Kršćanstvo i svjetske religije, Hans Kung

HANS KÜNG KRŠĆANSTVO I SVJETSKE RELIGIJE HINDUIZAM I KRŠĆANSTVO HANS KÜNG KRŠĆANSTVO I SVJETSKE RELIGIJE Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom

Znanost o religijama: A 1. Osnovno značenje pojma religija (ND). 2. Duhovno-materijalni elementi religije (TI). 3. Bitni sadržaji religije (TI). 4. Sveto - središte religije (ND). 5. Identitet modernoga subjektivizma (ND). 6. Desakralizacija, ateizam i nihilizam u modernoj epohi (ND). 7. Suvremene žive religije (TI). 8. Stoje hinduizam? Koncepcija svijeta i božanstva (HK). 9. Buda: nauk o spasenju, o budističkoj zajednici te značenje hinavane i mahayane'(HK). 10. Kineski univerzalizam i značenje Konfucija (P). 11. Židovstvo: Jahve i Tora, religiozne stranke i pokreti, sinagoga (TI). 12. Muhamed i Kuran: proroštvo i objava (HK). 13. Islam i druge religije (HK). 14. Kršćanstvo i religije: protestantska teologija, katolička teologija, kršćanstvo i ateizam (TI). 15. Drugi vatikanski sabor i nekršćanske religije (P). ************************************************************************************************* Tumačenje kratica iz literature za ispit: ND: Nikola Dogan, U potrazi za Bogom. Kršćanin u postmodernom vremenu, Đakovo, 2003. TI: Tomislav Ivančić, Religija i religije. Morfologija i fenomenologia religija, Teovizija, Zagreb, 1998. HK: Hans Kung, Kršćanstvo i svjetske religije, Zagreb, 1994. P: Predavanja Znanost o religijama u zimskom semestru ak. god. 2003./2004.

Budizam i kršćanstvo 1. HISTORIJSKI BUDA: NJEGOV NAUK KAO PUT SPASENJA HEINZ BECHERT: Budističke perspektive Životne okolnosti i značenje historijskog Bude Stručni razlog zašto se o budizmu govori nakon hind.: bud. kao historijski fenomen treba promatrati na pozadini relig.- fil. Načina mišljenja tada raširenih u Indiji. Smisao i cilj Budina nauka Neprestano se tvrdilo da Budin nauk nije religija već samo fil.. To nije točno: fil. je pokušaj da se objasni svijet, a Buda odbacuje objašnjavanje svijeta. Predmet njegova nauka je samo ono što vodi u nirvanu. Patnja i ponovno utjelovljenje Buda je u Benerejskoj propovijedi iznio svoj nauk u obliku 4 svete istine. Prva istina – sve je patnja - sve forme postojanja po svojoj su biti bolne - osjećaji se opisuju kao ugodni, neugodni ili neutralni - svi su bolni zato što su sve datosti pojavnog svijeta prolazne - osobnost s sastoji od 5 prolaznih grupa opstojnosti: tjelesnog lika, osjećanja, opažanja, psihičkih zamisli i svijesti - besmisleno je u njima tražiti neprolaznu dušu Druga istina- istina o nastanku patnje: žudnja je ono što vodi od jednog do drugog ponovnog utjelovljenja, što ovdje i ondje pronalazi radost, žudnja za užitkom, za postojanjem i uništenjem - žudnja= žeđ – pogonska sila koja stalno pokreće kruženje postojanja - red na kojem se temelje stvari jest DHARMA - istom se riječju naziva i Budin nauk Treća istina – istina o ukidanju patnje: odvraćanje, odbacivanje žudnje - ostvariti ju može onaj koji sve spoznaje kao prolazno i tome prilazi ravnodušno - kraj žudnje jest nirvana Četvrta istina – plemenita staza od 8 dijelova - vodi do ukidanja znanja i tim do izbavljenja iz kruženja postojanja Spoznaja četiriju svetih istina i uvid da osobnost nije vječno egzistentno sebstvo jest ATMAN. Budist. etika je dio nauka o izbavljenju, nije samosvrhovita i ne odnosi se samo na pravednost po djelima – stalo joj je do duhovnog stava na kojem se zasniva i koji se u njoj izražava. Prvi temelj ćudorednih ponašanja jest nepovrijediti život. Cilj je ujedno i ovladavanje osjetilima. Pravilan unutrašnji stav izražen je u 4 božanska prebivališta: dobroti, sućuti, radosti zbog tuđe radosti i ravnodušnosti. Dobro djelovanje mora biti bez nakane. Bića su različita i nalaze se na različitim stupnjevima puta izbavljenja- etika stupnjeva. Buda je formulirao 5 (minimalnih) pravila ponašanja: ne ubiti, ne ukrasti, izbjegavati razvrat, ne lagati i čuvati se uživanja opojnih sredstava. Nirvana - „ ugasnuće“ – prestanak patnje, pobjeda nad žudnjom , mržnjom i neznanjem, potpuno ugasnuće područja postojanja. - područje apsolutna mira, radikalno različito od svijeta - oslobađanje od svih budućih ponovnih rađanja i smrti - stanje koje se može iskusiti, a ne može s obuhvatiti našim misaonim kategorijama - tijelo i psiha oslobođena čovjeka postoji i dalje, sve dok ne dođe trenutak fizičkog raspada - Buda je odbijao odgovoriti je li svijet vječan ili ne

Budistička kozmologija Bud. posebnu ulogu dodjeljuje čovjeku. Budistu su najprije sve forme života u načelu jednako vrijedne. Već A. Schopenhauer ustvrdio da je bud. etika iznad etike kršćanstva, zato što kršć. ne uvažava životinje. Čovjek je istaknut oblik postojanja, budući da je jedini u stanju spoznati vlastitu potrebu za spasenjem i kročiti putem spasenja. I viša bića, tzv. bogovi, imaju svijest u našem smislu, no njihovo postojanje uvjetovano je prijašnjim dobrim djelima. Budistička se kozmologija odlikuje znanjem o silnoj veličini prostora i vremena. Pitanje o Bogu nije tema o kojoj bi se, po njima, dalo dugo diskutirati. Mogli bi identificirati dharmu kao svoju predodžbu o Bogu. Ona je najviše načelo što ga bud. poznaje. HANS KÜNG: Kršćanski odgovor Prvi kontakti Kršćani i budisti danas ulaze u novu epohu svojih odnosa: prvi puta u povijesti prihvaćaju ozbiljan dijalog. Do 19.st. u kršć. se nije ni znalo za razliku između hinduizma i budizma. Buda se prvi puta spominje u kršć. izvorima još oko 200. god. poslije Kr. u Sagovima Klementa iz Aleksandrije. Znamo da su u !3./14.st. franjevački misionari dospjeli na dvor mongolskog cara u Pekingu. U 16.st. znamo o prijateljstvu prvog kršć. misionara u Japanu, isusovca Franje Ksaverskog, s jednim bud. opatom. Poruka kršć. Boga morala se Azijcima činiti posve stranom, latinsko-europskim importom. Ta dogmatska nevolja razjašnjuje zašto je kasnije moralo doći do konflikta. Iz današnjeg ćemo motrišta svakako morati reći da bi kršć. japansko-kineska misija, možda propala i zbog svoga dogmatizma, biblicizma i ekskluzivizma. Konačno su bili presudni politički razlozi: europski imperijalizam i kolonijalizam. Obrat u znanosti i crkvi Proučavanje budizma započelo je kao dio indologije i uskoro dovelo do jasnog razlikovanja hinduizma od budizma. Ni A. Schopenhauer, koji slovi kao pionir poznavanja budizma u Njemačkoj, nije još mogao jasno pojmiti razliku između vedante i budizma. Situacija se iz temelja promijenila tek kada su europski proučavatelji otkrili, objavili i počeli proučavati izvorne bud. tekstove. Utemeljitelj modernog proučavanja bud. je Francuz Eugene Burnouf sa svojim uvodom u povijest bud. (1844.). Historijski je datum bila 1881.: godina klasične Budine biografije Hermanna Oldenberga. Reformom II. vat. sabora promijenio se stav i prema drugim religijama (pozitivno). Budizam – jedino stvar iskustva? Želimo li znati što bud. jest, valja ga prakticirati. „Sjediti i meditirati sve dok noge ne zabole.“ Praksa s bud. omogućuje prodiranje u njegovu bit. Spasenje ne putem filozofske diskusije ili teološke spekulacije, nego praktičnim djelovanjem. Slično vrijedi za svaku religiju. Posebice prema zenbudističkom shvaćanju, u susretu budista i kršćana riječ je o shvaćanju Budina nauka putem zajedničkog iskustva u činu zajedničke meditacije. Sumnja se pojavljuje glede suglasnosti budističke teorije, naime da je sav život patnja. O odnosu istine i povijesti „ Postoji jedan jedini koji bi nas mogao potaknuti da ga stavimo u Isusovu blizinu: Buda. Taj je čovjek velika tajna. Stoji u zastrašujućoj, gotovo nadčovječnoj slobodi; no pritom ima dobrotu moćnu poput neke svjetske sile. Možda će Buda biti posljednji s kojim se kršćanstvo ima sukobiti. Još nitko nije rekao što on znači kršćanstvu. Možda Isus nije imao samo jednog prethodnika iz SZ, Ivana, posljednjeg proroka, nego i jednog iz srca antičke kulture, Sokrata, i trećeg koji je izrekao posljednju riječ istočne religiozne spoznaje i pobjede, Budu“, veli 1973. godine katol. teolog Romano Guardini. Kao što povijesni Isus nije jednostavno identičan kristologijama kasnijih krš. teologa, tako nije ni povijesni Gautama jednostavno identičan Budinim likovima kasnijih budističkih škola. „ Slijedi nauk ( dharmu), a ne osobu ( Budu)!“ istina nekog nauka također ne ovisi nužno o povijesnosti njegova autora; nešto što je historijski krivo može biti istinito u nauku. Budistički se pokret poziva na konkretnu osobu utemeljitelja. Stoga budizam s pravom slovi kao religija utemeljitelja. Koliko god Buda upućivao na nauk, a ne na sebe taj nauk ipak ostaje Budin nauk. Tako je i Krist upućivao od sebe na djelatnu ljubav. Čak i uz

najveću liberalnost i toleranciju javlja se kriteriološko pitanje: što je zaista kršćansko, a što budističko? To se ne može odrediti niti teorijsko- apstraktno niti samo empirijsko- eksperimentalno, nego jedino u kontekstu povijesnog uvažavanja ranih spisa, izvornih nauka do samog utemeljiteljeva lika. O nužnosti da se propita povijesni Buda Nedvojbeno je da Buda nije bio nikakav mi, nego povijesna osoba. Njegova je historijska egzistencija potvrđena, baš kao i Isusa iz Nazareta; usprkos osporavanjima. No, teško sporno pitanje glasi: što možemo znati o historijskom Budi? U raznim budističkim smjerovima i školama načelno bi samo Budina riječ trebala vrijediti kao obvezujuća, kanonska. Ni budistička se vjera ne želi graditi na legendi, romanu ili mitu, nego na povijesnoj osobi. Historiografsko propitivanje u slučaja Bude teže je nego u slučaju Isusa Krista. Zašto? Zato što su Budini prvi zapisi uslijedili, ne dva desetljeća ( kao kod Isusa), nego čak oko dva stoljeća kasnije: anonimni su i jedva ih se može datirati. Legende Kod samog Bude na početku ne stoji mit nego povijest, koja vodi do mita; povijest princa, a potom askete Siddharte. Budistička je pobožnost već rano opremila tu priču nizom čudesnih događanja. Čudesa u strogo novovjekovnom smislu natprirodnog obesnaživanja prirodnih zakona ne mogu se dokazati ni za Isusa ni za Budu; valja ih motriti kao legendarna dotjerivanja i nanose. Što povezuje Isusa i Gautamu - lutajući propovjednik, siromah, beskućnik, bez prava, i u životu je doživio obrat koji ga je potaknuo na naviještanje - u naviještanju se služi prostim jezikom, nije pokrenuo ni kodifikaciju ni zapisivanje svoga nauka - apelira na razum i spoznajnu mogućnost čovjekovu - požuda, moć i opsjena bili su za njega veliko iskušenje - nije ga legitimirala nikakva vlast - okupio je najbliže prijatelje, svoj krug učenika - i Isus nastupa kao učitelj - naviješta radosnu poruku koja je od ljudi iziskivala obraćenje i povjerenje - kao ni Gautama ni Isus nije htio tumačiti svijet - polazi od privremenosti i prolaznosti svijeta - korijen neslobode vidi u čovjekovim žudnjama i strastima - pokazuje put spasenja iz sebičnosti - ne iziskuje posebne intelektualne pretpostavke; čovjek treba čuti, razumjeti i povući iz toga zaključke - put sredine između ekstrema, hedonizma i asketizma Po čemu se razlikuju Isus i Gautama - Isus nije potekao iz obitelji bogatih, plemićkih veleposjednika - nije se obraćao ponajprije suvremenicima prezasićenima civilizacijom; obraćao se napaćenima i ojađenima - nije bio osamljenik među osamljenima ( monah); bio je učitelj u živoj zajednici učenika za koje nije utemeljio nikakav red - svijet mu nije bio nešto ništavno iz čega bi se valjalo povući i što bi se činom utonuća moglo prozreti - obrat u Isusovom životu ne znači odricanje krivog puta i traženja vlastita spasenja Prosvijetljeni i Razapeti Gautama je kroz svoje prosvjetljenje ušao u nirvanu, no umro je u dubokoj starosti od 80 godina uslijed trovanja hranom, ali i tada u miru, okružen svojim učenicima. Čovjek iz Nazareta je drugačiji: njegov javni život trajao je oko tri godine prije nego što je nasilno okončan. Nema traga uspjehu za života, taj čovjek umire prezren i proklet; kraj u usamljenosti pod najvećim mukama.

Patnik koji ne rasipa sućut, nego sam traži sućut, koji ne miruje u sebi, nego se totalno predaje. Tako se dakle prema kršćanskom shvaćanju kao patnik u predanosti i ljubavi, taj Isus razlikuje od suosjećajnog Bude. Nirvana ili život vječni? Osnovno značenje nirvane je ugasnuće. Konačno stanje bez patnje, žudnje, mržnje i zasljepljenosti- to je neosporno. Sporno je valja li to konačno stanja razumijevati negativno kao potpuno poništenje individuuma ili pozitivno kao očuvanje individuuma. Kršćansko shvaćanje o pozitivnom konačnom stanju ( život vječni) i shvaćanje o pozitivnom konačnom stanju ( nirvana) što ga je zastupala većina budističkih škola, u načelu, nisu nužno proturječni. U oba slučaja riječ je o – konačno neopisivoj – „drugoj obali“, drukčijoj dimenziji, transcendentnom, istinskoj zbilji. Ni život vječni ne može se pojmiti u našim kategorijama mišljenja i opisivanja, nego je stanje koje se može samo iskusiti. 2.BUDISTIČKA ZAJEDNICA I NJENA STARIJA POVIJEST HEINZ BECHERT: Budističke perspektive Sangha Rani budizam je bio nauk o spasenju za pojedinca u pluralističkom društvu. Ako je dosljedno kročio putem spasenja i k tome se još želio povući iz svijeta, pojedinac je mogao pristupiti sanghi, dakle zajednici redovnika što ju je utemeljio Buda. Ostvarenje tog ideala monaškog života stoga je i smisao utemeljenja reda. Pravilno shvaćen budizam nikada nije čisto opravdanje po djelima, jer pravila služe samo praktičnoj svrsi, samo pomažu, ali nisu samosvrhovita. I sam put oslobođenja može se ostvariti jedino pravilnim duhovnim stavom u meditaciji i spoznaji pri čemu konačno nije važno kojom se strogošću slijede pravila. Iz praktičnih razloga ipak bila bi potrebna izvanjska mjerila; da bi se moglo raspoznati je li se netko potpuno posvetio cilju spasenja i time postao dostojan da prima darove laika. Ti propisi upravljaju ponašanjem članova sanghe unutar društva i naspram laika. Zbirka tih propisa dijeli se na dva glavna djela: prvi sadrži zabrane, a drugi propise o primjerenom ponašanju. Prema predaji je Buda sam formulirao sva pravila. Buda nije odredio nasljednika za poglavara svoje zajednice. Samo su njegov nauk i njegova pravila reda trebali služiti kao putokazi. Buda nije želio utemeljiti nikakvu tajnu tradiciju koja bi bila pridržana za izabrane. Nije bilo nikakvih elemenata vladanja, a ustav sanghe mogao je vrijediti kao uzoran primjer za ustav zajednice u kojoj su svi jednaki. Najstariji red bila je zajednica lutajućih monaha, prosjaka. Red je već rano dobio na poklon od laika zemljišni posjed, koji je bio iskorišten za podizanje koliba, a kasnije i drugih trajnih nastambi. Iz reda se moglo istupiti u svako doba i kasnije mu ponovno pristupiti. Budistički laici Čovjek se očituje kao budist bez većih formalnosti, formulom utjecanja: „utječem se Budi; utječem se sanghi.“ Ta formula može poslužiti kao izvanjski znak spremnosti za usvajanje Budine poruke jedino ako joj odgovara i unutrašnji stav. Laička zajednica nije formalno organizirana. No, kao vjerska zajednica nije manje važna od sanghe za egzistenciju budizma; bilo bi krivo motriti budizam kao religiju samo za monahe. Monasi svakodnevno prikupljaju milostinju. Egzistencija sanghe bila je upućena na laike. Buda i njegovi učenici, kako je poznato, tumačili su svoj nauk svakome tko ih je zamolio. Ako je netko time bio uvjeren, a da nije mogao ili želio ući u sveti red, mogao je kao laički sljedbenik podupirati sanghu darovima i tako stjecati dobru karmu. Osim već spomenutih pet temeljnih zapovijedi ćudoređa ponašanja, pobožni laici i danas slijede još tri dodatna pravila, ponajprije za budističkih svetkovina: u te dane poslije podneva ništa ne jedu i izbjegavaju užitke i raskoš. Predaja nauka i sveti tekstovi Buda je iznosio svoj nauk u obliku propovijedi i poučnih razgovora, ali nije naredio zapisivanje svojih učenja. Zbor vodećih monaha nakon Budine smrti prikupio je i sredio njegov nauk; ishod je bila TRIPITAKA ( trojna košara); budistički kanon sastavljen od tri glavna dijela. Bili su kodificirani samo najvažniji dijelovi monaških pravila. Buda je naučavao na ophodnom jeziku svoga vremena, na srednjoindijskom dijalektu. Želio je da se njegovi sljedbenici koriste vlastitim materinskim jezicima u

prenošenju njegovih učenja. U području tzv. južnog budizma ili theravadeuloga sakralnog jezika dodijeljena je jednom srednjoindijskom jeziku, paliju. Tekstovi su se sve do 1. st. pr. Kr. prenosili uglavnom usmeno. Čuvanje tradicije svetih tekstova za potomstvo pripadalo je zadaćama sanghe. Najstarija zbirka svetih tekstova sastojala se od samo dva glavna dijela: od Vinaye, tekstova o pravilima reda; i Sutre, tekstova nauka. Dodavanjem Abhidharme nastala je neka vrsta sustavna sklopa pojmova i sadržaja nauka, Tripitaka. Verzija kanona zapisana na paliju potpuno je sačuvana u indijskom pratekstu. Najstariji tekst ukupnog kodeksa pravila reda, tekst što ga možemo rekonstruirati iz sačuvanih verzija, morao je postojati već stotinu godina poslije Budine smrti. Ashoka i počeci budističke svjetske misije Jedna od najznačajnijih osoba rane povijesti budizma bio je kralj Ashoka. Djed mu je bio osvajač koji je osnovao prvo veliko indijsko carstvo. Ashoka je vladao od 268.- 233. pr. Kr. obratio se na budizam. Potreslo ga je duboko kajanje zbog prolijevanja krvi što ga je prouzročio njegov rat. Kralj ne želi više mijenjati svijet mačem, nego samo snagom moralnog zakona, dharmom. Nije mu stalo do propagiranja vlastite religije, nego do načela jednoga općeg, tako reći natkonfesionalnog moralnog nauka. Ashoku ipak smijemo držati utemeljiteljem državničke misli zasnovane na budističkim načelima. Prema njemu državi pripada zadaća socijalne skrbi za sve ljude, pa i sva živa bića. Svjesno mijenjanje svijeta prema budističkim idealima postavlja kao zadaću političkog mišljenja i djelovanja. Bio je utemeljitelj budističke svjetske misije. Misije su bile poslane i u zapadne zemlje, a za neke od svojih natpisa sam je Ashoka dopustio primjenu grčkog i aramejskog jezika. Theravadski budizam Formu budizma kakvu su misionari donijeli na otok Ceylon i obalne zemlje južne Indije njeni sljedbenici nazivaju THERAVADA ( nauk starijih po učenju); zbog njezina širenja u južno- azijskim zemljama nazivaju je i južni budizam. Južni budisti prenose Tripitaku na pali jezik. Politički ideali povezani s Ashokom unijeli su nov dinamički element u tu, načelno veoma konzervativnu tradiciju. Država je nastojala samu sebe proglasiti institucijom spasenja, dakle pretvoriti u se u crkvu. Budizam je postao odredbenim faktorom u slici što su je države imale same o sebi. Spomenuti ideali nisu doduše opisi stvarnosti u budističkim zemljama, i nisu to nikada ni bili. Starija povijest budizma u Indiji U Indijskoj domovini Budin je nauk uvijek ostajao jednom od više konkurentnih religija i nikada nije dugo predstavljao odredbeni faktor društvenog poretka, dok indijski budizam konačno, uslijed najezde islamskih osvajača u 12. / 13. st. nije gotovo posve propao. Veoma rano unutar indijskog budizma nastali su različiti smjerovi i škole, koje u zabludi nazivamo sektama. Zapravo se radilo o veoma ograničenim razlikama u mišljenju o pitanjima manje važnosti, a laički sljedbenici jedva da su zapažali te razlike. Sangha i crkva Kao što Buda nije htio ili nije mogao ukinuti indijski kastinski sustav, ali ga je faktički relativirao primajući u svoju redovničku zajednicu muškarce iz svih kasta, tako se ni Pavao nije borio protiv grčkorimskog robovskog sustava. Pavao je taj sustav radikalno relativirao u Isusovom duhu, primajući u kršćansku zajednicu gospodare i robove. Premda nisu društveni revolucionari, Buda i Isus promijenili su čovječanstvo u tolikoj mjeri da je poslije njih počelo novo računanje vremena. Tijekom vremena obje su religije, nažalost podupirale stvaranje novog dvoklasnog društva, religijsko- društvenog dualizma, hijerarhije i naroda, klera i laika. Laici u objema religijama imaju, prije svega, dvije funkcije: 1. skrb za održavanje života hijerarhije monaha ili klera; i 2. skupljanje zasluge za sebe u pogledu ponovnog rođenja ili vječnog života. Sangha uopće nije ''organizirala'' laike (hijerarhiziranje i feudaliziranje u katoličkoj crkvi); jedva se za njih brinula i zapuštala ih je u nestrukturiranosti podložnoj sektaštvu. Sangha većinom nije bila upućena samo na dobrovoljne i sporadične darove vjernika, nego i na vladare koji su ih podupirali iz državnih proračuna. Diskriminacija žena također je činjenica, kako u budizmu, tako i u kršćanstvu. Premda je Buda odobrio zaređivanje žena, od 456. godine poslije Krista više se ne prakticira.

Odricanje od svijeta i oblikovanje svijeta Slično kao u kršćanskom Bizantu i u budizmu je svjetovni vladar postao pokroviteljem vjerske zajednice: i u theravadskim zemljama predmodernog vremena postoji potpuno jedinstvo države, kulture i religije. Monasi se i dalje bave odbacivanjem svijeta. Tolerancija U budizmu nema mjesta za vjerske progone, razapinjanja, inkviziciju; u cijeloj se Aziji očitovao humanizirajuće. I budisti su bili upleteni u nasilja, ratove i sukobe, i nisu uvijek budistički krajevi nenasilno širili budizam. Nema nedužne religije – svaka religija ima svoje svece i nitkove. Potraga za spasenjem i ekonomija Mlađi monasi, koji se više ne žele vezati uz tradicionalno ograničenu ulogu, koji oštro kritiziraju tradicionalnu vjersku praksu, zahtijevaju uklanjanje zastarjelih pravila i spremni su se angažirati socijalno, a ako treba i politički. Dijalog s theravadskim budizmom Moramo poći od one dublje podudarnosti između Isusa Krist i Guatame. Pritom objema religijskim praksama moramo pridati jednaku pozornost (to se odnosi i na teoriju). 3. OD THERAVÃDE DO ČISTE ZEMLJE: FORME BUDISTIČKE MISLI I ŽIVOTA Heinz Bechert: Budističke perspektive Shravakayana (hinayana) i makayana Na temelju Budina nauka nastalo je zbunjujuće mnoštvo različitih oblika religije. Odsutnost kulta u izvornom Budino nauku, nije odgovarala religioznim potrebama njegovih sljedbenika. Uskoro su se razvile raznolike forme rituala, iako je sama tradicija nauka još dugo kazivala da kult i ritual nemaju vrijednosti u konačnom oslobođenju. Na indijskom tlu još su dugo ostali očuvani oblici shravakayane i drugih škola staro budizma. Poslije 1. st.pr.Kr. sve ih je više potiskivala u pozadinu mahayana. Mahajanski budizam nije jedinstvena nauka, nego obuhvaća mnoštvo religijskih oblika kojima su neke temeljne misli zajedničke. Sada je došlo vrijeme naviještanje onih dubljih nauka koji dopuštaju spoznavanje istinske biti svijeta i vode do ''savršenstva spoznaje''. Ti su nauci zapisani u tekstovima mahayane, a većina ih je mogla poprimiti današnje stanje od 1. do 5. stoljeća nakon Krista. Sljedbenici mahayane nipošto nisu osporavali autoritet starih kanonskih spisa. Zapravo su samo relativirali njihovu valjanost, tako što su se služili naukom o dvostrukoj istini. Te poglede na odnos hinayane i mahajanskih sutra, možemo usporediti s kršćanskim stajalištima prema SZ i NZ. Sljedbenici mahayane postavljaju novi cilj → da sami postanu buddhe, navjestitelji puta oslobođenja. Mahayana također nudi jedno veliko obećanje. Spasenje više ne treba biti otvoreno amo za malobrojne askete, nego i za široke mase. Mahayana = ''velika kola'' = ovaj izraz valja razumijevati i u tome smislu. Shunyvada i yogacara U indijskom mahajanskom budizmu razvile su se: starija škola shunyavada (nauk o praznini), poznata i kao nauk madhyamika, zastupnika ''blažeg'' nauka. Najslavniji predstavnik te škole je filozof Nagarjnna (oko 200. po Kr.), koji je obrazložio teze te škole. Ta škola se okreće protiv ''realizma'' hinajanske škole, u ono doba vrlo utjecajne u Indiji. Mnogi su autori da u ''praznini'' vide opis ''apsolut'', čak i svojevrstan pojam Boga. Takav iskaz o prirodi ''praznine'', ipak je pogrešan – zato što nastoji postaviti ''apsolut'' u opreku s ''relativnim''. No, oslobođenje se sastoji od nadilaženja tih oprečnosti.

Na pitanja o apsolutu odgovara i druga velika filozofska škola yogacara (''nauka svijesti''). Njezin je odgovor bliži je našem uvriježenom načinu mišljenja i lakše nam je shvatljiv. Vajrayana budizam Oko sredine prvog tisućljeća poslije Krista, nastao je tzv. Tantrički budizam. Kao tantra (''odijevanje ruha'') označavaju se određeni sustavi religijskih praksi, koji su većinom predstavljali tajne nauke. Prema nauku starog budizma, vjera u djelotvornost rituala i magijskih formula ometala je onoga tko traži oslobođenje. Takve su prakse našle ulaz u pučku sljedbu vjere. Ono što je do tad predstavljalo rubnu pojavu, u tantrizmu je postalo središnjim sredstvom oslobađanja – rituali i svete formule trebale su otvoriti kraći put do nirvane. U svakoj se tantri razlikuju 4 sustava: 1. kriya (radnja) – sastoji se od javnog rituala u kojem može sudjelovati svatko 2. carya (preobrazba) učenika tantre – rezerviran za posvećenoga. U središtu tantričke simbolike uvijek se nalazi mandala (krug). To je pomagalo u koje se ucrtavaju simboli viših uvida, natprirodnih sila i duhovnih veza, a služi kao predmet rituala i meditacija. 3. yoga – napredovanje od rituala kao izvanjske forme, do meditacije koja ga približava sjedinjenju s apsolutom. 4. annttarayogi (nenadmašiva joga) – može vidjeti Budu, s kojim ostvaruje jedinstvo. Šaktistički tantrizam Razlikuje 2 glavna oblika vajrayane – nešaktističku i šaktističku tantru. Većina oblika tantrizma pripada prvoj grupi. Većina budista ne prihvaća drugi oblik, no ipak je u posljednje vrijeme postigao veći publicitet. Riječ i pojam shaskti (sili) spominju se već u svezi s hinduizmom. Božanske sile personificiraju se kao ženska božanstva, a razvijanje apsoluta u svijet pojava objašnjava se kao posljedica prividnog samorazdvajanja najvišeg bitka kroz žensku ''silu'' (shakti) najvišega bitka. Budući da tantrička joga pokušava postići stanje savršene sreće u kojoj se sebstvo i svijet podudaraju u jedinstvu s apsolutom. Tu transformaciju omogućuje pravilno povezivanje kulta i joge. Seksualno je iskustvo jedan od najintenzivnijih oblika osjećaja sreće u našem normalnom životu. Seksualnost i najviša sreća nirvane za stariji su budizam suprotni polovi zbilje. U šaktističkom se tantrizmu radikalno mijenja motrište. Tu se razvijaju metode za primjenu seksualnosti u realizaciji potpune sreće. Pritom jedinstvo apsoluta znači podudaranje svih suprotnosti, simbolizirana ujedinjenjem ženskog i muškog. Hans Küng: Kršćanski odgovor Smjena paradigmi od malih do velikih kola * Umjesto malobrojnim monasima, put do put do definitivnog spasenja treba se sada otvoriti mnogobrojnim ljudima. * Umjesto spasenja putem odricanja i odvraćanja od svijeta, mogućnost prosvjetljenja, oslobođenja i mudrosti usred sadašnjeg života: nirvana u samsari. Širenju mahayane u Indiji, Tibetu, Koreji, Kini i Japanu pomoglo je to što su se ljudi ovdje mnogo manje doslovno držali kanonskih tekstova i elastično interpretirali i adaptirali monaška pravila i sadržaje nauka. Tako je Budin nauk očuvan, čak oživljen na nov način. Budističko razumijevanje zbilje Mahayani je bilo namijenjeno da razrađuje opsežno budističko shvaćanje zbilje zasnovano na iskonskim budističkim uvidima, kao što su ''nastajanje u zavisnosti'' i odsutnosti sebstva. Čovjeku i svijetu pripada samo sveopće uvjetovana realnost.: tako općenito formulirano, ovo se može utvrditi i kao uvjerenje katoličke teologije. Kršćanstvo nipošto nije unaprijed vezano za neko određeno fizikalno ili

filozofijsko tumačenje svijeta. Ni Buda ni Krist, nijedan od njih ne postavlja se teorijsko-filozofski, nego egzistencijalno - praktično. Dostojanstvo čovjekove osobe Me mora li, kršćanski shvaćeno, fenomenologija empirijskog ''ja'' umrijeti, da bi tako dospjelo do pravoga života? (usp. Lk 17,33 – ključna izreka koju donosi u dijalogu, rado citiraju i mnogi budisti) Kršćanski mislioci, koji su osobu dugo razumijevali individualistički, danas nastoje oko produbljenja, relacionog shvaćanja osobe, tj. oko razumijevanja čovjekove osobe u relaciji: kao biće odnosa. Istinsko sebstvo je bez identiteta, ono stalno gubi svoje sebstvo i nalazi ga u odnosu s drugima. Čovjekova sposobnost da se uzdigne iznad struje vlastitog, specifičnog identiteta i motri ga kao takovog, čini bit svakog prosvjetljenja. Misao koja sažiže samu sebe Sve je prazno, sve su stvari bez biti i supstancije, samo san, samo privid: to je bio nauk indijskog mudraca Nagarjime u 2. stoljeću nakon Kr. Ni taj prvi sustav mahayane nipošto ne razumijeva pojam ''praznina'' čisto negativno, čak nihilistički. On se samo pravilno razumijeva dijalektički: fil. postajanja – u lebdenju između bitka i ništavila; srednji put – i to ne kao sredina između ekstrema hedonizma i asketizma, nego i između bitka i ne-bitka. Čovjek se treba osloboditi za najvišu, religiozno – mitsku istinu koja nadilazi i mitsku misao i metafizičku spekulaciju, ali joj se čovjek može približiti samo u činu utonuća. Apsolutni bitak? Ni prema kršćanskom shvaćanju apsolut nije biće, čak ni najviše biće. Takvi iskazi kao da impliciraju pojam Boga. A budisti, kako se čini, to ponajprije ne može prihvatiti. Budizam – ateistički? Kršćane u budizmu najviše čudi obavijest da je bud. religija bez Boga. Realno življeni budizam doista poznaje ''Boga'', čak mnoštvo bogova, preuzeto već iz pučke religije: one personificirane prirodne sile ili pobožanstvenje kraljeva i svetaca, koji se prizivaju za zaštitu i pomoć. I bogovi dolaze i odlaze – već prema trajanju karme. Buda odbija odgovarati na spekulativna pitanja, poput pitanja o Bogu i ishodištu svijeta. U tom smislu je budizam, ako ne ateistički, onda izričito agnostički. Apsolut – osoban ili neosoban? 1. Osporavamo da je apsolut osoban. Bilo bi previše površno dopuštati da se beskonačno Jedno skupi u nešto konačno: u neku vrstu metafizičke osobnosti. Apsolut uopće nije nešto beskonačno niti pak nešto konačno pored ili iznad konačnog. 2. Osporavamo da je apsolut neosoban. Bilo bi nedolično kada bismo apsolut htjeli proglasiti neutralnim načelom. Kao da je nešto poput apstraktne ''formule svijeta''. Apsolut bez duha, bez slobode, radosti, blaženstva i ljubavi ne bi bio istinskim apsolutom. 3. Osporavamo da je apsolut kako osoban tako i neosoban. Zato što apsolut nije složen, nego je potpuno jednostavan. 4. Osporavamo da je apsolut niti osoban niti neosoban. Zato što apsolut, iako jednostavan, nije bez sadržaja. 4. BUDIZAM I DRUŠTVO: BUDIZAM U NAŠEM VREMENU Heinz Bechert: Budističke perspektive Propast i obnova Prodor islama u najvećem je dijelu Indije uništio budizam. Od početka našeg stoljeća, budizam je nalazio sljedbenike i u Europi i Sj. Americi. U najmlađoj prošlosti, komunizam si je kao jednu od zadaća postavio i odstranjivanje budizma. Monah Saranankara je, oko sredine 18. stoljeća, pokrenuo temeljitu reformu sanghe.

Budizam na zapadu U 19. i 20. stoljeću dolazi do širenja budizma na zapad. A. Schopenhauer svojim je učenjem bitno pridonio buđenju zanimanja za blago bud. misli. Njegovo učenje identično Budinom, ali mnogo toga čini se nekom vrstom budizma, koji nije cjelovito promišljen do kraja. Prvi utemeljitelji modernog proučavanja budizma bili su Thomas W.R.Davids i Herman Oldenberg. Uvođenje budizma u Americi započelo je s japanskim doseljenicima – širio se zen budizam. Budistička ekumena Od prvih dana bud. pokreta obnove nastojale su se premostiti razlike i ujediniti sljedbenike raznih oblika budizma. Prva internacionalna bud. konferencija, 1891. u Adyaru, formulirala je 14 fundamentalnih nauka budizma. Ambedkar i indijski neobudizam Hindusi su Budin nauk držali opasnim krivovjerjem. Bhimrao Ramji Ambedkar (20. st.): - podrijetlom iz kaste nedodirljivih (makar) - njegov veliki protivnik bio je Mahatma Gandhi (koji je u kastinskom sustavu vidio pozitivan faktor stabilnog društvenog napretka) - držao je da kastinski sustav predstavlja zlo - bio je ministar za pravosuđe u prvoj vladi nezavisne Indije - smatraju ga prosvijetljenim bićem (bodhisattva) - za njega je nirvana konačno ostvarenje ćudorednog poretka – taj se poredak mora ostvariti u svakom od nas – nikada ne nastaje nasilno Hans Küng: kršćanski odgovor Religioznost i seksualnost 1. Kršćansko vrednovanje istočnjačkih ''tajnih nauka'' i ''kultova'' ne smije proizlaziti ni iz kakve nesklonosti spram tjelesnosti i seksualnosti. Seksualnost pripada naravi čovjeka kao stvorenja; valja je teološki interpretirati. Prema Isusu, to što muškarac i žena postaju jednim tijelom nije ništa demonsko. 2. Izuzetno pozitivna značenje ženskog načela u šaktističkom tantrizmu – također može osvijestiti kršćaninu koliko je žensko u kršć. nauku i crkvenoj praksi bilo tlačeno i potiskivano, i u kolikoj je mjeri kršćanstvo postalo patrijarhalnom religijom. Američka teologinja R.R.Ruther s pravom naglašava: «Bog je oboje: i muško i žensko, kao i ni muško ni žensko.» 3. Sveukupni šaktistički tantrizam ne smije se tako jednostavno obezvređivati kao kult seksualnosti ili čak kao seksualna razuzdanost. 4. Povjesničari nas upozoravaju da se procvat tantrizma u 6/7. stoljeću podudara s propadanjem indijskog budizma. Protuslovlje spram Budina nauka? Možda nijedan oblik budizma nije tako problematičan kao ezoterično – erotski budizam. Ovdje je postavljeno pitanje o kriterijima uzajamne kritike u dijalogu među religijama. Šaktizam predstavlja u budizmu rubni fenomen. Budizam meditacije Budizam meditacije - kineski di'an, japanski zen, doživio je procvat u Kini od 8. do 13. stoljeća. Sada su budizam od samog početka bile karakteristične meditacijske vježbe. Meditacija kao sredstvo samodiscipliniranja od početka je pripadala Budinoj ''osmerostrukoj stazi''.

Meditacija ili molitva? Nogu se razlikovati i dva temeljna oblika molitve. Proročka i mistička (meditacija). U Bibliji pobožna molitva događa se začudno samorazumljivo, jednostavno; naivno otvaranje srca u skromnosti i nepomućenom realizmu. Sva je potpuno usmjereno na Boga. Biblija ne poznaje govor o metodama, sistematikama, psiho-tehnici molitve. Umjesto toga nalazimo nereflektiran razgovor s Bogom. Meditacija mističkog čovjeka zbiva se u oslobađanju od svijeta i vlastite strasti, u vraćanju u nutrinu. Najprije koncentracija, potom kontemplacija, a konačno ekstaza. Kršćanska meditacija i budistička molitva 1. postoji i kršćanska meditacija: istočnjačka meditacija - ako nije, kao danas joga na zapadu, degenerirala u svojevrsnu psiho- i socijalno-terapeutsku tehniku opuštanja. 2. budistička molitva: u tome se konkretni, življeni budizam razlikuje od čistog nauma. Hans Wandenfels → oblici molitve u budizmu: 1. u kojima se za nešto moli 2. oblici slavljenja i hvaljenja, zahvale i obraćanja 3. oblici krikova iz nevolje, iz radosti i sreće, znakovi pomoći što je čovjek očekuje izvan svake nade 4. dolazimo do zaključka da se molitva kao slava, hvala i molba ne može isključiti sve dok se misterij svojevoljno ne odstrani; sve dok je nezapriječen pristup Bogu koji prilazi čovjeku, gdje se čovjek radikalno oslobađa. HANS KÜNG : Kršćanski odgovor Idealan budist Budistička formula utjecanja ne predstavlja formulu vjere, izvanjski znak unutrašnje spremnosti za usvajanje Budine poruke. Ta budistička formula vjere ima potpun kršćanski analogon: ako je budist onaj koji posve praktično uzima utočište 1. u Budi, 2. u nauku, 3. u zajednici monaha; onda za kršćanstvo vrijedi : kršćanin je onaj tko : 1. vjeruje u Krista, 2. praktično usvaja njegovu poruku i 3. spreman je to ispunjati usred zajednice vjernika. Budist nedvojbeno nije samo monah. Laici za opstanak budizma nisu ništa manje važni od monaha. Budina poruka načelno je određena za sve. Od samog početka bilo je rašireno shvaćanje da laici trebaju činiti samo dijela „ niže pravednosti“ koja im namiču svjetovna dobra i bolje ponovno rođenje. Jedino monah dosljedno kroči budističkim putom oslobođenja: povlači se iz svijeta da bi se priključio monaškoj zajednici koju je utemeljio Buda. Tko je spreman radikalno slijediti Budin nauk, mora također ići njegovim putom, mora se povući iz svijeta. Izvjesno, ostaje istina : i laik je budist. No, laik je zapravo na nižem stupnju, dok je tek monah konačno sposoban za postizanje nirvane. Za sve laike primjeran budist je monah. Samo su oni Budini sinovi! Vrijedi li slično i za kršćanstvo? Budini sinovi – Kristovi sinovi? Monaštvo nije Budin pronalazak, nego prastara indijska ustanova. Budistički se monasi razlikuju od ostalih indijskih monaha po tome što su slijedili Budu. Pogledamo li sada kršćansko monaštvo ocrtat će se upadljiva sličnosti budističke i kršćanske spiritualnosti. Monasi su kao Budini sinovi istinski budisti. Jesu li kršćanski monasi možda kao sinovi Kristovi također istinski kršćani. Monaštvo – izvorno kršćansko? Budističko i kršćansko monaštvo susreću se u zahtjevu za izdvajanjem, odlaskom iz svijeta. Emigracija pojedinca ili skupine: to je parola. I s kršćanske strane monaštvo je uvijek opravdavalo svoju egzistenciju kategorijama čistoće i savršenosti, etikom stupnjeva moralnog usavršavanja. Isus je samo u određenim slučajevima zatražio da se svega odreknu i pođu za njim. Biti sljedbenikom , se u načelu, može na mnogo načina. Isus nije osnovao niti red niti samostan. Njegova poruka nije zahtijevala ni izvanjsku ni unutrašnju emigraciju. Budističko i kršćansko monaštvo susreću se u gorljivosti oko poštivanja pravila. Pravila nisu

samosvrhovita. Zanimljivo je što u redovničkim zajednicama i ruho i njegova boja uvijek imaju značajnu ulogu. No, Isus je opet bio drugačiji kroz sva evanđelja on pokazuje začudnu slobodu spram zakona. Postavio je uobičajeni hijerarhijski poredak upravo naglavce. Podređenost treba biti uzajamna, u zajedničkoj službi. Budističko i kršćanstvo susreću se u svom zahtjevu za uzdržljivošću, askezom. I ovdje je Isus bio drugačiji nije se pojavio kao asket. Za njega su se brinule upravo žene. Za njega brak nije bio ništa nečisto, nego volja Stvoriteljeva. Smjena paradigmi : od religije do masovne religije Širenje budizma urodilo je nastankom theravadskog budizma. Jer, malograđanin i seljak nisu znali što bi s produktima soteriologije otmjenog obrazovanog sloja. Najmanje sa starobudističkom soteriologijom. Nisu čak raspolagali ni sredstvom za postizanje toga cilja spasenja. Budina poruka bila je zapravo radikalna u svome nijekanju svijeta. Drugačije je s Isusom: da bi se pripadalo njegovoj zajednici moralo se biti njegovim bratom, a ne mijenjati način života. Monaštvo je baza za budizam, a ne za kršćanstvo. Kada je monaštvo bilo uništeno, budizam je faktički bio pogođen u srce. Velike mase budista imale su dvije mogućnosti: - ili se nirvana razumijevala negativno kao posvemašnje ugasnuće individuuma - ili se nirvana ipak razumijevala pozitivno, kao sretan konačni cilj nepomutivog spokoja. I. ŠTO JE HINDUIZAM O POVIJESTI JEDNE RELIGIJSKE TRADICIJE 1. HEINRICH VON STIETENCRON: Hinduističke perspektive Guru posreduje svoje znanje a da iza njega ne stoji nikakva kontrolna instanca. Nema ni crkve, ni nauka. Postoji samo pozadina religijske tradicije koja guruu dodjeljuje ili bi mu barem trebala dodjeljivati njegove obveze. Treba odstraniti nekoliko zabluda: zabludu da je hinduizam politeistička religija, a prije svega zabludu da je u hinduizmu općenito riječ o jednoj jedinoj religiji. "Hinduizam": pojam što su ga obilježili Europljani Gotovo 200 godina bavili su se europski znanstvenici hinduizmom. Definiranje hinduizma još uvijek stvara teškoće. To je uvjetovano mnogolikošću i unutrašnjom proturječnošću fenomena hinduizma. Riječ je o očitovanjima vjere koja sežu od upotrebe magijskih sila u ritualima plodnosti i žrtvenim kultovima, preko svih nijansi politeističkih, dualističkih i monoteističkih oblika vjere, pa do koncepcije neantropomorfnog, neosobnog apsoluta koji transcendira svaku čovjekovu predodžbu. Riječ hinduizam nije naime samooznaka indijske religije, nego je pojam koji su iznašli Europljani. Trebao je on označiti religiju hindusa. Sve se na koncu svodi na ime velike rijeke u današnjem Pakistanu. Od njezina starog sanskrtskog imena Sindhu potječe ime pakistanske provincije Sind. Grčkomu imenu te rijeke, INDOS, zahvaljujemo naše riječi "INDIJA" i "INDIJCI". Na perzijskom se ista rijeka zvala HINDU, a kao i na sanskrtu ta riječ je označavala i zemlju kojom je rijeka tekla. Ime zemlje u množini (INDIJE) označavalo je narod koji je ondje prebivao, HINDUSE, "ljude s Inda" ili "narod Indije", INDIJCE. Iz srednje Azije muslimanima su bili poznati budisti. Europski putujući trgovci i misionari upoznali su u 16. st. tu oznaku za mnoštvo nemuslimana u Indiji, a Europljani su prvi odijelili pojmove "INDIJAC" i "HINDU", te podredili prvi sekularnom, a drugi religijskom području, te iz posljednjeg izveli pojam HINDUIZAM. "Hinduizam": kolektiv religija Postoji samo jedna DHARMA, samo jedno jedino načelo koje normativno određuje religijsko, etičko i praktično djelovanje čovjekovo. Dharma je kako opća etička norma- a kao takva približno je ostvarena samo u društvu baziranom na vedskoj tradiciji- tako individualno i specifično grupno određenje, zadaća, običaj i propis u socijalnim odnosima ili vjerskoj praksi. Svaka grupa ima vlastitu

formu DHARME, i ako je grupa dovoljno moćna, ona tu formu može označiti kao najvišu ili najbolju. DHARMa, iako se ponekad prevodi kao "religija", obuhvaća bitno šire područje nego naš pojam religije, jer uključuje i individualne okolnosti postojanja i svjetovno djelovanje, a zalazi čak u područje životinja i biljaka. Za dijalog je važno znati da je tu bitan sadržaj vjere. Hindusi prema našem zapadnjačkom shvaćanju religije nemaju jednu, nego više različitih religija→ KOLEKTIV religija. Riječ je o potpuno različitim religijama koje su uzajamno povezane zajedničkim geografskim prostorom i njegovom poviješću te društveno- gospodarskim okolnostima i kulturnim odnosima koji su se u njemu razvijali; riječ je o religijama u kojima se nalaze elementi zajedničke tradicije, o religijama koje su tijekom povijesti uvijek utjecale jedna na drugu i zajedno pridonosile oblikovanju indijske kulture. Granica između plemenskih religija i hinduizma nejasna je. Danas su VIŠNUIZAM (štovanje boga Višnua) i ŠIVAIZAM (štovanje boga Šive) najznačajnije religije hindusa. Slijede sljedbenici ŠAKTIZMA tj. kultovi pridruženi nekom ženskom božanstvu. Tolerancija, istina i tradicija Ako se čovjek svojom krivnjom ili bez nje obraća nekome drugom bogu- prema nauku višnuista neće mu stoga biti oduzeta milost najvišega boga. Najviši bog nema suparnika u drugim bogovima. Može se naći mnogo bogova. U Indiji je povremeno bilo vjerskih sukoba. U hinduističkoj religiji (dokumentima) muslimani su označeni kao DEMONI. Mogućnost ponovnog rođenja daje životu širi obzor, a čovjeku drukčiji osjećaj vremena. Stran mi je zahtjev za apsolutnosti. Čuvanje tradicije koje sadrži u sebi religioznu kvalitetu. Istina je vječna i nepromjenjiva. Svijet se nalazi u stalnoj mijeni, a naša je spoznajna sposobnost ograničena. U hinduističkim religijama očuvala se baština različitih i ponegdje veoma starih tradicijskih niti, u bitnim dijelovima ostajući životom. Kultura doline Inda i prodor Arijaca Do početka 20. god. našega stoljeća vjerovalo se da su vedski Arijci stvorili prvu veliku kulturu na indijskom tlu. Kultura doline Inda bila je visoko razvijena, centralistički organizirana gradska kultura. Postojala je jedinstvena politika naseljavanja, normirane mjere i utezi. Glavni grad divovskog carstva bio je MOHENJO- DARO na donjem Indu. Kultura doline Inda propala je u 18. st. pr. Krista. Vjeruje se da je njihova propast uvjetovana klimatskim promjenama, te da su Arijci naselili tek poslije ugasnuća te kulture. Arijci su prodirali u više naseljeničkih valova između 1700. i 1200. pr. Krista prema SZ Indiji, a tek 1000. g. pr. Krista stižu do gornjeg bazena Gangesa. Od njih potječe glavna struja religijskih tradicija svih velikih hinduističkih tradicija i hinduistički sveti jezik, SANSKRT. To je indoeuropski jezik srodan našima; jezik koji se u posljednjih 3000. godina malo mijenjao jer je bio jezikom svete predaje i jer su ga držali jezikom bogova. Vede: najstarije svete knjige Indijaca Od Arijaca potječu najstariji hinduistički sveti tekstovi, VEDE. Riječ je o vječnim objavama bez početka što ih nisu stvorili niti bogovi, a proroci ih samo posreduju. Indijci te autoritativne tekstove nazivaju SHRUTI, "objava". Kroz uho posredovana formulacija vječne istine. Sve hinduističke religije jesu religije OBJAVE i nadovezuju se na neku vedsku tradiciju. Bogovi s ljudima govore uvijek iznova. Kada se vremena promijene, objavljuju svojim vjernicima nove putove spasenja. Njima je stalo do poruke božanstva, a ne do čovjeka koji je čuje ili spoznaje i dalje predaje potomstvu. Utemeljiteljem religije uvijek je neko božanstvo. Samo je sveto znanje vječno. Vjera u izravnu učinkovitost svete riječi. MANTRE= izričaji kao pomoćno sredstvo za mišljenje i meditaciju, ponekad samo slogovi koji ne stvaraju prepoznatljiv smisao, prema vjerovanju hindusa zbog svog natčovječanskoga podrijetla i inherentne im mogućnosti duhovnog razvitka posjeduju vlastitu stvaralačku snagu. RIGVEDA= najstarija od četiriju Veda. Ophođenje sa svetom riječi jest poput ophođenja s bogovima. Ne smije joj prići svatko, nego se učenik iskušava, prije nego mu se povjeri najviše znanje. Riječ Veda označava ZNANJE. Postoje četiri zbirke Veda kojima je bila dodijeljena svećenička funkcija.

RIGVEDE= himne bogovima i spjevovi. SAMAVEDA= primjena tih himni u ritualu. YAJURVEDA= izreke koje treba primijeniti u pojedinom prinošenju žrtve. ATHARVAVEDA= zaštitničke i čarobne formule. Kojima se pokušavalo otkloniti loše utjecaje i ojačati pozitivne sile. Duhovni uspon i socijalna restrikcija: filozofija i kastinski sustav 1. tisućljeće prije Krista. Vedski svećenici su pokušali pomoću ezoteričnoga žrtvenoga rituala uskladiti čovjeka s njegovom okolinom. MIKROKOZAM s MAKROKOZMOM. Razvili su misao nove vrste, misao u simbolima i apstrakcijama. Potraga za jedinstvom iza površinske mnoštvenosti svjetovnih pojava, preobrazba politeizma monoteističkom mišlju, apstraktna koncepcija apsolutne svijesti, nauk o ponovnom rođenju i nauk o spasenju putem znanja- sve se to razvilo između 10. i 6. stoljeća prije Krista u najkasnijim vedskim himnima, u brahmanama i ponajviše u upanišadama. Ujedno se počinje oblikovati KASTINSKI sustav, koji je u današnjoj Indiji također baština Arijaca. Kasta nije indijska riječ. Dolazi od lat. CASTUS= čist, krepostan i označava socijalne grupe koje su međusobno odvojene propisima čistoće. Čistoća se odnosi na sve s čime čovjek dolazi u intiman dodir (na hranu i bračnog partnera). Tri sloja odgovarala su najvažnijim funkcijama unutar arijskog društva: 1. svećenicima- BRAHMANI, 2. plemićima i ratnicima- KŠATRIJE, 3. ljudima koji su morali brinuti za kuću, stoku i polje- VAJŠIJE; A četvrti sloj nastaje poslije upada Arijaca u Indiju od podređenih Nearijaca- ŠUDRE. Ovaj posljednji je najveći i sadrži većinu služinskih kasti. Čistoća je Arijcima značila čistoću rase, a ujedno i očuvanje čistoće religije. Nearijci su isključeni iz aktivnog i pasivnog sudjelovanja u vedskoj religiji. Arijski gornji slojevi bili su konsolidirani svojim vjerskim povlaštenim položajem. Reformacija i integracija: samooslobađanje znanjem Oko sredine 1. tisućljeća prije Krista pokazalo se da je nemoguće trajno očuvati čistoću religije. Između 6. i 4. st. pr. Kr. započinje period reformacije. Reformatori oko sebe skupljaju učenike. MAHĀVĪRA, JINA (Pobjednik), prema kojemu se njegovi sljedbenici nazivaju đainisti, on zastupa strogo asketski način života. Drugi je GAUTAMA BUDDHA (Probuđeni), čiji je nauk postao osnovom budizma. Samooslobođenje znanjem! Naše normalno, neslobodno stanje počiva na neznanju. Nauk o jedinstvu individualnog i apsolutnog bitka izrastao je iz kasne vedske tradicije te individualno iskustvo takvoga jedinstva dobiveno praksom meditacije povezuju se nešto prije sredine 1. tisućljeća pr. Kr. u jednu od temelja indijskih religija. Ekstremiti su dosljedno slijedili put samooslobođenja i sve drugo odbacivali kao besmisleno. Uključivanje religijskih formi danjih slojeva Tragalo se za religijskim formama dostupnim svim ljudima, a ne samo brahmanima, asketima i redovnicima. U prvi plan je stupila emocionalna povezanost s jednim božanstvom i dovela do nastajanja MONOTEISTIČKIH (postoji jedan Bog, čak i kad njegove manifestacije mogu biti mnogolike) i HENOTEISIČKIH (postoji mnogo bogova, ali moj bog je najviši i meni jedini bitan) hinduističkih religija. Nisu se napuštale tehnike samooslobođenja. Vjerski pokret koji se pobunio protiv isključivanja iz donjih slojeva iz religije i protiv kastinskog sustava. Brahmani su dopuštali stoga miješanje dotada strogo odvojenih religija. VIŠNU i ŠIVA (ili RUDRA) glavni bogovi danas najvažnijih hinduističkih religija, pripadali su vedskoj tradiciji, ali nisu bili u njenom središtu. Višnuizam i šivaizam u svojoj bitnoj supstanciji nastali su iz stapanja najmanje dviju, možda i triju starih tradicijskih struja. Integracijski učinak brahmana i ortodoksni sustavi

Pri sve većem stapanju tih tradicijskih struja dugom više od 1000 godina brahmani su imali odlučujuću, selektivnu, sistematizirajuću i normativnu ili čuvarsku ulogu. Glavni su nositelji procvalih znanosti, gramatike i filozofije, medicine, matematike i astronomije, ekonomije i politike, kao i svjetovnog i vjerskog prava. Nastaje šest "nazora" (darshana) ili filozofijsko- teologijskih sustava koje je indijska tradicija uvijek smještala u parove. Zovu se sāmkhya i joga, nyāya i vaisheshika, pūrva mīmāmsā (starija) i uttara mīmāmsā (kasnija ili viša), od kojih se posljednja naziva i jednostavno vedanta (kraj Vede, odnosno savršenstvo Vede). U ovim sustavima riječ je o tumačenju svijeta i najvišemu cilju čovjekovom, odnosno o njegovom oslobođenju, i svi oni nastoje dostići taj cilj preko spoznaje. Jedni govore o pravilnoj spoznaji Veda, a drugi o spoznaji kao sredstvu izbavljenja iz kruga rođenja. Ciljevi su im slični, ali teorijska polazišta i težišta su različita. Cilj joge je školovati samosvladavanje i sposobnost koncentracije jogina, da bi se tako pobijedile sve tjelesno uvjetovane zapreke duha, a skrivene sposobnosti ljudsko- božanske svijesti dovele do oslobađajućeg razvitka. Vedanta u prvi plan stavlja upanišadsko pitanje o odnosu individualne duše (ATMAN) prema apsolutu (BRAHMAN) i o njihovu sjedinjenju. Osim joge na zapadu postale su čuvene suptilne misaone građevine vedante, koje pripadaju velikim dostignućima ljudskoga duha. Divljenje indologa i filozofa pobudio je Shankarin monistički nauk (7.- 8. ili 8.- 9. st.). Joga, nyāya i vaisheshika raširile su se na šivaističkom području, dok su se sāmkhya i vedanta snažnije povezale s višnuizmom i šaktizmom. Susret s islamom, kršćanstvom i neohinduizam Islamska je mistika dobro poznavala indijsku misao, a možda je i bila potaknuta njome. U kasnom srednjem vijeku dolazi do pokušaja vjerskih reformatora Kabīra i Guru Nānaka (osnivač vjerske zajednice sikha= "učenici") da se u stvaralačkoj sintezi povežu elementi islama s elementima indijske religijske tradicije- naročito višnuističke bhaktističke religioznosti. I u kršćanstvu u Besjedi na gori, našli su Indijci elemente svoje vlastite vjere. U Indiji je već rano postojala kršćanska zajednica, to nam potvrđuju podaci koje su dali L. W. BROWN i C. V. CHERIYAN. Europski kršćani i misionari dolaze u Indiju osnivanjem europskih trgovačkih naselja u Indiji i s kolonijalnom ekspanzijom od 1600. Nije vladala ljubav prema bližnjem, nego materijalizam i žudnja za moći. Europsko kršćanstvo je proklinjalo mnogobožaštvo, izoštravalo je svijest o socijalnim nepravdama i postavilo je pitanje kastinskog poretka. Nastao je niz reformacijskih pokreta koji se svi označavaju kao NEOHINDUIZAM. Mnogi od tih pokreta bili su povezani s političkim hinduizmom i indijskim pokretom za nezavisnost, a obilježili su ih ljudi poput GANDHIJA i sljedbenika. Tim pokretima zajedničko je univerzalističko polazište koje u utemeljiteljima drugih religija vidi inkarnacije jednoga božanstva. Pokušavaju odgojiti novoga čovjeka. 2. HANS KÜNG: Kršćanski odgovor U hinduizmu postoji filozofija visoka duha; živo jedinstvo u začudnoj mnogolikosti nazora, formi i obreda. Nema crkve, niti općeobvezatnog nauka, a ipak postoji neprekinuti kontinuitet i naizgled neuništiva životna snaga. Cilj za kojim se teži kroz najrazličitije forme askeze i meditacije jest oslobođenje iz neznanja privida kroz znanje o istinskoj zbiljnosti: oslobođenje iz kruga rođenja putem smirivanja Ja ili njegova ujedinjenja s apsolutom. No indijsku religiju i religioznost nije se gledalo uvijek tako nepristrano. Europa i otkriće Indije Tek u novije vrijeme postoji veće zanimanje za Indiju, njezinu religiju, kulturu i općenito sam način življenja i vjerovanja, kod europskih znanstvenika. Oni su oduševljeni novim saznanjima. Europski misionari, franjevci, dominikanci i isusovci na čelu s Franjom Ksaverskim daju nam određene informacije o toj zemlji, koja je tada bila nepoznata Europljanima. Seminar u Bombayu o "Kršćanskoj objavi i nekršćanskim religijama", koji je održan u studenom 1964., na kojem KÜNG govori o nekršćanskim religijama kao putevima spasenja.

Religija kao kompenzacija? U načelu vrijedi:  Religija može, ali ne mora biti "opijum naroda". Ona može biti- isprazna ili prava- utjeha u bijedi, ali i protest protiv bijede. Dokazali su to u Indiji oni hinduistički reformatori koji su se iz religioznih razloga pobunili protiv socijalnih nepravdi i doveli u pitanje kastinski poredak.  Religija kao i sva ljudska vjera, ljubav i nada uključuje izvjesnu mjeru projekcije. No tvrdnja da je religija puka projekcija ne može se verificirati. Ona pretpostavlja da ne postoji prva ni posljednja zbilja, a to ni čisti um ne može dokazati. Prihvatiti ili odbaciti apsolutnu zbilju jest stvar "praktičnog uma". Nova čežnja za Indijom? Tri motivacije:  Potraga za intenzivnim iskustvom jastva i obratiteljskom snagom svetoga. Potraga za dodirljivom, iskusivom religijom.  Potraga za čvrstom zajednicom.  Potraga za istinskom karizmom vjerskih vođa, tako i za zajednicom s drugim vjernicima. Postoji li jedno mistično iskustvo? Mistici raznih religija imaju slična iskustva. Uza sve različite forme postoje zajedničke dubinske strukture: jedinstvo, spasenje je cilj; očišćenje (purificatio), prosvjetljenje (illuminatio) i ujedinjenje (unio) čine put. Mistici posve različitoga vjerskog podrijetla sličniji su i bliži jedan drugomu nego prosječnom vjerniku iz vlastite religije. Ali isto tako među mističnim iskustvima u različitim religijama postoje proturječne i naizgled nespojive suprotnosti npr. suprotnosti između impersonalističko- monističke i personalističko- teističke mistike. Riječ je o diferenciranom zajedništvu iznutra različito strukturiranih mističnih iskustava koja pokazuju jedinstvene crte, o zajedništvu koje omogućuje komunikaciju i među različitim religijama. Mistička i proročka religija "Mistika" u religijskom smislu pokazuje se kao analogan pojam, koji obuhvaća slično pri istodobnoj nesličnosti. Za dijalog kršćanstva i hinduizma važno je iznaći temeljnu razliku između mističke i nemističke religije. Temeljno iskustvo mističke pobožnosti jest nijekanje životnoga nagona, čovjekovo odricanje i nestajanje, predanost onom beskonačnome koja svoj vrhunac nalazi u ekstazi ili nirvani. Ona je primarno usmjerena prema unutra, teži oslobođenju od žudnja, ugasnuću afektivnog i voljnog života: proces samopreobrazbe u kojem se mistik pojavljuje kao onaj koji se odriče, ali konačno ipak kao onaj koji zna. Vrhunac mističnog pobožnog života čine pritom izvanredni doživljaji s onu stranu normalne svijesti: nove dimenzije opažanja i spoznavanja, ekstaze i njima slične vizije i audicije, gdje se s čisto duhovnim iskustvima povezuju osjetilni podražaji i ukida se svagdanje razdvajanje subjekta od objekta. Uz askezu i meditaciju priziva pojavu mističnih stanja i dolazi do znanja i spasenja. Temeljno iskustvo proročke pobožnosti obilježeno je snažnom voljom za život: nagonom za potvrđivanjem, poštovanjem spram vrijednosti i zadaća, strastvenom težnjom za ostvarenjem određenih ideala i ciljeva. Usmjerena je prema van. Emocije se ne potiskuju nego se bude. Ima doživljaja poziva i objave, rjeđi su i ne poznaju ukidanje rascjepa subjekt- objekt. Uzajamno prožimanje Katolički teolog Martin Kämpchen, koji živi u Indiji: "Do sada je teologija polazila od prividnog pluralizma religija; ona kaže da se sve dobro i istinito što se nalazi u drugim religijama zapravo može pripisati kršćanstvu, dakle da je hindus, ukoliko živi u moralnoj čistoći i istinski traži Boga, »anonimni kršćanin« (K. RAHNER)…" Između ostalog govori kako su sve druge religije priprema za kršćanstvo. II. SVIJET I BOŽANSTVO:

KONCEPCIJE HINDUSÂ 1. HEINRICH VON STIETENCRON: Hinduističke perspektive Kozmički red Hindus čuva spoznaje svojih otaca čak i kada sam stavlja nove naglaske ili stvari vidi drugačije. Postoji nebeski bogovi (deve) i bogovi donjeg svijeta (asure), sile svjetla i sile tame, sile reda i sile pokreta i vitalnosti. Samo najviše božanstvo ima mnoga imena; tako ga šivaisti prizivaju kao "Gospoda" (īshvara), višnuisti kao "Uzvišenoga" (bhagavān), a šaktisti kao "Božicu" (devi). Devama se čovjek obraća za pomoć, a asura se boji. Općenito se nebeski bogovi ne klasificiraju kao dobri, a bogovi svijeta kao zli. I jednima i drugima dodijeljene su zadaće. Na izvjestan način i bogovi su samo ljudima. Deve i asure nisu bitno drukčiji od ljudi. Imaju veće sposobnosti i veću moć. Postoji samo dobro i manje dobro. Kao i sile i pobude u čovjeku, tako i sile koje djeluju u prirodi i svemiru jesu ambivalentne, mogu djelovati pozitivno ili negativno. Kozmičko vrijeme Kozmički je red ujedno ciklički red, red koji raščlanjuje događanje svijeta u vremenskom tijeku koji se pravilno ponavlja. Ciklusi su u sebi asimetrični, i podliježu kvalitativnom propadanju. Periodi svijeta koji započinju Brahminim stvaranjem, a završavaju Šivinim razaranjem. Ti su periodi podijeljeni u četiri vijeka. U trenucima opasnosti se najviši bog Višnu sam miješa u događaje. Neki od tih Višnuovih (a mutatis mutandis i Šivinih) zemaljskih manifestacija (prādurbhāva) ili "silazaka" (avatāra) imaju mitsko- kozmogonijski ili kulturni karakter. Višnu se jednim djelom sebe inkarnira u svijetu da bi privremeno iznova uspostavio kozmički red ili, kao u Krišninom slučaju, u neograničenoj božanskoj prirodi uzima ljudski lik. Posljednja inkarnacija je u Krišni, koji je za mnoge višnuiste jedina savršena čovjeku dostupna i ujedno apsolutno transcendentna forma boga: pūrna- avatāra, potpuna inkarnacija Višnjega u ljudskome liku. U 3, 893. 086 godina, koliko je već prošlo od početka sadašnjeg svjetskog perioda do 1984. godine Višnu se devet puta utjelovio u svijetu. Otklonjena je prijevremena propast, kozmičko propadanje samo je usporeno; ne može se zaustaviti. Najvažnije je Višnuovo pojavljivanje u likovima RAME i KRIŠNE. Okolnosti rođenja Krišnina, čudesna djela božanskog djeteta, njegova mladost, njegove nepodopštine, njegova junačka djela i njegov nauk zapisan kao objava u BhagavadGīti predmetom su kontemplacije mnogih višnuističkih vjernika. LAKULIN se motri kao Šivina inkarnacija. Krišna je umro prije krunidbe kralja Parīkshita u 3102. pr. Kr., čime je započeo posljednji od četiriju vjekova sadašnjeg svjetskog ciklusa. Potom se Višnu pojavio još jednom kao BUDA, kako bi oslabio i zbunio krivim naukom demone. U Indiji postoje kalendari koji računaju vrijeme prema kaliyugi. Uslijedit će novo stvaranje s iznova uspostavljenim redom, taj ciklus ponovit će se bezbroj puta, kao što se bezbroj puta ponovio i prije našega vremena. Bogovi će nastajati i nestajati. Njihov je život relativno kratak. Kralj bogova je INDRU. Čovjek pojedinac živi u beskonačnom ponavljanju unutar ove vremenske dimenzije, sve dok se ne uspne do najvišeg božanstva. Kozmički bog Višnu počiva nad tim svjetovima. Postanak svijeta Svijet kao emanacija, kao rađanje i kao žrtva; kao redatelj i kao kipar. Prvo polazište dovelo je do dualizma Boga ili duša i svijeta, svijesti i materije. Filozofijski sustav sāmkhyje stvorio je opću podlogu za takva dualistička polazišta. Drugo polazište vodi ili do identiteta Boga i svijeta ili do udjela svijeta i svih stvorenja u Božjem biću. Osim Jednoga nije postojalo ništa drugo. Bog je morao stvoriti svijet ni iz čega. Bog je drugi, ali ne posve drugi. Brahman i atman Individualna svijest, nazvana atman, identična je univerzalnoj svijesti, brahmanu, prapočetnom apsolutnom Jednom. Trebalo je spoznati to jedinstvo; trebalo je pojmiti da je svako pojedinačno biće dio apsoluta, da iz njega crpi svoju životnu snagu i u sebi nevidljivo nosi apsolut. Ta je spoznaja trebala

dovesti do stapanja atmana i brahmana, do nadvladavanja odijeljenosti individuuma od njegova vječnog izvora. Brahman je srednjega roda, sveprisutan a ipak nespoznatljiv. On je transcendentni bitak koji prožimlje, oživljava i nosi svijet. Neprolazno načelo unutar i s onu stranu prolaznoga svijeta. On je biće (sat), čisti bitak; jer iz ničega ne nastaje ništa: samo iz bića može proizaći biće. Zatim, on je svijest (cit), jer svijest je pretpostavkom svakoga spoznavanja, htijenja i stvaranja. I atman, individualno jastvo, jest svijest, a svijest u čovjeku stvara povezanost s božanstvom, odnosno s apsolutom. Brahman posjeduje blaženstvo (ānanda) ili čak jest blaženstvo. Blaženstvo se razumijeva kao ispunjenje svih želja. BIĆE, SVIJEST I BLAŽENSTVO- na sanskrtu sat, cit i ānanda- to su tri modusa bitka brahmana. Apsolutno Jedno egzistiralo je već prije stvaranja, prije svijeta, i moralo je već tu biti savršeno. Jedno i mnoštvo Jedno je htjelo postati mnoštvom. Prva refleksija, apsolutna svijest se usmjerava na sebe samu, samu sebe čini objektom i tako ujedno prvi put postaje subjektom. Ona se tako raslojava na dva dijela. Riječ je fenomenu samootuđenja. Božje potencije i svijet kao igra Božanstvo karakteriziraju neograničeno slobodna volja, svemoć i sveznanje. Potencija je na sanskrtu šākti, riječ ženskog roda, tako da se suma svih Božjih sposobnosti razvijanja u šivaističkom mitu shvaća kao Velika Božica, kao ženska partnerica Šivina. Bez svojih potencija Šiva ne bi mogao djelovati. Šiva i Šakti od početka su upućeni jedno na drugo i konačno su Jedno. Višnu posjeduje sposobnost da preobražava, skriva, začarava. Ona je dijelom njegove svemoći, a ime joj je Maja, iluzija. Maja= PRIVID. Svijet je privid utoliko što prekriva realnost brahmana. Umjesto da spoznaje brahman, čovjek vidi samo mnoštvo stvari i grčevito se drži za njih. Brahma= STVORITELJ, Šiva= RAZORITELJ, Višnu= ODRŽAVATELJ. O Božjem biću Višnu je uvijek nazočan, okrenut svijetu; svijet mu je u svim pojedinostima svugdje i uvijek raspoloživ. Njegove su inkarnacije spontana upletanja u svijet maje. On voli svoja stvorenja. Šiva je drugačiji. On je bog ekstrema, bog čije ćudi pokreću ovaj svijet. S jedne je strane bog asketa i sam asket. On zahtijeva priznavanje i pokoravanje; bijesom i uništenjem proganja onoga tko ga ne poštuje. Koncepcija osvetoljubiva i ljubomorna boga može se djelomice objasniti iz rane povijesti određenih religija i društvenih uvjeta u kojima su one nastajale. Višnu je u formi ravnoteže i reda, a Šiva napetosti i sinteze. Višnu je kozmički bog. Bezbrojni svjetovi proizlaze iz njega i opet tonu u njemu. Šiva uništava demone, koji su u čovjeku: zavist, duhovna slijepost ili neznanje. Kao ekstatik i Veliki Jogin, on pokazuje ljudima put prema svladavanju svijeta. On krši svaki red. Oslobođenje je većini šivaista stapanje u Jedno sa Šivom. Ono se može ispuniti u ekstazi ili u meditaciji- oba stanja su najbolje ilustrirana u mitovima o Šivi. Razaranje je izbavljenje. Razaranje je oslobađanje duše od okova postojanja. A razaranje je uvijek razaranje prolaznoga. Neprolazno je sadržano u Šivi. Šiva je zaštitnik estetike i učitelj umjetnosti. Ni Krišna nije Sin Božji, nego je sam bog. Bog stvoritelj Brahma s ljubavlju se označava kao djed, a Velika Božica se štuje kao majka koja voli i daruje ljubav. Ali bog nije niti sudac. Ljubav je u središtu bhaktističke religioznosti, koja kao put spasenja ima istaknutu ulogu u velikim hinduističkim religijama. 2. HANS KÜNG: Kršćanski odgovor Uloga mita u životu Mit želi izreći izvorniju, veću, važniju zbilju kojom je određen čovjekov život, djelovanje i sudbina. On ne želi tu stvarnost konačno objasniti ili tek poetski interpretirati; nedostatna su psihologijska i psihoanalitička tumačenja, koja mitove motre kao individualna i kolektivna iskustva

religiozne svijesti. Mit želi u nepovijesnoj, nepojmovnoj, zornopersonalizirajućoj formi egzistencijalno otvoriti tu višu zbilju i posredujući životnu orijentaciju- u ritualu – sudjelovati u njenoj izbaviteljskoj moći. Monizam ili dualizam Odnos brahmana prema svijetu: 1. pozicija brahman i svijet su jedno te isto (Shankara- postoje jedino različiti stupnjevi istine- empirijska i metafizička- a višom spoznajom Sve- Jednoga čovjek dobiva spasenje). 2. pozicija brahman i svijet potpuno su odvojeni (Madhva- Bog je djelatni uzrok i ništa više; za razliku od Shankarina monizma- a-dvaita- on zastupa radikalan dualizam- dvaita= dvojstvo). Jedinstvo u različitosti 3. pozicija brahman i svijet su isto u različitosti(Rāmānuja- brahman je nedvojstven, ali nije bez svojstava; on je identičan osobnome Bogu; Bog i svijet su jedno, kao što su jedno duša i tijelo). Stvaranje iz ničega?  Svijet se ne smije razumijevati kao Božja emanacija, kao izlijevanje i samorazvijanje božanstva  Svijet se ne smije razumijevati kao kreacija, kao božansko stvorenje  Bogu kršćanska teologija pripisuje fundamentalan odnos prema svijetu, a svijetu fundamentalan udio u božanskom bitku; Bog je imanentan svijetu upravo zato jer mu je transcendentan; svijet ima relativnu realnost. Stvaranje u razvijanju  Stvoritelj ne ostaje izvan svojeg djela; stvaranje se može pojmiti kao razvijanje boga u svijetu, a da se svijet ne gubi u Bogu ni Bog u svijetu, da se svijet ne odriče svoje samostalnosti i da se Bog ne rastvara u svijetu.  Boga valja razumijevati kao sveprisutnu, neiskazivu tajnu ovoga svijeta, čovjek i svijet ne postoje ni nezavisno od Boga niti kao puki privid i iluzija, nego kao relativna zbilja. Osobno ili neosobno razumijevanje boga?  Bog nije ni muškog ni ženskog roda, nije osoba kao što je čovjek osoba  Bog nije niti srednjeg roda; on ne može biti neosoban ni ispod- osoban  Bog kao iskonska zbilja obuhvaća muško, žensko i srednje, osobno i neosobno; on je Drugi, a ipak ne posve Drugi. Bog kao "personifikacija" božanskog. Svijet kao božja igra? Božja igra sa svijetom i za svijet, s čovjekom i za čovjeka; pokrenuo ju je sam Bog i nije unaprijed utvrdio ništa osim pravila; svijet ne poigravajući se s Bogom, a ipak njime podržavan i upravljan, smije igrati vlastitu igru slučaja i nužnosti, no čovjek ne treba biti Božja igračka, nego slobodan sudionik u igri. III. ČOVJEK I SPASENJE U RELIGIJAMA HINDUSA 1. HEINRICH VON STIETENCRON: Hinduističke perspektive Odakle nejednakost ljudi? Čovjek se od ostaloga živog svijeta ne razlikuje po svojem biću, nego po svom odnosu prema Bogu. Karma nastala u prijašnjem životu određuje kako psihičke i fizičke kvalitete pojedinog bića tako i

izbor životnih uvjeta kojima se ono izlaže s novim rođenjem. Riječ karma / karman / izvedena je iz glagolskog korijena za "činiti, djelovati" i označava ono što rezultira iz djelovanja: čin, djelo, djelo žrtvovanja, ali i nevidljive unutarpsihičke posljedice nekoga čina koji će se pokazati u budućnosti. Duša života i ponovno rođenje Obrazovni hindusi vjeruju u egzistenciju fine supstancije koja luta od života do života, a zovu je JĪVA ili JĪVĀTMAN, "duša života". Jīva sadrži fini agregat opažajnih mogućnosti tzv. unutrašnji instrument (antahkarana). Taj instrument skuplja svekolike opažaje i osjete, svjesne i nesvjesne. Materija posjeduje- prema nauku sāmkhye- tri kvalitete (guna): finoću ili svjetlost (sattva), nemir ili pokrenutost (rajas) i grubost ili tamu (tamas). Karma mijenja odnos tih kvaliteta u psihičkim organima. Svakom se biću bez iznimke jednoga dana dodjeljuje izbavljenje. Nauk o ponovnom rođenju oslobađa božanstvo od izravne odgovornosti za svu bijedu na svijetu a da mu pri tom ne treba đavao i uljepšavanje nevolje što je možemo iskusiti. Taj nauk daje čovjeku nadu u bolju budućnost u budućim životima i motivaciju da radi na samome sebi, da bi nastupilo takvo poboljšanje. Putovi oslobođenja Tri puta: put DJELOVANJA (karma- mārga), put ZNANJA (jñāna- mārga) i put BOŽJE LJUBAVI (bhakti- mārga). Indijci razlikuju dva osnovna čovjekova stava u njegovoj težnji za oslobođenjem: put majmuna (mladi majmun je aktivan) i put mačke (mače je pasivno). Razlika postoji i među ljudima, jedni pokušavaju postići spasenje vlastitom snagom, a drugi samo dozivaju i nadaju se izbavljenju. Put čina, u vedskoj tradiciji žrtvovanje je bilo najvažnije radnja, radnja pomoću koje je čovjek primio povezanost s nebeskim. Žrtva mu je davala mogućnost da ostvari svoj doprinos sklopu kozmičkog reda, da pokaže svoju zahvalnost za pruženu pomoć i izgovori svoju molbu za obnovljenu potporu. Put znanja (jñāna–mārga) Spoznaja pretpostavlja preobrazbu čovjekove svijesti. Put znanja ili spoznaje uživa najveći ugled među svim putovima oslobođenja u Indiji. No ima dvije mane. Teško je s njime kročiti vlastitom snagom. Iziskuje pretpostavke unutrašnje čistoće i duhovne naobrazbe što ih potpuno ne može ispuniti svatko. Nužne su bezbrojne inkarnacije da bi se dostiglo stanje iz kojega put spoznaje vodi do konačnog prosvjetljenja. Druga je mana socijalna. Gdje bismo dospjeli kada bi se svatko posvetio putu spoznaje i meditacije? Put djelovanja (karma- mārga) Ritualnom djelovanju pridodano je društveno djelovanje kao bitna zadaća. Ispunjavaj svoju dužnost u svijetu, ali se pritom ne vezuj za svijet. Sređuj svoje zadaće bez sebičnosti. Jedino je božanstvo izvor svega djelovanja. Čovjek može djelovati u svijetu da bi se oslobodio svijeta. Put Božje ljubavi (bhakti- mārga) Ovaj je put svakom dostupan. Bhakti, predanost Bogu, ljubav prema Bogu i voljenost od Boga u središtu je tog puta oslobođenja. Bhakti= SUDJELOVANJE i DODIJELJIVANJE. Čovjek zaslužuje udio u Božjoj milosti svojom bezuvjetnom predanošću i svojom ljubavlju prema njemu koja prevladava sve distance. Tu ljubav ne ostvaruje samo vlastitom snagom. U skladu s njegovim rudom Bog prilazi k njemu, dodjeljuje mu u svojoj milosti ono što čovjek nastoji ostvariti, bhakti, božansku ljubav, sudionički odnos prema Bogu. Tri stvari označavaju odnos čovjeka i Boga: pashu (životinja), pati (Gospod) i pāsha (okovi). Individualni čovjek je žrtvena životinja, a njegove veze s kruženjem postojanja su okovi. Do oslobođenja dospijeva samo onaj tko se predajući sebe sama žrtvuje gospodaru Šivi. Žrtvovanja su dostojne samo čiste životinje. Prva pretpostavka je čista promjena života (caryā). Slijedeće pročišćenje sastoji se u djelovanju povezanom s Bogom (kriyā), koje ponajprije obuhvaća udjeljivanje milostinje, molitvu i ritual u kući i hramu te studij kod duhovnog učitelja. Nakon dugog vježbanja u takvom

samotreniranju slijede meditacija (joga) i konačno oslobađajuća spoznaja (jñāna). Askeza i meditacije služe samoočišćenju da bi čovjek postao dostojan Božje milosti i da bi sama sebe preobrazio u čisto mjesto za Božju prisutnost. 2. HANS KÜNG: Kršćanski odgovor Čežnja za spasenjem  Kršćanstvo i hinduističke religije poznaju otuđenje , propast, potrebu za samooslobođenjem.  Kršćanstvo i hinduističke religije nadaju se spasenju kroz apsolut. Svjetovna pobožnost Nasljedovanje Krista nije značilo odvraćanje od svijeta i odricanje svijeta, nego ispunjavanje volje Božje u vjeri i u ljubavi ovdje i sada. Pavao: "Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu". Sloboda za nesebična djela! I kršćanstvo i hinduizam su iskusili koliko je teško živjeti tu nesebičnost u slobodi. No, čovjek može osloboditi svoje jastvo i razriješiti spone sa svijetom jedino ako se drži "čistog jastva", Boga, apsoluta. Taj put je moguć jedino uz božju milost (charis= naklonost). Od čovjeka se očekuje bezuvjetna predanost- kao osnovni stav života. Religija milosti Židovsko- kršćansko- islamska tradicija poznaje samo jedan jedini život čovjekov, u kojem se sve odlučuje za vječnost. Hinduistička tradicija poznaje više života, u kojima se čovjek neprestano može pročišćavati i usavršavati. Verifikacija nauka o reinkarnaciji? Pregledajući sve argumente pro et contra- nećemo moći reći da je nauk o reinkarnaciji dokazan. Povijest kružna ili usmjerena? Povijest čovjeka (a možda i svemira)- bila u kružnim kretanjima ili u dijalektičnom kretanju kroz krize i prijelome- usmjerena je na ono što konačno čini ispunjenje čovjekova života: na definitivan cilj oslobođenja ulaženjem u "nirvanu" ili "kraljevstvo Božje". Vjera u napredak Bez Boga- to je osnovno uvjerenje svih ovih religija- čovjek ostaje torzo, fragment, "homo in se curvatus", u se zgrčeno živo biće, kako su naglašavali Augustin i Luther. IV. RELIGIJSKA PRAKSA: RITUAL, MIT, MEDITACIJA 1. HEINRICH VON STIETENCRON: Hinduističke perspektive Prvi turistički dojmovi U praksi se pokazuju bitne razlike među pojedinim religijama koje ubrajamo u "hinduizam"ponajprije razlike u ritualu i studiju religije (središte pojedinih religija čine potpuno različiti tekstovi), ali i u ponašanju, odijevanju, u hrani, u blagdanima i u drugim detaljima svagdanjega života. Kućni ritual Religija se najviše odvija u kućnom području. Hindus pristupa svome Bogu kao gostoprimac. Bog se poziva, kao što se i u nas poziva u molitvi. No, ne dolazi samo kao pomoćnik i spasitelj, nego

kao gost. Pozdravljaju ga, ugošćuju, darivaju, slave. Čovjek nastupa kao davalac, a bog kao onaj koji uzima. Do ut des, dajem da bi i ti meni nešto dao (kritičari religije). Primiti Boga kao gosta, pripremiti se za taj čin i obradovati gosta sa 16 malih službi ili rituala, 16 upacāra, kako veli hindus. Taj se ritual može proširiti do 94 male službe ili rituala. No. Tko ne može ostvariti uobičajenih 16 službi, trebao bi prinijeti barem sandalovo ulje, svjetiljku i cvijeće. S Bogom se zajedno slavi i guru, učitelj kojemu se zahvaljuje za religiozno znanje. Četiri životna stadija (ashrama) dvaput rođenih U to se društvo stupa prelaženjem dvaju važnih pragova. Prvi je INICIJACIJA uz spiritualnog učitelja (gurua); već prema kasti, slijedi između sedme i četrnaeste godine života i pripadnike gornjih društvenih slojeva čini dvaput rođenima. Prvim rođenjem rođeni su u društveni okvir obitelji i kaste, a drugim se postavljaju u vjersku tradiciju. Drugi je važan prag upravo BRAK, koji se prema vedskom ritualu zaključuje pred vatrom i postavlja odgovornost za vatru, tj. za ritual (vatra je bila posrednikom između ljudi i bogova). Kriterij za brak u prvom je redu kasta, u drugom obrazovanje i gospodarska situacija određene porodice. Stupanje u četvrti i posljednji stadij života nije nužno. Tko uđe u njega postaje samnyāsin On više ne pripada ni jednoj kasti. Luta bez kuće i imovine. Je li kastinski sustav pred raspadom? Mjerilo u procjenjivanju kasta jest njihova ritualna čistoća i- podređeno tomu- njihov gospodarski položaj, pri čemu se čistoća odnosi na ritualnu čistoću i vjersko znanje. Sve kastinske razlike nestaju tek u stanju svetosti. Kastinski sustav je službeno ukinut zakonom, ali u nedostatku funkcionalnih državnih ekvivalenata još uvijek u velikoj mjeri određuje i nosi društveni život. Hram i božanski lik Hinduistički hram simbolizira djelovanje Božje u svijetu i čovjekov put prema Bogu. Cijelo područje hrama jest sakralni prostor. Kada se stupa u nj, izuva se obuća. U hramskom ribnjaku obavlja se obredno kupanje, zatim se približava samom hramu. Dok se obilazi oko hrama u smjeru kazaljke, u predodžbi oživljavaju i mitovi. Čovjek u znak poštovanju okreće božanstvu svoju desnu stranu (to ne vrijedi za dio šaktističkih i šivaističkih sekta, koji se u ritualu i kultu razlikuju od ortodoksne većine). Pogled i doticanje vratnica hrama. Vjernik, ako nije brahman, stupa najčešće samo do praga svetišta. Ovdje postiže darshanu, pokazivanje Boga. Pred Boga se ne stupa praznih ruku. Dovoljna je i pregršt vode ili list. Dar je samo znak: iza njega kao prava žrtva stoji srce puno predanosti. Mit- mnogoslojan fenomen Mitovi u svim hinduističkim religijama imaju značajnu ulogu. Mitovi izvješćuju o postanku svijeta, o biću i djelovanju bogova i demona, o iskustvima i djelima proroka i svetaca i o nastanku svetih mjesta. Njihov jezik je jednostavan, no slike su dojmljive, ispunjene simbolikom. Mit skriva samo ako ga sluša neznalica, jer on ne razumije jezik simbola. Demitologiziranja ima i u hinduističkim religijama. Joga kao meditacijski trening Joga je dvoznačna riječ. Znači uprezanje, svladavanje tjelesnih funkcija, osjetila i mišljenja. Joga označava uprezanje i kroćenje osjetila, ali znači i rezultat cijeloga truda, povezanost individualne duše i apsolutne duše, sjedinjenje ātmana i brahmana. Prva je pretpostavka moralni život. Druga je samoodgoj. Treća je kontrola tjelesnih funkcija putem određenih tjelesnih vježbi. Nakon povlačenja osjetila iz vanjskoga svijeta slijedi paralelan proces u odnosu na unutrašnji svijet. Cilj je postupno isključiti mnoštvo unutrašnjih predodžbi i da se svijest upravi prema jednom jedinom objektu promatranja. Ako to uspije, utonuće konačno dovodi do cjelovita zor izabranog objekta meditacije, do potpunog poimanja svih dimenzija njegove realnosti. Razine mišljenja i istina

Postoji najviša i jedina istina. Tko je spozna taj je oslobođen. No, dok je nema zna da se istina manifestira na svim razinama bitka, svaki put na različit način. 2. HANS KÜNG: Kršćanski odgovor Istina slike i priče Religija smije poći od onoga što potvrđuju sociološko- psihološka istraživanja i komunikologija: da ni naši suvremenici žive samo od argumentacije, nego od priča, ne samo od pojmova, nego od slika, često prastarih, i uvijek se stvara nužnost važećih slika i priča koje treba prepričavati. Što se treba dogoditi s mitovima? Mitovi su dvostrani, ambivalentni. Iz kršćanske perspektive:  Indijski mitovi omogućuju pristup do tajne "božanskog", do samog Boga.  Ni kršćani ni hindusi ne trebaju ih slijepo prenositi kao jedini mogući izraz vjere; treba ih podvrgnuti stručnoj kritici.  Današnjica ne treba "novu mitologiju" da bi svladala krizu moderne u postmodernoj paradigmi. Krist i Krišna Šivina objava u Lakulinu, koji je naučavao pāshupata- šivaizam. Višnuova objava u Krišni (i u Rami). Krišna je historijska osoba, hodočasti se do mjesta na kojima je djelovao, on je autentičan čovjek ("vere homo"). Ujedno je i objava jednoga Boga ("vere deus"). I hindusima se jedan Bog objavio na određenom mjestu i u određeno vrijeme. Da bi se dijalog nastavio kao polazište uzima se Isus iz besjede na Gori i križni put. Inkulturacija i kritičko- kontekstualna teologija Nema kritički opravdane inkulturacije bez kritički opravdane teologije i egzegeze. Kontekstualna teologija smjera na istinski ekumensku indijsku teologiju na solidnom historijsko kritičkom temelju koja stupa u dijalog s hinduizmom i islamom kao partnerima jednake vrijednosti i prava. ISLAM I KRŠĆANSTVO Hans Küng I. MUHAMED I KUR'AN: PROROŠTVO I OBJAVA 1. JOSEF VAN ESS: ISLAMSKE PERSPEKTIVE Loš image i njegove posljedice - strah spram islama “normalan je” - poč. 13. st. Guibert od Nogeuta u svojim “Gesta Dei per Francos” došao do kratke napomene o Muhamedu – stvorio neprijateljsku sliku za koju mu je izvor samo “plebeia opinio” (mišljenje čovjeka s ulice) - II. vat. sabor objavio je deklaraciju o muslimanima, ali ni ona nije otklonila “plebeia opinio” - donedavna se o islamu nikada nije govorilo u školama (nije bilo obrazovno dobro), ni u sastavu povijesti, ni u nastavi religije... - u posljednje vrijeme se naglašava zajednička abrahamska baština (židovstvo – kršćanstvo – islam) Vremenski poredak kao mjerilo vrijednosti - za uzajamni odnos ovih triju religija nije nevažno što one stoje u vremenskom slijedu – obje kasnije shvaćaju sebe kao dokidanje i nadmašivanje prethodnih - najstarija (židovstvo) polazi od toga da je Bog samo jednom govorio jednom zauvijek izabranom partneru

islam isto pravocrtno interpretira Božji plan – ranije religije su predstupnjevi, nisu beskorisne, ali su nepotpune Muhamed kao arapski prorok - život mu je protekao potpuno drugačije od Isusovog – u svojoj zemaljskoj egzistenciji je imao uspjeha (odvajanje Mekke i ujedinjejne arapskog poluotoka), dok je Isus “propao” - nije došao iz tako skučenih prilika kao Isus – otac mu bio trgovac pa je i Muhamed stekao trgovačka iskustva te stupio u službu kod udovice jednog trgovca (oženio ju, on je imao oko 25, a ona oko 40 god., no ipak mu je rodila 4 kćeri i 2–3 sina; sinovi umrli) - iskustveni svijet Muhamedov nije bio nomadski – nego svijet sesilnog građanina - islam ne nastaje u pustinji, nego u gradu – u gradu koji je ležao na sjecištu karavanskih puteva; s trgovinom došlo bogatstvo, a s njime i socijalno nezadovoljstvo – odgovor na tu napetost obukao se u jezik religije - staroarapski politeizam nije bio dorastao problemu, a jednom Arapu prikloniti se židovstvu ili kršćanstvu, značilo je spajanje s jednom od velikih civilizacija svijeta koji ga je okruživao – predavanje stvarnoj sili - na Arapskom poluotoku, pogotovo u Mekki, čovjek je želio biti slobodan Oblik i sadržaj nove objave - izvjesni elementi židovske i kršćanske vjere mogli su se širiti (u ograničenoj mjeri) - kada je Muhamed prihvatio ideju suda, bio je svjestan da ponavlja židovski i kršćanski model, no ipak i uvjeren da ga iznova formulira - prvi put se objava odjenula u neposredno razumljivo ruho – nije bilo arapskog prijevoda Biblije; kršćanski redovnici su svete tekstove govorili na aramejskom, a Židovi na hebrejskom - stoga je Muhamed bio arapski prorok, a njegovo pismo objave “arapski Kur’an” - pomoću eshatologije zauzima stav prema socijelnim neprilikama – upozorava mekanske trgovce da će jednom i sami u velikom obračunu morati pokazati svoje knjige - apokalipsa je tada dobro prolazila (iz sličnih razloga kao danas) - Muhamed nije revolucionar, nego prorok – oko sebe okuplja i slabe, i mlade, i robove, no zna da se ne može bez moćnika - ropstvo shvaćao kao prirodno dano uređenje - kasno je postao svjestan svoga poziva (oko 40. godine) - u Kur’anu je riječ o vizijama, ekstatičnim događajima - problem: Kur’an nije kronološki sređen kao evanđelja - jedini sigurni kriterij jest dikcija: kratki, često eliptični iskazi koji podsjećaju na poklike, uvedeni zagonetnim formulama zaklinjanja, povezani snažnim proznim rimama – stil vračeva kakve su poznavali Arapi - Muhamed o proroštvu u SZ smislu nije ništa znao, stoga su ga i njegovi suvremenici najviše uspoređivali s vračevima, ili s opsjednutima, ili s pjesnicima - naišao na otpor u Mekki – počeo govoriti o svojim prethodnicima: o Mojsiju, Isusu, Noi, Abrahamu, Lotu, pa i o prorocima arapske mitske povijesti – sve ih oblikovao po svom uzoru - teško je biti prorokom, no Bog je na njegovoj strani – na takav način nastajale legende o kazni, karakteristične za Kur’an Proboj u Medinu - da nije promijenio svoju bazu, Muhamed bi bio zaboravljen - preseljenje iz Mekke u Medinu poznat kao HIDŽRA (od toga dana muslimani računaju svoje vrijeme) - pod “hidžrom” se misli na emigraciju; ona je uvijek bila modus kojim je neka disidentska skupina otkazivala svoju pripadnost dotadašnjem plemenskom savezu i naseljavala se nagdje drugdje -

-

-

Muhamed odlazi u oko 350 km udaljenu Medinu – vješto je izabrao mjesto: 2 najvažnija plemena iz Medine bila su u neprijateljstvu ljudi su u Muhamedu vidjeli posredničkog suca koji održava mir među njima drugi važan element stanovništva bila su 3 židovska plemena koja su tu bila od davnine (na njima se morala dokazati Muhamedova samosvijest) Židovi ga dočekali željeznom suzdržanošću i nadmoćnom ironijom Muhamed je pobijedio na obje fronte: na kraju života osvojio Mekku, Židovi protjerani iz Medine veoma je važno: 1. da je Muhamedu na kraju bio dodijeljen onaj uspjeh u koji je vjerovao od početka - kada je umro, islam su prihvatili Mekka, Medina i arapska plemena u pustinji 2. promjena molitvenog smjera – klanjaju se prema Mekki, a ne više prema Jeruzalemu hodočašće u Ćabu – sastavni dio muslim. rituala Ćabu je, prema Kur’anu, osnovao Abraham kad se jednom s Jišmaelom zaustavio u Mekki

Muhamedova proročka samosvijest - islam ima karakter reforme - “ja sam čovjek kao i vi, samo – meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog” (Muhamed) - prorok ne mora biti čudotvorac, sama objava je čudo Pojam inspiracije - Pismo – to je bitno; Bog se objavljuje u Knjizi - islam, židovstvo i kršćanstvo – “religije Knjige” - Kur’an ne interpretira samo ono što je Bog rekao, nego sadrži Božja “ipsissima verba” - islam vjeruje u verbalnu Muhamedovu inspiraciju (Bog mu se obraća imperativom: “Reci!”) - Musliman doživljava Boga u recitiranju Kur’ana jer je u Kur’anu riječ postala knjigom - Kur’an je neprevodljiv, a prijevodi su služili samo kao pomoć u razumijevanju - islam poznaje propovijed – prvo je ona imala političku, danas je ponekad oruđe religiozne revolucije Čudesnost Kur’ana - postoji egzegeza – omogućuje aktualizaciju Pisma - postojala tendencija da se sam doslovan tekst Kur’ana izdvoji iz vremena i shvati kao nepromjenjiv, potpun dokument božanskog jezika - Bog govori arapski, a Bog ne griješi Uzvisivanje proroka - da bi se isključila svaka mogućnost Muhamedova utjecanja na objavu vlastitim idejama, zamislili su ga kao analfabeta (mislilo se da ne zna ni čitati ni pisati pa nije mogao poznavati SZ i NZ – ipak u Kur’anu nalazimo paralele s tim knjigama (mogao ih je dati samo Bog) - kad se Kur’an uzvisio iznad svih ljuskih mjerila, trebalo se očekivati snižavanje vrijednosti Proroka – islamska mistika pridonijela njegovom uzvisivanju - no, u svakoj idealizaciji Muhamed ostaje stvorenjem - inkarnacija – u islamu sablažnjiva 2. HANS KÜNG: KRŠĆANSKI ODGOVOR Od ignorancije preko arogancije do tolerancije - podrobnija proučavanja islama započela tek kad je 1142. opat iz Clunyja Petrus Venerabilis posjetio Španjolsku zaposjednutu od Arapa - 1143. prvi latinski prijevod Kur’ana

sve do Škota Alexandera Rossa i njegovog djela Pansebeia (1650. g.) slika o islamu bila potpuno izobličena (svjesno se iskrivljavala istina mješavinom nasilja i pohlepe za užitkom) - u srednjem vijeku – najveće divljenje prema nadmoći arapske kulture, filozofije, prirodoslovlja i medicine (filozofija i teologija Tome Akvinskog – nezamisliva bez Arapa) - u renesansi – potcjenjivanje i odbacivanje svega arapskog - 1530. papa dao spaliti tekst Kur’ana izdanog u Veneciji (zvali ga “turska bludnica”) - prosvjetiteljstvo – uzvisuje ideju tolerancije; Lessing – “Mudri Natan” (1783.) glasovita parabola o 3 prstena ili religije o kojima nitko ne može biti siguran koja je prva - 19. st. – polet orijentalistike - 19. i 20. st. – napredak: 1. visoka historijsko–kritička ocjena Proroka Muhameda 2. povijest Kur’ana Theodora Nöldena; historijsko–kritička izdanja Kur’ana i moderni prijevodi 3. opsežno proučavanje islamske kulture – Louis Massignon se zalagao za bratimljenje religije nade (židovstvo), religije ljubavi (kršćanstvo) i religije vjere (islam) 4. visoka povijesno–kritička ocjena kur’anske slike Isusa - kršćani često još motre islam kao ukočenu veličinu, kao zatvoren religijski sustav umjesto kao živu religiju - islam želi biti sveobuhvatnim životnim pogledom, životnim stavom koji sve prožima – put spasenja Islam – put spasenja? - tradicionalno katoličko stajalište – Extra Ecclesiam nulla salus! i Extra Ecclesiam nulla propheta - konačno je II. vatikanski sabor u svojoj Konstituciji o Crkvi sve razjasnio (LG 16): i islam može biti put spasenju, put spasenja – izvanredni put - danas u kršćanskoj teologiji razlikujemo 2 puta spasenja: 1. “redovni” – kršćanski put (“Put”) 2. “izvanredni” – nekršćanski put (“staza”) Muhamed – prorok? - Muhamed, točnije Kur’an, u povijesti arapskih naroda znači nesaglediv epohalni urez: on je ujedno i dis–continuum u osobi – konačno nesvodljivi lik koji se ne može jednostavno svesti iz onoga što je prethodilo, nego posve disparatno, Kur’anom postavlja nova stalna mjerila - Muhamed – kao prorok djelovao na velik dio čovječanstva kao religijski arhetip - postoje religije koje ne poznaju proroke u strogom smislu (hindusi imaju gurue i sadhue, Kinezi mudrace, budisti učitelje) - paralele: 1. kao ni proroci Izraela, ni Muhamed nije djelovao u službi koju mu je podarila zajednica, nego na temelju posebnog odnosa prema Bogu 2. i Muhamed je bio osoba snažne volje koja sebe vidi prožetog božanskim pozivom 3. i Muhamed se obraćao u religijsko-društvenoj krizi 4. ni on ne želi biti ništa drugo do Božji glasnik 5. i on neumorno naviješta jednoga Boga 6. i on zahtijeva bezuvjetnu poslušnost jednom Bogu 7. i on povezuje svoj monoteizam s humanizmom - usporedba SZ i Kur’ana – nemaju li ove 3 religije objave semitskog porijekla isti temelj? - što god se prigovorilo Muhamedu, posve je neosporno da je i danas gotovo 800 milijuna ljudi obilježeno zahtjevnom snagom jedne vjere – povezani jednostavnim svjedočenjem vjere (“nema drugoga Boga osim Boga, a Muhamed je njegov Prorok”) - povezani su s 5 temeljnih dužnosti: svjedočenje vjere, molitva, porez za siromahe, mjesec posta i hodočašće - glede lika Proroka, valja dodati: -

1. ljudi u Arabiji u 7. st. s pravom su poslušali Muhamedov glas 2. u odnosu na politeizam staroarapskih plemena, uzdignuti su na posve drukčiju religijsku ravan 3. od Muhameda su (od Kur’ana) svi primili mnogo nadahnuća i snage za novi religijski polazak - ljudima arapskog prostora Muhamed je bio i jest religijski Reformator, Zakonodavac i Vođa – Prorok - on je model života za onaj oblik života kakav islam želi Kur’an – riječ Božja? Kur’an – jednom za svagda zabilježena riječ koja se ne može naknadno mijenjati izvorni potiče iz 7. st. on je za islam i njegovo zakonodavstvo nešto kao ustav, temeljni zakon – ne može se proizvoljno interpretirati - Kur’an je trajna konstanta – on je islamu predao moralnu obvezu, vanjsku dinamiku, religioznu dubinu i moralna načela – odgovornost čovjeka pred Bogom, socijalnu pravdu i muslimansku solidarnost Objava izvan Biblije -

je li Muhamed dobio Božju objavu? Karl Barth u djelu Crkvena dogmatika – osjetio se prinuđenim priznati kako osim jednog svjetla, osim jedne Riječi Božje, valja prihvatiti i druge istinite riječi – “profane” riječi nekršćana koje također na svoj način govore o Božjoj milosti, praštanju i pomirenju - Bog poganima ne ostaje skriven - misao o Logosu koji poput sjemena djeluje oduvijek i posvuda na svijetu (“Logos sprematikos”) na poganski svijet primijenili već kršćanski teolozi 2. i 3. st. (Justin, Klement Aleksandrijski, Origen...) - Muhamed ne donosi svoju poruku jednostavno iz samoga sebe – Božja Riječ Inspiriran od riječi do riječi? -

sam Kur’an različito je naglašavao da su Židovi i kršćani “ljudi Knjige”, “posjednici Pisma” no, Bibliju nije na nebu ispisao jedan autor, nego različiti na zemlji Biblija nije bez nedostataka, pogrešaka, nejasnoća, ograničenosti i zabluda – ona je složena zbirka dokumenata vjere koji u ljudskom obliku svjedoče Božju objavu i riječ – u mnogim ljudskim riječima jedna riječ Božja - istinu ne jamče nepogrešivost i neobmanjivost autora, nego istina sadržaja - Kur’an – djeluje nadahnuto i nadahnjujuće – knjiga za život i djelo Od kritike Biblije do kritike Kur’ana -

-

-

-

po islamskom shvaćanju, Muhamed je primio Kur’an izravno od Boga W. M. Watt (1980.) – prikaz islama; naglasio kako je Muh., u skladu s vjerom, bio potpuno uvjeren kako može razlikovati Allahove objave od vlastitih misli prema J. Wansboroughu (Quranic Studies, 1977.) Kur’an bi ponajprije bio tvorevina zajednice Günter Lüling (Ponovno otkriće Proroka Muhameda) nastoji u Kur’anu otkriti predislamske kršćanske strofne pjesme – razlikuje kršćansko-arapski Pra-kur’an, Prorokov Kur’an i poslijeproročki Kur’an 1. u Muhamedovo vrijeme postojale su veze s kršćanskim Bizantom, te Židovima i kršćanima sa susjednih teritorija 2. sam Kur’an često spominje biblijske pojave – Abrahama, 3 velika proroka (Noa, Mojsije, Isus), Davida, Salomona, Jonu, Ivana Krstitelja i Djevicu Mariju mišljenje prof. Fazlura Rahmana - Muhamed je oko 40. godine imao jedan ili više ekstatičnih doživljaja; svoje uvide oblikovao tijekom svoje djelatnosti u Mekki i Medini; objava Kur’ana trajala 23 god. Riječ Božja Kur’ana mora se razumijevati i kao ljudska riječ Proroka povijesno-kritičko shvaćanje Kur’ana

1. ne shvaćati Kur’an kao zbirku utvrđenih formula, ukočenih doktrina i nepromjenjivih zakonskih članaka – nekritično dogmatsko shvaćanje 2. ne shvaćati Kur’an kao rijeku interpretacija koje se stalno mijenjaju – nekritično fenomenološko shvaćanje 3. Kur’an treba shvaćati kao živu poruku koja se u liturgijskoj recitaciji neprestano iznova razumijeva, kao veliko proročko svjedočanstvo o jednom i jedinom, moćnom i milosrdnom Bogu, Stvoritelju i Usavršitelju II. SUNITI I ŠIJITI: DRŽAVA, PRAVO I KULT 1. JOSEF VAN ESS: ISLAMSKE PERSPEKTIVE Svjetski historijski uspjeh i njegovi nedostaci teško je reći koliko je daleko sam Muhamed mislio širiti islam izvan Arapskog poluotoka nakon njegove smrti, raspalo se jedinstvo arapskih plemena najezda Mongola – 1258. razoren Bagdad i ubijen posljednji kalif – Mongoli bili šamanisti ili budisti i nestorijanski kršćani – u 14. st. se obratili na islam - Osmansko Carstvo pomaklo granice - 3 od prva 4 kalifa ubili vlastiti drugovi po vjeri – nisu se mogli dogovoriti o legitimnosti ovih kalifa - Prorok nije ostavio za sobom nasljednika - predodžbe povijesti dovele do dubljih sukoba i raskola u islamu – SUNIZAM I ŠIJIZAM Različite slike povijesti -

ŠIJITI – čine 7 % muslim. stanovništva, većina u Iranu u Iraku – više od ½ stan. šijiti i suniti razlikuju se po malenkostima (poziv na molitvu, obredno pranje, imena...) Ebu Bekir, Omar i Osman – prva 3 od 4 kalifa s kojima počinje islamska povijest, zajedno s 4. Alijom, s kojim završava ova epoha idealne vlasti (zlatno doba) – po sunitskom shvaćanju svi su bili “pravovjerni” - prema šijitskom shvaćanju, vlast je s pravom pripadala jedino Aliji - Alija je oženio Muhamedovu kći Fatimu – a krvna pripadnost Prorokovoj kući u šijizmu vrijedila više od pristanka većine - ŠIJA – stranka (misli se na Alijinu stranku) - Kur’an ne govori u usporedbama – postoje konkretni propisi – islam je religija Zakona - Kur’an ne poznaje podjele na svjetovno i duhovno - islam je sam sebi stvorio to svjetovno carstvo, a njegovi su sljedbenici odgovorni Bogu za način upravljanja - nakon što su ubili Aliju, njegovi nasljednici više nikada nisu došli na vlast, no bili su u stalnoj opoziciji prema vlasti s vlastitim poglavarom imamom - sredinom 9. st. (3. st. hidžre) 12. je imam nestao u jednom podrumu u Samari - šijiti vjeruju da on nije nestao nego da i dalje živi skriven i vratit će se na kraju vjekova kao Mahdi – Mesija - šijiti – oni muslimani koji su razvili smisao za trpljenje Upravljanje vlašću i pravo -

-

kalif – “nasljednik” ili “zamjenik” Prorokov od Proroka uzeli samo ulogu vladara, ne zakonodavca ili tumača objave kalif je bio tu da zakonu pribavi valjanost, ali kako ga je trebalo primjenjivati – to je saznavao od ULEMA (znalci religijskog prava) pravi Prorokovi nasljednici su, zapravo, profesori kanonskog prava (mooooooooolim)

- šijiti – imaju mule ili ajablase - suniti – imaju uleme - Kur’an sadrži veliki broj zapovijedi i zabrana, no on nije zakonik Tradicija i juridička metoda s tisućama i tisućama izreka – postavilo se pitanje njihove autentičnosti – kriterij istine istina se spoznaje na temelju dostojnosti osobe koja prenosi tu izreku šijiti – pošli od toga da je već prva zajednica krenula krivim putem; tradicija se morala ograničiti na Prorokovu porodicu - ograničili se na imame - suniti – tradicija se iz generacije u generaciju sve više širila - islamsko pravo – materialiter božansko pravo koje se dopunjava proročkom tradicijom - ono je u ekstremnijoj mjeri JURISTIČKO PRAVO - juristi oblikovali 2 instrumenta: konsenzus i zaključak po analogiji - konsenzus – potvrđivao da su juristi određene generacije prakticirali određeni uzus ili ga odobravali - zaključak po analogiji – dopuštao paralelnu obradu slučajeva koji nisu obrađeni u osnovnoj građi - suniti – više cijenili konsenzus – tako nastajale pravne škole - šijiti – zadržali načelo slobodnog suđenja - Homeinij – uzima svjetovnu i duhovnu vlast u svoje ruke Teonomni zakon, svjetovna država i individualna svijest -

ono što je kršć. teol. to je muslim. vjersko pravo gotovo u svim muslimanskim zemljama, islam je državna religija (ustav se u najvećoj mjeri temelji na Kur’anu i islamskom pravu) - samo čovjek poput Atatürka (dosljedan laicist) usudio se jednostavno adaptirati švicarski ustav - znatna većina islamskih država i dalje drži da sekularnih područja (radi Božje časti) ne bi trebalo biti - spor oko ljudskih prava – pojava “Općeg islamskog odeđenja prava čovjeka” koji se zasniva na Kur’anu i suni – 19.09.1981. prihvaća ga u Parizu “Islamski savjet za Europu” - prava čovjeka su darovana od Boga – musliman poima prava čovjeka kao komplement čovjekovih dužnosti (islamsko pravo – nauk o dužnosti) - pitanja etike nisu uređivana pozivanjem na savjest, nego na tradiciju, Riječ Božju i Prorokov primjer - iz islama nitko ne istupa jer nema Crkve (istupiti iz islama značilo bi napustiti društvo) - konverzija u tuđe religije nikada nije bilo Temeljne zapovijedi islama -

musliman ne doživljava svoj identitet u formulama vjere, nego u određenim radnjama koje izvršava – nema creda - 5 stupova (arkān) islama 1. molitva - 5 x dnevno – molitva se sastoji od riječi i pokreta - riječi su stereotipne – molitva se “celebrira”, ona je liturgija, a ne razgovor s Bogom 2. hodočašće u Mekku – za vrijeme hadža cijeli čovjek stupa u stanje izuzetne čistoće, koja se manifestira posebnom nošnjom, uzdržavanjem od pranja, šišanja... - 7 puta se obilazi Ćaba, a konačno se odlazi na brdo Arafat 3. post – uzdržavanje od jela i pića, duhana i spolnog općenja – od izlaska do zalaska sunca tijekom cijelog ramazana 4. porez za siromašne (milostinja) – zakon utemeljen na Kur’anu 5. svjedočenje: “Svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha; svjedočim da je Muhamed Božji Poslanik!” - 2 temeljne istine – monoteizam i Muhamedovo poslanstvo Smisao zapovijedi -

-

ritual i kult smisleni su zato što ih je Bog htio kao takve

2. HANS KÜNG: KRŠĆANSKI ODGOVOR Stara religija u novome vremenu za islam su pravo, država, politika i religija jedna cjelina kritiziraju sekularizaciju; odvraćanje o europsko-američke kulture – javlja se potreba reislamizacije islamski apologeti drže da se islam ne mora bojati sekularizacije i samim tim što uopće nije provodio klerikalizaciju – zato što u islamu nema Crkve odvojene od države, nema uređenog klera - no, premda su laici – uleme (sunitski vjerski znalci) i mule ili ajatolasi (šijitski znalci) – djeluju praktički kao kler Srednjovjekovna paradigma religije -

islam – jedina religija koja je oblikovala religijski “sistem” koji obuhvaća sav privatni i javni život paradigma (po S. Kuhnu) – ukupna konstelacija uvjerenja, vrijednosti, tehnika... kakve prihvaća određena zajednica Dilema relevancije i identiteta -

dilema islama: može li se ista država trajno posve otvoriti tehnološkom napretku, a da ujedno ipak djeluje kao strog čuvar puritansko-islamskog stava prema životu? – kriza relevancije i identiteta Treći put: religija u sekularnom društvu -

sekularizacija ne znači nužno iskliznuće u bezbožni sekularizam sekularizirani humanizam nije jednak sekularističkom ateizmu u procesu sekularizacije primarno je riječ o funkcionalnoj promjeni religije i evolucijskoj diferencijaciji (podjela rada – koncentriranje na primarne zadaće) - potrebno je vjeru u pseudobogove moderne zamijeniti vjerom u jednoga istinskog Boga Polazišta za unutarislamsku reformu -

18. st. na Arapskom poluotoku – vahabitski reformatorski pokret – zahtijevao povratak Kur’anu i suni - 19. st. – doba islamskih reformatorskih težnja a) Sayyid Ahmad Khan (1827. – 1898.) b) Muhammad Iqbala (1877. - 1938.) – duhovni otac Pakistana c) Jamaluddin al-Afghani (1838. – 1897.) – zastupao “istinski islam”- nijekao navodni konflikt uma i islamske vjere d) Muhammad Abduh (1849. – 1905.) – teolog, težio duhovno-društvenoj, a ne političkoj revoluciji e) Bassam Tibi – politolog, Kriza modernog islama, zahtijeva od islama napuštanje agresivnog defenzivnog stava prema zapadnoj moderni - zastupa pretpostavku parcijalne sekularizacije Može li islamski fundamentalizam preživjeti? -

-

islamski fundamentalizam – 2 krila: “desno” konzervativno (Saudijska Arabija) “lijevo” revolucionarno (Homeinijev Iran)

- teološku osnovu čini uvjerenje da je suna na istoj razini s Kur’anom 1. od upravne i sudske prakse pa do masovnih medija u islamske države dopiru svjetovne zapadne ideje 2. slično vjeronauku – vjerski odgoj koji nije problemski orijentiran, nego je usmjeren na memoriranje tradicionalnih formula (Kur’an, hadis, pravo, arapska gramatika) 3. današnja islamska literatura približava stajališta islama i zapadnog pogleda – integracija zapadnog misaonog dobra 4. islamiziranje politike i politiziranje islama – ići će na uštrb religije

5. najveća prijetnja islamu je sekularistički materijalizam (“car, sex and career”) 6. gotovo ⅓ muslimana živi kao vjerska manjina u dijaspori 7. u islamskim zemljama – spor između tradicionalista i liberalnih snaga (Egipat, Maroko, Somalija, Turska, Indija, Indonezija...) Problem pozakonjene religije šerijat – islamsko pravo – konstitutivni element umme središnji problem je doslovno pridržavanje napisanog (SZ – 613 propisa; CIC iz 1918. – 2414 kanona; al-Butharijeva islamska zbirka predaje – 7300 hadisa) – teret u praksi - kod kršćana – Isusov nauk; Pavao – “opravdanje bez vršenja Zakona”, “sloboda od Zakona” (Kur’an to izostavlja – Muhamed utemeljio religiju Zakona) Božje zapovijedi – radi čovjeka -

- “islam” znači predanost Bogu (Isusovo: “Budi volja Tvoja!”) – misli se na Božju volju za spasenje - ni jedan zakon ne može uračunati sve slučajeve života - Isus ne naviješta zakon nad zakonom, nego život u ljubavi prema Bogu i ljudima - služenje čovjeku ima prednost pred uvažavanjem zakona – humanost umjesto legalizma - šerijat radi čovjeka, ne čovjek radi šerijata – čovjek je mjera zakona! Polazišta za unutarislamsku kritiku zakona -

u razumijevanju Kur’ana – trebalo bi ga studirati u povijesnom poretku da bismo cijenili razvitak njegovih tema i ideja zbornik Islam in Transition – poticaji na promjenu islamskog shvaćanja života u Indiji čitava skupina muslimanskih znanstvenika odbacila teoriju doslovne inspiriranosti Kur’ana i izjasnila se za njegovu povijesnu interpretaciju i za Kur’an, kao i za Bibliju, vrijedi – Božja riječ je dostupna samo u čovjekovoj riječi, božanska objava prenosi se samo ljudskom iskustvom i interpretacijom treba jasno razlikovati kur’ansku etiku i kur’ansko pravo

III. BOŽJI LIK I ISLAMSKA MISTIKA, LJUDSKI LIK I DRUŠTVO 1. JOSEF VAN ESS: ISLAMSKE PERSPEKTIVE Primat monoteizma za muslimana je monoteizam življena realnost – njegov Bog je Bog bez misterija – njegov misterij nije u njegovom biću, nego u njegovom djelovanju – o svom biću on se sam izjasnio u objavi - ispovijedanje vjere sura 112: Allah – jedan, nije rodio i nije rođen, nitko mu nije ravan Bog kao milosrdni gospodar -

-

islam ne poznaje predodžbu posrednika – Muhamed donosi spasenje samo u smislu informacije; nema sakramenata, kultnih slika, crkvene glazbe – Bog je transcendentalan Bog je Jedan, Jedini, Milostivi, Gospodar Allah = “Bog (naprosto)” ar-Rahmān = “Sveopći Dobročinitelj”, “Milostivi”

- islam snažno naglašava da je čovjek Božje stvorenje - čovjek se u islamu predaje Božjoj volji, a ne Bogu kao osobi Produbljivanje pojma ljubavi u islamskoj mistici -

ljubav (Boga prema čovjeku i obrnuto) imala središnje mjesto u islamu od početka kao najviše ostvarenje uspona prema Bogu o toj ljubavi piše i žena iz Basre (8.st.) – pjesma

mistika nije pripadala samo pojedincima kao na Zapadu – u 19. st. nastaju zajednice kojima su pripadali široki krugovi stanovništva – taj pokret se razvijao kao reakcija na snažni proces judificiranja i intelektualiziranja islama; protiv svjetovnosti - mistika je omogućila da pojmovi ljubavi i “nestajanja u Bogu” prodru u opću svijest - danas je sve manje mističkih bratstava – ona su trn u oku nacionalistima i fundamentalistima - ljubav u mistici je ljubav u kojoj Bog postupno i potpuno zauzima mjesto onoga drugoga – to za čovjeka ne znači sjedinjavanje, nego nestajanje – depersonalizacija Priroda kao zrcalo božanske moći -

Bog i prirodu u svakom trenutku drži u ruci – sam Bog u svakom trenutku određuje svako događanje, bez “drugih uzroka” (causarum secundarum) - svijet ima svoj red, ali to nije red svemira – Bog postavlja taj red, ali za Boga on nije obvezujući jer Bog može činiti čudesa (okazionalizam) - i prirodni zakoni vrijede samo ograničeno – ukoliko Bog iz navike donosi uvijek iste odluke (cantume de Dien) - čak i da je Bog nepredvidiv – On ipak ne čini u svakom trenutku nešto drugo - čak ni čudesa ne čini kako mu drago jer je čudo (po islamskoj teologiji) uvijek potvrđivanje koje pomaže proroku da bolje djeluje na publiku - za muslimana Bog ne govori iz prirode, nego mimo nje - priroda teološki ne postoji, stoga nije ni sila kojoj bi se čovjek mogao prilagoditi - musliman nije zaštitnik prirode (povijesno – islam utemeljen u predjelima gdje je priroda, uglavnom, čovjekov neprijatelj) - islamski teolozi ne polaze od kozmologije (poput Grka), oni ne traže prvo načelo prirode - osnovno zanimanje bilo je pravo i pravnička slika svijeta (odgovorno djelovanje) Božanska moć i ljudska sloboda -

u kojoj mjeri postoji sloboda volje? predrasuda – muslimani vjeruju u Kismet; fatalisti (Kismet – ne spominje se u teologiji) predodžba destinacije: svi nevjernici su kažnjeni od Boga sljepoćom i paklom, a svi muslimani su određeni za raj - Bog dopušta da se događa zlo i pomaže u dobru – oboje odgovara vječnom planu koji On unaprijed zna, ali prethodno znanje nema nužno karakter predodređivanja (čovjeku preostaje odluka i po tim odlukama će mu se suditi) - ne govori se o slobodnoj volji nego o izboru – znači da je zadan okvir unutar kojeg se ispunjava sloboda – sloboda je sloboda odlučivanja unutar alternativa koje je stvorio božanski Zakon - malo izravno govore o volji – više govore o tome koliko je čovjek sposoban htjeti i djelovati - čovjek nema volje, nego je uvijek iznova prima kad je postavljen pred neki izbor - postoje grijesi, ali ne grijeh koji je došao na svijet – ne postoji “mysterium inquitatis”, ima samo krivih odluka - prema Kur’anu, Sotonin je grijeh u tome što se odbio pokloniti Adamu kada mu je to Bog zapovijedio (prekršio je Božju zapovijed, ali time u izvjesnoj mjeri poštuje monoteizam) 15, 28 – 35 - Bog je Sotonu prokleo, ali ga i dalje ljubi - time čovječanstvo ostaje nedirnuto; slično vrijedi i za Adamov pad (poskliznuće) kojega je sam Adam ispravio putem kajanja Tjelesnoduševno jedinstvo čovjeka -

-

islamska teologija jedva da poznaje pojam osobe besmrtnost duše dugo se uopće nije priznavala – oboje umru zajedno i zajedno bivaju probuđeni Kur’an opisuje rajske radosti kao tjelesnoduševni doživljaj – nije samo “visio beatifica” već važnu ulogu imaju jelo, piće, djevice...

gledanje (ali ne permanentno, već povremeno) Boga je vrhunac ispunjenja seksualnost nitko ne proklinje, čak ni asketi – ona je legitimna samo unutar Zakona (preljub i razvrat se kažnjavaju) - ideal nije redovnik nego oženjen čovjek - ni siromaštvo nije postalo idealom – Kur’an pretpostavlja bogatstvo kao prirodnu datost koja pridonosi općem dobru Zajednica vjernika -

musliman je opravdan ispovijedanjem vjere – šehadetom Bog ne oprašta jedino politeizam umma = zajednica = ekumena rasne razlike u islamu nikada nisu imale ulogu kao u kršćanstvu (crnaca je bilo već u prvoj zajednici) - islamski zakon ne poznaje nijednu kategoriju osoba za koje bi vrijedio poseban statut (osim robova) Islamska “e’galite” i njene granice -

-

islam nekim socijalnim pojavama nije dopuštao da se pojave, ali ono što je zatekao često je jednostavno prihvaćao – npr. ropstvo (nikada nisu sumnjali u opravdanost tog uređenja) jurist je uvijek označavao ropstvo kao iznimku – normalno stanje je sloboda muslimana se nije moglo učiniti robom, ali rob koji je prešao na islam nije nužno dobio slobodu i žena je zakonski bila prikraćena (obitelj ima tradicionalno-patrijarhalnu strukturu) bračno pravo – iznova formulirano tek u 20. st. (stari vjerski zakon – rastavu je jednostrano dosuđivao muž, bez utjecaja suda) poligamija je u islamu uvijek privilegija muškarca – 4, 3 emancipacija u našem smislu je fenomen gradske male obitelji; u naslijeđenoj orijentalnoj sredini žena se ne oslobađa od muškarca nego od svekrve islam pomoću Kur’ana i vjerskog zakona utemeljuje izvjesne socijalne datosti

2. HANS KÜNG: KRŠĆANSKI ODGOVOR O ženskom pitanju u islamu kraj 19. st. – u islamu bilo emancipacije žena (intelektualni krugovi) poligamija – praksa koju je dopustio Muhamed već u predislamsloj kulturi postojala je poligamija, točnije poliginija (mnogoženstvo), a po nekim islamistima i poliandrija (mnogomuštvo) - patrijarsi Abraham, Izak i Jakov imali više od jedne žene - Kur’an – 4 legitimne žene i proizvoljan broj konkubina – to je jedva uvažavalo dostojanstvo žene - žene su prikraćene i u nasljednom pravu i u sudskom svjedočenju Zajednička obilježja vjere u jednoga Boga -

-

-

vjera Židova, kršćana i muslimana – živa vjera u jednoga Boga i njegovo djelovanje u svijetu ta živa vjera nije samo držanje da su biblijski ili kur’anski tekstovi istiniti; nije ni puki produkt voljnog napora, slijepa odluka, neobjašnjiv skok; nije čak ni “credo quia absurdum”; nije ni puko subjektivno ganuće (nije, dakle, shvaćena ni intelektualistički, ni voluntaristički, ni emocionalno) vjera znači da cijeli čovjek ovdje i sada svim snagama svoga duha s bezuvjetnim povjerenjem prihvaća i prepušta se Bogu i Njegovoj Riječi ni Biblija ni Kur’an ne dokazuju Boga, nego stalno i svugdje na njega upućuju zajedničko Židovima, kršćanima i muslimanima: 1. vjera u jednoga i jedinoga Boga koji svemu daje smisao i život (za islam je praistina dana već s Adamom)

2. vjera u povijesnog Boga koji nije samo prvo načelo prirode (“arche”), nego djeluje u povijesti (ujedno je i transcendentalan i imanentan) 3. vjera u Boga koji je nasuprotnost koju mogu osloviti (molitva i meditacija) 4. vjera u milosrdnog i milostivog Boga koji se priklanja ljudima 5. i Židovi i kršćani i muslimani sudjeluju u velikom svjetskom monoteističkom pokretu Božje djelovanje i čovjekova sloboda kasna srednjovjekovna islamska teologija je snažno predeterministički obilježena današnji islam – islam znači aktivnu predanost i spremnost da se prihvati Božja volja – čovjek nije bezvoljno oruđe svojevoljnog Boga - muslimanski fatalizam – zapadnjačka predrasuda (kismet – mali pronalazak Karla Maya) - kao i u SZ, sloboda u Kur’anu ne znači slobodu izbora, nego status slobodnog čovjeka nasuprot robu - kao i u SZ, i u Kur’anu čovjek potpuno sam djeluje i odlučuje - priroda – Božje stvorenje koje treba iskorištavati, ali i čuvati – ona ima autonomiju utemeljenu na teonomiji – ona nužno funkcionira po određenim zakonima, ali su ti zakoni dani od Boga 1. svijetom ne upravlja slijepi slučaj, nego milostivi i milosrdni Bog 2. Božja apsolutna sloboda ne ugrožava čovjekovu relativnu, nego ju omogućava i osnažuje Vječna predodređenost i život vječni -

- 2 važne teme: 1. PREDESTINACIJA – vječna predodređenost ljudi za spasenje ili propast - kao i aksiom “extra Ecclesiam nulla salus”; tako i aksiom “extra Ummam nulla salus” – mulimani još uvijek rado šalju sve nemuslimane u pakao 2. BESMRTNOST DUŠE – nije specifično židovska ili kršćanska ideja, nego potječe od Platona - ne vjeruje se u oslobođenje čovjeka iz njegove tjelesnosti, nego u i sa njegovom tjelesnosti – novo stvaranje – preobrazba cijelog čovjeka (obnovljena tjelesnost u Božjoj dimenziji s onu stranu prostora i vremena) Eros i agape Bog Kur’ana nije lišen ljubavi, ali nije ljubav nasuprot muslimanima, kršćani su već u početku stvorili vlastitu riječ za ljubav koja se bez teškoća mogla primjeniti na Boga - άη - morala se napraviti razlika između požudne ljubavi (koja jedino traži svoje) i darujuće ljubavi (koja traži ono što pripada drugome) - nije točno da istinska ljubav može biti samo agape, ne i eros - SZ posve samorazumljivo govori o “agapan” muškarca prema ženi i roditelja prema djeci - NZ – Isus ne traži od sljedbenika da se ne žene - o Božjoj ljubavi i ljudskoj ljubavi u NZ se govori ljudski, a elementarna ljudska ljubav se nipošto ne omalovažava - u kršćanstvu je eros često obezvrijeđen i proklet – strastvena ljubav koja drugoga žudi za sebe ograničena je samo na seks, a time su erotika i seksualnost diskvalificirani, dok je agape preuveličan i onečovječen Radikalnost kršćanske ljubavi -

za Isusa nije bilo odlučujuće skrupulozno poštivanje propisa ili zabrana za njega je prvenstveno karakteristična bezgranična spremnost na opraštanje; apelira na ljudsku ljubav - ne samo pokoravanje hijerarhiji (autoritetu), nego uzajamna služba svih - za njega je karakteristično i dobrovoljno odricanje bez koristi (odricanje od prava u korist drugog) U besmislenoj patnji ponuda smisla -

posve drugačije od Muhameda, Isus je živio patnju na egzemplaran način – i to patnju nedužnoga, napuštenog i od ljudi i od Boga - no kršćanska teologija je napredovala od theologiae crucis do theologiae gloriae, no kod Muhameda je od početka postojala theologiae gloriae jer je Bog oslobodio svoje izabranike u liku uspješnog proroka, ratnika i državnika Muhameda - prema shvaćanju Kur’ana, Bog nije ostavio Isusa da umre na križu - u djelovanju, trpljenju i cijeloj Isusovoj sudbini, ocrtava se novi stav prema patnji, neuspjehu i svemu negativnom općenito – takvog stava nema u sunitskom islamu - kršćanstvo vjeruje da je u Isusovoj patnji i smrti preko svekolike Božje nepojmljivosti, koja je u Kur’anu veoma snažno naglašena, postalo očevidno oslobađanje od patnje - patnja i smrt su postali vječnim životom i ispunjenjem svih čeznuća – tako i ljudski život i patnja mogu dobiti smisao Bog ljubavi -

-

ponuditi ljudima smisao – mogu ga sresti, kako u radosti i svjetlu, tako i u tami, žalosti, melankoliji, besmislu i patnji moja patnja i smrt mogu postati mjesto susreta s Bogom u Isusu se manifestirao Bog koji zahtijeva, ali i daruje ljubav NZ vjeruje da je Bog ljubav (za razliku od Kur’ana) – 1 Iv 4, 8

IV. ISLAM I DRUGE RELIGIJE. ISUS U KUR’ANU 1. JOSEF VAN ESS: ISLAMSKE PERSPEKTIVE O spremnosti na dijalog u islamu dugo vremena se Kur’an interpretirao kao zbirka teologumena među kojima se moglo naći zrna preuzetih iz židovstva ili kršćanstva, ali oni su svu svoju vrijednost crpili jedino iz svoga izvora Isus u Kur’anu -

Muhamed je u Isusu vidio zanimljiv paralelan slučaj samome sebi Kur’an ne dopušta sumnju u to da je Isus propovijedao istinu, no naglašava eksplicitno da je Isus samo čovjek (43, 63) - Isus je prema kur’anskom iskazu navijestio Muhamedov dolazak (61, 6) - njegova se čudesa priznaju, ali ih on ne čini kao Sin Božji, nego “voljom Allahovom” (3, 49 i 5, 10) - spadao je u pravednike bliske Bogu (3, 45) - s poštovanjem se odnosio prema svojoj majci (19, 392 - govori o Isusovim učenicima (61, 14) i odbacivanju od suvremenika (61, 6; 5, 110) - Židovi pokušavaju ubiti Isusa i hvale se da su to učinili, no to im se samo pričinilo jer ga je Bog uzdigao k sebi (4, 157) – doketistička teza - pasija je zapravo smislena kada se shvati kao spasenje, a ta je kategorija islamu nepoznata - Ivan Krstitelj - Isusov prethodnik; Isus - Muhamedov prethodnik - Kur’an prihvaća bezgrešno začeće, ali ono njima nije znak Kristove božanske prirode nego puki znak Božje svemoći (19, 21) - Isus je obećao da će poslati Branitelja, Poslanika (Iv, 14, 16. 26) – “parakletos” – prema kršćanskom vjerovanju to je Duh Sveti poslan na Duhove, a prema islamu on se pojavio u Muhamedu “Duh” (sveti) -

-

Muhamed sebe nije vidio kao Duha Svetoga s kojim se izjednačuje Paraklet u Iv 14, 26 u Kur’anu ponekad Duh ima funkciju života (kao u Marijinom začeću – 21, 91), ponekad ima funkciju glasnika

- Duh je uvijek Božji instrument Židovstvo i kršćanstvo u motrištu islamske povijesti spasenja prema islamskoj predodžbi, Kur’an seže iza Tore i Biblije – u njemu se iznova prima Abrahamova religija - egzegeza (islamska) – Božje pitanje “Zar ja nisam vaš gospodar?” - postavljeno je Abrahamu i njegovom potomstvu još prije rođenja (7, 171), a budući da su oni odgovorili pozitivno, prihvatili su islam iz vječnosti - islam je bio prva čovjekova vjeroispovijest prije svih vremena – kad musliman izgovara šehadet, ponavlja svjedočanstvo koje je položio još u preegzistenciji - tako se svaki čovjek rađa u islamskoj prareligiji, a okolina ga čini Židovom, kršćaninom ili zoroastrovcem – “anima naturaliter moslemica” - kršćani i Židovi nisu nevjernici zato što ne znaju bolje, nego zato što ne žele drugačije Židovi i kršćani u Kur’anu i islamskom pravu -

u Kur’anu se Židovi moralno osuđuju zbog svoje nepokornosti (više politički protivnici) Kur’an kršćane kori zbog izvjesnih dogmatskih tvrdnji i “krivih” zaključaka (5,82) “Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru...” (9, 29 –31) - džihad = sveta borba; služi širenju muslimanske vlasti, ne islama - neki idu u ovom smjeru: džihad = “namučiti se na putu Božjem” – i to se ne mora odnositi na ratničke sposobnosti, već na borbu sa samim sobom, s askezom Praktično postupanje prema “ljudima Knjige” -

položaj “ljudi Knjige” (kršćana i Židova) bio je različit unutar i izvan ekumene – izvan su bili neprijatelji, no unutar ekumene su ih trpjeli (imali su čvrsto određena prava izvedena iz onih ugovora što ih je Prorok zaključio sa Židovima i kršćanima) - vjerska autonomija kod njih nije značila segregaciju – nisu postojala geta - nemuslimani nisu bili nečisti, moglo ih se pozvati za stol - islam je tu puno fleksibilniji od židovstva - Židovi i kršćani nisu bili stranci u islamskom svijetu (imali su isti jezik, dijelili istu kulturu...) - očuvali su svoj autonoman status pridržavajući se izvjesnih propisa – plaćajući davanja, glavarinu, obraćajući se muslimanima s poštovanjem, nikada ne ženeći muslimanke “Tolerancija” izvana i iznutra -

pod tolerancijom se ne misli na vjersku slobodu u današnjem smislu, jer su povlastice imali samo ljudi Knjige (čak ni religije koje su izrasle iz islama) - tolerancija u islamu – vjerski ustupci (nema sekularnih korijena) - nemuslimani imaju prava gosta (nisu ravnopravni – ni žene ni robovi) - islamska tolerancija je sprečavala progone, ali ne i diskriminaciju – povlastice i diskriminacije bile zajamčene zakonom - diskriminacije su imale simboličan smisao – nemuslimani nisu smjeli graditi tako visoke kuće kao muslimani, morali su jahati magarca umjesto konja, nositi određenu odjeću ili se raspoznavati posebnim obilježjima Obraćenje i misija -

islam je vršio socijalni pritisak – nije obraćao kršćane “ognjem i mačem” drugačije je bilo tamo gdje se islam širio protiv pogana – u Indiji 1000 masakara nad Hindusima, spalili hramove; u Africi, Indoneziji, Kini više mirna infiltracija (pomoću trgovaca) Sažetak: snaga i slabost islama -

-

Trinitet – za kršćane predstavlja misterij, dok je to za muslimane logički besmisao odricanje od braka – za kršćane sloboda od svijeta, za muslimane asketsko pretjerivanje

-

slabost islama je tamo gdje mu je i snaga – u uspjehu samo je šijizam u svojoj misli odredio mjesto za patnju i neuspjeh, a šijizam se sasvim dobro osjeća u uspjehu

2. HANS KÜNG: KRŠĆANSKI ODGOVOR - II. vatikanski sabor – valja izbjegavati raniji ekskluzivizam spasenja i poduzeti konzekventno i konzistentno novo vrednovanje islama kao puta spasenja, Muhameda kao Proroka i Kur’ana kao Riječi Božje Je li Isusov portret točan? Claus Schedl – “Muhamed i Isus” (1978.) – sva građa u Kur’anu integrirana je potpuno koherentno u teološku koncepciju Kur’ana - Muhamed ne mora proturiječiti Isusu: Isusova je propovijed i njegova, a bezgrešno začeće, kao i čudesa, priznaju se bez zavisti - sve osim jednog: od Isusa se ne bi smio praviti Bog - Isus je za Kur’an prorok, velik kao samo još Abraham, Noa i Mojsije - kao što je Krstitelj Isusov preteča, tako je i Isus Muhamedov preteča - prema Kur’anu, Isus je kao drugi Adam izravno stvoren od Boga (bezgrešno začeće), ali je zbog toga izuzetno Božje stvorenje - Isusov je lik u Kur’anu previše plošan, bezličan i besadržajan Trinitet – nasavladiva zapreka? -

samome Isusu je sresišnja problematika bila – glede nadolazećega Božjeg Kraljevstva nadvladati sljedbu Zakona ispunjavanjem volje Božje u ljubavi - islam osporava obje uzajamno povezane središnje dogme kršćanstva: Trojedinstvo (Trinitet) i očovječenje Boga (inkarnacija) - 4, 171; 5, 73 Muslimanska kritika Triniteta -

10. st. – za Rim saeculum obscurum, a za islam stoljeće sjajne kulture i znanosti Hasan ibu Aiyub – pismo u kojem piše razloge prelaska na islam – nauk o Trinitetu i inkarnaciji sidonski biskup Pavao ar-Rahiba (13. st.) u “Prikazu kršćanskog nauka vjere” – najprije govori o vjeri u jednog Boga, a onda govori da su ti iskazi o jednom Bogu, iskazi kako je on jedna supstancija u 3 osobe - u “Poslanici muslimanima” – govor da je Bog jedno biće (Otac) koje posjeduje um (Logos, Sin) i život (Duh) – 3 osobe, ali ipak jedan jedini Bog - Al-Qarafi (umro 1285.) – učeni musliman, govori da su um (Logos) i život nedvojbeno božanski predikati, ali da ne postoji ni najmanji razlog da se od tih božanskih svojstava stvaraju božanske osobe Bolest definiranja -

katolički teolog Hermann Stieglecker – nedovoljna utemeljenost “središnje kršćanske dogme” – jedan od najtežih uzroka koji su pridonijeli slomu kršćanstva na Bliskom istoku i u Africi - islam i židovstvo – nemaju potrebu da sve što se vjeruje točno definira, ograniči - “bolest” definiranja – grčko-rimski specijalitet - grčko – intelektualiziranje vjere izraženo u dogmatiziranju; često pretjerana spekulacija - rimsko – smisao za formu, zakon i organizaciju, tradiciju i jedinstvo; tradicionalizam, juridizam, trijumfalizam - islam se više orijentirao na ortopraksiju nego na ortodoksiju - kod njih je definiranje i dogmatiziranje ograničeno na pravnu sferu Što znači: Bog ima Sina? -

u središtu Isusova propovijedanja nije njegova osoba, nego Bog: Božje Kraljevstvo, Božje ime, Božja volja koju čovjek treba ispunjavati - samo na jednom mjestu u NZ se jasno potvrđuje da su Otac, Sin (Riječ) i Duh “jedno” (1 Iv 5, 7) - ovo se mjesto ne nalazi u najstarijim rukopisima (najvjerojatnije nastalo u 3. – 4. st. u Sjevernoj Africi ili u Španjolskoj) - sam Isus je bio Židov, i on, kao i današnji muslimani, teško da je mislio poljuljati vjeru u jednoga Boga (usp. Mk 10, 17) - titulu Sina Božjeg nije rabio za sebe, ali ipak je njegovo pravo faktički nadilazilo pravo proroka – utoliko što je upotrijebio Božji autoritet (glede Zakona i oprosta grijeha) - tek poslije uskrsnuća je prva zajednica vjernika počela rabiti za njega titulu “Sin” ili “Sin Božji” - kao što je kralj Izraela postavljen za sina Jahvina stupanjem na prijestolje (Ps 2, 7; 89, 27; 2 Sam 7, 12 – 16), tako je i s uskrsnućem i uzašašćem Raspetoga (usp. Rim 1, 3; Dj 13, 33) - bogosinstvo u NZ – misli se na postavljanje u pravni i politički poredak u SZ-smislu, a ne na fizičko bogosinstvo; nego na to da je Bog izabrao i opunomoćio Isusa u SZ Specifično kršćansko -

širenjem kršćanstva u svijet helenističke misli, Isus se kao Božji Sin sve više stavljao na istu razinu s Ocem - “poslanje” Sina Božjeg ili “očovječenje” Riječi Božje, a ne očovječenje Boga (usp. Gal 4, 4; 2 Kor 8, 9; Rim 8, 3; Iv 1) – Isus je onaj u kojem se potpuno podudaraju riječ i čin, nauk i život, postojanje i djelovanje; jedinstvo spoznaje, htijenja, djelovanja i obajve Boga i Isusa - i za Isusa je Bog uvijek jedan i jedini - “Sin” nije tek Božje ime (modus) – zabluda je uspoređivati Trinitet s 99 Božjih imena (kvaliteta) u islamu - temelj i središte vjere u kršćanstvu nije sveta Knjiga ili Zakon, nego povijesna osoba Isusa Krista koja jamči za Boga, objavljuje Ga 1. vjerovati u Sina Božjega znači vjerovati u objavu jednoga Boga u čovjeku Isusu iz Nazareta 2. vjerovati u Boga, Oca, prema NZ znači vjerovati u jednoga Boga 3. “Otac” se ne smije doslovno shvaćati u opreci s “majka”, nego analogno 4. Isus Krist u NZ se ne promatra primarno kao vječna unutarbožanska hipostaza, nego kao ljudska osoba u ovoj povijesti, u njenom realnom odnosu s Bogom: kao poslanik, Mesija i Riječ vječnoga Boga u ljudskome liku 5. vjerovati u Duha Svetoga znači vjerovati u Božju moć i snagu u čovjeku i svijetu - i za muslimane, transcendentalni Bog je blizak čovjeku, prisutan u duhu, pomoću duha i kao duh (hebrejski ruah; arapski rūh, rih; grčki pneuma) - Duh Sveti, biblijski gledano, jest sam Bog, utoliko što je djelatan u čovjeku kao sila i snaga koja zahvaća, ali je i nedohvatna (1 Kor 15, 45; 2 Kor 3, 17; 13, 13) - biti kršćanin nije nauk o Trinitetu, nego vjera u jednoga i jedinoga Boga, praktično nasljedovanje Isusa u pouzdanju u snagu Duha Božjega, onoga Duha koji djeluje i u dijalogu s nekršćanima - specifično u kršćanstvu – Božja objava u Isusu putem Duha Isus kao sluga Božji -

-

Ivanovo evanđelje govori o Isusovoj preegzistenciji prije postanka svijeta, dok to sinoptici ne poznaju (Iv pod utjecajem helenističke misli) prema sinopticima, Isus je u potpunosti Sin čovječji koji trpi, po kojem Bog djeluje Luka u Djelima koristi staru građu iz predaje koja Isusa potpuno podređuje Bogu – ti su izvještaji dosta “adoptivno” obojeni Adolf von Harnack je vidio u islamu daljnje očitovanje judeokršćanstva, točnije gnostičkog judeokršćanstva i to posebice sekte EKLESAITA – zastupali monoteizam i odbacivali crkveni nauk o hipostazama i Sinu Božjem

on govori da je islam preobrazba židovske religije koja je i sama već preobražena gnostičkim židovskim kršćanstvom na arapskom tlu, djelovanjem velikog proroka – tradicijskopovijesne paralele ipak su neporecive - u Muhamedovom poimanju Isusa, iznova su na svjetlo povijesti izašle predaje judeokršćanskog duha – cijelu Isusovu veličinu vidi u tome što je po Isusu i u njemu kao Sluzi i Poslaniku djelovao sam Bog - Muhamedova kristologija i nije jako udaljena od judeokršćanske kristologije O čemu bismo trebali govoriti -

Muhamed svojom predajom o Isusu podsjeća i Židove da Isus pripada kontinuitetu židovske povijesti spasenja - njegovo vrednovanje Isusa nije pod židovskim, nego pod judeokršćanskim utjecajem Muhamed – “samo jasan opominjač”? -

1. kršćani i muslimani vjeruju u jednoga Boga i odatle u jednu povijest spasenja (kršćani na Adama, Nou, Abrahama i druge gledaju kao na “kršćane prije Krista”, a muslimani te iste oce, pa i Isusa, vide kao “muslimane prije Muhameda”) 2. prema Muhamedu, koji svjedoči za Isusa, kršćani više ne mogu biti ravnodušni i podcjenjivati ga 3. Isus, za koga je svjedočio Muhamed, i dalje može muslimanima reći nešto važno - i kršćani i muslimani žive u istom svijetu i oni moraju očuvati svoju vjeru - uza svu različitost, njihova ih vjera obvezuje na odgovoran život pred Bogom i na službu ljudskoj zajednici - i kršćani i muslimani pozvani na svjedočenje o vlastitoj vjeri radi obostrane informacije, obostranog izazova i obostrane transformacije

VREMENSKA TABLICA ~ 570. → rođenje Muhamedovo ~ 613. → početak Muhamedovog poslanja -

622. → hidžra (seoba u Medinu) – početak muslimaniskog računanja vremena 632. → Muhamedova smrt 632. – 661. → 4 “pravovjerna” kalifa (Ebu Bekir, Omer, Osman i Alija) 638. → osvajanje Jeruzalema 1096. – 1099. → 1. križarski rat, 1099. križari osvajaju Jeruzalem 1187. → Saladin ponovno osvaja Jeruzalem 1453. → Osmanlije osvajaju Carigrad 1492. → kraj islamske vlasti u Španjolskoj i progon muslimana i Židova iz Španjolske 19. st. → slabljenje Osmanskog Carstva 1923. – 1938. → sekularizacija Turske pod Atatürkom od ~ 1945. → Black Muslims u SAD – u