od jednine? 9. BILO JEDNO DOBA BOJE MEDA Bilo jedno doba boje meda, boje jantara, starozlatne boje, kad je zrak bio ružičast, a nebo ljubičasto. Trava je rasla plava, kao zaborav. Oblaci su svirali divne melodije jutrom, još divnije s večeri. Pustinje su bile na svijetu samo zbog oaza: da se one ne bi tako lako pronašle, i da bi se izvori prepoznali kao sveta mjesta. Bilo jedno doba, zlatno doba, kad se nije znalo što je bolest, mržnja, nesreća. Ipak, njegovi stanovnici nisu izumrli, niti su ostali zatočenici nekoga otkinutoga dijela današnjice. Oni putuju kroz današnje vrijeme kao mjehuri kroz vodu: u vodi su, vodom neosvojeni. No tamo gdje su stanovnici, tamo je i stan; gdje je stan, tamo je i stanovanje. Kopno, obzor, vrijeme. Zeleni vjetar, koraljne krošnje. Ovi neizumrli stanovnici, dakle, nose svoje doba, i nošeni su njim, dok uokolo teče kazivanje da je to njihovo doba izmišljotina - da je izraz metafizičke čežnje za Iskonom. Oni, njegovi stanovnici, dokazuju da ono nije izmišljotina, da oni nisu izmišljotina.

Zašto se njima ne vjeruje? čini se, zbog podjele na bajku i zbilju, na njih i nas, na tada i sada. A o podjeli ćemo kad se dokopamo cjeline. Najradije idu sami, mada su svi oni sa svima njima u svezi i navezu. Ako netko od njih posrne i povjeruje da je njegovo zakonito doba tek bajka, uobrazilja, ili sanjarija, oni mu, svi oni, priskaču u pomoć, dok se ne oporavi od tlapnje. Da, pustinje su na svijetu samo zbog oaza. Oni znaju da na svijetu postoji samo jedno jedino doba, ali da pre-mnogi još nisu toga svjesni. Stanovnici Jedinoga doba, neumorno pokazuju kako ući i postati stanovnik Jedinoga; odnosno, pokazuju kako iskusiti da si već u njemu. Pokazuju, nadalje, da su unutar toga doba sve stvari i pojave suradničke, da bića imaju golemu i spokojnu moć, koja im je prirođena. I kažu: »Zapamtite, nije bilo jedno doba zlatnosmede, jantarne boje, doba bez bolesti i straha... ono jest... ono jest.« Najsluhovitiji od premnogih tu i tamo su im prilazili, krišom. »Ako je istina to što nam govorite«, rekoše oni, »onda na zlatnomu dobu leži odgovornost za nas današnje, i ovdašnje, i ovakošnje. Da, odgovornost, da ne kažemo krivica. Zašto to vaše doba nije spriječilo dolazak našega vremena? Umjesto toga, dopustilo je da se izobliči rasa čovjeka.« Odgovor je glasio: »Uđite, pa ćete saznati.« Ali na tomu »uđite«, »budite«, uvijek se slome kola razumijevanja. Kad glave i najrjeđih medu premnogima posegnu za medom između prošloga i sadašnjega, te vašega i našega, onda one posegnu za njom kao za mačem. Rasijeca se tada zrak na dva dijela, obzor na dva dijela, vrijeme na dva dijela. Onda se ona, ta meda, podigne sve do nijemih oblaka, da dijeli jedne od drugih - jedne, koji znaju da žive u zlatnomu dobu, i druge, koji to ne znaju. O podjeli neka ne govore podijeljeni, već cjeloviti — ako ih ima. 10. BIO JEDAN čAROBNJAK 11. VALJALO JE URAZUMITI JEDNU ROSU Bio jedan čarobnjak, koji je imao štapić od rubina, a njim je mogao predvojiti vino u peharu, čaj u šalici, i vodu u rijeci. Kad bi spustio štapić u pehar i povukao crtu, vino se razdvajalo. On bi popio jednu polovicu, a drugu bi pružao gostu. Tako je postupao i s čajem, mlijekom, i svakim drugim napitkom. Jedino nije mogao ništa soku od naranče. To ga je mučilo. Sto to ima u naranči te se ona odupire rubin-čaroli-ji? Proučavao je debele spise, pozivao duhove predaka na savjetodavnu sjednicu, ali nikako da ude u trag narančinoj tajni. Bude pozvan u pomoć duh limuna, ali on je uspio samo ogovarati naranču. Budu pozvani dani u tjednu, mjeseci u godini. Ali nitko nije imao pojma zbog čega je naranča otporna na čaroliju. Naposljetku se čarobnjak obrati samoj naranči. »Reci, ne muči me više: zbog čega ti ne trzaš na rubin? Ako ti je po volji, možda bismo mogli pokušati sa smaragdom?« Naranča je šutjela, i samo se sunčala u svojoj zreloj boji. »Ili s topazom? Moja je riznica bogata«, umiljavao se čarobnjak. »Samo kaži.« »Idi s milim Bogom!« reče naranča. »Nije stvar ni u topazu, ni u rubinu, nije stvar ni u kakvoj čaroliji. Stvar je u čarobnjaku.« »Kako to misliš?» problijedi čarobnjak. »Ma nisi ti nikakav čarobnjak. I u tomu je tajna. Trenutačno, samo moja tajna. Zbog toga ne možeš predvojiti mene, narančin sok.« Kaže se da čarobnjak poslije toga više nikada nije uspio predvojiti ni vino, ni vodu. Valjalo je urazumiti jednu rosu. Jer ona, iako kap, govorila je: »Ja sam rosa.« Sve su druge kapi govorile: »Mi smo kapi rose.« Ta jedna bijaše gluha za riječ »kap«. Poznavala je samo riječ »rosa«. Valjalo ju je, dakle, urazumiti. »Ja ću«, reklo je sunce. I zagledalo se, uprlo se u onu jednu nemilice, netremice. Ona jedna bljesne, zastrijeli na sve strane, zaslijepi im oči. »Što si ti?« upita sunce. »Ja sam sunce«, odgovori blijesak. Tko zna, zna, i ne može ne znati. sebe.

Neke se stvari hrane vjerom drugih. Neke postoje po vlastitoj vjeri u 12. BILA JEDNA RAVNA I GLATKA VODA Bila jedna ravna i glatka voda, površine poput stakla. Izgledala je tvrda zbog svoje neprispodobive glatkosti, svoje neumoljive ravnosti. Nad njom je bio isto takav zrak: sjajan, staklen, nijem. Onda je tom savršeno glatkom površinom krenula mreška - a u danu bez vjetra. Odakle mreška u danu bez vjetra? Pred mreškom, za mreškom, voda je bila zrcalo bez bora. Nad mreš-kom, zrak bez glasa i pokreta. A mreška je lagano putovala ravnom glat-košću, izazov svemu zakonu. Odakle mreška? Odakle svijet? Gledala sam mrešku. Ona jedina nije tu spadala; podsjećala je na čarobni poremećaj, zabludu, na pitanje, koje se rada i umire unutar odgovora. »Ne pitajte«, rekao je mudrac svojim učenicima. »Promatrajte.« »/ što dalje?« »Uživajte.« 13. BILA JEDNA MELODIJA Bila jedna melodija, koja se rodila s čovjekom. To je bila melodija, izašla iz oka boga Sive, kad je pogledom milovao usnulu božicu Parvati. Pogled se ovio oko božice, postao melodija, melodija je potom postala glazbalo: čovjek. Ništa se novo otada nije otkrilo, osim te prvotne melodije, vazda iznova otkrivene. Kao ljubav: nikada nova, uvijek nanovo otkrivana. Melodija se s čovjekom rascvjetavala polifono, u širinu svih mogućih varijacija. Nije čovjeku bilo dano izmisliti dublju i potresniju melodiju. Ona je bila poput oceana: o oceanu se moglo šumiti samo neumornim pučinskim valovima. Kad bi zaprijetila opasnost da se dubina oceana zaboravi, i da se iskonski zvuk zagluši u pjeni parafraza i inačica, Autor melodije silazio je da bi ju vratio u njezino zakonito i čisto stanje. I taj je čin od početka čovjekove povijesti bio onaj jedini preporodni čin, vrijedan pjevanja i priče. Svirati svoju pramelodiju, najvažnija je karijera čovjeka. 14. BILO JEDNO TAKVO VRIJEME Bilo jedno takvo vrijeme kad su ljudi oslijepili za sjaj sunca, i mogli su još samo malo vidjeti sjaj svijeće. A s gubitkom vida, nisu ni umjeli uočiti gubitak vida. Suncu se to dalo nažao, pa je htjelo pomoći ljudima. Smišljalo je kako. Onda se preobuklo u svijeću, i sišlo medu ljude. Oni su ga vidjeli, pozdravili ga, udomili ga. Onda im sunce poče govoriti da ima jedna svijeća nad svijećama, gore u nebu. Tu se dogodio mrkli muk. Potom su Sunčevu svijeću uljudno zamolili da ne priča gluposti. Povijest čovjeka povijest je njegova odnosa prema svjetlosti. 15. BIO JEDAN ZEčIć Bio jedan zečić, kunić, koji se zaljubio u mačku. Zaljubio se u mačku, jer nikada nije vidio zečicu. Stanovao je u drvenoj kućici na balkonu, zarobljenik raznježenih ukućana. Mačka bi tu i tamo protumarala dvorištem, lijeno, razbludno. Onda bi zečić pokušavao oponašati mačkin hod. Nije uspio, samo se zapletao stražnjim nogama u prednje. Tu i tamo, mačka bi se oglasila mi-jaukom, ponekad mazno, ponekad divlje. U odvrat, zečić je uzalud pokušavao izmucati iz sebe kakav-takav glas. Jednoga dana mačka više nije došla. Zečić ju je čekao, ne odmičući se od ograde balkona. Dan bez mačkina baršun-hoda preko dvorišta, za zečića se nije ubrajao u dane. Tugovao je, a da nije znao da tuguje. Samo je znao da se ne smije odmaknuti od ograde balkona, od pogleda u dvorište. Jer on nikada nije vidio zečicu. Jednoga je jutra na balkon sletio kos. Zapjevao je. Zečić ga je zabezeknuto slušao i gledao. Kos je oprezno doskakutao do drvene kućice, da bi kljucnuo zečićevu hranu. Tada se zečić odmaknuo od ograde. Kos je prhnuo na prozorsku dasku. Nakrenuo je glavu, gledajući zečića, ljubo-pitno i

vragoljasto. Opet je zacvrkutao. Kad je odletio, zečić ostade zagledan u nebo. Pogađate, zaljubio se u kosa. Sljedećega jutra, zečić je pokušao kljucati njuškom svoj zajutrak, na način ptice. Raznježeni ukućani pomisliše da je njihov zečić doista poseban, neobičan, gotovo nastran. Ali on samo nikada nije vidio zečicu. Kos je cijeloga ljeta dolijetao, slijetao, odlijetao. Onda... više ni njega nije bilo. Možda ga je šćepala neka grabljivica. Zečić ostade zagledan u nebo. Tugovao je, ne razumijevajući zašto više nema kosa. Zašto uvijek mora doći dan kad nekoga više nema. Onda, onda, onda... pojavila se bubamara. Malena, crvena, sa sedam crnih točkica. Vazda sitno užurbana. Na putu prema vrhu lista, pažljivo baratajući nožicama, bubamara je istraživala okoliš, i na kraju odlučila nastaniti se u gredicama balkonskoga cvijeća. Bubamara, vazda revna, vazda neumorna, a nijema kao i zečić. On se zagledao u to malo čudo. I zaljubio se u nj. Kad je jutrom otvarao oči, zaposlena crvena točkica bila je tu. Uvečer, prije spavanja, bila je tu. Nije više buljio u dvorište, u nebo. Balkon je postao svijet. Nije više ni mucao, ni kljucao. Zečić se tako zaljubio u bubamaru da je jednoga jutra osvanuo s ružičastom dlakom. Ukućani nisu vjerovali očima. Prali su zečića. Ali ružičasta boja postajala je sve ružičastija. Na dlaci se uskoro pojaviše crne točkice - svakoga jutra po jedna, sve dok se nije navršilo sedam točkica. Zabrinuti ukućani nosili su ga kod veterinara. Veterinar je izjavio da je zečić inače zdrav i običan, a što se tiče ružičaste dlake, hm, to da spada u prilično nečuvene slučajeve, ali Bože moj, itd. Vijest o roza zečiću jurnula je susjedstvom. Potom niz ulicu. Potom do igrališta. U školsko dvorište. Potom se obznanilo u novinama. Dolazili su ljudi da se čude zecu ružičaste dlake sa sedam crnih točkica. Neki su znanstvenici predlagali objašnjenja za ovo ili protiv onoga, pa su zečića kao dokaz ili protudokaz unosili u svoje knjige. A sve je to bilo stoga, što zečić nikada nije sreo zečicu. Sebični i nerazumni izobliče živote onih, koje vole. 16. BIO JEDAN CRTEŽ NA VODI Bio jedan crtež na vodi, prstom slikan. Slikao ga je jedan dječačić iz Kine. Crtež je bio crtež ribe. Trajao je sekundu. Ali je bio. I dok je bio, ta je riba proživjela svoj život ribe. Perajama je zatrepe-rila u vodi tekućici. Voda je na tomu mjestu bila obrubljena ribljim oblikom. Voda je na tomu mjestu bila časovita riba. »Ribo«, progovorila je voda tekućica, »hoćeš li sa mnom do mora?« »Oh, svakako«, kazala je riba. »Oduvijek sam željela vidjeti more.« »Kako oduvijek, a rođena si ovoga časa?« »Ovaj čas je oduvijek.« Nestajući, rep joj je vrcnuo iz vode. Jedna je kap zablistala u uzduhu. Otkinuo se iz nje blistaj, poput strelice. Daleko, daleko, daleko, jurnuo je blistaj. »Dokle ćeš?« pitala ga je daljina. »Do zauvijek«, vrisnuo je. Obišao je svijet i vratio se u oko dječarca, koji je uto počeo crtati novu ribu na vodi. »Oduvijek sam željela oplivati svijet«, rekla je riba vodi, trepereći perajama, živeći svoj spori, zamišljeni život ribe, prije nego što ju je voda izbrisala. Oduvijek uvijek rada zauvijek. 17. DJEčAKOV SAT Jedan je sat stao. Dječakov sat. Dječak je otišao putem svega živoga. Sat je jedno vrijeme čekao, onda je još jedno vrijeme čekao, a kad je izgubio nadu, stao je. »Valjda mu je došlo vrijeme da stane«, rekoše. No majka je znala da je satu volja prepukla od tuge. Vrijeme, je, naravno, i dalje prolazilo. Majka je držala sat na svojemu radnom stolu. Iako je stajao, sat je za nju bio živ. Cesto ga je molila da bar na časak pokrene kazaljke. No sat je stajao, stajao bez odmora. Jedne večeri pričinilo joj se da čuje sitno tiktakanje. Prinijela je sat uhu. Kazaljke su i dalje stajale, ali je unutra nešto sitno, daleko, i nježno kuckalo. Nešto na kraju sluha. Kazaljke su i dalje stajale,

no između sata i vremena poveo se mali nečuj-razgovor. Reklo je vrijeme satu: »Nekada si mislio da ti mene pokazuješ. Kakva zabluda! Ti si se samo nakratko uklopio u moj tijek. Kao čamac u rječnu struju. čamac ne mjeri rijeku. Samo izvjesni dio puta njom plovi.« Sat je odgovorio dječjim glasom: »Istina, ja nisam tebe mjerio onako, kako tebi dolikuje. Ni planina te ne može mjeriti. Ne mogu te mjeriti ni mnoge propasti svijeta. Sto se mene tiče, ja sam čovjekov izum, ja sam ispad čovjekove darovitosti. To, što sada stojim, i svima se, osim njegovoj majci, činim beskorisnim, pokazuje da čovjekova djela nisu trajna. Ali razmisli, ja sada ipak s tobom razgovaram.« »Ne razgovaraš. To su njezini osjećaji«, kazalo je vrijeme. »Onda su osjećaji trajni.« »Ništa nije trajno, osim mene. Ja sam neprolazno«, napuhnulo se vrijeme. »I zato se za mene ne može izumiti dostojan mjernički instrument.« »Ja sada stojim«, ponovio je sat. »Ili se tako čini. No možda moje kazaljke ukazuju na nešto drugo. Nešto, što se ne tiče samo dječaka i majke. Nešto, što se i tebe tiče.« »Sto bi to moglo biti?« podrugljivo će vrijeme. »To, da postoji mjesto, gdje tebe nema. Mjesto, kamo je, možda, otišao dječak. Da možda postoji dan kada ćeš i ti tamo stići: tamo gdje te nema. Možda ja svojim zastankom najavljujem taj dan. Štoviše, možda ga ubrzavam.« Kad je majka to čula, više nije molila sat da proradi. Kad je majka to čula, shvatila je da je ona sama zamolila sat da stane. Kad saznamo skriveni razlog, onda sami biramo ono što nam se već dogodilo. 18. BILA JEDNA STAZA Bila jedna staza, kojom još nitko nije išao. Ne malotko — nitko. Tako kažu. To svakomu spuste u sluh kod rođenja. Ne samo nekima — svima. I onda još kažu: »Ako si ovo čuo, onda si izabran da je tražiš i nađeš.« 0 toj je stazi jedna mala, nemirna djevojčica govorila roditeljima svakoga dana: »Ja znam gdje je jedna jako lijepa staza. Ona vodi u jedno jako lijepo mjesto. Ja bih tamo. Idemo li?« »Sutra ćemo«, odgovarala je mama, misleći da će djevojčica sutra zaboraviti na stazu. Ali sutra bi se ponovilo isto. Djevojčica je postajala sve nestrpljivija. Ona je za čelom imala tu stazu, vidjela ju je, ali nije znala kako do nje doći. Uistinu, ta se staza i nije mogla nigdje drugdje naći, nego za čelom. Otac je bio strastven šetač. Obišao je sve šume i livade u okolici. On je naprosto volio šetati pružati korak, osjećati susret tabana i zemlje, slušati zvuk toga dodira. Volio je osjećati koračnicu mišića ispod kože. Nije mu bilo do nenađene staze - svaka je valjala hodu, ako je hod bio krepak. Katkada je vodio djevojčicu u šetnju. Ona bi zakovrtala na sve strane, nestrpljivo gunđajući: »Ma, nije to ona staza...« 1 tako je to trajalo, dok otac i majka nisu prešli u nevidljivu sobu u istoj kući. Djevojčica je onda donijela u vidljivi dio kuće još jednu djevojčicu, posve malenu. Malena je brzo rasla i napustila kuću. Nju nisu zanimale šetnje. Djevojčica, uskoro već u tijelu starice, i dalje je željela otići stazom, kojom još nitko nije išao. Noge ju više nisu nosile, glava joj više nije udomljavala suvisle misli. Tanjile su se kao umorno tkanje. Tkanina se vraćala u konac, konac u pređu, pređa u pramenje, a pramenje je bivalo pometeno i rasijano nenamjernim vjetrom. Zbog toga djevojčicu smje-stiše u starački dom. Zbog kostobolje, zbog žilobolje, zbog glavobolje, vozili su ju kolicima u šetnju. Gunđala je sebi u bradu: »Ne, nije to... nije to...« Staza to više nije mogla podnijeti. Požurila joj je ususret. Našla joj se ispod uvelih nogu. I potrčala. Trčala je ispod tih nogu, kojima nitko drugi nikada nije koračao, osim male, nemirne djevojčice. »To je!« kliknula je. »Da, to je!« Djevojčica? Staza?

Razaznati lijevo od desnoga, i muško od ženskoga, i vidljivo od nevidljivoga, počesto baš puki promašaj jest. 19. DJEčJE IGRE ZaV. G. U jednomu gradu živjelo je dvoje odraslih — vrlo, vrlo odraslih i štovanih ljudi. O njima su pisale novine, njihove su riječi bile bogate znanjem i iskustvom, ljudi su te riječi zdušno pamtili, navodeći ih kao dokaz svoje načitanosti, i nakit svojega govora. Djeci i ženama dvojice uglednika prijateljski se zavidjelo. Njihovi su se susjedi ponosili, njihova se ulica se gizdala. No ta dvojica vrlo, vrlo odraslih ljudi bili su zapravo zakrinka-na djeca. To nitko nije znao, osim njih dvojice. Oni su se noću, tajom, sastajali na jednoj klupi dječjega igrališta. čim su se tamo našli jedno s drugim, presvlačili su se u djecu. Jedan su drugomu pričali o svojim uglednim budalaštinama, do mile se volje smijući svojoj važnosti. Kad su se dobro ismijali, onda bi izmišlljali kojekakve igre, kakve već izmišljaju djeca. »Večeras je na tebi red da nešto smisliš. čega se igramo večeras?« pitalo je jedno dijete. »Igramo se... Evo, sad ću smisliti. Znaš što: ja ću zatvoriti oči, ti ćeš me voditi po gradu, a ja ću pogađati kuda me vodiš. Ako ne pogodim krajnje mjesto, na koje me budeš doveo, onda ja gubim, i ti tada imaš pravo zatražiti od mene da stojim na glavi, ili nešto slično.« »Dobro«, reče drugo dijete. »Ali nemoj varati. To jest, nemoj viriti.« »Kakva je to igra bez varanja? Ali dobro, neću viriti.« I tako krenuše gradom: jedno je vodilo drugoga, oprezno, kao da vodi sljepca. Noćni prolaznici u čudu su zastajali, pitajući treba li pomoć. Nitko nije u zaigranima prepoznao odrasle uglednike, jer uopće nisu bili na sebe nalik. Vodeno je dijete u prvo vrijeme dobro pogađalo kamo su zašli, i kuda su skrenuli, na kojemu se raskršću raskrstili s kojom ulicom. Dijete--vodič je gunđalo: »Pa ovo nema smisla! Sve pogađaš! Bojim se da ću izgubiti, a baš mi se ne stoji na glavi po ovoj kiši.« Zapravo, dijete-vodič vrlo je lukavo vodilo svojega suigrača: tri puta oko maloga trga, tako da mu je pobrkalo smjerove i zamrsilo pamćenje. Vodeno dijete, pak, bijaše uvjereno da točno zna gdje se nalaze. Tako su lunjali gradom cio sat. A onda se vodenomu počeše javljati šumovi i glasovi nekoga drugog grada. »čujem talijanski jezik«, reklo je. »Mora da smo u Rimu.« »Ne bih ti otkrio gdje smo«, odgovarao je drugi. »Samo ti mogu reći da nismo predaleko od Rima.« »I ne pada više kiša«, govorilo je vodeno dijete. »Osjećam na koži sunce. Znaš, ovdje mi je kao da sam kod svoje prave kuće. Ne otvaraju mi se oči - plašim se da će opet kiša, i opet onaj naš dosadni grad.« Malo poslije, vodeni je stao duboko udisati miris jorgovana. »Da znaš, nije jesen, proljeće je! Moram ti nešto važno reći: ja se ne vraćam iz ovoga mjesta!« Vodič je šutio, nesiguran gdje li to prestaje igra. »Znaš, ja bih ovdje ostao zauvijek«, tiho će vodeno dijete. »Ti se možeš vratiti. Ne boj se, ja dobro poznajem ovaj grad, znam mu svaku ulicu, i znam jezik, kojim se ovdje govori. Nekada, davno, ja sam ovdje živio.« »Ti to za ozbiljno?« upita vodič. »Ja to za ozbiljno«, potvrdi vodeni. »Ti se ne bi vratio?« »Ne bih se vratio. Ovdje me čekaju prijatelji. Zovu me.« I vodeno dijete progovori na nepoznatu jeziku, tečno, sretno, kao kristalni potočić.. Sada se dijete-vodič uplaši i stade zapomagati: »Otvori oči, mi nismo ni u kakvu drugom gradu! Plašiš me! Ovo više nije igra!« Ali vodeno je dijete čvrsto stiskalo kapke. »Neću otvoriti oči, ne želim se vratiti! Idem, zovu me.« Prvi sjedne na pločnik, uhvati se za glavu i protuži: »A što ću onda ja? Kad sutra dođem na onu našu klupu, više te neću naći! S kim ću se igrati? Kako

ću živjeti? Pa zar nemaš malo srca za druga?« Drugo dijete tada ušuti. Zamisli se. Rastuži se i ono. »Da, zbilja«, reče, »ti nemaš nikoga za igru, osim mene. Sam ne možeš. A bez igre, loše ti se piše. Oh, Bože! čujem zvona! Nedjelja je, ide se u crkvu! Oh, kako mi se ide u crkvu! Znaš, i Laura je tamo!« I podiže nogu, spusti je na nepoznato tlo. Prvo je dijete gledalo, ras-kolačivši oči: noga je nestala. Prešla je u prostor drugoga grada. »Nemoj me ostaviti!« zaplače. »Ili me povedi sa sobom!« »Ne mogu te povesti sa sobom - ti ne čuješ i ne vidiš isto, što i ja. Ali dobro, ne boj se, ne plači. Evo, vraćam se, tebi za ljubav. Pristajem otvoriti oči... Pristajem vratiti se... Samo ne plači.« I drugo dijete oprezno, pažljivo, polako, vrati nogu iz nepoznatoga grada na tlo gdje su oba stajali. Na nozi je ostao tračak sunca. Onda dijete-vodič zagrli vodenoga i rekne mu: »Hvala ti. Ja bih umro bez tebe! Ne bih preživio gubitak djetinjstva! A sada, evo nas na kraju igre. Stigli smo. Ovdje je klupa. Sjedni.« Polako, oprezno, pažljivo, kao da se spuštaju na tlo nove planete, spustiše se na klupu. Kad je drugo dijete otvorilo oči, vidjelo je da se nalaze na istoj klupi s koje su krenuli. »Pa dobro, neka ti bude«, reče uzdahnuvši. »Pobijedio si. Kiša pada, tu smo, nismo tamo.« »Sto misliš o stajanju na glavi?« oprezno će prvo dijete. »Jer prema pravilima igre, ti nisi pogodio gdje se nalazimo.« »Da znaš: neću stajati na glavi! Jer ja znam gdje sam bio, a gdje ti nisi bio. U onomu gradu. Nosnice su mi još vlažne od jorgovana.« Igra tu i tamo pokazuje igračima gdje povući kraljevski potez oslobođenja, sigurna da igrači neće poslušati naputak, jer i zapreka da to učine, njezino je djelo... 20. BIO JEDAN LEPTIR U SNU Bio jedan leptir u snu. San je pripadao nekomu kineskom mudracu. Vele da je to bilo davno. Leptir je u snu pitao što će biti s njim kad se mudrac probudi. Kad se probudio, mudrac je pitao gdje je sad i što je sad leptir. »Bio je odveć lijep, da bi bio nestvaran«, govorio je mudrac. Pogledavši se u ogledalo, zaključio je da je on daleko nestvarniji od leptira. Zbog toga je opet zaključio da se on, mudrac, nalazi u (leptiro-vu) snu. »Sto će biti sa mnom kad se leptir probudi?« pitao se. Hodao je kroz krajolik s tim pitanjem, kao sa štapom za otkrivanje izvora. A onda je počeo osluškivati sitan, bitan trepet. »Ja više ne znam komu je od nas red da se budi,« činilo se da oko njega trepti leptir. »Ni ja ne znam komu je red«, složio se mudrac. »Možemo se o tomu dogovoriti«, ponudi leptir. »Naravno«, povladi mudrac. »Obojici je red«, zaključi tada leptir, to jest, mudrac. Naravno. 21. BILA JEDNA MREŽA MREŽICA Bila jedna mreža mrežica, koja je sanjala, sanjala, sanjala svojega princa leptira. On je zbilja jednoga dana uletio u tu mrežu mrežicu. A kad se za-mrežio, brže se bolje sjetio da je on samo mrežina želja, a ne leptir. Shvativši to, istoga je časa nestao. Ali za njim je ipak nešto ostalo. Prah - u zraku je ostao zalepršan leptirov prah, kao dokaz da se leptir odazvao snovnoj viziji, i da trenutak, dva, nije bio priviđenje. Mreža se upinjala da se sjeti: kako li je izgledao leptir? Je li bio šaren, ili jednobojan? Prah joj to nije mogao reći. Lebdio je, prelagan da bi pao; i lebdeći je ocrtavao leptirov oblik, prolet raširenih krila, treperav, lelu-jav. Ocrtavao je let bez letača, vijest bez vjesnika. Tako je dobro sanjati.

Imaš mogućnost saznati što je to san bez sanjača. Tako je. 22. BILA JEDNA METLA METLICA Bila jedna metla metlica, koja bi po cio dan plesala u ljudskim rukama, takoreći u njihovu naručju. Za plesom bi se gdjekad podizala prašina, baš debelo. Ali noću, noću bi metla metlica samovala u svojemu kutu, tihujući sa sobom i svojim razgovorom. Jedne noći osjeti da joj je slamnata suknja okraćala. »Nešto mi se prebrzo krzate«, prekori svoje strnjikave dijelove. »Ne dajte da vas tako brzo oglodu hrapavo tlo, pijesak, i otpaci. Ugledajte se u štap, on je vazda tvrd i uspravan.« Slamnata se suknja skunjila. Nije mogla sakriti da su joj rubovi iskrzani. No naredne noći suknja se dosjeti i rekne: »Jedino sam ja u dodiru sa smećem, metlice pometalice. Ja, to jest, mi, strnjikavi izdanci. Mi snosimo teret čišćenja. A štap kao štap, nije na udaru posla, i lako se njemu gospoditi.« Metla metlica brže je bolje odvrnula posve drugu priču. čišćenje i teret nije bila njezina tema. Ona je umjela samo o svojoj temi - o divot--plesu u ljudskim rukama. »To je kao da lebdiš u oblacima«, govorila je. »Ljuljaš se u ritmu na-prijed-natrag. Prašina, koja se oko nas podigne, podsjeća na nevjestinsko velo. Ja tada uživam, tada sam zapravo to, što jesam: metla.« »Kako to da mi ne uživamo?« zapištaše u odvrat bodljikavi glasovi. »Mi, naprotiv, trpimo, dok ti uživaš. A najmekši smo dio tebe, tvrdice.« Metla metlica ušuti. Njezina je tema gotovo izazvala, pobunu. Jedva je dočekala dan, da je opet preuzmu ljudske ruke, i uzljuljaju oko nje bijele oblake. Ruke se pojaviše, uzeše je, zaljuljaše ju ritmom tamo-amo. Strnjike zacviliše, trcajući se, skraćujući se do gležnja, pa do koljena. Tako je prolazio dan. Te noći, metla doživi prosvjetljenje. Poviče u zanosu: »Sjetila sam se! Sto je to metla? Tko je to metla? Svi mi smo metla! I vi ste metla!« »Pa?« rekoše izubijani rubovi suknje. »Prema tomu, i vi možete uživati dok metla pleše! Uživajte, dakle! Tako se rješava naš nesporazum! Mi smo jedno!« »Onda i ti, metlo, budi oglodana strnjika, dok sutra budeš plesala sa svojim štapom u ljudskim rukama. Onda i ti, metlo, moraš patiti, i s nama se trošiti sve tamo do vrata, do mjesta na kojemu metla gubi ime!« uzvratiše trpko strnjike. Nije ni metli lako sresti svoje gore sa svojim dolje, kamoli pak društvu i čovjeku. 23. BILO JEDNO LAŽNO STRIJELJANJE Bilo jedno lažno strijeljanje, u službi neljudskih pokusa s ljudima. Htjelo se, naime, vidjeti, što doživljava čovjek prigodom vlastite smrti. Kad su puške opalile, čuo se prasak, kao od pravih metaka. No čovjek je pao, misleći da je mrtav. »Hajde, hajde«, gurkali su ga nogama vojnici. »Ustani, živ si! Samo smo se našalili!« Ali čovjek nije ustajao. Još je disao, gledao, ali je bio preuvjeren da je mrtav. I od toga preuvjerenja, prestao je disati, gledati, živjeti. Pa se postavilo pitanje tko je počinio ubojstvo — vojnici neljudskoga odreda, ili sama njihova žrtva? Priča je kratka i jetka, k tomu, istinita. Nemamo komentar. 24. MOJE TI DAJEM, A TVOJE TI UZIMAM »Uzimam tvoju želju i dajem ti Svoju«, reče Divni Stranac ženi, koja je došla da zahvati vode na bunaru. »Pristajem da te želim onako, kako ti želiš druge - djecu ili muža; pristajem na to samo zato da bi ti poslije mogla poželjeti Mene na Moj način.« Žena je kriknula, onesvijestila se. Poslije su ju našli pruženu na zemlji, očiju širom otvorenih, da ne smetaju pogledu, zabodenu u nebo. Uzdisala je, i nešto je mrmljala, što nitko nije razmrsio. U selu se podiže uzbuna. Najprije pozvaše travara. Ovaj dođe, pogleda ženu, i izjavi da su trave

nemoćne protiv takva udara zlih sila. Pozvaše onda istjerivača zlodušja iz susjedna sela. Ali ni taj ne poluči nikakav vidljivi uspjeh. Bijesan zbog poraza, čarobnjak ženu izbičuje, ošiša je, i ode pljujući i psujući. Selo je sada vijećalo što učiniti sa ženom. Pustiti je s mirom? Pokloniti joj se? Spaliti je? Na prijedlog nekih, stadoše ju obožavati kao sveticu. Donosili su joj cvijeće, voće, palili pred njom svijeće i tamjan. Prahom s njezinih stopala liječili su gubave. Ona ništa od toga ne primijeti. Oči ni časa nije zatvarala, čak ni noću. Pogleda nije skretala s onoga, što je gledala. I uzdisala je, pružajući ruke, vrlo daleko od tijela. »Reci nam, majko, što je to, što vidiš?« zaklinjali su ju. Ona je samo uzdisala, i još dalje pružala ruke. Onda ju jednoga dana prikucaše na križ, i spališe ju. Ona ništa od toga ne primijeti. »Eto, sada znaš kako Ja želim ljude«, reče joj Divni Znanac, dižući je sa zemlje, i umivajući ju na bunaru. »Trajalo je trenutak, jer dulje ne bi podnijela.« Ni vatra, ni smrt, ni mržnja, ni obožavanje ne mogu stati između zaljubljenih i ljubavi. 25. BIO JEDAN čOVJEK NAOKO OBIčAN Prvi čin Bio jedan čovjek, naoko običan, a popriličnim dijelom neobičan, gotovo čudak. Od toga čovjeka ne bijaše većega i strastvenijeg skupljača morskih školjki. Cijeloga ih je života skupljao. Nije bilo mora, u koje nije ronio. Nije bilo oblika, koji nije izronio. Nije bilo rijetkosti, koju nije posjedovao. Nije bilo čovjeka, kojemu bi zavidio na bogatstvu i ugledu, na ljepoti i naobrazbi, na omiljenosti u društvu i domu - ne, nije bilo takva čovjeka; i opet, nije bilo čovjeka, kojemu ne bi zavidio na nekoj lijepoj školjci. U tomu se, eto, sastojala njegova čudovitost. Ljubomoran na svoje blago, nikomu ga nije pokazivao - u tomu je bio ipak običan. Sagradio je za svoje školjke kuću s tri tornja, a u zidu najvišega tornja tajna vrata, iza vrata tajnu odaju; u tajnoj odaji bezbrojne redove polica i staklenih ormarića za svoje ljubimice. Sve je to - i toranj, i zid, i tajnu odaju — opremio svakojakim načinom zaštite od uljeza. Dugo je uživao u tomu da samo on gleda i dodiruje svoje blago. Ali je pod starost počeo maštati o tomu kako bi to bilo kad bi se i neke druge zadivljene oči uprle u ovu ljepotu. Ukratko, kako bi bilo da neke ljude pozove u tajnu odaju, pod uvjetom da ih tamo dovede s povezom na očima? Ali koje ljude, vrijedne takva prizora? Prijatelje? Rođake? Ne, takvih nije bilo: ni prijatelja, ni rođaka. Onda on odgurne misao o pokazivanju blaga drugima. Ali misao se vraćala i vraćala. »Možda one žele biti viđene? Možda se one osjećaju zatočenicama? Možda se njima prohtjelo slave i javnosti?« pomisli tada neobičnik. »U tomu slučaju, hm...« I pade mu na um jednostavna zamisao: treba upriličiti izložbu najčudesnijih primjeraka. Veliku, raskošnu izložbu dosad-nevidenoga. Kako je vrijeme upropanj grabilo, on se sve više odavao takvim mislima. Sve je više bivao uvjeren da su to želje samih školjki. »Ne budite nestrpljive«, korio ih je nježno. »Svakako ćemo to napraviti... samo kad namaknem još onu jednu, posljednju, onu još nenađe-nu, onu naj-školjku.« »Cijeloga si ju života namicao«, rekoše školjke. »Istina je«, sanjarski će zaljubljenik. »Cijeloga života. Vi ste moja duša, i znadete sve o meni.« I napokon... on pristane na to da ju je našao. Svojim školjkama za ljubav, pristane da se i ta posljednja, kraljevska školjka nalazi tu, u njegovoj zbirci. Trebalo ju je samo otkriti — izabrati ju medu svim naj-sestrama. Najprije se dao na težak, grozničav, danonoćni posao izdvajanja najljepših medu najljepšima. Između njih će se tada izabrati Miss Školjka, vrhunac dubina. On uvidi da je posao nesavladiv. Zatvori oči i dotakne jednu školjku. »Ti si ta«, reče sjetno, žaleći što je izostavio sve druge. »Zapamti, ti si ta, ali ja neću ni pogledati koja si.« Zarobljenik svojega blaga — za žaljenje je, za divljenje je?

Drugi čin Od nekoliko stotina tisuća školjki bude onda izabrano tisuću za potrebe izložbe. Onda od tih tisuću veliki biratelj izabere stotinu. Onda mu ravnatelj galerije reče da stotinu izložaka neće dostajati za tako veliku izložbenu dvoranu. Ali onda on od tih stotinu izabere samo desetak — takvih, kakve ljudsko oko nikada nije vidjelo. Rekoše mu... ali on je bio tvrdoglav. Izjavio je da prazna dvorana dovoljno svečano uokviruje njegovih desetak. »Posve, posve neobično«, zgledaše se priređivači. Na dan otvaranja, veliki se stručnjak pojavio oslanjajući se na štap, i pomalo hripljući ugaslim plućima. Sva su mora ostavila trag u njegovu oku. Golema je dvorana zamirisala po moru, duboka je modrina obuzela prostor. Prije nego što su krenuli laskavi uvodni govori, slavni je stručnjak prišao izlošcima, i od njih deset oduzeo devet, ostavivši tek jednu - onu naj-naj školjku. Ali kakva je to bila školjka! Izložba je proglašena događajem godine. Selila se iz grada u grad, iz zemlje u zemlju. Pratio ju je njezin tvorac, žaleći, možda, što se od posljednjega izloška ne može izažeti još posljednjiji. Ali možda i može...? Treći čin Jednoga se dana na izložbi nade neki nepoznat čovjek, ogrnut pomalo pohabanom kabanicom starinskoga kroja, s prošupljenim cipelama, većim za nekoliko brojeva, i s otrcanim šalom. Skinuo je vremešni šešir pred jedinim izloškom, i obredno mu se poklonio, kao da je pred kraljicom. A onda je dugo i bez treptaja zurio u školjku. Vlasnik ga je uočio medu mnogima. Radoznao, priđe mu, lupkajući štapom od morske smreke. Osjetio je da mu je taj čovjek brat po pogledu - po pogledu, koji s takvim netremičnim obožavanjem gleda u školjku svih školjki. Samo je još jedan čovjek na svijetu imao takav pogled -on sam. »Zar i Vi...?« upitao ga je, ne smogavši daljnje riječi zbog nagloga uzbuđenja. »Nikada nisam sreo nekoga tko bi... kao Vi... to jest, kao ja...« Ne skrećući pogleda sa školjke, nepoznati tiho prousti: »Neizmjerno Vam hvala što ste mi poklonili ovu školjku.« »Poklonio? Ništa Vam nisam poklonio«, uzbuni se i ljutne ljubitelj školjki, pa se i nehotice ogleda za čuvarom. »Poklonili ste mi školjku, a da niste toga svjesni. Jer ja u njoj uživam i više od Vas, s tom razlikom što se ne plašim da će ju netko ukrasti, da će se izgubiti, i tomu slično. S tom razlikom što se nisam cijeloga života trudio oko nalaženja školjki, što nisam putovao morima, ronio, odnosio kući, zidao, u tajnosti radio, birao, proučavao, zaključavao. Ja sam jednostavno došao na ovaj čin zaključne ljepote. Uzeo sam ju prirodno, ne pitajući, znajući da ona pripada onima, koji od nje uzmu samo radost, bez očekivanja i bez briga. Stoga Vam hvala. Ja sada odlazim sa svojom školjkom, i Vi tu ne možete ništa učiniti.« Nepoznati tad zabode svoje crvene, nesanicom obrubljene oči u vlasnika, namignuvši usput prema čuvaru. Istovremeno desnom rukom spusti u džep nevidljiv predmet u obliku školjke. Udalji se. Nečujno. Vlasnik naj-morskoga blaga stajaše časak, dva, skamenjen, poput stare koraljne grane. A onda pojuri za neznancem urličući: »Vrati što si uzeo! To pripada meni!« Posjetitelji se sletješe oko starca, koji je kolačio svoje jarkomodre oči i lomatao štapom od morske smreke. »Lopove!« hripao je. »Vrati mi moje! Skupljao sam ga cijeloga života! Odakle ti pravo...« »Ali gospodine, vaša je školjka netaknuta«, pritrčaše tada ravnatelj i njegovi pomoćnici. »Nju ne može nitko ukrasti! Vidite i sami - smještena je u hermetički zatvorenu staklenu kutiju, opremljenu sigurnosnim uređajem.« Vlasnik odmahnu rukom. »To je samo školjka«, prošapće i izgubi se. Nečujno.

Nije blago ni srebro, ni zlato... 26. BRADAVICA Bio jedan čovjek pomalo neobičan, ponekad baš jako neobičan. Na nosu je imao golemu bradavicu, tako golemu, da mu je zaklanjala usta. Prigodom ručka, ili večere, morao je bradavicu pridržavati rukom, da bi mogao jesti i piti. Njegovi su ga bližnji što žalili, a što ga se gadili. Bradavica ga je činila rugobom. Na prvi pogled, svi su odmah primijetili samo bradavicu, a kad su ju jednom primijetili, ostalo bi na tomu: evo onoga strašila s velikom bradavicom. No nitko nije primjećivao da čovjek ima vrlo lijepe, bistre oči. Vrlo visoko čelo. I osmijeh bezazlen i umiljat. Jednoga dana, taj čovjek pode u planinu po drva, jer bio je drvosječa. On je tu planinu zvao svojom planinom. Onako sam u njoj, osjećao se sretan. Planini nije smetala bradavica. No toga dana čovjeku se dalo nažao što ga svi zaobilaze kao nakazu, pa sjedne na kamen, i ovako odvali planini: »Teško mi je, moja planino. Učini nešto, pomozi mi.« Istoga časa obruši se na planinu nevrijeme. Od kiše se nije vidjelo ni nebo, ni zemlja. Mokrih kostiju, čovjek jurne da nade neki zaklon. Šćućuri se ispod jedne stijene, ali mjesto bijaše preuzano. Gužvajući se na tijesnu prostoru, on rukom nehotice udari po bradavici. Jaukne, jer ga je zaboljelo. Istoga časa prestade kiša. čovjek pogleda u nebo. Oblaci su se velikom brzinom tanjili. »Gle«, reče ravnim glasom. I zanijemi od čuda. Zamalo, i pojavi se sunce. Mokra se odjeća poče isparavati. Jedno je vrijeme čovjek promišljao i premišljao, a onda se odvaži i ponovno kvrcne po bradavici. Istoga se časa oblaci zgusnu, i odozgor navrne pljusak. Začudi se čovjek toliko, te mu se misao ukoči, tražeći odgovor. »Nije valjda?« reče još ravnijim glasom, pokazujući na bradavicu. Bradavica se nasmije da je po planini zaorilo. Tako je čovjek saznao da mu o nosu visi neobična i nemala moć. Otada se poigravao s bradavicom, zazivajući čas kišu, čas sunce. činio je to oprezno i krišom, ali je jednoga dana čudo, kao svako čudo, izbilo na vidjelo. Kad se, dakle, u selu raščulo da je bradavica čarobna, ljudi najprije s nevjericom dočekaše vijest, a ubrzo potom stadoše hvaliti bradavicu. »Ja nikada nisam rekao da je bradavica ružna«, pravdali su se mnogi. »Samo sam rekao da je neobična.« »A bradavica je baš lijepa«, žuborile su zborno udavače. Počeše mu dolaziti ratari, stočari, grnčari, voćari, mlinari, zidari, trgovci, svikolici. Tu se odmah zametne sukob njihovih potreba. Kad bi ga ratari molili da pozove kišu, grnčari su molili za sunce. Kad su zidari tražili da kiša prestane, vodeničari su navijali za suprotno. Tako se kuća drvosječe pretvorila u danonoćnu košnicu. Dolazili su ljudi iz susjednih sela, potom iz obližnjih gradova, potom iz dalekih gradova. Neki pješice, neki u seoskim taljigama, neki u skupocjenim automobilima. čovjeka su obasipali darovima, potplaćivali ga na različne načine, ugađali mu kako su znali i umjeli, mamili ga ovamo i onamo. Neki, koji su ga prije ismijavali i bježali od njega kao od grdobe, sada su mu podvodili vlastite kćeri i žene. čovjek se nikada prije nije našao u takvoj strci oprečnih zbivanja. Pomislio je: »Kako sam prije spokojno živio. Imao sam svoju planinu, svoj mir. Istina, svi su od mene odvraćali pogled, ali bar nitko nije od mene tražio nešto, što drugima neće biti po volji.« Sazidaše mu veliku, krasnu kuću. Unajmiše mu sluge i čuvare. čovjek više nije morao ništa raditi, najmanje pak svoj nekadašnji posao. Pa ipak, on je čeznuo da ode u planinu. O div-bradavici, kao o znaku ljepote, počeše se ispredati priče. Na cestama uokrug sela pojaviše se oglasi o tomu kako povećati i umnožiti vlastite bradavice. Nudili su se različni prokušani načini. Neki se dosje-tiše i počeše proizvoditi umjetne bradavice, što veće, to bolje. Selo u kojemu je živio bivši drvosječa već odavno nije bilo selo. Sad je to bio grad po imenu Bradavica, središte bradavičarskoga pokreta. Jednoga dana, u ranu zoru, čovjek se iskrade iz svojega dvorca, i za-ždi put planine. Ona je vjerno

stajala na istomu mjestu, tek što su tijekom ovih godina stabla porasla i šikare se razbujale. »Zar te nitko više ne posjećuje, moja planino?« zabugari bivši drvosječa. I učini mu se da i planina plače. »Sto učiniti, dobra moja planino? Eto, od dobra se izrodi nekakvo vrzino kolo, koje je promijenilo živote svih nas. Te ja više ne znam što je bolje: imati moć, ili je ne imati?« Planina je šutjela. čekala je da čovjek odluči. čovjek je plakao. Podiže ruku da bi obrisao suze. Pritom i nehotice kvrcne po bradavici. U tili čas, bradavice nestade. Jaukne čovjek, ne znajući raduje li se, ili je žalostan zbog gubitka te neobične ružnoće, i te velike moći. Grad Bradavica još je jedno vrijeme uspijevao čuvati tajnu. čovjeka su u tu svrhu uklonili. To se u njihovu rječniku zvalo »učinili ga neškodljivim«. Ali svejedno, posao s umjetnim bradavicama, i bradavicama uopće, polako je i neminovno jenjavao. Novi naraštaji selili su se u druge gradove, jer u ovomu je život, nekad bujan, uvenuo do suše i nerodice. Od odseljenika, nitko nije pamtio čudo, po kojemu je njihovo mjesto dobilo ime Bradavica. Ako je tko i pamtio čudo, a ono nije u nj vjerovao. Ako je tko i povjerovao, onda je zaključio da su se čuda događala samo u davnim dobima. Kud svi nepamtiše, tud i potomci drvosječe. Odakle onda ova priča? Iz fantazije. Odakle fantazija? Iz zbilje, koja se preobukla u fantastiku, da bi nam prišla bliže, i vratila nam izgubljeno. 27. BILA NA LJESTVAMA JEDNA PREčKA Bila na ljestvama jedna prečka, koju su svi htjeli izbjeći, zaobići, preskočiti, ali nisu mogli. Ostajali su na prečki ispod prečke, pregovarajući s vremenom. Njih su zvali Mrsomudima i Mile-lalama. Oni vještiji, pokušavali bi skočiti uvis, na prečku iznad prečke. Njih su zvali Naprdi-cama. Oni najvještiji, kojima bi to i pošlo za nogom, morali su se poslije vratiti do preskočene prečke, stati na nju punim stopalom, i ponoviti uspon. Njih su zvali Ponavljačima. »Ne znam zašto baš mene zaobilaze?« žalila se prečka gornjim i donjim prečkama. One nisu znale. Njih nisu zaobilazili. Prečka je onda upitala ljestve. »Zar ja nisam kao i sve druge? Zar sam drukčija? Zar sam bodljikava? Sto je to zbog čega me izbjegavaju?« »Ti si«, rekle su ljestve, »prečka u glavi penjača.« »Avaj«, protuži prečka. »Zašto baš ja?« »Lako je s nogama«, nastaviše ljestve. »Ali s glavom nije lako. Stoga su tebe lukavo gurnuli medu nožne prečke; zapravo su te podmetnuli u pravilan ritam i redosljed. Ali kada svi ti Jakovi stignu do tebe, prepoznaju te. Pritom i oni glume kao da to nisi ti. Kad prestanu glumiti, prikupe se, i obave posao s tobom. Eto, u tomu je tvoja drukčijost.« »Ne prija mi moja drukčijost«, mrgodno će prečka. »Uostalom, kakvo dobro od nje?« Ljestve se tada ukočiše, i zabiše se u zemlju, svečano, kao faraonov štap. »O prečko u glavi penjača! Kakvo dobro, pitaš? S tobom se vrcne uvis više, nego sa svim drugim prečkama.« Fizičari to kažu drukčije: kvantumski skok. 28. BILA JEDNA ŠUMA Bila jedna šuma, koja je rasla naglavce - krošnjom prema zemlji, a s korijenjem prema oblacima. Bila je to šuma mnogih zaboravljenih mirisa i boja, i mnogih izumrlih leptira. »Raste naopako«, rekoše ostale šume. »Sve su šume nekada rasle odozgor prema dolje - od neba ka zemlji«, odgovarala je ta šuma. »Ne bi se smjelo reći da je to naopako. To je samo drukčija vrst prirodnosti.« »Kakva je to prirodnost bez dodira sa zemljom?« javiše se korijeni, duboki i plitki. »Objasni, čime se hrani tvoj korijen?« »Moj se korijen hrani svjetlošću, i vrlo je čvrsto s njom spleten. Pije oblakovu rosu, kupa se u njoj,

uriven je u nju...« Sume su negodujući zašumile. »Ne vjerujemo da je to moguće«, kazaše. »Što te drži da ne padneš?« »Vjera da je to moj prirodni položaj«, odgovorila je strmoglava šuma. Stade ih šapat, grozničav dogovor što reći. Napokon se složiše oko izvjesnoga pravokutnog dokaza: »Odakle tebi jednoj takva vjera, naočigled svih nas, koje rastemo odozdo prema gore?« upitaše oprezno, lukavo, kako bi ju naveli na krivo-slovlje. Ali strmoglavica spremno uzvrati: »Odakle mi? Pa ja potječem iz toga plemena i vremena, kada su svi tako vjerovali.« Šume su tada olujno zašumile na uzbunu. Ta jedna ih je uzrujala. Ugrozila. Naposljetku, razbjesnila. Što se potom dogodilo, znamo iz evanđeoskoga dijela Dobre Knjige. Možda se to i ne bi dogodilo, da njihova vjera u njihovu vlastitu prirodu nije bila tako slabunjava. Slabi se osvećuju jakima zbog svoje slabosti. I zbog toga što jaki i nehotice izvanjštuju i na sebe privlače tu potajnu slabotinjsku samomržnju. 29. BIO JEDAN ZBILJA PRAVI čAROBNJAK Bio jedan zbilja pravi čarobnjak. Što je on sve znao i umio! Stao bi pred planinu i rekao: »Hajde, narasti za stotinu i osam metara.« U tili čas planina bi narasla za stotinu i osam metara. Onda bi se čarobnjak okrenuo prema selima u podnožju planine, i rekao: »Ne želimo da se ovomu itko začudi. Svi neka misle da je planina oduvijek bila tako visoka, koliko je sada.« Tako nitko nije saznao za čaroliju. Tako nitko nije saznao za čarobnjaka. Koračajući stazom kraj polja, čarobnjak je rekao: »Proširi se, polje, i rodi žita dvaput više nego kad si bilo najrodnije. Ali neka nitko ne primijeti promjenu.« Polje je donijelo dvostruko veći urod, a svi su mislili da je oduvijek tako i bilo. I nitko nije slutio da u njihovu selu živi veliki, pravi čarobnjak. Jer čarobnjak je tako htio, i to je bila njegova najistinskija čarolija. Jednoga dana... (zbilja, priče nema bez toga jednoga dana, kad se dogodi odstupnica od pravila), jednoga, dakle, dana, čarobnjak se uputio u svoju uobičajenu šetnju. Putem je čarolijao s krasuljcima, gunde-ljima, vilin-konjicima, i mravima, mijenjajući sate za minute, crveno za plavo, naprijed za natrag, kako se već prohtjelo njegovoj mašti. Pritom nije morao začarobirati oči livade, mrava, ili ptica — njima je svaka promjena bila koliko obična, toliko i čudesna. Starac (jer bio je već priličnih godina), sjede na obalu jezerca, pozove jednu ribu i reče joj: »Ribo, ded, zapjevaj mi nešto.« Riba izroni, otvori mesnata usta, i odatle se onda izvije neobičan zvuk, kao u zabrtvljene frule. »Bistrije, bistrije, ribo«, reče vedro čarobnjak, »ti si bar stvor, koji ljubi bistrinu.« Riba tada zapjeva, ama, prekrasno. »Sopran, ne alt, ribo, sopran. Puccinija, ribo, ariju Toske.« I riba je zapjevala ariju Toske iz »Toske«. čarobnjak je spustio vjede niz obraze, i zadrijemao. Riba je pjevala i pjevala, te se od njezina pjeva mreškala voda. Putem kraj jezera naiđe tada seoski pijanac, osoba neizbježiva za svako selo, spodoba poput talismana. Začuje on pjevanje, pogleda, i ne povjeruje očima: na sunčevu zraku naslonjen drijema starac, a u vodi pred njim izdignula se riba, razjapila usta, i pjeva. Pijanac zaključi da je ovakav prizor nemoguć. »To što ga ja vidim, nije vjerodostojan dokaz«, rekne vrlo trijezno. Starac je i dalje drijemao, riba i dalje pjevala. Bilo je jutro, doba dana kad još nije bio pijan, čak ni pripit. O čemu se zaboga radi? Ne mogavši se domozgati odgovoru, prišulja se, šćepa ribu, s njom u njedra, pa trkimice put sela. Uleti u krčmu, izvadi ribu iz njedara i zapovijedi joj: »Pjevaj, ribo!« Nije to ni trebao reći, riba je pjevala zbog čarobnjakove zapovijedi. Rijetki jutarnji gosti uvrziše se oko ovoga čuda, zapitkujući pijanca odakle mu ta riba. On ponosno izjavi da je on naučio ribu

pjevati. »Ta gdje može riba pjevati?« stade ih smijeh i nevjerica. »Pjeva - zar ste gluhi?! Ako može ptica, zašto ne bi mogla i riba?« prsio se pijanac, kojemu nijedno pijanstvo u životu nije ovako pomaknulo stvarno put nestvarnoga, kao ova jutrošnja trijeznoća. Ribu potom spustiše u vjedro s vodom. Ona zaroni, izroni, i nastavi pjevati. Pode o tomu glas od plota do plota. Uskoro se cijelo selo sjatilo u krčmu, da se divi raspjevanoj ribi. Pijanca su svi redom častili pićem, a on je tražio da dođu novinari i snimatelji. Što se i dogodilo. Predvečer se pojavi ekipa iz mjesnih novina, radija, i televizije. Riba kao da je znala da je snimaju, pjevala je poput same Griselde Amalfi. I dok su interviewi bili u tijeku, naiđe stari čarobnjak. čim je vidio gužvu pred krčmom, znao je što se dogodilo. No sada nije smio reći ribi da prestane pjevati, jer bi svi saznali tko je pravi proizvoditelj čarolije. Udalji se, odlučivši vratiti se uvečer, kad se svijet raziđe. Međutim, slavlje je trajalo cijelu noć. Krčma je poskakivala od riblje Toske i od razdragane seoske vriske. Sljedećega jutra stigoše komandosi iz vojno-istraživačkoga Središta glavnoga grada. Akcija se zvala »Tosko«, i nosila je oznaku »strogo povjerljivo«. Uhrupiše u krčmu, oteše vjedro s ribom, (koja je još uvijek pjevala, iako već poprilično promuklo), i proračunatim, vještim pokretima uletješe u automobil tamnih stakala, izgubivši se u nepoznatu smjeru. Družina je zanijemila. Pijanac onda lupi šakom po stolu i izjavi da će ih tužiti sudu; ostali prionuše rekavši da će potvrditi, svjedočiti, objasniti; neki su se kleli da se radi o marsovcima, da su dotični nosili skafandre, i da su došli po svoje, jer je to njihova, marsovska riba. Naposljetku, razidoše se, prilično splasnula raspoloženja, pomalo nesigurni je li riba zbilja pjevala. Sutradan je vojno-istraživačka Komisija podnijela Nacionalnom odboru za sigurnost povjerljivo stručno Izvješće. Ono je bilo kratko: riba je samo riba. Što se tiče navodnoga pjevanja, radilo se o skupnoj, slušnoj halucinaciji, izazvanoj alkoholom. Medu članovima istraživačke ekipe bilo je doktora ihtiologije, biologije, geologije, psihologije, paleontologije, astrologije. Kasnije su mnogi od njih u uho zemlje šaputali da se nije radilo o halucinaciji, jer je riba uistinu pjevala. »Pjevala je kad su smo ju iznosili iz krčme. Pjevala je u kolima. Pjevala je ariju Toske iz 'Toske'. Nitko ne zna kako. I onda je iznenada prestala. Nitko ne zna zašto.« Bez obzira na Izvješće, Komisija je još danima preslušavala komandose - učene, i one druge. Uvijek je dobivala isti odgovor. To jest, kad su s dragocjenim vjedrom stigli pred istraživačko Središte, riba je iznenada zamuknula. Nikakva vidljiva razloga, nikakve upadice nije bilo. Zadesio se tamo tek jedan starac, koji je, prolazeći, nešto smrsio sebi u bradu. Vozač mu je energično doviknuo da se gubi. On se izgubio. Ali se izgubila i Toska, i Puccini, i koloraturni riblji sopran. Oprez! čudo džepnoga formata može izazvati monumentalni nacionalni poremećaj. 30. BIO JEDAN GRAD OD DIMA Bio jedan grad od dima. Od dima su mu bile opeke, tesani kamen, beton i čelik, staklo i gvožde. Od dima su bila stabla, pločnici, prolaznici, glasovi, vjetar. Od dima su bila imena ljudi, stvari, događaja. Od dima, uspomene. Grad je imao svoje starinske spletove uzanih ulica - male, ustrajne vrtloge prošlosti. Imao je svoje trgove sa smeđim portalima i neslutećim Laurama, i s tajnim olujama strasti. Svoje izblijedjele freske nepozntih autora. A imao je i moderne, široke avenije s urednim drvoredima. Imao je svoju rijeku i mostove, svoje zračne i riječne luke, parkove, i škole. Svoja godišnja doba. Imao je, nadalje, stanovnike, koji su pamtili povorke svojih predaka. Imao je taj grad tisućljetno sveučlište, gdje se na odjelu arheo-povijesti znalo sve, ili gotovo sve, o podrijetlu žitelja, o prvim naseljenicima, o opsadama, o grbovima i grobovima. Imao je div-zvjezdarnicu, odakle se promatrao dimoviti i skladni orkestar svih sedam nebesa. Imao je znalce, umjetnike, i graditelje, kraljeve, suce, i vojskovođe, i običan, ali prosvijetljen puk. Naposljetku, imao je budućnost.

Kulturno nasljeđe dim-grada bilo je bogato - brojilo je na stotine spjevova, muzičkih skladbi, slika, romana, pjesama, kipova, plesova - nešto od toga pohranjeno u muzeje i knjižnice, nešto pod brižnim staklom, a nešto izloženo svakodnevnomu oku na ulicama i trgovima. Putujući svirači i pjevači priređivali su prikazbe slavnih zgoda iz povijesti. Zvuk i pokret rezali su prostor, pretvarajući ga u geometrijsku sliku. Uza sve to, grad je imao još jednu neprispodobivu osobitost: unutar njega postojao je, udisao se izvjestan miris i iskustvo vječnosti. Pa ipak, taj je divni grad bio srušen najezdom barbara, koji su navrli iz zemlje vremena. Pao je bez treska i glaska, začuđen. Zapravo, rastočio se. Kako je divljim plemenima pošlo za rukom srušiti tako velik, bogat, i gusto naseljen grad? Grad takvih nadnaravnih znanosti? Naprosto tako, što su ga oni vidjeli kao dim, a njihovo je viđenje bilo, nažalost, zarazno. Žestoko, silovito zarazno. Uskoro u palomu gradu više nije bilo nikoga, tko bi, kao nekad, smatrao ciglu od dima jednako trajnom, kao i ciglu od crljenice, tko bi, kao nekad, znao da je staklo od dima dugovječno, koliko i svemir Tako je pao, tako je bio opljačkan, tako mu je stanovništvo istrijebljeno, protjerano, ili prepravljeno u roblje. Poneke mlade djevojke pre-živješe kao plijen divljaka. Bijahu prisiljene promijeniti vjeru i sjećanje. Tu i tamo, neka od tih zlosretnih robinja, sjetila bi se u snu svojega grada. Po buđenju, poneka od nekih znala bi zapisati vrlo dragocjene, nerazumljive stihove, s okusom ludila. Avaj, samo se preživjelo! 31. IMA JEDNA VATRA Ima jedna vatra, koja bi, da nije vatra, ronila suze zbog svakoga neo-grijanoga stvora. Srce joj je htjelo prepući radi onih tamo beskućnika, koji mrznu na pločnicima surovih gradova; ili zbog onih, koji liježu u hladnim sobama u hladne postelje. Zapravo, vatra je plakala svojim vatrenim suzama: iskrama i plamič-cima, koji su progorijevali samoću i hladnoću Što je više plakala, to je u svijetu bilo manje studeni i mraka. Grijala je srne u planini, lovce u divljini, putnike u snježnoj vijavici. Grijala je isposničke pećine, trapljeni-čke samotinje. Zahvaljujući njoj, jedan se bjegunac, zalutao u ledenoj pustinji Sibira, nije smrznuo. Vatra mu je cijele noći pričala priče s juga; u zoru se vidjelo da se led oko bjegunca otopio. Jedan promrzli vuk tumarao je rubom sela. U snijegu su ostajali njegovi iznemogli tragovi. Kad više nije mogao dalje, legao je u snijeg i čekao bijelu smrt. Onda je ugledao male vatrice, koje su mu pucketale oko glave. »To je, dakle, to«, mislio je vuk. »Pa i nije strašno.« »Ne, to nije to«, čuo je njihov šum. I onda je osjetio crveno ubrzanje u srcu. Preživio je noć, studen, i zimu. I zauvijek je shvatio da je toplina Ono Nešto Divno. Ima jedna neobičnost u vezi s ovom vatrom. Ako ne gori, spaljuje sve oko sebe. A ako gori, taži i blaži rane i opekline, pa i one duboke, daleke, i davne, od kojih se jedva slute ožiljci. Ima jedna takva vatra, i treba žaliti onoga, tko njom ne plamti. Suze jednih zbog nevolje drugih temelj su budućega smiješka. 32. čOVJEK-CRV »Nisam te zvao da bih ti pričao o Svojoj veličini«, reče Bog čovjeku, kad su se sreli u Božjemu dvorištu na zemlji. »Zvao sam te da bih ti pričao o tvojoj veličini.« čovjek se zbunio, sumnjičavo pogledao Boga. »O mojoj veličini, kažeš?!« »Da, o tvojoj. Sva je tvoja nevolja u tomu, što si na svoju veličinu zaboravio. Drugim riječima, zaboravio si na sebe. I pretvorio se u sve drugo, što nisi ti.« čovjek je zakolutao očima. »Slušaj«, počeo je istiha, i nastavio glasnije, sve dok nije provalio u vrisak. »Meni nitko neće govoriti da sam velik, kad ja dobro znam da sam sitan i ništavan. Mene nitko neće imenovati carem, kad ja znam da sam prosjak. Nitko, pa ni Ti!«

»Ti ne vjeruješ Meni«, reče Bog. »A vjeruješ nekomu kakav si i sam, samo ako ti kaže da si griješan zemaljski crv. Jer ti tako želiš o sebi vjerovati. Ne želiš nikakvu drugu sliku, ne želiš radost.« »I što mi možeš?« cerio se čovjek. »To je samo dokaz da ja hoću ono, što ja hoću, i da Ti tu nemaš nikakva posla!« »Tako sam ti dao«, reče Bog. »Da izabereš. Možda sam pogriješio.« Odlazeći iz Božjega dvorišta, čovjek je neko vrijeme likovao što je istjerao Boga iz svojih želja. Na prvomu zavijutku puta zgaziše ga neka bahata kola. Vozaču se od čovjeka učinilo da je crv. Vozač produži punom brzinom. Za kolima ostade pješak, previjajući se u prašini. Umirući, čovjek(?), crv(?) pomisli: »Možda sam pogriješio....« Ne možeš poništiti ono što jesi, ali možeš odlučiti da to ne prihvatiš. 33. U DAVNA, DAVNA, DAVNA VREMENA U davna, davna, davna vremena ljudi nisu imali čvrstu granicu svojega tijela. Tijelo je slušalo misao. Primjerice, kad bi misao krenula za jatom divljih gusaka, tijelo bi se našlo ispod ptičje kože, visoko u oblacima, osjećajući bijeli, rosni hlap. Znalo se događati da zaplovi s ribama, ili da ude ispod kore debla, ili zemljine kore. Pritom se znalo da su oni, ma gdje bili tijelom, i dalje tu. Kad bismo ljude davnih vremena mogli vidjeti današnjim očima, vidjeli bismo tijela poput naših, tek mnogo snažnija, skladnija, i rastom viša. Možda ne bismo odmah uočili onu kakvoću, koja ta tijela čini raz-ličnima od naših. A ta kakvoća, to je izvjesno brzometno, svjetlucavo titranje, izvjesno hladno usijanje, koje izbija kroz njihovu kožu. Otprilike onakvo, kakvo isijava opna rose na suncu, kad zatitra i zbuni se granica između vode i svjetlosti. Takva su bila njihova tijela: zadahnuta sjajnom nejasnoćom, spokojnom, koliko i uzbudljivom. Toliko o tijelu. Što se tiče misli i osjećaja, oni su u ta davna vremena vladali obličjem stvari na prirodan, nehotičan način. Neki bi se oblici rastočili, neki preobličili, neki pak utočili u druge oblike. Uzmimo, sjedi tako čovjek na travi i gleda neodređeno u nebesa. Onda mu za oko zapne izvjestan oblik jednoga oblaka. On se zagleda u taj oblik, i učini mu se da je to oblik čamca. Onda on više ne vidi oblak, već čamac. Onda oblak do kraja poprima oblik čamca, zajedno s veslima, jedrom, i kormilom, tako vjerno i nesumnjivo, da ga i svi drugi vide u istu, čamčanomu obliku. Ili, čovjek se zagleda u pupoljak cvijeta. Od toga pogleda pupoljak zatreperi. Pogled mu se divi, miluje ga, kruži oko njega. Onda pupoljak ne izdrži, već se naglo rascvjeta - kao da je prasnuo. Latice mu se rasklo-pe i otkriju časku, najave miris. Umjeli su pogledom skidati voće s grana — a činili su to onda, kad je grani bilo najlakše rastati se od ploda. Umjeli su riječju otpečatiti izvor. Takve su bile njihove misli i osjećaji - nehotične po moći, prirodno moćne. Što se tiče znanja o stvarima i pojavama, i ono se prirodno u njima nalazilo; posezali su za njim, kad im je ustrebalo. Mogli su, na primjer, saznati točan čas kad će pasti kiša, kad će naići povodanj, kad će umrijeti tijelo. To su bila obična, svakodnevna znanja. No kad bi se skupili poizbor znalci, odlučivši sagraditi kuću, ili hram, ili most, složno bi uprli pogled u pogodne kamene gromade, uprli zborno, usredotočeno; gro-made bi se najprije počele meškoljiti, a potom bi uzlijetale i spuštale se na određeno mjesto. Na taj su način gradili svoja naselja, ponekad visoke tornjeve i piramide. Njihovi noćni izleti bili su svjesni. Ostavljali su tijela na ležajima, i u drugim, noćnim tijelima od mjesečinskoga tkanja, odlazili su na pjevanje i ples, i na razgovor o onomu, o čemu nisu stigli razgovarati danju. Danja tijela za to su se vrijeme odmarala. Zašto danas nema više takvih, makar u zakržljalu stanju? Stoji šapat da ih ima, ali da su neuočljivi, jer su uzeli naša patuljasta obličja, pa ih zbog toga ne možemo razlikovati od sebe. Stoji, nadalje, šapat da prolaze niz nas, uz nas, i kroz nas, da se miješaju s nama, a da mi ne umijemo to zapaziti. Gdjekada osjetimo nešto poput bestjelesnoga milovanja, kao da je pelud poprašio kožu; kad to osjetimo, neki se od nas počinju smiješiti, i odvezivati svoje davno, davno, davno svezane latice. Jedini dokaz da se susret dogodio, jest miris, naš vlastiti.

Stvarnost je jedina prava fantazija o njoj samoj. 34. DOKLE ćEMO Sinoć u mehani, društvo je bučno slavilo prijeđeni put. Narednoga jutra, put je pod tabanima odmicao, odmicao, ne obećavajući ništa bolje od pješačenja. Grabilo se, najprije krepko i samosvjesno, potom malo manje tako. »Dokle ćemo?« pitao je putnik suputnika kad su prevalili preko podneva, i zašli u zrelo popodne. »Ja sam mislio da ti znaš«, odgovori suputnik. »A ja sam mislio... Jer zato sam te i poveo. Sinoć, u mehani, zvučao si kao da znaš.« »Priznajem, iz mene je govorilo vino.« »Ah!« razočarano će putnik. »Mislio sam da znaš malo više od mene. Ovako, s tobom, ispadoh udvostručena neznalica. Bilo bi bolje da sam krenuo sam.« »Pa i jesi sam«, tajanstveno će suputnik. »Smatraj me svojom sjenkom, koja, ni kriva ni dužna, klipše za tobom — klipše dok ne lipše.« »Znam ja takve prišipetlje. Iz moje čuture nećeš piti«, grozio mu se putnik. »Iz mojega džepa nećeš vaditi. Nit si mi rod, niti pomoz Bog.« Putnik ubrza korak, nakan ostaviti za sobom beskorisnoga priljepka. Tragovi i sati požuriše za njim. Nebo se stade spuštati nad ravnicu, najprije rubovima, potom i sljemenom. Poslije izvjesnoga vremena, putnik zastade, okrenu se, i dobaci pitanje, ne provjeravajući ima li još koga iza njegovih leda: »Jesmo li sad stigli?« »Zaboravio sam kamo smo se uputili«, oglasi se šaptom suputnik. »Izvjetrilo je iz mene. Pa dobro, možda smo stigli.« Putnik, ogorčen, pruži korak put ljubičastoga sutona. No cipele tada, hrome i umorne, odbiše koračati dalje. Zalijepiše se za tlo. Zbunjen, putnik sjede, utone glavom medu ramena, pogledom ispod vjeda. Njegova sjenka spusti se oprezno kraj njega, skupi mu se do nogu, poput ostarjela psa. Šutjelo se. »čim smo prestali hodati, stigli smo«, izjavi netko od njih. »Ali ja hodam dalje u mislima«, priznade netko od njih. »Nismo stigli.« Pogledaše se, prilično očajni. S njih stadoše u prašinu padati naočale, ključevi, štap, umorna odjeća, novčarke, fotografije obitelji, i sav ostali pribor za preživljavanje. Tako su jedno vrijeme sjedili, kao da ne postoje. A onda se u njima pomakne misao da se ipak mora dalje. Ustadoše, odjednom žustro i razgovjetno, i pobrzaše krepkim koracima, ludo sobom razdragani, puni uskličnika. Na vidiku se ukaza mehana. Iz nje je treskalo i bljeskalo. Te večeri, za stolom, sve se razjasnilo. Na stolnjaku bijaše nacrtan tloris putovanja. Utvrdio se cilj i put. Putnik se i suputnik pomiriše, i izjaviše da su prava braća, štoviše, blizanci. Vino je u njima rujno kloko-talo. Postelja se pod njima pružala u beskraj. Narednoga jutra, put je pod tabanima odmicao, odmicao, ne nagovještavajući nešto bolje od pješačenja. »Dokle ćemo?« upita jedan od njih poslije izvjesnoga vremena. Zbilja, dokle? 35. BIO JEDAN SVETAC Bio jedan svetac, velik, i vrlo čudan. Točka medu obrvama znala mu se usijati i zasvijetliti. Pogledom je mogao prosvrdlati kamen. Ponekad je zaboravljao silu težu, pa bi hodao pedalj iznad zemlje, ni ne primjećujući seosko čuđenje. Rijetko je razgovarao s ljudima. Šutke je dolazio, šutke blagosiljao, šutke ozdravljao bolesne, šutke jeo i pio, i šutke opet odlazio. Istina je da su ga se ljudi pomalo plašili. Kao da je grom u koricama oblaka. Svetac je imao još jednu osobinu, u raskoraku sa svakom navikom: bio je nepredvidljiv. Jednom je tako banuo pred nedjeljnu krčmu. Ljudi su se taman bili raspojasali, a kad je on naišao,

umuknuli su, i potideno oborili oči. Jer svi su se upravo odvezivali od briga uz čašicu rakije. Cijela se krčma zastaklila, zanijemila. Nitko da sveca ponudi ni čašom vode. Svetac tada sjedne, i naruči bocu rakije. Pred očima zapanjenoga svijeta, iskapi bocu do dna. Lupnuo je praznom bocom o stol, i zatražio još jednu. I dok je krčmar usporenim pokretima tražio ispod tezge novu bocu, svecu je prišao jedan bojažljivi mladić. Kod toga je mladića svetac tu i tamo znao zanoćiti, tamo i tu znao bi s njim i progovriti koju. »Gospodine, nisam znao... nismo znali... da i Vi pijete rakiju... Inače bismo Vas ponudili... A svatko bi se od nas želio s Vama kucnuti...« »Budalo!« zagrmio je svetac, i ščepao drugu bocu. Kad ju je popio naiskap, zakolutao je pogledom oko sebe, uočio preko puta kovačnicu, ustao i otišao u kovačnicu, zagrabio tamo malo ras-taljena željeza, i u slast ga popio. Vrativši se medu skamenjena lica u krčmi, rekao je: »Kad vam bude isto rastaljeno gvožde i rakija, onda se smijete sa mnom kucnuti.« Grijeh i vrlina gube svoje ime u jednoti. 36. BIO JEDAN SLAP Bio jedan slap, pravi vodopad, gromoglasni bukač. Bacao se s visoke litice u jedno inače spokojno, tamnozeleno jezero. Pad je bio s visoka u duboko, i slap je grmio, kao da pregovaraju gromovi sa zemljotresima. Iz dubine, kamo se rušio, uzdizali se oblaci pjene i magle, i prometale se duge. No nešto dalje od mjesta sunovrata voda se stišavala, i polako tekla put južnih jezerskih vrata, kuda se ulijevala u korito, i postajala rijeka. »Ja sam slap!« rikao je slap. »Ja sam čudo prirode: okomica sam vode, koja je inače dosljedno i dosadno ravna. Jezero mi je do gležnja, a rijekom se opasujem!« Jezero je tihovalo, rijeka je tekla. Ali je voda u svima njima progovorila: »Ti sebe možeš nazvati slapom. Ali si voda. I ti, jezero, i ti, rijeko: voda si. Vodi nije dana visina i pad, već širina i ravnina. To što si ti, sla-pe, okomica i vodopad, možeš zahvaliti litici.« »Tako je određeno!« bijesno je hukao slap. »Da bi se vidjelo i čulo što može voda, kad postane slap! Kad postane ja! A ja nikada ne bih mogao postati tiha rijeka, ili jezero! To ne odgovara mojoj silovitoj prirodi!« I on se s još većim užitkom bacao u tamnozeleni ponor. Dalje od praska i sunovrata, vodopadna se voda smirivala, zaboravljajući huk i buk, i pretvarajući se u struju, koja je otjecala put buduće rijeke. Noseći na koži još poneki zapjenjeni mjehur, kao uspomenu. »O kakvomu to slapu pričaju?« pitala je struja. »Pričaju da si u prošlomu životu ti bila taj slap«, rekoše obale. »Ja?! Koješta! To ne odgovara mojoj ćudi tihoga toka«, ljutnula se struja. Voda se smijala. Jedina je ona znala što je smijeh. Jedina je ona znala što je ona. Sloboda je odvezanost od iluzija. 37. BILA JEDNA PLAVA SVIJEćA Bila jedna plava svijeća, i jedna ružičasta, i jedna ljubičasta, i mnoštvo bijelih svijeća. Sve su one čeznule za plamenom. Danonoćno su jedne drugima njunjorile o svojoj želji, razmjenjivale ju bez straha da će im se vlastitost želje izgubiti, ili smanjiti, ili se pomiješati sa željama drugih. Jer to je bila ista želja, u svima jednako jaka. No plamen su zamišljale svaka na svoj način. Plava je snovidila da je on pretežito plav, ružičasta ga je zamišljala ružičastim, ljubičasta mu je pridavala ljubičast sjaj. Bijele su svijeće smatrale da je plamen bezbojan, odnosno, svebojan. »Svijećom ću se zvati tek kada moj stijenj plane, i ja zasvijetlim«, go-vorahu svijeće složnim glasom. Potom je svaka dodavala svoju boju tomu sanjanomu času i događaju. Da je pri tomu ostalo, dobro bi bilo. Ali nije. Jednoga su dana zasjale, plamen je na svakoj od njih zaplesao, a onda se stišao, sišao u oblik koplja,

u oblik jezika. »Sve ste moje, i svakoj sam jednako svjetlonoša«, govorio im je plamen. »Moj je žar isti prema svakoj od vas. Moja je narav zasvjedočena u svakoj od vas. Svaka od vas zorni je dokaz da ja postojim.« Hraneći ga zdušno, svijeće se stadoše smanjivati stasom. A onda poče rat svijeća, rat za plavo, za ružičasto, za ljubičasto ime plamena. Rat za svebojno, ili bezbojno ime. Naprosto, rat, koji su svijeće vodile tobože zaradi plamena, a uistinu, vrlo protiv njega, uistinu, u zaboravu na nj. Kraj se priče očekuje u mraku. Vjerske ratove vode nevjernici. 38. NEKI SE LIJEčE MIRISIMA Neki se liječe mirisima cvijeća. U proljeće, kad procvjeta visoravan, kad se padine ospu bojama i mirisima, bolesnici prošetaju s nosnicama uz visinski vjetar. Duboko udišu mirise, tražeći jednoga, koji je baš njima namijenjen. Jednoga iz duge mirisa, jednoga iz kite boja, baš toga jednoga, koji u njima može pokrenuti kotač preokreta. Trebalo ga je samo prepoznati - sva je vještina bila u osluškivanju i izdvajanju toga jednoga iz lepeze svih drugih, i u udisanju samo njega. Mnogi su uzalud njušili paletu vjetra. Ali svakoga proljeća nekoliko se njih izliječilo svojim poizbor mirisom - neki slučajno, neki pak znalački. Jednoga je proljeća neki stari Tibetanac udisao slap mirisa s visoravni. Nije mu bilo posebice stalo da ozdravi od nateklih koljena i pognutih leda. Ta već je gledao u lice nadolazećemu odlasku. Ne, on se naprosto divio mirisima. U svakomu je prepoznavao određen zvuk, krajolik, osjećaj, uspomenu. Zatvorio je oči i dugo, sretno razgovarao sa svima njima. Kad je opet otvorio oči, bio je mlad i snažan. Pitali su ga kako je znao izabrati miris, koji je eliksir i zdravlja i mladosti. »Nisam birao«, odgovorio je. »A nisam ni imao naročitu želju da ozdravim. Nego onako... uživao sam u mirisima.« »Ako nisi birao, kako si onda uspio iscijeliti se i pomladiti?« »Ne znam. Ja sam im se predao. Nisam htio uznemirivati tu ljepotu sa svojim očekivanjima. Nisam htio da moja želja stane između njih i mene.« Prirodi zapovijeda onaj, tko joj se preda. 39. TI I JA »Ti i Ja smo ekipa od Jednoga«, rekao je Divni Stranac svakoj nožici stonoge. I svaka je nožica topnula s razumijevanjem. »Poći ću po svijetu i razglasiti ovu vijest, koja nije nova«, izjavila je svaka. »Naročito je to potrebno reći zrikavcima, jer njihov se zrik nadaleko čuje.« A onda je jedna od nožica zamišljeno zastala s topkanjem. »U redu, svaka od nas zna i razumije o kakvoj se ekipi radi«, reče. »Nijedna od nas nema u tomu pogledu nikakvu sumnju, pa ni pitanje. Osim jednoga: što je sa stonogom - zna li i ona to isto?« 40. BILA JEDNA VREćA KAMENJA Bila jedna vreća kamenja na leđima jednoga starca. Uistinu, tu joj nije bilo mjesto. Jer vreću s kamenjem besmisleno je prtiti, pa još na vrh brda, i onda opet niz brdo. Ali ipak, ta je vreća bila zbog nečega važnog nošena i snošena. Starac ju je svakoga dana tvrdoglavo prtio uza strminu. Stenjao je pri svakomu koraku. Zastajao je, brisao znoj s čela, tiho ječao, zazivao u pomoć svece i pretke. Ali vreću nije skidao s pleća, sve dok se hropćući i sopćući nije popeo na vrh brda. Tamo je sjeo, odložio vreću, zapalio lulu, i blaženo gledao oko sebe - sve je u tomu času bilo rajski lako i na svojemu zakonitu mjestu — ptice u cvrkutu, oblaci u modrini, tišina u srcu. Kad je popušio lulu, opet je uprtio vreću na slabahna leda, i opreznim se, drhturavim nogama stao spuštati u dolinu. Ljudi su ga smatrali slaboumnim. Kad bi ga upitali zašto tako čini kad ne mora, on im je odgovarao: »Ja znam svoj posao. Znadete li vi svoj?«

Kladili su se da će sljedećega dana pasti pod teretom. Ma koliko to izgledalo vjerojatno, ipak se nije događalo. Svake večeri, po silasku u dolinu, starac bi osvanuo živ - jedva živ, doduše, ali živ. Njegova vreća prenoćila bi naslonjena na zid njegove kolibe. Ujutro, o prvomu suncu, starac bi ju uprtio na leda, i krenuo uzbrdnim putem. Trajalo je to mjesecima. Naišle su jesenske kiše, niz brdo su se slijevali potočići kišnice, a podnožje je plivalo u mulju. Nitko nije izlazio iz kuće, ako nije morao. Osim starca - on je izlazio i ako nije morao. Tako se mislilo. Jednom ga je susrelo jedno krilato dijete, i ponudilo se da mu dijelom puta ponese vreću. »Ne, to nije za tebe«, rekao je starac. »A zar je za tebe?« pitao je anđeo. »Da. Ovo je samo za mene.« Ne, ni anđeo nije mogao shvatiti starčev razlog. Pa je upitao: »Reci mi, ciko, kako je to za tebe? Zar ti nisi star, i zar tebi nije preteško nositi kamenje do na vrh brda?« »Ja jesam star, i teško je nositi kamenje do na vrh brda.« »Pa zašto onda...?« »Eh, dijete, ništa ti ne znaš. Nema stvari, koja se može mjeriti s osjećajem lakoće i punoće, tamo na vrhu. Tamo je sve sama lagoda. I svaka tegoba sitna je prema toj milini. Da ne nosim ovako svoju vreću, završio bih u bolesničkoj postelji, ili bih bio pod zemljom. Ne bih saznao kakav je užitak ona lula na vrhu brda. Od svakoga se njezina dima pomlađujem, i onda zahvaljujem što sam to doživio. I znam da me ptice i oblaci najbolje razumiju.« Anđeo je odlepršao u visine, da svojoj družini objavi starčevu tajnu. 41. U JEDNU GOSTOLJUBIVU KUćU U jednu gostoljubivu kuću ušao je stranac. Ponudiše ga jelom i pilom. On se skanjivao, bio je sramežljiv i suzdržljiv. No poslije dva, tri nutkanja, sjeo je za stol i dobro se najeo. »Kad si ti sit, i mi smo«, rekoše domaćini. »Neka vam je sve blagoslovljeno«, reče neznanac. »Ja ću sada put pod noge.« »Ne idi, ako ne moraš«, rekoše. »Mi sada odosmo u polje, cio je dan posla pred nama. A ti se možeš odmoriti, ako ti je s voljom.« I pokazaše mu strunjaču u kutu jedine sobe. Došljak se ispruži na njoj i zaspa. Uvečer, kad su se domaćini vratili iz svojega trudodana, zatekli su došljaka čila i budna. Ponudiše ga večerom. On se i opet skanjivao, no ne zadugo. Večerao je, ispružio se na strunjači, i zaspao. Drugoga dana ponovilo se isto. Domaćini su bili dobrodušni ljudi. Smatrali su da je gost od Boga poslan. Starali su se o njemu, i radili svoj posao u polju. Tako je to trajalo danima. Ukućani zavolješe gosta, kao da im je krvni rod. Gost se malo pomalo uključivao u porodični rad. Donosio je vodu sa studenca, vršio žito, krpao obuću, popravljao krov. No što se više uključivao u svakodnevni posao, sve je više zbog ovoga ili onoga gunđao. Sve je više primjećivao izvjesne mane i nedostatke u kućnomu redu, pa i u međusobnu ophođenju ukućana. Znao se zbog toga mrgoditi i mrzo-voljiti. I opet je to trajalo danima. Došljak više nije zazirao ni od teških riječi. Radilo se o presoljenoj juhi, ili o zametnutoj sjekiri, jedio se više nego itko od ukućana. »Osilio se«, šaputali su između sebe. »Misli da nam može krojiti kapu.« »Sto šapućete? Krijete li nešto od mene?« ruknuo je u njihov šapat došljak. »Ništa ne šapućemo što ti ne bismo mogli reći«, odgovoriše. Ali mu ipak ne rekoše. Sve do jednoga jutra. »Zašto nas ružiš, i zašto svemu prigovaraš?« obratiše mu se. »Ako ti se ne sviđa kod nas, vani je cesta - ona ista, koja te dovela.« Došljak se tada nasmije i odgovori: »Najdraži moji, dok sam se osjećao kao gost, bio sam tih, i nisam gunđao, jer to gostu ne priliči. Ali sada se osjećam kao dio vas, i više nisam ni tih ni smjeran, i tiče me se sve što se pod ovim krovom

zbiva. Moje gunđanje dokaz je da sam između vas i sebe uklonio sve ograde, i da sam u punomu smislu riječi ovdje - možda i više nego netko od vas. Vi to niste primijetili, a valjalo je primijetiti. Možda sam samo zato i došao. No sada je vrijeme da odem, jer vidim da se moji prigovori ne razumiju kako valja. Zbogom, i bilo vam sve blagoslovljeno.« I došljak se iz istih stopa digne i otide. Neki su od ukućana odahnuli, a nekima bje žao. Katkada je teško proniknuti Božju nakanu. 42. TVORAC SNIJEGA, TVORAC PIJESKA Tvorac snijega kladio se s tvorcem pijeska: »Moji su trilijuni pahuljica. Ali pronađi, hajde, dvije posve iste...! Pa ako uspiješ, poklonit ću ti oba pola, i sjeverni i južni.« Tvorac pijeska kladio se s tvorcem snijega: »Moji su kvintilijuni zrnaca pijeska. Pronađi, ded, dva ista zrnca. Pa ako ti pode za rukom, poklanjam ti obje pustinje — i Saharu i Gobi, i još dodatak po imenu Thar.« Oni su se tako kladili zato, jer su znali da onaj drugi ne može dobiti okladu. Maštu Tvroca ne može nadigrati nijedno Njegovo djelo. 43. ODAKLE RASTE KRUH STVARNOSTI Tragovi u snijegu vodili su sve do praga kolibe. Ali u kolibi nije bilo nikoga. U kolibi već dugo nije bilo nikoga. U kolibi, navodno, nikad nije bilo nikoga, pa ni onda, kad je bila podignuta. Tragovi se od praga nisu nikuda vratili. Tako je to bilo: nitko, nikada, nikuda. čiji su to bili tragovi? Nekoga, tko je zaboravio da je umro, pa je u tomu i takvomu zaboravu gazio dubok snijeg ljudskim cokulama? Nekoga, tko se na pragu kolibe iznenada pretvorio u pticu? Nekoga, tko je u džepu škljocao s napravom za ukidanje sile teže? Ili nekoga, tko se htio našaliti s lovcima na čuda, pa je smislio još--neotkriven-genijalan-način (pomoću magneta, zvuka, konopaca, motki, ljestava, drveća, itd), kako se vratiti bez vraćanja? Da, čiji su to tragovi? Svakako, tragovi nekoga. Priča polazi u lov na toga Nekoga, jer njoj se mili što je dotični dovoljno nemoguć. Samo se tako ona osjeća svoja na svojemu polju. Odakle, usput budi rečeno, raste kruh stvarnosti. Vijest o tragovima nije čudnija od vijesti da postojimo. 44. JEDAN KOJI JE SVE MOGAO Jedan se čovjek utapljao, jer je zaboravio da zna plivati. Jedan je hodao po vodi, jer je zaboravio da to rade samo jako lagani voden-kukci. A jedan je hodao običnom ulicom, u običnomu odijelu, u običnomu danu, i sve je mogao: i poletjeti, i postati nevidljiv, pretvoriti se u vilin-konjica, zaustaviti klatno u zvonu, saznati što želi, sresti koga hoće... On je sve to mogao, jer nešto važno i prevažno nije zaboravio: tko stanuje u njegovu tako običnom tijelu. Umjesto svih onih gore nabrojenih mogućnosti, zastao je kod prodavačice sladoleda, kupio sladoled od čokolade, i nastavio niz ulicu, ne mnijući ništa, ne htijući ništa. U isto vrijeme prolijetao je u balonu nad gradom slavni Uri Geler, daljinski savijač gvozda i uskrisitelj zarđalih budilica. Ljudi su iznosili na ulice i balkone svakojake trule radioaparate i fotoaparate, kličući oduševljeno kad su neki od njih proradili. A drugi su ponosito pokazivali iskrivljene noževe i vilice. čovjek je pogledao uvis, uočio je balon, spazio daljinskog Urija do u svaku trepavicu. »Šteta što nemam nikakav zarđali sat«, rekao je dovršavajući sladoled. »Sto nemam ni džepni nožić. Šteta što mi ništa ne treba.« Jedni se utapljaju, jer su zaboravili. Jedni hodaju po vodi, jer su zaboravili. A jedni se samo jedne stvari sjete, i to je sve što je ikada trebalo. 45. BIO JEDAN čUDAN CVIJET Bio jedan čudan cvijet; jedan cvijet čudak. On je odgađao svoje rascvjetavanje do punoga Mjeseca. Otvarao se u noći uštapa, strepeći od

svakoga drugog pogleda, osim od Mjesečeva. Njegov bi miris ispunio noć, sve do Mjeseca. Narednoga bi jutra svezao svoje duge, tanke latice u čvor, i takav bi izlazio pod Sunce. Pitao ga je Otac svjetla: »Zašto si mi zatvorio vrata svojega srca?« »U srcu mi je Mjesec, i samo Mjesec. Više nema mjesta ni za koga drugoga«, šaptao je začvoren cvijet, ubrzavajući svoje venenje. Otac svjetla pogladi ga po klonuloj glavi: »Uistinu, ti si moj najvjerniji sljedbenik.« »Tvoj?!« dahnuo je umirući cvijet. »Kako to smiješ reći...? Ja se jutrom zatvaram, upravo zato što je sve u meni potrošeno na pun Mjesec.« »Voljeni, koga god voliš na ovaj način, znaj da Mene voliš. Komu si god ovako vjeran, Meni si vjeran. Mjesec je Moje ogledalo.« »Svejedno, neka je«, odlazećim je glasom zašaputao cvijet. »Ja se njemu otvaram, i ja za njega mirišem. U dubini moje časke ima mjesta samo za jednoga.« »Oh, dijete, s tim Jednim i razgovaraš, makar Ga zoveš drugim imenom. Znaj da sam Ja u dubini tvoje časke. Jer Ja ne mogu drugdje biti, nego tamo gdje je ljubav.« Bio jedan cvijet, vrlo veliki čudak, jer je osvojio besmrtnost, koju nije prepoznao. Sunčeve zrake nisu uvijek ravne... savijaju se pod Mjesečevim kutom. 46. BILA JEDNA GOLEMA ZGRADA Bila jedna golema zgrada sa stotinama stanova. Bezbroji su stanara u njoj živjeli, useljavajući se i iseljavajući. Neki su se međusobno poznavali, susrećući se tu i tamo pred dizalom, ili na ulaz-izlazu. Ali većina nije znala tko im je susjed. Stanovi se nisu mogli kupiti, već jedino iznajmiti. O kućevlasniku se svašta nagađalo. Da je čudak. Da ne postoji. Da živi negdje u zamorskim zemljama. Istina, on se rijetko pojavljivao. Ugovorno je od stanara tražio da se s poštovanjem ophode s iznajmljenim stanom, i da ga po izlasku, prigodom uručenja ključeva, ostave u prvotnoj čistoći i neoštećenosti. Takva dolična briga bila je sva stanarina, koju je tražio. Ali većina je stanara zaboravljala ovaj ugovor. Stanovi su se predavali novim stanarima u rdavu stanju, izgrebenih zidova i podova, popuca-lih cijevi, čak nepometeni i neopranih stakala. Oni, koji su se useljavali u takve stanove, listom su nastavljali rabotu zapuštanja. Ako su neki i pokušali dovesti stan u prvotno stanje, uspijevasli su ga tek donekle urediti uz velik i dugotrajan trud. Stanari su se nemarno ophodili i prema kućnim hodnicima, dizalu, tavanu, podrumu. Na ulaznim se vratima razbilo staklo, i svatko je čekao da netko drugi popravi štetu. Hodnik bijaše pretrpan otpacima. Zaudaralo je na trulež. U podrum se naseliše oduševljeni štakori. Dizalo je jednoga dana odbilo da se odazove pozivu. Jednoga je dana kućevlasniku prekipjelo, pa je odlučio iseliti sve stanare o istomu trošku, i smjesta. Nije želio uručivati otkaze svakomu ponaosob - od vrata do vrata. »Suvišan je to napor, i otezanje do u nedo-gled«, mislio je. Stoga je namislio svoju odluku sprovesti pomoću dima i vatre. Kućevlasnikova supruga na tu se vijest veoma rastuži. »Zar misliš da u zgradi nema baš nikoga, tko bi zaslužio da u njoj ostane?« pitala je oprezno. »Ima«, odgovorio je kućevlasnik. »Ali taj jedan ne dostaje da bi se svi ostali poštedjeli.« »A taj jedan, tko je on, i u kojemu stanu stanuje?« »Negdje u prizemlju.« »A čime se bavi? Je li to neka važna osoba?« »Rekao bih da jest. On po cio dan piše divne priče. Nikomu ih ne čita, osim meni.« »Kako — zar ga ti posjećuješ?!« »Ne. Pisac zamišlja da sam ja u njegovoj sobi, da sjedim u naslonjaču, i da slušam što je toga dana napisao. On to čini svake večeri vrlo zdušno. Zahvaljujući tim pričama, ja sam produljio vrijeme boravka svima ostalima u zgradi - priznajem, naprosto sam se zanio slušajući, pa sam zaboravio na problem...« »Oh, dragi moj...« I ona zagrli muža, oduševljena otkrićem njegove lijepe potkupljivosti.

Ponadala da će ga uspjeti namoliti da odustane od dima i vatre - eto, zbog toga jednoga, koji piše divne priče. Ali muž preduhitri njezinu molbu, rekavši: »Ne brini, draga moja, njega to neće dotaknuti...« Supruga je ušutjela, ali nije sasvim povjerovala u muževljeve riječi. I onda je, jednoga dana, zgrada osvanula u plamenu. Krikovi i vapaj nisu se ni čuli zbog urlika vatre. Stanari su se bacali s balkona i prozora, ali i opet su padali u plamen. Dim je obavio cijelo mjesto kao pogrebna koprena. Što se tiče pisca divnih priča, on nije ni znao što se događa. Kasnije je vatrogascima objasnio da je čuo nekakvo komešanje, ali da nije imao pojma da se radi o požaru. »Sjećam se da sam dva ili tri puta zakašljao«, rekao je. Ali onda se - kako reče - vratio na posao pisanja, jer mu se činilo -kako reče - da će izgorjeti, ili se ugušiti, ako ne piše. Tako je i bilo. Ubrzo, to jest, preko noći, nad njegovim je prizemljem narasla nova, velika zgrada, s lijepim stanovima, koje je valjalo samo održavati u početnoj čistoći. Neminovna Propast Svijeta ne tiče se baš svakoga. 47. ŠETAO NEKI čOVJEK Šetao neki čovjek puteljkom kraj jezera. Bila je nedjelja, i sparan ljetni dan. »Bilo bi lijepo okupati se u jezeru. Pod uvjetom da voda nije hladna.« Uputi se prema obali da provjeri je li, nije li. Kad al tamo, ugleda u vodi čovjeka, koji se očito odavao užitcima kupanja, jer se oko njega sve pjenilo. »Prijatelju«, reče šetač, »upravo sam naumio isto što i ti. Reci mi, je li voda hladna? Ja, naime, patim od kostobolje, i za mene ne bi bilo uputno prehladiti se.« Ali čovjek, kao da ga nije čuo, još je više mlatarao rukama oko sebe, podižući još zaglušniju pjenu. »Hej«, poviče šetač, »možda me nisi čuo. Pitao sam te kakva je voda? Ja, naime, patim od kostobolje...« čovjek je nešto mutno i krkljavo vikao, ali šetač nije razabrao ni riječi. »Ponovi, molim te«, dovikne mu, »vidiš da čekam. Osim toga, reci mi ima li vodenih zmija? Znam da nisu opasne, ali ne podnosim njihovu sličnost s otrovnicama.« Iz jezera dopre još više pjene, buke, i nerazgovjetnih glasova. Kupač je potom zaronio. Šetač je strpljivo čekao na njegov izron. Kupača zadugo nije bilo na površini. »čudan, neuljudan svat«, mrmljao je šetač. »No moram priznati, umije dobro roniti.« Onda se na površini jezera pojaviše mjehuri. Kupač na tren izroni, uzlomata se rukama, i opet zaroni. »Hej!« drekne šetač. »Zaboravih te upitati je li dno muljavo? Naime, alergičan sam na mulj.« No kupač se više ne pojavi. »Da mi je bar na jedno pitanje odgovorio«, progunda šetač udaljuju-ći se. »U današnje vrijeme svijet je tako neobziran.« Uistinu jest. 48. JEDNA JE CARICA Jedna je carica svakoga dana po tekliču slala pismo caru na bojište. Car nije imao vremena čitati pisma, kićena i mirisna, pisma, u kojima je carica opisivala svoju tugu, čežnju, i samoću. U kojima je naširoko raspredala o tomu što je te noći sanjala, i u kojima je naposljetku pitala zašto joj car ne odgovara na ljubavnu poruku. Dan i noć vodila se bitka. Neprijatelj je nadirao kroz klanac put plodne doline carstva. Svakoga se dana nebo crnilo od strijelica, a zemlja gutala krv i moždane palih. Car nije ni jeo ni spavao, znao je da ne smije uzmaknuti, da mora osvajačima prepriječiti proboj kroz klanac. Teklić je svakoga dana stizao s pismom iz prijestolnice. Car je pisma odlagao u jedan kut svojega šatora, čekajući trenutak, kad će se moći predati njihovu čitanju. Jer bio je željan podrške nježnih caričinih riječi. Bitka je trajala osamnaest dana. Osamnaestoga dana ostatku carske vojske pode za rukom potisnuti neprijatelja. Uljezi se povukoše i razbje-žaše. Pristigne još vojnika iz prijestolnice, pa sagradiše

kameni bedem i u nj uzidaše gvozdena vrata, koja će zauvijek zaustaviti najezdu divljih plemena. Tek kada je tvrdi zid bio podignut i gvozdena vrata u njemu uglavljena, car se vrati u svoj šator da počine. No umjesto počinka, on je radije posegnuo za svežnjem od sedamnaest mirisnih pisama. U taj čas stigne zadihan teklić, i uruči caru još jedno pismo, osamnaesto. Car uze osamnaesto pismo, najmirisnije, još drhtavo od njezina dodira. Otvori ga i pročita: »čekala sam osamnaest dana da mi napišeš jednu jedinu riječ. Sada ja tebi otpisujem jednu jedinu riječ: zbogom!« Neki više vole biti voljeni, neki više vole voljeti. 49. BILO JEDNO VRIJEME KOJE NIKADA NIJE PROŠLO Bilo jedno vrijeme, koje nikada nije prošlo: u njemu je boravio Divni Stranac. Iz toga vremena često je ulazio u druga, prolazna vremena, i sretao njihove žitelje na trgovima i pred hramovima, na obalama i u poljima. Stanovnici prolaznih vremena nosili su različite nošnje, govorili različitim jezicima, imali smeđu, žutu, bijelu, crnu, i bakrenu kožu. Neki su išli pješice, neki su se prometali u kojekakvim vozilima. Neki su se kitili perjem, neki biserjem. I gotovo su Ga svi smatrali strancem: nekim, tko nije »odavde«, iz prolaznosti. Mnogi su Ga pitali: »Zar se baš moraš vratiti u to Tvoje vrijeme?« On je odgovarao: »Ne moram. To ovisi o vama. Zadržite Me, zbog toga sam i došao.« Ali oni bijahu uvjereni da je Strančeva volja samo Njegova, i njima strana. Slijegali su ramenima, i govorili: »On je ipak nešto drugo.« Na kraju su ga ispraćali psovkama i kamenicama; katkada se nisu libili ni lomače, ni tamnice, ni križa. Stranac je sve to tiho podnosio, i opet se, poslije izvjesnoga vremena, vraćao; no sada u drugoj odjeći. Naizgled drukčiji, ali isti. A dočekivali su Ga uvijek isti, naizgled drugi. Ne, nisu Ga prepoznali, iako im je isto govorio. Slušajući Ga, neki Mu pridoše i rekoše: »Zvučiš mi poznato. Jesmo li se već negdje sreli?« »Nekad je toga, nekad kimono, nekad galabeja, nekad kaftan, nekad svileni pitambar, nekad tanano vuneno sukno... ali Ja i Ti smo uvijek Ja i Ti«, odgovorio je Divni Stranac. Poslije su ti neki pronosili Njegove riječi širom i daljom raznih prolaznih vremena, i zaradili tko ruglo, tko tamnicu, tko ugled, a svatko Strančev neprolazni sjaj. Odnos Ja i Ti, bio ostvaren ili neostvaren, otac je svih drugih odnosa. 50. ŠKOLA DUPINA Bilo je proljeće, doba dupina. Jedan poveći plov izabrao je vode oko otoka, da bi otvorio školu za male dupine. Od jutra do mraka more je kipjelo od njihovih skokova. Velike dupinske majke govorile su mladuncima: »Hajde, mališane, skači, znaš ti to, ta nisi se rodio kao dupin da ne znaš!« I mladunci su skakali, oduševljeni što znaju. Majka je također skakala, ali od radosti što joj djeca znaju da znaju. No jedan mali dupin nikako nije uspijevao skočiti kao njegova braća. Zalijetao se iz dubine poput metka, no vazda bi u zadnji čas zaustavljao svoj iskok nad more. »Što je s tobom?« pitali ga svi. »Ne želim skakati«, odgovarao je mali dupin nabusito. Zapravo, on se plašio vlastitih kočnica; osjećao je da se one tajanstveno stavljaju u pogon trenutak prije iskoka, pa je strepio da će mu skok ispasti nespretan i smiješan. Radije je trpio ukore, nego što bi mogao podnijeti ruganje. A ukori su pljuštali i od malih i od velikih, baš nemilice. Taj je mali dupin kasnije postao filozof. Posebno se posvetio tajni sa-mosvladavanja i samosvijesti. U tomu mu nije bilo ravnoga u svih sedam mora. U istomu plovu našao se još jedan loš učenik. Drsko je govorio majci: »Neću, i gotovo.« Ne mogavši ga nagovoriti, majka je potražila pomoć dupinskoga psihologa. Ovaj ga strogo upita:

»Zbog čega nećeš? Zar ti nisi dupin?« Mali se tada okrenu majci i pomirljivo promumlja: »Pokaži mi kako se to radi.« No psiholog je smatrao da je bolje nešto drugo: »To nije potrebno. Pa ti znaš taj skok. Rodio si se s njim - iskočio si iz majke kao torpedo.« »Ali ja želim da mi se najprije pokaže što je to što ja znam«, tvrdogla-vio se mali. Psiholog je otplivao, odmahnuvši prezrivo repom. Taj je repni odmah govorio: izgubljen slučaj, razmaženo derište. Onda mu je majka udovoljila želji, i izvela visok i otmjen skok nad morem. Mali se odjednom razvedrio, pljesnuo u svoje prednje perajice, i kliknuo: »Oh, zar samo to?!« I skočio više od majke. Nekima pomaže razumijevanje okoline, a nekima, naprotiv, nerazumijevanje. 51. čOTA I MOTA Bila su dva brata, čota i Mota. Neuki i siromašni, morali su raditi za sitnu naknadu, jedan kod mlinara, drugi kod grnčara. I mlinar i grn-čar bijahu prave tvrdice: hranili su svoje radnike tek toliko da ne pregla-dne, i tjerali ih da rade od zore do mraka. Nikada, pa ni za blagdane, nisu im davali nikakva dara, niti su im u džep ikada spustili makar i novčić. Da bi sebi olakšali tmoru i tegobu, čota i Mota su znali posjećivati seoske pušionice opijuma, gdje se oko jedne poveće nargile natisnulo nekoliko pušača. Ti bi pušači upućivali siromašnicima svoj izdah opijumskoga dima, a siromašnici, koji su čučali kraj njih, hvatali su taj dim ustima i nosom, kako bi i oni okusili pokoji dah opojnosti. Jednoga dana reče sebi Mota: »Ovako više ne ide. Morao bih pronaći drugoga gazdu.« Nekako u isto vrijeme i čoti padne na pamet ista zamisao. Pitanje, koje je iskrsnulo pred obojicom bijaše: gdje pronaći novoga gazdu, koji bi se pokazao boljim od sadašnjega? Mota se upitao nije li možda čotin gazda bolji od njegova? A istomu se ponadao i čota: da je Motin gazda taj, koji je bolji. Kad su se toga dana uvečer sreli, prvi se Mota poče hvaliti čoti: »Ovaj moj gazda pravi je car. Hrani me da mi pretiče, i o blagdanu mi daje obilato, tako da ne znam što ću s parama, pa ih poklanjam sirotinji.« »Ah, nije to ništa prema mojemu gazdi«, priklopi Cota. »Daje mi kapom i šakom, i još mi nudi svoju kćer za ženu.« »Kako bi bilo da razmijenimo gazde?« upitaše obojica u isti čas, s istom prijevarnom mišlju u srcu. Sutradan Mota ode kod čotina gazde, i predloži mu da odsada on radi umjesto brata. Gazdi je bilo svejedno hoće li čota, ili će Mota. I drugomu je gazdi bilo svejedno hoće li Mota, ili će čota. Ionako su jedva razlikovali čotu od Mote. čota i Mota s velikim nadama krenuše na rad, svaki kod tobože boljega gazde. Ubrzo su obojica uvidjeli da su zlo razmijenili za zlo. Ali nipošto da to jedan drugomu priznaju. Hvalili su se da im je posao po volji, da je gazda velikodušan, da hrane ima u obilju, a i darovi da znaju pritjecati o svečanim prigodama. Pričajući tako, svakoga su dana bivali slabiji i mršaviji. Dok jednoga dana Mota, onaj, kojemu je prvomu pala na um zamisao o razmjeni, ne osvane s mišlju da mu valja napustiti i posao, i brata, i selo, i uputiti se bilo kuda i kamo u bijeli svijet. Toliko mu već bješe dotužio zlosretan život. Krenu on od kuće puteljkom koji vodi u bijeli svijet. Kad al noga mu zapne za neki korijen, i Mota se prekovrne preko glave, jednom, dvaput, i treći puta, dok nije dobro lupio glavom o kamen. »Oh, mene jadna«, procmili Mota. »Zar nije dosta što sam ubog i čemeran, sad još i da razbijem ovo malo glave? Zlopaka si sudbino - nekima si mati, a nekima maćeha.« Kad se pribrao, razabere da je udarac njegove glave odvalio kamen iz ležišta. »Gle, gle«, pomisli, »ispod kamena je neko tajno mjesto. Kamen je ovdje postavljen kao znak.«

On brže-bolje proruje zemlju ispod kamena, i naiđe na tvrd predmet. Bila je to željezna kutija. Zna se, kutija sa zlatnicima. Mota se zadugo nije mogao oporaviti od svojega otkrića. Opipavao je zlatnike, kutiju, pa opet zlatnike, milovao kamen, blagosiljao korijen, zahvaljivao padu i udarcu, ispričavao se sudbini. »Zacijelo su razbojnici ovdje ukopali svoj plijen«, zaključi. »Ovakvo blago ne može pripadati nikomu iz našega sela. A i zašto bi ga netko od nas zakopavao? Ne, ne, to je razbojničko blago, što znači da me je sudbina konačno izbavila od siromaštva.« Smišljao je što će i kako će s blagom, i to su bile misli slade od opijuma. A onda mu na um padne Cota. »Jadni Cota«, pomisli. »On će morati do kraja života živjeti kao gladno pseto.« Mota ubaci zlatnike u svoju ubogarsku torbu, zatrpa jamu, postavi kamen kako je prethodno stajao, i uputi se dalje u bijeli svijet. Ali mu misao na Cotu ne dade prevaliti više od nekoliko koraka. Zastane, zamisli se, i onda se hitro vrati u selo. Pode do mlina, i stane iz svega glasa dozivati brata: »Cota, brate, napusti tu ništariju, izađi, pođi sa mnom, ja sam sada bogat čovjek!« Cota izviri iz prostorije u kojoj se vrtio žrvanj. »Sto to trabunjaš, brate?« prodere se, u strahu da gazda ne čuje pogrdne Motine riječi. »Izađi, tvoj je gazda gad i tvrdica i varalica, baš kao i moj! Ja imam za tebe i sebe bolju ponudu!« »Odlazi!« zakriči Cota. »Dosta mi je tvojih lagarija! Zar mi nisi bajao da je mlinar pravi car? Zar nisi izmišljao ono o darovima za blagdan, o obilju hrane, o mlinarevoj kćeri...? Odlazi, ne želim te više slušati!« »Oprosti mi, brate, lagao sam, ali i ti si meni lagao! Ali sada ti govorim istinu, vjeruj mi!« »Gubi se!« povika razjareni Cota, i vrati se žrvnju. A Mota, snužden, pode u bijeli svijet. Ako je pravda, i nepravda je, ako je slučaj, i zakon je, ako je nagrada, i kazna je... i nije baš uvijek jasno kad je, a kad nije. 52. KAKO SU ROđENI PJESNICI Posvećeno Njegovoj Svetosti, Dalaj-lami Oko Divnoga Stranca uvijek je palucalo Njegovo vrijeme-i-mjesto. Rijetkima se posrećilo vidjeti tu svjetlucavu ovojnicu. On ih je zvao da udu u nju. Zvao je svakoga. Zvao je i slijepe. Od onih rijetkih, vidovitijih, još rjeđi su prilazili, oklijevali. »I što će biti kad uđemo?« »Postat ćete Jedno sa Mnom.« Od rijetkih, najrjeđi tada uđoše i više ne izađoše. Jer više nije imalo ni gdje, ni kuda izaći. Medu rijetkima našla se, međutim, nekolicina, koji poželješe ući jednom nogom, a drugom i dalje prolaziti starim vremenom-i-mjestom. »Zato da bismo objavili... Da bismo pomogli. Da bismo stanovnicima staroga vremena-i-mjesta kazali...«, rekoše. »Neiskazivo je«, reče Divni Stranac. »Ali pokušajte.« Tako su rođeni pjesnici. Biti u dva svijeta, živjeti s rascjepom ličnosti, cijena je za govor ljepote. 53. SREćA Bila jedna djevojčica, koja je, kuda bi god krenula, ostavljala za sobom zlatni trag. Trag je postajao vidljiv tek kad bi ona zašla iza vidika. Ljudi su onda, zadivljeni i raspamećeni, jurili da stignu djevojčicu. Nje više nije bilo. Onda bi skupljali zlatnu prašinu i vraćali se kućama, plačući što nisu umjeli zadržati djevojčicu, što nisu znali vidjeti tko je ona... Djevojčica nije imala roditelje, i tražila je dom, koji bi ju usvojio. Bila je poluodjevena i bosa, sitna i plašljiva, miloga osmijeha. Kosa joj pa-lucala kao u morske vlasulje. »čija si?« pitali su ju sumnjičavo. »Onoga sam, tko me hoće«, odgovarala je. Nitko ju nije htio. Slali su ju jedni drugima, ti drugi, opet, slali su ju trećima, i tako redom. Kad su se svi izredali, djevojčica je odlazila. Tek kad je zamaknula za obzor, bljesnulo bi zlato njenih stopa.

U selo, kojim je nedavno prošla, naiđe putujući isposnik. Ljudi ga ugostiše, i ispričaše mu što se dogodilo. Isposnik se smješkao, kimao glavom, kao da je tu priču već slušao. Pitali su ga tko je ta djevojčica. »Nitko drugi do sama čovjekova sreća, koja neumorno dolazi i nudi se da ostane pod našim krovom, i tek po odlasku ostavlja svoj znak i dar. Tada ljudi udare u kuknjavu, i nesretni su zato, jer im se sreća sama nudila, a oni ju nisu znali prepoznati«, govorio je. »Bolje bi bilo da nije ni dolazila«, jadali su se seljani, kršeći ruke. »Ljepše smo živjeli ne znajući da su takve stvari moguće. Ludo li smo odbili ono, za čim ćemo cijeloga života žaliti.« Mudrac tada zaište da se cijelo selo okupi pod jasenom. »Treba provijećati o događaju«, rekao je. »Svi moraju znati kako sebi pomoći.« Kad se pod jasenom skupilo i staro i mlado, isposnik im se obrati riječima: »Sto je bilo, bilo je. To ne možemo promijeniti. Ali možemo naučiti kako se ponašati, ako opet naiđe to zlatno čedo. Da ju opet ne odbijemo od praga.« »Oh, svatko će joj od nas ponuditi boravak u vlastitoj kući!« uzviče se cijelo selo. »Dat ćemo joj ono najbolje što imamo, čak i na uštrb naše djece. A ona neka bira kod koga će. Ona zna...« Mudrac opet uze riječ: »Nemojte misliti da ona ne može doći i u nekomu drugom liku...« »Oh! A kako ćemo znati...? Zaboga, da opet ne promašimo...?« »Najsigurnije će biti da ne odbijete nikoga tko vam pokuca na vrata. Jer, sjetimo se, to može biti naša zlatonoga sreća. Da ju još jednom ne izgubite, otvarajte svima, i udijelite svakomu.« Otada je tako i bilo, i to je bila istinska sreća za mnoge. Tko učini najmanjima od Moje braće... učinio je sebi. 54. KAD IZ EKSTAZE ŠUTNJE Kad iz duge ekstaze šutnje prijeđe u ekstazu govora, monahova je riječ ubojita. On se tada okrene ustima prema zidu, i njemu govori, jer nekomu mora. Zid tada poviče za pomoć svima uokolo. Ali nitko, čak ni bogovi, nisu dovoljno jaki da slušaju tu riječ. Jedan od tih zidova bio je onaj najviši zid kule u Babilonu. On je jedno vrijeme odolijevao - ta bio je remek-djelo graditeljsko; potom se urušio, jer je nečujni tutanj bio odveć prejak, i svih sedamdeset i sedam jezika carstva nisu ga mogli kroza se razvesti, i u sebe prevesti. Srušio se zid, zajedno s carstvom i jezicima. Prah mu se pomiješao sa zemljom. Nju pregaziše najezde sa sjevera i juga. Skakavci. Kuge. Zaborav na veličinu. Dok se zemlja ne dosjeti. »Budi mi prijatelj«, zamoli ona monahovu riječ. »Svi od mene uzimaju, nitko mi ničim ne vraća. A ti si jaka, i ubijaš, ako te ne prihvate cijelu. Ja sam spremna to učiniti, cijelost tvoju čuti, a ti budi ta, koja će mi podržati rast za narednih tisuću godina.« »Bio to korov ili pšenica, zmija ili pčelica?« pitala je riječ. »Bila to pšenica ili korov, bio to med ili otrov«, odgovorila je zemlja. »Bilo to ono što zoveš smakom ili preporodom?« Zemlja zadrhti, ali ne odustane. I riječ pristane. Samo se tako mogla podnijeti ona jednovita, nerazlikovna sila. Gdje je u igri sve ili ništa, razlikama se o glavi radi. 55. LJUBAV BOGOVA Jednom se veliko i žarko sunce zaljubilo u jednu malu, modrooku zvjezdicu. Zaljubilo se, jer se htjelo zaljubiti baš u nju. Slalo je sunce poslanike s darovima, slalo ih u prosce, sve zraku po zraku, sve sjaj po sjaj. No zaprošena je svaki puta izjavljivala kako ne vjeruje da nju prosi tako velik i moćan netko, nju, tako malenu, k tomu, jednu od bilijun bilijuna malenih. Zvjezdica, zaprošena, a neisprošena, klanjala se poslanicima, jedva se usuđujući pogledati ih u presjajni lik i lice. Govorila je slatko i tiho, jezikom poniznosti: »To nikako ne mogu biti ja. Njegovo se veličanstvo zabunilo. Molim vas, idite, i nađite koga je kralj zaista htio za nevjestu.«

Ali sunce nije odustajalo. Bez zvjezdice, sva mu se slava činila tmurnom. Kako da je privoli, kako da je pripitomi? Naposljetku se dosjetilo. Otišlo je u prosce samo - tek u drukčijemu obličju. Odložilo je svoj nakit od žeženoga zlata, svoju odoru od rastaljenih dijamanata, svoje vulkanske izjave ljubavi. Preobuklo se u lik sličan liku male zvjezdice, da se ona ne bi uplašila i odbila ga. I nije se uplašila, nije ga odbila. Jedne noći, sunce je zašaptalo u uho usnuloj maloj zvijezdi: »Jesi li se ikada upitala tko sam ja?« Zvjezdica je iz sna odgovorila: »Ja dobro znam tko si ti.« Kralj se iznenadio. »Uistinu? I kako sad pristaješ na mene takvoga, kakav jesam? Zar je ova puka odjeća, ova krinka moje veličine obavila posao, kojega sav moj sjaj i snaga nisu uspjeli obaviti?« »Ah, ne kralju, nije me tvoja odjeća osvojila. Tvoja me žrtva, kralju, svezala za tebe. Nisi se libio biti malen i nejak, nisi se dvoumio ostaviti svoje zlatozarne dvore zbog ljubavi. Tako si osvojio moje srce.« Kralj se zadivio odgovoru. Osluškivao ga je u zamirućoj tišini, kao da je zvuk, koji ga sve više obuzima. Onda je upitao: »Reci mi još samo nešto: zašto si u početku uzmicala preda mnom? Kakvu si to ogradu bila podigla između sebe i mene? Zar nisi vjerovala mojemu izboru?« »Ah, ne, ne, kralju«, govorila je zvjezdica smiješeći se. »Nije se o tomu radilo. Ne, ne o tomu.« »Reci mi... o čemu onda?« »Bojim se da me nećeš razumjeti...« »Reci mi... Razumjet ću.« »Ne mogu ti odbiti želju, pa makar me to stajalo tvoje odanosti. Moj prijašnji uzmak pred tobom bio je zapravo strah da ne izgubim obožavanje, koje sam prema tebi oduvijek osjećala.« »Ne razumijem«, trgnu se kralj svih sjajeva. »Tamna mi je tvoja riječ.« »Poslušaj me, gospodaru,« šaputala je zvjezdica iz dubine svojega sna. »Nije to neshvatljivo, i posve je istinito. Pitala sam se - možeš li ti uistinu biti veliko i jarko sunce, ako prosiš beznačajnicu poput mene? Nekoga, tko ti nema ponuditi baš ništa, što bi tebe bilo dostojno? Nekoga, tko je samo mrvica tvojega blistanja? Plašila sam se da zbog takvoga izbora ne potamniš u mojim očima. Zato sam tvojim poslanicima govorila da si se zacijelo zabunio. Jer ljubav za tebe, i obožavanje tebe, meni su bili i ostali važniji čak i od tvoje ljubavi za mene.« Kralj je zaplakao. »Ništa o tomu nisam znao, ništa čak ni naslutio. Avaj, zar je tvoja ljubav za mene mogla biti moj suparnik?« »Tako je bilo sve dok mi nisi sam došao u prosce«, reče zvjezdica probudivši se, i uzdrhtavši od svoje izgovorene tajne. »Tada sam napustila sve svoje strepnje i pitanja. Tada sam vidjela da ne mogu biti beznačajna, niti da se ti možeš zabuniti.« Od Njega voljeno, a sebi beznačajno... kakav nesporazum! 56. BIO JEDAN VAL Bio jedan val, uvjeren da je on samo val. Na njemu jahala pjena, uvjerena da je ona samo pjena. Niz bokove mu klizile mreške, uvjerene da su samo mreške. Njihov se život suradnički isprepleo, jedno su drugo oslovljavali s »mreško«, »pjeno« i »vale«, trajala ta valnost, mreškost, i pjenovitost koliko trajala, to jest, časovi to. Onda je jedna kap šiknula visoko nad pučinu. Kliknula je: »Hej, pa sve je ovo more koje se talasa, mreška, i pjeni!« Sjeti se vale da si more! 57. OSTAVIO SAM IZMEđU NAS PEDALJ »Ostavio sam između nas sasvim malen prostor, ni pedalj širok«, reče Divni Stranac duši, s kojom je noću letio nad bezdušnim gradovima. Duša je plakala. »Zašto, što će taj pedalj između nas?«

Divni ju je grlio, brisao joj suze, pleo joj kosu u pletenice. »Još samo malo, dušo, još trenutak. Da bi ti mogla kliknuti do vrha, da bi ti mogla jauknuti iz podzemlja, i da bi ti mogla riječ o nama kazati.« »Ah, ne mogu više ni trenutak, ne mogu više ni dijelak trenutka, pa ma koliko bio važan razlog...« Kad se duša ujutro našla u tijelu, mogla je još cijeli dan, jer je znala da ju čeka san; mogla je još cijeli život, jer je znala da ju čeka buđenje. Ali u noćnomu letu, pedalj od Divote, nije mogla ni časka. Biti blizu... znači biti najželjniji blizine. 58. BILA JEDNA PRINCEZA Bila jedna princeza, s kosom od čistoga zlata. Od svih stvari na svijetu, ona je najviše voljela cvijeće. Ni dragulji, ni svile, ne bijahu joj draži od cvjetnih boja, oblika, i mirisa. A od svega cvijeća najvećma je voljela lotose. U njezinu vrtu bilo je sedam ribnjaka s lotosima svih ćudi. Neki su bili plavi, i voljeli su mjesec, neki bijeli i ružičasti, zaljubljeni u sunce. Princeza je voljela i mjesečare, i obožavatelje sunca. Svakoga dana ubrala bi po jednoga, i odnosila ga u svoju sobu, da njim okiti uzglavlje. Jednoga dana, dok je zaključavala vrata svojega vrta, zapahne ju opojan miris. Ona zastane kao gromom zakucana. Samo joj se zlatna kosa stala kovrčati i plesati, a u danu bez vjetra. A onda princeza polako otključa vrtna vrata, i pode za mirisom. »To je zacijelo lotos«, reče. »Miriše zlatno.« Miris je bivao sve sladi i omamniji. Vodio ju je sve dalje i dalje. Drvoredi su ju usput pitali: »Jesi li pitala oca i majku, zlatokosa, smiješ li sama ovim putem?« Ona je odgovarala mislima: »Nemam vremena pitati ikoga, jer miris me neki divan vuče, kao udica ribu.« Pitali su ju oblaci: »Jesi li pitala brata i sestru, je li to tvoj put?« »Nemam vremena pitati ikoga, jer miris me neki divan zove, kao mreža leptira.« Išla je, išla, i pitao ju je vjetar: »Jesi li pitala svoje srce, je li to tvoj put?« A zlatokosa je odgovorila: »Pitala sam... Srce je moj put.« U dodatni odgovor, njezine su se vlasi još više zakovrčale, još življe zapalucale. Išla je, išla, dok nije stigla do jednoga samotnog polja. Nasred polja, modrilo se jezero. Uputila se poljem prema jezeru, a ono se modrilo, mo-drilo, modrilo do u nedogled. Jezerom su plesali labuđi svih boja. Začarana je promatrala njihov ples, otmjen i nečujan. A onda ugleda zlatni lotos, najljepši kojega su joj oči ikada srele. Ljuljao se na vodi, posve blizu obale. Princeza je skinula cipele, zadigla haljine, i zagazila u vodu. Lotos je kimao zlatnom glavom, kao da odobrava njezin ulazak u jezero. Ali jedan medu labuđima zapjeva: »Zlatokosa, zagazila si do gležnja, kuda smjeraš ti?« »Ubrala bih zlatni lotos, eto što bih ja«, odgovorila je princeza, i pružila ruku da ubere lotos. Kad al' on uzmaknu dva, tri sežnja dalje u jezero. Princeza podigne haljine još više, i krene za lotosom. Drugi je labud zapjevao: »Zlatokosa, do koljena si zagazila, kuda smjeraš ti?« »Ubrala bih zlatni lotos, eto što bih ja«, odgovori princeza, pruži ruku, kad al' lotos odskoči od njezina dodira, i uzmakne još dva, tri sežnja dalje u jezero. Princeza se sada istinski začudi. »Sanjam li?« upita sebe. »Ili je ovo čarolija vodenih vila?« Ali toliko je željela lotos, da je ostavila čuđenje po strani, podigla haljine do kukova, i zagazila još dublje, još dalje. Treći labud zapjeva: »Zlatokosa, do bokova si zagazila, kuda smjeraš ti?« »Ah, ubrala bih zlatni lotos, eto što bih ja«, odgovori princeza, ispruži ruku i... lotos je opet vrcnuo prema sredini jezera. Princeza zastane, osvrne se, i ugleda obalu daleko iza sebe. Labuđi su prestali s plesom, vratovi im

se ukočili kao staklo; nisu disali, samo su ju nijemo promatrali. »Sto da radim? Da se vratim? Ali kako ću bez zlatnoga kući, kako ću bez njega večerati, kako provesti noć, kako dočekati jutro?« Okrene leda obali, i zagazi još dublje. Labuđi su možda htjeli kriknuti. Odletjeti. Otvorenih kljunova gledali su kako princeza ulazi u vodu do struka, do grla, do čela, do tjemena... I onda se više ništa nije vidjelo. Labuđi se otkočiše, zalelujaše vratovima, jedni druge pogledaše, kao da se pitaju jesu li sanjali, ili su ih začarale vodene vile, te im se pričinilo da su maločas vidjeli zlatokosu princezu. Ali kad svrnuše okom put obale, ugledaše tamo zlatne cipelice. Opet svrnuše okom prema sredini jezera, i vidješe da se kraj zlatnoga lotosa njiše još jedan, također zlatan. Zlato hoće zlato, i obratno, pa ma koja bila cijena. 59. BILO JEDNO HODOčAŠćE U MEKU Bilo jedno hodočašće u Meku, vrlo poučno. Sedmorica putnika ljuljali se na devinim leđima, sjene su njihove nevoljko klizile za njima, žedne kakva oblaka, koji bi ih oslobodio povlačenja po usijanu pijesku. Ali sunce je nemilosno žeglo, sjene su bezglasno jaukale, putnici se molili Alahu za malo hlada i odaha. Idući tako, sustignu nekakva jahača samotnika, koji je odmicao istim smjerom. »Jesi li i ti hodočasnik?« upitaše ga sedmorica. »S tom sam nakanom krenuo na put«, odgovori čovjek. »A zašto si krenuo sam?« »Kako mogu biti sam?! Tko je ikada sam?« »Da, da, pravo zboriš.« Jedno su vrijeme jahali šuteći. Sad su bili osmorica. Žega je uto lak-nula, jer je naišao velik, bijeli oblak. Njegova je sjena padala samo po ho-dočasnoj skupini — sve ostalo bijaše ožegnuto suncem. »Alah je uslišao naše molitve«, rekoše sedmorica. Kad je sišla večer, ulogoriše se kraj jedne stijene. Sedmorica prostri-ješe molitvene hasure, i stadoše se klanjati put Meke. Onaj čovjek, pak, poče se klanjati na sve strane svijeta. »Ovaj nije valjan pravovjernik«, stadoše se došaptavati sedmorica. »Tko zna s kim putujemo. Sutra ćemo ga o tomu pitati.« Kad je zajutrilo, krenuše njih osam dalje na istok. Voda sedmorice oprezno upita onoga čovjeka: »Brate, kojoj ti vjeroispovijesti pripadaš?« »Ja pripadam vjeroispovijesti ljudi, koji slušaju Božje zapovijedi«, odgovori čovjek. »Znači li to da si musliman?« »To znači da sam i musliman.« »Jesi li se uputio u Meku?« »Nemam ništa protiv toga da odem u Meku.« »Ako si krenuo u Meku, zašto se sinoć nisi poklonio u smjeru Meke? Zar ne znaš, koja je strana Alahova?« »Pokažite mi stranu, koja nije Njegova!« Opet su jedno vrijeme jahali šuteći. Onaj bijeli oblak i dalje je milostivo zaklanjao sunce. Sedmorica rekoše osmomu: »Vidiš li što čini Alah? Ovaj oblak baca sjenu samo na nas, sve ostalo je pod sabljama sunca.« »Vidim«, reče čovjek, i prekrsti se. Sedmorica tada zaustaviše deve, zaurlaše: »Sto ti, kršćanine, tražiš u Meki?« »Isto što i vi«, odgovori čovjek. »Priznaješ, dakle, da si kršćanin?« »Priznajem da sam i kršćanin.« »Odlazi, nevjernice!« povika sedam bijesnih glasova. »Nisi dostojan društva pravovjernih! Gubi se!«

»Dobro«, reče čovjek. »Odlazim. Ne zamjerite - ali nisam ja tražio vaše društvo, već vi moje.« Potjera on devu, i nastavi sam put obzora. Ali onaj veliki bijeli oblak pobrza za njim, uokruži ga svojom sjenom, raskošno i brižno, a sedmoricu ostavi pod golim, razjarenim suncem. Sedam sjena tada zavajkaše što ih opet vuku po usijanu pijesku. Hodočašće je završeno, kad shvatiš gdje je Meka. 60. MA ŠTO ćE OVOLIKE ZVIJEZDE Jedna je bezazlena duša poželjela samo jednu, teško zadobivu stvar: razgovor s Gospodom Bogom nasamo. Pošla je svijetom, raspitujući se gdje stanuje Gospod. »Kad bismo znali, i mi bismo tamo«, rekoše neki. A neki drugi su podizali obrve, da bi poslije provalili u zdrav grohot. »Kad otkriješ gdje stanuje, javi nam.« Bezazleni nije ni primijetio da mu se rugaju. Obećao je da će im javiti čim sazna pravu Gospodovu adresu. Gospod je to promatrao, i svidjela mu se odlučnost duše, koja je tražila razgovor s Njim nasamo. Ukratko, tragatelj je po volji samoga Gospoda stigao pred Njegovo stanište. Bila je to obična ulica, obična kuća, običan dan. Na vratima stana običnim je slovima pisalo ime stanara: Gospod Bog. Došljak je pokucao, bilo mu je otvoreno, bio je pozdravljen kao netko tko je najavljen i rado dočekan; bio je potom uveden u sobu od primanja, i ponuđen da sjedne. »Ne bih sjeo prije no što Gospod dođe«, smjerno će došljak. »Sve je u redu, ako ti Ja nudim da sjedneš.« »Zar ti nisi Gospodov pomoćnik?« pitao je gost. »Nemam nikoga osim Sebe«, odgovori Bog smiješeći se. Istoga časa u ruci Mu se nade čaša s tamnozlaćanim, gustim napitkom. Domaćin ju pruži gostu. »Ovo je piće besmrtnosti.« »Neka mi oprosti domaćin! Ako smijem, ja bih Te najprije nešto zapitao...? Jer: otpijem li malo iz ove čaše, možda više neću imati nikakvih pitanja.« »Razumijem«, reče domaćin, i odloži čašu. »Hajde, pitaj.« »Eto, mene već dugo muči pitanje zašto na svijetu ima toliko nepotrebnih stvari?« »Na primjer?« upita Gospod. »Na primjer — sva ta neizbrojiva zrnca pijeska po pustinjama?« »I što još?« »Još mnogo toga. Evo, čemu tolika silna jajašca, iz kojih se nikada neće izleći živ stvor? Toliki spermatozoidi — nadam se da Te to ne vrijeđa, Bože — koji nikada neće stići na cilj? Toliki pelud, koji nikada neće oploditi nijedan cvijet? Tolike jalove riječi, koje ljudi već tisućama godina ponavljaju svakoga dana, ništa pritom ne misleći?« »Je li to sve?« »čemu, naposljetku, tolike silne zvijezde, od kojih samo malen broj vidimo? Sto je s onim drugima, koje nikada nećemo vidjeti, pa ni naslutiti? Nije li to rasipništvo, nije li to rastrošništvo, Bože? Zar nisi mogao napraviti svijet, u kojemu tako velik broj stvari neće biti suvišan?« »I pijesak, i zvijezde, i pelud, i riječi... sve to svjedoči Moju raskošnu i neobuzdanu prirodu«, reče Gospod. »Da biste znali Moje neizmjerje, Moje bezmjerje, Moj bezbroj... zato. Ja nisam mjernik na sitno. I zato jer svjedoče Moju puninu, stvari ne mogu biti prazne. Jer svjedoče Moju beskonačnu prirodu, stvari ne mogu biti beskorisne.« Bezazleni se nade u čudu. »Kako se toga nisam sjetio!« klikne. »Da, tako je — prekobrojnost je samo sušto slovo Tvojega prekomjerja!« »Kako se toga nisi sjetio, pitaš? Ja ti nisam dao da se sjetiš«, reče Gospod veselo. »Jer htio sam da Mi dođeš u pohode, da bih te ponudio čašicom besmrtnosti. Uzmi sad, pij, i budi sretan.« Odgovor rada pitanjem, da bi ugostio pitatelja. 61. BEZ MENE NE MOŽEŠ »Sanjala sam da nikad nećeš moći bez mene«, reče grana plodu, reče školjka biseru, reče zora danu. Reče pomalo svatko pomalo svemu.

»Sanjala sam..., a gle, možeš.« Toga časa pade plod, ode biser, svanu dan. Rastane se cvijet od mirisa, govoreći: »Sanjao sam da bez mene ne možeš..., a gle, možeš.« Reče tada Gospod, govoreći svemu, govoreći svima: »Ne nadaj se da možeš bez Mene. Osim toga, Ja jedini ne sanjam.« Hvala Bogu, bez Njega se ne može. 62. JEDAN NESTAŠNI POčETAK SVIJETA Jedan nestašni trenutak bio je nekoliko puta opominjan od ozbiljnijih minuta i sati na ovaj način: »Ne zadijevaj se svuda uokolo, ne migolji tamo-amo, idi ravno, propisnim hodom i korakom!« »Inače...?« zadirkujući je pitao trenutak. »Inače ćeš ispasti iz reda i načela. Inače ćeš poremetiti tijek stvari. Drži se satnoga rasporeda. Sat kaže da je tebi ime sekunda.« »Sat?!« podrugnu se trenutak. »Neće meni ta tupa i nemaštovita tik-takalica odrediti ime i društvo!« Nestašnik je bio radoznao može li se uopće dogoditi da on »ispadne«. I dok je to istraživao, odjednom se našao na nigdjevini. Bila je to praznina bez ikakvih silnica i smjerova. Bez sile teže, bez središta, bez oboda. Ostale su sekunde odmicale svojom cestom dalje, koračajući u urednoj crti, ususret vječnosti, ususret prolaznosti. Lakoumni se trenutak najprije zgroznuo. »Gdje sam to ja? Stanite, kuda ćete bez mene? Ne može tako...! Ali povorka ga nije čula, ili ga nije htjela čuti, ili joj je bilo zabranjeno da ga čuje. Trenutak bijaše užasno, neshvatljivo sam. Rasplače se. »Avaj, što li sam doživio! Sto ću sad sa sobom? Komu ja trebam? Kad nema nikoga i ničega?!« Ne zna se koliko je dugo trenutak boravio izvan vremena. Ali taj je boravak dostajao za jedno čudo, koje se ponavlja zadanim ritmom svakih dvanaest milijardi godina. Naš trenutak obriše suze, i hukne u prazninu: »Pa dobro, hajde da ja nešto izmislim. Nešto ispočetka. Pa da, netko mora početi. Netko mora biti voda. Budući da nema nikoga drugog, to ću biti ja. Ja sam svoj veliki prasak, svoja sam povorka, i krećem joj na čelu!« Trenutak onda krene strojevnim korakom, kao da zna kuda će i kamo. Istoga časa jurnuše za njim štropoti, tutnjevi, grmljave, pjesme, cvil, šapati. Okrene se. Imao je što i vidjeti: njegovim su tragom zaglavinjala nova kopna, nova mora, nove rijeke, nove zvijezde. Njegovim je tragom krenuo i netko, tko će ubrzo izumiti sat. Razlike je smislila istota, da vidi može li sebe prevariti. 63. BILA SU DVA TRI NAJ-CVIJETA Bila su dva, tri naj-cvijeta od stotinu i osam latica, dva, tri još neviđena ljepotana, a niknuli su na dva, tri kontinenta. Ipak, znali su jedni za druge. Povezivao ih je njihov jedinstveni milmiris. Njim su razgovarali, dogovarali se, maštali, sanjali. Jedva su čekali da ih netko nade i ubere, pa da im se zadivi kako dolikuje. Onda bude ubran jedan od njih. »Blago njemu«, uzdahnuše preostala dva, i još ljepše zamirisaše. Zamalo, i bude ubran drugi. »Oh, blago njima«, zabugari preostali cvijet. On je sada mirisao kao dva, tri, i bio lijep za dva, tri. Miris mu je obujmio šumu i livadu poput tanane, svilene mrežice. Svi su leptiri pijano lepršali u njoj. Sve pčele, svi zujavci, svi mravci, svi zrikavci. Napokon, i sve su druge časke stale oponašati taj jedan miris na svoj način. Ruka berača naiđe opet ludo blizu, spusti se do stapke cvijeta, zastane; potom se povuče. »Šteta je ubrati takvu ljepotu«, rekoše usta ruci. I odoše, da nikomu ne kažu mjesto, gdje raste taj jedan cvijet. Ona dva ubrana cvijeta budu svečano uručena ravnatelju kuće bilin-stva, i potom proglašena Otkrićem. Posjetitelji su dolazili da im se dive. Cijeli grad. Cijela zemlja. Oni su još jedno vrijeme slavno izdisali, a potom ih zastakliše.

»Samo dva takva cvijeta postoje na svijetu«, govorili su ugledni biljo-znalci. »Samo dva, i ta su dva ovdje.« Onaj treći, neubrani, cvao je i mirisao u tišini, jedini živ od trojstve-noga plemena, a umirao je od želje za priznanjem, koje ga je, srećom, za-obišlo. Negdje postoji ljepota, koja čezne za tim da bude viđena i priznata, drugdje postoji ljepota umrtvljena od priznanja. 64. REKAO JE KRALJ KRALJICI O IGRI ŠAHA »Mila Moja, pogledaj kroz prozor na široko polje, i reci Mi što vidiš!« Kraljica odloži svoje vezivo, ustane šušteći divot-suknjama, i pogleda kroz prozor. Kad je čas potom svrnula pogled s prozorskoga vidika u nutrinu sobe, bila je blijeda i uplašena. »Vidim da nadolazi zla sila, koja bi da Te svrgne s prijestolja, moj Kralju. A Ti, koliko Te moje srce zna, i može znati, ne laćaš se mača nikada. Ne zato što bi se plašio, već zato što prezireš takvu akciju. No kako ćemo onda preživjeti?« Kralj se sućutno smiješio, gledajući kraljičin nespokoj. »Dajem tebi, voljena, da se boriš za Mene - dajem ti snagu, kakvu nitko nema, dajem ti strelovitu moć, spokoj srčanosti, žestinu odanosti.« Dok je kralj to govorio, s kraljice spadoše svile i baršuni, nakit i ukrasi, a obujmiše ju tvrdi oklopi; odletješe joj s nogu papučice, i ustupi-še mjesto gvozdenim čizmama. Sa struka kliznu zlatan pojas, i stegne ju umjesto njega čelik, s mačem i džilitima. Na glavu s bujnom kosom spusti se kaciga, u ruci joj se nade nestrpljivo koplje. U čudu je kraljica gledala svoju preobrazbu. Njezin ju vez više nije prepoznavao, ptica je u krleci zamuknula. »Osim toga«, nastavi Kralj, »dajem ti vojsku, kojom ćeš zapovijedati, konjanike i hitre trkače, kule i gradove, i stotine pješaka. Brani Me, Mene jedinoga, koji se neću boriti, jer Ja sam savršen, jer Ja sam potpun.« Kraljica je kliknula od radosti. »Sve ću učiniti da pobijediš, moj Kralju!« »Meni ne treba pobjeda«, smiješio se Kralj. »Ali vama treba.« »Dobro, učinit ću sve da Te suprotnik Tvoj ne obori, da Te ne zarobi!« »Meni nitko ne može prići, kraljice«, i dalje se smiješio Kralj. »Ja sam nedodirljiv. Oko Mene je neprekoračiv prostor, sveta vatra.« »Može li Ti onda itko išta?« »Meni ne može. Ali sebi može, ako Me ukoči u pokretu. Ako Mi sveže korak. Onda se igra privremeno završava. Da, osvaja se kraljica, kraljevstvo, i vojska. Ali se Kralj ne osvaja.« »čemu onda...?« promuca kraljica, prije nego što će izdati zapovijed za pokret. »čemu onda bitka, smrt, i pad, i slava - ako to nije zbog Tebe i za Tebe?« »Igra je zbog vas, i za vas. Mene ne dotiče ni pobjeda, ni poraz.« »Ali ja ne bih ulazila u bitku da nema Tebe«, vrisnu kraljica. »Ja se ni s kim ne bih borila, ako se ne borim u Tvoje ime, i za Tvoje razloge.« »Dobro je da tako misliš, iako je istina nešto drugo«, reče Kralj spokojno. »Pođi sada, vrijeme je.« Kralj zagrli kraljicu, i side s njom do kapije. Pred kapijom je već čekala spremna vojska - časnici, pješaci, vitezovi, i pokretne tvrđave. Na kraljici tada uzblista bojna oprema. Zaiskri koplje, zareži bodež o pojasu. Trublja se sama podiže do njenih usta. Kralj poljubi ruku kraljici. čineći to, izgovori joj u dlan poruku: »Znaj da tvoja bitka nije s drugima. Znaj da smo na bojnomu polju ti i Ja sami.« To je bitka: saznati s kim se boriš - s Bogom ili sa svijetom? 65. BIO JEDAN čOVJEK SAM Bio jedan čovjek, sam na svijetu. Susjedi su ga smatrali dobrim susjedom, supruga dobrim mužem, djeca dobrim ocem, prijatelji, znanci, suradnici u poslu, itd., svi su ga hvalili kao valjana čovjeka, što je i bio. Ali unatoč tomu, on je bio sam. Jednoga je dana pomislio:

»A što ako ostanem bez rodbine, bez supruge, djece, prijatelja? Bez posla i susreta svih vrsta? Bez kuće, bez jezika, bez imena? Hoću li onda biti još šamiji? Ili...? Tako je taj čovjek razmišljao, premišljao, i na koncu smislio način kako to saznati. Način je bio: otići u ledenu pustoš Arktika, blizu Sjevernoga pola, i tamo provesti šest mjeseci dugu sjevernu noć. To je trebao biti znanstveni pokus psihologije, biologije, i možda još nekih znatiželjnih grana znanosti; no znanosti su bile dobrodošla krinka njegovu pravom poticaju. Ustanove su se oduševile njegovom zamisli. Opremile su čovjeka valjanim šatorom, pokrivačima, prikladnom odjećom, knjigama, kojekakvim oruđem, moćnim svjetiljkama, hranom i pićem, grijačima svih vrsta, i na kraju, staromodnim svijećama-i-šibicama. čovjek je, dakle, otputovao u polarnu noć, slavljen kao istraživač. On je to uistinu bio. Istraživao je vlastitu samoću — dokle se prostire, koliko je duboka. Polarna je noć bila nijema i nepomična. čovjek je sjedio u šatoru uz svoju nepromočivu svjetiljku, radeći ovo ili ono, ili naprosto postojeći. Katkada, kad je vani bila bezvjetrica, i temperatura »samo« pedesetak ispod ništice, izlazio bi u šetnju. Ravnica je bila tamni beskraj. Sve je bilo mračno i bezglasno, bez tragova ikakve zvjerke, ulutale u tu samotinju. čovjek je sad mogao dodirivati samoću prstima, nosom, uhom. Bila je stvrdnuta i stvarna, bila je opipljiva. I veličanstvena. »Da, to sam ja«, mrmljao je. »Ja sada stanujem unutar sebe.« Otkrio je nešto čudno, to jest, zapanjujuće: koliko je god golemo bilo njegovo drugo ja, toliko u njemu nije bilo mjesta ni za što drugo, ni za koga drugoga. Utaman se pokušavao sjetiti svijeta iz kojega je došao - svoje kuće, obitelji, grada. čak mu je bilo teško sjetiti se svojega imena. U njegovu golemu i samotnom ja, nije bilo mjesta ni za koga drugoga, osim za to ja. Tako je čovjek proveo šest mjeseci mraka i leda, bez ikakva drugog društva, osim vlastite samoće. Kad se vratio, slavili su ga na svim stranama, neumorno ga opsjedajući s pitanjima. U znanstvenim laboratorijima mjerili su mu krv, tlak, reflekse, mentalno stanje; i ne pronalazeći nikakvu značajnu promjenu, uvijek su se iznova vraćali običnomu ljudskom čuđenju - kako je moguće preživjeti tako posve sam, dugu polarnu noć? On je odgovarao sa smiješkom: »Polarna noć? To sam bio ja, sa sobom.« »čovjek je lud«, zaključiše neki, pa onda još neki. A treći neki, ljubitelji sablazni, trijezno ponudiše: »Dokažite da je lud.« »On je sam dokaz«, slegnuše prvi ramenima, i razidoše se, svjesni da je tajni dokaz i vlastiti stav daleko od javnoga i općega. U potrazi za drukčijom potvrdom o ludosti, neki četvrti spopadoše ženu-djecu-susjede-i-prijatelje s pitanjem: »Jeste li primijetili neku promjenu poslije povratka?« »Da!« zagrajaše listom. »On je sada još bolji! Još bolji muž, otac, prijatelj, i susjed. On je sada najbolji.« ?i 66. SLIčICA IZ LUKSORA Sjedile su staroegipatske dame, čavrljava bića, koja ljube udisati mil-mirisne lotos-mješavine; bića, koja vole istančanu raskoš, i ponašaju se kao da su dio nje. Oko njih robinjice, koje su također dio estetike raskoši. Suše im kosu pomoću mirisnih dimova i kadova. Kada duhne vjetar s Nila, dimovi su u kosi uspomena, ali zanosna. Jednoga dana udjene im se u usta priča o vrtovima i vrtlarima. »Moj je vrtlar iz Nubije«, reče jedna, od svih dražesnija. Sama je po majci bila podrijetlom iz zemlje Suerni, u Medurječju. »Vrlo je nabusit, vrlo osoran. K tomu ima kvrgav nos, i prsti su mu kao skvrčeno korijenje. Ali je snažan za četvoricu.« »Je li bolje imati takvoga, ili čovjeka pitome ćudi, a slabih mišića?« javnuše se ostali članovi lelujdružine, naslanjajući se na kadove i mirisne isparine, i ne naročito željni utvrditi što je bolje. Ta nisu valjda vodile razgovor da bi nešto saznale; već da bi uživale u melodiji rečenica, i u njihovoj sukladnosti s kretnjama i osjetima čula. Jednoga dana, kod vrtlara iz Nubije otkriše gospodaričinu tirkiznu nanožnicu. Optužiše ga s krade, i odvedoše kamo se već odvode kradljivci. On nikomu nije rekao da je zaljubljen u gospodaricu. Nikada se nije usudio dignuti pogled više od njezina gležnja. Zapamtio je, stoga, nanožnicu. Našao ju je u travi, i pokupio ju, da spava s njom, i s njom razgovara. Onako grub i napržit; s onakvim

nosom i prstima, šaptao joj je nježnosti i milja. Oderaše mu leda batinama. Potom ga protjeraše na jug, u Nubiju. Na sljedećemu domjenku, mlada se dama požali što joj vrt zarasta u korov, i cvijeće u lijehama vene. »Zbog čega?« nehajno izroniše glasovi kroz mirisne dimove. »Zbog moje tirkizne nanožnice«, još nehajnije objasni prva, od svih dražesnija. »A baš i nije neka vrijednost.« O rogu bika tirkiz-nanožnica, o rogu bika... U nanožnici mirisna nožica, rosna rosa na vrhu lotosa, rosna rosa... A bik silno umire bez krika. 67. U JEDNOJ OLOVCI (Pjesma uz harfu) U jednoj olovci drijemalo je pismo. Jedno vrlo važno pismo, s upi-^ sanim nadnevkom pošiljanja. Olovka je zijevala na pisaćemu stolu, čekajući. Pismo je u njoj uzdi-salo, sanjajući. Kroz san je govorilo olovci: »Ded, sestro, učini nešto...« »Moramo biti strpljivi«, odgovarala je olovka. Na riječ »strpljivi« pismo se prenulo od sna i drijemeža. »Strpljivi — koješta! Ja ne smijem zakasniti! Ja sam važno pismo, ali moja važnost ima rok! Potrebno je stići na vrijeme. Reklo bih da se radi o životu osobe, kojoj sam namijenjeno.« »Pretjeruješ« svisoka će olovka. »Misliš o sebi kao o najvažnijemu. Ih, kolika su sve pisma sa mnom napisana! Neka su bila bačena u koš, neka ostala neotposlana, neka ostala neotvorena... Nemoj misliti da si baš ti onaj sudbonosni papir, o kojemu ovisi život, zdravlje, i zadovoljstvo.« »Ja mislim da jesam«, izjavi pismo. »I zato nemam pravo biti strpljivo.« Prolazilo je vrijeme. Ruka se jednoga dana maši olovke; zastane, za-lebdi nad bjelinom papira, nalik neodlučnu leptiru. Olovka je u ruci treperila. Pismo je u olovci treperilo. »Zašto čeka?« uznemirilo se pismo. Ruka se s olovkom spustila na papir, onda je opet zastala. Olovka je napeto šutjela. Pismo je u njoj zapomagalo svim svojim slovima: »Zar me ne umiješ napisati? Zar sam u tebi tako nečitko? O čemu se radi?« Onda ruka s olovkom krenu ispisivati spora, krzmajuća slova: »draga...« I opet zastane. »Hajde, nastavi, molim te«, jaukalo je pismo. »Ti znaš da ona čeka samo mene... Da izgleda listonošu svakoga dana... Da danas ističe rok.« Ali ruka je bila gluha. I dalje je stajala. Onda je počela nešto crtati, da bi odgodila misao. Nacrtala je cvijet. Onda je bacila olovku i zgužvala papir. Onda je pismo u olovci od jada rastočilo sva svoja nenapisana slova. Razvrzlo ih od zvukova. Naposljetku, izbrisalo ih. Tako je prestalo postojati. Olovci bijaše žao pokojnoga pisma, ali što da se radi? »Bit će još pisama«, tješila je sebe. »I važnijih od ovoga.« Onda je kroz otvoren prozor vjetar dohvatio papir. Hitnuo ga, uzba-cio ga, ponio ga, kotrljao ga po cestama zraka. Na prozoru u drugomu dijelu grada stajala je Ona, glave lako naslonjene na prozorski okvir. Bilo je podne. Ulicom je odzvanjao tvrdim korakom listonoša, kao sam čisti usud. »Danas je taj dan...«, šaputala je. »Kad ističe rok važnosti.« Onda je listonoša pozvonio na druga vrata. Onda je ona zatvorila prozor, povukla se u sobu, i zaključila da joj valja bez odlaganja učiniti što je naumila. Ispružila se na ležaju, zatvorila oči, i zaustavila dah. Onda je dah odlepršao kroz zatvoren prozor. Onda je o prozorsko okno udario - sav zadihan i vjetrom donesen - zgužvani cvijet nenapisanoga pisma. Onoga, koje nije smjelo zakasniti. Onoga, o kojemu je ovisio život, zdravlje, i zadovoljstvo. Sačuvala se samo jedna riječ rastočene namjere: draga... Ta, kojoj ne bijaše suđeno povesti za

sobom svadbenu povorku. Koga sve okriviti za umorstvo pisma? Za smrt djevojke? Za prekora-čen rok? Koga sve okriviti za nestašicu ljubavi? 68. POLA GLAZBE POLA ŽENE Pola glazbe, pola žene, struk osinji, lice — razlog snu i razlog buđenju: to je Sarasvati, mati poezije. Ona drži u rukama glazbalo, po čijim žicama joj prsti struje, tobož nehajno. Oko nje se prostor savija, vrijeme pletenicu svoju ne plete, već raspleće, sveudilj raspleće. Oko nje, pola muzike, sluh je najtiši; oko nje, pola žene, cvijet se riječi svlači do gole rose. Njezino glazbalo ima ljudski smjer: žicama uzgorno putuju dodiri njenih prsta, u povorkama putuju, u naoko rasutim, snenim, prpošnim salvama, no svemir je brojeva to u savršenu sporazumu. Njezino glazbalo ima ljudski lik: ono oživljava, jer glazba što kroza nj struji, život je. Glazba daje glazbalu samosvijest i snagu. Zašto struji, zašto daje? Ne zna se. Pola žene, pola muzike lebdi pedalj nad časkom lotosa, nad časkom kozmosa. Pušta lotosu, pušta kozmosu da misli kako joj je on prijestolje i podrška. Zašto pušta? Ne zna se. Ona, struk osinji, ona, licem razlog snu i razlog buđenju: ona, cvijet riječi, što se svlači do gole rose... stalno svira milijun boja jedne melodije... Zašto svira? Ne zna se. Poezija je svjesno, poklonstveno neznanje najvišega. 69. POLA ŽENE POLA GLAZBE Jednoga dana, pojavila se u muzici stanka. Pojavila se na utihi mre-ška. I vrcnula je iz šutnje priča. Zašto stanka? čemu mreška? Zbog čega priča? Da bi se moglo (drage volje) reći: ne zna se. Taj jedan dan, to je bio dan izabran još u predzorju svih dana, kao dan stvaranja, kao dan početka obećane drame, dan, nalik na anđela, koji će se zanijeti mišlju da je Jahve, pa će mu zatrebati svijet, da bi svijetom skupljao dokaze za sebe. To je bio onaj dan i čas, kad se glazbalo osovilo u misli da je ono tvorac glazbe. Glazbalo je tada krenulo svijetu kroz guštare, prosipljući glazbu, koja put prosijeca, stas uspravlja, sadi cvijeće, od prašume stvara vrt po uzoru na sebe. Životinje, velike i male, išle su tragom glazbe, tražeći od nje svoje ime, i glazbalo ga onda nadijevalo svakoj ponaosob, pa i stvarima kao što su kiše, rijeke, dani, i planete. Podijelivši gotovo sva imena iz prve zalihe, imenovatelj je sjeo u sredinu imenovanih, kao osovina u srijedu kotača. »Ja sam prvi zvuk«, govorio je, a sa žica mu se, u potvrdu, čuo tihi Aum. »Ja sam glazba, tvoračko načelo, ja sam skladatelj bez premca, dirigent sam broja i njegova suglasja. Vama sam podijelio imena, na koja ćete se odsada odzivati kad vas budem zvao.« Medu imenovanima vladao je muk, i još jednom muk. »Jeste li me čuli?« Neko mudro i pustopašno zvijere, možda kuna, možda vjeverica, dobaci mu s grane: »Hej, ti si dobro sročeno glazbalo, i ništa više.« čovjek je časom utihnuo, osupnut, pomalo srušen. »Zar te nisam krstio kunom, pa još i zlaticom?« upitao je potom. »Zar nisam granu nazvao granom, deblo deblom? Zar mi takvim uzdar-jem uzvraćaš za dar?« češer, vrijesak, vatra, vrutak, rekoše mu riječ po riječ: »Ona ti je dala da nam nadijevaš imena. Glazba, naša mati.« Vir, tišina, sjena, pčela, potvrdiše: »Glazba, naša mati. Sarasvati.« Covjek-glazbalo izbezumljeno se obraćao čas jednomu, čas drugomu krštenu stvoru, brujeći molbeno žicama, i tražeći nekoga, komu bi mogao zauvijek i bespogovorno reći: »Glazba, to sam ja.« Našao je samo drugoga čovjeka. Ali ni on, ni taj drugi, ni svi drugi, nisu mogli naći medu mravima mrava, medu pijeskom zrnce, koje bi im povladilo. Svi su pričali o Sarasvati. »Ja sam vidio skute njezine haljine«, govoraše orao. »Ja sam im čula sušanj«, govoraše duga. Netko je zbilja vidio skute haljine, netko drugi čuo im sušanj... ali -nitko nju doista nije vidio. »Možda ima istine u ovomu, što buncaju zrikavci i mjesečine«, pomisli čovjek. »Hajde da potražim

tu Sartasvati, za koju vele da je pola žena, pola muzika.« Krenuo je na sve četiri strane, raspitujući se o njoj. »Jeste li gdje vidjeli pola ženu, pola glazbu, osinjega struka, lica, što je razlog i snu i buđenju? A kad ju obuzme riječ, svlači se do gole rose?« »Nismo«, rekoše upitani. »Takvu nismo vidjeli. Ali znamo da je ona nit, na koju smo svi nanizani. Njezin je dokaz ogrlica, koju činimo.« »Lijepo rečeno«, kazao je čovjek. »Ali ja se moram sresti okom u oko s njom. Ja ju moram rukom taknuti. Tada ću znati i što se zbiva, i što se biva, i što jest.« Pretražio je pustinje i pećine, utonule gradove, korita bivših rijeka. Nije ju našao. Onda je stigao na obalu mora. Sjeo je na obalu, snužden i smožden. Kako naći ono, o čemu svi pričaju da jest, a kad ga kreneš tražiti, onda nije? Do obale je doplivala riba. Imala je suzan pogled i izbuljene oči, kao da nema zraka, škripala je glasom, kao da umire od žeđi. »Hej, strance, samo još tebe nisam ovo pitala: jesi li negdje sreo more? Tražim ga cijeloga života, i smrtno sam se umorila. Jesi li ga negdje na kopnu susreo?« Ona tako hoće, krije se na najočitijemu mjestu. Zašto tako hoće? Ne zna se. Poezija je svjesno, poklonstveno neznanje najvišega. 70. BIO JEDAN KLADENAC Bio jedan kladenac na rubu pustinje. Malo neotesan, ali dubokoga korijena. Unatoč žegama, nepresušan. Hvalili ga i slavili stvorovi, dvonožni i četveronožni, krilati i lisnati. Koji su mu došli, sve ih je pojio. I koje je pojio, oni preživješe. Onda se jednoga dana uzbuni zemlja. Brda postadoše dolovi, i obratno; kopna postadoše morska dna, i obratno. Pa počeše padati kiše, gdje nikada nisu. Potekoše pustinjom potoci i rijeke, nabujaše jezera, šik-nuše neukrotivi gejziri. Voda je sad klokotala, šumjela, na suncu se gola iskrila, bestidno obilna tamo, gdje prije bijaše oskudna. Vode je bilo u takvu izobilju, da više nitko nije mogao zamisliti ni pustinju, ni žegu, ni žeđu, ni bezvodicu. Kladenac je i dalje stajao na istomu mjestu. Jer bio je dubokoga korijena. Sada je bio okružen vrtom s poizbor lijehama, s ljupkim vodoskocima i s klupama za odmor - sve bezazleno kao žubor, i grlica, i jasmin--sjenica. Nisu kladencu više dolazili ni krilati, ni lisnati. Nisu ga više slavili, niti mu odavali hvalu. Zaboraviše da se nekad bez njega nije moglo preživjeti. čak neki rekoše: »Ovaj se kladenac (kakva li prikladnoga imena!) ne uklapa u vrtni ugođaj... Neotesana je izgleda. Trebalo bi ga izmjestiti.« Pustinja poizdaleka to gledala i slušala, i onda poručila vrtnoj raskoši: »Sele moja, osjećam kako se pijesak u meni diže i buni, i kreće put staroga mjesta. Htio bi poljubiti noge kladencu i zahvaliti mu.« Jedan je od vrtnih žubora načas zastao, zeleni žubor. Začuđen glasom kojega se odavno nije moglo čuti, on upita: »Pijesak?! Sto je kladenac pijesku da bi mu se pijesak poklonio? Cime ga je zadužio? Nisu li oni na dva obzora, u dva tabora?« »Jesu. Ali moj pijesak pamti kako je kladenac tažio žeđu tolikima. Ne može moj pijesak to zaboraviti! Htio bi se vratiti i zahvaliti mu.« »čudno«, zagrcnu se žubor. »Sto je pijesku do toga? Zar on zna što je žeđa?« »Ne zna, niti će ikad znati. No ja ti kažem: pustinja sam, i pijesak sam, ali zbog utaženih, osjećam se utažena.« Tko učini najmanjima od Moje braće... 71. BIO JEDAN TREŠNJIN CVAT Bio jedan trešnjin cvat, zabijelio se u rano proljeće, u doba svoje krhke, kratkotrajne slave. Tako se zabijelio, da mu je bjelina na nebu proglašena prvom prispodobom za svaku drugu časovitu ljepotu. Ostali trešnjini cvjetovi - također bijeli, ali ne tako bijeli — načuli su od leptira i pčela nešto o svojoj budućnosti - nevjerojatnu priču o preobrazbi u crvene, okrugle, jestive plodove. O tomu se šuštalo i zujalo, najavljivao se jedan drugi život, posve drukčiji od sadašnjega. »Ali ja neću tako...!« uzviknu onaj jedan najbjelji cvat. Zapravo, uzviknula je bjelina u njemu. »Ja

neću da zrijem u plod, makar bio crven i okrugao. Ja hoću da ostanem bijeli cvat - prispodoba za ljepotu. Svu ću svoju snagu prizvati, svu svoju volju za bjelinom, i vidjet će se da od mene neće nikad biti ploda!« I zbilja, danonoćno je zazivao svu svoju snagu, otpor, i želju, da stane na put zadanu zbivanju. Ali utaman. Latice mu jedna po jedna otpadoše, iako ih je svom svojom zaklinju-ćom snagom držao uza se. Uskoro, u zakazano vrijeme, pojavi se na mjestu cvata plod, tvrd i nezreo, s ugrađenom zadaćom da polagano zrije do crvene boje, do mekoga tkiva i slatkoga okusa. Očajnički se borio nezreli plod protiv vlastitoga zrijenja; svim svojim htijenjem, protiv svojega zrijenja. »Tko je izmislio takvu pakost - da bijelu, čistu ljepotu pretvara u nešto njezinoj naravi suprotno - u hranu pticama i ljudima? Da završimo u halapljivim ustima i slijepomu tiraninu želudcu, koji nema pojma što je poezija? Ah, ja ću se boriti da stanem na put takvu naopakom poretku!« Ali utaman. Bivši cvat sazreo je u krupan, mekan, i crven plod. »Avaj«, reče poražena trešnja, »pa zar moja volja i žestina, moja bitka za osobnu slobodu nema baš nikakva utjecaja na zakucani tijek i raspored stvari?« Odgovor je ponuđen u obliku odstupa od uobičajene naravi trešanja. Sve su bile i crvene, i meke, i krupne, i okrugle. Ali samo jedna trešnja od svih bijaše neshvatljivo neslatka. Slobodna volja, tamo gdje joj nije mjesto - takozvani slučaj...? 72. BRAćA I PRIJATELJI Bilo jedno ime, što se putem izgubilo. Izgubio ga putnik, koji ga je godinama nosio. Kad je uvečer stigao na konak, nije više znao kako se zove, ni odakle je, ni kuda ide, ni koga ima. Pozvali su vrača, ali je ovaj malo što mogao učiniti. Tek je rekao: »Tvoje ime sada luta nekim bespućima. Treba ga naći.« A ime je doista u nekoj nigdini skakutalo, vijugalo, odlazilo na sve četiri strane, pa se vraćalo; ime je doista ludovalo bespućima kao pusto-pašno zvijere. Putnika smjestiše u sobicu za otpad. Danima je tamo ležao, ne znajući treba li krenuti na jug, ili na sjever, put kojega grada, put koje u gradu ulice, put koje u ulici kuće, put kojih ukućana, ako ikojih. Tek je djelomično shvaćao vlastiti užas, ali i ta djelomičnost bijaše nepodnošljiva. »Ja ne znam tko sam!« ridao je danju i noću, udarajući glavom o pod. Skupljali se ostali putnici oko njega, nakani mu pomoći, no ne znajući kako. Jedni ga nudili pićem i hranom, drugi mu prevrtali torbu u potrazi za kakvim znakom podrijetla i osobnosti. No ništa se ne nade. U torbi bijaše tek pogača i prazna čutura s rakijom. Prolazilo je vrijeme. Svratištar je svakoga dana bivao sve mrkiji. Nije znao kako se riješiti nevoljnika. Nudio je raznim prolaznicima da ga povedu, ali nitko ne htjede povesti čovjeka, koji ne zna tko je, i čiji je. Krišom od svakoga, svratištar je udarao čovjeka po glavi, ne bi li mu se vratilo sjećanje, a dijelom i stoga što je na tako nelijep način iskaljivao svoju ljutnju na nj. Ali od udaraca se samo pojačavao zaborav — čovjek više nije znao ni godinu, ni doba, u kojemu se živjelo. Onda jednoga dana naiđe jedan mladić, koji izjavi da poznaje zabo-ravnika. Tvrdio je da isti potječe iz njegova sela. Svratištar sav sretan preda čovjeka mladiću, ovaj ga popne na mazgu, i krenuše preko pustare. »Ja ne znam tko sam!« nije prestajao s jaukom nevoljnik. »Ja ne znam odakle sam! Ja ne znam kuda idem!« Mladić mu odgovori: »Ako misliš da ja znam tko sam, odakle sam, i kuda idem, varaš se.« Jadnik se prenerazi, zamisli se, potom izjavi: »Ali ti bar znaš svoje ime, i svoj rod. Ja ne tražim mnogo - tražim da znam o sebi onoliko, koliko i ti o sebi znaš.« »Ja znam ime, koje su mi na krštenju nadjenuli«, reče mladić. »Ali koliki od nas kasnije promijene ime! A što se tiče roda... i brat se s bratom razbrati, pa su obojica živi i zdravi! Hajde, što je ime, da

se tako hvataš za nj? Evo, ja ću ti ga nadjenuti novoga, da ne bi bio bezimen.« »Uistinu?« zapanji se čovjek, i opet se zamisli. Ostatak su dana putovali ne govoreći ni riječi. Kad stigoše do noći-šta, mladić reče: »Zvjezdano je nebo nad nama, gledaj. Mi smo zvijezdama ponadije-vali imena. Ali zvijezde su bezimene, baš kao i ti. Zar misliš da su njima potrebna imena da bi bile zvijezde?« »Ne, zvijezdama doista nisu potrebna imena«, prošapće čovjek. »No ja nisam zvijezda...« »Eno divnoga Antaresa, eno Aldebarana, eno strijelca Oriona, eno Vege, padajućega orla! Od ovih imena, kojim bih tebe nazvao, prijatelju?« »Ne znam«, jedva čujno se oglasi izgubljenik. »Treba li uopće? Meni dostaje ime »prijatelj«, kako si me maločas nazvao.« Pogledaše se. Mladić onda zagrli čovjeka, pa zaplače. čovjek ga je u čudu gledao. Zabuljio se u mlado, odnekud mu poznato lice, mokro od suza. I što ga je dulje gledao, mladić mu se činio sve poznatijim. »Kako se zoveš?« upita čovjek, milujući mladića, spreman i on zaplakati. »Prijatelj«, jecajući izgovori mladi čovjek. »Konačno smo postali prijatelji...« »Ja i ti...?« dahnu čovjek. »Imam osjećaj da te poznajem, iako sam prilično od tebe stariji.« »Ti si moj brat«, tiho rekne mladić. »U svađi si me otjerao od kuće, a onda si i sam otišao da to zaboraviš. I zaboravio si. Ali ja nisam mogao zaboraviti, krenuo sam tvojim tragom, i hvala Bogu, našao te. Nisam našao samo brata - našao sam prijatelja.« A onda je odnekud iz pustare doskakutalo izgubljeno ime, i uskočilo u njedra čovjeku, koji je zapanjen, ganut, od sebe pronađen, stajao pod bezimenim zvijezdama. Prije nego li sebe zaboraviš, provjeri imaš li mlađega brata. 73. IŠAO JEDNOM čOVJEK Išao jednom čovjek stazom kroz šumu. Već se hvatao suton. Išao on, išao, kad al zastane kao munjom u zemlju zabit: na stazi se sklupčala zmija. Ni misliti se nije usudio, da mu misao ne razdraži otrovnicu. Samo je stajao skamenjen, s jedinom željom da se i pretvori u kamen. Ne zna se koliko je dugo tako stajao. Koliko je puta omrklo i svanulo. Koliko je puta žeglo i mrznulo. Staza bijaše pomalo zarasla u travu i grm, i rijetko je tko njom prolazio. No jednoga dana, iz suprotnoga je smjera naišao drugi čovjek, drvosječa. Bilo je jutro, ne zna se kojega dana i godine. Klupko je još uvijek mirovalo na stazi. Dolaznik gurnu nogom sklupčano uže. »Netko će pomisliti da je zmija«, promrsi. »Ustranu s tim.« Skamenjeni se čovjek uzalud pokušavao pomaknuti. »Zbilja, da je suton, zakleo bih se da je zmija«, nadoveže drvosječa, obraćajući se čovjeku, koji mu je stajao nasuprot, nijem. Drvosječa onda slegnu ramenima, i bodro krenu naprijed, nakan gurnuti u stranu čovjeka, koji ne odvraća na upućenu mu riječ. Udari glavom o kameni kip. Od udarca pade mrtav. I još kažu da nema ukletih mjesta... 74. NA ZASLONU STOLNE SVJETILJKE Na zaslonu stolne svjetiljke bijahu nacrtane dvije čaplje: jedna stoji u trščaku, voda joj do koljena, a druga slijeće u trščak, stišava krila, i kljun približava kljunu one prve - trenutak prije, no što će ga taknuti. Od cijeloga je prizora najmagnetičniji upravo taj preostali prstomet između dva kljuna — jednoga, koji se sprema dati, i drugoga, koji se sprema primiti. U tomu uzanu prostoru slike nastanio se Božji dah - ona Prva riječ, koja svijetu kaže: budi! Svijet još nije postao, ali drhti u utrobi riječi. Ptica trščarica još nije otvorila kljun - ni ona što prima, ni ona što daje. A Božji dah kao da oklijeva, još je neizdahnut u stvaranje, još može odustati. I pita sebe: »Treba li?« I sebi odgovara:

»Možda će ovaj puta biti drukčije...« Možda... 75. VLASNIK CIRKUSA Jednom je Divni Stranac naišao u selo sa Svojim cirkusom. Predstave su tekle danonoćno, s ukroćenim tigrovima, s gutačima plamena, s plesačima na žici od stakla. Pjevalo se, plesalo se. Plakalo se. Na pozornici se svlačila gluma, svlačili se kostimi, pa se opet oblačili, pa se presvlačili, pa se razmjenjivali - neki na pozornici, u tijeku igre, neki tajom iza scene. Teturale kulise, spaljivale se riječi. Bilo je uistinu svega, za svačiji uzrast i ukus. Nekolicina se tu našla, kojoj uopće nije bilo do predstave. Njima je bilo do vlasnika cirkusa. Vrebali su Njegove oči, kretnje, korake. Divni je običavao doći na predstavu, sjesti u naslonjač sa strane, i netremično pratiti zbivanje na pozornici. No naslonjač su svaki puta postavljali na drugo mjesto, i bilo je teško predvidjeti gdje će se sljedećega puta postaviti. »Zavolite Moju neizvjesnost«, govorio je Stranac. Ona se nekolicina, ne znajući kako, jednom našla oko naslonjača. Upriješe žedne oči u Strančevo lice. On ih nije gledao. Gledao je predstavu. Satima. Onda je, ne skrećući pogled s pozornice, tiho upitao: »Zar vas ne zanima predstava? Zašto toliko buljite u Mene?« »Ti si gospodar predstave«, rekoše. »Smatramo da smo otkrili svoje pravo vidno polje, ako tebe gledamo.« Divni se nasmiješio. Podigao je ruku, i s pozornice zaoriše krikovi i vaj. Općinstvo također stade kričati i jaukati. »Zar vas ne zanima što se zbiva na pozornici? Zar ste gluhi?« upita Divni Stranac, ne skrećući pogled s pozornice. Od petorice, dvojica se prevariše i pogledaše put pozornice; i zavri-snuše, izgubiše se u vlastitu vrisku. Ostala trojica i dalje su zurili u Strančevo lice. Onda On podiže ruku, i s pozornice zaori gromoglasan, neodoljiv smijeh. Grohotalo se iz crijeva, iz koljena, iz korijena. Cijelo se gledalište treslo od smijeha. »Zar nećete pogledati zbog čega se svi smiju?« upita Divni. Od trojice, dvojica pogledaše, i udariše u smijeh, da su im se slabine raspadale. Onda Divni podigne ruku, i sve se utiša. Zavlada muk. Gledalište se zaveže u samrtnu šutnju. Glumci nekud iscuriše. Kulise, glazba, svjetla, sve se uruši u san, u smrt, u zaborav, u bezglasje. »Zar nećeš pogledati što se dogodilo?« šaptom će Divni Stranac. Onaj preostali jedan, zagledan u Strančevo lice, odmahnu glavom. ¦^ »Ne zanima me«, izgovori bez glasa. »Na Tvojemu je licu sve što mi treba.« »Konačno sam našao svojega jedinog gledatelja«, kliknu Divni Stranac, i opet podiže ruku, a cirkusa netragom nestade. Kad se jednom dokopaš Autora, ne izgubi Ga zaradi djela. r 76. POLA SMIJEHA POLA RAZGOVORA Pola smijeha pola razgovora krenulo svijetom tražeći posla. Malo ne misleći, malo misleći, ukorak, zdepasto i gipko, bijelim svijetom njih jedno, zajedno. Negdje su ga ugostili zarad smijeha, negdje su ga zbog smijeha otjerali. Zbog razgovora su ga primali na konak, i zbog razgovora izgonili iz sela. Pola smijeha pola razgovora požali se sebi, smijeh razgovoru, i razgovor smijehu, ujedno: »Negdje si mi dobra pratnja, a ponegdje nisi. Predlažeš li isto što i ja — da se rastanemo, i opet se na raskršću izvan grada sastanemo?« »Predlažem da tako učinimo«, rekoše smijeh razgovoru, gromko, i razgovor smijehu, zvonko. I odoše svak niz svoju ulicu, tko vitak, tko zdepast. Pokuca smijeh na prva vrata. Otvori mu namrgođen netko. Svezale mu se obrve iznad očiju, kao dva dlakava, crna crva. Ne mogade smijeh na ino, već iz sebe prasne, kakva mu je već priroda: na sve odgovara samo njom, jer drugu nema. Mrgodnik se zaprepasti nad drskošću stranca, i zalupi vratima. A smijehu to još smješnije bilo.

Onda pokuca na susjedna vratanca. Iza njih šutnja. Potom se otškri-nuše, i proviri dijete, očiju punih suza. Ugledavši na pragu vito smjeho-vito, zablenu se u njega, i zaboravi plakati. Onda mu se usne same raste-gnuše u smijuljak, i dijete se ubrzo pridruži čudnom gostu svojim malim smijehom, i uvede ga u kuću. U oskudnoj kući odjednom zablistaše one dvije, tri žlice, dvije, tri čaše - zablistaše kao da ih ima stotina. Odjednom se u oskudnoj kući oglasi žeravica, vatrica na umoru, i buknu uvis, zapleše svrh pepela, sva vesela. A kad su se do sita nasmijali, upita dijete gosta: »Kaži, što se dogodilo te se smiješ?« »Ništa«, reče smijeh. »Ja se smijem, jer sam ja glavni razlog smijehu. Nego reci ti meni, zašto si maločas plakao?« »Ja plakao?! Ne sjećam se više.« Onda uzeše pričati jedno drugomu kojekakve smiješne zgodice i šale. Jedno su se vrijeme tako zabavljali, a onda će opet dijete: »Odakle si, čudo ludo?« »Iz sebe«, odgovori mu, i ne slaže. »A kamo ćeš?« »U sebe«, odgovori mu, i ne slaže. »Razumijem«, reče dijete. »čuj, mojih još nema, ali dok ne dođu, ti se ispruži na mojemu ležaju, jedi iz mojega tanjura, pij iz moje čaše, igraj se s mojom mačkom.« Najeo se, napio se, naigrao, odmorio se smijeh. A onda reče djetetu: »Nemam ništa drugo osim sebe. Stoga ću ti dio sebe pokloniti, da se vazda smiješ, i da te tuga stalno zaboravlja.« »Ali kako ćeš onda ti?« upita dijete. »Hoćeš li se manje smijati, ako meni odrežeš od svojega smijeha?« »Koješta! Ja od sebe mogu uzimati, i uvijek biti cio.« Posegnu u njedra, izvadi pregršt smijeha, vitog, vilovitog, i uruči ga djetetu; i onda još cijeliji krenu dalje. Za to vrijeme razgovor bi primljen u jednu bogatu i uglednu kuću, gradonačelničku. Posjedoše ga u naslonjač kraj kamina, poslužiše ga kuhanim vinom i kolačima, i njemu se još više razveza jezik. Satima je slušateljstvo ozbiljno kimalo glavama, tu i tamo netko bi štogod priklopio, doklopio; uglavnom se na prstima dolazilo i odlazilo, kao da je misa. Dok odjednom... razgovor ne pode malo ukoso, zađe u zabranjeni predjel, medu kućne i poslovne tajne, brižno čuvane; prisutni se lecnuše, a kad razgovor ne odustane, većina zlurado i sladostrasno podrži to zala-ženje u skriven zabran. Budući da se razgovoru nije nikako prestajalo, domaćin ga naposljetku ščepa za usta, i žurno ga izbaci na ulicu. Pode sad razgovor natečenih usta dalje niz ulicu, i pokuca na neka neugledna vrata. Otvoriše mu, i šutke mu ponudiše klupu uz ognjište. Sjede razgovor, zamoli za čašu vode, raspita se tko su, što su. Jedva mu kazaše, kao da je jaka muka govoriti. Raspriča se gost o sebi, i o svojemu malopredašnjemu nesporazumu s uglednicima grada. Ukućani su ga gledali bez riječi. A onda ga uljudno i šaptom zamoliše da šuti. Budući da je to gostu bilo nemoguće, domaćini mu isto tako uljudno i bezglasno pokazaše vrata. Nađoše se smijeh i razgovor na raskrižju izvan grada, i sastaviše se opet u njih jedno, zajedno. »Kako li prođe?« upita ono razgovorno, još uvijek natečenih usta. »U početku ne, a poslije da«, nasmija se ono ludo vilovito, valovito. »A ti?« »U početku da, a potom ne.« Nastaviše dalje trbuhom za kruhom, jedno neušutkano, drugo ne-zauzdano, nastaviše tko poželjan, tko nepoželjan, tko katkada mio dolaz-nik, tko tu i tamo sablazan, no oba nemoćni da sebi budu nevjerni. Ljudima pak bje dano da ih nazovu ovakvima ili onakvima - njih jedno inače ne bi znalo kakvi su. Ništa nije ni kiselo ni slatko, dok ga takvim ne proglase kiseli i slatki. 77. NE ZNAM O čEMU BIH MOGAO NE PISATI ^- »Ne znam o čemu bih mogao ne pisati«, reče pisac svojoj olovci.

»Zacijelo ima nešto takvo«, reče olovka. »Samo — ja nemam maštu da zamislim što je to.« »Sto god pogledam, na što god pomislim, to mi daje znak da prepi-šem njegovu priču, koja je već gotova. I ja onda, što ću, prepisujem...« »Bi li im mogao odbiti molbu?« pitala olovka. »Molbu?« uzbuni se pisac. »Hoćeš reći, zapovijed?! Pokušavao sam... ali ja volim pisati, u tomu grmu leži zec. Ja volim pisati.« »Tko komu onda čini uslugu?« opet pitala olovka. »Stvari tebi, ili ti stvarima?« »Kako, tko komu? Jedina je priča, koja je na dobiti, i koja zna svoj posao. Kad ja zaboravim da je tako, prestajem biti pisac.« vlja. Nema te stvari, koja se ne može reći, kad je pisac svjestan čiji posao oba78. BIO JEDAN SAN, JEDNA JAVA Bio jedan san, tako živ, da ga ništa nije moglo razuvjeriti da nije java. On je imao sve što ima java: kuće, vrtove, i ulice, raznorazne rase, vjere, i događaje, široke prostore i njihova vremena. Imao je čak i mjerač budnosti. Sve se odvijalo po redu i zakonu, sve je bilo utemeljeno na provjerenoj baštini i iskustvu: imalo je izvjesnost, pamćenje, očekivanje budućnosti. Dok jednoga dana jedan kotačić sna nije zaškripio. Otegnuto, kao da zijeva. Od te su sićušne škripe drugi kotačići naćulili uši. »Što je to?« pitali su. »To sam ja«, reče onaj kotačić. »Htio sam vidjeti mogu li škripiti.« Nadahnuti škripom, drugi su pokušali isto. I nekima pode za rukom. Zamalo, i još nekima. Škripa se pokaza zaraznom. Drugim riječima, vrtnja se počela usporavati. Veseli su se kotačići, njih već nemali broj, okretali sa zatezanjem. Utvrdilo se da i satovi u njihovoj blizini kruže sporije, i da se cijeli stroj našao u dva vremena. Onda se onaj prvi kotačić opet nečemu dosjeti: »Kako bi bilo da sada ubrzamo škripu?« To bude s oduševljenjem prihvaćeno. I škripa se začuje u visoku zvuku. Još se nekima to svidi, pa i oni ubrzaše svoju vrtnju. Sad se cijeli stroj našao u tri vremena. ćulo se grcanje, krkljanje, kašljanje. Onda su se komadi sanovnoga stroja počeli otkidati jedni od drugih. »Naći ću onu sićušnu nepodobu, zdrobit ću ju!« grozio se san. »Ona ugrožava moj red i poredak, moje tradicionalne zakone! Ona ugrožava samo moje postojanje! Ući ću joj u trag!« Ali to je bilo nemoguće. Virusi nesna su se množili. Na kraju, uz kakofoničnu, sporu-i-ubrzanu škripu, izronilo se u javu. Kotačići su hohotali, klicali, slavili svoju pobjedu. Java ih je dočekala raširenih ruku, kao osloboditelje od tlapnje i od tiranije nestvarnosti. Ovjekovječila ih u čitankama i enciklopedijama. Povijest njihove škripe izvodila se na svim pozornicama svijeta, prepričavala se na svim jezicima. Kotačići su postali heroji Velike jave. Tako je to trajalo, prilično nesumnjivo. Dok jednoga dana jedan kotačić nije zaškripio... Itd. Zamjena jedne tlapnje drugom, jednoga sna drugim... tajni dogovor oba o uzajamnoj podršci? 79. ZAđE VIŠNJI U SVOJ VRT Zađe Višnji u Svoj vrt, i ne stane pred grm jasmina, i ne stane pred grm ruža, stane pred skromnu gredicu smilja. Iz smilja se tad uzvije miris, zgusne se, uobiliči se u božicu svekolikog i bilja i milja, i pokloni se Višnjemu. »Bi li časkom sišla na zemlju obaviti za Mene jedan važan posao?« »Bih, Gospode«, reče božica, i opet se pokloni, sva mirisna od sreće. »Razmišljam: ovako milogledna, grubostima nevična, prevejanim smicalicama nepodučena, kako li ćeš proći na goropadnoj zemlji? Za ljubav sam te uzgojio, ne za rat s muljem i truljem.« I Višnji tad posegne rukom duboko u zemljinu ilovaču, uzme pregršt, oblikuje ju u ljepoliko biće, potom uzme miris smilja, oćut milja, duh bilja, i pomiješa ga s ilovačom, masnom, tmastom. Plakao je miris smilja, plakao je duh bilja, oćut milja, moleći Višnjega da ga oslobodi takvoga spoja i dodira. Ali Višnji reče:

»Ovim sam ti dao oklop, zaštitio te od prodora besvjesnosti, od trome i podmukle najezde. Pomoću gline, pomiješane s tobom, upoznat ćeš ćud gline, i obranu od nje, od njezina načina, i njezinih dometa. Glinu, pomiješanu s tobom, prihvati, dakle, kao prijatelja.« »Avaj«, zaplaka božica. »Glina i ja - kakav nenaravan brak! Ta što ja imam s glinom, s ilovačom, s trulim muljem?« »Imaš samo to da nikad nećeš pomisliti da si glina. Dok budeš na zemlji, znaj, neprestano znaj, da si mati milja i obilja — nikad to ne smet-ni s uma.« Sišla je božica, zemljom je krenula, boreći se svom svojom naravi protiv gline u sebi, buneći se protiv svojega pristanka na žrtvu... I još uvijek se buni. Onda, jedne noći, upita Višnjega: »Već dugo hodam zemljinim putevima, ali još uvijek ne znam koji je to posao, kojega moram za Tebe obaviti?« »Preobrazba gline u tebi, to je taj posao. Preobrazba gline u miris, u milje, u smilje. Znaj, neprestano znaj da nema važnijega posla tvojega, Mojega.« Možda i bogovi tu i tamo polažu ispit iz vjere u sebe. 80. REćI ćU TI JEDNU TAJNU »Reći ću ti jednu tajnu. Priča o Meni i vama, koju vam stalno pričam, nije priča, nego zbilja«, reče Divni Stranac ženi, koja je došla zahititi vode na rijeci. »Ali ja vam ju kazujem kao priču, da biste Me čuli i slušali.« »A što je onda ovo, što ja sada radim?« upita žena spuštajući krčag u vodu. Bila je drska i bistrih, zvjeravih očiju. »San je ovo što ti sada radiš. Zahvaćaš vodu, žuriš kući, kuhaš ručak, uspavljuješ djecu, ugađaš mužu pijancu, ugađaš ljubavniku kockaru, puniš se i prazniš, čavrljaš sa susjedima, psuješ i ridaš, udaješ kćer, razbolije-vaš se, umireš... I onda opet iznova. Došao sam te izvaditi iz te priče, probuditi te od toga sna.« »A tko će onda ponijeti krčag do kuće, hoćeš li Ti? Tko će skuhati večeru, oprati košulju, roditi još jedno dijete — hoćeš li Ti?« »Ne. Ti. Ali ćeš znati da je to san, čije zgode, trajanje, i tijek o tebi ovise.« »Ne razumijem«, reče žena izvlačeći krčag iz rijeke, i postavljajući ga kraj sebe na kamen. »Sto je to, molim Te, što o meni ovisi? Zar ova rijeka? Zar vjetar? Naprotiv, ja sam ta, koja ovisi o mnogo čemu oko sebe...« Divni Stranac priđe, podigne krčag, i oprezno ga stavi na ženino tjeme. »Ne volim stavljati teret«, reče. »Ali bolje da Ja to učinim, nego ti.« »A što Ti voliš?« upita žena pomalo zavodnički. Bila je mlada i ljepolika. »Ja volim skidati terete«, nasmiješi se On. Žena se spremi da pode u selo. No nije joj se dalo otići. Gledala je Stranca, i oči su joj se širile izvan lica. Bila je željna Nečega Drugog. »Reci mi još jednom ono o snu«, reče tiho. »Ono, znaš - da sanjam i da znam da sanjam...« »Kad znaš da sanjaš, onda ćeš moći iskoračiti iz sna i stati pokraj njega, iznad njega, ovako, kao što sada stojiš pokraj i iznad rijeke. Kad znaš da sanjaš, onda ćeš moći promatrati svoj san, mijenjati mu smjer i boju, ili se naprosto probuditi.« Žena Ga je i dalje onako gledala. Nije bila namiguša, bila je naprosto željna Toga Nečega. »A Ti?« napokon prousti. »Jesi li i Ti san?« »Ja nisam ni priča, ni san, ali pristajem na priču i san zbog vas.« Ona pode, zastane, okrene se, još jednom Ga pogleda. »Zašto baš ja?« prošapće. »Nisam ti ja bogzna što — niti sam uzor vrline, niti sam pismena. Zar samo zato što sam jutros nabasala na Tebe...?« »Nisi nabasala. Ja sam te zvao«, reče Stranac. Na stazi uto prsnu smijeh, prošaran hrapavim i svilenim glasovima. Žena se prenu i uputi se kući, skladna u koračajima, i ljuljajući se bokovima, kako već znaju vodarice. Putem nije osjećala težinu krčaga, toliko se bila zavezla u misli o onomu, što je maločas čula. Gotovo u tren oka, kako joj se činilo, našla se pred kućnim pragom.

»Nešto se novo događa«, pomisli. »Možda sam počela mijenjati svoj san.« Pred kućom je stajao Divni Stranac, smiješeći se njezinoj misli. »Što ti ovdje radiš?« obrecnu se na Nj žena. I doda tiše: »Oh Bože, što će reći susjedi?« »Oni Me ne vide. Oni su u jako duboku snu«, progovori Divni glasom, kojega je čula s onu stranu uha. »A što Ja ovdje radim? Rekao sam ti: Ja volim skidati terete.« Priđe, skine krčag sa ženina tjemena, i nestane. Tajna sama bira komu će se otkriti. 81. DUBOKO DUBOKO U čOVJEKU Duboko, duboko u čovjeku, čekala je rana. čovjek je koračao zemljom ne znajući što u njemu duboko čeka. Izgledao je neranjiv, i oko njega je koračao tih, miroljubiv, odobren svijet. Onda je, jednoga dana, odnekud odapela puška, sijevnuo nož, vrc-nuo krik. Možda ga puška uopće nije pogodila, možda je opalila u suprotnomu smjeru; i najvjerojatnije nož nije ni porezao zrak oko čovjeka; ali krik je bio čovjekov, i njegova se rana probudila, i bila je duboka, i vrlo smrtna. Kad je posljedica tu, uzrok se lako nade. 82. ZAR JA ZALAZIM »Zar ja zalazim?« pitalo je Sunce pčele, suncokrete, stada, pastire, i ostale pitomce svoje Škole svjetlosti. »Zalaziš«, rekoše oni u jasan glas, sigurni u pravost svojega odgovora. »A da li izlazim?« pitalo je dvanaestak sati potom. »Dakako!« kliknuše veselo ševe, lotos-čaške, i ostala svjetlohrana čeljad. »Niti zalazim, niti izlazim, djeco«, smiješilo se Sunce. »Stvar je u tomu što me vaše oči ne mogu vidjeti nezalaznoga, neizlaznoga. Pa njihov nevid vi proglasiste zakonom prirode.« Priča je išla u polukrug, od ševa do pčela, niz plotove suncokreta, svrh klasja i lopoča, kroz stada, lugove, pastire, frule... i svi jedni drugima rekoše ispod glasa: »U zabludi je Sunce. Eto, kako se veliki i moćni znaju zabuniti.« Budi ovo primijenjeno i na nas, rođenjem i smrću zaslijepljene. 83. A ŠTO BI BILO KAD MENE NE BI BILO »A što bi bilo, kad mene ne bi bilo?« pitala vlat trave draškajući obraz Divnoga Stranca. On se bijaše ispružio na travi, od istoka do zapada, pod suncem juga, spokojan kao sjeverna zvijezda. I svoj užitak ne bi bio mijenjao ni za kakav drugi. »Što bi bilo...?« ponovi Stranac. »Misliš, tko bi mi tada draškao obraz?« »Joj, ne to«, prijekorno će travka. »Uvijek bi se našao netko drugi. Nego što bi bilo kad mene uopće ne bi bilo, razumiješ?!« »A tako«, reče Divni upijajući sunce zatvorenim očima. »U tomu slučaju ni Mene ne bi bilo.« Travka se preseneti. Taj odgovor nije očekivala. Promuca: »Kako to...?« On se smiješio, uživajući u draškanju. »Tako...« »A kada ni Tebe ne bi bilo... čega bi i koga onda bilo?« »Ničega. Nikoga«, odgovori lagašno, i duhne u zrelu glavu maslačka. Razgovor bez premca uvijek se vodi u travi. »Što bi bilo kad mene ne bi bilo?« pitala je vinska mušica. Divni je sjedio s nekolicinom radnika u seoskoj krčmi, dok se uokolo spuštala purpurna subotnja večer. čavrljao s društvancem o raznim dogodovštinama u selu, ali je istovremeno vodio razgovor i sa svima drugima, nevidljivima i nečujnima, s planetarna, kitovima, crvima. »Dobro ti je pitanje«, rekao je mušici. »Ako na nj ne odgovorim istinito, onda će nestati i tebe i Mene.« »Avaj«, zazuji mušica, »jest mi važno ovo pitanje, ali ako nisi siguran u odgovor, bolje ne reci ništa.« »Siguran sam«, odgovori Divni Stranac, »tek rekoh što bi bilo kad ne bih bio siguran.« »Dakle?« zujkala je mušica. »Što bi bilo kad mene ne bi bilo?«

»Onda ni Mene ne bi bilo«, nasmiješio se Stranac. »Uistinu? To mi se sviđa, i tako je pravedno! Zapravo, i ja sam tako mislila. Smijem li Te još o nečemu upitati?« »Pitaj, to su ionako Moja pitanja.« »Tvoja? Pa dobro... A što bi bilo kad Tebe ne bi bilo? Vrijedi li obrat - da li onda ni mene ne bi bilo?« »Onda ničega ne bi bilo.« Pitanje je sadržaj i zabava Odgovora. 84. JOŠ ćU TI ISPRIčATI DVADESET I čETIRI PRIčE »Još ću ti ispričati dvadeset i četiri priče«, reče Glas ušima. »Još ću ispričati samo dvadeset i četiri, pomoću tebe«, obrati se potom ustima. Uši i usta i obradovaše se, i ražalostiše. »Malo je«, rekoše usta. »Ja bih još.« »Ja ne bih«, oklijevajući rekoše uši. »Možda bi valjalo malo tihovati, malo ništa ne čuti.« Priča ne bi bila priča, da uši i usta nisu pripadali istomu pjesniku. On je kolebao između otkrića Prave riječi i zaborava na govor. U njemu su kralj imenovanja i bezimeni monah pregovarali o pomirbi, tko riječju, tko šutnjom. Neprestani lom, to je cijena za nešto što nema cijene. 85. MOGLI BISMO VEčERAS »Mogli bismo večeras odjahati do kraja vremena«, reče. »Ali ti u to ne vjeruješ, pa zato ne možemo...« »Zar to ne ovisi o Tebi? Zar nisi Ti taj, koji sve može?« »Stvar je u tomu da sam tebi dao Sebe. Kad se ti nečemu usprotiviš, ili se put nečega usmjeriš, Ja to poštujem kao vlastitu odluku. Ali ti u to ne vjeruješ.« »A kad bih povjerovao?« »Onda bismo, ponavljam, večeras mogli odjahati tamo gdje nema vremena.« »Oh! Zbilja šteta što ne mogu povjerovati da je tako nešto moguće!« »Šteta, zbilja. I Meni je uskraćen doživljaj, koji Mi je inače svakodnevan - ali s tobom ga nikada nisam podijelio.« Lijepo je čuti, čak i kad ne vjeruješ; jer jednoga dana, ipak, hoćeš. 86. BIO JEDAN GRAD Bio jedan grad, u kojemu su se nastanile budale, veoma zadovoljne što su konačno na okupu, u slozi, i međusobnu poštovanju. Svakoga su dana izmišljali nove budalaštine, trudeći se da nadidu one prijašnje. Bilo ih je tako odličnih, da je gradonačelnik odlučio utemeljiti javni godišnji natječaj i izbor za najbolju, najmaštovitiju, i najraskošniju budalaštinu godine. Ali poslije nekoga vremena više nije bilo lako izmišljati nove i neobične gluparije - došlo je do zamora, čak i do nešto malo pameti. Pa se jedno vrijeme odustalo od izbora i natječaja. No neke su radikalne budale smatrale tu odluku uvredljivom. Došlo je čak do uličnih nemira. »Hoćemo poštovanje naših prava!« orilo se. Poslije okršaja s redarima, budale su se razbježale. Dvije su se potom obrele u krčmi, zadihane i obeshrabrene. »Sve je ovo besmisleno«, potuži se jedna budala drugoj. »A znaš li zašto? Zato što trošimo veliku energiju na izmišljanje, pa onda na zapam-ćivanje, pa onda na glasne prosvjede. A zna se da je prevelika potrošnja energije glavni planetarni problem.« »Imaš pravo. Treba štedjeti energiju«, povladi mu drugi. »Oh, ja sam već počeo«, pohvali se prvi. »Maloprije sam uštedio novac. Novac je također energija, zar ne?« »Točno. Koliko si novaca uštedio?« »Koliko stoji boca piva. Nisam ju naručio. Umjesto piva, popio sam vodu. Dosjetljivo, zar ne?« »Zbilja si prava budala«, prezrivo dobaci drugi. »Mogao si uštedjeti daleko više. Bolje reći, zaraditi.« »Kako?« zinula je prva budala.

»Mogao si ne naručiti bocu šampanjca. Ili whiskeya. Ili dvije boce. Tri. Mogao si ne naručiti deset boca. A svatko zna da su šampanjac i whiskey skuplji od piva. Shvaćaš li koliko bi ti više novca ostalo u džepu?!« Oni su tako razgovarali posve spontano, nenamjenski, gotovo bezazleno, i bez truda da izmisle dobru budalaštinu. Šteta što to nisu primijetili. Šteta što ih nitko nije čuo, osim njih samih. Eto, tako se troši dragocjena sirovina zemlje — nitko ne vodi računa o darovitima. Kažu da takvih gradova ima u svim gradovima, ali da su razasuti i pomiješani sa sebi nesrodnima. . .J 87. BILA JEDNA SAMOćA Bila jedna samoća, u koju se naselio cio svijet. Ona nije tražila druženje, nije htjela ne biti samoća. Ona je bila samoća, jer je postojala kao mjesto za samo Jednoga. Bez obzira na svijet, na svemir, na vrvež bilijuna, ona je bila dom samo Jednomu. Jednoga dana... nešto se novo dogodilo. Samoća se zaželjela priče o sebi. »Kad bi me netko umio reći«, zamrmorila je. »Da čujem kakva sam zvukom i riječju.« Tako se rodio pjesnik, odnosno, skladatelj. Samoća je slušala samu sebe, i bilo joj je udovoljeno. Onda, opet jednoga dana, samoća se zaželjela svojega lika i lica. »Kako li izgledam?« pitala se. Zvuk, riječ, glazba, rekoše joj sa svom svojom usrdnom vjerom da je najljepša na svijetu. Ali je ona htjela saznati sebe neposrednim vidom. Tako je rođen slikar, to jest, kipar. Samoća je gledala krhotine sebe u njegovu djelu, i bilo joj je udovoljeno. I onda, opet jednoga dana, dogodilo se nešto što je već bilo dogode-no. Samoća je poželjela ne biti ni čujena, ni viđena, ni taknuta, ni maknuta. »Umorih se od karnevala«, rekla je. »Tko može biti meni ono, što sam ja sebi? Ah da, sjetih se. Vraćam se u svoj dom, Jednomu samotniku, jedinomu, koji je moje pravo društvo. Jer nikoga drugoga i nema.« Tajna maske u tomu je, što nje nema. 88. BIO JEDAN PLOD KRUŠKIN Bio jedan plod kruškin, koji je uredno dozrijevao s braćom. Sunce, kiša, i materinji korijen davali su mu sve što treba da bi se uobličio u savršen lik, razvedenih bokova i uzana grudnog koša. Plod kruške bijaše pomalo gizdav, volio se dopadati pčelama i pticama, no znao je da će ga gizda uskoro napustiti, i da će se otkinuti od grane, natjeran na to vlastitom puninom, i polaganom slabošću peteljke. Došli su berači i počeli tresti majku krušku. S malim krikovima straha i uzbuđenja plodovi su padali u travu. Onaj jedan, plod izabran za priču, još uvijek se držao krošnje. Opazi ga neki berač, i poviče: »Eno jednoga sočnog! čekaj da ga stresem!« I zatrese stablom. Plod je visio negdje u visokoj krošnji, i nije pao. Berač se popne na niske grane, i nastavi s trešnjavom. Plod i opet nije pao. Berač odmahnu rukom, side, pokupi popadale plodove u košaru, i ode. »Možda meni uopće nije dano da napustim svoju granu?« pomisli plod. Krošnja bijaše već poprilično ogoljela. Za koji dan bijahu obrane i posljednje voćke. Granama je laknulo, ali krošnja je plakala. Onaj se plod čudio. »Valjda sam ja nekakav naročit plod«, razmišljao je samodopadno. »Nešto me drži da ne padnem. Sto li je to?« Pogledao je najprije u nebo. Tamo je sve bilo modro i prazno. Pogledao je niz deblo. Najobičnije svakodnevno ništa. Pogledao je travu: onamo pak svi zauzeti zujanjem i prolijetanjem. Baci, naposljetku, pogled malo dalje, sve do ruba voćnjaka. Tamo je, naslonjen na plot, stajao neki čovjek. Buljio je ravno u kruškin plod, i smiješio se nekud unutra, u sebe. »Što to radiš?« reče kruškica, praveći se naivnijom nego što je bila. »Radim jedan važan posao. Dangubim.«

»A zašto pritom zuriš u mene?« podsjeti ga gizdavica. »Gledam te, jer si najljepša kruška, koju sam ikada vidio.« »Hvala ti. A mora i da sam najslađa«, doda uslužno ljepotica. »Ti ćeš me zacijelo ubrati? Gle, ostala sam na grani poslije svih — možda sam baš tebe čekala.« »Ostala si na grani, jer su te moje oči na grani držale«, reče čudak pjevnim glasom. »Ja sam ti se cijelo vrijeme divio. Nisam te želio ni ubrati ni jesti, jer tada više ne bih mogao uživati u tvojemu savršenstvu, mala kruško. Pogledaj kako su ti zaobljeni bokovi, kako se otmjeno penju uvis, kao da ih je zalelujao vjetrić. Pogledaj zlato svojih boja - prelijeva se preko ruba tvojega sklada. To je sve što sam želio: da ti se divim.« »Tvoje su me oči, dakle, držale da ne padnem?« kliknu voćka. »Onda ja pripadam tebi i nikomu drugom!« »Ne želim da pripadneš meni više, nego što mi sada pripadaš. Onda mi više ne bi bila tako čarobna. Želim da te moje gledanje i dalje drži savršeno lijepom, kako bih ti se mogao diviti, i na taj način u tebi uživati više, nego što bih uživao da te uberem i pojedem.« Taj je plod imao sreću. Ili suprotno — nesreću? Treba pitati njega, jer on jedini zna. 89. BIO JEDAN KONJ OD SLAME Bio jedan konj od slame, bila jedna djevojka od vatre. Bio je to najbolji konj trkač, i vrlo čudan, jer mogao je trčati samo po vodi. A djevojka, bila ona najbolja jahačica. I nije mogla jahati drugoga, no najboljega. Spazi ga djevojka izdaleka, i dotrči do njega, željna ga uzjašiti i osvojiti vijenac prvenstva na trkama. Nebo se nagne odozgo, zemlja se nadme odozdo, i pade oklada: nebo se kladi na djevojku od vatre, zemlja se kladi na konja od slame. Nebo reče: »Pobijedit će moja djevojka, a konj će, ili neće, izgorjeti.« Zemlja reče: »Moj će konj iznijeti pobjedu, a djevojka će se utopiti, ili neće.« Tako su se kladili, svak na svoje, svak za svoje — tko za konja, tko za djevojku. A zapravo, zar se nije trebalo kladiti neodvojeno? U žaru navijanja stvari ostaju nedovidene. 90. ZNAM JEDNU RIJEč »Znam jednu riječ, koja otključava sve druge riječi«, reče maćuhica ljudskomu sluhu, koji se malo provrzmao svijetom, dok je »njegov« čovjek spavao. »Ako ju znaš, kaži«, prisnaži sluh. »Izgovaram ju samo jednom godišnje, u nenajavljen dan i sat. Ako ti je do te riječi, ostani uza me, spreman prisluškivati i dan i noć...« Sluh se oduševio. »Mala je cijena za tako krupnu dobit«, zapjevao je. I ostao uza šutljivu maćuhicu na danonoćnoj straži. Budući da je tako učinio, morao je napustiti uho »svojega« čovjeka. čovjek, kad se probudio, odjednom se našao u bezglasnu prostoru, u nijemomu filmu; otvarao je usta, derao se iz sve snage, ali ni vlastiti glas nije čuo. Jadan, izbezumljen, stade čupati kosu. »Neka mi netko objasni što se dogodilo, i zašto«, vriskao je u stakleni muk. »Sto sam skrivio Bogu i ljudima? Tko me kažnjava, i zbog čega? Kakav je smisao ove moje nevolje - neka mi netko objasni!?« Budući da čujnoga odgovora nije bilo, čovjek je otišao u najvišu planinu, i legao u snijeg, govoreći: »Ti si, sniježe, tih, kao i moje uho. Tišina je došla tišini, i tiho će i otići.« Ujutro su ga našli smrznuta. Nedugo potom, čovjekov je sluh čuo onu riječ. Ona je iz maćuhice kapnula u nj, nečujna kao miris. Sluh je sada znao sve što se ikada kazalo, i što će se ikada reći. čuo je sve tajne, otključao sve skrivene smislo-ve, sva skrovita značenja. Od punine čuvstva, vinuo se visoko u nebesa, širok kao prostor. Zemlja mu je postala tijesna, i nepotrebno bučna. Jedno je vrijeme lebdio u praznini, ne tražeći ništa ljepše. Potom se sjetio čovjeka, čijemu je uhu pripadao. »Vrijeme je da se vratim, i da mu predam ovo znanje«, pomisli sluh, i u tren oka spusti se na zemlju. »Oh, kako će se moj čovjek obradovati!«

Sluh, budući da je sve znao, nije gubio vrijeme pretražujući svijet. Odmah je našao čovjekove tragove u snijegu. Šapnuo onu tajnu riječ u stope umrloga. Umrli se prenuo i kazao mu: »Zbog ovoga je vrijedilo oglušiti i umrijeti. Više me ne zanima da se vratim i slušam svu onu halabuku.« Onda je i sluh legao u snijeg, i utihnuo. Stope su se s proljeća rastopile. Vlati trave su ih popile. I ne znajući, saznale najveću tajnu; saznale ne znajući što znaju. Je li riječ baš tako htjela...? 91. AUTOPORTRETI Divni Slikar sjedio je na vrhu brda, zagledan u sve ispod Sebe. »Sve sam ovo Ja«, objašnjavao je, kao da ga čuje itko drugi, osim Njega. »Kako sam samo lijep! Hajde da poželim naslikati tu ljepotu. Da vidim mogu li Svojim autoportretom nadmašiti samoga Sebe.« U ruci Mu se odmah nade kist, paleta, i platno. Majstor je slikao i slikao Sebe bojama smeđim, crnim, bijelim, žutim, i crvenim. Slikao je Sebe u najrazličnijim obličjima. Sebe kao crnoga bika, Sebe kao veliku zmiju, Sebe u dronjcima, Sebe u kraljevskoj odori. Casak bi promatrao svoj portret, nasmijao mu se kao dobroj šali, a onda bi ga bacao niz vjetar, u nizinu. Autoportreti svih boja letjeli su lako poput letaka, obuzeti vjetrom vremena; i vjetar ih je raznosio na sve strane po vlastitoj volji i ćudi. Stanovnici doline pronalazili su autoportrete na cesti, pred kućom, u kući seoskoga kneza, u jaslama. Najprije su se zbunjivali, pitajući se je li to doista Strančev pravi izgled. Baš ovaj, ovdje? Malo pomalo, i proglasiše ga Jedinim Izgledom. Malo pomalo, i proglasiše ga Jedinim Likom. Naposljetku, Njim samim. Sagradili su mu velebno svetište. Oko svetišta se ubrzo prostrlo gradište, proštenište, a malo dalje, bojište. Jer tamo dalje nailazio je još jedan Jedini Izgled, i još jedna Jedina Vjerodostojnost; sve Jedini za Jedinim, i tako redom. Za Autora više nitko nije ni pitao. On je zamišljen promatrao koštac i kovitlac Pravih Autoportreta. »Možda nisam trebao...«, pomislio je, možda. Možda. 92. BILO JEDNO KUCANJE NA VRATIMA Bilo jedno kucanje na vratima. Tri puta kucanje. Bilo jedno slušanje kucanja iza vrata. Tri puta slušanje. Kako je prvi puta zakucalo, tako je ukucan zaiskao od kućnoga duha da onaj koji kuca, bude žena. Kućni se duh nasmijao i rekao: »U redu, pred vratima je žena.« Kako je drugi puta zakucalo, tako je ukucan zaiskao da onaj koji kuca, bude bogata žena. Kućni se duh još više nasmijao, i rekao: »U redu, pred vratima je bogata žena.« Kako je treći puta zakucalo, tako je ukucan zaiskao da žena bude jako jako bogata. »U redu — žena je jako, jako bogata!« Kućni se duh previjao od smijeha, bubnjajući se po nabuhlu trbuhu i butinama. Kad je ukucan otvorio vrata, sve je bilo kako je poželio. Samo je žena bila stara i ružna. Opasno je imati kućnoga duha u nezrelo doba. 93. SVE O NJEMU »Ja znam sve o Njemu, samo pitajte«, govorio je veliki znalac, svećenik, uglednik, trapljenik, misaonik, vrsni proučavatelj svjetskoga sveto-knjižja. I pitalo se. Odgovaralo se. Onda je do skupa dolutao neki putnik, vedro tumaralo. »O čemu je riječ?« raspitivao se. »O Njemu, naravno«, rekoše prijekorno. »Slušaj što se govori, i reci jesi li ikada čuo nešto takvo?« »Ne«, reče neznanac ravno. »Nikada nešto takvo.« »Ta ti valja. Znači, ti ne znaš ništa o Njemu?«

»Ja znam Njega«, odgovori stranac. »O Njemu ne znam mnogo, ali znam Njega.« Razlika između učena čovjeka i mudraca jest razlika između knjige i njezina kazala. 94. BILA JEDNA PAHULJA Bila jedna pahulja snijega - od oblaka do zemlje jedna povijest sna. »Ja sam pahulja, ja sam samo i jedino pahulja«, govorila je sporo padajući. »Ja imam svoj krsni list, svoj osmerokutni pečat!« Vjetar joj se rugao. »Takvih se djetinjastih pobuna sit naslušam svake zime.« »Ja imam svoj krsni list, svoj osmerokutni pečat! Oni su meni dodijeljeni kao neponovljiv znak posebnosti«, nastavljala je buntovnica. »Zašto bih ja pristala na osakaćenje svoje savršene geometrije, ma kolik joj bio vijek trajanja?« »Traje od oblaka do da«, zviždio je vjetar. »Tolika je i tvoja posebnost.« »Neka traje baš toliko«, uzvrati pahuljica u tihu zanosu. Vjetar ju zavitla nad bijelom dolinom, s milijunima njoj sličnih. »Gledaj tamo dolje«, zahuji. »To je tvoja budućnost.« Ali pahulja nije gledala u dolinu. Saputala je u uho vjetru: »Sadašnjost je sve što imam! A ti to ne razumiješ, jer ti si svakoga časa netko drugi.« »Uskoro ćeš i ti biti nešto drugo«, zareži vjetar. »Ovako si prilično nesnosna.« »Ja ovo svoje ne mijenjam ni za što - ni za gore, ni za dolje.« Sunce proviri kroz oblak, privučeno neizgovorenom riječju »vječnost«. «Ovo moje kratko je i jako. To je moj život. Moje ja. Ja ga nikomu ne dam, vjetre. A gle, ostalo mi je još dva, tri pedlja do zemlje.« »Bit ćeš ti uskoro nešto drugo i bezimeno«, osvetoljubivo će vjetar. »Ostat ćeš ti bez te tvoje osmerokutne oholosti. Onda ću te upitati sjećaš li se ovoga našega razgovora između oblaka i zemlje. I ti ćeš mi, kao i sve druge, odgovoriti da si bila mlada i glupava.« »Tko god ti tako nešto kaže, to neću biti ja«, odgovori pahuljica, već palac nad tlom. »Nego tko?« posprdno će vjetar. »Snijeg.« Je li riječ »tišina« starija od tišine? 95. BIO JEDAN GOLEMI VAL Bio jedan golemi val, koji je o sebi govorio: »Još nisam, ali ću biti.« Obilazio je sva mora, govoreći: »Još me nema, ali uskoro će me biti.« Kako bi ga ugledala u daljini, kopna su uzmicala put planina, doline se uskomešale, razbacakale se, razvratile, i stale se penjati uz gorske strmine, kandžama se hvatajući za planinske bokove i grudi. I sve se zgužvalo i ispremiješalo, bježeći pred velikom i strašnom okomicom, koja je o sebi govorila da će se tek uspraviti. Tako je zemljom prošao veliki budući val, najavljen od proroka, zakazan od usuda, viđen u snoviđenjima: prohujao je kao strah od vlastitoga dolaska. Kako da se stvar i dogodi i ne dogodi? Kako da se zadovolji i milost i pravda? 96. BIO JEDAN čEKIć Bio jedan čekić, ali on je čekičao samo u glavi. Tamo je udarao u prazno, ne zabijajući ništa, no praveći buku kao da zabija klin u klin. Drugi čekići osuđivali su ga zbog takva neljudskoga vladanja. »Ti si izrod nas, poštenih čekića - sramotiš rasu korisnoga kućnog oruđa«, govorili su. »Od pamtivijeka smo prijatelji čovjeku, a ti, gle, od-metnuo si se od vlastite prirode, i okrenuo se protiv svega što držimo svojom svetom zadaćom.« »Eh, vi ne razumijete«, začekićao je optuženi. »Istina je da udaram u glavi čovjeka, i da je taj čovjek sulud od glavobolje, i da glavinja na sve strane. Ali ja to ne činim iz pakosti. čovjek i ja smo se tajom dogovorili...« čekići su s negodovanjem zatutnjali. »Ne prenemažite se«, povika goropadni čekić, i zabubnja u glavi kao da ju je namislio raskoliti. »Vi, eto, ne znate da će čovjek, tražeći sebi lijeka i načina, naposljetku otkriti ulaz u vlastitu glavu. Kad ga otkrije, neće mu trebati ni časak da bi me šćepao i bacio na smetlište...«

Tutanj prestade. »Drugim riječima, ti si...? To jest, ti nisi...?« proustiše tada zgranuti poštenjaci. »Drugim riječima, čovjek će naprosto postati gospodar svojih misli.« »Oh! To je već druga stvar...« »Prema tomu, ja čovjeku činim veću uslugu nego vi. I da vam kažem, nije lako biti smetnja, čak i kad znaš da si korisna smetnja.« Nije svaka bol od bolesti, već naprotiv. 1 97. BILA JEDNA RUŽA Bila jedna ruža, vrlo naivna, kažu. Ona je, naime, mislila da je besmrtna. To, što su oko nje druge ruže venule, nju nije preuvjerilo u vlastitu smrtnost. To, što se Mjesec mije-nio, i što se Sunce o Ivanj-danu uštapnulo... to što su vilinkonjici, što su oblaci, što su mirisi... dolazili i netragom odlazili, ružu nije pokolebalo u njezinoj vjeri u vlastitu besmrtnost. Svi su govorili da je naivna, vrlo naivna. I svi su odlazili. Osim nje. Kad je ruža uzašla na nebo, dočekali su ju s počastima. Pričalo se o uzornoj ružinoj vjeri, o izdržljivosti i zaslugama. »Ali ja se nisam ni za što trudila«, šapnula je. »Ja samo nisam ozbiljno shvatila sve one naivne priče o smrti.« Presložiti pojmove u glavi znači presložiti stvarnost. 98. KAD MENI JEDNOM KAŽEŠ DA »Kad Meni jednom kažeš »da«, onda će cio svijet tebi kazati »da«, reče Divni Stranac ženi na bunaru, gledajući nekud u daljinu. »Kažem Ti »da«, šapnu žena, gledajući u Nj, pa i ne primijeti svijet. »Kad Meni jednom kažeš »da«, onda će cio svijet tebi kazati »ne«, reče Divni drugoj ženi na bunaru. »Kažem Ti »da«, reče žena, upijajući se očima u Nj, pa i ne primijeti svijet. Tko ne primijeti ni nepogodu ni pogodu, taj gleda očima Boga. __i 99. RASPITAJ SE KOD SEBE Godinama je bio vlakovođa na pruzi Sporopolje — Smrdinje. Znao je napamet svaki pregib krajolika, svaki ljulj trave, škripu svakoga đerma; znao je gdje i kada nešto zuji, a kada i gdje nešto huji, i čija će obrva poskočiti ujutro, a čija se svezati uvečer. Znao je napamet svaku kretnju pašnjaka, i prije no što bi pašnjak projurio kraj pruge. Sve viđeno svakoga se dana uredno slagalo na već viđeno, do u nedovide i nedoglede. No jednoga dana, usred svega nesumnjivoga, svega Već-viđenoga, on ugleda nešto Nikad-viđeno. Ni pad repate zvijezde ne bi bio ravan tomu otkriću. Nikad-videno stajalo je uz prugu, u obliku stegosaurusa; izrezbaren ljubičasti rep nevino je mahao na pozdrav. Objavljivao je rat svemu poznatom. Vlakovođa se zbunio, kao pri prenaglomu buđenju. »Ja ovo sanjam«, pomisli. »Ja nisam tu, gdje jesam. Ovo oko mene nije tu, gdje se čini da jest, i nije to što se čini da jest.« Okrete se, još jednom pogleda onu zvijer iz pradobe. Mahala mu je kao stari znanac. Vlak se tada po svojoj volji stade usporavati. Vlakovodi se učini da je ovo neka druga pruga, neki nepoznat kraj, neki drugi vlak, neki drugi vlakovođa. Istoga trena na čelo mu pokuca misao: ovo treba provjeriti, svakako treba saznati o čemu se radi... Vlakovođa posegnu za kočnicom, mada je to bilo nepotrebno, jer vlak se uz škripu, cvil, i kašalj gvozda već zaustavio na nepredviđenu mjestu. čovjek side, i bez riječi se uputi kraj začuđenih vagona dalje niz prugu.

»Nema sumnje, ovo je san«, govorio je mirno. »Nema sumnje, ovo se ne događa.« Stegosaurus ga je čekao. Mašući repom. Vlakovođa zastane pred njim. »Znaš li što si mi učinio?« tiho mu reče. »Znaš li što si sebi učinio?« poput jeke uzvrati zvijer. »Zarazio si moju prugu, dugu četrdeset godina. Zarazio si moj vidik, moj život. Odakle si se samo pojavio, kad sam već bio siguran da te nema?« »Odakle - iz tebe«, nasmije se repato. »Znao sam gdje se gnijezdi magla s maglićima, znao sam im i ime, i lik, i vrijeme, i broj, i kroj. A sada se plašim pogledati nešto obično. Do-stajala je jedna sekunda da izgubim sve što se činilo neizgubivim. To je tvoje maslo.« I čovjek nasrnu na životinju golim rukama. Ali stegosaurus se samo pretvarao da je stegosaurus. I dok je čovjek mlatarao po ljubičastu zraku, zvijer se šuljala preko polja, nagovarajući sav krajolik da joj se pridruži. Prosu se poljem šapat nikad viđenih stvari. »Pitam te: zašto mi to radiš?« zdvojno povika vlakovođa. »Ne znam, čovječe. Nisam ja sebe tu posadio. Ja sam u tvojemu snu. Raspitaj se kod sebe.« Raspitaj se kod sebe što radi stegosaurus u tvojemu snu. 100. MENE SE VIDI SRCEM Skupina mudrih pokucala je na Njegova vrata. »čemu sav taj dugi put? Mene se vidi srcem«, čuo se Divni Stranac s onu stranu vrata. Mudri su se nasmiješili, i poklonili se u smjeru vlastita srca. Onda je Divni otvorio vrata, pogledao ih, blagoslovio ih dodirom, i ponovio: »Mene se vidi srcem.« Oni su ponovili smiješak i poklonstvo. Potom su se razišli niz prostore vremena, i dalje se klanjajući i smiješeći se, što su drugi tumačili kao poniznost ili kao ludost. U skupini mudrih bila se zadesila jedna sasvim mala mudrica. Nije bilo jasno je li samo malodobna, ili je patuljasta rasta. Usplahirena, ona istupi iz povorke, potrča natrag do Njegove kuće, pokuca, i viknu: »Moje Te srce zna. Ali moje Te oči žele vidjeti - kako da im ne ispunim želju?« »Onda neka dođu oči«, reče Divni, izašavši. I oči su došle. »Moje Te uši žele čuti - kako da im uskratim tu radost?« »Onda neka dođu i uši.« Dođoše i uši. »A ruka - zar misliš da će mi ruka odustati od želje da Te takne?« »Neka dođe i ruka.« Oči, uši, i ruke male mudrice gledale su, slušale su, dodirivale su Divnoga, i nikad im nije bilo dosta. I nikad im nije bilo dosta. »To nikad sam Ja«, reče On. »Ne znam što mi je ovih dana«, prošapće srce u svima njima. »Ne samo da Ga vidim. Nego nigdje ne mogu vidjeti mjesto gdje Ga nema. I nigdje ne mogu vidjeti mjesto gdje me nema.« U visokim katovima neba, ljubav je oko i vid, ruka i dodir, uho i sluh, misao i svijet, Bog i čovjek. 101. BILA JEDNA SLIKA Bila jedna slika u jezeru, koja je lovila svoju priliku. »Da se ugledam«, žuborila je i pružala ruke put površine. »Da vidim kakva sam - jesam li lijepa? I čija sam! I naposljetku, jesam li!« Svakojake su prilike dolazile na obalu jezera da bi se ugledale, da bi se ogledale. Svaka je bacala po sliku u dubinu, i tada se nadazirala, očima se u svoj odraz upuštala, ukliještala. Samo je ta jedna slika lutala nezbrinuta i neutješna, tražeći svoju izgubljenu priliku. Kad bi jezerom zaorale mreške i valovi, slika se gubila, no po stišaju bi se opet pojavljivala, nerastočena i cijela, pamteći svaku svoju potankost, ne gubeći baš ništa od sličnosti s nepoznatom prilikom.

»To je nemoguće«, govorili su dostojanstveni labudovi i ponavljale za njima žabe. »Nemoguće je da slika postoji bez prilike. Prema tomu, draga, tebe nema.« Slika bi tada zajahala labuđi odraz u vodi i raspojasano ga šibala svojom dugom kosom. »Pokažimo im da me ima!« vikala je i mamuzala labudove odraze, a labudovi bi se tada bespomoćno trzali, pokušavajući zbaciti s leda jahačicu, koja ih nije zajahala. Ali jednoga dana - kao što uvijek biva kad preokret, sudbina, i priča sastave ruke - na obalu jezera stigao je starac brade duge do pojasa, i kose do ispod slabina. Prašan, žedan, užarena pogleda. Pao je potrbuške, i stao piti vodu. Pio je i pio bez odaha. Uvlačio je vodu u sebe. Sunovraćao je jezero u svoju utrobu. Jezero je počelo naglo silaziti. čapljama se ono spusti do gležnja, a trskama side do stopala. Žabe poiskakaše i pobjegoše kud koja. Lopoči se nađoše čudno dugovrati, i vodom nepoduprti. A slika potonu na dno, i zakopa se u mulj, sluteći smrt, rođenje, uskrsnuće... Strašni je starac i dalje pio. Medu ribama otpoče nijemi grcaj. Onda se neke sjetiše da su ptice, pa im peraje prsnuše u krila, i one s krikom uzletješe, uzlepetaše. Ostale su se koprcale u mulju, koji se sve više približavao površini. Pijač je znao da se u jezeru nalazi tajna snaga bogova, i budući da se bio poveo rat između zemnika i nadzemnika, stari se ratnik naumio dokopati toga ključa moći. Nije žalio ni sebe, ni sitan puk jezera. Umirao je, a pio je i dalje. Preda nj je tada isplivala muljem zastrta slika. On u tomu času pre-stade piti, zgrabi sliku, i poče ju polijevati vodom iz usta — ispirati sloj po sloj mulja. Kako je to radio, voda se stade vraćati u jezero. Ribe oži-vješe. Ribe-ptice doletješe, sletješe, i sklopiše krila u peraje. Kako se mulj svlačio sa slike, tako je stari ratnik sve više podrhtavao od uzbuđenja. Jer očito je u rukama držao tajni ključ nadzemne snage: pobjedu gornjih, i poraz donjih. Svu onu popijenu vodu on je izlijevao po ljepotici, vraćajući ju tako jezeru. Na kraju izljeva, ona je stajala pred njim, gola. Gledao ju je, ne želeći ju vidjeti. Prošaputala je: »Jesam li to, konačno, ja?« On se strese, i zagleda se u nadzemaljski odraz, u ljepotu bez premca. Znao je da se sada dragovoljno izručuje bogovima — njihovoj neodoljivoj varci. Bio je sretno bespomoćan pred tom varkom. Što ju je više gledao, to joj je više postajao nalik. Nije više mario ni za pobjedu, ni za poraz. Pred slikom se pretvarao u njezinu priliku, pijan od toga otkrića. »To sam, konačno, ja«, rekoše u glas prilika-i-slika. Uvijek pobjeđuje onaj, tko dočeka svoj pravi lik. 102. LABUD-DJEVOJKA Neki je čarobnjak, prolazeći kraj jezera, bacio na labudove zle čini: da se o svakomu bijelom uštapu pretvaraju u ljude. U tomu jatu labudova, čarolija je uomčila njih dvoje/troje, sklonih začaranosti. Ostali su nekako izmakli čarobnjakovu čarolijanju. Kad bi se bližio uštap, ono dvoje/troje su plakali, opraštajući se od svojte i prijatelja. čekao ih je jedan dug ljudski dan i jedna još dulja ljudska noć - strašno vrijeme bez leta i plova. Ljudska je koža bila pretijesna za labudu dušu. Kad bi se ono dvoje/troje začaranih obrelo u ljudskomu tijelu, po-gnulo bi glave, nastojeći što neupadljivije provesti mrske dnevne sate. Jednom, tako, hodali su cestom, tek da im prođe vrijeme. Kad ih je osvojila žeđa, svratili su u prvu gostionicu. Tamo su zaiskali vode. Gostioničar im ljubazno ponudi da sjednu u sjenicu pod lozje, i popiju koju čašu piva. »Uh, tek je deset ujutro«, reče najstariji labud. »Sto ćemo raditi cio bogovetni dan? Da smo bar naučili kartati.« »Osim toga, nemamo novaca«, priklopi srednji labud. »Meni se pije pivo«, izjavi najmlađa labudica. Gostioničaru je do uha doprla njezina želja. A budući da se bio zagledao u najmlađu, on cijeloj družini pošalje veliki krčag piva. Labudovi se malo udobrovoljiše, a poslije dva, tri gutljaja, zarazi ih izrazito dobra volja. Gostioničar tada priđe njihovu stolu. Upita ih odakle su, kamo idu, i tomu slično. Labudovi

odguslaše svoju uobičajenu pjesmicu o tomu da su se uputili u svijet stopalom za drumom, i trbuhom za kruhom. Gostioničar tada upita najmlađu bi li htjela za nj raditi - primjerice, dvoriti goste. Labudica se najprije zbuni i zamisli, pogleda braću, također zbunjenu, pa izjavi da bi joj prijalo raditi takav posao. Gostioničar ju tada provede kroz kuću, podrum, i vrt. Kad su to obavili, pitao ju je bi li se htjela nastaniti kod njega. Gostioničar je bio udovac srednjih godina. Ona nije razumjela što to znači, ali je na sve rekla »da«. Nije rekla »da« iz želje za njim, već zato da joj brže prođe dan. I noć. Dogovorila se sa svojima da će se drugoga jutra naći na uobičajenu mjestu, kako bi se zajedno vratili u rodno jezero. Ali se dogodilo drukčije. Ona je te noći iskusila ljudsku strast. Ujutro, kad su se začarani labudovi našli na raskršću, nje nije bilo. Jedno su je vrijeme čekali, nagađajući što ju je moglo zadržati; a tada im poče izbijati perje po koži, krila ih zasvrbiše na plećima, i vratovi im se stadoše duljiti i uvijati. Naposljetku, ne čekajući više najmlađu labudicu, labudovi poletješe prema jezeru. Bijahu uvjereni da će ih najmlađa stići. No ona se nije pojavila. Ni toga dana, ni narednoga. A ni poslije. Kad su se sljedećega uštapa labudovi opet obreli u ljudskomu tijelu, brže se uputiše u gostionicu, gdje su posljednji puta sjedili s najmlađom sestrom. Ugledaše ju već izdaleka, zaposlenu raznošenjem piva. Okružiše ju, zasuše ju pitanjima. Ona je na sve odgovarala: »Ja zasada moram ostati ovdje.« »Ali zašto?« htjeli su znati. »Je li možda onaj čarobnjak prošao ovim putem? Je li opet bacio neke čini?« »Ne mogu vam to objasniti«, kazala je nevoljko, šaptom. »Ali ubrzo ćete saznati.« I ubrzo su saznali. Labudica je bila trudna. Kad je stiglo vrijeme poroda, nije snijela jaje, već je rodila pravo, zdravo ljudsko čedo. Poslije toga više nije ni pomišljala na povratak svojima, u jezero. Ta bila je žena. Samo ju je, na uspomenu njezina podrijetla, o svakomu crnom uštapu spopadao labuđi lik. U noći crnoga uštapa po koži joj je izbijalo labu-dovo perje, a na plećima su joj izrastala krila. Ona to nije mogla spriječiti. Kao labud je tada izlijetala kroz prozor, i klikćući se vraćala put zavičajnoga jezera, da tamo provede jednu ludu labudu noć. Od svih labudova, ona je tada najraskošnije uživala u labuđoj koži. To bi trajalo sve do zore, kad ju je odjednom snalazila čežnja za ljudskom kožom, i kad joj je njezin bivši lik postajao tijesnim. Sva su ju braća u ponoć dočekivala s radošću, ali u osvit se plakalo i uzalud zaklinjalo. Svakoga bijelog uštapa braća bi ju pohodila u ljudskomu liku. Gostioničar ih je srdačno dočekivao, kao što se dočekuju ženina braća. Žena je na rukama njihala muško djetence. Ono je brzo raslo. Imalo je tajnovite labuđe oči. Prolazile su godine. Labudica je i dalje dolijetala o mrklomu uštapu, sva kliktava i zanosna. No o bijelomu uštapu, pokazivala se sve nesusre-tljivijom prema začaranoj braći. Kao da su tamni zanos i bijela zlovolja rasli hraneći se jedno drugim prema sve daljemu međusobnom otklonu. A kad su ju jednom braća, onako mrgodnu, zažvali njezinim labuđim imenom, ona im odreže: »Tko vam se tako zove? I tko ste vi? Ja vas ne poznajem.« Jednoga je dana u gostionicu navratio putujući pripovjedač, skupljač lijepih priča. Ona mu donese pivo. čašu, potom čašu. čaša po čaša, i riječ po riječ, i nekadašnja labudica ispriča strancu svoju povijest. On ju je pohlepno slušao, ali joj nije povjerovao da je najprije bila labudica, a tek potom djevojka. Držao je da je obratno — da se radi o uobičajenom uklinjanju djevojke u povremenu labudicu. Kad je potom napisao i objavio svoj roman, naslovio ga je »Djevojka-labud«, što će reći da je unaopačio redoslijed zbivanja, i red prvenstva. Tako su ljudi dobili izokrenutu priču. Unijeli su ju u čitanke i antologije. Sama labud-djevojka na kraju je povjerovala da je ona djevojka--labud. Ime pisca istaknuto je kao jamstvo izvornosti. A pisac naprosto nije imao dovoljno mašte da bi shvatio prednost labudice pred djevojkom. Pokušaj ispravka legende prema izvornoj zgodi uvijek izaziva prosvjed i nevjericu. 103. RANA ROđENJA Duboko, duboko u čovjeku, čekala je rana.

Vrebala je bilo kakav udarac, da bi se mogla objaviti. Bilo od koga udarac. Na kraju, ni od koga. Samo da se nekako izvanjšti ona, rana. Bio je najobičniji dan. čovjek se žurio kući. Zapravo, nije bilo razloga žurbi, jer kod kuće ga nitko nije čekao. No on je smatrao da mu se valja žuriti, i nije sebi dopuštao sumnju ili raspravu o pitanju vremena. Nitko ga putem nije zaustavio da bi s njim popričao, i time mu oduzeo koju minutu. Nitko — a rana je čekala. Nitko mu nije podmetnuo nogu, gurnuo ga, opsovao ga, izdžepario mu novac. Rana je čekala. Autobus i tramvaj došli su na vrijeme, krenuli na vrijeme. Rana je sve brže čekala. Onda je čovjek stigao kući na vrijeme. Uredno je odložio kišobran, cipele, novine. Rana više nije mogla čekati. Objavila se. Istoga je časa provalio u jauk. »Stigao sam na vrijeme bez pravoga razloga!« To je bila pomisao s kojom je počeo smak svijeta. Otkriće da se uzalud žurio. Da je mogao i malo negdje zabasati. Propustiti koji tramvaj i autobus, popričati, ako ne s kim drugim, a ono sam sa sobom u kakvoj kavanici, ili zalogajnici. čovjek je strahovito zažalio za licem nepoznate konobarice, mladim, ljepuškastim, i lakim na smiješak - licem, koje nije susreo. Raspao se, jer mu je već postalo neizdržljivo da ostane neraspadnut. A budući da toga dana nije naišao nikakav drugi samilosni povod rasapu, on je sebe optužio s ludila i bezumlja. Počeo je čupati kosu i jauka-ti. A jaukao je sve zdušnije zato, što nije znao pravi razlog svojega jauka. »Lud sam, očito sam lud!« vikao je. »Jaučem zbog one konobarice! Zbog toga što sam tako odvratno redovit! Tako dosadan! Tako bezrazložan! Tako nenagraden za svoj trud da stignem i odem na vrijeme!« Kad su ga smjestili u umobolnicu, i stali mu pretraživati sjećanje, on se uopće nije mogao sjetiti nekakve stare rane. Uvjeravali su ga da ga je netko u djetinjstvu povrijedio, i da otada nosi tu ozljedu kao neodbolo-van bol. A bol je kao dijete — zahtijeva pažnju. Trudio se, no nikako se nije mogao sjetiti udarca iz djetinjstva. »Prema meni su svi bili dobri«, tvrdio je. »Zar se ne sjećaš nečega što te zaboljelo, prenerazilo, uplašilo...?« čovjek se zamislio. »To je bilo samo jednom, i zbog toga nitko nije kriv«, reče ispričavajući se. »To je bilo moje rođenje, i ništa više. Povrijedilo me rođenje, i ništa više. Kažem vam, sve drugo je sitnica.« Zbilja, jest. 104. TI SI MOJE DA »Ne trebaš Mi reći »da«, reče Divni svima oko Sebe, a svakomu ponaosob. »Ne, ne trebaš Mi reći »da«. Ti si Moje »da«. »čak i kad ne želim biti Tvoje »da«? upita netko mrk i rogat, k tomu zategnut kao praćka. »čak i kad ne želiš biti Moje »da«. »Cak i kad Ti kažem »ne«? doviknu netko dlakav i zmijoglav, o kojemu se kaže da trnjem vrata zatvara. »čak i kad Mi kažeš »ne«. »čak i...?« ponestade daha nekima, pa im prepukne misao. Ali Divni je Sobom obujmio i ono nedomišljeno, nedomaštano, i nedoslućeno. »Da«, hrlo reče. »čak i...« I nitko od okupljenih nije se mogao sjetiti što bi se moglo nalaziti iza onoga »čak i«, kako bi se »i« moglo nastaviti. Ali se znalo da nastavljeno, ma što to bilo, ne strši izvan Njegova zagrljaja.

On je prihvatio ono, što ćemo mi odbaciti. 105. IMA JEDNA TANKA ZLATNA OVOJNICA Ima jedna tanka zlatna ovojnica, kojom se odnedavno omataju svijeće, kako bi sačuvale oblik, dok ga plamen istodobno svlači i tlači. Ta je ovojnica nedostupna vatri - kao da nije u istomu vremenu s njom. Vatra, koja dobro zna kako će sa svakim drugim, ne zna kako bi s tankom zlatnom. Kad se pripali svijeća, vosak se topi i stijenj izgara, ali zlatna ovojnica ostaje netaknuta. I sve bi bilo preneugledno za priču da nema jedne pretpostavke: ona, ovojnica, možda je nekom zabunom poželjela da bude taknuta, da iskusi vatru, da izgori. Da, ona za tim zacijelo čezne, a ne zna da čezne, spremno dodajemo. Ovojnica ne zna gorjeti, kamoli izgorjeti. Jer je načinjena da ju ništa ne dotiče. Cak i da je se ništa ne tiče. Predložak za priču je kratak razgovor, koji se možda poveo između tanke zlatne ovojnice i tankoga zlatnog plamena. »Zar me nećeš?« kaže ona koketno, tobože u šali. »Ja sam tankovija-sta i zlatnovijasta, baš kao i ti, plamene. Pokušaj sa mnom, bolja sam od stijenja i voska.« »Nisi ti za takve kakav sam ja«, po svoj prilici odvraća plamen, palu-cajući nad lokvicom rastopljena voska. »Ti si za sebe.« »A ti — nisi li i ti za sebe?« »Ne. Ja sam za druge. Bez drugih mene nema.« »Ah! Ja bih malo kao ti, makar samo jednom — da okusim što je to.« »Zao mi je - ti ne ispunjavaš uvjete. Ti ne umiješ nestati u drugomu.« Taj je možebitni razgovor sve što se od životnoga napora, htijenja, i drame dogodilo tankoj zlatnoj. Ta jednokratna ponuda, to jednokratno odbijanje. Poslije toga nastavlja se ravan ne-dogadaj, nepodesan za bilo kakvu priču. Nije se dakle dogodio prevrat, nije prosukljao trenutak preobrazbe, čuda, i oslobođenja. Ispričavamo se pričoljupcima - nije bilo onoga događaja za koji smo navijali, a o kojemu se kaže: a onda, jednoga dana... Svijeća je gorjela i dogorjela. Svijećina je ovojnica ostala neoprljena, nespaljena, vatrom nezahvaćena. Takva je sudbina onih, koji se nikada nisu ni za što žrtvovali: ostaju bolno nepotrošeni. Razlog zašto pričamo ovu nebajkovitu povijest, jest njezin poučak. U čin nas stiže i kad nam se ništa ne dogodi. 106. BILA JEDNA ISKRA U DUŠI Bila jedna iskra u kamenu. Cijelo je vrijeme pričala kako će jednoga dana vrcnuti iz kamena i zažgati drva na nečijemu ognjištu. »Svi će se od mene zgrijati. Na meni će večeru skuhati«, govorila je. »I svima ću u mraku svijetliti.« Nitko joj nije vjerovao. »Pa ću zapaliti stog sijena«, grozila se iskrica. »Zapalit ću kuću, selo, mlin, polje, rijeku, more.« Nitko joj nije vjerovao. Iskra je vapila za jakim udarcem o kamen. Udarac je zvala oslobođenjem. Govorila je ruci koja je nosila sjekiru, i prolazila putem prema šumi: »Udari me, ruko, oslobodi me!« Ali ruka je bila gluha. Zaklinjala je crni oblak: »Pogodi me munjom, izbavi me!« Ali oblak je otplovio niz nebopolje, glavinjajući s vjetrom. Onda je mala iskra dugo čamila, uvrijeđena, i više nije nikoga zvala da ju oslobodi. U njoj se zgušnjavao vidik jednoga sna, u kojemu div--plamenovi, zapjenjeni od slasti i strasti gorenja, pretvaraju zemlju u zgarište. Pomisli iskrica: »Tolike sam toliko molila da mi pomognu izbaviti se nijeme tamnice, da sada svojemu osloboditelju mogu obećati samo jedno: da ću ga spaliti! Da ga neću grijati, niti mu večeru kuhati, niti mu u

mraku svijetliti! Da ću spaliti i ognjište, i njivu, i drum, i šumu! Da ću spaliti sve i svakoga, tko me nije umio čuti, niti mi u pomoć priskočiti!« Jednoga dana zatresla se zemlja. Stijena je na stijenu jurnula, brdo se u dol sunovratilo, kamen u kamen zabio. Iskra vrisnu, našavši se na slobodi. Izleti, poleti užarenim zrakom, i prosuklja u orijaša, koji je urlao groznim glasom preko svijeta. Bio je sačinjen od čiste želje da spali sve što mu se na putu nade. Mlatarao je plamenim rukama po zemlji, vodi, i zraku, pretvarajući ih u crni prah i neprozir-dim. Iskra, življa no ikad, lijetala je kroz vojsku gluhih plamenova, vičući: »Ovo je vaša mati iskra sanjala u kamenu! Ispunila joj se želja, ostvario se san!« Nitko joj nije vjerovao. Bila jedna iskra u duši... 107. GDJE GOD POGLEDAM TEBE VIDIM Divni Učitelj poveo je svoj razred u noćnu šetnju. Išli su livadom šutke, držeći se za ruke. Učitelj je imao toliko ruku, koliko je bilo učenika. »Noćas ćemo vježbati gledanje u nebo«, reče. »Polegnite nauznak po travi, stišajte misli, i zagledajte se u nebeski svod. Jednoga ću po jednoga pitati što je vidio. Prema odgovoru ću vam dodijeliti ocjenu. A prema ocjeni ćete znati jeste li, ili niste, položili ispit iz noćnoga vida.« Učenici polijegaše, utihnuše, zagledaše se u dubinu i tišinu prostora. Tamo je sve vrvjelo od zvijezda. Iznad brda je iskočio mjesec. Zvjezdane krijesnice nečujno su zasipale ljetnu tamu. Učitelj se obrati prvomu učeniku: »Kaži Mi što vidiš?« »Vidim Mjesec. Vidim večernju zvijezdu. Vidim zvijezdu Sjevernja-ču«, odgovori prvi učenik. »Dobro«, reče Učitelj i obrati se drugomu: »Kaži Mi što ti vidiš?« »Ja vidim božansku planetu, Jupitra«, izjavi drugi. »A vidim i daleki Sirius. Vidim tri zvijezde Oriona. Vidim sedam Vlašića.« »Ja vidim crvenu planetu boga rata«, reče treći. »Vidim zvijezdu Ve-gu, padajućega orla. Vidim Velika kola. Vidim Mliječni put.« Tako su učenici redom opisivali koje sve zvijezde prepoznaju na noćnomu nebu. Učitelj se činio zadovoljnim. A onda je jedan učenik stidljivo rekao: »Ja, Učitelju vidim samo jednu stvar. Gdje god pogledam, bilo to nebo ili zemlja, ja uvijek vidim samo tu jednu stvar.« »Zar ne vidiš sve ove zvijezde?« upita Učitelj. »Zar ne vidiš Mjesec?« »Ja uvijek vidim samo Tebe«, tiho odgovori učenik. »Nešto nije u redu s tvojim vidom«, reče Učitelj. »Dat ću ti još jednu priliku. Zatvori oči, još jednom stišaj misli, a tada se opet zagledaj u noćno nebo, i reci Mi što vidiš!« Učenik zatvori oči, stiša misao; časak je cijela livada utihnula. Učenici su zaključili da njihov drug zacijelo neće položiti noćni ispit. Očito mu je vid bio poremećen. Učenik otvori oči, i još jednom se zagleda u okomitu visinu neba. »Vidim opet isto«, prošapće. »Vidim Tebe, Učitelju.« »Pogledaj sada na istok«, naredi Učitelj. »I kaži Mi što tamo vidiš!« »Vidim Tebe, Učitelju.« »A što vidiš na zapadu?« »Učitelju, vidim Tebe.« Učitelj se nasmija. »Sto se vidi na sjeveru i jugu?« »Vidiš se Ti, Učitelju.« Učitelj se okrenu ostalima: »Što ćemo s njim?« Učenici zagrajaše. »Možda se razbolio, Učitelju. Možda mu trebaju naočale. Ili dalekozor. Molimo Te, daj mu još jednu prigodu da polaže ovaj ispit.« Učitelj se opet okrene onomu učeniku.

»Dobro. Dat ću ti još jednu prigodu. Da sada ispitamo tvoje oči. Odvrati pogled od svijeta, spusti kapke, i zaviri unutra, u srce. Usredotoči se u nj svim svojim vidom, i kad budeš spreman, kaži Mi što vidiš.« Nakon dva, tri časka, učenik šapne: »Vidim Tebe, Učitelju.« Učitelj više ne prozbori ni bijele. Izvadi dvojnice iza pojasa, i tiho za-svira. Svirao je i svirao, kao da izjavljuje ljubav tišini. Potom zadjene svi-ralu za pojas i objavi: »Samo je jedan od vas položio. Što mislite, koji?« Mnogo je obraz Jednoga, a ne obratno. 108. PRAVA ADRESA Bila jednom jedna olovka, koja se izvještila u pisanju najljepših ljubavnih pisama. Ruka, koja je pisala, i srce, koje se izlijevalo na papir, izabrali su, ne zna se zašto, baš tu olovku. Kad bi se jedno pismo dovršilo, olovka je znala nehajno primijetiti: »A sada je, valjda, sve izgovoreno i napisano?!« »Ti ćeš mi reći?« odgovarala je ruka, spremajući se na novi list papira. Olovci je, zapravo, bilo drago, što pisanju nema kraja. Zaljubljeni pismopisatelj vazda bi na kuverti zaboravljao napisati adresu primateljice pisma. Valjda mu se činilo važnijim nastaviti s novim iskazima ljubavi. Pismo je odlazilo u bijeli svijet, na bijelu adresu. Jednom ga je olovka na to upozorila. »Ne zna se komu stižu ta pisma.« Zaljubljeni na tren zastade s olovkom u zraku. »Zar ima ikoga osim nas?« reče. Nema... KAZALO O Njemu i nama / 5 1. Bio jedan razlog postojanja 16 2. Bio jedan dupin 17 3. Bila jedna mrlja u kristalu 18 4. Prostrana je zemlja Kina 19 5. Bila jedna poslovica 110 6. Ja sam takva 111 7. Betel/13 8. Učili su dijete 114 9. Bilo jedno doba boje meda 116 10. Bio jedan čarobnjak 118 11. Valjalo je urazumiti jednu rosu 119 12. Bila jedna ravna i glatka voda 120 13. Bila jedna melodija 121 14. Bilo jedno takvo vrijeme 122 15. Bio jedan zečić 123 16. Bio jedan crtež na vodi 125 17. Dječakov sat 126 18. Bila jedna staza 128 19. Dječje igre 130 20. Bio jedan leptir u snu 133 21. Bila jedna mreža mrežica 134 22. Bila jedna metla metlica 135 23. Bilo jedno lažno streljanje 137 24. Moje ti dajem a tvoje ti uzimam 138 25. Bio jedan čovjek naoko običan 139 26. Bradavica 143

27. 28. 29. 31. 32. 33. 34. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71. 72. 73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80.

Bila jedna na Ijestvama prečka 146 Bila jedna šuma 147 Bio jedan zbilja pravi čarobnjak 148 3 0. Bio jedan grad od dima 151 Ima jedna vatra 153 Covjek-crv 154 U davna, davna, davna vremena 155 Dokle ćemo 157 3 5. Bio jedan svetac 159 Bio jedan slap 160 Bila jedna plava svijeća 161 Neki se liječe mirisima 162 Ti i Ja 163 Bila jedna vreća kamenja 164 U jednu gostoljubivu kuću 166 Tvorac snijega, tvorac pijeska 168 Odakle raste kruh stvarnosti 169 Jedan se čovjek utapljao 170 Bio jedan čudan cvijet 171 Bila jedna golema zgrada 172 Šetao neki čovjek 174 Jedna je carica 175 Bilo jedno vrijeme koje nikada nije prošlo 176 Škola dupina 177 čotaiMota/79 Kako su rođeni pjesnici 182 Sreća 183 Kad iz ekstaze šutnje 185 Ljubav bogova 186 Bio jedan val 188 Ostavio sam između nas pedalj 189 Bila jedna princeza 190 Bilo jedno putovanje u Meku 193 Ma što će ovolike zvijezde 195 Bez Mene ne možeš 197 Jedan nestašni početak svijeta 198 Bila su dva tri naj-cvijeta 1100 Rekao je Kralj kraljici o igri šaha 1101 Bio jedan čovjek sam 1103 Sličica iz Luksora 1105 U jednoj olovci 1107 Pola glazbe pola žene 1109 Pola žene pola glazbe 1110 Bio jedan kladenac 1112 Bio jedan trešnjin cvat 1114 Braća i prijatelji 1116 Išao jednom čovjek 1118 Na zaslonu stolne svjetiljke 1119 Jednom je Divni Stranac 1120 Pola smijeha pola razgovora 1122 Ne znam o čemu bih mogao ne pisati 1125 Bio jedan san, jedna java 1126 Zađe Višnji u Svoj vrt 1128 Reći ću ti jednu tajnu 1130

81. Duboko duboko u čovjeku 1132 82. Zar ja zalazim 1133 83. A što bi bilo kad mene ne bi bilo 1134 84. Još ću ti ispričati dvadeset i četiri priče 1136 85. Mogli bismo večeras 1137 86. Bio jedan grad 1138 87. Bila jedna samoća 1140 88. Bio jedan plod kruškin 1141 89. Bio jedan konj od slame 1143 90. Znam jednu riječ 1144 91. Autoportreti 1146 92. Bilo jedno kucanje na vratima 1147 93. Sve o Njemu 1148 94. Bila jedna pahulja 1149 9 5. Bio jedan golemi val 1150 96. Bio jedan čekić 1151 97. Bila jedna ruža 1152 98. Kad Meni jednom kažeš da 1153 99. Raspitaj se kod sebe 1154 100. Mene se vidi srcem 1156 101. Bila jedna slika 1157 102. Labud-djevojka 1159 103. Rana rođenja 1162 104. Ti si Moje da 1164 105. Ima jedna zlatna ovojnica 1165 106. Bila jedna iskra u duši 1167 107. Gdje god pogledam Tebe vidim 1169 108. Prava adresa/171 1. ZAKAZANO JEST Poslije nekih pedesetak rodenja-i-smrti, robinja ponovno na bunaru sretne Divnoga Stranca. Odmah Ga je prepoznala. »Više Te neću pitati tko si«, reče Mu. »Ne zato što bih znala tko si, već zato što znam da se to ne može znati. Radije bih Te nešto drugo upitala.« »Pitaj«, reče Divni Stranac, sunčajući Svoja zlatasta ramena. »Reci, je li zakazano da ćemo se sresti baš u današnji dan?« »Valjda.« »Misliš - naš je susret bio upisan tamo na nekoj zvijezdi?« »Možda. A možda se i odustalo od zakazanoga...«, tajanstveno će Stranac, obnaživši se do pojasa. Sunce Ga je neobuzdano grlilo. »Sto?« povika robinja ne znajući bi li se razveselila ili snuždila. »Želiš li reći da je najprije bilo upisano da se nećemo sresti, pa je došlo do otkazivanja zakazanoga - možda?« »Možda.« Svlačio se do slabina. Sunce se pretvorilo u jedan cijeli cjelcati cjelov. Ona zašuti, glavom zbunjena, okom malo posramljena. On ju pogleda i doda vragoljasto: »Valjda i možda ključne su riječi. Da, da, zakazano je, sve je zakazano. Zakazano je i da će se otkazati zakazano.« »Ah«, reče robinja i sjedne u travu, posve poništene glave. »Moja se misao ovdje predaje. Ja ne umijem plivati u oceanu, za mene je rijeka. Ne govori mi više takve stvari, molim Te. One su za tko-zna-kakve neza-robljene duhove. A ja Te pitam nešto jednostavno - kako biti siguran? U nešto. U bilo što. Bez valjda. Bez možda. I ne ostavi me bez odgovora, jer tko zna kad ću Te, i hoću li Te opet sresti. Reci mi - u što se pouzdati, na što se zakleti?« Divni, sada posve nag, zagrli ju, i šapne joj u čelo:

»Zakazano je da će biti iznenađenja i za samoga Zakazivača. I što bi ti htjela - nešto bolje od Njegove slobode?« Ni lako ni brzo do znati htjeti. Možda. 2. BILE SU DVIJE RUŽE Bile su dvije ruže, jedna od baršuna, jedna od pravih, živih latica... Oku su bile iste. čak se baršunasta ruža činila životnijom, uvjerljivijom od one prave. Ali na dodir, već se saznavalo koja je koja. A na udah mirisa... da i ne govorimo. Jednom su se našle jedna blizu druge, na kućnomu oltaru. Reče bar-šun-ruža onoj pravoj: »Ubrzo ćeš putem svega živoga, draga... A ja ostajem.« »Ubrzo ćeš putem svega neživoga, draga«, odvrati prava ruža. »Samo što ti malo dulje putuješ. Što se mene tiče, ja volim svoj put, i mislim da je isto tako lijepo uvenuti, kao i procvjetati. Zao mi je što ti ne možeš saznati ni jedno ni drugo.« Baršun-ljepotica tada se malo pokunji. »Prije nego što odeš... reci mi kako je to...«, zamoli. »To ti je...«, započne prava ruža, i latice joj se još više zarumeniše. Poče pričati kako je to. Pričajući je odlazila, sve laticu po laticu. Oko baršunaste ruže zaostao je malo sjetni miris venuća. Ona ga je udisala i uzdi-sala. Ubrzo se u vazi na oltaru nade još jedna živa ruža. »Pričaj mi...«, zamoli baršunasta. Došljakinja je pričala i blistala, pričala i gasnula. I tako je redom povorka ruža pričala baršun-ruži o tajnama ružova-nja. Baršun-ruži nikada dosta priče. Onda, jednoga dana stiže jesen. Više nije bilo živih ruža, osim poneka rijetka. Naposljetku, i posljednja rijetka ode putem svega živoga. Ostala je baršun-ruža sama, zamišljena, prepuna priča o cvjetanju i venuću. Još je uvijek bila naoko živa i gorda. Ali jednoga dana... Jednoga dana na baršun-latici pojavi se rosa. Bez toga jednoga dana, bez te rose... umjesto igre, bila bi mehanika. 3. BRAT KRASTAčA U majke bila dva sina —jedan lijep i pametan, drugi krastača. Prvoga su svi voljeli, svi hvalili, svačim ga darivali; drugoga su šutke obilazili. Majku su sažalijevali. »Kako se to dogodilo te si rodila krastaču?« pitali su je neki ispod strehe. »Kako - jednostavno. Muž mi je nekoliko dana izbivao, ja otišla na njivu, ljutita što je moram okopavati sama. To je sve.« »To ne može biti sve«, rekoše. »Koga si srela na njivi?« »Ne sjećam se. A vratila sam se kući sva orošena, kao da sam spavala s oblakom.« Braća su rasla, svak na svoju stranu. Krastača je bio gundav i srdit, nije trpio zrcala po kući, razbijao ih je; onaj prvi, pametni i lijepi, stalno je kupovao nova i neumorno se u njima ogledao. Otac je prezirao krastaču, majka bi odahnula kad bi kudgod odlutao. Jednoga dana krastača pomisli: »Idem se ubiti. Pa neka bar jednu suzu proliju za mnom, svi troje.« I uputi se od kuće. Smišljao je kako se ubiti. Budući da je njihov kraj bio ravničarski, nigdje nije bilo ni brežuljka ni stijene odakle bi se mogao sunovratiti. Osim toga, nije bio dobar ni hodač ni penjač. Stoga zaključi da mu je najpogodnije utopiti se. Negdje na dva-tri svračja leta od kuće, nalazila se voda - duboka, pričalo se. I uistinu, poslije naporna hoda od kojega mu se tabani gotovo oglo-daše do koljena, on ugleda vodu. Blistala je na suncu, kao da je na svijetu sve u redu. Po njoj su mreškarili valići i ljuljuškale se mreške. Uokolo vode prepletali su se glasovi, visoki i oštri, grgoljavi i mutni. Krastača za-stade, zapanjen. »Kakva divota«, reče. »Nitko mi nije rekao da nešto ovakvo postoji.« I stade brisati suze. Nije znao plače li zbog toga što će mlad i nevoljen umrijeti, ili zbog toga što je jezero tako prekrasno.

Dogega se do obale. Ogleda se u vodi. Osjeti da se više ne boji zrcala Da više ne uzmiče pred vlastitom slikom. »Gle«, zakrekeće, »možda sam ja zapravo lijep - možda samo nisam imao pravo zrcalo...« I baci se samoubojito u vodu, sretan. I zapliva na sve strane, presretan. Ne svojemu jatu, već svojemu biću... 4. KAKO ZAGRLITI ZVIJEZDE Divni Stranac ležao je u zagrljaju čovjeka, ljuljkajući se u njemu, kao da je na moru, na splavi od pjene. čovjek je imao zaljubljenu dušu, ali samo dvije ruke za grljenje. Pokušavao Ga je zagrliti vlasima i nogama; pogledom; cijelim tijelom. Ali uvijek je poneki dio Strančeva tijela ostajao nezagrljen. Kad bi Mu se čovjek pogledom unio u oči, usta i tijelo ostajali su neugledani. Stranac se smješkao. »Hoćeš li da ti dam i treću ruku?« pitao je čovjeka. »Oh, svakako«, odgovorio je ovaj željno. Umah se stvori treća ruka, pa onda i četvrta. Ali još uvijek je Stran-čev lik ostajao ne-sasvimobujmljen. »A htio bih«, progovori čovjek zadihan, zajapuren poslije uzaludnih dovijanja i svakojakih napora. »Htio bih ostvariti tako savršen zagrljaj da mu ne izmakne ni mali prst Tvojega tijela.« »Mojega tijela?« nasmije se zvonko Stranac. »Zar misliš da je ovaj ljudski lik moje cijelo tijelo? A što ćemo sa zvijezdama - s tim lišćem nebesa? Kako ćeš njih zagrliti?« Nesporazum je u tomu što mislimo daje koža našega tijela naša granica. 5. POŠLA JEDNA PRIčA OKO SVIJETA Pošla jedna priča oko svijeta, na biciklu. Tražila je odgovarajuću zbilju. Susretale su je razne zbilje, neke s prćastim nosom, neke mutave kao gljive, neke glupe kao toljaga, neke šuštave kao lepeza. Ali nijedna da pogodi ulaz u priču. »Brišite!«, govorila je priča na biciklu. »Nemate pojma o čemu se radi. Nagađate, a ne pogađate.« Nastavi ona zujati sa svojim biciklom širom zemlje. Jednoga se dana zaustavi kraj izvora i reče mu s malim uzdahom: »Znaš, brate, izgleda da ću ostati sama. Nema toga ženika, koji bi mi odgovarao - ni po bogatstvu, ni po ljepoti, ni po pameti.« »Pa što onda?« zažuborio je bezbrižni brat. »Ništa. Ali opet, dođe mi tu i tamo da sebe požalim, jer svatko nekoga ima...« »Ti si kao i ja«, reče izvor. »Ja nemam nikoga. Ali nema te rijeke, ni potoka, ni česme, koja bi mogla bez mene. Štoviše, nema tih usta i toga kljuna, koji bi mogli bez mene. Stoga smatram da sam u velikomu društvu, iako oni s kojima se družim to ne znaju.« »A tako«, zamišljeno će priča. »Ja sam dakle kao i ti - svi od mene potječu, a ne znaju.« Zajaši opet svoj bicikl i odzuji dalje, naizgled i dalje tražeći ono što se ne može naći, ali uistinu, putujući nehajno i bez očekivanja. Njezinim su se tragom množile zbilje, svaka pomalo krnja svaka s česticom raskoši, ali nijedna da ponovi izvornu priču u punokrvnoj cijelosti. Priča je zujala dalje. Nije odustajala, ali se nije ničemu za sebe nadala. Samo je jedno znala: prestane li obilaziti svijet, sve će razne male zbilje uvenuti, smežurati se, stvrdnuti se. I što onda? Od toga se znanja, od toga straha okretao kotač njezina bicikla: revno, zdušno, neumorno. Ona je sjedila iznad njega, spokojno zagledana u nedopričan svijet. Zajaši onomad Bog Svoj bicikl i pode svijetom... 6. BILI BRAT I SESTRA BLIZANCI - PRIčA S DVA SVRŠETKA Bili brat i sestra, blizanci. Odrasli su sami, bez roditelja. Jednoga dana, prolazeći pustim poljem, spotaknuše se jedno o drugo, kao o neku tuđu stvar; i padoše oboje, međusobno spletenih nogu. Bili bi se i nasmijali, da ih ne zapanji udarac o nešto tupo, što je virilo iz zemlje. Otkopaše brže-bolje zarđali lonac. Pogledaše jedno drugo, upitno. »Ja mislim da je u loncu zmija«, reče sestra. »Ja mislim da je u loncu zlato«, reče brat. Okladiše se. »Ako je zmija, neka me ugrize«, predloži brat. »Ako je blago, neka mi pripadne.«

Sestra je uočila da ona tom okladom ništa ne dobiva, već samo gubi: brata ili blago. »Nije pravedno, brate«, reče. »Ja gubim u oba slučaja: i ako ja dobijem, i ako ti dobiješ.« »Pravedno je«, tvrdoglavio se brat. »Ja stavljam na kocku život! Ili gubim život, ili dobivam zlato! Ima li većega uloga od života? Što je tvoj ulog, sestrice?« Sestra je šutjela. Nije bila vješta u nadmudrivanju. Napokon prou-sti: »Brate, bojim se onoga što je u loncu. Možda je bolje da ga ne otvorimo. Da zaboravimo da smo ga uopće našli. Dosad smo se uvijek slagali - a gle sad: ti zlato, ja zmija. Zbilja, možda je bolje da ga ne otvorimo.« »Ja sam hrabar«, isprsi se brat. »Vi žene, uvijek se nečega plašite.« No on je zapravo bio uvjeren da je u loncu zlato. I nije se prevario. Kad su podigli poklopac, zaslijepio ih je sjaj zlatnika. Brat je oduševljen kliknuo: »Pogodio sam! Bogat sam! Moćan sam! Sretan sam!« Utrpao je zlatnike u njedra, napunio njima džepove, i kao vjetar zaž-dio niz polje, put njihove trošne kolibe. Sestra je išla za njim izdaleka i oborene glave. Nije se radovala, tugovala je, a nije ni znala zbog čega. Brat se ubrzo preselio u veliku trokatnu kuću. Unajmio je sluge i čuvare. Priređivao je gozbe i zabave, kao svi ovdašnji vlastelini. Išlo se u lov. Oženio se najprije ružnom bogatašicom, potom mladom i lijepom, potom još mladom i još ljepšom. Svi su mu zavidjeli, i svi su mu se ulagivali. Osim sestre. Ona je i dalje živjela u kolibici. Bilo joj je žao napustiti ju; jer bila je to kolibica u kojoj su se rodili i odrasli. Da utoli tugu za bratom, udala se za čovjeka još siromašnija od sebe. Ubrzo po vjenčanju, on je umro. Onda se sestra udala za još siromašnijega. Ni taj nije dugo živio. Prolazile su godine. Brat je sestri slao poruke da se preseli kod njega, jer mu je, unatoč najmlađoj i najljepšoj supruzi, nedastajao blizni dio njega samoga. Sestra je isto tako patila bez svojega bliznog dijela. Napokon, ne mogavši više izdržati razdiobu od brata, ona mu jednoga dana pode u posjete, nenajavljena. Pošla je pješice, preko pustopolja. Kad je došla do onoga mjesta gdje su se ona i brat spetljani srušili, ugleda zarđali držak lonca, gdje viri iz zemlje. »Bolje bi bilo da sam ja dobila okladu«, progovori sestra muklo. »Bolja je zmija od zlata. A brata sam ionako izgubila.« Sagne se da ponese držak kao uspomenu. No istoga časa shvati da držak nije držak, već zmija, koja je munjevito odvijugala u travu. Te je večeri brat umro za stolom od gozbe, naočigled sestre i mnogih gostiju. Umro je dok je gostima pričao zgodu o loncu s blagom. Poslije se selom pronijela priča da je preminuo jer je pio vino iz zlatne kupe, kojoj se na dnu sklupčao otrov. Sumnjalo se na zmiju. Sumnjalo se na sestru. Liječnici su rekli svoje - nešto neuvjerljivo. Izgleda da su oboje, i brat i sestra, dobili okladu. Jer bili su blizanci. Usud je blizni dio čovjeka. JOŠ JEDAN SVRŠETAK Ponudit ćemo još jedan svršetak, manje vjerojatan, ali tu i tamo moguć. Sestra se, dakle, uputila k bratu. Bijaše suđeno da prođe istim putem otprije mnogo godina, i da natrapa na ono isto mjesto našašća blaga. I uistinu je držak lonca virio iz zemlje. Ona je čučnula kraj njega, željna vremena u kojemu ih zlato još nije razdvojilo. Pomislila je: »Svakako je bolje da je izašlo na njegovu. Dobio je zlato, iako sam ja tolike godine bez brata. Ali da ga je ugrizla zmija, on bi izgubio i zlato, i sestru, i život. Dobro je da je dobio okladu, a ja ju izgubila.« Ona tada izvadi onaj držak, i ponese ga kao dar u bratovljeve dvore. Kad je brat ugledao sestru, raznježio se. A klad mu je uručila uspomenu na raskrižje njihova života, rasplakao se. Kad je sestra vidjela bratovljeve suze, rasplakala se i ona. »Sestrice«, rekao je, »nije mi zlato donijelo ono, što sam mislio da će mi donijeti. Ništa od ovoga što vidiš oko mene ne vrijedi tvojega smiješka. Bio bih spreman sve ovo dati za nj.«

Netom je to izgovorio, oboje su se našli u trenutku prije mnogo godina, kad su u polju nagazili na lonac. Obrazi su im još bili mokri od malopredašnjih suza. Brat je tada rekao: »Imaš pravo, sejo, bolje će biti da ne skidamo loncu poklopac.« Usud je izabrati jedan od ova dva svršetka. 7. BIO JEDAN GRAD IZMEđU DVIJE SEKUNDE Bio jedan grad između dvije sekunde: grad dah, grad uzdah. Nitko u gradu nije primjećivao da živi između dvije sekunde. Svatko je živio svoj život od jutra do mraka, rođenja do smrti, sa sporim razdobljima i njihovim postupnim značajkama. A tko bi jednom izašao iz grada, čuo bi samo dva otkucaja, i potom ugledao plavi blijesak. Ali se više nije mogao vratiti da im kaže. No jedan je izlaznik odlučio da se vrati. Da ih upozori. Na što? Na to da je svaka sekunda velik dar. Pa je izlaznik, mudro sedmogodišnje dijete, namislilo potražiti pomoć. Nije se htjelo igrati na blaženoj livadi, nije se htjelo ljuljati na grani od oblaka. Htjelo je naći Gospodara Svega Toga. Ostali su ga od toga odvraćali, govoreći: »Gospodar je nevidljiv. Zauzet je velikim stvarima.« »On može postati vidljiv ako hoće«, odgovorilo je dijete. »A ja dolazim zbog velike stvari.« »Hm«, rekoše. »K Njemu se ne dolazi, nego On, ako hoće, dolazi.« »Ipak«, reče dijete, »čemu mi onda noge, ako ne zato da k Njemu putujem?« I dijete krene na sve strane odjednom, i to je bilo lako i prirodno. Gdje god je stiglo, svugdje su mu govorili isto: »Ne traži Ga, On će te, ako hoće, naći...« »Ipak, ipak«, govorilo je dijete, »odakle mi želja da Ga tražim, ako ne od Njega?« Prošlo je mnogo sekundi, mnogo dana, mnogo godina. Dijete je sveudilj hodalo, raspitivalo se. »Oj, dijete, zar se nisi umorilo?« pitali ga. »Gle koliko si vremena potrošilo, a pričaš o dragocjenosti svake sekunde.« »Trošim vrijeme, koje mi je On dao«, odgovori dijete. »Kad ga potrošim, vidjet ćemo što će se dogoditi.« I onda je, jednoga dana, dijete stiglo do kraja staze-na-sve-strane. Tamo je sjedio Gospodar Svega Ovoga. »Hrabar si ti dječak«, rekao je nježno i očinski. »Malo tko je stigao do kraja ove staze. Ova je staza vrijeme i prostor svijeta. Reci mi što želiš, i ispunit ću ti.« »Ništa za sebe ne želim«, reče dijete. »Došao sam da mi dopustiš vratiti se u Grad između dvije sekunde, da bih tamo ponio sve što sam ovdje saznao.« »Ali oni te neće razumjeti«, reče sažaljivo Gospodar. »Zar Ti ne možeš učiniti da me razumiju?« »Mogu. Ali onda bih lomio vlastiti zakon i poredak.« »Zar Ti ne možeš učiniti da ih ne lomiš kad ih lomiš?« »Mogu. Ali onda bi svaki dobitak bio bez cijene i truda. Onda bi sve bilo tako lako, da ne bi bilo razlike između zasluge i propusta.« »Ah«, reći će dijete, »razumijem. Ali učini to samo jednom. Učini to sada, i više te neću uznemirivati.« Netom je to izgovorio, našao se u Gradu između dvije sekunde. Tamo je tekao jednaki ludi film: jednaki su ljudi šetkali ulicama i čavrljali o vremenu, čitali su jednake časopise o modi, astrologiji, i zdravlju, prepričavali jednake kuhinjske recepte i jednake vijesti s ratišta. Dijete uhvati jednoga prolaznika za rukav. »Stanite, gospodine«, reče, »da Vam kažem jednu vrlo važnu vijest...« »Već sam pročitao novine«, odgovori taj čovjek i ode. Dijete je tako išlo od jednoga do drugoga čovjeka. Svima se žurilo, iako su išli sporo. »Još imate samo jednu sekundu, saberite se«, povika dijete u krug. Trg je bio prepun svijeta. Svi su mu se smiješili, misleći da se radi o nekoj osobitoj dječjoj fantaziji. Onda dijete sjedne na pločnik i zaplače.

»Nisi održao obećanje«, grcao je. »Nitko me ne čuje, niti me itko želi čuti.« Kraj njega se tada stvori još jedno njemu nalik dijete, zagrli ga i za-šapće mu u uho: »Takvima sam ih stvorio. A znaš li zašto? Da bi se svakih bilijun sekundi našao netko poput tebe. Netko tko im želi pomoći. Stvorio sam ih zbog tebe, shvati.« Prvo se dijete zapanji. »Zbog mene? Ako si ti uopće On, objasni mi...« »Ja sam On, i objasnit ću ti. Prvo, otvori širom oči i dobro pogledaj sve ove ljude na trgu.« Dijete učini tako. I onda ugleda ljude-sjene. Šarene, pokretne, zvučne, nasmiješene, mrgodne, sve njih, koji su šetali trgom u krug. Na sjenama odjeća svih vremena. Veliki reflektori Sunca i Mjeseca znalački su obasjavali prizor. »Grad između dvije sekunde Moja je predstava«, reče Gospodar Svega Ovoga. »Da bi se ti, gledajući predstavu, zanio. Da bi zaboravio da si, kao i Ja, gledatelj.« »I onda?« bez daha upita dijete. »Da bi poželio promijeniti tijek predstave, to jest, probuditi Moje sjene, pomoći im...« »I onda?« »Tako si probudio Mene u svojemu srcu. Tako si, čineći njima, činio Meni. A to sam htio. I tu je kraj.« Istoga časa, nestade Grada između dvije sekunde, a dijete i dijete nađoše se jedno u srcu drugoga, u vremenu bez kraja. Božji su putevi tajna. 8. ODAKLE KREćE NOVI SVIJET Kad su već svi izgubili nadu, jedna se latica tratinčice dosjeti da je trenutak nešto poduzeti. Prišapne ona susjedici: »Hajde, vrijeme je da se mijenja svijet. Počnimo.« Ona druga bijaše spremna. I tako je to počelo, od tratinčice, od stotinu i osme latice. Naiđe potom mrav i rekne laticama: »Sad smo troje. Odoh ja pješice oko svijeta da svima kažem...« Naiđe glista i rekne svoje: »Odoh ja malo pod zemlju da svima kažem.« Onda mušica, sto milijuna puta. Onda morski pijesak, sto trilijuna puta. Onda sve tako. Pa se lako, tiho, složno prešla meda u novi svijet, sjajan i sretan, kao da staroga nikada nije ni bilo, kao da ga nikada nije ni moglo biti. Novi je svijet bio poput Sunca na istoku - sam nezačuden svojim svanućem, a zasut udivljenjem bilijun bilijuna očiju. Novi je svijet bio poput ljubavi prastare, uvijek iznova otkrivene. Vode i uglednici, moć i novac nisu imali pojma da se tamo dolje u travi pokrenuo put u nemoguće. A ipak, uvijek se prevare kad nemaju pojma. Toliko su se već puta prevarili. I nikada im dosta. Ali to je valjda stoga da bi se tratinčice imale čemu smijati. Poslije više nikomu nije jasno kako su ljudi mogli i pomisliti... itd. 9. ZAŠTO SMO TU »Zbilja, ovako više ne može«, izjavi jedno ludo nadareno kukuruzno zrno. »Svi su zaboravili zbog čega su tu. Od toga zaborava i svijet zaboravlja zašto je tu. I jer ne zna zašto je tu, svijet odlazi negdje drugdje. Zbilja sam zabrinut što to nitko ne vidi.« »Što to trabunjaš?« posprdno će skakavac, koji mu je prisluškivao misao. Zrno reče dostojanstveno: »Počinjem, dakle, od sebe. Pitam: zašto sam tu?« Skakavac ne odoli svojoj prirodi, iskesi se, skoči, i smjesta zaboravi pitanje. Ostala su kukuruzna zrna šutjela, posvećena svojemu zrijenju. Ono se darovito zrno uvrijedi zbog njihova ravnodušja, pa vikne: »Ja ne želim taj posao zrijenja, dok mi se ne kaže zašto i čemu!« Dovrluda vjetar, zaljulja klip, zašušti lišćem, pa se i on naruga: »Zašto, oh zašto! Ja ću ti reći - zato, oh zato!« »Što misliš, zašto se čovjek uvrijedi kad mu kažu da je vjetropir?« dočeka zrno.

»Ti si kukuruz, i time je sve objašnjeno«, dobaci mu u proletu ptica kljucalica. »Kukuruz, kukuruz, zbog čega li je on tu?« povika zrno. »On? Zbog nagodbe sa mnom i s čovjekom«, promumlja zemlja. »Zbog hrane.« »Ah tako! A nagodba? A hrana?« »Eh sad, ona je tu... no, zbog volje čovjeka. Možda i zbog volje prirode.« »A priroda? A čovjek?« Dugo ne bijaše odgovora. Onda se tu nade neka mušica. »Oni su tu zbog Njegove volje«, zazuji ona važno, sjedne zrnu na nos, i istoga časa odleti, jer na sljedeće pitanje ne bi znala odgovoriti. No zrno više ništa ne upita, ostade zamišljeno. »Tako, dakle. Ja sam tu zbog Njegove volje... Hm. Možda i zato da bih saznao taj razlog: Njegovu volju. Možda i zato da bih svima taj razlog bi svi saznali. Da bi se spasio svijet. Ja, zrno, da bih spasilo svi-« Stranac, u obliku rose, spusti se na kukuruzni klip, i zablista, oje voljeno, ti si zato tu da bi u Meni uživalo.« Talent za nezemni užitak jedan je od najrjeđih. 10. čAŠA I VODA čaša i voda divno su se slagale iako su, kao što se zna, bile posve raz-lične po ćudi i osobinama. čaša, tvrdo staklo, obožavala je vođinu podašnost. Obožavala je vođinu spremnost da prihvati kao svoj, oblik svakoga pehara, amfore, korita, cijevi, bunara... i da se k tomu nazove imenom svakoga toga oblika, primjerice, lokvom, jezerom, rijekom, potokom... čaša se tomu vođinu svojstvu divila, jer ga sama nije imala. »Veličanstvena si«, tepala je vodi. »U svakomu si obliku svoja. Ja bih to nazvala slobodom.« Voda se, pak, divila obliku, koji nije od sebe odustajao. »čašo«, uzvraćala je, »ti si nepokolebljivo sebi vjerna. Ja bih to nazvala vrlinom samosvijesti.« Dok je stajala prazna, nenatočena, čaša se osjećala praznom i bezrazložnom. Kad bi se ispunila vodom, osjećala se punom i opravdanom. Tako su se voljele čaša i voda, oblik i sadržaj, zakon i život - ljubavlju, koja je smisao jednoga vidjela u drugomu. Ali onda, jednoga dana... čaša više nije mogla razumjeti vodu. Kad se voda prelila preko ruba čaše, kliknula je, odjednom drukčija, nepoznata, u stanju nedohvatnu čaši. Navirala je preko ruba i više nije imala oblik čaše, niti bilo čiji oblik. I zato ju nijedan oblik nije mogao razumjeti. Nijedan ju trag nije mogao slijediti. Osim vlastitoga. I zato ju je nekadašnji voljeni oblik proglasio nevjerom. Prelijevajući se, voda više nije čula primjedbe čaše i pehara; nije haja-la za njihove protudokaze. Njezin jedini dokaz bilo je njezino blaženstvo. Kad duh ostvari vjeru, vjeronauk mu više ne treba. 11. PRELETJELA SJENA JASTREBA Preletjela sjena jastreba nad seoskim dvorištem. Uplašena, jurnula je kokoš u zaklon kokošinjca. Od lepeta i kokodakanja lecnula se mačka, i u zabuni skočila psu na leda. Unezvijeren, pas se otkinuo s lanca, pojurio prema ogradi, preskočio ju, i od straha ugrizao prolaznika. Prolaznik je vrisnuo, pograbio batinu, i odalamio po psu. Tako ga je dohvatio po leđima, da se jadni pas istoga časa svinuo i svi-snuo. Izleti iz kuće domaćin. »Zašto si mi ubio psa, ništarijo!?« povika, i ne dočekavši odgovora, istrgne letvu iz ograde i nasrne na prolaznika. Ovaj se pokuša ugnuti u stranu, ali mu razjarena letva tresne po tjemenu, da se skljokao i izdahnuo. Iz susjedne krčme istrči prolaznikov brat, koji se tu bio zadesio s nekim zgubidanima. Vidjevši što se dogodilo, on ščepa onu istu letvu, i svom snagom odvali po domaćinu. Pade čovjek bez glaska i šapta. Prolaznikov brat, naglo se otrijeznivši, dade petama vjetra. Iz kuće tad istrčaše domaćinova žena i kći, zet i unuk, sin i snaha, udariše u grdan jauk, dograbiše tko metlu, tko kamen, tko motiku, i da-doše se u potjeru za bjeguncem. Usput im se priključiše i znani i neznani suseljani, no redom spremni uhvatiti, zatući, zgaziti. Srljali su za bjeguncem svi

skupa nalik na golemu, otrovnu stonogu. Ali iz krčme tad izletješe sve one dangube i mlatiše, pa se sudariše sa stonogom, i nastane tu kreševo, prošarano urlicima i psovkama. Sto duljiti - ubrzo se cijelo selo pretvorilo u bojno polje. Nasrtao je svak na svakoga, ne pitajući zašto. Točnije, svatko je u sebi imao dovoljno straha i bijesa za smrtonosni udarac. Sjena jastreba davno je već preletjela selo, njive, i šumu. čudila se gužvi tamo dolje. Ta sve se moglo izbjeći s jednom običnom kokoškom. Ali ipak, nije stvar u kokoški, zar ne? 12. CIJENA VODE, CIJENA ZRAKA Jedan je potok veselo grgoljio kroz polje. Polje je pripadalo tomu i tomu čovjeku. čovjek je bio malo naopake naravi, malo izobličena uma. Setkao je poljem i na sav glas govorio: »Polje je moje. Moje su stoga i poljske mušice, leptiri, pčele, skakavci, krtice, miševi, zečevi... Moje je i ono u dubini, sve do središta zemlje. Moje je i ono iznad polja, sve do stropa nebeskoga.« Šetao je i šetao, osjećajući se kao veleposjednik. Jer bio je on zapravo goljo i sirotan, ktomu neradnik, i prijalo mu je misliti o sebi kao o imašnu čovjeku. Onda je zastao kraj potoka i rekao: »A moja je i ova voda što tuda protječe. Eto, mogao bih je naplaćivati.« Polje se toga čovjeka graničilo s poljem njegova brata. Tomu pak bratu kuća bila puna djece, i jedva je dostajalo za sva usta, i sve noge. Ali je taj brat bio radišan, i uspijevao je namaknuti kad je i što je zatrebalo. Svakoga je dana izvodio na pašu svoje dvije-tri krave. Jednoga ljetnoga dana prvi je brat promatrao goveda drugoga brata, koja su pila vodu potoka. On poviče iz svega glasa: »Hej, brate! Jesi li me pitao smiju li tvoja goveda piti moju vodu?« Zabezeknut, brat ga pogleda, misleći da nije dobro čuo. »Sto to reče?« »Rekoh da tvoja goveda piju moju vodu. Red je bio pitati smije li se.« »Brate, o čemu ti to? Voda je voda, ona pripada svakomu.« »Nije istina! Dok protječe kroz moje polje, ona je moja. Poslije ulazi u tvoje polje, ta ista moja voda, a ti misliš da je tvoja. Nije tvoja nego moja.« Drugi se brat zbunio. No da bi izbjegnuo svađu, on ponudi ruku pomirnicu: »Možda je tako, brate. Voljan sam ti platiti, samo da mi goveda budu gasna.« »Dobro«, reče prvi brat. »Tako valja. U tebe su tri kravice. Dvije neka ostanu tebi, a treću podaj meni, kao plaću za vodu.« Jadni drugi brat, teška srca, odvoji jednu kravicu i preda ju prvomu bratu. Prvi je likovao nad svojom dosjetljivošću. Nastavi on šetati i smišljati kojekakve nesmislice. Tako mu se jednoga dana, opet, zarodi u glavi vitoperna misao: »čekaj, čekaj... U njega je mlin potočar. Moja voda radi za nj, okreće mu kotač. Nije u redu da radi bez plaće.« I on pode do drugoga brata i objavi mu da će morati platiti rad vode u mlinu potočaru. Drugi se brat snuždi, jer se pod njegovim krovom upravo bila zaljuljala nova kolijevka, i trebalo je nabaviti ovo i ono. »De, prođi me se, brate, kako da ti još jednom platim za vodu?« »Ono prvo bilo je za pijenje«, objasni prvi brat. »Ovo je za okretanje mlinskoga kola.« Avaj, drugi brat da bi izbjegao razmirice, pristade da mu odvaja po vrećicu brašna, koje je seljanima mljeo od njihova žita. »Tako valja«, odobri prvi brat. »Budući da sam samac, neka mi tvoja žena peče pogaču od mojega viška.« Jedno je vrijeme tako bilo, a onda prvomu bratu opet pade na um nova nepodopština. »Vidio sam te gdje pecaš ribe«, reče. »Znaš li ti da su to moje ribe? Jer najprije su plivale mojim dijelom potoka.« Drugi se brat uhvati za glavu. »Sto to opet hoćeš? Zar nije bilo dosta nameta?« »Što je pravo i Bogu je drago«, izjavi prvi brat. »Od tri ribe koje uloviš, jedna pripada meni.« Tako je prvi brat živio od tuđega rada i blaga. Imao je mlijeka, ribe, i kruha, a nije oznojio dlana.

Toliko se zalijenio da više nije ni šetao. Kravicu bi puštao da sama ide na pašu. Leškario bi po sav dan u trijemu, i od puste besposlice premetao po glavi naopake misli. »Izgleda da sam stigao do kraja domišljatosti«, zaključi pod jesen. »A valjalo bi nešto smisliti, jer evo, uskoro će zima, a ja nemam drva za ogrjev.« Zagleda se on u nebo, kojim je uto prolazio niski, lijeni oblak. Pratio je pogledom njegov spori hod. Oblak se zaustavi, spusti se još niže, i poškropi kišom njivu drugoga brata. »Hej, stani!« povika prvi. »To je moj oblak! Najprije je plovio nad mojim poljem! Ova kiša što ti škropi njivu, moja je kiša! Misliš li da je ona besplatna? Ona stoji jedan vagon drva!« Jadni je drugi brat još jednom pristao udovoljiti opakoj ludosti prvoga. Pošao je u šumu, nasjekao drva, i dognao ih pred kuću prvoga. »Zar tako?« zabrunda prvi. »Misliš li da je to u redu — samo iskrcati i otići? Zar ne bi trebalo drva spremiti pod krov, s obzirom da je jesen na pragu?« »Ali gdje da ih spremim — u tebe nema krova na suši«, reče mu brat. »Onda ga valja napraviti.« Tako to bivalo, dok jednoga dana sve to ne dozlogrdi ženi drugoga. Smisli ona plan kako doskočiti nevolji. Ne reče ništa mužu, znajući da je muž premeke ćudi i prepopustljive naravi. Već pode muževljevu bratu u posjete, noseći u ruci smotan papir, ispisan svračjim nožicama, koje je prethodno premazala čadom. »Došla sam ti otkazati zrak«, reče žena poslovno, razmotavši papir. »Kako?« zapanji se prvi, ne sluteći dobro. »Kako - sve ovdje piše. To su, vidiš li, slova Velikoga Zakona.« »Vidim. I što piše?« »Piše da se zrak odsada ima smatrati dragocjenim posjedom, baš kao i voda. Primijetio si, zar ne, da zapadnjak puše od naše kuće prema tvojoj. Donosi ti svjež zrak, hoću reći, donosi ti naš zrak. Mislim da bi bilo u redu i po Zakonu da to i platiš. Inače, ustegnut ćemo ti zrak, a ti onda vidi kako ćeš ga nabaviti.« »Ali«, zabrza užasnuti čovjek, »ti znaš da ja nemam novca. Kako da ti platim?« »Ako nemaš novca, bojim se da će te sud osuditi na tamnicu. Jer mi ćemo stvar svakako prijaviti sudu. Ovaj je papir, vidiš li, potvrda da smo vlasnici zraka na našemu posjedu.« čovjek zakoluta očima. »Tako piše?« »Tako piše.« »Nemam ništa, siromah sam«, stade se vajkati. »Imam samo jednu mršavu kravicu.« »U redu, dat ćeš nam kravicu. Ktomu, razumije se, više ti nećemo donositi pogaču i ribu. Tolika je cijena zraka za disanje. Priznat ćeš, i nije visoka.« »Pa i nije«, nevoljko progunda prvi brat. Pomisli: bez vode možeš dan-dva, ali bez zraka ne možeš ni trenutak. »Pa i nije visoka cijena«, ponovi pa se razveseli. Jer on nije ništa izgubio što bi bilo njegovo. 13. KRALJ I NJEGOV DVOR Svakoga je dana dolazio čovjek pred Kraljev dvor, sjedao na prag, i čekao. Jednoga dana upita ga vrtlar: »Ne prođe dan, a da te ovdje ne vidim. Koga ti zapravo tražiš?« »Učinjena mi je nepravda. Tražim nekoga tko bi me saslušao i nepravdu otklonio.« Vrtlar zakima glavom pa reče: »Tamo unutra zaduženi su za nepravde. Pozvoni vrataru, pa će ti on pomoći.« čovjek tako i učini. Pozvoni, otvori mu vratar, upita ga što želi. »Učinjena mi je nepravda. Možeš li ju otkloniti? Evo o čemu se radi...« »Hm«, reče vratar. »Vidjet ću što mogu učiniti. Dođi za dan-dva.« Tako i bi. »Stvar nije jednostavna«, dočeka ga vratar poslije dan-dva. »Nego ti lijepo pođi kod sobara.« »Učinjena mi je nepravda«, reče čovjek sobaru. Ovaj ga sasluša, zakima glavom, i reče:

»Vidjet ćemo. Dođi za dan-dva.« Tako i bi. Poslije dan-dva, sobar ga primi i pošalje ga kod kuhara. »Učinjena mi je nepravda.« Kuhar ga sasluša, nabere čelo, i zaključi: »Stvar je prilično zamršena. Dođi za dan-dva, vidjet ću što mogu učiniti.« čovjek proguta svoju muku, otiđe, i vrati se za dan-dva. »Znaš što«, dočeka ga kuhar. »Ovo je stvar za Kraljeva tajnika.« I pošalje ga kod Kraljeva tajnika. On je bio veličanstven, prastar i šutljiv. »Učinjena mi je nepravda«, bojažljivo će čovjek. Kraljev mu tajnik reče: »Uzimamo u obzir tvoju žalbu. Ali ne mogu ti reći kada ćemo stvar okončati.« Poslije izvjesnoga vremena, žalbeniku duga, sucu kratka, čovjek opet naiđe pred vrata dvorca. »Žalba je usvojena. Nepravda nije otklonjena. Morao bih vidjeti tajnika.« »Hm«, reče vratar, »tajnik je zauzet. Da vidim o čemu se radi.« »Nemojte!« jauknu čovjek, razboljen od sporoga jada. »Sve sam to već prošao! Nemojte iznova!« A onda, u nenadanu nastupu nadahnuća, čovjek klikne: »Ne treba mi ni vratar, ni sobar, ni kuhar. Ma ne treba mi ni tajnik. Ne treba mi ni čuvar Kraljeva pečata. Ne, ni prvi Kraljev savjetnik. Kralj mi treba!« Netom je to izgovorio, nade se pred Kraljem. »Zašto odmah nisi tražio Mene?« ljubazno će Kralj. Dvorac se tada pokaza da je od šarene magle načinjen. Pravda i nepravda također. Na čistini punoj sunca stajali su Kralj i čovjek, smiješeći se jedan drugome, kao stari prijatelji poslije duga rastanka. Zbilja, zašto gubiti vrijeme s ministrima, kad je Kralj tu? 14. BIO JEDAN čOVJEK, PRAVO SPADALO Bio jedan čovjek, seosko spadalo, koji se hranio šalama na račun drugih. Njemu je, zapravo, bilo sve drugo dosadno, samo je uživao kad bi nekoga zgodno nasamario. Malo pomalo i njegovi ga bezazleni suseljani prozriješe, te su sve slabije nasjedali na njegove lagarije. čovjeku zbog toga bivalo sve mučnije i dosadnije. Jednoga se dana dosjeti da udjene u seosko uho priču o zakopanu blagu. Ogleda se po selu, po svijetu. Poviše sela, na brdu, stajahu ostatci porušene crkvice. »To je mjesto!« reče i od zadovoljstva pljesne dlanom o dlan. »Eno ga tamo, zakopana ispod crkvenoga praga!« Umalo da i sam ne povjeruje u svoju priču, toliko mu bijaše uvjerljiva. Ali kako sad uvjeriti ljude u priču o blagu, kad su već otupjeli na sve njegove smutnjikave priče? Brže smisli način: priča treba dolutati u njihovo lakovjerje s neke druge strane, recimo, iz susjednoga sela. Ne časeći časa, čovjek se uputi na pašnjak, gdje su pasla goveda njegova i susjedna sela. Ugleda tamo nekakva pastira, koji je sjedio žvačući mahnitu travu. Priđe mu i povede s njim razgovor. Riječ po riječ, i čovjek mu, tobože u velikomu povjerenju, kapne u sluh uholažu o blagu. Pastir primi priču kao nebesku objavu, i jedva dočeka večer da ju ispriča ženi. A prethodno ženu zakune da o blagu šuti kao grob. Žena sutradan jedva dočeka da muž ode u polje, pa otrči kod susjede, i opet u velikomu povjerenju, prethodno je zaklevšL.itd. Tako se priča širila u oba sela, a sve bez čovjekova truda i navijanja. Svi su znali da pod pragom crkvice ima blago, i svi su to smatrali tajnom, i svi su jedni druge obvezali na grobnu šutnju. No ipak, nitko se ne odvaži poći gore do crkvice i zagrepsti ispod praga. »Tko zna«, šaputalo se. »Urokljivo je.« Šapat po šapat, i priča sustigne seoskoga svećenika. Sad je već bila dobrano nakićena maštovim pojedinostima, koje je svatko i nehotice prikucao na vijest o blagu. Već se znalo da je blago ukleto, i da ga valja ot-kleti, i znalo se kakve vještine pritom treba primijeniti. Seoski svećenik onda pošalje poruku svim svećenicima u okružju, te se oni sastanu jedne noći u velikoj tajnosti u svećenikovoj kući. U povjerenju im tada svećenik saopći da se ispod praga crkve nalazi golemo blago, i da je vijest briznula iz same zemlje kojom gazimo.

»Treba raditi brižno, i pod okriljem mraka«, zaključiše svećenici »Jer bi nam razbojnici ili mjesna vlast mogli oteti blago.« Tjedan dana trajale su molitve za sretan ishod otkopavanja. A onda, jedne noći za tamnoga uštapa, krenuše s lopatama i motikama, polugama i fenjerima put vrha brda. Onaj je zavrzan budno motrio kretanje i šapat obmanutih. Iste se noći iskrao za svećenicima da bi uživao u prizoru. Sakrio se u jedan grm, osjećajući se kao na carskoj gozbi. »Ovu zabavu ne bih dao ni za što na svijetu«, reče. »Niti bih ovo svoje zanimanje mijenjao s ikakvim drugim ljudskim zanimanjem. čak i da mi ponude nekakvo blago! Draže je meni gledati kako će se ovi ovdje nasamariti tražeći ga.« Mnoštvo svećenika došumala se tiho, poput urotnika. Rasporediše se uokolo - neki da stražare, neki da kopaju. Jedni su drugima dobacivali prigušene uskličnike i upitnike. čovjek u grmlju grcao je od nečujnoga smijeha. Dugo je trajalo kopanje i šuškanje, stenjanje i dahtanje. A onda se nekomu ote usklik. »Evo ga!« Lopate su udarile o nešto tvrdo, što nije bio kamen. »To je!« prolomi se bezglasni krik. Uzrujane ruke složno podigoše iz jame tešku željeznu škrinju, i meko ju spustiše na zemlju. Jedno su vrijeme stajali oko nje u šutnji, zadihani. Onda se glavni svećenik prekrsti. »Ovo je od Boga, braćo«, reče. »Da bismo obnovili crkvicu.« čovjek u grmu prestao se smijati. Iskolačio je oči i nije treptao punih dvanaest sekundi, kao da je himalajski jogi. Onda se svećenici latiše poluge da podignu poklopac. Poklopac, već dobrano zahrdao, podiže se već o prvomu pokušaju. Iz nutrine škrinje bljesne u noć sjaj zlata, dragulja, i svakojakih skupocjenosti ovoga svijeta. Svećenici popadaše na koljena, i stadoše čelom udarati po zemlji. čovjeku se oči više ne zatvoriše. Javljale su nemoguću sablazan: blago je uistinu postojalo ispod crkvenoga praga. čovjek je buljio u prizor kojega nije smatrao mogućim. »Zar sam sama sebe prevario?« promuca očajan i urušen »Nije li to moja najveća podvala?« Dok su svećenici užurbano trpali blago u vreću, čovjek je tiho ječao, poput ptice koja nešto ružno sanja. »A otkuda baš meni dođe ta priča o blagu ispod crkvenoga praga? Baš meni, koji sve takve priče izmišljam?« »Otkuda - od samoga blaga«, uzvrati mu vlastita misao, i grohotom se nasmije. Nije lud slučaj nego je mudar zakon da samomu sebi podmetneš nogu, dok misliš da je podmećeš drugomu. 15. RAZLOG ZA LJUBAV Divni Stranac sjedio je na kamenu i prozivao likove svojih priča. Došli su, glavni i sporedni, nemušti i raspjevani, repati i rogati, na dvije i četiri noge, zlohotni i dobrohotni. Svakomu je liku govorio neka voli sve druge likove. Svim je likovima govorio da vole svaki lik. Prva se usplahirila Crvenkapica. »Ja zbilja nemam razloga da volim vuka«, izjavila je. »Dobro znaš što mi je učinio.« Nasmijao se Pripovjednik. »Kako ne bih znao, kad sam priču krojio! Ali kakve veze ima vučji skok s tvojom ljubavlju?« Ostade Crvenkapica prikucana za zrak, otvorenih usta. Priskoči brže bolje Pepeljuga: »Pravo kaže Crvenkapica. Ni ja nemam razloga da volim svoju maćehu i svoje polusestre.« »A zašto?« »One me mrze.« »Kakve veze ima njihova mržnja s tvojom ljubavlju? Ako voliš samo one koji te vole, izgubit ćeš okus za Moje najslađe vino.« »Ali ni ja ne vidim razloga da se ljubavno ophodim s krivdom«, svečano će pravda, okrenuvši

slijepe oči u nebo. Vuk zareži iz prikrajka: »Nije lako biti ja, vjerujte.« »Za ljubav se mora imati razlog«, prisnaži ponovno Crvenkapica, pravdajući se. »Za ljubav se uvijek ima razlog«, reče Divni Stranac. Svi zagrajaše u želji da čuju razlog. »Ti si razlog«, reče svakomu ponaosob, ne izostavljajući nikoga. Svi ponovno zagrajaše. »Kako to - ne može u isti koš vuk i janje! Nije baš svatko obdaren za ljubav. Nije isto kad zapjeva slavuj i kad zakriješti vrana.« »Izgleda da sam se prenaglio«, reče Divni obraćajući se jednomu po jednomu, a istodobno. »Mislio sam da smo jedno. Izgleda da sam se pre-zanio. U redu, Ja sam razlog.« Jedino bitno pitanje: je li On-razlog isto što ija-razlog? 16. REZONANCE Bila jedna osoba, neizmjerno izbirljiva u pogledu vrste, okusa, i mirisa kave. Godinama je iskušavala sve moguće proizvođače kave: kave u prahu, u zrnu, u mrvicama, kave svih mogućih instant ponuda, kave visinske brazilske žetve, kave iz ravnice Zapadne Afrike, s visoravni Istočne Afrike, kave iz Kolumbije, iz Turske, iz Indije... sve moguće kavine sorte, sve moguće mješavine, sve tajne načine prženja. Kupovala je čak i neprženu kavu, kakva se rijetko tražila, pa ju je kod kuće pržila u pocrnjeloj željeznoj pržilici, na starinsku. Osoba je čeznula za nekim njoj i neznanim i znanim ukusom, koji će ju zadovoljiti i smiriti njezinu potragu. Međutim, svaka bi joj vrsta ubrzo dosadila, i Osoba je onda kretala u lov na novu. Svaka nova reklama, svako novo ime obuzimalo joj maštu: to je možda ona kava svih kava, kod koje treba stati i odahnuti, biti siguran da nema dalje. Osoba je, zapravo, bila iskonski i istinski bogoželjna, samo to nije znala. Jednoga dana, na poslovnomu putu u susjednu zemlju, zadesila se u nekomu nepredviđenom malom mjestu. Možda je taj zastanak bio samovolja vozača minibusa. Vozač je neočekivano proglasio desetminutni odmor. Osoba je s ostalima ušla u kavanicu na kolodvoru, i poput manje više svih, naručila kavu. Kad ju je prinijela ustima, počela je drhtati cijelim tijelom. »To je ona!« kliknula je u sebi. »Kraljica svih kava! Ultima linea!« Kad je srknula kavu, gotovo se razlila od sreće. Da, to je bila ta dugo tražena, ta savršena, ta neusporedivo sažeta od svega najboljega, carica bez premca. Osoba pozove konobaricu i upita o kakvoj se kavi radi. Konobarica reče da je ime ove kave Rezonance, i da se ona može kupiti tu, kod njih, ali da trenutačno nemaju neotvorenu kutiju. »Prodajte mi onda otvorenu«, treperavim će glasom Osoba. »To ne možemo«, sa smiješkom će konobarica. »Ali vi možete naručiti Rezonance, ima je u našim dućanima mješovitom robom.« Autobus je uto najavio svoj odlazak, i Osoba je pohitala u nj, zajedno s ostalim putnicima, tvrdo se zarekavši sebi da neće časiti časa kako bi sebi namaknula ovu kavu svih kava. Kad je stigla kući, Osoba stade groničavo vrtjeti telefonske brojeve svojih znanaca i prijatelja. »Putujete li u M.?« pitala bi odmah poslije pozdrava. Slutilo se da u to vrijeme nitko nije putovao u M. Onda je osoba pročešljala svoje susjedstvo, i pronašla jednoga besposlenoga mladića. »Bi li volio putovati u M.?« Mladića je iznenadilo pitanje. »Ja? Ne bih imao ništa protiv.« »Onda, evo ti novac za put i zabavu, i ne čekaj, kreni već sutra. Usput ćeš mi donijeti kutiju kave pod imenom Rezonance. Naći ćeš je u svim dućanima mješovitom robom.« Prodoše tri dana, koja su Osobi trajala kao jedan dugi porođajni trud. Napokon se mladić vrati, sav ozaren od dobroga provoda. Usput je, zbilja, donio i kavu nad kavama. Osoba, presretna, ščepa kutiju na kojoj je sjajnim slovima pisalo Rezonance, i pojuri u kuhinju da pripremi ljubljeni napitak. Kad ga je pripremila, najprije se svečano odjenula, potom je sjela za stol s najljepšim stolnjakom,

nalila kavu u antiknu šalicu od skupocjenoga porculana, i srknula. Istoga je časa spustila šalicu, kao gromom ošinuta. To nije bila ona kava. Pokušala je još jednom. Njezin je ushit splasnuo, ohladio se, smežu-rao se. »Ne, to ne može biti Rezonance. To je neka zabuna.« Ipak, na kutiji je stajalo upravo to ime: Resonance. No ukus ne bijaše isti. Osoba pozove telefonom onoga mladića i stade ga propitkivati gdje je kupio kavu. On joj potanko opiše trgovinu mješovitom robom pokraj autobusnog kolodvora u tomu i tomu mjestu. Osoba se zamisli. »Nešto nije u redu.« Zaključi da se radi o odležanoj robi. Sutradan opet pozove mladića i upita ga bi li još jednom volio otputovati u M. Mladić se još više začudi. »Volio bih«, reče oklijevajući, »ali bih volio i da Vi razmislite...« »Ne brini«, reče pohlepno Osoba. »Meni je hitno potrebna kava Rezonance. Htjela bih da mi kupiš kutiju u drugoj trgovini. Kava u ovoj kutiji već je ishlapila.« Sutradan mladić opet pode na put, smijuckajući se luckastoj Osobi. Kad se poslije tri dana vratio, donio je novu kutiju Rezonancea, i kleo se da ju je kupio u vrlo prometnoj robnoj kući. Ne govoreći ni riječi, Osoba zgrabi kutiju i utrči u kuhinju. Kad je potom sebi nalila šalicu ljubljene kave, osjeti već i predokusno da je Rezonance još jednom iznevjerila. Danima je Osoba sjedila zagledana u sjajni, glatki papir kutije. Nesumnjivo, to je taj, koji joj je pokazala konobarica. Osoba je također primijenila razne načine kuhanja, i pravila je pokuse s različitim količinama. No ukusa nije bilo. Obična kava. Kad je isključila sve druge razloge ovoga neuspjeha, Osoba je zaključila da je preostao još samo jedan jedini razlog: ona sama. »Ako kuhanje kave nije razlog, ako voda nije razlog, ako količina kave i šećera nije razlog, ako odležanost robe nije razlog... onda je razlog moje stanje i raspoloženje«, reče Osoba hrabro. »To znači da stvar uopće nije u kavi. Stvar je u mojoj čežnji za njom. Odnosno, za nečim što će me savršeno zadovoljiti.« U tren oka, Osoba se spremila za put. Ponijela je samo jednu haljinu. Samo jedne cipele. Nije ponijela kozmetičku torbicu, to malo re-mek-djelo. Nije ponijela nijednu knjigu. Nije ponijela notes s adresama prijatelja. Nije ponijela iskaznicu. Nije ponijela ni novac. Sve je to ostavila kod kuće na stolu, zajedno s dvije kutije »Rezonancea«. Otputovala je, nagađaju, u jedan daleki samostan bez telefona. Tko god nas i što god nas povede k cilju, naš je učitelj i dobrotvor. 17. BIO JEDAN SAMOSTANAC Bio jedan čovjek, samostanac redovnik, koji je tvrdio da na svijetu nema ničega i nikoga što i koga on ne voli. No samostanac, živeći u samostanu, nije ni s kim imao nikakvih nezgoda i neugoda, te stoga nikada nije ni imao prigodu iskušati vrijedi li njegova tvrdnja. Jednoga je dana, za velike žege, šetao hladovitim samostanskim vrtom, bos. Dodir zemlje prijao mu je tabanima. »Kako volim zemlju. Kako me njezin dodir ispunjava zadovoljstvom.« Bosa je stopala spuštao na tle polako, sladokusački, sa sviješću o vlastitu zadovoljstvu. A onda je kriknuo. U taban mu se zabio čavao. »Jao!« stade ga jauk i cvil i poskakivanje na jednoj nozi. Doskakuće do klupe i spusti se na nju, stenjući i dalje. »Voliš li me?« oglasi se čavao u nozi. »Ah!« vrisnu samostanac. »Kakvo pitanje! I baš si našao trenutak da me o sebi pitaš!« »Pravo pitanje«, filozofski će čavao. »Voliš li me?« Redovnik zamukne, zatečen. A onda će tiho: »Volim te, čavle. Zašto te ne bih volio? Volim te takvoga kakav jesi: - šiljat, tvrd, ravan - pravi, dobri čavao. Mogao si ležati na stazi s šiljkom okrenutim u stranu, umjesto uvis, ali zar bi to

povećalo tvoju vrijednost kao čavla? Ne, nećeš me zaskočiti ovim pitanjem, ja te volim i što mi možeš?« Redovnik stisne zube, ščepa čavao za glavu, i izvuče ga iz tabana. Stenjući od bola, pomiluje čavao i stavi ga u džep, kao dragocjenu potvrdu nadvladane kušnje. »A voliš li bol?« oglasi se čavao iz džepa. Sveljubeći čovjek već se spremio odgovoriti potvrdno, ali onda zastane. »Ne, ne volim bol. Ali ju ni ne mrzim«, reče i odšepesa kući. I bol je laknula. I boli je laknulo. 18. DVOGOVOR SA SOBOM Oko Divnoga Stranca skupio se biljni, mineralni, ljudski, i životinjski svijet. On je njima pomoću njih pričao priče. On je njima pričao priče o njima. I svi su se divili kako On sve njih u dušu zna. »Zbilja, kako ti možeš znati moje najtajnije misli?« pitao je crv. »Kako ti možeš znati što sam jutros doručkovao?« pitao je kit. »Odakle ti znaš broj pera u mojemu repu?« kliktao je paun. »Kako ti možeš voljeti rugobu poput mene?« pitali su mnogi. »Kako si samo izmjerio moju težinu?« pitala je rosa. Onda se čovjek glasno zamisli: »Pa možda bismo i mi mogli tako... Reci nam u čemu je tajna.« Stranac kao da je čekao te riječi. Obrati se svakomu u isti čas na jeziku svakoga: »Ja sve vidim i znam, jer Ja Sebe vidim i znam.« Svi najprije utihnuše, a potom se iz svih prosuše upitnici i uskličnici. »Zbilja, zar i ja ne znam sebe? Zar ja nisam crv? Pa ipak, ja ne znam i ne umijem što i ti!« procmili crv. »Zar ja nisam bosiljak? Zar ja nisam vrutak? Vrijesak? Zar ja nisam vez na rukavu? Zar ja nisam zvijezda? A ne znam tebe«, redali se upitno i prosvjedno glasovi stvorova. Stranac se smiješio. »Ja vas sve volim. U tomu je tajna.« Stvorovi su zamuknuli, a onda se opet uzvikaše: »Kako možeš voljeti baš sve i svakoga? To je nemoguće. Neki su od nas ružni i zli, i ne mogu biti voljeni.« »Ja sve volim, jer Ja Sebe volim.« »Ah«, rekoše, »zaboravismo da si Ti sve.« »Ja sam sve, jer Ja jesam Ja.« Dvogovor Boga sa Sobom zove se svijet. 19. REčE UZA UZNIKU Reče uza uzniku, reče lanac zalančenomu, reče bolest bolesnomu: »Blago tebi sa mnom.« Uznik se zgrozi nad takvom opakom porugom, zaprepasti se i zalan-čeni, i bolesni. »Zar te nije od Boga strah? Moju nevolju nazivaš blagoslovom?« »Upravo tako«, rekoše tamnica, lanac, i bolest. »Jer da nema mene, nevolje, ti ne bi nikada Boga ni spomenuo.« Uznik nagari hodati u krug svojih uza, udarajući tu i tamo glavom o zidove. »Ja to samo onako... Bog je stvar govorne navike«, grcao je. »Kad bi bilo Boga, ja bih Ga pitao zašto me je ovamo strpao.« »Kad bi ti Mene kako valja slušao, Ja bih te pitao zašto si ti sebe ovamo strpao?« »Ja sebe?! Ovo je vrhunac bezobrazne laži!« »Pitao bih te, nadalje, zašto si sebe zalančio? Zašto si sama sebe razbolio?« »Hej! S kim ja zapravo razgovaram?« »S Onim, bez koga si sam sebi tamnica, samica, lanac, i bolest.« čudnih li oblika blagoslova za izobličene... 20. PROSTOR I NJEGOV VRč, I OBRATNO

Grnčar je pravio vrčeve, velike i male, zdepaste i vitke. Vrčeve za vodu, za vino, za ulje, za med. Ukrašavao ih je svakojakim šarama, bojio ih raznoraznim bojama. Svi su vrčevi, djelo iste ruke, gizdavo stajali na polici, kao nevjeste na prodaju. »Jedva čekam da me napune«, reče jedan mali vrč. »I volio bih da me natoče tamnim vinom od ružmarina.« »Pa ti si i sada pun, samo to ne vidiš«, oglasi se nešto unutar vrča. »Pun si mene.« »Kako sam pun kad sam prazan?« dreknu mali. »Pun si prostora. Ja sam tvoj mali prostor. A moglo bi se reći i ne slagati: ja sam i onaj veliki, sveprisutni prostor.« »Bulazniš! Tko god da jesi, ti si samodopadno trabunjalo! Pa nisam ja valjda pravljen zato da bih držao u sebi prazan prostor!?« »Nisi. Prostor zapravo drži i sadrži tebe. Prostor ti je dopustio da uo-kružiš sobom jedan njegov mali dio: mene.« »Kakve li izopačene gluposit!« ljutne se vrčuljak. »Kako prostor može mene sadržavati, kad svi vide da ja sadržim njega!?« I zahohoće, srdito zatopoće. Ostali se vrčevi oglasiše praznim zvukom: »Kakva je to nepristojna galama?« Mali je i dalje hohotao, sve se tresući i cupkajući, sve ludo poskakujući. Dok nije doglavinjao do ruba police. »Hej!« zaječi padajući. Tresne o zemlju i razbije se na komade. U prostoru osta lebdjeti samo njegova posljednja, nehotična izjava: »Hej...« »Ti ode, a gle, ja ostadoh«, reče mali prostor, istupi iz krhotina, i spoji se s velikim. Nesporazum s istinom ne ostaje samo na riječima. 21. DESNA I LIJEVA Bila jedna desna ruka, koja nije voljela lijevu. Na desnoj ruci bio desni rukav, koji je, naprotiv, volio lijevi rukav. Na lijevoj ruci bio prsten koji je sanjario o prstu s desne. I tako je to bilo prilično ukriženo, razno-smjerno, jedno drugim stalno nijekano. Jedne se noći, u besanici, desna ruka podiže i povede čovjeka put nekoga tajnog mjesta. Lijevoj je desna putem govorila: »Ti samo šuti i slušaj. Smislila sam kako da pomognemo čovjeku. On, siromah, ni da se odjene, ni da se obuče, ni da se nasiti, a od tebe baš nikakve koristi nema.« Lijeva se pokunjila i tiho rekla: »Dobro, ja ti neću smetati.« Došli su pred jednu usnulu prodavaonicu novina. Bila je noć poslije ponoći. Prsten na lijevoj ruci poče drhtati. »Premjestite me na desnu«, molio je. »Plašim se.« Onda je desna izvadila iz džepa šiljast predmet, otpirač, i uturila ga u bravu, okrenuvši nešto unutra. Brava popusti, vrata se otvoriše. Desna jurnu u kućicu, i žurno pokupi sve što je mogla dohvatiti: novine od prethodnoga dana, žigice, čokolade, cigarete, srećke, upaljače... Sve to strpa u džep, zatvori potom vrata, i povede čovjeka kući. Kod kuće ona čovjeku uslužno pripali cigaretu. čovjek nije bio pu-šač. Ali od uzbuđenja zbog noćnoga prepada, uze uzdrhtalom lijevom cigaretu, a desnom ju pripali. »Vidiš«, govorila je desna lijevoj slavodobitno, »moj je naum uspio, i čovjek sada zna što treba. Zar je strašna stvar uzeti sve ove sitnice? Sto se tebe tiče, ti samo drži jezik za zubima.« Lijeva nije ništa rekla. Prsten je na njenu prstu gordo zaiskrio. Rukav desne ruke zatreperio je u neznanu vjetru. Kad je popušio cigaretu, čovjek je još neko vrijeme sjedio zamišljen, zapravo smetenih misli i osjećaja; a tada legne i zaspi, da bi usnio najluđe snove. Sljedećega dana, desna je stalno nešto mrmljala i njurgala. Toliko je bila zaokupljena kovanjem novih nauma, da je ispuštala iz stiska najobičnije stvari: četkicu za zube, šalicu s jutarnjom kavom, ključ od kućnih vrata... Tada bi lijeva priskočila i prihvatila četkicu, zadržala šalicu, pokupila ključ.

»Što se ti petljaš u moje poslove«, režala je desna. »Nisi ti uslužna, ti mi samo želiš pokazati da si tobože bolja od mene, zato što si posvećena sitnicama. A ja mozgam za sve nas — smišljam kako bih pomogla čovjeku, i zbog toga, naravno, ne mogu uvijek biti usredotočena na svakodnevne gluparije.« čovjek je po zvanju bio poštanski službenik. Toga je dana na putu do pošte, nemirno zvjerao na sve strane. Kad se oglasila sirena redarstvenog auta, stresao se od straha. »Gluposti«, šaputala je desna ruka. »Oni love lopove. Valjda ne misliš da love nas?« »Ne, ne«, reče čovjek ruci. »Ono sinoć nisam bio ja. To si bila ti.« »Pa dobro«, velevažno će ruka. »Ono sinoć bila sam ja. Ti me samo pusti da radim svoj posao.« Kad je pala noć, čovjek se još više uznemiri. Opet je pripalio cigaretu. Lijeva mu je ruka gladila obraz, bez riječi. Desna se podiže i reče odlučno: »Hajdemo.« Tako su svake noći obavljali posao. Kuća se čovjeka punila raznim stvarima - od sitnih i običnih, pa do krupnijih i manje običnih. »Gledaj kako nam je lijep stan«, razdragano govoraše desna ruka. »Zar ti ne zaslužuješ nešto bolje od svoje nekadašnje neimaštine? A i ovaj smiješni prsten trebao bi ustupiti mjesto nečemu vrjednijem od sebe!« Prsten je plakao i molio da ga ostave na prstu lijeve, ali ga desna ubrzo skine, i baci ga u kantu za otpad. Na čovjekovu prstu tada zablista prsten s dijamantom. čovjek se divio dijamantu, ali je tugovao za svojim starim, bezvrijednim prstenom. Krišom od desne ruke pretraživao je otpatke, ali prstena više nije našao. Po zapovijedi desne, i pamučna se košulja ubrzo nade u smeću. Na čovjeku zasvili otmjena, gizdava košulja, kakvu nose mladi rasipnici. »Zašto ti ne bi imao košulju kao svi oni gizdelini?« govoraše desna. »Po čemu su oni bolji od tebe? Ah, svijet je sačinjen od nepravde, i nismo mi krivi što ju moramo ispravljati.« Promatrajući sve to, lijeva je bolovala, sve mučaljivija. Kuća se i dalje punila skupocjenim predmetima. Onda se čovjek preselio iz predgrađa u središte grada, u jednu od najljepših ulica, u jednu od najljepših kuća. Desna je likovala. Tako je to trajalo i trajalo, dok se jednoga dana čovjek ne nade u zatvoru. »Što ćemo sada?« upita on desnu. Desna je šutjela. »Sto ćemo sada?« obrati se lijevoj. I lijeva je šutjela. čovjek se razjari. »Zašto nisi dignula svoj glas one prve noći kad smo provalili u kućicu za novine? Zašto si se pravila kao da ništa ne znaš i ne vidiš?« Lijeva zajeca. »Sve sam vidjela, ali se nisam usudila... Više si vjerovao desnici. Ona je bila tvoja miljenica. Nisam se htjela s tobom posvaditi, nisam ti se htjela zamjeriti. Priznajem, bila sam slaba.« »Avaj!« zapišti čovjek. »Blagosti, ime ti je slabost.« »Vas dvoje ste me potisnuli. Poništili.« «Ako je bilo neke pameti i dobrote u meni, to si bila ti«, reče tugaljivo čovjek. »Sljedeći puta budi hrabrija, usprotivi se! Ne boj se kazati mi odlučno ne. Učiniš li tako, možda ću te se u prvi čas i odreći, ali ću te kasnije poslušati. I bit ću ti zahvalan. Kao što ti sada ne mogu biti.« Samouvjerena krivost i bojažljivapravost... 22. BIO JEDAN čOVJEK Bio jedan čovjek spotakljive tjelesne naravi. To jest, on se često spoticao i padao. On je tako često padao da su mu se svi smijali, nazivajući ga padalom. No taj bi se Padalo poslije pada smjesta i dizao. »Hej, Padalo«, zadirkivali ga susjedi, »koliko si puta jutros tresnuo o sirotu zemlju?« »Nisam mnogo«, odgovarao je Padalo. »Samo devet puta.«

»Ima vremena do večeri«, dobacivali su veseljaci. »Svakako zapamti današnju brojku, jer ćemo ubrzo upriličiti tvoje natjecanje s tobom.« Ako je Padalo dvadeset puta u danu pao, dvadeset se puta i dignuo. Pa ipak, ljudi su ga radije zvali Padalom, nego, primjerice, Ustajalom. Padalo je taj izbor smatrao nepravednim. »Svatko može pasti. Ali ne zna svatko ustati«, mrmorio je u hodu. I mrmoreći, opet padao. I ustajao. Bio jedan drugi čovjek, kojemu se pad rijetko događao — godišnje jedanput. Njemu pak bijaše jako teško dići se — obično bi iščašio ruku ili slomio nogu. Hitna je pomoć stizala s nosilima i hitrim injekcijama. U pozadini te slike nazirao se kirurg. U pozadini kiruga, bolnički ležaj. Pa gips. Naposljetku, štake. »Ne znam kako se to meni moglo dogoditi«, govorio je taj čovjek hramljući, batrgajući se sa štakama, i naglašavajući ono meni. Bio još jedan čovjek, koji nikada nije pao. Onda, jednoga dana, ipak jest. Ali taj tada više nije ustao. Komentar suvišan. 23. NJIH DVOJE »Hajdemo«, reče On brižno, ponudivši joj podlakticu. »Krenimo polako. Krila će ti u hodu otpadati pero po pero. Pripazi, dakle, na svoj korak. Gledaj preda se. Zemaljska staza nije ni glatka ni ravna — zemlja je hrapava zbilja.« Ali ona ga ne posluša. Gledala je u Njega. Tako su se uputili zemljom - Njemu jedno oko na njoj, drugo na stazi. »Zašto malo ne pripaziš kuda gaziš?« prekori je On. »Ne mogu Ja baš o svemu brinuti.« »Zao mi je svakoga trenutka u kojemu Te ne bih gledala.« »Ali put je zarastao u trnje! Kad te zaboli, već ćeš ti skrenuti pogled.« »Neću.« On se gotovo rasrdi. Zlatni mu kolut oko glave zaiskri, zapucketa. »Zar se i dalje tvrdoglaviš po svojemu — a Ja kažem nešto drugo!« »Nema drugo«, uzvrati ona tiho, i ne obori pogled, sva u njemu. »Staza je puna nezgodnih iznenađenja. Ja lijepo kažem da povedeš brigu o tomu.« »To i činim.« Jedna stupica na stazi škljocne gladnim čeljustima. Noga bude njom zakliještena, ali nastavi koračati. »Sto ti je to oko gležnja — nanožnica?« »Da, nanožnica.« Jedan trn na stazi zadere joj petu. »A ovo?« »Ne, to nije ovo, to je ono«, reče ona, i dalje Ga gledajući kao da gledanjem diše. »A ja slabo znam o onomu. Ja imam posla samo s ovim.« On zastane, unese joj se u oči očima, i prošapće: »Ipak, Meni za ljubav, svrni malo pogledom preda se, svrni oko sebe, svrni iza sebe... Da malo vidiš ono... što se zove zemlja, što nebesa.« Ona to učini. Nije bilo ničega. Jedno u dvoje sa Sobom... 24. NJEGOV NAJVEćI POKLON »Znaš li što je Moj najveći poklon tebi?« upitao ju je jednoga dana, uplećući cvijet u njezinu kosu. Ona reče spremna na igru, razdragana: »Oh! Zacijelo ovaj cvijet, kojega mi uplećeš u kosu.« »Ne.« Sjedili su u sjenici od jasmina, vani je blistao dan svih dana, rijeka je protjecala od zauvijek do zauvijek, leptir je proletio samo jednom i nikad više. »Onda... ne znam«, reče ona, i dalje s okusom slatke igre na nepcu. »Sto osim cvijeta?« »Razmisli«, reče On, odjednom dalek i čudan, ozbiljan. I nestane. Na putu kući, opipavala je cvijet i razmišljala.

»Naravno, i moje tijelo nalik na leptira, i moja duša, nalik na rijeku... sve to. Ali ja i dalje mislim da je on htio da ja kažem: cvijet.« Usnula je, uzdišući od strepnje i blaženstva. Ujutro je pomela kuću ne misleći ni o čemu, skuhala ručak ne govoreći ni riječi, oprala sude, i... »Naravno, naravno... Njegov je najveći dar Njegova ljubav.« Te večeri, pod jasminom, ona Mu reče: »Možda sam bila malo prezaigrana. Malo neozbiljna. Najveći je poklon meni Tvoja ljubav za mene.« »Ne.« Ona se onda istinski usplahiri, spremna više ništa ne znati, ništa razumjeti, ni na što se osloniti. Cvijet joj ispadne iz kose i naglo problijedi. On ju uze u naručje. Smanjivala se do veličine novorođenčeta. »Ne, ne, najdraža. Moj najveći poklon tebi je tvoja ljubav za Mene.« Voljeti Boga, najveći je Njegov poklon. 25. BISERNICA Bio jedan biser u moru. Bio jedan biser u rijeci. Bio jedan biser. Ni biser u moru, ni biser u rijeci, a ni biser, nije mogao bez školjke. Ni biser veliki, krupni, ni biser maleni, sitni, ni onaj plavkasta sjaja, ni posve bijel, nije mogao bez školjke. Ni biser na tisuću jezika, ni nena-deni, ni biser u ogrlici, ni još nerođeni... nije mogao bez majke školjke. Jednoga su se dana negdje sreli biser morski i biser riječni, i zapodjenuli razgovor. »Odakle si ti?« pitao je rođaka riječni biser. »Iz Indijskoga oceana«, gordo je uzvratio morski biser. »A ti?« »Ja sam iz nasadišta velikih rijeka«, skromno će drugi. »Mene su ljudski prsti posijali školjci u utrobu. A ti si se u utrobi svoje matere našao zanesen podvodnom strujom, ili kretnjem nekoga morskog stvora, možda pjeskuljaša, možda crva. Ali svakako nenamjerno, možda čak i slučajno.« »Hajde, ne budali«, odbrusi mu rođak. »Zna se kako ja nastajem: kap kiše padne u more za vrijeme velike grmljavinske oluje. Ta kap padne u utrobu školjke, i školjka začne po munji nebeskoj.« Riječni se biser bijelo nasmija. »Jesi li ti to izmislio? Poetično je, moram priznati. Ali nepostojeće.« »Kako se može izmisliti nešto što ne postoji?« »Može se izmisliti nešto što se nije dogodilo.« »Izmišljotina će ga već znati nagovoriti da se dogodi.« »Hm«, promrmlja riječni biser i nekuda se mučaljiv otkotrlja, da bi malo razmislio. laku. Jednoga dana, nedugo potom, probudi se munja, sklupčana u ob»Oh«, reče zmijoliko, bljeskovito, vilovito, »sanjala sam čudan san. Da sam zaronila u more, moru do dna, i da je mojim tragom sišla krupna kap iz oblaka. Moram ovaj san ispričati bratu gromu, možda će mi znati reći što on znači.« Grom je saslušao munju i rekao, zatresavši grivom: »To se već dogodilo. Ili će se dogoditi. Tko može odoljeti snu?« Opet, jednoga dana, školjka bisernica otključala je ljušture. »Vrijeme je«, rekla je. I smjesta joj medu ljušture uleti sićušno zrnce pijeska. »Oh ti uljezu«, reče školjka nježno, i stade ga obasipati sedefom. »Polako ćemo, u tišini, načiniti od tebe najsjajnije, najljepše čudo. Ja te obavijam svojim srcem, i činim to srčano, dragovoljno, činim to jer sam školjka. Bez mojega srca ti, bezimeni uljezu, ne možeš postati biser. Ni ljudska ruka, ni kap munje ne mogu od tebe stvoriti ono, što će stvoriti majka bisernica.« Bio jedan biser u moru. Bio jedan riječni biser. Bio jedan biser. Jednoga posijala ljudska ruka, jednoga morska struja, jednoga kap kiše, jednoga tko zna što. Ali bez školjke ne bi bilo nijednoga. Otac ovaj, otac onaj, ali majka, majka, jedna je.

26. BILA JEDNA LJUBOMORA OD čOVJEKA Bila jedna ljubomora od čovjeka, jedan čovjek-ljubomor. Naprosto, bio jedan čovjek-mora. Sve što je posjedovao, brižno je čuvao od očiju drugih: novac, predmete, čak i vlastite misli. Plašio se da će mu drugi oteti jedno, drugo, ili treće. Stoga se rijetko družio sa susjedima, rijetko s bilo kim. Stoga nije želio posjedovati nikakve stvari - da mu ih netko ne bi preoteo. Kuća mu bila prazna i sirotinjska, staza do nje zarasla u korov. »Ne, ne želim ništa imati«, muljao je po glavi. »Tako će me svi ostaviti na miru.« Bio je ljubomoran i na svoju samoću. U sve žešćoj najezdi ljubomore, stao je razgovarati sa svojom samoćom, kao da se radi o vlastitoj ženi. »Ti si jedino što posjedujem«, govorio joj je. »Jedino u što sam siguran.« I samoća se osjećala na svojemu mjestu - zbrinuta, jedina, i željena žena. Jednoga dana čovjeka spopadne mrgodno raspoloženje. Cio je dan bazdrkao po kući, gunđao i zapitkivao za ovo i ono, pa onda opet za ono i ovo. »Sto ti je, čovječe?« sneveseli se naposljetku samoća. »Tumaraš cijeli dan po ovoj našoj jedinoj izbi, i već si, tumarajući, prevalio dalek put. Sto te muči?« »Ti si jutros zirkala kroz prozor«, provali iz njega. »To me muči. Zbog čega ti je potrebno zirkati kroz prozor? Tko je prolazio cestom tako privlačiv i zanimljiv da zirkaš za njim?« Samotnikova se žena stade pravdati: »Nisam ni za kim zirkala, samo sam pogledala onako... bez namjere.« »Ne postoji ništa bez namjere«, reče čovjek-ljubomor nadmoćno se smješkajući. »Znaj da te promatram već odavno - otkako si ušla pod moj krov. Nisam ja nagao, ali nisam ni slijep. I ako postoji neko tvoje drugo lice, ma kako vješto bilo zakrinkano, znaj da ću ga raskrinkati.« Samoća je pošla na spavanje plačući. Drugoga se dana nije usudila ni korak put prozora. Uostalom, lju-bomornik je prebojio okna crnom bojom, i još ih zastro taninom ponjavom. U kući je zbog toga zavladao mrkli mrak. »Nema svjetla«, potužila se samoća. »Sto će ti svjetlo?« »Pa tako... da bih vidjela.« »Ima li nešto posebno za gledanje?« Ona je zašutjela i oborila glavu. Poslije je pipajući potražila iglu i konce, i započela vesti u mraku. Pamtila je mjesta iglinih uboda i tako vezla vrlo neobičnu šaru. »Za koga to vezeš?« pitao je muž. »Onako... ni za koga.« »Nisam li ti neki dan lijepo rekao: nema ničega što se radi bez namjere? Zato te pitam: komu si namijenila taj vez? Nekomu od susjeda? Ili možda nekomu prolazniku?« »Ja nikoga i ne poznajem«, podsjeti ga samoća. »Inače ne bih bila to što jesam. Samo sam se htjela malo zabaviti iglom i koncem.« »Zabaviti se? Da, to je rječnik lakih žena: zabava!« I on joj oduzme iglu, konce, i vezivo. »Sjedni ovdje i razmišljaj«, naredi joj. »To je dovoljan posao.« »Dobro«, pokorno će jadnica. »Ja idem malo u šetnju. Ne buni se zato što te moram zaključati. Jer ja, priznat ćeš, imam razloga za nepovjerenje u tebe.« Samoća je opet oborila glavu ne prozuknuvši više ni slovca. Ključ je zaškrgutao u bravi, okrenuvši se na stranu zatočeništva. No ljubomornik se ubrzo vratio. Najprije je opipao prozore, jer mu se činilo da su odškrinuti. Sagnuo se do praga da promotri ima li tragova nečijih stopa. Njušio je zrak da oćuti je li u međuvremenu netko naišao do kuće. Njušio je, gledao je, pipao je. Onda je otključao vrata, vrlo tiho. Unutra je bilo mračno i samotno — kuća prazna, jedva s pokojom stolicom i loncem. »Ženo«, povika ulazeći u tu samotinju, »ženo, kazuj, o čemu si mislila?«

»Ni o čemu«, oglasi se samoća jedva čujno. »To je nemoguće«, otpovrnu muž. »Budi iskrena, i kaži mi o čemu si mislila?« »Ni o čemu«, ponovi nesretnica. »Samo sam čekala da se vratiš.« Muž te večeri nije mogao usnuti od iznenadnoga i strašnog otkrića: misli njegove žene bile su mu nedostupne. Nije ih mogao ni zabraniti, ni zaključati, ni iščupati. »U svojim mislima i snovima ona do mile volje može biti bez mene«, zaključio je. »Može biti tko zna s kim. Raditi tko zna što. To je preljub. I kako sad tomu doskočiti?« U zoru je zaključio da nema druge nego ubiti nevjernicu. Kad je to obavio, iskopao je grob u njihovu zapuštenu vrtu, i ukopao u nj svoju samoću. Cim je to učinio, navrnuli su susjedi i ostali suseljani sućutna srca. Iskazivali su mu sućut i donosili cvijeće na grob preminule. »Zar ste ju poznavali?« sumnjičavo je pitao udovac. Samoća ga je te večeri dočekala u kutu sobe, ali ne više kao robinja, već kao gospodarica. Oko nje su šuštale nebeske svile. »Kako ti je u grobu?« pitao je uznemireni čovjek-ljubomor. »Ah, jadovane«, reče ona vedro. »Nisi sebi dobro učinio gazeći me i zatvarajući, umjesto da me miluješ. Ja ću ti odsada dolaziti samo da bih te podsjetila što si izgubio. I znaj da sam žena svima, koji mi se raduju, i sebe u meni otkrivaju.« »Zar ti nisam pružio ono što je najbolje za tebe?« promuca muž. »Zar te nisam čuvao od svega i svakoga? Zar nisi sa mnom bila to što jesi?« »Najvažnije nisi umio: voljeti me. U meni uživati.« Covjek-ljubomor zgrabi lopatu, nakani raskopati suparnički grob. Onda se pribere, klone, i još jednom zamoli pokojnicu: »Kaži mi, kako ti je tamo?« »Divno. Sad se konačno mogu u miru posvetiti vezenju.« Sutradan dođoše redari i odvedoše čovjeka na sud. Jer ipak, po svjedočenju susjeda, radilo se o živoj osobi, usmrćenoj udarcem lopate. Konačni je dokaz bio iskop trupla. Ostatak života proveo je u zatvorskoj gužvi s mnogim kažnjenicima. Po cio dan galamilo se i nepristojno psovalo, zadjevicama nikad kraja, svađama nikad prestanka. Samoća mu je dolazila samo u snu, da bi mu pokazala nove šare svojega veziva. Priviđenje je jedna vrst stvarnosti, i obratno. Ljubomora je jedna vrst smrti, i neobratno. 27 . SVETO MJESTO Divni Stranac otvorio je rukav i pustio odande roj glasina o Sebi. Cijelo je selo zazujalo pričama o tomu da je pokrao, podmetnuo, zaveo, prevario, bludničio. Da je o Sebi pričao svetogrdne priče. Da je sablaznio nevine, kinjio nemoćne, zbunjivao bezazlene. U selu poče hajka na Strančeve pristaše. Neki se sakriše pod zemlju, neki u duplju, najhrabriji izjaviše da su sve te glasine laž. Njih strpaše u zatvore, pa s njima na vješala, na panj, na lomaču, i svakojaki drugi zator. A neki učiniše što se od njih tražilo - potvrdiše da su uistinu zavedeni, i da je Divni Stranac čarobnjak, i da je repat, i da su mu vidjeli rogove. Za to vrijeme On je sjedio na prilazu selu, i okupljenima pričao Svoje priče. Kao da se ništa ne događa. Kao da iz sela ne dopiru krikovi. Ljudi uokrug Njega čekali su da im On nešto kaže o cijeloj opasnoj gunguli. Ali On ne reče ni riječi. »Kamo ćemo mi?« pitali su Ga na odlasku. On im pokaza krug obzora. On im pokaza svoje srce. Sutradan ih dođe za polovicu manje. I opet Stranac ne proslovi ni riječi o požaru u selu. Ljudi se pokunji-še i razidoše. Možda su neki od njih pomislili da su zloglasine istinite. Pa nije valjda cijelo selo sišlo s uma? Pa nisu valjda baš svi zabludnici? Da, možda ih je Stranac ipak začarao. Trećega dana dođe samo jedan mladić, dječak. On je toliko štovao i volio Učitelja, da nikada nije podizao pogleda više od Njegovih sandala. Nije znao kakve su mu ruke, kakvo lice. Ali je znao svaki zarez na koži Njegovih prastarih sandala. Toga dana ugleda u pijesku samo jedne, Učiteljeve

sandale. »Sto — zar nema nikoga?« zapanji se, zarinuvši pogled duboko u pijesak. »Zar si ti nitko? Ti si došao u ime svih drugih, prema tomu, ti si mnoštvo.« »Nisam svjestan da sam došao u ičije ime, osim u svoje«, reče dječak i dalje oborenih očiju. »I dolazit ću dokle god Ti budeš htio. Ako je Tebi volja, šutjet ćemo. Ako je Tebi volja, Ti ćeš mi nešto reći, a ja ću razumjeti, ili neću razumjeti.« »Ti imaš pitanje«, reče Stranac meko. »Postavi ga.« »Ja znam da se ništa ne događa bez Tvoje volje. I ove objede i optužbe, ovi progoni i ludilo, sve je to izletjelo iz Tvojega rukava. Ja znam da to ne pogađa Tebe. Ali pogađa nas...« »I? Gdje je pitanje?« »Zar je tako trebalo? Jer evo, toliki su stradali, i toliki se Tebe odrekli... Zar je trebalo?« I dječak zaplače. Stranac je nešto crtao u pijesku. Prođe dan, padne noć, osvane jutro. Mladić je i dalje sjedio i tiho plakao, Stranac je sveudilj nešto u pijesku crtao. A onda, naizmak trećega dana, Divni Stranac prestade s crtanjem, i obrati se mladiću. »Znaj, Ja sam Svoj rukav otvorio zbog tebe. Da bi ti sebe vidio.« »Zbog mene?« dahnu mladić. »Ako kažem tebe, rekao sam i njih. Može se, dakle, reći da sam to učinio i zbog njih, iako oni sebe neće vidjeti.« »Ali zašto baš zbog mene? Tko sam ja da bi Ti nešto zbog mene učinio?« i dalje je dahtao dječak. »Tražio sam samo jednoga jedinog, koji će Mi doći i reći: 'Ako je Tebi volja.' Jednoga koji će Mi, unatoč svemu, vjerovati. Jer Ja sam se sa Sobom kladio, rekavši: hoće, doći će taj. Tri sam dana crtao u pijesku tvoj lik. Ustao si, došao si. Ja sam dobitnik.« Mladić pade licem u pijesak. Sunce dotakne crtu zapada. »A tko je gubitnik?« upita tiho, ne podižući lice iz pijeska. »Nitko nije gubitnik. Ti si došao u ime sela, iako to ne znaš. Ti si mnoštvo, zbog kojega ću poštedjeti selo. Oni će poslije sebe proglasiti svetim mjestom, prvim hodočasnim mjestom. Ali ti i Ja znamo tajnu: sveto je mjesto susret, kakav je naš.« Mladić tada podiže lice iz pijeska, i po prvi put pogleda Učitelja. Ne ugleda Stranca. Ugleda samo Divotu, koju nikada neće znati prepričati. Nikada prepjevati, preslikati, odsvirati, odplesati, iako će to neumorno pokušavati. Tim će neumorom održavati živi izvor nadahnuća na svijetu. »Kaži što želiš?« upita ga Divota. »Htio bih ti ispuniti želju, ma kakva ona bila.« »Želio bih da više nikada ništa ne vidim osim Tebe.« Tko je vidio, ne može više ništa na isti način ni vidjeti, ni ne vidjeti. 28. DIVNI STRANAC I NJEGOVO DIJETE Divni Stranac i Njegovo dijete probudiše se toga jutra jedno u drugomu. Ali to nije bilo posve istoga časa. I zbog te posve, posve sitne neistote, otpočeo je dugi, spori, bolni hod po trnju vremena, hodpokora, hod-samotinja. Da, probudio se Divni u Svojemu djetetu za treptaj kasnije, no što se dijete trebalo probuditi u Njemu. I taj treptaj ni raskorak bijaše dovoljan da se neprobudeno dijete ogleda oko sebe i začudi se odraznomu sjaju i ljepoti onoga, što je u njemu još spavalo. Ugledalo je daleke tornjeve od alabastra i kule od suroga srebra - slike tako neodoljive da je dijete pljesnulo rukama i pohitalo u odsjaj i odjek vlastitoga srca. Eh, da je Divni dopustio da se dijete za treptaj prije probudi u Njemu... eh, da jest... bismo li s ovakvom čežnjom o Njemu pričali? I bismo li ikad saznali što smo mogli izgubiti? U sekundi zabune, gotovo nehotice, svemir se otkine od Tvorca, i pode Ga tražiti... 29. čOVJEK-ORAO Jedan je čovjek nosio na leđima orla. Htio je poletjeti - čovjek, ne orao. Orao je mirovao, urastavši kandžama pod kožu čovjekovih leda. Nitko ga drugi nije vidio. čovjek je trčao seoskim stazama, zalijetao se, poskakivao, širio ruke, kliktao, ali nikako da poleti.

Njegovi su se suseljani izvrsno zabavljali. Svakoga su ga dana nutkali: »Danas je dobar dan za polijetanje. Hoćemo li?« »Hoćemo«, odgovarao je čovjek, kao da je to posve obična stvar: poletjeti. I kao da mu je ta stvar vazda polazila za rukom. Orao je ravnodušno promatrao čovjekove napore. Sjedio je na čovjekovim leđima kao u gnijezdu. Bila je to zapravo orlića. Jednoga dana, čovjek pode od kuće do kuće i objavi da će u zalaz Sunca toga dana poletjeti s vrha brdašca. Pozivao je svakoga da prisustvuje prizoru, poslije kojega se on više neće vratiti u selo. »Nego kamo ćeš?« pitali su ga malo podrugljivo, malo sažalno, malo znatiželjno. »To je tajna«, odgovarao je čovjek, i bio pritom tako samouvjereno vedar da su svi odlučili doći na ispratnicu. Kad se dan nagnuo k zapadu, cijelo se selo sjatilo u podnožju brdašca. Neki su ponijeli vina da nazdrave odlazniku, neki trublje i zviždaljke da proslave još jedan neuspjeh. A neki su krišom govorili: »Bilo bi nezgodno da zbilja poleti. Jer s čime ćemo se onda zabavljati?« »Gledajte!« povika čovjek i raširi ruke. One se svima učiniše nešto duljima od njihovih vlastitih. čovjek se tada zaleti na brdo. Njegovi su borbeni klikovi letjeli na sve strane, i imali su oblik strjelica. Penjao se hitro, poput leoparda. Seljani su stajali u podnožju podbadajući povicima njegov trk uvis. »Dolazi mi da snesem jaje«, uzviknu orlića negdje u sredini uspona. »Snesi ga!« riknu čovjek sav u dahtanju. Kad su prešli sredinu brda, orlića viknu: »Dolazi mi da snesem živoga orlića!« »Snesi ga!« hripao je čovjek. Kad su se približili vrhu, orlića zavapi: »Moj se orlić može roditi samo visoko, visoko iznad zemlje!« »Onda dobro«, zakriješti čovjek, i poleti. Što se točno dogodilo, u selu se nije saznalo. Jer svatko je pričao nešto drugo. Jedni su tvrdili da je čovjek, stigavši na vrh, pao mrtav. Da ga je orao raskomadao i dio po dio odnio u svoje gnijezdo. Da je čovjek sišao na drugu stranu i zauvijek otišao iz sela. Da se vratio, ali promijenjena lika, i da i dalje živi u selu. Najnevjerojatnija priča ima najveću šansu da bude istinita. To jest, da je čovjek zaista poletio. Da se sjetio da je orao, zalutao medu ljude, i da je poletio. U tomu je sva tajna: sjetiti se tko si. 30. ROCK KONCERT Bio jedan rock-koncert u dupkom punoj, na sve spremnoj dvorani. Slavna je pjevačica žarila i palila crvenim kosama na sve strane, a glas, kao da je bio dimna pratnja tomu žaru i paležu. Posrtao je za njim na svoj gusti, hrapavi način. Mladi su se slušatelji bacali u jarki ritam vijorenja, željni da budu njim bez ostatka obuzeti, u njemu do kraja potopljeni. S njim stopljeni. No nikomu to nije istinski polazilo za rukom. Padalo se nedaleko od vrata Raja. Rikalo se i hripalo da bi se pokrio taj nedostatak, taj posljednji, neprijedeni prostor. Ni pjevačici to nije uspijevalo - iako je znalački glumila posvemašnji, sladostrasni zanos. Jedan se mladić uspio progurati do pozornice. Onda je put pjevačice zavitlao žutu ružu. Htio je ostaviti na crvenoj božici svoj dodir - dvije--tri molekule svoje kože. Uspio je: dvije-tri molekule mladićeve kože na laticama i stapki žute ruže pogodiše pjevačicu u grudi, i zadjenuše se u duboki izrez njezine haljine. Zaorio je pljesak. Nekoliko je tisuća dlanova slavilo te dvije-tri nepoznate molekule jednoga od njih. Sve su vrijeme put pjevačice letjele crvene, ljubičaste, ružičaste i bijele ruže. Ali pogodila ju je samo žuta ruža. Pjevačica ju je izvadila iz otvora na haljini maznom kretnjom, pomirisala ju, i onda, kružeći pogledom svrh nekoliko tisuća glava, upitala: »Tko mi je dobacio ružu?« Pitanje iza kojega se nazirala silueta Šanse, Avanture, Trenutka.

Nekoliko je tisuća grla oduševljeno zaurlalo: »Ja!« Zvučalo je kao grmljavina mora. »Ah, tako«, nasmiješila se pjevačica i opet zavijorila crveno, ljuljajući se rascvjetanim bokovima, i ljubeći ružu. »Zar svi vi?« Nekoliko je tisuća grla ekstatično vrisnulo - jer je za svako od njih žuta ruža bila spona s vrhunskom pomamom: »Ja!« I dvorana se zanjihala poput pijane galije. Orila se kantata od jedne jedine riječi. Riječ ja zaposjednuta je sva usta, i svi su odjednom bili sjedinjeni s nečim neočekivano vlastitim. Kosa pjevačice na pozornici stade gubiti crvenu boju. Pozornička svjetla problijediše. Glas joj se razrijedi, pročešlja se, postade običan. Ona je, i dalje glumeći divlji ushit, otpjevala još nekoliko pjesama, ali večer se uistinu završila u času kad je žuta ruža prikazala svoju čaroliju, i kad je riječ ja preuzela dvoranu. Jedini koji je ostao neobuzet općim pijanstvom bijaše onaj mladić. Malo začuđen, a spokojan, gledao je i slušao to naglo ustalasano, gro-morno more. Osjećao se sam, jer je znao. On je jedini znao tko je tajy'đ, koji je dobacio ružu. Svi ostali, opijeni, htjeli su vjerovati da znaju. Na kraju su možda i uspjeli povjerovati: da su konačno uronili u iskustvo čiste, sveobuhvatne, nepatvorene sobosti. »Ja!« orilo se. Mladić je slušao i tiho rekao sebi, kao da govori mnoštvu: »Ja sam taj ja.« Potraga za Bogom, u pustinji, u prašumi, na pučini, počinje i svršava od istoga, u istomu, i nikada joj nije dosta. 31. OPET NJIH DVOJE Od Njih Dvoje, jedno je znalo da su na Nebu, drugo je mislilo da su na Zemlji. Za ovo potonje od Njih Dvoje, Zemlja je bila neznan kraj, odakle su stizale neumorne molbe, žalbe, i pozivi u pomoć. Potonje je odlagalo pogledati o čemu se radi. Bilo je zaposleno voljenjem Prvoga. Priče se uvijek događaju Drugomu od Njih Dvoje. Jednoga dana Drugo je čulo Prvoga kako nekomu govori o smaku svijeta, i o spašavanju Zemlje. »Stvar je hitna«, govorilo je Prvo. »Zemlja nam se zagrcnula u vrtnji, te više ne može ni kriknuti u pomoć. Ali Ja ju čujem kako jauče iz svoje mukle utrobe. Moram odmah sići. Hoćeš li sa Mnom?« Drugo kininu, jer je znalo da je taj netko komu je Prvo govorilo, ono samo. »Obećaješ li Mi da ćeš...?« »Obećajem«, zabrza Drugo. »I da ćeš...?« »Obećajem.« »I da ništa nećeš pitati, ničemu se čuditi?« »Obećajem.« Prvo od Njih Dvoje tada zamahne rukom i iz dlana mu se odmotaju ljestve put Zemlje. Ono ih pričvrsti za oblak, stane na prvu prečku, i pruži ruku Drugomu. Drugo ni ne pogleda u dubinu, već pogleda ruku, i dade joj svoje obje. Stadoše silaziti, rukom o dvije ruke. Oko njih su se jauci množili i križali se kao munje. Prvo od Njih Dvoje hvatalo je munje u letu, savijalo ih u krug, i zakucavalo ih medu zvijezde. »Gledaj«, govoraše Prvo, »sve je više zvijezda na nebu. Zemlji će uskoro odlanuti.« Ali ono Drugo ne htjede pogledati ni u što drugo. Ne htjede pogledati ni gore ni dolje. Silne su oluje čupale svjetove iz vremena, raznoseći ih uokolo kao pljevu i trunje. Krikovi milijuna nisu ni stizali do usta molitve. No Drugo od Njih Dvoje ništa od toga ne zapazi. Bijaše obuzeto voljenjem Prvoga. Tako su silazili, usred sve gušćega mraka i pomora. »Obećalo si da ćeš Mi pomoći«, progovori napokon Prvo. »Da ćeš pomagati Zemlji i njezinim stvorenjima. Zar si zaboravilo? Ja ne mogu baš sve sam - valjala bi Mi tvoja pomoć!« »Imaš moju pomoć, imaš sve moje. Upravo činim što sam obećalo -pomažem svima. Gledajući

Tebe, pomažem svima«, odgovaralo je Drugo i dalje gledajući što je gledalo. Bio je to pogled kojim se cijelo biće suno-vraća u gledano. Sišli su gdje još nitko od nebesnika nije sišao. Odozdo su se dizale sumporne pare, protkane koprenama vatre. Dno se onda zatreslo kao od velike radosti i nade, i stalo se propinjati, penjati, rigati svoj bol, probuđeno Njihovim šaptom. Ljestve su se spuštale i spuštale, dno se dizalo ususret, gubeći svoje ime bezdana. Odjeća se na Njima u početku bila zlatila, potom je zasrebrila, potom je bakarno zasvjetlucala, i na kraju se ugasila u tromoj boji gvozda. Takav je bio redoslijed silaženja. Onda je silazak zaškripio, i iznenada stao. Ljestve se rasplinuše. »Stigli smo«, reče Prvo. »Pogledaj! Ogledaj se.« Ali Drugo nije htjelo ni zirnuti oko sebe. »Ne boj se. Mi smo u Nebu«, reče Prvo neizmjerno nježno. »I nikada nismo ni sišli s Neba. Sve je to bila Moja igra i provjera tvoje odanosti. Ali sada je kraj igri i provjeri. Ogledaj se i vidjet ćeš što nikada nisi vidjelo.« Drugo i dalje nije skretalo pogled s Prvoga. »Zar nećeš ni časom pogledati Moje remek-djelo? A Ja sam ga s toliko ljubavi gradio za tebe.« Drugo je i dalje netremično gledalo u Prvoga. »Nemam vremena«, prošaputalo je. »Nisam Te se još nagledalo. Nebo ili Zemlja, meni je svejedno. Nisam Te se nagledalo i ne znam hoću li ikada.« Nađite mi riječ za Njih Dvoje, jer ja ne mogoh. 32. JEDAN JE čOVJEK Jedan je čovjek imao oči na zatiljku. Takav se rodio, i mislio je da svi gledaju svijet s leda. Gledao je, dakle, u stope, koje su ostajale na stazi, da svjedoče obavljeni korak. Gledao je u prizore koji su već bili prošli - njemu su bili novi. Gledao je u lica koja su već bila zašla za obzor pamćenja. Ukratko, čovjek je živio u prošlosti. Ali nitko to nije primijetio, pa ni on sam. Svi su ga hvalili kao vjerna, odgovorna, razumna stvora, kao čovjeka koji umije predvidjeti sutrašnjicu i dočekati ju spreman. Svi su tako mislili, pa i on sam. Sve dok jednoga dana... onako slučajno, onako najsvakodnevnije, čovjek ne izađe u kratku, bezvoljnu šetnju. Bilo je podne. Petak. Osjeti se nekako besciljnim. »Da kupim novine?« pomisli. »Ili cigarete?« Tu se poče događati nešto nesvakidašnje, jer čovjek nije bio pušač, niti su ga zanimale dnevne novinske vijesti. Pa ipak se uputio prema kiosku na uglu ulice. Oblačići su se češljali vjetrom, sporo kao i uvijek; jato golubova proleti, naglo kao i uvijek. Zastao je kod šarenoga kioska, zagledao se u raznovrsnu papirnatu i ostalu ponudu, kao da bira neku svoju zakazanu, vrlo osobitu, baš njemu namijenjenu stvar. Pogled mu padne na naslovnu stranu novina. Jučerašnjih, naravno. Tamo je krupnim slovima bio ispisan urlik: apokalipsa je počela! U pozadini slova plamen i rušenje, i reska grmljava Zemlje i Neba. čovjek kupi novine, smota ih, i uputi se kući. »Imam vremena dan-dva«, mislio je. »Danas je četvrtak. Možda će apokalipsa izgorjeti u podnožju petka.« Nije primijetio da ide kroz bivšu ulicu. Bivši grad. Prolazio je pokraj uobičajenih prodavaonica s voćem. I opet je sve bilo isto - osim njegova osjećaja prema bananama. Taj je osjećaj neshvatljivo iskočio iz reda, vrcnuo iznad svakodnevice. Kao da su mu banane postale najvažnije na svijetu. Zabode se u njih očima, kao u nešto sigurnosno i razuvjeravajuće. Zastane i kupi kilu toga voća, ubranoga na daleku i neviđenu kontinentu, kojega sutra možda više neće biti među živima. »Vidite li što nam se sprema?« rekao je dobrodušno i malo zabrinuto prodavaču. Ovaj je slegnuo ramenima i odrezao: »Novine, gospodine moj, žive od ludila! Ako ga nema, onda ga moraju izmisliti!« čovjek pogleda prodavača, i učini mu se da gleda sliku koja počinje treperiti prije nestajanja. »Sto Vam je?« upita uznemiren. »Nije Vam dobro?«

Prodavač ponovi onu istu rečenicu o ludilu i novinama. Glas mu je već blijedio; podsjećao je na jeku koja malakše. Nehotice, da bi pojačao dodir sa stvarnošću, čovjek hitro oguli jednu bananu i uzme ju pohlepno jesti. No dok ju je jeo, osjetio je da ga zalogaji ostavljaju praznim. Banane nisu ulazile u njega, nisu ga hranile. »Što vam je svima?« promrmlja. Na stubištu svoje zgrade sretne spremačicu. Ona mu se nasmiješi i ostane zakucana za smiješak, na način ukletih. čovjek slegne ramenima ponavljajući kretnju prodavača od maločas, otključa svoj stan, ude i legne na postelju. Najbolje je razmišljao u ležećemu položaju. »Ako se može umrijeti od uvjerenja da umireš, onda se može živjeti od uvjerenja da živiš«, reče put stropa, mudrolijski, i ne sasvim siguran na što se ta rečenica odnosi. Kad je strop počeo drhtati, on pogledom podboči drhtavicu. I drhtavica prestane, začuđena, odgođena. »čini mi se da znam dokle se stiglo«, govoraše sebi prijateljski. »Ali ne boj se, stari, doskočit ćemo tomu.« Ustane, odjednom svjestan da mu je ostalo još samo malo od onoga što je njemu danas, a drugima sutra. Obuče svoje najžilavije odijelo, svoje najpouzdanije cipele; u naprtnjaču strpa kruh, bocu s vodom, žigice, pokrivač, ručnu svjetiljku. Ponese i Lesfleurs du mal. Tako opremljen požuri u planine. Nije primijetio da ni njih više nema. Nije primijetio da ni njega više nema. Kažu da se tako osjeća onaj, tko nespreman napusti tijelo. Nikad se ne zna kamo te može odvesti život, odnosno, priča. 33. GROM I LJUBICA Zaljubiše se jedno u drugo grom i ljubica. Ali nikako da se ljubica ispruži do groma, i nikako da se grom spusti do ljubice. Svatko je na svoj način plakao, jedno ričući i potresno glavom udarajući, drugo nečujno i neutješno jecajući. Isti im je bio plač, iako na dva suprotna kraja razvrgnut. Dalo se to nažao Tvorcu, pa je pokušao odgovoriti jedno od drugoga»Što će tebi, care nebeski, ona sitna i ponikla ljubica? Ona nije od blistavoga soja i plemena, ne pristaje ratniku, kojemu se dive i pred kojim strepe stvorovi zemlje. A ti, ljubice, što tražiš u tresku i potresu, kad si za šapat stvorena i za čedni užitak mirisa. Sto ćete jedno drugomu takvi kakvi ste, kad ima i bližih i priličnijih svakomu od vas?« Skruši se još više ljubica, a grom utučen klone u uzrujane grive oblaka. »Ja ne mogu bez nje«, čulo se muklo iz oblaka. »Ja ne mogu bez njega«, krotko zacvililo iz trave. Začudi se Tvorac tolikoj uzajamnoj privrženosti između najmanje sličnih. »Mora da je posrijedi neka Moja pogreškica«, reče. »No da ne bih sada kopao i tragao gdje sam se to zabunio, hajde da riješim ovo pitanje drukčije. Hajde da ih nastanim u jednomu biću, gdje će oboje skladno i sukladno jedno s drugim živjeti.« I Tvorac pogleda širom zemlje, tražeći pogodnu osobu. No svi su ljudi već bili napučeni narodima svojih želja, zamisli, i očekivanja. Nigdje mjesta za jednu ljubicu, nekmoli za groma. Tvorac je lutao pogledom po vremenu, opipavajući mu svaku granu i grančicu, svaki list i trepet, silazeći mu niz deblo put korijena, sve do ispod korijena. Tamo, na još neodmotanu klupku, iz kojega nit još nije briznula u prostor, ležala je majušna, tanušna spodoba, čas svirala, čas žena. Bila je to Riječ. Tvorac je prinese do usta i duhne u nju smjerno, duhne gromorno. Ljubica i grom odjednom se nađoše u zagrljaju bez ostatka. Od njihova su zagrljaja orgulje zemlje zasvirale neobjašnjivost, nepopustljivost, ne-smanjivost ljubavi. Da. 34. BILI STARAC I STARICA Bili starac i starica, bez ičega i ikoga svoga. Imali su samo jednu kolibu sa zemljanim podom, i dva-tri glinena lonca. Koliba im se nalazila u

zaglušju i na bespuću, te su seljani rijetko navraćali k njima, jer im je bilo s neruke. Starcima je čudno prolazio svaki dan. Pitali su se hoće li dočekati večer. Pitali su se hoće li im Gospod poslati nešto za jelo. Neće li se netko od njih po Božjoj volji razboljeti. Netko se polomiti. I kad se ništa od toga nije dogodilo, starci su bili sretni, i zahvaljivali su Bogu na milosti. Budući da nisu znali gdje uvečer boravi Gospod Bog, oni su ljubili zemlju i spuštali na nju čelo, kao na nešto Bogu najbliže. Jednoga dana obiđu ih neki ljudi iz Društva za pomoć bližnjemu. Doniješe im prostirke, plinsko kuhalo, odjeću, obuću, posteljinu. Starci se zaprepastiše. Nikada nisu vidjeli toliko stvari na hrpi. Zbuniše se, čak zaboraviše zahvaliti. Te noći budili su se dva-tri puta iz nemirna sna. Pogledavali su donesene stvari, prebrojavali ih, opipavali ih. čudili se tananomu tkanju sukna, jarkim bojama, mekoj, sjajnoj koži obuće. činilo im se da to nikako ne može pripasti njima. Ta njihovo je sukno grublje, njihove su boje drukčije. Zaključiše da ove stvari valja čuvati za nekoga drugoga. Gospod Bog ne bi im poslao toliko nepotrebno bogatstvo. Svakoga su dana iznova prebrojavali posteljinu, odjeću, i ostalo. Plinsko su kuhalo s poštovanjem smjestili na stol. Oslovljavali su ga s vi. Nisu ga koristili. Stalno su čekali da netko dođe po stvari. No nitko nije dolazio. Jednoga će dana starac: »Stara, kud se izgubi naš miran san, i naša večernja radost?« »Izgubi se, neznano kuda, stari. Kad bi bar netko došao da sve ovo odnese... Nije nam lako nad ovim bdjeti ni danju, kamoli pak noću.« Više nisu ljubili zemlju, niti ju dodirivali čelima. »Bog nas je kaznio«, zaključiše. »Griješni smo, zacijelo smo griješni, inače nas ne bi snašla ovolika tegoba.« Jednoga dana, opet, navrnuše ljudi iz spomenutoga Društva. Došli su s fotografom i novinarom. Htjeli su se slikati sa starcima, odjevenima u novu odjeću. No vidješe da je kuhalo netaknuto, odjeća i obuća neno-šeni, posteljina i prostirka neprostrte. »O čemu se radi?« upitaše uzdignutih obrva. Starci se pokunjiše. Nisu im uspjeli objasniti o čemu se radi. Za to je trebalo znati mnoge riječi, koje oni nisu znali. Iz Društva su se trudili, trudio se i novinar, ali nitko nije uspio razumjeti starce. Onda su sišli u selo i pozvali u pomoć seljane. »Govorite li vi njihovim jezikom? Rekli bismo da se radi o nekom prastarom jeziku, iz mlađega kamenog doba, možda. Barataju sa svega desetak riječi, ostalo su usklici i mrmljanja.« Seljani se nasmijaše i pođoše s ljudima do kolibe u zaglušju. »Je li jedan i jedan, više od dva?« upitaše starce. Starci kimnuše da jest. »A je li jedan manje jedan, manje od jedan?« Starci rekoše da nije. »A što je više od jedan i jedan?« »Ništa.« Ljudi iz Društva zabezeknuto su slušali ova pitanja i odgovore. »Oni su vam takvi...«, rekoše seljani. »Zbune se kad nečega ima više od jedan i jedan. čuli ste - to je njima ništa.« »Pustite tu smiješnu računicu. Naprosto ih pitajte zašto im se naše stvari ne sviđaju?« »Zar su to njihove stvari?« zinuše tad starci, odjednom rječiti. »Mi smo mislili da je stvari poslao Gospod Bog. čudili smo se zbog čega je ovaj puta poslao previše - više no što nam treba za godinu. Jer On obično pošalje koliko treba za jedan dan. Sve je ostalo teret.« »Ne ludujte, starci«, rekoše seljani. »Ljudi pitaju zašto niste koristili stvari?« »Oh, dobro je da ih nismo koristili. Pa čuli ste i sami da su stvari njihove. Nekako smo otpočetka osjećali da ne pripadaju nama. Zato smo ih čuvali, i hvala Bogu, vraćamo ih netaknute.« Nije čistomu srcu lako objasniti svoje razloge.

35. OTKRIVENA TAJNA Bio jedan čovjek, sav pusta pamet. On je pročitao sve moguće knjige, i pamtio je sve pročitano. Završio je sve škole, srednje, visoke, i najviše. Položio sve ispite, obranio sve moguće znanstvene teze, izučio sve prilaze i rasprave. Zadobio sva odličja i počasne doktorate. Više nije imao ni što učiti, ni što proučavati, ni što zadobiti. Ljudi su ga pokazivali djeci i govorili: »Uči, pa ćeš biti bar malo nalik na nj.« Malo je tko znao kako je teško stanje pod kožom toga čovjeka. On je proždrljivo, danonoćno tragao za knjigama koje još nije pročitao. No takvih se nalazilo sve manje. Njegov se pašnjak nije obnavljao istom brzinom, kojom je po njemu pasao. Poput divljega goveda, čovjek se plašio da će ostati bez svoje jedine životvorne hrane. »Jer što ću onda?« pitao se. »Kad pročitam zadnju knjigu, što ću onda?« »Počet ćeš ispočetka. Od prve«, savjetovao mu je psihijatar. »Ali ja ih sve znam napamet«, jadao se čovjek. »Da sam ih bar malo zaboravio! Onda bih mogao krenuti iznova... redak po redak. Ali ništa nisam zaboravio, svaku riječ pamtim. Užas!« Sve većma ga je obuzimao strah. Strepio je pred tom konačnom, zadnjom knjigom, poslije koje više nema knjiga, napisa, rukopisa, tajnih spisa. Ne znajući kako dalje sa sobom, potraži novoga psihijatra, i smjesti se u vilu za uznemirene duše, negdje u tišini predgrađa. Tijekom razgovora, novi mu je savjetovao da sam počne pisati knjige. No čovjek se samo nasmijao i odmahnuo rukom. »Mislite - da ih prepisujem iz vlastitoga pamćenja? Zbog čega taj dvostruki posao? Ah, slabo vi znadete o čemu se radi!« Prekinuo je razgovor i sišao u park. Tamo je sjeo na klupu, spreman na sve. Bio je uzrujana zvjerka, koja osjeća približavanje vlastitoga istre-bljenja. Na klupu se nečujno spusti neki starac, očito pometač lišća. Bila je jesen, i park oko vile bijaše zasut žutim i rumenim bojama. »Ima jedna knjiga koju nikada nisi čitao«, reče starac ne gledajući ga. »Ti me poznaješ?« još se više uplaši čovjek. »Jesi li jedan od njih?« »Poznajem takve kakav si ti. Nisam jedan od njih. Da, ima jedna knjiga koja se ne može dočitati.« »Bulazniš?« zavapi čovjek nadajući se spasenju. »Gdje je ta knjiga?« »Ona je za tebe nigdje. Stvar je u tomu što ju ti ne vidiš. Moglo bi se reći: i ne čuješ. Moglo bi se reći: ne znaš da ona postoji. Pa ona zbog toga za tebe ne postoji.« »Ne muči me«, progovori ozlojeđeni i sluđeni čovjek. »Ne bih žalio ni novca ni zdravlja, samo da otkrijem takvu knjigu. Iako mislim da je ona samo prispodoba za nešto što ne postoji.« »Osim toga, ti ju ne umiješ čitati«, nadoveže pometač spokojno i sućutno. »Trebao bi najprije naučiti tu vještinu.« »Ja ne umijem čitati?!« drekne tada čovjek. »Starce, znaš li s kim razgovaraš? Ja sam najveći čitač na svijetu! Ja sam čudovišnik! Ja čitam sedam stranica u minuti - ja proždirem slova, rečenice, misli, smislove, protusmislove! A ti mi kažeš...« »Evo, na primjer, ti ne umiješ pročitati ovo slovo«, reče starac i podigne s tla otpali list, koji se zlatio i rujio. »A takvih ima na milijune.« čovjek je buljio u starca. »Praviš mi se tu prorokom! Znam ja dobro na koju si knjigu mislio. Još je mudri Hermes Trismegistus, pravim imenom Tutmose, rekao da je svemir velika čitanka. Znam ja naizust njegov spis. Naravno, svemir je velika čitanka. I što? Jesi li mi otkrio nešto novo?« »Ne, nisam. Samo sam te upozorio da ti ne znaš ono što misliš da znaš. Da ne umiješ čitati tu čitanku.« »Tko će me podučiti? Ti, o veliki učitelju?!« sprdao se očajnik. »Ne. Tvoje srce je tvoj učitelj«, tiho će starac. čovjek se preseneti. Nikada nije čuo nešto tako jednostavno: da bi srce moglo biti učitelj glavi. Tjeskoba u njemu stade osijecati. Prvi put istinski pogleda starca. Učini mu se poznatim. »Dobro«, reče. »Kaži mi - što raditi s ovim slovom? S listom? Kako ga pročitati?« »Ništa nemoj raditi. Samo ga gledaj. Uživaj u njemu. Pusti da ti govori. On ti može reći sve što te zanima. On ti može reći sve o tebi. I može te usrećiti, ako mu dopustiš.«

»Kako mi može reći sve o meni?« »Tako. On je ti. Ti odgonetavaš sebe.« »On je ja? Baš taj list?« »Baš taj list.« »A ti?« »I ja.« čovjek je buljio u starca. U njemu se uskomešaše čudne uspomene, i zališe mu razrogačene, staklene oči. »Ti i ja smo već jednom ovako razgovarali, zar ne? čini mi se da sam ove tvoje riječi već slušao, na drugomu mjestu, i davno.« »U Aleksandrijskoj knjižnici, o vječni čitatelju! Kakvo besmrtno mjesto - a gdje je ono sada?!« »Sto — zar sam ja...?« promuca bolesnik. »Vrijeme je da prestaneš čitati, o slijepce! Ti, koji si zaslijepljen sjajem slova, dok slovo svjetlosti čeka na tebe«, reče starac i nestane. čovjek se trgne. Osjeti kako se u nutrini njegova sjećanja počinju sa-mospaljivati silni katovi knjiga, tajnovitih papirusa, ikona, i slova nepoznatih glasova i značenja. Gorjeli su jezici, visoke kule. Rušili se u plamenu tornjevi neznane povijesti. čudno, gorjeli su bez buke i bola. Na rame mu se spusti list - zlatan, lak, bez šuma. Bog je otkrivena tajna. 36. TIJELO UM I DUŠA Ludima je jasno, ali njima se ne vjeruje. Oni tu i tamo ukorače u polje gdje je sve raspoređeno po ključu stvarnosti, sve jarko, sve nesumnjivo; oni to vide, pomirišu, taknu, i izgovore prikladnim jezikom. Kad iskorače iz polja, izgube ključni jezik. I dalje pamte ključ rasporeda, no ne umiju ga prepričati. Zbog toga divlje razbacuju slike i pojmove neprikladnog i neključnoga jezika, kako bi pronašli kakvu-takvu riječ, zvuk, kadar prenijeti ili bar natuknuti o čemu se radi. Ne nalaze ga. Zato se njima ne vjeruje. Onda oni osvetoljubivo počinju sami sebi ne vjerovati, naime, udarati glavom o zid svoje samice. Polje stvarnosti neodoljivo je za one, koji su jednom tamo bili. »Spavaj«, kažu ti-koji-su-bili stražaru na ulazu u vlastitu samicu. Draškaju ga po glavi, on se počinje meškoljiti, i naposljetku zaspi. Onda oni izvlače svoje prste, da bi se išuljali iz samice. Onda vide da se ne treba šuljati. Jer onda se zidovi sami svuku i razmaknu, pa se i razgrade. I onda izroni polje svih boja i sjajeva - stvarnost. Budući da je prebogata, prejaka, doimlje se poput orgije. Poput hu-je-oluje. Izdigne se kao orijaški val, moćan potopiti, smrviti, u času sve pomesti. Kad se stražar probudi, uplaši se i razbjesni, jer zna da će ga tući što je zaspao. Tim više što kućasamica, opet na svojemu uobičajenu mjestu, svjedoči izvjesnim tragovima da je bila žrtvom sulude gozbe (ne)stvar-nosti. Jednoga dana reče stražar sužnju: »Lako je tebi. Ti odeš tamo kod svojih. A ja plaćam račun za tvoje izlaske.« »Pa što da radim? Vjeruj, žao mi je kad udaraju po tebi. Mene tada boli i više od tebe, i ja se uvijek iznova zaklinjem da mi je to posljednji put.« »Što ima tamo da vazda kršiš obećanje i odlaziš? Što je to tamo bolje nego ovdje, objasni mi.« »Prijatelju«, reći će uznik, »rado bih ti objasnio, kad bih znao kako. Najradije bih te poveo sa sobom. Ali to je nemoguće. Jer ti, dok si budan, tvrd si stražar, te braniš i sebi i meni prijelaz preko praga. Ničim te ne mogu podmititi da mi otključaš ta vrata. Zato te moram uspavati. Ni sam ne znam kako mi to polazi za rukom - to je zacijelo dar od Boga.« »Avaj«, zavapi stražar, »ja ni kriv ni dužan plaćam tvoju bolesnu ra-zuzdanost. Nego otkrij mi, što ti zapravo tamo radiš, a što se ovdje ne bi moglo ponoviti?« »Ja - ja sam tamo mi. To radim.« »Ti si tamo mi?!« »Ne mogu ti to protumačiti, jer ne postoji jezik podoban za prijevod. Na jezik ribe ne možeš prevesti let ptice. No poslužit ću se slikom i opisom, koji će te možda podsjetiti na neke tvoje zabave. Eto, ja-mi sjedimo za ogromnim stolom s raskošnim ponudama vina i svakojakih opojnih

jela. Jedni drugima natačemo i pijemo, jer je naša sposobnost užitka bezmjerno veća od ovdašnje, to jest, tvoje, i jer mi uživamo ne samo vino koje je sišlo niz naše grlo već i vino svakoga drugog pijaca.« »Reklo bi se da buncaš«, upadne stražar. »Mi svojemu užitku pribrajamo užitak svakoga od nas.« »Pa dobro, kako to radite?« »Zapravo, mi to ne radimo - mi to jesmo.« »Pričaš mi koještarije da bi me zbunio. Ne brini, navikao sam na to.« »Isto je tako s pjesmom i razgovorom - sve riječi i melodije koje izađu iz naših usta, pripadaju jednako svima nama. Sve kretnje, svi osmjesi, svi pogledi. Zato sam rekao da sam ja mi.« Smrknut, stražar je slušao uznikove riječi, trudeći se da ih smjesti u svoj poredak stvari. Onda promrmlja sebi u bradu: »Ti si uistinu opasan. Bolje je držati se podalje od tebe.« Ne prođe dugo, a uznik je opet prisustvovao bičevanju stražara. »Opet si me uspavao. Opet si kliznuo u onaj svoj razvrat. Kaži im da si čarobnjak i da si me omamio!« vriskao je stražar. Vrisak ubrzo prijeđe u hropac. Uznik je sjedio u samici zatiskujući rukama uši. »Jadni moj stražar«, plakao je. »Njega će na kraju otpustiti iz službe kao nepouzdanoga - taman kad se počeo malo opuštati. Možda se potajno nadao da će jednoga dana, unatoč zabrani, poći sa mnom.« Stražar je izdisao. »Možda... jednoga dana...« »A ja sam izgubio svaku volju da tražim pravu riječ za ono što sam tamo vidio i što sam bio«, reče zatočenik. I poče osvetoljubivo udarati glavom o zid samice. Nitko se nije na to osvrtao. Jer nitko nije ni sanjao da samica nije prazna. Zdravlje je putovanje od ja prema mi. Ne znaju to um i tijelo, duša to zna. 37. CRNI PRINC I KRALJICA EGIPTA Bila jedna karavana, koja je krenula na put još u staromu vijeku i vremenu. Nakrcana slonovačom i zlatom, uputila se iz kraljevstva Ašan-ti na zapadnoj obali Afrike preko pustinje i savane prema kraljevstvu faraona Akhen-atona. Bio je to prijateljski posjet, dogovoren putem Ho-rus-sokolova. U posebnoj škrinjici od ebanovine nalazio se veleban nakit za faraonovu suprugu Neferet-i-iti. Veliko je uzbuđenje obuzelo cijelo kraljevstvo Ašanti zbog ovoga smionog pothvata. Ratnici i vračevi pratili su karavanu dobar dio puta kličući i pjevajući, kako za sretno stizanje na cilj, tako i za sretan povratak. Praćena tim čarolijama, karavana je polako plinula put obzora. U isto vrijeme, na obali Nila, faraonovi su svećenici izvodili magijski obred za sretan ishod i dolazak. Računalo se da će karavani trebati nekoliko mjeseci da stigne u Tel-el Amarnu. Voda karavane bio je plemić iz jedne svrgnute vladarske loze. Svim je silama nastojao zadobiti ovu ulogu poslanika na faraonovu dvoru. To mu je naposljetku i pošlo za rukom. Imao je za to jedan tajni, vrlo osoban razlog: san. Snovidio je najljepši profil na svijetu. »Tko si ti?« pitao je bez daha, ujedno osjećajući da to i ne treba pitati, jer odnekud dobro poznaje snovidenu. Profil se tada polako okrenuo, i kraljica Neferet-i-iti pogledala ga je izravno u oči i prošaputala: »Mi pripadamo istomu plemenitom, izumrlom narodu. Dođi i donesi mi nakit kakav nose kraljice tvojega plemena, jer takav pripada meni.« Sad je jahao na čelu karavane, a misao mu je bila daleko u budućnosti. Na užarenu platnu zraka ocrtavao se profil Neferet-i-iti - danonoćno je tamo lebdio, kao nezemni putokaz. Crni je plemić sanjario o danu kad će stati licem u lice s čudesnicom, i kad će za nju otvoriti kutiju od ebanovine. Nakit su izradili najbolji zlatari i umjetnici njegove zemlje. Oh, je li istina da je Kraljica tamnoputa? Je li istina da ima duge, tanke udove kao izvjesni

Ašantijci? Lik Kraljice se smiješio, naročito noću. »Ako si tamnoputa i vitkih udova, onda je gotovo sigurno da potje-češ iz mojega plemena.« »A koje ti je pleme?« pitao je smiješak. Njegovo je pleme, po pričama predaka, stiglo sa zapadnoga oceana; izronilo je sa svojom bijelom stokom iz mora o zalazu Sunca. Tamo na sredini oceana, daleko i davno nalazilo se kopno, njihov zavičaj. Voda karavane pričao joj je i pričao o toj tajni: da je ona, kraljica Neferet-i-iti, izravni potomak toga utonuloga carstva. Tako su oboje snatrili kroz savanu i pješčaru. »Požuri«, rekla je jednom, »jer ja nisam duga vijeka...« »Žurim«, odgovarao je crni princ, »koliko i za svojim životom.« Potpomognuta moćnim činima, karavana je putovala stoljećima. Mnogi su je vidjeli. U mnogim je oazama zastala da bi se napojila i još jednom raspitala za put u zemlju Kemi. Tuarezi su pričali da su viđali uvijek svježe tragove karavane u pijesku, i da su njihovi vitki, drhtavi psi, njušeći tragove, zbunjeni cvilili, kao da se radi o nepoznatim životinjama, ili o prikazama. »Jutros je Nil potekao natrag. Požuri«, govorila je kao da govori uz vjetar, raspršeno. A on je vazda odapinjao istu jednosmjernu poruku: »Letim za svojim pravim životom.« Karavana je putovala i putovala, trošeći svoju čarolijsku popudbinu. Sjene su joj klizile po blijedožutu pijesku, sve umornije. Jednom je izbila pred čudnu, bučnu skupinu sa željeznim četveronošcima, koji su režali i brujili. Putovali su u suprotnomu smjeru. Crni princ zaustavi svoju devu i upita čudake koliko još ima do kraljevstva faraona. Nije dobio odgovor na jeziku kojega bi mogao razumjeti. Pomislio je da su sreli utvare, pa osine devu i zaurliče na način goniča; i karavana jurnu dalje niz pustinju. Jedna i druga. Priče o ukletoj karavani kružile su Saharom. Uskoro su se proširile do obale Nila. Prepričavale su se i dopunjavale na svakoj putničkoj postaji. Karavana je u tim pričama rasla, blago koje je nosila bivalo sve ba-joslovnije, daljina sve bliža, cilj sve dohvatniji. Jednoga dana izbila je na ulice Kaira. Prašna, potrošena, klecava. Plemić se trudio da zadrži kraljevski profil u krcatomu zraku, ali profil se tanjio i blijedio. »Tel-el Amarna!« vikao je na sve strane. Na ulicama zastao promet, zarežali autobusi i taksiji, zazvoncali bicikli i motorne kočijice, skupio se silan radoznali svijet. Pojaviše se redari i povedoše karavanu put redarstvene postaje. Putnici su pomislili da ih vode Tel-el Amarnu, faraonovu prijestolnicu. Kod načelnika redarstva pokaza se da nitko ne zna jezik došljaka. Crni princ izvadi tad iz njedara pismo ašantijskoga kralja, upućeno faraonu Akhen-atonu, i svečano ga položi na načelnikov stol. Načelnik baci pogled na pečat u obliku kukastog križa, i na izblijedjela vitoperna slova, i zaključi da to nisu čista posla, barem ne za nj. Pozvaše onda stručnjake iz Staroegipatskoga muzeja. Stručnjaci dođoše, utvrdiše da im je jezik putnika nepoznat, pa pozvaše druge stručnjake. Ovi, treće. Naposljetku se našao jedan jedini netko, tko je znao nešto malo od davnoga ašantij-skog slovara i jezika. Tako se doznalo da je karavana krenula na put kroz savanu i Saharu prije otprilike tri tisuće i nešto godina, i da je donijela poklone u slonovači, tamjanu, i zlatu, i da se medu darovima nalazi jedan osobit nakit za njezino Veličanstvo. Deve drhtavih koljena polijegaše u dvorištu redarstvene postaje. Gradska vrelina pokaza se ubitačnijom od pustinjske. Deve su skapavale od žeđi, jer dvostruka čarolija više ih nije ni hranila ni pojila. Teret se na njihovim leđima naglo mrvio, pretvarao se u prah. Nakon mnogoga i uzbudljivog telefoniranja, stručnjaci Muzeja za-dobiše dopuštenje od Ministarstva kulture da škrinje odnesu u Muzej, i da ih tamo raspečate. Pokazaše crnom došljaku sliku Akhen-atonova kipa, koji je sada stajao u Muzeju. On kimnu. Da, to je taj faraon, muž božanstvenoga profila. Oko redarstvene postaje već se načetila silna svjetina. Opet zaredaše telefoniranja. Jedan cijeli redarstveni odred bude pozvan da rastjera svjetinu i da povorku prati do Muzeja, gdje će im pomoći pri unesku škrinja u vrlo poseban, neizložben prostor. Konačno je sve bilo dogovoreno. No kad su sišli u dvorište, našli su samo pijesak, i hrpe bijelih kostiju.

U načelnikovu uredu više nije bilo nikoga - ni vode karavane, a ni njegovih suputnika. Tek se nešto malo praha bijelilo na stolu, gdje je crni princ bio položio pismo ašantijskoga kralja. Kad se dobro pogledalo, moglo se uočiti da je prah ocrtavao jedan karakterističan profil, a kad se još bolje pogledalo, moglo se vidjeti da je Kraljičin profil ocrtavao obris kopna, viđena u snu. Nikad dosta čuda što mirišu istinom. 38. TKO JE TKO Bio jedan čovjek, Abdul Karim, koji je sanjao da je prepješačio Saharu, sam. U snu se zvao Omar ben Asad, i izgledao je posve drukčije od Abdula: imao je kovrčavu riđu kosu i zelene oči. Ktomu, bio je visok i mlad, dok je Abdul bio postariji, ćelav, i niskoga rasta. Abdul, naime Omar, pješačio je Saharom više od godinu dana. Tijekom te godine vidio je svašta i doživio mnogo štošta. Hijene i čaglji bili su svakonoćna pojava. Jednom je susreo lava, drugi puta zmiju ljuticu. Zarobili ga poludivlji Berberi. Pio vodu iz kaktusovh listova. Proveo nekoliko divnih dana u oazi Sivi. I napokon je jedne nedjelje ujutro, stigao na obalu Nila, crn od Sunca, nasmijan, mršav kao papirusova trska, sretan što je ostvario svoj san. Na Nilu su ga dočekali razdragani navijači, koji su, što po jastrebljim i strvinarovim letovima, a što po satelitskoj elektronici, pratili njegovo napredovanje. Omar je bio blažen, i mogao je istoga časa umrijeti, a da to njegovu blaženstvu ne bi ništa oduzelo. Ta pustolovina s Omarove je strane trajala godinu dana, a s Abdulove, minutu-dvije. Abdul je danima razmišljao o tomu snu. Je li slučajan? Otkuda da se dogodi baš njemu, koji nema ni želje ni poriva da poduzme nešto tako nesvakidašnje i glavogubno? I zaključio je da negdje u njemu, neznan od njega, boravi Omar pobjednik, miljenik bogova, Omar bezumnik. Abdul je stanovao na rubu Sahare, u jednomu malom selu. Tamo su rijetko stizale vijesti iz velikoga užurbanog svijeta. Rijetko, rijetko kakve novine. Poneko je od seljana imao radio. Dok su tu i tamo slušali njegove poruke, seljani su vjerovali da one stižu s Aldebarana. Otprilike je u selo navraćao po putnik svakih godinu dana. Jer selo bijaše dobrano skrajnuto s puta. Poslije godinu dana, dakle, naišao je u selo jedan putnik na devi. Odlučio je ovdje prenoćiti. Kad je drugoga dana odjahao, ostavio je novine, u koje je bio zamotao suhu, sad potrošenu hranu. Novine su bile prošlogodišnje. Seljani dograbiše novine kao dragocjen plijen, iako nisu znali čitati. S naslovne strane gledala je u njih slika mladoga, mršavog čovjeka riđe kovrčave kose, okružena razdraganim svijetom. Načinjena u trenutku pobjedničkoga smijeha. Kad je Abdul Karim ugledao sliku toga čovjeka, zanijemio je. Jer on ga je dobro poznavao. »To je Omar ben Asad!« stade ga vika po selu. »Neka mi netko pismen pročita što ovdje piše!« Seljani, sluteći nesvakidašnju zabavu, odmah pronadoše i dovedoše seoskoga učitelja. »Točno prije godinu dana, jedne nedjelje ujutro, stigao je na obalu Nila Omar ben Asad. On je prepješačio Saharu za godinu i nešto dana. Ovo je slika dočeka«, pobožno će učitelj. I doda: »Samo Alah zna kako je to moguće!« Abdul Karim buljio je u prizor slavlja tako uprto, kao što se strijela zabija u oko divljači. A onda stade čupati ono malo kose i vriskati: »To sam ja! Omar je varalica - to sam ja!« Nad tim su se prizorom seljani smijali još godinama. Prepričavali ga djeci. Kitili ga, pravili od njega umjetničko djelo. Plesnu predstavu, smjehovit, lakrdijaški nastup. Nitko nije htio saslušati Karimova grozničava uvjeravanja i njegove dokaze da je on uistinu Omar, odnosno, obratno; nitko nije mario za njegov opis svakoga koraka i zgode na jednogodišnjemu putu kroz Saharu. Jer nije im se mililo da itko bude u pravu, tko bi im mogao oduzeti zabavu. Na drugoj strani Sahare Omar je tajanstveno iščeznuo s pozornice već drugoga dana kako se na nju popeo. To bi se bilo dalo pročitati u novinama dan-dva kasnije, da je kroz selo naišao još jedan putnik. Što se tiče Abdul Karima, on je postao seoska sprdačina. Djeca su trčala za njim vičući: »Omare, Omare! Kaži, koliko je velika Sahara?« On bi, lupkajući štapom, tu i tamo odgovarao: »Sahara je velika godinu dana!« A ponekad:

»Sahara je velika dvije minute!« No nitko nije mogao objasniti jednu neobičnu pojavu u vezi s Kari-mom: njemu poče rasti rida, kovrčava kosa tamo gdje je bio ćelav. Njemu nekud pozeleniše oči. I istegnu se stas. Kad je umro, na grob mu upisaše ime Omara ben Asada. Ispod imena zapis: »Ovdje počiva onaj, koji je prepješačio Saharu za dvije minute.« Snu i javi isti je otac, ali ne i ista majka. 39. IDEM JA »Idem ja«, reče prvi princ. Ode, i ne vrati se s princezom. »Idem ja«, reče drugi princ. Ode, i ne vrati se s princezom. »Idem ja«, reče Kralj. Ode, i vrati se s princezom. Kad su poslije pitali zmaja o tomu tko je oslobodio princezu, ovaj izjavi da su to učinila trojica. Odjednom? Odjednom. 40. NE ZNAM TE ALI TE VOLIM KAO BOGA »Nisam tražio tvoje obožavanje«, reče Divni Stranac, lijegajući uz nju čas prije sna. »Tražio sam da Mi pričaš sve što se toga dana dogodilo.« »Pa to i činim, Strance. Evo, da Ti kažem, ona Vesna mi je rekla...« »činiš, dakle, ono što sam tražio. Ništa drugo.« »A tako. No zar bi trebalo drugo?« On se nasmiješi i smiješkom je pretvori u pripitomljenu vjevericu, koja se nije plašila milovanja. »Kad budem tražio više, činit ćeš više. Zasada Mi prija ovoliko. Zasada i tebi prija ovoliko.« »Shvati«, reče ona kasnije, trudeći se razborito objasniti, »ti si ovdje stranac. Ovdje nitko ne nosi takvu odjeću. Takvu boju kože. Ovdje nikomu ne smeta što je Bog nevidljiv i nedodirljiv. Ovdje svakomu smeta obratno.« »Kad smo već kod Boga«, započe On, ali Ga ona hrlo prekine: »Ma ne znam ja što je to Bog.« Da bi izbjegnula škakljivo pitanje, ona se iskobelja iz kreveta i pode u kuhinju kako bi skuhala čaj, ne primjećujući svoje vjeverićasto obličje. Istoga časa On je vrati u lik žene. »Kakav čaj želiš?« dobaci ona iz kuhinje, poslovno zveckajući suđem, pomalo ne vjerujući da u sobi ima ikoga, pomalo željna da bude nekoga, pomalo željna i da ne bude. »Kakav i ti piješ«, čulo se iz sobe. Ona se uskoro vrati noseći dvije šalice šipkova čaja, i posudicu s bagremovim medom. Prilazila je krevetu očiju spuštenih na ono što je nosila - kao da je to najvažnije. Kad je prišla krevetu, uzela je jednu šalicu i pružila je ne gledajući, preda se. Onda osjeti dodir prstiju, koji su uzimali šalicu, ostavljajući joj ruku praznom. Podigne pogled. Stranac ju je gledao smiješeći se - oči mu nisu trebale za šalicu, koju je prinosio ustima. Sjedeći na krevetu, pili su i gledali se iznad šalica, čas sanotvorno, čas stvarnotvorno. Ona pomisli kako joj ovo nikad, nikad nitko ne bi povjerovao. Ni braća, ni prijatelji. Ni Vesna. Možda ni ona sama sutra ujutro. »Kažeš, ne znaš što je to Bog. A znaš li što sam Ja?« »Ne znam«, reče ona iskreno. »Ali Te volim kao Boga.« Voljeti da bi se voljelo, znači znati... 41. PRIčA ONELIJEPOJ Bila jedna djevojka, nelijepom su je smatrali i zvali. Pa i ona sama. Zbog toga joj se u srcu zalegla žalost i gorčina. Jedino je biljke i životinje nisu nelijepom vidjele, naprotiv, oko nje su se više umiljavale nego oko onih ljepolikih. Ali Nelijepa je žudila za pažnjom i ljubavlju ljudi. Jednoga je dana rekla majci: »Sanjala sam kako bih mogla ozdraviti od ove ružnoće.« »Kako, dijete?« pitala je mati, zabrinuta za kćerino duševno zdravlje. »Kad bi me pogledao najljepši čovjek na svijetu, ja bih se prometnula u ljepoticu.« Majka je pomislila da joj je dijete pomjerilo pameću. »Ostavi se takvih snova, kćeri«, rekla je. »Naći će se muž i za tebe, čovjek koji će te voljeti zbog tvoje dobre duše.« Pred zoru, djevojka se izgubi iz kuće. Pošla je u svijet potražiti najljepšega na svijetu. Majka joj

umalo nije svisnula od brige i jada. Nije mogla znati da je to bio jedini ludi način da se Nelijepa izbavi nevolje. Djevojka je pješačila od sela do sela, od grada do grada. Potrošila je cipele, mladost, tabane, snagu, godine, zdravlje, i nije našla najljepšega na svijetu. Već su je spopali podočnjaci i sjedine, čemer joj se još više stvrdnuo u duši, pa ona odluči da vrati milo za drago i sebi i svima. »Bolje da umrem nego da se vratim kući ovako razočarana. Sjest ću ispod smokvina stabla i neću odatle ustati dok se nešto preokretno ne zbude - dok ne umrem, ili dok mi se ne ispuni želja. A želja mi se, znam, neće ispuniti.« čula je ona priče o izvjesnomu mudracu koji je isto tako sjeo ispod smokvina stabla, i poslije nekoliko dana ostvario sve svoje snove. »Niti ću jesti, niti ću piti, niti ću spavati«, nastavila je Nelijepa gotovo osvetoljubivo. »Neka pusti suzu moja majka, ako je još živa. Neka suzu pusti selo, ako me još pamti. A ako negdje na svijetu postoji netko najljepši, on će možda čuti moj zavjet, pa će doći i pogledati me.« Kad je sišla večer prvoga dana, pade joj u krilo smokvica. »Pojedi me«, reče smokvica, »ta gladna si.« »Gladna sam«, reče ostarjela i tužna djevojka. »Ali moja glad za pravim životom još je veća. Ne mogu više živjeti s mišlju da sam ružna i nikomu draga.« I ona dobaci smokvicu majmunčiću, koji se tuda vrzmao. Drugoga dana uvečer nebo se smrknulo. Kap kiše pade joj na usne. »Popij me«, reče kap. »Žedna si, cijelo ti tijelo vrišti za vodom.« »Istina je«, reče Nelijepa. »Ali moja duša još više žeđa za pravim životom, u kojemu me više nitko neće gledati poprijeko, niti me žaliti.« I ona pusti kap kiše da joj klizne niz bradu, ne olizne je, ne utaži suho grlo. Tako joj je dan za danom bivalo: smokvica u krilo, kap kiše na usne. Ali Nelijepa nije ni jela ni pila. San joj je, također, dolazio moleći je da se u njemu odmori; ali ona je držala oči širom otvorene, širom, širom otvorene. Sedmoga dana izgledalo je da će umrijeti: od žeđe, od gladi, od ne-sna, od umora. Baš kad su joj vjede otkazale posluh i sišle na oči, ona zamijeti sjenu, koja je po njoj pala. Više ju zamijeti lomnim tijelom, nego pogledom. »I sjena mi je teška«, jedva čujno reče. Jedva je podigla vjede. Imala je što i vidjeti: pred njom je stajao čovjek, lijep, da ljepši ne može biti. Gledao ju je i smiješio se. Nikada nije vidjela takve oči. Plivale su u nezemnim bojama. Prelijevali se u tim očima svi krajolici svijeta, sva lica, prizori, dani, događaji. Gledala je u te oči kao da gleda u vrijeme i prostor svakoga čovjeka. Vidjela je vojske koje ratuju, kolijevke koje se njišu, stada koja pasu, vulkane koji rigaju, ljubavnike koji se grle. »Sve sam ovo Ja«, reče Divni Stranac gledajući je. Onda ugleda vrevu podzemlja, trupla, gnojeve, ognjeve. »I ovo sam Ja.« Onda ugleda vrtove krilatoga cvijeća, brda kristala. »I ovo sam Ja.« Onda Stranac sklopi oči i ostade časkom tih. Kad ih je opet otvorio, oči mu bijahu prazne, kao u čovjeka koji još ništa nije vidio, koji je tek progledao. U tim je očima tada ugledala sebe — mladu, lijepu, i nasmijanu. Gledajući se, ogledajući se, osjećala je da joj se crte lica tope u novi sklad. Lice joj zasjalo, uznosito i umilno. Oči joj zablistale kao dva ljubičasta jezerca. Ruke joj, noge, i struk postadoše san kipara. Vrat, bjelokosni zanos. Kosa, sporo, zamišljeno zlato. »Takva si Meni«, šapnu Stranac, pruži joj ruku, i privuče je k Sebi. »Takva jesi.« Drugoga jutra djevojka se vratila u svoje selo. Seljanima ona bijaše najveće čudo. Nisu je prepoznali, a tu i tamo su je opet prepoznavali. Jer njoj, kadgod je mislila na Divnoga Stranca, lice bi uzblistalo, tijelo se pomladilo, a smijeh svakoga obasjao. Tad je seljani nisu prepoznavali. Nazivali su je Krasoticom. Kadgod je na Nj zaboravila, s uma Ga smetnula, ljudi su slijegali ramenima i jedni drugima

govorili: »Pa to je ona, Nelijepa. Nije se baš ništa promijenila.« Ljepota je dodir s Ljepotom. 42. čETRDESET LJUDSKIH I JEDAN VILINSKI Bilo jedno dijete koje je znalo da u njemu ima četrdeset i devet dijelova ljudskih, i jedan vilinski. To mu je bila kazala baka na smrtnoj postelji. Dijete je otada kao siroče živjelo u kući drugoga, gdje je obavljalo sve kućne poslove od jutra do mraka. Ukućani nisu znali što je znalo dijete. Po tomu su bili siromašniji i sirotniji od njega, mada to nisu slutili. Dijete je računalo samo na onaj svoj vilinski dio. »Jednoga dana, kad naiđe zgoda«, mislilo je, »moj će vilinski dio skočiti u sedlo i odjahati u svoje carstvo.« Od djeteta postade momčić. Jednoga dana, pod jesen, kućemodaćin mu zapovijedi da upregne konje i pode u šumu po drva. Momčić tako i učini - pode i što nasiječe, što pokupi dva-tri naramka - sve triješće i suharje, a nimalo klade i oblice. Kad se vratio, domaćin mu prigovori: »Ovo je tek za potpalu. Vrati se i donesi pravi ogrjev.« Pode opet momčić sve putem mnijući kako bi izbjegnuo da posiječe panj ili stablo, jer je znao da u njima prebiva sitan šumski puk. čak je i čuo njihove molbe da im ne ruši kuću. I tako se on napravi slabouman, pa opet nasiječe triješća i suharja puna kola, i doveze ih kući. Domaćin raspali po njemu štapom. »Jesi li glup, ili si gluh, ili si naprosto drzak? Rekao sam da nasiječeš prava, krupna drva za zimu. Klade i oblice! Smjesta se vrati u šumu, i teško tebi ako i opet zaobideš moj nalog.« Pode još jednom momčić, i sve premišlja kako bi obavio posao, a da svi budu zadovoljni. I sluša uzrujane glasove sitnoga puka, gdje ga zaklinju da im ne dira u dom. »Pa dobro, neću«, kaže im. Stigne do jednoga staroste panja, i panj mu reče: »Slušaj, vrijeme je...« četrdeset i devet puta momčić je odlazio i dolazio, dolazio i odlazio. Hrpa triješća i suharja narasla do krova, njegova leda sva izubijana od batina, a on i dalje po svojemu. Kad je pedeseti puta stigao s kolima u šumu, stabla mu se pokloniše i rekoše: »Sada...« On tada zajaši na svoj pedeseti dio i okrene u selo. Kad su ga vidjeli, seljani popadaše ničice u velikomu strahu i prepasti. Ali vilinski čovjek im reče: »Ne bojte se. Donio sam vam vatru kojoj ne trebaju drva. Uzmite, grijte se, ne brinite za studen i mraz, ako ga u vašim srcima nema.« I on side s krilatoga konja i poče im dijeliti modru vatru. »Uzmite je rukama«, govorio je. »Ona vas neće opržiti. Njezino je da grije i da sije.« Seljaci su pobožno uzimali golu vatru iz njegove ruke. Ona im je plesala na dlanu, kao da je nitko ne gleda, kao da je sama na svijetu. »Odakle je?« pitali su zadivljeno. »Iz vas samih. Samo što je bila duboko ukopana, zatrpana slojevima brige i pohlepe. Nije se mogla probiti kroz sve te naslage da vas grije i da vam svijetli. Ali sada je čuvajte, ona je vaš pravi ogrjev, kako za zimu, tako i za sva druga godišnja doba.« Seljani su stajali skamenjeni, još uvijek jedva vjerujući da na dlanu drže to što drže, i da gledaju toga koga gledaju. »Ali kako si ti uspio izvući iz nas tu vatru?« upita jedan, baš domaćin siročeta. »Meni se činiš poznat. Reci nam, tko si ti?« »Kako sam uspio - žrtvom sam uspio. četrdeset i devet puta žrtvom. A tko sam ja - ja sam isto što i vi, samo što sam .sve vrijeme znao tko sam.« Kad je ovo izrekao, jahač obode konja, konj raširi krila, i odleti s jahačem u njegovo carstvo. Svi Oni uvijek kažu isto: ti i Ja smo isto. 43. O SEBI SOBOM

Na najvišoj visoravni svijeta, gdje je zrak tako oštar da se možeš po-rezati prenaglo ga udišući, jedna koraljna grančica zatreperi u čudu: »Odakle ja ovdje?« Njezino pitanje probudi školjku, davno zaspalu. »Zbilja, odakle i ja ovdje?« »Odakle svi mi ovdje?« uspitaše mnogi ostaci bivšega morskog dna, dragocjene i neviđene okamine. Pitanje im nije bilo čudnije od pitanja svakoga čovjeka po Izgonu iz Edena - pitanja koje se tako rijetko postavlja: »Odakle ja ovdje?« U tomu pitanju dvije su ključne riječi —ja i ovdje. Postavljene su po redu i razlogu koji je smjerodavan i odgonetan. Prvo ja, pa onda sve drugo. No krene li se prvo s odgonetavanjem drugoga, pitanje će se postavljati i odgovor na nj neće dočekati još tisuće godina. Dok je cijeli skamenjeni ostatak bivšega mora grajao odakle ja ovdje, ona je prva grančica utihnula i pomislila: »Zbilja, a odakle ja?« U tomu času visoravan i morsko dno izgubiše svoja imena u bezime-nosti onoga tko pita. Kad pita ja o Sebi, odgovara Ja Sobom. 44. NIKAD SE NE ZNA Bio jedan čovjek u selu koji se proglasio snovoznalcem. Nije imao nikakva drugog zanimanja osim razgrtanja tuđih snotvorina. Išao je od vrata do vrata i pitao: »Sto smo noćas sanjali? Da vidimo što san poručuje...« Seljani su, katkada tko, a katkada nitko, povjerovali u njegovo zna-laštvo, pa su mu, katkada nitko, a katkada tko, pričali svoje noćne dogodovštine. Saslušavši ih, čovjek bi započinjao riječima: »San ti kaže...« Neki su ga uvodili u kuću i nudili rakijom. On bi se najprije nećkao, a potom bi uzeo, jednom, pa još jednom, i još jednom. čovjek je objašnjavao da je nepročitan san isto što i neotvoreno pismo: unutra su važne vijesti, a ti ne znaš, i tako ti promakne blago. »A tko šalje pismo?« pitao ga je jednom neki od sanjača. čovjek se najprije zbunio. Ni sam nije znao tko šalje pismo, što će reći san. Onda se dosjeti odgovoru: »Ti sam sebi pišeš i javljaš ono što ne znaš, a što ti treba znati.« »Ja sam sebi nešto javljam?! Kakva je to budalaština?! Pa ja ću radije samomu sebi to reći po danu i na miru, ovako, uz čašicu rakije. Ne treba meni pisati nikakva pisma. K tomu, ja sam nepismen.« I izbaci snovotumača iz kuće. Kad ga su ga drugom zgodom to isto upitali, naime, tko šalje snov-ne vijesti, snovoznalac oprezno izjavi da bi to mogao biti neki pokojnik, možda djed ili stric prisutnoga. No namjerio se na nekoga komu bijahu živi i djed i stric, pa ga i taj izbaci iz kuće. Sada jadni snovočitač, mrznući od zime i gladujući, ode do najdaljih vrata u selu, i pokuca na njih u nadi da ga ovdje nitko neće pitati tko šalje snove. Otvori mu seoski kovač, dobroćudni gorostas. »Sto si noćas sanjao?« upita snovotumač, glumeći prisnost i vedrinu, i skrivajući pomodrjele prste u poderanim džepovima. Kovač je buljio u nj ogromnim crnim očima. »Ulazi«, reče hrapavo, pomalo zapovjedno, i vrlo uzbuđeno. Slučilo se, naime, da je kovač te noći sanjao bogohulan i raskalašen san: da mu je na vrata pokucala susjedova žena, da joj je otvorio, da je ona po prijelazu praga bestidno zbacila odjeću, i da se oboje nisu libili najsladostrasnijega užitka, koji je trajao neprekidno do zore. Kad je u zoru odlazila, žena mu je dobacila: »Nemoj misliti da je ovo bio san.« »A san je bio tako živ«, reče kovač trzajući brcima, »da mi ova java izgleda blijeda i nestvarna.« »Aha, tu smo«, na to će snovotumač trljajući ruke. »Mora da si bacio oko na tu ženu. Mislim, danju.« Kovač priznade da je tako.

»Vraški je zgodna«, povjeri mu. »Da je vidiš, i ti bi je poželio.« »Ne vjerujem«, trijezno će snovotumač. »Nego da vidimo što san znači...« »Kako - što znači?!« uzbuni se i prodere kovač. »Kao da to treba pitati! Znači to što znači: ono što sam želio. Ono čemu sam se sve vrijeme potajno nadao.« Snovotumač osjeti da bi tu negdje mogao biti izbačen, pa požuri složiti se s domaćinom. »Dakako, znači upravo to...« Kovač nabora kožnato čelo: »Kuku i prekuku, što mi je činiti - susjed mi je dobar prijatelj.« Snovočitač je oprezno šutio, osjećajući grbavo tlo. »Nešto drugo mene zanima«, riknu domaćin. »Odakle taj san? Tko ga šalje? Bog ili vrag?« Jadnomu se snovotumaču smrkne pred očima. Opet to pitanje tko šalje san. I dok se mučio da se dosjeti nekakvomu povoljnijem odgovoru od prijašnjih, kovač stade lupati šakama po stolu da se kuća tresla: »To je za mene pitanje života ili smrti, razumiješ li! Ja moram znati tko mi šalje taj san! Nebo ili Pakao? Je li san grijeh, je li hula na Boga, ili je Božja nagrada?« »To je jednostavno«, odjednom će mirno snovoznalac. Dokučio je što bi kovaču najviše prijalo. »Natoči mi rakijicu, pa ću ti reći.« »Nagradit ću te ja i nečim većim od čašice«, zarekne se kovač, »ako mi samo skineš ovaj teret sa srca. Cio sam dan u nedoumici — čas sudim ovako, čas onako. A san je živ, življi, no što je živ ovaj naš razgovor.« Dok je to govorio, postavio je pred snovočitača pogaču i vino, te se ovaj naklopi nad jelo i izgubi se u žvakanju i gutanju. »Dakle«, reče kovač teško zauzdavajući nestrpljivost, »odgovori mi: tko mi šalje ovaj san?« »Tko — pa naravno, ona.« »Ona?!« »Tvoja susjeda.« Kovač skoči na noge i zapleše kao olovni medvjed. »Ona, ona! Kako se toga nisam sjetio! Pa naravno! Tko drugi? Idem odmah do nje da joj kažem da sve znam, i da više nema tajni! Pa neka se selo zgraža koliko hoće — ona je noćas pokazala koga hoće za muža!« »Hej, uspori malo«, povika snovotumač žureći se dokrajčiti večeru. »Možda joj je muž kod kuće.« »Baš me briga za muža«, gromoglasno će kovač i izjuri iz kuće. Snovotumač proguta što se još dalo progutati, pa izjuri iz kuće i on. Grabio je glavom bez obzira, zgrožen kovačevim šakama. Nije smio ni pomisliti na ledeni pljusak, koji se ovoga časa spušta na usijanu kovačevu glavu. Bježeći je premetao po glavi da mora odmah napustiti selo - da više u selu ne može ostati ni časa, ako mu je život mio. Odbježao je niz cestu do željezničke pruge, uskočio u teretni vlak koji je upravo sporo milio kroz postaju, i zauvijek nestao iz toga kraja. Šteta. Jer njegovo se tumačenje ovoga puta pokazalo ispravnim. Susjeda je jedva dočekala ljubavni kovačev poziv da se preseli kod njega. »Otkada ja na to čekam«, rekla je smijući se razbludnim smijehom iz sna. Nikad se ne zna što se sve ne zna, i što se sve zna. 45. čAJEVI NAOčALE METLE Jedna je starica krenula u dućan da kupi brašno. Živjela je sama, bila je trpke naravi, nikoga nije pozivala u goste, mada je bila čest gost u susjeda. Tako je to trajalo godinama, dok se nije sjetila da bi i ona mogla ispeći kolač i pozvati susjede. Nailazila je dobra zgoda, jer su se bližili blagdani. »Brašno«, progunda stara. »Bijelo. Kilogram.« »Oprosti, ali ja ne prodajem čajeve za pamet«, reče joj prodavač. »Kakve čajeve za pamet?! O čemu ti to zboriš, ugursuze? Tražila sam brašno.« »Zbilja mi je žao - čajeve ćeš morati potražiti na drugomu mjestu.« Zapanjena, starica je mislila da dobro ne čuje. Prodavač se uto okrenuo k drugim kupcima, koji su tražili tko brašno, tko grah, tko šećer, tko kavu; i svakomu je ponaosob udovoljio. Starica se okrene i izađe zalupiv-ši vratima. Uputi se u drugi dućan, mrmljajući:

»Ovaj, ili je lud, ili me dobro poznaje.« Kad je u drugomu dućanu zaiskala brašno, prodavač joj odgovori: »Žalim, ali nema u mene naočala.« »Kakvih naočala? Tražila sam brašno!« uzviknu stara. »Već sam rekao. Naočale ne prodajem.« Rasrdena, starica izađe zalupivši vratima. »Obojica me namjerno kinje«, rogoborila je. »Dogovorili su se.« Uputi se u treći dućan. »Žao mi je, ali ne prodajem metle«, vedro će prodavač. »Sto je svima vama, zavrzani jedni i nepodobe, zašto mučite sirotu staricu?« razgalami se baka. »Jednom u desetak godina odlučih ispeći kolač, i sada me ružno zadirkuju s čajevima, naočalima, i metlom.« Prodavač se smješkao. Oko bake se skupi radoznao svijet. »Deset godina, kažeš, nisi ispekla nikakav kolač?« upita jedna žena s djetetom u naručju i s još dvoje njih o suknji. »Možda si već zaboravila prijepis? Možda si zaboravila kako se kolač mijesi i koliko se peče? Nije li ti zato onaj prvi prodavač spominjao čaj za pamet?« Starica je zinula. »Gle, gle«, reče. »Taj me uistinu poznaje.« »A onaj drugi koji ti je spominjao naočale, nije li htio reći da najprije provjeriš svoj vid, budući da je prošlo deset godina otkako nisi ništa slično radila?« nastavi žena. U dućanu zavlada muk. »A metla?« prozukne netko. »Metla je, naravno, potrebna kad netko mijesi kolač kojega je zaboravio mijesiti, netko komu je u međuvremenu oslabio vid. Tu ima posla za metlu, ne brinite.« Tko sebe ne vidi, jednoga će dana morati biti viđen očima drugih. 46. SUDNJI DANI »Svakoga je dana Sudnji dan«, govorio je seoski lopov. Seljani su se smijali i odobravali mu mudru riječ, jer je jadni lopov svakoga dana dobivao batine, što od redara, što od krčmara. Nisu pomišljali da bi se ta rečenica mogla odnositi i na njih. Lopov je volio tumarati šumom. Tamo ga nitko nije smatrao lopovom. Nitko tukao. Nitko mu ovo ili ono zabranjivao. Kao da je od roda trava, leptiri su i pčele slijetali na nj; bezazleno bratstvo nije znalo što je to moje, a što tvoje. Jednom je u travi našao zlaćano jaje. Pomisli: »Ovo mi Bog šalje hranu za današnji dan.« No kad je podigao jaje, majka ptica sletjela je iz krošnje i očajno zapijukala. Krila su joj bila boje zalaznoga sunca. »Oj, ljepotice«, začudi se lopov. »Nisam računao da je ovo jaje ispalo iz tvojega gnijezda. Hej, ne kriči toliko, vratit ću ti ga...« Popne se, spusti jaje u gnijezdo, i ode da obere nečiji voćnjak. Kad je jednoga dana u selo naišao Divni Stranac, lopov se držao po strani, dok je cijelo selo nagrnulo oko došljaka. Stranac je sjedio na gumnu i razgovarao s malima i velikima. čudno, govorio je baš o Sudnjemu danu. »Ne čekajte Sudnji dan«, govoraše Stranac. »Danas je taj dan.« »Oh, imamo mi jednoga koji to dobro zna«, zagrohotaše seljani. I ogledaše se za svojim lopovom. Ovaj dade petama vjetra, ali kako više nije bio u mladoj dobi i krepčini, sustigoše ga i dovedoše pred Stranca. »Tko si ti?« upita ga tiho Stranac. »Ja sam lopov«, ponizno odgovori lopov i skine kapu. »Njemu je svaki dan sudnji!« hihotali se ljudi, osjećajući se sigurnosno daleko od kazne i batina. »Zašto kradeš, kad bi umjesto toga mogao jednostavno uzeti što je tvoje?« ljubazno će Stranac. »Ali uzeti samo toliko, koliko ti treba!« Lopov je buljio u Stranca, a buljili su i seljani; odjednom se nad gumno spustio muk. »Kako to misliš, Strance?« promuca lopov vrteći kapu u rukama.

»Najveće i najdragocjenije stvari besplatne su, to jest, one su svačije, što znači, ničije su vlasništvo«, reče Stranac. »Primjerice, voda. Zrak. Toplina i sjaj sunca. Kiša. Mjesečina. Godišnja doba. Zemlja. Bilje. Kako bi to bilo kad bi Tvorac svih ovih dragocjenosti naplaćivao svoje darove? A oni su svima jednako dani. Ne pita Tvorac tko je zaslužio, a tko nije, tko je lopov, a tko nije. I dobri i loši udišu zrak, piju vodu, griju se na suncu. Eto, svi ljudi danonoćno koriste Njegove darove, a da nikada ne pomisle da makar malo oponašaju Božji uzor.« I dalje je vladao muk. »To jest: oni imućniji trebali bi bar ponešto udijeliti svojoj manje okretnoj i manje sretnoj braći. Prekršaj nije samo kad netko ukrade, već i kad netko zadrži samo za sebe ono što smatra svojim.« I Stranac se digne i ode. Lopov se od toga dana promijenio. Postao je veseliji. S veseljem mu se vratilo i zdravlje. Kako se osjećao krepkijim, tu i tamo znao je trudo-daniti kod ponekoga bogatog gazde. Kadgod bi zaradio koliko bi zaradio, uviđao je da mu je to za taj dan i sljedeći, dovoljno. Zbog svega toga, prolazio je selom uzdignute glave. I više ga nije morila ona rečenica o Sudnjemu danu. Više ga nisu stizale batine. Sve u svemu, korak po korak, lopov je postao najprije ugledan, a potom i imućan žitelj sela. Dobro je pamtio Strančeve riječi, pa je davao siromašnima kad god je uzmogao. Prolazilo je vrijeme, i u selo je opet svratio Divni Stranac. Bivši lopov sada se više nije libio izaći preda Nj: medu prvima se progurao do gumna. »Ono sa Sudnjim danom još nam nije posve jasno«, progovori krčmar, pa odmah za njim i redar, i onda još mnogi. »Rekao si da ne čekamo Sudnji dan. Da je taj dan danas.« »Rekao sam. I kažem.« »No kako to da su neki dobivali batine skoro svakoga dana, a nekima ni vlas s glave nije pala, već naprotiv, sve nam je išlo niz dlaku? Znači li to da smo bezgrješni? Da smo odriješeni od naplate kazne? Da je ova naša dobrobit nebeska pravda?« »To samo znači vašu bolju ili lošiju pogodbu sa sucima. Neki žele platiti odmah, a neki bi radije na rate, a neki traže što dalju odgodu«, reče Stranac. »Ali platiti se mora. O kakvu se slučaju radi, neka svatko zaključi sam.« Opet zavlada muk. Potom se ljudi jedni s drugima zgledaše, pa se jedan po jedan odšuljaše kućama. Ostade samo bivši lopov. »Ja, očito, nisam želio odgodu«, reče. »No opet mi nije jasno kako sam ja, lopov, tako dobro prošao! Znaš, uvijek sam mislio da su ti suci strašni. A gle, koliko mi toga oprostiše...« »Tko je vratio ptici jaje?« iznenada upita Stranac. »Ah, Gospodine, zar i to pamtiš?...« »Ja sve pamtim. Ti si to malone zaboravio, jer si zgodu smatrao sitnicom. No ptici to nije bila sitnica. Kako da onda bude Meni?!« Bivši lopov digne glavu i zagleda se u Strančeve oči. »Ako sam Te dobro razumio... Ti si tada bio ta ptica, zar ne?« »Ne samo tada. I ne samo ptica.« »Dobro. Ako si bio ptica, onda si bio i lopov, nisi li? Kaži mi, jer to je odgovor od kojega ću živjeti ili umrijeti: jesi li Ti u ono vrijeme zajedno sa mnom krao po tuđim poljima i voćnjacima?« Stranac se nagne k čovjeku, i zareda mu sjajnim pogledom po duši. »Naravno da sam tada i uvijek bio s tobom. Bio sam i u onoj batini što ti je svakoga dana krstila leda. Bio sam s tobom i kad si obirao vinograde. I dok si ti, kako kažeš, krao, Ja sam uzimao ono i onoliko što i koliko ti je trebalo da ne umreš od gladi.« Ni Sudnji dan nije strašan kad saznaš tko je Sudac. 47. MIT O TROJEDNOJ BOŽICI Bila jedna trojedna Božica, koja uvijek jest. Ona je u svojoj utrobi nosila i nosi zemlju, i vrvež zemljinih bilijuna. Zemlja je u njoj bila još nezreo plod, a već zaražen, skvrčen od bola. Ona je bila i jest nemoćna pomoći svojemu plodu, nije mogla, niti može, ući u vlastitu utrobu. Okrenula se oko sebe, tražeći Začetnika. Najprije Mu je pala do nogu i izlijevala rijeke suza po Njegovim stopalima. Posijedjelu je kosu

ovila oko Njegovih gležanja. Nečujno je plakala, plakala stoljećima. Htio ju je podići, ali kao da se nije mogao tako duboko sagnuti. Bespomoćno je čekao da se ona umori od molitve i plača. Dugo, dugo nije odustajala. Ta molila je za žitelje svojega tijela. Njima je nailazilo vrijeme da po vlastitu bezakonju budu pobačeni, i da iz gnijezda budu izbačeni kao neuspio pokušaj leta. Oni su nešto naslutili, ali su, kao u snu luđaka, i dalje rovali i trovali Zemljin trud da popravi, oprosti, i zaboravi. I eto, ona više nije ništa mogla, niti može, osim da moli i plače. On je stajao nepomičan, ne odajući što se sprema doći ili ne doći. Onda je Trojedna promijenila izgled i način. Odjednom se uspravila, ali ne u pun stas: našla se na koljenima, nemolitveno, to jest, plesno i vrcavo. Obrazi joj porumenješe, oči sijevnuše crnim blijeskom, naušnice joj mahnito poletješe do obraza, struk se svijao i lelujao. Ruke je umnožila na desetak njih, i u svakoj je držala po ružu, koja je stalno iz pupoljka prelazila u cvat, iz cvata u miris. Da, opčinjavala Ga je, bila je mlada, vragoljasta, nevina, raskošna, mudro raskalašena. Oh, tko bi joj odolio, tko joj odolijeva? On? Nitko ne zna kolika su tisućljeća prošla u ružičastu svjetlu ove pri-kazbe. Nije molila za djecu, jer djece još nije imala. Bilo je to predvorje događaja, umiljato zavođenje da ne bude ono što će biti. Nitko ne zna kada, ali odjednom nestade slatke zavodnice. Pred Njim je stajala i stoji visoka, istolikoga rasta, tanana i prozirna silueta ratnice sklopljenih ruku. Nije imala ni ruže, ni mača. Samo svoje ruke, spojene vršcima prstiju. Šutnjom je kazivala i kazuje da je spremna na sve. Da prihvaća sve. Da će učiniti sve. Oko Njih je zapalucao ljubičasti sumrak. Sumrak - to je bila umnožba njezinih likova. Oni su punili prostor, svaki lik u drugomu položaju i pokretu, od istoka na zapad, od nebo-sklona do podzemlja. Stotine tisuća likova spokojne bojovnice, carice, koja više ne moli i više ne zavodi, jer stavlja sebe potpuno Njemu na službu, ne pitajući za ishod. Kad se prostor bude do kraja ispunio njezinim likovima, bitka tada počinje, rekoše. Bitka za smak, ili bitka protiv smaka. Iako neki drugi kažu da je bitka tada već završena. Jer - kažu - pravi je napad okončan prije bitke, a to je napad same Božice; on je bio i jest nastojanje da se suzama i smiješkom skrene tijek stvari, da se učini ovako, a ne onako, da se ostane pri vlastitoj molitvi, vlastitu snu. Kraj je bitke, kažu, kad se Njemu kaže da ne pitajući za posljedice. Trojedna to čini na pozornici svemira svakih milijun i nešto godina. Mnogo češće to čini na polju ljudskoga srca. A svakoga časa čini u uda-hu, zadržavanju daha, i izdahu svih stvorova. Ona uvijek čini - ne može mirovati, čak i kad Mu nepomično leži pred nogama. Kažu da Mu je jednom rekla: »Dokle ćemo ovako, Ti i ja?« Kažu da joj je odgovorio: »Dotle, dok u Jednomu bude mjesta za dvoje.« Bajka može donekle, mit odnekle, ali koje se od njih vraća zaista obavljena posla? 48. BILA JEDNA PRINCEZA Bila jedna princeza, jedinica u kralja, a vrlo svojeglava i gorda. Hirovita. čudovita. Dok je kralj, njezin otac, još vladao, nastojao ju je nagovoriti da se uda, kako bi osigurao nasljednika prijestolja. Ali princeza izjavi: »Oče, ja ću se udati za čovjeka, bio on tko mu drago, ako samo pokaže i dokaže da se umije boriti za mene.« »Treba li onda zakazati viteško natjecanje?« upita otac. »Tada ćeš moći izabrati onoga, tko se umije najbolje boriti za tebe.« »Oče, viteško nadmetanje nije mjerilo. Vitezovi i ratnici ionako se bore za slavu i plijen, to je njihov poziv. Oni ništa drugo i ne znaju. Ja hoću čovjeka koji će za mene učiniti nešto neviđeno, što inače ne čini, niti bi za ikoga drugoga učinio.« Kralj se zabrinu. »Kćeri, kazuj što ti je na umu?« »Evo što: oko dvorca je velik travnjak. Ja hoću da moj prosac izbroji koliko ima trava u našemu

travnjaku. Ako to bude učinio, znat ću da je za mene podnio istinsku žrtvu.« Kralj se uhvati za glavu. Od mušičavosti njegove kćeri zabolje ga i glava i duša. Uskoro ga shrva boljetica, legne u postelju, i više ne ustane. Poslije kraljeve smrti princeza razglasi da će se udati za čovjeka, koji je kadar prebrojiti travke njezina travnjaka. Dolazili su prinčevi i velikaši da bi s njom pregovarali, i da bi je odgovarali od takva ponižavajućega uvjeta. Ona je pak ostajala pri svojemu. »Ali dok ja prebrojim južnu stranu i krenem put sjeverne, na južnoj će provlatati još mnoge travke, pa kad se vratim da i njih pribrojim, onda će u međuvremenu i na sjeveru izrasti nove vlati — i tako stalno. Zadaća je naprosto nemoguća«, rekoše prinčevi i velikaši. »Ne bi li mogla odustati od nje, i naprosto prihvatiti ponudu naše ruke i srca?« »Ne, ne mogu«, odreže princeza, i otprati ih do kapije dvorca. Prosaca je bivalo sve manje. Mnogi su odustali kad su čuli što se od njih traži. Jer većina je smatrala da je brojanje trava nespojivo s njihovim staležom i ugledom. Jednoga dana pokuca na vrata dvorca jedan mladić žuljevitih ruku. »Rekla si da ćeš se udati za čovjeka bio on tko mu drago, ako samo prebroji vlati tvojega travnjaka?« upita taj mladić. »Rekla sam.« »Dobro. Ja ću prebrojiti te tvoje travke, ali ti nemoj poslije iznalaziti ove ili one razloge da se ne udaš za mene.« »Ja ću se držati onoga što rekoh.« Mladić ju dobro osmotri od glave do pete, pa opet, od pete do glave. Princeza porumenje, zastruže zlatnim papučicama, nakašlje se, no to ne smete mladića u gledanju. »Zašto me tako gledaš?« upita princeza napržito. »Kako zašto? Pa sviđaš mi se - imaš lijepe grudi, imaš tanak struk, a kladim se da ti je i sve drugo lijepo, iako se ne vidi.« Ona mu zalupi vrata pred nosom i pode u svoju sobu, srdita i zbunjena. Mladić se nasmije i okrene se prema travnjaku. Poslije tri dana on pokuca opet. Otvori mu princeza, pomalo spremna na svađu, pomalo i na pomirenje, pomalo na čudo, pomalo ni na što. »Nisi ih valjda prebrojio?« »Jesam.« »Uistinu?! Pa koliko ih ima?« »Ima točno jedanaest tisuća, šest stotina, šezdeset i četiri travke.« Princeza se osupnu. »Odakle ti taj broj?« »Kako odakle? Pa toliko ima travčica, Veličanstvo.« »Dokaži!« »Dokaži ti da ih nema toliko!« Princeza se zagleda u mladića. Bio je samouvjeren, nasmiješen, drzak. »Što to znači - da sada ja krenem u brojanje trava?« »Ako ti je s voljom.« »Ne, nije mi s voljom«, ispali bijesno. On ju opet stade mjeriti sladokusnim pogledom — od glave do pete, od pete do glave. I reče, kao da miluje svaku riječ: »Onda, kad zakazujemo vjenčanje?« Princeza se udala za ratara. Jer nije mogla opovrgnuti njegov izbro-jak. Mada neki kažu: mogla je da je htjela. Za svaku se ribu nade udica. 49. PUTEM PREMA SELU Hodao Divni Stranac putem prema selu. Bio užegnuo dan, sve stajalo nepomično, kao zastakljeno. Sve bilo jedan bezglasni vapaj za vodom i hladom. Putem nadolazio neki čovjek.

Divni Stranac zastane, pozdravi ga, i upita: »Dobri čovječe, ima li u blizini neka voda da bi mi je donio? Evo sam smalaksao od žeđi.« »Što ti pada na um?« dreknu čovjek. »Da ti donosim vodu po ovoj smuti i neugodaju?!« I odbrza. Poslije nekoga vremena, naiđe još jedan čovjek. I njega Stranac zamoli za malo vode, jer da je smalaksao od žeđi. »Po ovoj pokori od vremena da ti donosim vodu? Što ti misliš, tko si ti - kralj, Bog, što li?« I čovjek pljune i odbata. Jednako bilo i s trećim. Onda Stranac reče Svojemu suhom grlu i utrobi: »Evo, evo, sad ću.« Mahne rukom, i iz prašine iskoči bljuzag vode, ravno do Njegovih usta. Pio je i pio, a voda je šiktala i šiktala, naglo plaveći put, oranice, i naposljetku seoske kuće. Istrčaše seljani, lomeći ruke i zapomažući: »Kakva je ovo nepogoda!? De, ustavi vodu da nas ne potopi!« »Evo, evo, sad ću«, reče On i skrene vodu u obližnji jarak, pa se napravi potočić. Zažubori kao da je ovdje oduvijek. »Kakvo je ovo čudo?« rekoše seljani krsteći se, i skidajući kape. Neki padoše na koljena. »Veće bi čudo bilo da Mi je netko od vas donio vode«, reče Stranac i nastavi putem. A ona trojica se kasnije nađoše i zavjetovaše se da će, kad Stranac sljedeći puta dođe... Danas je taj sljedeći put. 50. BIO JEDAN KRALJ Bio jedan kralj, tako uzvišena uma i djela da su svi mislili kako to mora biti vladarska varka. Jer svi su bili navikli na vlastitu misao: kralj mora biti okrutan, gramzljiv, nedosljedan, i tašt; kralj suprotnih osobina činio se prirodnim poremećajem stvari - odnosno, protuprirodnim poretkom u društvu. Ma što ljudi mislili, kralj je doista bio to čudo povijesti i ljudskih običaja: velikodušan, pobožan, smjeran, a od svojih je podanika uime poreza uzimao samo jedno zrno kukuruza. Od snage kraljeve dobrote javljali su se u obilju izvjesni nadzemaljski znakovi - kako u domovima, tako i na poljima. Jedno od čuda vezalo se za kraljicu: stojeći na lotosovu listu, ona se svakoga jutra umivala na jezeru. List ju je držao, kao da se radi o vilinu konjicu. Trajalo je to godinama. Iako su ljudi u tomu kraljevstvu živjeli dobro i probitačno, i dalje su tvrdili da je kraljeva dobrota samo maska. Te su se misli i tvrdnje postupno zgušnjavale u zraku, poput otrovnoga plina. Svi su ga udisali, pa i kralj. I jednoga dana kralja je taknula misao njegovih podanika: on osjeti u srcu jezu, prisutnost nečega tuđega i drukčijega. Smjesta pozove svoje savjetnike i objavi im da će se porez odsada umjesto zrnom kukuruza, plaćati zrnom zlata. Kad to bude proglašeno širom sela i gradova, ljudi se ne uzbudiše, niti se iznenadiše. Jer proglas bijaše u slozi s njihovim mislima. čak se i osjeti veći sklad unutar zajednice: konačno imamo pravoga kralja! Raskorak između vladara i naroda smanjio se - doduše na štetu naroda - ali narodu to bilo po ćudi, jer se našao u sebi poznatomu svijetu, svijetu bez iznenađenja. Stoga nitko nije posebice gunđao zbog poreza. Ipak, taj pad s visine srca i uma pokrenuo je tajni lanac nesreće. Jutro po proglasu; kraljica se, kao i obično, uputila na jezero. Kao i obično, stala je na lotosov list. I onda se dogodila ona druga vrst obično-sti: potonula je, utopila se. Kad su tužnu vijest dojavili kralju, on se popne u najviši toranj, pogleda kroz prozor u Sunce, upre oči u nj, i ne skrene pogleda: tako je stajao dok nije oslijepio. Stanje srca i uma određuje sudbinu. 51. DIOBA BLIZANACA U jednoj obitelji bila dva sina, dva brata blizanca. Teško ih bilo razlikovati, kako po izgledu, tako i po ćudi. Obitelj je od davnih vremena bila uspješna, i u poslu i u ophođenju s ljudima, pa se nakupilo blaga i imanja koliko ni kod koga drugoga. Selo je znalo na njih gledati zavidnim okom, no kako su članovi bogate obitelji vazda bili velikodušni da-rodavatelji, ružni su se osjećaji

stišavali, i ljudi su ipak uspijevali ostvariti ono što je najteže: oprostiti tuđi uspjeh. I tako je sve bilo blagohotno, blagodatno, i kako valja. No jedan je mali događaj uspio pokrenuti drukčiji smjer odnosa. Dok su bili još djeca, blizanci su se igrali u pijesku u dvorištu velike kuće. Gradili su svatko svoju kuću od pijeska. Natjecali se čija će kuća biti veća i bolja. Gotovo da nije bilo razlike između njihovih kula i tornjeva, ali je svaki blizanac nastojao nadmašiti drugoga. Sve su življe i sve žešće podizali svatko svoje, dok nije jurnula grozničava bitka, i rušenje kula onoga drugoga. Od te prve svađe, ljubomore, i sukoba između braće krenula je jedna potajna struja uzajamnoga natjecanja i nadmetanja. Tako je to trajalo godinama, a da nitko nije primijetio. Kad su braća odrasla i poženila se, složno zaključiše da ne mogu ostati zajedno u porodičnoj kući. Rekoše to roditeljima, a ovima se to dalo nažao, pa su ih odgovarali od odluke da se razdijele. Jer su bili obzirni, učiniše na volju roditeljima i ostadoše zajedno; ali po smrti i ukopu, krenuše se dijeliti. Braća bijahu valjano odgojena i uljudna, i dioba je tekla bez nesporazuma. Kuću su prepilili napola, imanje također; rijeku su razdijelili na dva korita, cestu na dva smjera. Oba su brata bili sobom zadovoljni, i sve je teklo bez podizanja obrva; a onda stigoše do posljednjega diobenog predmeta: maloga voćnjaka iza kuće. On se nalazio na dnu popisa svega bogatstva. U voćnjaku bilo pet stabala jabuke. »Kako ćemo razdijeliti ovih pet?« upita jedan blizanac. »Hm«, reče drugi. »Da bacamo kocku za ono stablo više?« »Ne«, usprotivi se prvi. »Kocka je neprimjerena pravdi. Neka se peto stablo dodijeli prema pravu starijega.« »Starijega?!« zaprepasti se drugi blizanac. »Pa zar mi nismo blizanci?« »Naravno. Ali ja sam rođen pet minuta prije tebe. Stoga je red da mi pripadne ona peta jabuka.« »Koještarije!« razbjesni se drugi brat. »Ako ćemo po tomu, onda nije važno tko je prvi izašao iz majčine utrobe, već tko je prvi začet! A ja tvrdim da sam ja taj!« Prvi se stade udarati po butinama i hohotati. Drugi se dade u nadvi-kivačku kriku. I odjednom uljudnost i dobar odgoj spadoše s obojice kao labava košulja, i braća se nađoše u pijesku medu kulama i tornjevima. Svoje su tužbe zbog stabla jabuke podnijeli sudu. Na sudu su se obje tužbe rješavale godinama. Za to vrijeme imanje je, zapušteno, propadalo, sitnilo se, i raznosilo u vjetar. Sav je posao zastao, čekajući ishod suda: sječa drveta, proljetna sjetva, uzgoj vinograda, stada i pašnjaci. Ostatak bogatstva — mlinovi, žitnice, bunari, kočije, skupocjene predačke slike i rijetki predmeti - bude potrošen na odvjetnike. Braća su govorila da nije važan ni novac ni bogatstvo, već pravda. Naposljetku, kad su suci već posijedili, a blizanačka dvojica dolazila u sudnicu klimavim korakom koji se oslanjao na štap, sud dosudi da se peto stablo jabuke raskoli i svakomu blizancu dodijeli polovica. Braća konačno odahnuše - čestitali su sucima i odvjetnicima na ustrajnosti i pravdoljublju, a onda se okrenuše jedan drugomu, pružiše si ruke, i istoga časa udari ih kap. Krupno se krije iza sitnog. 52. NEUMRLA LJUBAV Bila djevojka iz dobre kuće, krasna i milokrvna, kakvu bi svatko poželio za ženu, snahu, ili sestru. Otac i majka djevojke bijahu ljudi ne samo od ugleda, već i od bogatstva. Budući da im je kćer bila jedinica, po-kazaše se vrlo izbirljivima u pogledu prosaca. Nijedan im nije bio dovoljno dobar. A Mirela, kćer, nije se upletala u neizbor roditelja. Vrijeme je provodila čitajući, vezući, i uzgajajući cvijeće. Nikada nije rukom taknula mutnu vodu, mrtvu pticu, ili mušku odjeću. Nikada nije bosom nogom stupila na zemlju. Nikada nije pila mlijeko od steone krave, niti jela kruh od jučer. Jednoga je dana zamolila majku da joj kupi slikarsko platno i boje. Majka joj učini po želji, i djevojka se zatvori u sobu i dade se slikanju. Nikomu, ni roditeljima, nije dopustila da zirnu u njezin posao. Onda, jednoga dana, ona pozva roditelje i reče im: »Sad vam smijem pokazati što sam naslikala.«

Ugledaše portret mladoga muškarca plavih očiju. Bio je tako stvar-nolik, kao da će toga časa progovoriti, ili se nasmijati. Ali u njihovu kraju plave su oči bile nepoznate. »Tko je to?« upitaše roditelji. »To je moj budući muž«, reče djevojka. »Sanjala sam ga. On će ovih dana doći da me zaprosi.« Roditelji se u čudu zgledaše, pa se pomalo i zabrinuše. Ali budući da su poznavali svoju kćer njezin istančan ukus i uzoran način života - nisu se istinski uznemirili. Samo su zamolili djevojku da svojega sudenika ne susreće nasamu, već u njihovoj nazočnosti. Ubrzo potom takav je plavooki čovjek stigao u njihovo selo. Otišao je ravno pred kuću djevojke. Nije pokucao. Sjeo je nasuprot ulaza na kamen, i čekao. I on je sanjao svoju nevjestu, i bio je siguran da ju je našao. Roditelji vidješe stranca, pa poslaše slugu da izvidi ima li taj plave oči. Sluga se vrati i potvrdi da je stranac plavook. Nato roditelji izadoše i po-zvaše budućega zeta pod svoj krov. Stranac i djevojka samo se pogledaše, prepoznaše se, nasmiješiše se, jedno drugomu ruke pružiše. I sve se odvijalo kao u snu: odmah se pripremilo vjenčanje, velika gozba na koju će biti pozvan svatko, od nje izuzet nitko — ni od žitelja, ni od prolaznika. Jer suviše je to bila velika zgoda da bi prošla obično. Djevojka i mladić poštovali su obećanje zadano roditeljima: da se neće viđati nasamo, iako ni za čim nisu više čeznuli. Na sam dan vjenčanja zbude se nezamisliva nesreća: mladi čovjek iznenada prevrnu plavim očima, i pade nauznak. Priskočiše nazočnici, užasnuti, pokušavajući ga prizvati svijesti. Ali on još dva, tri puta dahnu, još jednom prevrnu očima, i preminu. Veliko se veselje sad pretvori u još veću žalost. Cijelo je selo jecalo zbog nesreće dobrih ljudi i njihove prekrasne, plemenite jedinice. Cijeli su dan trajale žalovanke nesuđenih svatova. A onda se, pod noć, upitaše: »Što ćemo s truplom stranca? Zna li itko odakle je, da bismo javili njegovima?« Nitko nije ništa znao. »Gdje ćemo ga ukopati?« bilo je sljedeće pitanje. Budući da je mladić umro prije no što su on i djevojka prošli kroz obred vjenčanja, većina se složi da mladića ne bi valjalo ukopati na obiteljskomu groblju. Obrni, okreni, on je ipak ostao stranac. I to još s plavim očima. Djevojka jedina nije naricala, nije se udarala u grudi, nije čupala kosu. Ali se nije odvajala od trupla svojega nesuđenog supruga. Kitila ga je cvijećem i milovala. Roditelji ju pokušaše odvojiti od trupla, ali se ona ne dade. Tako je bila probdjevena noć. Sljedećega jutra tijelo bude smješteno u čamac, da bi se čamac potom odvezao i pustio niz rijeku. Takav je bio propis o ukopu stranaca. Tamo gdje čamac zastane, to će biti mjesto namijenjeno mladićevu grobu. Sluga nesretne obitelji trebao je otploviti s truplom. Ali u posljednji čas, djevojka odgurnu slugu, uskoči u čamac, zagrli mrtvo tijelo, i doviknu roditeljima i sprovodnoj povorci: »Ja ću poći s njim sama.« Struja povuče čamac u sredinu rijeke, i uputi ga nizvodno. Zamalo, i izgubi se s vida žalobnicima. Roditelji su kršili prste, posve svjesni da ne mogu prisliti svoju kćer da postupi drukčije. Vratiše se kući još tužniji nego na kobni dan vjenčanja; jer sad su se plašili da će ostati i bez kćeri. A djevojka je sjedila u čamcu, gotovo zadovoljna što su je konačno ostavili nasamu s dragim. Pjevala mu je i tepala mu, kitila ga cvijećem, grlila ga, šaputala mu na uho. čamac je strujao pokraj sela i gradića, a kako je bio puknuo glas o neobičnu sprovodu, stanovnici su izlazili na obalu, mahali joj, i zvali je da se iskrca i ukopa mrtvaca. Žene su plele vijence i bacale ih niz vodu. Neki su palili svijeće na sprudovima. Tijelo se u rukama Mirele iz sata u sat sve većma raspadalo. Ruke, koje nikada nisu taknule mrtvu pticu, ni trulu voćku, sada su grlile i milovale meso, koje je gnjililo i zaudaralo. Smrad trupla osjećao se i na obalama. Ljudi su čepili noseve i dovikivali joj da baci mrtvaca u rijeku. Neki joj stadoše prijetiti, kriješteći da će mrtvac donijeti kugu. Ona se nije obazirala na povike, i dalje je pjevala svojemu dragom, milujući ga kao da je živ, i kao da će joj milovanjem uzvratiti. A meso je već uvelike otpadalo s kostiju, i otkrivalo nag kostur.

Sto se na kraju dogodilo, i je li bilo kraja, ne zna se. Zna se da određenoga mjeseca i dana ljudi izlaze na obalu rijeke, bacaju vijence u vodu, i pale svijeće na sprudovima. Tako čine cijelom duljinom rijeke, sve do utoka u more. Oni na taj način slave neustrašivu ljubav. Ljubav mimo svih pravila, svih preporuka. Ljubav koja neće dočekati uzvrata. Toga se dana pjevaju nježne, svilene pjesme - pjesme od kojih ptice ušute, a ribe se jave srebrnim pjevom. Tko bi pamtio Mirelu i njezinu ljubav da plavooki nije izdahnuo na dan vjenčanja? Ipak, svatko neka nadopiše svoj svršetak priče. 53. BISERI I DIJAMANTI U jednoj obitelji bilo mnogo djece, valjda devetnaestoro. Kažemo valjda, jer ni roditelji nisu bili uvijek sigurni koliko im je potomstvo, i kako se tko od njih zove. No jedno od njih devetnaest bilo je nezamjenjivo s bilo kojim drugim. Na prvi pogled, neupadljivo. Upadljivo i nezaboravno postajalo je kad bi zaplakalo: tada su, umjesto suza, niz obraze klizali biseri. Kad se to prvi put dogodilo, braća i sestre rekoše roditeljima da mala Rutvica čudno plače: ne suzama, nego nekim sjajnim zrncima. Roditelji nisu imali vremena provjeravati te dječje tvrdnje. Ali kad su jednoga dana istukli Rutvicu, a ona se rasplakala, imadoše što i vidjeti: prave, krupne bisere, koji su padali i zvonko se oko nje kotrljali. Pojuriše roditelji za biserima, stadoše ih skupljati, grozničavi i pohlepni. »Ovo će nas zauvijek izbaviti iz bijede«, govorili su izbezumljeni od sreće, od čuda, od nevjerice. Mala Rutvica prestade plakati, i čudom se čudeći pogleda oko sebe: vidje roditelje koji pužu po podu i zaviruju pod oskudno pokućstvo, pod trošne prostirke. Kako ona prestade plakati, tako prestadoše i biseri padati. Roditelji je pogledaše i rekoše: »Plači, Rutvice, plači!« Dijete se još više začudi, pa se onda i uplaši. »Ne plače mi se više«, reče tiho. »Moraš plakati!« podigoše glas roditelji. »Zašto si prestala? Zar ne vidiš što nam radiš, kakvu nam štetu pričinjavaš? Bisere hoćemo, zato plači!« Skupiše se namah oko Rutvice braća i sestre, njih osamnaest. Svi su govorili: »Plači, Rutvice, molim te, plači!« Onda Rutvica pomisli da je to valjda šala, pa se stade prenavljati kao da plače. Ali bez prave žalosti nije bilo ni bisera. Padale su obične suze. »Praviš se da plačeš, glupa varalice!« razvika se onih osamnaestoro. »Sjeti se nečega žalosnog, pa plači! Pomisli na svoga psa. On se utopio, znaš li?« »Nije se utopio, lažete«, reče Rutvica. »Tvoju lutku od slame sažvakala je krava!« »Nije, lažete.« Onda ju netko od nestrpljive braće povuče za pletenice. Ali Rutvica stisne zube i reče: »Baš za inat neću plakati.« Onda ju netko mune u rebra. A ona ni tada ne zaplače. Onda netko opet. A ona ni tada. Roditelji se uto podigoše s poda i uvrijeđeno izjaviše: »Kakvo nevaljalo dijete!« Od toga dana nitko nije uspijevao natjerati Rutvicu u plač. Ona je čvrsto stiskala zube i svom je snagom zaustavljala jecaje srca. »Eh, baš neću«, grozila se osvetoljubivo. »Moji su biseri!« No noću bi grcala u jastuk, dugo, dugo, i krevet bi joj se prepunio biserima. Pred jutro bi ih tajom skupila u vrećicu i zakapala ih iza pasje kućice. Nitko od osamnaestoro nije otkrio njezinu noćnu rabotu. Rutvica se osamila, stvrdnula se kao kamen. Ni s kim nije razgovarala, nikomu se povjeravala, niti se ičemu smiješila. Jedino je prijateljeva-la sa svojim starim psom. Kad je taj jednoga dana izdahnuo, Rutvica se zavukla u njegovu kućicu i tri dana plakala. Kućica se napunila biserima. Ne

znajući što se u njoj nalazi, ukućani su kućicu bacili na smetlište. Rutvica je poslije smrti psa najčešće sjedila na mjestu gdje je kućica nekada stajala. Jednom je tim putem naišao stranac. Pozvao je najmlađega Rutvičina brata, koji se igrao u pijesku, i šapnuo mu: »Zar su biseri tako važni? Tvoja će sestrica presvisnuti od tuge!« »A zašto je tužna?« pitao je mališan, jer on nije bio sasvim upućen u priču o biserima. »Zato jer misli da ju je volio samo njezin pas«, reče stranac i ode. Drugoga dana najmlađi bratac priđe Rutvici i reče, odjednom mudar i odrastao: »Rutvice, ako si tužna, isplači se, inače ćeš se razboljeti. Molim te, plači, ali ne zbog bisera, nego zbog srca, koje ti se sprema svisnuti. Evo, vidjet ćeš da ću ja tvoje bisere pobacati u rijeku, čim ih isplačeš! Nije meni do bisera - do tebe mi je!« Tako joj je svakoga dana govorio najmlađi brat. činilo se da ga ne sluša, ili da ne haje slušati. No jednoga dana nešto prepuče u njoj, i ona se rasplače morem bisera. Najmlađi je skupljao bisere vjedrima, i odnosio ih na obalu rijeke, gdje ih je bacao u vodu kao blistavi slap. Tako je to radio danima, jer je Rutvica danima plakala. Nitko od sedamnaesto-ro to nije primijetio. Ponekad bi stranac došao, zastao, i gledao ih sretan. A onda, kad se dobro isplakala, Rutvica se nasmiješi bratu. Kad al' iz usta joj stadoše ispadati dijamanti. Oni su otada pripadali onomu, tko ju je uspio nasmiješiti, ne mareći za dijamante, nego za smiješak. 54. SVIL-VILA Jedna svila sanjarila je o torbacima Marka gospodara. Ma nije to bila svila, nego vila. »Da sam svila, ja bih se savila u torbake Marka gospodara«, govorila je na usta pjevača. A Marko ode na put i ne sazna da bi se vila radije bila pretvorila u svilu i savila se u njegovu torbaku, nego da ostane na vrletima i oblacima. U torbaku je ponio pogaču i vino, i nahranio se do prve mehane. Ono što nije u torbaku ponio, ostalo je u njemu kao vječita glad i žeđ. A svil-vili ostade samo jedna stvar na svijetu, koju je smjela i htjela nazvati svojom: njegov osjećaj da mu nešto važno nedostaje. Osjećaj da mu je torbak prazan, iako je tu i pogača i vino. Nedostajalo je još nešto, nezamislivo vilinsko i svilinsko, i on nije znao što je to, i on se utaman upinjao saznati što je to, i jer nije saznao, zaglavinjao je u prvu bitku, i zaturio tamo glavu, a torbak mu pusti osta u jarku. Cvil svile i svil vile... naša, Marko, neraširena krila. 55. OPREZ! Jedna se tanka, tanana zmijica zagledala u lozinu viticu. »Vitice, ništa ljepše od tebe ne vidjeh«, pisnu zmijica, zmijuljeći. »Ponosna sam što sam ti makar malo nalik. Mi smo rod, vitice, sestrice. Da, ista smo loza, ti i ja.« Vitici se neizmjerno svidjelo što je eto, tako ludo zapela za oko nekomu, svejedno komu. »Zbilja?« reče i zaljulja svoju vitičastu ljupkost, ne služeći se vjetrom, već vlastitim ushitom. Od toga se sviđanja vitica otvori za zmijičin duh. Otvori se širom. Upije ga u sebe. Razloži ga u sebi. Od toga se sviđanja dogodi da zmiji-ce nestane u travi, a da nešto siktavo uljezne u slatkoću grozda. Da se jedno izabrano zrno zapahne i izopači gorkim, sebi nesvojstvenim okusom. Prolazio pokraj trsja neki bezbrižnik, zviždukajući. Otkinu grozd i stade ga zobati, i to bude baš onaj, zaduhnut ljutičinom naravi. Od toga mu se zaduhnutoga zrna zamagli glava i zanjišu osjetila. Ne znajući što radi, on se nešto neznano razljuti, uze kamen, i zavitla njim nasumce u svijet. Kamen, također nadjeven ljutnjom, letio je i letio kao krilat, sve dok nije doletio nad neki veliki grad. Tamo izabere da padne usred trga, kojim je milio gusti svijet. Kamen padne i pobije mnoge, poruši mnogo. Digne se taj grad na noge, ustanu gradski oci, vojnici, trgovci, puk; i svi se postroje u bojne redove. Proglasi se ratno stanje, jer svi bijahu složni u uvjerenju da je kamen doletio iz praćke susjednoga grada. Poručiše susjednomu gradu da će im vratiti milo za drago. Ovi otporučiše da doduše ne znaju o čemu se radi, ali da su oduvijek svjesni neuračunjivosti susjeda. Tako su se dva grada uhvatila u ratni koštac, i mnogo je toga još srušeno, i mnogima je osvanulo crno pred očima.

Nije ostalo samo kod dva grada. Uzbuniše se i treći, i četvrti gradovi, pohrliše da pomognu ili odmognu. I tako se cijela zemlja drmala i ri-kala kao otrovana zvijer. Trajalo je dok je bilo rike za rikanje, i drma za drmanje. U kasnijim povjesnicama nije bilo ni nasluta o pravim poticajima i razlozima. Odnosno, o tomu, da je sve poteklo od naoko bezazlenoga sviđanja ispod lozice, putem vitice, kroz usta zmijice. Otrov se zna posuti slatkim dražestima da bi zapahnuo naivne i samodopadne. 56. RAZGOVOR U SNU Bio jedan razgovor u snu. Dođe krasuljak Gospodu Bogu, pa Mu reče: »Znaš, ja onu zlaticu volim kao i mene.« »Kao i Mene?« upita Bog. »Ma ne, Bože«, uzvrpolji se krasuljak. »Kao mene!« »Kao Mene?« opet će Gospod. A krasuljak opet, mene! A Bog opet, Mene? I tako je to trajalo cijelu noć, gledajući izvana. Trenutak, cio život, gledajući iznutra. Ujutro se krasuljak probudi u tijelu žene, bez čuđenja. Samo se zapanji što je tako u hipu prošla noć. Svaka mu latica i dalje odzvanjala riječju mene. »Jedna riječ, duga kao razgovor, a razgovor, dug dokle ima razgovor-nika«, pomisli, i uputi se u svoj dan. Tako je to kad zemlja zapodjene s nebesima, a na obostranu jeziku. 57. SLIKA U AHATU U jednomu kristalu ahata nazirala se slika bijeloga, središnjeg praska. Stalno je praskao, isijavao iz sama sebe, a njegova sobost izvirala je ni iz čega. Njegova sobost bijaše Osovina, Vječnost, Bog. Prvi krug šiknuća bijaše bjeličasta magla, nalik na nesigurno svitanje. Ovdje su oduvijek živjela bića, koja su stalno i blaženo uvirala u Izvor, prelijevala se u Beskraj. Iz te vrlo prozirne netvarnosti širila se jedna druga netvar, za misao teža, za nemjerljivost veća, odmatajući se u kružni tok, još uvijek magli-čast, no već s dva, tri tamna ugruška budućih svjetova. Ovdje su živjela produhovljena, svjetloljubiva bića, neumorni putnici natrag prema Izvoru, Beskraju, i Vječnosti. I onda dalje, od krajnjega ruba ovoga trećeg kolutanja steralo se opipljivo i vidljivo tkivo, svemirski prostor i vrijeme s ritmičkim nakupinama guste tvari. Do praska guste tvari. Ovdje su povremeno živjela bića zemna i podzemna. Takva bijaše slika neprestanoga stvaranja svijeta u kristalu ahata. No umjesto ponuđene slike, istraživačka se pozornost zaustavila kod samoga kamena. »Ahat, ahat«, govorilo se. »Dragocjen kristal. Tvrd gotovo kao dijamant. Star milijune i milijune godina.« I ahat, povjerovavši da se samo o njemu radi, odnosno, da je on prvi i glavni predmet upitanosti, jednoga dana reče slici u sebi: »Što misliš, tko je od nas dvoje stariji?« Slika mu odgovori: »Milijunima i milijunima godina spremao si se da mene, vječnu, sobom učiniš vidljivom. Smiješ reći da si stariji od rose, od cvijeta, od rijeke, i od čovjeka, ali za mene su sve te mjere jednako kratke.« Nepomična, a prestiže sve što juri... 58. DIM BEZ VATRE Bio jedan dim bez vatre - a zašto ne bi bio? Evo jednoga od načina kako je mogao biti: postoji izvjesni dragi kamen, topaz, podvrsta mu je dimni topaz. Unutra, u tomu kamenu, koluta zlatni dim. Zaostao tko zna od kakve vatre u pravremenima zemlje, uhvaćen još rastaljenim čeljustima tvari, i neprogutan, stvrdnut u času kad se trebao rastočiti u nešto drugo i treće; i eto ga u topazu, dim bez vatre, dim zauvijek, zauvijek dim. Kad pogledaš, vidiš: sačuvao je svoju karakterističnu kretnju: savija se, rijedi, i gusne, udara glavom o strop i stijene topaza, gasne i svjetluca, i tako stalno: dim, pa dim, dimi li, dimi. Vodoskok, koji je prsio nad topaznim dlanom u sultanovu vrtu, pitao je dim: «A gdje ti je vatra?« Dim je na pitanje uzvratio pitanjem:

»Vatra — što je to?« »To je tvoj uzrok«, objašnjavala je prskovita voda. »Vatra je moja starija sestra, jedna od nas petoro braće-i-sestara — petoro od kojih je sačinjen svijet. Bez vatre ti ne postojiš.« »Kao što vidiš, to nije istina, jer postojim. Nego, reci mi koja su to braća-i-sestre od kojih je sačinjen svijet?« »Jedna od sestara je zemlja. Ona je najmlađa. Ona najljepše miriše -svi mi ostali zapravo smo bezmirisni.« »Hm. A braća?« »Stariji od vatre je zrak.« »A najstariji?« »Najstariji je eter, onaj, kojega za razliku od nas drugih ne možeš ni vidjeti, ni čuti, ni opipati. On je u svima nama, prožima nas, drži nas sobom; nema svoje korito, ni svoj lik, ni svoje mede, a ni svoja posebna svojstva, kao mi ostali.« »Tako li je to«, zamišljeno će dim, i zaiskri od svoje misli. »Ti si nahoče«, reče voda. »Znaš li što to znači? Tebe je mati vatra u bijegu ispustila, pa te našla sestrica zemljica, i povjerila te jednomu od svojih sporih izdanaka, dragomu topazu. Da te usvoji, do daljnjega.« »Ja bih rekao da ja potječem izravno od etera. Ima nas takvih, vodo, raspitaj se kod svojega najstarijeg brata.« »Koještarije i maštarije maloga sužnja«, prskavo se nasmija voda, i tako zažubori da se sultanija trgnula iz drijemeža. Voda više ne htjede razgovarati s dimom. Smatrala ga je neukim i drskim. Ipak, ostao je u njoj tračak radoznalosti, pa kada je jednom ulu-čila zgodu, ona se tajom, putem vatre i zraka, obrati eteru, najstarijemu od njih petoro: »Brate, ovdje ima neki smiješni mali dim, koji tvrdi da mu vatra nije mati, to jest, da potječe izravno od tebe.« Eter, ne služeći se ustima i ne obraćajući se ušima, otkuca svoj po-svudašnji, svoj neposebni, svoj svevremeni odgovor: »Ima stvari, sestrice, koje je sam red odredio da iskoče iz njega.« Ima. 59. TI SI MENI JA »Ti si meni ja«, rekao je duh sluhu, rekao je sluh uhu. I sluh su i uho to razumjeli. »Ja tebi mogu reći ti, ali ti si meni ja«, rekla je ruža mirisu. I miris je to razumio. »Ti si meni ja«, rekao je ocean rijekama, potocima, izvorima, oblacima. Rekao je val pjeni. Rekao je Mjesec mjesečini. I nije bilo zabune ni nesporazuma. Onda je rekao Bog čovjeku: »Ti si Meni Ja.« »Ja to ne razumijem«, šapnuo je čovjek, s mukom i stidno, kao da se radi o nečemu zazornom. »Kako da ja budem Tebi ono, što jedino Ti možeš biti Sebi?« Uzdahnu Gospod Bog: »Lakše je Meni bilo stvoriti, nego tebi stvoreno prepoznati. Svaki puta kad ti kažeš ja, rekao si Moje istinsko ime. Sagradio sam svijet kao goleme orgulje. Na njima svira i glazbu im sluša samo jedan jedini svirač: Ja.« »Ali što će tebi, Gospode, moje uvjerenje?« upita čovjek, ukopan u svoju bojažljivu duplju. »Što će Tebi moja mala spoznaja? Ionako je sve onako kako si jedino Ti zamislio i stvorio.« »Poslušaj sada glavnu melodiju Moje svirke: to je milijunstruko, jedino Ja. A Moja će glazba biti do kraja savršena tek onda kad svaka cijev bude ne samo provodila taj zvuk, već i uživala u glazbi.« Biti, znati da jesi, i uživati u tomu da znaš... 60. ŠUŠMULA I MUŠMULA Mušmula i Šušmula bile su dvije nerazdružive prijateljice, izgledom različne, ali po ćudi i naravi do istosti slične. Tako su se dobro slagale, da bi iste noći znale sanjati iste snove. Da bi se istoga dana razbolijevale, i istoga dana ozdravljivale. Da je svaka znala što ona druga misli i o čemu mašta. Kad

bi jednu ubola pčela, druga bi osjetila bol. I zbog svega toga požališe što im se imena razlikuju tim jednim početnim slovom. Bile bi one voljele da su obje Mušmule, ili obje Šušmule. Da bi tomu doskočile, došle su na zamisao da se međusobno loptaju sa svojim prvim slovima. Smišljeno, učinjeno. Mušmula brže bolje skide sa svojega imena slovo M i dobaci ga Šušmuli, a ova učini isto sa slovom Š. I gle čuda: kao da su s razmjenom slova razmijenile i lik i glas. Kad bi, naime, Šušmuli Mušmula dobacila svoje M, onda je Šušmula izgledom postajala na vlas ista kao i Mušmula. I obratno: Mušmula je bivala ista Šušmula, kad bi joj dopalo slovo S. Tako su, loptajući se, razmjenjujući svoj izgled, zbunjivale roditelje, učiteljicu, i ostalu djecu. Jedino su njihovi psi točno znali koja je Mušmula, a koja Šušmula. Jednom tako Mušmula bude Šušmula, i pode u školu sa Šušmulom, koja se preobrazila u Mušmulu. Toga dana, na satu matematike, učiteljica prozove Mušmulu. Nitko nije znao da umjesto Mušmule odgovara Šušmula. Dogodi se te se Šušmula zbuni i zabroji, te nikako da nešto izračuna na školskoj ploči. Dođe joj da dobaci slovo M Mušmuli, odnosno, da sebi vrati svoje 5. Ali učiteljica joj je već upisala jedinicu i poslala ju na mjesto. Šušmula je ostatak vremena u školi bila mučaljiva i pomalo osorna. Kad su se prijateljice poslije škole uputile kući, upita Mušmula Suš-mulu: »Tko je od nas dvije dobio jedinicu?« »Ti, naravno«, reći će Šušmula. »A sad kaži tko sam ja? Šušmula ili Mušmula?« »Ti si Mušmula. U dokaz da jesi, vraćam ti tvoje slovo M.« I dobaci joj slovo M, onako preko ramena nehajno. Razljuti se Mušmula i zavitla 5 put Šušmule. »Ja sam dobila jedinicu zato, jer ti nisi umjela riješiti onu jednadžbu. Kakva je to pravda?« Okrene Šušmuli leda i potrča kući, ljutita i uvrijeđena, ali i nesretna što se, eto, prvi put posvadila s prijateljicom. No one bijahu odveć velike prijateljice da bi se posvadile zbog jedinice iz matematike. Drugoga su dana opet bile zajedno, veselo dobacujući jedna drugoj svoje početno slovo. Nedugo potom osvanuo je dan škole, kad se održavalo natjecanje u skokovima, plivanju, i trčanju. Šušmula, i opet u liku Mušmule, prijavi se za trku. I pobijedi. Mušmula je bila zadovoljna, ali se Šušmula durila. »Kakva je to pravda - ja sam pobijedila, a tebi se upisuje pobjeda?« »To je upravo pravda«, izjavi Mušmula slavodobitno. »Petica iz tjelovježbe za onu jedinicu iz matematike.« Šušmula umalo da prijateljicu zvrkne u glavu. Brže joj dobaci njezino M, uzme svoje Š, i požuri kući. Drugoga dana išlo se sa školom na izlet. Šušmula i Mušmula išle su svaka sa svojim zakonitim slovima, šuteći i muljajući nešto glibavo u glavi. Svaka je gunđala, smatrajući da ju je ona druga na neki način izrabi-la. Tako su mislile, i zato jer su tako mislile, ni jedna ni druga više nisu bile zadovoljne jedna drugom. A jer nisu bile zadovoljne jedna drugom, spusti se prijevornica između njihovih duša, i one više nisu mislile istu misao, niti su sanjale iste snove. Na kraju dana došlo je do zadjevice, a onda i do tuče. Svi bijahu zgranuti gdje se, eto, dvije najbolje prijateljice potukoše, i za kosu se počupaše, i prijateljstvo razvrzoše. Obje su se vratile kući s modricama, raščupane, i duboko nesretne. Mušmula i Šušmula više nisu razgovarale, nisu jedna drugu gledale. Izrasli im veliki rogovi - gore i dolje uzvijeni, natrag i naprijed povijeni. To jest, postale su rogoborne. A brižno su čuvale svoja početna slova, čvrsto ih stiskale uza se, da ne bi kakvim slučajem došlo do sada nepoželjne razmjene. No ono što se prije tako često događalo, ostade ukorijenjeno poput samostalne navike. Navika razmjene slova godinama je pritajeno čekala svoj čas - da se dogodi bez namjere. Šušmula i Mušmula bijahu sada već odrasle, i svaka je živjela u drugomu gradu, i svaka je postala stručnjak na svojemu polju. Kao matematičarka, Mušmula je otkrila jedan novi broj, dok je Šušmula ostvarila zavidan uspjeh u sportu: stigla je na cilj prije nego što je potrčala. Jer one su bile zbilja neobične, Šušmula i

Mušmula. Valja reći da nijedna od njih nije zaboravila prijateljicu iz djetinjstva — nije ju zaboravila koliko ni sebe. Jedne noći, iznebuha, slovo M uskoči na mjesto slova S, i obratno. »Dugo se nismo ovako igrali«, rekoše slova jedno drugomu. »Kako si mi ti živjelo sve ove godine?« »Ah, ne onako dobro kao nekada«, odgovoriše istodobno oba. »Više nema onoga slobodnog miješanja i slatke zaigranosti. Sto li nam to uči-niše i jedna i druga?« I slova se opet, ali po vlastitoj volji, razmijeniše. Sušmula i Mušmula nisu se bunile zbog razmjene, jer su toga časa spavale. Može se reći da su sanjale razmjenu. U Sušmulinu krevetu ležala je naizgled Mušmula, i obratno. U snu nisu rogoborile jedna na drugu -ni uzvijeno, ni povijeno. U snu su voljele jedna drugu. U snu su jedna drugoj govorile: »Sretna sam, draga moja, da sam ti mogla priskrbiti onu pobjedu na školskomu natjecanju. Od toga dana moj se cilj počeo približavati početku, sve mu se više bližio, dok ga nije prestigao.« I još: »Drago mi je da sam pomoću tebe zadobila onu jedinicu iz matematike. Jer tada sam još više prionula učiti da bih je ispravila, pa sam postigla što inače ne bih: otkrila sam novi broj.« Sušmula i Mušmula bile su ipak istinske i nerazdružive prijateljice! Ispovijedivši se jedna drugoj u snu, probudiše se istoga časa, te stadoše opipavati lice i tijelo istim kretnjama. A onda obje pohitaše pred zrcalo. I gle, Mušmulu je gledala Sušmula, i obratno. Smijući se. Namigujući. Ržući od radosti. Obje bogate kao pjena prenatočena vina u čaši bez dna. Šuš-muš-mušmula, bi li htjela bogato, il' bi htjela rogato? 61. PRIčA O LJUBAVI U selo se doselio neki tih čovjek, vodonoša. Po cio je dan raznosio vodu po kućama, primajući za tu uslugu po novčić, po dva, ili neku drugu sitnež. Ljudi su voljeli njegov mučaljiv, nenametljivi način. O blagdanima su ga darivali kakvim komadom odjeće, kolačem, ili ostatkom ručka. Vodonoša je sa smiješkom primao što su mu davali, a onda bi darovano poklanjao prvomu prosjaku koji je naišao putem. Vodonoši nitko nije mogao pogoditi godine. Jedni su rekli: »Star je.« Drugi su rekli: »U najboljim je godinama.« A treći rekoše: »On je mladić.« U selo se također doselila jedna crvenokosa raspuštenica. Nju su seljani smatrali ne samo ruglom i sramotom, nego i zlogukim znamenom. Seosko je vijeće odlučilo da joj u selu nema mjesta. Redari s batinama pođoše po nju da je sprovedu do odlazne ceste, ali ona ih na vrijeme spazi, i sakrije se za grm. Iste večeri dobježa do vodonošine potleuše, i pokuca na niska vrata. »Udi«, rekao je vodonoša, »nije zaključano.« Raspuštenica otvori vrata i zastade. Ugleda vodonošu, koji je sjedio leđima naslonjen na zid, udobno, kao da je u kraljevskomu naslonjaču. Uživao je zasluženi odmor, i polako, sitan po sitan zalogaj, blagovao svoju večeru. Ona se zbuni kad shvati da joj vodonoša ne brani da prekorači njegov prag. »Došla sam ti ponuditi svoje usluge«, reče. »Možda ti treba netko poput mene?« »Sto nudiš?« upita vodonoša mjereći ju mladim pogledom. Ona se još više zbuni. I zastidi se, obori oči. »Mogla bih prati i kuhati za tebe.« »Ja ti to ne mogu platiti.« »Ja bih to radila bez plaće«, reče tiho, i iznenadi samu sebe. »Ako ti treba krov nad glavom, i ruka pod glavom, onda možeš ostati«, reče vodonoša. »Ali pod uvjetom da se ne skitaš drugdje, i da ne ulaziš u razmjerice sa susjedima, i da vodiš računa o svakoj riječi koju izgovoriš.« Ona mu to obeća. Iz istih stopa useli se kod njega. Selo se zgražalo, ali vodonoša nije promijenio tihi smiješak, kojim bi dočekivao primjedbe na račun svoje kućanice. Začudo, ona se promijenila. Pokazala se marljivom i brižnom. Svake ga je večeri dočekivala s kakvom večericom. Prala mu je noge i mazala ih uljem. Jedinu njegovu košulju tada bi

oprala i prostrla da se do jutra osuši. Kad je zahladilo, skupljala je suharje i ložila vatricu. Nije ulazila u razmirice sa susjedima, i nije se skitala selom kao nekad, a i riječi su joj bile tihe i odmjerene poput njegovih. Tako je to trajalo iz dana u dan, iz godine u godinu, i selo se pomalo naviklo na misao da je njihov vodonoša čovjek oženjen posve pristojnom ženom. Jednoga dana crvenokosa upita muža: »Hoćemo li ovako dovijeka?« On odgovori: »Sto bi ti željela?« »Ja te volim i poštujem, ali meni je ovako dogrdilo. Ako si ti zadovoljan s našim životom, znaj da ja nisam. Sve mi se čini da ću te napustiti i otići u drugo selo, da potražim novu sreću.« »Više od ičega bih volio da budeš sretna«, reče vodonoša, odjednom star. Svali se na krevet, i umoran zaspi. Crvenokosa se razbukti kao vatra. »Njemu je svejedno kako živimo. Ah, muž mi je kao panj. Idem ja još noćas, čemu gubiti vrijeme?« I ona pokupi svoje dvije-tri stvarčice u zavežljaj, iskrade se iz kolibe, i uputi se cestom put susjednoga sela. Koliko god je brzala, nikako da stigne gdje je naumila. Sjala jasna mjesečina, a cesta se pod njom istezala, bivala sve dulja. Pred zoru se bjegunica umorila da nije mogla ni koraka dalje. Uluta u nečije polje, zavuče se pod naviljak sijena, i zaspi mrtvim snom. Kad se kasnije probudila, vidje da se nalazi u potleuši, u krevetu s mužem. On se upravo spremao ustati i poći na svakodnevni posao. Crvenokosa se zapanjila. »Zar sam ono sinoć sanjala?« upita se. Ne reče ništa mužu, već ga otprati komad puta, a onda se vrati u kolibu, sjedne na postelju, i stade razgledati svoje tabane: bijahu natečeni od hoda. U kosi zaostala pokoja vlat sijena. »Ipak nisam sanjala«, zaključi. Kad je te večeri vodonoša pojeo večer^koju mu je spremila, pogleda ju na svoj spokojan, prastari način, i upita: »Ženo, jesi li odlučila ostati ili otići?« Ona opet u sebi zaplamti, no ništa ne odgovori, već pospremi sude i pode da mu opere košulju. Kad se vratila, muž je već spavao. Onda se ona išulja i krene istom cestom, bacajući iza sebe bijele kamenčiće. Umori se još i više nego prvi put, i pred zoru se zavuče u neki grm, gdje zaspi kao odvaljena klada. Kad se probudila, sunce je već dobrano odskočilo od obzora, a ona se i opet nade u kolibi, u krevetu s mužem. Tabani su je pekli do bola. Osjeti se umornom i izbezumljenom. »O ovomu ću kasnije razmišljati«, reče sebi. Kad je muž otišao na posao, ona otklipše na cestu i zapanji se vidjevši je posutu bijelim kamenčićima. »Moj je muž čarobnjak«, prestravi se crvenokosa. »Ne mogu otići od njega, ako mu nije s voljom. Bolje će biti da ostanem uza nj dok ga nekako ne nagovorim da me pusti.« Od toga mu se vremena nastojala umiliti. Jedne večeri, uz vatru, bivša će raspuštenica skrušeno: »Mužu, gdje mi je prije bila pamet kad nisam znala da si tako velik čarobnjak. Dva si me puta vraćao s odlazne ceste. Obećajem ti da više neću bježati od tebe.« Vodonoša ju pogleda pomalo preneražen. »O čemu to zboriš, ženo?« »Nećeš me prevariti. Ti sve možeš, a kriješ svoje moći. I sad te pitam: zašto nam ne stvoriš veliku kuću i puno novaca? Pa da ti više ne raznosiš vodu, nego da je drugi tebi donose, a ja da budem prava gospoda. Tada mi ne bi palo na pamet da te ostavim.« Gledao ju je svojim milim, mladim pogledom. »Bog s tobom, ženo, nisam ja čarobnjak. Ja te ne držim čarolijama uza se. Niti bih ikoga uza se držao, ako mu se ne ostaje.« »Pa kako onda...? Oni kamenčići? I sijeno? I moji tabani?« propen-ta crvenokosa. »I što je to, što

me je uvijek vraćalo u tvoju postelju?« »Ne znam. Ja te samo volim. To je valjda to.« To je, valjda, sve. 62. KAD ODEŠ S BOGOM, OSTAJEŠ S LJUDIMA Opet jednom, naiđe u selo Divni Stranac. Zastane kod prvoga plota, nasloni se na nj, zagleda se u oblake. Izađe domaćin, čovjek dobre volje. »Tražiš li nekoga? Trebaš li nešto?« Divni ga pogleda, časak-dva posuti, pa reče: »I tražim i trebam. Za početak tražim nekoga tko bi Mi pokazao put dalje.« Domaćin tada pozove sina, koji je okopavao bašču iza kuće. »Sine, pođi s čovjekom, i izvedi ga na cestu.« Mladić ostavi motiku, priđe im, i reče: »Drage volje. Hajdemo.« Krenuše. Kućedomaćinov sin tada dobro pogleda stranca, i učini mu se poznat. »Vratimo se«, reče mladić. »Da se malo okrijepiš u našoj kući.« »Ne, hvala. Ti me otprati tek ovo malo puta. Kad se na vidiku pojavi cesta, vrati se.« »Dobro.« Išli su šuteći. Onda ugledaše cestu. Divni Stranac zastane, okrene se mladiću, nasmiješi se, i kaza: »Hvala ti, ljubazni. Dalje mogu sam.« Mladić reče: »Ipak, otpratit ću te do ceste.« I nastaviše do ceste. Tu opet Divni zastane, još jednom pogleda mladića, i dobrostivo ga podsjeti: »A sada je vrijeme da se vratiš, nije li?« »Da«, reče mladić, i zastruže cipelom po tlu, pa onda prenamjesti oslonac s noge na nogu. »No htio bih još malo s Tobom, ako Ti ne smetam.« »Ne smetaš Mi. Ali kod kuće imaš posla.« »Lako ću s ja tim. Smijem li, dakle, još malo niz cestu s Tobom?« Išli su, i dalje šuteći. Cesta bila prazna, ravna. Mladić je kradom pogledavao čovjeka s kojim se uputio, i od kojega se, eto, nije umio rastati. Od stranca je strujao neki opojan, zlatan dah. Mladiću se činilo da u njihovoj šutnji čuje stotine divnih riječi, da odatle pije sav nauk o zvijezdama, o njihovu stvaranju, o ljudima, o njihovu razlogu. Slušao je, a uhom nije čuo nijednu izgovorenu riječ. Poslije izvjesnoga vremena cesta zaokrene za brijeg, i selo se izgubi s vidika. Divni Stranac ponovno zastane, nasloni se na sunčevu zraku, zagleda se u oblake. »Dokle ćeš ovako sa Mnom?« »Ne znam«, reče mladić. »Najradije bih zauvijek.« »Dobro«, tiho će Stranac, i dalje gledajući vjetar, koji je lagašno gurao oblake put juga. I doda tiho, nečujno, Sebi: »To je ono što Mi je trebalo.« I krenuše dalje. Na svim je stranama svijeta bio jug. Otac nije nikada primijetio da mu je sin otišao s Divnim Strancem. Jer sin je i dalje obavljao domaćinski posao s marom i žarom. čak i više i bolje nego prije. A kad se oženio, nije bilo boljega muža. A kad su se rodila djeca, nije bilo boljega oca. A kad je umro, nije bilo smirenijega samrtnika. Ni otac, ni itko u kući ne primijetiše da je sin onoga dana zauvijek otišao s Divnim Strancem. Kad odeš s Bogom, ostaješ s bližnjima kao nikad. 63. čIčAK I KRT Bio jedan čičak u polju, koji je vidio Boga. Nije razmišljao, nije promišljao, naprosto je vidio Ono Što Jest. Nije čičak mario što ga zovu korovom, nije mario što je on hrana magarcima. Sirom je otvarao zagasitoružičaste oči, diveći se suncu, oblacima, pčelama, zmijama, munjama. Divio se i onomu iza šume i preko brda, divio se i onomu ispod zemlje, i onomu s onu stranu obzora, i onomu iznad boja i zvukova.

»Nema ničega što nije On«, govorio je. A onda se spuštao u sebe, niz stabljiku do korijena, pa još dublje, ispod korijena; i zamirao od tajne, koja ga je prožimala, i koja je bila on sam. Privučen njegovim spokojnim blaženstvom, jednom je k njemu do-bauljao pustinjak krt. Prokopao je hodnik do površine, baš uz čičkovu stabljiku. »Sto si rekao?« upita krt, koji je imao izvrstan sluh, ali nikakav vid. »Rekao sam da je sve On.« »Baš sve?« »Ako On nije sve, onda On nije On.« »Hm«, progunda krt. »Ja sam silno to vrijeme proveo u tami i šutnji zemlje, tražeći odgovor na velika pitanja. Ali moram biti iskren i priznati da se nisam dovinuo svim odgovorima. A ti, blaženi, imaš li još kakvih čvorova i zamrsaka u pogledu Boga?« »Imam, oh, i te kako«, povika čičak. »Onda mi je lakše na duši«, uzdahnu krt. »Smijem li te pitati o kakvim se čvorovima radi? Možda bih ti ja mogao pomoći da ih razriješiš?« »Molim te, pokušaj, prosvijetljeni. Evo pitanja, kojega ne umijem riješiti: vidim li Boga bolje kad gledam ovu livadu, ili Ga bolje vidim kad odvratim pogled od nje, to jest, kad ga spustim u vlastiti korijen? I tamo i ovdje je On, ali ja ne znam gdje mi je ljepši i draži?!« Krt je zabezeknut buljio slijepim očima u čička. »Kad zaronim okom u sebe, kao da sam zaronio u Njega, kad izronim okom iz sebe, kao da sam izronio u Njega. Eto, to je moj čvor i moje veliko neznanje - gdje mi je On bliži, veći, i sladi, gdje mi je On više Bog?« Krt je zanijemio. »Volio bih imati takvu dvojbicu«, promrsio je i vratio se pod zemlju. Dvojba blaženih nedostižna je mudrima. 64. ŽELIO BIH DA ŽELIŠ MENE Žene u selu dobro su osjećale vjetar: on im je donosio miris Divnoga kretanja niz cestu, ili uz cestu. Kad su jednoga jutra oćutile miris približavanja, razglasiše to brže selom, i neki im povjerovaše, pa se dadoše na posao čišćenja kuće i pečenja kolača. I uistinu, oko podneva Divni Stranac ude u selo. Psi utihnuše, a ptice zapjevaše. Stranac razastre prostirku i sjede u dudov hlad. Onima, koji su čistili kuće bijaše žao što je odlučio sjesti pod dud. Onima, koji su ispekli kolače, bijaše žao što je jeo samo dudinje. Zemlji pak bijaše žao što nije sjedio na njoj, nego na tankomu hladu dudova stabla. Pričao im je cio dan do večeri. Slušali su ga nijemo, pozorno, ali i pomalo nestrpljivo, vrebajući na pokret Njegove ruke, čekajući da taj pokret izvede neko od svojih čuda. I pokret to, na kraju dana, i učini: nekomu podari vid, nekomu sluh, nekomu prsten, nekomu prsluk, nekomu razum. Skupina se uzbudi kao omamljena košnica: stadoše jedni drugima pokazivati darove, objašnjavati što im se dogodilo, kakva sreća, kakva milost, kakva nada... I u toj radosnoj gužvi ne primijetiše kad je Divni Stranac otišao. On je odmicao cestom kao krilat. Jedna je žena trčala za njim, gotova ispustiti dušu. »Oh Divni, molim Te, stani i skini s mene kletvu! Ja sam nerotkinja, obećaj mi da ću imati dijete!« On zastane, spusti joj ruku na tjeme i reče: »Imat ćeš ga.« «Oh, molim Te, neka bude sin!« »Bit će sin.« »I neka bude...« »Bit će.« Ona Mu padne pred noge, obgrli Mu stopala, i ovlaži ih suzama zahvalnosti i velike radosti. Ali Divni, podižući je, pokaza joj svoju tugu: na trepavici mu je blistala suza, drhtava, neodlučna, nespremna pasti. Žena se smete.

»Gospodine, možda nisam smjela onako trčati za Tobom?« »Kad ćeš već jednom trčati za Mnom zbog Mene, umjesto zbog sebe?« Zbilja, kad ćemo? 65. čUDO čUDOVITO Bila jedna mlada djevojka, lijepa kao lipanjski cvat. Ljepoticu prosili sa svih strana; i ne prođe dugo, a ona izabere pristala momka iz dobre kuće, i uda se za nj. Kad je rodila, čudno je novorođenče rodila: žensko čedo, ali staricu. Djevojčica je imala naborano lice, pognuta leda, i sijede kovrče. Pogled je u nje bio pogled stare osobe. Mlada je žena, očajna, danima cvilila i plakala. Onda novorođenče progovori staračkim glasom: »Ne plači dijete, ti ne znaš kakvu si sreću rodila.« Majka se na te riječi zapanji, pa reče: »Ti mene nazivaš djetetom, a ja sam te rodila?« »Upravo tako. Nije važno tko je koga tijelom rodio, već tko je od koga duhom stariji.« Novorođenče, veliko kao opanak, za nekoliko je dana naučilo govoriti, čitati, pisati, i računati; usput je naučilo i plesti, vesti, tkati, šivati, i kuhati. Samo nije moglo hodati. Jer noge mu bijahu drhturave, kosto-bolne. Mati se stidila djeteta, pa ga je ostavljala sama u kući, nigdje ga i nikomu ne pokazujući. Ipak, sablazan se raširi selom, i izazove strah i gnušanje. Muž mlade žene bijaše uvjeren da je dijete plod samoga đavola. Opsjednut tom mišlju, ubrzo je napustio kuću, i izgubio se u svijetu. Tako je mlada majka ostala sama s djetetom, kojega se grustila. Roditelji joj okrenuše leda, sigurni da se radi o njezinu tajnom grijehu. A i susjedstvo je okruži šutnjom i prezirom. Mala starica, velika kao opanak, reče tada svojoj majci: »Komu se oduzima, tomu će se i dati.« No kako je vrijeme odmicalo, živjelo se sve teže. Ljudi su kleli mladu majku i njezino dijete, optužujući ih zbog svih svojih nezgoda na polju i u kući. Ako je pao grad, krivili bi njih dvije. Ako je buknuo požar, opet njih dvije. Ako je izbila bolest, svađa, razdor, njih dvije. Opet, jedne večeri, reče staričica svojoj majci: »Dijete, uzmi košaru, stavi me u nju i kad padne večer, pođi na rijeku kao da ćeš po vodu. Na drugoj obali ima selo u kojemu se možeš nastaniti. Moramo bježati, jer su tvoja braća naumila noćas podmetnuti požar u našoj kući, ne bi li se riješili i tebe i mene.« Mlada žena pomisli: »Ta gdje bi to moja braća učinila?« I legne da spava. Noću ju probudi šum vatre. Skoči, zgrabi košaru, ubaci u nju djevojčicu-staricu, i pohita prema rijeci. Kuća je za nježnim leđima poput buktinje prosukljala u noćno nebo. »Eto, kakvu si mi sreću donijela«, zajauče majka. »Izgubih i muža, i roditelje, i krov nad glavom, a noćas me i vlastita braća htjedoše ubiti.« »Trebaš upoznati ljude koje nazivaš braćom«, reče mudrica. »To što su oni od iste krvi s tobom, ne znači da su ti istinska braća.« »Onda ja nemam braće, kao što nemara ni djeteta«, zabugari nesretnica. »Svi dobri ljudi tvoja su braća«, reče starica sućutno. »A sad stavi košaru na glavu, i prijeđi rijeku tamo onim gazom.« Mlada žena ugazi u vodu na pokazanu mjestu. Rijeka je u tami bezglasno protjecala, žureći se put neznanoga mora. »Bilo bi najbolje kad bih se poskliznula, pa da se obje utopimo«, mislila je. Istoga se časa javi starački glasić iz košare: »Griješne su ti misli, dijete, jer život je dar od Boga, kojega moramo čuvati dok možemo.« Opet se začudi mlada majka - kakvo je to čudo od opanak-djeteta, koje joj čita misli i na njih mudro odgovara? I nekako se pomiri s mišlju da će odsada živjeti s tim čudovitim stvorenjem, a medu ljudima koji |oj neće zamjerati zbog ploda njezine utrobe. Kad su stigli u selo, već je svanjivalo, i pastiri su izvodili stada na pašnjak, ratari su mravinjali po njivama.

»Kaži im da sam ti majka«, savjetuje mladu ženu njezino čedo. »Tako će biti dobro i tebi i meni.« Mlada se žena još jednom prezačudi domišljatosti svojega potomče-ta. I ponovno zaključi da je ipak blagoslov roditi tako pametno čedo. Useliše se u jednu praznu kućicu s okućnicom. Susjedi ih u prvo vrijeme ljubazno snabdijevahu s mlijekom. Mnogi se mladi momci stadoše motati oko kuće, govoreći starici-djevojčici: »Imaš krasnu kćer, majko.« »Ona je rođena za cara«, odgovarala je, a momci pomisliše da se starica šali. No neki rekoše: »Pravo zboriš.« Ubrzo je selom prostrujao glas da majka lijepe došljakinje umije spravljati svakojake lijekove i k tomu bajati, čini raščinjati, pravi savjet uputiti. Ljudi stadoše dolaziti i po lijek, i po savjet, i po skidanje uroka. Kad se vidjelo da lijek liječi i savjet pomaže, i čin da raščinja, u kuću stade pritjecati darova u obilju, a kako se glas širio dalje, počeše dolaziti bolesni i ureknuti iz susjednih sela, i kuća se prepuni blaga do krova. I sve je to izgledalo prirodno i nečudno, a bilo je čudo. »Nisam li ti rekla?« govoraše sitna staričica. »Sada nas svi u selu cijene i vole, kao što su nas u prijašnjemu selu svi mrzili i klevetali. Razlika je to velika, dijete. A sad mi reci, jesmo li mi iste?« »Iste smo.« »Eto vidiš: ne valja prianjati ni za objede, ali ni za hvalu ljudi.« Mlada se žena sve više divila starolikomu djetetu. Naposljetku ga je, po uzoru na ostale, stala zvati majkom. I to joj dođe prirodno i nečudno, iako je bilo čudo. Jedne večeri, ona joj se, baš kao pravoj majci, ovako povjeri: »Ti si moja dobra vila, majčice rođena. Zahvaljujući tebi, kuća nam je bogata i ugledna, bašča nam je u cvijeću, stada su nam gojna, susjedi nam prijatelji. Ali kako vrijeme odmiče, meni sve više manjka muški oslonac.« »Bit će i toga«, tajanstveno će starica. Jednoga dana pojavi se u selu čudan došljak, carev sin; bio se odvojio od lovačke družine, i zalutao. Budući da je već zanoćalo, ponudiše mu da prenoći u selu, i kako kuća dviju žena bijaše najpriličnija takvomu gostu, odvedoše ga tamo na konak. Sto li se poslije dogodilo, kakve su ga ondje čarolije snašle, ne zna se. Carev se sin već s praga zagledao u mladu ženu, da nije mogao skinuti pogleda s nje. »Ljepšu od tebe nigdje nisam vidio.« Možda se dogodila samo ljubav, i ništa više. Ujutro ju je zaprosio od majke, i primio njezin blagoslov. Pristanak ljepotice zadobio je već prethodne večeri. I kad se vijest razglasila, veselju u kući i slavlju u selu nije bilo kraja. Tako je mlada žena postala careva snaha, a ubrzo potom i carica. I sve je to izgledalo prirodno i nečudno, a bilo je čudo. Na odlasku je mlada caričica sa suzama u očima molila staricu da joj oprosti sve nekadašnje grube riječi i naopake misli. Zaklinjala ju je da pode s njom. u carske dvore, tvrdeći da neće znati živjeti bez majčinske ljubavi i vidovitosti. Ali djevojčica-starica otkloni poziv govoreći: »Ne boj se, odsada ti je sve u životu pozlaćeno. Rodit ćeš sina kao jabuku, i kćer kao paunicu.« Tako je i bilo. A kad se rodio sin-jabuka, mlada caričica vrati se u selo da pokaže svojoj dobroj vili njezina brata. Selo ju je čudno gledalo, kao da je prvi put vidi. Ona se malo začudi, i s pratnjom se uputi njihovoj kući. Ali kuće nije bilo. Na njezinu mjestu nade jedan stari, dječji grob, velik kao opanak. čudo izgleda nečudno, jer je neprekidno. 66. ZAKAMENILO SE PA SE OTKAMENILO Bila jedna žena u selu, koja kad bi te pogledala, pretvarala te u kamen, a ti ni da zucneš. Poslije bi te otkamenila, a ti ne znaš da si bio kamen. Kažu. Nego dok si bio kamen, jedno je drukčije vrijeme prolazilo. Bilo ga je toliko da si mogao proživjeti život od rođenja do smrti, onako lagano, krzmajući i ne brzajući. Toliko ga je raznovrsnoga bilo, vremena da si mogao proživjeti život kralja u palači, ili prosjaka na ulici. Da si mogao proživjeti

život hrasta, mrava, ili oblaka. Naposljetku, mogao si proživjeti život vlastitoga, još nerođenoga unuka. I na kraju krajeva: mogao si proživjeti vlastiti život iznova, ali ljepše i bolje. Kažu. Ta je žena sve to mogla, eto. Mogla je, jer se vjerovalo da može. I mogla je kad se razljuti, prekovrnuti tvoju kuću naopako, tako da ti se krov zabije u zemlju, te hodaš naglavce kao slika u jezeru. Ona je morala tako. Tako joj je bilo upisano. Ali je pretjerala, zlorabila svoju moć, i zato ju je stigla vlastita zamka. Kažu. Evo kako je to bilo: žena je imala unučicu, očiju kao različak, a kose poput pčelinjega roja. Unučica je jednoga dana sagradila kulu od toga kamenja, koje se stalno prometalo tamo-amo; i zavukla se u kulu, onako u igri. Onda je ta žena, baka, zaboravila da joj je ovo unučica, pa ju je pogledala i zakamenila je. Na vrh kule spustio se tada malen, okrugao kamen, kao jabuka koja označava kraj visine. Nitko nije primijetio da se zakamenila, jer se odmah otkamenila. Ali onaj kratki trenutak djevojčica je, kao i toliki prije nje, bila negdje drugdje, bila nešto drugo, i saznala nešto što malo tko zna. Učini se čaralici da dijete pamti ono što drugi ne pamte: gdje je, i što je bila između dva daha. Kad se, dakle, otkamenila i nastavila s igrom, upita ju baka: »Gdje si bila, malena?« »Pretvorila sam se u pauna i odletjela u Indiju.« »Sto si tamo radila, malena?« »Hodala naglavce, kao slika u jezeru.« »Što si još radila, malena?« Djevojčica rojave kose i različak-očiju pogleda tada baku starijim pogledom, i reče: »Zakamenila sam svoju baku, tako da misli da sa mnom razgovara, a zapravo je negdje drugdje, i radi nešto drugo.« Caralica se istrese iz sebe, kao kiša iz oblaka. Upita oprezno: »A gdje je tvoja baka, malena, i što sada radi?« »Stoji u žitu i plaši vrapce. Stoji u redu da se rodi, ali neće tako brzo.« Žena je plinula kao oblak, kad istrese svu svoju kišu. Slabašnim je glasom rekla: »Zar mi ne vjeruješ? Ja sam tu, vidiš da sam tu...« »Nisi. Još dva, tri moja leta u Indiju, i bit ćeš tu.« »A gdje je Indija, je li daleko?« »Ako hoću, daleko je; ako hoću, u džepu mi je.« Bila jedna žena u selu, nalik na plašilo za ptice. Nekada je bila velika caralica, kažu. Danas joj više nitko ne vjeruje — a od vjere je sva čarolija. Kad vjeruju tebi, to je moćno. Kad ti vjeruješ sebi, to je moć. 67. U TRI RETKA Ja sam modro«, reče more. Ja sam zeleno«, reče jezero. •Ja jesam«, reče voda. Sve se priče događaju u prva dva retka - između mora i njegove modrine, između jezera i njegove zelene boje. Voda je svjedok. Ilije nešto ja, ili ja nisam ništa. 68. ŽUDNJA I BLAŽENSTVO Njih dvoje, posrćući od ljubavnoga umora, a i dalje željni jedno drugoga, pođoše tražiti Boga. Zakleše se da će Ga naći, da Ga po cijenu života moraju naći. Jer kakvoga smisla imaju i strast, i slast, ako ne traju vječno? Počeše od prvoga kamena, prvoga lista. Stadoše zavirivati u svaku duplju. Onda im netko reče da zemljom kruži Divni Stranac, i da Ga ne vrijedi loviti, čak ni mrežom za leptire, da Ga vrijedi odmah, na licu mjesta naći. Njih su dvoje razumjeli što to znači, jer su jedno drugo na taj način nalazili. I Divni Stranac nade im se nasuprot, odmah, na licu mjesta; sjedio je na kamenu, žvačući vlat neke trave. »Divni«, rekoše Mu i pokloniše se, »došli smo zbog one kapi koja nedostaje punini naše čaše.« »Došli ste, dakle, zbog posljednje stvari«, reče Stranac. Onda oni počeše pripovijedati svoju priču u dva glasa: »Mi vodimo ljubav, tijelo s tijelom, onako kako to čine kukci, ljudi, orlovi, i zmije, na način kojim

mašta zaboravlja svoje mede, i snaga svoje uzde. Mi vodimo ljubav, jer je duša duše žedna; mi je vodimo što više, što žešće, što češće. Mi vodimo ljubav u samoći snijega. Naočigled ljudi, na gradskim trgovima. Progone nas, mrze nas, žigošu nas. A mi samo vodimo ljubav, kao što utopljenik hvata zrak...« »I?« »I onda se uvijek dogodi da žudnja tijela dosegne svoj vrhunac, svoj krajnji skok uvis...« »I?« »I splasne, padne, klone. Kao val. A duša i dalje žudi, i tužna je.« »I?« »Pa Te pitamo, ima li neki čarobni napitak, neka čudotvorna biljka, neka tajna riječ... da to ne prestane? Da ispunjenje, da strast, da vrh, da užitak nemaju ni mijene, ni kraja, ni pada?« »Hm«, reče Stranac i sažvače travku. »Upravo sam takvu čudotvorni-cu progutao.« »Oh, gdje je? Koja je?« povikaše njih dvoje, uznemireni, a oči su im zasvijetlile gotovo opasno. Stranac se nasmije. »Bilo koja. Bilo gdje.« Oni su Ga gledali, čekajući da shvate. »Sve je oko nas jedan veliki i neprestani užitak, nezavršivi kraj slasti, koji ne razlikuje uspon od pada, početak od svršetka, tijelo od tijela. To veliko i neutaživo utaženje čeka da uđete u nj, i odjašete na kraj sebe samih. Sveci i anđeli taj veliki i neprestani vrh nazivaju blaženstvom.« Njih su dvoje dobro razumjeli Divnu riječ. Ali ipak, za svaki slučaj upitaše: »A kako da uđemo u nj?« »Isto onako, kako ste Mene dozvali: odmah, na licu mjesta. Ne ulazeći. Ne pitajući. Tek pristajući na sebe kakvi jeste: blaženi i besmrtni.« Neki se posvećuju trnjem, a neki ružama, ali prosvjetljeni su oni koji vide da nema razlike. 69. NJEGOV LIK Ona nije mogla na ino, već Ga je slijedila tabanima po putu i bespu-tici, a oči nije ni u snu sklapala, da Ga ne bi izgubila iz vida. On joj je znao pokazivati talase i duge, prizore zvjezdanih oluja i cvjetnih vjenčanja, ali ona nije gledala, nije htjela gledati, plašeći se trenutka u kojemu Ga neće očima doticati. Jer tko zna što bi se u takvomu času moglo dogoditi? Moglo bi se pasti iz sedla vremena, moglo bi se zaboraviti vlastito ime, put, i cilj. Jedne večeri, u kolibi od trsja, On je iznenadi pitanjem: »Zar ti nisam dosadio? Uvijek isto lice, isti lik, isti glas... A priroda, gle, ima na tisuće lica.« Ona reče: »Priroda mi je dosadila. Ti mi ne možeš dosaditi.« »Bio bih presretan kad bi ti vidjela i voljela sva Moja lica. Ovako se osjećam zanemarenim. Neprihvaćenim. Hladno Mi je tamo gdje Me tvoj pogled odbija vidjeti. Hladno Mi je na sve strane.« Ona, spremna zaplakati, umrijeti, ponovno se roditi, izusti: »Sve bih učinila za Tebe....« »Onda Mi učini ljubav, i pođi Me voljeti po svijetu, tamo gdje sam sam i nevoljen.« Kimnula je, po prvi Ga put ne pogledavši očima. I otišla iste noći, i našla Ga iste noći, ali sad bez straha da Ga neće ugledati, ma kuda i što pogledala, ma što ne pogledala. Kad ti uzme Svoj uobičajeni lik, dao ti je Sebe u svim likovima. 70. DOŠAO SAM VAM REćI »Došao sam vam reći, da od Mene nema boljega, nema ljepšega, nema mudrijega«, reče Divni Stranac, prilazeći svojti, prijateljima, i izrugi-vačima. »Tako je«, rekoše svojta i prijatelji, i zapljeskaše. »I još sam vam nešto došao reći...« »A i mi smo došli Tebi nešto kazati«, pojagmiše se za riječju izrugi-vači, i proguraše se pred skup. Ostali ih htjedoše ušutkati, ali Divni Stranac rukom dade znak da ih puste govoriti. »Kad si tako veledušan i daješ nam riječ, onda slušaj i nauči nešto i od nas, Tvojih odanih nesljedbenika. Došli smo Ti reći da nema ljepših, boljih, i mudrijih od nas!« zagrajaše izrugivači i sitni mrzovoljnici, priši-petlje ulice i zgubidanstva, izazovno se cereći, neuljudno podrigujući, i

udarajući se po mršavim bedrima. Poslije te huke oglasi se tajac. Divni je časak uživao u muku mnoštva, a tada se nasmiješi i reče: »Naravno. To je baš tako — što vrijedi za Mene, vrijedi i za vas. A sad ću dovršiti prethodnu rečenicu: došao sam vam reći da ste vi Ja.« Oslovi sebe spoštovanjem - ako ni zbog čega, a ono zbog toga što On čini, i više od toga. 71. DVA MAJSTORA BEZ PREMCA Stariji brat bio je bravar, a mladi, provalnik. Svaki je valjano obavljao svoj posao. Bravarove brave i ključevi, zasuni i prijevornice bijahu tako čvrsti i pouzdani, da im nije dorastao nijedan provalnik. A opet, vještina provaljivanja u mlađega brata bila je tako velika, da nije bilo brave koja bi joj odoljela. Budući da su živjeli u velikomu gradu, posla je za obojicu bilo u izobilju. Tako je to bilo kako nije moglo biti - svaki je bio majstor bez premca, i opet je svaki vlastitomu bratu bio ravan, pa i bolji od brata. Jedne noći reče mladi starijemu: »Sutra se spremam provaliti u kuću gradskoga poreznika, varalice i gulikože. Nemoj mi, molim te, u tomu smetati. Jer bogougodno je djelo uzeti onomu, tko je uzimao od bespomoćnih.« »Zao mi je, ali već sam ti zasmetao. Poreznik je prethodnoga dana, kao daje znao, naručio od mene moju najbolju, najskuplju, i neprovalji-vu bravu.« »Kako si mi to mogao učiniti?« promrmlja mladi i udalji se, uvrijeđen. Ipak, odluči pokušati, jer se bio zarekao da će poreznika olakšati za oteti novac. Hitar kao vjeverica, lak kao sjenčica, padao bi po bravi iz noći u noć, iskušavajući na njoj svoja najvrhunskija umijeća, ali brava je ostala neumoljiva. »Oh, bravo brata mojega«, šaputao joj je kao dragani, »predaj mi se, otkrij mi svoju tajnu, jer ja neću imati mira ni počinka dok mi se ne otvoriš.« Ali bravu tvrdicu nije uspio nagovoriti da mu popusti. Zbog toga je blijedio i mršavio, danju bio bunovan i otresit, i sve mu je drugo omrznulo, svaka mu želja usahnula, osim želje da osvoji neosvojivo. Vidio stariji brat da mu mladi jenja i propada, i bude mu ga žao. Pokuša ga odgovoriti od nauma, ali uvidi da je mladi tako zagrizao u svoj noćni pothvat, da više ne može odatle sebe otključati, kao da je on sam ta nepopustljivo zaključana brava. »Razboljet ćeš se, braco«, reče sažalno stariji. »Okani se moje brave.« »Ne mogu, braco.« Svakoga je dana sve više kopnio, ni jeo ni pio nije, dok nije dotjerao do kosti i kože. Onda stariji brat povjerljivo reče mlađemu: »Ne mogu ti otkriti tajnu svoje brave, jer takav mi je zavjet. Ali te mogu ovo upitati: zašto si navalio na vrata, pa na vrata?« Mladi ga pogleda mutnim očima, bez razumijevanja. »Zar lopovi ulaze kao svi mi ostali, na vrata? Zar lopovi koriste ključ i kvaku? Zar nemaju druge načine?« »Ali brava, brava«, promuca mladi, spreman i dalje ništa ne razumjeti, osim svoje užarene želje. »Sto brava, brava? Brava je tu da se ne dosjetiš. Brava je tu da se zaludiš. Brava je tu da bi skrenula pozornost s prozora. Oh braco, kako si se zalijepio za tu bravu, a prozor je sve vrijeme otvoren?!« »Ah, tako«, reče razočarani mladić, i odmahnu rukom. »Ti misliš da je meni do novca. Ma nije meni do novca, meni je da otključam ono što je najzaključanije.« Bravar umjetnik, a lopov pjesnik... 1. STO JE MOJE Bilo jedno stasito, krošnjato drvo, usred polja. Polje široko, drvo visoko. »Ja sam car visine«, govoraše drvo. »Ja sam car širine«, govoraše polje. Stada tuda pasla, slušala što govori drvo, što govori polje. Oblaci se zapletali u krunu stabla, slušali i oni. Nisu razumjeli, ni jedni ni drugi, oko čega se sprema razmirica.

Ni stablo ni polje nisu čuli smijeh prostora. »Tko je car visine? Tko je car širine?« »Moje je polje«, govoraše drvo. »Moje je stablo«, govoraše polje. »Što to znači, moje?« pitali su oblaci. »To je nešto što nosiš sa sobom za obzor«, objasniše orlovi. »Tvoja pjesma, na primjer. A može se reći da je to nešto što voliš.« »Pozvat ćemo čovjeka da presudi između nas«, kazaše drvo i polje kad su se umorili od nadmetanja. Dođe čovjek, sasluša ih, i reče: »I stablo i polje su moji.« Onda se od smijeha zatrese zemlja - nasmija se tako da joj ruknuše na nos, i ravnica, i more. Ostadoše oblaci, i u njima orlovi, u orlovima pjesme. Moje je samo ono što volim. 73. RIJEKA I PUT »Za toljage?« pitalo se veselo, ratoborno. »Ne. Za čamce.« Ne popušta baš uvijek pametniji. Stigao put do rijeke, veličanstveno široke, gordo spore. »Makni mi se!« povika put, zajapuren, zadihan. »Zar ne vidiš da jurim i žurim, zar ne znaš da se kralj sprema u pohode moru?« »Tko je stariji?« upita spokojno rijeka, draškajući vjetar valićima. »Ja sam stariji! Mene su počeli graditi još u Staromu carstvu!« »Dok još nije bilo ruku da grade, ni nogu da uspravno hode, ja sam bila stara«, reče rijeka, češljajući zrak mreškama. »Ah, nije me briga koliko si stara«, nadobudno će put. »Makni se da propustiš mudrijega.« »Dok još nije bilo glava da misle, ja sam znala što mi je raditi.« »Nije me briga za tvoju pamet«, drsko se tada prodere put. »Naređenje je naređenje, i ne bih se više s tobom pregonio o pravu starijega i mudrijega.« Rijeka tada iznenada zaprška put pjenom. Ovaj se strese kao mokro pseto. »Hej, što radiš?!« viknu. »Pokazujem ti da si prolazan kao i ova moja pjena. Pamtim takve poput tebe, izbijali su na moje obale sa sličnim zamislima.« Put malo spusti glas, pa će povjerljivo: »Ne bih rekao. Siguran sam da ja prvi donosim vijest o kraljevoj zapovijedi da se što prije dođe do mora.« »Zao mi je. Najbrži je način, a rekla bih i jedini, da se otisne čamcima niz moju struju.« Put se okrene i potrča natrag, u prijestolnicu. »Ona se glupa rijeka neće maknuti«, povika već s praga kraljeve kuće. Kralj je upravo dovršavao zajutrak. »Kako smije?« dreknuše poslužitelji, i sve im rukavi zatreptali od gnjeva. Kralj lupi po stolu ogromnom crnom šakom, te se prevrnu ćup s palminim vinom. A onda ispod glasa izda nalog da se pozovu tesari i drvosječe, pa da se pode u šumu i nasiječe velikih debala. 74. PUSTINJA Pustinja je govorila čagljima i strvinarima: »Ja sam smrt.« Oni su odgovarali: »Mi se hranimo smrću.« I bili su jedni drugima zadovoljni. Ali pustinja je pamtila jedno vrijeme kad nije bila pustinja, već cvjetna poljana; i pamtila je kako je potom dugo, bolno umirala od žeđi, pretvarajući se u pijesak. Ostao je u njoj strah od smrti, golem, bijeli strah. Caglji i gavrani također su pamtili jedno vrijeme kad se nisu hranili strvinama, i kad su postupno ostajali bez žive hrane, kad su se počeli okretati smrti da bi preživjeli. Ostao je u njima tjeskoban

crni krik. Prolazila su doba i vjekovi. Pustinja je počela istiha umirati kao pustinja, a očajnički se borila da ne umre. »Ja sam smrt!« urlala je. Odnekud, podzemno, nadolazila je voda. Stizala je da pruži potporu uspavanim princezama pod pijeskom. Pustinja je polako, nezaustavljivo umirala, pretvarajući se u malo manje strašnu pustinju, pa u još manje strašnu, sve do prvoga cvijeta, koji će povesti vojsku šarenila u pohod protiv pijeska. Pustinja nije ništa žarče željela od vode. Pustinja se ničega nije toliko plašila koliko smrti. Cijena vode bijaše smrt pustinje. Cijena života je smrt, rekoše mudri. 75. LEGENDA O POSTANKU RASA Davno, davno, na svijetu su živjeli samo crni ljudi. Bio tada jedan čovjek u Africi, koji, kad je lijegao, bijaše velik kao rijeka. Kad je sjedio, bio je golem kao planina. A kad je ustao, bio je kao čovjek, kao svi ljudi. To su, zapravo, bila tri čovjeka. Dok je jedne noći ležao nauznak, silan kao rijeka, zaljubio se u izvjesnu paun-djevojku, koja je živjela na Mjesecu. Toj djevojci Zemlja nije prijala, svaki joj korak zemaljskim tlom bijaše težak koliko šest koraka po Mjesecu. Stoga je radije živjela na tlu gdje je mogla lakokrilo gaziti, i giz-du svoju bez napora pronositi. čovjek iz Afrike ležaše nauznak, moćan kao rijeka; ophrvan nesanicom, gledao je Mjesec, i očima ljubio paun-djevojku. Njezina je koža bila srebrna, kao mjesečina. »Ostavi me na miru«, rekla mu je. »Ne mogu«, odgovori iskreno, i nastavi s gledanjem. Ujutro, on ustane i zaboravi što je noću bilo. Pode u prašumu da na-siječe drva, jer takav mu je bio posao u selu. A to selo u Africi bilo onda jedino na svijetu. Sljedeće noći, čim legne, čovjek-rijeka bulji u paun-djevojku. »Dokle ćeš?« pitala ga. »Dokle me bude«, odgovori. Tako je bilo svake noći, dok se ona ne dosjeti i ne zađe na drugu stranu Mjeseca. Onda on sjedne, golem kao planina, i počne istezati vrat ne bi li je ugledao s tamne Mjesečeve strane. Izdužio je vrat visoko u oblake, pa iznad oblaka, ali svejedno, nije dosegnuo do one druge strane Mjeseca. Sjedeći tako, zaspao je, i ujutro se probudio, ustao, pošao u šumu po drva, osjećajući bol u vratu, bol u očima. Dok je hodao uspravan, čovjek nije ništa znao o ležećemu čovjeku--rijeci, i sjedećemu čovjekuplanini. Niti je znao za Mjesečevu djevojku. On je obavljao sve poslove u šumi i na njivi, ali ovoga se jutra osjećao tako klonulim da je pošao kod plemenskoga vrača po lijek. Ovaj ga pogleda, pa reče: »Ako hoćeš ozdraviti, nemoj ni sjediti, ni ležati.« »O jao!« viknu čovjek. »Za sjedenje bih se nekako i snašao. Ali kako ću spavati, ako ne ležim?« »Spavaj stojeći«, odreže vrač. Jadnik otetura do kolibe, nasloni se na ogradu, zatvori oči, i zaspi. Te večeri paun-djevojka izviri s one strane Mjeseca i vidje da je polje čisto, bez zaljubljenih zemaljskih očiju. Prošeta se, pa ništa. »Hm«, reče. »Gdje li ode čovjek-rijeka, gdje se djenuo čovjek-planina?« Tako bilo i druge noći, pa i treće. Paun-djevojci to bilo čudno. Nekako se bila svikla na zaljubljeni pogled sa Zemlje. čekala je još nekoliko noći, a kad se uštap stao tanjiti, ona side na Zemlju i pode tražiti izgubljenoga. Išla teškom mukom kroz selo, i silno se umorila. Onda zađe pod krošnje baobaba i ugleda čovjeka koji ju je noću gledao; ali on ju sada ne gledaše, gotovo je i ne zapazi. Ona je stajala i čekala, a on ništa. Priđe mu i reče: »Evo me, sišla sam.« »Odakle si sišla?«

»Kako odakle? Odatle gdje si me noću gledao, ne dajući mi mira. Pa sam morala pobjeći na drugu stranu, tamnu. Sad sam ovdje, pa ako hoćeš...« čovjek pogleda paun-djevojku, pa se nasmija. »Hajde sa mnom«, reče, »izliječit ću te od tih ludosti.« I povede je u kolibu, obljubi je. No čim je legao, pretvori se u čovje-ka-rijeku. Tako je burno ljubio djevojku cijele noći, da je ona bila sretna kao nijedna žena na zemlji, i odmah je začela devetoro djece. A kad su ujutro sjeli da doručkuju, nije bilo slađih riječi ljubavi, od onih koje joj je govorio i govorio. A govorio joj je da je ona paunica i nebesnica, i da ne bi smjela raditi zemaljske poslove. Sav joj je posao da ga čeka i da ga voli, da voli i čekanje na nj. Onda je čovjek-planina ustao i pretvorio se u čovjeka, kakvi su svi ljudi. Odmah se izderao na došljakinju: »Lijenčino! Nisam te doveo da se ovdje izležavaš, nego da čistiš i kuhaš, da muzeš krave i ložiš vatru, da pređeš i tkaš, kao sve žene u selu!« Paun-djevojka osta gromom ošinuta. Ne učini ni pokreta, ne pusti ni glasa. čovjek joj priđe i zalijepi joj zaušnicu, da se prevrnula. Djevojka se gorko rasplače ne shvaćajući što se događa. čovjek dana bio je sušta opreka čovjeku noći. Jesu li takvi običaji na zemlji? Cijeloga je dana čistila kolibu, okopavala bašču, donosila vodu s izvora; prije toga je izvela stoku na pašu, a onda je, predvečer, sjela da prede i tka. A svaki joj korak bio težak šest koraka po Mjesecu. »Sad sam savršena zemaljska žena, možda će me moj čovjek pohvaliti«, mislila je. Kad je čovjek stigao kući, našao je dom - kuća pometena, krava pomuzena, vuna upredena, konac satkan u košulju, večera na ognjištu, voda u spremištu, a žena nasmiješena, na ljubav spremna. Ali on sve samo osine pogledom, i bez riječi se naklopi nad večeru, onako s nogu. »Zar nećeš sjesti?« umiljato ga upita paun-djevojka, pokazujući mu prostirku. I opet bez riječi, umorni se čovjek spusti na prostirku, i u tili se čas pretvori u zaljubljenu planinu. Te on odgurnu večeru, i svali se sa svojom dragom na ležaj da je ljubi kao rijeka cijelu noć. Tako je živjela paun-djevojka: danju trudodaneći, kao robinja, noću uživajući kao kraljica. Danju sve olovno, noću krilato i bestežinsko. Na onih devet nakvači se još devet, i tako svake noći zaredom. Eto, tako se proširilo čovječanstvo, tako se rodiše ljudi bijele boje mladakove, tako i ljudi zlatne boje uštapove, i razidoše se ti ljudi Zemljom, izadoše iz Afrike, a u žilama im tekla nezaboravna krv Mjesečeva. U korijenu je svake stvari žrtva i ljubav. 76. KAKO SI SAZNALA DA SI JA »Sve sam ovo Ja, a ne znam«, reče Divni gledajući jata, krda, rojeve, uto-nule šume i rudne slojeve. Oni Ga nisu primjećivali, samo su postojali. Došla su žita, povorke trava, plov dupina, samotnici orlovi i nosoro-zi, plemena dvonožaca. »I ovo sam Ja, a ne znam.« Zamišljen je sjedio na bunaru, čekajući da se razdani. »Volio bih biti Ja, i znati.« Počeše dolaziti po vodu, zveckajući vjedrima. »I ovo sam Ja, i još uvijek ne znam.« Razgovaralo se o vremenu, o vojskama, o blagdanima, o muževima, o djeci. Tako cio dan. »Hoće li doći taj koji zna?« pitao se, ne dajući Sebi odgovora. U sam smiraj dana, zazvecka još jedno vjedro. Njišući bokovima, kao sanena galija, prilazila je mlada žena. I nije zveckalo samo vjedro. Zveckale su nanožnice, naušnice, narukvice. Divni se Stranac zagleda u prilaznicu. »Ovo sam čekao...« I zapodjene s njom razgovor, zapravo, zapodjenula ga je ona s Njim. »Odakle si?« pitala ga je, spuštajući vjedro u bunar. On joj pomože izvaditi vjedro, pa uokruži rukom, pokazujući obzor.

»To sam i mislila«, reče žena. »A ti?« »Isto.« Gledali su se, ne obazirući se na propise pristojnosti, privučeni onim što je u njima bilo Isto. »Kako si saznala da si Ja?« upita On ujutro, tobože ne znajući. Ležeći na Njegovoj ruci, žena Mu reče: »Nisam saznala od pametnih i pobožnih. Nisam saznala odlazeći u crkvu. Nisam saznala posteći i moleći; mučeći tijelo. Saznala sam vodeći ljubav.« »Kako ti to radiš?« upita On, tobože ne znajući. »Onako kao noćas. Predano i zanosno — tako da na kraju izletim iz tijela, na kraju više nisam tijelo. Tada sam najbliže Bogu, i tada znam tko sam, i znam tko je On.« Tajna se čuva iza priče da nema tajne. 77. KAKO SAM SAZNAO DA SAM TI »Oh, to je bilo jednostavno. Postao sam ti«, reče Divni Stranac oblaku. »Ali ti nisi nikada saznao da si Ja.« Oblak je svakom svojom kapi žedao saznati svoje postanje. »Kada je to bilo?« pitao je. »To je izvan kada. To je usred uvijek.« »Ah! A možeš li mi Ti pomoći da saznam da sam Ti?« »Zbog ovoga te pitanja nagrađujem samim tim saznanjem. Uzmi ga, dakle, i zadrži ga bar trenutak, divni Moj prolaznice.« I oblak je saznao - na trenutak. Poslije toga se rasplinuo. Ali od djelića toga trenutka pala je kiša, živnula je njiva, nabubrio je kruh, i zamislio se čovjek. I još svi njihovi naraštaji tako, malo tko se pitajući kako se nađoše u tako skladno sročenoj misli. Sto bi bilo da je oblakovo saznanje trajalo dva trenutka? U igri i šali zbilja uluči zgodu da nam priđe... 78. PATKA I ZMIJA Patki se oko noge ovila zmija ljutica. Patka udari u dreku. »Ništa ti neću, samo me uprti na leda, i prenesi me na drugu obalu rijeke«, psikne zmija. Patka ne imade kud, side do rijeke i sa zmijom na leđima zapliva prema drugoj obali. »Nećeš me valjda ugristi kad stignemo?« molećivo će patka. »Jer ja znam da ste vi ljutice sretne samo kad ujedate.« »To je istina«, u odvrat reče zmija. »Ali cijenim tvoju uslugu i nekako ću se oprijeti porivu da te ujedem. I mi, zmije, poštujemo pravilo usluge za uslugu.« »Svakako to drži na umu«, govoraše patka. Ona se, jadna plašila druge obale, jer ipak nije vjerovala zmiji. Dok je plivala osjećala se sigurnom: zmija je neće ujesti, jer bi ju to došlo glave: utopila bi se zajedno s njom. Kad su bili nasred rijeke, patka osjeti u vratu iglu zmijina ugriza. »Zašto...?« gaknula je. »Ne razumijem...« »Naravno da ne razumiješ«, zasikta zmija. »Moj otrov je jači od mene. Ne mogu dočekati drugu obalu.« Svačija je priroda njegov zakon. T 79. ŠEŠIRI, ŠEŠIRI Bio jedan čovjek koji je stalno zaboravljao svoj šešir: u gostionici, u kazalištu, u vlaku, u sudnici, kod postolara, na klupi u parku. Ljudi koji su nalazili njegove šešire nisu znali kako ih vratiti vlasniku. A taj je u međuvremenu kupovao nove. Tako se skupilo mnogo njegovih zagubljenih šešira. Jednoga je dana neki bezimeni postolar otišao poslom u grad, pa se zakitio kod njega zaboravljenim šeširom. Istoga časa njegova se glava napunila brojnim novim mislima i riječima. Istoga časa bio je kadar progovoriti na mnogim jezicima, i raspravljati s učenjacima o podrijetlu svemira, čovjeka, i Boga.

»Gle, zašto bih ja bio samo postolar, kad sam tako pametan?« reče sebi. I kako mu je nova pamet kazivala, on se brzo izvuče iz svojih posto-la, i dovinu se ugleda i bogatstva, i na kraju, gradonačelničkoga položaja. Svakoga je umio zapanjiti ponašanjem i znanjem. U međuvremenu je i jedan željezničar stavio zaboravljeni šešir, pa se i njemu dogodilo otkrivenje pameti. Pa onda jedan listonoša, pa jedan kockar, jedan tokar... Tako je gradom povrvilo pleme šešira, i svi su se oni našli u vijećnicama i saborima, na javnim govornicama, i tajnim sastancima. Uspoređivali su svoja znanja i umijeća, i vidjeli da su ista, a da ih međusobno razlikuju samo one stvari kojih su se stidjeli, a koje su nekada radili: postolara postolarsko šilo, smetlara metla, zidara cigla, krojača igla. Šeširi su se množili, jer je onaj čovjek stalno iznova zaboravljao svoje šešire. Zapravo, on ih i nije iskreno zaboravljao - samo je glumio da ih zaboravlja. On ih je, dakle, namjerice ostavljao zaražene svojom glavom - na klupi u parku, u vlaku, kod brijača, kod krojača. Jer bi neizmjerno odahnuo kad je skinuo šešir - makar nakratko. Tada bi svraćao u prvu krčmu, ugazio u mlaku, crtao na pločnicima, govorio svima da mu je rođendan. A ipak, već je sutradan kupovao nov šešir. Takav je bio dogovor između njegove pokrivene i gole glave: najprije pokora, potom karneval. Kakav bi to bio karneval bez prethodne pokore? Muka, muka, a samo zato da bi se od muke odahnulo. Svi oni drugi, koji su osvanuli pod šeširima, nisu se još dosjetili čemu šešir služi. Ta oni se nisu usuđivali skinuti ga, svjesni da je u njemu pohranjena sva njihova novonastala pamet. čak su i spavali sa šeširom. Bio je to težak život. Za razliku od njih, zaboravitelj bijaše shvatio ulogu šešira u svojemu životu. Bio je dovoljno prosvijetljen da pristane na zatvor kako bi mogao žuditi za slobodom, i nakratko je užiti, prije nego što mu dosadi. Umio je okrenuti kotač čas natrag, čas naprijed; ali ga nije umio zaustaviti. Malo ili nimalo, pitanje je sad. T 80. ISCJELITELJ Bio jedan lopov, koji je ostao bez posla. Kako? Evo kako: svi su trgovci i imućnici u svoje trgovine i stanove ugradili sigurnosne uređaje, neke uistinu prepametne sprave za uzbunu i dojavu; a neuki lopov nije poznavao ništa tananije od otpirača i kliješta - plašio se struje i njezinih podvala. »Nepravda«, žalio se ravnodušnoj sudbini i gradskim golubovima. Sve je više blijedio i kopnio. Jednom je na tržnici, onako zdravo gladan, vrlo nespretno pokušao zdipiti neku jestvinu. Ali prodavačica digne graju, i za lopovom se da-doše u potjeru mnogi gnjevni prodavači i kupci. On je trčao što su ga noge nosile, ali budući da mu je snaga bila nejaka, shvatio je da će pasti šaka razljućenoj potjeri. Stoga uleti u neku kućnu vežu, i bez kucanja upade u veliku prizemnu sobu, gdje je sjedilo mnoštvo smjernih, pobožno usredotočenih ljudi. Skupili su se oko jednoga starca. Ovaj je sjedio na tronošcu, i mrmljao molitve. Starac je na glavi imao kapu u obliku egipatske piramide. Pred njim je na nosiljci ležalo dijete, očito bez svijesti. Lopov, trudeći se da i on ostavi dojam skrušenosti, sjede u kut i pritaji se koliko se moglo. Zamalo, i čuli su se povici i topot gomile, koja je protutnjala pokraj ulaza u lovu na nestaloga. »Hvala Bogu, promašili su«, reče lopov sebi u bradu. I za svaki se slučaj prekriži, i zahvali Bogu. Onda starac položi ruke na onesviješteno dijete. Dijete otvori oči i zaplače tražeći mlijeka, što danima nije tražilo. Svi zapljeskaše, a majka pade pred noge starcu i uze mu ljubiti skute. Lopov je eto, prvi put u životu vidio čudo. No to ga je manje zanimalo od onoga, što se po izlasku iz sobe događalo: svi prisutnici, a naročito roditelji djeteta ostaviše novac i druge darove u košarici na stolu. Lopov prevrnu džepove, nade posljednji ba-krenjak, pa ga teška srca spusti u košaru. »Gle, gle, ovo je unosno zanimanje«, zaključi. »Kad bi me pustili da prebrojim današnji ulov,

siguran sam da bi iznosio koliko cio moj godišnji prihod.« Pred kućom, on se obrati čovjeku, koji je bio sjedio do njega u sobi: »Prijatelju, nisam odavde, pa bih te nešto upitao: kako je ime časnomu starcu?« »Ne moraš biti odavde pa da znaš njegovo ime. To je veliki, bogomdani iscjelitelj Samuel.« »Oh, zar je to on?« lažno se čudio lopov. »Naravno, čuo sam za nj. Upravo mi takav treba.« Uto se opet prolomi vika iz smjera tržnice. Lopov ostavi zgranutoga čovjeka, sjuri se natrag u vežu, pokuca na iscjeliteljeva vrata, i ude ne dočekavši dopuštenje. Soba bijaše prazna. Starac je i dalje sjedio na tronošcu, sijevajući očima put uljeznika. »Oprosti, preuzvišeni«, poče lopov klanjajući se, no starac ga prekide: »Okani se priče. Sjedni do mene, pa ćemo nešto doručkovati.« Lopovu to nije trebalo dvaput reći. Starac pljesnu dlanovima, i pojavi se mlada djevojka noseći pladanj pun biranih jela. Lopovu ispadoše oči gledajući pladanj. Htjede odmah navaliti, ali mu starac strogo priprijeti: »Najprije valja zahvaliti za dar.« Zatvori oči i dade se u molitvu. Vidjevši to, i lopov se stade prenav-ljati kao da se moli. Poslije molitve starac mu ljubazno reče: »Sinko, ne stidi se, nego utoli glad i za svoje pretke.« I opet: lopovu nije trebalo dvaput reći. Gutajući, razmišljao je o svojoj iznenadnoj dobroj sreći: primio ga veliki iscjelitelj, i još ga počastio doručkom, pa još i za pretke, koji su svi odreda bili polugladni lopovi. Kad se lopov najeo, zahvali se starcu, ali starac ga prekide pa mu i opet strogo reče: »Zna se komu hvala ide.« Lopov već htjede zaustiti »komu?«, ali se u posljednji čas sjeti, pa se brže prekriži i promrmlja zahvalu. Vidjevši da se to dobro dojmilo starca, lopov se usudi upitati: »Oče, ima li u tvojoj kući neka posla za mene?« »A što umiješ raditi?« »Hm«, reče lopov, pomalo u neprilici. Nije se mogao sjetiti što on zapravo umije raditi, i što bi, k tomu, htio raditi. Starac ga je gledao smiješeći se, kao da se zabavlja došljakovim mislima. Onda lopov lanu: »Mogao bih ti pomagati u liječenju...« »Dobro«, reče starac, kao da je samo to čekao. »Ja ću te podučiti kako ćeš i što ćeš. Ali jednu stvar moraš zapamtiti na početku: ne liječiš ti, liječi Gospod Bog.« »Svakako«, razdragano će lopov. »Taj me i doveo k tebi.« Od toga dana lopov je postao pomoćnik časnoga Samuela. Pripuštao je bolesnike, ugovarao sastanke, namještao prostirke, pospremao sobu, prebrojavao novac. Ljudi su i njemu ljubili ruke od zahvalnosti. Lopov se najprije u sebi smijao, a onda mu postade nezgodno, pa je povlačio ruke i govorio: »Zna se komu ide sva hvala.« Prolazilo je vrijeme, i jednoga dana lopov pomisli: »Što je ovo sa mnom? Da nisam smetnut s uma? Jer već sam toliko vremena ovdje, a ni novčića nisam uzeo.« I zabrinu se za sebe. Starac je nešto tajanstveno radio s prikupljenim novcem. Nitko nije znao što. Lopova je svrbilo da to dozna, ali se nije usudio pitati. No jednoga mu dana starac reče: »Sigurno se pitaš kuda ide novac. E pa pođi u Gradsko sirotište i raspitaj se tamo.« »Ne trebam pitati«, odgovori lopov i poljubi Samuelov skut. Onda su jednoga jutra našli starca ukočena na ležaju. Cijelo mu lice sjalo kao blažen smiješak. Svi u kući udariše u lelek. Svi se na ulici raspla-kaše. Na tržnici se podiže kuknjava. Krene jauk po zemlji. Sprovod starca bio je kao sprovod kralja: cijela je zemlja hodila za lijesom pognute glave, u suzama i jecajima. Jer tko će ih odsada liječiti, tko im čuda činiti? I lopovu bijaše teško oko srca, teško kao dječaku kad mu umre otac. Nije mislio o sebi - što će i kuda će sada.

Samuelova je kuća dugo žalovala. Povorke su ljudi dolazile da bi iskazale iskrenu sućut zbog gubitka koji je pogodio tolike. Vrijeme žalova-nja trajalo je i trajalo kao da nikada neće prestati. Onda, jednoga dana, priđe lopovu najmlađa starčeva kći, pa će mu meko: »Dobri naš, jesi li pomislio da nastaviš časni posao oca?« »Ja?!« gotovo dreknu lopov. »Pa gdje bih ja...?« »Znam ja tvoju skromnost, dobri. Ali te ne bih ovo pitala da mi otac nije govorio kako je u tebe velik dar iscjelivanja. Što misliš, zašto bi te inače primio u službu?« Lopov osta zapanjen, u sebi podijeljen na lopova i sveca. Te noći, dođe mu u san starac Samuel, pa mu reče: »Sinko, ne čudi se, jer Bog izmišlja nejnečuvenije obrate. On je tebe poslao k meni po zakonu srodnosti. Zar misliš da ja nisam vidio da si lopov, kad si onda k meni uletio? Itekako sam vidio. Ali sam u tebi vidio i nešto drugo: tvoj iscjeliteljski dar, kojega nisi bio svjestan.« »Bio sam lopov, pa ću vjerojatno i ostati to što sam bio«, prosvjedovao je lopov u snu. »Ti sebe vidiš ovakvim, ali te Bog vidi drukčijim«, reče starac i nestane. Sutradan lopov objavi Samuelovoj kćeri: »Neka dođu ljudi.« Kad se saznalo da je iscjelitelj ostavio nasljednika, ljudi pohrliše u is-cjeliteljevu kuću, puni nade i radosti. Iscjelitelj je stavio na glavu kapu u obliku piramide, i sjeo na tronožac. Kad su unijeli prvoga bolesnika, uzetoga mladića, lopov se ovako u srcu obrati Svevišnjemu: »Gospodine, ako ti u meni vidiš išta bolje od onoga što ja u sebi vidim, onda mi daj znak: neka ozdravi ovaj jadni mladić.« Kad je poslije kratke molitve otvorio oči, zagluši ga pljesak ljudi Ugleda mladića koji se pridizao, ozaren, ponovno rođen. Ono što Bog u čovjeku vidi... . _*.. .1 81. KAKO SE RODILA UMJETNOST Nekada se na svijetu nije znalo što je to poezija, glazba, slika. Nije, dakle, bilo ni pjesnika, ni glazbenika, ni slikara. Bilo je dobrih ljudi, i bilo je vila više nego ljudi. A raznorazne su bile vile: zatočnice, oblakinje, ponoćnice, sumračnice, sudenice. No najviše je bilo cvjetolikih vila, s prozirnim krilcima. One su se danima i noćima igrale, tkale haljine od žubora, i krojile papučice od mjesečine. Bio jedan takav vilenjak, svuda je letio, nigdje nije sletio. Sve do jednoga dana, kad je ugledao cvijet, koji je govorio drugomu cvijetu pomalo žalostivo: »Znaš, od mojega mirisa rodit će se čovjek...« Miris je bio sačinjen od malih, vilinskih dahova. Vilenjak se zagleda u cvijet, i budući da je bio vilenjak, ugledao je u njegovu mirisu cijeli život budućega bića. I on se zaljubio u taj život i u to biće, ne pitajući je li biće muško ili žensko, je li ljudski život lijep ili strašan. Kad je cvijet izdahnuo iz sebe sav svoj krilati miris, uvenuo je. U tomu času negdje u svijetu rodilo se dijete, jedno od milijuna koji su izabrali upravo taj čas. Vilenjak je, slijedeći trag mirisa, uskočio u košuljicu malene, tek rođene djevojčice, koja je gorko plakala. »Gdje su moja krila?« pitao je plač. Vilenjak joj je pjevao uspavanku, sve dok nije zaboravila da je u svijetu beskrilaca. No pri svakomu buđenju i hranjenju, dijete se sjetilo odakle je došlo, pa bi se opet rasplakalo. »Netko mi je uzeo krila!« Kad je dijete odraslo do djevojčice, voljelo je slušati priče o vilama. Onda je djevojčica nacrtala vilu. Tvrdila je da je ta vila napravljena od malih, krilatih mirisa jednoga posebnog cvijeta. Kad je shvatila da joj ne vjeruju, uvrijedila se i okrenula leda svijetu. Vilenjak joj je šaputao: »Obožavam svijet i život, jer si ti tu...« Kad je djevojčica odrasla do djevojke, čula je da u nekoj dalekoj zemlji u Aziji stanuje preostalo pleme vila. Ona je tamo otputovala noseći u njedrima vilenjaka, kao putokaznu spravicu. Vilenjak joj je govorio: sad

lijevo, sad desno, sad tamo, sad onamo, sve dok nisu natrapali na još topli trag vilenjačkoga plemena. Kad su je uveli u palaču kraljice, kraljica, koju su zvali vil-vila, sjedeći na ružičastu lotosu, i igrajući se s čarobnim štapićem, reče: »Odluči: želiš li svoja krila, ili želiš svoje ljudske korake?« Vilenjak je jedva dočekao taj trenutak. Skakao je u njezinim njedrima tako burno, da je ona pomislila kako joj srce puca od nemoći da izabere. »Želim biti vila u svijetu ljudi«, reče došljakinja, i zaprepasti samu sebe. Kraljica tada side s lotosnoga prijestolja i pruži joj olovku, kist, i frulu. »To je to«, reče. »Izaberi.« »Uzmi sve troje«, došapnu hitro vilenjak, i baci se žrtveno, baci se radosno, baci se naglavce u njezino srce. Ona uzme sve troje, i ne pokaja se. Postade najprije slikarica, potom glazbenica, naposljetku pjesnikinja. I nikada, kroz tisuće i tisuće godina, ne prestade ni svirati, ni slikati, ni pjesme pisati. I još jednom, ne pokaja se nikad. Tko zna kakvo nam je svima dobro namijenjeno nekim gubitkom? 82. SAGRADIO SAM POZORNICU 83. GOSPOD ITRAVčICA »Sagradio sam pozornicu - svijet«, reče On. »Da bih gledao predstavu - život«, reče On. »Da bih glumio sve uloge«, reče On. »Da bih samo jednoj suigračici rekao svoju tajnu«, reče On. Popostane, zamisli se, doda: »Jednoj, koja ne sluti da je jedna.« Zaključka do daljnjega nema. Veliki, moćni Gospod spustio se na livadu, i izabrao najsitniju travku da joj nešto o Sebi kaže. »Travčice«, reče sjetno, »nije Mi lako, da znaš.« »Zar Tebi može ne biti lako?« odvaži se reći travčica. »Oh, i te kako mi može ne biti lako! Svi Me se plaše, svi nešto od Mene mole, svi nešto trebaju... A Ja čekam da Me netko zavoli zbog Mene sama.« »Zar baš nikoga takvoga nema?« »Nisam siguran. A što je s tobom? Voliš li Me ti zbog sebe, ili zbog Mene?« »Ne znam«, iskreno će travčica. »Ja Te samo volim, i nemam mjesta za nešto drugo.« »Objasni mi«, reče Gospod lebdeći iznad travke, svjetlucajući kao krijesničina misao. »Pa evo, kad Te volim, ja tada nemam želja. Kad Te volim, čini mi se da osim Tebe nema ničega drugog. Ni mene. Pa kako bih Te onda mogla voljeti zbog sebe?« »Oh«, trgne se Gospod, i zavrtloži se u povjesmo magle. »Ako nema tebe, travčice, ako nema onoga tko Me voli, tko Me onda voli?« »Ti sam, Gospode. Samo se gradiš kao da to ne znaš, samo se igraš kao da sa mnom razgovaraš.« Veličajno, malenim; silno, krhkim; prejasno, nejasnim... 84. PUTNICI U SVIJET Išao, išao, išao jedan čovjek u svijet. A nije znao da je već u svijetu. Išao, išao, išao jedan drugi čovjek u svijet. A ni on nije znao da je već u svijetu. Što su dulje išli, to su imali osjećaj da su dalje odmaknuli u svijet. Prvi je čovjek krenuo s istoka na zapad, drugi, obratno, sa zapada na istok. Oni su se jednoga dana susreli u nekoj krčmi na putu. Jedan su drugomu pričali kako su se uputili u svijet, i kako su daleko odmaknuli. »Maštam o daljinama i širinama svijeta«, reče čovjek sa zapada. »Istok, to je taj široki, daleki svijet.« »Ja sam iz Samarkanda«, reče istočnjak. »Od djetinjstva snatrim kako ću otići u daleki, široki svijet. Daleko, sve do bajoslovnoga Pariza.« »Ja sam iz Pariza i idem u Samarkand«, reče zapadnjak.

Kad riba u vodi ožedni... 85. PLAMEN I LEPTIRIćA U jednomu kamenu prozircu gorjela je svijeća. Lijepo se moglo vidjeti palucanje plamička, lijepo su se mogle vidjeti i iskrice vrcalice. Udarale su glavom o unutarnji zid kamena, i padale, gaseći se. Jedna je leptirića oblijetala kamen prozirac noćima i noćima. Udarala je krilcima o sjajni vanjski oklop kamena. »Zašto kucaš zatočeniku? Sto hoćeš?« pitao ju plamen. »Da se spalim na tebi, plamene, kakav je već običaj našega roda«, uz-disala je leptirića. »Ali ti si samo hladna slika.« »Nisam samo hladna slika. Ja sam sužanj u tvrdomu prozircu, i čeznem za tobom, kao i ti za mnom. Rado bih ti otvorio vrata, ali vrata ovdje nema. Gorim, gorim, a ništa ne može u meni izgorjeti. To je moja muka, leptiriće. Idi i nadi plamen koji nije zarobljen kao ja.« Ali leptirića je i dalje oblijetala oko zakamenjenoga plamena. »Ne mogu«, jecala je krilima. »Samo si ti plamen kojim mogu planuti.« »Oh«, jecao je i plamen, pružajući svoje koplje prema unutarnjoj strani kamena. »Rodio sam se samo zato da bih mogao biti tvoja lomača.« Oni su tako iz noći u noć, iz noći u noć. »Blago njima«, plakala je noć. Slušajući ih, ronila je suze što nema nikoga, komu bi nešto tako mogla reći. Ljubav je nesretna samo ako je nema. 86. LAVLJI RIK Kad se mladunče lava rodi mrtvo, lav čeka dan, čeka dva, čeka tri dana. A onda zariče. Od toga rika mladunče se budi. Proteže se, pokušava stati na nesigurne noge. Majka mu prilazi da ga oliže toplim jezikom. I sve opet kreće uobičajenim putem i načinom, i priči o laviću ovdje je kraj. Rik se vraća u lava da u njemu odspava koji dan ili stoljeće. Kad lav ugine, rik odlazi s dušom lava da čeka svoj ulaz u lavičinu utrobu, u zametak novoga lava. Kako se u Africi priča, taj rik i čovjeka podiže iz mrtvih. Ali lavovi izumiru, i sve je manje vraćanja u život. Taj rik vrlo je osobit; ne javlja se u obične dane, niti se javlja često. Izlazi gotovo samohodno, ništa mu drugo ne treba nego bezizlazno stanje stvari. Kad se takvo stanje sluči, onda rik u punoj snazi i sjaju rukne iz utrobe lava, i onim svojim čujnim dijelom zaustavi antilopu u skoku, i probudi od smrti budućega rikača. Narodi crne puti kažu da je lav Bog, i da je Njegova riječ tako jaka i životvorna da nas proziva iz smrti u život. Jednom je tako naišao bezizlaz, i rik je prosukljao, i obavio svoje. Ali se više nije imao kamo vratiti, jer je lav u međuvremenu ispustio dušu, i duša je već odlutala sama u netvarnu lavlju savanu. A rik se ne može su-novratiti u lješinu. Sto je mogao obeskućeni rik nego sunovratiti se u golemo tamno jezero usred prašume? Izbezumljen je kolutao u gustoj vodi tražeći ždrijelo dovoljno duboko, gdje bi se privremeno smjestio. U jezeru nije bilo takvoga ždrijela - čak ni krokodilovo ne bijaše podesno. Jezero je rika-lo dan i noć, i sve su ribe u njemu pougibale, stabla odoše od obale netragom, i nitko od prašumskih i savanskih stvorenja više ne side na vodu. A s dna jezera stade se uzdizati ne samo mrtav, već davno mrtav grad. Izroni jednoga dana iz tamne vode, sav obrastao jezerskim travama i sluzavom mahovinom. Mulj se cijedio s njegovih kula i tornjeva, sa zidova pitomih kuća, niz pločnike ulica, niz mostove i lukobrane. Na terasama povrvješe ljudi bakarne puti, koji nastaviše razgovor otprije desetak tisuća godina, jezikom neznanim, pjevnim. Jedino je njihov smijeh bio na svima poznatu jeziku. Tako je došlo do jednoga od brojnih izrona Atlantide. Sto se dalje dogodilo s rikom? On je još jedno vrijeme rovao u utrobi jezera, uzalud tražeći lavlji zametak, a onda je zatutnjao zemljom kao potres, i nije stao dok nije udario o Himalaje. Malo ošamućen, uzašao je na usta vedskih pjevača i izlazio, izlazio, izlazio kao moćan zvuk, koji budi zaspale duhom. Stvarnost je mit.

87. DUDOV HLAD Jednoga je siromašnika neki bogatun izudarao motkom zbog toga što je ubrao nekoliko dudinja s njegova stabla. Siromašnik, onako sav u modricama i ubojima, pode do suca i zatraži da se kazni bogatun. Nitko nije vjerovao u ono u što je vjerovao siromašnik: da će prevagnuti tezulja pravde. Pa ipak, dogodi se baš tako: našao se pravedan sudac, našla se u sijenu igla. I to se događa. Pozove sudac bogatuna, suoči ga s pretučenim čovjekom, i bogatun ne imade kud nego priznati. »Ali krao je moje dudinje«, pravdao se optuženik. Sudac presudi ovako: neka siromašak sam odredi nadoknadu štete, koju mu duguje bogatun, ali neka nadoknada bude povezana s predmetom prekršaja: s dudovim stablom. »Neće valjda odrpancu pripasti moj dud?« povika užasnuti bogatun. »Neće mu pripasti cio dud«, odreže sudac. »Nego dio. Hoće li granu, ili dvije, na njemu je da odluči.« Siromašak tada reče: »Ja i ne tražim cio dud. Ne tražim ni granu. Ali tražim da mi pripadne dudov hlad, i sve što je u njemu.« Bogatun odahne. »Dobro, uzmi dudov hlad i odlazi!« Nije sanjao kako ga je siromašnik nadmudrio. Ujutro bi se hlad pružao na zapadnu stranu, u podne, u krug oko stabla, poslije podne i predvečer, put istoka. Vazda je siromašnik imao gdje počinuti; i budući da je hladovita bila i krošnja, on se penjao i jeo dudinje po cio dan. A bogatun nije smio ni ukoraknuti u siromašnikov hlad. Pravda je domišljata. 88. RAZGOVORI S BOGOM Lastavica se molila Bogu-u-obliku-lastavice: »Zaštiti me, moj Bože, od grabljivca sokola.« Sokolova molitva Bogu-u-obliku-sokola stizala je u isto vrijeme: »Daj mi, Bože, moju zakonitu hranu, lastavicu i ostale.« Slušao to oblak, pa se bijelo zamislio. I rekao Bogu-u-obliku-oblaka: »Kako ti, Bože, rješavaš te zamršaje? Jedan te moli za jedno, drugi za suprotno. Kako ćeš obojici udovoljiti, ako ćeš im udovoljiti?« »I muha Me moli da ju čuvam od lastavice. Ratari mole da padne kiša. Grnčari mole da kiša ne padne. Miš Me moli... mačka Me moli... čovjek Me moli da ga obranim od čovjeka. Znaš što važna je molitva«, odgovori Bog-oblak. »Važna je molitva? A zar Ti nećeš učiniti onako kako si odredio i ozakonio? To jest, da jedni drugima budemo hrana? Pa čemu onda molitva, lastavičina ili sokolova? Bit će onako kako si smislio da bude: po Zakonu. Inače, što će nam Zakon, ako ćemo ga zaobilaziti?« Bog se nježno nebom smiješio, i od toga je smiješka oblak s užitkom plinuo. »Nisam Ja, oblače, tvrd gospodar i nepopustljiv zakonodavac. Volim ponekad izigrati Zakon zbog nečije vjere i ljubavi, ili naprosto zbog toga da ne bude u Mojemu svijetu neprekoračivih stvari. Da bude i nezakovano, i svakoga časa svemogućno.« »Što se mene tiče, ja bih volio točno znati kako je - isplati li se moliti? Ili dođe na isto, molio se, ne molio?« »Oh, dijete, nisi Me čuo. Ja sam kao i ti, plinem i gusnem za one, koji Me vide kao oblak. Prema tomu, isplati se i ne isplati. Nikada samo jedno od dvoga.« »A za one, koji Te vide kao zvijezdu?« uplete se jedna sjajna trepe-ruša. »Za njih sam nedohvatan i sjajan, treperim visoko, i svjedočim vječno«, odgovori Bog-zvijezda. Onda se oglase orkestri bića i stvari, svi pitajući isto, a u odnosu na vlastiti slučaj. Zašumješe šume, uzburka se more, uzvitla se prah. Zazri-kaše zrikavci, zasvjetlucaše krijesnice, svi željni Božjega odgovora. »A što si za one, koji Te vide kao led?« uspije progovoriti nijemi i sa-moviti vrh planine.

»Za njih sam šutljiv i samotan, za njih sam veličajni pustinjak u tišinama i visinama.« »A što si za svakoga, bio on mrav ili anđeo?« oglasi se na kraju Sunce. »Za svakoga sam otvorena vrata k njima samima, to jest, k Meni jedinomu.« Kako pitaš, tako ti se kaže. 89. VOLJEŠE JE, ZANEVOLJEŠE JE »Nemoj se sjetiti«, reče joj na rastanku. »Inače nećeš moći živjeti ni u kolibi, ni u palači.« »Zaboravit ću«, obećala je, jer druge volje osim Njegove nije htjela imati. Rodila se u kolibi, odrasla u kolibi, ostarila u palači. Rodila se u palači, odrasla u palači, umrla u kolibi. Pa u samostanu. Pa na cesti. Pa u lađi prekomorki: rodila se, odrasla, umrla. Najprije se nije sjećala, i voljeli su je. Onda je snadoše slike i zvuči. Uze platno i boje, uze frulu i olovku. I dalje su je voljeli. Ali kad je rekla da je to živ život iz zavičaja, zanevolješe je. Opasna je rabota sjećanje. 90. BERBA U DVIJE KOŠARE Veliki je Kinez nosio na ramenima maloga Kineza, i probijao se kroz gusto rujansko lozje. Grozdovi i vi tiče, lišće i trsovi pleli su se u korak Velikoga, a Maloga su šibali po kosi i obrazima. Zašto je Veliki nosio Maloga? Zašto se Mali dao da ga nosi Veliki? Svatko je od njih imao svoj neizgovoreni razlog, skrovito misleći da je iskoristio drugoga. Veliki je računao da će Mali zaraditi više ogrebotina, pa će za to vrijeme on, Veliki, nabrati više grožđa u svoju košaru. Mali je pak mislio da je njemu zacijelo lakše na ramenima drugoga, i da će tako moći obilnije napuniti svoju košaru. Svatko se od njih u sebi smijuckao. I svatko se negdje u potaji plašio da će se dogoditi nešto neura-čunato u pothvat berbe. I dogodilo se: Veliki je zapeo za vinjagu i pao. Mali je dobro natukao glavu. Svatko je od njih smjesta pomislio da je to kazna zbog ružne lukavosti. Ali ne rekoše jedan drugomu ni bijele, već odoše praznih košara svatko svojoj kući - netko šepajući, netko za glavu se hvatajući. Košara se puni glavom. 91. TI SI MI NAJDRAŽA NA SVIJETU »Ti si Mi najdraža na svijetu«, reče Divni Stranac osobi o kojoj se nije znalo kojega je roda i spola, kojega imena, kojih godina, i kakvoga lika. »Ti si Mi jedina na svijetu.« »Kažeš li to svakoj?« govorila je prpošno ta osoba, otimajući se Njegovim riječima. »Da, svakoj.« »Kako ja onda mogu biti jedina?« »Zato što si ti svaka.« Ostavio ju je na zemaljskoj cesti, samu, da bi se zamislila, da bi razmislila, da bi se od misli umorila, od njih se odučila, ne misliti se naučila. Nije bilo lako. Nije bilo brzo. čekala Ga je da se pojavi i još joj jednom sve ono kaže. Mada je sebi govorila da ju On obmanjuje slatkim pričama, i da je zavodnik što je naočigled vara sa svima - no voljela je još jednom čuti da je jedina na svijetu. Cestom su brzala kola, kočije, lijetala raznih vrsta, pješačilo se, puzalo se, trčalo se, toptalo se. Silan je promet ovuda hujao, kao jesenski vjetar prožet lišćem. Osoba je jednoga dana, zgromljena cijelom ovom hukom, sjela na rub ceste i odlučila prestati putovati. Istoga je časa nestalo i ceste i putnika. Još se nije snašla u toj nenadanoj praznini, kad je ugledala Divnoga gdje stoji pred njom, očito radostan zbog njezine odluke. Ona se još jednom ogleda i više nikoga ne ugleda. »A gdje je svatko?« upita. I kako upita, tako joj se pitanje razlije u muk razumijevanja, u smiješak, u suze. Da je odgovorio ljudskim jezikom, dao bi poticaj bogoznanstvenoj raspravi i razmisli. Ali i On je, srećom, izabrao šutnju. Jer ni riječi svatko, nitko ijedno, ne bi mogle reći tko stoji onako jedinstveno nag nasuprot Jednomu.

Stići ćemo kad prestanemo putovati. 92. NAUK DIVNIH Bila jedna kap kiše koja je, padajući na Zemlju, kazivala ostalim kapima: »Nitko sam od sebe ne može padati.« Bila jedna divlja guska, koja je, leteći s jatom, pričala suletačima: »Nitko ne može sam od sebe letjeti.« I jedna su i druga govorile dobru riječ. Malo tko im je vjerovao. Malo tko se raspitivao zašto, kako. Da su pitali, kap kiše i divlja guska rekle bi da se nitko ne može ni sam od sebe roditi. A da je netko protupitanjem odgovorio, rekavši: »Što vrijedi takvu stvar znati?« kap i guska bi rekle: »Tko to zna, lakše se rada, lakše pada, lakše uzlijeće.« Kakva je to bila kap? I kakva guska? Bile su divne, i bile su stranci. I bile bi još rekle: »Nije tu kraj priče: znati. Treba dobro znati. Tko to sve bolje zna, taj se sve lakše rada, sve lakše leti... itd.« I još bi rekle: »Nije tu kraj priče: sve bolje znati. Treba najbolje znati. Tko to najbolje zna, taj postaje svoj vlastiti zametak, ako hoće. Svoj vlastiti silazak, svoj vlastiti let. Ako hoće.« On uzme bilo koji oblik da bismo Ga primijetili. Ali primijetiti Ga -tu nije kraj priče. 93. KAD UBEREŠ JEDNU ROSU Kad ubereš jednu rosu, sve druge rose to saznaju, i uzblistaju. Kako je ubereš? Staklenkom, pomno. Jer rosa, pogotovu praskozorna, ima nenaslu-ćenu moć. Ima u sebi ime Onoga koji dolazi s Istoka. Zato valja brati rosu, onu predosvitnu. Ako je ubereš, sve će druge rose same doći da potvrde priču o Dolazećemu. One su bića koja pamte Njegov sjaj, dok još traje noć. Zato treba brati rosu, dok je još tamno predzorje. Pomno, sa staklenkom. Kad ograne, kad grune Sunce, lako je tada. A rosama tada svane: one se stope s Onim koga su najavljivale. Rosa je životopis duše. 94. SJAJ NJEGOVA RAZGOVORA Sjaj Njegova razgovora na Zemlji uze lik žene, rodi se, i zapjeva. Jer trebalo je i pitati, i slušati odgovor. Za to se htjela tišina, samoća, čežnja bez odmora, i ruke do lakta u tijestu zemlje. Ta žena bijaše zaposlena sa svojih sedamnaestoro djece, s čupanjem korova u bašči, s mužem koji je odlazio i vraćao se. Bijaše obuzeta slušanjem glasova iza obzora, iz izvora, sa strmih grebena. Slušajući ih, progovorila bi nepoznatim jezikom, koji je bio čisti sjaj govora, čista ona. Jednom je žena sjedila pred kućom na suncu. U visini oblaci, u dolini rijeka i crveni krovovi. »Sto će nam sve ovo, čega zapravo nema?« ražali se nad sobom ona. »Nema ga, a gle, zasipa nas do očiju i preko očiju, dah nam krade, i duh nam smućuje!« »Ti si sjaj razgovora, ti moraš odgovoriti na pitanje.« »To je pitanje kojemu ne znam odgovora.« »Ti si sjaj razgovora, ti moraš znati obje njegove strane. Ti si kao galija - čas se na jednu, a čas na drugu stranu naginješ. Nagni se sada na stranu odgovora, sjaju Moj, i reci ono što bih želio čuti - ne iz Svojih usta, već iz usta, koja sam zbog toga stvorio.« S padine brda oglasi se svirala. Samotna, nujna. Stado se kao oblak bijeli po padini, ali svirala se, ali pastir se stadu ne obraća. Zanesen svirkom, svira. »Zbog glazbe«, reče žena. »Sve je ovo zbog glazbe.« Ljepota je istina, ljepota je mudrost, ali najviše od svega ljepota je ljepota. 95. BILE SU TRIDESET I DVIJE ZORE Bile su trideset i dvije zore, djevice.

Njihov prosac, Sunce, prosi uvijek sve njih — svaku kao da je ona jedna jedina. I svaka kaže da. I svaka uvijek pobjegne iz svadbene povorke, prije no što se stigne pred portal istočne crkve. Razbježe se poljem i šumom, vjenčanice im se poderu, vela se otrca-ju, kose im se raspuste, dojke im se spuste, i one se udome gdje koja nade luknju, duplju, ili šuplju tikvu. Nadu u luknji, u duplji, u šupljoj tikvi ženika, pa svaka ostvari svoj san o jednoj jedincatoj sebi. Poslije ih neki oblaci spaze i pitaju zašto su pobjegle iz istočne povorke. »Zato«, kažu u jedan glas, »što Sunce, budući jedno, nije moglo svakoj od nas posvetiti pažnju kao da je jedna jedina. A bez te jednosti i jedinosti nema prave ljubavi, zar ne?« To je samo dokaz da nijedna nije znala što je Sunce. A kada je jednom svanuo drukčiji dan, to jest, kada su trideset i dvije djevice — možda voljno, a možda po izazovu slučaja — ostale u svadbenoj povorci i prošle kroz portale istoka i stale sa Suncem pred oltar, tek onda su mogle provjeriti može li ženik ili ne može svakoj od njih pripasti kao jednoj jedinoj, a on da ostane potpun, bez diobe ili ostatka. Kad je prošlo trideset i dva dana, ulutaše radoznali oblaci u Sunčeve dvore, uđoše u kraljevsku dvoranu, i zatekoše Sunce na prijestolju. »Zar su same tvoje trideset i dvije nevjeste?« pitali su. »Ne, nisu same. One su s onim za koga su se udale.« I povede ga od odaje do odaje, u trideset i dvije odaje. U svakoj lutalice ugledaše po jednu nevjestu zoru, u prisnomu druženju sa Suncem, a svaka se na svoj način s njim druži. Jedna Suncu pjeva, jedna mu priče veze, s jednom Sunce šah igra, s jednom ljubav vodi, s jednom jede i pije, s jednom spava... To je samo dokaz da je jednost Sunca mnogolika. Tamo gdje joj nije mjesto, misao je slijepa. 96. KIP Usred trga, na visoku postolju, stajao je Kip. Svi su odavno zaboravili koga Kip prikazuje, ali su navikli da im on mjeri prostor; da se kuće, ulice, i ljudi određuju i imenuju svojom blizinom, odnosno, udaljenošću od Kipa. Prostor između Kipa i prvih kuća bio je jednovrstan prostor; velik, dijelio se na svoja manja i posebna polja, jer drukčiji je bio onaj dio s leda Kipa, a drukčiji onaj sprijeda; i još je drukčiji bio odlomak prostora pod oštrim sjevernim kutom, i opet drukčiji onaj koji je zakovrtao put juga, kao rep pjeskuljaša. Zatim, drugovrstan se prostor pružao od Kipa do kraja svih ulica, a tre-ćevrstan je započinjao kod posljednjih kuća u gradu, gubeći se put obzora. Svaki je prostor imao svoje boje, svakomu je odgovarao određen ritam koraka i srca, ton glasa i raspoloženja, godišnje doba, mjesec, dan u tjednu, sat u danu, trenutak trenutka. Svakomu je prostoru prijala određena misao i osjećaj. U jednomu se bolje mislilo o vodi, u drugomu o vatri. U trećemu se najbolje sanjarilo. U četvrtomu je bolje uspijevao šah od neke druge igre na slučaj. Ljudi su dugim predačkim iskustvom došli do zaključka u kojemu dijelu grada trebaju živjeti znanstvenici, u kojemu vojnici, u kojemu svećenici, u kojemu trgovci i obrtnici, u kojemu radnici. Grad je bio nalik na veliko tijelo, gdje svaki dio dobro pamti svoju zadaću, biva njom poduprt, njom potvrđen; a do poremetnje dolazi tek onda kad se crijeva usele u pluća, ili kad mišići sebi umisle da mogu misliti. Kako je vrijeme odmicalo, izvjesne su se temeljne stvari sve više zaboravljale. Zaborav donese neku novu, pobunjeničku neobaviještenost. A onda se, u toj neobaviještenosti, podigoše stanoviti glasovi protiv nekadašnjih odredaba i rasporeda. Oduševljeno su te glasove slijedili stanovnici nekih četvrti, naročito onih nožnih i stopalnih. Obećavao se preobrt odozdo prema gore. Gležnjevi se preko noći popeše na ramena i vratove, i zaigraše ulogu glave. U predjele čela doseliše se žlijezde, u četvrti namijenjene snovima uhrupiše butine s batinama. Kip je sve to samo promatrao Grad se urušavao, razbolijevao, hlapio, iz sebe se iseljavao. Naposljetku je sve dokrajčio potres. Kip je sve to samo promatrao. U prostoru do stopala Kipa stanovao je jedan golub. Taj prostor ne bijaše namijenjen ničemu

posebno. Može se reći da je prostor bio bez-svojstven i stalan. Netaknut zbivanjima u gradu. U nj nitko drugi nije mogao ući osim goluba - upravo je bilo toliko mjesta. Kad se dogodila propast grada, golub se skutrio i rijetko je odatle izlijetao, a ako je izlijetao, onda je oblijetao Kip da vidi jesu li mu sve crte na broju. Reče golub Kipu jednoga dana, umilno, plaho: »Što ćemo, nema nam više grada?« »Nema«, reče Kip. »A treba li tebi grad?« »Ne«, reče golub, »ništa mi ne treba osim ovo malo prostora do tvojih nogu.« Poslije nekoga vremena golub opet izleti, obleti Kip, spusti mu se na rame i reče: »Znaš, ipak je pusto bez grada. A on se ne podiže lako.« »Misliš?« »Da. Kad samo pomislim koliko se dugo gradio, koliko je samo trebalo vremena da ljudi nauče nešto o sebi - recimo, za koji su posao rođeni, za koju su slogu stvoreni. Kad bi ti sad i podigao grad iznova, prošla bi mnoga stoljeća dok se ljudi ne bi naučili gradskomu životu.« »Ah, ne brini«, nasmiješi se Kip. »Onaj tko može stvoriti grad, može stvoriti i već spremne, grada dostojne žitelje. Drugo bi pitanje trebao postaviti, moj golube: treba li nam uopće grad?« Golub se zamisli, nakrene glavicu, pogleda lice Kipa, veličanstveno, sretno lice. »Ne znam«, gukne milo, kao da je nedjeljno jutro. »Zelja je moja, a tvoja je odluka.« Kip onda pljesne dlanovima, i izbroji kao u dječkoj igri: »Jedan, dva, tri, ustaj!« I grad je stajao oko njih s ljudima, koji nisu primijetili da ih nije bilo nekoliko tisuća godina. Razdragani golub poleti medu ljude da im objavi veliku vijest da su uskrsnuti. Oni ga nazvaše svetim golubom, ali ga ne razumješe. Nad neke on side kao plameni jezik. Ali ni takve ne razumješe. Kip je sve to samo promatrao. Ritmička Propast-i-Uskrsnuće svijeta traje dok ju želiš, golube. 97. ŠTO JE čOVJEKU HRANA Bio jedan bog stada, i bio jedan bog žita, i oni se nikako nisu mogli složiti oko toga tko je od njih čovjeku potrebniji. Onda su se okladili, priredili gozbu i pozvali na nju božicu zore, boga vatre, boga mjeseca, bogove mora. Bogovi su trebali kušati plodove njive i darove stada, da bi odlučili što je bolje i čovjeku važnije. Svaki od dvojice iznio je na stol ono, čega je bio gospodar. Bog stoke natakao je mlijeko i sirutku, nudio sir i vrhnje, i ogrtače od ovčje vune. Drugi je bog neumorno pekao kruh na raznorazne načine. Pozvanici su, razdragani, i jeli i pili. Ali nitko od njih nije mogao istinski utvrditi tko je od dvojice zaista potrebniji ljudima. »čovjeku su najvažniji vuna i mlijeko«, tvrdio je bog stada. »čovjeku je najvažniji kruh«, tvrdio je bog žita. Onda se netko dosjeti i reče: »Da pozovemo čovjeka.« Dođe čovjek na bogovsku gozbu, najede se i napije, i izjavi: »Mlijeko i vuna su nas othranili i od zime obranili.« Kako li je likovao bog stočara! Ali bog ratara kliknu: »Jedan čovjek, jedan glas. Budući da smo dvojica, pozovimo još jednoga svjedoka.« Dođe, dakle, još jedan čovjek. Najeo se i on, kušao sve one puste vrste kruha, pa izjavio: »Zbilja, što je važnije od kruha?« Onda u gozbenu dvoranu ubata Višnji u liku prosjaka. Hramao je i kašljucao. Posjedoše ga za stol, dadoše mu i kruha i mlijeka; polako je pio, polako zalogajio, a kad je s tim završio, pogledao je poprijeko i jedne i druge, pa upitao: »Recite mi, zar je čovjek samo tijelo?« Gledali su ga zabezeknuto, i Bogovi i ljudi. »Kako to misliš?« »Kladili ste se oko toga što je čovjeku važnije — mlijeko ili žito. Vi-djeste da je podjednako važno. Ali pitam vas: zar je važna samo hrana tijela?«

Opet su ga pitali što mu je na umu. A on reče: »čovjek je svojega tijela konjanik. Važno je, naravno, hraniti konja. Ali se i jahač mora svojom hranom krijepiti, zar ne? Kažite mi, gdje je medu vama onaj, koji je za to zadužen?« Bogovi stadoše zagledavati jedni druge, šaptom se prozivati, ali se nitko od njih ne odvaži izjaviti da je on taj. Onda prosjak zbaci sa sebe dro-nje i zablista u svoj svojoj divoti. Dvorana plane kao podnevno Sunce. Višnji podiže kalež sa zlatnim pjenušcem, i krikne put svodova i zidova: »Ja sam taj! A ovo je čovjeku hrana - napitak besmrtnosti!« Filozofija je mit intelekta, mit je filozofija intuicije. 98. PRVO SLOVO JEDNA RIJEč Bilo jedno prvo slovo, pa se slovkalo, pa se rovkalo. I uvijek je sebe iznova kopkalo, sebe čitalo, o svemu pitalo. I sebi odgovaralo: sva su druga slova moje sjenke, sjenčice, lišće moje grane, zaljuljane, samohrane. To prvo slovo bješe A. Kad je na hrpu skupilo sve što je u sebi otkrilo, podigoše se Himalaje da o nađenomu svjedoče. Vidje slovo A da je to veliko blago. Komu takvo blago pokloniti? Razmisli slovo A i onda se uputi sa svojim blagom k Bogu. Pa Mu reče: »Sve što se sa mnom kaže, s Tobom se slaže. Sve što se sa mnom kaže, o Tebi se kaže, i Tebi se kaže.« A Bog upita: »Sto je to sve, dobro Moje slovo?« »To su samo dvije riječi, Bože: volim Te.« »Mudro Moje slovo, volio bih da to nisu dvije riječi, da je to samo jedna riječ... ona savršena. Jer Ja sam jedan i savršen.« Slovo A se zbunilo, zagrcnulo. Onda tiho ponovilo: »Volim Te. Ja ću tako dovijeka. Volim Te.« Bog nato odgovori: »Otpusti onu drugu riječ. Neka ostane samo prva: volim. To je ta riječ.« Slovo A nije moglo na ino, nego kazati: »Ne mogu otpustiti onu drugu riječ, Bože. Moram Ti opet isto reći. Volim Te.« Bog je tiho, svudpristuno ponovio: »Volim. I Ja ću tako dovijeka. Volim.« Prvo slovo, jedna riječ... jednako Bog. 99. MJESEčINSKA GOZBA Za stolom od oblaka pilo se vino mjesečine. »Samo onaj tko svoj usud stvara, može svoj usud i rastvoriti«, reče jedan, sijede brade i uzvijenih obrva. »Samo onaj tko je samoga usudnika stvorio, može njegov usud rastvoriti«, reče drugi, jantarnih očiju, kao u tigra. »Samo onaj tko je to razumio, može poništiti kao da uskršnjava, us-krsnuti kao da poništava«, reče treći, sav od smaragdnih kapi, koje su stalno bubrile i nekud se prelijevale. Bešuman kao rosa, naišao je Divni Stranac. Oni Ga prepoznadoše, ustadoše, čelo stola Mu ponudiše. On prihvati, sjedne. Gledali su Ga. Očekivali su od Njega zaključnu riječ. No On se igrao sa svojom čašom. U njoj se pjenila mjesečina, do zanosa jasna, mirisna. »Sto bi Ti, Divni, dodao našemu razgovoru?« upitaše napokon. Divni stade ispijati mjesečinu. Pri svakomu je gutljaju zastajao, zatvarao oči, i šaputao: »Kakav opoj mjesečinski. Kakav Mjesec svih divot-pijanaca.« I kao da Ga dugo nije bilo tu. Onda odloži čašu na stol i pogleda ih vrlo trijezno. »Pridite sada rubu oblaka, i pogledajte tamo dolje, na Zemlju.« Oni tako učiniše. Sijedomu je brada bijelo odlepršala u dubinu, jan-tarnomu i smaragdnomu sjajevi se zaljuljaše u prostoru, kao velovi. Ugledaše tamo dolje gnjecavo gmizanje, močvarno vrijenje.

»Tko tamo dolje kroz glib gazi, i teške cokule zemaljske s mukom izvlači iz ljepljive tvari, i pritom ne zaboravlja na Mene... njemu ću oprostiti nepovoljne usude, i skratiti mu vrijeme kušnje«, progovori Divni Stranac gledajući svakoga u oči istovremeno. »Tko tamo dolje blatom gaća, nemajući vremena ni dara za mjesečinske razgovore, imajući samo ruke što se trude sastaviti Moju riječ... njega ću uzvisiti nad stolove od oblaka.« A sva tri para očiju nikom ponikoše. Ima mnogo svjetova, zemaljski nije najgori, nebeski nije najbolji. 100. PRIPOVJEDNIKI PRIčA Pripovjednik reče Svojoj priči: »Ne čaši časa, ljepotice, kreni.« »Ali nisi mi napisao kraj«, prosvjedovala je priča. »Nepotpuna sam. Nedovršen sam krug. Ne zna mi se zaključak ni konačni smisao.« »To sam i htio«, reče. »Takvu te hoću: nedovršenu.« »Idem u svijet kao u kneza na bal, a suknja mi osta neporubljena, konci se za njom vuku, neodrezani. Zar želiš da mi se smiju?« »Ne. Želim da te dovrše«, reče Pripovjednik i namjesti joj svaku vlas u kovrčama. »Da preda te kleknu i podšiju porub tvoje suknje. Ah, pričo, pričo, gdje je tvoja mašta? Važna je rečenica, a ti plačeš zbog točke.« On joj poljubi svaku trepavicu, i svakoj preda njezino zakonito mjesto nad okom. »Porub na suknji je kao točka na kraju rečenice.« Priča se ovila Pripovjedniku oko vrata. Suknja se njezina uzvitlala poput mlade galaksije. »Hoće li se to umjeti, Oče moj? I kakva je svrha da to oni obave umjesto Tebe?« »Oni će tako vlastitim prstima opipati suknjinu čipku. Oni će tako obigrati njezinu zvonoliku širinu, dok im se ne zavrti glava. Tako će sebe zaljuljati na njezinim valovima, pjenama, svilenim vitlajima. Ukratko, tako će dovršiti svijet.« Razlozi božanskoga propusta uvijek su još jedna šansa za čovjeka. 101. VOLJENI PRIJATELJU Unutar mnogoga kamenja u pustinji čamile su šare. Nastale su od vode, od vatre, od slijevanja jedne u drugu. Nastale su i od strašnoga tlaka zemlje i zraka. I tako su sva četiri počela - zemlja, voda, vatra, i zrak - sudjelovali u stvaranju šare. Ali šare su htjele misliti samo o petomu počelu, neopipljivomu eteru, sveprisutnomu poput prostora. Sare su išle u neumorni krug, vrtjele su crni kolobar na žućkastoj pozadini. čekale su da ih neka neslučajna ruka podigne s tla, da se kamen, drobljen suncem, u ruci raspolovi, rastvori se kao knjiga, kao ženska tajna, i da ih ljudsko oko ugleda, da im se začudi. Sare su zadržavale dah čekajući taj događaj, rijedak u svemiru - tako rijedak kao što je rijetka pahuljica snijega na dlanu vatre, kao igla ognja u plastu leda. A kad se to jednom dogodilo, kad je ruka jednoga nomada podignula kamen da bi ga bacila u besciljni zrak, ona je nehotice stisnula kamen; i kamen se lako i nečujno otvorio, poput knjige, poput ženske tajne; iz srca kamena izronilo je oko i zagledalo se u oko, koje ga je ugledalo. »Voljeni prijatelju«, prošapće oslobođena šara. »Tko to govori?« povika čovjek i ogleda se. Bio je pastir, čuvao je krdo deva. »Ja govorim.« »Što to znači, ja?« »Ja sam kružni tok, nastao od četiri počela svijeta. Ali naš je susret načinjen od petoga, od neopipljivoga i sveprožimnoga etera.« Pastir se maši za svoju praćku, spreman ušutkati glas koji mu se, kako je mislio, rugao. »Naš je susret ta tvar od koje smo načinjeni«, nastavi glas iz oka kamena. »Mi sada gledamo sebe, zjene su nam jedne u druge uprte, i vide što je nevidljivo. To sam ja, to si ti, voljeni prijatelju...« Oči pastira zurile su iz glave koja se nije unijela baviti nadzemaljskim pričama, i nepojamnim otkrivenjima. Od svega čudovitoga, oči mladoga pastira zapamtiše kao najčudesnije one dvije uvodne i završne riječi: »Voljeni prijatelju...«

To je bilo jedino što mu je moglo govoriti o svemu drugomu, nevidljivomu i neshvatljivomu. I prevrnuše se bjeloočnice pastirovih očiju, pa pogledaše u krug pustinje da se priberu od čudnoga susreta na dlanu. I kako pogledaše, tako toga časa u svakomu neotvorenom kamenu pustinje ugledaše šaru koja je to isto i odašiljala i odaslano prihvaćala: »Voljeni prijatelju...« Dvije najvažnije riječi u ovoj pustinji su... 102. KOTAč SAMOKRET Bile u istoj ulici kuća uz kuću, i u svakoj kući po složna obitelj, buduća porodica. U jednoj od njih rodilo se žensko dijete. U drugoj se obitelji željno čekao sin, ali ga nije bilo. U toj se kući uzdisalo, i govorilo susjedima: »Kamo lijepe sreće kad bismo se orodili. Kad bi nam se rodio sin -ženik za vašu kćer. Pa da nam djevojčica bude snaha.« Prolazile su godine, a sina nema, pa nema. Djevojčica već poodras-la, pletenice joj do pojasa. A onda se dogodi ono čemu se više nitko nije nadao: rodi se dječak, lijep kao sunašce. Bilo bi se i više slavilo i svetkovalo rođenje sina da se moglo reći evo nam zeta. Ali se zbog razlike u godinama to nije moglo reći. Djevojčica je već završavala školu, kad je dječak tek prohodao. Djevojčica, sad već djevojka, veoma je voljela dječačića. Svuda ga je sa sobom nosila, s njim se igrala, hranila ga, tetošila. Govorila mu u šali: »Mužu moj maleni.« A dječačić je to dobro zapamtio. Kazivao je svima u ulici da će se oženiti svojom susjedicom. U znak obećanja da će tako i biti, ona mu pokloni zlatni lančić s privjeskom u obliku sretne djeteline. Djevojka je pošla u grad u neku veleškolu, i dolazila je kući samo o praznicima i blagdanima. Dječak ju je željno čekao. Kad bi se pojavila, sve je vrijeme provodio u susjednoj kući. Već je bio dovoljno odrastao da nikomu ne govori kako je on djevojčin prosac i budući muž. Ali se bez-dano, beznadno, zaljubio u nesuđenu mu nevjestu. Djevojka nije imala pojma što se događa u dječakovoj duši. Nije mogla znati da se u njega utisnulo ono djetinjsko mužu moj maleni, kao sveti zavjet i obećanje, i kao jedino ime njegova cilja, koje nije moglo ni potamniti, ni potonuti. Ne, djevojka to nije slutila, i ona se zbog te nes-lutnje po cio dan s dječakom družila, dopuštala mu da joj plete kosu, da s njom ruča i večera, igra se skrivača po tavanima i podrumima. Ta bila je od njega starija tuce i pol godina, a stasom viša za dva, tri pedlja. Svejedno, on ju je jednoga jutra iznenadio pitanjem: »Kad bih te ja zaprosio, bi li pošla za mene?« »Ne bih«, odgovorila mu je, pomalo nesigurna šali li se njezin prijatelj iz djetinjstva, ili je ozbiljan. I doda: »Pa ja sam prestara za tebe, mali.« Kad se djevojka vratila u grad, dječak odluči da će naglo odrasti i os-tariti, ne bi li doskočio razlici između sebe i svoje ljubljene. Od časa odluke, počelo se događati neviđeno čudo: svakoga je dana narastao za prst, a jednoga se jutra izdužio za cio pedalj. Koža mu se oko očiju naborala Više nije bio nalik na dijete, iako je bio dijete. Uskoro, više nije bio nalik ni na mladića, već na čovjeka u zrelim godinama. Pojavila se i pokoja sijeda vlas. Rasklimaše se i poneki zubi. Očajni su ga roditelji vodili kod mnogih liječnika. Ovi su listom slijegali ramenima i izjavljivali da takvih slučajeva u nas još nije bilo, ali da u knjigama piše da ih tu i tamo u svijetu ima. Dječak, sada već čovjek, jedini je znao što je uzrok njegovoj tobožnjoj bolesti. Ali on je šutio, čekajući prigodu da navodni gubitak pretvori u dobitak. U međuvremenu je djevojka završavala svoje veleškole, i zadugo nije dolazila kući. Pisala je majci i ocu da nema vremena. Govorkalo se da se odala životu nedostojnu svoje ulice — da pohađa zloglasna mjesta i druži se s noćnim ljudima. Dječak je o tomu slušao, ali nije vjerovao. Onda je jednoga dana ipak došla. Na iznenađenje cijele ulice, dovela je zaručnika. Zapravo, zaručnik i ona stigli su kolima, kakva selo još nije vidjelo. U djevojčinoj se kući uskoro priredila zaručnička gozba i zabava, na koju je bilo pozvano cijelo bliže i dalje susjedstvo. Izabranik bijaše mlad i pristao, rekoše i bogat, a djevojka preko ušiju u nj zaljubljena. Svi su čestitali mladomu paru, i darivali ih kako je tko mogao. Usred veselja djevojka se sjetila svojega malog prijateljja, jer ga nije vidjela medu pozvanicima:

»A gdje li se samo djenuo moj maleni muž? Oh, sigurno se već brije, i nosi duge hlače.« Pristupio joj je čovjek srednjih godina i rekao joj: »On je otputovao, gospođice, a mene je zamolio da vam isporučim njegove čestitke.« Uruči joj zlatni lančić s privjeskom u obliku sretne djeteline, i bez riječi se izgubi iz kuće, iz ulice, iz sela. Za njim se odseliše i njegovi roditelji. I svi troje nestadoše netragom. Njihova je kuća dugo zjapila prazna. A onda se doseliše neki novi mladi i zaljubljeni ljudi. Kad su vidjeli daje njihova susjedica rodila sina, rekoše malo u šali, malo ozbiljno: »Da se orodimo? Nama će se roditi lijepa kćer.« Majka je stavila sinčiću oko vrata zlatni lančić s privjeskom u obliku sretne djeteline. A doseljenici su ponavljali, malo ozbiljno, malo u šali: »Eno nam zeta. A nama će se uskoro roditi vaša lijepa snaha.« Kao da su tom izjavom potpisali i u svijet poslali vjerodajnicu bez pokrića. Rodila se lijepa kćer, ali tek kada je sin već zašao u zrelu dob. Pamteći priče roditelja, on je svuda nosio malenu djevojčicu i tepao joj: »Ovo je moja mala nevjestica.« I poklonio joj zlatni lančić s privjeskom u obliku sretne djeteline. Pričaju da je jedno od ovo dvoje bolno platilo dug zakašnjenja, naime, stizanja prije roka. Pričaju, nadalje, da se u toj ulici, kuća do kuće, otada uvijek tako događalo, i da su neki to događanje nazvali kotačem samokretom. Neki drugi, ukletošću. A neki treći, računom bez krčmara. Ako ništa drugo, može se birati ime događaja... 103. OD PRELIJEPIH NAJLJEPŠA Bude priređen ples, ni na zemlji, ni na nebu. Svi su pozvanici bili prekrasni, svi svoje ljepote svjesni - osim jedne. »Htio sam te zamoliti za ples, najljepša!« S tim riječima pristupi netko od prelijepih mladića onoj jednoj kra-sotici. Ona je pomislila: sanjam. Još je pomislila: kako da baš mene moli za ples tako prelijep mladić? Uplašila se i rekla: »Mislim da ste se zabunili. Sigurna sam da želite ples s nekom drugom.« Nije znala da je lijepa, ni koliko je lijepa. Prelijepi mladić reče: »Ja želim ples s tobom. Ti si najljepša.« Rasplače se ona i progovori kroz suze: »Nije lijepo da mi se rugate. Molim Vas, ostavite me na miru, inače odoh, i više me nećete vidjeti.« Prelijepi je ustuknuo, žalostan što mu ona ne vjeruje. Na kraju plesa prirediše natječaj za najljepšu ni na Nebu, ni na Zemlji. Suci su nataknuli naročite vidovite naočale, pa su zagledali, dugo zasjedali, raspredali; a djevojke zaredale, gazeći kao paunice i ploveći kao labudice, silazeći niz mostove od oblaka, niz staze od mjesečevih zraka. Nije bilo lako sucima s tolikom količinom krasote. Sve gizdavice bijahu prve ljepotice. Kako se složiti kojoj medu prelijepima ide vijenac najljepše? Ali kad je naišla ona uzrujana i rasplakana, sve su naočale zablistale i svi se suci odjednom složiše: to je ta! Dodijeliše joj vijenac prve po ljepoti, po ljupkosti nenadmašene, po milini bez premca. Htjelo se znati zašto se baš kod nje pokazala tako odlučna sloga u odluci. Jer svima ostalima nije se činila ljepšom od drugih - s iznimkom mladića koji ju je bio zamolio za ples. »Ona jedina nije bila svjesna svoje ljepote«, izjaviše suci. »To ju je učinilo najljepšom u očima vidovitosti.« Lijepo je znati, ali je katkada ljepše ne znati. 104. SLATKOćA ZVUKA Slatkoća zvuka našla se na tri suda. Jedan je sud presudio da je slatkoća zvuka najslađa u ljudskomu glasu. Drugi je sud presudio da je najslađa kad ju proizvedu ljudske ruke na kakvu istančanom glazbalu — harfi ili violini. Treći je donio pravorijek da je slatkoća zvuka najslađa kad proistek-ne iz daha i zraka, kroz cijevi orgulja i kroz šupljinu frule.

Slatkoća zvuka našla se u neprilici. Saslušala je sve tri presude i nije znala odlučiti koja je presuda prava, nije se priklonila nijednoj više nego drugima. »Ja sam u sve tri«, kazala je. »Ne znam u kojoj sam najviše.« U sudnicu su ušetali jutro, podne, i večer. »I nas treba pitati«, izjaviše. »Jer boja dana doziva stanje duše i nudi mu svoje prednosti.« »Slatkoća zvuka najslađa je u jutarnjoj fruli«, zasvjedočilo je jutro, a za njim svirala, a s njom i dvojnice, a s njima i orgulje. »Ni u podnevnoj, ni u večernjoj - u jutarnjoj.« »Slatkoća zvuka najslađa je u ljudskomu glasu kad zapjeva u podne«, govoraše podne. »Slatkoća zvuka najslađa je u večernjoj harfi«, ustvrdi večer. I opet slatkoća zvuka nije znala kojoj bi se strani priklonila. Onda u trostruku sudnicu ušetaše proljeće, ljeto i jesen. Potom, osjećaji sjetnoga čeznuća, radosti, i ljubavi. Poslije njih javiše se zemlja, voda, i vatra. I svatko je tvrdio da je u njemu slatkoća zvuka najslađa. Tko zna dokle bi se nadmetnici ovako ljupko nadmetali da spor nije prekinula jedna veličanstvena pojava, koja je nečujno, a slavno ukoračila u sudnicu. »Ja sam tišina medu zvijezdama u Nebu, i ispod čovječih vjeda na Zemlji«, reče došljakinja uznosito. »Ti si najslađa kad si sa mnom«, obrati se tišina slatkoći. Ponudi joj ruku, i osvoji najslađi smiješak zvuka. Nema ništa slade od najslađega, kad utihne. 105. BIO JEDAN čOVJEK SAMOJED Bio jedan čovjek, koji je pojeo sama sebe. Počeo je od nožnih prstiju. Njega je to, naravno, boljelo, ali nejedenje sebe boljelo ga i više. Jedenje sebe bilo je za nj ne samo nezapamćen užitak, već i moranje, koje je on protumačio kao pokoru i samokaznu zbog nekadašnjih grijeha. Uspomenu na grijehe je zatomio, ali samokažnjavanje mu ostade kao bespo-govoran nalog. I tako je zobao prst po prst, stenjući od bola i od užitka. Kad je stigao do koljena, pokaza se da je teško, gotovo nemoguće krenuti dalje put bedara. Ali on se nekako uvio i savio, i nastavio žvaka-ti i glodati. Stenjući od bola i užitka. Kad je stigao do slabina, jedenje je postalo veći bol od užitka. Unatoč tomu, nekako je nastavio, žureći se da pojede što više prije nego što mu otkaže mozak. Kad je stigao do grudnoga koša, srce mu reče: »Zbog čega, jadan, uništavaš ono što i nije tvoje? Sto ti je dano samo na posudbu?« čovjek je zastao s punim ustima, zbunjen pitanjem, koje je bilo tvrdnja. »Kako to misliš?« uzvrati mljaskajući. »Ja ne mislim«, reče srce, »ja znam. Glava ti misli. A glavu, a misao nećeš moći pojesti. Ostat ćeš s njom i neće ti biti lako.« »Bojiš se smrti, pa tako pričaš da bi i mene i sebe zavaralo«, cerio se čovjek. »Reklo ti što ti drago, ja moram sebe pojesti, jer bi se svatko drugi od mene otrovao, uključujući i majčicu zemlju, u koju bi me zakopali.« »Ludorije«, otkucavalo je srce. »Ovo što proždireš ovako ogavno i sladostrasno, to nisi ti. To je nevina dvokolica koju si vozio. I sad kažnjavaš dvokolicu, zato što si njom neoprezno pregazio dijete.« čovjek zatisnu rukama uši. »Ušuti, ili ću te zubima iščupati iz sebe!« »Da, učinio si to, vidjelo sam«, neuplašeno nastavi srce. »Plakalo sam. Ja sam tvoje srce, kralj osjećaja. Sve dok me čuješ, za tebe ima nade. Dobro, pregazio si dijete. Nisi to učinio iz zloće, već iz lakoumlja. I sad ne razumijem zašto zbog toga želiš uništiti dvokolicu?« čovjek ostade otvorenih, zapanjenih usta, poput pećine.

A onda mu se iz ždrijela stadoše vraćati pojedeni dijelovi: najprije utroba, potom slabine, potom butine, potom goljenice, potom gležnjevi, i napokon stopala s prstima. čovjek je imao sreću, bio je bespomoćan: samo je gledao vlastito povraćanje. Gledao je kako sve traži svoje staro mjesto - malo zgužvano traži, ali pronalazi. Jedino se mali prst lijeve noge nije umio naći. Njegovo mjesto ostade prazno, valjda zbog uspomene na smak svijeta. »Od ova dva zbivanja jedno je svakako san«, pomisli čovjek, promatrajući kako nemoguće odmiče u smjeru nemogućega, i postaje moguće. Bio jedan čovjek koji se probudio u posljednji čas. Srce mu kucne o sluh i reče: »Dobro ti jutro. Znaš li da si gotovo sama sebe pojeo? Da sam te jedva zaustavilo? Jedva te pridobilo za sebe?« »San je laza, a java je istina«, reče čovjek podsmješljivo, lakoumno, navlačeći čizme na dobro sažvakane noge. Jedini čovjek čini sebi najmračnije, najružnije, najmrskije stvari. 106. ZAR MI NISMO JEDNO Sišla je zavojitim stubama u suhi bunar. »Gdje si vodo?« kriknula je. »Žedna sam, od žeđi umirem!« »Zar mi nismo jedno?« odgovori joj voda. Na trenutak se osvijestila, iz svojih se usta napila. Penjala se zavojitom stazom put vrha brda, koji je sa svakim korakom odmicao sve više u oblake. »Sidi brdo!« povikala je. »Ne mogu te svladati, ne mogu ti se na živi vrh popeti... Sidi, ususret mi naiđi!« »Zar mi nismo jedno?« odgovori joj brdo. Toga se časa sjetila, i na vrh se svoj popela. Uzela ju brza struja, virovita, pjenovita, odnijela ju prema slapovima u dubini. »Zauzdaj svoj sunovrat!« vapila je. »Stišaj svoju ćud, ukoči svoj tok i skok!« »Zar mi nismo jedno?« odgovori joj brzica. časom se osvijestila, i sa slašću se u sebe bacila. Krenula je na jug, u selo gdje živi Gospodar svih svjetova. Jug joj na sjever izmicao, a selo se selilo put svih smjerova svijeta. Jug joj onda reče, i selo joj reče: »Tražiš nas, a mi smo jedno...« Ona mahnu rukom, zaobiđe i jug i selo, i krene u dvore Gospodara svjetova. Išeta pred nju svijet sa svjetovima, pruži joj sve svoje ruke, i klikne: »Zar mi nismo jedno?« A ona i opet mahnu rukom, zaobiđe svijet, i krene dalje. Kad odjednom, nade se pred Gospodarom svjetova. Klekne preda Nj da Mu vrati vodu, vrati brdo, i rijeku da Mu vrati, i jug, i selo i bijeli svijet... Gospodar uze sve što Mu je pružila, složi od toga kitu, lijepu, šarenu, pa joj ju ponudi. Ona reče: »Umjesto te kite... ja bih Tebe.« On joj odgovori: »Zar Mi nismo Jedno?« Ali ne znamo da jesmo. 107. PUNA I PRAZNA čAŠA Stajale jedna kraj druge dvije čaše, puna i prazna. Pripadale su istomu kolu čaša od plemenitoga rimskog stakla; i nađoše se na stolu poslije gozbe. Pijani su gozbenici spavali pod stolom, i gromoglasno hrkali. Na zidovima su teturali i podrhtavali mozaici. Reče tada puna čaša praznoj: »Pilo se iz nas cijelu noć. A sad nitko za nama ne poseže. Ne znam je li mi to milo, ili nemilo.« Prazna čaša reče: »Osjećam se čudno potištenom. Sad znam kako se osjeća čovjek bez životnoga smisla, čovjek potrošen od svojih čula i njihovih zahtjeva... Sad znam kako će se osjećati svi ovi ljudi, kad se probude od pijanoga sna.« »Ah, pustimo ljude«, reče puna čaša. »Reći ću ti nešto drugo i drukčije od svega što se od ovih ljudi može saznati: unatoč časovitoj opreci između tebe i mene, ja sam tebi vrlo, vrlo nalik, sele moja.«

»Od rimskoga smo stakla, iz istoga smo kola. Zato smo jedna drugoj slične«, odgovori razborito prazna čaša. »Ah, ne mislim na tvar, ni na oblik ne mislim, jer to nam je svima isto. Mislim na svoju puninu, i na tvoju prazninu.« Uđoše tad na prstima robovi - neki maslinaste puti, a neki bakarne - te počeše oprezno skidati zamrljane stolnjake, izlijevati u bokale vino iz nedopijenih čaša, i tiho, pomno premještati čaše i bokale na srebrne pladnjeve u smjeru kuhinje. A mlohavi se likovi na mozaik-zidu nevoljko uspraviše, trudeći se izgledati trijezno. »Tišti me moja punina«, nastavi povjerljivo puna čaša. »Ona bi se htjela dati, darivati. Požurih da ti to kažem, jer uskoro ćemo se rastati.« »Rekla bih da to kažeš iz sućuti, dobra moja sele. Jer ništa tako ne tišti kao praznina«, u odvrat dočeka prazna čaša. »Praznina me tlači, i u meni viče za tim da se napuni, da primi.« »Tišti, tlači... Eto vidiš da smo vrlo, vrlo jedna drugoj nalik«, slavodobitno će puna. Jedna se bakarna ruka zaleti do pune čaše, i načas zastane, kao da razmišlja. »I još više nego vrlo, vrlo«, zabrza dalje puna. »Slušaj, ne želim se od tebe rastati kao da se rastajem od nesrodnice, od razroke oprečnice. To je varka, sele, to je opsjena. Jer, gledano ne samo okom, stvari stoje drukčije.« Reče prazna: »Kako drukčije? Ništa na svijetu ne može nas izjednačiti: ja sam prazna, ti si puna. I gdje je tu srodnost? I što je tu varka?« »Kako bih ja znala da sam puna, da tebe, praznu, ne stavi nečija ruka pokraj mene? I dalje, kako bih te mogla sobom natočiti, ako ti ne poželiš biti natočena? Da, kako moći dati, ako nema tko uzeti? Kako moći uzeti, ako nema tko dati?« »To samo znači da smo dijelovi iste gozbe«, našali se prazna. Ali puna je sa žarom objašnjavala: »Ne samo to, ne samo to. Jer moja punina čezne darivati točno toliko, koliko tvoja praznina čezne primiti. Ne kazuje li to nešto o istoti naše čežnje?« »Hm«, zamisli se prazna čaša, i tiho kucne svojom mišlju o prazninu. »Nisam, priznajem, o tomu razmišljala. Ipak, rekla bih da je bolje biti puna, nego prazna. Bolje je darivati, nego primati dar.« »Ah, sele, isto je to, vjeruj mi, isto...« Bakar-ruka uto obuhvati punu čašu, željno, pohlepno, i hitro je prinese ustima. »Isto je to, dati i primiti«, dovikivala je puna čaša, upravo se prazne-ći u živu čašu, u usta roba. »Iz čaše u čašu prelijeva se puno, na poziv praznoga.« Rob odloži bivšu punu čašu na stol, pokraj prazne. Reče prazna čaša praznoj čaši: »Maločas nas je dijelila opsjena razlike, varka opreke. A sada između tebe i mene nema ni varke, ni opsjene.« »Što je to, i kako se to zove, sele moja?« upita prazna praznu. Smrt, na Zapadu. Nirvana, na Istoku. 108. PRAVA ADRESA Bila jednom jedna olovka, koja se izvještila u pisanju najljepših ljubavnih pisama. Ruka, koja je pisala, i srce, koje se izlijevalo na papir, izabrali su, ne zna se zašto, baš tu olovku. Kad bi se jedno pismo dovršilo, olovka je znala nehajno primijetiti: »A sada je, valjda, sve izgovoreno i napisano?!« »Ti ćeš mi reći?« odgovarala je ruka, spremajući se na novi list papira. Olovci je, zapravo, bilo drago, što pisanju nema kraja. Zaljubljeni pismopisatelj vazda bi na kuverti zaboravljao napisati adresu primateljice pisma. Valjda mu se činilo važnijim nastaviti s novim iskazima ljubavi. Pismo je odlazilo u bijeli svijet, na bijelu adresu. Jednom ga je olovka na to upozorila. »Ne zna se komu stižu ta pisma.« Zaljubljeni na tren zastade s olovkom u zraku.

»Zar ima ikoga osim nas?« reče