Kristina Ohlsson - Pepeljuge

KRISTINA OHLSSON

PEPELJUGE

SA ŠVEDSKOGA PREVEO

Danilo Brozović

Zagreb, svibanj 2015.

Za Thelmu

PRVI DIO Na pogrešnom tragu

PONEDJELJAK

K

ada bi mislima pustio na volju, iz nekog bi razloga prije ili poslije pomislio na dnevnik. Najčešće bi se to zbilo usred noći.

Ležao bi nepomično u postelji i zurio u strop po kojem je šetala jedna muha. Tama i počinak nisu na nj nikada povoljno djelovali. Kao da bi nakon zalaska sunca, kada bi ga preplavili umor i tama, ostao bespomoćan. Bespomoćnost se kosila s čitavom njegovom naravi. Veći dio života proveo je u stanju budnosti, pripravan na sve. No usprkos godinama obuke, našao bi da je bilo nevjerojatno teško ostati pripravan kada dođe vrijeme počinka. Pripravnost je zahtijevala budnost. Navikao je biti budan. Navikao je i oduprijeti se umoru koji bi ga preplavio kada je tijelu uskraćivao san. Ustanovio je da su davno prošla vremena kada se noću budio plačući. Davno je to bilo kada su ga uspomene boljele, činile ga slabijim. Na taj je način daleko dogurao u svojoj potrazi za mirom. No ipak. Ako doista čvrsto sklopi oči, i ako oko njega bude jako, jako tiho, može je zamisliti pred sobom. Njezino golemo tijelo odvojilo se od tamnih sjenki, vidio ju je kako mu prilazi gegajući se. Sasvim, sasvim polako, onako kako se oduvijek kretala. I dalje mu se dizao želudac od sjećanja na njezin miris. Mračan, sladak i prepun prašine. Baš kao vonj knjiga u njezinoj knjižnici. A čuo bi joj i glas: »Ti si jedan lijeni nesposobnjaković«, prosiktala bi. »Niškoristi i rugoba.« Zgrabila bi ga i nije puštala. Njezine riječi uvijek su pratile bol i kazna. Vatra. Uspomena na vatru živjela je na pojedinim dijelovima njegova tijela. Volio je prstom milovati tkivo ožiljaka, svjestan daje preživio. Dok je bio vrlo malen, pretpostavljao je da je kažnjavanje posljedica toga što ništa nije radio kako treba. Zato se dječjom logikom uvijek trudio to popraviti. Očajnički i ustrajno. No uvijek bi ispalo pogrešno.

Kada je porastao, shvatio je. Jednostavno, nikada ništa nije bilo kako treba. Nije ga kažnjavala samo zbog grešaka koje je činio; čitavo njegovo biće i život bili su pogreška. Kažnjavala ga je jer je postojao. Da njega nije bilo, ni Ona ne bi bila umrla. »Nisi se ni trebao roditi!« derala mu se ravno u lice. »Zao si, zao, zao!« A kada bi kasnije zaplakao, nakon vatre, morao bi plakati tiho. Tiho, tiho, da ga ne čuje. Inače bi se vratila. Uvijek bi se vratila ako bi ga čula. Sjećao se da su mu njezine optužbe dugo izazivale tešku tjeskobu. Kako da se ikada pomiri s onime za što ga je optuživala? Kako da se iskupi, okaje svoje grijehe? Dnevnik. Potražio je bolnicu u kojoj su Je njegovali i pročitao Njezin bolnički dnevnik. Ponajviše kako bi pojmio veličinu svojeg zločina. Tada je već bio punoljetan. Punoljetan, no dovijeka grešan zbog svojih zlih djela. Međutim, sadržai dnevnika neočekivano ga ie nreobrazio od grešnika u slobodnog čovjeka, a s oslobođenjem nastupio je oporavak, nakon kojeg je dobio novu snagu. Primio je novi život i nova važna pitanja prema kojima se morao postaviti. Pitanje više nije bilo kako će se on moći iskupiti nekom drugom. Pitanje je bilo kako će se oni iskupiti njemu. Ležeći u tami lagano se nasmiješio i bacio pogled na novu lutkicu koju je odabrao. Vjerovao je – siguran nije bio nikada – no vjerovao je da će ona izdržati duže od ostalih. Samo se trebala naučiti nositi s vlastitom prošlošću, baš kao što je on to učinio. Trebala joj je samo čvrsta ruka, njegova čvrsta ruka. I mnogo, mnogo ljubavi. Njegove iznimne ljubavi vodilje. Oprezno ju je pomilovao po leđima. Slučajno, a možda i zato jer stvarno nije vidio ozljede koje joj je nanio, pomilovao ju je upravo po jednoj od svježih modrica. Isticala joj se na lopatici poput tamnog jezerca. Trgnula se iz sna i okrenula prema njemu. Oči su joj bile pune straha, nikada nije znala što je čeka kada padne mrak. »Vrijeme je, Lutkice. Možemo početi.« Njezinim nježnim lišćem raširio se sanjiv osmijeh. »Sutra počinjemo«, prošaptao je. Potom se okrenuo na leđa i uperio pogled u muhu na stropu. Budan i pripravan. Nema odmora.

UTORAK

P

rvo dijete nestalo je usred ljeta, kada nije prestajalo kišiti. Počelo je jednog utorka; čudnovatog dana koji je mogao biti poput bilo kojeg drugoga, no koji će se u konačnici pokazati kao dan koji je temeljito promijenio živote nekolicine ljudi. Henry Lindgren bio je jedan od njih. Bilo je to trećeg utorka u srpnju, Henry je odrađivao dodatnu smjenu na liniji međugradskog vlaka X2000 između Göteborga i Stockholma. Kao glavni kondukter u Švedskim željeznicama radio je otkad pamti i nije imao jasnu predodžbu što će sa sobom onoga dana kad ga pošalju u mirovinu. Što će s tim silnim slobodnim vremenom, samotanjak kakav je već bio? Možda će se upravo zbog svoga oka za detalje poslije vrlo dobro sjećati mlade žene kojoj će tijekom vožnje nestati dijete. Mlade žene rumenog lica i riđe kose, u zelenoj lanenoj bluzi i s otvorenim sandalama koje su otkrivale plavi lak na noktima. Da su Henry i njegova žena imali kćer vjerojatno bi izgledala ovako, jer ženina je kosa bila riđa da riđiju nikad nije vidio. Riđokosina kći, međutim, nije bila nimalo nalik majci, primijetio je Henry kada im je poništio karte tek što je vlak krenuo s kolodvora u Göteborgu. Djevojčica je imala tamnu, kestenjastosmeđu kosu, koja joj je u mekim valovima nrekrivala plavu, dieluiući gotovo nestvarno. Nježno joj je padala na ramena te kao da je milila uokvirivajući joj lice. Bila je tamnije puti od svoje majke, no oči su joj bile velike i plave. Sitne guste pjegice nazirale su joj se navrh nosa, zbog čega je izgledala manje kao lutka, a više kao prava djevojčica. Nasmiješio joj se prošavši pored njih. Ona mu je stidljivo uzvratila osmijeh. Činilo mu se da djeluje umorno. Okrenula se i zagledala kroz prozor. Glava joj je počivala na naslonu sjedišta. »Lilian, skini cipele ako ćeš već držati noge na sjedištu«, čuo je ženu kako govori djevojčici upravo kada se okrenuo da poništi kartu sljedećem putniku. Kada se potom nanovo okrenuo prema njima, djevojčica je skinula sandalice i noge podvukla pod sebe. Sandale su ostale na tom mjestu i nakon što je nestala. Put od Göteborga do Stockholma nije prošao mirno. Mnogi su se putnici

vraćali iz drugoga švedskog grada po veličini, gdje su na stadionu Ullevi gledali jednog od najvećih svjetskih glazbenika. Zatim su otputovali upravo jutarnjim vlakom u kojem je Henry radio kao kondukter. Prvi problemi pojavili su se u petom vagonu, gdje su dvojica mladića povratila po sjedištima. Žalili su se na mamurluk nakon sinoćnjeg koncerta na Ulleviju, a Henry je morao otrčati po vlažne krpe i sredstvo za čišćenje. Otprilike u isto vrijeme u trećem su se vagonu potukle dvije djevojke. Plavuša je optužila brinetu da joj je htjela preoteti dečka. Henry ih je uzalud pokušavao pomiriti. Red u vlaku nastao je tek nakon što su prošli Skövde, negdje na pola puta između Göteborga i Stockholma. Tada su svađalice napokon pozaspale, a Henry popio kavu s Nellie koja je radila u vagon-restoranu. Na povratku je primijetio da su i riđokosa i njezina kći zaspale. Nakon toga bilo je prilično mirno sve dok se nisu približili Stockholmu. Pomoćni kondukter Arvid Melin oglasio je obavijest taman prije nego što se vlak približio Flemingsbergu, nekoliko desetaka kilometara od glavnog grada. Vlakovođi je dojavljeno da je došlo do kvara na signalizaciji na završnoj dionici prema Glavnom kolodvoru te da će zato u Stockholm stići s pet do deset minuta zakašnjenja. Dok je vlak stajao u Flemingsbergu, Henry je primijetio da je riđokosa žena odjednom sišla s vlaka, i to sama. Diskretno ju je promatrao kroz prozor kabinice u šestom vagonu rezervirane za osoblje vlaka. Vidio je kako je napravila nekoliko odlučnih koraka prema drugom kraju perona na kojem je bilo manje ljudi. Iz torbice je nešto izvadila, je li to možda bio mobitel? Pretpostavio je da djevojčica i dalje leži i spava. Barem je tako bilo kada je vlak protutnjao kroz Katrineholm. Henry je uzdahnuo. Što li to pobogu radi, špijunira zgodne putnice? Okrenuo se i stao rješavati križaljku u svom omiljenom časopisu. Cesto će se zapitati što bi se dogodilo da tada nije ženu ispustio iz vida. Neovisno o tome koliko će ga ljudi pokušati uvjeriti da nije mogao znati, da si nema što predbacivati. Bio je i ostao uvjeren da je njegova žarka želja za rješavanjem križaljke uništila život jednoj mladoj majci, i baš ništa nije mogao učiniti da to poništi. I dalje je rješavao križaljku kada je iz zvučnika do njega dopro Arvidov glas. Zamolio je putnike da se vrate na svoja mjesta. Vlak je bio spreman nastaviti putovanje za Stockholm. Kasnije se nitko nije sjećao mlade žene koja je trčala za vlakom. No svejedno, mora da jest trčala jer je Henry samo nekoliko minuta nakon što su krenuli primio u kupeu za osoblje hitan poziv. Mlada žena koja je sjedila pokraj svoje kćeri, na sjedištu broj šest u drugom vagonu, ostala je na peronu u Flemingsbergu nakon što

je vlak krenuo te se sada nalazila u taksiju prema centru Stockholma. Njezina je kći tako ostala sama u vlaku. »Dođavola«, opsovao je Henry poklopivši slušalicu. Zašto nikad nije mogao delegirati radne zadatke a da nešto ne pođe po zlu. Nema mira ni na trenutak. Nisu ni pomišljali zaustaviti vlak jer su već bili blizu krajnjeg odredišta. Henry je žurnim korakom otišao do drugog vagona, utvrdivši da je vlak pobjegao riđokosoj ženi koju je promatrao na peronu zato što je prepoznao njezinu kćer koja je sada sjedila sama. Mobitelom je izvijestio centralu da djevojčica još uvijek spava i da mu se ne čini potrebnim uznemiravati je i reći joj da joj mame nema dok ne stignu na odredište. Složili su se, a Henry je obećao da će se osobno pobrinuti za djevojčicu kada vlak stigne. Osobno. Riječ koja će mu još dugo odzvanjati u glavi. Baš kada je vlak prošao Južni kolodvor, djevojke iz trećeg vagona opet su se posvađale. Do Henryja je dopro zvuk razbijanja stakla kad je neki putnik otvorio vrata ulazeći iz trećeg vagona u drugi te je usnulo dijete morao ostaviti samo. Uznemiren, preko radioprijemnika pozvao je Arvida. »Arvide, odmah da si otišao u treći vagon!« zagrmio je. Od kolege ni glasa. Vlak je već stao uz karakteristično pištanje, zvučalo je gotovo poput teškog, napregnutog staračkog izdaha, kada je Henry napokon uspio razdvojiti djevojke. »Kurvo jedna!« urlala je plavuša. »Kravo glupa!« uzvratila joj je prijateljica. »Ma kako se to ponašate?« rekla je starija gospođa koja je upravo ustala da spusti svoju putnu torbu. Henry je žustro prošao pored putnika što su se poredali duž prolaza da bi sišli s vlaka te povikao preko ramena: »Djevojke, ovaj čas da ste sišle, jeste me čule!« Požurio je prema drugom vagonu. Samo da se djevojčica nije probudila. No bio je blizu. Zureći natrag gotovo je srušio nekoliko putnika, a kasnije se kleo da ga nije bilo nepune tri minute. Taj broj, međutim, koliko god malen bio ništa nije mijenjao na stvari.

Kada se vratio u drugi vagon, usnule djevojčice više nije bilo. Na podu su joj ostale sandalice. Za to vrijeme iz vlaka su na peron pohitali putnici koji su pod budnim okom Henryja Lindgrena putovali od Göteborga do Stockholma.

A

lex Recht već je više od četvrt stoljeća radio kao policajac. Stoga je s punim pravom smatrao da je u tom poslu i više nego iskusan, da je s vremenom dosegao značajan stupanj profesionalne kompetencije te da je uspio razviti dobru intuiciju. Često je znao čuti komentare da ima neku vrstu šestog čula. Malo što je za policajca bilo važnije od dobre intuicije. Ona je bila ključno obilježje u tom poslu, ta osjetljiva osobina što ih je dijelila na dobre i na loše. Intuicija nije nipošto bila zamjena za činjenice; ona ih je upotpunjavala. Kada bi se prikupile činjenice i identificirali svi djelići slagalice, trebalo je djeliće prikupljenog znanja oblikovati u smislenu cjelinu. »Mnogo je pozvanih, a malo odabranih«, bio mu je rekao otac održavši mu govor kada je Alex odabrao policijsku službu. Alexov otac je zapravo htio da mu sin postane svećenik, poput ostalih prvorođenih sinova u obitelji. Vrlo se teško mirio s time da mu sin želi postati policajac. »I policijsko zvanje je također poziv«, rekao mu je Alex ne bi li ga odobrovoljio. Otac je o tome razmišljao nekoliko mjeseci, a zatim je rekao da namjerava prihvatiti i poštovati sinov odabir zanimanja. Možda je situaciju olakšalo i to što se Alexov brat kasnije odlučio zarediti. Kako god bilo, Alex je bratu bio dovijeka zahvalan. Volio je raditi s kolegama koji su, baš kao i on, osjetili poseban poziv da postanu policajci. Volio je raditi s kolegama čija je intuicija također bila izoštrena, te koji su razvili osjećaj koji im je omogućavao da činjenice razluče od besmislica. Možda se baš zato, pomislio je vozeći se automobilom prema Glavnom kolodvoru, nije mogao natjerati da mu se svidi nova kolegica, Fredrika Bergman. Doimalo se da ona ne osjeća poziv niti da je osobito nadarena za posao. S druge strane, nije očekivao da će njezini dani u policiji potrajati. Diskretno je pogledao osobu koja je sjedila na suvozačkom sjedištu. Držala se

nevjerojatno ukočeno. U početku se pitao je li neko vrijeme provela u vojsci. Čak se nadao da jest. No koliko god da je iščitavao njezin životopis nije pronašao niti retka koji bi nagovještavao da je u vojsci provela makar i sat vremena. Uzdahnuo je. Jamačno se bavila gimnastikom, jer netko tko u životu nije doživio ništa uzbudljivije od odlaska na fakultet ne bi se držao tako prokleto uspravno. Diskretno se nakašljao, pitajući se bi li joj trebao reći nešto o slučaju prije nego što stignu na odredište. Ona se ipak još nije imala prilike susresti s takvim zadacima. Pogledi su im se nakratko sreli, potom je Alex opet pogledao na cestu. »Što je danas gust promet«, promrmljao je. Kao daje promet u centru grada ikada bio rijedak. Alex se tijekom godina u policiji suočio s relativno velikim brojem slučajeva izgubljene djece. » Dj eca ne nestaju, već ih roditelji gube.« Iskustvo ga je naučilo da tu izreku sve više smatra istinitom. Gotovo je uvijek bilo tako, gotovo uvijek, da iza svakog nestalog djeteta stoji izgubljen roditelj. Neodgovorna osoba koja po njegovom mišljenju uopće nije trebala imati djecu. To nije nužno morao biti netko s destruktivnim životnim stilom ili problemima s alkoholom. Mogla je to biti osoba koja previše radi, koja često dokasna ostaje vani s prijateljima, ili jednostavno netko tko o djeci ne brine dovoljno. Kada bi djeca u životima odraslih imala ono mjesto koje zaslužuju, rijetko bi se događalo da nestanu. Barem je Alex tako zaključio. Izašli su iž automobila. Oblaci na nebu bili su olovni i teški, a mukla tutnjava nagovještavala je skoru oluju. Zrak je bio nevjerojatno težak i sparan. Dan je bio takav da čovjek poželi kišu i grmljavinu da bi se opet moglo disati. Nad starogradskom jezgrom iznad zagasitih oblaka bljesnula je munja, još malo pa će opet nevrijeme. Alex i Fredrika požurili su kroz glavni ulaz Glavnog kolodvora. Treći član istražiteljske ekipe, Peter Rydh, nazvao je Alexa i javio mu da uskoro stiže. Alexu je laknulo. Nije slutilo na dobro ovakvu istragu započeti sam s uredskim štakorom poput Fredrike. Prošlo je pola četiri kada su se našli na peronu sedamnaest kamo je vlak stigao, a koji su potom po pravilima pretražili kao mjesto zločina. Švedskim željeznicama javili su da ne znaju kada će opet moći koristiti vlak, što jenaposljetku dovelo do određenog broja kašnjenja. Na peronu se nalazilo t^k nekoliko ljudi koji nisu nosili policijsku odoru. Alex je pretpostavio da je iscrpljena no pribrana riđokosa žena što je sjedila na plastičnom spremniku na kojem je pisalo »pijesak« majka nestale djevojčice. Intuitivno je osjetio da žena nije tip roditelja koji bi olako izgubio dijete.

Progutao je slinu. Ako se djevojčica nije izgubila, znači da su je oteli. A ako su je oteli, stvari će se zakomplicirati. Mladić u policijskoj odori prišao je Alexu i Fredriki. Stisak ruke bio mu je čvrst i pomalo vlažan, a pogled mu je lutao. Kratko se predstavio kao Jens. Alex je nagađao da je nedavno završio Policijsku akademiju te da mu je ovo prvi slučaj. Nedostatak iskustva kod mladih policajaca na prvom zadatku bio je zastrašujući. Tijekom prvih šest mjeseci doslovno su zračili zbunjenošću a katkad i čistom panikom. Pitao se nije li i mladić s kojim se maločas rukovao bio na rubu panike. A ovaj se vjerojatno pitao što pobogu Alex ovdje radi. Rijetko ili nikada događalo se da inspektori osobno izlaze na teren. Barem ne u ovako ranoj fazi. Alex je upravo htio objasniti svoje prisustvo ondje, kada je Jens progovorio brzim i isprekidanim rečenicama. »Dojavu smo primili tek trideset minuta nakon dolaska vlaka«, rekao je visokim glasom. »Većina putnika je dotad već otišla s perona. Osim onih ondje.« Širokom gestom mahnuo je prema grupici koja je stajala malo dalje od žene koju je Alex identificirao kao majku. Alex pogleda na sat. Dvadeset do četiri. Djevojčice nema već gotovo sat i pol. »Vlak smo temeljito pretražili. Nigdje je nema. Djeteta, je li. Radi se o šestogodišnjoj djevojčici. Nema je nigdje. Nitko je nije vidio. Barem ne putnici s kojima smo razgovarali. Sva prtljaga im je ovdje. Djevojčica sa sobom nije ponijela ništa, čak ni cipele. Ostale su na podu pokraj sjedišta.« Krov iznad njih poškropile su prve kapi kiše. Grmljavina je sada tutnjala nešto bliže. Alex je pomislio kako nikada nije doživio gore ljeto. »Je li ono njezina majka koja tamo sjedi?« pitala je Fredrika i diskretno kimnula prema riđokosoj ženi. »Da, to je ona«, rekao je mladi policajac. »Zove se Sara Sebastiansson. Kaže da ne ide kući dok joj ne nađemo kćer.« Alex je suspregnuo uzdah. Naravno da je riđokosa žena djevojčičina majka. On to nije morao pitati, on je to znao, osjetio je to. Fredrika takvu intuiciju nije imala. Svašta je pitala i u sve je sumnjala. Alex se uzrujao. Ne može se tako raditi. Nadao se da će sama uskoro shvatiti koliko je pogrešna za tu profesiju za koju si je umislila da je kao stvorena. »Zašto su policiju pozvali tek trideset minuta nakon nestanka?« nastavljala je s pitanjima.

Alex je naćulio uši. Fredrika je postavila relevantno pitanje. Jens se uspravio. Do sada je imao odgovor na svako pitanje tek pristiglih starijih kolega. »Pa, priča je malo čudna«, započeo je Jens, a Alex je primijetio da se trudio ne zuriti u Fredriku. »Vlak je u Flemingsbergu stajao dulje nego inače, a majka je sišla obaviti telefonski poziv. Djevojčica je spavala pa ju je ostavila u vlaku.« Alex je zamišljeno kimnuo. Djeca ne nestaju, već ih roditelji gube. Možda je riđokosu Saru ipak pogrešno procijenio. »Dakle, prišla joj je neka djevojka, Sari dakle, na peronu, i zamolila je da joj pomogne oko bolesnog psa. Zato nije ušla u vlak na vrijeme. Odmah je nazvala Željeznice, pomogli su joj oko toga na kolodvoru u Flemingsbergu, i javila im da joj je dijete ostalo samo u vlaku za Stockholm, a ona da će uzeti taksi do grada.« Alex ga je slušao namrštenog čela. »Djevojčice, dakle, nije bilo kad je vlak stigao na kolodvor pa su kondukter i ostali namještenici pretražili kompoziciju. Putnici su navalili iz vlaka i skoro nitko nije htio pomoći osoblju. U potrazi je sudjelovao i Securitasov zaštitar koji obično patrolira oko Burger Kinga kat niže. Potom je taksijem stigla i majka, dakle Sara Sebastiansson koja tamo sjedi, i saznala da joj nema kćeri. Nastavili su tražiti, mislili su da se djevojčica probudila i sišla među prvim putnicima. Ali nije je nigdje bilo. Tada su pozvali policiju, ali ni mi je nismo našli.« »Jesu li je pozvali preko zvučnika na Glavnom kolodvoru?« pitala je Fredrika. »Za slučaj da je uspjela s perona doći do kolodvorske zgrade.« Jens je krotko kimnuo a potom odmahnuo glavom. Da, pozvali su je. Kolodvor su u tom trenutku pretraživali policajci i dobrovoljci. Lokalni radio prenijet će obavijest i zamoliti sudionike u prometu u centru grada da obrate pozornost na djevojčicu. Obavijestit će i taksi-prijevoznike. Ako je djevojčica otišla sama, nije mogla daleko dospjeti. No još je nitko nije vidio. Fredrika je polako kimala. Alex je pogledao majku na plavom sanduku s pijeskom. Bila je mrtvački blijeda. Slomljena. »Oglasite i na drugim jezicima, ne samo na švedskom«, rekla je Fredrika. Muški kolege pogledali su je podignutih obrva. »Ovuda prolazi mnogo ljudi kojima švedski nije materinji jezik, a koji su ipak možda nešto vidjeli. Oglasite preko zvučnika na engleskom. Možda i na njemačkom

i francuskom. Ako je moguće i na arapskom.« Alex je kimnuo, zamisao mu se svidjela. Pogledom je zapovjedio Jensu da učini kako je Fredrika predložila. Jens je požurio, vjerojatno pod velikim stresom što sada mora pronaći nekoga tko govori arapski. Na okupljene se u slapovima slijevala kiša, a potmula tutnjava je prešla u žestoku grmljavinu koja je odjekivala kolodvorom. Sve u svemu, grozan dan jednog groznog kišnog ljeta.

P

eter Rydh dojurio je na peron baš kada je Jens odlazio. Kritički se zagledao u Fredrikinu bež jaknu s dvostrukim kopčanjem. Zar ta žena nema nikakav osjećaj za to kako se policajci odijevaju kad na zadatku ne nose odoru? Putem je laganim kimanjem pozdravljao kolege i mahao policijskom značkom kako bi im dao do znanja da je jedan od njih. Skoro mu je došlo da kojeg od tih mlađih kolega pokroviteljski potapša po leđima. Naravno da je cijenio godine u uniformi provedene u patroli, no bio je neopisivo sretan što je dobio posao u istražiteljskom timu. Alex je kimnuo Peteru kad ga je vidio te mu uputio pogled koji je gotovo odavao olakšanje što se pojavio. »Vraćao sam se sa sastanka na zapadu grada kada sam primio poruku daje nestalo dijete, pa sam odlučio putem pokupiti Fredriku i odmah doći ovamo«, objasnio mu je Alex ukratko. »Zapravo nemam namjeru ostati, htio sam doći da se nadišem svježeg zraka«, nastavio je i značajno pogledao kolegu. »Hoćeš reći da si htio malo na teren, da se makneš od uredskog stola?« nacerio se Peter i umjesto odgovora dobio umorno kimanje. Obojica su se u tome slagala, usprkos razlici u godinama. Koliko god blizu vrhu hijerarhijske piramide bio, uvijek moraš izaći na teren da vidiš sranja na djelu. Nigdje nisi toliko daleko od stvarnosti kao za stolom u uredu. Obojica su međutim pretpostavljala da Fredrika nije dijelila njihovo mišljenje, zato stvar više nisu spominjali. »U redu«, rekao je Alex. »Ovako ćemo. Fredrika će porazgovarati s majkom, a ti, Peter, ispitaj osoblje vlaka i provjeri ima li tko od putnika koji su se zadržali nešto za reći. Ne bismo zapravo smjeli odstupiti od pravila da ispitivanja obavljamo udvoje, no mislim da trenutačno za to nemamo vremena.« Fredrika je bila zadovoljna raspodjelom zadataka, no činilo joj se da je na Peterovom licu nazrela tračak nezadovoljstva zbog toga što je ona, a ne on, trebala

razgovarati s majkom nestale djevojčice. Alex je to sigurno opazio jer je dodao: »Jedini razlog što Fredrika razgovara s majkom je taj što je žensko. Tako je obično lakše.« Peter se gotovo odmah razvedrio. »U redu, vidimo se kasnije u stožeru«, progunđao je Alex. »Ja ću odmah tamo.« Fredrika je uzdahnula. Jedini razlog što Fredrika razgovara s majkom... Uvijek isto. Moraju se opravdavati svaki puta kada joj odluče dodijeliti neki zadatak. Ona je bila strano tijelo u stranoj okolini. Sama njezina prisutnost bila je sumnjiva i neprestano je iziskivala opravdavanje. Fredrika se toliko uzrujala da joj je promakla činjenica da Alex ne samo da joj je povjerio razgovor s majkom, već i samostalno ispitivanje. Gotovo da je brojala dane do završetka rada u ekipi Alexa Rechta. Nakanila je dovršiti probni rok i potom otići. Postojali su i drugi poslovi gdje će njezina stručnost biti poželjna i više cijenjena nego ovdje. Neću se ni osvrnuti, pomislila je Fredrika zamišljajući dan kada će zauvijek izaći iz Policijske uprave, odnosno Stožera na Kungsholmenu, kako su kolege popularno nazivali zgradu. Potom se usredotočila na preči zadatak. Na nestalo dijete. Uljudno je pozdravila Saru Sebastiansson i iznenadila se koliko joj je stisak ruke čvrst. Nikako nije pristajao uz uznemirenost i umor na njezinom licu. Također je primijetila da Sara čitavo vrijeme povlači rukave bluze nadolje. Pokret je bio nagonski, nesvjestan, gotovo urođen. Činilo se da je pod svaku cijenu htjela sakriti podlaktice. Možda je pokušavala sakriti tragove zlostavljanja. Ako ju je muž tukao, to će istražitelji vrlo brzo saznati. No najprije joj je morala postaviti neka druga pitanja. »Ako želite, možemo unutra«, rekla je Sari. »Ne moramo stajati ovdje na kiši.« »U redu je«, rekla je Sara glasom na rubu suza. Fredrika je nakratko promislila a potom rekla: »Ako želite ostati ovdje zbog svoje kćeri, jamčim vam da će je već netko od policajaca na peronu primijetiti.« Osim toga, htjela je nadodati, nije baš vjerojatno da će ti se kći pojaviti baš sada i ovdje, ali to je prešutjela.

»Lilian«, rekla je Sara. »Pardon?« »Moja se kći zove Lilian«, rekla je Sara. »I ne želim nikamo odavde.« Naglasila je to odmahivanjem glave. Ne, hvala, ne želi ni kavu. Fredrika je bila svjesna da se teško zbližavala s kolegama na poslu. Često nije znala kako bi se ponašala. Inače je bila tipični uredski tip. Obožavala je čitati, pisati i analizirati. No bilo koji oblik ispitivanja i razgovora bio joj je stran i naporan. Povremeno bi fascinirano promatrala Alexa kako se rukuje s neznancima i stavlja im ruku na rame kada s njima razgovara. Ona to nikada ne bi učinila. Štoviše, ni ona sama nije htjela da je tapšaju po ramenu ili diraju po ruci. Osjećala bi se fizički loše kada bi koji muški kolega pokušao »smanjiti napetost« tako da je potapša po leđima ili obujmi oko struka. Fizički kontakt bio joj je odbojan, što je većina već shvatila. Premda ne svi. Lagano je zadrhtala kada ju je iz misli prenuo Sarin glas. »Zašto je ostavila cipelice?« »Molim?« »Lilianine sandale ostale su pokraj njezinog sjedišta. Vjerojatno se zbog nečega uznemirila, inače nikada ne bi otišla bosa. I ne bi otišla bez da se ikome javi ili ga zamoli za pomoć.« »Čak ni ako se probudila i shvatila daje posve sama? Možda je u panici istrčala iz vlaka?« Sara je odmahnula glavom. »Lilian nije takva. Nismo je tako odgojili. Naučili smo je da razmišlja i ponaša se na praktičan način. Obratila bi se nekome tko je sjedio blizu. Primjerice, gospođi koja nam je sjedila nasuprot i s kojom smo razmijenili nekoliko riječi.« Fredrika je ovdje uočila priliku da razgovor skrene u drugačijem smjeru. »Rekli ste odgojili.« »Da?« »Rekli ste daje niste tako odgojili. Mislite li pritom na sebe i svog muža?« Sara se zagledala u nešto iza Fredrikinog ramena. »Lilianin otac i ja smo rastavljeni, ali da, moj bivši muž i ja zajedno smo je odgojili.« »Dijelite li skrbništvo?« pitala je Fredrika.

»Rastava nam je svima prilično nova situacija«, rekla je Sara polagano. »Još nismo razvili rutinu. Lilian je ponekad vikendom kod njega, no uglavnom živi kod mene. Vidjet ćemo kako će biti dalje.« Sara je duboko udahnula, a kad je izdahnula donja usna joj je zadrhtala. Njezina pepeljasto siva put bila je u kontrastu s riđom kosom. Vitke ruke prekrižila je na prsima. Fredrika joj je promotrila nalakirane nokte na nožnim prstima. Bili su plavi. Čudnovato. »Jeste li se svađali oko toga kod koga će Lilian živjeti?« pitala je Fredrika oprezno. Sara se trznula. »Mislite daju je Gabriel uzeo?« rekla je i pogledala Fredriku ravno u oči. Fredrika je pretpostavila da se Sarin bivši muž zove Gabriel. »Ne mislimo ništa«, rekla je brzo. »Jednostavno moramo ispitati svaki mogući scenarij... Moramo pokušati dokučiti što se Lilian moglo dogoditi.« Sara je pogrbila ramena. Ugrizla se za donju usnu i zagledala u tlo. »Gabriel i ja... znali smo se... odnosno znamo se... posvađati. Jednom, ima tome već dugo, posvađali smo se oko Lilian. No on joj nikad nije naudio. Baš nikada.« Fredrika je opet opazila kako Sara navlači rukave. Brzo je procijenila da joj u ovom času i na ovom mjestu neće reći je li je bivši muž zlostavljao. Kad se vrati u stožer morat će provjeriti je li ga koji puta prijavila policiji. S njim će bez daljnjega što prije morati porazgovarati. »Možete li mi podrobnije ispričati što se točno dogodilo na peronu u Flemingsbergu?« pitala je Fredrika, nadajući se da će Sari biti lakše razgovarati o tome. Ova je nekoliko puta kimnula, no nije ništa rekla. Fredrika se nadala da neće zaplakati, zato što se s plačem nije najbolje nosila. Ni privatno, a kamoli profesionalno. »Sišla sam s vlaka da obavim telefonski razgovor«, rekla je odugovlačeći. »Nazvala sam prijatelja.« Prijatelja? ponovila je Fredrika u sebi. »A zašto ga niste zvali iz vlaka?« upitala je naglas. »Nisam htjela probuditi Lilian«, odgovorila je Sara brzo.

Prebrzo. Policajcima u odori s kojima je ranije razgovarala također je rekla daje sišla jer je sjedila u takozvanom tihom vagonu, gdje su razgovor i bučenje bili zabranjeni. »Bila je vrlo umorna«, prošaptala je Sara. »Redovno putujemo u Göteborg, posjećujemo moje roditelje. Činilo mi se da Lilian hvata prehlada jer inače ne spava čitavim putem.« »Jasno mije«, rekla je Fredrika i zastala na trenutak prije nego što je nastavila. »Dakle, razlog da ste sišli nije bio taj što niste htjeli da Lilian čuje vaš razgovor?« Sara je gotovo odmah priznala daje ipak to bio pravi razlog. »Istina. Nisam htjela da me Lilian čuje. Moj prijatelj i ja... upoznali smo se nedavno. I ne bi bilo baš pametno da Lilian ovako rano sazna za njega.« Budući da bi tada to rekla ocu, koji je vjerojatno bivšu ženu tukao i nakon što su se rastali, pomislila je Fredrika. »Razgovarali smo samo koju minutu. Niti toliko, mislim. Rekla sam mu da uskoro stižemo i neka dođe do mene kasnije večeras, nakon što Lilian stavim na spavanje.« »U redu, i što se tada dogodilo?« Sara se uspravila i teško uzdahnula. Fredrika joj je po govoru tijela vidjela da se spremala reći nešto što ju je duboko uznemiravalo. »To što se dogodilo nije imalo nikakvog smisla«, rekla je Sara umorno. »Bilo je posve apsurdno.« Umorno je odmahnula glavom. »Prišla mi je neka žena«, nastavila je. »Možda djevojka, ne znam. Prilično visoka i mršava, pomalo ispijena. Mahala je rukama i vikala da joj je pas bolestan. Pretpostavljam da mi je prišla zato što sam stajala podalje od ostalih putnika na peronu. Rekla je da je sišla na peron pokretnim stubama i da joj se pas odjednom srušio pogođen teškim grčevima.« »Grčevima? Pas?« »Da, da. Tako se izrazila. Pas je ležao u grčevima i bila joj je potrebna pomoć da ga odnese uz pokretne stube. I ja sam imala psa čitav svoj život, sve do prije godinu, dvije. Vidjela sam koliko je uzrujana pa sam joj pomogla.« Utihnula je, a Fredrika je trljajući ruke razmišljala.

»Niste li pomislili da bi vlak možda mogao krenuti?« Prvi puta tijekom razgovora Sarin se glas podignuo, a pogled zažario. »Pitala sam konduktera koliko dugo ćemo stajati. On mi je rekao najmanje deset minuta. Najmanje.« Podigla je ruke i ispružila duge, vitke prste. Deset prstiju, deset minuta. Ruke su joj se blago tresle. Donja joj je usna opet zadrhtala. »Deset minuta« prošaptala je. »Zato što sam jednoj djevojci pomogla da svog psa odnese uza stube. Mislila sam – znala sam – da bih morala stići.« Fredrika je pokušala smiriti disanje. »Jeste li vidjeli kako vlak kreće?« »Taman smo se uspele uza pomične stube sa psom«, rekla je Sara drhtavim glasom. »Taman smo ga donijele gore kada sam se okrenula i vidjela da vlak polagano odlazi sa stanice.« Dišući brzo i plitko pogledala je Fredriku. »Nisam mogla vjerovati«, rekla je i suza joj je kliznula niz obraz. »Kao u nekom hororu. Pojurila sam niz pokretne stube, trčala za vlakom kao luđakinja. Ali–nije stao. Nije stao!« Iako Fredrika nije imala djece, Sarine su je riječi duboko potresle. Gotovo daje osjetila mučninu. »Zaposlenik u stanici u Flemingsbergu pomogao mi je da stupim u kontakt s vlakom, a onda sam taksijem krenula prema stockholmskom Glavnom kolodvoru.« »Što je za to vrijeme radila djevojka sa psom?« Sara je obrisala suze. »To je bilo čudno. Ona je gotovo istog časa nestala. Stavila je psa na nekakva poštanska kolica pored pokretnih stuba i izjurila kroz vrata. Više je nisam vidjela.« Ostale su tako nekoliko trenutaka u tišini, zaokupljene vlastitim mislima. Sara je prva prekinula tišinu. »Znate, kad sam nazvala vlak nisam bila osobito uznemirena. Činilo mi se iracionalnim brinuti se zbog nečeg takvog, što se Lilian mora sama voziti tih desetak minuta od Flemingsberga do Stockholma.« Navlažila je usne i prvi puta glasno zaplakala.

»Čak sam se u taksiju i opustila. Zatvorila sam oči i odmarala se. Odmarala sam se dok mi je neki luđak otimao dijete.« Fredrika nije znala kako da je utješi. Posve nevoljko učinila je nešto što nikada nije običavala: pružila je ruku i pogladila Saru po ramenu. Zatim je opazila da je prestalo kišiti. Od Lilianinog nestanka proteklo je još sat vremena.

O

tići autobusom iz Flemingsberga bilo je kompliciranije nego što je Jelena pretpostavila.

»Ne smiješ vlakom, ne smiješ taksijem, niti automobilom«, rekao joj je On tog jutra kada su po stoti puta prošli plan do u tančine. »Uzmi autobus. Autobusom do Skarholmena, a zatim podzemnom kući. Je li jasno?« Jelena je kimala i kimala. O, da, bilo joj je jasno. I dat će sve, baš sve od sebe. Osjećala je barem desetak različitih vrsta nemira u želucu. Duboko u sebi nadala se da je upalilo. Moralo je. Poludio bi da nije uspio djevojčicu dovabiti s vlaka. Bacila je pogled na sat. Prošlo je već više od sat vremena. Autobus je kasnio, a zatim je morala čekati podzemnu. Uskoro će stići kući, i tada će saznati. Obrisala je znojne dlanove o traperice. Nikada nije bila posve sigurna je li u nečem pogriješila ili je sve učinila ispravno, to bi saznala tek nakon što bije On pohvalio ili pokudio. U posljednje vrijeme gotovo je sve radila kako treba. Čak je ispalo dobro dok je učila voziti automobil i vježbala kako se pravilno izražavati. »Ljudi moraju razumjeti što im želiš reći«, običavao joj je govoriti. »Govoriš nerazgovijetno. I moraš prestati s tikovima na licu. Ljude to plaši.« Jelena se uistinu trudila, i On ju je naposljetku pohvalio. Tikove je sada imala samo na jednom oku i to povremeno, kada bi postala nervozna i nesigurna. Kada je bila smirena nije ih imala uopće. »Bravo, malena«, rekao joj je On i pomilovao je po obrazu. Jelena se rastopila od sreće. Nadala se da će je opet pohvaliti kada dođe kući. Napokon se podzemnom dovezla do svoje stanice. Obuzdavala se da ne istrči iz vagona, suzdržavala se čitavim putem kući. Morala je hodati mirno i diskretno kako nitko na nju ne bi obratio pažnju i zapamtio je. Uprla je pogled u tlo i vrtjela

prstom pramen kose. Kada je izašla iz podzemne kišilo je i jedva da se išta vidjelo. No nema veze – svejedno Ga je uočila. Pogledi su im se na trenutak sreli. Učinilo joj se da Ga je vidjela kako se smiješi.

P

eter Rydh skeptično je promatrao Fredrikine patetične pokušaje da utješi majku. Saru Sebastiansson tapšala je uz otpor, kao što se tapša ružan i odbojan pas, zato jer je prijateljev. Ljudi poput nje nisu imali što tražiti u policiji; pravi policajac morao je znati komunicirati s ljudima. Različitim ljudima. S bilo kime. Razdraženo je uzdahnuo. Sama pomisao da policija upošljava ljude koji su prošli samo civilno školovanje silno ga je iritirala. »Policiju treba obogatiti novim, posebnim kompetencijama«, tumačili su im nadređeni. Fredrika je nekoliko puta spomenula što je točno studirala na sveučilištu, ali da bude iskren nije nimalo mario. Rabila je previše dugih riječi. Komplicirala je. Previše je mislila, a premalo osjećala. Jednostavno, nije imala u sebi ono nešto što čini dobrog policajca. Peter je svim srcem podržavao otpor policijskog sindikata protiv položaja i statusa što su ga uživali civilno školovani kolege. Pa »civili« nisu imali nikakvo relevantno radno iskustvo. Nisu stekli te jedinstvene vještine koje se razviju kada se policijska profesija uči od samog početka. Piovodeći barem nekoliko godina u patrolnim kolima. Privodeći pijance. Razgovarajući s muškarcima koji tuku svoje žene. Razvozeći pijanu mladež kućama gdje bi se potom ozbiljno popričalo s roditeljima. Provaljujući u stanove u kojima su skončale usamljene duše. Odmahnuo je glavom. Imao je drugog posla, a ne da razmišlja o nekompetentnim kolegama. Usredotočio se na informacije koje je prikupio od osoblja vlaka. Glavni kondukter Henry Lindgren previše je pričao, no imao je razvijen smisao za detalje i vrlo dobro pamćenje. Vlak je iz Göteborga krenuo u 10.50. U Stockholm su stigli osam minuta nakon vremena predviđenog voznim redom, u 14.07 sati. »Što se tiče kašnjenja u Flemingsbergu, to nije bilo u mojoj domeni«, hitro je napomenuo. »Nego u Arvidovoj i Nellieinoj.« Turobno je pogledao prema vlaku koji je i dalje stajao na peronu. Vrata su mu

sva redom bila otvorena i zjapila poput tamnih rupa s obiju strana. Henry je više od svega želio da djevojčica odjednom izađe iz nekog od vagona. Da se nekako izgubila u vlaku, da je zaspala pa se sada probudila. No znao je da za to nema ni najmanje šanse. U vlak su ulazili i iz njega izlazili jedino policajci i forenzičari. Peron je bio zatvoren dok je trajala intenzivna potraga za otiscima i tragovima na vlažnom asfaltu perona. Henry je u grlu imao knedlu koju nije mogao progutati. Peter je nastavio s pitanjima. »Rekli ste da ste pazili na djevojčicu, što se potom dogodilo?« Peter je doslovno mogao vidjeti kako je Henry potonuo, kao da je naglo ostario stojeći ovdje na peronu i objašnjavajući što je dovelo do toga da je djevojčicu izgubio iz vida. »Teško je istodobno biti posvuda«, rekao je malodušno. »Došlo je do komešanja u nekoliko vagona te sam je iznenada morao ostaviti i otići u treći vagon. Ali zvao sam Arvida na voki-toki. I to nekoliko puta, ali nije se javljao. Mislim da me nije čuo. Valjda smo izgubili vezu.« Peter je odlučio da neće komentirati Arvidovo ponašanje. »Znači, ostavili ste dijete, a da nijednog putnika niste zamolili daje drži na oku?« bilo je jedino što je pitao. Henry je nemoćno raširio ruke. »Pa radilo se o susjednom vagonu!« uzviknuo je. »Mislio sam da ću se vratiti za tili čas. Da, to sam pomislio. I vratio sam se.« Glas mu je puknuo. »Nije me bilo manje od tri minute, vratio sam se čim je vlak stao, a putnici počeli silaziti. No nje više nije bilo. I nitko se ne sjeća da je ustala i sišla s vlaka.« Kada je nastavio, glas mu je bio prigušen: »Kako je to moguće? Kako to da nitko ništa nije vidio?« O tome je Peter znao i previše. Poredaš li deset osoba da svjedoče o istom zločinu, ispričat će ti deset inačica onoga što se zbilo, kojim tijekom se odvilo i kako su počinitelji bili odjeveni. No čudnovato je bilo ponašanje Arvida Melina. Prvo je pustio da vlak krene iz Flemingsberga a da se Sara Sebastiansson nije ukrcala, a potom se nije javljao na Henryjeve pozive.

Peter je potom potražio Arvida, koji je sjedio na jednoj od klupa na peronu. Ponašao se vrlo nervozno. Kada mu se Peter približio, podigao je pogled i rekao: »Smijemo li uskoro ići? Imam privatnih obaveza.« Peter je demonstrativno polako sjeo pokraj njega, netremice se zagledao u nj te mu odgovorio: »Nestala je jedna djevojčica. Što vam može biti važnije od toga da nam je pokušate pomoći pronaći?« Nakon toga Arvid uglavnom nije rekao ništa što nije bio odgovor na izravno upućeno pitanje. »Što ste odgovorili putnicima koji su vas pitali koliko će dugo vlak stajati u Flemingsbergu?« upitao ga je Peter strogo, procijenivši da se Arvidu mora obraćati kao da razgovara s osnovnoškolcem. »Ne sjećam se točno«, rekao je Arvid izbjegavajući odgovor. Peter je zaključio kako mu Arvid, kojem je moglo biti oko trideset godina, odgovara na način kako djeca odgovaraju roditeljima jednom kad zađu u pubertet. »Kamo ćeš? – Van. – Kada se vraćaš? – Kasno!« »Sjećate li se jeste li razgovarali sa Sarom Sebastiansson?« Arvid je odmahnuo glavom. »Ne baš«, odgovorio je. Peter je razmišljao bi li ga uhvatio i pošteno protresao, kada je ovaj nastavio: »Mnogo mi je putnika postavilo isto pitanje. Mislim da se sjećam da sam razgovarao i s njom... s djevojčičinom majkom. Ali čovjek mora malo misliti i svojom glavom«, rekao je prigušenim glasom, a Peter je tek tada opazio koliko je uzrujan. »Ne garantiramo da će vlak stajati točno deset minuta samo zato što smo tako rekli. Svaki, ali baš svaki putnik želi na odredište stići što je moguće brže. Nikada nije bio problem kada smo kretali ranije od predviđenog. Zašto je otišla s perona? Da je ostala, čula bi me kako sa zvučnika u vlaku najavljujem polazak.« Udario je nogom praznu limenku kole, koja se uz tresak odbila od vagona i otkotrljala se niz peron. Peter je pretpostavio da ni Arvid Melin niti Henry Lindgren neće mirno spavati ako djevojčicu ubrzo ne pronađu. »Znači, vi uopće niste vidjeli da se Sara Sebastiansson nije vratila u vlak?«

pitao ga je tiho. »Ne, nikako«, ustvrdio je Arvid energično. »Znate, gledao sam samo na peron, kao i obično. Na njemu nije bilo nikoga, pa smo krenuli. Kasnije me Henry zvao na voki-toki, ali nisam ga čuo... jer sam ga zaboravio uključiti.« Peter pogleda u tamnosivo nebo i zatvori notes. Porazgovarat će i s ostalim osobljem vlaka i s ljudima na peronu. Kad Fredrika završi razgovor sa Sarom, možda bi mu mogla pomoći. Krajičkom oka registrirao je kako su Fredrika i Sara Sebastiansson razmijenile još nekoliko riječi i potom se pozdravile. Sara je djelovala očajno. Peter je progutao slinu. Pomislio je na svoju obitelj. Što bi on učinio da netko pokuša nauditi njegovoj djeci? Čvršće je stisnuo notes. Valjalo je požuriti. Morao je obaviti još nekoliko razgovora, a Alex nije volio čekati.

U

Stožer su se vraćali Peterovim službenim automobilom. Vozili su se po asfaltu vlažnom od kiše, oboje utonuli svatko u svoje misli. Parkirali su u podzemnoj garaži i dizalom se uspeli do kata na kojem su bili uredi istražiteljskog tima. Blizu pokrajinske policije i nacionalne operativne jedinice, te blizu odjela stockholmske policije. Nitko to nije govorio naglas, no istražiteljski tim Alexa Rechta služio je dvojici gospodara. Odnosno, trojici. Bila je to posebna skupina sastavljena od pomno odabranih pojedinaca različitih iskustava i stručnih znanja, a koja je na papiru pripadala stockholmskoj policiji. No defacto je vrlo usko surađivala s pokrajinskom i državnom policijom, koje su je također mogle angažirati. Političko rješenje za nešto što nije trebalo biti problematično. Fredrika se umorno zavalila na stolicu za radnim stolom. Postoji li uopće bolje mjesto za razmišljanje? Uvidjela je daje bila naivna kad je povjerovala da će policija htjeti i znati iskoristiti njezine stručne kompetencije. Nikako nije mogla shvatiti rašireni i duboko ukorijenjeni prezir policije prema akademskom znanju. Je li se radilo o preziru? Ili su se naprosto osjećeli ugroženima? Nije mogla procijeniti u čemu je zapravo problem. Znala je samo da situacija dugoročno nije održiva. U ekipu Alexa Rechta došla je nakon istražiteljskog posla pri Zavodu za prevenciju kriminala te mjesta stručnog suradnika pri Centru za socijalnu skrb koju godinu poslije. Prijavila se za policijsku službu jer je htjela obogatiti svoje radno iskustvo. No ne kani ostati ovdje. Imala je razgranatu mrežu kontakata koji su joj osiguravali pristup mnogim tijelima državne uprave. Samo da zadrži hladnu glavu i već će joj se ukazati nova prilika. Bila je itekako svjesna daje kolege policajci doživljavaju kao tešku i nepristupačnu. Kao osobu bez smisla za humor i nesklonu izražavanju osjećaja. To nije istina, pomislila je. Nisam emocionalno hladna, samo sam trenutačno prilično izgubljena. Njezini prijatelji opisali bi je kao toplu i suosjećajnu. Kao izuzetno odanu. No takva je bila u privatnom životu. Sada se odjednom našla na radnom mjestu gdje se

očekivalo da se i u službi ponaša kao u privatnom životu. Njoj je to bilo potpuno nepojmljivo. Ne zato što prema ljudima koje je susretala u poslu nije ništa osjećala ili s njima suosjećala, već zato što je svjesno odabrala da će osjećati manje. »Pa nisam im ja ispovjednik«, rekla je prijateljici koja je propitivala njezinu nevoljkost da u poslu iskaže emocije. »Ja istražujem zločine. Ne radi se o tome tko sam – radi se o tome što radim. Ja istražujem, a netko drugi neka ih tješi.« Inače bih se slomila, pomislila je. Da pokušam utješiti svaku žrtvu koju sretnem, što bi od mene ostalo. Nije se mogla sjetiti da je ikada u životu poželjela raditi u policiji. Kada je bila mala sanjala je da će se baviti glazbom, da će postati violinistica. Glazba joj je bila u krvi. Mnoga djeca svoje snove o budućim zanimanjima prerastu. No Fredriki se to nije dogodilo, ona je svoje snove razvila i ostvarila. Zajedno s majkom proučavala je programe različitih glazbenih škola i razmišljala koja bi joj najviše odgovarala. Kada je krenula u više razrede osnovne škole, već je bila skladala svoju prvu kompoziciju. Netom nakon što je navršila petnaest godina dogodilo se nešto što će označiti kraj njezinih snova o glazbenoj karijeri. Na povratku sa skijanja u prometnoj je nesreći ozlijedila desnu ruku te je nakon godinu dana rehabilitacije bilo jasno da više nije sposobna izdržati napor svakodnevnog višesatnog vježbanja. Dobronamjerni liječnici rekli su da je imala sreće. Baš. Teoretski i zdravorazumski razumjela je što su mislili. Prijateljičina majka u nesreći je ostala oduzeta od struka nadolje. Prijateljičin brat je poginuo. Novine su nesreću prozvale »Filipstadskom tragedijom«. No za Fredriku će ta nesreća zauvijek ostati Nesreća, s velikim početnim slovom. U njezinim mislima Nesreća je označavala vrlo konkretnu prekretnicu u njezinom životu. Prije Nesreće bila je jedna osoba, nakon Nje druga. Postojalo je vrlo jasno Prije i vrlo jasno Poslije. Nije si htjela priznati da je imala bilo kakve Sreće, Dvadeset godina kasnije još uvijek se pitala hoće li ikada biti u stanju pomiriti se sa životom koji je nastupio Poslije. »Ima toliko toga što možeš raditi u životu«, sasvim joj je razložno rekla baka kad se Fredrika jednom prilikom požalila da se ne može pomiriti što joj je oduzeta prilika za budućnost o kojoj je sanjala. »Mogla bi recimo raditi u banci, matematika ti baš dobro ide.«

Roditelji joj nisu ništa rekli. Majka joj je bila koncertna pijanistica, i glazba je bila sveti dio obiteljske svakodnevnice. Fredrika je praktički odrasla iza kulisa golemih pozornica na kojima joj je majka svirala, i kao solistica i kao članica velikih orkestara. I Fredrika je ponekad svirala u tim orkestrima. Na trenutke je bilo kao u bajci. »Što ću sada?« šapnula je majci jedne večeri prije mature, kada suze jednostavno nisu htjele stati. »Već ćeš pronaći nešto, Fredrika«, tješila ju je majka milujući je po leđima. »Ti si toliko snažna, toliko puna htijenja i volje. Već ćeš pronaći nešto.« I pronašla je. Povijest umjetnosti, povijest glazbe, povijest ideja. Ponudi kolegija na fakultetu nije bilo kraja. »Fredrika će postati profesorica povijesti«, ponosno je govorio otac kad se upisala na fakultet. Majka je šutjela; otac je bio taj koji je nadugo i naširoko govorio o golemim uspjesima što će ih njegova kći postići u životu. No Fredrika nije postala profesorica. Umjesto toga postala je kriminalistica specijalizirana za kaznena djela protiv žena i djece. Nikada nije doktorirala. Nakon pet godina studija osjetila da joj je dosta proučavanja teorije. Majci je u očima vidjela da to nije očekivala. Pretpostavljala je da ne želi napustiti akademski svijet. Nije joj izravno pokazala da se razočarala, ali priznala je da se iznenadila. Fredrika bi doista voljela da je u tome sličnija majci – da se nikada ne razočara, već samo iznenadi. Fredrika je znala ponešto o uživanju i dokolici, o strasti i izgubljenosti. Dok je printala prijave o obiteljskom nasilju koje je Sara Sebastiansson podnijela protiv bivšeg muža, zapitala se, kao mnogo puta do tada, zašto žene ostaju s muževima koji ih tuku. Zbog ljubavi i strasti? Zbog straha od samoće i izolacije? No Sara Sebastiansson nije ostala s mužem. Barem ne sudeći prema dokumentima koje je Fredrika upravo čitala. Prvu prijavu protiv muža Sara Sebastiansson podnijela je kada joj je kći imala dvije godine. Za razliku od mnogih drugih žena, navela je daje muž nikada do tada nije tukao. U slučajevima kada bi žena sama podnosila prijavu, najčešće bi već

postojala povijest nasilja. Prilikom prve prijave u svoju je lokalnu policijsku postaju došla s golemom modricom na desnoj strani lica. Njezin muž poricao je optužbe, izjavivši da za večer kada je Sara tvrdila da ju je pretukao ima alibi. Fredrika se namrštila. Koliko je shvatila, Sara prijavu nikada nije povukla, što su mnoge druge žene u pravilu činile. No njezina prijava nije rezultirala podizanjem optužbe. Dokazni materijal nije držao vodu zato što su trojica prijatelja njezinog muža tvrdili da je te večeri s njima do dva sata u noći kartao poker, a zatim kod jednog od njih i prespavao. Prošle su dvije godine prije nego što ga je opet prijavila. Tvrdila je da je nakon prvog napada sve dosad nije ni taknuo, no kada je Fredrika pročitala podatke o ozljedama i usporedila ih s prvom prijavom bila je gotovo sigurna daje Sara lagala. Slomljena ruka, nagnječena rebra, iščašenje trtične kosti. Također je bila i silovana. No na licu nije imala ozljeda. Bilo je krajnje nevjerojatno, barem prema njezinoj procjeni, da bi nasilje ovako eskaliralo ako je muž dvije godine nije ni pipnuo. Ni taj puta nije došlo do podizanja optužnice. Muž je voznim kartama i iskazima dvojice neovisnih svjedoka uspio dokazati da je u trenutku napada bio na poslovnom putovanju u Malmou. Kazneno djelo nije se moglo dokazati pa je istraga obustavljena. Fredriku je najblaže rečeno zabrinulo to što jepročitala. Ovo joj se nekako nije uklapalo u sliku. Sara Sebastiansson nije djelovala kao lažljivica. Premda sada nije ni rječju spomenula muževo nasilničko ponašanje, iako je morala znati da će ono prije ili poslije izaći na vidjelo, Fredrika to nije bila sklona nazvati laganjem. Njezine ozljede bile su itekako stvarne. Bivši muž morao je stoga biti kriv, no kako si je, zaboga, uspio osigurati alibi? Očito je bilo da je uspješan poslovni čovjek, dvanaest godina stariji od svoje žene. Je li koga potplatio? 'Nastavila je listati dokumente. Par se rastavio nedugo nakon druge prijave, a samo koji tjedan poslije Sara se vratila na policiju podnijeti novu. Bivši muž nije ju puštao na miru. Pratio ju je automobilom, čekao je ispred stana i radnog mjesta. On je, pak, uzvratio protuprijavom tvrdeći da mu Sara nije dopuštala da održava redovni kontakt s djetetom. Klasična priča. Ovako se nastavilo daljnjih nekoliko mjeseci – uslijedile su prijave o prijetnjama, uznemiravanju i povredi prava privatnosti – no nije ju tukao. Barem to nije prijavila. Zadnja prijava bila je od 11. studenog 2005., kada je bivši muž prema izvatku iz operaterovog registra te noći Saru nazvao više od sto puta. Bilo je to jedini puta kada

se neka optužba mogla dokazati te je dobio zabranu približavanja. Fredrika se zamislila. Sara joj je tijekom ispitivanja rekla da su se ona i muž nedavno rastavili, no priča koja je izvirala iz prijava govorila je da s mužem nije živjela od srpnja 2005., kada ga je drugi puta prijavila zbog obiteljskog nasilja. Što se dogodilo između 11. studenog 2005. i današnjeg dana? Fredrika je nabrzinu provjerila podatke u matičnim knjigama i uzdahnula kada je otkrila odgovor. Naravno, u međuvremenu su se pomirili. Tijek događaja bio je vrlo jasan. Dana 17. srpnja 2005., dva tjedna nakon druge prijave o obiteljskom nasilju, Sara i Gabriel Sebastiansson prijavili su se na odvojene adrese. Nisu zatražili razvod braka, ali živjeli su odvojeno. Dana 20. prosinca 2005., samo koji tjedan nakon izricanja mjere zabrane približavanja, opet su bili prijavljeni na istoj adresi. Nakon toga više ništa. Fredrika se pitala kako su živjeli otada. Također se pitala kakvi su im bili trenutačni odnosi. Bilo joj je itekako jasno da Sara Sebastiansson nije željela da njezin bivši muž, odnosno zakonski još uvijek sadašnji muž, sazna da je nastavila dalje i započela novu vezu. Okrenula je novi list u notesu. Morala je što prije razgovarati sa Sarom o ranijem, ili možda i dalje aktualnom zlostavljanju. Definitivno je morala razgovarati i sa Sarinim bivšim mužem, do kojega trenutno nisu mogli doći. Također će ispitati i Sarinog novog »prijatelja«, kako ga je ova nazvala. Fredrika je zatvorila notes i požurila iz ureda. Još je imala vremena natočiti si šalicu kave prije nego što se članovi istražiteljskog tima okupe kako bi razmijenili podatke o nestanku male Lilian. Možda će prije toga stići nazvati majku Gabriela Sebastianssona. Možda ona zna gdje joj se nalazi sin.

A

lex Recht vodio je sastanak u Lavljem brlogu s uobičajenom efikasnošću. Peter bi osjetio uzbuđenje svaki puta kada bi se tamo okupili iz nekog operativnog razloga. Lavlji brlog bio je njihov naziv za jedinu prostoriju za sastanke na odjelu. Naziv mu se sviđao. Pomislio je kako Fredrika nikad ne bi bila u stanju smisliti nešto slično. Njoj je nedostajalo mašte i smisla za humor. Bližilo se šest sati. Lilian Sebastiansson nije bilo već više od četiri sata. Budući da je nestala u centru Stockholma, a uzevši u obzir njezinu dob, radilo se o vrlo dugom periodu. Bilo je izvan svake sumnje jasno daje odvedena protiv svoje volje. Bila je premlada da bi se ikamo uputila sama, a ktome i bosa. »Mislim da ne moram naglašavati da je situacija krajnje ozbiljna«, započeo je Alex smrknuto i pogledao nazočne. Nitko nije ništa rekao te je on sjeo za stol. Osim Alexa, sastanku su prisustvovali Fredrika, Peter i tajnica tima Ellen Lind. Također su nazočili i redarstvenici kako bi ih izvijestili o ishodu potrage oko Glavnog kolodvora te ljudi iz forenzičke ekipe. Alex je započeo pitanjem o rezultatima potrage. Odgovor je bio kratak i poražavajući: potraga nije dala baš nikakvih rezultata. Na pozive preko zvučnika na Glavnom kolodvoru gotovo da i nije bilo reakcije, niti su ikakve korisne podatke dobili razgovarajući s taksi-službama. Ishod forenzične obrade vagona bio je jednako mršav. Nisu uspjeli izdvojiti čiste otiske prstiju s mjesta događaja, niti su uspjeli pronaći bilo kakve druge tragove koji bi upućivali na to u kojem je trenutku djevojčica oteta iz vlaka. Osim toga, ako se pretpostavi da su je tijekom otmice nosili te da je pritom i dalje spavala, još je bilo teže išta sa sigurnošću utvrditi. Nigdje nisu pronašli niti tragove krvi. Jedino što su pronašli i sa sigurnošću mogli potvrditi bio je otisak cipele na podu neposredno pokraj djevojčičinog sjedišta. Alexovu pažnju privukao je podatak da je osoblje vlaka čistilo podove između

dviju vožnji, što znači da je pronađeni otisak ostavljen tijekom baš tog putovanja. Radilo se o cipelama marke Ecco, veličine 46. »U redu«, rekao je Alex žustro. »Vidjet ćemo što će nam reći putnici iz vlaka.« Pročistio je grlo. »Uzgred, jesu li obaviješteni mediji? Još ništa nisam vidio ni čuo .« Pitanje je bilo upućeno Ellen, koja je u timu bila zadužena za odnose s javnošću. Odgovorila je: »Vijest je gotovo odmah objavljena na radiju kako smo i zahtijevali, te naravno na internetu. Središnja informativna agencija pustila je vijest prije sat vremena. Trebali bije objaviti i u televizijskim vijestima. Također možemo očekivati da će biti objavljena sutra ujutro u svim važnijim novinama. U tekstu koji smo poslali medijima izričito stoji da što prije želimo stupiti u kontakt sa svim putnicima koji su putovali tim vlakom.« Alex je kimnuo, relativno zadovoljan. Osobno nije načelno bio protiv toga da traže pomoć od medija, no istodobno je znao da bi to moglo dovesti do katastrofe. Bio je kraj srpnja, lijevalo je kao iz kabla, milijuni Šveđana bili su na godišnjem, i u redakcijama je vrlo vjerojatno vladala prava medijska suša. Jedva da se usudio i pomisliti što će se sutradan pojaviti na novinskim naslovnicama ako djevojčicu ne pronađu tijekom večeri. Još se manje usudio pomisliti koliko će ljudi osjetiti potrebu da podignu slušalicu i nazovu policiju. Previše ljudi bilo si je sklono umišljati kako baš oni imaju presudnu informaciju bez koje policija ne može. »S konferencijom za medije ćemo pričekati«, rekao je zamišljeno. »Pričekat ćemo i s objavom slike. Kao što znate, radi se o vrlo kratkom razdoblju u kojem je djevojčica ostala bez nadzora«, nastavio je obraćajući se timu. »Prema izjavama koje smo uzeli riječ je o manje od četiri minute. Vlak je stajao na stanici manje od minute kada se kondukter vratio do njezinog sjedišta, a tada je više nije bilo.« Okrenuo se Peteru. »Peteru, jesi li išta konkretno saznao iz ispitivanja koja si obavio? Kakav si dojam stekao o ljudima s kojima si razgovarao?« Peter je uzdahnuo i prelistao svoj mali notes. »Razgovarao sam s ljudima od kojih se, da tako kažem, nitko ne čini sumnjiv«, odgovorio je Peter otežući. »Nitko ništa nije vidio, nitko ništa nije čuo. Djevojčica je jednostavno nestala. Jedini koji se možda ponio donekle sumnjivo jest drugi

kondukter, Arvid Melin, koji je dao znak za polazak iz Flemingsberga i ostavio Saru Sebastiansson na stanici te koji se nije javio kad ga je kolega pozvao na voki-toki. Ali iskreno rečeno... Ne, nikako se ne usuđujem tvrditi da Arvid Melin ima s time ikakve veze. Čini se da je prilično nepouzdan u svom poslu, što je sigurno olakšalo posao Lilianinom otmičaru, no ne vjerujem da je aktivno sudjelovao u njezinoj otmici. I nema policijski dosje.« »U redu«, rekao je Alex. Fredrika se namrštila. »Ni meni se ne čini da je Arvid Melin sumnjiv u ovoj priči«, rekla je. »Možemo li doista pretpostaviti da je Sara vlak u Flemingsbergu propustila slučajno? Što smo saznali o ženi koja ju je zadržala?« Alex je nakrivio glavu. »Koja je tvoja teorija?« pitao ju je. »Ovisi o tome kako gledamo na djevojčičin nestanak. Ako vjerujemo da je otmica planirana te da su se otmičari pobrinuli da Lilian bude bez nadzora tako da je lakše mogu ugrabiti, onda moramo sumnjičiti i ženu sa psom«, odgovorila je. »Istina«, rekao je Alex sa zadrškom. »No kako je počinitelj znao da će kondukter koji je preuzeo brigu za Lilian također biti spriječen u tome?« »To naravno nije znao«, odgovorila je Fredrika. »Jasno da je počinitelj morao biti svjestan da će Sara Sebastiansson pokušati stupiti u kontakt s osobljem vlaka nakon što ostane na peronu. No možda je smatrao da će biti manji problem djevojčicu biti oteti nekome tko je ne poznaje, nego majci. Lilianin otmičar možda bije pokušao oteti čak i da je Henry Lindgren ostao pokraj nje.« »Hoćeš reći da je primarno bilo Saru odmamiti od vlaka te da zato događaji u Flemingsbergu nisi bili slučajni?« upitao je Alex. »Upravo tako«, potvrdi Fredrika. »Hmmm«, reče Alex. »Mda...«, javi se Peter. Alex mu da znak glavom da nastavi. »Pa, ja mislim da to zvuči malčice nategnuto«, reče Peter sumnjičavog izraza lica. »A što je alternativa?« upita Fredrika. »Da se radilo o nizu slučajnosti?«

»Prilika čini lopova«, odvrati Peter pedagoški. Fredrika nije vjerovala svojim ušima te se upravo htjela usprotiviti, kada ju je Alex prekinuo. »Hajdemo najprije vidjeti što imamo, a potom ćemo nastaviti ovu raspravu«, odlučio je. Kimnuo je Peteru da nastavi. Peter je demonstrativno pričekao nekoliko sekundi da vidi hoće li se Fredrika pobuniti, no na njegovo razočaranje nije. Ellen je zazvonio mobitel pa je ustala i izašla. Peter je na temelju svojih neuredno nabacanih zabilježaka izvijestio kolege o ono malo preostalih informacija koje je prikupio. Nitko nije primijetio događaje u Flemingsbergu, niti vidio Lilian kako izlazi iz vlaka. »Nismo bogzna što saznali«, rekao je i odjednom se osjetio posramljeno. Alex je pomirljivo odmahnuo glavom. »U ovom času ne možemo znati što je važno, a što ne«, uzdahnuo je. »Fredrika, budi ljubazna pa nam izloži što si doznala o Sari i njezinom bivšem mužu.« Fredrika je voljela držati izlaganja. Izlagala je jasno i konkretno te su joj na drugim radnim mjestima hvalili prezentacije. No slutila je da su je u policiji smatrali oholom i pretjerano formalnom. Ukratko je prepričala svoje dojmove o Sari i njezinom opisu događaja u Flemingsbergu. Ispričala im je također do čega je došla pretragom službenih registara te izložila svoju teoriju da muž Sari i dalje pravi probleme. »Jesi li razgovarala s bivšim mužem?« pitao je Alex. »On se zove Gabriel, i službeno joj nije bivši muž jer su još uvijek u braku«, započela je ona. »I ne, nisam uspjela doći do njega. Živi u maloj kući u elitnom kvartu u Östermalmu. Neposredno prije sastanka razgovarala sam s njegovom majkom, koja tvrdi da joj je sin na poslovnom putovanju. Kaže kako misli da će čitav dan provesti u Uppsali. Zvala sam ga, no mobitel mu je isključen. Moramo ga pod svaku cijenu obavijestiti što mu se dogodilo s kćerkom, zato sam mu ostavila poruku na govornoj pošti.« »Kako on živi? Je li samac?« pitao je Alex i zabilježio nešto u svoj notes. »O tome još nisam imala prilike razgovarati sa Sarom, niti s njegovom majkom. Ali naravno, istražit ću i to.«

Alex je na trenutak razmišljao u tišini. Čovjek koji je tukao sada već bivšu ženu u više navrata i koji to možda i dalje čini, osoba je od interesa u istrazi nestanka djeteta, možda i osoba od najvećeg interesa. Iza takve temeljne pretpostavke stajala su desetljeća policijskog iskustva. »Kako je riješeno pitanje skrbi o djetetu?« upitao je Alex zavaljen u stolici s rukama na potiljku. »Sara Sebastiansson tvrdi da se s mužem nije sporila oko skrbi, no djetetova baka izrazila je zabrinutost što njezin sin nije imao priliku češće viđati svoju kćer. Stekla sam dojam daje djetetova baka bila vrlo dobro upoznata sa sinovom svakodnevnicom. Primjerice, rekla mi je da je one večeri kada je njezin sin Saru nazvao više od sto puta bio, kako se izrazila, ‘izvan sebe od brige za djevojčicu’. Rekao je kako je Sara djevojčicu odvela na kraće putovanje, a da njega o tome nije prethodno obavijestila.« »Dakle, izgleda da su se ipak sporili oko djeteta, barem ranije«, rekao je Alex otegnuto. »Postoji li ikakav razlog da posumnjamo da je Sara Sebastiansson ipak govorila neistinu, odnosno da pretpostavimo da je muž nikada nije zlostavljao niti se prema njoj ponašao nasilnički?« Fredrika je odlučno odmahnula glavom. »Ne postoji«, ustvrdila je energično. »Jednostavno ne vidim kako bi to bilo moguće. Ne uz tako pomno dokumentirane ozljede.« »Ali ne smrdi li vam nešto u cijeloj ovoj priči?« pitao je Peter dobacivši pogled Alexu koji je kimnuo. »Da, nešto tu smrdi. Ali ne mogu točno odrediti što.« Pogledao je Fredriku. »Jesi li sa Sarom Sebastiansson razgovarala o muževom nasilničkom ponašanju?« »Nisam, prijave sam iskopala tek kad sam se vratila ovamo. Ali opet ću s njom razgovarati kasnije večeras, pitat ću je za to.« Tišinu koja je uslijedila nakon što je Fredrika zašutjela narušavalo je jedino štropotanje prastarog klimatizacijskog uređaja. Stvarao je puno buke s obzirom na to koliko je malo svježeg zraka proizvodio. »Svejedno«, ustrajao je Peter i opet pogledao Alexa. »Otac nam je za sada najkonkretniji trag, ako je gad kao što Sara tvrdi.«

Alex je uočio kako je Fredrika stisnula zube kada je Peter implicirao da je Sara Sebastiansson možda lagala policiji. »Definitivno«, odgovorio je. »Neovisno o tome što Sara tvrdi ili ne tvrdi, otac nam je u ovoj istrazi osoba od primarnog interesa, sve dok ne dobijemo razlog da ga otpišemo kao osumnjičenika.« Fredrika je odahnula i malo se opustila. Alex je mnogo puta pomislio kako je vrlo privlačna kada se opusti i malčice nasmiješi. Šteta samo što to ne čini češće. »U redu«, rekao je Alex. »Spomenula si da majka ima novog muškarca. Bi li nam on mogao biti zanimljiv?« »Još nemam ništa konkretno o njemu. Zove se Anders Nyström, a Sara ga je upoznala tek nedavno, tako da o njemu jedino zna koje je godine rođen i gdje stanuje. Na adresi na kojoj ga je posjećivala nije prijavljen, a broj mobitela nije registriran u imeniku. Na pozive se ne javlja, niti ima aktiviran pretinac govorne pošte.« »Pa kakvi su to tipovi s kojima se ta cura nalazi? Tipovi koji je tuku i tipovi koje jedva poznaje«, uzdahnuo je Peter pogrbivši se u svom stolcu. Fredrika ga je prijekorno pogledala, ali nije ništa rekla. Alex joj je dao znak da nastavi. »Kada ga je Sara nazvala s perona, dogovorili su se da će se naći večeras nakon što Lilian ode na spavanje, što će reći oko pola deset. Izbor sam suzila na tri moguća Andersa Nyströma rođena iste godine kao i Sarin prijatelj, od kojih nijedan nije kažnjavan. Više pojedinosti saznat ću večeras, kada se susretnem s njim kod Sare.« »Dakle i njega ćeš vidjeti večeras...«, započeo je Alex oklijevajući. Nije uspio nastaviti jer ga je Fredrika prekinula diskretno podigavši ruku. Zatomio je uzdah. »Da?« rekao je strpljivo. »Žena sa psom«, uzvratila je Fredrika jednako strpljivo. »Što s njom?« upitao je Alex. Fredrika je duboko uzdahnula. »Kako se žena sa psom uklapa u scenarij prema kojem je djevojčicu oteo otac?« Alex se ukočeno nasmiješio.

»Ako je otac oteo djevojčicu, nije li moguće da se žena sa psom ondje zatekla slučajno?« rekao je. Pogledao ju je potom kao da ga zamara i odlučno dodao: »Nećemo zaboraviti ženu iz Flemingsberga, Fredrika. No sada moramo istražiti važnije informacije. To ti je valjda jasno.« Ponovno je pogledao okupljene i nakašljao se. »Rado bih pošao s tobom k Sari«, rekao je i kimnuo prema Fredriki. Začuđeno je podigla obrve. Peter se s nelagodom trgnuo. »Ne zato što se ne pouzdajem u tebe«, dodao je Alex žurno, »no možda bi bilo dobro da podijelimo odgovornost za ovo ispitivanje. Sarin novi dečko mogao bi biti nasilnik pa je možda bolje da tamo odemo zajedno.« Peter se vidno opustio. Alex je na trenutak pomislio da će ga potapšati po leđima. Istraga bi se mogla otegnuti ako tim ne bude surađivao. Fredrika nije ništa rekla. A nije ni trebala – njezino ukočeno lice odavalo je vrlo jasno što misli. Ellen je prekinula sastanak glasno pokucavši na vrata. »Samo sam htjela reći da je centrala već počela primati dojave «, obavijestila ih je. »Izvrsno«, rekao je Alex, »To je izvrsno.« Ako djevojčicu uskoro ne pronađu morat će razmisliti o tome da od državne krim-policije zatraži pomoć prilikom obrade dojava. Zaključio je sastanak. »Usprkos šokantnoj naravi ovog slučaja«, rekao je izlazeći iz prostorije, »moram ipak reći da imam dobar osjećaj. Samo je pitanje vremena kada ćemo pronaći djevojčicu.«

K

ada je paket bio spreman, On ga je stavio u običnu papirnatu vrećicu i Jelenu ostavio samu u stanu. »Vratit ću se kasnije«, bilo je jedino što je rekao.

Jelena se nasmiješila. Nemirno je šetala amo–tamo između kuhinje i dnevne sobe. Kupaonicu je zaobilazila. Televizor je bio uključen. Vijest o djetetu koje je nestalo iz vlaka saželi su u dvije kratke rečenice. Jelenu je to prilično uzrujalo. Čekajte pa ćete vidjeti, pomislila je. Uskoro ćete shvatiti da ovo nije bila tek usputna vijest. Nervozno je provukla ruke kroz kosu. Njemu se to ne bi svidjelo, On bi to doživio kao dokaz da ona ne vjeruje Njegovoj sposobnosti planiranja i provođenja u djelo Njegovog projekta. A ipak, mnogo je toga bilo na kocki, mnogo toga nije smjelo poći krivo. Otišla je u kuhinju i odlučila napraviti sendvič. No upravo kada je namjeravala otvoriti vrata hladnjaka, uočila ih je na podu, ispod blagovaoničkog stola. Krv joj je jurnula u glavu, a bilo se ubrzalo. Srce joj je tuklo tako snažno daje mislila da će joj se rasprsnuti u prsima kada se sagnula i s poda podigla male gaćice. »Ne, ne«, prošaptala u panici. »Ne, ne, kako sam to mogla previdjeti?« Mozak joj je radio kao da je na autopilotu. Morala se riješiti gaćica, i to odmah. Njegove su upute bile jasne. Svaki komad odjeće morao je biti u paketu. Svaki. Jelena je bila tako prestravljena da je skoro briznula u plač dok je gužvala gaćice u kuglicu i stavljala ih u staru plastičnu vrećicu. Samo da putem ne zastane i provjeri je li baš sve u paketu. Brzinom munje izjurila je iz stana i spustila se do smetlarnika u podrumu. Vrata su zapinjala kao i obično, teško su se otvarala. Podigla je poklopac jednog od kontejnera za smeće i ubacila vrećicu. Srce joj je tuklo kao ludo dok je trčala nazad do stana preskačući po dvije stube odjednom. Zalupila je vratima i zaključala ih. Morala je nekoliko puta duboko udahnuti

da smiri bjesomučno lupanje srca i spriječi napadaj panike. Potom je na vrhovima prstiju otišla do kupaonice i nekoliko puta progutala slinu prije nego što je otvorila vrata. Olakšanje koje je osjetila kada je upalila svjetlo nije se dalo opisati. Barem je u kupaonici sve bilo kako treba. Djevojčica je i dalje ležala gola u kadi, kako su je i ostavili.

P

eter Rydh rastreseno je listao bilješke. Jedva je uspijevao pročitati što je naškrabao. Hladeći se notesom u zagušljivom uredu pustio je mislima na volju. Život čovjeka zna iznenaditi na prilično neočekivane i neugodne načine, u to se danas uvjerila majka Lilian Sebastiansson. No on je dijelio Alexov stav da će tim ovaj slučaj prilično lako riješiti. Zvonjava mobitela prekinula mu je tok misli. Nasmiješio se vidjevši da ga zove brat. Jimmy se javljao barem jednom dnevno. »Slušaš li ti mene?« upitao ga je razdraženo glas s druge strane linije nakon što su razmijenili nekoliko rečenica apsolutno ni o čemu. »Slušam te, slušam«, požurio je Peter ubaciti. Začuo je bratov tihi smijeh, poput prigušenog hihotanja djeteta. »Zafrkavaš me, Pero, zafrkavaš. Ne slušaš me.« Peter se morao nasmiješiti. Ne, nije ga slušao. Ne tako kao što ga je slušao kada su bili u četiri oka. »Pero, je I’ dolaziš uskoro?« »Dolazim uskoro«, obećao je. »Vidimo se za vikend.« »Ima li još dugo do vikenda?« »Ne, nema još dugo. Još samo nekoliko dana.« Potom su razgovor završili kao i obično, šaljući si zagrljaje i poljupce i veseleći se tome što će zajedno jesti tortu od marcipana kada se bude vidjeli. Jimmy je zvučao relativno zadovoljno. Sutradan će ga posjetiti roditelji. »To si lako mogao biti ti, Peteru«, rekla mu je majka više puta nego što pamti. Kada je bio malen, obujmila bi mu lice svojim toplim rukama kada mu se obraćala. »To si vrlo lako mogao biti ti. Ti si toga dana mogao pasti s ljuljačke.«

Peter se još uvijek vrlo jasno sjećao tog dana kada mu je brat pao s velike ljuljačke koju je tata objesio o brezu u dvorištu. Sjećao se krvi koja se slijevala niz kamen na koji je jimmy pao i lupio glavom, opojnog mirisa netom pokošenog travnjaka, Jimmyja koji je ležao na tlu kao da je zaspao. Sjećao se i kako mu je pritrčao i pridržavao mu glavu koja je jako krvarila. »Nemoj umrijeti«, povikao je i pomislio na zeca kojega su uz veliku žalost pokopali koji mjesec prije. »Ne smiješ umrijeti.« Molitve su mu dijelom bile uslišane jer Jimmy nije umro. No više nikada nije bio isti te je, usprkos tome što je rastao jednakom brzinom kao i Peter, ipak ostao dijete. Ponovno je prelistao zabilješke. Upravo tako, čovjek nikada ne zna što mu život sprema. Peter je vjerovao da o tome zna više od drugih. Ne samo zbog toga što se dogodilo njegovom bratu kad su bili mali, već i zbog gorkih iskustava što ih je prikupio kasnije u životu. Da i ne spominje probleme koji ga muče ovih dana. No na to radije nije htio misliti. Prenuo se iz misli kada je u hodniku ugledao Fredriku. Alex mu je prije nekoliko tjedana u najvećem povjerenju rekao kako misli da Fredriki nedostaje takta i osjećaja za ovaj posao. Peter se ni sam ne bi mogao bolje izraziti. Iskreno rečeno, Fredrika je bila klasični analno-retentivni tip ličnosti. Osim toga, činilo se kao da joj nedostaje pravi momak koji bi je pošteno prasnuo, no Peter o tome s Alexom nije mogao razgovarati. Takvo razmišljanje i komentari Alexa nisu zanimali, on je želio razgovarati samo o poslu. Možda će jednom, nakon što duže budu radili zajedno, njih dvojica izaći i popiti koje pivo? Peter je osjetio uzbuđenje u želucu. Malo se policajaca usudilo i pomisliti na takvo što – na pivo u društvu čuvenog Alexa Rechta. Doista ga je iritiralo što Fredrika nije razumjela pa prema tome niti dovoljno uvažavala Alexovu reputaciju u policiji. Sjedila bi u uredu u svojem sakoiću – uvijek je nosila te sakoe – s tamnm kosom spletenom u nevjerojatno dugu pletenicu koja joj pada niz leđa poput jahaćeg biča i gledala ih tako svisoka da mu se naprosto povraćalo od toga. Nije podnosio to njezino samodopadno držanje i taj njezin ironični smijeh. Ne, Fredrika nije bila policajka, već takozvana intelektualka. Previše je razmišljala, a premalo djelovala. Nijedan policajac ne ponaša se na taj način. Petera je ljutilo što su ga opet zanemarili zbog nje, zaobišli ga prilikom određivanja tko će razgovarati sa Sarom Sebastiansson. Istodobno se ljutio što nije imao više vremena da se posveti poslu. Njegov privatni život još uvijek mu je

oduzimao previše energije da bi bio u stanju učinkovito raditi. No nije li Alex djelovao prilično sigurno kad je rekao da će se slučaj nestale Lilian ubrzo riješiti? Nije li se često događalo da ljutiti muž iskoristi dijete kako bi se osvetio ženi zbog njezina ponašanja? To bi onda značilo da Lilianin slučaj nije tako poseban ili značajan. I ako se na stvari gleda na taj način, jasno mu je zastoje Fredriki povjereno da razgovara sa Sarom. Čak se moglo reći da je dobro što je taj zadatak povjeren njoj a ne njemu, zato što ona treba razviti svoje policijske vještine a ne on. No Peter se ni sebi samom nije usudio priznati da je usprkos kritici koju joj je upućivao Fredriku smatrao neobično privlačnom. Put joj je bila savršena, a oči velike, lijepe i plave. U suprotnosti s tamnom bojom njezine puti i kose, djelovale su gotovo dramatično. Tijelo joj je bilo kao u dvadesetogodišnjakinje, a držanje i izraz u očima kao u zrele žene. Grudi su joj pogotovo izgledale kao u daleko zrelije žene. Peter bi često uhvatio samog sebe u vrlo prljavim mislima o Fredriki. Bio je uvjeren da su studentska bratstva i fakultetske zabave od mnogih mladih studentica učinile iskusne spolne partnerice i da Fredrika u tome nije bila izuzetak. Izbjegao je njezin pogled kada je prolazeći pokraj njegovih vrata zavirila u njegovu sobu. Pitao se kako bi bilo spavati s njom. Vjerojatno nimalo loše.

F

redrika Bergman dan je završila u ljubavnikovom naručju, u jednom stanu u potkrovlju na Östermalmu. Ona i Spencer Lagergren viđali su se dugi niz godina. Zapravo se nije voljela prisjećati koliko točno, no u onim rijetkim prilikama kada si je to dopustila za polaznu točku uzimala je prvu noć koju su proveli zajedno. Ona je tada imala dvadeset ijednu, a Spencer četrdeset i šest godina. Veza im i nije bila suviše komplicirana. Tijekom godina provedenih zajedno Fredrika je ponekad bila sama, a ponekad u drugoj vezi. Kada je bila u vezi s nekim drugim izbjegavala je viđati se sa Spencerom. Činilo se da su mnogi muškarci i žene bili u stanju održavati dvije usporedne veze. Fredrika nije bila takva. Spencer jest, čega je ona bila itekako svjesna. On i njegova žena Eva vjenčali su se prije gotovo trideset i pet godina, i on je nipošto ne bi ostavio zbog druge žene. Fredriki je takav aranžman posve odgovarao. Spencer je bio dvadeset i pet godina stariji od nje. Zdrav razum govorio joj je da takva jednadžba naprosto nije održiva. Hladna matematička računica pokazala joj je da joj neće ostati mnogo godina prije nego što opet ostane sama ako odabere zajednički život s njime. Zato se i zadovoljila sporadičnim susretima i ulogom druge žene u njegovom životu. Vođena istim načelom nije patila što im veza ne vodi nikamo, što se ne razvija. Spencer Lagergren pružao joj sve što joj je potrebno. Barem je sebe tako uvjeravala. »Ne mogu je otvoriti«, rekao je Spencer namrštenog čela podignuvši bocu vina koju je ponio sa sobom. Fredrika ga je ignorirala. On bi radije umro nego da njoj prepusti da je otvori. Spencer bi se obično pobrinuo za vino, a ona za glazbu. Oboje su voljeli klasiku. Nekoliko ju je puta pokušao nagovoriti da mu odsvira nešto na violini koju je još uvijek imala. No ona je odbijala. »Više ne sviram«, odlučno je odrezala. Tako da o tome više nisu raspravljali.

»Možda malo mlake vode olabavi grlić boce«, promrmljao je Spencer sebi u bradu. Njegova sjenka plesala je po pločicama u kuhinji dok je s bocom u ruci hodao amo-tamo. Kuhinja je bila uska, malo je nedostajalo da joj nagazi na prste. No ona je ipak znala da se to nikada neće dogoditi. Spencer nijednu ženu ne bi nagazio, možda jedino kada bi u kakvoj debati o feminizmu iskazivao svoje ne baš napredne stavove. A to bi tada učinio toliko briljantno da bi iz praktički svake rasprave izašao kao pobjednik. Imao je smisla za humor, bio je topao i drag te vrlo inteligentan. Zbog svega toga je u Fredrikinim, ali i u očima mnogih drugih žena, slovio za prilično atraktivnog muškarca. Primijetila je da je napokon pobijedio u bitci s bocom. U pozadini je Arthur Rubinstein svirao Chopina. Fredrika se Spenceru prikrala iza leđa i nježno ga zagrlila. Umorno je naslonila glavu na njegova leđa, priljubivši čelo uz tijelo koje joj je bilo bliskije od ijednog drugog. »Jesi li tek malo umorna ili totalno iscrpljena?« pitao ju je tiho dok je točio vino. Nasmiješila se. Znala je da se i on smiješi. »Totalno iscrpljena«, prošaptala je. Okrenuo se u njezinom zagrljaju i pružio joj čašu vina. Djelić sekunde glava joj je počivala na njegovim prsima, a potom je prihvatila čašu. »Oprosti što sam zakasnila.« Spencer joj je šutke nazdravio te su tako tiho uživali u prvom gutljaju. Nije pretjerano voljela crno vino prije nego što je upoznala njega. Sada bez vina nije mogla duže od nekoliko dana. Bogme joj je taj dobri profesor usadio pokoju lošu naviku. Nježno ju je pomilovao po obrazu. »Zadnji puta sam ja kasnio«, samo je odgovorio. Ona se blago nasmiješila. »Samo što je sada jedanaest sati. Ti nikad nisi toliko kasnio.« Iz nekog razloga – možda zato što je bila umorna, možda zato što se osjećala krivom – oči su joj se napunile suzama. »Ah, što je sada...?« započeo je Spencer, opazivši joj suze u očima.

»Oprosti«, promrmljala je, »ne znam što mi je. Ja...« »Umorna si«, rekao je odlučno. »Umorna si i mrziš svoj posao. A to je, draga moja, vrlo loša kombinacija.« Fredrika je otpila još vina. »Znam«, nasmiješila se, »znam.« Obgrlio ju je rukom oko struka. »Ostani sutra kod kuće. Ostanimo oboje ovdje.« Tiho je uzdahnula. »Nema šanse«, rekla je. »Radim na novom slučaju. Nestala je jedna djevojčica. Zato sam toliko zakasnila, čitavu večer ispitivala sam njezinu majku i majčinog novog momka. Priča je toliko grozna, ne mogu vjerovati da se takvo što može dogoditi.« Spencer ju je privukao sebi. Odložila je čašu i zagrlila ga objema rukama. »Nedostajao si mi«, prošaptala je. Ovakvo izražavanje osjećaja kršilo je njihova nepisana pravila, no Fredrika trenutačno nije imala snage brinuti se zbog njihovog prešutnog sporazuma. »I ti si meni nedostajala«, promrmljao je Spencer i poljubio je u tjeme. Fredrika ga je iznenađeno pogledala. »Zamisli koje li slučajnosti«, nasmijao se on vragolasto. Već je bilo jedan iza ponoći kad su Fredrika i Spencer napokon zaključili da je vrijeme za spavanje. On je kao i obično zaspao bez problema. Njoj to baš i nije polazilo za rukom. Širok bračni krevet smjestio se uz duži zid prostorije koja je zapravo bila jedina prava soba u stanu. Stan je, osim kreveta, bio spartanski namješten, s dvije pohabane engleske fotelje i prekrasnim stolićem sa šahovskom pločom na plohi. Neposredno pokraj kuhinjice nalazio se blagovaonički stolić s dvije stolice. Stanje pripadao Spencerovom ocu, Spencer ga je naslijedio prije deset godina kad mu je otac umro. Nakon toga se Fredrika sa svojim ljubavnikom nalazila jedino ondje. Još nikad nije bila u njegovom domu, što se činilo posve logičnim. Nekoliko puta su se našli izvan stana kada ga je diskretno pratila na koju od inozemnih konferencija. Činilo joj se da nekoliko njegovih kolega zna za njihovu vezu, no

iskreno rečeno jednostavno nije marila. Spencer je u krugu svojih kolega uživao izvanredan ugled i zato im nikada ne bi palo na pamet da ga o takvom nečemu izravno pitaju. Sklupčala se u Spencerovu naručju. On je iza nje duboko disao već utonuo u san. Oprezno je prstom pomilovala dlake na njegovoj otkrivenoj ruci. Nije mogla zamisliti život bez njega. Bila je svjesna da su takve misli opasne, no nije ih se mogla osloboditi. Na um su joj uvijek padale tijekom mračnih noći, kada se osjećala vrlo usamljeno. Pažljivo se okrenula na leđa. Posjet Sari Sebastiansson ju je užasno iscrpio. Naravno, najviše zbog same Sare. Žena je bila posve shrvana. No također i zbog Petera. Nije krio zadovoljstvo što je Alex nije samu poslao na ispitivanje. Vidjela je kako je sjeo uspravnije i kako mu se licem razvukao podrugljiv osmijeh. »Ne zato što se ne pouzdajem u tebe«, bio je rekao Alex. Fredrika je, doduše, vrlo dobro znala da se radilo upravo o tome. Od nje se kao od mlade i akademski obrazovane žene premalo očekivalo. Jedva da su očekivali da razumije koje dugme na kopirki treba pritisnuti. Osjećala je koliko je Alexa iritiralo kada bi se usudila izložiti i zagovarati kakvu alternativnu teoriju. Kao, recimo, kad je upozoravala da ne smiju ispustiti iz vida ženu u Flemingsbergu. Fredriki se činilo nelogičnim što su je isključili iz istrage. Bilo je apsurdno da od Sare nisu zatražili da ženu detaljno opiše i da nisu napravili foto-robot. Dok su se u automobilu vraćali u ured s Alexom je još jednom pokušala o tome razgovarati, no on ju je nestrpljivo prekinuo. »Prokleto je očito da je otac toga djeteta pravi psihopat«, rekao je uzrujano. »I ništa ne ukazuje na to da Sara u krugu poznanika ima još kojeg takvog bolesnika koji bi njezinom djetetu poželio nauditi ili oteti Lilian da je preplaši. Vidiš da nitko nije tražio otkupninu niti išta slično.« Kada je zaustila da kaže kako bi počinitelj mogao biti netko s kim Sara dulje vrijeme nije u kontaktu, ili za koga nije bila niti svjesna da je s njime u sukobu, Alex je raspravu okončao riječima: »Koristilo bi ti da poštuješ našu stručnost i iskustvo. Ja slučajeve nestale djece rješavam već desetljećima, vjeruj mi da znam što radim.«

Nakon toga je u automobilu zavladala tišina. Više nije vidjela razloga za daljnju raspravu. Bacila je pogled na Spencerovo spokojno lice. Imao je markantne crte i valovitu sijedu kosu. Bio je naočit i vrlo šarmantan. No nikako zgodan. Davno se prestala pitati kako to da spava poput bebe, kad je iz noći u noć varao ženu. Pretpostavljala je da on i supruga žive odvojenim životima i da su se dogovorili da će imati otvoren brak. Nikada nisu imali djece niti ih željeli. Fredrika zapravo ne bi trebala imati problema s Alexom Rechtom. Ne nakon što je gotovo četrnaest godina provela s čovjekom koji kao da je svoje stavove formirao sredinom 19. stoljeća. Niti nakon četrnaest zajedničkih godina nije joj dopuštao da otvori bocu vina. Turobno se nasmiješila. No Spencer ju je ipak poštovao daleko više od Alexa. »Što ti on pruža, a da to ne možeš dobiti nigdje drugdje?« pitali su je prijatelji mnogo puta tijekom proteklih godina. »Zašto ga nastavljaš viđati kad vam veza ne vodi nikamo?« Odgovori su se s vremenom mijenjali. Ispočetka im je veza bila nevjerojatno uzbudljiva i strastvena. Zabranjena i izazovna. Avantura. Kasnije se produbila unutar zadanih okvira. Dijelili su mnoge interese i temeljne vrijednosti. S vremenom se bliskost sa Spencerom razvila u svojevrsnu postojanu čvrstu točku. Dok je tijekom školovanja putovala po različitim zemljama i gradovima, i kad se potom dokazivala na novim radnim mjestima, uvijek se mogla vratiti Spenceru.. Isto je vrijedilo i za njezine zamršene kratkotrajne veze. Kada bi postalo očito da slijedi katastrofa, a kula od karata bi se srušila, on je uvijek bio uz nju. Uvijek pouzdan, vječito zamoren svojim brakom, no nespreman napustiti suprugu, koja se prema glasinama koje je Fredrika čula također upuštala u izvanbračne pustolovine. Fredrikin samački status godinama je u raznim prigodama bio predmetom rasprave u njezinoj obitelji. Znala je da svoje roditelje nije iznenadila samo svojim izborom zanimanja. Nijedno od njih nije vjerovalo da će ona u ovim godinama još uvijek biti sama. Pogotovo ne njezina baka. »Ma naći ćeš ti već nekoga«, običavala ju je tješiti tapšajući je po ruci. Prošlo je već prilično mnogo vremena otkako joj je baka to zadnji put rekla. Fredrika je ne tako davno u društvu dobrih prijatelja na izletu u Stockholmski arhipelag proslavila svoj trideset i četvrti rođendan, a još uvijek nije imala muža i djecu. Baku bi vjerojatno pogodila kap da je znala da joj unuka povremeno dijeli krevet s profesorom koji joj je na fakultetu bio mentor.

Otac joj je pak držao slabo prikrivene lekcije o tome kako »čovjek ne smije biti previše izbirljiv«. Tek kada to prihvati i ona će poput svojeg brata svake nedjelje na njihovu zajedničku obiteljsku večeru dovesti vlastitu obitelj. Koju godinu nakon što je napunila tridesetu a još je uvijek bila neudana (odnosno »bez ikoga«, kako je otac običavao reći), te su joj zajedničke obiteljske večere postale takvo opterećenje da ih je jednostavno izbjegavala. Ležeći u tami pokraj čovjeka kojeg je usprkos svemu ipak voljela, znala je da će se Spencer povući onoga dana kada mu objavi da želi djecu. Ne zato što bi bila lako zamjenjiva, već zato što djeci u njihovoj vezi nije bilo mjesta. Njih dvoje o tome već dugo nisu razgovarali, no nakon dužeg razmišljanja Fredrika se sve više mirila s time da možda neće stići upoznati muškarca s kojim bi zasnovala obitelj i da zato mora odvagnuti druge mogućnosti. Nije mogla vječno odlagati odluku, jednom ju je naprosto morala donijeti. Ili će nešto napokon poduzeti ili će priliku zauvijek propustiti. Neopisivo ju je boljela sama pomisao na život u kojem se ne bi okušala u ulozi roditelja. To joj se činilo nepravednim i neprirodnim. Postojalo je nekoliko mogućnosti. Najnevjerojatnija je bila da Spencera prisili na očinstvo tako da potajno prestane uzimati kontracepcijske pilule. Manje nevjerojatna bila je da otputuje u Dansku i prijavi se u kliniku za umjetnu oplodnju1. Najvjerojatnija mogućnost bila je usvajanje. »Dovraga, pa zašto ne predaš papire?« rekla joj je prijateljica Julia prije koji mjesec. »Uvijek ih možeš povući i reći da si prenaglila s odlukom. Imaš beskrajno puno vremena da o tome dobro promisliš; stravično dugo traje dok ti ne odobre zahtjev za posvajanje. Morala bi odmah započeti proceduru.« Isprva o tom prijedlogu nije ozbiljno razmišljala. Doživljavala je to kao svojevrsnu kapitulaciju. Onoga dana kada bude predala zahtjev za posvajanje odustat će od svake nade da će s nekim zasnovati obitelj. Je li do toga došlo? Odgovor je dobila jednoga dana kada joj se Spencer nije javljao ni na mobitel niti na poslu. Nakon nekoliko dana nejavljanja počela je nazivati bolnice. Naposljetku ga je pronašla na Odjelu za kardiologiju Sveučilišne bolnice u Uppsali. Doživio je srčani udar pa su mu ugradili premosnicu. Plakala je tjedan dana, a 1 Švedski zakoni koji reguliraju umjetnu oplodnju restriktivni su spram žena bez partnera. Međutim, nije im zabranjeno i u društvu je nadasve prihvaćeno da oplodnju obave u klinikama u Danskoj, zemlji koja se diči vjerojatno najkvalitetnijim bankama sperme na svijetu. Ipak, postoje naznake da bi se i ta restrikcija u švedskom zakonodavstvu u doglednoj budućnosti mogla ukinuti (op. prev.).

potom je predala zahtjev za posvojenje, nakon što joj se promijenio pogled na prave životne vrijednosti. Nježno ga je poljubila u čelo. Nasmiješio se u snu. Uzvratila mu je osmijeh. Još mu nije povjerila svoje planove da usvoji djevojčicu iz Kine. Kao što joj je bila rekla prijateljica, proći će beskrajno mnogo vremena prije nego što zahtjev bude riješen. Stigla je pomisliti još nešto prije nego što je napokon usnula. Je li vrijeme na Lilianinoj strani? Ima li ga i ona beskrajno mnogo ili su joj dani odbrojani?

SRIJEDA

ena na televiziji govorila je toliko brzo da je Nora zamalo propustila vijest. Bilo je rano jutro i stan joj je bio obavijen tamom. Svjetlost je dopirala jedino od televizora, no kako je navukla rolete bila je gotovo sigurna da se ne vidi s ulice.

Ž

Nori je to bilo jako važno. Bila je svjesna da joj je suđeno da se ne osjeća sigurno, ali također je znala da može poduzeti neke stvari kojima će si poboljšati izglede. Jedna od njih bila je da se skriva od ljudi. Zaštita identiteta omogućila joj je da se sakrije, a to što navečer u stanu nije palila svjetlo pomagalo je da ostane nevidljiva. Održavala je kontakt s vrlo uskim krugom prijatelja. S bakom je razgovarala sporadično, i to uvijek iz telefonske govornice i iz drugog grada. Posao joj je u tome mnogo pomagao; često je putovala. Kada je čula vijest, stajala je u kuhinji i pripremala sendvič pred otvorenim hladnjakom. Bilo je dobro da hladnjak svijetli jer tada nije morala paliti svjetlo da vidi što radi. Ženski glas rezao je tišinu, doprijevši do nje baš dok se mučila da odreže krišku sira. »Šestogodišnja djevojčica nestala je jučer iz vlaka iz Göteborga za Stockholm«, rekla je spikerica monotonim glasom. »Policija moli putnike iz vlaka koji je iz Göteborga krenuo u 10.50 ili koji su se zatekli na stockholmskom Glavnom kolodvoru oko...« Nori je nož za sir ispao iz ruke. Otrčala je do televizora. »Kriste bože«, prošaptala je i osjetila kako joj se puls ubrzao. »Počeo je.« Odslušala je vijesti do kraja, isključila televizor i srušila se na sofu. Riječi koje je upravo čula polako su joj se urezivale u svijest. Zajedno su tvorile rečenice koje su budile stravično sjećanje na prošlost koju se svim silama trudila zaboraviti. »Vlakovi, Lutkice«, odjekivale su riječi iz prošlosti. »Ni ne slutiš što sve ljudi zaboravljaju po vlakovima. Niti ne slutiš koliko su nepažljivi. Drugi ljudi, putnici, koji samo putuju. Jer tome su vlakovi namijenjeni, Lutkice. Putovanju. A kada putuju, ljudi ništa ne

primjećuju.« Sjedila je na kauču dok nije ogladnjela i sjetila se sendviča koji je napravila. Tek je tada odlučila što će učiniti. Uključila je televizor i prebacila na teletekst. Na kraju vijesti o nestaloj djevojčici nalazio se telefonski broj za dojave građana. Pohranila ga je u mobitel. Nazvat će ga kasnije tijekom dana. Naravno, ne mobitelom već iz telefonske govornice. Oprezno je kroz rolete provirila na ulicu. Kad bi barem na trenutak prestalo kišiti.

A

lex Recht probudio se par minuta nakon šest sati, gotovo sat vremena prije budilice. Oprezno je ustao iz kreveta da ne probudi suprugu Lenu i iskrao se iz sobe da pristavi prvu jutarnju kavu. Jutarnja svjetlost osvijetlila je kuću, no sunce se već stiglo sakriti iza gustih oblaka. Zatomio je uzdah dok je stavljao kavu u filtar aparata za espreso. Ne, doista se nije mogao sjetiti da je ikada doživio lošije ljeto, još samo koji tjedan do godišnjeg odmora. Ako se vrijeme ne promijeni, bit će kao da je godišnji potrošio uzalud. Ljut na loše vrijeme, otvorio je stražnja vrata kuće, ustanovio da kiša još nije počela te je žustro odšetao do sandučića pokupiti jutarnje novine. Rastvorio ih je i prije nego što se vratio u kuću. Na naslovnoj stranici dočekao ga je naslov članka o nestanku Lilian Sebastiansson. »Jučer je nestala šestogodišnja djevojčica...« Super, sada čak i ozbiljne novine pišu o tome. Uzeo je šalicu kave i novine i prošavši kroz hodnik oličen tamnoplavo ušao u svoju radnu sobu. Lena je bila ta koja je predložila da hodnik oboje u plavo. On je bio skeptičan. »Neće li se skučeni prostor doimati još skučenije ako ga obojimo u tamno?« rekao je sumnjičavo. »Možda«, rekla je Lena. »Ali će zato biti lijep!« Shvatio je da se tom argumentu neće moći suprotstaviti pa je praktički odmah kapitulirao. Sina je zapala dužnost da oliči hodnik, koji se naravno proljepšao. I skučio. No potonje su prešućivali. Sjeo je u svoju divovsku uredsku stolicu, koja je više podsjećala na fotelju na kotačima. Naslijedio ju je od djeda i nikad je se ne bi odrekao. Zadovoljno joj je potapšao rukohvat. Osim što jebila lijepa, bila je i udobna. Alex i stolica uskoro će proslaviti trideset godina zajedno. Trideset godina. Vrlo dugo vrijeme da ga se provede u jednoj te istoj stolici. Vrlo dugo vrijeme, općenito gledano. Čak više vremena nego što je proveo u braku s Lenom.

Nije se odmorio. Nije dobro spavao. Prvi puta nakon nekoliko godina imao je noćne more. Koliko god da je za loše snove htio okriviti loše vrijeme, znao je da je razlog posve drugi. Bio je prilično svjestan da je tijekom godina policijskog staža stekao status živuće legende. Svoju je reputaciju smatrao zasluženom. Više nije ni pamtio koliko je slučajeva i istraga prošlo kroz njegove ruke, a većinu je prije ili kasnije riješio. Nikada sam, ali najčešće je on vodio istragu. Baš kao i ovaj puta. No sada je osjećao kako godine prolaze. Vodile su se rasprave da bi policajce trebalo slati u mirovinu kad navrše šezdeset i jednu godinu. Isprva je mislio kako je prijedlog loš, no kasnije se predomislio. Javnom tijelu poput policije od slabe je koristi gomila starih, umornih isluženih službenika. Za njihovu je organizaciju nužna svježa krv. Prestao je brojati koliko je očajnih ljudi susreo tijekom svojeg staža u policiji. Sara Sebastiansson bila je zadnja u nizu, no ona si nije dopuštala da se očaju prepusti do kraja. Njezin napor da ostane pribrana bio je zadivljujući. Nije nimalo sumnjao da ju je iznutra razdirala tjeskoba i zabrinutost zbog za djeteta, no prisiljavala se da to ne pokazuje. Kao da je mislila da će se svijet srušiti a kći joj zauvijek nestati ako makar i na sekundu – na jednu jedinu sekundu – pokaže koliko se uistinu boji. Još ništa nije javila svojim roditeljima. »Javit ću im sutra ako se Lilian do tada ne vrati«, rekla je. Sutra je postalo danas, a koliko je njemu bilo poznato Lilian još uvijek nije pronađena. Pogledao je mobitel. Nije bilo propuštenih poziva niti ičega novoga. Kada se radilo o nestaloj djeci, postojala su neka temeljna iskustva na koja su se mogli osloniti. Veliku većinu djece uvijek pronađu. Prije ili kasnije. A to »kasnije« najčešće je značilo za dan ili najvše dva. Tako je primjerice bilo prošle godine s dječačićem s Ekeroa, kada su Alexa pozvali da se uključi u rješavanje slučaja zbog njegova bogatog iskustva u pronalaženju nestale djece. Dječak star kojih pet godina iskrao se iz obiteljske vikendice dok su se roditelji svađali i jednostavno odlutao od kuće toliko daleko da se više nije znao vratiti. Pronašli su ga usnulog ispod jednog bora, desetak kilometara dalje, izvan radijusa u kojem su prvotno procijenili da bi ga trebali tražiti. Roditeljima su ga vratili u rano jutro, a posljednje što je Alex čuo kada je napuštao seosku vikendicu bila je svađa oko toga tko je kriv što je dječak pobjegao. No postojali su i takvi slučajevi s kojima se Alex nikako nije mogao pomiriti. Slučajevi kada je dijete bilo oteto i izloženo tako nepojmljivim grozotama da bi se moglo reći da je nakon što je pronađeno i vraćeno jadnim roditeljima to bilo do

neprepoznatljivosti promijenjeno, posve drugačije dijete. Sjetio se jedne djevojčice na koju bi uvijek pomislio kada bi neko dijete nestalo. Nije je bilo nekoliko dana, kad ju je naposljetku u jarku opazio neki motociklist. Bila je bez svijesti više od tjedan dana i nije im bila u stanju ispričati što joj se dogodilo i tko ju je oteo. No to nije niti bilo potrebno. Ozljede na njezinom tijelu jasno su govorile o zvjerskoj okrutnosti počinitelja pa iako su liječnici, psiholozi i roditelji učinili sve što su mogli da joj zaliječe rane, ožiljci na psihi bili su toliko duboki da nije bilo lijekova niti riječi na ovome svijetu koji bi ih uspjeh zacijeliti. Djevojčica je odrasla u disfunkcionalnu i nestabilnu osobu koja se neprestano sukobljavala s okolinom, sve više na rubu društva. Nikada nije maturirala. Prije nego što je postala punoljetna, pobjegla je od kuće i počela se prostituirati. Stalno su je vraćali kući, roditeljima, no uvijek bi nanovo bježala. Prije nego što je navršila dvadesetu umrla je od prekomjerne doze heroina. Sjetio se kako je zaplakao u uredu kada je to čuo. Osjećao je snažnu potrebu da osobno upozna Saru Sebastiansson i zato je prethodne večeri pratio Fredriku Bergman do Sarinog stana. Bojao se da je Fredrika to doživjela kao dokaz da ne priznaje njezinu stručnost. Što je donekle i bilo točno, no nije to bio glavni razlog što joj se pridružio. Htio je dobiti jasniji uvid u slučaj. I dobio ga je. Prvo su on i Fredrika neko vrijeme proveli nasamo sa Sarom, a zatim im se pridružio njezin novi prijatelj, Anders Nyström. Provjera njegovih osobnih podataka nije rezultirala ničim zanimljivim, no Fredrika ga je ipak nakratko ispitala u kuhinji, dok je on sa Sarom nastavio razgovarati u dnevnom boravku. Informacije koje je tom prilikom dobio vrlo su ga zabrinule. Sara nije imala neprijatelja. Barem ne koliko joj je bilo poznato. S druge strane, nije ga se dojmila ni kao osoba koja je imala mnogo prijatelja. Ispričala mu je da ju je bivši muž zlostavljao, no da to više ne predstavlja problem i da ona ni na trenutak nije pomislila da joj je on oteo kćer. Zato namjerno Fredriki prilikom njihovog prošlog razgovora nije ni spomenula njegovo nasilničko ponašanje. Nije htjela policijsku istragu nepotrebno odvesti na pogrešan trag, kako se izrazila. Alex joj ni na trenutak nije povjerovao. Kao prvo, objasnio joj je što je strpljivije mogao a da ne ispadne arogantan kako nije na njoj da procjenjuje kamo bi istraga mogla odvesti. A kao drugo, nije vjerovao da ju je bivši muž ostavio na miru. Nakon

dužeg nagovaranja pristala mu je pokazati podlaktice koje je pokušavala sakriti povlačenjem rukava. Baš kao što je Fredrika i sumnjala, na rukama su se jasno vidjeli tragovi fizičkog nasilja. Na lijevoj podlaktici isticala se bolna ozljeda. Koža je na tom mjestu bila narančastocrvena s tragovima mjehurića koji su tek počeli zacjeljivali. Bez sumnje, radilo se o opeklini. »Opekao me glačalom netom prije nego što smo se rastavili«, rekla je Sara jednoličnim glasom dok je praznog pogleda zurila iza njegovih leđa. Pažljivo ju je uzeo za ruku i tiho ali odlučno rekao: »Saro, ovo morate prijaviti.« Ona je polako okrenula glavu i pogledala ga pravo u oči: »Ali njega tada nije bilo tamo.« »Molim?« »Niste li pročitali policijske izvještaje? Njega nikada nema kod kuće kada se takvo što dogodi. Uvijek se nađe netko tko može potvrditi da je u to vrijeme bio negdje drugdje.« Zatim se opet zagledala nekamo pored Alexa. Ozljede Sare Sebastiansson Alexa su snažno potresle. Ljutilo ga je i uznemiravalo što se bivši muž čitave večeri nije javljao. Drugi puta toga dana poslao je ophodnju do njegovog stana, no javili su mu da kod kuće još uvijek nema nikoga te da se na kucanje nitko ne odaziva. Fredrika se tada obvezala da će narednog dana ponovno stupiti u kontakt s njegovom majkom te također kontaktirati njegovog poslodavca. Netko je morao znati gdje se nalazi. Sjedeći u staroj uredskoj stolici svoga djeda, osjećao je kako u njemu raste bijes. Postojala su neka temeljna pravila uz koja je odrastao i koja je naučio poštivati tijekom pedeset i pet godina koliko je proveo na ovom svijetu. Žene se ne tuče. Djecu se ne tuče. Ne smije se lagati. I o starijima se mora skrbiti. Zadrhtao je prisjetivši se opekline. Kakvi su to ljudi koji tako postupaju prema svojim bližnjima? Nervirali su ga novi politički vjetrovi koji su zapuhali zemljom, osobito paušalno spominjanje »nasilja muškaraca nad ženama«. Bilo bi nezamislivo takvu generalizaciju koristiti u drugim područjima. Primjerice, kad je na jednoj policijskoj konferenciji jedan sudionik izjavio da »urođena sklonost imigranata izigravanju zakona, propisa i pravila užasno puno košta švedsko društvo«, ta ga je izjava gotovo

koštala posla. Ako on kao državni službenik daje okolo ovakve izjave, upozorili su ga, javnost bi mogla pomisliti da svi imigranti krše zakone i društvena pravila, a to definitivno nije bilo točno. Ne, pomislio je, to uistinu nije bilo točno. Jednako kao ni to da svaki muškarac tuče žene. Ili da svaki roditelj tuče svoju djecu. Neki muškarci tuku žene. No većina to ne čini. I ne bude li im to polazišna točka, problem nikada neće moći jasno definirati. Nije bilo potrebe za novim sastankom tima nakon prethodne večeri. Razgovarao je s Peterom nakon što su on i Fredrika otišli od Sare Sebastiansson i izvijestio ga o situaciji. Alex nije bio ni glup niti naivan. Peter se na gotovo djetinjast način trudio pokazati da je sposoban. Alexa je brinulo da bi takav natjecateljski pristup mogao negativno utjecati na njega ako se nađe u stresnoj situaciji. Istodobno ga nije htio sputavati jer je Peter iskazivao zavidan žar i u posao ulagao mnogo energije. Suho je pomislio kako ni Fredriki ne bi škodilo da iskaže mrvicu žara na poslu. Bacio je pogled na sat. Skoro je sedam. Morao bi se odjenuti i uputiti u grad. Živjeti na Resarou u Vaxholmu bila je velika povlastica; toliko blizu centra grada, a opet dovoljno daleko od vreve. Svoju kuću ne bi mijenjao ni za što na svijetu. Bila je poput dobitka na lutriji, kao što je njegova ljubljena Lena rekla kada su je kupili prije mnogo godina. Ustao je od radnog stola i istim se tamnoplavim hodnikom vratio do kuhinje. Kada je koji trenutak kasnije ušao pod tuš, prva jutarnja kiša već je zabubnjala po prozoru.

V

lakovi iz Göteborga za Stockholm prometuju otprilike svakih sat vremena. Roditelji Sare Sebastiansson krenuli su onim u šest ujutro. Iako im ovo nije bilo prvo hitno putovanje sa zapadne na istočnu obalu Švedske, razlog hitnosti je bio definitivno najdramatičniji do sada. Dosad su u nekoliko navrata hitno ostavili posao i napustili dom da bi se pobrinuli za Lilian dok je Sara pokušavala zaliječiti svoje fizičke ozljede što je brže mogla. Nakon što im je prvi puta pretukao kćer, sa zetom nisu više htjeli imati nikakve veze. Sve su pokušavali ne bi li uvjerili Saru da se makne od nasilnika. Molili su je da se vrati u rodni grad. No ona je to uporno odbijala. Neće dopustiti da joj Gabriel uništava život, rekla im je. U Göteborgu nije živjela već petnaest godina i nikada se ne bi vratila onamo. Nikada. Njezin je život sada u Stockholmu. »Ali, Saro, dušo«, govorila bi majka, »a što ako te nasmrt prebije? Misli na Lilian, Saro. Što će biti s njom ako ti umreš?« No Sara se odupirala majčinim suzama i odbijala ju je poslušati. Je li postupila ispravno? Sjedeći za kuhinjskim stolom prvog jutra nakon kćerina nestanka, pitala se je li moguće da je tako katastrofalno pogriješila. Pitala se nije li Gabriel ipak oteo Lilian. Sam bog zna da je taj čovjek počinio monstruozna nedjela. Nikada protiv Lilian, ali koja su je uvijek neizravno pogađala jer bi je majčini krici koji su dopirali iz susjedne sobe znali probuditi iz nevinog dječjeg sna. Jednom se bila iskrala iz krevetca i plačući došla do mjesta odakle su dopirali čudni zvuci. Sari se ta scena urezala duboko u sjećanje. Ležala je na podu i nije se mogla pomaknuti od boli nakon što ju je Gabriel izudarao nogama. On se nagnuo nad nju zapjenjen od bijesa. I odjednom, usred tog užasa, Lilianin tanki glasić: »Mama. Tata.« Gabriel se okrenuo kao u transu. »Ma je li se to tatino zlato probudilo?« prošaptao je.

Zakoračio je prema Lilian, podigao je u naručje i iznio iz prostorije. »Mama se samo nespretno spotakla, zlato«, čula ga je Sara kako govori. »Pustit je da se odmori pa će začas biti kao nova. Hoćeš da ti pročitam priču za laku noć?« Sara je na fakultetu odslušala tečaj iz psihologije, pa je znala da se mnogi muškarci koji tuku žene kasnije strašno kaju. Gabriel se nije nikada kajao. Nikada se nije ispričavao, niti htio priznati da je njegovo ponašanje nenormalno ili pogrešno. Njezine je ozljede i modrice ignorirao s takvim besramnim prezirom daje ona na mjestu htjela propasti u zemlju. Bila je na rubu iscrpljenosti. Ta prva noć bez Lilian bila je okrutno duga. »Pokušajte se odmoriti«, rekao joj je Alex Recht. »Znam da zvuči nemoguće, ali Lilian ćete u ovom trenutku najbolje pomoći tako da budete snažni. Jer kada se djevojčica vrati, trebat će joj odmorna majka da se brine o njoj. U redu?« Sara je pokušavala te riječi imati na umu. Pokušavala je spavati, pokušavala se pripremiti na kćerin povratak. Grčevito se držala Alexove zadnje rečenice: »Jer kada se djevojčica vrati...« Ne ako se vrati, nego kada se vrati. Ležeći u krevetu, gotovo odmah je uvidjela daje bila pogreška zamoliti Andersa da ode kući. Činilo joj se kao da bi izdala Lilian ako bi ga zamolila da ostane, kao da bi njegova prisutnost na neki način umanjila mogućnost da joj se kći vrati. U dva u noći nazvala je roditelje. Otac joj je zanijemio, čula ga je samo kako tiho diše u slušalicu. »Oduvijek smo znali da ćemo jednu od vas dvije izgubiti«, rekao je promuklo. »To nikako nije moglo dobro završiti, ne otkad je taj zao čovjek ušao u tvoj život.« Kada je čula što je rekao, ispustila je slušalicu i sklupčala se na podu. Prstima je grebala po parketu kuhinje i plakala. »Lilian«, jecala je, »Lilian«. Negdje u pozadini iz telefonske slušalice koja je ležala na podu začula je očev očajnički glas. »Odmah dolazimo, Saro. Mama i ja ćemo odmah doći.« Obujmila je rukama šalicu s kavom. Bilo joj je drago što se rano danilo, usprkos lošem vremenu. Spavala je manje od sat vremena. Pokušavala se uvjeriti da nije zbog toga loša majka. Majka koja se uopće nije brinula morala je biti lošija od majke koja se brine previše. Zapanjila se nad svojim mislima. Je li uopće postojala mjera koliko se majka smije brinuti kada joj dijete nestane?

Tišinu je narušilo prodorno zvono na vratima. Sara je upravo isključila radio. Vijest o nestanku njezine kćeri čula je i na radiju i na televiziji. Isprva su voditeljičine riječi bile poput velikog toplog pokrivača. Postojali su ljudi koji mare. Ljudi koji su htjeli pomoći u potrazi. No nakon trećih ili četvrtih vijesti topli pokrivač pretvorio se u omču koja ju je gušila, u konstantno podsjećanje da Lilian nema, čega je ona bila bolno svjesna. Zvono na vratima opet se oglasilo. Bacila je pogled na sat i vidjela da je pola devet. Sat ranije razgovarala je s dežurnim policajcem koji ju je izvijestio o trenutnom stanju. Još uvijek nikakvih novosti. Oprezno je pogledala kroz špijunku nadajući se da bi to mogao biti Alex Recht ili Fredrika Bergman. No nije bilo nijedno od njih dvoje. Ondje je stajao čovjek nalik poštaru. U ruci je držao paket. Iznenađeno je otvorila vrata. »Sara Sebastiansson?« pitao je čovjek s paketom. Kimnula je. Pomislila je kako vjerojatno izgleda grozno – onako umorna i ispijena. »Imam paket za vas«, rekao je čovjek i pružio joj ga. »Trebam ga uručiti vama osobno, tako da ga ne morate podizati. Smijem li zamoliti za potpis?« »Naravno«, rekla je Sara odsutno i preuzela pošiljku. »Hvala.« »Hvala vama!« rekao je čovjek i nasmiješio se. »Ugodan dan želim!« Ne uzvrativši mu pozdrav zatvorila je vrata i zaključala ih. Oprezno je protresla paket. Bio je lagan i iznutra se ništa nije čulo. Nije bilo podataka o pošiljatelju. Kutija je bila veličine i oblika DVD-uređaja ili nečeg sličnog. Okretala ju je na sve moguće načine, isprva kolebljivo, a potom odlučnije. »Smjesta nazovite policiju ako se dogodi nešto neočekivano ili nepredviđeno«, upozorio ju je sinoć Alex Recht. »Morate nas obavijestiti o čemu god da se radilo. O čudnim telefonskim pozivima ili čudnim posjetiteljima. Iako ne vjerujemo da je tako, možda se radi o otmici, a tada će počinitelji pokušati stupiti s vama u kontakt.« Stojeći s paketom u naručju Sara se zapitala bi li se ovo moglo smatrati nečim neočekivanim ili nepredviđenim. Roditelji će joj stići svaki čas. Bi li ih trebala pričekati pa da zajedno odluče što će s paketom?

Možda zbog nedostatka sna, očaja ili pak znatiželje, Sara Sebastiansson odlučila je odmah otvoriti paket. Oprezno ga je odložila na kuhinjski stol i pokraj njega stavila mobitel. Prvo će ga otvoriti, a potom nazvati Alexa Rechta ili Fredriku Bergman. Ako za to uopće bude razloga. Možda se radilo o nečemu za što je zaboravila da je naručila. Odlijepila je ljepljivu traku s vrha kutije. Dugim je prstima uhvatila krajeve i povukla ih prema gore. Ukazali su se komadići stiropora. Što je ovo? Oprezno je razmaknula komadiće stiropora. Isprva nije shvatila što su joj to poslali. Oči su joj tražile kontekst koji bi mogla razumjeti. Kosa. Svežanj poludugih, valovitih, kestenjastosmeđih vlasi. Zaprepašteno ih je podigla, nakon čega se ukazao ostatak sadržaja. U tom je trenutku napokon shvatila čiju kosu drži te je zaurlala poput životinje. Nastavila je vrištati sve dok joj koji čas poslije nisu stigli roditelji i nazvali policiju i liječnika. Promukli krikovi su se pretvorili u izgubljeno, očajničko jecanje. Brana koju je uspješno podigla kao obranu protiv divljačke panike probijena je. Što je učinila da je ovo zaslužila? Što je za boga miloga učinila?

R

oditelji Sare Sebastiansson nazvali su policiju odmah iza devet ujutro. Alexa su smjesta obavijestili o pozivu te se on zajedno s Fredrikom Bergman luđačkom brzinom odvezao do Sarinog stana. Na svoje iskreno iznenađenje, Fredrika je primijetila daje Peter prilično nesretan što je Alex odlučio povesti nju a ne njega. Kad je kartonska kutija sa svojim mučnim sadržajem posebnom dostavom poslana u SKL, švedski nacionalni forenzički laboratorij u Linkopingu, Alex i Fredrika vratili su se u Stožer. Oboje su pronašli izvjesnu utjehu u tišini koja je zavladala u automobilu tijekom kratke vožnje natrag do policijske središnjice u Kungsholmenskoj ulici. Uspeli su se do mosta Vasterbron s kojeg se širio pogled na Stockholm obavijen gotovo jesenskom tamom. Novi tmasti oblaci zrcalili su se u vodi ispod njih. Fredrika je pomislila kako su oblaci vodu jezera obojali u sivo pa je pogled s mosta bio daleko manje privlačan nego obično. Alex se nakašljao. »Molim?« rekla je ona. Alex ju je pogledao i odmahnuo glavom. »Nisam ništa rekao«, odvratio je tiho. Iako to nije htio priznati, Alex je bio šokiran viđenim. Paket je slučaj pretvorio iz naoko rutinske istrage o dvoje ljudi u mučnoj rastavi braka koji su dijete koristili da bijedno drugome napakostili, u slučaj s puno teže predvidivim ishodom. Sablastan dojam pojačavala je Sarina panika koja se proširila čitavim stanom i plačno preklinjanje njezine majke da se smiri. Alex je znao daje Sara daleko od bilo kakve mogućnosti »smirenja«. Zaključio je da će biti najbolje pričekati ambulantna kola i liječnika i kad Sara dobije sredstvo za smirenje posvetiti se pregledavanju sadržaja kutije. Sudeći po Sarinoj reakciji na pošiljku, kosa je morala pripadati Lilian. Forenzično ispitivanje to će nesumnjivo potvrditi. Ispod kose nalazila se odjeća koju je djevojčica nosila u vrijeme nestanka – zelena suknja do koljena i bijela majica

kratkih rukava sa zeleno–ružičastim uzorkom na prsima. Bile su ondje i dvije gumice za kosu. Iz nekog razloga nedostajale su gaćice. Alexu se zgrčio želudac kad je vidio odjeću. Netko ju je morao skinuti. Od svih psihopata na ovome svijetu Alexu su najogavniji bili oni koji su se iživljavali na djeci. Na odjeći nije bilo tragova krvi niti ičega sličnog. Barem ne vidljivih, no to će naravno podrobnije istražiti SKL–ovi forenzičari, koji će također utvrditi ima li tragova drugih tjelesnih tekućina. Alex je i predobro shvaćao poruku koju je paket trebao prenijeti. Netko je Saru htio propisno preplašiti, a sudeći po njezinoj histeričnoj reakciji, u svojoj je namjeri itekako uspio. Kasnije će je morati ispitati o paketu i osobi koja joj ga je predala, no s njom se u njezinom trenutačnom stanju nije moglo razgovarati niti je bilo što pitati. Uskoro, pomislio je. Uskoro. Čvrsto je držao upravljač automobila grčevito ga stiščući. »Jesi li saznala išta korisno na poslu Sarinog bivšeg muža?« pitao je Fredriku. Fredrika se trgnula. »I jesam i nisam.« Ispravila se na suvozačkom sjedalu. Ranije tog jutra nazvala je poslodavca Gabriela Sebastianssona. »Poslodavac kaže da je Sebastiansson trenutačno na godišnjem te da ne znaju reći gdje se nalazi. Nije bio na poslu od ponedjeljka.« Alex je zazviždao. »Zanimljivo«, rekao je. »Posebno zato što to nije javio svojoj bivšoj ženi, iako imaju dijete. Uzgred, nije li majci rekao da ide na poslovno putovanje?« »Jest«, potvrdila je Fredrika. »Barem mi je ona tako rekla. No da budem iskrena, nemam dobar osjećaj u vezi s njom.« Alex se namrštio. »Kako to misliš?« »Hoću reći da to ne mora biti istina samo zato što je ona izjavila da joj je on tako rekao. Sinu je očito bezuvjetno odana, tako da se ne bi libila lagati za njega.« Alex je razmišljao o njezinim riječima. Približavali su se Stožeru. Fredrika se pitala zašto je ona uvijek suvozač, a ne vozač, kad god dijeli automobil sa svojim muškim kolegama. Vjerojatno se i to dalo objasniti time što nije završila policijsku

akademiju niti sudjelovala u policijskim ophodnjama, pa kako bi onda bila dobar vozač. »Otiđi do majke Sarinog muža«, rekao je Alex grubo, posve je zaboravivši pohvaliti kad je prvi put priznala daje reagirala u skladu s instinktom. »Pođi k njoj odmah nakon što održimo kratki sastanak.« »U redu«, rekla je Fredrika. Provezli su se kroz garažna vrata i nastavili tunelom do garaže. »Mislimo li još uvijek da je djevojčicu oteo njezin otac?« upitala je tiho, u strahu da bi ga ponovno mogla razbjesniti dovodeći u pitanje njegovu radnu hipotezu. »Zar bi otac do gola ošišao vlastitu kćer i kosu poslao majci?« Alexa je njezino pitanje navelo da pomisli na opekotinu od glačala na Sarinoj podlaktici. »Normalan otac ne bi«, odgovorio je suho. »Ali Gabriel Sebastiansson nije normalan otac.« Peter Rydh bio je frustriran. Hitni poziv iz stana Sare Sebastiansson iznenadio je članove tima, a onda je – baš kada je situacija bila najnapetija – Alex sa sobom poveo Fredriku a ne njega. On je, pak, ostao procjenjivati zaprimljene dojave. Osjetio se podcijenjenim kad su ga zadužili da se bavi nečim što se u usporedbi s ispitivanjem Sare Sebastiansson doimalo posve nevažnim. Doduše, mnogo mu je pomagao analitičar podataka iz tehničkog odjela krim– policije Mats Dahlman, kojeg je Alex pozvao da se priključi timu odmah nakon razgovora sa Sarinim roditeljima. Uz pomoć Matsovog posebnog računalnog programa puno su lakše pretraživali doj ave. Primjerice, lako su identificirali i odmah odbacivali dojave u kojima se navodilo nešto što se dogodilo prije Lilianina nestanka. Automatski su eliminirali svaku dojavu koja je tvrdila da je Lilian Sebastiansson na stockholmskom kolodvoru viđena u petnaest do dva zato što tada još nije bila nestala. No potom je postalo kompliciranije. Jedna putnica iz vlaka rekla je da je uočila muškarca nižeg rasta koji je nosio usnulo dijete kada je iz vlaka izašao na peron. No ako je počinitelj nosio cipele broj 46, vrlo vjerojatno nije bio nižeg rasta. Naprotiv, vjerojatno je bio prilično visok. Ako su ti otisci cipela uopće imali ikakve veze s Lilianinim nestankom. Peter se zavalio na stolici za svojim radnim stolom i malodušno uzdahnuo. Niti protekla noć nije mu bila pretjerano ugodna. Kući se vratio tek iza deset, iako je

namjeravao ranije otići s posla. Ylva je za kuhinjskim stolom pila čaj. Čitave je dane provodila kod kuće, no svejedno se stalno žalila da je umorna. Petera je to prilično iritiralo, no potisnuo je poriv da joj kaže nešto zlobno. Umjesto toga prisilio se ponoviti istu mantru koju je ponavljao zadnjih deset–jedanaest mjeseci, nanovo i nanovo i nanovo: Umorna je i bolesna. Ne može si pomoći. Uz malo strpljenja možda će se oporaviti. Može joj jedino biti bolje. Peter je sve do prije otprilike godinu dana bio jedan od onih ljudi koji punim plućima uživaju u životu. Smatrao je to gotovo dužnošću za svakoga tko je zdrav i blagoslovljen dobrim životnim prilikama. Obožavao je ići na posao, uživao je što mu se karijera napokon pomaknula s mrtve točke, uživao je i u Ylvi te u pomisli na obitelj koju će zasnovati. Ukratko, bio je pouzdana, jednostavna, pozitivna i uravnotežena osoba. Sretna i zadovoljna. Barem je tako sam o sebi mislio. Stvar se promijenila kada je Ylva rodila blizance. Peter je osjećao da mu se život iz temelja preokrenuo. Dječake su odmah po rođenju stavili u inkubator, a Ylva je potonula u mračno stanje poslijeporođajne depresije. Život kakvog je Peter dotad poznavao zauvijek je nestao, a zamijenilo ga je nezadovoljstvo i žaljenje, lijekovi i dugotrajna bolovanja, te stalni telefonski pozivi majci da pričuva djecu. Osim toga, u toj beskrajno depresivnoj svakodnevici uopće nije bilo seksa. Peter je osjećao da takav život nije htio niti zaslužio. »Ylva je toliko deprimirana da ne osjeća potrebu za bilo kakvim tjelesnim kontaktom«, objasnio mu je Ylvin liječnik. »Budite strpljivi.« I Peter je doista bio strpljiv. Trudio se o Ylvi razmišljati kao o beznadno bolesnoj osobi, gotovo kao što je razmišljao o Jimmyju. Peter je uz pomoć svoje majke preuzeo svakodnevnu brigu za kućanstvo. Ylva je prespavala čitav rujan, listopad i studeni. Prosinac je proplakala, osim za Božić, kada se pribrala zbog obitelji. U siječnju joj je bilo malo bolje, no Peter je još uvijek morao biti strpljiv. Sredinom veljače opet je potonula u depresiju i čitav mjesec tugovala. U ožujku joj je depresija malo popustila, no tada je već bilo više–manje prekasno. U ožujku je naime södermalmska policija kojoj je Peter tada pripadao organizirala veliku proljetnu zabavu, a Peter je polovicu noći proveo seksajući se s kolegicom Pijom Nordh. Bilo je to nevjerojatno oslobađajuće iskustvo. Tako grešno. Potpuno neoprostivo. A ipak, s obzirom na Peterovu situaciju, potpuno razumljivo. Poslije se duboko i strašno kajao, kao nikada prije u životu. No, kako se Ylva postupno oporavljala, Peter si je s vremenom oprostio. Zaslužio je malo fizičke

ugode nakon pakla koji je proživio. Kolege koji su bili upućeni u njegovu obiteljsku situaciju podržavali su ga. Bilo je posve prirodno da si povremeno priušti seks izvan braka. Ne prečesto, tu i tamo. Zalio je samog sebe, mislio daje zaslužio bolje. Ta nije napunio ni trideset i petu. I tako bi se povremeno znao naći s Pijom. Šteta je ionako već učinjena. No prekinuo je s njom čim ga je pitala namjerava li ostaviti Ylvu. Zar je potpuno poludjela? Da ostavi Ylvu zbog kolegice s kojom se povremeno ševi? Pomislio je da Pia očigledno nema pojma što je u životu važno i prekinuo s njom SMS-porukom. Nedugo nakon toga dobio je novi posao, napustio temeljnu policiju i postao – ranije od mnogih vršnjaka – policijski inspektor. Dodijeljen je istražiteljskom timu legendarnog Alexa Rechta i s puno se žara posvetio novom poslu. Kod kuće je Ylva na njegovo iskreno oduševljenje počela govoriti o budućnosti, o predstojećoj jeseni kada će Peter uzeti roditeljski dopust i kad će dječaci krenuti u vrtić. Zadnji tjedan u svibnju čitava obitelj otputovala je na Mallorcu. Tamo su njih dvoje prvi puta u više od deset mjeseci vodili ljubav, i stvari su se polako stale vraćati u stanje koje je Peter manje ili više smatrao normalom. »Samo nemoj ništa požurivati«, upozoravala ga je majka. »Ylva je još uvijek prilično osjetljiva.« Peter je pak smatrao da je Ylva postala neprepoznatljiva, no tjedan na Mallorci dao mu je novu nadu. Ylva se konačno počela ponašati kao na početku veze. Pomislio je da bi mogao ugroziti brak ako bi joj priznao vezu s Pijom Nordh. I evo ih sada usred srpnja, dva mjeseca nakon Mallorce. Pijin broj je sačuvao, za svaki slučaj. Nadao se da ga neće morati upotrijebiti, ali nikad se ne zna. Bilo je trenutaka kada se jednostavno nije mogao pomiriti sa svojom životnom situacijom, kada je osjećao da se guši. Večer kada se poševio s Pijom Nordh bio je jedan takav trenutak. Protekle noći ponovo je osjetio da mu je svega dosta. »Radio si sve do sada?« pitala ga je Ylva. Peter se ukočio. Dovraga, je li dobro čuo? Zar ga za nešto optužuje? »Jesam, nestala je jedna djevojčica.« »Vidjela sam na vijestima«, rekla je Ylva i podigla pogled sa svog čaja. »Nisam znala da radiš na tom slučaju.« Peter je iz hladnjaka izvadio pivo, a iz ormarića čašu.

»Djevojčica je nestala tek popodne, tek od tada imamo slučaj. A sada ti evo kažem da radim na tome.« Hladno pivo hladilo mu je ruku dok ga je nalijevao u čašu. »Mogao si me nazvati«, rekla je Ylva. Peter je izgubio živce. »Pa nazvao sam te«, odbrusio je i otpio gutljaj piva. »Tek u šest sati«, rekla je Ylva umorno. »Rekao si da ćeš zakasniti, ali da ćeš se vratiti kući najkasnije u osam. Sada je deset. Kako ti nije jasno da sam se brinula?« »Nisam imao pojma da te je briga gdje sam«, rekao je Peter hladno, i zažalio istog trena. Ponekad kada je bio umoran izvalio bi ovakvu ili sličnu glupost. Pogledao ju je u oči preko svojeg piva i vidio kako su se napunile suzama. Ustala je i izašla iz kuhinje. »Ylva, molim te oprosti«, zazvao ju je tihim glasom. Stišao je glas da ne probudi djecu, a ispričao se ne bi li je odobrovoljio. Uvijek je morao voditi računa o tuđim potrebama i osjećajima i zanemarivati svoje. Dok je sjedio za radnim stolom Petera je mučio osjećaj krivnje. Naprosto mu nije bilo jasno što je pošlo po zlu kad se vratio kući. Pa nazvao ju je, zar ne? Nije ju nazvao još jednom da ne probudi djecu, jedino zato. Barem je sam sebe u to uvjeravao. Proveo je groznu noć. Dječaci su se probudili i ostatak noći proveli u bračnom krevetu, između roditelja. Peter je zaspao s jednim sinom u naručju. Jedino ga je tako uspio smiriti i uspavati. Kada se prethodne noći vraćao kući s posla, nadao se da će Ylva biti budna i htjeti voditi ljubav. Kako je bio naivan. Želju za seksom osjetila je samo jednom otkako su se vratili s Mallorce. Nije o tome mogao otvoreno razgovarati čak ni s najbližim prijateljima, u sauni nakon treninga četvrtkom. To je ponižavajuće, pomislio je Peter. Da ne može voditi ljubav s vlastitom ženom. A Peter nije podnosio da ga se ponižava. Kada su se prije šest godina bili upoznali, Ylva je bila vesela i puna života. Tada nije mogao ni zamisliti da bi je ikada mogao prevariti. No je li to doista prevara

kad Ylva gotovo cijelu godinu nije s njim željela voditi ljubav. Godina dana, to je užasno puno vremena, mislio je Peter. Ylva, Ylva, kamo si nestala, gdje si se sakrila? Broj Pije Nordh nije mu dao mira. Ako je nazove i bude dovoljno slatkorječiv, i ako prizna da je on kriv što su se tako glupo razišli, ona će sigurno pristati da se ponovo vide. Zbog te prisilne apstinencije više ne može jasno razmišljati, pomislio je. Sve ga je to stalno frustriralo. Bolje će raditi ako si priušti barem malo zabave. Izvadio je mobitel. Zazvonilo je nekoliko puta prije nego što se napokon javila. »Halo.« Njezin promukli glas pobudio je lijepe uspomene. Lude uspomene. Prekinuo je vezu. Progutao je slinu i prstima prošao kroz kosu. Mora se pribrati. Ne može si dopustiti da izgubi kontrolu nad vlastitim životom. Odlučio je nazvati Jimmyja. U tom je času Ellen provirila u njegov ured. »Zvao je Alex i poručio ti da se pobrineš da mediji obj ave djevojčičinu sliku. Jučer je nisu imali.« Peter se brzo uspravio. »Naravno, nema problema.« Alex Recht bio je napet kada je okupio članove tima nakon posjeta Sari Sebastiansson. Pokraj mjesta gdje su sjedile Lilian i Sara Sebastiansson pronađen je otisak cipele broj 46. To je dosad bio jedini fizički trag s kojim su raspolagali. Alex se nadao da će im paket poslan SKL-u donijeti nove tragove. No ta ga je pošiljka istodobno strahovito zabrinula. Taj pomno isplaniran potez očito je smislio krajnje bolestan um. Što se to, dovraga, ovdje događa? »Fredrika, potrudi se da majku Gabriela Sebastianssona primoraš da ti kaže sve – ama baš sve – što zna«, rekao je oštro. Fredrika je suzdržano kimnula i zapisala nešto u notes koji je stalno nosila sa sobom. Alexa ne bi iznenadilo da se jednog dana ovdje pojavi s diktafonom. »Paket baca novo svjetlo na slučaj«, rekao je. »Sada znamo sa sigurnošću da Lilianin nestanak nije slučajan i da se nije izgubila. Netko tko je poznaje – i tko očigledno želi nauditi njezinoj majci – namjerno je skriva. Trenutačna situacija...«

Nakašljao se i nastavio. »Trenutačna situacija ne dopušta nam da ispitamo Saru Sebastiansson, no kad sam jučer s njom razgovarao nije bilo nikakvih naznaka da osim bivšeg muža ima kakvih drugih neprijatelja. Dok god ne primimo informaciju koja bi nas usmjerila u drugom pravcu, primjerice dojavu ili slično, polazimo od pretpostavke da djevojčicu drži Gabriel Sebastiansson.« Alex se gledao u Fredriku, no ona nije ništa rekla. »Ima li pitanja?« Svi su šutjeli. Peter se vrpoljio u svom stolcu. »Kako napredujemo s dojavama?« pitao ga je Alex. »Imamo li što korisno?« Peter je odmahnuo glavom. »Nemamo«, rekao je oklijevajući i krišom pogledavajući analitičara iz krim– policije koji se također nalazio za stolom. »Ne, nemamo ništa konkretno. Primili smo određeni broj dojava, no računamo da će nešto korisno stići tek kada slika bude objavljena na televiziji i u novinama.« Alex je kimnuo. » Jesmo li medijima poslali sliku?« »Naravno«, odgovorio je Peter brzo. »Dobro«, promrmljao je Alex. »Dobro. Netko je morao nešto vidjeti. Nije moguće da baš nitko od putnika nije opazio kada je Lilian nestala iz vlaka.« Udahnuo je i potom dodao: »Podrazumijeva se da podatke o pošiljci koju je Sara primila nećemo dati u javnost. Sam vrag zna kako bi izgledale novinske naslovnice kad bi se pročulo da je otmičar djevojčicu ošišao do gola.« Uslijedio je trenutak tišine. Klimatizacijski uređaj štucao je i pištao. »U redu«, rekao je Alex. »Idući sastanak je danas poslijepodne nakon što se Fredrika vrati od majke Gabriela Sebastianssona. Odlučio sam da je najbolje da tamo ode sama, mislim da ćemo od dotične gospođe više saznati ako joj na vrata ne bane čitava delegacija. Peter će nastaviti s obradom dojava, a nadam se i da ćemo uskoro od forenzičnog laboratorija dobiti vijesti o paketu. Peter će također kontaktirati dostavljačku tvrtku. Sarine roditelje sam zamolio da sastave popis kćerinih poznanika koji bi nam mogli pomoći locirati Sebastianssona. Ovo će biti još jedan

dug i naporan dan.« Sastanak je zaključen, a skupina se razišla. Za stolom je ostala samo Ellen, koja je nešto zapisivala u notes.

T

ek kad je sjela u auto i raširila plan grada, Fredrika Bergman je shvatila da majka Gabriela Sebastianssona, Lilianina baka, živi na Djursholmu. U dijelu grada gdje su vile skupe, dvorišta ogromna, a žitelji se snobovski ljube u obraz2. Fredrika je pomislila kako Sara Sebastiansson očito ne pripada istoj društvenoj klasi kao njezin suprug Gabriel. Najprije je sama za sebe sažela prve jutarnje sate na poslu. Nedostajala joj je jasna struktura i smjernice u radu. Alex je bio vrlo sposoban, to joj nipošto nije promaklo. Također se slagala da je tijekom službe skupio široko i bogato iskustvo, koje je njoj nedostajalo. No iskreno rečeno, zamjerala mu je što nije bio spreman u istragu uklopiti nove zamisli. Posebno u situaciji u kojoj su se trenutno našli. Neispitani tragovi ostali su neispitani, i Fredrika nije uočila nikakve konkretne poteze kojim bi ih se jasno odbacilo, ili ih se slijedilo. Pretpostavljali su – možda posve pogrešno – da je djevojčicu oteo i sakrio njezin otac te da joj zato ne prijeti nikakva izravna opasnost. Sada su sa sigurnošću znali da Lilianin nestanak nije bio slučajan. Pa kako je onda Alex mogao procijeniti da događaj u Flemingsbergu i dalje nije bio važan za istragu? I zašto im dovraga nije predstavio analitičara iz krim-policije koji je prisustvovao sastanku. U razgovoru s njom i Peterom spominjao ga je tek kao »analitičara«. Bilo joj je neugodno zbog šefove nepristojnosti. Prvom prilikom uzet će stvar u svoje ruke i barem se čovjeku predstaviti. Nevoljko je to priznala, ali naravno da se prema njoj kao ženi šef odnosio drugačije nego prema Peteru. Prije svega, vjerovala je da su prema njoj postupali drugačije i zato što je bila žena bez djece. Da ni ne spominje koliko ju je njezino sveučilišno obrazovanje odvajalo od ostalih. E, tu je barem imala nešto zajedničko s analitičarom. Prije nego što je izašla iz automobila razmišljala je bi li nazvala Spencera, ali 2 U Švedskoj se znanci i prijatelji prilikom susreta rukuju ili grle, a poljupci u obraz smatraju se kontinentalnim načinom pozdravljanja, ili kao u ovom kontekstu, snobovskim (op. prev.).

odustala je. Spencer joj je najavio da bi se mogli vidjeti već za vikend. Najbolje da ga pusti da na miru radi, kako bi imao vremena da se nađu. »Viđate se samo kada to njemu odgovara«, rekla joj je prijateljica Julia nekoliko puta. »Jesi li ga ikada smjela nazvati i predložiti mu da se nađete onako spontano kao što on tebe zove?« Fredriku bi takva pitanja i tvrdnje uzrujale. Okolnosti su oduvijek bile zadane: Spencer je oženjen, a ona neudana. To je ili mogla prihvatiti, zajedno sa svim popratnim posljedicama – primjerice, da on njoj neće biti dostupan u jednakoj mjeri kao ona njemu – ili ga ostaviti i pronaći drugog ljubavnika i prijatelja. Isto je vrijedilo i za Spencera. Da nije prihvatio to što Fredrika povremeno ulazi u veze s drugim muškarcima, a poslije se vraća njemu, odavno bi prekinuli. On mi ne pruža sve što mi treba, znala je reći, no kako trenutačno nemam nikoga drugoga, pruža mi dovoljno. Njihova veza možda nije bila konvencionalna, ali je bila iskrena i praktična. I u njoj nijedno od njih dvoje nije bilo poniženo niti ismijano. Radilo se o uzajamnoj razmjeni gdje nije bilo gubitnika. No je li netko bio očit pobjednik nije htjela dublje analizirati. Dok god bude osjećala da ga još uvijek želi, ostat će s njim. Kada je zakočila i stala na rubu pošljunčanog dvorišta ispred kuće, starija žena – pretpostavila je da se radilo o Gabrielovoj majci – već je stajala na stepenicama. Žena joj je rukom pokazala da spusti prozor automobila. »Budite ljubazni i parkirajte tamo«, rekla je svisoka i dugim tankim prstom pokazala na prazno mjesto pokraj dva automobila za koje je Fredrika pretpostavila da su njihovi. Parkirala je, otvorila vrata i zakoračila na šljunak. Udahnula je sparan zrak i osjetila kako joj se odjeća lijepi za tijelo. Hodajući od automobila prema Teodori Sebastiansson automatski se ogledala oko sebe. Vrt je, u odnosu na druge pokraj kojih se provezla na putu ovamo, bio golem, gotovo nalik na perivoj, ovako izdvojen na kraju ulice. Travnjak je bio neobično zelen, podsjećao je na travu na terenu za golf. Čitavo dvorište okruživao je zid. Dvorišna vrata kroz koja je ušla bila su jedini ulaz koji je primijetila. Preplavili su je klaustrofobija i negostoljubivost. Pokraj i neposredno iza kuće raslo je drveće neke nepoznate vrste. Iz nekog razloga nije mogla zamisliti da bi se tamo igrala djeca. Malo dalje, na travnjaku neposredno pored zida rasla je skupina veličanstvenih voćaka, a još dalje u vrtu, blizu mjesta gdje je parkirala, nalazio se staklenik golemih proporcija.

»Što se povrća tiče, ljeti ga ne moramo kupovati«, rekla je starija žena, odgovarajući na pitanje koje se Fredriki očigledno ocrtavalo na licu dok je promatrala staklenik. »Moj svekar gajio je veliko zanimanje za povrtlarstvo«, pridodala je dok joj se Fredrika približavala. Fredrika je reagirala na nešto u ženinom glasu. U njemu se čula blaga jeka, a određeni suglasnici zvučali su izvještačeno. Jeku je bilo teško objasniti, pogotovo kada dolazi od ovako sitne osobe. Pružila joj je ruku i predstavila se. »Fredrika Bergman, policijska istražiteljica.« Žena je prihvatila ispruženu ruku i stisnula je neočekivano snažno, baš poput Sare jučer na stockholmskom kolodvoru. »Teodora Sebastiansson«, rekla je žena i jedva primjetno razvukla usne. Fredrika je pomislila kako joj je osmijeh postarao mršavo lice. »Vrlo ljubazno od vas što ste dopustili da vas posjetim«, rekla je. Teodora je kimnula jednako svisoka kao i kada joj je pokazala na parkiralište. Osmijeh je nestao, a lice joj postalo beizražajno. Fredrika je opazila da su jednake visine, no svaka sličnost ovdje je prestajala. Teodorina sijeda i vjerojatno prilično duga kosa bila je čvrsto zategnuta i podignuta u pundžu visoko na potiljku. Oči su joj bile ledeno plave, baš kao i oči njezina sina na fotografiji iz putovnice. Strogo je kontrolirala govor tijela. Ruke su joj počivale na trbuhu, točno na mjestu gdje se bež bluza stapala sa sivom suknjom. Bluzu je oživljavao broš pričvršćen ispod njezine sitne šiljaste brade. Uši je ukrasila jednostavnim bisernim naušnicama. »Svakako da sam vrlo zabrinuta za svoju malu unuku«, rekla je Teodora, no toliko distancirano da ju je Fredrika jedva mogla shvatiti ozbiljno. »Učinit ću sve što mogu da pomognem policiji.« Ispružila je ruku i jednostavnim pokretom pokazala joj da uđe. Fredrika je zakoračila u veliko predvorje dok je Teodora odlučno za njima zatvarala vrata. Na trenutak je zavladala tišina, dok su joj se oči navikavale na prigušenu svjetlost u hodniku bez prozora. Osjećala se kao u kakvom secesijskom muzeju.

Imućni američki turisti zacijelo bi bili spremni platiti omanje bogatstvo za noćenje u vili Sebastianssonovih. Osjećaj da se našla u drugom dobu pojačao se kada ju je Teodora uvela u salon. Svaki detalj, tapete, letvice, štukatura na stropu i namještaju, svaki ukras, počevši od slika pa do lustera, bih su pomno odabrani da bi kuća odavala dojam kao daje u njoj vrijeme stalo. Fredrika se zapanjila, nije pamtila daje igdje vidjela išta slično. Čak je ni kod najvećih buržuja među poznanicima njezinih roditelja nikad nije dočekao sličan prizor. Teodora Sebastiansson stajala je točno iza nje, slabo prikrivajući ponos zbog Fredrikine opčinjenosti unutarnjim uređenjem kuće. »Od oca sam naslijedila golemu zbirku porculana, kojoj su između ostalog pripadale i porculanske lutke na gornjoj polici«, reče, primijetivši daje Fredrika raširenih očiju zurila u visoku vitrinu koja kao da je imala svojevrsno počasno mjesto pokraj prekrasnog crnog glasovira. Fredrika se odmah sjetila svoje majke. Zažmirila je i na trenutak se vratila u vrijeme prije Nesreće zamišljajući se kako sjedi pokraj nje za glasovirom. »Čuješ li melodiju, Fredrika? Čuješ li kako se igra prije nego što se u našim ušima harmonizira?« Teodora joj je pratila pogled i prstima prešla preko glasovira. Već gubim prednost pred ovom gospođom, pomislila je Fredrika. Moram povratiti inicijativu. Ne bih ni bila ovdje da se nisam sama pozvala. »Zar živite sami u ovako velikoj kući?« pitala je. Teodora se suho nasmijala. »Da, i nemam namjeru otići u starački dom.« Fredrika se usiljeno nasmiješila a potom pročistila grlo. »Dakle, ovdje sam zato što smo htjeli razgovarati s vašim sinom, ali ga nismo uspjeli pronaći.« Teodora ju je mirno slušala, a zatim se naglo okrenula i pogledavši je u oči rekla: »Smijem li vam ponuditi kavu?« Fredrika je ponovno izgubila kontrolu nad razgovorom.

Peter Rydh pokušavao je raditi deset stvari istodobno, što je neizbježno rezultiralo kaosom. Pomoću adrese na paketu poslanom Sari Sebastiansson uspio je locirati dostavljačku tvrtku. Ispunjen nadom uputio se do jednostavnog ureda na Kungsholmenu. Ondje je netko valjda primio paket, pa će mu moći dati opis čovjeka koji ga je predao. Njegove nade ubrzo su ugasle. Paket je u uredu dostavljačke tvrtke ostavljen anonimno prethodne večeri nakon radnog vremena. Osoblje ga je sljedećeg jutra pronašlo u pretincu u kojem su se paketi mogli ostavljati 24 sata dnevno. Sustav je funkcionirao tako da pošiljatelj za pošiljku pričvrsti omotnicu s adresom primatelja, željenim vremenom dostave i gotovinskim iznosom. Nažalost, nadzorna kamera iznad pretinca već je duže vrijeme bila u kvaru i zato nisu imali snimku pošiljatelja. Omotnicu s novcem i adresom policija je odmah proslijedila SKL-u, no Peter je čisto sumnjao da će pronaći bilo kakve tragove na omotnici i novcu koji bi pomogli da uđu u trag počinitelju. Opsovao je u sebi i vratio se u Stožer pokupiti Alexa radi novog posjeta Sari Sebastiansson. Odjednom ga je nazvala Ylva. Zvučala je uzrujano i zahtijevala je da razgovaraju o tome što se dogodilo prethodne večeri. Peter joj je objasnio daje trenutačno zauzet i da će je nazvati poslije. Njezin poziv ga je razdražio i dodatno opteretio. Činilo se da žive u odvojenim svjetovima i kad su zajedno. Ponekad je osjećao da su im dječaci jedino što imaju zajedničko. Kad su stigli Sara je spavala i nisu je uspjeli probuditi. Liječnik joj je tog jutra dao jaku dozu sredstva za smirenje. Peter ju je promatrao dok je spavala ležeći na boku. Blijedo lice okruženo zamršenom riđom kosom. Pjegava ruka koja je virila ispod pokrivača. Opekotina na drugoj ruci zacjeljivala je. Modrica na listu noge. Zlo je obojeno živim bojama, umorno je pomislio Peter Rydh. Alex je u kuhinji tiho razgovarao sa Sarinim roditeljima, koji su mu spremno opisivali zetovu okrutnost. Zapisali su imena osoba koje bi mogle biti zanimljive policiji. Popis je bio kratak. Saru je njezin okrutni muž držao u izolaciji. »Nije smjela imati prijatelje«, rekla je Sarina majka. »Praktički nijednog.« Alexa i Petera upozorili su na Gabrielovu majku. S njom su se doduše sreli samo jednom, na vjenčanju. No ostavila je na njih trajan dojam. »Ta bi žena za svog sina učinila nezamislive stvari«, uzdahnuo je Sarin otac. »Nije baš čista u glavi, znate.«

Peter je preuzeo popis imena i telefonskih brojeva do kojih su roditelji dijelom došli uz pomoć kćerinog mobitela. Dok je Alex vozio prema stožeru, Peter je počeo nazivati. Koga god je nazvao, reakcija je bila jednaka. Ah, ne, ne opet. Zar se ovaj puta i policija morala umiješati? Što je taj luđak opet napravio? Ne, nitko nije znao gdje je, niti gdje bi mogao biti. »Probajte razgovarati s njegovom majkom«, rekao mu je čovjek koji se nekoć družio sa supružnicima Sebastiansson. Peter je spremio mobitel u džep i načas pomislio na Fredriku. »Da budem iskrena, vjerovala sam da će moj sin upoznati drugačiju djevojku«, rekla je Teodora Sebastiansson prekinuvši tišinu koja je nastupila dok je Fredrika Bergman s poslužavnika uzimala šalicu s kavom. Fredrika je zainteresirano podigla obrvu dok je prinosila šalicu usnama. Teodora se zagledala u nešto iza Fredrikinih leđa. Na trenutak je došla u iskušenje da se okrene, no umjesto toga otpila je gutljaj kave. Bila je prejaka, no poslužila ju je u pređivnim malim šalicama za koje bi njezina baka i unuke prodala, samo da iz njih može piti. »Znate«, rekla je Teodora oklijevajući, »od Gabriela smo imali izvjesna očekivanja. U biti, ne toliko drugačija od onoga što drugi roditelji očekuju od svoje djece. No on nam je vrlo rano u životu jasno dao do znanja da kani slijediti vlastiti put. Zato je baš i odabrao Saru.« Diskretno je otpila gutljaj kave i spustila šalicu na stol ispred sebe. Fredrika ju je oprezno pitala: »Znate li išta o njihovoj vezi, o bračnom životu Sare i Gabriela?« Trenutak poslije uvidjela je pogrešku. Teodora je još više ispravila leđa, ako je to uopće bilo moguće. »Ako me pitate jesam li kao Lilianina baka informirana o tim odvratnim lažima što ih moja snaha širi o mojem sinu, odgovor je potvrdan. Mislim da sam to spomenula i prilikom našeg telefonskog razgovora.« Poruka je bila vrlo jasna – Fredrika mora odustati od te teme ili će ispitivanje odmah završiti. »Jasno mi je daje tema vrlo osjetljiva«, rekla je Fredrika promuklo, »no nalazimo se usred vrlo ozbiljne istrage i...«

Teodora ju je prekinula nagnuvši se preko stolića koji ih je razdvajao i zagledavši se u nju svojim čeličnim očima. »Moja unuka – ne vaša, već moja – koju volim najviše na svijetu, nestala je. Mislite li«, prosiktala je, »mislite li zaista da mi morate spominjati koliko je situacija ozbiljna?« Fredrika je udahnula odbijajući skrenuti pogled, iako se sva tresla. »Nitko ne sumnja da ste uzrujani«, rekla je toliko smireno da je i samu sebe iznenadila. »No bilo bi poželjno da odgovorite na moja pitanja i time pokažete da uistinu želite surađivati s nama.« Potom joj je ispričala o paketu koja je Sara Sebastiansson primila tog jutra. Kad je završila u prostoriji je zavladala nelagodna tišina. Fredrika je primijetila da je prvi puta nakon što je došla ovamo rekla nešto što je Teodoru pogodilo. »Ne tvrdimo«, rekla je Fredrika naglasivši negaciju, »da je vaš sin u ovo na bilo koji način umiješan. Ali moramo – ponavljam moramo – doći do njega. Ne možemo i ne smijemo ignorirati što smo o njemu saznali.« »O njegovom i Sarinom braku. Ne možemo ga prekrižiti s popisa osoba koje su nam zanimljive u istrazi dok ne razgovaramo s njime.« Takav popis zapravo nije postojao, no Fredrika je bila zadovoljna svojim nastupom. Ako joj Teodora do tog trenutka nije posvećivala dovoljno pažnje, sada valjda hoće. »Ako znate gdje se Gabriel nalazi, ovo je vrlo dobra prilika da nam to kažete«, rekla je Fredrika tiho ali odlučno. Teodora je polako odmahnula glavom. »Ne«, rekla je naposljetku gotovo šaptom, tako da ju je Fredrika jedva čula. »Ne znam gdje je. Znam samo da je jučer trebao službeno otputovati. Tako mi je rekao kada smo se u ponedjeljak čuli. Planirali smo da on i Lilian dođu ovamo na večeru kad se Sara vrati sa svih tih putovanja na koja vuče to jadno dijete.« Fredrika ju je promatrala. »Shvaćam«, rekla je te se potom nagnula preko stola. »No problem je u tome«, dodala je i blago se nasmiješila, »što poslodavac tvrdi da je Gabriel od ponedjeljka na godišnjem.« Srce joj je brže zakucalo kada je primijetila da je Teodora problijedjela.

»Nameće se pitanje zašto bi lagao vlastitoj majci«, nastavila je blagim glasom. Sjela je uspravnije. »Osim ako mi ne želite još nešto reći?« Teodora je neko vrijeme šutjela. Potom je rekla: »Gabriel nikad ne laže. Odbijam prihvatiti da mi je lagao, osim ako mi on to sam prizna.« Stisnula je usta, a boja joj se polako vratila u lice. Pogledala je u Fredriku. »Ispitujete li ovako podrobno i Lilianinu majku?« upitala je stisnutih očiju. »U ovakvim slučajevima ispitujemo sve ljude iz djetetova neposrednog okruženja«, odvratila je Fredrika. Teodora je sklopila ruke na stoliću ispred sebe i uputila joj ironičan, oholi osmijeh. »Draga moja«, rekla je kruto, »bilo bi vam pametnije da se malo temeljitije pozabavite Sarom.« Fredrika se uspravila. »Kao što rekoh, sa svakim tko je blisko povezan...« Teodora je podigla ruku kako bi je prekinula. »Vjerujte mi, vi i vaši kolege uštedjet ćete na vremenu ako se usredotočite na Sarine poznanike koji u taj stan dolaze i odlaze kako im se prohtije.« Kad Fredrika nije odgovorila, nastavila je. »Možda to niste znali, ali ja bih rekla da je moj Gabriel prema Sari pokazao i više nego dovoljno strpljenja.« Coknula je jezikom na način koji Fredrika nikada ne bi mogla oponašati, ma koliko se potrudila. »Kakva je samo poniženja trpio«, rekla je, a Fredrika se lecnula kad je opazila da su se oči stare gospode napunile suzama. Teodora je pogledala kroz prozor u oblačno nebo i rupčićem otrla suze. Kada je opet pogledala Fredriku, lice joj je bilo blijedo od srdžbe. »I te odvratne laži. Kao da Gabriel nije dovoljno propatio zbog nje... Pokušala mu je uništiti život optužujući ga daje nasilnik koji tuče žene.« Odjednom se glasno i piskavo nasmijala tako da se Fredrika lecnula.

»Ako to nije zloba, recite mi onda što jest?« Fredrika je nijemo promatrala gospođinu teatralnu scenu. »Jeste li znali da su Saru pregledali liječnici kad god bi prijavila obiteljsko nasilje i da su ustanovili brojne tjelesne ozljede?« Teodora ju je zaustavila prije nego što je uspjela išta drugo dodati. »Naravno da sam znala«, rekla je i ošinula Fredriku prezrivim pogledom kao da je pitanje bilo bespotrebno i nerazborito. »Vjerojatno je koji od njezinih muških prijatelja naposljetku s njom izgubio živce.« Zatim je posegnula preko stola da dohvati šalicu s kavom koju je Fredrika jedva dotakla. »Imam puno posla, nadam se da razumijete«, rekla je ispričavajući se. »Pa ako više nemate pitanja...?« Fredrika je brzo izvadila posjetnicu iz džepa i stavila je na stol. »Nazovite me u bilo koje doba dana«, rekla je. Teodora je nijemo kimnula, no obje su dobro znale da je neće nazvati. Kada su se opet našle u mračnom hodniku, Fredrika ju je pitala: »Drži li Gabriel još uvijek ovdje dio svojih stvari?« Teodora je stisnula usta. »Naravno. Ovo je njegov dom. Ima svoju sobu na katu.« Prije nego što je Fredrika stigla išta reći, Teodora je dodala: »Ako nemate nalog za pretres, morat ću vas zamoliti da smjesta odete.« Fredrika joj je zahvalila i krenula. Tek kad se našla na vanjskim stepenicama, a Teodora za njom zatvarala vrata, sjetila se da ju je zaboravila pitati nešto važno. »Uzgred, koji broj cipela nosi vaš sin?«

E

llen Lind imala je tajnu. Nedavno se zaljubila. Iz nekog ju je razloga zbog toga pekla savjest. Tamo negdje, tko zna gdje, pomislila je gledajući kroz prozor, neki poremećeni tip drži u zatočeništvu djevojčicu čija majka prolazi kroz paklene muke. Ellen ima dvoje djece. Kći će uskoro navršiti četrnaest, a sin dvanaest godina. Već je godinama živjela sama s njima i nije bilo riječi kojima bi mogla izraziti koliko joj znače. Ponekad bi na poslu osjetila toplinu samo kad bi na njih pomislila. Živjeli su dobrim i ispunjenim životom, a ponekad bi – iako vrlo rijetko – djecu posjetio otac. Ellen je strpljivo čekala da djeca dovoljno odrastu da bi shvatila koliko im se otac svih tih godina loše ponašao. Nikad nisu pitali kad će doći, a kad bi se pojavio Ellen je primijetila da su ga prestali zapitkivati gdje je bio i zašto ih nije nazvao tjednima, ili čak mjesecima. Zajednički poznanici rekli su joj da ima novu djevojku te da čekaju dijete. Ellen bi se razbjesnila kada bi na to pomislila. Zašto je pravio još djece kad se ni za ovu što je imao nije propisno brinuo? No najviše je mislila na svoju novu ljubav. Prilično neočekivano, spojilo ih je njezino zanimanje za dionice i fondove. Na poslu još nije upoznala nikoga s kim bi dijelila taj svoj interes, no u privatnom životu imala je nekoliko prijatelja koji su joj davali savjete. Za nju je to bilo kao da igra lutriju. Nikada nije ulagala velike svote i vrlo je pomno pazila da suviše ne riskira. Prošlog proljeća obogatila je svoj i život svoje djece i više nego što se nadala. Jedno vrlo sretno ali i smjelo ulaganje toliko se isplatilo da su si njih troje početkom ljeta prvi puta u životu mogli priuštiti čarterputovanje. Otputovali su u tursku Alanyu i boravili u hotelu s pet zvjezdica. Sve uračunato u aranžman, naravno. Hrane i pića koliko hoćeš. Izleti i kupanje tijekom dana, navečer zabava. Ellen je osjećala koliko joj je ovaj odmor bio potreban. Ona i djeca zajedno, baš kao i uvijek. Nije bila jedna od onih koje flertuju. Čak je bila pomalo stidljiva, nenavikla primati komplimente. Ne zato što je bila ružna, jer nije, već više stoga što je ostavljala dojam neupadljivosti. Ni previše šminke, ni premalo. Nije nosila glamuroznu odjeću, ali ni dosadnu. Imala je lijep osmijeh i voljela se smijati. Oči su joj bile uske, kosa

ravna. Grudi su se možda malo opustile nakon dojenja dvoje djece, no odijevala se tako da se to ne vidi. I tako se jedne večeri on zatekao u baru njezina hotela u Alanyi i pitao je smije li je ponuditi pićem. Ellen se voljela prisjećati tog trenutka. Svaki puta bi se zacrvenila. Bio je zgodan, i oči su mu tako privlačno sjajile. Nekoliko gornjih dugmadi na košulji bilo mu je raskopčano pa su mu se nazirale crne dlake. Bio je tako visok i preplanuo. Sve u svemu nevjerojatno privlačan. Ellen nije lako padala na muškarce, no on ju je odmah privukao. Laskao joj je i flertovao s njom, no nikada pretjerano nametljivo. Imali su toliko tema za razgovor. Ellen je popila nekoliko čaša vina i vrijeme je doslovno proletjelo. Malo nakon ponoći ispričala se, jer su djeca koja su se do tada sama zabavljala htjela na spavanje, a ona ih nije željela pustiti da odu sami. »Vidimo se sutra?« pitao ju je. Ellen je ushićeno kimnula i nasmiješila se. Rado bi se opet našla s njime i bila je sretna što je interes bio uzajaman. U tu je uzajamnost načas posumnjala kada je došlo vrijeme za povratak kući. Običavali bi se naći barem nakratko svaki dan, i to uvijek kada bi djeca bila zaokupljena svojim aktivnostima. Nisu spavali zajedno, ali u dva ju je navrata poljubio. Naposljetku je Ellen bila ta koja je posljednje večeri postavila pitanje o nastavku veze. »Vidimo li se u Stockholmu kad se vratimo kući?« Pogledao je u stranu izbjegavajući njezin pogled. Kvragu, pomislila je. No zatim ju je ipak pogledao u oči. »Jako puno radim«, rekao je polako »Jako puno«, ponovio je. »Rado bih te opet vidio, ali stvarno ti ne mogu ništa obećati.« Ellen ga je uvjeravala da joj ne treba ništa obećavati, da ništa ne očekuje. Samo je htjela znati postoji li ikakva šansa da se ponovno vide. Postoji, rekao je. Očigledno mu je laknulo što ništa nije zahtijevala. Osim toga, rekao je, on ne živi u Stockholmu, ali tamo često boravi zbog posla. Javit će joj se kada se idući puta bude zatekao u gradu. Prošlo je tjedan dana, i postalo je očito da će ljeto biti kišno. Kad se javio jednog

od tih kišnih dana, Ellen se nije mogla prestati smješkati. Bilo je to totalno glupo, no osjetila je ponovno olakšanje. Sreću joj je pomućivala jedino činjenica da su se, kao što joj je i najavio, nalazili rijetko te da se uopće nije zanimao za njezinu djecu. No naravno daje i to razumjela. Kada bi ga upoznala s djecom veza bi im prebrzo postala preozbiljna. Uvjeravala se daje zato racionalnije nalaziti se u njegovoj hotelskoj sobi, što bi on redovito predložio. Večerali bi u kakvom skupom restoranu, a potom se zaputili u njegovu sobu. Nakon što su prvi put zajedno proveli noć, Ellen je bila sigurna. Ovog muškarca ni slučajno neće pustiti bez borbe. Jednostavno je bio predobar da bi bio stvaran. Pogledala je na kalendar na radnom stolu. Izbrojala je tjedne od povratka iz Turske. Pet tjedana. U pet tjedana ona i njezin ljubavnik vidjeli su se četiri puta. S obzirom na to da nije živio u Stockholmu, njoj se to činilo kao prilično solidan uvod u vezu, s čime se složila i prijateljica koja joj je čuvala djecu kad je išla na spojeve. »Tako mi je drago zbog tebe«, rekla joj je uzbuđeno. Ellen se iskreno nadala da prijateljičin entuzijazam neće splasnuti, jer joj se činilo da će je uskoro opet zatrebati za čuvanje djece. Taman je htjela uzeti mobitel, kad joj je zazvonila fiksna linija. Bila je to centrala, zamolili su je da primi dojavu o nestaloj djevojčici. Ellen je bez razmišljanja prihvatila poziv i s druge strane žice začula tanak ženski glas. »Radi se o nestaloj djevojčici«, rekla je. Ellen je pričekala. »Da?« rekla je. »Mislim...«. Žena je zastala. »Mislim da znam tko je to učinio.« Ponovno tišina. »Mislim da se radi o čovjeku kojeg poznajem«, rekla je tiho. Ellen se namrštila. »Zašto to mislite?« pitala ju je polako. Čula je ženu kako diše, kao da je oklijevala nastaviti. »Bio je grozan«, rekla je žena. »Potpuno... lud.« Nova stanka. »Stalno je govorio o tome... da će to učiniti.« »Oprostite«, rekla je Ellen. »Mislim da vas ne pratim. O čemu je to govorio?«

»Da će sve ispraviti«, šaptala je žena. »Govorio je da će sve ispraviti.« Zvučalo je kao da je žena briznula u plač. »Što je to htio ispraviti?« »Rekao je da ima žena koje ne zaslužuju svoju djecu«, rekla je napuklim glasom. »I da će to ispraviti.« »Znači, oduzet će im djecu?« »Nikada nisam razumjela što je mislio, nikada ga nisam htjela slušati«, rekla je žena. Ellen je sada bila sigurna da plače. »Tako me je jako udario. Vikao je na mene da moram prestati s noćnim morama, vikao mi je da se protiv njih moram boriti. Da mu moram pomoći da ispravi stvari.« »Oprostite, ali mislim da vas baš i ne razumijem«, rekla je Ellen oprezno. »Ovo s noćnim morama.« »Rekao je«, jecala je žena, »da moram prestati sanjati, da se moram prestati sjećati stvari koje su prošle. Rekao je da sam slaba ako ne uspijem. Rekao mi je da moram postati snažna ako mu želim pomoći u njegovoj borbi.« Nakratko je utihnula, a zatim nastavila: »Govorio mi je da sam njegova lutkica. On to nikada ne bi uspio izvesti sam, sada sigurno ima novu lutkicu.« Ellen se zbunila. Nije znala što bi joj rekla. Odlučila je razgovor usmjeriti na djecu. »Imate li djece?« pitala je ženu. Žena se umorno nasmijala. »Ne, nemam djece«, rekla je. »Nema ih ni on.« »Je li zato namjeravao otimati tuđu?« »Ne, ne, ne«, protestirala je žena. »Nije ih namjeravao samo uzeti, nije ih htio za sebe. Najvažnije je bilo da žene budu kažnjene, da ostanu bez svoje djece.« »Ali zašto?« upitala je Ellen očajnički. Žena je šutjela. »Halo?« rekla je Ellen. »Ne mogu više razgovarati, već sam i previše rekla«, protisnula je žena. »Recite mi kako se zovete«, pokušala je Ellen. »Nemate se čega bojati, mi ćemo

vam pomoći.« Ellen je doduše sumnjala da priča zbunjene žene ima ikakve veze s njihovim slučajem, no bilo joj je posve jasno daje ženi potrebna pomoć. »Ne mogu vam reći kako se zovem«, prošaptala je žena. »Ne mogu. I nemojte govoriti da mi možete pomoći jer nikada niste ni mogli. No žene neće smjeti zadržati svoju djecu jer to ne zaslužuju.« Ali zašto ne? pitala se Ellen. Naglas je rekla: »Recite mi odakle ga znate? Kako se zove?« »Ne mogu vam više ništa reći, ne mogu.« Ellen je osjećala da će žena prekinuti vezu pa ju je pokušala zadržati na telefonu: »Ali zašto ste zvali ako ne želite reći kako se zove?« pitala je. Žena je oklijevala s odgovorom. »Ne znam kako se zove. A žene svoju djecu ne zaslužuju jer ako ne vole svu djecu onda ne smiju imati nijedno.« Zatim je prekinula, a Ellen je ostala zbunjena sa slušalicom u ruci. Činilo joj se da nije saznala ništa vrijedno. Žena joj se nije predstavila, niti joj je objasnila zašto bi njezin poznanik oteo baš Lilian. Odmahnula je glavom, poklopila slušalicu, napisala kratku bilješku o zaprimljenoj dojavi i odložila je među ostale. Podsjetila se da razgovor ne smije zaboraviti spomenuti ostalima u timu.

lanovi istražiteljskog tima okupili su se u Lavljem brlogu i čekali da se Fredrika vrati u Stožer nakon posjete Teodori Sebastiansson. Vrijeme za ručak već je odavno prošlo te je ona u očajničkom pokušaju da podigne razinu šećera u krvi grickala čokoladni keks koji je pronašla na dnu torbice.

Č

Alex Recht stajao je u kutu prostorije s napetim izrazom na licu. Bio je vrlo zabrinut. Slučaj nestanka Lilian Sebastiansson razvijao se u smjeru koji nije mogao predvidjeti. Forenzična analiza potvrdila je da se radi o Lilianinoj kosi i odjeći. Osim toga nisu imali nikakvih tragova. Na kutiji nije bilo otisaka prstiju, ni iznutra niti izvana. Nisu imali tragove krvi niti ičega sličnoga. A ni prilikom posjete dostavljačkoj tvrtki koja je dostavila prokleti paket nisu saznali ništa. Fredrika je ušla u prostoriju za sastanke, a odmah za njom i Peter. Alex je treći puta u vrlo kratko vrijeme otvorio sastanak u Lavljem brlogu. Zatražio je od Fredrike da ih izvijesti o razgovoru s Lilianinom bakom. Iako se isprva u najmanju ruku dvoumio da li da joj prepusti ovako važno ispitivanje bez pratnje iskusnijeg kolege, saslušavši Fredrikin izvještaj Alex je shvatio –as njim se u tome složio čak i Peter – da su razgovor s ekscentričnom starom gospođom mogli povjeriti jedino njoj. »Kakav je tvoj dojam o toj gospođi?« upitao je Alex. Fredrika je nakrivila glavu. »Nisam baš posve sigurna, da budem iskrena«, priznala je naposljetku. »Osjećam da laže, ali ne znam o čemu, niti u kojoj mjeri. Ne mogu procijeniti vjeruje li doista da njezin sin nikada ne bi naudio Sari. I ne znam laže li zato što nešto zna ili je spremna zaštititi sina pod svaku cijenu.« Alex je zamišljeno kimnuo. »Imamo li dovoljno da za njim raspišemo tjeralicu? Da mu u odsutnosti odredimo pritvor?« »Nažalost, ne«, rekla je Fredrika odlučno. »Tjeralicu bismo mogli raspisati zbog

dosadašnjeg nasilničkog ponašanja prema Sari, no nemamo nikakvih dokaza da je bio u vlaku ili na stockholmskom kolodvoru u vrijeme otmice. Jedino što znamo jest da je na godišnjem odmoru i da je gotovo sigurno tukao suprugu.« Alex je otvorio usta da nešto kaže, no Fredrika je nastavila: »Također znamo da nosi cipele broj 45 i da ima jebeno munjenu majku.« Alex je ostao zatečen čuvši Fredriku da psuje. Bio se posve smeo. »Cipele broj 45«, ponovio je kao jeka. »Da«, potvrdila je Fredrika. »To mi je rekla njegova majka. Tako da nije nevjerojatno da ima i koji par veličine 46.« »Bravo, Fredrika, izvrsno!« pohvalio ju je Alex. Fredrika se od neočekivane pohvale zacrvenjela, a Peter je izgledao kao da bi se najradije ubio. Sebe ili možda nju. »A da ipak raspišemo tjeralicu za njim?« predložio je Peter, pokušavajući svratiti pažnju na sebe. Pretvarao se da Fredrika nije upravo to predložila prije nekoliko sekundi. »Apsolutno«, kimnuo je Alex. »Ne križamo ga s popisa prije nego što ga pronađemo. Raspiši za njim tjeralicu zbog zlostavljanja supruge.« Peter je kimnuo. Fredrika ga je bezizražajno pogledala. Ellen se ubacila u raspravu. »Pred koji sat nazvala je jedna žena«, počela je nesigurno. Alex se rastreseno počešao po mjestu gdje ga je ubo komarac. Prokleti komarci, svake godine pojavljuju se sve ranije. »Nastavi.« »Zapravo ne znam što bih rekla«, uzdahnula je Ellen. »Nije se htjela predstaviti, a ono što je ispričala bilo je u najmanju ruku... nesuvislo. Ukratko, tvrdila je da poznaje čovjeka koji je oteo Lilian.« Svi okupljeni okrenuli su se prema njoj, a ona je odmahnula rukom. »Doimala se prilično zbunjeno. I uplašeno. Bilo mi je nejasno zašto. Rekla je da se radi o čovjeku s kojim je bila u vezi i koji ju je tukao.« »A poznato nam je daje Gabriel Sebastiansson tukao svoju bivšu ženu Saru«,

ubacio je Alex. Ellen je nastavila odmahivati glavom. »Radi se o nečem drugom«, rekla je zamišljeno. »Rekla je da je imala noćne more koje su ga živcirale i da...« »Što?« prekinuo ju je Peter. »Rekla je nešto u tom smislu. Da je imala noćne more i da se tip zbog toga na nju ljutio. Izgleda da je vodio neku svoju borbu u koju je i nju htio uključiti.« »Kakvu borbu?« pitala je Fredrika. »To mi nije bilo jasno«, uzdahnula je Ellen. »Rekla sam vam, bila je vrlo nesuvisla. Rekla je nešto o tome kako neke žene ne zaslužuju svoju djecu. Kako je ona bila njegova lutkica, da je on nekako upotrebljavao svoje lutkice. Sve skupa bilo je prilično nepovezano.« »Ali nije odvratila kako se zove taj čovjek koji ju je tukao?« rekao je Alex polako. »Nije«, odvratila je Ellen. »I kao što sam rekla, nije mi htjela reći svoje ime.« »Ali nazvala si tehnički odjel da udu u trag pozivu?« pitao ju je Alex. Ellen je oklijevala. »Pa... zapravo nisam«, priznala je. »Razgovor je bio tako čudan, nije se činilo da tu ima nečeg... I uvijek se nađe luđaka koji nas zovu u slučajevima kao što je ovaj. No nazvat ću tehnički čim zaključimo sastanak«, dodala je. »Dobro«, rekao je Alex. »Rekao bih da si u pravu što se tiče luđaka, ali ne bi škodilo provjeriti tko je zvao.« Taman je htio nastaviti, kad mu je Fredrika dala znak da želi nešto reći. »A možda je žena samo bila jako prestrašena«, rekla je. Alex se namrštio. »Ako je žena bila žrtva zlostavljanja«, nastavila je Fredrika, možda se već obraćala policiji očekujući pomoć koja joj nije pružena. U tom slučaju, njezin odnos prema policiji obilježen je traumom, dok je istodobno i dalje u strahu od svog bivšeg. A u tom slučaju...« »Ma daj, o čemu ti pričaš!« prekinuo ju je Peter ljutito. »Kako to misliš, ‘njezin‘ odnos prema policiji obilježen je traumom? Pa nije policija kriva što praktički svaka ženska koja svog tipa prijavi zbog obiteljskog nasilja kasnije prijavu povuče i svaki

put mu iznova oprosti... Fredrika je umorno podigla ruku. »Peteru krivo si me shvatio«, rekla je smireno. »I ne smatram da bismo trebali raspravljati o tome što policija poduzima u pogledu sprečavanja obiteljskog nasilja. Ali ako – naglašavam ako – je bila zlostavljana te ako osjeća da joj policija nije pružila potrebnu zaštitu, vrlo je vjerojatno daje jako prestrašena. U tom slučaju bilo bi glupo poziv otpisati kao nesuvisao.« »Ali, ako malo bolje promislimo o tome«, ubacio se Alex, »nije li čudan trenutak kad nam to dojavljuje?« Svi su zašutjeli. »Hoću reći, što su mediji dosad zapravo prenijeli? Vijest da je nestala djevojčica. To je sve. Informacije o paketu s kosom još nisu izašle u javnost niti išta sugerira da se djevojčica nalazi u goroj situaciji nego većina djece koja nestane svake godine.« Članovi tima su svaki za sebe razmišljali o tome što je Alex upravo rekao. »Ja sam ipak sklon zaključiti da žena ne zna o čemu govori«, završio je. »Ali naravno da poziv ipak nećemo otpisati. Ne možemo isključiti da je žena bila u vezi s Gabrielom Sebastianssonom.« »Ali očito je u ovoj priči prepoznala nešto o čemu je govorio njezin bivši «, bila je uporna Fredrika. »Kao što si i sam rekao, Alex, u javnost smo izašli s jako malo informacija. Mora da je prepoznala neki detalj u cijeloj priči koji joj je privukao pažnju, podsjetio je na nešto po čemu se ovaj slučaj razlikuje od ostalih slučajeva nestale djece. No ne čini mi se da postoji išta što bi sugeriralo daje Gabriel Sebastiansson dio te priče...« Alexu je tada prekipjelo, posve je zaboravio da ju je malo prije pohvalio. »U redu, nastavljamo sa sastankom«, oštro ju je prekinuo. »U svakoj istrazi postoje različiti tragovi, Fredrika, no mi u ovom slučaju zasad imamo samo jedan, i taj je u najmanju ruku vrlo uvjerljiv. Potom se okrenuo prema analitičaru kojem se nikako nije mogao sjetiti imena. »Jesu li se javili novi svjedoci? Putnici iz vlaka?« Analitičar je kratko kimnuo. Da, jesu, mnogi su se javili. Gotovo svi putnici iz vagona broj dva u kojem su bile Lilian i Sara Sebastiansson. No nitko se ne sjeća da je vidio ili čuo išta neobično. Svi se sjećaju usnulog djeteta, no nitko se ne sjeća da je

vidio kako je djevojčicu neko odveo.« »Sara je prilikom našeg prvog razgovora spomenula da su ona i djevojčica razgovarale sa ženom prekoputa. Je li se ona javila?« pitala je Fredrika. Analitičar je iz plastičnog fascikla uzeo snop papira. »Ako je gospođa sjedila ravno nasuprot«, rekao je i izvukao jedan list, »znači daje sjedila na mjestu broj 14. S mjesta 13 i 14 nije se još nitko javio.« »Nadajmo se da hoće«, progunđao je Alex i počešao se po bradi. Bacio je pogled kroz prozor. Tamo negdje, tko zna gdje, nalazila se Lilian Sebastiansson. Najvjerojatnije u društvu svog sadističkog oca koji nije prezao ni od čega kako bi preplašio bivšu suprugu. Samo da djevojčicu ubrzo pronađu. Uto je Ellen zazvonio mobitel i ona je izašla iz prostorije da bi se javila. »Peter«, rekao je Alex odlučno, »zadužujem te da se pobrineš za nalog za uhićenje Gabriela Sebastianssona. Također želim da ti i Fredrika ispitate članove obitelji i prijatelje Sare i Gabriela Sebastianssona. Pokušajte doznati gdje se dovraga taj prokletnik skriva.« Ili ćemo, pomislila je Fredrika, možda doznati nešto što će nas napokon uputiti na neki novi trag. No odlučila je šutjeti. Alex je baš htio zaključiti sastanak, kad Ellen promoli glavu: »Molitve su nam uslišane«, rekla je kratko. »Javila se gospođa koja je sjedila preko puta Sare i Lilian.« Napokon, pomisli Alex. Stvari će se napokon pomaknuti s mrtve točke.

P

eter Rydh primio je Ingrid Strand u prostoriji za posjetitelje koja se nalazila na istom katu kao i recepcija. Dan je započeo toliko kaotično da je jedva bio u stanju jasno razmišljati. Bilo mu je drago što je sa sobom na ispitivanje poveo kolegu, inače bi mu mogao promaknuti kakav važan detalj. Ingrid Strand možda bi im mogla pružiti ključnu informaciju za rješavanje slučaja i zato je morao biti koncentriran. Bilo mu je drago što je Alex ispitivanje potencijalne glavne svjedokinje povjerio njemu. Nakratko se pobojao da će i za to zadužiti Fredriku Ingrid Strand i kolega Jonas gledali su ga s iščekivanjem. Pročistio je grlo. »Ispričavam se, gdje smo stali?« rekao je i podigao pogled. »Pa nismo ni počeli«, rekla je postarija gospođa njemu sučelice. Peter se nasmiješio svojim nakrivljenim osmijehom kojim bi očarao i najtvrdokornije dame. Ingrid Strand malčice se otopila. »Oprostite«, rekao je. »Imao sam upravo luđački stresan dan.« Ingrid Strand nasmiješila se i kimnula dajući mu do znanja da prihvaća ispriku. Razgovor se mogao nastaviti. Krišom ju je pogledao. Doimala se prijazno, poput dobrodušne bake. Načas ga je podsjetila na njegovu majku. Istog časa u prsima je osjetio pritisak. Još se nije javio Ylvi. Uvijek ta grižnja savjesti. »Vi ste znači u vlaku sjedili preko puta Sare i Lilian Sebastiansson?« pitao ju je za početak. Ingrid je lagano kimnula i ispravila leđa. »Da«, odgovorila je. »I rado bih objasnila zašto se nisam javila ranije.« Peter se pozorno nagnuo naprijed. »Rado bismo čuli gdje ste bili do sada«, nasmiješio se. Ingrid mu je uzvratila osmijeh, no odmah se uozbiljila.

»Ah, vidite«, rekla je i spustila pogled. »Bila sam uz majku kojoj je jako loše. Nije više u cvijetu mladosti. Prije nekoliko dana iznenada je oboljela i zato sam morala doći ovamo, u Stockholm.« Peter joj je po naglasku čuo da nije iz glavnog grada. »Muž i ja već četrdeset godina živimo u Göteborgu, no moji roditelji su ostali ovdje. Otac je umro prošle godine, a sada je čini se red i na moju majku. Sada je moj brat uz nju. Obećao me nazvati ako se nešto dogodi.« Peter je polagano kimnuo. »Vrlo smo vam zahvalni što ste odvojili vremena da nas posjetite«, rekao je strpljivo. Jonas je potvrdno kimnuo i zapisao nešto u svoj notes. »Pa naravno da sam odlučila doći čim sam čula što se dogodilo. Znate, jučer sam gotovo cijeli dan provela uz majku. Jedva da sam izašla iz njezine sobe, spavala sam na fotelji uz krevet. Mislili smo da će stvar ići brže, barem se tako činilo. Ali kao što sam rekla, onda je došao moj brat pa sam se premjestila u prostoriju za obitelj da se odmorim i uključila televizor. I onda... čula sam da je djevojčica nestala pa sam odmah pomislila kako vas moram kontaktirati, jer sjedila sam preko puta nje i njezine majke. Nazvala sam vas čim sam stigla.« Ingrid je zadrhtala prije nego što je nastavila. »Možda sam trebala shvatiti da nešto nije u redu«, uzdahnula je. »Hoću reći, za vrijeme putovanja razgovarala sam s djevojčicom i s njezinom šarmantnom majkom. Djevojčica je ubrzo zaspala, a njezina majka i ja smo nastavile razgovarati. Naravno da sam primijetila da se nije vratila na svoje mjesto nakon što smo stali u Flemingsbergu, no došao je kondukter i rekao kako će pripaziti na malu. Nisam se htjela miješati, činio mi se ozbiljan i pouzdan, kao da sve ima pod kontrolom. I kao što sam rekla – imala sam svojih briga.« Kako bi joj olakšao izlaganje, Peter je sućutno kimnuo. »Nije li uvijek tako«, rekao je s razumijevanjem. »Svatko od nas ima vlastitih briga.« Kada ga je Ingrid opet pogledala, u očima su joj bile suze. »Nije mi bilo ni nakraj pameti da bi joj se nešto moglo dogoditi«, šapnula je. »Vlak je stigao u Stockholm i svi su se počeli dizati, uzimati prtljagu i izlaziti. Kondukter se nije vratio. Razmišljala sam što da učinim, ali sam onda pomislila kako

će malenu vjerojatno netko dočekati.« Uzdahnula je i niz obraz joj je kliznula suza. »Taman sam htjela izaći iz kupea kad sam primijetila da se probudila. Osvrtala se pomalo zbunjena. Onda je ustala i pogledala uokolo, a potom se pojavio on. Praktički niotkuda. Odjednom više nisam vidjela djevojčicu, samo njegova leđa.« Peter je zurio u nju. »Prišao joj je neki čovjek?« ponovio je Jonas koji se do tada nije oglasio. Ingrid Strand je kimnula i obrisala suze. »Tako je. I djelovao je tako sigurno da sam pomislila... Jednostavno sam pretpostavila da je sve u redu. Jer kada sam sišla s vlaka vidjela sam je na peronu.« Peter se skamenio. Usta su mu se osušila. »Držao ju je u naručju«, šaptala je Ingrid. »Vidjela sam ih točno ispred drugog vagona dok sam silazila. Djevojčica mu je u naručju bila vrlo opuštena. Pomislila sam, baš dobro, dočekao ju je netko koga poznaje.« Nekoliko puta je zatreptala. »Vidjela sam ga odostraga. Bio je visok. Visok i crnomanjast. Kratke kose... Nosio je zelenu košulju sličnu onoj koju moj zet nosi kada boravimo u vikendici. I milovao ju je po leđima kao da joj je otac. Vidjela sam mu ruku, imao je veliki zlatni prsten, pečatnjak.« Peter je zapisivao. Je li bio dovoljno visok da bi se moglo pretpostaviti da nosi cipele broj 46? »Vidjela sam da joj našto šapće na uho«, nastavila je Ingrid Strand postojanijim glasom »Vidjela sam da razgovara s njom.« U prostoriji je zavladao muk. Peter je polako disao. Jonas se pomaknuo u stolcu i pogledao ga. Ako je Ingrid Strand imala još što reći, bilo bi najbolje je ne prekidaju. Pogrbila se, a izraz lica bio joj je ojađen. »Stvarno nisam pomislila da nešto nije u redu kad sam ih vidjela«, promrmljala je a oči su joj opet zasuzile. »Izgledalo je da ga djevojčica poznaje. Bila sam sigurna da joj je to otac.« Kad se Peter vratio u ured ondje ga je čekala Pia Nordh. Skamenio se na vratima i samo je zurio u nju.

Nasmiješila mu se, a njega je štrecnulo u trbuhu kada je pomakla glavu tako da joj je svijetloplava kosa pala oko srcolikog lica. »Bok«, rekla je. »Bok«, uzvratio je i ušao u ured. Osvrnuo se unezvijereno po prostoriji. Sranje. »Vidjela sam da si me zvao«, rekla je i nasmiješila se. »Valjda sam se javila baš kad si poklopio.« Da, to je i bio plan. Peter nije znao što bi napravio, stajao je nasred ureda i zbunjeno šutio. Kvragu. »Ali možda imaš posla?« prošaptala je zavodničkim glasom. Previše zavodničkim. Protresao je glavom. U nekoliko brzih koraka udaljio se od nje i sjeo na sigurnu udaljenost, za radni stol. Izravnao je leđa i pročistio grlo. Samokontrola, Peteru, samokontrola. »Zapravo, imam«, rekao je i suviše službeno. »Trenutno sam usred vrlo važnog slučaja. Zapravo nemam vremena za... ma znaš, za čavrljanje. Nemam vremena ni za kavu, da tako kažem.« Namjerno se tako izrazio. Policija je uvijek imala razloga i vremena za kavu. Reći da se nema vremena za kavu značilo je da si suočen s krajnje kritičnom situacijom. Kao što je primjerice ubojstvo kralja ili teroristički napad na parlament. No za takve bi situacije naravno bila nadležna obavještajna služba. Obavještajna služba. Eh, kad bi barem ondje dobio posao. Mokri san svakog policajca. Prekinula ih je Ellen Lind koja je dojurila po Petera. »Hoćeš li uskoro? Alex želi izvještaj s ispitivanja što je prije moguće«, rekla je nestrpljivo. Bacila je iznenađen pogled na očaravajuću Piju koju nikada ranije nije vidjela, a onda je opet pogledala njega– »Evo me odmah«, rekao je brzo. Ellen je izašla i ostavila otvorena vrata. »Možda možemo kasnije na pivo. Poslije posla?« predložila je Pia i nasmiješila

se. Peter joj je uzvratio osmijeh. Zaboravi je, zaboravi je, zaboravi je. »Javit ću ti se poslije«, rekao je. Još jednom ju je pogledao i izišao, odahnuvši što se više ne mora suočavati s osobom koja je personificirala njegov grijeh, no bolno svjestan požude što ga je preplavila kada ju je vidio. Zaboravi je, zaboravi je, zaboravi je. Sudbina je Ellen Lind obdarila ne samo krepkim zdravljem nego i brojnom talentima. Jedan od njih bio je da lako uočava kad između muškarca i žene frcaju iskre. Tako je shvatila da joj je majka upoznala novog muškarca i nije se iznenadila kada su joj se roditelji nedugo potom rastali. Tako je, nažalost, također shvatila da ju muž vara, što je potom dovelo do njezinog statusa samohrane majke. A taj joj je dar omogućio i da u djeliću sekunde shvati da ljepotica u Peterovom uredu nije samo njegova kolegica. Otkriće da Peter vara svoju ženu nije ju iznenadilo, ali ju je ipak strašno razbjesnilo. Ljutito je razvrstavala dokumente na svom stolu razmišljajući o Peterovoj supruzi koja je proteklih godinu dana patila od teške poslijeporođajne depresije. Bilo joj je vrlo dobro poznato kako razmišlja muška populacija. Peter se sažalio nad samim sobom te se odlučio utješiti upuštanjem u ljubavnu aferu. I nije joj bilo jasno kako takvi muškarci mogu živjeti u vlastitoj koži. Niti joj je bilo jasno zašto bi žena pristala biti u vezi s takvim muškarcem i u tako ponižavajućim uvjetima. S druge strane niti njezina ljubavna situacija nije bila idealna. Njezin ljubavnik upravo ju je nazvao i obavijestio je da mu je na poslu iskrsnulo nešto što mora hitno riješiti. Loše je sakrila svoje razočaranje. On očito nije shvaćao da joj nije lako uskladiti novu vezu i činjenicu da kao samohrana majka skrbi za dvoje djece. Prvi put je po tonu u njegovu glasu shvatila da ga iritira njezino prigovaranje. Odjednom je promijenio ton i praktički je otpilio. Diskretno, no prilično jasno. »Moramo jedno od drugog imati razumna očekivanja«, rekao je. »Brine me što si tako nefleksibilna Ellen.« Isprva je bila preneražena. Zatim mu je jednostavno htjela poklopiti slušalicu. Naposljetku je odlučila ignorirati njegov ton i razgovor je završila sa »Čujemo se kasnije tijekom tjedna«.

Nevjerojatno da je toliko teško – toliko teško – pronaći muškarca za normalnu i funkcionalnu vezu.

S

ama na cesti, pod okriljem kiše i mračnog neba, Jelena se vozila prema sjeveru u automobilu koji su ona i On kupili baš u tu svrhu. Bila je toliko uzbuđena da se jedva obuzdavala. Napokon. Nakon sveg planiranja i čekanja, napokon se događa. Smiješak joj je zatitrao na sitnom, nježnom licu. No Njegove upute bile su jasne, baš kao i uvijek. »Nećemo se veseliti unaprijed, Lutkice«, šapnuo joj je i obuhvatio joj lice snažnim rukama. »Nećemo slaviti dok sve ne obavimo bez ijedne pogreške. Imaj to na umu, Lutkice. Ne smiješ pogriješiti. Ne sada kad smo toliko blizu.« Pogledala Ga je ravno u oči te Mu obećala i zaklela se svime što joj je bilo sveto da Ga nikada neće iznevjeriti. »Voliš li me?« pitao ju je. »Da«, prošaptala je čeznutljivo i uzbuđeno. »Neopisivo te volim.« Njegov se stisak oko njezinog lica pojačao. »Pitao sam te voliš li me, Lutkice. A na to pitanje odgovara se jednostavno, jednom riječju. Ne upotrebljavaj više riječi nego što je nužno. To nas može uvaliti u probleme.« Pokušala je kimnuti između Njegovih grubih ruku, žarko mu želeći ugoditi. »Znam«, odgovorila je, »znam. No sada smo ovdje sami... Toliko ti želim reći koliko te volim, a ne samo da te volim.« Stisak se pojačao, sada ju je već boljelo. Polagano ju je pridigao k sebi, prema svojim prsima, prema svom licu. Morala se podići na prste da ne visi u zraku. »Lijepo je što mi to želiš reći, Lutkice«, prošaptao je. »Ali razgovarali smo o tome. Nije važno što čovjek kaže, već što čini. Ako ne budem osjećao koliko me voliš, ako mi to budeš morala reći, onda naša ljubav ne vrijedi ništa. Slažeš li se?« Jelena je pokušala kimnuti, no nije mogla jer joj je glavu držao čvrsto prikliještenom. Na oči su joj navrle suze. Očajnički se nadala da neće poteći. To bi

pokvarilo večer. I značilo bi da će je on ozlijediti. Okrutno ozlijediti. »Razumiješ li što ti govorim?« Njegov stisak malčice je popustio, tako da je mogla kimnuti. »Reci mi«, zahtijevao je, sada nešto normalnijim tonom. »Razumijem«, odgovorila je Jelena hitro. »Razumijem.« Na njezin užas stisak se opet pojačao. »Bravo, Lutkice«, rekao je ponovno šaptom. »Jer ako me ne razumiješ, ako ti ne mogu vjerovati, onda mi nisi od koristi. Razumiješ li i to?« Razumjela je. Itekako je razumjela. »Nećemo dakle više o tome«, rekao je mirno i pustio je tako daje nogama opet dotaknula tlo Polako je dolazila do daha. Mišići vrata bili su joj napeti. »Ti si moja lutkica, zar ne?« prošaptao je i nagnuo se daje poljubi. »Jesam«, šapnula je, uz neopisivo olakšanje što joj je oprostio njezine pogreške. »To je lijepo, Lutkice«, rekao je. »Jako lijepo.« A onda ju je nježno no odlučno pogurnuo prema spavaćoj sobi. Jelena je čvrsto stisnula upravljač kad se sjetila kako su se u postelji sjedinili, oboje preplavljeni golemom srećom što su poduzeli prvi korak. On je naravno bio u pravu. Još se ne smije radovati, ne smije izgubiti koncentraciju. Ali jednom kada budu gotovi... Zadrhtala je pri samoj pomisli. Bit će fantastično. Sigurna je u to. Automobil je lijepo klizio niz cestu. Vozila je bez problema, iako još nije položila vozački ispit. Na cesti gotovo da nije bilo nikog osim nje. Nikoga nije vidjela ni ispred niti iza sebe. Osjećala se sigurnom u ulozi koju je trebala odigrati. Sveukupno uzevši, ova faza bila je dječja igra. Samo mora učiniti točno ono što su se dogovorili. Bolje reći, ono što joj je On naredio. Budući da On zna najbolje, Jelena mu je prepustila cjelokupno planiranje. Bila je sigurna da je s njom gotovo ako zabrlja. Progutala je slinu i usredotočila se na vožnju. Mora se riješiti Fetusa, pomislila je. U ovom času ništa drugo nije bitno. Samo je morala čekati pravu priliku.

F

redrika Bergman radni je dan završila sastavljanjem popisa. Bila je iscrpljena. Kad je prethodne večeri odlučila popiti previše vina i otići kasno na spavanje, nije ni slutila da će današnji dan biti ovako naporan. Bacila je pogled na sat. Pola osam. Ručala je oko četiri. Ubrzo će opet ogladnjeti. Mobitel je zavibrirao. Nova poruka. Zapanjila se kad je vidjela da je Spencerova. On joj gotovo nikada nije slao poruke. »Draga moja, još jednom ti velika hvala za ugodno provedenu noć. Nadam se da se vidimo opet za vikend. S.« Raznježila se. Svatko nađe srodnu dušu, a ona je imala Spencera Lagergrena. Barem ponekad. Tada je opet pomislila na noć provedenu s njim. Što joj je uopće nedostajalo u vezi sa Spencerom? Prijateljica ju je jednom upozorila da se uz Spencera previše opustila te da zato nije imala potrebu upoznati nekoga s kim bi započela ozbiljnu vezu. Fredrika se usprotivila i rekla da to uopće nije točno. Spencer joj je pružao utjehu kada bi joj zatrebala nježnost i bliskost. Bez njega ne bi bila manje usamljena, bila bi očajnički usamljena. Vratila se svojem popisu, svjesna da se tih misli neće tako lako riješui. Zašto nijedan drugi svjedok nije mogao potvrditi iskaz Ingrid Strand? Zašto nitko drugi nije vidio visokog muškarca koji hoda po peronu s djevojčicom u naručju? Alex je to objasnio činjenicom da se radilo o svakodnevnom prizoru na koji ljudi ne reagiraju pa ga se stoga niti ne sjećaju. Otac koji nosi svoje dijete, što je u tome čudno? Fredrika je taj argument donekle mogla prihvatiti. Također je razumjela da se Ingrid Strand te pojedinosti sjećala jer je s djevojčicom bila u kontaktu tijekom putovanja. No svejedno. Fredrika se diskretno raspitala kod analitičara Matsa –

kojega Alex, usput budi rečeno, još uvijek nije službeno predstavio ekipi – nije li ipak zaprimljena još kakva dojava koja bi taj iskaz potvrdila? Mats, koji je zaprimljene dojave obrađivao i potom pohranjivao u bazu podataka, još jednom je pretražio bazu. Ne, nema niti jedne dojave koja bi potvrdila iskaz Ingrid Strand. Fredrika nije dovodila u pitanje Ingridin iskaz policiji. Jedino se pitala kamo su Lilian i njezin otac – ako je to uistinu bio on – nestali nakon što su napustili peron. Zašto ih nitko kasnije nije vidio? Policija se raspitivala kod taksi-prijevoznika i namještenika u dućanima oko Glavnog kolodvora, no bez ikakvih rezultata. Nitko se nije sjećao da je vidio visokog muškarca koji u naručju nosi dijete nalik na Lilian. Što naravno ne znači da ih nisu vidjeli, no kao što su rekli – nitko ih se nije sjećao. A to je Fredriku ljutilo jer ih je ipak jako mnogo ljudi moralo opaziti. Alexa to kao da nije previše brinulo. »Daj ljudima vremena«, rekao je. »Prije ili poslije netko će se već nečega sjetiti.« Daj ljudima vremena. Nesvjesno je zadrhtala. Koliko im je zapravo vremena preostalo? Sve je ovisilo o tome tko je i zašto oteo djevojčicu. Obeshrabrivalo ju je što jedino ona u ekipi nije posve isključila mogućnost da otmičar nije Sebastiansson, već netko posve drugi. Istražni sudac načelno se slagao s Alexovom i Peterovom pretpostavkom da je Lilian pokupio otac. Ingrid Strand doduše nije vidjela lice čovjeka koji je djevojčicu odnio, ali ostatak njezinog iskaza potvrđivao je tu sumnju. Nije bilo ničeg protuzakonitog u tome da otac dočeka svoju kćer nakon putovanja vlakom, iako bi naravno bilo poželjno da je prethodno o svojoj namjeri obavijestio djetetovu majku. S druge strane, činjenica da je djevojčici obrijana glava bez sumnje bi se mogla okarakterizirati kao zlostavljanje, rezonirao je istražni sudac. No budući da se oca nije moglo dovesti u vezu s pošiljkom s kosom i odjećom, nisu mogli isključiti mogućnost da se djevojčici dogodilo nešto drugo, premda je istražni sudac nekoliko puta ponovio da je to malo vjerojatno. Nakon polusatne rasprave istražni sudac je zaključio: dijete je oteto; majka o tome nije obaviještena; dijete je podvrgnuto zlostavljanju, a pošiljka majci mogla se protumačiti kao prijetnja. To je bilo dovoljno da se počinjeni zločin okarakterizira kao moguća otmica, a Gabriela Sebastianssona proglasi glavnim osumnjičenikom.

Posljedično, uspjeli su dobiti nalog za uhićenje, a Alex se također pobrinuo da se raspiše tjeralica na državnoj razini. Alex i Peter izašli su iz ureda istražnog suca s osjećajem golemog olakšanja. Fredrika je hodala dva koraka iza njih, namrštena čela. Bacila je pogled na svoj popis poznanika i članova obitelji Sare Sebastiansson, s kojima je trebala razgovarati sljedećeg dana. Peter se, posve očekivano, razveselio kada mu je prepustila ispitivanje prijatelja i znanaca Gabriela Sebastianssona. Izgledao je da je dobio glavni zgoditak na lutriji. No Fredrika je radije zadržala oprezan i skeptičan pristup. Više nije sumnjala u to da je počinitelj netko s kim je Sara Sebastiansson svjesno ili nesvjesno bila povezana. Međutim, nije bila sigurna da se radi upravo o Gabrielu. Razmišljala je o ženi s kojom je Ellen razgovarala tog prijepodneva. O ženi koja je živjela s čovjekom koji ju je tukao i za kojeg je vjerovala da je oteo Lilian. Postoja la je mikroskopski mala mogućnost da je taj čovjek bio Gabriel Sebastiansson, no ona si je i ovdje dopustila da bude skeptična. Protiv Gabriela nije bilo drugih prijava, a moralo bi ih biti ako je on čovjek na kojeg je anonimna žena mislila. Naravno, pod pretpostavkom da je žena nasilnika uopće prijavila. Alex i Peter nestrpljivo su odbacili njezine pokušaje da u istragu uključi i tu dojavu, zahtijevajući od nje da se »usredotoči na konkretne i realistične scenarije«, a ne da ih smišlja sama. Gorko se i nasmijala. Izmišljeni scenariji. Odakle im samo to? Uz pomoć analitičara Matsa ipak je saznala odakle je poziv bio upućen. Žena ih je nazvala s telefonske govornice u centru Jönköpinga. Ondje joj se gubio svaki trag. U Jönköpingu. Provjerila je je li Gabriel Sebastiansson ondje imao kakvih poznanika, no nije pronašla ništa. Što se nje tiče, bilo je potpuno jasno da ta dojava sa Sebastianssonom nije imala ni najmanje veze. Pitanje je jedino bilo ima li smisla i dalje se baviti njome. Ellen je bila u pravu. Kad god bi se policija obratila javnosti za pomoć, uvijek bi se javio i određeni broj čudaka i poremećenih tipova. Namrštila se. Možda je Alex bio u pravu kad je rekao da joj nedostaje osjećaja za ovaj posao. S druge strane... Duboko je udahnula. S druge strane, uzme li se obzir što su oni smatrali najvažnijim u policijskom poslu – a to je po njima bila intuicija – ovo čime se ona trenutačno bavi moglo bi se smatrati policijskim radom najozbiljnije vrste. Jer, na kraju krajeva, u slučaju žene na peronu u Flemingsbergu i u slučaju

žene koja je Ellen podnijela dojavu, jedino na što se Fredrika mogla osloniti bila je njezina intuicija. To je nešto što bi ta dvojica morali razumjeti i cijeniti. Intuicija. Došla bi joj muka samo kad bi čula tu riječ. Još jednom je bacila pogled na popis stvari koje sljedećeg dana mora obaviti i dodala još jedan zadatak. Posjetiti kolodvor u Flemingsbergu. Želudac joj je krulio.

P

eter Rydh osjećao se opušteno kada je kasnije te večeri otišao s posla. Čak bi se moglo reći da se osjećao sjajno. Iz jednostavnog razloga što nije kanio pokvariti večer povratkom kući mrzovoljnoj supruzi, već ju je namjeravao provesti vani na pivu s kolegama. Osjećao je nevjerojatno olakšanje. Čitavo vrijeme su slutili da je djevojčicu oteo Gabriel Sebastiansson, no sada kada su u to bili posve sigurni, umjesto na pitanje »tko« mogli su se usredotočiti na pitanje »gdje«. Gdje je djevojčica? Nacerio se pri pomisli na Fredriku, koja je bila opsjednuta svakom dojavom i svakim makar i najbeznačajnijim tragom koji bi se pojavio u istrazi. Ona nije imala instinkt psa krvosljednika. Prije je podsjećala na vrlo umornog mopsa prekratkih nogu i spljoštene njuške. Opet se nacerio. Mops, eto što je ona. A mopsovi se ne bi smjeli igrati s velikm psima poput njega i Alexa. Noge su ga automatski odvele do bara. U lokal je ušao samouvjerenim korakom. Kao slučajno ondje je bila i Pia Nordh. Vidio je da su je neki dečki prepoznali. Namignuli su mu, a on im se zavjerenički nacerio. No comments, guys. Peter je bio čovjek koji vjeruje u slučajnosti. One su ga često učinile vrlo sretnim. Ylva se u njih malo manje pouzdavala i obično je planirala sve što se planirati dalo. Nije znala uživati u trenutku. Peter je samog sebe uvjeravao da je izazovno i zabavno živjeti s nekim tko razmišlja i ponaša se sasvim drugačije od njega. No postojale su i loše strane. Slučajnost ima svoju logiku i ne možeš je izbjeći nikakvim planiranjem i organiziranjem. Ironijom sudbine slučajnost je uništila Ylvin i njegov bračni život. Nije volio tako razmišljati, posebno ne dok se opijao pivom, ali zapravo je bilo baš tako. Njihov život bio je većim dijelom prazan i nesretan, a za to je bila kriva slučajnost. Zajedno s Ylvinom nemogućnošću da se s njome pomiri. Kada je primalja obavila ultrazvuk, oboje su zanijemjeli saznavši da očekuju

blizance. »Ali«, promucala je Ylva, »nitko u našoj obitelji nema blizance.« Primalja joj je objasnila. Dvojajčani blizanci mogu ovisiti o genetskom naslijeđu. Jednojajčani su stvar slučajnosti. Peter je iz toga crpio neviđenu snagu i hrabrost. Slučajni blizanci. No Ylva se, uvidio je malo kasnije, počela raspadati po šavovima kada je prvi puta čula riječ. »Nismo ovako planirali«, ponavljala je neprestano tijekom čitave trudnoće. »Nije trebalo ovako ispasti.« Sjeća se da se zapanjio, jer on uopće nije dijelio njezinu jasnu sliku o tome kako je to »trebalo ispasti«. Jedan prijatelj iz ekipe prekinuo ga je u razmišljanju lupivši ga po leđima. »Što ima novo u Rechtovom timu?« pitao je, a u očima mu se jasno vidjela zavist. Peter je uživao u trenutku. Dovraga i crne misli, ovdje će napuniti baterije. »Jebeno dobro«, nasmiješio se. »Znaš, Alex je pravi profesionalac. Ima nevjerojatan osjećaj za ovaj posao.« Kolega je gotovo pobožno kimnuo, a Peter se zamalo zacrvenio. Tko bi pomislio da će nakon samo nekoliko godina u policiji stajati ovdje i o čuvenom Alexu Rechtu govoriti kao o »Alexu«? »Dobro ti je krenulo, Peteru«, rekao je kolega. »Svaka čast!« Peter je raširio ruke i zahvalio na komplimentu. »Iduća runda je na moj račun«, rekao je glasno i oko njega se odmah okupilo još kolega. Uslijedila je bujica pitanja. Dečke je jako zanimalo kako stvari funkcioniraju u Rechtovoj ekipi. Peter je uživao što se našao u centru pažnje, pa nije htio spominjati neke stvari koje je u svojem poslu smatrao negativnima. Kao na primjer činjenicu da im nedostaje ljudi te da često suradnike posuđuju sa svih strana. I da Alex Recht nije baš u svakoj situaciji na visini svoje cije. Nakon nekog vremena rasprava je skrenula na druge članove Rechtove ekskluzivne ekipe. Razgovor se praktički odmah fokusirao na Fredriku Bergman. »Čuj«, rekao je Peterov kolega iz södermalmske policije, »i mi u svojoj ekipi imamo jednog takozvanog civila. Iskreno, nisam nikada radio s nekim tako

beskorisnim. Cijelo vrijeme tupi o bazama podataka i strukturama, crta grafikone i podvlači crte. Puno riječi, a nimalo djela.« Peter je progutao gutljaj piva i kimnuo. »Jebeno točno!« povikao je. »I bez imalo osjećaja za procjenu što bi moglo rezultirati nečim konkretnim. Trči na sve strane kao kokoš bez glave. Pa ne možeš tako raditi.« Drugi kolega mutno ga je pogledao i pijano mu se nacerio. »Ali zato je možda oku ugodna, ha, ta tvoja Fredrika?« Peter se zacerekao. »Čuj«, povjerljivo se nagnuo prema kompiću, »teška srca to priznajem, ali... da, jako je oku ugodna.« Okupljeno društvance prasnulo je u pijani smijeh i naručilo još jednu rundu piva. Već je bilo jedanaest kada je Peter diskretno napustio lokal u pratnji Pije Nordh. U glavi mu se vrtjelo od alkohola i nedostatka sna, no ono što je osjećao nije se moglo pogrešno protumačiti: ovo je bila još jedna od tih rijetkih prilika u životu jednog muškarca kada ima pravo spavati sa ženom koja nije njegova. Kada je Pia nešto kasnije za njima zatvorila vrata svojeg stana, savjest ga nije ni najmanje pekla. Samo alkohol i požuda. Sveprožimajuća požuda. Potpuno joj se prepustio.

T

eodora Sebastiansson bila je relikt davno prošlog vremena, čega je i sama bila svjesna i time se ponosila. Ponekad joj se činilo da u vremenu u kojem živi za nju nema mjesta. Njezina majka svojoj kćeri nikada nije tajila što je u životu doista važno. Dobro obrazovanje, brak i nastavak loze. Obrazovanje, suprug i djeca – žensko sveto trojstvo. Karijeri u granicama tog svetog trojstva nije bilo mjesta, niti je bila potrebna, jer se od supruga očekivalo da skrbi za svoju obitelj. Obrazovanju je jedina svrha bila da se može voditi razgovor s drugim kulturnim ljudima. Teodorin je vrlo jasan stav bio – a to se nije ustručavala reći ni Fredriki Bergman – da joj je sin mogao ugrabiti daleko bolju priliku od Sare. Strpljivo je čekala i nadala se da će joj sin doći pameti i ostaviti suprugu dok je još imao priliku. Na njezinu veliku žalost to se nije dogodilo, pa je upravo Sara rodila njezino prvo unuče. Budući daje i ona sama prošla tešku životnu školu, nije imala ništa protiv sinovih očajničkih i opravdanih nastojanja da suprugu dovede u red. Iako je Fredriki Bergman tvrdila suprotno, imala je savršeno jasan uvid u Gabrielov život sa Sarom i turbulentne periode kroz koje su povremeno prolazili. Mogla je samo žaliti što snaha nije znala udovoljiti svojem suprugu. Sara nikada nije skrivala tko je i što je. A Teodora je vrlo dobro shvaćala da je najveći razlog što ju je sin uopće oženio bila zakašnjela pobuna protiv roditelja. No zato nije nimalo dvojila kojoj strani će biti lojalna kada je nastupila kriza, kada se snaha za pomoć obratila policiji. Tada joj luksuzni život koji joj je Gabriel nudio očito nije bio dovoljan. Bilo je glupo, vrlo glupo i pomisliti da bi dobra majka poput Teodore ikada izdala svojeg sina ili svoju unuku. Samu je sebe uvjerila da je na umu prvenstveno imala Lilianinu dobrobit kada je nazvala dvojicu starih pouzdanika koji su obitelji Sebastiansson dugovali usluge i velike novčane svote. Bilo je lako izvući Gabriela iz škripca pruživši mu alibi koji mu je bio potreban i koji je zaslužio. Teško je bilo voditi ga kasnije kroz život. Nakon drugog

turbulentnog razdoblja i druge prijave policiji Teodora je sa sinom ozbiljno porazgovarala. Nije ju smetalo što je pokušavao batinama preodgojiti Saru, no policija se u to mora prestati miješati. Za obitelj je to bilo nezgodno, a na dugi rok bilo bi sve teže sprati ljagu s njegova imena. Posebno zato što je njegov preodgoj na Sari ostavljao vidne fizičke posljedice, te još više stoga što ta djevojčura nije imala pameti da šuti o stvarima koje bi morale ostati unutar obitelji. Nakon što je Gabriel dobio sudsku zabranu približavanja vlastitoj ženi zato što ju je nazvao previše puta tijekom jedne večeri, Teodori je dozlogrdilo. Ili neka se pobrine da mu se Sara vrati, što isprva nije smatrala dobrom zamisli, ili neka se prestane truditi dovoditi je u red. Neka zatraži i razvod i skrbništvo. Teodora nije znala kako mu je to uspjelo, no odjednom su on i Sara opet živjeli zajedno. No nije dugo potrajalo. Sara je nastavila praviti probleme te su se ubrzo opet rastavili. Sari je, štoviše, uspjelo nemoguće – izgubila je njezino jedino unuče. Drhtala je čitavim tijelom. Sara očigledno nije znala granice u uništavanju obitelji Sebastiansson. Teodora je i sama majka i vidjela je kako je Sara postupala s djetetom. Bez čvrste ruke i bez prave majčinske brige. Ako Lilian vrate majci, ona će se svim silama boriti da njezin sin djevojčicu odgaja sam. Sara će se napokon suočiti s neprijateljicom koje se neće moći riješiti ni prijetnjama niti prijavama policiji. Naučit će što se može dogoditi kada se pod drugim kopa jama i nevino dijete vodi u propast. S obzirom na svoje osjećaje spram snahe i unuke, nije joj bilo teško lagati kako bi zaštitila sina – ni dan ranije, niti sada tijekom razgovora s Fredrikom Bergman. Jedino joj je bilo žao što je sin nije obavijestio o svom godišnjem odmoru što bi umnogome olakšalo daljnje laži. Uzdahnula je. »Valjda si svjesna da će se vratiti«, rekao je. Teodora se trgnula na zvuk njegovog glasa. »Bože dragi, kako si me samo preplašio.« Gabriel je ušao u očevu knjižnicu gdje je Teodora sjedila otkako je Fredrika Bergman otišla. Ustala je i polako mu prišla. »Gabriele, moram znati«, rekla je tiho ali naglašeno. »Moram biti posve sigurna. Imaš li ti ikakve veze s Lilianinim nestankom?«

Gabriel Sebastiansson zurio je kroz prozor izbjegavajući majčin pogled. »Izgleda da se sprema nevrijeme«, rekao je promuklo.

davno, kada je Nora bila mnogo mlađa, mrak joj je bio neprijatelj. No kada Jednom je odrasla, naučila je. Sprijateljila se s mrakom i nestrpljivo iščekivala dolazak večeri i noći. Isto je vrijedilo i za tišinu. Godila joj je, bila joj je potrebna. Pod okriljem noći i tišine Nora je nabrzinu spakirala odjeću u putnu torbu. Kao i obično ljeti, nebo se nije posve smračilo, no njegova baršunasta tamnoplava boja bila je dovoljno mračna. Pod je škripao pod njezinim bosim nogama dok se kretala po sobi. Škripanje ju je plašilo. Škripanje je narušavalo tišinu, a tišinu se nije smjelo narušavati. Ne sada. Ne kada se mora usredotočiti. Zapravo je ovaj puta bilo lako spakirati se. Nije morala ponijeti sve svoje stvari. Neće je biti samo nekoliko tjedana. Njezina se baka razveselila kad ju je nazvala. »Dušo, dolaziš li uskoro?« uzviknula je kada joj je Nora najavila da je namjerava posjetiti na selu. »Ako smijem«, rekla je. »Pa što ti je, ovdje si uvijek dobrodošla. I to dobro znaš«, rekla joj je baka. Baka na koju se uvijek mogla osloniti. Najdraža baka. Jedina svijetla točka u djetinjstvu kojeg se bilo suviše bolno prisjećati. »Nazvat ću te kad kupim kartu i kad budem točno znala kada dolazim, bako«, šapnula je Nora u slušalicu. Pokušala je razbistriti misli nakon što je dovršila pakiranje. Odlučila je putovati u crvenim cipelama s visokom petom. Cipelama za koje joj je On jednom rekao da izgledaju jeftino, no koje je sada obožavala nositi jer ih je smatrala znakom svoje samostalnosti. Možda je pogriješila što se nije predstavila policiji, no uistinu nije htjela nikome dopustiti da razbije tu ljušturu unutar koje je vrlo uspješno izgradila svoj život. Torba je bila spakirana, a ona spremna otići iz stana. Torbu je stavila na pod i sjela na rub kreveta. Bilo je gotovo deset sati. Morala

bi nazvati baku i reći joj da dolazi, kao što je i obećala. Upravo je počela birati broj kada joj je pažnju privukao zvuk iz hodnika. Samo jedan jedini zvuk, a potom je utihnulo. Zatreptala je. Zvuk se zatim opet začuo, zvuk neznanca koji je hodao po škripavom podu. Usta su joj se osušila od straha kada se On pojavio na vratima. Skamenila se jer je shvatila daje sve gotovo. Ostala je nepomično sjediti na rubu kreveta. Još nije dovršila biranje broja. »Zdravo, Lutkice«, šapnuo je. »Nekamo si krenula?« Telefon joj je automatski skliznuo iz ruke, a ona je sklopila oči u nadi da će otjerati zlo. Posljednje što je vidjela bile su crvene cipele odložene pokraj putne torbe.

ČETVRTAK

D

oktor Melker Holm oduvijek je volio noćnu smjenu u hitnoj službi. Kao prvo, on je bio čovjek koji je uživao kad su stvari u pokretu, da se stalno nešto događa. Kao drugo, godio mu je noćni mir koji bi uslijedio nakon burnih sati. Već kada je krenuo u smjenu Melker je predosjećao da će ova noć biti drugačija. U hitnoj je vladala užurbanost i gužva jer su morali zbrinuti ozlijeđene u teškoj prometnoj nesreći s više vozila, a u čekaonici je nekoliko pacijenata koje su zamolili da pričekaju jer im ozljede nisu bile toliko hitne pokazivalo sve veću nervozu. Melker je začuo korake sestre Anne prije nego što joj je čuo glas. Osim neuobičajeno kratkih nogu zbog kojih su joj koraci bili sitni, ali brzi i odlučni, Melker nije nalazio ni najmanju manu njezinoj atraktivnoj fizičkoj pojavi. Iako on nije bio tip koji bi slušao ili širio tračeve, ipak je nehotice čuo daje sestra Anne bila od onih koje znaju iskoristiti svoju ljepotu. Nije volio vulgarne žene koje se nude na radnom mjestu, no sestra Anne nije mu se činila takvom. Doimala se kao osoba od povjerenja. U njoj je postojalo nešto temeljito i stabilno. U nju se mogao pouzdati, a Melker je malo koju osobinu cijenio više od pouzdanosti. Kad se koji trenutak kasnije pojavila na vratima, Melker je na njezinom licu primijetio napetost koju ranije nije bio zapazio. »Mislim da bi bilo dobro da pođete sa mnom«, rekla mu je. Ustao je i krenuo za njom ne postavljajući suvišna pitanja. Na njegovo iznenađenje, žurno je prošla kroz odjel hitne službe i produžila prema izlazu iz zgrade. Melker se tek tada oglasio. »Oprostite, ali o čemu se radi?« Sestra Anne okrenula je glavu prema njemu, a koraci su joj postali nesigurniji. »Nazvala je neka žena i rekla da su ona i njezin muž na putu ovamo. Rekla je

da rađa, da je prvorotkinja i da se boji da neće stići na vrijeme. Da će roditi u automobilu. Htjela je da izađemo i da ih pričekamo.« Obliznula je usne i nervozno preletjela pogledom po prilazu. Na sebi je osjetila Melkerov upitni pogled pa se opet okrenula prema njemu. »Rekla je da su blizu, a kako nisam pronašla dežurnog ginekologa pomislila sam...« Melker ju je prekinuo kimnuvši. »Jasno mi je. Ali još ih nema. Osim toga — zašto bi dolazili na hitnu? Mogla si ih uputiti na rodilište.« Sestra Anne se zacrvenjela. »Oprostite. Nisam vam namjeravala oduzimati vrijeme«, rekla je. »Samo što... Taj njezin glas... Nešto me u njezinom glasu nagnalo da pomislim kako je slučaj hitniji nego što očito jest.« Melker je opet kimnuo, ovaj puta pokroviteljski. »Jasno mi je kako ste razmišljali i stojim vam sasvim na raspolaganju. Ali ako opet nazovu, uputite ih na rodilište, molim vas.« Okrenuo se na peti i vratio u svoj ured. Automatski je bacio pogled na sat. Upravo je bila prošla ponoć. Započeo je novi dan. Neposredno nakon jedan sat opet je u hodniku začuo korake sestre Anne. Tek je stigao pomisliti da zvuči kao da trči, kad se odjednom našla na njegovim vratima mokra od kiše i unezvijerena pogleda. »Doktore, jebemu, morate odmah doći«, rekla je i nestrpljivo ponovila: »Odmah.« Psovka ga je zaprepastila, jer se u radno okruženje poput hitne službe nikako nije uklapala. Potrčao je za njom, pokraj recepcije i van na parkiralište. »Dalje, na drugom kraju parkirališta«, vukla ga je za rukav sestra Anne. Na početku prilaza hitnoj službi, uz parkiralište za posjetitelje, nasred pločnika ležala je djevojčica. Njezine prazne, staklaste oči zurile su u noćno nebo koje je njezino nago tijelo natapalo kišom. »Isuse, što je ovo«, promrmljao je Melker i čučnuo pokraj djevojčice kako bi joj opipao bilo, iako je već na prvi pogled znao da je mrtva.

»Nisam se usudila pomaknuti je«, plakala je sestra Anne. »Nisam se usudila kad sam vidjela da je mrtva.« Kasnije će joj zavidjeti na tim suzama koje su se miješale s kišom, jer on sam neće biti u stanju plakati nekoliko dana. »Izašla sam da provjerim da onaj par slučajno ne stoji i ne čeka na kiši jer nisu ponovno nazvali«, čuo ju je kako govori. »Blagi bože, ona je samo ovako ovdje ležala. Ona je samo ovako ovdje ležala.« Protiv svoje volje Melker Holm se sagnuo i pomilovao djevojčicu po licu. Pogled mu je zastao na njezinom čelu gdje je razlivenim slovima bila napisana nečitka riječ. »Moramo odmah nazvati policiju tako da siroticu možemo premjestiti na toplo«, rekao je.

T

aman kada je otvorio vrata da krene na posao Alex Recht primio je poziv kriminalističke policije u Umeu.

»Ovdje inspektor Hugo Paulsson iz odjela kriminalističke policije u Umeu«, rekao je bariton s druge strane linije. Alex je zastao. Hugo Paulsson je uzdahnuo. »Mislim da smo pronašli vašu djevojčicu, onu koja je nestala s stockholmskog Glavnog kolodvora«, rekao je polagano. »Lilian Sebastiansson.« Pronašli Lilian? Alex će se tog trenutka kasnije sjećati kao jednog od rijetkih u svojoj karijeri kada je vrijeme posve stalo. Nije čuo kišu što je bubnjala na prozoru, nije vidio Lenu koja ga je gledala s nekoliko metara udaljenosti, nije uopće odgovarao na ono što je upravo čuo. Vrijeme je stalo, a on je izgubio tlo pod nogama. Kako sam dovraga mogao tako pogriješiti? Budući da je Alex i dalje šutio, Hugo Paulsson je nastavio: »Pronašli smo je noćas oko jedan iza ponoći ispred hitne službe bolnice u Umeu. Potrajalo je dok joj nismo utvrdili identitet zato što smo ovdje također imali djevojčicu koja je pobjegla od kuće, znate, pa smo prvo htjeli ustanoviti da se ne radi o njoj.« »Lilian nije pobjegla od kuće«, rekao je Alex automatski. »Ne, naravno da nije«, požurio se reći Hugo Paulsson. »U svakom slučaju sada znate gdje je. Odnosno, točnije, daje tijelo koje smo našli najvjerojatnije njezino. Netko će je morati identificirati.« Alex je polagano kimnuo stojeći u hodniku i čekajući da se vrijeme opet pokrene. »Javit ću vam se uskoro da se dogovorimo kako dalje«, rekao je napokon.

»U redu«, odvratio je Hugo Paulsson. Potom je polako dodao: »Ne znam što bi to trebalo značiti, ali djevojčica na sebi nije imala ništa, niti smo joj pronašli odjeću. I glava joj je cijela obrijana.« Fredrika Bergman je obavijest da je istraga o nestanku male Lilian prerasla u istragu ubojstva primila mobitelom. Nazvao ju je Alex osobno, a po glasu mu je razaznala daje u šoku. Ona, pak, nije osjećala ništa. Alexje tražio da opet posjeti Teodoru Sebastiansson, i da zatim razgovara sa što je moguće više ljudi s popisa koji su sastavili Sarini roditelji. Moraju razjasniti zašto se i kako djevojčica od svih mjesta odjednom pojavila upravo u Umeu, šesto kilometara sjeverno od Stockholma. Zaplakala je tek kada je završila razgovor i pogledala kroz prozor u kišno nebo. Osjećala je olakšanje što je sama u svom uredu, iza zatvorenih vrata. Za ime božje, kako to da je djevojčica odjednom pronađena mrtva? Od svih pitanja koja su joj se mahnito nizala u glavi jedno ju je posebno mučilo. Što ja dođavola radim ovdje? pomislila je. Kako sam završila na ovom mjestu, na ovakvom poslu? Htjela je istog časa nazvati Alexa i reći mu: »Imao si pravo. Nisam ja za ovo. Previše sam slaba, previše podložna emocijama. U životu nikada nisam vidjela mrtvaca i mrzim kad priče ne završe sretno. A nesretnije od ovoga ne može završiti. Odustajem. Nemam ovdje što tražiti.« Prstima je prešla po ožiljku na desnoj ruci. S vremenom je ožiljak od operacije izblijedio pretvorivši se u dvije bijele pruge, no one su svejedno bile vidljive golim okom. Fredriku su svakodnevno podsjećale ne samo na Nesreću, već i na život kakav joj je zauvijek uskraćen. Obrisala je suze u kutu oka i ispuhala nos. Ako nastavi ovako razmišljati, definitivno neće biti u stanju obavljati posao kako treba. Bila je umorna i iscrpljena. Do godišnjeg odmora preostalo je još samo nekoliko tjedana. Tvrdoglavo je odmahnula glavom. Ne još, rekla je sama sebi. Ne još. U ovom času naštetila bi istrazi ako bi se digla i otišla. Ali kasnije, kad riješe slučaj... Tada ću otići. Opet je ispuhala nos. Zgužvala je papirnati rupčić i bacila ga u koš za smeće.

Promašila je ali nije ga podigla s poda. Zašto joj je slika izmicala iz fokusa? Misli su joj sijevale glavom brzinom munje dok je tako sjedila za radnim stolom, iako još nije bilo ni osam. Ona će prva priznati da nije sudjelovala u mnogo policijskih istraga, ali za sobom ima solidno analitičarsko iskustvo. S obzirom na fazu do koje su došli u istrazi nestanka Lilian Sebastiansson, ne bi joj trebalo biti teško dovršiti slagalicu pred kojom se našla. Ali nešto je nedostajalo. Osjećala je to u čitavom tijelu, ali nije mogla točno odrediti što. Što su to previdjeli? Jesu li to nešto što su trebali ranije vidjeti ili o čemu su trebali ranije razmišljati? Svakako, još uvijek nemaju motiv za otmicu razmišljala je. Ako je Gabriel Sebastiansson taj koji je oteo vlastitu kćer, koji mu je motiv? On i Sara nisu se sporili oko skrbništva, niti su protiv njega ikad postojale prijave da je djevojčicu zlostavljao. Nakon susreta s Gabrielovom majkom Fredrika više nije ni najmanje sumnjala da je on tukao Saru. Čitava ta obitelj bila je obavijena aurom jezovite nelagode. Sjela je za računalo sastaviti pitanja za Teodoru Sebastiansson. Stresla se sjetivši se koščatog prsta kojim joj je pokazivala gdje da parkira. Ne, s tom obitelji doista nešto nije bilo u redu. Pitala se samo zašto bi osoba poput Sare odabrala udati se u nju. Za razliku od svoje svekrve ostavljala je dojam jednostavne i otvorene osobe, kojoj društveni status i utjecaj nisu osobito važni. Nema sumnje, bit će vrlo zanimljivo upoznati Gabriela Sebastianssona kad ga napokon pronađu. Opet joj je zazvonio mobitel, primoravši je da prekine zapisivanje pitanja i prije nego što je započela. Iz slušalice se začuo muški glas: »Dobar dan, razgovaram li s Fredrikom Bergman?« »Da, ja sam«, javila se. »Ovdje Martin Ek iz SatComa, čuli smo se kratko jučer navečer kada ste se raspitivali za Gabriela Sebastianssona«, uzvratio je muškarac. SatCom, tvrtka u kojoj je Gabriel Sebastiansson tijekom zadnjih deset godina izgradio karijeru, a sada je sjedio u njezinoj upravi. »Da?« rekla je. »Dakle«, započeo je Martin Ek osjetivši olakšanje što ga se sjetila, »rekli ste mi da vas nazovem ako se Gabriel javi i dali mi svoju posjetnicu.« »Da«, rekla je Fredrika i zadržala dah. »Znači da vam se Gabriel javio?« Martin Ek je šutio. Fredriki se učinilo da bi mogao prekinuti vezu.

»Ne, nije se javio«, napokon je rekao Fredrika splasne. »Ali mislim da sam pronašao nešto što bi vam moglo biti zanimljivo«, dodao je brzo. »U redu«, rekla je sa zadrškom i uzela papir i olovku. »Što ste točno pronašli?« Nova stanka. »Radije bih da dođete i sami pogledate«, rekao je suzdržano. Fredrika je oklijevala. Nije imala ni vremena ni volje posjetiti Sebastianssonovo radno mjesto. Osim toga, time bi se trebao pozabaviti Peter, a ne ona. On je bio zadužen za razgovor s ljudima koji su poznavali Gabriela. »Ne možete mi niti natuknuti o čemu se radi?« pitala ga je. »Trenutno imamo jako mnogo posla.« Martin Ek je teško uzdahnuo. »Pronašao sam nešto u njegovom računalu«, rekao je naposljetku. Uzdahnuo je još nekoliko puta prije nego što je nastavio. »Slike. Grozne, odvratne slike. U životu nisam vidio nešto toliko bolesno. Stvarno bi mi bilo draže da dođete ovamo. Po mogućnosti odmah.« Fredrika je progutala slinu. »Zamolit ću kolegu da vam se što prije javi. Može li tako?« »Može.« Upravo je htjela prekinuti razgovor, kad je Martin Ek dodao: »Ali požurite, molim vas.«

P

ustoš. Žeđ. Bol. U čitavoj glavi.

Peter Rydh bio je mamuran i ne posve budan kada ga je Alex nazvao i obavijestio da su u Umeu pronašli mrtvu djevojčicu koja je najvjerojatnije bila Lilian Sebastiansson. Također mu je rekao da ode do stana Sare Sebastiansson i pobrine se da ona ili neki drugi član uže obitelji bude na letu za Umeå u deset sati. Alex će putovati istim avionom i naći će se s njima u zračnoj luci. Također je zatražio da svim sredstvima pokuša saznati na koji se način Umeå uklapa u čitavu sliku. Peterova prva reakcija bila je gotovo panična. Kako je dovraga moguće da je mrtva? Od nestanka je prošlo manje od dva dana. Nakon što su ispitali gospođu koja je u vlaku sjedila preko puta nje i njezine majke, za ocem je raspisana tjeralica zbog sumnje u otmicu. Je li Gabriel Sebastiansson sišao s uma? Zar je moguće da je ubio vlastitu kćer i bacio je ispred bolnice? Sljedeća reakcija: Gdje se dovraga skriva taj luđak? Očajnički se borio protiv mamurluka koji mu je priječio da jasno razmišlja. Trebalo mu je nekoliko dugih sekundi da shvati da je prespavao kod Pije Nordh. Kvragu, ovo će Ylvi biti teško objasniti. Piju je probudila zvonjava Peterova mobitela i ona je sada ležala na boku i promatrala ga. Bila je posve gola, s izrazom lica kao da očekuje da joj objasni što se događa. Iz kratkog razgovora shvatila je da je riječ o nečem vrlo ozbiljnom. »Pronašli su je«, rekao je kratko i prenaglo ustao iz kreveta. Tlo pod nogama mu se zaljuljalo, glava mu je pulsirala, a oči su ga boljele. Sjeo je na rub kreveta i uhvatio se rukama za glavu. Morao je razmisliti, morao se usredotočiti. Prstima je prošao kroz kosu i opet izvadio mobitel. Jedan propušteni

Jimmyjev poziv i jedanaest Ylvinih. Rekao joj je doduše da će zakasniti, ali ne i da uopće neće doći kući. Kada ju je ono bio nazvao? Izmiješala su mu se sjećanja na prethodnu večer, nije ih uopće mogao razdvojiti. Je li ju uopće nazvao? Nečeg se mutno sjećao. Stoji polugol u Pijinoj kupaonici, jednom rukom pridržava se za umivaonik da bi uopće mogao stajati, a drugom piše poruku. »Ne čekaj me. Dolazim jako kasno. Čujemo se.« Htio je iskočiti iz vlastite kože. Ovo nije dobro. Bolje reći... ne može biti gore. Ako sada nije dotaknuo dno, nikada ni neće. »Moram odmah krenuti«, rekao je grubo i ponovno ustao. Noge su ga ponijele iz spavaće sobe, kroz hodnik, u kupaonicu. Koliko je popio? Koliko je piva ulio u sebe? Upravo se istuširao kada je mobitel opet zazvonio. Izjurio je iz kupaonice zamalo se poskliznuvši na mokrim pločicama. Pia ga je dočekala u hodniku s mobitelom u ruci. Zvala je Fredrika. »Zvali su s Gabrielovog posla«, rekla je kratko. »Žele se hitno naći s nekim od nas, pronašli su nešto u njegovom računalu. Nekakve grozne slike.« Peter se vratio u kupaonicu da ne bi Piji smočio pod u hodniku, ali morao je opet izaći jer unutra nije bilo signala. Pokušavao se jednom rukom brisati dok je drugom držao mobitel. »Gledaj«, započeo je, »Alex me zamolio da najprije Saru Sebastiansson obavijestim što se dogodilo. Nakon toga se mogu pobrinuti za to na njegovom poslu.« Osjetio je da se Fredrika sprema nešto reći, pa je brzo nastavio: »Uostalom, kakve slike? Ne smijemo pretraživati tuđa računala bez naloga za pretres.« Fredrika mu je drskim tonom uzvratila – uvijek je tako drska – da joj ne treba on govoriti kako policija ne smije samo tako kopati po tuđim računalima. No ovo se može tretirati kao dojava u vrlo važnoj istrazi, a ne postoji zakon koji kaže da policija ne bi smjela pregledati nešto što je otkrio netko drugi, osim toga... »U redu, u redu«, prekinuo ju je umorno. »Daj mi njihov broj pa ću im se odmah javiti i nešto dogovoriti.«

»Dobro«, rekla je Fredrika, koja je također zvučala iscrpljeno. »Jesu li rekli što je na slikama?« pitao je. »Nisu«, odgovorila je Fredrika, »samo da su odvratne.« »Uzgred, što ćeš ti sada raditi?« pitao ju je znatiželjno. »Alex mi je rekao da opet posjetim Gabrielovu majku«, odgovorila je. »A moram obaviti i nekoliko drugih stvari...« »Nisam li ja trebao preuzeti ispitivanje osoba iz njegova kruga?« rekao je razdraženo. »Očito ne i ovo«, odrezala je. Namrštena čela prekinuo je razgovor i vratio se u kupaonicu. Pia se pojavila na vratima i dalje posve gola. Peter ju je promatrao u zrcalu. Zapravo, je li doista toliko privlačna? Pomislio je kako su joj se grudi malo opustile. A možda mu je mamurluk zamagljivao prosudbu. Kvragu sve, mora odavde. Nije imao volje okrenuti se i pogledati je u oči. »Što će s nama biti dalje?« pitala je i prekrižila ruke. »Imaš tabletu za glavobolju?« rekao je on umorno i počeo prati zube. Njezinom četkicom. Ona je bez riječi otvorila ormarić i izvadila kutiju tableta protiv glavobolje. Uzeo je cijelu kutiju, trebat će mu tijekom dana. »Mogao bi barem nešto reći.« Nervozno je bacio četkicu u umivaonik. »Ti ne kužiš kako je meni u ovom trenutku«, planuo je, pomislivši da će mu glava eksplodirati. »Djevojčicu su pronašli mrtvu, ubijenu! Ne kužiš da trenutno ni o čemu drugom ne mogu razmišljati?« Pia je zurila u njega. »Samo idi«, rekla je. Izašla je iz kupaonice ne čekajući da nešto kaže. Sjeo je na pod kupaonice i nekoliko puta teško uzdahnuo. Iznevjerio je svoju ženu. Iznevjerio je poslodavca dovevši se u ovakvo stanje.

Vrlo vjerojatno je iznevjerio i malu Lilian. A sada će Pia Nordh zaključiti da je i nju iznevjerio. Kog vraga hoće od njega? Mora se usredotočiti. Mora ustati i otići odavde. Kako će doći do stana Sare Sebastiansson, o tome će razmisliti kasnije. Sasvim sigurno nije u stanju voziti. Ustao je s poda, navukao odjeću, obuo se i izjurio iz Pijinog stana. Trenutak kasnije stajao je pod kišom na pločniku i zvao taksi. Zatreptao je i pogledao u nebo. Prvi puta nakon dugo vremena izgledalo je kao da bi se sunce moglo probiti kroz oblake. Napokon je stiglo ljeto.

se vraćala u Stockholm. Avionom. Riješila se automobila kao što su planirali. Jelena Nikada prije nije letjela. Nagnula se i očarano gledala kroz prozor zrakoplova. Nevjerojatno, pomislila je. Jebeno nevjerojatno. Potom ju je preplavio strah. On je mrzio kad bi psovala, zbog toga ju je u početku okrutno kažnjavao. Zapravo, On to nije nazivao kažnjavanjem, radije je koristio riječ prekoravanje. Za njezino dobro. Nasmiješila se. On je uistinu najbolje što joj se u životu dogodilo. Uhvatila se za naslon za ruke. On je u biti bio jedino dobro što joj se ikada dogodilo. Bio je nevjerojatno velikodušan. I pametan. Obožavala ga je gledati kako radi i planira. Tada je bio tako privlačan. Silno ju je impresioniralo kako je smislio način da onu glupu kravu zadrže na peronu u Flemingsbergu pa da joj ode vlak. Doduše, pomislila je, u Flemingsbergu su imali i prilično sreće. On se, naravno, nikada ne bi složio s njom, no naravno da im je došlo kao naručeno kada je Sara Sebastiansson sišla s vlaka da obavi telefonski razgovor. Prvotni plan bio je da je Jelena potraži i pokuca joj na prozor te je gestikulacijom namami van na peron. Ako to ne bi upalilo, Lilian bi pokušali oteti sljedećeg dana, kad bi je majka predala ocu. No ništa od svega toga na koncu nije bilo potrebno. Jelena zapravo nije znala zašto je odabrao upravo nju. Valjda je imala sreće. Sigurno je znao da bi mnoge druge mlade djevojke dale desnu ruku samo da mogu sudjelovati u ostvarenju njegova cilja. Sigurno je mogao birati. Nije joj to propuštao napomenuti. »Mogao sam izabrati koga sam htio, Lutkice«, šaptao joj je svake večeri prije spavanja. »Bilo koga, Lutkice. No izabrao sam tebe. A ako me razočaraš, izabrat ću neku drugu.« Gotovo da riječima nije mogla opisati strah koji je osjetila kada joj je natuknuo da nije nezamjenjiva. Bila je zamjenjiva otkad pamti. S nelagodom se sjećala vremena u svom životu prije nego što ga je srela, pa je zato ta sjećanja potiskivala. Samo je

noću u snovima nisu puštala na miru. Tada bi je proganjale sve proživljene grozote, u snu bi iznova proživljavala svaki detalj. Ponekad snovi ne bi prestajali pa bi se probudila i zatekla se kako sjedi u postelji i vrišti od užasa. »Neću, neću, neću.« On nikad nije dopuštao da mu ispriča što je sanjala. Samo bi je polegnuo na krevet i šapnuo joj: »Ti sama odlučuješ što ćeš sanjati, Lutkice. Moraš to razumjeti. Ako ne razumiješ, nastavit ćeš sanjati ono što ne želiš. A ako to učiniš, Lutkice, ako nastaviš sanjati to što ne želiš, ako se dovoljno ne potrudiš, znači da si slaba. A ti dobro znaš što ja mislim o slabim lutkicama, zar ne?« U početku se pokušavala usprotiviti, objasniti Mu da daje sve od sebe, ali da se snovi svejedno vraćaju. U početku je plakala. Tada bi legao preko nje, toliko težak da je jedva uspijevala disati. »Lutkice, ne postoji ništa – ništa – beskorisnije od plača. Pokušaj to shvatiti. Postani svjesna da to moraš shvatiti. Više te ne želim vidjeti ovakvu. Nikada više. Je li jasno?« Jelena je ispod Njega kimnula, sve više osjećajući njegovu težinu. »Odgovori mi tako da te čujem, Lutkice.« »Jasno mije«, brzo je prošaptala. »Jasno mije.« »Ako ti nije jasno«, nastavio je, »rado ću te prekoriti.« Upleo joj je prste u kosu, a drugu je ruku stisnuo u šaku. »Je li ti jasno?« »Jasno mi je«, rekla je očiju razrogačenih od straha. »Možda bi ti bilo jasnije da te ukorim, kao što sam činio u početku?« Nesvjesno se ispod Njega počela tresti, nastojeći glavu osloboditi njegova stiska. »Ne, ne«, šaptala je. »Molim te, nemoj.« Spustio je podignutu šaku i pomilovao je po licu. »Ma hajde Lutkice «, rekao je mekanim glasom. »Mi nikad ne molimo. Ne nas dvoje.« Disala je s naporom. On je još uvijek ležao na njoj. Čekala je njegov idući potez.

»Mene se ne moraš bojati, Lutkice«, rekao je. »Nikada. Sve što radim, Lutkice, radim za tvoje dobro. Za naše dobro. Znaš li to?« Kimala je između udisaja i izdisaja. »Znam.« »Dobro onda«, šapnuo je i otkotrljao se s nje. »Jer kad krenemo u borbu, kada započne naša misija da proklete grešnike probudimo iz njihovog drijemeža, ne smije biti mjesta pogreškama.«

A

lex Recht samo je nakratko svratio u Stožer prije nego što je krenuo prema zračnoj luci Arlanda. Sreo se s Fredrikom koja ga je obavijestila da su zvali iz Sebastianssonove tvrtke, a potom je razgovarao s Peterom, koji je upravo izašao iz Sarinog stana. Potvrdio mu je da će ona u pratnji roditelja otputovati u Umeå identificirati djevojčicu. I njega i Fredriku podsjetio je da im je jedan od prioriteta ustanoviti je li obitelj Sebastiansson bila na bilo koji način povezana s Umeom. Par minuta kasnije našao se u taksiju na putu za Arlandu. Nije očekivao da će u Umeu ostati dugo, vjerojatno će se vratiti već isti dan. lako nevoljko, ipak je odlučio k Sari Sebastiansson poslati Petera da je zajedno s dežurnim svećenikom obavijesti o smrti djevojčice. Peter teško da je bio idealna osoba za takvu zadaću, no poslati Fredriku bilo mu je još manje zamislivo. Ljudima čiji je emocionalni život bio disfunkcionalan ne bi se smjela povjeravati tako delikatna zadaća kao što je obavještavanje o smrti bližnjih. Naslonio je glavu na naslon stražnjeg sjedišta taksija. Tijelo Lilian Sebastiansson pronađeno je noćas oko jedan sat ispred hitne službe u Umeu. Koliko je Alex shvatio, pronašli su je medicinska sestra i dežurni liječnik položenu leđima na pločnik, golu i mokru od kiše. Na čelo joj je napisana riječ »Neželjena«. Kada su je pronašli bila je mrtva. Nisu je pokušavali oživjeti. Uzrok smrti još nije bio utvrđen, ali dosadašnje pretrage na tijelu pokazale su da je umrla oko 24 sata prije nego što su je pronašli. Što pak znači da nije živjela više od nekoliko sati nakon što je oteta. Tek nekoliko sati. Da su barem znali da imaju na raspolaganju tako malo vremena... Ali u tome je bio problem. Nisu znali. Niti su imali razloga takvo što očekivati. Ili jesu? Osjećao je knedlu u grlu, i progutao je slinu ne bi li je se riješio. Pomislio je na svoju djecu. Drhtavim prstima izvadio je iz džepa mobitel i nazvao kćer Viktoriju. Javila se tek kad je peti put zazvonilo. Alex joj je po glasu čuo da ju je probudio.

»Kako mi je drago da si se javila«, rekao je promuklo. Navikla da je otac povremeno zove u čudno doba dana ili noći, Viktoria je brzo okončala razgovor ne saznavši zašto ju je zapravo nazvao. Nema veze. Iz iskustva je znala da će saznati. Možda tek kada bude zvao idući puta, no prije ili poslije hoće. Alex je s olakšanjem vratio mobitel u unutarnji džep. Duboko u sebi kao i svaki roditelj i on je priželjkivao da barem jedno od njegove djece odabere isti životni poziv kao i on. Ili barem nešto slično. Ali nisu. Viktoria je postala veterinarka. Dugo, dugo vremena Alex je potajno gajio nadu da će je njezino strastveno zanimanje za konje navesti da se prijavi u policijsku konjičku postrojbu, ali što se više bližila maturi shvatio je daje to vrlo malo vjerojatno. Nije joj imao što prigovoriti. Naposljetku i on je odabrao poziv drugačiji od onog što se od njega očekivalo. Radilo se više o tome da se nadao da će Viktoria, koja je izgledom bila preslika svoje majke, po karakteru biti preslika svog oca. Ali nije bila. Pucao je od ponosa pri pomisli na nju, no bio je svjestan da joj to suviše rijetko pokazuje. Katkad bi u njezinom upitnom pogledu nazreo zabrinutost. »Jesi li zadovoljan sa mnom, tata?« govorio je taj pogled. »Jesi li zadovoljan onime što sam postala?« Knedla u grlu opet se pojavila. Bio je toliko neizrecivo zadovoljan da se sama ta riječ činila previše običnom i nedostatnom da opiše što je osjećao. Bio je zadovoljan s oboje svoje djece – Viktorijom, ali i njezinim mlađim bratom Erikom. Svojim sinom, koji se vječito tražio. Bio je svjestan da je možda prestrogo i prerano zaključio da se njegov sin koji još nije napunio dvadeset petu nigdje ne uspijeva skrasiti, no iskreno, nije mogao zamisliti da će Erik negdje tako skoro pustiti korijenje. Ne ako nastavi ovako živjeti. Neposredno nakon što je Erik maturirao jedno se kratko vrijeme činilo da će odabrati vojnu karijeru. Alex nije bio presretan što će mu se sin pridružiti oružanim snagama, no ako je Erik zadovoljan, on se tome neće protiviti. Erik je ubrzo napustio započeto školovanje za časnika te je umjesto toga poželio postati pilot. Premda nitko nije shvatio kako, primili su ga u nekakvu letačku školu na jugu Švedske. Nedugo zatim i od toga je odustao te je na neskriveno iznenađenje svojih roditelja napustio i školovanje i zemlju te se preselio u Kolumbiju zajedno sa ženom koju je upoznao na tečaju španjolskog. Žena je bila deset godina starija od njega i upravo je bila ostavila muža. Alex i Lena nisu zapravo znali što bi mu rekli pa su ga pustili bez veće

diskusije. »Umorit će se i od nje«, rekla je Lena suprugu, pokušavši ga barem donekle utješiti. Alex je samo rezignirano odmahnuo glavom. Vijesti o životu na drugoj strani zemaljske kugle stizale su dijelom od samoga Erika, putem elektroničke pošte i telefonskih razgovora, ali također i preko Viktorije. Kao što su očekivali, Erikova veza s tom ženom ubrzo je pukla, a on je jednako tako očekivano pronašao drugu djevojku i ostao ondje. Sada je u Kolumbiji živio već dvije godine tijekom kojih ga Alex uopće nije vidio. Morali bismo onamo, pomislio je vozeći se u taksiju. Pokazati mu da nam je stalo. Tada bi se možda vratio. Tako da ga ne izgubimo. Rastreseno je gledao kroz prozor. Sunce je pržilo. Usta su mu se osušila. Baš pravi prokleti dan da se ljeto napokon pojavi. Stockholmsko sunce grijalo je Petera Rydha dok je stajao pred zgradom Sare Sebastiansson. Osjećao se upravo grozno. Ježio se od Sarinih krikova koji su mu još uvijek odjekivali u ušima. Jadna žena, pomislio je. Nije mogao, nije ni htio zamisliti kako bi bilo da se nešto slično dogodi njemu. Njegova djeca neće nikada nestati. Njegova djeca bila su samo njegova i ničija više. Svečano sije tada obećao da će na njih paziti više i bolje nego dosad. Poskočio je kada su se iza njega otvorila vrata. Otac Sare Sebastiansson nesigurno je zakoračio na pločnik i stao uza zid zgrade. Peter se mogao zakleti da je u tih petnaest minuta koliko je prošlo otkako su on i svećenik ušli u stan vidno ostario. Sijeda kosa doimala mu se beživotno, a pogled mu je bio ispunjen očajem. Peter nije imao snage pogledati ga u oči. Osjećao je sram što opet mora nazvati taksi jer je još uvijek bio previše mamuran a da bi bio u stanju voziti. »Kažite mi«, rekao je starac prije nego što jePeter dobio priliku razbiti šutnju, »kažite mi, je li ikako moguće da ta curica koju su pronašli zapravo nije naša unučica?« Peter je progutao slinu i želudac mu se zgrčio kada je vidio da starac plače. »Ne mogu vam to reći«, odgovorio je promuklo. »Gotovo smo je sigurno identificirali uz pomoć slika. Također i po tome što nije imala kosu kada smo je pronašli... Žao mi je, ali prilično smo sigurni.«

Potom je duboko uzdahnuo. »Naravno da njezin identitet neće biti potvrđen dok je vi ne identificirate, ali kao što rekoh, prilično smo sigurni.« Sarin otac polako je kimnuo. Suze su mu poput teških kišnih kapi padale na tamnu majicu i širile se u mokre mrlje koje kao da su dodatno opterećivale njegovaveć umorna ramena. »Žena i ja cijelo smo vrijeme znali da ovo neće dobro završiti«, tiho je rekao, a Peter mu se približio za korak i stavio ruke u džepove. Potom se prenuo i izvadio ih. »Znate«, rekao je starac, »nas dvoje imamo samo Saru. I osjetili smo, da, odmah čim ga je upoznala osjetili smo da ovo nikako neće dobro završiti.« Glas mu je zadrhtao, a pogled mu se izgubio negdje u daljini. »Isti dan kada nam ga je predstavila rekao sam ženi da ovaj momak nije dobar za našu djevojčicu. Ali bili su toliko zaljubljeni. Ona je bila toliko zaljubljena. Iako ju je praktički odmah počeo maltretirati. A onu vješticu od njegove majke da i ne spominjem.« Peter se namrštio. »Ali sudeći prema policijskim prijavama, počeo ju je tući tek nakon nekoliko godina. Znači, nije bilo tako?« Starac je odmahnuo glavom. »Nije ju tukao, ali čovjeka se može zlostavljati na različite načine. Čitavo je vrijeme, primjerice, imao druge žene. Gotovo od samog početka. Katkad bi navečer otišao ne rekavši kamo ide i ne bi ga bilo cijeli vikend. A ona ga je uvijek primala nazad. Nanovo i nanovo. Tada su dobili Lilian. Nakon toga praktički više nije mogla nazad.« Odjednom je ostao bez daha, a kad je ponovno udahnuo ramena su mu se pogrbila a suze su mu nekontrolirano potekle niz obraze. »Kad se djevojčica rodila, pomislili smo daje sve izgubljeno. Svi su nam prijatelji čestitali, ali mi... Bio je to početak nečeg novog, no ipak... Nakon toga više nije bilo izlaza, nakon toga moglo je završiti jedino loše.« »Smatrate li«, započeo je Peter oprezno, »smatrate li da Gabriel Sebastiansson možda ima kakve veze s time što se dogodilo Lilian?« Starac je podigao glavu i pogledao ga u oči.

»Taj čovjek je oličenje zla«, rekao je umornim ali sigurnim glasom. »Njegova želja da naudi Sari i da je povrijedi nema granice.« Posrnuo je kao da će pasti i Peter je pritrčao da ga pridrži. Starac mu je klonuo na rukama i plakao poput djeteta. Malo zatim Peter se iz centra grada zaputio prema tvrtki u kojoj je radio Gabriel Sebastiansson. S mukom se suzdržavao da i sam ne zaplače. Potom je shvatio da se još nije javio Ylvi. Stisnuo je mobitel u ruci. Sada je doista bio u gabuli. No ona će ipak morati pričekati. Već je kasnio na sastanak s Gabrielovim kolegom. Martin Ek dočekao ga je na ulazu u zgradu SatComa. Peter je odmah vidio da je čovjek napet i uzrujan. Iako baš i nije imao dara za čitanje tuđih raspoloženja, bilo mu je jasno da je Martin Ek na rubu živaca. »Hvala vam što ste došli ovako brzo«, rekao je i pružio mu ruku. Osjetio je da se čovjeku dlanovi obilato znoje i vidio kad ih je diskretno obrisao o hlače odijela. Baš krasno. Martin Ek ponovno je progovorio tek kad su se našli u dizalu i krenuli na kat na kojem se nalazila uprava tvrtke. Peter je pomislio kako je u dizalu skučeno te da stoje preblizu jedan drugome. Nadao se da ne zaudara po alkoholu. »Jutros sam ušao u njegov ured«, rekao je Martin i ukočeno se zagledao pred sebe. »Hitno mi je trebao kvartalni izvještaj, a Gabriel se nije javljao na mobitel. Zvao sam ga više puta, no uzalud.« Peter je shvatio da se Martin Ek pokušava opravdati što je ušao u kolegin kompjutor, no njemu opravdanje nije bilo potrebno. »Razumijem«, uvjeravao gaje, a potom s olakšanjem požurio iz uskog dizala čim su se otvorila vrata. Martin se malo opustio te ga kroz veliku prostoriju s mnoštvom uredskih stolova poveo prema svojoj sobi. Peter je primijetio nekoliko znatiželjnih pogleda i zapitao se bi li trebao tražiti da ga Martin upozna s kolegama. Zaključio je da to može pričekati. Kad su stigli u ured, Martin je pokazao rukom prema fotelji za posjetitelje a sam je sjeo za uredski stol. Sklopio je ruke na podlozi za pisanje i pročistio grlo. Peter je iza njegovih leđa uočio niz fotografija u šarenim okvirima. Slike su

odisale skladom i toplinom. Martin je imao troje djece, svako od njih vjerojatno mlađe od deset godina, i zanosnu suprugu. Ako je vjerovati fotografijama, Martin Ek imao je skladan brak, a suprugu je volio dovoljno da bi je htio gledati svaki dan. Peter je osjetio krivnju. On je sramota za muški rod. Nije li i Alex u svom uredu držao gomilu obiteljskih fotografija? »Dakle, ušao sam u Gabrielov ured da uzmem izvještaj«, započeo je Martin Ek natjeravši Petera da se usredotoči na njegove riječi. »Ovlašteni smo za to ako nema drugog načina«, dodao je. »Ako moramo. A dobio sam i dopuštenje od našeg zajedničkog šefa.« Peter je kimnuo, sada malo nestrpljivije. »Nisam pronašao izvještaj«, nastavio je Martin. »Tražio sam u njegovom ormaru. Znate, imamo posebne sigurnosne ormare u kojima pohranjujemo povjerljive materijale, a naša recepcionerka ima univerzalni ključ.« Ponovno je zastao. »Kad nisam pronašao izvještaj, pomislio sam da bi Gabriel u svom računalu morao imati barem radnu verziju, pa da bih mogao nju isprintati.« Malo je pomaknuo svoj uredski stolac i tijelom zaklonio slike svoje obitelji. Peter mu je na tome bio vrlo zahvalan. »Tada sam naišao na slike«, rekao je gotovo šaptom. »Hoćete li ih pogledati?« Peter se s Alexom o tome prethodno posavjetovao. Ako su slike mogle biti temelj za kazneni progon, bilo je od iznimne važnosti da s računalom postupe u skladu sa zakonom. Tako da poslije ne bi ispalo da je policija neopravdano stekla uvid u sadržaj koji je Gabriel Sebastiansson pohranio na tvrdom disku službenog računala. No ako uvid u to što se nalazi na računalu steknu putem treće strane, koja je u sustav ušla vlastitom inicijativom i na vlastitu odgovornost, nije postojao razlog da Peter ne pogleda slike. On je doduše nagonski osjećao da ih nema nikakve želje gledati. »Telefonski niste htjeli ništa više reći o slikama«, rekao je polako, »ali sada biste mi možda ukratko mogli opisati što je na njima prije nego što ih pogledamo.« Martin Ek nelagodno se promeškoljio. Očima je potražio malenu fotografiju na stolu ispred sebe, koja je vjerojatno prikazivala njegovo najmlađe dijete. Ponovno se nakašljao, blijed i ukočena pogleda. Pogledao je u Petera i rekao samo: »Dječja pornografija.«

F

redrika Bergman brzo je vozila iz grada u pravcu Flemingsberga. Pitala se je li to povreda radne dužnosti. Alex je od nje izričito tražio da razgovara s osobama iz kruga obitelji i znanaca Sare Sebastiansson. Tražio je i da prije svega ispita Teodoru Sebastiansson i da pokuša saznati kako se Ume& uklapa u čitavu sliku. Sigurno od nje nije tražio da se odveze do Flemingsberga i ispita kako se u čitavu sliku uklapa tamošnja željeznička stanica, jer to se nikom iz istražnog tima nije činilo bitnim. Pa ipak se zaputila onamo, usprkos svemu. Parkirala je ispred državnog tužiteljstva, u blizini željezničke stanice. Izašla je iz automobila i ogledala se oko sebe. S druge strane pruge nazirale su se raznobojne stambene zgrade u kojima je kao studentica više puta bila u posjetu prijateljima. U blizini stambenih zgrada nalazila se bolnica. Stegnuo joj se želudac kada je vidjela putokaz prema bolnici. Automatski je pomislila na Spencera. Mogla sam ga izgubiti, pomislila je. Mogla sam ostati sama. Kratka šetnja od parkirališta do željezničke stanice ju je zagrijala. Skinula je jaknu i zavrnula rukave na majici. U zadnje vrijeme često je mislila na Spencera. Ne bi li bilo bolje da razmišlja o molbi za posvajanje koju je nedavno podnijela? Dragi stari Spencer danonoćno ju je opsjedao. Osjetila je kako joj se tlo pod nogama malčice zatreslo. Je li ona to samo umislila ili se njihova veza promijenila otkako je počelo ljeto? Nalazili su se češće i sve se nekako činilo... drugačije. No nije mogla točno odrediti što je to bilo drugačije. Vezu sa Spencerom održavam već više od deset godina, a da si nikad ništa nisam umišljala niti je pokušala pretvoriti u nešto što nije, pomislila je. Nije bilo razloga da se to promijeni. Došla je do željezničke stanice i ogledala se uokolo. Do svakog perona vodile su pokretne stepenice. Na drugom kraju nalazile su se pokretne stepenice što su vodile do prvog perona, na kojem su se zaustavljali međugradski vlakovi prema Stockholmu. Pomislila je kako se Sara Sebastiansson morala nalaziti upravo ondje

kad joj je pobjegao vlak. Prišla je djevojci na šalteru za prodaju karata i pokazala joj policijsku iskaznicu. Predstavila se i ukratko joj rekla zašto je došla. Djevojka u skučenom staklenom boksu odmah joj je posvetila punu pažnju. Po ozbiljnom izrazu na Fredrikinu licu odmah je shvatila da je važno da što točnije odgovori na njezina pitanja. »Jeste li radili ovdje u utorak?« pitala ju je Fredrika. Na njezino olakšanje, djevojka za šalterom je kimnula. Ovo će brzo riješiti. »Sjećate li se jeste li tijekom dana vidjeli ženu s bolesnim psom?« Djevojka se zamislila, no ubrzo je odlučno kimnula. »Da«, rekla je. »Naravno, daje se sjećam. Mislite na onu visoku i prilično mršavu djevojku? S velikom vučjakom?« Fredriki je srce poskočilo kada se prisjetila Sarinog opisa žene koja ju je zadržala u Flemingsbergu. »Da«, odgovorila je pokušavajući obuzdati uzbuđenje. »To se poklapa s opisom koji imamo. Čega se sjećate u vezi s njom? Sjećate li se kada je točno bila ovdje?« Djevojka se nasmiješila. »Naravno da se sjećam«, rekla je trijumfalno, podsjetivši Fredriku na policajca koji je nju i Alexa dočekao na stockholmskom Glavnom kolodvoru kada je prijavljen Lilianin nestanak. »Na televiziji sam poslije vidjela vijest o nestanku one djevojčice iz vlaka«, rekla je djevojka za šalterom. »Djevojka sa psom pojavila se ovdje malo prije nego što je stigao vlak iz Göteborga, a potom je neko vrijeme stajala ovdje. Sjećam se jer sam ja tog poslijepodneva pomogla majci nestale djevojčice da nazove naš kontrolni centar nakon što joj je pobjegao vlak.« Fredrika se nasmiješila. Sve bolje od boljega. »Kamo je putovala?« pitala ju je. »Ako se sjećate, naravno.« Djevojka se zbunila. »Žena kojoj je pobjegao vlak?« »Ne«, rekla je Fredrika strpljivo. »Žena sa psom.« »Ne znam, rekla je samo da se na peronu mora naći s nekim iz vlaka. Pitala je na kojem peronu staje vlak iz Göteborga.«

»Aha«, rekla je Fredrika uzbuđeno. »I što se zatim dogodilo?« »Pa, vidjela sam da psu nije dobro«, rekla je djevojka. »Jedva je stajao na nogama, ona ga je praktički gurala pred sobom. Zatim sam vidjela kako se s psom spušta pokretnim stepenicama, a potom sam čula kako nešto viče. Mislim na djevojku sa psom.« Zastala je. »Minutu ili dvije nakon toga vratila se gore s tom riđokosom ženom koja joj je pomagala oko psa. Isprva sam pomislila da su prijateljice, no kada je vlak krenuo riđokosa žena je dobila histerični napad i sjurila se na peron čitavo vrijeme vičući ‘Lilian!’.« Fredrika je osjetila kako joj se steže grlo. Nakašljala se. »I što je potom napravila žena sa psom?« »Ugurala je psa u poštanska kolica koja su stajala evo ovdje«, rekla je djevojka i prstom pokazala kroz staklo. Fredrika je pogledala, ali ondje nije bilo nikakvih kolica. »Zapravo, nikad prije nisam ovdje vidjela poštanska kolica«, rekla je djevojka, »ali pretpostavila sam da su ih poštari zaboravili. Događa se.« Fredrika je oštro udahnula. »Tek sam tada shvatila da se njih dvije ne poznaju, mislim na djevojku sa psom i riđokosu ženu«, nastavila je djevojka. »Ali nisam vidjela niti da je djevojka sa psom bila s nekim drugim u društvu. Zaključila sam da se osoba koju je čekala nije pojavila i da se morala požuriti jer psu nije bilo dobro. Iako je, kad malo bolje razmislim, sve to bilo pomalo čudno.« Fredrika je polako kimnula, no sve je više bila sigurna daje žena sa psom sišla na peron samo zato da zadrži Saru Sebastiansson dok joj ne pobjegne vlak. »Mislite li da djevojka sa psom ima kakve veze s nestankom djevojčice?« pitala je znatiželjno djevojka na šalteru. Fredrika se na silu nasmiješila. »Ne znamo još«, rekla je. »Samo pokušavamo razgovarati sa svakim tko je možda nešto vidio. Biste li nam mogli detaljno opisati ženu sa psom ako vam pošaljemo crtača da napravi foto–robot?«

Djevojka se uspravila i uozbiljila. »Naravno«, rekla je odlučno. Fredrika je zapisala njezine podatke i zatražila od nje broj kontrolnog centra Švedskih željeznica. Upravo se okrenula da će otići kada ju je djevojka zazvala: »Čekajte!« Fredrika se okrenula. »Što je s djevojčicom? Jeste li je pronašli?« Postoje slike koje govore više od tisuću riječi. A postoje i slike koje čovjek ne želi ni vidjeti, jer ne želi imati ništa s riječima koje ih opisuju. Takve slike nalazile su se u računalu Gabriela Sebastianssona. Da izbjegnu rizik podizanja uzbune bez dokaza, Peter je jednu od njih pogledao. I odmah je zažalio i žalit će čitavog života. Slike su bile skrivene u mapi nazvanoj »Izvještaji za 2. kvartal verzija III«, koja je zapela za oko Martinu Eku. Budući da traženi izvještaj nije pronašao nigdje drugdje, otvorio je mapu i naišao na strahote koje nijedan normalan čovjek ni u kojim okolnostima ne bi želio vidjeti. U taksiju na povratku za Stožer Peter je nazvao kolege da izdaju novi nalog za uhićenje Gabriela Sebastianssona pod optužbom za širenje dječje pornografije. Gabrielu će ubrzo biti određen pritvor u odsutnosti i potraga za njim bit će pokrenuta u cijeloj zemlji. Analiza fotografija – Tko će to obaviti? Tko ima želudac proučavati nešto tako ogavno? – pokazat će je li Sebastiansson kriv i za spolno iskorištavanje djece ili se zadržao na gledanju. Peter se užasavao od pomisli da će pronaći slike na kojima je i Lilian, no tu pomisao još se nije usudio osvijestiti. Malo prije je razgovarao s Alexom koji je upravo izašao iz aviona u Umeu, te ga je obavijestio o razvoju situacije. »Ne možemo još znati kamo će nas ovo odvesti«, rekao je Alex oprezno. »Ali nešto mi govori da smo bliže rješenju.« »Ali kvragu, ovo valjda dokazuje da je on krivac!« rekao je Peter uzrujano. »Nemojmo srljati«, upozorio ga je Alex, »Dok god ne nađemo Gabriela Sebastianssona, moramo biti otvoreni i za druge mogućnosti. Fredrika ima za zadaću pročešljati krug poznanika Sare Sebastiansson i procijeniti imamo li kakvog drugog mogućeg počinitelja. A ti učini isto sa svima koji poznaju Gabriela. Hoću da na

vidjelo izađe svako sranje koje možeš iskopati.« »Zar dječja pornografija i nasilničko ponašanje prema ženi nisu dosta?« pobunio se Peter. Alex je namjerno zastao da bi naglasio značaj onoga što se spremao reći. »Kada ga pronađemo, Peter, ne smije postojati ni tračak sumnje. Niti tračak, razumiješ li?« »U redu«, rekao je Peter i završio razgovor. Potom je nazvao Fredriku. Bacio je pogled kroz prozor taksija. Sunce je još uvijek sjalo. Neobično. Kad se javila nije mogao obuzdati oduševljenje. »Imamo ga!« rekao je uzbuđeno pritišćući telefon na uho. »Koga to?« pitala je Fredrika odsutno. Petera je njezino pitanje iznenadilo i naljutilo. »Pa oca«, rekao je prenaglašeno, namjerno izbjegavajući izgovoriti u taksiju Gabrielovo ime. »U redu«, bilo je sve što je Fredrika rekla. »Dječja pornografija«, rekao je Peter pobjedonosno i opazio kako ga je taksist pogledao u retrovizoru. »Što?« Fredrika je zvučala zaprepašteno. »Dobro si me čula«, rekao je i zadovoljno se zavalio na sjedištu. »Ali razgovarat ćemo o tome kasnije u Stožeru. A gdje si ti?« Nije mu odmah odgovorila. Potom je rekla: »Morala sam nešto provjeriti, ah evo me u uredu za petnaest minuta. I ja imam nekih novosti.« »Teško da se mogu mjeriti s mojima«, nacerio se on. »Vidimo se«, rekla je i prekinula razgovor. Peter je bio silno zadovoljan samim sobom. Ovo je bio sjajan primjer dobro obavljenog policijskog posla. Istražiteljski tim doista se iskazao. Doduše, djevojčica je mrtva. To je bez sumnje nešto u čemu su podbacili. Ipak, iz ove perspektive doimalo se na neki način neizbježnim. Kao da zadaća policije nije bila da je spasi, već samo da pronađe njezinog ubojicu. Peter se odlučio usredotočiti na činjenicu da su vrlo brzo

razriješili stravičan zločin. Brzo, vrlo brzo pronaći će i Gabriela Sebastianssona. Peter će inzistirati da bude prisutan na svakom ispitivanju. Fredrika mu u tome vrlo vjerojatno neće biti konkurencija. Ponovno mu je zazvonio mobitel. Brzo ga je izvukao iz džepa. Tek kada je vidio tko ga zove shvatio je što je zaboravio. Još uvijek se nije javio Ylvi.

A

lex Recht samo je jednom dosad bio u Umeu. Sve u svemu, sramotno je rijetko putovao sjevernije od Stockholma. Jednom su posjetili Leninu rodbinu u Gallivareu, a jednom je – davno u mladosti – posjetio tadašnju djevojku u Haparandi. I to je bilo sve. Nakon razgovora s Peterom raspoloženje mu se znatno popravilo. Vijest da su kolege Gabriela Sebastianssona u njegovom računalu pronašle dječju pornografiju zapravo nije mnogo mijenjala na stvari, no na više je načina povrđivala ono što su već znali. Previše je toga ukazivalo na Sebastianssona da ne bi bilo praktički izvjesno da je kriv. Još uvijek se nije javio, tukao je suprugu i u računalu su mu pronašli dječju pornografiju. Alexu je situacija bila prilično jasna. Možda ga je donekle mučilo pitanje motiva. Mučilo ga je što Gabriela još nije upoznao, što još nije imao priliku steći o njemu dojam iz prve ruke. Radi li se o luđaku koji je detaljno isplanirao i počinio ubojstvo vlastite kćeri? Ilije u pitanju nešto drugo? Je li toliko mrzio Saru da ju je želio kazniti tako što će ubiti njihovo dijete? U zračnoj luci dočekao ga je Hugo Paulsson, policijski inspektor s kojim je tog jutra razgovarao. Ozbiljno su se rukovali te mu je Hugo potom pokazao gdje je parkirao. Alex je primijetio kako je aerodrom veći nego što ga se sjeća, a Hugo je promrmljao kako »nas starce pamćenje često zna prevariti«. Potom nisu prozborili ni riječi sve dok nisu sjeli u automobil i krenuli prema gradu. Alex je krišom pogledavao Huga Paulssona. »Starci«, tako se Hugo izrazio o njima dvojici. Alex uopće nije smatrao da su stari. Činilo se da su približno iste dobi. Njegovom kolegi kosa je bila za nijansu više sijeda i tek nešto rjeđa, no inače su obojica djelovali mladoliko i zdravo. »Djeca nas održavaju mladima«, znala je reći Lena. Primijetio je da Hugo ne nosi vjenčani prsten, no nije to komentirao. Možda

nema ni djece? »Recht, je li to njemačko prezime?« pitao je Hugo pokušavajući započeti razgovor. »Djelomično da«, odgovorio je Alex. »Židovsko.« »Židovsko?« ponovio je Hugo i pogledao Alexa kao da je židovsko prezime bilo nešto vrlo čudno. Alex se nasmiješio. »Da, duga je to priča. Moj djed je iz nekog razloga nakon rođenja dobio prezime svoje majke, židovsko prezime Recht. No budući da mu otac nije bio Židov, obitelj se nikada nije pridržavala židovskih običaja. Najbliži židovski rod bio mi je djed.« Alex se mogao zakleti da je Hugo osjetio olakšanje, no nije ništa više komentirao. Umjesto toga promijenio je temu: »Dokumentaciju je u pretincu. Slobodno pogledajte, no pripremite se na to da su slike jezovite«, rekao je. Alex je kimnuo i uzeo fascikl. Otvorio ga je oprezno, gotovo sa strahopoštovanjem, te uzeo tanki snop fotografija. Kimnuo je za sebe. Da, na slikama je bila Lilian, izvan svake sumnje. Zaboljelo ga je u prsima. Sara Sebastiansson i njezini roditelji stići će idućim avionom – kasnili su zbog prometne gužve na putu za aerodrom – i tada će identitet pronađene djevojčice biti i službeno potvrđen. Alex je opet pogledao fotografije. Identifikacija je zapravo bila nepotrebna i okrutna. Nije bilo ni najmanje sumnje u to da je djevojčica na slikama Lilian. Alex se pokušao udobnije namjestiti. Stari model Saaba imao je kruta, tvrda sjedišta od kojih su ga već nakon kratke vožnje zaboljela leđa. »Mislio sam da bismo mogli odmah u bolnicu«, rekao je Hugo Paulsson. »Naći ćemo se s patologom koji će nam dati preliminarni izvještaj o uzroku smrti. Pretpostavljam da je nakon službene identifikacije preuzima forenzični tim u Stockholmu?« »Da, tako je«, rekao je Alex. »Rekli ste da je bila mrtva već dvadeset i četiri sata kada je pronađena?« »Točno«, potvrdio je Hugo. »A pronašli su je oko jedan u noći.«

Što je značilo da je Lilian živjela manje od dvadeset i četiri sata nakon što je oteta iz vlaka. I daje definitivno već bila mrtva kad je njezina majka primila pošiljku s kosom i odjećom. »Jeste li ispitali liječnika i sestru koji su je pronašli?« pitao je Alex. Hugo je kimnuo. Da, ispitali su i dežurnog liječnika i medicinsku sestru. Oboje su dali vrlo detaljne i objektivne iskaze o događajima te noći te nije postojao nikakav razlog da ih se sumnjiči za umiješanost u slučaj. »Postoji li išta što bi ukazivalo daje djevojčica ubijena ovdje u Umeu?« pitao je Alex pažljivo. Pitanje je bilo važno zato što je određivalo koja će policijska uprava preuzeti službenu odgovornost nad istragom, jer nju određuje mjesto zločina, a ne mjesto pronalaska tijela. »Teško je reći«, rekao je Hugo. »Tijelo je neko vrijeme ležalo na kiši – možda i punih pola sata – i bojimo se da su mnogi važni tragovi naprosto isprani.« Alex je zaustio da nešto kaže, no Hugo je nastavio: »Mirisala je čudno, kao na aceton. Vjerujemo da su je pokušali oprati, no u žurbi to nisu stigli dovršiti. A nokti su joj bih podrezani do mesa.« Alex je teško uzdahnuo. Ovakve su ga pojedinosti iz nekog razloga učvrstile u uvjerenju da je dijete oteo upravo Gabriel Sebastiansson. Djevojčicu su pokušali očistiti od dokaza. Podrezali su joj nokte kako joj ispod njih ne bi pronašli dokaze. Ubojica je očigledno bio vrlo inteligentan. No zašto ju je zaboga ostavio ispred bolnice u Umeu? Bilo je očito daje ubojica Lilian Sebastiansson htio daje baš ondje pronađu. Ali zašto? Ruga nam se, pomislio je Alex ogorčeno. Ruga nam se ostavivši nam je pred nosom. Gledajte, kaže nam, gledajte koliko sam vam blizu. A ipak me ne vidite. Hugo je pokazao kroz prozor. »Evo bolnice, stigli smo.«

F

redrika Bergman nazvala je kontrolni centar Švedskih željeznica odmah nakon što jezavršila razgovor s Peterom. Predstavila se kao policijska istražiteljica i rekla da zove zbog djevojčice koja je prije dva dana nestala iz vlaka što vozi iz Göteborga za Stockholm. Čovjek s kojim je razgovarala odmah je znao o čemu se radi. »Imam samo jedno kratko pitanje«, rekla je. »Pitajte«, kazao je čovjek i pričekao. »Zašto je vlak kasnio? Zašto je stao u Flemingsbergu?« »Pa«, rekao je čovjek odugovlačeći, »zapravo se radilo o zakašnjenju od samo nekoliko minuta...« »Znam«, prekinula ga je ona, »i uopće me ne zanima koliko je minuta kasnio. Samo hoću znati uzrok zakašnjenja.« »Kasnio je zbog kvara na signalizaciji«, odgovorio je on. »U redu, a što je izazvalo kvar?« pitala je ona. Čovjek je uzdahnuo. »Vjerojatno se radilo o avanturističkoj mladeži koja se zabavljala na pruzi ometajući nam prometnu signalizaciju. Znate, tamo svake godine pogine nekoliko mladih ljudi. Kvar najčešće nije ozbiljan, obično bude kao što je bilo u Flemingsbergu – nakon nekoliko minuta signalizacija je opet u funkciji.« Fredrika je progutala slinu. »Znači vlak je kasnio zbog svojevrsne sabotaže?« »Upravo tako«, odgovorio je službenik, »ali odašiljač je isto tako mogla omesti i životinja na pruzi. Ali ja mislim da je to u ovom slučaju malo vjerojatno, jer je do problema došlo u neposrednoj blizini željezničke stanice u Flemingsbergu.« Fredrika je kimnula.

»Hvala vam puno«, rekla je trudeći se da mu zapamti ime. »Vjerojatno ću vam se opet javiti da vam postavim još koje pitanje ili zatražim pismenu izjavu.« Odložila je mobitel i čvrsto stegnula upravljač automobila. Jedva da se usudila pomisliti što su propustili odbivši slijediti ovako očito važan trag. Naravno, možda je ovo jednostavno značilo da je Gabriel Sebastiansson surađivao sa ženom iz Flerningsberga. Progutala je slinu. U to zapravo nije vjerovala, ali to će tako predstaviti kolegama iz tima. Inače joj neće dopustiti da istraži kamo taj trag vodi. Bila je sve samo ne ushićena. Čitava ova priča bila je jeziva, od početka do kraja. Zamutilo joj se pred očima dok je razmišljala kako će Sara Sebastiansson skupiti snagu da identificira svoje mrtvo dijete. Prije nekoliko godina – Alex se nije sjećao kada točno – punica mu je primljena u bolnicu. Lena je pala u očaj kad je saznala dijagnozu – neizlječivi rak jetre i gušterače. Kako će njezin otac biti u stanju nastaviti živjeti? Kako će biti njihovoj djeci koja će odrastati bez bake? Alex se nije pretjerano brinuo zbog djece. Baka će im svakako nedostajati, ali to se nije moglo usporediti s gubitkom koji će osjetiti njegov punac. »Sada moramo biti uz tatu«, rekla je Lena te večeri kada su saznali dijagnozu. »Naravno«, odgovorio je Alex. »Više nego ikad«, rekla je Lena. »Čovjeku je u ovakvim trenucima potrebno najveća moguća podrška i ljubav.« Sjedeći u uredu liječnice Sonje Lundin u Sveučilišnoj klinici u Umeau, Alex se prisjetio punice u bolnici. Hugo Paulsson sjedio je do njega. Sonja Lundin bila je patologinja koja je preliminarno ustanovila uzrok smrti Lilian Sebastiansson. »Isprva nismo bili sigurni koji će forenzični tim biti nadležan za tijelo«, rekla je ona nabrana čela. »Jer ne, znamo gdje je ubojstvo počinjeno, ovdje ili u Stockholmu.« Alex se zagledao u nju. Za ženu je bila vrlo visoka, i doimala se vrlo pronicavo. Sviđali su mu se odlučni i kompetentni ljudi. I o Fredriki Bergman imao je sličan dojam. Šteta što su ga kvarili određeni drugi nedostaci.

»Ali s obzirom na to kako se postupalo u dosadašnjim slučajevima zaključili smo da bismo ovdje morali obaviti barem preliminarni pregled, da ne kočimo policijsku istragu«, nastavila je Sonja Lundin. »Pa smo to i učinili.« Ukratko im je izložila što su ustanovili. »Ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da je djevojčica bila izložena nasilju, niti, barem koliko mogu vidjeti golim okom, spolnom zlostavljanju«, započela je, a Alex je barem donekle osjetio određeno olakšanje. Sonja Lundin je to primijetila i podigla ruku. »No moram naglasiti da spolno nasilje ne smijemo isključiti prije nego što se obavi detaljnija pretraga.« Alex je kimnuo. Naravno da mu je to bilo jasno. »Isprva nisam uspjela procijeniti što bi mogao biti uzrok smrti«, rekla je liječnica nabrana čela. »No budući da joj je glava obrijana, otkrila sam ga praktički odmah čim sam malo bolje pogledala.« »Što to?« pitao je Hugo. »Trag uboda posred glave. I vrlo sitan ubod na vratu.« Hugo i Alex upitno su je pogledali. »Ne mogu, naravno, tvrditi sa sigurnošću prije obuhvatnijih testiranja i pregleda, ali moja preliminarna procjena jest da su djevojčicu pokušali ubosti u glavu, ali kada to nije uspjelo otrov su injicirali u vrat i tako je usmrtili.« Hugo je namršteno pogledao liječnicu. »Je li to uobičajen način?« »Koliko je meni poznato, ne«, odgovorila je Sonja. »Niti mi je jasno zašto bi je itko najprije želio ubosti u glavu.« »Možete li reći koji otrov je u pitanju?« pitao je Alex. »Ne, za to bismo morali obaviti određena ispitivanja«, rekla je patologinja i raširila ruke. »Ali«, započeo je Hugo, »je li bila pri svijesti kada su je uboli? Hoću reći...« Sonja Lundin blago se nasmiješila. Smiješak joj je bio topao i utješan. »Shvaćam o čemu razmišljate«, rekla je, »ali nažalost, ne mogu vam odgovoriti na pitanje. Možda su joj dali kakvo sredstvo za smirenje, ah niti o tome se u ovom

trenutku ne mogu sa sigurnošću izjasniti.« Na trenutak je zavladala tišina. Hugo se blago nakašljao, a Alex se zatekao kako se igra s vjenčanim prstenom vrteći ga oko prsta. Potom se također nakašljao, glasnije od Huga. »I kakva je daljnja procedura?« pitao je potom. »Vaš kolega to zna bolje od mene«, rekla je Sonja Lundin i kimnula prema Hugu. »Pričekat ćemo da majka i njezini roditelji identificiraju tijelo«, rekao je Hugo. »Ako tijekom dana ne nađemo poveznice s Umeom, tijelo ćemo još večeras poslati na sudsku medicinu u Solnu, gdje će se napraviti kompletna obdukcija. Kada si rekao da bi majka i roditelji trebali sletjeti?« Alex je bacio pogled na ručni sat. »Za oko sat vremena.« Fredriki je laknulo što je Peter bio previše zauzet vlastitim poslom da bi je pitao gdje je bila i zašto još nije posjetila majku Gabriela Sebastianssona. Peter je bio posve zaokupljen sastavljanjem zahtjeva istražnom sucu kada mu je u ured ušla Fredrika. »Pobrinut ćemo se da mu bude određen pritvor u odsutnosti«, rekao je očima raširenim od naleta adrenalina. Inače je izgledao kao da ga je pregazio parni valjak. Što je radio od sinoć? Izgledao je kao da je van sebe. Fredrika se suzdržala od komentara. »Istražni sudac izdat će nam i nalog za pretres«, nastavio je. »Bolje požuri k njegovoj staroj. Jesi li rekla da i ondje ima sobu?« Zamislila se. Je li mu to rekla? »Da«, potvrdila je potom, »ondje ima svoju sobu.« »U redu, znači treba nam nalog za pretres njegove kuće na Östermalmu, sobe u roditeljskom domu i ureda«, rekao je Peter. »A što službeno tražimo?« pitala je ona. »Službeno tražimo dječju pornografiju, a neslužbeno bilo kakav trag koji bi

nam mogao otkriti gdje je. Upravo sam razgovarao s Alexom, djevojčica je vrlo vjerojatno ubijena injiciranjem otrova glavu. Bolesno da bolesnije ne može biti.« Fredrika je progutala slinu, još jedna groteskna pojedinost koja se nije poklapala s njezinom predodžbom o svijetu. »Dobit ćemo još ljudi«, dodao je on. »Dvoje istražitelja koji će nam pomoći ispitivanju ljudi iz kruga Sarinih i Gabrielovih poznanika.« »O.K«, rekla je ona neutralno. Razmišljala je bi li pitala tko zamjenjuje Alexa u odsutnosti, no suzdržavala se jer je slutila da joj se odgovor neće svidjeti. Naposljetku je ipak postavila pitanje. »Alex je odredio da to budem ja«, rekao je Peter trijumfalnim glasom. Jedva je čekao da ga to pita. Kako tipično da se dala namamiti u zamku. »Ali Alex se vraća već večeras«, dodao je Peter, »osim ako ne pronađemo nešto što bi ovaj kaos smjestilo u Umei« Potom je nastavio: »Sa mnom će do Gabrielovog ureda jedan od kolega koji su nam dodijeljeni kao pojačanje. Sebastiansson je navodno bio vrlo blizak s nekim kolegama, moguće da im je u povjerenju rekao štogod zanimljivo. A ti bi mogla povesti drugog – zapravo drugu, jer ta je jedna cura – došla ti pomogne u ispitivanju poznanika Sare Sebastiansson.« Baš je htjela komentirati to što je rekao, kada je on ispalio: »Jebote, ovo je super! Tri paralelna pretresa. Čovjek nema priliku svaki dan organizirati ovako veliku operaciju«. Rekao je to toliko ushićeno da se zapitala je li uzeo kakvu drogu da se održi budnim. »Jedno dijete je mrtvo«, rekla je monotonim glasom. »Oprosti što ne skačem od sreće zajedno s tobom.« Zatim je otišla pronaći novu kolegicu koja će joj pomagati u ispitivanju. Peter je prvo razmišljao da krene za njom i očita joj bukvicu. Tko je ona da njemu dijeli lekcije? A onda je ipak odustao. No, Fredrika je bila u pravu, barem u tome da je riječ o istrazi ubojstva. Nije se htio spuštati na njezinu razinu. I nije joj želio dopustiti da mu pokvari dobro raspoloženje. Kad je već preživio razgovor s Ylvom, ili bolje rečeno

izdržao njezinu tiradu, neće si dopustiti da ga tamo neka smiješna kolegica ubije u pojam. Stresao se pri pomisli na razgovor s Ylvom. Bila je najblaže rečeno izvan sebe od bijesa, a nije pomoglo ni što joj nitko od njegovih najbližih kolega koje je zvala usred noći nije znao reći gdje je on. Razmišljala je da ga prijavi kao nestalog. Peter je duboko u sebi bio zahvalan što to nije učinila, već je umjesto toga iscrpljena zaspala na sofi. Obećao joj je da će ozbiljno porazgovarati kada se vrati kući, i istodobno ju je izvijestio o daljnjem razvoju situacije u slučaju nestale djevojčice. Vjerojatno je da će i večeras kasno doći kući. Morao je priznati da je vijest o smrti djevojčice Ylvu silno potresla te je osjetio kako se malo smekšala prema njemu. Odmah je pokazala više razumijevanja za njegov posao, no nažalost i dalje se činilo da nije posve uvjerena da je radio čitave noći. Jednostavno mora naučiti bolje lagati. Ili prestati prašiti Piju Nordh. Iskreno rečeno, nije vjerovao da će mu ijedno od toga uspjeti, no može barem pokušati. Jimmy ga je nazvao nervozan i zabrinut zbog tečaja iz kuhanja koji je pohađao sa sustanarima iz doma. Želio je znati misli li Peter da će sve proći u redu. »Naravno da hoće!« rekao mu je posebno pozitivnim i ohrabrujućim tonom kojim je obično razgovarao s bratom. »Pa ti možeš što god zamisliš!« »Jesi siguran?« pitao je Jimmy, ne sasvim uvjeren. »Sigurno«, odgovorio je Peter. Zatim su navrle uspomene iz davno prošlog vremena kada je bilo drugačije, kada je Jimmy bio odvažan, a Peter strašljiv. »Ja se znam ljuljat’ jako visoko, Pero! Više nego bilo tko drugi!« »Ne znaš, ne znaš, ne znaš!« »Znam, Pero, znam, ja se ljuljam najviše u cijeloj ulici!« Da je Jimmy odrastao zdrav, pomislio je Peter, bi li i dalje bio snažniji od njih dvojice? Ili bi se s vremenom smekšao? Peter je bio svjestan da je Jimmy valjda jedini čovjek na ovome svijetu kojega nikad nije razočarao. I isto tako da nije postojao nitko kome je toliko dugovao. Možda niti itko koga je tako bezuvjetno volio. Ponovno se usredotočio na posao. Upravo je završavao sastavljanje zahtjeva za istražnog suca. Još nekoliko detalja i sve će biti spremno. A nakon što novog kolegu ostavi u Gabrielovu uredu, doći će za Fredrikom u vilu Sebastianssonovih. Ne pruža

se svaki dan prilika kopati po pravoj bogataškoj kući. Sada je razmišljao daleko jasnije nego prije nekoliko sati, nakon onako brutalnog buđenja. Popio je mnogo tekućine i uzeo još nekoliko tableta protiv glavobolje. Razmišljao je bi li smio sjesti za volan. Vjerojatno ne. Ali tko će zaustaviti i provjeravati policajca na zadatku? Nema šanse. U to je bio i više nego uvjeren. Ellen Lind bila je vrlo uzrujana. Bila je duboko uvjerena da će Lilian Sebastiansson biti vraćena majci pa ju je vijest o ubojstvu iznenadila i duboko potresla. Nazvala je svojeg ljubavnika iako je prethodnog dana bio vrlo neprijazan, no javljao se samo pretinac govorne pošte. »Ovdje Carl, budite ljubazni i ostavite poruku nakon signala, nazvat ću vas čim stignem.« Uzdahnula je. Možda bi se kasnije te večeri makar nakratko mogli naći? U tako kratkom roku teško će uspjeti pronaći dadilju, no jednom će valjda ovoj zbrci doći kraj. Trebala ga je. I htjela je osjećati da na to ima pravo. Htjela je osjećati da je posve prirodno da ga ponekad treba. Zar je tražila previše? Ostavljajući mu poruku na govornoj pošti, briznula je u plač dok mu je objašnjavala što se dogodilo. Jadna djevojčica, ostavljena mrtva pred bolnicom. Gola, na leđima, na kiši. Tupo je zurila u zaslon računala. Jedva da je znala što radi. Potajno se divila Peteru i Fredriki promatrajući kako užurbano prolaze hodnikom zaokupljeni uvijek novim zadacima u rješavanju istrage. Alex joj je prije polaska u Umež. telefonski ostavio jasne upute. Ne smije reći ni riječi o razvoju slučaja male Lilian prije nego što majka i službeno ne identificira kćerino tijelo. Niti slučajno nikome ne smije spominjati bilo kakve detalje. A posebno ne smije spominjati da je dijete ošišano do gola, niti da su u očevom računalu pronašli dječju pornografiju. No pratila je vijesti na internetu i primijetila da je pronađena djevojčica bila glavna vijest na svim portalima. Ellen je u razmišljanju prekinulo kucanje na vratima. Bio je to analitičar Mats. »Oprosti što smetam«, rekao je pristojno. Ona se nasmiješila. »Nema veze, samo sam sjedila i... razmišljala.« Mats se suzdržano osmjehnuo.

»Peter je nešto spominjao da je istražni sudac odobrio da u slučaju Gabriela Sebastianssona primijenimo mjere TLP i TLN. Jesi li možda čula što o tome?« Kada mu nije odgovorila, Mats je razjasnio: »TLP je prisluškivanje telefona, a TLN nadzor telefona.« Ellen se nasmiješila. »Hvala, ali dobro znam što je TLP, a što TLN.« Nastavila je: »Uvijek potraje barem sat prije nego što započnemo prisluškivanje, provjeri s tehničkom službom, oni to bolje znaju. A što se tiče nadzora, Tele2 bi nam trebao dostaviti ispise telefonskog prometa za mobitel Gabriela Sebastianssona u zadnje dvije godine, ali ne znam kada će nam ih poslati...« »Primio sam ih prije sat vremena«, prekinuo ju je on. »I provjerio sam aktivnost unatrag nekoliko dana. Nakon što je djevojčica nestala, obavio je samo tri poziva: jedan majci, drugi odvjetniku i treći na inozemni broj kojem nisam uspio ući u trag. Vidim samo da se radi o švicarskom pozivnom broju. A primio je i nekoliko SMS–poruka.« Ellen ga je iznenađeno pogledala. »Švicarski?« Mats je kimnuo. »Da, ali kao što sam rekao, ne znam koga je zvao. Ako majka nastavi tvrditi da nije vidjela sina nekoliko zadnjih dana onda laže. Provjerio sam registrirane prijave mobilnog signala na odašiljač. Mobitel Gabriela Sebastianssona od utorka je nekoliko puta aktiviran u blizini njegovog roditeljskog doma. Evo, čak i jutros u šest sati.« Ellen je zazviždala. »Stvari se zakuhavaju«, rekla je. »Itekako«, rekao je Mats. Fredrika je na putu prema kući obitelji Sebastiansson vozila ne pazeći na prekoračenje brzine. Ovaj put nije se najavila telefonski. Kada je stigla nije čekala da joj Teodora Sebastiansson prstom pokaže gdje smije parkirati. Umjesto toga oštro je zakočila odmah ispred glavnog ulaza i iskočila iz automobila praktički i prije nego što je stao. U tri duga koraka uspela se do ulaza i dvaput pozvonila. Kada ništa nije

čula, pozvonila je još jednom. Trenutak kasnije začula je kako netko iznutra prtlja oko brave i vrata su se otvorila. Kad ju je ugledala Teodora se zapjenila od bijesa. »Što za boga miloga ovo ima značiti?« viknula je sitna žena neočekivano snažnim glasom. »Upadate divljački na naš posjed, umalo ste nam srušili vrata!« »Kao prvo, ne znam je li riječ ‘posjed’ najprikladnija za opis vaše kuće. Kao drugo, nisam srušila vrata, već samo kulturno pozvonila. A kao treće...« Fredrika se i sama zapanjila svojom odlučnom reakcijom na Teodorin napad. Namjerno je potom zastala da pojača efekt: »A kao treće, bojim se da vam nosim vrlo loše vijesti. Budite ljubazni pa me pustite unutra.« Teodora je zurila u nju. Fredrika nije skrenula pogled. Starija žena i ovaj je puta na bluzi gotovo odmah ispod brade imala pričvršćen veliki broš. Činilo se kao da mu je zadaća držati joj glavu uspravnom. »Jeste li je pronašli?« pitala je tiho. »Radije bih da razgovoramo unutra«, rekla je Fredrika blažim tonom. Teodora je odmahnula glavom. »Ne, želim znati odmah.« Nije micala pogled. »Da, pronašli smo je«, rekla je Fredrika, odvagnuvši na trenutak kakve bi posljedice obavijest o smrti mogla izazvati kod starije gospođe kao što je Teodora. Teodora je jako dugo stajala posve nepomično. »Uđite«, rekla je napokon i pomaknula se u stranu da bi je propustila. Ovaj put Fredrika nije promatrala interijer dok je kroz predvorje hodala prema salonu. Teodora je polako sjela na stolicu za čajnim stolićem. Na Fredrikino olakšanje nije joj ništa ponudila. Diskretno koliko je to bilo moguće skliznula je na stolicu s druge strane stolića i rukama podbočila bradu. »Gdje ste je pronašli?« »U Umeu«, odgovorila je Fredrika. Teodora se lecnula.

»U Umeu?« ponovila je, iskreno iznenađena. »Što... Jeste li sigurni da se radi o njoj?« »Jesmo«, odgovorila je Fredrika, »nažalost, sigurni smo. Njezina majka i majčini roditelji uskoro bi je trebali i službeno identificirati, ali da, posve smo sigurni da se radi o njoj. Imate li vi kakve veze s Umeom? Ili možda vaš sin ili Sara Sebastiansson?« Teodora je polako položila ruke u krilo. »Kao što sam zadnji puta vrlo jasno rekla, nemam pravi uvid u život moje snahe«, rekla je otresito. »Ali ne, koliko mi je poznato ni ona a niti moj sin nemaju nekih posebnih veza s Umeom. A niti ja, kad smo kod toga. Točnije, nemamo nikakve veze.« »Nemate tamo prijatelja ili poznanika?« »Draga moja, pa ja tamo nikada nisam ni bila«, rekla je Teodora. »Niti poznajem ikoga tko jest. Hoću reći, iz obitelji. Moguće je daje Gabriel bio tamo poslovno, ali da budem iskrena, to ne znam.« Fredrika je malo pričekala. »Kad već spominjete sina«, rekla je potom vrlo odlučno, »je li vam se javio?« Teodora se ukočila. »Ne«, rekla je. »Nije.« »Sigurni ste?« pitala je Fredrika. »Posve sam sigurna«, odgovorila je Teodora. Gledale su se u oči, odmjeravale snage preko čajnog stolića. »Smijem li pogledati njegovu sobu?« pitala je Fredrika. »Odgovorit ću vam kao i zadnji puta«, obrecnula se Teodora. »Ni kvadratni centimetar ove kuće ne smijete pogledati bez naloga za pretres.« »Nalog za pretres imam«, rekla je Fredrika. U tom se času na pošljunčanom prilazu začulo kočenje nekoliko vozila. Teodora je zaprepašteno razrogačila oči. »Vašem sinu nimalo ne ide na ruku što ne surađujete s policijom u lovu na ubojicu vaše unuke«, rekla je Fredrika i ustala. »Da imate vlastite djece, znali biste da ih nikada, ali ama baš nikada ne smijete

iznevjeriti«, rekla je Teodora slomljeno i nagnula se prema njoj. »Da je Sara Sebastiansson to shvaćala, Lilian se ovo nikada ne bi dogodilo. Gdje je ona bila, ta bezvrijedna spodoba, kada je Lilian nestala?« Namamljena u zamku koju je postavio netko tko joj je silno želio nauditi, pomislila je Fredrika. Potisnula je poriv da to kaže naglas. Trenutak je potrajao tek sekundu ili dvije, ali ipak ga je primijetila. Umor u Teodorinom pogledu. I ranjivost. Ovo ju je strašno pogodilo i pati više nego što želi pokazati, pomislila je. Zatim ju je slijedila do vrata kako bi unutra pustili policajce.

P

eter Rydh se ogledao po dnevnom boravku Teodore Sebastiansson ne vjerujući vlastitim očima. Kuća se doimala poput muzeja i izazivala u njemu izrazitu nelagodu, koju je pojačavala činjenica da je ta sitna starica uporno zurila u njega s drugog kraja sobe. Otkako se na ulazu predstavio i objasnio zašto su ovdje, nije pomakla ni mišić na licu. Samo je ukočeno sjedila u fotelji u kutu dnevnog boravka. Kratko je obišao prizemlje kuće. Ni traga od Gabriela Sebastianssona. No Peter je znao da je Gabriel nedavno boravio ovdje. Osjećao je njegovu prisutnost na neki neobjašnjivi način. »Kada ste ga zadnji puta vidjeli?« ponovno je pitao Teodoru kada je završio obilazak i vratio se u dnevni boravak. »Gospođa Sebastiansson trenutačno ne odgovara ni na kakva pitanja«, javio se otresiti glas njemu iza leđa. Okrenuo se. U dnevnom boravku odjednom se pojavio njemu nepoznati muškarac. Bio je vrlo visok i širokih ramena, crnomanjast i grubih crta lica. Peter je i nehotice prema njemu osjetio izvjesno poštovanje. Čovjek mu je pružio ruku i predstavio se kao odvjetnik obitelji Sebastiansson. Peter je prihvatio ispruženu ruku i ukratko ga izvijestio o razlogu policijskog pretresa kuće. »Dječja pornografija?« uzviknula je Teodora i hitro skočila na noge. »Pa jeste li vi sasvim sišli s uma?« Brzim korakom prešla je sobu i prišla dvojici muškaraca. »Mislila sam da tražite Gabriela!« »Kao što sam vam objasnio kada smo došli, upravo to i činimo«, odgovorio je Peter smireno. »Osim toga, mogu vas izvijestiti da je na državnoj razini izdan nalog za uhićenje vašeg sina. Pomažete li mu, riskirate optužbu za počinjenje kaznenog

djela, ovisno o tome za što bude optužen. Vaš odvjetnik može vam to potvrditi.« No Teodora je imala odsutan pogled te se činilo da ga zapravo i ne sluša. Zatomio je uzdah i izašao iz sobe. Dugim koracima uspeo se širokim stubama na kat. »Kako ide?« pitao je nervozno i preglasno. »Jeste li što našli?« Sitna policajka koja se spustila na koljena kako bi pogledala ispod kreveta, hitro se uspravila. »Ništa nismo pronašli«, rekla je. »Ali smo posve sigurni da je ovih dana boravio ovdje. Krevet je razbacan, plahte izgužvane. Skoro sam sigurna da je noćas ovdje prespavao.« Peter zadovoljno kimne. »Vjerojatno ima prijenosno računalo«, rekao je. »Sasvim sigurno«, složila se s njim policajka. »Ali najvjerojatnije ga nosi sa sobom kamo god ide.« »U pravu si«, rekao je Peter umorno. »Niste pronašli nikakve fotografije ili nešto slično?« »Baš ništa«, rekla je policajka. »U redu«, zaključio je Peter. »Dakle možemo s priličnom sigurnošću pretpostaviti da je noćas prespavao ovdje?« Kolege su kimnuli. »U redu«, promrmljao je Peter. »Nazvat ću ostala dva tima da čujem što su pronašli u njegovom uredu i u kući na Östermalmu.« No, prvo je ipak nazvao ured te mu je Ellen potvrdila daje Mats Gabriela Sebastianssona locirao u roditeljski dom uz pomoć prijava mobilnog telefona na odašiljač operatera. I ne, nije bilo dojava, unatoč tome što je fotografija djevojčice bila u svim novinama i drugim medijima. No, pojavio se još jedan svjedok koji je vidio muškarca kako odnosi Lilian s perona u Stockholmu neposredno nakon dolaska vlaka, čime je prvi iskaz potvrđen. Inače? Ne, ništa novo. Potom je nazvao ekipu koja je vodila pretres Sebastianssonova ureda. Računalo je zaplijenjeno i sadržaj će pregledati čim sastave tim dobrovoljaca koji će imati želudac proći kroz taj užas. E–mail prepisku obradit će posebno i znatno brže. Sebastianssonov šef potvrdio je da Gabriel na raspolaganju ima prijenosno računalo

u vlasništvu poslodavca, no nije imao pojma gdje se to računalo nalazi. Očekivano, jedina dječja pornografija koju je ekipa pronašla u uredu bile su slike na računalu. Peter je zatim nazvao istražitelja kojeg je bio zadužio da ispita Sebastianssonove kolege s posla. Ovaj mu se kratko javio i rekao daje zauzet ispitivanjem, ah obećao ga je nazvati najkasnije za sat vremena. Peter nije bio posve zadovoljan količinom informacija koje su dobili pretresima. Uspjeli su potvrditi da se Gabriel Sebastiansson skriva pred policijom. Također su uspjeli potvrditi da im je Gabrielova majka lagala da bi zaštitila sina. Bio je vrlo zadovoljan što su saznali gdje je boravio zadnjih nekoliko dana. Pa ipak... Zašto je bio toliko glup da pohrani dječju pornografiju na stolno računalo na poslu ako je već imao prijenosno? Zašto se skrivao kod majke, iako je mogao pretpostaviti da će ga policija tamo najprije potražiti? I ako je djevojčicu doista ubio on, je li ubojstvo počinio u roditeljskom domu? Je li u svemu sudjelovala i baka? Instinkt mu je govorio da takva pretpostavka nije vjerojatna. Je li Gabriel Sebastiansson Lilian držao u kući a da mu majka to nije znala? Ako pretpostavimo da je Lilian bila uspavana ili nešto slično? Vjerojatno nije. Ogledao se uokolo. Je li Lilian uistinu umrla u ovoj kući? Ako jest, morao bi odmah podnijeti zahtjev istražnom sucu da mu odobri da je prevrnu naglavce kako bi pronašli moguće mjesto zločina. No Alex mu je u zadnjem razgovoru rekao da je prema preliminarnom izvješću patologa Lilian ubijena otrovom ubrizganim u glavu. Takav način ubojstva ne bi ostavio mnogo tragova. A onda mu je sinulo da je analitičar Mats rekao da se mobitel Gabriela Sebastianssona ni u jednom času nije nalazio sjeverno od Stockholma. Ako pretpostavimo da je Sebastiansson čitavo vrijeme nosio mobitel sa sobom, kako je onda Lilianino tijelo mogao prebaciti u Umea? Umor ga je ponovno svladao. Mozak mu nije radio i opet ga je počela boljeti glava. Uto se javila ekipa koja je pretresala Gabrielovu kuću na Östermalmu. Nisu pronašli ništa neobično, osim velike kutije seksualnih pomagala. Ako se takvo što može smatrati neobičnim. Također su zaplijenili i priličan broj neoznačenih DVD– ova. Postojala je mogućnost da na njima pronađu nešto od interesa za istragu. »Jeste li pronašli ikakve tragove koji upućuju da se djevojčica nalazila u stanu?« pitao ih je Peter pomalo obeshrabreno.

»Djevojčica je ovdje imala svoju sobu«, odgovorio mu je kolega, »ali ne, ne možemo ustvrditi da smo pronašli išta što bi sugeriralo da je zadnjih dana boravila ovdje. U biti, izgleda da zadnjih dana ovdje nitko nije boravio. Nismo pronašli ništa u kuhinjskoj kanti za smeće, a i hladnjak je ispražnjen. Ovdje nikoga nije bilo već duže vrijeme, ili je netko nedavno bio ovdje i ispraznio hladnjak.« Peter je bio sklon vjerovati potonjem. Bit će zanimljivo saznati je li zadnjih dana korištena fiksna telefonska linija u kući na Östermalmu. S druge strane, Gabrielov šef je izjavio da je Gabriel čitav prethodni tjedan bio na poslu i da je posljednji put u uredu bio u subotu. Potom se dogodilo nešto nakon čega Sebastiansson kao da je propao u zemlju. Iznenada je zatražio godišnji, a majci je lagao da ide na poslovno putovanje. Zašto joj je uopće lagao? Bilo je očigledno da mu je majka bezuvjetno odana. No, ako ta žena ima i mrvicu morala i savjesti, ta odanost ne bi trebala obuhvaćati dječju pornografiju i ubojstvo djeteta. Vratio se u Sebastianssonovu sobu i rekao kolegama da ide do Gabrielove kuće na Östermalmu. Teodora Sebastiansson i obiteljski odvjetnik povukli su se u salon pa nije smatrao potrebnim da ih obavijesti da odlazi. Preplavilo ga je golemo olakšanje kada je izašao na pošljunčani prilaz gdje je parkirao. Bacio je pogled na vilu od opeke. Potom se zagledao u dvorište nalik perivoju. Ovo je mjesto predugo stajalo zamrznuto u vremenu.

je nervozno gurala ključ u bravu. Ruka joj se uvijek tresla kada je bila Jelena uzbuđena ili uzrujana. Sada je bila samo uzbuđena. Uspjela je. Učinila je upravo ono što jeOn od nje tražio. Odvezla se autom u UmeS, riješila se Fetusa skoro točno na način i na mjestu na kojem je On to želio, te se vratila avionom u Stockholm. Nitko je nije vidio, nitko nije ni slutio na kakvom je zadatku. Bila je posve sigurna da u životu nikada ništa nije bolje obavila. Kada je za sobom zatvorila vrata dočekala ju je tišina. Skinula je cipele i položila ih točno jednu uz drugu, onako uredno kao što je On želio da cipele u njihovom uskom hodniku stoje. »Ej?« rekla je nesigurno načinivši nekoliko koraka kroz stan. »Jesi li kod kuće?« Napravila je još par koraka. Kakva je to neobična tišina? Nešto nije bilo u redu, nešto je strašno pošlo po zlu. On je odjednom izašao iz sjene. Predosjetila je prije nego što je vidjela golemu šaku što je poletjela prema njoj i udarila je pravo u lice. Ne, ne, ne, pomislila je očajnički dok je unatraške letjela kroz zrak. Pala je na leđa i glavom udarila o zid. Bol i strah pulsirali su joj tijelom koje je naučilo da je u ovakvim situacijama najsigurnije bilo uopće ne reagirati. Udarac je ipak bio toliko iznenadan, toliko zloslutan, da se zamalo pomokrila od straha. On joj je brzo prišao i grubo je podigao na noge. Iz jednog kuta usta tekla joj je krv i vrtjelo joj se u glavi. Strelice boli probadale su joj leda. i »Kučko jedna, prokleta nesposobna glupačo«, siktao je On kroz stisnute zube, a u očima mu je ključao bijes kakav nikada prije nije vidjela. »Jao, ne, ne, molim vas, pomozite mi«, mrmljala je ona sebi u bradu. »Trebala si je ostaviti u sklupčanom položaju, kao fetus«, rekao je, lica toliko blizu njezinom da mu je mogla vidjeti i najmanju poru. »Trebala je biti sklupčana, a

osim toga, koji je kurac radila na pločniku? Jesi ti toliko glupa da ništa ne razumiješ?« Derao se toliko glasno da je načas zanijemila. »Ja...«, započela je, no prekinuo ju je. »Šuti!« zaurlao je. »Suti!« A kada je opet zaustila da mu objasni da nije imala vremena postaviti Fetus točno onako kako su planirali – kako je On planirao – niti točno na mjestu koje je želio, On se još jednom izderao na nju da šuti, a potom ju je ušutkao još jednim udarcem u lice. Dva udarca šakom u lice. Udarac koljenom u trbuh. Šutnuo ju je u bok dok je ležala na podu. Slomio joj je rebra, krenula su kao što zimi pucketaju zamrznute grančice. Uskoro više nije čula njegovo urlanje, niti osjećala njegove udarce. Jedva daje bila pri svijesti kada je s nje strgnuo odjeću i odvukao je u spavaću sobu. Zajaukala je kada je vidjela da je izvukao kutiju šibica. Ušutkao ju je uguravši joj čarapu u usta, a onda je upalio prvu šibicu. »Što ćemo, Lutkice?« šapnuo je i njezinim raširenim očima prinio zapaljenu šibicu. »Mogu li ti vjerovati?« Ona je očajnički kimnula, pokušavajući ispljunuti čarapu. Uhvatio ju je za kosu i nagnuo se naprijed. Šibica je gorjela. »Nisam baš siguran«, rekao je i prinio šibicu bliže tankoj koži između vrata i prsnog koša. »Ne znam više mogu li ti uopće vjerovati.« Zatim je ispustio šibicu, a plamen je liznuo njezinu kožu.

A

lex Recht i Hugo Paulsson susreli su se sa Sarom Sebastiansson i njezinim roditeljima u takozvanoj sobi za obitelj oko sat nakon što su identificirali Lilian. Zidovi toplih boja. Mekane fotelje i dvosjedi. Stol od tamnog indijskog drveta. Nikakvih slika, fotografija ili crteža, samo košara s voćem. Alex je Saru promotrio ispitivačkim pogledom. Usporedi li njezino stanje s onim kada je primila pošiljku s kosom i kasnije obavijest o smrti, sada se činila gotovo pribrano. S naglaskom na »činila«. U svom se poslu susreo s mnogim ožalošćenima i dobro je znao da je pred njom vrlo dugačak oporavak prije nego što joj se život makar donekle vrati u normalu. Tuga ima mnogo različitih lica, mnogo faza. Nije se mogao prisjetiti tko, no netko je rekao da je žalovati jednako teško kao i hodati po tankom ledu. U jednom trenutku čini ti se da je sve stabilno i u redu, da bi već u idućem led puknuo a ti propao u najmračnije dubine boli. Sara Sebastiansson trenutačno je stajala na malom, ali čvrstom komadiću leda. Alex je primijetio da djeluje kao da nije bila sasvim prisutna, ali ni odsutna. Oči su joj još uvijek bile crvene i otekle od plača. Povremeno bi podigla ruku i obrisala nos. Ostalo vrijeme ruke su joj ležale nepomično u krilu. Sarini roditelji sjedili su šutke, zamagljenog pogleda. Tišinu je narušio Hugo. Prvo im je ponudio kavu. Potom čaj. Zatim im je obećao da se razgovor neće oduljiti. »Pitamo se kako je Lilian završila ovdje u Umeu?« započeo je Alex s izvjesnim oklijevanjem. »Ima li vaša obitelj kakve veze s gradom ili okolnim područjem?« Isprva nitko ništa nije rekao. Potom se javila Sara. »Ne, ništa nas ne veže za Umeå«, odgovorila je tiho. »Baš ništa. Niti Gabriela.« »Nikada ranije niste bili ovdje?« pitao je Alex i opet pogledao Saru. Kimnula je. Glava joj se klatila kao da je labavo pričvršćena za vrat.

»Jesam, jednom. Moja najbolja prijateljica Maria i ja provele smo ovdje ljeto nakon mature«, šapnula je i pročistila grlo. »No to je bilo – koliko već ima? – prije sedamnaest godina. Pohađala sam ovdje, malo izvan grada, tečaj pisanja, a onda sam preko ljeta dobila posao kao asistentica jednom predavaču. Ali ovdje sam provela kratko vrijeme, sve u svemu oko tri mjeseca.« Alex ju je pažljivo promatrao,. Usprkos umoru i tuzi na licu je primijetio sitan trzaj, poput nervoznog tika u krajičku njezina oka. Nešto ju je mučilo, nešto što nije imalo veze s Lilian. Donja usna joj je zadrhtala, isturila je bradu kao u znak prkosa, unatoč suzama koje su joj navirale na oči i prijetile da se izliju. »Jeste li ovdje stekli kakva poznanstva? Možda upoznali nekog momka, ili tako nešto?« pitao je Alex neodređeno. Sara je odmahnula glavom. »Baš nikoga«, rekla je. »Na tečaju sam, naravno, upoznala nekoliko dragih ljudi od kojih su neki živjeli ovdje u gradu pa smo se kasnije družili, nakon što sam se zaposlila u Centru. Ali znate kako je, čovjek se vrati kući i onda se Umeå odjednom čini tako daleko. Izgubila sam kontakt s većinom njih.« »A jeste li ovdje stekli kakvih neprijatelja?« pitao je Alex blago. »Nisam«, rekla je Sara i nakratko zaklopila oči. »Niti jednog.« »A vaša prijateljica?« »Maria? Nije niti ona. Barem koliko se sjećam. Više nismo u kontaktu.« Alex se naslonio na stolicu i kimnuo Hugu potičući ga da i on postavi koje pitanje ako želi. Ni jednim od njih nije se činilo da je slučaj na bilo koji način povezan s tečajem pisanja, no Hugo je za svaki slučaj zabilježio imena sudionika kojih se Sara mogla sjetiti. Ionako nisu imali ništa drugo što bi objasnilo zašto su djevojčicu pronašli baš u Umeu. Zasad se istražiteljski tim iz Umea ponašao u skladu s pretpostavkom daje djevojčica ubijena u Stockholmu, prepuštajući Alexovoj ekipi vođenje istrage. Hugova ekipa je pak prikupila sve moguće informacije koje su se odnosile na pronalazak Lilianina tijela. Telefonski poziv koji je medicinsku sestru Anne namamio na parkiralište bio je upućen s mobitela, s neregistrirane SIM-kartice. Upućen je s mjesta koje se nalazi tridesetak kilometara južno od grada. Nakon toga mobitel više uopće nije bio aktivan. Niti je te noći u bolnicu stigao ikakav par ili pak žena u

visokoj trudnoći, zbog čega je ekipa istražitelja zaključila da je jedina svrha poziva bila namamiti osoblje na parkiralište. Htjeli su da djevojčica bude odmah pronađena. Bilo je u ovom slučaju puno toga što je Alexa zbunjivalo. Osjećao je da ovdje nije u stanju jasno razmišljati. Mora se što je moguće prije vratiti u Stockholm, na miru sjesti i dobro porazmisliti. U njemu je rastao nemir. Mnogo se toga u ovoj priči nije poklapalo. Jednostavno nije. U razmišljanju ga je prekinuo promukli glas Sare Sebastiansson. »Nikada nisam požalila što je imam«, šapnula je. »Molim?« rekao je Alex. »Na čelu joj je pisalo ‘Neželjena'. Ali to nije istina. Nikada nisam zažalila što sam je rodila. Ona je najbolje što mi se u životu dogodilo.« Fredrika je ostatak dana provela nastojeći ispitati što je moguće više prijatelja, poznanika i kolega Sare Sebastiansson čije je kontakte dobila od nje i njezinih roditelja. Nakon odrađenog prvog kruga ispitivanja, na popisu se našlo nekoliko novih imena. Prepustila je kolegici da obavi razgovore s jednim dijelom ljudi s popisa. Slika koju su dobili o Sari bila je nedvosmislena. Smatrali su je istinski toplom i pozitivnom osobom, dobrim čovjekom. I gotovo svi su – čak i oni koji joj nisu bili vrlo bliski – stekli dojam da je u posljednjih nekoliko godina imala ozbiljnih problema u braku. Suprug joj je bio krut i bezobziran čovjek sklon kontroli. Ponekad je šepala kad bi došla na posao i često bi nosila duge rukave usred ljeta. Nisu bili sigurni... ali... koliko nespretan moraš biti da se stalno saplićeš i padaš? Nitko od ljudi s kojima su razgovarale Fredrika i kolegica nije dijelio Teodorino mišljenje o Sari kao o neodgovornoj majci i supruzi. Jedna od Sarinih bliskih prijateljica ispričala im je kako ju je Gabriel varao s drugim ženama još od samog početka. Prijateljica se tijekom razgovora rasplakala: »Mislili smo da će pobjeći od njega, da će smoći snage i ostaviti ga. Ali onda je zatrudnjela. I tada smo znali... bili smo gotovo sigurni daje gotovo. Da ga se nikada neće riješiti.« »Ali kasnije ga je ostavila«, rekla je Fredrika zbunjeno. »Trebali su se razvesti.« Prijateljica se još jače rasplakala i odmahnula glavom. »Nitko od nas nije u to vjerovao. Takvi kao on uvijek se vraćaju. Uvijek.«

Fredrika je tijekom ispitivanja uočila da su čak i osobe koje je Sara nazivala »starim prijateljima« zapravo bili ljudi koje je upoznala kao odrasla. Nije se družila baš ni s kim od prijatelja iz mladosti u Göteborgu. Sudeći po popisu, na zapadnoj obali održavala je kontakt jedino s roditeljima. »Sara mi je jednom rekla da je gotovo sa svima morala prekinuti sve veze nakon što je upoznala Gabriela«, objasnila je njezina prijateljica. »Mi ostali njih smo dvoje upoznali kao par, no njezini stariji prijatelji nikada se nisu pomirili s time da je završila s njim.« Sudeći po informacijama prikupljenima tijekom ispitivanja, jedini Sarin neprijatelj bio je njezin suprug. Fredrika se vratila u Stožer posve iscrpljena, noseći u ruci hot dog. Iskreno se nadala da se Alex vratio. Ako nije, iskoristit će priliku i zatvoriti se u ured da se malo opusti. Htjela je nakratko odmoriti noge i poslušati glazbu koju je dobila od mame i pohranila na mp3. »Za meditaciju«, rekla joj je majka smiješeći se, svjesna da je njezinoj kćeri, baš kao i njoj, glazba u životu jednako važna kao hrana ili san. No čim je stigla u Stožer naletjela je na Petera. »O, hot dog!« uzviknuo je. »Aha«, uzvratila je ona punih usta. Na njezino iznenađenje, slijedio ju je do njezinog ureda i bacio se na fotelju za posjetitelje. Očito ništa od odmora uz glazbu. »Kako ti je prošao dan?« pitao je umorno. »I dobro i loše«, odgovorila je neodređeno. Još nikome nije rekla da je na vlastitu inicijativu otišla u Flemingsberg. Još manje daje poslije tamo poslala crtača kako bi napravio foto–robot žene sa psom. »Jeste li pronašli što prilikom pretresa?«, pitala je. Peter je šutio pokušavajući srediti misli. »Bogme jesmo. I mogu ti reći daje cijela priča mračnija nego što smo mislili«, rekao je naposljetku. Sjela je za radni stol i pogledala ga. I dalje je izgledao iscrpljeno. Povremeno je prema njemu osjećala čist, neskriven prezir. Bio je djetinjast, nezreo i suviše sklon nadmetanju. Ali ovog poslijepodneva, kada su svi bili pod dojmom događaja

prethodnih dana, vidjela ga je u drugom svjetlu. I Peter je samo čovjek. I to čovjek koji se teško nosi s nastalom situacijom. Nabrzinu je pojela ostatak hot doga. Oklijevajući, Peter joj je na stol stavio tanki snop papira. »Što je to?« upitala ga je. »Ispis e-mailova sa Sebastianssonova računala«, odgovorio je on. Podigla je obrve. »Poslali su mi to prije sat vremena«, rekao je, »taman nakon što sam se vratio s razgovora s Gabrielovim stricem. Usput budi rečeno, bilo bi bolje da nisam ni išao.« Ona se iskrivljeno nasmiješila. I sama je tog dana imala nekoliko takvih beskorisnih razgovora. »Što u njima piše?« pitala je. »Pročitaj«, odgovorio joj je. »Jer ja ne mogu povjerovati da piše ono što mislim da piše.« »U redu«, odgovorila je i ovlaš prelistala papire. Ostao je sjediti. Htio ju je gledati dok bude čitala. Bio je istodobno ispunjen nelagodom i znatiželjom. Počela je čitati gornji list papira. »Radi se o prepisci«, objasnio joj je. »Počinje u siječnju.« Fredrika je kimnula i nastavila čitati. Poruke su razmjenjivali Gabriel Sebastiansson i netko po imenu »Visoki Striček«, nadimak za koji je čak i Fredrika sa svojim ograničenim znanjem o dječjoj književnosti pretpostavljala da je preuzet iz klasične serije knjiga za djecu »Mala Ana i Visoki Striček«3. Gabriel Sebastiansson i Visoki Striček raspravljali su o različitim sortama vina i dogovarali datume za kušanje. Već nakon dvije stranice osjetila je kako se u njoj podiže val mučnine.

3 Mala Ana i Visoki Striček (Lilla Anna och Långa farbrorn) serija je klasičnih slikovnica za najmlađe spisateljskoilustratorskog bračnog para Inger i Lassea Sandberga. Do sada je objavljeno 18 knjiga, većinom u šezdesetima i sedamdesetima, te snimljeno mnoštvo animiranih filmova. Radi se o različitim pustolovinama djevojčice Ane i njezinog odraslog prijatelja u žutom prugastom odijelu i zelenom cilindru (op. prev.).

Visoki Striček, 1. siječnja, 09:32: Ostali iz našeg kruga ne žele kušati vino starije od 1998. godišta. Što ti misliš o tome? Gabriel Sebastiansson, 1. siječnja, 11:17: Sorte iz godišta 1998. su sasvim u redu, ali radije bih nešto mlade. Ne zanima me vino koje je dugo stajalo. Visoki Striček, 2. siječnja, 06:25: Čula su se i odredena pitanja o zemlji porijekla vina te o sorti grožđa. Je li to i tebi važno? Gabriel Sebastiansson, 2. siječnja, 19:15: Osobno sasvim jasno preferiram crno grožđe, bijelo ne toliko. Manje mi je važno u kojoj je regiji vino proizvedeno. Možda bih mogao probati nešto egzotičnije nego zadnji puta kada se naš eminentni krug kušača sastao? Možda kakvu bocu iz Južne Amerike? »Isuse Kriste«, prošaptala je Fredrika i progutala slinu. »Ne raspravljaju o kušanju vina, zar ne?« rekao je Peter nesigurno. Odmahnula je glavom. »Ne«, rekla je, »očito se ne radi o vinima.« »Bijelo grožđe, to su valjda djevojčice? A crno dječaci...?« »Vrlo vjerojatno.« Zabolio ju je želudac. »Odvratno«, rekla je tiho i prekrivši usta rukom nastavila čitati. Brzo je prelistala ispisane stranice. Visoki Striček, 5. siječnja, 07:11: Cijenjeni naš članu! Kušanje je zakazano za idući tjedan! Naš dobavljač dobavio nam je dobra vina za uživanje tijekom večeri i noći. Plaćanje u gotovini na licu mjesta! Obavijest o mjestu kušanja slijedi kako smo ranije najavili. Moglo se zaključiti da je Gabriel Sebastiansson od početka godine četiri puta sudjelovao u »kušanjima«. »Kako se obavještavaju o mjestu sastanka?« pitala je Fredrika. »Ne znam«, odgovorio je Peter umorno. »Ali nazvao sam kolegu iz Odjela za suzbijanje poroka koji se bavi takvim sranjima. Kaže da se služe različitim načinima,

katkad i porukama poslanim s neregistriranog broja.« »Ovo je odvratno«, rekla je uznemireno i nevoljko nastavila čitati ispise. »Pročitaj posljednju stranicu«, rekao je Peter nestrpljivo. Vrlo je rado preskočila sljedeće stranice i došla do posljednje. Visoki Striček, 5. srpnja, 09:13: Poštovani članu! Vrhunac ljeta približava se brzim koracima! Primili smo neočekivanu pošiljku kvalitetnih vina proizvedenih od različitih sorta, berba 2001. Pridružite nam se na kušanju idući tjedan! O mjestu ćemo vas kao i obično obavijestiti naknadno, ali slobodno u svom kalendaru zaokružite datum 20. srpnja. Računajte da naš skup počinje oko četiri poslijepodne. Naglašavamo da kušanje ovaj puta neće biti organizirano u našem dijelu zemlje, već računajte da ćete morati barem pet sati provesti u vožnji. Potvrdite što prije svoje sudjelovanje! Fredrika je podigla pogled i ozbiljno pogledala Petera. »Ali... Lilian je nestala baš 20. srpnja«, rekla je zamišljeno. Peter je šutke kimnuo. Zurili su jedno u drugo još nekoliko trenutaka. Zatim je nastavila listati ispise. Taj je e-mail stigao posljednji. »Sebastianssonov poslodavac kaže da je Gabriel uzeo godišnji od ponedjeljka do srijede ovaj tjedan«, rekla je zamišljeno. »Godišnji je zatražio u zadnji čas, s obrazloženjem da mu trebaju slobodni dani zbog privatnih razloga.« »Prema onome što smo uspjeli zaključiti praćenjem signala mobitela, nalazio se blizu Kalmara, znači na jugu, malo nakon deset sati navečer istog dana kad je nestala Lilian. Telefon nije koristio od jutra, ali ga je te večeri uključio.« »Koga je nazvao?« »Majku«, rekao je Peter. Fredrika je razmišljala. »Recimo da se taj njihov, kako da ga nazovemo... ‘skup’... odvijao u Kalmaru«, započela je, a Peter je kimnuo dajući joj do znanja da je i on na to mislio. »Do tamo je potrebno otprilike pet sati vožnje.« »Znači da je iz grada morao krenuti oko jedanaest prije podne da bi u Kalmar stigao oko četiri, kada je skup počeo«, nadopunio je Peter.

»Upravo tako«, rekla je Fredrika uzbuđeno i odložila svežanj spisa na stol. »Imamo li načina da saznamo kada se taj telefon više nije nalazio u Stockholmu?« »Ne, nakon osam ujutro nema registrirane aktivnosti«, rekao je Peter nakon što je nakratko razmislio. »Nije važno«, rekla je ona. »Znamo da je u deset navečer bio u Kalmaru i da se javio svojoj majci. Možemo pretpostaviti daje skup tada završio i da je malo potom krenuo kući.« Pogledala ga je. »U tom slučaju nije mogao oteti Lilian iz vlaka«, rekla je, izvodeći zaključak iz onog što su upravo zajedno rekonstruirali. »S obzirom na to da se u to vrijeme nalazio u automobilu na putu za Kalmar.« Peteru se zaključak nije svidio. »A možda je«, reče, »odlučio da će na ‘skup’ doći kasnije i sa sobom povesti Lilian.« Fredrika je odmahnula glavom. »Ne znam«, rekla je. »Moguće da je bilo tako. Ali nije li to previše komplicirano? Prvo mora oteti Lilian i odvesti je do automobila. Zatim se odveze do Kalmara i... tamo prisustvuje nekakvom bolesnom skupu, ili kako da to već nazovemo. Zatim se vraća kući s Lilian, ošiša je, kosu pošalje njezinoj majci, ubije je i pobrine se da netko odveze tijelo i baci ga ispred ulaza u bolnicu u Umeu? Jer sudeći po podacima koje smo primili od operatera, mobitel mu za to vrijeme nije bio aktivan sjeverno od Stockholma.« Peter se uspravio u stolici. Primijetila je da su ga nove informacije uzrujale. »Istina«, priznao je, »ispada malo prekomplicirano kad se situacija ovako predstavi.« Trenutak je razmišljao, zatim bijesno šakom lupio o Fredrikin stol. »Kvragu«, povikao je, »sve se prebrzo događa u ovoj prokletoj zbrci! Kako je sve to stigao? Nikako se ne uklapa! Možda je mobitel dao nekom drugom?« Fredrika je nagnula glavu i bacila kratak pogled preko njegovog ramena. Učinilo joj se daje u hodniku čula Alexa. »A možda«, rekla je polako, »možda ove dvije priče nemaju veze jedna s drugom.«

A

lex Recht napustio je Umeå neposredno nakon četiri poslijepodne. Tijelo Lilian Sebastiansson iste će večeri transportnim zrakoplovom biti prevezeno u Stockholm. »Dao bog da nađete tog zlog čovjeka prije nego što ubije još djece«, rekao je Hugo Paulsson zloslutno kada se Alex pozdravljao s njime. »Prije nego što ubije još djece?« ponovio je Alex. »Da, a zašto bi se sada zaustavio? Ako pomisli da se može izvući, hoću reći?« rekao mu je kolega. Nakon tog razgovora Alex se nije mogao smiriti. U Stockholm je sletio sat vremena kasnije i uputio se pravo na posao. U Lavljem brlogu na njega su čekali Fredrika, Peter, Ellen, analitičar iz tehničkog odjela kriminalističke policije i dvoje ljudi koje nikada ranije nije vidio, ali za koje je pretpostavio da su nova istražiteljska pojačanja pristigla tijekom dana. »Pa, dragi moji«, rekao je kad je sjeo za stol. »Gdje da počnemo?« Bilo je kasno. Htio je da sastanak bude kratak i učinkovit. Zatim je htio kući, da o slučaju porazmisli u miru »Što znamo? Ako počnemo s time...« Većinu informacija prikupljenih tijekom dana skupina je razmijenila putem telefona. Alexa međutim nisu obavijestili o Sebastianssonovoj korespondenciji i aktivnostima mobitelskog signala. Primijetio je kako su Fredrika i Peter razmijenili nekoliko brzih pogleda kada ih je zamolio da mu netko – bilo tko, samo da bude brzo – pojasni novonastalu situaciju. Zatim im je kanio prepričati ono malo što im o svom posjetu Umeu nije već bio rekao. Peter je neko vrijeme šutke sjedio, a zatim je stao pričati. Okupljenima je prethodno podijelio kopije korespondencije između Gabriela Sebastianssona i Dugonogog Stričeka. A zatim je, na Alexovo neskriveno iznenađenje, uključio

projektor te su se pojavile dvije vremenske linije. Alex je krišom pogledao Fredriku. Ovo je sigurno bila njezina zamisao, pomislio je. I imao je pravo, sudeći po zadovoljnom izrazu njenog lica. Zamisao nije bila loša, tek drugačija. No ponekad su drugačije zamisli bile dobre, zaključio je. »Dakle«, započeo je Peter i pokazao na vremenske linije. »Mi, dakle Fredrika i ja, formulirali smo na temelju dostupnih informacija dvije moguće teorije.« U kratkim je crtama izložio svoju teoriju. Zatim je riječ dao Fredriki, koja je ostala sjediti na svojem mjestu. »Alternativa ovoj vremenski tijesnoj no ipak mogućoj teoriji – da se Gabriel s Lilian odvezao do Kalmara i natrag – jest da se radi o dvije posve različite priče, o dva različita zločina.« Alex se namrštio. »U redu, razjasnit ću«, dodala je brzo. »Znamo da je Gabriel Sebastiansson tukao Saru, znamo daje na poslu gledao dječju pornografiju, a iz njegovih mailova možemo vrlo lako zaključiti i da je bio aktivni pedofil. Nadalje, pripada pedofilskoj mreži o kojoj ne znamo ništa, a čija je okupljanja pohađao redovno od početka godine. Potom organiziraju izvanredno okupljanje u Kalmaru. Gabriel je odmah zatražio godišnji te – posve logično – majci lagao tvrdeći da tih dana putuje poslom. Istodobno je obećao da će navečer pokupiti Lilian kada se ona i Sara iz Göteborga vrate u Stockholm.« Nakratko je zastala kako bi se uvjerila da je ostali razumiju. Nitko od prisutnih nije djelovao zbunjeno. »Dakle«, nastavila je, osjetivši kako su joj se obrazi zacrvenjeli od uzbuđenja. »Dakle, u utorak se tijekom prijepodneva odvezao u Kalmar. Lilian je nestala neposredno nakon dva poslijepodne. Koji sat kasnije počinjemo ga zvati upravo zbog nestanka kćeri. No mobitel je ugasio. Naime, upravo tada je zauzet sudjelovanjem na okupljanju u Kalmaru, sve do deset uvečer, kada opet uključuje telefon.« Namjerno je zastala. »Čovjek je upravo u vrijeme kada mu je kći bila oteta počinio zločin koji u našem društvu smatramo najgnusnijim. Svjestan je da smo vrlo vjerojatno iskopali

prijave o obiteljskom nasilju podignute protiv njega, a od njegove majke i poslodavca vrlo moguće i proturječne podatke o tome gdje se nalazio. Kasno je, a on je satima daleko od kuće. Razumno je pretpostaviti da ga je spopala čista panika. Ne želi kući, a niti razgovarati s policijom. Naravno da nije oteo Lilian, no istodobno nema nikakve želje priznati gdje je bio kada je djevojčica nestala.« Uzela je zraka, da bi potom nastavila. »Istodobno se također doveo u bezizlaznu situaciju time što je svojoj majci, koja mu je obično osiguravala alibije, posao ovaj puta otežao lažući joj o tome kamo ide. No naravno da joj se ipak javio, jer nema nikoga drugoga tko bi bezuvjetno stao u njegovu zaštitu. Teško je nagađati o čemu su se točno dogovorili i koliko joj je toga rekao, no vjerojatno su pretpostavili da će Lilian uskoro biti pronađena, a on će se do tada pritajiti.« »A kada se Lilian bude vratila, policiju više neće zanimati gdje je bio?« dopunio ju je Alex. »Upravo tako«, rekla je i popila malo vode nakon podužeg izlaganja. Prostorijom je zavladao muk. Alex je listao ispis i čitao mailove što ih je članovima tima podijelio Peter. »Isuse bože«, rekao je tiho i odložio ih. Zatim se malčice nagnuo preko stola. »Ima li netko kakvu informaciju protivnu ovome što je Fredrika upravo izložila?« pitao je oprezno. Nitko nije rekao ni riječi. »U tom sam slučaju sklon povjerovati«, rekao je polagano, »da naš prijatelj Gabriel Sebastiansson kojeg smo toliko mahnito tražili vrlo vjerojatno nije Lilianin otmičar.« Pogledao je Petera, koji je obišao stol i sjeo pokraj Fredrike. »Slažem se da nije nemoguće da je Gabriel oteo Lilian i istodobno posjetio Kalmar, no kao što je Fredrika rekla: vremenski je ta alternativa vrlo tijesna.« Zatresao je glavom. »Ali«, rekao je Peter, »kako da u tom slučaju protumačimo iskaz Ingrid Strand? Putnice koja je u vlaku sjedila pokraj Sare i Lilian. Ona je vidjela da Lilian odnosi...« »...čovjek koji ‘joj je morao biti otac’«, nadopunio ga je Alex mirno. »Znam, vrlo

je zakučasto. Kome drugome bi Lilian inače dopustila da je odvede? Osim ako nije bila pod utjecajem sedativa, što će nam podrobnije pokazati autopsija.« Fredrika je progutala slinu. »Je li bila...«, započela je. »Što je liječnica rekla, je li bila silovana?« Alex je odmahnuo glavom. »Vjerojatno nije, ali i to ćemo točno znati sutra ujutro.« Nakratko je utonuo u tišinu. Neovisno o tome jesu li Sebastianssona mogli dovesti u vezu s cljevojčičinim nestankom, u krilo mu je odjednom sletjela pedofilska mreža. Taj problem ipak nije bio u njegovoj nadležnosti i morat će ga proslijediti pokrajinskoj, a možda i nacionalnoj policiji. »Znači li ovo da se vraćamo na početak?« pitao je Peter sumnjičavo. Alex se nasmiješio. »Ne«, rekao je zamišljeno. »To samo znači da se nama poznate informacije ne slažu s onim što smo isprva vjerovali. No, kao što rekoh, Gabriela Sebastianssona doista moramo, barem privremeno, otpisati kao glavnog osumnjičenog.« Peter je uzdahnuo, a Alex je upozoravajući ispružio prst. »No«, dodao je, »ne znamo je li Gabriel poznavao čovjeka koji mu je oteo kćer. Ni to ne smijemo isključiti sada kada znamo u kakvim se krugovima kretao.« Fredrika je diskretno podigla ruku da bi zatražila riječ. Alex joj je kimnuo. »Znamo međutim«, rekla je polako, »da se Lilianin otmičar obratio izravno Sari, a ne – koliko nam je poznato – Gabrielu Sebastianssonu. Kosu je poslao na Sarinu adresu, ne na Gabrielovu.« »Vjeruješ dakle daje ubojica povezan sa Sarom, a ne s Gabrielom?« ubacio se Alex. »Da«, odgovorila je ona odlučno. »Imamo li još informacija koje bi ovu tezu poduprle?« upitao je Alex i pogledao okupljene. Fredrika je opet zatražila riječ. »Imamo«, rekla je i pocrvenjela. »Vidite, danas sam otišla na kratki izlet u Flemingsberg.«

Alex i ostali poslušali su Fredrikino kratko izlaganje o tome što je saznala u Flemingsbergu te od službenika Švedskih željeznica. Završila je naglasivši da nikako ne smatra daje išta dokazala, ali je istaknula da se previše događaja poklapa a da bi se to moglo smatrati slučajnim. Alex je isprve šutke sjedio. Potom je nabrao čelo. »Sada bih ti trebao reći nešto o tome kako se nisi smjela upuštati u vođenje istrage na svoju ruku, kad sam izričito tražio da se pozabaviš nečim drugim. No ovaj puta ćemo prijeći preko toga.« Fredrika je s olakšanjem odahnula. »Pretpostavimo li da su informacije do kojih si došla točne te da ukazuju na pomno planiranu akciju čiji je cilj bila Sara... To znači da doista imamo posla sa zvijeri u ljudskom obličju«, rekao je Alex zamišljeno. »I uz to s vrlo inteligentnom te pedantnom osobom. Pitam se samo jedno: zašto nismo pronašli ništa što bi nam sve to objasnilo? Zašto Sara ne zna koga je to toliko uznemirila?« »Ona toga uopće nije morala biti svjesna«, ubacio se Peter. »Ako je Lilian oteo psihopat, što se čini izvjesnim, pravi razlog bi se samo počinitelju mogao doimati logičnim.« »Preispitat ćemo opet svaku prikupljenu informaciju«, rekao je Alex napeto. »Sigurno nam je nešto promaklo. Kada će biti gotov foto-robot žene sa psom?« »Već je gotov, no službenica na šalteru mora dobiti priliku da ga kasnije večeras eventualno korigira.« »OK, nastavimo onda«, rekao je Alex i zahvalio Fredriki kratkim kimanjem. Fredrika se opet htjela ubaciti, no Alex ju je spriječio. »Smijem li samo reći što sam saznao u Umeu u razgovoru sa Sarom i njezinim roditeljima?« Kimnula je, jednako znatiželjna kao i ostali. Prepričao je što je rečeno tijekom sastanka sa Sarom Sebastiansson i njezinim roditeljima, nakon što su obavili službenu identifikaciju. Primijetio je da ga je Fredrika promatrala vrlo pozorno kada je pričao o Sarinom kratkom boravku u Umeu nakon mature. Kada je završio svoje izlaganje, Fredrika je bila prva koja je komentirala. »Danas sam razgovarala s mnogo njezinih prijatelja i kolega«, rekla je, »te sam

se često zatekla kako mislim da Sara zapravo više nema niti jednog starog prijatelja.« »Nema«, rekao je Alex, »ja sam također shvatio daje s njima prekinula kontakt nakon što je upoznala svojeg muža.« »Upravo tako«, rekla je Fredrika nestrpljivo, »no to znači da smo u analiziranju njezinih društvenih kontakata zapravo krenuli sa suviše kasnom fazom njezina života. Drugim riječima, uopće nismo obratili pažnju na ono što joj se u životu dogodilo prije nego što je upoznala Gabriela.« »Hoćeš reći da bi to razdoblje njezina života moglo biti bitno? Da je Lilian ubio netko tko je osvetu kovao praktički desetljećima?« »Hoću reći da ne smijemo isključiti da bi moglo biti tako«, razjasnila je Fredrika. »A hoću reći i da ako jest tako, trenutačno to ne možemo ni otkriti jer smo istragu suzili na posve pogrešno vremensko razdoblje.« Alex je zamišljeno kimnuo. »U redu, prijatelji«, rekao je, »večeras odmaramo mozgove. Idi te kući i bavite se nečim što vas veseli. A kada se sutra ponovo okupimo, započet ćemo tako što ćemo opet proći kroz istražni materijal. Sav materijal. Čak i dojave koje smo otpisali. Dobro?« Alex se i sam iznenadio i nasmiješio kad je shvatio da je riječ »prijatelji« uporabio dvaput na istom sastanku.

E

llen Lind s posla je otišla pomalo razočarana. Naporno je radila sve otkako je djevojčica bila oteta, te iako je bila samo tajnica tima, šef bi se katkada morao sjetiti pohvaliti i njezin udio u istrazi. Alexu takvo što baš i ne pada često na pamet. A da ne spominjemo kako se odnosio prema jadnome analitičaru. Je li uopće znao kako se Mats zvao? No te su se misli raspršile kada se mašila mobitela i vidjela da ju je ljubljeni zvao nekoliko puta. Na govornoj pošti ostavio joj je kratku poruku da bi je kasnije rado vidio u Hotelu Anglais, u kojem noći. Također se ispričao što se zadnji puta tako glupo ponio. Njezino srce dvostruko je brže zakucalo od silne sreće. Istodobno je osjetila žalac iritacije. Nisu joj se sviđale oscilacije u njihovoj vezi. Naposljetku je uspjela nagovoriti nećakinju da joj pričuva djecu. Nećakinja je zapravo već boravila kod nje i dosta joj pomagala, jer je ona ovih dana često morala raditi do kasno. »Ali, zar doista misliš da im je potrebna dadilja?« pitala ju je nećakinja, koja je nedavno maturirala. Ellen je pomislila na Lilian Sebastiansson te odlučno odgovorila: »Jest.« Zatim je požurila kući da bi djeci barem stigla poželjeti laku noć te se presvući. Nećakinja ju je promatrala dok je jurila okolo u donjem rublju tražeći što će odjenuti. »Izgledaš poput zaljubljene tinejdžerice«, zasmijuljila se. Ellen se nasmiješila i zacrvenjela. »Da, znam da je to možda smiješno, ali sretna sam svaki puta kada on nađe vremena da se sretnemo.«

Nećakinja joj se toplo nasmiješila. »Obuci crvenu majicu«, predložila je. »Crveno ti stvarno pristaje.« Koji čas kasnije Ellen se našla u taksiju na putu prema hotelu. Tek kad je sjela u vozilo osjetila je koliko je umorna. Dani na poslu bili su dugi i teški. Nadala se da Carl neće imati ništa protiv ako mu bude pričala o svemu groznome što se dogodilo, jer je imala snažnu potrebu to s nekim podijeliti. Dočekao ju je u predvorju hotela. Kad ju je spazio licem mu se proširio topao osmijeh. »Zamisli da smo se uspjeli vidjeti čak dvaput u istom tjednu«, promrmljala je ona kada su se zagrlili. »Ima tjedana koji su jednostavniji od drugih«, odgovorio je i čvrsto je privinuo sebi. Pomilovao ju je po leđima, pohvalio joj majicu i rekao da dobro izgleda, usprkos tome što se osjećala iscrpljeno. Sati prije počinka proletjeli su kao u izmaglici. Pili su vino, nešto pojeli, razgovarali dugo i ozbiljno o svemu što se događalo te vatreno vodili ljubav prije nego što su naposljetku odlučili pokušati zaspati. Opušteno mu je ležala u naručju i taman prije nego što je usnula prošaptala je: »Tako sam sretna što smo se upoznali, Carl.« Njegov osmijeh namreškao joj je kožu na vratu. »I ja.« Potom joj je rukom obujmio lijevu dojku, poljubio rame i šapnuo: »Ti mi daješ sve što mi je potrebno.«

DRUGI DIO Tragovi gnjeva

PETAK

K

ad se Jelena osvijestila u stanu je bilo mračno. Otvorila je oči i zatekla se kako leži na leđima. Jedno oko bilo joj je zatvoreno. Pomislila je kako je čudno što joj je oko tako teško, a potom ju je preplavila bol. Preplavila ju je i napala. Nije joj se mogla oduprijeti, nije ju mogla izdržati. Tekla je njezinim tijelom i čitavu je tresla. A kada se okrenula, otkrila je da su joj leđa zalijepljena za plahtu na nekoliko mjesta gdje su se krvave mrlje zgrušale i osušile na koži. U trenutku je odlučila da neće susprezati plač. Znala je da Njega neće biti kod kuće. Nikada ga nakon Prekoravanja nije ni bilo. Suze su joj slobodno padale niz lice. Da mu je samo smjela sve objasniti, da ju je samo poslušao i da je nije odmah napao. Kakav bijes. Nikada nije vidjela ništa slično. Kako joj je to mogao učiniti, pomislila je dok je plakala u zamrljani jastuk. Ta je pomisao bila zabranjena. Njega se nije smjelo osporavati niti dovoditi u pitanje, takva su bila pravila. Ako ju je prekorio, to je bilo za njezino dobro. Ako to nije razumjela, veza im je bila osuđena na propast. Koliko joj je samo puta to bio objasnio? No ipak. Jelena je bila žena koja je s vremenom izgubila vjeru u sebe i u svijet oko sebe. Bila je sama zato što je to zaslužila. Zato se sada osjećala zahvalno i voljeno, kad ju je želio netko poput Njega. No u njoj je još uvijek postojalo i zrnce snage koje On nije uspio uništiti. To Mu nije ni bila namjera: bez snage ona nikada ne bi mogla postati Njegova saveznica u ratu koji im je predstojao. Ležeći naga u krevetu, napuštena i sama, s ranama po čitavom tijelu, Jelena je

iskoristila to posljednje zrnce snage kako bi se usudila kušati slani okus pobune. Kada je bila mlađa, u vrijeme za koje su i On i ona učinili sve da bi ga zaboravila, čitavo njezino biće odisalo je pobunom. On ju je od toga izliječio. Pobuna kojoj se odavala bila je za svaku osudu. To joj je objasnio već kada ju je prvi puta pokupio svojim automobilom. No postojale su i drugačije pobune. Ako ima volje i hrabrosti, On će joj pomoći da s time nastavi. Jelena je samo to i željela. No put do savršenstva za koje je On tvrdio da je bilo potrebno za sudjelovanje u borbi bio je puno duži i mračniji nego što si je ona zamišljala. Beskrajno dug i bolan. Boljelo ju je gotovo posvuda. Najviše je boljelo kada ju je palio. To se doduše zbilo samo nekoliko puta, i to baš na samom početku njihove veze. Sada joj je to opet učinio. Gorjela je od groznice. Prsni koš ju je prilikom disanja užasno bolio, a na tijelu je posvuda imala opekotine, na više mjesta nego što se usuđivala i pomisliti. Osjećala je da će poludjeti od boli. Na pamet joj je pala očajnička pomisao. Moram potražiti pomoć, pomislila je. Moram potražiti pomoć. Čistom snagom volje skliznula je niz rub kreveta i polagano započela puzati iz sobe. Tražiti pomoć zbog ozljeda predstavljalo je još jedno kršenje pravila, no ovaj puta bila je posve sigurna da će umrijeti ako joj se ne pruži liječnička pomoć. On bi se uvijek prije ili poslije vratio kući i pomogao joj. No ovaj puta nije imala vremena čekati Ga. Snaga ju je sve brže napuštala. Samo da stignem do vrata. Duboko u njoj rasla je panika. Što će ova izdaja značiti za njihovu vezu? Hoće li od nje išta ostati ako mu sada okrene leđa? On se naravno nikada neće pomiriti s time što je pokazala toliku samostalnost i u takvom se stanju iskrala iz stana. Slijedit će je i ubiti je. Vrijeme, pomislila je dok je klečeći pokušavanla drhtavim prstima dohvatiti kvaku na vratima. Treba mi vremena da razmislim. Borila se da podigne drugu ruku kako bi otključala vrata. Otključala ih je i otvorila. Potom se više ničega nije sjećala. Vrata su se otvorila i hladni mramor dočekao je njezino lice kad je pala na pod.

A

lex Recht radni je dan započeo naloživši Fredriki da otputuje u Uppsalu i ispita Mariju Blomgren, nekadašnju prijateljicu Sare Sebastiansson koja je s njom pohađala tečaj pisanja u Umeu. Zatim je s jutarnjom kavom u ruci sjeo za radni stol. U tišini i sam. Pitao se kad se to ovaj slučaj pretvorio u podivljalu zvijer koja se otela kontroli istražiteljskog tima vodeći ga uporno i tvrdoglavo u neočekivanom smjeru. Slučaj kao da je živio vlastitim životom, s jedinim ciljem da istražitelje zbuni i namami ih na pogrešan trag. Kako se usuđuješ navoditi me, kao da mu je šaptao. Kako se usuđuješ određivati mi smjer. Sjedio je napeto u svojoj uredskoj stolici. Iako je sinoć spavao samo koji sat, prštao je od energije. Također je osjećao čisti, nepatvoreni bijes. U ubojičinom planu bilo je nečeg neopisivo drskog. Kosa koja je djetetovoj majci poslana u paketu. Dijete koje su ostavili na parkiralištu ispred velike bolnice. I to što su nazvali bolnicu kako bi bili sigurni da će dijete doista biti pronađeno. Ali za sobom nisu ostavili nikakvih tragova. Barem ne takvih kao što su primjerice otisci prstiju. »No na ovome svijetu ne postoje nevidljivi ljudi, a niti nepogrešivi«, promrmljao je odlučno sebi u bradu kada je podigao slušalicu i nazvao sudsku medicinu u Solni. Patolog koji se javio zvučao je iznenađujuće mlado. Po Alexovu mišljenju iskusni liječnici imali su barem pedeset godina, te bi ga stoga obuzela nelagoda kada bi morao surađivati s nekim mlađim. Svojim predrasudama usprkos zaključio je da je liječnik vrlo stručan i da se izražava riječima koje je i običan policajac mogao razumjeti. Što je njemu osobno bilo dovoljno. Rezultati preliminarnog pregleda patologinje iz Umea pokazali su se ispravnima. Lilian Sebastiansson umrla je od trovanja prouzročenog prekomjernom

dozom inzulina ubrizganog injekcijom u stražnji dio vrata. »Nikada nisam vidio ništa slično«, rekao je patolog zabrinuto. »No to je učinkovit i... kako da se izrazim... klinički način oduzimanja života. I postupak kojim se patnje žrtve svode na minimum.« »Je li bila pri svijesti kad su joj ubrizgali inzulin?« »Teško je reći«, oklijevao je liječnik. »Pronašao sam i tragove morfija, vjerojatno su joj ga dali da je smire. Ali ne mogu se zakleti da je bila bez svijesti kada je primila smrtonosnu injekciju.« Potom je nastavio: »Teško je reći zašto je ubojica odlučio inzulin ubrizgati izravno u lubanju, odnosno u vrat. Koncentracija je bila tolika da bi je ubio čak i da su joj ga ubrizgali u ruku ili u nogu.« »Mislite li da je ubojica liječnik?« pitao je Alex tiho. »Teško«, odgovorio je patolog. »Ubod bih prije nazvao vrlo amaterskim. I kao što rekoh, zašto ju je najprije pokušao ubosti u glavu? Gotovo kao da se radilo o simboličnoj gesti.« Alex je razmišljao o tome što je upravo čuo. Simboličnoj? Kako to? Uzrok smrti bio je bizaran kao i čitav slučaj. »Je li što jela nakon što su je oteli?« Patologu je trebalo nešto vremena da odgovori. »Nije«, rekao je naposljetku. »Ne, ne čini se da jest. Želudac je bio prazan. No ako je tijekom tog vremena bila drogirana, to nije toliko čudno.« »Možete li reći nešto o tome gdje se tijelo nalazilo prije nego što je ostavljeno pred bolnicom?« pitao je Alex umorno. »Kao što su već konstatirali u Umeu, tijelo je barem djelomično očišćeno alkoholom. Tražio sam i tragove počinitelja pod njezinim noktima, ali nisam pronašao ništa. Na nekoliko mjesta na tijelu pronašao sam ostatke posebne vrste talka, što ukazuje na to da su otmičari nosili gumene rukavice, i to onu vrstu koja se rabi u bolnicama.« »Može li ih se naći negdje drugdje osim u bolnicama?« »Moramo obaviti još nekoliko testova prije nego što budem siguran, ali vrlo vjerojatno se radi o pravim bolničkim rukavicama. Njih pak nije teško nabaviti ako

poznajete nekoga tko radi u bolnici. Ali nije baš da ih prodaju u ljekarnama.« Alex je zamišljeno kimnuo za sebe. »No ako je ubojica imao pristup injekciji, alkoholu i rukavicama...«, započeo je. »Vrlo je vjerojatno da barem netko od umiješanih ima pristup bolničkim krugovima«, zaključio je patolog. Alex je šutio. Što je to patolog upravo rekao... »Vi čitavo vrijeme govorite o ubojicama. U množini«, rekao je. »Da«, odgovorio je patolog. »Na čemu temeljite tu pretpostavku?« pitao je Alex. »Doista se ispričavam, no vjerovao sam da su vam to već bili rekli u Umeu«, rekao je patolog. »Što to?« »Na djevojčičinom tijelu nema nikakvih drugih ozljeda osim rane na tjemenu. Nije bila izložena nikakvom drugom obliku nasilja, niti je spolno iskorištena.« Alex je uzdahnuo s olakšanjem. »Međutim«, naglasio je liječnik, »na rukama i nogama ima vidljive modrice. Vjerojatno zato što se opirala dok su je čvrsto držali. Jedan par ruku što ju je držao vrlo je mali, vjerojatno su u pitanju ženske ruke. Na gornjem dijelu žrtvinih ruku nalaze se istodobno veće modrice, koje su prouzročile veće ruke. Vjerojatno muške.« Alex je prestao disati. »Dvoje ih je, znači?« rekao je kad je došao do daha. »Muškarac i žena?« Liječnik je oklijevao. »Vrlo vjerojatno, ali naravno da ne mogu biti posve siguran.« Potom je nastavio: »Modrice su pak morale nastati nekoliko sati prije smrti. Možda kada su joj brijali glavu.« »Žena ju je držala dok ju je muškarac brijao«, rekao je Alex polagano. »A kako se Lilian previše opirala, zamijenili su mjesta. Žena ju je brijala dok ju je muškarac držao.« »Da, možda je bilo tako«, rekao je liječnik.

»Možda«, šapnuo je Alex.

K

ada je Fredrika Bergman stigla u Uppsalu, foto-robot žene koja je Saru Sebastiansson zadržala na peronu u Flemingsbergu već je bio objavljen u medijima. Dok je parkirala automobil ispred kuće Marije Blomgren Fredrika je na radiju čula obavijest. Policija trazi ženu koja je viđena... Ugasila je motor i izašla. Mediji su Lilianin slučaj pratili s velikom pažnjom. Još im nisu bili poznati svi morbidni detalji, no bilo je samo pitanje vremena kad će ih se dočepati. Tada će nastati pakao, to je bilo sigurno. U Uppsali je bilo toplije nego u Stockholmu. Prisjetila se da je to primijetila još tijekom studija. U Uppsali je ljeti uvijek bilo malo toplije, a zimi nešto hladnije. Kao da si doputovao na drugi kraj svijeta. Susret s Marijom Blomgren trgnuo ju je iz maštanja. Maria Blomgren je naime izgledala kao da potječe iz istog dijela svijeta kao i ona. Čak smo i malo slične, pomislila je Fredrika. Tamna kosa, plave oči. Marijini su obrazi možda bili malčice puniji, put nešto tamnija, i bila je malo viša. Imala je i šire bokove. Mora da je rodila, pomislila je Fredrika automatski. Maria je osim toga djelovala ozbiljnije i strože od nje, ako je takvo što uopće bilo moguće. Nasmiješila se tek kad joj je Fredrika pokazala službenu iskaznicu, no tako kratko i suzdržano da joj nije uspjela nazrijeti zube. Uostalom, bilo je malo razloga za smijeh. Alex Recht telefonski je kontaktirao Mariju Blomgren i objasnio joj zašto s njom žele razgovarati. Maria je napomenula da ne vjeruje da ima nešto posebno za reći, ali da će naravno vrlo rado surađivati s policijom. Sjele su za stol u kuhinji. Zidovi su bili boje pijeska, pločice bijele, a kuhinjski namještaj skup. Stol za blagovanje bio je ovalan, a pripadajuće stolice tvrde i bijele.

Osim zidova gotovo je sve u kuhinji bilo bijelo. Kuća je bila pedantno počišćena i pospremljena te se doimala klinički čistom. Nimalo nalik domu Sare Sebastiansson, pomislila je Fredrika. Bilo je teško zamisliti da su njih dvije nekada bile najbolje prijateljice. »Htjeli ste me pitati o ljetu u Umeu?« prešla je Maria odmah na stvar. Fredrika je iz torbice izvadila papir i olovku. Maria joj je jasno dala do znanja da je spremna surađivati s policijom, ali i da bi voljela da sve ovo što prije završi. »Možda biste mogli početi tako da mi ispričate kako ste se vi i Sara sprijateljile. Kako ste se upoznale?« Fredrika joj je isprva na licu uočila jasno oklijevanje. Potom jedva vidljivu razdraženost. Oči su joj se smračile. »Sprijateljile smo se u višim razredima osnovne«, rekla je Maria. »Moji roditelji su se tada razveli, a ja sam promijenila školu. Sara i ja završile smo u istoj grupi za njemački, imale smo istog učitelja njemačkog tri godine.« Dodirivala je vazu s prekrasnim cvijećem što je stajala na stolu ispred nje. Fredrika je opazila da je Maria uopće nije ničim ponudila, čak niti čašom vode. »Ne znam što bi vam zapravo moglo biti zanimljivo«, rekla je Maria polako. »Sara i ja vrlo smo se brzo zbližile. Njezini roditelji također su baš tada upali u krizu i mnogo se svađali. Mi smo se u tome našle. Zapravo smo obje bile uzorne učenice, znate, onaj tip što stalno drugima na satu posuđuje olovke i ne voli one koji ometaju nastavu.« Kada je podigla pogled, Fredrika je vidjela da su joj se oči ovlažile. Žaluje, pomislila je. Zato je toliko rezervirana. Žali za svojim i Sarinim prijateljstvom. »Sara se promijenila na kraju osnovne škole«, nastavila je Maria. »Imala je potrebu za pobunom. Počela se šminkati, piti i izlaziti s dečkima.« Odmahnula je glavom. »No uskoro se umorila od takvog ponašanja. Ta ju je faza vrlo brzo prošla, istodobno kada su joj se roditelji pomirili. Mislim da su neko vrijeme živjeli odvojeno, nisam sigurna. Kako god, sve se potom popravilo. A tada smo krenule u gimnaziju i pobrinule se da završimo u istom razredu. Već smo bile odlučile što ćemo nakon mature. Željele smo postati prevoditeljice u Ujedinjenim narodima.«

Mariju je ta uspomena nasmijala. Fredrika se nasmiješila. »Imale ste dara za jezike?« »Da, itekako, naši profesori njemačkog i engleskog nisu nas mogli dovoljno nahvaliti.« Opet se uozbiljila. »No tada su se opet pojavili problemi. Sarini roditelji promijenili su crkvu, i Sara se nije htjela pridržavati novih strogih pravila koja su kod kuće odjednom zavladala.« »Crkvu?« ponovila je Fredrika iznenađeno. Maria je podigla obrve. »Da, crkvu«, ponovila je. »Sarini roditelji bili su pentekostalci, u tome nije bilo ništa čudno. No jedna se skupina odvojila i pokrenula švedski ogranak vjerskog pokreta Američka slobodna crkva. Prozvali su se Kristova djeca ili tako nekako.« Fredrika ju je slušala sa sve većim zanimanjem. »Što je točno taj konflikt s roditeljima podrazumijevao?« upitala ju je. »Zapravo je cijela ta stvar bila prilično glupa«, uzdahnula je Maria. »Roditelji su joj uvijek bili vrlo liberalni, iako su bili vjernici. Nisu negodovali što smo izlazile i tome slično. No promijenili su se tijekom nekoliko godina pripadništva toj novoj zajednici. Kao da su postali radikalniji. Postali su mnogo restriktivniji u pogledu odjeće, glazbe i izlazaka. A Sara se s tom promjenom nije uspijevala nositi. Odbijala je sudjelovati u vjerskim susretima, što su joj roditelji prihvatili premda ih je pastor pokušavao uvjerti da budu stroži kao roditelji. No to Sari nije bilo dovoljno, ona je granice htjela još više rastegnuti.« »S još više alkohola i momaka?« »S još više alkohola, momaka i seksa«, uzdahnula je Maria. »U biti za takvo što uopće nije bilo prerano, mislim da smo bile druga godina gimnazije kada je ona krenula s time, da se tako izrazim. No zabrinjavajuće je bilo što je s dečkima spavala samo zato da bi se osvetila svojim roditeljima.« Fredrika je ispod stola prekrižila noge. Ona je sa svojim prvim momkom spavala tek kada je napunila osamnaest. »Kako bilo«, nastavila je Maria, »prvog stalnog momka upoznala je kada smo krenule u završni razred gimnazije. A ja sam završila s njegovim najboljim

prijateljem, pa smo tako postali ekipa koja je uvijek visjela zajedno.« »Kako su Sarini roditelji to primili? To što je pronašla stalnog momka?« »Isprva naravno nisu ništa znali. A poslije... Da, mislim da im je poslije to bilo posve u redu. Sara se primirila, a oni, iskreno rečeno, pojma nisu imali s koliko je njih ranije bila. Da su znali, mislim da bi bilo drugačije.« »I što se dogodilo?« upitala je Fredrika, koju je priča istinski zaokupila. »Potom je došao Božić, pa zima i proljeće«, rekla je Maria, dobra pripovjedačica koja je znala da pred sobom ima zainteresiranu publiku. »Sara je odjednom počela sumnjati u svoju vezu. Ona i momak sve su više vremena provodili odvojeno, a naša ekipica više se nije toliko često sastajala. Tada smo ja i moj momak prekinuli, a onda ni Sara više nije htjela biti sa svojim dečkom.« Zastala je da dođe do zraka. »Sarin momak najprije se malo bunio. On nije htio da prekinu. Cesto ju je zvao i nije ju puštao na miru. No potom je ubrzo pronašao novu djevojku, pa joj je prestao dosađivati. Bilo je to samo nekoliko tjedana prije mature. Sara i ja smo se već bile prijavile na tečaj pisanja u Umeu. Jako sam se veselila. Maturi, tečaju i početku studija.« Ugrizla se za usnu. »No Saru je nešto mučilo«, rekla je polagano. »Isprva sam mislila da se radilo o onom momku s kojim se razišla, no on ju je, kao što rekoh, pustio na miru. A onda sam pomislila da se opet posvađala s roditeljima, no nije bilo niti to u pitanju. Ali vidjela sam da ju je nešto mučilo. Jako me je povrijedilo što mi se nije povjerila.« Fredrika je u notes unijela nekoliko zabilježaka. »A zatim ste otputovale?« rekla je tiho kada je opazila da je Maria u mislima nekamo odlutala. Maria se lecnula. »Da, tako je«, rekla je. »Zatim smo otputovale. Sara je čitavo vrijeme ponavljala da će sve biti bolje jednom kada otputujemo. Onda mi je iznebuha rekla da se već dogovorila da će ondje provesti ostatak ljeta, da se kući nećemo vratiti zajedno. Jako sam se uzrujala, osjećala sam se povrijeđeno i izdano.« »Niste znali da se prijavila za ljetni posao?« »Nisam, pojma nisam imala. Nisu niti njezini roditelji, nazvala ih je nakon

nekoliko tjedana i tek tada im rekla. Predstavila je to kao mogućnost koja se iznenada pojavila, ali nije bilo tako. Dobro je znala već kad smo putovale tamo da će gore provesti ostatak ljeta.« »Je li vam objasnila razlog?« upitala je Fredrika. »Nije«, odgovorila je Maria i odmahnula glavom. »Rekla je samo da je godina bila teška, da se morala maknuti i da ništa ne shvaćam osobno.« Naslonila se i prekrižila ruke na prsima. Doimala se strogo. »Ali ja preko toga nisam mogla prijeći«, rekla je s prkosom u glasu. »Tečaj smo dovršile i ja sam se kući vratila sama. Planirale smo živjeti zajedno kada krenemo na studij u Uppsalu, ali tog sam ljeta odlučila da ću u studentskoj sobi živjeti sama. Sara se jako uzrujala, tvrdila je da sam je izdala, ali ona je mene izdala prva. A kasnije...« Nastupio je časak tišine. Pokraj kuće je cestom prošao veliki crveni automobil. Fredrika ga je popratila pogledom i pričekala da Maria nastavi. »Kasnije su stvari donekle krenule nabolje«, rekla je tiho. »No, nije više bilo kao nekad. Naravno da smo se i u Uppsali često družile, dijelile smo interese i povjeravale se jedna drugoj do određene granice, no... Ne, nije više bilo kao nekad.« Fredrika je osjetila čudnovatu tjeskobu. S koliko li je samo ljudi ona sama izgubila kontakt tijekom godina? Je li za njima žalila kao što se činilo da Maria žali za Sarom? »Vratimo se malo na vaš boravak u Umeu«, rekla je Fredrika brzo. Maria je zatreptala. »Kako vam je bilo tamo? Je li se dogodilo nešto posebno?« »Kako nam je bilo... Bilo nam je dobro. Stanovale smo na jednom imanju gdje smo upoznale mnogo novih ljudi.« »Jeste li s nekima od njih još uvijek u kontaktu?« »Ne, ne, nisam uopće. Što se mene ticalo, priča je završila kad sam se vratila kući. Tečaj je bio gotov, i ja sam ostatak ljeta radila. Radila sam i potom otišla na studij u Uppsalu.« »A Sara? Je li ona ispričala nešto zanimljivo kad se vratila kući?« Maria je skupila obrve. »Ne, gotovo ništa.« »Je li imala još prijatelja s kojima je bila bliska kao s vama?«

»Ne, nije. Naravno daje imala prijatelja, ali ni s kim nije bila suviše bliska. Činilo se kao da je imala mnogo toga što je željela ostaviti za sobom i što prije otići u Uppsalu. I ovdje je stekla nekoliko prijatelja. Bilo je to prije nego što je upoznala Gabriela, a tada ih je prestala viđati.« Fredrika je odmah zagrizla. »Jeste li se vas dvije družile i nakon što je upoznala Gabriela?« »Isprva da. U biti smo se tada taman opet počele zbližavati. Umeo je bio nekoliko godina iza nas, taman smo trebale diplomirati i baciti se na traženje posla. Ulazile smo u novu životnu fazu, postajale odrasle u punom smislu te riječi. No kad je Sara upoznala Gabriela uskoro se opet sve promijenilo. On je u potpunosti preuzeo kontrolu nad njezinim životom. Ispočetka sam pokušavala s njom održavati kontakt kako bih je...« Utihnula je i Fredrika više nije nimalo dvojila. Maria je plakala. »Kako biste je što?« upitala je tiho. »Kako bih je spasila«, rekla je kroz plač. »Jasno sam vidjela koliko je batina u toj vezi dobivala. A onda je zatrudnjela. Tada smo posve prekinule kontakt te se više uopće nismo čule. Nisam više mogla podnijeti da je viđam s njim. Iskreno rečeno, nisam imala snage gledati kako polagano umire pokraj njega, a da ni malim prstom nije pomakla da se oslobodi.« Fredrika se nije slagala s njezinom tvrdnjom da Sara nije ništa učinila da ga se riješi, no to je prešutjela. Umjesto toga je rekla: »Sada se definitivno oslobodila. Ustvari, sada je očajnički sama.« Maria je obrisala suze. »Kako izgleda?« Fredrika je ubacila stvari u torbicu spremajući se da krene. Podigla je glavu. »Tko?« »Sara. Pitam se kako sada izgleda.« Fredrika se blago nasmiješila. »Ima dugu riđu kosu. Moglo bi se reći daje lijepa. A nokte na nožnim prstima lakira u plavo.« Mariji su na oči ponovno navrle suze. »Baš kao i nekad«, prošaputala je. »Izgleda baš kao nekad.«

P

eter Rydh razmišljao je općenito o životu, a posebno o svom braku s Ylvom. Počešao se po čelu, kao uvijek kada je bio uznemiren i pod stresom. Diskretno se počešao i po međunožju. Danas ga je posvuda svrbjelo. Nervozan kao rijetko kada, žurio je hodnikom po drugu jutarnju kavu. Potom se opet zavukao u svoj ured. Za svaki slučaj za sobom je zatvorio vrata. Želio je barem načas biti na miru. Protekla večer pretvorila se u noćnu moru. »Idite kući i bavite se nečim što vas veseli«, rekao im je Alex. Veselo baš i nije bila riječ kojom bi Peter poželio opisati svoju jučerašnju večer. Kada se vratio dječaci su već bili pozaspali. Već se nekoliko dana kući vraćao prekasno da bi se s njima stigao poigrati prije spavanja. A Ylva... Najprije su razgovarali kao »dvoje odraslih ljudi«, ali već nakon nekoliko jednostavnih rečenica ona je posve poludjela. »Misliš da ne znam što radiš?« vikala je. »Misliš da ne znam?« Koliko li ju je samo puta u proteklih godinu dana vidio da plače? Koliko puta? Peter je imao samo jedno oružje kojim se mogao braniti i sad je umirao od srama pri pomisli kako ga je upotrijebio. »Zar ne razumiješ kako je težak slučaj kojim se bavimo?« vikao je sad on na nju. »Ne shvaćaš li koliko mi je teško kao ocu kada posvuda po Švedskoj pronalaze mrtvu djecu. Zar ne razumiješ? Zar je onda toliko čudno što koji put ostanem prespavati na poslu, ha? Ha?« Pobijedio je, naravno. Ylva za svoje sumnje nije imala konkretnih dokaza, a i njezina depresija dodatno ju je oslabila, tako da više nije vjerovala ni vlastitoj intuiciji. Završilo je tako da je sjela na pod i plačući ga molila da joj oprosti. A on ju je zagrlio, pomilovao je po kosi i rekao da joj oprašta. Zatim je otišao dječacima u sobu i tiho sjedio u mraku između njihovih kreveta. Tata je kod kuće, dečki.

Obrazi su mu se zažarili već pri samoj pomisli na to. Svinja. Postao je prava svinja. Stresao se pri samoj pomisli. Blagi boze. Kakav sam ja loš čovjek, pomislio je. I loš otac. Grozan otac. Odvratan čovjek. Prava... U razmišljanju ga je prekinula Ellen Lind upornim kucanjem na vrata. Znao je da je ona, iako su vrata bila zatvorena. Kucala je na poseban način. »Oprosti što sam samo tako banula«, rekla je, »ali nazvala je istražiteljica iz Jönköpinga koja želi razgovarati s nekim iz Alexove skupine. Alex je rekao da se ti pobrineš za nju jer je on zauzet, razgovara s nekim iz Umea.« Peter je zbunjeno zurio u nju. »OK«, rekao je napokon i podigao slušalicu. Pričekao je da Ellen prespoji poziv. S druge strane žice začuo se siguran i ugodan ženski glas. Peter je nagađao da pripada ženi srednjih godina. Predstavila se kao Anna Sandgren i rekla da radi kao inspektorica u odjelu kriminalističke policije u Jönköpingu. »Aha«, rekao je on samo da nešto kaže. »Oprostite, nisam vam uhvatila ime«, rekla je Anna Sandgren. Peter se zbunio. »Zovem se Peter Rydh«, rekao je napokon. »Inspektor pri stockholmskoj policiji, član posebne istražiteljske skupine Alexa Rechta.« »A tako«, rekla je i nastavila istim pomalo pjevnim tonom. »Zovem vas zbog žene koju smo pronašli mrtvu jučer ujutro.« Peter je slušao. Jučer ujutro su saznali da je Lilian Sebastiansson pronađena mrtva. »Nazvala nas je njezina baka i prijavila nestanak. Tvrdila je kako ju je unuka bila nazvala u srijedu poslijepodne i najavila da će je posjetiti. Ženin je identitet bio zaštićen jer je prošla kroz nasilničku vezu, a povremeno je, kada bi zatrebalo, zaštitu potražila i kod bake.«

»U redu«, rekao je Peter rezervirano, čekajući da mu objasni kakve veze ovo ima s njima. »No tijekom te večeri nije se pojavila kao što je obećala«, nastavila je Anna Sandgren, »pa je baka nazvala policiju i zamolila nas da provjerimo nije li se njezinoj unuci što dogodilo. Poslali smo ophodnju koja je javila daje sve u redu. No baka je bila uporna te je inzistirala da provalimo u stan. Kada smo to učinili, pronašli smo je umorenu u krevetu. Zadavljenu.« Peter se namrštio. I dalje nije razumio zašto je ovaj poziv proslijeđen upravo njima. »Obavili smo pretres stana i pronašli njen mobitel. U njemu je bilo pohranjeno tek nekoliko brojeva. Nije ga često rabila. Ali jedan od pohranjenih brojeva bio je vaš.« Anna Sandgren je utihnula. »Naš?« ponovio je on, ne shvaćajući posve što je time mislila. »Provjerili smo sve brojeve u njezinom mobitelu, a jedan od njih je broj za dojave koji je policija u Stockholmu objavila u vezi s nestalom djevojčicom pronađenom u Umeu.« Peter se trgnuo. »Koliko vidimo, broj je u mobitel samo pohranjen, nije ga nazvala. Ali svejedno smo mislili da je to vrijedna informacija koju smo željeli podijeliti s vama. Posebno zato što ovdje nemamo gotovo nikakvih tragova.« Peter je progutao slinu. Jönköping. U kojem se ono kontekstu Jönköping pojavio tijekom slučaja? »Znate li kada je ubijena?« upitao je. »Vrlo vjerojatno samo nekoliko sati nakon što je nazvala baku i rekla joj da će je posjetiti«, odgovorila je ona. »Sudski liječnik će javiti točno vrijeme, no, preliminarno, umrla je oko deset sati u srijedu navečer. Preko interneta je kupila kartu za vlak do Umea gdje joj živi baka te je trebala...« »U Umeu?« prekinuo ju je. »Da, u Umeu. Trebala je otputovati iz Jönköpinga tog jutra kad smo je pronašli mrtvu. Što će reći, jučer.« Srce mu je sada brže zakucalo. »Zna li njezina baka tko je on? Tip koji ju je tukao i zbog kojeg je dobila

zaštićeni identitet?« »Čitava ta priča vrlo je komplicirana«, uzdahnula je Anna Sandgren malodušno. »No, ukratko, dogodilo se sljedeće: Nora, dakle žrtva, prije šest ili sedam godina upustila se u vezu s nakim čovjekom dok je još živjela u jednom mjestašcu pokraj Umea. Vrlo brzo se pokazalo da veza nije bila zdrava. Nora se u to vrijeme vrlo loše osjećala. Bila je deprimirana, na bolovanju, bilo je jasno da je teško djetinjstvo koje je provela u udomiteljskim obiteljima na njoj ostavilo traga. I majka i otac bili su joj umrli.« Peter je glasno udahnuo. »Trebali biste zapravo otići do njezine bake i razgovarati s njom«, rekla je Anna Sandgren. »Mi smo s njom razgovarali samo telefonski, i vijest o smrti strašno ju je pogodila. No saznala sam barem toliko da ona čovjeka s kojim je Nora bila u vezi nikada nije upoznala, te da je Nori jednog dana jednostavno sve dozlogrdilo pa je pobjegla od njega. Uspjela je dobiti zaštićeni identitet, a da nije morala identificirati čovjeka koji ju je zlostavljao, zato što je imala pomno dokumentirane ozljede. Mislim da se policija nije nešto posebno potrudila da ga pronađe. Ne bismo tako postupili da smo barem imali njegovo ime.« »Niti mi«, izlanuo je Peter. »No sada barem znate što se dogodilo«, rekla je ona zaključujući razgovor. »Obavještavat ćemo vas dakako o tijeku naše istrage, no trenutačno nemamo niti jedan jedini trag koji bi ukazivao na počinitelja.« Suho se nasmijala. »Zapravo«, dodala je, »malo sam se zaletjela. Imamo jedan trag – otisak cipele koji smo izolirali u Norinom hodniku. Radi se o muškoj cipeli marke Ecco, broj 46.«

F

redrika Bergman u Stožer se vratila u vrijeme ručka. Smela se kada je u Lavljem brlogu vidjela Alexa samog za stolom. Čelo mu je bilo nabrano, a olovka je letjela po listu papira što ga je držao pred sobom. Došao je k sebi, pomislila je. U početku se izgubio i odlutao u pogrešnom smjeru, no sada je opet na pravom tragu. »Imamo li sastanak?« upitala je. Alex se lecnuo. »Ne, ne«, rekao je brzo. »Samo sjedim i razmišljam. Kako je bilo u Uppsali?« »Dobro«, odgovori Fredrika. »Vrlo dobro. No ima nešto čudno u vezi s tim tečajem pisanja.« »Kako to misliš, čudno?« »Nešto se tamo moralo dogoditi, za vrijeme ili prije tečaja, zbog čega je Sara Sebastiansson u Umeu ostala duže od svoje prijateljice.« Alex je zamišljeno gledao ispred sebe. »Htjela bih otputovati u Umeo«, rekla je stojeći na pragu. »U Umeo?«, ponovio je Alex iznenađeno. »Da, da ispitam organizatore tečaja, da ih upitam znaju li možda što se Sari ondje dogodilo.« Prije nego što je stigao odgovoriti, dodala je: »A mislila sam i još jednom razgovarati s njom. Ako je u stanju i ako se vratila u Stockholm.« »Vratila se«, rekao je Alex. »Došli su jutros, ona i roditelji.« »Jesi li znao da su joj roditelji veliki vjernici?« »Ne«, rekao je oklijevajući. »Ne, nisam to znao. Je li nam to zanimljivo za

istragu?« »Možda«, rekla je Fredrika. »Možda.« »Aha«, rekao je on. »Pa hajde uđi i ispričaj mi što si još saznala.« Nesigurno se nasmiješio kad je prekoračila prag i stupila u prostoriju. Sjela je na drugi kraj stola. »Gdje je Peter?« upitala ga je. »Na putu za Umea«, oglasio se Peter, iza njezinih leđa. U prostoriju za sastanke ušao je s torbom nehajno zabačenom preko ramena. Kao dječak, pomislila je ona. Poput dječaka koji ide na nogometni trening. »Što se dogodilo?« Peter se razdraženo ogledao po Brlogu. »Zar imamo sastanak?« Alex se nasmijao. »Zapravo nemamo. Ali kad ste već ovdje...« Peter se stuštio na stolicu. S Alexom je već stigao razgovarati, a Fredriku je izvijestio o situaciji jednom jedinom rečenicom: »U Jönköpingu su pronašli ubijenu ženu koja je u mobitelu pohranila broj našeg telefona za dojave, a baka joj živi u Umeu.« Fredrika se trgnula. »U Jönköpingu?« »Da. Naravno, nije nam još jasno zašto je u mobitelu imala naš broj, posebno zato što ga nikada nije nazvala, ali...« »Ali ona nas jest nazvala«, prekinula ga je Fredrika. Alex i Peter su zurili u nju. »Ne sjećate se? Ellen nam je rekla za ženu koja je željela ostati anonimna, no koja je rekla da vjeruje da poznaje počinitelja te da je s njim jedno vrijeme živjela.« Alex se odmah razbudio. »Tako je«, rekao je tiho. »Ali kako povezuješ taj poziv sa ženom iz Jönköpinga?« »Poziv je upućen s govornice u Jönköpingu«, rekla je ona. »Analitičar Mats ga je provjerio.«

»I koliko dugo to već znaš?« pitao je Peter uzrujano. »Pa poziv smo otpisali kao nevažan«, uzvratila je ona otresito. »A Jönköping nam u tom trenutku nije bio zanimljiv.« Alex je podigao ruku da ih smiri. »Osim toga, informacije iz Matsove baze podataka dostupne su svima pa tako i tebi«, dodala je brzo. Peter je spustio glavu. »Nisam to kod njega provjerio«, priznao je. Bacio je pogled prema Alexu. Alex se suho nakašljao. »OK, OK«, rekao je. »Pođimo od pretpostavke da nas je nazvala žena koja je jučer ujutro ubijena. Imamo li zapis tog poziva?« Fredrika je entuzijastično kimnula. »Ellen je napisala kratku zabilješku o razgovoru, mislim da smo i to pohranili u bazu podataka.« Peter je žustro ustao. »Idem razgovarati s Matsom«, rekao je i izašao prije nego što su Alex i Fredrika stigli bilo što reći. Fredrika je diskretno uzdahnula. »Čekaj malo«, viknuo je Alex i Peter se vratio u prostoriju. »Fredrika također ima razloga otputovati u Umeo, ali ja ne vidim svrhu da vas oboje šaljem tamo.« Oboje su ga pozorno slušali. »Već smo zaprimili nekoliko dojava vezano uz ženu sa psom iz Flemingsberga«, rekao je Alex. »Ja i analitičar, hm...« »Mats«, pomogla mu je Fredrika. »Tako je, ja i Mats preslušali smo ih zajedno te smo zaključili da se dvjema svakako moramo podrobnije pozabaviti. Kao prvo, javio se jedan iznajmljivač automobila. Misli da su iznajmili automobil ženi nalik onoj s foto–robota. A javila se i žena koja tvrdi da je djevojci prije nekoliko godina bila udomiteljica. Ona nam je ostavila i djevojčin približan opis.«

Prostorijom je zavladao muk. Fredrika i Peter kriomice su se pogledali. »Možda bi bilo najbolje«, rekao je Alex polako naglašavajući svaki slog, »da u Umeå otputuje Fredrika kako bi razgovarala s Norinom bakom i voditeljem tečaja pisanja. A ti, Peteru, preuzmi na sebe iznajmljivača automobila i udomiteljicu.« Peter i Fredrika kimnuli su u znak da se slažu. »Ima li još nešto što bih trebala znati o ženi iz Jönköpinga?« upitala je ona. Peter joj je pod nos gurnuo svoje bilješke o razgovoru s inspektoricom iz Jönköpinga. »Ovdje piše sve što je tijekom razgovora bilo rečeno«, rekao je kratko. Ona je pogledom preletjela tekst. »Par cipela marke Ecco, broj 46«, rekla je polagano. »Ne nadajmo se previše«, rekao je Alex koji je Peterove bilješke već pročitao, »ali nije li to nadasve zanimljiva koincidencija?« Fredrika je nastavila pažljivo čitati. »Dakle, dogovorili smo se«, rekao je Alex. Fredrika ih je ispratila skeptičnim pogledom dok su žurno izlazili iz prostorije. Kaos, pomislila je. Ovi ljudi žive u epicentru kaosa. Iskreno mislim da nigdje drugdje ne bi uspijevali funkcionirati. U tom se trenutku Alex okrenuo. »Samo da vam kažem...«, rekao je glasno. Peter i Fredrika su ga pogledali. Ellen je promolila glavu iz svog ureda. »Kontaktirao sam Odjel za suzbijanje poroka vezano uz ono što smo saznali iz Sebastianssonovih mailova«, rekao je. »Dugonogi Striček dobro im je poznat već neko vrijeme. Protiv njega i njegove mreže pripremaju obuhvatnu akciju te su se jako obradovali našim informacijama. Tako da vam prenosim njihove pozdrave i zahvale.«

K

ada se prije deset godina prijavljivao na Policijsku akademiju, Peter Rydh o policijskom je poslu već imao određene predodžbe i očekivanja.

Kao prvo, u policiji se stalno događalo nešto uzbudljivo. Kao drugo, policijski posao bio je važan. I kao treće, ljudi su policajce uvažavali i cijenili. Treće mu je bilo najvažnije. Da ga poštuju. Ne zato što ga inače nisu poštovali. Ne, radilo se prije o drugačijem poštovanju, daleko dubljem. Naravno da su ga cijenili i poštovali. Jedino mu je čudno bilo to što mu je autoritet nekako splasnuo otkako je napustio redarstvo i svukao odoru. Kao da su se ljudi prema njemu odnosili s manje respekta otkako se odijevao u civilnu odjeću. Tako je bilo i kada je posjetio iznajmljivača automobila koji je policiji dojavio da je prepoznao djevojku s foto-robota koja je Saru Sebastiansson zadržala u Flemingsbergu. Vlasnik tvrtke za najam promatrao ga je prilično sumnjičavo, sve dok mu nije pokazao policijsku iskaznicu. Tada je spustio gard, no svejedno nije djelovao posve zadovoljno. Peter je bacio oko sebe letimičan pogled. Radilo se o prilično malom uredu na Södermalmu. Oglasi u izlogu potencijalnim su mušterijama nudili iznajmljivanje automobila, ali i instrukcije iz vožnje. Ne baš uobičajena kombinacija. Tim prije što se u uredu nije nalazilo ništa što bi ukazivalo na to da se ovdje smjestila i autoškola. Vlasnik je uočio kako se ogledava. »Autoškola je na donjem katu«, rekao je osorno. »Ako njih tražite.« Peter se nasmiješio. »Samo malo gledam«, rekao je. »Vrlo dobra lokacija za iznajmljivanje automobila.« »Kako to mislite?« Prokleti mrgud, pomislio je Peter ljutito, no nastavio mu se smiješiti: »Pa hoću reći da u blizini nema konkurencije. Većina tvrtki za iznajmljivanje

automobila u vlasništvu je benzinskih kompanija, a njihove crpke u pravilu su smještene kilometrima izvan grada.« Kako je vlasnik i dalje šutio doimajući se razdraženo, Peter je odlučio da više neće trošiti energiju na pokušaj da bude prijazan. »Zvali ste i rekli da mislite da ste vidjeli ovu ženu«, rekao je otresito i izvadio foto-robot žene iz Flemingsberga te ga položio na pult koji ih je dijelio. Ovaj je pozorno promotrio crtež. »Da, izgleda kao žena koja je bila ovdje.« »Kada je bila ovdje?« pitao je Peter. Vlasnik se namrštio i otvorio veliki stolni kalendar koji je ležao ispred njega. »Je li ona ubila curicu?« pitao je bezosjećajno. »Zar je zato tražite?« »Nije ni za što osumnjičena«, rekao je Peter brzo. »Samo joj moramo postaviti nekoliko pitanja jer je moguće daje vidjela nešto što bi nam moglo biti važno.« Čovjek je kimnuo dok je tražio po kalendaru. »Evo ga«, rekao je i mesnati prst uperio točno u sredinu. »Tog je dana bila ovdje.« Peter se nagnuo. Vlasnik je okrenuo kalendar prema njemu. Prst je držao na lijevoj stranici. Na datumu 7. lipnja. Peter se u hipu oneraspoložio. »Kako možete biti tako sigurni da je bila ovdje baš tog dana?« pitao je sumnjičavo. »Zato što sam tog dana bio na operaciji vražjeg umnjaka«, rekao je ovaj, doimajući se vrlo zadovoljno samim sobom dok je prstom lupkao po zabilješci. »Taman sam htio zatvoriti i uputiti se u bolnicu kad je stigla.« Nagnuo se preko pulta užagrenih očiju koje su u Peteru izazvale nelagodu. »Vrlo preplašeno djevojče«, rekao je promuklim glasom. »Stajala je ovdje i ogledavala se poput divlje životinje obasjane farovima nasred ceste. Znate, od straha se nije mogla ni pomaknuti. Tako je izgledala.« Nasmijao se kratko i prostački. Peter je ignorirao čovjekovu drskost, no pomislio je da će ovu informaciju definitivno morati zapamtiti.

»Koji je automobil unajmila i na koliko dugo?« upitao je. Čovjek se zablenuo u njega. »Što?« rekao je zbunjeno ga gledajući. »Kako to mislite, koji automobil je unajmila? Nije htjela automobil.« »Nije?« rekao je Peter i glupavo ga pogledao. »Pa što je onda htjela?« »Htjela je na vozački ispit. Ali to je bilo prije nego što sam pokrenuo taj biznis, pa sam je zamolio da se vrati u srpnju. No poslije se više nije vratila.« Peterov mozak radio je sto na sat. »Htjela je na vozački?« ponovio je. »Da«, rekao je vlasnik i zaklopio kalendar. »Je li rekla kako se zove?« pitao ga je, makar je već znao odgovor. »Nije, a i zašto bi? Nisam je mogao upisati u školu, nisam još imao sve potrebne dozvole.« Peter je uzdahnuo. »Ne sjećate se više ničega u vezi s njezinim posjetom?« pitao je refleksno. »Ne, samo ovoga što sam već rekao«, odgovorio je čovjek te se jednom rukom pogladio po bradi, a drugom po trbuhu. »Bila je preplašena, blijeda i mršava. Kosu je sigurno bojila, bila je neprirodno tamna. Gotovo crna. A bila je dobila i batina.« Peter je naćulio uši. »Na licu je imala modrice«, rekao je vlasnik i pokazao svoj lijevi obraz. »Nisu to bile svježe modrice, nego, kako da kažem, već su požutjele. Nije izgledalo lijepo. Sigurno ju je boljelo.« U uredu je zavladao muk. Iza Petera otvorila su se vrata te je ušla mušterija. Iznajmljivač automobila pokazao joj je da pričeka. »Ja upravo odlazim«, rekao je Peter. »Više se ničega ne sjećate?« Vlasnik najma energično se počešao po bradi. »Ne, osim što je čudno govorila.« »Čudno je govorila?«, ponovio je Peter. »Pa da. Govorila je prilično nepovezano. Valjda zato što su je dobro namlatili. Ženske nakon batina nauče gubicu držati zatvorenom.«

Kada su Peter i Fredrika otišli, Alexa je obuzeo isti osjećaj kao kada bi mu djeca dok su još živjela kod njih otišla prespavati kod prijatelja. Zavladali su mir i tišina. Njih dvoje nisu bili jedini s kojima je dijelio hodnik, ali njihovu odsutnost jasno je osjećao te ju je u određenim prilikama smatrao pravim blagoslovom. Žena ga je nazvala na mobitel. »Što je s tvojim godišnjim?« pitala je. »Hoću reći, s obzirom na taj slučaj na kojem trenutno radiš? Zvali su iz putničke agencije, hoće da potvrdim i platim aranžman.« »Ići ćemo na godišnji, bez brige«, bilo je jedino što je rekao. »Sigurno?« »Zar ti o takvim stvarima običavam lagati?« Nasmiješio se, znajući da se i ona smiješila. »I večeras se kući vraćaš kasno?« »Najvjerojatnije da.« »Možda bismo mogli prirediti roštilj«, predložila je Lena. »Možda bismo mogli otputovati u Južnu Ameriku.« Sam se iznenadio time što je rekao. Ali nije porekao, samo je ostavio da riječi ostanu visjeti između njih. »Što si rekao?« upitala je ona naposljetku. Osjetio je kako mu se grlo osušilo. »Rekao sam da bismo jednom trebali otputovati u Južnu Ameriku da posjetimo sina. Tako da ne misli da više nismo dio njegovog života.« Supruga mu je na trenutak utihnula. »Doista bismo trebali«, rekla je potom .jedva čujno. »Možda najesen?« »Možda najesen.« Ljubav prema djetetu ne može se ni s čim usporediti, pomislio je nakon što su poklopili. Ljubav prema djetetu nešto je temeljno, bezuvjetno. Ponekad je vjerovao da su njih dvoje proveli trideset godina zajedno zbog ljubavi prema djeci. Kako drugačije objasniti to što su bili u stanju prebroditi svaku prepreku, sva razdoblja čame i sive svakodnevice? Alex je bio šef, no čak je i on načuo dio tračeva što su kružili hodnicima. Znao

je što se govorkalo o Peteru, da je imao ljubavnicu u södermalmskoj policijskoj stanici. On svoju suprugu nikada nije prevario, no vrlo si je lako mogao predočiti kako čovjek upadne u takvu situaciju. Kada ti stvarno bude svega dosta. Kada poklekneš pod teretom gomile različitih problema. Ali ne ako kod kuće imaš malu djecu, kao što je imao Peter. I definitivno ne s kolegicom, i to tako indiskretno da su već svi za to znali. To je bilo podlo i neodgovorno. Alex je osjetio kako ga hvata ljutnja. Mladi su danas bili previše razmaženi. Bio je svjestan da zvuči staromodno i pomalo nazadno, ali doista je smatrao da se mladima, njihovom pogledu na svijet i očekivanjima od života štošta moglo prigovoriti. Očekivali su da u živou sve teče glatko i bez ikakvih prepreka. Svijet je postao divovsko igralište na kojemu se bilo tko mogao igrati bilo čega. Bi li Alex mogao postupiti kao njegov sin? Odseliti se u Južnu Ameriku? Ne, on to ne bi mogao. I dobro da je tako, jer kad se čovjeku ponude tolike mogućnosti izbora, teško da će se ikada smiriti. Tada se događa to što se dogodilo Peteru. Alex je osjetio krivnju što sjedi ondje i razmišlja o takvim stvarima. Nije bilo na njemu da osuđuje život svojeg kolege. No ipak. Pomislio je na njegovu ženu i djecu. Zašto Peter na njih nije mislio? Turobno raspoloženje donekle mu se ublažilo kada se javio Peter. U glasu mu je nazirao motiviranost, što mu je govorilo da Peter voli svoj posao. To je bilo pozitivno, i to nije smio zanemariti. No ovaj puta mlađi kolega nije zvučao zadovoljno dok mu je prepričavao razgovor s unajmljivačem automobila. »Saznao sam samo jednu novu informaciju, da je htjela polagati vozački ispit«, zaključio je razočarano. »Ako je to uopće bila ona.« Alex ga je odmah zaustavio. »No znamo i da je redovno dobivala batine, što pojačava indicije da smo pronašli pravu djevojku. I pravog momka«, rekao je odlučno te nastavio nešto poletnije. »Razmisli, Peter. Žena koja je ubijena u Jönköpingu dobila je zaštićeni identitet zato što je prekinula s momkom koji ju je tukao. U razgovoru s Ellen spomenula je nekakvu misiju, daje taj čovjek određene žene želio kazniti. Recimo da sije taj luđak nekako osigurao novu partnericu i suučesnicu. Djevojku koja je malo zabrazdila u životu – odnosno, debelo je zabrazdila – te koja je iz određenih razloga

pala na njegov šarm. Ako je – naglašavam ako – isti čovjek koji je oteo Lilian ubio djevojku iz Jönköpinga, također znamo i da mu je bila potrebna pomoć da Lilian živu ili mrtvu preveze u Umea, jer teško da se istodobno mogao nalaziti na dva mjesta. A to znači da bi mu odgovaralo da njegova kompanjonka u međuvremenu položi vozački ispit.« Peter nije ništa odgovorio, očito je razmišljao o Alexovim riječima »Da obiđem autoškole ovdje na Soclermalmu i pokažem im sliku, kad sam već ovdje?« pitao je. »Možda je otišla u koju drugu, kad već ovdje nije mogla polagati.« »Izvrsno, no ne smijemo zaboraviti ženu koja je rekla da je djevojci možda bila udomiteljica.« »I za to ću se pobrinuti«, uvjeravao ga je Peter. »Je li se Fredrika već javila?« »Nije«, uzdahnuo je Alex. »Mislim da je krenula k Sari Sebastiansson da je još jednom ispita. Rekla je da će me nazvati kad bude na putu za Arlandu.« Alex je taman htio prekinuti, kad je Peter dodao: »Ima još nešto.« Alex je pričekao. »Zašto je baš sada otputovao u Jönköping da ubije tu djevojku? Sigurno je imao pune ruke posla oko Lilian. Zašto bi na sebe privlačio dodatnu pažnju?« Alex je kimnuo. »I ja sam na to pomislio«, rekao je nesigurno. »Čini se da u pozadini svega leži nekakav plan. Najprije je u Flemingsbergu zadržao vlak i Saru Sebastiansson, a zatim joj je poslao paket s kosom i odjećom. Možda je i ubojstvo u Jönköpingu dio istog rituala. Kakvog, to ćemo tek otkriti?« »Ja sam slično razmišljao«, rekao je Peter, »ali nekako se ne poklapa. Vjerojatnije je da je ubojstvo u Jönköpingu bilo hitna mjera. Ta za sobom nije ni pod počistio. Hoću reći, čitavo je vrijeme bio krajnje pedantan i temeljit, a sada odjednom za sobom ostavlja tragove.« »Ali osavio ih je i u vlaku«, podsjetio ga je Alex. »Zato što je morao«, rekao je Peter. »Nije mogao za sobom počistiti, niti hodati po vlaku bos ili u čarapama. Tada bi ga sigurno zapamtili. Osim toga u vlaku se osjećao relativno sigurno jer je već postojala gomila različitih otisaka.« »Znači, misliš da je djevojku iz Jönköpinga ubio kako bi je ušutkao?«

»Da«, odgovorio je Peter nakon kraće šutnje. »To se čini kao jedino razumno objašnjenje.« Alex je razmišljao. »OK, ali kako je znao?« »Znao što?« »Kako je znao da ju je imao razloga ušutkati?« »Da, to je pravo pitanje«, rekao je Peter zabrinuto. »Kako je dođavola znao da je već bila nazvala policiju? Ili možemo pretpostaviti da bi je prije ili poslije svejedno ubio?« Ellen Lind bila je izvan sebe od sreće. Pomisao na prošlu večer i noć posve ju je razgalila. »Možda me voli«, mrmljala je sebi u bradu. Bila je presretna zbog susreta s njim. Pozorno ju je slušao kada je imala potrebu ispričati mu sve što ju je tištalo u vezi s groznim slučajem male Lilian. Iako nije imao vlastite djece, kao daje uistinu razumio koliko je ovaj slučaj svima umiješanima bio traumatičan. Zatim su razgovarali o novim filmovima koje bi mogli pogledati. Ellen je osjetila uzbuđenje. Još nikad nisu išli zajedno u kino. Njihovo druženje uvijek je bilo ograničeno na hotel u kojem je odsjedao, a susreti su im sadržajno uvijek bih isti: večerali su, razgovarali, vodili ljubav i spavali. Bit će dobro za nas da napravimo nešto novo, pomislila je i vragolasto se nasmiješila. Ako ga uspije dobiti u kino, sigurno neće predstavljati problem ni da ga upozna sa svojom djecom. Ako ju je doista volio, morao je razumjeti da su djeca bila uključena u ponudu. Nasmiješila se i izvadila mobitel. Poslala mu je poruku i čekala da joj odgovori. No nije joj odgovorio. Kad su se jutros rastajali pitala ga je kada će se opet vidjeti. On je nakratko oklijevao, a potom joj je odgovorio: »Nadam se ubrzo. Vidjet ćemo se kad budem u mogućnosti.« »Kad bude u mogućnosti«, ponovila je tiho i gorko se nasmiješila. »Zašto se uvijek nalazimo pod njegovim uvjetima?«

S

unce je napokon zasjalo a Stockholm zablistao pod njegovom toplinom, zaključila je Fredrika Bergman dok je u žurbi parkirala ispred svoje zgrade. S ključem u ruci uspela se stubama i u stan ušla za manje od tri sekunde. Neće joj trebati više vremena ni da spakira torbu za noćenje u Umeu. Putnu torbu držala je na gornjoj polici garderobe. Iza torbe nazirala se futrola s violinom. Trudila se ne gledati je, ne sjećati se. Ali misli su letjele prebrzo da bi ih volja za zatiranjem uspomena stigla spriječiti. U mislima je oblikovala riječi, jednako bolno i automatski kao i uvijek. Danas sam mogla biti netko drugi, mogla sam biti negdje drugdje. Njezina majka nedavno se dotakla te teme. »Liječnici nikada nisu rekli da uopće ne smiješ svirati, Fredrika«, rekla joj je blagim glasom. »Rekli su da ne bi smjela profesionalno svirati.« Fredrika je tvrdoglavo odmahnula glavom jedva suprežući suze. Ako ne može svirati kao i prije, uopće ne želi svirati. Telefonska sekretarica treptala je kada je ušla u kuhinju. Pomalo iznenađena, pustila je poruku. »Dobar dan, moje ime je Karin Mellander«, govorila je vjerojatno starija žena promuklog glasa. »Zovem vas iz Centra za usvajanje, a vezano uz vaš zahtjev. Molila bih da mi se javite kad stignete, na broj 08...« Stajala je nijemo dok je žena recitirala telefonski broj. Brojevi su letjeli kroz prostoriju, ulazili u njezinu glavu i potom se izgubili u ništavilu. Kvragu, pomislila je. Kvragu, kvragu, kvragu. Pod naletom panike i stresa paradoksalno je postajala racionalnija. Tako je bilo i ovaj put. Brzo se vratila u spavaću sobu i nastavila pakirati. Gaćice, grudnjak, majica. Pitala se treba li ponijeti još jedne hlače, hoće li ostati samo jednu noć, ili duže? Može

li nositi iste hlače dva dana zaredom? Bila je suviše usredotočena na cilj da bi se opterećivala takvim potankostima. Spakirala je i hlače. Pokušavala se sabrati dok je pakirala toaletnu torbicu. Iz nekog razloga nije prestajala misliti na Spencera. Morala bih mu reći, pomislila je. Stvarno bih mu morala reći. Spakirala je torbu i potom za sobom zatvorila vrata. Zraka, pomislila je. Treba mi svježeg zraka. Vrući asfalt isijavao je toplinu oko njezinih nogu kad je stupila na pločnik. Sranje, što joj je odjednom? Ako o usvajanju nije dobro promislila i čvrsto odlučila, možda s time ne bi trebala nastaviti. Progutala je slinu. Pogled na naslovnice novina u kiosku pred susjednom zgradom vratio ju je u stvarnost. »Tko je ubio Lilian?« vrištale su novine. Na to bih se morala fokusirati, pomislila je i stisnula zube. Morala bih se fokusirati na Saru Sebastiansson koja je upravo izgubila dijete. Pitala se što je bilo gore. Dobiti dijete i potom ga izgubiti, ili nikada ne imati djece. Fredrika iz nekog razloga nije očekivala da će joj vrata otvoriti upravo Sara te se zato iznenadila kada su se našle oči u oči. Nisu se vidjele nakon što je djevojčica pronađena mrtva. Znala je da bi joj trebala nešto reći. Otvorila je usta, no odmah ih je potom zatvorila. Pojma nije imala što se očekivalo da joj kaže. Ma ja sam nakaza, pomislila je umorno. Bolje je da ni nemam djece. Duboko je udahnula. Opet je pokušala nešto reći. »Moja iskrena sućut.« Sara je ukočeno kimnula. Plameno crvena kosa žarila joj se oko glave. Zasigurno je posve iscrpljena. Fredrika je s oklijevanjem ušla u stan. Svijetao hodnik činio joj se poznat. Dnevna soba bila je nalijevo. Pravo naprijed nalazila se kuhinja u kojoj je prve večeri istrage ispitala Sarinog novog dečka. Činilo se da je otad prošlo strahovito puno

vremena. Pridružili su im se Sarini roditelji poput jurišnika pripravnih na napad. Fredrika ih je pozdravila i rukovala se s njima. Da, naravno, već su se upoznali. Onda kada je paket s kosom... da, da, tada. Pokazali su joj rukom prema dnevnoj sobi. Smjestila se na dvosjed koji se činio tvrdim. Sara je sjela u veliku fotelju, a njezina majka na rukohvat. Otac je sjeo na dvosjed, malo preblizu Fredriki. Fredriki bi bilo draže da roditelji nisu prisutni. To nije bilo u redu i protivilo se pravilima policijskog ispitivanja. Nagonski je osjećala da određene stvari nije mogla reći u njihovoj prisutnosti. No Sara i njezini roditelji jasno su joj dali na znanje da će razgovarati sa svima zajedno ili ni sa kim. Veliki stojeći sat glasno je i uporno kucao u kutu sobe. Fredrika se pokušala sjetiti je li ga ranije bila zamijetila. Bilo je dva sata popodne. Vrlo sam učinkovita, pomislila je. Već sam bila u Uppsali pa u Stožeru, a potom i kod kuće kako bih se spakirala. Sarin otac se nakašljao kao da joj želi dati do znanja da trati svoje i njihovo vrijeme. Otvorila je notes. »Dakle«, započela je oprezno, »imam još nekoliko pitanja vezanih uz vaš boravak u Umeu.« Kad ju je Sara blijedo pogledala, objasnila je: »Onda kada ste bili na tečaju pisanja.« Sara je polagano kimnula. Rukave majice povukla je nadolje. Modrice se još uvijek nisu smjele vidjeti. Fredriku je to iz nekog čudnog razloga dovelo na rub plača. Progutala je nekoliko puta slinu pretvarajući se da čita zabilješke. »Jutros sam se našla s Marijom Blomgren«, rekla je napokon i podigla pogled prema Sari. Ova uopće nije reagirala. »Zamolila me da vas pozdravim.« Sara je nastavila zuriti u nju. Možda je nakljukana sredstvima za smirenje, pomislila je Fredrika. Izgleda posve omamljeno od lijekova.

»Sara i Maria već godinama nisu u kontaktu«, rekao je Sarin otac oštro. »To smo još u Umeu rekli vašem šefu.« Ustrajno je pokušavala uhvatiti Sarin prazan pogled. »Tog proljeća prije nego što ste otputovali u Umea, bili ste u vezi s jednim momkom.« Sara je kimnula. »Što se dogodilo kad ste prekinuli?« Sara se nelagodno promeškoljila. »Ha, što se dogodilo«, rekla je polako. »Nije se dogodilo ništa posebno. Jedno je vrijeme bio ljut i ogorčen, ali pomirio se s prekidom kad je shvatio da nismo bili jedno za drugo.« »Je li vas kasnije kontaktirao? Nakon ljeta. Ili se možda pojavio na tečaju?« »Ne, nije nikad.« Fredrika je razmišljala. »U Umeu ste ostali dulje od Marije«, nastavila je. »Zašto?« »Tamo sam dobila ljetni posao«, rekla je Sara polako. »Jednostavno nisam mogla propustiti priliku. No Maria se naljutila. Bila je ljubomorna.« »Maria tvrdi da ste još prije odlaska na tečaj znali da se nakon njegovog završetka nećete vratiti u Göteborg, da ste ljetni posao dogovorili još prije polaska?« »U tom slučaju laže.« Sara je odgovorila tako brzo i oštro da se Fredrika zaprepastila. »Laže?« »Da.« »Zašto bi lagala o tome nakon toliko mnogo vremena?« pitala ju je oprezno. »Jer je bila ljubomorna što se ta prilika pružila meni, a ne njoj«, rekla je Sara naglo. »Čak joj je to bio izgovor da ne stanujemo zajedno u Uppsali kao što smo bile planirale.« Utonula je u fotelju. »Ili je možda sve pogrešno shvatila«, dodala je umorno. »Maria je rekla da ju je čekao ljetni posao u Göteborgu nakon što se vrati iz

Umea«, rekla je Fredrika. »Vas nije?« Sara ju je zbunjeno gledala. »Hoću reći, zar niste ništa planirali za ostatak ljeta? Tečaj u Umeu trajao je samo dva tjedna.« Sara je lutala pogledom. »Kada sam dobila priliku tamo raditi, nisam je samo tako mogla propustiti«, rekla je tiho. »Taj posao bio mi je jako važan.« Sarina majka nelagodno se pomaknula na rukohvatu fotelje. »Upravo sam se sjetila da sam tada naletjela na Orjana, vlasnika pansiona u kojem si običavala raditi preko ljeta, te da mi je rekao kako si odbila ponudu da radiš kod njega jer si odlučila da ljeto nećeš provesti u gradu.« Sarino lice se smračilo. »Ne znam ja što je taj starac pričao okolo«, frknula je. »Pa jasno«, ubacio se otac. »Pamćenje nas sve izdaje u trenucima poput ovih. Pa to je valjda svima jasno?« On zna, pomislila je Fredrika. Primijetio je da Sara pokušava nešto sakriti, no ne zna točno što. Ali osjeća daje to vrijedno skrivanja te joj zato pomaže. »U redu«, rekla je Fredrika, pokušavajući se namjestiti malo udobnije. »Što se dogodilo kad ste došli tamo? I kako to da ste posao dobili baš vi?« »Bio im je potreban asistent voditelja tečaja. A ja sam po njima bila dobra u kreativnom pisanju, pa su zato posao ponudili baš meni.« »Sara je uvijek dobro pisala«, dodao je njezin otac. »Nimalo ne sumnjam u to«, rekla je Fredrika iskreno. »No pomislila sam kako se unutar grupe morala osjećati određena kompetitivnost. Sjećam se i sama kako je bilo u toj dobi...« »Nitko nije imao ništa protiv«, rekla je Sara igrajući se s pramenom kose. »Kad smo stigli tamo rekli su nam da im je potrebna dodatna pomoć te da se slobodno možemo prijaviti ako smo zainteresirani.« »A zatim su odabrali vas?« »A zatim su odabrali mene.« Zavladao je muk. Kazaljka stojećeg sata pomaknula se naprijed. Vani su sunce

zakrili oblaci. »Laže«, rekla je Fredrika uzrujano kad je na putu prema aerodromu nazvala Alexa da bi ga izvijestila o ispitivanju. Alex je saslušao njezinu priču te potom rekao: »Možda si doista naišla na nešto što valja dodatno istražiti, Fredrika. No Sara je trenutno izuzetno osjetljiva, a njezini roditelji bdiju nad njom poput kobaca. Vidi što ćeš saznati tijekom posjeta Umeu pa ćemo potom odlučiti što i kako dalje.« »Ne mogu prestati misliti na onog momka s kojim je prekinula«, nastavila je. »Maria Blomgren je rekla da je tip blago poludio kada ga je ostavila.« »Moralo bi ga zahvatiti nešto jače od blagog ludila da bi se na nju ljutio petnaest godina i potom joj se osvetio ubivši joj dijete«, uzdahnuo je Alex. »Došla sam do broja njegove osobne«, rekla je ona. »Onda sam nazvala Ellen i zamolila je da ga provjeri u registrima. Nakon gimnazije upadao je u kojekakve nevolje.« »Naprimjer?« pitao je Alex sumnjičavo. »Osuđen je jer je prebio novog dečka bivše djevojke«, odgovorila je ona. »I za preprodaju ukradenih stvari. I za krađu automobila.« »Svakako zvuči kao kriminalac, ali ne i kao osoba koja bi bila u stanju izvesti vrlo pomno planiranu otmicu djeteta«, odvratio je on. »Svejedno«, bila je uporna Fredrika. Alex je uzdahnuo. »Gdje ta bitanga danas živi?« »Selio se okolo, ali sada živi u Norrköpingu. Napustio je Göteborg nakon što je izašao iz zatvora.« Alex je opet uzdahnuo. »Jönköping, Norrköping, Umeå«, rekao je ljutito. »Pa ova istraga sve je više nalik cirkusu. Previše tragova na sve strane.« »Ali sad smo se barem pomakli s mrtve točke«, ustrajala je ona. »OK«, rekao je Alex. »Provjerit ću kako Peter stoji s vremenom. Upravo je na putu za Nykoping kako bi razgovarao sa ženom koja tvrdi da je skrbila za djevojku

iz Flemingsberga.« »Nyköping!« povikala je Fredrika. »Pa Norrköping mu je usput.« Alex je duboko udahnuo. »Vidi, stvarno jest«, rekao je. »Odmah ću ga nazvati. Ima li Ellen podatke o momku?« »Ima«, potvrdila je Fredrika. »U redu, javi se kad sletiš«, rekao je Alex. Zatim je ostao sjediti sa slušalicom u ruci. Prvi put otkako se priključila njegovoj skupini Fredrika Bergman pokazala je određeni entuzijazam za posao. Ranije bi samo sjedila kao da se dosađuje i stalno prigovarala. Sad mu se pak učinilo da uživa u tome što radi. Nije mu to bilo lako priznati, ali činjenica je da je Fredrika prva uočila trag koji je pokrenuo istragu s mrtve točke. Ne znači da ga ostali ne bi pronašli bez njezine pomoći, ali ona je bila brža. Vrlo je brzo uočila povezanost u gomili informacija, za što bi njemu trebalo više vremena. S druge strane, da Gabriel Sebastiansson jest bio krivac, Fredrika bi to posljednja shvatila. Što nije bilo nimalo ohrabrujuće. Bacio je pogled na skicu slučaja što ju je upravo napravio te osjetio kako gubi volju. Neovisno o tome kako su došli do ove točke u razvoju slučaja, što su zapravo sa sigurnošću znali? Zaključio je da su gotovo sigurno utvrdili da je riječ o dvoje počinitelja, a ne samo jednom. Dakle žena sa psom iz Flemingsberga te muškarac s cipelama marke Ecco. Pogledao je Ellenine zabilješke koje je napravila tijekom telefonskog razgovora sa ženom iz Jönköpinga. S Norom. Ako se radilo o istoj osobi. Frustrirano je uzdahnuo. Nek sve ide kvragu, pretpostavit će da je to bila ona. Ellen je zabilježila daje žena govorila vrlo nepovezano. On je to protumačio time daje bila prestrašena te da joj se žurilo kada ih je nazvala. Žena je navela kako vjeruje da je počinitelj netko s kime je ranije bila u vezi. Netko tko ju je često tukao. Automatski je pomislio na ono što je Peter rekao nakon posjeta iznajmljivaču automobila. Ženu iz Flemingsberga također su tukli. Ellen je zapisala kratke isječke navodeći da je žena rekla kako je on kažnjavanje određene vrste žena shvaćao kao svoju misiju te da je htio da i ona u tome sudjeluje. »Te žene moraju biti kažnjene, one svoju djecu ne zaslužuju.« Aha. Nastavio je čitati. »Takve žene

svoju djecu ne smiju zadržati, jer ako svu djecu ne vole jednako, ne bi ni trebale imati djece.« Bile su to teške riječi, pomislio je Alex turobno. Nije shvaćao to što je čitao. Što to znači: »ako svu djecu ne vole jednako«? Pa jasno je da nijedan čovjek svu djecu ne voli jednako. Svoju djecu voliš najviše na svijetu, a tek potom ostalu. Barem je tako on rezonirao. Ponovno je pročitao Ellenin kratki memo. Žene se mora kazniti, žene ne smiju zadržati... Žene? Želudac mu se skvrčio u čvor. »U krivu si, Fredrika«, promumljao je sebi u bradu. Počiniteljev bijes nije bio usmjeren samo prema Sari Sebastiansson. Ne ako je to što je žena iz Jönköpinga rekla bilo istinito. Počiniteljev bijes bio je usmjeren prema mnogim ženama. Prema ženama koje nisu svu djecu voljele jednako. I ako je žena iz Jönköpinga govorila istinu, počinitelj je svoj plan pokušao ostvariti i ranije, no nije uspio. Kakav je to luđak, zapitao se Alex. I tko su ostale žene?

M

agdaleni Gregersdotter trebalo je nekoliko godina da se u Stockholmu počne osjećati ugodno. Ona i njezin suprug zato su odgodili zasnivanje obitelji sve dok se ona u novom gradu ne bude osjećala kao kod kuće. »Djecu želim tek kad steknem dovoljno prijatelja da se na njih mogu osloniti«, ustvrdila je ona odlučno. Njezin suprug Torbjorn tome se povinovao. Kao prvo, on ju je uvijek slušao, a kao drugo, bilo mu je jasno da obitelj ionako neće moći zasnovati dok buduća majka to ne bude željela. No ipak nije ispalo točno onako kao što su si zamislili. Kada su se odlučili upustiti u projekt zvan dijete, pokazalo se da djece nisu mogli imati. Najprije su čitavih godinu dana pokušavali sami – oh, kako su samo mrzili riječ »pokušavati« – a nakon toga je uslijedila godina dana pretraga. Nakon toga još jedna godina »pokušaja«. Ukupno su prošli kroz jedanaest tretmana umjetne oplodnje. Magdalena je potom zatrudnjela, no trudnoća je bila izvanmaternična. »Dosta je bilo«, plakala je Magdalena u bolničkom krevetu. »Ne mogu više.« Ni Torbjörn nije mogao više, pa su uzeli neplaćeni odmor i pola godine putovali oko svijeta. Zatim su se odlučili na usvajanje. »Ali to nikada neće biti vaše dijete«, rekla je Torbjörnova majka. Bio je to jedini put u životu da je Magdalena bila na rubu da nekoga udari. »To će itekako biti naše dijete«, prosiktala je naglašavajući svaki slog. I itekako je i bilo. Jednog dana u ožujku Torbjörn i Magdalena otišli su u Boliviju po Natalie i otada nije prošao nijedan jedini dan da se nije probudila s osmijehom na usnama. Zvučalo je doduše smiješno kad bi to rekla naglas, ali bilo je vrlo istinito. Čak je bilo istinito da ju njezin skorašnji četrdeseti rođendan nije ni najmanje užasavao. »Kako si lijepa«, šapnuo joj je tog jutra na uho Torbjörn.

»Naravno da jesam, kad sam tako mlada«, odgovorila je ona. Rezonirala je da je svatko tko ima malo dijete mlad. A mala Natalie još nije napunila ni godinu dana, pa je po toj logici Magdalena bila još vrlo mlada. Kasnije se neće sjećati zašto je odjednom osjetila da mora provjeriti kako joj je kćerkica. Iako je Natalie brzo rasla, još uvijek je svaki dan spavala vani u kolicima. Njih dvije su najprije šetale kako bi zaspala, a zatim bi Magdalena kolica ostavila na vanjskom platou, maloj terasici koja je pripadala stanu. Plato je od pogleda bio zaštićen visokom živicom koju je Torbjörn pojačao ogradom. Magdalena se zato osjećala sigurno kada bi Natalie ostavila da spava vani. Vrata na terasu uvijek je ostavljala otvorenima te je u kolicima držala i prijamnik za bebe. Njime je registrirala kad bi se kolicima približila i najmanja ptica, ma i najmanji zvuk koji se nije činio prirodnim. Možda joj je pažnju privukao baš takav jedan zvuk zbog kojeg je brzim korakom istrčala iz kuhinje prema platou. Kroz staklena vrata vidjela je kolica i usporila. Vjetar je pirkao kroz otvorena vrata i pomicao dugačke lanene zavjese. S cvijeća u teglama otrgla se jedna latica i pala na pod. Te dvije pojedinosti nikada neće zaboraviti. Nagnula se nad kolica. Bila su prazna. Uspravila se kao u transu i pogledom obuhvatila živicu i okolinu. U blizini nije bilo nikoga. Gdje je Natalie?

P

eter Rydh obilazio je autoškole na Södermalmu. Još se dvojici ljudi činilo da su prepoznali ženu s crteža, no nisu bili posve sigurni. Peter je pak bio prilično siguran da se radilo o istoj ženi, zato što su im priče bile identične. Kao prvo, činila se izrazito nervoznom. Kao drugo, po licu i rukama imala je modrice. I kao treće, željela je znati kako bi najbrže mogla položiti vozački ispit. Oba instruktora ponudili su joj pakete intenzivne obuke, no odustala je kada je shvatila da su se satovi vožnje održavali u drugom gradu te da bi nekoliko dona morala provesti ondje. Nije bila u mogućnosti zbog posla, rekla je. Potom je otišla. Zašto joj je bio potreban vozački ispit, pitao se Peter frustrirano. Da leš odveze u Umeå dok je njezin poremećeni momak istodobno u Jönköpingu ubijao svoju bivšu curu? Kada je sjeo u automobil da bi se uputio u Nyköping, bacio je pogled na sat. Ondje se trebao susresti sa ženom koja je tvrdila da je bila udomiteljica djevojke iz Flemingsberga. Morat će se požuriti da ne zakasni. Ylva mu je rekla da djecu namjerava odvesti na kungsholmensko kupalište. On se pak pitao je li ta zamisao baš tako dobra. Uvijek je bila pod stresom kada bi ostala sama s dječacima. Zato se dan s njima na plaži nije doimao vrlo promišljeno. No, s druge strane, Ylvu teško da se moglo optužiti da je ona ta koja je u obitelji neodgovorna. Nije se usuđivao pogledati svoj mobitel. Ako bude vidio ma ijedan propušteni Ylvin ili možda Pijin poziv, sletjet će s ceste. Počeo se pitati je li možda bolestan. Nije li svojedobno pročitao jedan vrlo zanimljiv članak o muškarcima s vrlo snažnim spolnim nagonom? Zvučalo je logično da nema svatko jednaku potrebu za seksom. No s tim nije bilo nikakvih problema prije nego što su se rodili blizanci. Što se dogodilo s njegovim nekadašnjim životom? I u kakvog se to on čovjeka pretvorio? Djecu su pokušavali začeti gotovo godinu dana prije nego što se »primilo«. Kako su samo bili sretni. Preplašeni, ali sretni. »Isuse«, rekao je kada je test pokazao da je Ylva trudna. »Pa ovdje nešto raste.«

Potom je ruku položio na njezin goli trbuh te si pokušao zamisliti kakav je život tamo unutra. Ljubav su vodili kao luđaci sve do tog prokletog ultrazvuka. Tada Ylva doista nije imala problema sa spolnim nagonom. Nije ga se mogla zasititi. Jednom ga je čak nazvala da dođe kući u vrijeme ručka. »Zacijelo su u pitanju hormoni«, zahihotala je kada su se oblačili poslije seksa. Pomisao da bi ga Ylva mogla nazvati da dođe kući na ševu u vrijeme ručka bila je sada tako daleka da je prasnuo u gorki smijeh. Zapravo se nije radilo o seksu. Radilo se o bliskosti, o tome da se osjeća željenim i potrebnim. I da sam ima pravo udovoljiti vlastitim potrebama. Kad bi ga sada nazvala na posao radilo se o posve drugačijim potrebama. Zahtjevima kojima nije mogao udovoljiti jer je morao raditi. Njegove potrebe više nisu bile bitne. Jedne večeri vratio se kući s posla nakon što je taj dan pronašao dvoje opljačkanih i ubijenih umirovljenika. Ubili su ih pucajući im u lice. Te je noći želio spavati privijen uz nju, no ona se vrpoljila i odmicala. »Peteru, moraš li mi ležati tako blizu? Ne mogu zaspati jer mi dišeš za vrat.« Pa se tako odmaknuo od nje. Da bi ona mogla zaspati. Iako je čvrsto žmirio, on nije uspio zaspati. Ni te, a ni sljedeće noći. Otkako je odrastao plakao je tako rijetko da se točno sjećao svakog puta. Plakao je kad mu je umro djed. Plakao je kad su se rodili blizanci. Plakao je i dva tjedna nakon što su pronašli ubijene umirovljenike – zaplakao je poput djeteta pred svojom majkom. »Ovome nema kraja«, šapnuo je, misleći na problem s Ylvom. »Ovome nikako nema kraja.« »Stvari će se promijeniti«, tješila ga je majka. »Promijenit će se, Peter. Jad i patnja imaju svoje granice. Doći ćeš do određene točke kad čovjek zna da gore od toga više ne može, da može samo nabolje.« Rekla je to ona koja je jednom bila vjerovala da će dva snažna dječaka odgojiti u odrasle muškarce, da bi se kasnije morala pomiriti s time da će jedan od njih zauvijek ostati veliko dijete. Na neki je način osjećao daje prešao tu granicu koju je majka bila spomenula. Prvenstveno tako što je opet obnovio vezu s Pijom. U čitavom je tijelu ćutio da nešto završava. Njegov brak. To mu uistinu nije bila namjera, niti je bio uvjeren da će na taj način izaći iz svojeg pakla. Ali, eto, taj je rizik bio vrlo stvaran. Barem ako se bude nastavio nalaziti s Pijom.

Put do Nyköpinga bio je daleko kraći nego što je očekivao. Nije mu trebalo mnogo vremena da se do tamo doveze. Petljao je oko karte. Je li možda već propustio skretanje s autoceste? Taman je pronašao pravu adresu i parkirao ispred udomiteljičine kuće kad mu je zazvonio mobitel. Javio se izlazeći iz vozila. Još je bilo toplo, premda se sunce tvrdoglavo skrivalo iza gustih i teških oblaka. Promatrao je kuće među kojima se zatekao. Srednja klasa. Automobili nisu bili novi, ali niti krntije. Malo novih bicikala, ali zato mnogo dobro očuvanih rabljenih. Djeca koja su se doimala zdravo i čisto igrala su se niže na ulici. Mjesto naprosto savršeno za bilo kojeg prosječnog Šveđanina koji je težio sigurnom okruženju. Alexov glas prekinuo je Peteruvu brzinsku analizu okoline. »Jesi li stigao? pitao ga je šef. »Jesam«, odgovorio je on. »Taman sam izašao iz auta. Ima li što novo?« »Nema, htio sam samo provjeriti jesi li još u automobilu. Nešto mi je palo na pamet. Ali možemo se čuti kasnije.« Krajičkom oka Peter je opazio da se otvaraju vrata kuće koju je kanio posjetiti. »Siguran si da može pričekati?« pitao je. »Naravno«, odgovorio je Alex. »Nastavit ću provjeravati vlastitu teoriju pa ću ti se javiti. Ali ima još nešto.« Peter se zacerekao. »Teoriju?« rekao je. »Za takvo što moraš nazvati Fredriku.« »Naravno da hoću. Ali ima još nešto, kao što rekoh. Bivši momak Sare Sebastiansson živi u Norrkopingu. Radi se o kriminalcu s kojim je bila prije nego što se uputila na onaj tečaj pisanja u Umeu. Bi li mogao malo s njim porazgovarati prije nego što se vratiš u Stockholm?« »U Norrköpingu?« rekao je Peter začuđeno. »Da«, potvrdio je Alex nakon kraće stanke, »to ti je usput...« »OK«, rekao je Peter. »OK. Samo mi objasni čitavu priču pa ću se pobrinuti i za to.« Alex je odahnuo. »Fredrika će ti se kasnije javiti i objasniti o čemu je riječ«, obećao je. »Sretno sada!«

»Hvala«, rekao je Peter i isključio mobitel. Zatim se nasmiješio gospođi koja je stajala na stubištu kuće i prišao joj. Birgitta Franke poslužila ga je domaćim pecivom od cimeta i kavom. Peter nije pamtio kada je zadnji puta jeo tako dobre kolače. Uzeo je dva. Birgitta Franke djelovala je strogo, no ipak srdačno. Glas joj je bio oštar, no iz očiju joj je zračila toplina. Kosa joj je bila sijeda, a lice prilično mladoliko. Ukratko, nagađao je da ova žena nije dopuštala da je životni problemi slome. Diskretno ju je zamolio osobnu te je primijetio daje nedavno napunila pedeset i pet. Čestitao joj je sa zakašnjenjem rođendan i još jednom pohvalio kolač. Zahvalila mu je i nasmiješila se. Osmijeh joj je oko očiju iscrtao sitne bore. Dobro su joj pristajale. »Zvali ste policiju zbog foto–robota koji smo objavili«, rekao je naposljetku prekidajući čavrljanje o domaćim kolačima i lijepom namještaju. »Da«, rekla je Birgitta kratko. »Tako je. Ali prvo bih voljela znati za što je sumnjiče?« Peter je otpio još kave, pogledao zavjese i prvi puta u mnogo godina pomislio na svoju baku. »Formalno, zasad još ni za što nije osumnječena. Ali svejedno bismo s njom željeli razgovarati zato što vjerujemo da ima informacije koje bi nam mogle biti ključne u rješavanju slučaja. Nažalost, ne mogu vam detaljnije reći o kakvim se točno informacijama radi.« Birgitta je zamišljeno kimnula. Peter je iz nekog razloga pomislio na Sebastianssonovu majku. Ta stara vještica mnogo bi toga mogla naučiti od Birgitte o uljudnoj međuljudskoj komunikaciji. Birgitta je naglo ustala i izašla u hodnik. Peter ju je čuo da otvara jednu ladicu. Vratila se noseći veliki foto-album, položila ga pred njega i prelistala nekoliko stranica. »Ovdje«, rekla je i pokazala na slike. »Ovdje je počelo.« Peter je zurio u slike na kojima su bili mlađa inačica Birgitte, čovjek njezine dobi kojeg nije bio u stanju identificirati te djevojčica koja bi uz malo mašte mogla biti nalik ženi iz Flemingsberga. Na dvije slike nalazio se i jedan dječak.

»Monika je k nama došla kada je imala trinaest godina«, započela je Birgitta svoju priču. »Tada je udomiteljstvo bilo drugačije. Nije bilo tako mnogo djece kojoj treba novi dom, a i tada se vjerovalo da se i najveći problemi mogu riješiti uz malo ljubavi i tolerancije.« Tiho je uzdahnula i primaknula šalicu bliže sebi. »No s Monikom je bilo drugačije«, ponovno je uzdahnula. »Monika je bila oštećena, kako je moj muž to znao reći. Nije bila baš posve normalna. Pogledate li ove slike, izgleda kao bilo koja djevojčica. Plavokosa curica lijepih očiju i nježnih crta lica. No iznutra je bila potpuno disfunkcionalna. Pogrešno programirana, moglo bi se reći u ovo naše doba kad se sve vrti oko računala.« »Kako to mislite?« upitao je Peter i nastavio listati album. Još slika Monike i udomitelja. Djevojčica se ni na jednoj slici nije smijala. No Birgitta je bila u pravu. Monika je imala lijepe oči i nježne crte lica. »Djetinjstvo joj je bilo ispunjeno takvom grozotom da smo se kasnije pitali zašto smo uopće pristali da je udomimo«, rekla je i naslonila glavu na ruke. »Ali moram biti iskrena i reći da su nam o njoj cijelu istinu ispričali tek kad se katastrofa više nije mogla izbjeći. A tada je pak bilo prekasno. Hoćete još kave?« upitala je potom. Peter je podigao pogled s albuma. »Da, hvala«, rekao je automatski. »A gdje vam je muž?« »Na poslu«, odgovorila je ona. »Ali vraća se za nekoliko sati, ako ga želite pričekati i večerati s nama.« Peter se morao nasmiješiti. »Hvala vam, ali mislim da nažalost neću imati vremena.« Birgitta mu je uzvratila osmijeh. »Baš šteta«, rekla je. »Doimate se baš kao drag momak.« Posegnula je za loncem s kavom i oboma im dotočila. »Gdje sam ono stala?« rekla je i odmah sama odgovorila. »Ah, da, htjela sam ispričati što se djevojčici dogodilo.« Opet je ustala i izašla u hodnik. Vratila se noseći fascikl. »Ovdje moj muž i ja čuvamo svu dokumentaciju koju smo dobili od socijalne službe o djeci za koju smo skrbili«, rekla je ponosno i položila fascikl pred Petera.

»Vidite, nas dvoje nikada nismo imali djece, pa smo odlučili postati udomiteljska obitelj.« Sa zadovoljnim izrazom lica listala je fascikl. »Evo«, rekla je, »ovo smo primili od socijalne službe prije nego što su nam je poslali. Ostatak je strogo povjerljiv pa zato nemam nikakve preslike.« Peter je pomaknuo foto–album u stranu te uzeo spise socijalne službe i počeo ih čitati. Trinaestogodišnja djevojčica Monika Sander, iz vrlo nesređene obitelji, potrebuje hitni smještaj u toploj obitelji stabilnih okvira i strukture. Djevojčičina majka skrbništvo nad njom izgubila je kada je djevojčica imala tri godine, nakon čega je s njom bila u vrlo ograničenom kontaktu. Majka je skrbništvo izgubila nakon što je utvrđena teška ovisnost o alkoholu i opojnim sredstvima. Također, nakon što je rodila djevojčicu imala je velik broj seksualnih partnera. Vrlo vjerojatno se bavila prostitucijom. Djevojčičin otac poginuo je u prometnoj nesreći. Majčini problemi počeli su nakon nesreće. Djevojčica je u prvu udomiteljsku obitelj smještena već s tri godine. Udomitelji su se potom rastali te nisu bili u mogućnosti zadržali djevojčicu kod sebe. Zatim je boravila kod različitih udomitelja do svoje osme godine, kada je na godinu dana smještena u sirotište. Potom je kao trajnije rješenje premještena kod još jedne udomiteljske obitelji. Njezino je školovanje zbog objektivnih okolnosti od samog početka bilo neredovito. Postoje sumnje da je bila izložena određenim vrstama zlostavljanja, no istražne radnje to nisu mogle potvrditi. Djevojčica se teško snalazila u interakciji s drugom djecom. Od trećeg razreda pohađala je posebni program nastave u razredu sa samo šest učenika. Taj je aranžman funkcionirao relativno dobro, no ipak ne sasvim zadovoljavajuće. Potom je pročitao još dvije stranice o Monikinim problemima u školi. U trenutku kad je završila kod udomiteljske obitelji Franke već je imala policijski dosje. Uhićena je zbog krađe i džeparenja. Spontano je pomislio na ubijenu ženu iz Jönköpinga. Nije li i ona odrasla u

nizu udomiteljskih obitelji? »Dakle tako«, rekao je kada je dovršio čitanje. »Rekli ste da je bilo još informacija osim ovih dokumenata, ali niste ih dobili?« Birgitta je kimnula i otpila malo kave. »Htjeli smo pomoći«, rekla je i pogledala ga u oči. »Vjerovali smo da ćemo joj pružiti podršku koja joj je bila potrebna. Sam bog zna da smo pokušali. Ali uzalud.« »Jeste li istodobno udomljavali još djece?« pitao je Peter. »Ne«, rekla je Birgitta. »Ako mislite na dječaka na slikama, to mi je nećak. Bio je iste dobi kao i Monika, pa smo mislili da će im biti ljepše zajedno. Trebali su osim toga pohađati i istu školu.« Blago se nasmiješila. »To, dakako, uopće nije djelovalo. Moj nećak već je tada bio uredan i organiziran. Nije izlazio s njom na kraj, rekao je da je luda i poremećena.« »Zato što je krala?« »Zato što se bojala čudnih stvari«, rekla je Birgitta. »Teško se snalazila u društvu, povlačila se u sebe, u jednom času bi se naljutila i postala agresivna, da bi se već u idućem rasplakala. Imala je grozne noćne more, budila bi se usred noći i vrištala do iznemoglosti, oblivena znojem. Ali nikada nije rekla što je sanjala, mogli smo samo nagađati.« Peter je osjetio umor i malodušnost. Bila je to očita mana policijskog posla – gotovo nikada nisi razgovarao o ljudima koji nisu bili problematični. »Koliko je dugo živjela ovdje?« upitao je. »Dvije godine«, odgovorila je. »Više nije išlo. Praktički je prestala pohađati školu, u određenim bi razdobljima jednostavno nestala, da bi se potom iznebuha pojavila ne spominjući gdje je bila. Također se upuštala u različite kriminalne aktivnosti. Nastavila je krasti, pušila je hašiš.« »A dečki?« pitao je on. »Mi nismo upoznali nijednog, ali naravno da ih je imala.« Peter je nabrao čelo. »Što biste bili voljeli da su vam rekli prije nego što ste je udomili?« Birgitta se pogrbila.

»Da su je usvojili«, odgovorila je tiho. »Molim?« »Žena koja je u izvještaju socijalne službe naznačena kao Monikina majka nije joj bila biološka majka. Moniku su usvojili.« »Ali kako su za boga miloga tako problematičnoj ženi mogli odobriti posvajanje?« pitao je Peter zaprepašteno. »Zato što je ono što piše u izvještaju bilo točno: žena koja je Moniku posvojila u probleme je zapala tek nakon muževe smrti. Odnosno, razumno je pretpostaviti da ih je bilo i prije, ali do tada je živjela sasvim normalnim životom, imala je dom, posao, automobil. No kasnije je situacija eskalirala. U mladosti se kretala u problematičnom društvu kamo se vratila kada je ostala sama s djevojčicom, bez posla.« »Odakle je Monika podrijetlom?« pitao je Peter. »Negdje iz baltičkih zemalja«, odgovorila je Birgitta i odmahnula glavom. »Ne sjećam se iz koje točno, niti točnih okolnosti posvojenja.« Peterov mozak nove je informacije obrađivao frenetičnom brzinom. »No tko vam je to rekao? Za posvajanje, mislim.« »Jedna socijalna radnica«, uzdahnula je Birgitta. »No dokumente nikada nisam vidjela. Slučaj je u biti težak promašaj socijalne službe. Za djevojčicu su se morali pobrinuti daleko ranije. Moglo bi se reći da su je dvostruko izdali: najprije njezina biološka majka, a zatim i usvojiteljica.« Oklijevala je. »A možda i sljedeća usvojiteljska obitelj«, dodala je »no to ne možemo sa sigurnošću znati.« Peter je opet pročitao izvještaj socijalne službe. Zatim je napreskokce prelistao veliki foto-album. Slike su prikazivale obitelj u različitim prilikama. Božić i Uskrs. Godišnji odmori i kraći izleti. »Pokušavali smo«, rekla je Birgitta Franke drhtavim glasom. »Pokušavali smo, ali jednostavno nije išlo.« »Znate li što se kasnije dogodilo s njom?« pitao je. »Nakon što je otišla od vas?« »Najprije je živjela u nekakvom domu za odvikavanje, ali odande je pobjegla najmanje deset puta. Jednom je čak došla ovamo. Potom su je probali smjestiti kod

drugih udomitelja, no ni to nije djelovalo. Zatim je napunila osamnaest godina i postala punoljetna i otada više ništa o njoj nisam čula. Sve dok joj u novinama nisam vidjela sliku.« Peter je pažljivo zatvorio album što ga je držao ispred sebe. »No kako ste je prepoznali?« pitao je. »Dakako, vidim i sam sličnosti s djevojčicom na slikama, ali...« Odmahnuo je glavom. »Kako znate da se radi o istoj osobi?« Birgittine oči su zaiskrile. »Ogrlica«, rekla je i nasmiješila se. »Još uvijek nosi ogrlicu što smo joj je poklonili za krizmu, taman prije nego što je odselila.« Peter je privukao k sebi crtež žene iz Flemingsberga. Nije to ranije primijetio, no oko vrata je doista imala srebrnu ogrlicu. Srebrni lav na debelom srebrnom lancu. Birgitta je opet otvorila foto–album i prelistala ga zastavši na sredini. »Vidite?« rekla je i pokazala prstom. Vidio je. Ogrlica je bila ista. Ogrlica u kombinaciji sa slikom uvjerila ga je. To je morala biti ista osoba. »Bila je opsjednuta svojim astrološkim znakom«, rekla mu je Birgitta. »Zato smo joj je i poklonili. Isprva nije htjela na krizmu, no namamili smo je obećavši joj da ćemo je poslati u ljetni tabor u Stockholmskom arhipelagu i kupiti joj lijep poklon. Mislili smo da će joj druženje s drugom djecom koristiti. No i ondje je naravno stvarala probleme. Kasnije se ispostavilo daje krala od drugih.« Stala je pospremati šalice. »Tada nam je dozlogrdilo«, rekla je. »Ako kradeš na krizmenom taboru, onda nemaš ni mrvice časti i poštenja. No ogrlicu koja joj se toliko sviđala smjela je zadržati.« Peter je iz izvještaja socijalne službe prepisao Monikine podatke. Monika Sander. Potom se predomislio. »Bih li smio posuditi ove spise da ih kopiram?« pitao je, zamahnuvši izvještajem. »Da, pa naravno«, rekla je Birgitta. »Vratite ih slobodno poštom. Volim imati podsjetnik na djecu koju smo udomili.«

Kimnuo je da bi joj pokazao da razumije. »Ako se sjetite još čega, molim vas da me nazovete«, rekao je uljudno i ostavio svoju posjetnicu na stolu. »Obećavam«, rekla je ona. Potom je dodala: »Nikada nismo ni slutili da će Monika iskrsnuti u ovako stravičnom slučaju.« Peter je zastao. »Kako li se samo uplele u tako jezive događaje?« »To se i mi pitamo«, rekao je Peter. »Upravo to se i mi pitamo.«

F

redrika Bergman stigla je u Umeå kasno poslijepodne. Čitavo ju je tijelo boljelo od umora kada je zrakoplov sletio. Na mobitelu je, nakon što ga je uključila, imala dvije poruke. Za susret s Norinom bakom i predavačem sa Sarina tečaja pisanja danas je nažalost prekasno. Pogledala je na sat koji je pokazivao skoro pola šest. Let je kasnio. Slegnula je ramenima. U biti joj se uopće nije žurilo. Samo da idući dan bude u stanju obaviti što ima i bit će sasvim sretna i zadovoljna. Još nije imala prilike nazvati Petera i objasniti mu situaciju s bivšim dečkom Sare Sebastiansson, kao što je bila obećala Alexu. Nadala se daje Peter dobio informacije koje su mu bile potrebne da obavi ispitivanje. Iako je bila umorna, osjećala se prilično poletno. Istraga se napokon pokrenula s mrtve točke, i ona je nekako predosjećala da se kreće u pravom smjeru. Pitala se gdje bi se Gabriel Sebastiansson, njihov prvotni glavni osumnjičenik, trenutačno mogao nalaziti. Majka mu je vjerojatno pomogla da napusti zemlju. Prošli su je trnci pri samoj pomisli na kuću Teodore Sebastiansson. Čitavo to zdanje odisalo je jezom. Večernje sunce milovalo je asfalt kad je izašla iz terminala u zračnoj luci. Čekajući da se Alex javi na telefon, priuštila si je da na trenutak zatvori oči i uživa u toplim zrakama sunca. Pogladio ju je zapuh mlakog vjetrića. Proljeće, pomislila je. Vrijeme nije bilo nimalo ljetno, u zraku se ćutio dašak proljeća. Ni Alex ni Peter nisu se javljali na telefon, pa je odlučno uzela svoju torbu i uputila se prema najbližem taksiju. Sobu je rezervirala u Stadshotelletu. Možda bi si mogla priuštiti čašu vina na terasi dok bude planirala sutrašnji radni dan? Možda istodobno može porazmisliti o poruci Centra za usvajanje koja ju je dočekala na telefonskoj sekretarici? Gotovo da ju je obuzela panika kada se prisjetila poziva. Hoće li se naposljetku morati odlučiti? Hoće li doista započeti život kao samohrana majka? Odjednom je briznula u nekontrolirani plač.

Prisilila se nekoliko puta duboko udahnuti. Nije razumjela zašto ju je ta poruka toliko uznemirila. Nije bilo razloga za takvu reakciju. Bilo je smiješno očekivati da bi odluku trebala donijeti baš u ovom trenutku i ovdje, na pločniku ispred zračne luke u Umeu. Zbunjeno se osvrnula. Je li ovdje bila ikada ranije? Mislila je da nije. Barem ne koliko se sjećala. Mobitel joj je zazvonio taman kad je stigla do taksija. Hitro je ubacila prtljagu u prtljažnik, sjela na stražnje sjedište a potom se javila. »Nestalo je još jedno dijete, jedna beba«, rekao je Alex napeta glasa. U tili čas usredotočila se na razgovor. Na stražnjem sjedištu kao da je ponestalo zraka. Pritisnula je dugme i prozor se spustio. Taksist se pobunio. »Pa ne možete samo tako otvoriti prozor!« izderao se. »Imam klimu u autu.« Fredrika mu je rukom dala znak da zašuti. »Kako znamo daje nestanak povezan s našim slučajem?« pitala je Alexa. »Oko sat vremena nakon što je beba nestala policija je na gredici cvijeća pokraj kuće uočila paket s bebinom odjećom i pelenama. Počinitelj je odrezao i pramen kose koji je majka pričvrstila špangicom.« Fredrika nije znala što bi rekla. »Što to dovraga...?« započela je, zatečena vlastitom psovkom. »Što ćemo sada?« »Danonoćno raditi dok ne pronađemo počinitelja«, odgovorio je Alex. »Peter bi već do sada morao stići u Norrkoping i tamo razgovarati s bivšim momkom Sare Sebastiansson, a zatim se smjesta uputiti natrag u Stockholm. Ja upravo hodam prema automobilu i odmah krećem prema kući majke nestale bebe.« Fredrika je nekoliko puta progutala slinu. »Provjeri ima li ona kakvih veza s Umeom«, rekla je slabašnim glasom. »Naravno da hoću«, odgovorio je on. U slušalici je začula zvukove koji su govorili da je Alex došao do svog automobila. »Ovaj puta stvari se odvijaju brže, ako se uopće radi o istom počinitelju«, rekla je polako. Osjetila je kako je Alex zastao.

»Kako to misliš?« upitao ju je. »Sara Sebastiansson je pošiljku s kćerkinom kosom primila dan nakon njezinog nestanka. A ti sada kažeš da su ovaj puta roditelji kosu i odjeću dobili praktički istodobno kada je dijete nestalo.« Alex je utihnuo. »U vražju mater«, šapnuo je. Fredrika je žmirila s mobitelom pritisnutim na uho. Zašto se počinitelju odjednom žurilo? I zašto je ovo dijete oteo tako brzo nakon prethodnog? I... ako je kosu i odjeću već vratio roditeljima, znači li to da je dijete već ubio? Što ga tjera na to, pomislila je. Što ga za boga miloga tjera na to? Peter Rydh jurio je prema Stockholmu brzinom svjetlosti. Taman kada je stigao u Norrkoping, Alex mu je javio da je nestalo još jedno dijete. Složili su se da bi svejedno morao ispitati bivšeg momka Sare Sebastiansson. Usprkos svemu, postojala je mikroskopska šansa daje dotični mogao imati nekakve veze s otmicom Lilian Sebastiansson te da je sada oteo još jedno dijete da bi se doimalo daje Lilian bila žrtva serijskog ubojice, a ne majčinog bivšeg dečka. No čim je ugledao bivšeg dečka Sare Sebastiansson, Peterove su nade potonule. Ukratko, momak što ga je Peter ispitao u Norrkopingu ne bi ni u ludilu mogao oteti i ubiti neko dijete. Naravno, bio je osuđivan te je priznao da je jako dugo bio ogorčen na nju što ga je ostavila, ali od ogorčenosti do ubojstva Sarine kćeri petnaest godina kasnije put je ipak bio predug. Peter je umorno uzdahnuo. Ni ovaj dan nije prošao kako je priželjkivao. No bilo mu je drago što je u Ume& otputovala Fredrika, a ne on. Djelomično zato što onamo u ovom času jedva da bi bio u stanju otputovati, a djelomično zato što mu se u situaciji kada je nestalo još jedno dijete barem nije plela pod nogama. Bio je vrlo nezadovoljan razvojem slučaja. Stvari su prelazile granice njegove mašte. Dok su još polazili od pretpostavke da je za djevojčičin nestanak i kasnije ubojstvo kriv bio njezin otac Gabriel Sebastiansson, Peter je znao što mu je činiti. Krivac je u gotovo svim sličnim slučajevima bio netko blizak žrtvi. Gotovo uvijek. Bila je to nepobitna činjenica koja je utjecala na rezoniranje svakog razumnog policajca. A tada nisu ni imali nikakvih drugih okolnosti koje bi morali uzeti u obzir. Nijedno drugo dijete nije nestalo, nije bilo nikoga drugoga s kim je Sara Sebastiansson bila u konfliktu.

Fredrika je bila fleksibilnija u svom razmišljanju praktički od samog početka. Ona je odmah pretpostavila da je Sara a ne Gabriel na neki način bila ta koja je povezana s ubojicom te je zato istragu usmjerila i na druge mogućnosti, a ne samo na oca. Činjenica daje nitko nije slušao koštala ih je nažalost dragocjenog vremena. Peter je to dobro znao, no također je znao da to nikada ne bi naglas priznao. Ponajmanje Fredriki. Istodobno je sumnjao da su imali ikakve šanse spasiti Lilian Sebastiansson od sigurne smrti. Nije u to vjerovao. Ni Sara Sebastiansson nije vjerovala da je postojao itko tko bi je toliko mrzio daje bio spreman ubiti njezinu kćer kako bi time kaznio nju. Kako bi onda istražitelji bili u stanju predvidjeti ono što se kasnije dogodilo? A sada je nestalo još jedno dijete. Osjetio je mučninu. Beba. Koji bi normalan čovjek bio u stanju nauditi bebi? Odgovor na njegovo pitanje bio je jednostavan: To ne bi učinio nitko normalan. Sama pomisao ga je ojadila, ali bilo je nažalost vrlo vjerojatno da neće uspjeti pronaći i spasiti niti ovo dijete. Snažno je šakom lupio po upravljaču. Otkud mu pravo da tako razmišlja? Dakako da će dati sve od sebe da pronađu dijete. No potom ga je ponovo obuzela malodušnost. Bio je nažalost bolno svjestan da istražiteljski tim neće imati dovoljno vremena ako ubojica i ovo dijete kani ubiti za manje od dvadeset i četiri sata. Pronaći ćemo dijete kad počinitelj to bude želio, pomislio je Peter malodušno. Pronaći ćemo ga tamo gdje ga on bude ostavio, kada nam ga bude želio pokazati. Policajci su mogli biti junaci, ali isto su tako mogli biti i vrlo bespomoćni. Razmišljao je o tome što je uopće danas postigao. Vjerovao je da je identificirao ženu što je pomogla muškarcu u cipelama marke Ecco. No za što su je uopće mogli optužiti? Da se sa psom na kolodvoru u Flemingsbergu ponašala sumnjivo. Možda zato da bi tamo zadržala Saru Sebastiansson. Da je pokušavala položiti vozački ispit. Možda da bi Lilianino tijelo odvezla u Umeo. Bilo je previše tih možda. Progutao je slinu. Ako je ta žena bila ona za koju su vjerovali da jest, ako je ona u svemu ovom odigrala ulogu koju su vjerovali da je odigrala, za istragu je bilo odlučujuće da je pronađu i s njome razgovaraju. Alex je odmah odlučio ime i fotografiju Monike Sander odaslati medijima te objaviti apel da im se javi. Ona, ili tko god je poznaje. Ili zna gdje se nalazi. Sliku će također pokazati i ime spomenuti Sari Sebastiansson, uvijek je postojala mogućnost

da im ona potvrdi da se radi o istoj ženi. Isto je vrijedilo i za roditelje nestale bebe. No ni Peter ni Alex nisu bili uvjereni da je Monika Sander bila pokretačka snaga što je stajala iza nestanaka djece. Ako se Monikin opis što ga dobio od udomiteljice poklapao sa stvarnom situacijom, plan je bio suviše precizan i sofisticiran da bi ga Monika sama bila u stanju smisliti i pobrinuti se da se svaka pojedinost poklopi. Ali zbog toga u čitavoj priči nije bila ništa manje ključna figura. Odmahnuo je glavom. To je svakako valjalo imati na umu. Grlo mu je bilo suho. Bio je žedan, no nije imao vremena stati i kupiti nešto za piće. Na vrhu liste prioriteta bilo je vratiti se u Stockholm i uhvatiti se u koštac s novom istragom, vidjeti ima li možda dodirnih točaka s ovom koju već vode. Morala je postojati poveznica. Nije bilo slučajno što su bebina odjeća i kosa stavljene u kutiju i ostavljene ispred kuće, ili gdje god da su bile ostavljene. Te pojedinosti o otmici Lilian Sebastiansson javnosti još nisu bili poznate, istražiteljski tim držao ih je u tajnosti. Dok se približavao Stockholmu i na istočnoj strani ugledao prepoznatljivu kuglastu siluetu sportske i koncertne arene Globe, Peteru je u glavi bila samo jedna pomisao. Samo da pronađu Moniku Sander. Što je prije moguće.

M

edicinske sestre s Četvrtog odjela Sveučilišne bolnice Karolinska u Solni pokraj Stockholma dobile su upute da se prema pacijentici u sobi broj tri odnose s najvećom mogućom pažnjom. Mladu ženu je u bolnicu oko jedan u noći dovezla hitna pomoć. Njezinog susjeda probudili su čudni zvuci na stubištu te je provirio kroz špijunku na vratima ne bi li na djelu uhvatio lopove koji su operirali ljeti. No umjesto njih na stubištu je ugledao pretučenu djevojku iz susjednog stana. Noge su joj bile u stanu, a gornji dio tijela na hladnom i tvrdom mramornom podu. Susjed je odmah nazvao hitnu pomoć i potom bdio nad mršavom ženom koja jedva da je bila pri svijesti kada su je bolničari stavili na nosila i iznijeli iz zgrade. Susjeda su pitali kako se djevojka zove. »Jelena ili tako nekako«, odgovorio je ovaj. »No stan nije njezin. Pravi vlasnik u njemu ne živi već nekoliko godina. Žena koju ste upravo odnijeli posljednja je u nizu podstanara. S njom povremeno živi i neki muškarac, ali ne znam kako se zove.« Na vratima stana nije bilo nikakvog imena. Pretučena žena je na upite bolničara koji ju je nježno pljuskao po licu odgovarala nepovezano. Jednoj se bolničarki učinilo da joj je čula ime. Zvučalo je kao da je rekla Helena. Ozlijeđena žena potom je praktički odmah izgubila svijest. U hitnoj službi ozljede su joj procijenili vrlo ozbiljnima. Bila su joj slomljena četiri rebra, smrskane kosti obraza, iščašena čeljust a bilo joj je slomljeno i nekoliko prstiju. Po čitavom je tijelu imala modrice, a nakon što je rendgen lubanje pokazao nateknuće mozga zbog nasilja kojem je bila izložena, ocijenili su prijeko potrebnim premjestiti je na odjel intenzivne njege. Bolničko osoblje bilo je šokirano brojnim modricama, ranama i prijelomima. No najviše su ih šokirale njezine opekline. Na tijelu je imala dvadesetak opeklina nanijetih vjerojatno zapaljenim šibicama. Ozljede su je očito toliko boljele da se sestrama koje su se izmjenjivale uz njezino uzglavlje ježila koža od užasa. Žena koja je u bolnicu primljena pod imenom »Helena« počela se buditi oko

deset sati, no bila je omamljena morfijem koji su joj dali protiv bolova. Glavni liječnik na odjelu intenzivne njege ocijenio je daje pacijentica u stabilnom stanju te da su joj adekvatnu njegu mogli pružiti i na običnom odjelu pa su je premjestili na Četvrti odjel. Nižu medicinsku sestru Mou Nilsson zadužili su da pazi na pacijenticu. Zadaća nije bila pretjerano zahtjevna, ali Moi je pogled na mršavu ženu čije je lice bilo modričasti mozaik predstavljao traumatično iskustvo. Nije bilo moguće razaznati kako je izgledala u normalnom stanju. Nisu pronašli nikakvu identifikacijsku ispravu. No Moa je ipak imala nekakvu predodžbu o tome kako je pacijentica živjela. Nokti su joj bili izgriženi do krvi, a ruke joj je krasilo nekoliko amaterskih tetovaža. Kosa joj je bila crvena, no jasno se vidjelo da ju je bojila. Moa je nagađala da ju je obojila nedavno. Žalosni ispucali pramenovi počivali su na jastuku oko njezine glave. Kosa joj je bila toliko crvena da se doimalo kao da joj glava počiva u lokvi krvi. Moine kolegice svako malo bi zavirivale u sobu da vide ima li kakvih promjena, no situacija je ostala ista sve dok na odjeljenju nisu počeli dijeliti večeru. Tada je pacijentica odjednom polagano otvorila oko koje joj nije bilo natečeno. Moa je odložila časopis što ga je listala. »Helena, nalazite se u Sveučilišnoj bolnici Karolinska«, rekla je tiho i sjela na rub kreveta. Žena je šutjela. Doimala se vrlo, vrlo prestrašeno. Moa ju je oprezno pomilovala po ruci. Na to je žena nešto šapnula. Moa se nagnula naprijed, naprežući se daje čuje. »Pomozite mi«, šapnula je žena. »Pomozite.«

SUBOTA

S

pencer Lagergren imao je mnogo dobrih strana, no Fredrika Bergman oduvijek je osjećala da njihovoj vezi nedostaje spontanosti i iznenađenja. To se djelomično moglo objasniti time što je Spencer bio oženjen pa su mogućnosti za spontanost bile prilično ograničene. No izostanak iznenađenja ponajprije se mogao pripisati Spencerovom nedostatku mašte. Spencer ju je mogao iznenaditi jedino uz pomoć puke slučajnosti. Ali svako pravilo ima svoje iznimke. Fredrika se blago smiješila dok je svoju dugu tamnu kosu pokušavala nabrzinu saviti u punđu. Mislila je da će noć u Umeu provesti sama, s čašom vina i notesom sa zabilješkama. Večer je i počela tako. No odjednom je sjedeći na verandi Stadshotelleta i pijući preskupo vino iza sebe začula poznati glas. »Pardon, je li ovo mjesto slobodno?« Kad je čula Spencerov glas doslovno je zinula od iznenađenja i gutljaj crnog vina koji je upravo otpila iscurio joj je niz bradu. Spencer ju je zabrinuto pogledao. »Jesi li dobro?« upitao ju je gotovo prestrašeno, uzimajući sa stola salvetu kako bi joj obrisao lice. Pomislivši na to Fredrika se zacrvenjela i nasmiješila. Iznenađenje koje joj je Spencer priredio prilično ju je impresioniralo. Njihov prešutni dogovor načelno je podrazumijevao da u vezi jedno drugome ništa ne duguju, niti su si obećali pružati uzajamnu podršku. Što se toga ticalo, Spencerova uloga u njezinom životu bila je jasna. No svejedno je došao ovamo. Vrlo vjerojatno ne samo zato da ugodi njoj već i samom sebi. »Čovjek mora iskoristiti priliku ako mu se već pruža«, rekao je nazdravljajući joj. »Pa ne ukazuje se svaki dan prilika za posjet Umeu i noćenje u luksuznom Stadshotelletu.« Potpuno zatečena, Fredrika mu je istodobno pokušavala zahvaliti i obrazložiti situaciju. Bilo je predivno vidjeti ga opet tako brzo, no je li shvaćao da ona čitav

naredni dan mora raditi i potom odmah otputovati kući? Da, Spencer je to shvaćao. No obuzela ga je neizreciva čežnja. A i preko telefona je zvučala tako potišteno i umorno. Fredrika je vjerovala da Spencerova supruga Eva zna za njihovu vezu. Zato je i mogao jednu noć u tjednu bez problema provesti izvan kuće. Osim toga, Eva je također tijekom vremena provedenog u braku imala nekoliko afera. Jednom prilikom Spencer je objasnio zašto se ne namjerava razvesti. Njegov brak određivali su izvjesni vrlo osjetljivi odnosi – između ostalog i između njega i njegovog tasta – koji su posve iskjučivali mogućnost razvoda. Osim toga, dodao je Spencer, on i njegova žena ipak su na neki čudan način osjećali da ih povezuju čvrste spone – unatoč svemu. Bile su to spone koje su se mogle prilično rastegnuti, no koje nikada neće posve puknuti. A to njoj uopće nije bio problem, mislila je Fredrika, zato što ionako nije bila sigurna da bi svoju svakodnevnicu mogla u potpunosti dijeliti s njime. Mlaku i ugodnu večer proveli su mirno, no za Fredriku je to bila večer za pamćenje. Vino na terasi, zatim večera u obližnjem restoranu u kojem je ugodnu atmosferu upotpunio mladi pijanist. U jednom trenutku kada se opijena vinom i trenutačnim spokojem zagledala u pijanista, Spencer je ispružio ruku preko stola i nježno joj pogladio ožiljak na ruci. Kao da joj je postavljao pitanje. Fredrika je nastavila promatrati pijanista izbjegavajući Spencerov pogled. No ruku nije povukla. Jedini razlog zbog kojeg ju je Spencerov posjet tištao bio je taj što mu još nije rekla za poruku iz Centra za usvajanje. Moram mu reći, pomislila je. Neovisno o tome kakve je naravi naša veza, moram mu reći. I to ubrzo. Već je bilo devet sati kada je napustila Stadshotellet i zaputila se na adresu gdje je živio voditelj tečaja pisanja što ga je Sara Sebastiansson pohađala prije toliko godina. Oprostiti se od Spencera bio je prilično jednostavan ritual. Nikada nisu točno znali kada će se ponovo vidjeti, no to nije bilo važno. Glavno je bilo da su sa sigurnošću znali da se žele ponovno vidjeti. A kada bude, bit će. Kratko se telefonski čula s Alexom prije nego što je izašla iz automobila i pozvonila na vrata kuće voditelja tečaja. Alex ju je izvijestio da su mediji naprosto poludjeli, što bi joj ionako teško promaklo dok je prolazila pokraj štandova s novinama. Nije pronađena nikakva mrtva beba, zbog čega je svima nakratko

laknulo, iako su znali da im vjerojatno nije preostalo mnogo vremena. »Javi mi se čim nešto saznaš«, rekao je Alex i dodao. »Provjerili smo neke tragove tijekom prethodne večeri, ali iskreno rečeno...« Fredrika ga je mogla zamisliti kako odmahuje glavom. »Iskreno rečeno, nemamo ništa«, uzdahnuo je. Fredrika je izašla iz automobila i brzim korakom prišla vratima male kuće. Podsjećala ju je na vještičinu kuću iz bajke o Ivici i Marici. Bila je ljupka, s dražesnim detaljima na fasadi koji su se činili naknadno docrtanima. Susjedstvo je bilo otmjeno i mirno. Uredno obrezane voćke i održavane gredice s cvijećem. Djece i mladeži nije bilo. Taman je pomislila: »tipičan umirovljenički kvart«, kad su se vrata ispred nje otvorila te se našla oči u oči s visokim muškarcem guste crvene kose. Iznenađeno je trepnula. »Magnus Söder?« »Glavom i bradom«, odgovorio je čovjek i pružio joj ruku. Fredrika je osjetila olakšanje kad mu je prepoznala glas – bili su se čuli telefonom – te se rukovala s njim, službeno se nasmiješila i zagledala u njegove stroge oči. Je li se on to doimao pomalo agresivno? Magnus Söder, odnedavno umirovljen, s mrljama od kave na svojoj pletenoj vesti na kopčanje, izgledao je toliko drugačije od onoga što je zamišljala da se zamalo zacrvenjela. Iz nekog neobjašnjivog razloga očekivala je da će Magnus biti nešto mlađi, crnomanjast i malčice privlačniji. I niži. Uvijek bi postajala nervozna ako bi se u društvu ljudi koje je netom upoznala osjećala sitno. Magnus je hodao ispred nje, prošavši ravno kroz kuću do stražnje strane gdje se otvarala krasna terasa. Nije ju ponudio ničim ni za piće ni za jelo, već je jednostavno sjeo sučelice njoj i pogledao je ravno u oči. »Kao što sam spomenuo kad smo razgovarali telefonom, iz tog doba ne pamtim baš mnogo toga«, rekao je kratko. Prije nego što je stigla odgovoriti nastavio je: »Liječeni sam alkoholičar te baš to razdoblje koje vas zanima ne mogu opisati kao najsretnije u svom životu.« Fredrika je polagano kimnula. »Kao što sam vam pokušala objasniti«, rekla je, »moja pitanja nisu pretjerano

podrobna.« Magnus Söder raširio je ruke. »Potražio sam spise iz tog razdoblja«, uzdahnuo je. »Teška srca rješavam se starog papira, znate.« Na stol koji ih je dijelio odložio je zeleni fascikl. Ona je poskočila kad je fascikl udario o plohu stola. »Što vas točno zanima?« upitao je pomalo mrzovoljno. »Radi se o Sari Lagerås«, odgovorila je ona brzo i sama sebi čestitala što se sjetila djevojačkog prezimena Sare Sebastiansson. Magnus je otvorio fascikl i zagledao se u jednu stranicu. »M-da«, rekao je napokon. Fredrika je nabrala čelo. »Da, da«, ponovio je. »Evo je, tu je. Ona je iz Göteborga, je li tako?« »Tako je«, potvrdila je Fredrika. »Njoj su ubili kćer? To je ovaj slučaj koji se razvlači po medijima?« »Upravo tako.« Ispustio je neodređeni zvuk. »Imam samo nekoliko pitanja«, rekla je ona i popravila bluzu kada je shvatila da joj se Magnus zagledao u dekolte. On se lagano nasmiješio i podigao oči. Šutio je. »Vidi li se iz vaših spisa da je Sara ostala raditi kod vas nakon što je tečaj završio?« Magnus je listao fascikl. »Da. Odlučili smo da će Sara ostati kod nas čitavo ljeto. Uvijek bismo nekoga za to angažirali, ja i drugi voditelj tečaja – koji uzgred budi rečeno sada živi u Sidneyju – zato što nam je bila potrebna pomoć oko administracije.« »A kako ste odabrali kandidata koji ostaje raditi?« upitala ga je ona. »To bismo katkad odredili unaprijed, ili bismo pak naknadno odabrali kojeg od posebno nadarenih sudionika na tečaju. Svatko je želio ostati, to je bila dodatna kvalifikacija u životopisu.«

»Zašto baš Sara Lagerås?« Magnus je opet pogledao u fascikl. »Ona nam se javila prije početka tečaja«, rekao je. »Pismo je ovdje među spisima. Pisala nam je da bi ljeto rado provela radeći u Umeu te nam je poslala izbor iz svojih radova. Činila nam se vrijednom i sposobnom, pa smo joj pružili priliku.« »Smijem li vidjeti pismo?« Pružio joj je fascikl. U pismu nije bilo ničeg osobito zanimljivog. Bila je to obična molba za posao preko ljeta. »Je li vam spominjala kakve druge razloge zbog kojih je željela ostati?« pitala ga je potom. »Koliko seja sjećam, nije«, uzdahnuo je on. Kada je vidio njezin izraz lica, nastavio je: »Dakle, iskreno govoreći, iako se sjećam Sare, ona je bila tek jedna od mnogih koji su pohađali naš tečaj. Boravila je na imanju i družila se s ostalim sudionicima tečaja. Uopće se ne sjećam da smo nešto posebno mnogo razgovarali. Definitivno nikada ni o čemu osobnom. Raspravljali smo o poslu i o pisanju.« Pružio je ruku da uzme fascikl te mu ga je ona automatski pružila. Šutke je sjedila dok je on nastavljao listati. Odjednom je sjeo uspravnije. »Sjetio sam se nečeg«, rekao je ispod glasa. Pogledao je Fredriku. »Jednom se dogodilo nešto što je odudaralo od svakodnevnice. Zbrka oko jednog datuma.« Fredrika ga je upitno pogledala. »Sara nas je iznebuha obavijestila da taj dan svakako mora izostati s posla, a upravo smo za taj dan planirali seminar za koji nam je bila potrebna njezina pomoć. Ona nikako nije popuštala, tvrdeći da nam je to najavila davno prije. Moje pamćenje već tada nije bilo osobito dobro pa ako nešto i jest bila rekla, ja se toga nisam sjećao. Užasno sam se naljutio na nju, ah ona za to nije nimalo marila.«

Opet je bacio pogled na fascikl. »To se dogodilo 29. srpnja.« Fredrika je revno bilježila. »I kako je rasprava završila?« upitala ga je. »Završila je tako što je slobodni dan naravno dobila. Bilo je vrlo očigledno da svoju planiranu aktivnost nije mogla odgoditi. Ali isto tako nam se to svima činilo prilično čudno. A na seminaru je bez nje nastao popriličan kaos.« Odmahnuo je glavom. »Jeste li razgovarali o tome gdje je taj dan bila?« pitala ga je Fredrika. »Nismo, rekla je samo da se radi o nekome s kime se pod svaku cijenu mora naći«, rekao je on. »Nekome tko je samo taj dan boravio u gradu. Ne vjerujem ni da je s ostalima o tome razgovarala. Ona se zapravo uvijek držala po strani. Mislim da sam negdje pribilježio kako baš nije bila društvena. Uvijek je bila u nekom svojem svijetu.« Fredrika je polagano kimala. »Sjećate li se još čega?« On se kratko nasmijao. »Sjećam se da sam tog dana navečer naletio na nju. Bila je toliko blijeda u licu da sam se zaprepastio. I prilično zabrinuo. No ona je rekla da će sve biti u redu kad se malo odmori. Pretpostavio sam da je to imalo veze s tim nekim s kim se trebala naći te da susret nije protekao kao što je očekivala.« Slegnuo je ramenima. »Bila je punoljetna, ta nisam je mogao prisiliti da se javi doktoru ili da nazove policiju.« Fredrika se ukočeno nasmiješila. »Ne, naravno da niste«, rekla je. Potom je na njegov zeleni fascikl položila svoju posjetnicu. »Ako se slučajno čega sjetite«, rekla je i ustala. »Ili ako se zaželim ženskog društva«, rekao je on i namignuo joj. Ona se još jednom prisilila na ukočeni smiješak. »Sama ću izaći«, rekla je.

A

lex Recht bio je utučen. Utučen i bijesan. Naravno da je griješio tijekom svoje duge policijske karijere. Naravno. Tko radi, taj i griješi. Ali ovo. Čitava ova priča s otmicom djece. Dok je sjedio u svom uredu, osjetio je potrebu da nekoga prebije – bilo koga. U potpunosti je smeo s uma da bi moglo biti oteto još koje dijete. Svi su oni to smeli s uma. Nakon što je njegov tim otpisao Gabriela Sebastianssona kao glavnog osumnjičenika, bio je posve siguran da je čitav sličaj bio povezan isključivo sa životom Sare Sebastiansson. Niti na trenutak nije pomislio da imaju posla s otjelovljenim zlom, dok nije bilo prekasno. Boljelo ga je u prsima dok je disao. Srdžba ga je gušila. Listao je kalendar što ga je držao na radnom stolu. Bila je subota, peti dan nakon što je prijavljen nestanak Lilian Sebastiansson. Pet dana. To nije bilo posebno dugo vrijeme. Njihovu metodu rada remetilo je upravo to što se slučaj razvijao tako brzo. Taman kad su pomislili da su povratili kontrolu nad situacijom, slučaj je već otišao u drugom smjeru. Na pamet mu je pala riječ »kaskati«. Njegov istražiteljski tim nije kaskao – tapkali su na mjestu i u mraku. Osluškivao je zvukove iz hodnika. Vikendom većina ljudi nije radila, ali sada je vrvjelo kao u košnici. Analitičar Mats ubijao se od posla razvrstavajući pristigle dojave. Alex se zapitao što dobivaju time što ih pohranjuju u bazu podataka. Do sada nisu dobili baš ništa. To je doduše donekle ovisilo i o različitom pristupu poslu članova tima. Peter primjerice uopće nije razgovarao s analitičarom nakon što su ga obavijestili o ubojstvu žene iz Jönköpinga. Daje to učinio, to bi ubojstvo brže povezali s ovim slučajem. To je samo potvrđivalo ono što je Alex tvrdio otkako su računala preuzela sve veći dio posla s dokumentacijom – računala su imala ograničen doseg primjene jer je uvijek postojao netko tko bi neku informaciju propustio prenijeti ostalima. Ako je tim bio složan i jedinstven, informacije bi se razmjenjivale i bez pomoći računala. Uzdahnuo je i bacio pogled na plavo nebo posuto oblacima. Možda je stario i postajao čangrizav. Možda je gubio žar. Ili još gore – možda

se pretvarao u konzervativnog šefa s kojim nijedan mladi policajac ne bi želio raditi. Koliko dugo će ga smatrati legendom ako slučajeve ne bude uspješno rješavao? Koliko je dugo mogao živjeti na staroj slavi? Listao je dokumente na svom radnom stolu. Fredrika se upravo javila iz Umea i potvrdila mu da je Sara Sebastiansson lagala da nije već ranije isplanirala da će u Umeu ostati i nakon tečaja. Namrštio se. Ljutilo ga je što im je tajila svoju povezanost s Umeom. Osjetio je kako u njemu raste bijes. Osobno će otići k njoj. Živo mu se fućkalo što trenutno prolazi kroz najgore razdoblje u svom životu. Opstruirala im je istragu, a to nije smio dopustiti. Neovisno o tome koliko se jadno osjećala. No onda je ipak zastao i razmislio. Sara Sebastiansson nije zapravo lagala o svemu što se dogodilo u Umeu, već samo o jednoj određenoj pojedinosti. O pojedinosti za koju je mislila kako će je uspjeti sakriti pred policijom, no za koju je policija vjerovala da je bitan djelić slagalice. Istražiteljski tim polazio je od pretpostavke da se u Umeu dogodilo nešto što je mnogo kasnije kobno utjecalo na njezin život, no ta pretpostavka morala je barem djelomično biti pogrešna. Nešto se dogodilo prije nego što se Sara uputila na tečaj, nešto što je pokušala popraviti tako što je u Umeu ostala duže. A sada je kažnjena tako što su joj ubili dijete. Možda ga je ubio upravo onaj čovjek s kojim se srela tog ljetnog dana u Umeu? Alex je u dosjeu potražio stravične fotografije mrtve Lilian. Zašto su djevojčicu označili baš riječju »Neželjena«? Zašto je počinitelj umislio da to dijete nisu željeli? I zašto su je pronašli ispred hitne službe? Je li to igralo kakvu ulogu? Jesu li je jednako tako mogli ostaviti negdje drugdje u Umeu? Ili u bilo kojem drugom gradu? Nervozno se promeškoljio. Logično pitanje bilo je hoće li i naredni leš osvanuti upravo ispred bolnice u Umeu. S mukom je potisnuo pomisao na nestalu bebu. Nadao se da će Fredrikin razgovor s bakom ubijene žene iz Jönköpinga donijeti nekakv rezultat. A isto se tako nadao i da će ubrzo pronaći tajanstvenu Moniku Sander. Bez nje je čitava priča trenutačno nažalost bila beznadna. Odlučno je ustao od radnog stola. Morao je popiti kavu. Morao se također otresti nemira što ga je morio. Ako je već sada spekulirao gdje će pronaći les nestalog djeteta, onda su bitku izgubili.

Peter Rydh te je noći spavao začuđujuće dobro. S Ylvom jedva da je prozborio koju riječ otkako se odmah nakon deset navečer vratio kući. Dječaci su naravno već zaspali. U tišini je stajao pokraj kreveta jednog od njih i promatrao ga kako spava. U plavoj pidžami s majmunčićima, s palcem u ustima. Lice mu se blago trzalo, možda je nešto sanjao? Peter se raznježeno nasmiješio i pomilovao ga po čelu. Ylva mu je postavila nekoliko pitanja o nestaloj bebi i on joj je škrto odgovorio. Potom je popio čašu vina, malo gledao televiziju i otišao na počinak. Taman kad je ugasio noćnu svjetiljku, iz mraka je dopro njezin glas. »Jednog dana morat ćemo ozbiljno porazgovarati, Peter.« Isprva joj nije odgovorio. »Ne možemo više ovako«, nastavila je. »Moramo razgovarati o tome što osjećamo.« I tada joj je prvi puta rekao istinu: »Dosta mi je svega.« Zatim je dodao: »Ne želim ovakav život.« Ležao je okrenut prema njoj kada je to rekao te je usprkos mraku vidio kako joj se lice snuždilo i čuo kako joj se disanje ubrzalo. Čekala je da još nešto kaže, no više nije imao što dodati. Potom je zaspao, čudnovato rasterećen i istodobno vrlo zabrinut što nije osjećao ama baš ništa. Ni žaljenje, ni tjeskobu. Samo olakšanje. Vozeći se kasnije na posao pokušao je bistre glave porazmisliti o slučaju nestale djece. Najprije ga je u razmišljanju omela pomisao na Jimmyja. Zaboravio ga je nazvati i reći mu da se nažalost neće stići vidjeti kao što su planirali. Tortu od marcipana morat će podijeliti koji drugi puta jer je Peter bio zauzet poslom. Katkad mu je bilo teško procijeniti koliko je Jimmy u stanju shvatiti od onoga što bi mu govorio. Njegov brat vrlo je rijetko primjećivao nijanse u razgovoru te je protok vremena doživljavao posve drugačije od ostalih ljudi. Petera je u podsvijesti nešto uporno mučilo, nešto što je previdio. Jednostavan, no ključni detalj što mu je ispario iz pamćenja. Novine su revno objavljivale sliku Monike Sander navodeći da je traži policija. Još su jednom objavili foto-robot, ovaj puta popraćen njezinom desetak godina starom fotografijom iz putovnice. Alex i on pitali su se je li uistinu bilo pametno objaviti i staru Monikinu fotografiju što su je

dobili od njezine udomiteljice. Monika vrlo vjerojatno više ne nalikuje djevojčici sa slike te su zato riskirali da ih njezini nekadašnji poznanici zatrpaju pozivima i pričama o događajima koji za njezin sadašnji život nisu bili relevantni. Bili su isto tako svjesni da moraju međusobno razmjenjivati i najmanju informaciju do koje bi netko u timu došao. Istraga je dovoljno pretrpjela zato što o tome dosad nisu vodili dovoljno računa. A Moniku Sander morali su pronaći – po svaku cijenu. Tog je jutra razgovarao s Alexom. Do sada nisu zaprimili nijednu korisnu informaciju. Peter je odjednom osjetio umor i malodušnost. Što su zapravo očekivali da će postići sa starom fotografijom, lošim foto–robotom i imenom koje Monika Sander možda više uopće ne koristi? Tada se napokon sjetio što je previdio. Parkirao je automobil ispred Stožera i pojurio potražiti Alexa. Alex se taman vratio u ured sa šalicom vruće kave, kad je Peter ujurio kroz vrata poput luđaka. Jedva da mu je poželio dobro jutro, a ovaj je već stao govoriti. »Moramo je tražiti pod dvostrukim imenom«, povikao je. »Koga to?« upitao je Alex zbunjeno. »Moniku Sander«, prekinuo ga je Peter. »Moramo nazvati Poreznu upravu i pitati ih kako se zvala kada je došla u Švedsku. Ta usvojili su je. Možda je nekako doznala svoje pravo ime te ga sada ponovno koristi.« »Već smo u javnost izašli s imenom Monika Sander, no...« »Da?« »Samo sam htio reći daje to vrlo dobra zamisao, Peter«, rekao je Alex mirno. »Obavijesti Ellen, pa neka ona kontaktira Poreznu.« Peter je izjurio iz Alexova ureda i otrčao prema Elleninoj sobi. Alex se zadovoljno nasmiješio. Bilo je fantastično vidjeti čovjeka s toliko energije.

N

a drugom kraju Stockholma dvoje ljudi s daleko manje energije od Petera Rydha bilo je također zaokupljeno poslom. Ingeborg i Johannes Myrberg klečali su svatko na svojem kraju velikog vrta te vrlo brižno plijevili korov oko grmlja i cvijeća. Kiša im je dosad onemogućavala rad u vrtu, no činilo se da je ljeto napokon stiglo. Nekoliko je oblaka doduše okružilo sunce, no dokle god je ono sjalo i grijalo ih, Ingeborg i Johannes Myrberg bili su i više nego zadovoljni. Ingeborg je bacila pogled na svoj ručni sat. Još malo pa jedanaest. Bili su vani gotovo dva sata bez prekida. Rukom je zasjenila oči i pogledala muža. Johannes je zadnjih godina imao problema s prostatom te je svako malo trčao na zahod. No ne i ovo prijepodne. Ne, ovo prijepodne oboje su radili u miru i tišini. Ingeborg se nasmiješila gledajući kako joj muž plijevi gredice s cvijećem. Još uvijek su svojom kućom bili oduševljeni poput djece. Duboko u sebi nikada se nisu nadali da će ikada postati njihova. A pregledali su toliko mnogo njih. Neke su bile preskupe ili se pokazalo da u podrumu ima plijesni ili da je krov oštećen od vlage. Ingeborg je promotrila veliku kuću od bijele opeke. Bila je lijepa i prostrana. U njoj se nalazilo dovoljno soba da u njih tijekom posjeta mogu smjestili svu djecu i unuke, no svejedno nije bila toliko velika da bi izgubila na šarmu i osjećaju doma. Njihovog doma. »Johannes!« povikala je i tako narušila tišinu u vrtu. Johannes je zamalo izgubio ravnotežu kad ga je zazvala pa se nasmijala. »Htjela sam ti samo reći da idem nakratko unutra nešto popiti. Hoćeš ti nešto?« Johannes se nasmiješio pomalo nakrivljeno, baš onako kao što joj se smiješio svih tih godina provedenih u braku. Trideset i pet godina, da budemo precizni. »Rado bih čašu soka od jagode.« Ingeborg je polako ustala, osjetivši da joj koljena blago prosvjeduju. Kada je bila mlađa, nije ni pomislila da će joj tijelo jednog dana oslabjeti i postati krhkije.

»Ajme, kakvo ljeto«, rekla je sebi u bradu dok je ulazila u kuću kroz otvorena vrata na terasi. Zatim se skamenila. Kasnije neće moći objasniti kako je i zašto zastala baš tamo i tada. Ili zašto je već tada osjetila da nešto nije u redu. Polako je prošla kroz dnevnu sobu koja je vodila na terasu te produžila u hodnik koji je povezivao četiri spavaće sobe. Pogledala je nalijevo prema sobama, no nije primijetila da se nešto miče. Pogledala je nadesno, prema predvorju, kuhinji i dnevnom boravku. Ni tamo nije primijetila ništa čudno niti neuobičajeno. No ipak je znala da je netko bio unutra i oskvrnuo joj dom. Potom je odmahnula glavom. Glupe li pomisli, zar je pod stare dane postala paranoična? Povratila je kontrolu nad svojim mislima i svojim domom pošavši odlučnim korakom u kuhinju gdje je sebi i suprugu pripravila dvije velike čaše osvježavajućeg soka. Taman kad se s pladnjem htjela uputiti van, sjetila se da bi prije ipak bilo dobro otići na zahod. Jednostavno nije shvaćala kako je Johannes već nekoliko sati izdržao a da nije mokrio. Kupaonica je bila na drugom kraju kuće, pokraj spavaćih soba. Kasnije se neće sjećati kako je do nje došla. Sjećala se samo da je odložila pladanj i pomislila kako mora na zahod. No sjećala se toga ili ne, zasigurno je iz kuhinje morala izaći u hodnik pa njime do kupaonice. Ruku je položila na kvaku, pritisnula je, otvorila vrata i upalila svjetlo. Dijete je vidjela odmah. Ležalo je nago na tepihu u kupaonici, sklupčano u fetalnom položaju. Isprva nije pojmila što je točno vidjela. Morala mu je prići i nagnuti se. Bebu je dotaknula nagonski. Zavrištala je tek kad je prstima okrznula ukočeno, hladno tjelešce.

Fredrika Bergman primila je obavijest o pronalasku leša drugog djeteta baš kada joj je Margareta Andersson, baka djevojke Nore koja je u Jönköpingu pronađena mrtva, poslužila čaj. Fredrika se ispričala i izašla na balkon. »Na podu u kupaonici?« ponovila je. »Da«, potvrdio je Alex turobno, »u jednoj kući u Brommi. S istim natpisom na čelu. Ja upravo krećem onamo, a Peter je otišao do nekakvog psihologa.« Nabrala je čelo. »Ovo ga je očito strašno pogodilo?« Alex se nasmijao. »Ma ne, ne. Otišao je po službenoj dužnosti. Sjetio se da bi nam dobro došla pomoć onog tipa za profiliranje pa to pokušava dogovoriti.« Alex se izražavao tako nespretno da joj se pričinilo kao daje popio čašicu previše. »Onaj tip za profiliranje« i »nekakav psiholog«. Takve je izraze mogla očekivati od priprostog kočijaša. »Peter je o njemu čitao u novinama«, objasnio joj je Alex. »Pa ga se zato sjetio.« »O kome je to Peter čitao u novinama?« upitala je zbunjeno. »Neki američki psiholog koji se bavi profiliranjem za FBI u posjetu je sveučilištu te će tijekom nekoliko dana bihevioristima održati nekoliko predavanja«, rekao je Alex nešto suvislije. »Peter pokušava preko jednog prijatelja koji pohađa predavanja dogovoriti sastanak s njime.« »Dobro«, rekla je Fredrika polagano. »Sve u redu kod tebe?« zbunjeno je upitao Alex. »Da, sve je u redu. Vraćam se u Stockholm čim završim ovdje.« Nakratko je zašutjela. »Ali zašto se dijete pojavilo u Brommi?«, upitala je. »Hoćeš reći da je odstupio od dosadašnjeg obrasca ponašanja?« »Ne vidim nikakav obrazac«, promrmljala je. »Možda smo si samo umislili daje slučaj povezan s Umeom.« »Ne, mislim da nismo«, rekao je on. »Ali isto tako mislim da moramo pronaći čvršću poveznicu.

»Poveznicu između kupaonice u Brommi i grada na sjeveru Švedske«, uzdahnula je ona. »Upravo tako, to nam je drugi izazov«, rekao je Alex odlučno. »Da pokušamo dokučiti kako su povezane kupaonica u Brommi i hitna služba u Umeu. Pod pretpostavkom daje zemljopis u ovoj priči uopće bitan.« Da situacija nije bila ovoliko ozbiljna, Fredrika bi si dopustila da se nasmije. »Halo, jesi li još tu?« upitao je Alex kad neko vrijeme nije ništa rekla. »Oprosti, samo sam razmišljala. Koji nam je prvi izazov?« upitala je. »Rekao si da nam je ta poveznica drugi izazov.« »Pronaći Moniku Sander«, rekao je Alex. »Nećemo izaći iz ove zbrke dok ne razgovaramo s njom.« Fredrika nije mogla suspregnuti smiješak, iako ju je odmah zapekla savjest. Činilo se grozno neumjesnim smiješiti se u situaciji kada je mala beba pronađena mrtva. »OK«, rekla je. »Dat ćemo sve od sebe.« »U to se možeš okladiti«, uzdahnuo je Alex. Stavila je mobitel u džep i ušla natrag u stan. Ispričala se svojoj domaćici. »Oprostite, morala sam se javiti.« Margareta je odmahnula rukom kao da želi reći da se ne mora ispričavati. »Jeste li pronašli bebu?« upitala je, na Fredrikino golemo zaprepaštenje. »Da«, potvrdila je Fredrika, s izvjesnim oklijevanjem. »Da, jesmo. No još nije službeno, pa bih cijenila ako biste...« Margareta je odmahnula rukom. »Jasno da to nikome neću reći«, rekla je. »Uostalom, ionako ne razgovaram ni s kim osim s Tintinom.« »S Tintinom?« ponovila je Fredrika. »Svojim mačkom«, nasmiješila se Margareta i pozvala je da sjedne za stol na kojem su posluženi čaj i kolači. Fredriki se sviđao Margaretin glas. Bio je promukao, dubok i taman, no ipak ženstven. Ramena su joj bila široka kao u hrvača. No nije bila debela niti pretjerano krupna. Bila je jednostavno stabilna, u najčišćem značenju te riječi. Sigurnost je bila

druga osobina koju je Fredrika s njom spontano povezala. Automatski je u sebi ponovila što im je policija iz Jönköpinga prenijela o ubijenoj Nori. Da je djevojka odrastala u nekoliko udomiteljskih obitelji, da joj je psiha obilježena traumama i ožiljcima, te da je često bolovala. Bila je u destruktivnoj vezi s muškarcem kojeg sumnjiče za ubojstva Lilian Sebastiansson te netom pronađene male bebe. Nora je iz Umea preselila u Jönköping. Imala je posao i dom, no nije imala obitelj niti prijatelje, tek nekoliko znanaca. Odlučila je početi od samog početka. »Zastoje Nora završila kod udomitelja?« Norina baka nepomično je sjedila. Bila je tako mirna da se Fredriki učinilo da iz košare čuje Tintinovo predenje. »Znate, to sam se i ja uvijek pitala«, odgovorila joj je polako. Potom je uzdahnula i izborane ruke položila u krilo. Prstima je čupkala rub haljine. Uzorak je bio crveno–smeđ. Fredriki se haljina definitivno činila više zimskom nego ljetnom. »Čovjek se trudi od svoje djece ne očekivati previše. Barem moj muž i ja nismo. A kada je on umro, ja sam nastavila tako. No... No usprkos tome neka elementarna očekivanja ipak postoje. Čovjek očekuje da mu djeca odrastu u ljude koji su u stanju brinuti se za sebe. Norina majka nažalost to nikada nije bila u stanju. Druge djece nismo imali.« Margareta je potom zašutjela te je Fredrika shvatila da plače tek kada je podigla pogled s notesa. »Ako želite, možemo nakratko stati«, rekla je nesigurno. Margareta je umorno odmahnula glavom. »Strašna mi je i bolna spoznaja da više nema mojih djevojčica«, jecala je. »Kada je umrla Norina majka, bila sam shrvana. Znala sam kakvim je životom živjela, koliko joj je teško bilo. Drugačije nije moglo završiti. Ali mogla sam se utješiti barem time da mi je preostala Nora. A sada više ni nju nemam.« Tintin je ustao iz svoje košare i približio se stolu. Fredrika je brzo primaknuta noge k sebi. Mačke nikada nije voljela. »Norina majka je u životu zastranila«, nastavila je Margareta. »Vrlo rano. Zapravo već u višim razredima osnovne, nakon smrti mog muža. Završila je u lošem društvu i kući dovodila razne problematične tipove. Bila sam izvan sebe kad je odlučila da neće nastaviti sa školovanjem, već da će raditi. Dobila je posao u tvornici

slatkiša. No za posao nije marila pa su je otpustili. Mislim da se tada počela prostituirati i uzimati teške droge.« »Tko je bio Norin otac?« pitala je Fredrika oprezno. Margareta se gorko nasmijala i obrisala suze. »Ah, tko zna«, rekla je. »Mogao bi biti doslovno bilo tko. Moja kći prilikom Norinog rođenja nije navela ime oca. Ja sam prisustvovala porodu. Prošlo je nekoliko dana prije nego što je pristala malu Noru uzeti u naručje.« Sunce su prekrili oblaci te se u stanu smračilo. Fredriki gotovo da je postalo hladno. »Nora je bila neželjeno dijete«, prošaputala je Margareta. »Moja kći ju je mrzila još od časa kada je zatrudnjela, govorila je da bi voljela spontano pobaciti. No to se nije dogodilo. Na kraju je rodila.« Fredrika je osjetila kako joj se tlo pod nogama zatreslo. »Neželjeno dijete«, ponovila je polagano. Odmah se sjetila fotografija mrtve Lilian Sebastiansson. Na čelu joj su joj napisali »Neželjena«. Progutala je knedlu. »Je li to znala dok je odrastala, to da je majka nije željela?« pitala je Norinu baku trudeći se ne zvučati suviše znatiželjno. »Da, naravno da jest«, uzdahnula je Margareta. »Nora je prve dvije godine svog života gotovo stalno bila kod mene jer je mama nije željela, no kad su za to nekako doznali ljudi iz socijalne službe zaključili su da bi za Noru bilo bolje da živi kod udomitelja. ‘U pravoj obitelji’, tako su se izrazili.« Rukama se grčevito uhvatila za rub stola. »Kod mene bi joj bilo puno bolje«, rekla je promuklim glasom. »Bilo bi joj mnogo bolje nego da se ovako seljaka od jednih udomitelja do drugih. Ovamo je uvijek smjela doći da me posjeti, ali to je malo pomagalo. Nisam je uspijevala odgojiti u stabilnu osobu kad su se drugi petljali u njezin odgoj.« »Jeste li obje čitavo vrijeme živjele ovdje u Umeu?« pitala je Fredrika. »Jesmo, čitavo vrijeme. Naprosto je nevjerojatno da bi itko psihički mogao podnijeti živjeti na toliko mnogo adresa u istom gradu kao Nora, ali tako je bilo. Jedino čemu sam se donekle razveselila bilo je to što je uspjela završiti srednju školu.

Ruku na srce, pohađala je čudno usmjerenje, nekakvu društvenjačku gimnaziju, ali škola joj je u životu pružila barem nekakvu strukturu.« »Je li se kasnije zaposlila?« »Ha, pokušavala je«, uzdahnula je Margareta. »Zastranjivala je baš kao i njezina majka, previše je pila, previše izlazila, družila se s previše muškaraca. Posao nikako nije uspijevala zadržati. Izgledala je propalo, uništeno. No potom je upoznala tog čovjeka.« Fredrika je suspregnula dah. »Sjećam se koje je to godine bilo zato što se moj brat te godine treći puta oženio. Bilo je to prije sedam godina.« Mačak Tintin gipko je skočio s poda i sletio Margareti u krilo. Ona mu je umorne ruke položila na leđa i nekoliko ga puta pomilovala po dlaci. »Isprva sam pomislila da je napokon srela nekoga pristojnog«, prisjećala se. »Zbog njega je prestala piti i drogirati se. Najprije sam mislila kako je to predivno, kao u bajci o Pepeljuzi. Nesretna djevojka upoznaje svojeg princa koji je spašava od groznog života. Ali poslije... sve se promijenilo. A ja sam iskreno rečeno bila prestravljena.« Fredrika se namrštila. »Nikada ga nisam upoznala«, rekla je odjednom odlučno. »Bolje je da to odmah jasno kažem, da ne očekujete da vam odnekud izvučem nekakve fotografije ili tome slično.« »Vaše informacije svejedno su vrlo vrijedne«, rekla je Fredrika brzo, no ipak pomalo razočarano. Nadala se u najmanju ruku da će iz Margaretinog stana otići s opisom osumnjičenog ubojice. »Upoznala ga je u rano proljeće te godine. Nisam sigurna kako, mislim da ju je jednom prilikom izbavio iz neugodne situacije na ulici.« »Je li se i Nora prostituirala?« »Ne, ne«, rekla je Margareta zgroženo, »ali, eto, kretala se u takvim krugovima.« Fredrika je čisto sumnjala, ali nije rekla ništa. Poželjela je da Margareta svoju priču ispriča brže. Želja joj je smjesta uslišana.

»Odmah mi je rekla za njega. Kazala je da je psiholog, vrlo zgodan i inteligentan. Rekla je kako joj je govorio da je ‘odabrana’, da je ‘posebna’ i da će zajedno postići nešto veliko. Ona se odjednom stubokom promijenila. Jedno sam vrijeme mislila da se priključila kakvoj sekti. Hoću reći, naravno da je bilo pozitivno što si je život donekle dovela u red. No upravo je tada patila od duboke depresije, a temeljna poruka koju joj je on upućivao bila je ‘sredi se, možeš ti to samo ako budeš htjela‘. A kada se nije dovoljno brzo oporavila...« Utihnula je. Nekoliko je puta duboko udahnula. »Kada se dakle nije dovoljno brzo oporavila, on je izgubio strpljenje i počeo ju je divljački tući.« Niz obraze su joj opet potekle krupne suze i padale joj s brade na Tintinovo krzno. »Preklinjala sam je da ga ostavi«, jecala je. »Što je naposljetku i učinila. Bilo je to nakon što ju je grozno opekao. Ostavila ga je čim su je otpustili iz bolnice.« »Opekao ju je?« šapnula je Fredrika. »Palio ju je šibicama«, odgovorila je Margareta. »Zavezao ju je za krevet i palio jednu šibicu za drugom.« »Ali zašto niste otišle na policiju?« čudila se Fredrika. Bilo joj je mučno od ovoga što je čula. »Naravno da smo otišle, ali nije pomoglo. Zato se odselila odavde i dobila zaštićeni identitet.« »Hoćete reći da ga nisu zatvorili unatoč Norinim teškim ozljedama?« »Hoću reći da nismo znale tko je on«, rekla je Margareta napuklim glasom. »Shvaćate? Nora nije znala ni kako se zove. On joj rekao da ga oslovljava samo osobnom zamjenicom, za nju je on bio jednostavno ‘On’. A nalazili su se jedino u njezinom stanu.« Fredrika je pokušavala probaviti ovo što je upravo čula. »Nije znala kako se zove, gdje stanuje, niti gdje radi?« Margareta je nijemo odmahivala glavom. »A što su to trebali zajedno postići. Što je rekao da će učiniti?« »Rekao je da će zajedno kazniti sve žene koje nisu bile u stanju voljeti svoju djecu i koje su ih odbacile. A to je bilo točno ono što je učinila Norina majka –

odbacila ju je i odbijala ju je voljeti.«

K

ažu da je Stockholm jedna od najljepših prijestolnica na svijetu. No Alex Recht to nije primjećivao dok je gledao kroz prozor svog ureda. Izgubio je pojam o vremenu dok je tako sjedio i buljio u prazno. Volio je to činiti kada bi morao o nečemu porazmisliti. A nakon što ga je Fredrika nazvala i podnijela mu izvješće, bilo je neupitno da ima o čemu razmišljati. »On ih kažnjava, baš kao što je Nora rekla kad nas je nazvala«, vikala je Fredrika u telefon da bi je čuo jer je signal bio loš. »Kažnjava ih zato što su na neki način povrijedile svoju djecu. Zato što ih u nekoj situaciji nisu željele. A djevojke ga slijepo slijede jer su se i one zatekle u sličnoj situaciji. Radi se o osveti, Alex.« »Ali«, rekao je Alex zbunjeno, »nemamo ništa što bi ukazivalo na to da su ovi roditelji maltretirali svoju djecu. Niti Lilian Sebastiansson a niti tu bebu roditelji nisu zlostavljali.« Zadrhtao je. »Osim ako Gabriel Sebastiansson nije zlostavljao vlastitu kćer«, dodao je brzo. Fredrika se usprotivila. »To se ne uklapa. On kažnjava majke, a ne očeve. Majke su te koje su u nečemu pogriješile.« »No ako majka nije zaštitila svoju kćer od oca koji ju je zlostavljao, nije li to dovoljan zločin?« Fredrika je razmislila. »Možda. Ali i dalje ostaje pitanje kako je ubojica došao do njih.« »Do koga?« »Otkud bi mogao znati da je primjerice Lilian Sebastiansson zlostavljana? To nikada nije prijavljeno policiji. A beba? Kako bi saznao da su joj učinili nešto nažao, ako uopće jesu?« Alexovo srce zakucalo je brže.

»Vjerojatno nam je promakao netko blizak toj obitelji«, rekao je. »A možda i nije«, rekla je ona. »Ubojica se možda nalazi toliko daleko na rubu njihovih života da ga mi uopće ne uočavamo.« »Možda radi u školi?« »U to se ne uklapa ubijena beba.« Alex je nestrpljivo lupkao prstima po stolu. »Je li se Peter vratio od psihologa?«, upitala ga je Fredrika. »Nije još«, odgovorio je i odmahnuo glavom. »Mislim da bi se tek sada trebao naći s njime.« »Mislim da je došao čas da opet porazgovaramo sa Sarom Sebastiansson. A i s bebinom majkom«, rekla je Fredrika. Alex se ljutito zagledao kroz prozor. Dosta je bilo izvrdavanja. »Moramo se s ovim čvršće uhvatiti u koštac. Vrlo, vrlo čvrsto. Nakon toga dovraga i s nama ako ne identificiramo što svi oni imaju zajedničko.« No to i nije bilo baš tako lako, konstatirao je nakon što su završili razgovor. Što su zapravo znali? A što nisu znali? Sažeo je informacije što ih je upravo dobio od Fredrike. Morao ih je prenijeti Peteru prije razgovora s američkim psihologom. Nema ničeg lošeg u novim zamislima, ali Alex je osobno bio vrlo skeptičan spram uvlačenja novih aktera u istragu. Pogledao je spise ispred sebe. Na praznom listu papira nacrtao je nešto poput dijagrama u koji je uključio različite hipoteze. Nije ispao onako dobro koliko se nadao, ali služio mu je kao koristan i pregledan podsjetnik. Osveta, rekla je Fredrika. Osveta? Je li se oko nje sve vrtjelo? »OK«, rekao je tiho sebi u bradu. »OK, samo mirno i polako. Što znamo? I što moramo saznati?« Znali su da je ubijeno dvoje djece različite dobi. Također su znali da djeca ni na koji način nisu bila povezana. Jedno dijete, Natalie, bilo je usvojeno, a drugo nije. Činilo se da su roditelji usvojene djevojčice živjeli u skladnom braku, dok su se roditelji Lilian Sebastiansson razvodili. Natalieina obitelj pripadala je srednjoj klasi, dok je Lilian bila dijete čovjeka iz dobrostojeće obitelji te žene koja bi se tek vrlo

nategnuto mogla opisati kao pripadnica srednje klase. Istražiteljski tim trenutačno je davao sve od sebe da pokuša otkriti jesu li se putovi tih dviju obitelji križali, no zasada nisu pronašli ama baš ništa. Na papiru je napisao: Počinitelj kažnjava majke. Vjerojatno zato što su svoju djecu na neki način izdale. Vjerojatno zato što ih nisu željele. U žarištu moraju biti majke, a ne djeca. Ona su ubijena zbog majčinih grijeha. Nad riječima »zato što ih nisu željele« razmišljao je toliko da ga je zaboljela glava. Na koji to način Sara Sebastiansson »nije željela« Lilian? Te zašto kazniti dijete, i to smrću, a ne majku? Druga zbunjujuća stvar bile su lokacije na kojima su tijela pronađena. Prvo je dijete ostavljeno ispred hitne službe bolnice u Umeu, a drugo na podu kupaonice u Brommi. Izbor mjesta doimao se bizarnim iz više razloga. Kao prvo, ni na jednom od ta dva mjesta nije bilo lako ostati neprimijećen prilikom ostavljanja mrtvog tijela Kao drugo, izbor nije bio logičan. Nijedno dijete nije bilo očigledno povezano s mjestom na kojem je pronađeno. Jedina stvar, pomislio je, koja im je bila zajednička bio je modus operandi – i kad je riječ o otmici i o ubojstvu. Dijete su najprije oteli, zatim su majci poslali kosu i odjeću te tijelo potom ostavili na nekom mjestu gdje ga se lako moglo pronaći. »Ne razumijem«, rekao je Alex za sebe. »Naprosto više ništa ne razumijem.« Tada se začulo kucanje i kroz vrata ureda provirio je jedan od mlađih istražitelja koji su se priključili istrazi. »Posjetili smo ponovo Magdalenu Gregersdotter i njezinog muža kao što ste bili tražili«, rekao je. Alex je morao lagano stresti glavom da bi shvatio o čemu njegov mladi kolega govori. On, Alex i Peter tog jutra posjetili su roditelje Natalie Gregersdotter da bi ih obavijestili o smrti djeteta. Budući da su roditelji zapali u stanje šoka, Alex je odlučio da ih kasnije tijekom dana netko iz policije ponovno posjeti i razgovara s njima. Ovaj mladić to je očigledno obavio, u pratnji starijeg kolege. »Pokazali smo im sliku kuće i opisali im gdje se nalazi«, rekao je, govoreći tako brzo da se Alex napinjao kako bi ga pratio. »Magdalena, majka, točno je znala o kojoj se kući radi.« »Kako to?« pitao je Alex. »Ondje je odrasla. Živjela je ondje sve do mature, nakon čega se odselila.

Shvaćate, bolesni manijak njezinu je mrtvu bebu ostavio u njezinom roditeljskom domu koji su prodali prije više od petnaest godina.« Peter Rydh u svom je automobilu kuhao od bijesa. Bila je subota, vrijeme ručka, a on je zapeo u koloni vraćajući se u Stožer. Bila subota ili radni dan, zbog prometnih bi se nesreća u tili čas stvorile kolone. Od pomisli na događaje proteklog tjedna zaboljela ga je glava. Nikada ni u ludilu ne bi pomislio da će slučaj nestale Lilian Sebastiansson zadobiti ovakve čudovišne dimenzije. Dvoje mrtve djece u manje od tjedan dana. Je li ikada sudjelovao u rješavanju nečeg sličnog? Smrdljivi automobili koji su vozili preblizu njegovom svježe prelakiranom limenom ljubimcu činili su ga napetim. Još se više brinuo što posljednjih sati nije smislio ništa pametno. Jedina dobra zamisao koja mu je taj dan pala na pamet bila je da traže Moniku Sander pod imenom koje je nosila prije posvajanja. Tada se zvala Jelena Scortz. Nakon toga kratko je ispitao roditelje, djedove i bake Natalie Gregersdotter. Nitko nije pojma imao tko bi im mogao ili želio nauditi. »Dobro razmislite«, bio im je rekao. »Možda je riječ o nečemu što se dogodilo davno, davno prije. Pokušajte se sjetiti svake pa i najmanje nerazriješene nepravde ili razmirice.« Ispitivanje je prekinula vijest da su malu Natalie pronašli mrtvu u jednoj kupaonici u Brommi. Potom je Peter morao nazad do Natalieinih roditelja, a onda u Brommu, kako bi nadzirao prvu fazu istrage mjesta pronalaska lesa. Ni ovaj puta nisu uspjeli pronaći mjesto zločina. No znali su barem na koji način ubojica oduzima život svojim žrtvama te su zato približno znali što traže. Sudski liječnik praktički je odmah ustanovio da Natalie na glavi ima sitan ubod, vjerojatno od smrtonosne injekcije. Obdukcija je to trebala kasnije potvrditi, no krenuli su od pretpostavke da je i ovo dijete ubijeno prekomjernom dozom inzulina, ovaj puta ubrizganom kroz fontanelu na glavi. Je li ubojica isto pokušao i s Lilian, ali injekcijom nije uspio probiti lubanju? Inače je postojalo još sličnosti s time kako je Lilian Sebastiansson bila pronađena. Natalie su također pronašli nagu i očišćenu nekakvim alkoholom. Na čelu je imala isti natpis kao i Lilian, »Neželjena«. Međutim, ležala je u fetalnom položaju, a ne na leđima poput Lilian. Pitao se što je to značilo.

Razmišljao je o riječi »Neželjena«. Upravo je o tome razgovarao s Alexom. Ta se riječ u istrazi stalno pojavljivala, no činilo se da nijedno od dvoje djece nije bilo neželjeno. Kolona je puzala naprijed i polagano se smanjivala. Peter se osjećao jadno. Zamisao da pokuša doći do američkog psihologa bila je dobra. I činilo mu se da će mu prijatelj u tome pomoći. Sada mu se pak činilo daje uludo protratio vrijeme vozeći se do sveučilišta i nazad. Njegov prijatelj mislio je da će psiholog uspjeti odvojiti malo vremena da nakon predavanja popriča s Peterom, no ovaj je to hladno odbio. Iako je ovaj slučaj bio vrlo važan i vrijedan pažnje, psiholog je Peteru dao do znanja da smatra pruzetnom njegovu pretpostavku da tek tako smije banuti i postavljati mu pitanja. Uopće se nije želio angažirati u tamo nekom čudnom slučaju u Švedskoj, dok su ga čekali na ručku u finom restoranu u Vili Kallhagen. Psiholog je nažalost potvrdio Peterove predrasude i o psiholozima i o Amerikancima. Tupi i neodgojeni. Krajnje nepristojni. Peter mu je bacio u lice svoju posjetnicu i otišao. Idiot. Prometna gužva se napokon raščistila. Nagazio je na gas vozeći prema Stožeru. Tada mu zazvoni mobitel. Nemalo se iznenadio kad je shvatio da ga zove upravo američki psiholog. »Ispričavam se što sam vas onako grubo otpravio«, rekao je. »Znate, da sam svoju pomoć ponudio vama i vašim kolegama, onda bi ovdašnji studenti psihologije uzeli zdravo za gotovo da imaju pravo tražiti isto. A, iskreno rečeno, nisam ovdje kao gost-predavač zbog toga.« Peter nije shvaćao zove li ga ovaj da mu pomogne ili da se ispriča te je šutio smišljajući što bi rekao. Psiholog je nastavio: »Pokušavam vam reći da bih vam želio pomoći. Možda bih mogao navratiti do vašeg ureda nakon ovog prokletog ručka kojem sam prisiljen prisustvovati?« Peter se široko nasmiješio. Alex isprva nije znao što bi rekao kad mu je Peter javio da će američki stručnjak za profiliranje navratiti do njih kasnije tijekom dana. Potom je zaključio da je to ipak dobra zamisao. Bila je im je potrebna sva moguća pomoć. A za koji sat će se i Fredrika vratiti iz Umea.

Proučavao je svoj dijagram i kombinirao različite hipoteze i informacije. Konačno se nazirao uzorak. Ubojica je strahovito riskirao kad je dva ovako teška zločina počinio u tako kratkom vremenskom razmaku. Tri, ubrojimo li i ubojstvo u Jönköpingu. Naravno, uvijek je bilo i onih pravih luđaka koji su očekivali da ih policija ulovi. Štoviše, jedino što su i htjeli bilo je da im policija stane na kraj. No je li ubojica kojeg su sada ganjali bio takva vrst psihičkog bolesnika? Ponovo je razmislio o mjestima na kojima su djevojčice pronađene. Nije bilo toliko važno što nisu saznali što je Sara Sebastiansson učinila ili s kim se zapravo srela u Umeu. Bitan je bio zaključak da joj je taj grad bio na neki način važan, daje njezino dijete zato ostavljeno tamo, a ne u Stockholmu. Istina je uvijek daleko jednostavnija nego što se u početku čini. Tome ga je poučilo iskustvo. Zato je u početku i bilo posve logično usredotočiti se na Gabriela Sebastianssona. No ovaj puta stvari su bile drugačije. Ovaj puta istina se činila beskrajno dalekom. Ovaj puta za zločine nije odgovoran član uže obitelji, već, vrlo neuobičajeno, serijski ubojica. Sa koliko si se serijskih ubojica suočio tijekom svoje policijske karijere, Alex? šaputao mu je sablasni glas u glavi. Ellen ga je prekinula u razmišljanju snažnim kucanjem na otvorena vrata. »Alex!« viknula je toliko glasno da je poskočio. »Ma što je sada?« promrmljao je. »Zvali su iz bolnice«, rekla je zadihano. On je upitno podigao obrve. »Kažu kako im se čini da imaju pacijenticu koja bi mogla biti Jelena Scortz.«

A

lex Recht neko je vrijeme razmišljao da se do Sveučilišne bolnice Karolinska uputi sam te da sam razgovara s pacijenticom za koju je osoblje vjerovalo da bi mogla biti Jeleni Scortz, no potom je odlučio da to ne bi bilo pravedno prema Peteru. Ipak je prvenstveno njegov mlađi kolega bio zaslužan da su je uspjeli identificirati. Zato je odlučio da će bolnicu posjetiti zajedno. Bio je u optimističnom raspoloženju. Upravo je doznao da je Sara Sebastiansson Jelenu Scortz prepoznala kao ženu koja ju je zadržala u Flemingsbergu. Nije doduše tvrdila da je posve sigurna, jer su joj pokazali staru fotografiju, ali vjerovala je da bi to mogla biti ista osoba. Petera je pak obuzela euforija kada ga je po povratku u Stožer dočekala obavijest da mora odmah do Karolinške kako bi, ukoliko bude moguće, obavio preliminarno ispitivanje Jelene Scortz – odnosno Monike Sander, kako se sada vodila u matičnim knjigama. Pojurio je prema autu tako da ga je Alex jedva stizao te više puta prekoračio ograničenje brzine na putu do Solne. Peter nikada nije skrivao što je najviše volio u policijskom poslu. Živio je za nalete adrenalina što ih je moglo izazvati jedino napredovanje u istrazi. Vidio je da i Alex osjeća isto, čak i nakon toliko godina provedenih u službi. Pomalo ga je iritiralo što Fredrika u tome nije vidjela nikakvu draž. Dok bi se svi oni veselili, ona bi vječito sve dovodila u pitanje. »No je li tome doista tako?« rekla bi. Ili, »A što ako je ovako?«. Ovaj puta je doduše i ona bila zaslužna što su došli do ključnog traga, pa će si valjda konačno dopustiti smiješak kada čuje novost. Volio je na poslu biti okružen ljudima dobre volje. Alex i Peter nisu točno znali što da očekuju kad su stigli u Karolinsku. Doduše, rekli su im da je pacijentica za koju se pretpostavljalo da je Monika Sander bila pretučena te da se nalazi u svojevrsnom stanju šoka. No ništa ih nije moglo pripremiti na prizor koji ih je dočekao kad su stupili u njezinu bolničku sobu. Čitavo lice bilo joj je bezoblična masa modrica i rana. Na vratu je imala velike podljeve. Lijevu ruku iznad lakta stavili su joj u gips, a desnu podlakticu omotali

zavojem. Flasteri su joj prekrivali veći dio čela, sve do kose. Jadnica, bilo je prvo što je Peter pomislio. Uboga djevojka. Kraj djevojčina kreveta sjedila je mlada medicinska sestra. Lice joj je bilo vrlo ozbiljno. Peter je nagađao da nisu samo njega zgrozile pacijentičine ozljede. Netko se iza njih diskretno nakašljao. Kad su se okrenuli na vratima su ugledali muškarca guste sijede kose i tamnih brkova odjevenog u liječničku kutu. Predstavio se kao Morgan Thulin, Monikin liječnik. »Peter Rydh«, rekao je Peter i rukovao se s njime. Liječnikov stisak ruke bio je čvrst i budio povjerenje. Peter je nagađao da se i Alexu čovjek učinio pouzdanim. »Ne znam koliko su vam rekli o njezinom stanju?«, rekao je liječnik. »Ne mnogo«, priznao je Alex i krišom pogledao nesretnicu u postelji. »Dobro onda«, rekao je Morgan Thulin prijazno, no odlučno. »U tom slučaju dužnost mi je da vas o tome izvijestim. Ona je još uvijek, kao što vidite, u kritičnom stanju.Svako malo gubi svijest, što je prilično zabrinjavajuće, te jako teško govori. Čitavo područje čeljusti joj je naime jako natučeno, a jezik joj je sve do jutros bio toliko natečen da joj je praktički zauzimao čitavu usnu šupljinu.« Peter je progutao slinu, a liječnik je nastavio: »Policija je ovdje bila i ranije te su pokušali doznati tko ju je pretukao, no s obzirom na težinu ozljeda nije im mogla razumljivo i suvislo odgovoriti. Rekao bih da se još uvijek nalazi u stanju šoka i pod utjecajem lijekova što ih prima protiv bolova. Osim ozljeda koje vidite ima i nekoliko slomljenih rebara. Ne čini se da je bila izložena spolnom nasilju, ali na nekoliko mjesta na tijelu je jako opečena.« »Opečena?« ponovio je Peter. Morgan Thulin je kimnuo. »Na dvadesetak mjesta na tijelu opečena je šibicama, čak i na unutarnjoj strani bedara te na prednjem dijelu vrata.« Prostorija kao da se suzila, zraka je ponestalo i Peter je samo htio što prije otići odavde. Entuzijazma kao da je odjednom netragom nestalo. Umorno je zurio u lončanicu na prozoru. »Od opeklina će imati trajne kozmetičke ožiljke, ali ne i funkcionalne, da se stručno izrazim. O posljedicama mentalnih ožiljaka još je prerano govoriti, no

vjerojatno je pred njom dug put do oporavka. Veoma dug put.« Nije li se biljka nekako čudno pomicala? Možda zbog propuha? Pratio ju je pogledom, sve dok ga iznenadna tišina u sobi nije vratila u stvarnost. Zašto je liječnik prestao govoriti? Alex je pročistio grlo. »Ispričajte me«, rekao je Peter tiho. »Oprostite, ali protekli su dani bili toliko ludi...« Jedva je vjerovao da to on govori. A što je uopće govorio? Morgan Thulin ga je potapšao po ramenu. Alex je podigao obrvu, ali nije rekao ništa. »Imam još informacija koje bih vam morao prenijeti, jeste li sigurni da me možete saslušati?« Peter se toliko posramio da se htio sakriti iza proklete sobne biljke. »Naravno da bismo željeli čuti sve što nam možete reći«, odvratio je, trudeći se zvučati kao da vlada situacijom. Morgan Thulin ga je sumnjičavo pogledao, no bio je dovoljno obziran da ništa ne kaže. Alex je slijedio njegov primjer. »Postoje i tragovi mnogo starijih ozljeda«, rekao je liječnik. »Ovo nije prvi puta da je ovako pretučena.« »Nije?« »Nipošto. Rendgenske slike njezinih prstiju pokazuju ožiljke koji sugeriraju samozaliječene frakture. Obje ruke su joj bile slomljene, a i na rebrima ima tragove lomova i nagnječenja. Također ima ožiljke od opeklina. Nabrojali smo ih desetak, što bi značilo da je ovaj put bila izložena daleko većem nasilju nego ranije.« Kada je Morgan Thulin završio svoje izlaganje, njih dvojica su samo stajali i nijemo kimali. Morgan Thulin kimnuo je da bi označio kraj priče, a Peter da bi dao do znanja daje razumio to što je upravo čuo. Alex je kimao uglavnom zato što su i njih dvojica kimala. Tada se žena u krevetu odjednom pomaknula. Tiho je zaječala i pokušala ustati. Sestra je odmah priskočila i blago je vratila u ležeći položaj. Kad bi mirno ležala mogli bi joj podići krevet tako da bude u polusjedećem položaju. Peter je pritrčao da pomogne u podešavanju. Djelomično zato što je osjećao

potrebu da pomogne, a djelomično zato što se tako mogao približiti pacijentici. Primijetio je da je jedva bila u stanju otvoriti oči, no usprkos tome budno je pratila njegove kretnje, najprije dok je hodao po sobi, a potom i dok je pomagao podesiti postelju. Morgan Thulin se udaljio rekavši: »Ako budete imali još pitanja, ja ću biti u svojoj ordinaciji.« Peter se ogledao kamo bi sjeo. Sjesti na rub kreveta činilo se suviše intimno i nametljivo. No fotelja na drugom kraju sobe bila je predaleko. Zato ju je odlučno primaknuo bliže postelji, na dovoljnu razdaljinu od pacijentice. Alex je ostao stajati kraj vrata. Peter je sebe i Alexa predstavio imenom i prezimenom te rekao da su iz policije. Vidio je kako su joj se oči naglo promijenile i zatamnile. Podigla je ruke kao da se želi obraniti. »Samo želimo razgovarati s vama«, rekao je oprezno. »Potrebna nam je vaša pomoć oko jedne stvari. Ako ne želite ili niste u stanju odgovarati na naša pitanja, to je posve u redu. U tom ćemo slučaju jednostavno otići.« Suzdržao se da ne doda da će se isto tako vratiti koji drugi dan. »Zamolio bih vas da kimnete ako nas razumijete.« Žena ga je šutke i netremice gledala, no potom je ipak kimnula. »Recite nam najprije kako se zovete.« Peter je čekao, no ona je šutjela. Sestra joj je pomogla da popije malo vode. Peter je pričekao još koji trenutak. »Jelena«, prošaptala je. »Jelena?« ponovio je Peter. Kimnula je. »Kako se prezivate?« Nova stanka. Još vode. »Scortz.« Peter je na licu osjetio dašak vjetra kroz otškrinuti prozor. Trudio se da se ne nasmiješi, da ne pokaže koliko je sretan. To je uistinu bila ona. Napokon su pronašli

Moniku Sander. Najednom nije bio sasvim siguran kako nastaviti ispitivanje. Nisu bili posve sigurni da je ova žena ovdje – Monika Sander – bila ista ona osoba koja je Saru Sebastiansson zadržala na peronu u Flemingsbergu. A to su svakako morali saznati. Panično je razmišljao, ponajviše o tome zašto o ovome nije razmislio prije odlaska u bolnicu. Odlučio je ispitivanje započeti drugačije. »Tko vam je ovo uradio?« pitao ju je tiho. Žena u bolničkoj postelji ruku u gipsu protrljala je o plahtu. Možda zato što ju je svrbjela. »On«, rekla je. Peter se nagnuo naprijed. »Oprostite, nisam vas čuo...« Medicinska sestra primjetno se uzrujala, no nije ništa rekla. »On«, rekla je ona, vidno se napinjući da govori razgovijetno. »Ja Njega... samo tako... oslovljavam.« Peter je zurio u nju. »Oslovljavate ga s On?« ponovio je. Ona je polagano kimnula. »OK«, rekao je oprezno. »Znate li možda gdje on stanuje?« »Srećemo se... samo... kod mene«, promrmljala je. »Srećete se samo kod vas?« ponovio je Peter. Ona je kimnula. »Znači, ne znate gdje on stanuje?« Odmahnula je glavom. »Znate li možda gdje radi?« Odmahnula je glavom. »Psih... ol... og.« »Rekao vam je da je psiholog?« Vidno joj je laknulo jer je napokon razumio što je rekla.

»Ali ne znate gdje točno radi?« Odmahnula je glavom, doimajući se vrlo nesretno. Peter je smišljao novo pitanje. »Znate li kakav automobil vozi?« Razmišljala je. Možda je pokušavala nabrati čelo, no mišići lica nisu je slušali. Peter je pomislio da zacijelo pati od snažnih bolova. »Različite«, šapnula je potom. Peter je pričekao. »Nikada... iste.« Sada je na njemu bio red da se iznenadi. Je li se tip vozio okolo u ukradenim automobilima, ili ih je po potrebi unajmljivao? »Služ... beni.« »Mislite da je riječ o službenim automobilima?« »Tako... je rekao.« O svemu ostalome je lagao, zašto onda ne bi i o automobilima, pomislio je on razdraženo. »Gdje ste ga prvi puta sreli?« upitao ju je znatiželjno. »To jest, kako ste ga upoznali?« Pitanje je kod žene u postelji izazvalo vrlo neposrednu reakciju. Okrenula je glavu kao da se naljutila. Peter je pričekao koji trenutak te je potom odustao od pitanja. »Možda o tome sada ne želite razgovarati?« rekao je oprezno. Ona je odmahnula glavom. Alex se pomaknuo nekoliko koraka, ali nije ništa rekao. Peter je odlučio prebaciti se na ženu iz Jönköpinga i ono što je ona anonimno bila dojavila policiji. Zašto je nije prvo pitao o njoj. Ta jasno je da je morao započeti od ubijene žene. Započeo je pomalo oklijevajući, kao da opipava teren. »Vjerujemo da je čovjek koji vas je pretukao tukao i druge žene.« Jelena Scortz glavu je umorno položila na jastuk, no njezine su ga oči pratile sa

zanimanjem. »Vjerujemo da se zbližio s nekoliko žena koje je želio pridobiti za svoj cilj.« Žena je spustila pogled, no Peter je i ispod svih modrica i podljeva mogao uočiti da je problijedjela. Sestra se nestrpljivo promeškoljila i pokušala uhvatiti Peterov pogled. On ju je ignorirao. »Nadasve je važno da ga pronađemo«, rekao je, trudeći se ne zvučati suviše strogo. Nakon kratke stanke nastavio je: »Apsolutno je nužno da ga pronađemo prije nego što otme i ubije još djece.« Žena je zaječala, nemoćno se prevrćući u postelji. »Znate što, sada je stvarno dosta«, rekla je medicinska sestra i pomilovala Jelenu po glavi. Blago, vrlo blago, kako je ne bi boljelo. Peter je pak bio vrlo zadovoljan Jeleninom reakcijom. Sada je znao da je ona na neki način u ovo bila umiješana. Barem u nestanak Lilian Sebastiansson. Ustao je i sjeo na rub postelje. Jelena ga nije htjela gledati. »Jelena«, rekao je blago, »vjerujemo da te je on na ovo prisilio.« Ni to nije bila istina, no to je trenutačno bilo manje važno. Glavno je bilo primiriti je, u čemu je očito uspio. »Potrebne su mi bilo kakve informacije«, molio ju je. »Kako je pronašao tu djecu? Kako ih je odabrao?« Jelenino je disanje postalo neujednačeno. Još uvijek ih nije gledala, ni njega ni sestru. »Kako ih je odabrao?« »Majke.« Rekla je to tako tiho da ju je jedva čuo. Svejedno ju je savršeno dobro razumio. »U redu«, rekao je i pričekao, nadajući se da će mu još štogod reći. Kada nije, pitao ju je: »Poznaje li ih on od ranije? Kako ih pronalazi?« Ona je polako okrenula glavu tako da ga je sada gledala ravno u oči. Prošli su

ga trnci kada je vidio koliko su joj oči mračne . »Ne... biraš ih«, prosiktala je. »Voliš ih... svako... Ili... nijedno.« Peter je nekoliko puta zaredom progutao slinu. »Što to ne biraš?« pitao je. »Ne razumijem, što to ne biraš?« »Djecu«, šapnula je Jelena i glavu opet položila na jastuk. »Svako... moraš... voljeti.« Zatim je utihnula i zatvorila oči, čime je dala do znanja da je razgovor završio.

K

ad se vratila u Stožer, Fredriku je iznenadila užurbana atmosfera na katu gdje se smjestio istražiteljski tim. Alexa i Petera pronašla je u Lavljem brlogu. Tamo se nalazio i analitičar Mats, te još jedan čovjek kojega nije poznavala. Predstavila mu se. »Fredrika Bergman.« »Excuse me?« Zbunjeno mu je ponovila svoje ime, trudeći se da ovaj puta ublaži švedski naglasak. On se pak predstavio kao Stuart Rowland. Potom je opet sjeo na stolicu diskretno smještenu u kut prostorije. Peter je odmah priskočio i na engleskom objasnio tko je njihov gost i zašto je ondje. »Dr. Rowland je psiholog, stručnjak za profiliranje«, objasnio je glasom koji je drhtao od strahopoštovanja. »Obećao nam je pomoći svojim znanjem i iskustvom.« Kao da im je u najmanju ruku u posjet stigao papa, pomislila je ona. Peter se tada okrenuo prema njoj i diskretno joj se obratio na švedskom: »Nadam se da ti neće biti neugodno što ćemo prvi dio sastanka održati na engleskom.« Kada je shvatila da se ne šali, osjetila je kako su joj se obrazi zažarili od bijesa. »Ne brini se, nemam problema s engleskim, kao uostalom ni s njemačkim, francuskim ili španjolskim«, rekla je s ukočenim smiješkom. Peter je kimnuo, propustivši sarkazam u njezinu tonu. »Onda u redu«, rekao je i opet sjeo. Alex ih je promatrao i smješkao se. »Fredrika, baš dobro da si stigla pa da možemo početi sa sastankom. Molim te sjedni.« Fredrika je sjela, do ovog časa posve nesvjesna da su čekali samo nju. Ellen joj

je namignula i nogom zatvorila vrata. Svaka istraga prije ili poslije dosegne prijelomnu točku. Alex je imao snažan osjećaj daje njihova istraga upravo došla do te točke. Bio je uvjeren da su većinu dokaza već prikupili i da su blizu trenutka kada ce konačno riješiti slučaj. Kriomice je bacio skeptičan pogled prema profesoru psihologije kojeg je Peter praktički oteo sveučilištu. Odjeven u smeđi sako sa zakrpama od antilopa na laktovima te s divovskim brkovima pod nosom što su nalikovali na vjeveričji rep, djelovao je kao da je u Lavlji brlog upao ravno sa seta kakvog britanskog filma. S druge strane, bio je svjestan da si ne može priuštiti da bude izbirljiv. Bilo kakva pomoć u ovome im je trenutku bila dobrodošla. »OK«, rekao je i pogledao okupljene. Napetost se mogla rezati nožem. Alex je progutao knedlu. Ljudi pod ovakvim stresom teško da će smisliti ikakvu vrijednu teoriju. Bacio je pogled na Fredriku. Ona bi dakako mogla biti iznimka. Ona se bila u stanju usredotočiti na bilo što i bilo kada, samo ako joj se kaže da je to jako važno. A ništa nije bilo važnije od ovoga. Potom je izlaganje nastavio na engleskom. »Na ovome sastanku posebno pozdravljamo profesora Rowlanda«, rekao je nadajući se da zvuči dovoljno službeno. »Vrlo smo sretni i zahvalni što ste se odazvali našem pozivu.« Profesor je ljubazno kimnuo i nasmiješio se pod svojim raskošnim brkom. Alex je za posjet profesora Rowlanda i njegovo prisustvo na sastanku morao najprije tražiti dopuštenje od svojih pretpostavljenih. Iako je situacijaje bila očajna, ipak su se morali držati pravila, osobito odredbe o povjerljivosti. Nadao se da je to jasno svima prisutnima. Zajedno s analitičarom Matsom, kojem je na jedvite jade naposljetku zapamtio ime, pripremio je sažeti pregled materijala prikupljenog tijekom dosadašnje istrage, uključujući i informacije što mu ih je Fredrika prenijela telefonski. Dok je izlagao izbjegavao je gledati u inozemnoga gosta. Pretpostavljao je da mu je bilo puno zabavnije surađivati s FBI–em nego s policijom u Stockholmu. Kao da mu je pročitao misli, profesor se odjednom spontano javio. »Moram reći da je ovaj slučaj vrlo zanimljiv«, rekao je.

»Doista?« pitao je Alex osjetivši se bezrazložno polaskanim. »Da«, rekao je profesor Rowland. »No nakon vašeg izlaganja ne razumijem posve zašto vam je potrebna moja pomoć. Što vam to nije jasno?« Alex je zurio u svoj sažetak. Nije li dosta toga i dalje ostalo nerazjašnjeno? »Posve je jasno – izvan svake sumnje – da je isti čovjek oteo i ubio obje djevojčice«, započeo je profesor. »No, ako je žena koju ste identificirali u bolnici doista njegova supočiniteljica – a iz razgovora koji ste s njom obavili može se zaključiti da jest – drugi zločin počinio je sam, bez nje. Pitanje je je li u prvom ubojstvu nešto pošlo po krivu. Serijski ubojice rijetko u početku funkcioniraju na način da u samo dva dana počine dva ovako teška ubojstva kojima na sebe privlače toliku pozornost.« Profesor je zastao da bi provjerio jesu li razumjeli što je rekao te je li u redu što im se uopće obratio. Alex je nakrivio glavu. »Profesore Rowland, vi drugim riječima pretpostavljate da je on bio prisiljen djelovati brzo zbog toga što je njegova suradnica nakon što je pretučena uspjela pobjeći iz stana?« »Uvjeren sam da je tako«, rekao je profesor odlučno. »Nju je vjerojatno kaznio zato što je tijekom prvog ubojstva nešto uradila pogrešno. Nasilje kojem je bila izložena upućuje na to da je počinitelj bio vrlo bijesan i izvan kontrole. A to pak pokazuje da je pogrešno uradila nešto za što nije razumjela da je počinitelju od ključne važnosti na simboličkoj razini.« Alex je sjeo i prepustio pozornicu profesoru. »Važno je steći posve jasnu sliku o ovom paru«, rekao je profesor naglašavajući svaki slog. »Obje žene koje je počinitelj u prvom slučaju pokušavao a u drugom i uspio pridobiti za suradnju bile su slabe i ranjive, žrtve teških životnih prilika. On ih je vrlo vjerojatno privukao zato što nitko za njih ranije nije iskazao takvo zanimanje.« Fredrika je pomislila na ono što joj je rekla Norina baka Margareta – da se praktički radilo o bajci o Pepeljuzi koja je za Noru nakratko postala stvarnost kad je upoznala čovjeka koji će joj kasnije uništiti život. »Čovjek kojeg tražite sasvim je sigurno vrlo karizmatična i odlučna osoba«, nastavio je profesor. »Netko tko je možda neko vrijeme proveo u vojsci. U svakom slučaju, netko tko je vrlo obrazovan. Netko tko dobro izgleda. To su osobine kojima

privlači zapostavljene djevojke koje ga obožavaju do te mjere da bi za nj učinile bilo što. Ako jest psiholog – kao što su obje žene izjavile da im je rekao – to mu dodatno ide u prilog.« »No prva žena ga je napustila«, podsjetila ga je Fredrika, ponovno pomislivši na Noru iz Jönköpinga. Na nju koja je imala snage oduprijeti se i započeti novi život. »Istina«, rekao je profesor, »no ona nije bila posve sama. Uza se je imala baku koja je bila jaka i pouzdana osoba. Naš ubojica očito je izvukao pouku iz pogreške koja mu se potkrala u tom slučaju – ako mu je to uopće i bio prvi slučaj. Žena kakvu traži mora biti slaba i posve izolirana. U njezinom životu ne smije postojati nijedna osoba koja na nju ima bilo kakav utjecaj. On njome mora dominirati i diktirati joj način života.« Profesor Rowland promeškoljio se na neudobnoj stolici. Bilo je očito da voli govoriti te da će nastaviti dok god ga netko ne prekine. »Vjerovao je da nad posljednjom ženom, Jelenom, ima potpunu kontrolu, no ona ga je uspjela iznenaditi time što ga je ostavila. Ona mu je važna iz praktičnih ali isto tako i simboličkih razloga. Ona ga afirmira, jača njegovu predodžbu o samom sebi kao geniju. Zapravo...« Podigao je prst u znak upozorenja. »Zapravo, prijatelji moji, on jest genij. Nijedna žena ne zna kako se zove, gdje živi, čime se bavi, čak niti kakav automobil vozi. Oslovljavale su ga isključivo osobnom zamjenicom. On bi mogao biti upravo bilo tko. U najboljem slučaju pronaći ćete mu otiske prstiju u stanu pretučene žene, ali ja se u to ne bih okladio. S obzirom na to da razmišlja strateški, ne bi me uopće iznenadilo da si je uništio jagodice prstiju.« Među prisutnima proširio se spontani žamor te ih je Alex nestrpljivo utišavao. »Kako to mislite, uništio?« »Ah, pa to barem nije teško«, nasmiješio se profesor Rowland. »Niti neuobičajeno. Mnogi azilanti to čine kako im otiske prstiju ne bi uveli u bazu podataka. Tako azil mogu zatražiti u nekoliko zemalja ako ih u prvoj u kojoj su ga zatražili odbiju.« U Lavljem brlogu zavladao je tajac. Alex se nadao da će im otisci prstiju ili DNK iz stana pomoći da riješe slučaj, pod pretpostavkom da je počinitelj već bio

osuđivan. »Čekajte malo, vi pretpostavljate da je počinitelj već osuđivan?« upitao je. »Ako nije, veća je vjerojatnost da ćete u stanu pronaći njegove otiske prstiju«, rekao je profesor Rowland. »Ako pak jest, a ja vjerujem da jest, bio bih vrlo iznenađen da je tako neoprezan da bi za sobom ostavio ikakav konkretan trag.« Fredrika je razmislila o tome što je profesor rekao, daje počinitelj ubrzao tempo zločina nakon što je žena pobjegla iz stana. »Možemo li pretpostaviti da će nestati još djece?« zabrinuto ga je pitala. »Posve sigurno«, odgovorio je profesor Rowland. »Mislim da slobodno možemo poći od pretpostavke da počinitelj ima popis djece koju namjerava oteti. On to ne čini nasumce – to je nešto što je već odavno isplanirao.« »Ali kako ih pronalazi?« prasnuo je Peter frustrirano. »Kako odabire djecu?« »Ne odabire on djecu«, rekao je profesor. »Nego majke. Želi kazniti majke, djeca su mu samo sredstvo. On se osvećuje u nečije tuđe ime. On ispravlja nepravde.« »No to ne odgovara na naše pitanje«, rekao je Peter očajnički. »Niti nam kazuje koji su mu motivi.« »Ne«, složio se profesor, »ne u potpunosti. Ali gotovo. Obje žene kaznio je na jednak način: oteo im je i ubio dijete te ga ostavio na mjestu s kojim su nekako povezane. Mogući zaključak jest da su žene počinile isti ‘zločin’ te daje motiv osveta.« Profesor Rowland popravio je naočale a potom naglas pročitao dio Alexova sažetka. »Kažnjava žene zato što svu djecu ne vole jednako. Kažnjava ih zato što onaj koji svu djecu ne voli jednako ne bi uopće trebao imati djece.« Nabrao je čelo. »Teško je reći što time točno misli«, uzdahnuo je. »Čini se kao da su te žene posve ili djelomično nesvjesno naudile vlastitoj ili nečijoj tuđoj djeci. Ponavljam, ja ne vjerujem da su one toga uopće svjesne. Posve sigurno nisu prekršile nikakav zakon. No on misli da jesu.« »A žena u bolnici s njim se u tome slaže«, ubacila se Fredrika. Ostali su je pogledali i kimnuli.

Profesor je raširio ruke. »Riječ kojom je označio djecu, ‘Neželjena‘, vrlo nam jasno daje do znanja o čemu se radi, posebno sada kad su nam poznate životne priče njegovih dviju suučesnica. No ipak ne znamo što ga potiče, pa tako ne znamo ni kako ni kada je upoznao žene kojima je oteo djecu. No znamo da zna dosta o njihovoj prošlosti, jer su obje djevojčice ostavljene na mjestima i u gradovima s kojima one nekoliko desetljeća nisu imale veze.« Profesor Rowland otpio je gutljaj svoje ohlađene kave. »Ta mjesta na kojima su djeca pronađena, imaju li ona možda veze s tobožnjim zločinom njihovih majki?« zapitala je Fredrika »Možda«, odgovorio je profesor. »S druge strane, možda prvo dijete nije ostavljeno točno na onaj način na koji je ubojica bio zamislio. Sami polazite od pretpostavke da je žena koja se trenutno nalazi u bolnici odvezla leš u Umeå, dok je ubojica otputovao u Jönköping ušutkati Noru. Ta je pretpostavka vrlo vjerojatno posve točna te zato ne možemo znati je li Lilian ostavljena onako kako je on to bio planirao. Provedbu vrlo važnog dijela plana delegirao je ženi u bolnici, čime je nakratko ostao bez kontrole nad situacijom.« Alex i Peter značajno su se pogledali. Dovraga i s povjerljivošću, pomislio je Alex. »Prvo dijete bilo je položeno na leđa«, rekao je. »Drugo je pronađeno u položaju fetusa.« »Doista? Ta je informacija vrlo zanimljiva. To bi upravo mogla biti pojedinost koju je žena propustila obaviti kako joj je naredio i zbog koje je tako žestoko pretučena.« »No kako takav sitan detalj u čitavom kontekstu može igrati tako važnu ulogu?« zapitala je Fredrika. »Ne smijemo zaboraviti da ubojica, usprkos tome što je vrlo bistar i inteligentan, ipak nije nimalo racionalan. Vama i meni posve je svejedno leži li dijete na leđima ili u položaju fetusa, mi bismo se koncentrirali na to da se tijela riješimo što je diskretnije moguće. No njegov fokus posve je drugačiji. On dječje leševe aranžira, on time želi nešto poručiti.« U prostoriji je opet zavladao muk. U kutu je pucketao klimatizacijski uređaj. Nitko nije ništa govorio.

»U svojoj teoriji imate dvije rupe«, zaključio je Rowland. »Ne znate kako je ubojica stupio u doticaj sa ženama, ali gotovo sigurno možete reći da se to dogodilo prije mnogo vremena. I dalje nije jasno niti koju konkretnu ulogu ima odabir mjesta, no preporučujem da pobliže istražite jesu li žene ikako posebno povezane točno s tim mjestima, a što vam odranije nije bilo poznato. Također ne znate ni zašto su žene točno kažnjene, no radi se svakako o tome da nisu u stanju svu djecu voljeti jednako. Možda su radile s djecom ili sudjelovale u kakvom nesretnom događaju.« Alex je pogledao kroz prozor. Nad gradom su se ponovno nadvili oblaci. »Doimate se prilično malodušno«, rekao je profesor Rowland i nasmiješio se. »Alija mislim da ćete ovaj slučaj riješiti prilično brzo. Imajte pritom na umu da vrlo vjerojatno postoji razlog za njegovo bolesno ponašnje. Kada pronađete počinitelja, vjerojatno ćete otkriti da je i sam proživio teško djetinjstvo, bez jednog ili oba roditelja.« Alex se blijedo nasmiješio. »Samo još nešto«, ubacio se Peter prije nego što je sastanak završio. »Dakle, tu je Noru upoznao prije sedam godina. Znači li to daje i ranije ubijao? I zašto mu je trebalo gotovo deset godina da pronađe novu partnericu?« Profesor Rowland ga je pogledao. »Izvrsno pitanje«, rekao je polako. »Predlažem da krenete od toga. Gdje se počinitelj nalazio u razdoblju nakon što ga je ostavila prva, a prije nego što je upoznao drugu partnericu?«

S

astanak nije dugo potrajao nakon što je profesor Rowland napustio Lavlji brlog. Članovi istražiteljskog tima – stari, novi i posuđeni s drugih odjela – napeto su sjedili za stolom za sastanke. Fredrika se osjećala kao da gleda triler, pa iako naslućuje da se priča bliži razrješenju, nema pojma kako će zapravo završiti. Pozvati profesora Rowlanda bila je fantastična zamisao. Pomislila je da mora pohvaliti Petera što se toga sjetio. Bilo joj je drago da su i ostali bili puni entuzijazma i spremni uložiti toliko energije i vremena u posao iako je bila subota. Alex je ustanovio dva glavna pravca za nastavak istrage. Prioritet će im biti ranije osuđivani prijestupnici koji su tijekom ove ili krajem prošle godine pušteni na slobodu. Priznao je da ne znaju točno kakav profil ljudi traže, no postojale su indicije o počiniteljevoj dobi, te daje on vrlo vjerojatno visokoobrazovan. Možda je doista bio psiholog kao što je rekao Nori i Jeleni. A kako bi dobili bolju sliku o točnom vremenskom rasponu, Jelenu Scortz morati će ponovo ispitati i saznati kada ga je točno upoznala. Također će je pitati je li opazila kakve ozljede na njegovim rukama ili jagodicama prstiju. Drugi prioritet bit će im da istraže prošlost Sare Sebastiansson, odnosno Magdalene Gregersdotter. Što su točno u životu radile i gdje su bile te na koji su način povezane s mjestima na kojima su im djeca kasnije pronađena mrtva? Podjela radnih zadataka obavljena je u dvije rečenice. Peter će biti zadužen za pronalaženje ljudi koji su pušteni iz zatvora u ranije spomenutom vremenskom periodu. Fredrika će biti zadužena da istraži prošlost dviju žena. Alex joj je na rame položio svoju tešku ruku. »Puno bi nam pomoglo da ti koja obožavaš uzročno-posljedične veze pronađeš poveznicu između kupaonice u Brommi i ubijenog djeteta.« Izrekavši to, umorno joj je namignuo.

Fredrika nije imala razloga biti nezadovoljna zadatkom koji joj je povjeren. Upravo suprotno, bila je izuzetno zadovoljna. Melankolično se nasmiješila kad je pomislila na Alexove riječi. »Ti koja obožavaš uzročno-posljedične veze...« U takvim situacijama nema se mnogo toga za reći, to je već naučila. Najbolje je bilo zadržati prijazan izraz na licu. Zaklopila je oči i glavu položila na ruke. Hitna služba u gradu koji je Sara Sebastiansson posjetila prije petnaest godina. Kupaonica u kući u kojoj je Magdalena Gregersdotter stanovala prije više od dvadeset godina. Nekoliko sije puta ponovila te rečenice. Hitna služba u gradu koji... Zavalila se na stolici. Osjećala je grozničavu napetost. Nešto im je promicalo. Nešto vrlo bitno. U glavi su joj odzvanjale Alexove riječi. Puno bi nam pomoglo da pronađeš poveznicu između kupaonice u Brommi i ubijenog djeteta. Zatim je začula glas profesora Rowlanda. Obje žene su vjerojatno kažnjene zbog istog zločina. U umu joj se polako počela oblikovati zamisao. Bojeći se da je ne izgubi, dohvatila je papir i olovku ne mijenjajući položaj. Bilo joj se ubrzalo kad se misao oslobodila. Naravno. Samo je bilo potrebno malo se poigrati riječima pa da stvari sjednu na svoje mjesto. Pronađi zajednički nazivnik između kupaonice u Brommi i grada na sjeveru Švedske. Gorko se se osmjehnula kad joj je Alex to rekao preko telefona kada se u Umeu iskrala na balkon Margarete Andersson da bi se javila na njegov poziv. No Alex je bio rekao još nešto. Da pokuša pronaći poveznicu između kupaonice u Brommi i hitne službe u Umeu. Naravno. Tek kad se toga sjetila, uvidjela je što im je promaklo i što u istrazi nisu provjerili. Nije bio važan Umea, važna je bila upravo hitna služba. Na pogrešna pitanja nedvojbeno su dobivali pogrešne odgovore. To što su drugo dijete pronašli u kupaonici činilo se neobičnim, ako je zamisao doista bila da prvo pronađu na pločniku ispred bolnice. I bebu su u tom slučaju mogli ostaviti na

pločniku ispred kuće u kojoj je pronađena. Osoba koja je ostavila tijelo Lilian Sebastiansson u Umeu počinila više od jedne pogreške. I za to je skupo platila. Fredriki je laknulo kad je napokon posložila slagalicu. Nisu djeca bila povezana s lokacijama na kojima su bila pronađena, već njihove majke. Alex je dakle pogriješio tražeći od nje da pronađe poveznicu između kupaonice u Brommi i ubijenog djeteta. No bio je u pravu kad je prije toga spomenuo poveznicu između kupaonice u Brommi i žene koja je nekoć tamo stanovala. Poveznica je dakle morala postojati i između sveučilišne bolnice u Umeu i... Mašila se telefona i prije nego što je dovršila misao. Morala je s još nekim razgovarati prije nego što bude sasvim sigurna što je Saru Sebastiansson tog davnog ljeta zadržalo u Umeu. Bila je subota navečer, a Peter je još uvijek bio u uredu. Bilo je ljeto a bilo je oblačno. Bilo je svježe a opet sparno. I ništa nije bilo kako je trebalo biti. Opet se osjećao rastrzan između suprotnih emocija. S Ylvom nije razgovarao čitav dan te je sada osjećao tjeskobu što zbog toga uopće nije žalio. Kad je dan započeo osjećao se bezvrijednim i nesposobnim, a sada, na njegovu kraju, odjednom je osjećao kako mu se karijera strelovito uspinje. Pozvati u posjet američkog profesora bio je uistinu sjajan potez. Koristan prvenstveno za istragu, ali i za njega osobno. Osjećao se kompetentnim, punim energije i spremnim. Ovaj put nije nazvao bolnicu da najavi svoj dolazak. Ne bude li dobrodošao, vratit će se koji drugi dan. Pokušavao je suosjećati s Jelenom Scortz zbog silnih patnji i nesreća kojima je bio obilježen njezin relativno kratak život. No istodobno je nepokolebljivo vjerovao u nešto što se zove Slobodna Volja. Koliko god grozno i nesretno bilo Jelenino djetinjstvo, ono nije moglo vječno služiti kao opravdanje za loše odluke u životu. Ako se netko upusti u takve grozote kao što su ubojstva djece, onda on u njegovim očima nije čovjek. To je vrijedilo i za Jelenu Scortz. To je osobito vrijedilo za nju. U pamćenje mu se utisnuo njezin mračan i gnjevan pogled kada mu je objašnjavala zašto se žene moralo kazniti. Dobro je znala što čini kada je Saru zadržala u Flemingsbergu, pomislio je ogorčeno. Vrlo je dobro znala što čini. Usprkos tome smekšao se kada je ušao u sobu i vidio je onako pretučenu. Nije shvaćao kako netko svojem bližnjem može nanijeti tako grozne ozljede.

Pokraj Jeleninog uzglavlja stajala je medicinska sestra i pomagala joj piti na slamćicu. Stresla se kad je shvatila da joj netko stoji iza leđa. »Preplašili ste me«, rekla je i nasmiješila se kad joj je pokazao policijsku iskaznicu. Ovo nije bila sestra iz jutarnje smjene. Peter joj je uzvratio osmijeh. Jelena se nije ni pomakla. »Htio bih razgovarati s Jelenom, ako je u stanju«, rekao je. »Bio sam ovdje i jutros.« Sestra se namrštila. »Pa ne znam baš...«, započela je. »Neće dugo potrajati«, rekao je, »razgovarat ćemo samo ako Jelena to bude htjela.« Sestra se okrenula prema njoj. »Jesi li u stanju nakratko razgovarati s policijom?« pitala ju je zabrinuto. Jelena nije ništa rekla. Peter se polako približio bolničkoj postelji. »Imam samo nekoliko pitanja«, rekao je tiho. »I to samo ako si u stanju.« Jelena je i dalje šutjela no nije skrenula pogled i nije odmahnula glavom u znak odbijanja. Peter je to protumačio kao pristanak. »Morao bih znati koliko dugo si ga poznavala«, rekao je. Jelena je malčice pomaknula glavu na jastuku. Kaje li se što ga je napustila? Osjeća li da ga je izdala time što je napustila borbu? Ako je tako, policiji vjerojatno neće ništa htjeti reći. »Od... Nove godine.« Govorila je tako tiho da je jedva čuo što je rekla. »Od Nove godine«, protumačila je sestra ponovivši malo prenaglašeno Jelenine riječi. Peter je nestrpljivo kimnuo. »Kako ste se upoznali? Molim te, možeš li mi to reći...?« Preklinjao je. To je nešto što nije često činio.

Niz njezino pretučeno lice kliznula je usamljena suza. Petera je stegnulo u grlu. U poslu nema mjesta emocijama, no čovjek si ne smije dopustiti niti da postane hladan i distanciran i da posve izgubi ljudskost. »Na... ulici«, odgovorila je ona tiho, no toliko jasno da su je i on i sestra odmah razumjeli. Sestra je svejedno otvorila usta da ponovi što je Jelena rekla, no Peter joj je dao znak da šuti »Na ulici«, ponovio je polako. »Jesi li... jesi li se bavila prostitucijom u vrijeme kad si ga upoznala?« Pitanja na koja je mogla odgovoriti s »da« ili »ne« bila su lakša. Tada je mogla kimnuti ili odmahnuti glavom. Ovaj put je kimnula. Je li joj počinitelj bio mušterija? pitao se Peter. Hoće li nam to olakšati da ga pronađemo? Jelenu je odjednom preplavio umor. Sestra se doimala zabrinutom. Peter je ustao i krenuo prema vratima. Dobio je potrebne informacije. No nakon što je zahvalio na pomoći i pozdravio se zastao je na vratima. »Samo još jedno pitanje, Jelena«, rekao je. Ona je okrenula glavu i pogledala ga. »Jesu li mu ruke bile na neki način drugačije? Ozlijeđene ili tome slično?« Ona je nekoliko puta progutala slinu. Peteru je bilo jasno da pati od strašnih bolova. »Opečene.« Peter je nabrao čelo. »Opečene...«, ponovila je Jelena. »On... je rekao... da su opečene.« Bila je posve iscrpljena. Peter je zurio u nju tako intenzivno daje pomislio da će mu oči ispasti iz duplji. To jednostavno nije moglo biti istina. »Je li rekao daje opekao ruke?« Ponovno kimanje. »I izgledalo je kao da su bile opečene?« Novo kimanje. Peter je pokušao sljediti misli koje su mu se kaotično smjenjivale u glavi.

»Gdje«, započeo je. »Kako...« Nakašljao se. »Je li ožiljke imao na nadlanicama ili na dlanovima i prstima?« »Prstima.« »Jesu li ožiljci stari?« Jelena je umorno odmahnula bolnom glavom. »Novi«, šapnula je. »Novi... kada smo... se upoznali.« Dovraga. Ima li nešto na što taj čovjek nije mislio? »Jelena, ako se još nečega sjetiš, bilo čega, možeš nas pozvati kad god poželiš. Hvala ti.« Okrenuo se da će otići kada je ona još nešto rekla. Upitno ju je pogledao. »Lutkica«, ponovila je. Prestala je plakati. »On... me nazivao... svojom lutkicom.« Peteru se učinilo da se pokušava nasmiješiti.

ena koja je nazvala Fredriku Bergman predstavila se kao doktorica Sonja Lundin.

ŽFredrika se na trenutak zbunila. Nije ju prepoznala ni po imenu ni po glasu.

»Ja sam patologinja iz Umea«, objasnila joj je doktorica. »Ja sam obavila preliminarni pregled lesa djevojčice koju smo ovdje pronašli.« Fredriki je bilo neugodno što joj se nije sjetila imena. No, istini za volju, Alex je vodio taj dio istrage. »Znam da nas dvije prije nismo razgovarale«, rekla je Sonja Lundin odgovorivši joj na prešutno pitanje. »No kad sam tražila vašeg kolegu Alexa Rechta, uputili su me na vas jer je on zauzet drugim važnim telefonskim razgovorom. Kažu mi da ste me tražili vezano uz jedan bolnički karton.« Fredriki je srce odmah brže zakucalo. »Možete bez problema i sa mnom razgovarati«, rekla je. »Upravo sam vas ja bila tražila.« Imala je sreće što je Alex bio zauzet, jer on ovaj poziv uopće nije ni trebao primiti. »Strogo uzevši, ovakvi su podaci zapravo povjerljivi«, rekla je Sonja Lundin oklijevajući. »Da, naravno«, požurila je reći Fredrika. »No zbog težine zločina koji istražujete, i zato što vaš upit nije toliko specifičan, ne vidim razloga da na nj ne odgovorim«, zaključila je Sonja Lundin žustro. Fredrika je zadržala dah. »Posjedujemo bolnički karton pod imenom koje ste naveli«, objavila je Sonja Lundin. Fredrika je zatreptala. Dakle njezina je pretpostavka sada potvrđena. »Imate li kakav datum koji biste mogli navesti?« rekla je polako, bojeći se da ne

prijeđe granicu i zatraži previše informacija. Sonja Lundin načas je zašutjela. »Nadnevak 29. srpnja 1989.«, odgovorila je potom. »Pacijentica je tog dana puštena kući. No ne mogu vam nažalost odgovoriti zašto je bila u bolnici sve dok...« Fredrika ju je prekinula. »To je zasad dovoljno. Velika vam hvala na pomoći.« Spuštao se suton. Večernje sunce sakrili su oblaci pa je nebo nalikovalo jesenjem. Ljeto kao da nikada neće doći. Alexov pogled počivao je na prizoru što se vidio kroz prozor. Ova večer bila je nekako drugačija. Uzbudljivija. Alexovo meditiranje prekinuo je Peter nahrupivši u njegov ured bez najave. Alex se nasmiješio. Fredrika se neprestano iskradala na svoje tajne misije i dramatično izlagala svoja otkrića na skupnim sastancima, a Peter ga je pak frekventno izvještavao o tome što je obavio i do kojih je spoznaja došao. »Poznaju se od Nove godine«, obznanio je i bez poziva se zavalio u Alexovu fotelju za posjetitelje. »Tko to?« »Jelena i počinitelj.« »A kako to znaš?« »Pa rekao sam da ću svratiti do bolnice«, odgovorio je gotovo prkosno. Alex je šutio. »Pokupio ju je na ulici, bavila se prostitucijom«, nastavio je Peter. Alex je naslonio bradu na ruku i uzdahnuo. »Nije li se i ona druga prostituirala? Ona koju je ubio u Jönköpingu?« pitao je Peter. Alex je nabrao čelo. »Mislim da nije«, rekao je nesigurno. »Pitaj Fredriku, ali ja mislim da nije. No kretala se među marginalcima, tako da nije nemoguće da ga je i ona upoznala na ulici.« Peter je odmahnuo rukom. »Ta hajde«, rekao je. »A što bi drugo radila na ulici ako se nije prostituirala?«

»Pa otkud da ja znam«, rekao je Alex zlovoljno. »Njezina baka je tvrdila da joj unuka nije bila prostitutka. Ako želi frizirati istinu, neka joj bude. No možda je imala i pravo. Noru nemamo zabilježenu kao prostitutku ni u jednom registru.« »Kako se ona uopće uklapa u cijelu priču?« pitao je Peter. »Ne razumijem zašto bi se on usred situacije koja bi se u najmanju ruku mogla opisati kritičnom uputio u Jönköping da ubije bivšu djevojku.« »Bivšu djevojku koju je jednom bio uputio u svoje planove«, podsjetio ga je Alex. »Svakako«, rekao je Peter. »Svakako. No ipak... Što mu je to trebalo?« »U pravu si, ali predlažem da to zasad ostavimo po strani«, rekao je Alex odlučno. »Razgovarao sam s policijom iz Jönköpinga. Osim onog otiska cipele marke Ecco nemaju nijedan materijalni trag koji bi pomogao u otkrivanju ubojičina idntiteta. Jönköping nas nikamo neće odvesti.« »Jedno smo vrijeme sumnjali da mu netko otkriva detalje naše istrage«, počeo je Peter.. »Vjerojatno se radilo o slučajnosti«, prekinuo ga je Alex. »U tom trenutku praktički ni sami nismo znali da je žena iz Jönköpinga nazvala broj za zaprimanje dojava.« Peter je časak šutio. Potom je rekao: »Nisu pronašli tragove zato što si je tip spalio jagodice prstiju.« Alex je zurio u nj. »Zafrkavaš me?« Peter je odmahnuo glavom. »Gospode bože«, zastenjao je Alex. »Pa kakav je to bolesnik?« Peter je brzo ponudio odgovor. »Možda takav koji na ulici kupuje seks?« Alex je bio zatečen. »Kupuje seks?« »Ha, tako je upoznao svoje djevojke.« Alex je nakrivio glavu. »To uopće nije loša ideja«, rekao je polako. »Nimalo loša. Jer znamo da takvih

ljudi koji na ulici kupuju seks ima u svim društvenim slojevima.« »Pa dobro, počet ću onda obilaziti ulice na kojima ordiniraju prostitutke«, zaključio je Peter. »Slažem se«, rekao je Alex i dodao: »I obrati posebnu pažnju na osuđene za kaznena djela protiv slobode i prava žena te za nasilje nad ženama. Možda mu ovo nije prvi puta da se iskalio na nekoj ženi.« Peter je poletno kimnuo. Potom su obojica ostali sjediti u tišini skupljajući snagu da ustanu i uhvate se ukoštac sa svojim zadacima. »Rekla je da ju je nazivao ‘Lutkicom’«, rekao je Peter narušivši tišinu. »Lutkicom?« ponovio je Alex. Nijedan se gubitak ne može mjeriti s tugom roditelja koji izgubi dijete. Fredrika se trudila imati to na umu dok je izlazila iz automobila ispred zgrade Sare Sebastiansson. Nakon razgovora s liječnicom u Umeu nije nalazila razloga da čeka, već se odmah uputila k njoj. Pitala se je li prekoračila granicu posjetom u subotu navečer i odmah odlučno zakl jučila da nije. S obzirom na okolnosti imala je na to potpuno pravo. Pokušavala je suzbiti bijes prema Sari. Pokušavala ju je shvatiti i samu sebe uvjeriti da je postojao razlog što se tako ponašala. No ipak je ključala od bijesa. Čitavo im je vrijeme nedostajao važan djelić slagalice koji je Sara posve hladnokrvno zadržala za sebe. Ne samo da je otežala istragu ubojstva vlastitog djeteta, nego i istragu ubojstva malene Natalie Gregersdotter. Pozvonila je i svim srcem poželjela da Sara u stanu bude sama. Inače će roditelje morati zamoliti da izađu iz kuće. Sara joj je otvorila vrata nakon što je drugi put pozvonila. Bila je tako blijeda i iscrpljena, tamnih podočnjaka i crvenih očiju, da su Fredriku bijes i frustracija odmah prošli. Pred njom je bila žena koja je proživljavala najgoru noćnu moru. Nije ju imala prava osuđivati. »Ispričavam se što dolazim nenajavljena«, rekla je Fredrika tiho no odlučno, »ali moram porazgovarati s vama.«

Sara Sebastiansson pomaknula se u stranu kako bi Fredrika mogla uči te pokazala rukom prema dnevnom boravku. Na podu je vidjela dva madraca. Sarini roditelji očito još nisu otputovali kući, no na Fredrikino olakšanje nisu bili u stanu. »Jeste li sami?« pitala ju je Fredrika. Sara je kimnula. »Mama i tata su otišli po namirnice«, odgovorila je slabašnim glasom. »Ubrzo će se vratiti.« Fredrika je diskretno izvadila notes. »Jeste li ga pronašli?« pitala ju je Sara. »Mislite na...«, započela je Fredrika pomalo zbunjeno. »Mislim na Gabriela«, odgovorila je Sara zureći u Fredriku. Oči su joj zračile čistom mržnjom. »Ne«, rekla je Fredrika, »nismo ga pronašli. No za njim je raspisana tjeralica te mu je određen pritvor u odsutnosti.« Progutala je slinu i malo zastala. »Ali više ga ne sumnjičimo za Lilianinu otmicu i ubojstvo«, rekla je tiho. Praktički je nemoguće daje on to počinio.« Sara ju je dugo gledala. »Ni ja ne vjerujem da je on ubio našu kćer«, rekla je. »No nakon što sam saznala da je u svom računalu čuvao gomilu odvratne dječje pornografije, jedva čekam da ga pronađete i bacite iza rešetaka do kraja života.« Fredrika se nije željela upuštati u raspravu o mogućoj kazni koja bi Gabrielu Sebastianssonu mogla biti izrečena kada ga ili ako ga uopće pronađu. Umjesto toga pokušala ju je utješiti: »Ništa ne ukazuje na mogućnost da je iskorištavao Lilian.« Sara je gledala ispred sebe praznim pogledom te potom rekla povišenim tonom: »Tako su mi rekli. No to nije nikakvo jamstvo da je nije dirao. Ogavni gad...« Zadnje riječi izrekla je vrištavim glasom na rubu histerije. Fredrika se zapitala je li zamisao da se ovamo uputi sama i nenajavljena uistinu bila toliko dobra. No ovaj je razgovor za istragu bio ključan, podsjetila je samu sebe.

»Saro«, rekla je odlučno, »moramo porazgovarati o Umeu.« Sara je otrla nekoliko suza što su joj kliznule niz obraze. »O Umeu sam vam već sve rekla.« »Ali mene zanima znate li zašto je Lilian ostavljena upravo ispred bolnice?« pitala ju je Fredrika. »Nemam pojma«, odgovorila je Sara ne gledajući je. »Policija vjeruje daje ondje ostavljena iz posve određenog razloga«, rekla je neumoljivo. »Vjerujemo da ste vi nekako povezani s bolnicom, da je ubojici ta poveznica bila poznata te daje upravo zato Lilian ostavio ondje a ne negdje drugdje.« Sara ju je gledala ništa ne shvaćajući. »Postoji li nešto što nam niste rekli?« pitala ju je Fredrika. »Nešto što ste smatrali nevažnim za istragu? Nešto vrlo osobno, o čemu najradije ne biste razgovarali?« Sara je spustila pogled i odmahnula glavom. Fredrika je suspregnula uzdah. »Saro, znamo da u sveučilišnoj bolnici u Umeu imate liječnički karton«, rekla je čvrstim glasom, »i sigurni smo da između vašeg boravka ondje i činjenice da je Lilian ostavljena ispred bolnice postoji čvrsta veza.« »Abortirala sam«, šapnula je Lilian nakon duge šutnje. Fredrika ju je gledala ne svrćući pogled. Tako je i mislila, no morala je dobiti konačnu potvrdu. »Ostala sam trudna tog proljeća neposredno prije nego što smo moj dečko i ja prekinuli. Kod kuće o tome nisam mogla ništa reći. Zato sam odlučila pobaciti kad budem u Umeu na tečaju pisanja. Abortus nije bilo teško dogovoriti. Voditelju tečaja rekla sam da mi treba slobodan dan kako bih se našla s poznanikom, ali sam umjesto toga otišla u bolnicu.« Ima li za ženu samotnije situacije od odluke da pobaci u tajnosti. I što je još važnije, je li pobačaj razlog što je Sara tako okrutno kažnjena? »Uistinu mi je vrlo žao što moramo izvući na vidjelo tu staru priču «, rekla je Fredrika. »Ali ona bi mogla biti ključna za rješavanje zločina.« Sara je kimnula i otrla suzu. »Je li itko znao za vaš pobačaj u Umeu?« upitala je Fredrika. Sara je odlučno odmahnula glavom.

»Nitko nije ništa znao«, zajecala je. »Cak ni Maria s kojom sam bila na tečaju. To nisam rekla apsolutno nikome. O tome sada prvi puta govorim.« Fredriki se stisnulo grlo. Činilo joj se kao da se soba odjednom smanjila. »Zato ste u Umeu ostali duže od Marije?« pitala je. »Da, nisam htjela pobaciti dok je Maria još bila ondje«, rekla je Sara odjednom vidno umorna. »Ne bih voljela da moji roditelji za to saznaju«, dodala je drhtavim glasom. »Uvjeravam vas da ovo nećemo širiti nikamo dalje«, požurila je reći Fredrika, usrdno se nadajući da joj ne laže. Zatim ju je opet zapitala: »Jeste li posve sigurni da niste nikome rekli? Čak ni svojem dečku? Nitko o pobačaju ništa nije znao niti slutio?« Sara je odmahnula glavom. »Nisam rekla ama baš nikome«, rekla je odlučno. »Sigurna sam.« No netko je to svejedno znao, pomislila je Fredrika. Netko zao je to svejedno znao. A potom se instinktivno nagnula prema Sari i na rame joj sućutno položila ruku.

E

llen Lind nije osjećala krivnju što kući odlazi ranije od ostalih kolega. Posao koji je obavljala ionako nije bio od presudne važnosti kao njihov.

Tijekom djetinjstva Ellen je bila klasično dijete iz sjene. Odrastala je u sjeni svoje starije i uspješnije braće i sestre i svojih zgodnih i uspješnih roditelja. Bila je svjesna da je neplanirano dijete, za razliku od ostale djece u obitelji koja su bila željena. Ona je jedina dobila ime koje se u obitelji nije prenosilo na nove naraštaje. Njezin osjećaj otuđenosti je jačao te se s vremenom duboko ukorijenio. Ellen kao da je bila drugačija. Čak je i izgledala drugačije. Imala je neskladnije tjelesne proporcije i grublje crte lica. Njezina braća i sestra bili su visoki i privlačni. Još od rane dobi zračili su samopouzdanjem. No Ellen se s time odavno pomirila. Sada, kao odrasla žena s vlastitom obitelji, roditelje, braću i sestru doživljavala je poput dalekih rođaka. Obiteljsko iskustvo pomoglo joj je da se lakše pomiri s osjećajem otuđenosti na poslu. Navikla je na to da se osjeća kao autsajder, navikla je na osjećaj da se ne uklapa. U vrijeme kada se Fredrika tek priključila timu ona i Ellen su o tome nekoliko puta diskretno porazgovarate – Fredrika je bila oličenje diskrecije – no nisu baš postale bliske prijateljice. Ellen je zbog toga bilo pomalo krivo, jer je bila uvjerena da bi se njih dvije jako dobro slagale. No kada se te subotnje večeri vračala kući, nije mislila ni na posao ni na Fredriku. Mislila je na Carla i na vlastitu djecu. No najviše je ipak mislila na Carla. Brinula se što nije odgovarao na njezine poruke, ni jučer ni danas. Nije se javljao niti kada ga je zvala. Nije joj se čak javljala niti govorna pošta, samo jednoličan kompjutorski glas koji ju je slog po slog obavještavao da se »pretplatnika na dotičnome broju trenutačno ne može dobiti, molimo vas da pokušate kasnije«. Kao da je u propao zemlju. Uvjeravala je samu sebe da nema razloga za zabrinutost. Ta zadnji puta kada su se vidjeli bilo im je jako lijepo zajedno. Bila je svjesna da je nakon propalog braka

postala pretjerano osjetljiva i nepovjerljiva. Lako je postajala paranoična, a to je za potencijalnog bračnog partnera bila jedna od najmanje poželjnih osobina. Osjećala je kako joj se prsni koš steže, kao da ga nešto pritišće. Pritisak je popustio nakon nekoliko dubokih udisaja. No koji trenutak kasnije zabolio ju je trbuh. Dakako, znala je koliko je to bilo glupo. Za njegovu šutnju zasigurno je postojalo savršeno prirodno objašnjenje. Pa ne može očekivati da joj Carl stalno bude na raspolaganju. Pokušala se nasmijati. Ovaj puta je pošteno zabrazdila. Prvi puta u životu zaljubila se do ušiju.

P

atologinja koja je obavila obdukciju nad malom Natalie napokon je uspjela dobiti Alexa. Kratko ga je izvijestila daje način ubojstva identičan onome u slučaju Lilian Sebastiansson. Inzulin je ubrizgan u fontanelu. Na dječjem tijelu nije uspjela izolirati otiske prstiju, niti tragove DNK. No nije pronašla niti tragove talka koje su našli na Lilian. »To je pomalo čudno«, komentirala je. »To znači da ubojica odjednom nije držao potrebnim nositi rukavice.« »Nije to nimalo čudno«, odgovorio je Alex odsječno. »Naš čovjek ne mora se naime brinuti da će ostaviti otiske prstiju. Rukavice su bile potrebne njegovoj pomagačici. A ona prilikom drugog ubojstva nije bila prisutna.« »Zašto mu rukavice ne bi bile potrebne?« upitala je liječnica iznenađeno. »Zato što si je spalio vrhove prstiju kako ne bi ostavio otiske.« »Nevjerojatno«, šapnula je liječnica, više za sebe. Alex ju je pitao ima li u njezinom izvještaju još nešto što bi moglo biti važno za istragu. »Ne«, odgovorila je naposljetku. »Zapravo, ima jedna stvar...« Alex je pričekao. »U tijelu nismo pronašli tragove sredstva za smirenje, kao kod Lilian Sebastiansson.« Alex je zastao. »Beba je spavala kada ju je izvadio iz kolica«, razmišljao je naglas. »Ubojica vjerojatno nije smatrao potrebnim da joj da sedativ.« »Naravno«, rekla je liječnica. »Upravo tako.« Potom je dodala: »Osim smrtonosne injekcije mala Natalie nije pretrpjela nikakvo drugo nasilje.

Na tijelu nisam pronašla nikakve stare ili nove modrice ili ozljede.« »Stare ozljede?« ponovio je Alex začuđeno. Gotovo daje mogao zamijetiti kako se liječnica zacrvenjela dok mu je odgovarala: »Znate, ima svakakvih roditelja. Mislila sam da je najbolje provjeriti...« Alex se turobno nasmiješio. »Da, imate potpuno pravo.« Alexa je na početku karijere iznenadilo koliko često se pokazalo da je ubojica netko blizak žrtvi. Bile su mu potrebne godine da dokuči kako je to uopće bilo moguće. Donekle je shvaćao da čovjek u afektu izgubi nad sobom kontrolu i nekog udari. Ali da hladnokrvno ubije drugo ljudsko biće, vrlo često posve svjestan svojeg čina, e to nije uopće shvaćao. Što je najgore, ljudi su često ubijali zbog krajnje bizarnih razloga. »Svijet je prepun luđaka«, rekao je jednom svojoj ženi prije spavanja – bili su tada mladi, netom vjenčani i ona mu je upravo bila priopćila da čekaju svoje prvo dijete. No to nije nimalo pokolebalo njegovu predodžbu o svijetu. Svijet je doista bio prepun luđaka. Koliko god se trudio slučaj otmice i ubojstva Lilian Sebastiansson promatrati u kontekstu sličnih slučajeva s kojima se u svom poslu suočavao, ovaj je slučaj bio jedinstven – mračniji i jeziviji, i znao je da ga nikad neće moći zaboraviti. Bacio je pogled na sat. Koliko će još dugo nastaviti raditi? Ima li ikakvog smisla da ovdje prosjede čitavu noć? Na što će sličiti sutra? Treba im odmora da bi mogli funkcionirati. Patologinja se diskretno nakašljala i prekinula ga u razmišljanju. »Oprostite«, rekao je. »Nisam čuo što ste zadnje rekli.« Žena je oklijevala. »Spomenula sam daje počinitelj djevojčicama inzulin ubrizgao u glavu«, započela je polako. »Da?« Novo oklijevanje. »Ne znam, možda griješim i možda to sa slučajem nema nikakve veze, ali... U nekim je zemljama to posve legalan način obavljanja kasnog pobačaja.«

»Molim?« rekao je Alex i podigao obrve. »Da, upravo tako«, rekla je liječnica, sada nešto sigurnije. Kada Alex nije ništa rekao, nastavila je. »Ova metoda koristila se u mnogim zemljama u kojima je kasni abortus bio dopušten. U tim se slučajevima pobačaj obavlja tijekom porođaja. Kada se pojavi djetetova glava, u tjeme se ubrizgava smrtonosna supstanca tako da dijete već po samoj definiciji na svijet dolazi mrtvorođeno.« »Za boga miloga«, rekao je Alex. »Tako je barem bilo nekad«, zaključila je sudska liječnica. »No, kao što rekoh, to za ovaj slučaj možda uopće nije relevantno.« Misli su se kaotično kovitlale u Alexovoj glavi. »Nikad se ne zna«, rekao je liječnici. »Nikad se ne zna.« Istražnom materijalu što ga je imao ispred sebe vratio se s obnovljenom energijom. Američki psiholog očarao je sve prisutne na sastanku u Lavljem brlogu. Da bude iskren, Alex već odavno nije sreo nekoga tko bi imao toliko toga pametnoga za reći. Taj čovjek je istražnoj skupini praktički strukturirao čitav tijek nastavka istrage. Potražio je izvještaj forenzičnog tima koji je pretražio stan Jelene Scortz. Bilo je vrlo teško uvjeriti istražnog suca da izda nalog za pretres. Ono što je Jelena rekla policiji nije bilo dovoljno da je se osumnjiči za sudjelovanje u zločinu. Tek kada je Alex naglasio da je priznala da je čovjek kojeg smatraju glavnim osumnjičenikom boravio u njezinom stanu, istražni je sudac pristao potpisati nalog za pretres. No baš kao što je američki psiholog predvidio, pretresom stana nisu dobili niti jedan dokaz koji bi im olakšao identifikaciju počinitelja. U stanu su, naravno, pronašli čitavu gomilu otisaka, no prilikom pretrage u Nacionalnom registru pokazalo se da gotovo svi pripadaju upravo Jeleni. Otisci su pohranjeni u sustavu kad je prije nekoliko godina uhićena i osuđena za krađu i preprodaju ukradenih stvari. Od ostalih otisaka nijedan nisu pronašli u svojim registrima. A počinitelj svoje dakako nije ostavio. Osjetio je mučninu dok je gledao slike snimljene u spavaćoj sobi u kojoj je Jelena ostavljena nakon što je pretučena. Krvave plahte, krvavi zidovi, krvavi pod.

Policajci koji su obavili pretres nisu pronašli niti jedan jedini predmet koji bi pripadao muškarcu. U kupaonici se nalazila samo jedna četkica za zube, koju su dakako zaplijenili. Alex je bio posve siguran da će jedini tragovi DNK koje će na njoj pronaći biti Jelenini. Nisu pronašli niti mušku odjeću. U stanu su pronašli samo dvije stvari koje bi se mogle opisati kao zanimljive. Prvo, vlasi kose koje su pronašli na podu kupaonice. Uz malo sreće moglo bi se pokazati da pripadaju Lilian Sebastiansson, a tada neće više morati brinuti hoće li Jelenu moći povezati s njezinim ubojstvom. Druga stvar bio je par tamnih cipela marke Ecco, veličine 46. Bile su uredno odložene na policu za cipele u hodniku. Alex je isprva bio posve zbunjen. Kako je netko tako očigledno pedantan i izrazito inteligentan mogao načiniti takav gaf? Potom je shvatio da je odgovor mogao biti samo jedan. Puls mu se opasno ubrzao. Ubojica se očito vratio u Jelenin stan nakon što ju je pretukao. Vratio se i otkrio da nje tamo više nema. Vjerojatno je odmah shvatio da će policija prije ili kasnije Jelenu povezati sa zločinom, posebno pod pretpostavkom da je u novinama vidio apel čitateljima da dojave bilo kakvu informaciju koju imaju o njoj. »Sranje«, viknuo je i šakom lupio o stol. Zurio je u fotografiju cipela koje kao da su mu se rugale. To je bilo toliko drsko da je skoro eksplodirao od bijesa. Znao je da ćemo Jelenu prije ili poslije identificirati te tako otkriti gdje stanuje, pomislio je Alex. A cipele nam je ostavio umjesto posjetnice. Bližilo se pola osam, a Fredrika Bergman je razmišljala bi li posjetila i Magdalenu Gregersdotter ili da to odgodi za idući dan. Odlučila je radije vratiti se u ured i razgovarati s Alexom. Bila je toliko uzbuđena da u automobilu nije mogla mirno sjediti. Iz zvučnika je dopirala glasna glazba. Labuđe jezero. Na kratak trenutak vratila se u život što ga je živjela prije Nesreće. Potom je začula majčin glas: Sviraj tako da netko na tvoju glazbu poželi zaplesati, imaj uvijek na umu Nevidljivog Plesača. Gotovo da si je mogla predočiti tog Nevidljivog Plesača kako na haubi automobila pleše Labuđe jezero. Prvi puta nakon dugo vremena osjetila se živom.

Čim je parkirala ispred Stožera, onako euforična poslala je Spenceru poruku te mu zahvalila na predivnoj noći. Prsti su joj htjeli napisati nešto romantično, no razum je pobijedio kao i obično te je mobitel ubacila u torbicu suzdržavši se od emocija. Ipak ju je opet prožeo onaj osjećaj. Osjećaj da je nešto drugačije, da se situacija promijenila. U zadnje vrijeme granice su se pomaknule, pomislila je. Viđamo se češće, i češće pokazujemo koliko jedno drugom značimo. Na poslu je još bilo ljudi kada je u svom malom uredu odbacila torbicu i sako. U policijskom svijetu uspjeh se mjerio kvadraturom ureda. Kružile su glasine da su Sigurnosne službe planirale iz Stožera preseliti u novu zgradu s uredima otvorenog tipa. Nasmijala se zamislivši kakav bi otpor takvo što izazvalo među njezinim kolegama. Gotovo da je mogla čuti Hakana kako se buni: »Zar da ja radim u toj uredskoj košnici? Nakon što sam sam dvadeset i dvije godine čekao da dobijem veći ured!« Fredrika je bila jako dobre volje. No kada se koji trenutak kasnije našla na pragu Alexova ureda, osjetila je kako je sva energija i strast naglo napuštaju. »Što se dogodilo?« pitala ga je automatski kad je ugledala mrki izraz na njegovu licu. I odmah zažalila. U manje od tjedan dana ubijeno je dvoje djece – samim je time pitanje »Što se dogodilo?« zvučalo apsurdno. No za razliku od Fredrike Alex takvim detaljima nije pridavao pozornost. »Je li tvoj posjet Sari urodio plodom?« pitao ju je. Zadnjih dana Fredrika ga je nekoliko puta ugodno iznenadila pa su njegova su očekivanja od nje ovaj puta bila vrlo visoka. »Mislim da znam koji su ‘zločin‘ žene počinile i zašto ih kažnjava«, rekla je. On je podignuo obrve. »Ja također imam svoju teoriju«, nasmiješio se. »Zašto ne bismo provjerili poklapaju li se?« Peter je svoj zadatak započeo provjerom osuđenika za kaznena djela nasilja protiv žena koji su pušteni iz zatvora nakon studenoga prošle godine. Bilo ih je

daleko previše. Suzio je pretragu na određenu dobnu skupinu – muškarce između četrdeset i pedeset godina starosti. Potom je uvidio daje većina njih odslužila vrlo kratke kazne. Prošlo je sedam godina otkako je Nora bila upoznala počinitelja. Što je on u međuvremenu radio? Je li bilo još žena koje su s njim proživjele slično iskustvo, a koje još nisu pronašli? Ili, još gore, još djece koja su umrla pod sličnim okolnostima? Petera je uhvatila panika. Zašto na to nije pomislio prije? Zašto su pretpostavili da mu je Lilian bila prva žrtva? Potom se donekle smirio. Ako je igdje u zemlji neki policajac radio na sličnom slučaju, nesumnjivo bi se do sada već javio svojim kolegama iz Stockholma. Osim ako ubojica nije pokušao, ali mu se plan izjalovio? Možda je koje dijete oteo, ali ne i ubio? Peter je frustrirano odmahnuo glavom. Morali su riskirati i odrediti prioritete, odlučiti se za pravac istrage na koji će se usredotočiti. Određene mogućnosti je isključio. »Baš lijepo da postavljaš prioritete!« rekla bi mu Fredrika da ga je vidjela. Odlučio je od Alexa zatražiti da za tragove koji nisu bili primarni ali su ipak važni zaduži kojeg od kolega. Pogledao je popise što ih je sastavio. Daleko previše ljudi sa suviše kratkim kaznama. Na popisu ne bi trebalo preostati mnogo imena ako se bude pridržavao zaključaka do kojih su u timu u međuvremenu došli: 1) da ubojica iz nekog razloga nije bio aktivan nakon što je izgubio kontrolu nad Norom, a prije nego što je »regrutirao« Jelenu; 2) da vrlo vjerojatno ima kriminalni dosje te da je osuđen za teško kazneno djelo zbog čega je odslužio zatvorsku kaznu nakon što ga je Nora ostavila; 3)

da je najvjerojatnije bio psihički bolesnik;

4)

da je najvjerojatnije koristio usluge prostitutki.

No kako prosijati takve informacije? Frenetično je udarao po tipkovnici. Policijski registri nisu bili baždareni za ovakvu vrstu pretraga, pomislio je ljutito. Oko prve ture koju je uspio obraditi pomogla mu je Ellen. No ona je upravo otišla kući. Možda da i on ode kući da se naspava.

No već pri samoj pomisli na to uhvatila ga je tjeskoba. Iskreno rečeno, bilo mu je muka pri pomisli da će se morati suočiti sa svojim propalim brakom. Nedostajala su mu djeca, no istodobno je bio sit njihove majke. »Što da dovraga napravim?« mumljao sije u bradu. »Što da radim?« Pia Nordh nije mu se javila otkako je bio otišao iz njezina stana. Na čemu joj je bio vrlo zahvalan. Sramio se neizmjerno zbog svojeg ponašanja toga jutra. Plašilo ga je i to što mu se činilo kao da je otada prošlo već nekoliko godina, iako se radilo tek o nekoliko dana. Pogledao je svoje uredne zabilješke. Potom ih je pročitao nanovo. I još jednom. Otvorio je ormar i iz njega izvadio dijagram vremenske linije kretanja Gabriela Sebastianssona na dan otmice njegove kćeri što su ga izradili on i Fredrika. Iz ladice radnog stola izvadio je prazan papir i počeo crtati novi. Sve se prebrzo odvija, pomislio je crtajući. Premalo nas je, imamo premalo vremena i previše toga što moramo imati na umu. Zato nam čitavo vrijeme promiču stvari. Roditelji Magdalene Gregersdotter svoj su obiteljski dom u Brommi prodali prije petnaest godina. Ako je ubojstvo Natalie imalo veze s Magdaleninim obiteljskim domom, ubojica je s njom morao biti u kontaktu – na način koji im još nije bio jasan – i prije nego što su roditelji prodali kuću. Dakle, ubojica je najprije boravio u Stockholmu. Na neki je način ondje naišao na Magdalenu – privukla mu je pažnju vjerojatno time što je počinila »zločin« zbog kojeg je sada kažnjava. Potom se preselio – privremeno ili stalno – u Umea. Tamo je proboravio dovoljan niz godina da bi stigao susresti Saru Sebastiansson te Noru iz Jönköpinga. Načas je razmislio, a potom je svoju potragu odlučio dodatno ograničiti. Naime, kazneno djelo zbog kojeg je bio osuđen čovjek kojeg su tražili počinio je vjerojatno u Umeu ili u njegovoj okolici. Pregledao je svoj popis. Potom je dodao posljednju točku: Tih sedam godina nije nužno morao provesti u zatvoru. Mogla mu je biti izrečena mjera prisilne hospitalizacije u psihijatrijskoj ustanovi. Tada mu je netko pokucao na vrata. »Možeš li nakratko doći do Brloga?« pozvao ga je Alex. »Svakako«, odgovorio je te Ellen poslao mail sa zahtjevom da mu pribavi ispis

iz policijskih registara. Ona će se time pozabaviti sutra ujutro. »Pobačaj?« rekao je Peter zapanjeno. »Da«, odgovorila je Fredrika. Peterove oči što su se već sklapale od umora naglo su se raširile. »Znači li to da je i Magdalena Gregersdotter počinila pobačaj? Sjećate se da je psiholog rekao da su žene najvjerojatnije počinile isti ’zločin’...« Fredrika je zdušno kimnula. »Sjećam se toga«, rekla je. »Ali s njom još nisam uspjela razgovarati. To ću sutra ujutro.« »On je možda liječnik koji je obavio pobačaje«, naglas je razmišljao Peter. »Ne trčimo pred rudo«, upozorio ga je Alex. »Najprije moramo sa sigurnošću potvrditi da je Magdalena abortirala. Ako jest, moramo saznati i zašto je ubojica njezino dijete ostavio u bivšoj kući njezinih roditelja, a ne u bolnici u kojoj je pobačaj obavila.« »Žene su nekoć pobačaje obavljale same«, počeo je Peter, no prekinuli su ga i Alex i Fredrika. »I svakako moramo doznati zašto nam to o pobačajima ranije nije obznanjeno«, rekao je Alex. »Zato što razmišljaš upravo ovako kao što govoriš«, rekla je Fredrika iskreno. Obojica su je zbunjeno pogledala. »Upravo si rekao ‘zašto nam to ranije nije obznanjeno’«, objasnila je. »Zašto nam nije obznanjeno, a ne zašto nismo otkrili. Ako o činjenicama budemo razmišljali kao o nečem što sami moramo otkriti – primjerice tako što ćemo postavljati prava pitanja – nećemo biti prepušteni na milost drugima, da nam oni određuju koje informacije nam žele otktiti.« Alex i Peter značajno su se pogledali jedva suzdržavajući osmijeh. »Zar nije tako?« pitala je ona, odjednom malo manje sigurno. Alex je prvi puta u proteklih nekoliko dana prasnuo u smijeh. »Bogme imaš pravo«, rekao je i nacerio se.

Ona se zacrvenjela. »Sara nam je prešutjela informaciju o pobačaju, a mi smo pak pretpostavljali da se podrazumijeva da će nam to – ukoliko je na neki poseban način povezana s bolnicom a ne samo s Umeom općenito – sama reći«, rekao je Alex zamišljeno. »A to je bila pogreška. Već smo daleko ranije morali inzistirati i čvršće je pritisnuti, premda se to tada nije činilo razumnim.« Zatim je skupio svoje papire. »Nastavit ćemo sutra«, rekao je. »Već je kasno, no danas smo postigli velik napredak.« »Upravo zato mi se ne čini ispravnim zaključiti radni dan«, rekao je Peter zlovoljno. »Jasno mi je da nije lako, no sada nam je svima potrebno malo odmora«, rekao je Alex odlučno. »Vidimo se ujutro. Ja sam već svima javio da ćemo raditi i sutra. Slobodne ćemo dane uzeti koji drugi puta.« Fredrika je kroz prozor bacila pogled na dosadno sivo i oblačno ljetno nebo. »Slobodne dane ćemo uzeti kad napokon stigne ljeto«, rekla je trpko.

POSLJEDNJI DAN

E

llen Lind te je nedjelje ujutro prva stigla na posao. Prva je na posao dolazila i prva odlazila. Takav joj je tempo odgovarao.

Uključila je računalo i poslala poruku kćeri. Djecu je barem stotinjak puta pitala misle li doista da neće biti problema ako kod kuće ostanu sama, bez dadilje, jednako mnogo puta su joj odgovorila da se nema razloga brinuti. Peterov zahtjev bilo je na vrhu pristiglih mailova. Ellen ga je otvorila. Za ime božje, pa zar on misli da su pretraživači policijskih registara svemogući? Zar još nije shvatio da nije u kakvoj epizodi nove američke kriminalističke serije, već u stvarnom svijetu švedske policije? Svejedno je odlučila pokušati. Nazvala je svoju vezu pri Središnjoj policijskoj upravi i zamolila je za pomoć. Žena je ljutito gunđala što mora raditi i u nedjelju. Ellen je šutjela. Suzdržala se od komentara da je riječ o izvanrednim okolnostima. Iako se radilo o krajnje izopačenom zločinu, morala je priznati da je rješavanje slučaja bilo vrlo uzbudljivo. Manje uzbudljivo i daleko više frustrirajuće bilo je što od Carla još uvijek nije čula ni glasa. Noć je prospavala s uključenim mobitelom nadajući se da će joj se javiti ,no nije. Kako nije vidjela nikakvog očitog razloga da posumnja u njegovu ljubav, zaključila je da mu se nešto dogodilo. Ako se te večeri ne bude javio, morat će početi nazivati bolnice. Pa ipak... Osjećala je da nešto nije u redu. Obuzimao ju je nemir koji se pojačavao. Koliko god se trudila, nije ga se uspijevala posve otresti. Ne znajući kud bi sa sobom, ustala je od stola, otišla do telefaksa i pokupila poruke pristigle tijekom noći. Nekoliko faksova iz Sveučilišne bolnice u Umeu bilo je adresirano na Fredriku, među njima i liječnički dosje izvjesne Sare Lager&s s porukom: »Šaljemo vam liječničku dokumentaciju Sare Sebastiansson nakon njezinog

telefonskog dopuštenja. Srdačno, Sonja Lundin.« Ellen je obuzela znatiželja. Što je to pobogu propustila kada je sinoć prva otišla s posla? Kad se tog nedjeljnog jutra probudila Fredriki Bergman činilo se da joj je glava teška poput olova. Umorno se ispružila prema budilici. Još deset minuta do zvona. Zarila je glavu u jastuk što je dublje mogla. Moram se odmoriti, moram se odmoriti. Kada je sat vremena kasnije izašla iz stana, sjetila se da poruci Centra za usvajanje na telefonskoj sekretarici još nije posvetila pažnju. Barem ne dovoljno pažnje. Za to je krivila napornu i opsežnu policijsku istragu u koju je bila uključena. Tako ozbiljnu odluku nije mogla donijeti a da o njoj prethodno dobro ne promisli. Usredotočila se radije na posao. Odlučila je prvo posjetiti Magdalenu Gregersdotter te ju je nazvala u vožnji da joj najavi svoj dolazak. Naglasila je da s njom mora razgovarati u četiri oka. Kad je pozvonila, vrata joj je otvorila visoka tamnokosa žena. »Magdalena?« upitala ju je, shvativši da nema pojma kako izgleda Natalieina majka. »Ne«, rekla je žena i labavo joj pružila ruku. »ja sam Esther, Magdalenina sestra.« Esther ju je uvela u dnevni boravak. Red i disciplina. Ova obitelj vrlo jasno pokazuje da ne trpi šlampavost ni kaos. Što je po Fredrikinom poimanju svijeta bila privlačna osobina. Stajala je sama nasred dnevne sobe. Mnoga se vrata čovjeku širom otvore kada na njih pozvoniš u svojstvu policajca. Njezin poslodavac u prosječnim je švedskim domovima uživao nevjerojatno povjerenje. Pri samoj pomisli na to zavrtjelo joj se u glavi. U sobu je ušla Magdalena Gregersdotter i vratila je u stvarnost. Vidjelo se da je Magdalena sasvim drugačija osoba od Sare Sebastiansson. Bila je to žena koja nokte na nožnim prstima nikada ne bi nalakirala plavim lakom, žena čije su držanje i aura odavali sasvim drugačiju prošlost i odgoj od nešto površnije Sare. Ako joj doista bude potvrdila daje u kupaonici svojih roditelja počinila pobačaj, Fredriki će u to biti prilično teško povjerovati.

»Da sjednemo?« predložila je blago. Barem se nadala da je zvučala blago. Bila je svjesna kako je ukočeno znala djelovati u određenim situacijama. Sjele su. Magdalena na rub sofe, Fredrika u golemu fotelju. Uzorak fotelje bio je šaren, u oštrom kontrastu spram bijelih zidova. Fredrika se nije mogla odlučiti bi li ga smatrala lijepim ili groznim. »Jeste li... saznali štogod?« Magdalenin pogled bio je turoban. »Hoću reći... u istrazi. Jeste li nekoga pronašli?« Nekoga. Ta magična riječ koja progoni svakog policajca. Pronaći nekoga. Uhititi nekoga. Nekome prišiti odgovornost. »Još nismo identificirali počinitelja, no trenutačno slijedimo teoriju za koju mislimo da će u istrazi uroditi plodom«, rekla je Fredrika polako. Magdalena je kimala. »Ja sam ovdje upravo zbog te teorije«, nastavila je. »Imam za vas tek jedno pitanje«, rekla je pogledavši ženu u zamućene oči. Namjerno je zastala kako bi se uvjerila da je Magdalena pažljivo sluša. »Pitanje je vrlo osobno, i možda je groteskno što ga moram postaviti, ali...« »Na sve ću odgovoriti«, prekinula ju je Magdalena. »Apsolutno sve.« »U redu«, rekla je Fredrika osjetivši olakšanje. »Dobro .« Duboko je udahnula. »Zanima me jeste li ikada abortirali.« Magdalena je zurila u nju. »Abortirala?« ponovila je. Fredrika je kimnula, potvrdno. Magdalena nije svrnula pogled. »Jesam«, odgovorila je promuklo. »No od toga je prošlo već mnogo vremena. Gotovo dvadeset godina.« Fredrika je napeto iščekivala da nastavi. »Upravo sam bila odselila od kuće. Bila sam u vezi s muškarcem starijim

gotovo petnaest godina. Bio je oženjen, no obećao je da će zbog mene ostaviti ženu.« Gorko se nasmijala. »Naravno da nije. Uspaničio se kada sam mu rekla da sam trudna. Vikao je na mene, zahtijevao da se djeteta moram odmah riješiti.« »Gdje ste obavili pobačaj?« pitala ju je Fredrika. »U bolnici na Södermalmu«, odgovorila je. »No bila sam toliko rano u trudnoći da sam morala pričekati nekoliko tjedana da obave zahvat.« Fredrika je vidjela da su se Magdaleni oči opet zamutile. »Dogodilo se nešto čudno. Naime, pobačaj nisu uspjeli obaviti, no ništa nismo primijetili. Ja sam otišla kući misleći da ploda više nema, no on je i dalje bio u meni. Nekoliko dana kasnije pozlilo mi je i spontano sam pobacila. Moje je tijelo dovršilo pobačaj, da tako kažem, i odbacilo zametak. Mislim da zbog toga nikada nisam uspjela ponovno zatrudnjeti. Zbog infekcije sam ostala sterilna.« Zašutjele su. Fredrika je progutala slinu tražeći pravi način da formulira ključno pitanje: »Gdje se to dogodilo?« pitala ju je tiho. Činilo se da Magdalena ne razumije pitanje. »Gdje ste spontano pobacili?« šapnula je Fredrika. Magdalenino se lice zgrčilo. Rukom je prekrila usta kao da želi zatomiti krik. »U kupaonici svojih roditelja«, zaplakala je. »Dijete sam izgubila tamo gdje je ostavio Natalie.« Peter Rydh te je nedjelje na posao stigao loše volje. Jedina svijetla točka toga jutra bila je što je razveselio Jimmyja nazvavši ga na putu za posao. »Hoćemo uskoro papati tortu, Petriću?« nestrpljivo je pitao Jimmy. »Uskoro ćemo papati tortu«, potvrdio mu je Peter. »Možda već sutra.« Ako ćemo imati razloga za slavlje, dodao je u sebi. Loše raspoloženje nije mu se baš popravilo kad je čuo da mu Ellen još nije uspjela dobaviti ispis iz registra koji je bio zatražio. »Za to treba vremena, Peter. Budi strpljiv, molim te«, rekla je. Upravo tu frazu uopće nije trpio, no s Ellen nije imao neriješenih računa, niti ih

je želio imati. Zato se lijepo vratio u svoj ured prije nego što joj kaže nešto zbog čega bi mogao požaliti. Noćas nije spavao tako mirno kao noć ranije. Zapravo je spavao na kauču, što se nikada prije nije dogodilo. Nakratko je odvagivao bi li se odvezao do Jimmyjevog doma i tamo prespavao, no zaključio je da bi takvo što brata smelo i zabrinulo, a ne razveselilo. Zbog nedostatka sna nije razmišljao racionalno i bio je toga svjestan. Zato ovog jutra s Ylvom prije odlaska na posao nije razmijenio niti riječ, a radni dan započeo je s dvije šalice crne kave. Sjeo je za računalo i obavio nekoliko nasumičnih pretraga u različitim registrima, otkrivši da parametre nije bilo moguće provesti. Nekim registrima nije imao potpuni pristup, a nekima pristup nije imao uopće. Otvorio je ormar sa spisima i izvadio sav prikupljeni materijal. Ponovio je ista pitanja koja su i ostali zadnjih dana ponavljali. Što znamo? Što ne znamo? Što moramo pod svaku cijenu saznati da bismo riješili ovaj slučaj? Smatrali su da im je motiv bio poznat: žene se kažnjavalo zato što su nekoć pobacile. To se poklapalo s riječima »žene koje svako dijete ne vole jednako djece ne bi trebale ni imati«. Peter je taj izraz isprva protumačio kao daje počinitelj želio kazniti svaku ženu koja nije jednako voljela doslovno svu djecu, no sada je znao da je bio u krivu. Ono što istražitljski tim nije znao, bilo je kako je počinitelj od svih žena u Švedskoj koje su pobacile i potom kasnije postale majke odabrao baš ove dvije. Je li ubojica bio otac pobačene djece? Njemu se to nije činilo vjerojatnim. Ubojica se nalazi ili se nalazio na marginama njihovog života u vrijeme kad su pobacile. Mogao je primjerice biti liječnik. A možda je na njihova imena naišao naknadno, ako je imao pristup liječničkoj dokumentaciji. U tom slučaju nije ih ni morao poznavati. Uzdahnuo je. Postojalo je bezbroj mogućnosti. Opet se vratio svojim zabilješkama. Postojalo je više indicija da je čovjek kojeg su tražili na neki način bio u medicinskom miljeu, recimo da je radio u bolnici. Primjerice, pronađeni tragovi medicinskog talka na rukavicama i lijekovi kojima je očito imao pristup. Sredstvima za smirenje, ali i otrovnim supstancama. Peter je porazmislio. Pristup ljekovima nije bilo teško objasniti. Njih se sigurno dalo naći u svakoj švedskoj bolnici. No nije bilo uobičajeno da u bolnici radi netko

tko je odležao zatvorsku kaznu zbog teškog nasilja. Jesu li uopće takvo što provjeravali? A ako jesu, je li možda čovjek kojeg su tražili radio u bolnici pod lažnim identitetom? Sumnjao je u to. Bolnice bi svoje osoblje morale provjeravati. Osim ako počinitelj ime nije zakonito promijenio. Sve je mogućnost okretao na sve moguće načine. Glavom mu je čitavo vrijeme odjekivala rečenica: »Mora postojati način da se to provjeri«. Naposljetku mu je to prešlo u mantru, nešto čega se uhvatio kao pijan plota. Čovjek kojeg su tražili negdje se morao nalaziti. Samo ga je trebalo pronaći... Pojma nije imao koliko je dugo sjedio zadubljen u svoje misli, kad ga je Fredrika nazvala i potvrdila mu ono što su slutili – da je Magdalena Gregersdotter prije mnogo godina također obavila pobačaj. Poveznica s kupaonicom u Brommi činila mu se tragičnom, ali i fascinantnom. Pola sata kasnije Fredrika je ušla u njegov ured. Izgledala je drugačije odjevena u traperice, samteni sako i jednostavnu pamučnu majicu. Kosu je skupila u rep, a lice joj je bilo diskretno našminkano. Njemu se doimala zapanjujuće lijepom. »Imaš vremena?« pitala ga je. »Naravno«, odgovorio je. Sjela je na suprotnu stranu radnoga stola. U rukama je držala svežanj papira. »Faksirali su mi Sarin i Magdalenin liječnički dosje«, rekla je i zamahnula papirima. »Iz doba kada su počinile pobačaje.« Petera je prožeo val energije. »Dakle i ti misliš da ubojica radi u bolnici?« »Mislim da ubojica radi, ili da je radio, u zdravstvenom sustavu«, rekla je ona rezervirano. »Također mislim da su one na taj način mogle s njim doći u kontakt. Ne nužno i osobno, ali ja mislim da ipak jesu. I mislim da je razlog što ga se danas ne sjećaju taj što je njegova uloga tijekom njihovog tretmana bila sporedna.« »Čovjek s margina«, promrmljao je Peter. »Upravo tako«, rekla je ona. Pružila mu je polovicu papira. »Hoćemo li ovo riješiti zajedno dok čekaš rezultate od Ellen? Tko zna, možda je ovo prečica na koju smo čekali.«

U Elleninom uredu postajalo je sve toplije. Dezodorans više nije djelovao te se počela znojiti. Dobro je znala da je to još jedan od znakova njezine nervoze. U takvim se situacijama uvijek znojila. Zašto se Carl nije javljao? I zašto je odlučila da će tek navečer zvati bolnice? Večer se činila toliko nepojmljivo dalekom. Gotovo da je zaplakala od tjeskobe. Što se to događa? Dodirnula je buket cvijeća što joj ga je Carl poslao prije nekoliko dana. Mogla mu je pružiti toliko ljubavi, zašto je on sve morao toliko otežavati? Osjetila je kako se potištenost i tjeskoba pretvaraju u bij es. Jedno je bilo što joj se nije javljao Carl, ali zašto joj djeca nisu odgovarala na poruke? Zar ne shvaćaju da je zabrinuta? Bilo je kasno prijepodne te je bila sigurna da više ne spavaju. Podignula je slušalicu i nazvala fiksni telefon. Zvonilo je dvadesetak puta, ali nitko se nije javio. Tjeskoba ju je izjedala. U jedanaest prijepodne djeca nikako više nisu spavala, no vjerojatno nisu ni otišla od kuće. Ilije bila pod tolikim stresom da je zaboravila da i danas imaju kakvu slobodnu aktivnost? Možda gimnastiku ili nogometni trening? Neko je vrijeme pokušavala raditi. Još je čekala na Peterove rezultate. Potom je opet nazvala kući. Nitko se nije javljao. Nazvala ih je oboje na mobitele. Ništa. Sjedila je u tišini za radnim stolom. Brinula se zbog njih. Brinula je jer se Carl nije javljao. Pogledala je cvijeće na radnom stolu. Sjetila se kako su se jedno drugome povjeravali. Sjetila se kako joj je rekao koliko mu je važna. Da mu pruža »sve što mu je potrebno«. I tada je shvatila kako se sve poklapa. Odjednom više nije bila tjeskobna ni ljutita. Spopao ju je smrtni strah.

A

lex Recht jedva da je slušalicu vratio na mjesto kad su u ured ušli Peter i Fredrika te stali ispred njegovog radnog stola. Poput dvoje školaraca. Suspregnuo je smiješak. »Pretpostavljam da ste i sami čuli dobre vijesti?« Peter i Fredrika su se pogledali. »Da smo ga uhitili«, razjasnio im je Alex. Oboje su samo zurili u nj. »Ali kako je to moguče?« uzviknula je Fredrika. »Jednostavno«, odgovorio je Alex ushićeno. »U Kopenhagenu se pokušao ukrcati na avion za Tajland, no zaustavili su ga na šalteru za pregled putovnica. U zadnji čas nam je odobren zahtjev Interpolu za raspisivanje međunarodne tjeralice pa mu je putovnica oduzeta.« »Oprosti, ali o kome govoriš?« upitao je Peter zbunjeno. Alex se namrštio. »Pa o Gabrielu Sebastianssonu, o kome drugome?« Fredriki je pobjegao teški uzdah te je klonula u Alexovu fotelju za posjetitelje. »Mislili smo da govoriš o ubojici djevojčica«, rekla je tiho. »Ma ne«, rekao je Alex razdraženo. »Ta njega nismo još ni identificirali.« Peter i Fredrika su se pogledali. »E pa možda jesmo«, rekao je Peter. Alex mu je pokazao da i on sjedne. Fredrika je taman zaustila da nešto kaže, kad je u ured uletjela Ellen. »Oprostite«, rekla je stisnuta grla. »Ali moram nakratko kući. Brzo ću se vratiti.«

»Zar se nešto dogodilo?« rekao je Alex zabrinuto. »Doista si nam potrebna ovdje...« »Da, znam«, uzdahnula je Ellen, »ali djeca mi se ne javljaju ni na jedan od telefona, a ne običavam ih kod kuće ostavljati same. Također sam im nazvala oca i prijatelje kod kojih običavaju boraviti. Nitko ih nije vidio. Htjela bih kući da se uvjerim da je sve u redu. I očitat ću im bukvicu zato što se ne javljaju kad ih zove njihova jadna zabrinuta majka.« »OK, ali požuri natrag«, rekao je Alex. On je također odgojio dvoje djece. I on bi na njezinom mjestu učinio jednako. Očitao im bukvicu. Itekako. »Poruči im da ćeš im idući puta mene poslati«, povikao je za njom. Potom je pažnju ponovno poklonio Fredriki i Peteru. »Vjerujemo da je psiholog, baš kao što je rekao Nori i Jeleni«, započela je Fredrika dok su joj oči sjajile. »Također vjerujemo da ga je upravo posao psihologa doveo u kontakt sa ženama kojima je ubio djecu«, nastavio je Peter. Alex se nadao da se u priči neće ovako izmjenjivati. Načisto će ga zbuniti. »Naime, standardni je postupak da se ženama koje se odluče na pobačaj ponudi razgovor sa psihologom«, objasnila je Fredrika. »U njihovoj bolničkoj dokumentaciji pronašli smo da su obje na takav razgovor pristale.« Peter je prelistao dokumente što ih je držao u ruci. »Magdalena Gregersdotter razgovarala je sa studentom psihologije koji je tada odrađivao praksu u bolnici u kojoj je obavljen pobačaj. S obzirom na traumu koju su prouzročile komplikacije nakon pobačaja, drugom je prilikom razgovarala s pravim psihologom. No prvi je razgovor obavila s mladićem koji je psihologiju još studirao. U bolničkoj dokumentaciji navodi se ime David Stenman.« Alex se namrštio. David? »Sara Sebastiansson pobacila je nekoliko godina kasnije u Umeu. Ona je također prije zahvata razgovarala s psihologom«, rekla je Fredrika. »To je u dokumentaciji zabilježeno, no nažalost ne navodi se ime. Pišu samo inicijali: DS. Nazvala sam bolnicu u Umeu gdje su mi potvrdili da se radi o istoj osobi.« Alex ih je naizmjenično pogledavao.

»Je li ti Ellen stigla dati popis potencijalno zanimljivih imena iz policijskih registara?« pitao je Petera. »Nije«, rekao je ovaj. »Davida Stenmana potražili smo u matičnim knjigama, ali to ime nismo pronašli.« »Zato smo ga pronašli u registru kaznene evidencije«, ubacila se Fredrika. »Već smo primili i kopiju presude. Početkom 2000. zbog podmetanja požara i ubojstva određena mu je kaznena mjera boravka na zatvorskoj psihijatriji, odakle je jesenas pušten. Postojalo je nekoliko olakotnih okolnosti: u požaru je poginula njegova baka kod koje je odrastao, i koja ga je okrutno zlostavljala. Primjerice, kažnjavala ga je gaseći na njemu šibice kad god bi napravio neku nepodopštinu.« »Pa on sada kažnjava druge na jednak način«, rekao je Alex tiho. »Da«, odgovorio je Peter. »Ima još nekih zanimljivih pojedinosti. Da on na primjer uopće nije trebao biti rođen. Majka mu je bila ovisnica te je pletaćom iglom sama pokušala obaviti pobačaj.« »Odatle mržnja spram žena koje si dopuštaju da izaberu hoće li roditi ili pobaciti. U njegovim očima one su počinile zločin i zaslužile kaznu«, rekao je Alex polagano te se nagnuo nad radni stol. »Ali ako ste ga pronašli u kaznenoj evidenciji, morali biste također dobiti i njegov matični broj te ga usporediti s matičnom knjigom? Možda je promijenio ime?« »Upravo je to i učinio kada je pušten na slobodu«, rekla je Fredrika i na stol mu položila kompjutorski ispis. »Ime je promijenio u Aron Steen. Matične knjige navode adresu u Midsommarkransenu. Ovdje mu je i stara slika iz putovnice.« Pred Alexa je položila još jedan isprint. Srce mu je zakucalo jače kada je pogledao sliku prilično elegantnog čovjeka. »Što ti misliš, Alex?« upitao je Peter pomalo zabrinuto. »Mislim da smo pronašli našeg počinitelja«, rekao je Alex. Protrljao je ruke. »OK«, rekao je odlučno. »Predlažem da učinimo sljedeće. Peter, smjesta nazovi odjel specijalne policije. Neka se odmah upute na adresu u Midsommarkransenu i neka ga privedu. Imamo li sreće, još nije shvatio koliko smo mu blizu te još nije stigao nestati.«

Pročistio je grlo i nastavio: »Pobrinite se da o njemu prikupite sve moguće informacije. Ako je potrebno, porazgovarajte opet sa Sarom Sebastiansson i Magdalenom Gregersdotter. Pitajte ih sjećaju li ga se. Moramo biti vrlo temeljiti. U istrazi ne smije biti rupa. Moramo pomno istražiti svaki korak koji je napravio nakon što je pušten na slobodu. Ne zaboravite obavijestiti istražnog suca. Locirajte jadnika koji je danas na dežurstvu. Taj će imati pune ruke posla. Čim od Ellen dobijete popis temeljito ga pregledajte. Ne želim posve isključiti mogućnost da se radi o nekome drugome iz naših registara.« Fredrika i Peter poletno su kimali. »Uspjeli smo pronaći službenika za nadzor koji mu je dodijeljen nakon uvjetnog otpusta. Naš prijatelj Aron Steen nakon puštanja na slobodu ponašao se besprijekorno te je čak uspio dobiti posao. Kao čistač. Ne bi me nimalo iznenadilo daje tvrtka u kojoj je zaposlen imala ugovor s kojom od bolnica te da je na taj način dolazio do lijekova i kirurških rukavica.« Fredrika se smješkala dok je govorila. Glas joj je odavao uzbuđenje, energično je gestikulirala. Ima ona to u sebi, pomislio je Alex. Bio sam u krivu. A i ona. Sama sebi laže ako misli da ovaj posao nije za nju. Prekinuli su ih brzi koraci u hodniku. Ellen je provirila kroz vrata. Lice joj je bilo zajapureno. »Posve sam smušena«, uzdahnula je. »Zaboravila sam ključeve automobila.« Zastala je kad im je vidjela razdragana lica. »Zar se što dogodilo?« Njezino pitanje natjeralo ih je na smijeh. Bio je to smijeh olakšanja. »Ellen, mislim da smo ga najzad uhvatili«, rekao je Alex i trijumfalno se nasmiješio. »Jeste li posve sigurni?« šapnula je Ellen i problijedjela. »Ha, gledaj«, rekao je on. »Čovjek nikada ne može biti sto posto siguran, ali sigurni smo koliko god to možemo biti.« Gurnuo je prema njoj isprint počiniteljeve fotografije iz putovnice. »Smijem li ti predstaviti...«, započeo je, no potom se smeo. »Kako se ono taj

vražji tip zove?« pitao je razdraženo. Fredrika i Peter su se nasmiješili. »Dakle, ako ne počneš slušati što ti govorimo morat ćemo nabaviti novoga šefa«, uzdahnuo je Peter i dramatično raširio ruke. No nitko od njih nije opazio Elleninu reakciju kad je zakoračila prema stolu i pogledala čovjeka na slici. Nitko nije vidio kako su joj se obrazi zarumenjeli te kako je zatreptala da bi otjerala suze što su joj mutile pogled. No čuli su je kad je šapnula: »Hvala dragome bogu.« U prostoriji je zavladao muk. Drhtavim prstom pokazala je na sliku. »Načas sam pomislila... Pomislila sam da je to možda čovjek s kojim sam...« Nasmijala se. »Što čovjeku sve ne padne na pamet«, zajecala je smiješeći se kroz suze. Tada joj je zazvonio mobitel. Javio joj se sin. Govorio je brzo i napetim glasom. »Mama, moraš odmah doći kući.« »Što se dogodilo, dušo?« pitala ga je, još uvijek se smiješeći. »Mama, dođi odmah«, ponovio je sin uzrujano. »On kaže da moraš što prije doći ovamo. Požuri. Čini se da mu nisu svi na broju.«

D

ojava da je nestalo još jedno dijete pogodila ih je kao grom iz vedra neba. Dojavu su dobili upravo dok su dovršavali pripreme za uhićenje Arona Steena.

Alex je izjurio u hodnik u potrazi za Fredrikom i Peterom. Zatekao ih je u Lavljem brlogu. Peter je na sebe navlačio neprobojni prsluk. Fredrika je nabrana čela pregledavala nekakve spise. »Oteo je još jedno dijete«, obavijestio ih je Alex kratko. »Četverogodišnji dječak nestao je prije pola sata na jednom igralištu u Midsommarkransenu blizu Steenova stana. Roditelji su podnijeli prijavu nakon što su iza jednog drveta na rubu igrališta pronašli dječakovu odjeću te pramenje kose.« »Ali stan smo mu držali pod nadzorom«, povikao je Peter. »Izvijestili su nas da su ga vidjeli kroz prozor te da iz stana još nije izašao.« »E pa očito je ipak izašao«, rekao je Alex uzrujano, »jer sada je oteto još jedno dijete.« »Barem nije daleko odmakao«, rekla je Fredrika prevrćući u rukama list papira. »Nadajmo se da nije«, rekao je Alex napeto. »Ovaj puta mu se očito jako žuri. Odjeću je samo bacio na hrpu a dječaku nije obrijao glavu već mu je samo odrezao nekoliko pramenova kose.« »Zna da smo mu za petama«, rekao je Peter odlučn i zataknuo pištolj u futrolu za pojasom. Fredrika je bacila pogled na oružje, no nije ništa re kla. »Što ćemo sada?« upitala je. »Akciju ćemo sprovesti kao što smo i planirali«, rekao je Alex odlučno. »Moramo provaliti u njegov stan i tamo pronaći bilo kakav trag koji bi nam pomogao da ustanovimo što je uradio s dječakom. Nije mogao daleko odmaknuti, to smo već zaključili. Na izlazima iz grada postavili smo kontrole te smo također podigli uzbunu na državnoj razini.«

Fredrika se zabrinuto namrštila. »Je li obavljen razgovor s dječakovim roditeljima« upitala je. »O mogućim razlozima otmice.« »Naravno«, rekao je Alex. »S njima su dvojica istražitelja. Ovaj puta znamo što tražimo. Dječakovu majku moramo ispitati gdje je obavila pobačaj te moramo stići na to mjesto kad se tamo pojavi s dječakom.« Fredrika je kimnula, no i dalje se mrštila. »Ako već nije prekasno. Ako mu se žuri kao što kažeš, dječak je možda već mrtav. Tu mogućnost ne smijemo isključiti.« Alex je progutao slinu. »Ne«, rekao je, »naravno da ne smijemo. No možemo dati sve od sebe da spriječimo takav ishod.« Peter se zamislio. »Pođemo li od pretpostavke da zna da ga tražimo...« započeo je oklijevajući. »Da?« »...ako je posve prolupao, dječaka će odmah ubiti zanemarujući pomno isplanirane datalje koji su mu bili tako silno važni u prethodnim slučajevima. No ako je djelomično ipak racionalan, dječaka se možda neće odmah riješiti.« »Već ga iskoristiti kao taoca«, dopunio ga je Alex. »Točno tako«, rekao je Peter. U Lavljem brlogu zavladao je muk. »Uzgred, je li se netko čuo s Ellen?« pitala je Fredrika. Alex je odmahnuo glavom. »Odbila je da je netko otprati kući, rekla je da će sve biti u redu, no ja sam svejedno poslao ophodnju. Nešto mi u cijeloj toj priči smrdi.« Entuzijastične zrake sunca pronašle su svoj put u Brlog šireći ljetnu toplinu. Po podu su se kotrljale pahuljice prašine. Klimatizacijski uređaj je zakašljao i počeo zujati. Približavali su se brzi koraci. Mladić iz jedinice za nadzor uletio je u prostoriju. »Upravo su se javili dečki iz ekipe za nadzor«, obavijestio ih je uzbuđenim glasom. »Vratio se kući.«

»Tko se vratio kući?« upitao je Alex iziritirano. »Aron Steen. Vratio se u svoj stan.« »A dječak?« upitao je Peter. »Nosio ga je nagog u naručju. Činilo se da je znao da ga nadziremo, ali uopće nije mario.« Nekoliko dugih sati Ellen je najozbiljnije vjerovala da joj se Carl nije javljao zato što je upravo on ubojica djece za kojim su tragali. Te da joj djeca na pozive nisu odgovarala zato što ih je Carl oteo. Ali nije bilo tako. Nije joj bilo jasno kako je mogla dopustiti da joj se privatni život u tolikoj mjeri pomiješa s poslovnim? Kada joj je to posao postao toliko presudan dio života da ga nije mogla odvojiti od ostalih bitnih dijelova? O ovome moram dobro razmisliti, zaključila je. Moram odlučiti što mi je u životu doista važno. Djeca se nisu javljala na telefone jer su bila kod susjeda na kasnom ručku. A mobitele su zaboravili kod kuće. Nije bilo razloga za brigu. A što se tiče Carla... Krišom ga je pogledala sjedeći na podu svoje dnevne sobe. Djeca su se povukla u svoje sobe čim se vratila kući. »Sjedio je ispred ulaza kad smo se vratili od susjeda«, objasnila joj je kći kimnuvši prema Carlu koji je još uvijek sjedio na istom mjestu ispruženih nogu. »Popričaj s njim, čini se izgubljen u prostoru i vremenu.« Ellen nije znala što da učini. Da ga pusti u svoj dom? Patrolna kola prošla su pored njezine zgrade i usporila. Ellen ga je pozvala u stan, no vrata je ostavila otvorena. Patrolna kola su se zaustavila. Carl se skljokao na njezin chesterfieldski kauč i briznuo u plač. Ellen je sjela na pod, nešto dalje od njega. I tako su ostali sjediti. Život je tako hirovit i nepredvidiv. Tko bi slutio da bi se ovaj toliko čvrst i

suzdržan čovjek, koji je svoje riječi uvijek pažljivo birao i uvijek djelovao tako snažno i pribrano, mogao odjednom ovako slomiti? Budući da nije znala što bi rekla, Ellen je odlučila šutjeti. Kroz zatvorena vrata čula je sina kako razgovara na telefon, i kćer kako prebire po gitari. »Ja sam oženjen.« Ellen se lecnula kada je on razbio tišinu. »Oženjen sam«, ponovio je. »Ali...«, zaustila je ona. »Rekao sam da nisam, no lagao sam. Već sam petnaest godina u braku s istom ženom, imamo dvoje djece i živimo u Borasu.« Ellen je polako odmahnula glavom. Razgovor im je prekinulo kucanje na otvorenim vratima. U dnevnu sobu ušao je policajac u odori. »Sve u redu?« pitao je. Ellen je kimnula. »Ako jest, nastavit ćemo ophodnju«, rekao je policajac odugovlačeći. »Sve je OK«, rekla je jednoličnim glasom. »Sve je u najboljem redu.« Policajac je izašao i zatvorio vrata. Kći je svirala uvodne akorde Layle, a sin se glasno smijao dok je s nekim razgovarao na telefon. Čudno kako se život nastavio kao da se ništa nije dogodilo. »Zato ti nisam želio upoznati obitelj, Ellen«, rekao je Carl nešto mekšim glasom. Obrisao je nos platnenom maramicom s izvezenim inicijalima. Je li mu ih izvezla njegova žena? »Bio sam očajnički zbunjen«, uzdahnuo je. »Nisam znao što da mislim o ovome što se dogodilo između nas. Što to jest. Što imamo. U što bi se moglo razviti. I hoću li imati hrabrosti.« Njezin prsni koš uzdizao se i spuštao dok je pokušavala disati a da joj zrak ne zapne u plućima. »Hrabrosti za što?« upitala ga je tiho. »Za što?«

»Za ovo što sam upravo učinio. Napustio sam obitelj .« Ellen će se kasnije sjećati da tijekom razgovora nijednom s njega nije skrenula pogled. Carl je počeo govoriti brže. »Znam da sam sve učinio pogrešno, da sam se loše ponio. I shvaćam da si se sigurno pitala kamo sam se djenuo kad me nisi mogla dobiti na telefon. No ipak te moram pitati...« Opet šutnja i tišina koju su narušavali Claptonova pjesma i smijeh njezina sina. »Ipak te moram pitati vjeruješ li... Vjeruješ li da će biti što od nas?« Zagledala mu se duboko u tamne oči. Načas je u njemu vidjela ono što ju je privuklo kada su se tek upoznali. Karizmatičnog čovjeka kojem je vjerovala. No to je bilo tada. A što bi moglo biti od ovoga što je sada vidjela pred sobom? »Ne znam, Carl«, šapnula je. »Stvarno ne znam.«

K

ad su došli pred vrata stana Arona Steena, pripadnici specijalne policije vidjeli su da su vrata odškrinuta. Alex i Peter držali su se u pozadini, s oružjem na gotovs. Fredrika je ostala u Stožeru. U ovakvoj situaciji Alex ne bi ni za što na svijetu preuzeo odgovornost za nenaoružane civilne zaposlenike. »Aron Steen«, povikao je Alex zapovjednim tonom. Nikakvog odgovora. Specijalci su gurnuli vrata i ona su se širom otvorila. Nikoga desno, nikoga lijevo. Specijalci su ušli u stan. Mračan hodnik. Tamni, prazni zidovi. Alex je osjetio kako mu se u nosnice uvlači prodoran vonj. Benzin. Stan je vonjao na benzin. Pronašli su ga u kuhinji. Mirno je sjedio na kuhinjskom stolcu, s nagim drogiranim djetetom u naručju polivenim benzinom. U ruci je držao upaljač. Specijalci su se prigušeno došaptavali. »Samo mirno«, »Ostanite na mjestu« i »Držite razdaljinu, čitav je pod zalio benzinom«. Preko kuhinjskog praga nisu prelazili. Niti Alex. No oružje je pospremio i stao na prag koji je označavao završetak hodnika i početak kuhinje. Završetak Alexova i početak terena Arona Steena. Neko vrijeme su se samo gledali. Aron Steen spokojno se smiješio. »Napokon smo se sreli, Alexander«, rekao je on narušivši tišinu. »Napokon, da«, rekao je Alex mirno. Aron Steen malčice je namjestio dijete u svom naručju. Specijalci su mu pratili

svaki pokret. Aron se opet nasmiješio. »Doista mislim da bismo ovo mogli riješiti bez nepotrebnog nasilja«, rekao je i nagnuo glavu. »Možeš li svoje drugove zamoliti da pričekaju u hodniku, Alex? Pa da nas dvojica na miru porazgovaramo.« Ton mu je bio učiteljski. Alexu se obraćao kao svom učeniku. Alex je osjetio kako ga obuzima bijes. Aron Steen njega ničemu nije imao naučiti. To će mu morati što prije objasniti. Peter je stao uz Alexa. U ruci je držao pištolj. Alex mu je pokazao da se makne, a specijalcima oko sebe da se povuku u hodnik. Tamo će ga i dalje moći držati na oku, ali manje nametljivo. Aron ih je promatrao. Ustima se smješkao, no oči su mu gorjele. »Nije li vatra nešto posebno?« šapnuo je igrajući se upaljačem. »To sam naučio još kao dijete.« Alex je oklijevao. Kasnije će se pitati zašto. Aron je pogledao u Alexa i u ljude iza njegovih leđa. »Predat ću vam dječaka ako mi zajamčite slobodni izlaz iz zemlje.« Alex je polako kimnuo. »OK.« »Ovako ćemo to obaviti«, nastavio je Aron Steen mekanim glasom. »Dječak i ja izaći ćemo iz stana, sjesti u automobil i odvesti se odavde. Vi nas nećete slijediti. Kad budemo dovoljno odmaknuli, nazvat ću vas i reći gdje sam ga ostavio.« Zrake sunca plesale su na prozorskom staklu iza Alexovih leđa. Alex je pogledao u prozor a potom opet u Arona. »Ne« rekao je. Aron se lecnuo. »Ne?« ponovio je. »Ne«, rekao je Alex. »Dječak ostaje u stanu.« »U tom slučaju će umrijeti«, rekao je Aron mirno. »Umrijet će i ako ga povedeš sa sobom«, uzvratio je Alex jednako smirenim tonom. »Zato ga s tobom ne smijemo pustiti.« Aron se razdražio.

»Ali zašto bih ga ubio? Ta rekao sam da ga želim zamijeniti za slobodan prolaz.« »A ja sam rekao da može«, odgovorio je Alex. »Ali pod uvjetom da se zamjena obavi ovdje. Predaj mi dječaka i potom smiješ nesmetano izaći.« Aron se glasno nasmijao, a potom ustao sa stolca tako naglo da je Alex automatski zakoračio unazad. Specijalci su krenuli naprijed, no potom su stali i čekali da vide što će se dogoditi. Alexovim tijelom prostrujao je potpuno apsurdan osjećaj sigurnosti kojim ga je napajala energija što ju je osjećao iza svoj ih leđa. Kao da je prisutnost specijalaca uopće činila kakvu razliku. »Pokazao sam vam svoj način funkcioniranja, zar ne?« upitao je Aron povišenim tonom. »Nisam li vam pokazao i s kakvom preciznošću pristupam svojoj misiji?« Alexa je njegov povišeni ton prilično zabrinuo. Za sigurnost svih prisutnih bilo je ključno da situacija ne eskalira. »Zapazili smo tvoj način rada«, rekao je polako. »I naravno, iznimno smo impresionirani.« »Nemoj mi laskati«, prosiktao je Aron. No ipak je upalilo. Aron je opet sjeo. Dijete je u njegovu naručju ležalo opušteno i teško, sklisko od benzina. Alex je opazio kako dječaku nešto curi ispod nosa. Aron se pomaknuo da bi ga čvršće obuhvatio. Alexu je glava otežala od smrada benzina. Otvorio je usta da bi nešto rekao, no Aron ga je preduhitrio. »Dječak i ja iz stana izlazimo zajedno, inače ništa od dogovora«, rekao je ispod glasa. »O tome bismo se morali dogovoriti«, rekao je Alex i čučnuo. »Obojica imamo jasne ciljeve: ja želim dječaka, a ti svoju slobodu.« Raširio je ruke. »Ne bismo li se oko toga mogli sporazumjeti?« »Da, mogli bismo«, rekao je Aron smireno. Načas je zavladala tišina. Oblaci su prekrili sunce. Stan je pao u sjenu. »Ali dječak ne smije van iz stana?« rekao je Aron potom.

Alex je odmahnuo glavom. »Ne, ne smije.« Alex je bacio pogled oko sebe. Iz kuhinje se moglo jedino kroz vrata na kojima je on čitavo vrijeme stajao. Iznenadan nemir probio se kroz oktanske pare i snažno ga zgrabio. Zašto Aron s dječakom nije sjeo u dnevni boravak? Odande bi mogao pobjeći kroz nenadzirana balkonska vrata. Zastoje samog sebe stjerao u kut? Aron mu je u sljedećem trenutku odgovorio na neizgovoreno pitanje. »Tako sam i mislio«, rekao je i nasmiješio se. »Uopće me niste namjeravali pustiti da izađem iz stana.« I prije nego što je Alex stigao odgovoriti, upaljač je zaiskrio, a vatra u hipu zahvatila kuhinju.

TREĆI DIO Znaci oporavka

KRAJ RUJNA

se prikrala a da pravog ljeta praktički i nije bilo. Tek je tada prestalo kišiti. Jesen Nebo je nad zemljom stajalo visoko i vedro, večeri su istodobno postajale svježije, a dani sve kraći. Alex Recht na posao se vratio trećeg tjedna u rujnu. Zastao je na pragu svojeg ureda i nasmiješio se. Bilo je dobro vratiti se na posao. U Stožeru su organizirali proslavu u njegovu čast te za tu prigodu pripremili tortu i kavu. Njegov šef je održao kratak govor. Alex se naklonio i zahvalio mu, onda su mu predah buket cvijeća te je opet zahvalio. Kada je ostao sam u svojem uredu pustio je suzu. Doista je bilo fantastično vratiti se ovamo. Liječnici su rekli da su mu ruke neočekivano dobro zacjeljivale te mu obećali da će mu se osjet u šakama u potpunosti vratiti. Potom je valjda po tisućiti puta provjerio ožiljke na dlanovima i nadlanicama. Šake mu je sve do malo iznad zglobova prekrivala tanka koža različitih nijansi ružičaste boje. Čudio se što se nije mogao sjetiti boli kada su gorjele. Sjećao se kako se sve odvijalo: kako se kuhinja Arona Steena pretvorila u plameni pakao i kako je Aron samo sjedio na kuhinjskom stolcu s dječakom u naručju dok ih je vatra proždirala. Alex je u glavi vidio samog sebe kako se baca u vatru i otima dijete iz Aronova naručja. Mogao je čuti kako mu u glavi odjekuju vlastiti krici: »Mičite se s puta. Dječak gori!« A dječak je doista gorio. Gorio je toliko jako da Alex nije stigao opaziti kako je plamen zahvatio i njega. Dječaka je odnio do hodnika i tamo ga položio na pod te kotrljao da bi ugasio vatru. Peter je pak preko njega bacio veliki ručnik pokušavajući mu njime pokriti ruke. Vatra je gorjela i pucketala, pržila ih i pekla. Specijalci su iz hodnika nahrupili u kuhinju oboružani tepisima iz hodnika i kupaonice te preostalim ručnicima kako bi se zaštitili od vatre. Pokazalo se

nemogućim prići kuhinjskom stolu za kojim je Aron Steen gorio kao baklja. Ni glasa nije pustio dok ga je vatra proždirala. Kasnije će se pokazati da će upravo taj prizor većinu prisutnih proganjati u noćnim morama. Slika čovjeka koji nepomično sjedi za kuhinjskim stolom obavijen vatrom. Susjed koji je čuo metež dotrčao je s aparatom za gašenje požara. Time su vatru zadržali pod kontrolom do dolaska vatrogasaca i prve pomoći, no tada je već Aron bio mrtav, a dječak teško opečen. Alexa su bolničari pronašli u kupaonici gdje je pod mlazom hladne vode hladio opečene ruke. Nije se toliko dobro sjećao što se dogodilo kasnije. Rekli su mu da su ga nekoliko dana držali pod sedativima. Sjećao se da je imao jake bolove kad se probudio. No, kada se počeo oporavljati, ispostavilo se da se oporavljao jako brzo. Dok je bio na bolovanju novine su neprekidno pisale o tome što se dogodilo. Bezbrojne reportaže raščlanjivale su ubojstva djece i djevojke Nore iz Jönköpinga. Objavljivali su vremenske linije s ključnim događajima te priču stalno iznova prepričavali. Alex ih je pročitao sve. Uglavnom zato što, kako je tvrdio, nije imao pametnijeg posla. Sudbine djevojaka Nore i Jelene prepričane su u mnogo različitih verzija. Novine su razgovarale s njihovim tobožnjim bliskim rođacima, koji zapravo s njima uopće nisu bili u kontaktu, ali koji su jedva čekali da se pojave u novinama. Nekadašnji razredni kolege pričali su o čudnim incidentima iz školskih klupa, a u člancima su se navodile i izjave bivših učiteljica pa čak i poslodavaca. Rad policije bio je pod povećalom. Je li policija mogla ranije reagirati? Jesu li počinitelja mogli ranije identificirati? Razni stručnjaci o tome su davali svoja mišljenja. Neki od njih smatrali su da je policija šlampavošću zabrljala jednu u osnovi »vrlo jednostavnu istragu«, dok su drugi razumno tvrdili da je policija bila u pravu što je na početku istrage oca Lilian Sebastiansson proglasila glavnim osumnjičenikom. Bilo je to sasvim logično, iako je na taj način izgubljeno puno dragocjenog vremena. Stručnjaci su daleko kritičniji bili spram akcije u stanu Arona Steena u Midsommarkransenu. Jedni su smatrali da su se specijalci trebali povući čim su osjetili miris benzina i vratiti se s aparatima za gašenje požara i pokrivačima. Drugi su smatrali da se policija nije smjela upuštati u razgovor s Aronom Steenom, već ga onesposobiti hicem kroz prozor.

Nitko od tih stručnjaka čija su mišljenja objavljena u tisku nije bio na licu mjesta. Alex međutim jest. Do svoje smrti tvrdit će postojano da se akcija mogla odviti jedino tako kako se odvila. Da su se pojavili na vratima, a potom povukli kako bi pronašli aparate za gašenje požara, ugrozili bi dječakov život. U času kad su ušli u tu zgradu postojao je samo jedan jedini put. Prema naprijed. Članci koji su mu se činili zanimljivijima i ne toliko iritantnima bile su opsežne reportaže koje su se ticale počinitelja. Njihovi autori bili su puno temeljitiji u svojim istraživanjima te su imali pristup kvalitetnijim informacijama i opsežnijem materijalu, što je rezultiralo i boljim i zanimljivijim štivom. Tekstovi su ipak odavali da novinari nisu bili sigurni kako da počinitelja prikažu. Tragičnu priču Arona Steena nije bilo moguće ispričati, a da se u tekstovima ne nazre svojevrsno razumijevanje i suosjećanje. Ne oproštenje, naglašavali su, ali ipak određeno razumijevanje. Aronu zapravo nikada nije bila pružena prilika, pomislio je Alex sumorno. Psihički nestabilna baka već ga je kao dojenče tukla i zlostavljala, a potom godinama ponižavala i omalovažavala iskrivljavajući mu poimanje dobra i zla sprečavajući ga da razvije ma i tračak empatije. U školi se stalno pojavljivao u prljavoj odjeću te neprestano bio bijesan na sve i svakoga. Zaudarao je na dim bakinih cigareta. Ostala djeca su ga zadirkivala nazivajući ga bakinom curicom. Govorili su da je to bilo zato što je bio toliko mršav i nosio dugu kosu te se nije znalo je li bio muško ili žensko. Najviše su ga maltretirali zbog dima cigareta i prljave odjeće. Zvali su ga Pepeljuga. Tek kad je napunio petnaest godina socijalna je služba konačno intervenirala i smjestila ga kod udomitelja. Baka ga je besramno krivila za smrt njegove majke, svoje kćeri, te je socijalnim radnicima govorila da joj nikako nije jasno zašto oni misle da bi Aron mogao izrasti u normalnu osobu. Isprva se činilo kao da mu je baka bila u krivu. Aron je uspio maturirati, upisati studij psihologije i odseliti se iz udomiteljske kuće. No znakovi upozorenja bili su vidljivi već tada. Teta u vrtiću rekla je kako je još kao mali životinjama volio nanositi bol. Teško je sklapao i još teže održavao prijateljstva. No bio je elokventan i vrlo ekstrovertan. U odrasloj dobi smatrali su ga zgodnim, što mu je pomagalo u društvenim odnosima. No radna mjesta mijenjao je vrlo često, jer se radnoj okolini nije uspijevao prilagoditi. Često se selio, pa su ga smatrali nemirnim duhom. Kad je upoznao Noru, vratio se u Umež gdje je odrastao te se zaposlio u bolnici. Novine su pisale kako je prekid s Norom vjerojatno prouzročio svojevrsnu

psihozu, zato jer je upravo tada jedne noći otišao do kuće svoje bake i podmetnuo požar u kojem je ona živa izgorjela. Ostalo je, kao što se kaže, povijest. Alex je nedavno razgovarao s roditeljima dječaka kojeg je Aron Steen oteo i držao kao taoca. Dječak se sporo oporavljao. Opekline su mu bile teže nego Alexove. No barem je bio živ. Na čemu su roditelji bili vrlo zahvalni. Vrijeme će pokazati hoće li i dječak također osjećati zahvalnost. Iako je policija napornim radom uspjela identificirati počinitelja, mnoga pitanja i dalje su ostala bez odgovora. Nisu mogli točno utvrditi gdje je Aron ubio djevojčice. Lilian je po svemu sudeći ubijena u Jeleninom, a Natalie u njegovom stanu, no to nisu mogli dokazati. Također nisu mogli objasniti zašto je Noru ubio baš tada. Jelena Scortz je na ispitivanjima tvrdila da o tome ništa nije znala. Jelenu su pak pustili iz bolnice te je u pritvoru čekala suđenje. Negirala je sve optužbe, no forenzični dokazi Lilian su smjestili u njezin stan. Djevojčičine gaćice pronađene su u jednoj vrećici u kanti za smeće u podrumu Jelenine zgrade. Jelena je odbijala reći kako su se tamo našle. Alex nije mogao odlučiti bi li je žalio ili ne. Uključio je svoje računalo i listao rokovnik. Radit će još samo nekoliko tjedana, a potom će sa ženom Lenom posjetiti sina u Južnoj Americi. Bit će to divno i uzbudljivo putovanje. Jedva je čekao. Na Alexovim vratima začulo se diskretno kucanje. Fredrika je stajala na vratima kao da se ne može odlučiti bi li ušla. »Uđi«, rekao je. U glasu mu se osjećala toplina i srdačnost. Ona se nasmiješila, prišla fotelji za posjetitelje i sjela. »Htjela sam samo vidjeti kako si«, rekla je. »Je li sve u redu?« On je kimnuo i nasmiješio se. »Uglavnom sam jako dobro«, odgovorio je. »A ti?« Sada je na njoj bio red da kimne. Da, i ona je također dobro. »Jesi li se lijepo provela na godišnjem?« pitao ju je iskreno zainteresiran. Fredriku je pitanje malo zateklo. I ljeto i njezin godišnji činili su se davnom uspomenom. No njegovo je pitanje prizvalo ugodna sjećanja na tjedan koji je sa Spencerom provela u malom pansionu u Skagenu. Nasmiješila se, no oči su joj se zamutile.

»Godišnji sam provela vrlo ugodno«, odgovorila je. Prisjetila se kako je Spencer sjedio na pijesku i promatrao more. Vjetar mu je puhao u lice, škiljio je da bi se zaštitio od jakog sunca. »Više od ovog nećemo imati Fredrika«, rekao je. »Znam«, odgovorila je ona. »Ne bih te želio zavaravati.« »Ne brini se. S tobom sam od početka znala na čemu sam.« Sjedili su na pijesku i promatrali more na kojem su se ganjali visoki valovi, sve dok Fredrika nije s tjeskobom i oklijevanjem narušila tišinu. »Kad već govorimo o zavaravanju, mislim da još o nečemu moramo porazgovarati...« Alex se nakašljao kad je vidio da ga Fredrika više ne sluša. »Hvala za ploču koji si mi poslala«, rekao je. »Sviđa se i meni i Leni. Slušamo je gotovo svaki dan.« Fredrika se široko nasmiješila, a oči su joj zaiskrile. »Baš mi je drago«, rekla je. »Meni je ta jedna od najdražih.« Zatim su zašutjeli. Alex se nakašljao spremajući se da joj postaviti pitanje koje mu se činilo važnim, no ona ga je pretekla. »Kada se vraća Peter?« Alex se na trenutak zamislio. »Prvog studenoga«, odgovorio je potom. »Osim ako ne odluči ostati kod kuće uz djecu.« Peter i Fredrika zajedničkim su snagama dovršili istragu koja je započela onoga dana kada je Lilian Sebastiansson nestala iz vlaka na glavnom kolodvoru u Stockholmu. Suradnja je prošla u vrlo ugodnom ozračju te su se, razvivši obostrano poštovanje, početkom kolovoza kada je Peter otišao na roditeljski dopust rastali kao dobri kolege. Tada su se i zadnji put čuli. Fredrika je tu i tamo razmišljala bi li ga nazvala, ali to se na koncu nije dogodilo. Možda zato što ga je smatrala kolegom, ali ne i prijateljem. A potom joj se činilo da je prošlo suviše vremena te da poziv ne bi ispao

spontan i prirodan. Osim toga, hodnicima su se širile diskretne no vrlo uporne glasine: Peter i njegova supruga odlučili su neko vrijeme živjeti odvojeno, no isto se tako pričalo i daje Peter angažirao prijatelja odvjetnika da ga zastupa u brakorazvodnoj parnici i podjeli zajedničke imovine. Tragično, pomislila je Fredrika. Alex je mislio isto. No nisu to spominjali. Tišina se oduljila. Alex ju je prekinuo postavljajući napokon pitanje na koje je silno želio čuti odgovor. »A ti, Fredrika, što je s tobom? Ostaješ li s nama?« Fredrika se uspravila i pogledala ga ravno u oči. »Da«, potvrdila mu je. »Ostajem.« On joj se nasmiješio. »To me jako veseli«, rekao je iskreno. Ponovno su se složili, bez riječi. Ona je nakratko odvagnula je li ovo bilo pogodno vrijeme da mu kaže da će se neke stvari morati promijeniti ako bude ostala s njima. Određene stvari koje su se ticale pogleda na njezinu kompetentnost i njezino obrazovanje. Mediji su isticali njezino sudjelovanje u slučaju, i time su na svjetlo dana iznijeli tenzije između policije i civilnih zaposlenika u policijskim snagama. Fredrika je odbila najmanje dva poziva za gostovanje u televizijskim emisijama u kojima se raspravljalo o toj temi. Nije osjećala potrebu svoje osobno mišljenje iznositi na televiziji. Odlučila je da to pitanje može pričekati. Alexu je ovo bio prvi radni dan nakon požara, ne bi bilo pošteno da ga uvuče u tako ozbiljnu raspravu. No morala mu je reći nešto drugo. »Moram te obavijestiti da ću od kraja travnja iduće godine biti na roditeljskom dopustu.« Alex se lecnuo. Ona se ugrizla za usnu da ne bi prasnula u smijeh. »Na roditeljskom dopustu?« ponovio je on zapanjeno. »Postat ću mama«, rekla je, lica blistava od ponosa. »Čestitam!« rekao je on automatski.

Promotrio ju je. »Još ti se ne vidi«, izlanuo je prije nego što se stigao obuzdati. Ona se samo nasmiješila, na što je on izvalio još jednu glupost. »Hoćemo li prisustvovati prisilnom vjenčanju?« Fredrika se lecnula te se on ispričao mašući opečenim rukama da joj pokaže da povlači to što je rekao. Ona se nevoljko zahihotala. »Prisilno vjenčanje«. Kakav izraz! Neka mu bude, pomislila je i odgovorila: »Nažalost, nećemo. Vidiš, djetetov otac već je oženjen.« Alex je zurio u nju glupavo se smješkajući i čekajući da mu kaže da se samo šalila. No ništa nije rekla. Potom je okrenuo glavu i pogledao kroz prozor. Krajnje je vrijeme da se maknem u Južnu Ameriku, pomislio je.

SPISATELJIČINE ZAHVALE Ovo mi je prva knjiga te će ovo biti najduže riječi zahvale što ću ih ikada napisati. Barem tako vjerujem. Knjigu ne bih mogla napisati da se dvadeset godina nisam zabavljala pišući bezbrojne bajke i priče. Negdje se mora početi. A što se mene tiče, počela sam sa sedam godina, kada sam u školi napisala svoje prve takozvane dnevničke zapise. Duboko sam zahvalna svojim fantastičnim učiteljima što su me još u osnovnoj školi naučili da zavolim čitanje i pisanje te koji su me potom poticali da pišem još i više kad su uvidjeli koliko me to zabavlja. Hvala Kristini Göransson, Kristini Permer i Olleu Holmbergu. Nemam pojma kako mi je na pamet pala zamisao za ovu knjigu. Tako je i sa svim mojim ostalim zamislima. Jednog se dana samo pojavila, moleći me da je pretvorim u priču. Dogodilo se to u kolovozu 2007. godine, kada mi je od godišnjeg odmora preostalo samo osam dana. Prvi nacrt završila sam u siječnju 2008. Preplavile su me emocije. Ranije nikada nisam dovršila nijednu knjigu. Zašto je ovaj puta bilo drugačije, za to ima više razloga, no u tom bih kontekstu rado zahvalila kolegi piscu Staffanu Malmberu koji mi je rekao sljedeće: »U pisanju moraš prijeći devedesetu stranicu! Nakon toga, tko zna gdje ti je kraj!« i tako mi pomogao da shvatim da moje priče ne moraju nužno završiti u ladici kao dijelovi nezavršenih romana. Ova knjiga kriminalistički je roman i kao takav plod je moje mašte. Barem što se tiče radnje. U policiji sam zaposlena od jeseni 2005. godine. To me međutim ne čini profesionalnom policajkom, iako sam naravno tijekom proteklih godina naučila mnogo. Za to moram najsrdačnije zahvaliti Sven-Åkeu i Patriku, koji su mi davali vrijedne ali i zabavne komentare polazeći od svojeg bogatog policijskog iskustva te koji su me naučili svemu što moram znati o tome kako se vodi kvalitetna istraga. Vi

obojica, svaki na svoj način, pridonosite izvrsnosti švedske policije. Svaka moguća pogreška (ili svjesno odstupanje od standardnog provođenja policijske istrage) ide u potpunosti na moju dušu. Samo pisanje, posve suprotno od onoga što bi čovjek vjerovao, tek je mali dio truda koji je potrebno uložiti da bi nastala knjiga. Ja pišem vrlo brzo. Zato mi je za sve ostalo potrebno daleko više vremena. Svaki pisac prije ili kasnije shvati daje itekako točno ono što je napisao genijalni Stephen King: »Pisanje je ljudska aktivnost. Urednički rad božanska.« Baš zato je piscima oko toga najčešće i potrebna pomoć. Koju sam ja i primila, a bila je itekako božanska. Kao prvo: veliko hvala nakladniku Piratförlagetu i njegovim zaposlenicima koji su u mene vjerovali i odlučili objaviti mi knjigu! Već kada sam prvi puta prešla vaš prag, znala sam da će mi kod vas biti ugodno. Posebne zahvale idu Sofiji Brattselius Thunfors i Anni Hirvi Sigurdsson. Sofiji zato što me uz veliki entuzijazam i debelo strpljenje upoznala s izdavaštvom te me provela kroz čitav proces koji prethodi samom izdavanju, istodobno konstruktivno komentirajući moj rukopis. Anni zato što je s nevjerojatnim smislom i osjećajem za pisanu riječ te postojano se držeći svoje čarobne kemijske olovke – uz golemu porciju tvrdoglavosti i humora – bila oslonac u uređivanju teksta. Hvala i mojoj jedinstvenoj šogorici i prijateljici Caroline Ohlsson, koja ne samo da mi je dopustila da budem kuma njezinoj prvorođenoj kćeri Thelmi, već i zato što je i u poodmakloj trudnoći nalazila vremena da čita i komentira moj prvotni rukopis koji je bio prilično grozan. Veliko hvala Heleni Carrick koja je knjigu pročitala u kasnijoj fazi te joj pridonijela važnim mišljenjima i komentarima. Riječ je o izvrsnoj čitateljici, oštroj kritičarki i, ponajviše, predivnoj prijateljici. Pravi je dar uza sebe imati toliko nadahnjujuću i energičnu osobu. Hvala naposljetku i Sofiji Ekholm, koja ne samo da je u ključnim trenucima pokazala beskompromisnu i neograničenu lojalnost, već koja me i u svakoj mogućoj prilici riječju i djelom uvjeravala da ja to mogu, i da to mogu jako dobro. Ti si velikim dijelom zaslužna za ovu knjigu i bez tebe mnogo toga ne bi bilo nimalo zabavno. Hvala. Za pisaćim stolom u Stockholmu, proljeće 2009.