KOTOR U ANTICI I U EPILIJU IVANA BOLICE.pdf

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU HRVATSKI STUDIJI

Marina Polinčić

KOTOR U ANTICI I U EPILIJU IVANA BOLICE DIPLOMSKI RAD

Mentor: doc. dr. sc. Maja Matasović

Zagreb, 2014.

SAŽETAK U ovom radu obraĊuje se grad Kotor i njegova okolica u antici na temelju antiĉkih autora, te u razdoblju ranog novog vijeka na osnovi djela Ivana Bolice Descriptio urbis Ascriviensis. Pomoću antiĉkih izvora prikazuju se nastanak i promjena imena grada Kotora. Iz djela se izdvajaju i objašnjavaju mitološki termini koji se pojavljuju zajedno s kršćanskim motivima. Usporedbom pojedinih stihova prouĉit će se utjecaj Vergilijeve Eneide i Georgika na Opis grada Kotora te će se ukazati na sliĉnosti u naĉinu pisanja pohvale grada izmeĊu Marka Marulića i Bolice. Prikazat će se povijest grada Kotora do kraja 16. stoljeća i ustanovit će se koje znamenitosti navedene u Boliĉinu epiliju postoje i danas. Kljuĉne rijeĉi: Ivan Bolica, epilij, Kotor, znamenitosti, mitologija, Vergilije

SUMMARY

This paper talks about the city of Kotor and its surroundings in the antique times based on ancient authors, and in the early modern era, based on the work of Ivan Bolica Descriptio urbis Ascriviensis. The origin and changes in the name of the city of Kotor have been displayed using ancient originals. Mythological terms that appear alongside Christian motives are singled out and well explained. Influence of Virgil's Aeneid and Georgica on Description of the city of Kotor by comparing individual verses will show similarities in the way of writing eulogies to the city between Marko Marulić and Bolica. The history of the city of Kotor will be shown all the way till the end of the 16th century and it will be determined which sights mentioned in Bolica's epic exist today. Key words: Ivan Bolica, epic, Kotor, sights, mythology, Virgil

2

SADRŽAJ 1.

2.

3.

UVOD ...................................................................................................................................... 4 1.1.

Cilj rada ............................................................................................................................ 4

1.2.

O autoru ............................................................................................................................ 5

1.3.

Hrvatski ep u razdoblju humanizma ................................................................................. 6

1.4.

Istraţenost teme ................................................................................................................ 8

1.5.

Metodologija istraţivanja ................................................................................................. 9

KOTOR U STAROM, SREDNJEM I RANOM NOVOM VIJEKU .................................... 10 2.1.

Povijesni kontekst ........................................................................................................... 10

2.2.

Prirodne ljepote Boke kotorske ...................................................................................... 14

DESCRIPTIO ASCRIVIENSIS URBIS ................................................................................... 16 3.1.

Pojava imena grada Kotora kod antiĉkih autora ............................................................. 16

3.2.

Vrsta i kompozicija djela ................................................................................................ 19

3.3.

Sadrţaj djela ................................................................................................................... 20

3.3.1. Zazivanje ilirskih muza ................................................................................................ 21 3.3.2. Posveta prijatelju .......................................................................................................... 21 3.3.4. Završetak ...................................................................................................................... 36 4.

5.

ANTIĈKI ELEMENTI U DJELU ......................................................................................... 38 4.1.

Antiĉki motivi i mitološka imena ................................................................................... 38

4.2.

Utjecaj Vergilijevih Georgika na Bolicu ........................................................................ 40

4.3.

Utjecaj Vergilijeve Eneide na Bolicu ............................................................................. 48

LAUDATIONES URBIUM ..................................................................................................... 54 5.1.

Hrvatski latinisti 15. i 16. stoljeća koji su pisali pohvale gradova ................................. 54

5.2.

Sliĉnosti izmeĊu Marulića i Bolice ................................................................................ 57

6.

ZAKLJUĈAK ........................................................................................................................ 61

7.

POPIS LITERATURE ........................................................................................................... 63

1. UVOD 1.1. Cilj rada Ovaj će se rad baviti opisom grada Kotora i njegove okolice od antike do ranog novog vijeka. Antiĉki će Kotor biti prikazan na temelju zapisa grĉkih i rimskih autora, dok će za ranonovovjekovni Kotor glavni izvor biti Ivan Bolica i njegov Opis grada Kotora. Budući da su ţivot i djelovanje Ivana Bolice nedovoljno zastupljeni u hrvatskoj knjiţevnosti na latinskom jeziku, ovim će se radom pokušati objediniti i proširiti sva saznanja koja do danas postoje o navedenom pjesniku i o njegovom djelu. Istraţivanje će se vršiti u dva smjera. Najprije će se prouĉiti povijest i promjene naziva grada Kotora koji su zabiljeţeni u djelima antiĉkih autora kao što su: Plinije Stariji, Ptolomej, Livije, Strabon. Iz njihovih će se navoda doznati najraniji podaci o gradu Kotoru, o njegovom stanovništvu i o poloţaju. TakoĊer će se prikazati povijesne prilike 16. stoljeća u gradu Kotoru i njegovoj okolici te će se one kasnije usporediti s informacijama koje nam Bolica donosi u svom epiliju. Drugi dio istraţivanja vezat će se uz samo djelo Ivana Bolice Descriptio Ascriviensis urbis. Iz njega će se išĉitati topografija, zemljopisni poloţaj i znamenitosti Kotora u 16. stoljeću te će se iste usporediti s današnjim stanjem. Osim toga, djelo će se usporediti s Vergilijevom Eneidom i Georgikama na temelju motiva, epizoda i opisa. Pokazat će se snaţni utjecaj tog rimskog pjesnika na Bolicu. U radu će se promotriti i drugi hrvatski pjesnici koji su pisali pohvale gradova na latinskom jeziku. Pokušat će se pronaći sliĉnosti izmeĊu Bolice i Marka Marulića, koji se smatra najvećim hrvatskim humanistom.

4

1.2. O autoru Hrvatski pjesnik Ivan Bona - Bolica roĊen je oko 1520. u Kotoru gdje je i umro 1572. godine. Potjeĉe iz ugledne patricijske obitelji. Otac mu je bio kotorski plemić Nikola Ivanov de Bona, a majka Pave (Paula) Zagurović.1 U kotorskim se povijesnim izvorima ova obitelj navodi kao Bolicza, Bolizza i Boliza. U Hrvatskom biografskom leksikonu stoji da se ovaj kotorski pjesnik potpisivao kao Bona, a nikada kao Bolica ili Boliris. Povjesniĉari knjiţevnosti P. Kolendić, A. Mayer i V. Vratović smatraju da je oblik Boliris pogrešno proĉitan umjesto Bolicis.2 Postoji mogućnost da je došlo do tiskarske pogreške te da su se zbog sliĉnosti tadašnje grafije lako mogla zamijeniti slova c i r. Osim toga, ovoj pretpostavci ide u prilog i to što u Kotoru nema zabiljeţenog prezimena Boliri.3 U Hrvatskom biografskom leksikonu takoĊer stoji da je ovaj pjesnik ranije bio uvrštavan meĊu Bolice, a da ga Risto Kovijanić, jedan od znaĉajnijih povjesniĉara Boke, svrstava u obitelj Bona. Uz to, Kovijanić još navodi da Boliĉina ţena Trifuna potjeĉe iz roda Bolica.4 Dakle, Ivan Bolica potjeĉe iz ugledne kotorske obitelji ĉijoj grani pripadaju i dubrovaĉki Bunići. Smatra se da je studirao pravo u Padovi, nakon ĉega je obnašao razliĉite duţnosti u kotorskoj gradskoj upravi. Bio je općinski odvjetnik, ĉlan Malog vijeća, poslanik u Veneciji, a pet puta bio je izabran i za suca.5 Zahvaljujući gore navedenom Risti Kovijaniću danas nam je poznato da je Bolica ĉast suca obnašao 1552., 1556., 1561., 1564., i 1567. godine.6 Naime, Kovijanić navodi da je kotorski sudac Ivan Bona potvrĊivao neke kupoprodajne ugovore što nam potvrĊuje da je vršio sluţbu suca.7 Bolica je pisao na latinskom i talijanskom jeziku. Njegovo je najpoznatije djelo Descriptio urbis et sinus Ascriviensis (Opis zaljeva i grada Kotora) koje je nastalo izmeĊu 1538.

Aleksandar STIPĈEVIĆ (ur.): Hrvatski biografski leksikon 2 (dalje: HBL), Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleţa, Zagreb, 1989., 123-124. 2 HBL, 108-109. 3 Veljko GORTAN i Vladimir VRATOVIĆ: Hrvatski latinisti, Pet stoljeća hrvatske knjiţevnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1969., 667. 4 HBL, 123-124. 5 Ivan BONA-BOLICA: Opis zaljeva i grada Kotora, prir. i prev. Relja Seferović i Luko Paljetak, Matica hrvatskaOgranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2010., 59. 6 Miroslav PANTIĆ: Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI. do XVIII. veka, Beograd, SKZ, 1990., 14. 7 Detaljnije informacije u: Risto KOVIJANIĆ: Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI vijek), 2. Titograd, 1974. 1

5

i 1551. godine. Ovaj je epilij ispjevan u 331 heksametru i posvećen je Boliĉinom nećaku, Iliji Zaguroviću. Djelo je prvi put objavljeno kao dodatak Povijesti Dubrovnika (Storia di Raugia), talijanskog dominikanca Serafina Razzija. Osim navedenog epilija, Bolici se pripisuje jedan latinski epigram, jedan sonet na talijanskom jeziku i ţivotopis kotorske redovnice blaţene Ozane (Vita della Beata Osanna da Cattaro), koja će prema legendi odigrati vaţnu ulogu u ratu protiv Turaka (1538.-1540.), a njega će Bolica spomenuti u svom epiliju, o ĉemu će kasnije biti više rijeĉi.8 Ivan Bona - Bolica bio je ugledan meĊu svojim suvremenicima te je nazvan „zvijezdom domovine”. SugraĊanin Ludovik Paskalić posvetio mu je dvije elegije na latinskom jeziku.9

1.3. Hrvatski ep u razdoblju humanizma Humanizam je dugo razdoblje u hrvatskoj knjiţevnosti koje zapoĉinje u prvoj polovici 15. i traje sve do poĉetka 17. stoljeća. Tada na hrvatsko podruĉje dolaze talijanski pedagozi i otvaraju se prve škole koje se temelje na humanistiĉkim znanostima (studia humanitatis). Ipak, zbog nedostatka visokih škola i sveuĉilišta, hrvatska se mladeţ, barem oni dobrostojeći, školuje u Italiji i u drugim europskim zemljama, kao što su MaĊarska (tadašnja Ugarska), Njemaĉka, Francuska, Poljska. Glavni jezik u kulturnom i javnom ţivotu je latinski.10 Hrvatska je knjiţevnost na latinskom jeziku u ovom razdoblju bila dobro zastupljena. Njegovali su se svi rodovi i vrste preuzeti iz grĉko - rimske starine. U humanistiĉkoj knjiţevnosti veliki ugled ima ep, i to religijski. U njemu dolazi do preplitanja mitoloških i kršćanskih motiva. Dakle, još uvijek je vidljiv snaţan utjecaj antiĉkih pisaca, osobito Vergilija, ali i kršćanskih autora epova, kao što je Juvenk. Osim religijskog, u humanizmu je zastupljen i zaviĉajni ep, a u kasnijim razdobljima javljaju se znanstveni (Bošković, Zamanja) i didaktiĉki epovi. Predstavnici hrvatskog humanistiĉkog epa su: Jakov

8

I. BONA - BOLICA, n. dj., 59. Ivo BANAC, Slobodan PROSPEROV NOVAK, Branko SBUTEGA: Stara književnost Boke, Slon, Zagreb, 1993., 341. 10 Branimir GLAVIĈIĆ: „Hrvatski latinisti-humanisti na razmeĊu XV./XVI. stoljeća” Senjski zbornik, XVII (1990.), 61 – 62. (dostupno na stranici: Hrčak – Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske, http://hrcak.srce.hr/74389, zadnji pristup 27. kolovoza 2014.) 9

6

Bunić, Ivan Polikarp Severitan, Damjan Beneša, Marko Marulić, Ilija Crijević i Ivan Bona Bolica.11 Jakov Bunić napisao je najstariji hrvatski ep, ĉiji je naziv De raptu Cerberi (Otmica Kerbera). Ovaj epilij mitološkog je karaktera te govori o Herkulovom silasku u podzemlje kako bi spasio junaka Tezeja. Osim navedenog djela, Bunić je napisao i religiozni ep De vita et gestis Christi (Kristov život i djela). Ivan Polikarp Severitan autor je epova Solimais (Pjesma o Jeruzalemu) i Feretreis (povijest urbinske obitelji Montefeltro), dok je ep De morte Christi napisao Damjan Beneša. Najpoznatiji hrvatski humanistiĉki ep je Davidias (Davidijada) Marka Marulića koji govori o biblijskom kralju Davidu.12 Osim religiozne tematike, u hrvatskom humanistiĉkom epu zastupljena je i ona zaviĉajnog karaktera. Kao predstavnici se istiĉu Ilija Crijević sa svojim nedovršenim epom De Epidauro (O Dubrovniku) te Ivan Bona - Bolica koji je napisao Descriptio Ascriviensis urbis (Opis grada Kotora).

11 12

V. GORTAN i V. VRATOVIĆ, n. dj., 26. B. GLAVIĈIĆ, n. dj., 65.

7

1.4. Istraženost teme Ţivotom Ivana Bolice i njegovim djelom bavili su se, izmeĊu ostalih: Francesco Maria Appendini, Flaminio Cornaro, Milivoj Šrepel, Fran Alfirević, Antun Mayer, Risto Kovijanić, Vladimir Vratović, Relja Seferović i Luko Paljetak.13 Talijanski povjesniĉar Francesco Maria Appendini meĊu prvim je autorima koji su pisali o ţivotu i djelu Ivana Bolice, ali i drugih kotorskih pisaca.14 Flaminio Cornaro je na kraju svoje knjige Catharus Dalmatiae civitas in ecclesiastico et civili statu historicis documentis illustrata u cijelosti objavio Boliĉin Descriptio urbis Ascriviensis.15 Milivoj Šrepel u svom ĉlanku „Ivan Bolica Kotoranin, latinski pjesnik” na brojnim je primjerima prikazao utjecaj Vergilijevih djela i antike na Boliĉin epilij. Fran Alfirević se ukratko dotiĉe Boliĉina ţivota, a puno više paţnje usmjerava na komentiranje njegovog djela. Antun Mayer u ĉlanku Catarensia donosi brojne informacije o spomenu grada Kotora kod antiĉkih autora. Risto Kovijanić dao je novije biografske podatke o Bolici u knjizi Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI vijek) te u radu „Kotorski pjesnici – humanisti“.16 Vladimir Vratović u knjizi Hrvatski latinisti govori o ţivotu i djelu Ivana Bolice. Relja Seferović preveo je na hrvatski jezik Boliĉino djelo Descriptio sinus et urbis Ascriviensis, a Luko Paljetak je isto djelo prilagodio metru i napisao bilješku o autoru.17

Osim navedenih autora treba još spomenuti i Josipa Gelĉića (Le lettere e le arti alle Bocche di Cattaro, Venezia, 1879.; Memorie storiche sulle Bocche di Cattaro, Zara, 1880.). Za detaljniju literaturu v. i popis u HBL, 124. 14 Detaljnije informacije u knjizi: Francesco Maria APPENDINI: Memorie spettanti ad alcuni uomini illustri di Cattaro, Ragusa, 1811. 15 Flaminio CORNARO: Catharus Dalmatiae civitas in ecclesiastico et civili statu historicis documentis illustrata, Patavii: Typis seminarii, Padova 1759., 43. (dostupno na stranici: Google Books, http://books.google.hr/books/about/Catharus_Dalmatiae_Civitatis_in_ecclesia.html?id=tccAAAAcAAJ&redir_esc=y, zadnji pristup 16. rujna 2014.) 16 Detaljnije informacije u knjizi: Risto KOVIJANIĆ: „Kotorski pjesnici - humanisti“, Stvaranje, VIII, 1953. 17 Detaljnije informacije o navedenim radovima v. u popisu literature na kraju. 13

8

1.5. Metodologija istraživanja Istraţivanje će se provesti tako da se prvo proĉitaju odreĊeni odlomci antiĉkih autora (Plinija Starijeg, Ptolomeja, Livija, Strabona i dr.) koji su u svojim djelima pisali o Kotoru. Na temelju dobivenih podataka saznat će se kada je prvi put spomenut grad Kotor, pod kojim imenom te kako se to ime mijenjalo kroz povijest. Potom će se proĉitati i prouĉiti djelo Descriptio Ascriviensis urbis u izvornom obliku i prijevodu. Prilikom ĉitanja paţnja će se usmjeravati na opise, znamenitosti i mitološke termine koje je zabiljeţio Bolica. Nakon toga će se proĉitati Vergilijeva djela Georgike i Eneida kako bi se moglo napraviti usporedbu i uoĉiti utjecaj na Bolicu u terminima, epizodama i opisima. Kao pomoć pri pronalasku antiĉkoga kod Bolice prvenstveno će posluţiti navedeni ĉlanak Milivoja Šrepela. Osim toga, prouĉit će se i drugi hrvatski latinisti koji su pisali pohvale gradova poput Crijevića, Šiţgorića, Pribojevića i Marulića. Potom će se pokušati napraviti usporedba izmeĊu Bolice i Marulića kao najznaĉajnijeg hrvatskog latinista i Boliĉinog suvremenika te će se ukazati na sliĉnosti u naĉinu pisanja.

9

2. KOTOR U STAROM, SREDNJEM I RANOM NOVOM VIJEKU18 2.1. Povijesni kontekst Prvi povijesni spomeni Bokokotorskog zaljeva veţu se uz naselje Risan i Risanski zaljev (Sinus Rhizonicus) budući da je Risan u ilirskom i rimskom razdoblju bio glavno središte Boke kotorske. Na podruĉju Acruviuma, za koji se vjeruje da se nalazio na podruĉju (ili u blizini) današnjeg Kotora, već je u trećem stoljeću pr. Kr. postojalo naselje Ilira iz plemena Agravonita koji su se sukobili s grĉkim kolonijama na Jadranu. Umiješali su se i Rimljani jer nisu odobravali osnivanje ilirske drţave. To je oznaĉilo poĉetak Prvog ilirskog rata (229. pr. Kr.-219. pr. Kr.) koji je voĊen izmeĊu ilirske kraljice Teute i rimskog konzula Lucija Postumija.19 Poraţena kraljica Teuta povukla se u Rhizon (današnji Risan) jer je to bilo središte Ardijejske drţave i glavni centar cijelog tog podruĉja, o ĉemu svjedoĉe brojni arheološki dokazi, te je ondje prema predaji izvršila samoubojstvo.20 Nakon što je 168. pr. Kr. uhićen posljednji ilirski kralj Gencije, prestala je postojati moćna ilirska drţava na podruĉju Bokokotorskog zaljeva. Tada zapoĉinje vlast Rimljana nad Bokom kotorskom i Crnogorskim primorjem koja će trajati sve do pada Zapadnog Rimskog Carstva (476. godine). U rimskom se periodu, kao što je gore navedeno, kao glavno središte Boke istiĉe Risan koji je imao status municipija, a bio je i vaţna trgovaĉka luka. Krajem šestog stoljeća Boka ulazi u sastav Bizanta, a u desetom stoljeću dolazi do izmjene bizantske vlasti s vlašću dukljanske dinastije Vojislavljevića.21 Utjecaj bizantske vlasti u potpunosti prestaje 1186. godine kada Boka ulazi u sastav srpske drţave na ĉelu s dinastijom Nemanjić. Za vladavine navedene dinastije Kotor postaje glavni grad Boke kotorske i vaţno trgovaĉko središte zahvaljujući trgovini sa zaleĊem. Srpska prevlast nad ovim prostorom traje sve do 1371. godine kada grad prelazi u ruke ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika.22

Zahvala dr. sc. Maji Katušić s Hrvatskog instituta za povijest na iscrpnim informacijama o povijesti Boke kotorske. 19 Marija BUZOV: „Arheološka topografija Boke Kotorske“, Kačić: zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 41. – 43. (2009. – 2011.), Split, 469-470. (dostupno na stranici: Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, http://www.franjevci-split.hr/pdf/26_buzov.pdf, zadnji pristup 11. rujna 2014.) 20 Detaljnije informacije mogu se pronaći u ĉlanku Marina Zaninovića, „Boka kotorska u antiĉko doba” u zborniku Hrvati Boke kotorske (ur. Stjepo Obad), Orebić- Zadar, 2003; 239- 254. 21 M. BUZOV, n. dj., 471. 22 Vedran KRUŠVAR: „Boka kotorska 1420.-1797.“ (dostupno na stranici: Malleus, http://malleus.ffri.uniri.hr/index.php/klepsidra-2008-2009/clanci#, zadnji pristup 11. rujna 2014.) 18

10

Nakon Ludovika, vlast nad Bokom kotorskom sljedećih sedam godina (1384.-1391.) preuzima bosanski kralj Tvrtko koji je 1382. godine osnovao Herceg Novi, kao svojevrsnu konkurenciju dubrovaĉkoj trgovini.23 Zatim je uslijedilo kratko razdoblje kotorske samostalnosti (1391.-1420.) nakon ĉega je Kotor zajedno sa svojom okolicom ušao u sastav Mletaĉke Republike gdje je i ostao sve do njenog pada 1797. godine.24 Dolaskom Kotora i dijela Boke pod mletaĉku vlast 1420. godine cijeli je prostor koji je bio pod Venecijom (od Dubrovnika do Skadra) ĉinio jednu upravnu jedinicu koja se zvala Mletaĉka Albanija.25 Kotor je bio glavni grad Mletaĉke Albanije i sjedište generalnog providura koji je bio podreĊen generalnom providuru u Zadru te mletaĉkom duţdu i senatu, a obnašao je administrativne, sudske i vojne duţnosti. Prema tome, politiĉka je uloga Kotora bila vrlo znaĉajna.26 Zakonodavnu vlast ĉinilo je Veliko vijeće, a izvršnu vlast Malo vijeće. Bolica u svojoj pjesmi s ponosom spominje znakove mletaĉke vlasti u Kotoru („stjegove duţda i velikoga senata”, 236). TakoĊer kaţe da „usred poljane visoki stoji stup” (235), što se odnosi na gradski trg ispred katedrale Sv. Tripuna. Ondje su još za vrijeme mletaĉke vladavine bile podizane zastave uz izricanje molitava. Zanimljivo je da se ovaj obiĉaj još uvijek njeguje u Kotoru te da se izriĉu pohvale i usklici koje tamošnji stanovnici zovu “Lode” prema latinskoj rijeĉi laudes (pohvale).27 Premda je Kotor imao povlašten poloţaj, puĉanstvo je ipak iskazivalo nezadovoljstvo prema mletaĉkoj upravi i gradskoj vlasteli. Tako su u razdoblju od 1421. do 1469. godine izbile ĉetiri pobune u Grbaljskom polju kod Kotora.28 Prve su dvije pobune (1421. i 1432.) bile obiljeţene sukobima izmeĊu Grbljana i kotorskih feudalaca koji su prisvojili grbaljsku zemlju i vinograde. Mletaĉki je upravitelj smirio nerede 1433. godine, ali 1448. izbila je nova buna, još

Lovorka ĈORALIĆ: Iz prošlosti Boke: odabrane teme, Meridijani, Samobor, 2007., 10. V. KRUŠVAR, n. dj., 3. 25 Detaljnije informacije u knjizi Miloša Miloševića Boka kotorska, Bar i Ulcinj od kraja XV. do kraja XVIII. vijeka, CID, Podgorica, 2008., 83-127. 26 V. KRUŠVAR, n. dj., 2. 27 Ivan BLAŢEVIĆ: „Proslava Sv. Tripuna zaštitnika grada i Kotorske biskupije“ u don Pavao Medaĉ (ur.): Vjesnik Kotorske biskupije, 2012., 8. (dostupno na stranici: Kotorska biskupija, http://www.kotorskabiskupija.net/index.php?option=com_content&task=view&id=57&Itemid=63, zadnji pristup 16. rujna 2014.) 28 Miloš MILOŠEVIĆ, „Grbaljske bune XV. stoljeća“, Radovi instituta za hrvatsku povijest, 10, Sveuĉilište u Zagrebu, Zagreb, 1977., 275. (dostupno na stranici: Hrčak – Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske, http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=86551, zadnji pristup 8. rujna 2014.) 23 24

11

većih razmjera. Mleĉani i kotorska vlastela posjekli su seljacima vinograde s namjerom da proizvodnju i prodaju vina zadrţe kao svoj monopol, a posjednici su povećali naturalna davanja. Zbog toga su Grbljani, udruţeni sa seljacima iz susjednih sela, nasrnuli na Kotor i uništili skladišta soli, vinograde i zapalili kuće. Tada su Mleĉani sklopili dogovor sa Stefanom Crnojevićem da on pokori Grbaljsko polje, a oni su se obvezali da će mu zauzvrat godišnje isplaćivati 600 dukata. Crnojević je 1452. godine uhvatio voĊe pobune te ih je dao smaknuti, a ostale je stanovnike prognao iz Grblja.29 Posljednja grbaljska buna trajala je od 1462. do 1469. godine, a ugušio ju je Stefanov sin, Ivan Crnojević. U razdoblju mletaĉke vladavine vaţno je spomenuti dogaĊaj iz 1539. godine kada je turski moreplovac Hajredin Barbarossa zauzeo Herceg Novi, Risan i Grbalj, a potom je mornaricu usmjerio na Kotor. Zahvaljujući primirju koje je sklopljeno izmeĊu Osmanskog Carstva i Mletaĉke Republike, Kotor je ostao pošteĊen, ali je morao Hajredinu isplatiti 1000 dukata.30 Ovaj je dogaĊaj opjevao Ivan Bolica u svom epiliju istiĉući hrabrost Kotorana koji su bili spremni braniti svoj grad (94-105). Postoji mogućnost da je i sam Bolica sudjelovao u obrani Kotora (tada je imao oko 20 godina), ali je vjerojatnije da je u to vrijeme studirao u Padovi. Zbog nedostatka podataka o ovome se, naţalost, moţe samo nagaĊati. U vrijeme Boliĉina ţivota, Kotor i okolica su neprestano bili izlagani sukobima izmeĊu Osmanskog Carstva i Mletaĉke Republike. U ratu (1537.-1540.) kojeg je Osmansko Carstvo vodilo protiv ujedinjenih Mleĉana i Svete lige, pobijedile su Osmanlije na ĉelu s Hajredinom Barbarossom. Poraţena je mornarica Svete lige (španjolska flota) pod vodstvom Andrije Dorije iz osvete napala i zauzela Herceg Novi koji je još od 1482. godine pripadao Osmanlijama.31 Danas u Herceg Novom postoji znamenita utvrda ĉija je izgradnja zapoĉela u vrijeme turske vladavine u 15. stoljeću, a dovršena je za vrijeme španjolske jednogodišnje vladavine gradom te je prema tome nazvana Španjola.32 Budući da Osmansko Carstvo nije moglo dozvoliti gubitak najvaţnijeg mjesta Bokokotorskog zaljeva, Hajredin je 1539. godine ponovno zauzeo Herceg Novi koji je ostao pod osmanskom vlašću sve do 1687. godine kada je osloboĊen u jednoj od najpoznatijih

M. MILOŠEVIĆ, n. dj., 289-299. V. KRUŠVAR, n.dj., 7. 31 L. ĈORALIĆ, n. dj., 140-141. 32 L. ĈORALIĆ, n. dj., 141-143. 29 30

12

pomorskih bitaka Boke kotorske. Ova se pobjeda i osvajanje Herceg Novog smatra jednim od najvećih uspjeha mletaĉke vojske tijekom Morejskog rata.33 Za vrijeme Mletaĉke Republike, Venecija je u ratu veliku vaţnost pridavala i kotorskoj mornarici koja je najĉešće imala obrambenu ulogu. Kotorsko pomorstvo seţe u daleku prošlost, a njegovi se poĉeci veţu uz osnutak Bokeljske mornarice, odnosno udruţenja pomoraca kotorskog podruĉja iz 809. godine. Kotor je s Dubrovnikom sklopio ugovor 1257. godine o obostranom oslobaĊanju od carina, a 1335. godine sklapa trgovaĉki ugovor s Mletaĉkom Republikom. Tako su kotorski jedrenjaci u 14. i 15. stoljeću plovili prema svim glavnim lukama Jadranskog i Jonskog mora, a trgovali su od Sjevernog mora do Indijskog oceana prevozeći sir, suho meso, ribu, ţitarice, duhan, ulje i drugu robu.34 Bokeljski su jedrenjaci, donoseći tehniĉka i kulturna dostignuća u “zaljev hrvatskih svetaca”, omogućili Boki zavidan kulturni, ekonomski i duhovni razvoj.35 Kotor je ostvarivao trgovaĉke veze i s Podgoricom iz koje je uvozio vunu, koţu i stoku, a u Podgoricu je dopremao sol, ţito, šećer i ostale potrepštine.36 Bolica takoĊer progovara o trgovini koja je uz pomorstvo bila najvaţnija privredna grana („Trgovina tu veţe robu naizmjeniĉno, tu se traţi za valjan da novac prodajna roba se nudi; napor svima je isti: uzdizat vlastite stvari i više nego je pravo.” 239-242). Epilij prikazuje kako su gore navedeni dogaĊaji oblikovali Boliĉin svijet i utjecali na njegov naĉin razmišljanja. Nakon dugog razdoblja graĊanskih sukoba i turskog opsjedanja, uslijedilo je doba mletaĉke vladavine koja za Bolicu predstavlja razdoblje veselja i blagostanja. Pjesnik se kroz pjesmu prisjeća ratova (govoreći o njima kao da su se ranije dogodili, a epilij je nastao malo poslije napada Hajredina Barbarosse) te prelazi na vedre opise svog zaviĉaja koji odišu spokojem, ne dajući nikakav dojam rata.

L. ĈORALIĆ, n. dj., 26-28. Ţeljko BRGULJAN: Pomorstvo Boke Kotorske na slikama Bazija Ivankovića, Hrvatska bratovština „Bokeljska mornarica 809“, Zagreb i Hrvatsko graĊansko društvo Crne Gore, Kotor, Zagreb, 2011., 15. 35 Ţ. BRGULJAN, n. dj., 61. 36 V. KRUŠVAR, n. dj., 13. 33 34

13

2.2. Prirodne ljepote Boke kotorske

Slika 1. Bokokotorski zaljev

Boka kotorska prostran je zaljev smješten na istoĉnoj obali Jadranskog mora. S vanjske strane nalaze se poluotoci Vrmac, Luštica i Devesilje koji su ujedno i brda s visinom do 789 m. S unutrašnje strane izdiţu se planine Orjen i Lovćen. Boku ĉine dva zaljeva: Hercegnovsko tivatski, koji se još naziva i vanjskim, te Risansko - kotorski, koji se naziva unutrašnjim zaljevom. Navedeni zaljevi povezani su tjesnacem Verige. Na tom je mjestu Bokokotorski zaljev najuţi, a voda najdublja. Smatra se da naziv Verige potjeĉe od lanca (tzv. veriga) koji je turskom brodovlju spreĉavao ulazak u unutrašnji zaljev Boke kotorske.37 Drugo je mišljenje da tjesnac nosi naziv po plemićkoj kotorskoj obitelji Catena, ĉije ime na talijanskom znaĉi lanci (verige).38

37 38

M. BUZOV, n. dj., 468. SLOBODAN PROSPEROV NOVAK: Boka kotorska od kampanela do kampanela, AGM, Zagreb, 2011., 167.

14

Bokokotorski je zaljev ukrašen sa sedam otoĉića, od kojih su najistaknutiji Gospa od Škrpjela i otok Sveti Juraj koji se nalaze ispred grada Perasta. Otoĉić Gospa od Škrpjela nastao je umjetnim putem, tj. nasipavanjem kamenja. Uz ovaj se otok veţe legenda o dvojici braće koji su, nakon što se jedan od njih teško razbolio, pronašli Gospinu sliku na morskoj hridi. Tada se dogodilo ozdravljenje koje su pripisali Bogorodici te su joj u znak zahvalnosti dali podići kapelicu.39 Otoĉić Svetog Jurja nastao je prirodnim putem. Na njemu se nalazi benediktinski samostan iz 12. stoljeća koji je za vrijeme Mleĉana sluţio kao vojna tvrĊava. Otoĉić Mamula, poznat i pod nazivom Lastavica, nalazi se na samom ulazu u bokokotorski zaljev izmeĊu poluotoka Luštice i Prevlake. U blizini grada Tivta nalaze se otoĉići: Gospa od Milosti, Mala Gospa te Otok cvijeća u ĉijem se produţetku nalazi otok Sveti Marko. U vanjskom zaljevu Boke kotorske najpoznatiji gradovi su Herceg Novi i Tivat, dok je to u unutrašnjem zaljevu Kotor u ĉiji su sastav do kraja 16. stoljeća ulazila naselja Perast, Prĉanj i Dobrota. Perast je krajem 16.stoljeća, zahvaljujući pomorstvu i trgovini, postao samostalna općina, dok su Prĉanj i Dobrota to postigli tek u 18. stoljeću.

39

S. PROSPEROV NOVAK, n. dj., 120.

15

3. DESCRIPTIO ASCRIVIENSIS URBIS 3.1. Pojava imena grada Kotora kod antičkih autora Antun Mayer u svom ĉlanku Catarensia kaţe da je najstariji spomenik nekog mjesta njegovo ime.40 Naziv grada Kotora javlja se još u antici, ali u drukĉijem obliku. U svojim ga djelima spominju antiĉki autori: Pseudo-Aristotel, Strabon, Tit Livije, Plinije Stariji, Ptolomej i Apijan. Rimski i grĉki su pisci u svojim djelima ostavili vrijedne podatke iz kojih doznajemo prošlost današnjeg Kotora. Najstariji grĉki zapis o navedenom podruĉju nalazi se u prirodoznanstvenim spisima Aristotelovih sljedbenika koji spominju Ardijejce i donose prikaz njihove svakodnevice. Smatra se da Ardijejci u to vrijeme ţive na kotorskom podruĉju zbog toga što se spominju kao ilirski narod koji ţivi u blizini plemena Autarijata, a oni su naseljavali podruĉje zapadnog i središnjeg Balkana. Pseudo-Aristotel, Čudesne pripovijesti, 138. „Kaţu da kod Ilira koji se zovu Ardijejci, na granici njihovoj prema Autarijatima, postoji velika gora i kraj nje stijena iz koje izbija voda, ne uvijek, već s proljeća, i to vrlo obilna. Tu vodu hvataju i ĉuvaju je tokom dana pod krovom, a noću pod vedrim nebom. To rade pet do šest dana i voda se stegne i daje odliĉnu sol, koju paze za stoku. Kod njih se sol ne uvozi pošto ţive daleko od mora i ne miješaju se sa drugim narodima. Najviše se koriste tom solju za stoku, jer u toku godine ovu dva puta nahrane solju. Kad to ne uĉine, dogaĊa se da im ugine skoro sva stoka.”41 Strabon, grĉki povjesniĉar, geograf i filozof, u djelu Geografija takoĊer govori o Ardijejcima (Ardiaei). Za njih kaţe da su ţivjeli od Neretve do Boke kotorske i donosi podatke o tome kako su ih Rimljani preselili u unutrašnjost i prisilili da se bave zemljoradnjom.42 Budući da je tamošnja zemlja bila neplodna, Ardijejci su propali. Vaţno je napomenuti i to da Strabon Antun MAYER: „Catarensia“, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, I (1954.), 95. (dostupno na stranici: Hrčak – Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske, http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=124576, zadnji pristup 27. kolovoza 2014. ) 41 Nedim MEHIĆ: „Provincija Dalmatia od Epidauruma do Lissusa“, u Ivo Komšić (ur.): Zemlje antičkog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2014., 139. 42 N. MEHIĆ, n. dj., 138. 40

16

Boku Kotorsku naziva Rhizonikós kolpós (Risanski zaljev) prema gradu Risnu, koji je u vrijeme ilirske vladavine bio glavni grad Bokotorskog zaljeva.43 Strabon, Geografija, VII, 5-6 „Slijedi rijeka Naron i uz nju Daorsi i Ardijejci i Plereji, kojima je blizu otok zvan Crna Korĉula i grad koji su osnovali KniĊani. Ardijejcima je blizu Hvar, prije zvan Par jer su ga osnovali Parani.”44 „Ardijejci su kasnije prozvani Vardejcima. Rimljani su ih preselili od mora u unutrašnjost jer su pljaĉkali u gusarskim napadima i prisilili ih da obraĊuju zemlju. Ta zemlja bijaše krševita, neplodna i nepogodna za ratarstvo, tako da je taj narod gotovo propao.” Najstariji rimski povjesniĉar Livije u djelu Ab urbe condita izmeĊu ostaloga spominje ilirski rat te govori o podjeli ilirske drţave na tri oblasti. Doduše, on ne navodi ime grada, nego stanovnike koji su ţivjeli na podruĉju današnje Boke kotorske: Agravonitae, Rhizonitae i Olciniatae. Za Agravonite se smatra da su prastanovnici današnjeg Kotora. Slijedeći imena stanovnika dolazi se do naziva starih bokokotorskih gradova: Agruvij i Rizon, dok Olcinij (Ulcinj) leţi više na jugu. Tit Livije, Od osnutka grada, XLV, 26 Inde in tres partes Illyricum divisit. Unam eam fecit, quae supra dictam est, alteram Labeatas omnis, tertiam Agravonitas et Rhizonitas et Olciniatas accolasque eorum.45 „Nakon toga je podijelio kraljevstvo na tri dijela.46 Jedan je napravio onaj gore spomenuti, drugi od svih Labeata, treći od Agravonita, Rizonita, Olcinijata i drugih u tom prostoru.”47 Rimski pisac Plinije Stariji u trećoj knjizi svoje enciklopedije Naturalis historia spominje Akruvij kao rimski grad. Livije i Plinije ovom gradu ne pripisuju veliku ulogu i ne smatraju ga najznamenitijim gradom u Boki. Radoslav KATIĈIĆ: Illyricum mythologicum, Antibarbarus, Zagreb, 1995., 85. Radoslav DODIG: „Bilješke o Ardijejcima“ u Stjepan Šešelj (ur.): Hrvatski neretvanski zbornik 5/ 2013., Društvo Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu, Zagreb, 2013., 38. 45 Izvorni tekst Ab urbe condita preuzet sa stranice: The Latin Library (http://www.thelatinlibrary.com/livy/liv.45.shtml#26, zadnji pristup 14. kolovoza 2014. ) 46 Odnosi se na rimskog pretora Lucija Anicija. 47 John WILKES: Dalmatia, Routledge (and) Kegan Paul, London, 1969., 14. 43 44

17

Plinije Stariji, Prirodoslovlje, III, 144 Ab Epidauro sunt oppida civium Romanorum Rhizinium, Acruium, Butuanum, Olcinium, quod antea Colchinium dictum est, a Colchis conditum, amnis Drino superque eum oppidum civium Romanorum Scodra...48 „Poslije Epidaura slijede gradovi s rimskim graĊanskim pravom: Risan, Kotor, Budva, Ulcinj, koji je prije bio nazvan Kolhinj jer je osnovan od KolhiĊana; rijeka Drin i ponad nje grad s rimskim graĊanskim pravom Skadar...”49 Ptolomej je u svom najpoznatijem djelu Geografija naveo grad Akruvij kao A(s)krouion (grĉ. Ἀ(σ)κρούιον). Smatra se da je taj oblik, (kod Livija u varijanti Agruvij), najstarije ime za današnji Kotor.50 Ipak, treba napomenuti da dio historiografije smatra da Acruvium nije pouzdano ubiciran (nije sigurno je li se nalazio na podruĉju današnjeg Kotora ili pak negdje u blizini). Grĉki povjesniĉar Apijan napisao je djelo Rimski graĎanski ratovi u 24 knjige. U desetoj knjizi govori o pohodu rimskog konzula Servija Fulvija Flaka protiv plemena Ardijejaca i Plerejaca 135. godine pr. Kr. Apijan, baš kao i Strabon, navodi da su ta plemena ţivjela negdje duţ obale, juţno od Neretve. Nakon što su plemena poraţena, kako bi se zaustavilo ardijejsko gusarenje, Flak ih je preselio s obale u unutrašnjost, vjerojatno na prostor današnje Hercegovine da ondje obraĊuju zemlju.51 Ravenski geograf (Ravenat) oko 680. godine biljeţi naziv Decadaron i time napušta izraz Acruvium koji su koristili prethodno navedeni antiĉki autori. Smatra se da je oblik Cadaron grĉkoga porijekla, a latinizirano ime glasi Cadarum ili Cat(t)arum. Vjerojatno je slog de, kojega pronalazimo u rijeĉi Decadaron, latinski prijedlog koji je bio srastao s imenom mjesta. Naime, ova je pojava bila vrlo ĉesta, a pogotovo se pojavljivala kod manje poznatih imena mjesta.52 U srednjem se vijeku grad nazivao Cat(t)arum, Catera, Cathara te su upravo ovi oblici bili osnova od koje je nastalo ime Kotor. 48

Izvorni tekst Naturalis historia preuzet sa stranice: The Latin Library (http://www.thelatinlibrary.com/pliny1.html, zadnji pristup 14. kolovoza 2014. ) 49 Plinije Stariji: Zemljopis starog svijeta: Naturalis historia III., IV., V. i VI. knjiga, prev. i kom. Uroš Pasini, Knjiţevni krug, Split, 2004., 49. 50 Miraš MARTINOVIĆ: Antički gradovi: snovi i sudbine, Matica crnogorska, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skaner studio, Zagreb, 2012., 86. To ime, u obliku Ascrivium, koristi i Bolica u svom epu. 51 M. BUZOV, n. dj., 470. 52 A. MAYER, n. dj., 95.

18

3.2. Vrsta i kompozicija djela Descriptio Ascriviensis urbis (Opis grada Kotora) kratki je ep (epilij) od svega 331 heksametra. Djelo se pojavljuje i pod proširenim naslovom Descriptio sinus et urbis Ascriviensis (Opis zaljeva i grada Kotora). Pjesnik Fran Alfirević o ovom epiliju kaţe: „To nije neka duboka pjesma, u njoj ima malo prave poezije, ali ona ima slikovitost koju je nadahnulo to išĉezlo vrijeme, njen oblik je elegantan, poneki stih ima zanosa, poneka slika ima svjeţine.”53 Epilij se kompozicijski i sadrţajno moţe podijeliti na ĉetiri dijela.54 Prvi dio obuhvaća prvih jedanaest stihova u kojima se autor obraća muzama. U drugom dijelu, tj. od 12. do 17. stiha, Bolica otkriva da posvećuje djelo svome prijatelju. Treći dio epilija ĉine stihovi od 18. do 317. To je najveći i najvaţniji dio epilija u kojemu je opisana Boka kotorska s posebnim naglaskom na grad Kotor. U posljednjem se dijelu, od 318. do 331. stiha, govori o postanku Kotora. Za ep su karakteristiĉne digresije koje inaĉe usporavaju radnju, ali kod Bolice digresije imaju drukĉiju ulogu. Budući da nabraja mnoge crkve, utvrde i druge znamenitosti, Bolica je ubacio kratke refleksije o povijesnim dogaĊajima i o ţivotima svetaca kako bi izbjegao monotoniju.55 Dok opisuje Herceg Novi, Bolica vrlo vješto umeće povijesne dogaĊaje iz 1539. godine kada je osmanski zapovjednik Barbarossa razorio i zauzeo grad. Isto tako, opisujući grad Risan, dotiĉe se tragiĉne sudbine kraljice Teute, a pri opisu crkava ukratko se dotiĉe ţivota Sv. Ilije, Sv. Agate, Sv. Jeronima, Sv. Katarine i drugih svetaca kojima su crkve posvećene.56

53

I. BONA-BOLICA, n. dj., 54. Milivoj ŠREPEL: „Ivan Bolica Kotoranin, latinski pjesnik“, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, (1894.) 118-120. (http://dizbi.hazu.hr/?sitetext=107, zadnji pristup 14. kolovoza 2014.) 55 M. ŠREPEL, n. dj., 121. 56 V. detaljnije u poglavlju 3.3.3. 54

19

3.3. Sadržaj djela Bolica je ovaj epilij zamislio kao kratko putovanje kroz Boku kotorsku u kojem će spomenuti i prikazati što više prirodnih ljepota i znamenitosti. On iz Jadranskog mora ulazi u Bokokotorski zaljev te spominje Herceg Novi, Risan, zatim pomorski grad Perast koji se nalazi pokraj Ljute i Dobrote te naposljetku Kotor i Grbalj. Od svih gradova najviše paţnje pridaje Kotoru te spominje njegove crkve kojih je u to vrijeme bilo mnogo. Moglo bi se reći da si je pjesnik postavio zadatak da nabroji što više crkava i utvrda, ne zadrţavajući se na ostalim znamenitostima, a to potvrĊuje sljedećim stihovima: Sat mihi sit, si tecta Patrum, si templa Deorum complectar.57 „Dosta nek bude otaca obgrlit krovove, svete hramove.”58 Pjesnik opisuje mjesta nastojeći spomenuti sve ono što mu se ĉini vaţnim, a to su u prvom redu znamenitosti i graĊevine. Postoji mogućnost da je Bolica izabrao baš crkve i utvrde zato što su Kotorani najviše drţali do tih graĊevina. Time je htio istaknuti poboţnost svog grada koji je utvrdama štitio crkve, njihovo najveće blago. On ne spominje svakodnevicu ljudi i njihove obiĉaje, što mu se danas zamjera. Bolica je vjerojatno to izostavio jer je teţio tome da ne bude predugaĉak u svom opisivanju.

Zbog toga je izabrao samo ono što je smatrao vrijednim

spomena. Upravo o tome progovara knjiţevnik Fran Alfirević koji ţali za tim što je Bolica izostavio opis ţivota i ljudi u Kotoru iz toga vremena. Slijedi citat iz knjige Proza navedenog knjiţevnika. „Baš to moramo ţaliti, što se ovaj slikar staroga Kotora nije uţivio malo u njegov svakodnevni ţivot, što nam nije donio koju intimnu sliku iz njegove svakodnevnosti, jer mi tako malo znamo o onome, što bi nas zanimalo i što nas uvijek zanima u literaturi; osobito nas današnje ljude, s punim smislom za realnost: Kako ţivi puk, koja su njegova raspoloţenja, kakve su njegove tuge i radosti, od ĉega se sastoji njegova svakodnevnost.

57

I. BONA-BOLICA, n. dj., 20. Prijevod Opisa grada Kotora u cijelom je radu citiran iz knjige: Ivan BONA-BOLICA: Opis zaljeva i grada Kotora, prir. i prev. Relja Seferović i Luko Paljetak, Matica hrvatska-Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2010. 58

20

Zanemarujući taj ţivot, bez smisla za nj, plemić Bolica nam daje samo slike javnog karaktera, vanjski reprezentativne i bezliĉne, i odmah prelazi na crkve.”59 Budući da danas postoji vrlo malo saznanja o ţivotu ljudi s toga podruĉja, Boliĉini bi podaci, da im je poklonio malo prostora u svom epiliju, bili od velikog znaĉaja.

3.3.1. Zazivanje ilirskih muza U prvih jedanaest stihova Bolica se obraća ilirskim muzama. Invokacija dolazi od latinske rijeĉi invocare što znaĉi „zazivati, prizivati”. U njoj pjesnik doziva muze ili neko boţanstvo. Veţe se prvenstveno za klasiĉno pjesništvo grĉkih i rimskih autora. Bolica zaziva muze da mu pomognu u pisanju pjesme. To ĉini po uzoru na antiĉke autore koji su većinu svojih djela zapoĉinjali na ovaj naĉin. Pjesnik u svojoj invokaciji ukratko iznosi i o ĉemu će pisati. Naime, kaţe da će opisati poloţaj domovine, brda, obale, luke i za to moli muze da ga nadahnu.60

3.3.2. Posveta prijatelju U drugom dijelu (12-17) Bolica otkriva da je epilij posvetio svom nećaku Iliji Zaguroviću. On je bio patricij i kotorski pjesnik, a prezime mu se još pojavljuje u oblicima Zagurević i Zaguri. Lovorka Ĉoralić navodi da je obitelj Zagurević jedna od najznaĉajnijih obitelji s istoĉne obale Jadrana u Veneciji. TakoĊer istiĉe da se njihova palaĉa (palazzo Zaguri) nalazila u središnjem mletaĉkom podruĉju, a u blizini su bili most, kanal i ulica koji su nosili ime njihove obitelji.61 Bolica s poštovanjem i uzvišenim tonom govori o Zaguroviću te ga predstavlja kao svog pratitelja na „putovanju” kroz Bokokotorski zaljev. Ovom posvetom Bolica ţeli naglasiti da je Zagurović bio izvrstan pjesnik kojemu se dive Hermes i muze.

59

I. BONA-BOLICA, n. dj., 55-56. V. i poglavlje 4.1. 61 Lovorka ĈORALIĆ: „Iseljenici iz grada Kotora u Mlecima (XV.-XVIII. st.)“, Povijesni prilozi 17, (1999.), 149. (dostupno na stranici: Hrčak – Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske, http://hrcak.srce.hr/107113?lang=en, zadnji pristup 11. rujna 2014.) 60

21

Sed nec te ad partem nostri accessisse laboris, Secretum aut pigeat Zaguri ostendere callem Quo tuto nobis tentari haec semita possit. Nam te per notasque vias, notasque per artes Ipse pater ducit Cyllenius, et tibi Musae Applaudunt, sacraque intexunt tempora lauro.62 (Posveta, stihovi 12-17) Al' nek ni tebe ne mrzi, Zaguroviću, uz dio Našega posla što si pristao, otkrivši tajni Prolaz nam sigurni kojim da se ta iskušat staza. Tebe, naime, stazam poznatim i vještinom Tebi poznatom vodi sam otac Hermes i Muze Plješću ti, lovorom reseć' posvećeno ti ĉelo.

3.3.3. Opis Boke kotorske i grada Kotora Treći dio epilija mogli bismo razdvojiti na dva dijela: opis Boke kotorske (18-128) i opis grada Kotora (129-317). Bolica opisivanje zapoĉinje ulaskom u Boku iz Jadranskog mora pri ĉemu Bokokotorski zaljev naziva risanskim i najljepšim od svih (ante alios pulcherrimus omnes, 20). Pjesnik navodi da se na lijevoj strani izdiţu zidine grada Herceg Novog te koristi priliku za kratku refleksiju o povijesti tog grada (22-32). On prvo spominje rat koji su Osmanlije vodile protiv Mleĉana udruţenih s carom Karlom V., papom i kraljem Ferdinandom Habsburškim 1538. godine. Nakon što je preko 50 godina bio u turskim rukama, Mleĉani su zauzeli Herceg Novi pod zapovjedništvom Ferdinanda Gonzage. Već sljedeće godine (1539.) Osmanlije su na ĉelu s Hajredinom Barbarossom vratile Herceg Novi pod svoju vlast. Barbarossa je potom zauzeo Risan

62

Izvorni tekstovi Opisa grada Kotora u cijelom radu preuzeti su sa stranice: Croala (http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/cgi-bin/getobject.pl?c.240:1.croala, zadnji pristup 14. kolovoza 2014.)

22

te je usmjerio mornaricu na Kotor, ali ga nije mogao osvojiti zbog primirja koje je Osmansko Carstvo sklopilo s Venecijom.63 Proh, quantas, urbs illa, acies, quae praelia vidit, Quas olim Illyrij hic Turcis, quas Turca vicissim Illyriis strages dedit, Hispanaeque cohorti! Vel cum Xerzegum propriis Mahumetus ab oris Expulit hinc, longo vel cum post tempore Turcam Clavigeri arma patris, Caesar, Venetique fugarunt. Aut mox Hispanas dum Barbarussa phalanges Ejicit, atque urbi vexilla Othomanna reponit. (25 - 32) Jao, kolike ĉete, kolike bojeve vidje Taj grad, kolike Iliri Turcima pokolje nekoć Naniješe, a Turci njima i španjolskoj vojsci! Ili kad hercega Mehmed istjera s obala ovih, Il' kad topuzlije, nakon toga, i oĉinske sablje, Car i Mleĉani u bijeg natjeraše Turke. Ili kad uskoro snage španjolske Barbarossa Izbaci i u grad osmanske stjegove vrati. Zatim se pjesnik ponovno vraća na opisivanje zaljeva te spominje utvrdu Risan, koja je bila sjedište Teute, kraljice Ilira (41-43). Ovdje opet, doduše vrlo kratko, odstupa od opisivanja i spominje nesreću koja je zadesila kraljicu nakon smrti supruga Agrona. Poslije njegove smrti, Teuta je pokušala zavladati Visom i 229. godine pr. Kr. zaratila je s Grcima kojima su u pomoć pristigli Rimljani. Teutu je tada izdao njezin najsposobniji vojskovoĊa, Demetrije Hvarski, te se poraţena morala skloniti u Risan uz plaćanje ratne odštete.64 Smatra se da je Teuta izvršila samoubojstvo bacivši se s planine Orjen kako ne bi dopala u ruke Rimljanima koji su opkolili Risan. 63 64

V. KRUŠVAR, n. dj., 5-7. N. MEHIĆ, n. dj., 139.

23

Nakon toga (43-50) Bolica spominje otoĉić Gospe od Škrpjela na kojemu se nalazi crkva Blaţene djevice Marije i otoĉić Sv. Jurja gdje se nekoć nalazio samostan Sv. Benedikta, a danas je ondje samostan Reda Male braće sv. Franje. Nasuprot ovih otoka izdiţe se pomorski grad Perast, a uz njega se proteţu polja Ljuta i Dobrota. Potom Bolica prekida nabrajanje po pravilnom slijedu, preskaĉe Kotor i odlazi na poĉetak zaljeva. Tu spominje Lušticu („strmo i kamenito brdo) koja se nalazi na samom ulazu u zaljev, nasuprot Prevlake. Zatim spominje Grbalj i otoĉiće oko Tivta. Bolica kaţe da se uz otoĉić Gospe od Milosti nalazi otok Sv. Gabrijela (73-75). Smatra se da je tako bio nazvan po srednjovjekovnoj crkvi Sv. Gabrijela koja se ondje nalazila. Danas se taj otoĉić naziva Stradioti ili otok Sveti Marko. Bolica nakon toga spominje Vrmac te kaţe da „široka puĉina tu je, brdo pak uz nju, ovdje i ondje, i krivudava obala koja ti tako ne da da moţeš odmah cijeli grad vidjet” (85-88). Bolica zatim spominje Kotor te kaţe da se izdaleka najprije vidi tvrĊava Sv. Ivana koja se nalazi na brdu, a kada se priĊe bliţe, lijepo se vidi cijeli grad (129-136). Slika 2 prikazuje put kojim je moţda i Bolica koraĉao u svojoj pjesmi, kao i u stvarnom ţivotu. Naime, prvo se vidi tvrĊava, a potom se pojavljuju kule i krovovi kuća.

Slika 2. Pogled na Kotor

Pjesnik kaţe da grad ima „trokutast oblik” (177) te da je sa sjeverne strane omeĊen rijekom Škurdom. Zidine grada izgraĊene su još u ilirsko doba kao fortifikacijski sustav. Imaju troja vrata kroz koja se moţe ući u Kotor, a to su: Vrata od mora (zapad), Vrata od Rijeke (sjever) i Vrata od Gurdića (jug). Nakon toga Bolica ponovno prelazi na ĉinjenice te iznosi kako je Barbarossa nakon zauzimanja Herceg Novog namjeravao napasti Kotor. Ovdje pjesnik ponosno istiĉe hrabrost svojih Kotorana koji se nisu uplašili Osmanlija, nego su stali u obranu grada (9424

105). Zanimljivo je da Bolica ovdje nije spomenuo Ozanu za koju se veţe legenda o obrani grada od turske navale. Pjesnik se potom po drugi put obraća muzama (125-128) i moli ih za pomoć na ostatku putovanja. Na taj naĉin završava opis Boke kotorske i prelazi na opis grada Kotora. Za razliku od opisivanja Boke kotorske, gdje je zastupljena topografija, pri opisu Kotora paţnja se usmjerava na znamenitosti kojima grad obiluje. Bolica prvo opisuje kako je Kotor smješten u podnoţju brda te da se na vrhu nalazi tvrĊava Sveti Ivan. Potom (139-142) brda Lovćen i Peštigrad, koja se uzdiţu uz Kotor, usporeĊuje s Apeninima, Rodopima i Osom. Nadalje, kaţe da su na obali „sandalonogi oci” (lignipedes patres), što se odnosi na franjevce, podignuli samostan i crkvu Sv. Bernardina na izvoru Puĉ (159-162). Nakon toga Bolica spominje da su fratri dali izgraditi samostan i crkvu Sv. Franje izvan zidina grada u blizini Gurdića (170-173). Taj je samostan bio prvo kotorsko sjedište Male braće (franjevaca). U Kotoru su redovnici dali znaĉajan doprinos širenju kršćanske svijesti od kojih treba istaknuti benediktince, dominikance i franjevce. Uz njih su u Kotoru u srednjem vijeku djelovale i redovnice (benediktinke, klarise, dominikanke i franjevke).65 Većinu ovih redova Bolica spominje u svom djelu. Pjesnik, prije nego što uĊe u grad, ukratko iznosi sliku predgraĊa koje je razrušeno zbog turske navale iz 1539. godine kada je Barbarossa nakon zauzimanja Herceg Novog krenuo na Kotor (173-176). Izvan zidina leţe oborene kuće i uništeni sveti hramovi. Opisivanjem kotorskog izvora, pjesnik unosi ţivu sliku i prikazuje „idiliĉnu scenu s nestašnim djevojkama na vrelu Puĉ”.66 Ovaj opis ide u prilog Boliĉinom pjesniĉkom umijeću jer je izvoran, poput opisa gradskog sata (v. niţe). Bolica ovdje donosi vedru sliku izvora zarasloga u bršljan na kojemu se „djevojke njeţne natjeĉu koja će prva, baš kao mravi zrnobiri nekad u dugome redu zimi kad rastrkani novo sakupljaju zrnje: jedni dolaze, odlaze drugi, pod teretom sretni” (166-169).

Slavko KOVAĈIĆ: „Kotorska biskupija – Biskupska sjedišta u Boki kotorskoj u daljoj prošlosti”, u Radoslav Tomić (ur.): Zagovori svetom Tripunu. Blago kotorske biskupije, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2010., 32-33. 66 V. GORTAN i V. VRATOVIĆ, n. dj., 668. 65

25

Slika 3. Prikaz kotorskih znamenitosti koje su spomenute u epiliju, a postoje i danas Vrata od Mora Trg od oruţja (ovdje se uz zidine proteţe kneţeva palaĉa, a nasuprot nje se nalaze kvestorova palaĉa i zapovjednikova kuća) Gradska kula s gradskim satom Katedrala Sv. Tripuna Crkva Gospe od Zdravlja Trg od drva Crkva Sv. Marije (KoleĊata) Crkva Sv. Luke Crkva Sv. Mihovila Crkva Sv. Ane Crkva Sv. Pavla

26

Bolica ulazi u Kotor na vrata od Mora i dolazi na Trg od oruţja gdje su spomenute: kneţeva palaĉa, kurija, kvestorova palaĉa i zapovjednikova kuća (v. sliku 3). Bolica tu otkriva svoj stav o Veneciji govoreći: „usred poljane stoga visoki stoji stup, na njega stjegova duţda i velikoga senata diţemo Mleĉani mi i veselo plješćemo svi im” (235-239). Iz ovoga išĉitavamo da Bolica odobrava mletaĉku vlast, štoviše on sebe i svoje sugraĊane naziva Mleĉanima. Nakon toga pjesnik zastaje na trenutak pokraj gradske kule i donosi kratku refleksiju o zvoniku kojom potvrĊuje svoje pjesniĉko umijeće. Ovdje se pjesnik ne povodi za drugim autorima, već je dosljedan samom sebi. Taj se blago melankoliĉni opis smatra jednim od najljepših u djelu. ...strepit hic qui rebus agendis Tempora praescribens, noctis quoque dividit horas, Inclamatque procul, procul atque auditur, at ipse Se ipsum audire nequit, nec quicquam sentit, ubi se Conficiat toties repetito vulneris ictu. (205-209) ...zvoni tu onaj što vrijeme OdreĊuje kad vrše poslovi se i dijeli Sate noćne, daleko zove, daleko se ĉuje, A sebe ne moţe ĉuti, nit' išta osjeća ondje Gdje tuĉe toliko puta ponavljajuć' udarac ranjiv. Pjesnik kaţe (210-215) da neće govoriti o ulicama, cestama niti o skladištima robe, nego da će priĉati o crkvama i samostanima zbog toga što bi bilo previše da sve obuhvati svojim djelom. Moţda je Bolici, s obzirom na nabrajanje crkava, bilo u interesu da prikaţe vjerski duh Kotora. Tako je u 189 stihova, u kojima opisuje grad, naveo ĉak tridesetak srednjovjekovnih crkava i samostana, od kojih je danas saĉuvano samo sedam. Većina je stradala u katastrofalnom potresu koji je 1667. godine pogodio Kotor. Bolica prvo navodi crkvu Sv. Filipa i Jakova uz koju se nalazi crkva Sv. Nikole, zaštitnika mornara i putnika. Crkva Sv. Nikole podignuta je u prvoj polovici 14. stoljeća, a nalazila se u 27

blizini palaĉe Bizanti. U toj su crkvi sluţbu vršili franjevci od 1445. godine koji su dali izgraditi samostan i crkvu Sv. Bernardina, kao što je već gore spomenuto. Osim franjevaca, i dominikanci su imali samostan posvećen Sv. Nikoli koji je srušen prilikom napada Hajredina Barbarosse. Nakon toga su dominikanci sagradili novi samostan koji su takoĊer posvetili Sv. Nikoli, a nalazio se u blizini samostana Sv. Klare.67 Bolica zatim spominje crkvu Sv. Agate za koju kaţe da „sjedi spustivši kosu niz leĊa” (215-221). Nakon toga konaĉno dolazi do trga i katedrale Sv. Tripuna („hram veliĉanstven Tripunu frigijskom posvećen”, 223-224), koje s ponosom i uţitkom vrlo detaljno opisuje. Bolica kaţe da se na tom trgu skupljaju starci i oci koji se bave drţavnim poslovima. Ovdje pjesnik progovara o politiĉkoj situaciji te kaţe da njegov grad „po volji svojoj sad stvari urediv u sretnom redu uţiva” (232-233), upućujući na povlašten poloţaj po kojemu Kotor ima pravo na gotovo samostalno odluĉivanje.

Slika 4. Katedrala Sv. Tripuna

Katedrala Sv. Tripuna izgraĊena je 1166. godine, a nalazi se, prema opisu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta, na mjestu ranije crkve koja je sagraĊena još u 9. stoljeću („u tom gradu poĉiva sv. Tripun, koji sigurno lijeĉi sve bolesti, a najbolje one koji su obuzeti zlim duhovima”).68 Smještena je u središtu grada i uţiva veliki ugled ne samo zbog umjetniĉke vrijednosti, nego i zbog toga što se u njoj nalaze moći Sv. Tripuna, o ĉemu će kasnije biti više govora. Prva je graĊevina (martirij Sv. Tripuna) bila pravokutna graĊevina s tri apside, a ostaci te

Valentina ŢIVKOVIĆ: „Kult svetog Nikole u religijskoj praksi Kotora (XIV-XVI vek)“ u Dvanaest vjekova Bokeljske mornarice, Kotor, 2010., 95-98. 68 Tomislav MARASOVIĆ: Dalmatia praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 4. sv., Knjiţevni krug: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Arhitektonski fakultet Sveuĉilišta, Split-Zagreb, 2013., 380. 67

28

crkve saĉuvani su samo u temeljima (1.60 m ispod poda sakristije).69 Nova se graĊevina poĉela graditi 1124. godine te je predstavljala katedralu kotorskih biskupa. Ona je bila trobrodna bazilika ĉiji su zvonici imali kriţne svodove, dok je centralni travej vjerojatno bio nadsvoĊen kupolom.70 Naţalost, katedralu su više puta uništavali potresi. U potresu iz 1537. godine stara je kupola bila oštećena i zbog toga je uklonjena. Katedralu je najviše uništio potres 1667. godine koji je razorio oba zvonika i urušio zidove u unutrašnjosti crkve. Zvonici su ponovno izgraĊeni od korĉulanskog kamena, a restauracijom zidova prekrivene su stare freske koje su krasile katedralu.71 Bolica je opjevao visoke zvonike katedrale koji su podignuti u grĉkom stilu s vrhovima „nalik na piramide” (246), dok su danas ravni, što se vidi i na slici 3. Pjesnika su posebno oduševili: dvobojni kamen od kojega je bila izgraĊena katedrala, orgulje, freske i relikvije Sv. Tripuna poloţene u srebrni sarkofag (269-271). Uz Sv. Tripuna veţe se legenda o prijenosu relikvija iz Konstantinopola u Kotor 809. godine. Ovaj je dogaĊaj povezan i sa Bokeljskom mornaricom koja od te godine biljeţi svoj postanak, a osim toga, ona još se i danas smatra zaštitnicom relikvija sveca.72 Još uvijek nije utvrĊeno je li središnji trijem izmeĊu zvonika katedrale bio ravan zabat poduprt stupovima ili je bio izveden pomoću luka. Bolica sa svojim epilijem ide u prilog posljednjoj tvrdnji jer pri opisu katedrale ne spominje nikakve stupove na trijemu.73 Bazilika Sv. Tripuna, kako je od milja nazivaju Kotorani, saĉuvala je svoj prvotni tlocrt kao trobrodna crkva, ali je zbog brojnih restauracija izgubila svoj izvorni izgled. Nakon opisa katedrale, Bolica koristi priliku da se pohvali i istakne slobodu svoga grada koji nikada nije podnosio ropstvo te koji ţivi „pod paskom krilatog lava” (230-234). Ovaj se izraz odnosi na grb Mletaĉke Republike koja je vladala Kotorom. ...nam nulli addicta tyranno Urbs fuit haec, durum non unquam pertulit olim Servitium: nunc compositis laeto ordine rebus T. MARASOVIĆ, n. dj., 384. Milka ĈANAK MEDIĆ: „Katedrala svetoga Tripuna u Kotoru“ u Radoslav Tomić (ur.), Zagovori svetom Tripunu. Blago kotorske biskupije, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2010., 52. 71 Cvito FISKOVIĆ: Spomenička baština Boke kotorske, Matica hrvatska, Zagreb, 2004., 21. 72 Ivanka PETROVIĆ: „Hagiografska tradicija sv. Trifuna i bokeljskih svetaca“ u Radoslav Tomić (ur.), Zagovori svetom Tripunu. Blago kotorske biskupije, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2010., 42-43. 73 C. FISKOVIĆ, n. dj., 31. 69 70

29

Sponte sua, non vi, non bello victa, nec armis, Sub curam aligeri fovet otia grata Leonis. (230-234) ...naime tiranu nikakvu podloţan nije Bio taj grad, niti ikad pretrpio teško je ropstvo, Po volji svojoj sad stvari urediv' u sretnom redu Uţiva, oruţjem, silom nepobijeĊen, ni ratom, Ugodnu dokolicu pod paskom krilatog lava. Zatim Bolica navodi crkvu Sv. Jeronima „prljavom opasanog krpom, što bezbroj puta grudi, u tvrdom kamu, tuĉe” (273-275). Sveti Jeronim je najĉešće prikazivan kako kleĉi u pustinji i udara kamenom u prsa. Ovaj se ĉin pojavljuje u liturgiji, a predstavlja spoznaju grijeha, kajanje i obraćenje. Postoji i legenda da se Jeronim ĉesto kajao što je Dalmatinac pa lako plane. Potom pjesnik navodi crkve Sv. Marka i Sv. Ivana Krstitelja koje su „odmah nasuprot (dijeli ih malen razmak)” (276). One su se nalazile u blizini Juţnih gradskih vrata, na putu prema Gurdiću. Ondje su se nalazile i crkve Sv. Marije i Sv. Lucije. Bolica potom spominje opatijsku crkvu Sv. Stjepana koja se nalazila na brdu („satrt teţinom stijenja izabra nad sobom brdo visoko” 282-283) te samostan redovnica Sv. Dominika koji je ustanovljen 1520. godine.74 Nakon toga se spominje crkva Sv. Benedikta i Sv. Kriţa koje se nalaze uz samostan redovnica Sv. Josipa, a zajedno ĉine „svetište novog reda” (287), što se najvjerojatnije odnosilo na dominikance. Nad izvorom Sv. Kriţa nalazila se crkva Sv. Andrije apostola, a nedaleko od njega nalazile su se crkve Sv. Antuna opata, Sv. Magdalene te crkva Sv. Katarine („djevica okruţena kotaĉima tad stoji gluha za gnjev i prijetnje”, 293-294). Naime, sveta Katarina bila je muĉenica, a jedan od njezinih simbola je kotaĉ s bodeţima kojim su je muĉili. Osim sv. Katarine, Bolica je ranije spomenuo okolnosti smrti svete Agate, kojoj su bile odsjeĉene grudi, i muĉeništvo svetog Bartolomeja kojemu su ogulili koţu i odrubili glavu.

74

S. KOVAĈIĆ, n. dj., 32.

30

Slika 5. Crkva Gospe od Zdravlja

Bolica kaţe da se na sredini brda, blizu same kule, nalazi se crkva Blaţene djevice Marije („u sredini na brdu posvećen hram što s neba nastanjuje ga sveta Perpera75”, 295-297). Ona se danas naziva crkvom Gospe od Zdravlja, a nastala je u 15. stoljeću.

Slika 6. Crkva Sv. Marije

Crkva Sv. Marije, poznatija pod nazivom KoleĊata, sagraĊena je 1221. godine, a nalazi se kod Sjevernih gradskih vrata. Naziv KoleĊata dolazi od talijanske rijeĉi Collegiata, što znaĉi kolegijalna crkva. Naime, u Kotoru je, uz stolni kaptol, postojao i kolegijalni ĉije je sjedište bilo upravo u crkvi Sv. Marije, a sastojao se od osmorice svećenika. Ova se crkva spominje i kao 75

Perpera dolazi od lat. puerpera što znaĉi „ţena koja je rodila“.

31

Sancta Maria infunaria što se tumaĉi kao „pogrebna kapela”, ali i kao „crkva na rijeci”. U jednoj se ispravi iz 1221. godine navodi kao Sancta Maria de Flumine zbog njezinog poloţaja uz rijeku Škurdu.76 Neobiĉan izgled crkve zasniva se na izmjeni crvenog i bijelog kamena koji je korišten prilikom gradnje. Povjesniĉar Slobodan Prosperov Novak za ovu crkvicu kaţe da je „monumentalnija varijanta obliţnje crkve Svetoga Luke”.77 IzgraĊena je na mjestu bazilike iz šestog stoljeća, a jedno vrijeme na ĉelu joj je bio opat i sedam prebendara, što svjedoĉi o njezinoj vaţnoj ulozi u crkvenoj hijerarhiji srednjeg vijeka. KoleĊata je u poĉetku bila jednobrodna crkva s kupolom, ali su joj s vremenom dograĊeni zvonik i sakristija te joj je proširena unutrašnjost. U crkvi se nalazi grob blaţene Ozane, jedne od najslavnijih liĉnosti kotorske prošlosti.78 Vaţno je istaknuti i doprinos Vaska Lipovca koji je izradio vrata sa sliĉicama iz ţivota Blaţene Ozane. Kao što je već reĉeno, ova je crkva danas poznata i kao crkva Sv. Marije od Rijeke te kao crkva blaţene Ozane. Zbog tolikog broja naziva za samo jednu crkvu, teško je pratiti Boliĉin epilij jer se ova crkva spominje na nekoliko mjesta, ali pod drugim imenom (295-297). Bolica spominje da je u blizini „stoĉni trg” (300) koji se danas zove „Trg od drva”, a dobio je ime po tome što se na njemu u prošlosti vršila prodaja drva. Potom Bolica spominje crkvu i samostan Sv. Nikole gdje je bio Red propovjednika, koji se obiĉno nazivaju dominikancima („ćelava ĉeta što plašt joj taman je, haljina snjeţna”, 302). Zatim (301-304) pjesnik navodi crkvu Sv. Klare i samostan Male braće Sv. Franje koji su se izvorno zvali crkvom Sv. Marije i samostanom redovnica Sv. Benedikta. U središnjem dijelu grada nalazi se crkva Sv. Luke evanĊelista („lijeĉnik Luka, pratilac Pavlov”, 308) i crkva Sv. Mihovila („krilati onaj nogama koji gazi zbaĉenog neprijatelja”, 309), koje su ostale saĉuvane do danas.

T. MARASOVIĆ, n. dj., 363. S. PPROSPEROV NOVAK, n. dj., 52. 78 T. MARASOVIĆ, n., dj., 363-368. 76 77

32

Slika 7. Crkva Sv. Luke

Crkva Sv. Luke sagraĊena je 1195. godine, o ĉemu svjedoĉi natpis na proĉelju. Ova je crkva jedina graĊevina u Kotoru koja nije pretrpjela znaĉajnija oštećenja prilikom potresa. Za dovratnike crkve Sv. Luke se smatra da pripadaju ranosrednjovjekovnom razdoblju zbog toga što je njihov ukras (razlistana pleterna lozica) tipiĉan za ranoromaniĉko razdoblje.79 Vaţno je napomenuti da su u ovoj crkvi postojali katoliĉki i pravoslavni oltari. Naime, prvotno je bila graĊena kao katoliĉka crkva (u Boliĉino vrijeme), no u 17. stoljeću u Kotor poĉinje dolaziti pravoslavno stanovništvo te im je mletaĉka uprava ustupila crkvu za obrede. Crkva je zadrţala svoj romaniĉki oblik, ali tijekom baroka joj je dodana boĉna kapelica, kao i veliki prozori zbog boljeg osvjetljenja.80

79 80

T. MARASOVIĆ, n. dj., 369-370. C. FISKOVIĆ, n. dj., 37-39.

33

Slika 8. Crkva Sv. Mihovila

Crkva Sv. Mihovila potjeĉe iz 13. stoljeća i smještena je u središnjem dijelu grada, a prema dokumentu iz 1166. godine uz nju se nalazio i samostan.81 Današnja je crkva nastala na mjestu dvaju ranijih graĊevina. Prvotna starokršćanska trobrodna bazilika sagraĊena je u šestom stoljeću, a krajem ranog srednjeg vijeka crkva je radikalno preureĊena. U prvoj polovici 13. stoljeća izgraĊena je današnja crkva koja je u potpunosti saĉuvala orijentaciju svojih prethodnica.82 Danas se crkva naziva i Gospa od Karmena prema bratovštini Karmena. Unutrašnjost je bogata freskama iz 14. stoljeća, od kojih jedna prikazuje svetaĉki lik u tamnoj suknji i crvenom plaštu s krznenim repićima.83 Bolica za Sv. Mihovila kaţe da je „onaj što podzemlju pokrove dijeli” (307) te da on „nogama gazi zbaĉenog neprijatelja”(309). Sv. Mihael bio je arkanĊel i zapovjednik nebeske vojske, a najĉešće je prikazivan kako kao ratnik u oklopu i s maĉem u ruci gazi Ċavla. Nakon toga se spominje crkva i samostan redovnica Sv. Marije od anĊela te crkva Sv. Duha. Posljednje dvije crkve koje Bolica spominje u svom epiliju su crkva Sv. Bartolomeja i Sv. Roka. Zanimljivo je da Bolica u svom epiliju nije spomenuo srednjovjekovnu crkvu Sv. Ane ni Sv. Pavla koje postoje još i danas.

T. MARASOVIĆ, n. dj., 374. T. MARASOVIĆ, n. dj., 379. 83 C. FISKOVIĆ, n. dj. 50-51. 81 82

34

Slika 9. Crkva Sv. Ane

Crkvica Sv. Ane nastala je u istom razdoblju kao KoleĊata na mjestu prijašnjeg samostana Sv. Martina ĉiji kip još uvijek krasi unutrašnjost crkvice. Crkva je izgraĊena kao jednobrodna graĊevina s tri traveja i kupolom.84 Ova je romaniĉka crkva poznata i pod nazivom Sv. Veneranda koji stoji na nadvratniku. Premda je crkva nastala u srednjem vijeku, Bolica je ipak nije spomenuo ni pod imenom Sv. Ane ni Sv. Martina.

Slika 10. Crkva Sv. Pavla

Posljednja srednjovjekovna crkva koja je ostala saĉuvana do danas je crkva Sv. Pavla, a nalazi se iza katedrale. IzgraĊena je 1263. godine i poput ostalih crkava, doţivjela je mnoge preinake. U samostanu ove crkve ţivjeli su dominikanci sve do 14. stoljeća, a u prvoj polovici 16. stoljeća crkva je srušena.85 Na njenom je mjestu izgraĊena nova crkva koja je za vrijeme francuske vladavine bila pretvorena u skladište, a za vrijeme austrougarske crkva je sluţila kao zatvor.

84 85

C. FISKOVIĆ, n. dj., 47. S. PROSPEROV NOVAK, n. dj., 66.

35

3.3.4. Završetak Bolica završava svoj epilij kratkim razlaganjem o postanku grada i o njegovom imenu. Kaţe da su Askrejci, stanovnici grada Askre u Beotiji, nakon smrti svog sugraĊanina, pjesnika Hesioda, napustili svoju domovinu te se nastanili na kotorskom podruĉju. Zbog zahvalnosti i poštovanja prema askrejskom pjesniku, grad su nazvali Askrivij. Bolica je spomenuo ovu legendu s namjerom da istakne slavno porijeklo svog grada, a uz to je iskoristio priliku i za spomen ĉuvenog pisca Hesioda kojemu se divio i sam Vergilije. Ovdje se moţe uoĉiti kako je Vergilijeva blagonaklonost prema Hesiodu ostavila snaţan dojam na Bolicu, o ĉemu će biti rijeĉ u 4. poglavlju. Pjesnik na kraju navodi da su mladi, koji su ĉuvali drevne obiĉaje u ĉistoći, grad nazvali Kotor prema grĉkoj rijeĉi katharós, što znaĉi „ĉist”. Haec Urbis sedes, situs hic, haec denique forma est, Ascraei quondam quam fundavere coloni. Namque ferunt (longis fama est obscurior annis) Ascraeos olim, postquam fata impia Vatem Ascraeum rapuere suum, tum protinus omnes Deseruisse domos, atque execrasse Penates. Hic ergo (incertum capti dulcedine terrae An potius fessi longarum ambage viarum) Constituunt certam celsis in montibus urbem. Quae tamen ut longum sibi nomina chara referret Ascrivium Ascraei Vatis de nomine dicta est: At quoniam ingenuos mores purosque reservat Posteritas, gentisque suae primordia monstrat, Nunc ideo Catharum grati dixere minores. (318-331) Sjedište grada to je, te poloţaj mu i oblik, Što ga osnovaše nekoć askrejski naseljenici. Priĉaju naime (sve nejasniji s vremenom glas je) Da su Askrejci nekoć, nakon što zla im sudbina 36

Pjesnika Askreja ote, svi napustili odmah Domove svoje i svoje prokleli Penate. Tu dakle (ne zna se da li dirnuti ljupkošću zemlje Ili umorni pak od lutanja putima dugim) Grad osnovaše oni u brdima visokim. Da bi on dugo drago nositi mogao ime, Nazvaše ga Askrivij, po askrejskom pjesniku onom. Buduć' da potomstvu ĉuva plemenite i ĉiste Obiĉaje, svog roda pokazujući poĉetke, Zahvalni zato mu mladi dadoše ime Kotor.

37

4. ANTIČKI ELEMENTI U DJELU Epilij Ivana Bolice sadrţi tragove antike. Oni su vidljivi u metru, kompoziciji, stilu pisanja te u motivima. Po uzoru na antiĉke autore, Bolica svoj epilij zapoĉinje invokacijom te se obraća muzama. Koristi se i mnogim stilskim postupcima koji su karakteristiĉni za antiĉki period, a najistaknutiji su: usporavanje radnje (retardacija) i digresije. Boliĉino se djelo tematski ne bi moglo povezati s antikom jer fabula nije mitološka (a samo je manjim dijelom povijesna), ali sadrţi mitološke motive i imena koje je pjesnik vješto umetnuo izmeĊu spomena kršćanskih svetaca i brojnih crkava.

4.1. Antički motivi i mitološka imena Premda Boliĉin epilij nije mitološkog karaktera, ipak u njemu pronalazimo motive i imena koji su preuzeti iz mitologije. Već na samom poĉetku, Bolica se obraća muzama, grĉkim boţicama koje su kćeri vrhovnog boga Jupitera i Mnemozine, boţice pamćenja. Postoji devet muza i smatra ih se zaštitnicama umjetnosti, pjesništva i znanosti. Njihov voditelj je Apolon. Muze su obitavale na Olimpu te na izvoru Hipokrene (na planini Helikon u Beotiji) i Kastalijskom izvoru (na planini Parnasu u Fokidi).86 Za antiĉke je autore karakteristiĉno da su u svojim djelima zazivali muze i olimpske bogove, dok su humanistiĉki epiĉari najĉešće zazivali kršćanskog Boga. Bolica zaziva u pomoć muze kako bi ga inspirirale u pisanju. Doduše, on se ne obraća grĉkim, već ilirskim muzama koje ţive na Lovćenu i Vrmcu, planinama uz Kotor. Time Bolica istiĉe domoljublje i priznaje osjećaj pripadnosti slavenskom narodu (jer se tada smatralo da su juţni Slaveni potomci drevnih Ilira, koji su u Boliĉinom zaviĉaju ţivjeli još prije Rimljana). U posveti prijatelju Zaguroviću pjesnik spominje Hermesa. Moţda je izabrao baš Hermesa zato što je on u grĉkoj mitologiji zaštitnik pjesnika i putnika, a Bolica svoj pjesniĉki pothvat smatra vrstom putovanja (tako pripovijeda u epu, kao da putnik ulazi u grad). Hermesov rimski pandan je Merkur. Roditelji su mu Zeus i nimfa Maja. Hermes je bio najlukaviji i najspretniji od svih bogova, a pomagao je junacima, obiĉnim smrtnicima i svima koji su bili

86

Vojtech ZAMAROVSKÝ: Junaci antičkih mitova, Školska knjiga, Zagreb, 1989., 225.

38

ambiciozni.87 Bolica za njega koristi epitet Cyllenius, što oznaĉava da je roĊen na Kileni, brdu u Arkadiji. Bolica otoĉiće Gospu od Škrpjela i Svetog Jurja usporeĊuje s aonskim labudovima koji se nadvijaju nad Perastom (43-49). Rijeĉ „aonski” odnosi se na pokrajinu u antiĉkoj Grĉkoj koja je poznatija pod nazivom Beotija. Aonija je bila pokrajina u kojoj su ţivjele muze pa Bolica tom usporedbom vjerojatno ţeli probuditi osjećaj ljepote i ĉuĊenja koje izazivaju navedeni otoĉići. Hic grati Baccho colles, hic florida rura Fertilis hic frugum Cereri gratissima tellus... (114-115) Tu su breţuljci Bakhu dragi, tu cvjetna su sela, Tu je Cereri zemlja najdraţa plodna... Bolica u prethodno navedenim stihovima spominje Bakha koji je u mitologiji poznat kao bog plodnosti, veselja, vina i ţena. Roditelji su mu vrhovni bog Zeus i Semela, kći tebanskog kralja Kadma. Pjesnik ga spominje u kontekstu s breţuljcima jer je Bakho zaštitnik vinogradarstva i vegetacije.88 Na drugom mjestu (138) Bolica Bakha navodi kao boga vina, a tako je u antici najĉešće i prikazivan. Cerera je rimska boţica poljodjelstva, ţitarica, ţetve i plodnosti. Izjednaĉava se s grĉkom boţicom Demetrom. Cerera je kći Saturna i boţice Ops. Prikazuje se s košarom voća i cvijeća, ţezlom i rogom obilja.89 Prije ulaska u Kotor, Bolica opisuje poloţaj grada i spominje prigradska sela u kojima se uzdrţavaju vinogradi i voćnjaci. Gore je već spomenuto kako su se seljaci za vrijeme mletaĉke vladavine bavili vinogradarstvom, a kultura uzgoja vinove loze datira još iz vremena ilirske drţave. Danas su u Crnoj Gori zastupljeni vinogradarstvo i općenito poljoprivreda koji uspijevaju zahvaljujući povoljnim klimatskim prilikama i plodnom tlu. Nakon toga, Bolica spominje Pomonu, boţicu voća i vrtova. Iako nije smatrana osobito moćnom, Rimljani su joj odavali veliku poĉast zbog uroda.90

V. ZAMAROVSKÝ, n. dj., 141. V. ZAMAROVSKÝ, n. dj., 68-70. 89 V. ZAMAROVSKÝ, n. dj., 57. 90 V. ZAMAROVSKÝ, n. dj., 282. 87 88

39

Pri opisu kotorskog slatkovodnog izvora Gurdić spominju se mitološka bića - nimfe. One su lijepe poluboţice koje su ţivjele u dolinama, planinama i rijekama provodeći dane u plesu,i pjesmi. Bile su zaštitnice voda, šuma i gora. Njihovi pratitelji bili su sileni, satiri i pani te bogovi Apolon, Hermes i Dioniz.91 Bolica, govoreći da je Gurd „ljubav Nimfa i zadnja briga Doride” (184), ţeli istaknuti spokojnost tog mjesta u kojem se nimfe opuštaju i uţivaju. One se i kod antiĉkih pisaca najĉešće spominju u raznim idiliĉnim opisima. Dorida je grĉka nimfa, boţica mora. Roditelji su joj Okean i Tetija, bog i boţica mora.92 Dorida se udala za Nereja te je rodila pedeset Nereida, morskih nimfi, od kojih su u djelu spomenute Galateja i Kimodoka. Za Kimodoku Bolica kaţe da ima mokru kosu dok za Galateju kaţe da „bi se zelena htjela okupat” (186). Premda se Kimodoka manje spominje u antiĉkim djelima nego ostale nimfe, ipak je susrećemo i u Vergilijevim Georgikama.93 Na završetku djela spominju se Askrejci koji su prokleli penate. Askrejci su bili stanovnici grada Askre u Beotiji za koje se vjeruje (barem u epu) da su osnovali Kotor. Penati su bili bogovi zaštitnici rimskih ognjišta, obitelji i drţave. Za razliku od lara, zaštitnika rimskih domova i stanovnika, penati nisu bili toliko povezani s mjestima koliko su bili s ljudima. S preseljenjem obitelji u novi dom, selili su se i penati. Bolica kaţe da su ih Askrejci prokleli nakon smrti pjesnika Hesioda i odluĉili napustiti svoje domove. Premda se epilij u svom najvećem dijelu bavi kršćanskom tematikom, iz prethodno navedenih mitoloških termina vidljivo je da Bolica ipak nije mogao odoljeti antiĉkom duhu. Vješto je isprepleo i povezao mitološka imena s kršćanskim svecima. Budući da je Bolica bio kršćanin, on je antiĉke termine koristio samo simboliĉki te je pomoću njih ostvario još veću slikovitost djela.

4.2. Utjecaj Vergilijevih Georgika na Bolicu Publije Vergilije Maron roĊen je 15. listopada 70. godine pr. Kr. u selu And u sjevernoj Italiji. Školovao se u Cremoni, Milanu i Rimu gdje je studirao retoriku, medicinu i filozofiju. V. ZAMAROVSKÝ, n. dj., 233. V. ZAMAROVSKÝ, n. dj., 73. 93 V. poglavlje 4.2. 91 92

40

Nakon završenih studija vratio se na svoje selo gdje se bavio poljoprivredom i ĉitao grĉke pjesnike. U vrijeme graĊanskih ratova sela su bila opustošena, sve se više ljudi odselilo u grad i trebalo je pronaći nekoga tko će opet probuditi ljubav za seoskim ţivotom. Mecenat, bliski prijatelj cara Augusta, odluĉio je taj zadatak povjeriti Vergiliju. Tako je nastao didaktiĉki spjev Georgike koji je Vergilije pisao punih sedam godina. Spjev je podijeljen na ĉetiri pjevanja. Prvo pjevanje daje upute u poljodjelstvu, drugo govori o voćarstvu, treće o stoĉarstvu, a posljednje pjevanje govori o pĉelarstvu. Ovo se djelo smatra Vergilijevim najboljim ostvarenjem zbog dotjeranosti izraza, slikovitosti prizora te zbog besprijekorne metrike.94 Ovdje će se prikazati kako je Vergilije svojim Georgikama utjecao na Boliĉin epilij. Njegovi su opisi prirode Bolici sluţili kao predloţak pri opisu bokokotorskog zaljeva. Pjesnik je, osim toga, u drugom pjevanju svoje Georgike nazvao askrejskom pjesmom.95 Ascraeumque cano Romana per oppida carmen.96 (II, 176) Pjesmu Askarsku pjevam, a gradi me slušaju Rimski.97 Vergilije tako naziva spjev zbog askrejskog pjesnika Hesioda koji mu je bio uzor u pisanju. Hesiod je bio starogrĉki pjesnik i o njegovom ţivotu nema puno podataka. Napisao je didaktiĉki spjev Poslovi i dani u kojemu se slavi rad i pravednost. Ovo je djelo inspiriralo Vergilija pri pisanju Georgika te je iz poštovanja prema grĉkom pjesniku nazvao spjev askrejskim. Bolica je, poput Vergilija, u svom epiliju takoĊer spomenuo slavnog askrejskog pjesnika Hesioda. Ipak, otišao je korak dalje i doveo u blisku svezu Hesiodovu domovinu s Bokom kotorskom. Naime, pjesnik navodi da su Askrejci nakon Hesiodove smrti napustili svoju domovinu i osnovali grad u brdima. Dali su mu ime Askrivij, prema gradu koji su ostavili, a kasnije je grad nazvan Kotor.

Publije Vergilije MARON, Djela P. Vergila Marona, preveo i protumaĉio Tomo Maretić, Papir-Velika Gorica, Zagreb, 1994., 13-20. 95 M. ŠREPEL, n. dj., 131. 96 Izvorni tekstovi Georgika u cijelom radu preuzeti su sa stranice: The Latin Library (http://www.thelatinlibrary.com/verg.html, zadnji pristup 14. kolovoza 2014.) 97 Prijevodi Georgika u cijelom radu citirani su iz knjige: Publije Vergilije MARON, Djela P. Vergila Marona, preveo i protumaĉio Tomo Maretić, Papir-Velika Gorica, Zagreb, 1994. 94

41

Vergilije u prvom pjevanju vrlo kratko iznosi temu o kojoj će pjevati, a nakon toga zaziva poljske i šumske bogove da mu budu skloni pri pisanju djela. Quid faciat laetas segetes, quo sidere terram vertere, Maecenas, ulmisque adiungere vitis conveniat, quae cura boum, qui cultus habendo sit pecori, apibus quanta experientia parcis, hinc canere incipiam. (I, 1-5) O tom ću, Mecene, pjevat, što njive napredne ĉini, Kad li je orati hora, kad vezati loze uz br'jeste, Oko goveda kako valjade se starat i kako Sitnu drţati stoku, koliko se iskustva hoće Oko ĉuvarnih pĉela. Na poĉetku drugog pjevanja Vergilije se obraća Bakhu, a na kraju se umiljava muzama moleći ih da ga pouĉe spoznajama s kojima tadašnji svijet još nije bio upoznat. Me vero primum dulces ante omnia Musae, quarum sacra fero ingenti percussus amore, accipiant caelique vias et sidera monstrent, defectus solis varios lunaeque labores; (II, 475-478) Premile meni Muze, veoma kojeno ljubim, Kojim prikazujem ţrtve, nek blago usliše mene, I nek uĉe me, kako zvijezde se po nebu kreću, Kako se dogaĊa to, da pomrĉi sunce i mjesec; U trećem i ĉetvrtom pjevanju Georgika pjesnik ponovno spominje muze govoreći kako će ih prenijeti iz Beotije u svoju domovinu.

42

Primus ego in patriam mecum, modo vita supersit, Aonio rediens deducam vertice Musas. (III, 10-11) Prvi ću – neka samo poţivim - s Aonskog vrha Vraćajući se Muze u moju domaju prenesti. Quis deus hanc, Musae, quis nobis extudit artem? (IV, 315) Koji nam bog, o Muze, vještinu dao je ovu? Bolica na poĉetku epilija zaziva ilirske muze i moli ih da ga povedu kroz rijeke, obale, brda, šume i doline Boke kotorske. On poput Vergilija već u invokaciji najavljuje o ĉemu će biti rijeĉ u djelu. Ascraei quae sacra senis, quae flumina, quaeque, Vermanos colitis saltus, vallesque reductas, Illyrides Musae, liceat mihi munere vestro Descripsisse situm patriae, circumque, supraque Aerios montes, sinuosaque littora, portus Rizonici, vadaque ipsa simul, quae tramite longo Aemula flaminibus, mox excipit Adria vastus. Fas mihi vos duxisse Deae per saxa, per ipsos Anfractus, rupesque cavas, perque horrida tesqua Lefteni montis, nivibusque cacumina cana, Invia quae audaci cupio tentare iuventa. (1-7) Ilirske Muze koje svetinje Kotora starca, Rijeke i padinu Vrmca i stisnute doline Ĉuvate, nek mi bude slobodno vašim što darom Poloţaj domovine opisah, nebeska brda 43

Iznad nje i oko nje, obale krivudave, Risansku luku i same pliĉine što dugim ih putom Uskoro prima takmac vjetrima, široki Jadran. Nek mi je slobodno što vas, boţice, vodih po stijenju Strmom, kroz okuke same i šuplje hridi i strašne Pustare Lovćena i od snijega bijele vrhunce Što ih nedostupne ţelim iskušat mladošću smjelom. Vergilije je svoje Georgike posvetio Mecenatu, rimskom politiĉaru i pjesniku, ĉije ime spominje u sva ĉetiri pjevanja. Interea Dryadum silvas saltusque sequamur intactos, tua, Maecenas, haud mollia iussa: te sine nil altum mens incohat. (III, 40-43) Šuma se Drijadskijeh meĊu tim i pašnjaka drţ'mo Netaknutih po tvojem, o Mecene, nalogu teškom. Ništa veliko um bez tebe ne moţe poĉet. Bolica je svoj epilij posvetio sugraĊaninu Iliji Zaguroviću koji mu, samo prividno, predstavlja pratitelja na putovanju kroz Boku kotorsku, kao što je Mecenat Vergiliju. Bolica kaţe da mu je Zagurović otkrio tajni prolaz „kojim da se ta iskušat staza” (14). Pjesnik ovdje moţda govori o Zagurovićevom pjesniĉkom umijeću koje mu pokazuje smjernicu na njegovom pjesniĉkom putovanju. Vergilije u cijelom djelu slavi talijansku zemlju i istiĉe njezine ljepote, ali u drugom pjevanju pohvala Italije najviše dolazi do izraţaja. Sed neque Medorum silvae, ditissima terra, nec pulcher Ganges atque auro turbidus Hermus laudibus Italiae certent, non Bactra neque Indi totaque turiferis Panchaia pinguis harenis.

44

(II, 136-139) Ali ni Medska zemlja, u kojoj je šuma mnoţina, Ni Gang krasni ni Herm zlatonosni mutni ni Baktra, Indija, a ni Panhaja sa pjeskuljam' tamjana punim, Sve to se u slavi mjerit sa Italskom ne moţe zemljom. Kao što Vergilije kaţe da se s ljepotom Italije ne moţe usporediti nijedna druga zemlja, tako je za Bolicu Bokokotorski zaljev najljepši od svih. Bolica svoj zaviĉaj doţivljava kao locus amoenus, blaţeno mjesto koje obiluje prirodnim ljepotama. Idiliĉnu sliku zaljeva u kojemu se izmjenjuju prekrasne obale s visokim planinama ponosni pjesnik uzvisuje slikovitim i harmoniĉnim prikazima pazeći da ne izostavi niti jedan detalj. Hic grati Bacco colles, hic florida rura Fertilis hic frugum Cereri gratissima tellus, Arbor et omnigena, hic longum depascitur agmen Quadrupedum genus omne; hic pisces coerula complent, Tot pagi, villaeque habitant, pars littota circum Radices montis circum pars altera, pars et Summa tenet, petit haec syluas, immensaque lustra. (114-120) Tu su breţuljci Bakhu dragi, tu cvjetna su sela, Tu je Cereri zemlja najdraţa plodna, i stablo Svakovrsno, tu dugo napasa se stado Ĉetveronogo svake vrste, puĉina riba Puna je, ljetnikovci tu su i sela; dio Obala podno brda, okolo drugi, dio Vrhunce drţi, ova šume i brloge traţi. Nakon opisivanja prirodne ljepote Italije, Vergilije se dotaknuo i svojih sunarodnjaka koje smatra hrabrima i odvaţnima. Italiju naziva zemljom junaka.

45

Haec genus acre virum, Marsos pubemque Sabellam adsuetumque malo Ligurem Volscosque verutos extulit, haec Decios Marios magnosque Camillos, Scipiadas duros bello et te, maxime Caesar, qui nunc extremis Asiae iam victor in oris imbellem avertis Romanis arcibus Indum. (II, 167-172) Ţestoki tu su junaci; Sabelce je ona i Marse Rodila, navikle zlu Ligurce, kopljonosne Volske, Marije, slavne Kamile i Decije i Scipione, Ratnike tvrde je dala i tebe, Cezare velji, Koji si pobjednik sada na kraju Azije tamo I nejunaĉke Inde od kula odbijaš Rimskih. Baš kao Vergilije, i Bolica s ponosom istiĉe hrabrost svojih sugraĊana koji su bili neustrašivi pred navalom Turaka i njihovog zapovjednika Barbarosse. Non pugnam Ascrivium, Solimana nec arma veretur, Quin ultro ad bellum te provocat: en volat igne Sulfureo contorta pila, et petit eminus ipsum Teque, tuamque ratem, longe timor omnis abesto Si conferre manum, pugnaeque insistere mens est. (101-105) Kotor Sulejmanova oruţja se, ni bitke Ne plaši, u rat da tim te ne izazove: eno Sumporom potpaljena sulica leti i traţi Iz daleka i tebe i tvoju laĊu. Daleko Neka je strah, ako volja pripremi ruku za bitku. Vergilije u ĉetvrtom pjevanju donosi idiliĉnu sliku s mnogim nimfama koje, priĉajući o ljubavi, tajnama i prijevarama bogova, predu miletsku vunu. 46

Eam circum Milesia vellera Nymphae carpebant hyali saturo fucata colore, drymoque Xanthoque Ligeaque Phyllodoceque, caesariem effusae nitidam per candida colla, Nesaee Spioque Thaliaque Cymodoceque, Cydippeque et flava Lycorias... (IV, 334-339) Nimfe bjehu oko nje ĉešljajuć vunu Miletsku, obojenu zelenilom hijalu sliĉnom. Bila je Drima tu i Filodoka, Ligeja, Ksanta, Kojim su svijetle kose po vratu prosute b'jelom, Nesija bijaše tu i Kimodoka, Talija, Spija I Likorijada plavka i Kidipa... Bolica, poput Vergilija, donosi harmoniĉan i slikovit prikaz ĉudesnog izvora Gurdić na kojemu se okupljaju i kupaju nimfe. Ast Eurum versus Gurdus perlabitur amnis, Lefteno qui e monte vagus procurrit in aequor, Gurdus amor Nympharum, et Doridos ultima cura, Nereidum quo saepe chorus levis, udaque crines Cymodoce, viridisque cupit Galatea lavari. (182-186) Prema istoku Gurd je oplakuje, nemirna rijeka Koja iz Lovćena brda nestašna teĉe u more, Gurd, ljubav Nimfa i zadnja briga Doride, gdje laki Kor Nereida i nimfa Kimodoka mokre kose I Galateja bi se zelena htjela okupat. Osim u prethodno navedenim stihovima, i u ostatku Boliĉina epilija moţe se osjetiti Vergilijeva prisutnost. Bolica je koristio rijeĉi i izraze koje pronalazimo u Georgikama. Kao 47

dokaz moţe posluţiti epitet Cyllenius kojime su i jedan i drugi pjesnik nazvali Merkura.98 Bolica u 11. stihu kaţe da ţeli upoznati nedostupna mjesta odvaţnom mladošću (audaci iuventa). Ovaj isti izraz pronalazimo kod Vergilija na kraju Georgika gdje kaţe: audaxque iuventa, Tityre, te patulae cecini sub tegmine fagi (IV, 565 - 566). Bolica opisujući breţuljke navodi da su grati Baccho colles (114) što je takoĊer preuzeto od Vergilijeva izraza Bacchus amat collis (II, 113). Iz ovih je primjera oĉigledno da je Bolica za svoj epilij preuzeo odreĊene vergilijevske fraze.

4.3. Utjecaj Vergilijeve Eneide na Bolicu Vergilije je na nagovor cara Augusta napisao junaĉki ep Eneidu. To se djelo smatra prvim u cijelosti oĉuvanim nacionalnim epom u rimskoj knjiţevnosti. Sadrţi dvanaest knjiga (9 896 heksametara) i obraĊuje mit o trojanskom junaku Eneji koji je, prema predaji, nakon pada Troje osnovao grad Albu Longu iz koje je nastao Rim.99 Eneida je takoĊer ostavila trag i na kotorskog pjesnika Bolicu, ĉiji epilij sadrţi brojne reminiscencije iz navedenog epa. Vergilije pri opisu Kartage prvo spominje izgled luke opisujući brda, šume i rijeke, a nakon toga ulazi u grad. Milivoj Šrepel smatra da je ovaj Vergilijev opis najviše utjecao na Bolicu. Est in secessu longo locus: insula portum efficit obiectu laterum, quibus omnis ab alto frangitur inque sinus scindit sese unda reductos. Hinc atque hinc vastae rupes geminique minantur in caelum scopuli, quorum sub vertice late aequora tuta silent; tum silvis scaena coruscis desuper horrentique atrum nemus imminet umbra. Fronte sub adversa scopulis pendentibus antrum, intus aquae dulces vivoque sedilia saxo,

98 99

M. ŠREPEL, n. dj. 134. P. V. MARON, n. dj., 20-23.

48

nympharum domus: hic fessas non vincula navis ulla tenent, unco non alligat ancora morsu.100 (Verg. En. I, 159-169) Nalazi usjek se dug u obalu, ostrvo ĉini Luku krajeve šireć, o koje se s puĉine svaki Razbija val i otud u zaliv svija se slomljen. Kamenje krupno je ovdje i ondje, dva do nebesa Doseţu grebena, more daleko pod njima šuti Mirno, - dalje je gaj, što sjenom crni se strašnom, Nalik na pozornicu, prosjajuju njegovi vršci; Sprijed se grebeni ti nadvijaju i spilju ĉine, U njoj su izvori slatki i stolci od kamena ţiva, Tu je Nimfama stan. Ne drţe trošnijeh laĊa Ta uţeta nit savinut zub sidreni ih kvaĉi.101 Oĉito je da je Bolica Eneidu koristio kao predloţak svom epiliju jer je opis Bokokotorskog zaljeva zapoĉeo istim rijeĉima kao Vergilije. Osim toga, zadrţao je Vergilijev redoslijed pisanja. Bolica najprije opisuje zaljev i poloţaj Boke, a nakon toga ulazi u Kotor gdje nabraja hramove. Est in secessu longo sinus, Adria qua se Vertit ad Eoos fluctus, ac littora radit Illyridos, longe ante alios, pulcherrimus omnes, Rizonicum appellant: hic primo in limine, et ipsis Faucibus ad laevam attollunt se protinus urbis Moenia quae quondam fatis Herzegus iniquis Condidit, atque novum dixit cognomine castrum. (18-24) 100

Izvorni tekstovi Eneide u cijelom radu preuzeti sa stranice : The Latin Library (http://www.thelatinlibrary.com/verg.html, zadnji pristup 14. kolovoza 2014.) 101 Prijevodi Eneide u cijelom radu citirani su iz knjige: Publije Vergilije MARON, Djela P. Vergila Marona, preveo i protumaĉio Tomo Maretić, Papir-Velika Gorica, Zagreb, 1994.

49

Zaljev u osami je dalekoj, kojim se Jadran Okreće valovima istoĉnim, grizući ţale Ilirske, dulji od svih, najljepši, što ga zovu Risanski; tu na prvom pragu, na samom ţdrijelu Na lijevo dalje diţu zidine se grada Što ga je nekoć uz loša znamenja ondje herceg Osnovao i dao ime mu Herceg-Novi. Vergilije u prvom pjevanju spominje Enejin dolazak u Junonin hram kojeg je dala izgraditi Didona, kartaška kraljica. Ovdje opisuje unutrašnjost hrama s arhitektonskog stajališta, dok se na drugim mjestima dotiĉe slavnih slikovnih prikaza kojima su bili ukrašeni zidovi. Hic templum Iunoni ingens Sidonia Dido condebat, donis opulentum et numine divae, aerea cui gradibus surgebant limina, nexaeque aere trabes, foribus cardo stridebat aenis. (I, 446-449) Na tom je mjestu Junoni Didona Sidonka golem Gradila hram veliĉanstva Junonina pun i darova; Prag se na skalama dizo na mjedenim, mjedeni stupi Drţahu grede, a stoţer na mjedenih škripaše vratih. Boliĉin opis katedrale Sv. Tripuna vrlo je detaljan i ĉini okosnicu cijelog djela. U ovom se opisu takoĊer vidi Vergilijev utjecaj jer su neki izrazi u potpunosti preuzeti iz Eneide. Bolica kaţe da su hramovi donis opulenta superbis, a taj izraz pronalazimo i u prethodno navedenom Vergilijevom citatu. Razlika je u tome što je Junonin hram u potpunosti mjedeni, dok je crkva Sv. Tripuna mramorna i ukrašena zlatom. Vestibulum ingreditur primo, mox limina templi, Limina quae pario splendent pellucida saxo; Templa augusta patent, donis opulenta superbis Caelatae divum effigies, caelataque in auro 50

Saxa nitent, bicolorque lapis, quem prisca vetustas Stravit humi. (251-256) Prvo u predvorje se ulazi, zatim na hrama Pragove presjajne koji odsijevaju kamenom parskim; Velebni hramovi tu su, bogati darovima Višnjim, izrezbarene svetaca slike u zlatu Blistavom, kamenje, kamen dvobojni što ga je drevna Starost oborila k zemlji. Bolica, opisujući unutrašnjost katedrale, doĉarava sliku svijećnjaka koji „plamenonosni svuda blistajuć vise o zlatnim konopcima” (pendent laquearibus aureis lampades igniferi, 268269). Ovaj isti prizor spominje i Vergilije koji kaţe da „s pozlaćenih tavanica sv'jetnjaci vise, gore te razgone plamom svijeće voštane tminu” (dependent lychni laquearibus aureis incensi, et noctem flammis funalia vincunt, I, 726-727). Vegilije, osim poĉetne invokacije u prvom pjevanju, umeće zaziv bogova u šestom pjevanju, prije Enejina ulaska u podzemni svijet, te u sedmom pjevanju zaziva muze prije priĉe o bojevima. Di, quibus imperium est animarum, umbraeque silentes et Chaos et Phlegethon, loca nocte tacentia late, sit mihi fas audita loqui, sit numine vestro pandere res alta terra et caligine mersas. (VI, 264-267) Bogovi, koji ste duša vladari, muĉaljive sjenke, Haose, Flegetone i prostore šutljivi, mraĉni, Bilo mi slobodno reći što slušah, s dozvolom vašom Stvari nek javim u mraku pod zemljom skrite duboko.

51

Pandite nunc Helicona, deae, cantusque movete, qui bello exciti reges, quae quemque secutae complerint campos acies, quibus Itala iam tum floruerit terra alma viris, quibus arserit armis; et meministis enim, divae, et memorare potestis; ad nos vix tenuis famae perlabitur aura. (VII, 641-646) Boginje, Helikon sad mi otvorite, poĉnite pjesmu, Koji su pozvani kralji na ograšje, kakve su s kojim Ĉete pokrile polja, Ausonija s kakvim je rodna Već tad junacima cvala i kakvim je oruţjem sjala. Sve to, o boginje, pamtite vi, te moţete reći, Do nas je slabaĉki ćuh od kaţe došao samo. Po uzoru na Vergilija i Bolica u svoj epilij ubacuje još jednu invokaciju. On po drugi put zaziva muze nakon opisa zaljeva, a prije ulaska u grad Kotor. Time ţeli istaknuti vaţnost drugog dijela epilija u kojem govori o Kotoru. Više invokacija imaju i drugi hrvatski humanisti kao što su: Marko Marulić (Davidijada), Jakov Bunić (De vita et gestis Christi) i Damjan Beneša (De morte Christi). Autori time istiĉu vaţnost pojedinih dijelova i naglašavaju ono što slijedi. Quare, agite, o mihi grata cohors, mea numina, Musae, Vos me per iuga celsa, et inhospita montis euntem Saxa, Deae, regite, ac tutum mihi pandite callem, Quo possim abruptos iam iam conscendere montes. (125-128) Zato me, o draga ĉeto, boţice moje Muze, Prijevojima dok hodam visokim i po stijenju Negostoljubivome, vodite, siguran put mi Pruţite kojim ću na strmoglava brda se popet.

52

Posljednji Boliĉini stihovi takoĊer su imitacija Vergilija koji kaţe nunc fama minores Italiam dixisse ducis de nomine gentem („potomci je, veli se, da su prozvali Italijom po imenu vojvode svoga”, I, 532-533). Bolica kaţe da su mladi dali ime gradu Kotoru, koji se nekoć nazivao Askrivij, ali ne po vojskovoĊi (ducis de nomine), nego po pjesniku Hesiodu (vatis de nomine, 328).102 Sasvim je jasno da se Bolica ugledao na Vergilija, koji je u to vrijeme bio uzor mnogim pjesnicima. Osim toga, Vergilije je bio didaktiĉar koji se svojim Georgikama doveo u vezu s grĉkim pjesnikom Hesiodom. Bolica je u tome prepoznao poveznicu sa svojim djelom, te je vjerno slijedio rimskog pjesnika u usporedbama, mitološkim motivima i pojedinim izrazima. Ponekad je doslovno imitirao Vergilija, dok je na nekim mjestima bio vjeran svom pjesniĉkom umijeću.

102

M. ŠREPEL, n. dj., 135.

53

5. LAUDATIONES URBIUM Dalmatinski su gradovi mijenjali svoj izgled kroz povijest, a na tu su promjenu utjecali mnogi ĉimbenici od kojih su najistaknutiji ratovi, prirodne pojave i ljudsko djelovanje. Zahvaljujući hrvatskim latinistima, koji su pisali o dalmatinskim gradovima, danas imamo uvid u to kako su ti gradovi izgledali u prošlosti. Iz radova latinista saznajemo o društvenim i politiĉkim prilikama pojedinog grada, o svakodnevnom ţivotu njegovih stanovnika te o znamenitostima i prirodnim ljepotama. U razdoblju izmeĊu 1268. i 1608. godine napisano je više od pedeset pohvala dalmatinskih gradova. One se odnose na: Trst, Pulu, Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Braĉ, Hvar, Korĉulu, Ston, Dubrovnik, Kotor i Skadar. U pohvalama se nalaze stalni motivi kao što su: „artikulacija mita”, „porijeklo grada i vlastele”, „primjeri graĊanskih vrlina” i „aura drevnosti”.103 Ova tema nije popularna u antici, ali je zato vrlo zastupljena u humanizmu i renesansi.

5.1. Hrvatski latinisti 15. i 16. stoljeća koji su pisali pohvale gradova U vrijeme humanizma pohvale na latinskom jeziku su se upućivale gradovima na dalmatinskom podruĉju. Pisane su u obliku poezije i proze, a istaknuti pisci su: Juraj Šiţgorić, Marko Marulić, Ilija Crijević, Vinko Pribojević i Ivan Bona Bolica. Juraj Šiţgorić (c. 1445.-1509.)je u djelu De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku) opisao svoj rodni grad. U tom su opisu po prvi put zabiljeţene hrvatske narodne pjesme i poslovice. Šiţgorić donosi i sliĉice iz svakodnevnog ţivota opisujući obiĉaje svojih sugraĊana.104 Ipak, dio u kojem Šiţgorić spominje brdo s kapelicom Sv. Ivana Krstitelja, izvor koji izbija iz stijene te tjesnac, neodoljivo podsjećaju na Boliĉinu tvrĊavu Sv. Ivana na brdu, na izvor Gurdić koji direktno iz stijene utjeĉe u more te na tjesnac Verige koji razdvaja Bokokotorski zaljev. Zanimljivo je što pisci spominju iste stvari, pridrţavajući se ĉak i jednakog redoslijeda u nabrajanju.

Neven JOVANOVIĆ: „Marulić i laudationes urbium“, Colloquia Maruliana, XX (2011.), 143. (dostupno na stranici: Hrčak – Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske, http://hrcak.srce.hr/67341, zadnji pristup 27. kolovoza 2014.) 104 V. GORTAN i V. VRATOVIĆ, n. dj., 117. 103

54

„Osim toga nad gradom se diţe brdo kojemu se na vrhu blista kapelica posvećena sv. Ivanu Krstitelju... Zatim se u velikoj luci nalazi kutak, nazvan ruţiĉastim po ruţiĉastom izvoru koji tankim mlazom izbija iz stijene...Vidi se i neki tjesnac, širok jednu milju, a na većini mjesta još uţi; jedino je širi kod Prokljanskog jezera.”105 Premda su pojedini Šiţgorićevi opisi pretjerani, ipak predstavljaju vaţan izvor za poznavanje prilika i svakodnevnog ţivota Šibenika u 15. stoljeću Splitski humanist Marko Marulić (1450.-1524.) u djelu In epigrammata priscorum commentarius obnavlja reminiscencije na antiĉku Salonu i na osnutak Splita.106 Iako je opis grada vrlo kratak, ipak predstavlja znaĉajan doprinos ne samo Marulićevu opusu, nego i splitskoj povijesti. O navedenom djelu kasnije će biti više govora (v. poglavlje 5.2.). Dubrovnik je grad kojemu je bilo upućeno najviše pohvala. Ilija Crijević (1463.-1520.) je rodni grad opjevao u svoja dva djela. U Odi Dubrovniku progovara s mnogo ljubavi i ponosa istiĉući slavne korijene. „Dubrovniĉe, zjenico moja, domovino, zjenico moja , potomĉe pravi, opasan odasvuda kopnom i morem, naselje ĉasno i dvostruki izdanĉe Kvirita.”107 Crijevićevo drugo djelo u kojem veliĉa Dubrovnik je nedovršeni epilij De Epidauro. U njemu prvo istiĉe ĉudesan poloţaj tvrĊave Sokol koja se nalazi „na pustome mjestu pod gorom, što strši u zrak strma najvišim vrhom, od ţila dubokih hrid uţasna, golema i strašna pogledu”.108 Nakon toga govori o propasti Epidaura od kojega su ostale samo ruševine. Ipak, na kraju saĉuvanog dijela, Crijević kaţe kako će se grad ponovno izdići iz ruševina u još ljepšem obliĉju, ali pod drugim imenom. Ovdje moţemo povući paralelu s Bolicom koji takoĊer navodi dva imena za Kotor.

V. GORTAN i V. VRATOVIĆ, n. dj., 144. V. GORTAN i V. VRATOVIĆ, n. dj., 229. 107 V. GORTAN i V. VRATOVIĆ, n. dj., 384. 108 V. GORTAN i V. VRATOVIĆ, n. dj., 448. 105 106

55

„I ondje, samo promijeniv ime, Dubrovnikom ćeš se zvati, i nećeš se kajati što se prenesen preseli.”109 Jedna od najljepših pohvala dalmatinskih otoka odnosi se na otok Hvar. Tu je pohvalu napisao Vinko Pribojević (XV. st.-1532.) u svom govoru De origine successibusque Slavorum koji je odrţao 1525. godine u Hvaru. Govor je podijeljen na tri dijela: prvi govori o Slavenima, drugi o Dalmaciji, a treći dio posvećen je otoku Hvaru. Pribojević prvo opisuje pogodan poloţaj otoka istiĉući njegove prirodne ljepote, a zatim govori o slavnom porijeklu i povijesti hrabrih Hvarana. Na elemente o slavnom porijeklu te o hrabrosti stanovnika nailazimo i kod Bolice, kao što je već spomenuto. Posebno je vaţan opis gradske sredine gdje se Pribojević dotiĉe kneţeve palaĉe i dominikanskog samostana s crkvom Sv. Marka, od kojih danas nije gotovo ništa saĉuvano.110 Ovaj dio takoĊer podsjeća na Bolicu koji je najveću pozornost pridao opisu gradskog središta gdje se nalazi katedrala Sv. Tripuna. „A što da kaţem o prekrasnoj kneţevoj palaĉi, koju sa zapadne strane grada uz crkvu sv. Marka EvanĊelista ĉuvaju ĉetiri veliĉanstvene kule i koja se krasno diţe nad lukom i nad trgom? U njoj je prostrana vijećnica, dva bunara, široke blagovaonice, ugodni hodnici, posebne sudnice za ljeto i za zimu i (da ukratko obuhvatim mnogo toga) sve i iznutra i izvana ureĊeno velikim troškom i kraljevskim (kako se obiĉno kaţe) sjajem. Namjerno se ne osvrćem na privatne zgrade (jer, kad bih htio svojim prikazom sve obuhvatiti, moj bi se govor previše oduljio), ali ipak ću spomenuti naš krasni samostan, koji (kako sam spomenuo) leţi na morskoj obali prema biskupskoj palaĉi. Njegova crkva, posvećena sv. Marku EvanĊelistu, naziva se (kako spominju stariji ljudi) plemićkom kapelom.”111 Ivan Bolica, kao što je već reĉeno, prvi je pjesnik koji je opjevao grad Kotor i dao uvid u njegov izgled što je neprocjenjiv izvor za povijest tog podruĉja. Osim njega, o Kotoru je takoĊer pisao znaĉajni hrvatski latinist, Ludovik Paskalić (1500.-1551.). On je u slabije poznatoj pjesmi

V. GORTAN i V. VRATOVIĆ, n. dj., 452. Nevenka BEZIĆ – BOŢANIĆ: „Dalmatinski gradovi i Dubrovnik u djelima hrvatskih latinista“, Dani Hvarskoga kazališta. GraĊa i rasprave o hrvatskoj knjiţevnosti i kazalištu, XVIII, (1992.), 279-280. (dostupno na stranici: Hrĉak – Portal znanstvenih ĉasopisa Republike Hrvatske, http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=146526, zadnji pristup 27. kolovoza 2014. ) 111 V. GORTAN i V. VRATOVIĆ, n. dj., 562. 109 110

56

Carmen Ascrivium takoĊer spomenuo priĉu da je askranska mladeţ napustila domovinu i došla u Kotor. Pri tome, za razliku od Bolice, tumaĉi da ime Kotor (Decatera) znaĉi „stisnuto mjesto”.112 U knjizi Catharus Dalmatiae civitas in ecclesiastico et civili statu historicis documentis illustrata koja govori o povijesti Kotora, osobito crkvenoj, Bolica i Paskalić se navode kao „clarissimi viri” koji su junaĉkom pjesmom opisali ljepote Kotora.113 U toj je knjizi meĊu izvorima izdan cijeli Boliĉin ep (str. 104.-112.), a objavljena je i pjesma o gradu Kotoru Ludovika Paskalića (str. 101.103.).

5.2. Sličnosti izmeĎu Marulića i Bolice Marko Marulić smatra se najvećim hrvatskim latinistom koji je iza sebe ostavio vrijedan i bogat opus. Budući da je bio Boliĉin nešto raniji suvremenik, postoji mogućnost da je Marulić svojim naĉinom pisanja ostavio trag na kotorskog pjesnika. Ovdje će se pokušati prikazati Marulićev utjecaj na Bolicu i to na temelju sliĉnosti izraza. Marulićeva pohvala Splitu nalazi se unutar djela In epigrammata priscorum commentarius (Tumač uz natpise starih) koje je nastalo poĉetkom 16. stoljeća.114 Ovo djelo daje najvaţnija povijesna svjedoĉanstva o Splitu i naziva se prvim turistiĉkim vodiĉem grada Splita, a s obzirom na to moţemo povući paralelu izmeĊu navedenog Marulićevog djela i Boliĉinog Opisa grada Kotora. Naime, Bolica je prvi pjesnik koji je iznio detaljan prikaz Kotora, ne izostavivši nijednu znaĉajniju graĊevinu. Stoga se i njegovo djelo s punim pravom moţe nazvati prvim turistiĉkim vodiĉem. I jedan i drugi pjesnik su djela posvetili svojim sugraĊanima, Marulić Dmini Papaliću, a Bolica Iliji Zaguroviću. Obojica pjesnika u pohvalama iznose povijest zaviĉaja, postanak grada i opisuju znamenitosti, a ti nam elementi zapravo predstavljaju karakteristike ţanra. Marulić je istaknuo slavnu splitsku prošlost koja se veţe uz utemeljenje grada od strane rimskog cara Dioklecijana. Osim toga, prvi splitski stanovnici potjeĉu iz Salone koja je u to vrijeme bila središte rimske provincije Dalmacije. Ove je ĉinjenice o slavnoj splitskoj povijesti Marulić uĉinio još veliĉanstvenijima time što je iznio samo pozitivne Dioklecijanove strane, a M. ŠREPEL, n. dj., 128-129. F. CORNARO, n. dj., 4. 114 N. JOVANOVIĆ, n.dj., 141. 112 113

57

nedjela je prešutio.115 Bolica je takoĊer osnutak grada Kotora zasnovao na slavnoj priĉi o dolasku Askrejaca, sugraĊana pjesnika Hesioda, a ponosno napominje i to kako njegov grad nikad nije podnosio ropstvo. Obojica pjesnika istiĉu znaĉaj svojih gradova, neustrašivost Salonitanaca, odnosno Kotorana, a najviše im je stalo do toga da izazovu divljenje i poštovanje kod ĉitatelja. Boliĉino se djelo, kao što je već spomenuto, povezuje s Vergilijevim Eneidom i Georgikama prvenstveno zbog Hesioda, kojemu su obojica pjesnika iskazivali najveće poštovanje. Marulić je takoĊer vjerno slijedio Vergilija ĉije je stihove o propasti Troje unio u svoju pohvalu. Naime, Marulić je Salonu doţivljavao kao Troju zbog opsade i pada grada, bijega stanovništva, dolaska na novo podruĉje te naposlijetku zbog osnutka grada.116 Hactenus externa tibi interpretatus sum, Dominice Papalis charissime, nunc maiorum nostrorum aperiemus monumenta, quę sępe tecum per Salonarum rudera parietinasque uagatus passim iacentia spectavi et interdum patrii soli nostri quanta quondam gloria fuit mecum animo revoluens Vergilianum illud ingemiscendo repetebam: “Fuimus Troes, fuit Illium et ingens gloria Teucrorum”, nunc nulla. „Dosad sam ti, predragi Dmine Papaliću, tumaĉio tuĊe spomenike, a sada ćemo objasniti one naših predaka: njih sam, lutajući ĉesto s tobom po kamenim ruševinama i razvalinama Salone, gledao kako posvuda leţe te sam, razmišljajući kadšto o tome kolika je nekoć bila slava našeg oĉinskoga tla, s uzdahom ponavljao one Vergilijeve rijeĉi: “Mi smo bili Trojanci, i bio je Ilij, i silna teukarska slava” – a sad ništa.”117 Obojica pjesnika pri uzvisivanju svojih rodnih gradova ĉesto podlijeţu preuveliĉavanju. Marulić tako kaţe: „nigdje u Rimu nećeš pronaći toliki broj tako velikih i takvih stupova postavljenih na jednom mjestu” (nusquam Romę tot, tantas talesque columnas uno in loco compositas reperies).118 Bolica je takoĊer subjektivan kad kaţe da su planine Lovćen i Peštigrad, koje se uzdiţu iznad Kotora, veće od Ose, Rodopa i Apenina. Bratislav LUĈIN, Marulićev opis Splita, Knjiţevni krug Split – Marulianum, Split, 2005., 6. B. LUĈIN, n. dj., 7. 117 B. LUĈIN, n. dj., 22-23. 118 B. LUĈIN, n. dj., 26-27. 115 116

58

Mox gemini montes procero vertice lambunt Sydera, Leftenus laevum latus occupat urbis, Pestigradus dextrum, non illis altior Ossa, Aut Rhodope, aut celsi iuga verticis Appennini. (139-142) Uskoro brda blizanci tankim vrsima liţu Zvijezde, zauzima Lovćen lijevo krilo grada, Peštigrad desno, od njih nije viša Osa, Ni Rodopa ni glava visokih Apenini. Kod Bolice se pronalaze odreĊeni izrazi koji postoje i u Marulićevoj pohvali. Sliĉnost se vidi pri opisu splitske, odnosno kotorske katedrale (sliĉnosti su u citatima podebljane). Nije sigurno je li rijeĉ o sluĉajnosti ili se Bolica namjerno posluţio Marulićevim izrazima.119 Porro ante templi limina vestibulum ipsum atriumque patet spaciosum, columnis grandibus, et ipsis e marmore Phrygio dolatis, circumseptum. „Nadalje, ispred ulaza u hram rastvara se samo predvorje i prostran atrij okruţen velikim stupovima, koji su pak isklesani od frigijskog mramora.”120 Quattuor hic gradibus spatioso, et in orbe redactis Vestibulum ingreditur primo, mox limina templi, Limina quae Pario121 splendent pellucida saxo... (250-252) Tu u ĉetiri koraka svedeno u krug prostran Prvo u predvorje se ulazi, zatim na hrama Pragove presjajne koji odsijevaju kamenom parskim... Premda se ne moţe potvrditi je li Marulić doista utjecao na Bolicu, ipak postoji sliĉnost u naĉinu pisanja koja ih povezuje i zbog koje su usporeĊivani. Ako su sliĉni izrazi u njihovim N. JOVANOVIĆ, n. dj., 158-159. B. LUĈIN, n. dj., 26-27. 121 Rijeĉi Phrygio i Pario oznaĉavaju razliĉite vrste mramora (frigijski i parski). 119 120

59

pohvalama ipak samo sluĉajnost, onda za usporedbu preostaje ĉinjenica da je obojici uzor bio Vergilije i da su kao glavni cilj imali proslaviti rodni grad.

60

6. ZAKLJUČAK Kotor je od antike pa sve do ranog novog vijeka bio podloţan brojnim politiĉkim i kulturnim promjenama. Unatoĉ raznim povijesnim previranjima izmeĊu Osmanskog Carstva i Mletaĉke Republike, ovaj je grad uţivao popriliĉno povlašten poloţaj i zahvaljujući tome saĉuvao je svoj prvotni izgled. Na temelju kratkog epilija Ivana Bolice, prikazano je kako je Kotor izgledao u 16. stoljeću, navedene su crkve i znamenitosti kojima je grad u to vrijeme obilovao, te su iste usporeĊene s današnjim stanjem. Prouĉavanjem navedenog epilija dolazi se i do spoznaje o snaţnom antiĉkom utjecaju koji je ostavio trag u stihovima kotorskog pjesnika. Naime, već se u samom naslovu Descriptio Ascriviensis urbis moţe opaziti drevni naziv za današnji Kotor. Bolica je u prvi plan htio staviti slavno porijeklo rodnog grada što će predstavljati temelj na kojemu će se izgraditi pohvala. Antiĉke je korijene grada Kotora pronašao u djelima grĉkih i rimskih povjesniĉara (Livije, Plinije Stariji, Strabon i dr.) gdje je zabiljeţeno ime Askrivij, kojega su prema predaji naselili Grci iz Askre. Vaţno je naglasiti da se ta predaja ne pojavljuje kod antiĉkih pisaca što upućuje na mogućnost da je Bolica izmislio priĉu kako bi porijeklo svog grada uĉinio što slavnijim. Bolici ova pretpostavka o slavnom porijeklu još više laska zbog izravne veze s grĉkim pjesnikom Hesiodom, koji je bio vaţan uzor Vergiliju. Antiĉki utjecaj se, osim u nazivu grada, vidi u naĉinu pisanja, motivima i izrazima. Vergilije je kao didaktiĉar i epiĉar ostavio trag na Bolicu, koji se oslikava u epiliju. U radu je prikazano kako je Bolica pokušao doĉarati izgled svog grada sluţeći se Eneidom i Georgikama. Iz navedenih je djela crpio inspiraciju, slijedio je Vergilijevu kompoziciju i preuzeo gotovo iste izraze, usporedbe i opise. Budući da je Vergilije bio najveći epiĉar i s obzirom na to da je, u ĉast pjesnika Hesioda, svoje Georgike nazvao askrejskom pjesmom, nimalo ne ĉudi ĉinjenica da je Bolica upravo njega odabrao kao uzor za svoj epilij. Unatoĉ tome što se povodio za Vergilijem, Bolica je na svom „putovanju” kroz Boku kotorsku ipak saĉuvao izvornost i prikazao vlastite ideje. To se najbolje ocrtava u opisu izvora Puĉ te u sjajnom opisu sata na gradskom tornju kojime je na trenutak zaustavio vrijeme kako bi i ĉitatelj osjetio melankoliju kojom sat odzvanja. Bolicu je više od ţelje za pjesniĉkim uspjehom vodila ljubav prema zaviĉaju i njegova pohvala. Vaţnije mu je bilo da ĉitatelju prikaţe prirodne ljepote, znamenitosti i crkve, nego da se dokaţe kao izvrstan pjesnik. Upravo je to domoljublje karakteristika humanizma u kojemu se po 61

prvi puta kod hrvatskih latinista pojavljuju brojne laudationes urbium. Bolica je najvaţniji hrvatski latinist s bokokotorskog podruĉja i bez obzira na politiĉko odvajanje tog podruĉja u prošlosti, on zauzima vaţno mjesto u hrvatskom latinitetu. Njegovo je djelo zbog preciznih i detaljnih opisa vaţno svjedoĉanstvo o povijesti i izgledu grada Kotora u 16. stoljeću.

62

7. POPIS LITERATURE Knjige i ĉlanci APPENDINI, Francesco Maria, Memorie spettanti ad alcuni uomini illustri di Cattaro, Ragusa, 1811. BANAC, Ivo, PROSPEROV NOVAK, Slobodan, SBUTEGA Branko, Stara književnost Boke, Slon, Zagreb, 1993. BEZIĆ – BOŢANIĆ, Nevenka, „Dalmatinski gradovi i Dubrovnik u djelima hrvatskih latinista“, Dani Hvarskoga kazališta. GraĊa i rasprave o hrvatskoj knjiţevnosti i kazalištu, XVIII, (1992.), 277 - 283. (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=146526, zadnji pristup 27. kolovoza 2014.) BLAŢEVIĆ, Ivan, „Proslava Sv. Tripuna zaštitnika grada i Kotorske biskupije“ u don Pavao Medaĉ (ur.): Vjesnik Kotorske biskupije, 2012., 8. (http://www.kotorskabiskupija.net/index.php?option=com_content&task=view&id=57&Itemid=6 3, zadnji pristup 16. rujna 2014.) BOLICA- Bona, Ivan, Opis zaljeva i grada Kotora, prir. i prev. Relja Seferović i Luko Paljetak, Matica hrvatska-Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2010. BRGULJAN, Ţeljko, Pomorstvo Boke Kotorske na slikama Bazija Ivankovića, Hrvatska bratovština „Bokeljska mornarica 809“, Zagreb i Hrvatsko graĊansko društvo Crne Gore, Kotor, Zagreb, 2011. BUZOV, Marija, „Arheološka topografija Boke Kotorske“, Kačić: zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 41. – 43. (2009. – 2011.), Split, 467 - 486. (http://www.franjevci-split.hr/pdf/26_buzov.pdf, zadnji pristup 11. rujna 2014.) CORNARO, Flaminio, Catharus Dalmatiae civitas in ecclesiastico et civili statu historicis documentis illustrata, Patavii: Typis seminarii, Padova 1759. (http://books.google.hr/books/about/Catharus_Dalmatiae_Civitatis_in_ecclesia.html?id=tccAAAAcAAJ&redir_esc=y, zadnji pristup 16. rujna 2014.) ĈANAK MEDIĆ, Milka, „Katedrala svetoga Tripuna u Kotoru“ u Radoslav Tomić (ur.), Zagovori svetom Tripunu. Blago kotorske biskupije, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2010. 63

ĈORALIĆ, Lovorka, Iz prošlosti Boke: odabrane teme, Meridijani, Samobor, 2007. ĈORALIĆ, Lovorka, „Iseljenici iz grada Kotora u Mlecima (XV.-XVIII. st.)“, Povijesni prilozi 17, (1999.), 149. (http://hrcak.srce.hr/107113?lang=en, zadnji pristup 11. rujna 2014.) DODIG, Radoslav, „Bilješke o Ardijejcima“ u Stjepan Šešelj (ur.): Hrvatski neretvanski zbornik 5/ 2013., Društvo Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu, Zagreb, 2013. FISKOVIĆ, Cvito, Spomenička baština Boke kotorske, Matica hrvatska, Zagreb, 2004. GELĈIĆ, Josip, Le lettere e le arti alle Bocche di Cattaro, Venezia, 1879. GELĈIĆ, Josip, Memorie storiche sulle Bocche di Cattaro, Zara, 1880. GLAVIĈIĆ, Branimir, „Hrvatski latinisti-humanisti na razmeĊu XV./XVI. stoljeća”, Senjski zbornik, XVII (1990.), 61 - 68. (http://hrcak.srce.hr/74389, zadnji pristup 27. kolovoza 2014.) GORTAN, Veljko i VRATOVIĆ, Vladimir, Hrvatski latinisti, Pet stoljeća hrvatske knjiţevnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1969. JOVANOVIĆ, Neven, „Marulić i laudationes urbium“, Colloquia Maruliana, XX (2011.), 141 163. (http://hrcak.srce.hr/67341, zadnji pristup 27. kolovoza 2014.) KATIĈIĆ, Radoslav, Illyricum mythologicum, Antibarbarus, Zagreb, 1995. KOVAĈIĆ, Slavko, „Kotorska biskupija – Biskupska sjedišta u Boki kotorskoj u daljoj prošlosti”, u Radoslav Tomić (ur.): Zagovori svetom Tripunu. Blago kotorske biskupije, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2010. KOVIJANIĆ, Risto, „Kotorski pjesnici - humanisti“, Stvaranje, VIII, 1953. KOVIJANIĆ, Risto, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI vijek), 2. Titograd, 1974. KRUŠVAR, Vedran, „Boka kotorska 1420. – 1797.“ (http://malleus.ffri.uniri.hr/index.php/klepsidra-2008-2009/clanci#, zadnji pristup 27. kolovoza 2014.) LUĈIN, Bratislav, Marulićev opis Splita, Knjiţevni krug Split – Marulianum, Split, 2005.

64

MARASOVIĆ, Tomislav, Dalmatia praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 4. sv., Knjiţevni krug: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Arhitektonski fakultet Sveuĉilišta, Split-Zagreb, 2013. MARINOVIĆ, Ante, „Razvitak vlasti u srednjovjekovnom Kotoru”, Historijski zbornik, X (1957.), 83- 110. (http://www.historiografija.hr/hz/1957/HZ_10_6_MARINOVIC.pdf, zadnji pristup 14. kolovoza 2014.) MARON, Publije Vergilije, Djela P. Vergila Marona, preveo i protumaĉio Tomo Maretić, PapirVelika Gorica, Zagreb, 1994. MARTINOVIĆ, Miraš, Antički gradovi: snovi i sudbine, Matica crnogorska, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skaner studio, Zagreb, 2012. MAYER, Antun, „Catarensia“, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, I (1954.), 95 – 109. (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=124576, zadnji pristup 27. kolovoza 2014.) MEHIĆ, Nedim, „Provincija Dalmatia od Epidauruma do Lissusa“, u Ivo Komšić (ur.): Zemlje antičkog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2014. MILOŠEVIĆ, Miloš, „Grbaljske bune XV. stoljeća“, Radovi instituta za hrvatsku povijest, 10, Sveuĉilište u Zagrebu, Zagreb, 1977., 289 – 299. (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=86551, zadnji pristup 8. rujna 2014.) PANTIĆ, Miroslav, Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI. do XVIII. veka, Beograd, SKZ, 1990. PETROVIĆ, Ivanka, „Hagiografska tradicija sv. Trifuna i bokeljskih svetaca“ u Radoslav Tomić (ur.), Zagovori svetom Tripunu. Blago kotorske biskupije, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2010. PLINIJE Stariji, Zemljopis starog svijeta: Naturalis historia III., IV., V. i VI. knjiga, prev. i kom. Uroš Pasini, Knjiţevni krug, Split, 2004. PROSPEROV NOVAK, Slobodan, Boka kotorska od kampanela do kampanela, AGM, Zagreb, 2011. 65

STIPĈEVIĆ, Aleksandar, (ur.), Hrvatski biografski leksikon 2, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleţa, Zagreb, 1989. ŠREPEL, Milivoj, „Ivan Bolica Kotoranin, latinski pjesnik“, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, (1894.) 116 – 136. (http://dizbi.hazu.hr/?sitetext=107, zadnji pristup 14. kolovoza 2014.) WILKES, John, Dalmatia, Routledge (and) Kegan Paul, London, 1969. ZANINOVIĆ, Marin, „Boka kotorska u antiĉko doba” u zborniku Hrvati Boke kotorske (ur. Stjepo Obad), Orebić- Zadar, 2003; 239- 254. ZAMAROVSKÝ, Vojtech, Junaci antičkih mitova, Školska knjiga, Zagreb, 1989. ŢIVKOVIĆ, Valentina, „Kult svetog Nikole u religijskoj praksi Kotora (XIV-XVI vek)“ u Dvanaest vjekova Bokeljske mornarice, Kotor, 2010.

Web stranice Ab urbe condita (The Latin Library) (http://www.thelatinlibrary.com/livy/liv.45.shtml#26, zadnji pristup 14. kolovoza 2014.) Naturalis historia (The Latin Library) (http://www.thelatinlibrary.com/pliny1.html, zadnji pristup 14. kolovoza 2014.) Opis grada Kotora (Croala) (http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/cgi-bin/getobject.pl?c.240:1.croala, zadnji pristup 14. kolovoza 2014.) Georgike (The Latin Library) (http://www.thelatinlibrary.com/verg.html, zadnji pristup 14. kolovoza 2014.) Eneida (The Latin Library) (http://www.thelatinlibrary.com/verg.html, zadnji pristup 14. kolovoza 2014.) Slike su dostupne na sljedećim web stranicama: Slika 1 - Bokokotorski zaljev 66

http://www.bestofboka.com/Boka_map.jpg, zadnji pristup 5. kolovoza 2014. Slika 2 - Pogled na Kotor http://www.panoramio.com/user/4590656/tags/Kotor, zadnji pristup 9. rujna 2014. Slika 3 - Prikaz kotorskih znamenitosti koje su spomenute u epiliju, a postoje i danas http://www.itinereri.org/itinereri/grad/kotor/index.html, zadnji pristup 12. rujna 2014. Slika 4 - Katedrala Sv. Tripuna http://www.kotor.biz/img/zasto-kotor/katedrala-svetog-tripuna.jpg, zadnji pristup 5. kolovoza 2014. Slika 5 - Crkva Gospe od Zdravlja http://hr.wikipedia.org/wiki/Kotor, zadnji pristup 9. rujna 2014. Slika 6 - Crkva Sv. Luke http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/74/Crkva_sv._Luke%2C_Kotor.JPG/3 66px-Crkva_sv._Luke%2C_Kotor.JPG, zadnji pristup 14. kolovoza 2014. Slika 7 - Crkva Sv. Marije http://2.bp.blogspot.com/oHwtPCf887Q/T6KGsTMzlBI/AAAAAAAAAtE/fpu53rVWFWM/s320/blozana.jpg, zadnji pristup 5. kolovoza 2014. Slika 8 - Crkva Sv. Ane http://www.montenegrina.net/images/antropologija/crkva_svete_ane.jpg, zadnji pristup 14. kolovoza 2014. Slika 9 - Crkva Sv. Mihovila http://www.rastko.rs/rastko-bo/zemlja/img/pjesivac_kotor_03.jpg, zadnji pristup 14. kolovoza 2014. Slika 10 - Crkva Sv. Pavla http://kodex.me/assets/image_cache/670/433/0/assets/uploads/pav500.jpg, zadnji pristup 5. kolovoza 2014. 67

ŽIVOTOPIS Marina Polinĉić roĊena je 28. 12. 1990. godine u Slavonskom Brodu. Nakon završetka osnovne škole (Ivan Goran Kovaĉić) upisala je Klasiĉnu gimnaziju fra Marijana Lanosovića s pravom javnosti. Maturirala je 2009. godine te upisala dvopredmetni studij kroatologije i latinskog jezika na Hrvatskim studijima Sveuĉilišta u Zagrebu. Akademski naziv sveuĉilišna prvostupnica kroatologije i latinskog jezika stekla je 2012. godine obranom završnog rada na temu Utjecaj grčke mitologije na rimsku književnost. Iste godine upisala je diplomski studij, nastavniĉki smjer hrvatskog latiniteta na Hrvatskim studijima Sveuĉilišta u Zagrebu.

68