KRIMINALISTIKA_1_Pavišić_ Modly_ Veić.pdf

Nakladnik Golden marketing-Tehnička knjiga Jurišićeva 10, Zagreb Za nakladnika Ana Rešetar Urednik Mirko Banjeglav Recenzenti prof. dr. sc. Živojin Aleksić prof. dr. sc. Vladimir Ljubanović prof. dr. sc. Darko Maver

Objavljivanje ovoga sveučilišnog udžbenika odobrilo je Sveučilište u Rijeci odlukom svoga Povjerenstva za izdavačku djelatnost klasa: 602-09/06-01/21, ur. br: 2170-57-05-06-3.

Copyright © 2006, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, Hrvatska Sva prava pridržana

ISBN 953-212-283-4 (cjelina) ISBN 953-212-288-5 (1. knjiga)

Berislav Pavišić - Duško Modly - Petar Veić

KRIMINALISTIKA KNJIGA PRVA

Treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje

Golden marketing-Tehnička knjiga Zagreb, 2006.

Suradnici u trećem izdanju* 1. Vladimir Botica, dipl. ing., stalni sudski vještak za cestovni promet, procjenu motornih vozila i strojarsko-tehnološka vještačenja, Centar za sigurnost, Zagreb 2. Željko Bursač, dipl oecc, Info-Lab, Zagreb 3. dr. sc. Zvonimir Dujmović, dipl. iur., docent, Visoka policijska škola, Zagreb 4. Dubravka Klobučar, dipl. ing., sudski vještak za kontaktne tragove, Zagreb 5. dr. sc. Milovan Kubat, dr. med., docent, Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku, Medicinski fakultet, Zagreb 6. dr. sc. Tajana Ljubin, dipl. psiholog, docentica, Visoka policijska škola, Zagreb 7. Boško Lučev, dipl. ing., APIS IT d.o.o., Zagreb 8. Damir Marić, dipl. ing., stalni sudski vještak za dokumente i rukopise, Centar za kriminalistička vještačenja "Ivan Vučetić", Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb 9. Vojin Maštruko, dipl. ing., stalni sudski vještak za balistiku i mehanoskopiju, kemijsko-fizikalna vještačenja i forenzične 3D rekonstrukcije, Zagreb 10. mr. sc. Davor Mayer, dr. med., specijalist sudske medicine, asistent, Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku, Medicinski fakultet, Zagreb 11. Želimir Radmilović, dipl. kriminalist, voditelj odsjeka za kriminalističkotehničke poslove, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb 12. Biserka Riha, mr. pharm., specijalist toksikološke kemije, stalna sudska vještakinja za toksikologiju 13. Zdravko Pavić, dipl. kriminalist, kriminalistički vještak za identifikaciju i daktiloskopiju, Centar za kriminalistička vještačenja "Ivan Vučetić", Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb 14. Davor Štrk, dipl. kriminalist, predavač, Visoka policijska škola, Zagreb 15. Milana Trbojević, dipl. iur., asistentica, Pravni fakultet, Rijeka 16. Tomislav Veić, dipl. ing., savjetnik uprave društva Hrvatska pošta d.d., Zagreb 17. mr. Romeo Vrečko, dipl. kriminalist, Centar za poslovne informacije, Zagreb

18. Filip Vukov, dipl. iur., asistent, Pravni fakultet, Rijeka 19. mr. sc. Joško Vukosav, dipl. psiholog, viši predavač, Visoka policijska škola, Zagreb 20. dr. sc. Gordana Zauhar, prof. fizike i kemije, docentica, Zavod za fiziku, Medicinski fakultet, Rijeka

Abecednim redom prezimena.

PREGLEDNI SADRŽAJ

Predgovor trećem izdanju ......................................................... Predgovor drugom izdanju ....................................................... Predgovor prvom izdanju .......................................................... Prvi UVOD

25 27 28

dio

Glava i. Pojam kriminalistike .................................................................. 1. Određenje pojma kriminalistike.......................................... 2. Pojam kriminalističke procedure ........................................ 3. Značajke sustava kriminalističke procedure .......................

33 33 34 37

Glava II. Predmet i zadaće kriminalistike................................................

39

1. Predmet kriminalistike .......................................................

39

2. Zadaće kriminalistike ..........................................................

41

Glava III. Sustav kriminalistike..................................................................

43

1. Tradicionalna podjela ........................................................ 2. Novi pristupi sustavnoj podjeli kriminalistike ...................

43 45

Glava IV. Kriminalistika i druge discipline .............................................. 1. Kriminalistika i kaznene znanosti....................................... 2. Kriminalistika i sudska medicina ....................................... 3. Kriminalistika i psihologija ................................................ 4. Kriminalistika i druge discipline ........................................ Glava V. Kriminalistika kao praksa, znanstvena disciplina i program obrazovanja .............................................................. 1. Kriminalistika kao praksa ................................................... 2. Kriminalistika kao znanstvena disciplina ........................... 3. Kriminalistika kao program obrazovanja ...........................

49 49 51 51 88 91 91 92 96

7

KRIMINALISTIKA

Drugi dio KRIMINALISTIČKA TAKTIKA Odsjek prvi Radnje otkrivanja kaznenog djela ............................................

223

Glava XI. Mjere osiguranja učinkovitosti kaznenog postupka ............... 1. Poziv ................................................................................... 2. Dovođenje ........................................................................... 3. Mjere opreza ....................................................................... 4. Jamstvo ............................................................................... 5. Uhićenje .............................................................................. 6. Zadržavanje ......................................................................... 7. Pritvor ................................................................................. 8. Postupanje sa sumnjivim stvarima ......................................

223 223 224 225 226 226 229 231 234

Glava XII. Početna saznanja o kaznenom djelu ......................................... 1. Opći pristup......................................................................... 2. Način saznanja o kaznenom djelu ....................................... 3. Međusaznanja kao priprema istraživanja ............................

237 237 238 246

Glava XIII. Izvidi kaznenih djela .................................................................. 1. Općenito o izvidima ............................................................ 2. Opći izvidi........................................................................... 3. Posebni izvidi......................................................................

249 249 251 291

Glava XIV. Potražna djelatnost i kriminalističke evidencije .....................

305

1. Potražna djelatnost .............................................................. 2. Kriminalističke evidencije .................................................. Glava XV. Prikupljanje podataka o kaznenom djelu od strane posebnih subjekata .................................................... 1. Izvidi zapovjednika hrvatskog broda .................................. 2. Privatna istraživanja ...........................................................

312 312 313

Odsjek drugi Radnje dokazivanja....................................................................

317

Glava XVI.

6

305 307

Pretrage .......................................................................................

317

1. Pojam i vrste pretraga ......................................................... 2. Opća taktička pravila pretrage ............................................

317 318

KRIMINALISTIKA 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Pripremanje pretrage ........................................................... 321 Jamstva valjanosti pretrage ................................................. 322 Pretraga osoba ..................................................................... 324 Pretraga stana i drugog prostora ......................................... 326 Pretraga prirodnoga prostora .............................................. 329 Pretraga pokretne stvari ...................................................... 332 Pretraga i pretraživanje prema posebnim propisima ........... 354 10. Izuzeci i ograničenja pretrage po međunarodnom pravu ...

Glava XVII. Privremeno oduzimanje predmeta ........................................... 1. Općenito o privremenom oduzimanju predmeta ................ 2. Posebni slučajevi privremenog oduzimanja predmeta ....... 3. Izuzeci od primjene privremenog oduzimanja predmeta ... 4. Postupanje sa sumnjivim stvarima .....................................

361 361 363 368 369

Glava XVIII. Ispitivanje okrivljenika .............................................................. 1. Općenito o ispitivanju okrivljenika ..................................... 2. Pristup ispitivanju okrivljenika ........................................... 3. Ispitivanje posebnih kategorija okrivljenika ....................... 4. Tijek ispitivanja okrivljenika .............................................. 5. Šutnja okrivljenika .............................................................. 6. Bilježenje iskaza okrivljenika .............................................

37i 371 374 379 380 391 391

Glava XIX. Ispitivanje svjedoka.................................................................... 1. Pojam svjedoka i iskaza svjedoka ....................................... 2. Klasifikacija svjedoka ......................................................... 3. Ispitivanje svjedoka kao istražna radnja ............................. 4. Bilježenje iskaza svjedoka .................................................. 5. Psihologija svjedočenja ....................................................... 6. Posebno o psihološkom pristupu u procjeni laži................. 7. Analitička i sintetička ocjena iskaza svjedoka .................... 8. Tipične pogreške pri ispitivanju svjedoka ......................... 9. Posebne skupine svjedoka...................................................

394 394 395 401 406 407 410 411 417 419

358

7

KRIMINALISTIKA

10. Posebne vrste ispitivanja svjedoka ...................................... 425 11. Zaštita svjedoka................................................................... 434 Glava XX. Očevid, rekonstrukcija i pokus ................................................. 439 1. Pojam očevida ..................................................................... 439 2. Načela provođenja očevida ................................................. 443 3. Organizacija istraživanja mjesta događaja .......................... 446 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Prvi zahvat kao koncepcijska cjelina .................................. Klasifikacija očevida ........................................................... Taktika provedbe očevida ................................................... Prostor očevida .................................................................... Osiguranje mjesta događaja ................................................ Razvojni stadiji očevida .....................................................

446 447 450 452 456 457

Bilježenje opažanja ............................................................. Rekonstrukcija .................................................................... Pokus ................................................................................... Očevid i vještačenje kao simultane radnje .......................... Posebnosti očevida u središnjem stadiju postupanja...........

462 467 470 472 473

15. Pogreške pri očevidu ...........................................................

473

10. 11. 12. 13. 14.

Glava XXI. Prepoznavanje ............................................................................ 1. Općenito o prepoznavanju .................................................. 2. Čimbenici koji utječu na pouzdanost prepoznavanja.......... 3. Postupak prepoznavanja predmeta ...................................... 4. Prepoznavanje osoba na osnovi lica ...................................

483 483 484 487 490

Glava XXII. Uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela ........

494

Glava XXIII. Vještačenje i stručna pomoć ...................................................... 1. Vještačenje ......................................................................... 2. Postupak vještačenja ........................................................... 3. Pogreške u vještačenju ........................................................ 4. Stručna pomoć .................................................................... 5. Stručni savjet....................................................................... 6. Ekspertizna tijela ustanovljena posebnim propisima .........

496 496 514 519 520 521 523

Treći dio

8

KRIMINALISTIČKA TEHNIKA Glava XXIV. Kriminalistička identifikacija ................................................... 1. Pojam identiteta .................................................................. 2. Vrste identiteta .................................................................... 3. Postupovni smisao identiteta .............................................. 4. Pregled metoda identifikacije osoba ...................................

528 528 529 533 533

Glava XXV. Kriminalistička traseologija ......................................................

580

1. Pojam traga ......................................................................... 2. Elementi i oblici tragova ..................................................... 581 3. Taktička klasifikacija tragova ............................................. 582 4. Klasifikacija tragova prema vremenu nastanka ................. 586 5. Mikro- i makrotragovi i druge polazne klasifikacije ......... 587 6. Klasifikacija tragova prema vrsti informacija koje trag sadrži 588 7. Klasifikacija prema prirodi traga ........................................ 591 8. Postupanje s tragovima ....................................................... 649 9. Taktička važnost odsutnosti tragova ................................... 656 10. Pregled traseoloških i registracijskih metoda ...................... 656

580

Kazalo pojmova

9

KRIMINALISTIKA

SUMMARY OF CONTENTS*

Foreword to the 3rd edition ........................................................ Foreword to the 2nd edition........................................................ Foreword to the 1st edition .........................................................

25 27 28

Part One INTRODUCTION Chapter I. Notion of criminalistics .............................................................. 1. Defining the notion of criminalistics .................................. 2. The notion of criminalistic procedure ................................. 3. Features of the system of criminalistic procedure ..............

33 33 34 37

Chapter II. The object and tasks of criminalistics ......................................

39

1. The object of criminalistics ................................................. 2. The tasks of criminalistics ..................................................

39 41

Chapter III. The system of criminalistics ......................................................

43

1. Traditional classification ..................................................... 43 2. New approaches to systematic classification of criminalistics Chapter IV. Criminalistics and other disciplines.......................................... 1. Criminalistics and penal sciences ....................................... 2. Criminalistics and forensic medicine .................................. 3. Criminalistics and psychology ............................................ 4. Criminalistics and other disciplines ....................................

49 49 51 51 88

Chapter V. Criminalistics as practice, science and educational program 1. Criminalistics as practice .................................................... 2. Criminalistics as a scientific discipline ............................... 3. Criminalistics as an educational program ...........................

91 91 92 96

Prevela Ksenija Pritchard.

10

45

Chapter VI. Development of criminalistics ................................................... 1. Development of criminalistics through practice................. 2. Period of scientific criminalistics ....................................... 3. Development of Croatian criminalistics ............................. 4. Prospects for further development......................................

102 102 104 105 107

Chapter VII. Fundamental characteristics and principles of Croatian criminalistics 110 1. Legal framework................................................................. 110 2. Scientific approach ............................................................. 114 3. Fundamental principles of criminalistics ............................ 116 Chapter VIII. Criminalistic procedure as investigation and exposition ........ 120 1. Cognitive functions in criminalistic procedure ................... 120 2. Description, explanation and anticipation in criminalistic procedure 123 3. Gnoseological component of the criminalistic procedure .. 127 4. Cognitive science and criminalistic procedure ................... 128 5. Cybernetics, communication and information in criminalistic procedure .................................................. 129 6. The fact in criminalistic procedure ..................................... 132 7. Evidence in criminalistic procedure ................................... 134 8. Circumstancial evidence in criminalistic procedure ........... 137 9. Cognitive path of the criminalistic procedure..................... 150 10. Inductive and deductive methods in criminalistics ............. 11. Holism of the criminalistic cognition .................................

160 164

Chapter IX. Versions (criminalistic hypotheses) .......................................... 166 1. Versions in criminalistics ................................................... 166 2. Conditions for the formation of versions ............................ 168 3. Classification of versions ................................................... 168 4. Examination of versions ..................................................... 171 5. Versions and planning in criminalistics .............................. 173 6. Planning on the macro and micro level, operative models . 174 7. Phenomenology in criminalistics as a starting point of planning 183 8. Planning in criminalistics as protection against false judicial decisions ............................................

189 11

KRIMINALISTIKA

Chapter X. Prevention of crime .................................................................... 1. Review of the strategies of crime prevention ..................... 2. International criminalistic cooperation ...............................

12

191 191 195

TABLE OF CONTENTS

Part Two CRIMINALISTIC TACTICS Section One Acts of discovery of the criminal act .........................................

223

Chapter XI. Measures of securing efficacy of the criminal procedure ....... 223 1. Summons............................................................................. 223 2. Compulsory appearance ...................................................... 224 3. Precautionary measures ...................................................... 225 4. Garanty ................................................................................ 226 5. Arrest................................................................................... 226 6. Delay ................................................................................... 229 7. Detention ............................................................................. 231 8. Treatment of suspicious objects .......................................... 234 Chapter XII. Initial knowledge of the criminal act ........................................ 237 1. General approach ................................................................ 237 2. Mode of discovering the criminal act ................................. 238 3. Intermediary information for preparation of the investigation 246 Chapter XIII. Investigative acts ........................................................................ 249 1. Introductory about police investigative acts ....................... 249 2. General investigative acts ................................................... 251 3. Special investigative acts .................................................... 291 Chapter XIV. Warrant proceedings and criminalistic databases .................. 305 1. Warrant proceedings ........................................................... 2. Criminalistic databases ....................................................... Chapter XV. Gathering of data about the criminal act by special subjects ...................................................................... 1. Investigative acts of the captain of a Croatian ship ............ 2. Private investigations .......................................................... Section Two Evidentiary acts .......................................................................... Chapter XVI. Searches ....................................................................................... 1. The notion and types of searches ........................................

305 307

312 312 313 317 317 317

13

KRIMINALISTIKA

2. General tactical rules on search ..........................................

14

318

TABLE OF CONTENTS

3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Preparation of the search..................................................... 321 Guarantees of a valid search ............................................... 322 Search of persons ................................................................ 324 Search of a home and other places...................................... 326 Search of natural place ........................................................ 329 Search of movable objects .................................................. 332 Special rules applying to search.......................................... 354 10. Exceptions and limitations of the search under international law .... 358

Chapter XVII. Seizure of objects ........................................................................ 1. General about seizure .......................................................... 2. Special cases of seizure ...................................................... 3. Exceptions of the application of seizure ............................. 4. Treatment of suspicious objects .......................................... Chapter XVIII. Interrogation of the defendant .................................................. 1. Introductory about the interrogation of the defendant ........ 2. Approach to the interrogation of the defendant .................. 3. Interrogation of special categories of defendants ............... 4. Course of interrogation of the defendant ........................... 5. Silence of the defendant ...................................................... 6. Recording the defendant's statement...................................

361 361 363 368 369 371 371 374 379 380 391 391

Chapter XIX. Interrogation of witnesses .......................................................... 394 1. Notion of the witness and his statement ............................. 394 2. Classification of witnesses .................................................. 395 3. Interrogation of the witness as an (evidentiary) investigative act 401 4. Recording witness statement............................................... 406 5. Psychology of examination ................................................. 407 6. In particular about the psychological approach to evaluating a lie... 410 7. Analytical and synthetic evaluation of the witness statement 411 8. Typical errors during the interrogation of a witness .......... 417 9. Special groups of witnesses ................................................ 419 10. Special forms of witness interrogation ............................... 11. Witness protection ..............................................................

425 434

Chapter XX. 15

KRIMINALISTIKA

Crime scene search, reconstruction and experiment .............. 1. Notion of the crime scene search ........................................ 2. Principles of conducting the crime scene search ................ 3. Organization of the crime scene investigation ....................

16

439 439 443 446

TABLE OF CONTENTS

4. 5. 6. 7. 8. 9.

The first approach as a conceptual compex ........................ Classification of the crime scene searches .......................... Tactics of the crime scene search ........................................ The crime scene area ........................................................... Securing the crime scene..................................................... Developing stages of the crime scene search .....................

446 447 450 452 456 457

10. 11. 12. 13. 14.

Recording the observation .................................................. 462 Reconstruction ................................................................... 467 Experiment .......................................................................... 470 Crime scene search and expertise as simultaneous acts ...... 472 Special aspects of the crime scene view in the main part of the process 473 15. Errors during the crime scene search .................................. 473 Chapter XXI. Recognition ................................................................................. 1. Introductory about recognition ........................................... 2. Factors influencing the reliability of recognition ............... 3. Procedure of recognizing objects........................................ 4. Face recognition of persons ................................................

483 483 484 487 490

Chapter XXII. Taking of fingerprints and prints of other body parts ...........

494

Chapter XXIII. Expertise and professional assistance ....................................... 1. Expertise ............................................................................. 2. The process of expertise ..................................................... 3. Errors in conducting expertise ............................................ 4. Professional assistance ........................................................ 5. Professional advice ............................................................. 6. Expert agencies established through special provisions .....

496 496 514 519 520 521 523

Part Three CRIMINALISTIC TECHNIQUE Chapter XXIV. Criminalistic identification ........................................................ 1. The notion of identity.......................................................... 2. Types of identity ................................................................. 3. Procedural meaning of identity ........................................... 4. Review of the methods of identification .............................

528 528 529 533 533

17

KRIMINALISTIKA

Chapter XXV. Criminalistic trace study ...........................................................

580

1. Notion of the trace ...............................................................

18

580

TABLE OF CONTENTS

2. Elements and forms of traces .............................................. 581 3. Tactical classification of traces ........................................... 582 4. Classification of traces with regard to when they were created 586 5. Micro and macrotraces and other basic classifications ...... 587 6. Classification with regard to the type of information contained in the trace .......................................................... 7. Classification with regard to the nature of the trace ........... 591 8. Conduct with traces............................................................. 649 9. Tactical significance of a lack of traces .............................. 656 10. Review of the methods of finding and registering traces ... Subject index ................................................................................

588

656

695

19

INHALTSÜBERSICHT

Vorwort zur 3. Auflage .............................................................. Vorwort zur 2. Auflage .............................................................. Vorwort zur 1. Auflage ..............................................................

25 27 28

Erster Teil EINLEITUNG Kapitel I. Begriff der Kriminalistik ........................................................... 1. Definition des Begriffs der Kriminalistik ........................... 2. Begriff der kriminalistischen Prozedur ............................... 3. Eigenschaften des Systems der kriminalistischen Prozedur

33 33 34 37

Kapitel II. Gegenstand und Aufgaben der Kriminalistik .........................

39

1. Gegenstand der Kriminalistik ..................... , ......................

39

2. Aufgaben der Kriminalistik ................................................

41

Kapitel III. System der Kriminalistik ........................................................... 43 1. Traditionelle Klassifikation ............................................... 43 2. Neue Ansätze der systematischen Klassifikation der Kriminalistik.... 45 Kapitel IV. Kriminalistik und andere Disziplinen ...................................... 49 1. Kriminalistik und die Strafwissenschaften ......................... 49 2. Kriminalistik und gerichtliche Medizin .............................. 51 3. Kriminalistik und Psychologie ........................................... 51 4. Kriminalistik und andere Disziplinen ................................. 88 Kapitel V. Kriminalistik als Praxis, wissenschaftliche Disziplin und als Ausbildungsprogramm ................................................. 91 1. Kriminalistik als Praxis .......................................................

91

* Prevela Ute Karlavaris Bremer.

20

KRIMINALISTIK^

2. Kriminalistik als wissenschaftliche Disziplin ....................

92

3. Kriminalistik als Ausbildungsprogramm ...........................

96

Kapitel VI. Entwicklung der Kriminalistik ................................................. 102 1. Entwicklung der kriminalistischen Praxis .......................... 102 2. Phase der Entstehung der wissenschaftlichen Kriminalistik 104 3. Entwicklung der kroatischen Kriminalistik ........................ 105 4. Entwicklungsperspektiven .................................................. 107 Kapitel VII. Grundmerkmale und Grundsätze der kroatischen Kriminalistik ... 110 1. Rechtlicher Rahmen............................................................ 110 2. Wissenschaftlicher Ansatz .................................................. 114 3. Grundsätze der Kriminalistik .............................................. 116 Kapitel VIII. Kriminalistische Prozedur als Untersuchung und Auslegung ......................................................................................................120 1. Kognitive Funktionen in der kriminalistischen Prozedur ... 120 2. Beschreibung, Erklärung und Erwartung in der kriminalistischen Prozedur ....................................... 123 3. Gnoseologische Komponente der kriminalistischen Prozedur 127 4. Kognitive Wissenschaft und kriminalistische Prozedur ..... 128 5. Kibernetik, Kommunikation und Information in der kriminalistischen Prozedur ....................................... 129 6. Die Tatsache in der kriminalistischen Prozedur ................. 132 7. Der Beweis in der kriminalistischen Prozedur ................... 134 8. Indizien in der kriminalistischen Prozedur ......................... 137 9. Kognitiver Ablauf der kriminalistischen Prozedur ............. 150 10. Induktive und deduktive Methoden in der Kriminalistik .... 11. Holismus des kriminalistischen Wissens ............................ Kapitel IX. Versionen (kriminalistische Hypothesen) ................................ 1. Versionen in der Kriminalistik............................................ 2. Bedingungen zur Aufstellung von Versionen ..................... 3. Klassifikation von Versionen ............................................. 4. Untersuchung derVersionen ............................................... 5. Versionen und Planen in der Kriminalistik.........................

21

160 164 166 166 168 168 171 173

KRIMINALISTIK^

6. Planen auf der Makro- und Mikroebene, operative Modelle 174 7. Kriminalistische Phänomenologie als Ausgangspunkt des Planens .. 183 8. Kriminalistisches Planen als Schutz gegen falsche Gerichtsentscheidungen ............................... Kapitel X. Kriminalitätsprävention ............................................................

22

191

189

INHALTSÜBERSICHT

1. Blick auf die Strategien der Kriminalitätsprävention ......... 2. Internationale kriminalistische Zusammenarbeit................

191 195

Zweiter Teil KRIMINALISTISCHE TAKTIK Erstes Buch Handlungen bei der Entdeckung der Straftat .........................

223

Kapitel XI. Maßnahmen zur Sicherstellung der Verfahrenswirksamkeit 1. Ladung ................................................................................ 2. Vorführung.......................................................................... 3. Vorsichtsmaßnahmen .......................................................... 4. Garanty................................................................................ 5. Verhaftung .......................................................................... 6. Vorläufige Festnahme ......................................................... 7. Untersuchungshaft .............................................................. 8. Behandlung von verdächtigen Sachen ................................

223 223 224 225 226 226 229 231 234

Kapitel XII. Erste Kenntnisse über die Straftat ........................................... 1. Allgemeiner Ansatz ............................................................ 2. Weise der Erkenntnis über die Straftat ............................... 3. Zwischenkenntnisse als Vorbereitung der Untersuchung ...

237 237 238 246

Kapitel XIII. Polizeiliche Ermittlungen .......................................................... 1. Allgemeines über die polizeilichen Ermittlungen .............. 2. Allgemeine polizeiliche Ermittlungen ................................ 3. Spezielle polizeiliche Ermittlungen ....................................

249 249 251 291

Kapitel XIV. Fahndung und kriminalistische Datenbanken ........................

305

1. Fahndungsverfahren ........................................................... 2. Kriminalistische Datenbanken ............................................

305 307

Kapitel XV. Sammeln von Daten über die Straftat seitens spezieller Subjekte 312 1. Ermittlungen des Schiffskapitäns ....................................... 2. Private Ermittlungen ...........................................................

312 313

23

KRIMINALISTIKA

Zweites Buch Beweishandlungen ......................................................................

317

Kapitel XVI. Durchsuchungen .........................................................................

317

24

INHALTSÜBERSICHT

1. Begriff und Arten der Durchsuchung ................................. 317 2. Allgemeine taktische Regeln der Durchsuchung ................ 318 3. Vorbereitung der Durchsuchung......................................... 321 4. Gewährleistungen für eine gültige Durchsuchung ............. 322 5. Durchsuchung der Person ................................................... 324 6. Durchsuchung der Wohnung und anderer Räume .............. 326 7. Durchsuchung des natürlichen Raumes .............................. 329 8. Durchsuchung von beweglichen Gegenständen ................. 332 9. Besondere Regeln über die Durchsuchung ......................... 354 10. Ausnahmen und Grenzen der Durchsuchung im Internationalen Recht Kapitel XVII. Beschlagnahme von Gegenständen ........................................... 1. Allgemeines über Beschlagnahme ...................................... 2. Besondere Arten der Beschlagnahme ................................ 3. Ausnahmen von der Anwendung der Beschlagnahme ....... 4. Behandlung von verdächtigen Sachen ................................

361 361 363 368 369

Kapitel XVIII. Vernehmung des Beschuldigten .......................... .................... 371 1. Allgemeines über die Vernehmung des Beschuldigten ...... 371 2. Ansatz zu der Vernehmung des Beschuldigten .................. 374 3. Vernehmung von besonderen Kategorien von Beschuldigten 379 4. Verlauf der Beschuldigtenvernehmung ............................. 380 5. Schweigen des Beschuldigten ............................................. 391 6. Protokollierung der Aussage des Beschukigten.................. 391 Kapitel XIX. Vernehmung von Zeugen.................... ...................... 394 1. DerBegriff desZeugen und seiner-_5i;:r ......... 394 2. Klassifikation von Zeugen .......... ................... 395 3. Vernehmung von Zeugen als Unte-;,:-;i_: ....................... 401 4. Protokollierung der Zeugenaussage ........... 406 5. Psychologie der Vernehmung .... ............ 407 6. Besonderes über den psychologisc-e- --sar 3~ -s;-ä:zung410 7. Analytische und synthetische Bewerbe ZK? Ze-jge^a-ssage 411 8. Typische Fehler bei der Zeugenveme'-—_-c .... 417 9. Spezielle Gruppen von Zeugen .. ......... 419 10. Spezielle Formen der Zeugenver'-e" 11. Zeugenschutz............................

..... ...................

425 434

25

KRIMINALISTIKA

Kapitel XX. Augenschein, Rekonstruktion, Experiment 1. Begriff des Augenscheins ..

26

...........

439 ................

439

INHALTSÜBERSICHT

2. Prinzipien für die Durchführung des Augenscheins ........... 3. Organisation der Tatortuntersuchung.................................. 4. Der erste Zugriff als konzeptuelle Einheit .......................... 5. Klassifikation des Augenscheins ........................................ 6. Taktik der Durchführung des Augenscheins ....................... 7. Gebiet des Augenscheins ................................................... 8. Sicherung des Tatorts .......................................................... 9. Entwicklungsphasen des Augenscheins .............................

443 446 446 447 450 452 456 457

10.Protokollierung der Wahrnehmungen ................................. 462 11.Rekonstruktion ................................................................... 467 12.Experiment .......................................................................... 470 13. Augenschein und Sachverständigenbeweis als simultane Handlungen 472 14. Besonderheiten des Augenscheins in dem zentralen Stadium des Verfahrens ..................................................... 473 15. Fehler bei der Augenscheinseinnahme ............................... 473 Kapitel XXI. Wiedererkennung ....................................................................... 483 1. Allgemeines über die Wiedererkennung ............................. 483 2. Umstände die Einfluss auf die Verlässlichkeit der Wiedererkennung haben ............................................. 484 3. Verfahren der Wiedererkennung ......................................... 487 4. Personenerkennung auf Grund des Gesichts ....................... 490 Kapitel XXII. Abnahme von Fingerabdrücken und Abdrücken anderer Körperteile 494 Kapitel XXIII. Sachverständigenbeweis und Expertenhilfe ............................ 496 1. Sachverständigenbeweis .................................................... 496 2. Das Sachverständigenverfahren .......................................... 514 3. Fehler bei Durchführung des Sachverständigenbeweises ... 519 4. Expertenhilfe ....................................................................... 520 5. Expertenrat .......................................................................... 521 6. Auf Grund besonderer Vorschriften gegründete Gutachten-Behörden 523 Dritter Teil KRIMINALISTISCHE TECHNIK Kapitel XXIV. Kriminalistische Identifikation .................................................

528

27

KRIMINALISTIKA

1. Begriff der Identität............................................................. 2. Arten der Identität ............................................................... 3. Prozessuale Bedeutung der Identität ................................... 4. Überblick der Methoden der Personenidentifikation ..........

28

528 529 533 533

INHALTSÜBERSICHT

Kapitel XXV. Kriminalistische Spurenkunde.................................................. 580 1. Begriff der Spur .................................................................. 580 2. Elemente und Formen der Spuren ...................................... 581 3. Taktische Klassifikation von Spuren .................................. 582 4. Klassifikation von Spuren aufgrund der Zeit der Entstehung 586 5. Mikro-und Makrospuren und andere Ausgangsklassifikationen 587 6. Klassifikation aufgrund der Information, die die Spur enthält 588 7. Klassifikation aufgrund der Beschaffenheit der Spur ......... 591 8. Behandlung von Spuren ...................................................... 649 9. Taktische Bedeutung des Fehlens der Spuren .................... 656 10. Überblick über die Registrierungs-und Spurenkunde-Methoden ... 656 Sachregister ..................................................................................

695

29

KRIMINALISTIKA

______________________________________________________________

Predgovor trećem izdanju

Drugo izdanje Kriminalistike već je dulje vrijeme rasprodano. Zbog različitih okolnosti, tek sada, sedam godina od njezina objavljivanja, u proširenom autorskom timu, predajemo čitateljima treće, znatno izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Proširena koncepcija udžbenika, izmijenjena izlaganja u većini tematskih jedinica, uvođenje novih tema, detaljnija razrada pojedinih pitanja utjecali su u znatnoj mjeri na povećanje opsega knjige. Udžbenik u 3. izdanju obuhvaća heurističku i silogističku kriminalistiku, a brojna doticajna područja obrađuje u mjeri koja je nužna studentu, a korisna kriminalisti koji istražuje suvremene pojave kriminaliteta bez obzira na ulogu u kojoj djeluje. Posebna je pozornost posvećena međunarodnoj, prije svega europskoj kriminalističkoj suradnji. Za studente i druge čitatelje koji se uvode u područje kriminalistike iza svake glave uvrstili smo pitanja za provjeru znanja. Daljnjem, produbljenom istraživanju poslužit će tematski raspoređen popis literature dopunjen aktualnim izvorima. Kriminalistika je u trećem izdanju podijeljena u dvije knjige. U prvoj su, osim uvoda, cjeline opće kriminalističke taktike i opća pitanja kriminalističke tehnike. Za drugu je knjigu predviđena sustavna obrada posebnih taktičkih cjelina istraživanja pojedinih skupina i kaznenih djela. U novije vrijeme posebne taktike istraživanja snažno su se razvile i tome se nastojalo dati primjereno značenje. Time udžbenik u trećem izdanju smjera širim ciljevima od onih koje su imala prethodna dva izdanja. Područje kriminalistike je u suvremenim razmjerima iznimno multidisciplinarno i interdisciplinarno. U nastojanju da udžbenik bude osnovni izvor svih aktualnih komponenti kriminalističkog istraživanja, da kriminalističke radnje budu prikazane u njihovim najvažnijim slojevima, mnoga pitanja interferentnih područja raznih disciplina, u trećem su izdanju obradili odgovarajući stručnjaci. Njihova su imena, osim na samom početku knjige, bilješkom označena i uz dio teksta što su ih napisali ili bitno sudjelovali u njegovu pisanju.

30

Zahvaljujemo svim suradnicima i recenzentima na uloženome trudu i korisnim sugestijama. Zahvaljujemo nakladniku, lektorici, urednicima teksta i priloga uz tekst, te svima drugima koji su pridonijeli u pripremi ove knjige. Treće izdanje Kriminalistike objavljujemo u godini u kojoj se navršava stotinu godina od uvođenja sustavne primjene dakltiloskopije u Hrvatskoj (1906.). Želja je autora da i ova knjiga bude skroman prilog obilježavanju važnosti nastojanja brojnih stručnjaka tijekom punog stoljeća razvoja suvremene hrvatske kriminalistike. Rijeka/Zagreb, lipanj 2006.

Autori

31

KRIMINALISTIKA

______________________________________________________________

Predgovor drugom izdanju

Knjiga koju predajemo čitatelju razlikuje se od teksta prvoga izdanja prije svega uvodnim dijelom koji na nov način razmatra teorijske osnove kriminalistike, kao i izmijenjenim ili dopunjenim sadržajima u četvrtom dijelu posvećenom kriminalistici postupovnih radnji. Novi sadržaji i nov pristup pojedinim ranije razmatranim temama nisu utjecali na koncepciju djela kao kompendija silogističke kriminalistike, ni na njegovu namjenu temeljnog udžbeničkog štiva za program kriminalistike u okviru studija prava. Takva namjena ove knjige uvjetovala je razdiobu gradiva koja se razlikuje od tradicionalnoga sustava kriminalistike koji prevladava u literaturi srednjoeuropskih zemalja. Pozivna literatura i u ovom je izdanju uključena u odgovarajuće dijelove teksta. Time su autori, slijedeći prokušane uzore klasičnih kriminalističkih izvora, nastojali olakšati produbljeni studij pojedinih tema, toliko potreban u suvremenoj stvarnosti sve složenijih pojava zločina i uvećanih zahtjeva na sudionike kaznenog postupka. Istoj svrsi služi priložena bibliografija članaka objavljenih u hrvatskim časopisima. Drugo izdanje kompendija pojavljuje se nakon značajnih izmjena kaznenoga zakonodavstva. Novi su propisi nužno morali naći odraza i u razmatranju kriminalističkih tema. Tome su autori posvetili posebnu pozornost dosljedno nastojeći ostati u okviru kriminalističkih razmatranja. Redakciju teksta drugoga izdanja izvršio je Berislav Pavišić. Autori duguju zahvalnost svima koji su pomogli u nastanku ove knjige, a posebno recenzentima drugoga izdanja prof. dr. Mladenu Singeru i prof. dr. Ivanu Beleu na korisnim prijedlozima i sugestijama. Za nedostatke u radu odgovorni su isključivo autori. Rijeka/Zagreb, kolovoz 1999.

32

Autori

Predgovor prvom izdanju

Knjigom koju predajemo čitatelju nastojali smo postići dva temeljna cilja. Prvi se sastoji u nakani da se u hrvatskoj stručnoj literaturi nakon dulje stanke objavi cjelovit udžbenički izvor iz područja opće kriminalistike namijenjen poglavito studentima pravnih fakulteta, mlađim dužnosnicima sudbene vlasti, policijskim službenicima te inim stručnjacima koji se u djelokrugu svoga rada susreću s kriminalističkim problemima. Drugi cilj je, potaknut dijelom i stranim uzorima, pokretanje stručne kriminalističke biblioteke u kojoj bi se objavljivali ne samo udžbenički izvori nego i monografske studije, eventualno i sustavi gradiva kriminalistike. Aktualnost temeljite obrade iznimno bogate i vrlo složene građe izvan je svake dvojbe. Ona, što je također izvan dvojbe, znatno prelazi područje policijske discipline i nameće cjelovit, promišljen i temeljit pristup. Tijekom dosadašnjeg razdoblja kriminalistika je razvijana poglavito kao policijska znanost i praksa. Njena silogistička komponenta učenja o sadržaju, modalitetima i odnosima radnji od kojih se (kao stvarnih akata) sastoji kazneni postupak znatno je slabije razvijena. Učinci takvih odnosa ne mogu biti pozitivni niti za djelotvornost tijela državne kaznene vlasti u razjašnjavanju (dakle i suzbijanju) zločina, niti za građanina sudionika kaznenoga postupka (kao jamstvo nepovredivosti njegovih temeljnih prava). Pomanjkanje znanstvenoga interesa za navedeno područje kriminalistike negativno se odražava u procesu školovanja diplomiranih pravnika. U Republici Hrvatskoj ne postoji izvor iz kojega bi student mogao steći sustavna, osnovna znanja o stvarnim sadržajima radnji kaznenoga postupka, o "postupovnoj metodologiji, tehnologiji kaznenoga postupka". Ako se k tome doda da je praktično osposobljavanje pravnika za rad u kaznenome (i drugim) postupcima prepušteno spontanitetu, faktičnim prilikama u kojima se ostvaruje vježbenička praksa, inicijativi pojedinca i njihovoj zainteresiranosti, da nema jedinstvenoga sustavno organiziranog, standardiziranoga i didaktički osmišljenoga programa, onda je nužnost razmatranja "postupovne" kriminalistike izvan svake dvojbe. U predmetnome radu po prvi puta su uvrštene neke sasvim nove teme, kojih u postojećim domaćim izvorima kriminalistike nema ili se spominju

33

PREDGOVOR IZDANJU

PRVOM

tek marginalno što je u oštroj suprotnosti s važnošću tih pitanje za teoriju i praksu i zato nema nikakve dvojbe o potrebi poznavanja tih cjelina već na temeljnoj razini predviđenoj nastavnim programom. Kompendij silogističke kriminalistike pripremljen je upravo imajući u vidu opisano stanje i njegove lako uočljive negativne učinke. Namijenjen je poglavito studentima pravnih fakulteta kao izvor za pripremanje ispita iz predmeta "Kriminalistika". Sadržaj i opseg izlaganja, a posebice način obrade pojedinih tema dimenzionirani su sukladno programu dotičnoga predmeta. Osim te osnovne namjene, vjerujemo da će njegov tekst, a posebice pozivna domaća i strana literatura biti od koristi polaznicima poslijediplomske nastave, doktorandima i svima koji se s bilo kojih aspekta bave pitanjima koja su predmetom razmatranja. Željeli bismo posebice da za predmetnim tekstom kao temeljnim vodičem posegnu i kolege praktičari suci, državni odvjetnici, odvjetnici, vještaci i policijski službenici. U tom smislu nastojat će se u budućnosti pripremiti praktikum silogističke kriminalistike, koji će biti poglavito usmjeren praktičnim aspektima kriminalističkoga rada u okviru kaznenoga postupka. Kompendijem kojega predajemo čitateljima htjeli smo u što kraćem roku popuniti prazninu u domaćoj udžbeničkoj literaturi iz područja kaznenih znanosti. Redakcija teksta osim tematskoga plana ograničila se na osnovna povezivanja i usklađivanja, ostavljajući u obradi pojedine teme slobodu svakome autoru. Stručnjacima, istraživačima, polaznicima poslijediplomskoga studija i znanstvenicima knjiga nudi pomoć u brojnim aktualnim izvorima citiranim u tekstu i u priloženoj bibliografiji radova. Njenim sastavljanjem nastojali smo postaviti osnove za daljnje prikupljanje izvora. Zahvaljujemo dipl. kriminalisti Marijanu Superini, asistentu, te Ines Stančer, studentici Policijske akademije u Zagrebu i Nikši Marušiću, istraživaču Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, na pomoći u pripremi teksta i sastavljanju priložene bibliografije. Posebnu zahvalnost dugujemo recenzentima doc. dr. Andriji Makri i prof. dr. Mladenu Singeru za brojne prijedloge i sugestije. Rijeka, srpanj 1995.

prof. dr. sc. Berislav Pavišić

Prvi dio

UVOD

Glava I. Pojam kriminalistike

1. Određenje pojma kriminalistike Kriminalistika je disciplina koja sustavno istražuje i primjenjuje znanstvene metode i pravila iskustva u otkrivanju i razjašnjavanju pojava kaznenih djela i utvrđivanju njihovih počinitelja. Za kriminalistiku je bitno 1) poznavanje pojava kaznenih djela (koji su podaci važni za razjašnjenje stanovitog kaznenog djela), 2) istraživanje metodologije (koje mogućnosti otkrivanja i prikupljanja podataka stoje na raspolaganju) i 3) razrada načina otkrivanja, razjašnjavanja i bilježenja (kako se u konkretnom predmetu ima postupati). Kriminalističko istraživanje bavi se kaznenim djelom kao stvarnom pojavom, tj. vanjskim i unutarnjim stvarnim promjenama koje je kazneno djelo izazvalo i koje se mogu spoznati. U to istraživanje uključene su radnje kojima se razjašnjavaju pitanja u vezi s pojavom kaznenoga djela, počinitelja, žrtve i drugih okolnosti. Kriminalistika je usmjerena na prikupljanje saznanja koja su važna za postizanje cilja istraživanja. Ta se saznanja otkrivaju i prikupljaju u predkaznenom i kaznenom postupku kriminalističkim radnjama. Međusobno se razlikuju s obzirom na svrhu zbog koje su prikupljena, načina prikupljanja i značenja za postupak. Najvažnija saznanja konačno se oblikuju u kaznenom postupku. Ostala saznanja koje također prikuplja kriminalistika ne oblikuju se postupovnim radnjama, već imaju radno, operativno značenje. Kriminalističko istraživanje je mikroanaliza, rekonstrukcija događaja iz prošlosti - vjerojatnoga kaznenog djela. Ona istraživanjem neposredno rekonstruira stvarnu, objektivnu i subjektivnu strukturu kaznenoga djela. Time se kriminalistika razlikuje od drugih kaznenih disciplina koje se također bave kaznenim djelom, ali na drugi način. Shematski je kriminalističko istraživanje prvi u hrvatskoj literaturi prikazao Tomislav Marković u priloženom prikazu.

2. Pojam kriminalističke procedure U sociologijskome smislu kriminalističko istraživanje sustav je radnji i odnosa. Njegovo je bitno obilježje postupno obavljanje radnji i sustavna primjena različitih mjera. Radne operacije se na istovjetan način obavljaju u istovrsnim situacijama. Kriminalističko istraživanje je prema tome cjelina s tipiziranim sustavom i redoslijedom radnji. Cjelina s takvim značajkama shvaća se u sociologiji kao procedura. Kao tipični dijelovi cjeline (podsustavi radnji), kriminalističke procedure jesu radnje prvog zahvata, prikupljanja obavijesti, pronalaska i osiguranja predmeta nositelja dokaza, potražna djelatnost itd. Unutar tih podsustava izdvajaju se pojedine skupine (npr. obrada mjesta događaja) ili pojedine radnje (npr. očevid, pregled, privremeno oduzimanje predmeta). Kriminalističko istraživanje uvjetuju strukturni, teleologijski i realni Shematski prikaz kriminalističkog istraživanja sastojci. Kriminalistika istražuje okolnosti u vezi s (neposredno prijetećim ili) počinjenim kaznenim djelom i počiniteljem. Budući da kriminalističko istraživanje dovodi do konkretnih spoznaja o pojavi kaznenoga djela, moguća je njihova primjena i u djelatnosti sprječavanja tih djela. U vezi s tim se prema nekim stajalištima kriminalistiku dijeli na represivnu i preventivnu kriminalistiku. Represivna kriminalistika ili kriminalistika u užem, strogom, smislu riječi je prema tim stajalištima nužna komponenta radnji prikupljanja podataka o kaznenom djelu i počinitelju u stadiju otkrivanja i vođenja kaznenoga postupka.

37

Preventivna kriminalistika bi prema istom shvaćanju bila usmjerena sustavnom istraživanju mjera kojima se sprječava počinjenje kaznenih djela. Takvo dvodimenzionalno shvaćanje kriminalistike prema drugim stajalištima nije prihvatljivo, jer prema njima preventivna kriminalistika izlazi izvan okvira kriminalistike. U smislu i pod uvjetima određenim kaznenim pravom, kriminalističko istraživanje počinje najranije s pripremanjem određenoga kaznenoga djela. Zaštita od mogućih, ili čak vjerojatnih (ali još nepripremanih), kaznenih djela nije ni predmet ni zadaća kriminalistike. Time se bave strategija zaštite od kriminaliteta, kriminalna politika, kriminologija i druge discipline. One se za svoje svrhe koriste saznanjima i metodama kriminalistike. No to, prema tim stajalištima, pojmovno nije kriminalistika nego primjena kriminalističkih saznanja u okvirima drugih disciplina. V. izlaganje o tome infra Glava IV., pod 4. Istraživanje kaznenoga djela i okolnosti u vezi s počiniteljem odvija se u različitim oblicima postupanja. Temeljna dva oblika prikupljanja podataka jesu otkrivanje kaznenog djela i počinitelja (izvidi kaznenih djela) i dokazivanje (radnje kaznenoga postupka). Izvidi kaznenih djela samo su okvirno predmet uređenja propisa kaznenog postupka. Njihovi rezultati mogu se uporabiti u kaznenom postupku samo kad to zakon iznimno predviđa. Detaljnije su uređeni posebnim (policijskim) zakonskim i podzakonskim propisima. Za njihovu provedbu posebno je važno oblikovanje i prilagodba kroz praksu. Radnje kaznenoga postupka, naprotiv, detaljno su uređene postupovnim propisima. Oni prije svega uređuju oblik (formu) postupanja (iz čega izvire i naziv postupovna ili formalna pravila). Međutim, i pored bitnih razlika u odnosu na stupanj pravne uređenosti, obje skupine radnji imaju uvijek nužno dvije komponente: formalnu (pravom određenu) i stvarnu (provedbenu). Stvarna, kriminalistička komponenta je, kao i pravna, nužno uključena u obje kategorije radnji prikupljanja saznanja o kaznenom djelu. Ispitivanje osobe, očevid i pretraga jesu postupovne radnje. Da bi rezultati tih radnji mogli biti upotrijebljeni kao dokazi u kaznenom postupku, radnje se moraju provesti prema propisima kaznenoga postupka, a to znači da moraju biti provedene u obliku i pod uvjetima koji su uređeni tim propisima. To je postupovna komponenta. Kako će se u tim okvirima i uvjetima konkretno provesti radnja (primjerice koji će se tragovi i na koji način izmjeriti, kojim redoslijedom će se opisati mjesto očevida, kojom će se metodom osigurati pojedini trag, hoće li se snimiti ili osigurati trodimenzionalni model) uređuju pravila kriminalistike. To je kriminalistička komponenta. Taj odnos je suština uvodno, pod 1. spomenutoga cilja optimiranja kojeg nastoji postići kriminalistika. Nema dakle nikakve dvojbe da je u svakoj

38

radnji kaznenoga postupka kriminalistička komponenta (ili razina), da je ona neizbježan njen sadržaj (pojednostavljeno: očevid se mora provesti vlastitim opažanjem koje je ili spontano ili plansko i sustavno, a tu temeljnu stranu razmatra kriminalistika). Izvidi kaznenih djela, kao što je rečeno, nisu postupovne radnje. U pravilu, njihovi se rezultati ne mogu uporabiti kao dokaz u kaznenom postupku. Ipak, time već opisani odnos forme i stvarnog sadržaja nije nipošto drukčiji od ranije opisanoga u istražnim radnjama. Naime, izvidi kaznenih djela su u odnosu na postupovne radnje prije svega samo manje cjelovito uređene radnje u propisima kaznenoga postupka. Ti propisi uređuju izvide okvirno i skupno. Međutim, ako rezultati izviđa iznimno mogu biti upotrijebljeni kao dokaz, onda je stupanj uređenosti jednak postupovnoj radnji i u tom slučaju vrijedi već ranije rečeno za istražne radnje. No i onda kad rezultati izviđa ne mogu biti upotrijebljeni kao dokaz, postoje pravila (policijskoga zakonodavstva, ali i temeljne ustavne odredbe o slobodama i pravima čovjeka) koja uređuju oblike forme) postupanja. Pregled i prikupljanje obavijesti kao izvidi kaznenih djela također imaju nužno dvije komponente: pravom uređene forme u kojima se izvode (postupovna komponenta koja je za izvide jednim dgeloan uređena izvanpostupovnim, policijskim propisima) i stvarni, realni sadržaj od kojega se sastoje (kriminalistička komponenta). U odnosu na izvide kaznenih djela, postupovna (formalna) komponenta odnosi se u pravilu na uvjete provedbe, a ne na provedbu u užem smislu. Izvidi kao ključna otkrivačka djelatnost pretpostavljaju veću slobodu djelovanja od strogih okvira u kojima se odvijaju postupovne radnje koje su srž dokazne djelatnosti. Ta istraživačka sloboda osnova je razlikovanja cjelokupne kriminalistike na heurističku (otkrivačku) i silogističku (dokaznu) knnainalistiku, koja, kao što je pokazalo prethodno izlaganje, ima u stvarnom smislu relativno značenje, iako je važna s didaktičkoga stajališta. Osim od strane tijela kaznene represije, pravila kriminalističkoga istraživanja na odgovarajući način primjenjuju i drugi subjekti. Tako, primjerice, branitelj u prikupljanju podataka za obranu okrivljenika obavlja pregled mjesta događaja ili očevid. Može to učiniti spontano, laički ili organizirano, planski prema kriminalističkim pravilima. Ta pravila primjenjuje privatni istražitelj u okviru svojih prava i dužnosti, zatim punomoćnik oštećenika koji prikuplja podatke o šteti uzrokovanoj kaznenim djelom itd. Na opisani način kriminalistička procedura izlazi izvan uskoga prostora shvaćanja umijeća istraživanja kaznenoga djela i postaje znatno više: operacionalna tehnologija prikupljanja podataka o kaznenom djelu koju je moguće na odgovarajući način primijeniti i u drugim istraživačkim postupcima usmjerenim prikupljanju i obradi podataka radi primjene prava.

39

KRIMINALISTIKA

_________________________________________________________________

UVOD Formalna komponenta je uvjet koji određuje uporabljivost saznanja prikupljenih istraživačkom radnjom. Ako nije postupljeno u skladu s postupovnim pravilima, prikupljena saznanja neće se moći uporabiti. Spoznajna vrijednost radnje, međutim, u bitnoj mjeri ovisi o stvarnoj kriminalističkoj komponenti. Svijest o tome da spoznajnu vrijednost radnje bitno određuje kriminalistička komponenta nalaže drukčiji, planirani, na znanstvenim i iskustvenim osnovama utemeljeni pristup. U suprotnom umjesto planiranja dolazi spontanitet, ovisnost o slučaju i u skladu s tim manja vjerojatnost saznanja i niža kakvoća spoznajnih rezultata.

3. Značajke sustava kriminalističke procedure Kriminalistička procedura kako je netom prikazana, osobit je sustav. Objekti koji ga tvore ulaze stalno u određene procese, pa se u skladu s tim u svakom trenutku procedura nalazi u stanovitom stanju sustava. Stanje sustava može se karakterizirati, opisati, dijelom vrednovati. Prema značajkama kriminalistička je procedura stohastičan, probabilističan ili vjerojatnosan sustav. Stanje toga sustava ne može se jednoznačno odrediti i predvidjeti kao što je to moguće kod determinističkoga sustava. U kriminalističkoj proceduri najviše je moguće postići određenu distribuciju vjerojatnosti u skupu svih budućih mogućnosti, pri čemu uvijek postoji manja ili veća neizvjesnost u odnosu na buduće stanje sustava. Promjenom stanja (prije svega novim ulazima) sustav kriminalističke procedure stvara informaciju, što je njegova glavna svrha. Literatura: Ackermann et al., 596; Aleksić, 3; Aleksić Ž. - Milovanović Z., Kriminalistika, Partenon, Beograd, 1991., - Leksikon kriminalistike, Beograd, 1993.; Clages H., Kriminalistik, Stuttgart, 1994.; Cunliffe F. - Piazza P., Criminalistics and Scientific Investigation, New Jersey, 1980.; Geerds, 121, 3; Gilbert, 2 - 34; Gross - Geerds, I., 5; Kind, S. - Overman, M., Science Against Crime, Doubleday and Company, New York, 1972.; Kirk, P. L., The ontogeny of criminalistics, Journal of Criminal Law, Criminology and Police Science, 54, 1963., 235 238; Kriminalistik - Lexikon, 174; Krivokapić, V., Kriminalistika. Opšti deo. Naučna knjiga, Beograd, 1990., 42 - 59, - Suvremene tendencije u kriminalistici, 33 - 35; Kube - Schreiber u Kube - Störzer

40

- Timm, I., 2, 5; Luhmann, 76; Marković, 27; Maver, 15; Modly - Korajlić, 269 272; Nisse, R., Symposium zum Stellenwert der Kriminalistik, Kriminalistik, 7/2003. (57); Osterburg - Ward, 346; Pavišić, 121, 123; Pavišić u Lee, 204; Pohl, 22; Schurich, F., Kriminalistik als Wissenschaft und Studienfach, Kriminalistik, 10/1990. (44); Stoney, D. A., Criminalistics in the new millennium, The CACNews, 1st Quarter, 2000.; Swanson - Chamelin Territo, 27; Tuđman M., Teorija informacijske znanosti, Informator, Zagreb, 1990., 15; Walder, 4 17; Weihman, R., Kriminalistik, Hilden, 1996., Vodinelić - Aleksić, 3; Vodinelić 121, I, 32 - 51, - Kriminalistika u sistemu znanosti, Priručnik, 1/1989., 3 - 22.

41

KRIMINALISTIKA

_________________________________________________________________

Pitanja za provjeru znanja: 1.Što je kriminalistika? 2. Objasnite smisao pojma kriminalističke procedure. 3.Kad počinje kriminalističko istraživanje u strogom smislu riječi? 4.Objasnite pojmove postupovna i kriminalistička komponenta u istraživanju kaznenoga djela i počinitelja. 5. Mogu li se kriminalistička znanja koristiti izvan kaznenoga postupka? 6.Kakve obavijesti prikuplja kriminalistika? 7.Od kojih se kategorija radnji sastoji kriminalističko istraživanje? 8.U čemu su najvažnije razlike izviđa kaznenih djela i postupovnih radnji? 9.Kakav je sustav kriminalistička procedura? 10. Što je glavna svrha sustava kriminalističke procedure?

42

Glava II. Predmet i zadaće kriminalistike

1. Predmet kriminalistike Predmet kriminalistike je ispitivanje signala, nositelja poruke, pravila nastanka, prikupljanja, ispitivanja i ocjene obavijesti te njezina korištenja u informacijskim sustavima izvanpostupovne (operativne) djelatnosti i kaznenog postupka. To su sadržaji koji ulaze u okvire predmeta kriminalistike kao znanstvene discipline. Kriminalistika je prema do sada rečenom prikupljanje i prerada podataka, obavijesti, informacija o pojavi kaznenoga djela, počinitelja, žrtve i pratećih okolnosti. Ona se bavi pojavom kaznenoga djela kao objekta istraživanja i razmatra proceduru istraživanja kao stvarnu strukturu. Podatak i obavijest su središnje kategorije u kriminalistici. Podatak je priopćenje o nečemu. Obavijest je protumačeni podatak. Oba pojma valja shvatiti vrlo široko jer to priliči kriminalistici. Izvori podataka i obavijesti su raznovrsni: osobe, predmeti, isprave, medijske poruke, računalni zapisi itd. Sustav kriminalistike mora se prilagoditi takvoj strukturi izvora podataka i obavijesti. Zato je sustav kriminalistike složen, vrlo često plod sjedinjenja spoznaja i metoda više različitih područja. No, i onda kad kriminalistika koristi metodologiju drugih disciplina, čini to na poseban način, redovito uz prethodnu pretvorbu izvorne metode svojim posebnim ciljevima (o čemu se govori u nastavku). U tom smislu može se govoriti o predmetu kriminalističke procedure. Kriminalistička procedura odnosi se na tri osnovne skupine podataka. To su 1) podaci o djelu (je li, ako jest - koje kazneno djelo), 2) podaci o počinitelju (je li osoba počinitelj, tko su sudionici itd.) i 3) drugi podaci važni za kazneni postupak.

43

KRIMINALISTIKA

Predmet kriminalističke procedure 1. Podaci o djelu: 2. Podaci o 3. Drugi podaci važni a) radnja počinitelju za (sredstvo, a) postupak način, modaliteti) (su)počinitelj(i a) podaci važni za b) uzročna veza ) primjenu propisa c) posljedica b) suučesnici kaznenoga prava d) protupravnost c) udio u radnji b) podaci važni za d) krivnja primjenu postupove) okolnosti važne za nih propisa primjenu kaznenih sankcija Kriminalistička procedura je osobit informacijski i komunikacijski sustav. U njezinoj je srži informacija kao obilježje stvari, stanja, odnosa, iskazano u obliku određenoga znaka, svojstva, podatka s važnošću i određenom svrhom, koja služi za odlučivanje i upravljanje. Put do kriminalističke informacije sastoji se od 1) činjenice - objekta promatranja, 2) podatka - onoga što opisuje činjenicu, 3) obrade podataka - spajanje podataka rečenicama prema pravilima sintakse, 4) vijesti - rečenice u prostoru i vremenu dostavljene od strane pošiljatelja primatelju, 5) informacije - sadržaja vijesti koji za primatelja ima vrijednost novosti koja pokreće djelovanje. Kakvoća rezultata kriminalističkoga istraživanja uvjetovana je velikim brojem raznovrsnih čimbenika. Ona u velikoj mjeri ovisi o ulaznim veličinama. Ulazne veličine su podaci koji tvore osnovu za pokretanje istraživanja (prva obavijest o vjerojatnoj pojavi kaznenoga djela) i sastoje se u spoznajama o kaznenome djelu i počinitelju (cjelovitost, jakost i sadržaj sumnje). O tome opširnije v. izlaganja infra, Glava VIII. Složena struktura sustava kaznenoga postupka zahtijeva od sudionika poznavanje njegovih pravnih okvira. Budući da je sustav kaznenoga postupka sredstvo primjene odredaba materijalnoga kaznenoga prava, nužno je poznavanje i toga sklopa pravnih propisa. Istražitelj mora posjedovati i nešto više: operativno znanje o stvarnim pojavama zločina, o sredstvima prikupljanja spoznaja, o upravljanju i vođenju istraživanja. Opisana, većim dijelom izvanpravna, znanja bitna su za stvarnu komunikaciju u sustavu kaznenoga predmeta, interakciju s drugim subjektima i ponašanje prema okolini sustava. To je logičan i neizbježan uvjet kakvoće konkretnoga kaznenog predmeta, poglavito postizanja istinitosti utvrđenja u kaznenome postupku, djelotvornosti kaznenog sustava kao mehanizma društvene obrane od zločina i zaštite temeljnih prava i sloboda. Promatrana sa stajališta kaznenoga prava kriminalistika razmatra stvarne značajke pojave kaznenoga djela (što se ponekad kolokvijalno i ne sasvim točno označuje kao corpus delicti) i u tom okviru posebice sklop načina postupanja počinitelja ili modus operandi, odvijanje uzročnoga

44

UVOD tijeka između radnje i posljedice, uporabu određenih sredstava radnje ili instrumenta sceleris, predmeta nastalih kaznenim djelom ili producta sceleris, okolnosti počinjenja djela. Kriminalističko istraživanje usmjereno je na osobne značajke počinitelja i žrtve, njihove prethodne odnose i odvijanje odnosa u vrijeme počinjenja kaznenoga djela (tempore criminis) i na mjestu počinjenja kaznenoga djela (locus delicti). I mnoge druge okolnosti važne za primjenu materijalnog kaznenog prava predmet su kriminalističkoga istraživanja. Sa stajališta kaznenoga postupka postoji neraskidiva povezanost kriminalistike s postupovnim radnjama. Cjelina radnji istraživanja kaznenoga djela uključuje, kao što je već rečeno, kriminalističku komponentu. Kriminalistička komponenta je bitna za kakvoću i valjanost rezultata istraživanja, tj. otkrivačke rezultate izviđa kaznenih djela i dokazne rezultate postupovnih radnji. Treće područje primjene kriminalističkih metoda jesu mjere osiguranja tijeka postupka.

2. Zadaće kriminalistike Procedura istraživanja kaznenog djela sastoji se u 1) otkrivanju i prikupljanju posebnih kriminalističkih signala, 2) njihovoj preradi pomoću simbola i znakova te 3) izlaganju u obliku informacije koja ima formalni (kaznena prijava, optužnica, presuda) ili neformalni oblik (operativno izvješće, bilješka). Kriminalističko istraživanje nužno uključuje 1) utvrđivanje istražne zadaće (postavljanje problema), 2) kako (u socijalnoj interakciji) postupati pri traženju rješenja (planiranje istraživanja), 3) koje prepreke razjašnjenja postoje (otklanjanje informacijskoga deficita), 4) koje rješenje problema valja prihvatiti (vrednovanje rezultata) i 5) kako prikazati prihvaćeno rješenje (izlaganje). Primjena kriminalističkih znanja ne prestaje otkrivanjem počinitelja kaznenoga djela. Ona je prijeko potrebna i u djelatnosti koja slijedi, a koja je organizirana u kazneni postupak. Ovdje je njen sklop snažno obilježen opstojnošću niza postupovnih propisa u čije se okvire mora uklopiti konkretni kriminalistički sadržaj. Kriminalistika se tu prostire u okvirima postupovnih i supstancijalnih kaznenopravnih ustanova. Njen je sadržaj u odnosu na ranije opisano područje sužen, strogo određen, ali ne zato manje važan. Zadaće kriminalistike kao znanosti jesu sustavna istraživanja o njenom predmetu kako je određen u prethodnom odjeljku. Kriminalistika kao praksa ima zadaću nastojati optimirati djelatnost istraživanja kaz-

45

nenoga djela. Usmjerena je na podatke, obavijesti, izvore, načine, sredstva i uvjete prikupljanja saznanja, dakle na gnoseološke i informacijske sadržaje. U tom smislu postaje operacionalna, tehnologijska komponenta u strukturi cjelokupnoga tijeka izvanpostupovne i postupovne obrade kaznenoga djela. Prikupljanju saznanja neophodnih kaznenome postupku kriminalistika pristupa sustavno, kao cjelini međusobno povezanih radnji. Pomoću njih kriminalistika nastoji rekonstruirati prošlost: događaj kojega istražuje, a to je (vjerojatno kazneno) djelo ili pojedini isječak prošlosti, kao i osigurati neometan tijek procedure kojoj je predmet razmatranja kazneno djelo. Literatura: Ackermann, R., Zu Funktionen und Aufgaben der Kriminalistik, Kriminalistik, 5/2002. (56) - Teil 2, 6/2002. (56); - Kriminalistik weiter entwickeln, Kriminalistik, 3/2003. (57); Bauer, III, 184; Belkin - Vinberg, 7; Berthel, R., Wie sollte Kriminalistik gelehrt werden?, Kriminalistik, 2/2006. (60); Conklin, J., The Impact of Crime, MacMillan, New York, 1975.; Ecco, U., La struttura assente, Bompiani, Milano, 1968., 28; Geerds, /1/, 3; - /2/, 3; Gilbert, 53; Grafl, C, Perspektiven der Kriminalistik, Kriminalistik, 6/2002. (56); Gross Geerds, I., 5; Kleinschmidt, 45; Klink - Kordus, 11, 27; Kriminalistik Lexikon, 171, 172; Krivokapić, 37; Kube - Störzer - Timm, I., 9, 19; Lee, 7; Makra, A., Krivični postupak i kriminalistika, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, 1980.; Makra, 20; Marković, 2, 28; Maver, 16; Modly Korajlić, 483, 744; Munda, 5; O'Hara C, - O'Hara G., 13; Opp, 229; Osterburg - Ward, 14, 345; Sorrentino, III, 15; Pause, Z., Uvod u teoriju informacije, Školska knjiga, Zagreb, 1980., 2; Rüdiger, W, Kriminalistik im Rahmen der Aus- und Fortbildung, Kriminalistik, 12/2001. (55); Schmidt, A., Kriminalistik im Wandel, Kriminalistik, 8-9/1995. (49); Schmitz, W, Kriminalistische Handlungslehre, Kriminalistik, 1/1995. (49); Schneider, H. J., PolizeiWissenschaft, Kriminalistik, 4/2000. (54); Sielaff, W., Kriminalistik im europäischen Wandlungsprozeß, Kriminalistik, 1/1997. (51); Soine, M., Meilensteine der Kriminalistik, Kriminalistik, 8-9/1993., (47); Thorwald, J., Das Jahrhundert der Detektive, Verlag Das Beste, Zürich, 1966.; Vodinelić, V, Kriminalistika u sistemu znanosti, Priručnik, 1/1989.; Vodinelić - Aleksić, 3; Vodinelić, 121 I, 247; Walder, 111, 11; Weiß, D., Kriminalistik - quo vadis?, Kriminalistik, 3/1996. (50); Wilhelm, J. G., Einführung in die praktische Kriminalistik, 2. Auflage, Kohlhammer, Stuttgart, 1947., 112; Willner, J., Perspektiven der Kriminalistik, Kriminalistik, 11/1990. (44); Wietczorek, 31;Zbinden, 11. Pitanja za provjeru znanja:

46

1. Što je osnovna zadaća kriminalističkog istraživanja? 2. Što je predmet kriminalistike? 3. Koje ciljeve vezane uz područje sociologije nastoji postići kriminalistika? 4. Zašto se ne mogu poistovjetiti kriminalistika i policijska znanost? 5. O čemu ovisi kakvoća rezultata kaznenog postupka? 6. Objasnite tvrdnju da je kriminalistika operacionalna tehnologijska postupovna komponenta! 7. Objasnite smisao pojmova: -

corpus delicti modus operandi tempore criminis locus delicti instrumenta sceleris producta sceleris.

47

Glava III. Sustav kriminalistike

1. Tradicionalna podjela Tradicionalna i široko prihvaćena podjela polazi od toga da kriminalistiku tvore dvije tematske cjeline, dva njena velika znanstvena područja (dihotomija). To su kriminalistička taktika i kriminalistička tehnika. a)Kriminalistička taktika Kriminalistička taktika sustavno razmatra iskustva i saznanja o najprikladnijem djelovanju u kriminalističkom postupanju. To je opća kriminalistička taktika, primjenjiva na sva kaznena djela i počinitelje. Naziv taktika potječe iz vojnoga rječnika gdje se taj pojam rabi kao oznaka za umijeće ratovanja između suprotstavljenih strana. Ovdje se to uvjetno može uzeti da su istražitelj i istraženik. Oznaku kriminalistička taktika prvi je uveo Weingart 1904. godine u djelu Kriminaltaktik. U novijoj literaturi se kao posebni dijelovi kriminalističke taktike uzimaju i neke druge discipline. To prije svega vrijedi za kriminalističku fenomenologiju, koja uključuje ispitivanje 1) pojavnosti kaznenih djela (kriminalistička morfologija), 2) značajki počinitelja (kriminografija) i 3) načina počinjenja kaznenoga djela (tehnika zločina). Suvremeni ubrzani razvoj cjelokupne discipline, i posebice proces specijalizacije, doveo je do potrebe sustavnog izdvajanja i trećega područja posebnih kriminalističkih taktika (ranije poznatih pod nazivom kriminalističke metodike). b) Kriminalistička tehnika Kriminalistička tehnika sustavno prikuplja i istražuje metode različitih prirodnih, tehničkih i drugih znanosti i vještina radi njihove primjene u

48

UVOD

kriminalističkom istraživanju. To je vrlo široko i raznovrsno područje u kojemu se posebice ističu cjeline traseologije i identifikacije, u čiju se svrhu koriste najrazličitije znanstvene metode i vještine. Prema nekim stajalištima kriminalističku tehniku tvore cjeline: - identifikacijskih metoda (antropometrije, signaletičke znanosti, osobnog opisa, daktiloskopije, kriminalističke fotografije, rekonstruktivnih postupaka, odontologijske identifikacije, identifikacije pomoću rontgenskih zraka, identifikacija glasa, identifikacija putem računala); - ispitivanja tragova koja uključuju klasifikaciju tragova (prema dinamici postanka, materiji, mogućnosti skupne ili individualne identifikacije, vrsti traga) pronalaženje, osiguranje, ispitivanje i vrednovanje tragova; - posebnih kriminalističkotehničkih ispitivanja iz područja humane medicine (sudske medicine i psihijatrije te ostalih područja), veterinarstva, biologije (antropologije, genetike, zoologije, botanike, mikrobiologije); - psihologije (ispitivanje rukopisa, prepoznavanje glasa) i pedagogije; - kemije (kromatografije, toksikologije, ispitivanje isprava) i fizike (mikroskopija i uporaba drugih optičkih pomagala, spektrografija i kristalografija, ispitivanje fizikalnih svojstava, posebice radioaktivnosti i dr.); - ostalih prirodnih i matematičkih znanosti (matematika, geologija, mineralogija, balistika, metalurgija); - humanističkih znanosti (povijest, arheologija, povijest umjetnosti, sociologija, lingvistika); - različitih vještina (razni obrti, industrijsko umijeće); - znanja koja još nemaju općepriznatu znanstvenu vrijednost (psihoanaliza, psihologijska dijagnostika činjeničnoga stanja, grafologija, karakterologija, numerologija, parapsihologija, radiestezija i druge tzv. alternativne discipline). Područje kriminalističke tehnike iznimno je heterogeno, dinamično i izmiče uklapanju u dosljedno organiziran sustav. Mnogo je važnije izložiti njegova praktično najznačajnija područja. Tako je postupljeno i u sustavnom uređivanju gradiva ove knjige. Imajući u vidu sve poteškoće sustavnog organiziranja gradiva kriminalističke tehnike, u trećem dijelu rada odgovarajuća je materija sustavno organizirana u tri odsjeka. Prvi se odnosi na kriminalističku identifikaciju, drugi razmatra kriminalističku traseologiju, a u trećem dijelu izložene su najvažnije kriminalističke ekspertize. c) Posebne kriminalističke taktike ("kriminalističke metodike") Posebna kriminalistička taktika sustavno je razmatranje iskustava i saznanja o najprikladnijem postupanju u odnosu na pojedina kaznena djela (npr.

49

KRIMINALISTIKA

____________________________________________________________________

istraživanje silovanja) ili pojedine skupine kaznenih djela (npr. istraživanje prometnih kaznenih djela) ili počinitelja (npr. krivotvoritelja kreditnih kartica), iznimno u odnosu na neke druge okolnosti (npr. značajke žrtve: istraživanje podvođenja djece). Ranije su te posebne taktike imale naziv "kriminalističke metodike" koji, kao što je rečeno, nije semantički prihvatljiv jer oznaka metodika ima sasvim određen smisao prije svega u pedagogiji. Zbog postojanja posebnih taktičkih cjelina, sadržaj znanstvene discipline kriminalistike moguće je (prije svega zbog didaktičkih razloga) rasporediti i kao trihotomiju: opće taktike, tehnike i posebne taktike. Trihotomijom se zbog većeg stupnja specijalizacije stvara vrlo pregledna osnova za proučavanje predmeta kriminalističke znanosti. Trihotomija je važna kao osnova stvaranja posebnih cjelina kriminalističkih saznanja, a zatim za selekcioniranje i okupljanje sadržaja posebnih didaktičkih programa. U tom smislu je primijenjena i kod sustavnog organiziranja izlaganja u ovoj knjizi.

2. Novi pristupi sustavnoj podjeli kriminalistike Pitanje sustava kriminalistike danas je aktualno. Osim stajališta o kojima je bilo riječi tijekom dosadašnjih izlaganja, valja posebice upozoriti još na neka gledišta. U romanskim zemljama još se zadržalo poimanje kriminalistike u okvirima discipline police scientifique (E. Locard), koja zapravo uključuje sadržaje primjene prirodnih znanosti (kriminalističke tehnike) na razjašnjavanje zločina, pri čemu postoje značajne razlike među pojedinim autorima. Takva stajališta su posebice vidljiva kod starijih francuskih, belgijskih i talijanskih autora. U osnovi sličan pristup obilježava mnoge autore iz anglosaksonskog područja (primjerice u 6. izdanju Black's Law Dictionary iz 1991. godine kriminalistika se označuje kao "science of crime detection based upon the application of chemistry, physics, physiology, psychology and other sciences"). To se stajalište u najnovijim američkim izvorima donekle mijenja, ali je još uvijek obilježeno dvostupanjskim (ali trokomponentnim) pristupom: 1. forensic science uključuje: a) criminalistics (s pretežitim sadržajima kriminalističke tehnike) i b) forensic medicine (koja sadržajno obuhvaća cjelokupno područje sudske medicine i psihijatrije) koje funkcijski sjedinjuje na znanstvenoj, didaktičkoj i dakako praktičnoj osnovi, 2. criminal investigation koja kao funkcijsko sjedinjenje prema najnovijim američkim izvorima postaje "a focus of academic study... in which the impact of forensic science is felt more and more". Izraz kriminalistika u opisanom smislu prvi put upotrijebio je Macmillan (Introduction to Criminalistics) 1948. godine.

50

UVOD

U sadašnje vrijeme kriminalistički sadržaji uklopljeni su u brojne sveučilišne nastavne programe predmeta criminal investigation, criminal justice i dr. Među pionirima koji su tome pridonijeli valja svakako spomenuti američke kriminaliste Paula P. Kirka (University of California) i Ralpha F. Turnera (Michigan State University). U nekim bivšim socijalističkim zemljama razvoj u području kriminalistike bio je vrlo dinamičan. To posebice vrijedi za rusku, poljsku, istočnonjemačku i mađarsku literaturu. U tome se krugu razvilo mnogo stajališta o temeljnome pitanju naravi kriminalistike. Prema ranijima (do 1952. prevladavajućim) stajalištima kriminalistika sjedinjuje učenje pravne znanosti i drugih disciplina u području dokaznoga prava. Druga stajališta određuju kriminalistiku kao sintetičku znanstvenu disciplinu koja se bavi istraživanjima načina neposrednoga sprječavanja i razjašnjavanja pojava kaznenih djela. Treći pod kriminalistikom razumijevaju cjelokupno područje borbe protiv zločina. U nekim izvorima kriminalistiku se shvaća u smislu police scientifique. Bliskost predmeta istraživanja ponekad čini složenim dosljedno razlikovanje kriminalistike i kaznenoga postupovnog prava. Problemi forme (kazneno postupovno pravo) i sadržaja (kriminalistika) u mnogim su interferentnim pitanjima toliko isprepleteni da bi strogo razlikovanje bilo ne samo teško, nego i štetno. U tako zadanome okviru silogistička kriminalistika (kao kriminalistika postupovnih radnji) svojim posebnim metodama razmatra stvarne, konkretne sadržaje kaznenoga postupka. Ona je područje kriminalistike, koje je neopravdano ostalo u sjeni tradicionalno mnogo privlačnijeg i vrlo intenzivno obrađenog područja heurističke kriminalistike (kao kriminalistike izvidnih radnji). Hrvatska kriminalistička znanost pretežito je bila usmjerena na područje heurističke kriminalistike. Nasuprot tome, silogistička kriminalistika znatno je slabije razvijena. U kojoj mjeri takvo stanje pridonosi sporosti u radu sudova, značajnome broju ukinutih sudskih odluka, poteškoćama u korištenju pojedinih dokaza i općenitoj nepripremljenosti obnašatelja funkcija kaznenoga postupka za djelotvoran rad u složenim predmetima? O tim pitanjima se iz ove perspektive u domaćoj sredini vrlo malo govori, što potiče na sumnju da taj aspekt problema i mogući put njegova rješavanja nisu još uvijek prepoznati. U doktrini postoje i drukčiji pogledi na sustav kriminalistike, koji se također ukazuju kao tradicionalni. Uvjetovani su brojnim čimbenicima. U tom je smislu važno spomenuti suprotstavljena shvaćanja kriminalistike kao prirodno - tehničke ili kao (društvene) pravne znanosti. Obje krajnosti dovode do neprihvatljivih sustavnih rješenja, kako sa stajališta znanstvene dosljednosti, tako i sa stajališta praktičnih ciljeva.

51

KRIMINALISTIKA

____________________________________________________________________

Kriminalistika je znanost o stvarnim, činjeničnim pojavama. Ali ona nije skup odvojenih saznanja tehnike, taktike i metodike, već jedinstven, povezan, složen znanstveni sustav, koji je naprosto neophodan u suvremenom sustavu kaznene represije! Pokušaj da se kriminalistika podijeli u dvije temeljne cjeline općega i posebnoga dijela, što posljedično zahtijeva daljnje vrlo razgranate podjele, zapada u pogrešku eklekticizma. To dovodi do disperzije sustava koji, upravo u takvoj disciplini kakva je kriminalistika, mora biti utemeljen na jasnim i prepoznatljivim osnovama. Znatnu je pozornost privuklo gledište o pripadnosti kriminalistike integralnoj kriminologiji kao sveobuhvatnoj znanosti o zločinu (to je u osnovi austrijska škola ili stajališta pojedinih njenih varijanti proširenih u brojnim izvorima njemačkoga jezičnog kruga). Učenje je aktualno i u nekim najnovijim djelima. Kriminalistika je prema tome shvaćanju samostalna disciplina, dio širega sklopa učenja o suzbijanju kriminaliteta, sastavljena od kriminalne taktike, tehnike i strategije. Stajalište uključuje razlike u gledanju na pojedine discipline cjeline znanosti o zločinu. Povezanost obje discipline prema nekim je stajalištima zapravo odnos dijela (kriminalistika) i cjeline (kriminologija). Kriminalistika bi prema tome bila posebna kriminologijska disciplina {Teildisziplin der Kriminologie). Međutim, u tome istome području brojni autori smatraju da je kriminalistika samostalna disciplina. S obzirom na stvarne dosege opisanih nastojanja tradicionalna koncepcija sustava kriminalistike ostaje ipak još uvijek pouzdan, pregledan, logički strukturiran, i stoga najprihvatljiviji temelj njene znanstvene obrade. On je prikladan za daljnje proširenje novim spoznajama i područjima, a na suvremenome stupnju razvoja omogućuje integriranje s drugim interferentnim disciplinama. Literatura: Aleksić, I I I , 3, 5; Aleksić, 5; Belkin, R.S., Kurs sovetskoi kriminalistiki, tom I., Moskva, 1977., 18; Belkin - Vinberg, 18; Beveridge, W. I. B., The Art o f Scientific Investigation, Norton, New York, 1957., 55; Ceccaldi, 14; Eisman, Sovetskaja kriminalistika, Moskva, 1978., 34; Fombonne, 8, 20; Geerds, 121, 111-152; Gilbert, 2, 53; Grassberger, 3, 9; Gross Geerds, I., 39; Gross - Geerds, II., 152; Heinz, W., Entwicklung, Aufgaben und Probleme der Kriminalistik, Zeitschrift für die gesamte Strafrechtwissenschaft, svezak 84/1972.; Hoeveler, H., Das Lehrfach Kriminalistik im internationalen Vergleich, Polizeiführungsakademie Seminar: Systematik des Lehrfachs Kriminalistik, Münster, 1978.; Holyst, B., Das System der Kriminalistik, Kriminalistik und forensische Wissenschaften, 48/1982., 5; - Kryminalistyka, PWN, Varšava, 1981., 12; Huelke, I I I , 43; Jäger, Systematik des Lehrfachs Kriminalistik, Kriminalistik, 31/1978.; 52

UVOD

Kerner, H. J., Theoretische Grundlagen der Kriminalistik in: Bundeskriminalamt Forschungsreihe, svezak 16/2, Wiesbaden, 1983.; — Verbrechenswirklichkeit und Strafverfolgung, Goldmann, München, 1973.; Kriminalistik - Lexikon, 171, 174; Koldin, V., Aktuelle theoretische Fragen der sowjetischen Kriminalistik, Kriminalistik und forensische Wissenschaften, 51 - 52/1983., 5; Krivokapić, 5, 49; Kube - Störzer - Timm, L, 1 - 23, 51, 151, 459; Lee, 2, 11; Ley, T, Thüringische Fachhochschule für öffentliche Verwaltung, Kriminalistik, 8 - 9/2001.

53

KRIMINALISTIK^

(55); Leonhardt, R., Abschied von einem Schatz (Kriminalistik an der Berliner Universität), Kriminalistik, Heidelberg, 1993. (47); Leonhardt - Schurich, Die Kriminalistik an der Berliner Universität, Kriminalistik, Heidelberg, 1994., 8; Locard, 18.; Makra, 2, 21, 36, 37; Marković, 24, 32, 52; Maver, 19, 31; Mergen, 35, 38; Munda, 6, 10; Naucke, H., Über die juristische Relevanz der Sozialwissenschaften, Metzner, Frankfurt am Main, 1972.; O'Hara O'Hara, 5, IX; Osterburg - Ward, 1, 3, 12, 29, 346, 655; Opp, 14, 109; Pfister, G., Begriff, Inhalt und Bedeutung der Kriminalistik im System der Kriminalwissenschaften, Polizeiführungsakademie Seminar Systematik des Lehrfachs Kriminalistik, Münster, 1978.; Pohl, 8, 14; Rehberg, J., Zur Standortbestimmung der Kriminalistik in der Gegenwart, Veldenz, 1966.; Rosenow, H., Vorschlag für ein Gesamtsystem "Kriminalistik", Kriminalistik, 5/1984. (48); Sannie, C, La Recherche scientifique du criminel, Librairie Armand Colin, Pariz, 1954., 19; Schmelz, G., Die Kriminalistik im System der Kriminalwissenschaften, Kriminalistik, 89/1997. (51); Steinke, W., Kriminalistische Ausbildung bei der Polizei u: Kube - Störzer - Brugger, Wissenschaftliche Kriminalistik, BKA Forschungsreihe, Wiesbaden, 1/1983.; Störzer, H. U., Kriminologisch - kriminalistische Ausbildung an der Universität, u: Kube - Störzer - Brugger, Wissenschaftliche Kriminalistik, 1. i 2., BKA Forschungsreihe, Wiesbaden, 1992.; Saver Vinberg, 3, 5; Ulrich, 28; Vodinelić, /1/, 24; Vodinelić, /21,1., 16, 21, 25, 30; Vodinelić Aleksić, 4, 6; Vordermaier, G, Simmross, U, Kriminaltechnik im europäischen Raum, Kriminalistik 6/2005. (59); Walder, 111, 17, 29, 32; Walter, B., Humboldt und die deutsche Polizei, Kriminalistik, 11/2000. (54); Weiss, Kriminalistik, quo vadis?, Kriminalistik, 3/1996. (50); Wigger, E., Kriminaltechnik, Bundeskriminalamt Schriftenreihe, 50/1980.; Willmer, R., Kriminalistik im Rahmen der Aus - und Fortbildung, Kriminalistik, 12/2001. (55); Zbinden, 11, 17, 21; Zečević Skavić, 13; Zipf, H., Kriminalpolitik, C. F. Müller Verlag, Karlsruhe, 1971. Pitanja za provjeru znanja: 1. Navedite stajališta o samostalnosti kriminalistike kao znanstvene discipline! 2. Dvodioba sustava kriminalistike! 3. Doktrinarni pogledi na sustav kriminalistike! 4. Što je predmet proučavanja - kriminalističke tehnike, - taktike, - posebne taktike? 5. Što je forensic science?

54

Glava IV. Kriminalistika i druge discipline

1. Kriminalistika i kaznene znanosti Kriminalistika pripada području kaznenih znanosti u širem smislu riječi jer je njezin predmet razmatranje pojave kaznenoga djela. Središnja nepravna kaznena znanost jest kriminologija. To je znanost o kriminalitetu kao masovnoj društvenoj pojavi. Kriminološka saznanja važna su za razjašnjenje konkretnoga kaznenoga djela, ali i obrnuto. Znanstvena je zadaća kriminalistike eruiranje (pronalaženje) sredstava i metoda nužnih za razjašnjenje kaznenoga djela, tj. za otkrivanje i izvođenje dokaza o kaznenom djelu i počinitelju. Saznanja i metode su vrlo korisne za kriminološko razmatranje. Prije izlaganja o sustavu kriminalistike valja u osnovnim naznakama opisati cjelinu koja se s više ili manje dosljednosti u europskoj kontinentalnoj literaturi (posebice njemačkoga govornog područja) označava kao kaznene znanosti (Strafwissenschaften). Time se pitanja sustava kriminalistike i, posebice, njenih odnosa s drugim disciplinama ukazuju mnogo razumljivijim. Kaznene znanosti obuhvaćaju sve discipline koje se izravno ili neizravno bave kaznenim djelom. Predmet je njihova istraživanja takav da je povezan s kaznenim djelom kako je određeno u središnjoj disciplini kaznenoga materijalnog prava. One se mogu podijeliti na pravne i nepravne kaznene discipline. Pravne kaznene znanosti jesu materijalno, postupovno, izvršno i organizacijsko kazneno pravo. Nepravne kaznene discipline jesu kriminologija (u najširem smislu riječi), kriminalistika i dr. Veći se broj nekih drugih disciplina povezuje s cjelinom kaznenih znanosti (to su prije svega tzv. pomoćne znanstvene nekaznene discipline, poput sudske medicine i psihijatrije, kriminalističke biologije, kemije, toksikologije itd.). Za kriminalistiku kao samostalnu znanost najznačajniji su odnosi sa središnjim kaznenopravnim disciplinama. Kriminalistika nije pomoćna kaznena disciplina u odnosu na kazneno materijalno i postupovno pravo.

55

Predmet kriminalistike bitno je drukčiji i širi od predmeta kaznenoga postupovnog prava. a) Kriminalistika i kazneno pravo Prostor i predmet kriminalističkog istraživanja omeđen je kaznenim pravom. Posebnu važnost u tome imaju propisi o kaznenim djelima. Zakonski opisi kaznenih djela sastavljeni su iz apstraktnih pojmova (tuđa pokretna stvar, teška tjelesna ozljeda, prouzrokovanje smrti itd.). Ti se pojmovi konkretiziraju radnjom kaznenog djela i ostvarenjem drugih njegovih sastojaka. Kazneno pravo tim svojim sadržajima određuje koje konkretne pojave istražuje kriminalistika da bi postigla svoj cilj. Uz to i ustanove općega dijela sastavljene su iz apstraktnih pojmova kojima se također bavi kriminalistika (napad pri nužnoj obrani, opasnost pri krajnjoj nuždi, bitan prinos radnji supočinitelja itd.). Iz toga slijedi da kazneno pravo određuje predmet i okvire kriminalističkog istraživanja u konkretnom kaznenom predmetu. b) Kriminalistika i kazneno postupovno pravo Kriminalistika je imanentna konkretnom kaznenom postupku. Ona to i jest: njegov realitet, tehnologijska komponenta, konkretna procedura. Ako prema ranije izloženom kazneno pravo određuje predmet i okvire kriminalističkog istraživanja, kazneno postupovno pravo određuje uvjete i način prikupljanja podataka, a time okvirno uređuje i oblik kriminalističkog istraživanja. S obzirom na to tvrdnja o pomoćnome značenju kriminalistike kao prakse neprikladna je, kao i teza o tome da je kazneno postupovno pravo u odnosu pomoćne discipline kaznenom pravu (jer služi utvrđivanju postojanja kaznenoga djela i počinitelja). Brojna ranija stajališta povezivala su kriminalistiku poglavito s dokaznom teorijom. To je, primjerice, bilo prevladavajuće stajalište starije izvanredno bogate sovjetske literature. Predmet kriminalistike međutim, znatno je širi, kao što je to uostalom danas vladajuće stajalište i u tom okruženju, koje počinje vraćati svoje nekada visoko mjesto. Niti kao praktična djelatnost kriminalistika nije u odnosu pomoćne discipline kaznenoga postupovnog prava, poput primjerice ranije spomenutih disciplina sudske medicine i psihijatrije. Naime, nemoguće je voditi kazneni postupak bez (spontane, intuitivne ili racionalne) primjene kriminalističkih metoda. S obzirom na to, kriminalistika je nužna komponenta kaznenog postupka.

56

UVOD

c) Kriminalistika i druge kaznene znanosti Kriminalistika i neke druge nepravne kaznene discipline poput socijalne patologije i kriminalne pedagogije razlikuju se predmetom i pristupom proučavanju. Za obje discipline značajna su kriminalistička istraživanja, ali i obrnuto, u konkretnom kriminalističkom istraživanju koriste se saznanja tih disciplina.

2. Kriminalistika i sudska medicina Sudska (forenzička) medicina (i psihijatrija) i kriminalistika u snažnom su međusobnom doticaju i ispreplitanju. Sudska medicina je znanstvena disciplina koja sustavno istražuje medicinske pojave u svrhu korištenja prikupljenih spoznaja u primjeni pravnih propisa. Zbog toga između obje discipline postoji tijesna povezanost. Povezanost dvaju područja izražava se i stvaranjem novih disciplina - prije svega medicinske kriminalistike. Najvažnija doticajna pitanja kriminalistike i sudske medicine nalaze se u području traseologije, identifikacije i posebnih taktika (kaznena djela protiv života i tijela, ćudoređa, djece i mladeži i dr.).

3. Kriminalistika i psihologija" a) Općenito o psihologiji Čovjek je oduvijek nastojao spoznati samoga sebe, tj. načine vlastitog funkcioniranja kako bi se što bolje prilagodio uvjetima okoline u kojoj živi. Zašto smo takvi kakvi jesmo? Kako to da se u jednoj situaciji ponašamo sasvim različito od nekih drugih ljudi, ili, što je još manje razumljivo, kako to da se mi sami u nekim situacijama koje su dosta slične najčešće ponašamo na uobičajeni način, a ponekad se dogodi da naše ponašanje bude sasvim različito? Zbog čega nas neki životni događaji "snažno pogađaju", dok neke druge ljude isti ti događaji "uopće ne diraju"? Zašto su neki ljudi jako agresivni, dok mnogi drugi to nisu? Sto potiče ljude na činjenje kaznenih djela? - samo su neka od pitanja na koja psihologija kao znanost nastoji odgovoriti. Tekst 3. odjeljka napisao je Joško Vukosav.

57

KRIMINALISTIKA

_______________________________________________________________

Psihologija traži, te u mnogim slučajevima i nalazi, suvisle odgovore na ova kao i na mnoga druga pitanja koja možemo postaviti, bilo da nas zanima nešto vezano za svakodnevnu životnu problematiku, bilo iz domene policijske struke. Od grčkih filozofa pa sve do današnjih dana psihologija se razvila u suvremenu znanost koja ima svoje vlastite metode istraživanja i predmet proučavanja. Ako razmotrimo psihologiju definiranu na ovaj način, onda bi to bila "znanost o duši", što je ujedno i njena najstarija definicija. Razvojem psihologije i njezina se definicija mijenjala mnogo puta, i to vjerojatno uvijek u skladu s idejama i interesima koji su bili dominantni u određenom vremenskom razdoblju. Suvremenu psihologiju možemo definirati kao znanost koja se bavi proučavanjem ljudskog (i životinjskog) ponašanja i doživljavanja. Tu, naravno, spadaju i one vrste ponašanja kojima se krše legalne norme ponašanja koje ima svako uređeno društvo i kojima se propisuju prihvatljivi i poželjni oblici ponašanja, kao i oni koji su neprihvatljivi i nepoželjni. Zbog složenosti pojava kojima se psihologija bavi te zbog raznolikih mogućnosti primjene dobivenih spoznaja, psihologija se sastoji od niza različitih grana i disciplina. Jedan dio psihologa bavi se teorijskim istraživanjima, i tu u prvom redu možemo spomenuti sljedeće discipline: opća ili sistematska psihologija, socijalna psihologija, eksperimentalna psihologija, fiziološka psihologija i sl. Neki psiholozi bave se primjenom dobivenih teorijskih spoznaja u praksi, dakle bave se primijenjenom psihologijom, gdje možemo spomenuti primjerice: kriminalističku psihologiju, psihologiju kaznenog postupka, kliničku psihologiju, forenzičku i penološku psihologiju, policijsku psihologiju, školsku psihologiju, industrijsku psihologiju, vojnu psihologiju, prometnu psihologiju, sportsku psihologiju itd. Već iz površnog pregleda područja primijenjene psihologije možemo izvesti zaključak da su psihologija kao znanost i njene spoznaje prisutne na svim područjima ljudskog rada i djelovanja. Isto tako, pored navedenih područja kojima se psihologija bavi, postoje i neka "rubna područja" koja također spadaju u domenu proučavanja psihologije, a najzanimljivije je za kriminalistiku područje tzv. parapsihologije, o kojem se govori u daljnjem izlaganju pod e). b) Psihologija kaznenoga postupka Psihologija kaznenog postupka istodobno je dio kriminalne psihologije koja pripada kriminologiji i dio sudske psihologije koji je vezan uz kriminalistiku. To je znanstvena disciplina koja ispituje psihička zbivanja i ponašanja sudionika kaznenoga postupka. U tom smislu ona je dio sudske psihologije koja se bavi odgovarajućim pitanjima i u drugim postupcima

58

UVOD

(građanskom, upravnom). Još se uvijek tom cijelom kompleksu pretežito daje značenje znanstvene discipline, a ne samostalne znanosti, iako o tome ima i suprotnih uvjerljivih stajališta. V. izlaganja infra, Glava XVIII. pod l.g) i 4.c); Glava XIX. pod 5. i 6., XXI. pod 4. Sudska psihologija, osim upravo opisanoga užega predmetnoga određenja, ima i širi smisao. Naime, temeljito i cjelovito razumijevanje mnogih pitanja sudske psihologije pretpostavlja uzimanje u obzir znanja iz nekih drugih psihologijskih disciplina ili barem tematskih područja. To poglavito u vezi s psihologijom kaznenoga postupka kao dijelom sudske psihologije vrijedi u odnosu na sljedeće: a) psihologiju zločina (kriminalnu psihologiju), b) kaznenopravnu (zakonsku) psihologiju i c) zatvorsku (penologijsku) psihologiju. Spomenute cjeline bave se mnogim važnim pitanjima u odnosu na sudsku psihologiju, i posebice psihologiju kaznenoga postupka. To se najbolje vidi iz pregleda predmeta istraživanja pojedinih disciplina. Kriminalna ili psihologija zločina istražuje psihološke osnove i pojave kriminalnoga ponašanja (dinamogene i inhibitorne čimbenike). Svoju pozornost poglavito usmjerava na psihološke osnove i pojave pojedinoga zločina imajući u vidu značajke zločina kao masovne pojave. Sustavno je kriminalna psihologija ustrojena oko dvije središnje cjeline: 1. okolnosti psihološkoga razvoja počinitelja zločina i 2. psihologije prijelaza na djelo (passage a l'acte). U prvoj se tematskoj cjelini istražuju čimbenici razvoja ličnosti počinitelja koji utječu na njegovo kriminalno postupanje. Tu je kriminalna psihologija tijesno povezana s kriminologijskom etiologijom. Kriminologija, naime, u istraživanju uzroka zločina primjenjuje psihološki pristup. Iz toga je nastao veći broj psiholoških teorija o uzrocima zločina (motivacijska, frustracijska, psihoanalitička, psihopatologijska i dr.). Prijelaz na djelo uključuje niz psiholoških sadržaja: motivacijski proces, psihologiju ličnosti, psihologiju odluke, psihologiju ostvarenja, psihologiju postupaka nakon ostvarenja djela. Zakonska (kaznenopravna) psihologija istražuje psihološke sadržaje pojmova kaznenoga prava. To su, prije svega, ubrojivost, svijest, volja, oblici krivnje, psihološki sastojci djela, osnove isključenja krivnje, zablude, opasnosti pojedinca, namjere, ciljevi, motivi, zatim posebna stanja (strah, isprepadanost, mržnja) itd. Vrlo je važno kako na ta pitanja gleda pojedina psihologijska struja itd. c) Interindividualne razlike Što nekog čovjeka čini posebnom individuom i koji čimbenici dovode do nastanka interindividualnih razlika? Kad želimo objasniti zašto je svaki

59

KRIMINALISTIKA

___________________________________________________________________

pojedinac individua za sebe s nizom različitih specifičnih karakteristika koje njegovu osobnost ili ličnost čine različitom od bilo kojega drugog živog bića, moramo uzeti u obzir nekoliko različitih objašnjenja. U prvu skupinu spadaju pripadnici empirizma, koji smatraju da je okolina u kojoj neki pojedinac živi onaj temeljni čimbenik koji određuje ličnost čovjeka. Naime, po shvaćanju pripadnika ove struje svaki se čovjek rađa kao tabula rasa ili neispisana ploča, na kojoj će tek iskustvo ili empirija ispisati sve ono što čovjeka čini takvim kakav jest. Pri tome se, naravno, gotovo u potpunosti zanemaruje mogućnost nasljeđivanja psihičkih osobina. Drugu skupinu, također ekstremnu u svojim shvaćanjima, ali u suprotnom smjeru, čine predstavnici nativističke struje. Oni misle kako je cjelokupni čovjekov fizički i psihički razvoj determiniran ili određen jedino i isključivo nasljeđem i da okolina pri tome uopće nije važna. Prema njima, okolinski čimbenici mogu djelovati samo ubrzavajuće ili usporavajuće u procesu nečijeg razvoja, ali smatraju da sami po sebi uopće nisu bitni. Oba su ova pristupa ekstremna i međusobno isključiva i u konačnici netočna. Suvremena psihologija ističe važnost i nasljeđa i okoline u razvoju naše osobnosti. Međutim, ona uvodi i jednu međusobnu poveznicu u ova suprotstavljena stajališta smatrajući da je pojedinac produkt međusobnog interakcijskog djelovanja nasljeđa i okoline. Isto tako ističe i jedan dodatni čimbenik, a to je vlastita samoaktivnost svakog pojedinca u izgradnji njegove osobnosti, koja je također iznimno važna. U samim počecima istraživanja ličnosti istraživački okvir bio je orijentiran samo na temperament i karakter. Temperament se odnosi na afektivni, odnosno emocionalni dio čovjekove osobnosti i uglavnom je determiniran genetskim čimbenicima, iako se pod utjecajem okoline može u određenoj mjeri mijenjati. Karakter je izraz za ličnost u užem smislu i odnosi se samo na emocionalno-motivativne karakteristike i stavove, dok se karakterom u svakodnevnom govoru označava čvrsta etična ličnost. Dakle, kad za nekoga kažemo daje "čovjek od značaja". Međutim, ličnost se ne može svesti samo na navedene značajke već ona u sebi uključuje znatno širi aspekt u koji spadaju i različite druge kognitivne, konativne i afektivne komponente (stavovi, motivi, uvjerenja, sustav vrijednosti i sl.). Čovjekova ličnost je iznimno strukturirana i složena, pa je bez obzira na to koliko dobro nekoga poznajemo, gotovo nemoguće sa sigurnošću predvidjeti nečije ponašanje. Iako postoje određene zakonitosti ljudskog ponašanja i doživljavanja, ne može se matematičkom preciznošću (kao što je to moguće kod predviđanja nekih fizikalnih promjena) izvoditi takva procjena. Možemo reći kako će se neka osoba, za koju smo utvrdili njene psihološke karakteristike, u određenoj situaciji najčešće ponašati na, za tu osobu, uobičajeni način, ali moramo biti svjesni činjenice da su iznenađenja moguća.

60

UVOD

Svakome se ponekad dogodi da iznenadimo sami sebe nekim za nas neuobičajenim reakcijama, pa se poslije pitamo zašto smo tako reagirali jer to nije u skladu s našim ponašanjem i svjetonazorom. Koliko smo puta čuli da je okolina koja je "dobro poznavala" nekog pojedinca koji je izvršio neko teško kazneno djelo (primjerice ubojstvo) ostala užasnuta i iznenađena takvim činom osobe koja je inače bila "vrlo draga, mirna i povučena" i za koju se nikada ne bi pomislilo da može učiniti takvo što? Vjerojatno mnogo puta i, nažalost, vjerojatno ćemo još mnogo puta čuti takve priče. Sve ovo ukazuje na teški zadatak koji stoji pred psihologijom, a sve to zbog činjenice da je njezin predmet proučavanja, čovjek, iznimno složen. c.1) Percepcija Kako uopće znamo da postoji vanjski svijet? Odgovor na to pitanje vjerojatno se čini vrlo jednostavnim jer "vidimo" i na druge načine osjećamo svijet oko nas. Međutim, sam proces spoznavanja vanjskog i unutarnjeg svijeta (ono što se događa u nama samima) nije ni približno jednostavan kako se u prvom trenutku možda čini. Ukratko ćemo pokušati objasniti procese i funkcije u organizmu koji se nužno "trebaju izvršiti" (osim ako čovjek nema neke druge sposobnosti koje spadaju u domenu parapsihologije) da bi uopće došlo do nastanka nečega što se zove osjet, a koji predstavlja osnovu procesa opažanja ili percepcije kao više razine u spoznavanju svega onoga što se događa oko nas i u nama samima. Dakle, da bi uopće došlo do nastanka osjeta kao elementarnog psihičkog doživljaja, u prvom redu mora postojati neki odgovarajući podražaj koji djeluje na ljudski organizam. Podražaj je svaka fizikalna ili kemijska promjena u okolini ili u samom organizmu koja izaziva osjetilni, odnosno perceptivni doživljaj. Ljudski organizam pomoću svojih osjetilnih sustava, specijaliziranih za recepciju samo određenih vrsta podražaja, reagira u području vida npr. na elektromagnetske valove određene valne duljine (vidni dio spektra), na području sluha na titraje zraka u određenom opsegu frekvencija (16-20 000 Hz) i intenziteta itd. Kada govorimo o tome da podražaj mora biti adekvatan ili odgovarajući, onda to znači da mora biti određene jačine, vrste i trajanja. Ako je, primjerice, na području sluha neki podražaj ispod 16 Hz ili iznad 20 000 Hz, iako on objektivno postoji (može se instrumentima registrirati), za čovjeka nema nikakvog praktičnog značenja jer "izlazi" izvan okvira ljudske slušne osjetljivosti. Da bi neki podražaj uopće bio registriran, osim navedenih preduvjeta, mora jedno određeno vrijeme "trajati" kako bi ga naš osjetilni sustav pravilno registrirao. Primjerice, ako nekome na velikom platnu projicirate neku sliku u trajanju od svega nekoliko milisekundi, sigurno je da taj čo-

61

KRIMINALISTIKA

_______________________________________________________________

vjek neće uspješno percipirati o čemu se radi već će to doživjeti samo kao promjenu u osvijetljenosti podloge. Kada je riječ o vrsti podražaja, onda moramo odmah istaknuti da čovjek ne posjeduje osjetilne organe za sve vrste podražaja koji se mogu registrirati u njegovoj okolini. Primjerice, iako u svakom trenutku u našoj okolini vjerojatno postoje određeni radio i televizijski valovi, mi ih ne možemo registrirati zbog jednostavnoga razloga što nemamo odgovarajuću "antenu", tj. osjetilni organ ili receptor koji bi bio "zadužen i osposobljen" za registriranje takvih podražaja. Oni za nas "kao da i ne postoje" jer po svojim karakteristikama spadaju u one vrste podražaja za koje nemamo "specijalizirane" receptore. Tijekom evolucije ljudski osjetilni sustav prilagođavao se uvjetima okoline koja ga okružuje i razvijao se u onom pravcu koji je bio optimalan za čovjekovu prilagodbu okolini u kojoj živi. Tako danas sa sigurnošću znamo da osjet mirisa nema ni približno onako važnu ulogu kakvu je možda imao nekada, u ranijim fazama čovjekova razvoja, ali isto tako znamo da je organ vida "stekao" najvažnije mjesto u osjetilnom sustavu današnjeg čovjeka. Prema nekim procjenama, više od 90% informacija koje čovjek registrira iz svoje okoline dolaze putem vidnog osjetilnog sustava. Vidljivo je, dakle, da su osjetilni organi ili receptori drugi preduvjet (osim samih podražajnih karakteristika) koji mora biti ispunjen da bi uopće došlo do nastanka osjeta. Ti su receptori raspoređeni po cijelom tijelu, tako da možemo slobodno reći kako je ljudski organizam jedan "veliki osjetni organ" koji se onda dijeli na pojedinačne osjetilne podsustave (npr. oči su organi vida, uši sluha itd.). Samo se po sebi podrazumijeva da osjetilni organi moraju biti "ispravni", odnosno moraju biti u mogućnosti obavljati funkciju koja im je namijenjena. Zadnju instancu potrebnu za nastanak osjeta i percepcije predstavljaju tzv. centri u mozgu u kojima i nastaju osjeti i percepcija. Živčani sustav i sustav žlijezda s unutarnjim izlučivanjem organski su sustavi koji u najvećoj mjeri sudjeluju u nastanku i regulaciji doživljavanja i ponašanja. Osnovna je strukturalna i funkcionalna jedinica živčanog sustava živčana stanica, koja je obavijena polupropusnom membranom, a sastoji se od tijela i dvije vrste izdanaka dendrita i aksona. Dendriti su kratki tanki izdanci kojih na svakoj živčanoj stanici može biti i više od tisuću. Njihova je osnovna funkcija zaprimanje signala ili obavijesti koje dolaze s osjetilnih organa ili drugih živčanih stanica. Ako se tijekom tog procesa podraži dovoljan broj dendrita dotične stanice, nastaje živčani impuls ili živčano uzbuđenje koje se onda preko tijela živčane stanice širi dalje do aksona. Svaka živčana stanica ima samo jedan akson, čija dužina može varirati od nekoliko mikrona pa do više od jednog metra (u mišićima nožnog

62

UVOD

palca završavaju aksoni čija su stanična tijela smještena u kralježničnoj moždini, tako da netko tko je iznimno visok zasigurno ima aksone koji su duži od jednog metra). Temeljna je funkcija aksona prenositi živčano uzbuđenje s jedne živčane stanice na druge živčane stanice ili na izvršne organe (mišiće i žlijezde). Taj prijenos uvijek ide u smjeru od tijela živčane stanice prema dendritima drugih živčanih stanica i izvršnim organima, a nikada obrnuto. Svaki akson se na završetku grana u veći broj tankih nastavaka koji na svom kraju imaju zadebljanje ili tzv. završne kvržice kojima se jedna živčana stanica prislanja na druge stanice. U tim završnim kvržicama nalaze se kemijske tvari koje se nazivaju neuroprijenosnici ili neurotransmiteri i omogućuju prijenos živčanog uzbuđenja s jedne živčane stanice na druge. Naime, između aksona jedne i dendrita druge stanice postoji razmak koji se naziva sinapsa. Za "savladavanje" tog razmaka živčana stanica "koristi" neurotransmitere. Svaka živčana stanica je u dodiru s mnoštvom drugih živčanih stanica s kojima komunicira posredstvom živčanih impulsa. Najnovija istraživanja govore nam kako u ljudskom tijelu postoje milijarde živčanih stanica, tako da bismo mogli reći kako je živčani sustav najsloženiji poznati sustav na zemlji, znatno složeniji od najsuvremenijih računala. Kao što je istaknuto, živčani je sustav biološka osnova doživljavanja i ponašanja, a možemo ga podijeliti na središnji i periferni. U središnji živčani sustav spadaju mozak (koji se dijeli na tri veće cjeline: moždano deblo, mali mozak i veliki mozak) i leđna moždina, koji su zbog svoje iznimne osjetljivosti obavijeni zaštitnim koštanim oklopom. Naime, kosti lubanje štite mozak, dok kosti kralježnice štite leđnu moždinu. Najjednostavnije rečeno, leđna moždina i mozak primaju informacije koji dolaze u obliku živčanih impulsa tzv. aferentnim (senzornim) dijelom perifernog živčanog sustava. Dospjele informacije obrađuju se i onda se eferentnim (motoričkim) dijelom perifernog živčanog sustava odašilju u mišiće i žlijezde koje onda, u skladu sa zaprimljenim obavijestima, reagiraju na odgovarajući način. Dvije temeljne funkcije leđne moždine su prijenos živčanih impulsa iz tijela u mozak i iz mozga u tijelo i upravljanje mnoštvom refleksa. Mozak upravlja i regulira nastanak mnogih aspekata čovjekova doživljavanja i ponašanja kao što su: mišljenje, pamćenje, percepcija, nastanak emocija, voljni pokreti, disanje, gutanje itd. U mozgu postoje centri koji su specijalizirani za pojedine funkcije. Veliki mozak podijeljen je na lijevu i desnu hemisferu, s time da se zna kako su govorne funkcije kod većine ljudi vezane za rad lijeve hemisfere, dok je desna hemisfera specijalizirana za zahvaćanje prostornih odnosa. Za neke druge funkcije postoje pretpostavke, koje nisu u potpunosti potvrđene, o

63

KRIMINALISTIKA

_______________________________________________________________

tome gdje se nalaze centri koji su zaduženi za njihovo nastajanje. Postoje različite "mape mozga" koje pokazuju koji dio mozga je za što odgovoran, ali koje se mora shvatiti s određenom rezervom sve dok istraživanja nedvosmisleno ne potvrde te pretpostavke. Potrebno je spomenuti jednu predrasudu koja je duboko ukorijenjena u svijest mnogih ljudi, a odnosi se na način nastanka emocija. Naime, mnogi ljudi, još od Aristotela, smatrali su, ili još uvijek tako misle, da je čovjekovo srce sjedište ili centar u kojemu nastaju emocije. Moramo znati kako su danas sasvim jasno identificirane strukture u našem mozgu zadužene za nastanak emocija. To je u prvom redu tzv. limbički sustav, koji obuhvaća niz struktura smještenih s unutarnje strane svake hemisfere. Periferni živčani sustav strukturalno čine snopovi živčanih vlakana, odnosno izdanci živčanih stanica koji povezuju središnji živčani sustav sa strukturama na periferiji, kao što su osjetilni organi, mišići i žlijezde, neke manje nakupine živčanih stanica smještene izvan središnjeg živčanog sustava. Ti snopovi živčanih vlakana, odnosno izdanci živčanih stanica koji povezuju osjetilne organe sa središnjim živčanim sustavom te strukture središnjeg živčanog sustava s mišićima i žlijezdama zovu se živci. Čovjek ima ukupno dvanaest pari tzv. moždanih ili kranijalnih živaca koji izlaze iz mozga, te trideset i jedan par tzv. moždinskih ili spinalnih živaca koji izlaze iz kralježničke moždine. Gledajući funkcionalno, periferni živčani sustav dijeli se na somatski i vegetativni (autonomni). Somatski dio perifernog živčanog sustava u vezi je s poprečnoprugastim mišićima i osjetilnim organima, a omogućava nam prijenos informacija zaprimljenih od osjetilnih organa i njihovo slanje u pojedine dijelove središnjeg živčanog sustava gdje se te informacije obrađuju. Tako obrađene informacije ponovno se putem dijelova somatskog živčanog sustava šalju natrag u izvršne organe i mišiće kako bi se realizirala zadana reakcija. Vegetativni živčani sustav regulira rad unutarnjih organa važnih za održanje života, kao što je rad srca, pluća, želuca, te tako omogućuje održavanje homeostaze (ravnoteže) u organizmu, a isto tako sudjeluje i u nastanku različitih tjelesnih promjena koje nastaju uz emocije. Autonomni ili vegetativni živčani sustav dalje se dijeli na simpatikus i parasimpatikus. Simpatikus mobilizira organizam, odnosno uključen je u pobuđujuće aktivnosti organizma. Kada on djeluje, dolazi do ubrzanog rada srca, povisuje se krvni tlak, šire se zjenice, ubrzava disanje, koči rad probavnog sustava te pospješuje lučenje adrenalina. Obično se aktivira u nekim prijetećim situacijama u kojima je ugrožen život. Tada se znatno podiže razina motoričkih sposobnosti organizma kako bi se što lakše otklonila nadolazeća opasnost. Većina čuvstava također je praćena pojačanim radom simpatikusa. Na taj način, primjerice, u nekim za život opas-

64

UVOD

nim situacijama simpatikus podiže razinu straha i tako omogućava bijeg od izvora opasnosti, ali isto tako podiže i razinu srdžbe kako bi se, ako se ukaže takva potreba, taj izvor opasnosti mogao i napasti, te se i na taj način zaštititi od njegova negativnog utjecaja. Aktivacija parasimpatikusa ima suprotne učinke od simpatikusa, odnosno uključen je u funkcije mirovanja i oporavka organizma. Žlijezde s unutarnjim izlučivanjem, ili endokrine žlijezde, izlučuju svoje produkte, a to su hormoni, izravno u krvotok. Putem krvi hormoni dolaze do različitih stanica u tijelu, kontrolirajući prvenstveno metaboličke funkcije u organizmu. Hipofiza je glavna endokrina žlijezda, koja ujedno kontrolira rad većine ostalih žlijezda. Njezin je rad pod neposrednim utjecajem strukture u mozgu koja se zove hipotalamus, a posredno, putem hipotalamusa i središnji živčani sustav utječe na njenu funkciju, a samim time i na rad ostalih endokrinih žlijezda kao što su štitnjača, nadbubrežne žlijezde, gušterača i spolne žlijezde. Isto tako znamo da je funkcija živčanog sustava pod značajnim utjecajem hormona, tako da možemo govoriti o njihovoj međuzavisnosti koja je važna za kontrolu određenih fizioloških procesa u organizmu, kao i za odvijanje i kontrolu različitih psihičkih procesa. Naime, ako dođe do poremećaja ili disfunkcije rada pojedinih endokrinih žlijezda, koja se očituje u smanjenom ili povećanom lučenju pojedinih hormona, može doći do različitih organskih oboljenja, a isto tako i do poremećaja u doživljavanju i ponašanju. Primjerice, zbog nedovoljnog lučenja hormona rasta (izlučuje ga hipofiza) u djetinjstvu dolazi do pojave patuljastog rasta, dok prekomjerno lučenje utječe na pretjerano visok rast koji nazivamo gigantizmom. Osim ovog, hipofiza izlučuje i mnoge druge hormone koji utječu na različite funkcije organizma, kao što su oksitocin (potreban je pri porodu jer utječe na kontrakcije maternice, a isto tako djeluje na započinjanje protoka mlijeka kroz bradavice na majčinim grudima), vazopresin ili antidiuretički (ADH) hormon (regulira količinu vode u organizmu te djeluje na procese pamćenja), melanocit (tzv. poticajni hormon koji uzrokuje tamnjenje kože) te niz drugih hormona kao što su gonadotropni hormoni, tireotropin i adrenokortikotropni hormon kojima hipofiza kontrolira rad ostalih endokrinih žlijezda. Štitnjača (tiroideja) izlučuje hormon tiroksin koji regulira brzinu metaboličkih procesa u stanicama većine tkiva u organizmu. Zbog nedostatka tiroksina može doći do značajnog usporavanja metabolizma, te je takav čovjek stalno pospan, osjeća mišićnu tromost, smanjena mu je frekvencija srčanih kontrakcija, a on je obično debeo i trom. Ako se tiroksin izlučuje znatno manje nego što je to organizmu potrebno za vrijeme vrlo osjetljivog doba najranijeg djetinjstva, nastaje poremećaj koji se očituje u mentalnoj zaostalosti i patuljastom rastu, a zove se kretenizam.

65

KRIMINALISTIKA

__________________________________________________________________

Prekomjerno lučenje tiroksina može dovesti do pojave tzv. Bazedovljeve bolesti, koja se očituje u povećanju štitne žlijezde, što dovodi do gušavosti. U takvih osoba bazalni je metabolizam povišen, imaju ubrzani puls, pojačano se znoje i osjećaju mišićnu slabost. Na doživljajnom planu dolazi do osjećaja izrazite emocionalne labilnosti. Nadbubrežne žlijezde sastoje se od dva dijela: srži i kore. Iz srži se izlučuju dva hormona koja imaju sličan učinak kao i pojačana aktivnost simpatikusa: adrenalin (ubrzava rad srca, ubrzava metabolizam u svim stanicama tijela, ubrzava protok krvi kroz skeletne mišiće, povećava krvni tlak, općenito govoreći dovodi cjelokupni organizam u stanje pojačane budnosti, što onda omogućava pojačanu aktivnost čovjeka u stanjima fizičke ili psihičke ugroženosti) i noradrenalin. Kora nadbubrežne žlijezde luči skupinu hormona koji se zajedničkim imenom nazivaju kortikostereoidima, a djeluju na rad imunološkog sustava, tako da poremećaj u njihovu radu može dovesti do značajnog smanjenja obrambenih sposobnosti organizma. Gušterača izlučuje dva hormona koji reguliraju metabolizam glukoze, koja je osnovni izvor energije iznimno važan za pravilan rad stanica, a to su inzulin i glukagon. U doba puberteta dolazi do pojačanog lučenja gonadotropnog hormona, kojeg, kao što smo ranije naglasili, luči hipofiza, i koji dovodi do sazrijevanja spolnih žlijezda. To su jajnici ili ovariji u žena, koji izlučuju ženske spolne hormone estrogen i progesteron, te testisi u muškaraca, koji izlučuju muške spolne hormone, među kojima je najznačajniji testosteron. Navedeni hormoni utječu na razvoj sekundarnih spolnih obilježja. Muškarcima raste brada, glas "mutira" i postaje dublji, povećavaju se tjelesna muskulatura, penis, prostata i sjemene vrećice. Ženama rastu grudi, povećava se maternica te dolazi do pojave menstrualnog ciklusa. Ove žlijezde također proizvode i spolne stanice (spermu kod muškaraca te jajašca kod žena). c.2) Proces nastanka osjeta i percepcije Kad osjetni organ zaprimi određeni podražaj, dolazi do procesa pretvaranja tog podražaja u živčano uzbuđenje ili živčani impuls koji se onda živčanim stanicama i živčanim vlaknima provodi do mozga. Ovisno o vrsti podražaja, živčani impuls će se dovesti u različite dijelove mozga. Naime, kao što je već naglašeno, u mozgu postoje "centri" zaduženi za nastanak različitih vrsta osjeta. Osjetom dolazimo do sljedeće faze u spoznavanju svijeta koji nas okružuje, a to je proces percipiranja. Riječ "percepcija" mogla bi se na hrvatski jezik prevesti kao: opažanje, primanje dojmova, poimanje, shvaćanje. Proučavajući percepciju nastojimo shvatiti kako ljudi stvaraju određene smislene cjeline od informacija koje dobivaju putem osjetilnih organa tijela. Već smo istaknuli da se informacije koje dobivamo izravno iz osjetilnih organa nazivaju osjeti.

66

UVOD

Percepcija nije isto što i osjeti, iako ona nužno nastaje iz osjeta, odnosno, da nema osjeta, ne bi bilo ni percepcije. Isto tako, iako nastaje iz osjeta, percepcija se ne može svesti samo na zbroj tih osjeta, jer, kako to ističu geštaltisti (pripadnici psihologijske škole koja se razvila u Njemačkoj, v. izlaganje infra, Glava VIII. l.d), ona ima jednu kvalitativno višu razinu. Odnosno, mogli bismo reći kako je cjelina doživljaja znatno više nego ukupnost njegovih dijelova. Informacije ne primamo pasivno, već te informacije organiziramo, integriramo, analiziramo i interpretiramo, jer u protivnome one za nas ne bi imale nikakvu vrijednost. Ako bismo samo zaprimali podražaje, a da ih ne "obradimo" na navedeni način, ne bismo znali što učiniti s njima. Prilikom zaprimanja informacija vezanih za neki objekt ili događaj vizualne informacije nisu ništa drugo nego "komadići" različitih osvjetljenja i boja. Tada još moramo otkriti što ti znače, a to i jest temeljna "zadaća" procesa percipiranja. Prvi je korak u interpretaciji osjetnih ili senzornih informacija njihova organizacija, tako da se uzorci svjetla, tame i boje mogu doživjeti kao podaci koji nam nešto znače, radije nego kao slučajni senzorni odrazi. U najmanju ruku to znači biti u mogućnosti izdvojiti, razlikovati i na pravi način "imenovati" objekte i figure iz njihova okruženja. Dakle, dvije osnovne funkcije percepcije su utvrđivanje što određeni predmeti jesu, odnosno njihova interpretacija ili davanje tim predmetima i pojavama određeno smisleno značenje, a druga funkcija bila bi utvrđivanje gdje se oni nalaze, odnosno njihovo lokaliziranje (njihovo međusobno razlikovanje, a zatim razlikovanje od svih ostalih struktura koje se nalaze u njihovom okruženju). Percepcija se također često definira kao psihički proces koji nam omogućava da predmete i pojave iz vanjskog svijeta doživljavamo na jedinstven i cjelovit način, odnosno percepcija je subjektivni odraz ili naša interpretacija nečega što objektivno postoji. Premda se često čini da svi ljudi oko nas jednako doživljavaju svijet koji nas okružuje, to nije točno. Ako bi od nekolicine ljudi koji se nalaze u istoj prostoriji tražili da u nekoliko jednostavnih rečenica opišu tu prostoriju, vidjeli bismo da se njihovi doživljaji, a samim time i opisi, bitno razlikuju. Što bi se tek dogodilo, a što se vjerojatno policajcima u obavljanju njihovih svakodnevnih poslova redovito događa, kada bismo trebali uzeti iskaz, odnosno svjedočenje od nekoliko svjedoka koji su bili prisutni kada se dogodila neka prometna nezgoda. Naime, događa se da se iskazi, odnosno svjedočenja ljudi koji su bili prisutni na mjestu događaja prometne nezgode toliko razlikuju da bi se trebalo upitati opisuju li ljudi istu prometnu nezgodu, ili bi se isto tako moglo zapitati lažu li možda neki od njih. Najvjerojatnije bi odgovor bio niječan (osim ako za to nemaju poseban motiv, što se vrlo lako može utvrditi) i da

67

KRIMINALISTIKA

__________________________________________________________________

su svi prisustvovali jednoj te istoj prometnoj nezgodi. Kako je onda moguće da se njihovi iskazi u tolikoj mjeri razlikuju? Moguće je upravo zbog razloga koje smo prethodno naveli. Dakle, svatko objektivni svijet koji nas okružuje doživljava na sebi svojstven, jedinstveni način. Međutim, kako ne bismo ostali u uvjerenju da je percepcija svakoga od nas u potpunosti različita od percepcije svih ostalih ljudi, moramo spomenuti i činjenicu da su ljudi skloni percipirati svoju okolinu na sličan, iako ne i isti način. Na tu spoznaju upozorili su još tridesetih godina prošlog stoljeća psiholozi, pripadnici već ranije spomenute geštaltističke psihološke škole, ukazujući na činjenicu da su neki od načina klasifikacije vizualnih informacija koje dobivamo iz naše okoline veoma čvrsto "ugrađeni" u naš perceptivni sustav. To su tzv faktori percepcije koji pridonose sličnosti percipiranja različitih ljudi, bez obzira na njihovu etničku, kulturnu ili rasnu pripadnost. Na koji način ćemo doživjeti svijet koji nas okružuje, ovisi o čitavom nizu različitih vanjskih ili podražajnih (načini strukturiranja i organiziranja podražaja) i unutarnjih ili subjektivnih čimbenika (motivacija, vlastite želje i potrebe, prethodno iskustvo, očekivanja, vjerovanja, kultura iz koje dolazimo itd.). V. izlaganje infra, Glava XX. i XXI. c.3) Vanjski čimbenici percipiranja Geštaltisti su identificirali nekoliko načela percepcije, kao što su: načelo sličnosti, načelo blizine, načelo kontinuiteta ili "dobre forme" te načelo zatvorenosti. Ova načela nam pokazuju kako pridajemo značenje svim vrstama podražaja, od jednostavnih sve do najsloženijih vizualnih podražaja. Grupiranje podražaja u određene smislene cjeline način je na koji to činimo. U skladu s geštaltističkim načelom sličnosti, ako gledamo u skup podražaja, automatski ćemo zamijetiti da slični podražaji "pripadaju" zajedno, te imaju znatno veću mogućnost činiti grupu. Načelo blizine govori o tome da oni podražaji koji su bliže jedni drugima formiraju grupu, te ih percipiramo kao cjelinu. Načelo "dobre forme" ili kontinuiteta govori o našoj tendenciji slijeđenja i doživljavanja svojevrsne dobre forme, tj. riječ je o tome da smo skloni percipirati podražajni kontekst radije kao kombinaciju pravilnih i povezanih podražaja nego kao kombinaciju nepravilnih i nepovezanih podražaja. Jedno od najvažnijih geštaltističkih načela percipiranja, koje na određeni način prevladava nad svim ostalima, jest načelo zatvorenosti. Općenito govoreći, ljudi imaju snažnu tendenciju da preferiraju zatvorene likove, likove koji na određeni način čine neku logičku cjelinu, nego rascjepkane ili nepovezane linije. Osim navedenih načela opažanja nužno je spomenuti još jednu važnu karakteristiku procesa opažanja ili percepcije, a to je perceptivna kon-

68

UVOD

stantnost. Ova značajka percepcije omogućava nam da percipirane objekte opažamo u njihovoj "pravoj" veličini, obliku, osvjetljenju i boji, bez obzira na eventualne promijenjene uvjete opažanja, kao što su promjena udaljenosti s koje se nešto opaža, promjena kuta opažanja, promjena osvjetljenja i sl. Promatramo li vrata koja se otvaraju prema nama, primijetit ćemo da se slika koja se pri tome stvara na mrežnici oka mijenja, ovisno o položaju u kojem se vrata opažaju. Međutim, to ne znači da ćemo mi oblik tih vrata doživjeti različito. Činjenica da se doživljeni oblik ne mijenja, dok se slika tog promatranog objekta na mrežnici oka mijenja, primjer je konstantnosti oblika. Konstantnost veličine najviše je istraživana perceptivna konstantnost, odnosno činjenica da predmeti zadržavaju svoju relativnu veličinu bez obzira na eventualnu promjenu udaljenosti s koje se neki objekt opaža. Povećavanjem udaljenosti objekta od opažača značajno se smanjuje slika tog objekta koja se pri tome stvara na mrežnici, ali to ne znači da se i promatrani objekt smanjio, naprotiv, on se doživljava jednako velik. Primjerice, netko tko s velike visine (iz zrakoplova) promatra objekte i ljude, neće ih pogrešno percipirati kao nešto vrlo maleno (čovjek nam može izgledati poput mrava). Bez obzira na to što je njihova projekcija na mrežnici oka iznimno mala, postoji prijašnje iskustvo o tome da tako mali ljudi ne postoje, pa samim time i njihova percepcija neće biti pogrešna. Oni će se doživjeti kao ljudi normalne visine, koji izgledaju tako zbog promijenjenih uvjeta njihova opažanja. Dodatni znaci koji nam pomažu pri ispravnom opažanju veličine nekih predmeta nalaze se u percepciji udaljenosti. c.4) Subjektivni čimbenici koji utječu na percepciju Kada govorimo o subjektivnim čimbenicima, naglašavamo da smo već spomenuli kako je jedan od njih i naša motivacija. Naime, čovjek je motiviran da "lakše" percipira one podražaje koji pozitivno potkrepljuju i zadovoljavaju njegove motive, dok će one podražaje iz okoline za koje nikada nije bio nagrađen, nastojati ignorirati i izbjegavati. Važni su i naši interesi, stavovi i vrijednosti. Češće opažamo ono što je u skladu s našim vrijednosnim sustavom nego ono što nije. Životno iskustvo pojedinca kao i njegova profesija imaju isto tako veliku važnost za proces opažanja vanjskog svijeta. Tako će psiholog, češće i detaljnije nego netko tko to nije, opažati reakcije ljudi i njihovo ponašanje, dok će policajac, i onda kad nije na dužnosti, percipirati prekršaje koji se oko njega događaju. Kod osnovnih zakonitosti opažanja potrebno je još spomenuti selektivnost opažanja i perceptivnu podešenost. Selektivnost opažanja odno-

69

KRIMINALISTIKA

__________________________________________________________________

si se na tendenciju čovjeka da iz mnoštva podražaja koji djeluju na njega selektira, odnosno izabire samo one podražaje koji su za njega na određeni način važni. Primjerice, netko tko je gladan zasigurno će prije percipirati restoran, u kojem može zadovoljiti svoju trenutnu potrebu "za jelom" nego što će usmjeriti svoju pozornost na neki drugi sadržaj. Međutim, to ne znači da će čovjek doista opažati samo ono što je za njega važno, već se može dogoditi da opazi i nešto što ga posebno ne zanima, ali je po svome intenzitetu tako jak podražaj da ga ne može izbjeći (recimo pucanj iz pištolja u neposrednoj blizini i sl.). Perceptivna udešenost definira se kao "spremnost ili očekivanje pojedinca da će nešto opaziti". Ta karakteristika percepcije ponekad nam može pomoći da brže i točnije percipiramo neki objekt ili sadržaj iz okoline, ali nas isto tako može navesti i na "pogrešno" opažanje. Ako se dogovorimo s prijateljem da dođe na neko mjesto u određeno vrijeme, onda ćemo ga vjerojatno u mnoštvu drugih ljudi, možda već i na velikoj udaljenosti, "prepoznati i lokalizirati". Međutim, ponekad nas to očekivanje može i zavarati, i to pogotovo onda kada je podražajna struktura koju smo očekivali u jednom obliku poprimila sasvim drugačije karakteristike. Tako ćemo puno teže prepoznati prijatelja kojeg godinama nismo vidjeli, a koji je u međuvremenu od mršavog i mladog (mi smo ga takvog posljednji put vidjeli, pa očekujemo da je još uvijek takav) postao debeo i star. Međutim, kada govorimo općenito o načinima kojima se koristimo tijekom procesa prepoznavanja imenovanja i interpretacije pojedinih, više ili manje kompleksnih struktura podražaja, moramo naglasiti kako postoje različite teorije koje ih pokušavaju objasniti. Jedno objašnjenje za prepoznavanje uzoraka podražaja iznosi se u teoriji uparivanja oblika, a odnosi se na činjenicu da čovjek ima u svojoj memoriji pohranjene različite uzorke i oblike. Kada opažamo neki objekt iz vanjskog svijeta, onda te podatke koji se odnose na karakteristike promatranog predmeta uspoređujemo s podacima koji su već prisutni i pohranjeni u našoj memoriji, te izabiremo za interpretaciju i prepoznavanje one oblike iz memorije koji su najsličniji promatranom predmetu. Međutim, osnovni nedostatak takvog objašnjenja odnosi se na činjenicu da ovaj sustav uopće nije fleksibilan, naime pomoću njega nije moguće objasniti kako ipak uspijevamo prepoznati karakteristike i oblike koji su različiti od onoga što je već pohranjeno u našoj memoriji. Osim toga, vrlo je upitno koliko je ovakav način obrade informacija racionalan i ispravan. Kada bismo uzeli za primjer proces čitanja, onda bismo vidjeli da čovjek obično uspije pročitati oko dvjesto riječi u minuti. Ako bi morao za svaku pojedinu riječ "pretresti" cijelu memoriju, onda bi doista bilo vrlo teško pročitati više od nekoliko riječi u minuti.

70

UVOD

Kasniji istraživači razvili su teoriju različitih karakteristika koja se zasniva na ideji da se čovjek u svom opažanju usmjerava na tzv. kritične, odnosno razlikovne detalje koji su karakteristični za neki objekt ili pojavu i koji se stoga uvijek pojavljuju, čak i onda kada se neke druge karakteristike onoga što opažamo od situacije do situacije mijenjaju. Znači nije bitna cjelokupna forma promatranog, već specifične karakteristike promatrane strukture koje uvijek ostaju iste i na temelju kojih mi onda vršimo identifikaciju. Treća teorija koja govori o prepoznavanju onoga što opažamo jest teorija prototipa, gdje se također promatrani uzorci uspoređuju s pohranjenim mentalnim strukturama, ali ne s jasno definiranim oblicima, nego s prototipovima koji su mnogo fleksibilniji nego klasični oblici. Oni formiraju idealizirane, apstraktne uzorke koje se koristi za komparaciju s bilo kojim postojećim podražajem, ne vodeći pri tome računa o nekim specifičnim karakteristikama onoga što se opaža, prihvaćajući sve ono što na bilo koji način sliči prototipu. c.5) Poremećaji percepcije Postoje situacije u kojima se pod utjecajem različitih čimbenika objektivna podražajna situacija u značajnoj mjeri "pogrešno" percipira, odnosno dolazi do netočne interpretacije podražaja. To je pojava koja se naziva perceptivna varka ili perceptivna iluzija. Od čimbenika koji gotovo redovito dovode do nastanka ovih iluzija možemo u prvom redu spomenuti tzv. podražajni kontekst, odnosno način na koji su neki podražaji strukturirani. Jedna je od najjednostavnijih, a ujedno i najpoznatija tzv. geometrijsko-optička iluzija. To je Muller-Lyerova iluzija kojoj podliježe gotovo svatko tko se nađe u poziciji da percipira. Naime, postoji sklonost čovjeka da predmete i pojave iz okoline opaža na cjelovit način, tako da je prilično teško apstrahirati neke elemente podražajne situacije koji nas navode na krive percepcije.

Muller-Lyerova iluzija

71

KRIMINALISTIKA

__________________________________________________________________

Na slici je prikaz Muller-Lyerove iluzije. Na slici gore lijevo, gornji oblik čini se manjim, kraćim od donjeg, iako su u stvarnosti jednake veličine; gore desno, linija unutar zaobljenijeg luka čini se manje zaobljenom od one unutar luka koji je više izdužen, iako su jednako zaobljene; dolje lijevo, oba luka pripadaju istoj kružnici, iako se tako ne čini; dolje u sredini i desno, koncentrični lukovi (desno) u crnom obliku (u sredini) više se ne prepoznaju, zbog različitog stupnja njihove otvorenosti u sredini. Iluzije također mogu nastati pod utjecajem različitih očekivanja, vjerovanja, jake emocionalne uzbuđenosti i sl. Primjerice, netko tko se boji mraka, a šeće sam noću, može u svakom stablu vidjeti čudovište ili susjeda koji je davno preminuo. Jedna od poznatijih iluzija, koju često možemo doživjeti, iluzija je brzine kretanja vozila koja nastaje kao posljedica utjecaja specifičnog prethodnog iskustva. Ako se duže vrijeme vozite vrlo sporo (npr. u gradskoj gužvi, a onda se gužva naglo raščisti) pa ubrzate i dođete do brzine od sto kilometara na sat, činit će vam se da vozite iznimno brzo. Međutim, ako je vaše prethodno iskustvo drukčije, onda će ta ista brzina od sto kilometara biti doživljena kao iznimno spora vožnja. To se događa u situaciji kada se duže vrijeme vozite znatno većom brzinom od sto kilometara na sat (npr. na autocesti vozite pet minuta sto osamdeset na sat), pa onda naglo smanjite na sto kilometara na sat. Činit će vam se kao da stojite. Dakle, vožnja istom brzinom (sto kilometara na sat), ovisno o prethodnom iskustvu, može biti doživljena kao iznimno brza, odnosno iznimno spora vožnja, a objektivno gledajući nije nijedno ni drugo. Za razliku od iluzija kod kojih postoji objektivni vanjski podražaj, ali se pogrešno interpretira, halucinacije su doživljaji koji nastaju bez neposrednog posredovanja perifernih dijelova osjetilnih organa. To su doživljaji koji imaju osobito visoku razinu "senzorne živosti", te je osoba koja halucinira potpuno uvjerena da su sadržaji njenih halucinacija objektivno prisutni i doživljava ih kao subjektivnu psihološku realnost. Nemoguće je osobu koja halucinira uvjeriti da to nije stvarno, dapače, čak i onda kada je sadržaj tih halucinacija takav da je nemoguć (npr. osoba halucinira da vidi samu sebe), nije ju moguće u to uvjeriti. Halucinacije se često kod ljudi koji nemaju dovoljno znanja o njima poistovjećuju s psihičkim poremećajima. Naime, postoje psihički poremećaji kod kojih su halucinacije gotovo redovita pojava, ali isto tako moramo znati da i normalne, psihički zdrave osobe mogu u nekim situacijama halucinirati. Jedna je od takvih situacija i stanje ekstremne senzorne deprivacije (lišenosti podražaja), kao i senzorno preopterećenje (previše podražaja istodobno). Istraživanja su pokazala kako ljudi nisu u stanju duže izdržati u takvim ekstremnim situacijama podraživanja, odnosno to su situacije u

72

UVOD

kojima dolazi do prelaženja praga čovjekove normalne senzorne adaptacije, te on nije u stanju ispravno interpretirati podražajnu okolinu, pa dolazi do pojave halucinacija. Kad uopće nema podražaja, čovjek ih na neki način "traži" kako bi situacija bila bliže normalnim okolnostima, a kad ih kroz jedno duže razdoblje ima previše, očito se ponekad ne snalazi najbolje te može doći do halucinacija. Isto tako je poznato da visoka tjelesna temperatura, različiti lijekovi, droga, alkohol, umor i iscrpljenost, dugotrajna nesanica itd. također mogu izazvati halucinacije. U dosadašnjem dijelu opisali smo koliko je u stvarnosti složen sam proces nastanka najjednostavnijeg psihološkog doživljaja koji se zove osjet. Vidljivo je da postoji mnogo preduvjeta, od samih podražajnih karakteristika do složenog funkcioniranja fizioloških mehanizama, da bi osjet, a nakon njega i percepcija, uopće nastali. Stoga se čini gotovo nevjerojatnim da postoje ljudi koji mogu "zaobići" sve navedeno i na taj se način "suprotstaviti" svim poznatim fizikalnim zakonitostima. Pojedinci koji to navodno mogu predmet su proučavanja već ranije spomenute parapsihologije. d) Kriminalistička psihologija Kriminalistička psihologija grana je primijenjene psihologije koja se bavi primjenom psihologijskih spoznaja za potrebe kriminalističke obrade. Iz toga je jasno da je dio tih znanja jednako primjenjiv i u području forenzičke psihologije, odnosno za potrebe suda. Nekoliko je područja psihologijskih spoznaja koje imaju direktne implikacije na djelatnosti kriminalističke obrade, no ovdje izdvajamo samo najvažnija: a) psihologija svjedočenja odraslih i djece; b) psihologijske spoznaje o detekciji laži putem neverbalnog ponašanja te analize izjava; c) psihologija ispitivanja okrivljenika i priznavanja djela. 0 pitanjima pod a) i c) govori se u okvirima izlaganja o ispitivanju okrivljenika i svjedoka, a o pitanju pod b) u nastavku izlaganja. d.1) Psihologija i grafologija Grafologija bi se mogla definirati kao još uvijek znanstveno nepriznata, ali i široko primjenjivana tehnika (disciplina) namijenjena otkrivanju i definiranju širokog spektra osobina i sposobnosti. Katkad se naziva i psihologija rukopisa. Grafologijom se u širem smislu može smatrati i analiza rukopisa kao vrsta kriminalističke ekspertize kojom se utvrđuje identitet osobe (skriptera), o čemu se govori u trećem i četvrtom dijelu ove knjige. V. izlaganje infra Glava XXV., 3.h. Grafologija se u Europi primjenjuje već oko 100 godina, a danas se najviše primjenjuje za analizu osobina ličnosti, općih i specifičnih intelektual-

73

KRIMINALISTIKA

__________________________________________________________________

nih sposobnosti, kao i određivanje razine empatije, socijalne kompetencije i komunikativnosti, motivacije te različitih psihofizičkih poremećaja i bolesti. Slijedom toga svoju primjenu tehnika nalazi u selekciji za najrazličitije poslove, uključujući i najzahtjevnije (npr. pilota), profesionalnoj orijentaciji, jer pruža brzi uvid u široki spektar sposobnosti, psihoterapiji, jer daje kvalitetne naznake postojanja poremećaja, a može se koristiti i kao dio terapije, tzv. grafoterapija. Prednost je što, za razliku od većine ostalih tehnika analize osobnosti, ne zahtijeva prisutnost analizirane osobe te se koristi u otkrivanju i sprječavanju krivotvorenja rukopisa i potpisa. Grafološki nalaz temelji se na analizi više od 200 značajki rukopisa u kategorijama oblika i veličine slova, njihova prostornog smještaja i odnosa te ritma i povezanosti. Ideja o mogućnosti i smislu analize osobnosti putem rukopisa nalazi opravdanje u činjenici da je pisanje psihofiziološki iznimno složen, centralno kontroliran proces koji uključuje i zahtijeva koordiniranu aktivnost širokih područja kore velikog mozga, te time prenosi korisne informacije o osobinama ličnosti i emocionalnom stanju osobe koja piše. Jedan od dokaza da je pisanje centralno kontroliran proces jest to da se osnovne značajke rukopisa pojedine osobe ne mijenjaju bez obzira na to kojim udom se (desnom ili lijevom rukom ili nogom) odnosno dijelom tijela (usnama, glavom i sl.) piše. Usprkos širokoj primjeni, u Europi ne postoji konzistentan i od države potican sustav obrazovanja i osposobljavanja za zanimanje grafologa (koje se upisuje u radnu knjižicu), već se znanja stječu uglavnom tečajevima registriranih grafoloških društava. U Hrvatskoj nema organiziranog osposobljavanja za zanimanje grafologa. d.2) Hipnoza Unatoč širokoj raširenosti hipnoze, ne samo u medicinske i terapeutske svrhe (hipnoterapija), već i kao oblika zabave (hipnotičke seanse), u znanosti još je uvijek sporna njezina prava priroda. Brojni autori smatraju da je hipnoza promijenjeno stanje svijesti slično snu, obilježeno jakim stupnjem sugestibilnosti subjekta. Drugi, pak, ukazuju na znanstvena istraživanja (analize aktivnosti mozga tijekom hipnoze) koja pokazuju da su brojne biološke funkcije tijekom hipnoze jednake kao u budne osobe, a treći usvajaju sociološki pristup i tvrde da je riječ samo o voljnom preuzimanju uloge koju nameće hipnotizer (role playing) u kojemu važno mjesto ima želja i očekivanje hipnotizirane osobe. Brojna istraživanja ukazuju na to da je stupanj sugestibilnosti osobe presudan za hipnozu, te su u tu svrhu izrađeni posebni testovi razine su5 Tekst odjeljka d.2) napisali su Joško Vukosav i Filip Vukov.

74

UVOD

gestibilnosti (Harvard Group Scale of Hypnotic Susceptibility; Stanford Hypnotic Susceptibility Scales). Iskusni hipnotizeri, naprotiv, tvrde da mogu hipnotizirati bilo koga. Pored svih tih dvojbi, korist od primjene hipnoze u psihijatrijskoj terapiji, kontroli boli i raznim drugim medicinskim tretmanima znanstveno je potvrđena. Postupak hipnoze započinje uvođenjem (indukcijom) subjekta u stanje transa, za što mnogi hipnotizeri koriste verbalne tehnike opuštanja, no postoje i razne druge tehnike, npr. korištenje mehaničkih naprava. Nastup stanja hipnotiziranosti obilježava fokusiranje pozornosti na tijek misli i ravnodušnost u odnosu na okolinu. Stanje dublje hipnoze obilježava gubitak kritičnosti i povodljivost. Za kriminalistiku je značajno da osoba koja je uspješno hipnotizirana doista striktno slijedi upute hipnotizera. Potencijalne, etički i pravno dvojbene primjene uključuju sljedeće: 1) hipnoza se uspješno može primijeniti za pristup sjećanjima na događaje koje je osoba potisnula duboko u podsvijest, tako da ih se u normalnom stanju uopće ne može sjetiti; 2) od hipnotizirane osobe moguće je dobiti odgovore i na ona pitanja na koja bi joj u potpuno svjesnom stanju zbog različitih razloga bilo neugodno odgovarati. Čovjek u svjesnom stanju svoje ponašanje i reagiranja podvrgava svojevrsnoj "kognitivnoj kontroli", odnosno dobro razmisli prije nego što odgovori na neka pitanja, vodeći pri tome računa da se ne kompromitira i ne pokaže u "lošem svjetlu". Etičnost i primjena hipnoze u svrhe kaznenog postupka vrlo je dvojbena, iako ne toliko kao metode poput narkoanalize i "pranja mozga". U obzir se mora uzeti činjenica da u rješavanju nekih slučajeva ima pojedinaca koji su spremni potpuno surađivati s policijskim istražiteljima, pa vrlo rado pristaju biti hipnotizirani. Tijekom ispitivanja osoba pod hipnozom može se doista prisjetiti zaboravljenih ili potisnutih događaja, usmjeravajući ju na odabrane detalje zločina, a zatim i rekonstrukciju prizora. Međutim, istraživanja su pokazala da, iako pojedinci mogu dati više informacija dok su pod hipnozom, one su često pogrešne, makar ih hipnotizirane osobe daju uz visoki stupanj vlastitog uvjerenja u njihovu točnost. Zbog te pojave, policijski istražitelji moraju s oprezom uzimati ovako dobivene podatke. Vrhovni sud SAD-a u predmetu Rock v. Arkansas ocijenio je da bi opća dokazna zabrana u odnosu na iskaz okrivljenika dobivenog nakon što mu je hipnozom "osvježeno" pamćenje kršila ustavno pravo iskazivanja svega što mu ide u korist. Viši sudovi nekih saveznih država SAD-a prihvaćaju kao dokaz iskaz koji je dobiven nakon što je hipnozom "osvježeno" pamćenje svjedoka. U Njemačkoj je Vrhovni sud u jednom predmetu silovanja prihvatio kao dokaz svjedočenje žrtve koja je tek nakon provedene hipnoze prepoz-

75

KRIMINALISTIKA

__________________________________________________________________

nala počinitelja. Zabranjena je primjena hipnoze kako bi se utjecalo na svijest i volju okrivljenika tijekom davanja iskaza. Hipnoza se može upotrijebiti i kao tehnika počinjenja kaznenoga djela. Poznat je slučaj Bjorna Nielsena i Palle Hardrupa iz poslijeratne Danske. Nielsen, iskusan kriminalac, tijekom višegodišnjeg dijeljenja zatvorske ćelije uspio je sugestibilnog Hardrupa uvesti u stanje dubokog hipnotičkog transa, u kojemu je Hardrup funkcionirao gotovo kao robot koji se odaziva samo na njegov glas. Stanje hipnotičke sugestibilnosti nije prekinuto ni razdobljem od šest mjeseci koje je Hardrup, otpušten ranije, sam proveo na slobodi. Po izlasku iz zatvora, Hardrup je po Nielsenovim uputama počinio dvije razbojničke krađe, a tijekom izvršenja druge usmrtio je dvoje ljudi. Nakon što je uhićen, psihijatar je utvrdio da je počinitelj doista cijelo vrijeme bio hipnotiziran. Narkoanaliza je psihijatrijski terapeutski postupak utemeljen na psihoanalitičkim postupcima uklanjanja psihičkih poremećaja pomoću narkotičnih sredstava. Moguće ju je koristiti i u druge svrhe. Za kriminalistiku je značajno korištenje da bi se dobilo obavijesti ili priznanja, uz uporabu tzv. seruma istine. Serum istine je pojam kojim se označavaju opojne droge koje mogu biti upotrijebljene za dobivanje točnih informacija od strane osoba nevoljnih za suradnju. Postupak započinje davanjem preparata kojima se postiže stanje narkotične pospanosti, a zatim se drugim preparatima pospješuje verbalna nadraženost, što olakšava dobivanje priznanja. Prikladne tvari uključuju sedative, koji kao depresori središnjeg živčanog sustava smanjuju više kortikalne funkcije, a kako je laganje složenije od govorenja istine, uporaba prave doze može, uz prikladne metode ispitivanja, uroditi željenim rezultatom. Poznato je da su mnoge vojne i obavještajne službe vršile ispitivanja različitih tvari u tu svrhu, od običnog alkohola (etanola), raznih sedativa, do skopolamina, sodijum amobarbitala i sodijum tiopentala (naziva se i sodijum pentotal). Skopolamin je antikolinergik koji ima određenu primjenu u oftalmologiji, a njegova primjena kao seruma istine istraživana je od strane obavještajnih službi tijekom 50-tih godina 20. stoljeća. Rezultati su uglavnom bili nepouzdani, jer su ispitanici zbog halucinogenog djelovanja droge bili skloni iskrivljavanju istine uslijed nerazlikovanja stvarnosti od mašte. Danas se koristi kao "droga za silovanje", jer u žrtve izaziva retrogradnu amneziju, tj. osoba se naknadno ne sjeća razdoblja nakon intoksikacije. Sodijum tiopental je snažan i brzodjelujući barbiturat koji se koristi za postizanje opće anestezije, umjetne kome, a u kombinaciji s nekim drugim

76

UVOD

tvarima i kao smrtonosna injekcija za izvršenje smrtne kazne u Sjedinjenim Državama, odnosno eutanazije u Nizozemskoj. Narkodijagnoza je psihijatrijski postupak dijagnosticiranja psihičkih poremećaja uporabom sedativa ili hipnotičkih droga. U odnosu na narkoanalizu razlika je, dakle, u svrsi, koja se ne sastoji u pribavljanju informacija koje osoba ne želi dati, već radi utvrđivanja duševnog stanja subjekta. U prošlosti su vođene rasprave je li narkodijagnoza prikladno sredstvo za utvrđivanje duševnog stanja okrivljenika u kaznenom postupku, a poneki autori su isticali kako psihijatar, vezan obvezom čuvanja profesionalne tajne, ne bi na štetu okrivljenika mogao odati eventualno dobivene informacije, nego bi se njegova uloga ograničila na utvrđivanje eventualnog postojanja poremećaja. Uporaba opojnih sredstava u psihijatriji raširena je pojava, a u prošlosti su korištena i sredstva koja su zbog zloporaba kasnije zabranjena ili je njihovo korištenje podvrgnuto strožem nadzoru, poput ketamina, LSD-a i MDMA (ecstasy). Brojni međunarodni izvori o ljudskim pravima zabranjuju uporabu mučenja i drugih nečovječnih postupaka (i) za svrhe kaznenog postupka. Pitanje je što sve ulazi u područje primjene tih normi. Konvencija Ujedinjenih naroda protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja u članku 1. određuje mučenje kao: svaki čin kojim se osobi namjerno nanosi bol ili teška tjelesna ili duševna patnja da bi se od te osobe ili neke treće osobe dobile obavijesti ili priznanja, ili da bi se ta osoba kaznila za djelo što ga je ona ili neka treća osoba počinila ili za čije je izvršenje osumnjičena, da bi se ta osoba zastrašila ili da bi se na nju izvršio pritisak, ili zbog bilo kojeg drugog razloga utemeljenog na bilo kojem obliku diskriminacije, ako ta bol ili te patnje nanosi službena osoba ili bilo koja druga osoba koja djeluje u službenom svojstvu ili na njezin poticaj ili s njezinim izričitim ili prešutnim pristankom. Taj se izraz ne odnosi na bol ili patnje koje su posljedica isključivo zakonskih sankcija, neodvojive od tih sankcija, ili koje te sankcije uzrokuju. Priručnik Ujedinjenih naroda o učinkovitoj istrazi mučenja i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja (tzv. Istanbulski protokol) navodi da je razlikovanje između fizičkih i psihičkih oblika često kontraproduktivno. Priručnik sadrži popis oblika mučenja koji se ne može smatrati konačnim, a uključuje: a) traume izazvane udarcima, šibanjem, padovima i sl.; b) mučenje držanjem tijela u određenom položaju (npr. rastegnutih udova) ili dulje onemogućavanje kretanja; c) opekline izazvane cigaretama ili drugim izvorima topline, poput vruće vode; d) elektrošokovi; e) asfiksija - davljenjem, gušenjem, uporabom kemikalija; f) nanošenje ozljeda udarcima, primjerice udaranje prstiju teškim predmetom; g) penetrirajuće ozljede, primjerice ubodi hladnim oružjem te ozljede koje nastaju uslijed

77

KRIMINALISTIKA

__________________________________________________________________

ulaza projektila vatrenog oružja u tijelo; h) izlaganje kemijskim supstancijama, poput otopina soli, papra, benzina (naročito rana i tjelesnih otvora); i) svi oblici seksualnog nasilja (diranje spolovila, verbalno uznemiravanje seksualne prirode); j) svi oblici sakaćenja prstiju i udova; k) medicinsko odstranjenje udova ili organa; k) farmakološki oblici mučenja uz uporabu toksičnih doza sedativa, neuroleptika, paralizirajućih sredstava i sl; 1) uvjeti oduzimanja slobode koji uključuju sljedeće: mala ili prenapučena prostorija, samica, nezadovoljavajući higijenski uvjeti, nepristupačnost sanitarnih prostorija, neredovita ili zagađena hrana i voda, izlaganje ekstremnim toplinskim uvjetima, povreda privatnosti, prisilna nagost; lj) deprivacija normalnih senzornih podražaja, poput zvuka, svjetlosti, osjećaja za vrijeme, izolacija, manipulacija svjetlom u prostoriji, zlostavljanje iskorištavanjem fizioloških potreba osobe, ograničenje sna, hrane, vode, pristupa prostorijama za nuždu i osobnu higijenu, onemogućavanje kretanja, nedostupnost medicinske njege, nedostupnost socijalnih kontakata unutar zatvora i s vanjskim svijetom; m) poniženje verbalnim i drugim oblicima zlostavljanja; n) prijetnje smrću, prijetnje nanošenja zla članovima obitelji, daljnjeg mučenja ili zatvaranja, lažne egzekucije; nj) prijetnje napadom životinjama (psi, mačke, štakori, škorpioni itd.); o) kršenje tabua; p) bihevioralno zlostavljanje, primjerice, prisilno sudjelovanje u aktivnostima protiv vlastitih vjerskih uvjerenja (npr. prisilno davanje svinjetine pripadnicima muslimanske vjeroispovijesti), prisilno uništenje vlastite imovine, prisilna izdaja druge osobe; r) prisilno gledanje mučenja drugih osoba. Priručnik određuje i način postupanja tijela vlasti u slučajevima sumnje na mučenje. Osnovna načela su sljedeća: 1. nužnost razjašnjenja činjeničnog stanja i utvrđivanja individualne i državne odgovornosti prema žrtvi i članovima njezine obitelji; 2. identifikacija mjera nužnih da se takvi slučajevi ne bi ponavljali u budućnosti; 3. kazneni progon ili, ako je prikladno, utvrđivanje stegovne odgovornosti počinitelja i odgovornih osoba te puna odšteta od strane države, ne samo financijska, već i činjenjem dostupnima svih potrebnih medicinskih i rehabilitacijskih sredstava. d.3) Intuicija* Intuicija ima ulogu u svim područjima čovjekove djelatnosti, tako da se ovisno o kontekstu, odnosno u različitim znanostima (filozofija, matematika, psihologija, pedagogija itd.) javljaju i različita određenja toga pojma. U filozofiji se intuitivno obično suprotstavlja diskurzivnome. Dok diskurzivno pretpostavlja spoznavanje putem izvođenja zaključaka iz premisa koje se mogu verbalizirati, intuicija predstavlja izravno saTekst odjeljka d.3) napisao je Joško Vukosav.

78

UVOD

gledavanje stanja stvari ili postizanje istine a da tome ne prethodi svjesno logičko zaključivanje. Ovakvo shvaćanje intuicije potječe još iz antičkog vremena. Tako intuicija za Aristotela, kao i za Descartesa, predstavlja prepoznavanje aksiomatskih temelja znanosti do kojih se logičkim zaključivanjem ne može doći. Wittgenstein pojam intuicije stavlja u kontekst društvene i kulturološke pozadine u kojoj se koristi, te primjećuje da osoba koja je upotrijebi time jednostavno iskazuje da nema zadovoljavajuće objašnjenje kako je došla do određene spoznaje. U suvremenoj znanstvenoj psihologiji intuicija se objašnjava na više načina, prije svega funkcionalno. Prema nekim autorima, moguće je razlikovati šest osnovnih funkcija intuicije: 1) intuitivno otkrivanje - iznenadno spoznavanje koje prelazi granice dosadašnjeg znanja i logike stvari u odnosu na posve određeno ili općenito pitanje ili problem; 2) kreativna intuicija - stvaralačko, maštovito domišljanje mogućnosti i alternativa u okviru kojega se ne traži odgovor na neko određeno pitanje; 3) intuitivno ocjenjivanje - u odnosu na konkretno pitanje alternative se vrednuju na određeni način a da se ne mogu iznijeti činjenice ili jasni razlozi upravo takvog vrednovanja. Vrijednosna ocjena javlja se u obliku osjećaja, poriva, "unutarnjega glasa". Ova funkcija važna je uvijek kada je potrebno donijeti odluku, a na raspolaganju ne stoji dovoljno relevantnih informacija; 4) operativna intuicija - intuicija koja se javlja kao unutarnji fenomen u osobe u situaciji djelovanja, koja izravno utječe na to djelovanje, usmjeravajući ga. Taj "unutarnji kompas" može se doživjeti kao sila koja djeluje nesvjesno, usmjeravajući pozornost u određenom smjeru; 5) prognostička intuicija - oblik spoznaje koji se odnosi na budućnost, može se opisati pojmom predosjećaja, no može značiti i samo svijest o mogućnosti. U tom drugom smislu postavljanje bilo koje hipoteze implicira nešto prognostičko, pretpostavljajući njezinu valjanost moguće je promišljati i planirati nešto za budućnost; 6) prosvjetljenje - intuicija u svojem idealnom obliku, prosvjetljenje obuhvaća sve njezine navedene aspekte, a obilježava ga doživljavanje stanja svijesti u kojemu nestaje dualitet subjekt/objekt, postizanje jedinstva sa svime. Pitanje koje je neodvojivo od razumijevanja intuicije jest na koji način i u kojoj mjeri nesvjesni psihički procesi utječu na doživljavanje i spoznavanje stvarnosti. U psihologiji spoznaje u novije su vrijeme provedena brojna istraživanja o nesvjesnoj obradi podataka, načinima na koje podsvijest preoblikuje osjetilne podražaje, utjecaju podsvjesnoga u rješavanju problema, učenju i uopće djelovanju. Strukturu intuicije u postupku rješavanja određenog problema Bowers opisuje na sljedeći način: "intuicija implicira da određeni uzorak tragova ili podataka manje ili više nesvjesno i automatski aktivira relevantne me-

79

KRIMINALISTIKA

__________________________________________________________________

morijske i semantičke mreže i tiho vodi svijest prema eksplicitnoj hipotezi ili osjećaju (hunch)." Cjelovito zahvaćanje fenomena intuicije prema H. Petzoldu zahtijeva uvažavanje svega što sudjeluje u procesu nastanka spoznaje, od bioloških (genetskih) uvjetovanosti, nesvjesno i svjesno opaženoga, emocija i pamćenja do anticipirajućih čimbenika. Nesvjesno opažanje poznato je pod nazivom subliminalna percepcija. Mozak, naime, registrira i one podražaje koji naoko izlaze izvan domene čovjekove svjesne osjetljivosti. Eksperimentalni dokazi potkrepljuju ovakve tvrdnje. U jednom eksperimentu istraživači su za vrijeme trajanja jednog cjelovečernjeg filma, u vrlo kratkom vremenskom intervalu od svega nekoliko desetaka milisekundi, na platnu prikazali veliku bocu Coca cole. Budući da je taj podražaj iznimno kratko trajao nije moglo doći do percepcije boce već su to gledatelji doživjeli kao lagano treperenje slike, odnosno mogli su primijetiti samo malu promjenu u svjetlini slike. Nakon odgledanog filma, znatno veći broj gledatelja nego što bi se to po zakonu vjerojatnosti moglo očekivati, odlazio je kupovati upravo Coca colu. Pretpostavlja se kako je ova reklama, iako je oni nisu bili svjesni, ipak utjecala na njihovo ponašanje. U jednom drugom eksperimentu sa slobodnim asocijacijama traženo je od ispitanika da, između ostalih podražajnih riječi, izraze svoju slobodnu asocijaciju na riječ: domaća životinja. Bile su dvije skupine ispitanika, a samo jednoj skupini zadano je da u desetak sekundi gledaju nacrtanu krošnju jednog stabla, dok druga grupa nije imala takvu mogućnost. U krošnju tog stabla, koje se sastojalo od stotina različitih linija koje su predstavljale grane i lišće, bila je integrirana slika guske. Budući da je vrijeme od deset sekundi bilo iznimno kratko, nitko od onih koji su gledali to stablo nije ništa posebno primijetio, odnosno nitko nije izjavio da je tamo nešto vidio, pogotovo ne gusku. Drugim riječima, nitko nije percipirao tu gusku, dakle na svjesnoj razini nitko od njih nije bio svjestan njene "prisutnosti" u krošnji tog stabla. Međutim, kad se kroz proces slobodnih asocijacija (na neku podražajnu riječ odgovara se prvom riječju koja nam "padne na pamet") došlo do pojma "domaća životinja", gotovo svi iz skupine ispitanika koji su prethodno bili izloženi gledanju stabla odgovorili su riječju guska, dok je iz one druge skupine, koja nije prethodno gledala stablo, rijetko tko spomenuo gusku. Iz ovih primjera vidljivo je da naš mozak registrira mnogo informacija kojih mi uopće nismo svjesni. Postupak intuitivnog rješavanja problema prema Bowersu odvija se u dvije faze. U prvoj određena obilježja koherentnosti, povezanosti (clues of coherence), koja se najčešće primaju nesvjesno, aktiviraju bitne strukture pamćenja i znanja (memorijske i semantičke mreže), dakle, relevantne iskustvene sadržaje.

80

UVOD

Pe rcipir anje i obrad a tih obilje žja koher entno sti u prvom koraku (guiding stage) rezultira boljim sagledavanjem ili razumijevanjem određenoga problema ili teme. U drugoj fazi (integrating stage) ti procesi koji se odvijaju u podsvijesti mogu na određenom stupnju aktivnosti prijeći granicu iz podsvjesnog u svjesno, pri čemu dolazi do spoznaje u obliku osjećaja, hipoteze ili iznenadnog razumijevanja. Prijelazu obično prethodi nekakav predosjećaj, uvjerenje. Intuicija, dakle, izravno ovisi o dosadašnjim iskustvima osobe, zapisanim u strukturama dugotrajnog pamćenja. Intuitivna obrada situacija i problema ne javlja se na mahove, sporadično, već se na podsvjesnoj razini odvija paralelno sa svjesnim procesima i pod određenim uvjetima prelazi granicu svjesnoga. Neki autori psihologije spoznaje bave se konceptima implicitne spoznaje, implicitnog učenja i "tihog" znanja (implicit cognition, tacit knowledge). Prema riječima znanstvenika i filozofa Michaela Polanyija, svatko zna više od onoga što može izraziti. Implicitno učenje je stjecanje znanja koje je u pravilu neovisno o trudu da se nešto nauči i bez svijesti o tome što je naučeno. Prema Arthuru Reberu, takvo učenje je temeljni proces koji leži u srži sposobnosti svakog složenog organizma za prilagođavanjem uvjetima okoline. Sadržaj učenja određuje sredina, kultura, ono zajedničko većoj skupini ljudi, no i od pojedinca do pojedinca različiti sadržaji mikrosredine. Krajnji rezultat takvog procesa učenja u konkretnoj situaciji može se nazvati intuicija. Drugdje se upotrebljava pojam proceduralnog znanja (procedural knowledge), tzv. know-how, koji je u svojoj funkciji upravljanja djelovanjem predmet svjesne spoznaje, no snažno ovisi o kontekstu, situaciji u kojoj dolazi do primjene, izvan koje se teško može jasno sagledati i verbalizirati. G. H. Neuweg razlikuje tri osnovna obilježja implicitnog znanja: 1) nemogućnost verbaliziranja; 2) nemogućnost formaliziranja - složenost i velika varijabilnost tijekom djelovanja kod primjene ovih znanja ukazuje na

81

K R I M I N A L I S T I K A ________________________________________________________________________

to da nemogućnost njihova formaliziranja i ekspliciranja nije posljedica toga što ona izmiču svijesti subjekta koji djeluje, već njihove strukture, koja odolijeva postavljanju strogih granica; 3) uvjetovanost iskustvom - implicitno znanje proizlazi iz individualne obrade proživljenoga, "iz prakse za praksu". Odnos eksplicitnog i implicitnog znanja ili svijesti i intuicije ne bi se trebao shvatiti kao međusobno isključiv. Oni se greškom suprotstavljaju, a trebali bi biti shvaćeni kao procesi u međudjelovanju, koji mogu sudjelovati u sinergijskom odnosu. Postavlja se pitanje na koji način pospješiti sinergijski učinak toga međudjelovanja, za što neki autori (Tony Bastick) upotrebljavaju model četiri faze kreativnoga procesa: 1) priprema - usmjeravanje pozornosti na određeni zadatak i svjesno bavljenje problemom, prikupljanje informacija koje mogu biti od koristi; 2) inkubacija - razdoblje mira i svjesnog nebavljenja predmetom, tijekom kojega dolazi do podsvjesne obrade podataka o predmetu; 3) spoznaja, prosvjetljenje - redovito iznenadni impuls koji predstavlja bitan doprinos u rješavanju određenog pitanja ili problema; 4) verifikacija - provjera rezultata na temelju postavljenih kriterija ili izravna primjena spoznaje u djelovanju. e) Parapsihologija, ESP I PK* Naziv u sebi sadrži prefiks "para" kojim se obično označava nešto "lažno" ili "tobožnje". Tako da to nije ustvari "prava" nego prije "tobožnja" psihologija. Proučavanje takvih tzv. paranormalnih pojava koje izlaze iz okvira uobičajenog i znanstveno objašnjivog doživljavanja spada u područje parapsihologije. Kako bismo mogli suvislo razmatrati domenu parapsihologije, moramo prije svega temeljito objasniti koji su to "uobičajeni" načini nastanka osjeta i percepcije. Naime, vrlo često postoje pogrešne predodžbe o tome. Počeci razvoja parapsihologije vežu se uz pojavu spiritualizma, odnosno idealističke filozofije koja poriče stvarnost materije ističući duhovnu stranu i bit svijeta. Uz to ističu i postojanje medija koji komuniciraju na duhovnoj razini bez korištenja ikakvih poznatih materijalnih oblika komuniciranja. Poznat je slučaj dviju sestara, Kate i Margarette Fox, koje se smatraju "prvim suvremenim medijima". One su navodno, još dok su bile djevojčice, godine 1848., u svojoj drvenoj kućici u gradiću Hydesvillu, država New York, ostvarile komunikaciju s duhom čovjeka koji je bio sahranjen ispod njihove kuće. On im je na njihove upite o različitim stvarima "odgovarao" Tekst odjeljka e) napisao je Joško Vukosav.

82

UVOD

kucanjem i lupanjem. Javnost je vrlo brzo saznala za taj slučaj i sestre su ubrzo imale i javne prezentacije svojih spiritualnih moći. Taj su slučaj od samog početka pratile različite kontroverze. Naime, neki istraživači ozbiljno su posumnjali da zvukovi koji se čuju u kući nisu dolazili od duha čovjeka koji je umro nego da su te zvukove producirale same sestre kuckajući vlastitim zglobovima. Godine 1888., nakon dugih desetljeća oštrih polemika između pobornika i skeptika o istinitosti duhovnih moći sestara Fox, one same su priznale da su cijelo vrijeme varale sve oko sebe. Čak su i pokazale kako su to činile. Kritičari su to prihvatili kao priznanje vlastitih sumnji, dok su pobornici isticali da su sestre to priznale zato što su tada bile alkoholičarke bez sredstava za život, koje su bile podmićene da to učine. Nakon ovog slučaja diljem svijeta pojavljivali su se razni mediji koji su navodno imali nadnaravne moći. Međutim, kod većine navodnih medija naknadno je otkriveno da se radilo o dobro smišljenim trikovima, te da su oni bili samo relativno uspješne varalice. Izuzetak je slučaj jednog medija koji se zvao Daniel Dunglas Home, koji nikad nije uhvaćen da vara. Za razliku od ostalih medija koji su redovito preferirali demonstraciju svojih nadnaravnih moći u zatamnjenim prostorima, on je svoje prezentacije izvodio redovito u dobro osvijetljenim prostorima. Njegove prezentacije obično su uključivale nekoliko različitih situacija kao što su: držanje goruće žeravice u ruci, a da pri tome nikada nije bio opečen, podizanje i lebdenje teškog stola u zraku izazvano samo snagom misli, te čak lebdenje i izlazak kroz jedan prozor i ponovni ulazak u istu prostoriju kroz drugi prozor. Njegove demonstracije paranormalnih moći bile su toliko impresivne da je jedan od najpoznatijih kemičara tog doba, Sir William Crookes, bio uvjeren kako njegove moći ukazuju na postojanje jednog potpuno novog, dotad nepoznatog oblika energije. Kad bi to bilo točno, tada bi znanost koja se temelji na materijalizmu, a ne na duhovnosti, izgubila svoj smisao. Stoga su znanstvenici "shvatili ozbiljno" ovo još uvijek neistraženo područje i parapsihološka istraživanja doslovno su se "razbuktala". Osnovana su različita udruženja za parapsihologiju. Među prvima bila su ona u Engleskoj (1882.) i SAD-u (1885.). U svijetu trenutno postoji preko 50 parapsiholoških časopisa, a osnovano je više od 150 udruženja. To su vrlo zorni pokazatelji koji govore o velikoj popularnosti parapsihologije i među populacijom "običnih" ljudi i u populaciji znanstvenika različitih usmjerenja, od psihologije, medicine, kriminalistike pa sve do fizike. U kolokvijalnom govoru pod pojmom parapsihologije podrazumijevaju se različite pojave kao što su: komuniciranje s duhovima, različite druge okultne pojave, magija, dijagnosticiranje bolesti pomoću viska, traženje vode pomoću rašlji i sl. Prvi znanstvenici koji su napravili odmak od "čis-

83

KRIMINALISTIKA

______________________________________________________________

tog" spiritualističkog pristupa objašnjavanju ovih fenomena bili su bračni par J. B. Rhine i njegova žena Louisa. Po struci su bili biolozi, i vrlo zainteresirani za pronalaženje dokaza koji su suprotni stajalištima "čistog materijalističkog" pogleda na ljudsku prirodu. J. B. Rhine bio je više orijentiran u svom radu na eksperimentalne metode, nastojeći verificirati dobivene rezultate koristeći se statističkim i eksperimentalnim nacrtima istraživanja, dok je njegova žena Louisa Rhine skupljala sve što bi joj "došlo pod ruku", nadajući se kako će iz velikog broja slučajeva koji se pojavljuju, bez obzira na to što oni možda nikada neće biti potvrđeni, ipak naučiti nešto o pravoj prirodi čovjeka. J. B. Rhine prvi uvodi pojam "ekstrasenzorne percepcije" podrazumijevajući pod tim tri vrste pojava koje nastaju izvan postojećeg poznatog osjetilnog sustava, a to su telepatija (gdje informacije dolaze od strane druge osobe), vidovitost (informacije dolaze od udaljenih objekata ili događaja) i prekognicija (informacije dolaze iz budućnosti). Sve ove pojave jednim imenom su nazvane ESP (extrasensory perception). Osim njih, pod pojmom PSI (parapsychology) podrazumijeva se i psihokineza (PK), odnosno mogućnost pomicanja predmeta samo snagom uma, bez djelovanja fizičke sile. Drugim riječima, parapsihologija u sebi uključuje ekstrasenzornu percepciju i psihokinezu. Međutim, kao što smo već ranije istaknuli, u kolokvijalnom govoru i laičkom pristupu u parapsihologiju ubraja se još i: okultizam, dijagnosticiranje bolesti pomoću rašlji ili viska, prizivanje duhova i sl. e.1) Praznovjerje i okultizam* Praznovjerje i okultizam, koji se uglavnom na njemu temelji, unatoč tome što ne pripadaju sami po sebi u kriminalnu sferu, kriminalistički su zanimljivi iz više razloga. Neka obilježja tih vjerovanja mogu biti elementi kriminalne tehnike ili utjecati na neke oblike kriminalnog ponašanja. Iako ćemo danas na proricanje sudbine iz karata ili na horoskop u pravilu gledati kao na oblik bezazlene zabave, stvari stoje drukčije s raznim urocima, magičnim iscjeliteljima i sličnima koji iskorištavaju lakovjernost drugih radi ostvarenja vlastite koristi. Praznovjerjem se može smatrati svako vjerovanje u nešto prirodnim zakonima nedokazivo, pri čemu se od religije može razgraničiti elementom htijenja utjecanja ne samo u duševnoj ili duhovnoj sferi čovjeka, već postizanja "magičnih" učinaka u vanjskom svijetu. Za kriminalistiku je važno razlikovati između oblika praznovjerja koji imaju kriminogeno djelovanje, od onih koji mogu biti nebitni popratni elementi počinjenja djela, a svejedno od važnosti za njegovo rasvjetljavanje. S obzirom na iznimnu šarolikost Tekst odjeljka e.l) napisao je Filip Vukov.

84

UVOD

toga područja, ovdje treba ukazati samo na najznačajnije oblike praznovjerja s potencijalno kriminalističkim značajem. Proricanje sudbine prvi je takav oblik. Želja ili potreba ljudi da saznaju što će (im) se dogoditi u budućnosti, uvijek je predstavljala priliku za zaradu iskorištavanjem lakomislenosti drugih. Astrologija je naročito u srednjem vijeku uživala gotovo status znanosti prema kojoj ni viši društveni slojevi nisu bili ravnodušni. Astrologija je i danas vrlo popularna, pri čemu se može razlikovati «višu» astrologiju, koja prema točno određenim pravilima tumači značaj određenih odnosa nebeskih tijela i zemlje, od izmišljenog iskazivanja o budućnosti pukom uporabom mašte, što se može smatrati oblikom prijevarnog ponašanja. Drugi oblik proricanja sudbine je čitanje iz dlana (kiromantija), osnova kojeg je vjerovanje da oblik i raspored crta na dlanu određuje budućnost osobe. Treći oblik je čitanje budućnosti iz karata, što je tehnika stara koliko i same karte. Svaka karta ima određeno ili više značenja, a kombinacija izvučenih karata pruža osnovu za cjelovitu interpretaciju, koja uz dobru procjenu ljudskih osobina i želja iskusnim "prorocima" dopušta da iznesu što god je prikladno. Tumačenje snova kao iskaza podsvjesnoga u osobi danas ima sve više psihologijskih, znanstvenih osnova, iako tumačenje koje iz snova iščitava budućnost zasigurno spada u praznovjerje. Rašljarstvo (biolokacija, rabdomacija) je pojam kojim se označava navodna sposobnost otkrivanja predmeta (najčešće vode) ispod zemljine površine, iako su se takvi predmeti u povijesti koristili i kao sredstvo dijagnosticiranja bolesti i u svrhu izliječenja. U pravilu se koriste rašlje ili sličan predmet, navodno da bi se učinili vidljivim inače neprimjetni nesvjesni pokreti ruku, potaknuti prisutnošću nekog izvora. U biti je riječ o ideomotornom efektu, poznatom u psihologiji kao nesvjesno izazvanom pokretu subjekta koji vjeruje u prisutnost neke paranormalne ili natprirodne sile. Poznati su primjeri iz vremena kada zajednice u potrazi za izvorima vode nisu imale na raspolaganju suvremene tehnologije, nego su se često obraćale osobama koje su tvrdile da imaju takve sposobnosti. Poznat je slučaj rašljara Edle von Graevea koji je, tvrdeći da je svojim sposobnostima otkrio mnoge izvore vode u Palestini, financijski ruinirao brojne općine koje su skupa iskapanja vršile na temelju njegovih uputa. Kada je riječ o proricanju sudbine uporabom viska, njegovo kretanje u određenom smjeru tumači se kao odgovor natprirodnih sila na pitanje koje je ispitaniku postavio voditelj "seanse". Vjerovanje u vještice i njihove okultne sposobnosti bilo je u srednjem vijeku ne samo rašireno u puku, već je predstavljalo državnu i crkvenu politiku. Tako je i poznata Constitutio Criminalis Carolina (1532.), stoljećima osnovni izvor kaznenog prava u njemačkim zemljama, u članku 109.

85

KRIMINALISTIKA

_____________________________________________________________________

tog" spiritualističkog pristupa objašnjavanju ovih fenomena bili su bračni par J. B. Rhine i njegova žena Louisa. Po struci su bili biolozi, i vrlo zainteresirani za pronalaženje dokaza koji su suprotni stajalištima "čistog materijalističkog" pogleda na ljudsku prirodu. J. B. Rhine bio je više orijentiran u svom radu na eksperimentalne metode, nastojeći verificirati dobivene rezultate koristeći se statističkim i eksperimentalnim nacrtima istraživanja, dok je njegova žena Louisa Rhine skupljala sve što bi joj "došlo pod ruku", nadajući se kako će iz velikog broja slučajeva koji se pojavljuju, bez obzira na to što oni možda nikada neće biti potvrđeni, ipak naučiti nešto o pravoj prirodi čovjeka. J. B. Rhine prvi uvodi pojam "ekstrasenzorne percepcije" podrazumijevajući pod tim tri vrste pojava koje nastaju izvan postojećeg poznatog osjetilnog sustava, a to su telepatija (gdje informacije dolaze od strane druge osobe), vidovitost (informacije dolaze od udaljenih objekata ili događaja) i prekognicija (informacije dolaze iz budućnosti). Sve ove pojave jednim imenom su nazvane ESP (extrasensory perception). Osim njih, pod pojmom PSI (parapsychology) podrazumijeva se i psihokineza (PK), odnosno mogućnost pomicanja predmeta samo snagom uma, bez djelovanja fizičke sile. Drugim riječima, parapsihologija u sebi uključuje ekstrasenzornu percepciju i psihokinezu. Međutim, kao što smo već ranije istaknuli, u kolokvijalnom govoru i laičkom pristupu u parapsihologiju ubraja se još i: okultizam, dijagnosticiranje bolesti pomoću rašlji ili viska, prizivanje duhova i sl. e.1) Praznovjerje i okultizam" Praznovjerje i okultizam, koji se uglavnom na njemu temelji, unatoč tome što ne pripadaju sami po sebi u kriminalnu sferu, kriminalistički su zanimljivi iz više razloga. Neka obilježja tih vjerovanja mogu biti elementi kriminalne tehnike ili utjecati na neke oblike kriminalnog ponašanja. Iako ćemo danas na proricanje sudbine iz karata ili na horoskop u pravilu gledati kao na oblik bezazlene zabave, stvari stoje drukčije s raznim urocima, magičnim iscjeliteljima i sličnima koji iskorištavaju lakovjernost drugih radi ostvarenja vlastite koristi. Praznovjerjem se može smatrati svako vjerovanje u nešto prirodnim zakonima nedokazivo, pri čemu se od religije može razgraničiti elementom htijenja utjecanja ne samo u duševnoj ili duhovnoj sferi čovjeka, već postizanja "magičnih" učinaka u vanjskom svijetu. Za kriminalistiku je važno razlikovati između oblika praznovjerja koji imaju kriminogeno djelovanje, od onih koji mogu biti nebitni popratni elementi počinjenja djela, a svejedno od važnosti za njegovo rasvjetljavanje. S obzirom na iznimnu šarolikost

Tekst odjeljka e.l) napisao je Filip Vukov.

86

UVOD

toga područja, ovdje treba ukazati samo na najznačajnije oblike praznovjerja s potencijalno kriminalističkim značajem. Proricanje sudbine prvi je takav oblik. Želja ili potreba ljudi da saznaju što će (im) se dogoditi u budućnosti, uvijek je predstavljala priliku za zaradu iskorištavanjem lakomislenosti drugih. Astrologija je naročito u srednjem vijeku uživala gotovo status znanosti prema kojoj ni viši društveni slojevi nisu bili ravnodušni. Astrologija je i danas vrlo popularna, pri čemu se može razlikovati «višu» astrologiju, koja prema točno određenim pravilima tumači značaj određenih odnosa nebeskih tijela i zemlje, od izmišljenog iskazivanja o budućnosti pukom uporabom mašte, što se može smatrati oblikom prijevarnog ponašanja. Drugi oblik proricanja sudbine je čitanje iz dlana (kiromantija), osnova kojeg je vjerovanje da oblik i raspored crta na dlanu određuje budućnost osobe. Treći oblik je čitanje budućnosti iz karata, što je tehnika stara koliko i same karte. Svaka karta ima određeno ili više značenja, a kombinacija izvučenih karata pruža osnovu za cjelovitu interpretaciju, koja uz dobru procjenu ljudskih osobina i želja iskusnim "prorocima" dopušta da iznesu što god je prikladno. Tumačenje snova kao iskaza podsvjesnoga u osobi danas ima sve više psihologijskih, znanstvenih osnova, iako tumačenje koje iz snova iščitava budućnost zasigurno spada u praznovjerje. Rašljarstvo (biolokacija, rabdomacija) je pojam kojim se označava navodna sposobnost otkrivanja predmeta (najčešće vode) ispod zemljine površine, iako su se takvi predmeti u povijesti koristili i kao sredstvo dijagnosticiranja bolesti i u svrhu izliječenja. U pravilu se koriste rašlje ili sličan predmet, navodno da bi se učinili vidljivim inače neprimjetni nesvjesni pokreti ruku, potaknuti prisutnošću nekog izvora. U biti je riječ o ideomotornom efektu, poznatom u psihologiji kao nesvjesno izazvanom pokretu subjekta koji vjeruje u prisutnost neke paranormalne ili natprirodne sile. Poznati su primjeri iz vremena kada zajednice u potrazi za izvorima vode nisu imale na raspolaganju suvremene tehnologije, nego su se često obraćale osobama koje su tvrdile da imaju takve sposobnosti. Poznat je slučaj rašljara Edle von Graevea koji je, tvrdeći da je svojim sposobnostima otkrio mnoge izvore vode u Palestini, financijski ruinirao brojne općine koje su skupa iskapanja vršile na temelju njegovih uputa. Kada je riječ o proricanju sudbine uporabom viska, njegovo kretanje u određenom smjeru tumači se kao odgovor natprirodnih sila na pitanje koje je ispitaniku postavio voditelj "seanse". Vjerovanje u vještice i njihove okultne sposobnosti bilo je u srednjem vijeku ne samo rašireno u puku, već je predstavljalo državnu i crkvenu politiku. Tako je i poznata Constitutio Criminalis Carolina (1532.), stoljećima osnovni izvor kaznenog prava u njemačkim zemljama, u članku 109.

87

KRIMINALISTIKA

_______________________________________________________________

propisivala kaznu za vještičarenje: "Ukoliko netko drugome čarobnjaštvom učini štetu, treba biti kažnjen smrću, a kaznu treba izvršiti vatrom". Crkveni inkvizitori širili su vjerovanje da su vještice u izravnom odnosu sa sotonom te da vode rat protiv kršćanskog svijeta, što je bila dovoljno neodređena osnova za optužbe zbog gotovo bilo čega, pa i prirodnih pojava poput bolesti. Optuživane su osobe koje su inače bile na zlu glasu, najčešće starije neugledne žene. Prema novijim istraživanjima, u cijeloj srednjoj Europi vođeno je oko 3 milijuna postupaka protiv vještica, a na smrt je osuđeno između 40.000 i 60.000 osoba. Naročito u jugoistočnoj Europi bilo je rašireno vjerovanje u vampire, umrle koji se vraćaju kao duhovi koji ispijaju krv živih osoba, koje na taj način usmrćuju. Ne bi li preminula osoba postala vampir (npr. samoubojice, druge neugledne osobe), znalo se pokop izvršiti na poseban način, često uz oskvrnuće tijela. U novije vrijeme neki se oblici vampirizma javljaju kao dio drugih okultnih vjerovanja, posebno uvjerenje da je psihokinezom ili na drugi način moguće "isisati" životnu energiju iz jedne i prenijeti je u drugu osobu. Vjerovanje u opsjednutost zlim duhovima, vragom i sl., koje se onda liječi istjerivanjem tih sila - egzorcizam - ima korijene u antičkom sinkretizmu, tijekom povijesti ga je širila Crkva, a aktualno je i danas. Najčešće je riječ o duševnim bolesnicima koji se podvrgavaju raznim oblicima terapije, koja je u povijesti nerijetko bila okrutna i završavala smrću. Prirodna ili narodna medicina, koja se ne može svesti samo na vjerovanje u magično, čudotvorno iscjeljenje, oduvijek je popularna. Znanstvena medicina još nije dosegla taj stupanj razvoja da tržište zdravlja ne bi nudilo mjesta raznim oblicima šarlatanstva, u što se možemo uvjeriti čitajući razne oglase. Unatoč tome, ne treba podcijeniti značaj raznih homeopatskih oblika tretmana naročito onih bolesti za koje medicina još nema lijeka, pa i kada su rezultati proizvod puke (auto)sugestije. Iako je upravo zbog snage sugestije teško povući granicu, iscjeljenje dodirom ruke, magnetima, izgovaranjem magičnih formula ili davanjem čarobnih napitaka i sl. sigurno donosi više koristi čarobnom iscjelitelju nego bolesniku. e. 2) Telepatija* Telepatijom se označava neposredan prijenos misli između dviju osoba, a da se pri tome ne koriste poznati oblici prijenosa energije, već neke nepoznate mentalne sile i sposobnosti. Taj je fenomen dosta istraživan, a dobiveni rezultati nisu jednoznačni. Naime, bilo je istraživanja koja su navodno potvrdila postojanje ove sposobnosti u određenom broju ljudi. Tekstove odjeljaka e.2), e.3) i e.4) napisao je Joško Vukosav.

88

UVOD

Prvi eksperiment vezan za ispitivanje telepatskih sposobnosti izveden je davne 1882. godine. Jedna bi osoba gledala u neki crtež i slala bi misli drugoj osobi koja je onda morala reproducirati tu istu sliku. Slike su bile dosta složene, s mnogo detalja, tako da nije bilo sasvim jasno koje je od tih detalja primatelj misli mogao reproducirati po čistom slučaju. Samim time je upitna i vrijednost dobivenih rezultata. Da bi izbjegao ove nejasnoće, već spomenuti Rhine u eksperiment za ispitivanje telepatskih sposobnosti uvodi tzv. Zenerove karte (ime su dobile po njihovu dizajneru). Te karte sastoje se od pet likova: zvijezde, kruga, križa, kvadrata i valovitih linija. U jednom paketu ima dvadeset i pet karata, po pet od svake vrste. U ovakvim eksperimentima posebno je važno da poredak karata koje se nalaze u špilu bude sasvim slučajan. U početnim fazama ta se slučajnost određivala miješanjem karata, što se pokazalo neadekvatnim i nepouzdanim. Da bi se to prevladalo, u kasnijim eksperimentima korištene su druge, znatno pouzdanije metode za određivanje slučajnog poretka karata kao što je tablica slučajnih brojeva. Primjerice, svaki od pet navedenih simbola dobio bi jedan broj za identifikaciju i zatim bi se iz tablice slučajnih brojeva iščitao poredak svake pojedine karte. Tablica slučajnih brojeva je niz znamenki od nula do devet gdje su dobiveni brojevi slučajno poredani. Naime, u svakom trenutku, svaka od deset mogućih znamenki ima jednaku mogućnost pojaviti se, isto tako je onda i poredak Zenerovih karata, ako se ovako određuje, u potpunosti slučajan i neovisan o bilo kakvim sistematskim ili nesistematskim čimbenicima kao što je, primjerice, objektivnost onoga koji provodi dotični eksperiment. Eksperiment bi se obično sastojao u tome da dvije osobe koje navodno posjeduju telepatsku sposobnost, a koje su fizički razdvojene (nema izravnog kontakta među njima, jer su, primjerice, svaka u drugom gradu te nema ni teoretske mogućnosti da bi mogli komunicirati na uobičajene načine tj. vidom, sluhom i sl.), "šalju" misli jedna drugoj. Obično je riječ bila o tome da su slali jedan drugome već navedene likove iz Zenerovih karata. Primjerice, osoba A zamislila bi trokut, a osoba B morala bi pogoditi što je osoba A zamislila. U najvećem broju istraživanja rezultati su bili takvi da su ukazivali na potpuno slučajno pogađanje, ali je bilo i takvih rezultata koji su upućivali na statistički značajnu razliku između broja točnih reprodukcija i onoga što bi se moglo očekivati po zakonu vjerojatnosti (naime, budući da je broj geometrijskih likova ograničen, odnosno ima ih pet, postoji velika mogućnost, i to čak dvadeset posto za slučajno pogađanje). Statistički bitna razlika govori o tome da dobiveni rezultat nije slučajan, nego da je posljedica nekog sustavnog djelovanja. Međutim, temeljni je problem u tome što i oni pojedinci koji su se u jednom istraživanju pokazali kao oni koji imaju mogućnost slanja misli, već

89

KRIMINALISTIKA

_______________________________________________________________

u sljedećem, ponovljenom istraživanju nisu uspjeli ponoviti tako "dobre rezultate", odnosno oni su također bili na razini slučajnog pogađanja. Tako da nije bilo sasvim jasno kako "stvari stoje" s telepatijom. Ipak, u zadnjih dvadesetak godina rezultati dobiveni u nekim eksperimentima takvi su da ih je teško pripisati slučajnosti, što onda baca sasvim novo svjetlo na fenomen telepatije. U literaturi se posebno ističu tzv. Ganzfeld eksperimenti (njem. cjelovito polje). Naime, tijekom godina eksperimentiranja s telepatskim sposobnostima, istraživači su shvatili da klasični eksperimentalni nacrti u kojima su ispitanici morali pogađati vrlo duge serije karata koje su se pojavljivale, za njih predstavljaju iznimno dosadnu aktivnost u kojoj nisu nimalo uživali, pa je to vjerojatno utjecalo na nešto lošije rezultate koji su se s vremenom javljali. Nasuprot tome, provedena su istraživanja gdje je prevladana ova dosada uzrokovana karakteristikama samog eksperimenta. Tu u prvom redu spadaju istraživanja telepatskih sposobnosti u ljudi tijekom spavanja. Jedan od najpoznatijih eksperimenata te vrste izveo je 1960. godine Montague Ullman. Koristeći elektroencefalograf bio je u mogućnosti identificirati različite faze spavanja u ispitanika koji su bili uključeni u eksperiment. Poznato je da se u čovjeka tijekom spavanja ciklički izmjenjuju četiri različite faze koje se temelje na različitim vrstama aktivnosti mozga koja se očituje u različitim tipovima moždanih valova (od alfa do delta). U vezi s navedene četiri faze spavanja psiholozi razlikuju dva osnovna tipa spavanja: REM (rapid eye movement: brzo pokretanje očiju) i non-REM spavanje. U REM fazi gotovo redovito se javlja sanjanje, dok se u non-REM fazi javlja dosta rijetko. Za sanjanja EEG snimka vrlo je slična snimci za vrijeme budnosti, tako da neki autori REM spavanje nazivaju još i "paradoksalnim spavanjem". Odnosno, puls, disanje i EEG valovi vrlo su slični onima u budnom stanju. Taj bi eksperiment započinjao u onome trenutku kad bi EEG pokazao da se ispitanik nalazi u REM fazi, odnosno u fazi sanjanja. Tada bi pošiljatelj počeo usmjeravati svoju pozornost na neke po vlastitom izboru odabrane ciljeve. To je moglo biti bilo što iz njegove okoline što bi mu u tom trenutku bilo zanimljivo. Ponekad su se događale iznenađujuće podudarnosti između onoga što je pošiljatelj promatrao i onoga što je primatelj sanjao. Međutim, ni ovdje nije bilo posve jasno, s obzirom na kompleksnost sadržaja koji su bili "mete" pozornosti pošiljatelja, koliko je toga slučajno pogođeno. Da bi se te nejasnoće prevladale, u eksperimentima koji su uslijedili broj mogućih meta (promatranih sadržaja) bio je reduciran na njih nekoliko, a samo je jedna meta bila ona "prava" koju je pošiljatelj slao prima-

90

UVOD

telju poruke. Tada bi neovisni sudac, na temelju analize snova primatelja, pokušao utvrditi broj točnih pogodaka. U tim eksperimentima dobiveni rezultati redovito su bili bolji nego što bi se po slučaju mogli očekivati. U nekim drugim laboratorijima ti nalazi nisu potvrđeni, a i zbog skupoće same metode, metoda je vrlo brzo napuštena. Iako nisu nastavljeni, ovi eksperimenti bili su odlična teorijska podloga za nastanak već spomenutih "ganzfeld tehnika". Naime, ove tehnike prvi je počeo primjenjivati Charles Honorton 1974. godine, ističući kako se ESP pojave javljaju u snovima, za vrijeme meditacije i si. upravo zbog činjenice da su to sve stanja u kojima je znatno reduciran senzorni input, a u znatnoj mjeri povećana unutarnja pozornost. Nastojeći stvoriti takvo okruženje, a bez uporabe skupih laboratorijskih tehnika (EEG i sl.) on dolazi na ideju već navedenog ganzfeld postupka. Kao i u drugim eksperimentima vezanim za proučavanje telepatije, tako i ovdje imamo "pošiljatelja" i "primatelja" poruka, odnosno misli. Primatelj bi bio smješten u akustički dobro izoliranoj sobi u određenoj perceptualnoj izolaciji. Naime, preko očiju bi mu bile stavljene polovice loptica za stolni tenis kroz koje se do njegovih očiju moglo probiti samo difuzno svjetlo, a u ušima bi mu bile slušalice kroz koje se puštao jednoličan šum sličan onome koji se javlja kad biramo radiostanice pa smo na nekim frekvencijama koje se nalaze između dviju radiostanica. Na taj način stvoreno je vizualno i auditivno okruženje nazvano ganzfeld. To naravno nije potpuna senzorna izolacija, ali svejedno omogućava ispitaniku veću usmjerenost na unutarnje doživljaje. Pošiljatelj bi bio u odvojenoj, također akustički dobro izoliranoj sobi. Podražaji u obliku već navedenih slika bili bi mu zadavani na slučajan način. Njegov zadatak bio je da u točno određeno vrijeme usmjeri svoju pozornost na dotičnu sliku koju je onda morao poslati primatelju te poruke. Primatelj bi morao u tom trenutku opisati koju od pet mogućih slika prima od pošiljatelja. Jedan malo drukčiji eksperimentalni nacrt bio je izveden tako da bi pošiljatelj poslao primatelju neku sliku, a zadatak primatelja bio je da od četiri slike koje bi se stavile pred njega za svaku odredi postotak za koji smatra da je ona upravo ta slika koju je primio od pošiljatelja. Kao točan rezultat bodovala se ona situacija u kojoj je primatelj najveću mogućnost da je bila poslana dao slici koja je to stvarno i bila. Kad je riječ o varijanti eksperimenta sa Zenerovim kartama, u svakome od njih bilo je nekoliko stotina ili čak tisuća pokušaja. Pri tome je nedvojbeno utvrđeno da neki ljudi gotovo redovito imaju znatno veći postotak točnih reprodukcija nego što to slučaj dopušta. Tako je kod jednog medija tijekom četiri godine izvršeno trinaest pokusa, a u svakom pokusu bilo je po dvjesto pogađanja. Od tih dvjesto pokušaja, prilikom svakog pojedinog eksperimenta vjerojatnost slučajnog pogađanja dala bi rezultat od

91

KRIMINALISTIKA

_______________________________________________________________

četrdeset točnih reprodukcija (ponekad nešto više, a ponekad nešto manje), ali ovaj medij je u čak jedanaest slučajeva imao veći broj pogodaka (između 49 i 65), a samo u dva slučaja manji broj pogodaka (33 i 39). Kad je riječ o ovoj drugoj varijanti eksperimentalnog nacrta s pogađanjem između četiri ponuđene slike, analizirani su rezultati dobiveni u više od pedeset različitih eksperimenata provedenih u deset neovisnih laboratorija. Pokazalo se da neki ispitanici u prosjeku imaju oko 38% točnih reprodukcija, što je statistički značajno više od onoga što bi se moglo očekivati kod slučajnog pogađanja, gdje bi onda taj postotak trebao iznositi 25 posto. Vjerojatnost da se nešto ovako dogodilo slučajno, manja je od jedan na bilijun slučajeva. e.3) Ostali parapsihološki fenomeni Prekognicija je percepcija budućih događaja koja nije mogla nastati na temelju nikakvih poznatih podataka, npr. predviđanje da će prilikom sljedećeg bacanja igraće kocke pasti točno određeni broj. Osoba koja ima ove sposobnosti prvo je morala obaviti u eksperimentu s igraćim kartama predviđanja o redoslijedu karata, a tek zatim su karte poredane na slučajan način, bez mogućnosti da itko ima uvida u njihov raspored. Vidovitost je mogućnost "razaznavanja" informacija koje nije moguće dobiti putem osjetila (npr. "viđenje" prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti bez uporabe postojećih poznatih osjetilnih organa). Informacije na temelju kojih ove osobe ("mediji") ostvaruju svoju navodnu sposobnost, one dobivaju izravno, a ne preko neke druge osobe kao što je to slučaj s telepatijom. Vrlo često se u medijima mogu naći informacije o tome kako se policija u nekim slučajevima koristila uslugama vidovnjaka (posebice u situacijama traženja nestalih osoba), ali o tome nema službenih podataka, koji bi se eventualno mogli naći u policijskim evidencijama. Vjerojatno najpoznatiji slučaj traženja nestale osobe uz pomoć vidovnjaka bila je otmica Lindbergova djeteta. Tada su se javljali mnogi vidovnjaci koji su tvrdili da znaju gdje je dijete. Prikupljeno je ukupno 1300 takvih izjava vidovnjaka. Samo u pet posto tih izjava bilo je rečeno da je dijete ubijeno (što je bilo točno), samo u četiri slučaja tvrdilo se da je dijete zakopano među stablima, dok je samo u jednom slučaju bilo dosta detalja koji su se pokazali točnima. Dakle, od 1300 prognoza, samo se jedna pokazala približno točnom. Dakako da se na ovako velikom broju prognoza može dogoditi i da netko sasvim slučajno približno točno kaže što se dogodilo s nestalim djetetom. Mnogi se autori slažu da nema ništa lošega u tome da se policija u svom poslu povremeno obrati za pomoć osobama koje navodno imaju neke parapsihološke sposobnosti, ali da tako prikupljene informacije posluže samo kao dodatna pomoć u istrazi, a nikako ne kao glavna metoda rada.

92

UVOD

Psihokineza je navodna sposobnost pomicanja predmeta samo snagom "vlastite volje", bez uporabe bilo koje poznate fizikalne sile (primjerice, utjecanje na to koji će broj pasti prilikom bacanja igraće kocke). Izvantjelesna iskustva su fenomen koji se također istraživao pod okriljem parapsihologije. Naime, prema nekim istraživanjima, gotovo deset posto populacije tvrdi da je barem jednom u životu imala ovakvu vrstu iskustva. Ona se očituju u činjenici da je "duša", "duh" ili, kako ga neki nazivaju, «centar za svjesnost« tih osoba privremeno napustio tijelo, te da putuje okolo bez tijela i iz te nove perspektive promatra svijet i svoje napušteno tijelo. Takva iskustva najčešće se javljaju kod osoba koje su u stanju stresa, senzorne deprivacije, duboke relaksiranosti ili u situaciji smrtne opasnosti, a traju vrlo kratko. Još uvijek nije pronađena valjana metoda kojom bi se potvrdilo postojanje ove pojave. Ono što je sigurno potvrđeno i dokazano jest djelovanje tzv. uroka. Naime, kod nekih osoba koje je netko, primjerice, ukleo i prorekao im obolijevanje od neke teške bolesti, doista se takva proročanstva često i ispune. Bitno je naglasiti da se osobe nisu razboljele zbog samog uroka, već zbog jake autosugestije koja se javlja u takvim situacijama, što je nedvojbeno dokazano. Istraživanja vezana za ostale parapsihološke fenomene nisu postigla takve rezultate kakvi su dobiveni kod telepatije, odnosno gotovo da i ne postoje valjani dokazi koji bi ukazivali na postojanje bilo koje od ovih sposobnosti nekog čovjeka. e.4) Završne napomene o parapsihologiji Kao što se može vidjeti iz primjera koji su ranije navedeni, postoji niz argumenata dobivenih istraživanjima koji govore u prilog postojanju parapsiholoških pojava. Stoga, kad je riječ o svim navedenim parapsihološkim fenomenima, mora se reći kako ni jedan ozbiljan psiholog neće unaprijed odbaciti mogućnost njihova postojanja, ali ih neće ni uzeti za ozbiljno sve dok ne budu postojali čvrsti, jednoznačni znanstveni dokazi koji bi ih potvrdili. Poznato je da u znanosti općenito vrijedi pravilo da se neki fenomen ne smatra dokazanim ako ga u neovisnim eksperimentima nije potvrdilo više različitih istraživača. Drugim riječima, ako nešto doista postoji i možemo to izraziti nekim pravilima ili zakonitostima, onda to postoji i ne može se dogoditi da jedanput ima, a već drugi put nema nikakvog efekta. Odnosno, jedan od temeljnih kriterija znanstvenosti, a to je ponovljivost, u ovim istraživanjima nije potvrđena. Kao što je i ranije istaknuto, čak i u situacijama u kojima je isti istraživač provodio ponovno istraživanje, na istim pojedincima, nisu dobiveni oni efekti koji su utvrđeni u nekim ranijim pokusima.

93

KRIMINALISTIKA

_______________________________________________________________

Međutim, parapsiholozi ne spore da je to činjenica, ali ističu kako navedene parapsihološke pojave zapravo i nisu ponovljive, jer ih ne možemo proizvesti kad nam se prohtije, budući da su one ovisne o "posebnom stjecaju okolnosti" u kojima isključivo nastaju. Tu u prvom redu spadaju okolnosti koje se odnose na određeno psihološko stanje medija, kao što je njegovo trenutno raspoloženje i "nadahnutost". Neke druge kritike parapsiholoških eksperimenata odnose se na objektivnost samog postupka. Općenito znamo da je objektivno ono mjerenje u kojem rezultati koji se dobivaju ne ovise o onome tko to mjerenje provodi, već jedino i isključivo o onome što se mjeri. U istraživanjima različitih parapsiholoških pojava gotovo redovito potvrđena je činjenica da se u eksperimentima koje provode i u njima sudjeluju osobe koje i same vjeruju u postojanje ovih fenomena dobivaju znatno bolji rezultati nego kad te eksperimente provode oni koji nisu baš uvjereni u postojanje parapsiholoških sposobnosti. Ovo ne mora značiti da su rezultati dobiveni u prvo spomenutim istraživanjima nužno neobjektivni, ali određena sumnja postoji. Nadalje, poznata je stvar da su mnogi pokusi u kojima nisu dobiveni nikakvi značajniji rezultati "gurnuti pod tepih" i nikad nisu objavljeni. Dakako da nije zanimljivo pokazati da navedeni fenomeni ne postoje. Mnogo su zanimljiviji pozitivni rezultati. Tako je poznat slučaj osobe koja je izjavila da će dobiti na lutriji. Kad se to stvarno i dogodilo, to su objavili svi mediji. Međutim, tisuće onih koji su taj isti dan također imali osjećaj da će dobiti na lutriji, a nisu ništa dobili, nitko nije spomenuo. Istina je d a j e vjerojatnost da će ova gospođa dobiti na lutriji bila iznimno mala, međutim ovo se mora sagledati u malo drukčijem kontekstu. Naime, vjerojatnost da će dobiti netko od onih nekoliko tisuća igrača koji su taj dan izjavili da će dobiti, znatno je veća. Da ne spominjemo činjenicu da je navedena osoba stotinama puta prije također izjavljivala kako će dobiti na lutriji, a nikad nije ništa dobila, odnosno njene prognoze su bile pogrešne. Slične se stvari događaju s tzv. prekognitivnim snovima, tj. snovima u kojima se vide budući događaji. Kad nešto sanjamo, ako se i sjećamo što smo sanjali, tijekom vremena imamo tendenciju da zaboravimo te snove. Međutim, kad se za nekoliko dana dogodi ono što smo prethodno sanjali, "izvučemo" taj san iz našeg sjećanja i uvjereni smo kako je taj naš san bio viđenje budućnosti. Pri tome zaboravljamo koliko je bilo sadržaja koje smo sanjali, a nikada nam se nisu dogodili. Da ne govorimo o nekim predviđanjima budućnosti koje iznose različiti proroci koji vide u budućnost. Budući da je takvih proroka mnogo (a svakodnevno ih je sve više), veoma je velik broj i predviđanja koje oni daju. Po zakonu vjerojatnosti, neka od tih proročanstava će biti točna i to će

94

UVOD

onda svima biti znak "prekognitivnih sposobnosti" tog proroka. Tu se opet postavlja pitanje što je s tisućama onih krivih predviđanja? Ona nisu zanimljiva i kao takva ostaju nepoznata. Mnogi parapsiholozi bune se na vrlo rigorozne kriterije koji se javljaju kod testiranja vrijednosti dobivenih rezultata koji ukazuju na parapsihološke pojave, ističući kako bi i mnogi rezultati dobiveni u nekim drugim, priznatim znanostima bili proglašeni nevažećima kad bi se i na njih primjenjivali tako rigorozni metodološki i statistički kriteriji. Kritičari parapsihologije pak odgovaraju kako ekstremno važne pojave (ako bi parapsihološki fenomeni bili potvrđeni, promijenili bi svijet), zahtijevaju ekstremno stroge kriterije provjere. U posljednje vrijeme, posebice u području kvantne fizike, javljaju se neke nove ideje koje idu u prilog pozitivnijem stavu prema parapsihologiji. Naime, neki fizičari smatraju da u kvantnoj fizici nema niti jedne činjenice koja bi isključivala mogućnost postojanja parapsiholoških pojava, odnosno tu nije riječ o pojavama koje bi se suprotstavljale poznatim fizikalnim zakonima, već o pojavama koje su u skladu s novim, tek otkrivenim zakonima. e.5) Parapsihologija i kriminalističko istraživanje U nekim, osobito težim slučajevima kaznenih djela, pojavljuju se osobe koje putem svojih parapsiholoških sposobnosti nastoje pridonijeti razjašnjavanju okolnosti pojave kaznenog djela. U pravilu radi se 1) o otkrivanju mjesta u kojemu se nalazi osoba ili predmet (žrtva koja je oteta ili predmet koji je otuđen), 2) okolnosti u vezi s događajem (osobe koje su sudjelovale, sredstva koja su upotrijebljena), 3) aktualnom stanju (mogući počinitelj, tragovi, predmeti itd.). Za kriminalistiku ključni, najvažniji smisao razmatranja odnosa s parapsihologijom je mogućnost pomoći u prikupljanju podataka. Kriminalističko istraživanje je višeslojna cjelina primjene znanstvenih saznanja i sustavno prikupljenih iskustava. Stajališta o pojavama i procesima se tijekom razvoja ljudskog znanja bitno mijenjaju. Pitanje je kako će se u budućnosti "službena" znanost odnositi prema parapsihološkim pojavama. Za racionalnu kriminalistiku nema dvojbe. Svako saznanje do kojega se došlo valja svrhovito i prikladno uporabiti u istraživačke svrhe. Ako je kriminalistički istražitelj podatak saznao od osobe koja posjeduje izvanosjetilne sposobnosti, i ako je taj podatak prikladan za daljnju provjeru, ili daljnje istraživanje, valja s njim postupiti kao i s drugim saznanjem koje vodi rješavanju kriminalističke zadaće.

95

KRIMINALISTIKA

_____________________________________________________________________

4. Kriminalistika i druge discipline Značajne podatke kriminalistika pruža i disciplini politike suzbijanja kriminaliteta. Povezanost obje discipline navela je neke autore na stajalište o preventivnoj kriminalistici. Pritom je ključna važnost diferencirajućega obilježja kriminalistike kao discipline koja se bavi proučavanjem mjera neposrednoga istraživanja pojava kaznenih djela. Kao primijenjena znanost kriminalistika je u brojnim, vrlo složenim odnosima i s većim brojem znanstvenih disciplina izvan kruga kaznenih znanosti. Brojne veze postoje između prirodnih i tehničkih znanosti i kriminalistike u području kriminalističko - tehničkih metoda. Treba istaknuti biologiju, fiziku, kemiju, medicinu i druge discipline. Vrlo su značajni odnosi kriminalistike prema nekim društvenim disciplinama, posebice sociologiji, statistici, ekonomiji. Važnost sociologije bitna je za svaku proceduru, pa tako i za cjelinu kriminalističkoga istraživanja. Poglavito je riječ o tome da sociologija pruža polazišta u objašnjavanju nastanka pojave koja je predmet istraživanja oblikovanjem niza varijabli. Varijable se vrlo prikladno mogu koristiti za svrhe kriminalističkoga istraživanja. Sociologija posredstvom metoda odabira prikladnih mjera daje osnovu za stvaranje prognozirajućih sudova, koji su posebice važni u području prevencije kriminaliteta. Njena pomoć važna je kod izvođenja vrijednosnih kvalifikatornih sudova, supsumpcija itd. U tom se području mora nastojati u većoj mjeri koristiti empirijsko - iskustvene metode na račun pretežitih pristupa s polazištem svakodnevnoga životnoga iskustva, dugogodišnje prakse i slično (za koje se nikad ne zna jesu li doista rezultirale saznanjem, tko je ta saznanja prikupio, na koji načinje to postignuto, mogu li se ona provjeriti). Sociologija omogućuje da se proces kriminalističkoga istraživanja organizira kao sociologijska raščlamba. To je posebice slučaj u primjeru utvrđivanja subjektivnih činjenica na temelju indicija. Statistička istraživanja su zbog svoje važnosti dovela do stvaranja posebne kriminalističke statistike. Ekonomija ima dvostruko značenje. S jedne strane, kao komponenta svake djelatnosti i kriminalistika uključuje ekonomičnost. S druge strane cio niz se ekonomskih metoda primjenjuje u kriminalističkome istraživanju. Dinamičnost i prilagodljivost novim uvjetima kriminalistika izražava i time što za svoje ciljeve iskušava i mnoga druga područja ljudskih postignuća, pa tako i metode koje još nisu službeno verificirane, ali i razne vještine. U suvremenim razmjerima kriminalistika je u visokom stupnju oslonjena na organizacijsku i informacijsku znanost. Kazneni postupak je dinamički, teleologijski i organizmički, prema okolini otvoren informacijski sustav.

96

UVOD

Komunikacijska znanost je također bitna za kriminalistiku jer kazneni postupak mora osigurati selektivnost, otpornost prema iskrivljavanju informacija, utjecaj na postupanje primatelja informacije i ekonomičnost. Za planiranje i vođenje u kriminalistici važna je kibernetika, posebno stoga što istražuje mogućnosti planskog djelovanja na odvijanje istraživanja u zadanim okvirima pravnih normi. Literatura: Archer, D., Gartner, R., Violence and Crime in Cross-National Perspective, Yale University Press, New Haven - London, 1984.; Aronson, E., et al., Social Psychology, Harper-Collins College Publishers, New York, 1994.; Atkinson, L., et al., Hilgard's Introduction to Psychology, Harcourt Brace College Publishers, New York, 1996.; Berkowitz L., Aggression: Its Causes, Consequences, and Control, Temple University Press, Philadelphia, 1993.; Blackmore S., Parapsychology, Longman Group Limited, New York, 1995.; Buchmann, K. E., Aufgaben der Polizeipsychologie zur Unterstützung des täglichen Polizeidienstes, Kriminalistik, 4/2005. (59); Carnap-Bornheim, C, Frensel, P., Kriminalistik und Archäologie, Kriminalistik, 2/1998. (52); Cornish D. B., Clarke R. V. (ur.), The Reasoning Criminal, Springer Verlag, New York, 1986.; Curtis L. A. (ur.), American Violence and Public Policy, Yale University Press, New Haven, 1985; Feldman, P., The psychology of crime, Cambridge University Press, Cambridge, 1993.; Fisher, R. P., Geiselman, R. E., Memory-enhancing techniques for investigative interviewing: The Cognitive Interview, Charles Thomas Publishers, Springfield, 1992; Gmür, W., Das psychiatrische Glaubwürdigkeitsgutachten, Kriminalistik, 2/2000. (54); Goldstein, J. H., Aggression and crimes of violence, Oxford University Press, New York, 1986.; Gudjonsson, G., The psychology of interrogations, confessions and testimony, John Willey & Sons Ltd., Chichester, 1992.; Hagan, J., Peterson, R. D., Crime and Inequality, Stanford University Press, Stanford, 1995.; Händel, K., Aktuelle Rechtsmedizin, Kriminalistik, 3/2001., (55); Händel, K., Rechtsmedizin und Kriminalistik, Kriminalistik, 12/2002., (56); Hollin, R. C, Psychology and crime: An introduction to criminological psychology, Routledge, London i New York, 1998; Howitt, D., Forensic and criminal psychology, Prentice Hall, London, 2002.; Kezele, A. P., Intuicija, Dvostruka duga, Čakovec, 2004.; Kolesarić, V., et al., Uvod u psihologiju, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1991.; Kolesarić, V. - Petz, B., Statistički rječnik, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1999.; Leder, H.-C, Sozialtechniken, Kriminalistik, 7/2003. (57); Lippert, F., Ratzel, M.-P., Controlling und Qualitätsmanagement bei einer kriminalpolizeilichen Zentralstelle, Kriminalistik 3/2004. (58); Malim, T., et al., Introductory Psychology, Macmillan

97

UVOD

Press Ltd., London, 1998.; Milne, R. - Bull, R., Investigative interviewing, Psychology and Practice, John Willey & Sons Ltd., Chichester, 1999.; Palmer, T., Programmatic and Nonproerammatic Aspects of Successful Intervention: New Directions for Research, Crime & Delinquency, 1/1995. (41), 100-131; Petz, B., Psihologijski rječnik, Prosvjeta, Zagreb, 1992.; Petz, B., Uvod u psihologiju: Psihologija za nepsihologe, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2003.; Pollak, 5.. Rechtsmedizinische Forschung, Kriminalistik, 12/2003. (57); Pollak, S., Rechtsmedizin und Innere Sicherheit, Kriminalistik, 1/2005. (59); Prins, H., Offenders, deviants or patients?, Routledge, London - New York, 1995.; Raskin, D. C. (ur.), Psychological methods in criminal investigation and evidence, Springer, New York, 1989.; Seibt, A., Forensische Schriftvergleichung und Schriftpsychologie, Kriminalistik, 4/2004. (58); Semin, G. R., Fiedler, K, Applied Social Psychology, SAGE Publications Ltd, London, 1996.; Towl, G. J., Crighton, D. A., The Handbook of Psychology for Forensic Practitioners, Routledge, London and New York, 1996.; Vrij, A., Detecting lies and deceit: The psychology of lying and the implications for professional practice, John Willey & Sons Ltd., Chichester, 2000.; Wagner, N, Verfahrensmanagement in komplexen Ermittlungsverfahren, Kriminalistik, 3/2005. (59); Zarevski, P., Modifikacija ponašanja u području kriminaliteta i penologije, Penološke teme, 3-4/1989. 4), 173-192. Pitanja za provjeru znanja: 1. Objasnite odnos kriminalistike i - kaznenog prava, - kaznenog postupovnog prava,

98

KRIMINALISTIKA

_______________________

- kriminologije, - sudske medicine. 2. Objasnite pojam kaznene znanosti. 3. Što je kriminalistička psihologija? 4. Što je parapsihologija? 5. Kakvo je značenje - hipnoze u kriminalistici - parapsihologije u kriminalistici - okultizma u kriminalistici? 6. Objasnite značenje intuicije u kriminalistici. 7. Štoje REM?

99

Glava V. Kriminalistika kao praksa, znanstvena disciplina i program obrazovanja

1. Kriminalistika kao praksa Istraživanje okolnosti kaznenog djela, utvrđivanje počinitelja, njegove krivnje i uvjeta primjene kaznenih sankcija koje se odvija prema pravilima uređenim kaznenim postupkom, nužno uključuje složeno mnoštvo radnji kojima se rekonstruiraju činjenice iz prošlosti. Te radnje uključuju primjenu znanstvenih spoznaja, iskustvenih pravila i vještina. Poput mnogih drugih disciplina kriminalistika je od svojih početaka u praktičnoj komponenti uključivala primjenu vrlo raznovrsnih saznanja, njihovo kombiniranje, stvaranje novih derivata izvornih metoda, povezivanje s iskustvenim pravilima kako bi optimalno postigla cilj rekonstruiranja prošlosti (i poduzimanja mjera za sprječavanje pojava kaznenih djela u budućnosti). Kriminalistika je prema naravi stvari smjerala postizanju što veće učinkovitosti. Subjekti koji su provodili kriminalistička istraživanja vrlo su rano svoju djelatnost obavljali kao tijelo državne vlasti. Kriminalistička znanja upotrebljavala su se od ranih početaka za razjašnjenje pojava kriminaliteta, ali, gotovo u istom trajanju, sporadično upotrebljavala i zlorabila za očuvanje vladajućeg poretka. Razvoju suvremene kriminalistike najviše je pridonijela praksa. Istodobno, u nekim slučajevima kriminalistika je bila izvor najgrubljih, povremeno masovnih povreda ljudskih prava. Kriminalistika je zaslužna za napredak u sprječavanju i suzbijanju kriminaliteta, za humanizaciju i osuvremenjivanje kaznenog postupka, ali nosi teret zloporabe čije su žrtve bili mnogobrojni subjekti prije svega u totalitarnim, ali i u demokratskim sustavima. U suvremenim prilikama kriminalistika se kao praksa razvija mnogo brže od pravnih okvira u kojima se kreće. Nov, globaliziran, strukturno složen, organizirani kriminalitet i nagli razvoj znanosti, osobito telekomu-

100

UVOD

nikacija i tehnologije, postavljaju kriminalistici nove zadaće i pružaju nove mogućnosti primjene znanstvenih spoznaja. S tim izazovima kriminalistika u svjetskim razmjerima spremno komunicira, posebno u komponenti novih metoda istraživanja i novog pristupa postavljenim zadaćama. Kriminalistika je u novom vremenu organizirana uz ključnu novu odrednicu zaštite ljudskih prava. Ta se prava, nažalost, još uvijek sporadično krše i organiziranom "kriminalističkom" djelatnošću pod plaštom zaštite od najpogibeljnijih zločina, očuvanja demokratskih vrijednosti i sličnih iz povijesti poznatih fraza opresivnog političkog čelništva nekih od najmoćnijih država.

2. Kriminalistika kao znanstvena disciplina Za kriminalistiku je bitno da sustavno istražuje znanstvena, ali i iskustvena pravila u području svojih istraživanja. Time daje vlastiti, izvorni prinos cjelini područja znanosti o pojavama kaznenih djela. Mnoge se kriminalističke metode, kao što je već istaknuto, koriste i izvan područja prikupljanja saznanja o kaznenom djelu i počinitelju (npr. pravila o očevidu, ispitivanju svjedoka i vještaka u građanskom i upravnom postupku itd.). Nastala kao sustav učenja koji je iznikao iz potrebe stalne prilagodbe i traganja za novim metodama suzbijanja pojava kaznenih djela, kriminalistika je tijekom svojega razvoja uključivala sve više novih znanstvenih metoda te utjecala na njihov razvoj i promjene. Znanstveni sadržaji u nekada izrazito prakticističkome (pretežno iskustvenome) skupu kriminalističkih metoda danas su lako uočljivi. Uvođenje tih sadržaja zahtijeva sustavna istraživanja izvan područja njihove neposredne praktične primjene. Proširenje kriminalistike novim područjima i njihov postupni razvoj nameće pitanje je li kriminalistika na suvremenome stupnju razvoja već dosegla razinu da bude samostalna znanstvena disciplina, koja ispunjava uvjete 1) određenosti (posebnosti) predmeta istraživanja, 2) koja ima koherentan sustav zakonitosti i 3) određene metode, ili je, naprotiv, još uvijek samo više ili manje sustavno organiziran skup učenja o postupanju u djelatnosti istraživanja kaznenih djela. Na pitanje o samostalnosti kriminalistike teorija odgovara (još uvijek) različito. Stajališta se u osnovi mogu razvrstati u četiri skupine. U prvoj skupini su autori koji smatraju da kriminalistika na suvremenome stupnju razvoja ne ispunjava uvjete koji su neophodni da bi joj se priznalo značenje samostalne znanosti (Wissenschaft). Ne odriče se postojanje i važ-

101

KRIMINALISTIKA

_____________________________________________________________________

nost teorijskih istraživanja u kriminalistici, ali se ta istraživanja uzimaju kao posebne tematske cjeline, obilježja metode pristupa, aspekta istraživanja itd. Smatra se da to nije dostatno za priznavanje samostalnosti kriminalistike kao znanosti. Krajnji rezultat tih stajališta gledište je o kriminalistici kao učenju (Lehre), sustavu pravila o neposrednome istraživanju pojava o kojima je bilo riječi, ili pravilima djelovanja (Handlungslehre). To je stajalište bilo posebice zastupljeno u njemačkoj literaturi, čak ojačano neposredno nakon gašenja kriminalističkih akademskih programa u području nekadašnje Istočne Njemačke. U posljednje vrijeme izloženo je vrlo ozbiljnim i opravdanim kritikama. Nekim područjima kriminalistike priznaju značenje samostalne znanosti, iako se prema njoj kao cjelini odnose suzdržano. Zastupnici toga gledišta ističu važnost razvoja teorijske kriminalistike, smatrajući da je to nužan uvjet razvoja kriminalističke prakse, ali ujedno kretanje prema samostalnoj znanosti. U tu skupinu ulaze također stajališta o kriminalistici kao ukupnosti funkcijski povezanih posebnih znanstvenih disciplina. Treća skupina stajališta uzima kriminalistiku kao samostalnu znanost. Oni smatraju da su njen skup znanja, određenost predmeta istraživanja, zakonitosti i metode takvi da ispunjava sve uvjete za samostalno postojanje i razvoj. Osim u ruskoj i poljskoj, danas je sve više takvih stajališta i u njemačkoj literaturi. U četvrtu skupinu ulaze mišljenja koja se temelje na posebnome sustavnom pristupu. Obilježen je time što se pojmovnom oznakom kriminalistika (criminalistics, la criminalistique) označava posebni sadržaj, uže područje prirodnih i tehničkih znanosti. Ostali sadržaji koji su obuhvaćeni polaznim određenjem pojma kriminalistike (posebice područje taktike) uključuju se u šire područje kriminalističkoga istraživanja (criminal investigation, la recherche du crime). To je stajalište posebice zastupljeno u američkim, ali također i u izvorima iz romanskoga jezičnoga područja. U nekim je sredinama pojmovna oznaka kriminalistike kao samostalne discipline nepoznata. Umjesto nje upotrebljavaju se druge oznake. Primjerice, u talijanskim izvorima upotrebljava se oznaka polizia scientifica. Ona poglavito obuhvaća područje primjene prirodnih i tehničkih metoda u istraživanju kaznenih djela. Sadržaj kriminalistike označava se u nekim izvorima i kao forenzička znanost (forensic science) i policijska znanost (police sciences). Kriminalistika kao kaznena disciplina sintetizira i sustavno sjedinjuje znanja iz prirodnih, društvenih i tehničkih znanstvenih disciplina te iskustvena pravila. Ona ispituje pojavnost oblika činjeničnoga stanja kaznenoga djela, njegove posebne značajke, evidentira i katalogizira najvažnije dokaze, pronalazi optimalne modalitete izvedbe postupovnih radnji

102

UVOD

konvergiranjem svih utjecajnih čimbenika, obrađuje svojstva počinitelja, žrtve, načina ostvarenja djela itd. Kriminalistika je usmjerena na pitanja koja su u visokome stupnju istovjetna s disciplinom kaznenoga postupka. Bilo bi, međutim, pogrešno poistovjetiti predmet znanstvene discipline kaznenog postupovnog (isto tako i materijalnoga) prava i kriminalistike. Očito je da među spomenutim disciplinama postoji bitna razlika. Ona je tematske, ali još više metodologijske naravi. Kazneno djelo je složeni splet sadržaja objektivne i subjektivne naravi. Objektivna ili vanjska strana pojave kaznenoga djela obuhvaća vrijeme, mjesto, sredstva, radnju i posljedicu, tijek i druge objektivne okolnosti djela. Subjektivna ili unutarnja strana odnosi se na unutarnja zbivanja, značajke ličnosti počinitelja i žrtve, motiv, sadržaje i oblik krivnje itd. Kazneno (materijalno i postupovno) pravo bavi se kaznenim djelom sa stajališta pravne znanosti. Kazneno pravo određuje kaznena djela, uvjete krivnje i primjene kaznenih sankcija. Tematski se kazneni postupak vodi o zahtjevu ovlaštenoga tužitelja u cilju 1) da se utvrdi je li kazneno djelo počinjeno, 2) tko je počinitelj, 3) je li počinitelj kriv i 4) jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu kaznenopravnih sankcija. Kriminalistika razmatra okolnosti u vezi s pojavom kaznenoga djela kao stvarnog događaja. Tu valja imati u vidu dvije različite komponente kriminalistike: otkrivačku i dokaznu, a na toj osnovi moguće je razvrstavanje i cjelokupne kriminalističke djelatnosti. U otkrivačkoj komponenti znatno je veća sloboda djelovanja i znatno su veći prevladavajući zahtjevi otkrivanja novog, nepoznatog. Ta se kriminalistička djelatnost opravdano uzima kao njena osnovna zadaća. Prema naravi svrhe radnji koje smjeraju otkrivanju nepoznatog, novog, rješavanju nepoznanica, naziva se heuristička kriminalistika. Otkrivanje kaznenoga djela i počinitelja uvjet je pokretanja kaznenoga postupka, ali to, u pravilu (još) nije kazneni postupak. U pravnom smislu to su izvidi kaznenih djela, s obzirom na vremensku komponentu, predistražni postupak ("otkrivačka kriminalistika"). Prema izloženom, između heurističke kriminalistike i kaznenoga postupka postoje tematske i metodologijske razlike. Pokretanjem kaznenoga postupka uloga kriminalistike postaje važnija u metodologijskoj, provedbenoj komponenti. Kazneni postupak je u odnosu na predmet i ciljeve tematski jasno određen. Kriminalistika ovdje uključuje planiranje i način provedbe postupovnih radnji, njihov redoslijed i druge modalitete stvarnog značenja. Ona je stvarna komponenta postupovne radnje čiji je oblik određen zakonom i može se shvatiti kao "dokazna kriminalistika". Kriminalistika se tu nalazi u "zadanim" okvirima postupovnih propisa kojima pruža stvarni sadržaj. Zato se u

103

KRIMINALISTIKA

_____________________________________________________________________

odnosu na to govori o silogističkoj kriminalistici ili kriminalistici postupovnih radnji, odnosno kriminalistici kaznenog postupka ("dokaznoj kriminalistici"). Tematske razlike, kao u slučaju heurističke kriminalistike, kod silogističke kriminalistike nema. Ona se od kaznenoga postupka razlikuje prema metodologijskim značajkama. Ipak, opisano je važnije za potpunije razlikovanje svih komponenti složene strukture kriminalistike nego za stvarni sadržaj radnji, jer u slučaju izviđa čiji se rezultati mogu uporabiti kao dokaz u kaznenom postupku opisane razlike znatno se smanjuju. Razlika između heurističke i silogističke kriminalistike korisna je u drugom smislu, tj. kao osnova za razlikovanje kriminalistike kao znanstvene discipline od doticajnoga područja kaznenopravne znanosti. Zakonitosti koje su predmet ispitivanja kriminalistike vrlo su složene. Stvarnu strukturu njenoga predmeta istraživanja tvori međusobno prepleten, višerazinski sklop društvenih, prirodnih i tehničkih sastojaka koji se mogu promatrati kao posebni podsustavi. Budući da je kazneno djelo u prvome redu društvena pojava, i kriminalistika pripada poglavito području društvenih znanosti. Međutim pojedini dijelovi istodobno jesu posebne inačice mnogih prirodnih, humanističkih, tehničkih i matematičkih znanosti. Takva heterogenost i posljedično obilježje multidisciplinarnosti, interdisciplinarnosti, hibridnosti nije značajka samo kriminalistike. Svojstveno je to i medicini, komunikologiji, ali i nekim drugim novijim znanstvenim disciplinama. Kriminalistika se ponekad svodi na učenje o tehnici i taktici prikupljanja dokaza, ili znanstvenu policiju, znanost o prikupljanju materijalnih dokaza, iskustvenih pravila policijskoga rada i slično. Takva i slična određenja ne izražavaju bit i složenu cjelovitost predmeta kriminalistike. Ona su izraz 1) nedovoljnoga poznavanja problema, 2) nekritičkih isključivosti, 3) prakticističkih, površnih pristupa, odnosno 4) pogrešnih motrišta na cijeli sklop kaznenih znanosti. U kriminalistici je više složenih cjelina. Među njima se važnošću ističu poznavanje pojava kaznenih djela, razrada metodologije izvođenja radnji kojima se otkrivaju i razjašnjavaju kaznena djela, uporaba znanstvenih metoda u posebne kriminalističke svrhe i prilagodba kriminalističkih radnji posebnim obilježjima kaznenih djela. U suvremenim uvjetima kriminalistika mora nastojati postati zalogom veće djelotvornosti cjeline kaznenopravne zaštite. To je posebice aktualno u suvremenom svijetu suočenom s pojavama vrlo pogibeljnih oblika organiziranoga zločina, s nasiljem koje se izražava i masovnim stradanjem ljudi, korupcijom te trajno prisutnim visokim brojkama niza drugih kaznenih djela.

104

UVOD

Jednako je važno da se povećanje učinkovitosti kaznenopravne zaštite postiže uz stalan obzir prema potrebi očuvanja temeljnih ljudskih prava i sloboda te suzbijanja pojava koje su protivne ne samo formalnim zakonskim propisima već i standardima zaštite nepovredivosti ljudskoga bića. Sukladno određenju pojma kriminalistike, i onome što je do sada istaknuto pri razmatranju predmeta te znanstvene discipline, kriminalistika se ne bavi kaznenim djelom u smislu kako to čine discipline kaznenoga prava, niti u smislu razmatranja uzroka i pojavnosti kriminaliteta kao što je slučaj s kriminologijom. Kriminalističko djelovanje odvija se uslijed pojave kaznenoga djela (koje je bitno određeno kaznenim pravom), u cilju pripreme ili u okviru kaznenoga postupka (koji je uređen kaznenim postupovnim pravom).

3. Kriminalistika kao program obrazovanja Kriminalistika je, sukladno ranijim izlaganjima, sustavna cjelina određenih znanja. Ona se prikladnom didaktičkom preradom mogu oblikovati u nastavni predmet. Kriminalistički sadržaji mogu također biti uključeni u sadržaj nastave kriminologije, predmete forenzičke ili policijske znanosti, čak policijskoga prava ili, konačno, u cjelinu organizacije djelatnosti suzbijanja zločina, zatim u predmete sudske medicine, psihologije i psihijatrije. Ključnu važnost u koncipiranju predmeta kriminalistika ima konkretan obrazovni program. Sadržaj predmeta kriminalistike modelira se u ovisnosti o tome u kojim se okvirima izvodi, kakve su mu dimenzije, položaj i odnos prema drugim predmetima u cjelokupnom obrazovnom programu. U vezi s tim značajkama postoje različita rješenja. Zadaća oblikovanja predmeta kriminalistike pojavljuje se prije svega u okvirima studija prava i (znanstvenog ili još češće stručnog) studija policijskih učilišta te još uvijek rijetkih znanstvenih studija sigurnosti. Strukturiranje i modeliranje predmeta kriminalistike u okvirima studija prava uključuje više zadaća. Prva je zadaća u tom nastojanju utvrđivanje ciljeva nastave, koji mogu biti znanstveno, znanstveno-stručno, stručno, ili praktično obrazovanje. Kriminalistički sadržaji izlažu se na različitim stupnjevima pravnoga obrazovanja: dodiplomskoga ili poslijediplomskoga studija, ali i u programima specijalističkoga, stručnoga obrazovanja izvan klasičnih akademskih modela. Za dodiplomski pravni studij valja imati u vidu da sadržaji kriminalistike pripadaju području sudskoga ili kaznenopravnoga usmjerenja. Učenje kriminalistike mora biti povezano, uvjetovano prethodnim učenjem odgo-

105

KRIMINALISTIKA

_____________________________________________________________________

varajućih pravnih i nepravnih predmeta, u prvome redu kaznenoga materijalnog i posebno postupovnog prava te kriminologije. Sadržaj predmeta kriminalistika mora se temeljiti na općem teorijskom, makar sažetom pristupu u kojemu se s posebnom pozornošću moraju uspostaviti odnosi i veze s drugim disciplinama i naglasiti multidisciplinarnost, interdisciplinarnost te interferencija u cjelini područja kaznenih znanosti. Objektivno, u nacionalnim, ali i općeeuropskim razmjerima, uključivanje novih izvanpravnih predmeta u studij prava općeg smjera jedva da je ostvarivo. Najviše što se može postići je uključivanje kriminalistike kao predmeta izbornog statusa na višim godinama studija. Bolje mogućnosti postoje odnedavno u uvjetima produljenog petogodišnjeg ili dvostupanjskog pravnog studija s usmjerenjima. Izgledi za uvođenje novih, a među njima i kriminalističkih, sadržaja nastave ovdje su mnogo bolji. Da bi mogla uspješno konkurirati, kriminalistika mora biti jasno smještena u cjelinu sustava kaznenih znanosti, i na toj osnovi mora biti provedeno njeno uključivanje u konkretni nastavni program, posebno dodiplomskog pravnog studija. Novi, suvremeni program studija prava mora se "otvoriti" prema novim sadržajima, ali i metodama nastave. To u punoj mjeri vrijedi za sadržaje predmeta kriminalistika koji u izvedbenom smislu nalaže posve nov, drukčiji pristup, koji je svojim "kliničkim", praktičnim značajkama prilično stran postojećem tradicionalnom normativističkom katedarskom modelu nastave prava u sveučilišnim ustanovama kontinentalne Europe. Opseg, dubina i redoslijed nastavnoga programa kriminalistike, te tri temeljne didaktičke dimenzije, moraju se utvrditi osim nastavnim programom, svrhom obrazovanja, nastavnom tehnologijom, intelektualnom i emocionalnom stranom nastave, artikulacijom nastave u cjelini, te drugim čimbenicima. Predmet kriminalistike u dodiplomskom studiju prava mora tematski obuhvatiti temeljna područja discipline, a zatim područja kriminalistike vezana uz budući poziv pravnika. U najopćenitijim naznakama tu ulaze teorijske osnove kriminalistike, zatim temeljna polazišta fenomenologije, sustavni pregled kriminalističke tehnike, i, kao ključno područje, taktika radnji kaznenoga postupka. Spoznajna strana nastave (poglavito osnovne funkcije: promatranje, mišljenje, praksa) ima za predmet kriminalistike posebno značenje. Suvremeni kriminalistički nastavni programi morali bi polaziti od sedam osnovnih nastavnih metoda (demonstracije, praktičnog rada, crtanja, pisanja, čitanja i rada na tekstu, razgovora, usmenoga izlaganja). S osobitom pozornošću valja se odnositi prema metodama (operacijskoga ili globalnoga sustava) vježbanja kao samostalne nastavne komponente u vezi s kojom se koriste algoritam i druga modelska pomagala.

106

UVOD

U suvremenom modelu europskoga studija prava to je posve strani pristup. Koliko je izostanak tih metodologijskih postupaka u aktualnom studiju prava značajan za nedovoljnu kakvoću rada u kaznenom postupku, može se samo pretpostavljati. Izvjesno je da pravnici koji bi trebali biti "profesionalni zaštitnici ljudskih prava" moraju dobiti obrazovanje po mjeri složenosti i težine zadaća koje ih očekuju. Za njih valja pronaći pravu mjeru i pravo mjesto. U nastavnome programu kriminalistike posebno je važna psihologijska strana usmjerena razvijanju operantnog reagiranja, kortikalnih funkcija (odražavanja, uspoređivanja, modeliranja), a iznad svega osobite vrste interesne pozornosti svojstvene za osobu i djelatnost kriminalista. U tom smislu u studiju prava valjalo bi uvesti praktikume, vježbe, hospitiranja, simulacijske modele, analize slučajeva i slične suvremene nastavne metode poznate u sveučilišnim ustanovama u SAD-u. Prema do sada rečenom, u aktualnim programima dodiplomske sveučilišne nastave prava u Hrvatskoj kriminalistika je predviđena kao samostalni izborni predmet (na fakultetima u Rijeci i Zagrebu), ili su njeni sadržaji uključeni u predmete koji imaju status glavnih (u prvome redu kaznenoga postupovnog prava, kao u okvirima studija u Osijeku i Splitu), a rjeđe u neke druge predmete izbornog statusa (primjerice kriminologije). Uključivanje kriminalistike kao programa nastave u studij prava nužno je zbog više razloga. Suvremene pojave kaznenih djela i razvoj postupovnih ustanova čija se struktura širi novim sadržajima potaknuli su napuštanje nekadašnjih stajališta o kriminalistici kao policijskoj vještini, pomoćnoj znanosti. Gledište o potrebi stjecanja kriminalističkih znanja u okviru pravnoga studija više ne treba posebno obrazlagati. Ono je u nizu visokorazvijenih zemalja na različit način dio nastavnih planova pravnoga studija. Tamo gdje su brzopleta, ishitrena rješenja dovela do izbacivanja takvih programa, kao što je to bio slučaj s izvrsnim kriminalističkim studijem u (nekadašnjem Istočnom) Berlinu, štete su očite, na što je, uostalom, pravodobno bilo upozoreno iz više najuglednijih svjetskih sveučilišnih središta. Nažalost, uzalud! Izrada nastavnog programa polazna je pretpostavka integriranja kriminalistike u okvire nastavnih planova studija prava. To zahtijeva proces prerade kriminalistike kao znanstvene discipline u nastavni predmet, a zatim rješavanje drugih pitanja vezanih uz proces integracije i diferencijacije, statusa i dimenzija predmeta. Polazište u sastavljanju nastavnoga programa kriminalistike za pravnike mora biti marketinški orijentirano i koncipirano u smislu da se što jasnije utvrdi 1) koje potrebe i ciljeve taj program mora zadovoljavati i 2) koji sadržaji znanstvene discipline kriminalistike imaju najveću važnost kao predvidivi sadržaji nastavnoga predmeta.

107

KRIMINALISTIKA

_____________________________________________________________________

Nastavni program predmeta kriminalistika u okviru pravnog studija mora biti orijentiran: a) na saznanja koja su važna u području budućega rada pravnika - krivičara i b) u istome smislu na razvijanje odgovarajućih sposobnosti. Pri tome ne treba izgubiti iz vida da se znanja i sposobnosti koja bi u opisanome smislu pružila kriminalistika, koriste ne samo u kaznenome postupku, nego i u mnogim drugim postupcima kao npr. građanskom, upravnom itd. Primjera radi u tom smislu može se spomenuti očevid, prepoznavanje, rekonstrukcija, ispitivanje, čija je izvedba u stvarnome smislu jednaka u svim postupcima. Način didaktičke prerade znanstvene discipline kriminalistike u nastavni predmet pravnog studija mora biti takav da udovoljava određenim didaktičkim ciljevima. Materijalni je cilj nastave stjecanje sustavnog pregleda činjenica i generalizacija o sadržajima u programu. Tu valja odrediti na koja područja kriminalističkih sadržaja mora biti usmjeren sveučilišni predmet kriminalistike i s kojim stupnjem ona moraju biti provedena. Funkcionalni cilj nastave razvijanje je perceptivnih i praktičnih sposobnosti, zatim sposobnosti izražavanja i, konačno, određenih intelektualnih sposobnosti čiji je sadržaj određen nastavnim programom. Sukladno opisanim pretpostavkama valja odrediti temeljne didaktičke dimenzije: opseg, dubinu i redoslijed nastavnog programa. Opseg (ekstenzitet) nastavnog programa predmeta kriminalistike, kao količina činjenica, generalizacija i aktivnosti utvrđena prema određenim koncentrima, mora uključiti sadržaje koji su bitni za upotpunjavanje materijalne i formalne dimenzije nastavnog plana. To je sadržajna cjelina znanstvenoga područja kriminalistike. U razmjernome odnosu s opsegom predmeta mora biti i dubina (intenzitet) obrade, kakvoće i stupnja raščlanjivanja nastavnih cjelina. Nastavni program kriminalistike strukturno znači proširivanje i produbljivanje, dakle diferenciranje, obrazovanja u okviru nastavnog plana pravnoga studija. Za nastavni program bitna je i treća didaktička dimenzija: redoslijed (struktura) nastavnoga programa. Tu valja razlikovati opći program i specijalizirane programe. Zajednički sadržaj (prva didaktička faza) svih programa jest uvodni dio koji sadrži materiju teorijske kriminalistike. Opći dodiplomski nastavni program kriminalistike trebao bi sadržavati sljedeća tradicionalna predmetna područja (didaktičke faze): uvod (teorijske osnove kriminalistike), kriminalistička taktika i kriminalistička tehnika. Sukladno tome treba rasporediti nastavne sadržaje kombiniranom metodom sa znatnijom ulogom linijskoga ili sukcesivnog rasporeda. Kriminalistika kao nastavni program u studiju prava zahtijeva daljnja istraživanja brojnih problema. Pretpostavka za uspjeh je stvaranje metodologije kriminalistike, u okviru koje će se povijesnim, empirijskim

108

UVOD

i teorijskim pristupom razmatrati odgovarajuća pitanja s ciljem postizanja i proširivanja spoznaja. Za pravni studij program kriminalistike treba istodobno suziti i produbiti. Osim zajedničkog uvoda u kriminalistiku, u drugom dijelu valja izložiti učenje o kriminalističkim sadržajima postupovnih radnji. U poslijediplomskom stručnom studiju kriminalistički sadržaji morali bi imati posebno mjesto, čak tvoriti jezgru pojedinih smjerova. U tom smislu mogu se naznačiti kao moguće cjeline područje istraživanja općeopasnih i prometnih kaznenih djela, kaznenih djela nasilja, zatim kaznenih djela maloljetnika, organiziranoga kriminaliteta, kaznenih djela protiv života i tijela itd. Upravo u takvim stručnim poslijediplomskim studijima potrebno je tražiti moguće putove poboljšanja razine stručnosti rada u praksi kaznenog sudovanja. Uz to bi dobro došli kraći tečajevi iz, primjerice, tehnike utvrđivanja činjeničnoga stanja, psihologije i taktike ispitivanja, sudskih ekspertiza, taktike istražnih radnji itd. Stručni poslijediplomski studiji morali bi biti usmjerene specijalističke edukacije, toliko potrebne u djelatnosti suzbijanja kriminaliteta. Nikako ne koncipirane samo na pukim, mehaničkim ekstenzijama osnovnih programa iz dodiplomskog studija. Nužno je stalno i trajno praćenje razvoja kriminalistike u procesu samoobrazovanja sudaca, državnih odvjetnika i odvjetnika. To je zadaća stvaranja okoliša učenja koji još nedostaje, ali bez kojega nema visokih dostignuća kaznene represije u cjelini. Na tom strateškom zadatku morat će se u vrlo skoroj budućnosti sustavno angažirati znanstvene ustanove, tijela državne vlasti i stručne udruge. Kriminalistika ima svoju najrazvijeniju didaktičku razradu na posebnim kriminalističkim sveučilišnim i stručnim studijima. Tu se osim središnjega integralnoga sadržaja izvode posebni diferencirani programi pojedinih područja kriminalistike. Diferencijacija programa je dvostupanjska. Na prvima razinama izvode se opći uvodni sadržaji (uvod u kriminalistiku, kriminalistička taktika i tehnika), a na drugoj posebni taktički i tehnički programi, među kojima posebice kriminalističke metodike. Konačno opredjeljenje za koncepciju studija i oblikovanje programa nastave u Hrvatskoj još čeka svoje rješenje. Neke susjedne zemlje (Bosna i Hercegovina i Slovenija) već imaju više ili manje oblikovan dvojni sustav kriminalističkog obrazovanja (znanstveni studij na kriminalističkim fakultetima sigurnosti, a stručni u okviru resora policije (što je slučaj u Srbiji). Hrvatska je krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća bila znatno ispred mnogih drugih sredina. Do prije nekoliko godina Policijska akademija u Zagrebu postigla je obećavajuće početne rezultate, povezivanje s prestižnim inozemnim (posebno njemačkim) ustanovama. Organizacijsko-personalne reforme poduzete nakon 2004., uz odljev nekolicine nositelja

109

KRIMINALISTIKA

_____________________________________________________________________

jezgrovnih predmeta, objektivno su stvorile stanje ozbiljne krize specifičnog policijskog obrazovanja u Hrvatskoj. Policijska akademija, posebno njena Visoka policijska škola, u aktualnom vremenu deficitarna je nastavnicima jezgrovnih, prije svega kriminalističkih predmeta, njezin sadašnji program bremenit je "fundamentalnim" ili prilično neočekivanim sadržajima, a oskudan specifičnim kriminalističkim ili "policijskim" znanjima. Ta, u nekadašnjoj Jugoslaviji najbolja policijska obrazovna ustanova, zaostaje za sredinama u kojima ranije nisu ni postojale slične ustanove (Sarajevo, Ljubljana) u specifičnom području obrazovanja koje je postalo iznimno važno. Istodobno, uočava se nedostatak kompetentnih policijskih profesionalaca. Počinitelji nekih iznimno teških kaznenih djela nisu otkriveni, ili postupci "posrću" zbog krupnih pogrešaka u postupku otkrivanja. Stupanj sigurnosti u mikrostrukturama društva nije zadovoljavajući. Neki strani koncepti, poput policije u zajednici, nameću se autoritetom političke vlasti kao posljedica modnih trendova ili vanjskih pritisaka, a da se nije prethodno temeljito analiziralo što oni novoga objektivno donose i je li to uopće primjenjivo na hrvatske prilike. Literatura: Ackermann et al., 597; Alderson, 18 ; Aleksić, IV, 3; Clarke R. V., Felson M. (ur.), Routine Activity and Rational Choice, NJ: Transaction, New Brunswick, 1993.; Clarke R. V., Mayhew P. (ur.): Designing out Crime, Her Majesty's Stationary Office, London, 1980; Fuchs, B., Deutsch-deutsche Kriminalistik, Kriminalistik, 3/1990. (44); Geerds, 121, 6; Gilbert, 57, 64; Gross - Geerds, I., 10; Kurapka, V. E., Malevski, H., Kriminalistiklehre an Universitäten Notwendigkeit, Realität oder Problem?, Kriminalistik, 1/2005. (59); Klink Kordus, 205; Koetzsche, H., Studium für Kriminalistik, Kriminalistik, 6/1992. (46); Kube, Technische Entwicklung und neue Kriminalitätsformen, Kriminalistik, 10/1996. (50); Kube Störzer Timm, I., 5, 167; Makra, 2, 20; Marković, 28, 31; Leonhardt, R., - Schurich, F.-R., Zur Geschichte der Kriminalistik an der Berliner Universität, Kriminalistik, 1/1993. (47); Meixner, 121, 15; Modly - Korajlić, 153, 140-141, 525-534; Osterburg - Ward, 5, 27, 636; Pavišić u Lee, 246; Quambusch, E., Hochschulausbildung von Polizei und Verwaltung, Kriminalistik, 5/1994. (48); Schurich, F., Kriminalistik als Wissenschaft und Studienfach, Kriminalistik, 10/1990. (44); Singer, M., Kriminologija, 2. izdanje, Globus, Zagreb, 1996., 23; Šeparović, Z., Kriminologija i socijalna patologija, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1981., 11; Turner, C, Personal communication, University of Chicago Press, Chicago, 1987.; Vodinelić, 121, I., 8, 13, 201; Vodinelić, V, Da li je kriminalistika kriminološka nauka, Anali, 1 2/1994., 47; Weihmann, R., Kriminalistik als Lehrfach, Kriminalistik, 8/1996. (50); Weihmann, R., Deutsche

110

UVOD

Hochschule der Polizei und die Polizeiwissenschaft, Kriminalistik, 6/2005. (59); Zbinden, 17. Pitanja za provjeru znanja: 1. Što su heuristička i silogistička kriminalistika? 2. Objasnite tvrdnju da je polazišna kategorija kriminalistike obavijest ili podatak. 3. Kakav je odnos kriminalistike i pravnih disciplina? 4. Objasnite najvažnija stajališta o samostalnosti kriminalistike kao znanstvene discipline. 5. Navedite značajke nastavnih programa kriminalistike.

111

Glava VI. Razvoj kriminalistike

1. Razvoj kriminalističke prakse Svako nastojanje za pregledom povijesnoga razvoja kriminalistike mora prethodno odrediti predmet prikaza. Mora biti sasvim jasno smjera li se prikazu povijesnoga razvoja kriminalističke prakse ili kriminalistike kao znanstvene discipline. Znatna podudarnost u mnogim točkama ne umanjuje važnost toga razlikovanja. Budući da se kriminalistika još i danas shvaća poglavito kao policijska djelatnost, u brojnim se izvorima povijest kriminalistike prikazuje kao povijest razvoja policijske službe. Neki pak povijest kriminalistike izlažu prikazom razvoja kriminalističkih ustanova. Sustavno, znanstveno istraživanje povijesti kriminalistike zadaća je koju tek valja riješiti u budućnosti. Ovdje će se u nastavku izlaganja sintetički izložiti samo najvažnije naznake. Razvoj kriminalistike kao prakse kaznene represije moguće je prikazati s oslonom na razvojne stadije dokaznoga sustava. Na toj osnovi povijest kriminalističke prakse može se razvrstati u četiri faze. Prva (etnička) faza obilježena je ocjenom dokaza na temelju osobnih iskustvenih saznanja. Kriminalistička nastojanja ovdje su tek prigodni, prateći, fragment kaznenoga postupanja, neusporediva sa suvremenim shvaćanjima kriminalistike. Drugu (religijsku, mističnu) fazu obilježuju dokazne provjere putem različitih, često pogibeljnih iskušenja (božji sudovi, ordalije). Razvoj tih sredstava i tehnologija primjene mogu se uzeti kao "kriminalistika" tek u instrumentalnom smislu, ali ne kao racionalno istražno djelovanje. U trećoj fazi (formalne ocjene dokaza), koja je nastupila kao reakcija na prethodnu, mističnu fazu, teži se utvrđivanju istine koja kao najviši cilj nalaže pouzdane dokaze i opravdava sredstva kojima se postiže. Apsolutno je prevladala formalna, zakonska ocjena dokaza. U tom razdoblju se posebice ističe značenje priznanja (sacra luce meridionalis, regina probationum) i potpuni dokaz (suglasni iskaz dvaju besprijekornih svjedoka).

112

UVOD

Usmjerenost na priznanje dovela je do njegova dobivanja pod svaku cijenu i konačno do mjera (tjelesne i duhovne) torture. Istodobno su zanemarivani gotovo svi drugi dokazi. Tortura je doduše bila uređena detaljnim propisima, podložna posebnim uvjetima primjene, a za njenu protupravnu primjenu predviđale su se stroge kazne, ali time nije postala prihvatljivom. Stroga dokazna pravila toga razdoblja sadržavala su kriminalističke sadržaje. Posebice važna za cjelokupni razvoj kriminalistike bila su pravila rada s indicijima (tablice indicija i indicijalni proračun). Logična reakcija na zastranjivanje u fazi formalnog dokaznoga sustava pojavila se u sljedećoj, četvrtoj fazi dokaza na osnovi unutarnjega uvjerenja (intime conviction), odnosno u fazi slobodne sudačke ocjene dokaza. Opet je u pitanju bila radikalna suprotnost prethodnome sustavu, tijekom čega je unutarnje sučevo uvjerenje ili posve slobodno, ili je sučeva slobodna ocjena dokaza uvjetovana obvezom iznošenja razloga kao značajnim ograničenjem, koje je važno i za područje kriminalistike. Faza slobodnoga sudačkoga uvjerenja prema mnogim je autorima još uvijek bitna značajka suvremenoga dokaznoga sustava. Oni smatraju da nije nastupila (ili da će ikad nastupiti) daljnja znanstvena faza koju bi trebalo obilježavati ne samo znanstveno utvrđivanje činjenica, već njihovo sustavno sjedinjavanje putem razrađenih pokusa. Neki pak misle da je već počelo razdoblje pretežite uporabe znanstvenih dokaza. U tom najnovijem razdoblju značajan pečat kriminalističkoj praksi dale su mnogobrojne kriminalističke ustanove uglavnom utemeljene krajem devetnaestoga ili u dvadesetom stoljeću. Nastanak i razvoj tih ustanova izražava nastojanje da se u djelatnost razjašnjavanja zločina uvedu znanstvene metode. Njihovi su znanstvenici i stručnjaci pronašli i do razine praktične primjene razvili brojne metode bez kojih se djelatnost suzbijanja zločina na suvremenom stupnju njegova razvoja ne može zamisliti. Kriminalistika je kao samostalna (znanstvena) disciplina nastala koncem devetnaestoga stoljeća. Do tada je primjena znanstvenih saznanja u otkrivanju i razjašnjavanju zločina bila prigodna, iako to ne znači da pojedine i danas korištene metode nisu bile razvijene (korištenje papilarnih linija zabilježeno je još u staroj Kini). Ali, to nije bio jasno izdvojeni znanstveni sustav. Stoga se navedeno, vremenski najdulje razdoblje koje seže od prvih istraživanja sve do druge polovine devetnaestoga stoljeća, može označiti kao predznanstveno razdoblje kriminalistike.

113

KRIMINALISTIKA

______________________________________________________________

2. Razdoblje nastanka znanstvene kriminalistike Nastanak znanstvene kriminalistike, nakon radova nekih starijih autora, vezuje se uz ime Hansa Grossa i objavljivanje njegova djela Priručnik za istražne suce kao sustav kriminalistike (Handbuch für Untersuchungsrichter als System der Kriminalistik), 1893. godine. Pojava Grossova djela značila je stvaranje sustava samostalne znanstvene discipline i istodobno razradu niza važnih pitanja. Nagli razvoj prirodnih i društvenih znanosti, intenzivna društvena kretanja, ali i pojava novih, složenih vidova zločina djelovali su poticajno na razvoj nove znanosti. U relativno kratkome vremenu kriminalistika je oblikovala svoj sustav, stvorila metodologijsku osnovu i djelovanjem većega broja znanstvenika i, posebice, novoosnovanih ustanova izvršila snažan utjecaj na praksu. Razvoj kriminalistike je od početaka bio vrlo brz. Tome su pridonijela brojna važna otkrića u prirodnim i tehničkim znanostima. Već se u toj fazi razvija proces unutarnje diferencijacije i specijalizacije. Vrlo rano pojavljuju se sustavna djela iz tih posebnih područja. Ključnu ulogu u razvoju nove discipline imaju ustanove. Kriminalističke ustanove razvijale su se kao policijski kriminalistički laboratoriji, kriminalistički i kriminologijski zavodi i znanstveni instituti. Za praksu je osobito važna djelatnost policijskih laboratorija i kriminalističkih zavoda. Dio ustanova djeluje u okviru visokih škola ili fakulteta, drugi pripadaju državnim tijelima, a neki djeluju samostalno. Među najstarijim ustanovama valja prije svega istaknuti Institut znanstvene policije i kriminologije u Lausanni (utemeljitelj Rudolph Reiss). Institut je sveučilišna znanstveno-nastavna ustanova na kojoj se nakon sedam semestara stječe visokoškolska naobrazba (diplome d'etudes de police scientifique). Institut osim intenzivnih kriminologijskih istraživanja obavlja i najsloženije kriminalističke ekspertize. Kriminologijski institut u Grazu utemeljen je tri godine prije smrti Hansa Grossa, zapravo prije svega kao kriminalistički institut. Institut je ustrojbena jedinica pravnoga fakulteta, a osim primarne nastavne zadaće bavi se istraživanjima i ekspertizama. Na bečkome je sveučilištu grof Gleispach 1923. godine utemeljio Institut za kaznenopravne znanosti i kriminalistiku, koji kasnije mijenja naziv u Institut za kriminologiju. Prvi kriminalistički laboratorij u SAD-u utemeljio je August Volmer u Los Angelesu 1923. godine. Pod tim skromnim nazivom djeluje ta ustanova koja je prerasla u iznimno bitan institut. Tijekom dvadesetih godina 20. st. osnovani su policijski laboratoriji u mnogim drugim središtima. FBI je brojne svoje institute počeo osnivati nakon 1930. godine.

114

UVOD

U Francuskoj posebno mjesto pripada Policijskome kriminalističko-tehničkome laboratoriju u Lyonu (utemeljitelj Edmond Locard). U Italiji takvu je ulogu početkom stoljeća odigrao utemeljenjem škole znanstvene policije Salvatore Ottolenghi. U Njemačkoj je 1951. godine sa sjedištem u Wiesbadenu utemeljen Savezni kriminalistički ured (Bundeskriminalamt). To je tehnički i kadrovski izvanredno opremljen institut koji obavlja niz policijsko-operativnih i znanstveno-istraživačkih zadaća, izdaje vlastita izdanja, organizira skupove, ustrojava evidencije itd. U pojedinim zemljama djeluju zemaljski kriminalistički uredi, od kojih neki imaju dugu uspješnu tradiciju. U bivšemu SSSR-u djelovali su, između ostalih, u Moskvi Svesavezni znanstveno-istraživački institut Ministarstva zaštite javnog poretka i Svesavezni institut za proučavanje uzroka zločina i razradu mjera sprečavanja kriminaliteta. U bivšim zemljama realnoga socijalizma djelovali su zavodi, instituti i laboratoriji u sklopu policijskoga resora. Kasnije su se pojedine ustanove osnivale izvan toga na sveučilištima ili samostalno. Valja posebice upozoriti na nekadašnji kvalitetni studij kriminalistike na Sveučilištu Alexander von Humboldt u (nekadašnjem Istočnom) Berlinu, čiji je program ugašen 1994. godine. Povijesni osvrt na razvoj kriminalistike u mnogim se izvorima povezuje s poviješću nastanka suvremene policije. Ne smije se zanemariti da je djelatnost policije od njena nastanka znatno prelazila okvire kriminalističke djelatnosti, prakse kako se oni shvaćaju u suvremenome smislu. Važno je podsjetiti da za razvoj kriminalistike veće značenje imaju pojedini znanstvenici i njihova otkrića.

3. Razvoj hrvatske kriminalistike a) Razdoblje prije osamostaljenja U Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji pojava nove znanstvene discipline imala je snažnoga odjeka. Profesor Julije Čakanić 1880. godine vodi na Pravnome fakultetu u Zagrebu kriminalističke vježbe, koje od 1885. godine dobivaju naziv kriminalistički praktikum. Na poticaj profesora Josipa Silovića, doktor Ernst Miller izvodi predavanja iz predmeta kriminalna znanost i sociologija, u koji je uključeno i gradivo kriminalistike, koje se ostvarivalo posebnim vježbama. Znameniti Grossov članak "Naobrazba praktičnih pravnika" objavljen je u prijevodu Milana Müslera u Mjesečniku Pravničkoga družtva u Zagre-

115

KRIMINALISTIKA

______________________________________________________________

bu već 1894. godine, dakle godinu dana iza pojave izvornoga teksta. Još je ranije u istome časopisu bilo drugih članaka s kriminalističkim temama. Nastava iz kriminalistike na (tada jedinome) zagrebačkom Pravnom fakultetu ukinuta je 1928. godine. Nekoliko kriminalističkih djela objavljeno je početkom Drugoga svjetskoga rata. Nakon toga došlo je do ozbiljnoga zastoja u razvoju hrvatske kriminalistike, koji je trajao sve do pedesetih godina. Tada se objavljuju prvi opsežniji praksi namijenjeni radovi. Ured za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja (kasnije Zavod za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja), kao ustrojbena jedinica hrvatskoga resora unutarnjih poslova utemeljen je 1952. godine. S promjenama u organizaciji i područjima rada, djeluje i danas kao ustrojbena jedinica Ministarstva unutarnjih poslova i nosi ime Ivana Vučetića. Početkom dvadeset i prvog stoljeća počinju s radom i privatne pravne i fizičke osobe u oblasti kriminalističkih ekspertiza. Pojedini istraživači i voditelji te ustanove, poput Tomislava Markovića, Andrije Makre i Duška Modlyja, osim stručnoga rada, svojim su djelima bitno pridonijeli stvaranju i razvoju hrvatske teorijske kriminalistike. Kao posebno usmjeren kriminalistički stručni časopis, prije svega stručnoga značenja, u ranijem razdoblju izlazio je Priručnik za stručno obrazovanje radnika unutarnjih poslova. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske prerastao je u znanstveno-stručni periodik Policija i sigurnost, koji izlazi povremeno s očitim teškoćama. Prva opsežnija kriminalistička djela pojavila su se u Hrvatskoj krajem pedesetih i početkom 60-tih godina iz pera Ivana Kobovca, Save Gorkiča, Mije Lazića, Milana Paukovića, a u kasnijem razdoblju Zvonimira Rose, Dragutina Papeša, Vlade Perića, Nikole Telente, Andrije Makre i drugih. U istom razdoblju započeo je objavljivati radove, i do sada najplodniji kriminalistički autor u Hrvatskoj, Duško Modly. Prvi cjeloviti izvor kriminalistike u Hrvatskoj napisao je Tomislav Marković, dugogodišnji direktor Zavoda za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja (i honorarni nastavnik Pravnog fakulteta u Zagrebu), pod naslovom Suvremena tehnika istraživanja krivičnih djela (Kriminalistika) 1962. godine. Objavljenje u više izdanja. Tijekom više godina na Pravnome fakultetu u Splitu djelovao je profesor Vladimir Vodinelić. Objavio je vrlo poznati udžbenik kriminalistike u više izdanja i prometnu kriminalistiku, napisao niz članaka i utemeljio istraživački institut. Posebice je značajna Vodinelićeva dvotomna zbirka rasprava iz područja teorijske kriminalistike, pod naslovom Kriminalistika - otkrivanje i dokazivanje, objavljena 1985. godine u Skopju. Zajedno s profesorom Živojinom Aleksićem, koji posebno uspješno u svojim radovima uvodi najsuvremenije znanstvene metode, objavio je u Zagrebu 1990. godine udžbenik kriminalistike.

116

UVOD

Važne priloge razvoju pojedinih područja kriminalistike dali su i mnogi drugi mlađi znanstvenici i stručnjaci praktičari. Kriminalistička znanost je svojedobno dobila snažan poticaj otvaranjem Fakulteta kriminalističkih znanosti u Zagrebu 1986. godine, koji je osim nastave razvio i značajnu izdavačku djelatnost iz područja kriminalistike. Taj program nakon 2004. godine prolazi vrlo neizvjesno razdoblje. Hrvatski znanstvenici dali su ozbiljan prinos i svjetskom razvoju kriminalistike. Ivan Vučetić (1858. - 1925.) kao visoki policijski službenik u Argentini objavio je djelo Usporedna daktiloskopija. Tvorac je deseteroprstne daktiloskopske klasifikacije i znanstvenik svjetskoga glasa. Po njemu je ranije bio nazvan kriminalistički zavod Pravnoga fakulteta u Splitu, a u novije vrijeme ekspertni centar policijskog resora. Drugi je hrvatski znanstvenik velikog međunarodnoga ugleda Vladimir Vodinelić. U vrijeme dok je bio profesor Pravnog fakulteta u Splitu, djelovao je, između ostaloga, i kao gostujući profesor na nekadašenjem poznatom kriminalističkom studiju na Sveučilištu Alexander von Humboldt u Berlinu. Vodinelić je nekoliko godina nakon osnivanja Fakulteta kriminalističkih znanosti u Zagrebu izvodio nastavu iz više predmeta. U nastavi na tom fakultetu su u istom razdoblju sudjelovali profesori Živojin Aleksić i Vladimir Krivokapić. b) Razdoblje nakon osamostaljenja U posljednjem desetljeću dvadesetoga stoljeća i početkom dvadeset i prvoga stoljeća objavljen je veći broj značajnih kriminalističkih djela. Prvi hrvatski sveučilišni udžbenik iz (silogističke) kriminalistike (autori Berislav Pavišić i Duško Modly sa suradnicima) objavio je 1995. i 1999. godine Pravni fakultet u Rijeci. Izašlo je više monografskih djela, priručnika i velik broj članaka (v. hrvatsku bibliografiju u dodatku ove knjige). Nastavljena je praksa objavljivanja prijevoda inozemnih radova i članaka. Objavljena su značajna djela iz doticajnih područja pomoćnih nekaznenih znanosti (npr. Zečević - Skavić, Osnove sudske medicine i dr.). Hrvatski znanstvenici sudjeluju u nastavi inozemnih učilišta i na međunarodnim skupovima.

4. Perspektive razvoja Tri su temeljne značajke aktualnoga razvoja kriminalističke znanosti. U prvome redu to je prodor novih znanstvenih metoda u područje kriminalističke tehnike.

117

KRIMINALISTIKA

___________________________________________________________________

Druga je značajka specijalizacija, grananje kriminalistike u posebne cjeline. Naročito se to izražava razvojem taktičkih podsustava. U tome smislu vrlo je važna aktualnost pojedinih skupina zločina, ali i njihova struktura. Povijesni razvoj kriminalistike do polovine dvadesetog stoljeća bio je usmjeren na istraživanje tradicionalnih krvnih, imovinskih, seksualnih i drugih "klasičnih" pojava kaznenih djela čiji je corpus delicti u komponenti modus operandi obilježen 1) pojedinačnim počiniteljem (rijetko sudioništvom), 2) osobnim sukobom počinitelj - žrtva i 3) neposrednim počinjenjem radnje od strane počinitelja prema objektu radnje, 4) s manje ili više jasnim motivom. Te opće značajke pojava tradicionalnih kaznenih djela omogućavale su stvaranje istražnih modela koji su se tijekom vremena razvili do vrlo visokoga stupnja specijalizacije. Kriminalistika je danas pred novim izazovima. Kaznena djela u posljednjim se desetljećima bitno razlikuju od tradicionalnih pojava. Cjelokupni kriminalitet je sa stajališta morfologije razdvojen u dvije vrlo različite cjeline. U prvoj su laka kaznena djela i tradicionalni oblici teških kaznenih djela "klasičnog" općega kriminaliteta. Kriminalistika posjeduje, u odnosu na to područje pojava kaznenih djela, zavidan izbor sredstava i načina prikupljanja podataka. Drugu skupinu tvore pojave novoga kriminaliteta. Corpus delicti novih pojava suvremenih kaznenih djela obilježavaju: 1) primjena tehnologijskih i tehničkih dostignuća, 2) organizirani marketinški usmjereni pristup, 3) nasilje kao sredstvo postizanja ciljeva i 4) teške posljedice nerijetko masovnoga stradanja. Iznova je postalo aktualno istraživanje ratnih zločina. Terorizam je ozbiljna prijetnja svjetskom poretku i nalaže hitno pronalaženje novih, njemu primjerenih istraživačkih metoda. U stalnom su porastu nezakonit promet opojnim drogama, oružjem, ljudima, opasnim tvarima, vozilima, računalni kriminalitet, pranje novca, kaznena djela na štetu djece, trgovina ljudskim organima. To je djelatnost zločinačkih kolektiviteta organiziranih na transnacionalnoj, ili čak globalnoj osnovi. Kriminalitet je u tim područjima poslovna djelatnost. Morfolgijska struktura tih pojava bitno se razlikuje od tradicionalnih oblika kaznenih djela i zahtijeva toj strukturi prilagođen sustav istraživanja. Prilagodba kriminalističke djelatnosti konceptu zaštite prava čovjeka je treća značajka, zahtjev posebne vrste iznikao krajem dvadesetog stoljeća. Ova zadaća snažno je prisutna u svim područjima kriminalistike. Jamstvo poštivanja temeljnih prava čovjeka opći je uvjet za kriminalističku proceduru. Posebice za dokaznu valjanost kriminalističke radnje. Taj se uvjet u slučaju najtežih i u pravilu najsloženijih kaznenih djela, ponekad nalazi na ozbiljnoj kušnji. U svakom slučaju, već je do sada snažno utjecao na pristup kriminalističkoj proceduri i obrazovanju kriminalista.

118

UVOD

Literatura: Alderson, 20; Aleksić, I I I , 9; Bauer, 111, 1; Berthel, R., Kriminalstrategie gestern und heute, Teil 2, Kriminalistik 12/2005. (59); Biermann, T., Grieve, M., Die Zukunft der forensischen Faseranalyse, Kriminalistik, 5/2001. (55); Eckert, S., Die SMS-Fahndung in Deutschland, Kriminalistik, 8 - 9/2005.; Eisman, 132; Flormann, W., Heimliche Unterwanderung, Schmidt-Römhild, Lübeck, 1996.; Fombonne, 21; Geerds, I I I , 1, 7; -121, 16, 18, 19; Gilbert, 1, 354; Grafl, C, Perspektiven der Kriminalistik, Kriminalistik, 6/2002. (56); Gross - Geerds, I., 18, 23, 42; - IL, 611; Gorphe, I I I , 96; Huelke, I I I , 43; Kleinschmidt, 70; Koch, K. F, Electronic Commerce, Kriminalistik, 3/2001. (55); Kube, E., Technische Entwicklung und neue Kriminalitätsformen, Kriminalistik, 10/1996. (50); Kube - Störzer - Timm, I., 19; Larl, W., Digitale Spuren, Kriminalistik, 2/2003.; Lorch, S., Ermittlungen im Internet, Kriminalistik, 5/2001. 55); Marković, 41 - 77; Maver, 35; Meseke, B., Ermittlungen im INTERNET - Positionen und Dissonanzen, Kriminalistik, 4/2000. (54); Moenssens, 113; O'Hara O'Hara, 964; O'Hara - Osterburg, 9; Osterburg - Ward, 16 - 23, 561 - 624; Pohl, 9; Roos, J., Nichts geht mehr ohne Kamera, Kriminalistik, 7/2002. (56); Schneickert, 121, 3; Schurich, F., Kriminalistik - eine aussterbende Disziplin?, Kriminalistik, 4/1998. (52); Soine, M., Straf(verfahrens)recht und Kriminalistik, Kriminalistik, 4/1998. (52); Tetu, 3; Veić, P., Međunarodni standardi policijskog postupanja, MUP RH, Zagreb, 1996., 25; Thali, M., Kneubuehl, B., Wundballistik und "Virtopsy", Kriminalistik, 12/2005. (59); Ulrich, 54; Vodinelić, 121, IL, 11; Vodinelić - Aleksić, 10; Weingart, 7; Wiedemann, P., Tatwerkzeug INTERNET, Kriminalistik, 4/2000. (54); Wietczorek, 18; Zbinden, 24, 129. Pitanja za provjeru znanja:

119

1. Opišite razvojne stadije dokaznoga sustava u kaznenom postupku. 2. Značajke razdoblja nastanka znanstvene kriminalistike. 3. Opišite razvoj hrvatske kriminalistike. 4. Opišite odnos kriminalistike prema pojavama novih zločina.

120

UVOD

Glava VII. Temeljne odrednice i načela hrvatske kriminalistike

1. Pravni okviri Kriminalistička djelatnost je ostvarenje državne kaznene vlasti u vrlo osjetljivome području razjašnjavanja postojanja kaznenoga djela i utvrđivanja počinitelja. U pretežnome dijelu stvarnoga sadržaja ta djelatnost zahvaća temeljna ljudska prava i slobode. Zbog takve naravi kriminalističkih radnji nužno je upozoriti na opće okvire koji uvjetuju pojedini kriminalistički zahvat i cjelinu konkretnoga postupka. Pravni okviri kriminalističkog djelovanja su sva pravna pravila koja izravno ili posredno određuju kriminalističku djelatnost. Oni za kriminalistiku imaju posebnu važnost. To se ogleda u okolnosti da najnoviji kriminalistički izvori u pravilu sadrže posebna razmatranja toga sklopa, dok u ranijima to nije bio slučaj. U novim se izvorima najprije razmatraju pitanja ustroja zaštite tjelesnoga integriteta, slobode, strogo osobnih prava ličnosti, nepovredivost doma, pošiljaka, imovine i drugih prava, dakle (ustavom i međunarodnim pravom) zajamčeni zaštićeni ustroj u njegovim pravnim i stvarnim aspektima. Suvremena kriminalistika razmatra stvarne sastojke konkretnih zahvata u zaštićeno područje ispitivanjem kriminalističkih ustanova tjelesnih pretraga i pregleda, uhićenja, pregleda prostora, uvida u računalne zbirke podataka, pregleda i obdukcije leša, privremenoga oduzimanja predmeta, zabrane raspolaganja ili vršenja prava, oduzimanjem ovlasti, nadzorom nad sredstvima priopćavanja itd. Ukazuje se da i kriminalistika daje prinos ukupnosti učenja o ljudskim pravima koje polazi od općih filozofskih stajališta, a oblikuju se u teoriji ljudskih prava, okvirno uklapaju u materijalno i postupovno zakonodavstvo te konkretno razrađuju u kriminalističkoj proceduri. Takvim cjelovitim, dosljednim, koherentnim ustrojem postiže se cilj provedbe ustavnih okvira istražne djelatnosti. Pravni okviri kriminalističkoga djelovanja slijede iz većega broja različitih pravnih propisa.

121

Ustav Republike Hrvatske u III. dijelu uređuje temeljne slobode i prava čovjeka i građanina. Kao ustavni okviri kriminalističkoga djelovanja te odredbe važne su stoga jer određuju 1) doseg i mjeru zahvata u temeljna prava i slobode (kao primjerice odredba članka 17. stavak 3. kojom se isključuje ograničavanje određenih temeljnih prava kao što je pravo na život, zabrana mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, jamstvo pravne određenosti kažnjivog djela i kazne, sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti), 2) temeljne standarde poduzimanja postupovnih radnji (kao postupanje u slučaju uhićenja prema članku 24. i 25. Ustava) i 3) određuju polazne uvjete za pokretanje postupka i njegovo vođenje (kao primjerice cjelinu jamstava prava na pošteno suđenje iz članka 29. Ustava). Budući da je Ustav najviši normativni izvor, njegove su odredbe, iako okvirne, od prvorazredne važnosti za kriminalistiku. U novijim se izvorima toj cjelini "ustavnoga kaznenoga prava" posvećuje velika pozornost. Kriminalistička radnja u suprotnosti s tim temeljnim, jamstvenim odredbama nije prihvatljiva. Ustav suvremene demokratske države (i dakako svi niži normativni izvori) mora biti sukladan s odgovarajućim međunarodnim aktima. Zbog važnosti za razmatranu materiju mogu se navesti: Opća deklaracija o pravima čovjeka, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz 1950. s protokolima, Standardna minimalna pravila za postupanje sa zatvorenicima, iz 1955., Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, iz 1966. godine s protokolima, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1966. godine, Deklaracija o policiji Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (Rezolucija 679/1979.), Europska konvencija protiv torture i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984., Kodeks službenika odgovornih za primjenu prava Opće Skupštine OUN, iz 1979., Europski etički policijski kodeks, dokumenti Kopenhaškog i Moskovskoga sastanka Konferencije o ljudskoj dimenziji KESS-a, iz 1990. i 1991. godine itd. U spomenutim se i drugim aktima ustrojava niz standarda koji se izravno ili posredno odnose na kriminalističko postupanje. Među važnijima su 1) zakonitost u postupanju, 2) poštivanje ljudskih prava, 3) jednakost službenoga postupanja prema svakoj osobi u jednakoj situaciji, 4) suzdržanost u uporabi prisile (što uključuje legitimnost, neophodnost, razmjernost, postupnost, preciznost, selektivnost), 5) isključenje ponižavajućeg, okrutnoga i nečovječnoga postupanja, 6) obveza čuvanja tajne, 7) pravo odbijanja nezakonitoga naloga, 8) obveza pomoći osobi u pogibelji, 9) otpor podmićivanju, 10) stalno učenje u materiji zaštite ljudskih prava i dr. Kriminalistika također mora posebnu pozornost poklanjati ustrojavanju vlastita postupanja na način da se uvijek, i u svim okolnostima, očuvaju temeljna ljudska prava koja su neisključiva u svim okolnostima

122

UVOD

(primjerice tzv. "čvrsta jezgra" - članci 2, 3, 4, 7. i 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda). Kazneno pravo utvrđuje kaznena djela kojima se zabranjuje zloporaba kriminalističkih radnji. Primjeri za to su zlostava zloporabom položaja, iznuđivanje iskaza, nezakonito lišavanje slobode, odavanje službene tajne, neovlašteno snimanje i prisluškivanje, povreda tajnosti pisama, lažno prijavljivanje, zloporaba službene dužnosti, krivotvorenje isprava, prijevara u službi i druga kaznena djela u Kaznenom zakonu. Kriminalistika je bitno određena postupovnim i drugim propisima. Oni tvore osnovu i okvir koji popunjavaju kriminalistički, realni sadržaji. U spomenutome smislu takvo značenje imaju sva postupovna pravila, a posebice ona kojima se uređuju pojedine postupovne mjere, istražne, raspravne i druge radnje (u prvome redu izvođenje dokaza), način donošenja odluka i drugo. To je nužan, polazni sadržaj istraživanja u (silogističkoj) kriminalistici na koji se nadovezuje drugi, središnji, realni sadržaj pojedine ustanove. Nove postupovne ustanove u određenoj vrsti predmeta (primjerice nove istražne mjere u predmetima organiziranoga kriminaliteta) zbog svojega se značaja, posebice jakosti zahvata u ljudska prava, uređuju kao višerazinski sadržaji. Temelj za takvu ustanovu jest ustavni propis, polazna, okvirna odredba nalazi se u kaznenome postupniku, njena daljnja sadržajna razrada u posebnome (policijskom) zakonu, a pravila načina izvedbe u podzakonskom aktu. Osim toga izravnoga i odlučnog utjecaja na strukturu sadržaja silogističke kriminalistike, postupovna pravila djeluju u istome smislu na drukčiji, posredan način. Naime, iz njihove se cjeline izvode opća načela, koja također vrijede i za silogističku kriminalistiku. To su opća, zajednička načela kaznenog postupovnog prava i (silogističke) kriminalistike, kakva su primjerice: načelo akuzatornosti, dispozitivnosti, inkviziciona maksima, javnosti, kontradiktornosti, usmenosti, koncentracije glavne rasprave, legaliteta, materijalne istine, neposrednosti, oficijelnosti, oportuniteta, raspravna maksima, slobodna ocjena dokaza, te zakonska ocjena dokaza. Heuristička kriminalistika danas je također znatno određena sustavom posebnih pravnih pravila. To posebice vrijedi za radnje koje znače zahvat u ljudska prava. U takvome slučaju nema bitnih razlika režima između obje kategorije radnji, naročito u odnosu na isključivanje određenih postupaka kojima se zahvaća u temeljna prava. Osim propisa kaznenoga postupka kriminalistiku uvjetuju i druga pravila. To su prije svega pravni propisi izvan kaznenoga postupka, koji uređuju pojedine odnose važne za ostvarenje izviđa kaznenih djela i postupovnih radnji.

123

KRIMINALISTIKA

____________________________________________________________________

Treba poglavito spomenuti propise posebnoga kaznenoga postupovnog prava (posebne ovlasti postupovnih organa iz nužde, poput zapovjednika broda ili zrakoplova, konzula, zatim odredbe koje uređuju pojedina postupovna pitanja, a nalaze se izvan kaznenoga postupnika, na primjer odredbe u propisima o suzbijanju korupcije i organiziranog kriminaliteta, o postupovnim imunitetima, organske propise itd.). Za kriminalistiku (osobito heurističku) važni su redarstveni propisi. Tu je postavljen organizacijski ustroj i u tom okviru ustroj kriminalističke policije. Zatim su razrađene mjere koje okvirno postavlja postupovni zakon (izvidi kaznenih djela i mjere osiguranja tijeka postupka, te druge mjere). Osim toga, osnovni policijski zakonski izvor predviđa ovlast donošenja provedbenih podzakonskih propisa koji sadrže detaljna provedbena pravila kriminalističkih radnji. Među propisima koji bitno određuju područje kriminalistike raznovrsna su pravila struke. Tu prvenstveno dolaze propisi o izvođenju pojedinih stručnih poslova čiji se rezultati koriste u kaznenome postupku (primjerice propisi o načinu obavljanja analize uzoraka krvi i mokraće radi utvrđivanja koncentracije alkohola, o mrtvozorničkoj službi, obdukciji, liječničkome pregledu, izvješćivanju o ozljedama u prometu itd.). Profesionalna (znanstvena i iskustvena) pravila i standardi jednako su značajni (primjerice način obavljanja vanjskoga pregleda i obdukcije leša, temeljne kinematičke veličine i odnosi u prometno-tehničkim vještačenjima itd). Pojedini sudionici kaznenoga postupka podvrgnuti su posebnome režimu pravila postupanja izvan kaznenoga postupnika, pa se i utjecaj tih pravila može ukazati važnim (poslovnički red, pravila službe). Nije moguće zanemariti ni utjecaj etičkih pravila, kodeksa vladanja i sličnih izvora. Deontologijski okviri kriminalističkog djelovanja izviru iz pravnih pravila. Ali njihovo je izvorište znatno dublje od izričitoga sadržaja pravne norme. Nije moguće pravila postupanja kriminalista, čak i u području silogističke kriminalistike, propisati u svim detaljima. Baš u tim rubnim područjima, u detaljima koji izmiču mogućnosti prethodnoga predviđanja, ističe se važnost općih rukovodnih načela, standarda poduzimanja pojedine radnje. Kolika god bila opravdana težnja za postizanjem temeljnoga cilja kaznenoga postupka, on je zamisliv samo u određenim okvirima, u granicama koje su sukladne osnovnim etičkim, moralnim, civilizacijskim shvaćanjima. Zbog toga je obzir prema tim značajkama kriminalističkoga djelovanja posebno važan. Nužno je i poštivanje temeljnih vrijednosti dotičnoga društva te razmatranje kriterija ocjene društvenih odnosa, moralnosti itd. Mnoga od spomenutih i drugih pitanja nisu još temeljitije obrađena. Deontologija kriminalističkoga rada poglavito se iskazuje u području silogističke kriminalistike. Tu se rezultati kriminalističkoga rada podvrgavaju strogoj, minucioznoj postupovnoj analizi i stvaraju se pretpostav-

124

UVOD

ke za ocjenu djelotvornosti cjeline sustava kaznenopravne zaštite, ali i o njenoj prikladnosti da osigura pouzdanu zaštitu od neosnovanih zahvata u ličnost pojedinca. Kriminalistička deontologija ne smije se temeljiti samo na pisanim pravilima postupanja. Ona mora biti komponenta utkana u strukturu pojedine radnje i postupka u cjelini. To je zalog kakvoće kaznenoga postupka, pouzdanosti i društvene prihvatljivosti istine koja je njegov krajnji rezultat. Deontologija se osobito ukazuje potrebnom u dvojbenim situacijama nedorečenosti pravnih propisa, otvorenim problemima uporabe stanovitih sredstava u postupku razjašnjavanja činjenica itd. Njeno je značenje mnogo veće od pozornosti koja joj je posvećena. U strogo pojedinačnom smislu deontologija u prvi plan ističe važnost razvijanja stručnih sposobnosti, profesionalne odgovornosti, objektivnosti, kritičnosti i niza drugih osobina koje igraju važnu ulogu u funkcioniranju konkretnoga sustava kaznene represije. O tim se pitanjima posebno mora voditi računa pri primjeni kriminalističkih radnji u kojima je sudionik postupka fizički objekt njena sadržaja (uhićenje, pretraga, pregled, uzimanje uzoraka tjelesnih sastojaka), kao i kod radnji koje uključuju aktivno sudjelovanje subjekta (ispitivanje, prepoznavanje, suočenje). Te radnje upravo mogu služiti za izravno (fizičko ali i drugo) djelovanje na osobu, a njima se povređuju temeljna ljudska prava. Deontologija je jednako važna i za sve druge radnje u kojima su postupanja suprotna njenim postavkama manje uočljiva, posredna, prikrivena, ali neprihvatljiva. Primjera radi može se spomenuti uplitanje kao vanjsko djelovanje suprotno propisima, a koje je usmjereno na izazivanje određenoga postupanja tijela kaznenoga postupka. Netom izloženo ukazuje na važnost uključivanja sadržaja koncepcije ljudskih prava, vladavine zakona, pravne države, etičkih standarda te drugih srodnih sadržaja u kriminalistiku. Suvremeni pristup kriminalistici bez tih je sadržaja teško zamisliv. Začuđuje stoga da neki najnoviji izvori ne ističu tu komponentu kriminalističke procedure.

2. Znanstveni pristup a) Kriminalistika kao "znanstvena procedura" U prethodnim je izlaganjima istaknuta važnost znanstvenoga pristupa. To se jednako odnosi na područje heurističke i silogističke kriminalistike. Znanstveni pristup, itekako važna komponenta u sustavu kriminalističke djelatnosti, ne znači međutim, zamjenu postupovnog sustava možebitnim

125

KRIMINALISTIKA

____________________________________________________________________

novim modelom "znanstvene procedure" u kojoj bi se maksimalno objektivizirali, racionalizirali i učinili egzaktnim izvori saznanja i metode njihova prikupljanja. Kazneni postupak u propisanim okvirima smjera istinitim i cjelovitim utvrđenjima. Njegov je cilj pouzdano utvrđivanje činjenica u okvirima postupovnih pravila, a to su uvjeti pod kojima se u kaznenom postupku utvrđuje istina. Za sada još uvijek nema cjelovitih znanstvenih metoda koje bi omogućavale zamjenu klasične procedure znanstvenim postupkom - to bi bila negativna scientizacija koja bi ugrozila, ili mogla ugroziti, značajnu komponentu kaznenoga postupka: težnju zaštite ličnosti okrivljenika i humanizacije kaznene procedure. Kazneni postupak mora biti što je moguće racionalniji. To nalaže uporabu znanstvenih postignuća u posebne svrhe kaznenoga postupka. Zahtjev se u prvome redu odnosi na dva ključna područja: a) razvoj postupovne metodologije (procedure u formalnome smislu i realne strukture, dakle postupovne tehnologije) i b) uvođenje znanstveno provjerenih, pouzdanih metoda utvrđivanja istine u kaznenome postupku. Što je više takvih pouzdanih znanstvenih metoda, to će utvrđenja u kaznenom postupku biti izvjesnija, bliža istini. Uporaba znanstvenih metoda ovisi i o tome jesu li sukladna pravima sudionika postupka, prije svega zajamčenim pravima okrivljenika. Kriminalistika je velikim dijelom skup iskustvenih pravila. Njihovo je poznavanje i primjena pretpostavka svake učinkovite djelatnosti. Iskustvena pravila valja kombinirati, povezivati s raspoloživim i prikladnim znanstvenim metodama. To je jamstvo postizanja valjanih rezultata. Ovdje znanstveni pristup nalaže obvezu sustavnoga razvrstavanja i temeljitoga proučavanja iskustvenih pravila te prilagodbe znanstvenih metoda ciljevima i uvjetima kriminalističkoga istraživanja. U naznačenim okvirima, znanstveni pristup u kriminalistici važna je i nezaobilazna komponenta koja na poseban način uvjetuje odnos dviju temeljnih tendencija: djelotvornosti postupka i zaštite ličnosti okrivljenika. b) Uklopljenost kriminalistike u djelatnost suzbijanja kriminaliteta Kriminalistika je važna karika u lancu djelatnosti usmjerenih ka suzbijanju kriminaliteta. Njeno je posebno obilježje što pojavama kriminaliteta prilazi s visokim stupnjem konkretizacije kao mikrostrukturi zločina. Razjašnjenje sastojaka pojave kaznenog djela pridonosi poznavanju stvarnih prilika, otkrivanju tendencija razvoja i time omogućuje modeliranje ne samo istražnih, nego i zaštitnih mehanizama na različitim razinama cjelokupnoga sustava. Kriminalistika, posredstvom vlastitih saznanja, u vrlo visokome stupnju komunicira s drugim znanstvenim disciplinama.

126

UVOD

Kriminalistička istraživanja su posebice značajna za kriminologiju, viktimologiju i kriminalnu politiku. Te discipline se u pravilu koriste saznanjima do kojih je u konkretnom istraživanju predmeta došla kriminalistika. U svome povijesnom razvoju kriminalistika je prošla kroz različite stadije brzoga napretka, zastoja, osporavanja i konačno se našla kao ravnopravan, vrlo važan dio cjeline sustava zaštite od zločina, ili kaznenih znanosti. U tome smislu valja je dalje razvijati, osobito ona njena područja koja, poput silogističke kriminalistike, objektivno zaostaju za njenim zadaćama.

3. Temeljna načela kriminalistike Kao i druge znanstvene discipline, kriminalistika istražuje opća pravila koja sažeto izražavaju bit i smisao pojedinačnih znanstvenih pravila te najvažnijih značajki promatranih odnosa. Posebna je značajka temeljnih načela kriminalistike bitna veza s načelima kaznenoga postupka. Postupovna načela, kao sinteze, zajednička pravila, izviru iz postupovnih propisa. Kriminalistika, kao znanost o realitetu procesa istraživanja kaznenog djela, sadrži opća načela koja osiguravaju što potpunije ostvarenje postupovnih načela. Funkcionalni smisao kriminalističkih načela postizanje je postavljenih ciljeva u realnoj strukturi odnosa pretkaznenog postupanja i kaznenoga predmeta. Kao što su discipline kaznenoga postupovnog prava i kriminalistike usmjerene na različite aspekte i razine kaznenoga postupka, isti je odnos između temeljnih načela u obje discipline. Budući da se kriminalistika poglavito odnosi na taktiku i tehniku postupovnih radnji, to se temeljna kriminalistička načela označavaju i kao tehničko-taktička, taktička ili operativna načela. Kriminalistička temeljna načela djelomično izviru iz propisa koji uređuju kriminalističko postupanje. To su propisi kaznenoga postupka, ali i drugi izvori (primjerice o ljudskim pravima). U svom drugom dijelu načela izviru iz stvarnih sadržaja kriminalističkoga postupanja. S obzirom na to temeljna kriminalistička načela mogu se razvrstati i razraditi na različitim stupnjevima njihove sadržajne određenosti. U pojedinim izvorima temeljnim kriminalističkim načelima pristupa se različito. Neki ih razvrstavaju na višem stupnju specijalizacije u veći broj načela. Drugi, za razliku od toga, daju prednost okupljanju više pojedinačnih načela u zajedničko načelo višeg stupnja. Sukladno već izloženim gledištima, temeljna kriminalistička načela odnose se prvenstveno na pojedinu kriminalističku radnju, ali i na cjeli-

127

KRIMINALISTIKA

____________________________________________________________________

nu konkretne djelatnosti. Veći broj načela naglašava posebnosti koje se u klasifikacijama s manjim brojem načela uključuju u sadržaj općenitijih i obuhvatnijih načela. U detaljnijem razvrstavanju nije uvijek moguće izbjeći preplitanje istih sadržaja u različitim načelima, pa čak i stanovit unutarnji nesklad. Osim toga smisao je načela kao najopćenitijih pravila izraziti opće, temeljno, zajedničko, vodeće nastojanje. To ukazuje na korisnost ograničavanja njihova broja. Čini se da sadržaj temeljnih kriminalističkih djelatnih načela dostatno izražava klasifikacija u kojoj su načela 1) zakonitosti, 2) objektivnosti, 3) metodičnosti, 4) operativnosti i 5) razmjernosti. Svako od tih načela sadržajno obuhvaća više cjelina, koje u nekim slučajevima mogu biti uzete kao samostalno načelo niže razine. To su, u pravilu, složena, višerazinska načela. Načelo zakonitosti ima ishodišno značenje za kriminalističku djelatnost. Izravno je povezano s istoimenim načelima u materijalnom i postupovnom kaznenom pravu. Njime se izražava da kriminalistička radnja može biti poduzeta 1) samo u okviru djelatnosti istraživanja kaznenoga djela uređenog zakonom, 2) kad su ispunjene zakonske pretpostavke za obavljanje radnje i 3) samo u okvirima zakona. U okvire načela zakonitosti ulaze i sadržaji koji se ponegdje spominju kao posebna načela: načela obveze diskrecije, čuvanja službene tajne i humanizma. Diskrecija ne može biti djelatno načelo već je to oznaka profesionalnoga odnosa, pravne obveze i etike. Čuvanje tajne profesionalna je obveza uređena pravom, a humani pristup je komponenta već uključena u strukturu ustavnoga te zakonskoga ustrojstva i njeno dosljedno poštivanje obveza je koja ulazi u sklop načela zakonitosti. Kriminalistički rad zahtijeva objektivnost koju je nemoguće zamisliti bez visoko razvijene kritičnosti prema vlastitome i tuđem radu i rezultatima. Objektivnost zahtijeva pozitivne komponente: savjesnost, odgovornost i kritičnost u radu. Isto tako su važna i negativna nastojanja: odbacivanje subjektivnosti, iracionalnosti, nekritičnosti. Tu valja osobito uključiti zahtjev otklona vanjskoga uplitanja. Uplitanje u kriminalističko postupanje djelovanje je koje nije predviđeno pravnim propisima, a usmjereno je na izazivanje određenoga učinka. Uplitanje određuju sastojci predmeta, subjekta i načina. Načelo objektivnosti mora biti zaštita i od takva djelovanja. Ono se podjednako odnosi na izvođenje radnje i ocjenu rezultata kriminalističke djelatnosti. Načelo metodičnosti uključuje osobito nužnost organiziranja i planiranja kriminalističke djelatnosti, postojanost i temeljitost u ostvarenju cilja. Te se njegove komponente ponekad uzimlju kao samostalna načela. Najvažnija je značajka kriminalističke radnje planiranje koje se utemeljuje na posebnim osnovama i provodi na poseban način. Planiranje je

128

UVOD

srž metodičnosti, a suprotstavlja se neplanskome, spontanom poduzimanju radnji. Metodičnost uključuje program izvedbe sa svim tehnologijskim, komunikacijskim, informatičkim i drugim komponentama. Načelo operativnosti kao složeno načelo uključuje: brzinu, koordiniranje, suradnju, ekonomičnost, prilagodbu stvarnim prilikama, posebne oblike postupanja. Operativnost zahtijeva organizacijske pretpostavke, ali poglavito uključuje modalitete izvedbe kriminalističke radnje. Operativnost pojedinoga subjekta i cjeline sustava kriminalističke djelatnosti bitan je preduvjet učinkovitosti sustava kaznene represije. Visok stupanj operativnosti sustava zalog je učinkovitome otkrivanju kaznenoga djela i procesuiranju počinitelja, a to je prema proširenome shvaćanju bitan uvjet suzbijanja pojava zločina, ali također i pravičnome postupku. Načelo operativnosti osim osnovnih komponenti uključuje određenu kakvoću znanja i sposobnosti, stvarne mogućnosti djelovanja u konkretnome kaznenom predmetu. Vrlo je važno i posjedovanje određenih svojstava subjekta koji izvodi kriminalističku radnju. Istražitelj, u ovisnosti o svojem formalnom položaju i istražnoj ulozi (istražni sudac, državni odvjetnik, policijski službenik), mora posjedovati dvije vrste uvjeta: sposobnosti (prirodne i stečene učenjem) i vještine. Obje se moraju nalaziti na stupnju koji je neophodan za izvršenje istražne zadaće, a to nalaže stalno obrazovanje i pripremu. Načelo razmjernosti izražava zahtjev da se svaki kriminalistički zahvat poduzima strogo u zakonom određenim okvirima određenoga postupanja uz ispunjenje pretpostavki neophodnosti i razmjernosti. Kazneni postupak ne smije biti u povodu neosnovanih i nepotrebnih zahvata u prava i slobode pojedinca. To znači da odabir konkretne radnje mora biti obavljen uz uzimanje u obzir težine konkretnoga djela, stvarnih prilika i alternativa koje eventualno postoje, da se isti cilj s jednakom djelotvornošću postigne uz najmanju mjeru zahvata u prava čovjeka. Razmjernost, konačno, uključuje i vođenje računa o ekonomičnosti postupanja, sukladno svim navedenim okolnostima.

129

KRIMINALISTIKA

____________________________________________________________________

Literatura: Alderson, 2, 23; Aleksić, III, 3; Čehok - Veić, 23 - 45; Geerds, III, 3; Gilbert, 35 - 38; Holyst, B.. Die Verbindung der Kriminalistik mit anderen Wissenschaften, Kriminalistik und Strafrecht. Festschrift für Friedrich Geerds, Schmidt - Rönhild, Lübeck, 1995., 351 - 370; Inman, K, Principles and Practice of Criminalistics, CRC Press, Boca Raton, 2000.; Krivokapić, 67; Kube - Störzer - Timm, I., 199 - 309; - IL, 287; Maver, 42; Meixner, 121, 15; Modly - Korajlić, 339-344; Moenssens, 389; Osterburg - Ward, 12, 643 - 661; Pavišić, 121, 124, 147, 243; Police ethics in a democratic society, Council of Europe Publishing, Strasbourg, 1997., 9 - 22; Ulrich, 31; Veić, P., Međunarodni standardi policijskog postupanja, MUP RH, Zagreb, 1996., 51 - 166; Vodinelić, 12/, L, 19, 28, 45; Vodinelić - Aleksić, 14; Walder, 111, 19; Zbinden, 24. Pitanja za provjeru znanja: 1. Opišite pravne okvire kriminalističkog djelovanja. 2. Koji su važniji standardi kriminalističkoga rada? 3. Objasnite pojam kriminalističke deontologije. Objasnite smisao i važnost kriminalističkih načela. 5. Navedite sadržaj pojedinih kriminalističkih načela.

130

Glava VIII. Kriminalističko postupanje kao istraživanje i izlaganje

1. Spoznajne funkcije u kriminalističkoj proceduri Predmet kaznenoga postupka u istraživačkom je smislu teza koju valja u postupku razjasniti. To se ostvaruje istraživanjem i izlaganjem, čime se postiže cilj kaznenoga postupka: (postupovna) istina o predmetu kaznenoga postupka kao istraživačkome problemu. Kriminalističko postupanje uključuje i radnje koje neposredno nisu usmjerene istraživačkom problemu nego su povezane sa samim postupanjem. Kriminalističko istraživanje uključuje ispitivanje činjeničnih okolnosti u tri osnovne, međusobno uvjetovane cjeline: kaznenoga djela, krivnje i kazne (sankcije). Ovo je (materijalnopravni) sklop koji tvori glavni predmet kaznenoga postupka. Uz to, istraživanje uključuje i druge sporedne predmete (primjerice imovinskopravni zahtjev), kao i postupovna pitanja. No, valja upozoriti da se sve činjenice koje se utvrđuju u kaznenome postupku, utvrđuju prema pravilima toga postupka. Proces kriminalističkog istraživanja kaznenoga djela odvija se na dva različita načina: postupovnim radnjama, dakle na formalan način, i izvidima kaznenih djela na neformalan način. U oba slučaja radi se o kriminalističkom postupanju. Kriminalističko postupanje nije jedini vid kojim se prikupljaju podaci o kaznenom djelu i počinitelju. Postoje i druge radnje kojima se prikupljaju podaci o kaznenom djelu (branitelj koji sam ili putem privatnog istražitelja prikuplja podatke o djelu, oštećenik koji prikuplja podatke za kaznenu prijavu, okrivljenik koji traži svjedoka alibija, privatni detektiv koji istražuje povjereni slučaj, novinar koji istražuje događaj itd.). Potonje aktivnosti nisu kriminalističko postupanje. Međutim, one u pravilu uključuju odgovarajuću primjenu kriminalističkih pravila. Za razliku od kaznenog postupka, podaci i obavijesti o kaznenom djelu i počinitelju te drugim okolnostima koje će kao činjenice biti predmet kaznenoga postupka, prije započinjanja kaznenoga postupka - u izvidima

131

KRIMINALISTIKA

__________________________________________________________

kaznenih djela - prikupljaju se pomoću dvije različite vrste radnji: izviđa i istražnih radnji. Predistražni je postupak zbog te dvoznačnosti, dualiteta radnji, strukturno najsloženija cjelina kriminalističke procedure. V. izlaganje infra Drugi dio, Odsjek prvi. Predistražni postupak (dvoznačnost radnji) a) Izvidi kaznenih djela -» otkrivačko značenje —» (iznimno imaju dokazno značenje) = heuristička, otkrivačka kriminalistika. b) Hitne istražne radnje -» dokazno značenje = silogistička ili dokazna kriminalistika. Najprije, u zakonom izričito propisanim slučajevima moguće je poduzimanje postupovnih radnji (hitne istražne radnje). Njih izvodi subjekt kaznenoga postupka i redarstvena vlast. Okvir kriminalističkoga postupanja i ovdje je određen zakonom. Za provedbu tih radnji vrijedi na odgovarajući način već rečeno za kriminalističko postupanje tijekom kaznenoga postupka. Druga, za pokretanje kaznenoga postupka ključna djelatnost, kriminalističko je postupanje provedbom izviđa kaznenih djela. Izvidi kaznenih djela radnje su prikupljanja obavijesti, podataka o kaznenom djelu i počinitelju, koje poduzimaju tijela otkrivanja kaznenih djela i počinitelja i tijela kaznenog progona. Izvidi kaznenih djela nisu postupovne radnje. Podaci prikupljeni izvidima samo iznimno, u zakonom predviđenim slučajevima, mogu biti upotrijebljeni kao dokaz u kaznenom postupku. Izvidne radnje bitno određuje otkrivačka, inventivna komponenta. Oni su postupanje kojim se bavi heuristička kriminalistika. Mogu se uz saznanje o do sada rečenom uzeti kao kriminalističko istraživanje u najužem smislu riječi ili otkrivanje kaznenoga djela i počinitelja. Otkrivanje kaznenoga djela i počinitelja zadaća je u kojoj su početna saznanja u pravilu vrlo skromna. Kriminalističko istraživanje počinje s polaznim stupnjem saznanja koji se označuje kao osnove sumnje i izjednačuje s pojmom indicija. Prema svojem sadržaju i stupnju vjerojatnosti ta prva obavijest o vjerojatnom kaznenom djelu može biti vrlo različita (v. izlaganja infra Glava XII.). U okvirima kaznenoga postupka kriminalističko istraživanje izvodi subjekt kaznenoga postupka kao postupovnu radnju. U kaznenom postupku nema dualiteta vrsti radnji. Postoje samo postupovne radnje. Njihove kriminalističke komponente predmet su razmatranja silogističke kriminalistike. V. izlaganje infra Drugi dio, Odsjek drugi. Kazneni postupak (jednoznačnost radnji) Postupovne radnje -» dokazno značenje = silogistička ili dokazna kriminalistika.

132

UVOD

Značajka koja utječe na kriminalističko istraživanje jest i svrhovit utjecaj počinitelja kaznenoga djela. Počinitelj kaznenoga djela poduzima više ili manje planske mjere kojima primarni stadij djela zamjenjuje sekundarnim stadijem (koji se označava kao "skok u tamu"). U sekundarnom stadiju počinitelj nastoji ukloniti ili izmijeniti izvore obavijesti kojima bi se u tercijarnome stadiju rekonstruiranja sadržaja pojave kaznenoga djela moglo uspostaviti (rekonstruirati) stanje koje odgovara primarnome stadiju. Čak i ako toga cilja nema, slučajni tijek stvari može dovesti do jednakoga rezultata. Kriminalistika se tim negativnim utjecajima suprotstavlja programiranom djelatnošću planski vođene procedure. Ta je djelatnost uvjetovana kako logičko-spoznajnim tako i psihološkim pretpostavkama, odnosno istodobnom simultanom i sukcesivnom primjenom spoznajnih funkcija: promatranja, mišljenja i prakse. Promatranje je plansko, organizirano percipiranje onih svojstava predmeta koja se mogu percipirati osjetilima. Osjetima su područja (modaliteti) brojna i vrlo različita. Osjetilne kvalitete koje imaju posebnu važnost u kriminalističkome istraživanju su opažanja: obilježja ljudi, drugih živih bića, boje, oblika, strukture, prostornoga položaja, prostornoga odnosa, množine, veličine, međusobnih odnosa, kretanja, mirovanja, materijalnih svojstava, zvuka, međudjelovanja itd. Prema načinu percepcije promatranje može biti izravno ili posredno, pomoću naprava koje proširuju, izoštravaju, produbljuju, ubrzavaju, usporavaju, odnosno uopće omogućavaju promatranje neke pojave. Te naprave dubinske su, mjerne ili regulacijske. Prema trajanju promatranje je kratkotrajno ili dugotrajno, trajno, povremeno, neprekidno, s prekidima, unaprijed određeno ili neodređeno. Prema načinu izvedbe vođeno je ili slobodno. S obzirom na prostor ono je u zatvorenom ili slobodnom prostoru, a s obzirom na motritelja, pojedinačno ili skupno. S obzirom na predmet promatranje je pojedinačno ili skupno, u mirovanju ili kretanju itd. Promatranjem se prikuplja činjenični materijal prijeko potreban za daljnja poopćavanja. Motritelj ga prikuplja na temelju vlastitoga promatranja ili tako da prenosi drugome subjektu koji na temelju toga vrši poopćavanje. Mišljenjem, kao drugom spoznajnom funkcijom, spoznaju se generalizacije, općenitosti, apstrakcije, a to znači da se time dostiže spoznaja o onome što prelazi granice osjetilne danosti. To je psihički proces uspostavljanja veza i odnosa između sadržaja objektivne stvarnosti. Mišljenje počiva na brojnim, raznovrsnim misaonim operacijama. Rezultat tih operacija jest shvaćanje (poimanje, razumijevanje) odnosa i veza među pojavama. U kriminalistici su jednako važne operacije upoznavanja i operacije stvaranja. Prve poglavito u analitičkoj djelatnosti prikupljanja,

133

KRIMINALISTIKA

__________________________________________________________

razvrstavanja i odabira obavijesti, a druge u stvaranju metodičkih osnova (zaključaka, hipoteza). Kriminalistika je razvila široko područje kriminalističkoga mišljenja. Gnoseološki sadržaji tematski pripadaju logici i psihologiji u ovisnosti o tome što je predmet razmatranja. Praksa je treća spoznajna funkcija. Posebnost predmeta istraživanja, kako je ranije opisana, ističe važnost sustavnoga prikupljanja, razvrstavanja i obrade praktičnih iskustava. Praksa je u kriminalistici više nego provjera pravilnosti naučenoga znanja. Ona ima stvaralačku spoznajnu funkciju koja je prema svojoj važnosti ravnopravna prethodno opisanim funkcijama promatranja i mišljenja. Na taj način stvara se spoznajna trijada kriminalističke procedure: promatranje - mišljenje - praksa. Kriminalističko istraživanje pretpostavlja sposobnost primjene odgovarajućih metoda na određene sadržaje. Ta se sposobnost stječe učenjem i praksom. U suvremenoj psihologiji i doticajnim granama značajna je pozornost posvećena sklopu pitanja povezanim s teorijom učenja.

2. Opis, objašnjenje i predviđanje u kriminalističkoj proceduri Kriminalistička procedura uključuje komponente koje su svojstvene svakoj racionalno zasnovanoj istraživačkoj metodi: opis, objašnjenje i predviđanje. Opis kao polazište kriminalističkoga istraživanja mora ispunjavati određene uvjete. Osnovni je uvjet predmetna određenost. Ona znači da se pri opisu uvijek mora točno odrediti: a) objekt opisa, b) sredstva opisa i c) način na koji se opisuje. Objekt opisa može biti osoba, fizički predmet, događaj, stanje, odnos itd. On se odnosi na objekte o kojima se saznaje davanjem odgovora na pitanja: tko, što, gdje, kada, kako i čime. Ključna je komponenta kriminalističkoga istraživanja, kojoj se posvećuje iznimna pozornost. To je središnja kategorija u području kriminalističke identifikacije. Sredstva opisa su obilježja pomoću kojih se izražava sadržaj opisa. Tako shvaćena sredstva opisa ne uključuju sredstva kojima se priopćava sadržaj opisa. Potonja ulaze u način iznošenja, pohrane i priopćavanja opisa. Način na koji se iznosi opis ovisi o vrsti i namjeni opisa, subjektu i upotrijebljenim sredstvima kojima se pohranjuje i priopćava opis. Za potonje je posebice važno opisivanje u posebnim vrstama isprava (zapisnici) ili tehničkih naprava (filmske, video i TV snimke, magnetofonske, računalne snimke). Daljnja je značajka opisa u kriminalistici tipizacija, stvaranje standardnih modela opisa. Ona se temelji na različitim osnovama (naravi objekta, svrsi opisa, sredstvima, načinu itd.). Pojedine vrste opisa srž su određenih postupovnih radnji.

134

UVOD

Opis je ključni sadržaj očevida, prepoznavanja osoba i predmeta, suočenja, pretraga, privremenoga oduzimanja predmeta, i vještačenja. Neke druge vrste opisa predmet su uređenja izvanpostupovnih policijskih ili drugih propisa. Tipizacija se odnosi na cjelinu ili pojedine sastojke strukture objekta opisa. U nekim slučajevima ona ulazi u obavezni standard sadržaja, a u drugima je pitanje odabira. Opisi u kriminalističkoj proceduri mogu potjecati od tijela kaznenoga postupka, vještaka, stranaka, svjedoka i drugih osoba. Prema podrijetlu opažanja opis može sadržavati rezultat neposrednoga opažanja, rezultat rekonstrukcije, pokusa ili analize, priopćenja drugoga izvora, reproduciranja tehničke snimke itd. Objašnjenje je logički postupak kojim se predmet, događaj ili općenito činjenicu dovodi u vezu s drugim predmetom, događajem ili činjenicom, najčešće zbog toga što je prva činjenica razlog ili uvjet opstojnosti, promjene ili stanja druge činjenice. Zadaća je objašnjenja odgovor na pitanje zašto, te što i kako? Predmet objašnjenja, okolnost koju valja pojasniti, označuje se kao explanandum. Uvjet objašnjenja je prethodni opis pojave. Objašnjenje pojave ostvaruje se putem antecedentnih okolnosti i općih zakona koji tvore sredstvo pojašnjenja, ono što objašnjava ili explanans. Kao primjereno, adekvatno, uzima se objašnjenje čiji explanans doista objašnjava explanandum. Uvjeti za to jesu: a) dostatnost explanansa za objašnjenje explananduma, odnosno da sudovi kojima objašnjavamo explanandum slijede iz sudova koji izražavaju explanans, i b) istinitost sudova koji izražavaju explanans. Predmet objašnjenja u kriminalističkoj proceduri su pojedinačne činjenice ili skupovi činjenica. Prema naravi explanansa ili točnije zakona koji ulaze u njegov sastav razlikuje se kauzalno i statističko (prema nekima postoji i teleologijsko kao zasebno) objašnjenje. Kauzalno objašnjenje temelji se na kauzalnom zakonu. Kauzalni zakoni izražavaju pravilnost koja vrijedi uvijek i svagdje. Ti zakoni izražavaju uzročnu povezanost među pojavama, kauzalitet kao invarijantni, neizbježni odnos između dviju pojava: uzroka i posljedice. Kauzalni zakoni su opći, univerzalni zakoni, koji imaju jedan te isti smisao u prirodnim znanostima i pravu. Statistički zakoni za razliku od kauzalnih izražavaju omjer u kojemu vrijedi određena pravilnost. Prvonavedenim zakonima odgovara nomologijsko-deduktivno pojašnjenje, drugima pak nomologijsko-probabilistično pojašnjenje. Kauzalno objašnjenje u kriminalistici tematski obuhvaća razmatranja: a) o značaju općih zakona u razjašnjavanju uzročne veze, b) o kriterijima prema kojima se u konkretnom slučaju kauzalni zakon uzima valjanim, c) o strukturi razloga kojima se stanoviti kauzalni odnos podvodi pod za-

135

KRIMINALISTIKA

__________________________________________________________

konska obilježja i d) o kriterijima ustanovljavanja pojedinačnih uzročnih odnosa za svaku posljedicu. Kriteriji značenja općih zakona su neophodnost uzimanja u obzir određenoga zakona, je li to kauzalni ili statistički zakon i, konačno, je li prema standardnome modelu podvođenja pod zakonsku odredbu ispunjen uvjet conditio sine qua non. Kriterij strukture razloga podvođenja pod zakonska obilježja u prvome redu nameće neophodnost zauzimanja stajališta o tome o kojemu se omjeru pravilnosti radi, kolika je vjerojatnost statističkoga zakona, odnosa više uzroka i posebice prostora neobjašnjivih djelovanja. Kriteriji valjanosti kauzalnoga zakona posebice se odnose na važnost indukcije, metoda koje valja rabiti u ocjenjivanju osnovanosti ili neosnovanosti kauzalnoga zakona i ocjene rezultata primjene znanstvenih pravila. Uzročno-posljedični sklop može biti složen iz većega broja uzroka i posljedica čiji odnosi mogu biti različiti. Tu je prijeko potrebno prethodno utvrditi posljedice, zatim pojedine uzroke i uzročne odnose koje valja razjasniti. U primjeru konkurirajućih uzroka, postavlja se pitanje kriterija izdvajanja, posebice ocjenjivanja postojanja ili nepostojanja međusobnih veza između pojedinih uzroka. U filozofiji znanosti u tu se svrhu predlaže model kontinuirane serije (continuous series model) primjenjiv na svekoliku djelatnost istraživanja. Kauzalni odnos je suštinski sastojak pojave kaznenoga djela. Kriminalističko istraživanje posebice je u početnome stadiju snažno usmjereno upravo na razjašnjenje njegova mehanizma. O rješenju toga pitanja ovisi objektivna opstojnost pretpostavki za kazneni postupak (objektivna pripisivost djela počinitelju), što je prvi i najvažniji uvjet kriminalističke diferencijalne dijagnoze. No, ništa nije manje njegovo značenje tijekom stadija kaznenoga postupka. Valja upozoriti na ključnu važnost jasnoga određenja kaznenopravnoga pojma uzroka koji je jednak prirodnom pojmu uzroka uz ograničenje da je to ljudsko vladanje koje je uklopljeno u radnju kaznenoga djela. Takvim poimanjem stvara se osnova za rješenje za praksu iznimno važnoga pitanja: je li sudac obvezan utemeljiti ocjenu o kauzalnome značenju radnje na znanstvenome objašnjenju? Problem obveznosti prihvaćanja znanstvenoga dokaza ovdje se razmatra samo u odnosu na područje kauzaliteta. On je danas aktualiziran s jedne strane opstojnošću slobodne sudačke ocjene dokaza, a s druge, razvojem znanosti i većom pouzdanošću rezultata istraživanja, ali također i ograničenjima u izvedbi pojedinih dokaza proisteklih iz načela isključenja nevaljanih dokaza kao izvora saznanja u kaznenome postupku. U razjašnjavanju problema kauzaliteta načelo slobodne ocjene dokaza ne smije se pretvoriti u osnovu za odlučivanje prema nahođenju suda, mimo ili protiv drukčijih pouzdanih utvrđenja. Sud nikad ne smije zane-

136

UVOD

mariti polazne odrednice: a) da je uzrok conditio sine qua non, b) da je to ontologijski pojam, c) da u kaznenome pravu ne može postojati pristup koji bi uzrokom proglasio čimbenik koji to nije u prirodnome smislu, niti koji nije conditio sine qua non, d) da je uzrok sastojak radnje kaznenoga djela. Polazišta u rješavanju pitanja kauzaliteta nalažu da sud ne može biti paralelni stvaratelj kauzalnih zakona, nego samo njihov korisnik. Tamo gdje postoje opći kauzalni zakoni, vrijede i obvezuju i sud jednako kao i bilo koga drugog. Dakako, ti zakoni moraju imati značenje pravila koje vrijedi uvijek i svugdje. Nešto je drukčije ako su u pitanju statistički zakoni koji se odnose na kauzalitet. Dokazna snaga statističkoga zakona ovisi o stupnju vjerojatnosti, o omjeru u kojemu pravilnost koju izražava taj zakon vrijedi. U tome omjeru počiva i dokazna snaga takva zakona i o njoj sud mora voditi računa kao i o svakome drugom dokazu. U praksi se pojavljuje problem proturječnih ili različitih znanstvenih gledišta o sadržaju i pouzdanosti znanstvenoga pravila. U takvim slučajevima sud ne može postati znanstveni arbitar, niti je ovlašten otkrivati nove znanstvene zakone. 0 uzročnosti kao o činjeničnome pitanju mora se odlučiti sukladno pravilima postupka, a to u krajnjem ishodu znači primijeniti pravilo in dubio pro reo. No, ako je pravilo statističkoga zakona visokoga stupnja vjerojatnosti, sud ne može samo na temelju naravi pravila odbaciti njegovu valjanost. Tu postoji dužnost koja prethodi slobodnoj ocjeni dokaza, a koja slijedi iz naravi stvari. Sud je dužan uzeti u obzir "stanje znanosti" koje, u nedostatku kauzalnoga zakona, raspolaže s neizvjesnijim statističkim zakonom. No, takva narav toga pravila ne znači da u konkretnome slučaju to nije pouzdan izvor saznanja. Stoga u odnosu na taj izvor saznanja pojašnjenje mora polaziti od znanstvenih spoznaja, logičkih pravila i iskustva. Objašnjenje u kriminalističkoj proceduri nalaže primjenu određenih znanstvenih metoda. Prema sadržaju objašnjenje se može odnositi na različita pitanja. Među najvažnijima su objašnjenja koja sadrže konačne odluke o predmetu kaznenoga postupka. Riječ je o retorici i topici kaznene presude kao komponentama o kojima ovisi valjanost obrazloženja. Predviđanje je valjano i osnovano ako se predviđeni događaj mora dogoditi, ako su dani opći zakoni i antecedentne okolnosti i ako su sudovi koji sadrže te zakone i okolnosti istiniti. U strukturi predviđanja jasno se raspoznaje predmet predviđanja i osnova na temelju koje se predviđa. Iako je struktura predviđanja slična objašnjenju, valja naglasiti da se predviđanje odnosi samo na buduće činjenice. Za razliku od toga, pojašnjenje se odnosi na prošle činjenice, ali i zakone. U kriminalističkoj proceduri predviđanje je vrlo važno. Osim što može služiti kao provjera objašnjenja, bitnu ulogu ima u odnosu na cjelinu po-

137

_____________________________________________________________________________________

UVOD

stupka i pojedine radnje. Ključnu važnost predviđanje ima za planiranje istraživanja i posebice za izvedbu pojedine radnje. O tome se govori u odjeljku posvećenom planiranju. Predviđanje je stvaranje i izricanje mišljenja o tome što će se dogoditi. Može se temeljiti na razumskom, diskurzivnom predviđanju, intuiciji, ili znanstveno nerazjašnjenim sposobnostima pojedinca (prekognicija, proročanstvo, vidovnjaštvo, naslućivanje ili predosjećaj). V. izlaganje supra Glava XIII. pod 2.d) i Glava XX.

3. Gnoseološka komponenta kriminalističke procedure Gnoseološka (gnoseologija - spoznajna teorija) strana kriminalističke procedure izravno je povezana s materijalnim, organizacijskim i tehničkim uvjetima. Kriminalističko istraživanje posebni je proces spoznavanja, koji je donekle podudaran procesu znanstvenoga istraživanja. Za razliku od, primjerice, nastavnoga procesa u kojemu nastavnik prema programu vodi učenika do već otkrivenih spoznaja, srž je kriminalističke procedure rekonstruiranje prošlosti, otkrivanje novoga, nepoznatog, kod čega postoje mnoge unutarnje i vanjske prepreke, neke među njima postavljene planski, kao mjere posebno predviđene za ometanje kriminalističkoga istraživanja. Kriminalističko istraživanje razlikuje se od znanstvenoga kao i od povijesnoga istraživanja s kojima ima znatne sličnosti. Valja najprije podsjetiti da je istraživanje u kaznenome postupku određeno, točnije ograničeno predmetom postupka i svrhom te postupovnim pravilima. To se ukazuje kao prvo kvantitativno, tj. ograničenje opsega istraživanja. Postoje i druge, sadržajne odrednice koje razlikuju kriminalističkog istražitelja i znanstvenika. Prva se sastoji u tome da je istraživanje u kaznenome postupku (u prvome redu u utvrđivanju činjenica) nužno podložno socijalnome nadzoru prosječne kulturne razine društva (interpersonalna prihvatljivost dokaza) u kojemu se ostvaruje. To isključuje da se sudac pretvori u znanstvenika jer tada navedena kontrola ne bi bila moguća. Osim toga, sudac nipošto ne smije umjesto korištenja znanstvenoga saznanja posegnuti za općim uvjerenjem. Ako znanstveno saznanje postoji, sudac ga mora uporabiti u kaznenome postupku ali na način koji omogućuje ranije rečenu socijalnu kontrolu. To je druga odrednica. Važno pitanje povezano je sa stupnjem socijalne kontrole utvrđenja u kaznenome postupku. Nipošto se ne može prihvatiti da to bude samo prosječni ili čak ispodprosječni stupanj opće kulturne razine. Tu se kao i u nizu drugih područja socijalne stvarnosti (politika, gospodarstvo, promet), ima u vidu viši prosjek, ali još uvijek prihvatljiv za većinu članova zajednice.

138

UVOD

Daljnji razlog iz kojega nije prihvatljiva "scijentizacija" kaznenoga suda jest u nužnosti da se znanstvena saznanja u kaznenome postupku primjenjuju sukladno znanstvenoj metodologiji, lege artis. To samo po sebi isključuje drukčiju uporabu koja otvara put zloporabi, nepravilnosti do kojih može doći ako sudac preuzme ulogu za koju nije osposobljen. Glede odnosa djelatnosti povjesničara i suca sličnosti koje postoje ograničavaju se na opće epistemološke uvjete istraživanja, te okolnost da se i djelatnost suca odnosi na rekonstruiranje prošlosti. Istodobno, sadržaj i uvjeti njihove djelatnosti bitno su različiti.

4. Kognitivna znanost i kriminalistička procedura Nakon najstarije asocijativne teorije biheviorista, uvjetno refleksnog učenja, konekcionističke teorije, u novije vrijeme razvija se pristup koji se naziva kognitivna znanost (cognitive science). Ona se posebice bavi inventivnim, kreativnim učenjem. Inventivno ili kreativno učenje i na njemu utemeljena Gestaltpsychologie polazi od problemske situacije, a to je, kao što će pokazati daljnje izlaganje, upravo tipična značajka kriminalističkoga istraživanja. Kognitivna znanost uključuje procese spoznavanja prirodne i umjetne inteligencije. Među brojnim istraživanjima u tome području valja spomenuti razmatranja: arhitektonike tvorbenih sustava, zaključivanja, pristupa učenju, stvaranju i proučavanju psiholingvistike itd. Riječ je o složenoj cjelini pitanja koja dijelom također ulaze u druga područja logike, komunikologije, ali i biologije, kemije, fizike, matematike, filozofije i dr. Za kriminalistiku se važnima pokazuju postignuća kognitivne znanosti upravo u područjima koja su tijesno povezana s psihologijom. Kao važniji primjeri mogu se navesti nova koncepcija teorije učenja i poučavanja (kompiliranje znanja koje se sastoji iz komponiranja i proceduralizacije, učenja rješavanjem problema, specifikacijom problema i otklanjanjem pogrešaka, što je i te kako primjenjivo na pripremu rada istražitelja), zatim nov pogled na teoriju mišljenja utemeljen na novim okvirnim pretpostavkama situacijske kognicije, osobne i socijalne epistemologije i pojmovne kompetencije. O istraživanjima u području psiholingvistike valja posebice voditi računa. Ona smjera novim saznanjima u razumijevanju, proizvođenju i usvajanju jezika. U tim se nastojanjima koriste posebne tvorbene strukture, obrasci obrade obavijesti, spoznajne sheme i obrada diskursa. Najvažnijim se ipak ukazuje pristup kognitivne znanosti inteligenciji. To pitanje uključuje istraživanje procesa (algoritma, heurističke strategije,

139

KRIM INALISTIKA

__________________________________________________________

mehanizma učenja u području rješavanja općih problema, znanja, ekspertnih sustava, baza i organizacija znanja, uvjerenja, povezivanja podataka u bazama znanja, arhitektonika), zatim razinu razumijevanja, učenja (u tvorbenim sustavima, u modelima usporedne distribuirane obrade), opreme i programa. Posebnu važnost za kriminalistiku ima metoda kognitivnoga interviewa. Valja podsjetiti i na kognitivno-bihevioristički pristup u kriminologiji i psihologiji zločina.

5. Kibernetika, komunikacije i informacije u kriminalističkoj proceduri a) Organizacijska znanost i kriminalistika Za upoznavanje strukture kriminalističke procedure važno je imati u vidu opće učenje o organizaciji. Naime, i kazneni sud je oblik organizacije, kao što su to i neka druga tijela koja djeluju u kaznenome postupku (državni odvjetnik, policija). Organizacija se općenito može promatrati s materijalnog, strukturnog i teleološkog stajališta. Kao organizacijsku strukturu moguće je promatrati na primjer kazneni sud u kojemu djeluju procesi diobe i povezivanja, unutar kojih se lako raspoznaju skupine nižih zadataka, poslova, shvaćenih kao funkcije koje su međusobno u hijerarhijskim odnosima, zatim vanjske i unutarnje organizacijske jedinice. Kazneni sud, shvaćen u opisanom smislu organizacije, može se teleološki promatrati i tako da se kao najmanji još cjelovit njegov dio uzme pojedina ustrojstvena jedinica (vijeće, sudac), ali također i pojedini posao (određeni kazneni predmet, postupovna radnja). Na analogni način može se promatrati druge subjekte kriminalističkoga istraživanja. Predmet istraživanja, kao temeljni, cjeloviti dio funkcionalne strukture, bitno je obilježen protokom informacija (upravo tome je u posebnom smislu i namijenjen). Informacija je značajka podražaja pretvorenih u znakove ili signale koja omogućuje odlučivanje između više mogućnosti. Za usvajanje informacije nužno je najprije naučiti signale, a zatim preraditi informacije koje se njima prenose. To polazi od podatka i obavijesti o kojima je bilo govora u Glavi II. U kriminalistici imaju važnost informacije nižega i višega reda. Tako shvaćena organizacija ljudske djelatnosti može se promatrati kao informacijski sustav. Temeljni sastojci kaznenoga predmeta kao informacijskoga sustava jesu ulaz, izlaz, proces i povratna veza. Valja pripomenuti da je riječ o upravljačkome sustavu.

140

UVOD

To znači da se i u kaznenome predmetu shvaćenom u opisanom smislu mogu jasno raspoznati temeljne aktivnosti: prikupljanja podataka, obrada podataka, pohranjivanje podataka i informacija i dostavljanje informacija i podataka korisnicima. Po vrsti informacijski sustav kaznenoga predmeta dinamički je, teleološki i organizmički sustav. Njegovo se ponašanje može prognozirati, ali on nije deterministički sustav. S obzirom na odnos prema okolini, to je otvoren sustav u kojemu je rješenje obvezatno, a njegov sadržaj može biti različit. Imajući u vidu raniji prikaz najvažnijih pitanja kaznenoga postupka kao spoznajnoga procesa, odlučujući su momenti o kojima ovisi funkcioniranje razmatranoga sustava kaznenoga postupka: 1) točnost informacija, 2) odabir informacija, 3) aktualnost informacije (koja ima poglavito komunikacijski značaj, o čemu se govori u nastavku) i 4) ekonomičnost funkcioniranja. U takvome sustavu, proces odlučivanja istodobno je intuitivan i racionalan (formalan, algoritamski). Ranije je već ukazano da se u kaznenome predmetu jasno prepoznaju zadaće definiranja problema i odabira relevantnih informacija kao podloge donošenja odluke. Sukladno izloženome, u pristupu kaznenom postupku također vrijede načela sustavnoga pristupa: 1) kompleksnosti (i sinergijskog efekta), 2) integralnosti, 3) dinamičnosti, 4) interdisciplinarnosti, 5) orijentiranosti odlučivanja, 6) samoorganiziranosti, 7) otvorenosti. Njegova je struktura po svome tipu bliska zvjezdastoj. U kaznenome predmetu odlučivanje je, ipak, pretežito neprogramirano jer predmet kaznenoga postupka nema sasvim određene parametre, a ni promjene situacija nisu determinističke. Složenost strukture kaznenoga postupka (a cjeline kriminalističkoga istraživanja u još većoj mjeri), aktualizira zadatak informatizacije. U tome je smislu u mnogim zemljama mnogo učinjeno. Već je vrlo razvijeno uvođenje automatske obrade podataka u praksu i teoriju kaznenoga postupka. Kao temeljna i najaktualnija područja valja spomenuti: primjenu računala u znanstvenim istraživanjima kao pomoć u pripremi i poduzimanju postupovnih radnji, zatim uvođenje računalne tehnologije u operativne sustave kriminalističke procedure, računalnih podataka kao dokaza, stvaranje tezaurusa, evidencija prakse itd. Najvažnija područja primjene suvremene računalne tehnike jesu, osim već spomenutih, u području ustrojavanja pomoćnih istražnih modela (npr. identifikacijskih slika compu-sketch), zatim operativnih evidencija (npr. daktiloskopskih snimki), analitičko-tehničkih naprava (sustav za prepoznavanje glasa). Uz uvjet prihvaćanja pristupa koji je opisan, za uspostavljanje modela kaznenoga predmeta važna je prethodna sustavna analiza, što je u zakonodavnoj djelatnosti i praksi iznimno rijetko, a u nas nepoznato.

141

KRIM INALISTIKA

__________________________________________________________

Sustavna analiza kaznenoga postupka kao informacijskoga sustava posebice je važna pri njegovu projektiranju, uspostavljanju (primjerice kod zakonodavnih izmjena), kao i pri prosudbi njegove kakvoće. Njene su faze: 1) utvrđivanje informacijskih potreba, 2) istraživanje postojećega sustava, 3) izrada glavnog projekta, 4) izrada izvedbenoga projekta, 5) izgradnja sustava, 6) provjera sustava, 7) implementiranje sustava, i 8) ocjena rada. To je opća, prva razina sustava kaznenoga predmeta. Kao sadržaji spoznajnih, postupovnih modela, ili druga razina strukture, važne su struktura učenja o dokazima (i drugim izvorima saznanja) i tehnologije postupka. Na daljnjem stupnju razrade u prvoj skupini izdvajaju se modeli učenja o pouzdanosti izvora saznanja i njihovoj vjerodostojnosti. Oni se dalje mogu razvrstati na temelju kriterija izvora saznanja, vrste dokaznoga sredstva itd. b) Kriminalističko istraživanje kao komunikacijski sustav Ako se kriminalističko istraživanje, sukladno svemu što je rečeno, promatra kao ukupnost sredstava i metoda kojima se prenose posebne informacije, moguće je njegovo ispitivanje kao komunikacijskoga sustava. Komunikacijski kanali poklapaju se u tom pristupu s organizacijskim vezama. Komunikacijska mreža nije u jednakome odnosu s organizacijskom strukturom jer je komunikacijska mreža izravno povezana s temeljnom istražnom aktivnošću. Osnovni sastojci komunikacijskoga sustava su: 1) davatelj informacije (subjekt koji u kaznenome postupku daje obavijest u cilju izazivanja odgovarajućeg postupovnog učinka), 2) primatelj informacije (subjekt postupka na čije se ponašanje želi utjecati), 3) sadržaj informacije (značenje koje davatelj priopćuje), 4) sredstva informacije (fizički medij pomoću kojega se informacija prenosi), 5) tijek komunikacije (krug osoba preko kojih informacija prolazi - on može biti serijski i simultan). Kao i u svim racionalnim komunikacijskim sustavima, i u kaznenome postupku mora se osigurati: 1) selektivnost (maksimum, ali samo potrebnih informacija), 2) otpornost prema iskrivljavanju i brzina ispravljanja iskrivljenih informacija, 3) utjecaj na ponašanje primatelja informacije i 4) ekonomičnost. Tu su posebice važni brojni semantički problemi kao što su sustav i struktura simbola, standardizacija te, posebice, utjecaj na sustav. Razvoj kibernetike i uvođenje glavnih dijelova sustava: efektora (nositelja djelatnosti) i regulatora (upravljača koji upravlja efektorom: selektora i transduktora), omogućuje bolju spoznaju o mogućnostima djelovanja na promatrani sustav. Za komunikacijsku strukturu kriminalističke procedure važna su sredstva i pojedini postupci. Na njihovoj se osnovi može cijeniti određeni komunikacijski sustav.

142

UVOD

Komunikacija i njena teorija (komunikologija s retorikom) imaju stohastički značaj i počivaju na poštivanju četiri temeljna načela: pravilnosti, preciznosti, prikladnosti i izražajnosti. Njih je vrlo lako prepoznati. Svaki od njih ima teorijsku, normativnu i praktičnu razinu. Značajka kaznenoga postupka kao komunikacijskoga sustava jest formalizacija oblika komunikacija. To je posebice važno za planiranje i vođenje, o čemu se govori u nastavku izlaganja. Osim onoga što je bilo ranije rečeno, valja istaknuti da se komunikacija u postupku može razmatrati s gledišta: 1) sintakse (legislativnog ustrojstva, komunikacijskih kanala i redundacije), 2) semantike (značenja sredstava komuniciranja) i 3) pragmatike (utjecaja komunikacije na ponašanja sudionika u postupku). Za praksu je najvažniji pragmatički aspekt, koji se vrlo jasno odražava u strukturi temeljnoga relacijskoga sustava: pitanje - odgovor. Središnja je cjelina navedenog sustava postavljanje pitanja. Nju bitno uvjetuju pretpostavke (okolnosti koje logički preliminarno određuju valjanost pitanja) i predviđanje (u američkoj praksi postoji pravilo da se u direktnome ispitivanju postavljaju pitanja na koja se očekuje određen odgovor ili neutralan odgovor). Zatim slijede semantičke i sintaktičke značajke postavljenih pitanja, dopustivost pitanja i uzroci pogrešnih odgovora. Druga komponenta sustava je odgovor. To uključuje vrlo različite sadržaje od kojih su neki određeni formalno, a neki su glede toga slobodni. U pravilu, oblik odgovora bitno određuje pitanje.

6. Činjenica u kriminalističkoj proceduri Prikupljanje podataka o stanovitoj činjenici predmet je kriminalističkoga postupanja. Činjenica je stvar, svojstvo i odnos čije se postojanje utvrđuje u kriminalističkom postupanju. Polazište poimanja činjenica u kriminalistici valja utemeljiti na učenju dokazne teorije uz jasno određenje eventualnih posebnosti određenih pojmova. Sa stajališta kaznenoga predmeta činjenice se mogu razvrstati u četiri skupine: a) činjenice uključene u apstraktni zakonski opis djela, b) njima odgovarajuće činjenice u stvarnosti, c) činjenice od važnosti za kazneni postupak, d) činjenice koje nemaju važnost za kazneni postupak. Činjenice koje se utvrđuju u kaznenom postupku, prema terminologiji u sadašnjem hrvatskom postupovnom zakonodavstvu jesu važne činjenice. To su činjenice navedene pod a) do c). U kaznenom postupku još se kao važne činjenice u širem smislu riječi označava stanje stvari kao ukupnost činjenica kaznenoga predmeta.

143

KRIM INALISTIKA

__________________________________________________________

U dokaznoj teoriji važne se činjenice razvrstavaju obično dvostupanjski u dvije kategorije odlučnih i koneksnih činjenica, time da se u drugoj kategoriji razlikuju indiciji i pomoćne činjenice. Odlučne (pravno relevantne) su činjenice na koje se primjenjuju pravni propisi. Ukupnost odlučnih činjenica je činjenično stanje. Na činjenično stanje primjenjuje se pravo tako da se one podvode (supsumiraju) pod pravne propise. Druga kategorija su činjenice indiciji ili dokazne činjenice. Ključna je njihova dvostruka značajka: činjenice i dokaza (otud i funkcijska oznaka: dokazna činjenica, tj. činjenica koja služi kao dokaz). Indicij se najprije utvrđuje kao činjenica, a zatim služi kao dokaz za utvrđivanje odlučne činjenice. Konačno, treća skupina činjenica su one kojima se provjeravaju dokazi i prethodno označene vrste odlučnih činjenica i indicija. Nazivaju se zbog takve svoje funkcije kontrolne činjenice. Na njih se ne može uopće primijeniti pravo, ali imaju vrlo važnu instrumentalnu ulogu.

a) Važne činjenice Sve činjenice koje se utvrđuju u kaznenom postupku

Vrste činjenica b) Odlučne činjenice c) Koneksne činjenice Činjenice na koje 1. Indiciji (dokazne činjenice) se primjenjuje pravo 2. Pomoćne, kontrolne činjenice (činjenice za provjeru)

Činjenice koje se utvrđuju u konkretnom kaznenom predmetu određene su predmetom kaznenoga postupka. Prije svega optužbom, zatim zahtjevima i prijedlozima stranaka i, konačno, sudskim odlukama donesenim po službenoj dužnosti. Iz toga slijedi druga odrednica koja upućuje na to koje zakonske propise valja primijeniti. To neposredno određuje koje se odlučne činjenice imaju utvrditi u kaznenom postupku, tj. u silogističkoj kriminalističkoj proceduri. Kao predmet utvrđenja u konkretnom predmetu činjenica mora biti jasno određena. To je prva istraživačka zadaća. Druga je određivanje sredstava kojima će se utvrditi i, konačno, treća je postupovno vrijeme u kojemu će se utvrditi ta činjenica. Krug činjenica indicija nije pravno određen na jednak način. Predmet postupka određen optužbom ne određuje krug indicija. Pojedine indicije i njihovu ukupnost određuje istražna situacija. Dakle predmet postupka je quaestio facti i slijedi iz konkretnih sadržaja, što znači da je u više predmeta zbog istog kaznenoga djela krug

144

KRIMINALISTIKA

_____________________________________________________________________

odlučnih činjenica djela (konstitutivna, kvalifikatorna i privilegirajuća obilježja) tematski isti, sadržajno dakako različit, dok je krug činjenica indicija uvijek tematski i sadržajno različit i neovisan o optužbi. U heurističkoj kriminalističkoj proceduri krug činjenica znatno je širi, manje određen. On se ovdje, ovisno o trenutnim saznanjima tek prikuplja, oblikuje. Mnogo češće se prikupljaju podaci za pojedinačne činjenice u svrhu oblikovanja činjeničnoga sklopa budućega predmeta kaznenoga postupka.

7. Dokaz u kriminalističkoj proceduri Pojam dokaza se u kriminalističkoj proceduri upotrebljava u različitom smislu. Dokaz (argumentatio) je u logici metodologijski postupak (dokazivanje) za potvrđivanje istinitosti postavke. On uključuje potvrđivanje (probatio) i pobijanje (refutatio) određene postavke. Elementi dokaza u logici jesu 1) tvrdnja ili teza čija se istinitost utvrđuje (thesis probandi), 2) razlozi ili argumenti zbog kojih se utvrđuje činjenica (argumenta probandi), 3) način na koji se utvrđuje (modus probandi) i sredstva kojima se utvrđuje činjenica (instrumenta probandi) te 4) uvjerljivost, snaga dokaza (nervus probandi). Struktura dokaza u kaznenom postupku može se prikazati na drugi način, tako da ju tvori 1) sadržaj dokaza (u nekim sustavima element dokaza), 2) izvor dokaza (u nekim sustavima nositelj) dokaza, 3) dokazno sredstvo (način unošenja dokaza u postupak), i 4) rezultat dokaza (činjenični zaključak). 1. Sadržaj ili element dokaza: iskaz, sadržaj isprave, značajka predmeta.

Struktura dokaza u kaznenom postupku 2. Izvor ili 3. Dokazno sredstvo 4. Rezultat nosije dokaza je telj dokaza: postupovna radnja po- zaključak svjedok, pred- moću koje dokaz ulazi o činjenici. met, isprava, u postupak: mjesto itd. ispitivanje, vještačenje itd.

Sadržaj dokaza su, primjerice, iskaz svjedoka, značajka predmeta, sadržaj isprave. Prema nositelju, dokazi se dijele na osobne (personalne, primjerice svjedok) i stvarne (materijalne, primjerice isprava), iako mnogi odbacuju takvu podjelu. Rezultat dokaza, dokazni zaključak nastaje intelektualnom operacijom nakon izvođenja dokaza. U kriminalističkoj proceduri pretežito se radi o induktivnim dokazima, tj. takvima koji se temelje na većoj ili manjoj vjerojatnosti. Međutim, u

145

KRIMINALISTIKA

pravilu ti se dokazi razmatraju kombiniranom induktivno-deduktivnom metodom koja stvara najpovoljnije mogućnosti zaključivanja. Neki teoretičari kaznenoga postupka uzimaju vlastito opažanje kao drugi, od dokazivanja različit, vid utvrđivanja činjenica. Prema tim shvaćanjima suštinska razlika prema dokazivanju bila bi u izravnoj spoznaji činjenice i izostanku ocjene dokaza. Većinski dio teorije ne prihvaća tu diobu utemeljenu na posebnosti opažanja činjenice smatrajući dokaze jedinim izvorom saznanja o činjenicama, a vlastito opažanje kao posebni vid kontakta s predmetom spoznaje. Dokaz može biti izravan ili posredan. Odlučna činjenica dokazuje se izravno, neposredno ako obavijest o njoj slijedi neposredno iz dokaza. Izvor saznanja je u tom slučaju izravni, neposredni dokaz. Izravni (prirodni) dokaz Dokaz (iskaz svjedoka očevica) -» Odlučna činjenica (razbijanje stakla) Iz dokaza izravno slijedi zaključak o odlučnoj činjenici (očevidac je vidio počinitelja kako razbija staklo) Za razliku od toga, odlučnu činjenicu moguće je u kaznenom postupku dokazati posredno, tako da se najprije dokažu jedna ili više drugih činjenica indicija iz kojih se zatim logički zaključuje o odlučnoj činjenici. Te "međučinjenice" služe kao dokaz za odlučnu činjenicu. Imajući u vidu takvu njihovu funkciju, nazivaju se, kao što je rečeno ranije pod a), dokazne činjenice ili indiciji. Uporaba činjenice indicija kao dokaza uvijek je uvjetovana logičkim zaključivanjem. To je dakle, indicijalni, posredni, složeni dokaz i drukčija vrsta ocjene dokaza. Indicijalni (posredni, složeni, logički) višestupanjski dokaz 1. 2. 3. Odlučna Činjenica Činjenica Činjenica činjenica indicij -> indicij -> indicij -> (očevid: (očevid: staklo (iskaz: osveta) (razbijanje posjekotina stakla) na na ruci) odjeći) Trostruki indicijalni niz u kojemu su tri indicija (1,2,3) najprije utvrđeni kao činjenice, a zatim tako utvrđeni služe u međusobnoj povezanosti kao dokazi za utvrđivanje odlučne činjenice. Indiciji u međusobnoj vezi navode na zaključak da je počinitelj osoba koja je prijetila osvetom, s posjekotinom na ruci i staklom na odjeći koje odgovara razbijenom staklu. 146

UVOD

To je zaključak do kojega se dolazi logičkim zaključivanjem (otuda i naziv logički dokaz). Neposredne i posredne dokaze kao i činjenice valja provjeriti. Tom cilju u kaznenom postupku služe pomoćne ili kontrolne činjenice.

147

KRIMINALISTIKA

Provjera dokaza pomoćnim, kontrolnim činjenicama Dokaz (iskaz svjedoka očevica) -> Odlučna činjenica (razbijanje stakla) Pomoćne činjenice za provjeru dokaza: 1. Iskaz svjedoka (ni)je dosljedan. Odlučna činjenica 2. Svjedok (ni)je vidio prozor. (ni)je dokazana. 3. Svjedok (ni)je gledao prozor. 4. Svjedok nije mogao vidjeti prozor. U heurističkoj kriminalističkoj proceduri nema potrebe za razgraničenjem između indicija (u kriminalističkom smislu) i pomoćnih činjenica. To bi, uostalom, u toj fazi bilo iznimno teško. U kriminalističkom se istraživanju neki oblici pogrešaka u dokazu javljaju učestalije od drugih. Oni su vrlo važni ne samo stoga što izravno utječu na rezultate kaznenoga postupka, nego i zato što je njihovo razmatranje ključno u obrazovanju kriminalista. Prvi oblik pogreške u dokazuje nedovoljan dokaz. Nedovoljan dokaz (probatio minus probans) postoji ako se tvrdnja uzima dokazanom, iako je dokazano manje od onoga što se tvrdi. U vrlo velikom broju predmeta za cjelokupni sadržaj kaznenoga predmeta nema dovoljnih dokaza. Pri tome je važna još jedna okolnost. Naime, kao dokazi mogu se uzeti samo oni koji su prikladni za unošenje u postupak. To je posebno važno u odnosu na pravilno razlikovanje dokaza u spoznajnom i formalnom smislu. Drugi oblik pogreške je preobilan dokaz (probatio plus probans) koji postoji ako se dokazuje više nego što je značenje tvrdnje koju dokazujemo. Taj je oblik pogreške u dokazu posebice bitan za ekonomično vođenje postupka. Osim toga, on upozorava na neophodnost da se u kriminalističkoj proceduri u svakom trenutku vodi računa o predmetu istraživanja i prikladnosti dokaza tom sadržaju. Treća je pogreška u dokazu prijelaz u drugi rod (metabasis), tj. slučaj kad na temelju jednih obilježja predmeta misli dokazujemo druga obilježja predmeta dokaza. Četvrta je pogreška odsutnost načela (petitio principi). Ona postoji ako argumente od kojih se polazi prethodno i same valja dokazati jer su neosnovani. Treća i četvrta pogreška u dokazu za kriminalističku proceduru važna je s obzirom na pojave da se kao dokazi uzimaju izvori saznanja koji se mogu, ali i oni koji se ne mogu upotrijebiti u kaznenom postupku. Začarani krug (circulus vitiosus), peta pogreška, postoji ako se postavka dokazuje razlogom, a razlog postavkom. Šesta je pogreška neistine u temelju (pseudoproton), tj. ako se polazi od neistinite početne postavke. Ta pogreška je posebno opasna i upućuje na nužnost stalne provjere prikupljenih saznanja.

148

UVOD

Kao sedmu pogrešku u dokazu valja spomenuti poznati argument protiv čovjeka (argumentum ad hominem) kad se umjesto protuargumentom, tuđa teza obara upozoravanjem na neke osobine čovjeka. U kriminalistici je to povezano prije svega s neprikladnom uporabom podataka iz života određene osobe. U suvremenoj utrci medija za senzacijama i osvajanja vlasti, mimo politički predviđene procedure, sve je rasprostranjenija pojava uplitanja u kazneni postupak. To novinari i urednici (u pravilu odabrani bez ikakvog utjecaja javnosti), ostvaruju senzacionalističkim, često neobjektivnim "paralelnim" suđenjem, što teži izvesti postupak na ulicu, umjesto da ostane isključivo tamo gdje mu je i mjesto: u sudnici. Drugi, opasniji i vjerojatno u nekim slučajevima s kriminalnim sredinama povezan (i od njih financiran) vid je "medijski racket", tj. različite najave, napisi i priopćenja u cilju uznemiravanja, zastrašivanja, difamiranja ili prijetnje osobama iz javnog života s konstrukcijama kaznenih optužbi, "hajke" na osobe itd. Alibi za takva društveno štetna postupanja je zloporaba slobode medija. To sve dakako ne umanjuje važnost objektivnog, profesionalnog, kvalitetnog obavještavanja o svim događajima, pa i kriminalističkim postupanjima, ali mu i te kako šteti. V. izlaganje infra Drugi dio, Odsjek prvi.

8. Indiciji u kriminalističkoj proceduri a) Kriminalistički pojam indicija Indicij (od latinskog indicium, znak) u kriminalistici je okolnost povezana s kaznenim djelom koja ima spoznajnu vrijednost za kriminalističko istraživanje. U cjelokupnom kriminalističkom istraživanju indiciji imaju ključnu ulogu. Uz stanovito pojednostavljenje može se uzeti da je kriminalističko istraživanje rad s indicijima. Pojam indicija u kaznenom postupovnom pravu i kriminalistici nije istovjetan. Indicij je u postupku, sukladno ranijim navodima (v. izlaganje pod 19.), činjenica koja se utvrđuje da bi se pomoću nje, kao dokaza, utvrdila druga činjenica. Zato se indicij u kaznenom postupku označuje kao dokazna činjenica ili posredni, logički dokaz. U funkciji posrednoga dokaza u kaznenom postupku mogu se uporabiti indiciji u skladu s postupovnim dokaznim pravilima. Izravni dokaz osnova je za zaključak o postojanju odlučne činjenice. Indicij sam izravno nije osnova za zaključak o postojanju odlučne činjenice. Da bi se izveo takav zaključak, neophodan je logički misaoni proces

149

koji se temelji na ocjenjivanju pojedinačnih i skupine indicija. To su osnovne značajke indicija u kaznenom postupku. U kriminalistici je značenje indicija drukčije. U kriminalistici kao indiciji ulaze, dakako, sve dokazne činjenice, dakle indiciji u postupovnom smislu, ali i druge okolnosti koje kriminalistika uzima kao indicije. Velik broj drugih indicija poput poligrama, operativne bilješke o karakternim osobinama osumnjičenika, izjava u obavijesnom razgovoru, ne mogu biti upotrijebljeni u kaznenom postupku kao dokazi. Oni, dakle, ne mogu postati dokazne činjenice. Ali, u kriminalističkom smislu jesu indiciji. Između postupovnog i kriminalističkog pojma indicija razlika se najjasnije može izraziti time da je u kriminalističkom smislu indicij istraživački važna okolnost, a da samo neki od ukupnoga broja indicija mogu postati indiciji - dokazne činjenice u kaznenom postupku. Dokazivanje pomoću indicija u izloženom je smislu složeno, stupnjevito, ovisno o otkrivanju, osiguranju, kritičkoj analizi i vrednovanju većeg broja okolnosti. Prema takvim je svojim značajkama izloženo stalnoj opasnosti pogrešaka i nalaže temeljit i savjestan visokostručni rad. Zbog toga se načelno uzima da je izravni dokaz, ako je pouzdan, po dokaznoj snazi ispred indicija. Za indicijalni postupak je vrlo važno da se u obzir uzmu svi indiciji, pri čemu se pozitivni i negativni moraju ocjenjivati u međusobnom odnosu. U neizvjesnoj situaciji valja se prikloniti rješenju koje je vjerojatnije, ali ne smije doći do neosnovanog prenaglašavanja pojedine okolnosti. Ako se ne može postići izvjesnost, unaprijed valja odrediti vjerojatnost koja se zahtijeva. b) Metodologija rada s indicijima Rad s indicijima pretpostavlja određenu metodologiju. Ona počiva na općim i posebnim metodologijskim smjernicama. Opće smjernice vrijede općenito, a posebne u određenim uvjetima.

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

150

Opće smjernice rada s indicijima Prethodno poznavanje tipičnih (ne)očekivanih indicija Otkrivanje, prikupljanje i provjera indicija Okupljanje i slaganje indicija u cjeline Stvaranje indicijalnih verzija Spoznajna provjera indicijalnih verzija Dokazna provjera indicijalnih verzija Konačni zaključak o stupnju vjerojatnosti

UVOD

Kriminalističko istraživanje uključuje rad s više indicija, iz čega slijedi nužnost razmatranja međusobne neovisnosti i povezanosti indicija. Dva su tipična oblika međusobne povezanosti indicija: indicijalni prsten i indicijalni lanac. U pravilu, kriminalistička procedura razmatra više indicija. U takvom se slučaju nameće nužnost utvrđivanja međusobne (ne)ovisnosti indicija. Ovisnost može biti pozitivna i negativna, nepostojeća, slaba ili jaka, i na različit se način odražavati na dokaznu snagu indicija za glavnu činjenicu i druge indicije.

Automobi l je sredstvo radnje

>

Automobil je vlasništvo osumnjičeni ka

>

Automobi l koristi i njegov brat

>

Osumnjiče nik je vozio automobil

Shema indicijalnog lanca

151

KRIMINALISTIKA

____________________________________________________________

Za dokazni indicijalni prsten vrijedi količnik učestalosti, tj. ranije opisani teorem - pravilo da indiciji koji terete uvećavaju konačnu vjerojatnost, dakle dokaznu snagu postojanja glavne činjenice. U primjeru indicijalnog lanca za dokaznu snagu vrijedi pravilo ukupnoga učinka (Produktregel), pri čemu se pojedini indiciji umnožavaju. Dokaznu snagu indicijalnog lanca određuje najslabiji indicij. Valja još jednom ponoviti da je za kriminalistiku indicij svaka podupirača okolnost, čak i onda kad njeno dokazno značenje nije takvo da bi bila pouzdana osnova za zaključak o činjenici. Već iz toga slijedi raznolikost kao vrlo važna značajka indicija. Naime, svaka stvar, događaj, odnos može postati indicij ako postoji određen odnos, stanje, veza s predmetom istraživanja. Niti jedno kazneno djelo nije izolirano. Naprotiv, ono je i pored svih mjera koje poduzima počinitelj neizbježno povezano s nizom raznovrsnih, neograničenih okolnosti. One umješnom kriminalistu stoje na raspolaganju. Laik ih i ne zamjećuje! Metodologija rada s indicijima osnova je za razradu konkretnih metoda kao načina rada s indicijima. Rad s indicijima složena je djelatnost sastavljena iz više cjelina. Te cjeline tvore u pravilu sukcesivni, a rjeđe paralelni slijed radnji. Obično se uzima da se sastoji iz 1) otkrivanja, 2) sravnjivanja, 3) tumačenja i 4) uspoređivanja indicija. Prikupljanje indicija započinje planiranim (ili spontanim) otkrivanjem indicija. Otkrivanje i analiza indicija uključuje stvarnu i misaonu komponentu. Rad se nastavlja analizom, uspostavljanjem odnosa s drugim indicijima i ocjenom rezultata saznanja koji slijede iz analize i sinteze utvrđenih indicija. Ostale se faze sastoje u misaonoj djelatnosti. Tri metode rada s indicijima značajne su u misaonom indicijalnom procesu. To su metode eliminacije, difundiranja i akumulacije. Metoda eliminacije temelji se na odnosu isključenja, opovrgavanju jedne ili više pojava drugom pojavom. Indicijalna osnova verzije u odnosu na konkurirajuću je njoj suprotstavljena pojava. Ako su sve takve pojave opovrgnute, verzija je dokazana. Verzija je dokazana jednoznačno ako se temelji na konačnom isključenju. U protivnom, ako nema osnove za takvo isključenje, verzija je dokazana djelomično. Metoda eliminacije svoje rezultate daje u vidu potpunog isključenja (požar nije uzrokovan neispravnom grijalicom), ili više manje ograničenog rezultata (ozljeda je nanesena tupotvrdim predmetom). Metoda difundiranja temelji se na negativnim činjenicama, prije svega na izostanku očekivanih okolnosti (tipičnih ili čak neizbježnih tragova). Negativna činjenica stvara sumnju o tezi (postojanje okolnosti koja je protivna hipotezi koja se pojavljuje u većem broju slučajeva, tako primjerice ako između dva rukopisa postoji niz različitih obilježja, nema identiteta skriptera). Ovdje se ne radi o lancu dokaza, dakle o uzastopnoj strukturi

152

UVOD

prednik - sljednik, nego o paralelnim, neovisnim strukturama u kojima je pojedini indicij usmjeren na predmet dokaza. Izdvajanje jednoga indicija ne znači nužno isključenje sustava koji je predmet dokaza, ako za to postoje drugi indiciji. Metoda akumulacije dokaza temelji se na dokaznom smjeru različitih, neovisnih indicija, pri čemu je važno u kakvom su odnosu ti međusobno različiti indiciji prema postojanju iste činjenice (jezgrovna, povezujuća, čvorna okolnost). Ova se metoda vrlo uspješno koristi stvaranjem podsustava dokaza za koje se zahtijevaju isti uvjeti istosmjernosti kao i za pojedine indicije, pri čemu je posebno značenje rijetkih i iznimnih okolnosti (prvenstvo malog broja posebnih (visokospecifičnih), ili čak jedne iznimne okolnosti ispred velikog broja zajedničkih (malospecifičnih) okolnosti). Činjenica je prema toj metodi dokazana ako su indiciji povezani u podsustav. U konkretnom istraživanju pri uporabi pojedinog indicija potrebno je koristiti sve tri metode. Time se dobivaju najbolji rezultati. Pribavljanje indicija i rad s indicijima pravilo je u kriminalistici. To je složen, temeljit, detaljan, obuhvatan i dugotrajan proces. On započinje prethodnim poznavanjem tipičnih indicija do kojega se dolazi poznavanjem 1) fenomenologijskih značajki djela, 2) analizom značajki sudionika događaja, 3) uzimanjem u obzir pratećih okolnosti, 4) poznavanjem naravi indicija i 5) uvažavanjem iskustvenih rezultata. Indiciji nalažu analitičko-sintetički pristup, čije je polazište značajka ključna za djelo koje je predmet istraživanja (kao njegovo bitno obilježje), koje valja povezati s iskustvenim spoznajama za postavljanje indicijalne istražne verzije. Zatim se traga za daljnjim indicijima koji se postavljaju u odnos s ranije pribavljenim indicijem, analiziraju i nakon toga izvodi prvi ili daljnji djelomični, parcijalni zaključak polaznoga stupnja kojega se dalje nadograđuje na jednak način novim spoznajama. Istodobno se uvijek ispituju pozitivni i eventualno prisutni kontrarni, negativni indiciji, uporabom dostupnih indicija za provjeru. Indiciji moraju biti pažljivo analizirani i pojedinačno vrednovani. Tek ako se nakon toga ocijene pouzdanima, dovode se u odnos prema drugim indicijima i zatim sintetički ocjenjuju u međusobnom odnosu. Uzimajući u obzir prethodne naznake, indiciji su sasvim jasno ključno, nužno jezgro kriminalističke procedure. To bezuvjetno vrijedi za njenu heurističku komponentu, ali također u značajnoj mjeri i izvan toga u silogističkoj proceduri. Ako se to ima u vidu, onda se zapravo bez dvojbe kriminalistika može uzeti i kao sustav rada s indicijima. Takvo je stajalište, nema sumnje, posebice prihvatljivo u odnosu na područje kriminalističke taktike, koje je najvećim dijelom sustav učenja o umijeću rada s indicijima.

153

KRIMINALISTIKA

___________________________________________________________________

c) Indicijalni proračuni* Indicijalni zaključak počiva na pravilima iskustva, rjeđe na znanstvenom pravilu. To izražava poznati primjer iz starije kriminalističke literature: ako su u jednome mjestu posađena tri stabla u ravnoj liniji na jednakoj udaljenosti, vjerojatno ih je posadio čovjek. Ako je na isti način posađeno šest stabala, isti je zaključak vrlo vjerojatan. Ako je to slučaj s dvanaest stabala, nijedna razumna osoba neće dvojiti o tome da je taj drvored zasadio čovjek. Prethodni primjer ukazuje na ključno pravilo u radu s indicjima: da uvjerljivost raste s brojem indicija. No, jednako je bitna dokazna snaga pojedinog indicija koji sadrži posebnu značajku. Tako primjerice okolnost da osumnjičenik ima krvnu grupu A jednako kao i sporni trag krvi, manje je značajan indicij, jer je to krvna grupa koju u našim krajevima posjeduje oko 45% ljudi. To će biti bitniji indicij, ako osumnjičenik ima krvnu grupu AB kao i sporni trag krvi, jer tu rjeđu krvnu grupu ima svega oko 4% ljudi. Pravila iskustva u strukturi indicijalnog zaključka izražavaju ono što se događa: id quod plerumque accidit. S obzirom na to postaje važnim pouzdano utvrditi stupanj te učestalosti. To je ključni problem indicijalnog utvrđivanja činjenica. Time se vrlo rano i na rad s indicijima nastojalo primijeniti pravila raznih matematičkih metoda. Rad s indicijima obuhvaća složenu djelatnost otkrivanja, prikupljanja, razmatranja i ocjene indicija. Ta djelatnost ovisno o konkretnom slučaju uključuje različite metodologijske i tehničke postupke. Označuje se kao indicijalni misaoni proces, iako se realna djelatnost prostire znatno izvan okvira misaonog procesa. Indicijalni misaoni proces, kao što slijedi iz prethodnih izlaganja, pretpostavlja uvijek utvrđivanje 1) glavne činjenice, 2) indicija kao činjenica koje utječu na vjerojatnost postojanja glavne činjenice, 3) smjera indicija, 4) dokazne snage indicija, tj. kako često pojavu glavne činjenice (ne) prati pojava indicija te 5) ocjenu dokazne snage indicija. Takva struktura indicijalnog misaonog procesa rano je navela na primjenu računa vjerojatnosti kao indicijalnog proračuna. U vezi s tim mogu se spomenuti Bernoullijeva pravila, Bayesov teorem itd. Tijekom povijesti mnogi su znanstvenici rad s indicijima, u širim okvirima primjene računa vjerojatnosti u pravu, pokušali poboljšati, olakšati, učiniti što pouzdanijim i djelotvornijim primjenom matematičkih metoda. Stvorena je tako 1713. godine Ars coniectandi in iure (naziv istoimenog posthumnog djela Jakoba Bernoullija, u slobodnom prijevodu umijeće Indicijalne proračune izradila je Gordana Žauhar.

154

UVOD

izvođenja zaključaka povezivanjem). Njome su se bavili i De Moivre, De Montmort, Young, Boole, Craig. Kod primjene matematičkih modela potrebno je imati u vidu da indiciji koji postoje, ali se za njih ne zna, nemaju utjecaja na proces utvrđivanja činjenica. Ta okolnost upućuje da niti jedan, ma koliko potpun, pouzdan i valjan matematički izračun, nema nikakva značenja ako prethodno nisu prikupljeni kriminalistički značajni podaci. Thomas Bayes je 1764. godine formulirao teorem o vjerojatnosti hipoteze o stanovitom uzroku. U računu se polazi od početne vjerojatnosti (apriori vjerojatnost) koja se mijenja uključivanjem novih podataka, te se primjenom Bayesove formule izračunava konačna (aposteriorna vjerojatnost). Na konkretnom primjeru taj izvod izgleda kako slijedi. Neka je s P(Hk)označena početna vjerojatnost hipoteze Hk. Ako se događaj A može realizirati pod bilo kojom od n disjunktnih hipoteza Hp Hn, tada se konačna (aposteriorna) vjerojatnost hipoteze Hk izračunava prema formuli

Tu općenitu formulu za proračun vjerojatnosti moguće je primijeniti na primjer iz kriminalistike. U tu svrhu gore navedenu formulu malo ćemo pojednostaviti. Neka X označava indicij, a E predstavlja činjenicu čija je istinitost upravo dokazana. Prije nego je utvrđena činjenica E, istražiteljeva subjektivna procjena vjerojatnosti X bila je P(X). Nakon otkrića činjenice E, mijenja se istražiteljeva subjektivna procjena vjerojatnosti. Problem je kako točno izračunati konačnu vjerojatnost nakon uključivanja upravo dokazane činjenice. Upravo to omogućuje primjena Bayesovog teorema koji se u ovom slučaju može napisati u obliku

U navedenoj formuli s P(X) označena je početna procjena vjerojatnosti indicija X, dok P(XIE) označava konačnu vjerojatnost nakon utvrđivanja činjenice E. P(EIX) označava vjerojatnost za E, ako je X istinit, dok P(E) označava vjerojatnost za E bez obzira je li X istinit ili nije. P(not-X) se može lako izračunati i jednako je 1-P(X). Radi pojašnjenja primjene Bayesovog teorema u indicijalnom proračunu prikazat ćemo nekoliko konkretnih primjera izračuna (prema: Tribe, Trial by mathematics: precision and ritual in the legal process, Harvard Law Revieiv, sv. 84. br. 6.,1971., 1329-1393).

155

KRIMINALISTIKA

X je hipoteza da je osumnjičenik počinio kazneno djelo ubojstva. E predstavlja činjenicu da je osumnjičenik (indicij bijega) napustio grad prvim raspoloživim avionom, nakon što je počinjeno ubojstvo. Prije nego je bio poznat indicij E, istražitelj je pretpostavljao, na temelju podataka koji su mu bili do tada poznati, da postoji dvostruko veća vjerojatnost da je osumnjičenik počinio kazneno djelo, negoli da je nedužan, pa je stoga prema njegovoj procjeni početna vjerojatnost indicijalnog zaključka bila P(X) = 2/3, a P(not-X) =1/3. Kakav će utjecaj na ocjenu o vjerojatnosti počinjenja kaznenoga djela imati otkriće činjenice E? Odgovor na to pitanje ovisit će o prosudbi istražitelja o tome koliko je veća vjerojatnost da stvarni krivac u cilju bijega odleti avionom odmah nakon ubojstva, nego što bi bila vjerojatnost da to učini neka nedužna osoba. Pretpostavimo da je vjerojatnost takvog leta ako je osumnjičenik kriv 20%, odnosno P(E/X) = 1/5, dok je vjerojatnost takvog leta u slučaju da je osumnjičeni nedužan 10%, odnosno P(E/not-X) = 1/10. Nakon tako postavljenih osnovnih verzija valja procijeniti vjerojatnost krivnje počinitelja. Primjenom Bayesovog teorema može se izračunati konačna vjerojatnost na sljedeći način

Matematički proračun pokazao je da je vjerojatnost da je osumnjičenik kriv, nakon što je utvrđeno da je odletio prvim avionom nakon izvršenog ubojstva, porasla na 4/5. Činjenica da je osumnjičenik letio povećala je pretpostavku o vjerojatnosti krivnje s 2/3 na 4/5. Primjena Bayesovog teorema omogućava da se matematički proračuna kako akumuliranje dokaza utječe na povećanje vjerojatnosti nekog indicija. To je matematički izražena metoda akumulacije u radu s indicijima o kojoj se govori u nastavku. Finkelstein i Fairlay (A Bayesian approach to identification evidence, Harward Lavo Review, 3/1970.) smatraju da bi 1 matematički stručnjaci trebali biti uključeni u istražni proces, te da bi oni trebali objasniti istražitelju kako neka činjenica matematički utječe na vjerojatnost indicija. Izložit ćemo hipotetski slučaj koji su oni uzeli za primjer. Ženski leš pronađen je u jarku urbanog naselja. Postoji dokaz da se pokojnica glasno svađala sa svojim prijateljem prethodne noći i da ju je on znao ponekad udariti. Otisak dlana sličan osumnjičenikovom pronađen je na nožu kojim je ubijena žrtva. Budući da su tragovi na nožu bili slabo sačuvani, stručnjak za otiske mogao je samo reći da se takav oti-

156

UVOD

sak javlja s vjerojatnošću 1:1000 u ljudskoj populaciji. Iz toga slijedi da je riječ o rijetkoj pojavi, što je značajno za matematički izračun. Pronalazak relativno rijetkog otiska koji se poklapa s otiskom osumnjičenika svakako je značajan događaj. Finkelstein i Fairley smatraju da bi iznošenje samo tog podatka sudu dalo premalo informacija o pravom značenju pronalaska, te da bi pri obrazloženju trebalo koristiti Bayesov teorem, i to na način koji je prikazan, a koji je ujedno matematička osnova za prikaz odnosa verzija - protuverzija. Neka doznačava indiciju da je osumnjičenik upotrijebio nož da ubije svoju djevojku, a neka E označava činjenicu da je otisak dlana sličan osumnjičenikovom nađen na nožu kojim je izvršeno ubojstvo. P(E/X) označava vjerojatnost pronalaska otiska sličnog osumnjičenikovom na nožu kojim je izvršeno ubojstvo ako je on stvarno počinio ubojstvo, dok P(E/not-X) označava vjerojatnost da se takav otisak nađe na nožu ako osumnjičenik stvarno nije počinio ubojstvo. Istražiteljeva početna pretpostavka o vjerojatnosti da je osumnjičenik izvršio ubojstvo označena je sa P(X), a konačna vjerojatnost nakon što je na nožu otkriven otisak sličan osumnjičenikovu, označena je sa P(X/E). U primjeni Bayesovog teorema u izračunu vjerojatnosti Finkelstein i Fairley su pretpostavili da bi osumnjičenik neizbježno ostavio takav otisak na nožu, pa je P(EIX) = 1. Pretpostavlja se da je vjerojatnost pronalaska otiska sličnog osumnjičenikovu na nožu ako osumnjičenik stvarno nije ubio djevojku, jednaka vjerojatnosti da slučajno izabrana osoba u populaciji ima takav otisak. To znači da je P(E / not-X) = 0,001. Ako je početna pretpostavka istražitelja o vjerojatnosti da je osumnjičenik učinio ubojstvo bila 1:4 prije nego je saznao za otiske na nožu, onda će vjerojatnost nakon otkrića otisaka sličnih osumnjičenikovim biti

Primjena Bayesovog teorema na izračun vjerojatnosti pokazuje da ako se otisak sličan osumnjičenom pojavljuje s vjerojatnošću 1:1000, tada će vjerojatnost da je osumnjičenik počinio ubojstvo nakon otkrića takvog rijetkog otiska na nožu kojim je izvršeno ubojstvo porasti na čak 0,997. Valja se upitati kako promjena vrijednosti početne procjene vjerojatnosti P(X) utječe na konačnu vjerojatnost, te koliko bi iznosile konačne vjerojatnosti kada bi se otisak nađen na nožu pojavljivao češće u populaciji. Stoga su u tablici dane izračunate konačne vjerojatnosti za različite vrijednosti početnih vjerojatnosti i za različite učestalosti danog otiska u pretpostavljenoj populaciji. Ovisnost konačne (aposteriorne) vjerojatnosti P(X/E) o početnoj (a priori) vjerojatnosti P(X) i o učestalosti pronađenog otiska u populaciji vidljiva je iz priložene tablice. 157

KRIMINALISTIKA

Učestalost otisaka u populaciji P(E/not-X) 0,50 0,10 0,001

Početna (apriori) vjerojatnost, P(X) 0,01 0,25 0,75 0,019 0,400 0,091 0,769 0,909 0,997

0,857 0,967 0,9996

U nastojanjima znanstvenika o kojima je riječ pozornost je, uz ostalo, bila usmjerena na minimalnu vjerojatnost na kojoj se temelji indicijalna sudska odluka. Tako se, primjerice, Bernoulli, kritizirajući slobodnu sudačku diskrecijsku ocjenu, zalaže da bi za slučajeve u kojima nije moguće postići izvjesnost valjalo unaprijed odrediti koji se stupanj vjerojatnosti zahtijeva. Na primjer, može se odrediti da je potrebna vjerojatnost od 0,99 ili čak 0,999, ali važno je da taj kriterij mora biti unaprijed određen, kako bi sudac uvijek imao isti kriterij prema kojem donosi presude. Indiciji uzeti u proračun nisu jednako važni. To posebice vrijedi za identifikacijske indicije. U tom smislu razlikuje se narav indicija prema argumentativnoj snazi (nužnost, mogućnost, vjerojatnost). Jakob Bernoulli također dijeli indicije prema kvaliteti na čiste i mješovite. Kao primjer on navodi sljedeći slučaj. Za vrijeme svađe ubijen je muškarac. Jedan očevidac je izjavio da je ubojica nosio crno odijelo. Zna se da G i još tri muškarca nose crno odijelo. Ovaj indicij je prema Bernoulliju mješovit, zato jer je vjerojatnost da je G kriv 1/4, dok je vjerojatnost da je nevin 3/4. Ako za vrijeme ispitivanja G problijedi, to je čisti indicij jer povećava vjerojatnost njegove krivnje. Snaga dokaza, prema Bernoulliju, ovisi o broju slučajeva. Vjerojatnost nekog događaja može se predvidjeti, ali samo ako se u razmatranje uzme velik broj događaja. Kod predviđanja na temelju jednog događaja, rizik pogreške ostaje vrlo velik. Kad broj promatranja raste, vjerojatnost apriori i vjerojatnost aposteriori sve se manje razlikuju. Tu je činjenicu Jakob Bernoulli formulirao u obliku svog "Zakona velikih brojeva". Moguće je navesti još nekoliko primjera tih povijesnih indicijalnih matematičkih operacija (primjeri uzeti iz Rosoni, Quae singula non prosunt, collecta juvant, Giuffre, Milano, 1995.). Klasični problem vjerodostojnosti svjedoka Nikolas Bernoulli (De usu coniectandis in iure, 1709.) rješava tako što smatra da je vjerodostojnost iskaza rezultat koji se dobiva dijeljenjem broja okolnosti o kojima je svjedok iskazao istinu, s brojem okolnosti o kojima je vjerojatno lagao. Od istoga autora potječe pokušaj da se izračuna vjerojatnost krivnje, odnosno nedužnosti okrivljenika.

158

UVOD

Ukoliko se na nekog sumnja da je počinio kazneno djelo jer protiv njega postoje stanovite indicije koje same za sebe ne mogu ništa dokazati, onda se na temelju njih može izračunati vjerojatnost da je osumnjičeni kriv, ili da je nevin. Ako se sa svakom novom činjenicom eksponencijalno povećava vjerojatnost da je osumnjičeni nevin, te ako se istodobno ne pojavi niti jedna nova činjenica protiv osumnjičenog, onda je njegova nevinost sigurna i jednaka 1. Neka je po početnoj pretpostavci dvostruko veća vjerojatnost da osumnjičeni nije izvršio zločin, nego da jest. Znači da je početna vjerojatnost da je osumnjičeni nevin 2/3, a da je kriv 1/3. Ako se u tijeku istrage pojavi i drugi indicij, vjerojatnost da je osumnjičeni nevin iznosit će

Ako se broj indicija poveća na 3, vjerojatnost nevinosti bit će

dok će za 4 indicije vjerojatnost nevinosti biti

Vidljivo je da vjerojatnost nevinosti osumnjičenika pada kako se povećava broj indicija, a njezin iznos može se izračunati tako da se razlomak potencira na eksponent koji je jednak broju indicija. Ako protiv osumnjičenog imamo deset indicija, onda će vjerojatnost da je on nevin biti a to je mala vjerojatnost pa možemo zaključiti da je osumnjičeni kriv. D'Alembert razvrstava ocjenu postojanja činjenice od (moralno) izvjesne do neizvjesne, s prijelazima vjerojatne i vrlo vjerojatne. Ta četiri stupnja mogu se prikazati matematički kao: mnogo više od 1/2 sigurnosti, više od 1/2 sigurnosti, 1/2 sigurnosti i manje od 1/2 sigurnosti. Prema D'Alembertu svaku činjenicu trebalo bi procijeniti prema navedenoj podjeli. S mnogo je više skepse primjeni matematičkih modela na indicijalni proračun prišao Jeremy Bentham, smatrajući da su znanstveni dokazi jedna vrsta (znanstvene), a sudska utvrđenja druga vrsta (logičke, argumentativne) spoznaje. I u novim radovima više je pokušaja primjene opisanih metoda u kriminalističkom istraživanju.

159

KRIMINALISTIKA

__________________________________________________________________

d) Podjela indicija Rad s indicijima nalaže njihovo prethodno poznavanje. Poznavanje indicija odnosi se na dvije zadaće. Prva je otkrivanje indicija, a druga njihovo korištenje u istraživanju. Obje zadaće ističu važnost kataloga indicija. Katalozi indicija temelje se na različitim osnovama, a njihova izrada pretpostavlja mnogostruku i višestupanjsku podjelu na kategorije i vrste. Značenje je tih podjela prije svega u tome da svaka iz određenoga stajališta pruža saznanja o raznolikoj prirodi indicija. Kriteriji za klasifikaciju indicija su: 1) sadržaj, 2) opće i posebno značenje, 3) narav, 4) prostorni smještaj, 5) kauzalno značenje, 6) vremenske značajke, 7) način rada, 8) istinosna vrijednost i 9) dokazna snaga indicija. Prema svojem dosegu prva je podjela na opće i posebne indicije. Opći indiciji su okolnosti bitne za sva kaznena djela. Posebni su indiciji povezani s određenim skupinama ili s određenim kaznenim djelima. Prema vezi indiciji se dijele u tri osnovne skupine indicija: o kaznenom djelu, počinitelju i žrtvi. Iza te osnovne podjele slijedi izdvajanje kriterija za daljnju klasifikaciju indicija. Za praksu ima osobitu važnost Vodinelićeva vremenska klasifikacija indicija. Prema njoj indiciji se razvrstavaju na one koji nastaju prije (prospektivni), tijekom (simultani) i nakon (retrospektivni) počinjenja kaznenoga djela. Indiciji prije počinjenja djela su: 1) moralna sposobnost za počinjenje kaznenoga djela, 2) motiv, 3) izražavanje volje za počinjenjem djela, 4) sumnjivo vladanje, 5) prethodna osuđivanost, 6) osobna svojstva, 7) (nepoznavanje posebnih okolnosti. Indiciji koji nastaju tijekom počinjenja kaznenoga djela su: 1) nazočnost na mjestu počinjenja, 2) posjedovanje sredstava počinjenja, 3) osobna svojstva, 4) karakter, 5) (ne)poznavanje okolnosti, 6) motiv, 7) sudjelovanje u radnji. Indiciji nakon počinjenja djela su: 1) tragovi na počinitelju, 2) sudjelovanje u radnji, 3) korist od djela, 4) psihičko djelovanje, 5) sumnjivo držanje, 6) neuspjelo opravdanje. S predmetnoga stajališta indiciji se mogu razvrstati na one 1) čijom se pomoći traži odgovor na pitanje je li počinjeno kazneno djelo, 2) pomoću kojih se razjašnjava tko je(su) počinitelj (i), 3) koji ukazuju na tijek događaja, 4) koji pružaju podatke o alibiju, 5) koji ukazuju na doticaj s predmetom i sredstvom ili prihodom od počinjenja kaznenoga djela, 6) koji upućuju na ranije vladanje, sklonosti, značajke, 7) značajne za vladanje nakon djela, 8) u vezi s posebnim znanjima, sposobnostima, vještinama osobe, 9) koji ukazuju na posebne okolnosti djela. Još u srednjemu vijeku indiciji su se razvrstavali prema dokaznoj snazi, pa se tako spominju očigledni, bliski i daleki indiciji imajući u vidu je

160

UVOD

li okolnost koja je indicij s činjenicom koja je predmet dokaza imala neposredan ili posredan odnos. Prema opsegu indiciji su ili opči (koji se odnose na sva kaznena djela) ili posebni, tipični za određenu vrstu kaznenih djela. U vezi s tom podjelom jedno je stajalište prema kojemu dokaznu vrijednost indicija određuje stupanj u kojemu indicij jasnije ukazuje samo na jednu činjenicu, a manje ili ništa u odnosu na druge činjenice. Neka suvremena postupovna zakonodavstva izričito za indicijalni dokaz zahtijevaju određenu količinu i kakvoću. Tako se primjerice zahtijeva težina, jasnoća i međusobni odnos indicija (sklad) itd. S obzirom na stvarnu narav indiciji se međusobno znatno razlikuju, a to utječe i na rad s indicijima. Valja ponoviti: svaka okolnost koja može biti izvor saznanja o stanovitoj činjenici može biti indicij. Tako se kao indiciji upotrebljavaju materijalni predmeti, duševne i tjelesne značajke, sklonosti, patološka stanja, javni pogovor, priopćenja, nalaz predmeta, isprave itd. e) Nedostaci i pogreške u radu s indicijima Indicijalni zaključak uvijek je rezultat složene djelatnosti. Ta njegova složenost dovodi do toga da na svakom stupnju postoje opasnosti od pogrešaka u spoznaji. Postoje brojni više ili manje tipični nedostaci, ali i tipične pogreške u radu s indicijima. Prvi je nedostatak prethodno nepoznavanje važnosti indicija u cjelokupnom kriminalističkom istraživanju. Izražava se u više oblika. Postoji prije svega nedovoljno poznavanje općih, ali posebice tipičnih, konkretnoj pojavi kaznenoga djela svojstvenih indicija. Time nastaje opasnost da se takvi indiciji ne traže, ili se ne otkrivaju pa slijedom toga nisu uopće upotrijebljeni u funkciji indicija. U prvoj fazi rada s indicijima važna je odsutnost tipičnih indicija. Vješt kriminalistički istražitelj iz postojanja odnosno nepostojanja određenoga indicija može izvoditi bitne zaključke. Drugi je oblik nedostatak znanja o značenju indicija. Nepoznavanje važnosti indicija odnosi se na sve sudionike kriminalističkog istraživanja. Izražava se kao odricanje dokazne važnosti indicija, precjenjivanje dokazne vrijednosti indicija ili neprepoznavanje stanovite okolnosti kao indicija. Postoje nadalje nedostaci druge vrste. Vrlo bitna pogreška u radu s indicijima njihovo je nedovoljno učinkovito otkrivanje. Odnosi se na fenomenologijske značajke (corpus delicti) pojava kaznenih djela, zatim na okolnosti "tehničke izvedbe" kaznenoga djela (modus operandi), na druge tipične indicije pojedinih sastojaka pojave kaznenoga djela kao mjesta počinjenja, sredstava radnje (instrumenta sceleris), predmeta nastalih

161

K R I M I N A L I S T I K A __________________________________________________________________

kaznenim djelom (producta sceleris), okolnosti doticaja djela s mjestom počinjenja (locus delicti), prethodnog i naknadnog postupanja počinitelja i žrtve, sekundarnoga, eventualno i tercijarnoga stadija kaznenoga djela itd. U praksi je vrlo važna pogreška prespora, zakašnjela ili neprikladna provjera pojedinih indicija. To se posebice odnosi na indicije koji su važni za tijek i smjer istraživanja poput alibija i slično. Daljnja je pogreška propust uočavanja bitnih okolnosti, zatim slijede pogreške pri prepoznavanju situacijskih značajki (poglavito tragova), utvrđivanju fizičkog i vremenskoga slijeda itd. Postoje i pogreške neprikladnog načina provjere indicija. To je, primjerice, propust prikladne znanstvene provjere gdje za to postoje pretpostavke, uporaba neprovjerenih iskustvenih spoznaja, stvaranje verzija bez sigurnih indicijalnih uporišta, propust stalne provjere protuindicija, pogreške u logičkom zaključivanju itd.

9. Spoznajni tijek kriminalističke procedure a) Opći pristup Kriminalističko istraživanje u sociološkom je smislu vrsta procedure kao relativno autonomne strukture različitih uloga, neovisne o ostalim društvenim ulogama, koja je utemeljena radi donošenja ispravnoga rješenja. Temelji se na svojstvima strukture: totalitetu, transformaciji i autoregulaciji. Budući da još uvijek nema opće teorije procedure, valja najprije odrediti da se ovdje, za potrebe sustavno-strukturnoga pristupa kriminalističkome istražnome procesu, on neophodno mora uzeti kao cjelina koja smjera pravilnosti utvrđenja, omogućuje komunikaciju, donošenje odluka, a pri utvrđivanju istine otklanjanje predvidivih prepreka. U opisanom smislu kriminalističko postupanje je procedura kao realni, vremenski i socijalni sustav čija su zadaća i trajanje određeni ciljem rješavanja predmeta. Primarni stadij kaznenoga djela vrlo je često prikriven sekundarnim stadijem djelovanja sudionika događaja: prikrivanjem, promjenom, uništenjem, nestankom tragova i svih drugih nositelja signala. U tom smislu valja razlikovati: primarnu, sekundarnu, (simuliranu, fingiranu) i rekonstruiranu sekvencu. Rekonstruirana sekvenca morala bi u što je moguće većoj mjeri biti podudarna stvarnoj, primarnoj strukturi. Kriminalističko istraživanje tematski se sastoji iz metodologijskih zadaća 1) određivanja (postavljanja, opažanja i oblikovanja) problema

162

UVOD

(state the problem), 2) postavljanja preliminarne i pomoćnih hipoteza (form the hypothesis), 3) njihova razmatranja i oblikovanja, verifikacije ispitivanjem ili pokusom (observe and experiment), 4) izvođenja konzekvencija iz hipoteza i 5) praktične primjene dobivenih rješenja. Sustav procedure kriminalističkoga istraživanja nužno mora postići izdvajanje od okoline, tako da može selektivno upravljati informacijama iz okoline prema vlastitim pravilima i kriterijima "filtriranja". Izdvajanje se ostvaruje u više područja. Posebice je važno izdvajanje uloga sudionika kriminalističkoga istraživanja koje primjerice uključuje određivanje okvira postupanja, održavanje kontakata, funkcionalnu sposobnost i taktičku djelotvornost sudionika, prihvaćanje postupovnih odluka itd. Daljnji je zahtjev autonomija u smislu zahtjeva da procedura upravlja odnosima pomoću struktura koje pripadaju njoj samoj. Tu je posebice važno pravilno postupanje glede pravnih i faktičnih premisa odluke koje se jezikom postupka označavaju kao pravna i činjenična pitanja. U okviru sustava procedure kriminalističkoga istraživanja njegovi sudionici ostvaruju složene odnose. Oni imaju svoj sadržajni, vremenski i socijalni aspekt. U tome je važno preuzimanje uloga, a u vezi s tim prikazi i rasterećenja. Prikazi (izjave volje) sudionika procedure imaju temeljnu važnost za rješenje predmeta istraživanja. Iz toga izvire zahtjev za njihovom konzistencijom, čemu bi posebice služila ritualizacija postupovnih radnji. No, ona može imati upravo suprotan učinak zamke (kao u primjeru unošenja u zapisnik iskaza svjedoka koji je izrečen frazeologijom istražitelja). Prikazi u postupku su u znatnome broju primjera takvi da utječu na odluku. Rasterećenje se (nastojanje da se osobnost svede na sadržaj postupovne uloge) u postupku ponajprije pojavljuje kao "anonimiziranje" udjela vlastite osobnosti. To vrijedi za profesionalne sudionike (osobna svojstva, vještine suca, tužitelja, istražitelja), a usmjereno je u prilog očuvanja postupka kao socijalnoga sustava kojim upravlja samo zakon. Primjer za to su mogućnosti i granice korištenja privatnoga znanja suca u konkretnom procesu. Neprofesionalni sudionici ulaze u postupak sa svim osobnim značajkama, a to poglavito vrijedi za okrivljenika. Kod tih sudionika se kao posebni problem pojavljuje poteškoća pronalaženja "ekspresivne distance" glede prikaza kojima sudjeluju u postupku, a koji sadržajno uključuju podatke iz područja njihove privatnosti, ali također iz niza drugih područja, kao na primjer osobnih svojstava, naobrazbe, socijalnih odnosa, imovinskog stanja itd. Kriminalističko istraživanje promatrano kao procedura institucionaliziran je sukob ustrojen poglavito stoga da spriječi poopćenje, generali-

163

KRIMINALISTIKA

___________________________________________________________________

zaciju određivanjem okvira predmeta istraživanja ponajprije okvirno u heurističkoj, a zatim još preciznije u silogističkoj fazi. To se postiže specificiranjem predmeta (na kazneno postupovnoj razini poglavito pravilima o identitetu predmeta postupka). Drugi način institucionalizacije postupka (poglavito u fazi kaznenoga postupka) je diferencijacija uloga. To ima za posljedicu da odluke ne donose sukobljene stranke, zatim se time stvara osnova za niz pravila regulacije sukoba koji se kao predmet sudskoga procesa sada pretvara u nesuglasnost glede činjeničnih i pravnih pitanja sjedinjenih u veći broj manjih tematskih cjelina. Programska struktura kriminalističkoga procesa uključuje kondicionalni program rješenja (ako - onda). Njoj priliči dihotomni, antitetički pristup obrazloženju sudačkih odluka (dokazano - osporeno). Kriminalističko istraživanje započinje uočavanjem problema. Za tu polaznu djelatnost zahtijeva se: a) prethodno znanje, b) opažanje i c) izražavanje problema. U vezi s uočavanjem (budućeg) istraživačkoga problema valja razlikovati redoslijed radnji u heurističkoj i silogističkoj kriminalistici. U heurističkoj kriminalistici uočavanje problema ima bitno značenje, jasne inventivne značajke. Prethodno znanje odnosi se na: a) na sadržaje operativnoga znanja morfologije kaznenih djela (iz čega slijedi neophodnost njena poznavanja) u punini njena sadržaja kao osnove za kriminalističko istraživanje i b) na tipične "nulte indicije" koji u pravilu postoje u ovisnosti o polaznim saznanjima, Opažanje može uslijediti na vlastiti poticaj ili kao rezultat primljene obavijesti. U ovisnosti o sadržaju prvoga saznanja opažanje može imati neformalni vid ili se može obaviti kao formalna postupovna radnja. Izražavanje problema ili njegovo oblikovanje zapravo je preliminarna kriminalistička diferencijalna dijagnoza. Ako je pozitivna, ispunjeni su uvjeti za daljnje istraživanje. Ako je, naprotiv, negativna, tih uvjeta nema. Izložena stajališta vrijede u situaciji u kojoj postoji dvojba glede temeljnoga pitanja vjerojatnosti je li promatrana pojava kazneno djelo. Međutim, istraživački se problem može odnositi na drukčiju situaciju, tj. da nema dvojbe glede toga osnovnoga pitanja nego valja postaviti osnove za rješavanje drugih sadržaja problemske situacije, kao na primjer prijeke potrebe poduzimanja mjera radi otkrivanja počinitelja itd. U silogističkoj kriminalistici problemska situacija je drukčija, već oblikovana. Tu nema nultih saznanja, već prema naravi stvari postoji određen, značajan viši i jasnije oblikovan stupanj prikupljenih saznanja. U strukturi kriminalističkoga djelovanja razlikuju se tri komponente istražne radnje: inventivna, interpretativna i spekulativna. Njih nije mo-

164

UVOD

guče jasno odvojiti prema fazama istraživanja, iako u početnim stadijima prevladava interpretativna, a u zaključnim spekulativna komponenta. U cjelini područja kriminalistike bitno je značenje prije svega oblika i istinitosti misli te svrhe i oblika mišljenja. O valjanosti misli bitno ovisi istinitost utvrđenja. Stoga suvremena kriminalistika nužno mora na prikladan način sustavno razmatrati logičke i gnoseološke sadržaje istraživanja. Kriminalistička procedura je stupnjevita spoznaja koju su još u 13. stoljeću razvrstavali u šest stadija (nescentia, dubitatio, suspicatio, opinio, credulitas, fides). Istraživanje u kriminalistici potaknuto je vjerojatnošću i započinje postavljanjem problema. U znanstvenoj metodologiji govori se o uočavanju problema kao prvome stadiju procesa istraživanja i izlaganja, koji se sastoji iz zapažanja problema i njegova formuliranja, o čemu je već bilo riječi. Uočavanje problema u opisanom smislu primjereno je poglavito heurističkoj kriminalističkoj djelatnosti. Tu valja prikupiti saznanja (dakle u prvome redu zapaziti), na temelju kojih se problem može formulirati na temeljnoj, preliminarnoj, prima faciae, razini. Zatim slijede daljnji sadržaji spoznajnoga procesa: prikupljanje i sustavno razmatranje podataka, te njihova ocjena. Spoznajna jezgra, središnji quadrum kriminalističkog istraživanja je: sumnja - istina - zabluda - laž. Kriminalistička procedura je, dakle, razvojna sustavna struktura zasnovana sumnjom, okončana istinom (ili nemogućnosti njena utvrđenja). Spoznajna struktura kriminalističke procedure Sumnja Istina Osnove sumnje -> ▌Osnovana sumnja ->Činjenični zaključak Vjerojatnost Izvjesnost Predistražni -> ▌Istraga -> Glavni stadij ▌