Knjiga o Covjeku Autor Nedzad Dzakulic

KNJIGA O ČOVJEKU Nedžad Džakulić

KNJIGA O ČOVJEKU Naslov originala: Nežad Džakulić Knjiga o čovjeku Copyright © Nedžad Džakulić 2015 Urednik: Azra Pleše-Džakulić Lektor: Anela Hadžić, prof. Predgovor: Belma Ridžal-Capelle Marijana Radovanović Ahmet Burza Dizajn naslovnice: Nedžad Džakulić

4

Nedžad Džakulić

PREDGOVOR U današnjem vremenu u kojem živimo - vremenu u kojem smatramo da nam je mnogo toga potrebno; da nam je život dužan dati mnoge stvari za kojima od rođenja ‘žudimo’ i da nam je dužan ispuniti želje i ciljeve koje smo ili sami sebi nametnuli ili su nam ih nametnuli drugi; dakle, u ovakvom vremenu, u kome se imaginarne i nebitne stvari i želje smatraju neophodnošću i svrhom života i u kome su naši prohtjevi već odavno nadvisili naše realne potrebe, pojavila se ova knjiga. Direktna, čak bih rekla ponekad i bezobrazno verbalno brutalna, veliki šamar u lice modernom čovjeku. A modernom čovjeku je jedino još preo-stalo da dobije šamare kako bi se od njih počeo osjećati kao pijanac koga poliju hladnom vodom ne bi li ga iz nesvjesti dozvali. U svojoj knjizi, autor, jasnim i neuvijenim porukama, iznosi dokaze koji direktno kompromitiraju i razotkrivaju veličinu ega modernog čovjeka, njegovu izvitoperenost i odgovornost za zlo i patnju koju nanosi drugom čovjeku i sebi samome. Na kraju bih dodala jos samo jedno - ova knjiga je za sve one koji duboko u svom srcu, u svom biću, osjećaju nelagodu zbog svega onoga sto se današnjem čovjeku dešava, a pogotovo zbog načina života za koji osjeća ‘da nikako ne štima’. Dakle, zavirite u sebe i iskreno sebe upitajte jeste li i vi jedan takav čovjek. Ako jeste, vrijeme je da sebi priuštite buđenje iz licemjernosti sadašnjeg načina života i da

KNJIGA O ČOVJEKU počnete istinski živjeti. Autoru ove knjige idu sve pohvale i čestitke na vjerodostojnom predstavljanju svega onoga što mi danas zovemo civili-ziranim svijetom. Knjiga je svakako više nego vrijedna čitanja. Belma Ridžal-Cappelle, Holandija Reiki Majstor-učitelj Autor djela “Goldio and Teacher” “Poruka ove knjige je da opstanak naše vrste zavisi od svijesti pojedinca sada više nego ikada. Napisano u njoj Vam pruža pomoć otvaranja duhovnih očiju kroz iskustvo čovjeka koji vjeruje u dobrobit duhovnog traganja. Hvala Nedzade Džakuliću - kosmički stjuardu!” Marijana Radovanović, Švedska “Neko je odavno zabrljao u evoluciji čovjeka, odvojio ga od prirode, odvojio ga od sebe samog i osakatio za mnoge mogućnosti koje je posjedovao. Autor je cijeli život posvetio traganju za najvišim istinama i sada smo dobili jednu moćnu pisanu riječ u vidu priručnika, koji je zapravo univerzalni ključ za brave koje se nalaze u srcima ljudi širom svijeta. Vjerujem da će ova knjiga doprinijeti promjeni kolektivne svijesti. Hvala Ti prijatelju. “ Ahmet Burza, BiH

6

Nedžad Džakulić

Poglavlja: -O vremenu, čudnom vremenu -O onome što se ne cijeni; o životu, o čovjeku, o ljubavi, o Bogu -O neminovnosti, o smrti

KNJIGA O ČOVJEKU UVODNA RIJEČ AUTORA Današnji čovjek ne može da ostane ravnodušan sve glasnijim raz-likama i avetima prošlosti, kojima se i dalje daje pravo življenja. Stoga, ponukan željom za mirnim suživotom protkanim kvalitetom slobode i željom za napretkom, pišem u nadi da ćete u ovoj knjizi uvidjeti bitnost i važnost iste. U riječima razdora koje su uzele pravo kreiranja toka našeg života, nudim riječ tihu, ali moćnu, riječ istine i riječ ljubavi. Svjestan svoje malenkosti i odbijanja drugih da obrate pažnju “malenima“, molim vas da ideja ove riječi ne ostane neopažena, nego prenesena. Moje intencije su jasne, a to je - istaći bitnost čovjeka, bitnost slobode tog čovjeka, bitnost svakog vida slobode kojoj se daje za pravo, apsolutni manifest rasta individue u svim segmentima te da se pri tome zanemare iluzorne razlike poput životne filozofije, religijskih uvjerenja, nacionalne pripadnosti, odnosno, da se akcenat stavi na cvjetanje života, na ljepotu I raznolikost životnog okruženja. Nedžad Džakulić

8

Nedžad Džakulić

PROLOG Za čovjeka sve počinje prvim udahom. Sve počinje u čovjeku i od čovjeka: i mir i rat, i ljubav i mržnja. Ne postoji ništa što ima svoj naziv ili ime, a da taj naziv ili ime nije došlo od čovjeka; čin generala je beskoristan ukoliko nema čovjeka da obnaša funkciju generala, institucija zvana predsjednik, ili neka koje se mnogi vrlo plaše, institucija zvana brak, ne postoje bez čovjeka; on, čovjek je osmislio i imenovao ove funkcije i institucije, i on jeste i te funkcije i te institucije. Porodica je stup države, to se zna, a porodicu čine ljudi, to je, naravno, množina od čovjek. Bez čovjeka nema ništa. Nema svijeta, nema braka, nema države, nema predsjednika; a šta će nam život bez predsjednika? Naravno da se možete nasmijati. Sve počinje od i sa čovjekom. Zar ima neko osim čovjeka da veliča boga? Ono što nije rečeno to i ne postoji. Čovjek je prvi koji je rekao riječ bog. I stoga Knjiga o čovjeku. Čovjek kao nužnost svemu ostalom; uzrok svemu a, Bog zna čemu posljedica. Čovjek kao kauzalitet svemu, kao karma i darma, krivac za sve dobro i uzročnik svega lošeg. "Usprkos svemu, čovjek!" Zabrinjavajuće, ili oslobađajuće je to što jedino čovjek voli, vjeruje i štuje Boga i što jedino čovjek jeste donekle svjestan Boga. No, tek kada ne bi postojao čovjek, smatram da Stephen Hawking ima pravo postaviti pitanje koje je postavio: "i da ima Boga, šta bi on radio sam u tim svemirskim

KNJIGA O ČOVJEKU prostranstvima?" Jednostavno, koliko problema može prouzrokovati čovjek, nasuprot ovoj ateističkoj aluziji, smatram da itekako ima Bog šta raditi. I eto zašto "Knjiga o čovjeku". Čovjek je napisao knjigu, odštampao, preveo i prilagodio, uredio, dostavio na adresu na kojoj živi drugi čovjek. Sve je o čovjeku, uvijek. I, čovjek sam po sebi jeste knjiga, stoga s pravom 'Knjiga o čovjeku'. "Na početku bijaše riječ", više ne zvuči tako otrcano, zar ne? Postoji nit koja veže čovjeka i knjigu, postoji ta neraskidiva veza koja se ćuti i koju ljubitelji knjige osjećaju kao što osjećaju topli dah ljubavi na svome vratu. Čovjek i knjiga su noumeni, to znači da su jedinstveni, da im se ne može suditi po vanjskom izgledu, da treba začeprkati dublje da bi se shvatili. Niko ne zna šta krije čovjek u sebi, I niko ne zna šta nam ćuti knjiga dok je ne pročita. I kad je pročita, čitalac je odgovoran za pročitano ne pisac jer svako ima pravo da riječi razumijeva na način koji odabere. Ovdje I ovim se ograđujem od svih pogrešnih tumačenja ove knjige kojoj nije namjera poljuljati ničije vjerovanje, obezvrijediti ničiju filozofiju i uniziti ničije postojanje. Svrha ove knjige je da ukaže na neke druge ideje, odnosno, na samo postojanje ideja koje se razlikuju od naših što implicitno ukazuje da je to sasvim u redu, da druge ideje I druga vjerovanja trebamo prihvatiti. Inače, čovjek koji vjeruje u neku dogmu, religiju, filozofiju…, vjeruje u to stoga što to smatra istinom, iI treba razumijeti da je to pravo svakog čovjeka, da vjeruje u svoju istinu, ali i da to vjerovanje prestaje onog trenutka kad počne vjerovanje drugih unižavati. Naime, u mjeri u kojoj čovjek negira druga vjerovanja i sam je u krivu jer

10

Nedžad Džakulić

svojim vjerovanjem se ne smiju potirati tuđa, ili se barem ne smiju unižavati. Vjerovanje je individualno, neka svako odabere što mu srce nalaže i neka vjeruje. Ne smijemo zaboraviti da glas o Bogu, misao i osjećaj Boga; izviru iz čovjeka; stoga nije pretenciozno tvrditi da, kao što je rekao Novalis, a kasnije (ponovio) Karlajl: "Postoji samo jedan hram u Univerzumu, a to je ljudsko tijelo". Još jednom; ljudsko tijelo. Dakle, čovjek. Svjestan sam, svakako i ljudske zlobe koja je, imam osjećaj, puno glasnija od ljudskog dobra. Neki ljudi, samo zbog vlastitog postojanja, duguju izvinjenje sveukupnoj populaciji. Eto, samo tako mogu opisati protagoniste rata, krvave spodobe politike i groteskne karikature farmaceutske industrije. Umjesto da se pitamo i dalje zašto Knjiga o čovjeku, mislim da je već vrijeme da se pozabavimo pitanjima koja nas zaista zanimaju, zadirkuju, ukazuju na naše pravo da znamo - a ne znamo. Tamo gdje je previše odgovora, nešto nije u redu s pitanjem. Možda je onda najbolje pronaći odgovor u pitanju; ali, imaju li ova pitanja odgovore; Kako je to biti slobodan od 'kako'? Može li se biti slobodan od 'možda' jer 'možda' isključuje slobodu? Zašto se sloboda ne oslobodi težnje - sebi samoj? Ima li svaki fenomen svoju bit, i šta je onda bit biti? Ima li prostor svoje granice ili je i granica prostor, odnosno njegov početak? Ima li vječnost rok trajanja i ko ga je i čime odredio - nekom drugom vječnošću? Smatram da, ukoliko već imam pravo znati da ne znam sve to, onda definitivno imam pravo znati sve to.

KNJIGA O ČOVJEKU Još jedno pitanje je vrlo, vrlo glasno; Ima li čovjek svrhu ili svrha ima čovjeka? Sve su ovo misli oblikovane u pitanja. Ljudska svrha nadilazi mišljenje, jer mišljenje ne može biti samo za sebe ili po sebi svrha. Većina čovječanstva je vođena mišlju i stoga se misao mora nadići da bi se svrha ostvarila. Ponekad mi se čini da je i samo nadilaženje misli svrha, jer je očito da se misao nametnula kao gospodar čovjeku. Misao djeluje na nivou materijalnog svijeta, i svaka misao pokreće slijed drugih s ciljem rušenja ili gradnje nečega, jer misao ne može mirovati. Krishnamurti je čak tvrdio da je misao ta koja je osmislila, dizajnirala i sagradila svaku crkvu, džamiju, oltar... Po njemu je misao ta koja je ove objekte napunila sadržajem. Misao ne može biti sveta, nema osnove da bude, kako onda mogu njene tvorevine biti svete? Mnogo toga, pa i misao, mora se transcendentirati i tek tada se razotkrivaju čuda. Tek tada dolazi svrha kao primarni cilj - prioriteti se tada drugačije poslože. Čovjek je u potraži za svojom svrhom, i sasvim opravdano, jer čovjek potrebuje viši cilj da bi bio potpun. No, ne treba zaboraviti i mogućnost da je sam čovjek svrha - tog višeg cilja za kojim traga. Ukoliko ne znaš koja je tvoja svrha, pronađi svoju strast, ono što te upotpunjuje, to će te odvesti do tvoje svrhe. Moram reči još da ovo nije knjiga koja se dalje bavi genaologijom ili samim postankom čovjeka. To bi bilo suvišno I beskorisno jer cijelo rodoslovlje je opisano čak I u Bibliji. Stari zavjet nam daje ovakve informacije (ukoliko vas ova tema rodoslovlja zanima ). Mauro Biglino čak tvrdi da se u Bibliji jasno opisuje čin

12

Nedžad Džakulić

stvaranja čovjeka, ukoliko se ona čita bez teoloških nakupina, dakle, ukoliko se čita kao takva, kao povijesna knjiga. Naime, on još navodi da u Starom zavjetu ne postoji ništa duhovno. Mauro Biglino je inače istraživač povijesti religija i prevoditelj sa starog hebrejskog, radio je kao prevoditelj sa starog hebrejskog jezika za vatikansku izdavačku kuću Edizioni San Paolo, za koju je preveo sedamnaest izvornih knjiga Biblije. Nakon što je 2010. objavio "Knjigu koja će promijeniti vaše mišljenje o Bibliji", suradnja je okončana i izgubio je posao u roku od 24 sata. On tvrdi da u staro hebrejskom ne postoje uopšte termini vječni, bog, itd., a bez kojih se ne može napisati duhovna knjiga kakvom su Bibiliju predstavili i uredili teolozi. Dakle, ukoliko vas zanima genaologija, upućujem vas na Stari zavjet ali uz prethodno poznavanje rada maura Biglina. Nije ovo Biglino prvi iznio, i prije njega je bio jedan popularniji pisac koji se bavio ovom temom. Zecharia Sitchin je bio jedan od 200 ljudi koji su bili u stanju dešifrovati stare sumerske ploče s natpisima, a u kojima, davno prije piše manje-više sve kao i u Starom zavjetu. Dakle, ovdje su vam ponuđena 3 izvora gdje je opisan postanak čovjeka I njegov daljnji razvoj. Stari zavjet kroz prizmu duhovnosti, Biglino koji je taj veo duhovnosti potpuno skinuo, i Sitchin koji je, prevodeći sumeranske ploče naišao na podatak, koji je u Bibliji prešućen, da je čovjek genetski modificiran od došljaka sa 12 planeta iz sunčevog sistema. Ovdje mi nije namjera obezvrijediti Bibliju kao ni rad spomenutih istraživača, ovdje ih spominjem kao upute gdje možete pronaći takve vrste infiormacija ukoliko ste za njih zainteresovani. Uz to, sami početak,

KNJIGA O ČOVJEKU kroz prizmu duhovnosti, rast i život prethodnih korijneskih rasa možete pronaći i u Tajnoj doktrini od Blavatske. Dakle, ne bavimo se genaologijom, nema potrebe, to je rezervisano davno, prepisano, modificirano, pa opet prepisano…to je tema koja je odavno prestala oduševljavati baš zbog tih silnih prevođenja. Ovdje ćemo se baviti mišlju, egom i njegovim manifestima koji sve klasificira kao "ja", "meni" i "moje", tako da ću kroz alegorije i čak poeme prikazati kako je ego uspio zavarati čovjeka od davnina i preuzeti funkciju domaćina, uvjeriti čovjeka da je on taj u čijem umu se nalazi. Primjera radi; javila mi se osoba koja je uspjela odložiti moju knjigu 'danas' i dovršila je 'sutra', tako ona tvrdi. Na početku knjige sam pozvao čitaoce da mi se jave, ukoliko knjigu ne budu pročitali danas: “Vjerujete li u čaroliju? Ukoliko niste vjerovali, upravo svjedočite jednoj; naime, ova knjiga je čarolija. Kako? Na kraju knjige imate adresu i pozivam vas da mi se javite ukoliko je uspijete odložiti za sutra. Vjerujte, ovo je knjiga koja se čita danas. Nije li to čarolija?" Ps. Naravno da se ne može čitati sutra, ne može ni juče, uvijek se čita sada, a sada je danas. I eto, na ovaj i na slične načine sam kroz 'Knjigu o čovjeku', alegorijama, pokušao objasniti mnoge doktrine i učenja i sve to na 100-njak stranica. Neke stvari se jednostavno moraju prenijeti alegorijski, s ciljem dubljeg shvatanja. Jedna od zanimljivijih alegorija je svakako mudrac koji pokazuje učeniku Mjesec, upirući prstom. Međutim, učenik gleda u prst.

14

Nedžad Džakulić

Učenik simboliše običnog čovjeka dok mudrac simbolizira... Saznajmo! Čovjek je prolazan, bez obzira na kojem kraju planete živio, čovjek po-lako, ali sigurno, grabi neizbježnome. Na svom putu, čovjek je dobio i smjernice. Naime, čovjek je dobio smjernice Odozgo, dobio ih je kroz religije. Različite smjernice za različita podneblja. Nažalost, ljudska ograničenost je tako duboka da je razvila dublji odnos sa smjernicom nego s onim čemu ona pokazuje. Ljudska ograničenost je zasjenila mjesečev sjaj. Ljudi su se fokusirali na Onoga koji je donio poruku, na način na koji je On donio poruku i pritom izgubili iz vida samu poruku kao i Onog koji je poruku poslao. Nema potrebe za daljnjim pojašnjenjima. Knjiga je namijenjena onima koji vide smisao u ovoj alegoriji i njenim implikacijama, dok onima koji su se našli uvrijeđeni, kažem da su manjkavog razumijevanja i skučenih pogleda. Njihov formativni um neće u ovoj knjizi pronaći ništa osim uvrede za nj. Takvima kažem, odmah na početku, ne okrećite slijedeću stranicu. Odložite knjigu i vratite se bespuću zaborava, tamo vas čeka spremno sve. Spremno za “plač i škrgut zuba“. Onima koji su shvatili, prije nego okrenete slijedeću stranicu, želim vam reći nešto što je na mene ostavilo jak utisak, poput ideje vodilje: “Samo jedan uspjeh je vrijedan da ga se zove uspjehom, a to je provesti svoj život na svoj način. Budite uspješni u životu.” Ne zaboravite; čovjek je malo kad ono što misli da jeste; to što on misli da jeste on sam, to je njegov ego to je korov. Stoga, pozabavimo se dalje tim korovom. Ako sagledamo organski život na našoj planeti s njenom prekrasnom florom i faunom, uvidjećemo da se jedna

KNJIGA O ČOVJEKU vrsta korova znatno ističe. Najviše zla ovoj planeti nanio je čovjek. Mogao je postati cvijet, prosvijetljena biljka, ali je odabrao ulogu korova. Ako je dom sve čovjeku, onda je planeta to sve. Ali, šta je čovjek planeti? Čovjek kao mogućnost, kao oruđe dobra ili čovjek kao pošast? Ovdje ćemo se još, kao što rekoh, najviše baviti mišlju ali kao krivcem zla. Mi smo selek-tivni i svoje odabire vršimo na osnovu našeg promišljanja o datom ob-jektu. Često ne mislimo da je nešto što je loše općenito, loše i za nas, nego se misao preoblikuje i postavi loše, kao nešto što jednostavno nije dobro, samim tim se opravdava “ono loše“. Velika je razlika između nečeg što je “loše“ i nečeg što “nije dobro“. Ako smo nešto odredili “lošim“, mi ćemo od toga otići, a ako je nešto određe-no kao nešto što “nije dobro“, to naš um ne shvata kao “loše“. Uzmimo za primjer konzumiranje: duhana, droge, alkohola... Mislimo da se nama neće desiti grozne posljedice uživanja ovih opijata, otrova, i na osnovu te misli mi nastavljamo uživati opijate, otrov, jer ih nismo odredili kao “loše“, već da nisu za nas “dobri“ te ih i dalje kon-zumiramo. Eto kako naše mišljenje nije uvijek u skladu s dobrim za nas. Nije krivo more, kriva je misao! Stoga ću pokušati misao postaviti na mjesto koje njoj pripada, odvojivši mislioca od misli i mislioca od onoga koji je svjestan mislioca. Prije sve-ga, dozvolite mi da vas pitam: “Vjerujete li u čaroliju?“ Ukoliko niste vjerovali, upravo svjedočite jednoj; naime, ova knjiga je čarolija. Kako?

16

Nedžad Džakulić

Na kraju knjige imate adresu i pozivam vas da mi se javite ukoliko us-pijete odložiti ovu knjigu za sutra. Vjerujte, ovo je knjiga koja se čita danas. Nije li to čarolija? Čarolija je posvuda za one koji je traže, ali čarolija se ne traži očima, već srcem. Čovjek nije dozvolio srcu da bude glasnije, sve je radio vođen umom, kroz cijelu svoju historiju. Iako je čovjek imao mogućnost, ima je i sada doduše, da na život i sve njegove peripetije gleda psihološki, čovjek je ipak na sve gledao logički s jasnom intencijom prigrabiti što više bez obzira koliko će to koštati drugog čovjeka. Vođen tom mišlju, kreirao je mnogo, previše problema. Tako, gledano na pristupe problemu, tri su pristupa rješavanju problema: filozofski, teorijski i praktični. Čovjek je ostao na filozofskom i teorijskom pristupu, praktični nije dodirnuo jer se kosi s njegovom vodiljom. S druge strane, dijametralno suprotno, u kreiranju problema, čovjek je odmah krenuo s praktičnim pristupom. Ne znam zašto je to jadno stvorenje mislilo da kreiranje problema nije nešto što ne zna i čovjek do njega. Ljudi vole trendove. Problem je u trendu kod čovjeka, oduvijek. Šta ga je to prevarilo pa je mislio da ga se ne tiče problem koji je kreirao čovjek do njega? Ono što misli da je on sam, njegov vlastiti ego. Kad kažem da čovjek nije ono što misli, pritom aludiram da čovjek treba postati svjestan sebe dok misli misao, a kad postane svjestan sebe već je zakoračio na višu stepenicu svijesti. Ta svijest je naš tihi promatrač, bez nje bi čovjek koji misli bio kao čovjek koji noću spava, ne bi znao da misli kao što čovjek koji spava ne

KNJIGA O ČOVJEKU zna da spava. Sve je tanja nit između čovjeka i njegovog tihog posmatrača. Uzevši u obzir da je teško razmišljati, a lako osuđivati bez djelovanja, ne mogu osuditi nikoga i ništa, pa čak niti nečiju rezigniranost jer je to nečiji odabir. Ali, svakako, mogu osuditi ovo kolektivno ludilo koje je postalo normalno okružje u kojem živimo; ludilo se udomaćilo pa i ne znaš više da li je, ili nije i šta je, a šta nije ludo. Vazda neka upozorenja o mogućim reakcijama na ovo i ono, vazda nečija neslaganja o ovome i onome. Jednostavno je to: treba se uvažiti svačije pravo na slobodu, a ta sloboda podrazimijeva slobodu izražavanja prije svega. S tim u vezi, ovo su moji papir i olovka, moj dio 'medijskog' prostora i ja ga ocrtavam likovima kakvima ja to želim. Ukoliko se nekome ne sviđaju akteri moga crtića, ili ne razumije jezik kojim oni govore, neka ovaj papir iskoristi za potpalu. Vjerovatno se nekome ne sviđaju boje koje koristim kod svojih ilustracija koje ćete naći u knjizi. Da, vjerovatno je to. Ne vjerujem da bi retorika koja - ne samo da otkriva - već ukazuje na prisutnost problema, bilo koga mogla smetati. Ne vjerujem ni da bi laž mogla podići neku prašinu, ali svakako vjerujem i znam da mač istine olako presijeca sve mreže koje laži pletu. Nevjerovatno je kako svi ćutimo kada veliki i bogati, i od strane medija, retorički pravdani silnici, gaze male i nejake, a kada neki od bogatih na svojoj koži osjeti silu onda drugi bogati solidarišu sa njima. Znate da, kad se desi nešto loše u nekoj europskoj zemlji, Facebook odmah reaguje i daje opciju da solidarišemo i da obojimo profilnu sliku bojama zastave te bogate države, ali, Facebookb ćuti kad se svakodnevno to loše dešava siromašnima širom svijeta. Ok, Facebookb ćuti, ali, zašto

18

Nedžad Džakulić

ti ćutiš? Svi znamo za slučaj sa Francuskom, a prije toga konstantna prisutnost ugnjetavanja nejakih, a nismo dobili opciju da postavimo boje njihove zastave na profilnu? Još uvijek niko nije dobio opciju da, kao profilnu sliku na svome Facebooku, postavi boje Palestine ili Sirije. Još gore, kako je moguće da u tome ne vidimo ništa loše? Zar je moguće da smo toliko zaluđeni, svi mi na Facebook-u, pa smo umislili da smo i mi vrlo bogati jer u ovom slučaju solidarišemo s bogatima, a za siromašne nas nije briga? Jesmo li mi toliko loši kao ljudi pa to ne vidimo? Jesu li ovi bogati što ubijaju svijet svakim danom ubili I heroja u nama, onog heroja kojeg smo favorizirali kao mali, heroja kakvim smo i sami željeli biti, heroja koji je htio mijenjati svijet nabolje, Robin hooda koji je otimao bogatima i vladi i vraćao sirmašnima? Znači li to da je dijete u nama odavno ubijeno i da više ne solidarišemo sa djecom koja pate dok ih isti oni bogati svakodnevno ubijaju, napadaju njihove države, njihove domove? Šta smo to mi postali? To je to kolektivno ludilo iz kojeg treba da se otrgnemo. Naravno, žrtva je ista svugdje i svakoj žrtvi, bez obzira otkud je, odajem počast. Ne dijelim ljude na Francuze i Njemce, Engleze i druge. Za mene su ljudi svi isti, ukazujem vam svima na one koji to rade, koji dijele ljude, prije svega na bogate i siromašne pa onda i na Francuze i Engleze… Sloboda govora za mene predstavlja osnovu slobode općenito, ali ona podrazumijeva isto tako i slobodu na tišinu, slobodu ne-očitovanja, ne-deklarisanja, nepripadanja, ona poziva slobodu odabira da zaživi u potpunosti, kao i da se uzme u obzir da; ne - odabrati je isto sloboda odabira.

KNJIGA O ČOVJEKU Možda bi svi skupa trebali preispitati svoju pripadnost, ne s ciljem potiranja tuđe pripadnosti već da ustanovimo, gdje je to problem čovječanstva, obzirom na sve raskole i previranja. Smatram da je problem u pogrešnom shvatanju pripadnosti. Naime, ne treba čovjek pripadati rasi, naciji ili religiji, već sve to, kako i razum nalaže, treba pripadati čovjeku - a ogromna je razlika, jer, ono što pripada čovjeku ne kontroliše čovjeka. Ovo je ružna slika navodne civilizovanosti u kojoj živimo, poledajmo kroz historiju šta se dešavalo crncima, indijancima i mnogim domoriocima koji su bili svoji na svome. Crnci su bili porobljeni, ubijani i mučeni kroz istoriju, a sada su demonizirani i predstavljeni kao kriminalci, generalno svi crnci. Muslimani, iako su na prvoj ratnoj liniji protiv isil-a, dakle, na izvoru terorizma samoga, svi muslimani su demonizirani i smatraju se teroristima, generalno svi muslimani. Ona poznata s leptirom koji je mahnuo krilima na jednom kraju svijeta, a učinilo posljedicu na drugom, može biti pretjerana. Ipak, svaki akt koji je poduzeo pojedinac, sukladno njegovom obimu djelovanja i snazi potencijalne kreacije, odražava se na čovjeka do njega. Samo čovjek je odgovoran za sebe, za prvog do sebe, i tako redom. Šta je to u nama što nas tjera da kreiramo problem, a koji utiče na čovjeka do nas, pa, okrenite list i pokušajmo otkriti skupa.

20

Nedžad Džakulić

Svima koje potraga za čudesnim neumoljivo zove, koji čeznu za okićenim i treperavim noćnim nebom, ukrašenim sitnim i dalekim zvijezdama koje svjetlucanjem i svakojakim nepoznatim, tajanstvenim ukrasima hipnotišu. Svima koji su sretni, i svima koji misle da nisu, i svima koji čeznu za idealima u nadi dubokoj k’o bezdan, nadi da će ipak doći bolje sutra, prikazujem ove retke. Svima koji osjećaju, a ne poimaju, koji znaju da mora biti “još nešto“, osim ovog života kojeg, takoreći, živimo; svima koje grije Njegova milost i koji strahom gledaju u budućnost... Eto, svima koji u ovim retcima ništa ne pročitaju, već osjete, nudim ono što je samo moje, osjećaje sreće i ljubavi. Ali, svima koji su pročitali, posvećujem misao protkanu između redaka. I ne zaboravite, uvijek imate opciju iskoristiti ovaj papir kao potpalu, ukoliko vas nešto što pročitate uvrijedi, ali, tada budite spremni na život okružen vatrom, jer čovjeku glavno oružje treba da bude riječ?

KNJIGA O ČOVJEKU O vremenu, čudnom vremenu Ne vjerujem nijednoj vladi jer je štiti oružje, a ne vjerujem oružju. Ne vjerujem udarnim vijestima, novinama, jer ne vjerujem pseudo-novi-narima i njihovim senzacinalističkim naslovima kojima prikrivaju šund i kič, šuplje tekstove kao odraz današnjeg novinarstva, ili odraz krajnjeg dometa intelekta pojedinih novinara koji tešku sudbinu čine težom po-dmećući joj nogu, a u duhu modernog pseudo-novinarstva, da bi imali koristi od toga (senzacionalistički naslov). Ne vjerujem više toku kojim ide život jer ne vjerujem životu koji se uhvatio takvog toka, a koji ide prebrzo; jer je više nego očito da ide nizbrdo. Ali u jedno vjerujem, a to je moje nevjerovanje u sve ovo. Strašno je i pomisliti koliko strma je nizbrdica kojom je krenuo čovjek upravljan životom; da, jer odavno čovjek ne kontroliše svoj život. Ne može ga kontrolisati jer ne zna o sebi ništa. Koliko često i da li se, uopšte, zapitate: “Ko smo mi? Kuda idemo? Gdje plovi ovaj brod?” Ukoliko malo preformulišete pitanje, dobićete lijek za čovječanstvo, zapitajte se: “Ko sam ja?” Pitanje svih pitanja i zaista lijek za čovječanstvo: “Ko sam ja?” Kad se pitamo: “Ko smo mi, kuda idemo?”, tada smo spremni drugima nametnuti svoje solucije, svoju stvarnost. Ali kad se pitamo: “Ko sam ja?”, to implicira na preuzimanje odgovornosti i da promjena počinje od pojedinca, od onoga koji se pita, ko sam to pobogu ja? Ovo je svakako jedno od onih pitanja, osmišljeno tako da insistira na odgovoru. Pitanje koje proganja, odzvanja, uznemiruje...

22

Nedžad Džakulić

No, ne tražite odgovor u knjigama “učenjaka” i svih znanjem nabildanih filantropa. Ovo je pitanje koje pojedinac treba postaviti sebi. Osmišljeno je tako da, kada se zapitate: “Ko sam ja?”, da se vratite sebi, da se sjetite sebe. Svaku životnu situaciju možemo proživjeti samo ako jesmo u njoj, a to znači biti svjestan sebe dok nam se dešava. Jer, život je stvaran samo kada ja jesam. Stvaran život živi onaj koji je već uočio razliku između misli, mislioca i svijesti, dok, mogli bismo slobodno reći, život živi onoga koji misli da je ono što misli. No, vratimo se vremenu, čudnom vremenu. Vrijeme je, upravo, kada misleći čovjek javno može priznati da današnja zadovoljstva nisu to, nego su (statusni) simboli zadovoljstva. Sredstva u službi postizanja prisnosti I odnosa, važnija su od prisnosti i odnosa. Današnja omladina komunicira uz pomoć sredstava za kominikaciju, umjesto stvarne komunikacije. Današnja ljubav između dvoje ljudi nije “to” ukoliko nije proklamisana na svim društvenim mrežama; što se više proklamiše, veća je ljubav, valjda! Pravo na tajanstvenost kao primjesu ili sastavni dio zavodljivosti nema pravo glasa. Danas su nepravilnosti, nenormalnosti u odnosima, toliko pravilne, ili normalne, da muškarac podiže pogled ka ženi, samo u mjeri u kojoj je žena skratila svoju suknju (opet). Inače, svo ostalo vrijeme je isti muškrac prebukiran vlastitim destruktivnim mislima. Poneku čak i os-tvari. Izazove konflikt kao krajnji domet razvikane i toliko očekivane moderne misli. I ne shvatajući, muškarac, vođen svojom “modernom”, logičkom mišlju, uspio je napraviti prevelike razlike. Među svima!

KNJIGA O ČOVJEKU Uspio je odnos učiniti luksuzom o kojem se sada samo priča. Ljudi, na ovoj našoj prekrasnoj planeti, na kojoj žive, uspješni su u mnogo segmenata. No, svaki segment te uspješnosti služi odvajanju jednih od drugih, nažalost. Bez zadrške kažem da je ta uspješnost sumnjivih temelja. Sva ta uspješnost samo naglašava razlike među nama; sad je opšte prihvaćeno da sam ja bolji od tebe u nečemu, ti si bolji od onoga drugoga u nečemu, onaj drugi je bolji od trećeg i tako redom. Ali, zar niste shvatili zamku još? Svi smo mi "bolji" u nečemu, naglasak je na bolji. Niko ne istiće da je lošiji u nečemu. To je uspjeh, ali uspjeh ega; naveo nas je da mislimo da smo bolji i kao takvi smo o sebi kreirali sliku za koju ćemo dati sve da je održimo. Bravo za genija, prince tame, bravo za ego. Ti uspješni ljudi su produbili jaz, uništili odnos kao pravo, kao garant suživota u ljubavi ili barem miru. Sada, mnoge vlade imaju “ministarstva za međugeneracijsku solidarnost i jaz”; sin više ne razumije oca… Da, to je taj uspjeh! Sve što se dešava na Zemlji, ima nekog odjeka u Univerzumu i obratno. Sve što čovjek kao pojedinac čini, ima nekog odjeka za Zemlju. Zaključak je svakako da smo svi povezani na više nivoa postojanja, ali o tome ne želimo pričati. Volimo misliti da smo bolji ljudi od onih drugih ljudi. Mi otprilike znamo gdje smo mi u odnosu na naš planet. Znamo otprilike i gdje je naš planet u odnosu na Univerzum. Ali, gdje je ovaj Univerzum?

24

Nedžad Džakulić

Eto, svi znaju da su negdje, na nekom mjestu, ali niko ne zna gdje je to mjesto. Kako onda i s kojim pravom neko ko ne zna gdje je, može sebe smatrati boljim u nečemu/svačemu, od prvog do sebe, koji također ne zna gdje. Sve to možemo staviti pod devizu: “Ne slijedi me, i ja sam se izgubio.” Izgubljeni smo, ne vjerujte mi na riječ, istražite. Naša civilizacija je mišljenja das mo mi visoko civilovano društvo, i da su civilizacije u prošlosti bile, pa, da kažemo, manje civilizovane. Smatramo te civilizacije barbarskim. Zašto onda nauka ne objasni kako su te, barbarske civilizacije, davno prije nas mogle znati za visoku tehnoligiju čije nacrte su ostavili urezbarene na kamenim pločama. Ostali su tragovi i crteži raketa, astronaustkih odijela, ostali su vjerni prikazi i sinopsisi bitki i oružja koje ostavlja iste tragove kao i današnje atomske bombe. Nas je prevarilo to što smo te dokaze pronašli na kamenim pločama, i to je razlog zbog kojeg mislimo da su oni barbari, a mki civilizovani. Ali, zamislite da znate da se vama približava apokalipsa, ili potop, kako bi to vi ostavili upozorenje generacijama koje dolaze ili onima koji će preživjeti? Požar i potop sve progutaju, papir i rezbarine na drvetu ne mogu ovo preživjeti. Odgovor je; kamene ploče na kojima se urežu simboli, jer su te civilizacije znale za različite jezike koje nove generacije na znaju, pa zato simboli koji se daju dešifrovati jer su slikovito prikazani. Olako smo uzeli naše pretke i njihove poruke, olako smo to zanemarili i prihvatili se proučavanja svemira. Mi bi u svemir. Kako neko može ići negdje a ne zna otkud ide? Možemo mi, visoko civilizovani mi. Mi ono što ne znamo pravdamo

KNJIGA O ČOVJEKU slučajnošću ili ono što ne možemo objasniti nazivamo sudbinom. I tako, krenuli smo istraživati, bez temelja, ali odmah u visine smo vinuli poglede, ka svemiru. U proučavanju svemira naučnici su izračunali da je planeta Zemlja baš na pravoj razdaljini od Sunca, Mjeseca te tako pogodna za organski život. Koja “slučajnost“ i po nas, odlična slučajnost. Također, ćelije prilikom formiranja bilo kojeg organa, recimo, jetre, tačno znaju kada će i gdje krenuti da se spoje s drugim ćelijama da bi oformile jetru. Tako je i s našim čulima, vanjskim obilježjima. Po određenom Zakonu se rađamo i takvi umiremo. Nema vidljivih pokazatelja evolucije vrste u vanjskim obilježjima (da čovjek može letjeti ili imati neke nadprirodne moći). U skladu s istim Zakonom ili Višoj volji se rađamo. Kada bi postojao “zakon slučajnosti“, slučajno bi na mjestu uha svaki drugi čovjek imao nos, ili ne daj Bože šta drugo. Svi bismo, po “zakonu slučajnosti“ bili kao likovi sa Pikasovih slika. Postoje tačno definisani zakoni prema kojima se odvija organski život na Zemlji kao i zakoni koji garantuju njegov opstanak. Jednostavno je za uočiti da “zakon slučajnosti“ ne postoji i nema osnove da postoji osim kao izgovor pojedincu: “Izvini, slučajno sam.“ Svi smo vi-djeli da objekat izložen dejstvu neke prirodne sile popušta pred tom silom. Tornado kao u šali od kuće napravi gomilu beskorisnih predmeta koji više ničemu ne služe. Ovaj primjer su neki doživjeli, izgubili su domove. Ostali su to gledali na televiziji. Ali, niko i nikad nije doživio da iz gomile beskorisnog materijala tornado oformi kuću. Stoga, ni slučajno, više nemojte pomišljati na “zakon slučajnosti“, jer po tom zakonu i prirodi ustrojstva tog

26

Nedžad Džakulić

zakona, njegovo samo ime garantuje da je moguće da tornado uništi, ali i oformi kuću, što se u praksi, znamo, ne dešava. Iskreno, po meni je ovo klasični testimonium; dokaz postojanja više sile, višeg uma. Na osnovu same mogućnosti o postojanju ovog zakona, “zakona slučajnosti“, nastali su mnogi drugi pseudo-zakoni. Recimo,“zakon privlačnosti“; utopijska misao da sami snagom želje možemo privući u svoj život sve što želimo. Ovaj zakon je zapravo opasan jer njeguje želju kao sastavni dio života, kao pokretačku snagu u nama, kao inicijatora dobra i blagostanja, što je, zapravo, po prirodi stvari kontradiktorno iz prostog razloga što želja stvara razdor u čovjeku, kreira patnju. Ovaj je zakon, prema tome, kontradiktoran samom sebi jer se na kraju pretvara u “zakon privlačenja patnje“, što zapravo, niko sebi ne želi. Inače, ljudima je primarni cilj preživjeti, sljedeći cilj je reprodukcija, i tako dalje. Ukoliko pogledamo koliko je princ tame prisutan kod svakog čovjeka, shvatićemo zašto ovakvi pseudo zakoni poput zakona privlačenja postoje; naime, ljudi žele još, žele pored onoga što imaju, imati još. To je priroda ega, on nikad nije zadovoljan. Nažalost, postoje mnogi koji poznaju čovjeka i njegove želje i oni su kreirali razne seminare na kojima ljude uče kako da privuku u svoj život još. Oni su shvatili kako ljude da kulturno prevare; daj ljudima ono što žele, a da bi dao ljudima što žele daj ljudima da čuju prvo kako je ono što žele tu, nadohvat njihovih ruku i da vrlo lako mogu imati sve što žele. Ponekad se za manifestiranje želje, na tim seminarima, koriste afirmacije, ponekad čak i neki rituali. Mnoge knjige su nastale na osnovu ideje o

KNJIGA O ČOVJEKU zakonu privlačenja, i dans je to neiscrpni izvor ideja na kojima se pojedini bogate; prodaju drugima ideju bogaćenja. Mislim da su najdublje otišli Esther i Jerry Hick. Oni su u svojoj knjizi predstavili vid glasa, ili bića, ili skupine bića koja su se njima obraćala i tražila da te poruke prenose ljudima. Sve poruke se vrte oko istog cilja; kako da postignem materijalno bogatstvo. Zamislite da vam danas dođe neko i kaže da može razgovarati sa životinjama, ili da mu neki glas govori šta da kaže, kako biste to nazvali? Ne morate nikako, medicina je to već nazvala ludilom. Ali, ako se ludilo lijepo upakuje i ponudi korist svima od tog ludila, onda je to pretočeno u knjigu koja je bestseller. Zbog čega sve ovo navodim? Samo nastavljam ukazivati na kolektivno ludilo. Samo nastojim ukazati ljudima u kojem broju je ego preuzeo njihove živote; to je ogroman dio čovječanstva pod tim utjecajem. No, teško je čovjeku objasniti da je prevaren, to ljudi teško priihvataju, radije će braniti svoje ideje i svoje pogreške, ali neće priznati da su prevareni. Zaista bi bilo puno korisnije da se, umjesto ovakvim pseudo-zakonima pozabavimo Zakonom trojstva i Zakonom sedmerostrukosti. O tom, po tom. No, ukratko što se tiče zakona trojstva; radi se o trima aspektima koji su temelji stvaranja opažajnog svijeta kakvog vidimo. Primjera radi; kakve koristi što je u našoj blizini prekrasan predmet, cvijet, recimo, i što je naše oko zdravo da ga vidi ukoliko nema trećega aspekta; svjetla, da osvijetli cvijet? Bez dovoljno svjetlosti, oko ne može vidjeti cvijet. Gluhom čovjeku ne možete opisati muziku, kao ni slijepom boju. Nije slučajnost što neki ljudi vide bolje od rugih, i nije slučajnost što neki razumiju više od drugih. To su nam

28

Nedžad Džakulić

zapravo analogije iz stvarnog života koje možemo uzeti kao dokaze da pored nas postoji čitav spektar drugih boja i zvukova koje naše oči ne vide i uši ne čuju. Znamo da životinje imaju istančanije čulo zvuka od nas, mi ne čujemo neke jako niske ili jako visoke zvukove dok ih, recimo, psi odlično čuju. Dokaz je pištaljka koju mnogi mogu nabaviti kao zaštitu od pasa lutalica, i nakon što puhnemo u nju psi počinju cviliti i pokrivati uši, a mi te zvukove skoro i ne čujemo. Zamislite sada da nemamo uši nikako, ili oči, da li bi to značilo da zvukovi i boje ne postoje? Ne! To bi samo značilo da mi nemamo instrumente kojima ih možemo zabilježiti, tako da iz ovg proizlazi da postoji zaista čitav spektar dešavanja oko nas, a koji ne vidimo jer nemamo intrumente kojima to možemo zabilježiti. Uzmimo još jedan primjer; promjena vremena. Mnogi osjete promjenu vremena, ili uzmimo za primjer sve radio valove, gsm signale, wi-fi signale koje ne vidimo, a tu su. Poenta je da ne možemo reći da nešto, samo zato što nismo vidjeli, ili ne možemo vidjeti, ne postoji. Riječ ne možeš vidjeti, a postoji, zvuk nijedan ne vidiš, čuješ ga i znaš da postoji, ali, šta je sa mišlju? Nju ne vidimo i ne čujemo, ali, znamo da je tu. I mi ne znamo kakva je u drugog čovjeka niti da li je u njemu ima uopšte, mi znamo za svoju misao. Znamo da je ne vidimo, ne čujemo, a tu je. I zamislite ironije, to nešto što ne vidimo i ne čujemo vodi nas kroz život. To nešto je odgovorno za svaki napredak ali i svako zlo. To nevidljivo nešto, misao. A ipak čovjek odabire ne vjerovati u nešto što nije vidio i nije čuo, u čitav spektar nevidljivog oko nas, ali odabire vjerovati u boga, i uzima za pravo da odredi da je onaj bog u kojeg on vjeruje jedini bog, da drugi koji vjeruju u svoga boga griješe.

KNJIGA O ČOVJEKU Nijedni ni drugi ne znaju o postojanju boga ništa osim onoga što im je rečeno, ali uzimaju za pravo braniti to rečeno čak i vlastitim životom. O ne, "U početku bijaše riječ" nikako više ne zvuči tako krhko. To je tako ogromno, to je tako snažno da to ubija ljude. Riječi nas navode da nekoga volimo ili mrzimo, riječi su osnova ili ono od čega je počelo naše vjerovanje. Tako postoje ljudi koji riječi koriste drugačije i oni po automatizmu postaju ne baš voljeni kod nekih ljudi. recimo, George Carlin je imao čudan smisao za humor, i imao je izraženu notu protesta protiv organiziranih religija. U jednom svome nastupu kaže da je religija, organizirana religija, najveća prevara svih vremena. Uspjela je napraviti budalama ogroman broj ljudi i uvjeriti ih, bez ikakvih dokaza, da gore na nebu postoji nevidljivi neko, taj bog koji sve vidi i sve čuje i koji traži da u njega slijepo vjerujemo ili će nas sviju spržiti, baciti u pakao gdje ćemo se peći i pržiti i bićemo na strašnim mukama i u velikoj patnji...ali taj bog vas voli. To neke religije tvrde doduše. Gdje počinje vjerovanje, prestaje inteligencija, očito. Nisam siguran da je Carlin ikada otvoreno priznao da je ateista, mislim samo da je otvoreno napadao koncept boga kakvim ga organizirane religije pokušavaju ne propovijedati i ne zagovarati nego prodati. Vatikanska banka je vrlo bogata, i odlično posluje, crkva ne plaća nikakve poreze državi, pod crkva mislim na organizirana religija koja je oficijelna i svojoj državi. Ove organizirane religije, ili bolje rečeno organizacije, generišu ogromne novce i ne samo kao vatikanska banka, nego i na razne druge načine uključujući i vjerski turizam. Zar ne bi odnos čovjeka i boga trebao biti nešto intimno, ne organizovano? I prije Carlina postojali su ljudi koji su

30

Nedžad Džakulić

se javno bunili protiv organiziranih religija i antropomorfizacije boga što doista organizirane religije i rade. One, naime, uvode grijeh kao krivnju, odnosno, tehnika uvođenja krivnje kod čovjeka je grijeh. Ako počiniš grijeh osjećaš krivicu, počinješ se osjećati nelagodno, plašiti čak. To je čitav sistem doktrina i dogmatskih učenja kroz koje organizirane religije kontrolišu čovjeka. Znate, postoji čovjek koji je iza sebe ostavio oko 600 knjiga, i sve su redom na vatikanskoj crnoj listi, zabranjene su jer govore protiv organiziranih religija, ne svaka ali cilj ovog čovjeka je bio da pokuša ljudima ukazati na neke nedostatke koje te organizacije imaju pri svojatanju i prodavanju boga. Na jednom predavanju, kaže on da je taj bog kojeg crkva propovijeda voajer, jer kako crkva kaže; taj bog sve vidi i sve čuje, i zamisli sad, ja u kupatilu a bog viri. On, je, nastavlja taj čovjek, silovatelj; Marija nije pristala ni na šta a rodila je Isusa; stoga Marija, Isusova majka, nije tako čista ili je taj bog silovatelj. Sve ovo zvuči vrlo neugodno za čitati onome ko vjeruje ali Osho, tako se zvao ovaj čovjek, nikad nije rekao da ne postoji bog, on je otvoreno govorio da ne postoji takav koncept boga jer takvog boga svi svojataju, u Indijaca lice tog boga ima indijsko lice, u kineza kinesko, itd., mislim, poenta je jasna da ne nabrajam. Tvrdi se da je 25. Decembra rođen Isus, evo imamo jednu ilustraciju s nizom božanstava koja su prije Isusa bila štovana i baš su rođena 25. Decembra.

KNJIGA O ČOVJEKU

32

Nedžad Džakulić

Slučajnost? Zar nismo rekli da ne postoji slučajnost. Ne možemo biti selektivni i odabirati kada nam odgovaraju, a kriviti sudbinu kada nam ne odgovara, ili pripisivati zasluge sreći. Ne preporučujem vjernicima koji imaju imalo sumnje u svoju vjeru da slušaju na Youtubeu Georga Carlina ili da čitaju Oshove knjige, može im se desiti da im ovi ljudi te trunke sumnje u vjeru zamijene trunkama vjerovanja u vjeru, a postave tamo gdje vam je vjera bila sumnju. Zamislite takvo vjerovanja, ogromna sumnja sa trunkom vjere u tu vjeru. Ne, ne čitajte ove autore. Ili prestanite vjerovati riječima koje su vam rekli religiozni, ili prestanite vjerovati riječima koje su vam rekli ovi drugi, ili, prestanite vjerovati riječima općenito. Ono što osjetite da je istina, neka to bude istina za vas i nemojte drugima pokušavati nametnuti svoju istinu, neka i drugi žive svoju, možete i tako, to je najbolje. Moja poenta je jasna; vjerovanje koje ljud osjećaju jeste tako fragilno i krhko da ga može srušiti par riječi od gore spomemnutih autora, ili temelji tih vjerovanja nisu zaista tako snažni pa je dovoljno nekoliko riječi da se uruše. Znamo da je većina vođena idejom slave, bogatstva i moći. Također znamo da ne postoji niti jedna religija koja je ostala cjelovita; svaka se razgranala na više grana, tako kršćanstvo ima svoje protestante, baptiste, pravoslavce...da ne nabrajam, nije umjesno jer se mnogi mogu osjetiti prozvanima, i Islam ima svoja 4 pravca, Judaizam također nekoliko pravaca, i sve redom. Zašto? Unutar kršćanstva vjernici se ne mogu uopšte dogovoriti kad je Isus rođen. Unutar Islama jedan priznati pravca Islama tvrdi da Muhammed uopšte nije prorok ili Božji poslanik. Ne znam onda zašto su ostali pravci priznali taj pravac Islama, kao za belaj,

KNJIGA O ČOVJEKU malo nam svima podijela pa hajde još da podjelimo. Ne samo Islam, svaka religija je toliko iscjepkana da je sasvim malo autentičnosti u njoj ostalo. Znate, kršćani u Palestini, ili bilo kojoj arapskoj zemlji prilikom molitve izgovaraju riječi "Allahu akbar", jer to znači Bog je najveći. Međutim u posljednje vrijeme se ljudi koji izgovaraju riječ "Allah" povezuju s teroristima, znači li to da su i kršćani koji se koriste arapskim jezikom i koji prilikom molitve bogu izgovaraju riječ Allah, da su teroristi? Ono što je u Njemačkoj Gott, u Španiji Dios, u Engleskoj God, u dijelovima svijeta gdje je arpaski jezik ista ta riječ se kaže Allah. Dakle sve su to samo nazivi za jednoga boga, ali, kako bi rekao Rumi; "Sve su to samo loši prijevodi za neizrecivo". I stoga moram još jednom reći, kao na početsku ove knjige; sve ove religije i načini na koji se želi pristupiti bogu jesu baš kao majstor koji prstom ukazuje na mjesec, a učenik i dalje gleda u prst. Religije su prst koje nam pokazuju smjer, pa zašto smo onda razvili bolji odnos s religijom nego s bogom? Zar to nije pogrešno? Bog se štuje, ne religija, Bog. A znam da je mnogima učenik s početka knjige, onaj koji gleda u prst koji pokazuje na Mjesec, bio jako smiješan. Da li je još smiješan? Ako nije, ima još, nastavite čitati. Ima li moći, novca i slave u religiji? Znate li koje mjesto na svijetu spada među najposjećenije turističko mjesto na svijetu? To mjesto nema mora, nema planina. Proguglajte i sami, danas je grijeh biti neinformisan a informacije su dva klika miša od nas. Vjerski turizam nije izraz koji je tek tako skovan, to je faktor koji itekako živi danas i na koji se ulaže. Po cijelom svijetu imamo ta mjesta koja nemaju more ni planine niti vodopade...ali su

34

Nedžad Džakulić

jako posjećena jer su religijska turistička središta. Definitivno je najbolji odabir biti omnista, poštovati svaku religiju, vjerovati u svaku ili od svake uzeti najbolje što tebi odgovara, ali nijednu ne zagovarati. Još jednom; odnos boga i čovjeka bi trebao biti samo između čovjeka i boga. Sve ove organizacije, organizirane religije odvode dio čovječanstva za sobom, ljudi su podijeljeni jer jedni vjeruju ovako, a drugi onako. To je loše. Svi žele biti drugačiji, biti više u pravu od drugih, svi žele biti bolji od drugih, svi žele imati povlašteniji odnos s bogom od onih drugih. Sve je to zapravo vrlo egoistično, ni manje ni više. Očito je ovdje odavno princ tame, ego, upleo prste. Kroz knjigu ego zovem princom tame jer ne postoje vukodlaci ili filmski vampiri, demoni i slično, princ tame je sam ego i to ću dokazati. Ako imate konstantnu borbu dobra i zla, i ona se dešava unutar svakog čovjeka, šta je to što čovjeka navodi na zlo? Njegov ego. Njegov princ tame koji u svima živi, u nekom je pobijedio, a u nekome je pobijeđen. Imamo dobro i loše, toplo i hladno, crno i bijelo, bog i đavo i to su konstantne suprostavljenosti. Međutim, ako malo bolje pogledamo, nema jednog bez drugog, jer to je jedna stvar koja kreće od početka do kraja i komplementarna je. Uzmimo za primjer crno i bijelo, recimo da imamo sivu podlogu, papir, i nijansiranjem sive ka svjetlijoj doći ćemo do bijele, a nijansiranjem sive ka tamnijoj, doći čemo do crne. Tako je i sa toplim i hladnim , dobrim i lošim, ali je pogreška što smo mi napravili distinkciju između toga, što smo mi dobrim odredili loše i tako dalje. To je još jedna od prevara princa tame, navodi nas da ne vidimo de je sve jedno. Ako se dalje budemo bavili dobrim i lošim, bogom i

KNJIGA O ČOVJEKU đavolom i konstantnom borbom između dobra i zla, onda moramo prihvatit još jedno podijelu a to je na duhovno i materijalno. Materijalno i materijalizam nemaju ništa sa duhovnim, a bog nije materijalni, on mora biti duhovni, jer nije od materije pa da ga viđamo svaki dan među nama, on, kako rekoh, mora biti duhovni aspekt postojanja. Mi, na našoj planeti, živimo u materijalnom svijetu jer je tu materija i sad, ako uzmemo u obzir da je bog, kako smo ranije prihvatili duhovni aspekt, onda je sam đavo materijalni aspekt i ovime nam postaje jasnije zbog čega se toliko zla dešava na Zemlji, zbog čega u ime novca ljudi ubijaju nevinu djecu, napadaju jedni druge, a treći mirno gledaju jer i treći žele komadić materijalnog za sebe. Jasnije je puno toga, puno jasnije. Princ tame, đavo, ego, ili kako god ga nazvali, on vlada Zemljom. Zaluđeni smo materijalijama. Evo, uzmi prvog do sebe, ili seba kao primjer; ok, pošten si, uzoran građanin, častan, iako rođen u sredini gdje je častoljublje najčešće pogrešno shvaćeno. Tvoja okolina te vabi, snubi da budeš takav, po njihovom shvatanju; uzoran, častan i pošten. Plaćaš režije, hraniš se, radiš, živiš, i onda umreš. Šta će ostati iza tebe? Neko će se sjećati tebe jer si plaćao režije, hranio se, radio i živio? Rob okoline; rob sistema. Kojeg sistema? Ovoga koji je u utrci za materijalnim. Rob svome princu. Rob! Možemo svi reći (čitaj slagati) da ne pripadamo rasi robova, ali, pripadamo. Možemo svi slagati, (čitaj reći) da smo slobodni, ali, nismo! Mi živimo u monetarnom sistemu i sve je time rečeno. Materijalizam je postao i moralna i duhovna maxima; životna filozofija koja se ćuti a živi, dok su duhovni i religiozni sistemi i filozofije o kojima se priča,

36

Nedžad Džakulić

ali se ne žive. Zaigrjmo jednu igru, "a šta ako", zove se. Princ tame je pao direktno na Zemlju, a šta ako jeste? Umiješao se čak i u najsvetije, pobrkao čovjeku vjerovanje u boga i naveo ga da na njegov način vjeruje u boga, a šta ako jeste? Bog kao da nema ovlasti nad materijalnim jer princ tame ovdje ima prerogativ, a šta ako je tako? U jednom trenutku, pojednicni su napravili sjajne patente za čovječanstvo, i onda su skrenuli i od toga napravili opružje, šta ih navede na to, dakle; Princ tame je na Zemlji napravio oružje i nagovara ljude da stalno ratuju, a šta ako je tako? On je većini na Zemlji pomutio razum i on ih vodi, a šta ako je tako? Mislim, zar bi normalan čovjek išao ratovati i napadati druge ljude? Država napada drugu, uglavnom ona razvijenija napada onu slabiju, ili neki se spor iznađe, a uglavnom je taj spor oko materjalnih dobara, i Princ tame povede ljude u rat, a šta ako je tako? Mi mislimo da ne postoji đavo, neki misle da ne postoji ni bog, ali, šta ako je ovo ovako zaista? Šta ako je ova planeta vladavina njegovog veličanstva ega, princa tame, a mi smo mu svi poslušni, a mislimo da nismo, šta ako? Zar je moguće da majka koja je rodila sina ne vidi ništa loše u tome da doktor, u kojeg se svi kunu kad su bolesni, prvo mora pregledati njenog sina i složiti se da je taj sin "zdrav" za vojsku. Zamislite, zdrav je za rat, zdrav je da ide napasti tuđi dom, zdrav je da ide ubijati nevine ljude, žene, djecu. Zdrav je, rekao je doktor! Ima li bog išta s tim? Ako neko ima, onda je to zlo, a ne bog, a rekli smo već šta je zlo. Udomaćilo se zlo toliko da ga čak više i ne primjećujemo. Oni u koje se kunemo i kojima dajemo svoj život u povjerenje kad smo bolesni, oni kažu da je

KNJIGA O ČOVJEKU zdrav mladić koji može ići u vojsku, u rat. Oni koje smo izabrali na izborima nas tlače i ugnjetavaju, oni koji su tu da nas štite i služe oni nas maltretiraju, ali eto, sve je to očito vrlo zdravo! Probudi se, to nije zdravo, misli. Nemoj njegovati želju u sebi za materijalnim. Misli! Uči! Čitaj! Rasti! Proširiti vidike novim spoznajama, ili razumjeti ono što smo znali, to se može samo konstantnim usavršavanjem, istraživanjem, čitanjem, radom na sebi....i ne može željom za konstantnim usavršavanjem, istraživanjem, čitanjem, radom na sebi. Želja je usko vezana za liniju slabijeg otpora, lako je željeti, to mogu svi. Linija slabijeg otpora je uvijek temelj lošeg života. Otud i naša privrženost mnogim laganim pseudozakonima. Otud i naša ideja mržnje; lakše se čovjek prepusti ovom zlu nego da se raduje nečijem uspjehu, jer on po automatizmu misli da je nečiji uspjeh njegov neuspjeh. Uzrok mržnje najčešće; onaj što te mrzi, on zapravo ne mrzi tebe, on mrzi sebe jer si ti refleksija onoga što on želi biti, ili želi imati nešto što ti imaš, ili nije mu više udobno živjeti s njegovim uvjerenjima pa želi i tvoja srušiti. Stoga se temelji lošeg života mogu naći skoro pa svugdje. Još jedan način da se kreira temelj za loš život; naime, mi uvijek živimo između nekih prošlih - boljih, i sada “čudnih vremena”. Svi uvijek ponavljaju: “Došla neka čudna vremena”. Možda je i bilo, ili će biti i ljepših vremena, ali ovo je naše i ovo naše je jedino koje zaista imamo. Zar zaista mislite da je bilo lakše živjeti bez struje? Bez tople vode? Bez veš mašine?

38

Nedžad Džakulić

Vrijeme u kojem živimo je pravo vrijeme i njemu pripadamo kao i ono nama. Vrijeme je kao čovjek, teče, lagano, neprimjetno, teče. Uvijek isto, neumoljivo. I nikad ne pita da li je čudno ili lijepo, ono samo u nekom svom filmu teče. I tako, negdje između “boljeg i čudnog” smo mi, zaglavljeni, izgubljeni, u nekom “drugom filmu”. Čekamo. Tu je, u tom našem čekanju, naš (neumitni) poraz, naš temelj za loš život. Više se i ne pitam jesu li čudna vremena ili su čudni ljudi, sada to znam. Vremena nikad nisu čudna, čovjek ih načini čudnima. Čudni neki ljudi; fokus je pao na stvari, na osobe koje nemamo, i pritom smo uspjeli negdje usput zagubiti ono što imamo. Oni, za koje smo tu, su po nekoj svojoj formuli skontali da se mi podrazumijevamo. Vjerujte, niko ne zaslužuje da bude tako tretiran, da se podrazumijeva, da bude sastavni dio, i to gle sad, nečijih potreba. Davno je jedan rekao: “ Ja se fokusiram na ljude koji su tu za mene, jer oni koji nisu, oni ne zaslužuju moju pažnju”, rekao i ostao zaboravljen. Sve su ovo ponašanja jedne ličnosti prema drugoj. No, postoji ličnost i postoji suština. Čovjek je uspio utišati svoju suštinu koja zapravo jeste sve sveto u njemu. Ličnost je puna želja, raskola, borbi, nemira i sve to prenosi na život kojim živi. Dok suština...pa, ovako bih rekao šta je suština i čemu stremi: “Konekcija između dvije duše javlja se usljed ljepote njihove prirode.“ Njihova priroda je ono dublje, iza fasade koja se vidi i to je najdublja konekcija. Ovakvo,

KNJIGA O ČOVJEKU obostrano prepoznavanje i spajanje dvije duše, u najčišćoj formi i bez daljnjih ciljeva osim samog spajanja je potencijalna alhemija za oboje. Ovako se dvoje prepoznaju kao srodne duše, sastaju usljed prepoznavanja i ostaju skupa usljed najčišće forme ljubavi. Sve po čistom “zakonu ljubavi“ jer ljubav ne traži ništa osim da se ispuni. Blagoslovljeni su oni koji svoje fasade mogu skinuti i pustiti njihovoj esenciji da blista, da bude prepoznata od one druge duše koja je traži. Blagoslovljeni su i oni koji su pronašli takvu dušu za suputnika, jer duša koja je jača od fasade vanjskoga je najviša visina svetoga, najšira širina dobroga i najdublja poenta života na zemlji. No, rekoh, suštinu je čovjek utišao i vođen je sasvim drugim aspiracijama. Ovo je definitivni krivac usljed kojeg se svi pitaju: “Kako da pronađem srodnu dušu?“, i krivac čovjekovog sanjarenja o istoj toj srodnoj duši. Ljubav, moćno oruđe. Ljubav kao čežnja i težnja, kao cilj, kao oaza, predah duše u ovoj pustinji života. Šta je Ljubav? Mnogima pokretač, svi je traže, svi je žele, svi je vole. To je ljubav. Ima li ljubav drugu stranu medalje? Ljubav je najsnažniji zakon pod čijim utjecajem je čovjek. Ovaj zakon garantuje opstanak vrste i reproduciranje iste. Dvoje ljudi se zavole i konzumiraju svoju ljubav, moraju, ne mogu a da ne. Toliko snažan je ovaj zakon, i kad se rodi potomak, majka ili otac bi učinili sve za svog potomka, bacilli se u vatru da bi njega spasili, što je dokaz da je ljubav najsnažniji zakon i snažniji je od bilo kojeg drugog, čak i od želje za novcem, od bilo koje druge želje jer ona, ljubav, jeste želja za životom. Samo tu postoji procjep gdje se princ tame gubi i ne može utjecati na čovjeka jer je ljubav kao

40

Nedžad Džakulić

zakon direktni božanski impuls. Pa dajte, zar bi zaista s veseljem mijenjali pelene nekome, bez obzira na starost tog nekoga da niste pod utjecajem ovog zakona? Ako mislite da uživate mijenjajući pelene, pokušajte otići kod komšije I tražite da njegovom djetetu mijenjate pelene, biće vam jasnije o čemu govorim. Vaša ljubav se prenosi na vašeg potomka, to je jedna trasa kojom putuje taj božanski impuls, od vaših roditelja preko vas do vašeg potomka, I tu se najviše koncentriše, ostaje tu dok to dijete ne bude imalo svoga potomka; jer ništa se ne voli kao svoje dijete. Ako mislite da griješim, pogledajmo još jedan fakotr pomoću kojeg se upravlja človjekom. Želja. Želja kao sofisticirana kreacija, kao tehnika kojom Univerzum upravlja čovjekom. Svega se može čovjek osloboditi ali ne i želje! Naime, čak i kad želiš da ništa ne želiš ti u stvari želiš. Dakle, uvijek ostaje barem jedna želja koja pokreće um; zadnja barijera koja se ne može srušiti; možeš se osloboditi svih želja osim želje da se oslobodiš svih želja. I onda, šta te pokreće? Da, želja prijatelju, želja! I nije to najgori dio, najgori je; otkud ti želja Po prirodi smo sanjari, utopisti. Po prirodi smo i zabrinuti. Jednostavno je to - čovjek se voli brinuti. Uglavnom voli jer mu to daje efekt da nešto čini, i ne razumije da je to kao ljuljanje na stolici. Ljuljanje mu daje da nešto radi, a nigdje ne stiže. Nije svjestan da, dok se brine, pretače iz šupljug u prazno. Misli da brigom može riješiti problem. Može provesti: minute, sate, dane, sedmice, čak i mjesece analizirajući situaciju, pokušavajući da sastavi komadiće slagalice, da opravda neki svoj postupak

KNJIGA O ČOVJEKU samome sebi, da se “grize”, da ne spava noćima zbog tog nečeg što se desilo, a može i jednostavno ostaviti slagalicu, baš tamo gdje jeste; u prošlosti, i nastaviti sa životom jer nikakvo dobro neće proizaći iz slaganja slagalice koju više nema. Psihološke nakupine ili prošlost, za čovjeka imaju fatalne posljedice jer je čovjek dozvolio da prošlost bude preglasna, da ga zove, da ga mami, da mu uzima sadašnjost. On, omađijan prošlošću zaboravlja sve oko sebe. Zaboravlja ljude, ljubav, život… On misli da su sitnice samo sitnice i previđa da nekome sitnice čine život. Previđa baš taj, čarobni trenutak u kojem se nalazi dok budan sanja svoju prošlost. Zaboravlja sadašnji trenutak, neponovljivi treptaj vječnosti. Živjeti u prošlosti ne znači živjeti, već hibernirati, preživljavati. Živjeti u prošlosti je toliko loše da i sjećanje na prošlu sreću može biti uzrokom tuge. Zapravo, ništa više i ne boli čovjeka, vičnom bijegu u prošlost, kao sjećanje na prošlu sreću. “Onda, zna li čovjek, uopšte, biti sretan?” Svakako, teško je zaboraviti. Zapravo, nemoguće je zaboraviti nekoga s kim imamo toliko dobrih uspomena. Ali, zar moramo zaboraviti? Zašto sebe tjeramo da zaboravimo? Tu nastaje naš unutrašnji konflikt, naš sam problem. Zar ne bi bilo jednostavnije, prihvatiti činjenično stanje kao takvo; da nam je veza, ili odnos, završio u postavkama kojim je bio, i da trebamo nastaviti dalje sa životom? Zašto ostajemo “zaglavljeni” u uspomenama? Pa rekoh vam, zato jer smo sanjari.

42

Nedžad Džakulić

Uspomene jesu to - uspomene, ali kao takve, one nemaju moć da žive sada, da žive naš život, osim ako ih mi stalno i stalno ne prizivamo, a prizivajući ih propuštamo svaku, novu, šansu za životom. Zašto dajemo svoj život uspomenama? Zar je to ljubav, zar je to život, zar je to sve dobro što nam se desilo samo uspomena? I kad dođete do spoznaje da je život baš to, i sve dobro što nam se desilo, baš i samo uspomena, shvatićete da vrijedi ići naprijed, po nove i još ljepše uspomene. Ako su ove koje sad imamo tako snažne, zamislite kakve ćemo tek doživjeti. Mi zapravo zaboravljamo strašnu činjenicu, mi zaboravljamo na vlastitu prolaznost. Mi zaboravljamo da je život prekratak da bismo brinuli o glupim stvarima. Ma, život je prekratak da bismo brinuli uopšte! Ionako treba da se broje samo dani u kojima smo ljubili i bili ljubljeni. Svaki takav dan je magičan. Svaka osoba na svijet dođe s posebnim darom, tužno je to što neki nisu ni svjesni svog dara. Ne otpakuju poklon Božanskog, a dani prođu. Doći će dani mnogima, pa će biti mudri. Dođe s godinama svašta; bolest, samoća, dođe tuga, ali dođe i mudrost. Žalovaćemo za minulim danima, bićemo tužni, sami, žalujući. Sve ima svoj trenutak u beskraju vremena. Ono što dolazi, dozvoli. Ono što je sada, neka jeste. Ono što je prošlo, pusti. Mudar možeš biti u starosti i uživati mudrost samo ako si život proživio bez kajanja, ako si uzeo sve u momentu, ako si raspakovao svoj dar koji je Božanstvo svima dalo. Ne moramo biti mladi i glupi da bi bili stari i mudri. Samo budite, živite, ne težite, ne osuđujte, ne prosuđujte.

KNJIGA O ČOVJEKU Nekad se završi neka faza u našem životu, neki ljudi odu iz njega, neke stvari se drugačije poslože. Život poprimi efekt lifta, lift stane, pa neki ljudi izađu. Nisu spremni za visine, ne mogu vas pratiti na vašem putu. Ne shvatate se više, nemate dodirne tačke, odnosno, one koje imate su postale tačkice. Stari razlozi više nisu dovoljni da bi vas držali na okupu. No, nemojte ostati zaglavljeni u prošlosti i patiti za tim stvarima, za tim ljudima. Božanski dar je nekad baš to; uklanjanje prepreka iz našeg života, a da mi to ne znamo. Do sada je već jasno da je loše biti zarobljenik prošlosti. Prošlost plus neznanje uz primjesu ratobornosti i dobijemo nikad završeni rat. Ovi, hodajući fragmenti nekih boljih vremena i dalje hodaju i huškaju sebe i sebi slične na neprijatelja. O, da, imaju oni neprijatelja. Uvijek imaju neprijatelja! Pa, njima na sav glas govorim: Vi, kojima rat još nije završen, vama pišem ovu odu i nazvaću je: Oda ratniku koji čvrsto vjeruje da “žene vole ratnike“ Dok vi, veliki i samoprozvani ratnici, izvijate visoko transparente istih onih koji su vas odveli u rat; isti oni i dalje huškaju usijane glave poput vaše. Svaki dio vašeg bića gori za njima, jer vam oni daju ono iluzorno za što se tako čvrsto držite – pripadnost. Pripadnost krdu, a zauzvrat su dobili poslušnost. Tako jadno i tako arhaično. Još davno je postavljeno pravilo koje svaki drugi generalčić poznaje: “pripadnost za poslušnost“. Ali, vi, samoprozvani ratnici, niste generalčići. Neki od

44

Nedžad Džakulić

vas su dobili i mali čin, sukladan vašim kapacitetima i dometima, i znatan broj ratnika; što pravih što samoprozvanih; da ih vodite. Pa vas sada, o vi, veliki samoprozvani ratnici, isti oni, koji su ostali stojeći, podozrivo gledaju i vrebaju iza kojeg ćete se ćoska pojaviti da se na vas obruše. Verbalno i fizički napadaju vas na obljetnicama i godišnjicama. . . O, veliki samoprozvani ratnici, vi što ste čvrstog uvjerenja da “žene vole ratnike”, niste svoju ženu zapitali nikad, da li je to istina. Niste uvidjeli da ste svoj rat nastavili i nakon završetka, da svaki dan živite svoj rat, da je žena u vašem životu psihički i fizički oboljela, da su vam se djeca po svijetu rasula, u bijegu, bezglavom bijegu, što dalje od vašeg ratovanja. O, veliki samoprozvani ratnici, vaša su uvjerenja pseudo-uvjerenja. Um vam je pomračen pa jasno ne vidite da su veliki ratnici u tišini svojoj ratovali, i da su oni koji su ostali stojeći, nastavili sa životom kad je rat prestao. Jer oni su ratovali da bi mogli mirno nastaviti živjeti i nikad nisu živjeli da bi ratovali. Vi, pojedini, veliki samoprozvani ratnici, bez imalo srama izjavljujete i dalje da “žene vole ratnike”, a niste upitali majku koja je jedinog sina izgubila; od ruke onog, sa druge strane samoprozvanog velikog ratnika, koji isto kao i vi; izvija visoko transparente svojih huskača. Niste se udostojili upitati ucviljenu udovicu, dok u svojoj agoniji prepliće prste nemavši šta djeci istinskog, velikog, palog ratnika staviti na stol. I tako bitka po bitka, svaki dan za vas je dan u vašem “svetom ratu“. Dozvoli mi još da ti kažem gdje si najviše pogriješio, veliki ratniče; rat nikoga ne čini velikim, upravo tu. Vi ste tako mali ljudi. Vas i vama slične,

KNJIGA O ČOVJEKU veliki samoprozvani ratnici, koji stojite uprljani krvlju i nečastima raznima, najbolje je Wilhelm Reich opisao u svojoj knjizi “Čuj, mali čovječe“: “Ti palome zadaješ još jedan udarac, onaj poslednji. Ti uzimaš tamo gdje se daje i nikad ne daješ tamo gdje se daje. Ti lažeš tamo gdje se traži istina i proganjaš istinu umjesto laži. Ti se uvijek nalaziš na strani progonitelja, mali čovječe. “

Svaki rat je prožet krajem. Kraj slobode, kraj intelektualnog, kraj dijaloga, kraj života, ali je uvijek kraj. Sve što je u ratu, i sve što rat jeste, ružno je. Kraj je lijepoga. Nažalost, ružnim smo i odredili lijepo. Znate, postoji nešto što niko ne želi, a to nešto je prisutno kod čovječanstva otkako je i čovječanstva. To je rat. Razne grane raznih naukovanja su prepune definicija rata, ali nijedna se nije pozabavila krivcem, inicijatorom rata, mišlju, egom. Možete li zamisliti samo kakve trenutke proživljava naš sin, naša mladost na prvoj ratnoj liniji? Jesmo li zato rodili sina, da bude kotačić u sistemu porušenih vrijednosti kojeg će sutra oronuli političar gurnuti u rat? Pali borac za slobodu, šehid, heroj, oni kažu, a zapravo misle kotačić u sistemu. Možda baš vi odgojite tako uzornog sina, poslušnog, koji će sutra možda već pilotirati avionom koji nosi atomsku bombu na neku novu Hirošimu. Kada rat počne, sve ostalo stane.

46

Nedžad Džakulić

A kako rat počinje? Uvijek tiho i podmuklo, možda ovako baš; Rat je. Mrkla noć nas okružila, zlokobni vjetar fijuče. Gledao sam u jednu granu, odmah iznad mene. Povijala se pred vjetrom i činila tu zlokobnu, turobnu noć još težom. Ako postoji sudnji dan, mislio sam, onda mora postojati i sudnja noć, i ovo je ta noć. Prije rata. Imao sam tog jednog druga, baš je bio vreteno, sve ga zanimalo i sve htio da proba. Nisam siguran da sam ja uopšte takav ali, hej, s kim si, takav si. Očito i tu ima nešto. Očito nije dovoljno misliti da si bolji od nekoga, bolji jesi ili nisi, ako jesi - onda jednostavno jesi - ali nisi bolji ako misliš da si bolji. I tako, jednog dana je taj moj drug došao i odmah s vrata počeo jedan od svojih razgovora koji su puni vabenja na nešto; znam ga, takav je; -Idemo se učlaniti u ovu novu stranku, ovaj šef stranke ima odlične ideje. Vrijeme nam je, pa svi sad idu u te stranke, idemo i mi. Govorio je tako brzo i prepun nekog entuzijazma da nisam mogao reći ne. U stvari, nisam mogao naći nijedan razlog protiv te ideje, hajde, kao, vjrijeme nam je, nismo djeca, dvadesete nam se bliže, a i gledao sam na televiziji šefa te stranke; imao je neke ideje koje su bile nove. Išli smo tako i dalje baveći se onime što mlade zanima, ali uvijek nekako u pričuvi nekoj- jer je vrijeme bilo kao namješteno za stranke - svi su svoju stranku promovisali, pa i mi svoju. I dan po dan. Naša stranka je bolja od one njihove, mislili smo. Pretpostavljam da su svi to mislili za svoju stranku, baš kao što ljudi misle za svoju religiju. I dan po dan, i zlokobni dani dođoše. Kao kad glavom udariš u zid, samo tupi udarac i bum; kao da se trgneš iz sna u neku

KNJIGA O ČOVJEKU čudnu stvarnost koju nisi odabrao. Kao kad te poliju kantom hladne vode. Samo shvatiš da je tu ono što niko ne želi, rat. Podmuklli rat, niko ga ne želi ali on nađe način da zaživi. Podmuklac što nagovještava teška, najteža vremena. Ko nam donese ta vremena? Nisu sama došla, to sam znao, ali, ko? Ko ih je donio nama? Milion pitanja, nigdje odgovora. Ili nisam bio spreman čuti odgovor. Rat je. Mrkla noć nas okružila, zlokobni vjetar fijuče. Gledao sam u tu jednu granu, odmah iznad mene. Gorčina u ustima, palež tamo na obzorju, ustajalost, smrt, bol, strah i tuga. Nema tu više osjećaja i percepcije, svi osjećamo isto u ovoj noći; gorčinu u ustima kao jedini obrok, palež na obzorju kao jedino svjetlo, ustajalost kao namjeru; niko se ne želi pomaći u strahu za vlastiti život, bol, strah i tuga su zamijenili ambicije, sreću, polet...da mi je samo preživjeti ovu zlokobnu noć. Vjerujem da je to misao svih nas, jedina ambicija ovdje na prvoj ratnoj linij. Kako dođe do svih ovih stradanja, gdje se to zagubi normalnost pa ludilo počne živjeti punim plućima, nikad mi nije bilo jasno. Milion pitanja, nigdje odgovora. Ili, kažem, nisam bio spreman čuti odgovor. Kasno je sada, nakon stradanja tražiti šefa stranke naše i šefa stranke njihove, pa, oni čak nisu ni ratovali, samo su nas lagano, tiho i podmuklo gurnuli u svoj rat. Kasno je tražiti krivca u onima koji čak ni ratovali nisu. Krivac je onaj što pušku nosi i nogom razvaljuje vrata tuđeg doma - gdje mu je zdrav razum? Nema ga jer u ratu nema ništa razumski ni zdravo, samo ludilo, vašar ludila. Samo da dočekam smjenu. Kao da nikad neće doći, kao da je stalo vrijeme. Ovo sporo, surovo, oholo,

48

Nedžad Džakulić

hladnije od najhladnijeg vrijeme. A kad dođe smjena, opet će neka druga mladost ovdje gubiti svoje dane, u ovoj dolini suza, straha, tuge i boli, ali ironično; prije svega dolini sporog vremena. Idemo, vrijeme je, neko od mojih drugova me pozvao. Znao sam da je smjena i samo sam, kao igračka na feder u kutij, skočio i krenuo dole niz progan. Jesam li to ja, dešava li se to meni ili nekom jadnom vojniku prije sto godina, ili prije 500 godina? Sve je isto, sve se ponavlja, svi sklupčani čekaju smjenu. Tako će biti i dalje jer i dalje ima stranki, nacija, rasa, i dalje svi misle da su bolji od drugih, i dalje će biti zidova od koje će neke druge mlade glave udariti i bum, probuditi se u stvarnosti koju zapravo nisu željeli. Civilzacija nišana; kroz nišan puške gledamo u budućnost jer ne vidimo da stojimo na zagrobnom spomeniku. Ipak, daleko najbolje je to Remark opisao; "Demagozi, varalice, oceubice i ubice prijatelja, silom opijeni egoisti, fanatički proroci koji su ljubav propovijedali mačem; bilo je uvijek isto, i uvijek su bili trpeljivi narodi, gonjeni jedni na druge u besmislenom ubijanju za cara, kraljeve, religiju i luđake — bez kraja." Gorivo rata je cilj o boljem sutra. Izaći iz misli o boljem sutra znači vratiti se u sada, znači izaći iz rata. Bolje sutra? Ma, čak ni sutra nikom nije obećano. Sadašnjost je nešto što definitivno imaš. Vjerujem da mi nije prijatelj ko mi nudi bolje sutra. Ustvari, definitivno nije jer ako sagledam sve ponude

KNJIGA O ČOVJEKU boljeg sutra koje su mi se poturale pod nos, sve su došle od političara, a politika je korumpirana, prljava, nečasna, opskurna, neuljudna, i nadasve ratoborna. Kakvoj strahoti je izložen čovjek; sva ljudska ozlojeđenost ispliva kada čovjeka koji se bavi politikom pritisnu godine, pa on tako star i ružan iznutra objavljuje rat drugom starom političaru koji ima dragačije inter-ese, čija se skupina, koja ga podupire, drugačije zove. Zamislite samo; nekolicina političara, bespomoćnih staraca, izdaje naređenja stamenoj mladosti, vojsci, i to naoružanoj! I vojska bespogovorno sluša! Kako bolestan je čovjek! No, to još nije ružni dio čovjekove sudbine, ružni dio je što zbog ozlojeđene starosti gine mladost, svi vojnici koji ratuju su pusta mladost, neispunjeni snovi, radoznalost, polet, ljepota svijeta. Kakva ironija, zbog ružnoće gine ljepota. Pusti bolje sutra; tu utvaru koju nikad niko nije vidio. Radije se fokusiraj na bolje, najbolje sada. Toliko o ratu i ljudima koji ga podržavaju. Vjerujte, toliko je i dovoljno pažnje pokloniti i ratu i njegovim protagonistima. Moram se odmah prebaciti na vedriju temu. Moram odmah dodati kašiku šećera ovoj gorčini od samog pričanja o ratu. Rat se, očito, uči u školi jer se djeca kalupe u školi i pripremaju da budu poslušna. Oni koji započinju ratove - ne ratuju - nego oni koji su im poslušni. Učiteljica vjeronauke dala je djeci test s pitanjima o bogu; Ko je Bog, gdje je Bog, kako znate da Bog postoji i slična pitanja o Bogu. Sva su djeca odgovorila uglavnom isto, dala su odgovore koje su od ranije čula od učiteljice, samo jedan dječak, Eli se zvao, drukčije je odgovorio. Učiteljica ga pozvala pred tablu da svima naglas pročita svoje

50

Nedžad Džakulić

odgovore. Eli se malo uplašio, ali ga je učiteljica ohrabrila - hajde, pročitaj slobodno - rekla je. Eli je uzeo svoj sastav i počeo čitati; "Bog je kao šećer u čaši mlijeka koju mi mama svako jutro daje da pijem. Ja ne znam da je šećer tu više, ne vidim ga, on se otopi i izmješa s mlijekom, ali osjetim da je tu jer je mlijeko slatko, i znam kada mama zaboravi da stavi kašiku šećera jer mlijeko nije slatko." Za lijep i nadasve životan početak dana, za život, uzmite kašiku šećera, udahnite i izdahnite duboko nekoliko puta. Osjetite kako vam život teče žilama, osluhnite vaše srce koje kuca i pumpa energiju koja se razlijeva cijelim vašim tijelom. Slušanje vlastitog srca je najidealniji način bivanja u sadašnjem trenutku. Kad god želite ući u sadašnji trenutak, postanite svjesni otkucaja vlastitog srca! Tada sa sigurnošću možete osjetiti bivanje u fizičkom tijelu. Sve dok naš um luta, on prebiva u vremenu. Možete i sami sebe zapitati; Koja je moja sljedeća misao? I um staje. Možete i zaustaviti disanje na kratko vrijeme i um staje. Pokušajte ovo i sami se uvjerite sa kolikom bukom u glavi mu živimo. Da ne zaboravimo, beskorisnom bukom. “Sadašnji trenutak” su mnogi velikani osjetili i svoja iskustva prenijeli riječima. Neka od tih iskustava su prošla neopaženo, baš kao ovo Meše Selimovića: “Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.”

KNJIGA O ČOVJEKU Um uvijek stremi boljem sutra, a srce kuca u sada. I samo jedna mala informacija vašem umu. Naše srce ima električno polje 40 - 60 puta jače nego električno polje mozga. Magnetsko polje srca je 2000 - 5000 puta jače od magnetskog polja mozga. To je zasigurno najjače ritmičko polje koje dolazi iz našeg tijela. I ne samo da obuhvata svaku našu stanicu nego se širi u prostor oko nas u radijusu od oko metra. Da, naše srce je moćnije nego što mislite. I sami znate da pojedine osobe osjetite odmah. Osjetite nekog koga volite, nekog ko vas voli ili čak ne voli. To su stvari koje srce čuje. Ne smijemo zaboraviti da je sve podložno promjenama, da je promjena jedina konstanta. Zapravo, ovo bi mogli uzeti kao životno načelo. Šta god da nas zadesi, tuga, nevolja, nesreća, bilo kakva nedaća, sve što trebamo uraditi je da se sjetimo ove maksime: “I ovo će proći.“ Mada, evo lično sam žrtva rezigniranosti zbog ove maksime. Ne mogu se oteti tom dojmu rezignacije, indisponiranosti prema životu, čim se sjetim da će sve proći. Vjerovatno je ovakvog raspoloženja bio i onaj što izjavi: “Imam dobru i lošu vijest za vas. Loša vijest je da je sve prolazno. Dobra vijest je, da je sve i dalje prolazno.“ Čovjek mora prihvatiti promjenu kao jedinu konstantu. To je teško njegovoj prolaznosti da shvati. To je vrlo teško pa je čovjek oformio čitav skup uvjerenja o vječitom “ovome i onome“. Glavna okosnica svega ovog vječitog je duša. Obzirom da se, barem pred kraj života, svakom od nas javi misao o prolaznosti, čovjek je morao umiriti sebe i/ili generacije koje dolaze, i to je uradio dušom.

52

Nedžad Džakulić

Da li dušom kao skupom uvjerenja ili zaista dušom, to čovjeka manje zanima, ali je uspio pronaći miran kutak za dočekati neminovnost. Ovdje se duši dodijelila uloga; kroz dušu se dobila sigurnost. Da li najmerno ili slučajno, dušom je čovjek samo htio izbjeći poraz od smrti, a zapravo je smrti dao sigurnost. Ne sigurnost u smislu okrilja pod koje će se skriti od neke druge smrti, već sigurnost u smislu lakšeg podnošenja sigurne dolaznosti! Smrt je sigurnost, sigurno dolazi. Zapravo, ovdje se više govori o pokušajima dosljednosti, digniteta, u vidu ponosnog dočekivanja toga što dolazi, nego o samoj promjeni. Promjena ostaje konstanta, sve dok se nešto ne promijeni u postavkama shvatanja promjene, ili dok čovjeku, jednostavno, oni koji-ma vjeruje; jedan od dva suprotna tabora, nauka ili “sveti otac“, ne kažu da se nešto promijenilo. Tada čovjek preuzima druga uvjerenja. Tako čovjek oduvijek funkcioniše; sklon je vjerovanju u sve i svašta. Problem nastaje onda kada shvatimo da je znanje dostupno samo onima koji imaju hrabrosti preispitati sve čemu su učeni. No, čovjek koji je uhvaćen u mrežu vjerovanja ne smije čak ni u slobodnim mislima preispitati svoje poglede. Čak i sam kada ostane, samo on i tišina, on i paučina, on i misli kao oblaci meki i prolazni, čak i tada se ne smije ogriješiti o svoja uvjerenja. I ne shvatajući da se upravo griješi o život, o sebe sama. Većina uvjerenja u sklopu svog dogmatičnog

KNJIGA O ČOVJEKU učenja sadrži grijeh kao temelj svoga učenja. Ali, šta je to grijeh uopšte? Grijeh je tehnika uvođenja krivice kod čovjeka. Ovom tehnikom mnoga uvjerenja su, baš kao paukova mreža, uhvatile većinu čovječanstva. Nema plavog neba i neometanog pogleda na ljepotu. Sve je zagađeno uvjerenjima. Sve se gleda kroz prizmu vlasitog uvjerenja, a ne onakvim kakvo jeste. I tako, neke stvari, iako više nego očigledno loše po nas, mi iz nekog čud-nog razloga nismo u mogućnosti mijenjati. Jasno je da sve to loše nismo u mogućnosti mijenjati jer nismo u mogućnosti shvatiti izvor toga. Izvor je um, naravno. Sva naša uvjerenja su u našem umu. Ko shvatio ko ne.

54

Nedžad Džakulić

O onome što se ne cijeni; o životu, o čovjeku, o ljubavi, o Bogu Polako, barem u nekim krajevima svijeta, smo počeli uviđati istinske vrijednosti istinskoga, polako, ali sigurno nas vrijeđaju razni pokreti zasnovani na ideji bogaćenja, sve više i više pita se srce. Prolazi lagano era uma i njegovih prepredenosti, lukavstava i mahinacija koje nas ne vode nigdje osim daleko, što dalje od istinskoga. Siromašni je uvijek bio uvrijeđen bogatstvom bogatoga, dok bogati nikad nije shvatao ozbiljno siromašnoga. Nije ga shvatao iz prostog razloga, jer nije vjerovao u težinu njegove patnje. Sit gladnome ne vjeruje. I tako postajemo zarobljenici svog bogatstva, želeći isto samo gomilati, ne i trošiti, jer trošiti znači imati manje, a bogat čovjek želi imati više. Zapravo, bogat čovjek je postao zarobljenik svog materijalnog bogatstva. Sve to skupa, ipak, traži izlaz iz agonije i čovjek baca čeznutljive poglede u daljinu, u bolje sutra. Sve te razlike su barem ostale takve, bez uvođenja novih, što znači da posustaju kao zidovi između ljudi. Nove razlike, ili pokušaji uvođenja novih sekti i uvjerenja brzo i krvavo budu kažnjeni i u sve manjem broju isplivavaju u javnost. Sve glasnije i ljepše nam zvuče prekrasni, već poodavno napisani stihovi, baš poput ovog Balaševićevog: “Prošlo je deset godina. Ja imam dvije diplome, ona ima dvoje djece. Bogatija je od mene za dva života.”

KNJIGA O ČOVJEKU Zapravo, sva ideja bogaćenja, sve što ona sadržava uopšte, svo dobro i svo loše bogaćenja, satkano je u ovim stihovima. Svo naše bogatstvo, materijalno, nije ogledalo našeg uspjeha, već nasuprot, našeg neuspjeha. Gramzljiva osoba gomila bogatstvo u nadi da će u istom naći ispunjenje. Praznina tako samo nastavlja da bude veća. U skladu s našim posjedom, raste i želja za još, a onda dođe starost, akumulirani nemir postaje sve glasniji. Tada možemo i čuti nemir svakog ko je dozvolio da bude uvučen u utrku koju ne može dobiti utrku za bogatstvom, jer koliko god imao, bilo je malo. Sve ostaje ovdje, a on, bogataš, umire kao i siromah; ništa neće ponijeti sa sobom. Ostaje pitanje koje me kopka: “Zar je većina bogatih ljudi toliko slijepa pa treba da provedu čitav život da bi shvatili da njihovo bogatstvo njima neće kupiti mir, već nemir?” Dakle, nčovjeka ne čini ono što on ima, već ono što on jeste, a to se vidi kad čovjek umre; sve što on ima ostaje ovdje, drugima, a sa njim ide samo ono što on jeste. Tako, između bogatih i siromašnih postoji ljutnja, mora postojati ljutnja. Bogati, pogotovo oni stariji bogati, osvrću se unazad i ne vide dobra djela sa njihovim imenom na sebi. Naprijed ne gledaju više, čeka ih neminovnost, sve je bliža i ogromnija. S druge strane siromašni gledaju unazad i vide dobra djela koja su radili. Naprijed ne smiju gledati, neizvjesna je ta budućnost. Šta sutra jesti, gdje će djeca spavati? O novim cipelama se ne priča kao o nečemu normalnom, već kao o nečemu nedostižnom… Mora postojati ta ljutnja kao neki ventil. To i nije problem, problem je što, ako ljutnja i bijes postoje u nama, ne možemo ih

56

Nedžad Džakulić

spriječiti da izađu vani. To je onda jedna vrsta potiskivanja. Kad tad, nagomilaće se i eksplodirati iz nas, kao vulkan. Tad smo van kontrole i napravićemo mnogo više štete nego da smo ih postepeno otpuštali. Pogledajte djecu. Ona su ljuta kad su ljuta. Negoduju. Lupaju igračke. Pokazuju svoj bijes. I što je najiskrenije - oni su tad prirodni. Znaju biti toliko slatki čak i u svom bijesu. Kad odrastemo - bijes, ljutnja, negodovanje postaju neprikladni. Veliki dječaci ne plaču, fine djevočice ne viču. Zaboga, šta će drugi reći?! Nećemo biti prihvaćeni. Bićemo osuđeni na propast. Zapravo, osuđen će biti samo naš ja / ego s kojim smo se identificirali.

KNJIGA O ČOVJEKU To zapravo počinje ovako. Prvo se ljutimo na nekoga zbog nečega, pa se kasnije ljutimo na sebe jer smo bili ljuti. Ljutnja, bijes, oni traže da se izraze. Njihovo potiskivanje stvara otpor i akumulira još više tog bijesa koji kasnije kontroliše nas. Svjesno ispoljavanje negativnosti je odgovor koji tražimo. Postoje i razne tehnike koje možemo primijeniti. Tako ćemo, i samo tako, doći do faze kada više u nama neće biti negativnosti. Sa ljutnjom ništa ne možemo napraviti osim pokazati koliko mislimo da smo ugroženi. Stoga naučimo živjeti živote u kojima je ljutnja osjećaj koji prolazi, a ne stanje u kojem živimo. Mi se zapravo nikad ne ljutimo, naš ego se ljuti. Mi smo uvijek u stanju čistog postojanja. Ako se ne ljutimo mi, već taj ego, ko ili šta je to ego? Ego je naše iluzorno ja, naš misaoni proces koji se poistovjećuje sa vanjskim obilježjima. Postoji ličnost i postoji suština. Ličnost je sadržana iz ega. Ego je uvijek utemeljen na strahu i kao takav (separativni misaoni sistem), može sabotirati vašu sposobnost razlučivanja stvarnosti od iluzornog. Zapravo, ego je toliko uvjerljiv da je preuzeo kontrolu nad vašim životima i jednostavno živi, dok vi mislite da vi živite. To je ona razlika između bogatih i siromašnih koja jeste uzrok mnogih previranja. Vi niste svoj ego. Kako razlučiti šta je ego, a šta suština?

58

Nedžad Džakulić

Jednostavno, predstavite se sebi samima bez vanjskih obilježja, bez imena i prezimena, godina, spola, zanimanja, hobija...“Ko sam ja?, zapitaj se. Mnogi velikani su zapravo bili svjesni svoga ega. Bili su svjesni da oni nisu ono što misle da jesu, već su ono što misle. Albert Einstein je izjavio da nikad nije došao do nekog otkrića racionalnim razmišljanjem. Slično su i ostali velikani čovječanstva govorili. Dok drugi, koji su ostavili ružan trag u historiji, javno su iznosili svoju “pamet” i hvalili se njome: hitler, mussolini i njima slična skupina, vođena Heraklitovom izjavom (koju je kasnije svojatao hitler) da je “rat otac svemu” (njihova imena namjerno pišem malim slovima). Mnogi koji su “pametovali” samo su ostavili mrlju u historiji čovječanstva, jer su bili žrtve svojih umnih konstrukcija, svojih ciljeva, svoje vizije boljeg sutra, ni manje ni više nego svog vlastitog uma. Ego je uvijek u prošlosti ili u budućnosti, nikad u sadašnjosti. Zaustavite misao i osjetićete vječnost, totalnu tišinu, beskrajni mir. Kao što rekoh, ali, doista vrijedi ponoviti; Um možete utišati jednostavnim pitanjem: “ Koja je moja slijedeća misao?“ Pitajte sebe i vidjećete da um staje. Možete i zadržati dah, zadržavanjem daha staje misao. Probajte, upravo sada dok čitate. Kada biste imali moć da učinite jednu, samo jednu pozitivnu promjenu danas, šta bi to bilo? Zamislite slobodno. Ovaj test će vam otvoriti oči. Većina, tačnije, velika većina vas je pokušavala da vrati nešto što je izgubila, ili da promijeni neku odluku u prošlosti koja će imati puno bolji odjek za vas u budućnosti. Dakle, shvatili ste? Upravo ste bili svjedoci

KNJIGA O ČOVJEKU da vaš ego živi vaš život. Gore sam već naveo da ego živi u prošlosti ili se brine za budućnost, nikad u sadašnjosti. Onoga trenutka kada ste se zapitali šta je to što bi promijenili kod sebe, odlutali ste u prošlost ili budućnost, vaš ego je isplivao iz dubina, pokazao se. Pogledajmo sada kako naš um manipuliše statistikom kao vlastitim oružjem protiv mira i dobra. Ego, naše iluzorno ja je vrlo opasan faktor koji je čovječanstvo razvilo i još uvijek razvija. Ego je taj koji je osmislio atomsku bombu u želji da bude najjači. Ego je taj koji je istu i upotrijebio. Upotrijebio je oružje za masovno uništavanje u ime mira i pritom nije vidio ništa loše. Eto vam definicije ironije. Osmisliti oružje za masovno ubistvo s ciljem postizanja mira. Nije li to ironija? Ego je taj koji je počeo 5 000 ratova u 3 000 godina novije ere. Ego je taj koji je, prema nezvaničnim podacima, samo u Kini i Rusiji ubio preko 50 miliona ljudi zbog svog cilja, ideala o boljem sutra. Dovoljno je da se osvrnete i pogledate 90-te u Jugoslaviji, ili 40-te u svijetu. Nemojte se dalje okretati, sve što ćete vidjeti kroz čitavu historiju čovjeka su 90-te i 40-te. Ego je taj koji nas rapidno vodi ka uništenju. Doista smo rasa koja u budućnost gleda kroz nišan puške. Pokušajte prilikom svoga djelovanja, svojih aspiracija, intencija, uočiti: “Da li je to odraz vašeg ega ili vaše suštine?” Svaki put kada budete natjecateljski raspoloženi, svaki put kada se budete plašili (ego se plaši smrti), svaki put kada budete reaktivni, znajte - to je vaš ego. Ovo su samo neki navodi iz stvarnog života o tome kako nas naš ego navodi na zlo, kako opšte tako I po nas same. Princ tame, on nas navodi da djelujemo, da

60

Nedžad Džakulić

napadamo i da se branimo onda i kad za tim nema potrebe jer se on plaši tišine i mira. On je zaista instinski princ tame, istniski đavo koji nas nagovara na zlo. Kad bimo samo imali neke naočare pomoću kojih bismo ga mogli vidjeti…ali, pazite sad, na moramo imati naočare jer ga možemo uhvatiti na djelu; strah mu je temelj, on nas plaši uvjek nečim a uplašen um je sklon pokori, uplašen uma ne razmišlja trezveno i često griješi u svome djelovanju. No, kad smo već kod tih naočara, vidjeli biste da je đavo tamo gdje je najblještavije, najviše materijalnog, gdje je vlast, tamo gdje su fino skrojena odijela kao pokušaj distrakcije, kao ono što nas mami. Uplaši, zavadi pa vladaj! No, da nastavimo sa iskvarenom statistikom; Preko 90% zmija u svijetu je zapravo bezopasno nisu otrovne, ali zmije se svi plaše. Znate li otkuda datira strah od zmije? Od Adamovog izgnanstva iz raja. Znate li gdje se dešava najveći broj smrtnih slučajeva, ukoliko izuzme-mo ratna zbivanja? U krevetu. Preko 90% smrti se dešava u krevetu, kućnom, bolničkom, ali niko se kreveta ne plaši ni najmanje. Iz jednostavnog razloga, krevet je mjesto za ljubav, za strast, kao i za smrt. Ovo je moja konačna poenta; svi su toliko obuzeti strašću ili mišlju o ljubavi jer su uplašeni vlastitom smrću I pokušavaju je zaboraviti na sve načine, i stoga su spremni učiniti čak i svako zlo, jer je neko nekad, davno, rekao da u ljubavi i ratu nema pravila. Kakva glupost koje se ljudski um uhvatio. Ova psihološka tvorevina ima više naličja, ne samo jedno lice, već puno njih koje mijenja po potrebi, ovisno od okolnosti. Ljudi stave

KNJIGA O ČOVJEKU masku da bi zaslužili nečiju ljubav, da bi prevarili nekoga. Većina ljudi je sklona prevarama. Onaj koji nosi masku je zapravo onaj prevareni, jer taj mora znati da ljudi ne vole njegovu osobnost, njegovu istinu. Oni su se zaljubili u njegovu masku. Skini čovječe masku, sapraće je kiša, ostaćeš razgolićen. Ostaćeš i bez to malo kultivisane ljubavi, ostaće ti pakao u duši, jer pakao nije mjesto gdje ideš, pakao je nešto što nosiš sa sobom. Skini masku čovječe jer kiša često pada. Zbog ovog vida pomodarstva je danas teško imati povjerenje u ljude, a da pritom ne izgubimo povjerenje u povjerenje. Lakše je sa maskom, jer većina više ne može ostati sama sa sobom. Ne sviđa im se šta vide kada skinu masku pa su krenuli redom okrivljavati. Ovdje imamo i odgovor na pitanje: “Šta je Bog skrivio čovjeku? Uglavnom čovjek uvijek traži krivca tamo negdje, nikad u sebi. Lično mislim da Bog ponekad dozvoli da sebe stjeramo u kut, jer zna da je čovjek takav; kad je stjeran u kut, i nema kuda, i nema kome, čovjek se sjeti Njega. Neki ljudi su toliko navikli na bol, da jednostavno ne mogu da žive bez patnje. Slušaju tugaljive pjesme i traže povoda za “rezanje vena”. Ne treba ih osuđivati. Nažalost, oni su samo tokom života usvojili jedan loš sistem uvjerenja ili sklonosti po kojem funkcionišu. Nesvjesni su da takav način ne donosi napredak i poboljšanja, posebno kad su emotivne veze u pitanju. Osjećaju se živima, kad iznova i iznova proživljavaju loše emocije, misleći, ako dotaknu dno, da će isplivati. Međutim, to nije tako. Teško je nakon toliko godina ponavljanja istog obrasca ponašanja i navika, i pomisliti

62

Nedžad Džakulić

da postoji neki drugačiji način. Stoga je potrebno svjesno i dublje istraživanje samih sebe. To i jeste problem većini, ostati sam sa sobom i priznati svoje slabosti, okrenuti se unazad i priznati da cijelo vrijeme idu pogrešnim putem i da su u neznanju, ogromnom neznanju. Najteže od svega je, zapravo, preuzeti odgovornost, za svoje osjećaje i život. Stoga nam je lakše optuživati život, sudbinu, Boga, đavola i ostalu religijsku nomenklaturu. Bilo koga, bitno je da mi “nismo” krivi. Da bismo preuzeli krivnju za svoje postupke, za sebe same, moramo naučiti prihvatiti svoje osjećaje, kakvi god da jesu. Moramo naučiti osjećati ono “što jest” kroz svoje osjećajno središte, a ne projicirati “što ja očekujem” kroz svoje misaono središte. Gnostičko učenje je lijepo opisalo čovjeka kao mašinu sa svim njenim sklopovima. Mašinu koja se sastoji od intelektualnog, emotivnog, motoričkog, instiktivnog i seksualnog centra. Vi hodate i o tome ne morate razmišljati, to je zaduženost motoričkog centra. Ukoliko prema vama krene neko s oštrim predmetom, vi ćete ustuknuti, to je instiktivni centar. No, da malo zakomplikujem; instiktivni centar je i sve ovo; cjelokupni unutrašnji rad organizma, takoreći cijela fiziologija: varenje i uzimanje hrane, disanje, cirkulaciju krvi, cjelokupni rad unutrašnjih organa, formiranje novih ćelija, uklanjanje iskorištenih materija, rad žljezda sa unutrašnjim lučenjem, pet čula - vid, sluh, miris, ukus, dodir i drugi osjeti kao što su osjećaj težine, temperature, i tako dalje. (Zamislite da krenemo s proučavanjem ostalih centara i njihovim zaduženjima.) Sve emocije su naravno emotivni centar. Intelektualni centar je zadužen da vas izbavi iz

KNJIGA O ČOVJEKU problema, ali i da vas u njih uvali. Naravno, radi se o misli kao energiji koja se neprestano odvija. Najveći problem je što neki centri preuzmu funkciju drugih ili se miješaju u funkcije drugi. Ovo najviše radi emotivni centar i tako imate pokrete i misli koje su utemeljene na trenutnim osjećajima. Ili imate osjećaje koje želite racionalizirati i kalkulisati njima, potisnuti ih; jasna je umješanost intelektualnog u emotivni centar. Stoga je jasno da u životu mora biti umjerenost; doza duhovnosti, doza intelektualne hrane, doza antistresa u vidu bilo čega što pojedinca smiruje, to su stvari koje jednostavno pogoduju mašini zvanoj čovjek za njen optimalan rad. U protivnom dođe do zbrke unutar čovjeka, javlja se problem nezdravog života i on se javlja obično u onom segmementu čovjeka koji mu nedostaje (duhovnost, intelektualni rad, fizičke aktivnosti, iz-ražavanje kroz vid umjetnosti) ili usljed sklonosti pretjerivanju, ukoliko toga uzima previše. Velika većina nas ima problem da zapravo više ne zna šta želi. To je veliki problem sadašnjice. Većina zna šta ne želi, ali ne i šta želi. Toliko je bespotrebne energije bačeno u borbi s tegobama, Ti-kanjem (prebacivanjem krivice na druge), očekivanjima, razmišljanjima o tome šta ne funkcioniše u vašem životu, da odlično znate šta vam smeta, ali i dalje ne znate šta želite. Čovjek ne zna šta želi jer je podijeljen unutar sebe. Unutar sebe ratuje njegova želja za materijalnim sa željom za duhovnim, njegova dobrota sa njegovim lošim, njegove namjere gube bitku od njegove lijenosti. Čovjek je podijeljen na mnoštva ja i svako ima svoju želju, shodno tome, čovjek ne može reći da ima slobodnu volju uopšte. Prije svega, svjesni smo da naš svijet počinje u nama.

64

Nedžad Džakulić

Jedno od velikih pitanja koje sebi trebamo postaviti je: “Da li je svijet u meni ili sam ja u svijetu? Svakako, onda ćemo morati povući paralelu sa Nisargadatinom poznatom izjavom: “Vrijeme i prostor pojmimo umom, dakle, vrijeme i prostor su u mome umu. Moj um je u meni, ne ja u njemu, stoga, ja sam izvan svoga uma, izvan vremena i prostora.“ Što se tiče pitanja svijeta u meni, P. D. Ouspensky je tvrdio da sva istraživanja kreću s dvijema činjenicama koje se ne mogu provjeriti: - Postoji svijest. - Ne postoji svijet odvojen od pojedinca. Naravno, Ouspensky ovdje aludira na povezanosti ove dvije stavke jer svijest jeste ta koja je svjesna svijeta, a svjestan može biti samo čovjek, pojedinac. Svjestan čovjek može tada imenovati stvari, a stvari ne postoje dok se ne kažu, a opet, ne mogu da se kažu dok ne postoje, što govori da ono što postoji, a nije imenovano od čovjeka onda nema vrijednost za čovjeka pa samim time i ne postoji za njega. Ovu prvu stavku, navodno su danas fizičari dokazali. Postoje intrumenti koji utvrđuju postojanje svijesti. Zapravo, definitivno postoje instrumenti koji mjere svašta nešto, ali da li je to svijest što njihovi indikatori pokazuju, upitno je. Upitno je stoga što zaista svijest možemo nazvati inteligencijom, a mjerivši inteligenciju, trebao bi postojati indikator jačine inteligencije, negdje je više prisutna, to znamo ali to ne možemo izmjeriti. Što se tiče svijeta odvojenog od pojedinca,

KNJIGA O ČOVJEKU definitivno možemo analogi-jom doći do zaključka da svako drugačije pojmi svijet. Uzmimo za prim-jer običnog puža ili bilo kojeg insekta i stavimo pred njega jednu cijelu svijeću s fitiljem i pola druge svijeće bez fitilja. Puž iz svoje perspektive i svojim shvatanjem vidi dva potpuno ista objekta. Ukoliko iste dvije svi-jeće stavimo ispred psa ili mačke, oni jasno vide da se radi o dva različita objekta, ali to su za njih i dalje objekti bez svrhe. Tek čovjek shvata svrhu svijeće, shvata da se radi o dva različita objekta, kako izgledom, tako i mogućnostima. Jedan predmet za čovjeka ima svrhu, drugi, u određenim uslovima, nema svrhu. No i kod samog čovjeka je svijet drugačiji. Na jednom kraju svijeta muškarac u suknji nije ništa novo, čak je i tradicija, dok na drugom kraju svijeta u pojmanju muškarca i odjeće nema mjesta suknji u njegovoj garderobi, ni u mislima. Ili ovaj primjer; obična riječ kao što je riječ “čovjek“, za automehaničara znači: “Kakvo auto vozi taj čovjek?“, za vjerskog službenika: “Koje je vjeroispovijesti taj čovjek?“, i tako redom kroz profile ljudi, svaka riječ poprima drugačije značenje, a riječi koristimo kao izraz pojmova u našem umu. Ovdje se jasno vide distinkcije između unutarnjeg svijeta samog čovjeka. Sada da nađemo poveznicu između tvrdnji Ouspenskoga, svijesti, svijeta, ma gdje on bio, i slobodne volje. Slobodna volja je filozofski termin u kojem su misli i ponašanje neke osobe određeni vlastitom voljom, a ne vanjskim čimbenicima. O tom pojmu se vjerojatno raspravlja više od dva vijeka. Termin slobodna volja ima vjerske, etičke i naučne implikacije.

66

Nedžad Džakulić

Obzirom na život i njegov tok, s pravom treba iznijeti zaključak da slobodna volja nije slobodna, da se ovaj termin mora razložiti ili preoblikovati, jer ukoliko je slobodna, obzirom na sve, onda je ne-volja, a nikako volja. Dakle, nemamo slobodnu volju, već slobodnu nevolju, odnosno, ne-slobodnu volju. Ako ipak insistirate pri svojoj slobodnoj volji, ili barem pri djelu slobode u nazivu ovog, ne tako više čvrstog termina, onda slobodnu volju nazovite uslovljenom, jer kako se može dedukcijom zaključiti, prvo dolaze moralni principi, oni određuju daljnji tok same slobode odabira, odnosno, praktičnog korištenja slobodne volje. Ako ja kao cjelina (ovo “cjelina“ je i dalje diskutabilno), želim određe-ni predmet u datom trenutku, želja za tim predmetom se pojavila sama. Pitanje koje se (samo) postavlja je otkud je meni kao cjelini došla želja? Prije nego uzmem određeni predmet javlja se kalkulacija, javlja se slobodna volja. Opet kažem, slobodna volja, i čak da raščlanim, slobodna-volja. Zašto da raščlanimo? Jednostavno, opis nikad nije opisano. Ovaj filozofski termin, termin slobodna volja u svome nazivu sadrži riječ sloboda i riječ volja, a što je zapravo samo aludiranje na slobodnu volju, odnosno, na slobodu odabira. A da bi imali slobodu odabira, pogledajmo prvo imamo li slobodu uopšte. Sloboda koju živimo izaziva vid strahopoštovanja ali doslovno, jer je očito da , što više strahujemo zbog nje, više je poštujemo, mada je danas, u "slobodnom" svijetu, sama sloboda više mogućnost nego datost. Sloboda bi, barem

KNJIGA O ČOVJEKU u slobodnom dijelu svijeta, trebala biti stalnost a nikako povremenost. Očito je sloboda oduvijek polovična; jer čak ni bog čovjeku ne daje slobodu, naime, bog u kojeg čovjek vjeruje brani mu da vjeruje u drugog boga, o drugim zabranama ne treba ni pričati jer sloboda uključuje ponajvise slobodu od straha zbog posljedica odabira. Empirijski, sami čin odabira jeste sloboda, jer ako nesto odabirem to znaci da sam imao slobodu to odabrati - ili ne odabrati - dok špekulativno : pravo na odabir jeste pravo na slobodu, a pravo na slobodu nisam ja odabrao, ja sam odabrao slobodu, jer pravo na slobodu nije isto što i sloboda, pravo na slobodu mi i drugi mogu dati, a slobodu mi drugi ne mogu dati, mogu je drugi samo oduzeti. Mi, dakle, imamo slobodu samo špekulativno. I na ovaj način želim skrenuto pažnju na 3 načina rješavanja problema koje sam spomenuo, jer ovi problemi koje mi živimo najvise se tiču svakoga od nas; svakog pojedinca, ne grupe. Ovo su načini na koje se manipuliše čovjekom, na koje se ogromnost, katarza prirode ili Univerzuma, pa i/ili boga, sami čovjek dakle, u mnogome ograničava i sakati. Sloboda i volja ne idu skupa,a trebali bi. Primjera radi, ako ne uzmem željeni predmet sada, vjerovatno ću sutra opet biti žrtva iste želje. Želja, progonitelj. Želja, skrbnik za sebe, krvnik za čovjeka. Želja, usud čovjekov. Želja, u mnogima jača I od slobode i od volje, ali jača u onima u kojima sama sloboda nije najviša želja. Otkud je došla želja i zašto za tim predmetom? Ko je implementirao samu želju? Ja nemam slobodnu volju, ja imam samo slobodno neću, jer će se i sutra pojaviti želja za predmetom, a koja će, ako opet upotrijebim

68

Nedžad Džakulić

“slobodnu volju”, biti potisnuta, ukoliko ne budem mogao dati predmet sebi priuštiti. Repression= potiskivanje, znači depression= depresiju, sutra. Dakle, imam li ja slobodnu volju da svjesno prizovem želju ili istu odagnam? Ovo je pitanje koje bi trebalo razriještiti pitanje slobodne volje. Tako nam stalno dolaze želje, impulsi, porivi i šta već, mi samo možemo da djelujemo po njima ili da djelovanje odgodimo, da nakratko kažemo "ne", pa možda do samog zaborava neke želje, ili njenom smjenom neke druge. Ali, mora se uzeti u obzir da naše “ne” svaki put postaje sve tiše, a želja sve glasnija. Javlja se raskol. Dolazi do sloma naše nominalne slobodne volje, odnosno, kako tvrdim našeg “slobodnog neću”. Još nešto se mora uzeti u obzir, naime, slobodna volja stoji nasuprot sudbini. Priznavanjem sudbine priznajemo nepostojanje slobodne volje, jer ko želi zlu sudbinu za sebe?! Samim tim priznaje se da je čovjek žrtva sudbine! Uglavnom za zlo koje nam se desi kažemo da je sudbina, a ono dobro zovemo ispunjenom željom ili sprovedenom slobodnom voljom. Pa, Smatrate li, doista, da imate slobodnu volju? Ako smatrate da imate, onda je nemate, jer slobodna volja je nešto što se zna ili ne zna, a ne zna se ono što se smatra. Ako znaš onda znaš - ne smatraš da znaš. U istom toku misli; ako imam dvije ruke onda znam da imam dvije ruke, ne smatram da ih imam, znam to. Evo kako je Jovan Dučić povezao ljubav, mržnju i slobodnu volju: “Možda bi užasi ljubavi bili manji kada bismo mogli

KNJIGA O ČOVJEKU voljeti samo one koje bismo htjeli. Strašno je i pomisliti da ni naše mržnje, ni naše ljubavi ne zavise od naše slobodne volje.” A ima i ova, mnogo poznatija, Spinozina postavka slobodne volje: “Kad bi kamen koji pada imao svijesti, on bi držao da je njegovo padanje rezultat njegove slobodne volje.” Slobodnu volju mnogi uzimaju kao elementaran i notoran faktor života. Međutim, jedna od najvećih nepoznanica naučnom svijetu, a koji i jeste “mjerilo” stvarnoga, ostaje slobodna volja. Jedno je sigurno; po pitanju slobodne volje, ništa nije sigurno. O slobodnoj volji, ipak, imamo pregršt misli, a misao daje za pravo postojanja onome o čemu se misli, mada pritom zaboravljamo; misao, stvarnost ili iluzija? San je iluzija, kaže većina, a misao nije - opet ta većina. Misao i san su isto samo što je san misao bez svijesti o njoj. “Mislim, dakle postojim.” Dekart “Mislim, dakle patim.” Sartre “Mislim, dakle postojim”, je jedna od najpoznatijih maksima koju je dao filozof Dekart kao odgovor na pitanje: “Postoji li nešto što sa sigurnošću mogu znati?” Za Dekarta je ova maksima bila smatrana i konačnom istinom, a zapravo, umjesto konačne istine on je pronašao korijen ega, a vjerovatno tada toga nije bio niti svjestan. Vjerovatno nije jer svijest koja kaže “postojim” nije ona svijest koja razmišlja.

70

Nedžad Džakulić

Kada ste svjesni da razmišljate, ta svijest nije dio razmišljanja, to je različita dimenzija razmišljanja. Upravo ta svijest kaže “postojim”. Ili kako još Eckhart Tolle kaže “Kad u vama ne bi postojalo ništa do misao, ne biste ni znali da razmišljate. Bili biste poput usnulog čovjeka koji ne zna da sanja.“ Stoga je san misao sama za sebe i po sebi, koja ima svrhu sebi ali ne I čovjeku unutar kojeg se san dešava zbog toga što se zbiva u , dozvolite da kažem "mrtvom uglu", što će reći nije osvjetljena sviješću čovjeka pa sama leluja i tetura kamo god želi. I evo nas polako, san ima slobodnu volju u čovjeku, jer ona, kako rekosmo, leluja i tetura kako želi. Koliko je dobro za čovjeka da samo dok je nesvjestan njegova misao, odnosno, tada san, ima slobodnu volju, to procijenite sami. Dajem na procjenu jer mnogi od snova prave veliku planinu, iz snova čitaju budućnost i…ah, misao se mora baviti nečim, jer ne zna mirovati. Mir je svetinja u svakom smislu, i za druge i sam po sebi. Nakon ove digresije, vratićemo se unutarnjem stanju čovjeka. Još jedno (ne)zgodno stanje u kojem se često čovjek nalazi je žaljenje. Žaljenje u smislu empatije, pa žaljenje u smislu prigovaranja, pa žaljenje u smislu tuge za nečim ili zbog nečega. Dugotrajno stanje negodovanja naziva se žaljenje. Žaliti se znači biti u trajnom stanju protivljenja i iz tog razloga žaljenje sačinjava značajan dio ega mnogih ljudi.

KNJIGA O ČOVJEKU Žaljenje je jaka negativna emocija povezana s događajem iz daleke prošlosti, koja ostaje živa putem razmišljanja, prepričavanja priče u sebi ili naglas, o “nečemu što mi je neko uradio“ ili o “nečemu što nam je neko uradio“. Žaljenje će zaraziti i ostale dijelove vašeg života. Npr.: dok razmišljate o svojoj tuzi i osjećate je, njena “negativna emocionalna energija” može da poremeti vaše opažanje događaja koji se dešavaju u sadašnjosti ili da utiče na način na koji se ophodite i ponašate prema nekome. Jedno intenzivno žaljenje je dovoljno da zarazi ogromni dio vašeg života i da vas drži u stisku ega. Potrebno je da budete iskreni kako biste shvatili da li još uvijek gomilate tugu u sebi, da li postoji neko u vašem životu kome niste u potpunosti oprostili, neki “neprijatelj“? Ako ste iskreni, budite svjesni tuge na nivou misli i na nivou osjećanja, tj., budite svjesni misli koje je održavaju u životu i osjetite emociju koja predstavlja odgovor tijela na te misli. Ne pokušavajte da se oslobodite tuge. Pokušaj da se oslobodite negativnih emocija, da ih oprostite, ne uspjeva. Oproštaj se dešava sam od sebe kada shvatite da tuga i žaljenje nemaju drugu svrhu do jačanja vašeg lažnog doživljavanja sebe, i održa-vanja ega u životu. Shvatanje predstavlja oslobađanje. Isusovo učenje o tome kako treba da “oprostimo svojim neprijateljima” govori o poništavanju jedne od najosnovnijih egoističnih struktura ega u ljudskom umu. Ovo se odnosi, svakako, na produžavanje svoje tuge ili žaljenja, ili ljutnje na nekoga, kroz naš život. Prošlost ne može da vas spriječi da živite u

72

Nedžad Džakulić

sadašnjem trenutku, ali vaše žaljenje za prošlošću može. I na kraju, šta je zapravo žaljenje? Teret starih misli i osjećanja. Dakle, prigovaranje zbog ovog i onog, žaljenje na ovo i ono... Uvijek nam je neko kriv. Ali, ukratko: “ Sve dok budemo tražili krivca za naše probleme u drugima, mi ćemo biti u konstantnoj potrazi.” Mi ćemo biti isfrustrirani i u potrazi. Svi smo bili u situaciji kad se desio problem koji je, naizgled, nikako vezan za nas. Slučajno smo naišli baš tada, i baš tu, i tu se desio neki problem kojem smo svjedočili. Kakve sad taj problem ima veze s nama, pitali ste se vjerovatno. Svaki problem koji vam se desio ili kojem ste čak i svjedočili ima, itekako, veze s vama. Radije se zapitajte; otkud vi baš tu gdje se problem desio, ukoliko već mislite da nemate ništa s tim događajem. Automobilska nesreća, primjera radi, kojoj ste slučajno spisustvovali. Možete i dalje tražiti krivca za vaše probleme, i nailaziti na probleme, svjedočiti problemima, a možete se i jednostavno zagledati u sebe i pronaći uzrok. Sve je u nama. Naš svijet je u nama. Ukoliko želiš promijeniti svijet moraš promijeniti sebe. Izlizano zvuči, ali onome ko shvata o čemu se govori nema veće istine od ove. Sve ovo “svaljivanje krivice“ vodi direktno u konflikt, provocira kon-flikt, insistira na nasilju. Čovjeku je uvijek neko drugi kriv, nekada su Njemačkoj bili “drugi“ ljudi krivi, zatim, naravno, Njemačka postaje kriva svima, pa zatim Bliski istok dobija titulu krivca, zatim, u službi najnovije religije ili božanstva, čije ime se izgovara sa strahopoštovanjem dolara, štafetu krivca dobivaju sve zemlje, maltene, koje imaju crno zlato. Uglavnom, postoje dvije vrste ljudi:

KNJIGA O ČOVJEKU oni koji, iz nekog sebi nejasnog razloga, vole konflikt i oni koji u njemu odmah uviđaju njegovu destruk-tivnu narav. Ovim prvima kažem; diskonfliktuj se. Uveo sam novi termin, stoga jer orginalno prikazuje stanje, a i zvuči sjajno. Svakako zvuči miroljubivo. Konflikt zaista ne može preživjeti bez nas. Ukoliko mi izaberemo da ne učestvujemo u konfliktu, tad žučna rasprava postaje samo žučan monolog druge strane. Zašto da učestvujemo u konfliktu, da potpirujemo antagonizam, kad se možemo lagano zavaliti i uživati u predstavi? Prečesto ljudi napadaju druge ne zato jer su drugačiji, nego zato što drugi nisu usvojili njihovu "istinu", odnosno duhovnost. To je reakcija straha u smislu apsolutnog odstranjivanja svega što bi čovjeka, nekada, moglo podsjetiti da njegova "istina" niie ispravna. Svi teže preobrazbi, svi su duhovno gladni i to je nit koja povezuje sviju. Međutim, razlika je u nazivanju izvora, za jedne je to Bog, za druge Allah, za treće Brahman, Nirvana, Bivanje i tako dalje. Ono što razdvaja su zapravo zatvorena vrata opažanja, virenje kroz ključaonicu, nedostatak svijesti. Ovo virenje kroz ključaonicu je okidač konflikta. Niko ne sagledava širu sliku, a šira slika je da svi oni drugi gledaju u istog Boga ali kroz drugačije oči. Prilikom konflikta, kod nesvjesnog čovjeka dolazi do pražnjenja negativnih emocija, koje kad krene, ne možemo zaustaviti dok ne ispraznimo. Taj čovjek, tada, zna kako konflikt nastaje, zna i da traje, ali više ga ne kontroliše. Pražnjenjem negativnih emocija je nastalo usljed naše slabosti da iste

74

Nedžad Džakulić

održimo pozitivnima. To je proces koji se učestalo ponavlja i dolazi bez ikakve najave. Ovo je faktor koji je odgovoran što se većina nas, nakon konflikta, kaje zbog izgovorenih riječi ili urađenih djela, uglavnom zlodjela. Konflikt je direktno odgovoran za kvalitet našeg života. Konflikt koji svaki čovjek odražava u društvu je samo njegov unutrašnji konflikt. Nas-tajanje konflikta, opet, direktno je povezano s trulim odnosima u društvu. No, šta je to odnos uopšte? Prvo da vidimo kako konflikt učestvuje u kreiranju kvaliteta našeg života, odnosno, kako utiče na isti. Ako bismo tražili definiciju umijeća življenja, bez aspiracija i pristranosti, mogli bismo umijeće življenja ovako definisati: “Otkriti odnos koji nije sam po sebi konflikt, koji je tok harmoničnog ponašanja u zajedničkom životu, suživotu; bez svih brutalnosti, svađa, posesivnosti, zavisti i zavisnosti, bez straha od samoće i bez različitih oblika ljudske borbe koja nikad i nikad nije produktivna.” Dakle, otkriti odnos koji nije konfliktan je prva tačka. Postoji li društvo bez konflikta i može li kao takvo opstati? Prvo, društvo jeste odnos. Društvo je odnos čovjeka s prvim do sebe. Kakav odnos vi imate s čovjekom do sebe takvo vam je i društvo. Iz ovoga jasno slijedi da pojedinac kreira svoje životno okruženje; njegovo okruženje nastaje kao refleksija njegove unutrašnjosti,

KNJIGA O ČOVJEKU skupova njegovog pojmanja, njegovih sjećanja, želja, intencija; sve to pojedinac prenosi na život. Stoga, nije čovjek žrtva okoline, već je okolina žrtva čovjeka, njegovog unutrašnjeg ustrojstva. Do sada su se mnoge organizacije, pokreti i/ili pojedinci bavili ovim problemom i svi su redom griješili jer su za cilj imali postaviti i ostaviti iza sebe bolju okolinu, bolju planetu za čovjeka. Ovo je pogrešno jer iza sebe treba ostaviti boljeg čovjeka za planetu. Bolji čovjek je onaj koji je podučavan najvišom formom podučavanja, a to je da voli svako živo biće. Kakv odnos vi imate s čovjekom do sebe takvo vam je i društvo, jednostavno je to. Slobodno razmislite, kontemplirajte o ovome i shvatićete da je ovo bit prenesena u riječi. Čovjek, uglavnom, živi s mišlju da je “trava u susjednom dvorištu zelenija”. Ispravan je zaključak da mi, uglavnom, imamo u najmanju ruku neiskrene odnose. To je zato što se ljudi plaše drugih ljudi, u onoj mjeri u kojoj drugi poznaju njih same, odnosno, u mjeri u kojoj ih drugi mogu povrijediti. Ovaj zaključak nas vodi do pitanja: Da li je čovjek društven iz ljubavi prema čovjeku ili iz straha od samoće?“ Na nama je prvo da shvatimo da strah nije stvaran, on ne postoji, on je produkt naših misli. Nemojte pogrešno shvatiti, opasnost postoji, ona je stvarna, ali strah je naš vlastiti izbor. Strah jeste utilitaran jer nas upozorava na datu opasnost, ali s druge strane je uteg jer nas spriječava da stignemo do određenog cilja. Tačnije,

76

Nedžad Džakulić

strah ima negativno postojanje. Sam po sebi ne postoji kao i mrak. Mrak, takođe, ima negativno postojanje. Strah, mrak, ne postoje. Ne možete ništa uraditi sa strahom i mrakom. Zapravo, strah jeste mrak. Mrak je odsustvo svjetla, ništa više. Ne možeš ga dodirnuti, ne možeš namirisati, ne možeš ništa s njim uraditi jer ne postoji. Tako i strah, postoji samo u našem umu. Odnos prožet mrakom je odnos začinjen strahom. Odnos koji je transpar-entan, je osvijetljen odnos. Strah je osnovna primjesa konflikta, strah od bilo čega, ali uvijek je strah prisutan unutar konflikta. Nasuprot straha je Ljubav. Možete primjeniti jednostavnu vježbu; sljedeći put kada budete prisustvovali nekom konfliktu, nemojte se poistovjećivati s temom konflikta, već pokušajte uočiti strah u drugoj strani kao inicijatora konflikta, ako ne ide, onda se jednostavno zapitajte: “Šta bi sada na ovo Ljubav rekla?” Ljubav i strah su dvije emocije na čijim osnovama su nastale i sve ostale. Ukoliko prema nekome ili nečemu ne osjećamo ljubav, onda je tu strah. Najveći problem je što gledamo, slušamo kroz svoje projekcije. Ako vam se desi da čujete nečije riječi, i iste vas svojim sadržajem dotaknu, ili čak uznemire, dakle, na neki način vidite sebe u njima, istina je, zapravo, da te riječi nemaju ništa s vama i da osoba koja je iste rekla vjerovatno vas i ne poznaje. Ako vam se ovo dešava sukcesivno, vrijeme je da prestanete glancati ogledalo, jer tako nećete popraviti

KNJIGA O ČOVJEKU svoj odraz u njemu, vrijeme je da po-radite na samom odrazu. Nečije negodovanje nema ništa s vama. Evo priče za koju su mnogi čuli, ali vrijedi je ponoviti. Naime, jednom je Buddha stigao u neko selo gdje ga je dočekalo par mještana uz povike i psovke. Uvrede su pljuštale ka Buddha-i, koji se sad već bio naslonio na obližnje drvo i samo slušao, čak smiješkao. To njegovo ponašanje, odnosno nereagovanje još je više razbjesnilo namet-nike. Postali su žustriji u svojim uvredama. No, ništa nije moglo odnijeti Buddha-in mir. Ostao je totalno miran. Nametnici više nisu znali šta da učine pa su se jednostavno povukli. Sve to je posmatrao jedan stariji mještanin koji priteče Buddha-i te ga upita: - Kako to, oni su te psovali i vrijeđali, a ti ni da mrdneš? Zar ti nisi moćni Buddha? - Da, evo kako, rekao je Buddha. Kada tebi neko želi dati poklon, a ti ne primiš taj poklon, šta se dešava s tim poklonom, gdje on završi? - Pa, valjda ostane kod onoga čiji je poklon, odgovorio je mještanin. - Eto, reče Buddha, meni se nije sviđao njihov poklon i nisam ga prihvatio. Ostao je njima.

78

Nedžad Džakulić

Odlična i poučna priča. Uznemiravajući poklon uznemirava onoga kod koga je. Nemojte primati uvrede i negativnosti nikada. Vi nemate ništa s nečijim mentalnim stanjem ili emotivnom nezrelošću. Samo nastavite dalje, svojim putem. Iz ove poučne priče može se izvući još jedna pouka; ukoliko je neko uradio nešto loše, nema potrebe da se vi uzrujavate i da unutar sebe to proživljavate, pa niste ništa učinili, a uzrujavate se. Prečesto ljutnja nema nikakve osnove; primjera radi; zapnete nogom za stol i pored boli koju osjetite zbog udarca, vi se još ljutite i bijesnite. E, ovo je sad smiješni dio; većina u ovoj situaciji se ljuti na stol, zamislite kako to sada zvuči kada pročitate, ali da; mnogi odmah se okreću stolu riječima psovki i negodovanja... a stol, stol je samo tu jer ga je čovjek svjestan i uopšte kao stol nema svijest o postojanju sebe, čovjek je taj koji ga je svijestan i stoga stol je tu zbog čovjeka. Ovako upravo mi uvlačimo druge u nemir; zamislite da je umjesto stola tu bila druga osoba i eto konflikta. Isto ovako nas drugi uvlače u nemir. Ljudi misle da imaju potrebu da se iskale na nekome i stoga to rade, ljudi su marionete vlastitog uma, vlastitih emocija. Jači je onaj koji u ovakvoj situaciji ostane neuznemiren, odluči ne sudjelovati u nemiru. Najteže je prvi put odabrati mir, kasnije je mir sastavni dio našeg odabira. Tuđe potrebe nisu vaše u ovom smislu. Ovdje se radi o potrebi da još nekoga učinimo jadnim, o potrebi da prebacimo lopticu na drugu stranu terena. Inače, jedna od najvećih potreba je da budemo potrebni. Posmatrajte čovjeka koji je penzionisan. On ubrzo propada i umire. Posmatrajte ljude koji imaju neke visoke funkcije. Oni se osjećaju vrlo potrebnima. Oni su na vrhu svijeta. Zamijenili su

KNJIGA O ČOVJEKU sve što vrijedi, porodicu, ljubav, trenutke nježnosti i sve su dali za ispunjenje potrebe da budu potrebni, da budu važni. Povrijeđeni povrijeđuju druge, tako se bol trasira, tako se “tijelo boli” samoodržava. Generacijama to traje tako, i generacijama će i trajati, baš tako. Bol je uvijek prisutna pa se ponekad čini da na svijetu nema ništa osim boli. Lanac boli se može razbiti, ali, ko to želi pokušati? Ko želi na ljutnju odgovoriti simpatijom? Ko želi na prijezir odgovoriti sažaljenjem? Ko želi na okrutnost odgovoriti ljubaznošću? Ko želi na provocirajuće grimase sagovornika odgovoriti osmijehom? Treba li neki filozofičan odgovor na sva ova pitanja; ili neki egzistencijalan, moćan odgovor na ista; ili su ista ova pitanja sama ukazala najbolji odgovor. Pametnome, onome koji ne voli konflikte, koji ne uživa u antagonizmu, jesu. Ljubav je oružje budućnosti, a budućnost je... Da, budućnost je uvijek tri tačke. Nije li budućnost kraj svakog teksta koji počnemo čitati? Jeste, uvijek je budućnost tu, iza ugla. Poenta je svakako da sve što planiramo učiniti, učinimo sada, jer budućnost nikome nije obećana. Preuzimanje odgovornosti je bitan faktor koji činimo sada u ime bolje...budućnosti. Iako ne volim pričati o budućnosti iz navedih razloga, ipak, temelj za dobre “tri tačke“ je ova sada, prva tačka. Sadašnjost. Odgovornost “sada i ovdje“.

80

Nedžad Džakulić

Ako ti problem zakuca na vrata, a ti pošalješ nekog drugog da mu odgovori, ti postaješ rezigniran, povlačiš se polako, uzmičeš od života. Ako problemu koji je zakucao na vrata ne odgovoriš ti sam, vrlo brzo će i drugi problem doći. Takvi su problemi, dolaze u nizu. Samo se nižu, prvi je utabao put dru-gom i tako se niz nastavlja. Ne šalji drugog da otvori vrata tvom problemu, ne traži drugog da rješava tvoj problem. Tako će drugi postajati zreliji, jači. A ti? Ti si upravo postao nezainteresovan za život. Tebi će i sreća pokucati, mora nekad, ali ti nisi naučio otvarati svoja vrata, ti si nezainteresovan. Tako prođe problem, prođe sreća, a ti nisi otvarao svoja vrata, nisi odgovarao na kucanje. Ustani, odgovori životu, šta god da ti donese pred vrata. Tu i tamo problem, ali i ljubav pokuca na vrata. Ukoliko ne otvaraš, svelo se samo na to da dišeš. Ne živiš, preživljavaš. Disanje je život tijela, ljubav je život duše. Tvoja duša hoće život, hoće ljubav, hoće ispunjenje. Oslobodi se straha i čuda će se početi dešavati. Sloboda u svakom smislu je garant čudesnom životu. Slobodarstvo je naše pravo. Sloboda je osnovno pravo jer samo u slobodi može ljubav cvjetati. Ptica je uvijek ptica, ali ptica u kavezu nije isto što i ptica na slobodi. Sloboda i ljubav su usko vezani. Sloboda i ljubav su, maltene, jedna stvar. Shodno tome, pravo na slobodu je i pravo na ljubav. Istina je da ponekad imamo osjećaj da nekoga volimo na jeziku koji taj neko ne razumije. Istina je, ali, ljubav je lako naučiti, sve što trebamo je ustrajati u svojoj ljubavi. Sve što trebamo je ustrajati u ljubavi i probuditi ljubav u drugoj osobi. Sve što trebamo je osloboditi pticu iz kaveza. Onog trenutka kada poželiš da ti se desi ljubav,

KNJIGA O ČOVJEKU moraš biti spreman dopustiti ljubavi da se desi. Ukoliko nemaš tolerancije za ljubav drugih prema drugima, ti nemaš tol-erancije uopšte, u tebi nije ljubav nego potreba, sebičnost. Ne znaš ko je iza vrata dok ih ne otvoriš. Neka nova iskustva, različita od onih koja si stekao. Možda neko s “tetovažom bijelog zeca“ na ramenu, pa te to zainteresira koliko duboka je zečja rupa. (Zvuči li vam ovo poznato?) Da, sve to je iza vrata. Otvori! Otvori razlikama vrata. Različiti tipovi ljudi su među nama; neki te inspirišu, nekima si inspiraci-ja; neki se bore za sebe, a neki za sebe i za tebe, ruku na srce, ovih zadnjih je jako malo, ali ti možeš popraviti ovaj prosjek. Neki pobjegnu na svaki spomen oluje, a neki se vinu u visine kao orao koji se protiv oluje bori tako što uzleti iznad nje. Neki su, naravno, i kao noj, pa samo zariju glavu u pijesak i misle da su na sigurnom. Neki bi da znaju sve, međutim, kad skontaju da su nešto propustili, a čes-to se to desi, onda mrze sve, čak i svoja vlastita raspoloženja, jer im ista dolaze i odlaze bez ikakvog upozorenja. Neki su indolentni i možda su takvi čak i najbolji, definitivno su bolji od onih koje zanima šta si jutros doručkovao. I tako ide život, i ljudi kroz život, različiti ljudi, neko odluči biti orao, neko noj. Od svih tih različitih tipova, po meni je najgori tip ljudi koji se smije samo nakon što se njihov šef nasmije. Ali, i oni nečemu služe. Ili nekome. Lično sam mišljenja da ih šefovi drže jer su takvi kao nojevi; skloni su zariti glavu u...budućnost. Postoje i oni koji se osjećaju

82

Nedžad Džakulić

ugroženima od bilo koje kritičke misli. Takvi zaobilaze mislećeg čovjeka, zaobilaze intelekt i sve što on predstavlja. Zaobilaze u širokom luku, samo zastanite i pogledajte. Vidjećete da su to baš isti oni koji nikad nisu imali hrabrosti živjeti, već su po stan-dardima okoline uokvirili sebe i samo čekaju...posljednji voz. Šta drugo može takva osoba čekati, osoba koja nikad nije imala hrabrosti živjeti? Budite ponosni na ono što jeste i nikako ne budite postiđeni zbog onog kakvima vas drugi vide. Nikako i nikada ne dozvolite sebi da se vidite onako kako vas drugi vide. To će vas odvesti iza rešetaka najstrašnijeg ljudskog zatvora. To će vas odvesti u strah od tuđih mišljenja. Strah od tuđih mišljenja će vas uokviriti u standarde, tada ćete i vi postati samo oni koji mrze život. Ovim mizantropima što im je život mrzak nezamislivi su ljudi koji “imaju srce veliko kao more”, stoga što bi se mogli reći da je more ljubav, čista ljubav. Tako se zapravo osjećaju zaljubljeni; toliko ljubavi imaju za osobu koju vole. To je to što je dobro, imati ljubav i samo biti ljubav. Njima je ta ljubav nepojmljiva. Njihove intencije su jasne po pitanju ljubavi; biti kapetan na tuđem brodu, to je to što nije dobro. Njima je nepojmljiv princip svjetionika, nepojmljivo je njima da brod sam dođe, jer brod ne plovi bez mora. Ovo je prekrasna parabola, za onog otvorenog uma i spremnog da je shvati. Bojim se, ako je pojasnim, da će se izgubiti smisao. Ipak, daću vam natuknice: “ Ti si svjetionik, more je sva ljubav, a osoba koja će ti doći je brod. Ukoliko svjetionik svijetli, brod će imati gdje da stigne, ploveći morem ljubavi.”

KNJIGA O ČOVJEKU Dobro je što naša ljubav ne ovisi o tim mizantropima i što njena visina leti iznad njihovih dosega. Dobro je što naša sreća ne ovisi o istima, što njena prisutnost plaši njihovu skučenost. Da bismo bili sretni ne treba nam ništa što nam neko može dati, sve što trebamo da bismo bili sretni je - sreća. Ustvari, sreća je naše prirodno stanje, dakle, budimo prirodni. Zvuči pre-jednostavno? Stoga što i jeste. Živite sreću, živite svoju prirodu. Najveća prepreka sreći je traganje za istom. Onog trenutka kada krenete tragati za srećom izgubili ste svaku šansu da je pronađete. Sreća je tu, unutar nas samih. Davno negdje pročitah stihove koji će vam najbolje dočarati potragu za srećom: “Svugdje si bio, sreću tražio, ljubav tražio, a sad se oborena pogleda vraćaš, izgubljen, jer si zaboravio otkuda si krenuo u potragu za traženim.”, ili kako Rumi reče: “Sve u svemiru u tebi je, od sebe zatraži sve.” Da, čovjek koji je izgubio vjeru u Ljubav, ne vjeruje niti u bilo šta dru-go. U takvom čovjeku ima svega, osim njega samoga. Ovo možemo, opet, zapečatiti bezvremenskim Rumijevim stihovima: “To što tražiš je to otkuda tražiš.” Svaka potraga zahtijeva žrtvu vlastite lijenosti, statičnosti, rezigniranosti. Svaka potraga insistira da žrtvuješ komfor. Tražiti od nekoga da se za nas žrtvuje u bilo kom smislu, da nam pomogne na ovaj ili onaj način

84

Nedžad Džakulić

je jako pogrešno. Pored toga što su naše potrebe ili prohtjevi često ne-shvaćeni, doveli smo sebe u situaciju da tražimo, da ovisimo o drugima, odnosno, onome što oni posjeduju, a mi ne. Zapravo, ima li uopšte efekta tražiti od nekoga nešto? Zar zaboraviste maloprije pročitane Rumijeve stihove: “Sve u svemiru u tebi je, od sebe zatraži sve.” Odavno su oni što imaju produbili jaz između sebe i onih što nemaju. Odavno su pomjerili granicu pa se svelo da više i ne daju. Odavno su došla vremena da se probudimo, da sami ustanemo, da prestanemo sanjariti, prestanemo željeti, jer želja inicira razdor u nama; “ja sam ovdje, a želio bih biti tamo”, što implicitno ukazuje da više nismo ni ovdje ni tamo već negdje između, u svome raskolu. Uh, sami moramo previše toga! Riječ “sami“ nas sledi. Aludira na samoću, a samoću ne voli niko, pa ne mogu, a da se još malo ne okrznem o samoću. Vjerujem da je svima sasvim dovoljno, okrznuti se o samoću i nastaviti dalje, kao da ona ne postoji, ali bijeg od samoće, dovede nas do hladne i duge noći prepune utvara i krikova prošlosti. Možda je o samoći najbolje, onako, poetično pisati, baš u ovoj intonaciji: “Kad te gorka i mrkla noć probudi, i postane pretežak pokrivač, a misli se počnu rojiti, pa iste postanu sami začin ionako već gorkoj noći, ti se osvr-ni oko sebe i ne zovi nikoga, jer ćeš sutra opet isti dever deverati.“, već ti udahni i smjelo se zapitaj: “Ko sam ja?“ Kreni u boj. To je najveća bitka koju ćeš bojevati jer tu bitku moraš sam izvojevati. Ne zatvaraj oči jer će ti ostati zatvorene. Nećeš sunca ni dan-jega svjetla vidjeti. Drhti od straha, sam si. Niko te ne vidi, sam drhtiš. Ne plaši se

KNJIGA O ČOVJEKU osuda, niko te ne vidi. Ne plaši se podozrivih pogleda, niko tugu ne želi gledati. Ne plaši se otrovnih strije-la, što iz tuđih usta izlijeću kao pčele iz košnice, sam si. Upitaj se: “ Ko pati i ko dever devera?“ Upitaj se: “ Ko bitku bije i ko će poraz ili pobjedu izvojevati?“ Upitaj se: “ Je li to isti onaj koji drhti od gorke noći, s kojim si se poistovjetio, koji je postao tako glasan, a tako jadan?“, ili je to onaj isti koji smjelo pita: “Ko sam ja?“ Noć je dovoljno znatiželjna da svašta zapitkuje i dovoljno ohola da ne želi čuti odgovore. Reci svojoj noći smjelo: “Ja sam taj koji te je svjestan, zbog mene postojiš.“ U svakom trenutku će Sunce izaći i ti ćeš nestati. Ja ostajem, jer ja jesam. Kako god o njoj pisali, gorka je i to znaju oni koji su sami. Njena noć je preduga, njena tišina je preglasna, njena neumoljivost je uvreda za dušu. Ali, ja ovdje ne govorim o onima koji su usamljeni, koji su iz bilo kojih razloga nastavili kroz život sami. Govorim o onima koji u suživotu s nekim osjećaju samoću. Ovo je najgori vid življenja. Ovo je strah i njegov manifest. Strah od kraja odnosa. Strah od samoće nas je doveo da živimo samoću. Ovo se ne može poreći; razmislite o svom odnosu s bilo kim i uvidjećete da ima straha, pa od bilo čega, a uglavnom od kraja istog odnosa.U sva kom odnosu postoji strah, anksioznost; budući da to zna, um teži ka izolaciji putem svojih bogova, svog višeg jastva. Sama priroda ega, mene, je proces izolacije. Ego tad kreće sa svojim brigama, ego tad pokušava izolovati; moja porodica, moja ljubav, moja želja... Sve je to proces izolacije, odnosno, umna konstrukcija, a koja zapravo proizlazi iz samog straha.

86

Nedžad Džakulić

“Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim talasima mora, dugim tokovima rijeka, širokom prostranstvu okeana, i kružnom pokretu zvijezda; a pored sebe prolaze i - ne čude se ničem.” Aurelije Augustin Čudni su labirinti uma, čudna su rapoloženja čovjekova. Čudni su ljudi. Zaista su u vječitoj potrazi za čudima, a pored sebe prolaze i ne prim-jećujući sebe. Zaboravljaju uvijek ono najbitnije zbog čega je sav svijet tu, sebe. Obično duboka patnja dovede čovjeka do prosvjetljenja, ili do totalnog sloma, do ludila. Za prosvijetljene čujemo i njihova štiva čitamo, za one druge ne želimo čuti, jer , ruku na srce, niko niti tugu ne želi slušati. Kao da je takvo stanje zarazno, od takvih se okrećemo, bježimo. One prosvijetljene skoro pa štujemo kao božanstva. Od patnje do ludila, ili od patnje do sreće. Uvijek je patnja neizostavna. Znamo kako izgleda život onoga kojeg je patnja slomila, i s druge strane znamo kako izgleda let onoga koji je uzletio od patnje do prosvjetljenja. Čudni su labirinti života. Ogromno je čudo, ovaj noumen; čovjek. I pad u patnju i let u visine. Svako od nas je potencijal za oboje. Jaukom zvuče oni slomljeni, a ovako zvuči sreća prosvijetljenoga: Za danas nema mjesta negativnosti u mome rasporedu, imam previše pozitivnih stvari za uraditi. Danas se osjećam baš kao zaljubljeni tine-jdžer - stvarnost mi je bolja od snova. Osjećam da je, baš danas, jedan od onih dana kad se velike stvari dešavaju, možda ne meni, ali nekome i tamo negdje, definitivno. Radovaću se i tome. Danas ću zakoračiti, onaj slavni korak, ka pridobijanju onoga što želim u životu. Skupiću hrabrosti i riješiti se onoga što

KNJIGA O ČOVJEKU ne želim. Danas je “Veliki dan”, osjećam. Nije teško biti zaljubljen, probajte! Budite zaljubljeni u život, budite zaljubljeni u ono što vas nikad neće ostaviti - sebe. Budite zaljubljeni u sebe, jer samo, vi sebi možete ispuniti snove. Samo vi možete svoju stvarnost učiniti stvarnošću zaljubljenog tinejdžera. Kako onda da ne volimo, jedinu osobu koja nam ispunjava snove i donosi ljubav u nas život? Kako onda da ne budemo zaljubljeni u sebe?! Danas je jedan od velikih dana, osjećam! Danas je dan za radovanje. Pogledajte stablo, pogledajte njegove grane, pogledajte list na grani; sve je u pokretu, sve je energija u pokretu, sve je ples. Život je radost, slavlje, ljubav. Život je …Ipak, ovdje se ne govori o samoljublju, kao što je moguće zazvučalo. Ovdje je riječ prije o egzistencijalizmu koji je prepun onih koji su sebi za cilj postavili prosvjetljenje. Htio bih još jednom naglasiti bitnost duhovnog aspekta u čovjekovom životu. Neki predstavnici egzistancijalizma su neslavno završili (Ni-etzsche), dok su drugi uživali, doduše drugačiju vrstu popularnosti, čak i ugled (Osho). Bitna razlika je ta, da je Nietzsche odbacio svaki vid Boga u čovjeku, dok je Osho u egzistenciji pronašao vid božanskog; dakle, našao je for-mulu kako da ne odbaci duhovni aspekt čovjeka i time istom čovjeku da mogućost uvida u jedan, pa mogli bismo reći drugačiji pravac, ali opet egzistencijalizam. “Egzistencijalizam je humanizam.” (Sartre) Ova filozofija života nije prevashodno zainteresovana za materijalno, za natjecateljski duh, općenito za posjedovanje bilo čega ili koga. U tom smislu je dobra, ali je već prerasla u utopijsku ideju raznim razvodnjavanjem izvorne ideje ovog pravca.

88

Nedžad Džakulić

Mnogo se odmaklo od ideje ove filozofije, u čijim osnovama je podupiranje čovjeka, njegovog unutrašnjeg rasta, pojedinca (naglasak na individualnost), njegove slobode i samoostvarenja. Sve više se njena primjena svela na podupiranje sreće kao trajnog stanja i ne obraćanja puno pažnje na pojavnosti. Više se forsira bivanje u “sada i ovdje”. Previše se daje pažnje pojavnosti bez da se usmjeri na njihovu suštinu. Npr.: u tom smislu praktikuje se bivanje u “sada i ovdje” na način da je pažnja usmjerena na stol, jer je on “sada i ovdje”, ali je potpuno zanemarena izvorna namjena stola, kao pojavnosti. Odnosno, svelo se na poentu bivanja “svjesnim stola”, ali ne i bilo čega drugog što stol predstavlja. Nivo svijesti su mnogi počeli mjeriti nivoom pažnje u “sada i ovdje”, što nije samo po sebi loše, ali što nije, u potpunosti, egzistencijalizam. Kao što i najviši nivo pažnje u “sada i ovdje” ne može biti i nije, kako mnogi misle “prosvjetljenje” . Šta je sa samoposmatranjem? Šta je sa biti “svjestan sebe”? Jer u momentu dok smo svjesni okoline, zaboravili smo sebe u potpunosti. Stoga što se pažnja ne može podijeliti, ili može vrlo kratko, zanemarivo vrijeme, otprilike, oko dvije minute. Ukoliko obratite pažnju na sebe, zaboravili ste na “sadašnji trenutak”, odnosno, okolnosti koje vas okružuju. Usmjerena pažnja na nešto je pažnja od ja, dok usmjerena pažnja na sebe, u odnosu na objekt, je ja jesam. Čudan je fenomen to “prosvjetljenje”, krajnja stepenica za čovjeka u dostizanju više svijesti. Kažem čudan, jer uglavnom se ta prosvjetljenja dešavaju na područjima gdje su ljudi, usljed religioznih uvjerenja, čitav život slušali o prosvijetljenima. Govori se

KNJIGA O ČOVJEKU uglavnom o Indiji, Tibetu i još nekim pograničnim dijelovima Kine. Ne sjećam se da je takav slučaj, slučaj prosvjetljenja, zabilježen u našoj okolini. Nego, da povučem paralelu, nikad Jungovi pacijenti nisu imali prob-leme sa seksom, niti su kad Frojdovi pacijenti imali probleme sa demon-ima. Naime, Nietzsche-ov egzistencijalizam se razlikuje od Oshovog egzistencijalizma, ali zajednički im je pokušaj davanja slobode čovjeku u odnosu na Boga, njegove zakone i/ili restrikcije. Nije da ne vjerujem u prosvjetljenje, ali jeste da ne vjerujem u prosvjetljljenje koje se danas prodaje i na kojeg se lijepe slojevi religioznih detalja i obilježja. Cijela ta mistifikacija mi nije privlačna. Više me privlači duhovnost kakvu je Gurdjijeff donio na zapad, a kasnije razradio i neke segmente bolje doradio Ouspensky. Po Ouspenskom, svijest je inteligencija, a svi stepeni koje čovjek prolazi do prosvjetljenja su zapravo psihološka evolucija pojedinca. Svjestan čovjek je ljudsko biće, a čovjek sklon reaktivnom ponašanju je, kako ga Samael Aun Weor naziva: “intelektualna životinja”. Svjestan čovjek zvuči ovako: “Jedno jutro ustade Zaratustra u ranu zoru, stade pred Sunce i ovako mu je govorio: “Veliko svetilo nebesko!” u čemu bi bila tvoja sreća, da nemaš onih kojima sijaš!?” Sjajno otvaranje Nietzscheove knjige “Tako je govorio Zaratustra”. Čovjek se jasno postavlja u svojoj bitnosti, u svojoj ogromnoj veličini kao potencijalni natčovjek, naglašavajući slobodu samog bistva i neprocjenjivi dar svjesnosti. Ovdje se jasno prikazuje izvorni egzistencijalizam. Jer, šta je Sunce i koliko bi bilo bitno da nema čovjeka? Kratko i jasno. Možda Sunce, iz nekog razloga, ljubi čovjeka. Možda samo ima

90

Nedžad Džakulić

koristi od organskog života na Zemlji. Moguće je. I nakon svog tog silnog vremena, Sunce nikad ne reče Zemlji: “Duguješ mi.“Iz Ljubavi? Zašto Ljubav? Ljubav je konstanta, ona se ne vraća jer nije nikad ni otišla. Ljubav… Nema ništa ljepše od oceana koji ustrajno ljubi svoje obale. Zato Ljubav! Zato da bi se ispunila. Da bi živjela svuda oko nas, od najmanjih organi-zama do velikih planetarnih tijela i njihove uzajamnosti, njihovog odnosa kakav god da bio. Svugdje je Ljubav. Jer smatram da je Ljubav zakon koji garantuje opstanak organskog života na Zemlji. Npr.: za svoje potomstvo svaka bi majka život dala, direktan uticaj Zakona Ljubavi. “Bog je Ljubav”, kaže Isus. Kako ova razvikana, silna, oslikana i op-jevana ljubav može presušiti, prestati? Nemoguće je da prestane. Jedino što je moguće jeste da čovjek dovede sebe do stanja kada više ne osjeća Ljubav. Nije više podešen za tako fine vibracije. To se dešava kada čovjeka počnu zabavljati nesreće drugih ljudi, kada počne razgovarati o drugim ljudima kao o stvarima, umjesto s ljudima o stvarima. Tačnije, kada krene zabava za mase niskog intelektualnog dometa, ogovaranje. U pokušaju da najbolje dočaram zlo ogovaranja, osvrnuću se na učenje briljantnog Jiddua Krišnamurtija: “Možda to i nije istina, a da i jest bolje je o tome ne govoriti.” Ogovaranje; jedan od manifesta perfidnog uma. Pogledajmo malo šta ogovaranje čini. Navešću par notornih činjenica. Ogovaranje počinje zlom mišlju, koja je sama po sebi zločin. “U svakome i u svemu ima dobra; u svakome i u svemu ima zla.” (Jing i Jang) Ako misliš na zlo drugome, ispunjavaš svoju okolinu

KNJIGA O ČOVJEKU zlom mišlju umjes-to dobrom, pojačavaš zlo (ali najčešce tog zla nema, ti si ga samo zamis-lio) i ispunjavaš vlastiti um zlim mislima umjesto dobrim, time ometaš vlastiti rast. Nezadovoljavajući se što je tako povrijedio i sebe i svoju žrtvu, ogov-aratelj se trudi svim moćima da i druge ljude učini saradnicima svojih zlodjela. Željno im priča svoju zločestu priču nadajući se da će mu pov-jerovati; a tada se oni pridružuju izlijevanju zlih misli na žrtvu. I tako to ide iz dana u dan i ne čini to jedan čovjek već hiljade njih. Počinješ li uviđati kako je nizak i strašan taj grijeh? Moraš to sasvim iz-bjegavati. Nikada ne govori loše o bilo kome; odbij slušati kada bilo ko loše govori o drugome, već blago reci: “Možda to i nije istina, a da i jest bolje je o tome ne govoriti.” Jiddu Krishnamurti Šta reći o činu ogovaranja, osim da je zarazna pojava. Lančana reakcija je klasičan vid linije slabijeg otpora. Najgore je što korisnici ove usluge i ne razumiju da ova usluga radi na principu bumeranga, ode, ali se i vrati. “Riječi su brodovi koji saobraćaju morima prostora i pristaju u mnogim lukama. Pripazite čime ih tovarite, jer, oplovivši svoj put, oni će na kraju istovariti svoj tovar pred vašu kapiju.” M. Naimy Zato, ne pleši na ranama drugih, kako ne bi došao taj dan u kojem ćeš naći druge kako plešu na tvojoj rani.

92

Nedžad Džakulić

Ogovaranje u pozadini ima identifikaciju i pridavanje značaja. Pridavanje značaja zapravo predstavlja identifikaciju sa ljudima; to je stanje u kome neko stalno brine o tome što drugi ljudi o njemu misle, da li mu daju ono što mu pripada, da li mu se dive dovoljno, da li ga mrze i sl.. Kod nekih ljudi to postaje opsesija. Tim ljudima je čitav život ispunjen pridavanjem značaja, odnosno brigom, sumnjom i nedoumicom. Ovo je klasični vid samouništavanja. Pokušavaju se postići velike stvari s malim kapacitetima. Pokušavaju se dostići bogatstva preko noći. Male stvari ili detalji se zaboravljaju. Detalji su kod čovjeka na marginama, totalno sporedni. Zapravo, nešto najljepše što možemo doživjeti je kad nam neko ispriča svaki detalj našeg zajednički provedenog vremena. Kada nam ispriča do u detalje nešto o nama. Ne zato što mi tog nekog stalno podsjećamo nečim da smo tu, već zato što je taj neko zapravo nama poklonio svu svoju pažnju. Ne zvuči dovoljno? Razmislite ponovo. Živimo u svijetu gdje je “daj mi šifru wirelessa” post-alo, skoro, pa zamjena za “Dobar dan” sveukupnoj populaciji na Zemlji. Mnogima je, nažalost, postalo bitnije koliko imaju prijatelja na Facebook-u, nego nekome pokloniti minut svog vremena. Limite zanimanja, što se socijalnog života tiče, možemo sažeti u pitanje: “Navikao si na mnoštvo prijatelju, kada si posljednji put vidio osobu?” Čovjek kao da više nije spreman za socijalizaciju, kao da nije spreman za susrete s ljudima i smatra da od

KNJIGA O ČOVJEKU njih više ne može dobiti puno. Očito je da se sve gleda kroz prizmu dobiti. Ovo nije ništa novo, čak i religiozni ljudi vjeruju u svoju religiju i Boga kojeg ta religija propovjeda, sve zbog potencijalnog odlaska u Raj. Čisti interes, nije li? Religija kao istina u vremenu kojem je nastala, ljudima zbog kojih je nastala, i u službi dobra, više to nije. Sada su religije postale organizirane i vrlo profitabilne onima koji, da kažem ovako: ispred Boga kojeg zas-tupaju prodaju Raj. Ovi vrhovnici religijske mašinerije vrše selekciju i glasno prenose ljudima Božije želje i očekivanja. Oni, zapravo, dema-goški vrše pritisak na čovjeka i faktorom straha ga drže u šaci, drže ga pripadnikom svojih redova. Čovjek je, danas, jako zbunjen. Jedni tvrde da je njihov Bog i njihova religija ispravna, dok drugi to pobijaju i tvrde to isto za svoju religiju. Religiozna društva nam obećavaju spoznavanje sebe, ali, na nesreću, mi smo zapravo oni koji su iskorištavani od tih društava jer mi ponavljamo njihove fraze, podliježemo autoritetu njihovih vođa. Tako nas ove organizacije ili sekte (istini za volju niko ne želi biti sekta, ali šta je sekta, a šta nije? Svi smatraju da oni nisu sekta, tačnije, svi druge smatraju sektom, a sebe ispravnim), sa njihovim sve većim restrik-cijama i skrivenim namjerama odvode u sve dublje komplikacije koje nas, zapravo, čine nesposobnima da razumijemo sebe. I tako postajemo robovi date doktrine, demagogije. Danas se religija ne koristi u ime dobra, čovjek je uspio pronaći način kako da religiju upotrijebi protiv drugog čovjeka. Traže se i ističu razlike u religijama, razlike među ljudima. Pripadnici jedne religije demoniziraju drugu religiju i njene pripadnike.

94

Nedžad Džakulić

Kako je moguće da čovjek uopšte može pomisliti da religija može biti loša i da Bog želi istaći razlike? Otkuda čovjeku pravo da u ime Boga odlučuje o životu i smrti? Sve više zvuči istinito izjava da je čovjek stvorio Boga na vlastitu sliku i priliku, jer čovjek je nasilan. Pokušava pronaći bilo kakvo opravdanje za svoje nasilje. Čak i Boga koristi kao razlog svoga nasilja. Čovjek je nasilan jer konstantno priča o nenasilju kao ideji i ne želi svoje nasilje prihvatiti kao činjenicu. Zato je čovjek nasilan. Vrši se nivelacija svega što je rekao Isus, Muhamed, Krišna, Buddhaa…u cilju pronalaska nepravilnosti. Ali, nepravilnost nije konstanta. Nekada pravilno može biti nepravilno ili korisno, nekada, može biti beskorisno. Jedan od manifesta odijeljivanja čovjeka od čovjeka, ili uzrok, ako dublje sagledamo, je nacionalizam. Sjajni filozof, izrastao na našim prostorima, Milan Kangrga, nacionalizam postavlja jako nisko na ljestvici evolucije (baš tu gdje mu je i mjesto), izjavama da je nacionalista “rodovsko-plemenski mentalno konstituiran“ i “Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sa-drže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga.“ Kangrga, dalje, kaže: “Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaos-tala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija. Nacionalizmu je najviša vrijednost i vrhovni cilj – ne pojedinac, nego upravo suprotno tome (nacionalni) kolektivitet. Ovo je vrlo loša pojava. Biti nacionalista znači ne biti čovjek, znači biti

KNJIGA O ČOVJEKU “intelektualna životinja“ koja želi ostati u krdu. Biti nacionalista znači biti nezreo čovjek, ili ne biti još čovjek, jer: “čovjek je rod“, a svi Hrvati, Srbi, Englezi, Nijemci… jesu i ostaju sami po sebi na nivou – vrste: genus proximum i differentia specifica.“ Bilo bi skrnavljenje, mijenjati bilo šta u ovoj izjavi, dodati ili oduzeti, kao što oni koji ovo ne razumiju skrnave život. Ne bih više želio poklan-jati vremena ovoj gnjusnoj pojavi, i ovo je previše. Od nacionalizma tre-ba bježati. Vatrom se, jednostavno, ne treba uopšte igrati, ili ovako da kažem: “A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe.“ Nietzsche Čovjek je zbunjen, postao je asocijalan, postao je nespreman za život, baš kao u Franklinovoj konstataciji: “Ne uspiješ li se pripremiti, pripremio si se za neuspjeh.” Za životne situacije kojih smo svjesni, odnosno za one koje znamo da će doći, najmanje što možemo učiniti je pripremiti se. Svako na svoj način, inače “Uh!” će nam postati svakodnevica. Dakle, život donosi situacije, a mi iste (ne)prihvatamo; preživimo, pa bili spremni ili uz “Uh!”, ali preživimo; jake neke mašine smo mi. Po Gurdijeffu i Ouspenskom, mi smo svi mehanični, mi smo svi mašine, osim malobrojnih koji zaista rade na svom biću. S druge strane jedna oprečnost V. Rozanova koji kaže da je religija “priprema za smrt”, ništa drugo ili ovdje nema ništa oprečno. Možda jesmo samo mašine

96

Nedžad Džakulić

koje se polako pripremaju za svoju smrt, svako na svoj način ili kroz svoju religiju, ali, da, svako polako grabi prema svome posljednjem “Uh!”, bio spreman ili ne. Jasno je da postoje distinkcije između duhovnosti i religije. Svakako, religija treba da je nešto sasvim lično, intimno, samo moje. To bi trebao biti moj odnos s Bogom. Međutim, religija je izgubila ovu nit i postala organizirana u ime potpuno drugih ciljeva. Duhovnost, s druge strane, širok pojam, i danas služi svrsi kojoj je bila namijenjena religija. Zapravo, religioznost, pobožnost, to jeste duhovnost, ali u dometima u kojima ostaju samo moji, lični, tj., odnos između mene i onoga što smatram svetim. Religija izlazi iz sfere duhovnosti onda kada krene organiziranost i omasovljavanje te religije. Religija kao da ne toleriše razlike, tako se čini, ali nije tako, nego ljudi koji na pogrešan način prakticiraju religiju ne podnose razlike i znate zbog čega, pa rekao sam; jer na pogrešan način prakticiraju religiju, shvataju bukvalno svete spise čija većina je pisana u alegorijama i ima dublje značenje. Moram direktno reći da ni jedna religija nije loša, sve su dobre za određe-ni mentalitet ili podneblje, ili uopšteno; sve su dobre za čovjeka, ali čojek načini religiju lošom. Onda onaj drugi čovjek, koji ne pripada toj religiji, vrši demonizaciju druge religije, a čime je zapravo okaljao vlastitu, jer nijedna ne propagira niti ne podupire nasilje. Čovjek je taj koji je okaljao čak i Boga. Bog stvori različitost s ciljem ljepote šarenolikosti, a čovjek ne može tol-erisati razlike pa sva druga Božija djela koja nisu kao on smatra ružnima. A šta čovjek radi sa onim što smatra ružnim? Uništava. Cijelu ljudsku prošlost čine veličanje

KNJIGA O ČOVJEKU siromaštva, odnosno, njegovo izjednačavanje s duhovnošću, što je apsolutna glupost. Cijelu ljudsku prošlost čine veličanje siromaštva, odnosno, njegovo izjednačavanje s duhovnošću, što je apsolutna glupost. Duhovnost je najveće bogatstvo koje može nekome da se dogodi i ona se sastoji od raznih vidova bogatstva. Ne protivi se drugim vidovima bogat-stva; ona je jednostavno protiv svakog vida siromaštva. Ovo je duhovnost, ukratko. Sve ostalo što veliča siromaštvo je religija, opet ukratko. Siramaštvo se veliča s ciljem da bi se siromašni poistovijetili te u religiji vidjeli spas. Tako su uvučeni u održavanje postojanja novih religioznih temelja koje siromah plaća, da bi ostao dio tog društva. Ovaj sistem vrijednovanja je doveo do još jedne podijele; imamo optimiste bez pokrića i pesimiste bez razloga. Da li je čaša napola prazna ili napola puna, sasvim je irelevantno. Ovdje se zapravo nikad nije radilo samo o čaši već o samom pristupu životu, optimističkom ili pesimističkom. Oba su pogrešna, čak i opasna. Predugo smo bili fokusirani na ove dvije opcije, prazan život ili pun život. Zaista, najbolji pristup je da budemo zahvalni što imamo čašu i bilo šta u njoj, jer mi, zapravo, imamo baš onoliko koliko nam u datom mo-mentu treba. Želje po strani. Želji je priroda da ostane neostvarena, inače nije želja, već stvarnost. Sve ove društveno prihvatljive norme imaju za cilj postaviti razlike među ljudima. Tako se, u ime tih razlika završavaju prijateljstva i presta-ju odnosi, dobri odnosi, utemeljeni na zdravom odabiru, nastali u ranim školskim danima, kada korist ili materijalno nisu imali pretjeranu ulogu u našim životima. Stoga se kasnije ljudi odvajaju jedni od drugih smatra-jući se boljima i uspješnijima.

98

Nedžad Džakulić

KNJIGA O ČOVJEKU Život mora biti otvoren, širom, baš kao vrata, tako da drugi u vaš život mogu ulaziti, a naravno i izaći oni koji žele. Ne možemo prisiliti ljude da ostanu u našem životu. Njihov odlazak ili njihovo ostajanje je njihov izbor. Mi možemo samo biti zahvalni ako ostanu. Danas ti je neko prijatelj, sutra ti je samo uspomena. Danas si nekom pri-jatelj, sutra si samo uspomena. Ako osoba izabere da joj budeš uspome-na, to je njen izbor, ti se možeš potruditi samo da budeš dobra uspomena. Sam život zna poprimiti sindrom lifta, pa neke osobe ponese ka višem cilju, a nekima stane da izađu, jer nisu spremni shvatiti više ciljeve. Neki zaslužuju drugu šansu, neki ne. “Druga šansa” bi trebala biti dvosmjeran fenomen, dati šansu i primiti zahvalnost za nju. Ako nema zahvalnosti s druge strane, znajte, uludo potrošena “druga šansa”. Tada fenomen “druga šansa” mijenja svoju strukturu, postaje sukcesivna; mijenja čak i ime, više nije “druga”, već, ko zna koja po redu. Ljudi uzmu za pravo da se ponašaju kao pretplaćeni korisnici fenomena “druga šansa”. “ Druga šansa” je blagoslov koju samo ljubav prihvata sa zahvalnošću. Sve ove, uludo potrošene “druge šanse”, ostavljaju svoj trag u emotiv-nom životu čovjeka i kreiraju vid nepovjerenja prema okolini. Obzirom da je čovjek emotivno biće, njegove emocije igraju bitnu ulogu pri donošenju odluka. Tako, većina čovječanstva ostaje na primarnom emotivnom odabiru; od nelagode ka lagodi. Sve što je nekada bilo nelagodno za čovjeka on će izbjegavati, a onome što je za njega činilo lagodu će stremiti. Emocija je naziv za čovjekovu reakciju na neki događaj, barem se tako smatra. Ovo je samo djelimično tačno jer ponekad događaj bude iniciran

100

Nedžad Džakulić

emocijom, što će reći da više emocija nije reakcija na događaj. Nijedna dosadašnja teorija emocija nije primjenljiva na sve ljude i sve situacije. Meni je najzanimljivije metafizičko gledanje koje kaže da su emocije smještene u solarnom pleksusu, predijelu tijela na sredini grudi. Svakako da kažemo, kada nas nešto tišti, da osjećamo pritisak u grudima. Ovaj pritisak nastaje usljed našeg pretjeranog i najčešće neosnovanog briganja. Dalje, pritisak ostaje u nama usljed našeg otpora tom pritisku jer je nelagodan i čovjek uglavnom želi brzo riješiti taj problem da bi mogao pobjeći iz nelagode ka lagodi. Zbog te borbe koja se u njemu dešava, čovjek nije u stanju uvidjeti da je lagoda tu, u njemu i da samo treba prihvatiti svoju trenutnu nelagodu i ona će se rasplinuti. Pri površnom gledanju, može izgledati kao da se emocionalni centar sastoji od dvije polovine; prijatnih i neprijatnih osjećanja, ali u stvarnosti nije tako. To je najčešci uzrok naših problema, naših mentalnih patnji koje se kasnije manifestuju fizičkom bolešću. Sva naša nasilna, depresivna osjećanja i najveći dio naše mentalne patnje iste je vrste - neprirodan. Naš organizam nema pravi centar za ta negativna osjećanja; ona rade uz pomoć jednog vještačkog centra. Taj vještački centar, kojeg osjećamo kao neku vrstu otekline - postepeno se u nama stvara od ranog djetinjstva, jer dijete živi okruženo ljudima sa negativnim osjećanjima koje imitira. Dakle, sva naša negativna osjećanja zapravo nisu naša, poprimili smo ih od drugih, sad nam se samo ponavljaju u slično postavljenoj situaciji. Nema govora o potiskivanju emocija, već o njihovom integrisanju.

KNJIGA O ČOVJEKU Postoje razne knjige na temu zdravog emotivnog života, razne tehnike za integrisanje zaostalih emocija koje nas uslovljavaju. Postoje odlične “dinamične meditacije” koje služe za integrisanje nakupljenih emocija u nama. Kako znati da živite zdrav emotivni život? Kada budete u mogućnosti ispričati drugima o svemu što vas muči u životu, bez pritiska u grudima i stomaku, tada. Svakako, treba uzeti u obzir da je najteže mijenjati sebe. To se u duhov-noj literaturi alegorijski prenosi kao vrh planine. Spominju se razni alhemičari koji metal pretvaraju u zlato. Naravno da se radi o alegoriji podizanja razine svjesnosti, o transmutaciji seksualne energije, odnosno, integraciji negativnih emocija. Radi se o onoj psihološkoj evoluciji koju Ouspenski spominje, odnosno o stazi ka prosvjetljenju. Mnogo različitih puteva nas vodi na vrh planine. Nije važno koji ćeš put odabrati. Prije ili kasnije, stići ćeš, jer ne gubiš vrijeme, krenuo si. Vrijeme gube samo oni koji hodaju oko planine i pokušavaju uvjeriti druge da su krenuli pogrešnim putem. Izražavanje negativnih emocija je jasan pokazatelj da ne živite zdrav emotivni život, da ste reaktivni, odnosno, da niste na dubokom duhovnom nivou. Mnoga učenja govore o unutarnjem rastu. Postoji jezik parabola koji gnostika upražnjava i pomoću kojeg se dolazi do dubljeg, psihološkog značenja svetih spisa kao što su Biblija, Kur’an, Bhagavad Gita… Sva ova učenja govore o unutarnjoj evoluciji, o rastu od “intelektualne životinje” do čovjeka i čovjeka u natčovjeka. U gnostici se spominje broj sedam kao

102

Nedžad Džakulić

temelj stvaranja, Zakon sedmerostrukosti, sedam tonova u muzici i tako dalje. Možemo lako napraviti poveznicu gnostike i nekih religija ili duhovnih praksi. Svakako treba obratiti pažnju na broj sedam, jer se kaže da je sedam nebesa, sedam čakri koje kundalini energija treba proći do rafinirane i čiste, sedam stepenica do prosvjetljenja… U novije vrijeme jedan Učitelj je, proučavajući Isusove i Buddha-ine spise ponudio put koji je zvao “Put za postizanje lične perfekcije”. Po njemu je tehnika iscjeljenja energijom nazvana “ Usui Reiki Ryoho”. Pogađate, radi se o dr. Mikao Usuiju koji je svijetu obznanio drevnu tehniku iscjel-jenja energijom, životnom energijom. (rei-univerzalna, ki-energija jap.) Njegovi učenici i on su prakticirali rad, iscjeljenje rukama, polaganjem na svih sedam čakri koje se nalaze u tijelu čovjeka. Nauka je dokazala da lokacija svake čakre odgovara lokaciji neke od žlijezda s unutrašnjim lučenjem, ali cijeli jedan vijek kasnije. Ovo nije slučajno, sigurno je dr. Usui došao do nekih saznanja koja su davnine znale, a mi smo to znanje pogubili ili zanemarili. Ako bi tražili brzu formulu do nekog lagodnijeg unutarnjeg života, života bez raskola, instantno rješenje, to možete naći u sljedećoj rečenici: “Prvo prestani željeti stvari, zatim prestani željeti!” I to je to! Tu smo. Tu počinje sreća, tu počinje bajka. No, postoje li bajke? Nije li život kakav živimo poprimio elemente bajke, s tim da smo mi, čovječanstvo, sebe smjestili u ulogu

KNJIGA O ČOVJEKU napaćene djevojke iz bajki. U neke bajke čak vjerujemo, jer sve što je nadnaravno, dakle nikad viđeno, i bez realnih šansi za postojanje, po ovoj logici trebalo bi biti bajka. Nije da se trebamo pomiriti sa svojim trenutnim socijalnim statusom, ma-terijalnim bogatstvom, ali je definitivno, da ne trebamo biti nezadovoljni istima. Vi i po ovoj formuli i dalje možete ići za životom i svemu što on pruža, s tim, da u svakom momentu trebate biti zadovoljni s onim što imate. U jednom od filmova lik, kojeg je glumio poznati Morgan Freeman, kaže: “Bog je izmišljeni prijatelj odraslih.” Iako niko nikad nije vidio Boga, iako postoje suprotni tabori s jakim argumentima koji opovrgavaju Boga, čovjek bira vjerovati. Klasični elementi bajke, rekli bi ateisti. Ovo je jedno stajalište, ali preveliki broj argumenata također potvrđuje postojanje Boga, ili barem neke nadnaravne sile, u to nema sumnje. U biti, sve je u vjerovanju. Ateisti čvrsto vjeruju u nepostojanje Boga, ali i to je vjerovanje. Oni vjeruju u svoje nevjerovanje. Ne priznavanjem Boga, čovjek ostaje samo tijelo. S tim u vezi nemamo se pravo ljutiti zbog naziva “intelektualna životinja” ili “racionalni humanoid”. Postojanjem Boga, u suprotnom, polažemo pravo na dušu. Duša je mnogo kompliciranija i nedostupnija od tijela. Ona je, takoreći, polovina kosmosa koja utoliko postoji ukoliko je čovjek iste svjestan.Zato duša nije samo lično već i svjetsko pitanje. Oduvijek je ovo bilo pitanje ili pitanja: “Ima li je, nema li je, i ako je ima, gdje je?” Niko nikada nije ovo pitanje postavio pravim slijedom koji traži, zahtijeva, odgovor:

104

Nedžad Džakulić

“Zar je zapravo, uopšte, moguće da je nema?” “Vječita dilema, ili, vječiti strah; postoji li duša, postoji li svijest?” Svijest se može nazvati inteligencijom. Ni reinkarnacija nije isključena kao odgovor na vječita pitanja života i smrti. Zamislite i jednu varijantu koja otprilike zvuči ovako: “U jednom trenut-ku umireš, strah, agonija, smrtni čas je nastupio i shvataš da je to taj dugo čekani smrtni čas. Nema izlaza, nema bijega. Samo ti i smrt, samo ti i strah, samo ti i agonija. I dolazi do totalnog pomračenja, ništavilo, ništa se više ne dešava. Već u drugom trenutku čuješ smijeh i veselje. Mladi ljudi su dočekali rođenje svoje bebe. Rodio si se ponovo.” Dakle, ovdje se govori o vidu reinkarnacije, o ponovljenom životu. Da li je u pitanju vječito vraćanje u život koji sad živite ili se nekim napretkom u duhovnom smislu, odnosno nazadovanjem, ide na neki viši ili niži nivo, tema je za sebe. Ne trebamo onome što ne razumijemo pristupiti skeptičnim i podozrivim stavom. Svemu treba dati šansu. Ukoliko nešto ne razumiješ ne znači da je manje vrijedno, to zapravo znači da je tvoje razumijevanje manje. Razumljivo je da načela “psihološke metode shvatanja osnovnih stvari“ kao što su život i smrt, nisu za svakoga. Treba priznati činjenicu da ljudska misao i ljudsko shvatanje funkcionišu na različitim nivoima. S ovim priznanjem već smo na putu shvatanja novih ideja. Na primjer, ideja da istina ima rok trajanja u najmanju ruku zvuči čudno. Oni koji su čitali

KNJIGA O ČOVJEKU Kur’an, u jednom dijelu Kur’ana su mogli naići da je alkohol dozvoljen u određenoj mjeri, da bi u nastavku čitanja, nakon određenog perioda došla izričita zabrana konzumiranja alkohola. Oni koji su čitali Bibliju znaju da ista sadrži četiri ne baš identična evanđelja. Zbog čega su četiri evanđelja? Postoje spisi koji Isusa dovode u doticaj sa drevnom gnostičkom školom, redom Essena. Gnostika odlično poznaje čovjeka, i po njoj, ukoliko “Mr. John“ nešto kaže okupljenoj masi, a “Mr. Harry“ to potvrdi, ta priča ima odlične šanse da je masa prihvati. No, zamislite sad tri ili četiri potvrde jedne priče, masi nije ostavljeno prostora za kolebanje, priča je prihvaćena. Pogotovo jer se mora uzeti u obzir da masa ima nivo inteligencije koju ima i sedmogodišnjak. Svakako, ne dovodim u pitanje tačnost ili bitnost Kur’ana i Biblije, samo navodim da postoje određene preinake i u ovim knjigama koje su vodilje dviju najrasprostranjenijih religija. U istoj mjeri u kojoj je istina dobra u tolikoj mjeri je i opasna. Treba uzeti u obzir da samo istina koja se koristi u svrhu opšteg dobra jeste dobro sama po sebi, ali, nažalost, istinu mnogi koriste da bi njome ma-nipulisali i dostizali određene ciljeve. Ovo je opasni vid istine, stoga što ljudi prepoznaju istinu, ali ne prepoznaju uvijek u čije ime djeluje, da li u ime opšteg dobra ili dobra nekog pojedinca, organizacije itd. Određene istine dožive veliku starost i tako zapravo nadžive samu sebe. Šta to znači u praktičnom smislu? Vrijeme neumitno teče i okolina, čovjek, misao, ideje, život općenito se mora prilagoditi vremenu. Istine

106

Nedžad Džakulić

koje je masa prihvatila ostaju najduže smatrane istinama i na osnovu njih se izrodila moralna niskost današn-jice. “Postoji relativna i postoji apsolutna istina.“ Zamislite da se danas pojavi čovjek koji kaže da može komunicirati sa životinjama ili svijetom duhova ili da mu se Bog obraća. Nema sumnje, proglasili bi ga ludim, ili barem ismijali. Dok, recimo, dvije hiljade godina unazad takva ideja je bila prihvaćena kao sveopšte dobro, kao krajnji domet postojanja; riječ od stvoritelja, Boga, dolazi nam da nas spasi. Takva riječ danas ne bi dobila uopšte nikakve važnosti kod današnjeg čovjeka. Još jedan podatak koji se ne uzima u obzir; naime, svi proroci ili oni koji su prenosili “svetu riječ“ su imali taj jedan glas koji se njima javljao i govorio šta oni da prenose. Skoro svima je jasno da taj glas nije bio ko-munikabilan, samo je davao upute šta da rade, ili ne rade. Kako se na čovjeka na nekom drugom planetu odnosi to što Sunce izlazi na istoku i zalazi na zapadu? Negdje je vječita noć, a negdje kon-stantni dan. Ili ovaj primjer; ako dvojici ljudi koji sjede nasuprot jedan drugome napišemo broj 9, jedan će ga vidjeti kao broj 9, a drugi kao broj 6, to je istina za obojicu, ali to je relativna istina. Apsolutna istina je da dva čovjeka raspravljaju o jednom broju koji, s druge tačke gledišta predstavlja istinu za obojicu, ali je kruta istina za samo jednoga ukoliko se ne želi pomjeriti sa svoje tačke gledišta. U skladu sa ovim, ne mogu i ne smiju se uzeti lična uvjerenja kao istinita bez prethodne provjere, je li data istina i dalje u skladu s opštim dobrom. Trebamo poći od shvatanja da postoji više načina gledanja na

KNJIGA O ČOVJEKU život. Tako postoji defektni metod gledanja koji se zasniva na virenju kroz ključaonicu u datu sobu. Njegova defektnost leži u sigurnosti onoga što je vidio kroz usku ključaonicu. No, koliko se može vidjeti kroz ključaonicu, defektni metod ne uzima u obzir. Ukoliko se doda sklonost praznovjerju ili nadnaravnom, ukoliko se doda malo mašte defektnom načinu gledanja, osoba će na kraju kroz samo malenu ključaonicu vidjeti monstruozne stvari. Logički metod je zasnovan na letimičnom pogledu u sobu, iz jedne određene tačke i obično pri vrlo niskoj osvijetljnosti. Povjerenje u vlastitu logiku ovaj metod čini vrlo manjkavim, stoga što se soba vidjela iz jedne tačke gledišta i pri slaboj svjetlosti. Psihološki metod, u odnosu na prethodna dva, bio bi kao razgledanje sobe pri dnevnom svjetlu, krećići se kroz nju u raznim pravcima i jasnim pogledom na sve predmete u njoj. Sasvim jasno je, već, da se na ovaj način može puno više saznati o sobi nego pomoću prethodna dva metoda. Ezoterisjki metod. Nemojte dozvoliti da vas zavara naziv, obzirom na današnje prenošenje ezoterije kao kiča nadnaravnog, svakakvih pseudU ovom pristupu se ne smije vjerovati ničemu nego se sve treba provjeriti. Vidite, sva ove četiri metode su istina za svakog od korisnika pojedine metode. Obzirom na gore navedeno, čovjek je ograničen samo svojim trenutnim shvatanjima. Trebamo biti spremni prihvatiti postojanje novih ideja i njihovu namjeru. U krajnjem slučaju, čovjek koji ne prihvata nove ideje, usljed svoje životne filozofije ili religijskih uvjerenja, treba barem biti toliko uviđa-van i složiti se s neslaganjem drugog čovjeka, umjesto da mu pokuša

108

Nedžad Džakulić

natovariti vlastite filozofije i uvjerenja. To su faktori koji ograničavaju um; osobna uvjerenja i životna filozofija. Čak ni vrijeme ni prostor ne mogu ograničiti um koliko to mogu dva nabrojana faktora, uvjerenje i životna filozofija. Prepričavajući anegdotu, u svojoj knjizu “Kako spoznati Boga“, Deepak Chopra ukazuje da postoji više dokaza da um nije ograničen vremenom i prostorom, da um nije zatočen u kuli zvanoj mozak, samo zato jer znamo da je mozak smješten u glavi. On je opisao svoju prvu noć u Americi, kad je na vijestima uvečer vidio potresno nasilje, žrtve brutalnog obračuna, koje su krvave, na nosilima vozili u bolnicu, u kojoj je on sutra počinjao raditi. Osjetio se potreseno jer za par sati će i on biti jedan od ljekara koji će vaditi metke, masirati srca koja su prestala kucati. Krv koja se lije po trotoarima biće i na njegovim rukama. U tom trenutku je bio jako emotivan, a znao je da osjećaji stvaraju snažne uspomene i da će ih se moći prisjetiti kad god poželi. Slika krvavog trotoara našla se i vašoj glavi, iste tragične slike i osjećaji mogu i vama biti preneseni samim čitanjem o tome. Stoga Chopra zak-ljučuje: “Nalazi li se sjećanje u mojoj glavi? Ako je tako, kako ga onda vi doživljavate dok ovo čitate? Chopra nastavlja sa pitanjem, ali ujedno i odgovora: “Jedna se varijanta mog sjećanja, koliko god slaba bila, prenijela vama. Vi ste ugledali neku sliku, nešto osjetili. Kako jedan događaj za koji se pretpostavlja da je

KNJIGA O ČOVJEKU zarobljen unutar moje glave može da uđe u vašu glavu, a da između toga ne prođe kroz nešto?” Alan Watts se na to osvrće zaključkom da nam je potrebna “nova vrsta svjesnosti” u kojem će svaki pojedinac postati svjestan toga da istinski On nije samo njegov ego. On je za primjer uzeo farove automobila koji bacaju svjetlo na cestu is-pred nas dok vozimo. Osvrnuo se na to da svjetlo ne pada na žicu koja spaja far s njegovom vlastitom baterijom. Odnosno, da far automobila “nije svjestan kako svijetli, a na isti način mi nismo svjesni izvora naše svjesnosti”. Watts zato poentira: “Mi ne znamo kako znamo. Postojao je jedan mladić koji je rekao: “Iako se čini da znam da znam, ono što bih želio vidjeti jest onog SEBE koji me zna kada znam da znam.”” Poenta je svakako da Oni koji ne istražuju, žive u neznanju, vrsti sljepila, i tako slijepi bivaju prevareni, izigrani od onoga za što se drže, onoga čime se poistovjećuju, onoga što nikada nije, nego neprekidno dolazi; prevareni od boljeg sutra. Za “bolje sutra” se uvijek smatra da sadrži sve nagrade, i više, nagrade za sve naše patnje, i boli. Šteta samo što čovjek od postanka čeka to “bolje sutra”. Pitanje bi bilo: “Koliko tih boljih sutra ima?” Odgovora nema ili ima, ali ne danas već - sutra.

110

Nedžad Džakulić

Postoje odgovori koje jednostavno znamo, intuitivno. Da bismo nečeg bili svjesni, to nešto moramo prvo iskusiti na materijalnom nivou. Da bismo bili svjesni drveta, moramo ga vidjeti, čuti, osjetiti, inače, drvo nije tu. Tako i čovjek do nas, tu je, možemo reći zbog nas, jer smo ga uočili. Dalje, nazad kroz historiju čovječanstva; šta je sa prvim čovjekom uopšte? Ko je njega uočio prvi? To možemo i ovako postaviti; ako je vid uzrok vidljivog svijeta, ko ili šta je stvoritelj vida? Ko je vidio oko prije nego što je oko vidjelo sve ostalo? Može li oko vidjeti sebe? Odgovor znamo intuitivno. “No, može li duša egzistirati nakon smrti, vječita je dilema.” Neka učenja tvrde Da, neka, opet, Ne. Različite su koncepcije duše. To nam ukazuju i razne religije svojim učenjem o postojanju raja i pakla, ili druge, svojom potvrdom reinkarnacije. Vezano za raj i pakao, još nešto da dodam: “Pakao je prazan, svi đavoli su ovdje.” Shakespeare “Prošli smo kroz pakao svog unutrašnjeg bića.” Hesse “Pakao - to su drugi.” Sartre

KNJIGA O ČOVJEKU Neki ljudi žive svoj pakao i u ovom životu, neki kažu da je pakao tamo, nekima je ovamo ili onamo. Različita shvatanja pakla se nude na tržištu. Neki čak kažu da je pakao na štiklama. Mislim da bi bio grijeh ne izabrati jedan, čisto onako da imamo od čega strahovati. Eto, koliko god zvučalo satirično ili kako god, ipak je tragikomično jer taj pojam ima toliko pristaša, toliko onih koji grabe punim plućima ka njegovim prostranstvima ili skučenostima. Postoje i oni koji tvrde da je koncept duše, kakav se prenosi u raznim učenjima, najveća obmana ega koji, po svojoj prirodi, teži ka vječnosti, ka sutra, stoga što zna da je njegovo vrijeme ograničeno, i kao takav želi svoje znanje ili kvalitete prenijeti i u slijedeći život. Po Gurdjijeffu, dušu, odnosno vječnost, treba zaslužiti radom na sebi, razvijanjem svoje unutrašnjosti, širenjem svjesnosti. Međutim, problem nastaje kad mi poželimo dokaz. Vjeruje se samo u ono što je nauka dokazala. U vezi s tim, možemo ponoviti da je Ouspenski iznijeo dvije “činjenice” koje nauka ne može dokazati: “postoji svijest” i “(ne)postoji svijet odvojen od pojedinca”. Toliko o nauci. Mi znamo da smo svjesni, iako to nauka ne može dokazati. Dakle, indi-vidualno je ovo delikatno pitanje. Stoga, sami izvucite zaključak. Kako doći do rada na sebi, to je problem, jer G. još navodi da mi ne znamo, nemamo svijest o tome da smo uspavani, ovo je najveća prepreka našem buđenju, jer ne postoji budilnik koji će nas jutrom probuditi da ustanemo iz kreveta. Možemo samo pokušati pronaći nekoga ko je već probuđen i tražiti da bude naš “budilnik”. Samo u fazi kada smo sve više svjesni da većinu vremena spavamo i da nam treba učitelj, tada je

112

Nedžad Džakulić

pojedinac spreman da se probudi. Svakako, pobornik sam teorije da na sebi treba raditi. Da je čovjek sjeme za nešto više. Inače, zaista nema pravde za umorne pravednike. Ne može se u isti koš s natpisom “čovjek“ svrstati umjetnik i ubojica. Pravda, iako nedokučiva, ponekad neshvatljiva ili prespora, mora pos-tojati. Ima li pravde, zaista, u ovom svijetu koji je baziran na sistemu plaćanja? Itekako ima. Pogledajte ljude u vašoj okolini. Mora postojati barem jedan za kojeg se zna da je zao, mora postojati barem jedna žena koja je pogrešno protumačila emancipaciju. Takvi žive raskošno, njima sve ide od ruke. Imaju novac, sigurnost, sve što požele. Malo čudno, s jedne strane imate dobre ljude koji su zaista dobri, ali se u životu pate, dok s druge strane, ovi razvratnici i zlobnici žive raskošno. Sve je, ipak, u plaćanju i dalje. Bog nikad i nikome ne ostaje dužan. Ovi loši sada žive raskošno jer je to njihova isplata za neka dobra djela koja su nekad, slučajno ili najmerno uradili. Isplatu će primiti u materijalnom i onda slijedi ono čega se svi užasavaju, plamen i škrgut zuba. Sve, ali baš sve u životu se mora platiti. Mukotrpnim radom, odricanjem, znojem, krvlju, suzama, novcem, ali sve i uvijek, se mora platiti. Ova ideja je duboko ukorijenjena u gnostičkom učenju. Šta je to gnostika? Gnoza znači znanje. Čovjek ne cijeni ono što je dobio, jer nikad po pravilu čovjek nije želio baš to što je dobio. Čovjekovo iluzorno JA, ego, uživa u novcu i najviše se veže za

KNJIGA O ČOVJEKU materijalno bogatstvo čije mjerilo je novac. Tako, osoba koju je ubuzeo ego toga nije svjesna, ali jedno zna, sve će dati, ali novac neće. Stoga se, po gnostičkom učenju, novcem, krvlju ili znojem mora plati-ti ukoliko želite nešto novo usvojiti. Mora se oduzeti od ega da bi se napravilo mjesto za nova saznanja. Jedino tako će čovjek ta nova saznanja primiti i prihvatiti kao vrijedna. Ovo se pogotovo odnosi na one koji žele duhovnu izgradnju. Uvijek postoji želja za novim saznanjima, za duhovnom izgradnjom sebe, ali u nekog je ego jači i ne želi se odreći materijalnog u zamjenu za duhovno. Ovakva osoba je živuća propast. Njegov ego će ga odvesti do dna, kad tad. Čak se smatra da je raspeće Isusa iz ovog razloga; da on životom plati za grijehe čovječanstva. Razmislite još jednom o stvarnoj vrijednosti novca koji služi kao mjerilo materijalnog bogatstva. Vrijedi li dati dušu za novac? Zar stvarno još ima neko da nije shvatio parabolu u izreci; “prodao dušu vragu“?.Da, prodao dušu vragu, ili je to jednostavno priroda čovjeka? I dalje čovjek tumara misleći da je odijeljen od ostalih, od prirode. Čovjek svakako treba vjerovati, ali vjerovati prvo sebi i prirodnom svijetu u kojem živi. Za čovjeka koji ne vjeruje svojoj temeljnoj prirodi možemo reći: “Ako ne vjeruješ prirodi, kako, onda, možeš vjerovati svojem nepovjerenju u nju?” Ako ne vjeruje vlastitoj naravi ljudskosti u sebi i prirodi kojom je okružen, čovjek se posve izgubi. Ovo je više poziv da vjerujete sebi, glasu u sebi, vlastitoj intuiciji, jer vaša unutrašnjost je u skladu sa prirodom; ne idite nikad protiv sebe. Smatram da maksima današnjica, iz više nego očiglednih razloga, treba glasiti:

114

Nedžad Džakulić

“ključ je probuđeni pojedinac“ Čovjek je reaktivno, mehaničko stvorenje i takva su mu djela. Sva njegova tzv. dostignuća traže prečicu do propasti. Probuđeni pojedinac možete postati baš vi što sada čitate ovu knjigu. Osviješten, probuđen dovodi novi život koji je spreman djelovati u ime opšteg dobra za sve. Njemu je samo postojanje čudo. Njemu je Ljubav temelj, osmijeh, nagrada. Ovo nije daleka budućnost, ovo se mora početi dešavati sada. Šta je probuđeni pojedinac? Prvo ću pokušati, koncizno, obzirom na kompleksnost pojma, pojasniti šta nije probuđen pojedinac. Da lakše shvatimo šta nije probuđen pojedinac, ovdje ću jednostavno reći; to je čovjek, obični čovjek kojeg susrećete na ulici, u trgovini, u pošti, bilo gdje; svugdje je on, usnuli čovjek. On ne zna, nema svijest o tome da je uspavan, ovo je najveća prepreka njegovom buđenju, jer ne postoji budilnik koji će ga, kao ujutro, probudi-ti iz kreveta. Takav čovjek je baš poput mašine, vođen impulsima iznutra i izvana. Usnuli čovjek ne može ništa da učini, on nema volje da učini bilo šta, on sam ima liniju kretanja od nelagode ka lagodi. Sve je već učinjeno ili mu se sve jednostavno dešava. On je unutar dešavanja u koja je, htio ili ne, uvučen i u njima ne sudjeluje nego je sastavni dio tih dešavanja. Ovakav čovjek nema volju. Nikakvu, a kamoli slobodnu volju. Ovakav čovjek ima samo želje kojima je vođen, neke od njih su jače, a neke slabi-je. Stoga, njegovi prioriteti su zapravo njegove želje poredane od jače ka slabijoj i tim redoslijedom ih pokušava ostvariti. Ovakav čovjek se

KNJIGA O ČOVJEKU uvijek poistovjećuje s nečim. To u praksi izgleda ova-ko; on misli da je diplomirani ovo i ono, on misli da je najbolji u kug-lanju, šahu, bilijaru, također još misli za sebe da je vrlo zgodan, lijep, šarmantan, i tako dalje. Dakle, on se poistovjećuje sa svojom diplomom, vanjskim izgledom, sportskim dostignućima, automobilom... hvali se nacionalnim proiz-vodom koji je u svijetu prepoznatljiv i tako dalje. On je uvijek ono što on misli da jeste i nikada nije ono što zaista misli, a pogledajte šta zapravo on misli i o čemu misli. Ovakav čovjek sebe uopšte ne poznaje. On ne zna o sebi ništa, o svome unutarnjem ustrojstvu, on danas želi jedno, sutra drugo. Unutar sebe je podijeljen. Njegova iluzorna “ja“ se samo smjenjuju i svako od njih ima svoje želje. Ova “ja” nisu ni na koji način povezana i usklađena. Svako od njih je zavisno od promjene vanjskih okolnosti i od promjene utisaka. Svi njegovi pokreti, aktivnosti, riječi, ideje, osjećanja, raspoloženja i misli predstavljaju proizvod spoljnih uticaja. Sam po sebi, on je samo automat sa određenom zalihom sjećanja na prethodna iskustva i sa izvjesnom količinom rezervne energije. Ovakav čovjek je pun sebeljublja i taštine i zbog toga on sebe ne može-mo vidjeti onakvim kakav ustvari jeste. On se neprestano hvališe i sebe pokušava predstaviti svima kao velikog, bitnog čovjeka. Ovakav čovjek posjeduje informacije, bez znanja i razumijevanja. Dakle, on je naučio mnogo stvari napamet, a i one koje jednostavno zna su zapravo posuđene i uopšte nema razumijevanje tog znanja. Obzirom na njegova višestruka “ja“, on ne zna šta uistinu želi i kao takav, on nema cilj. I ako ga ima, obično je taj cilj određen željom da ima bolji auto, kuću, bolje ovo i ono, ali ne da ima

116

Nedžad Džakulić

bolje za sebe, već u većini sluča-jeva bolje od prvog do sebe. Ovakav čovjek ne može zadržati pažnju. On ne pojmi sadašnji trenutak uopšte, njegove misli su vazda u budućnosti ili u prošlosti. Nikad ne može obratiti punu pažnju jednom objektu ili jednom događanju, jer mu je um uvijek negdje drugo. Tačnije, on je samo fizički tu. On u biti živi u snovima i maštanjima, odnosno, u umu živi većinu svog vremena. Ovakav čovjek uvijek misli da zna, ali zapravo ne zna šta istina jeste. Ovo je razlog konstantnih ratova na Zemlji, jer čovjek misli da je njego-va istina jedina istina i da samo ta istina zaslužuje širenje. On ne toleriše tuđe istine, jednostavno nema uho za njih, nije zainteresovan za tuđa uvjerenja, jer misli da su njegova jedina istinita, nije zainteresovan za tuđi način života uopšte, jer misli da su ostali načini života lošiji od njegovog. Nije zainteresovan za suradnju, jer smatra svoje odluke najmudrijima. Kompromis za njega postoji samo kao riječ, ali on nikada nije načinio kompromis u odnosu na drugog čovjeka, načinio je kompromis samo onda kada je njime dobio što je htio. On uvijek hoće da uzme i zauzvrat ne želi dati. Njegove navike su njemu jednostavno svetinja i ne želi ih mijenjati, radije će ratovati, ići će čak u drugu državu ratovati da bi zaštitio način života koji on poznaje. Pritom nema razumijevanja za žrtve, jer ih smatra kolateralnima dok je njegov cilj primaran i jasno izražen kroz njegove postupke, a riječima se može jedino i samo ovako okarakterisati; “ja, meni, moje“, sve ostalo je jednostavno “ostalo“. Dakle, ovo je usnuli čovjek ili jednostavno čovjek. On, usnuli čovjek može samo pokušati pronaći nekoga ko je već probuđen i tražiti da bude njegov “budilnik“.

KNJIGA O ČOVJEKU Samo u ovoj fazi, kada je čovjek sve više svjestan da većinu vremena spava, tada je spreman da se probudi. Probuđeni pojedinac nije sve ovo nabrojano. Probuđeni pojedinac je jed-nostavno sada i ovdje, obraća pažnju na ljude, njihove postupke, ne zani-maju ga bolja sutra, jer zna da je sutra najveća obmana uma. Njegovi pos-tupci su jasni; staviti sebe u službu istine koja, opet, služi opštem dobru. Samo onaj koji istinu koristi u ove svrhe za sebe može reći da je ljuds-ko biće. Ovo je ljudsko biće i ono mari za druga ljudska bića. Njemu je život ispred svega ostalog. Samo kada život nije ugrožen, jasno je kao dan, može cvjetati ljubav i sloboda, i poetičnost i stvaralaštvo. Tu nema mjesta boljem sutra, jer tu živi bolje - sada. Promatranjem ponašanja individue ili društva, može se odrediti na kojem je stadiju posmatrani u pogledu psihološke evolucije ili općenito evolu-cije. Primarni nagon je preživjeti. Tako, čovjek broj 1 ima za cilj preživjeti i uraditi sve da preživi, svi ostali segmenti života ili nisu u dometu njegovog pojmanja, ili ukoliko jesu, uopšte ne dobijaju bilo kakv vid značaja. Ovaj tip čovjeka je vrlo plašljiv i pomalo podao, u svakom smislu je samo dvonožac ili intelektualna životinja, jer je vođen mišlju o preživljavanju. Ovo je čovjek u kome motorički, odnosno instinktivni centar dominira nad intelektualnim i emocionalnim. To je fizički čovjek. Slijedeći nagon koji pokreće čovjeka je reprodukcija, razmnožavanje, seksualni nagon. Čovjeka kojeg pokreće ovaj nagon možemo nazvati čovjek broj 2, iako su male razlike između njega i čovjeka broj 1 , one ipak postoje. Čovjek broj 2 je onaj koji je već stekao neko materijalno bogatstvo ili sigurnost u smislu da ga ne

118

Nedžad Džakulić

brine egzistencija, i sada se posvetio is-punjavanju želja, vođen strašću. Najčešće, ovakav čovjek puno pažnje daje izgledu, trudi se biti šarmantan, zavodljiv, ostavlja dobar dojam. Trudi se biti u trendu, stoga bez zadrške čovjek broj 2 je svaki metro-seksualac. Zapravo, previše ljudi na planeti je zapela na ovom stadiju razvoja. Ovaj tip čovjeka je uglavnom emotivno nezreo, jer istinski i vrijedni osjećaji kao što su Ljubav ili empatija u njegovom životu ne igra-ju skoro nikakvu ulogu. On druge osobe koristi kao objekte ispunjenja vlastitih strasti i požude. Zna biti ekscesan, jer kao što rekoh, emotivno je nezreo i ne zna hendlati slučajnim osjećajima koji se ponekad pojave. Čovjek broj 3 pravi razliku od čovjeka broj 2 po tome što ćete ova tip ljudi često vidjeti u bogomoljama. Ovdje se jasno vidi da se u čovjeku razvila određena konekcija s duhovnim aspektom i gdje putene želje imaju svoje mjesto u njegovom životu, samo se ne govori o njima puno i pokušava ih se zatomiti. Znači, ovdje se rađa jedan drugi cilj, drugi pogledi također zauzimaju mjesto u životu čovjeka i ovo je najrasprostranjeniji tip čovjeka. Ovaj tip čovjeka je uglavnom porodični čovjek, uredno ide na posao, plaća svoje dadžbine i moglo bi se reći u okvirima normalnog življenja da je skoro pa primjeran građanin. Ovo je čovjek u kome intelektualni centar dominira nad emocionalnim motoričkim i instinktivnim. To je intelektualni čovjek. U običnom životu se srećemo samo sa ove tri kategorije ljudi. Svako od nas i svako koga poznajemo je br. 1, br. 2 ili br. 3. Postoje i više kategorije, ali ljudi se u njima ne rađaju. Svi se rađaju kao br. 1, 2 ili 3 i u više kategorije mogu preći jedino kroz spoznaju da: “mora postojati još

KNJIGA O ČOVJEKU nešto osim života koji, takoreći, živimo”. Čovjek broj 4 je već čovjek koji u sebi ima jake moralne i etičke vrijednosti, čovjek koji je razvio vrlo visok stepen empatije i samislosti za sviju. On vidi srcem, on sluša srcem, on ide za srcem. Čovjek broj 4 pati zbog svakog zla i stalni cilj mu je opšte dobro. Ovo je najčešće čovjek visoko razvijenog intelekta koji je u stanju uvi-djeti da svijet ide pogrešnim pravcem, ali i dalje ne djeluje s ciljem opšteg dobra, što je već sfera čovjeka broj 5. Čovjek broj 5 za razliku od čovjeka broj 4 djeluje; on ima sve značajke čovjeka broj 4 s tim da on djeluje već u cilju opšteg dobra. Vrlo rijetki su ljudi broj 5, jer to su ljudi koji su sebe podredili miru i svoj život su postavili u službu čovječanstvu, njihov cilj je plemenit, njihov život služi kao primjer djelovanja za mir i suživot. Sretno djetinjstvo na svakom kraju svijeta njihova je vizija. Čovjek broj 6 i čovjek broj 7 su rijetkost, pojavljuju se u određenim vre-menskim periodima koji su prečesto jako dugi i iza sebe ostavljaju sm-jernice za bolji život svih daljnjih naraštaja. Ovakvi tipovi čovjeka se najčešće nazivaju prorocima, poslanicima i slično. Oni kreiraju uslove za bolji život, oni jednostavno snagom svoje pojave i djelovanja kreiraju daljnji smjer čovjekova života na Zemlji i obično su toliko snažne lično-sti da oni u njihovim blizinama od njih često prave mitove i legende. Ovdje su opisani ukratko tipovi čovjeka i sklop njegovih ideja vodilja. Može se uočiti da je čovjeku ostavljen prostor za evoluciju, za napre-dovanje tako da čovjek broje 1 može postati broj 2 i više, i tako redom. Međutim, ukoliko ne

120

Nedžad Džakulić

znamo gdje smo, ne znamo ni kuda idemo, potreb-no je kultivisati vrline kod sebe i potrebno je početi sa iskrenošću prema sebi. Prvo dakle, prihvatiti sebe na ljestvici na kojoj se uočimo, prihvatiti sve svoje mane bez “šminkanja” i odrediti jasno i bez dotjerivanja koji tip čovjeka jesmo i tako možemo znati koji je tip ispred, odnosno kakvi trebamo biti. Još jednom da skrenem pažnju da nema vidljivih, dakle, vanjskih obiljež-ja evolucije čovjeka. To je razlog zbog kojeg se kroz ovu knjigu proteže unutrašnje ustrojstvo čovjeka. Ne postoje naznake za mogućnost buduće čovjekove, mehaničke evolu-cije, odnosno evolucije koja se odvija sama od sebe, u skladu sa zakoni-ma nasljeđivanja i selekcije. No, osnovna ideja je ta da čovjek, onakav kakvog ga poznajemo, nije dovršeno biće; iz čega proizlazi da evolucija znači razvoj izvjesnih un-utrašnjih kvaliteta i osobina koji obično ostaju nerazvijeni i ne mogu se razviti sami od sebe. Možda nam zvuči iznenađujuće, ali moramo da shvatimo da evolucija ne samo da je rijetka, već i da postaje sve rijeđa. Čovjek je trenutno uljuljan u iluziju da ima slobodnu volju, da sve teče po planu, da je sve u redu i da se svi ostali problemi drugog čovjeka ne tiču njega. Čovjek, zaista spava. On budan spava i pritom misli da živi život i da ima konce svog života u svojim rukama. Ovo je najveća prepreka čovjekovog buđenja; njegova iluzija da je budan nakon što ujutro ustane iz kreveta. Kako bih dokazao tvrdnje da čovjek jednostavno spava i pritom misli da je budan, daću jednu jednostavnu vježbu koju možete sprovesti upravo sada. Prije svega, čovjek kada spava on nije svjestan sebe i nije svjestan da spava, kao

KNJIGA O ČOVJEKU što rekoh, ujutro kada ustane iz kreveta on misli da je budan, međutim, njegova maštanja se nastavljaju, njegove umne aktivnosti se nastavljaju, čovjek i dalje nije svjestan sebe u datim momentima. Stoga, svijest je nešto drugo u odnosu na umne aktivnosti; svijest je, zapravo, posebna vrsta “svjesnosti” u čovjeku, koja je nezavisna od umne aktivnosti - prije svega svjesnost o sebi, svjesnost o tome ko je on, gde se nalazi, a zatim i svjesnost o tome šta zna, šta ne zna i tako dalje. Jasan dokaz da čovjek spava, da nije svjestan sebe, odnosno da ne može podijeliti pažnju na sebe i na neki objekat i sami možete pronaći. Pokuš-jte sada dok čitate biti svjesni sebe i ove knjige, odnosno materije knjige; dok je pažnja na knjizi vi zaboravljate sebe. Ovo je još bolji test, poznat u gnostičkim krugovima, test sa satom. Uz-mite sat i gledajte u sekundaricu, pokušavajući da budete svjesni sebe i koncentrišući se na misao “Ja sam Nedžad Džakulić i Ja sam sada ovdje”. Pokušajte da ne mislite ni na šta drugo, samo slijedite kretanje sekundar-ice i budite svjesni sebe, svog imena, svog postojanja i mjesta na kome se nalazite. Odstranite sve druge misli. Ako ste uporni, ovo ćete biti u stanju da radite dvije minute. To je granica vaše svijesti. A ako ubrzo nakon toga pokušate da ponovite eksperiment, biće vam teže nego prvi put. Ovaj eksperiment pokazuje da čovjek u svom prirodnom stanju jednog predmeta (sebe samog), može da bude svjestan dvije minute ili manje. Najvažniji zaključak koji nakon pravilnog izvođenja ovog eksperimenta može da se izvuče jeste taj da čovjek sebe nije svijestan. Iluziju da jeste stvaraju procesi pamćenja i mišljenja. Eden, edenski vrt, izgnanstvo čovjeka ili, radije pad čovjeka iz rajskog vrta; O kakvom

122

Nedžad Džakulić

se izgonu, padu, zapravo radi? Obzirom na jezik parabola koji se ne može zaobići, pogledajte čovjeka br. 6 i njegove značajke, sfere djelovanja, pojmanja, a pogledajte čovjeka broj 1, ili 2… itekakav pad, rekao bih. Iz raja u kojem živiš sada biti protjeran negdje gdje je raj uvijek ispred, nadolazeći, to je za mene strašan pad. Moje aluzije su i ovdje direktne. Još jednom ću napraviti kraći rezime. Čovjek se poistovjetio sa svojim iluzornim ja i za održavanje te iluzije spreman je položiti i život. Hoćete li da vam kažem šta je prečesta slika i odraz svakodnevnice koja se, us-ljed modernističkih čuda i njima određenih nivelacija života svela samo na “pokušaj” da živimo? Ljudi ispijenih i tmurnih, umornih lica u konstantnoj žurbi. Ljudi sa nadom u očima u potrazi za ljubavlju, zaboravljajući da je ljubav u njima, ne obazirući se na zov duše da zastanu na tren, i okrenu se iskonskome, onome što ih zove, iz dubine. Ovo je najbolje nagovijestio Rumi u svojoj izreci: “Vidio sam mnogo ljudi bez odijela i vidio sam mnogo odijela bez ljudi.” To nam je donio “moderni način života”, mnoge napretke, ali i vapaj za izgubljenom tradicijom, istinskim vrijednostima skrivenim u drevnim znanjima. Svijet pokreću pseudo-vrijednosti, a prave, istinske vrijednosti isti taj svijet zanemaruje, ostavljajući ih na marginama života. Tako, životni vijek se smanjuje, a kvalitet života više uopšte nije kvalitet. Oni koji su shvatili da mora postojati još nešto osim života koji živimo, koji su shvatili da nešto nije u redu sa svijetom kakav je danas, oni su krenuli na Put duhovnosti. Put duhovnosti otvara vam nova vrata, nove uvide i mogućnost ra-zlučivanja; šta je iluzija, a šta stvarnost. Ovo je put koji vodi do pro-

KNJIGA O ČOVJEKU buđenog pojedinca. Postoje mnogi veliki učitelji čiji utjecaji sežu u svaku poru života kakav većina ljudi danas živi. Danas su temelji školstva pogrešni, osmišljeni da ograničavaju rast inteligencije. Rekli su vam u školi da je riječ čovjek imenica, a to nije potpuna istina. Čovjek je radnja, konstantna radnja; rađa se, raste, stari, umire. Njegove ćelije su u stalnoj promjeni. Čovjek je i imenica i glagol, jer radnja je glagol. Ovim jasnim određivanjem čovjeka kao imenice čovjeku se nameće da je on odijeljen od radnje, da je on jedno, a radnja drugo, nešto što on radi. Samim tim je čovjeku rečeno da on mora konstantno nešto postajati. Međutim, čovjek je takav da, dok postaje nešto, on zaboravlja postojati. Rekli su vam da je riječ rijeka imenica. I ovo je pogrešno koliko i tačno. Rijeka teče, stalno teče i shodno tome ona je radnja; glagol. Nekad davno se, iza svojih zakulisa, vjerovatno u tajnosti skupio neki odbor i odredio načine i metode sticanja zvanja koje danas služi samo jednoj svrsi; da budeš dobar kotačić u sistemu porušenih vrijednosti. Nekolicina njih su odlučili koje knjige trebaš pročitati i znati napamet da bi dobio diplomu za ovo i ono. Kada to budete u mogućnosti, vi ćete postati uvaženi inžinjer svačega, doktor za svašta, znaćete sve osim kako živjeti punim plućima. Pogledajte malo sami za sebe, vidjećete da ljudi koji su ostavili najdublji trag u čovječanstvu, čiji utjecaj seže i danas u naše živote, nisu imali nikakve diplome po standardima današnjice. Muhamed, Isus, Buddha, Sokrat, ovo su četiri najutjecajnije ličnosti u historiji čovječanstva. Ni-jedan nije imao diplomu, a svaki od njih je učinio toliko dobra za ljude. Nažalost, učenja

124

Nedžad Džakulić

nekih od nabrojanih su iskrivljena i podastrta kao istinita, s ciljem odjeljivanja i veličanja razlika. To rade današnje diplome. Nisam protivnik školovanja, ali jesam sistema školstva kakav je danas usvojen. Ljudi se odjeljuju jedni od drugih, cijela planeta je šarena od grbova i zastava. Svakome svačija najljepša i pojedini su se toliko poistovjetili sa svojom zastavom, komadom krpe, da su spremni ubiti čovjeka u ime te zastave, u ime patriotizma. Da, uzeće vam život u ime oslikane krpe koju zovu nacionalna zastava. Zar ne uviđate zlo? Vi niste svoja zastava, svoja nacija, svoja religija, vi ste čovjek s potencijalom da postanete ljudsko biće, a ne da atrofirate u “intelektualnu životinju“ . Čovjeka kojeg smatrate neprijateljem, jer ima drugačije ocrtanu zastavu, drugačiju religiju, rođen u drugoj državi, ima istu krv kao i vi, isto srce, iste želje, istu ljubav za svoju djecu. Mi smo svi isti! Dozvolili smo da nas kolektivno zlo dovede do kolektivnog ludila. To kolektivno zlo se zove EGO. “Ljudi su spremni svađati se zbog religije, ratovati i umrijeti za nju, samo nisu spremni da žive po njenim pravilima.“ Charles Caleb Colton

KNJIGA O ČOVJEKU Sve više je uočljiva duhovna i moralna niskost prožeta linijom slabijeg otpora. Duhovan čovjek je onaj koji je svjestan sebe, koji je izgradio sebe iz svoje “unutrašnjosti“ i uzdigao se od onoga što obični čovjek i dalje cijeni; to su konfliktan život u kojem živi natjecateljski duh, fokusiran na gomilanje materijalnog i stalni odaziv glasnom zovu niskih pobuda i strasti. Izgraditi sebe podrazumijeva rad na sebi. Svakako, duhovnost kakva se danas proklamiše i sve “neo” tehnike koje se pokušavaju svrstati pod duhovnost, su daleko od Puta. Put je jednostavan u teoriji; preuzeti kontrolu nad svojim životom. No, kada teoriju treba primijeniti tu većina zakaže ili pribjegne nečemu što ne zahtijeva napor bilo koje vrste. Teorija u praksi zvuči potpuno drugačije, objedinjuje se raznim pravcima, tu su razni skupovi već provjerenih i drevnih tehnika. Tu su neka drevna učenja koja nam ukazuju ispravne pravce, tu su neki veliki učitelji koji su iza sebe ostavili stvarno veliki dio knjiga i uputa. Bili su to učitelji iz mnogih, različitih pravaca, ali koji su drugačijim pristupom pokušavali dostići isti cilj. Uglavnom, teorija je lakši dio, međutim, svaki put koji odaberete po-drazumijeva određena odricanja. Tu nastaje problem kod neosvještenog čovjeka, kod čovjeka koji je navikao na liniju slabijeg otpora. Tada se traže neke jednostavnije metode. Sve jednostavne metode su zapravo zasnovane na vjerovanju; u njih se jednostavno mora vjerovati. No, o ljudskom umu, placebo efektu i on-ome što vidimo kroz prizmu svojih vjerovanja, nasuprot onome što zaista jeste, ovdje se ne raspravlja. Ove “neo“ metode ne podnose nikakva istraživanja niti

126

Nedžad Džakulić

rasprave, potrebno je samo vjerovanje. Nije li to zapravo osnovni element religije? Svaka religija opstaje zbog vjerovanja u njene elemente. Sve se prihvata bez preispitivanja. Zbog čega je to pogrešno? Jednostavno, znanje i dublje razumijevanje je dostupno samo onima koji imaju hrabrosti preispitati sve čemu su učeni. Nije potrebno puno da shvatimo da se ovim novim metodama zapravo naša stara religija zamijenjuje ovom novom, “neo“ tehnikom. Oni koji su na putu duhovnosti znaju da je transformacija neophodna. Naše un-utrašnje ustrojstvo kakvo je bilo, polagano se mora odbaciti i početi živ-jeti novi život, zasnovan na zahvalnosti i prihvatanju. Ovo su prvi stepeni onoga koji je na duhovnom putu; prihvatanje i osjećaj zahvalnosti. No, to nisu stanja koja se kultivišu ciljano, jer ona sama po sebi nisu cilj. Šta je onda cilj duhovnosti, ukratko? Cilj je dostizanje višeg stanja svijesti koje nam daje dublje uvide i shvatanja, praktično preuzimanje našeg života u naše ruke, praktično sprovođenje slobodne volje, a ne življenje nominalne slobodne volje. Nominalna slobodna volja egzistira kod čovjeka koji je reaktivan, koji djeluje na vanjske podražaje. Dakle, logično je da energije teče tamo gdje je fokus, ali, usljed zaraznosti linije slabijeg otpora ljudi su postali skloni vjerovanju. Da, vjerovanju u uvođenje novih zakona Univerzuma, kao što je “zakon privlačenja“ ili pokušaj da se duhovnost svede na izgovaranje par rečenica kao što su; “volim te, hvala ti, oprosti mi, žao mi je“ i sl.. Najnoviji hit ovog pravca latentne duhovnosti je “voda u plavoj boci“. Ovo je, zapravo obična voda, ali mora, ponavljam; mora biti u plavoj boci. Takođe, koriste se razne invokacije i prizivanja velikana poput Tesle, u

KNJIGA O ČOVJEKU svrhu samopromicanja ili većeg broja pristaša na grupne seanse ovoga i onoga. Moj Bože, kako samo ružno zvuči ovaj trash, kič i kako god to nazvali, ali nikako duhovnošću. Svako novo saznanje traži odricanje, traži žrtvovanje, svaki put koji koristi čovjeku je težak, jer se tako stiču saznanja, jer se tako čuvaju saznan-ja, jer se time vrijednuje život. Sve što vas zove, mami, što je primamljivo je vrlo upitnih moralnih i duhovnih vrijednosti. Duhovna i moralna niskost polako, ali sigurno su zaživjele jer su se iskonske vrijednosti zaboravile. Mi ne mijenjamo sebe izgovarajući par rečenica bez obzira na njihov sadržaj, to je, nažalost, vješto osmišljena tehnika koja ima efekt ljepila. Duhovna i moralna visina je nešto što traje. Koliko bola i patnje, i rada na sebi su prošle duhovne veličine. Svaki od njih je ostavio iza sebe učenja koja se moraju ne samo preuzeti kao životna praksa nego i razumjeti.Ova učenja su bazirana na unutrašnjoj transformaciji. Većina vas zna za težinu puta koji su ovi velikani prošli. Nego, da ne bude sad da opstruiram ovo ili ono; ovdje se ne radi o pozivu da odustanete od neke nove tehnike, ovdje se radi o upozorenju da ipak ne očekujete previše od tih tehnika. Ako želite promijeniti svijet, počnite sa sobom. Vaš svijet je u vama. Ali, znajte, svoj unutarnji svijet nećete promijeniti izgovarajući par rečenica i pokušavajući emocionalno osjetiti njihovo značenje. Mi mislimo da smo odijeljeni jedni od drugih, da smo odijeljeni od prirode. Mi to nismo, mi samo mislimo da jesmo i poenta je da vjeruje-mo onome što mislimo. Nemojte vjerovati svemu što mislite, jer većina vaših misli su potekle iz centra ja, iz ega. Šta je priroda čovjeka? Šta je prirodno uopšte danas?

128

Nedžad Džakulić

Još jednom ću se osvrnuti na briljantnog Alana Wattsa: “Mnogim ljudima priroda znači ptice, pčele i cvijeće, odnosno, znači sve što nije umjetno. Ljudi misle, na primjer, “ovakva zgrada nije prirodna, umjetna je”. Prirodno stanje ljudskog bića jest da je golo, ali mi nosimo odjeću i to je umjetno. Mi gradimo kuće. Ima li ikakve razlike između ljudske kuće i osinjeg gnijezda? Ili ptičjeg gnijezda? Ustvari nema raz-like. Ali mi mislimo da je priroda, na neki način, izvan nas, ili barem da je odijeljena od nas - a nije! Jabuka jabuči, cvijeće cvjeta, zemlja ljuduje.” Mi smo priroda. Mi smo jedno. Prestanimo misliti da smo bolji od prvog do sebe. Onaj koji misli da je bolji ide toliko daleko da ne shvata da mu je um pomračen i da bez imalo grižnje savijesti ubija onog lošijeg. Kakav to bolji ubija uopšte? Bolji u ubijanju, u čemu?

KNJIGA O ČOVJEKU EPILOG O neminovnosti, o smrti Za čovjeka sve završava zadnjim izdahom. U stalnoj potrazi koja čovjeka mami, svako sebi nađe odgovarajuću filo-zofiju i uvjerenje te se toga drži. Mnogo različitih ljudi, mnogo različitih uvjerenja. No, možemo sa sig-urnošću reći da sva služe da se umiri nemir i strah od onoga što dolazi; ne boljeg sutra, već onoga što definitivno dolazi; smrti. Neki je se toliko plaše da njeno ime ne izgovaraju uopšte. Neki se plaše manje, a neki tvrde da se uopšte ne plaše, to znaju samo oni i njihova samoća satkana od crnih misli i tvrdih, teško probavljivih nemira. U biti, nemoguće je plaštiti se smrti, jer ne znamo sa sigurnošću šta ona jeste, stoga se plašimo nepoznatog, ne same smrti. O smrti znamo samo to da nakon nje više niste ovdje i to izaziva dubok strah. Ljudi su oduvijek žarko željeli doznati što se nalazi “s druge strane života”. Ali, šta ako nema “druge strane”? Možda smrt nije potpuna, već samo relativna promjena. Naposljetku, svi mi svaki dan umiremo, a trenutak poznat kao smrt zapravo je nastavak toga procesa. Smrt je proces koji traje cijelog života; čim se rodiš počinješ umirati. I, ako već ima smrti s ove strane života, onda bi trebalo biti života s one strane smrti, jer svaka medalja ima dvije strane. Dakle, osim one strane medalje koja utjeruje strah u kosti, ima još jedna. Prije nego pređemo na tu drugu stranu, istakao bih da većina

130

Nedžad Džakulić

nas zaboravlja svoju krhkost dok čini zlo drugome, zaboravlja na ono što slijedi, a toje smrt svima koji su živi. Dakle, kad bi se samo sa smrću odnosili kao s nečim što je naše vlastito, što nas neće zasigurno mimoići I kad ne bi to tako olako zaboravljali, manje bi zla činili. Nego, znate li ko se zapravo plaši smrti? Ego! On zna da je njegovo vrijeme ograničeno I stoga nas navodi na utrku za materijalnim, na ideje o nama kao najboljima, na ideje o nama kao uvrijeđenima, a sve kako bi sam taj plašljivi ego zaboravio vlastitu smrt. O, smrti divna, neki će reći. O, smrti grozna, reči če drugi. O, smrti pravedna, reći će oni koji su je prihvatili za vrijeme života. Evo, možda I sam život jeste jedna platforma na kojoj se treniramo prihvatiti smrt. Postoji i drugo gledanje na smrt: Istina je zaista da se nama sama smrt dešava svakog dana. Recimo da sada imate 30 godina. Evo, danas više niste ona osoba koja ste bili kao dijete, kad vam je bilo devet ili deset godina. Tijelo se potpuno izmijenilo i više nije nimalo nalik tijelu toga desetogodišnjaka. Sve molekule u vašim stanicama su se potpuno promijenile isto kao I vaš um. Jasno je da više ne razmišljate kao dijete. Desetogodišnjak koji ste nekad bili danas je zapravo mrtav. Dok vam je bilo deset godina, za vas je bio mrtav dvogodišnjak koji ste nekad bili. Jedini razlog zbog kojega se život čini neprekidnim jesu sjećanja i želje koje vas vežu za prošlost, no i one se neprestano mijenjaju. S obzirom da je sve podložno promjeni, tako se I vaš um, kao i tijelo, neprestano mijenja jer ga ispunjavaju prolazne misli i emocije. Kad postanete svjesni sebe, bez vezanosti za određenu dob, otkrili ste

KNJIGA O ČOVJEKU tajanstvenog, unutarnjeg promatrača koji nije prolazan. Samo se nepristrana svijest može smatrati promatračem ona ostaje ista dok se sve drugo mijenja. Svjedok ili promatrač iskustva jest jastvo ko-jemu se događaju sva iskustva. To je ta svijest koja je svjesna mislioca dok misli misao. Ona je u svima ista, ovisno o stepenu spoznaje od čovjeka do čovjeka. Ona je vječna, nema godina, religije, rasne niti klasne pripadnosti. Ta svijest jeste istinski vi. To ne umire, to preživi fizičku smrt. No, dok smo kod fizičkog tijela; postoji biološka pojava koja podupire cijelu zamisao potpune povezanosti smrti i života. Ta se pojava naziva apoptoza i ovo je pojava koja potpuno mijenja poimanje života i smrti. “Svaka stanica ima svoje vrijeme življenja i vrijeme umiranja.” Apoptoza je programirana smrt stanice, iako toga nismo svjesni, svi mi svaki dan umiremo prema rasporedu kako bismo ostali živi. Stanice umi-ru zato što to žele. Stanica pažljivo prelazi proces rađanja unatrag: smanjuje se, uništava svoje osnovne bjelančevine i na kraju rastavlja vlastitu DNK. Na površini membrane pojavljuju se mjehurići, jer stanica otvara vrata vanjskom svijetu kako bi izbacila sve životno važne spojeve, nakon čega je progutaju leukociti jednako kao što gutaju i strane mikrobe. Po završetku toga procesa stanica nestaje bez traga. No, mističan dio tek slijedi. Apoptoza nije način uklanjanja bolesnih ili starih stanica, kako biste mogli pomisliti. Taj nam je process omogućio rođenje. Kao embriji u maternici svi smo prošli primitivne stadije razvoja kada smo imali repiće poput punoglavaca, škrge poput riba, kožicu između prstiju i, što najviše iznenađuje, previše moždanih stanica. Apoptoza se pobrinula za te neželjene rudimente - u slučaju mozga,

132

Nedžad Džakulić

odgovarajuće živčane veze novorođenčeta nastaju uklanjanjem suvišnog moždanog tkiva s kojim smo rođeni. (Neurolozi su se iznenadili otkrivši da je broj stanica naših mozgova najveći pri rođenju, a potom milijuni stanica nestaju kako bi viša inteligencija mogla isplesti svoju finu mrežu veza. Dugo se smatralo da je nestajanje moždanih stanica patološki pro-ces povezan sa starenjem. Danas je tu teoriju potrebno preispitati u cije-losti.) Međutim, apoptoza ne završava u maternici. Naša se tijela i dalje razvijaju zahvaljujući smrti. Stanice imunološkog sustava, koje okružuju i gutaju strane bakterije, okrenule bi se protiv tkiva vlastitoga tijela kada jedna u drugoj ne bi izazivale smrt, a zatim i sebe uništile istim otrovima koje koriste protiv uljeza. Kad god stanica ustanovi da je njezina DNK oštećena i manjkava, svjesna je da će nauditi tijelu ako proslijedi tu manjkavost.Srećom, svaka stanica u sebi nosi otrovni gen poznat kao p53, koji može aktivirati kako bi izazvala vlastitu smrt. Tih nekoliko činjenica jedva da smo zagrebli po površini. Stručnjaci za anatomiju već odavno znaju da stanice kože umiru svakih nekoliko dana te da je stanicama mrežnice, eritrocitima i stanicama želuca također programiran kratak životni vijek kako bi se njihova tkiva brzo obnavljala. Svaka umire zbog jedinstvenog razloga. Stanice kože moraju se ljuštiti kako bi nam koža ostala meka, dok stan-ice želuca umiru zbog jakog kemijskog sagorijevanja, odnosno procesa probave hrane. Tijelo je sposobno potaknuti nastanak tvari koje održavaju ravnotežu između života i smrti, ali nauka nije obraćala pažnju na pitanje ko održava tu ravnotežu. Činjenica da bi svijest mogla biti karika koja nedostaje dovodi do ot-krovenja i zato se ne priča s

KNJIGA O ČOVJEKU naučne strane o tome. Mistici su po tom pitanju preduhitrili nauku jer mnoga mistična učenja govore da svaki po-jedinac umire u pravom trenutku i unaprijed zna kada će se to dogoditi. No, volio bih dublje razmotriti pojam svakidašnjeg umiranja. Ono je iz-bor koji svi previđaju. Da bih sačuvao osjećaj identiteta, želim se iz dana u dan vidjeti kao istu osobu. Želim se svaki dan vidjeti u istom tijelu jer me uznemiruje pomisao da me moje tijelo neprestano napušta. No, tako mora biti ako ne želim biti živa mumija. Zahvaljujući složenom mehanizmu apoptoze, mehanizam smrti pruža mi novo tijelo. Taj je process dovoljno suptilan da bi prolazio neopaženo. Još nismo vidjeli dvogodišnjakinju koja je u trećoj godini odjednom do-bila novo tijelo. Njezino je tijelo iz dana u dan isto, ali ipak nije. Samo joj proces neprestanog obnavljanja – dar smrti omogućuje držati korak sa svakim stadijem razvoja. Pravo je čudo da se čovjek zbog tog beskonačnog preobražavanja osjeća kao ista osoba.” (o apotozi iz: “Knjiga tajni”, D. Chopra) Život je zapravo dar smrti. Svakim danom umiremo. Osoba koja sam bio juče više ne postoji, mrtva je. Na ćelijskom nivou, ćelije se obnavljaju, a stare umiru i to je proces koji se dešava u nama. Još jedno istraživanje o smrti je na mene ostavilo snažan utisak. “Naime, kod čovjeka u dobi starosti se oslobađa jedna viša i još prodorni-ja energija koja ulazi u čovječji život. Međutim, ta energija se od drugih razlikuje po tome što je previše intenzivna da bi tijelo moglo da je zadrži ćelijskom strukturom; na isti način kao što je energija groma prejaka da bi tijelo jednog drveta moglo

134

Nedžad Džakulić

da je zadrži, tako da ono, kada je pogođeno, odmah počinje da gori i raspada se. Ova posljednja kosmička energija je takve vrste da prilikom njenog pojavljivanja čovjekovo ćelijsko tijelo odmah biva odvojeno od svakog u njemu postojećeg životnog potencija-la, ostajući prepušteno rastvaranju. Taj fenomen se čovjeku pojavljuje u vidu smrti. U negativnom smislu, ta najviša energija uništava čovjekovo fizičko ili organsko tijelo. Ali šta je njeno dejstvo u pozitivnom smislu? Možemo reći da ona uspostavlja vezu između smrti i začeća. To znači da je takve prirode da djeluje izvan našeg vremena. Kroz nju biva konačni zbir ili pečat bića neke individue vraćen u više sfere našeg shvatanja. Kako je to moguće? Naš osjećaj za vreme proističe iz fiziološkog razvoja tijela, kao što naš osjećaj za toplotu određuje temperatura krvi. Ćelijsko tijelo je i naš sat i naš termometar. Udarac koji ga uništava istovremeno nas oslobađa i temperature i vremena. U trenutku smrti ulazi-mo u bezvremenost ili vječnost. Iz tog trenutka bezvremenosti, iz tog sudelovanja u vječnosti, sve tačke u vremenu su na isti način dostupne. Ili, bolje rečeno, one nisu povezane vremenom, već intenzitetom energije koja ih oživljava. Dvije tačke u normalnom ciklusu ljudskog života bivaju nadahnute božanskom energijom, najsnažnijom energijom koju poznajemo. Bog sam daje i oduzima život. Smrt i začeće su povezani sa one strane vremena božanskim intenzitetom sudjelujuće energije. Kao što su dva magneta povezana svojim zajedničkim magnetizmom, tako su smrt, začeće i Bog povezani sa

KNJIGA O ČOVJEKU one strane vremena zajedničkom silom. Energija smrti redukuje cjelokupan čovjekov život, proizvod svih njegov-ih dana na nevidljivu kvintesenciju, isto kao što i destilacija desetine hiljada cvjetova može biti redukovana na jednu jedinu kap parfemske esencije. I baš kao što taj parfem ima moć da prodre kroz pukotinu u vratima, na način koji bi bio nezamisliv za cvjetove u njihovom prvobit-nom obliku, tako izgleda da je kroz smrt destilovana čovjekova esencija u stanju da prodre kroz vrijeme na jedan način koji je, sa stanovišta ljudskog tijela, potpuno nepojmljiv. Periodi od 76 godina, jednog mjeseca i četrdeset minuta su oni koje je ljudski mehanizam predodređen da prođe, isto kao što je isti mehanizam predodređen da proživi 10 mjeseci u majčinoj utrobi, 7 godina detinjstva i 70 godina fizičke zrelosti. Drugačije izraženo, ti periodi označavaju vrijeme koje je potrebno prvo-bitnom impulsu jednog individualnog života, kvantum energije koji je višim zakonima dodijeljen svakom ljudskom atomu kako bi prevazišao različite otpore koji su postavljeni kroz ta tri medijuma – isto kao što metak ispaljen iz puške prodire kroz drvo drugačijom brzinom nego kroz vodu ili kroz vazduh. Svijet organskog života u kome čovjekovo fizičko tijelo provodi 76 godi-na dovoljno je poznat. Njegova glavna karakteristika je ćelijska struktura, a procesi bivaju određeni životnim vijekom i brzinom reagovanja ćelija. Svaka veća brzina koja premašuje brzinu vremena, više ne može biti zadržana u ćelijskom tijelu. Životni vijek i brzina reakcije ćelija su za to suviše spori. Kada, dakle, čovjekova putanja sa one strane začeća doživi rastuće ubrazanje, onda to mora da se dogodi u svijetu

136

Nedžad Džakulić

koji je finiji od svijeta ćelijskih organizama. Taj svijet je svijet molekularnih jedinica.“ (iz: Teorija vječnog života”, Rodney Collin) *** Stoga, pozivam čovjeka da živi i pusti druge živjeti. Bitnost pitanja: “Ima li života poslije smrti?“ je ipak, po meni, iza pitanja: “Ima li uopšte života prije smrti?“ Dakle, sada i ovdje. To je pitanje koje mora biti prioritet, pitanje života i njegovog kvaliteta koji nam naše iluzorno ja ili ego neumoljivo uništava. Na kraju ove knjige imam molbu za vas koji ste izdržali do kraja. Stanite pred ogledalo i predstavite se samima sebi: bez imena i prezimena, bez titule, diplome, godina, spola, nacionalne pripadnosti, religijske pripadnosti. Kada stanete pred ogledalo, pogledajte dobro i vidjećete da ničega od nabrojanih obilježja nema u odrazu, tamo ste samo vi. Sve to se nalazi unutar vas, u vašem umu. Zar ne vidite da su ljudi koji ubijaju druge, u ime razlika, marionete uma, ega. Um treba biti u službi nama, a ne mi njemu. Ima li ikakvog smisla u ime misli ubiti nekoga?

Kraj

KNJIGA O ČOVJEKU POJMOVNIK: - Ja jesam: Aludira na egzistencijalističku izjavu, proklamisanje posto-janja. Odnosi se na svjesnot postojanja, potpunog bivanja, egzistenciju u svakom smislu. Aludira još na bivanje svjesnim svoje suštine, ne samo tijela. Pažnja od Ja je pažnja ili fokus na sada i ovdje, dok pažnja od Jesam je fokus ili pažnja na sebe, dakle, svjestan bivanja sebe i okoline. Ovdje se još misli i na dovoljnost samo bivanja, odbacuje se želja sa postajanjem, dovoljno je postojanje. Ovo je životna filozofija koja se često uzi-ma kao dovoljna u vidu religioznosti, duhovnosti, izjavljuje se kao invok-acija (Zazivanje božanstva ili drugoga »višega bića« uoči nekoga čina) - Sadašnji trenutak: Sadašnji trenutak je jedini trenutak u kojem ne pos-toji vrijeme. Odnosno, ovaj termin označava pažnju na sada i ovdje, ne-dopuštanje mentalnim aktivnostima da nas vode u prošlost ili budućnost. Mogućnost zadržavanja pažnje na sada kao jedino mjesto u prostoru i vremenu gdje se život događa. Nedostatak ovog termina i njegovog prak-ticiranja kao životne filozofije se očituje zaboravljanjem sebe dok se biva svjesnim sadašnjeg trenutka. - Alegorija: Alegorija (grč. drugo govoriti) je način prenesenog izražavan-ja u kojemu se metaforičko ili preneseno značenje ostvaruje u cijeloj slici ili cijeloj

138

Nedžad Džakulić

radnji; katkada i u cijeloj pjesmi. Termin alegorija je proširio svoje značenje zahvaljujući Alegorezi. Ako se određeni tekst može tumačiti tako da se značenje njegovih rečenica u cjelini u svim pojedinosti-ma svjesno prenosi na posve različit niz pojava o kojima u tekstu samom nema spomena, a upravo u tom prenesenom značenju vidi se pravi smis-ao teksta, onda alegorija dobiva mnogo šire značenje od metafore, a to novo značenje dovodi je u blizinu pojmova simbola i parabole. Alegori-jom i simbolom označava se nešto čiji smisao ne leži u njegovoj pojavno-sti, njegovom obliku, odnosno njegovim riječima, nego u značenju koje se nalazi izvan njega. "Umjesto onoga što se zapravo misli reći kazuje se nešto drugo, nešto opipljivije, ali tako da se ipak može razumijeti što je to drugo." (Gadamer) Izvor Wikipedia - parabola: (grč.). 1. Od značenja usporedbe, pojam se razvio u knjiž. vrstu, priču koja iznosi neku pouku prenesena značenja - formativan: u knjizi se odnosi na formativni um. (lat. formativus)koji daje ilistvara oblik, uobličavajući - filantrop: Filantropija (grč. philanthrōpía, od phílos ‚prijatelj‘ i ánthrō-pos ‚čovjek‘) ili čov(j)ekoljublje dobra je volja da se pomogne bližnjem svome. Dok se nekada pod filantropijom podrazumijevao religiozni zaht-jev i vrlina, danas se podrazumijeva aktivan napor da se promoviše ljud-ska dobrobit.

KNJIGA O ČOVJEKU Osoba koja aktivno djeluje u skladu s takvim usmjerenjem naziva se filan-trop ili čov(j)ekoljubac (zastarjelo: čov/j/ekoljub), žena filantropkinja ili čov(j)ekoljupka. Pojam suprotnog značenja je mizantropija (mržnja pre-ma ljudima, čovjekomržnja). - egzistencijalizam: je filozofski pravac koji se bavi problemom ljudske eg-zistencije. Temeljna teza egzistencijalista jeste „Egzistencija prethodi es-enciji“. U središtu zanimanja egzistencijalne filozofije nalazi se: čovjek, po-jedinac, njegova sloboda, njegovo samoostvarenje. Ocem egzistencijalne filozofije smatra se danski filozof 19. vijeka Søren Kierkegaard. Daljnji su poticaji došli od Nietzschea, Bergsona, Diltheya, Husserla, Schelera. Osim filozofije problemima egizstencijalizma bavi se i književnost, tako da imamo nekoliko književnih remek djela koja su podstaknuta egzis-tencijalističkom filozofijom, kao što je roman argentinskog pisca Ernesta Sabata „O junacima i grobovima“. Kao pisci književnih dijela su se okušali i sami filozofi egzistencijalizma poput Sartrea i Camusa što je rezultovalo novim književnim djelima kao što su Mučnina i Stranac. Ključnim djelom egzistencijalističke filozofije smatra se „Bitak i vrijeme“ Martin Heideggera.U egzistencijaliste se još ubrajaju: Karl Jaspers, Fjodor Mihajlovič Dostojevski i Franc Kafka - svijest: Svijest je sposobnost razmišljanja i rasuđivanja o svijetu koji nas okružuje. Svijest je najmlađa (u filogenetskom smislu), nasloženija i iskl-

140

Nedžad Džakulić

jučivo ljudska psihička funkcija, koja se različito definira: svijest obuhvata sve ono što postoji u danom trenutku u psihi čovjeka uz doživljavanje sebe i okoline kao i svjesnost i spoznaja postojanju vlastite svijesti (ja). Drugi definišu svijest kao sveukupnost psihičkog doživljavanja. Neurolozi razlikuju budnost kao kvantitativnu svijest, svijest u čistom ob-liku bez ikakva sadržaja, koja se može vidjeti kod novorođenčadi prvih dana po rođenju, i orijentaciju (prema sebi, drugima, u vremenu i pros-toru). Svijest omogućava funkcioniranje ostalih psihičkih funkcija, jer poremećaji svijesti neminovno dovode do oštećenja drugih psihičkih funkcija. Wikipedia - Razlika između svijesti i svjesnosti: Zamislite sklupturu psa koji gle-da u određenom pravcu, on gleda u nešto, uši su mu naćuljene, svjestan je nečega, možda gleda u pticu ili mačku, njegova čula su fokusirana na objekt kojeg je svjestan, to je pažnja na nešto, to je svjesnost. Svijest se odnosi na bivanje svjesnim kako okoline tako i sebe u okolini i okoline u sebi. Svjesnost je linearna, kreće se od jedne tačke ka drugoj u obliku pažnje. Svijest se širi poput valova koje su posljedica kamenčića na mirnoj vodi. Svijest je svjesnost o sebi. - arhaičan: koji ne potiče iz starog vremena, nego je samo napravljen, napisan ili podešen prema ukusu ili u duhu starog vremena, starinski, zastario.

KNJIGA O ČOVJEKU - pseudo (grč.)- lažno-, krivo-, nazovi-, izmišljen, patvoren. - Ego: na latinskom znači Ja. Od ove riječi nastale su druge kao Egoizam koja nosi značenje sebičnost, samoživost, samoljublje ili Egoista koja nosi značenje sebičnjak, samoživac; egoističan je onaj čovjek koji se u životu rukovodi samo sopstvenom korišću. Egocentričnost je posmatranje svega iz svoje perspektive, poimajući sebe kao centar svijeta i univerzuma, osobina da se sve stvari određuju isključivo u odnosu prema sebi. U duhovnoj praksi je Ego naše iluzorno ja s kojim smo se poistovijetili i mi mislimo da smo sve ono što naš ego nama nameće kao misao; misao o sebi kao većem, boljem, jačem, snažnijem, važnijem... - Probuđeni pojedinac: osoba koja je svjesna sebe u odnosu na vrijeme i okolinu, svjesna iluzornosti razlika koje se nameću od strane iluzornog Ja/ega, svjestan prolaznosti života i bitnosti svoje suštine, svjestan manjkavosti svjetovnog zla kao utrke za bogatstvom u materijalnom smislu, svjestan besmisla koje vlada kroz euforiju za sportskim dostignućima, ratnim podvizima i svim vidovima nadmetanja. - noumen; U Kantovoj dualističkoj filozofiji “stvar po sebi” koja se tobože ne može spoznati i primiti osjetima nego samo razumom zamisliti; dija-lektički materijalizam uči da postoje samo stvari koje na

142

Nedžad Džakulić

određenom is-torijskom stepenu nisu poznate, ali koje će se spoznati sa razvojem nauke; suprotno: fenomen (grč.) - natčovjek (pojam koji je postavio Nietzche) Heidegger opisuje Nietzche-ovog čovjeka kao velikana, čovjeka koga je priroda izgradila u velikom stilu. To je čovjek koji rasprostire svoju volju nad svojim životom, koji odbacuje sve nevažnosti, pa makar to bile i najljepše, najbožanskije stvari svijeta. On je hladniji, tvrđi, bez straha od mnijenja. Postavljanjem pitanja o čovjeku za Nietzchea nije bitno kao pokušaj davanja odgovora na enig-mu ljudskog bivstvovanja, nego važnost ima u cjelini problema transfor-macije zapadnoevropske kulture koja se toliko udaljila od instikata život da je postala prijetnja životnosti uopće.

KNJIGA O ČOVJEKU

Osobe čiji je rad na mene ostavio uticaj: G.I. Gurdjieff (Georgij Ivanovič Gurdijev)1877. 1949., armensko-grč-ki mistik i filozof koji je obilježio početak nove duhovne ere Zapada. Proputovao je Istok naširoko i poprijeko u potrazi za pravim, tajnim ezoternim znanjem i među njegovim najvećim postignućima su bili tajni sufijski manastiri te manastir Sarmong na dalekim obroncima Tibeta o čijem unutarnjem radu je Gurdjieff nerado govorio. Sva svoja putovanja Gurdjieff je iznio u svojoj knjizi "Susreti sa izuzetnim ljudima" prema ko-joj je snimljen i film. Gurdjieff je bio neprocjenjiv egiptolozima u proučavanju Egipta jer su njegova dostignuća i tajni uvidi rasvijetlili mnoge ta-jne, među njima i o "objektivnoj umjetnosti", a Gurdjieff je bio i jedan od malobrojnih koji je vidio i skicirao slike pretpotopnog Egipta, Egipta prije potopa, kada je Egipat bio zimzelena meka ezoternih učenja. Gurdjieff je stvorio "sistem četvrtog puta" duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" yogija, fakira i monaha. P. D. Ouspensky (Pjotr Demjanovič Uspenski, 1878-1947, je bio ruski filozof koji se bavio apstraktnim matematičkim i metafizičkim teorijama. U Moskvi 1915. susreće Georgija Ivanoviča Gurđijeva i od tada se usmjerava na studiranje metoda razvoja čovjekove svijesti. Poznata djela su mu još: Tertium Organum

144

Nedžad Džakulić

Novi model univerzuma, U potrazi za čudesnim: Fragmenti nepoznatog učenja, Četvrti put Friedrich Wilhelm Nietzsche (Fridrih Vilhelm Niče)1844 — 1900, ra-dikalni njemački filozof-pjesnik, jedan od najvećih modernih mislilaca i jedan od najžešćih kritičara zapadne kulture i hrišćanstva. Filolog, filozof i pjesnik. Nisargadatta Maharaj (rođen kao Maruti Shivrampant Kambli), 1897. -1981.) indijski hinduistički učitelj i filozof. Objavljena je njegova knjiga razgovora Ja sam to. Eckhart Tolle (Ekhart Tole) rođ. 16. februar 1948) je kanadski pisac njemačkog porijekla. Autor je bestselera Moć sadašnjeg trenutka i Nova zemlja. U 2008, Njujork Tajmsa ga je nazvao „najpopularnijim duhovnim autorom nacije“. Osho Rajneesh (1931. - 1990) bio je indijski mistik, guru i spiritualni učitelj koji je kreirao duhovnu praksu dinamičke meditacije. Od njegovog najranijeg djetinjstva bio je buntovni i nezavisni duh. Nakon što je doživ-io prosvjetljenje u svojoj dvadeset i prvoj godini, Osho završava studije filozofije, doktorira 1956. Osho 1974. otvara ašram u Puni koji postaje Meka za moderne tragaoce za Istinom. Sljedbenici počinju da ga zovu Bhagwan - Blaženi. Iza sebe je ostavio stotine pisanih knjiga.

KNJIGA O ČOVJEKU Jiddu Krishnamurti (Džidu Krišnamurti), 1895 1986) je bio poznati in-dijski filozof i pisac. Govorio je o duhovnosti, meditaciji, ljudskim odno-sima i pozitivnoj promjeni u globalnom društvu. Sa 34 godine je stekao slavu i status mesije, kada ga je Teozofsko društvo proglasilo inkarnaci-jom Maitreye Bude. Nagrađen je mirovnom medaljom UN 1984. godine. Alan Watts (Alan Vots), 1915.- 1973., jedan je od najuglednijih tumača istočnjačke misli na Zapadu koji nije bio samo marljiv učenjak već i slo-bodan i spontan duh.U knjizi " Što je zen/Što je tao " iznosi rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja. Njegova su objašnjenja ključnih termina i ideja tao-a i zena vrlo živopisna. Deepak Chopra (Dipak Čopra), rođ. 1947., doktor, duhovni učitelj, pisac koji je medicini pridružio duhovna učenja. New York Times ga je progla-sio kontroverznim guruom 21. vijeka. Napisao je više od pedeset knjiga koje su prevedene na više od trideset pet jezikaiz oblasti duhovnosti i popularne nauke. Rodney Collin (Rodni Kolin), 1909 -1956, bio je britanski pisac u oblasti spiritualnog razvoja. Bio je jedan od najpoznatijih učenika P.D. Uspensk-og, a preko njega i G.I. Gurđijeva. Herman Hesse (Herman Hese) 1877-1962., njemački pisac, dobitnik No-belove nagrade za književnost 1946. godine. Pisao je lirske pesme, novele i romane. U početku svog stvaranja bio je romantičar, u proznim delima pod uticajem psihoanalize i orijentalne

146

Nedžad Džakulić

mudrosti. U Heseovim djelima jasno je uočljivo njegovo zanimanje za egzistencijalne, duhovne i mis-tične teme i veliki uticaj budističke i hindu filozofije. Njegova najpoznatija dela su Stepski vuk, Sidarta, Igra staklenih perli. Immanuel Kant (Imanuel Kant) 1724. – 1804., njemački filozof i geograf. Tvrdi da znanje stičemo i iskustvom i razumijevanjem. Kant je imao velik utjecaj na romantičke i idealističke filozofe devetnaestog stoljeća, njegov je rad bio polazna tačka za Hegela. Najpoznatije Kantovo djelo je knjiga Kritika čistog uma, objavljeno 1781. Svoj način razmišljanja Kant je nazivao kritikom, a ne filozofijom. Jean-Paul Charles Aymard Sartre (Žan Pol Sartr), 1905. - 1980., francus-ki filozof, romanopisac, esejist, dramaturg, scenarist i kritičar. Sartreu je 1964. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, no odbio ju je primiti iz moralnih razloga. Konflikt između opresivnog, duhovno uništavajućeg konformizma i autentičnog bivanja postao je glavnom temom Sartreovih djela, pa i njegovoga filozofskog spisa Bitak i ništavilo. Uvod u Sartreovu filozofiju njegov je spis Egzistencijalizam je humanizam.

KNJIGA O ČOVJEKU

ŠKOLA ZA DUŠU

Lični i duhovni razvoj REIKI ŠKOLA PROGRAMI MEDITACIJE I JOGE INDIVIDUALNI PROGRAMI (rad s terapeutom) www. skolazadusu. com email:skolazadusu@hotmail. com

FB stranica: Škola za dušu