Kirenska škola

- Aristip (435. g - 355. g) iz Kirene, osnivač kirenaičke škole. - Aristipova filozofija pokazuje očevidno srodstvo sa sofistikom. - On poriče mogućnost objektivnog saznanja, odbacuje dijalektiku, fiziku i stalna moralna mjerila. - Po njemu, mogu se saznati samo osjećaji, i samo oni faktički postoje. Ne može se sumnjati u postojanje osjećaja i psihičkih stanja. Niko nijedan trenutak ne može sumnjati da osjećamo zadovoljstvo ili bol, i da su ta osjećanja izazvana nekom spoljnom stvari ili nekom stvari u našem tijelu. Zato naša apsolutno evidentna osjećanja (zadovoljstvo i bol) jesu za nas jedino mjerilo. Izvan svojih osjećanja, ništa na svijetu ne možemo saznati. Ali oni ne mogu biti zajedničko mjerilo, koje bi podjednako važilo za sve ljude, jer razni subjekti različno osjećaju zadovoljstvo i bol. Aristip je utvrdio da iste osjećaje, razni subjekti ne primaju na isti način. Prema tome, sasvim individualan, čisto subjektivan osjećaj, tačnije osjećanje zadovoljstva i bola. - Ako su osjećanja zadovoljstva i bola jedino stvarno mjerilo za naše saznanje, onda oni mogu učiniti i jedino mjerilo za naše delanje. Otuda samo zadovoljstvo može biti cilj našeg etičkog života, jer ono je jedino dobro, kao što je bol jedino zlo. - Aristip je izveo zaključak da je zadovoljstvo jedino dobro po prirodi, a da se sve ostala dobra osnivaju na konvenciji. Između zadovoljstva ne postoji nikakva kvalitativna razlika, jer zadovoljstvo kao takvo je dobro i nijedno ne važi više nego drugo, nego postoji razlika samo u stepenu jačine (zadovoljstvo samo sebe opravdava). Ovakvim učenjem Aristip je postao osnivač hedonizma. - Za Aristipa, što donosi zadovoljstvo jeste dobro, a što stvara bol jeste zlo, sve ostalo je indiferentno. Dobro je,

istvoremeno sa prijatnošću ili sa zadovoljstvom, a zlo s neprijatnošću ili sa bolom, a ono što ne izaziva ni zadovoljstvo ni bol, to se ne može zvati ni dobrim ni zlim. Zadovoljstvo je jedino pozitivno stanje, tj ono nije uslovljeno ni bolom ni njegovim odsustvom, nego je nešto što ima sadržine u sebi što samo sobom zadovoljava. Iz ovoga slijedi da zadovoljstvo se osjeća samo u sadašnjosti, jer je stvarno samo sadašnje stanje. A odavdje je zadovoljstvo pretežno tjelesne prirode, jer je ono u suštini tjelesno stanje.