Krivicno Procesno Pravo
August 25, 2017 | Author: pedja1 | Category: N/A
Short Description
Download Krivicno Procesno Pravo...
Description
1. POJAM KRIVIČNOG POSTUPKA U teoriji krivičnog procesnog prava postoji više shvatanja o određivanju pojma krivičnog postupka, najznačajniji su realistički i pravni pojam. Prema realističkom shvatanju, krivični postupak je skup zakonom uređenih procesnih radnji procesnih subjekata, koje u određenom procesnom cilju preduzimaju procesni subjekti. Krivični postupak posmatran po svojoj unutrašnjoj strani, odnosno po pravnoj prirodi je pravni odnos, procesnopravni odnos. Krivični postupak je pravni odnos jer je regulisan pravom, a procesne radnje su tako postavljene da se sa pravnog gledišta javljaju kao vršenje prava ili ispunjenje dužnosti procesnih subjekata. Krivični procesni odnos razvija se između suda, osumnjičenog, odnosno optuženog i tužioca (procesnih subjekata). Karakteristike krivičnog postupka: krivični postupak je prinudan odnos za stranke i za sud, jer je uređen prinudnim pravom (ius cogens). Tužilac odlučuje o pokretanju postupka, ali je obavezan da ga pokrene i vodi ukoliko su uslovi za vođenje postupka ispunjeni. Osumnjičeni, odnosno optuženi se sa svoje strane mora upustiti u procesnopravni odnos i dopustiti da se protiv njega otvori i vodi postupak, a od njegove volje zavisi jedino davanje iskaza i preduzimanje radnji odbrane. Sud je dužan, ako su ispunjene zakonske pretpostavke, da postupi po tužbi. postupak je u isto vrijeme instrumentalan (formalan), jer nije sam sebi cilj, već služi utvrđivanju jednog drugog odnosa (materijalnopravnog i eventualnih koneksnih nekrivičnih odnosa). On je, dakle, sredstvo ili instrument za oživotvorenje krivičnog zakona. postupak je sekundarnog karaktera: zasniva se na pretpostavci prethodnog postojanja materijalnopravnog odnosa između države i osumnjičenog, odnosno optuženog, a ima za cilj da utvrdi postojanje ili nepostojanje tog drugog odnosa i, u slučaju postojanja, da ga raspravi. krivični procesnopravni odnos je trostran, jer se zasniva i teče između tri procesna subjekta: suda, tužioca i osumnjičenog, odnosno optuženog. krivični procesnopravni odnos je jedinstven, jer se jedinstveno formira od svih međusobnih odnosa procesnih subjekata, ali je u isto vrijeme i složen, kompleksan. Jedinstven je jer prolazi kroz razne faze i stepene sa istim subjektima i predmetom odnosa, a složen je jer obuhvata niz pravnih odnosa koje procesni subjekti vrše preko procesnih radnji. U našem krivičnom zakonodavstvu krivični postupak ima dva stadijuma: prethodni postupak i glavni postupak. Prethodni postupak služi za pripremanje suđenja o samoj stvari (glavni pretres) i raspravljanje pitanja da li jedna krivična stvar treba da izađe na suđenje ili postupak treba obustaviti bez izlaženja na suđenje. Ovaj postupak obuhvata istragu i stavljanje osumnjičenog pod optužbu. Glavni postupak slijedi nakon prethodnog postupka i predstavlja dio postupka u kome se krivična stvar konačno raspravlja. Ovaj stadijum obuhvata: glavni pretres, donošenje i objavljivanje presude, postupak po pravnim lijekovima. krivični postupak mora biti tako organizovan da obezbjeđuje pravično suđenje. Postupak mora biti pravičan, odnosno odvijati se u “razumnom vremenskom roku” i zadovoljavati određene zahtjeve koji se tiču razmatranja spora i saopštavanja presude.
1
Osnovne procesne pretpostavke su uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi procesnopravni odnos mogao da se, povodom konkretnog krivičnog zahtjeva, obrazuje, razvija i završi. Osnovne procesne pretpostavke su uslovi neophodni za postojanje procesnopravnog odnosa za omogućavanje procesa i donošenje odluke uopšte. Za obrazovanje krivičnoprocesnog odnosa neophodno je da postoje tri glavna procesna subjekta: sud, tužilac i osumnjičeni, odnosno optuženi, te da su radnje koje oni preduzimaju procesne radnje. Ako neki od tih subjekata ne postoji ili ih nema uopšte ili radnje koje oni obavljaju nisu procesne radnje, neće se moći zasnovati procesnopravni odnos. Npr: ako je u krivičnom postupku umjesto tužioca postupao pripravnik u tužilaštvu, jer u tom slučaju nedostaje tužilac. Forme krivičnog postupka mogu biti opšte i posebne. Opšta forma je ona forma postupka koja je utvrđena u zakonu kao tipična (normalna). Posebni krivični postupci za određene kategorije sudova propisuju postupanje različito od tipičnog (normalnog). Krivični postupak se pokreće potvrđivanjem optužnice, a završava pravosnažnim rješenjem o obustavi postupka ili pravosnažnom presudom.
2. CILJEVI I OPRAVDANJE KRIVIČNOG POSTUPKA Neposredni cilj krivičnog postupka je omogućavanje primjene materijalnog krivičnog prava na konkretan slučaj, tj. utvrđivanje sudskom odlukom da li je krivično djelo izvršeno, da li ga je izvršio optuženi, da li se optuženom može izreći krivična sankcija. Pored ovog neposrednog, krivični postupak ima i konačni cilj, koji je istovjetan sa ciljem materijalnog krivičnog prava, a sastoji se u odbrani ili obezbjeđenju društvenog poretka od kriminaliteta. Pored ovog opšteg cilja, postoje posebni ciljevi pojedinih stadijuma i faza postupka, koji se uklapaju u opšti cilj. Opravdanje krivičnog postupka nalazi se u činjenici da je to najsigurniji način reagovanja na kriminalitet, jer obezbjeđuje da nevin neće biti osuđen i da kriv neće izbjeći krivičnu sankciju.
3. POJAM, PREDMET I DIOBA KRIVIČNOG PROCESNOG PRAVA Krivično procesno pravo je skup pravnih propisa kojima se određuju procesne radnje, njihova forma i unutrašnja vrijednost i kojima se određuju procesni subjekti kao vršioci tih radnji i njihov pravni položaj (prava i dužnosti). Predmet krivičnog procesa je utvrđivanje postojanja krivičnopravnog zahtjeva države u pojedinoj krivičnoj stvari pokrenutoj povodom učinjenog krivičnog djela. Taj se predmet okončava donošenjem pravosnažne odluke o toj stvari. Krivično procesno pravo je sadržano u raznim zakonima i drugim propisima. Svi oni se teorijski mogu podijeliti i razvrstati u nekoliko grupa, a uobičajene su sljedeće: 1) redovno i vanredno krivično procesno pravo (redovno je zasnovano na savremenim standardima i načelima procesnog sistema, a vanredno odstupa od ovih standarda i načela, iz razloga oportuniteta); 2) opšte i posebno krivično procesno pravo (opšte važi za sve krivične stvari i sve osumnjičene, odnosno optužene, ukoliko izričito nije propisan izuzetak, a posebno važi samo za suđenje određenih krivičnih djela ili za određena lica);
2
3) osnovno i dopunsko krivično procesno pravo (osnovno je sadržano u zakonu o krivičnom postupku, a dopunsko koje uređuje samo pojedina pitanja krivičnog postupka sadržano je u drugim zakonima i propisima krivičnog procesnog prava); 4) glavno i sporedno krivično procesno pravo (glavno se odnosi isključivo na krivičnu procesnu materiju, gdje spada osnovno i dopunsko krivično procesno pravo, a sporedno se odnosi na neku drugu materiju, ne na krivični postupak, ali sadrži pojedine odredbe koje se odnose ili imaju uticaja na krivični postupak, npr. odredbe Ustava BiH o pravu na ličnu slobodu i sigurnost); 5) trajno i privremeno krivično procesno pravo (kriterijum za razlikovanje jeste da li je vrijeme važenja unaprijed određeno); 6) unutrašnje i međunarodno krivično procesno pravo (u unutrašnje spadaju svi propisi domaćeg krivičnog procesnog prava, a u međunarodno spadaju ratifikovani međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava koja se odnose na krivični postupak i krivično pravosuđe).
4. IZVORI KRIVIČNOG PROCESNOG PRAVA Izvori krivičnog procesnog prava su zakonski i podzakonski propisi i međunarodni ugovori. Oni se mogu podijeliti na izvore krivičnog procesnog prava uopšte i na konkretne izvore krivičnog procesnog prava u BiH. U odnosu na izvore krivičnog procesnog prava uopšte, treba razlikovati pitanja nastanka i javljanja krivičnog procesnog prava. Nastanak krivičnog procesnog prava – krivično procesno pravo nastaje normativnom aktivnošću nadležnih državnih organa, u obliku zakona, drugih propisa i opštih akata. Evropski sud za ljudska prava je zauzeo stanovište da i običajno pravo predstavlja zakon u smislu Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Isto tako, zakonom se smatraju i drugi pravni akti koje su donijeli nadležni državni organi (uredbe, podzakonski akti i sl.) Kao izvor prava od donošenja novog krivičnog procesnog zakonodavstva u BiH može se smatrati i pravičnost, koja predstavlja “prirodno i urođeno osjećanje pravde svakog čovjeka, pa i onoga koji sudi u krivičnom postupku”. Pravičnost je važna za primjenu prava, naročito pri odmjeravanju sankcija, ali ne predstavlja stvaranje norme, već pravilnu primjenu diskrecione vlasti sudije i pravilnu primjenu interpretativnih i korektivnih ovlaštenja koja su data sudiji. Stanovišta zauzeta u nauci o krivičnom procesnom pravu takođe nisu izvor prava, jer predstavljaju izlaganje teoretskih pitanja i naučnu obradu pozitivnog prava i imaju veliki značaj za primjenu prava. Izvori javljanja krivičnog procesnog prava – krivične procesnopravne norme mogu biti sadržane u zakonu ili podzakonskom aktu. To su apstraktni izvori krivičnog procesnog prava, odnosno forme u kojima se ovo pravo može javiti. Osnovno krivično procesno pravo javlja se u formi zakona, a sporedno može biti sadržano i u podzakonskim pravnim aktima.
5. KONKRETNI IZVORI KRIVIČNOG PROCESNOG PRAVA U BiH -
unutrašnji ili međunarodni – s obzirom na njihovo porijeklo, ustavni, zakonski ili podzakonski akti – s obzirom na njihov rang, glavni ili sporedni – u odnosu na pitanje u kojoj mjeri je njihov sadržaj posvećen regulisanju krivičnog postupka.
Glavni unutrašnji izvor zakonskog ranga čine: ZKPBiH, ZKPFBiH, ZKPRS i ZKPBD. 3
Glavni unutrašnji izvori podzakonskog ranga su brojni: Pravilnik o unutrašnjem sudskom poslovanju, Uputstvo o primjeni pravila u postupku ekstradicije za nadležne institucije BiH, Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta, Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku BiH, Pravilnik o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje krivične sankcije, mjere pritvora ili drugih mjera BiH itd. Glavni međunarodni izvori krivičnog procesnog prava su: Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka iz 1948. godine, Odluka o ratifikaciji Drugog fakultativnog protokola uz MPGPP, čiji je cilj ukidanje smrtne kazne. Sporedni unutrašnji izvori krivičnog procesnog prava u BiH mogu biti ustavnog i zakonskog karaktera. Ustavnog karaktera su: Ustav BiH, Ustav Federacije BiH, ustavi kantona, Ustav Republike Srpske i Statut Brčko Distrikta. Zakonskog karaktera su: Zakon o sudu BiH, Zakon o tužilaštvu BiH, Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, Zakon o programu zaštite svjedoka, Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, Zakon o imunitetu BiH, Zakon o sudskoj policiji BiH, Zakon o Obavještajno-bezbjednosnoj agenciji BiH, Zakon o policijskim službenicima BiH, Zakon o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu BiH itd. Međunarodni sporedni izvori su: Konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka iz 1984. godine, Konvencija Savjeta Evrope o sprečavanju terorizma, Međunarodna konvencija o suzbijanju terorističkih bombaških napada, Konvencija Vijeća Evrope o borbi protiv trgovine ljudima, Konvencija o pravima djeteta iz 1989. godine, Evropska konvencija o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima iz 1959. godine, Evropska konvencija o ektradiciji iz 1957. godine sa dodatnim protokolima iz 1975. i 1978. godine, Sporazum između BiH i SAD-a u vezi sa predajom lica Međunarodnom krivičnom sudu itd.
4
6. KRIVIČNO PROCESNO PRAVO BiH U Ustav BiH od 14.12.1995. godine, uneseno je niz novih važnih pravila vezanih za krivični postupak, a određena pitanja ljudskih prava i sloboda riješena su na drugačiji način u odnosu na rješenja koja su bila sadržana u Ustavu SFRJ iz 1974. godine. Та pitanja vezana su za: pravo na upotrebu svog jezika, pritvor, pravo na odbranu osumnjičenog, odnosno optuženog, prava lica lišenog slobode, pretres stana, nepovredivost tajne pisama i drugih sredstava opštenja, javnost glavnog pretresa, prava na upotrebu pravnog lijeka, ponavljanje krivičnog postupka i naknadu štete neopravdano osuđenim licima i licima neosnovano lišenim slobode. ZKPFBiH, koji je stupio na snagu 28.11.1998. godine, predstavlja novelu Zakona o krivičnom postupku SFRJ iz 1976. godine, koji je nakon osamostaljivanja BiH preuzet kao zakon Republike BiH. Nakon donošenja Ustava RS, 28.02.1992. godine, izvršene su i brojne promjene u oblasti zakonske regulative koje se odnose na krivični postupak. Izmijenjen je i sam Zakon o krivičnom postupku bivše SFRJ, koji se u RS primjenjivao do 01.07.2003. godine, kada je stupio na snagu novi ZKPRS. Dosadašnji Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta za osnovu je imao ranije zakone o krivičnom postupku FBiH i RS. Najveće promjene u ovom zakonu vezane su za ukidanje institucije istražnog sudije i za to da se naglasak tokom suđenja stavi na optužni postupak. Podsticaj za ovaj novi sudski postupak potekao je iz krivičnog postupka koji se koristi u Međunarodnom tribunalu za zločine učinjene u bivšoj Jugoslaviji (Hag). Novi ZKPBD usvojila je Skupština Brčko Distikta na zasjedanju održanom 28.05.2003. godine.
7. VAŽENJE KRIVIČNOG PROCESNOG PRAVA Krivično procesno pravo, kao i druga pozitivna prava, nije univerzalno, već je ograničeno i vremenski i prostorno. Moguća su i ograničenja njegovog važenja u pogledu lica i predmeta na koje se primjenjuje. Vremensko važenje krivičnog procesnog prava Osnovno pitanje koje se ovdje postavlja jeste određivanje momenta u kome počinje i momenta u kome prestaje da važi krivičnoprocesni zakon. U vezi sa prvim pitanjem važi pravilo tempus regit actum, prema kome se zakoni primjenjuju od momenta njihovog stupanja na snagu. Krivični postupak se, prema tome, vodi prema odredbama zakona koji je na snazi u šasu preduzimanja radnje. Iz toga pravila izlazi da nije važno što je neko krivično djelo učinjeno prije stupanja na snagu zakona o krivičnom postupku, već se pretpostavke za preduzimanje i valjanost neke procesne radnje određuju prema zakonu koji je važio u vrijeme njenog preduzimanja. Zakon o krivičnom postupku važi, dakle, od dana njegovog stupanja na snagu, ako nije drugačije propisano. S druge strane, prestaje da važi donošenjem novog zakona, koji se donosi umjesto njega (tzv. abrogacijska klauzula). Novi procesni zakon primjenjuje se i na sve procesne radnje u nezapočetim ili već započetim postupcima, koje treba preduzeti poslije njegovog stupanja na snagu, tako da sve procesne radnje, izvedene po starom zakonu, u potpuno dovršenim ili nedovršenim postupcima, ostaju na snazi. Od ovog pravila najvažniji izuzeci su sljedeći: za krivične predmete u kojim je optužnica stupila na pravnu snagu, postupci se nastavljaju po dosadašnjim propisima ako zakonom nije drugačije određeno; za krivične predmete koji su već presuđeni u drugom stepenu i kod kojih je na taj način proces skoro pri kraju; ako je na dan stupanja na snagu zakona o krivičnom postupku bio u toku neki rok, on će se računati po dosadašnjem zakonu o krivičnom postupku; 5
-
na ponavljanje krivičnog postupka pravosnažno dovršenog prije 01.01.1954. godine primjenjuju se još uvijek odredbe Zakona o krivičnom postupku iz 1948. godine; staro krivično procesno pravo primjenjuje se i u pogledu naknade štete neopravdano osuđenim i neosnovano lišenim slobode prije 01.01.1954. godine.
Prostorno važenje krivičnog procesnog prava U pogledu prostornog važenja krivičnog procesnog prava, važi u osnovi teritorijalni princip (locus regit actum). Krivični postupak na domaćoj teritoriji vodi se po odredbama domaćih krivičnih procesnih propisa, i sudovi i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku smiju u tom postupku primjenjivati samo naše pravo (“pravo suda”, tzv. lex fori). Dejstvo domaćih krivičnih propisa može biti izuzetno isključeno ili ograničeno na domaćoj teritoriji u sljedećim slučajevima: kada se o tome sporazume države; u slučaju okupacije, bez pristanka domaće države; na sopstvenoj teritoriji domaće pravo se ne primjenjuje na neka područja na kojima se nalaze diplomatske prostorije; to su tzv. eksteritorijalna mjesta, tj. privilegovana mjesta koja su izuzeta od vršenja sudske vlasti, zato što su sjedišta lica koja uživaju lični krivičnoprocesni imunitet iz međunarodnopravnih razloga; krivični procesni propisi domaće države ne primjenjuju se na strane ratne brodove koji se nalaze u našem obalnom moru po dozvoli domaćih vlasti. Eksteritorijalnost ne uživaju ostali strani brodovi u obalnom moru (trgovački, turistički…). Propisi domaćeg krivičnog procesnog prava ne primjenjuju se ni na strane vojne vazduhoplove koji se u drugoj državi nađu po dozvoli te države. Važenje krivičnog procesnog prava u pogledu lica Krivično procesno pravo u BiH važi za sva lica na koja se mogu primijeniti krivični zakoni. Pri tome je svejedno da li su u pitanju domaći ili strani državljani i da li se nalaze u zemlji ili inostranstvu. Od ovog pravila postoje izuzeci u pogledu jednog broja lica. To su lica koja uživaju krivični procesni imunitet, a što znači da se protiv njih ne može uopšte voditi krivični postupak, ili može, ali samo uz odobrenje određenog državnog organa. Krivičnoprocesni imunitet isključuje krivično gonjenje određenog lica. Postoji više krivičnih procesnih imuniteta: imunitet je apsolutan (opšti) kada sprečava gonjenje za svako krivično djelo (npr. diplomatski ili poslanički imunitet); imunitet je relativan ili funkcionalan kada se odnosi samo na pojedina krivična djela koja se tiču funkcije zbog koje je dat (npr. imunitet koji uživaju sudije i tužioci); imunitet može biti stalan (traje i po prestanku funkcije) ili privremen, koji prestaje istekom funkcije koja ga je opravdavala; imunitet može biti bezuslovan (ne može se oduzeti prije isteka funkcije) ili uslovan, koji važi ako ga nadležni organ ne ukine (bez obzira na to što funkcija još traje); imuniteti se još dijele i na unutrašnje i međunarodnopravne (ili diplomatske). Međunarodnopravni imunitet sastoji se u zabrani da se protiv lica koja ga uživaju pokreće krivični postupak u zemlji u kojoj ona vrše svoju misiju. Lice koje uživa ovaj imunitet ne može ga se odreći, jer mu on nije dat kao lična privilegija, nego radi vršenja njegove funkcije. Kada su u pitanju unutrašnji imuniteti, za krivično gonjenje pojedinih lica, potrebno je prethodno odobrenje nadležnog državnog organa, s tim da tužilac ne može sprovesti istragu niti podići optužnicu, ako ne podnese dokaz da je odobrenje dato. 6
Teoretičari se slažu da se imunitet pojavljuje u dva oblika: 1) imunitet neodgovornosti i 2) imunitet nepovredivosti. Ova dva oblika zajedno omogućuju punu slobodu vršenja funkcije članova parlamenta. Imunitet neodgovornosti djeluje automatski, a imunitet nepovredivosti samo ako se parlamentarac na njega pozove. Imunitet neodgovornosti štiti parlamentarca kada vrši parlamentarnu funkciju, dok imunitet nepovredivosti štiti parlamentarca kad ne vrši parlamentarnu funkciju. Imunitet neodgovornosti je, u suštini, materijalni imunitet koji sprečava svako sudsko gonjenje za akte učinjene u okviru funkcije – znači akte preko kojih se odvija radnja institucije. Imunitet nepovredivosti je proceduralni imunitet, koji sprečava primjenu opšteg prava na nosioca javne funkcije i bez odobrenja nadležnog organa on ne može da bude lišen slobode. Svrha ovog imuniteta je da garantuje slobodu od hapšenja (širi od imuniteta neodgovornosti). Prava na imunitet su regulisana u Ustavu FBiH i Ustavu RS. Važenje krivičnog procesnog prava u pogledu predmeta Krivično procesno pravo važi za postupanje i odlučivanje o onome što može biti glavni predmet (causa criminalis) ili sporedni predmet (imovinskopravni zahtjev, prejudicijalna pitanja i troškovi postupka) krivičnog postupka. Osim toga, krivično procesno pravo reguliše i postupak rješavanja pojedinih specijalnih i dopunskih procesnih predmeta koji nastaju u toku postupka po glavnom predmetu ili kao posljedica sprovedenog krivičnog postupka (međunarodna pravna pomoć, ekstradicija i dr.) Propisi krivičnog procesnog prava odnose se na postupanje po krivičnim djelima, ne na postupanje po prekršajima ili disciplinskim povredama. Ipak, kod ovih vrsta delikata, prilikom suđenja, supsidijarno ili dopunski primjenjuju se neki dijelovi ili neke odredbe zakona o krivičnom postupku.
8. POJAM I VRSTE PROCESNIH SUBJEKATA Krivičnoprocesni subjekti su procesno sposobna fizička ili pravna lica koja na osnovu zakonom predviđenih prava i dužnosti u krivičnom postupku, preduzimanjem određenih radnji, stupaju u krivičnoprocesni odnos, odnosno doprinose ostvarenju krivičnoprocesnog zadatka. Procesni subjekti su samo ona lica koja su neophodna da bi se mogao zasnovati, teći i okončati krivičnoprocesni odnos. Glavni ili osnovni procesni subjekti su: sud (kao samostalni i nezavisni državni organ), tužilac (koji vrši funkciju krivičnog gonjenja) i osumnjičeni, odnosno optuženi koji vrši funkciju odbrane. Tužilac i osumnjičeni, odnosno optuženi su procesne stranke, tako da su glavni procesni subjekti sud i stranke. Osim glavnih subjekata krivičnog procesnog odnosa (sud, tužilac i osumnjičeni, odnosno optuženi), postoje i sporedni procesni subjekti: oštećeni (na strani tužioca), pravno ili fizičko lice (na strani osumnjičenog, odnosno optuženog) i organ starateljstva (na strani suda). U okviru krivičnog postupka mogu da se pojave i lica koja nisu subjekti krivičnoprocesnog odnosa, već subjekti pripojenog (adhezionog) imovinskopravnog procesnog odnosa. Ovdje se raspravlja i o imovinskopravnom, tj. građanskom zahtjevu proisteklom iz krivičnog djela koje je osnovni predmet krivičnog postupka. Subjekti ovog sporednog (akcesornog ili adhezionog) procesnog odnosa ne moraju biti identični sa subjektima krivičnog procesnog odnosa. 7
9. OSNOVNA PROCESNA NAČELA O PROCESNIM SUBJEKTIMA Posmatrano istorijski, krivični postupak je bio: optužni (akuzatorski), istražni (inkvizitorski) i savremeni (mješoviti, tj. akuzatorsko-inkvizitorski). Optužno (akuzatorsko) načelo Optužno načelo u krivičnom postupku postoji ako su osnovne procesne funkcije (gonjenje, odbrana i presuđenje) povjerene odvojenim i nezavisnim subjektima. Kao stranke u postupku, tužilac i optuženi su potpuno ravnopravni. Postupak se pokreće na zahtjev tužioca, koji ne mora biti državni organ. Optuženi, koji vrši funkciju odbrane, samostalan je subjekt, sa mogućnošću vršenja odbrane lično ili preko stručnog branioca. Optuženi je dužan da se upusti u proces koji je protiv njega pokrenut, sa obavezom da se odazove na poziv suda i daje odgovor na tužbu. Njegova obaveza da odgovori na tužbu sastoji se samo u tome da izjavi smatra li tužbu osnovanom. U čisto akuzatorskom postupku, koji počiva na racionalnoj osnovi, ako tužilac ne dokaže osnovanost svoje tužbe, sud će optuženog osloboditi optužbe. Prema tome, u načelu, teret dokaza snosi tužilac. Uloga suda u ovom postupku je pasivna. Postupak je oblikovan kao spor između svije stranke pred nepristrasnim sudom. Objektivan položaj suda obezbjeđuje se činjenicom da sud ne može započeti krivični postupak po sopstvenoj inicijativi, nego samo aktom tužioca (“nema postupka bez tužioca”). Raspravljanje u ovom postupku je: usmeno, neposredno, kontradiktorno, javno, a pri ocjeni dokaza u postupku je primjenjivano slobodno uvjerenje sudije. Čisti akuzatorski postupak danas je rijetkost (postoji npr. u Engleskoj). Istražno (inkvizitorsko) načelo Ovaj postupak je sušta suprotnost akuzatorskom postupku. Osnovna karakteristika istražnog (inkvizitorskog) načela je u tome što u istražnom postupku ne postoje stranke, te što su sve tri osnovne procesne funkcije (gonjenje, odbrana i suđenje) povjerene sudu. Inkvizitorski postupak se dijeli na istragu i suđenje. Prebacivanjem težišta postupka u istragu, koju sprovodi posebni istražitelj (inkvirent), istražni postupak se zasnivao na načelu tajnosti i pismenosti. Prava optuženog u postupku bila su minimalna, a lična odbrana skoro nemoguća. Inkvirent je na početku istrage stavljao optuženog (inkvizita) u istražni zatvor, koji je u svim slučajevima bio obligatoran. Sudija ne može da osudi ako nije prikupljena količina i kakvoća dokaza određena u zakonu (negativna teorija zakonskih dokaza), odnosno mora da osudi ako je prikupljena količina i kavoća dokaza određena u zakonu (pozitivna teorija zakonskih dokaza). Ako inkvirent nije bio u mogućnosti da pribavi onu količinu i kakvoću dokaza koja se zakonom traži, to je postizao torturom (fizičko mučenje okrivljenog radi dobijanja priznanja). Priznanje je bilo najjači dokaz. Sve radnje obavljene u istrazi morale su se zapisnički konstatovati. Osim osuđujuće i oslobađajuće presude, postojalo je i oslobađanje usljed nedostatka dokaza (absolutio ab instantia), po kome je učinilac i dalje sumnjiv da je učinio krivično djelo, pa se postupak mogao obnoviti. Zasnivanje postupka na inkvizitorskom načelu neprihvatljivo je, prije svega, zbog toga što optuženog pretvara u objekat postupka, a sudiju opterećuje dužnostima koje ne može efikasno obaviti. I pored svojih nedostataka, inkvizitorski postupak je imao i korisnih posljedica. Ovaj postupak je doprinio definitivnom shvatanju da je država dužna da se brine da učinioci krivičnih djela budu otkriveni i kažnjeni i da se to ne smije prepustiti slučaju. U pravilima inkvizitorskog postupka sadržani su temelji današnjih principa oficijelnosti i legaliteta krivičnog gonjenja. Značaj ovog postupka je i u tome što se činjenice i dokazi značajni za postupak prikupljaju po službenoj dužnosti. Krajem XIV vijeka inkvizitorski postupak je postao jedina forma krivičnog postupka u Evropi. 8
Mješovito načelo Savremeni krivični postupak evropskih kontinentalnih zemalja zasniva se na mješovitom načelu, koji se u prvom stepenu dijeli, prije svega, na dva osnovna dijela: pripremni postupak (izviđaj, istraga) i glavni pretres, sa donošenjem i objavljivanjem odluke. Pored ta dva osnovna dijela, postoji i treći – prelazni dio (postupak optuženja, sa eventualnom kontrolom ispravnosti optužbe). Osnovna karakteristika mješovitog postupka, preuzeta iz akuzatorskog modela krivičnog postupka, jeste da su funkcije optužbe, odbrane i suđenja odvojene i predane posebnim organima, u čemu je sadržana garancija objektivnog suđenja. Gonjenje vrši tužilac i postupka nema bez tužioca. Vršenje gonjenja pripada, po pravilu, posebno organizovanom javnom tužilaštvu, koje je državni organ, a pokreće postupak po službenoj dužnosti (ex officio), bez obzira na to da li to želi eventualni oštećeni građanin. Sam optuženi ima neograničene procesne mogućnosti odbrane. Na glavnom pretresu važe osnovna krivičnoprocesna načela (javnosti, usmenosti, kontradiktornosti, neposrednosti i dr.) i u njemu, pored suda, učestvuju i stranke. Sud donosi presudu na osnovu dokaza koji su izneseni na glavnom pretresu, uz pravo stranaka da ispituju svjedoke i vještake. Mješoviti krivični postupak prihvata i elemente inkvizitorskog postupka: podjela na pripremni stadijum, stadijum istrage i stadijum glavnog pretresa, poseban državni organ goni izvršioce krivičnih djela ex officio, bez obzira na volju lica koje je krivičnim djelom oštećeno, isti organ krivičnog postupka vrši i krivično gonjenje i istraživanje činjenica, pripremni postupak je tajan i pravo odbrane u njemu je ograničeno, pravo suda da na glavnom pretresu ispituje svjedoke i vještake itd. Novi krivični postupak u BiH uključuje kontinentalno pravo mješovitog tipa i anglosaksonsko, odnosno angloameričko pravo akuzatorskog tipa. Za aktuelno krivično procesno pravo u BiH može se reći da je rezultat „pomirenja“ dvije pravne kulture: kontinentalne ili evropske i anglosaksonske, odnosno angloameričke. Najviše inkvizitorskih elemenata savremeni krivični postupak u BiH ima u istrazi, ali se u istrazi, naravno, ne primjenjuje tortura. Tužilac u toku sprovođenja istrage vrši ne samo funkciju gonjenja, nego i istraživanja krivičnih djela. Sve istražne radnje koje su potrebne za postizanje cilja istrage tužilac preduzima po službenoj dužnosti, ali i na prijedlog osumnjičenog i njegovog branioca. Tužilac ima pravo da ispita osumnjičenog. Osumnjičeni i njegov branilac imaju pravo da prisustvuju nekim istražnim radnjama, branilac ima pravo da prisustvuje ispitivanju osumnjičenog. Akuzatorski elementi u istrazi proizilaze i iz sljedećih elemenata: 1) krivični postupak se ne može pokrenuti niti voditi bez zahtjeva tužioca, 2) iako u istrazi postoje procesne stranke (tužilac i osumnjičeni), nije potrebno da svakoj istražnoj radnji mora prisustvovati i osumnjičeni, 3) pravo osumnjičenog i njegovog branioca da razmatraju spise i razgledaju pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenog lica, 4) ako se osumnjičeni nalazi u pritvoru, ima pravo odmah komunicirati sa braniocem – usmeno ili pismeno, 5) pravo osumnjičenog da ne daje iskaz i ne odgovara na postavljena pitanja, važi i u fazi istrage, 6) mogućnost osumnjičenog i njegovog branioca da pregovaraju sa tužiocem o uslovima priznavanja krivice. 9
10. POJAM I VRSTE KRIVIČNIH SUDOVA Sudovi su samostalni i nezavisni od zakonodavne i izvršne vlasti i njima pripada sudska vlast. U vršenju sudske vlasti sudovi su dužni da štite ljudska prava i slobode, utvrđena prava i interese pravnih subjekata i zakonitost. Najzad, sudovi su zakoniti, jer se organizacija, osnivanje, nadležnost i sastav sudova i postupak pred sudovima uređuje zakonom. U savremenim pravnim sistemima sud je pravosudni državni organ koji vrši sudsku funkciju. Primjenu materijalnog krivičnog prava na konkretan slučaj može vršiti samo sud. Kao što državi pripada isključivo pravo da propisuje krivične sankcije za određena ljudska ponašanja, odnosno krivična djela (ius poenale), tako i krivični sud jedini ima pravo da te sankcije izrekne određenom učiniocu krivičnog djela (ius puniendi). Pojam „sud“ ima dva značenja. Sa ustavnog ili organizacionog gledišta, sud je posebna vrsta organa u kojem se vrši pravosuđe. U procesnom smislu, sud je organ koji je ovlašten da raspravlja pojedinu krivičnu stvar. U okviru suda može postojati više različitih sudskih organa (sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija pojedinac, vijeće za glavni pretres, žalbeno vijeće itd.). Sve sudije jednog suda ne učestvuju u donošenju pojedinih odluka, već sude ti sudski organi. U sudu se obrazuju, takođe, i sudska odjeljenja, prema suštini materije koju pojedina vijeća raspravljaju (krivično odjeljenje, koje obuhvata sva krivična, i građansko odjeljenje, koje obuhvata sva građanska vijeća). U odjeljenju se održavaju sjednice na kojima se razmatraju pitanja od interesa za rad odjeljenja, a naročito: organizovanje unutrašnjeg poslovanja odjeljenja, praćenje stanja poslovanja odjeljenja itd. U sudovima se održavaju i opšte sjednice svih sudija koje se sazivaju kada je to predviđeno pravilima sudskog postupka. Za punovažnost odlučivanja na opštoj sjednici potrebno je prisustvo najmanje dvije trećine sudija, a odluke se donose većinom glasova prisutnih sudija, s tim da ovu sjednicu saziva i njenim radom rukovodi predsjednik suda. Vrste krivičnih sudova – uobičajeno je da se sudovi dijele na: 1. redovne i vanredne, s obzirom na ovlaštenja koja imaju u odnosu na suđenje. Redovni su oni sudovi čiji su organizacija i postupak redovni, jer se zasnivaju na opšteusvojenim pravnim standardima. Redovni sudovi mogu biti sudovi opšte nadležnosti (sude za sva krivična djela i za sve optužene, sem onih iz nadležnosti specijalizovanih sudova) i specijalizovani sudovi (sude za određena krivična djela ili za krivična djela određenih učinilaca – ratione materiae ili intuitu personae, npr. vojni sudovi). Vanredni sudovi (osnivaju se kao privremeni ili stalni), u suđenju za određene krivične predmete ili u pogledu organizacije, odstupaju od redovnih sudova. 2. pozivne (bez građana), mješovite (u kojima građani sude ravnopravno sa pozivnim sudijama) i porotne (građani odlučuju o činjeničnim, a pozivne sudije o pravnim pitanjima). Krivični sudovi u BiH su pozivni. 3. s obzirom na rang i stepen, odnosno instancu: sudove višeg ranga – kojima je povjereno suđenje sa društvenog gledišta značajnijih i težih krivičnih djela, sudove nižeg ranga – kojima je povjereno suđenje sa društvenog gledišta lakših i manje značajnih krivičnih djela (rang je vezan za prvostepenu stvarnu nadležnost), sudove više instance – koji ispituju odluku drugog suda radi eventualne izmjene (sudovi pravnih lijekova), sudove najniže (prve) instance je prvostepeni sud. 4. istražni i presudni, s obzirom na funkcionalnu nadležnost. Istražni sudovi su oni sudovi koji vode prethodni postupak, a presudni odlučuju o krivičnoj stvari u meritumu. 10
U BiH postoje 4 prvostepena suda: - sud BiH; - opštinski, odnosno osnovni; - kantonalni, odnosno okružni sudovi i - Osnovni sud Brčko Distrikta.
11. NEZAVISNOST SUDA I SUDIJA Načelo nezavisnosti suda i sudije znači da su sudovi, a time i sudije u svome radu nezavisni, tj. da na njihov rad ne može niko uticati. To je nezavisnost prema predstavnicima legislative i egzekutive, kao i prema svakom drugom uticaju. Sudska nezavisnost može biti shvaćena kao: stvarna ili supstancijalna nezavisnost koja treba da obezbijedi nezavisno vršenje sudske funkcije, tj. potčinjenost sudije zakonu, lična nezavisnost koja štiti sudiju od kontrole i uticaja izvršne vlasti i obezbjeđuje njegovu podobnost da se odupre svakom drugom uticaju, kolektivna nezavisnost suda kao državnog organa, interna nezavisnost koja treba da eliminiše uticaj drugih sudija, višeg autoriteta ili višeg ranga na sudiju koji postupa u određenom slučaju. Nezavisnost sudije treba da se obezbijedi i garantovanjem da on neće biti kažnjavan premještanjem iz jednog suda u drugi, što se postiže ustanovom nepokretnosti (nepremjestivosti) sudije. To se osigurava garantovanjem sudiji da može biti raspoređen na rad u drugi sud istog ili nižeg nivoa pod uslovom da na to pristane taj sudija. Od upućivanja u drugi sud uz pristanak sudije, treba razlikovati upućivanje bez pristanka sudije. Sudija ne može bez njegovog pristanka uputiti u drugi sud da vrši dužnost sudije na period od najduže tri mjeseca, i to samo u slučaju ako se takvo upućivanje vrši u cilju njegovog učešća u radu na pojedinačnom predmetu u sudu u koji se vrši upućivanje ili u slučaju da ni jedan drugi sudija nije pristao na to. Odluku o privremenom upućivanju sudije na rad u drugi sud donosi Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH, i to na zahtjev predsjednika suda koji želi da se sudija privremeno uputi u sud čiji je on predsjednik. Inkompatibilnost sudijske funkcije sa obavljanjem drugih funkcija, poslova i aktivnosti predviđa ZVSTV (npr. sudija ne smije biti član političke partije), kao jednu od garancija sudske nezavisnosti. Postoji i zabrana vršenja javnih dužnosti, dužnosti iz pravne oblasti i drugih dužnosti, na osnovu kojih sudija ne smije npr. biti član upravnog ili nadzornog odbora javnih ili privatnih preduzeća ili drugih pravnih lica. Nezavisnost suda obezbjeđuje se i raznim mjerama koje sprečavaju međusobni uticaj sudija u istom sudu. Sudske odluke se donose u tajnom zasjedanju suda. Sudija čije se mišljenje razlikuje od mišljenja ostalih sudija u vijeću ima pravo na zapisničko izdvajanje mišljenja. Sudija nižeg suda je nezavisan i u odnosu na viši sud, utoliko što mu viši sud ne može naložiti kako da presudi.
12. BROJNI SASTAV SUDA Kao organ u postupku, sud može biti sastavljen od jednog sudije (sudija pojedinac) ili od više sudija (vijeće). Zakon određuje brojni sastav vijeća po vrsti poslova, bez obzira na vrstu suda, s tim da broj sudija u vijeću ne može biti manji ili veći od zakonom određenog. Brojni sastav suda je zakonom određen na sljedeći način: 11
1) 2)
3) 4) 5)
6)
7) 8)
u prvom stepenu sudovi sude u vijećima sastavljenim od trojice sudija za krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna; sudija pojedinac u prvostepenom sudu sudi za krivična djela za koja je propisana kao glavna novčana kazna ili kazna zatvora do 10 godina. Ovaj sudija sprovodi i postupak za izdavanje kaznenog naloga. Sudija pojedinac, kao sudija za maloljetnike, sprovodi pripremni postupak i vrši druge dužnosti; u drugom stepenu sudovi sude u vijećima sastavljenim od trojice sudija; u trećem stepenu sud sudi u vijeću od trojice sudija; u vijeću sastavljenom od trojice sudija sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno zakonom i donosi odluke van glavnog pretresa (tzv. vanraspravno vijeće); osim sudije pojedinca koji sudi za određena krivična djela, u prvostepenim sudovima postoje i druge sudije koje ne sude, već kao pojedinci donose druge odluke, odnosno obavljaju druge radnje u postupku, to su: sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, predsjednik suda i predsjednik vijeća; u vijeću sastavljenom od trojice sudija, sud odlučuje i o zahtjevu za ponavljanje postupka; o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud RS odlučuje u vijeću sastavljenom od pet sudija.
13. SUBJEKTIVNA SPOSOBNOST SUDIJE Subjektivna sposobnost sudije javlja se u dva vida: kao apstraktna (opšta) sposobnost za učestvovanje u bilo kom procesu i kao konkretna (relativna) sposobnost, tj. sposobnost jednog apstraktno sposobnog sudije da učestvuje u postupku po određenoj krivičnoj stvari. Da bi neko lice bilo sudija i da bi moglo učestvovati u suđenju, mora biti imenovano za sudiju, u skladu sa zakonom, i uvedeno u sudijsku dužnost kod suda u kojem je sudija. Uvođenje u dužnost postiže se stupanjem na dužnost po datoj svečanoj izjavi. Prije stupanja na dužnost, imenovani sudija daje svečanu izjavu usmeno pred predsjednikom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH ili članom ovog vijeća koga ovlasti predsjednik, kao i stavljanjem potpisa na izjavi. Tekst svečane izjave utvrđen je ZVSTV, a njome sudija prije stupanja na dužnost daje obavezu da će se u svom radu pridržavati Ustava i zakona, da će donositi odluke po svom najboljem znanju, da će svoju dužnost vršiti savjesno, odgovorno i nepristrasno u cilju provođenja vladavine zakona i da će štititi slobode i prava pojedinaca zagarantovane Ustavom BiH.
14. KONKRETNA SPOSOBNOST SUDIJE Apstraktna sposobnost sudija (imenovanje i razrješenje) koji to postaje izborom i uvođenjem u dužnost, mora biti i konkretno sposoban (izuzeće) da bi učestvovao u postupku po jednoj krivičnoj stvari. Da bi mogao suditi u konkretnom slučaju, sudija mora biti objektivan (nepristrasan). Konkretna sposobnost sudije obezbjeđuje se raznim oblicima izuzeća.
12
Pojam i vrste izuzeća Izuzeće sudije je ustanova krivičnog procesnog prava putem koje se iz krivičnog postupka odstranjuje sudija u slučaju kada postoje razlozi koji ga čine nepodobnim za vršenje sudijske funkcije ili pobuđuju sumnju u njihovu nepristrasnost i na taj način se istovremeno doprinosi objektivnom i nepristrasnom ostvarivanju krivičnoprocesnog zadatka. Zadatak ove krivičnoprocesne ustanove je da iz vršenja sudijske funkcije odstrani sudiju koji se javlja kao nepodoban za suđenje u konkretnoj krivičnoj stvari. Nepristrasnost sudije se odnosi, prije svega, na odnos prema strankama u sporu, a Evropski sud za ljudska prava to utvrđuje na osnovu subjektivnog i objektivnog kriterijuma. Subjektivni test se tiče ličnog ubjeđenja određenog sudije u slučaju. To je tzv. lična nepristrasnost koja se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno. Objektivni test se odnosi na utvrđivanje da li je sudija obezbijedio dovoljne garancije da bi se isključile bilo kakve opravdane sumnje u vezi sa postojanjem njegove nepristrasnosti. Izuzeće je odstranjivanje sudije iz postupka zbog sumnje u njegovu nepristrasnost, koju izaziva određena veza između sudije i predmeta suđenja ili pojedinih učesnika u postupku. Ta veza prestavlja osnov izuzeća i mora biti konkretna. Zato se može tražiti samo izuzeće poimenično određenog sudije, ne i svih sudija jednog suda ili izuzeće svih sudova. Neki osnovi zbog kojih inače apstraktno sposoban sudija ne može učestvovati u radu po konkretnoj krivičnoj stvari takvog su značaja sa, sami po sebi, čim postoje izazivaju nepovjerenje u njegovu nepristrasnost i takav se sudija obavezno zamjenjuje drugim. Takvi osnovi su u zakonu taksativno nabrojani, a izuzeće koje se na njima zasniva naziva se isključenje. Druga grupa osnova manjeg značaja, a zbog svoje mnogobrojnosti i raznovrsnosti ne nabrajaju se u zakonu. Ti osnovi se u zakonu navode samo uopšteno, a pošto je više u pitanju interes stranaka, ostavlja im se mogućnost da, ako sumnjaju u njegovu nepristrasnost, traže odstranjenje sudije u konkretnom slučaju. Izuzeće iz ovih razloga naziva se odstranjenje. U nekim slučajevima, do izuzeća može doći i na zahtjev samog sudije, ako postoji neki od osnova za isključenje ili odstranjenje i tada se radi o uzdržanju. Osnovi isključenja Osnovi (razlozi) isključenja, zbog kojih se sudija obavezno mora uzrdžati od vršenja dužnosti u konkretnom slučaju, su sljedeći: 1) kada je oštećen krivičnim djelom koje je predmet postupka; 2) kada mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do 4. stepena, a po tazbini do 2. stepena; 3) kada je sa osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika; 4) kada je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak; 5) kada je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom; 6) ako postoje druge okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost (npr. zajednički imovinski interesi). Postupak izuzeća Zahtjev za izuzeće mogu podnijeti i stranke i branilac. Izuzeće je u javnom interesu i zato ga može tražiti bilo koja stranka. Oštećeni nema pravo tražiti izuzeće, jer nije stranka. Izuzeće se ne može postaviti tako da se traži izuzimanje cijelog suda ili cijelog vijeća. Može se tražiti samo izuzeće poimenično određenog sudije koji u predmetu postupa, tj. koji vrši sudijsku dužnost u određenom predmetu. 13
Zahtjev za odstranjenje sudije stranka i branilac mogu podnijeti do početka glavnog pretresa. Zahtjev za isključenje sudije može biti podnesen u svim stadijumima i fazama postupka, ali poslije početka glavnog pretresa, ako je osnov isključenja stranka kasnije saznala i zahtjev podnijela odmah po saznanju, najdalje do završetka glavnog pretresa. Zahtjev za izuzeće za sudiju višeg suda stranka i branilac može isticati u žalbi ili odgovoru na žalbu. Stranka i branilac su dužni da u zahtjevu za izuzeće navedu okolnosti zbog kojih smatraju da postoje neki od zakonskih osnova za izuzeće i ne mogu ponavljati razloge koji su već isticani u ranijem odbijenom zahtjevu za izuzeće. Svaki zahtjev mora kumulativno ispunjavati dva uslova: da je individualno određen i da je obrazložen. Postupak za izuzeće vodi se u okviru krivičnog postupka, ali je po svojoj prirodi neka vrsta posebnog upravnog postupka. Zbog toga, po zahtjevu za izuzeće koji podnosi stranka ili branilac odlučuje opšta sjednica. Prije donošenja rješenja o izuzeću pribaviće se izjava sudije ili predsjednika suda čije se izuzeće traži, a, po potrebi, sprovešće se i drugi izviđaji. O zahtjevu se odlučuje u formi rješenja, a zahtjev se može odbaciti, odbiti ili usvojiti. 1. Zahtjev se odbacuje bez ulaženja u ispitivanje po suštini: - ako je izjavljen od neovlaštenog lica; - ako je neblagovremen; - ako stranka nije tražila poimenično izuzeće sudije ili ako nisu navedeni razlozi zbog kojih se traži izuzeće ili su navedeni razlozi koji su već bili odbijeni. Ovu odluku donosi vijeće, a protiv rješenja o odbacivanju zahtjeva žalba nije dopuštena. 2. Zahtjev se odbija ako se utvrdi da razlozi navedeni u njemu nisu osnovani. Odbijanjem zahtjeva prestaje suspenzija sudije. 3. Rješenje kojim se zahtjev usvaja donosi se ako se utvrdi da je zahtjev osnovan. U rješenju kojim se usvaja zahtjev za izuzeće ne određuje se drugi sudija koji će nastaviti postupak. Protiv rješenja kojim se usvaja zahtjev za izuzeće nije dozvoljena žalba. Zakon propisuje procesnu sankciju samo u slučaju ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji je morao biti isključen. Tada postoji apsolutna povreda odredaba krivičnog postupka. Druga izuzeća Odredbe o izuzeću sudije shodno se primjenjuju i na izuzeće tužilaca i lica koja su na osnovu zakona ovlaštena da tužioca zastupaju u postupku, zapisničare, sudske tumače, stručna lica, kao i na vještake – ako za njih nije šta drugo određeno. Postoji mogućnost izuzeća ovlaštenih službenih lica kada u slučajevima predviđenim u zakonu preduzimaju pojedine istražne radnje. Tužilac je nadležan da odlučuje o izuzeću svih onih lica koja su ovlaštena da ga zamjenjuju, kao i o izuzeću ovlaštenih službenih lica, a o izuzeću tužioca odlučuje kolegij tužilaštva. Svjedok je, po prirodi stvari, nezamjenjiv, pa njegovog izuzeća nema. O izuzeću zapisničara, tumača, stručnog lica i vještaka odlučuje vijeće, predsjednik vijeća ili sudija, a do podizanja optužnice tužilac.
15. REDOVNE NADLEŽNOSTI Nadležnost je pravo i dužnost jednog suda da rasvijetli i riješi određenu krivičnu stvar, u skladu sa zakonom. Nadležnosti u krivičnim stvarima mogu biti: redovne (stvarna, mjesna i funkcionalna) i vanredne (nadležnost po međusobnoj vezi krivičnih djela, delegirana i naređena).
14
REDOVNE NADLEŽNOSTI I STVARNA NADLEŽNOST Stvarna nadležnost uopšte pravo je i dužnost jednog suda prvog stepena da sudi određeno krivično djelo zbog njegove prirode, drugih njegovih osobina i svojstava njegovog izvršioca. Kriterijumi za određivanje stvarne nadležnosti dati su u zakonima o sudovima. Oni se nalaze u zakonu o krivičnom postupku. Prvostepena suđenja za krivična djela pripadaju: Sudu BiH; opštinskim, odnosno osnovnim sudovima; kantonalnim, odnosno okružnim sudovima i Osnovnom sudu Brčko Distrikta. Sud BiH je stvarno nadležan: a) da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom; b) da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu; c) da odlučuje o ponavljanju krivičnog postupka u slučajevima propisanim ovim zakonom; d) da rješava sukob nadležnosti u krivičnim stvarima između sudova FBiH i RS, kao i sudova entiteta i sudova BD; e) da odlučuje o pitanjima koja se tiču provođenja međunarodnih i međuentitetskih krivičnih propisa, uključujući i odnose s Interpolom i drugim međunarodnim policijskim organima, kao i o transferu osuđenih lica, izručenju i predaji lica po zahtjevu bilo kojeg organa na teritoriji BiH, druge države, odnosno međunarodnog suda ili tribunala; f) da obavlja i druge poslove propisane zakonom. Opštinski, odnosno osnovni sud je nadležan u krivičnim predmetima: da u prvom stepenu sudi za krivična djela za koja je zakonom predviđena kao glavna novčana kazna ili kazna zatvora do 10 godina, ako posebnim zakonom nije određena nadležnost drugog suda, zatim za krivična djela za koja je sud BiH prenio nadležnost na opštinski, odnosno osnovni sud i u svim krivičnim postupcima prema maloljetnicima; da postupa tokom istrage i nakon podizanja optužnice u skladu sa zakonom; da odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima kad je to zakonom predviđeno. Dopunska nadležnost opštinskih, odnosno osnovnih sudova odnosi se na: odlučivanje o brisanju osude i prestanku mjere bezbjednosti i pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke; vršenje poslova međunarodne pravne pomoći, ako zakonom nije određeno da neke od tih poslova vrši kantonalni, odnosno okružni sud. Kantonalni, odnosno okružni sudovi su u prvom stepenu nadležni: da sude za krivična djela za koja je zakonom predviđena kazna zatvora preko 10 godina ili dugotrajni zatvor, ako posebnim zakonom nije određena nadležnost drugog suda; da postupaju tokom istrage i nakon podizanja optužnice u skladu sa zakonom; da sude za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na okružni sud. Dopunska nadležnost kantonalnih, odnosno okružnih sudova odnosi se na: odlučivanje o priznanju stranih sudskih odluka; 15
-
odlučivanje o brisanju osude na osnovu sudske odluke i prestanku mjera bezbjednosti i pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke; rješavanje sukoba nadležnosti između opštinskih, odnosno osnovnih sudova sa svog područja; pružanje poslova međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima.
Pored navedene prvostepene nadležnosti, kantonalni, odnosno okružni sud je kao drugostepeni sud nadležan da odlučuje o drugim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima kad je to zakonom predviđeno. Vrhovni sud FBiH i Vrhovni sud RS nadležni su da odlučuju o: 1. redovnim pravnim lijekovima protiv odluka kantonalnih, odnosno okružnih sudova, ako je to zakonom predviđeno; 2. vanrednim pravnim lijekovima protiv pravosnažnih odluka sudova, ukoliko je to zakonom određeno; 3. pravnim lijekovima protiv odluka svog vijeća, ako zakonom nije drugačije određeno; 4. rješavanju sukoba nadležnosti između sudova, ako zakonom nije drugačije određeno; 5. odlučivanju o prenošenju mjesne nadležnosti s jednog suda na drugi, kada je to određeno zakonom; 6. obavlja druge poslove određene zakonom. Osnovni sud Brčko Distrikta nadležan je da u prvom stepenu sudi za sva krivična djela, kao i za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na Osnovni sud BD. Apelacioni sud Brčko Distrikta nadležan je da odlučuje o: redovnim pravnim lijekovima izjavljenim na odluke Osnovnog suda; vanrednim pravnim lijekovima izjavljenim na pravosnažne sudske odluke. II MJESNA (TERITORIJALNA) NADLEŽNOST Mjesna nadležnost je pravo i dužnost stvarno nadležnog suda da presudi krivično djelo zbog teritorijalnog odnosa koji postoji između suda i krivičnog djela, odnosno njegovog izvršioca. Za razliku od stvarne nadležnosti koja je regulisana odredbama zakona o sudovima, mjesna nadležnost krivičnog suda je u potpunosti regulisana zakonom o krivičnom postupku. Mjesna nadležnost po mjestu izvršenja krivičnog djela (forum delicti commissi) Pravilo za određivanje mjesne nadležnosti kazuje da je to sud na čijem je području krivično djelo izvršeno ili pokušano. Kod krivičnih djela koja su izvršena ili pokušana na područjima raznih sudova ili na granici tih područja ili je neizvjesno na kom su području izvršena, odnosno pokušana, nadležan je onaj sud koji je prvi potvrdio opružnicu, a ako optužnica nije potvrđena – onda sud koji je prvi primio optužnicu na potvrđivanje. U ovom slučaju radi se o nadležnosti po redu prvenstva (forum praeventionis). Ukoliko su neka krivična djela izvršena u BiH, odnosno RS, a druga u inostranstvu i kada postoji subjektivni koneksitet sa različitim mjestima izvršenja, nadležan je sud koji je nadležan za krivično djelo učinjeno u FBiH, odnosno RS. Ukoliko je krivično djelo učinjeno dok se domaći brod ili vazduhoplov nalazio u domaćem pristaništu, nadležan je sud na čijem se području nalazi to pristanište. Međutim, ako je krivično djelo učinjeno na domaćem brodu ili vazduhoplovu van domaćeg pristaništa, nadležan je sud na čijem se području nalazi matična luka broda, odnosno vazduhoplova ili domaće pristanište u kome se brod, odnosno vazduhoplov prvi put zaustavi. Prema tome, tri su elementa značajna za određivanje mjesne 16
nadležnosti za krivična djela koja su učinjena na brodu: domaća državna pripadnost broda, matična luka broda i domaće pristanište u kome se brod prvi put zaustavio. Mjesna nadležnost po prebivalištu ili boravištu osumnjičenog, odnosno optuženog (forum domicilii) Kao pomoćni kriterijum, dolazi u obzir u dva slučaja, od kojih je prvi uspostavljen iz faktičkih, a drugi iz pravnih razloga. Faktički razlozi koji dovode do toga da se kao mjesno nadležan pojavi sud prebivališta ili boravišta osumnjičenog, odnosno optuženog jesu – ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela ili ako je to mjesto van teritorije FBiH, odnosno RS. Pravni razlog za mjesnu nadležnost krivičnog suda na čijem području osumnjičeni, odnosno optuženi ima prebivalište ili boravište postoji ako je ovaj sud već započeo krivični postupak. Mjesna nadležnost po mjestu gdje je osumnjičeni, odnosno optuženi uhvaćen ili se sam prijavio (forum deprehensionis) Dolazi u obzir kada se ne zna mjesto izvršenja krivičnog djela ili je ono u inostranstvu, a osumnjičeni, odnosno optuženi u FBiH, odnosno RS nema prebivalište i boravište (skitnice, odbjegli, osuđenici i sl.) III FUNKCIONALNA NADLEŽNOST Funkcionalna (poslovna) nadležnost je pravo i dužnost jednog suda, odnosno sudskog organa da obavi dio krivičnog postupka, dok drugi dio postupka u istoj stvari treba da obave drugi sudovi ili drugi sudski organi u sastavu istog suda. To je raspodjela poslova u postupku na više različitih sudskih organa, odnosno sudova. Cjelokupni krivični postupak dijeli se na više dijelova (faze, stadijumi i instance), koji imaju različitu sadržinu i procesne ciljeve. Prvostepeni krivični postupak spada u funkcionalnu nadležnost prvostepenog suda, a postupak pred sudom pravnog lijeka – u funkcionalnu nadležnost viših sudova (drugog i trećeg stepena). Sam prvostepeni krivični postupak dijeli se na razne faze i stadijume, koji spadaju u funkcionalnu nadležnost različitih organa prvostepenog suda (u fazi istrage i postupku stavljanja pod optužbu učestvuju sudija za prethodni postupak i sudija za prethodno saslušanje; glavni pretres vode vijeće ili sudija pojedinac; maloljetnicima sudi sudija za maloljetnike itd.). To je funkcionalna nadležnost po fazama ili stadijumima postupka. Ovlaštenja sudije za prethodni postupak protežu se, prije svega, na istragu i odnose se na zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda i sudsko obezbjeđenje dokaza. Sudija za prethodno saslušanje se javlja nakon podizanja optužnice i ima ovlaštenja sudije za prethodni postupak. U toku glavnog pretresa sud realizuje funkciju suđenja u inokosnom i zbornom sastavu. Tako, predsjednik vijeća: odlučuje o izuzeću zapisničara, sudskog tumača, stručnog lica i vještaka; postavlja branioca zbog slabog imovnog stanja; rukovodi vijećanjem i glasanjem i glasa posljednji; odlučuje o povraćaju u pređašnje stanje; donosi rješenje o jemstvu i o njegovom ukidanju; odstupa od redovnog toka raspravljanja na glavnom pretresu zbog posebnih okolnosti; održava red u sudnici; kažnjava zbog narušavanja reda i procesne discipline itd. Vijeće, kao zborni sastav, pojavljuje se u funkciji rukovodioca glavnog pretresa i odlučuje o razdvajanju postupka, o izuzeću zapisničara, sudskog tumača, stručnog lica i vještaka, o isključenju 17
javnosti itd. U inokosnom sastavu pojavljuje se i sudija pojedinac koji donosi konačnu odluku o krivičnoj stvari u postupku za izdavanje kaznenog naloga, kao i u postupku prema maloljetnicima. Sudovi pravnog lijeka takođe odlučuju o jednoj krivičnoj stvari u inokosnom i zbornom sastavu. U inokosnom sastavu pojavljuje se predsjednik vijeća koji prima pravni lijek i čitav spis krivičnog predmeta, ispituje blagovremenost i dozvoljenost, a zatim određuje sudiju izvjestioca, i sudija izvjestilac čiji je zadatak da pripremi predmet za odlučivanje. U zbornom sastavu pojavljuje se vijeće od trojice sudija. Na kraju, pored upravne funkcije, u vršenju sudijske funkcije učestvuje u određenoj mjeri i predsjednik suda koji, između ostalog, može biti predsjednik vijeća za odlučivanje na glavnom pretresu ili u sjednici vijeća, vrši nadzor nad izvršavanjem pritvora i određuje dopunske sudije.
16. VANREDNE NADLEŽNOSTI Vanredne nadležnosti, izuzimajući nadležnost po međusobnoj vezi krivičnih djela, ustanovljavaju se za pojedini krivični predmet. Za razliku od njih, redovne nadležnosti vrijede za sva krivična djela određene kategorije. Vanredne nadležnosti su: nadležnost po međusobnoj vezi krivičnih djela (forum connexitatis), prenesena (delegirana) nadležnost (forum delegationis), naređena nadležnost (forum ordinatum). I NADLEŽNOST PO MEĐUSOBNOJ VEZI KRIVIČNIH DJELA U slučaju kada postoji veza između više krivičnih djela (koneksitet), moguće je njihovo spajanje i suđenje u jedinstvenom postupku pred istim sudom. Ta veza krivičnih stvari može biti: subjektivna (kada jedan osumnjičeni, odnosno optuženi odgovara za više krivičnih djela), objektivna (kada više osumnjičenih, odnosno optuženih odgovaraju za jedno zajedničko krivično djelo), mješovita (kada postoji objektivni koneksitet, a jedan od osumnjičenih, odnosno optuženih odgovara za najmanje jedno svoje samostalno krivično djelo). Mješoviti (subjektivno-objektivni) koneksitet postoji u slučajevima kada je više lica optuženo za izvršenje jednog ili više krivičnih djela – objektivni koneksitet; a neko od tih lica je optuženo samo i za još neko drugo krivično djelo – subjektivni koneksitet. U slučaju subjektivnog koneksiteta, ako neka krivična djela spadaju u stvarnu nadležnost nižeg (opštinskog, odnosno osnovnog), a druga u stvarnu nadležnost višeg (kantonalnog, odnosno okružnog) suda, jedinstven krivični postupak sprovešće sud stvarno nadležan na najteže krivično djelo, tj. viši (kantonalni, odnosno okružni) sud. Mjesna nadležnost kod subjektivnog koneksiteta (kada osumnjičeni, odnosno optuženi odgovara za više krivičnih djela spojenih u jedinstven postupak, koja bi inače trebalo da sudi više sudova iste vrste) određuje se prema prvenstvu potvrđivanja optužnice, a ako optužnice nisu potvrđene – sudu koji je prvi primio optužnicu na potvrđivanje (forum praeventionis). Određivanje stvarne nadležnosti kod objektivnog koneksiteta se ne javlja, jer izvršioci i saučesnici o kojima se ovdje radi odgovaraju za isto krivično djelo, a stvarna nadležnost je određena prema krivičnom djelu. U pogledu mjesne nadležnosti kod objektivnog koneksiteta, ako su u pitanju saizvršioci, a radnje preduzete na području više sudova, nadležan je sud koji je prvi potvrdio optužnicu, a ako su jedni izvršioci a drugi saučesnici krivičnog djela – sud koji je mjesno nadležan za izvršioca.
18
Kod mješovitog koneksiteta stvarna nadležnost određuje se prema najtežem krivičnom djelu, a mjesna (ako su djela iste stvarne nadležnosti, a sa područja raznih sudova) prema prvenstvu potvrđivanja optužnice, odnosno prvenstvu otpočinjanja postupka. II PRENESENA (DELEGIRANA) NADLEŽNOST Prenošenje (delegiranje) nadležnosti postoji kada se iz razloga određenih u zakonu oduzima postupanje po jednom određenom krivičnom predmetu od mjesno nadležnog suda i predaje drugom, inače mjesno nenadležnom sudu. Prema razlogu za prenošenje mjesne nadležnosti, postoje dvije vrste prenošenja: 1) nužno prenošenje – vrši se kada je mjesno nadležni sud spriječen iz pravnih ili stvarnih razloga da postupa u pojedinom slučaju (npr. situacije kada u sudu nema dovoljan broj sudija za obrazovanje vijeća – zbog izuzeća) i 2) prenošenje ako postoje važni razlozi – ovi razlozi nisu navedeni u zakonu, ali se podrazumjeva da ovdje nisu uključeni razlozi za nužno delegiranje. Razlog za ovo delegiranje mjesne nadležnosti može da bude u opasnosti od nereda i nemira za vrijeme postupka pred nadležnim sudom ili u teškoćama da se obezbijedi nepristrasno i objektivno suđenje zbog prevelikog uzbuđenja mjesnog stanovništva ili nekog drugog uzroka koji stvara nepovoljnu atmosferu za normalno suđenje (npr. ako se postupak vodi protiv sudije toga suda ili njegovog bliskog srodnika). Postupak prenošenja zbog pravne ili stvarne spriječenosti može pokrenuti samo sud kod koga se taj razlog pojavio, s tim da odlučuje neposredno viši sud, koji, po saslušanju stranaka i branioca, može odrediti drugi stvarno nadležan sud na svom području da sprovede postupak. Protiv rješenja o prenošenju nadležnosti žalba nije dozvoljena. Prenošenje na drugi sud iz važnih razloga vrši sud određen zakonom ili Vrhovni sud FBiH za vođenje postupka na području drugog kantona, odnosno Vrhovni sud RS. Rješenje o prenošenju, protiv koga nije dozvoljena žalba, može se donijeti na prijedlog sudije za prethodni postupak, sudije za prethodno saslušanje, sudije ili predsjednika vijeća ili na prijedlog jedne od stranaka ili branioca. III NAREĐENA NADLEŽNOST Ovdje je riječ o naređenoj nadležnosti (ordinacija nadležnosti), kada se nadležnost ne može odrediti ni po kojem drugom kriteriju. Naime, moguće je, mada su ti slučajevi rijetki (ne zna se tačno mjesto izvršenja krivičnog djela ili je krivično djelo izvršeno u inostranstvu, osumnjičeni, odnosno, optuženi u BiH nema boravište i prebivalište ili na njenoj državnoj teritoriji nije uhvaćen i sl.), da se prema odredbama zakona ne može ustanoviti koji je sud mjesno nadležan. Tada će Vrhovni sud FBiH, odnosno Vrhovni sud RS odrediti jedan od stvarno nadležnih sudova pred kojim će se sprovesti postupak, vodeći računa o sličnim već pomenutim „važnim razlozima“.
17. SUKOB NADLEŽNOSTI Sukob nadležnosti je slučaj u kojem se mišljenja više državnih organa, odnosno sudova koji nastupaju u krivičnom postupku razilaze oko pitanja koji od njih treba rješavati konkretni krivični predmet. Takva situacija nastupa obično kao posljedica različite pravne kvalifikacije krivičnog djela i tumačenja propisa o određivanju stvarne i mjesne nadležnosti. 19
Sukob nadležnosti (stvarne ili mjesne) može nastati između samih sudova ili između sudova i drugih državnih organa. Pretpostavka za sukob nadležnosti je jednovremenost i istovjetnost krivičnog djela, tj. njegovih činjeničnih elemenata. U povodu sukoba nadležnosti mora se provesti poseban postupak za rješavanje sukoba nadležnosti, predviđen za slučajeve negativnog sukoba nadležnosti. Sud koji se smatra nenadležnim oglasiće se rješenjem nenadležnim, dostaviće rješenje strankama i braniocu i po prvaosnažnosti tog rješenja ustupiće predmet nadležnom sudu. Protiv tog rješenja stranke i branilac mogu izjaviti žalbu, u kom slučaju će drugostepeni sud svojim rješenjem utvrditi nadležnost odgovarajućeg suda, pod uslovom da je drugostepeni sud u isto vrijeme i sud nadležan da rješava sukob nadležnosti između tih sudova. Ako žalbe nije bilo, sud kome je predmet ustupljen, ako smatra sebe nenadležnim, neće donositi rješenje o tome, već će pokrenuti postupak za rješavanje sukoba nadležnosti. U ovom slučaju radi se o negativnom sukobu nadležnosti, koji, dakle, postoji kada se više sudova oglase nenadležnim. Moguć je, međutim, iako rijetko, i pozitivan sukob nadležnosti, koji postoji kada više sudova sebe smatraju nadležnim, odbijajući ustupanje predmeta na traženje drugog suda. Sukob nadležnosti između sudova rješava zajednički neposredno viši sud. Sud koji rješava o sukobu nadležnosti traži prethodno mišljenje od stranaka i branioca. Svaki od sudova koji se spore o nadležnosti dužan je, dok se sukob ne riješi, preduzimati radnje za koje postoji opasnost od odlaganja. Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti žalba nije dozvoljena.
18. PRAVNA POMOĆ Postoje slučajevi da je za potrebe suda potrebno obaviti neke radnje za koje su nadležni drugi državni organi, kao i obaviti procesne radnje izvan područja teritorijalne nadležnosti toga suda (na području drugog suda). Obavljanje ovakvih radnji, sudovi i drugi državni organi vrše putem pravne pomoći koja može biti unutrašnja (domaćem sudu pružaju pomoć domaći sudovi ili drugi državni organi) i međunarodna (domaćem sudu pomoć ukazuju strani sudovi ili strani državni organi). Unutrašnja pravna pomoć može biti u užem smislu (uzajamna pomoć jednog suda drugom u obavljanju krivičnoprocesnih radnji) i u širem smislu (pomoć sudovima od drugih državnih organa u obavljanju drugih pravnih radnji i tehničkih i drugih stručnih poslova). Ukazivanje pravne pomoć se, po pravilu, vrši dostavljanjem pismene molbe sudu ili organu od kojeg se pomoć traži. Ostvarivanje pravne pomoći i službena saradnja u krivičnim procesima uređena je Zakonom o pravnoj pomoći i službenoj saradnji u krivičnim stvarima između FBiH, RS i BD, kojim se priznaju, na uzajamnoj osnovi, odluke svih sudova na teritoriji BiH i organa za sprovođenje zakona u tim stvarima. Pod pojmom „pravna pomoć“ u smislu ovog zakona smatra se uzajamna pomoć sudova, a pod pojmom „službena saradnja“ – uzajamna saradnja organa za provođenje zakona, saradnja između sudova i organa za provođenje zakona, te saradnja između sudova, odnosno organa za provođenje zakona i drugih organa vlasti.
19. STRANAČKA I PROCESNA SPOSOBNOST Stranačka sposobnost (legitimatio ad causam) je apstraktna procesnopravna mogućnost da se bude tužilac ili osumnjičeni, odnosno optuženi u postupku. Ova se sposobnost utvrđuje posebno za svaku stranku. Tužilac ima sposobnost kao stranka u postupku samim tim što je državni organ. On je izabran u posebnom postupku i pod uslovima koji garantuju da samostalno obavlja krivičnoprocesne radnje. 20
Svako lice, prema kome se, po odredbama materijalnog krivičnog prava, mogu primijeniti krivične sankcije, ima stranačku sposobnost osumnjičenog, odnosno optuženog u postupku. Tu sposobnost imaju fizička i pravna lica, ali osumnjičeni, odnosno optuženi ne može biti svaki izvršilac krivičnog djela. Tako npr. prema maloljetnom licu ispod 14 godina ne mogu se primijeniti nikakve sankcije. Tu dolaze i druga lica koja po KZBiH ne mogu odgovarati, npr. zastupnici (poslanici). Učinilac krivičnog djela, koji u trenutku izvršenja nije bio uračunljiv, može biti optuženi u postupku. Krivična odgovornost ovog lica će izostati ako se utvrdi da nije bio uračunljiv u vrijeme izvršenja djela, a to se može utvrditi samo u krivičnom postupku, u kojem će takav učinilac biti stranka. Inače, lica koja u vrijeme izvršenja krivičnog djela nisu bila uračunljiva, nisu kriva i prema njima se ne mogu primijeniti krivične sankcije. Procesna sposobnost (legitimatio ad procesum) je mogućnost tužioca ili osumnjičenog, odnosno optuženog koji ima stranačku sposobnost, da obavlja radnje u procesu. Procesna sposobnost se ne mora uvijek podudarati sa stranačkom sposobnošću. Tužilac, kao nosilac funkcije u državnom organu, uvijek ima procesnu sposobnost za preduzimanje procesnih radnji. Razlog je u tome jer je u državnu službu imenovan prema zakonskim uslovima koji garantuju pravilno preduzimanje tih radnji. Ako iz nekog razloga tu sposobnost naknadno izgubi, o tome će se rješavati izvan krivičnog postupka (u postupku razrješenja od tužilačke funkcije). Osumnjičeni, odnosno optuženi koji je sposoban da bude stranka u postupku, po pravilu, sposoban je i da vrši radnje u postupku. U krivičnom postupku isključeno je zastupanje osumnjičenog, odnosno optuženog, jer on odgovara lično. Pravna lica u krivičnom postupku nastupaju preko svojih zastupnika i branilaca. Uračunljivost osumnjičenog, odnosno optuženog cijeni se u momentu izvršenja krivičnog djela, a ne u momentu suđenja. Ako duševno oboljenje nastupi poslije izvršenja krivičnog djela, to ne utiče na krivičnu odgovornost osumnjičenog, odnosno optuženog, ali ima uticaj na tok krivičnog postupka. Prema optuženom koji poslije izvršenog krivičnog djela duševno oboli, sud će rješenjem prekinuti postupak i optuženog uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja. Prekinuti postupak se nastavlja kada prestanu smetnje koje su izazvale prekid. Ako se takve činjenice utvrde u toku pretresa, pretres se odlaže rješenjem vijeća. Ako je osumnjičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, primjenjuje se poseban postupak.
20. PROCESNA NAČELA O STRANKAMA Načelo kontradiktornosti (raspravnosti) Ovo načelo znači omogućavanje od suda strankama da iznose svoje navode i tvrdnje i to kako one koji im idu u korist tako i da se suprotstavljaju navodima i tvrdnjama suprotne stranke (audiatur et altera pars) svojim argumentima. Ovim načelom se svakoj od stranaka pruža mogućnost da se izjasni u pogledu procesnih dejstava druge stranke (da im protivrječi, contradicere) prije nego bude donesena odluka suda. U istrazi ovo načelo dolazi do izražaja prilikom ispitivanja osumnjičenog. Naime, tužilac i ovlaštena službena lica u toj fazi mogu uzimati izjavu od osumnjičenog lica i ukoliko ova radnja bude preduzeta na način koji propisuje zakon, zapisnik o takvoj izjavi može se upotrijebiti kao dokaz. To znači da tužilac i ovlaštena službena lica, između ostalog, osumnjičenog moraju poučiti da, izjašnjavajući se o djelu koje mu se stavlja na teret, može iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. U fazi postupka optuživanja izjavu o krivici optuženi daje sudiji za prethodno saslušanje u prisustvu tužioca i branioca. Pored toga, osumnjičeni odnosno optuženi i njegov branilac mogu 21
pregovarati s tužiocem o uslovima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti. Načelo kontradiktornosti dolazi u cjelosti do izražaja na glavnom pretresu u kome stranke i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze. U toj fazi postupka stranke i branilac postavljaju pitanja svjedocima i vještacima, a u slučaju više optuženih oni mogu postavljati pitanja jedni drugima. Načelo ne bis in idem Ovo načelo znači da se isto lice u istoj krivičnoj stvari ne može pojaviti (istovremeno ili sukcesivno) dva ili više puta u svojstvu tužioca ili osumnjičenog, odnosno optuženog. Načelo se tiče ne samo pravosnažnosti presuđene stvari, nego i postupka u toku (litispendentio). Načelo ne bis in idem (ne ponovo o istom) u suštini predstavlja zabranu ponovnog suđenja u istoj krivičnoj stvari. Ovo načelo se ponekad označava i kao „zabrana dvostruke ugroženosti“. Njegov cilj je da obezbijedi pravnu sigurnost građana koji moraju biti lišeni neizvjesnosti i straha da će se protiv njih ponovo voditi krivični postupak zbog iste krivične stvari koja je pravosnažno riješena. Načelo ne bis in idem obuhvata dva kumulativna uslova: da je krivični postupak već vođen protiv određenog lica za određeno krivično djelo (niko ne može biti ponovo suđen za krivično djelo za koje je već bio suđen) i da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu (za koje je donesena pravosnažna sudska odluka). Dakle, zabrana dvostrukog suđenja se odnosi i na lice i na djelo za koje je bilo suđeno.
21. KRIVIČNA TUŽBA Krivična tužba je procesna aktivnost ovlaštenog subjekta (tužioca) kojom se od suda traži da otvori krivični postupak i utvrdi postojanje krivičnopravnog zahtjeva u konkretnom slučaju i izrekne optuženom odgovarajuću zakonsku sankciju. Krivična tužba nije samo optužni akt (optužnica – tužba u formalnom smislu), već i svaka druga radnja ovlaštenog tužioca kojoj je cilj otvaranje i održavanje u toku krivičnog postupka (tužba u materijalnom smislu). Organizovanje krivične tužbe Krivična tužba se organizuje na taj način što se određuje organ ili lice koje će predstavljati tužilačku stranu kao procesni subjekt, pokretati postupak i podnositi zahtjev o kome sud treba da odluči. Krivični postupak može započeti samo na zahtjev ovlaštenog tužioca i ne može se nastaviti ako ovlašteni tužilac odustane od tog zahtjeva. Organizovanje krivične tužbe zavisi od tipa krivičnog postupka. Ako je postupak postavljen na istražnom načelu, funkciju suđenja i odbrane vrši sud i samim tim ne postoji krivična tužba kao samostalna funkcija procesnog subjekta. U optužnom postupku, krivičnu tužbu vrši tužilac kao posebni procesni subjekt. Krivična tužba se danas u svijetu organizuje, po pravilu, kao javna tužba koju u javnom interesu vrše posebni državni organi – tužilaštva. Osnovna procesna načela koja se odnose na krivičnu tužbu 1. Načelo oficijelnosti utvrđuje pravo nadležnog tužioca da vodi postupak za ostvarivanje kaznenog zahtjeva države protiv izvršioca krivičnog djela i to po svojoj inicijativi i u javnom interesu bez obzira na to da li to traži ovlašteno lice. Načelo oficijelnosti je do kraja dosljedno sprovedeno u 22
sistemu našeg krivičnog procesa u ZKPBIH, ZKPFBiH i ZKPBD. Što se tiče KZRS, načelo oficijelnosti je sprovedeno samo kod nekih krivičnih djela. Ograničenja načela oficijelnosti javljaju se u obliku procesne ustanove prijedloga oštećenog za krivično gonjenje. U KZRS ima više krivičnih djela za koja tužilac preduzima gonjenje po prijedlogu oštećenog, to su sljedeća krivična djela: - neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne, - utaja, - oduzimanje tuđe stvari, - prevara, - oštećenje tuđe stvari, - oštećenje tuđih prava, - gonjenje u slučaju kada je učinilac u bliskom odnosu sa oštećenim, - krivično djelo samovlašće. Prijedlog oštećenog za krivično gonjenje treba da predstavlja procesnu pretpostavku koja je neophodna da bi tužilac mogao da pokrene krivični postupak. 2. Načelo legaliteta znači da tužilac mora preduzeti krivično gonjenje čim se steknu uslovi predviđeni u zakonu bez obzira na to da li postoje neki drugi razlozi koji bi mogli ukazivati da se gonjenje ne preduzme. Uslovi određeni zakonom koji obavezuju tužioca na pokretanje krivičnog postupka mogu biti pravne (ako krivičnom gonjenju nema pravnih smetnji) ili stvarne prirode (postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo). Da li su ispunjeni ovi uslovi cijeni tužilac. Načelu legaliteta suprotno je načelo oportuniteta. Prema tom načelu, tužilac u svakom pojedinom slučaju cijeni da li je cjelishodno krivično gonenje za čije su pokretanje ispunjeni svi uslovi određeni zakonom. Razlozi oportuniteta mogu biti: obziri prema javnosti i učiniocu krivičnog djela ili njegovoj porodici, beznačajnost učinjene štete, procesne ekonomije itd. Zakon o krivičnom postupku prihvata načelo legaliteta ne isključujući mogućnost da se u izvjesnim slučajevima primijeni načelo oportuniteta kada je to izričito propisano zakonom: a) Prvi izuzetak od načela legliteta vezan je za položaj svjedoka koji bi odgovarajući na pojedina pitanja sebe izložio krivičnom gonjenju. U tom slučaju, svjedok ima pravo da ne odgovara na takva pitanja. b) Najveći značaj u odstupanju od načela legaliteta ima ustanova odobrenja za krivično gonjenje. Radi se o slučaju kada je zakonom, odnosno drugim opštim aktom donesenim na osnovu ustava ili zakona propisano da je za krivično gonjenje pojedinih lica potrebno prethodno odobrenje nadležnog organa. Tužilac u takvom slučaju ne može pokrenuti, odnosno nastaviti istragu, niti podići optužnicu ako ne podnese dokaz da je odobrenje dato. c) Posebni uslovi za krivično gonjenje utvrđeni su ZKPBiH. d) Odstupanje od načela legaliteta u krivičnom postupku postoji i u postupku prema maloljetnicima. e) Izuzetak od načela legaliteta postoji i u slučaju krivičnog postupka protiv pravnih lica. f) Mogućnost ustupanja krivičnog gonjenja stranoj državi predstavlja isto tako odstupanje od načela legaliteta. g) Ostupanje od legaliteta postoji i u postupku ekstradicije. U tom postupku ministar pravde BiH može odbiti ekstradiciju rukovodeći se razlozima cjelishodnosti, iako je prethodno u sudskom postupku utvrđeno da su ispunjeni svi zakonski uslovi za izdavanje optuženog. 3. Načelo mutabiliteta – suština je u tome da li tužilac može da u toku postupka mijena svoj stav u pogledu krivičnog gonjenja ili je ta mogućnost isključena. U prvom slučaju riječ je o principu mutabiliteta koji ostavlja mogućnost pune slobode ovlaštenom tužiocu da do završetka glavnog pretresa 23
može odustati od krivičnog gonjenja ako zaključi da ne postoje osnovi za dalje gonjenje. U drugom slučaju radi se o principu imutabiliteta koji onemogućuje ovlaštenom tužiocu da, pošto je pokrenuo postupak, odustane od gonjenja. Načelo mutabiliteta usvojeno je u našem zakonodavstvu o krivičnom postupku. Tužilac može u svakom trenutku obustaviti istragu i to naredbom o obustavi istrage kada je dužan o tome u pisanoj formi obavijestiti oštećenog kao i osumnjičenog ako je ispitan i lice koje je prijavilo krivično djelo. Poseban slučaj odustajanja od krivičnog gonjena je kod davanja imuniteta svjedoku.
22. TUŽILAC Tužilac je stranka u krivičnom postupku ali i državni organ sa zadatkom da goni učinioce krivičnih djela. Tužilaštvo BiH je samostalan i poseban organ BiH, osnovan u cilju osiguranja efikasnog ostvarivanja nadležnosti države BiH, kao i poštovanja ljudskih prava i zakonitosti na njenoj teritoriji. U okviru svojih nadležnosti, tužilaštva štite ostvarivanje ljudskih prava i građanskih sloboda garantovanih ustavom, kao i prava i interese pravnih lica u skladu sa zakonom, te obezbjeđuju ustavnost i zakonitost. Tužilaštva imaju pravo i dužnost da, u okviru ostvarivanja svojih funkcija, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev, izvještavaju najviše državne organe o primjeni krivičnog zahtjeva, kao i o svom radu. Isto tako, tužilaštva putem sredstava informisanja i na drugi način obavještavaju javnost o stanju kriminaliteta na svom području. Od značaja je i ovlaštenje tužilaštva da zahtijevaju odlaganje, odnosno prekidanje izvršenja izvršne sudske odluke ili odluke donesene u upravnom ili drugom postupku kada zaključe da zbog kršenja zakona ili međunarodnog ugovora postoje za to ozbiljni razlozi, te ako bi izvršenjem odluke mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. U pogledu svoje pravne prirode, tužilaštvo se razlikuje od suda jer ne vrši sudsku funkciju i nije kao sud nezavisan organ. Tužilaštvo je nezavisno od policije i sudova i ni jedan državni organ, institucija ili pojedinac nemaju pravo da naređuju ili na bilo koji način utiču na tužilaštvo u vršenju njegove funkcije. Sud je u zakonu definisan kao samostalni i nezavisni organ a tužilaštvo kao samostalni državni organ. Funkcija tužilaštva u suštini je upravna ali tužilaštvo nije organ opšte uprave, već poseban upravni organ koji postupa u oblasti pravosuđa u sprovođenju pravosudne upravne funkcije, koji sarađuje sa sudom, podjednako odvojen od suda i od uprave. Može se reći da je tužilaštvo po, svojoj prirodi, poseban upravno-pravosudni državni organ. Tužilac ima specifičnu pravnu prirodu i zbog još jedne okolnosti – on je istovremeno i stranka u postupku i državni organ. Kao stranka u postupku tužilac ima ulogu koja je u direktnoj vezi sa primjenom načela akuzatornosti po kome se krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca. U funkciji državnog organa tužilac djeluje radi postizanja pravilne i zakonite odluke i sprovođenja zakonitog postupka uopšte, opredjeljujući se pri pokretanju, odnosno održavanju postupka, prema postojanju, odnosno ne postojanju zakonskih uslova za vođenje postupka. U tom kontekstu, tužilac je ovlašten da izjavljuje redovne i vanredne pravne lijekove kao i da upotrebljava pravne lijekove u korist optuženog. Prava i dužnosti tužioca Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela koja su u nadležnosti suda. Obaveze tužioca su da: 1) Odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo, preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi 24
upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza. 2) Sprovede istragu u skladu sa zakonom. Istraga će se sprovesti kad postoje osnovi sumnje da je krivično djelo učinjeno. 3) Daje imunitet. Svjedok ima pravo da ne odgovara na pitanja – ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju. Svjedok ipak može odgovoriti na takva pitanja ukoliko mu se odlukom tužioca da imunitet od krivičnog gonjenja. Kada mu se dodijeli imunitet, svjedok ne može biti krivično gonjenj osim u slučaju davanja lažnog iskaza. 4) Zahtijeva dostavljanje informacija od strane državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u BiH. 5) Izdaje pozive i naredbe i predlaže izdavanje poziva i naredbi u skladu sa zakonom. Sve pozive osumnjičenom do podizanja optužnice upućuje tužilac. Kada su u pitanju naredbe, neke samostalno izdaje tužilac ili tužilac predlaže izdavanje naredbi. 6) Naredi ovlaštenom službenom licu da izvrši naredbu izdanu od strane suda u skladu sa zakonom. 7) Utvrđuje činjenice potrebne za odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu i o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. 8) Predlaže izdavanje kaznenog naloga. 9) Podiže i zastupa optužnicu pred sudom. 10) Podnosi pravne lijekove. Tužilac je jedini ovlašten da podnese žalbu kako na štetu tako i u korist optuženog. 11) Obavlja i druge poslove određene zakonom. Opšta je obaveza svih organa koji učestvuju u istrazi da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.
23. OSUMNJIČENI, ODNOSNO OPTUŽENI Pojam Osumnjičeni, odnosno optuženi je procesni subjekt, i to fizičko lice (izuzetno i pravno) u odnosu na koje postoje osnovi sumnje da je izvršilo krivično djelo ili prema kome se vodi krivični postupak zbog osnovane sumnje da je izvršilo krivično djelo, s ciljem da se utvrdi da li je to lice učinilo krivično djelo, da li je za to djelo krivično odgovorno i, u slučaju ako su ti uslovi ispunjeni, da mu se izrekne odgovarajuća krivična sankcija. Pojedine istražne radnje, koje ne trpe odlaganje, mogu se obaviti i kada je izvršilac krivičnog djela nepoznat, ali se istraga može pokrenuti i protiv nepoznatog lica, dok se optužnica uvijek podiže protiv određenog lica. Individualizacija osumnjičenog, tj. određivanje fizičkog lica protiv koga će se voditi krivični postupak, vrši se na osnovu ličnih podataka o tom licu (identifikacija osumnjičenog). Identifikacija se vrši imenom i prezimenom osumnjičenog, nadimkom ako ga ima, imenom i prezimenom roditelja, djevojačkim porodičnim imenom majke, mjestom rođenja, mjestom stanovanja, danom, mjesecom i godinom rođenja, narodnošću i državljanstvom, jedinstevnim matičnim brojem građana državljana BiH, zanimanjem, porodičnim prilikama, podacima o tome kakve je škole završio, da li je, gdje i kada služio vojsku itd. Identifikacija se postiže ličnom kartom, izvodom iz matične knjige rođenih, izvodom iz kaznene evidencije, upoređivanjem daktiloskopskih otisaka, fotografijom, prepoznavanjem i sl. Osumnjičeni je lice za koje postoje osnovi sumnje da je učinilo krivično djelo. Pojam optuženog se odnosi na lice protiv kojeg je potvrđena jedna ili više tačaka u optužnici. Svojstvo osuđenog lica pripada onom licu za koje je pravosnažnom odlukom utvrđeno da je krivično odgovorno za određeno 25
krivično djelo. Pravosnažna odluka kojom je utvrđeno da je lice krivično odgovorno za određeno krivično djelo, može biti presuda kojom se lice oglašava krivim, bez obzira na to da li je izrečena krivičnopravna sankcija, kao i presuda kojom se izriče kazneni nalog. Svojstvo oslobođenog osuđeni dobija kada stupi na pravnu snagu izrečena mu oslobađajuća presuda. Svojstvo optuženog prestaje pravosnažnošću rješenja o obustavi postupka, oslobađajuće presude i presude kojom se optužba odbija. To svojstvo on može steći ponovo samo donošenjem rješenja o ponavljanju postupka. Lica koja mogu imati svojstvo osumnjičenog, odnosno optuženog Procesno pitanje ko može biti osumnjičeni, odnosno optuženi u krivičnom postupku identično je sa pitanjem ko može biti krivično odgovoran za izvršeno krivično djelo. Ova sposobnost se određuje po materijalnom krivičnom pravu i nju imaju i fizička i pravna lica, odnosno lica koja su krivično djelo izvršila u stanju neuračunljivosti i lica koja su krivično djelo izvršila kao maloljetnici. Pravna lica se mogu javiti i kao sporedni procesni subjekti na strani optuženog, kada im treba izreći mjeru oduzimanja imovinske koristi koja im je krivičnim djelom optuženog pripala. Pod osumnjičenim licem podrazumjeva se ne samo izvršilac ili saizvršilac krivičnog djela, već i podstrekač ili pomagač. Krivični postupak se može voditi samo protiv živog osumnjičenog, odnosno optuženog, pa ako smrt osumnjičenog, odnosno optuženog nastupi u toku postupka, postupak će se obustaviti rješenjem suda u svakoj fazi postupka. Odstupanje od ovog pravila postoji u slučaju ponavljanja krivičnog postupka u korist umrlog osuđenog (radi se o rehabilitaciji neopravdano kompromitovane časti mrtvog osumnjičenog, odnosno optuženog u postupku koji se vodi sa njegovim braniocem). Prema materijalnom krivičnom pravu, ne mogu ni sva fizička lica biti osumnjičeni, odnosno optuženi u krivičnom postupku, a tu dolaze: lica koja su izuzeta od krivičnog gonjenja po ustavu, zakonu ili međunarodnom pravu; lica koja su poslije izvršenja krivičnog djela oboljela od kakvog trajnog duševnog oboljenja; djeca do 14 godina života koja se za izvršeno krivično djelo ne mogu goniti i kazniti, već predati na pojačano staranje roditeljima, starateljima ili kakvoj vaspitnoj ustanovi. Položaj osumnjičenog, odnosno optuženog u zakonu zavisi od stadijuma procesa, s tim da je on uvijek subjekt i stranka u postupku. Najpovoljniju poziciju osumnjičeni, odnosno optuženi ima na glavnom pretresu, gdje je ravnopravan sa tužiocem i uživa puno pravo odbrane. Upoznavanje ličnosti osumnjičenog, odnosno optuženog Problem upoznavanja ličnosti osumnjičenog, odnosno optuženog zauzima jedno od centralnih mjesta među pitanjima krivičnog zakonodavstva. Pribavljanje podataka o osumnjičenom traži se već u momentu donošenja naredbe o sprovođenju istrage, kada je sasvim jasno u kom smislu treba pribaviti ove podatke. To ne znači da se ti podaci ne mogu prikupljati i dopunjavati i na glavnom pretresu. Prikupljaju se obavezno lični podaci o osumnjičenom, navedeni u zakonu. Podatke o ličnosti osumnjičenog prikupljaju, po pravilu, ovlaštena službena lica i tužilac. Prava i dužnosti osumnjičenog, odnosno optuženog Da bi se mogao pojaviti kao stranka u postupku, osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati izvjesna prava i dužnosti. Prava su mu potrebna da bi se mogao efikasno suprotstaviti optužbi, a dužnosti – jer se bez njih ne bi mogao sprovesti krivični postupak. Osnovno pravo koje pripada osumnjičenom, odnosno optuženom je pravo na odbranu, iz koga proističu sva ostala njegova prava. To pravo se obezbjeđuje u toku cijelog krivičnog postupka i ono postoji već od trenutka lišenja slobode, odnosno od prvog ispitivanja. Propisano je da će se osumnjičenom, odnosno optuženom pojaviti branilac u zakonu određenim slučajevima, ako sam ne 26
uzme branioca (obavezna odbrana). Opravdanje za postavljanje branioca, bez obzira na volju osumnjičenog, odnosno optuženog lica, sadržano je u okolnosti da se u tim slučajevima, po mišljenju zakonodavca, on ne može uspješno braniti. Prava osumnjičenog, odnosno optuženog, koja se izvode iz opšteg prava na odbranu, po svojoj suštini mogu biti pozitivna ili negativna. Pozitivno pravo odbrane predstavlja skup ovlaštenja osumnjičenog, odnosno optuženog da preduzima radnje u postupku i druge aktivnosti koje mu omogućuju da se brani od optužbe. Radi se o sljedećim pravima: a) pravo da bude ispitan u prisustvu branioca koga sam izabere; b) pravo da već na prvom ispitu bude obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovima sumnje protiv njega i da mu se omogući da se izjasni o djelu koje mu se stavlja na teret i iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu; c) pravo da uzme branioca koji će mu pomagati u odbrani od optužbe uopšte i posebno u vršenju pojedinih procesnih radnji; d) pravo preduzimanja radnji u postupku koje služe njegovoj odbrani; e) pravo da u postupku uživa tretman dostojan čovjeka, uz obavezu državnih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da to obezbijede. Negativno pravo odbrane predstavljaju ovlaštenja osumnjičenog, odnosno optuženog da ne obavlja izvjesne procesne radnje, ako bi njihovo vršenje, po mišljenju osumnjičenog, odnosno optuženog, predstavljalo štetu za njegovu odbranu. Ovdje spadaju: a) pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da ne iznese svoju odbranu niti odgovara na postavljena pitanja (tenetur prodere se ipsum – niko nije dužan da sam sebe izda); b) pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da odbije prijedlog tužioca za zaključenje sporazuma o priznanju krivice; c) osumnjičeni, odnosno optuženi nije obavezan da na svome ispitu govori istinu; d) pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da se odrekne prava na žalbu ili odustane od već izjavljene žalbe na presudu. Osumnjičeni, odnosno optuženi u krivičnom postupku ima sljedeće dužnosti: 1) da stupi u postupak i da omogući postupak protiv sebe; 2) da se odazove pozivu suda; 3) da dopusti da bude predmet dokaza. Pravo osumnjičenog, odnosno optuženog na pravično suđenje Pravo na pravično suđenje, odnosno pravo pojedinca da se građanska tužba ili krivična tužba protiv njega riješi pred sudom uz prisustvo javnosti, proglašeno je poslije II svjetskog rata univerzalnim ljudskim pravom. Ovo pravo praktično znači obavezu državne vlasti da svakom pojedicu obezbijedi pristup sudu i zakonit i pravičan tretman pred sudom, bez obzira na to zbog čega se neko i protiv koga se sudi, čak i kada su u pitanju najteža krivična djela. Ekspeditivnost u suđenju, u relativnom smislu, predstavlja međunardoni pravni standard. Predviđena je bilo kao pravo optuženog da mu bude suđeno bez nepotrebnog odugovlačenja, bilo kao pravo na saslušanje u razumnom roku ili pravo na raspravljanje slučaja u razumnom roku. U praksi Evropskog suda, za procjenu „razumnog roka“, posebno su se izdvojila tri kriterija: kompleksnost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i ponašanje relevantnih vlasti. Smisao načela prava na pravičan postupak jeste da se ponude „suštinske garancije samovoljnog gonjenja, presuđivanja i kažnjavanja“. Radi se, u stvari, o zabrani retroaktivnog djelovanja krivičnih djela i odgovornosti po tom osnovu. Evropski sud za ljudska prava afirmisao je princip o tome da organ 27
koji primjenjuje krivični propis „neće ga tumačiti preširoko, tj. analogijom, osim ako takva primjena ide u prilog optuženom“. Pravo na suđenje bez odlaganja je pravo koje do sada u našim zakonima o krivičnom postupku nije bilo postavljeno na načelan način. Pravni osnov za njega postoji u međunarodnim pravnim dokumentima o ljudskim pravima. Osnovne karakteristike ovog prava koje su zajedničke za sve zakone o krivičnom postupku u BiH su: ono predstavlja pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja; sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svakom zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku; sud ima obavezu da trajanje pritvora svede na najkraće nužno vrijeme.
24. ODBRANA OSUMNJIČENOG, ODNOSNO OPTUŽENOG Pojam, opravdanje, i vrste odbrane osumnjičenog, odnosno optuženog Odbrana je procesna aktivnost kojom se vrši potpuno ili djelimično suprotstavljanje optužbi. Ona je posljedica procesnog položaja osumnjičenog, odnosno optuženog, kome se stavlja na teret da je izvršio krivično djelo i da je krivično odgovoran, pa mora imati mogućnost da se brani, ističući okolnosti suprotne elementima optužbe. Potreba za odbranom postoji i kada osumnjičeni, odnosno optuženi nema šta istaći protiv optužbe. Opravdanje odbrane u toku krivičnog postupka je višestruka. Odbrana je garancija zakonitosti sudskih odluka i pravilnosti pravosuđa uopšte. Odbrana je potrebna ne samo u slučaju komplikovanih postupaka u kojima tek treba utvrditi da li je osumnjičeni, odnosno optuženi kriv, već i u slučaju kada je on nesumnjivo kriv, jer i tada treba onemogućiti teži postupak i teže posljedice prema njemu od onih koje predviđa zakon. Odbranom se pruža zaštita osumnjičenog, odnosno optuženog ne samo od napada tužioca, već i od eventualno pogrešne i nezakonite odluke suda. Odbrana osumnjičenog, odnosno optuženog može imati dva oblika: materijalni i formalni. Materijalna odbrana je ona koju osumnjičeni, odnosno optuženi vrši sam i koju za osumnjičenog, odnosno optuženog vrše druga lica, osim branioca (sud, tužilac...). Odbrana koju osumnjičeni, odnosno optuženi vrši preko svog stručnog pomagača (branilac) naziva se formalnom odbranom. Materijalna odbrana osumnjičenog, odnosno optuženog Odbrana koju vrši osumnjičeni, odnosno optuženi lično u vidu pobijanja optužbe u cjelini ili u pojedinim dijelovima i obaveza državnih organa koji učestvuju u postupku, formulisana u zakonu, da idu na objektivno utvrđivanje stanja stvari i onda kada je ono u korist osumnjičenog, odnosno optuženog – čini materijalnu odbranu koja je moguća i bez aktivnog držanja osumnjičenog, odnosno optuženog. Ako materijalnu odbranu vrši sam osumnjičeni, odnosno optuženi, onda je to lična odbrana. Ako materijalnu odbranu vrši lično osumnjičeni, odnosno optuženi, koji je najviše zainteresovan da se brani i pobija optužbu, mogućnost za to pruža mu se već na prvom saslušanju, kada mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovima optužbe i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljem toku postupka. Osumnjičenom, odnosno optuženom mora se omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Mora mu se osigurati dovoljno vremena za spremanje odbrane. U istrazi osumnjičeni, odnosno optuženi može razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. U postupku optuživanja optuženi se upozorava da u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice ima pravo na podnošenje prethodnih prigovora, da 28
će ročište o izjašnjenju o krivici biti zakazano odmah nakon donošenja odluke o prethodnim prigovorima, odnosno po isteku roka za ulaganje prethodnih prigovora, te da može navesti prijedloge dokaza koje namjerava izvesti na glavnom pretresu. Na glavnom pretresu optuženi učestvuje u kontradiktornom postupku, sa mogućnošću da izvodi svoje dokaze i iznosi svoje mišljenje. Poslije donesene presude optuženi ima pravo na redovne pravne lijekove i vanredni pravni lijek. Formalna odbrana osumnjičenog, odnosno optuženog Materijalna odbrana nije dovoljna da bi se obezbijedili ciljevi krivičnog postupka i zakonom predviđeni položaj osumnjičenog, odnosno optuženog. Formalna odbrana, koju osumnjičeni, odnosno optuženi vrši preko stručnog branioca, upotpunjava odbranu osumnjičenog, odnosno optuženog, služi zaštiti i ostvarivanju njegovih prava i, u krajnjoj liniji, boljem funkcionisanju pravosuđa. Saradnja stručnog branioca u nekim slučajevima je samo dozvoljena (fakultativna formalna odbrana), a nekada se nalaže (obavezna formalna odbrana). Konačno, ako osumnjičeni, odnosno optuženi ne može sam uzeti branioca jer ne može podmiriti njegove troškove, pod zakonskim uslovima može mu se postaviti, na njegov zahtjev, branilac iz budžetskih sredstava, što čini tzv. odbranu siromašnih. I Vrste formalne odbrane Zakon predviđa 3 vrste formalne odbrane: obavezna, fakultativna odbrana i odbrana siromašnih. Obavezna odbrana se propisuje za neke osumnjičene, odnosno optužene koji su očigledno bespomoćni i nesposobni da se sami brane ili za neka teška krivična djela. Prema zakonu, slučajevi obavezne formalne odbrane su sljedeći: 1) ako je osumnjičeni nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora; 2) ako je osumnjičenom, odnosno optuženom određen pritvor; 3) ako se krivični postupak vodi zbog krivičnog djela zbog koga se po krivičnom zakonu može izreći kazna od 10 godina zatvora ili teža kazna; 4) ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, mentalnog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog ili drugih okolnosti u interesu pravde; 5) u postupku prema maloljetnicima; 6) ako je podignuta optužnica protiv osumnjičenog koji je izvršio krivično djelo u stanju neuračunljivosti. Fakultativna odbrana je ona formalna odbrana koju osumnjičeni, odnosno optuženi može slobodno koristiti ako to želi, što mu zakon ne nameće. Osumnjičeni, odnosno optuženi može imati branioca u toku cijelog krivičnog postupka. Kod odbrane siromašnih radi se o činjenici da osnovni uslovi koji opravdavaju institut obavezne odbrane u slučaju teških krivičnih djela, mogu da se steknu i u odnosu na osumnjičenog, odnosno optuženog koji odgovara za lakša krivična djela. Zbog toga je zakon predvidio mogućnost postavljanja branioca i u drugim opravdanim slučajevima, i to: da se postupak vodi za krivično djelo za koje je predviđena kazna zatvora 3 godine ili teža; kada to zahtijevaju interesi pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu; da osumnjičeni, odnosno optuženi ne može prema svom imovnom stanju snositi troškove odbrane; da osumnjičeni, odnosno optuženi podnese zahtjev. Cilj je da se osumnjičeni, odnosno optuženi koji nema sredstava za plaćanje branioca, ne dovede, samo zbog toga, u nepovoljniji položaj od imućnijeg osumnjičenog, odnosno optuženog. 29
II Organizovanje formalne odbrane 1) Branilac osumnjičenog, odnosno optuženog može biti samo advokat. 2) Branilac osumnjičenog, odnosno optuženog ne može biti: oštećeni, bračni, odnosno vanbračni drug oštećenog ili tužioca, njihov srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do 4. stepena ili po tazbini do 2. stepena; lice koje treba da svjedoči u pogledu činjenica koje su mu poznate u svojstvu branioca ili je pozvano kao svjedok; ako je u istom predmetu postupao kao sudija ili tužilac, kao što ni sudija ne može biti lice koje je u istom krivičnom predmetu učestvovalo kao branilac. 3) Izbor branioca osumnjičenog, odnosno optuženog – osim kod odbrane siromašnih, branioca potpuno slobodno bira osumnjičeni, odnosno optuženi kako u slučaju fakultativne, tako i kod obavezne odbrane. Branilac koga je izabrao osumnjičeni, odnosno optuženi slobodan je, takođe, da se primi odbrane ili da je odbije. Uzimanje branioca vrši se izdavanjem pisane punomoći, koju branilac podnosi sudu. Izjava o uzimanju branioca može biti data i u zapisnik pred organom koji vodi postupak. 4) Postavljanje branioca – pored branioca, koga uzima sam osumnjičeni, odnosno optuženi ili ovlaštena lica, postoji i branilac postavljen po službenoj dužnosti. Za postavljanje branioca po službenoj dužnosti nije potrebna izjava osumnjičenog, odnosno optuženog da ne želi da uzme branioca. Dovoljno je da nema branioca u vrijeme kada bi obavezno morao da ga ima ili mu ga ne postave. Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca, postaviće mu ga sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća za dalji tok krivičnog postupka do pravosnažnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora – i u postupku po pravnom lijeku. Postavljeni branilac dužan je da prihvati odbranu i samo iz opravdanih razloga može tražiti da bude razriješen. Drugi slučaj postavljanja branioca po službenoj dužnosti je kod odbrane siromašnih. Osumnjičeni, odnosno optuženi kod odbrane osumnjičenih može u svako doba izjaviti da mu branilac više nije potreban i umjesto njega uzeti drugog branioca ili ostati bez branioca. Troškovi branioca siromašnih nadoknađuju se iz budžeta. 5) Vrijeme nastupanja formalne odbrane – osumnjičeni, odnosno optuženi može imati branioca u toku cijelog krivičnog postupka, tj. od njegovog početka do kraja. Osumnjičeni se na to opominje na početku ispitivanja. To se čini i u prvom pozivu koji se šalje osumnjičenom. Isto tako, lice lišeno slobode od strane policijskog organa mora se odmah poučiti o pravu da uzme branioca. 6) Broj branilaca – jedan osumnjičeni, odnosno optuženi može imati više branilaca (višestruka formalna odbrana), a smatra se da je odbrana obezbijeđena kada u postupku učestvuje jedan od branilaca. U tom slučaju samo jedan od njih će imati status glavnog branioca. Višestruka odbrana nije moguća kod obavezne odbrane po službenoj sdužnosti i odbrane siromašnih. Više osumnjičenih, odnosno optuženih može uzeti jednog branioca, osim ako branioca postavlja sud u slučaju obavezne odbrane po službenoj dužnosti i odbrane siromašnih (zajednička formalna odbrana). 7) Procesni položaj branioca – branilac učestvuje u krivičnom postupku, ali nije subjekt tog postupka, jer obavlja svoju aktivnost u tuđem procesnopravnom odnosu. On je pomagač osumnjičenog, odnosno optuženog, a ne njegov punomoćnik. U vršenju svoje odbrane branilac je samostalan i u odnosu na sud i u odnosu na tužioca, a u određenoj mjeri i prema osumnjičenom, odnosno optuženom. 8) Prestanak branilačke dužnosti – sporazum o formalnoj odbrani u krivičnom postupku osumnjičenog, odnosno optuženog i branioca je, po svom sadržaju, vrsta građanskopravnog 30
ugovora o punomoćstvu, iako branilac nije punomoćnik osumnjičenog, odnosno optuženog. I jedna i druga strana mogu istupiti iz tog odnosa prije završetka krivičnog postupka, s tim da osumnjičeni, odnosno optuženi može opozvati punomoćje, a branilac ga otkazati. Prava i dužnosti branioca ne prestaju u slučaju opoziva punomoći, sve dok sudija, odnosno vijeće ne razriješi branioca njegovih prava i dužnosti. Prava, dužnosti i odgovornost branioca U zakonu se govori samo o pravima branioca, ali su to, isto tako, i njegove dužnosti. Dužnosti branioca proizilaze i iz posebnih odredaba zakona o advokaturi. Neka od tih prava branioca koriste se samo u određenoj fazi, druga u cijelom krivičnom postupku, a najvažnija su sljedeća: 1. da u toku istrage razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom; 2. da se dopisuje i razgovara sa osumnjičenim, odnosno optuženim koji se nalazi u pritvoru; 3. da prisustvuje ispitu osumnjičenog, odnosno optuženog; 4. da u svim fazama postupka preduzima sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica i prikupljanja dokaza, radi odbrane osumnjičenog, odnosno optuženog; 5. da prisustvuje glavnom pretresu; 6. da u korist osumnjičenog, odnosno optuženog podnosi pravne lijekove protiv odluka koje se donose u toku postupka ili kojima se završava krivični postupak; 7. da zahtijeva nagradu za svoj rad i naknadu troškova koje je u odbrani osumnjičenog, odnosno optuženog imao. Dužnosti branioca, koje odgovaraju iznesenim pravima, su: 1. da prihvati odbranu, što uvijek važi kada je u pitanju branilac postavljen po službenoj dužnosti; 2. da osumnjičenom, odnosno optuženom pruži stručnu pomoć u postupku; Odgovornost branioca može biti krivična, građanska ili disciplinska. Branilac može da koristi samo zakonom dozvoljena sredstva, a ako koristi nedozvoljena, posljedice, u načelu, treba da snosi samo on, a ne i osumnjičeni, odnosno optuženi. Zato, razlog za isključenje branioca postoji i u pogledu lica koje zloupotrebljava kontakt s osumnjičenim, odnosno optuženim koji je u pritvoru kako bi osumnjičeni, odnosno optuženi učinio krivično djelo ili ugrozio bezbjednost ustanove u kojoj se pritvor izvršava. Odluka o isključenju donosi se na posebnom saslušanju branioca, kome prisustvuju tužilac, osumnjičeni, odnosno optuženi, branilac i predstavnik advokatske komore čiji je branilac član. Donošenje rješenja o isključenju je u nadležnosti suda. To rješenje donosi prije početka glavnog pretresa vanraspravno vijeće. Ako se takva situacija pojavi na glavnom pretresu, rješenje donosi sudija, odnosno vijeće. U postupku pred vijećem drugostepenog suda rješenje o isključenju branioca donosi vijeće nadležno za odlučivanje u drugostepenom postupku. Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena.
25. SPOREDNI PROCESNI SUBJEKTI Sporedni procesni subjekti imaju izvjesna ovlaštenja u krivičnom postupku, osim prava procesnog raspolaganja. Javljajući se uz glavne procesne subjekte, u krivičnom postupku, sporedni procesni subjekti su: oštećeni – na strani tužioca, pravno ili fizičko lice – na strani osumnjičenog, odnosno optuženog i organ starateljstva – na strani suda. I OŠTEĆENI – pojam To je lice čije je lično ili imovinsko pravo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo. On ima i značajnu ulogu u krivičnom postupku, često i kao svjedok u dokaznom postupku. Ovo pravo ne mora 31
biti imovinsko, nego može biti i lično i ne mora biti povrijeđeno, već je dovoljno da je samo ugroženo. Oštećeni može biti i lice koje nije pretrpjelo nikakvu štetu u građanskopravnom smislu pa mu ne pripada imovinskopravni zahtjev. Pojam oštećenog u krivičnoprocesnom i u krivičnopravnom smislu se razlikuje. Krivičnoprocesno pravo priznaje status oštećenog širokom krugu lica koja u velikom broju slučajeva nisu pasivni subjekti krivičnog djela. Krivično pravo poznaje pojam oštećenog kao žrtve krivičnog djela. Žrtva je pasivni subjekat krivičnog djela. Oštećeni može biti pravno i fizičko lice, ali se najčešće pod pojmom oštećenog podrazumjevaju fizička lica. Prava i dužnosti oštećenog Spadaju: kažnjavanje novčanom kaznom zbog uvrede suda; čitanje zapisnika; dostavlja mu se ovjeren prepis odluke kojom je odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu; postavljanje imovinskopravnog zahtjeva; u slučaju nepostupanja tužioca po prijavi o izvršenom krivičnom djelu, stiče pravo na ulaganje pritužbe uredu tužioca; obavještava se kad tužilac obustavi istragu i tada ima pravo ulaganja pritužbe uredu tužioca; obavještava ga sud o rezultatima pregovaranja o krivici; obavještava se o povlačenju optužnice; da prisustvuje na glavnom pretresu, s tim da ukoliko se isključi javnost, to se ne odnosi na oštećenog; ukoliko je prisutan podnosi imovinskopravni zahtjev na glavnom pretresu; da se obavijesti o vremenu i mjestu ispitivanja svjedoka van sudnice i izvođenju rekonstrukcije; da nakon završetka dokaznog postupka na glavnom pretresu bude pozvan od strane sudije, odnosno predsjednika vijeća radi davanja svoje završne riječi i to poslije tužioca; da ga po objavljivanju presude sudija, odnosno predsjednik vijeća pouči o pravu na žalbu, kao i o pravu na odgovor na žalbu; da mu se dostavi ovjeren prepis presude; po završenom pretresu i donesenoj presudi oštećeni ima pravo žalbe protiv presude i to samo na odluku o troškovima krivičnog postupka i o imovinskopravnom zahtjevu, ne i po drugim osnovima; obavještava se od strane tužioca da nije cjelishodno pokrenuti postupak prema maloljetniku; poziva se na saslušanje radi utvrđivanja činjenica koje se odnose na opozivanje uslovne osude. Osim toga, pojam oštećeni se veže uz institut izuzeća, troškove krivičnog postupka, ustupanje krivičnog gonjenja stranoj državi, pretpostavke za izručenje, prava nasljednika na naknadu štete neopravdano osuđenom i neosnovano lišenom slobode itd.
32
Oštećeni kao svjedok Pored prava i dužnosti koje se odnose na sve svjedoke, pa i oštećenog, postoje neka pravila koja važe samo za oštećenog. Riječ je ili o posebnim kategorijama oštećenih ili o određenim krivičnim djelima. U zakonu postoje 4 takva slučaja: 1) kada se saslušava maloljetno lice (postupa se obazrivo, kako saslušanje ne bi štetno uticalo na psihičko stanje maloljetnika); 2) oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom ranijem seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela, a ako je takvo ispitivanje obavljeno – na takvom iskazu ne može se zasnivati sudska odluka; 3) oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela koje je predmet postupka; 4) u slučaju ako se radi o krivičnim djelima protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, pristanak žrtve se ne može upotrijebiti u prilog odbrane optuženog. II PRAVNO ILI FIZIČKO LICE Pravno ili fizičko lice, kao sporedni procesni subjekti na strani osumnjičenog, odnosno optuženog javlja se u slučajevima krivičnih djela kod kojih imovinska korist ostvarena izvršenjem krivičnog djela ne pripada učiniocu krivičnog djela već nekom pravnom licu najčešće preduzeću ili drugom organu ili organizaciji učinioca ili licu na koje je imovinska korist prenesena, po pravilu njegovim srodnicima. Tada se imovinska korist ne može oduzeti od osumnjičenog, odnosno optuženog jer nije njegova pa se pravno ili fizičko lice kome je imovinska korist iz krivičnog djela pripala mora uključiti u krivični postupak da bi od osumnjičenog, odnosno optuženog bila oduzeta imovinska korist koju je stekao na protivpravan način. Zbog veze sa osumnjičenim, odnosno optuženim ta lica se javljaju kao sporedni procesni subjekti na njegovoj strani. III ORGAN STARATELJSTVA Osnovna prava i dužnosti organa starateljstva, kao sporednog procesnog subjekta na strani suda, utvrđena su u ZKP o postupku prema maloljetnicima. Pored toga, organ starateljstva pojavljuje se i kao pomoćni organ suda dostavljajući sudu, na njegov zahtjev, izvještaj o svim okolnostima koje se tiču ličnosti maloljetnika, sredini i prilikama pod kojim maloljetnik živi, vršeći nadzor nad maloljetnikom u toku pripremnog postupka, dostavljajući obavještenje o izvršenju vaspitnih mjera, davanjem izvještaja sudu prije donošenja odluke itd.
26. OSTALI UČESNICI U POSTUPKU U krivični postupak uključena su i druga lica, sa pravima i dužnostima drugačijim od procesnih subjekata. Njihovo učešće u krivičnom postupku vezano je za realizaciju određenih zadataka, bez kojih se postupak ne bi mogao odvijati nesmetano. Ta lica su subjekti opšteg pravnog poretka i po tom osnovu im pripadaju određena prava i dužnosti, ali nisu subjekti krivičnog procesnopravnog odnosa. Radi se o zastupnicima i pomagačima procesnih subjekata i trećim licima koja učestvuju u krivičnom postupku. I ZASTUPNICI PROCESNIH SUBJEKATA Pravilo je da stranke koje nisu procesno sposobne moraju raditi preko zakonskih zastupnika, te da ako su procesno sposobne ne moraju uopšte ili pod određenim uslovima (zavisno od vrste postupka) raditi lično, već se mogu poslužiti punomoćnicima, dok je u nekim slučajevima moguća procesna 33
zamjena (procesna supstitucija), pri kojoj određeno lice istupa u postupku u svoje ime, ali u interesu određenog procesnog subjekta. Ta lica se nazivaju zastupnicima procesnih stranaka, a mogu biti zakonski zastupnici, punomoćnici i zamjenici (supstituti) procesnih stranaka. Zakonski zastupnici Zakonski zastupnici su lica koja u postupku preduzimaju procesne radnje u ime i za račun procesno nesposobne stranke koju zastupaju i sa dejstvom za tu stranku. Osumnjičeni, odnosno optuženi ne može imati zakonskog zastupnika, jer je njegova odgovornost lična, s tim da mu se u slučaju nesposobnosti za obavljanje procesnih radnji obezbjeđuje obavezna odbrana. Postupak koji zakonski zastupnik vodi nema nikakvog dejstva u odnosu na zakonskog zastupnika: ukoliko dođe do kakve osude, osuđuje se stranka, a ne zakonski zastupnik, a ako se nešto dosuđuje, dosuđuje se stranki, a ne zakonskom zastupniku. Zakonski zastupnici maloljetnika su njegovi roditelji, koji roditeljska prava vrše sporazumno, odnosno staratelji kada maloljetnici nisu pod roditeljskim staranjem. Punoljetnicima kojima je potpuno ili djelimično oduzeta poslovna sposobnost zakonski zastupnici su staratelji određeni u posebnom postupku. Maloljetnom licu i licu lišenom poslovne sposobnosti, staraoca određuje nadležni organ starateljstva, a ne krivični sud. Zakonski zastupnici imaju sljedeća prava i dužnosti: mogu uzeti branioca osumnjičenom, odnosno optuženom; nužni izdaci zakonskog zastupnika oštećenog spadaju u troškove krivičnog postupka; snose troškove krivičnog postupka prouzrokovane svojom krivicom, kao i odgovarajući dio paušalnog iznosa; na njih se ne odnose odredbe zakona o isključenju javnosti i preko njih se vrši pozivanje maloljetnika. Punomoćnici Punomoćnik je lice koje je za vršenje procesnih radnji ovlastila procesno sposobna stranka ili zakonski zastupnik procesno nesposobne stranke, koje u njihovo ime i za njihov račun obavlja te radnje, koje se po zakonu ne moraju obavljati lično. Punomoćnik radi u ime i u interesu vlastodavca koji je jedini subjekt procesnog odnosa, da bi se vlastodavac oslobodio tereta ličnog učešća u krivičnom postupku ili da bi u tom postupku bio stručno predstavljen. Osumnjičeni, odnosno optuženi može imati samo branioca, koji mu pomaže, ali ne i punomoćnika, koji bi, umjesto njega, radio u procesu. Punomoćnik može biti svako fizičko lice koje uživa poslovnu sposobnost. Procesni zamjenici (supstituti) Procesni zamjenici su lica koja po svojoj inicijativi i u svoje ime i za račun procesne stranke preduzimaju pojedine procesne radnje u interesu jednog procesnog subjekta, koji je i sam procesno sposoban. Procesni zamjenici i lica u čijem interesu rade su uvijek u nekom bliskom odnosu, najčešće srodničkom, ali ih može vezivati i procesni predmet, u kome imaju zajednički interes. U našem zakonu utvrđeno je nekoliko slučajeva procesne zamjene. Lica srodna ili bliska osumnjičenom, odnosno optuženom (zakonski zastupnik, bračni odnosno vanbračni drug, srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, usvojilac, usvojenik, brat, sestra ili hranilac) mogu osumnjičenom, odnosno optuženom uzeti branioca. Žalbu na presudu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog mogu izjaviti zakonski zastupnik, bračni odnosno vanbračni drug optuženog, roditelj ili dijete i usvojilac, odnosno usvojenik. Ista lica mogu podnijeti i zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka poslije smrti osuđenog, i to u korist osuđenog.
34
II POMAGAČI (POMOĆNI ORGANI) PROCESNIH SUBJEKATA Pomagači, odnosno pomoćnici procesnih subjekata (suda, tužioca i osumnjičenog, odnosno optuženog) pomažu tim subjektima, na njihov poziv ili po naredbi, u vršenju njihove procesne aktivnosti. Oni nisu ni glavni ni sporedni procesni subjekti i sami nemaju nikakvu procesnu autonomiju, ali njihova aktivnost u procesu ili u vezi sa procesom ima značaja za krivični postupak. Pomoćnici suda U ulozi pomoćnika na strani suda mogu da se pojave: 1. Stručno lice koje objašnjava organu krivičnog postupka i krivičnoprocesnim strankama tehnička i stručna pitanja i značaj prikupljenog materijala, da bi se oni mogli opredijeliti u kom pravcu i kojim sredstvima dalje prikupljati dokaze i šta dalje preduzeti. Stručna lica, čije mišljenje ima samo savjetodavan karakter, najčešće se koriste kada se radi o rješavanju da li se neki dokaz uopšte može pribaviti. Najbitnija i suštinska razlika između vještaka i stručnog lica je u sadržini i prirodi njihove djelatnosti u krivičnom postupku. Naime, procesna djelatnost vještaka je uvijek usmjerena na dobijanje novog dokaza, a rezultat njegove djelatnosti se materijalizuje kroz nalaz i mišljenje, tj. kroz iskaz vještaka koji je dokazno sredstvo. S druge strane, djelatnost stručnog lica, koja nema karakter dokaznog sredstva, realizuje se u iskazu koji može biti u formi savjeta ili mišljenja o nekom stručnom pitanju. 2. Zapisničar je lice koje procesne radnje pismeno utvrđuje i ozvaničava. O svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka sastavlja se zapisnik. 3. Tumači su lica koja, na zahtjev tužioca ili suda, prevode izjave (pismeno ili usmeno) pojedinih učesnika postupka na jezik u službenoj upotrebi u sudu i obrnuto, kao i mimičke znakove kojima se prilikom davanja izjava služe gluhi, nijemi i gluhonijemi učesnici postupka. Uobičajeno je razlikovanje tumača za usmene i mimičke izjave (tumač u užem smislu) i tumača za pismene izjave (prevodilac). Tumač je jedan, a imenuje ga organ kod koga tumači. 4. Stručni saradnici i pripravnici – pored sudija koji neposredno vrše sudijsku funkciju, u sudovima postoji potreban broj sudijskih pomoćnika, tj. stručnih saradnika i sudijskih pripravnika. Stručni saradnik u sudu može biti samo diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom. Pored stručnih saradnika, u sudovima postoji potreban broj sudijskih pripravnika. Za sudijskog pripravnika može biti primljen diplomirani pravnik koji ispunjava opšte uslove za sticanje svojstva radnika u državnim organima. Sudovi mogu primati na praksu i pripravnike-volontere. 5. Organi starateljstva. 6. Ovlašteno službeno lice je lice koje ima odgovarajuća ovlaštenja unutar policijskih snaga u BiH, uključujući Državnu agenciju za istrage i zaštitu, Graničnu policiju BiH, sudsku i finansijsku policiju, kao i unutar carinskih organa, poreskih organa i organa vojne policije u BiH, istražioci Tužilaštva BiH koji rade po ovlaštenjima glavnog tužioca BiH. Pomoćnici procesnih subjekata Pomoćnici tužioca su ovlaštena službena lica, organi starateljstva, drugi državni organi od kojih on može tražiti pravnu pomoć i stručni saradnici i pripravnici u tužilaštvu. Stručni pomagač osumnjičenog, odnosno optuženog je branilac, čija aktivnost predstavlja formalnu odbranu. II TREĆA LICA U KRIVIČNOM POSTUPKU Osim do sada pomenutih, u krivičnom postupku učestvuju i treća lica (među njima su najvažniji svjedoci i vještaci) ili ona samo prisustvuju krivičnom postupku (publika, novinari, posmatrači nevladinih organizacija, domaćih i međunarodnih). Oni su subjekti određenih prava i obaveza, ali nikako procesni subjekti, jer sa predmetom procesa i sa glavnim procesnim subjektima ne stoje ni u kakvom pravnom odnosu. 35
27. POJAM I VRSTE PREDMETA KRIVIČNOG POSTUPKA Predmet krivičnog postupka je materija o kojoj se raspravlja u postupku i o kojoj sud treba da donese odluku. Osnovni predmet krivičnog postupka je raspravljanje jednog konkretnog krivičnopravnog odnosa nastalog izvršenjem krivičnog djela između društvene zajednice predstavljene državom i osumnjičenog, odnosno optuženog. Osnovni predmet krivičnog postupka je krivična stvar (causa criminalis), odnosno ustanovljenje da li je izvršeno krivično djelo, da li je optuženi kriv i da li su ispunjeni zakonski uslovi za izricanje krivične sankcije. Sporedni predmet krivičnog postupka pripada drugoj grani prava, a ne krivičnopravnoj, a u krivičnom postupku javlja se, eventualno, uz osnovni predmet postupka. U krivičnom postupku se o sporednom predmetu raspravlja i odlučuje zbog veze koja postoji između sporednog i osnovnog predmeta krivičnog postupka, jer bi se o predmetima te vrste, inače, odlučivalo u drugim sudskim ili nesudskim postupcima. Predmet krivičnog postupka su samo krivična djela, ne i prekršaji, koji su regulisani zakonom o prekršajima. Ne postoji mogućnost spajanja u jedan postupak i suđenja pred jednim organom za krivično djelo i prekršaj.
28. HOMOGENI KONEKSITET Homogeni koneksitet = veza krivičnih stvari međusobno Heterogeni koneksitet = veza između krivičnih stvari i stvari nekrivične prirode Homogeni koneksitet postoji kada se u dva ili više krivičnih slučajeva podudaraju njihovi subjektivni ili objektivni elementi, tj. u svakom od ovih slučajeva isti je osumnjičeni, odnosno optuženi ili krivično djelo. Prema vezi koja postoji između više krivičnih djela, odnosno više učinilaca, ovaj koneksitet može biti subjektivni, objektivni ili mješoviti. Subjektivni (personalni) koneksitet postoji kada je jedno lice optuženo za više krivičnih djela. Koneksitet je subjektivan jer je veza između predmeta postupka uspostavljena preko zajedničke ličnosti izvršioca, a između samih krivičnih djela nema nikakve veze. Objektivni (realni) koneksitet postoji kada je više lica, koja su u međusobnoj vezi (saizvršioci, podstrekači ili pomagači) optuženo za zajedničko krivično djelo. U ovom slučaju veza između više posebnih predmeta ostvaruje se preko zajedničkog krivičnog djela. Mješoviti koneksitet postoji kada je više lica optuženo za izvršenje više krivičnih djela, ali samo ako između izvršenih krivičnih djela postoji međusobna veza. Veza među krivičnim djelima je stvarna, a ne pravna. Procesni uticaj koneksiteta nastupa, po pravilu, po diskrecionoj ocjeni suda. Ukoliko do toga uticaja dođe, on se manifestuje u spajanju krivičnih stvari u jedinstven postupak. Spajanje predmeta ili provođenje jedinstvenog postupka i donošenje jedne presude moguće je samo u slučaju kada je više lica optuženo za više krivičnih djela, a između izvršenih krivičnih djela postoji međusobna veza. Prijedlog za spajanje postupka mogu dati stranke i branilac, ali sud može i bez takvog prijedloga po službenoj dužnosti odlučiti da se izvrši objedinjavanje postupka i provede jedinstveni postupak. Prije glavnog pretresa rješenje o spajanju postupka donosi vanraspravno vijeće. Ukoliko se u odvojenim postupcima vode glavni pretresi, rješenje o spajanju postupka donosi sudija, odnosno vijeće. Protiv rješenja o spajanju postupka nije dozvoljena žalba, ali se ono može pobijati u žalbi na presudu. Sud može iz važnih razloga ili razloga cjelishodnosti do završetka glavnog pretresa odlučiti da se postupak za pojedina krivična djela ili protiv pojedinih optuženih razdvoji i posebno dovrši. To se dešava u slučajevima kada više nema razloga zbog kojih je spajanje izvršeno ili su se pojavili drugi 36
razlozi koji čine da spajanje više nije pogodno ili nije moguće. Rješenje o razdvajanju postupka donosi sudija, odnosno vijeće po saslušanju stranaka i branioca. Protiv rješenja kojim je određeno razdvajanje postupka ili kojim je odbijen prijedlog za razdvajanje postupka nije dozvoljena žalba, ali stranke i branilac mogu to rješenje pobijati u žalbi na presudu.
29. IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV Krivično djelo, osim krivičnopravnih, proizvodi i druge, najčešće građanskopravne posljedice. Mnogobrojne posljedice izvršenog krivičnog djela manifestuju se, prije svega, u šteti nanesenoj dobrima drugih pravnih i fizičkih lica. U takvim slučajevima krivično djelo u sebi sadrži i grđanskopravni delikt, koji oštećenom daje pravo da, uz krivičnopravni, postavi i imovinskopravni zahtjev. Prema pravnoj prirodi, to je građanski predmet za koji vrijede pravila građanskog prava, uz posebne odredbe zakona o krivičnom postupku. Mogućnost ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku ima višestruke prednosti. Prije svega, postupak je jeftiniji, jer umjesto dva odvojena postupka vodi se jedan jedinstven. Postupak ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku je brži i jednostavniji, bez složenih podnesaka koji se traže u parničnom postupku. Pored toga, spajanje je korisno i zbog manje mogućnosti pojave protivrječnosti u odlukama o krivičnoj i građanskoj stvari nego kada se postupak vodi odvojeno. Realizacija imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku ima i štetnih efekata na sam krivični postupak. Raspravljanje o imovinskopravnom zahtjevu dovodi do oduglovlačenja postupka o glavnoj stvari, prijeteći da glavni predmet bude potisnut u drugi plan, a sam postupak izgubi svoja krivičnopravna obilježja. Zbog toga se propisuje niz ograničenja ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku, a u zakonu o krivičnom postupku ta ograničenja su sljedeća: imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed izvršenja krivičnog djela raspraviće se na prijedlog ovlaštenog lica u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak; o podnesenom imovinskopravnom zahtjevu sud može odlučiti samo u presudi kojom se optuženi oglašava krivim; ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov za potpuno ili djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev može da ostvaruje u parnici; sud ne odlučuje o imovinskopravnom zahtjevu prema maloljetniku, osim ako nije prema njemu izrekao kaznu maloljetničkog zatvora; odlučivanju o imovinskopravnom zahtjevu data je forma koja omogućava da se postupak pravnih lijekova uprosti i isključi svaka žalba oštećenog protiv odluke o imovinskopravnom zahtjevu; od svih mnogobrojnih imovinskopravnih potraživanja, koja bi se u slučajevima izvršenja krivičnih djela mogla postaviti u krivičnom postupku, dozvoljena su samo tri: za naknadu štete, povraćaj stvari ili poništaj određenog pravnog posla. Predmet imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku Postavljanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku moguće je samo u taksativno određenim slučajevima, ne za svaku građansku stvar, koneksnu krivičnoj. To su zahtjevi koji se odnose na naknadu štete, povraćaj stvari ili poništaj određenog pravnog posla, a oni se mogu kumulirati. Imovinskopravni zahtjev koji je predmet pripojenog postupka mora da potiče iz krivičnog djela i da ga postavi zakonom ovlašteno lice. Pored toga, imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku može se 37
postaviti samo ako je njegovo ostvarivanje moguće u parničnom postupku, a ne i u nekom drugom postupku. Obaveza ispunjenja postavljenog imovinskopravnog zahtjeva mora da pada na optuženog. Povraćaj stvari se odnosi na svojinu, državinu ili detenciju stvari oduzetih krivičnim djelom i predstavlja neposredan i najpotpuniji oblik obeštećenja. Povraćaj stvari u korist ovlaštenog lica može se izreći samo ako je u krivičnom postupku postavljen zahtjev u tom smislu. Ako se imovinskopravni zahtjev odnosi na poništaj određenog pravnog posla, a sud nađe da je zahtjev osnovan, izreći će u presudi potpuni ili djelimični poništaj tog pravnog posla, s posjedicama koje otuda proističu, ne dirajući u prava trećih lica. Poništaj pravnog posla u krivičnom postupku može se tražiti samo ako je on imovinskopravni, a nastao je neposredno usljed izvršenja krivičnog djela. Naknada štete – šteta je umanjenje društvenih sredstava ili nečije imovine (obična šteta) ili sprečavanje njihovog uvećanja koje se moglo osnovano očekivati (izmakla dobit), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Ako je protivpravnom radnjom oštećena imovina, kakav imovinski interes, odnosno fizički integritet nekog lica, tada je riječ o materijalnoj šteti, a ako je takvom radnjom povrijeđeno neko nematerijalno dobro oštećenog, onda se radi o nematerijalnoj šteti. Oštećeni krivičnim djelom ima pravo na naknadu svih ovih šteta. Naknada neimovinske štete je specifična naknada koja se sastoji u davanju imovinske satisfakcije koja treba da pruži oštećenom zadovoljenje koje će kompenzirati trpljenja koja je imao ili koja još traju. Naknada za nematerijalnu štetu je novčana ili moralna. Subjekti imovinskopravnog odnosa su: 1. lice ovlašteno na podnošenje imovinskopravnog zahtjeva – pravo postavljanja imovinskopravnog zahtjeva ima oštećeni u tzv. adhezionom postupku, koji se pridružuje (adherira) krivičnom postupku. Pravo na podnošenje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku priznaje se svakom licu koje je ovlašteno da takav zahtjev ostvaruje u parnici; 2. lice prema kome se može postaviti imovinskopravni zahtjev – prema našem zakonu, imovinskopravni zahtjev može se postaviti samo prema osumnjičenom, odnosno optuženom; 3. stranačna i procesna sposobnost stranaka imovinskopravnog odnosa – u imovinskopravnom odnosu pripojenom krivičnom postupku, kao stranke mogu se pojaviti lice ovlašteno na postavljanje imovinskopravnog zahtjeva i osumnjičeni, odnosno optuženi. Stranačku sposobnost za postavljanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku ima lice sposobno da bude tužilac u parničnom postupku. U pogledu sposobnosti osumnjičenog, odnosno optuženog, on ima tu sposobnost i u pripojenom procesnopravnom odnosu, ako je ima u krivičnom postupku, naravno pod uslovom da po propisima građanskog prava odgovara za pričinjenu štetu. Postupak za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva Strankama je ostavljena mogućnost da svoje imovinskopravne odnose rasprave sporazumno, bez učešća suda. Ako se, ipak, stranke odluče da takve imovinskopravne odnose traže sudskim putem, to mogu učiniti zasnivanjem imovinskopravnog spora pred parničnim sudom ili postavljanjem tog zahtjeva u krivičnom postupku, da bi on bio riješen uz glavnu krivičnu stvar, ukoliko nije određeno drugačije. U oba slučaja raspravljanje o imovinskopravnom zahtjevu moguće je samo na inicijativu ovlaštenog lica, a ne i po službenoj dužnosti. Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku podnosi se tužiocu, odnosno sudu. Prijedlog se može podnijeti najkasnije do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije. 38
Lice ovlašteno na podnošenje prijedloga dužno je da određeno označi svoj zahtjev i da podnese dokaze. U pogledu stvarne i mjesne nadležnosti za raspravljanje o imovinskopravnom zahtjevu u krivičnom postupku, važe odredbe zakona o krivičnom postupku kojima se određuje stvarna i mjesna nadležnost za glavnu krivičnu stvar. O imovinskopravnom zahtjevu odlučuje sud u formi jedinstvene krivične presude. U presudi kojom optuženog oglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnicu. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parnici. Postupak medijacije Sud može predložiti oštećenom i optuženom, odnosno braniocu provođenje postupka medijacije (posredovanje). Prijedlog za upućivanje na medijaciju mogu dati i oštećeni i optuženi, odnosno branilac, i to do završetka glavnog pretresa. U pitanju je jedan od oblika alternativnih formi rješavanja sporova koji je u BiH regulisan Zakonom o postupku medijacije. Iz sudskog ugla, medijacija znači posredovanje i pomirenje, čiji je cilj da se izbjegne dug i skup sudski postupak, da se brže riješe stari predmeti, da se ubrza rad na sudećim predmetima, da se smanji opterećenost suda manje složenim predmetima i, naravno, da sve to ima rezultat da stranke do pravde dođu u razumnom roku. Medijator je treće, neutralno lice koje posreduje u rješavanju spora između stranaka u skladu sa principima medijacije, pomažući u nastojanju da se postigne obostrano prihvatljivo rješenje spora. Postupak medijacije je dobrovoljan i povjerljiv i sprovodi se bez odugovlačenja, a pokreće se pisanim ugovorom. Obezbjeđenje i izvršenje imovinskopravnog zahtjeva Obezbjeđenje se odobrava na prijedlog lica ovlaštenog da postavi imovinskopravni zahtjev. O tom zahtjevu rješava sud. Žalba protiv rješenja o privremenim mjerama obezbjeđenja nije dozvoljena, a u ostalim slučajevima o žalbi rješava vijeće. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Zahtjev za obezbjeđenje imovinskopravnog zahtjeva postavlja se u parničnom postupku ako se ostvaruje u tom postupku. Obezbjeđenje se može tražiti od podnošenja prijave do pravosnažnosti presude. Obezbjeđenje važi do donošenja pravosnažne odluke krivičnog suda i dijeli sudbinu te odluke. Ako oštećeni ima zahtjev prema trećem licu zbog toga što se kod njega nalaze stvari pribavljene krivičnim djelom ili zbog toga što je ono usljed krivičnog djela došlo do imovinske koristi, sud može u krivičnom postupku, na prijedlog ovlaštenih lica i po odredbama koje važe za izvršeni postupak, odrediti privremene mjere obezbjeđenja i prema trećem licu. Ukoliko se radi o stvarima koje ne služe kao dokaz, a „nesumnjivo“ pripadaju oštećenom, te stvari će se predati oštećenom i prije završetka postupka. Međusobni uticaj krivičnopravne i građanskopravne stvari U našem pravu, krivični postupak i građanska parnica koji potiču iz istog činjeničnog stanja mogu se pokrenuti, teći i okončati nezavisno jedno od drugog. Postoji, međutim, i međusobni uticaj krivičnopravne i građanskopravne presude, i to u dijelovima koji su im zajednički. Ako je prethodno pitanje već riješio nadležni organ pravosnažno, parnični sud je vezan takvom odlukom u granicama njene pravosnažnosti, s tim da, ukoliko odluka djeluje erga omnes, služi parničnom sudu kao rješenje prethodnog pitanja, bez obzira na to ko su stranke u parnici, a ukoliko djeluje samo inter partes, parnični sud je vezan njome ukoliko je između istih parničnih stranaka riješen takav pravni odnos.
39
30. PREJUDICIJALNA PITANJA Prejudicijalna ili prethodna pitanja su zapravo pravna pitanja koja sama za sebe nisu predmet krivičnog postupka, ali bez čijeg rješenja nije moguće odlučiti o glavnom pitanju krivičnog postupka, odnosno donijeti osuđujuću presudu. Da bi neko pitanje bilo prejudicijalno mora biti: 1) pravno (postojanje braka, srodstva, državljanstva, svojstva radnika i dr.), a ne činjenično; 2) takvo da se odnosi na materijalno krivično pravo i da od njegovog prethodnog rješavanja zavisi primjena materijalnog krivičnog prava, ne i krivičnog postupka; 3) podobno za samostalno rješavanje u nekom drugom postupku što znači da samostalno predstavlja cjelinu koja se može rješavati u tom postupku. Da li je jedno pitanje prejudicijalno za rješavanje krivične stvari u svakom konkretnom slučaju procjenuje sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka i branioca. Naš zakon se u vezi sa ovim pitanjem opredijelio za stav po kome krivični sud ima ovlaštenje da sam riješi svako prejudicijalno pitanje koje nije riješio sud u drugom postupku ili drugi državni organ, ali da nije obavezan da ga sam raspravi. Raspravljane o prejudicijalnom pitanju krivični sud vrši po odredbama koje važe za dokazivanje u krivičnom postupku. Na ovaj način obezbjeđuje se jedinstvo krivičnog postupka pred istim krivičnim sudom i istovremeno izbjegava kombinovanje više sudskih postupaka. Ako je o takvom prethodnom pitanju već donio odluku sud u nekom drugom postupku ili neki drugi organ, takva odluka ne veže krivični sud u pogledu ocjene da li je učinjeno određeno krivično djelo. To znači da ostale odluke o prejudicijalnim pitanjima, donesene od drugih organa i u drugom postupku, vežu krivični sud i one ne mogu biti izmijenjene u krivičnom postupku. Od prejudicijalnih pitanja treba razlikovati druga prethodna pitanja. To su npr. procesne pretpostavke i druga pitanja.
31. TROŠKOVI KRIVIČNOG POSTUPKA Pojam i vrste Troškovi krivičnog postupka su izdaci učinjeni povodom krivičnog postupka od njegovog pokretanja do završetka. U troškove krivičnog postupka spadaju ne samo izdaci koje sud i stranke imaju u postupku po glavnoj stvari, već i izdaci za suđenje sporednih predmeta (imovinskopravni zahtjev i prejudicijalna pitanja) i vođenje incidentnih i posebnih postupaka, kao i izdaci u postupku po krivičnoj stvari poslije pravosnažnosti presude (troškovi postupka izuzeća, postupka izricanja mjera bezbjednosti, ekstradicije, vanrednog pravnog lijeka itd.). Troškovi krivičnog postupka obuhvataju: a) troškove za svjedoke, vještake, tumače i stručna lica, kao i troškove uviđaja; b) podvozne troškove osumnjičenog, odnosno optuženog; c) izdatke za dovođenje osumnjičenog, odnosno optuženog ili lica lišenog slobode; d) podvozne i putne troškove službenih lica; e) troškove liječenja osumnjičenog, odnosno optuženog, dok se nalazi u pritvoru, kao i troškove porođaja, osim troškova koji se isplaćuju iz fonda za zdravstveno osiguranje; f) troškove tehničkog pregleda vozila, analize krvi i prevoza leša do mjesta obdukcije; g) paušalni iznos; h) nagradu i nužne izdatke branioca; i) nužne izdatke oštećenog i njegovog zakonskog zastupnika. 40
Prethodno snošenje troškova i naknada učinjenih troškova Da bi se procesna radnja mogla uspješno obaviti bilo je nužno zakonom propisati ko će troškove postupka snositi privremeno i unaprijed, tj. u toku postupka, te ko će definitivno platiti ove troškove. U zakonu je zato određeno da se troškovi, kao i nužni izdaci, postavljenog branioca isplaćuju iz sredstava organa koji vodi krivični postupak unaprijed, a naplaćuju se kasnije od lica koja su dužna da ih nadoknade u smislu zakona. Naknada troškova određuje se na zahtjev lica koje ima pravo na naknadu. Troškovi krivičnog postupka samo izuzetno padaju na odgovarajući budžet i, po pravilu, snosi ih odgovorno lice. Zakon utvrđuje da su troškove krivičnog postupka dužni da nadoknade: optuženi koji je oglašen krivim bez obzira na to da li je osuđen na kaznu; budžetska sredstva, u slučaju kada se obustavi krivični postupak ili kada se donese presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe ili kojom se optužba odbija; lice koje je svjesno podnijelo lažnu prijavu. Odluka o troškovima U svakoj presudi i rješenju kojim se obustavlja krivični postupak odlučiće se ko će snositi troškove postupka i koliko oni iznose. Odluka o troškovima krivičnog postupka donosi se po službenoj dužnosti. Ako troškove treba da nadoknadi jedna stranka drugoj ili u budžet ili da ih snosi sama, o troškovima se odlučuje u presudi. Izuzetak su presuda kojom se optužba odbija zbog nenadležnosti i rješenjem kojim se postupak obustavlja. Ako se pitanje troškova ne može raspraviti u presudi, ono se u cjelini rješava posebnim rješenjem. Ovo pitanje se ne može djelimično raspraviti u presudi, a ostali dio rješavati posebnim rješenjem. Žalba na rješene i izvršenje rješenja o troškovima Ako je o troškovima krivičnog postupka rješavano presudom dozvoljena je žalba na presudu. Ako je o tome odlučeno posebnim rješenjem, o žalbi protiv tog rješenja odlučuje vijeće drugostepenog suda. Izvršenje presude, odnosno rješenja u pogledu troškova krivičnog postupka vrši nadležni sud po odredbama koje važe za izvršni postupak. Prinudna naplata troškova krivičnog postupka u korist budžeta vrši se po službenoj dužnosti a troškovi prinudne naplate prethodno se isplaćuju iz budžetskih sredstava.
32. O PROCESNIM RADNJAMA UOPŠTE Procesne radnje su djelatnosti procesnih subjekata obaveznih ili ovlaštenih za njihovo vršenje, obavljene u procesu kojima se neposredno utiče na zasnivanje, tok ili okončanje procesnog odnosa, a čije su pretpostavke, vršenje i dejstvo određeni u procesnom zakonu. Procesne radnje su vrsta pravnih radnji zbog toga što proizvode pravne posljedice i regulisane su pravom. Od drugih pravnih radnji one se razlikuju jer su procesnopravne – obavljaju se u procesu i posredno ili neposredno služe ciljevima procesa. Procesna radnja je tjelesno držanje, činjenje ili ne činjenje procesnih subjekata i njihovih zastupnika ili pomagača. Radnje drugih lica u postupku (vještaka, svjedoka itd.) nisu njihove procesne radnje, već radnje subjekata (suda ili stranaka) koji se njima koriste. Da bi imala procesnopravno dejstvo, procesna radnja mora da bude voljno držanje procesnog subjekta da se ostvari ta radnja. Dovoljna je volja subjekta u odnosu na držanje (činjenje ili ne činjenje), a bez značaja je da li je postojala volja u odnosu na posljedicu (na procesno dejstvo radnje). Procesna radnja treba da je izvršena za vrijeme trajanja procesa ili u cilju zasnivanja procesa, dakle, u toku ili prije krivičnog postupka. Radnje koje nisu neposredno usmjerene u tom pravcu nisu 41
procesne. U toku postupka mogu se pojaviti procesne činjenice (npr. smrt ili duševno oboljenje osumnjičenog, odnosno optuženog), koje se razlikuju od procesnih radnji time što nemaju karakter voljne djelatnosti procesnih subjekata iako utiču na procesni odnos. Uzevši u obzir procesne subjekte koji ih vrše, procesne radnje se dijele na: radnje suda (radnje dokazivanja, radnje procesne prinude, radnje odlučivanja, radnje rukovođenja postupkom, radnje dostavljana itd) i radnje stranaka (radnje odbrane koje vrše osumnjičeni, odnosno optuženi i radnje optuženja koje vrše tužilac). Procesne radnje se i po formi i po sadržini izvode na način propisan zakonom (princip zakonitosti procesnih radnji). Međutim, važnost procesne radnje ostaje i onda kada ona nije obavljena u skladu sa zakonom (neperfektna procesna radnja), zbog čega zakon propisuje mjere da se na vrijeme spriječi njihovo nastajanje. S obzirom na taj kriterijum, procesne radnje u krivičnom postupku dijele se na pravilne i nepravilne. Polazeći od stadijuma preduzimanja, procesne radnje suda mogu biti istražne i sudeće. S tim u vezi, treba istaći da izuzetno procesne radnje mogu biti i policijske, preduzete u istrazi. S obzirom na mjesto preduzimanja, procesne radnje mogu biti sudske i vasudske. I sudska i vansudska procesna radnja može biti uviđaj.
33. OSNOVNA NAČELA KRIVIČNOG POSTUPKA KOJA SE ODNOSE NA FORMU PROCESNIH RADNJI 1. Načelo usmenosti i načelo pismenosti Načelo usmenosti postoji kada stranke i branilac i drugi učesnici svoje izjave, prijedloge i dokaznu građu daju usmeno sudu i pruža im se mogućnost da se o njoj usmeno izjasne. Načelo pismenosti postoji kada stranke i branilac izjave i prijedloge podnose sudu u pisanoj formi, a dokazna građa za sudsku odluku zasniva se na spisima predmeta. Načelo usmenosti ne isključuje pisanu formu na glavnom pretresu, ali postavlja uslov da se odluka zasniva na usmeno izloženom materijalu, čime usmenost služi kao uslov ostvarenja načela javnosti i neposrednosti. Krivični postupak BiH zasniva se na načelu usmenosti ne isključujući i primjenu načela pismenosti. Načelo usmenosti vrijedi naročito za glavni pretres i pretres pred drugostepenim sudom. Zbog njihove bliskosti, načelo usmenosti treba razlikovati od načela neposrednosti. Ta razlika je u prvom redu u tome što se usmenost odnosi na cjelokupni saobraćaj učesnika u postupku, a neposrednost samo na dokazna sredstva. Izuzetak od načela usmenosti sadrži postupak za izdavanje kaznenog naloga. 2. Načelo javnosti Pojam, svrha i opravdanje – javnost krivičnog postupka podrazumjeva prava građana da mogu neposredno prisustvovati izvođenju procesnih radnji, kao i da o preduzimanju radnji budu obaviješteni preko sredstava javnog informisanja. Javnost, u užem smislu (neposredna, fizička), znači prisustvovanje procesnim radnjama, a u širem smislu (posredna, opšta, tehnička), podrazumjeva mogućnost publiciteta i za lica koja su strana procesu. Neposredna javnost može biti stranačka (pravo prisustvovanja procesnim radnjama ograničeno na stranke) i opšta (odnosi se i na treća lica – publiku). Zahtjev međunarodnog prava da se poštuje načelo javnosti zanči da je postupak pred sudom dostupan javnosti za što je uslov da je on usmen i otvoren. Na taj način, javna priroda postupka pomaže da se pravičnost suđenja osigura zaštitom učesnika u sporu od svojevoljnih odluka i omogućavanjem da društvo kontroliše provođenje pravde. 42
Javnost smanjuje mogućnost pogrešnog rada pa i zloupotreba. Pored toga, javnost omogućava i pravilnije shvatanje sudskih odluka, jer se građani mogu i lično uvjeriti da su te odluke donesene u skladu sa zakonom. Strankama se pruža mogućnost da njihove stavove i ocjene čuju i druga lica osim učesnika postupka. Pozitivna je strana javnosti i u tome što građani stiču dodatno povjerenje u pravosuđe i učvršćuju lični osjećaj pravne sigurnosti. Javnost ima i nesumnjivo negativnih posljedica. Potpuna i nekontrolisana javnost može se iskoristiti za nedozvoljeno i neodgovorno nametanje mišljenja sudu a i osumnjičeni, odnosno optuženi u takvoj situaciji nije u mogućnosti da kaže sve što je relevantno za potpuno razrješenje stvari. Javni postupak može biti povod značajnijih i nezasluženih neugodnosti za osumnjičenog, odnosno optuženog i oštećenog, a nekada i za stranke. Davanje pretjeranog publiciteta krivičnom djelu i učiniocu može doprinijeti širenju kriminaliteta putem sugestije i imitacije naročito kada su u pitanju novi i savršeniji načini izvršenja krivičnih djela. U principu, javnost istrage i postupka optuženja je ograničena i odnosi se samo na stranke, ali i stranačka javnost nije potpuna. Ukoliko bi strane prisustvovale svim procesnim radnjama u tom postupku, to bi usporavalo postupak i značajno umanjivalo operativnost i efikasnost organa u prikupljanju dokaza. S druge strane, nije moguće ni potpuno isključenje javnosti ovog postupka. Načelo javnosti svoj puni smisao nalazi na glavnom pretresu. Princip je da je glavni pretres javan. Javnost vrijedi i za sjednicu drugostepenog vijeća i pretres pred drugostepenim sudom. Pomenuto načelo obuhvata i javno objavljivanje presude od strane suda. Načelo javnosti ne odnosi se na vijećanje i glasanje. Javnost glavnog pretresa podrazumjeva da raspravljanju pred sudom mogu prisustvovati samo punoljetna lica. Glavnom pretresu ne mogu prisustvovati maloljetna lica, osim ako se saslušavaju kao svjedoci ili oštećeni. Kada se sudi maloljetniku uvijek će se isključiti javnost, ali sudija za maloljetnike može dozvoliti da glavnom pretresu prisustvuju lica koja se bave zaštitom i vaspitanjem maloljetnika ili suzbijanjem maloljetničkog kriminaliteta, kao i naučni radnici. U opštem postupku javnost može biti isključena za konkretan slučaj. Osnovi su sljedeći: a) interesi državne bezbjednosti; b) čuvanje državne, vojne, službene ili važne poslovne tajne; c) čuvanje javnog reda; d) zaštita morala u demokratskom društvu, ličnog i intimnog života optuženog ili oštećenog i e) zaštita interesa maloljetnika ili svjedoka. Odluku o isključenju javnosti sudija, odnosno vijeće može donijeti po službenoj dužnosti ili na osnovu prijedloga stranaka i branioca, ali uvijek po njihovom saslušanju. Ta odluka se donosi u formi rješenja. Takvo rješenje se može pobijati samo u žalbi na presudu. Stranačka javnost se odnosi na prava stranaka i branioca da učestvuju u preduzimanju procesnih radnji i u raspravi pred sudom. Zato se isključenje javnosti ne odnosi na stranke a ni na branioca, oštećenog, zakonskog zastupnika i punomoćnika. Stranačke i opšte javnosti nema za vijećanje i glasanje u toku i na kraju glavnog pretresa i za rješavanje u sjednici van glavnog pretresa. U ostalim fazama glavnog postupka načelo javnosti je drugačije uređeno u skladu sa prirodom i ciljem tih dijelova postupka: - postupak donošenja sudske odluke – ovaj dio postupka je tajan i nema nikakve javnosti, ni stranačke ni opšte; - objavljivanje toka glavnog pretresa i donesenih odluka; - objavljivanje presude (izuzetak je učinjen u postupku prema maloljetniku, u kome se, bez dozvole suda, ne smije objaviti tok krivičnog postupka, niti odluka donesena u tom postupku, kao ni vršiti video i audio snimanje tog postupka). 43
3. Načelo neposrednosti Pojam i značaj – načelo neposrednosti odnosi se na način na koji se sud i drugi procesni subjekti upoznaju sa procesnom sadržinom. Smisao tog načela je da se dokazi na glavnom pretresu i pri donošenju presude moraju, u načelu, ocjenjivati u njihovom izvornom obliku, a ne posredno iz drugih izvora u sekundarnom obliku. U užem smislu, to načelo određuje da se dokazi moraju izvoditi pred sudom bez posredovanja drugog organa. Raspravni sud mora uvijek u dokaznom postupku sam ostvariti kontakt sa izvornim dokazom – ne smije izvođenje dokaza prepustiti nekom drugom organu i zatim čitati zapisnik koji je on o tom dokazu sastavio. Načelo neposrednosti jedno je od garancija dobrog suđenja. U neposrednom suđenju, sud i stranke i branilac su u najpovoljnijoj situaciji da se upoznaju sa stanjem stvari i dokazima, a stranke i branilac mogu i da se neposredno obraćaju sudu i iznose svoje stavove u procesu. Sprovođenje ovog načela omogućava logičku ocjenu dokaza. Neposrednost je u prethodnom postupku izuzetak, jer je u njemu, u stvari, ne može biti. Neposrednost zato dolazi do punog izražaja na glavnom pretresu, ali je i tamo samo pravilo sa manjim ili većim brojem izuzetaka. Procesne ustanove za sprovođenje načela neposrednosti – u zakonu načelo neposrednosti dolazi do izražaja u sljedećim procesnim ustanovama: a) dokazi se na glavnom pretresu izvode, po pravilu, neposredno (izuzetak je ako neposredno izvođenje dokaza nije moguće i u slučajevima posebno predviđenim u zakonu, tako: 1. korištenje iskaza datih u istrazi i zapisnika o dokaznom materijalu; 2. mogućnost sudskog obezbjeđenja dokaza; 3. sud smije odlagati i prekidati glavni pretres, kao i one u kojima je propisane rokove za pismenu izradu presude moguće izuzetno prekoračiti „u službenim stvarima“ do 30 dana); b) zabrana suđenja u odsustvu stranaka, posebno optuženog (Evropski sud za ljudska prava je zauzeo stanovište da je suđenje u odsustvu dozvoljeno pod određenim uslovima, npr. kada se optuženi jasno i nedvosmisleno odrekao prava da bude prisutan, u slučajevima bolesti lica protiv kojeg se vodi krivični postupak, ako je on nesposoban da prisustvuje); c) nezamjenjivost sudija u toku glavnog pretresa i pri donošenju odluka (zamjena je moguća ako je u izgledu da će glavni pretres duže trajati, odnosno ako se radi o složenim postupcima. Kada se zamijenu članovi vijeća, takve dopunske sudije učestvuju u cijelom pretresu, smo ne pri donošenju odluka); d) kontinuitet i koncentracija procesnih radnji (procesne radnje glavnog pretresa postavljene su u zakonu tako da teku povezano bez većeg i nepotrebnog vremenskog prekida, a presuda se izriče neposredno po završenom glavnom pretresu ili sa kratkim odlaganjem – kontinuitet. Kontinuiranosti u sprovođenju procesnih radnji pomaže dioba krivičnog postupka na stadijume, sa manjim ili većim brojem procesnih radnji koje se moraju obaviti u tom stadijumu, s tim da je suprotno postupanje obično praćeno odgovarajućom procesnom sankcijom – koncentracija. Zahtjev kontinuiteta može se u potpunosti sprovesti samo na glavnom pretresu i tako je, u načelu, riješeno i u zakonu.). 4. Načelo procesne ekonomije Ovo načelo se sastoji u postavljanu krivičnog postupka tako da se sa što manjim gubitkom vremena, sa što manjim radom i sa što manje troškova ostvari kako neposredni cilj svake procesne radnje, tako i konačni cilj dobijanja pravilne i pravične presude. Ono se obezbjeđuje i propisivanjem rokova u kojima sud mora donijeti odluku ili obaviti drugu procesnu radnju, najčešće u slučajevima kada je osumnjičeni, odnosno optuženi u pritvoru, a nekada uopšte. Pretpostavke za ostvarivanje procesne ekonomije obezbjeđuju se, u prvom redu, samim zakonom, izbjegavanjem procesnih formi koje nisu neophodne, koje usporavaju postupak i povećavaju troškove. 44
Za ekonomičnost postupka poseban značaj ima ekonomisanje vremenom. Krivični postupak mora se odvijati brzo s maksimalnom uštedom vremena, napora i sredstava. Zahtjev za sprovođenje ovog načela mora se dovesti u sklad sa drugim procesnim načelima, naročito načelom istine. 5. Načelo lojalnosti i poštenja učesnika u postupku i suzbijanja zloupotrebe njihovih procesnih prava Načelo lojalnosti i poštenja učesnika postupka znači da stranke i njihovi zastupnici u vršenju svojih procesnih aktivnosti postupaju ne samo ispravno u skladu sa zakonom, nego i pošteno bez zloupotreba. Sud je dužan da onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku. Zloupotreba prava stranaka nastaje zbog toga što se objektivni ciljevi postupka i subjektivni ciljevi stranaka u postupku ne slažu. Obaveza ispravnog i poštenog postupanja odnosi se i na tužioca. Suzbijanje procesnih zloupotreba zakon vrši propisivanjem uslova za nastupanje određenih procesnih mjera (odlaganje pretresa, povraćaj u pređašnje stanje, izuzeće itd.), kao i kroz forme podnesaka. Tom cilju služe i procesne sankcije.
34. FORMA PROCESNIH RADNJI Forma procesne radnje odnosi se na određivanje načina i mjesta njenog obavljanja. Zakon nema normi o formi koje bi se odnosile na sve procesne radnje, već posebne odredbe o formi za pojedine radnje (ispitivanje osumnjičenog, odnosno optuženog, saslušanje svjedoka, pretresanje stana itd.). U ovom slučaju riječ je o posebnim pravilima o formi procesnih radnji (posebne procesne forme). Ako forma za neku procesnu radnju nije propisana, procesni subjekt vrši radnju na način koji smatra najpogodnijim za postizanje cilja, u skladu sa opštim odredbama o formama procesnih radnji i u skladu sa osnovnim načelima postupka i osnovnim načelima pravnog poretka. Međutim, postoje i izvjesna opšta pravila, izvedena iz osnovnih načela krivičnog postupka (javnost, usmenost, pismenost, neposrednost) i opštih procesnih ustanova o izvođenju procesnih radnji (jezik i pismo, zapisnici, spisi itd.), koja su opštevažeća za sve procesne radnje. U pitanju su opšta pravila o formi procesnih radnji (opšte procesne forme). Značaj procesnih formi je višestruk. S jedne strane, procesne forme obezbjeđuju nesmetano vršenje prava procesnih subjekata, u skladu sa zakonom. S druge strane, kao rezultat višegodišnjeg iskustva kako treba obaviti procesnu radnju sa najmanje napora, vremena i troškova, omogućavaju najoptimalniji procesni efekat. To doprinosi da sudske odluke budu sigurnije, objektivnije i kvalitetnije. O tome da li je potrebna neka procesna radnja odlučuje se u zakonu. Određivanje načina procesnih radnji ima različite ciljeve i može da služi omogućavanju stvarnog, a ne samo formalnog učešća stranaka u postupku. Upotreba jezika i pisma u krivičnom postupku Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda garantuju svakom licu koje je optuženo za krivično djelo, odnosno uhapšeno da odmah bude obaviješteno na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja je podignuta protiv njega, odnosno o razlozima njegovog hapšenja. Treba takođe istaći obavezu države da optuženom obezbijedi uvijek besplatnu pomoć tumača ako on ne razumije ili ne govori jezik na kojem se vodi postupak. Pitanje upotrebe jezika i pisma u krivičnom postupku zakon raspravlja kroz tri grupe pitanja: 1. jezik na kome učesnici postupka upućuju tužbe, žalbe i druge podneske sudu i drugim organima koji učestvuju u postupku (procesni subjekti u pismenoj komunikaciji sa sudom, tužilaštvom i drugim organim koji učestvuju u postupku koriste bosanski, hrvatski ili srpski jezik); 45
2. jezik na kome se vodi postupak (u krivičnom postupku u ravnopravnoj su upotrebi službeni jezici BiH – bosanski, hrvatski i srpski jezik, kao i oba pisma – ćirilica i latinica. Ovlaštene da koriste engleski jezik pred sudom BiH imaju međunarodne sudije i to u svim postupcima pred tim sudom. Stranke, svjedoci i druga lica koja učestvuju u postupku imaju pravo da upotrebljavaju maternji jezik ili jezik koji razumiju. Osumnjičenom, odnosno optuženom koji ne zna jezik koji je u službenoj upotrebi ili ga ne poznaje dobro mora se obezbijediti sudski tumač i tako omogućiti da već prilikom prvog ispitivanja, ali i kasnije prati tok postupka na jeziku koji razumije.). 3. jezik otpravaka, odluka i drugih pismena koje upućuju sud i drugi organi koji učestvuju u postupku (pismena se upućuju učesnicima u postupku na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku). Podnesci Podnesci su izjave i saopštenja koje stranke i drugi učesnici u postupku upućuju organima pred kojima se vodi postupak. To su optužnice, prijedlozi, pravni lijekovi i druge izjave i saopštenja. Izjave i saopštenja podnose se u pisanoj formi ili se daju usmeno na zapisnik. Podnesci sastavljeni u pisanoj formi predaju se organu ovlaštenom za prijem, neposredno ili poštom ili nekim telekomunikacijskim sredstvom. Podnesci moraju biti razumljivi i sadržavati sve što je potrebno da bi se po njima moglo postupati. Kada su u pitanju zapisnici o izjavama stranaka koji zamjenjuju podneske, oni u pogledu forme odgovaraju zapisnicima o službenim procesnim radnjama, odnosno odgovarajućem pismenom podnesku (prema sadržini). Zapisnici Zapisnik je pisana isprava koju sastavlja nadležni državni organ radi ozvaničenja toka i sadržine procesne radnje obavljene u postupku. Zapisnici su pisani sastavi koji imaju značenje javne isprave i sastavljaju se prilikom obavljanja procesnih radnji. Zapisnik se sastavlja o svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka i to istovremeno kad se radnja vrši, ako to nije moguće onda neposredno poslije tog. Zapisnik se mora voditi uredno i u njemu se ne smije ništa izbrisati, dodati ili mijenati. Ukoliko se pojedina mjesta precrtavaju, moraju ostati čitka. Posebnu vrstu zapisnika predstavljaju tzv. tonski zapisnici koji se sačinjavaju uz pomoć uređaja za audio ili audio-vizuelno snimanje. Uz tonski zapisnik posebno se vodi i pisani zapisnik. Zapisnik o glavnom pretresu je u suštini podsjetnik o tome šta se događa na glavnom pretresu. Zapisnik o vijećanju i glasanju sadrži tok glasanja (pitanja o kojima se glasalo i donesena odluka). Spisi Spise postupka u jednom krivičnom predmetu čine podnesci stranaka, zapisnici o izvedenim procesnim radnjama, sudske odluke, prilozi uz zapisnike i podneske i svi drugi pisani sastavi koji se odnose na predmet. Odredbe tehničkog karaktera o spisima nalaze se u sudskom poslovniku. Zakon navodi više oblika u kojima se mogu izraziti spisi i zabilješke. To su: slova, riječi, brojke ili njihov ekvivalent, bez obzira na koji su način ostavili trag u vanjskom svijetu. Načini na koje pomenuti oblici mogu biti evidentirani su: rukopis, upotreba pisaće mašine, štampane, fotokopirane, fotografisane, korištenje magnetnih impulsa, odnosno mehaničkih, elektronskih ili nekih drugih oblika sakupljanja podataka. Mjesto procesnih radnji Mjestom procesne radnje označava se mjesto u kome se preduzima procesna radnja. Ta mjesta mogu biti npr. određene prostorije ili mjesto van prostorija, može biti u mjestu kao naselju, odnosno 46
van naselja i ne može se određivati po proizvoljnom nahođenju suda. Određivanje mjesta procesne radnje zavisi od prirode same radnje i okolnosti slučaja. Van područja nadležnog organa, procesne radnje se na državnoj teritoriji BiH preduzimaju putem pravne pomoći, a u inostranstvu preko ustanova međunarodne krivičnopravne pomoći.
35. VRIJEME PROCESNIH RADNJI Odredbama zakona o vremenu preduzimanja procesnih radnji teži se obezbijediti procesna disciplina, kontinuitet procesa i koordiniranje i koncentrisanje procesnih radnji. To se obezbjeđuje raznim procesnim ustanovama, najprije propisivanjem redoslijeda procesnih radnji. Podjela ukupnog toka krivičnog postupka, cjelokupnog slijeda procesnih radnji na pojedine faze postupka, sa posljedicom da se procesna radnja (svaka ili neke) koja se ne izvrši u jednoj fazi postupka ne može obaviti u sljedećim (prekluzija), znači, u krajnoj liniji, uticanje na vrijeme procesnih radnji. Tome služi i zakonsko regulisanje tempa preduzimanja procesnih radnji, kao i vremena trajanja. U ovom kontekstu, najveći značaj imaju rokovi i povraćaj u pređašnje stanje. Rokovi – pojam, cilj i vrste Rok je vremenski period u kojem se određena procesna radnja mora preduzeti ili se ne smije preduzeti ili je treba preduzeti. Određivanjem rokova za preduzimanje procesnih radnji obezbjeđuje se procesna disciplina i efikasnost krivičnog postupka, a time i prava osumnjičenog, odnosno optuženog na suđenje bez nepotrebnog odugovlačenja i suđenje u razumnom roku. Zajednički cilj svih rokova u krivičnom postupku je stvaranje uslova za efikasnije vršenje ovlaštenja koja pripadaju strankama. Vrste rokova: 1. s obzirom na to ko ih određuje: zakonski i sudski. Sudski su oni rokovi koje sudija određuje na osnovu zakonskog ovlaštenja, i to diskreciono, pri čemu se rukovodi okolnostima pojedinog slučaja. Pravi sudski rok postoji kad je određivanje roka u potpunosti prepušteno krivičnom sudu. Kod sudskog roka u nepravom smislu procesne odredbe dopuštaju sudu da zakonom predviđeni rok, pod određenim uslovima, produži. Zakonski su oni rokovi čije je trajanje neposredno određeno u zakonu i oni se ne mogu produžiti, osim ako to zakon izričito dozvoljava. Suprotno tome, skraćivanje rokova je dozvoljeno ukoliko to zahtijeva osumnjičeni, odnosno optuženi, a u pitanju je rok koji je zakonom određen radi zaštite prava odbrane i drugih procesnih prava osumnjičenog, odnosno optuženog. 2. s obzirom na način na koji su određeni: zakonski rokovi određenog (npr. tri dana, mjesec dana) i neodređenog trajanja. U slučaju kada se radi o zakonski neodređenim rokovima, trajanje roka zavisi od nastupanja izvjesnih okolnosti. 3. s obzirom na to da li je dejstvom roka procesna aktivnost zabranjena, obavezna ili dozvoljena: dilatorni, peremptorni i instrukcioni. Dilatorni (suspenzivni, odložni) rokovi sastoje se u razmaku u vremenu u kome je zbranjeno ostvarivanje određene procesne radnje, koja je pravno moguća tek po proteku tog vremena. Peremptorni (finalni, prekluzivni) rokovi ograničavaju period vremena u kome se može obaviti određena procesna aktivnost, pod prijetnjom prekluzije, kao procesne sankcije, koja sprječava naknadno preduzimanje procesne radnje. Instrukcioni (ordinatorni, monitorni, opominjući, upućujući) rokovi određuju period vremena u kome je dopušteno ili propisano izvršenje neke procesne radnje, ali nepoštovanje tih rokova ne povlači procesnu sankciju, neko prestanak nekih pogodnosti. Instrukcioni rokovi važe za sud i tužioca (kada djeluje kao državni organ), ne i za stranke. 4. s obzirom na mogućnost produžavanja: strogi (ne mogu se produžiti) i obični (mogu biti produženi). Ukoliko u zakonu nije dato posebno ovlaštenje, zakonski rokovi se ne mogu 47
produžavati. Sudski rokovi mogu se produžiti, ali samo u okviru određenom zakonom. Zakonski rokovi se, isto tako, izuzetno, mogu i skraćivati. Prekid postoji kada se u zakonu priznaje određenom događaju snaga da privremeno zaustavi tok roka, a da se proteklo vrijeme ne ništi, tako da se tok roka nastavlja i ne počinje iznova teći kada uzrok prestane. Od roka treba razlikovati ročište (termin), koje predstavlja određeni dan i čas predviđen za preduzimanje procesne radnje (jedne ili više), po pravilu uz učešće više ovlaštenih subjekata. Ročišta su vremenski određena doba u kojima se pred sudom preduzimaju određene procesne radnje uz učestvovanje stranaka i branioca i drugih procesnih učesnika. Računanje i tok rokova Rokovi se računaju na sate, dane, mjesece i godine. Zakonski rokovi se određuju na sate, dane, mjesece i godine, dok se sudski rokovi najčešće određuju na dane. S obzirom na to da od poštovanja rokova zavisi ostvarenje mnogih prava, kao i ispunjenje određenih dužnosti procesnih subjekata, zakon je posebno regulisao način određivanja rokova, pri čemu su posebno značajni početak roka i posljednji dan njegovog trajanja, odnosno završetka. Rok počinje teći od događaja određenog u zakonu i od momenta koji odredi sud, ako su u pitanju sudovi. Kod rokova na sate i dane, ako rok teče od dostavljanja ili saopštenja, odnosno nastupanja događaja, sat ili dan kada je dostavljanje ili saopštenje učinjeno, odnosno u koji pada događaj od kada treba računati trajanje roka, ne uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi naredni sat, odnosno dan. Ti rokovi se uvijek završavaju u puni sat, odnosno u ponoć. Rokovi se završavaju, ako su određeni po mjesecima, odnosno godinama, protekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kada je rok otpočeo. Ako toga dana nema u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca. Kod rokova određenih na mjesece, mjesec se računa po kalendarskom vremenu, što znači da rok ističe istekom onog dana posljednjeg mjeseca koji po svom broju odgovara broju onog dana kada je rok počeo teći, bez obzira na to koliko je dana imao pojedini mjesec koji ulazi u rok. Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili u subotu ili nedjelju ili u neki drugi dan kada državni organ ne radi, rok ističe protekom prvog narednog radnog dana. Izjava vezana za rok smatra se datom u roku ako je prije nego što rok istekne predana onom ko je ovlašten da je primi. Povraćaj u pređašnje stanje Povraćaj u pređašnje stanje je pravno sredstvo kojim se odlukom suda otvara mogućnost obavljanja propuštene procesne radnje učesniku postupka kome je prekluzivni rok istekao bez njegove krivice. Da li postoji krivica učesnika postupka usljed gubitka prava na vršenje procesne radnje, faktičko je pitanje, koje cijeni sud. Cilj ovog sredstva je da se saniraju posljedice opravdanog propuštanja nekih rokova za određene subjekte postupka. Povraćaj u pređašnje stanje opravdava se razlozima pravičnosti, ali je i pogodno sredstvo za odugovlačenje postupka i procesne zloupotrebe. Pravo na povraćaj u pređašnje stanje pripada optuženom koji iz opravdanih razloga propusti rok za izjavu žalbe na presudu ili na rješenje o primjeni mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere ili o oduzimanju imovinske koristi. Za povraćaj u pređašnje stanje zakon propisuje dva uslova: materijalni – da je optuženi iz opravdanih razloga propustio rok za izjavu žalbe na pomenute sudske odluke; opravdanost razloga je činjenično pitanje koje sud ispituje po službenoj dužnosti i formalni: a) da optuženi molbu za povraćaj u pređašnje stanje podnese u roku od 8 dana poslije prestanka uzroka zbog koga je propušten rok i 48
b) da sa blagovremenom molbom preda i žalbu, ali se povraćaj u pređašnje stanje ne može tražiti ako je od dana propuštanja roka proteklo više od 3 mjeseca. Postupak za dozvolu povraćaja u pređašnje stanje pokreće se molbom optuženog. O tome odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća koje je donijelo presudu ili rješenje koje se pobija žalbom. Protiv rješenja kojim se dozvoljava povraćaj u pređašnje stanje nije dozvoljena žalba.
36. NEPRAVILNE PROCESNE RADNJE Propisujući formu, vrijeme i sadržinu procesnih radnji, zakon obavezuje procesne subjekte samo na radnje koje su izvršene saobrazno zakonu (perfektne procesne radnje), tj. koje nisu manjkave (nepravilne procesne radnje). Nepravilne procesne radnje mogu biti vrlo različite, od beznačajnih do najkrupnijih, pa su i mjere za njihovo otklanjanje raznovrsne. Pravne posljedice neurednih procesnih radnji zavise od stepena i značaja tih nepravilnosti za krivični postupak. Pored posebnih, postoji i niz oštih mjera čiji je cilj da se spriječi nepravilno preduzimanje i obezbijedi vjerodostojnost procesnih radnji. Tu spadaju: zakletva svjedoka, vještaka i tumača, svjedoci prisutni izvođenju procesne radnje, prepoznavanje lica i stvari, suočenje i rekonstrukcija događaja. Zakletva Zakletva je svečana potvrda istinitosti iskaza ili obećanja da će se dati takav iskaz, koji u postupku pred sudom u zakonom propisanoj formi daje lice koje treba da bude saslušano ili je već saslušano. Cilj zakletve je da onemogući lažni iskaz i da, koliko je to moguće, pojača dokaznu snagu iskaza. Danas zakletvu polažu svjedok, vještak i tumač. Zakletva može biti data kao obećanje prije saslušanja da će se iskaz dati istinito (obećavajuća, promisorna zakletva) ili kao potvrda da je istinit iskaz koji je već dat (potvrdna, asertorna zakletva). Zakletva može biti i religiozna (sa pozivanjem na Boga i prizivanjem božanske kazne i osvete za onoga koji je daje i njegove najbliže, ako iskaz nije istinit) ili laička (sa pozivanjem na čast i građansku savjest da će se govoriti istina za one koji ne vjeruju). Zakletva se u zakonu može propisati kao obavezna za svaki slučaj iskaza ili kao fakultativna (sud je naređuje kada smatra da je potrebno). Svjedok zakletvu polaže, odnosno izjavu daje, usmeno, čitanjem njenog teksta ili potvrdnim odgovorom nakon saslušanog sadržaja teksta zakletve, odnosno izjave, koju je pročitao sudija, odnosno predsjednik vijeća. Svjedoci prisutni procesnim radnjama U zakonu je predviđeno prisustvo dva svjedoka, kod procesnih radnji pretresanja lica, odnosno stana i ostalih prostorija i pri otvaranju zadržanih poštanskih pošiljki upućenih osumnjičenom, odnosno optuženom ili pošiljki koje on upućuje drugom. Ako se pretresanje vrši bez naredbe za pretresanje, ono je moguće i bez prisustva svjedoka, pri izvršenju naredbe o dovođenju, prilikom lišenja slobode, ako postoji sumnja da to lice posjeduje vatreno ili hladno oružje ili ako postoji sumnja da će sakriti, uništiti ili riješiti se predmeta koji se trebaju od njega oduzeti i upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku. U izboru prisutnih svjedoka slobodan je organ koji vrši procesnu radnju. Zakon formalno obavezuje da se kao svjedoci uzimaju punoljetna lica i da su istog pola kao i lica koja se pretresaju. Prilikom pretresanja službenih prostorija ne postoje prisutni svjedoci i umjesto njih poziva se njihov starješina ili rukovodilac da prisustvuje pretresanju.
49
Prepoznavanje lica i stvari Prepoznavanje se sastoji u posmatranju lica ili predmeta u formi određenoj zakonom, da bi se utvrdila njihova istovjetnost sa onim licima ili predmetima koji su ranije viđeni ili da bi se provjerio dati iskaz. Prepoznavanje se odnosi na lica ili predmete i može se zahtijevati od svjedoka. Zakon govori o prepoznavanju kao složenoj istražnoj radnji u okviru radnje dokazivanja saslušanja svjedoka, koja ima elemente uviđaja i istrage. Objekt prepoznavanja smije se pokazati licu koje ga treba prepoznati tek nakon što ga ono prethodno opiše, jer se jedino tako može obezbijediti od pogrešnog zaključka da je neko lice prepoznalo ono što je u određenom trenutku naučilo, a ne ono što mu je odprije bilo poznato. Rezultat prepoznavanja može biti ili pozitivan ili negativan. Suočenje Suočenje je procesna radnja koja se sastoji u neposrednoj raspravi dva lica, već saslušana i ispitana, da bi se, u slučaju neslaganja njihovih iskaza u pogledu važnih činjenica i okolnosti, utvrdilo šta je istinito. Suočenje ne treba vršiti zbog nevažnih činjenica ili nekih beznačajnih detalja u njihovim iskazima. Suočenje treba da spriječi pogrešan ili lažan iskaz i da sudiji pruži materijal za ocjenu vjerodostojnosti nesaglasnih iskaza. Suočenje nikada nije obavezno za organ pred kojim se vodi postupak, već se ocjenjuje po slobodnoj ocjeni. Procesna radnja suočenja može se obaviti kao potpuno suočenje (kada se vrši u odnosu na cijeli iskaz) ili djelimično suočenje (kada se odnosi samo na one dijelove iskaza koji sadrže kontradiktorne informacije ili objašnjenja). Uloga organa postupka u tome je da odredi pitanja o kojima će se izvršiti suočenje, da po potrebi podsjeti lica koja se suočavaju na ranije date iskaze, da rukovodi postupkom i u zapisnik unese njegov tok i konačne izjave pri kojima su suočavana lica ostala. Rekonstrukcija događaja Rekonstrukcija događaja („sudski eksperiment“) je metod provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari. Ona se sastoji u vještačkom ponavljanju radnji ili situacija koje su predmet suđenja, pod uslovima pod kojima se, prema izvedenim dokazima, događaj dogodio u prošlosti. Riječ je o simulaciji krivičnog događaja, koja mora biti praćena uslovima mjesta i vremena sličnim onima koji su vladali u vrijeme izvršenja krivičnog događaja. Postoje dvije vrste rekonstrukcije: 1) potpuna ili rekonstrukcija cjelokupnog krivičnog događaja i 2) djelimična ili rekonstrukcija pojedinih dijelova krivičnog događaja. Zakon nalaže da se rekonstrukcija ne smije vršiti na način kojim se vrijeđa javni red i moral ili se dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi. Rekonstrukcija događaja može se vršiti u toku cijelog postupka, i to u istrazi, zatim u fazi glavnog pretresa i pretresa pred vijećem drugostepenog suda. U toku istrage rekonstrukciju preduzima tužilac, a nakon toga rekonstrukciju vrši sudija, odnosno predsjednik vijeća, a ukoliko je prvostepena presuda ukinuta – predsjednik vijeća drugostepenog suda. Umjesto predsjednika vijeća, rekonstrukciju događaja može obaviti član vijeća. Mjere za olakšavanje poštovanja procesnih normi – osumnjičenog, odnosno optuženog ili drugo lice koje učestvuje u postupku koje bi iz neznanja moglo propustiti neku radnju u postupku ili se iz neznanja ne bi koristilo svojim pravima, sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku će poučiti o pravima koja mu po zakonu pripadaju i o posljedicama propuštanja radnje. Pouka se ne daje stručnim licima koja učestvuju u postupku, jer ako pretrpe štetu, trpe je svojom krivicom. Mjere u pogledu nepravilnih procesnih radnji – te su mjere mnogobrojne i mogu se podijeliti u dvije grupe: 50
-
mjere popravljanja nepravilnih procesnih radnji kojima je cilj da se nedostaci procesne radnje otklone i mjere sankcija koje umanjuju ili isključuju procesnu vrijednost ovih radnji i prouzrokuju štetne posljedice za onoga koji je takvu radnju obavio.
Popravljanje nepravilnih procesnih radnji Ovdje spadaju sljedeće mjere: 1) konvalidacija ili konsolidacija (konvalidacija je naknadno osnaženje jedne inače nepravilne procesne radnje, bez otklanjanja nepravilnosti, tj. njeno prosto pretvaranje u pravilnu procesnu ranju, kao izuzetka od pravila da ono što je nezakonito, vremenom ne postaje zakonito; konvalidacija je moguća samo ako je zakon dopušta, uz, u pravilu, saglasnost subjekta čiji interes pogađa nepravilna procesna radnja); 2) ispravka ili popravljanje (na ovaj način se otklanjaju greške ili propuštanja u nepravilno izvršenoj procesnoj radnji, da bi ta radnja kasnije ostala na snazi); 3) opozivanje (procesna radnja se opoziva kada organ koji ju je obavio naknadno ustanovi da je nepravilna ili procesno irelevantna – necjelishodna); 4) preinačenje (npr. naredba o zakazivanju glavnog pretresa može se izmijeniti i odrediti drugi datum glavnog pretresa); 5) ponavljanje (npr. ako je osumnjičenog u istrazi ispitao pripravnik u tužilaštvu, ispitivanje će se ponoviti pred tužiocem). Sankcije za nepravilne procesne radnje Sankcije za nepravilne procesne radnje su mnogobrojne i raznovrsne i obično se dijele na: a) sankcije izvršenja (ove sankcije se primjenjuju odlukom suda i obezbjeđuju prinudno izvršenje naređene radnje); b) građanskopravne sankcije (npr. branilac snosi troškove svog dovođenja); c) disciplinske sankcije (radi se o disciplinskoj vlasti sudije, odnosno predsjednika vijeća prema učesnicima postupka za nepravilno postupanje i držanje u postupku); d) krivične sankcije (npr. svjedok, vještak, prevodilac ili tumač – za krivično djelo davanja lažnog iskaza) e) procesne sankcije: prekluzija (sankcija se sastoji u zabrani da se izvrši određena procesna radnja koja nije obavljena u određenom roku ili da se kasnije izvrše radnje u postupku, ako prethodno nisu izvršene druge); oduzimanje ili umanjenje pravnog dejstva procesnim radnjama koje su izvršene povredom procesnih normi; nedopustivost (nedopustivost je posljedica neispunjenja propisanih uslova za podnošenje određenog zahtjeva, koja povlači odbacivanje postavljenog zahtjeva bez upuštanja u meritum, sa konstatacijom da se ne može raspravljati o zahtjevu, jer ne postoje uslovi dopuštenosti); nepostojeće procesne radnje (pravno nepostojeće su one procesne radnje koje su donesene u odsustvu procesnih pretpostavki).
51
37. DOKAZI I DOKAZIVANJE UOPŠTE Radnje dokazivanja su one radnje koje sud vrši da bi formirao svoje ubjeđenje o postojanju ili nepostojanju činjenica koje mogu biti od uticaja na njegovu odluku. Ovdje je riječ o dokazu u formalnom smislu, koji se poklapa sa dokaznim postupanjem. Dokaz u materijalnom smislu je svaki dokazni osnov ili razlog sadržan u određenom dokaznom sredstvu koji govori o istinitosti neke činjenice važne za postupak. Djelatnost suda pri utvrđivanju činjeničnog stanja sastoji se u utvrđivanju odlučnih činjenica, kako su se zaista odigrale u stvarnosti, odnosno kako postoje u stvarnosti (konkretno činjenično stanje) i u zaključivanju da li se tako utvrđeno činjenično stanje podudara sa apstraktnim činjeničnim stanjem opisanim u normi (apstraktno činjenično stanje). Pravna ocjena sastoji se u ocjeni da li na utvrđeno činjenično stanje treba primijeniti u normi sadržanu sankciju. Utvrđivanje činjenične situacije postiže se preduzimanjem radnji dokazivanja. Od pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja zavisi pravilna primjena prava, kao garancija zakonitosti sudskih odluka. Iz definicije dokaza u materijalnom smislu može se zaključiti da se pojam dokaza sastoji iz tri elementa: predmet dokaza, dokazni osnov i dokazna sredstva. Činjenica koju treba dokazati je predmet dokaza. Predmet dokaza je tvrdnja o postojanju, rjeđe o nepostojanju činjenice. Činjenica koja je već utvrđena i iz koje se izvodi zaključak o istinitosti činjenice koju treba dokazati naziva se dokazni osnov ili razlog. Izvori iz kojih se dobijaju činjenice koje predstavljaju dokazni osnov nazivaju se dokazna sredstva. Dokazna sredstva su forme (oblici) u kojima se dokazni osnov pojavljuje. Način dokaza je posebna karakteristika dokaza u krivičnom postupku. Podobnost dokaznog sredstva da uvjeri sudiju u istinitost činjenice koja je predmet dokazivanja naziva se dokaznom snagom. Polazeći od dokazne snage, dokazi se dijele na: 1) potpune ili nepotpune, zavisno od toga da li se činjenice utvrđuju sa obilježjem istinitosti ili kao vjerovatne. Potpun dokaz je onaj koji u cjelosti potvrđuje istinitost ili neistinitost neke sporne činjenice, a nepotpun ili poludokaz čini to samo djelimično; 2) neposredne ili posredne – neposredni dokazi zasnivaju se na neposrednom opažanju činjenica, a posredni na saznavanju činjenica posrednim putem, preko drugih izvora; 3) dokaze u užem smislu (neposredno, direktno opažanje činjenica koje vrše organi krivičnog postupka o postojanju izvjesne pravno relevantne činjenice) i dokaze u širem smislu (indicije), tj. činjenice koje nisu pravno relevantne, ali na osnovu čijeg postojanja se logičkom argumentacijom dolazi do zaključka o postojanju pravno relevantne činjenice; 4) dokazi optužbe i dokazi odbrane – osnov klasifikacije je u vrijednosti dokaza, dokazi optužbe potkrepljuju optužbu, a dokazi odbrane potkrepljuju odbranu; 5) stvarni (realni, materijalni) i personalni (verbalni) dokazi – ova klasifikacija ima svoj osnov u samom izvoru informacije, tj. u tome gdje se nalaze činjenice koje će biti iskorištene kao dokaz u krivičnom postupku. Pod realnim dokazima podrazumjevaju se razne fizičke stvari koje mogu poslužiti kao dokaz, a personalni dokazi su iskazi određenih lica. Zakon propisuje da se dokazi izvode na glavnom pretresu i da sud presudu smije zasnivati „samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu“.
52
38. PREDMET DOKAZIVANJA Predmet dokazivanja u krivičnom postupku su sve činjenice od značaja za sudsku odluku koje zahtijevaju dokazivanje. Predmet dokazivanja u određenoj krivičnoj stvari su samo pravno relevantne činjenice (odlučne činjenice, koje su od značaja za odlučivanje). Predmet dokazivanja su samo činjenična, ne i pravna pitanja. Ona se mogu odnositi na krivično materijalno i krivično procesno pravo. Činjenice koje se tiču materijalnog krivičnog prava odnose se samo na krivično djelo, krivičnu odgovornost i kažnjivost. To su činjenice koje se odnose na djelo (objektivne) ili na ličnost učinioca djela (subjektivne). One se odnose i na kriminološku ličnost učinioca i prognozu njegovog držanja u budućnosti. Što se tiče činjenica koje se odnose na procesno pravo, to su one koje su važne za rješavanje pitanja nadležnosti, izuzeće sudije, povraćaj u pređašnje stanje, priznavanje svojstva oštećenog i sl. Činjenice mogu biti spoljašnje ili unutrašnje. Spoljašnje se manifestuju u spoljašnjem svijetu i daju se podvrći neposrednom ispitivanju, njihovo utvrđivanje je lakše od unutrašnjih, koje se tiču unutrašnjeg, duševnog života ličnosti. One se utvrđuju psihijatrijskim i psihološkim ispitivanjima, introspekcijom. Neke činjenice se u krivičnom postupku ne dokazuju zbog toga što je njihovo dokazivanje nepotrebno ili je zabranjeno. Činjenice čije je dokazivanje nepotrebno su pravno relevantne činjenice koje sud u svojoj presudi koristi kao utvrđene i u toku postupka ih ne dokazuje. Po tom osnovu ne dokazuju se: 1. očigledne činjenice - to su činjenice koje su dokaz same po sebi (npr. dokazivanje punoljetstva, ako je očigledno da je lice odavno izšlo iz maloljetstva); 2. notorne činjenice - to su opštepoznate činjenice, koje sud ne dokazuje. Ona mora biti konkretna i odnositi se na konkretan događaj; 3. presumpcije - npr. presumpcija uračunljivosti - smatra se da je svaki osumnjičeni, odnosno optuženi duševno zdrav dok se suprotno ne dokaže. Presumpcija nevinosti! 4. pravila iskustva - radi se o definicijama, odnosno sudovima opšteg značaja stečenim iskustvom i izvedenim na osnovu posmatranja konkretnih slučajeva (tu spadaju pravila nauke, struke, određena matematička pravila, fizički zakoni); 5. pravne norme - one po pravilu nisu predmet dokazivanja, jer je pretpostavka da sudije poznaju pravo. Činjenice čije je dokazivanje zabranjeno - ne može se saslušati kao svjedok lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti, branilac osumnjičenog, advokat, ljekar i sl.
39. DOKAZNA SREDSTVA Dokazna sredstva su izvori iz kojih se dobijaju dokazni osnovi, tj. izvori iz kojih se dobijaju činjenice koje služe kao podloga za izvođenje zaključaka o istinitosti ili neistinitosti onoga što je predmet dokaza. Stranke nemaju apsolutnu slobodu u izboru šta će biti dokazno sredstvo. One su limitativno nabrojane u zakonu. Nedozvoljena dokazna sredstva su ona koja su protivna pravnom poretku, načelima postupka, nekoj izričitoj zakonskoj odredbi ili društvenom moralu, iako bi inače, bila podobna za utvrđivanje činjenica koje su predmet dokazivanja. Tako nije dozvoljeno da se prema osumnjičenom, odnosno optuženom ili svjedoku primijene medicinske intervencije ili da im se daju neka sredstva kojima bi se uticalo na njihovu volju pri davanju iskaza. Presuda se ne može zasnivati na iskazu koji je dobijen pod prisilom, prijetnjom, silom, prevarom narkoticima i sl. 53
Sudska odluka se takodje ne može zasnivati na iskazu ako je kao svjedok saslušano lice koje se ne može saslušati u tom svojstvu ili lice koje nije obavezno svjedočiti. Pojedina nedozvoljena dokazna sredstva 1. Narkoanaliza - riječ je o metodu ispitivanja lica putem ubrizgavanja određenih narkotičkih sredstava koja slabe kontrolne funkcije nervnog sistema ispitanika. 2. Lobotomija - koristi se kod otklanjanja teških poremećaja u ponašanju kod neizlječivih psihoza. Dozvoljena je samo u interesu pacijenta i pod određenim uslovima, a zabranjena kada se primjenjuje u cilju djelovanja na volju osumnjičenog. 3. Primjena aparata za otkrivanje laži - rezultat poligraf testiranja trebao bi se prihvatiti samo kao jedna dijagnoza o krivici, odnosno orjentacionu indiciju koja usmjerava ka drugim dokazima, a ne kao zamjena za klasično dokazivanje. Posljedice upotrebe nedozvoljenih dokaza - ako su dokazi pribavljeni na zakonom zabranjen način ili kršenjem osnovnih ljudskih prava i sloboda, smatra se da je i sudska odluka koja se temelji na takvim dokazima nevaljana i ukida se. Ako je izvorni dokaz nezakonit, smatra se da je i izvedeni dokaz.
40. POSTUPAK SA DOKAZIMA Postupak sa dokazima sastoji se iz nastupanja dokaza, izvođenja dokaza i ocjene dokaza. Nastupanje dokaza predstavlja izjavu volje nadležnog organa da određeni dokaz treba izvesti u cilju utvrđivanja određene činjenice. O tome kojim će se dokaznim sredstvima koristiti odlučuju slobodno stranke. Za neke činjenice određeno je da se mogu dokazivati samo određenim dokaznim sredstvima. U drugim slučajevima iz dokazivanja su isključena neka dokazna sredstva. Uloga suda u nastupanju dokaza zavisi od vrste krivičnog postupka. U savremenim krivičnim postupcima mješovitog tipa vlada načelo sudske odgovornosti, ono je posljedica načela oficijelnosti i načela istraživanja materijalne istine, a cilj mu je utvrđivanje istine o krivičnom djelu i krivcu. Dokaz unesen u postupak, odvaja se od subjekta koji ga je unio i smatra se tekovinom stečenom za proces i na raspolaganju je svim procesnim subjektima i može biti upotrijebljen u svačijem interesu. Izvođenje dokaza predstavlja korištenje, na način propisan zakonom, dokaznih sredstava, radi saznavanja činjenica koje su predmet dokazivanja. Izvođenje dokaza određeno je posebno za svako dokazno sredstvo (npr. dokaz svjedocima izvodi se saslušanjem svjedoka kao dokaznog sredstva). Izvođenje dokaza se, u pravilu, vrši u vrijeme kada on treba da bude upotrijebljen zajedno sa drugim elementima potrebnim za odluku suda, ali je moguće i prije toga. U čisto optužnom postupku dokaze izvode stranke, u prisustvu sudije. Svjedoka ispituje stranka koja ga je predložila, a zatim suprotna stranka, a može biti ispitan i od strane branioca optuženog. Sudija ne učestvuje u tom, jer se smatra da bi uzimanjem aktivne uloge povrijedio svoju nepristrasnost. U istražnom postupku je suprotna situacija. Ocjena dokaza predstavlja posljednju, završnu i najvažniju aktivnost suda, kojom se postiže krajnji cilj dokazivanja. Izvedeni dokaz mora da se podvrgne ocjeni. Ocjenu o istinitosti ili neistinitosti činjenice vrši sud na glavnom pretresu i izlaže je u razlozima presude. Ocjenu dokaza mogu da vrše i stranke i branilac. Pri ocjeni dokaza sudija se služi logičkim i tehničkim ispitivanjem, oni se dopunjuju psihološkom ocjenom. Princip je da se jedna činjenica dokazuje sa više dokaznih osnova. Ako više dokaznih osnova dokazuje neku činjenicu na isti način, u pitanju je sticaj dokaza. 54
Kolizija dokaza postoji ako više dokaza predstavlja istu činjenicu različito. Sumnja je najniži stepen ubjeđenja u istinitost neke činjenice i postoji kada su razlozi koji govore za i protiv istinitosti jednaki ili su razlozi protiv jači od osnova za. Osnovana sumnja je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo. Osnovi sumnje su utvrđene činjenice i okolnosti koje posredno ukazuju na mogućnost postojanja krivičnog djela, na određeno lice kao učinioca kao i na bližu i dalju vezu između krivičnog djela i učinioca. Vjerovatnoća se nalazi između izvjesnosti i sumnje i postoji kada sudija nije potpuno uvjeren u istinitost neke činjenice koju utvrđuje, tj. kada nije došao do izvjesnosti, ali su razlozi koji govore za istinitost činjenice jači od razloga koji stoje protiv. U tom slučaju, zakon izričito dozvoljava da sud odluči na osnovu takvog nižeg stepena uvjerenja. Izvjesnost je postizanje takvog stepena uvjerenja u kome svi razlozi govore za istinitost relevantnih činjenica, tako da se u njih ne može posumnjati.
41. PROCESNA NAČELA KOJA SE ODNOSE NA RADNJE DOKAZIVANJA Osnovna procesna načela u vezi sa dokazivanjem su: 1. načelo zakonske ocjene dokaza i ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju; 2. načelo istine i 3. načelo „in dubio pro reo“. 1. Načelo zakonske ocjene dokaza i ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju Zakonska ocjena dokaza postoji kada se ocjena izvedenih dokaza i utvrđivanje istinitosti činjenica koja se njima dokazuju vrši po pravilima propisanim u zakonu u kojima je određeno koja količina i kakvoća dokaza treba da se stekne da bi se činjenice koje su predmet dokaza morale, odnosno mogle uzeti dokaznim. Ona može biti pozitivna i negativna. Kod pozitivne teorije sud MORA uzeti da je određena činjenica dokazana, dakle, i da je djelo izvršeno i da je optuženi učinilac, a prema negativnoj sud NIJE MOGAO uzeti da je određena činjenica dokazana. Sudija je slobodan da po svom uvjerenju cijeni da li je činjenica dokazana. Zakonska ocjena dokaza više ne postoji. Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju postoji kada sudija vrši ocjenu izvedenih dokaza o postojanju činjenica na osnovu sopstvene analize, ne po pravilima utvrđenim zakonom. Sud formira svoje slobodno uvjerenje na osnovu logičke analize i psihološke ocjene dokaznog materijala, nevezan nikakvim zakonskim pravilima o cjeni dokaza. O svojoj ocjeni polaže račun u obrazloženju svoje odluke. Slobodna ocjena dokaza je ocjena oslobođena pravnih pravila. Izuzetak od slobodne ocjene dokaza je i pravilo da se određena činjenica ne može uzeti kao dokazana ako tome u prilog ne idu određeni dokazi. 2. Načelo istine Načelo istine izričito je ustanovljeno u ZKP koji propisuje da je sud dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. Najvažniji procesni instrumenti koji služe pronalaženju istine su: pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima; na glavnom pretresu se ne izvode samo dokazi koje su predložile stranke i branilac, već i dokazi čije je izvođenje naredio sud, odnosno vijeće; pribavljanje dokaza u krivičnom postupku nije vezano ni za kakav rok, oni se mogu izvoditi do završetka glavnog pretresa, u žalbi protiv presude i na pretresu pred drugostepenim sudom; 55
-
optuženom i njegovom braniocu mora se omogućiti da iznošenjem dokaza odbrane pobijaju optužbu, zbog toga je zabranjeno suđenje u odsustvu optuženog; krivični sud je ovlašten da rješava i prethodna pitanja; dokazi se cijene po slobodnom uvjerenju sudije; obaveza tužioca je utvrđivanje činjenica koje terete osumnjičenog, kao i onih koje mu idu u prilog i sl.
Postoje izvjesna odstupanja od utvrđivanja istine radi zaštite individualnih prava osumnjičenog, odnosno optuženog, ali ona ne umanjuju značaj tog načela. Npr. pravo na šutnju, oslobađanje od dužnosti svjedočenja, zabrana preinačenja presude nagore i sl. 3. Načelo in dubio pro reo Pravilo in dubio pro reo propisano je u ZKP i znači da se dilema oko postojanja svih činjenica koje idu u korist optuženog rješava tako da se u presudi utvrđuje njihovo postojanje, a dilema u pogledu činjenica koje idu na štetu optuženog rješava na način da se u presudi uzima njihovo nepostojanje. Načelo je jedna od pogodnosti koja se priznaje osumnjičenom, odnosno optuženom, da bi se popravila njegova pozicija u postupku. Skup tih pogodnosti označava se kao prednost odbrane. Na ovom principu zasniva se i odredba kojom je utvrđeno da ako je vijeće u sumnji i u slučaju onoga što je za optuženog najnepovoljnije i onoga što je manje nepovoljno, vijeće uzima ono što je za optuženog manje nepovoljno.
42. PRETRESANJE STANA, PROSTORIJA I LICA Pretresanje je materijalno istraživanje nad licima ili stvarima u cilju pronalaženja tragova krivičnog djela ili predmeta važnih za krivični postupak ili u cilju hvatanja osumnjičenog, odnosno optuženog. Objekat pretresanja mogu biti lica (pretresanje lica) ili stan i druge prostorije (pretresanje stana). Pretresanje lica predstavlja istraživanje na tijelu ili u tijelu ili na odjeći, obući i ličnom prtljagu određenog lica, kada je vjerovatno da je to lice učinilo krivično djelo ili da će se pretresanjem pronaći predmet ili tragovi krivičnog djela važni za krivični postupak. Pretresanje lica se obavezno vrši prilikom privođenja i lišenja slobode, ako postoji sumnja da lice ima pri sebi oružje ili oruđe za napad. Stanom se smatra svaka prostorija ili prostor u kome se boravi ili može boraviti makar i privremeno, ostale prostorije zakon ne određuje bliže. Pretresanje se može vršiti i na drugim mjestima koja nisu obuhvaćena pojmom stana ili prostorije, ali pod uslovima koji važe za vršenje uviđaja. Procesnopravne posljedice nezakonitog pretresanja ogledaju se u nemogućnosti da se tako pribavljeni dokazi koriste u krivičnom postupku za donošenje odluke. Obim i granice istraživanja u toku pregleda prevoznih sredstava, putnika i prtljaga znatno je uži nego kod pretresanja stana, prostorija i lica i nije potrebna sudska naredba. Uslovi za pretresanje: 1. materijalni uslov za pretresanje razlikuje se s obzirom na to da li se vrši pretresanje stana i ostalih prostorija ili lica. On mora uvijek postojati da bi se moglo sprovesti pretresanje. 2. pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari se može odrediti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da će se pri pretresanju: pronaći izvršilac krivičnog djela ili njegov saučesnik, otkriti tragovi krivičnog djela ili pronaći predmeti važni za krivični postupak. Materijalni uslov za pretresanje lica određen je alternativno kao: vjerovatnoća da je to lice učinilo krivično djelo ili 56
-
vejrovatnoća da će se pretresanjem pronaći predmeti ili tragovi važni za krivični postupak. Formalni uslov za pretresanje je neredba suda, koja mora biti u pisanoj formi i obrazložena. Pretresanje bez naredbe i svjedoka - ovlaštena službena lica imaju posebno ovlaštenje na ulazak u tuđi stan i da, po potrebi, izvrše pretresanje stana ili dr. prostorija bez sudske narebe i sudskih svjedoka: a) ako držalac stana to želi, b) ako neko zove u pomoć, c) ako je potrebno uhvatiti izvršioca krivičnog djela koji je zatečen na djelu, d) radi sigurnosti ljudi i imovine, e) ako se u stanu ili drugoj prostoriji nalazi lice koje se odlukom suda treba pritvoriti, f) ako je u pitanju lice koje se mora prinudno dovesti, g) ako se u stanu ili drugoj prostoriji nalazi lice koje se tu sklonilo od gonjena. Prije ulaska u stan ili druge prostorije njihovom držaocu će se saopštiti razlog ulaženja bez sudske naredbe i bez svjedoka. Pretresanje lica bez sudske naredbe za pretresanje i bez prisustva svjedoka moguće je ako je ispunjen jedan od zakonom utvrđenih alternativnih uslova: prilikom izvršavanja naredbe o dovođenju, prilikom lišenja slobode, ako postoji sumnja da to lice posjeduje vatreno ili hladno oružje, ako postoji sumnja da će lice sakriti, uništiti ili riješiti se predmeta koji od njega treba da se oduzmu kao dokaz u krivičnom postupku. Naredba za pretresanje - zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti u pisanom ili usmenom obliku, s tim što je pravilo da se zahtjev podnosi u pisanom obliku. Izuzetno je moguć i usmeni zahtjev za izdavanje naredbe i to kad postoji opasnost od odlaganja. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može iznijeti tužilac ili ovlaštena službena lica koja su dobila odobrenje od tužioca da mogu postaviti pomenuti zahtjev. Naredba za pretresanje se mora izvršiti najkasnije 15 dana od njenog izdavanja. Uslov za zakoniti pretres je njegovo preduzimanje u vremenskom periodu od 6 do 21 čas. Izvršenje naredbe o pretresanju pravo je i dužnost tužioca, koje on može povjeriti ovlaštenom službenom licu. Prije početka pretresanja ovlašteno službeno lice mora onome kod koga će se ili na kome će se izvršiti pretresanje dati obavještenje o svojoj funkciji i razlogu dolaska i predati naredbu za pretresanje licu kod kojeg će se izvršiti pretres, obavijestiti ga da ima pravo da pozove branioca, ako je i nakon toga ovlaštenom licu pristup uskraćen, on ima pravo upotrijebiti silu. Pretresu prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci, prisustvo sudskih svjedoka je obavezno, osim u slučaju pretresanja bez naredbe. U posebna pravila za pretresanje stana ili drugih prostorija spadaju: 1. odstupanje od pravila obavještavanja u funkciji aktivnog aktera pretresanja i razlozima za pretresanje, 2. pretresanje u prisustvu korisnika stana i drugih prostorija, odnosno drugog lica odgovarajućeg svojstva, uz dozvoljavanje izuzetka, 3. pretresanje u službenim prostorijama, 4. pretresanje advokatske kancelarije, 5. pretresanje vojnog objekta (pretresanje obavlja lice iz organa vojne policije). Postoji i posebno pravilo za pretresanje lica. Pretresanje lica obavlja lice istog pola. 57
Zapisnik o pretresanju stana prostorija ili lica sastavlja se odmah po obavljenom pretresanju, zapisnik potpisuje lice kod kojeg se ili na kojem se vrši pretresanje i lice čije je prisustvo obavezno. U zapisnik će se unijeti i tačno opisati predmeti i isprave koje se oduzimaju. Oduzimaju se privremeno samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretresanja, o tome se izdaje potvrda licu od kojeg su oduzeti. Tužilac se takođe obavještava o oduzimanju predmeta. Podaci do kojih se došlo pretresanjem mogu se koristiti samo u svrhu krivičnog postupka.
43. PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA I IMOVINE Privremeno oduzimanje imovine je svojevrsni oblik ograničavanja prava raspolaganja svojinom. Ova radnja dokazivanja specifična je za istragu, ali je njeno preduzimanje moguće i prije započinjanja istrage, kao hitne istražne radnje. Sastoji se u privremenom oduzimanju predmeta koji se po krivičnom zakonu imaju oduzeti ili mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postpuku. Ovo je materijalni uslov za privremeno oduzimanje predmeta i imovine koji postoji ako se alternativno radi o dvije grupe predmeta. Takvi predmeti će se privremeno oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje. Onaj ko drži ovakve predmete dužan je da ih preda po naredbi suda, tzv. edicijska dužnost. U odnosu na određena lica nije moguće primijeniti navedene procesne mjere u slučaju da odbiju predaju predmeta koje od njih treba oduzeti. To su osumnjičeni, odnosno optuženi i lica koja su oslobođena dužnosti svjedočenja. Formalni uslov za privremeno oduzimanje predmeta i imovine je postojanje sudske odluke u formi naredbe. Naredbu izdaje sud, a na prijedlog tužioca ili na prijedlog ovlaštenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca. Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija i o tome izdati potvrda. Privremeno oduzeti predmeti se ne mogu prodati, pokloniti ili sa njima raspolagati na drugi način. Pohranjuju se u sudu ili sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje. Pravo uvida u te predmete i dokumentaciju ima tužilac. Njegova je dužnost da o tome obavijesti fizičko, odnosno pravno lice od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca. U zapisnku o otvaranju i pregledanju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije naznačiće se lica koja su prisustvovala ovoj radnji. Sadržaj tih predmeta i dokumentacije ne smiju znati neovlaštena lica. Predmeti se mogu oduzeti i ako ne postoji naredba kao formalni uslov. U tom je slučaju dovoljan samo odgovarajući materijalni uslov, da se radi o predmetima koje po krivičnom zakonu treba oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, kao i da postoji opasnost od odlaganja. Posebni slučajevi privremenog oduzimanja predmeta odnose se na: a) privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih pošiljki (materijalni uslov jeste da postoje okolnosti zbog kojih se s osnovom može očekivati da će ove pošiljke poslužiti kao dokaz u postupku, a formalni uslov jeste postojanje odgovarajuće odluke u formi naredbe koju primarno izdaje sud, i to na prijedlog tužioca; sekundarno, naredbu može izdati i tužilac ako postoji opasnost od odlaganja), b) privremeno oduzimanje finansijskih sredstava u vezi sa naredbom banci ili drugom pravnom licu (materijalni uslov je postojanje osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo koje je povezano s dobijanjem imovinske koristi i ako bi podaci o bankovnim depozitima i drugim finansijskim transakcijama i poslovima tog lica ili lica koja su uključena u te transakcije i poslove mogli biti dokaz u krivičnom postupku; formalni uslov se sastoji u odgovarajućoj procesnoj 58
c)
inicijativi u slučaju sumnje da je ispunjen materijalni uslov, odluku u formi naredbe donosi sud), privremeno oduzimanje nezakonito stečene imovine (materijalni uslov jeste da se radi o imovini koja se ima oduzeti po krivičnom zakonu, kao i da se takvom mjerom sprječava korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom, a formalni uslov je prijedlog tužioca koji se podnosi sudu).
44. ISPITIVANJE OSUMNJIČENOG Iskaz osumnjičenog je izjava koju on daje u tom svojstvu o krivičnom djelu koje mu se stavlja na teret i drugim pitanjima krivične stvari koja je predmet suđenja. Iskaz osumnjičenog je sredstvo odbrane osumnjičenog, ali može i da posluži i kao dokazno sredstvo. Iskaz osumnjičenog koristi se kao važno sredstvo koje može poslužiti za provjeru vjerodostojnosti i istinitosti drugih dokaza. Ono može biti dokazno sredstvo i kada ne sadrži priznanje, jer se elementi dokaza obezbjeđuju iz svih dijelova njegovog iskaza koji se odnose na činjenice koje su predmet dokaza. Posebni značaj ima priznanje. Ono predstavlja izjavu kojom osumnjičeni tereti sebe za izvršenje krivičnog djela, odnosno djelimično ili potpuno prihvata navode optužbe kojima se označava učinilac. Priznanje može biti: 1. u užem i širem smislu - u užem smislu priznanje je potvrđivanje osumnjičenog da je učinio krivično djelo, a u širem smislu je svaka izjava osumnjičenog da je istinita neka važna činjenica koja se tiče njegove krivice, a za njega je nepovoljna. 2. vansudsko i sudsko, prema tome da li je dobijeno pred sudom u krivičnom postupku ili van postupka, pred tužiocem, policijom ili nekim službenim ili privatnim licem. I jedno i drugo ima dokaznu vrijednost koje se cijeni po slobodnom uvjerenju, s tim što je dokazivanje vansudskim priznanjem složenije. 3. prosto i kvalifikovano - prosto je ono kada osumnjičeni priznaje ono za šta se optužuje, a kvalifikovano postoji kada osumnjičeni priznajući izvršenje djela ističe u isto vrijeme okolnosti koje isključuju krivično djelo ili krivičnu odgovornost ili je bar umanjuju. 4. potpuno i nepotpuno, prema tome da li osumnjičeni priznaje sve navode iz tužbe koje mu se stavljaju na teret ili samo neke. 5. sudsko priznanje u užem smislu - priznanje dato pred sudijom ili sudskim vijećem na glavnom pretresu i sudsko priznanje u širem smislu - priznanje dato pred nekim drugim organom krivičnog postupka. 6. dobrovoljno i neizbježno, prema tome da li osumnjičeni slobodno odlučuje da prizna ili to čini pod uticajem već otkrivenih činjenica i okolnosti. Složena pitanja ispita osumnjičenog proizilaze iz činjenice da on najbolje zna činjenice o djelu koje mu se stavlja na teret, ali i da osumnjičeni ima interes da ne govori istinu, ako je to za njega nepovoljno. Osumnjičenom je prepušteno da slobodno odluči da li će dati iskaz, a kad to odluči, slobodan je u ocjeni da li će govoriti istinu. On nije obavezan za davanje zakletve. Osumnjičeni može i poreći iskaz koji sadrži priznanje. Njemu se u krivičnom postupku toleriše laž. Međutim, on odgovara za lažni iskaz koji sadrži obilježja nekog krivičnog djela. Osumnjičeni već na prvom ispitivanju: mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljem toku postupka, zatim mu se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve 59
dokaze i činjenice koje mu idu u korist. On nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja. Tim pravom se može služiti tokom cijelog postupka. Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrše tužilac ili ovlašteno lice, u svako doba dana ili noći. Kada se osumnjičeni prvi put ispituje pita se za osnovne, odnosno opšte podatke, a na kasnijim ispitivanjima uzima se samo ime i prezime, a u pogledu ostalog, poziva se na zaspinik sa ranijeg ispitivanja. Osumnjičeni će se poučiti da je dužan odazvati se pozivu i odmah saopštiti svaku promjenu adrese ili boravišta. Na početku ispitivanja saopštiće mu se za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, kao i sljedeća prava: da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja, da može uzeti branioca po svom izboru, koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim zakonom, da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim spisa čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, da ima pravo na besplatne usluge prevodioca, ako ne govori ili ne razumije jezik koji se koristi prilikom ispitivanja. Registrovanje iskaza osumnjičenog predstavlja njegovo bilježenje koje odražava tok i rezultat procesne radnje ispitivanja osumnjičenog, a s druge strane služi kao izvor podataka o tome što je u vezi sa krivičnim događajem lice opažalo ili činilo i pred tužiocem o tome saopštilo. Sem zapisnika, registrovanje je moguće i snimanjem na audio ili video traku. Iskaz osumnjičenog, i kada sadrži priznanje, cijeni se kao i svaki drugi dokaz. Za tu ocjenu nema pravnih razlika. Njegov iskaz može biti pun dokaz, ili nemati nikakve dokazne vrijednosti. Tako da sud s obzirom na cjelokupan dokazni materijal može osloboditi optuženog koji je priznao, a osuditi optuženog koji nije priznao.
45. SASLUŠANJE SVJEDOKA Svjedočki iskaz je izjava lica koje nije glavi procesni subjekt, data sudiji u toku postupka o čulnom opažanju neke činjenice iz prošlosti koja ima značaj za konkretan predmet krivičnog postupka, u cilju dokazivanja činjenice. Činjenice se mogu odnositi kako na izvršenje krivičnog djela, tako i na ličnost učinioca i druge važne okolnosti. Iskaz svjedoka daje se u pravilu u usmenoj formi. Sama obavještenja mogu da potiču iz neposrednog opažanja ili iz posrednih saznanja. Može se svjedočiti i o onome što pričaju i govore. Iskaz svjedoka treba da bude dat u toku postupka, i to tužiocu, odnosno sudu. Saopštenja data drugim organima, makar uzeta i u formi zapisnika, nisu iskazi svjedoka u smislu krivičnog postupka. Ovlašteni radnici mogu tražiti potrebna obavještenja od građana, ali ih ne mogu saslušavati kao svjedoke, jer krivični postupak u kome to svojstvo stiču još nije započet. Svjedokom se postaje tek pošto je iskaz dat tužiocu, odnosno sudu. Optuženi može u isto vrijeme biti i svjedok. Sa ulogom svjedoka ne slaže se, međutim, uloga drugih procesnih svjedoka (tužilac, sudija), kao i tumači i zapisničari.
46. PRAVA I DUŽNOSTI SVJEDOKA I SANKCIJE ZA NEIZVRŠAVANJE DUŽNOSTI Svjedok ima pravo na naknadu putnih troškova i na naknadu za izgubljenu zaradu. Ne pripada mu nikakva nagrada za svjedočenje, on ima pravo na tretman dostojan čovjeka i poštovanje ljudske 60
ličnosti. Ima pravo na zaštitu od vrijeđanja, prijetnji i napada. Ako se radi o ozbiljnoj prijetnji svjedoku, sudija odnosno predsjednik vijeća će obavijestiti tužioca - radi preduzimanja krivičnog gonjenja, o čemu se donosi odluka o svakom konkretnom slučaju. Posebne mjere zaštite svjedoka predviđene su zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka. Svjedočenje je opšta dužnost svih lica domaćih i stranih državljana, koja borave na teritoriji BiH, ukoliko zakonom nisu oslobođena te obaveze. Svjedočenje obuhvata obavezu svjedoka da se odazove na poziv, da obavijesti o krivičnom djelu, učiniocu i drugim važnim okolnostima, i da ako su ispunjeni uslovi položi zakletvu, odnosno da da izjavu. Poziv za svjedočenje dostavlja tužilac, odnosno sud. Svjedok je dužan da se odazove pozivu tužiocu, odnosno suda i da lično dođe kad ga poziva. Odazivanje je njegova dužnost. Kada je u pitanju maloljetno lice koje nije navršilo 16 godina, poziv za saslušanje mu se dostavlja preko roditelja ili zakonskog zastupnika, osim u slučaju hitnosti. Osim prijema poziva, roditelj odnosno zakonski zastupnik nema drugih obaveza. Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ne mogu odazvati pozivu mogu se saslušati u svom stanu, bolnici ili dr. U svom iskazu svjedok mora da izloži sve što mu je poznato o predmetu. Obaveza davanja iskaza obuhvata i obavezu suočenja sa drugim svjedokom ili osumnjičenim i obavezu prepoznavanja lica i stvari. U zakonu je zakletva svjedoka predviđena samo kao mogućnost. Lica koja nisu punoljetna u času saslušanja se ne smiju zaklinjati, kao ni lica za koja je dokazano ili za koja postoji osnovana sumnja da su izvršila krivično djelo, kao ni lica koja zbog duševnog stanja ne mogu da shvate značaj zakletve, odnosno izjave. Prema svjedoku koji bez opravdanog razloga ne ispunjava svoju dužnost primjenjuju se mjere čiji je cilj da se on prinudi da uredno i blagovremeno pristupa procesnim radnjama. Ako se svjedok ne odazove pozivu, niti opravda svoj izostanak sud mu može izreći novčanu kaznu do 5.000 KM ili narediti prinudno dovođenje. Rješenje o novčanoj kazni ili naredbu o njegovom privođenju u toku istrage donosi sudija za prethodni postupak. Izuzetno je izdaje i tužilac. Naredbu za dovođenje svjedoka izvršava sudska policija. Svjedok koji odbije da svjedoči može biti kažnjen do 30.000 KM. Za takvo novčano kažnavanje potrebno je da su ispunjeni sljedeći uslovi: da ne postoji neki zakonski osnov zbog kojeg svjedok može odbiti svjedočenje, da je svjedok koji je upozoren na posljedice, bez zakonskih razloga odbio da svjedoči i da je tužilac stavio prijedlog za novčano kažnjavanje svjedoka.
47. NESPOSOBNOST ZA SVJEDOČENJE I ODBIJANJE SVJEDOČENJA U pozitivnim pravima neka lica se smatraju nesposobnim da budu svjedoci u krivičnom postupku, tako da od njih ne mogu biti uzimani svjedočki iskazi ni onda kada oni žele da ih daju. Ta ustanova naziva se isključenjem svjedoka zbog nesposobnosti. Na drugoj strani, nekim kategorijama lica priznaje se pravo da odbiju svjedočenje. Pored toga, moguće je pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja. U nekim slučajevima krivično procesno pravo isključuje neka lica od svjedočenja, a to se zasniva na nesposobnosti određenih lica da vrše svjedočku dužnost u bilo kom procesu (apsolutno nesposobni svjedoci) ili na nesposobnost da se kao svjedoci pojave u pojedinom krivičnom predmetu (relativno nesposobni svjedoci). Apsolutnu nesposobnost svjedoka propisuje zakon, a relativna neposobnost se podrazumjeva ili je izričito predviđena u zakonu. Relativna nesposobnost svjedoka znači da je određeno lice apsolutno nesposobno da svjedoči u konkretnom slučaju krivičnog postupka. Kao prvo, relativna nesposobnost jeste isključenje lica kao svjedoka iz konkretnog krivičnog postupka kada ono u tom procesu ima drugu procesnu funkciju. Zatim lice može biti po zakonu izričito isključeno kao svjedok kada bi svojim iskazom povrijedilo 61
dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok ih nadležni organ ne oslobodi te dužnosti; branilac osumnjičenog, u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branioca; lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne; maloljetno lice koje s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobno shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti. Svjedočenje mogu odbiti: bračni, odnosno vanbračni drug osumnjičenog, odnosno optuženog, roditelj ili dijete, usvojilac ili usvojenik osumnjičenog, odnosno optuženog. U svakom konkretnom slučaju organ koji vodi postupak treba po službenoj dužnosti provjeriti da li se radi o licu koje spada u ovu kategoriju svjedoka. Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja. To pravo može koristiti svaki svjedok, a ona se odnosi samo na dio iskaza koji daje svjedok u postupku. Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju. Postoji mogućnost da svjedok ipak odgovara i na ta samooptužujuća pitanja, ukoliko mu se da imunitet. Imunitet se daje odlukom glavnog tužioca.
48. POSTUPAK PRI DOKAZIVANJU SVJEDOCIMA Sastoji se iz tri faze. 1. nastupanje svjedoka – kao svjedoci pozivaju se lica za koja je vjerovatno da će moći da daju obavještenja o krivičnom djelu i učiniocu i o drugim važnim okolnostima. 2. izvođenje dokaza svjedocima – iskaz svjedoka pribavlja se njegovim saslušanjem. Propisana je dužnost svjedoka da odgovore daje usmeno, prije samog saslušanja svjedok se upozorava na svoju osnovnu dužnost i neka svoja prava. On se prethodno opominje da je dužan govoriti istinu, da se ne smije ništa prećutati i da je davanje lažnog iskaza krivično djelo. Svjedok će se upozoriti i da nije dužan odgovoriti na pitanja koja su samooptužujuća. Nakon upoznavanja sa osnovnim dužnostima i posljedicama, od svjedoka se uzimaju osnovni podaci, kao i podaci koji se odnose na prirodu i vrstu njegovog odnosa sa osumnjičenim, tj. optuženim. Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči, ako se iskazi svjedoka ne slažu u pogledu važnih činjenica, svjedoci se mogu suočiti. Od svjedoka se može tražiti i da prepozna pojedina lica ili pojedine predmete. Teškoće zadaje saslušanje maloljetnih svjedoka, posebno djece, ne samo zbog sadržine iskaza, već i iz proceduralnih razloga. Zato se mora paziti da se saslušanje maloljetnog lica, naročito ako je ono oštećeno krivičnim djelom, obazrivo odvija, da saslušanje ne bi štetno uticalo na psihičko stanje maloljetnika. Ono se odvija uz pomoć pedagoga ili dr. stručnog lica. Obzirom na životnu dob, tjelesno i duševno stanje ili druge opravdane interese, svjedok se može saslušati putem tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka na način da mu stranke i branilac mogu postavljati pitanja bez prisustva u prostoriji gdje se svjedok nalazi. 3. ocjena iskaza svjedoka – iskaz svjedoka je u praksi najčešći dokaz u krivičnom postupku, ali je ocjena dokazne vrijednosti svjedočkog iskaza najteža od svih ocjena dokazne vrijednosti radnji dokazivanja. Osnovni problem pri ocjeni iskaza jeste utvrditi u kojoj mjeri se izjava svjedoka o činjenicama podudara sa stvarnim stanjem. Osim istinitog iskaza, postoji i lažan i pogrešan iskaz. Pogrešan je kada ne postoji podudaranje iskaza svjedoka sa realnošću iz razloga koji su van volje i svijesti svjedoka. Može biti usljed greške u percepciji, greške pamćenja, greške u reprodukovanju – izlaganju. Nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnošću može da nastupi iz razloga koji zavise od volje i svijesti svjedoka, i tada je iskaz lažan. U pogledu obrazloženja sudske ocjene iskaza svjedoka, važe ista pravila kao i kod drugih dokaza. Istinitost ili neistinitost iskaza svjedoka cijeni se prema njegovoj saglasnosti sa događajem (objektivni 62
kriterijum) i prema stvarnom saznanju svjedoka o događaju i njegovoj svijesti i htijenju dati lažan, odnosno istinit iskaz (subjektivni element). 49. POSEBNA PRAVILA O ZAŠTIĆENOM SVJEDOKU Svjedoci su često izloženi prijetnjama, uvredama pa i fizičkim napadima. Međunarodne preporuke potenciraju dvije oblasti u kojima je neophodna posebna zaštita svjedoka: organizovani kriminalitet i posebno osjetljivi (ranjivi, ugroženi svjedoci). U takvim slučajevima primjenjuje se Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka. Svjedok pod prijetnjom je onaj svjedok čija je lična bezbjednost ili bezbjednost njegove porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u krivičnom postupku. Ugroženi svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koje pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim. Zaštićeni svjedok je onaj svjedok koji se saslušava prema odredbama Zakona o zaštiti svjedoka. Prema zakonskoj formulaciji u izuzetnim okolnostima, kada postoji očigledna opasnost za ličnu bezbjednost svjedoka ili njegove porodice, koja je tako ozbiljna da postoje opravdani razlozi za vjerovanje da nije moguće da se ta opasnost umanji nakon što je svjedok dao iskaz ili je vjerovatno da će se opasnost povećati zbog davanja iskaza, sud može izuzetno saslušati i zaštićenog svjedoka. Mjere zaštite svjedoka Sud može odrediti one mjere zaštite svjedoka koje smatra potrebnim, a koje su predviđene zakonom o zaštiti svjedoka. Prilikom odlučivanja koja će mjera zaštite svjedoka biti primijenjena, sud neće odrediti težu mjeru ako se ista svrha može postići primjenom blaže mjere. Nadležni organ krivičnog postupka dužan je o uključenju ugroženog svjedoka u postupak dati odgovarajuće obavještenje organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja i omogućiti pružanje pomoći tog organa, kao i psihološku podršku svjedoku. Postoji i mogućnost njihovog saslušanja van prostorije u kojoj se održava postupak. Zakon o zaštiti svjedoka dozvoljava mogućnost udaljavana optuženog iz sudnice. Materijalni uslov za ovaj slučaj jeste da postoji opravdan strah da će prisustvo optuženog uticati na sposobnost svjedoka da svjedoči potpuno i tačno. Formalni uslov jeste postojanje odluke suda da optuženi bude udaljen iz sudnice, do koje može doći po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka i branioca, nakon saslušanja protivne stranke i branioca. Zakon o zaštiti svjedoka dozvoljava izuzetno i neka ograničenja prava optuženog i njegovog branioca da pregleda spise i dokumentaciju, u slučaju kada bi otkrivanje nekih ili svih ličnih podataka svjedoka ili drugih podataka doprinijelo otkrivanju identiteta svjedoka i ozbiljno dovelo u opasnost svjedoka pod prijetnjom. O podnošenju ovog prijedloga tužilac mora odmah obavijestiti optuženog i njegovog branioca. Sud može utvrditi da je opravdano izvršiti saslušanje zaštićenog svjedoka po službenoj dužnosti ili na zahtjev tužioca, osumnjičenog odnosno optuženog ili njegovog branioca. Materijalni uslov za saslušanje zaštićenog svjedoka ogleda se u postojanju: očigledne opasnosti za ličnu bezbjednosti svjedoka ili njegove porodice, a opasnost je toliko ozbiljna da postoje opravdani razlozi za vjerovanje da nije moguće tu opasnost umanjiti nakon što svjedok bude saslušan ili ako je vjerovatno da će se opasnost zbog davanja lažnog iskaza povećati. Formalni uslov za saslušanje zaštićenog svjedoka sadržan je u potrebi postojanja odgovarajućeg procesnog prijedloga za ovakvo salušanje; vođenju postupka po tom prijedlogu; odluci suda. Zakonom se utvrđuje obavezan sadržaj prijedloga za ovakvo saslušanje. Prijedlog mora biti podnesen sudu u zapečaćenoj koverti, a na spoljnoj strani koverte mora biti jasno naznačeno da se radi o 63
prijedlogu za saslušanje zaštićenog svjedoka. Ona se bez odlaganja dostavlja predsjedniku suda. Sud će bez odlaganja, najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema prijedloga, utvrditi da li je takvo saslušanje opravdano. Protiv odluke suda dopuštena je žalba u pisanoj formi u roku od 7 dana od donošenja odluke suda. Nakon pravosnažnosti odluke da se održi saslušanje zaštićenog svjedoka sud zakazuje datum, vrijeme i mjesto saslušanja. Saslušanje zaštićenog svjedoka provodi sud. Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka ne sadrži podatke o identitetu ovog svjedoka, u njega se unosi pseudonim za svjedoka koji određuje sud.
50. UVIĐAJ I REKONSTRUKCIJA Uviđaj je neposredno i u zakonskoj formi preduzeto čulno opažanje organa koji vodi postupak o činjenicama važnim za rješenje konkretnog krivničnopravnog slučaja i naknadu štete. Čulna opažanja, da bi bila predmet uviđaja, moraju biti preduzeta u vrijeme vođenja postupka i na način propisan zakonom. Uviđaj vrši organ koji vodi postupak. Cilj uviđaja je otkrivanje i prikupljanje materijalnih dokaza ili indicija o postojanju i vrsti krivičnog djela, koje mogu poslužiti pronalaženju i identifikaciji učinilaca djela ili o tome da se te činjenice razjasne ili da se utvrde tragovi i posljedice krivičnog djela ili provjeri istinitost drugih dokaza. Predmet uviđaja mogu biti stvari, lica i mjesta. Uviđaj stvari (pokretne i nepokretne, tu spada i pregled leša) može se odnositi na pokretne i nepokretne stvari osumnjičenog, odnosno optuženog i trećih lica. Uviđaj lica može se vršiti nad osumnjičenim bez obzira na njegov pristanak, ako je potrebno da se utvrde činjenice važne za krivični postupak, a nad drugim licima, bez njihovog pristanka samo ako se mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi određeni trag ili posljedica krivičnog djela. Uviđaj se preduzima na svakom mjestu na kome se mogu pronaći tragovi i predmeti krivičnog djela i činjenice važne za krivični postupak. Zakon ne propisuje neki formalnopravni uslov za obavljanje uviđaja, kao što je zahtjev, naredba ili rješenje o uviđaju. Dovoljan je samo materijalni uslov, a to je da je za utvrđivanje kakve važne činjenice u postupku potrebno neposredno opažanje. U okviru uviđaja može biti izvršena i rekonstrukcija događaja. Ona se sastoji u provjeravanju izvedenih dokaza ili utvrđivanju činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari koja se vrši tako što će se ponoviti radnje ili situacije u uslovima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj odigrao. Rekonstrukcija se, po pravilu, vrši na mjestu gdje se događaj zbio, a obavlja se tako da se po mogućnosti izvede cijeli događaj onako kako slijedi iz saslušanja osumnjičenog, iskaza svjedoka i vještaka i dr. dokaza, kao i činjenica koje je organ utvrdio vrastitim opažanjem. Rekonstrukciju određuje organ koji vodi postupak. Ona nije dokazno sredstvo, već metod provjere dokaza. Rekonstrukcijom se ne smije kršiti javni red i moral, niti se smije dovoditi u opasnost život ili zdravlje ljudi. Organizovanje uviđaja Uviđaj u istrazi je primarno u nadležnosti tužioca koji sprovodi istragu. Sekundarno, nakon obavještavanja tužioca, uviđaj može izvršiti i ovlašteno službeno lice. Nakon podizanja optužnice, uviđaj obavlja sudija za prethodno saslušanje, uviđaj na glavnom pretresu vrši sudija, odnosno vijeće, a van glavnog pretresa sudija ili predsjednik vijeća, odnosno član vijeća. Rekonstrukcija događaja može se vršiti u toku cijelog postupka, i to u istrazi, zatim u fazi glavnog pretresa i na pretresu pred drugostepenim sudom. U toku istrage rekonstrukciju događaja može preduzeti samo tužilac, a nakon toga sudija, odnosno predsjednik vijeća, a ako je prvostepena presuda ukinuta, onda predsjednik drugostepenog vijeća. 64
Na uviđaj ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak, ako je njegovo prisustvo korisno za davanje nalaza i mišljenja. Uviđaj je najpouzdaniji način utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku, jer organ koji ga sprovodi utvrđuje činjenice vlastitim opažanjem. Najveću dokaznu vrijednost ima uviđaj koji sud sprovodi na glavnom pretresu. Nulla est maior probatio, quam evidentia rei = nema boljeg dokaza od uviđaja.
51. ISKAZ VJEŠTAKA Iskaz vještaka je izjava procesno nezainteresovanih lica, koje stranke i branilac i sud uzimaju da na osnovu stručne spreme ili vještine stečene vršenjem poziva opaze izvjesne činjenice, okolnosti ili pojave ili da o njima daju svoje mišljenje, jer za to stručna pravna sprema i opšte obrazovanje sudija nisu dovoljni. Vještak, kao posebna vrsta svjedoka, može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama. Vještake obično pozivaju tužilac ili branilac osumnjičenog (optuženog). U posebnim okolnostima, ako sudija i nakon svjedočenja vještaka stranaka ne razumije činjenice ili dokaze, sud može osigurati svoje vlastite vještake. Vještačenje je djelatnost vještaka na prikupljanju nalaza i mišljenja. U svoj nalaz on daje ono što je opazio i ispitivanjem utvrdio. Mišljenje, koje u cjelini mora biti i osnovano i obrazloženo, predstavlja vještakovo rješenje postavljenog zadatka i odgovor na istaknuta pitanja za rasvjetljavanje važnih činjenica u konkretnoj krivičnoj stvari. Vještaci pomažu strankama i sudu, ali to ne oduzima vještačenju karakter radnje dokazivanja. Vještak treba da raspolaže stručnom i pravnom sposobnošću za vještačenje. Dakle, potrebno stručno znanje, tj. stručnost koja je uvijek konkretna. Za vještaka se ne može uzeti lice prema kome je krivično djelo učinjeno. Lica koja su pravno nesposobna da vrše dužnost vještaka su: lica koja ne mogu biti saslušana kao svjedoci, lica koja mogu odbiti svjedočenje, lice prema kome je krivično djelo učinjeno, ne može se uzeti ljekar koji je liječio umrlog, on se može saslušati kao svjedok. Vještak ima pravo da ostvari uvid u predmet vještačenja, da dobije određenu materiju radi analize, da dobije razjašnjenja i da mu se dopusti da razgleda spise, da predloži da se izvedu dokazi i pribave predmeti i podaci koji su od važnosti za davanje nalaza i mišljenja, da predloži da se razjasne pojedine okolnosti ili da se licu koje se saslušava postave pojedina pitanja, pravo na nagradu i naknadu troškova – nije dužan da besplatno vrši svoju dužnost. Vještak je dužan da tužiocu odnosno sudu dostavi svoj izvještaj, da dostavi nalaz i mišljenje kao i radni materijal, skice i zabilješke organu koji ga je odredio, da detaljno obrazloži kako je došao do određenog mišljenja, da brižljivo razmotri predmet vještačenja, da se odazove pozivu, da podnese nalaz i mišljenje i da položi zakletvu. Osnovni formalni uslov za vještačenje je postojanje odluke o sprovođenju vještačenja. Izvođenje vještačenja sastoji se od 3 faze. Prva je pripremanje vještačenja (organ upoznaje vještaka sa predmetom vještačenja i postavlja pitanja na koja on treba da odgovori), operativna faza (to je rad vještaka po naredbi, dostavljanje nalaza i mišljenja, radnog materijala i zabilješki. Mišljenje je odgovor na postavljena pitanja) i saslušanje vještaka (na glavnom pretresu vještak se neposredno saslušava uz izuzetak, on iznosi svoj nalaz i mišljenje, a pisani nalaz i mišljenje se prihvata kao dokazni materijal samo ukoliko je taj vještak svjedočio na glavnom pretresu). Sudija je slobodan da cijeni iskaz vještaka i može ga ili prihvatiti ili odbaciti, uz obrazloženje. Postoje i posebni slučajevi vještačenja, a to su: vještačenje u slučaju sumnje da je smrt uzrokovana krivičnim djelom ili da je u vezi sa izvršenjem krivičnog djela; vještačenje tjelesnih povreda; tjelesni pregled osumnjičenog, odnosno optuženog; psihijatrijsko vještačenje; vještačenje poslovnih knjiga; analiza DNK. 65
52. ISPRAVE Isprava je predmet na kome su ljudskom djelatnošću grafički, figurativno, slikom ili zvučno utisnuti podaci o činjenicama koje su važne za pravne odnose i pravni saobraćaj. Isprave nisu samostalno dokazno sredstvo po svom sadržaju, jer sadrže uvijek neko drugo postojeće dokazno sredstvo, tj. specijalni su oblik u kome se javljaju ostala dokazna sredstva, što znači da se same po svojoj formi javljaju kao posebno dokazno sredstvo. Isprave su pisani oblik u kome se javljaju ostala dokazna sredstva. Isprave mogu bit javne i privatne. Javnim ispravama nazivamo isprave koje su u propisanom obliku izdali organi vlasti u granicama svoje nadležnosti. Ostale isprave nazivamo privatnim. Od javne isprave treba razlikovati privatnu ispravu na kojoj je javni organ samo ovjerio potpis autora isprave, a nije izdao ispravu. Javne isprave mogu biti domaće i strane. Inostrane javne isprave koje su propisno ovjerene, imaju istu dokaznu snagu kao i domaće, pod uslovom uzajamnosti i ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Postupak dokazivanja ispravom obuhvata: pribavljanje isprave (organ krivičnog postupka je ovlašten da zatraži od javnih organa, ustanova, građana pojedinaca da mu predaju isprave), dokazivanje njene istinitosti (provjerava se autor isprave, ko je učestvovao u nastajanju isprave), upotrebu isprave (u postupku se koristi čitanjem, prezentacijom i poznavanjem) i dokaznu snagu isprave (dokaznu vrijednost isprava sud cijeni po slobodnom uvjerenju). Ni javne ni privatne isprave nemaju obaveznu dokaznu snagu za sudiju. Veća dokazna vrijednost isprava potiče otuda što se one obično sastavljaju u vrijeme kada se događaj odigrao, što treba da potvrdi isprava.
53. INDICIJE Indicije (naslućivanje, pretpostavke) ili osnovi podozrenja su činjenice koje same nisu predmet dokaza, čija je istinitost utvrđena, a iz kojih se može zaključiti, tj. posredno utvrditi da je jedna druga činjenica koja je predmet dokaza, odnosno koja treba da se dokaže, takodje istinita, jer ona prva stoji s njom u tijesnoj logičkoj vezi. Da bi činjenica bila indicija, ona mora biti nesporno utvrđena i mora biti u neposrednoj vezi sa činjenicom koja je predmet dokazivanja. Za organe krivičnog postupka, indicije predstavljaju izvor saznanja o pravno relevantnim činjenicama. One su posredni dokaz, jer se njima ne utvrđuje ništa što je predmet dokaza. Zato se ti dokazi zovu i kritičkim i posrednim dokazima, dokazima rezonovanja ili sastavnim dokazima, jer se, po pravilu, traži više osnova podozrenja da bi se formirao pun dokaz ili da osnovi podozrenja pojačavaju neki drugi dokaz S obzrirom na to da su indicije činjenice, one moraju biti utvrđene u krivičnom postupku, bilo neposrednim opažanjem organa koji vodi postupak ili bilo kojim dokaznim sredstvom. Indicija koja nije utvrđena ne može se uzeti u obzir pri utvrđivanju pravno relevantnih činjenica. Pri ocjeni dokaza po slobodnom uvjerenju, dokazna snaga osnova podozrenja cijeni se kao i dokazna snaga svakog drugog dokaza. U nekim izuzetnim slučajevima dovoljna je i samo jedna indicija. O tome koliko je indicija potrebno da bi se dobio pun dokaz, zakon ne govori, niti je to mogao uređivati, jer se radi o faktičkom pitanju. Jedna indicija dovoljna je samo u slučaju ako za donošenje odluke suda zakon traži samo sumnju ili vjerovatnoću.
66
54. POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE Znače pravno regulisanje posebnih mjera za borbu protiv najopasnijih oblika kriminaliteta – terorizma i organizovanog kriminaliteta. Takvim se mjerama povećava djelotvornost državnih organa na račun zaštite građana, u okvirima međunarodno prihvaćenih standarda. Zakonsko određivanje tih mjera garant je i njihove ograničene primjene. Posebne istražne radnje mogu se odrediti „ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo skopčano sa nesrazmjernim teškoćama.“ Uslovi za primjenu – zakon propisuje iste uslove primjene posebnih istražnih radnji u skladu s postulatima pravne države, što znači da se primjena tih prikrivenih radnji veže za krivična djela: protiv integriteta BiH, protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, terorizma i za djela za koja se prema KZBiH može izreći kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna. Primjenu posebnih istražnih radnji nije moguće proširiti na ostala krivična djela. Primjena posebnih istražnih radnji ne može se proširiti na druga lica koja nisu označena u sudskoj naredbi kao izvršioci ili da na drugi način učestvuju u izvršenju tačno određenih krivičnih djela. Posebne istražne radnje mogu se odrediti samo ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo skopčano s nesrazmjernim teškoćama. To predstavlja materijalno pravni uslov za ograničenje osnovnog prava na nepovredivnost ličnog ili porodičnog života. Trajanje primjene posebnih istražnih radnji ograničeno je na 6, odnosno 3 mjeseca, s tim što njihovu svrsishodnost nadzire sudija za prethodni postupak. Formalni uslov jeste postojanje odgovarajuće sudske odluke suda, kojoj prethodi inicijativa nadležnog organa. Izuzetno ako se naredba ne može dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od odlaganja može se započeti sa izvršenjem mjere i na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak. U tom slučaju pisana naredba mora biti pribavljena u roku od 24 sata od izdavanja usmene naredbe. Naredbu sudije za prethodni postupak za primjenu posebne istražne radnje izvršavaju policijski organi stručno osposobljeni za njenu primjenu. Vrste posebnih istražnih radnji: 1. nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija; 2. pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjavanje podataka; 3. nadzor i tehničko snimanje prostorija; 4. tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima; 5. korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora; 6. simulirani i kontrolisani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine i 7. nadzirani prevoz i isporuka predmeta krivičnog djela. Tih 7 posebnih istražnih radnji možemo razvrstati na mjere tajne opservacije i mjere prodora u kriminalne grupe. Trajanje preduzimanja posebnih istražnih radnji određeno je zavisno od toga o kojoj se radnji radi. Neke radnje mogu trajati „u prvom krugu“ najduže do mjesec dana (kao npr. nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija), a neke se odnose na jednokratni akt (npr. simulirani i kontrolisani otkup predmeta). Naredba sudije za prethodni postupak kojom se odobrava izvršenje posebne istražne radnje, kao i prijedlog tužioca čuvaju se u posebnom omotu iz razloga tajnosti i efikasnosti. Policijski organ koji je okončao djelatnost provođenja posebne istražne radnje dužan je odmah sačiniti izvještaj o tome i predati ga tužiocu. Uz izvještaj tužiocu se predaju i sve informacije, podaci i predmeti pribavljeni preduzetom radnjom. Materijali dobijeni preduzimanjem posebnih istražnih radnji čuvaju se dok se čuva sudski spis. Koriste se kao dokazi u krivičnom postupku, a prikriveni istražitelji, informatori, kao i druga lica koja su provela istražnu radnju mogu se saslušati kao svjedoci ili kao 67
zaštićeni svjedoci. Kao dokaz se ne mogu koristiti informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji ako ukazuju na neko drugo krivično djelo koje je izvan liste.
55. MJERE ZA OBEZBJEĐENJE PRISUSTVA OSUMNJIČENOG, OPTUŽENOG I USPJEŠNO VOĐENJE KRIVIČNOG POSTUPKA
ODNOSNO
S obzirom na važnost prisustva subjekata u krivičnom postupku, zakonodavac je predvidio adekvatne mjere, čijom primjenom se uspješno obezbjeđuje prisustvo svih subjekata u krivičnom postupku, posebno osumnjičenog, odnosno optuženog. Koja će mjera biti primijenjena u konkretnom slučaju, zavisi od funkcije koju vrši subjekt i od njegovog položaja u krivičnom postupku. Predviđene mjere se neće primjenjivati prema tužiocu i sudijama, osim mjere obavještenja. Prisustvo svjedoka i vještaka obezbjeđuje se pozivom i eventualno dovođenjem, kao i građana od kojih se prikupljaju obavještenja u istrazi. Radnje procesne prinude prema licima sastoje se, u većoj ili manjoj mjeri, u ograničenju lične slobode osumnjičenog, odnosno optuženog. Lišenje slobode bez zatvaranja (dovođenje) i sa zatvaranjem (pritvor) su najteže. Ove radnje pogađaju i druge učesnike postupka (svjedoke, vještake i tumače). Te mjere su: poziv; dovođenje; mjere zabrane; jemstvo i pritvor. Pozivanje – poziv je prva i najblaža mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i drugih subjekata u krivičnom postupku. To je pismena naredba tužioca, odnosno suda kojom se nalaže određenom licu da dođe u određeni dan i sat na određeno mjesto radi preduzimanja određene procesne radnje. Poziv može uputiti samo tužilac, a samo izuzetno i ovlašteno službeno lice. Učesnici postupka snose troškove svog dovođenja, odgađanja istražne radnje ili glavnog pretresa i ostale troškove postupka koje su prouzrokovali svojom krivicom. Od pozivanja treba razlikovati obavještavanje stranaka o preduzimanju procesnih radnji, koje nije prinudna mjera, ne povlači dužnost dolaska, niti štetne posljedice u slučaju izostanka. Pozivanje se vrši dostavljanjem zatvorenog pismenog poziva koji sadarži: naziv organa koji poziva, ime i prezime osumnjičenog, odnosno optuženog, naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, mjesto gdje osumnjičeni, odnosno optuženi ima da dođe, dan i čas kada treba da dođe, naznačenje da se poziva u svojstvu osumnjičenog. Svjedok koji nije navršio 16 godina poziva se, po pravilu, preko roditelja ili zakonskog zastupnika. Licima koja su lišena slobode pozivi se dostavljaju u sudu ili posredstvom uprave ustanove u kojoj su smještena. Licu koje uživa diplomatski imunitet poziv se dostavlja putem Ministarstva inostranih poslova BiH. Lice koje se poziva kao vještak dužno je da se odazove pozivu. Neodazivanje osumnjičenog na uredan poziv povlači sankciju koja se sastoji u njegovom dovođenju. Dovođenje – ova prinudna mjera može se odrediti prema osumnjičenom, odnosno optuženom, svjedoku i vještaku. Naredbu da se osumnjičeni dovede može izdati sud: 1. ako je doneseno rješenje o pritvoru; 2. ako uredno pozvani osumnjičeni, odnosno optuženi ne dođe, a svoj izostanak ne opravda i 3. ako se nije moglo izvršiti uredno dostavljanje poziva. Mjerom dovođenja obezbjeđuje se i prisustvo svjedoka, vještaka i stručnog lica, ako se iz neopravdanih razloga ne odazovu urednom pozivu. Dovođenje može da naredi samo sud, izuzetno tužilac, a odluku suda, odnosno tužioca koja ima formu naredbe, izvršava sudska policija. U hitnim slučajevima, naredbu za dovođenje može izdati i tužilac ukoliko uredno pozvan osumnjičeni ne dođe, a svoj izostanak ne opravda. Izdavanje naredbe za dovođenje ne znači da tome treba da slijedi pritvor, jer se može primijeniti i blaža kazna (npr. zabrana napuštanja boravišta), ali je moguć i pritvor, što zavisi od konkretnih okolnosti. Mjere zabrane – zakon je predvidio mogućnost da sud osumnjičenom, odnosno optuženom zabrani da bez odobrenja napusti mjesto boravišta. U pitanju je mjera koja stoji u sredini između potpune slobode i pritvora. Ta zabrana je relativnog karaktera, s obzirom na to da se mjesto boravišta 68
može napustiti, ali samo ukoliko to odobri sud. Mjera zabrane napuštanja boravišta je fakultativnog karaktera i može se odrediti obrazloženim rješenjem suda ukoliko postoje okolnosti koje alternativno ukazuju na to da bi osumnjičeni, odnosno optuženi mogao: pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto ili inostranstvo. Materijalni uslov je, dakle: bjekstvo, skrivanje, odnosno odlazak u nepoznato mjesto ili inostranstvo, a formalni uslov predstavlja donošenje obrazloženog rješenja kojim se određuje zabrana napuštanja boravišta. U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak, poslije podizanja optužnice sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa – taj sudija, odnosno predsjednik vijeća. Mjere mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne. Protiv rješenja stranke odnosno, branilac može podnijeti žalbu. U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava. U rješenju kojim izriče mjeru zabrane posjećivanja određenih mjesta, sud će odrediti mjesto te udaljenosti ispod koje im se osumnjičeni ne može približiti itd. Rješenje kojim se izriče mjera zabrane napuštanja boravišta dostavlja se i organu koji izvršava mjeru; kod mjere gdje se izriče mjera zabrane putovanja dostavlja se i graničnoj policiji. Ako se osumnjičeni ne pridržava naložene mjere, organ koji izvršava mjeru o tome obavještava sud, a sud može u tom slučaju odrediti i pritvor. Jemstvo – se sastoji u polaganju, odnosno obećanju isplate određenog novčanog iznosa osumnjičenog, odnosno optuženog ili drugog lica kao zaloge da osumnjičeni do kraja krivičnog postupka neće pobjeći. Pritvor – je preventivno lišenje slobode lica za koje postoji osnovana sumnja da je izvršilo krivično djelo, koje određuje sud, na tačno predviđeno vrijeme, kada se ispune zakonom propisani uslovi, a radi postizanja određenih procesnih i vanprocesnih ciljeva.
56. JEMSTVO Osumnjičeni, odnosno optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on lično ili ko drugi za njega pruži jemstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam osumnjičeni, odnosno optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Samo jemstvo sastoji se u polaganju, odnosno obećanju isplate određenog novčanog iznosa osumnjičenog, odnosno optuženog ili drugog lica kao zaloge da osumnjičeni do kraja krivičnog postupka neće pobjeći. Cilj jemstva u zakonu jeste da se obezbijedi prisustvo osumnjičenog, odnosno optuženog tokom trajanja krivičnog postupka. Zbog toga se jemstvom može zamijeniti samo pritvor koji je određen ili ga treba odrediti zbog opasnosti od bjekstva. Jemstvo je mjera slična zabrani napuštanja boravišta, jer predstavlja djelimično ograničenje slobode. Međutim, zamjena pritvora ovom mjerom nije uvijek moguća. Jemstvo je stvarno ako se njegov iznos prilikom pružanja jemstva polaže u gotovom novcu ili se daje zaloga pokretnih stvari veće vrijednosti ili hipoteka na nepokretnim dobrima onoga koji daje jemstvo. Predmet jemstva mogu biti i papiri od vrijednosti i dragocjenosti. Može ga dati ili sam osumnjičeni, odnosno optuženi ili treće lice samo ili sa osumnjičenim. Jemstvo je lično ili verbalno kada jedno ili više lica daju samo obećanje da će u slučaju bjekstva osumnjičenog, odnosno optuženog platiti određeni iznos novca, taj novac se unaprijed ne polaže. Jemstvo uvijek glasi na novčani iznos, bez obzira da li je stvarno ili lično. Puštanje na jemstvo može tražiti samo osumnjičeni, odnosno optuženi ili neko drugi za njega uz njegovu saglasnost. Nadležnost za donošenje rješenja o jemstvu zavisi od faze krivičnog postupka. U fazi istrage, rješenje o jemstvu donosi sudija za prethodni postupak, poslije podignute optužnice sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog 69
pretresa, taj sudija odnosno predsjednik vijeća. Rješenje kojim se određuje i ukida jemstvo donosi se po saslušanju tužioca. Jemstvo propada ako osumnjičeni, odnosno optuženi pobjegne. Vrijednost koja predstavlja predmet jemstva pripada budžetu iz koga se finansiraju sudovi koji određuju jemstvo. Propalo jemstvo ћe se vratiti ako se krivični postupak završi obustavom postupka ili oslobađajućom presudom. Jemstvo postaje slobodno, što znači da se ukida u sljedećim slučaјevima: ako više ne postoje razlozi za pritvor koje jemstvo zamjenjuje ili ako se jemstvo može zamijeniti blažom mjerom zabrane napuštanja boravišta; ako se prema osumnjičenom, odnosno optuženom odredi pritvor, jemstvo prestaje i zamjenjuje se pritvorom ako: a) osumnjičeni, odnosno optuženi na uredan poziv ne dođe, a izostanak ne opravda, b) ako se sprema za bjekstvo ili c) ako se protiv njega, pošto je ostavljen na slobodi, pojavi koji drugi zakonski osnov za pritvor; donošenjem pravosnažne odluke kojom se postupak protiv optuženog okončava; kada lice koje je dalo jemstvo odustane od datog jemstva.
57. PRITVOR Je preventivno lišenje slobode koje se sastoji u oduzimanju lične slobode zatvaranjem lica protiv koga krivični postupak teče, prije pravosnažne osuđujuće presude, radi obezbjeđenja određenih ciljeva krivičnog postupka. To je najteža mjera procesne prinude, koja dolazi u obzir samo ako se interesi krivičnog postupka ne mogu zaštititi nekom drugom blažom mjerom procesne prinude. Osigurava fizičku prisutnost osumnjičenog, odnosno optuženog njegovim stalnim držanjem na raspolaganju sudu i sprјečavanjem da ometa postupak ili ga sprјečava da završi započeto krivično djelo ili da izvrši nova. Naši zakoni od preventivnih oblika lišenja slobode poznaju samo pritvor. Upravo težina ove mjere je čini izuzetnom, i to s aspekta nadležnosti za određivanje pritvora, uslova za određivanje pritvora, dužine trajanja, brzine postupanja svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć, kao i obaveznog sudskog nadzora nad trajanjem ove mjere, kontrole zakonitosti i opravdanosti pritvora, te izdržavanje ove mjere. Opšti osnov za određivanje pritvora je postojanje osnovane sumnje da je učinjeno krivično djelo. Pritvor je fakultativan ako protiv lica postoji i neki od posebnih osnova za određivanje pritvora koji su limitativno nabrojani u ZKP. Osnovi za pritvor su: 1) pritvor radi obezbjeđenja prisustva optuženog u krivičnom postupku (ako se optuženi krije ili postoje činjenice koje ukazuju na opasnost od bjekstva); 2) koluzijska opasnost kao osnov za određivanje pritvora (u slučaju osnovane bojazni da će osumnjičeni, odnosno optuženi uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove koji su važni za krivični postupak ili ako će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače); 3) pritvor zbog iteracijske opasnosti (opasnost od nove kriminalne djelatnosti optuženog); 4) pritvor zbog prijetnje narušavanja javnog reda; 5) pritvor ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo. Od pritvora treba razlikovati druge slučajeve lišenja slobode osumnjičenog, odnosno optuženog da je izvršio krivično delo, ali bez učešća suda, bez zatavaranja i bez rješenja. Ti slučajevi su sljedeći: 70
1) lišenje slobode i zadržavanje, dato je ovlaštenje policijskom organu da liši slobode neko lice i to najduže 24 sata, ako postoje osnovi sumnje da je takvo lice učinilo krivično djelo i ako postoji ma koji zakonski razlog za pritvor. Cilj je da se omogući prisustvo osumnjičenog dok ga tužilac ne ispita i donese odluku da li će postaviti zahtjev za određivanje pritvora. Lišenje slobode je faktička mjera o kojoj policijski organ ne donosi nikakvo rješenje. Licu se moraju saopštiti najznačajnije činjenične i pravne osnove za hapšenje, tužilac ga mora ispitati bez odlaganja u roku 24 sata, sudija za prethodni postupak u roku 24 sata donijeti odluku o prijedlogu za određivanje pritvora; 2) opšte pravo zadržavanja znači zadržati lice koje je zatečeno na izvršenju krivičnog djela. Može ga zadržati svaki građanin. Lice se mora odmah predati sudu, tužiocu ili najbližem policijskom organu ili obavijestiti jedan od tih organa, građanin je dužan držati to lice dok ne dođu pomenuti organi; 3) zadržavanje na mjestu izvršenja krivičnog djela, suština je u tome da se ovlaštenim službenim licima daje mogućnost da lica zatečena na mjestu izvršenja krivičnog djela zadrže radi prikupljanja obavještenja važnih za krivični postupak, o čemu se obavještava tužilac; 4) lišenje slobode stranaca, u postupku ekstradicije, u hitnim slučajevima, kada postoji opasnost da će stranac čije se izdavanje traži, pobjeći ili se sakriti, a po molbi nadležnog organa države moliteljke, bez obzira kako je upućena, nadležni policijski organi BiH će tog stranca lišiti slobode i privesti ga sudiji za prethodni postupak Suda BiH s ciljem odlučivanja o privremenom pritvoru. Pritvor se može odrediti u istrazi, poslije potvrđivanja optužnice i nakon izricanja presude. Određuje ga sud rješenjem, na prijedlog tužioca. Nadležnost za određivanje pritvora u istrazi pripada sudiji za prethodni postupak, koji će prije donošenja rješenјa o određivanju pritvora preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. O određivanju pritvora nakon potvrđivanja optužnice odlučuje sudija za prethodno saslušanje, a o produženju pritvora vijeće. Pritvor poslije izricanja prvostepene presude je moguć kad sud izrekne presudu na kaznu zatvora. Pritvor određuje sudija, odnosno vijeće koje je izreklo presudu. Pritvor određuje ili produžava rješenjem sud na prijedlog tužioca, nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže. Trajanje pritvora je različito u pojedinim fazama postupka. Trajanje pritvora u istrazi: za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora do 10 godina, pritvor može trajati najduže tri mjeseca, a od 10 godina ili teža kazna, pritvor može trajati najduže 6 mjeseci. U okviru tog roka po rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora. Pritvor se može produžiti za najviše dva mjeseca. Izuzetno, za krivična djela za koja se može izreći kazna dugotrajnog zatvora pritvor se može produžiti za još najviše 3 mjeseca i to dva puta uzastopno. Trajanje pritvora nakon potvrđivanja optužnice: može trajati najduže jednu godinu (u slučaju izvršenja krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do 5 godina), jednu godinu i 6 mjeseci (u slučaju izvršenja krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do 10 godina), dvije godine (u slučaju izvršenja krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko 10 godina) i tri godine (u slučaju izvršenja krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora). Pritvor poslije izricanja prvostepene presude: može trajati najduže još 9 mjeseci, izuzetno u složenim predmetima još najduže 6 meseci. Pritvor se mora ukinuti u toku cijelog postupka, čim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio određen ili su protekli rokovi njegovog najdužeg trajanja ili kao posljedica izricanja presuda. O ukidanju pritvora se donosi rješenje, bez obzira po kom osnovu se pritvor ukida. Pritvor može biti ukinut na prijedlog stranaka i branioca ili po službenoj dužnosti. Stranke i branilac mogu staviti prijedlog za ukidanje pritvora uvijek i ponavljati ga neograničeno. Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a 71
presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravosnažna, ostaće u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne. Pošto se pritvor razlikuje od kazne lišenja slobode, moraju postojati i evidentne razlike položaja pritvorenika i osuđenih lica. Obavezno je odvajanje po polu. Pritvorenik ima pravo na neprekidan odmor od 8 sati i kretanje na otvorenom prostoru najmanje 2 sata tokom dana. Pritvorenik ima pravo na posjete lica po svom izboru, osim u slučaju kada sudija za prethodni postupak donese pisanu odluku o zabrani određenih posjeta zbog njihovog štetnog uticaja u toku postupka. Pritvorenik nije ograničen krugom lica sa kojima se može dopisivati, pod uslovom da ta prepiska nije od štete za postupak. Pritvorenik ne može koristiti mobitel, ali ima pravo o svom trošku obavljati telefonske razgovore. Predsjednik suda, sudija za prethodni postupak, predsjednik vijeća mogu u svako doba obilaziti pritvorenike. Tužilac ne može pritvorenika obilaziti samostalno. U ovom slučaju je on tretiran kao stranka, a ne kao državni organ.
58. POJAM I VRSTE SUDSKIH ODLUKA Sudske odluke označavaju sve oblike odlučivanja sudskih organa u krivičnom postupku. Njima se, u stvari, izražava volja suda o primjeni zakona na konkretan slučaj koji je predmet odlučivanja. Zajedno sa podnescima stranaka i drugih učesnika u postupku, sudske odluke ulaze u spis predmta, s ciljem da posluže kao pisani trag da je neka procesna radnja izvedena. Prema svojoj formi, sudske odluke donesene u krivičnom postupku mogu imati oblik presude, rješenja i naredbe. Presudu donosi samo sud, a rješenja i naredbe – i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku. Presuda je najvažnija odluka u krivičnom postupku. To je takva sudska odluka kojom se konkretni krivičnoprocesni odnos, koji je predmet postupka, raspravlja za tu instancu. Drugi državni organi ne mogu nikada donositi presudu, ali presuda nije posljednja odluka koja se može donijeti u postupku. Naime, poslije prvostepene presude, moguća je i presuda suda drugog stepena, a nekada i suda trećeg stepena. Presuda postaje konačna samo onda kada se više ne može pobijati redovnim pravnim lijekovima. Glavni pretres, po pravilu, završava presudom. U prvostepenom postupku presudu je moguće donijeti i van glavnog pretresa, ako se izriče krivičnopravna sankcija nakon što se prihvati izjava o priznanju krivice, odnosno ako se prihvati sporazum o priznanju krivnje. Rješenje je odluka kojom se, po pravilu, ne raspravlja glavni predmet postupka, nego rješavaju pojedina procesna pitanja u toku ili eventualno po završetku postupka. Iako služe donošenju presude, postoje i neka rješenja kojima se krivična stvar definitivno razrješava i postupak okončava. Takav značaj ima rješenje o obustavi postupka u slučaju ako tužilac povuče optužnicu. Glavni pretres se okončava rješenjem: 1. ako optuženi umre; 2. ako se maloljetnku izrekne vaspitna mjera; 3. ako vijeće obustavi postupak prema maloljetniku. Osim toga, glavi pretres se prekida rješenjem ako optuženi nakon izvršenog krivičnog djela duševo oboli. Procesne situacije u kojima se u zakonu odlučuje rješenjem su mnogobrojne, npr. određivanje jemstva, određivanje pritvora, odlaganje glavnog pretresa. Naredba je svaka druga odluka koja u zakonu nije označena kao presuda ili rješenje. To su obično odluke kojima se određuje primjena nekog sredstva procesne prinude, adresirana na organe državne izvršne vlasti. Naredbe najčešće izdaje tužilac, odnosno sudija pojedinac. U odnosu na druge odluke, za naredbu je bitno da se nikada ne mogu pobijati žalbom. To je posljedica činjenice da se naredbama nikada ništa meritorno ne odlučuje i da se u svako doba, promjenom prilika, mogu opozvati ili izmijeniti. Kakvu će formu imati sam akt pojedinih sudskih odluka i kako izgleda njegova sadržina, u zakonu je propisano samo za presudu. Pravilo je da se sve sudske odluke sastoje od uvoda, izreke 72
(dispozitiva), obrazloženja, pouke o pravnom lijeku i dijela za ozvaničenje. Sve ove dijelove moraju imati presuda i neka rješenja. Struktura odluka uslovljena je i prirodom odlučivanja. Uvod služi, u suštini, individualizaciji i identifikaciji odluke. Izreka (dispozitiv) je najvažniji dio odluke, njome se u najsažetijem obliku izražava odluka suda o pitanju koje je predmet odlučivanja, s određenim pravnim posljedicama za stranke i učesnike u postupku. Obrazloženje je dio odluke koji sadrži prikaz logičkog postupka kojim je sud došao do činjeničnih utvrđenja i na njima zasnovanih pravnih zaključaka. U njemu će sud iznijeti razloge za svaku tačku presude i određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazne ili nedokazne. Značaj koji se pridaje obrazloženju presude vidi se i po tome što je određene njegove nedostatke zakon predvidio kao apsolutne povrede krivičnog postupka. Pouka o pravnom lijeku sadrži uputstvo kakav je pravni lijek dopušten, u kom roku, te kome i u kolikom broju primjeraka može nezadovoljna stranka podnijeti pravni lijek. I konačno svaka presuda se mora ozvaničiti, što znači da je potpisuje sudija, odnosno predsjednik vijeća i zapisničar.
59. POSTUPAK ODLUČIVANJA Kod odlučivanja treba razlikovati tri faze: 1. izricanje (donošenje, formiranje) odluke; 2. saopštavanje izrečene odluke i 3. pismena izrada odluke. Izricanje odluke – postupak donošenja odluke sudije pojedinca je unutrašnji psihičko-logički proces sudije, koji nije moguće regulisati pravilima postupka. Zakon sadrži odredbe o izricanju odluka vijeća, pri kojem uvijek postoji potreba da se usklade mišljenja. Odluka vijeća donosi se poslije vijećanja i glasanja. U donošenju odluke učestvuju samo sudije ne i zapisničar. Vijećanje je diskusija i izmjena mišljenja između članova vijeća. Da bi se odluka donijela u vijeću, u tome treba da učestvuju svi članovi vijeća. Glasanje je izjašnjavanje i definitivno opredjeljenje svakog člana vijeća za određenu odluku. Vijećanjem i glasanjem rukovodi predsjednik vijeća, koji posljednji glasa i dužan je da se stara da se sva pitanja svestrano i potpuno razmotre. Vijećanje i glasanje vrši se tajnim zasjedanjem – što je garancija slobodnog odlučivanja suda. Za odluku se traži većina glasova svih članova vijeća, tj. apsolutna većina, a svi glasovi jednako vrijede. Glasanje se vrši usmeno i u okviru vijeća javno. Saopštavanje odluke je upoznavanje sa njenom sadržinom lica koja treba da budu upoznata i imaju interes da je saznaju. Odluke se saopštavaju objavljivanjem ili dostavljanjem ili i objavljivanjem i dostavljanjem. Objavljivanje odluke je njeno usmeno saopštavanje prisutnim zainteresovanim licima. Dostavljanje se sastoji u predaji ovjerenog prepisa odluke zainteresovanim licima kojima se ona po zakonu mora saopštiti. Presude se saopštavaju i objavljivanjem i dostavljanjem, druge sudske odluke samo objavljivanjem ili samo dostavljanjem. Zakon sadrži samo odredbe o objavljivanju presude. Presuda se objavljuje odmah poslije izricanja i to čini sudija, odnosno predsjednik vijeća. Ako sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa izrekne presudu, odložiće objavljivanje presude najviše za tri dana i odrediće vrijeme i mjesto objavljivanja presude. Objavljivanje se sastoji u javnom čitanju izreke i kratkom saopštavanju razloga presude, u prisustvu stranaka, branioca, zakonskih zastupnika i punomoćnika. Uvijek je javno, čak i ako je javnost bila isključena na glavnom pretresu. Pismena izrada sudskih odluka – poslije izricanja, odluka se sastavlja u pisanoj formi, po pravilu, odmah poslije objavljivanja. Time odluka dobija oblik službenog akta i snagu javne isprave, 73
pružajući autentičan dokaz o svom postojanju i sadržini i omogućavajući kontrolu svoje zakonitosti i ispitivanje pravilnosti u daljem stepenu. Svaka pismena odluka ima svoj prvi pisanoj formi izrađeni primjerak (izvornik) i ostale primjerke (prepise, otiske, odnosno otpravke). Presuda koja je objavljena, mora se pismeno izraditi u roku od 15 dana po objavljivanju, a u složenijim stvarima izuzetno u roku od 30 dana. U postupku prema maloljetniku, presuda kojom se izriče maloljetnički zatvor mora se izraditi u roku od 8 dana, a u posebnim složenim slučajevima taj rok može iznositi 15 dana od dana objavljivanja presude. Isti rok vrijedi i za pismenu izradu rješenja kojim se izriče vaspitna mjera.
60. VRSTE PRESUDA Krivičnom presudom rješavaju se tri osnovna pitanja. Kao prvo, u svakoj krivičnoj stvari mora se utvrditi da li su ispunjeni uslovi za vođenje postupka, odnosno postoje li smetnje za njegovo vođenje. Presuda kojom se optužba odbija je formalna (procesualna), jer se njome konstatuje da nisu ispunjene pretposavke da bi se odlučivalo o samoj stvari. Sljedeće pitanje na koje sud mora odgovoriti, ako je prethodno pozitivno riješeno, jeste da li je optuženi učinio krivično djelo i da li je krivično odgovoran. Ako na jedno od ovih pitanja odgovori negativno, sud donosi oslobađajuću presudu. Ako, pak, na ova pitanja odgovori potvrdno, sud donosi presudu kojom se optuženi oglašava krivim i poslije toga se upušta u treće, osnovno pitanje, tj. odlučivanje o krivičnoj sankciji. Oslobađajućom presudom i presudom kojom se optuženi oglašava krivim rješava se predmet suđenja u suštini i utvrđuje postojanje ili nepostojanje prava države na kažnjavanje optuženog. Te se presude nazivaju suštinskim. Za svaku vrstu presude data je samo spoljna forma, a za osuđujuću presudu i sadržina. Presuda kojom se optužba odbija – sud se ne upušta u meritorno raspravljanje stvari koja je predmet suđenja, nego samo utvrđuje da postoje određene pravne smetnje da se o toj stvari sudi ili da taj sud o toj stvari sudi. O ovim procesnim smetnjama sud vodi računa po službenoj dužnosti. Obrazloženje ove presude ograničava se samo na razloge za odbijanje optužbe. Razlozi za odbijanje optužbe su: 1. ako sud nije stvarno nadležan za presuđenje; 2. ako je tužilac od započinjanja do završetka glavnog pretresa odustao od optužnice; 3. ako nije bilo posebnog odobrenja ili ako je nadležni državni organ odustao od odobrenja; 4. ako je optuženi za isto krivično djelo već pravosnažno osuđen, oslobođen od optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem pravosnažno obustavljen, a ne radi se o rješenju o obustavljanju postupka; 5. ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja ili se krivično gonjenje ne može preduzeti zbog zastarjelosti ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje. Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (kondemnatorna presuda) – izriče se kada sud nađe da je osnovan krivični zahtjev tužioca, uz određivanje sankcije koja odgovara odgovornosti optuženog ili bez toga. Presuda kojom se optuženi oglašava krivim ne mora uvijek glasiti na kaznu. Moguća je presuda kojom se utvrđuje kazna bez njenog izvršenja – uslovna osuda ili se izrečena kazna zatvora zamjenjuje radom za opšte dobro na slobodi. Presuda kojom se optuženi oglašava krivim može sadržavati i samo konstataciju o utvrđenoj krivičnoj odgovornosti za izvršeno krivično djelo, sa oslobađanjem od kazne. Presuda kojom se optuženi oglašava krivim mora sadržavati podatke: 1. za koje se djelo optuženi oglašava krivim, uz naznačenje činjenica i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona; 2. zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe krivičnog zakona primijenjene; 74
3. kakva se kazna izriče optuženom ili da se on po odredbama krivičnog zakona oslobađa od kazne; 4. odluku o uslovnoj osudi; 5. odluku o mjerama bezbjednosti, o oduzimanju imovinske koristi i odluku o vraćanju predmeta, ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku, odnosno držaocu; 6. odluku o uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne; 7. odluku o troškovima krivičnog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu, kao i o tome da se pravosnažna presuda ima objaviti putem sredstava javnog informisanja. Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe (oslobađajuća presuda) – oslobađajućom (liberatornom) presudom sud poriče osnovanost krivičnog zahtjeva tužioca koji je predmet optužbe i zbog toga utvrđuje da nema mjesta izricanju presude kojom se optuženi oglašava krivim. Razlozi zbog koji sud može osloboditi optuženog od optužbe su: 1. ako djelo za koje se optuženi optužuje nije zakonom propisano kao krivično djelo; 2. ako postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost optuženog; 3. ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje. Oslobađajuća presuda može se donijeti po bilo kom od ovih osnova koji moraju jasno i određeno biti navedeni u obrazloženju presude.
61. ODNOS PRESUDE I OPTUŽBE Optužba se odnosi na određeno lice i određeno krivično djelo, koji su predmet optužbe. Oni su činjenična osnovica optužbe, za razliku od pravne osnovice optužbe, u kojoj tužilac daje svoje mišljenje o pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela koje je izvršio optuženi. Presuda mora riješiti optužbu, tako da između predmeta optužbe i predmeta presude mora da postoji podudarnost i to kako u pogledu obima, tako i u pogledu sadržine. Presuda se ne može upuštati u suštinsko raspravljanje stvari ako dođe do izmjena činjenične osnovice optužbe na glavnom pretresu u pogledu djela. Isto tako, ne može se presudom osuditi lice koje nije optuženo, pa i ako sud na glavnom pretresu nesumnjivo utvrdi da je drugo lice, a ne optuženi, učinilo krivično djelo. Zahtjev podudarnosti predmeta optužbe i presude važan je iz više razloga. Predmet spora određuje tužilac, a ne sud i sud može samo tužbu prihvatiti ili odbiti. Suđenje o onome što nije obuhvaćeno optužbom je gonjenje bez tužioca, a takvog gonjenja u optužnom postupku ne može biti, ako za pojedine slučajeve u zakonu ne bi bilo određeno drugačije. Obuhvatanje novog činjeničnog stanja, bez izmjene optužbe, s jedne strane, znači suđenje bez optužbe, a s druge strane, neiscrpljivanje optužbe. Identitet predmeta optužbe i presude zahtijevaju i važni praktični razlozi. Bez formulisanja optužbe i njenog predočavanja optuženom prije glavnog pretresa, optuženi ne bi mogao koristiti svoje pravo na odbranu. S tim u vezi, ne postoji, niti je neophodna formalna podudarnost između optužbe i presude, koja bi značila obavezu suda da po svakoj optužnici donese posebnu presudu, još manje da se za svako krivično djelo i svakog optuženog, obuhvaćeno jednom optužnicom, mora donijeti posebna presuda. Sud nije vezan optužnim aktom koji se donosi na tužiočevu ocjenu nadležnosti. Međutim, presuda se mora podudarati sa optužbom u pogledu činjeničnog stanja. Sud, dakle, nije vezan za prijedlog tužioca u pogledu pravne ocjene djela. Sud takođe nije vezan prijedlozima tužioca o odmjeravanju kazne. Prema tome, mora postojati identitet činjenične osnovice optužbe i presude i to kako subjektivni (u pogledu optuženog), tako i objektivni identitet (u pogledu njegovog djela). Ovaj identitet znači da sud svoju presudu može izreći samo prema onom licu i samo za ono djelo koji su navedeni u optužbi tužioca. Ako tužilac u toku glavnog pretresa nađe da izvedeni dokazi ukazuju na to da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi 75
pripremanja odbrane, sud može u takvom slučaju odgoditi glavni pretres. Sud se mora držati činjeničnog opisa u optužnici samo kada bi idući mimo njega prekoračio optužbu, a da prekoračenja optužbe nema ako on odlučuje o činjeničnom stanju koje se pokazalo na glavnom pretresu, a povoljnije je za optuženog. Objektivni identitet postoji ako je i u optužbi i u presudi riječ o istom djelu. Nasuprot tome, identitet je narušen ako je u pitanju drugo djelo u odnosu na ono koje je predmet optužbe. Obavezu identiteta između činjenične osnovice optužbe i presude utvrđuje zakon. Presuda suda preko toga je – prekoračenje optužbe, a presuda ispod toga je – nepotpuno rješavanje predmeta optužbe. Ove situacije predstavljaju apsolutnu povredu krivičnog postupka, zbog koje se presuda u žalbenom postupku ukida.
62. NEDOSTACI U PRESUDI I NJIHOVO OTKLANJANJE Poslije završenog glavnog pretresa, sud izriče presudu koja može da sadrži razne nedostatke, počevši od tehničkih grešaka i neslaganja nastalih u raznim fazama njene obrade, a može se dogoditi i da svojom presudom sud potpuno ne riješi predmet optužbe. Presuda može biti pogrešna ili nezakonita. Ovi nedostaci se otklanjaju ispravljanjem i dopunom presude i upotrebom pravnih lijekova. Ispravljanje presude – razlozi za ispravljanje presude su greške u: 1. imenima i brojevima; 2. druge očigledne pogreške u pisanju i računanju; 3. nedostaci u obliku i 4. nesaglasnost pismeno izrađene presude s izvornikom presude. Ovo su formalne ili tehničke pogreške. Ispravku formalnih grešaka i neslaganja vrši sud koji je donio presudu. Nedostatke ispravlja sudija, odnosno predsjednik vijeća koji je donio presudu, na prijedlog stranaka i branioca ili po službenoj dužnosti, nevezan rokom. Ispravka se vrši posebnim rješenjem. Protiv rješenja o ispravci moguća je žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje viši sud. Dopuna presude – nisu rijetki slučajevi da sud propusti da u presudi odluči o pojedinom pitanju o kojem je trebalo odlučiti. Tada se o tome odlučuje naknadno, a to odlučivanje predstavlja dopunu presude. Dopuna presude je moguća ako je zakon izrično dozvoljava. Posebno rješenje donosi sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća i protiv njega je dozvoljena žalba. Naknadno rješenje o onome što je propušteno da se riješi, faktički je dopuna presude, iako nema oblik formalnog dopunjavanja presude, već oblik samostalnog rješenja. Činjenične greške i povrede zakona u presudi otklanjaju se upotrebom pravnih lijekova. Do pravosnažnosti presude mogu se koristiti redovni pravni lijekovi, a poslije pravosnažnosti – vanredni pravni lijekovi.
76
POSEBNI DIO
63. PRIJAVLJIVANJE KRIVIČNOG DJELA Za otkrivanje i utvrđivanje krivičnih djela odgovorna su ovlaštena službena lica. Ona su dužna da samostalno i aktivno djeluju na pravovremenom saznanju za krivične događaje, odnosno krivična djela i njihove učinioce. Otkrivanje krivičnih djela i učinilaca važna je i složena, planska i kontinuirana djelatnost ovih lica, ograničena krivičnoprocesnim formama. Ovi organi su dužni planski tragati i pronalaziti osnove sumnje koji upućuju na postojanje krivičnog djela. Sistematsko traganje za osnovama sumnje je trajni zadatak ovlaštenih službenih lica. Radi se o specifičnoj represivnopreventivnoj djelatnosti, koju neki nazivaju „prevencija kroz represiju“. Otkrivanje krivičnog djela obavlja se najčešće putem prijave, a izuzetno i glasom o tome da je učinjeno krivično djelo, ako glas dopre do tužioca. Mada je prijava krivičnoprocesni akt koji pruža prva saznanja o izvršenom krivičnom djelu i često prouzrokuje i pokretanje krivičnog postupka, zakon ne daje njenu definiciju. Nije definisan ni njen sadržaj, osim djelimično kad je riječ o prijavi ovlaštenih službenih lica. Postupak u vezi sa podnesenom prijavom regulisan je zakonom. Prijava je krivičnoprocesni akt kojim fizičko ili pravno lice obavještava nadležnog tužioca o tome da je izvršeno krivično djelo i pri tome ukazuje i na određeno lice kao eventualnog izvršioca tog krivičnog djela. Prema tome ko ih podnosi, prijave mogu biti službene i privatne. Službena prijava je akt kojim službena i odgovorna lica u organima vlasti, preduzećima i ustanovama, obavještavaju tužioca o krivičnom djelu. Najčešće ih podnose policijski organi. Privatna prijava je akt kojim pojedini građani ili pravna lica obavještavaju tužioca, neposredno ili preko drugih zakonom određenih državnih organa, o krivičnom djelu. Može poteći od svakog lica, bez obzira da li je ono oštećeno ili ugroženo krivičnim djelom, pa i od samog izvršioca, saučesnika krivičnog djela. Ova prijava je čisto deklarativne prirode i predstavlja apel na svijest i moral građana. Izuzetak se odnosi na lica koja ne podliježu obavezi prijavljivanja krivičnog djela: lice kojemu je učinilac bračni partner, brat, sestra i sl. Prijave mogu biti obavezne i fakultativne. Obaveza prijavljivanja je prije svega propisana za službena i odgovorna lica, koja su dužna da prijave krivično djelo. U zakonu nije izričito predviđena sankcija za nepodnošenje obavezne prijave, s tim da građani imaju obavezu prijavljivanja krivičnih djela samo u slučaju izvršenja krivičnih djela za koja je propisana teža kazna, jer neprijavljivanjem ovih krivičnih djela čine i samo krivično djelo. Prijava može biti u pisanoj formi i usmena. U pisanoj formi može biti potpisana i anonimna. Anonimne prijave mogu nastati iz raznih razloga, neprovjerena anonimna prijava ne može biti povod za pokretanje krivičnog postupka prema određenom licu, ali svaka anonimna prijava koja daje izgled ozbiljnosti treba da bude provjerena. Postoje još i istinite i lažne prijave, potpune, djelimično potpune i nepotpune. Prijave ovlaštenog službenog lica mogu biti različite, s obzirom na izvor saznanja za krivično djelo i učinioca. Dakle, postoje: 1. prijave koje ovlaštena službena lica podnose na osnovu sopstvene aktivnosti, 2. prijave podnesene od drugih subjekata koje ovlaštena službena lica prosljeđuju tužiocu, 3. angažovanje ovlaštenih službenih lica po podnesenim prijavama i 4. poseban izvještaj kao dopuna prijave. Prijava se podnosi nadležnom tužiocu, ali je predviđena mogućnost podnošenja prijave i nenadležnom tužiocu, sudu ili ovlaštenom licu, koje je prima i dostavlja nadležnom tužiocu. Prijava je često prvi izvor saznanja o mogućnosti postojanja krivičnog djela i eventualno mogućem učiniocu i učesnicima, te raspoloživim dokazima. Ona je osnov i povod za pokretanje krivičnog progona. 77
Njome se ne dokazuje krivično djelo, niti ona obavezuje tužioca na pokretanje krivičnog postupka. Prijavilac nema nikakvog uticaja na postupak, čak ni onda kada je prijavio samog sebe. Krivično gonjenje može se preduzeti i bez prijave, o krivičnom djelu tužilac može da sazna i na druge načine – neposrednim opažanjem ili posrednim putem, tj. posredstvom glasa o učinjenom krivičnom djelu.
64. SPROVOĐENJE ISTRAGE Istraga je faza prethodnog postupka koju sprovodi tužilac protiv određenog lica, zbog postojanja osnova sumnje da je izvršilo krivično djelo. Istraga se pokreće naredbom tužioca za sprovođenje istrage. Naredba za sprovođenje istrage se donosi na osnovu postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo što predstavlja materijalni uslov za sprovođenje istrage. Osnovi sumnje se opisuju kao oblik vjerovatnosti koji se temelji na određenim okolnostima. Protiv naredbe tužioca o sprovođenju istrage nije dopuštena žalba. Za sprovođenje istrage potrebno je i da ne postoje zakonski osnovi koji isključuju sprovođenje istrage, kao što je slučaj sa licima koja uživaju pravo imuniteta i na koja se primjenjuju odredbe međunarodnog prava, kao i lica za čije je gonjenje potrebno pribaviti prethodno odobrenje nadležnog državnog organa. O sprovođenju istrage donosi se naredba koja predstavlja formalni uslov za njeno sprovođenje i ona sadrži obavezne elemente: 1. podatke o učiniocu krivičnog djela ukoliko su poznati; 2. opis djela; 3. zakonski naziv krivičnog djela; 4. okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za sprovođenje istrage i 5. postojeće dokaze. Sadržaj istrage određen je tako da u toku njenog sprovođenja tužilac može preduzeti sve istražne radnje, uključujući ispitivanje osumnjičenog i saslušanje oštećenog i svjedoka, vršenje uviđaja i rekonstrukcije događaja, preduzimanje posebnih mjera koje obezbjeđuju sigurnost svjedoka i informacija i naređivanje potrebnih vještačenja. Tužilac donosi naredbu da se istraga neće sprovoditi ukoliko ocijeni da prikupljena saznanja i dokazi o krivičnom djelu i učiniocu ne predstavljaju potreban osnov za sprovođenje istrage, a to je kada: 1. iz prijave i pratećih spisa je očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo; 2. ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo; 3. ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje. Naredba o nesprovođenju istrage donosi se u pisanoj formi, o čemu se obavještava oštećeni i podnosilac prijave u roku od 3 dana od dana donošenja naredbe o nesprovođenju istrage.
65. NADZOR TUŽIOCA NAD RADOM OVLAŠTENIH SLUŽBENIH LICA Materijalni uslov da bi ovlaštena službena lica vršila određene radnje jeste da postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo, pri čemu su moguće dvije situacije: prva, ako je u pitanju krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora preko 5 godina, i druga, ako se radi o krivičnom djelu s propisanom kaznom zatvora do 5 godina. 78
Postoje izvjesni formalni aspekti koji se odnose na dužnost obavještavanja o tome tužioca i omogućavanja da on vrši nadzor nad radom ovlaštenih službenih lica. Krivična djela s propisanom kaznom zatvora preko 5 godina – ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 5 godina, ovlašteno službeno lice je dužno odmah obavijestiti tužioca i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere koje se odnose na lica ili dokaze. Ovlašteno službeno lice dužno je u slučaju opasnosti od odlaganja preduzeti neophodne radnje da se pronađe učinilac krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi, te da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku. O svemu što je preduzeto, službeno lice je dužno obavijestiti tužioca i dostaviti mu prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokazi. Krivična djela s propisanom kaznom zatvora do 5 godina – ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora do 5 godina, ovlašteno službeno lice je dužno obavijestiti tužioca o svim raspoloživim informacijama, radnjama i mjerama koje je preduzelo i to najkasnije sedam dana od dana saznanja o postojanju osnova sumnje da je krivično djelo učinjeno. Računanje roka od 7 dana treba da otpočne od trenutka izvršenja krivičnog djela, odnosno od trenutka kada se došlo do saznanja da je krivično djelo učinjeno, a koja saznanja je registrovalo ovlašteno službeno lice, usmeno i pismeno.
66. RADNJE KOJE PREDUZIMA OVLAŠTENO SLUŽBENO LICE Ovlašteno službeno lice može obavljati raznovrsne radnje u cilju ostvarenja cilja istrage. U cilju pronalaska učinioca krivičnog djela, sprječavanja skrivanja ili bjekstva osumnjičenog, pronalaska tragova i predmeta koji mogu poslužiti kao dokazi, kao i prikupljanja potrebnih informacija, ovlašteno službeno lice može: 1. prikupljati potrebne izjave od lica; 2. izvršiti potreban pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga; 3. ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja; 4. preduzeti potrebne mjere u vezi s utvrđivanjem identiteta lica i predmeta; 5. raspisati potragu za licem i stvarima za kojima se traga; 6. u prisustvu odgovornog lica pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova i obaviti uvid u njihovu dokumentaciju; 7. preduzeti druge potrebne mjere i radnje. Ovlašteno službeno lice ima pravo da zadrži do 6 časova lica zatečena na mjestu izvršenja krivičnog djela radi prikupljanja obavještenja – ako ta lica mogu dati obavještenja važna za krivični postupak, može izvršiti fotografisanje, uzimati otiske prstiju i sl. Ovlašteno službeno lice može preduzeti skoro sve radnje dokazivanja, uz dužnost obavještavanja tužioca, ali obavještenje tužioca nije zakonski uslov za preduzimanje tih radnji, već objektivni formalni uslov ocjene njihove zakonitosti. Isto tako, u pogledu opštih radnji dokazivanja – pretresanja stana, prostorija i lica i privremenog oduzimanja predmeta i imovine – ovlašteno službeno lice može staviti sudu prijedlog za izdavanje naredbe za izvođenje ovih radnji uz odobrenje tužioca, ukoliko ocijeni da su ove radnje neophodne radi dokazivanja činjenica u istrazi. Radi obezbjeđenja prisustva osumnjičenog u toku svoje istrage, ovlašteno službeno lice takođe može zadržati osumnjičenog do 24 sata – ako ocijeni da postoji osnov sumnje da je to lice učinilo krivično djelo. 79
O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti, sastaviće se zapisnik ili službena zabilješka. Kada je to moguće, izjave od građana treba uzimati u formi zapisnika. Pisanu zabilješku potpisuje ovlašteno službeno lice, a zapisnik – građanin koji je daje i ovlašteno službeno lice.
67. SUDSKO OBEZBJEĐENJE DOKAZA Sudsko obezbjeđenje dokaza dolazi u obzir kada je moguće očekivati da će se pojaviti teškoće u vezi sa prisustvom svjedoka na glavnom pretresu, kao i objezbjeđenjem drugih dokaza za koje postoji vjerovatnoća da se neće moći izvesti na glavnom pretresu. Sudsko obezbjeđenje dokaza je dozvoljeno u odnosu na: 1. saslušanje svjedoka i 2. druge dokaze. Materijalni uslov za saslušanje svjedoka, prije glavnog pretresa, kako bi se njegov iskaz koristio na glavnom pretresu, jeste da je to u interesu pravde i da postoji mogućnost da svjedok neće biti dostupan sudu za vrijeme suđenja, što obrazlaže ona strana koja predlaže sudsko obezbjeđenje dokaza. Npr. to bi bili slučajevi kada se radi o svjedoku za koga je zbog zdravstvenog stanja ili pretrpljenih povreda, izgledno da neće doživjeti glavni pretres ili o svjedoku koji je strani državljanin čije prisustvo na glavnom pretresu može biti teško ostvarivo ili povezano sa neopravdano visokim troškovima dolaska. Formalni uslov za ovakvo saslušanje svjedoka sastoji se u odgovarajućoj procesnoj inicijativi koja se ogleda u postojanju prijedloga stranaka ili branioca, kao i prihvatanju tog prijedloga od strane sudije za prethodni postupak koji tada donosi naredbu da se izjava tog svjedoka uzme na posebnom saslušanju. I pod uslovom da je izjava svjedoka pribavljena na način koji se traži za sudsko obezbjeđenje dokaza, takva izjava se na glavnom pretresu neće koristiti automatski. Stranka, odnosno branilac koji traži da se izjava uzme u obzir kao dokaz na glavnom pretresu, mora dokazati da je i pored svih uloženih napora da se osigura prisustvo svjedoka na glavnom ptretresu, svjedok ostao nedostupan. U odnosu na druge dokaze koje je potrebno obezbijediti prije glavnog pretresa, ne traže se strogo određeni materijali i formalni uslovi. Ako sudija za prethodni postupak odbije prijedlog za obezbjeđenje dokaza, bilo da se radi o prijedlogu za saslušanje svjedoka ili o inicijativi za obezbjeđenje drugih dokaza, donijeće rješenje protiv kojeg se može izjaviti žalba.
68. ZAVRŠETAK ISTRAGE Istraga se može završiti na dva načina, što zavisi od rezultata do kojih se došlo u njenom sprovođenju. Jedan od načina okončanja istrage je njena obustava, do koje dolazi u slučaju kada rezultati istrage ukazuju da nema mjesta optužbi. Drugi način završetka istrage je okončanje istrage, do koje dolazi u slučaju kada rezultati sprovedenih istražnih radnji ukažu da ima mjesta optužbi. Obustava istrage – pravo da obustavi istragu ima samo tužilac, koji istragu obustavlja naredbom o obustavi istrage. Osnovi po kojima tužilac može obustaviti istragu su pravni i činjenični: 1. ako djelo koje je učinio osumnjičeni nije krivično djelo; 2. ako postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost osumnjičenog; 3. ako nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo; 4. ako je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom ili postoje druge smetnje koje isključuju krivično gonjenje.
80
O obustavi istrage kao i o razlozima za obustavu istrage tužilac će u pisanoj formi obavijestiti oštećenog (koji ima pravo na podnošenje pritužbe uredu tužioca u roku od 8 dana), kao i osumnjičenog (ako je ispitan) i lice koje je prijavilo krivično djelo. Okončanje istrage – tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Da li je stanje stvari u istrazi dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica, ocjenjuje tužilac. Okončanje istrage zabilježiće se u spisu u formi zabilješke. Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan, koje vrše tužilac ili ovlašteno službeno lice. Ne postoji obaveza saslušanja osumnjičenog odmah po donošenju naredbe o sprovođenju istrage, već se ta mogućnost ima sve do samog okončanja istrage. Ako se istraga ne završi u roku od 6 mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere za okončanje istrage preduzet će kolegij tužilaštva, koji treba da utvrdi iz kojih razloga istraga nije završena u roku.
69. POJAM OPTUŽNICE, PODIZANJE I SADRŽINA Optužnica je u zakonskoj formi sastavljen akt tužioca kojim se omogućava odvijanje krivičnog postupka pred nadležnim sudom i rješenje krivične stvari koja je predmet postupka. Iako se optužnicom, na način kako je uređeno zakonom, ne stavlja zahtjev za oglašavanje optuženog krivim, optužnica sama po sebi podrazumjeva zahtijevanje osude, koja ne obavezuje sud. Optužnica je neophodna forma koja slijedi poslije završene istrage. Njome se određuje lice kome treba da se sudi i djelo za koje treba da mu se sudi. To je značajno za sud, jer se određuje predmet sudskog raspravljanja, u čijim granicama se sud mora kretati. Pored toga, optužnicom se optuženi upoznaje sa osnovima optužbe, da bi sa svojim braniocem mogao pripremiti odgovarajuću odbranu. O djelu za koje se tereti, osumnjičeni se upoznaje i prije podnošenja optužnice. Podizanje i sadržina optužnice – krivični postupci u BiH su sagrađeni na akuzatorskom (optužnom) načelu, tako da sudija ne može započeti postupak ako to ne zatraži tužilac, koji snosi teret prikupljanja dokaza. Kada u toku istrage tužilac nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremiće i uputiti optužnicu sudiji za prethodno saslušanje. To je materijalni uslov za podizanje optužnice koji se svodi na određenu procjenu tužioca. Za podizanje optužnice neophodan je standard dokazivanja koji se sastoji u postojanju dovoljno dokaza iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je upravo osumnjičeni učinio krivično djelo. Priprema optužnice podrazumjeva procesne radnje tužioca koje se sastoje u analizi dokaza prikupljenih tokom istrage, činjeničnom i pravnom zaključku i sastavljanju optužnice u pisanoj formi. Nakon toga nastupaju dvije važne procesne posljedice: 1. osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze i 2. stranke i branilac mogu predlagati sudiji za prethodno saslušanje preduzimanje radnji koje se odnose na sudsko obezbjeđenje dokaza. Formalni uslov za podizanje optužnice odnosi se na dva aspekta: svojstvo lica ovlaštenog na podnošenje optužnice i sadržaj optužnice. Ako postoje uslovi za njeno podizanje, tužilac sastavlja optužnicu, vodeći računa o njenoj formi i sadržini, koje su određene zakonom. Sadržaj optužnice čine 3 dijela. U prvom, uvodnom dijelu navode se podaci o sudu pred kojim treba da se održi glavni pretres, te ime i prezime osumnjičenog s ličnim podacima. Drugi dio sadrži pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, a treći činjenični opis djela. Obavezni elementi optužnice, bez obzira na to ko je podnosi, jesu sljedeći: 1) naziv suda, 2) individualizacija osumnjičenog, 3) konkretizacija krivičnog djela kao činjeničnog stanja, 81
4) zakonski naziv krivičnog djela (sa navođenjem odredaba krivičnog zakona), 5) prijedlog dokaza koje treba izvesti (uz naznačenje svjedoka i vještaka ili pseudonima zaštićenih svjedoka, spisa koje treba pročitati i predmeta koji služe kao dokaz), 6) rezultat istrage, 7) dokaze koji potkrepljuju navode optužnice. Uz navedene obavezne elemente, optužnica može da sadrži i neke fakultativne elemente. Oni se odnose na moguće prijedloge tužioca u odnosu na pritvor osumnjičenog, u kom smislu tužilac može staviti 2 prijedloga. Prvo, da se odredi pritvor protiv osumnjičenog koji je na slobodi, drugo da se osumnjičeni koji je u pritvoru pusti na slobodu ili da se pritvor produži. Jednom optužnicom može se obuhvatiti više krivičnih djela ili više osumnjičenih. Potrebno je pri tome da su ispunjeni isti uslovi kao i kod spajanja postupaka.
70. POSTUPANJE SUDA SA OPTUŽNICOM U skladu s činjenicom da je sastavljanje pisane optužnice djelatnost tužioca, kontrola nad formalnostima u tom dijelu postupka pripada sudu. Ovlaštenje za to ima sudija za prethodno saslušanje koji različite greške u sastavljanju i sadržini optužnice može sankcionisati njenim djelimičnim ili potpunim odbijanjem. Odmah po prijemu optužnice sudija za prethodno saslušanje će ispitati da li je sud nadležan, da li postoje okolnosti da tužilac naredbom obustavi istragu ako ustanovi da je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom, ili postoje druge smetnje koje isključuju krivično gonjenje, te da li je optužnica propisno sastavljena. Sudija za prethodno saslušanje ispituje, u ovom smislu, po službenoj dužnosti, i da li optužnica sadrži navedene formalne elemente, jer bi, usljed njihovih nedostataka, vođenje glavnog pretresa bilo otežano ili onemogućeno – bez upuštanja u sadržinu i osnovanost optužnice. Ovom procesnom radnjom vrši se formalnopravna kontrola optužnice. Pri tome sudija za prethodno saslušanje je ovlašten i da, po potrebi, pozove tužioca da ispravi, odnosno dopuni optužnicu kako bi se po njoj moglo postupati. Prvu činjeničnu kontrolu optužnice vrši sudija za prethodno saslušanje i to po službenoj dužnosti, a predmet ispitivanja je činjenični osnov optužnice, njen dispozitiv i materijali koje je tužilac dostavio uz optužnicu. Time se rješava pitanje da li dokazi i materijali koje je prikupio tužilac tokom istrage potkrepljuju osnovanost optužnice, odnosno da li postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo u vrijeme i na način kako mu je to optužnicom stavljeno na teret. Sudija za prethodno saslušanje može potvrditi ili odbiti sve ili pojedine tačke optužnice u roku od 8 dana, a u složenim predmetima u roku od 15 dana od dana prijema optužnice. Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, sudija za prethodno saslušanje donosi rješenje koje se dostavlja tužiocu. Protiv ovog rješenja žalba se podnosi u roku 24 sata. Poslije ispitivanja sastava optužnice i njenog potvrđivanja, postupak po optužnici se nastavlja njenim dostavljanjem optuženom i njegovom braniocu. Način i rokovi dostavljanja optužnice optuženom zavise od toga da li se optuženi nalazi u pritvoru ili na slobodi. Ako je na slobodi, dostavlja se odmah, ako je u pritvoru u roku 24 sata po potvrđivanju optužnice. Uz dostavu potvrđene optužnice, sudija za prethodno saslušanje obavještava optuženog da u roku 15 dana od dana dostavljanja ima pravo na podnošenje prethodnih prigovora, da će ročište o izjašnjenju o krivici biti zakazano odmah nakon donošenja odluke o prethodnim prigovorima, odnosno po isteku roka za ulaganje prethodnih prigovora, te da može navesti prijedloge dokaza koje namjerava izvesti na glavnom preteresu.
82
71. PRELIMINARNI STAV OPTUŽENOG U ODNOSU NA NAVODE IZ OPTUŽBE Preliminarni stav optuženog u odnosu na navode iz optužbe predstavlja njegov stav u odnosu na potencijalnu krivnju za krivično djelo koje je predmet optužbe, a zavisno od toga da li on prihvata krivnju ili je negira, zavisi i mogući tip postupka. Prilikom izjašnjavanja o krivnji, optuženi iznosi svoj stav u odnosu na navode u optužbi. Dalji tok postupka odvija se zavisno od toga da li se optuženi izjasnio kao kriv (prihvata optužne navode u cjelosti) ili da se ne smatra krivim (u potpunosti ili djelimično odbija optužne navode). Zakonom je regulisana i situacija ukoliko se optuženi na izjasni o krivici. Tada postoji apsolutna pretpostavka da se optuženi izjašnjava da nije kriv, odnosno da poriče krivicu, pa će sudija za prethodno saslušanje po službenoj dužnosti unijeti u zapisnik da optuženi poriče krivicu. Izjavu o krivici optuženi daje sudiji za prethodno saslušanje u prisustvu tužioca i branioca. Prije izjave o priznanju krivice optuženi će se upoznati o svim mogućim posljedicama priznanja krivice. U slučaju da optuženi nema branioca, sudija za prethodno saslušanje će provjeriti da li optuženi razumije posljedice izjašnjavanja o krivici, kao i da li postoje uslovi za postavljanje branioca. Izjava o krivici i datim upozorenjima unosi se u zapisnik. Ovo je prvo neposredno pojavljivanje optuženog pred sudom od kada je započeo krivični postupak protiv njega, i to ako se brani sa slobode. Izjašnjavanje optuženog da je kriv – u krivičnopravnom smislu, izjava optuženog kojom on prihvata krivicu predstavlja jedan vid njegovog priznanja pred sudom. Ako se optuženi izjasni da je kriv, sudija za prethodno saslušanje upućuje predmet sudiji, odnosno vijeću radi zakazivanja ročišta za razmatranje izjave o priznanju krivice. Zakon ne određuje rok u kome postupa sudija za prethodno saslušanje, ali je nesporno da se ova radnja mora preduzeti bez odlaganja. Ako je jednom optužnicom obuhvaćeno više optuženih, pa se neki od njih izjasne da su krivi, krivični postupak se u odnosu na njih može razdvojiti. U odnosu na optužene koji su priznali krivicu, nastavlja se postupak izricanja presude bez održavanja glavnog pretresa, i to ako sud prihvati izjavu o priznanju krivice, a prema optuženim koji su negirali krivnju ili sud odbaci njihovu izjavu o priznanju krivice – nastavlja se redovan krivični postupak. Ukoliko se optuženi proglasi krivim nakon završetka glavnog pretresa ili promijeni svoju prvobitnu izjavu o negiranju krivice i naknadno prizna krivicu, njegova izjava o poricanju krivice neće biti uzeta u obzir kod odmjeravanja sankcije. U ovom slučaju radi se o zabrani da se uzme u obzir izjava o poricanju krivice, i to kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja krivičnopravne sankcije. Prvobitna izjava o poricanju krivice ne uzima se u obzir kod odmjeravanja sankcije u dva slučaja. Prvo, ako optuženi ne promijeni svoju prvobitnu izjavu o poricanju krivice i nakon održanog glavnog pretresa bude oglašen krivim i drugo, ako optuženi tokom dokaznog postupka promijeni prvobitnu izjavu o poricanju krivice i naknadno prizna krivicu. Ova zabrana se, prije svega, odnosi na sud i onemogućava da se ranije negiranje krivice optuženog upotrijebi protiv njega na njegovu štetu, prilikom odmjeravanja krivičnopravne sankcije. Izjašnjavanje optuženog da nije kriv – poricanje navoda sadržanih u optužnici ima značaj za tok krivičnog postupka utoliko što se ne može svesti na pretres za izricanje krivičnopravne sankcije, kao i u slučaju kada optuženi prizna krivicu. Ukoliko se optuženi izjasni da nije kriv, nakon unošenja izjave o poricanju krivice u zapisnik, sudija za prethodno saslušanje prosljeđuje predmet sudiji, odnosno vijeću kome je predmet dodijeljen, i to u svrhu zakazivanja glavnog pretresa, a dokaze koji potkrepljuju navode optužnice vraća tužiocu. Glavni pretres će biti zakazan u roku 30 dana od dana izjašnjavanja o krivici. Ovaj rok se može izuzetno produžiti za još 30 dana, i to na prijedlog zainteresovane strane, najčešće optuženog i njegovog branioca – radi pripreme odbrane.
83
72. RAZMATRANJE IZJAVE O PRIZNANJU KRIVICE Izjava o priznanju krivice je predmet odgovarajuće sudske kontrole, između ostalog, i zbog toga jer je moguće da optuženi lažno prizna krivicu. Pored toga, i iz osnovnih etičkih razloga, takva se vrsta priznanja optuženog mora podvrći određenoj kontroli, kako se ne bi dopustilo da optuženi prizna djelo u zabludi, bez svijesti o procesnim i faktičkim posljedicama tog čina i iz drugih sličnih razloga koji bi takvu izjavu kompromitovali kako sa stanovišta njenog legaliteta, tako i sa aspekta osnovnog krivičnoprocesnog legitimiteta tako značajne izjave optuženog. Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivice sudija, odnosno vijeće provjerava više kumulativno postavljenih elemenata: 1. da se do izjave o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, 2. da li je optuženi upoznat i razumio moguće posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, 3. da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog, 4. da li je optuženi upoznat i razumio moguće posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi pribavljene krvičnim djelom, 5. da li je optuženi upoznat sa odlukom o nadoknadi troškova krivičnog postupka i sa pravom da bude oslobođen naknade u slučajevima propisanim zakonom. Odluka suda o prihvatanju izjave o priznanju krivice je konačna i ne može se izmijeniti na pretresu za izricanje krivičnopravne sankcije. Protiv presude donesene na osnovu prihvatanja izjave o priznanju krivice dozvoljena je žalba zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, ali žalba nije isključena ni po ostalim žalbenim osnovima. Ako sud odbaci izjavu o priznanju krivice, o tome obavještava stranke i branioca, na taj način se završava postupak razmatranja izjave o priznanju krivice i nastavlja redovan krivični postupak.
73. PREGOVARANJE O KRIVICI Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa pred drugostepenim sudom pregovarati sa tužiocem o uslovima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti. Sporazum o priznanju krivice ne može se zaključiti, ako se optuženi na ročištu za izjašnjenje o krivici izjasnio da je kriv. Krajnji cilj pregovaranja o krivici je zaključenje sporazuma o priznanju krivice (ugovora u pisanom obliku) koji sačinjavaju tužilac, osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac. Sporazum o priznanju krivice je sporazum sui generis, ne i ugovor koji sačinjavaju stranke i branilac s ciljem okončanja određenog krivičnoprocesnog predmeta bez održavanja glavnog pretresa koji obavezno podnose sudu, a koji proizvodi pravne posljedice ne posredno, već putem presude koju donosi sud, nakon što je prethodno prihvatio sporazum. Ovaj sporazum predstavlja prednost ne samo za tužioca, nego i za branioca. Za tužioca je to brzo i jeftino osigurana presuda: sporazumom će uštedjeti vrijeme koje bi potrošio vođenjem redovnog krivičnog postupka, a samim tim će smanjiti broj predmeta u sudu i ostaviti dovoljno sredstava za krivično gonjenje učinilaca koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju društvu. Nagodba je takođe, pogodno sredstvo i za teške predmete, posebno u slučajevima krivičnih djela sa međunarodnim elementom (tada tužilac može usloviti sklapanje nagodbe davanjem istinitog svjedočenja). U drugim situacijama, tužilac može pregovarati o nagodbi bez prisustva oštećene strane, želeći, npr. izbjeći da žrtva silovanja bude izložena suđenju. Putem ove nagodbe, tužilac, takođe, može primorati optuženog da prihvati neku kaznu zatvora, po pravilu, manju od one koja bi mu bila izrečena ako bi došlo do suđenja. Zakon ne ograničava pregovarače da sankciju precizno odrede, i to prema 84
ustaljenoj sudskoj praksi, čime se smanjuje rizik od odbacivanja sporazuma. Takav sporazum bi morao biti odbačen kao nezakonit. Sporazum o priznanju krivice mora se odnositi na sve tačke optužnice, jer nema djelimičnog priznanja krivice i, na bazi takvog priznanja, sačinjavanja nepotpunog sporazuma o priznanju krivice. Sporazum o priznanju krivice sačinjava se u pisanom obliku i uz optužnicu se dostavlja sudiji za prethodno saslušanje, sudiji, odnosno vijeću. O sporazumu odlučuje sudija, odnosno vijeće. Nakon što se sporazum o priznanju krivice sačini u pisanoj formi, potpiše od strane učesnika u procesu pregovaranja (tužilac, optuženi i branilac) i dostavi sudu na razmatranje, počinje odgovarajuća procesna aktivnost suda u cilju usvajanja ili odbacivanja sporazuma. Sam sporazum se može sačiniti i dostaviti sudu tek poslije potvrđivanja optužnice. Sporazum prihvata ili odbacuje sudija za prethodno saslušanje, sudija pojedinac, odnosno vijeće, što zavisi od faze krivičnog postupka u kojoj se sporazum podnese na razmatranje. Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće provjeravaju više kumulativno postavljenih uslova: 1) da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja optuženog s mogućim zakonskim posljedicama, uključujući i posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i troškove krivičnog postupka; 2) da li postoji dovoljno dokaza o krivnji osumnjičenog, odnosno optuženog; 3) razumijevanje optuženog da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu se izreći; 4) da li je izrečena krivičnopravna sankcija u skladu sa zakonom (tužilac može predložiti izricanje kazne ispod zakonom određenog minimuma kazne zatvora za to krivično djelo, odnosno blažu sankciju za osumnjičenog, odnosno optuženog u skladu sa krivičnim zakonom); 5) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o imovinskopravnom zahtjevu.
74. ODLUKE SUDA O PRIZNAVANJU KRIVICE Sudsko odobrenje sporazuma je posljednja barijera na putu rješavanja predmeta nagodbom. U odnosu na sporazum o priznavanju krivice, uloga suda je kontrolna. Sud može sporazum prihvatiti ili odbaciti. U ovom slučaju osnov presude nije suđenje po optužnici, nego na osnovu sporazuma, i to putem saglasno izjašnjenih volja stranaka za donošenje takve presude. U slučaju prihvatanja sporazuma o priznanju krivice, dalji postupak je isti kao kod izjave o priznanju krivice: izjava optuženog će se unijeti u zapisnik i nastaviti sa pretresom za izricanje krivičnopravne sankcije predviđene sporazumom. Odluka o prihvatanju sporazuma je konačna i ne može se izmijeniti na pretresu za izricanje krivičnopravne sankcije. Ukoliko sud odbaci sporazum o priznanju krivice, on će o tome obavijestiti stranke i branioca i to konstatovati u zapisnik.
85
75. POVLAČENJE OPTUŽNICE Povlačenje optužnice je jedno od procesnih prava kojim raspolaže tužilac, u skladu sa načelom akuzatornosti. Ono predstavlja odstupanje od principa legaliteta krivičnog gonjenja i realizaciju principa mutabiliteta. Ovo pravo tužilac može koristiti, bez prethodnog odobrenja, do potvrđivanja optužnice. Nakon toga, pa do početka glavnog pretresa, optužnica se može povući samo uz prethodno odobrenje sudije za prethodno saslušanje koji je potvrdio optužnicu, što predstavlja jedan od vidova sudske kontrole optužne funkcije u krivičnom postupku. Nakon što je počeo glavni pretres, tužilac ne može na ovaj način povlačiti optužnicu i njegov odustanak od krivičnog gonjenja u toj fazi krivičnog postupka predstavlja jedan od razloga za donošenje presude kojom se optužba odbija. Izjava tužioca o odustajanju od daljeg krivičnog gonjenja neopoziva je i kao takva predstavlja okolnost koja trajno isključuje krivično gonjenje, odnosno predstavlja trajnu smetnju za podizanje optužnice protiv istog lica za isto krivično djelo. Bez obzira na to kako je došlo do povlačenja optužnice (prije potvrđivanja ili nakon potvrđivanja, odnosno sa ili bez sudskog odobrenja), procesne posljedice su iste: sudija za prethodno saslušanje donosi rješenje kojim se krivični postupak obustavlja. O obustavljanju krivičnog postupka odmah se obavještavaju osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac, kao i oštećeni. Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba, o kojoj odlučuje vijeće od trojice sudija. Povlačenje optužnice prije potvrđivanja ne predstavlja presuđenu stvar, pa tužilac uvijek može podići novu optužnicu. Ovo pravo tužilac gubi ukoliko do povlačenja optužnice dođe nakon potvrđivanja, jer je ta procesna situacija identična kao da je do odustanka od optužnice došlo na glavnom pretresu.
76. POJAM, ZADATAK I PRETPOSTAVKE ZA ODRŽAVANJE GLAVNOG PRETRESA Glavni pretres je faza glavnog postupka u kojoj se pred presudnim sudom svestrano i potpuno raspravlja o optužnom aktu tužioca, o svim dokazima na kojima će se zasnivati sudska odluka i o svim pravnim pitanjima koja se pojave prilikom suđenja u konkretnom slučaju. Po formalnopravnoj prirodi, glavni pretres je ročište, skup stranaka u određeno vrijeme pred sudom u cilju kontradiktornog, usmenog, javnog i neposrednog izvođenja dokaza i raspravljanja o osnovanosti tužbe. Sudska odluka na osnovu glavnog pretresa može se donijeti samo na osnovu činjenica koje su utvrđene dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Ako nešto nije izneseno na glavnom pretresu, ne može biti predmet odlučivanja. Glavni pretres je neophodna pretpostavka za svako krivično suđenje, tako da osnovica presude može biti samo ono što je obavljeno na glavnom pretresu. Zadatak glavnog pretresa je svestrano i potpuno rasvjetljavanje konkretne krivične stvari, odnosno donošenje adekvatne sudske odluke, kao i da svestrano i potpuno rasvijetli sve činjenice do stepena istinitosti neophodnog za donošenje presude. To se ostvaruje primjenom niza krivičnoprocesnih načela. Glavni pretres treba razlikovati od zasjedanja suda koje traje svo vrijeme dok je sudeće vijeće u sudnici i obuhvata glavni pretres i određene radnje koje glavnom pretresu prethode i sljeduju. Zasjedanje je širi pojam od glavnog pretresa. Otvaranjem zasjedanja glavni pretres još nije počeo, time je započelo zasjedanje glavnog pretresa, ali glavni pretres započinje tek čitanjem optužnice. Osnovna pretpostavka za održavanje glavnog pretresa je prisustvo pozvanih lica. Iako je dolazak pozvanih lica opšta pretpostavka za održavanje glavnog pretresa, nedolazak bilo kog od pozvanih nema iste posljedice na mogućnost održavanja glavnog pretresa. To zavisi od procesnog položaja i funkcije pozvanog lica. Subjekti čije je prisustvo obavezno dijele se na dvije vrste: 86
1. 2.
oni čije je prisustvo apsolutno obavezno, jer se bez njih pretres ni u kom slučaju ne može održati (sud, zapisničar, tužilac, optuženi i branilac); subjekti čije je prisustvo relativno obavezno - glavni pretres, ako je to moguće, se neće odložiti, već će se održati i bez njihovog prisustva, a tu spadaju svjedoci i vještaci.
Nedolazak tužioca Ako tužilac ili lice koje ga zamjenjuje i koje je uredno pozvano ne dođe na glavni pretres, isti će se odložiti. Sankcionisanje izostanka tužioca sa glavnog pretresa, pod uslovom da je uredno pozvan, postiže se tako što će sudija u tom slučaju pozvati tužioca da iznese razloge svog izostanka sa glavnog pretresa. Na osnovu takve izjave, sudija ocjenjuje da li je nedolazak bio opravdan, a ako nije može mu izreći novčanu kaznu do 5.000 KM. Takva novčana kazna se izriče rješenjem, protiv kojeg tužilac može izjaviti žalbu o kojoj odlučuje vijeće drugostepenog suda. Ako se tužilac kažnjava, o tom se obavještava VSTV BiH. Nedolazak optuženog Glavni pretres se, po nasem zakonodavstvu, ne može držati bez prisustva optuženog. Nedolazak optuženog proizvodi nekoliko posljedica: 1. prinudno dovođenje optuženog - sudija, odnosno predsjednik vijeća će narediti da se na glavni pretres prinudno dovede optuženi koji je uredno pozvan, a nije došao, niti je svoj izostanak opravdao. To se ne može narediti prije održanog glavnog pretresa; 2. odlaganje glavnog pretresa - do odlaganja dolazi u slučaju kada se njegovo prinudno dovođenje ne može izvršiti odmah. Tada sudija, odnosno predsjednik vijeća odlučuje da se glavni pretres ne održi i naređuje da se optuženi na sljedeći pretres prinudno dovede, ali ako do privođenja optuženi opravda izostanak, sudija, odnosno predsjednik vijeća će opozvati naredbu o prinudnom dovođenju; 3. određivanje pritvora - do određivanja pritvora dolazi samo u slučaju kada je optuženi uredno pozvan na glavni pretres i očigledno izbjegava da dođe i ako prinudno dovođenje nije uspjelo. Odluku o određivanju pritvora radi obezbjeđenja prisustva optuženog na glavnom pretresu donosi sudija, odnosno predsjednik vijeća. Pritvor određen po ovom osnovu može trajati do objavljivanja presude, a najduže 30 dana. Može biti i ranije ukinut ako prestanu razlozi za njega; 4. zabrana suđenja u odsustvu - optuženom se ne moze suditi u odsustvu. Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stav da suđenje u odsustvu može biti dozvoljeno u interesu provođenja pravde ili u slučajevima bolesti lica protiv kojeg se vodi krivični postupak. Nedolazak branioca Glavni pretres se odlaže ukoliko je branilac uredno pozvan i ne dođe na glavni pretres. Sudija, odnosno predsjednik vijeća će pozvati branioca da objasni razloge svog nedolaska i na osnovu izjave će utvrditi da li isti treba biti kažnjen. Može se kazniti novčanom kaznom do 5.000 KM ukoliko se nije odazvao na uredan poziv suda i nije opravdao svoj izostanak. Sve pretpostavke moraju zajedno postojati. Kada se branilac kažnjava obavještava se advokatska komora čiji je on član. Nedolazak svjedoka ili vještaka se sankcionise na dva načina: prinudnim dovođenjem i novčanim kažnjavanjem. Kazna je do 5.000 KM. Nedolazak oštećenog - na oštećenog se primjenjuju sve procesne posljedice njegovog nedolaska na glavni pretres o kojem je uredno obaviješten kao i za svjedoka. Glavi pretres se ne može održati ni bez prisustva tumača, ako je po zakonu njegovo prisustvo obavezno. 87
77. RUKOVOĐENJE GLAVNIM PRETRESOM Rukovođenje glavnim pretresom znači staranje o preduzimanju procesnih radnji iz kojih se sastoji glavni pretres. Glavnim pretresom rukovodi sudija, odnosno predsjednik vijeća, ali je vršenje nekih radnji rukovođenja glavnim pretresom povjereno i samom vijeću, kada je to u zakonu izričito propisano. Ako su neke radnje rukovođenja glavnim pretresom date u nadležnost vijeću, u tim slučajevima vijeće zamjenjuje predsjednika vijeća ili vrši svojevrsnu kontrolu njegovog rada u rukovođenju. Rukovođenje glavnim pretresom podrazumjeva ovlaštenja, odnosno obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća: 1. da se stara o svestranom pretresanju predmeta i otklanjanju svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razrješenju stvari; 2. da odlučuje o prijedlozima stranaka i branioca; 3. da se stara o određivanju redoslijeda radnji glavnog pretresa; 4. da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda; 5. da se stara o redu i procesnoj disciplini; 6. odlučuje o dopustivosti pitanja ili dokaza; 7. odlučuje o prekidu glavnog pretresa; 8. stara se o zapisniku sa glavnog pretresa i prepisu zapisnika o iskazu svjedoka ili vještaka; 9. daje riječ strankama i braniocu za direktno i unakrsno ispitivanje svjedoka i vještaka, te vrši dodatno ispitivanje ukoliko je potrebno; 10. ukoliko je potrebno, naređuje saslušanje svjedoka, odnosno vještaka van sudnice; 11. objavljuje da je dokazni postupak završen; 12. daje završne riječi tužiocu, oštećenom, braniocu i optuženom i 13. objavljuje da je glavni pretres dovršen. Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeća se uvijek objavljuju, i s kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica, unose u zapisnik o glavnom pretresu.
78. TOK GLAVNOG PRETRESA Redovan tok glavnog pretresa određen je Zakonom o krivičnom postupku. Međutim, sudija, odnosno predsjednik vijeća može odrediti da se odstupi od redovnog toka raspravljanja zbog posebnih okolnosti, a posebno zbog broja optuženih, broja krivičnih djela i obima dokaznog materijala. O odstupanju od propisanog redoslijeda procesnih radnji donosi se rješenje koje se unosi u zapisnik o glavnom pretresu i protiv kojeg nije dozvoljena žalba. Za vrijeme redovnog toka glavnog pretresa preduzima se niz procesnih radnji i on obuhvata: otvaranje zasjedanja, početak glavnog pretresa, dokazni postupak i riječ stranaka. Otvaranje zasjedanja znači objavljivanje strankama i publici da je sudija, odnosno vijeće spremno da počne sa radom po predmetu koji spada u njegov djelokrug, a po kome je zakazan glavni pretres za taj dan, označavajući bliže taj predmet. Otvaranjem zasjedanja glavni pretres još ne počinje; on počinje čitanjem optužnice. Zasjedanje otvara sudija, odnosno predsjednik vijeća u prisustvu članova vijeća, lica pozvanih na pretres i publike. Po otvorenom zasjedanju sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje predmet glavnog pretresa utvrđujući prozivkom da li su došla sva pozvana lica, pored toga treba objaviti i sastav vijeća i to zbog mogućeg postavljanja zahtjeva za izuzeće. Zatim, odlučuje da li će se glavni pretres održati bez pozvanih lica koja nisu došla ili će se isti odložiti. Nakon toga poziva optuženog i od njega uzima lične podatke, radi utvrđivanja njegovog identiteta. 88
Nakon utvrđivanja identiteta optuženog, sudija, odnosno predsjednik vijeća ima sljedeće obaveze: a) upitaće stranke i branioca da li imaju primjedbe na sastav vijeća i nadležnost suda i b) daće određena uputstva svjedocima i vještacima. Dužnost je sudije, odnosno predsjednika vijeća da preduzme neophodne mjere kako bi spriječio međusobno komuniciranje svjedoka, vještaka i stranaka, što na samom glavnom pretresu čini održavanjem reda u sudnici. Sudija, odnosno predsjednik vijeća je dužan da pruži određene upute i pouke. Ukoliko je prisutan oštećeni, ali još nije podnio imovinskopravni zahtjev, sudija, odnosno predsjednik vijeća će ga poučiti da može podnijeti taj zahtjev do zaključenja glavnog pretresa. Poseban značaj ima davanje pouka optuženom, i to bez obzira na to da li optuženi ima branioca. Sudija, odnosno predsjednik vijeća će poučiti optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči dati takav iskaz, da će biti podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju. U tom slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu, odnosno ne daje izjavu. Prije početka glavnog pretresa mogu da se jave i neka preliminarna pitanja koja se moraju riješiti prije glavnog pretresa – da ne bi došlo do povrede postupka i on se bespotrebno vodio. Početak glavnog pretresa – glavni pretres počinje čitanjem optužnice, što je pravo i obaveza tužioca. Ona se čita i pored toga sto je strankama i sudiji, odnosno predsjedniku vijeća poznata, jer sa njenom sadržinom treba da se upoznaju i ostali članovi vijeća, učesnici u postupku i publika. Nakon čitanja optužnice, sudija, odnosno predsjednik vijeća upitaće optuženog da li je razumio njene navode, a ako ustanovi da je optuženi nije razumio ukratko će je izložiti optuženom na način koji mu je razumljiv. Nakon toga će tužilac ukratko iznijeti dokaze na kojima temelji optužnicu; ovo uvodno izlaganje je obaveza i pravo tužioca kojeg se on ne moze odreći i to je prva njegova mogućnost da sudu navede čvrste i jasne dokaze na kojima zasniva optužbu i koji će biti izvedeni na glavnom pretresu. Nakon toga se pruža mogućnost optuženom ili njegovom braniocu da izlože koncept odbrane. Karakteristike dokaznog postupka, u kome se preduzimaju odgovarajuće procesne radnje kojima se daju odgovori na sva pitanja materijalnopravne i procesnopravne prirode kako bi se donijela odluka o krivičnoj stvari (krivično djelo, krivična odgovornost i krivičnopravna sankcija), su javnost, usmenost, neposrednost i kontradiktornost glavnog pretresa, s tim da je kontradiktornost vodeći princip izvođenja dokaza na glavnom pretresu. Dokazi se izvode redoslijedom utvrđenim zakonom, a svi dokazi se mogu svrstati u tri osnovne grupe: dokazi optužbe, dokazi odbrane i dokazi suda. Dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redoslijedom: 1. dokazi optužbe, 2. dokazi odbrane, 3. dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika), 4. dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika), 5. dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće, 6. svi dokazi relevantni za izricanje krivičnopravne sankcije. Saslušanje svjedoka na glavnom pretresu – svi svjedoci prije svjedočenja polažu zakletvu ili daju izjavu koja zamjenjuje zakletvu. Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku. Direktno ispitivanje postoji kada svjedoka ispituje stranka, odnosno branilac koji je predložio i pozvao svjedoka kao svoj dokaz. Pitanja treba da budu jasna i razumljiva za sve učesnike u sporu, a iskaz svjedoka potpun, čime se isključuje ili sužava prostor za unakrsno ispitivanje. Tokom direktnog ispitivanja tužilac, odnosno odbrana se moraju uzdržati od 89
postavljanja sugestivnih pitanja, tj. pitanja kojima se navodi na odgovor, odnosno koja već sadrže traženi odgovor. Unakrsno ispitivanje je ispitivanje svjedoka od suprotne stranke, naziva se i neprijateljsko ispitivanje svjedoka, jer ima za cilj da dokaže da svjedok nije govorio istinu. Dodatno ispitivanje je tzv. drugo direktno ispitivanje koje se preduzima nakon što je svjedok unakrsno ispitan od suprotne stranke. U tom ispitivanju stranka koja poziva svjedoka može tražiti da svjedok objasni ili razjasni određene tačke koje su se pojavile u unakrsnom ispitivanju, a djeluju nepovoljno za njihov predmet. Cilj ovog ispitivanja je ublažavanje ili eliminacija efekata unakrsnog ispitivanja. Sudija, odnosno predsjednik vijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolisati način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, vodeći računa o sljedećim ciljevima: a) da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, b) da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i c) o zaštiti svjedoka od uznemiravanja i zbunjivanja. Ako ta obaveza nije isključenja zakonom, opšta je dužnost svakog građanina da svjedoči u krivičnom postupku i da usmeno odgovara na postavljena pitanja. Odbijanje svjedočenja povlači novčano kažnjavanje svjedoka, i to do 30.000 KM. Uslovi za novčano kažnjavanje svjedoka na glavnom pretresu postavljeni su kumulativno: 1) da svjedok odbije da svjedoči bez opravdanog razloga i 2) da je to učinio nakon upozorenja suda na posljedice takvog odbijanja. Vještaka na glavnom pretresu mogu angažovati stanke, branilac i sud. Vještak polaže zakletvu, odnosno daje izjavu prije svjedočenja, i to usmeno. Da bi pisani nalaz i mišljenje vještaka mogao biti prihvaćen kao dokaz, vještak mora svjedočiti na glavnom pretresu. Nakon ispitivanja na glavnom pretresu od strane stranaka i branioca, svjedoci i vještaci mogu da budu djelimično ili potpuno otpušteni. Svjedoci i vještaci se nakon ispitivanja od strane stranaka i branioca otpuštaju i čekaju ispred sudnice, ukoliko sudija, odnosno predsjednik vijeća ne odluči da ih potpuno ne otpusti. Svjedoci i vještaci se mogu saslušati i van sudnice ako su ispunjeni određeni uslovi i to: postojanje određenih teškoća koje opravdavaju ispitivanje van sudnice (materijalni uslov), a formalni uslov je donošenje sudske odluke. Zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju nekih od sljedećih alternativno navedenih okolnosti: ako su ispitana lica umrla, ako su ispitana lica duševno oboljela, ako se ispitana lica ne mogu pronaći ili ako je dolazak pred sud ispitanih lica nemoguć ili znatno otežan iz važnih uzroka. Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno, ako je to pitanje po njegovoj ocjeni: a) nedopušteno (ako se odnosi na zakonom zabranjen način pribavljanja dokaza, na dokaz čija upotreba po zakonu nije dopuštena ili na činjenicu koja se po zakonu ne može dokazivati) ili b) nevažno za predmet (ako je činjenjica koja bi se trebala pitanjem utvrđivati već utvrđena ili nije važna za utvrđivanje).
90
Završna riječ je posljedni dio glavnog pretresa, u kome stranke daju završnu riječ, tumačeći činjenice i pravo i izjašnjavajući se o materijalu iznesenom na glavnom pretresu. Redoslijed izlaganja u ovom dijelu glavnog pretresa je određen zakonom, optuženi govori posljednji, tako da je efekat njegovog govora najsnažniji. Poslije svih završnih riječi, obaveza je sudije da objavi da je glavni pretres završen, nakon čega se sud povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude.
79. ODLAGANJE I PREKIDANJE GLAVNOG PRETRESA Glavni pretres se, po pravilu, odvija bez prekida, međutim, od ovog pravila postoje izuzeci, kada dolazi do odlaganja i prekidanja glavnog pretresa. Glavni pretres se može odložiti samo ako su ispunjeni zakonom propisani formalni i materijalni uslovi. Formalni uslov za odlaganje glavnog pretresa jeste da postoji određeni zahtjev na koji su ovlašteni stranke ili branilac, kao i da taj zahtjev prihvati sudija, odnosno predsjednik vijeća, i to donošenjem rješenja o odlaganju glavnog pretresa. Materijalni uslov za odlaganje glavnog pretresa postoji: 1. ako treba pribaviti nove dokaze, 2. ako je optuženi nakon izvršenog krivičnog djela nesposoban da prisustvuje glavnom pretresu, 3. ako postoje druge smetnje da se glavni pretres uspješno provede. Potrebu pribavljanja novih dokaza procjenjuje sudija, odnosno predsjednik vijeća. Rješenje kojim se odlaže glavni pretres unijeće se u zapisnik i po mogućnosti odrediće se dan i sat nastavka glavnog pretresa. Sudija, odnosno predsjednik vijeća će takođe narediti obezbjeđenje dokaza koji se mogu izgubiti ili uništiti zbog odlaganja glavnog pretresa. Protiv rješenja o odlaganju nije dozvoljena žalba. Odloženi pretres se može nastaviti, što je redovna procesna situacija ili početi iznova – što predstavlja vanrednu procesnu situaciju. Za dalji tok odloženog glavnog pretresa važna su dva momenta: protek vremena i sastav suda. Ako se glavni pretres koji je bio odložen drži pred istim sudijom, odnosno vijećem, isti će se nastaviti, a sudija, odnosno predsjednik vijeća će ukratko iznijeti tok ranijeg glavnog pretresa. Sudija može odrediti da glavni pretres počne iznova. Glavni pretres koji je odložen mora početi iznova ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odlaganje trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stanaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste ranije dati iskazi na glavnom pretresu. Ako se glavni pretres drži pred drugim sudijom, odnosno predsjednikom vijeća, on mora početi iznova i svi dokazi se moraju ponovo izvesti. Izuzetno, ako se pretres drži pred drugim predsjednikom vijeća, uz saglasnost stranaka i branioca, vijeće može odlučiti da se ranije izvedeni dokazi neće ponovo izvoditi. Sudija, odnosno vijeće može bez saglasnosti stranaka i branioca, a po njihovom saslušanju, odlučiti da se iskazi svjedoka i vještaka dati u ranijem pretresu, koriste kao dokaz ukoliko su svjedoci ili vještaci umrli, duševno oboljeli ili se ne mogu pronaći ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz drugih razloga. Prekid glavnog pretresa predstavlja kratkotrajni zastoj u njegovom odvijanju koji može trajati najduže 8 dana. Zakon o krivičnom postupku navodi razloge prekida glavnog pretresa: 1. zbog odmora, 2. zbog isteka radnog vremena, 3. da bi se pribavio neki dokaz u kratkom vremenu, 4. zbog pripremanja optužbe ili odbrane. 91
Prekinuti glavni pretres se nastavlja uvijek pred istim sudijom ili vijećem. O prekidu glavnog pretresa sudija, odnosno predsjednik vijeća mora donijeti rješenje koje se unosi u zapisnik o glavnom pretresu, a protiv njega nije dozvoljena žalba. Takvo rješenje sudija, odnosno predsjednik vijeća donosi na vlastitu inicijativu, kao i na prijedlog članova vijeća, odnosno stranaka ili branioca.
80. DONOŠENJE I OBJAVLJIVANJE PRESUDE Po završetku glavnog pretresa, sud donosi presudu. Kada sudija, odnosno predsjednik vijeća objavi da je glavni pretres završen, sud se povlači na vijećanje i glasanje, radi donošenja presude. Vijećanju i glasanju pristupa se odmah, koji se obavljaju u tajnom zasjedanju, čime se onemogućava spoljni uticaj i omogućava koncentrisanje ćlanova vijeća na donošenje presude. Prilikom vijećanja prvo se raspravlja pitanje nadležnosti, zatim da li je potrebna dopuna podataka, kao i o ostalim pitanjima. Potrebno je ne samo da se odluka odmah donese, nego i da se odmah javno objavi. Ta potreba proizilazi iz činjenice da su utisci sudije neposredno po završetku glavnog pretresa najsvježiji, a postoji i mogućnost raznih uticaja na sud. Izuzeci od ovog pravila postoje samo u komplikovanim slučajevima, kada se objavljivanje presude može odložiti. Presuda se izriče i objavljuje u ime države, čime se daje svečaniji izgled i veći autoritet ovom aktu. Objavljivanje presude svi prisutni slušaju stojeći, a prilikom kratkog usmenog obrazlaganja presude svi prisutni u sudnici sjede. Usmeno obrazloženje presude trebalo bi biti kratko i sadržavati osnovne razloge donošenja baš takve presude, a od saopštenja koja tom prilikom sudija, odnosno predsjednik vijeća treba dati, tu je samo ono o pravu na žalbu i obavezi odgovora na žalbu. Ako je optuženom izrečena uslovna osuda, on treba biti upozoren na njeno značenje i na uslove kojih se mora pridržavati.
81. POJAM, ZNAČAJ I ZADATAK PRAVNIH LIJEKOVA Pravni lijekovi su vrsta pravnih sredstava kojima stranke i druga ovlaštena lica u krivičnom postupku pobijaju odluku suda o krivičnoj stvari koju smatraju nepravičnom ili nezakonitom, tražeći od suda pravnog lijeka da je izmijeni ili ukine. Pravni lijekovi su procesne radnje subjekata u krivičnom postupku kojima se pobija sudska odluka, s ciljem da se ukine ili izmijeni donošenjem nove sudske odluke. Pravni lijekovi su upravljeni protiv odluka suda, njima se odluka suda pobija, dokazuje se njena nezakonitost i po tom osnovu se od neposredno višeg nadležnog suda traži preinačenje ili ukidanje te odluke. Pravni lijek je moguć samo pod uslovom da je donesena odluka u prethodnom stepenu i da ne postoji mogućnost da drugostepeni sud donese odluku umjesto prvostepenog. Kad se završi postupak u prvom stepenu, suđenje u daljim stepenima uslovljeno je upotrebom pravnih lijekova. Postojanje postupka pravnih lijekova zavisi od volje lica ovlaštenih za njihovo podnošenje, ta lica određuju i obim i predmet odlučivanja. Opravdanje upotrebe pravnih lijekova sadržano je i u izvjesnosti donošenja pravilnije odluke u postupku pravnog lijeka, koja se ogleda u više važnih činjenica: 1. izjavom pravnog lijeka krivični se predmet iznosi pred višu instancu u kojoj su sudije sa većim znanjem i iskustvom, 2. pravilnost donesene odluke podvrgava se ocjeni dvaju različitih foruma, 3. drugostepeni sud je kvalitativno bolji, 4. druge sudije ponovo ispituju istu stvar, što znači da se odluka formira kroz više ispitivanja raznih lica, 5. postoji mogućnost iznošenja novih činjenica i novih dokaza i sl. 92
Ustanova pravnog lijeka motivisana je nastojanjima da svaka krivična stvar bude zakonito riješena, odnosno da se stvore procesne mogućnosti odlučivanja i dovođenja do pravilne i zakonite odluke. To se ne može uvijek postići u postupku pred prvostepenim sudom. Greške su moguće, bilo zbog propuštanja i nezakonitosti radnji samih stranaka, tako i drugih učesnika u krivičnom postupku. Bolja odluka drugostepenog suda očekuje se i zbog toga što je sporni predmet izložen ocjeni dvije instance. Pravni lijekovi značajno doprinose ujednačavanju i pravilnijem shvatanju pojedinih instituta materijalnog i krivičnog procesnog prava.
82. OSNOVI I VRSTE PRAVNIH LIJEKOVA Osnovi pravnog lijeka su nedostaci kako u samoj odluci, tako i u postupku njenog donošenja, na osnovu kojih se od višeg suda može tražiti ukidanje ili preinačenje odluke nižeg suda. Osnovi pravnog lijeka se, uglavnom, zasnivaju na neprimjeni ili na pogrešnoj primjeni zakona, kao i na nepravilno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Kod neprimjene ili nepravilne primjene zakona radi se o pravnim nedostacima, gdje je sud prilikom donošenja odluke povrijedio odredbe krivičnog postupka, tako da postupak u kome je odluka donesena nije u skladu sa zakonom. Kod nepravilno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja radi se o činjeničnim greškama, na taj način što sud nije imao u vidu sve potrebne činjenice ili ih je uzeo u obzir, ali ih pogrešno ocijenio, pa nepravilno izrekao krivičnu sankciju. Pravni lijekovi se uobičajeno dijele na redovne i vanredne. Redovni pravni lijekovi se odnose na odluke koje još nisu postale pravosnažne i njima se onemogućava stupanje na pravnu snagu odluke nižeg suda, da bi odluku donio viši sud. Vanredni pravni lijekovi odnose se na odluke koje su stupile na pravnu snagu. Kod redovnih pravnih lijekova konkretna sudska odluka može se napadati zbog svih, kako činjeničnih, tako i pravnih nedostataka, sa ciljem da se krivična stvar ponovo ispita. Vanredni pravni lijekovi mogu se koristiti samo izuzetno, u zakonom tačno određenim slučajevima, i to tek kada su iskorišteni redovni pravni lijekovi. Možemo razlikovati i potpune i nepotpune pravne lijekove. Kod potpunog pravnog lijeka odluka se može pobijati i po pravnom i po činjeničnom osnovu. Nepotpunim pravnim lijekom odluka se može pobijati samo zbog povrede zakona, tako što će se navesti da je krivični postupak nepravilno vođen ili da je nepravilno primijenjen. Činjenično stanje se ne može ponovo ocjenjivati, jer viši sud može cijeniti samo pravilnost primjene zakona prilikom utvrđivanja činjenica. Podjela pravnih lijekova nekad se vrši prema njihovom uticaju na izvršenje odluke koja se pobija (pravni lijekovi sa suspenzivnim i nesuspenzivnim dejstvom), prema organu pred koji pravni lijek iznosi stvar na rješavanje (pravni lijek sa devolutivnim i nedevolutivnim dejstvom) ili prema obimu do koga se može ići u ispitivanju odluke povodom pravnog lijeka u višem stepenu (ekstenzivno i neekstenzivno dejstvo). Ova podjela nema većeg značaja.
83. SUBJEKTI PRAVNIH LIJEKOVA Svojstvo subjekta pravnog lijeka priznato je tužiocu i optuženom, s tim da subjekti pravnog lijeka mogu biti i neka druga lica, kako u odnosu na odluku o glavnoj stvari, tako i na sporedne predmete. Žalba najprije postoji radi optužbe ili odbrane, pa subjekti žalbe najčešće i jesu tužilac i optuženi sa svojim braniocem. Najpotpunije pravo žalbe ima tužilac, jer je može izjaviti i na štetu i u korist optuženog. Svi subjekti pravnih lijekova nemaju ista prava na njihovu upotrebu, takođe, svaki subjekt pravnog lijeka ne može pobijati odluku po svim osnovama. 93
Iako se pravni lijek vezuje za interes subjekta koji ga izjavljuje, to nije prepreka da tužilac izjavi pravni lijek i u korist optuženog, jer se radi o subjektu pravnog lijeka koji je dužan da se stara o objektivnom utvrđivanju istine i donošenju pravilne presude. Zakon dopušta da više podnosilaca žalbe podnese više žalbi protiv iste presude i to na istoj procesnoj strani, npr. u korist optuženog sam optuženi, njegov branilac, tužilac ili na štetu optuženog. Tada se radi o tzv. konkurenciji žalbi. Do konkurencije žalbi na štetu optuženog može doći onda kada na njegovu štetu, protiv iste presude, žalbe podnesu tužilac i oštećeni. Kolizija ovih žalbi rješava se tako što se prednost daje žalbi tužioca. Pravni lijek tužioca - tužilac može izjaviti žalbu kako na štetu tako i u korist optuženog, što proističe iz njegove opšte dužnosti da tokom krivičnog postupka sa jednakom pažnjom istražuje činjenice kako koje terete optuženog, tako i one koje mu idu u korist. Pravni lijek optuženog - optuženi ne može izjaviti žalbu na presudu, na svoju štetu. Uz optuženog, pravni lijek u njegovu korist mogu izjaviti i njegov branilac i procesni zamjenici. Pravni lijek oštećenog - oštećeni kao sporedni procesni subjekt ima ograničeno pravo na žalbu protiv presude, jer on presudu može pobijati samo zbog odluke suda o troškovima krivičnog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Pravni lijek lica kome je oduzet predmet ili lica od koga je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, može se uložiti po svim osnovama, ali u granicama odgovarajućeg pravnog interesa.
84. OBIM POBIJANJA I RAZMATRANJA ODLUKE POBIJANE PRAVNIM LIJEKOM Pravnim lijekom odluka se može pobijati samo u okviru sadržine koju zakon daje svakom pravnom lijeku, po osnovima koje pojedini pravni lijek obuhvata, kao i u granicama pravnog interesa subjekta ovlaštenog na pobijanje odluke. Subjekt pravnog lijeka je potpuno slobodan na njegovo podnošenje, kao i u pogledu toga šta će obuhvatiti svojim pravnim lijekom. On je ovlašten da odluku pobija u cjelini ili u pojedinim dijelovima. Prema zakonu, drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom. Sud tada mora voditi računa o osnovama pravnog lijeka, obrazloženju i prijedlogu iz žalbe, jer od toga ovisi okvir, odnosno pravac ispitivanja presude. Tako se iz sadržaja žalbe može zaključiti da li se presuda pobija u cjelosti ili djelimično, iz kojeg osnova se pobija, iz kojih razloga i u kojem pravcu. Viši sud razmatra pobijanu odluku polazeći od osnova istaknutih u žalbi za pobijanje presude. Preko tih osnova viši sud može ići samo u slučajevima izričito propisanim zakonom. Ako drugostepeni sud, povodom ma čije žalbe, utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist jednog optuženog od koristi i za koga od saoptuženih koji nije izjavio žalbu ili je nije izjavio u tom pravcu, postupiće, po službenoj dužnosti, kao da takva žalba postoji. Kada se radi o pitanju da li viši sud može odlučivati nasuprot prijedlozima žalbe, viši sud razmatra samo ono što su stranke iznijele pred taj sud, ako zakon drugačije ne propisuje. Ukoliko se prilikom ispitivanja žalbe zaključi da treba ukinuti presudu i odrediti održavanje pretresa zbog postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka, drugostepeni sud se ne može upuštati u ocjenu opravdanosti nekog drugog žalbenog osnova. Ako sud ustanovi da, u smislu žalbenih prigovora nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka ili je učinjena ali je on ne može uzeti u obzir, jer se na nju ne ukazuje žalbom, onda on mora ispitati žalbene prigovore iz osnova pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ako je činjenično stanje pogrešno, drugostepeni sud će, takođe, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti presudu i odrediti održavanje pretresa. Tek nakon što utvrdi da nisu opravdani žalbeni prigovori iz osnova postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, drugostepeni sud može ispitati žalbene prigovore u pogledu povrede krivičnog zakona i odluke o krivičnopravnoj sankciji, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu i objavljivanju presude. 94
Zabrana preinačenja nagore (zabrana reformatio in peius) Preinačenje nagore je drugostepeno preinačenje neke prvostepene odluke na štetu one stranke u čiju je korist izjavljen pravni lijek. Takvo preinačenje je u zakonu zabranjeno, a pravda se pravičnošću i procesnom potrebom očuvanja slobode optuženog pri ulaganju pravnih lijekova, željom da se stvori situacija u kojoj će se optuženi, pri odlučivanju da li upotrijebiti pravni lijek, rukovoditi isključivo svojim shvatanjem o pravilnosti ili nepravilnosti odluke, nesputan strahom da će možda sopstvenom žalbom pogoršati svoj položaj. Zabrana preinačenja nagore postoji ne samo u slučaju ako su optuženi ili njegov branilac izjavili žalbu, već i u slučajevima ako su žalbu izjavila lica koja mogu izjaviti žalbu u korist optuženog ili ako je žalbu u korist optuženog podnio tuzilac. Ispitivanje presude van okvira žalbe Od pravila da sud ispituje presudu u okviru dijelova koji se pobijaju žalbom i po osnovima istaknutim u žalbi izuzeci postoje u slučajevima objektivnog i subjektivnog proširenja ispitivanja presude preko žalbe. Slučaj objektivnog proširenja ispitivanja presude preko žalbe, po kome žalba izjavljena u korist optuženog zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede krivičnog zakona, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi. Kada je u pitanju subjektivno proširenje ispitivanja presude preko žalbe, ispitivanje se ne proširuje na dalje dijelove ili tačke presude, već se, pored žalioca, proširuje na saoptužene, putem ustanove pogodnosti pripajanja (beneficium cohaesionis).
85. DEJSTVO PRAVNOG LIJEKA Pod uslovom da je dopušten i blagovremen, redovni pravni lijek ima devolutivno, suspenzivno i ekstenzivno dejstvo. Pravni lijekovi u krivičnom postupku BiH su uspostavljeni i kao: jedinstveni (licima ovlaštenim za njihovo izjavljivanje daju mogućnost pobijanja činjeničnih i pravnih pogrešaka) i dvostrani (na podnesenu žalbu stranke, uvijek ima pravo odgovoriti suprotna stranka). Devolutivno dejstvo pravnog lijeka sastoji se u tome što o ovom lijeku odlučuje drugi organ, a ne onaj koji je donio odluku. Devolutivno dejstvo, po pravilu, imaju redovni pravni lijekovi. Povodom redovnog pravnog lijeka, po pravilu, odlučuje viši sud, a ne sud koji je donio pobijanu sudsku odluku. Izuzetak su žalba na presudu drugostepenog suda, po kojoj u nekim slučajevima odlučuje isti sud i žalba na rješenje, gdje, takođe, postoje slučajevi u kojima odlučuje isti sud. Do ovakvih ograničenja devolutivnog dejstva dolazi uglavnom iz razloga hitnosti ili iz razloga koji leže u organizaciji sudova. Sa nedevolutivnim dejstvom je vanredni pravni lijek zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka. O ponavljanju krivičnog postupka odlučuje vijeće suda koji je u ranijem postupku sudio u prvom stepenu, s tim što i prilikom odlučivanja u vijeću neće učestvovati sudija koji je učestvovao u donošenju presude u ranijem postupku. Suspenzivno dejstvo pravnog lijeka postoji ako sprječava da odluka stupi na pravnu snagu, a time i da se izvrši. Po svom dejstvu, redovni pravni lijekovi su, po pravilu, suspenzivni, tj. odlažu izvršenje pobijane odluke. Izuzetak su samo neka rješenja koja se izvršavaju odmah poslije donošenja. Izuzeci od pravila da je pravni lijek sa suspenzivnim dejstvom su sljedeći: 1) zakonski je princip da žalba protiv rješenja odlaže njegovo izvršenje (ima suspenzivno dejstvo), te da suspenzivno dejstvo ona nema samo ako je izričito propisano da žalba ne odlaže izvršenje. Takav karakter imaju neka rješenja donesena u prethodnom postupku i postupku ekstradicije; 95
2) suspenzivno dejstvo nema vanredni pravni lijek ponavljanje krivičnog postupka. Razlozi tome su u činjenici da tvrdnje stranaka koje ulažu ovaj vanredni pravni lijek još nisu dokazane, kao i postojanje pravosnažne presude kojoj je prethodio kompletno sproveden krivični postupak; 3) osuđeni je u mogućnosti, kada to želi, ako su ispunjeni zakonski uslovi, da stupi na izdržavanje kazne i prije pravosnažnosti presude. Isto tako, žalba protiv rješenja kojim se izriče vaspitna mjera koja se izdržava u ustanovi, zadržava izvršenje rješenja ako sudija za maloljetnike, u saglasnosti sa roditeljima maloljetnika i po saslušanju maloljetnika, ne odredi drugačije. Ekstenzivno dejstvo pravnog lijeka sastoji se u institutu pogodnosti pridruživanja. Sastoji se u obavezi drugostepenog suda da, kada, povodom ma čije žalbe, utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženog od koristi i za kojeg drugog saoptuženog koji nije izjavio žalbu ili je nije izjavio u tom pravcu, postupi po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji. U teoriji je to dejstvo poznato kao pravilo – ekstenzivno dejstvo žalbe, nasuprot implicitnom dejstvu žalbe, samo u korist onog u čiju korist se ulaže.
86. FORMALNOSTI UPOTREBE PRAVNIH LIJEKOVA Određene formalnosti koje moraju biti ispunjene da bi se mogao upotrijebiti pravni lijek, propisuju se u svim zakonodavstvima. Razloge koji opravdavaju podnošenje žalbe treba razlikovati od osnova zbog kojih se presuda može pobijati. Osnovi se koriste za označenje suštine pobijanja (povreda krivičnog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje…), a razlozi da opravdaju žalbene navode i prijedloge. Navođenje osnova žalbe ne može zamijeniti isticanje razloga, ali je moguće obrnuto. Zakon određuje šta žalba treba sadržavati, odnosno kakve ona elemente mora imati da bi se smatrala valjanom i da bi viši sud o njoj mogao ispravno odlučivati. Žalba koja sadrži sve propisane elemente predstavlja valjan osnov za odlučivanje. Ti elementi su: a) označenje presude protiv koje se podnosi žalba, b) osnov za pobijanje presude, c) obrazloženje žalbe, d) prijedlog da se pobijena presuda potpuno ili djelimično ukine ili preinači, e) potpis lica koje podnosi žalbu. Zakon, dalje, određuje koji su od tih elemenata obavezni i čiji izostanak čini žalbu nevaljanom, koje od njih i u kojim slučajevima sam zakon nadomješta svojom pretpostavkom, te koji elementi nisu neophodni i mogu izostati bez ikakvih štetnih posljedica. Sadržaj žalbe ne mora biti naveden zakonskim redoslijedom. Bitno je da se svi elementi nalaze u žalbi. Žalba se mora posmatrati kompleksno, a ne kroz izdvojene pojedine dijelove. Ako su žalbu, koja ima sadržajne nedostatke, podnijeli oštećeni koji ima punomoćnika ili tužilac, nije predviđena obaveza suda da pozove žalioca na dopunu žalbe. Žalba sa ovim nedostacima podnesena u korist optuženog koji ima branioca dostaviće se drugostepenom sudu ako se može utvrditi na koju se presudu odnosi. Zakon dopušta da se u žalbi iznose nove činjenice i novi dokazi, tzv. beneficium novorum, koji i pored dužne pažnje nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Za korištenje takvih činjenica i dokaza zakon postavlja žaliocu uslov da je dužan navesti razlog zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze dužan je navesti činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati. Tako, sudija 96
izvjestilac drugostepenog suda može preko nižeg suda provjeravati navode žalbe u vezi sa novim činjenicama i dokazima, njihovim postojanjem i važnošću. Rokovi za izjavu pravnog lijeka Redovni pravni lijekovi podnose se u određenom roku. Za razliku od redovnih, vanredni pravni lijek ponavljanje postupka ne vezuje se za rok, iako istek određenog vremena može imati značaja u pogledu mogućnosti njegovog izjavljivanja. Rokovi za pravne lijekove mogu se razlikovati u pogledu pojedinih vrsta odluka, s tim da u tom smislu postoje razlike i između odluka iste vrste. Rok za žalbu protiv presude donesene u prvom stepenu je 15 dana, računajući od dana dostavljanja prepisa presude, i taj rok važi za stranke i branioca. Drugim licima koja mogu podnijeti žalbu u korist optuženog sud ne dostavlja presudu, ali ona imaju isti rok za žalbu koji počinje teći od dana dostavljanja prepisa presude optuženom. Lice, čiji je predmet oduzet ili od kojeg je oduzeta imovinska korist, može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude. U složenim stvarima, na zahtjev stranaka i branioca, sud može produžiti rok za žalbu najviše za 15 dana. Rok za žalbu na rješenje je 3 dana od dana dostavljanja rješenja, ako zakonom nije drugačije određeno. Rok za presudu važi i za rješenje o sudskoj opomeni, kao i za rješenje o vaspitnim mjerama. Rokovi za podnošenje žalbe su prekluzivni, ne mogu se produžavati i njihovim istekom ovlašteno lice gubi pravo na žalbu. Predaja pravnog lijeka i dostavljanje na odgovor Pravni lijek se podnosi višem sudu, a predaje sudu koji je izrekao prvostepenu odluku. Zakon dozvoljava dostavljanje žalbe i preko pošte, preporučenom pošiljkom, telegrafom. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, može žalbu dati na zapisnik kod suda ili je predati upravi zatvora, a lice koje se nalazi na izdržavanju kazne ili se nalazi u nekoj ustanovi radi primjene mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere, može takvu izjavu predati upravi ustanove u kojoj je smješteno. Ako se radi o žalbi na presudu, žalba se predaje u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i za protivnu stranku i branioca – radi davanja odgovora. Primjerak žalbe prvostepeni sud dostavlja protivnoj stranki i braniocu, koji mogu u roku od 8 dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu, koji se zatim sa žalbom i svim spisima i prepisom zapisnika sa glavnog pretresa dostavlja drugostepenom sudu. Odricanje i odustanak od pravnog lijeka i dopuna pravnog lijeka U slučaju odricanja od pravnog lijeka, stranka izjavljuje da ne želi koristiti pravni lijek. Izjava se daje podneskom ili u zapisnik kod suda, a odricanje je moguće prilikom objavljivanja odluke ili nakon što je odluka dostavljena. Ako stranka propusti rok za izjavu pravnog lijeka, smatra se da se time prećutno odrekla njegove upotrebe. U redovnom postupku optuženi se može odreći prava na žalbu samo nakon što mu je presuda dostavljena. Tog prava optuženi se može odreći i prije, ako se tužilac odrekao prava na žalbu, osim ako bi optuženi po presudi imao da izdržava kaznu zatvora. Tužilac se može odreći prava na žalbu od trenutka objavljivanja presude pa do isteka roka za podnošenje žalbe. Branilac se može odreći prava na žalbu samo uz pristanak optuženog, ne i protiv njegove volje. Odustati od žalbe mogu optuženi i tužilac. Odustanak mora biti izričit i izjavljen nadležnom sudu, pismeno ili usmeno neposredno na tom sudu. Ako dođe do odustanka, sud donosi rješenje o odbacivanju pravnog lijeka. Odricanje i odustajanje od žalbe ne može se opozvati, bez obzira na razlog zbog kojeg su učinjeni. Moguća je i dopuna pravnog lijeka u naknadnom podnesku, pod uslovom ako je učinjena u roku za žalbu. Poslije isteka roka za žalbu, takvi dodaci nisu mogući. Dopuna žalbe koja je podnesena poslije isteka roka za žalbu, smatra se novom žalbom, pa je, kao takvu, treba odbaciti. 97
87. ŽALBA NA PRESUDU PRVOSTEPENOG SUDA
U našem krivičnom postupku postoje tri REDOVNA PRAVNA LIJEKA: 1) žalba na presudu prvostepenog suda, 2) žalba na presudu drugostepenog suda i 3) žalba na rješenje. Žalba protiv prvostepene presude odnosi se na sve vrste presuda prvostepenih sudova, a osnovi ove žalbe su jednaki. Ova žalba ima devolutivno dejstvo i po njoj uvijek rješava neposredno viši sud. Isto tako, žalba protiv prvostepene presude ima suspenzivno dejstvo. Žalba protiv prvostepene presude je potpuni pravni lijek, kojim se može pobijati i pravna i činjenična osnovica presude, jer je u zakonu propisano da se presuda može pobijati: 1. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, 2. zbog povrede krivičnog zakona, 3. zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, 4. zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informisanja. Stranke ili druga ovlaštena lica presudu mogu pobijati iz svih ili samo nekih žalbenih osnova, ali uvijek u okviru svog neposrednog pravnog interesa. I Bitne povrede odredaba krivičnog postupka kao osnov pobijanja presude žalbom U bitne povrede odredaba krivičnog postupka, kao osnov pobijanja presude žalbom, spadaju apsolutne i relativne povrede. U apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka spadaju: 1. povrede zakona koje se odnose na sud: - ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja, - ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se mora izuzeti, - ako je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti; 2. povrede zakona koje se odnose na tužioca i optužbu: - ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa, - ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe, nijedan dio optužbe ne smije ostati bez odgovora, - ako je optužba prekoračena; 3. povrede zakona koje se odnose na optuženog: - ako je glavni pretres održan bez lica čije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa, - ako je povrijeđeno pravo na odbranu; 4. povrede zakona koje se odnose na presudu: - ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama zakona ne može zasnovati presuda,
98
- ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Nedostaci se moraju nalaziti isključivo u pisanom sastavu presude; 5. ostale bitne povrede zakona: - ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu. Relativne povrede odredaba krivičnog postupka postoje ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude. II Povrede krivičnog zakona Povrede krivičnog zakona se još nazivaju i povredama materijalnog prava, a postoje ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju: 1) da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo, 2) da li ima okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost, 3) da li ima okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravosnažno raspravljena, 4) da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, 5) da li je odlukom o kazni ili uslovnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri bezbjednosti ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu, 6) da li su pravilno primijenjene odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne. III Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao osnov žalbe na presudu Utvrđivanje činjeničnog stanja je najznačajnija i najdelikatnija djelatnost suda u krivičnom postupku. Kao činjenice za potrebe krivičnog postupka označavaju se događaji i pojave koji su postojali ili postoje i čije se postojanje mora u tom postupku rekonstruisati. Odlučne činjenice su one na kojima se neposredno zasniva primjena zakona, dakle, one o kojima neposredno ovisi primjena prava. Odlučne činjenice mogu se podijeliti na procesnopravne odlučne činjenice i materijalnopravne odlučne činjenice. Činjenično stanje obuhvata skup odlučnih činjenica. Utvrđenim činjeničnim stanjem smatra se samo ono koje je sud utvrdio u svojoj presudi. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje postoji kada je u presudi neka odlučna činjenica ili više njih pogrešno utvrđena. Neka odlučna činjenica pogrešno je utvrđena kada nije utvrđena onako kako se dogodila u stvarnosti. Činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno kada je izostalo utvrđenje neke odlučne činjenice, koje je u datom slučaju bilo potrebno. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kada na to upozoravaju nove činjenice ili novi dokazi. Najblaža procesna posljedica pogrešnog, odnosno nepotpunog utvrđenja činjeničnog stanja ogleda se u tome što stranka takvo utvrđenje može pobijati žalbom, čime drugostepeni sud stiče mogućnost ispitivanja ispravnosti njegovog utvrđenja.
99
IV Pobijanje presude zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude U pogledu kazne i uslovne osude, povreda postoji ako je sud glavnu ili sporednu kaznu odmjerio bez prekoračenja zakonskih ovlaštenja, ali je, u granicama zakona, nije pravilno odmjerio s obzirom na okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća ili što je sud primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne ili o uslovnoj osudi, iako su za to postojali zakonski osnovi. Kada su u pitanju mjere bezbjednosti, zakon propisuje da se odluka o njima može pobijati ako ne postoji povreda zakona, ali je sud nepravilno donio ovu odluku ili nije izrekao mjeru bezbjednosti, iako su za to postojali zakonski osnovi. Iz istih razloga može se pobijati odluka o troškovima krivičnog postupka. Odluka o imovinskopravnom zahtjevu, kao i odluka o objavljivanju presude putem sredstava javnog informisanja može se pobijati kad je sud o ovim pitanjima donio odluku protivno zakonskim odredbama. Postupak po žalbi na presudu pred sudom prvog stepena Postupak po žalbi na presudu prvostepenog suda obuhvata niz zakonom predviđenih radnji, od kojih se neke preduzimaju od strane suda, čija se presuda pobija (prvostepeni sud), dok su druge radnje u nadležnosti suda pravnog lijeka (drugostepeni sud). U vezi sa žalbom, prvostepeni sud vrši neke tehničke radnje i neke radnje odlučivanja. Tehničke radnje obuhvataju prijem žalbe i ispitivanje njene tehničke ispravnosti. Žalba se podnosi višem sudu, od koga se traži odluka, ali se predaje sudu prvog stepena, koji je donio presudu koja se pobija, i to u dovoljnom broju primjeraka, za sud, protivnu stranku i branioca, radi davanja odgovora. Prijem se ne može odbiti zbog toga što je žalba neblagovremena ili nedopuštena, a još manje zbog toga što je neosnovana. Sudija, odnosno predsjednik vijeća prvostepenog suda ovlašten je da rješenjem odbaci neblagovremenu i nedopuštenu žalbu. Ukoliko ne odbaci žalbu dostavlja je protivnoj stranki na odgovor i to najkasnije u roku od 8 dana od dana prijema, a po prijemu odgovora, odnosno proteka roka za odgovor, dostavlja žalbu sa svim spisima i prepisom zapisnika sa glavnog pretresa drugostepenom sudu. Postupak po žalbi pred drugostepenim sudom Postupak pred drugostepenim sudom započinje onog trenutka kada spisi po žalbi pristignu u ovaj sud. Vijeće drugostepenog suda donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa. U okviru ovog postupka, razlikujemo: postupak van sjednice, rješavanje u sjednici vijeća i rješavanje na pretresu. U postupku van sjednice ili pripremnom postupku za sjednicu drugostepenog suda meritorno se ništa ne rješava, već se vrše potrebne pripreme da bi se stvar riješila u sjednici vijeća ili na drugostepenom pretresu. Sjednica vijeća drugostepenog suda je javna i o njoj se obavještavaju tužilac, optuženi i njegov branilac. Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnosioca žalbe, a nakon toga druga stanka izlaže odgovor na žalbu. O sjednici vijeća vodi se poseban zapisnik. Pretres pred drugostepenim sudom će se održati ako drugostepeni sud ukine prvostepenu presudu. Zakazani pretres se ponavlja samo u onom dijelu u kome se ponovo sudi, a to može biti u cjelini (ako je rješenjem ukinuta prvostepena presuda) ili u pojedinim dijelovima (kada je presuda ukinuta djelimično). O drugostepenom pretresu vodi se zapisnik. 100
Odluke drugostepenog vijeća po žalbi – drugostepeni sud može u sjednici vijeća: odbaciti žalbu kao neblagovremenu, odbaciti žalbu kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu, preinačiti prvostepenu presudu ili ukinuti prvostepenu presudu i održati pretres. Te odluke se, s obzirom na sadržaj mogu podijeliti na procesne i materijalne. Formalne odluke su rješenja koja drugostepeni sud donosi ne upuštajući se u razmatranje sadržaja i osnovanosti žalbe, a materijalne odluke će drugostepeni sud donijeti u obliku presude kada odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu ili ako uvažavajući žalbu preinači prvostepenu presudu ili ako ukine prvostepenu presudu i odredi održavanje pretresa. Sve ove odluke drugostepeni sud može donijeti samo na osnovu održane sjednice vijeća. Međutim, ako uvaži žalbu i rješenjem ukine prvostepenu presudu, drugostepeni sud mora održati pretres. Svaka sudska odluka, pa i drugostepenog suda mora imati obrazloženje u kojem se navode i objašnjavaju razlozi kojima se sud rukovodi pri donošenju odluke. U obrazloženju presude, u dijelu kojim se ukida prvostepena presuda ili u rješenju kojim se ukida prvostepena presuda, navešće se samo kratki razlozi za ukidanje.
88. ŽALBA NA PRESUDU DRUGOSTEPENOG SUDA Noviji krivični postupci sve više suđenje svode na svega dvije instance: prvostepenu i drugostepenu. Oni dopuštaju pobijanje prvostepene presude na samo jednu višu instancu. Naš zakon dopušta samo u nekim slučajevima i pobijanje drugostepene presude pred još jednom instancom. Naš zakon predviđa dva slučaja u kojima se žalbom može pobijati drugostepena presuda, a to su: 1) ako je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi oglašava krivim i 2) ako je drugostepeni sud povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donio presudu kojom se optuženi oglašava krivim. Trećestepeni sud odlučuje u vijeću sastavljenom od trojice sudija. U ovom vijeću ne mogu učestvovati sudije koje su učestvovale u donošenju presude koja se pobija žalbom. Za postupak pred trećestepenim sudom vrijede odredbe koje su predviđene za drugostepeni postupak. Pred ovim vijećem ne može se održati pretres. Žalba na treću instancu predaje se prvostepenom sudu, koji je sa spisom dostavlja drugostepenom sudu, a ovaj je uz svoj spis prosljeđuje sudu trećeg stepena. O podnesenoj žalbi sud trećeg stepena odlučuje meritorno, kao i drugostepeni sud.
89. ŽALBA NA RJEŠENJE Pored presuda i meritornih rješenja kojima se odlučuje o samoj krivičnoj stvari, donose se i brojna druga rješenja, kako prije samog pokretanja krivičnog postupka, tako i u njegovom toku, pa i poslije njegovog završetka. Takvim rješenjima priprema se sprovođenje krivičnog postupka i upravlja se tim postupkom, te odlučuje o pojedinim incidentnim pitanjima u toku i van samog postupka, kao i poslije njegovog okončanja. To je potreba konstruisanja posebnog pravnog lijeka – žalbe na rješenje koji postoji pored pravnog lijeka žalbe na presudu. 101
Za razliku od žalbe na presudu, žalba na rješenje nije moguća protiv svakog rješenja. Slučajevi kad žalba nije dopuštena izričito su propisani zakonom. Zakonom su predviđene tri grupe žalbi na rješenje: 1. na rješenja na koja je žalba uvijek dopuštena, ukoliko to pravo nije zakonom izričito zabranjeno; 2. na rješenja na koja žalba uopšte nije dopuštena i 3. na rješenja gdje pravo na žalbu nije isključeno, već je samo odgođeno. Devolutivnost žalbe protiv rješenja, kao i protiv svih ostalih sudskih odluka, ogleda se u tome što o žalbi odlučuje uvijek viši sud kao drugostepeni. Međutim, postoje slučajevi u kojima o žalbi protiv rješenja odlučuje vijeće istog prvostepenog suda koji je donio rješenje. U takvim slučajevima, odluku o žalbi donosi vanraspravno vijeće. U vezi sa rokom za izjavljivanje žalbe na rješenje, zakon razlikuje opšte i posebne rokove. Žalba se podnosi sudu koji je donio rješenje. Opšti rok za podnošenje žalbe na rješenje je tri dana od dana dostavljanja rješenja. Zakon određuje za žalbu protiv nekih rješenja posebne rokove (duže od 8 dana, a protiv drugih, zbog potrebe što hitnijeg rješavanja - 24 sata). Rok za žalbu od osam dana predviđen je protiv tzv. meritornih rješenja, i to samo u jednoj situaciji (kod rješenja o izricanju vaspitne mjere i o obustavi postupka prema maloljetnicima). Skraćeni rok od 24 sata vrijedi za žalbu protiv pojedinih rješenja o pritvoru, te protiv rješenja o izricanju disciplinske kazne za prestupe pritvorenika. Pravo na podnošenje žalbe protiv rješenja, zakon, u prvom redu, pruža strankama i braniocu i ostalim licima predviđenim zakonom. Međutim, pojedinim vrstama rješenja mogu biti tangirana i pojedina druga lica – svjedoci, vještaci i tumači, te lica koja prisustvuju pretresu, odnosno javnoj sjednici, donošenjem rješenja o novčanoj kazni, zatim vlasnik predmeta koji se oduzima i dr. Zato zakon propisuje da žalbu protiv rješenja mogu podnijeti i druga lica čija su prava rješenjem povrijeđena. U pogledu pobijanja rješenja, zakon je omogućio pobijanje rješenja iz svih razloga iz kojih ona mogu biti nepravilna i nezakonita. U žalbi protiv rješenja mogu se iznositi nove činjenice i novi dokazi. Žalba protiv rješenja ne dostavlja se protivoj stranki, pa nije omogućeno podnošenje odgovora na žalbu. Žalba se podnosi sudu koji je donio rješenje, a ovaj je, skupa sa svojim spisom, prosljeđuje sudu koji odlučuje o noj. Žalba mora biti blagovremena i dopuštena. O žalbi protiv rješenja drugostepeni sud odlučuje u sjednici vijeća. Sjednica je nejavna. Izuzetno je dopušteno održavanje javne sjednice, kada je u pitanju žalba protiv tzv. meritornih rješenja. Pri odlučivanju o žalbi na rješenje, viši sud se kreće u granicama žalbe. Sud koji rješava po žalbi može odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili nedozvoljenu, a može žalbu odbiti kao neosnovanu ili je uvažiti i u tom slučaju prvostepeno rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.
90. POJAM I VRSTE PONAVLJANJA KRIVIČNOG POSTUPKA U našem krivičnom postupku postoje dva VANREDNA PRAVNA LIJEKA: 1) zahtjev za ponavljanje postupka i 2) zahtjev za zaštitu zakonitosti. Ponavljanje krivičnog postupka zahtijeva se zbog toga što se, usljed novih činjenica i dokaza koji se sada iznose pred sud, a kojima sud nije ranije raspolagao, činjenično stanje utvrđeno pravnosnažnom odlukom pokazuje kao pogrešno. Njime se pravosnažna sudska odluka pobija zbog 102
nedostataka u utvrđenom činjeničnom stanju, s tim da se u ponovljenom krivičnom postupku ovi nedostaci otklone i donese zakonita i pravedna sudska odluka. Osnovna karakteristika ponavljanja postupka je postojanje novih činjenica koje se mogu pojaviti u različitim oblicima: novi dokazi, izvršenje krivičnog djela od strane procesnih subjekata (tužilac, svjedok, vještak, tumač, ovlašteno službeno lice ili sudija), nove činjenice i novi dokazi i odluke Ustavnog suda BiH, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava. Zahtjev za ponavljanje ne može se postaviti radi ponovne ocjene starog dokaznog materijala, niti po osnovu toga što je sud pogrešno primijenio zakon. Kao vanredni pravni lijek, ponavljanje krivičnog postupka služi da otkloni greške sadržane u činjeničnoj osnovici pravosnažne presude krivičnog suda, ako se pojave nove činjenice ili dokazi poslije pravosnažne odluke, u korist ili na štetu optuženog. Propisuje se da se krivični postupak koji je dovršen pravosnažnim rješenjem ili pravosnažnom presudom može ponoviti samo u slučajevima i pod uslovima predviđenim u zakonu i samo na zahtjev ovlaštenog lica. Ponavljanje krivičnog postupka postoji i u posebnim postupcima; prema maloljetnicima, prema pravnim licima i u pogledu mjere oduzimanja imovinske koristi. Nepravo ponavljanje krivičnog postupka Usljed primjene ili neprimjene odredaba krivičnog zakona koje se odnose na odmjeravanje kazne za sticaj krivičnih djela, postoji nekad potreba za izmjenom odluke o kazni koju sadrži pravosudna presuda, i to ne zbog nastupanja novih činjenica ili dokaza, već radi usklađivanja izrečene kazne sa odredbama krivičnog zakona. Ti slučajevi liče na ponavljanje postupka, jer se omogućuje određena izmjena presude, ali se od ponavljanja bitno razlikuju, jer se pravosnažna odluka o kazni mijenja bez formalnosti predviđenih za pravo ponavljanje krivičnog postupka. Ovdje se radi o preinačenju pravosnažne presude bez ponavljanja krivičnog postupka. Prema zakonu, pravosnažna presuda se može preinačiti i bez ponavljanja krivičnog postupka ako je u dvije presude ili u više presuda protiv istog osuđenog pravosnažno izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju. Da bi odredbe KZ o odmjeravanju kazne koje nisu primijenjene naknadno, ipak bile primijenjene, potrebno je izreći novu presudu kojom će se preinačiti ranije presude u pogledu odluka o kazni i izreći jedinstvenu kaznu. Za donošenje nove presude nadležan je prvostepeni sud koji je sudio u stvari u kojoj je izrečena najstrožija vrsta kazne, a kod istovrsnih kazni, sud koji je izrekao najveću kaznu, ako su kazne jednake - sud koji je posljednji izrekao kaznu. Novu presudu donosi sud u sjednici vijeća, i to na prijedlog tužioca ili osuđenog, odnosno branioca, a po saslušanju protivne strane. Pretres se ne drži, jer se ne dira u činjenično stanje. Nastavljanje krivičnog postupka obustavljenog zbog procesnih smetnji ne predstavlja pravo ponavljanje krivičnog postupka, već se postupak završen rješenjem ili procesnom presudom samo nastavlja kad se za to steknu potrebni faktički i zakonski uslovi. Tu je obuhvaćen slučaj u kojem je krivični postupak rješenjem pravosnažno obustavljen ili je presudom optužba pravosnažno odbijena zato što nije bilo potrebnog odobrenja. U tom slučaju postupak će se, na zahtjev tužioca, nastaviti čim prestanu uzroci zbog kojih su donesene navedene odluke. Pri tome je postupak jednostavan, ovlašteni tužilac podnosi svoj zahtjev sudu koji treba da nastavi postupak, iznoseći dokaze o prestanku procesnih smetnji. Na zahtjev tužioca, sud donosi odmah rješenje o nastavljanju postupka, a postupak se nastavlja u onoj fazi u kojoj je bio obustavljen, odnosno u kojoj je donesena presuda kojom se optužba odbija, zbog čega se i ne može govoriti o ponavljanju krivičnog postupka u užem smislu. Osuđeni ima pravo žalbe protiv takvog rješenja, jer se ono uvijek donosi na njegovu štetu. O žalbi protiv rješenja vanraspravnog vijeća, kojim se donosi odluka o nastavljanju krivičnog postupka, odlučuje vijeće drugostepenog suda.
103
Ponavljanje krivičnog postupka završenog pravosnažnim rješenjem Radi se o dva slučaja: 1. Ponavljanje obustavljenog postupka zbog novih dokaza - tu dolaze u obzir slučajevi kada je pravosnažnim rješenjem krivični postupak obustavljen prije početka glavnog pretresa. Ponavljanje postupka u ovim slučajevima može se dopustiti na zahtjev tužioca. Osnov za ponavljanje postupka su podneseni novi dokazi, na osnovu kojih se sud može uvjeriti da su se stekli uslovi za ponovno pokretanje krivičnog postupka. 2. Ponavljanje postupka obustavljenog usljed zloupotrebe službenog položaja tužioca - zakon traži kao uslov za ovakvo ponavljanje postupka da krivično djelo zloupotrebe službenog položaja tužioca, koje čini osnovu za ponavljanje, bude dokazano pravosnažnom presudom. Ako se postupak protiv tužioca ne može sprovesti, krivično djelo se može utvrđivati i drugim dokazima. Ponavljanje krivičnog postupka završenog pravosnažnom presudom moguće je kako u korist osuđenog, tako i na njegovu štetu, odnosno na štetu lica oslobođenog optužbe i lica za koje je optužba odbijena. Ponavljanje postupka u korist osuđenog ima za cilj da se on oslobodi optužbe za krivično djelo za koje je osuđen ili da se odbije optužba za to krivično djelo ili da on bude osuđen po blažem krivičnom zakonu. Ponavljanje na štetu ima za cilj da se oslobođeno lice, odnosno lice za koje je optužba odbijena osudi ili da se osuđeni osudi po strožem krivičnom zakonu. Slučajevi ponavljanja krivičnog postupka završenog pravosnažnom presudom u korist osuđenog su: 1. ako se dokaže da je presuda zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača, 2. ako se dokaže da je do presude došlo usljed krivičnog djela sudije ili lica koje je vršilo istražne radnje, 3. ako se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi, a koji su sami po sebi ili u vezi sa ranijim dokazima podobni da prouzrokuju oslobađanje lica koje je bilo osuđeno ili njegovu osudu po blažem krivičnom zakonu, 4. ako je nekom licu za isto djelo više puta suđeno ili ako je više lica osuđeno zbog istog djela koje je moglo učiniti samo jedno lice ili neko od njih, 5. ako se u slučaju osude za produženo krivično djelo ili za drugo krivično djelo koje po zakonu obuhvata više istovrsnih ili više raznovrsnih radnji iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji ukazuju da osuđeni nije učinio radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, a postojanje ovih činjenica bi bilo od bitnog uticaja na odmjeravanje kazne, 6. ako Ustavni sud BiH, Dom za ljudska prava ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u toku postupka kršena ljudska prava i osnovne slobode i ako je presuda zasnovana na tom kršenju. Krivični postupak se može ponoviti na štetu osuđenog: ako je presuda kojom se optužba odbija donesena zbog odustanka tužioca od optužbe, a dokaže se da je do ovog odustanka došlo usljed krivičnog djela korupcije ili krivičnog djela protiv službene i druge dužnosti tužioca. Odustanak tužioca od optužbe treba da je učinjen na glavnom pretresu, jer je samo u tom slučaju moguće donošenje presude kojom se optužba odbija. Podnošenje zahtjeva za ponavljanje nije ograničeno rokom, ali očigledno je da ova odredba ima smisla samo dok je optuženi živ.
104
91. POSTUPAK I ODLUČIVANJE PO ZAHTJEVU ZA PONAVLJANJE KRIVIČNOG POSTUPKA Sam postupak po ovom vanrednom pravnom lijeku ima dvije faze: - prvu čini formalno i meritorno odlučivanje o zahtjevu, - a drugu sam tok ponovljenog krivičnog postupka. Prema zakonu, o zahtjevu za ponavljanje postupka odlučuje vijeće od trojice sudija suda koji je u ranijem postupku sudio u prvom stepenu. Pri rješavanju o zahtjevu, u vijeću ne učestvuje sudija koji je učestvovao u donošenju presude u ranijem postupku. U zahtjevu se mora navesti po kom se zakonskom osnovu traži ponavljanje i kojim se dokazima potkrepljuju činjenice na kojima se zahtjev zasniva. Nakon sto vijeće primi zahtjev, ono o njemu odlučuje formalno - što može razultirati odbacivanjem zahtjeva i meritorno - što rezultira njegovim uvažavanjem ili odbijanjem. Ako vijeće nađe da je zahtjev nedopušten, odbacuje ga rješenjem u sljedećim slučajevima: 1) ako je zahtjev podnijelo neovlašteno lice; 2) ako nema zakonskih uslova za ponavljanje postupka; 3) ako su činjenice i dokazi na kojima se zahtjev zasniva već bili izneseni u ranijem zahtjevu za ponavljane postupka koji je odbijen pravosnažnim rješenem suda; 4) ako iznesene činjenice ili dokazi očigledno nisu podobni da se na osnovu njih dozvoli ponavljanje; 5) ako se podnosilac zahtjeva nije odazvao pozivu suda da u određenom roku otkloni nedostatke u zahtjevu. Ako vijeće ne odbaci zahtjev, njegov prepis se dostavlja protivnoj stranki, koja ima pravo da u roku od 8 dana odgovori na zahtjev. Nakon što odgovor na zahtjev stigne sudu, predsjednik vijeća određuje da se izvide činjenice i pribave dokazi na koje se podnosioci pozivaju u zahtjevu, odnosno u odgovoru na zahtjev. Ovo izviđanje sprovodi, u pravilu, član vijeća koga odredi predsjednik vijeća. Izviđanje se odnosi samo na činjenice i dokaze koji su izneseni u zahtjevu i odgovoru na zahtjev, a ne na neke druge činjenice ili dokaze koji nisu izneseni u tim aktima. Nakon izviđanja, predsjednik vijeća može odrediti, po potrebi, i dopunu izviđanja, a poslije provedenih izviđanja, sud će rješenjem odmah odlučiti o zahtjevu za ponavljanje postupka. Odluke po zahtjevu za ponavljanje postupka Svoje meritorne odluke o zahtjevu vijeće donosi u nejavnoj sjednici, dakle uvijek u odsustvu stranaka i branioca. Kada vijeće uvaži zahtjev i dopusti ponavljanje postupka, ono svojim rješenjem odlučuje da se odmah zakaže novi glavni pretres. Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba o kojoj odlučuje vijeće drugostepenog suda. Na novom glavnom pretresu će se krivična stvar ponovo raspraviti i presuditi. To će se desiti ne samo kada je raniji postupak završen presudom, nego i kada je okončan rješenjem o obustavi postupka. Ponavljanje postupka i izvršenje kazne Podrazumjeva se da samo podnošenje zahtjeva za ponavljanje postupka u korist osuđenog ne može uticati na izvršenje kazne zatvora na koju je on pravosnažno osuđen. Zakon, iz obzira prema osuđenom i radi predostrožnosti da do odluke o zahtjevu on ne izdrži kaznu od koje će biti oslobođen ili da je izdrži duže nego što će to biti određeno novom presudom, predviđa da će sud, ako smatra, s obzirom na podnesene dokaze, da osuđeni u ponovljenom postupku, može biti osuđen na takvu kaznu prema kojoj bi se, kada bi se ona uračunala u već izdržanu kaznu, imao pustiti na slobodu ili da može biti oslobođen optužbe ili da optužba može biti odbijena – odrediti da se izvršenje presude odloži, odnosno prekine. 105
Situacija je drugačija kada rješenje kojim se dopušta ponavljanje postupka postane pravosnažno. Tada se u svakom slučaju obustavlja izvršenje kazne. Zakon predviđa i izvjesne rezerve, kao osiguranje da osuđeni ne bi ostajanjem na slobodi izigrao pruženu mu pogodnost. Sud će, u slučaju kada treba obustaviti izvršenje kazne, na prijedlog tužioca, odrediti pritvor protiv osuđenog ako za to postoje uslovi. Protiv rješenja o određivanju pritvora dozvoljena je žalba, o kojoj odlučuje vijeće drugostepenog suda. Žalba protiv rješenja po zahtjevu za ponavljanje postupka i odluke po žalbi Protiv rješenja o zahtjevu za ponavljanje postupka stranka ima pravo žalbe. Rok za podnošenje žalbe je tri dana, a o žalbi određuje drugostepeni sud. Podnesena žalba odlaže izvršenje rješenja. Ako osuđeni umre prije isteka roka za žalbu, žalbu mogu podnijeti tužilac i srodnici. Donoseći odluku o žalbi, drugostepeni sud može žalbu odbaciti kao neblagovremenu ili nedopuštenu, može je odbiti kao neosnovanu ili uvažiti, pa pobijano rješenje preinačiti ili ukinuti, i po potrebi, stvar uputiti na ponovno odlučivanje. Odlučivanje na osnovu novog glavnog pretresa Prema zakonu, za novi postupak važe iste odredbe kao i za prvi postupak. Na novom suđenju dolazi u obzir izvođenje novih dokaza i ranije iznesenih dokaza, odnosno svih onih dokaza koji su bitni za svestrano pretresanje predmeta. U novom postupku mogu se angažovati novi vještaci ili svjedoci. Novo suđenje u obnovljenom postupku završava se presudom. S obzirom na rezultat sprovedenog pretresa, sud može ocijeniti da se ponovljeni postupak nije odrazio na činjenično stanje utvrđeno u ranijoj presudi i da ta presuda ostaje neizmijenjena, pa je svojom novom presudom ostavlja na snazi. Ukoliko se ponavljanje postupka završi uspješno, rezultat glavnog pretresa pruži drugačije činjenično stanje, sud novom presudom izriče i novu kaznu. U takvom slučaju ranija presuda se u cjelosti stavlja van snage. U novoj presudi, sud može izreći i neku sporednu kaznu, koja nije bila u ranijoj presudi, odnosno, može ispustiti sporednu kaznu izrečenu u ranijoj presudi. Protiv odluka donesenih u ponovljenom postupku dozvoljeni su svi redovni i vanredni pravni lijekovi, kao i protiv odluka donesenih u prvobitnom postupku. Žalbu mogu podnijeti sva lica (predviđena zakonom). Pravnim lijekom pobija se nova presuda, a to nije ništenje stare. Nakon pravosnažnosti nove presude, može se ponovo tražiti ponavljanje postupka.
ZAHTJEV ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI Može se podnijeti protiv pravosnažne presude u sljedećim slučajevima: zbog povrede krivičnog zakona i zbog povrede odredaba krivičnog postupka. Ovaj zahtjev nije moguće uložiti: ako nije izjavljena žalba, ako povrede nisu bile iznesene u žalbi na prvostepenu presudu, osim ako su učinjene u žalbenom postupku, protiv presude Vrhovnog suda RS donesene u trećem stepenu. Mogu ga podnijeti tužilac, osuđeni i branilac u roku od tri mjeseca od dana prijema pravosnažne presude. Podnosi se Vrhovnom sudu RS. Sudija, odnosno predsjednik vijeća prvostepenog suda odbaciće rješenjem zahtjev ako je: 106
1) podnesen protiv presude suda iz člana 349 stav 2 i 3 (zahtjev nije moguće uložiti ako nije izjavljena žalba i ako povrede krivičnog zakona i povrede odredaba krivičnog postupka nisu bile iznesene u žalbi na prvostepenu presudu, osim ako su počinjene u žalbenom postupku; zahtjev takođe nije moguće uložiti protiv presude Vrhovnog suda donesene u trećem stepenu); 2) uložen od neovlaštenog lica i 3) podnesen neblagovremeno. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Vrhovnom sudu. Vrhovni sud će rješenjem odbaciti zahtjev za zaštitu zakonitosti ako postoje razlozi, a ako ne, onda će zahtjev dostaviti protivnoj stranki i braniocu koji mogu u roku od 15 dana od prijema zahtjeva podnijeti odgovor na zahtjev. Vrhovni sud zahtjev može odbaciti, odbiti ili usvojiti.
92. PRAVOSNAŽNOST I IZVRŠNOST SUDSKIH ODLUKA Donesena sudska odluka može proizvoditi određeno pravno dejstvo tek kada postane pravosnažna i izvršna, a ove odlike ona stiče ili posredstvom redovnih pravnih lijekova ili protekom roka potrebnog za njihovo ulaganje. Za razliku od redovnih pravnih lijekova, koji treba da obezbijede pravosnažnost sudskih odluka, vanredni pravni lijek ponavljanje postupka treba da omogući da se sudske odluke, koje su postale pravosnažne, usklade sa izvjesnim okolnostima nastalim poslije pravosnažnosti. Pravosnažnost eliminiše mogućnost da se u istoj krivičnoj stvari donesu različite odluke i oslobađa sud eventualnosti da bespotrebno ponovo raspravlja o nečemu što je već presuđeno. Opravdanje pravosnažnosti je u potrebi da se svakom procesu učini kraj, da bi se znalo šta je presuđeno i da se o tome više neće suditi, te da bi presuda konačno mogla da proizvede svoja pravna dejstva. Uobičajeno je razlikovanje formalne i materijalne pravosnažnosti, a kriterijum za ovo razlikovanje je uticaj koji presuda ima na pravni odnos koji se njom utvrđuje. Formalna pravosnažnost sudske odluke je njeno svojstvo da se više ne može ili uopšte ne može pobijati redovnim pravnim lijekovima, a materijalna pravosnažnost se sastoji u stvaranju prava izricanjem presude, što isključuje mogućnost donošenja nove, drugačije ili istovjetne odluke. Redovni pravni lijekovi su sredstva za sticanje formalne pravosnažnosti presuda, a vanredni za provjeru njihove materijalne pravosnažnosti. Iz toga proističe i osnovna razlika između redovnih i vanrednih pravnih lijekova, prvi se ulažu protiv nepravosnažnih sudskih odluka, a drugi protiv pravosnažnih. Izvršnost sudskih odluka je njihovo posebno svojstvo, koje se ogleda u odsustvu smetnji za njihovo izvršenje. Izvršnost sudske presude nastupa kada ona postane pravosnažna i kada za njeno izvršenje ne postoje zakonske smetnje. Od ovog pravila postoji samo jedan izuzetak, koji omogućava izvršenje kazne zatvora prije pravosnažnosti presude kojom je ona izrečena. Uslovi za primjenu ovog izuzetka jesu da se optuženi nalazi u pritvoru i da on zahtijeva upućivanje u ovu ustanovu. Izvršnost rješenja zavisi od toga da li je protiv njega dozvoljena žalba i, po pravilu, nastupa poslije pravosnažnosti rješenja. Međutim, do izvršenja rješenja može doći i prije njegove pravosnažnosti. Takva mogućnost predviđena je u postupku prema maloljetnicima, gdje sud, u saglasnosti sa roditeljima maloljetnika i po saslušanju maloljetnika, može odlučiti da žalba protiv rješenja kojim se izriče vaspitna mjera koja se izdržava u ustanovi ne zadržava izvršenje rješenja. Izvršnost naredbe podrazumjeva posebna pravila, zbog nemogućnosti njenog pobijanja žalbom i odsustva pravosnažnosti. Naredbe su izvršne momentom njihovog donošenja. Kod ovih odluka moguće je, ipak, odložiti njihovo izvršenje, ukoliko to naredi organ koji je naredbu izdao. 107
Zakon utvrđuje, naredbe se izvršavaju odmah, ako organ koji je naredbu izdao ne naredi drugačije, npr. nije dopuštena žalba pa se odmah pristupa izvršenju naredbe tužioca i sudske naredbe. Procesni organ koji je izdao naredbu može je i opozvati, ako to zahtijevaju konkretne okolnosti.
93. POSTUPAK ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA Postupak za izdavanje kaznenog naloga spada u posebne krivične postupke, koji je u osnovi jedna vrsta skraćenog postupka, i to za relativno lakša krivična djela. Cilj je da se izbjegne glavni pretres, čime se postiže pojednostavljenje i racionalizacija sudskog postupka, s namjerom da se sudski postupak ubrza i učini uspješnijim, a istovremeno da postupak bude podjednako dobar i siguran kao redovni sudski postupak. Da bi tužilac bio u mogućnosti da zahtijeva pokretanje i sprovođenje postupka za izdavanje kaznenog naloga moraju biti ispunjeni određeni preduslovi. Prvi materijalni uslov je da je za odnosno krivično djelo propisana kazna zatvora do 5 godina ili novčana kazna kao glavna kazna. Drugi materijalni uslov je da tužilac raspolaže sa dovoljno dokaza koji formiraju osnov zbog koga je moguće tvrditi da je osumnjičeni učinio predmetno krivično djelo. Materijalni uslov je identičan uslovu za podizanje optužnice u redovnom postupku, što potvrđuje i činjenica da tužilac izdavanje kaznenog naloga traži od suda u formi optužnice. Formalni uslov za izdavanje kaznenog naloga sastoji se u odgovarajućoj procesnoj inicijativi tužioca koja je fakultativnog karaktera, tako što tužilac može u optužnici zatražiti od suda da izda kazneni nalog u kojem će optuženom izreći određenu krivičnopravnu sankciju ili mjeru bez provođenja glavnog pretresa. Prijedlog tužioca za sudiju nije obavezan, ali presudu kojom se izdaje kazneni nalog on ne može donijeti bez ovog prijedloga. Tužilac može da zatraži jednu ili više taksativno pobrojanih krivičnopravnih sankcija: novčanu kaznu, uslovnu osudu ili mjeru bezbjednosti. Novčana kazna je ograničena na iznos do 50.000 KM. Stav suda u odnosu na zahtjev za izdavanje kaznenog naloga može biti pozitivan (kada se zahtjev tužioca prihvata) i negativan (kada se zahtjev ne prihvata). Sudija nije dužan da prihvati zahtjev za izdavanje kaznenog naloga, ali ima obavezu da ispita formalnu ispravnost i materijalnu opravdanost zahtjeva. Presuda kojom se izdaje kazneni nalog je identična presudi koja se donosi po održanom glavnom pretresu. Obrazloženje presude kojom se izdaje kazneni nalog ograničava se na razloge koji opravdavaju izdavanje kaznenog naloga i oni trebaju biti ukratko navedeni. Rok za žalbu na presudu kojom se izdaje kazneni nalog je 8 dana od dana dostavljanja presude optuženom i njegovom braniocu. Žalba se praktično može izjaviti samo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, s obzirom na to da je krivica priznata. Presuda kojom se izdaje kazneni nalog dostavlja se optuženom i njegovom braniocu ako ga ima, kao i tužiocu, kao i svaka druga presuda. Kazneni nalog je izdat, a dostavlja se presuda o njegovom izdavanju .Ukoliko lice kome je presudom, kojom se izdaje kazneni nalog, izrečena novčana kazna, plati tu kaznu prije isteka roka za žalbu na presudu, to plaćanje se neće smatrati odricanjem od prava na žalbu.
94. OSNOVNE KARAKTERISTIKE POSTUPKA PREMA MALOLJETNICIMA Krivični postupak prema maloljetnicima spada u posebne krivične postupke. Osnovne karakteristike ovog postupka su: 108
-
-
-
-
-
-
-
-
-
dužnost obazrivog postupanja podrazumjeva da pri preduzimanju radnji kojima je prisutan maloljetnik, a naročito pri njegovom ispitivanju, svi organi koji učestvuju u postupku dužni su postupati obazrivo, vodeći računa o duševnoj razvijenosti, osjetljivosti i ličnim svojstvima maloljetnika, kako vođenje krivičnog postupka ne bi štetno uticalo na razvoj maloljetnika. Organi koji učestvuju u postupku, u isto vrijeme, ne smiju da dozvole bilo kakvo nedisciplinovano ponašanje maloljetnika i pogodnim mjerama moraju ga spriječiti; obavezna odbrana - zakonom je propisano da maloljetnik mora imati branioca od početka pripremnog postupka. Izbor branioca vrši maloljetnik, kao i lica koja su mu bliska. Ukoliko oni ne iskoriste ovu mogućnost, branioca po službenoj dužnosti postavlja sudija za maloljetnike; mogućnost oslobođenja od dužnosti svjedočenja u odnosu na određeni predmet svjedočenja - u postupku prema maloljetnicima od dužnosti svjedočenja o okolnostima potrebnim za ocjenjivanje duševne razvijenosti maloljetnika, upoznavanje njegove ličnosti i prilika u kojima živi oslobođeni su samo roditelji, staralac, usvojilac, socijalni radnik, vjerski ispovjednik i branilac; uloga organa starateljstva - organ starateljstva ima pravo da se upozna s tokom postupka, da u toku postupka stavlja prijedloge i da ukazuje na činjenice i dokaze koji su od važnosti za donošenje pravilne odluke; pozivanje maloljetnika i dostavljanje pismena maloljetniku uvijek se vrši preko roditelja, odnosno zakonskog zastupnika; objavljivanje toka krivičnog postupka - procesna diskrecija ima dva osnovna oblika: isključenje javnosti sa suđenja i procesna ograničenja u pogledu obavještavanja javnosti. Ne smije se objaviti tok krivičnog postupka prema maloljetniku, ni odluka donesena u tom postupku. Pravosnažna odluka suda može se objaviti, ali bez navođenja ličnih podataka maloljetnika iz kojih se može utvrditi njegov identitet; dužnost hitnog postupanja - organi koji učestvuju u postupku prema maloljetniku dužni su najhitnije postupati, kako bi se postupak što prije završio; sastav suda - u postupku prema maloljetnicima u prvom stepenu sudi sudija za maloljetnike, koji vodi i pripremni postupak i obavlja i druge postupke u postupku prema maloljetnicima. Za sastav suda u drugostepenom postupku karakteristično je da je takođe specijalizovan i da sudi u zbornom sastavu. Vijeće za maloljetnike u sastavu od trojice sudija odlučuje po žalbama protiv odluke sudije za maloljetnike; pribavljanje podataka o ličnosti maloljetnika - podatke o ličnosti maloljetnika pribavlja sudija za maloljetnike, a on može zatražiti da te podatke prikupi određeno stručno lice; princip oportuniteta krivičnog gonjenja u postupku prema maloljetnicima - u određenim situacijama i pod određenim pretpostavkama zakon prepušta ocjeni tužioca da li će prema maloljetniku zahtijevati pokretanje krivičnog postupka. Mora se, prije svega, voditi računa o krivičnom djelu za koje je zaprijećena novčana kazna ili kazna zatvora do 3 godine. Samo u tom slučaju tužilac je ovlašten da ocijeni svrsishodnost pokretanja postupka, a takođe može i zatražiti od organa starateljstva mišljenje o cjelishodnosti pokretanja postupka prema maloljetniku. O svojoj odluci, da iz razloga oportuniteta, prema maloljetniku ne zahtijeva pokretanje krivičnog postupka, tužilac je dužan obavijestiti ne samo ostećenog, već i organ starateljstva, a ta obavijest mora sadržavati razloge zbog kojih je tužilac donio takvu odluku; pritvor i privremeni smještaj maloljetnika - na osnovu rješenja sudije za maloljetnike, pritvor može trajati najduže mjesec dana, s tim da je vijeće za maloljetnike dužno obaviti kontrolu neophodnosti pritvora svakih 15 dana. Protiv 109
-
rješenja o pritvoru koje je donio sudija za maloljetnike, dozvoljena je žalba koja nema suspenzivno dejstvo i to u roku od 24 sata od prijema rješenja. O žalbi na rješenje o pritvoru odlučuje vijeće za maloljetnike u roku od 48 sati; isključenje javnosti - u postupku prema maloljetnicima javnost je uvijek isključena, bez obzira da li je riječ o pripremnom postupku, ročištu ili glavnom pretresu. Sudija za maloljetnike može dopustiti da glavnom pretresu prisustvuju: lica koja se bave zaštitom i vaspitanjem maloljetnika ili suzbijanjem maloljetničke delikvencije, kao i naučnici.
95. PRIPREMNI POSTUPAK Pripremni postupak prema maloljetniku predstavlja prvu i obaveznu fazu postupka prema maloljetnicima, a zavisno od njegovog ishoda može doći do glavne faze postupka, koji se može okončati izricanjem određene krivičnopravne sankcije ili obustavom postupka. Svrha pripremnog postupka je kako prikupljanje dokaza i podataka o krivičnom djelu, tako i prikupljanje činjenica i okolnosti potrebnih za ocjenu ličnosti maloljetnika, kako bi zatim tužilac mogao donijeti odluku. Prije donošenja odluke hoće li podnijeti zahtjev za pokretanje krivičnog postupka, tužilac je dužan razmotriti mogućnost i opravdanost izricanja vaspitne preporuke u skladu sa zakonom. Ako se tužilac odluči izreći vaspitnu preporuku, u rješenju će, između ostalog, pored izricanja jedne ili više preporuka konstatovati da se neće zahtijevati pokretanje postupka prema maloljetniku. Protiv ovog rješenja tužioca žalba nije dozvoljena. Pripremni postupak započinje podnošenjem, od strane tužioca, zahtjeva za pokretanje pripremnog postupka, a zahtjev se podnosi sudiji za maloljetnike. Ako odluči da izrekne vaspitnu preporuku, sudija za maloljetnike neće pokrenuti postupak protiv maloljetnika, a protiv njegovog rješenja nije dopuštena žalba. Ako se sudija ne složi sa zahtjevom za pokretanje pripremnog postupka, on će zatražiti da o tome odluči vijeće za maloljetnike, sastavljeno od trojice sudija. Odluka vijeća je u formi rješenja, na koje nije dozvoljena žalba. Radnjama u pripremnom postupku mogu biti prisutni tužilac i branilac. Zakonom se omogućava da se ispitivanje maloljetnog lica, kad je to potrebno, obavlja uz pomoć pedagoga. Osobitost je u postupku prema maloljetniku da, po odobrenju sudije za maloljetnike, radnjama u postupku mogu prisustvovati organ starateljstva i roditelj. Pripremni postupak se završava nakon što je sudija za maloljetnike ispitao sve okolnosti koje se odnose na izvršenje krivičnog djela i ličnost maloljetnika. Tek tada sudija za maloljetnike može spis završenog pripremnog postupka dostaviti na odluku nadležnom tužiocu. Po prijemu spisa, tužilac raspolaže sa 3 mogućnosti: može sudiji za maloljetnike vratiti spis, sa zahtjevom da postupak dopuni u određenom pravcu, izjaviti da odustaje od postupka i podnijeti prijedlog za obustavu postupka ili staviti prijedlog za izricanje sankcije. Na osnovu zakona, tužilac je dužan da prijedlog za izricanje sankcije maloljetniku, ili eventualno za dopunu pripremnog postupka, dostavi sudu u roku od 8 dana od dana kada mu je spis dostavljen. Ovako kratak rok zakon je predvidio zbog hitnosti postupka, ali se ne radi o prekluzivnom nego samo o instruktivnom roku.
110
96. PRVOSTEPENI POSTUPAK Postupak pred sudijom za maloljetnike može se odvijati na ročistu i na glavnom pretresu. Sudija za maloljetnike je dužan u roku od 8 dana od dana prijema obrazloženog prijedloga tužioca, odnosno donošenja odluke da se održi glavni pretres, zakazati glavni pretres ili održati ročište za izricanje vaspitne mjere. Za svako produženje ovog roka sudija za maloljetnike mora imati odobrenje predsjednika suda. Da li će na osnovu prijedloga tužioca za izricanje vaspitne mjere ili, izuzetno, odluke vijeća za maloljetnike, sudija za maloljetnike zakazati ročiste ili glavni pretres, zavisi isključivo od njegove ocjene. U praksi, odluka sudije za maloljetnike da zakaže ročiste ili glavni pretres, ponekad ovisi i od prijedloga tužioca. Ako tužilac predlaže da maloljetniku bude izrečena kazna ili se u prijedlogu za izricanje vaspitne mjere predlaže zavodska vaspitna mjera, to će opredjeljivati sudiju za maloljetnike da zakaže glavni pretres, jer se kazna i zavodska mjera mogu izreći samo nakon održanog pretresa. Ročište Ako tužilac predlaže izricanje vaspitne mjere, bez naznake njene vrste, sudija za maloljetnike će, nakon što prouči spis predmeta, morati ocijeniti da li dolazi u obzir izricanje zavodske ili vanzavodske vaspitne mjere. Ako se odluči da zakaže ročiste, to znači da je već unaprijed ocijenio da nije vjerovatno izricanje zavodske vaspitne mjere. Na ročište će se pozvati tužilac, maloljetnik, branilac, roditelj, odnosno staralac maloljetnika, a o ročištu će se obavijestiti i može biti prisutan predstavnik centra za socijalni rad. Ovom ročištu obavezno prisustvuje tužilac i branilac maloljetnika, a ukoliko oni neopravdano izostanu s ročišta, sudija za maloljetnike obavještava kancelariju tužioca, odnosno advokatsku komoru. Sudija za maloljetnike će zakazati glavni pretres i onda kad smatra da prikupljeni dokazni materijal treba razmotriti na glavnom pretresu, jer će izvođenjem dokaza na glavnom pretresu činjenično stanje biti jasno. Da se održi glavni pretres može se odlučiti i na ročištu. Glavni pretres Ako sudija za maloljetnike zakaže glavni pretres umjesto ročišta, dužan je na pretres pozvati roditelje maloljetnika i predstavnike organa starateljstva, ali nedolazak tih lica ne sprječava održavanje glavnog pretresa. Glavni pretres ne može se sprovesti u odsustvu maloljetnika, uz to, mora mu prisustvovati tužilac, ako je stavio prijedlog za izricanje kazne ili vaspitne mjere, kao i branilac. Na glavni pretres se primjenjuju odredbe o glavnom pretresu iz redovnog krivičnog postupka. Odluke sudije za maloljetnike Sudija za maloljetnike donosi svoju odluku u obliku presude samo kada se maloljetniku izriče kazna. Sve ostale odluke sudije za maloljetnike donose se u obliku rješenja. Sudija može rješenjem postupak obustaviti ili maloljetniku izreći vaspitnu mjeru. Rješenje o obustavi postupka sudija za maloljetnike će donijeti kada: se u opštem postupku donosi presuda kojom se optužba odbija, kada se u opštem postupku donosi oslobađajuća presuda i kada nađe da maloljetniku nije cjelishodno izreći ni kaznu ni vaspitnu mjeru. Rješenje o izricanju vaspitne mjere sadrži izreku u kojoj se samo navodi vrsta vaspitne mjere, ali se maloljetnik ne oglašava krivim za krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Presuda kojom se izriče kazna maloljetničkog zatvora jedina je kazna koja se može izreći maloljetniku. Ta kazna se izriče u formi predviđenoj za osuđujuću presudu u opštem postupku. Sudija za maloljetnike može maloljetnika obavezati na plaćanje troškova krivičnog postupka i na ispunjenje imovinskopravnog zahtjeva samo ako je maloljetniku izrekao kaznu maloljetničkog 111
zatvora. Ako je izrečena vaspitna mjera, troškovi postupka padaju na teret budžetskih sredstava, a ostećeni se radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva upućuje na parnični postupak.
97. PRAVNI LIJEKOVI U zakonu je regulisano da je dopuštena žalba protiv odluke sudije za maloljetnike prvostepenog suda kojom je maloljetniku izrečena kazna ili vaspitna mjera, te protiv rješenja o obustavi postupka. O žalbama protiv odluke prvostepenog suda odlučuje vijeće za maloljetnike drugostepenog suda, sastavljeno od trojice sudija. Lica ovlaštena na žalbu protiv presude kojom je maloljetniku izrečena kazna, protiv rješenja kojim je maloljetniku izrečena vaspitna mjera i protiv rješenja o obustavi postupka su ona lica koja imaju pravo žalbe po zakonu. Subjekti žalbe su, u stvari, lica koja ovo pravo imaju i u postupku protiv punoljetnog izvršioca. Branilac, tužilac, bračni, odnosno vanbračni drug, srodnik po krvi u pravoj liniji, usvojilac, staralac, brat, sestra i hranilac mogu podnijeti žalbu u korist maloljetnika i protiv njegove volje. Organ starateljstva nije ovlašten na podnošenje žalbe, dok roditelji maloljetnika mogu podnijeti žalbu samo u korist maloljetnika. Tužilac može podnijeti žalbu i na štetu i u korist maloljetnika. Razlozi za ulaganje žalbe su isti kao u postupku protiv punoljetnih lica. Rok za žalbu u postupku prema maloljetniku je 8 dana od dana prijema presude, odnosno rješenja. Prema zakonu, žalba protiv rješenja, kojim se izriče vaspitna mjera koja se izdržava u ustanovi, zadržava izvršenje rješenja, ako sud, u saglasnosti s roditeljima maloljetnika i nakon saslušanja maloljetnika ne odluči drugačije. Prije donošenja odluke, sud je obavezan da sasluša maloljetnika, ali njegov pristanak, iako poželjan nije neophodan. Drugostepeni sud donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa. Na sjednicu vijeća za maloljetnike uvijek će se pozvati maloljetnik i njegov branilac, ali njihov nedolazak ne sprječava drugostepeni sud da održi sjednicu. Tužilac se takođe obavještava u skladu sa zakonom. Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu, odnosno rješenje, u dijelu u kojem se ono pobija žalbom. Na sjednici vijeća za maloljetnike isključena je javnost. U postupku prema maloljetnicima može se koristiti i vanredni pravni lijek ponavljanje krivičnog postupka, kao i u opštem postupku, uz određene specifičnosti utvrđene zakonom.
98. POSTUPAK PROTIV PRAVNIH LICA Ako drugačije nije određeno, u krivičnom postupku protiv pravnog lica primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona o opštem krivičnom postupku, čak i u slučaju ako se postupak vodi samo protiv pravnog lica. Ovakvo rješenje je ograničeno u primjeni, zbog toga što sve odredbe zakona o opštem krivičnom postupku nije moguće primijeniti na pravna lica zbog bitno različitih svojstava fizičkih i pravnih lica. Pravilo je da se zbog istog krivičnog djela, protiv pravnog lica pokreće i vodi krivični postupak zajedno s postupkom protiv učinioca. Prilikom vođenja jedinstvenog postupka, da bi postojalo krivično djelo pravnog lica, mora se dokazati veza između učinioca krivičnog djela i pravnog lica koja se sastoji ili u povredi dužnosti pravnog lica ili u ostvarivanju protivpravne imovinske koristi pravnog lica. Izuzetno, zakon dozvoljava mogućnost da se postupak samo protiv pravnog lica može pokrenuti kada postoji neka od dvije alternativno propisane smetnje: ako protiv učinioca krivični postupak nije moguće pokrenuti iz zakonom propisanih razloga, ako je protiv njega krivični postupak već proveden. 112
Kada se vodi jedinstven postupak protiv optuženog pravnog lica i optuženog fizičkog lica, podiže se jedna optužnica i izriče jedna presuda. Sadržaj ovakve optužnice je proširen u odnosu na sadržaj optužnice koja se odnosi samo na fizičko lice. Za gonjenje pravnih lica važi kao osnovno načelo, načelo legaliteta krivičnog gonjenja. Kada je u pitanju gonjenje pravnih lica, načelo legaliteta je više ograničeno nego za gonjenje učinilaca krivičnih djela, tako da su granice primjene načela oportuniteta kod pravnih lica postavljene znatno šire u odnosu na fizička lica. Zakon je predvidio situaciju kada tužilac ima mogućnost da ne pokrene krivični postupak, i to u slučajevima kada okolnosti slučaja ukazuju da vođenje postupka ne bi bilo cjelishodno zbog toga što: 1. je doprinos pravnog lica izvršenju krivičnog djela bio neznatan, 2. pravno lice nema imovine ili ima tako malo imovine da ne bi bila dovoljna ni za pokriće troškova postupka, 3. je protiv pravnog lica pokrenut stečajni postupak, 4. je učinilac krivičnog djela jedini vlasnik pravnog lica protiv kojeg bi se krivični postupak inače pokrenuo. Svaki od razloga se utvrđuje slobodnom procjenom tužioca u konkretnom slučaju. Zakon dozvoljava mogućnost da se u krivičnom postupku protiv pravnih lica mogu pojaviti i određena fizička lica. Radi se o zastupniku i braniocu pravnog lica, koji se u krivičnom postupku javljaju na strani odbrane. Svako pravno lice u krivičnom postupku mora imati svog zastupnika, koji je ovlašten za preduzimanje svih radnji za koje je po ovom zakonu ovlašten osumnjičeni, odnosno optuženi i osuđeni. Prisustvo branioca u krivičnom postupku je fakultativno, pravno lice može pored zastupnika imati i branioca. Pravo na branioca je pravnom licu dato kao mogućnost. Jedino ograničenje je da pravno i fizičko lice, kao osumnjičeni, odnosno optuženi, ne mogu imati istog branioca. Zastupnik pravnog lica u krivičnom postupku je onaj ko je ovlašten zastupati pravno lice: po zakonu; aktu nadležnog državnog organa ili po statutu; aktu o osnivanju; ili drugom aktu pravnog lica. Ukoliko je unutar pravnog lica određeno više lica za zastupanje pravnog lica, pravno lice je dužno odrediti samo jedno lice među tim licima koje će ga zastupati u krivičnom postupku. Optužnica protiv pravnog lica mora sadržavati elemente koji su obavezni: naziv pravnog lica pod kojim pravno lice nastupa u pravnom prometu, sjedište pravnog lica, opis krivičnog djela i osnov odgovornosti pravnog lica. U toku glavnog pretresa, a na osnovu činjenice da je optuženi centralna figura krivičnog postupka, prednost je data fizičkom licu, tako da se prvo saslušava optuženi, a potom zastupnik pravnog lica. Posebno je uređen i redoslijed izlaganja u odnosu na završne riječi stranaka i drugih subjekata krivičnog postupka. Po završenom dokaznom postupku, kao i završnoj riječi tužioca i ostećenog, sudija, odnosno predsjednik vijeća daje riječ braniocu, zatim zastupniku pravnog lica, te braniocu optuženog i na kraju optuženom. Što se tiče presude pravnom licu, ona u uvodnom dijelu mora sadržavati: naziv pod kojim pravno lice u skladu s propisima nastupa u pravnom prometu i sjedište pravnog lica, identifikacijske podatke o zastupniku. Izreka presude mora da sadrži: naziv pod kojim pravno lice, u skladu s propisima, nastupa u pravnom prometu i sjedište pravnog lica i zakonski propis po kojem je pravno lice optuženo, po kojem se oslobađa optužbe za to djelo ili po kojem se optužba odbija. Primjena odgovarajućih mjera obezbjeđenja izvršenja krivičnopravne sankcije pravnom licu je fakultativnog karaktera i zavisi od procjene suda. U formalnom smislu, potrebno je da postoji odgovarajuća procesna inicijativa tužioca. Da bi se obezbijedilo izvršenje kazne, oduzimanje imovine ili oduzimanje imovinske koristi, data je mogućnost sudu da protiv pravnog lica u krivičnom postupku odredi privremeno obezbjeđenje. Da bi sud postupio na ovakav način, potrebno je da postoji prijedlog tužioca, koji mora biti obrazložen. 113
Kada postoji opravdana bojazan da se unutar pravnog lica ponovi učinjeno krivično djelo, sud može pravnom licu zabraniti obavljanje jedne ili više određenih djelatnosti na određeno vrijeme. Propisane su i određene mjere čiji je cilj sprječavanje eventualnih zloupotreba u vezi pravnog statusa pravnog lica protiv kojeg je pokrenut krivični postupak. U tom slučaju, sud može, na prijedlog tužioca ili po službenoj dužnosti, zabraniti statusne promjene pravnog lica koje bi za posljedicu imale brisanje pravnog lica iz sudskog registra, a odluka o ovoj zabrani se upisuje u sudski registar, što podrazumjeva da sud treba dostaviti svoju odluku mjesno nadležnom sudu kod kojeg je izvršena registracija pravnog lica i upis pravnog lica u sudski registar.
99. IZRICANJE SUDSKE OPOMENE Sudska opomena izriče se rješenjem iako je riječ o presuđenju krivične stvari. Tako se rok za žalbu na rješenje o sudskoj opomeni određuje prema roku za ulaganje žalbe na presudu. Prema zakonu, taj rok iznosi 15 dana od dana dostavljanja prepisa rješenja. Rješenje o sudskoj opomeni objavljuje se odmah po okončanju glavnog pretresa. Tom će prilikom sudija upozoriti optuženog da mu se za krivično djelo koje je učinio ne izriče kazna, jer se očekuje da će i sudska opomena ne njega dovoljno uticati da krivična djela više ne vrši. Ako se rješenje o sudskoj opomeni objavljuje u odsustvu optuženog, sud će ovakvo upozorenje unijeti u obrazloženje rješenja. Izreka rješenja o sudskoj opomeni treba da sadrži sljedeće podatke: lične podatke o optuženom, navođenje da se optuženom izriče sudska opomena za djelo koje je bilo predmet optužbe i zakonski naziv krivičnog djela. Obrazloženje rješenja o sudskoj opomeni treba da sadrži razloge kojima se sud rukovodio prilikom izricanja sudske opomene. Iz obrazloženja se mora vidjeti da krivično djelo postoji i da ga je izvršio optuženi, jer se bez tog i ne bi mogla izreći sudska opomena, već oslobađajuća presuda. Zakon o krivičnom postupku ne određuje izričito rok za žalbu na rješenje o sudskoj opomeni. Polazeći od primjene, na sudsku opomenu, odredbi zakona koje se odnose na presudu kojom se optuženi oglašava krivim, rok za žalbu na sudsku opomenu je 15 dana. Predviđena je i mogućnost odricanja od prava na žalbu i pismenu izradu rješenja. Rješenje o izricanju sudske opomene može se pobijati žalbom, zbog istih osnova kao i žalba protiv prvostepene presude: zbog povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povreda krivičnog zakona, kao i zbog toga što nisu postojale okolnosti koje opravdavaju izricanje sudske opomene. U postupku po žalbi na rješenje o izricanju sudske opomene, drugostepeni sud može donijeti dvije odluke: 1. da odbije žalbu kao neosnovanu i da potvrdi prvostepeno rješenje o sudskoj opomeni, 2. da uvaži žalbu kao osnovanu i da rješenje o sudskoj opomeni preinači na dva načina: može donijeti oslobađajuću presudu ili može donijeti presudu kojom se tužba odbija. Sud može donijeti oslobađajuću presudu i optuženom izreći kaznu ili uslovnu osudu pod sljedećim uslovima: da postoji žalba tužioca na štetu optuženog; da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i da, po pravilnoj primjeni zakona, dolazi u obzir izricanje kazne. Presudu kojom se optužba odbija ili oslobađajuću presudu sud može donijeti ako su ispunjeni sljedeći uslovi: da postoji žalba bilo kog ovlaštenog lica; da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i da, po pravilnoj primjeni zakona, dolazi u obzir izricanje jedne od ovih presuda. 114
100. POSTUPAK U NEURAČUNLJIVOSTI
SLUČAJU
NASTUPANJA
DUŠEVNE
BOLESTI
I
Ako je kod optuženog, nakon izvršenja krivičnog djela, nastupila takva duševna bolest da nije sposoban učestvovati u postupku, sud će rješenjem, nakon psihijatrijskog vještačenja, prekinuti postupak i optuženog uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja. Postupak će se prekinuti ako su ispunjena tri kumulativno postavljena uslova: da je kod optuženog nakon izvršenja krivičnog djela nastupila duševna bolest, da je do te bolesti došlo nakon izvršenja krivičnog djela i da optuženi usljed toga nije sposoban učestvovati u postupku. U toku ovog postupka optuženi mora imati branioca zbog svog mentalnog stanja. Nakon donošenja rješenja o prekidu postupka, dolazi do njegovog zastoja. Krivični postupak će se nastaviti kada se zdravstveno stanje optuženog poboljša i to pod uslovom da poboljšanje zdravstvenog stanja bude takvog stepena da je optuženi sposoban učestvovati u postupku. Ako tokom prekida postupka nastupi zastara krivičnog gonjenja, vijeće će donijeti rješenje o obustavi postupka. Protiv svih rješenja ima se pravo izjaviti žalba o kojoj odlučuje vijeće i to ako je rješenje donio sudija za prethodni postupak, odnosno sudija za prethodno saslušanje. O žalbama protiv ovih rješenja donesenih u stadijumu glavnog postupka odlučuje vijeće drugostepenog suda. Protiv osumnjičenog koji je protivpravno djelo učinio u stanju neuračunljivosti i postoje zakonom određeni uslovi za određivanje prinudnog smještaja lica sa težim duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu, tužilac u optužnici postavlja prijedlog da sud utvrdi navedenu okolnost. Presudom se utvrđuje da je osumnjičeni učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da mu se privremeno odredi prinudan smještaj u zdravstvenoj ustanovi uz obavještenje ove ustanove. Protiv osumnjičenog, odnosno optuženog može se odrediti i pritvor, na obrazložen prijedlog tužioca, a ako je isti određen ili produžen izvršava se u zdravstvenoj ustanovi i može trajati dok postoje razlozi za pritvor. Ako sud nakon provedenog glavnog pretresa utvrdi da je optuženi učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti, donijeće presudu kojom se utvrđuje da je optuženi učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i posebnim rješenjem će mu se privremeno odrediti prinudni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u trajanju od 6 mjeseci. Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Po pravosnažnosti ovog rješenja, tužilac će u skladu sa posebnim zakonom koji reguliše pitanja zaštite ovih lica, nadležnom sudu dostaviti obavještenje za pokretanje postupka o prinudnom smještaju teško duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi. Uz ovo obavještenje dostaviće se medicinska dokumentacija i pravosnažno rješenje o privremenom određivanju prinudnog smještaja u zdravstvenu ustanovu. Ako se u toku glavnog pretresa dokaže da je optuženi učinio krivično djelo u stanju uračunljivosti, smanjene uračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti, tužilac će nastaviti postupak i izmijeniti optužnicu. U slučaju smanjene ili bitno smanjene uračunljivosti, tužilac može predložiti izricanje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja, koja se izriče uz neku drugu krivičnopravnu sankciju. Moguća je i situacija da sud utvrdi da optuženi u vrijeme počinjenja djela nije bio u stanju neuračunljivosti, a tužilac ne odustane od prijedloga, tada će sud donijeti presudu kojom se optužba odbija. Poslije podnošenja prijedloga da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca. To predstavlja poseban vid obavezne odbrane, s obzirom na mentalno stanje osumnjičenog.
115
101.
POSTUPAK U SLUČAJU OBAVEZNOG LIJEČENJA OD ZAVISNOSTI
Uslovi za izricanje mjere bezbjednosti obaveznog liječenja od zavisnosti, kao i vrste krivičnopravnih sankcija uz koje se mjera može izreći, određeni su KZBiH. O mjeri se ne može odlučivati bez nalaza i mišljenja vještaka, koji treba da se izjasni o mogućnosti za liječenje optuženog. U svom pisanom nalazu i mišljenju vještak psihijatar treba da se izjasni o postojanju zavisnosti od alkohola ili opojnih droga, kao i potrebi, mogućnostima i prognozi liječenja optuženog. Da bi pisani nalaz i mišljenje vještaka bio prihvaćen, vještak mora biti neposredno saslušan na glavnom pretresu. O mjeri bezbjednosti odlučuje sudija, odnosno vijeće na glavnom pretresu i to prilikom donošenja odluke o glavnoj stvari. Zakon reguliše situaciju kada je mjera bezbjednosti obaveznog liječenja od zavisnosti izrečena uz uslovnu osudu, a liječenje se sprovodi na slobodi. Ukoliko se optuženi ne podvrgne liječenju ili ga samovoljno napusti, sud je ovlašten da po službenoj dužnosti ili na prijedlog ustanove u kojoj se učinilac liječio ili trebao da se liječi, odredi opozivanje uslovne osude ili prinudno izvršenje mjere bezbjednosti. Prije donošenja odluke, sud je obavezan saslušati tužioca i učinioca, a po potrebi može pribaviti i mišljenje ljekara. Ne traži se pribavljanje nalaza i mišljenja vještaka, nego samo mišljenje ljekara ustanove u kojoj se učinilac liječio, odnosno trebao da započne sa liječenjem. Ako se uslovna osuda opozove, sud može presudom izreći krivičnopravnu sankciju, o čemu odluku donosi sudija, odnosno vijeće, a protiv presude je dozvoljena žalba o kojoj odlučuje vijeće drugostepenog suda. S druge strane, ako se utvrdi da nisu ispunjeni uslovi za opozivanje uslovne osude ili prinudno izvršenje mjere bezbjednosti obaveznog liječenja od zavisnosti, sud će rješenjem obustaviti postupak.
102.
IZRICANJE MJERE BEZBJEDNOSTI ODUZIMANJA PREDMETA
Predmeti koji su upotrijebljeni ili namijenjeni izvršenju krivičnog djela ili koji su nastali izvršenjem krivičnog djela, po pravilu, oduzimaju se u osuđujućoj presudi, izricanjem mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta. Ovi predmeti se mogu oduzeti i putem posebnog rješenja i to kada se krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi oglašava krivim i kada je sud propustio da to uradi u presudi. U slučaju kada se krivični postupak ne završi presudom kojom je optuženi oglašen krivim, predmeti koji se moraju oduzeti, obavezno se oduzimaju posebnim rješenjem, ali samo pod uslovom da to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti i interesi morala. Predmeti koji se po KZBiH moraju oduzeti mogu biti samo oni za koje je kod pojedinih krivičnih djela propisano njihovo obavezno oduzimanje. Tri su osnovna uslova za donošenje posebnog rješenja: - oduzimanje predmeta mora biti zakonom predviđeno kao obavezno, - krivični postupak nije završen presudom kojom se optuženi oglašava krivim i - oduzimanje predmeta zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti. Posebno rješenje o oduzimanju ovih predmeta donosi sudija, odnosno vijeće pred kojim se vodio postupak, u času kada je postupak završen, odnosno kada je obustavljen, i to u postupku u kom ne učestvuju stranke, branilac i ostali učesnici u krivičnom postupku. Ukoliko se pojavi spor u vlasništvu oduzetih predmeta, posebno pravosnažno rješenje kojim je oduzet predmet može se izmijeniti u parničnom postupku. U slučaju kada sud u presudi kojom se optuženi oglašava krivim propusti da odluči o mjeri oduzimanja predmeta, on može donijeti posebno rješenje o oduzimanju predmeta samo pod uslovom da se radi o predmetima čije je oduzimanje po krivičnom zakonu obavezno i pod uslovom da to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti. Posebno rješenje donosi sudija, odnosno vijeće koje se već upoznalo sa dokazima i izvršilo njihovu ocjenu prilikom donošenja presude kojom se optuženi oglašava krivim. 116
Ovjereni prepis odluke o oduzimanju predmeta dostaviće se vlasniku predmeta, ako je vlasnik poznat, ali i strankama i braniocu. Ta lica su ovlaštena na podnošenje žalbe protiv rješenja o oduzimanju predmeta o kojoj odlučuje vijeće drugostepenog suda. Protiv rješenja o oduzimanju predmeta, vlasnik predmeta ima pravo na žalbu, i to zbog nepostojanja zakonskog osnova za oduzimanje predmeta.
103.
IZRICANJE MJERE ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI
Uslovi – mjera oduzimanja imovinske koristi sastoji se u oduzimanju svake imovinske koristi koja je pribavljena krivičnim djelom. Primjenom ove mjere oduzima se novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist. Prvi uslov koji mora biti ispunjen da bi se imovinska korist mogla oduzeti od učinioca krivičnog djela je da se utvrdi da ona uopšte postoji, odnosno da je učinilac uopšte pribavio protivpravnu imovinsku korist. Da bi se izrekla ova mjera, nije dovoljno da je samo način pribavljanja imovinske koristi protivpravan, već je potrebno da je i sama pribavljena imovinska korist protivpravna. Drugi uslov koji mora da bude ispunjen da bi došlo do oduzimanja imovinske koristi jeste da postoji sudska odluka kojom je utvrđeno izvršenje krivičnog djela. To može biti: presuda kojom se optuženi oglašava krivim, sudska opomena, rješenje o primjeni vaspitne mjere i presuda kojom se utvrđuje da je optuženi učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti. To ne može biti oslobađajuća presuda, jer se ovom presudom ne utvrđuje postojanje krivičnog djela. Obaveznost oduzimanja imovinske koristi – sud je obavezan da oduzme imovinsku korist čim utvrdi da je ona nastala izvršenjem krivičnog djela. Imovinsku korist sud utvrđuje po službenoj dužnosti u krivičnom postupku koji se vodi za odnosno krivično djelo i za to nije potreban prijedlog oštećenog ili tužioca. U izreci sudske odluke sud mora navesti koji se predmet, odnosno novčani iznos oduzima ovom mjerom. Zbog toga što je oduzimanje imovinske koristi obavezno i što se vrši po službenoj dužnosti, tužilac je dužan da u toku postupka prikuplja dokaze i izviđa okolnosti koje su od važnosti za utvrđivanje imovinske koristi. Sud je u ovom slučaju oslobođen izvođenja dokaza, ali je ovlašten izvoditi dokaze čije izvođenje sam naredi. Prilikom oduzimanja imovinske koristi, sud je ovlašten da po službenoj dužnosti odredi privremene mjere obezbjeđenja, po odredbama koje važe za izvršni postupak. Sud će tako postupiti ako postoji vjerovatnoća da je ostvarena imovinska korist i opasnost da se ona kasnije neće moći oduzeti od učinioca krivičnog djela. Prijedlog za određivanje privremene mjere obezbjeđenja može podnijeti i oštećeni ili ako je oštećena društvena imovina – organ koji je po zakonu dužan da se o njima stara. Privremena mjera obezbjeđenja može biti upravljena bilo prema optuženom, bilo prema licu na koje je prenesena, kao što može biti upravljena i prema pravnom licu i ona se sastoji u zabrani otuđenja određene imovine, a kada je u pitanju pravno lice – u blokiranju njegovog žiro računa do određenog iznosa. Obaveza suda je da oduzme imovinsku korist, bez obzira na njenu veličinu. Mjera oduzimanja imovinske koristi je supsidijarnog karaktera u odnosu na imovinskopravni zahtjev. Oduzimanje imovinske koristi od pravnog lica – u slučaju kada je izvršenjem krivičnog djela učinilac pribavio imovinsku korist za pravno lice, ta se korist oduzima od pravnog lica. U pogledu položaja lica na koje je imovinska korist prenesena, kao i predstavnika pravnog lica, sud je obavezan da ih pozove na glavni pretres, ali njihov nedolazak ne sprječava provođenje postupka. Predstavnik pravnog lica ispitaće se na glavnom pretresu poslije optuženog. Na isti način postupiće se u odnosu na lice na koje je imovinska korist prenesena, ako to lice nije pozvano kao svjedok. Predmet ispitivanja su relevantne činjenice vezane za imovinsku korist.
117
Ukoliko bi utvrđivanje visine imovinske koristi koju je steklo lice na koje je imovinska korist prenesena, kao i pravno lice bilo skopčano sa nesrazmjernim teškoćama ili znatno odugovlačilo krivični postupak, sud mora visinu te imovinske koristi odmjeriti po slobodnoj ocjeni. Takođe, ako dođe do oduzimanja imovinske koristi od lica na koje je imovinska korist prenesena, kao i pravnog lica, sud je obavezan da im dostavi ovjereni prepis presude, odnosno rješenje kojim je oduzeta ta imovinska korist. Razlog je što oni imaju pravo žalbe na tu odluku, kao i pravo da zahtijevaju ponavljanje krivičnog postupka u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi, iako se inače za imovinskopravni zahtjev ne može dobiti ovo ponavljanje. Žalba se može izjaviti bez obzira na to da li su navedena lica učestvovala u postupku, i to po svim žalbenim osnovima. Zakon predviđa izuzetan način ponavljanja postupka, gdje omogućava licu, od kojeg je pravosnažnom odlukom oduzeta imovinska korist, pribavljena krivičnim djelom, da traži ponavljanje krivičnog postupka, samo u pogledu te odluke.
104. POSTUPAK OPOZIVANJA USLOVNE OSUDE ZBOG NEISPUNJAVANJA OBAVEZA ODREĐENIH U USLOVNOJ OSUDI Postupak za opozivanje uslovne osude može se sprovesti ako osuđeni u određenom roku ne ispuni utvrđene obaveze koje su određene u uslovnoj osudi, ne vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, ne nadoknadi štetu ili ne ispuni druge obaveze. Postupak za opozivanje uslovne osude može se pokrenuti po službenoj dužnosti ili na prijedlog tužioca. Postupak sprovodi sudija, odnosno vijeće koje je sudilo u prvom stepenu. Da bi se utvrdilo postojanje ili nepostojanje uslova za opozivanje uslovne osude, sud je obavezan zakazati posebno saslušanje radi utvrđivanja činjenica. Na ovo ročište obavezno se pozivaju tužilac, osuđeni i oštećeni. Odluke povodom zahtjeva za opozivanje uslovne osude zavise od toga da li je sud utvrdio da je osuđeni izvršio obaveze koje su mu naložene u uslovnoj osudi. Ako sud nađe da nema osnova za donošenje koje od tih odluka, rješenjem će obustaviti postupak za opozivanje uslovne osude. Međutim, ako utvrdi da osuđeni nije ispunio obavezu koja mu je bila određena u uslovnoj osudi, on ne mora uvijek da opozove uslovnu osudu. Ako sud utvrdi da optuženi nije ispunio obavezu koja mu je bila određena presudom, donijeće presudu kojom će opozvati uslovnu osudu i odrediti da se utvrđena kazna izvrši ili produžiti rok za ispunjenje obaveze ili je zamijeniti drugom odgovarajućom obavezom ili osloboditi osuđenog ispunjenja izrečene obaveze. Ako sud nađe da nema osnova za donošenje koje od tih odluka, rješenjem će obustaviti postupak za opozivanje uslovne osude. Pravo žalbe imaju stranke, branilac i oštećeni. O žalbi na presudu i žalbi na rješenje odlučuje vijeće drugostepenog suda. Protiv pravosnažne presude može se podnijeti i zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka.
105.
POSTUPAK ZA BRISANJE OSUDE
Brisanje osude nastupa po sili zakona ili na osnovu sudske odluke, u zavisnosti od vrste sankcije koja je izrečena osuđenom. Ono je moguće na dva načina, i to po službenoj dužnosti i po prijedlogu, odnosno molbi osuđenog. Kad su ispunjeni zakonski uslovi, odluku o brisanju donosi organ nadležan za vođenje poslova kaznene evidencije ili sud po prijedlogu osuđenog, ako nadležni organ ne donese rješenje o brisanju. Po molbi osuđenog pokreće se postupak za brisanje osude. U uvjerenju koje se izdaje građanima na osnovu podataka iz kaznene evidencije, brisana osuda i brisane pravne posljedice osude ne smiju se spominjati. One ostaju u kaznenoj evidenciji, budući da se ne poništava upis osude. To se odnosi na sva uvjerenja koja se izdaju građanima. Ipak, mogućnost 118
davanja svih podataka iz kaznene evidencije dozvoljena je pojedinim državnim organima. Bez obzira na to što do brisanja osude na osnovu zakona dolazi automatski, nadležni organ mora o tome donijeti rješenje po službenoj dužnosti, u odgovarajućem postupku. Takvo rješenje donosi po službenoj dužnosti organ nadležan za vođenje poslova kaznene evidencije. Ako nadležni organ ne donese rješenje o brisanju osude, osuđeni može tražiti da se utvrdi da je brisanje osude nastupilo po zakonu. Međutim, ako nadležni organ ne postupi po ovom zahtjevu osuđenog u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva, osuđeni može tražiti od suda, koji je u prvom stepenu izrekao presudu, da donese rješenje o brisanju osude. Molbu može podnijeti samo osuđeni, ona se podnosi sudiji koji je sudio u prvom stepenu. Prije donošenja rješenja, sudija koji je za to određen zakazaće i provesti saslušanje tužioca i osuđenog. Izvještaj o ponašanju osuđenog sudija može zatražiti od policijskog organa ili uprave ustanove u kojoj je osuđeni izdržavao kaznu. Poslije provedenog postupka provjeravanja, koji nije obaveznog karaktera, vijeće prvostepenog suda donosi odluku o molbi za brisanje. Protiv donesene odluke pravo žalbe imaju stranke i branilac, a o žalbi odlučuje vijeće drugostepenog suda. Ako sud odbije molbu zato što oštećeni svojim ponašanjem nije zaslužio brisanje osude, osuđeni može molbu ponoviti po isteku jedne godine od dana pravosnažnosti rješenja o odbijanju molbe.
106. POSTUPAK ZA PRESTANAK ODREĐENIH MJERA BEZBJEDNOSTI I PRAVNIH POSLJEDICA OSUDE Molba za prestanak primjene mjera bezbjednosti podnosi se sudu koji je sudio u prvom stepenu. Zakonom nije određen krug lica koja su obuhvaćena pojmom podnosioca molbe, ali to je širi krug lica od samih procesnih stranaka ili lica ovlaštenih za podnošenje žalbe u korist optuženog. Molilac se može pozvati samo na činjenice koje idu u prilog ukidanju mjera bezbjednosti i pravnih posljedica osude i nije obavezan da pruži dokaze o tome. S druge strane, sud utvrđuje činjenice na koje se molilac pozvao, pazeći samo na sadržinu molbe. Po molbi postupa sudija kojeg odredi predsjednik vijeća ili sudija pojedinac. Sud može donijeti dvije odluke: odbiti molbu kao neosnovanu ili je prihvatiti i odrediti prestanak mjere bezbjednosti ili pravne posljedice osude. Odluka se donosi u formi rješenja, protiv koga je dozvoljena žalba. Žalbu mogu izjaviti podnosilac molbe i tužilac, a o žalbi odlučuje vijeće drugostepenog suda. Ukidanje pravnih posljedica osude je uvijek potpuno, bezuslovno i neopozivo. U slučaju kada sud donese odluku o odbijanju molbe, nova molba se može podnijeti tek poslije isteka roka od jedne godine od dana pravosnažnosti rješenja o odbijanju molbe.
107. POJAM, ZNAČAJ I PRAVNO REGULISANJE MEĐUNARODNE KRIVIČNO PRAVNE POMOĆI Prema zakonu, međunarodna pravna pomoć obuhvata: opšte vidove pravne pomoći, posebne vidove pravne pomoci, izručenje osumnjičenih, optuženih i osuđenih lica, ustupanje i preuzimanje krivičnog gonjenja i priznanje i izvršenje stranih sudskih odluka. Međunarodna krivično pravna pomoć pruža se po odredbama zakona, ukoliko međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno ili međunarodni ugovor ne postoji. Ova pomoć pruža se u svim 119
postupcima u pogledu krivičnih djela za čije je krivično gonjenje u vrijeme podnošenja zamolnice za pravnu pomoć nadležan pravosudni organ države moliteljke. Međunarodna pravna pomoć, saglasno zakonu, pruža se i u prekršajnim postupcima pred sudovima u pogledu prekršaja za koje su prema propisima u BiH predviđene zatvorske ili novčane kazne, kao i u slučajevima kada u navedenim postupcima odluka upravnog organa može da dovede do pokretanja postupka pred sudom koji je stvarno nadležan za krivične stvari. Ona se pruža kad je to određeno međunarodnim ugovorom i u odnosu na međunarodne sudove i dr. međunarodne organizacije čiji je član BiH. Tužilaštvo BiH je organ nadležan za primanje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim stvarima i to u skladu sa zakonom, multilateralnim i bilateralnim sporazumima i konvencijama, uključujući i zahtjeve za izručenje ili predaju traženih lica od strane sudova ili organa na teritoriji BiH i drugih država, odnosno međunarodnih sudova ili Haškog tribunala.
108.
MEĐUNARODNA KRIVIČNO PRAVNA POMOĆ U UŽEM SMISLU
Međunarodna krivičnopravna pomoć u užem smislu obuhvata preduzimanje pojedinih radnji krivičnog postupka od strane domaćih sudova na molbu stranih procesnih organa, odnosno stranih procesnih organa na molbu domaćih sudova. Taj postupak je pravno uređen, ali nije dio domaćeg krivičnog postupka i na njega se, kao i kod ekstadicije, odnose propisi međunarodnog i unutrašnjeg prava. Zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć donosi se u formi zamolnice, a zamolnica stranog pravosudnog organa kao i prateći akti moraju biti prevedeni na jedan od jezika u službenoj upotrebi u BiH. Prevod mora ovjeriti sudski tumač. Zamolnica za međunarodnu pravnu pomoć mora da sadrži: naziv organa koji je sačinio zamolnicu, oznaku predmeta, tačan naziv zamoljene države, a po mogućnosti i naziv zamoljenog organa, tačan opis radnje međunarodne pravne pomoći koja se traži i razlog za podnošenje zamolnice za međunarodnu pravnu pomoć, zatim zakonski naziv krivičnog djela i kratak opis činjenica, precizne lične podatke i državljanstvo lica za koje se traži pomoć i njegovo svojstvo u postupku, naziv akta i ime ili naziv i adresu primaoca, ako se radi o dostavljanju sudskih i dr. akata i ostale podatke koji mogu biti značajni za postupanje po zamolnici. Zamolnice domaćih pravosudnih organa za međunarodnu pravnu pomoć dostavljaju se stranim pravosudnim organima posredstvom Ministarstva pravde BiH, koje će bez odlaganja zamolnicu dostaviti na postupak nadležnom domaćem pravosudnom organu, osim ako je očigledno da zamolnicu treba odbiti. Odluka o odbijanju zahtjeva za pružanje međunarodne pravne pomoći, kao i neizvršenje zamolnice moraju biti obrazloženi. Zamolnici za međunarodnu pravnu pomoć pravosudnog organa države sa kojom BiH nema zaključen ugovor o međunarodnoj pravnoj pomoći biće udovoljeno samo ako se na osnovu garancija koje je dala država moliteljka može očekivati da bi ta država izvršila sličnu zamolnicu domaćih pravosudnih organa. Ova garancija neće se tražiti radi izvršenja dostavljanja sudskih odluka, podnesaka i dr. isprava. Naknada troškova pružanja međunarodne pravne pomoći neće se tražiti, osim u slučajevima: značajne naknade za izvršeno vještačenje i druge značajne troškove nastale povodom vještačenja troskova privremene predaje lica lišenog slobode radi svjedočenja ili suočenja u državi moliteljki, značajnih i vanrednih troškova. Svjedoku ili vještaku koji se odazove pozivu domaćeg pravosudnog organa pripada pravo na naknadu putnih troškova i troškova boravka, u skladu sa domaćim propisima. Vještačenje se može usloviti prethodnim polaganjem predujma, ako troškove vještačenja snosi stranka. 120
109.
POSTUPAK ZA IZVRŠENJE KRIVIČNE PRESUDE INOSTRANOG SUDA
Generalno je pravilo da će domaći sud postupiti po molbi države izricanja kazne za izvršenje sudske presude u krivičnim stvarima samo ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom i izvršiće pravosnažnu presudu u odnosu na sankciju koju je izrekao strani sud, na način da presudom izrekne sankciju prema krivičnom zakonodavstvu BiH. Strana sudska presuda u krivičnim stvarima može se izvršiti i prema državljaninu BiH i prema licima koja na teritoriji BiH imaju prebivalište. Izvršenje sudske presude u krivičnim stvarima koja podrazumjeva zatvor moguće je: po molbi strane države, u slučaju kada je osuđeno lice nedostupno toj državi, a državljanin je BiH i ima prebivalište u BiH ili ima samo prebivalište u BiH, po molbi državljanina BiH koji izdržava kaznu zatvora u državi izricanja kazne, za premještanje u BiH, s ciljem daljeg izdržavanja kazne zatvora izrečene u državi izricanja kazne. Strana sudska presuda u krivičnim stvarima izvršiće se samo ako su ispunjeni sljedeći uslovi: ako je presuda pravosnažna i ako ju je izrekao nadležni pravosudni organ, ako je krivično djelo predviđeno kao krivično djelo i po zakonima BiH, ako u vrijeme podnošenja molbe osuđeno lice treba da izdrži još najmanje 6 mjeseci od izrečene kazne zatvora, ako osuđeno lice da saglasnost za izvršenje, da lice za koje se traži izvršenje strane sudske presude u krivičnim stvarima nije već osuđeno za to krivično djelo u BiH ili se za to djelo u BiH vodi krivični postupak ili je u BiH oslobođeno od optužbe i da izvršenje krivične sankcije nije zastarjelo prema zakonima države izricanja kazne i BiH. Pokretanje postupka za izvršenje krivične presude inostranog suda u nadležnosti je Ministarstva pravde BiH. U toku cijelog postupka lice za koje se traži izvršenje strane sudske presude u krivičnim stvarima može imati branioca po svom izboru, a ako to ne učini, sud će mu postaviti branioca po službenoj dužnosti, ako se radi o krivičnim djelima za koje je zaprijećena kazna za koju je, prema zakonodavstvu BiH, odbrana u krivičnom postupku obavezna. Nadležni sud odlučuje o molbi za priznanje i izvršenje strane sudske presude u krivičnim stvarima u vijeću sastavljenom od trojice sudija, van pretresa. O sjednici vijeća na kojoj se donosi odluka obavještavaju se tužilac, osuđeni i branilac. Prilikom odlučivanja po molbi, sud je vezan činjeničnim stanjem utvrđenim u stranoj presudi, te će u izreci presude koju donosi unijeti potpunu izreku i naziv suda iz strane presude i izreći će sankciju, pri čemu se odluka o sankciji zasniva na krivičnom zakonodavstvu BiH, a razloge kojima se sud rukovodio pri izricanju sankcije unijeće u obrazloženje presude. Priznata strana sudska presuda u krivičnim stvarima izvršiće se na isti način kao da ju je izrekao sud koji je tu presudu priznao. Pri izricanju presude, sud ne može izreći težu kaznu od one koju je izrekao strani sud. Protiv ove presude imaju pravo žalbe tužilac, osuđeni i njegov branilac u roku od 30 dana od dana prijema presude. U žalbi se ne može pobijati presuda inostranog suda, već samo presuda domaćeg suda. O žalbi odlučuje vijeće suda nadležno za odlučivanje po žalbi na presudu. Pravosnažna presuda kojom se priznaje strana sudska presuda u krivičnim stvarima dostavlja se preko Ministarstva pravde BiH državi izricanja kazne i osuđenom licu, njegovom braniocu i tužiocu. Međunarodni ugovori i unutrašnje pravo predviđaju i postupak podnošenja zahtjeva za prenos izvršenja krivične presude u inostranstvo. Ako strana država preuzme izvršenje presude domaćeg suda u krivičnim stvarima, nadležni pravosudni organ u BiH privremeno će obustaviti izvršenje danom započinjanja izvršenja u državi izdržavanja kazne. Međutim, ako je nakon preuzimanja od strane države izvršenja sudske presude u krivičnim stvarima u BiH došlo do izmjene ili obustavljanja od izvršenja te presude, o tome će biti obaviještena država izvršenja presude. Ako osuđeno lice u državi izvršenja presude, koja je priznala domaću sudsku presudu u krivičnim stvarima, izbjegne izvršenje presude – izvršenje će se nastaviti u BiH.
121
110.
USTUPANJE KRIVIČNOG GONJENJA STRANOJ DRŽAVI
Da bi došlo do ustupanja krivičnog gonjenja stranoj državi, potrebno je da budu ispunjene određene pretpostavke, na međunarodnom i unutrašnjem planu. Kada se radi o unutrašnjem pravu, država moliteljka mora imati odgovarajuće propise koji organu krivičnog gonjenja omogućavaju ocjenu cjelishodnosti ustupanja. U pogledu zamoljene države, traži se ispunjenje uslova koji omogućavaju uspostavljanje njene jurisdikcije. Pored toga, traži se i ispunjenje nekih drugih pretpostavki, npr. da se oštećeni, ako je državljanin BiH ne protivi ustupanju. Ustupanje se može izvršiti za krivično djelo iz nadležnosti suda s propisanom kaznom zatvora do deset godina, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno ili ako ne postoji uzajamnost s tom državom, koja se pretpostavlja, dok se drugačije ne dokaže. Ako je oštećeni državljanin BiH, ustupanje nije dozvoljeno ako se on tome protivi, osim ako je dato obezbjeđenje za ostvarivanje njegovog imovinskopravnog zahtjeva. Ustupanje se neće dopustiti ako bi se njime stranac izložio nepravednom postupku, nehumanom i ponižavajućem postupanju i kažnjavanju. Ustupanje krivičnog gonjenja započinje podnošenjem zahtjeva koji, po svojoj međunarodno pravnoj formi, predstavlja molbu propisanog sadržaja. Uz zamolnicu treba dostaviti prikupljene dokaze u državi moliteljki, kako bi se zamoljenoj državi omogućilo pokretanje i vođenje krivičnog postupka. Po prijemu zamolnice za preuzimanje krivičnog gonjenja, Ministarsvo pravde BiH će zamolnicu, sa svim spisima krivičnog predmeta, proslijediti nadležnom organu zamoljene države, te ga zamoliti da Ministarstvu pravde BiH dostavi povratnu informaciju o odluci nadležnog stranog pravosudnog organa zamoljene države po zamolnici.
111. IZDAVANJE OSUMNJIČENIH, ODNOSNO OPTUŽENIH I OSUĐENIH LICA (EKSRADICIJA) Ekstradiciju možemo definisati kao pravni posao među državama, kojim se stranac ili lice bez državljanstva, na osnovu pravom uređenog postupka, izručuje drugoj državi – da bi mu se tamo sudilo za neko kažnjivo djelo ili da bi se nad njim, zbog tog djela, izvršila kazna. Ona predstavlja najvažniji vid međunarodne krivičnopravne pomoći, u cilju da se onemogući učiniocima krivičnih djela da izbjegnu krivično gonjenje, odnosno izvršenje kazne bjekstvom iz jedne države u drugu. Ekstradicija se vrši na osnovu zakona, odluku o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za ekstradiciju donosi sud BiH, ali konačnu odluku o tome da li će se izdavanje izvršiti – donosi ministar pravde BiH. Potrebno je da budu ispunjeni svi uslovi za ekstradiciju, a nepostojanje ma i jednog uslova isključuje mogućnost izručenja. Izručenje stranaca drugoj državi dozvoljava se radi krivičnog gonjenja ili izvršenja pravosnažno izrečene kazne zatvora, a dozvoljava se samo za krivična djela kažnjiva kako prema zakonima BiH, tako i prema zakonima države moliteljke, za koje je predviđena kazna zatvora od najmanje jedne godine. Izručenje radi izvršenja pravosnažno izrečene kazne zatvora dozvoljava se ako trajanje izrečene kazne ili njen preostali dio koji treba da se izvrši iznosi najmanje 4 mjeseca. Pretpostavke za eksradiciju koje utvrđuje sud su: da lice čije se izručenje traži nije državljanin BiH, da lice čije se izručenje traži ne uživa pravo azila u BiH, da djelo za koje se izručenje traži nije izvršeno na teritoriji BiH, protiv nje ili njenog državljanina… Redovno pokretanje postupka za izručenje osumnjičenih vrši se po molbi strane države, koja se upućuje diplomatskim putem ili direktno Ministarstvu pravde BiH, ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom. Ukoliko sa zamoljenom državom postoji reciprocitet, molba se podnosi diplomatskim 122
putem. U molbu za izdavanje moraju se priložiti: sredstva za utvrđivanje istovjetnosti osumnjičenog, uvjerenje o državljanstvu stranca, izvod iz člana Krivičnog zakona države moliteljke za djelo za koje se traži izručenje i presudu u originalu ili ovjerenom prepisu, ukoliko je lice čije se izručenje traži pravosnažno osuđeno. Po prijemu molbe za izručenje i propratne dokumentacije, Ministarstvo pravde BiH ih odmah prosljeđuje Tužilaštvu BiH. Ako Tužilaštvo BiH utvrdi da je država moliteljka uz molbu dostavila i kompletnu dokumentaciju o izručenju, ona se bez odgađanja prosljeđuje sudu BiH na rješavanje. Lice čije se izručenje traži biće lišeno slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice ili na osnovu molbe države moliteljke, u sladu sa zakonom. Pritvor protiv lica čije se izručenje traži određuje se rješenjem sudije za prethodni postupak na prijedlog tužioca u sljedećim situacijama: ako postoji opasnost da će on izbjeći postupak izručenja ili sprovođenje izručenja, ukoliko postoje okolnosti koje ukazuju da će optuženi uništiti, sakriti ili falsifikovati tragove krivičnog djela, ukoliko posebne okolnosti ukazuju da će lice čije se izručenje traži ometati krivični postupak ili postupak izručenja uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Pritvor može trajati najduže do izvršenja odluke o izručenju, ali ne duže od 6 mjeseci od dana pritvaranja. Pritvor neće biti određen ako je iz same molbe za izručenje očigledno da nema mjesta izručenju. Kada se odredi pritvor, sudija za prethodni postupak će obavijestiti o pritvoru Ministarstvo pravde BiH, kako bi o tome bila obaviještena strana država. Sudija za prethodni postupak pustiće na slobodu stranca kad prestanu razlozi za pritvor ili ako molba za izručenje ne bude podnesena u roku od 30 dana od dana pritvaranja stranca. Postupak izručenja stranca u hitnim slučajevima se sprovodi kada postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti. Tada po molbi nadležnog organa države moliteljke, bez obzira kako je ona upućena, nadležni policijski organi BiH će lišiti stranca slobode i privesti ga sudiji za prethodni postupak BiH, s ciljem odlučivanja o privremenom pritvoru. Privremeni pritvor može trajati 18 dana i može se produžavati na zahtjev države moliteljke, ali ne može preći 40 dana. Ako zamoljena država ne dostavi molbu za izručenje i dokumentaciju u predviđenim rokovima, sud BiH će donijeti rješenje o ukidanju pritvora licu čije se izručenje traži. Ako lice čije se izručenje traži bude pušteno iz pritvora zbog proteka rokova, ne može se više odrediti ekstradicioni pritvor po osnovu molbe za privremeno pritvaranje, već isključivo na osnovu podnesene molbe za izručenje.
112. POSTUPAK ZA NAKNADU ŠTETE, REHABILITACIJU I OSTVARIVANJE DRUGIH PRAVA LICA NEOPRAVDANO OSUĐENIH I NEOSNOVANO LIŠENIH SLOBODE Lice se smatra neopravdano osuđenim ako se ispune u zakonu određene pozitivne i negativne pretpostavke. Pozitivna pretpostavka – da bi se neko lice smatralo neopravdano osuđenim jeste da je prema njemu bila pravosnažno izrečena krivičnopravna sankcija ili da je proglašeno krivim, a oslobođeno od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravosnažno obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođeno od optuzbe. Negativne pretpostavke su: da osuđeni nije svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzrokovao svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen, da do obustave postupka kojom se optužba odbija nije došlo zbog toga što je u ponovljenom postupku tužilac odustao od krivičnog gonjenja, a do odustanka je došlo na osnovu sporazuma sa osumnjičenim i da u ponovljenom postupku 123
optužba nije odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužilac je preduzeo gonjenje pred nadležnim sudom. Lice neosnovano lišeno slobode je: lice nezakonito lišeno slobode od strane policijskog organa, lice neopravdano pritvoreno, lice koje je izdržavalo kaznu lišenja slobode koja je po vanrednom pravnom lijeku smanjena, lice nezakonito pritvoreno, lice koje je provelo u pritvoru duže nego što iznosi kazna zatvora na koju je osuđeno. Pravo na postavljanje zahtjeva za naknadu štete zbog neopravdane osude, odnosno neosnovanog lišenja slobode pripada za života ostećenog isključivo njemu, koji može raditi preko zakonskog zastupnika. Nasljednici ovih lica nasljeđuju samo pravo ovog lica na naknadu imovinske štete, oni mogu pokrenuti ili nastaviti postupak za naknadu štete samo ako je oštećeno lice umrlo prije isteka roka zastarjelosti i ako se od zahtjeva nije odreklo. Postupak za naknadu štete ovih lica odvija se odvojeno od postupka za ponavljanje krivičnog postupka i raspravlja se po njegovom završetku. On ima dvije faze: upravnu, koja je obavezna i ima za cilj da se postigne sporazum o naknadi štete i sudsku, koja nije obavezna, a odvija se pred parničnim sudom, ukoliko se sporazum o naknadi štete ne postigne. Zakon predviđa da pravo na naknadu štete zastarjeva u roku od 3 godine. Rok se računa različito, od dana pravosnažnosti ili od dana prijema odluke višeg suda. U ovom roku mora biti pokrenut ne samo postupak pred organom uprave, već i parnica pred sudom. Pored naknade moralne (neimovinske) štete, koja se (kao i imovinska) daje u novcu, zakon omogućava još neka prava ovim licima, da bi popravio štetne posljedice koje su pretrpjeli zbog neopravdane osude, a to su: obavještenje javnosti o neopravdanosti ranije osude, odnosno neosnovanosti lišenja slobode, poništavanje upisa neopravdane osude u kaznenoj evidenciji, posebno pravo na priznavanje radnog staža, odnosno staža osiguranja.
113.
POSTUPAK ZA IZDAVANJE POTJERNICE I OBJAVE
Ako se ne zna prebivalište ili boravište osumnjičenog, odnosno optuženog, kada je to po odredbama zakona neophodno, tužilac, odnosno sud će zatražiti od policijskih organa da ga potraže i sud obavijeste o njegovoj adresi. Potjernica predstavlja akt traganja za određenim licima, za razliku od objave, koja je akt traganja radi pronalaženja predmeta koji su u vezi sa krivičnim djelom. Potjernica se izdaje za osumnjičenim, odnosno optuženim u toku krivičnog postupka ili ako osumnjičeni, odnosno optuženi pobjegne iz ustanove u kojoj izdržava kaznu. Sud pred kojim se vodi krivični postupak, može narediti izdavanje potjernice za osumnjičenim, ako je krivični postupak pokrenut za krivično djelo za koje je predviđena kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna, ako je osumnjičeni u bjekstvu i ako postoji naredba za dovođenje osumnjičenog ili rješenje o određivanju pritvora. Izdavanje potjernice je fakultativno, tako da sud u svakom pojedinom slučaju cijeni da li će je narediti ili će koristiti neku drugu mogućnost radi ostvarenja ovog cilja. Izdavanje potjernice narediće se i u slučaju bjekstva osumnjičenog, odnosno optuženog iz ustanove u kojoj je izdržavao kaznu, bez obzira na visinu kazne. Za razliku od potjernice koja se izdaje u toku krivičnog postupka, izdavanje ovakve potjernice je obavezno. Naredbu, u takvom slučaju izdaje upravnik zatvora. Naredba kojom se izdaje potjernica, dostavlja se radi izvršavanja policijskim organima koji raspisuju potjernicu. Bez naredbe suda ili upravnika ustanove, policijski organi ne mogu raspisati potjernicu. 124
Ako su potrebni podaci o pojedinim predmetima koji su u vezani za krivično djelo ili ove predmete treba pronaći, narocito ako je to potrebno redi ustanovljavanja istovjetnosti pronađenog nepoznatog leša, organ koji vodi krivični postupak narediće izdavanje objave, kojom se traži da se ovi podaci dostave organu koji vodi postupak. Cilj objave je da se pronađu predmeti koji su u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno da se oni identifikuju. Objavu naređuje organ koji vodi postupak, a raspisuje je ili policijski organ ili taj organ. Policijski organi mogu objavljivati i fotografije leševa i nestalih lica, ako postoje osnovi sumnje da je do smrti, odnosno nestanka došlo usljed krivičnog djela. Organ koji je naredio izdavanje potjernice dužan je da istu odmah povuče: kada se pronađe traženo lice ili predmet, kada nastupi zastarjelost krivičnog gonjenja ili drugi razlozi zbog kojih potjernica ili objava nisu više potrebni. Povlačenje se vrši na isti način kao i raspisivanje. Postoji i tzv. međunarodna potjernica koju raspisuje Ministarstvo bezbjednosti BiH, u čijem je sastavu Nacionalni ured Interpola. Ovo Ministarstvo može raspisati potjernicu ako je vjerovatno da se lice za kojim je izdana potjernica nalazi u inostranstvu.
125
View more...
Comments
