Konfucije i Konfucijanizam

Konfucije, Konfučije ili Kung Fu Ce (kineski: 孔夫子, doslovno značenje: Učitelj Kung, latinski:Confucius, 28. rujna 551. pr. Kr. – 4. ožujka 479. pr. Kr.) je kineski filozof i socijalni reformator čija su učenja bila i ostala vrlo značajna širom Istočne Azije. Bio je jedan od prvih privatnih učitelja u kineskoj povijesti. Najznačajniji je njegov etički sustav vrijednosti, koji je bio temelj kineske državnosti i socijalne misli tokom cijelog feudalnog razdoblja. Sa razvojem feudalizma tokom Han dinastije u Kini njegova je filozofija instrumentalizirana u cilju učvršćivanja carske vlasti. U Kini Konfucije se obično naziva: Učitelj Kung (孔子, pin-jin: Kǒng Zǐ, hrvatski: Kung C’; ili 孔夫子, pin-jin:Kǒng Fū Zǐ, hrvatski: Kung Fu C’). Njegovo je prezime bilo Kung (孔, pin-jin: Kǒng), a prvo ime Ćiju (丘, pin-jin: Qiū, bukv. breg), a nadimak Džung-ni (仲尼, pin-jin: Zhòngní). Neka od Konfucijevih posthumnih imena su: Vrhovni učitelj i mudrac (至聖先師, pinjin: Zhìshèng xiānshī), Gospodar propagator kulture,vrhovni mudrac i veliki ostvaritelj (大成至聖文宣王, pin-jin: Dàchéng zhìshèng wénxuān wáng) i Uzorni učitelj deset tisuća generacija (万世师师 表 , pin-jin: Wànshì shībiǎo) Hrvatska transkripcija Konfučije ili Konfucije potječe od latinske transkripcije Confucius kako su njegovo ime preveli jezuiti u 16. stoljeću. Prema tradicionalnom vjerovanju, Konfucije je rođen 28. rujna 551. godine prije Krista, u mjestu Ći-fu (曲阜, pin-jin: Qūfù) u državi Lu (师, pin-jin: Lǔ), u današnjoj provinciji Šan-dung. Konfucijev otac, general Šu-lijang H’ (叔梁师, pin-jin: Shūliáng Hé) bio je porijeklom iz plemićke obitelji države Sung, koja se po padu države Sung u vrijeme Konfucijevog oca preselila u državu Lu. General Šu-lijang je imao 66 godina kada se Konfucije rodio, a njegova majka samo petnaest. Ovaj brak nije bio u skladu sa ritualnim propisima tog vremena, po kojima muškarac stariji od 63 godine nije više smio stupiti u brak. Kada mu je otac umro, Konfuciju su bile samo tri godine i samohrana majka ga je odgajala u siromaštvu. Konfucije se u devetnaestoj godini oženio sa Ći Guan-š’ (师官氏, pin-jin: Qí Guānshì) i dobio sina kome je dao ime Li (师, pin-jin: Lǐ, bukv. šaran) a nadimak Bo-ji (伯师, pinjin: Bóyú). Radio je kao činovnik u državi Lu, kao nadzornik kraljevskog blaga i kao nadzornik skladišta kraljevske robe, a proveo je neko vrijeme i na mjestu ministra pravde, tj. vrhovnog suca države Lu. Mjesto ministra napustio je zbog neslaganja sa vladarem, i zbog toga kasnije nije mogao ponovo napredovati u državnoj službi. U pedesetoj godini, zbog dvorskih spletki napušta u potpunosti državnu službu i kreće na putovanje po kineskim državama, podučavajući i obične ljude i vladare. Pred kraj života, vratio se u državu Lu, gdje je nastavio podučavati mnogobrojne učenike. Umro je u 73. godini, 4. ožujka 479. godine prije Krista.. U Razgovorima (Lun-ji ili Konfucionističko štivo), zbirci aforizama Konfucija i njegovih učenika, Konfucije kaže za sebe da je samo prenositelj i ponovni intepretator starih znanja. U vremenu raspada robovlasničkog društva, mnogobrojnih ratova i stvaranja feudalizma u Kini, on je kao svoju dužnost vidio reafirmaciju starih društvenih i moralnih

vrijednosti. Ipak, on se ne može smatrati konzervativnim učiteljem, jer je kroz svoja tumačenja starih spisa davao često vlastite nove i originalne ideje o politici i moralu. Također, mada se Kinezi često pridržavaju konfucijanskih običaja na religijski način, konfucionizam se ne promatra kao religija jer se skoro uopće ne dotiče teoloških i duhovnih pitanja (o Bogu, zagrobnom životu i slično). Konfucionistička etika je strogo racionalna, jasna i beskompromisna u pogledu razlike legaliteta i moraliteta radnje. Direktna je preteča Kantovog kategoričkog imperativa i sadrži istu maksimu u svom temelju. Zasniva se na tri koncepta: rituala, ispravnosti i čovjekoljublja. Po Konfuciju, suština svakog čovjeka je čovjekoljublje odnosno žen ili zen (仁, pinjin: rén). Ono je materijalna suština čovjekovih dužnosti prema drugima i izražava se preko savjesnosti prema drugima, odanosti (忠, pin-jin: zhōng, džung) ili preko altruizma, obzirnosti (恕, pin-jin: shù, šu). Jedino čovjek koji se pridržava čovekoljublja može pravilno i u potpunosti obavljati svoje dužnosti prema drugima. Aksiom savjesnosti prema drugima glasi: Ako želiš sebe uzdignuti, uzdigni druge (己欲立, 而立人, pin-jin: Jǐ yù lì, ér lì rén; Lun-ji 6:30). Aksiom altruizma glasi: Ne čini drugome ono što ne želiš sebi (己所不欲, 勿施于人, pin-jin: Jǐ suǒ bú yù, wù shī yú rén; Lunji 2:2). Ova dva načela su u Kini poznata kao načelo primjenjivanja aršina, gdje čovjek koristi sebe kao jedino mjerilo za reguliranje vlastitog ponašanja. Najbolji je i najmoralniji čovjek onaj koji djela iz čovjekoljublja, na temelju ispravnosti (师, pin-jin: yì, ji). Moralno ispravan (po Kantu: moralan) postupak je onaj koji je učinjen zbog čiste moralnosti i dužnosti, kao jedinog motiva. Svaki drugi postupak, koji je učinjen iz koristi (利, pin-jin: lì, li) može vrijednosno biti određen kao dobar ili kao loš ali nije u suštini moralan (po Kantu: postupak u skladu sa dužnošću, ali ne radi nje same naziva se legalnim). Konfucije je rekao: Plemeniti čovek razumije ispravnost, mali čovek razumije korist (君子师师 于师 , 小人师师 于利 师 , pin-jin: Jūnzǐ yù yú yì, xiǎorén yù yú lì; Lun-ji 4:16). Rituali (礼, pin-jin: lǐ, li) su materijalni izraz, odnosno pojavni vid čovjekoljublja. Iako se njegova manifestacija ograničava ritualima, čovjekoljublje ne odbacuje rituale, već traži odgovarajući način da se iskaže. Konfucijeva politička misao temelji se na njegovoj etici i ideji o društvenim odnosima. Konfucije je društvene odnose sveo na pet glavnih, pod koje se mogu povesti i svi drugi: odnos vladara i podanika, oca i sina, muža i žene, starijeg i mlađeg brata i odnos između prijatelja. Prva četiri odnosa karakteriziraju pravednost i dobronamjernost u upravljanju, iskrenost i ispravnost u ponašanju; odnos među prijateljima treba karakterizirati međusobno unaprijeđivanje u vrlini. Stoga je vrlo važan utjecaj i primjer vladara. U skladu sa ovim, reinterpretiran je i odnos prema mandatu Neba, odnosno porijeklu i suštini carske vlasti. Konfucije je podržavao ideju carskog apsolutizma, ali je uveo i razna formalna ograničenja vladarevoj samovolji. Između ostalog, smatrao je da u okviru

poštovanja nadređenog, podređeni ima obavezu ga posavjetovati, ukoliko ovaj ne radi pravilno. Konfucijev učenik Mencije je iz ove misli izveo svoju političku teoriju prema kojoj vladar koji se ne ponaša kako priliči njegovom položaju može izgubiti mandat Neba i biti zbačen sa prijestolja. Na taj način je opravdano ubojstvo tiranina i pružen je formalni legitimitet smjeni dinastija. U drugom stoljeću prije nove ere, učenjak i državnik Dung Džung-šu (董仲舒, pinjin: Dǒng Zhòngshū) iz države Ćin institucionalizirao je konfucionizam kao državnu ideologiju i ustanovio sustav državnih ispita za buduće činovnike. Ovo stanje se, uz izvjesne izmjene, zadržalo do proglašenja republike 1911. godine, a konfucionizam je, kao integralni dio kineske misli, inkorporiran u suvremenisocijalizam s kineskim karakteristikama. Tradicionalno, Konfucije se smatra autorom ili komentatorom šest klasičnih djela konfucijske književnosti. To su: • • • • • •

Knjiga promjene Knjiga pjesama Knjiga povijesti Knjiga rituala Knjiga glazbe Anali proljeća i jeseni

Danas znanstvenici smatraju da Konfucije osobno nije sudjelovao u pisanju ili komentiranju nijednog od navedenih djela. Vrlo je značajna i zbirka Razgovori (师师, pin-jin: Lùnyǔ, Lun-ji) koja se sastoji od aforizama koje su ostavili Konfucije i njegovi učenici. Konfučijanizam ili Konfucijanizam je istočnoazijski etički i filozofski sistem porijeklom iz Kine. Osnivač ove škole je Konfučije (551-479. godine p.n.e.). U Razgovorima (Lun-ji ili Konfucionističko štivo), zbirci aforizama Konfučije i njegovih učenika, Konfučije kaže za sebe da je samo prenositelj i ponovni intepretator starih znanja. U vremenu raspada robovlasničkog društva, mnogobrojnih ratova i stvaranja feudalizma uKini, on je kao svoju dužnost vidio reafirmaciju starih društvenih i moralnih vrijednosti. Ipak, on se ne može smatrati konzervativnim učiteljem, jer je kroz svoja tumačenja starih spisa davao često vlastite nove i originalne ideje o politici i moralu. Također, mada se Kinezi često pridržavaju konfučijanskih običaja na religijski način, konfučijanizam se ne posmatra kao religija jer se skoro uopće ne dotiče teoloških i duhovnih pitanja (o Bogu, životu poslije smrti i slično). Konfučijanistička etika je strogo racionalna, jasna i beskompromisna u pogledu razlike legaliteta i moraliteta radnje. Direktna je pretečaKantovog kategoričkog imperativa i

sadrži istu maksimu u svom temelju. Zasniva se na tri koncepta: rituala, ispravnosti i čovjekoljublja. Po Konfuciju, suština svakog čovjeka je čovjekoljublje odnosno žen ili zen (pin-jin: rén). Ono je materijalna suština čovjekovih dužnosti prema drugima i izražava se preko savjesnosti prema drugima, odanosti (pin-jin: zhōng, džung) ili preko altruizma, obzirnosti (pin-jin: shù, šu). Jedino čovjek koji se pridržava čovekoljublja može pravilno i u potpunosti obavljati svoje dužnosti prema drugima. Aksiom savjesnosti prema drugima glasi: Ako želiš sebe uzdignuti, uzdigni druge (pinjin: Jǐ yù lì, ér lì rén; Lun-ji 6:30). Aksiom altruizma glasi: Ne čini drugome ono što ne želiš sebi (pin-jin: Jǐ suǒ bú yù, wù shī yú rén; Lun-ji 2:2). Ova dva principa su u Kini poznata kao princip primjenjivanja aršina, gdje čovjek koristi sebe kao jedino mjerilo za regulisanje vlastitog ponašanja. Najbolji je i najmoralniji čovjek onaj koji djeluje iz čovjekoljublja, na temelju ispravnosti (pin-jin: yì, ji). Moralno ispravan (po Kantu: moralan) postupak je onaj koji je učinjen zbog čiste moralnosti i dužnosti, kao jedinog motiva. Svaki drugi postupak, koji je učinjen iz koristi (pin-jin: lì, li) može vrijednosno biti određen kao dobar ili kao loš ali nije u suštini moralan (po Kantu: postupak u skladu sa dužnošću, ali ne radi nje same naziva se legalnim). Konfučije je rekao: Plemeniti čovjek razumije ispravnost, mali čovjek razumije korist (pin-jin: Jūnzǐ yù yú yì, xiǎorén yù yú lì; Lun-ji 4:16). Rituali (pin-jin: lǐ, li) su materijalni izraz, odnosno pojavni vid čovjekoljublja. Iako se njegova manifestacija ograničava ritualima, čovjekoljublje ne odbacuje rituale, već traži odgovarajući način da se iskaže. Konfučijeva politička misao temelji se na njegovoj etici i ideji o društvenim odnosima. Konfučije je društvene odnose sveo na pet glavnih, pod koje se mogu svesti i svi drugi: odnos vladara i podanika, oca i sina, muža i žene, starijeg i mlađeg brata i odnos između prijatelja. Prva četiri odnosa karakteristišu pravednost i dobronamjernost u upravljanju, iskrenost i ispravnost u ponašanju; odnos među prijateljima treba karakterizirati međusobno unaprijeđivanje u vrlini. Stoga je vrlo važan uticaj i primjer vladara. U skladu sa ovim, reinterpretiran je i odnos prema mandatu Neba, odnosno porijeklu i suštini carske vlasti. Konfučije je podržavao ideju carskog apsolutizma, ali je uveo i razna formalna ograničenja vladarevoj samovolji. Između ostalog, smatrao je da u okviru poštovanja nadređenog, podređeni ima obavezu da ga posavjetuje, ukoliko ovaj ne radi pravilno. Konfučijev učenik Mencije je iz ove misli izveo svoju političku teoriju prema kojoj vladar koji se ne ponaša kako priliči njegovom položaju može izgubiti mandat Neba i biti zbačen sa prijestolja. Na taj način je opravdano ubitstvo tiranina i pružen je formalni legitimitet smjeni dinastija. U drugom vijeku prije nove ere, učenjak i državnik Dung Džung-šu (pin-jin: Dǒng Zhòngshū) iz države Ćin institucionalizirao je konfučijanizam kao državnu ideologiju i ustanovio sistem državnih ispita za buduće činovnike. Ovo stanje se, uz izvjesne izmjene,

zadržalo do proglašenja republike 1911. godine, a konfučijanizam je, kao integralni dio kineske misli, postao sastavni dio savremenogsocijalizma sa kineskim karakteristikama.