Krcmarska Moskva

KRČMARSKA MOSKVA I Nema više nade, svršeno je, Daleko su sada rodna polja. Neće više sivim lišćem svojim Iznad mene zvoniti topola. Nestat će i niske moje kuće, Neće više biti ni psa mog. Na moskovskom trgu u svanuće, Izdahnut ću, sudio mi Bog. Volim ovo šarenilo grada, Podbuo je, snage više nema. Zlatna,snena Azija i sada Na njegovim kupolama drijema. Kada sine mjesečina bijela, Kako svijetli, đavo će je znati? Idem pravo, oborena čela U poznatu krčmu da navratim. U jazbinu takvu kad doskitam, Svu noć strašnu u dimu i buci, Ja droljama svoje pjesme čitam Kraj lopova sa čašom u ruci. Bije srce i ja blijeda lica Govorim i pijano se klatim: Ja sam , kao i vi , propalica, Ni ja nemam kamo da se vratim. Nestat će i niske moje kuće, Neće biše biti ni psa mog. Na moskovskom trgu, u svanuće, Izdahnut ću, sudio mi Bog. II Opet plaču, urliču i piju, Harmonika žutu tugu lije, Proklinjući nevolje što biju, Sjećajuć se moskovske Rusije. I meni je otežala glav, Zalio sam oči vinom sada, Od tog lica da me prođe strava, Da pobjegnem od svojega jada. Zauvijek je nešto izgubljeno. Svibnju sinji! I moj lipnju plavi!

Zar se zato vonj lešine lijeno Nad propalom terevenkom javi? Rusi danas ko da nešto slave! Svuda teče špirit kao rijeka. Harmonikaš polupane glave Pjeva im o Volgi i o Če-ka. Svaki pogled nešto zloga priča, Nepokorne preglasne su riječi. Žao mi je tih glupih mladića Što ubiše sebe ne misleći. Žao im je što Oktobru ovom Dopustiše da ih sve obmane, I oštri se već sa snagom novom Nož u čizmi skriven cijele dane. Gdje ste vi što odoste iz vida? Da l’ vam gore svijetla naše kobi? I špiritom svirač triper skida U kirgiskoj stepi što ga dobi. Takve nećeš zgnječiti bez traga. Besposlicu kao trulež znaju. O Rusije… ti Ru…sijo draga… Azijatski zavičaju! III Harmoniko sviraj, nevolja je prava… Pod rukom svirača nek se tuga lije. Pjevaj sa mnom, pjevaj, ti kučko šugava, Pjevaj ko i prije. Istrošili su te, kome sada žuriš? Dosta mi je svega. Što očima modrim u me tako zuriš? Po njušci te treba. Ko strašilo stani posred vinograda, Da se plaši vrana. Do jetara si me mučila do sada, I sa sviju strana. Harmoniko sviraj, zvuk mi je tvoj mioPoj rugobo jedna! Rađe bih, no s tobom, s tom sisatom bioGluplja je i bijedna. Nisi bila prva, s mnogima se desi, Mnoge sam kraj puta… No s mrcinom takvom kao ti što jesi Bješe prvi puta. Ma gdje tražim sreću Sve vrišti od bola. Ubiti se neću, Idi dođavola! Od tih psina jače, Srce nek ne strada.

Najdraža… ja plačem… Oprosti mi sada… IV Pjevaj, pjevaj! Tu kletu gitaru Prsti tvoji oblijeću i kruže. U tom ću se otrovati garu, Moj posljednji i jedini druže. Grivnu njenu ja gledati neću, Niti svilu što niz pleća pada. Tražio sam u toj ženi sreću, Slučajno sam propast našo tada. Nisam znao da je ljubav-java, Nisam znao da je ljubav –rana. Pogledom što čini se da spava Pomela je pamet huligana. Pjevaj, druže, budi uspomene Na protekle dane lude sreće. Nek i drugog ljubi kao mene To podbuhlo , ali lijepo smeće. Stani malo! Ja je neću kleti. Stani malo. Neću da je diram. Daj da tebi o sebi zasviram Na toj žici što pod rukom leti. Mojih dana crven svod se lije, U srcu je kup zlatnika samih. Mnogo cura štipao sam prije, Mnogo žena gnječio u tami. Da, na zemlji gorki zakon vrijedi, Gledao sam dječjim okom svojim: Ližu kučku dok joj se sok cijedi Svi psi redom kako stigne koji. Zašto dakle, da patim zbog tebe? Zašto dakle, da me snađe jad? Naš je život – postelja i ćebe. Naš je život -poljubac i pad. Pjevaj, pjevaj! Nek se ruke vinu, Njima kuni sudbinu i sreću… Neka ide sve u … materinu… Nikad , druže, ja umrijeti neću.