Kiera Cass -Odabrana

Callawayu,

momku koji se uspeo u kućicu na stablu u mom srcu i dopustio mi da budan kruna na njegovu.

PRVO POGLAVLJE

Kad su ovaj put kroz prozor doletjele cigle, bile smo u Velikoj dvorani i trpjele još jedno predavanje o društvenom ophođenju. Elise se smjesta bacila na pod i otpuhala prema bočnim vratima tiho plačući. Celeste je kreštavo vrisnula i pojurila u dubinu dvorane, za dlaku izbjegavši tuču stakla. Kriss me je zgrabila za ruku i povukla pa smo zajedno potrčale prema izlazu. – Požurite, dame! – dreknula je Silvia. U nekoliko sekundi, stražari su se poređali uz prozore i zapucali, a prasci su odjekivali u mojim ušima. Bez obzira na to jesu ti pobunjenici došli s puškama ili kamenjem, svatko tko pokaže i najmanju agresiju u vidokrugu palače umrijet će. Za ove napade više nitko nije imao strpljenja. – Mrzim trčati u ovim cipelama – promrmljala je Kriss prebacivši skute haljine preko ruke, pogleda usredotočena u dubinu hodnika. – Jedna od nas morat će se naviknuti na njih – zadihano je odvratila Celeste. Zakolutala sam očima. – Budem ti to ja, svaki ću dan obuvati teniske. Već su mi dozlogrdile ove potpetice. – Manje priče, više trčanja! – viknula je Silvia. – Kako ćemo odavde dolje u sklonište? – upitala je Elise. – A gdje je Maxon? – zadahtala je Kriss. Silvia nije odgovorila. Slijedile smo je kroz labirint hodnika, tražeći put do podruma i promatrajući kako stražari jedan za drugim trće u suprotnom smjeru. Shvatila sam da im se divim, da se divim hrabrosti koja je potrebna da čovjek otrči prema opasnosti zbog drugih ljudi. Stražari koji su trčali pokraj nas bili su posve neraspoznatljivi jedan od drugoga, dok se moj pogled nije sudario s pogledom dva zelena oka. Aspen nije izgledao preplašeno, čak ni iznenađeno.

Postojao je problem i on je krenuo riješiti ga. Jednostavno je bio takav. Kratko smo se pogledali, ali bilo je dovoljno. S Aspenom je bilo tako. U djeliću sekunde, bez ijedne riječi, mogla sam mu reći: Budi oprezan i čuvaj se. On bi, ništa ne rekavši, odgovorio: Znam, samo ti

pazi na sebe. Mogla sam mirno živjeti sa svime što nismo morali glasno izgovoriti, ali s onim što jedno drugome jesmo izrekli, nisam bila te sreće. Naš posljednji razgovor ne bi se baš mogao nazvati sretnim. Trebala sam napustiti palaču i zamolila sam ga da mi dade vremena i prostora da prebolim Izbor. Na kraju sam ostala u palači, ali mu nisam objasnila zašto. Možda gubi strpljenje sa mnom, možda njegova sposobnost da u meni vidi samo najbolje presušuje. Morat ću to nekako popraviti. Nisam mogla zamisliti život koji ne bi uključivao Aspena. Čak i sad, dok sam se nadala da će Maxon izabrati mene, svijet bez Aspena činio mi se nezamislivim. – Evo ga! – doviknula nam je Silvia pritišćući neku skrivenu ploču u zidu. Zaputile smo se stubama u podrum, s Elise i Silvijom na čelu. – Prokletstvo, Elise, daj požuri! – dreknula je Celeste. Željela sam se naljutiti na nju zbog tih riječi, ali znala sam da sve mislimo isto. Dok smo se spuštale u tamu, pokušala sam se pomirili sa satima koje ćemo potratiti skrivajući se kao miševi. Grabile smo stubama i zvuk našeg bijega nadglasao je povike stražara, dok s vrha stubišta nije odjeknuo muški glas. – Stanite! – viknuo je. Kriss i ja smo se okrenule i promatrale odoru koja je postajala sve vidljivija. – Čekajte – doviknula je Kriss djevojkama niže na stubama. – Stražar je. Zadihano smo stajale na stubama. Stražar je najzad stigao do nas, i sam zadihan. – Oprostite, dame. Pobunjenici su pobjegli već na prve pucnjeve. Danas valjda nisu raspoloženi za borbu. Dlanovima poravnavajući odjeću, Silvia je odvratila za sve nas: – Je ti kralj ocijenio da je sigurno? Ako nije, ove djevojke dovodite u vrlo opasan položaj. – Zapovjednik straže oglasio je prestanak opasnosti. Siguran sam da Njegovo Veličanstvo... – Ne govorite u kraljevo ime. Dame, krenimo dalje. – Šalite se? – upitala sam. – Idemo u sklonište bez razloga.

Ošinula me pogledom koji bi i pobunjenika zaustavio kao ukopanog pa sam začepila gubicu. Između Silvije i mene rodilo se svojevrsno prijateljstvo kad mi je svojim dodatnim satovima pouke i ne znajući pomogla skrenuti misli s Maxona i Aspena. Nakon moje male ekshibicije na Vijestima prije nekoliko dana, činilo se da je to prijateljstvo nestalo. Okrećući se prema stražaru, Silvia je nastavila. – Donesite kraljevu službenu zapovijed i vratit ćemo se. Dame, nastavite hodati. Stražar i ja razmijenili smo ogorčene poglede i krenuli svatko na svoju stranu. Silvia nije pokazala ni najmanje kajanja kad je, dvadeset minuta poslije, došao drugi stražar i rekao nam da se slobodno možemo vratiti na kat. Cijela situacija toliko me rasrdila da nisam Čekala ni Silviju ni ostale cure. Uspela sam se stubama i izašla negdje na prvome katu pa nastavila do svoje sobe noseći cipele u rukama. Moje sluškinje nisu bile u sobi, ali na krevetu me čekala omotnica na malom srebrnom pladnju. Odmah sam prepoznala Mayin rukopis i otvorila omotnicu, gutajući njezine riječi.

Ames, Postale smo tete! Astra je savršena. Voljela bi da

si ovde da je vidiš, ali svi shvaćamo kako u ovom

trenutku moraš biti u palači. Misliš ti da ćemo za

Božić biti zajedno? To nije tako daleko! Moram se

vratiti pomoći Kenny i Jamesu. Ne mogu vjerovati

koliko je lijepa. Šaljem ti fotku!

Volim te! May.

Izvukla sam sjajnu fotografiju iz omotnice. Na njoj su bili svi osim Kote i mene. James, Kennin suprug, smiješio se od uha do uha stojeći

podbuhlih očiju iznad svoje žene i kćeri. Kenna je uspravno sjedila u krevetu s majušnim ružičastim smotuljkom u naručju i izgledala podjednako oduševljena i umorna. Mama i tata blistali su od ponosa, a Mayin i Geradov ushit doslovce je iskakao iz fotografije. Naravno da Kota nije otišao posjetiti Kennu; u tome za njega nije bilo nikakve koristi. Ali ja sam trebala biti ondje. Međutim, nisam bila. Bila sam ovdje. I ponekad nisam shvaćala zašto. Maxon je Čak i nakon svega što je učinio kako bih ja ostala još uvijek provodio vrijeme s Kriss. Pobunjenici su nas neumoljivo napadali izvana, a u palači su kraljeve ledene riječi nanijele jednaku štetu mom samopouzdanju. Sve to vrijeme Aspen je kružio oko mene i bio tajna koju sam morala čuvati. A kamere su dolazile i odlazile, kradući komadiće naših života za zabavu gledateljima. Stjerali su me u kut sa svih strana i propuštala sam sve što mi je oduvijek bilo važno. Potisnula sam suze bijesa. Dozlogrdilo mi je plakanje. Zato sam se bacila na planiranje. Stvari će se vratiti na svoje mjesto jedino i tek kad Izbor završi. Iako sam još uvijek povremeno dvojila u svoju želju da budem princeza, nimalo nisam dvojila da želim biti Maxonova. A ako želim da se to dogodi, ne mogu samo besposleno sjediti i čekati. Sjetila sam se svojega posljednjeg razgovora s kraljem i ushodala se čekajući sluškinje. Nisam uspijevala ni disati kako treba pa sam znala da neću moći pojesti ni zalogaja. Ali moja će se žrtva isplatiti. Morala sam načiniti korak dalje, i to brzo. Sudeći po kraljevim riječima, ostale djevojke pokušavale su se približiti Maxonu – fizički približiti – a ja sam previše neugledna kako bih se u tom pogledu mjerila s njima. Kao da moj odnos s Maxonom već ionako nije bio dovoljno zamršen, sad sam još morala iznova steći njegovo povjerenje. A nisam znala znači ti to da ne smijem postavljati pitanja. Iako sam bila prilično sigurna da s ostalim djevojkama nije fizički intiman, nisam mogla ne zapitati se. Nikada prije nisam ga pokušala zavesti – svaki trenutak nježnosti s Maxonom dogodio se bez prethodnoga plana – ali morala sam se nadati da ću mu, postupim ti promišljeno, jasno dati do znanja kako sam zainteresirana za njega kao i ostale cure. Duboko sam udahnula, isturila bradu i ušla u blagovaonicu. Namjerno sam kasnila minutu ili dvije, u nadi da će svi ostali već biti za stolom. Nisam se prevarila. Ali njihova reakcija nadmašila je moja nadanja.

Savila sam koljeno, zamahnuvši nogom tako da se prorez moje haljine rastvorio gotovo do bedra. Haljina je bila tamnocrvono boje, bez naramenica i praktički bez leđa pa sam bila gotovo sigurna da su moje sluškinje upotrijebile magiju kako mi ne bi skliznula s tijela. Uspravila sam se i pogledala Maxona koji je, zamijetila sam, prestao žvakati. Nekome je vilica ispala iz ruke. Spustivši pogled, prišla sam svom sjedalu i smjestila se pokraj Kriss. – America, Šališ se? – šapnula je. Nagnula sam glavu prema njoj. – Molim? – odvratila sam glumeći zbunjenost. Odložila je srebrni jedaći pribor i zagledala se u mene. – Izgledaš prostački. – A ti izgledaš ljubomorno. Pogodila sam je u živac jer se malo zarumenjela prije nego što se vratila hrani. Sama sam jedva okusila večeru, već bolno stegnuta haljinom. Kad su pred mene odložili desert, odlučila sam prestati ignorirati Maxona i, kao što sam se nadala, njegov pogled bio je na meni. Podigao je ruku i smjesta se povukao za uho, a ja sam smjerno odvratila istom gestom. Brzo sam pogledala kralja Clarksona i pokušala suspregnuti osmijeh. Bio je ljutit; uspjela sam izvesti još jedan trik i proći nekažnjeno. Prva sam se ispričala i ustala od stola, dajući Maxonu priliku da se divi stražnjem dijelu haljine, pa pohitala u svoju sobu. Zatvorila sam vrata iza svojih leđa i odmah povukla patentni zatvarač haljine ne bih ti napokon propisno udahnula. – Kako je prošlo? – upitala je Mary hitajući prema meni. – Izgledao je zapanjeno. Svi su tako izgledali. Lucy je zacičala, a Anne pritekla u pomoć Mary. – Mi ćemo pridržati haljinu. Hodajte – naredila je. Učinila sam što mi je rečeno. – I hoće ti on večeras doći? – Da. Nisam sigurna kad, ali definitivno će doći. – Sjela sam na rub kreveta prekriživši ruke na trbuhu kako mi otkopčana haljina ne bi skliznula s grudi. Anne me je tužno pogledala. – Žao mi je što će vam još nekoliko sati biti neudobno. Međutim, sigurna sam đa će vrijediti truda. Nasmiješila sam se i nastojala izgledati kao da se lako nosim s boli. Svojim sam sluškinjama rekla da želim privući Maxonovu pozornost. Izostavila sam nadu da će se ova haljina uz malo sreće brzo naći na podu. – Želite ti da ostanemo dok on ne dođe? – upitala je Lucy pršteći od oduševljenja.

– Ne, samo mi pomozile zakopčati haljinu. Moram razmisliti o nekim stvarima – odgovorila sam ustajuči kako bi mi pomogle. Mary je uhvatila patentni zatvarač. – Uvucite trbuh, gospođice. – Poslušala sam je i dok me je haljina ponovno opasavala, pomislila sam na vojnika koji ide u rat. Oklop je bio drugačiji, ali ideja ista. I ja ču večeras oboriti s nogu jednog muškarca.

DRUGO POGLAVLJE

Otvorila sam balkonska vrata i noćni zrak zasladio je moju sobu. lako je bio prosinac, vjetrić je bio blag i škakljao moju kožu. Više uopće nismo smjele izlaziti iz palače, ne bez pratnje stražara, pa će ovo morati biti dovoljno. Ustrčala sam se, palila svijeće, pokušavala prostor učiniti privlačnim. Tad sam začula kucanje na vratima, ugasila šibicu, odjurila do kreveta, uzela knjigu u ruku i raširila skute haljine. Da,

Maxone, uvijek ovako izgledam kad čitam. – Uđi – jedva čujno sam ga pozvala. Maxon je ušao, a ja sam lagano podigla glavu i opazila začuđenost u njegovim očima dok je promatrao moju slabo osvijetljenu sobu. Zaustavio je pogled na meni i klizio njime uz moju otkrivenu nogu. – Došao si – rekla sam, zaklopila knjigu i ustala pozdraviti ga. Zatvorio je vrata za sobom, prikovavši pogled za moje obline. – Htio sam ti reći da večeras izgledaš fantastično. Trznula sam glavom i prebacila kosu preko ramena. – Oh, misliš u ovoj haljini? Ležala je u dnu ormara. – Drago mi je da si je izvukla. Provukla sam prste kroz njegove. – Sjedni malo sa mnom. U posljednje te vrijeme ne viđam često. Uzdahnuo je i pošao za mnom. – Žao mi je. Otkad smo u onom pobunjeničkom napadu izgubili onoliko mnogo ljudi, situacija je pomalo napeta, a znaš kakav je moj otac. Poslali smo nekoliko stražara da čuvaju vaše obitelji, a naša je vojska već ionako previše opterećena pa je i gori nego inače. Usto me pritišće da okončam Izbor, ali ja se ne dam. Želim malo vremena da dobro razmislim. Sjeli smo na rub kreveta. Smjestila sam se tik uz njega. – Naravno. Ti bi trebao odlučiti. Kimnuo je. – Točno. Znam da sam to ponovio već tisuću puta, ali poludim kad me požuruju.

Lagano sam napućila usne. – Znam. Zastao je, a ja nisam uspijevala dokučiti izraz njegova lica. Pokušavala sam smisliti kako da pokrenem stvari s mrtve točke a da ne ispadnem nasrtljiva, ali nisam znala kako bih stvorila romantičan trenutak. – Znam da je smiješno, ali sluškinje su me danas namirisale novim parfemom. Je ti previše napadan? – upitala sam izvijajući vrat kako bi ga on mogao omirisati. Nagnuo se prema meni i dodirnuo nosom meki komadić kože. – Ne, draga, baš je dražestan – rekao je, dahom draškajući moju ključnu kost. Tada me poljubio u vrat. Progutala sam slinu i pokušala se usredotočiti. Morala sam sačuvati kontrolu. – Drago mi je da ti se sviđa. Nedostajao si mi. Osjetila sam kako njegova ruka vijuga oko mojih leđa i spustila pogled. Gledao me ravno u oči, usne su mu bile samo nekoliko milimetara od mojih. – Koliko sam ti nedostajao? – šapnuo je. Njegov pogled u kombinaciji s tihim i dubokim glasom neobično je djelovao na moj puls. – Silno – odvratila sam šapatom. – Silno, silno. Nagnula sam se prema njemu, čeznući da me poljubi. Maxon je bio samouvjeren: jednom rukom privukao me k sebi, a prste druge ruke provukao je kroz moju kosu. Moje tijelo željelo se rastopiti u poljupcu, ali haljina me je priječila. Najednom sam ponovno osjetila nervozu i sjetila se svoga plana. Kliznula sam dlanovima niz Maxonove ruke i odvela njegove prste do patentnog zatvarača na svojim leđima, nadajući se da će to biti dovoljno. Ruke su mu načas oklijevale na zatvaraču, a meni je već bilo na vrhu jezika jednostavno mu kazati da ga otkopča, kad je on prasnuo u smijeh. Taj zvuk brzo me otrijeznio. – Što je tako smiješno? – užasnuto sam upitala, nastojeći smisliti neupadljiv način da provjerim smrdi ti mi iz usta. – Od svega što si dosad izvela, ovo je daleko najzabavnije! – Maxon se previo u struku i pljeskao po koljenu od smijeha. – Molim? Snažno me poljubio u čelo. – Uvijek sam se pitao kako bi bilo vidjeti te u pokušaju zavođenja. – Ponovno se nasmijao. – Oprosti, moram ići. – Čak je i način na koji je ustao odavao da se zabavlja. – Vidimo se sutra ujutro. Nakon toga je otišao. Jednostavno otišao!

Sjedila sam i umirala od stida. Kako sam uopće mogla i pomisliti da bih to ikad mogla izvesti? Maxon u meni možda ne zna sve, ali poznaje barem moj karakter. A ovo? Ovo nisam ja. Pogledala sam smiješnu haljinu. Pretjerala sam. Ni Celeste ne bi otišla ovako daleko. Frizura mi je bila previše savršena, Šminka prenaglašena. Od trenutka kad je prekoračio prag, znao je što pokušavam. Uzdišući, ugasila sam svijeće jednu po jednu i pitala se kako ću ga sutra pogledati u oči.

TREĆE POGLAVLJE

Razmišljala sam bih ti se opravdala želučanom virozom. Ili nesnosnom glavoboljom. Napadajem panike. Zapravo, bilo čime samo da ne moram otići na doručak. Tad sam pomislila na Maxona i kako je stalno govorio da u svakoj teškoj situaciji treba djelovati samouvjereno. To mi nije bila jaka strana. Ali ako odem dolje, ako se samo pojavim, možda mi barem za to oda priznanje. U nadi da mogu izbrisati neke od svojih postupaka, zamolila sam sluškinje da mi izvuku najčedniju haljinu koju sam imala. Ta moja molba bila je dovoljan znak da me ne smiju pitati za prethodnu večer. Haljina je bila zatvorenija od onih kakve smo obično odijevale za topla vremena u Angelesu, rukava gotovo do lakata. Bila je vedra, cvjetnog uzorka, prava suprotnost sinoćnjoj garderobi. Kad sam ušla u blagovaonicu, nisam se usudila pogledati Maxona, ali barem sam ponosno ušetala. Napokon se odvaživši, zamijetila sam da me promatra s osmijehom. Dok je žvakao hranu, namignuo mi je, a ja sam ponovno pognula glavu, glumeći veliko zanimanje za nabujak. – Drago mi je što te danas vidim odjevenu – obrecnula se Kriss. – A meni je drago što te vidim lako dobro raspoloženu. – Koji te je vrag bio spopao? – prosiktala je. Snuždeno sam odustala. – Kriss, danas nisam u stanju raspravljati o tome. Molim te, ostavi me na miru. Načas je izgledala kao da će mi uzvratiti, ali po svemu sudeći zaključila je da nisam vrijedna truda. Malo se uspravila na stolcu i nastavila jesti. Da sam sinoć imala imalo uspjeha, mogla bih opravdati svoje postupke. Ovako nisam mogla čak ni glumiti ponos. Odvažila sam se ponovno pogledati Maxona i iako me nije gledao, režući svoju hranu još uvijek je susprezao samodopadan cerek. To je presudilo. Neću trpjeti ovakav dan. Pomislila sam odglumiti

nesvjesticu, uhvatiti se za želudac ili učiniti bilo što da se izvučem iz blagovaonice, kad je ušao batler s omotnicom na srebrnom pladnju. Naklonio se prije nego što je omotnicu odložio pred kralja Clarksona. Kralj je uzeo pismo i brzo ga pročitao. – Prokleti Francuzi – promrmljao je. – Žao mi je, Amberly, ali čini se da za jedan sat odlazim. – Novi problem s trgovačkim sporazumom? – tiho je upitala kraljica. – Da. Mislio sam da smo sve riješili još prije nekoliko mjeseci. U ovome im ne smijemo popustiti. – Ustao je, bacio ubrus na tanjur i krenuo prema vratima. – Oče – zazvao ga je Maxon ustajući od stola. – Želiš ti da pođem s tobom? Učinilo mi se neobičnim što kralj pri izlasku nije zarežao sinu da pođe s njim, jer je to bila njegova uobičajena metoda poučavanja. Sad se okrenuo prema Maxonu pa mu se obratio hladnim pogledom i oštrim glasom, – Kad budeš spreman ponašati se kao kralj, doživjet ćeš što i kralj. – Rekavši to, napustio nas je. Maxon je kratko stajao, zgrožen i u nelagodi jer ga je otac prozvao pred svima. Kad je ponovno sjeo, obratio se majci. – Iskreno govoreći, nisam se stvarno radovao tom letu – rekao je, šalom razbijajući napetost. Kraljica se nasmiješila, što se od nje i očekivalo, a ostali su šutjeli. Ostale su djevojke doručkovale i povukle se u Žensku dvoranu. Kad smo za stolovima ostali samo Maxon, Elise i ja, pogledala sam ga. Istodobno smo se povukli svatko za svoje uho i nasmiješili. Elise je napokon otišla, a nas dvoje našli smo se nasred prostorije, ne mareći za batlere i sluškinje koji su raščišćavali stolove. – Ja sam kriva što te nije poveo sa sobom – žalosno sam zamijetila. – Možda – zadirkivao me. – Vjeruj mi, ovo nije prvi put da mi pokušava pokazati gdje mi je mjesto, a u njegovoj je glavi milijun razloga koji to opravdavaju. Ne bi me začudilo da je ovaj put to učinio isključivo iz inata. Ne želi izgubiti kontrolu, a što sam ja bliže odabiru supruge, to je on bliže vjerojatnosti da ostane bez moći. Iako oboje znamo da nikad neće doista pustiti uzde iz ruke. – Zašlo me ne pošalješ kući? On ti nikad neće dopustiti da odabereš mene. – Nisam rekla Maxonu kako me je njegov otac satjerao u škripac i zaprijetio mi nasred hodnika nakon što ga je Maxon nagovorio da mi dopusli ostati. Kralj Clarkson jasno mi je dao do znanja da o našem razgovoru ne smijem ni zucnuti, a ja ga nisam

željela naljutiti. Istodobno, mrzila sam što to tajim od Maxona. – Osim toga – dometnula sam prekriživši ruke – nakon onoga sinoć, ne bih rekla da me žarko želiš zadržati. Ugrizao se za usne. – Oprosti što sam se smijao, ali stvarno, što sam drugo mogao? – Puno toga, ako mene pitaš – promrmljala sam, još uvijek postiđena jer sam ga pokušala zavesti. – Osjećam se tako glupo. – Sakrila sam lice u dlanove. – Prestani – nježno je rekao i privukao me u zagrljaj. – Vjeruj mi kad ti kažem da sam bio u velikom iskušenju. Ali ti nisi takva cura. – Ali, zar ne bih trebala biti? Ne bi ti to trebalo biti dio onoga što nas dvoje jesmo? – zacviljela sam u njegove grudi. – Zar si zaboravila onu noć u skloništu? – tiho je upitao. – Da, ali tad smo se u osnovi opraštali jedno od drugoga. – Bio bi to fantastičan oproštaj. Odmaknula sam se i pljesnula ga. Nasmijao se, sretan što je uspio razbiti nelagodu. – Zaboravimo što je bilo – predložila sam. – U redu – suglasio se. – Osim toga, ti i ja imamo projekt na kojemu moramo poraditi. – Stvarno? – Da, a kako je moj otac otišao, sad je pogodan trenutak da počnemo smišljati plan. – U redu – rekla sam, uzbuđena što ću biti dio nečega u čemu sudjelujemo samo on i ja. Uzdahnuo je, a ja sam osjetila nervozu ne znajući što smjera. – U pravu si. Otac te ne odobrava. Ali možda će morati popustiti ako nam pođe za rukom jedna stvar. – Koja? – Moramo te učiniti miljenicom naroda. Zakolutala sam očima. – Je ti to projekt na kojem ćemo poraditi? Maxone, to se nikada neće dogoditi. Vidjela sam anketu u nekom Celestinu časopisu nakon što sam pokušala spasiti Marlee. Ljudi me jedva podnose. – Mišljenja se mijenjaju. Nemoj dopustiti da te to previše obeshrabri. Još uvijek sam se osjećala beznadno, ali što sam mogla reći? Ako je to moja jedim mogućnost, moram barem pokušati. – Dobro – rekla sam. – Ali, kažem ti, neće upaliti. Vragolasto se osmjehujući, prišao mi je i utisnuo dug, spor poljubac na moje usne. –

A ja tebi kažem da hoće.

ČETVRTO POGLAVLJE

Ušla sam u Žensku dvoranu, u mislima zadubljena u Maxonov novi plan. Kraljica se još nije pojavila i cure su se smijale okupljene uz, prozore. – America, dođi ovamo! – zazvata me Kriss s nestrpljenjem u glasu. Čak se i Celeste s osmijehom okrenula prema meni i domahnula mi da priđem. Nisam znala što me čeka i osjećala sam se nelagodno, ali svejedno sam im prišla. – Gospode! – zacičala sam. – Znam – uzdahnula je Celeste. Polovica stražara iz palače trčala je oko travnjaka razodjevena do pasa. Aspen mi je rekao da svi stražari dobivaju injekcije za snagu, ali usto su očito i mnogo vježbali kako bi im tijela bila u vrhunskoj kondiciji. Iako smo sve bile vjerne Maxonu, pogled na zgodne dečke nije bio nešto što smo mogle zanemariti. – Onaj plavokosi tip – rekla je Kriss. – Mislim da ima plavu kosu. Kosa im je tako kratka! – Meni se sviđa ovaj – tiho je zamijetila Elise kad je drugi stražar protrčao pokraj našeg prozora. – Oh, oh! Onaj tamo, onaj zelenih očiju – divila se Celeste pokazujući na Aspena. Kriss je uzdahnula. – Plesala sam s njim za Noć vještica i ne samo da je zgodan nego je i zabavan. – I ja sam plesala s njim – hvalisala se Celeste. – Bez premca je najzgodniji stražar u palači. Morala sam se malo nasmijati. Pitala sam se što bi Celeste mislila kad bi znala da je Aspen Šestica. Gledala sam ga kako trči i sjetila se koliko su me puta te ruke zagrlile. Sve veća suzdržanost između mene i Aspena činila se

neizbježnom, ali čak i sad morala sam se zapitati postoji li način da sačuvam dio onoga što smo nekoć imali, što ako mi zatreba? – A ti, America, koji se tebi sviđa? – upitala je Kriss. Jedini koji je doista privukao moj pogled bio je Aspen, a nakon čežnje koju sam osjetila za njim, Krissino mi se pitanje učinilo nekako glupim pa sam okolišala. – Ne znam. Svi su nekako simpa. – Simpa? – ponovila je Celeste. – Mora da se šališ! Pa ovo su jedni od najzgodnijih frajera koje sam ikad vidjela. – Samo su hrpa momaka bez majica – odvratila sam. – Baš. Zašto malo ne uživaš u prizoru prije nego što ti ostanemo samo nas tri koje ćeš morali gledati – odbrusila je. – Glupost. Maxon bez košulje izgleda jednako dobro kao svaki od ovih momaka. – Molim? – zakriještala je Kriss. Sekundu nakon što su mi te riječi izletjele iz usta shvatila sam što sam rekla. Tri para očiju prikovala su se za mene. – Kad ste to točno Maxon i ti bili golih grudi? – strogo je upitala Celeste. – Ja nisam bila golih grudi! – Ali on jest? – upitala je Kriss. – Jesi ti zbog toga jučer odjenula onu prostačku haljinu? Celeste je zinula od čuda. – Droljo! – Molim? – dreknula sam. – Što si očekivala? – obrecnula se, prekriživši ruke. – Osim ako nam ne želiš reći sve što se dogodilo i zašto smo toliko u krivu. Nije bilo načina da im objasnim. Maxonovo razodijevanje nije bilo baš romantično, ali nisam im mogla reći da sam viđala rane na njegovim leđima koje mu je zadao otac. Cijeli je život čuvao tu tajnu. Ako ga sad izdam, s nama će biti gotovo. – Celeste se polugola zalijepila za njega na hodniku! – optužila sam uperivši prst u nju. Zinula je od zaprepaštenosti. – Otkud znaš? – Zar ste sve bile gole s Maxonom? – užasnuto je upitala Elise. – Nismo bili goli! – dreknula sam. – U redu – Kriss je ispružila ruke. – Moramo to raščistiti. Tko je što učinio s Maxonom? Sve smo neko vrijeme šutjele, ne želeći prve progovoriti. – Ja sam ga poljubila – rekla je Elise. – Tri puta, ali to je sve. – Ja ga nikad nisam poljubila – priznala je Kriss. – Ali sama sam tako odlučila. Da sam željela, poljubio bi me.

– Stvarno? Nijednom? – zaprepašteno je upitala Celeste. – Ni jedan jedini put. – Pa, ja sam se često ljubila s njim. – Celeste je zamahnuta kosom, odlučivši biti ponosna umjesto u nelagodi. – Najbolje je bilo jedne noći u hodniku. – Pogledala me. – Šaptali smo o tome koliko je uzbudljivo da bi nas netko mogao zateći ondje. Na kraju su sve oči bile uperene u mene. Sjetila sam se kraljevih riječi i njegove sugestije da su ostale djevojke seksualno puno slobodnije nego što sam ja spremna biti. Ali sad sam znala da je to bilo samo još jedno oružje u njegovu arsenalu, način da me obezvrijedi. Zato sam iskreno priznala. – Ja sam bila prva djevojka koju je Maxon poljubio, ne Olivia. Nisam željela da itko zna. I podijelili smo nekoliko... prisnih trenutaka. Jednom takvom prigodom, Maxon je ostao bez košulje. – Ostao bez košulje? Što, nekom mu je čarolijom odletjela s ramena? – Celeste nije popuštala. – Skinuo ju je – priznala sam. Nezadovoljna, Celeste je navaljivala. – Sam ju je skinuo ili si mu je ti skinula? – Zapravo, zajedno smo to učinili. Nakon trenutka napetosti, ponovno se oglasila Kriss. – U redu, sad sve znamo kako stojimo. – Kako to točno stojimo? – upitala je Elise. Nitko nije odgovorio. – Želim samo reći... – zaustila sam. – Svi ti trenuci bili su mi važni i stalo mi je do Maxona. – Želiš ti reći da nama nije? – zarežala je Celeste. – Znam da tebi nije. – Kako se usuđuješ? – Celeste, nije tajna da želiš muškarca koji ima moć. Kladila bih se da ti je Maxon prilično drag, ali nisi zaljubljena u njega. Ciljaš na krunu. Nije porekla, obrušila se na Elise. – A ova ovdje? U tebi nisam nikad vidjela ni trunku osjećaja! – Ja sam suzdržana. I ti bi ponekad mogla pokušati – uzvratila je paljbu Elise. Zbog te iskrice bijesa, još mi se više svidjela. – U mojoj su obitelji svi brakovi dogovoreni. Znala sam što me čeka i ovo je dio toga. Možda u Maxona nisam zaljubljena preko ušiju, ali poštujem ga. Ljubav može doći kasnije. Kriss je suosjećajno zamijetila: – Elise, to zvuči nekako tužno. – Nije tužno. U životu ima važnijih stvari od ljubavi. Zagledale smo se u Elise, a njezine su nam riječi odjekivale u ušima. Ja sam se

za Aspena i svoju obitelj borila iz ljubavi. I sad, iako me je pomisao na to plašila, bila sam sigurna da su, kad je riječ o Maxonu, svi moji postupci – čak i oni beznadežno glupi – potaknuti istim osjećajem. Međutim, što ako je u ovome doista nešto važnije od ljubavi? – Priznat ću: volim ga – bubnula je Kriss. – Volim ga i želim da me oženi. Naglo vraćena u razgovor koji se vodio, poželjela sam da se mogu stopiti sa sagom. Što sam to pokrenula? – U redu, America, priznaj – naredila je Celeste. Zaledila sam se, plitko dišući. Trebalo mi je neko vrijeme da pronađem odgovarajuće riječi. – Maxon zna što osjećam i to je jedino važno. Celeste je zakolutala očima na moj odgovor, ali nije navaljivala. Sigurno se bojala da ću joj vratiti istom mjerom bude li me pritiskala. Stajale smo ispred prozora i promatrale se. Izbor je trajao već mjesecima i sad smo napokon znale kakve su nam suparnice. Svaka od nas zavirila je u Maxonov odnos sa svima ostalima – barem u jedan vid tog odnosa – i mogla ih usporedili. Nekoliko trenutaka poslije u dvoranu je ušla kraljica i zaželjela nam dobro jutro. Pozdravile smo je kniksom i povukle se. U kutove, u sebe. Možda je oduvijek trebalo doći do ovoga. Bilo nas je četiri, a princ samo jedan. Tri od nas brzo će otići s nečim tek malo zanimljivijim od priče o tome kako smo provele jesen.

PETO POGLAVLJE

Kršila sam ruke hodajući po knjižnici u prizemlju i smišljajući govor u glavi. Znala sam da Maxonu moram objasniti ovo što se netom dogodilo, prije nego što o tome čuje od drugih djevojaka, ali to nije značilo da sam se radovala tom razgovoru. – Kuc – kuc – rekao je ulazeći. Odmah je zamijetio zabrinutost na mom licu. – što je bilo? – Nemoj se ljutiti – upozorila sam ga dok je prilazio. Usporio je, a zabrinutost na njegovu licu zamijenio je oprez. – Pokušat ću. – Cure znaju da sam te vidjela bez košulje. – Vidjela sam kako mu pitanje navire na usne. – Nisam rekla ni riječ o tvojim leđima, iako, priznajem da sam poželjela, jer sad one misle da smo se šlatali uzduž i poprijeko. Nasmiješio se. – Na kraju je tako završilo. – Maxone, nemoj se šaliti! Sad me mrze! Sjaj nije nestao iz njegovih očiju kad me zagrlio. – Ako ti je to ikakva utjeha, nisam ljut. Važno mi je samo da im nisi odala moju tajnu, iako sam malo zapanjen da si im rekla. Kako ste uopće došle na tu temu? Zarila sam glavu u njegove grudi. – Mislim da ti to ne bih smjela reći. – Hmm. – Palcem mi je milovao leđa. – A ja sam mislio da nas dvoje radimo na povjerenju. – I radimo. Molim te da mi vjeruješ kako će samo biti gore ako ti kažem. – Možda sam griješila, ali bila sam prilično sigurna kako bi priznanje da smo mjerkale poluodjevene, znojne stražare sve nas cure uvalilo u nevolju. – U redu – napokon je rekao. – Cure znaju da si me vidjela djelomično razodjevenog. Još nešto? Oklijevala sam. – Znaju da si se sa mnom prvi put poljubio. A ja

znam sve što ti jesi i nisi učinio s njima. Odmaknuo se od mene. – Molim? – Nakon što sam se izlanula o tvojoj košulji, optužbe su letjele na sve strane i sve smo priznale. Znam da si se često ljubio sa Celeste i da bi već davno poljubio Kriss da ti je dopustila. Sve se doznalo. Prešao je dlanom preko lica i načinio nekoliko koraka probavljajući tu informaciju. – Znači, više nemam ni najmanje privatnosti? Baš nimalo? Jer ste vas četiri morale međusobno provjeriti bodovno stanje? – Bilo je jasno da je ogorčen. – Znaš, za nekoga tko drži do iskrenosti, trebao bi biti zahvalan. Zastao je i zagledao se u mene. – Molim? – Sad se sve zna. Sve imamo prilično jasnu predodžbu kako stojimo i ja sam na tome zahvalna. Zakolutao je očima. – Zahvalna? – Da si mi rekao da Celeste i ja podjednako stojimo u smislu fizičke prisnosti s tobom, nikad ti se ne bih nabacivala onako kao sinoć. Znaš ti koliko sam se osjećala poniženom? Podrugljivo se nacerio i ponovno ushodao. – America, molim te, rekla si i učinila toliko budalaština da se čudim kako ti još uvijek uopće može biti neugodno. Možda je to bilo zbog mog ne baš profinjenog odgoja, ali trebalo mi je neko vrijeme da shvatim puno značenje njegovih riječi. Maxonu sam se oduvijek sviđala, tako je barem rekao. Znala sam da drugi to ne odobravaju. Možda i on misli da je to nerazumno? – U tom slučaju, odlazim – tiho sam rekla, nesposobna pogledati ga u lice. – Oprosti što sam izlanula ono za košulju. – Zaputila sam se prema vratima i osjećala se tako beznačajnom da sam se zapitala primjećuje li uopće. – America, molim te. Nisam tako mislio... – Ne, u redu je – promrmljala sam. – Odsad nadalje više ću paziti što govorim. Zaputila sam se stubama, nesigurna želim ti da Maxon pođe za mnom. Nije pošao. Kad sam stigla do svoje sobe, Anne, Mary i Lucy mijenjale su moju posteljinu i brisale prašinu s polica. – Dobar dan, gospođice – pozdravila me je Anne. – Jeste li za malo čaja? – Ne, hvala. Sjest ću malo na balkon, dođe ti me tko posjetiti, recite da se odmaram. Anne se malo namrštila, ali kimnula je. – Naravno. Neko sam vrijeme provela udišući svjež zrak pa proučila obvezatno

štivo koje nam je pripremila Silvia. Kratko sam odrijemala i malo svirala violinu. Dok god sam mogla izbjegavati druge djevojke i Maxona, nije mi bilo važno čime ču se zaokupiti. Sad kad kralja nije bilo, smjele smo večerati u sobama pa sam iskoristila tu mogućnost. Negdje na pola tanjura piletine s limunom i paprom, netko je pokucao na vrata. Možda sam bila paranoična, ali bila sam sigurna da je to Maxon. Nije bilo šanse da ga primim u tom trenutku. Zgrabila sam Mary i Anne i zaputila se prema kupaonici. – Lucy – šapnula sam. – Reci mu da sam u kadi. – Njemu? U kadi? – Da. Nemoj ga pustiti unutra – uputila sam je. – Što se događa? – upitala je Anne kad sam zatvorila vrata i priljubila uho uz njih. – Čujete li išta? – upitala sam. Obje su prislonile uho uz vrata, čekajući hoće ti čuti išta razgovijetno. Čula sam Lucyn prigušen glas, a onda prislonila uho uz pukotinu na vralima i razgovor je postao mnogo razgovjetniji. – U kadi je. Vaše Veličanstvo – mirno je odgovorila Lucy. Dakle, ipak je bio Maxon. – Oh. Nadao sam se da još večera. Mislio sam da bih možda mogao večerati s njom. – Odlučila je okupati se prije večere. – Glas joj je malo zadrhtao, nije joj bilo drago što laže. Lucy, izdrži. – Shvaćam. U tom slučaju, možda biste joj mogli reći da pošalje po mene kad se okupa. Volio bih razgovarati s njom. – Hmmm... kupka bi mogla potrajati. Vaše Veličanstvo. Maxon se zbunio. – Oh! U redu. Tad joj, molim vas, recite da sam svratio i da pošalje po mene ako želi razgovarati. Recite joj da se ne brine bude ii kasno... doći ću. – Da, gospodine. Dugo je sve bilo tiho i pomislila sam da je otišao. – Hm, hvala – najzad je rekao. – Laku noć. – Laku noć, Vaše Veličanstvo. Još sam se nekoliko sekundi skrivala u kupaonici kako bih bila sigurna da je Maxon otišao. Kad sam izašla, Lucy je još uvijek stajala uz vrata. Pogledala sam sve svoje sluškinje i vidjela pitanja u njihovim očima. – Večeras jednostavno želim bili sama – neodređeno sam rekla. – Zapravo, mislim da sam spremna za spavanje. Biste li odnijele moj

pladanj, a ja ću se spremiti za poćinak. – Želite ti da jedna od nas ostane s vama? – upitala je Mary. – U slučaju da odlučite poslati po princa. Vidjela sam nadu u njihovim očima, ali morala sam ih razočarati. – Ne. Samo se želim odmoriti. Maxona ću vidjeti ujutro. Bilo je neobično poći na počinak znajući da je između Maxona i mene nešto neriješeno, ali nisam znala kako bih u tom trenutku razgovarala s njim. Nije imalo smisla. Već smo prošli toliko peripetija, toliko pokušaja da naš odnos bude prava veza, ali sad mi je bilo jasno da je pred nama još dug put prije nego što se to doista dogodi. Netko me je naglo probudio prije zore. Svjetlo iz hodnika preplavilo je moju sobu i trljala sam oči dok je stražar ulazio. – Lady America, probudite se, molim vas. – Što se događa? – upitala sam zijevajući. – Hitan slučaj. Trebamo vas dolje. Krv mi se zaledila u žilama. Moja je obitelj mrtva, znala sam. Kralj je poslao stražare. Rodbinu smo upozorile da je ovo moguće, ali pobunjenicima se nije moglo stati na kraj. Isto se dogodilo i Natalie. Izbor je napustila kao kći jedinica nakon što su pobunjenici ubili njezinu mlađu sestru. Naše obitelji više nisu bile sigurne. Zbacila sam prekrivače pa dograbila kućni ogrtač i papuče. Otrčala sam hodnikom i stubama najbrže što sam mogla i umalo se dvaput spotaknula. Kad sam stigla do prvoga kata, Maxon je već bio ondje i pozorno razgovarao s jednim stražarom. Dotrčala sam do njega, zaboravivši sve što se dogodilo između nas tijekom zadnja dva dana. – Jesu ti dobro? – upitala sam nastojeći ne rasplakati se. – Koliko je loše? – Molim? – upitao je i privukao me u neočekivan zagrljaj. – Moji roditelji, braća i sestre. Jesu ti dobro? Maxon me brzo malo odmaknuo od sebe i pogledao ravno u oči. – Dobro su, America. Oprosti, trebao sam znati da ćeš prvo pomisliti na to. Umalo sam zajecala od olakšanja. Kad je nastavio, Maxon je djelovao pomalo zbunjeno. – Pobunjenici su u palači. – Molim? – zakriještala sam. – Zašto se ne skrivamo? – Nisu nas došli napasti. – Zašto su onda došli? Uzdahnuo je. – Došlo je samo dvoje pobunjenika iz sjevernjačkoga tabora. Nisu naoružani i zahtijevali su razgovor isključivo sa mnom...

i s tobom. – Zašto sa mnom? – Nisam siguran, ali razgovarat ću s njima pa sam pomislio i tebi dati priliku. Pogledala sam se i dlanovima zagladila kosu. – U spavaćici sam. Nasmiješio se. – Znam, ali prigoda je neslužbena. Izgledaš sasvim pristojno. – Želiš li ti da razgovaram s njima? – Hoćeš li ili nećeš razgovarati s njima, odlučit ćeš sama, ali mene zanima zašto žele razgovarali baš s tobom. Nisam siguran da će mi to reći ne budeš li i ti prisutna. Kimnula sam odvagujući u glavi. Nisam bila sigurna želim li razgovarati s pobunjenicima. Naoružani ili nenaoružani, vjerojatno su daleko opasniji nego što bih ja ikada mogla biti. Ali ako Maxon misli da mogu, možda bih trebala... – U redu – rekla sam uspravljajući se. – Okej. – America, obećavam li da nećeš nastradati. – Njegova je ruka još uvijek bila na mojoj. Lagano mi je stisnuo prste. Obratio se stražaru. – Odvedite nas. I neka futrola vašeg pištolja bude otkopčana, za svaki slučaj. – Naravno, Vaše Veličanstvo – odgovorio je stražar i poveo nas iza ugla u Veliku dvoranu, u kojoj je stajalo dvoje ljudi okruženo stražari ma. Trebalo mi je nekoliko sekundi da u mnoštvu opazim Aspena. – Bi li opozvao svoje pse? – upitao je jedan od pobunjenika. Bio je visok, vitak i plavokos. Čizme su mu bile blatnjave, a odjeća je izgledala kao nešto što bi odjenula Sedmica: grube hlače, sužene da mu budu priljubljene uz noge, i zakrpana košulja ispod otrcane kožne jakne. Oko vrata mu je na dugom lančiću visio hrđav kompas i ljuljao se pri svakom njegovu pokretu. Izgledao je neuglađeno, ali nije ulijevao strah, a to nisam očekivala. Još neočektvanija bila je spoznaja da je drugi pobunjenik djevojka. I Ona je na nogama imala čizme, ali kako je nastojala biti snalažljiva i modema istodobno, odjenula je tajice i suknju od onog istog materijala od kojega su bile i muškarčeve hlače. Samouvjereno je isturila bok iako je bila okružena stražarima. Da joj nisam prepoznala lice, sjetila bih se jakne. Od trapera, kratka, prekrivena naizgled stotinama izvezenih cvjetića. Kako bi bila sigurna da sam se sjetila tko je, djevojka me je pozdravila lagano savivši koljeno. Ispustila sam zvuk koji je bio mješavina smijeha i dahtaja.

– Što ti je? – upitao je Maxon. – Kasnije – odvratila sam šapatom. Zbunjen, ali miran, utješno mi je stisnuo ruku i ponovno se usredotočio na naše goste. – Došli smo razgovarati s tobom u miru – rekao je muškarac. – Nismo naoružani, a tvoji stražari su nas pretražili. Znam da je neumjesno zahtijevati privatnost, ali ono o čemu smo došli razgovarati nije za tuđe uši. – A America? – upitao je Maxon. – I s njom želimo razgovarati. – U koju svrhu? – Ponavljam – gotovo drsko odvratio je mladić – moramo biti negdje gdje nas ovi dečki neće ćuti. – Nestašno je zamahnuo rukom kroz prostoriju. – Ako mislite da joj možete nauditi... – Znam da si sumnjičav prema nama, i to opravdano, ali doista nemamo razloga nauditi ni tebi ni njoj. Želimo razgovarati. Maxon je kratko promislio. – Vi – rekao je promatrajući jednog stražara – spustite stol i četiri stolca. Nakon toga svi se udaljite, da porazgovaramo s našim gostima. Stražari su poslušati i nekoliko neugodnih trenutaka svi smo šutjeli. Kad su napokon spustili stol s hrpe i postavili ga u kut s dva stolca sa svake strane, Maxon je mahnuo pobunjenicima da nam se pridruže za stolom. Dok smo hodali, stražari su se odmaknuli i nijemo poredali uz zidove, pogleda usredotočenih na dvoje pobunjenika kao da su spremni zapucati u sekundi. Kad smo stigli do stola, muškarac je ispružio ruku. – Ne misliš li da bismo se trebali upoznati? Maxon ga je oprezno promotrio, ali je popustio. – Maxon Schreave, vaš vladar. Mladić se nasmijuljio. – Čast mi je, gospodine. – A ti si? – Gospodin August Illéa, vama na usluzi.

ŠESTO POGLAVLJE

Maxon i ja kratko smo se pogledali pa vratili pogled na pobunjenike. – Dobro ste me čuli. Ja sam Illéa. I to rođenjem. I ova će to prije ili poslije postati udajom – rekao je August kimajući prema djevojci. – Georgia Whitaker – predstavila se djevojka. – O tebi, America, naravno, sve znamo. Ponovno mi se nasmiješila, a ja sam joj uzvratila. Nisam bila sigurna da joj vjerujem, ali mrzila je sigurno nisam. – Znači, otac je imao pravo. – Maxon je uzdahnuo. Zbunjeno sam ga pogledala. Zar je Maxon znao da ima izravnih nasljednika Gregoryja Illée ? – Rekao je da ćete jednoga dana doći po krunu. – Ne želim tvoju krunu – uvjerio nas je August. – Odlično, jer namjeravam upravljati ovom državom – odvratio je Maxon. – Odgojen sam za to i ako misliš da možeš doći ovamo tvrdeći da si Grogoryjev prapraunuk... – Maxone, ne želim tvoju krunu! Uništenje monarhije cilj je južnjačkih pobunjenika. Mi imamo druge ciljeve. – August je sjeo za stol i zavalio se u stolac. Tad je, kao da smo mi došli u njegov dom, zamahnuo rukom prema ostalim stolcima pozivajući nas da sjednemo. Maxon i ja ponovno smo se pogledali i pridružili mu se, a Georgia je brzo slijedila naš primjer. August nas je neko vrijeme promatrao, proučavao nas ili pokušavao odlučiti odakle započeti. Napetost je razbio Maxon, koji nas je možda želio podsjetiti na to tko je glavni. – Jeste li za kavu ili čaj? Georgia se razvedrila. – Kavu? I protiv svoje volje, Maxon se nasmiješio njezinu oduševljenju i okrenuo kako bi privukao pozornost stražara. – Biste li, molim vas, rekli kojoj od sluškinja da nam donese kavu? I pobrinite se da bude jaka. – Potom se ponovno usredotočio na Augusta. – Ne mogu ni zamisliti što želiš od mene. Čini se da si namjerno

došao dok svi u palači spavaju i pretpostavljam da ovaj posjet želiš zadržali u šio većoj tajnosli. Roci što moraš. Ne mogu obećati da ću li dati što želiš, ali saslušat ću te. August je kimnuo i nagnuo se prema Maxonu. – Već desetljećima tražimo Gregoryjeve dnevnike. Odavno znamo da postoje, a nedavno nam je to potvrdio izvor koji ne mogu otkrili. – August me pogledao. – Samo da znaš, nije ih odala tvoja prezentacija na Vijestima. Odahnula sam od olakšanja. Čim je spomenuo dnevnike, u mislima sam se počela proklinjati i pripremali za kasnije, kad Maxon to pridoda popisu svih gluposti koje sam učinila. – Nikad nismo željeli srušiti monarhiju – rekao je Maxonu. – Iako je nastala na vrlo pokvaren način, nemamo ništa protiv suverenog vođe, pogotovo ako si taj vođa ti. Maxon je šutio, ali osjećala sam njegov ponos. – Hvala ti. – Mi bismo Željeli druge stvari, određene slobode. Želimo da dužnosnici budu imenovani, a kaste ukinute. – August je to rekao kao da je to mačji kašalj. Ako je vidio kako su prekinuli moju prezentaciju na Vijestima, trebao bi znati da nije tako. – Ponašaš se kao da sam ja već kralj – ojađeno je odgovorio Maxon. – Čak i da je to moguće, ne mogu ti jednostavno dati to što tražiš. – Ali otvoren si prema toj zamisli? Maxon je podigao ruke i spustio ih na stol. – trenutačno je posve nevažno prema čemu sam otvoren. Nisam kralj. August je s uzdahom pogledao Georgiju. Činilo se da komuniciraju bez riječi i mene je zadivila njihova neusiljena prisnost. Situacija je vrlo napeta, a njihovi se međusobni osjećaji posve jasno vide. – Kad već govorimo o kraljevima, zašto ne objasniš Americi tko si – dodao je Maxon. – Siguran sam da ćeš to učiniti bolje – od mene. Znala sam da je Maxon time želio dobiti na vremenu da razmisli kako bi preuzeo kontrolu nad situacijom, ali nisam mu zamjerila. Izgarala sam od želje da shvatim. August se suho nasmiješio. – To je zanimljiva priča – započeo je, a njegov živahan glas dao je naslutiti koliko će pripovijest biti uzbudljiva. – Kao što znaš, Gregory je imao troje djece: Katherine, Spencera i Damona. Katherine je udao za jednoga princa, Spencer je umro, a Damon je naslijedio prijestolje. Kad je Damonov sin Justin umro, princ je postao njegov rođak Porter Schreave, oženivši se Justinovom mladom udovicom koja je samo tri godine ranije pobijedila na Izboru. I sad su Schreaveovi kraljevska obitelj. Ne bi trebao postojati više nijedan potomak obitelji Illéa. Ali postojimo. – Mi? – upitao je Maxon proračunatim tonom, kao da se nada

broju tih potomaka. August je samo kimnuo. Lupkanje peta najavilo je sluškinjin dolazak. Maxon je prislonio prst na usne, kao da bi se August usudio nastaviti priču dok ga ona može čuti. Sluškinja je odložila pladanj i svima nam natočila kavu. Georgijine ruke smjesta su ščepale šalicu, nestrpljivo čekajući da bude napunjena. Meni kava nije bila posebno draga – za moj je ukus previše gorka – ali znala sam da će mi pomoći da se razbudim pa sam skupila hrabrost otpili gutljaj. Ali još i prije nego što sam prinijela šalicu usnama, Maxon je pred mene gurnuo zdjelicu šećera. Kao da je znao. – Što si ono govorio? – poticao je Augusta, otpivši malo kave bez mlijeka i šećera. – Spencer nije umro – bez oklijevanja je odgovorio August. – Znao je što je njegov otac učinio kako bi se domogao vlasti, znao je da je njegovu stariju sestru u osnovi prodao u brak i znao je da se od njega očekuje isto. Nije to mogao pa je pobjegao. – Kamo je otišao? – upitala sam, progovorivši prvi put otkad smo došli. – Sakrio se kod rođaka i prijatelja, a nakon nekog vremena utaborio se s istomišljenicima na sjeveru. Gore je hladnije i vlažnije, teško plovno pa nitko ni ne pokušava. Većinu vremena živimo mirno. Georgia ga je trknula laktom i pogledala pomalo zaprepašteno. August se pribrao. – Mislim da sam ti sad dao upute kako da nas napadneš. Podsjećam te da nikad nismo ubili nijednoga tvog vojnika ili slugu i izbjegavamo ozlijediti ih pod svaku cijenu. Jedino što smo ikada željeli jest ukidanje kasta. Kako bismo to postigli, trebao nam je dokaz da je Gregory bio onakav čovjek kakvim su nam ga oduvijek opisivali. Sad taj dokaz imamo, a America je dala naslutiti dovoljno da mislimo kako bismo tu činjenicu mogli iskoristiti da želimo. Ali ne želimo. Ne, ako ne budemo morali. Maxon je otpio dug gutljaj i odložio šalicu. – Doista nisam siguran što bih trebao učiniti s tom informacijom. Izravni si potomak Gregoryja Illée , ali ne želiš krunu. Došao si tražeći nešto što ti samo kralj može dati, ali zatražio si da te saslušamo ja i jedna od djevojaka iz Elite. Moj otac i nije u palači. – Znamo – odvratio je August. – Namjerno smo došli upravo noćas. Maxon je srdito zadahtao. – Ako ne želiš krunu, nego samo ono što ti ja ne mogu dati, zašto si ovdje? August i Georgia pogledati su se, možda pripremajući se za dosad najvažniji zahtjev. – Došli smo k tebi jer znamo da si razuman čovjek. Promatramo te

otkad si se rodio i vidimo to u tvojim očima. I sada to vidim. Pokušala sam nenapadno proučili Maxonovu reakciju na te riječi. – Ni ti ne voliš kaste. Ne sviđa ti se način na koji tvoj otac drži ovu zemlju pod kontrolom. Ne želiš voditi ratove za koje znaš da su tek puko skretanje pozornosti. Više od svega, za svog života želiš mir. Pretpostavljamo da bi se situacija mogla dubokom promijenili kad postaneš kralj. I dugo čekamo na to. Spremni smo još čekati. Sjevernjački pobunjenici spremni su obećati ti da više nikada neće napasti palaču i da će dati sve od sebe da zaustave ili uspore južnjačke pobunjenike. Vidimo puno toga što li iza zidova ove palače ne možeš vidjeti. Prisegnuli bismo ti na odanost bez ikakvih pitanja, ako si voljan dati nam znak da si spreman surađivati s nama kako bismo zajedno stvorili budućnost koja će ljudima Illée napokon dati priliku da žive vlastite živote. Činilo se da Maxon ne zna što bi odgovorio pa sam tišinu prekinula ja. – Što uopće žele južnjački pobunjenici? Sve nas pobiti? August je zamahnuo glavom u pokretu koji nije značio ni da ni ne. – Sigurno i to, među ostalim, ali samo zato kako se nitko ne bi borio protiv njih. Previše je stanovništva potlačeno, a njihova sve veća skupina prihvatila je zamisao da može vladati državom. America, ti si Petica, znam da si i sama vidjela dovoljno ljudi koji mrze monarhiju. Maxon je diskretno skrenuo pogled prema meni. Kratko sam kimnula. – Naravno da jesi. Jer kad si na dnu, jedino što možeš jest okriviti vrh. U ovom slučaju, imaju dobar razlog... Na kraju krajeva, jedna ih je jedinica osudila na Život bez ikakve nade da bi taj život ikada mogao postati bolji. Vode južnjačkih pobunjenika uvjerili su svoje sljedbenike da od monarhije moraju uzeti ono što misle da im pripada. Ali neki su napustili vodstvo južnjačkih pobunjenika i priklonili se meni. Sa sigurnošću znam da Južnjaci, jednom kad preuzmu vlast, nemaju namjeru podijeliti bogatstvo. Kad se to u povijesti uopće dogodilo? Njihov je plan zatrti ono što Illéa ima. preuzeti vlast, dati gomilu obećanja i sve stanovnike ostaviti gdje su i sad. Siguran sam da će za većinu ljudi to biti i gore nego što već jest. Šestice i Sedmice neće napredovati, osim nekolicine odabranih kojima će pobunjenici manipulirati, samo zbog privida. Dvojkama i Trojkama sve će se oduzeti. Mnogo ljudi osjećat će se osvećeno, ali to neće ništa popraviti. Ako nema pop-zvijezda koje proizvode zaglupljujuće pjesmuljke, tad nema ni glazbenika u studiju koji ih

prate, ni tehničara koji trčkaraju s vrpcama, ni vlasnika trgovina koji prodaju njihovu glazbu. Likvidacija jedne osobe na vrhu uništava tisuće na dnu. August je načas zastao, naizgled duboko zabrinut. – Dobit ćemo novog Gregoryja, samo još goreg. Južnjaci su spremni na mnogo veću svirepost nego što bi li ikada mogao biti i slabe su šanse da bi se s njima ova država ikada mogla oporaviti. Bit će to ista stara potlačenost pod novim imenom... i tvoj će narod patiti kao nikada prije. – Pogledao je Maxona u oči. Činilo se kako se njih dvojica razumiju, možda zato što su obojica rođeni da vode. – Treba nam samo tvoj znak i učinit ćemo sve što je u našoj moći kako bismo ti pomogli da promijeniš situaciju, mirno i pošteno. Tvoj narod zaslužuje priliku. Maxon je spustio pogled na stol. Nisam mogla ni zamisliti raspravu u njegovoj glavi. – Kakav znak? – upitao je oklijevajući. – Novac? – Ne – odgovorio je August umalo prasnuvši u smijeh. – Imamo više sredstava nego što možeš zamisliti. – Kako je to moguće? – Donacije – jednostavno je odgovorio August. Maxon je kimnuo, ali ja sam se iznenadila. Donacije znače da postoje ljudi – tko zna koliko njih – koji ih podržavaju. Koliko je velika vojska sjevernjačkih pobunjenika kad im se pribroje i ti pristaše? Koliko mnogo stanovnika ove države zahtijeva upravo ovo što su njih dvoje došli ovamo zahtijevati? – Ako ne želiš novac, što onda želiš? – najzad je upitao Maxon. August je trznuo glavom prema meni. – Izaberi nju. Sakrila sam lice u dlanove, znajući kako će Maxon reagirati. Šutio je jedan dugi trenutak, prije nego što je planuo. – Nitko mi neće govoriti koga smijem ili ne smijem oženiti! Poigravate se mojim životom! Podigla sam glavu na vrijeme da vidim kako August ustaje od stola. – A palača se već godinama poigrava tuđim životima. Maxone, odrasti. Ti si princ. Ako želiš svoju prokletu krunu, zadrži je. Ali ta povlastica sa sobom donosi i neke odgovornosti. Stražari su nam oprezno prilazili, uzbunjeni Maxonovim tonom i Augustovim agresivnim držanjem. Sad su već sigurno mogli sve čuti. Maxon je ustao kako bi mu uzvratio. – Nećeš mi ti odabrati ženu. Kraj priče. Nimalo uplašen. August se malo udaljio od stola i prekrižio ruke. – U redu! Imamo drugu opciju, ako ova ne upali.

– Koga? August je zakolutao očima. – Baš ću ti reći kad si onako mirno reagirao prvi put. – Daj prestani. – Ova ili ona, zapravo i nije važno. Samo moramo znati da ćeš imati partnericu koja će biti suglasna s ovim planom. – Moje ime je America – žestoko sam rekla ustajući i gledajući ga ravno u oči – a ne Ova. Nisam igračka u vašoj maloj revoluciji. Stalno govoriš o tome kako svi u Illéi trebaju dobiti priliku za život kakav žele. A ja? što je s mojom budućnošću? Zar se ja u tom planu ne računam? Pomno sam promatrala njihova lica čekajući odgovor. Šutjeli su. Krajičkom oka, primijetila sam da nas stražari okružuju. Spustila sam glas. – Za ukidanje kasta sam srcem i dušom, ali nisam nešto čime ćete se igrati. Ako tražite pijuna, gore je djevojka koja je u njega toliko zaljubljena da će učiniti sve što zatražile od nje, ako to na kraju znači prošnju. A ostale dvije... jedna iz dužnosti, druga iz prestiža, i one će pristali na igru. Idite po jednu od njih. Ne čekajući dopuštenje da odem, okrenula sam se i odjurila najbrže što sam mogla u papučama i kućnom ogrtaču. – America! Čekaj! – zazvala me Georgia. Izašla sam iz dvorane prije nego što me sustigla. – Stani na sekundu. – Što je? – Ispričavamo se. Mislili smo da ste vas dvoje zaljubljeni. Nismo znali da tražimo nešto čemu se on protivi. Bili smo sigurni da će pristati. – Ne razumijete. Dozlogrdilo mu je da mu drugi prijete i šefuju. Nemate pojma što je sve prošao. – Osjetila sam kako mi suze naviru na oči i trepnula sam potiskujući ih, usredotočena na cvjetiće na Georgijinoj jakni. – Znam više nego što misliš – odgovorila je. – Možda ne sve, ali mnogo. Pomno pratimo Izbor i čini se da se vas dvoje jako dobro slažete. On djeluje vrlo sretno u tvojoj blizini. Osim toga... znamo kako si spasila svoje sluškinje. Trebala mi je sekunda da shvatim što to znači. Tko nas promatra i sve im prenosi? – Vidjeli smo i što si učinila za Marice. Vidjeli smo kako si se borila. A tu je i tvoja prezentacija neki dan. – Nasmijala se. – Trebalo je imati petlje za takvo što. Dobro bi nam došla cura s petljom. Odmahnula sam glavom. – Nisam pokušavala biti junakinja. Većinu vremena ne osjećam se ni približno hrabro.

– I? Nije ni najmanje važno što li misliš o svom karakteru, važno je samo što činiš s njim. Više od drugih postupaš pravedno prije nego što razmisliš što će to značiti za tebe. Maxon gore ima nekoliko sjajnih kandidatkinja, ali nijedna od njih neće se primiti posla kako bi poboljšala situaciju. Ne kao ti. – Puno sam toga učinila iz sebičnih razloga. Marice mi je važna, jednako kao i moje sluškinje. Približila mi se. – Nisu li ti postupci imali posljedice? – Jesu. – I vjerojatno si znala da hoće. Ali zauzela si se za one koji se nisu mogli zauzeti za sebe. To je posebno, America. Na ovakvu pohvalu nisam bila navikla. Mogla sam se nositi s tatinim izjavama da krasno pjevam ili s Aspenovim da sam nešto najljepše što je u životu vidio, ali ovo?... Ovo je bilo previše. – Iskreno, nakon nekih stvari koje si učinila, ne mogu vjerovati da li je kralj dopustio ostati. Sve ono na Vijestima... – Zazviždala je. Nasmijala sam se. – Bio je ljut kao ris. – Čudi me da si se izvukla živa! – Za dlaku sam se izvukla, vjeruj mi. Najčešće imam osjećaj da tek što me nije izbacio. – Ali Maxonu se sviđaš, zar ne? Kako te on čuva... Slegnula sam ramenima. – Ima dana kad sam posve sigurna, ali i drugih kad nemam pojma. Danas nije dobar dan. Ni jučer. Ni prekjučer, da budem iskrena. Kimnula je. – Mi svejedno navijamo za tebe. – Za mene i za još nekoga – ispravila sam je. – Istina. Ponovno ničim nije odala tko je njezina druga favoritkinja. – Što je trebao značili onaj kniks u šumi? Zafrkavala si me? – upitala sam. Nasmiješila se. – Znam da zbog našeg ponašanja ponekad ne djeluje tako, ali uistinu nam je stalo do kraljevske obitelji. Ako je izgubimo, južnjački pobunjenici će pobijediti. Dobiju li pravu vlast... čula si Augusta. – Odmahnula je glavom. – U svakom slučaju, bila sam sigurna da gledam svoju buduću kraljicu pa sam zaključila da je kniks najmanje što zavređuješ. Njezino je razmišljanje bilo tako budalasto da sam se morala ponovno nasmijati. – Ne mogu li opisali koliko je lijepo razgovarali s curom koja mi nije suparnica. – Postaje zamorno? – suosjećajno je upitala. – Što nas je manje, to je gore. Hoću reći, znala sam da će biti tako,

ali... kao da smisao više nije toliko da pokušaš biti djevojka koju će Maxon odabrati koliko da se pobrineš da neće izabrati nijednu drugu. Ne znam ima li ti to ikakva smisla. Kimnula je. – Ima. Ali, hej, za to si se prijavila. Nasmijuljila sam se. – Zapravo, nisam. Mene su, da tako kažem, natjerali da se prijavim. Nisam željela biti princeza. – Stvarno? – Stvarno. Nasmiješila se. – To što ne želiš krunu znači da si vjerojatno najbolja osoba za nju. Zagledala sam se u nju i njezine krupne oči uvjerile su me da u to vjeruje bez ikakve sumnje. Nadala sam se da ću je moći još toga upitati, ali Maxon i August izašli su iz Velike dvorane, iznenađujuće smireni. Za njima je išao jedan jedini stražar, ali nije se približavao. August je gledao Georgiju kao da ga boli i najkraća razdvojenost od nje. Možda je to bio jedini razlog zašto je danas bila ovdje. – America, jesi li dobro? – upitao je Maxon. – Jesam. – Sposobnost da ga pogledam u oči ponovno me je napustila. – Trebala bi otići pripremiti se za dan – zamijetio je. – Stražari su prisegnuli na šutnju, a i tebi bih bio zahvalan da nikome ne spominješ noćašnji sastanak. – Naravno. Činilo se da nije zadovoljan mojom suzdržanošću, ali kako sam drugačije trebala reagirati? – Gospođine Illéa, bilo mi je zadovoljstvo. Brzo ćemo ponovno razgovarati. – Maxon je ispružio ruku. August ju je nehajno prihvatio. – Ako vam išta treba, nemojte se ustručavati pitati. Doista smo na vašoj strani. Vaše Veličanstvo. – Hvala ti. – Georgia, idemo. Neki od ovih stražara izgledaju malo prebrzi na okidaču. Nasmijuljila se. – Vidimo se, America. Kimnula sam, sigurna da je više nikada neću vidjeti i rastužila se zbog toga. Prošla je pokraj Maxona i gurnula ruku u Augustovu. Sa stražarom za petama, izašli su kroz širom otvorena vrata palače i Maxona i mene ostavili same u predsoblju. Pogledao me. Promrmljala sam nešto nerazgovijetno i pokazala na kat, već krećući prema stubama. Njegov odlučan prigovor da me izabere za suprugu samo je produbio bol koju su izazvale njegove

jučerašnje riječi u knjižnici. Nakon one noći u skloništu, mislila sam da imamo dogovor. Ali činilo se kako je sada sve nejasnije nego što je bilo dok sam još pokušavala odlučiti koliko mi se Maxon uopće sviđa. Nisam znala što to znači za nas. Ili postojimo li još uvijek mi da bi bilo vrijedno zamarali se time.

SEDMO POGLAVLJE

Iako sam jurila iz petnih žila da što prije stignem do svoje sobe, Aspen je bio brži. Nisam se trebala začuditi. Aspen je palaču poznavao kao vlastiti džep. – Hej – zaustila sam, pomalo nesigurna što bih rekla. Brzo me je zagrlio pa se odmaknuo. – To je moja cura. Nasmiješila sam se. – Je li? – Stavila si ih gdje im je mjesto, Mer. – Izlažući život opasnosti, palcem mi je pogladio bradu. – Zaslužuješ biti sretna. Svi to zaslužujemo. – Hvala ti. Nasmiješen, spustio je ruku, odmaknuo narukvicu koju mi je Maxon donio iz Nove Azije i dodirnuo onu koju sam sama napravila s dugmetom koje mi je on dao. Oči su mu izgledale tužno dok je promatrao našu malu uspomenu. – Brzo ćemo razgovarati. Stvarno razgovarati. Moramo riješiti puno toga. Rekavši to, Aspen se udaljio hodnikom. Uzdahnula sam i uhvatila se za glavu. Pretpostavlja li da moje odbijanje znači kako sam zauvijek odgurnula Maxona? Misli li da želim obnoviti vezu s njim? Ali kad malo bolje razmislim, nisam li upravo odgurnula Maxona? Nisam li jučer zaključila da Aspen mora ostati u mom životu? Zašto se onda sve čini tako groznim? U Ženskoj dvorani vladalo je turobno raspoloženje. Kraljica Amberly pisala je pisma i s vremena na vrijeme pogledavala prema nama. Nakon jučerašnjega dana, izbjegavale smo sve što bi zahtijevalo međusobnu interakciju. Celeste se ispružila na kauču s hrpetinom časopisa. Kriss je vrlo mudro donijela svoj dnevnik i pisala u njega, ponovno se smjestivši blizu kraljice. Zašto se ja toga nisam sjetila? Elise je izvukla drvene bojice i nešto crtala uz prozor. Ja sam sjedila u naslonjaču uz vrata i čitala knjigu.

Tako razmještene, nismo se morale ni pogledati. Pokušala sam se usredotočiti na riječi ispred sebe, ali uglavnom sam se pitala koga sjevernjački pobunjenici žele za princezu ako ne mogu dobiti mene. Celeste je bila vrlo popularna i bilo bi lako pridobiti ljude da je slušaju. Pitala sam se jesu li svjesni kolika je manipulatorica. Ako znaju toliko mnogo o meni, možda jesu. Ima li Celeste kakvih skrivenih osobina kojih ja nisam svjesna? Kriss je umiljata i prema onoj anketi prije nekog vremena, jedna je od miljenica naroda. Njezina obitelj nema puno utjecaja, ali veća je princeza od nas ostalih. Jednostavno se tako drži. Možda je to njezina velika prednost: nije savršena, ali vrlo je mila. Bilo je dana kad sam čak i ja željela slijediti Kriss. Na Elise sam najmanje sumnjala. Priznala je da ne voli Maxona i kako je ovdje zbog dužnosti. Iskreno sam vjerovala da je govoreći o dužnosti mislila na svoju obitelj ili svoje novoazijsko podrijetlo, a ne na sjevernjačke pobunjenike. Osim toga, bila je tako smirena i strpljiva. Na njoj nije bilo ništa ni približno buntovno. Zato sam najednom postala uvjerena da je upravo ona njihova favoritkinja. Činilo se kako se najmanje trudi osvojiti Maxona i otvoreno je priznala svoju ravnodušnost prema njemu. Možda se ona nije morala truditi jer na kraju dana ima vojsku pristaša koji će joj ionako staviti krunu na glavu. – Sad je dosta – najednom je rekla kraljica. – Sve dođite ovamo. Odgurnula je svoj stolić i ustala dok smo joj sve nervozno prilazile. – Nešto nije u redu. U čemu je problem? – strogo je upitala. Pogledale smo se; nijedna od nas nije željela objasniti. Na kraju se oglasila presavršena Kriss. – Vaše Veličanstvo, jednostavno smo najednom shvatile koliko je žestoko ovo nadmetanje. Malo smo svjesnije kako svaka od nas stoji s princem pa nam je teško to prihvatiti i istodobno biti raspoložene za čavrljanje. Kraljica je kimnula s razumijevanjem. – Koliko često razmišljate o Natalie? – upitala je. Natalie je otišla prije samo tjedan dana. Ja sam razmišljala o njoj gotovo svakodnevno. I o Marice sam stalno razmišljala, a ponekad bih se sjetila i nekih drugih djevojaka. – Stalno – tiho je odgovorila Elise. – Bila je tako bezbrižna. Dok je to govorila, na usnama joj je zatitrao osmijeh. Uvijek sam mislila da nehajna Natalie živcira suzdržanu Elise. Ali možda su bile prijateljice upravo zato što su bile toliko različite. – Ponekad bi se nasmijala i na najmanju sitnicu – dometnula je Kriss. – I sve nas zarazila smijehom.

– Točno – suglasila se kraljica. – Prošla sam ovo kroz što vi sad prolazite i znam koliko je teško. Preispitujete svaki svoj postupak, preispitujete i svaki njegov postupak. Mozgate o svakom razgovoru i pokušavate dati značenje svakoj stanci između rečenica. To je silno iscrpljujuće. Kao da se sa svih nas podigao teret. Netko nas razumije. – Ali znajte ovo: ma koliko ste sad napete jedna prema drugoj, zaboljet će vas svaki put kad jedna od vas ode. Ovo iskustvo nitko nikada neće shvatiti kao ostale djevojke koje su prošle kroz njega, posebno Elita. Možda se svađate, ali među sestrama je tako. Ove cure – rekla je pokazujući na svaku od nas – bit će one koje ćete prvu godinu zvati gotovo svakodnevno jer ćete se bojati da ne načinite kakvu pogrešku i trebat će vam njihova potpora. Kad budete organizirale zabave, njihova će imena biti ta koja ćete staviti na vrh popisa uzvanika, tik ispod imena Članova svoje obitelji. Jer sad jeste obitelj. Nikad nećete prekinuti odnos koji sad imate. Pogledale smo se. Da sam ja princeza i da se događa nešto u čemu mi je potrebno racionalno gledište, najprije bih nazvala Elise. Da se svađam s Maxonom, Kriss bi me podsjetila na sve njegove dobre osobine. A Celeste... no dobro, nisam baš bila sigurna, ali ako bi mi itko ikad rekao da stisnem zube i izdržim, to bi bila ona. – Zato ne žurite – savjetovala nam je kraljica. – Prilagodite se situaciji u kojoj se nalazite. I ne razmišljajte o tome. Vi ne birate njega, on bira vas. Nema smisla da se zbog toga mrzite. – Znate li koju od nas najviše želi? – upitala je Celeste. Prvi sam put u njezinu glasu čula zabrinutost. – Ne znam – priznala je kraljica Amberly. – Ponekad mislim da bih mogla pogoditi, ali ne umišljam da shvaćam sve Maxonove osjećaje. Znam koju bi od vas odabrao kralj, ali to je sve što znam. – Koju biste vi odabrali? – upitala sam i odmah se proklela zbog te netaktičnosti. Ljubazno se nasmiješila. – Iskreno, o tome si nisam dopustila ni razmišljati. Srce bi mi se slomilo da jednu od vas zavolim kao kćer pa je izgubim. Ne bih to mogla podnijeti. Spustila sam pogled, nesigurna jesu li te riječi trebale biti utješne. – Reći ću da bih bila sretna imati svaku od vas u obitelji. – Podigla sam glavu i promatrala je dok nas je sve redom gledala u oči. – To je zasad sve. Čeka nas posao. Nijemo smo stajale upijajući njezinu mudrost. Nikad nisam odvojila vremena doznati tko su bile natjecateljice na prošlom Izboru, pronaći njihove fotografije ili išta o njima. Znala sam nekoliko imena,

uglavnom zato što bi ih starije žene spomenute u razgovoru na proslavama na kojima sam pjevala. Meni to nikad nije bilo posebno važno – već smo imali kraljicu, a iako sam djevojka, pomisao da bih mogla postati princeza nikad mi nije pala na pamet. Ali sad sam se zapitala koliko je među onim ženama koje su posjećivale kraljicu ili došle na proslavu za Noć vještica njezinih nekadašnjih suparnica, sad najprisnijih prijateljica. Celeste se prva udaljila, natrag prema utjesi kauča. Činilo se da joj riječi kraljice Amberly ne znače previše. Iz nekog razloga, za mene je to bila prijelomna točka. Sve što se zbilo u nekoliko zadnjih dana ponovno mi je pritisnuto srce i osjećala sam da ga samo sekundo dijele od puknuća. Savila sam koljeno obraćajući se kraljici. – Ispričajte me, molim – promrmljata sam i brzo se zaputila prema vratima. Nisam imala plan. Možda ću samo kratko sjedili u kupaonici ili se zavući u jedan od brojnih salona u prizemlju. Možda ću jednostavno otrčati u svoju sobu i dobro se isplakati. Nažalost, činilo se da se svemir urotio protiv mene. Jer kad sam otvorila vrata Ženske dvorane, ugledala sam Maxona koji se ushodao pred njima kao da pokušava riješiti neku zagonetku. Opazio me prije nego što sam uspjela pobjeći. Od svega što sam u tom trenutku željela, ovo je bilo posljednje na popisu. – Razmišljao sam bih li te zamolio da izađeš – rekao je. – Što trebaš? – kratko sam odgovorila. Maxon je samo stajao, još uvijek prikupljajući hrabrost kazati nešto što ga je očito izluđivalo. – Znači, jedna me od vas bezuvjetno voli? Prekrižila sam ruke. Nakon nekoliko zadnjih dana, trebala sam znati da su se njegovi osjećaji promijenili. – Da. – Ne dvije? Pogledala sam ga, gotovo srdita što treba moje objašnjenje. Zar već ne znaš što osjećam? poželjela sam vrisnuti. Zar si zaboravio

sklonište? Ali, iskreno govoreći, i meni je u tom trenutku trebala potvrda. Zbog čega sam tako brzo postala tako nesigurna? Zbog kralja. Zbog njegove insinuacije u onome što su druge djevojke učinile, zbog njegove pohvale njihovih zasluga osjećala sam se bezvrijedno. A svi moji pogrešni koraci s Maxonom ovoga tjedna samo su pogoršali taj osjećaj. Izbor je jedino što bi nas ikada spojilo, ali činilo se da ni u što ne mogu biti sigurna sve dok Izbor ne završi.

– Rekao si mi da mi ne vjeruješ – optužila sam ga. – Neki dan namjerno si me ponizio, a jučer si u osnovi rekao da sam samo neugodnost. Prije samo nekoliko sati poludio si na prijedlog da se oženiš mnome. Oprosti mi ako u ovome trenu nisam baš sigurna u naš odnos. – America, zaboravljaš da ja nikada prije nisam bio u ovakvoj situaciji – rekao je strastveno, ali bez imalo ljutnje. – Ti imaš nekoga s kime ćeš me usporediti. Ja ne znam ni kako biti u vezi s djevojkom, a pruža mi se samo jedna prilika. Ti si imala barem dvije. Naravno da ću griješiti. – Ne smetaju meni pogreške – odbrusila sam. – Smeta mi neizvjesnost. Većinu vremena ne znam što se događa. Šutio je i ja sam shvatila da smo na važnoj prekretnici. Puno smo toga podrazumijevali, ali tako nismo mogli još dugo dalje. Čak i ako završimo zajedno, ovi trenuci neizvjesnosti uvijek će nas proganjati. – Stalno se ponavlja isto – prošaptala sam, umorna od te igre. – Zbližimo se, onda se nešto dogodi i sve se raspadne, a ti kao da ne možeš odlučiti. Ako me želiš onoliko koliko oduvijek tvrdiš, zašto ovo nadmetanje već nije gotovo? Iako sam ga optužila da me uopće ne voli, njegova frustracija otopila se u tugu. – Zato što sam pola vremena bio siguran da voliš nekoga drugog, a drugu polovicu sumnjao da me uopće možeš voljeti – odgovorio je. Osjećala sam se grozno. – A ja kao nisam imala razloga za sumnju? Prema Kriss se ponašaš kao da je raj na zemlji, nakon toga te uhvatim sa Celeste... – Objasnio sam ti. – Da, ali svejedno me je zaboljelo kad sam vas vidjela. – I mene boli kad vidim koliko se brzo zatvaraš. Zašto to činiš? – Ne znam, ali možda bi neko vrijeme trebao prestati razmišljati o meni. Najednom je nastupila tišina. – Što to znači? Slegnula sam ramenima. – Ovdje su još tri djevojke. Ako te toliko brine što imaš samo jedan pokušaj, možda se želiš uvjeriti da ga ne tratiš uzalud na mene. Udaljila sam se, ljuta na Maxona jer sam se zbog njega osjećala neopisivo grozno... i ljuta na sebe jer sam samo dodatno pogoršala situaciju.

OSMO POGLAVLJE

Gledala sam kako se palača preobražava. Gotovo preko noći, raskošna božićna drvca našla su se poređana na hodnicima na prvome katu, vijenci su bili obješeni na stubištima, a svi cvjetni aranžmani promijenjeni su kako bi sadržavali božikovinu ili imelu, čudno je bilo to što bih, kad bih otvorila prozor, imala osjećaj da je vani kasno ljeto. Pitala sam se hoće li palača nekako proizvesti snijeg. Možda će Maxon razmisliti i o toj mogućnosti ako ga zamolim. A onda, možda i neće. Dani su prolazili. Nastojala sam ne biti uzrujana jer Maxon čini upravo ono što sam zatražila, ali naš je odnos zahladio. Kajala sam se zbog svog ponosa. Pitala sam se je li se ovo oduvijek moralo dogoditi. Je li mi suđeno kazati pogrešnu stvar, načiniti pogrešan izbor? Čak i ako Maxon jest ono što želim, nikad se neću dovoljno pribrati da naša veza postane stvarna. Cijela ta stvar jednostavno je postala naporna. Isti sam problem imala i s Aspenom od trenutka kad je prošao kroz vrata palače. I bolio me osjećaj razapetosti i zbunjenosti. U poslijepodnevnim satima običavala sam šetati palačom. Sad kad nam je vrt bio zabranjen, Ženska dvorana iz dana u dan previše me je ograničavala. Dok sam tako hodala, osjetila sam promjenu. Kao da je neki nevidljivi okidač pokrenuo sve u palači. Stražari su stajali malo mirnije, a sluškinje hodale malo brže. I ja sam se osjećala čudno, kao da više nisam onako dobrodošla kao prije samo nekoliko trenutaka. I prije nego što sam shvatila što osjećam, iza ugla se pojavio kralj s pratnjom. Tad je sve dobilo savršen smisao. U njegovoj odsutnosti palača je postala toplija, a sad kad se vratio kući, svi smo ponovno bili podložni njegovim hirovima. Nikakvo čudo da su sjevernjački pobunjenici oduševljeni Maxonom.

Smjerno sam savila nogu u koljenu dok se kralj približavao. Hodajući, podigao je ruku i dok mi je prilazio, muškarci iza njega zastali su ostavljajući nam malo prostora za razgovor. – Lady America. Vidim da ste još uvijek ovdje – rekao je, a osmijeh na njegovu licu kosio se s njegovim ljubaznim riječima. – Da, Vaše Veličanstvo. – I kako ste bili dok sam bio odsutan? Nasmiješila sam se. – Šutljivo. – Tako i treba. – Već je krenuo dalje hodnikom, kad se nečega sjetio i vratio. – Upozorili su me da ste vi jedina od preostalih djevojaka koja još uvijek prima novac za sudjelovanje u Izboru. Elise se svoje naknade dragovoljno odrekla, gotovo odmah nakon što su prestale isplate za Dvojke i Trojke. To me nije začudilo. Elise je bila Četvorka, ali njezini su bili vlasnici ekskluzivnih hotela. Novac im nije bio nasušno potreban kao vlasnicima trgovina u Carolini. – Mislim da to treba prestati – objavio je i naglo me vratio u sadašnji trenutak. Lice mi se snuždilo. – Ako, naravno, ovdje niste zato što volite mog sina, nego zbog isplate. – Njegove oči palile su me kao žarać, izazivale da se usprotivim njegovoj odluci. – U pravu ste – odgovorila sam i mrzila okus tih riječi u ustima.– To je pošteno. Vidjela sam da je razočaran što mu se neću usprotiviti. – Odmah ću se pobrinuti za to. Udaljio se, a ja sam stajala i pokušavala ne sažalijevati se. Zapravo, bilo je pošteno. Kako izgleda da sam ja jedina koja dobiva čekove? Sve bi to ionako prije ili poslije završilo. S uzdahom sam se zaputila prema svojoj sobi. Mogu barem pisati svojima i upozoriti ih da novac više neće stizati. Otvorila sam vrata i moje se sluškinje po prvi put otkad sam došla u palaču uopće nisu obazirale na mene. Anne, Mary i Lucy bile su u kutu prostorije i vrzmale se oko haljine na kojoj su naizgled radile, rječkajući se. – Lucy, rekla si da ćeš ti sinoć dovršili porub – rekla je Anne. – Otišla si ranije kako bi to napravila. – Znam, znam. Nešto me odvratilo. Mogu ga sad završiti. – Pogled joj je bio molećiv. Lucy je ionako bila osjetljiva i znala sam da je Annina strogost pogađa. – Zadnjih nekoliko dana često ti se događa da te nešto odvrati od

onoga što trebaš učiniti – zamijetila je Anne. Mary – je ispružila ruke. – Smirite se. Dajte mi tu haljinu prije nego što je upropastite. – Žao mi je – rekla je Lucy. – Odmah ću je odnijeli u krojačnicu i dovršiti. – Što se događa s tobom? – upitala je Anne. – Ponašaš se jako čudno. Lucy ju je pogledala, pogled joj se zaledio. Kakvu god tajnu skrivala, očito se užasavala podijeliti je s kolegicama. Nakašljala sam se. Naglo su se okrenule prema meni i jedna za drugom savile koljena u pozdrav. – Ne znam što se događa – rekla sam prilazeći im – ali iskreno sumnjam da se kraljičine sluškinje ovako svađaju. Osim toga, samo gubimo vrijeme ako čeka posao koji treba obaviti. Još uvijek ljuta, Anne je uperila prstom u Lucy. – Ali ona je... Prekinula sam je lagano zamahnuvši rukom, pomalo iznenađena što je tako lako upalilo. – Dosta svađanja. Lucy, odnesi haljinu u krojačnicu i završi je, a u međuvremenu ćemo sve malo razmisliti. Lucy je sretno podigla tkaninu, toliko zahvalna na omogućenom joj bijegu da je praktički istrčala iz sobe. Anne ju je namrgođeno promatrala. Mary je djelovala zabrinuto, ali poslušno se bez riječi vratila poslu. Trebale su mi dobre dvije minute da shvatim kako je raspoloženje u mojoj sobi previše turobno da bih se usredotočila. Zgrabila sam nekoliko listova papira i olovku pa se zaputila natrag u prizemlje. Pitala sam se jesam li dobro postupila poštedjevši Lucy. Možda bi se sve one smirile da sam im dopustila da istjeraju na čistac to što se događa. Možda će moje upletanje poljuljati njihovu odlučnost da mi pomognu. Nikad im prije nisam tako naređivala. Zastala sam ispred Ženske dvorane. Ni ona mi se nije činila dobrim mjestom. Krenula sam glavnim hodnikom i pronašla nišu s klupom, činila mi se zgodnom. Otrčala sam u knjižnicu i uzela jednu knjigu za podlogu pa se vratila do niše u kojoj sam bila praktički skrivena velikom biljkom uz klupu, širok prozor gledao je na vrt i palača se naćas nije činila tako malenom. Gledala sam kako ptice prelijeću vrtom i pokušavala smisliti najnježniji način da svojim roditeljima kažem kako više neće dobivati čekove. – Maxone, zar ne možemo otići na pravi spoj? Negdje izvan palače? – Odmah sam prepoznala Krissin glas. Hm, možda Ženska dvorana

na kraju i nije bila onako puna kako sam mislila. Čula sam osmijeh u njegovu glasu dok je odgovarao. – Volio bih da možemo, dušo, ali to bi bilo teško čak i da je sve mirno. – Želim te vidjeti negdje gdje nisi princ – moljakala je Kriss s ljubavlju. – Ah, ali ja sam svuda princ. – Znaš što mislim. – Znam. I stvarno mi je žao što ti to ne mogu dati. Mislim da bi bilo lijepo vidjeti te negdje gdje nisi Elita. Ali, takav je moj život. U glasu mu se osjećala tuga. – Bi li požalila? – upitao je. – Život bi li zauvijek bio ovakav. Krasni zidovi, ali svejedno zidovi. Moja majka rijetko napušta palaču više od jednom, možda dvaput godišnje. Kroz guste listove grmića gledala sam kako prolaze pokraj mene, posve nesvjesni moje prisutnosti. – A ako misliš da je javnost sad nametljiva, zamisli kako će tek biti budeš li jedina koju promatraju. Znam da su tvoji osjećaji prema meni duboki. Osjećam to svaki dan. Ali što je sa životom koji dolazi uz mene? Želiš li ga? Činilo se da su zastali negdje u hodniku jer Maxonov glas nije postajao tiši. – Maxone Schreave, govori?, kao da mi boravak u palači predstavlja žrtvu. Svaki sam dan zahvalna što sam izabrana. Ponekad pokušavam zamisliti kako bi bilo da se nikad nismo upoznali... Radije bih te sad izgubila nego da sam proživjela život bez svega ovoga. Glas joj je postajao prigušen. Mislim da nije plakala, ali malo joj je nedostajalo. – Moraš znati da bih te željela i bez ove krasne odjeće i velebnih soba. Željela bih te i bez krune, Maxone. Želim samo tebe. Maxon je nakratko ostao bez riječi i mogla sam zamisliti kako je privlači u zagrljaj ili briše suze koje su dosad već možda potekle. – Ne mogu li reći što mi te riječi znače. Čeznuo sam da mi netko kaže da sam ja ono što je važno – tiho je priznao. – Jesi, Maxone. Ponovno su kratko šutjeli. – Maxone? – Da? – Ja... Mislim da više ne želim čekati. Iako sam znala da ću požaliti, na to riječi nečujno sam odložila olovku i papir, izula cipele i odšuljala se do kraja hodnika. Provirila sam iza ugla i ugledala Maxonov zatiljak u trenu kad je Krissina ruka ovlaš kliznula u ovratnik njegova odijela. Kosa joj se rasula u

siranu dok su se ljubili i, za prvi poljubac, činilo se da joj ide stvarno dobro. Bolje nego Maxonu onaj prvi put, to svakako. Sakrila sam se iza ugla i sekundu kasnije čula njezin hihot. Maxon je uzdahnuo, napola od olakšanja, a napola od likovanja. Brzo sam otišla do svoga sjedala i okrenula se ponovno prema prozoru, za svaki slučaj. – Kad možemo ponoviti ovo? – tiho je upitala Kriss. – Hmm. Čim stignemo do tvoje sobe. Što kažeš na to? Krissin smijeh izgubio se dok su se udaljavali hodnikom. Nepomično sam sjedila jednu minutu pa uzela olovku i papir. Riječi su mi sad navrle same.

Mama i tata,

Ovih sam dana jako zaposlena pa nemam vremena

za duga pisma. U nastojanju da pokažem Maxonu

kako

sam

privržena

njemu,

a

ne

raskošima

koje

uživam kao jedna od Elite, odrekla sam se novčane

naknade

za

sudjelovanje.

Shvaćam

da

vas

obavještavam u posljednji tren, ali sigurna sam da

nema puno toga što bi smo još mogli željeti nakon

svega što smo do sada dobili.

Sve vas volim. America?

DEVETO POGLAVLJE

Nakon tjedna koji će se javnosti činiti lišen uzbudljivih događanja, Vijestima je nedostajalo materijala. Kralj je ukratko izvijestio o svom posjetu Francuskoj, nakon čega je mikrofon preuzeo Gavril i sad ležerno razgovarao s Elitom o stvarima koje se u sadašnjem trenutku nadmetanja nisu činile važnima. Istina, zadnji put kad su nas upitali o nečemu što jest važno predložila sam ukidanje kasta i umalo se našla izbačena iz nadmetanja. – Lady Celeste, jeste li vidjeli princezine odaje? – veselo je upitao Gavril. Nacerila sam se u sebi, sretna što meni nije postavio to pitanje. Celestin savršen osmijeh uspio je postati širi i nestašno je prebacila kosu preko ramena prije nego što je odgovorila. – Ne još, Gavrile. Ali svakako se nadam da ću zavrijediti tu povlasticu. Naravno, kralj Clarkson dodijelio nam je prekrasne sobe, ne mogu zamisliti ništa bolje od ovoga što već imamo. Kre... hm... kreveti su tako... Celeste je malo zamucala opazivši dvojicu stražara koji su dotrčali u studio. Naša su sjedala bila postavljena tako da sam ih vidjela dok su pritrčavali kralju, ali Kriss i Elise bile su okrenute leđima. Obje su pokušale diskretno okrenuti glavu, ali to im nije pomoglo. – Raskošni. I ne bih mogla ni sanjati da... – nastavila je Celeste, ne posve usredotočena na odgovor. Ali činilo se da nije ni morala biti. Kralj je ustao i prišao nam, prekinuvši je. – Dame i gospodo, ispričavam se što vas prekidam, ali ovo je jako hitno. – U jednoj je ruci čvrsto držao komad papira, a drugom zagladio kravatu. Govorio je smireno. – Od rođenja naše domovine, pobunjeničke snage prokletstvo su našega društva. S godinama su njihovi napadi na palaču, obične ljude da i ne spominjem, sve

agresivniji. Po svemu sudeći, sad su pali na dosad neviđeno niske grane. Kao što dobro znate, četiri preostale dame u Izboru predstavljaju širok raspon kasta. Imamo jednu Dvojku, jednu Trojku, Četvorku i Peticu. Počašćeni smo što imamo tako raznoliku skupinu, ali pobunjenike je to potaknulo na neobičnu odluku. Prije nego što je nastavio, kralj se osvrnuo preko ramena i pogledao nas. – Spremni smo na napade na palaču, a kad pobunjenici napadnu javnost, interveniramo najbolje što možemo. I ne bih vas zabrinjavao da mislim kako vas, kao vaš kralj, mogu zaštititi, ali... pobunjenici sad napadaju prema kasti. Riječi su ostale visjeti u zraku. Gotovo prijateljskom gestom. Celeste i ja zbunjeno smo se pogledale. – Već dugo žele srušiti monarhiju. Nedavni napadi na obitelji ovih mladih djevojaka pokazali su dokle su spremni ići i mi smo poslali stražare da štite bližnje Elite. Ali sada to nije dovoljno. Ako ste Dvojka, Trojka, Četvorka ili Petica, odnosno, u istoj kasti kao ove dame... već samo zbog toga možete biti metom pobunjeničkog napada. Prekrila sam usta dlanom i čula Celestin uzdah. – Od današnjega dana, pobunjenici namjeravaju napadati Dvojke i nastaviti redom po kastama – svečano je rekao kralj. Zlokobno. Ako nas ne mogu natjerati da odustanemo od Izbora zbog naših obitelji, učinit će da velik dio stanovnika poželi da odemo, što duže ustrajemo u Izboru, to će nas više ljudi mrziti jer im život dovodimo u opasnost. – To je doisla tužna vijest moj kralju – rekao je Gavril i prekinuo tišinu. Kralj je kimnuo. – Naravno, potražit ćemo rješenje. Ali primili smo izvještaje o osam današnjih napada u pet različitih pokrajina. Svi napadnuti bili su Dvojke i svi napadi rezultirali su najmanje jednom smrću. Ruka koja je dotad bila zaleđena na mojim ustima sad se spustila na srce. Ljudi su danas umrli zbog nas. – Zasad vas potičemo da se ne udaljavate od kuće i da poduzmete sve moguće mjere opreza – nastavio je kralj Clarkson. – Odličan savjet, moj kralju – suglasio se Gavril. Tad se okrenuo prema nama. – Dame, biste li željele nešto reći? Elise je samo odmahnula glavom. Kriss je duboko udahnula. – Znam da su meta Dvojke i Trojke, ali vaši su domovi sigurniji od većine domova nižih kasta. Ako možete prihvatiti obitelj Četvorki ili Petica koju dobro poznajete, mislim da

bi to bila dobra zamisao. Celeste je kimnula. – Ostanite na sigurnom. Učinite kako kralj kaže. Okrenula se prema meni i ja sam shvatila da moram nešto reći. Kad sam bila na Vijestima i osjećala se izgubljeno, obično sam gledala Maxona, kao da me on može nijemo savjetovati. Iz navike sam potražila njegov pogled. Ali vidjela sam samo njegovu plavu kosu i njegovo snuždeno, namršteno čelo dok je zurio u krilo. Naravno da je zabrinut za svoj narod. Ali nije riječ samo o zaštiti građana. Znao je da bismo mogle otići. Zar ne bismo trebale? Koliko bi Petica moglo izgubiti život zato što sjedim na stolcu pod reflektorima u studiju u palači? Kako da ja – ili ijedna od djevojaka – preuzme taj teret? Nismo mi te koje im uzimamo živote. Sjetila sam se svega što su nam rekli August i Georgia i znala sam da možemo učiniti samo jedno. – Borite se – rekla sam nikome određenom. Tad sam se sjetila gdje sam i okrenula se prema kameri. – Borite se. Pobunjenici su nasilnici. Pokušavaju vas zastrašiti da učinite što žele. I što će se dogoditi ako to učinite? što mislite, kakvu će vam budućnost ponuditi? Ti ljudi, ti tirani, neće najednom prestati biti nasilni. Ako im date moć, bit će tisuću puta gori. Zato im se suprotstavite. Borite se kako god možete. Osjetila sam kako krv i adrenalin struje kroz mene, kao da sam spremna sama navaliti na pobunjenike. Dozlogrdilo mi je. Sve su nas držali u strahu, nanosili zlo našim obiteljima. Da je jedan od tih južnjačkih pobunjenika sad bio ispred mene, ne bih pobjegla. Gavril se ponovno oglasio, ali ja sam bila toliko ljuta da sam čula samo lupanje vlastitog srca u ušima. I prije nego što sam se pribrala, kamere su se isključile, a svjetla gasila. Maxon je prišao ocu i šapnuo nešto na što je kralj odmahnuo glavom. Djevojke su ustale, spremne napustiti studio. – Idite ravno u svoje sobe – nježno je rekao Maxon. – Donijet će vam večeru i sve ću vas uskoro posjetiti. Dok sam prolazila pokraj njih, kralj je spustio prst na moju ruku i znala sam da želi da se zaustavim. – To nije bilo posebno pametno – rekao je. Slegnula sam ramenima. – Ovo što sad činimo ne funkcionira. Nastavite tako i neće vam ostati nitko kime ćete vladati. Trznuo je rukom otpravljajući me. Ponovno sam mu digla živac. Maxon je tiho pokucao na moja vrata i ušao. Već sam bila u

spavaćici i čitala u krevetu. Počela sam se pitati hoće li uopće svratiti. – Jako je kasno – šapnula sam, iako nije bilo nikoga koga bi naš razgovor probudio. – Znam. Morao sam razgovarati sa svim ostalim curama i to je bilo jako naporno. Elise je silno potresena. Osjeća se posebno odgovornom. Ne bih se začudio da u sljedećih dan-dva ode. Iako je više nego jednom izrazio svoju ravnodušnost prema Elise, vidjela sam koliko ga to boli. Priljubila sam noge uz prsa da on može sjesti. – A Kriss i Celeste? – Kriss je gotovo previše optimistična. Sigurna je da će ljudi biti oprezni i zaštititi se. Ne vidim kako je to moguće ako im nitko ne može reći kad ili gdje će pobunjenici napasti. Po cijeloj su državi. Ali ona je puna nade. Znaš kakva je. – Da. Uzdahnuo je. – Celeste je dobro. Naravno, zabrinuta je. Ali, kako je Kriss istaknula, Dvojke će najvjerojatnije biti najsigurnije. I uvijek je jako odlučna. – Nasmijao se sebi u bradu, zagledan u pod. – Uglavnom se Činila zabrinutom da ću se naljutiti na nju ako ostane. Kao da bih joj mogao zamjeriti izabere li palaču umjesto odlaska kući. Uzdahnula sam. – Dobro kažeš. Želiš li suprugu koja nije zabrinuta prijetnjama svojim podanicima? Maxon me pogledao. – Ti si zabrinuta. Samo si previše pametna da bi bila zabrinuta kao svi ostali. – Odmahnuo je glavom i nasmiješio se. – Ne mogu vjerovati da si im rekla neka se bore. Slegnula sam ramenima. – Čini mi se da previše popuštamo. – Apsolutno si u pravu. I ne znam hoće li to zastrašiti pobunjenike ili ih učinili odlučnijima, ali nema dvojbe da si promijenila igru. Nakosila sam glavu. – Mislim da skupinu ljudi koji nasumce ubijaju građane ne bih nazvala igrom. – Ne, ne! – brzo je rekao. – Ne pada mi na pamet nijedna riječ koja je dovoljno pogrdna za to što oni čine. Mislio sam na Izbor. – Zagledala sam se u njega. – Na ovaj ili onaj način, javnost je danas dobila pravi uvid u tvoj karakter. Vide djevojku koja vuče svoje sluškinje na sigurno, koja se suprotstavlja kraljevima ako misli da je u pravu. Kladim se da će svi sad tvoje trčanje za Marlee vidjeti u jednom posve novom svjetlu. Prije ovoga, bila si samo djevojka koja je vikala na mene kad smo se upoznali. Večeras si postala djevojka koja se ne boji pobunjenika. Sad će o tebi imati drugačije mišljenje.

Odmahnula sam glavom. – To mi nije bila namjera. – Znam. Ma koliko ja planirao nagovoriti te da pokažeš ljudima tko si, ispada da li to jednostavno činiš prema trenutačnom porivu. Tako tipično za tebe. – Pogled mu je bio začuđen, kao da je to trebao sve vrijeme očekivati. – U svakom slučaju, mislim da si im pametno savjetovala. Vrijeme je da se prestanemo skrivati i učinimo nešto više. Spustila sam pogled na pokrivač, prstom klizeći po šavovima. Bilo mi je drago da se slaže sa mnom, ali način na koji je govorio – kao da je to još jedna moja sitna smicalica – činio mi se previše prisnim u tom trenutku. – Umoran sam od svađanja s tobom, America – tiho je rekao. Podigla sam glavu i u njegovim očima vidjela iskrenost. – Sviđa mi se što nam se mišljenja razilaze... Zapravo, to mi je jedna od tvojih najdražih osobina, ali više se ne želim svađati. Ponekad sam naprasit kao otac. Borim se protiv toga, ali ne uspijevam. A ti! – nasmijao se. – Kad si ljuta, kao bujica si! Odmahnuo je glavom, vjerojatno se prisjećajući desetak takvih situacija. Koljena u medunožje, cijele one frke s kastama, Celestino razbijene usnice kad je govorila o Marlee. Nikada se nisam držala temperamentnom, ali činilo se da sam bila takva. Nasmiješio se, a nasmiješila sam se i ja. Bilo je nekako zabavno gledati sve moje postupke tako na kupu. – Razmatram druge djevojke i dajem im priliku. Neke od stvari koje osjećam čine me nervoznim. Ali želim da znaš kako još uvijek razmatram i tebe. Mislim da dosad već znaš da si ne mogu pomoći. – Slegnuo je ramenima i u tom trenu izgledao vrlo dječački. Željela sam reći pravu stvar, dati mu do znanja da joi uvijek želim da me razmatra. Ali nijedna riječ nije mi se činila ispravnom pa sam samo gurnula ruku u njegovu. Sjedili smo bez riječi i promatrali svoje ruke. Igrao se mojim dvjema narukvicama i djelovao jako zaokupljen njima pa neko vrijeme masirao palcem moju nadlanicu. Bilo je lijepo podijeliti trenutak mira. – Što kažeš da sutra provedemo dan zajedno? – upitao je. Nasmiješila sam se. – Voljela bih to.

DESETO POGLAVLJE

Znači, da skratimo priču: više stražara? – Da, tata. Puno više. – Nasmijala sam se u slušalicu, iako situacija nije bila nimalo smiješna. Ali tata je znao i najteže stvari učiniti neozbiljnima. – Sve ostajemo. Barem zasad, iako kažu da počinju s Dvojkama, nemoj nikome dopustiti da bude nehajan. Upozori Tumerove i Canvasse da se paze. – Mačiću, svi znaju da moraju biti oprezni. Nakon onoga što si rekla na Vijestima, mislim da će ljudi biti hrabriji nego što misliš. – Nadam se. – Pogledala sam svoje cipele i glavom mi je proletjela smiješna pomisao. Sad sam na nogama imala cipele visokih potpetica ukrašene draguljima. Prije pet mjeseci nosila sam otrcane cipeletine ravnih potplata. – Ponosan sam na tebe, America. Ponekad me tvoje riječi iznenade, ali ne znam zašto. Uvijek si bila jača nego što si slutila. Glas mu je odisao silnom iskrenošću i ja sam se osjećala počašćeno. Ničije mišljenje o meni nije bilo važno kao njegovo. – Hvala, tata. – Ozbiljno to mislim. Ne bi svaka princeza rekla takvo što. Zakolutala sam očima. – Uh, tata, ja nisam princeza. – Samo je pitanje vremena kad ćeš to postati – šaljivo je odvratio. – Kad smo već kod toga, kako je Maxon? – Dobro – odgovorila sam prtljajući po haljini. Šutjeli smo. – Stvarno mi se sviđa, tata. – Je li? – Da. – Zašto točno? Kratko sam razmislila. – Nisam posve sigurna. Ali mislim dijelom i zbog toga što se uz njega osjećam kao ja. – Zar si se ikad osjećala kao ne ti? – našalio se tata. – Ne, samo... Oduvijek sam svjesna svog broja. Čak i kad sam

došla u palaču, neko sam vrijeme bila opsjednuta time. Jesam li Petica ili Trojka? Želim li biti Jedinica? Ali sada toga uopće nisam svjesna. Mislim da je to zbog njega. Da se razumijemo, često zabrlja. – Tata se nasmijuljio. – Ali kad sam s njim, osjećam se kao America. Nisam kasta ni projekt. A njega ne doživljavam kao uzvišenog. On je samo on, a ja sam samo ja. Tata je neko vrijeme šutio. – To zvuči stvarno lijepo, mačiću. Muški razgovor s tatom činio mi se malo čudnim, ali tata je bio jedini u mojoj obitelji za kojeg bih rekla da Maxona doživljava više kao osobu nego kao slavnu ličnost; nitko drugi to ne bi shvatio kao tata. – Da. Iako, nije savršeno – dometnula sam kad je Silvia provirila kroz vrata. – Stalno imam osjećaj da nešto nije u redu. Silvia me značajno pogledala i usnama nijemo oblikovala riječ doručak. Kimnula sam. – I to je u redu. Pogreške znače da je stvarno. – Pokušat ću to zapamtiti. Čuj, moram ići. Kasnim. – To ne smijemo dopustiti. Čuvaj se, mačiću, i napiši pismo sestri. – Hoću. Volim te, tala. – I ja tebe. Dok su djevojke izlazile nakon doručka, Maxon i ja oklijevali smo u blagovaonici. Kraljica je prošla i namignula mi, a ja sam osjetila kako se crvenim. Nedugo nakon nje prošao je kralj i pogled u njegovim očima izbrisao je svaku rumen s mojih obraza. Kad smo ostali sami, Maxon mi je prišao i ispreplitao prste s mojima. – Pitao bih te što danas želiš raditi, ali mogućnosti su nam prilično ograničene. Nema streličarstva, nema lova, nema jahanja ni ičega vani. Uzdahnula sam. – Čak ni ako zbrišemo stražarima? – Žao mi je, America. – Tužno mi se osmjehnuo. – Ali što kažeš na film? Možemo gledati neki sa spektakularnom scenografijom. – To nije isto. – Potegnula sam ga za ruku. – Krenimo. Iskoristimo što možemo. – Takvu te volim. – Zbog nečega u njegovim riječima osjećala sam se bolje, kao da smo u tome zajedno. Već dugo se nisam tako osjećala. Otišli smo u hodnik i krenuli prema stubama do kina, kad sam začula ritmično lupkanje po prozoru. Okrenula sam glavu na taj zvuk i zinula od čuda. – Pada kiša. Pustila sam Maxonovu ruku i priljubila dlan uz staklo. U mjesecima koje sam provela u palači nijednom nije pala kiša i pitala sam se hoće li ikada. Sad kad sam je vidjela shvatila sam da mi je

nedostajala. Nedostajala mi je plima i oseka godišnjih doba, mijene u prirodi. – Prekrasno je – šapnula sam. Maxon je stao iza mene i zagrlio me oko struka. – Ti uvijek pronađeš ljepotu u nečemu za što bi drugi rekli da im je upropastilo dan. – Voljela bih da je mogu dodirnuti. Uzdahnuo je. – Znam da bi, ali to jednostavno nije... Okrenula sam se prema Maxonu kako bih vidjela zašto je najednom zašutio. Gledao je niz hodnik pa sam i ja učinila isto. Ne računajući nekoliko stražara, bili smo sami. – Dođi – rekao je i zgrabio me za ruku. – Nadajmo se da nas nitko nije vidio. Nasmiješila sam se, spremna za pustolovinu koju je Maxon smjerao. Voljela sam kad je bio takav. Uspeli smo se stubama na četvrti kat. Načas me je uhvatila nervoza; zabrinula sam se da će mi pokazati nešto slično onoj skrivenoj knjižnici. To za mene nije ispalo posebno dobro. Došli smo do sredine hodnika, prošavši pokraj samo jednog stražara u obilasku. Maxon me je uvukao u veliki salon i odveo do zida uz široki kamin u kojem nije bila upaljena vatra. Posegnuo je prema rubu kamina i, naravno, pronašao skriveni zasun. Gurnuo je jednu ploču u zidu i pred nama se našlo još jedno tajno stubište. – Uhvati me za ruku – rekao je ispruživši svoju. Uhvatila sam njegovu ruku i pošla za njim slabo osvijetljenim stubama dok nismo stigli do vrata. Maxon je otključao jednostavnu bravu, otvorio vrata... i preda mnom se našao zid kiše. – Krov? – upitala sam nadglasavajući zvuk. Kimnuo je. Ulaz je bio okružen zidovima, ostavljajući prostor veličine moje sobe po kojem se moglo hodati. Nisam marila što vidim samo zidove i nebo. Barem sam bila vani. Apsolutno presretna, zakoračila sam na krov i posegnula u kišu. Krupne i tople kapi skupljale su se u mojim dlanovima i slijevate na haljinu. Čula sam kako se Maxon ponovno nasmijao prije nego što me gurnuo u pljusak. Zadahtala sam. U nekoliko sekundi, bila sam mokra kao miš. Okrenula sam se i zgrabila njegovu ruku, a on se nasmiješio glumeći da se opire. Kosa mu je u pramenovima padala na oči jer smo oboje brzo bili mokri do kože i još uvijek se cerio kad me privukao do ruba zida. – Gledaj – rekao mi je u uho.

Okrenula sam se i oduševila pogledom. Sa strahopoštovanjem sam promatrala grad koji se prostirao preda mnom: mrežu ulica, geometriju građevina, mnoštvo boja... Čak i prigušen sivilom kiše oduzimao je dah. Osjetila sam privrženost svemu tome, kao da nekako pripada meni. – America, ne želim da pobunjenici ovo uzmu – rekao je kroz kišu kao da mi čita misli. – Ne znam koliko je mrtvih, ali vidim da mi otac to taji. Boji se da ću otkazati Izbor. – Postoji li način da doznaš istinu? Razmislio je. – Imam osjećaj da bi August znao, kad bih nekako uspio stupiti u kontakt s njim. Mogao bih mu poslati pismo, ali bojim se previše napisati. I ne znam bih li ga mogao nagovoriti da dođe u palaču. Razmislila sam. – A da mi odemo k njemu? Maxon se nasmijao. – Kako predlažeš da to učinimo? Nestašno sam slegnula ramenima. – Poradit ću na tome. Nijemo me je promatrao. – Lijepo je glasno reći što misliš. Uvijek pazim što ću reći. Ovdje gore valjda imam osjećaj da me nitko ne može čuti. Osim tebe. – Tad reci što god želiš. Nasmijuljio se je. – Samo ako ćeš i ti. – U redu – odgovorila sam, sretno pristavši na igru. – Što želiš znati? Sklonila sam mokru kosu s čela i započela s nečim važnim, ali neosobnim. – Zar stvarno nisi znao za dnevnike? – Nisam. Ali dosad sam već sve nadoknadio. Otac me je natjerao da ih sve pročitam. Da je August došao prije dva tjedna, mislio bih da o svemu laže, ali sad više to ne mislim, šokantno je, America. Onime što si pročitala samo si dodirnula površinu. Želim li reći o tome, ali još ne mogu. – Shvaćam. Odlučno me promatrao. – Kako su cure doznale da si mi skinula košulju? Spustila sam pogled, oklijevajući. – Gledale smo stražare na tjelovježbi. Rekla sam da bez košulje izgledaš jednako dobro kao svaki od njih. Jednostavno mi je izletjelo. Maxon je zabacio glavu i nasmijao se. – Na to se ne mogu ljutiti. Nasmiješila sam se. – Jesi li ikad doveo ovamo ijednu drugu curu? Izgledao je tužno. – Oliviju. Samo jednom. Zapravo, sad kad sam razmislila, sjetila sam se da sam to već

znala. Poljubio je Oliviju upravo ovdje i ona nam je sve ispričala. – Poljubio sam Kriss – izlanuo je, ne gledajući me. – Nedavno. Prvi put. Činilo mi se da to trebaš znati. Spustio je pogled prema meni i ja sam mu kimnula. Da ih sama nisam vidjela kako se ljube, da sam doznala ovako, možda bih se slomila. Ipak me zaboljelo. – Mrzim izlaziti s tobom na ovakav način. – Vrpoljila sam se, haljina mi je otežala od vode. – Znam. Ali tako je kako je. – Svejedno nije pošteno. Nasmijao se. – Kad je išta u tvom i mom životu bilo pošteno? Morala sam priznati da je u pravu. – Ne bih ti smjela reći... i ako pokažeš da znaš, postat će gore, u to sam sigurna, ali... tvoj mi je otac rekao neke stvari i obustavio plaćanja mojima kod kuće. Nijedna djevojka više ne prima naknadu pa je valjda izgledalo loše što je ja još uvijek dobivam. – Žao mi je – rekao je. Pogledao je grad pred nama. Pozornost mi je načas privukla košulja koja mu se zalijepila za prsa. – Mislim kako nema načina da to poništim, America. – Ne moraš. Samo sam željela da znaš što se događa. Mogu se nositi s time. – Previše si žilava za njega. On te ne razumije. – Posegnuo je za mojom rukom, a ja sam mu je rado pružila. Pokušala sam se sjetiti što bih još voljela znati, ali uglavnom se odnosilo na druge djevojke, a time se nisam željela zamarati. Bila sam sigurna da mogu pogoditi istinu, a ako griješim, nisam željela upropastiti ovaj trenutak. Maxon je pogledao moje zapešće. – Jesi li... – Pogledao me je i kao da je iznova razmislio o svom pitanju. – Jesi li za ples? Kimnula sam. – Ali plešem grozno. – Polako ćemo. Maxon me privukao k sebi i položio dlan na moj struk. Stavila sam ruku u njegovu, a drugom podigla mokru haljinu. Njihali smo se, jedva odižući noge od tla. Položila sam obraz na Maxonove grudi, on je spustio bradu na moje tjeme i okretali smo se u ritmu glazbe kišnih kapi. Kad me je čvršće privinuo uza se, kao da je sve loše izbrisano, a Maxon i ja bili smo ogoljeni do same srži našeg odnosa. Bili smo prijatelji koji su shvatili da ne žele jedno bez drugoga. Bili smo suprotnosti u mnogočemu, ali ujedno i vrlo slični. Naš odnos nisam mogla nazvati sudbinom, ali činio se važnijim od svega što sam dotad

upoznala. Podignula sam lice do Maxonova, položila dlan na njegov obraz, i privukla ga da ga poljubim. Njegove mokre usne strastveno su se spojile s mojima. Osjetila sam kako me grli objema rukama i pritišće uza se kao da će se u protivnom raspasti. Dok je kiša tutnjala po krovu, cijeli je svijet utihnuo. Imala sam dojam da Maxona nema dovoljno, da nema dovoljno kože, prostora ili vremena. Nakon svih ovih mjeseci nastojanja da pomirim svoje želje i nadanja, u ovom trenutku koji je Maxon stvorio samu za nas shvatila sam da to nikad neće imati smisla. Mogla sam samo ići dalje i nadati se da ćemo, uvijek kad se udaljimo, nekako pronaći put natrag jedno do drugoga. Morali smo. Jer... jer... Ma koliko mi je dugo trebalo da stignem do tog trenutka, kad je kucnuo, bio je brz. Voljela sam Maxona. Prvi sam put to jasno osjećala. Nisam zazirala od tog osjećaja i držala se Aspena i svih što ako koji idu uz njega. Nisam ušetavala u Maxonovu ljubav jednom nogom na izlazu u slučaju da me iznevjeri. Jednostavno sam dopustila da me taj osjećaj cijelu obuzme. Voljela sam ga. Nisam mogla točno odrediti zbog čega sam najednom tako posve sigurna, ali znala sam da ga volim kao što znam svoje ime, boju neba ili činjenicu zapisanu u knjizi. Osjeća li to i on? Maxon je prekinuo poljubac i pogledao me. – Tako si lijepa kad si sva mokra i raščupana. Nervozno sam se nasmijala. – Hvala ti. Na komplimentu, na kiši i što nisi odustao. Kliznuo je prstima niz moj obraz, nos i bradu. – Ti si toga vrijedna. Mislim da to ne shvaćaš. Meni si vrijedna. Imala sam osjećaj da će mi se srce rasprsnuti i samo sam željela da danas sve završi. Moj svijet smjestio se na novu osovinu i činilo mi se da ću se s osjećajem vrtoglavice koji me je zbog toga obuzeo moći nositi samo kad nas dvoje napokon budemo par. Sad sam bila sigurna da će se to dogoditi. Morat će. Brzo. Maxon me je poljubio u vrh nosa. – Idemo se osušiti i pogledati film. – Dobro zvuči. Brižno sam spremila ljubav prema Maxonu u srce, pomalo preplašena zbog tog osjećaja. Prije ili poslije morat ću ga podijeliti s

njim, ali zasad je moja tajna. Pokušala sam izmikati haljinu u nadsvodenom prostoru uz vrata, ali bilo je beznadežno. Trag vode pratit će me sve do sobe. – Glasam za komediju – rekla sam kad smo krenuli stubama. – A ja za akciju. – Maloprije si rekao da sam vrijedna truda pa mislim da ću ovaj put pobijediti. Maxon se nasmijao. – Jedan nula za tebe. Ponovno se nasmijuljio gurnuvši ploču koja nas je vratila u salon, ali već sekundu poslije naglo se ukipio. Provirila sam preko njegova ramena i ugledala kralja Clarksona, srditog kao i uvijek. – Pretpostavljam da je ovo bila tvoja zamisao – rekao je Maxonu. – Da. – Imaš li uopće predodžbu kakvoj se opasnosti izlažeš? – Oče, na krovu nema pobunjenika – odvratio je Maxon nastojeći zvučati razumno, ali izgledao je pomalo smiješno u odjeći s koje se cijedilo. – Jedan dobro naciljan metak bio bi dovoljan, Maxone. – Pustio je da riječi ostanu visjeti u zraku. – Znaš da smo ostali s nedovoljno stražara sad kad smo mnoge poslali da ćuvaju obitelji djevojaka. A deseci onih koji su poslani dezertirali su. Ranjivi smo. – Prostrijelio me pogledom. – I zašto ona uvijek ima prste u svemu što se događa ovih dana? Nijemo smo stajali svjesni da ionako ne postoji ništa što bismo mogli reći. – Osuši se i presvuci – naredio je kralj. – Imaš posla. – Ali ja... Jedan jedini očev pogled rekao je Maxonu da može zaboraviti na sve svoje planove za taj dan. – U redu – popustio je. Kralj Clarkson uhvatio je Maxona za ruku i odvukao ga, ostavljajući me u salonu. Maxon mi je preko ramena nijemo rekao oprosti, a ja sam mu se nasmiješila. Nisam se bojala kralja ni pobunjenika. Znala sam koliko mi Maxon znači i bila sam sigurna da će sve nekako ispasti kako treba.

JEDANAESTO POGLAVLJE

Otrpjevši Maryno nijemo smijuljenje dok me je ponovno šminkala, otišla sam u Žensku dvoranu, sretna što kiša još uvijek pada. Sad će mi zauvijek značiti nešto posebno. Ali iako smo Maxon i ja uspjeli nakratko pobjeći, sad kad više nismo bili u svom balonu, napetost koju su pobunjenici izazvali ultimatumom Eliti mogla se rezati nožem. Sve cure bile su rastresene i zabrinute. Celeste je bez riječi lakirala nokte za obližnjim stolom i s vremena na vrijeme vidjela sam kako joj ruka podrhtava. Gledala sam kako popravlja pogreške i nastavlja lakirati. Elise je u ruci držala knjigu, ali pogled joj je bio uperen u prozor, izgubljen u pljusku. Nijedna od nas nije mogla dovršiti ni najmanji zadatak. – Što misliš, kako je vani? – upitala me Kriss, a ruka joj je zastala iznad jastuka koji je vezla. – Ne znam – tiho sam odgovorila. – Ne mislim da bi zaprijetili nečim groznim i nakon toga ostati tek na riječima. – Zapisivala sam melodiju koja mi se vrtjela u glavi. Gotovo šest mjeseci nisam napisala ni notu. Nije imalo smisla. Kadomjencima su ljudima draži klasici. – Misliš li da nam taje broj mrtvih? – Moguće je. Ako odemo, pobunjenici su pobijedili. Kriss je izvezla novi križić. – Ostajem bez obzira na sve. – Nešto u načinu na koji je to rekla kao da je bilo upućeno izravno meni. Kao da sam morala znati da neće odustati od Maxona. – I ja – obećala sam. Sutradan je bilo više-manje isto, iako nikada dotad nisam bila razočarana ugledavši sunčan dan. Pritiskala nas je tolika briga da nismo mogle ništa drugo osim ne mrdati. Čeznula sam potrčati, uložiti malo energije u bilo što.

Nakon ručka, nevoljko smo se vratile u Žensku dvoranu. Elise je čitala dok sam ja sjedila s partiturom, ali Celeste i Kriss nisu bile s nama. Desetak minuta kasnije ušetala je Kriss punih ruku. Sjela je, donijevši papir za crtanje i kolekciju drvenih bojica. – Što crtaš? – upitala sam. Slegnula je ramenima. – Bilo što, samo da se nečim zaokupim. Dugo je sjedila držeći crvenu bojicu i oklijevala iznad papira. – Ne znam što radim – najzad je rekla. – Znam da su ljudi u opasnosti, ali volim ga. Ne želim otići. – Kralj neće dopustiti da itko pogine – utješno je ponudila Elise. – Ali neki su ljudi već poginuli. – Kriss nije bila svadljiva, samo zabrinuta. – Jednostavno moram razmišljati o nečemu drugom. – Kladim se da bi Silvia imala nekog posla za nas – predložila sam. Kriss se kratko nasmijuljila. – Toliko očajna nisam. – Spustila je vrh olovke na stranicu i glatkim potezom nacrtala vijugavu crtu. I to je bilo nešto za početak. – Sve će biti dobro. Sigurna sam u to. Protrljala sam oči promatrajući melodiju koju sam zapisivala. Morala sam prekinuti kolotečinu. – Skoknul ću do jedne od knjižnica. Odmah se vraćam. Elise i Kriss kratko su kimnule pokušavajući se usredotočiti na svoje zadatke, a ja sam ustala i izašla iz dvorane. Zaputila sam se hodnikom do jedne od prostorija na samome kraju. U njoj je na policama bilo nekoliko knjiga koje sam željela pročitati. Vrata salona tiho su se otvorila i shvatila sam da nisam sama. Netko je plakao. Potražila sam pogledom izvor plača i opazila Celeste koja je sjedila na širokoj prozorskoj dasci koljena priljubljenih uz prsa. Osjetila sam nelagodu. Celeste ne plače. Do ovog trenutka nisam bila sigurna da uopće može plakati. Mogla sam samo otići, ali dok je brisala suze iz očiju, primijetila me. – Uh! – zacviljela je. – Što ti hoćeš? – Ništa. Oprosti. Tražila sam jednu knjigu. – Onda je uzmi i odlazi. Ti ionako dobiješ sve što poželiš. Načas sam tupo stajala, zbunjena njezinim riječima. Duboko je uzdahnula i odgurnula se sa sjedala. Dograbila je jedan od svojih brojnih časopisa i zavitlala sjajne stranicc prema meni, a ja sam ih nespretno uhvatila. – Sama se uvjeri. Tvoj mali govor na Vijestima katapultirao te na sam vrh. Vole te. – Glas joj je bio srdit optužujući. Kao da sam ja to

sve vrijeme planirala. Okrenula sam časopis na pravu stranu i ugledala pola stranice fotografija preostalih četiriju djevojaka i grafikon ispod njih. Iznad fotografija, otmjeni naslov postavljao je pitanje: Koga TI želiš za svoju kraljicu? Uz moje lice, grafikon je pokazivao da trideset devet posto stanovnika navija za mene. Taj postotak nije bio visok koliko sam mislila da bi morao biti za pobjednicu, ali bio je mnogo viši nego za druge djevojke! Citati ispitanika uz rub grafikona navodili su da je Celeste apsolutno materijal za kraljicu, iako je bila na trećem mjestu. Elise je vrlo sigurnog držanja, pisalo je, ali i ona je imala samo osam pošlo navijača. Uz moju fotografiju nalazila su se mišljenja zbog kojih su mi na oči navrle suze radosnice. „Lady America je baš kao kraljica. Borac je. Nije dovoljno reći da je želimo; trebamo je!“ Zabuljila sam se u te riječi. – je li ovo... je li ovo stvarno? Celeste mi je istrgnula časopis iz ruku. – Naravno da je stvarno. Zato samo naprijed, udaj se za njega ili što god. Budi princeza. Svi će te voljeti. Nesretna mala Petica dobit će krunu. Zaputila se prema vratima, a njezino neraspoloženje upropaštavalo je najnevjerojatniju vijest koju sam primila tijekom cijelog Izbora. – Znaš, ne razumijem zašto ti je ovo toliko važno. Ovako ili onako, udat ćeš se za nekog vrlo sretnog Dvojku. I kad ovo završi, još uvijek ćeš biti slavna – predbacila sam joj. – Kao bivša zvijezda, America. – Zaboga, pa ti si manekenka! – dreknula sam. – Imaš sve. – Ali koliko dugo? – odvratila je i sama podigavši glas. Potom je tiše nastavila: – Koliko dugo? – Kako to misliš? – nježnije sam upitala. – Celeste, li si prelijepa. Do kraja života si Dvojka. Počela je odmahivati glavom i prije nego što sam dovršila. – Misliš li da si ti jedina koja se osjećala zarobljenom u svojoj kasti? Da, ja jesam manekenka. Ne znam pjevati. Ne znam glumiti. Kad moje lice više ne bude dovoljno dobro, posve će me zaboraviti. Ostalo mi je još možda pet godina, najviše deset, budem li imala sreće. Zagledala se u mene. – Ti si cio svoj život provela u pozadini. Vidim da ti to ponekad nedostaje. Vidiš, ja sam svoj provela u središtu pozornosti. Tebi je moj strah možda glup, ali meni je i te kako stvaran: ne želim izgubiti tu pozornost.

– Zapravo, ima smisla. – Je li? – obrisala je jagodicama prstiju suze ispod očiju zagledavši se kroz prozor. Prišla sam joj i stala pokraj nje. – Da. Ali, Celeste, je li ti se on ikad barem sviđao? Nagnula je glavu u stranu, razmišljajući. – Sladak je. I super se ljubi – s osmijehom je dometnula. Uzvratila sam joj osmijehom. – Znam. – Znam da znaš. Strašno mi je pomrsilo planove kad sam doznala koliko ste daleko vas dvoje odmaknuli. Mislila sam da mi jede iz ruke i da sanja o mogućnosti još veće prisnosti. – To nije način da osvojiš nečije srce. – Nije mi trebalo njegovo srce – priznala je. – Trebalo mi je samo da me želi dovoljno da me zadrži. U redu, to nije ljubav. Meni slava treba više od ljubavi. Po prvi put, nije bila moja neprijateljica. Sad sam to shvatila. Da, kad je riječ o natjecanju, prava je spletkarošica, ali takva je samo iz očaja. Jednostavno je mislila da nas mora zastrašiti kako bismo odustale od nečega što je većina nas željela, a ona mislila da treba. – Kao prvo, treba li ljubav. Svima treba. I posve je u redu željeti i slavu i nju. Zakolutala je očima, ali nije me prekinula. – Kao drugo, Celeste Newsome koju ja poznajem nije potreban muškarac da se dočepa slave. Nato se glasno nasmijala. – Istina, bila sam opaka – priznala je, više nestašno nego postiđeno. – Rasparala si mi haljinu! – Kad mi je trebala! Najednom je sve postalo smiješno. Sve svađe, pakosna lica, smicalice – sve to činilo se dugom šalom. Smijale smo se proteklim mjesecima i najednom sam shvatila da želim paziti na nju kao što sam pazila Marice. Začudo, njezin smijeh brzo je utihnuo pa je skrenula pogled govoreći: – Mnogo sam toga učinila, America. Mnogo groznih, sramotnih stvari. Djelomice zato što nisam dobro reagirala na stres Izbora, ali većinom zato što sam bila spremna učiniti sve kako bih se domogla krune, približila Maxonu. Malo sam se zaprepastila opazivši kako se moja ruka podiže i tapša je po ramenu. – Iskreno, ne mislim da ti je potreban Maxon kako bi u životu

dobila sve što želiš. Motivirana si, talentirana i, što je vjerojatno najvažnije, sposobna si. Pola naše države dalo bi sve da ima to što ti imaš. – Znam – odgovorila je. – Nije da sam posve nesvjesna koliko sam sretna. Samo je teško prihvatiti mogućnost da ću... ne znam, da ću biti manje nego što jesam. – Tad je nemoj prihvatiti. Odmahnula je glavom. – Nisam nikad ni imala šanse, zar ne? Ti si njegov izbor sve ovo vrijeme. – Nisam samo ja – priznala sam. – Kriss... I ona je na vrhu. – Želiš li da joj slomim nogu? Mogla bih urediti da se to dogodi. – Nasmijuljila se sebi u bradu. – Šalim se. – Bi li se vratila sa mnom u Žensku dvoranu? Ovih je dana teško samo sjediti od jutra do sutra, a ti ipak uneseš malo živosti. – Ne odmah sad. Ne želim da druge cure znaju da sam plakala. – Molećivo me pogledala. – Neću ni pisnuti, obećavam. – Hvala. U tišini koja je uslijedila osjetila sam napetost, kao da je jedna od nas trebala još nešto reći. Ovaj trenutak kad sam najzad upoznala pravu Celeste činio mi se važnim. Nisam bila sigurna mogu li zaboraviti sve što mi je učinila, ali sad sam barem shvaćala njezine postupke. Nisam imala što dodati pa sam joj samo lagano mahnula i otišla. Tek kad sam zatvorila vrata, shvatila sam da sam zaboravila uzeti knjigu. Sjetila sam se sjajnog časopisa s mojim nasmijanim licem i ogromnim brojem uz njega. Za večerom ću se morati povući za uho. Maxon mora doznati za to. Nadala sam se da će, bude li znao osjećaje javnosti prema meni, i njegovi osjećaji izroniti malo bliže površini. Kad sam stigla do ugla i skrenula prema Ženskoj dvorani, poznato lice podsjetilo me da sad moram razmišljati o važnijim stvarima. Rekla sam Maxonu da ću pronaći način kako doći do Augusta i bila sam sigurna kako mi jedina prilika da svoje obećanje provedem u djelo upravo dolazi ususret. Aspen je hodao hodnikom, naizgled još krupniji i viši nego što je bio kad sam ga vidjela zadnji put. Osvrnula sam se provjeravajući jesmo li sami. U hodniku je iza njega bilo još nekoliko stražara, ali nisu nas mogli čuti. – Hej – pozvala sam ga. Ugrizla sam se za usnicu, nadajući se da će se Aspen pokazati sposobnim koliko mislim. – Treba mi tvoja pomoć. Ni ne trepnuvši, odgovorio je: – Što god želiš.

DVANAESTO POGLAVLJE

Nisam se prevarila. Aspen je zapamtio svaki kutak palače i znao je točno kako će nas izvesti iz nje. – Jesi li posve sigurna u ovo? – upitao je Maxon dok smo se sutradan navećer preodijevali u mojoj sobi. – Moramo doznali što se zbiva. Nimalo ne sumnjam da ćemo biti sigurni – uvjeravala sam ga. Razgovarali smo kroz jedva odškrinuta vrata kupaonice dok je on bacao odijelo na pod i uvlačio se u trapcricc i pamućnu majicu kakvu bi odjenuo jedan Šestica. Aspenova odjeća Maxonu će biti prevelika, ali poslužit će. Srećom, Aspen je pronašao sitnijeg stražara od kojeg je posudio odjeću za mene, ali svejedno sam morala podvinuti rub hlača nekoliko puta kako bih ugledala vlastita stopala. – Čini se da imaš veliko povjerenje u tog stražara – zamijetio je Maxon, a ja nisam mogla dokučili ton njegova glasa. Možda je bio zabrinut. – Moje sluškinje kažu da je jedan od najboljih koje imaš. I odveo me je u sklonište onaj put kad su navalili Južnjaci, kad su svi kasnili. Uvijek djeluje spreman na akciju, čak i kad je sve mirno. Imam dobar osjećaj o njemu. Vjeruj mi. Čula sam šuškanje odjeće kad je upitao: – Kako si znala da nas on može kradom izvući iz palače? – Nisam znala. Jednostavno sam pitala. – I on ti je samo tako rekao? – zaprepašteno je odvratio Maxon. – Pa, rekla sam mu da je za tebe, naravno. Ispustio je neki zvuk nalik uzdahu. – Još uvijek mislim kako nije pametno da ideš sa mnom. – Idem, Maxone. Jesi li već gotov? – Jesam. Samo da obujem cipele. Otvorila sam vrata, a Maxon me brzo odmjerio od glave do pete i prasnuo u smijeh. – Oprosti. Navikao sam vidjeti te u haljini.

– I ti izgledaš drukčije sad kad nisi u odijelu. – I izgledao je, ali nije bio ni najmanje smiješan. Iako mu je Aspenova odjeća bila prevelika, Maxon je u običnom starom traperu izgledao dobro. Na sebi je imao majicu kratkih rukava pa sam spazila njegove snažne ruke koje sam dotad vidjela samo jednom, u skloništu. – Hlače su previše grube. Zašto toliko voliš traperice? – upitao je sjetivši se moje molbe prvoga dana u palači. Slegnula sam ramenima. – Jednostavno mi se sviđaju. Nasmiješio mi se i lagano odmahnuo glavom. Prišao je mom ormaru, ne pitajući imam li što protiv da ga otvori. – Treba nam nešto što će li držati hlaće ili će večer biti skandalozna. Odnosno, još skandaloznija nego što već jest. Maxon je izvukao tamnocrveni pojas za haljinu, prišao mi i provukao ga kroz omče za pojas na hlačama. Nisam znala zašto, ali ta njegova gesta činila mi se značajnom. Srce mi je lupalo i načas sam se zapitala čuje li ga kako izvikuje koliko ga volim. Ako je i čuo, odlučio je ne obazirati se na njega t dati prednost zadatku koji nas je čekao. – Slušaj – rekao je vežući pojas u čvor – ovo što činimo vrlo je opasno. Ako se nešto dogodi, želim da pobjegneš. Nemoj ni pokušavati vratiti se u palaču. Pronađi neku obitelj koja će ti pružiti utočište tijekom noći. Maxon se odmaknuo i pogledao u moje zabrinute oči. Nakosila sam glavu. – U ovom trenu zamoliti neku obitelj da me sakrije gotovo je jednako opasno kao suočiti se s pobunjenicima. Ljudi su možda uzrujani jer ne odustajemo od nadmetanja. – Ako onaj članak koji ti je Celeste pokazala govori istinu, tad su ljudi možda ponosni na tebe. Željela sam reći Maxonu da ne dijelim njegovo mišljenje, ali prekinulo nas je kucanje na vratima. Maxon je otvorio vrata. Aspen i još jedan stražar brzo su ušli u moju slabo osvijetljenu sobu. – Vaše Veličanstvo – rekao je Aspen i lagano se naklonio. – Lady America obavijestila me da morate otići izvan zidova palače. Maxon je duboko uzdahnuo. – Istina. Čujem da ste vi čovjek koji će mi u tome pomoći, časniče... – pogledao je Aspenov bedž – Legeru. Aspen je kimnuo. – Zapravo, nije posebno teško. Veći bi problem mogla biti tajnovitost nego sam izlazak iz palače. – Zašto? – Pa, moram pretpostaviti da postoji razlog iz kojeg to činite noću, bez kraljeva znanja. Upita li nas kralj o tome – Aspen je pogledao kolegu stražara – mislim da mu nećemo moći lagati.

– To od vas ne bih ni tražio. Nadam se da ću ocu uskoro moći sve otkriti, ali noćas mi je diskrecija presudna. – To ne bi trebalo biti problem. – Aspen je oklijevao. – Mislim da dama ne bi trebala poći s nama. Kao da je pobijedio u raspravi, Maxon me je pogledao s izrazom lica koji je govorio:

Što sam ti rekao? Ponosno sam se uspravila. – Neću samo sjediti ovdje. Već sam doživjela da me pobunjenici progone i dobro sam. – Ali nisu te gonili Južnjaci – odvratio je Maxon. – Idem s vama – odlučno sam rekla. – I gubimo vrijeme. – Samo da se zna, nitko se ne slaže s tobom. – Samo da se zna, nije me briga. Maxon je s uzdahom navukao pletenu kapu na glavu. – Što moramo učiniti? – Plan je prilično jednostavan – odlučno je odgovorio Aspen. – Dvaput tjedno šaljemo kamion po namirnice. Kuhinjskom osoblju ponekad ponestane zaliha za tjedan pa kamion ode po ono čega manjka. U nabavu se odveze netko iz kuhinje u pratnji stražara. – I nitko neće ništa posumnjati? – upitala sam. Aspen je odmahnuo glavom. – U te se nabave često ide noću. Ako kuhar kaže da nam treba još jaja za doručak, bolje nam je da po njih odemo prije zore. Maxon je otrčao do hlača svog odijela i prekopao džep. – Uspio sam postati poruku Augustu. Predložio je da se nađemo na ovoj adresi. – Maxon je pružio papirić Aspenu, a ovaj je pročitao poruku zajedno sa svojim kolegom. – Znaš li gdje je to? – upitao je Aspen. Stražar, tamnoputi mladić imena AVERY na bedžu koji sam napokon primijetila, kimnuo je. – Nije najbolji dio grada, ali dovoljno je blizu skladišta hrane da nitko ne posumnja. – U redu – rekao je Aspen. Pogledao me. – Gurnite kosu ispod kape. Uhvatila sam kosu, savila je i podigla, u nadi da će sva stati ispod pletene kape koju mi je Aspen nabavio. Gurnula sam i posljednje pramenove pod kapu i pogledala Maxona. – Onda? Zagrcnuo se od smijeha. – Super. Šaljivo sam ga udarila šakom u ruku pa se okrenula po Aspenove daljnje upute. U njegovim sam očima opazila bol što me vidi tako opuštenu s Maxonom. I možda nešto više od toga. Nas dvoje dvije smo se godine

skrivali u kućici na stablu, ali sad sam se spremala na ulicu nakon redarstvenog sata s muškarcem Čija je smrt bila na vrhu popisa ciljeva južnjačkih pobunjenika. Taj trenutak bio je šamar svemu što smo Aspen i ja bili. Iako nisam bila zaljubljena u Aspena, još uvijek mi je bio važan i nisam ga željela povrijediti. Prije nego što je Maxon uopće primijetio, Aspenovo lice ponovno se pretvorilo u oličenje profesionalnosti. – Pođite za nama. Iskravši se u hodnik, Aspen i časnik Avery odveli su nas stubištem do prostranog skloništa rezerviranog za kraljevsku obitelj. Umjesto da krenemo prema velikim čeličnim vratima, brzo smo odjurili na drugu stranu palače gdje smo se uspeli novim zavojitim stubištem. Pretpostavljala sam da ćemo izaći na prvom katu, ali izašli smo u kuhinji. Istoga trena preplavio me val topline i miomiris kruha koji se diže. Na djelić sekunde imala sam osjećaj da sam kod kuće. Očekivala sam nešto sterilno, profesionalno, kao one velike pekarnice kakve smo imali u Carolini u lijepome dijelu grada. Ali ovdje su bili golemi drveni stolovi na kojima je bilo raspoređeno povrće, spremno za pripremu. Na pojedinim mjestima bile su ostavljene poruke, podsjetnici za one koji su sljedeći bili na dužnosti. Sve u svemu, kuhinja je čak i onako golema djelovala ugodno. – Glavu dolje – šapnuo je Maxonu i meni časnik Avery. Proučavali smo pod kad je Aspen zazvao: – Delilah? – Samo tren, dušo! – zaćuo se ženski glas. Rio je dubok i u njemu se čulo lagano otezanje južnjačkoga naglaska kakav sam znala zamijetiti u Carolini. Odjeknuli su teški koraci, ali izbjegavala sam podići glavu i pogledati ženino lice. – Legeru, bombončiću, kako si mi? – Dobro sam. Upravo sam čuo da treba u nabavu pa sam došao da mi daš popis. – Nabavu? Prvi put čujem. – Smiješno. Siguran sam da sam dobro čuo. – Svejedno bi se mogao odvesti do skladišta – rekla je, bez i trunke zabrinutosti ili sumnjičavosti u glasu. – Ne bismo željeli da nam nešto nedostaje. – Pravo zboriš. Brzo se vraćam – odgovorio je Aspen. Čula sam kako grabi ključeve. – Vidimo se kasnije, Delilah. Ako budeš spavala, objesit ću ključeve na kuku. – U redu, dušo. Moraš me posjetiti. Dugo te nije bilo. – Hoću.

Aspen je već krenuo dalje, a mi smo bez riječi pošli za njim. Nasmiješila sam se sebi u bradu. Ona žena, Delilah, imala je dubok glas i zvučala je odraslo. Ali čak je i ona bila slaba na Aspena. Zašli smo za ugao i došli do niza širokih vrata. Aspen je otključao bravu i gurnuo vrata. U mraku je čekao veliki crni kamion. – Nećete se imati za što držati, ali mislim da biste se vas dvoje morali voziti otraga – rekao je Avery. Pogledala sam veliki teretni prostor. Barem nas nitko neće prepoznati. Prišla sam stražnjem dijelu kamiona, gdje je Aspen već otvarao vrata. – Gospođice – rekao je i ponudio mi ruku, a ja sam je prihvatila. – Vaše Veličanstvo – dodao je dok je Maxon prolazio, odbivši pomoć. U kamionu je bilo nekoliko sanduka i police uz jednu stranu, ali u svemu drugome bio je prazna metalna kutija. Maxon je prošao pokraj mene promatrajući prostor oko nas. – America, đodi ovamo – rekao je pokazujući na jedan kut. – Ugurat ćemo se uz policu. – Nastojat ćemo voziti bez trzaja! – doviknuo je Aspen. Maxon je kimnuo. Aspen nas je oboje svečano pogledao i zatvorio vrata. U mrklome mraku, priljubila sam se uz – Maxona. – Bojiš li se? – upitao je. – Ne. – Ni ja. Ali bila sam prilično sigurna da oboje lažemo.

TRINAESTO POGLAVLJE

Nisam znala koliko se dugo vozimo, ali bila sam i te kako svjesna svakog trzaja divovskog kamiona. U pokušaju da ostanemo stabilni, Maxon se odgurnuo leđima o policu i opasao me nogom uza zid, zatvorio me kao u krletku. Ali čak i tako, oboje smo pri svakom skretanju klizili po metalnom podu. – Ne sviđa mi se ne znati gdje sam – rekao je Maxon, pokušavajući povratiti ravnotežu. – Jesi li ikada prije bio u Angelesu? – Samo u automobilu – priznao je. – Je li čudno da se osjećam bolje sad kad idem u jazbinu pobunjenika nego kad sam morala zabavljati žene iz talijanske kraljevske obitelji? Maxon se nasmijao. – Nije nimalo čudno. Tipična ti. Bilo je teško razgovarati zbog glasnog brujanja motora i škripanja kotača pa smo neko vrijeme šutjeli. U mraku su zvukovi glasnije odzvanjali. Duboko sam udahnula pokušavajući se usredotočili i u zraku omirisala dašak kave. Nisam znala je li se taj miris zadržao u kamionu ili smo prolazili pokraj trgovine na cesti. Nakon nekog vremena, Maxon je priljubio usne uz moje uho. – Želio bih da si kod kuće na sigurnom, ali stvarno mi je drago što si ovdje. – Tiho sam se nasmijala. Sumnjala sam da me je čuo, ali vjerojatno je osjetio, toliko smo bili priljubljeni jedno uz drugo. – Obećaj mi da ćeš zbrisati ako prigusti. Zaključila sam da Maxonu ionako ne bih bila ni od kakve pomoći ako se dogodi nešto uistinu loše. Potražila sam usnama njegovo uho i odvratila: – Obećavam. Prešli smo preko prilično velike izbočine na cesti i Maxon me je čvrsto zgrabio. Osjetila sam kako su se naši nosovi okrznuli u mraku i obuzela me je nenadana želja da ga poljubim. Iako su prošla samo tri dana otkad smo se poljubili na krovu, meni se činilo kao da je

prošla cijela vječnost. Privinuo me uza se i osjećala sam njegov dah na svojoj koži. Sad će me poljubiti, osjećala sam to. Maxon je gurkao moj obraz nosom, približavajući usne mojima. Jednako kao što sam osjetila miris kave i čula svaki i najmanji šušanj u tami, manjak svjetla učinio me usredotoćenijom na miris čistoće koji se širio oko Maxona i pritisak njegovih prstiju kojima je klizio uz moj vrat do čuperaka kose što su stršili iz kape. Sekundu prije nego što su se naše usne spojile, kamion se naglo zaustavio, a nas dvoje poletjeli smo. Lupila sam glavom o zid i bila prilično sigurna da sam osjetila Maxonovo zube na uhu. – Jao! – uzviknuo je i osjetila sam kako se namješta u mraku. – Jesi li se ozlijedila? – Ne. Kosa i kapa najviše su nastradale. – Da nisam onako silno željela onaj poljubac, bila bih se nasmijala. Čim smo se zaustavili, krenuli smo polako unatrag. Nakon nekoliko sekundi, kamion je ponovno stao i motor se ugasio. Maxon je promijenio položaj i imala sam osjećaj da se spušta u nizak čučanj prema vratima. I ja sam se spustila u sličan položaj kad se Maxonova ruka vratila na moje rame da me zaštiti, za svaki slučaj. Svjetlo ulične svjetiljke koje je nadrlo u kabinu zaslijepilo me pa sam zaškiljila dok se netko penjao u kamion. – Stigli smo – rekao je Časnik Avery. – Pođite za mnom i nemojte zaostajati. Maxon je ustao i pružio mi ruku. Nakratko ju je pustio kako bi skočio iz kamiona pa mi smjesta ponovno ponudio ruku kako bi mi pomogao sići i odmah isprepleo prste s mojima. Primijetila sam visok zid od cigle koji nas je okruživao u uličici i osjetila prodoran vonj truleži. Aspen je stajao ispred nas i pomno se osvrtao s pištoljem nisko u ruci. Avery i on krenuli su prema stražnjem ulazu u zgradu, a mi smo im bili za petama. Visoki zidovi oko nas podsjećali su me na stambene zgrade kod kuće, niz koje su vijugale protupožarne stube, iako ovo nije izgledalo kao stambeno područje. Aspen je pokucao na prljava vrata i čekao. Vrata su se odškrinuta, s malim lancem koji je štitio one koji su bili unutra. Ali opazila sam Augustove oči prije nego što su se vrata ponovno brzo zatvorila. Potom su se širom otvorila i August nas je sve uveo unutra. – Požurite – tiho je rekao. U polumraćnoj prostoriji nalazila se Georgia s nepoznatim mladićem. Vidjela sam da je jednako zabrinuta kao i mi i nisam mogla ne pojuriti prema njoj i zagrliti je. Uzvratila mi je zagrljaj, a ja

sam bila presretna shvativši da sam stekla neočekivanu prijateljicu. – Je li vas itko pratio? – upitala je. Aspen je odmahnuo glavom. – Nije. Ali trebali biste požuriti. Georgia me je povukla do malog stola, a Maxon je sjeo pokraj mene, s Augustom i nepoznatim mladićem sučelice. – Koliko je loše? – upitao je Maxon. – Imam osjećaj da mi otac taji istinu. August je iznenađeno slegnuo ramenima. – Koliko mi znamo, broj žrtava nije velik. Južnjaci uništavaju kao i inače, ali kad je riječ o napadima na Dvojke, čini se da je žrtava manje od tristo. Zaprepašteno sam zinula. – Tristo ljudi? Kako to nije velik broj? – America, to nije tako strašno kad se sve uzme u obzir – utješio me Maxon i ponovno me uhvatio za ruku. – U pravu je – suglasila se Georgia srdačna izraza lica. – Moglo je biti puno gore. – To bih od njih i očekivao: da će krenuti od vrha prema dnu – umiješao se August. – Pretpostavljamo da će brzo napasti većom silinom. Čini se da su napadi još uvijek ograničeni na Dvojke, ali budno pazimo i upozorit ćemo vas ako ili kada se situacija promijeni. Imamo saveznike u svim pokrajinama i svi oni nastoje budno paziti. Ali ne mogu baš mnogo učiniti bez izlaganja, a znamo što bi se dogodilo da to učine. Maxon je ozbiljno kimnuo. Umrli bi, naravno. – Bismo li trebali popustiti? – predložio je Maxon. Iznenađeno sam ga pogledala. – Vjeruj nam, oni neće postati nimalo bolji ako se vi predate – rekla je Georgia. – Ali mora postojati nešto više što možemo učiniti – bio je uporan Maxon. – Već ste učinili nešto prilično značajno. Odnosno, ona je to učinila – odgovorio je August kimnuvši prema meni. – Koliko znamo, farmeri sa sobom nose sjekire kad odlaze s polja, švelje hodaju ulicama sa škarama u rukama, a vidjet ćete i Dvojke koje paradiraju sa sprejevima za samoobranu. Bez obzira na to kojoj kasti pripadali, svi kao da su pronašli način da se naoružaju, za svaki slučaj. Tvoj narod ne želi živjeti u strahu i ne živi. Brani se. Došlo mi je da se rasplačem. Možda prvi put otkad sam u Izboru, učinila sam nešto kako treba. Maxon mi je stisnuo ruku, ponosan na mene. – To mi je utjeha. Međutim, ne čini mi se dovoljno. Kimnula sam. Bila sam presretna što puk nije pasivan, ali morao

je postojati način da se ta situacija jednom zauvijek prekine. August je uzdahnuo. – Pitali smo se bismo li ih mi mogli napasti. Bore se bez ikakve obuke, jednostavno nasrću pa što bude. Naši pristaše u strahu su da bi ih mogli otkriti, ali ima ih posvuda. I mogli bi biti najbolje sredstvo za iznenadni napad. Na puno načina već jesmo svojevrsna vojska, ali u osnovi smo nenaoružani. Ne možemo nikako pobijediti Južnjake kad se većina naše vojske bori ciglama ili vilama. – Želite oružje? – Ne bi odmoglo. Maxon je razmislio. – Postoje stvari koje vi možete učiniti, a koje su nama iz palače jednostavno nemoguće. Ali ne sviđa mi se pomisao da ikoga od svoga naroda pošaljem u misiju da ubije te divljake. Sigurno će poginuti. – To je moguće – priznao je August. – Tu je i ovaj problemčić: ne mogu biti siguran da oružje koje vam dam nećete prije ili kasnije upotrijebiti protiv mene. August je prezirno zabrektao. – Ne znam kako da te uvjerim da smo na tvojoj strani, ali jesmo. Jedino što smo ikad željeli jest da nestanu kaste i spremni smo podržati te u tom cilju. Nemam nikakve namjere ikada ti nauditi, Maxone, i mislim da ti to znaš. – Maxon i on razmijenili su dug pogled. – Da ne znaš, ne bi sad bio ovdje. – Vaše Veličanstvo – umiješao se Aspen. – Oprostite što prekidam vaš razgovor, ali neki od nas voljeli bi se riješiti južnjačkih pobunjenika jednako kao i vi. Ja bih se osobno dragovoljno prijavio da obučavam druge borbi prsa u prsa. Nadula sam se od ponosa. To je moj Aspen, uvijek pokušava popraviti stvari. Maxon mu je kimnuo i ponovno se obratio Augustu. – Morat ću malo razmisliti o tvom prijedlogu. Mogao bih osigurati obuku, ali ne bih vas mogao naoružati. Čak i da sam siguran u vaše namjere, ako nas itko poveže, ne mogu ni zamisliti što bi moj otac učinio. Maxon je nagonski napeo leđne mišiće. Činilo mi se da je to možda često činio otkad ga poznajem, ali tek sam sad shvatila značenje tog nehotičnog pokreta. I sad je bio svjestan svoje tajne. – Istina. Zapravo, vjerojatno biste trebali krenuti. Javit ću vam čim budem imao više informacija, ali zasad izgleda dobro. Odnosno, onoliko dobro koliko se možemo nadati. – August je pružio Maxonu papirić. – Imamo jednu fiksnu liniju. U hitnom slučaju, možeš nazvati ovaj broj. Ovdje prisutan Micah prati te stvari. August je kimnuo prema momku koji nijednom nije ni zucnuo.

Pritisnuo je usne jednu o drugu kao da ih grize i lagano nam kimnuo. Nešto u njegovu držanju navodilo je na zaključak da je stidljiv i revan istodobno. – Odlično. Koristit ću ga smotreno. – Maxon je spremio papirić u džep. – Čujemo se uskoro. – Ustao je, a ja sam se povela za njegovim primjerom, pogledavajući pritom Georgiju. Prišla mi je oko stola. – čuvajte se na povratku. Onaj je broj i za tebe, znaš. – Hvala ti. – Brzo sam je zagrlila i krenula prema izlazu s Maxonom, Aspenom i časnikom Averyjem. Još jednom pogledala sam naše neobične prijatelje prije nego što su se vrata zatvorila i zasun navukao iza naših leđa. – Udaljite se od kamiona – rekao je Aspen. Okrenula sam se kako bih vidjela zašto nam to govori, budući da još nismo bili ni blizu kamiona. Tad sam shvatila da se Aspen ne obraća meni. Šačica muškaraca okružila je vozilo. Jedan je u rukama držao ključ za matice i izgledao je kao da će pokušati ukrasti gume. Druga dvojica bili su straga i pokušavali otvoriti metalna vrata. – Samo nam dajte hrane i otići ćemo – odgovorio je jedan od muškaraca. Izgledao je mlađe od većine ostalih, možda Aspenovih godina. Glas mu je bio hladan i očajan. U palači nisam bila primijetila da kamion u koji smo uskočili na boku ima veliki Illéin grb. Dok sam stajala i promatrala skupinu ispijenih muškaraca, pomislila sam kako je to bio nevjerojatno glup previd. Maxon i ja nismo bili odjeveni kao inače, ali to nam neće biti od velike pomoći ako nam se itko od njih previše približi, iako ne znam rukovati oružjem, poželjela sam da ga imam. – Nema hrane – mirno je odgovorio Aspen. – A da je i ima, ne bi bila vaša da je uzmete. – Kako dobro dresiraju svoje marionete – zamijetio je drugi muškarac. Promatrao nas je sa zabavljenim osmijehom i primijetila sam da mu nedostaje nekoliko zuba. – Što si bio prije nego što su te pretvorili u svojega slugu? – Odmaknite se od kamiona – naredio je Aspen. – Nisi mogao biti Dvojka ili Trojka. Da jesi, novcem bi se izvukao od vojne službe. Zato reci, mali čovječe, što si bio? – zadirkivao je bezubi muškarac približavajući se. – Odbij! Ni koraka dalje! – Aspen je ispružio jodnu ruku ispred tijela, a drugom posegnuo prema boku. Muškarac se zaustavio odmahujući glavom. – Ne znaš s kim imaš

posla, mali. – Čekajte! – netko je rekao. – To je ona. Jedna od cura. Okrenula sam se na te riječi i time odala. – Zgrabite je! – naredio je mlađi muškarac. I prije nego što sam uspjela shvatiti što se događa, Maxon me je potegnuo natrag. Nejasno sam opazila kako Aspen i časnik Avery izvlače pištolje, kad su me Maxonove snažne ruke natjerale da se okrenem na drugu stranu. Kretala sam se postrance, teturala kako bih održala korak s Maxonom dok su nas Aspen i Avery branili od muškaraca. Maxon i ja brzo smo se našli uz cigleni zid, zarobljeni. – Ne želim vas ubiti – rekao je Aspen. – Odlazite! Odmah! Bezubi muškarac zlokobno se nasmijuljio podigavši ruke kao da ne želi nikakvo zlo. Pokretom tako brzim da mi je umalo promaknuo, izvukao je pištolj. Aspen je zapucao i začuli su se uzvratni pucnji. – America, dođi – rekao mi je Maxon s hitnjom u glasu. Kamo? pomislila sam, a srce mi je prestravljeno bubnjalo. Pogledala sam ga i vidjela da je isprepleo prste, nudeći mi uporište za stopalo. Najednom shvativši, položila sam stopalo na njegove dlanove, a on me je pogurnuo dok sam se hvatala za zid. Stigla sam do vrha i pentrajući se na drugu stranu, osjetila nešto čudno u ruci. Nisam se obazirala na to dok sam prebacivala tijelo preko ruba i skakala na beton. Pala sam na bok i bila sigurna da sam ozlijedila kuk ili nogu, ali Maxon mi je rekao da trčim ako se nađem u opasnosti pa sam trčala. Nisam znala zašto sam pretpostavljala da će Maxon biti tik iza mene, ali kad sam stigla do kraja ulice, a njega nije bilo, shvatila sam da ga nije imao tko pogurnuti. U tom trenutku primijetila sam da se onaj čudni osjećaj u ruci pretvorio u peckanje. Spustila sam pogled i na slabom odsjaju ulične svjetiljke opazila kako nešto curi kroz moj rasporeni rukav. Pogođena sam.

Pogođeno sam? Bilo je pištolja i ja sam bila ondje, ali nije mi se činilo stvarnim. Međutim, nisam mogla poreći bol koja me je sve više parala. Stavila sam dlan preko rane, ali samo je bilo još gore. Osvrnula sam se oko sebe. Grad je bio miran. Naravno da jest. Bili smo na ulici dugo nakon redarstvenog sata. Toliko sam se naviknula na palaču da sam zaboravila da izvanjski svijet prestaje nakon jedanaest navečer. Naiđe li policajac, završit ću u zatvoru. Kako bih to ikad objasnila kralju? Kako ćeš riječima opravdati ranu od metka, America?

Krenula sam, ali sam se držala sjene. Nisam imala pojma kamo bih otišla. Nisam znala je li dobra zamisao pokušati vratiti se u palaču. Čak i ako jest, nisam znala kako bih stigla onamo. Gospode, kako me je peklo. Jedva sam uspijevala razmišljati. Prošla sam pokraj uske sporedne uličicc između dviju stambenih zgrada. To je bilo dovoljno da shvatim kako nisam u najboljem dijelu grada. Općenito, samo su se Šestice i Sedmice morale tiskati po stanovima. Nisam imala kamo otići pa sam se zaputila slabo osvijetljenom uličicom, skrivajući se iza tijesno zbijenih kanti za smeće. Noć je bila hladna, ali dan je bio tipično vruć i iz metalnih kanti je vonjalo. Kombinacija smrada i boli dovela me do ruba povraćanja. Odmaknula sam desni rukav, nastojeći ne nadražiti ranu više nego što je potrebno. Ruke su mi drhtale od straha ili adrenalina i već savinuvši ruku, umalo sam zavrištala od boli. Stisnula sam usne zatomiti glas, ali moje prigušeno cviljenje čulo se u noći. – Što se dogodilo? – začuo se slabašan glasić. Naglo sam podignula glavu, tražeći izvor tog zvuka. U mračnijim dubinama uličice svjetlila su dva oka. – Tko je to? – upitala sam drhtavim glasom. – Neću te ozlijediti – rekla je izlazeći iz tame. – I ja imam gadnu noć. Djevojka, da moram pogađati rekla bih da nije bila starija od petnaest godina, išuljala se iz tame i prišla pogledati moju ruku. Zapanjeno je udahnula. – lzgleda jako bolno – suosjećajno je rekla. – Pogodili su me – blebnula sam, spremna zaplakati. Strahovito me peklo. – Pogodili? Kimnula sam. Pogledala me oklijevajući, kao da bi možda trebala pobjeći. – Ne znam što si učinila ni tko si, ali nemoj se petljati s pobunjenicima, okej? – Molim? – Nisam dugo ovdje, ali znam da su pobunjenici jedini koji mogu nabaviti pištolje. Što god da si im učinila, nemoj to ponoviti. U svim onim napadima pobunjenika to mi nijednom nije palo na pamet. Nitko osim vojnika nije smio imali pištolj. Samo bi pobunjenik uspio zaobićt to pravilo. I August je upravo rekao da su Sjevernjaci u osnovi nenaoružani. Pitala sam se je li noćas ponio oružje. – Kako se zoveš? – upitala je. – Znam da si ispod te odjeće i kape

cura. – Mer – odgovorila sam. – Ja sam Paige. Čini se da si ti tek odnedavna Osmica. Odjeća ti je prilično čista. – Nježno mi je okretala ruku promatrajući ranu koja je krvarila kao da može nekako pomoći, iako smo obje znale da ne može. – Tako nešto – okolišala sam. – Ovdje možeš umrijeti od gladi ako si sama. Imaš li kamo otići? Zadrhtala sam od naleta boli. – Ne baš. Kimnula je. – Ja sam imala samo tatu. Bila sam četvorka. Imali smo restoran, ali baka je donijela neko pravilo da ga tata nakon smrti mora ostaviti mojoj teti, a ne meni. Mislim da se bojala kako teta neće imati ništa ... ili tako nešto. Uglavnom, teta me mrzi, oduvijek me je mrzila. Dobila je restoran, ali dobila je i mene. To joj se nije svidjelo. Dva tjedna nakon tatine smrti, počela me tući. Morala sam krišom jesti jer je rekla da se debljam i nije mi željela davati hranu. Razmišljala sam otići k prijateljici, ali teta bi došla po mene pa sam jednostavno pobjegla od kuće. Uzela sam nešto novca, ali nedovoljno. I da ga je bilo dovoljno, okrali su me već drugu noć ovdje vani. Promotrila sam Paige dok je govorila. Ispod sve debljeg sloja prljavštine jasno sam vidjela djevojčicu koja je nekoć bila vrlo dobro zbrinuta. Sad je pokušavala biti žilava. Morala je biti takva, što joj je drugo preostalo? – Baš ovaj tjedan pronašla sam skupinu cura. Radimo zajedno i dijelimo svu zaradu. Ako možeš zaboraviti što radiš, nije tako loše. Kasnije moram plakati. Zato sam se skrivala tamo iza. Ako te druge cure vide kako plačeš, u usporedbi s njima moja teta je svetica. J. J. kaže kako me samo pokušavaju očvrsnuti i da će mi biti pametnije da to što prije učinim, ali svejedno boli. U svakom slučaju, ti si zgodna. Znam da bi im bilo drago da im se pridružiš. Želudac mi se okretao dok sam razmišljala o njezinoj ponudi. U naizgled nekoliko tjedana izgubila je obitelj, dom i samu sebe. A ipak, sjedila je ispred mene – djevojke koju je naganjao čopor pobunjenika, djevojke koja je mogla biti samo opasnost – i bila je ljubazna. – Ne možemo ti dovesti doktora, ali naći će se nešto da li ublaži bolove. Jedan tip kojeg znaju mogao bi ti zašiti ranu. Međutim, morat ćeš to odraditi. Usredotočila sam se na disanje. Iako mi je Paige skretala misli s boli, razgovor je nije mogao zaustaviti. – Ti baš nisi jako pričljiva, zar ne? – upitala je Paige. – Ne nakon što me upucaju.

Nasmijala se i njezin iskren smijeh natjerao me da se i sama malo nasmijem. Paige je neko vrijeme sjedila pokraj mene, a ja sam bila sretna što nisam sama. – Shvaćam ako ne želiš poći sa mnom. Opasno je i nekako tužno. – Ja... možemo li na minutu samo šutjeti? – upitala sam. – Da. Želiš li da ostanem s tobom? – Molim te. I ostala je. Bez pitanja, sjedila je uz mene, tiha kao mišica. Imala sam osjećaj da prolazi cijela vjećnost, iako nije moglo proći više od dvadeset minuta. Ruka me je sve više boljela i hvatao me očaj. Možda mogu do liječnika. Naravno, najprije bih ga trebala pronaći. Palača bi platila njegove usluge, ali nisam imala pojma kako bih do Maxona. Je li Maxon uopće dobro? A Aspen? Bilo ih je manje od protivnika, ali bili su naoružani. Ako su me pobunjenici onako brzo prepoznali, jesu li prepoznali i Maxona? Ako jesu, Što će mu učiniti? Nepomično sam sjedila i pokušavala se uvjeriti da se ne brinem. Morala sam se usredotočiti na sebe. Ali što ću učiniti ako je Aspen poginuo? Ili ako je Maxon... – Psst! – naredila sam, iako Paige još nije ni pisnula. – Čuješ? Obje smo naćulile uši prema ulici. – ... Max – netko je viknuo. – Mer, izađi. Max je. Ta su imena sigurno bila Aspenova zamisao. Šeprtljavo sam ustala i otišla do ruba uličice s Paige za petama. Vidjela sam kako se kamion puževom brzinom približava ulicom, a kroz prozore vire glave i traže. Okrenula sam se. – Paige, bi li voljela poći sa mnom? – Kamo? – Obećavam ti, imat ćeš pravi posao, hranu i nitko te neće tući. Na oči su joj navrle suze. – Tad me nije briga gdje je to. Idem. Uhvatila sam je neozlijeđenom rukom. Rukav jakne još uvijek mi je visio na ranjenoj ruci. Krenule smo ulicom, držeći se uz zidove zgrada. – Max! – uzviknula sam kad smo se približile. – Max! Golemi kamion polako se zaustavio i iz njega su istrčali Maxon, Aspen i časnik Avery. Pustila sam Paige opazivši Maxonove raširene ruke. Zagrlio me dodirnuvši ranu pa sam dreknula od boli. – Što li je? – upitao je. – Pogodili su me.

Aspen nas je razdvojio i uhvatio me za ruku da sam vidi. – Moglo je biti puno gore. Moramo vas odvesti natrag i pronaći način da zaliječimo ranu. Pretpostavljam da liječnika nećemo željeti upletati? – Pogledao je Maxona. – Ne želim da ona pati – ustrajao je Maxon. – Vaše Veličanstvo – rekla je Paige i kleknula. Ramena su joj se zatresla kao da plače. – Ovo je Paige. – Nisam ponudila nikakvo objašnjenje. – Ukrcajmo se u kamion. Aspen je pružio ruku Paige. – S nama si sigurna – uvjerio ju je. Maxon me je zagrlio i odveo do stražnjeg dijela kamiona. – Bio sam siguran da će nam trebati cijela noć da te pronađemo – glasno je izrazio svoju brigu. – I ja. Ali previše me je boljelo da bih odmaknula predaleko. Paige mi je pomogla. – Obećavam ti da će biti dobro zbrinuta. Maxon, Paige i ja zavukli smo se u stražnji dio kamiona, a metalni pod bio je neobićno utješan dok smo jurili natrag u palaču.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Aspen me iznio iz kamiona i žurno odnio u neku prostorijicu manju od moje kupaonice, s dva uska kreveta i komodom. Na zidu je bilo poruka i fotografija, što je prostoriji davalo određenu osobnost, ali u osnovi je bila prazna i nevjerojatno skučena sad kad smo se Aspen, časnik Avery, Maxon, Paige i ja natiskali u nju. Aspen me položio na postelju najnježnije što je mogao, ali ruka me i dalje boljela. – Trebali bismo otiči po liječnika – rekao je. Ali vidjela sam da sumnja u svoje riječi. Otići po doktora Ashlara značilo bi ili reći apsolutnu istinu ili izmisliti besramnu laž, a nismo željeli ni jedno ni drugo. – Nemojte – slabašno sam zamolila. – Neću umrijeti. Samo ću imati gadan ožiljak. Moramo očistiti ranu. – Iskrivila sam lice. – Trebat će ti nešto protiv bolova – zamijetio je Maxon. – Rana bi se mogla inficirati. Ona je uličica bila strašno prljava, a ja sam je dodirnuta – s krivnjom je rekla Paige. Rana me zapekla i prosiktala sam kroz zube: – Anne. Dovedite Anne. – Koga? – upitao je Maxon. – Njezinu glavnu sluškinju – objasnio je Aspen. – Avery, pođi po Anne i medicinski pribor. Morat ćemo se snaći. I moramo učiniti nešto s njom – dometnuo je kimnuvši prema Paige. Gledala sam kako Maxonov zabrinut pogled najzad skreće s moje krvave ruke na Paigeino smućeno lice. – Jesi li zločinka? Bjegunka? – upitao ju je. – Nisam onakva zločinka kakvom me držite. A pobjegla jesam, ali me nitko ne traži. Maxon je odvagao riječi. – Dobro došla. Podi s Averyjom do kuhinja i reci Mallory da ćeš po prinčevoj zapovijedi raditi s njom. Neka odmah dođe u časničku krilo.

– Mallory. Da, Vaše Veličanstvo. – Paige se duboko naklonila i izašla s časnikom Averyjem. Ostala sam sama s Maxonom i Aspenom. Cijelu sam noć provela s njima dvojicom, ali sad smo prvi put bili utroje. Osjetila sam kako težina naših tajni ispunjava već skučenu prostoriju. – Kako ste se uspjeli izvući? – upitala sam. – August, Georgia i Micah čuli su pucnjeve i dotrčali – odgovorio je Maxon. – Nije se šalio kad je rekao da nas nikad ne bi povrijedili. – Utihnuo je, a pogled mu je načas postao dalek i tužan. – Micah se nije izvukao. Okrenula sam glavu na drugu stranu. O Micahu nisam ništa znala, ali noćas je umro za nas. Osjećala sam se krivom kao da sam mu sama oduzela život. Krenula sam obrisati suzu, ali sam zaboravila da mi je ruka ozlijeđena pa sam vrisnula od boli. – America, smiri se – rekao je Aspen zaboravljajući na etiketu. – Sve će biti dobro – obećao je Maxon. Kimnula sam napućivši usne kako više ne bih plakala. Kakva šteta. Dugo smo šutjeli, ali možda su se minute oduljile od boli. – Divno je imati nekoga tako odanog – najednom je rekao Maxon. Isprva sam pomislila da ponovno govori o Micahu. Ali kad sam ga pogledala, vidjela sam da gleda u zid iza mojih leđa. Okrenula sam glavu, sretna što se mogu usredotočiti na bilo što drugo osim boli koja mi je parala ruku. Uz nekoliko crteža koje je nacrtao netko od Aspenove mlađe braće, nalazila se poruka.

Uvijek ću te voljeti. Zauvijek ću te čekati. S tobom sam, bez obzira na sve. Moj rukopis bio je malo neuredniji prije godinu dana kad sam tu poruku ostavila uz prozor da je Aspen pronađe, okruženu smiješnim malim srcima koje sad nikad ne bih stavila u ljubavno pismo, ali još uvijek sam osjećala važnost tih riječi. Tad sam ih prvi put napisala i preplašila se dubine kojom sam ih osjetila kad su se jednom našle na papiru. Sjetila sam se i straha da će moja majka pronaći poruku, koji je nadjačao svaku drugu brigu o neizmjemosti nedvojbene spoznaje da volim Aspena. Sad sam se bojala da će Maxon prepoznati moj rukopis. – Mora biti lijepo imati nekoga kome ćeš pisati. Ja nikad nisam

uživao luksuz ljubavnih pisama – s tužnim je osmijehom rekao Maxon. – Je li održala riječ? Aspen je premještao jastuke s drugog kreveta kako bi mi ih stavio pod glavu i izbjegavao pogledati i mene i Maxona. – Pisati nije lako – odgovorio je. – Ali znam da je sa mnom, bez obzira na sve. U to ne sumnjam. Pogledala sam Aspenovu kratku, tamnu kosu – jedini dio njegova tijela koji sam mogla doista vidjeti – i osjetila novu bol. Na određeni način bio je u pravu. Nikad nećemo uistinu napustiti jedno drugoga. Ali... one riječi na papiru? Ona sveobuhvatna ljubav koja me je nekoć preplavljivala? Nje više nije bilo. Računa li Aspen još uvijek na nju? Pogled mi je poletio prema Maxonu i tugu na njegovu licu protumačila sam kao tračak ljubomore. Nisam se začudila. Sjetila sam se da sam rekla Maxonu kako sam u životu već bila zaljubljena. Izgledao je kao da je izigran, silno nesiguran hoće li se ikad zaljubiti. Da zna da je ljubav o kojoj sam mu govorila ona ista ljubav koju je Aspen upravo spomenuo, sigurna sam da bi ga to shrvalo. – Piši joj – savjetovao je Maxon Aspenu. – Ne dopusti joj da zaboravi. – Gdje li su se zadržali? – promrmljao je Aspen i izašao iz sobe, ničim ne pokazujući da je čuo Maxonove riječi. Maxon ga je gledao kako odlazi pa se ponovno okrenuo prema meni. – Posve sam beskoristan. Nemam pojma kako bih ti pomogao pa sam pomislio da bih mogao pomoći barem njemu. Noćas nam je oboma spasio život. – Maxon je odmahnuo glavom. – Čini se da ga samo uzrujavam. – Svi su zabrinuli. A ti se super držiš – uvjeravala sam ga. Ogorčeno se nasmijao i kleknuo uz krevet. – ležiš s krvavom rupom na ruci i pokušavaš me utješiti. Baš si smiješna. – Ako mi ikad odlučiš napisati ljubavno pismo, predlažem ti da započneš tim riječima – našalila sam se. Nasmiješio se. – Zar ne mogu ništa učiniti za tebe? – Kako bi bilo da me uhvatiš za ruku? Nije posebno teško. Maxon je nježno uhvatio moj dlan i iako to nije ništa promijenilo, bilo je lijepo osjetiti lagani stisak njegovih prstiju. – Vjerojatno neću. Mislim, neću li napisati ljubavno pismo. Nastojim se ne izblamirali kad god je to moguće. – Ne znaš planirati ratove, ne znaš kuhati i odbijaš pisati ljubavna pisma – zadirkivala sam. – Točno. Popis mojih nedostataka iz dana u dan postaje sve duži. –

Promigoljio je prstima po mom dlanu i bila sam zahvalna na toj sitnoj nježnosti. – Nema veze. Nastavit ću pogađati tvoje osjećaje, budući da odbijaš napisati mi pismo. Ljubičastom tintom. Sa srcima na slovu i... – Upravo bih ga lako i napisao – odgovorio je glumeći ozbiljnost. Zahihotala sam se, ali brzo sam utihnula jer me je ruka od tog pokreta jače zaboljela. – iako, mislim da ne moraš pogađati moje osjećaje. – Znaš – započela sam shvativši da sve teže dišem – nikad ih nisi glasno izgovorio. Maxon je zaustio prosvjedovati, ali se predomislio. Pogled mu je odlutao prema stropu dok je razmišljau o svemu što se između nas dogodilo i pokušavao odrediti trenutak kad mi je rekao da me voli. U skloništu mi je to na svaki naćin dao naslutiti. Dopustio je da se njegovi osjećaji prema meni osjete u raznim romantičnim gestama ili ih dao naslutiti pažljivo birajući riječi, ali nikad mi nije doista izjavio ljubav. Zapamtila bih te riječi i one bi mi bile razlog da nikad ne posumnjam u njega, razlog da mu i sama priznam svoje osjećaje. – Gospođice? – Annin glas probio se kroz vrata časak prije njezina zabrinuta lica. Maxon se odmaknuo i pustio moju ruku, uklanjajući joj se s puta. Anninc oprezne oči promatrale su ranu na mojoj ruci. Opipala ju je prstima provjeravajući koliko je duboka. – Trebat će vas zašiti. Nisam sigurna da imamo išta što će vas posve umrtviti – procijenila je. – Nema veze. Ućini što možeš – odgovorila sam. Osjećala sam se mirnije s njom u blizini. Kimnula je. – Neka netko ode po kipuću vodu. U priboru bi trebalo biti antiseptika, ali treba mi i vode. – Ja ću je donijeti. – Marlee je stajala uz vrata, namrštena od rabrinutosti. – Marlee – zacviljela sam gubeći kontrolu. Sad mi je tek postalo jasno tko je Mallory. Naravno da Marlee i Carter nisu mogli koristiti svoja prava imena dok se skrivaju kralju pred nosom. – America, odmah se vraćam. Drži se. – Odjurila je, ali ja sam osjetila ogromno olakšanje znajući da će biti sa mnom. Anne se brzo oporavila od zbunjenosti Marleenom prisutnošću i izvadila iglu i konac iz medicinskog pribora. Utješila me činjenica da je sašila gotovo svu moju odjeću. Moja ruka ne bi smjela biti problem. Marlee se vratila nevjerojatno brzo donoseći vrč vode koja se pušila, naramak ručnika i bocu jantamožute tekućine. Odložila je vrč

i ručnike na komodu pa mi prišla odćepljujući bocu. – Protiv bolova. – Podigla mi je glavu da mogu piti a ja sam je poslušala. Tekućina u boci zapekla me na svoj način i zagrcnula sam se gutajući je. Marlee me je nukala da otpijem još jedan gutljaj i poslušala sam je, iako mi je piće bilo odvratno. – Presretna sam što si ovdje – šapnula sam. – America, za tebe sam uvijek ovdje. To znaš. – Nasmiješila se i prvi put otkad smo prijateljice činila se starijom od mene, tako smirena i sigurna. – Kog si vraga sad pak izvela? Nakreveljila sam se. – Činilo mi se dobrom idejom. Pogled joj je postao suosjećajan. – America, prepuna si loših ideja. Sjajnih namjera, ali groznih zamisli. Naravno, bila je u pravu i dosad sam se već trebala opametiti. Ali sad kad je ona bila uz mene, makar samo da mi kaže koliko sam bila glupa, cijela je ta stvar postala manje grozna. – Koliko su debeli ovi zidovi? – upitala je Anne. – Prilično – odgovorio je Aspen. – Ovako duboko u palači ne čuje se mnogo. – Odlično. U redu, svi izaditc u hodnik. Gospodicc Marlee, trebat će mi malo prostora, ali vi možete ostati. Marlee je kimnula. – Neću ti smetati. Avery je izašao prvi, s Aspenom za petama. Zadnji je izašao Maxon. Pogled u njegovim očima podsjetio me na onaj dan kad sam mu rekla da sam u životu gladovala: bio je tužan zbog toga i shrvan činjenicom što to ne može ispraviti. Vrata su škljocnula zatvorivši se i Anne se brzo dala na posao. Več je pripremila sve što joj je trebalo i ispružila ruku da joj Marlee doda bocu. – Iskapite – naredila je podižući moju glavu. Skupila sam hrabrost. Nekoliko sam puta morala odmaknuti usne od grlića boce zbog kašljanja, ali uspjela sam popiti pristojnu količinu. Ili je barem Anne zaključila da je dovoljno. – Uzmite – rekla je pružajući mi mali ručnik. – Kad zaboli, zagrizite ga. Kimnula sam. – Šivanje će boljeti manje od čišćenja rane. Vidim da ima prljavštine i morat ću biti temeljita. – Uzdahnula je ponovno promatrajući ranu. – Imat ćete ožiljak, ali potrudit ću se da bude što manji. Prišit ću vam široke rukave na haljine da prekriju ranu dok zacjeljuje. Nitko neće znati. A budući da ste bili s princem, neću

postavljati pitanja. Što god da ste učinili, vjerovat ću da je bilo važno. – Mislim da jest – odgovorila sam, iako više ni sama nisam bila posve sigurna. Smočila je ručnik i prinijela ga nekoliko centimetara od rane. – Jeste li spremni? Kimnula sam. Zagrizla sam svoj ručnik i nadala se da će prigušiti vriskove. Bila sam sigurna da ih svi u hodniku čuju, ali nitko drugi vjerojatno neće. Imala sam osjećaj da Anne bocka svaki živac u mojoj ruci, a Marlee se popela na mene kako se ne bih koprcala. – America, brzo će biti gotovo – obećala je. – Razmišljaj o nečemu što te čini sretnom. Razmišljaj o svojoj obitelji. Pokušala sam. Trudila sam se da mi prva misao bude Mayin smijeh ili tatin znalački osmijeh, ali uspijevala sam ih zadržati samo do navale novoga vala boli. Kako je Mariee uspjela preživjeti ono šibanje? Kad je očistila ranu, Anne je počela šivati. Bila je u pravu: šivanje nije toliko boljelo. Nisam znala je li to zato što je doista manje bolno ili zato što je piće koje su mi dale najzad počelo djelovati. Činilo mi se da rubovi prostorije nisu više onako oštri kao prije. Potom su se vratili Maxon, Aspen i Avery. Razgovarali su o raznim stvarima, o meni, tko bi trebao ostati, tko bi trebao otići, što ćemo reći ujutro... toliko pojedinosti kojima ja nisam mogla pridonijeti. Na kraju me Maxon podigao u naručje i odnio u moju sobu. Morala sam se potruditi držati glavu uspravno, ali tako mi je bilo lakše čuti ga. – Kako se osjećaš? – Oči ti izgledaju kao čokolada – promumljala sam. Nasmiješio se. – A tvoje kao jutarnje nebo. – Mogu li dobiti vode? – Da. Koliko god želiš – obećao je. – Odnosimo je gore – obratio se nekomu drugom. A ja sam zaspala uljuljkana njegovim koracima.

PETNAESTO POGLAVLJE

Probudila sam se s glavoboljom. Zastenjala sam protrljavši sljepoočicu pa zaštektala od boli koju je taj pokret izazvao u mojoj ruci. – Izvolite – obratila mi se Mary sjedajući na rub mog kreveta. Pružila mi je dvije tablete i čašu vode. Polako sam se pridigla popiti lijek, a glava mi je bolno pulsirala. – Koliko je sati? – Skoro će jedanaest – odgovorila je Mary. – Javile smo da se ne osjećate dobro i da nećete sići na doručak. Ako požurimo, vjerojatno ćemo vas stići urediti za ručak s ostalim djevojkama iz Elite. Pomisao na žurbu i jelo nije zvučala privlačno, ali zaključila sam kako je najmudrije vratiti se u uobičajenu rutinu. Postajalo mi je jasno koliko smo sinoć riskirati i nisam željela nikome dati razlog da ista posumnja. Kimnula sam Mary i obje smo ustale. Moje noge nisu bile onoliko pouzdane koliko bih voljela, ali svejedno sam krenula prema kupaonici. Anne je čistila ispred vrata, a Lucy sjedila na širokom stolcu i prišivata rukave na haljinu koja je vjerojatno bila zamišljena za naramenice. Podigla je glavu i pogledala me. – Gospođice, jeste li dobro? Silno ste nas preplašili. – Žao mi je. Mislim da sam dobro koliko mogu biti. Nasmiješila mi se. – Spremne smo učiniti sve što možemo kako bismo vam pomogle, gospođice. Samo morate tražiti. Nisam bila posve sigurna što mi točno nudi, ali prihvatit ću od nje svaku pomoć da prebrodim sljedećih nekoliko dana. – Oh, časnik Lager je svratio, a svratio je i princ. Obojica se nadaju da ćete im javiti kako ste kad budete sposobni za to. Kimnula sam. – Pobrinut ću se za to nakon ručka. Bez ikakva upozorenja, ruka mi se našla u nečijim rukama. Anne

je pomno promatrala ranu i oprezno virkala ispod zavoja da vidi kako zacjeljuje. – Čini se da se nije inficirala. Moramo je samo držati čistom i mislim da će lijepo zacijeljeti. Voljela bih da sam mogla ljepše sašiti. Znam da će ostati ožiljak – jadala se. – Ne brini se. Najbolji ljudi uvijek imaju neki ožiljak. – Sjetila sam se Marlecnih ruku i Maxonovih leđa. Oboje su nosili trajne znakove svoje hrabrosti. Bila sam počašćena što sam im se pridružila. – Lady America, vaša je kupka spremna – oglasila se Mary iza kupaoničkih vrata. Pogledala sam njezino lice, pa Lucyno, pa Annino. Oduvijek sam bila bliska sa svojim sluškinjama, oduvijek sam im vjerovala. Ali noćas se nešto promijenilo. Noćas se naša povezanost prvi put našla na kušnji, a na svjetlu dana, još uvijek su bile ovdje, postojane i nepokolebljive. Nisam bila sigurna postoji li način da im dokažem kako sam i ja njima jednako odana. Ali nadala sam se da će mi se ukazati prilika. Kad bih se usredotočila, mogla sam bez grimase prinijeti vilicu usnama. To je iziskivalo golem napor, toliki da sam se usred objeda počela preznojavati. Odlučila sam ograničiti se na grickanje kruha. Za to mi nije trebala desna ruka. Kriss me je upitala za glavobolju – pretpostavila sam da je to priča koja kruži – i odgovorila sam joj da sam sad dobro, iako su me i glava i ruka još uvijek boljele. Pitanja su time završila i činilo se kako nitko nije ni naslutio da nešto nije kao inače. Žvačući zalogaj kruha, mozgala sam o tome kako bi prošle ostale djevojke da su sinoć bile na mojemu mjestu. Zaključila sam da bi bolje prošla samo Celeste. Ona bi nedvojbeno pronašla način da uzvrati i načas sam osjetila ljubomoru što joj nisam sličnija. Kad su iz Ženske dvorane izgurali naše pladnjeve, Silvia je ušla i zamolila nas za pozornost. – Vrijeme je da vi dame ponovno zablistale. Za tjedan dana organizirat ćemo malu čajanku i sve ste, naravno, pozvane! – Odahnula sam u sebi jer sam se bila zabrinula koga ćemo ovaj put morati ugostiti. – Nećete biti zadužene ni za kakve pripreme, ali morate se prikazati u najboljem svjetlu jer će čajanka biti snimljena za javnost. Malo sam živnula. To mogu podnijeti. – Svaka od vas pozvat će dva vlastita gosta i to će vam biti jedina dužnost. Mudro odaberite i do petka mi javite koga ste odlučile

pozvati. Udaljila se, ostavivši nas na mukama. Ovo je bio test i toga smo bile svjesne. Koja od nas u prostoriji ima najdojmljivije, najvrednije veze? Možda sam bila paranoična, ali imala sam osjećaj da je ovaj zadatak ciljan posebno na mene. Kralj sigurno traži način da sve podsjeti koliko sam beskorisna. – Celeste, koga ćeš odabrati? – upitala je Kriss. Celeste je slegnula ramenima. – Nisam još sigurna. Ali obećavam da će moji gosti biti spektakularni. Da sam ja na raspolaganju imala Celestin popis prijatelja, ni ja ne bih bila nervozna. Koga ću pozvati? Mamu? Celeste mi se srdačno obratila. – America, što misliš, koga ćeš dovesti? Pokušala sam sakriti zapanjenost. Iako smo u knjižnici razbile led, ovo je bio prvi put da mi se obratila kao prijateljici. Nakašljala sam se. – Nemam pojma. Nisam sigurna da poznajem ikoga koga bi bilo umjesno pozvali. Možda će mi biti bolje da ne pozovem nikoga. – Vjerojatno nisam trebala tako otvoreno pokazati nepovoljnost vlastitog položaja, ali druge su ga cure ionako bile svjesne. – Javi mi ako stvarno ne možeš nikoga pronaći – rekla je Celeste. – Sigurna sam da imam više od dva prijatelja koji bi voljeli posjetiti palaču i mogu se pobrinuti da barem znaš tko su. Hoću reći, ako to želiš. Zagledala sam se u nju, u iskušenju da je upitam u čemu je kvaka, ali gledajući u njezine oči, nije mi se učinilo da kvaka postoji. U to sam se uvjerila kad mi je namignula tako da Kriss i Elise ne primijete. Celeste, borac nad borcima, navijala je za mene. – Hvala ti – odgovorila sam uistinu ganuta. Slegnula je ramenima. – Nema frke. Ako ćemo već imati tulum, neka barem bude dobar. – Zavalila se u svoj stolac smješkajući se sebi u bradu i bila sam sigurna da čajanku zamišlja kao svoj posljednji trenutak slave. Dio mene poželio joj je reći da ne odustaje, ali nisam to mogla učiniti. Na kraju će samo jedna od nas dobiti Maxona. Do poslijepodneva sam smislila grub plan, ali ovisio je o jednoj važnoj stvari: trebat će mi Maxonova pomoć. Bila sam sigurna da ćemo se vidjeti do kraja dana pa se nisam previše brinula zbog toga. Sad sam se morala odmoriti i krenula sam u svoju sobu. Anne me je čekala s novim tabletama i vodom. Nisam mogla

vjerovati koliko je smirena. – Velika sam ti dužnica – rekla sam zalijevajući tablete vodom. – Niste – usprotivila se. – Jesam! Sinoć bi bilo drugačije da nisi bila ondje. Nježno je uzela čašu od mene. – Sretna sam da ste dobro. Zaputila se prema kupaonici izliti vodu, a ja sam pošla za njom. – Zar ne postoji ništa što mogu učiniti za tebe? Baš ništa? Zastala je uz umivaonik, nešto joj je očito bilo na umu. – Stvarno, Anne. To bi me silno usrećilo. Uzdahnula je. – Postoji jedna stvar... – Molim te, reci mi. Anne je podigla pogled s umivaonika. – Ali ne smijete je nikome spomenuti. Mary i Lucy zadirkivale bi me do kraja života. Namršlila sam se. – Kako to misliš? – Pa... vrlo je osobno. – Počela je prtljati rukama, što inače nikad ne čini, i znala sam da joj je ta stvar važna. – U redu, reci mi o čemu se radi – potaknula sam je zagrlivši je oko ramena neozlijeđenom rukom i vodeći je do stola da sjedne sa mnom. Prekrižila je gležnjeve i spustila ruke u krilo. – Znate, vi se s njim tako dobro slažete. O vama, po svemu sudeći, ima vrlo visoko mišljenje. – Misliš na Maxona? – Ne – šapnula je i zarumenjela se do ušiju. – Ne razumijem. Duboko je uzdahnula. – Časnik Leger. – Ooooh – rekla sam, zaprepaštenija nego što sam mogla izraziti. – Mislite da je beznadno, zar ne? – Nije beznadno – uvjeravala sam je. Samo što nisam znala kako bih osobi koja je obećala da će se zauvijek boriti za mene rekla da bi se trebala udvarati Anne. – O vama uvijek govori tako ljubazno. Znam da bi, kad biste me spomenuli ili čak doznali ima li kod kuće djevojku... Uzdahnula sam. – Mogu pokušati, ali ne mogu ništa obećali. – Oh, znam. Ne brinite se. Samoj sebi govorim da se to neće dogoditi, ali ne mogu prestati razmišljati o njemu. Nakosila sam glavu. – Znam kako li je. Ispružila je ruku. – I to ne zato što je on Dvojka. Da je i Osmica, željela bih nekoga kao što je on. – Mnoge bi ga željele. – I to je bila istina. Celeste ga je zamijetila, Kriss rekla da je zabavan a čak je i ona Delilah zvučala kao da je zaljubljena u njega. Da ne spominjem sve one djevojke kod kuće koje

su ga proganjale. Takve stvari više me nisu posebno mučile, ćak ni od nekog meni tako bliskog kao što je bila Anne. To je bila još jedna stvar koja me uvjerila da su moji osjećaji prema Aspenu nestati. Ako mogu sretno predložiti da neka druga zauzme moje mjesto, tada doista ne pripadam njemu. Svejedno, nisam bila sigurna kako bih otvorila tu temu. Posegnula sam preko ulaštenog drva i spustila dlan na njezin. – Pokušat ću, Anne. Kunem ti se. Nasmiješila se, ali je zabrinuto zagrizla usnicu. – Samo nemojte reći ostalima, molim vas. Čvršće sam joj stisnula dlan. – Ti si uvijek čuvala moje tajne. Ja ću čuvati tvoje.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Samo nekoliko sati kasnije, Aspen je pokucao na moja vrata. Moje su se sluškinje samo naklonile i izašle, znajući bez ikakvih uputa da razgovor između Aspena i mene mora biti privatan. – Kako se osjećaš? – Nije strašno – rekla sam. – Ruka me malo boli i imam glavobolju, ali inače sam dobro. Odmahnuo je glavom. – Nisam ti smio dopustiti da ideš s nama. Potapšala sam dlanom krevet pokraj sebe. – Sjedni. Malo je oklijevao. Nisam mislila da bi se to ikome učinilo sumnjivim. Maxon i moje sluškinje znali su da komuniciramo, a sinoć nas je izveo iz palače. U čemu je opasnost? Mora da je i on zaključio jednako jer je na kraju sjeo, iako je za svaki slučaj odlučio sjesti na pristojnoj udaljenosti. – Aspene, ja sam dio te priče, nisam mogla ne sudjelovati. I nije mi ništa. A to mogu zahvaliti tebi. Sinoć si me spasio. – Da nisam bio dovoljno brz ili da te Maxon nije prebacio preko onog zida, sad bi negdje bila zarobljena. Gotovo sam dopustio da pogineš. Gotovo sam dopustio da Maxon pogine. – Odmahnuo je glavom zagledan u pod. – Znaš li što bi se bilo dogodilo Averyju i meni da se vas dvoje niste vratili? Znaš li što... – Zastao je, naizgled susprežući suze. – Znaš li što bi mi se dogodilo da te nisam pronašao? Aspen me pogledao... pogledao duboko u mene. Bol u njegovim očima bila je nedvojbena. – Ali pronašao si me. Pronašao, zaštitio i doveo mi pomoć. Bio si čudesan. – Stavila sam dlan na Aspenova leđa i milovala ga, pokušavala ga utješiti. – Mer, upravo shvaćam da, bez obzira na to što se dogodi... nešto će me uvijek vezati za tebe. Nikada neću moći ne brinuti se o tebi. Nikada neću ne mariti što činiš. Uvijek ćeš mi nešto značiti. Provukla sam ruku kroz njegovu i položila glavu na njegovo rame.

– Znam što želiš reći. Neko smo vrijeme sjedili tako i pretpostavila sam da Aspen možda čini isto što i ja: ponovno sve vrti u glavi. Kako smo se izbjegavali kao djeca, kako se nismo mogli prestati gledati kad smo malo odrasli, tisuću ukradenih trenutaka u kućici na stablu – sve što nas je učinilo ljudima kakvi jesmo. – America, moram ti nešto reći. – Podigla sam glavu, a Aspen se okrenuo prema meni nježno me uhvativši za ruke. – Kad sam ti rekao da ću te uvijek voljeti, ozbiljno sam to mislio. I ja... ja... Nije uspio izustiti riječi i, iskreno govoreći, bila sam mu zahvalna na tome. Da, bila sam vezana za njega, ali više nismo bili onaj par iz kućice na stablu. Slabašno se nasmijao. – Mislim da moram malo odspavati. Ne mogu razmišljati kako treba. – Ne možeš ni ti, ne mogu ni ja. A puno je toga o čemu valja razmisliti. Kimnuo je. – Mer, slušaj, ne smijemo ponoviti to što smo učinili. Nemoj reći Maxonu da ću mu pomoći u nečemu tako opasnom i ne očekuj od mene da ću te ikamo neprimjetno izvesti. – Ionako nisam sigurna da je vrijedilo truda. Ne mogu zamislili da bi Maxon to želio ponoviti. – Odlično. – Aspen je ustao pa podigao moju ruku i poljubio je. – Moja damo – rekao je zadirkujući me. Nasmiješila sam se i lagano mu stisnula ruku. Uzvratio mi je jednakim stiskom. Dok smo se držali za ruke, a moj stisak iz sekunde u sekundu postajao sve jači, shvatila sam da ću ga brzo morati pustiti. Doista ću ga morati pustiti. Pogledala sam ga u oči i osjetila kako mi naviru suze. Kako ću se

ikad oprostiti od tebe? Prešao je palcem po mojoj nadlanici i pustio mi ruku. Sagnuo se i poljubio me u kosu. – Samo polako. Doći ću sutra provjeriti kako si. Za večerom sam se brzo potegnula za uho i Maxon je znao da ću ga očekivati. Sjedila sam ispred zrcala i željela da minute brže prolaze. Mary me je češljala i nešto tiho pjevušila sebi u bradu. Neodređeno sam prepoznala melodiju, jednom sam je svirala na nečijem vjenčanju. Kad sam izabrana za Izbor, čeznula sam za povratkom u taj život. Željela sam svijet prepun glazbe koju sam oduvijek voljela. Ali istini za volju, taj svijet više nisam mogla zadržati. Bez obzira na to kojim putem sad krenula u životu, glazba bi mogla biti samo nešto čime ću na proslavama zabaviti gosta ili se opustiti tijekom

vikenda. Pogledala sam se u zrcalu i shvatila da nisam ogorčena zbog toga, ne onako kako sam mislila da ću biti. Nedostajat će mi, ali glazba je sad bila samo dio moje osobe, a ne sve što jesam. Preda mnom su mogućnosti, bez obzira na to kako Izbor završi. Doista sam više od kaste kojoj pripadam. Maxonovo lagano kucanje prenulo me iz razmišljanja. Mary je otvorila vrata. – Dobra večer – pozdravio je Maxon Mary ulazeći, a ona mu se u odgovor naklonila. Kratko me je pogledao i ja sam se ponovno zapitala vidi li što osjećam prema njemu, je li i njemu to jednako stvarno kao što je meni. – Vaše Veličanstvo – tiho je odzdravila Mary. Tok što nije izašla iz sobe, kad je Maxon podigao ruku. – Oprosti, bi li mi rekla svoje ime? Gledala ga je bez riječi jedan trenutak pa svrnula pogled na mene i potom se ponovno usredotočila na Maxona. – Mary, Vaše Veličanstvo. – Mary – I Anne, sinoć smo se upoznali. – Lagano je kimnuo Anne. – A ti? – Lucy. – Glas joj je bio tih, ali osjetila sam njezinu radost zbog prinčeva uvažavanja. – Sjajno. Anne, Mary i Lucy. Baš mi je drago što smo se propisno upoznali. Siguran sam da vam je Anne objema prenijela sinoćnja zbivanja pa možete dvoriti lady Americu na najbolji mogući način. Želim vam zahvaliti na privrženosti i diskreciji. Ozbiljno ih je promatrao jednu za drugom. – Shvaćam da sam vas doveo u kompromitirajući položaj i ako itko ikad postavi kakvo pitanje, slobodno ga pošaljite ravno meni. Odluka je bila moja i vi ne biste smjele trpjeti nikakve posljedico. – Hvala vam, Vaše Veličanstvo – rekla je Lucy. Oduvijek sam slutila da su moje sluškinje iskreno privržene Maxonu, ali večeras sam imala osjećaj da je njihova naklonost prema njemu dublja od osjećaja dužnosti. U prošlosti sam mislila da kralj uživa najveću lojalnost, ali sad sam se zapitala je li to istina. Sve više i više zamjećivala sam sitnice koje su navodile na zaključak da je podanicima draži njegov sin. Možda ja nisam bila jedina koja je metode kralja Clarksona držala barbarskima, a njegov način razmišljanja okrutnim. Možda pobunjenici nisu jedini koji su spremni za Maxona. Možda tamo vani ima i drugih koji žele više.

Moje sluškinje smjerno su se naklonile i otišle, ostavljajući Maxona pokraj mene. – Što je to bilo? Mislim, zašto si ih pitao za imena? Uzdahnuo je. – Sinoć kad je časnik Leger spomenuo Anne, a ja nisam znao o kome govori... bilo mi je neugodno. Ne bih li ja o djevojkama koje te dvore trebao znati bolje od jednoga slučajnog stražara? Nije on baš tako slučajan. – Da budem iskrena, sve sluškinje govorkaju o stražarima. Ne bi me začudilo da i stražari govore o njima. – Svejedno. S tobom su svaki dan. Davno sam trebao znati njihova imena. Nasmiješila sam se njegovu razmišljanju i krenula ustati, iako se činilo da mu nije drago što se uopće krećem, – Maxone, dobro sam – bila sam uporna, prihvaćajući njegovu ispruženu ruku. – Ako se dobro sjećam, sinoć te je pogodio metak. Ne možeš mi zamjeriti što se brinem. – Nije to prava rana. Metak me samo okrznuo. – Svejedno, neću brzo zaboraviti tvoje prigušene vriskove dok ti ju je Anne šivala. Dođi, trebala bi odmarati. Maxon me odveo do kreveta i ja sam legla. Ušuškao me ispod pokrivača pa i sam legao na njih, licem prema meni. Čekala sam da progovori o svemu što se dogodilo ili me upozori na predstojeće posljedice. Međutim, ništa nije rekao. Samo je ležao i prstima mi sklanjao kosu s lica, povremeno ih zadržavajući na mom obrazu. U tom trenutku imala sam osjećaj da smo nas dvoje cijeli svijet. – Da se nešto dogodilo... – Nije se dogodilo. Maxon je zakolutao očima, glas mu se uozbiljio. – I te kako jest! Kući si se vratila krvareći. Umalo smo te izgubili na ulicama. – Slušaj, nisam ljuta zbog odluke koju sam donijela – rekla sam, nastojeći ga umiriti. – Željela sam poći s tobom, čuti vlastitim ušima. Osim toga, nisam te mogla pustiti da odeš bez, mene. – Ne mogu vjerovati koliko smo bili nespremni i nesmotreni kad smo otišli ne povevši još stražara. A pobunjenici šeću ulicama. Otkad se ne skrivaju? Gdje nabavljaju oružje? Osjećam se glupo, bespomoćno. Iz dana u dan gubim zemlju koju volim. Umalo sam izgubio tebe i... Maxon je utihnuo, a njegova je frustracija izblijedjela u nešto novo. Vratio je dlan na moj obraz. – Sinoć si rekla nešto... o ljubavi.

Spustila sam pogled. – Sjećam se. – Nastojala sam ne zacrvenjen se. – Smiješno je kako čovjek može mislili da je rekao nešto što zapravo nikad nije rekao. Zahihotala sam se, osjećajući da riječi nadolaze u njegovu sljedećem dahu. – Smiješno je i kako možeš misliti da si čuo nešto što zapravo nisi – rekao je umjesto toga. Trenutak je izgubio svaku šaljivost. – Znam što želiš reći. – Progutala sam slinu i gledala kako njegova ruka klizi s mog obraza i njegovi se prsti isprepleću s mojima, znajući da ih promatramo i on i ja. – Nekim bi ljudima možda to bilo teško priznati. Na primjer, ako su zabrinuti da neće izdržati do kraja. Uzdahnuo je. – Ili bi bilo teško reći da te je strah da netko možda ne želi stići do kraja... da možda nikad nije posve odustao od nekoga drugog. Odmahnula sam glavom. – To nije... – U redu. Bez obzira na sve što smo jedno drugome rekli u onom skloništu, bez obzira na sve što smo jedno drugome priznali, bez obzira na sve što se čvrsto smjestilo u mom srcu, te riječi zastrašile su me više od svega između nas. Jer jednom izrečene, nikad ne bi mogle biti povučene. Nisam posve shvaćala njegove razloge za oklijevanje, ali svoje sam znala. Ako on završi s Kriss nakon što mu ja otvorim srce, na njega ću biti ljuta, ali sebe ću mrziti. Bio je to rizik koji sam se previše bojala preuzeti. Tišina me činila nervoznom, a kad je postala nepodnošljiva, progovorila sam. – Možda bismo o tome mogli ponovno razgovarati kad se malo oporavim? Uzdahnuo je. – Naravno. Baš sam bezobziran. – Ne, nisi. Samo, željela sam te pitati nešto drugo. – Postojale su važnije stvari od nas koje je sad trebalo uzeti u obzir. – Pitaj. – Palo mi je na pamet koga pozvati na predstojeću čajanku, ali trebat će mi tvoje odobrenje. Zbunjeno me pogledao. – I želim da znaš sve o čemu bih razgovarala s njima. Možda kršimo nekoliko zakona pa to neću učiniti ne dobijem li tvoj pristanak. Znatiželjan, Maxon se pozorno nalaktio. – Slušam.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Pozadina za fotografiranje bila je obična, svijetloplava. Sluškinje su mi sašile dražesnu haljinu, spuštenih rukavčića koji su mi prekrivali ožiljak. Haljine bez naramenica zasad sam mogla zaboraviti. Iako sam izgledala prilično dobro, Nicoletta me je posve zasjenila, a i Georgia je bila zadivljujuća u svojoj haljini. – Lady America – zazvala me žena pokraj kamere. – Princezu Nicolettu pamtimo iz posjeta dama talijanske kraljevske obitelji, ali tko je vaša druga gošća? – Ovo je Georgia, moja draga prijateljica – umiljato sam odgovorila. – Jedna od stvari koje sam dosad naučila u Izboru jest da ići naprijed znaći združiti život kakvim si živio prije dolaska u palaču s budućnošću koja leži ispred tebe. Nadam se da ću danas načiniti novi korak u združivanju tih dvaju života. Neki od prisutnih zadovoljno su promrmljali dok su kamere I nadalje snimale nas tri. – Odlično, dame – rekao je fotograf. – Možete uživati u domjenku. Kasnije ćemo snimiti nekoliko fotografija bez pripreme. – Zvuči zabavno – odgovorila sam, kimnuvši svojim gošćama da pođu sa mnom. Maxon mi je jasno dao do znanja da danas od svih dana doista moram zablistati. Nadala sam se da ću biti vodeći primjer što Elita treba biti, ali bilo mi je teško pokušati biti tako besprijekorna. – Smanji doživljaj, America. – Sviđalo mi se što je Georgia prozrela moju glumu iako je naše prijateljstvo bilo kratko. Nasmijala sam se, a Nicoletta se pridružila. – U pravu je. Djeluješ pomalo namješteno. Uzdahnula sam s osmijehom. – Oprostite. Danas je jedan od onih dana kad je puno toga na kocki. Georgia me je zagrlila oko ramena dok smo zalazile dublje u prostoriju. – Nakon svega što ste Maxon i ti prošli, iskreno sumnjam

da će te poslati kući zbog čajanke. – Nisam mislila na to. Ali o tome ćemo morati razgovarati kasnije. – Okrenula sam se prema svojim gošćama. – U ovom bi mi trenu bilo od ogromne pomoći da se družimo s ostalima. Kad se situacija smiri, morat ćemo ozbiljno porazgovarati. Nicoletta je pogledala Georgiju pa ponovno mene. – Kakva ti je točno ova prijateljica s kojom me sad upoznaješ? – Dragocjena. Kunem se. Objasnit ću ti kasnije. Svojim dolaskom, Georgia i Nicoletta učinile su me zvijezdom čajanke. Kao princeza, Nicoletta je najvjerojatnije bila najbolja gošća u prostoriji, i u Krissinu sam pogledu zamijetila da se kaje što se sama nije sjetila pozvali je. Naravno, ona nije imala izravan pristup talijanskoj kraljevskoj obitelji kao ja. Sama Nicoletta dala mi je telefonski broj da joj se javim ako je ikad zatrebam. Nitko nije znao tko je Georgia, ali kad su čuli moju priču – priču koju mi je Maxon namjerno servirao – o združivanju prošlosti i budućnosti, i njima se to učinilo spektakularnom zamisli. Elisin izbor bio je predvidljiv. Moćan, ali predvidljiv. Dvije vrlo daleke rođakinje iz Nove Azije, predstavnice njezinih veza s vodama nacije, paradirale su uz nju u tradicionalnim haljinama. Kriss je odabrala majku i jednog profesora iz škole u kojoj je radio njezin otac. Užasavala sam se da će moja obitelj čuti za to. Kad mama ili May shvate da su imale priliku biti ovdje, sigurna sam da ću od njih dobiti pismo koje će odisati razočaranjem. Celeste je održala riječ i dovela uistinu poznate osobe. Tessa Tamble – koja je navodno nastupala na Celestinoj rođendanskoj proslavi prošle godine – došla je u vrlo kratkoj, ali glamuroznoj haljini. Celestina druga gošća Kirstie Summer, još jedna glazbenica, najpoznatija po ekstravagantnim koncertima, došla je u nečemu što je nalikovalo na kazališni kostim. Pretpostavila sam da u tome ili obično nastupa ili je eksperiment u oslikanoj koži. U svakom slučaju, iznenadila sam se što je uopće prošla kroz vrata, i zbog svojo odjeće i zbog činjenice da se miris alkohola osjećao oko nje već i s udaljenosti od pola metra. – Nicoletta. – Kraljica Amberly prišla nam je. – Kako je divno vidjeti vas opet. Poljubile su se u oba obraza prije nego što je Nicoletta odvratila: – Presretna sam što sam ovdje. Poziv me oduševio. Sjajno smo se provele pri prijašnjem posjetu. – Drago mi je što to čujem – zamijetila je kraljica. – Bojim se da će danas biti malo mirnije.

– Nisam sigurna – odvratila je Nicoletta pokazujući prema Kirstie i Tessi koje su stajale u kutu i glasno razgovarale. – Kladim se da će mi one dvije dati materijala za barem jednu zanimljivu priču koju ću odnijeti kući. Sve smo se nasmijale, iako sam zamijetila tračak tjeskobe u kraljičinim očima. – Mislim da bih trebala otići upoznati se. – Majka hrabrost, kao i uvijek – našalila sam se. Nasmiješila se. – Molim vas, opustite se i uživajte. Nadam se da ćete steći nova poznanstva, ali iskreno, jednostavno uživajte s prijateljicama. Kimnula sam, a kraljica Amberly udaljila se kako bi se upoznala sa Celestinim gošćama. Tessa je izgledala dobro, ali Kirstie kao da je hvatala u ruku i njuškala svaki kanape na obližnjem stolu. Podsjetila sam samu sebe da ne stavim u usta ništa što se nalazilo u njezinoj blizini. Promotrila sam prostoriju. Svi su bili zaokupljeni jelom ili razgovorom pa sam zaključila da je sada dovoljno dobar trenutak. – Pođite sa mnom – rekla sam i povela svoje gošće do stolića u dnu salona. Sjele smo, a sluškinja nam je donijela čaj. Kad smo ostale same, prešla sam na stvar i nadala se da će sve glatko proći. – Georgia, za početak, nisam imala prilike ispričati se zbog Mice. Još dok sam govorila, počela je odmahivati glavom. – Uvijek je želio biti junak. Svi mi prihvaćamo da bi moglo... tako završiti. Ali mislim da je on bio ponosan. – Svejedno mi je uistinu žao. Možemo li išta učiniti? – Ne. Za sve smo se pobrinuli. Vjeruj mi, on ne bi odabrao drugačiji svršetak – nije odustajala Georgia. Pomislila sam na mišolikog momka u kutu prostorije one noći. Svojevoljno je istrčao u borbu za mene, za sve nas. Hrabrost se skriva na začudnim mjestima. Usredotočila sam se na pitanje zbog kojeg sam ih i pozvala. – Kao što vidiš, Georgia, Nicoletta je talijanska princeza. Posjetila nas je prije nekoliko tjedana. – Pogledala sam ih obje. – Tad mi je dala do znanja da bi Italija rado postala Illéina saveznica ako se neke stvari promijene. – America! – prosiktala je Nicoletta. Podigla sam ruku. – Vjeruj mi. Georgia je prijateljica, ali ne poznajem je iz Caroline. Ona je jedna od vođa sjevernjačkih pobunjenika. Nicoletta se uspravila na stolcu. Georgia joj je plaho kimnula, potvrđujući moje riječi.

– Nedavno nam je priskočila u pomoć. I pritom izgubila blisku osobu – objasnila sam. Nicoletta je položila dlan na Georgijinu ruku. – Žao mi je. – Tad se okrenula prema meni, znatiželjna kako je sve to povezano. – Sve što ovdje kažemo mora ostati između nas, ali mislila sam da bismo mogle porazgovarati o nekim stvarima koje bi nam svima bile od koristi – objasnila sam. – Pokušavate li svrgnuti kralja? – upitala je Nicoletta. – Ne – uvjerila ju je Georgia. – Nadamo se da ćemo stati uz Maxona i zajedno raditi na ukidanju kasta. Možda nam to pođe za rukom još za njegova života, čini se da on ima više suosjećanja prema svom narodu. – Ima – dometnula sam. – Zašto onda napadate palaču? I sve one ljude? – strogo je optužila Nicoletta. Odmahnula sam glavom. – Oni nisu kao pobunjenici s Juga. Oni ne ubijaju. Ponekad prekrše zakon čineći nešto što drže pravednim... – Izvukli smo nevjenčane majke iz zatvora, to da – umiješala se Georgia. – Istina, provalili su u palaču, ali nikad s namjerom da ubiju – nastavila sam. Nicoletta je uzdahnula. – To mi ne smeta posebno, ali nisam sigurna zašto želiš da ih upoznam. – Nisam ni ja – priznala je Georgia. Udahnula sam. – Južnjački pobunjenici postaju sve agresivniji. Samo u posljednjih nekoliko mjeseci broj njihovih napada povećao se, ne samo na palaču nego diljem države. Nemilosrdni su. I Maxon i ja strahujemo da su nadomak potezu od kojega se nećemo moći oporaviti. Njihov plan likvidacije pripadnika kasta iz kojih dolaze djevojke u Eliti prilično je drastičan i svi se bojimo da će ti napadi postati još okrutniji. – Već jesu – rekla je Georgia, obraćajući se više meni nego Nicoletti. – Kad si me pozvala ovamo, bila sam sretna što ću li barem moći prenijeti novosti, južnjački pobunjenici prešli su na Trojke. Prinijela sam dlan usnama, zgrožena što napreduju tako brzo. – Jesi li sigurna? – Apsolutno – potvrdila je Ceorgia. Nakon časka nijeme zabrinulosli, Nicoletta je upitala: – Zašto to rade? Georgia joj je odgovorila: – Da zaplaše djevojke u Eliti da napuste palaču, da zaplaše kraljevsku obitelj općenito. Čini se da misle kako

će se, izoliraju li Maxona i prekinu li Izbor, morati riješiti samo njega da bi preuzeli vlast. – A ako se to dogodi, neće biti izlaza. Steknu li vlast, Maxon vam kao kralj neće moći ništa ponuditi. Južnjački pobunjenici samo će dodatno potlačiti narod. – Što onda predlažete? – upitala je Nicoletta. Pokušala sam lagano ušetati u nezakonito djelo koje sam im kanila predložiti. – Georgia i drugi Sjevernjaci u boljoj su mogućnosti zaustaviti južnjačke pobunjenike od ikoga od nas u palači. Oni mogu lakše pratiti njihove poteze i suprotstaviti im se, ali nisu obučeni i nemaju oružje. Obje su šutjele, ne shvaćajući što mislim. Spustila sam glas. – Maxon ne može izvući novac iz palače kako bi im pomogao da se naoružaju. – Shvaćam – najzad je rekla Nicoletta. – Oružje bi se koristilo isključivo i samo za zaustavljanje Južnjaka. Nikad protiv državnih dužnosnika – naglasila sam promatrajući Georgiju. – To ne bi bio problem. – U njezinim sam očima vidjela koliko to ozbiljno misli, a u srcu sam to već i znala. Da je željela, mogla me je likvidirati kad me je uhvatila u šumi ili je mogla odlučiti ne dotrčati u uličicu za nama. Ali to joj nikad nije bio cilj. Nicoletta je prebirala prstima po usnama, razmišljajući. Znala sam da tražim puno, ali nisam bila sigurna kako bismo inače krenuli dalje. – Ako itko dozna... – rekla je. – Znam. Razmišljali smo o tome. Ako kralj ikada dozna, neću se izvući samo sa šibanjem. – Kad bismo samo pronašli način da ne ostavimo trag. – Nicoletta je i nadalje lupkala prstima oko usta. – Morala bi biti gotovina. Njoj je teže uči u trag – predložila je Georgia. Nicoletta je kimnula i spustila dlan na stol. – Rekla sam da ću za tebe učiniti sve što mogu. Italiji bi dobro došla moćna prijateljica, a ako vaša država bude izgubljena, bojim se da ćemo steći samo još jednu neprijateljicu. Tužno sam joj se osmjehnula. Obratila se Georgiji. – Gotovinu mogu nabaviti još danas, ali morat ćete je promijeniti u svoju valutu. Georgia se nasmiješila. – Imamo načina. Preko njezina ramena, opazila sam da nam prilazi fotograf. Uzela sam laticu u ruku i šapnula: – Kamera.

– Americu sam oduvijek držala damom. Mislim da nam ponekad promaknu te osobine jer Petice doživljavamo kao zabavljače, a Šestice kao domaćice. Ali pogledajte kraljicu Amberly. Ona je puno više od Četvorke – ljubazno je rekla Georgia. Nicoletta i ja kimnule smo. – Nevjerojatna žena. Prava je povlastica živjeti s njom – suglasila sam se. – Možda ćeš i ostati s njom! – namignula je Nicoletta. – Osmijeh, dame! – obratio nam se fotograf, a mi smo se sve razdragano nasmiješile u nadi da ćemo time sakriti svoju opasnu tajnu.

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Sutradan nakon Nicolettina i Georgijina odlaska, često sam pogledavala preko ramena. Bila sam sigurna da netko zna što sam rekla, što sam u jedno kratko poslijepodne predala pobunjenicima. Stalno sam podsjećala samu sebe kako bili do sada već sigurno bila uhićena da me itko čuo. A kako sam još uvijek uživala u divnom doručku s kraljevskom obitelji i ostalim djevojkama iz Elite, morala sam vjerovati da je sve u redu. Osim toga, Maxon će me obranili bude li morao. Nakon doručka vratila sam se u sobu popraviti šminku. Dok sam bila u kupaonici i nanosila novi sloj ruža za usne, na vratima se začulo kucanje. U sobi smo bile samo Lucy i ja pa je Lucy otišla provjeriti tko je, dok sam ja dovršavala šminkanje. Minutu poslije provirila je u kupaonicu. – Princ Maxon – šapnula je. Naglo sam se okrenula. – Ovdje je? Kimnula je, nasmiješena od uha do uha. – Sjetio se mog imena. – Naravno da se sjetio – s osmijehom sam odgovorila. Odložila sam šminku i provukla prste kroz kosu. – Izvedi me pa se diskretno povuci. – Kako želite, gospođice. Maxon je nesigurno stajao uz vrata i čekao poziv da uđe, što mu nije bilo svojstveno. U ruci je držao tanku kutijicu i nervozno lupkao prstima po njoj. – Oprosti što te prekidam. Zanimalo me bi li mi mogla posvetiti časak svoga vremena. – Naravno – odgovorila sam prilazeći mu. – Izvoli, uđi. – Maxon i ja sjeli smo na rub mog kreveta. – Htio sam najprije svratiti do tebe – rekao je smještajući se. – Htio sam li objasniti prije nego što se ostale počnu hvaliti. Objasnili? Iz nekog razloga, njegove riječi učinile su me nervoznom. Ako se oslale hvale, tad ću ja iz nečega biti isključena. – Kako to misliš? – Shvatila sam da grizem netom našminkanu

usnu. Maxon mi je pružio kutijicu. – Obećavam da ću ti objasniti. Ali najprije, ovo je za tebe. Prihvatila sam kutijicu i otkopčala kopču na prednjoj strani kako bih je otvorila. Mislim da sam udahnula svaki milimetar zraka u sobi. U kutijici su bile naučnice i narukvica od kojih je zastajao dah. Predivno su se slagale, s modrim i zelenim draguljima utkanim u nježni cvjetni uzorak. – Maxone, predivne su, ali ne mogu ih prihvatiti. Previše su... – Naprotiv, moraš ih prihvatiti. Dar su, a usto je običaj nositi ih na Suđenju. – Na čemu? Odmahnuo je glavom. – Silvia će li objasniti, ali poenta je da je običaj da princ daruje nakit Eliti i da ga Elita nosi na tom obredu. Na njemu će biti mnogi dužnosnici i moraš biti u najboljem izdanju. Za razliku od nakita koji si dosad dobila, ovi dragulji su pravi i možeš ih zadržati. Nasmiješila sam se. Naravno da nam dosad nisu dali pravi nakit. Pitala sam se koliko je djevojaka ponijelo nakit kući, misleći da, ako već nisu dobile Maxona, barem imaju nekoliko tisuća u nakitu. – Predivne su, Maxone. Baš po mom ukusu. Hvala ti. Maxon je podigao prst. – Nema na čemu, i to je jedna od stvari o kojima sam želio razgovarati s tobom. Osobno sam odabrao darove za svaku od vas i kanio sam da svi budu jednaki. Međutim, ti radije nosiš ogrlicu koju ti je darovao otac i siguran sam da će ti ona predstavljati utjehu usred nečega tako važnog kao što je Suđenje. Zbog toga si ti dobila narukvicu, a druge djevojke ogrlice. Posegnuo je za mojom rukom i podigao je. – Vidim da si privržena i svom dugmetu i drago mi je što još uvijek voliš narukvicu koju sam ti donio iz Nove Azije, ali one doista nisu prikladne. Stavi ovu da vidimo kako li stoji. Skinula sam Maxonovu narukvicu i odložila je na rub noćnog ormarića. Ali Aspenovo dugme odložila sam u staklenku s onim jednim penijem. Činilo mi se da bi zasad trebalo biti ondje. Okrenula sam se i opazila da Maxon zuri u staklenku s nečim hladnim u pogledu. To nešto brzo je nestalo i Maxon je izvukao narukvicu iz kutijice. Prstima mi je zagolicao kožu, a kad se odmaknuo, umalo sam ponovno zinula od ljepote njegova dara. – Maxone, stvarno je savršena. – Nadao sam se da ćeš to misliti. Ali upravo sam zato i morao

razgovarati s tobom. Odlučio sam potrošiti jednak iznos na sve vas. Htio sam biti pravedan. Kimnula sam. Zvučalo je razumno. – Problem je u tome što je tvoj ukus mnogo jednostavniji od ukusa ostalih djevojaka. I dobila si narukvicu, a one ogrlice. Na kraju sam na tebe potrošio upola manje nego na ostale i želio sam da to znaš prije nego što vidiš što sam njima darovao. Želio sam i da znaš da sam to učinio zato što sam ti želio darovati ono za što sam mislio da bi ti se najviše svidjelo, a ne zbog tvog položaja u palači ili nekog takvog razloga. – Izraz njegova lica odisao je iskrenošću. – Hvala ti, Maxone. Ne bih željela da je drugačije – rekla sam i položila dlan na njegovu ruku. Kao i uvijek, činio se sretnim što sam ga dodimula. – To sam i mislio. Iako, hvala ti što si mi rekla. Bojao sam se da bih te mogao povrijediti. – Ni najmanje. Maxonovo lice ozarilo se osmijehom. – Naravno, i nadalje sam želio biti pravedan pa sam se nečega sjetio. – Posegnuo je u džep i izvukao tanku omotnicu. – Možda bi razliku željela poslati obitelji. Zagledala sam se u omotnicu. – Stvarno? – Naravno. Želim biti nepristran i pomislio sam da bi ovo bio najbolji način za to. I nadao sam se da će te usrećiti. – Stavio je omotnicu u moje ruke i ja sam je prihvatila, još uvijek zaprepaštena. – Nisi morao. – Znam. Ali ponekad čovjek nešto učini zato što želi, a ne zato što mora. Pogledi su nam se sreli i shvatila sam da je za mene učinio još puno toga jednostavno zato što je to želio. Darovao mi je hlače kad mi nije bilo dopušteno da ih odjenem, donio mi narukvicu s druge strane svijeta... Naravno da me voli. Zar ne? Zašto to jednostavno ne kaže?

Sami smo, Maxone. Ako ti kažeš meni, i ja ću reći tebi. Ništa. – Ne znam kako bih ti zahvalila. Nasmiješio se. – Tvoje riječi dovoljna su zahvala. – Nakašljao se. – Uvijek me zanima čuti što osjećaš. Oh, ne. Nema šanse. Neću se prva očitovati. – Pa, silno sam ti zahvalna. Kao i uvijek. Maxon je uzdahnuo. – Sretan sam što ti se moj dar sviđa. – Nezadovoljan, latio se promatranja saga. – Moram dalje. Još uvijek moram predati darove ostalim curama.

Ustali smo i otpratila sam ga do vrata. Na odlasku se okrenuo i poljubio mi ruku. Prijateljski je kimnuo i nestao iza ugla, u posjet ostalim djevojkama. Vratila sam se do kreveta i ponovno pogledala svoje darove. Nisam mogla vjerovati da mogu zauvijek zadržali nešto ovako lijepo. Samoj sam se sebi zarekla da, čak i ako se vratim kući i ostanemo bez novca, a moja obitelj bude u krajnjoj neimaštini, nikad neću prodati ove naušnice i narukvicu niti ću ih ikome dati, kao ni onu narukvicu koju mi je Maxon kupio u Novoj Aziji. Sačuvat ću ih bez obzira na sve. – Suđenje je prilično jednostavno – rekla nam je Silvia sutradan poslijepodne dok smo hodale za njom u Veliku dvoranu. – Jedna je od onih važnih stvari koje zvuče mnogo zahtjevnije nego što jesu, ali prije svega ima simboličnu ulogu. Događaj će biti svečan, s nekoliko sudaca, članova šire kraljevske obitelji i dovoljno kamera da vam se zavrti u glavi – izviknula je Silvia preko ramena. Dosad je zvučalo sve samo ne jednostavno. Skrenule smo za ugao i Silvia je širom otvorila vrata Velike dvorane. Nasred dvorane stajala je kraljica Amberly glavom i bradom i davala upute muškarcima koji su postavljali sjedala tribine. U drugom kutu, netko je raspravljao koji sag treba rasprostrti, a dvije cvjećarice razgovarale su o cvijcću koje bi bilo najprimjerenije. Očito nisu mislile da božični ukrasi trebaju ostati. Događalo se toliko toga da sam gotovo zaboravila da se približava Božić. U stražnjem dijelu dvorane bila je postavljena pozornica sa stubama, a nasred pozornice tri masivna prijestolja. S naše desne strane nalazila su se četiri podija i na svakom po jedan stolac. Izgledali su lijepo, ali ujedno i vrlo samotno. Već oni bili su dovoljan ukras u dvorani i nisam mogla zamisliti kako će prostor izgledati kad sve bude na mjestu. – Vaše Veličanstvo – smjerno je pozdravila Silvia savivši nogu u koljenu, a mi smo sve slijedile njezin primjer. Kraljica nam je prišla, lica ozarena osmijehom. – Dobar dan, dame – rekla je. – Silvia, dokle ste stigle? – Nismo baš daleko odmaknule, Vaše Veličanstvo. – Odlično. Dame, dopustite da vam objasnim vaš sljedeći zadatak u postupku Izbora. – Pokazala nam je da pođemo za njom. – Suđenje bi trebalo biti simbol našeg podčinjavanja zakonu. Jedna od vas postat će nova princeza i jednoga dana kraljica. Zakon je ono po čemu živimo i vaša će dužnost biti ne samo živjeti po njemu nego i braniti ga. I zato ćete – zastala je i okrenuta se prema nama – započeti

Suđenjem. Pred vas će bili izveden čovjek koji je počinio zločin, najvjerojatnije kradu. Takva nedjela zaslužuju bičevanje, ali ti će muškarci umjesto bičevanja provesti vrijeme u zatvoru. A vi ćete ih onamo poslati. Kraljica se nasmiješila našim zaprepaštenim izrazima lica. – Znam da zvuči okrutno, ali nije. Svaki od tih muškaraca prekršio je zakon i umjesto da plati fizičkom patnjom, svoj će dug platiti vremenom. Iz prve ste ruke vidjele koliko bolno može bili šibanje. Ni bičevanje nije mnogo bolje. Činite im uslugu – dometnula je ohrabrujući nas. Još uvijek se nisam osjećala dobro zbog toga. Oni koji su ukrali bili su bez prebijene pare. Dvojke i Trojke koji prekrše zakon novcem se izvuku od kazne. Siromašni plaćaju kožom ili vremenom. Sjetila sam se Jeremyja, Aspenova mlađeg brata, nagnutog preko panja dok su ga bičevali zbog malo hrane koju je uzeo. Takva mi je kazna bila mrska, ali je bila bolja od zatvora. Iako praktički još dijete, Jeremy je Legerovima bio potreban da radi, a meni se činilo da ljudi to zaboravljaju u svim kastama višim od Petice. Silvia i kraljica Amberly provele su nas kroz obred dok nismo savršeno naučile svoje uloge. Pokušala sam svoju odglumiti s ljupkošću kakvu su imale Elise ili Kriss, ali moje su replike svaki put zvučale bezizražajno. Nisam željela poslati čovjeka u zatvor. Kad su nas otpustili, ostale djevojke zajedno su se zaputile prema vratima, ali ja sam prišla kraljici. Upravo je završavala razgovor sa Silvijom. To sam vrijeme trebala iskoristiti da smislim nešto rječitije. Umjesto toga, kad se Silvia udaljila i kraljica obratila meni, samo sam izlanula prvo što mi je bilo na pamoti. – Molim vas, nemojte me prisiljavati da to učinim – preklinjala sam. – Molim? – Mogu se pokoriti zakonu, kunem se. Ne nastojim biti problematična, ali ne mogu poslati čovjeka u zatvor. Meni nije ništa učinio. Kad je posegnula rukom prema mom licu, izraz joj je bio ljubazan. – Ali učinio je, dijete drago. Postaneš li princeza, bit ćeš utjelovljenje zakona. Kad netko prekrši i najmanje pravilo, kao da je tebe ubo. Jedini način da ne iskrvariš jest da se odlučno postaviš protiv onih koji su ti već naštetili, kako ostali ne bi bili toliko drski. – Ali ja nisam princeza! – preklinjala sam. – Nitko mi ne čini ništa

nažao. Nasmiješila se i spustila glavu do moje, šapćući. – Danas nisi princeza, ali ne bi me začudilo da je samo pitanje vremena kad ćeš to postati. Kraljica Amberly odmaknula se i namignula mi. Uzdahnula sam, hvatao me očaj. – Dovedite mi nekoga drugog. Ne nekog sitnog kradljivca koji je vjerojatno ukrao samo zato što je bio gladan. – Lice joj se ukočilo. – Ne želim reći da je u redu krasti. Znam da nije. Ali dovedite mi nekoga tko je učinio nešto uistinu loše. Dovedite mi osobu koja je ubila stražara što je Maxona i mene odveo u sklonište zadnji put kad su nahrupili pobunjenici. Ta osoba trebala bi provesti u zatvoru cio svoj život. I to ću rado reći. Ali gladnu Sedmicu ne mogu poslati u zatvor. Ne mogu. Vidjela sam da želi biti nježna, ali i to da neće popustili. – Dopusti mi da budem vrlo izravna, lady America. Od svih djevojaka, ti si ta kojoj je najpotrebnije da to učini. Ljudi su vidjeli kako trčiš da spriječiš šibanje, kako na nacionalnoj televiziji predlažeš ukidanje kasta i potičeš ljude da se bore kad su njihovi životi u ozbiljnoj opasnosti. – Njezino ljubazino lice bilo je ozbiljno. – Ne kažem da su to bile loše stvari, ali većini ljudi dale su dojam da si raspojasana. Prtljala sam rukama, znajući da ću na kraju sudjelovali na Suđenju bez obzira na to što rekla. – Ako želiš ostati, ako ti je stalo do Maxona – zastala je dajući mi trenutak da razmislim – tad to moraš učiniti. Moraš pokazati da si sposobna za poslušnost. – Jesam. Samo što ne želim nikoga poslati u zatvor. To nije posao princeze. Time se bave suci. Kraljica Amberly potapšala me po ramenu. – Ti to možeš. I hoćeš. Ako uopće želiš Maxona, moraš biti savršena. Sigurna sam da shvaćaš kako ima ljudi koji nisu na tvojoj strani. Kimnula sam. – Tad učini što moraš. Udaljila se i ostavila me samu u Velikoj dvorani. Prišla sam svom sjedalu, praktički prijestolju, i ponovno promrmljala svoju repliku. Pokušala sam samoj – sebi reći da to nije ništa posebno važno. Ljudi stalno krše zakone i odlaze u zatvor. Riječ je samo o jednom čovjeku od tisuća njih. A ja moram biti savršena. Savršenost je bila moja jedina mogućnost.

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Na dan Suđenja bila sam klupko živaca. Bojala sam se da ću se spotaknuti ili zaboraviti što moram reći. I gore od toga, bojala sam se da ću podbaciti, jedino o čemu se nisam morala brinuti bila je moja odjeća. Moje sluškinje morale su se posavjetovati s glavnim frizerom kako bi mi smislile prikladnu frizuru, iako ja način na koji su me počešljale ne bih opisala tako običnom riječju kao što je prikladan. U skladu s običajem, haljine su bile bijelo-zlatne. Moja je imala visok struk i na lijevom je ramenu bila bez naramenice, ali je na desnom imala kratak spušten rukav koji je prekrivao moj ožiljak i ujedno izgledao vrlo ljupko. Gornji dio haljine bio je priljubljen uz tijelo, ali skuti su bili raskošni pod nabranom zlatnom čipkom, s naborima na stražnjem dijelu. Kad sam se pogledala u zrcalo, prvi sam put pomislila da izgledam kao princeza. Anne je dohvatila maslinovu grančicu koju sam trebala ponijeti sa sobom i smjestila je u moje ruke. Grančice smo trebale odložiti pred kraljevo noge u znak mira prema našom vodi i naše spremnosti da se pokorimo zakonu. – Gospođice, izgledate prekrasno – rekla je Lucy. Nije mi promaknuto koliko u posljednje vrijeme djeluje smireno i samopouzdano. Nasmiješila sam se. – Hvata ti. Voljela bih da sve možete biti ondje. – I ja bih to voljela – uzdahnula je Mary. Dolična kao i uvijek, Anne je vratila pozornost na mene. – Ne brinite, gospođice, savršeno ćete odraditi zadatak. A mi ćemo vas gledati na telki s ostalim sluškinjama. – Stvarno? – To me je ohrabrilo, iako neće biti sa mnom u prizemlju. – Ne bismo to propustile – uvjerila me Lucy. Oštro kucanje prenulo nas je iz razgovora. Mary je otvorila vrata, a ja sam se obradovala vidjevši pred njima Aspena:

– Lady America, došao sam vas otpratiti na Suđenje – rekao je. Lucy je zacvrkutala: – Ćasniće I– egem, što kažete na naše djelo? Aspen se vragolasto nasmiješio. – Nadmašite ste same sebe. Lucy se zahihotata, a Anne ju je diskretno ušutkala još jednom namještajući moju kosu. Sad kad sam znala za Annine osjećaje prema Aspenu, bilo je očito koliko se trudi biti savršena u njegovoj blizini. Duboko sam udahnula sjetivši se mnoštva koje me čeka u prizemlju. – Spremna? – upitao je Aspen. Kimnula sam namještajući grančicu u ruci i krenula prema vratima, još jednom se osvrnuvši kako bih pogledala sretna lica svojih sluškinja. Provukla sam ruku kroz Aspenovu i zaputila se s njim hodnikom. – Kako si? – nehajno sam upitala. – Ne mogu vjerovati da ćeš to učiniti – odrješito je odvratio. Progutala sam slinu, nervoza me ponovno preplavila. – Nemam izbora. – Uvijek imaš izbor, Mer. – Aspene, dobro znaš da mi se ovo ne sviđa. Ali na kraju, riječ je samo o jednoj osobi. I ta osoba je kriva. – Jednako kao simpatizeri pobunjenika koje je kralj degradirao za jednu kastu, jednako kao Marlee i Carter. – Nisam ga morala pogledali da bih znala koliko je ogorčen. – Nije isto – promrmljala sam, ali nisam zvučala nimalo uvjerljivo. Aspen je zastao kao ukopan i prisilio me da ga pogledam. – S njim je uvijek isto. Ton njegova glasa bio je krajnje ozbiljan. Aspen je znao više od većine ljudi jer je stražario na sastancima ili osobno prenosio zapovijedi. U ovom je trenutku čuvao tajnu. – Jesu li ti ljudi uopće kradljivci? – tiho sam upitala kad smo krenuli dalje. – Da, ali ne takvi da bi zavrijedili godine zatvora na koje će danas biti osuđeni. Njihovim će prijateljima to biti prilično glasna poruka. – Kako to misliš? – To su ljudi koji mu smetaju, Mer. Pristaše pobunjenika, ljudi koji previše otvoreno govore koliki je on tiranin. Suđenje će se prenositi posvuda. Vidjet će ga oni koje su pokušali poljuljati, a druge će upozorili što se događa onima koji se usprotive kralju. Sve je ovo namjerno.

Naglo sam izvukla ruku iz njegove i prosiktala: – Ovdje si gotovo jednako dugo kao i ja. Zar sve to vrijeme nijednom nisi donio presudu koju ti je bilo naređeno donijeti? Razmislio je. – Jesam, ali... – Tad me nemoj osuđivati. Ako on ne zazire od toga da svoje neprijatelje strpa u zatvor bez pravog razloga. Što misliš da će meni učiniti? On me mrzi! Aspenov pogled bio je molećiv. – Mer, znam da je zastrašujuće, ali ti si... Podigla sam ruku. – Učini svoj posao. Odvedi me dolje. Progutao je slinu, okrenuo se od mene i ponudio mi ruku. Prihvatila sam je i krenuli smo dalje bez riječi. Negdje na pola stubišta, kad je do nas počeo dopirali žamor razgovora, ponovno je progovorio. – Uvijek sam se pitao hoće li te promijeniti. Nisam odgovorila. Što sam uopće mogla reći? Ostale djevojke stajale su u velikom predsoblju, zagledane negdje u prazno, i nijemo pomicale usne ponavljajući svoje replike. Odvojila sam se od Aspena i krenula prema njima. Elise je svoju haljinu već toliko puta opisala da sam imala osjećaj kako sam je već vidjela. Zlatna i bež boja bile su isprepletene u uskoj haljini bez rukava, a zlatne rukavice djelovale su dramatično. Dar koji je dobila od Maxona bili su tamni dragulji koji su isticali njezinu glatku kosu i tamne oči. Kriss je ponovno pošlo za rukom utjeloviti sve kraljevsko, a činilo se da se uopće ne trudi. Njezina haljina bila je uska u struku i rascvjetana od struka nanize. Ogrlica i naušnice koje joj je darovao Maxon bili su u duginim bojama, obli i savršeni. Načas sam se rastužila što su moji bili tako jednostavni. Celestina haljina... no dobro, sigurno će biti nezaboravna. Duboka dekoltea, činila se pomalo neprimjerenom prigodi. Uhvatila me kako zurim u nju pa stisnula usnico i lagano slegnula ramenima. Nasmijala sam se i položila dlan na čelo. Osjećala sam mučninu. Duboko sam udahnula i pokušala se smiriti. Celeste me dočekala na pola puta, mašući grančicom pri svakom koraku. – Što te muči? – Ništa. Samo se nekako ne osjećam dobro. – Nemoj rigati – naredila je. – Posebno ne na mene. – Neću povratiti – uvjeravala sam je. – Tko je povratio? – upitala je Kriss pridružujući se razgovoru. Za njom je prišla i Elise.

– Nitko – odgovorila sam. – Samo sam umoma. – Neće predugo trajali – hrabrila me Kriss. Trajat će zauvijek, pomislila sam. Pogledala sam njihova lica. Upravo su stale uz mene. Ne bih li i ja učinila jednako za njih? Možda... – Osjeća li se ijedna od vas dobro zbog ovoga što se od nas očekuje? – upitala sam. Pogledale su se ili spustile pogled, ali nijedna nije odgovorila. – Tad to nemojmo učiniti – poticala sam ih. – Kako da ne učinimo? – upitala je Kriss. – America, to je običaj. Moramo. – Ne moramo. Ako sve odlučimo da nećemo. – Što ćemo onda? Odbiti ući u dvoranu? – upitala je Celeste. – I to je jedna od mogućnosti. – Želiš da samo sjedimo ondje i ništa ne učinimo? – Elise je zvučala preneraženo. – Toliko daleko nisam razmišljala. Ipak, mislim kako sve ovo nije dobra zamisao. Vidjela sam da Kriss iskreno razmišlja o mom prijedlogu. – To je trik! – optužila me Elise. – Molim? – Kako je mogla doći do tog zaključka? – America je zadnja. Ako sve mi ništa ne učinimo, a ona sve odradi kako običaj nalaže, izgledat će poslušna, a sve mi ispast ćemo idiotkinje. – Dok je govorila. Elise je zamahivala granom prema meni. – America? – Kriss me je promatrala. Pogled joj je odisao razočaranjem. – Ne, kunem se, nisam to namjeravala učiniti! – Dame! – Sve smo se okrenule na Silvijin prijek ton. – Shvaćam da ste nervozne, ali to nije razlog za viku. Strogo nas je pogledala sve redom, a djevojke su razmijenile poglede kao da odlučuju hoće li mi se pridružiti u mom planu. – U redu – započela je Silvia. – Elise, vi ćete biti prvi, baš kako smo uvježbavale. Celeste i Kriss, vi ste na redu iza Elise. America, vi ćete biti zadnji. Jedna po jedna, odnosite grančicu crvenim sagom i položite je kralju pred noge. Tad se vratite i zauzmite svoja sjedala. Kralj će reći nekoliko riječi i obred će započeti. Prišla je nečemu što je izgledalo kao kutijica na postolju i okrenula je pokazavši nam televizijski monitor s pogledom na sve što se zbiva u Velikoj dvorani. Dvorana je izgledala veličanstveno. Crveni sagovi dijelili su prostoriju na sjedala za novinare i goste i četiri sjedala odredena za nas. U dnu prostorije uzdizala su se prijestolja za

kraljevsku obitelj. Dok smo promatrale, bočna vrata Velike dvorane otvorila su se i ušli su kralj, kraljica i Maxon, praćeni gromoglasnim pljeskom i zaglušujućim fanfarama. Kad su se smjestili, začula se sporija, dostojanstvenija melodija. – Eto. A sad, glavu gore – uputila nas je Silvia. Elise me je značajno pogledala i odrješito se udaljila. Glazba je bila načičkana zvukom stotina kamera koje su je snimale. Ritmička sekcija zbog toga je zvučala neobično. Elise je, međutim, bila sjajna, što smo sve vidjele na monitoru koji je Silvia pratila. Celeste je krenula sljedeća, popravivši frizuru prije nego što je zakoračila. Krissin osmijeh izgledao je apsolutno iskren i prirodan dok je svečano kročila crvenim sagom. – America – šapnula je Silvia. – Vi ste na redu. Pokušala sam izbrisati zabrinutost s lica i usredotočiti se na pozitivne stvari, ali shvatila sam da pozitivnih stvari nema. Tek što nisam ubila dio sebe kažnjavajući nekoga kaznom koju sam držala nezasluženom i dajući kralju nešto što on želi jednim urednim, kratkim potezom. Kamere su škljocale, bljeskalice bljeskale, a ljudi se došaptavali hvaleći nas dok sam mirno prilazila kraljevskoj obitclji. Pogled mi se zaustavio na Maxonu: bio je oličenje smirenosti. Jc li to zbog godina stege ili istinske sreće? Izraz njegova lica bio je ohrabrujući, ali bila sam sigurna da u mom pogledu može vidjeti tjeskobu. Opazila sam mjesto na koje bih trebala odložiti maslinovu grančicu i načinila kniks prije nego što sam svoju ponudu odložila pred kraljeve noge, namjerno gledajući sve ostalo u dvorani osim njega. Čim sam se smjestila na svoje mjesto, glazba je utihnula. Kralj Clarkson prišao je rubu svoje pozornice, s krugom maslinovih grana oko stopala. – Dame i gospodo Illéc, danas četiri preostale prekrasne mlade žene u Izboru dolaze pred sve nas kako bi se predstavile zakonu. Naši zakoni ono su što našu naciju drži na okupu, temelj mira u kojem već toliko dugo uživamo. Mira? pomislila sam. Šališ se? – Jedna od ovih mladih dama uskoro će stati pred vas, ne više kao pučanka, nego kao princeza. I kao pripadnice kraljevske obitelji, njezin će posao biti ustrajati u onome što je ispravno, ne za vlastiti probitak, nego za vaš. ... kako to točno sad činim? – Molim vas da mi se pridružite i pozdravite pljeskom njihovu

poniznost u pokoravanju zakonu i njihovu hrabrost u obrani tog zakona. Kralj je zapljeskao i svi u prostoriji pridružili su mu se. Pljesak nije prestao ni kad se on odmaknuo, a ja sam pogledala poređane djevojke, jedino lice koje sam uistinu vidjela bilo je Krissino. Slegnula je ramenima i slabašno mi se osmjehnula prije nego što je ponovno pogledala ravno ispred sebe i uspravila se do pune visine. Stražar uz vrata zapuhao je u trubu. – Pozivamo pred Njegovo Kraljevsko Veličanstvo kralja Clarksona, Njezino Veličanstvo kraljicu Amberly i Njegovu Visost princa Maxona zločinca Jacoba Diggera. Jacob je polako i nedvojbeno u nelagodi zbog tog spektakla ušao u Veliku dvoranu. Gležnjevi su mu bili u lisicama i lecao se na svjetla fotografskih aparata pa plaho naklonio Elisi. Nju nisam dobro vidjela bez pretjeranog naginjanja pa sam se lagano okrenula i slušala dok je izgovarala replike koje ćemo sve jedna za drugom izgovoriti. – Jacobe, koji je vaš zločin? – upitala je Elise. Glas joj se doista dobro čuo, puno bolje nego inače. – Krađa, moja damo – plaho je odvratio. – A kolika je vaša kazna? – Dvanaest godina, moja damo. Polako, ne privlačeći pozornost na sebe, Kriss je pogledala u mom smjeru. Jedva promijenivši izraz lica, upitala me što se događa. Kimnula sam. Sitni prekršaji, krađe, tako nam je rečeno. Ako je to istina, tad bi ovog muškarca izbičevali na gradskom trgu ili ga stavili u zatvor na najduže dvije-tri godine. U dvije riječi, Jacob je potvrdio sve moje strahove. Diskretno sam skrenula pogled prema kralju. Njegovo zadovoljstvo bilo je nedvojbeno. Tko god Jacob bio, nije bio samo običan kradljivac. Kralj je uživao u njegovoj propasti. Elise je ustala i krenula prema Jacobu pa položila dlan na njegovo rame. Do tog trenutka zapravo je nije pogledao u oči. – Idi, vjerni podanice, i plati svoj dug kralju. – Njezin glas odzvonio je u tišini dvorane. Jacob je kimnuo. Pogledao je kralja i opazila sam da želi nešto učiniti. Želio se usprotiviti ili optužiti, ali nije to učinio. Netko drugi sigurno bi platio za sve njegovo današnje pogreško. Jacob se uspravio i izašao iz dvorane praćen pljeskom publike. Sljedeći muškarac kojeg su uveli teško se kretao. Kad se okrenuo kako bi se zaputio sagom prema Celeste, previo se u struku i pao. Svi u prostoriji zapanjeno su zadahtali, ali prije nego što je uspio izazvati

previše suosjećanja, dvojica stražara prišla su mu i odveli ga do Celeste. Celesti na čast, glas joj nije bio siguran kao inače i naredila je muškarcu da plati svoj dug. Kriss je izgledala staloženo kao i uvijek dok se njezin zločinac nije približio. Bio je mlađi, vjerojatno naših godina, i koraci su mu bili mirni, gotovo odlučni. Kad je podigao glavu prema Kriss, opazila sam tetovažu na njegovu vratu. Izgledala je kao križ, iako se činilo da ju je onaj koji ju je napravio malo zabrljao. Kriss je dobro izgovorila svoju repliku. Nitko tko je ne poznaje ne bi u njezinu glasu opazio ni natruhu kajanja. Svi su zapljeskali i ona je sjela natrag na svoje sjedalo, s osmijehom tek nešto manje vedrim nego inače. Stražar je izviknuo ime Adama Carvora i shvatila sam da je red na mene. Adam, Adam, Adam. Morala sam zapamtiti njegovo ime. Jer morala sam to učiniti, zar ne? Ostale su djevojke učinile. Maxon bi mi možda oprostio da podbacim, kralju se ovako ili onako nikad neću sviđati, ali kraljicu ću nedvojbeno izgubiti ne učinim li što se od mene očekuje i to me je satjeralo u škripac. Želim li uopće ikakvu šansu, moram učiniti ono što se od mene zahtijeva. Adam je bio stariji, možda tatinih godina, i nešto s njegovom nogom nije bilo kako treba. Nije pao, ali trebalo mu je toliko dugo da stigne do mene, da se cijela stvar samo činila gorom nego što je bila. Željela sam da što prije završi. Kad je Adam kleknuo ispred mene, usredotočila sam se na onih nekoliko replika koje sam morala izgovoriti. – Adame, koji je vaš zločin? – upitala sam. – Krađa, moja damo. – A kolika vam je kazna? Adam se nakašljao. – Doživotna – zaskvičao je. Cijela prostorija zažamorila je jer nitko nije bio siguran da je dobro čuo. Iako sam mrzila odstupanje od replika, i meni je trebala potvrda. – Što ste ono rekli, kolika? – Doživotna, moja damo. – Iz Adamova glasa bilo je jasno da je na rubu suza. Kratko sam pogledala Maxona. Izgledao je kao da mu je neugodno. Nijemo sam ga preklinjala za pomoć. Njegov pogled prenio mi je koliko mu je žao što me ne može savjetovati. Tek što se nisam ponovno usredotočila na Adama, kad mi je pogled načas odlutao prema kralju koji je brzo prebacio težinu s jedne noge na drugu. Gledala sam kako prelazi dlanom preko usta u pokušaju da sakrije osmijeh.

Smjestio mi je. Možda je znao da ću mrziti ovaj dio Izbora i planirao da učini sve što je u njegovoj moći kako bih izgledala neposlušno. Ali čak i ako pristanem na igru, kakva ću osoba ispasti smjestim li čovjeka iza rešetaka do kraja njegova života? Nitko me neće voljeti. – Adame – tiho sam mu se obratila. Pogledao me je, suze u njegovim očima prijetile su razliti se u svakom trenutku. Brzo sam zamijetila da je svaki šušanj u dvorani utihnuo. – Koliko ste ukrali? Okupljeni su pokušavali čuti, ali to je bilo nemoguće. Progutao je slinu i kliznuo pogledom prema kralju. – Nešto odjeće za svoje curice. Brzo sam govorila. – Ali ovdje nije riječ o tome, zar ne? Pokretom toliko nezamjetnim da mi je umalo promaknuo, Adam je kratko odmahnuo glavom. Znači, nisam mogla to učiniti. Nisam mogla. Ali nešto sam morala učiniti. Zamisao mi je pala na pamet posve nenadano i bila sam sigurna da je jedini način da se izvučemo. Nisam bila sigurna hoću li uspjeti ishoditi Adamovu slobodu i nastojala sam ne razmišljali koliko ću bili tužna ne uspijem li. Ali ovo što mi je sinulo jednostavno je bilo pravedno i morala sam to učiniti. Ustala sam i prišla Adamu pa mu dodirnuta rame. Lecnuo se, ćekajući da mu kažem da ide u zatvor. – Ustanite – rekla sam. Adam me je zbunjeno pogledao. – Molim vas – rekla sam i uhvatila ga za jednu ruku u lisicama. Adam je hodao sa mnom između sjedala do pozornice na kojoj je sjedila kraljevska obitelj. Kad smo stigli do stuba, okrenula sam se prema njemu i uzdahnula. Skinula sam najprije jednu prekrasnu naušnicu koju mi je Maxon darovao pa drugu. Obje sam položila u Adamove dlanove, a on je zaprepašteno stajao gledajući kako im se pridružuje i moja predivna narukvica. Tad sam posegnula prema vratu i otkopčala ogrlicu s privjeskom ptice pjevice, onu koju sam dobila od tate. Nadala sam se da me on gleda i da me ne mrzi što dajem njegov dar. Kad sam i nju spustila na Adamov dlan, stisnula sam njegove prste oko tih blaga pa stala u stranu ostavivši ga ravno ispred kralja Clarksona. Pokazala sam prema prijestoljima. – Idi, vjerni podaniče, i plati svoj dug kralju. Svi u prostoriji zadahtali su i zažamorili, ali ja se nisam obazirala na njih. Vidjela sam samo kiseo izraz kraljeva lica. Ako se želio igrati

s mojim karakterom, tad sam bila spremna uzvratiti mu istom mjerom. Adam se polako uspeo stubama i u njegovim sam očima opazila i radost i strah. Prišavši kralju, srušio se na koljena i ispružio dlanove pune dragulja. Kralj Garkson prostrijelio me pogledom, dajući mi do znanja da ovo nije kraj, ali tad je ispružio ruku i prihvatio nakit od Adama. Mnoštvo je bučno zaklicalo, ali kad sam se osvrnula, na licima ostalih djevojaka zamijetila sam podijeljene osjećaje. Adam se brzo udaljio od kralja, možda u strahu da bi se kralj mogao predomisliti. Ja sam se nadala da će netko, uz onoliko mnogo uključenih kamera i novinara koji pišu o ovom događaju, ostati uz Adama i pobrinuti se da stigne kući. Kad se Adam vratio na moju razinu, pokušao me zagrliti, iako su mu zapešća još uvijek bila sputana lisicama. Rasplakao se i blagoslovio me pa izašao iz dvorane kao najsretniji čovjek na svijetu.

DVADESETO POGLAVLJE

Kraljevska obitelj izasla je kroz bočna vrata, a djevojke iz Elite i ja izašle smo kako smo i ušle dok su kamere i gosti snimali i pljeskali. Kad smo prošle kroz vrata, pogled u Silvijinim očima bio je nedvojbeno ubojit. lzgledala je kao da se krajnjim naporom suzdržava da me ne zadavi. Odvela nas je iza ugla do malog salona. – Ulazite – naredila je, kao da bi je ijedna riječ više gurnula preko ruba. Zatvorila je vrata, ni ne potrudivši se ući s nama. – Zar baš uvijek moraš biti u središtu pozornosti? – prasnula je Elise. – Nisam učinila ništa osim onoga što sam vas pokušala zamoliti da učinite. Vi ste bile te koje mi niste vjerovale! – Ponašaš se kao velika svetica. Ti ljudi su zločinci. Nismo učinile ništa što ne bi učinio neki sudac, samo smo to učinile u lijepim haljinama. – Elise, jesi li vidjela one muškarce? Neki od njih bili su bolesni. A kazne za njihove zločine bile su pretjerane – preklinjala sam je. – America je u pravu – suglasila se Kriss. – Doživotna robija za krađu? Ako nije iznio sve iz palače, što je to mogao uzeti da zasluži takvu kaznu? – Ništa – svečano sam izjavila. – Uzeo je odjeću za svoju obitelj. Slušajte, vi cure ste sretnice. Rođene ste u boljim kastama. Kad ste u nižima i kad izgubite glavnog skrbnika... stvari krenu po zlu. Nisam ga mogla poslati doživotno u zatvor i istodobno njegovu obitelj osuditi na položaj Osmica. Jednostavno nisam mogla. – America, gdje li je ponos? – upitala je Elise. – Gdje ti je osjećaj dužnosti i časti? Ti si obična cura, nisi princeza. A sve i da jesi, ne bi li bilo dopušteno donositi takve odluke. Ovdje si kako bi se držala kraljevih pravila, a to nikad nisi činila! Od prve večeri u ovoj palači! – Možda su pravila pogrešna! – dreknula sam, možda u najgore moguće vrijeme.

Jer vrata su se naglo otvorila i u salon je nahrupio kralj Clarkson, dok su kraljica Amberly i Maxon ostali stajati u hodniku. Grubo me je uhvatio za ruku – srećom, ne za onu ozlijeđenu – i odvukao iz salona. – Kamo me vodite? – upitala sam, a dah mi je od straha nadirao u kratkim rafalima. Nije odgovorio. Dok me je kralj vukao hodnikom, osvrnula sam se prema ostalim djevojkama. Celeste se obgrlila rukama, a Elise posegnula za Krissinom rukom. Ma koliko bila uzrujana. Elise nije izgledala sretna što odlazim. – Clarksone, ne čini ništa naprasito – tiho je zamolila kraljica. Skrenuli smo za ugao i kralj me gurnuo u jednu prostoriju. Kraljica i Maxon ušli su za nama dok me je kralj gurao prema malom kauču. – Sjedni – nepotrebno mi je naredio. Ushodao se kao lav u kavezu. Kad se zaustavio, obratio se Maxonu. – Zakleo si se! – riknuo je. – Rekao si da je pod kontrolom. Prvo onaj ispad na Vijestima, nakon toga si umalo poginuo na krovu, a sad ovo? Maxone, to će danas završiti. – Oče, jesi li čuo klicanje? Ljudi cijene njezino suosjećanje. Ona ti je trenutačno najveća prednost. – Molim? – Kraljev glas bio je santa leda, spora i ubojita. Maxon je načas zastao na tu hladnoću, ali je nastavio. – Kad je predložila da se ljudi trebaju braniti, javnost je reagirala pozitivno. Usuđujem se reći da je ona razlog iz kojeg nema više poginulih. A ovo? Oče, ni ja ne bih mogao poslati čovjeka doživotno u zatvor zbog sitne krađe. Kako to možeš očekivati od nekoga tko je vjerojatno vidio više nego dovoljno svojih prijatelja izbičevanih i za manje zločine? Ona je osvježenje. Većina naroda pripada nižim kastama i poistovjećuje se s njom. Kralj je odmahnuo glavom i ponovno se ushodao. – Dopuštam joj da ostane zato što ti je spasila život. Ti si moja najvrednija prednost, ne ona. Ako tebe izgubimo, sve smo izgubili. I ne mislim samo smrću. Ako nisi predan životu kralja, ako izgubiš fokus, sve ovo će se raspasti. – Mahnuo je rukama kroz široku prostoriju puštajući da tišina visi u zraku. – Isprala ti je mozak – optužio je kralj. – Iz dana u dan se mijenjaš. Sve ove cure, a ova ovdje više od ostalih, sve su beskorisne. – Clarksone, možda... – Kraljicu je ušutkao pogledom i ma kakvo njezino mišljenje bilo, nije ga dospjela izgovoriti.

Kralj se ponovno obratio Maxonu. – Imam prijedlog za tebe. – Ne zanima me – kratko je odvratio Maxon. Kralj Clarkson podigao je ruke ispred tijela, pokazujući da ne misli ništa zlo. – Saslušaj me. Maxon je uzdahnuo. – Cure su katastrofalne. Čak mi ni veze one Azijke nisu bile ni od kakve koristi. Ona Dvojka previše je zaokupljena slavom, a ona treća cura, ona nije posve beznadežna, ali ako mene pitaš, nije dovoljno dobra. Ova ovdje – rekao je pokazujući na mene – njezin manjak samokontrole zasjenio je sve vrijednosti koje je možda imala. Cijeli ovaj Izbor krenuo je strašno nizbrdo. A ja te poznajem. Znam da se bojiš da ćeš nešto propustiti pa evo što predlažem. Gledala sam kako kralj obilazi Maxona. – Otkažimo Izbor. Riješimo se svih ovih cura. Maxon je zaustio prosvjedovati, ali kralj je podigao ruku. – Ne kažem da bi ti trebao ostati samac. Samo kažem da još uvijek imamo prijave svih djevojaka u državi koje zadovoljavaju uvjete. Ne bi li bilo lijepo da dobiješ mogućnost sam odabrati nekoliko djevojaka koje će doći u palaču? Možda pronađeš neku koja izgleda kao kći francuskoga kralja; sjećaš li se koliko ti je ona bila draga? Spustila sam pogled. Maxon mi nikad nije spomenuo nijednu Francuskinju. Iskreno sam imala osjećaj kao da je netko uzeo dlijeto i okrhnuo mi srce. – Oče, ne bih to mogao. – Oh, naravno da bi mogao. Ti si princ. Mislim kako je ispada bilo dovoljno da ovu ekipu proglasimo neprimjerenom. Ovaj bi put mogao doista birati. Ponovno sam podigla pogled. Maxon je zurio u pod. Vidjela sam da se bori. – I pobunjenike bi to moglo zadovoljiti, barem privremeno. Razmisli! – dometnuo je kralj. – Pošaljemo li ove cure kući, pričekaj nekoliko mjeseci kao da obustavljamo Izbor i tada dovodi novu skupinu ljupkih, obrazovanih, ugodnih žena... to bi moglo štošta promijeniti. Maxon je pokušao nešto reći, ali samo je ponovno zatvorio usta. – U svakom slučaju, morao bi se zapitati je li ovo – kralj je ponovno pokazao na mene – netko s kime doista možeš provesti život. Dramatična, sebična, gladna za novcem i da budem posve iskren, prilično neugledna. Pogledaj je, sine. Maxonove oči brzo su skrcnule k mojima i kratko ih promatrale prije nego što je od poniženja skrenuo pogled.

– Dat ću ti nekoliko dana. Sad se moram pozabaviti medijima. Amberly. Kraljica je brzim koracima prišla kralju i gurnula ruku kroz njegovu, ostavljajući nas same i bez teksta. Nakon kratke stanke, Maxon mi je došao pomoći da ustanem. – Hvala. Maxon je samo kimnuo. – Vjerojatno bih trebao poći s njima. Sigurno će biti pitanja i za mene. – Otac ti jedao prilično lijepu ponudu – zamijetila sam. – Možda najvelikodušniju ikad. Nisam željela znati razmišlja li ozbiljno o toj ponudi. Nisam imala što drugo reći pa sam prošla pokraj njega i vratila se u svoju sobu, nadajući se da ću prestići sve svoje osjećaje. Sluškinje su me obavijestile da ćemo večerati u sobama, a kad se nisam mogla primorati na komunikaciju s njima, milostivo su se ispričale i otišle. Ležala sam na krevetu, izgubljena u mislima. Danas sam postupila kako treba, zar ne? Vjerovala sam u pravdu, ali Suđenje nije bilo pravda. Svejedno, uporno sam se pitala jesam li zapravo išta postigla. Ako je onaj muškarac na neki način bio kraljev neprijatelj, što sam morala vjerovati da jest, tad će sigurno biti kažnjen na neki drugi način, je li sve šio sam učinila bilo uzalud? I ma koliko to tričavo bilo kad se uzme u obzir sve ostalo što se zbivalo, nisam mogla prestati razmišljati o onoj mladoj Francuskinji. Zašto je Maxon nije spomenuo? Je li često bila ovdje? Zašto bi je tajio? Čula sam kucanje i pretpostavila da su mi donijeli hranu, iako mi se činilo malo prerano. – Uđite? – doviknula sam, ne želeći ustati iz kreveta. Vrata su se otvorila i u vidokrugu se najednom pojavila Celestina tamna kosa. – Jesi li raspoložena za malo drušlva? – upitala je. Kriss je provirila iza nje, a u pozadini sam opazila rub Elisine ruke. Uspravila sam se. – Naravno. Polako su ušle, ostavljajući vrata otvorena. Još uvijek me šokirajući svakim svojim iskrenim osmijehom. Celeste se bez pitanja uvukla u moj krevet. Nisam imala ništa protiv. Kriss se povela za njom i sjela uz moja stopala, a Elise je balansirala na rubu, dama kao i uvijek. Kriss me je tiho upitala o onome što ih je nedvojbeno sve zanimalo. – Je li te ozlijedio? – Nije. – Tad sam shvalila da to nije u cijelosti istina. – Nije me udario ili išla slično, samo me je malo grublje odvukao. – Što je rekao? – Elise je govoreći čeprkala po haljini.

– Nije sretan mojim ispadom. Da se kralja pita, već me davno ne bi bilo. Celeste je dodirnula moju ruku. – Ali ne pita ga se. Maxonu si draga, a draga si i narodu. – Ne znam je li to dovoljno. – Za i jednu od nas, dodala sam u mislima. – Oprosti mi što sam vikala na tebe – tiho je rekla Elise. – Sve me ovo frustrira. Teško mi je pokušati ostati smirena i samouvjerena kad imam osjećaj da ništa što činim ionako nema veze. Vi me sve zasjenjujete. – To nije istina – usprotivila se Kriss. – U ovom trenutku, sve mi nešto značimo Maxonu. Inače ne bismo bile ovdje. – Strah ga je svesti izbor na tri djevojke – odvratila je Elise. – Kad suzi izbor na tri cure, trebao bi odabrati u roku, koliko, četiri dana? Mene ne pušta samo kako ne bi morao donijeti tu odluku. – Tko može reći da i od mene ne odustaje upravo iz tog razloga? – predložila je Celeste. – Slušajte – rekla sam. – Nakon današnjega dana, ja sam ta koja će vjerojatno sljedeća otići kući. To se moralo dogoditi prije ili kasnije. Ja jednostavno nisam za ovo. Kriss se zahihotala. – Nijedna od nas nije Amberly, zar ne? – Ja previše volim Šokirati ljude – s osmijehom je dodala Celeste. – A ja bih se radije sakrila nego učinila pola onoga što ona mora. – Elise je pognula glavu. – Ja sam previše divlja. – Slegnula sam ramenima, prihvaćajući svoje mane. – Ja nikad neću imati njezino samopouzdanje – požalila so Kriss – – Eto, dakle. Sve smo zbrčkane. Ali Maxon mora odabrati jednu od nas pa zato o tome više nema smisla brinuti se. – Celeste se igrala mojom dekom. – Međutim, mislim da se sve možemo suglasiti kako bi svaka od vas bila bolji odabir od mene. Nakon teške šutnjo, Kriss je prva progovorila. – Zašto to kažeš? Celeste ju je pogledala. – Znaš. Svi znaju. – Duboko je udahnula i nastavila. – S Americom sam o tome na određeni način već razgovarala i neki dan sam sve objasnila sluškinjama, ali vama dvjema nikad se nisam uistinu ispričala. Kriss i Elise kratko su se pogledale prije nego što su se ponovno usredotočile na Celeste. – Kriss, upropastila sam tvoju rođendansku proslavu – bez okolišanja je nastavila Celeste. – Ti si bila jedina koja je svoj rođendan mogla proslaviti u palači, a ja sam ti ukrala taj trenutak.

Oprosti mi. Kriss je slegnula ramenima. – Na kraju je ispalo dobro. Maxon i ja smo zahvaljujući tebi super razgovarali. Davno sam ti oprostila. Celeste je izgledala kao da bi se mogla rasplakati, ali stisnula je usnico u ukočen osmijeh. – To je velikodušno kad se uzme u obzir da samoj sebi nikako ne mogu oprostiti. – Celeste je otrla trepavice. – Jednostavno nisam znala kako bih sačuvala njegovu pozornost pa sam je ukrala od tebe. Kriss je duboko udahnula. – Tad mi se to činilo groznim, ali stvarno nema veze. Dobro sam. Barem nije bilo kao s Annom. Celeste je postiđeno zakolutala očima. – Bolje je da i ne počinjem. Ponekad se pitam koliko bi daleko dogurala da ja nisam... – Odmahnula jo glavom prijo nogo što jo pogledala Elise. – Ne znam kako si mi ikad mogla oprostiti sve što sam ti učinila. Čak i ono za što nisi znala da je moje djelo. Staložena kao i uvijek. Elise nije eksplodirala, što bih ja vjerojatno učinila na njezinu mjestu. – Misliš na staklo u mojim cipelama, upropaštene haljine u ormaru, izbjeljivač u šamponu? – Izbjeljivač! – Zaprepastila sam se i pronašla potvrdu na Celestinu umornu licu. Elise je kimnula. – Propustila sam jutro u Ženskoj dvorani kako bi sluškinje vratile mojoj kosi prirodnu boju. – Okrenula se od mene prema Celeste. – Znala sam da si to bila ti – mirno je priznala. Celeste je poniknula glavom, apsolutno postiđena. – Nisi ništa rekla, jedva si uopće reagirala. U mojim očima, bila si najlakša meta i zaprepastila sam se što te ničim nisam uspjela primorati da se slomiš. – Nikad ne bih obešćastila obitelj odustajanjem – odgovorila je Elise. Sviđala mi se njezina ustrajnost, iako je nisam posve shvaćala. – Tvoja bi obitelj trebala biti ponosna na sve što si otrpjela. Da moji roditelji imaju i najblažu predodžbu koliko sam nisko pala... no znam što bi rekli. Da Maxonovi roditelji znaju, sigurna sam da bi me dosad već davno izbacili. Ja nisam stvorena za ovo. – Celeste je izdahnula, trudeći se sve priznati. Nagnula sam se prema njoj i položila dlanove na njezine. – Mislim da ovo priznanje dokazuje suprotno, Celeste. Nakosila je glavu i tužno mi se osmjehnula. – Svejedno, ne mislim da me on želi. Sve i da me želi – dometnula je izvlačeći ruke iz mojih kako bi popravila šminku oko očiju – netko mo je nedavno podsjetio da mi nije potreban muškarac kako bih od života dobila sve što želim. Osmjehnula mi se prije nego što je vratila pogled na Elise.

– Ne mogu ti se ispričati zbog svega što sam ti učinila, ali želim da znaš koliko se iskreno kajem. Elise, stvarno mi je žao. Elise nije ni mrdnula, zurila je u Celeste dok ova nije spustila pogled. Pripremila sam se za njezine pakosno riječi. – Mogla bih mu reći. America i Kriss bile bi mi svjedoci, a Maxon bi te morao poslati kuči. Celeste je progutala knedlu. Koliko bi ponižavajuće bilo tako otići! – Međutim, neću to učiniti – na kraju je rekla Elise. – Nikad ne bih prisiljavala Maxona da učini bilo što a pobijedila ili izgubila, želim to učiniti s dostojanstvom. Dakle, krenimo dalje. To nije bila prava izjava oprosta, ali bilo je više od onoga što je Celeste očekivala. Sad je mogla samo ostati pribrana dok je kimala i šapatom izražavala zahvalnost Eliti. – Vau! – rekla je Kriss pokušavajući promijeniti temu. – Mislim, ni ja te. Celeste, nisam željela cinkati, ali... Nikad nisam pomislila da je ta moja odluka potaknuta osjećajem čestitosti. – Kriss se obratila Elisi, razmišljajući o tim riječima. – A meni je ona stalno na pameti – priznala je Elise. – Moram je sačuvati kako god znam, posebice zato što ču osramotiti obitelj ako ne pobijedim. – Kako ćeš ti biti kriva ako je on taj koji mora odabrati? – upitala je Kriss, meškoljeći se i ponovno se smještajući na krevet. – Zbog čega bi tebi trebalo biti neugodno? Elisa je otkrila još jednu svoju brigu. – Zbog dogovorenih brakova. Najbolje curo dobiju najbolje momke i obratno. Maxon je oličenje savršenosti. Ako izgubim, to znači da nisam bila dovoljno dobra. Moja obitelj noće misliti o osjećajima iza njegova odabira, iako sam sigurna da su upravo oni kriterij po kojem će odabrati. Oni će na to gledati logički. Moj odgoj, moji talenti... odgojena sam da zaslužim najbolje, pa ako to ne dobijem, tko će me uzeti kad se vratim? Milijun sam puta pomislila koliko bi se moj život promijenio dobijem li ili izgubim, ali nikad nisam razmišljala o tome što bi to značilo za druge djevojke. Nakon svega sa Celeste, trebala sam razmisliti. Kriss je položila ruku na Elisinu. – Gotovo sve cure koje su otišle kući već su zaručene za divne muškarce. Već samo sudjelovanje u Izboru čini te nagradom. A ti si usto dospjela u Elitu. Vjeruj mi. Elise, dečki će stajati u redu za tebe. Elise se nasmiješila. – Ne treba meni cijeli red. Treba mi samo jedan. – Meni treba cijeli red – rekla je Celeste, na što smo se sve

nasmijuljile, uključujući Elise. – I ja bih voljela šačicu – pridružila se Kriss. – Cijeli red zvuči previše. Pogledale su me. – Jedan. – Ti si luda – zaključila je Celoste. Neko smo vrijeme razgovarale o Maxonu, o domu, o svojim nadama. Nikad nismo tako razgovarale, bez ikakva zida između nas. Kriss i ja radile smo na tome i pokušavate biti iskrene i otvorene u pogledu nadmetanja, ali sad kad smo sve mi mogle neusiljeno razgovarati o životu, vidjela sam da će naši odnosi preživjeti palaču. Elise me je iznenadila, ali činjenica da je njezino stajalište potaknuto razlozima toliko drugačijim od mojih nagnala me na dublje razmišljanje i otvorila. I bomba: Celeste. Da mi je netko rekao da će brineta na visokim petama koja je onako prijeteći hodala prvi dan u zračnoj luci biti djevojka koju ću najsretnije dočekati uz sebe u ovom trenu, nasmijala bih mu se u lice. Ta pomisao bila je gotovo jednako nevjerojatna kao i činjenica da sam još uvijek ovdje, jedna od posljednjih djevojaka i silno slomljena srca zbog toga koliko mi malo nedostajeda izgubim Maxona. Dok smo razgovarale, vidjela sam kako i ostale djevojke prihvaćaju Celeste u jednakoj mjeri kao i ja. Čak je i izgledala drugačije, sad kad se riješila tereta svojih tajni. Celeste je bila odgojena za posebnu vrstu ljepotice. Ta ljepota ovisila je o prikrivanju, promjeni svjetla i nastojanju da uvijek budeš savršen. Ali postoji i druga vrsta ljepote koja dolazi s poniznošću i iskrenošću, a Celeste je sad blistala tom ljepotom. Mora da nam se Maxon prišuljao posve nečujno jer nisam imala pojma koliko je stajao na vratima i gledao nas. Elise ga je prva zapazila i ukočila se. – Vaše Veličanstvo – rekla je i pognula glavu. Sve smo okrenule glave prema vratima, sigurne da smo je pogrešno čule. – Dame. – Kimnuo nam je. – Nisam vas namjeravao prekinuti. Čini mi se da sam upravo nešto upropastio. Pogledate smo jedno druge i bila sam sigurna da nisam bila jedina koja je pomislila: Ne, učinio si nešto prekrasno. – Sve je u redu – rekla sam. – Ponavljam, žao mi je što vas prekidam, ali moram razgovarati s Americom. Nasamo.

Celeste je uzdahnula i pokrenula se. Osvrnula se i namignula mi prije nego što je ustala. Elise je brzo ustala, kao i Kriss, koja je lagano stisnula moju nogu skočivši s kreveta. Elise se pri odlasku naklonila Maxonu, a Kriss je zastala i poravnala njegov suvratak. Celeste se uspravila, najsnažnije što sam je ikad vidjela, i šapnula nešto Maxonu na uho. Kad je završila, Maxon se nasmiješio. – Mislim da to neće biti potrebno. – Odlično. – Otišla je i zatvorila vrata iza sebe, a ja sam stajala i čekala što predstoji. – Što je to bilo? – upitala sam kimnuvši prema vratima. – Oh, Celeste mi je jasno dala do znanja da ću gorko požaliti ako ti učinim išta nažao – s osmijehom je odgovorio Maxon. Nasmijala sam se. – Dosad sam ja bila ta koja je trpjela njezine nokte pa ti savjetujem da budeš oprezan. – Da, gospođo. Udahnula sam i osmijeh mi je iščeznuo s lica. – Onda? – Onda? – Hoćeš li to učiniti? Maxon se nacerio i odmahnuo glavom. – Neću. Načas mi se ta pomisao učinila zanimljivom, ali ne želim početi iznova. Volim svoje nesavršene cure. – Slegnuo je ramenima zadovoljna izraza lica. – Osim toga, otac ne zna za Augusta, ciljeve sjevernjačkih pobunjenika ili išta od toga. Njegova su rješenja kratkovidna. Napustiti brod u ovom trenutku bilo bi upravo to. Odahnula sam od olakšanja. Nadala sam se da Maxon mari za mene dovoljno da me ne pusti, ali nakon razgovora s curama, nisam željela ni da odbaci ijednu od njih. – Osim toga – nastavio je naizgled zadovoljno – trebala si vidjeti novine. – Zašto? Što je bilo? – usrdno sam ga upitala približavajući mu se. – Ponovno su se oduševili tobom. Mistim da ni sam ne shvaćam točno raspoloženje u državi u ovom trenutku. Kao da... kao da znaju da bi moglo biti drugačije. Način na koji otac upravlja državom jednak je načinu na koji upravlja mnome. Misli da nitko osim njega nije sposoban donijeti ispravne odluke pa svoja mišljenja nameće narodu. A nakon čitanja Gregoryjevih dnevnika, čini mi se da je tako već duže vrijeme. Ali nitko to više ne želi. Narod želi mogućnost izbora. – Maxon je odmahnuo glavom. – Otac te se boji ali ne može te istjerati. America, ljudi te obožavaju. Progutala sam slinu. – Obožavaju?

Kimnuo je. – I... i ja osjećam slično. Zbog toga ne gubi nadu ma što on rekao ili učinio. Nije gotovo. Položila sam prste na usne, zaprepaštena tom viješću. Izbor će se nastaviti, cure i ja još uvijek imamo šansu, a sudeći po Maxonovim riječima, narod me sve više odobrava. Ali uza sve dobre vijesti, jedna me je stvar još uvijek pritiskala. Spustila sam pogled na deku, gotovo previše uplašena da upitam. – Znam da će zvučati glupo, ali tko je kći francuskoga kralja? Maxon je kratko šutio prije nego što je sjeo na krevet. – Njezino je ime Daphne. Prije Izbora, bila je jedina djevojka koju sam uistinu upoznao. – I? Bezglasno se nasmijao. – I malo prekasno u igri otkrio sam da su njezini osjećaji prema meni malo dublji od prijateljstva. Nisam uzvratio te osjećaje. Nisam mogao. – Nešto s njom nije bilo kako treba ili... – America, ne. – Maxon je posegnuo za mojom rukom i primorao me da ga pogledam. – Daphne je moja prijateljica. To je jedino što će ikad biti. Cijeli sam život čekao tebe, cijelu tebe. Ovo je moja prilika da pronađem ženu i toga sam svjestan otkad znam za sebe. U romantičnom smislu, s Daphne nisam imao nikakav odnos. Nikad ti je ne bih spomenuo i siguran sam da je otac to učinio samo kako bi ti dao još jednu priliku da posumnjaš u sebe. Ugrizla sam se za usnu. Kralj i previše dobro zna moje slabosti. – Gledam te kako sumnjaš, America. Uspoređuješ se s mojom majkom, s ostalim curama iz Elite, S inačicom same sebe za koju držiš da bi ti trebala biti uzor, a sad ćeš se uspoređivati s osobom za čije postojanje do prije nekoliko sati nisi ni znala. To je bila istina. Već sam se pitala je li ta Daphne ljepša od mene, pametnija od mene i izgovara li Maxonovo ime sa smiješno koketnim naglaskom. – America – rekao je Maxon dlanovima obuhvaćajući moje lice. – Da je bila važna, rekao bih ti. Kao što bi ti rekla meni. Želudac mi se okrenuo. Nisam bila posve iskrena prema Maxonu. Ali sad kad su njegove oči zurile tako duboko u moje, bilo je lako sve to zanemariti. Kad me je tako gledao, mogla sam zaboraviti na sve što nas okružuje. I zaboravila sam. Pala sam u njegovo naručje i čvrsto ga zagrlila. Na svijetu nije postojalo mjesto na kojem bih radije bila.

DVADESET PRVO POGLAVLJE

Celeste je postala pobornica našega novoosnovanog sestrinstva. Njezina je bila zamisao da dovučemo sve svoje sluškinje i gomilu zrcala u Žensku dvoranu i u osnovi provedemo dan međusobno se šminkajući. To nije imalo puno smisla budući da nije bilo šanse da bi ijedna od nas mogla biti bolja od osoblja palače, ali svejedno je bilo zabavno. Kriss mi je prebacila kosu preko čela. – Jesi li ikad razmišljala o šiškama? – Nekoliko puta – priznala sam, otpuhujući vlast tik iznađ očiju. – Ali mojoj sestri obično dojade šiške pa se predomislim. – Mislim da bi izgledala slatko – oduševljeno je rekla Kriss. – Jednom sam ih ošišala rođakinji. Mogla bih i tebi ako želiš. – Da – umiješala se Celeste. – Samo je ti pusti k sebi sa škarama u ruci. Super ideja. Sve smo prasnule u smijeh, čula sam tihi hihot i s druge strane dvorane. Osvrnula sam se i opazila kraljicu koja je čvrsto stisnula usnice pokušavajući čitati dopis pred sobom. Pobojavala sam se da će se njoj sve ovo činiti nedoličnim, ali iskreno, nisam bila sigurna da sam je ikad vidjela toliko sretnu. – Trebale bismo se fotografirati! – predložila je Elise. – Ima li tko kameru? – upitala je Celeste. – U fotkanju sam prava profesionalka. – Maxon je ima! – uzviknula je Kriss. – Dođi malo ovamo – obratila se sluškinji, mahnuvši joj da priđe. – Čekaj malo – rekla sam dograbivši list papira. – Okej, okej. Vaša Preuzvišenosti, damama iz Elite hitno je potrebna vaša najmanje moderna kamera za...– Kriss se zahihotala, a Celeste je odmahnula glavom. – Oh! Utjelovljenje ženske diplomacije – kazala je Elise. – Zar ćete mu stvarno poslati poruku? – upitala je Kriss. Celeste je

zamahnula kosom. – Zar je važno? Dvadesetak minuta kasnije, Maxon je pokucao na vrata i odškrinuo ih. – Smijem li ući? Kriss je otrčala do njega. – Ne. Samo želimo kameru. – Zgrabila ju je iz njegove ruke pa mu zatvorila vrata pred nosom. Celeste se valjala po podu od smijeha. – Što to radite? – doviknuo je. Ali sve smo se previše provijale od smijeha da bismo mu odgovorile. Pozirale smo iza ukrasnih grmova i slale poljupce, a Celeste nam je svima pokazala kako pronaći „pravo svjetlo“. Dok su Kriss i Elise ležale na kauču, a Celeste se verala iznad njih kako bi snimila još nekoliko fotografija, pogledala sam prema kraljici i na njezinu licu vidjela zadovoljan osmijeh. Nije mi se činilo u redu što i ona ne sudjeluje u našoj zabavi. Uzela sam u ruku jednu četku za kosu i prišla joj. – Zdravo, lady America – pozdravila me. – Smijem li vas počešljati? Licem joj je preletjele nekoliko osjećaja, ali samo je kimnula i tiho odvratila: – Naravno. Stala sam iza nje i uzela u ruku šaku njezine apsolutno božanstvene kose. Pomno sam je češljala, promatrajući pritom ostale djevojke. – Raduje me što vidim da se sve lako dobro slažete – zamijetila je. – I mene. Volim ih. – Neko sam vrijeme šutjela. – Žao mi je zbog Suđenja. Znam da nisam smjela učiniti što sam učinila. Samo sam... – Znam, draga. Sve si mi unaprijed objasnila. Težak je to zadatak. A ti si usto dobila bolesnog čovjeka. Tad sam shvatila koliko je neupućena. Ili je možda samo odlučila pod svaku cijenu vjerovali najbolje o svom suprugu. Kao da mi čita misli, rekla je: – Znam da misliš da je Clarkson grub, ali dobar je čovjek. Nemaš pojma koliko je stresno biti na njegovu položaju. Svi mi nosimo se s time na svoj način. On ponekad plane, meni treba puno odmora, Maxon to rješava šalom. – Istina, zar ne? – nasmijala sam se. – Pitanje je, kako bi se ti nosila s time? – Okrenula je glavu. – Mislim da je tvoja strast jedna od tvojih najboljih osobina. Naučiš li je kontrolirati, mogla bi biti divna princeza. Kimnula sam. – Žao mi je što sam vas razočarala. – Ne, ne, draga – rekla je ponovno se okrećući naprijed. – U tebi vidim potencijal. Kad sam bila tvojih godina, radila sam u tvornici. Bila sam prljava i gladna, a ponekad sam bila i ljuta. Ali bila sam smrtno zaljubljena u princa Illée i kad mi se ukazala prilika da ga

osvojim, naučila sam obuzdati te osjećaje. Odavde se može puno učiniti, ali možda ne ispadne kako želiš. Moraš naučiti to prihvatiti, dobro? – Da, mama – našalila sam se. Okrenula se prema meni kamena lica. – Mislila sam, gospođo. Gospođo. Oči su joj zasjale i nekoliko je puta trepnula, ponovno okrećući glavu. – Završi li kako mislim da hoće, mama će biti posve u redu. Tad je bio red na mene da treptanjem suspregnem suze. Nisam ni pomišljala zamijeniti majku ijednom drugom ženom, ali bilo je posebno biti prihvaćena sa svim svojim manama od majke muškarca za kojeg se možda udam. Celeste se okrenula, opazila nas i dotrčala. – Tako ste slatke! Ptičica! Nagnula sam se i zagrlila kraljicu Amberly, a ona me uhvatila za ruke. Nakon toga, sve smo se naizmjence nagurivale oko nje, dok je napokon nismo nagovorile da se smiješno nakreveiji u kameru. Sluškinje su nam pomogle fotografirati kako bismo sve bile na nekim slikama. Kad smo završile, bez razmišljanja sam mogla reći da mi je to bio najbolji dan u palači. Međutim, nisam znala hoće li potrajati. Božić je bio tik iza ugla. Sluškinje su mi uređivale kosu nakon Elisina zadnjega groznog pokušaja da je podigne u pundu, kad je netko pokucao na vrata. Mary je otrčala otvoriti ih i u sobu je ušao stražar čije ime nisam znala. Često sam ga viđala u palači, gotovo isključivo uz kralja. Moje sluškinje savile su koljeno u pozdrav dok se on približavao, a kad se zaustavio ispred mene, obuzela me velika tjeskoba. – Lady America, kralj traži da smjesta dođete – hladno je rekao. – Zar se nešto dogodilo? – upitala sam, nastojeći dobiti na vremenu. – Kralj će odgovoriti na vaša pitanja. Progutala sam slinu. Glavom su mi proletjele sve strašne stvari. Moja je obitelj u opasnosti. Kralj je našao način da me diskretno kazni za sve čime sam mu se zamjerila. Doznao je da smo se išuljali iz palače. Ili, što jo možda najgore od svega, netko je dokučio moju povezanost s Asponom i sad ćemo zbog toga oboje platiti. Pokušala sam otresti strah. Nisam željela da ga kralj Clarkson primijeti. – U tom slučaju, krenimo. – Ustala sam i krenula sa stražarom, na odlasku još jednom pogledavši djevojke. Kad sam na njihovim licima

ugledala zabrinutost, požalila sam što sam se uopće osvrtala. Zaputili smo se hodnikom i uspeli stubama na treći kat. Nisam znala što bih s rukama pa sam stalno dodirivala kosu ili haljinu, ili isprepletala prste. Negdje na pola hodnika, ugledala sam Maxona i to mi je pomoglo. Stajao je ispred jedne prostoriji – i čekao me. U njegovim očima nije bilo nimalo zabrinutosti, ali on je strah skrivao bulje od mene. – Što se događa? – šapnula sam. – Znam koliko i ti. Stražar je zauzeo svoje mjesto ispred vrata, a Maxon me uveo u prostoriju. Uz jedan zid prostrane sobe bile su poređane police s knjigama. Na postoljima su bile postavljene karte. Najmanje tri prikazivale su Illéu, s oznakama u različitim bojama. Kralj je sjedio za širokim radnim stolom s listom papira u ruci. Primijetivši da Maxon i ja ulazimo, kralj se uspravio. – Što si točno učinila s talijanskom princezom? – strogo je upitao kralj Clarkson zureći u mene. Zaledila sam se. Novac. Posve sam zaboravila na njega. Spletkarenje kako bi ljudi koje on drži svojim neprijateljima kupili oružje bilo je gore od svih ostalih scenarija na koje sam se pripremala. – Nisam sigurna na što mislite – lagala sam gledajući Maxona. iako je on sve znao, ostao je posve miran. – Već desetljećima pokušavamo sklopiti savez s Talijanima, a sad najednom kraljevska obitelj iskazuje veliko zanimanje da je posjetimo. Međutim – kralj je uzeo pismo u ruku tražeći određeni ulomak – ah, evo ga. 'Bit će nam velika ćast ugostiti Vaše Veličanstvo i vašu obitelj, ali usto se nadamo da će vam se i lady America moći pridružiti u posjetu. Upoznavši sve djevojke iz Elite, ne možemo zamisliti nijednu koja bi dostojnije nastavila kraljičinim stopama.' – Kralj me je pogledao. – Što si učinila? Shvativši da sam izbjegla nešto golemo, malo sam se opustila. – Samo sam pokušala biti pristojna prema princezi i njezinoj majci kad su nas posjetile. Nisam znala da sam joj se toliko svidjela. Kralj Clarkson zakolutao je očima. – Subverzivna si. Promatram te i zbog nečega si ovdje, a to nešto ni u ludilu nije on. Na te riječi, Maxon se okrenuo prema meni. Poželjela sam da nisam vidjela tračak sumnje u njegovim očima. Odmahnula sam glavom. – To nije istina! – Kako je onda jedna djevojka bez imetka, veza i moći uspjela dovesti našu državu nadomak nečemu što već godinama pokušava

postići? Kako? U dubini duše, znala sam da ima čimbenika o kojima on ništa ne zna. Ali Nicoletta je bila ta koja je meni prišla i ponudila pomoć, koja je pitala može li išta učiniti za cilj koji je željela poduprijeti. Da me je kralj optužio zbog nečeg za što sam doista kriva, njegova rika bila bi zastrašujuća. Ovako je samo izgledao kao dijete. Tiho sam odgovorila: – Vi ste bili ti koji ste nam dodijelili svoje inozemne goste da ih zabavljamo. U protivnome nikad ne bih upoznala nijednu od tih žena. A princeza je ta koja je pisala i pozvala me da dođem. Nisam je ja molila za putovanje u Italiju. Možda biste već davno sklopili savez s Italijom da ste bili srdačniji. Prijeteći je ustao. – Pazi što govoriš. Maxon me je obgrlio rukom. – America, možda bi bilo najbolje da odeš. Sretno sam krenula prema vratima, željna što prije se naći ondje gdje kralja nema. Ali to nije bilo ono što je kralj Clarkson planirao. – Stani. Nisam završio – nije odustajao. – Ovo mijenja stvari. Ne možemo vratiti Izbor na početak i izložiti se opasnosti da naljutimo Talijane. Vrlo su utjecajni. Dobijemo li njih, otvorit će nam mnoga vrata. Maxon je kimnuo, nimalo uzrujan. Već je ionako odlučio sve nas zadržati u palači, ali morali smo pristati na igru i dopustiti kralju da misli kako je glavni. – Jednostavno ćemo morati otegnuti Izbor – zaključio je. Srce mi je potonulo. – Talijanima moramo dati vremena da prihvate i druge mogućnosti, a da ih pritom ne uvrijedimo. Možda bismo trebali brzo planirati posjet i svim djevojkama dati priliku da zablistaju. Izgledao je silno zadovoljan samim sobom, silno ponosan na svoje rješenje. Pitala sam se koliko će daleko ići. Možda će pripremiti Celeste. Ili urediti da Nicoletta provede malo vremena nasamo s Kriss. Ne bih se začudila da se namjerno potrudi da ispadnem loša, kao što je pokušao na Suđenju. Ode li do krajnjih granica do kojih može, a da pritom sebe otvoreno ne inkriminira, nisam bila sigurna da imam priliku. I zaboravimo na političku stranu. Duže trajanje Izbora značilo je više prilika da se osramotim. – Oče, nisam siguran da bi to pomoglo – umiješao se Maxon. – Talijanske dame već su upoznale sve kandidatkinje. Ako pokazuju sklonost Americi, mora da je to zbog nečega što im se na njoj svidjelo, a što u drugim djevojkama nisu vidjele. To ne možeš jednostavno stvoriti.

Kralj je otrovno pogledao Maxona. – Znači li to da si odlučio? Jeli Izbor završen? Srce mi je posve zastalo. – Ne – odgovorio je Maxon kao da je sama ta pomisao smiješna. – Samo nisam siguran da je ovo što predlažeš ispravan put. Kralj Clarkson podbočio je bradu, pogledavajući sad Maxona, sad mene, zureći u nas kao u jednadžbu koju ne može riješiti. – Ona se tek treba dokazati pouzdanom. Dotad je ne možeš izabrati. – Izraz kraljeva lica bio je nepopustljiv. – Kako predlažeš da to učini? – odvratio je Maxon. – što je točno to što će te zadovoljiti? Kralj je izvio obrve, naizgled zabavljen sinovim pitanjima. Kratko je razmislio pa izvukao tanki fascikl iz ladice. – Čak i ako isključimo tvoj nedavni trik na Vijestima, čini se da ovih dana među kantama vladaju nemiri. Želim pronaći način da... pomognem ublažiti trenutačna mišljenja. Ali palo mi je na pamet da bi netko tako svjež i mlad, usuđujem se reći popularan kao ti, u tome bio bolji od mene. Gurajući fascikl preko stola, nastavio je. – Čini se da ljudi slušaju tvoje pjesme. Možda bi im otpjevala jednu moju. Otvorila sam fascikl i pročitala dokumente. – Što je ovo? – Neke javne poruke koje ćemo brzo objaviti. Naravno, znamo strukturu kasta u svakoj pokrajini i svim zajednicama unutar pokrajina pa ćemo odredene objave slati na odredena područja. Da ih potaknemo. – America, što je to? – upitao je Maxon, zbunjen očevim riječima. – Izgledaju kao... reklame – odgovorila sam. – Reklame da budeš sretan vlastitom kastom i da se ne zbližavaš s onima izvan nje. – Oče, o čemu je riječ? Kralj se opušteno zavalio na naslon svojega sjedala. – Ništa ozbiljno. Samo pokušavam smiriti nemire. Ako ja to ne učinim, kad ti predam krunu, dočekat će te prava buna. – Zašto to misliš? – Niže kaste s vremena na vrijeme znaju postati neposlušne... to je prirodno. Ali moramo brzo obuzdati bijes i zatrti zamisli o preuzimanju vlasti, prije nego što se ujedine i unište našu veliku naciju. Maxon je zurio u oca, i nadalje ne shvaćajući posve njegove riječi. Da mi Aspen nije rekao za pristaše, i ja bih vjerojatno bila jednako zbunjena. Kralj je planirao zavaditi i zavladati: učiniti kaste apsurdno zahvalnhna na onome što imaju – čak i kad se prema njima ostali ponašaju kao da su nešto posve nevažno – i reći im da se ne

druže s onima izvan svoje kaste, jer oni sigurno neće shvatiti tegobe nekoga tko ne pripada njihovoj kasti. – Ovo je propaganda – bijesno sam rekla sjetivši se te riječi iz tatinog otrcanog povijesnog udžbenika. Kralj me je pokušao smiriti. – Ne, ne. To je prijedlog. Pojačanje. Način gledanja na svijet koji će našu domovinu sačuvati sretnom. – Sretnom? Znači, želite da jednoj Sedmici kažem da... – potražila sam riječi na papiru – „vaš zadatak vjerojatno je najvažniji za našu naciju. Vi radite tijelima i gradite ceste i zgrade koje sačinjavaju našu domovinu.“ Potražila sam još navoda. „Nijedna Dvojka ni Trojka ne može se mjeriti s vama pa stoga skrenite pogled s njih na cesti. Nema potrebe da razgovarate s onima koji su po kasti možda na višem položaju od vas, ali su svojim doprinosom daleko ispod vas.” Maxon se okrenuo od mene prema ocu. – Ovo će sigurno otuđiti naš narod. – Naprotiv. Pomoći će im da se smjeste na svoja mjesta i dati im osjećaj da se palača brine o njihovim najboljim interesima. – Brinete li se? – osorno sam upitala. – Naravno da se brinem! – dreknuo je kralj. Na njegov ispad, uzmaknula sam nekoliko koraka. – Ljude treba vodili na uzici, s naočnjacima kao konje. Ako ne vodiš njihove korake, zastrane ravno u ono što je za njih najgore. Tebi se možda ovi govorčići ne sviđaju, ali postići će više, spasiti više nego što možeš zamislili. Kad je završio, srce mi još uvijek nije prestalo lupati i nijemo sam stajala s papirima u rukama. Znala sam da je zabrinut. Svaki put kad bi dobio izvještaj o nečemu što se događalo izvan njegove kontrole, zgužvao bi ga. Sve promjene trpao je zajedno i proglašavao izdajom i prije nego što bi ih proučio. Njegov odgovor ovaj put bio je natjerati me da učinim ono što je Gregory učinio i izoliram njegov narod. – Ja ovo ne mogu reći – šapnula sam. Mirno je odgovorio. – Tad se ne možeš udati za mog sina. – Oče! Kralj Clarkson podigao je ruku. – Dotle smo stigli, Maxone. Dopustio sam ti da bude po tvojemu i sad moramo pregovarati. Ako želiš da ova cura ostane, tad mora biti poslušna. Ne može li obaviti čak ni najjednostavnije zadatke, moj jedini zaključak jest da te ne voli. Ako je tako, ne vidim zašto bi je uopće želio. Gledala sam kralja i mrzila ga jer je Maxonu usadio tu pomisao u glavu.

– Onda? Voliš li ga uopće? Nisam to namjeravala tako reći. Ne zbog ultimatuma, ne zbog posla. Kralj je nakosio glavu. – Kako tužno, Maxone. Ona mora razmisliti o tome.

Nemoj se rasplakati. Ne plači. – Dat ću ti neko vrijeme da shvatiš svoj položaj. Ako ne želiš učiniti ovo što tražim od tebe, tad dovraga i pravila, do Božića ću te izbaciti. Bit će to poseban dar tvojim roditeljima. Tri dana. Nasmiješio se. Odložila sam fascikl na njegov stol i izašla, nastojeći ne potrčati. Samo mi je još trebalo dati mu novi razlog da kaže da sam manjkava. – America! – viknuo je Maxon. – Stani! Hodala sam dok me nije zgrabio za zapešće i prisilio da se zaustavim. – Koji je bijes ono bio? – upitao je. – On je lud! – Bila sam na rubu suza, ali suspregnula sam ih. Ako kralj izađe i vidi me uplakanu, nikad neće prestati likovati. Maxon je odmahnuo glavom. – Ne mislim na njega. Govorim o tebi. Zašto nisi pristala? Zaprepašteno sam ga pogledala. – Maxone, to je trik. Sve što on radi je trik. – Da si pristala, odmah bih okončao Izbor. U nevjerici sam uzvratila paljbom. – Dvije sekunde prije toga imao si priliku okončati ga, ali nisi to učinio. Kako je to moja krivnja? – Zato što mi ne priznaješ svoju ljubav – odgovorio je, a njegov glas, njegovo drmanje, sve na njemu odisalo je hitnošću. – U cijelom ovom natjecanju samo sam to želio, a ti se još uvijek suzdržavaš. Stalno čekam da mi kažeš da me voliš, a ti odbijaš. Ako to nisi mogla izgovoriti pred njim, u redu. Ali meni bi bilo dovoljno i da si jednostavno pristala na njegov zahtjev. – Zašto bih pristala kad me on, prema onome kako nas dvoje stojimo, još uvijek može izgurati? Kad me on iz dana u dan uporno ponižava, a ti samo stojiš i gledaš? Maxone, to nije ljubav. Ti ni ne znaš što je ljubav. – Vraga ne znam! Imaš li uopće predodžbu što sam sve prošao... – Maxone, sam si rekao da želiš da se prestanemo svađati. Zato mi prestani davati razloge za svađu! Srdito sam odjurila. Što još uvijek radim ovdje? Uporno se mučim zbog nekoga tko nema pojma što znači biti vjeran jednoj osobi. I

nikad neće ni imati, jer se do njegov pojam ljubavi vrti oko Izbora. Nikad neće shvatiti. Tek što nisam stigla do stubišta, kad me netko ponovno naglo zaustavio. Maxon me čvrsto zgrabio, stegnuvši mi obje ruke. Sigurno je vidio koliko sam još uvijek bijesna, ali u sekundama koje su prošle, njegovo ponašanje posve se promijenilo. – Ja nisam on – rekao je. – Molim? – upitala sam pokušavajući se osloboditi. – America, prestani. – Bijesno sam zadahtala i prestala se opirati. Nemajući drugi izbor, pogledala sam Maxona u oči. – Ja nisam on, dobro? – Ne znam o čemu govoriš. Uzdahnuo je. – Znam da si provela godine posve predana osobi za koju si mislila da će te zauvijek voljeti, a kad se on našao suočen sa stvarnošću života, napustio te. – Zaledila sam se slušajući ga. – America, ja nisam on. Ja ne namjeravam odustati od tebe. Odmahnula sam glavom. – Maxone, ti to jednostavno ne razumiješ. On me možda jest razočarao, ali barem sam ga poznavala. Nakon svih ovih mjeseci, još uvijek osjećam kao da između tebe i mene postoji jaz. Izbor te prisilio da svoju ljubav daješ u kriškama. Nikad te neću imati cijelog. Nijedna od nas neće. Kad sam ovaj put otresla njegove ruke, nije me zadržao.

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Nisam zapamtila puno od svega rečenog na Vijestima. Sjedila sam na svom pijedestalu i sa svakom sekundom koja je prolazila razmišljala kako sam sve bliže tome da me pošalju kući. Tad mi je sinulo da ni ostanak nije mnogo bolji. Popustim li i pročitam one strašne poruke, kralj će pobijediti. Maxon me možda voli, ali ako nije dovoljno hrabar to glasno priznati, kako će me ikad zaštititi od onoga što me u životu najviše plaši: od svojega oca. Uvijek ću se morati pokoriti volji kralja Clarksona, a bez obzira na podršku koju Maxon uživa od sjevernjačkih pobunjenika, iza ovih zidova bit će sam. Bila sam ljutita na Maxona, bila sam ljutila na njegova oca, bila sam ljutila na Izbor i sve što dolazi s njime. Sva moja frustracija stezala mi je srce, do točko kad više nije imala smisla pa sam više od svega poželjela podijeliti s djevojkama što se događa. Ali, to nije bilo moguće. Moja se situacija time ne bi nimalo poboljšala, a njihova bi se samo pogoršala. Prije ili poslije, sa svojim ću se problemima morati suočiti sama. Pogledala sam ulijevo, niz sjedala na kojima su sjedile ostale djevojke. Shvatila sam da će se ona koja ostane sa svime morati nositi bez nas ostalih. Pritisak koji će javnost vršiti zahtijevajući da bude dio njezina života, kao i kraljeve zapovijeda njegovo vječito nastojanje da sve nadomak svojoj ruci iskoristi kao oruđe u svojim planovima – sve to bit će na leđima jedne djevojke. Nesigurno sam posegnula za Celestinom rukom, okrznuvši je prstima. Čim ih je osjetila, stisnula je moju ruku i zabrinuto se zagledala u moje oči. Što ne valja? nijemo je upitala. Slegnula sam ramenima. Ona me bez riječi držala za ruku. Uskoro mi se učinilo da se i ona malo rastužila. Dok su muškarci u

odijelima blebetali, ispružila je ruku i uhvatila Krissinu. Kriss nije izrazila nimalo nepovjerenja i trebalo joj je samo nekoliko sekundi da uhvati Elisinu ruku. Tako smo sjedile u pozadini svega što se zbivalo i držale se za ruke. Perfekcionistica, Umiljata, Diva... i ja. Sljedeće jutro provela sam u Ženskoj dvorani, najposlušnije što sam mogla. Nekoliko Članova Šire kraljevske obitelji bilo je u gradu, spremno provesti Božić sa stilom. Večeras je trebala biti poslužena veličanstvena gozba uz pjevanje božičnih pjesama. Tipičan Badnjak bio je jedan od mojih najdražih dana u godini, ali bila sam previše rastresena da bi me obuzelo uzbuđenje. Poslužili su nam fantastičan objed čiji okus nisam osjetila, a oko mene su bile prekrasne djevojke koje sam jedva zamjećivala. Bila sam shrvana. Kad je rođake počela hvatati pripitost od punča, neopaženo sam se iskrala. Nisam bila sposobna glumiti veselje. Do kraja večeri, ili ču morati pristati na apsurdnu propagandu kralja Clarksona ili mu dopustiti da me pošalje kući. Morala sam razmisliti. Vrativši se u sobu, otpravila sam sluškinje i sjela za stol. Nisam željela to učiniti. Nisam željela reći ljudima da budu sretni s onim što imaju, čak i ako je to ništa. Nisam željela obeshrabriti ljude da jedni drugima ne pomažu. Nisam željela uklonili mogućnost nečega višeg, bili lice i glas kampanje koja poručuje: „Mirujte. Neka kralj upravlja vašim životom. To je najbolje čemu se možete nadati.– Ali... ne volim li Maxona? Sekundu kasnije, neko je pokucao na vrata. Nevoljko sam krenula otvoriti ih, užasavajući se hladnih očiju kralja Clarksona koji je svoj ultimatum došao provesti u djelo. Otvorila sam vrata, ali pred njima je bez riječi stajao Maxon. Sav moj bijes najednom je dobio smisao. Željela sam svaki djelić njega. Živciralo me što su u našoj vezi svi morali imati svoje ruke – cure, njegovi roditelji, čak i Aspen. Okruživalo nas je toliko puno uvjeta, mišljenja, obveza... Mrzila sam Maxona jer je sve to dolazilo uz njega. Unatoč tome, voljela sam ga. Tek što nisam pristala na one grozne objave, kad je on mirno ispružio ruku. – Hoćeš li sa mnom? – Hoću. Zatvorila sam vrata i zaputila se s Maxonom niz hodnik.

– U pravu si – započeo je. – Svima se vama bojim pokazati svaki dio sebe. Ti dobiješ neke dijelove, Kriss druge i tako dalje. I to na temelju onoga što mi se čini primjerenim za svaku od vas.. Uvijek volim doći k tebi, u tvoju sobu. Time kao da ulazim u komadić tvoga svijeta misleći da ću, učinim li to dovoljno često, dobiti cijelu tebe. Ima li to smisla? – Na određeni način – rekla sam kad smo skrenuli stubama. – Ali to nije zapravo pošteno, Čak ni točno. Jednom si mi objasnila da su ovo naše sobe, ne vaše. U svakom slučaju, zaključio sam kako je vrijeme da li pokažem još jedan dio svojega svijeta, možda posljednji kad je riječ o tebi. – Oh? Kimnuo je kad smo zastali ispred jednih vrata. – Moja soba. – Stvarno? – Dosad ju je vidjela samo Kriss i to se dogodilo pomalo nepromišljeno. Nisam nesretan jer sam joj je pokazao, ali imam osjećaj da je to ubrzalo stvari. Znaš koliko znam biti povučen. – Znam. Ovio je prste oko kvake. – Želio sam ovo podijeliti s tobom i mislim da sam to već davno trebao učiniti. Nije ništa posebno, ali moje je. Zato, ne znam, jednostavno želim da je vidiš. – U redu. – Vidjela sam da je sramežljiv, kao da je možda napuhao cijelu tu stvar i prikazao je važnijom nego što jest ili se možda kaje što mi je uopće pokazuje. Duboko je udahnuo, otvorio vrata i propustio me da uđem prva. Prostorija jo bila golema. Zidovi su biti prekriveni oplatama od tamnog drva koje je meni bilo nepoznato. Na zidu u dnu sobe nalazio se kamin i čekao da bude upotrijebljen. Sigurno je bio samo za ukras jer ovdje naizgled nikad nije bilo dovoljno hladno da bi grijanje bilo potrebno. Vrata njegove kupaonice bila su odškrinuta i opazila sam porculansku kadu na finim podnim pločicama. Uz kamin je bila Maxonova kolekcija knjiga i stol koji je izgledao kao da je namijenjen za objedovanje, a ne za rad. Pitala sam se koliko je samotnih obroka pojeo za njim. Uza zid pokraj vrata njegovoga privatnog balkona bila je postavljena staklena vitrina puna pušaka. Zaboravila sam njegovu ljubav prema lovu. Njegov krevet, također od tamnoga drva, bio je golem. Željela sam mu prići i dodirnuti ga, da vidim je li i na opip toliko udoban kako izgleda. – Maxone, na ovaj bi krevet mogao smjestiti cijelu nogometnu

momčad – zadirkivala sam ga. – Pokušao sam. Nije tako udobno kako bi pomislila. Okrenula sam se da ga pljesnem, sretna što je u šaljivom raspoloženju. Tada sam, gledajući mirno njegova nasmiješena lica, opazila fotografije. Naglo sam udahnula, promatrajući prekrasan prizor iza njegovih leđa. Na zidu uz vratit nalazio se veliki kolaž, dovoljno širok da bude zidna tapeta u mojoj sobi kod kuće. Fotografije nisu izgledale poređane po kakvome uočljivom redoslijedu, samo nagomilane za njegov užitak. Vidjela sam fotografije koje je sigurno snimio on jer su prikazivale palaču u kojoj je provodio gotovo sve vrijeme. Krupni kadrovi tapiserija, snimke stropa koje je zacijelo načinio ležeći na sagu i brojne fotografije vrtova. Bilo je i drugih fotografija, možda mjesta koja se nadao posjetiti ili ih je posjetio. Vidjela sam more tako plavo da se činilo naslikanim. Nekoliko mostova i jedna građevina nalik na zid koja se protezala naizgled kilometrima. Ali, prije svega, na desetak i više fotografija opazila sam vlastito lice. Među tim fotografijama bila je i ona snimljena za moju prijavnicu za Izbor, i ona na kojoj Maxon i ja poziramo za časopis, na kojoj imam lentu. Izgledali smo sretni na njoj, kao da je sve to bila igra. Nikada dotad nisam vidjela tu fotografiju, kao ni onu uz članak o Noći vještica. Sjetila sam se kako je Maxon stajao pokraj mene dok smo proučavali skice predloženih kostima. Dok ja netremice promatram skicu, Maxonove oči okrenute su prema meni. Tu su bile i fotke koje je on snimio. Na jednoj sam iznenađena kad je on brzo viknuo „ptičica!“ pri posjetu kralja i kraljice Swendwaya. Na jednoj sjedim na setu Vijesti i smijem se s Marlee. Mora da se skrivao iza zasljepljujući reflektora i kradom nas fotkao kad smo bile posve opuštene, samo ono što zapravo jesmo. A na jednoj sam na balkonu i gledam Mjesec. Na fotografijama je bilo i drugih djevojaka, više onih koje su ostale nego onih koje su otišle; ali svako toliko, zamijetila bih Annine oči ispod nekog krajolika, ili Marleen osmijeh skriven u kutu. Iako su bile tek snimljene, fotografije Kriss i Celeste u Ženskoj dvorani također su bile ondje, zajedno s Elisinom, dok glumi da leži u nesvijesti na kauču, i mojom, ruku ovijenih oko njegove majke. – Maxone, predivne su – šapnula sam. – Sviđaju li se? – Zadivljena sam. Koliko si ih sam snimio? – Gotovo sve, ali fotke kao ovu zatražio sam da mi pošalju – pokazao je na jednu od fotografija iz časopisa. Potom je pokazao na

drugu fotografiju. – Ovu sam snimio na samome jugu Hondurague. Mislio sam da je zanimljiva, ali sad me rastužuje. Na fotografiji su bile cijevi iz kojih se dim uzdizao u zrak. – Gledao sam uvis, ali sad se sjećam koliko mi je bio odvratan miris tog dima. A ljudi u njemu žive svakodnevno. Bio sam jako zaokupljen samim sobom. – Gdje je ovo snimljeno? – upitala sam pokazujući dugi zid. – U Novoj Aziji. Nekoć je to bilo sjeverno od nekadašnje kineske granice. Zovu ga Veliki zid. Čuo sam da je bio spektakularan, ali danas ga uglavnom nema. Proteže se kroz manje od pola Nove Azije. Toliko su se proširili. – Čovječe! Maxon je stavio ruke na leđa. – Doista sam se nadao da će ti se svidjeti. – Sviđa mi se. Silno mi se sviđa. Želim da i meni načiniš jedan takav kolaž. – Stvarno? – Da. Ili da me naučiš kako ću ga napraviti sama. Ne mogu ti ni reći koliko sam često poželjela uhvatiti djeliće svog života i ovako ih sačuvati. Imam nekoliko poderanih obiteljskih fotki i jednu novu sa sestrinim djetetom, ali to je sve. Nikad nisam ni pomislila da pišem dnevnik ili zapisujem... Imam osjećaj da te sad mnogo bolje razumijem. Ovo je bila sama bit njegova bića. Osjećala sam ono što je bilo stalno, na primjer njegova stalna zatočenost u palači i kratka putovanja. Ali neke su se stvari i mijenjale. Cure i ja bile smo na zidu na tolikom broju fotografija jer smo preuzele njegov svijet, čak i kad bismo otišle, nismo doista otišle. Prišla sam mu i zagrlila ga oko struka. Uzvratio mi je zagrljajem i zajedno smo bez riječi promatrali njegov kolaž. Tad mi je najednom sinulo nešto što mi je trebalo biti očito od samog početka. – Maxone? – Da? – Da su stvari drugačije i da nisi princ, da možeš sam birati čime ćeš se baviti u životu, bi li se bavio ovime? – pokazala sam na kolaž. – Misliš, fotografiranjem? – Da. Nije razmišljao gotovo ni sekundu. – Apsolutno. Umjetničkim fotografijama ili čak običnim obiteljskim portretima. Bavio bih se reklamama, svime čime bih mogao. Fotografija mi je velika strast. Mislim da to vidiš.

– Da, vidim. – Nasmiješila sam se, sretna zbog te spoznaje. – Zašto pitaš? – Znaš... – Okrenula sam se prema njemu. – Bio bi Petica. Maxon je shvatio moje riječi i nasmiješio se. – Sretan sam zbog toga. – I ja. Najednom se Maxon odlučno okrenuo prema meni i uhvatio me za ruke. – Reci, America. Molim te. Reci mi da me voliš, da želiš biti samo moja. – Ne mogu biti samo tvoja sa svim drugim curama u blizini. – A ja ih ne mogu poslati kući dok ne budem siguran u tvoje osjećaje. – A ja ti ne mogu dati što želiš dok znam da bi sutra mogao činiti ovo isto s Kriss. – Činiti što s Kriss? Rekao sam ti da je Kriss već vidjela moju sobu. – Nisam mislila na to. Htjela sam reći da bi sutra mogao otići po nju i učiniti da se osjeća kao... Čekao je. – Kao što? – šapnuo je. – Kao da je ona jedina koja je važna. Kriss je luda za tobom. Sama mi je to rekla. I ne mislim da je taj osjećaj jednostran. Uzdahnuo je, tražeći riječi. – Ne mogu ti reći da mi Kriss ništa ne znači. Mogu li reći da mi ti značiš više. – Kako da budem sigurna u to ako je ne možeš poslati kući? Licem mu je preletio vragolast osmijeh. Primaknuo je usne mom uhu. – Na pamet mi pada nekoliko drugih načina da ti pokažem kako se osjećam uz tebe – šapnuo je. Progutala sam slinu, istodobno se pobojavajući i nadajući da će reći više. Njegovo tijelo bilo je uz moje, njegov dlan nisko na mojim leđima, privijao me uz njega. Drugom rukom odmaknuo je kosu s mog vrata. Drhtala sam dok je prelazio usnama preko komadićka moje kože, njegov dah dovodio me u veliko iskušenje. Kao da sam zaboravila koristiti udove. Nisam se mogla držati za njega ni sjetiti kako da se pokrenem. Ali Maxon se pobrinuo za to i unatraške me odveo nekoliko koraka dok se nisam našla pritisnuta o njegovu zbirku fotografija. – America, želim te – šapnuo mi je na uho. – Želim da budeš samo moja. I želim ti sve dati. – Njegove usne poljupcima su našle put do mog obraza i zaustavile se uz kut mojih usana. – Želim ti dati ono što nisi ni znala da želiš. Želim – dahnuo je u mene – tako očajnički

želim... Na vratima se začulo glasno kucanje. Izgubljena u Maxonovu dodiru, riječima i mirisu, odjednom sam se prenula. Oboje smo se okrenuli prema vratima, ali Maxon je brzo vratio usne na moje. – Ne miči se. Uistinu namjeravam dovršiti ovaj razgovor. – Polako me poljubio pa se odmaknuo od mene. Stajala sam hvatajući zrak. Samoj sam sebi rekla da je dopustiti mu da me poljupcima privoli na priznanje vjerojatnu loša zamisao. Ali zaključila sam da drugačije neću popustiti. Maxon je otvorio vrata, zaklanjajući me od posjetitelja. Provukla sam ruku kroz kosu i nastojala pribrati se. – Vaše Veličanstvo, ispričavam se – netko je rekao. – Tražimo lady Americu, a njezine sluškinje rekle su da je s vama. Pitala sam se kako su moje sluškinje pogodile da sam s njim, ali bila sam sretna što me toliko poznaju. Maxon se namrštio pogledavši me i širom otvorio vrata kako bi stražar ušao. Stražar mi je prišao i kao da me je proučavao, kao da dvostruko provjerava. Kad se uvjerio da sam to doista ja, nagnuo se preko Maxonova ramena i nešto mu šapnuo. Maxonova ramena ovjesila su se i dlanom je prekrio oči, kao da se ne može nositi s viješću koju je netom primio. – Jesi li dobro? – upitala sam, ne želeći da pati sam. Okrenuo se prema meni. Lice mu je odisalo suosjećanjem. – America, jako mi je žao. Mrzim što ti ja to moram reći. Tvoj je otac umro. Nisam posve shvatila njegove riječi. Ali kako god ih preslagivala u glavi, sve su vodile do istog, nezamislivog zaključka. Tad se prostorija nagnula, a izraz na Maxonovu licu postao je zabrinut. Posljednje što sam osjetila bile su Maxonove ruke koje su me zadržale da ne tresnem na pod.

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

– ... shvaćam. Željet će posjetiti obitelj. – Ako to učini, smije se zadržati najduže jedan dan. Ja je ne odobravam, ali ljudi je vole, Talijane da i ne spominjem. Bilo bi vrlo nezgodno da pogine. Otvorila sam oči. Ležala sam na krevetu, ali ne ispod pokrivača. Krajičkom oka primijetila sam da je Mary u sobi sa mnom. Povišeni glasovi bili su prigušeni i shvatila sam da je to zato što su tik iza vrata. – To neće biti dovoljno. Jako je voljela oca, željet će vremena – tvrdio je Maxon. Čula sam zvuk kao udarac šakom o zid. Mary i ja obje smo se lecnule. – U redu – zadahtao je kralj. – Četiri dana. To je to. – Što ako odluči ne vratiti se? Iako ovo nisu prouzročili pobunjenici, mogla bi poželjeti ostati. – Ako je dovoljno glupa da to poželi, tada Bogu hvala na tome. Ionako mi je trebala dati odgovor, a ako ne želi učiniti što tražim, neka ostane kod kuće. – Rekla je da hoće. Rekla mi je ranije večeras – lagao je Maxon. Ali znao je, nije li? – Već je i bilo vrijeme. Čim se vrati, odvest ćemo je u studio. Želim da to bude obavljeno do Nove godine. – Zvučao je srdito, iako je dobio što je htio. Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što se Maxon usudio progovoriti. – Želim poći s njom. – Ni u ludilu! – dreknuo je kralj Clarkson. – Oče, sveli smo se na četiri djevojke. Ta cura mogla bi biti moja supruga. Zar da je pošaljem samu?

– Da! Ako ona pogine, to je jedno. Ako ti pogineš, to je nešto posve drugo. Ostaješ ovdje! Pomislila sam da je šaka koja je na te riječi udarila o zid bila Maxonova. – Ja nisam roba! A nisu ni one! Volio bih da za promjenu u meni vidiš osobu. Vrata su se brzo otvorila i u sobu je ušao Maxon. – Jako mi je žao – rekao je prilazeći i sjedajući na krevet. – Nisam te želio probuditi. – Jc li stvarno istina? – Da, draga. Umro je. – Nježno me je uhvatio za ruku. Izgledao je uistinu ojađen. – Imao je problema sa srcem. Uspravila sam se i bacila u Maxonov zagrljaj. Čvrsto me držao dok sam ridala u njegovo rame. – Tata... – plakala sam. – Tatice... – Smiri se, mila. Sve će biti dobro – tješio me Maxon. – Sutra ujutro otići ćeš iskazati mu posljednju počast. – Nisam se stigla oprostiti. Nisam... – America, slušaj me. Otac te volio. Bio je ponosan na tvoja postignuća. Ne bi li to zamjerio. Kimnula sam, znajući da je u pravu. Otkad sam došla ovamo, tata mi je praktički govorio samo o tome koliko je ponosan na mene. – Evo što moraš učiniti – savjetovao me Maxon, brišući suze s mojih obraza. – Moraš se naspavati najviše što možeš. Sutra ujutro letiš kući i četiri ćeš dana ostati sa svojom obitelji. Želio sam ti dati više vremena, ali otac nije htio popustiti. – U redu je. – Sluškinje ti šivaju haljinu primjerenu za pogreb i spakirat će sve što ti treba. Jednu od njih morat ćeš povesti sa sobom, i nekoliko stražara. Kad smo već kod toga – rekao je pa ustao pozdravljajući lik koji je stajao na otvorenim vratima. – Časniče Legeru, hvala vam što ste došli. – Nema na čemu, Vaše Veličanstvo. Ispričavam se što nisam u odori, gospodine. Maxon je ispružio ruku i rukovao se s Aspenom. – To mi je u ovome trenu najmanja briga. Siguran sam da znati; zašto ste ovdje. – Znam. – Aspen se okrenuo prema meni. – Moja sućut, gospođice. – Hvala vam – promrmljala sam. – Sad kad su pobunjenici pojačali svoje aktivnosti, svi smo zabrinuli za sigurnost lady Americe – započeo je Maxon. – Već smo poslali nekoliko lokalnih vojnika u njezin dom i na mjesta koja će sljedećih nekoliko dana posjetiti, a u kući su, naravno, još uvijek i stražari obučeni u palači. Međutim, mišljenja sam da ih moramo

poslati još kad ona bude fizički ondje. – Apsolutno, Vaše Veličanstvo. – A vi poznajete to područje? – I te kako, gospodine. – Odlično. Vi ćete voditi tim koji ide s njom. Izaberite koga god želite, šest do osam stražara. Aspen je izvio obrve. – Znam – priznao je Maxon. – Malo smo knap u ovom trenutku, ali najmanje trojica stražara koje smo poslali da čuvaju njezinu kuću već su napustili položaje. A ja želim da ona bude jednako sigurna, ako ne i sigurnija nego što je ovdje. – Pobrinut ću se za to, gospodine. – Sjajno. S njom će ići i sluškinja, čuvajte i nju. – Maxon se okrenuo prema meni. – Znaš li koga bi voljela povesti? Slegnula sam ramenima, nisam mogla razmišljati kako treba. Aspen je progovorio u moje ime. – Ako dopuštate, znam da je Anne vaša glavna sluškinja, ali sjećam se da se Lucy jako lijepo slagala s vašom majkom i sestrom. Možda bi za njih u ovom trenutku bilo dobro da vide prijateljsko lice. Kimnula sam. – Lucy. – Odlično – rekao je Maxon. – časniče, nemate puno vremena. Krećete nakon doručka. – Odmah ću se dati na posao, gospodine. Vidimo se sutra ujutro, gospođice – rekao je Aspen. Vidjela sam da mu je teško držali se suzdržan, a u tom trenu najviše od svega željela sam da me utješi – Aspen je stvarno poznavao mog tatu, a ja sam željela nekoga tko ga je razumio kao ja, da ga oplakuje sa mnom. Kad je Aspen otišao, Maxon je ponovno sjeo uz mene. – Još nešto prijo nego što odem. – Posegnuo je za mojim dlanovima i nježno ih uhvatio. – Kad se uzrujaš, ponekad znaš biti nepromišljena. – Pogledao me, a ja sam se lagano nasmiješila optužujućem pogledu u njegovim očima. – Pokušaj biti razumna dok budeš odsutna. Potrebno mi je da paziš na sebe. Protrljala sam palčevima njegove nadlanice. – Hoću. Obećavam. – Hvala ti. – Obavio nas je osjećaj spokoja, što se ponekad znalo dogoditi. Iako moj svijet sad više nikad neće biti isti, u tom trenu, s Maxonovim rukama oko mojih, gubitak me nije tako jako bolio. Nagnuo je glavu prema mojoj dok nam se čela nisu dodirnuta. Čula sam kako udiše kao da bi nešto mogao reći, ali se predomislio. Nakon nekoliko sekundi, ponovno je to učinio. Na kraju je odvojio

glavu od moje, odmahnuo i poljubio me u obraz. – Pazi na sebe. To rekavši, ostavio me samu u mojoj tuzi. U Carolini je bilo hladno, vlaga s oceana prodirala je na kopno i zrak je bio ne samo hladan nego i vlažan. Potajno sam se nadala snijegu, ali snijega nije bilo. Osjećala sam se krivom što uopće išta priželjkujem. Božić. Zadnjih nekoliko tjedana provela sam zamišljajući ga na različite načine. Mislila sam da ću možda biti ovdje, izbačena iz Izbora. Svi ćemo biti oko drvca, snuždeni što nisam princeza, ali blaženo sretni jer smo zajedno. Razmišljala sam i o otvaranju darova ispod golemog drvca u palači, o prejedanju do mučnine i smijanju s ostalim djevojkama i Maxonom, u dan kad je sve povezano s nadmetanjem obustavljeno zbog proslave blagdana. Nikad nisam mogla zamisliti da ću skupljati hrabrost da pokopam oca. Kad se automobil približio mojoj ulici, zamijetila sam mnoštvo okupljenih, iako su ljudi trebali biti kod kuće sa svojim obiteljima, natiskali su se vani na hladnoći. Shvatila sam da se nadaju kako će me makar načas ugledali i osjetila laganu mučninu. Ljudi su upirali prstom dok smo prolazili, a lokalne televizijske ekipe snimale su. Automobil se zaustavio ispred moje kuće i mnoštvo okupljeno pred vratima zaklicalo je. Nisam shvaćala. Zar ne znaju zašto sam došla? Hodala sam napuklim pločnikom s Lucy i pet stražara oko nas. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. – Lady America! – dovikivali su ljudi. – Mogu li dobiti autogram? – netko je dreknuo, a ostali su mu se pridružili. Hodala sam gledajući ravno ispred sebe. Za promjenu, osjećala sam da ne moram biti njihova. Podigla sam glavu prema božičnim svjećicama koje su visjele s krova. Tata ih je postavio. Tko će ih sada skinuti? Na čelu moje pratnje, Aspen je pokucao na ulazna vrata i čekao. Vrata je otvorio drugi stražar i Aspen i on razmijenili su nekoliko brzih riječi prije nego što nam je bilo dopušteno uči. Bilo je teško proći hodnikom u tolikom broju, ali kad se prostor otvorio i kad sam se našla u dnevnom boravku, smjesta sam osjetila nešto... pogrešno. Ovo više nije bio dom. Samoj sam sebi rekla da sam luda. Naravno da je ovo dom. Zbunjuje me samo neobičnost s kojom se sve ovo odvija. Svi su ovdje, čak i Kota. Ali tate nema pa je posve prirodno da mi se neće činiti posve kako treba. A Kenna u naručju drži dijete koje dotad nisam

vidjela uživo. Morat ću se naviknuti na to. I dok je mama imala pregaču, a Gerad bio u pidžami, ja sam bila odjevena za večeru u palači: podignute kose, sa safirima na ušima, u raskošnoj tkanini koja je u valovima padala do cipela visokih potpetica. Načas sam imala osjećaj da nisam dobrodošla. Ali May je skočila na noge i dotrčala me zagrliti, plačući mi u rame. I ja sam zagrlila nju. Pomislila sam kako će mi možda biti neobično naviknuti se na roditeljsku kuću, ali u tom trenu nisam mogla biti nigdje drugdje. Morala sam biti sa svojom obitelji. – America – rekla je Kenna, ustajući s djetetom u naručju. – Izgledaš prekrasno. – Hvala – u nelagodi sam promrmljala. Zagrlila me jednom rukom, a ja sam pogledala svoju usnulu nećakinju omotanu dekicom. Astrino lišće bilo je spokojno dok je spavala i svakih nekoliko sekundi otvarala majušnu šaku ili se samo malo promeškoljila. Bila je Čudesna. Aspen se nakašljao. – Gospođo Singer, jako mi je žao zbog vašega gubitka. Mama mu se umorno nasmiješila. – Hvala ti. – Žao mi je što nismo ovdje u sretnijim okolnostima, ali s ladv Americom kod kuće, morat ćemo posebno budno paziti na mjere sigurnosti – rekao je, a glas mu je odjekivao autoritetom. – Morat ćemo vas sve zamoliti da ne napuštate kuću. Znam da će biti tijesno, ali trajat će samo nekoliko dana. Stražarima je osiguran stan u blizini pa se možemo lako mijenjati. Nastojat ćemo vam što manje smetati. Jamese, Kenna, Kota... spremni smo otići do vaših domova po vaše najpotrebnije stvari kad god vam odgovara. Trebate li vremena da načinite popis, slobodno to učinite. Prilagodit ćemo se vašem rasporedu. Lagano sam se nasmiješila, sretna što vidim Aspena takvog. Toliko je odrastao. – Ne mogu ne biti u svom studiju – rekao je Kenna. – Imam rokove. Moram dostaviti umjetnine. Aspen mu je odgovorio, i nadalje profesionalno. – Sve materijale koji su ti potrebni donijet ćemo ovamo. – Pokazao je prema našoj garaži pretvorenoj u studio. Ići ćemo koliko god puta treba. Kota je prekrižio ruke i progunđao: – Taj studio je rupetina. – U redu – odlučno je odgovorio Aspen. – Izbor je na tebi. Ili ćeš raditi u rupi, ili ćeš riskirati život u svom stanu. Napetost u zraku bila je neugodna i nepotrebna u tom trenutku. Odlučila sam prekinuti je. – May, ti možeš spavati sa mnom. Kenna i

James mogu uzeti tvoju sobu. Kimnuli su. – Lucy – šapnula sam. – Želim da budeš uz nas. Možda ćeš morati spavati na pođu, ali želim te u blizini. Lucy se malo uspravila. – Nigdje drugdje ne bih ni bila, gospođice. – A gdje bih ja trebao spavati? – upitao je Kota. – Sa mnom – predložio je Gerad, iako nije zvučao uzbuđen zbog toga. – Ne dolazi u obziri – podsmjehnuo se Kota. – Neću spavati u krevetu na kat s klincem. – Kota! – obratila sam mu se odmičući se od sestara i Lucy. – Možeš spavati na kauču ili u garaži ili u kućici na stablu, nije me briga. Ali ako ne promijeniš svoj stav, odmah ću te poslati natrag u stan! Imaj malo zahvalnosti na sigurnosti koja ti je ponuđena. Zar te moram podsjećati da sutra pokapamo oca? I prestani prigovarati, ili se kupi kući. – Okrenula sam se na peti i zaputila hodnikom. Ne provjeravajući, znala sam da je Lucy tik iza mene, s kovčegom u ruci. Otvorila sam vrata svoje sobe i pričekala da Lucy uđe sa mnom. Kad su njezini skuti zašuštali uz dovratak, zalupila sam vratima i uzdahnula. – Jesam li pretjerala? – upitala sam. – Bili ste savršeni! – oduševljeno je odvratila. – Kao da već jeste princeza, gospođice. Spremni ste.

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

Sljedeći dan prošao je u magli crnih haljina i zagrljaja. Mnoštvo ljudi koje nikad dotad nisam vidjela došlo je na tatin pogreb. Pitala sam se jesu li došli zbog mene ili samo ne znam tatine prijatelje. Lokalni pastor održao je službu, ali iz sigurnosnih razloga obitelj je zamoljena da ne drži govore. Organizirane su karmine, mnogo profinjenije nego što smo se ikad mogli nadati. Iako mi to nitko nije rekao, bila sam sigurna da je Silvia ili netko drugi od osoblja iz palače imao svoje prste u tome da nam ih što više olakša i učini ih što je moguće ljepšima. Zbog sigurnosti, karmine su kratko trajale, ali meni je to odgovaralo. Željela sam pustiti tatu što je bezbolnije moguće. Aspen je u svakom trenu bio uz, mene i bila sam zahvalna na njegovoj prisutnosti. Nikome nisam mogla povjeriti svoj život kao njemu. – Nisam plakala otkad sam otišla iz palače – rekla sam. – Mislila sam da ću se raspasti. – Tuga pogađa u čudna vremena – odvratio je. – Ja sam nekoliko dana nakon tatine smrti bio u rasulu, dok nisam shvatio da se moram pribrali zbog svih drugih. Ali ponekad bi se nešto dogodilo i poželio bih reći tati o tome, pa bi me tuga zbog njegove smrti pogodila ravno u prsa i ponovno bih se slomio. – Znači... normalna sam? Nasmiješio se. – Normalna si. – Ovdje je mnogo ljudi koje ne poznajem. – Svi su mještani. Provjerili smo njihove isprave. Vjerojatno ih je zbog tebe došlo malo više, ali mislim da je tvoj tata naslikao jednu

sliku Hampshireovima, a na tržnici sam ga više puta vidio kako razgovara s Clippingovima i Albertom i Iammersom. Teško je znati sve o ljudima koji su nam bliski, čak i o onima koje najviše volimo. Osjetila sam da u toj rečenici postoji još nešto, nešto na što bih ja trebala reagirati. U tom trenu to jednostavno nisam mogla. – Moramo se naviknuti – rekao je. – Na što? Da sve djeluje strašno? – Ne – odgovorio je odmahujući glavom. – Da više ništa nije isto. Sve što je ikad imalo smisla mijenja se. Suho sam se nasmijala. – Istina, mijenja se. – Moramo se prestati bojati te promjene. – Pogledao me s molećivim pogledom. Morala sam se zapitati na kakvu to promjenu misli. – Suočit ću se s promjenom. Ali ne danas. – Udaljila sam se, prihvaćajući izraze sućuti novih neznanaca, nastojeći shvatiti da s tatom više ne mogu razgovarati o svojoj strašnoj zbunjenosti. Nakon pogreba, svi smo nastojali ne klonuti duhom. Darovi su ostali neotvoreni jer za Božić nitko nije bio raspoložen za veliko darivanje. Gerad je dobio posebno dopuštenje da se lopta u kući, a mama je većinu poslijepodneva provela uz Kennu, s Aslrom u naručju. Kotu ništa nije moglo zadovoljiti pa smo ga pustili da ode u studio ne potrudivši se provjeriti kako je. May je bila ta koja me je najviše zabrinjavala. Stalno je ponavljala da njezine ruke žele raditi, ali nije željela otići u studio i ondje ne vidjeti tatu. U trenutku nadahnuća, odvukla sam nju i Lucy u svoju sobu da se malo zabavimo. Lucy je bila voljna žrtva dok joj je May raščešljavala kosu i hihotala se dok su joj kistovi za šminkanje golicali obraze. – Ti to meni radiš svaki dan! – potužila sam se u Sali. May je doista bila nadarena za friziranje, njezine oči umjetnice bile su spremne raditi sa svim medijima. May je odjenula odoru sluškinje koja joj je bila prevelika, a Lucy smo preodijevale iz haljine u haljinu. Odlučile smo se za modru, dugu i otmjenu i pričvrstile je pribadačama na leđima kako bi joj pristajala. – Cipele! – viknula je May i otrčala pronaći odgovarajući par. – Moja su stopala preširoka – potužila se Lucy. – Glupost – nije odustajala May, a Lucy je poslušno sjela na krevet dok je May isprobavala najbizarnije oblike nazuvanja cipela na planetu. Lucyna stopala uistinu su bila prevelika, ali pri svakom pokušaju do besvijesti se smijala Mayinim lakrdijama, a ja sam se previjala u

struku promatrajući sve to. Bile smo tako glasne da je bilo samo pitanje vremena kad će netko doći provjeriti što se događa. Netko je tri puta kratko pokucao na vrata i začula sam Aspenov glas. – Gospođice, je li sve u redu? Dotrčala sam do vrata i širom ih otvorila. – Časniče Legeru, pogledajte naše remek– djelo. – Široko sam zamahnuta rukom prema Lucy, a May je pokušala ustati kako bi joj haljina sakrila bosa stopala. Aspen je pogledao May u vrećastoj odori i nasmijao se. Tad je zamijetio Lucy koja je izgledala kao princeza. – Čudesna preobrazba – rekao je cereći se od uha do uha. – U redu, mislim da bismo li sad trebale posve podići kosu – ustrajala je May. Lucy je šaljivo zakolutala očima pogledavajući Aspena i mene pa dopustila May da je ponovno odvuče pred zrcalo. – Je li ovo bila tvoja zamisao? – tiho me upitao Aspen. – Da. May je izgledala izgubljeno. Morala sam je nečim zabaviti. – Izgleda bolje. A i Lucy izgleda sretno. – I meni je to od jednake koristi kao i njima. Imam osjećaj da ću biti dobro ako možemo činiti nešto zabavno ili barem uobičajeno. – Bit ćeš dobro. Trebat će vremena, ali bit ćeš dobro. Kimnula sam. Ali tad sam se ponovno sjetila tate, a nisam željela plakati. Duboko sam udahnula i nastavila: – Čini mi se pogrešnim da sam od svih preostalih djevojaka u izboru iz najniže kaste – šapnula sam mu. – Pogledaj Lucy. Jednako je lijepa, umiljata i pametna kao pola onih cura koje su bile u prvih trideset pet, ali ovo je najbolje što će ikad imati. Nekoliko sati u posuđenoj haljini. To nije pošteno. Aspen je odmahnuo glavom. – U proteklih nekoliko mjeseci prilično sam dobro upoznao sve tvoje sluškinje i Lucy je doista posebna cura. Najednom sam se sjetila obećanja koje sam dala. – Kad već spominjemo moje sluškinje, moram porazgovarati s tobom o nečemu – rekla sam spustivši glas. Aspen se ukočio. – Oh? – Znam da je nezgodno, ali svejedno to moram reći. Progutao je slinu. – U redu. Stidljivo sam ga pogledala u oči.

– Bi li ikad uzeo u obzir Anne? Izraz na njegovu licu bio je neobičan, kao da mu je laknulo, ali i kao da ga moje pitanje zabavlja. – Anne? – šapnuo je u nevjerici. – Zašto nju? – Mislim da joj se sviđaš. Doista je mila djevojka – dometnula sam, pokušavajući ne odati dubinu Anninih osjećaja, ali istodobno istaknuti njezine vrline. Odmahnuo je glavom. – Znam da želiš da razmišljam o mogućnosti veze s nekom drugom djevojkom, ali ona nije tip cure s kakvom bih volio biti. Tako je... kruta. Slegnula sam ramenima. – I ja sam mislila da je Maxon krut dok ga nisam upoznala. Osim toga, mislim da se u životu prilično napatila. – I Lucy se napatila, a vidi je – rekao je kimajući prema Lucynu nasmijanu odrazu. Pogađala sam. – Je li ti rekla kako je završila u palači? Kimnuo je. – Oduvijek mrzim kaste, ti to znaš. Ali nikad nisam čuo da tako manipuliraju njima samo da bi dobili robove. Uzdahnula sam promatrajući May i Lucy, taj ukradeni časak radosti usred tuge. – Spremi se na riječi koje si mislila da od mene nikad nećeš čuti – upozorio me Aspen, a ja sam ga pogledala i sačekala. – Zapravo mi je doista drago što te Maxon upoznao. Zakašljala sam se ili ispustila neki zvuk nalik smijehu. – Znam, znam – rekao je kolutajući očima, ali bio je nasmiješen. – Ali mislim da on nikad ne bi zastao i zapitao se o nižim kastama da nije bilo tebe. Mislim da je već sama tvoja prisutnost promijenila stvari. Kratko smo se promatrali. Sjetila sam se našega razgovora u kućici na stablu kad me je nagovarao da se prijavim za Izbor, nadajući se da ću dobiti priliku za nešto bolje. Još nisam znala jesam li za sebe dobila nešto bolje – to je još uvijek bilo teško reći – ali pomisao da možda dajem nešto bolje svima drugima u životu... ta mogućnost značila mi je više nego što sam mogla izraziti. – Ponosan sam na tebe, America – rekao je Aspen skrećući pogled s mene na djevojke ispred zrcala. – Stvarno ponosan. – Izašao je u hodnik, vraćajući se svom obilasku. – I tvoj otac bio bi ponosan.

DVADESET PETO POGLAVLJE

Sljedeći dan bio je nova kazna kućnog pritvora. S vremešna na vrijeme čula bih kako pod škripi i okrenula glavu, misleći da će tata izaći iz garaže, s bojom u kosi kao i uvijek. Ali spoznaja da se to neće dogoditi nije mi se činila tako strašnom kad bih čula Mayin glas ili osjetila miris Astrina dječjeg pudera. Kuća je djelovala puna i zasad je to bilo dovoljno i utješno samo po sebi. Zaključila sam da Lucy ne bi trebala nositi odoru dok smo ovdje i nakon malo prosvjedovanja, pristala je odjenuti moju staru odjeću koja je meni sad bila premalena, a May još uvijek prevelika. Kako je mama bila zaposlena kuhanjem i dvorenjem, a ja sam odlučila ne dotjerivati se za sjedenje po kući, Lucyn glavni posao bio je igrati se s May i Geradom, i taj je zadatak sretno prihvatila. Svi smo se okupili u dnevnom boravku i svatko se zaposlio na svoj način. Ja sam u ruci držala knjigu, a Kota se zabuljio u televizor. Podsjetio me na Celeste. Nasmiješila sam se; mogla sam se kladili da i ona u ovome trenu zuri u telku. Lucy, May i Gerad kartali su na podu i svatko od njih smijao se kad bi dobio partiju. Kenna se naslonila na Jamesa na kauču, a mala Astra ispijala je bočicu u njegovu naručju. Na njegovu licu vidjela se iscrpljenost, ali ujedno i ponos na lijepu suprugu i kćer. Gotovo kao da se ništa nije promijenilo. Tad bih krajičkom oka opazila Aspena u odori kako nepomično stoji i čuva nas, i sjetila bih se da zapravo više ništa nikad neće biti isto. Čula sam mamino šmrcanje prije nego što sam je opazila kako nailazi hodnikom. Okrenula sam se i promatrala kako nam prilazi noseći omotnice. – Mama, kako si? – upitala sam.

– Dobro sam. Samo ne mogu vjerovati da ga nema. – Progutala je slinu, susprežući nove suze. Začudila sam se. Puno sam puta posumnjala u maminu ljubav prema tati. Nikad nisam primijetila da razmjenjuju nježnosti kakve su drugi parovi razmjenjivali, čak je i Aspen, kad je sve bilo na rubu da postane stvarno, ali još uvijek velika tajna, pokazivao da me voli više nego što su to mama i tata pokazivali jedno drugome. Ali sad sam shvatila da nju izjeda nešto više od puke zabrinutosti kako će Gerada i May podignuti sama ili tjeskobe zbog novca. Njezin suprug umro je i to ništa nikad neće ispraviti. – Kota, bi li mogao načas ugasiti televizor? Lucy, dušo, bi li odvela May i Gerada u Amerikinu sobu? Moram nešto raspraviti s ostalima – tiho je rekla. – Naravno, gospodo – odgovorila je Lucy i okrenula se May i Geradu. – Idemo. May nije izgledala sretno jer je isključena iz onoga što se zbiva, ali odlučila je ne protiviti se. Nisam bila sigurna je li to bilo zbog mamina ozbiljna ponašanja ili zbog njezine ljubavi prema Lucy, ali što god bio razlog, bilo mi je drago što se nije bunila. Kad su oni otišli, mama se obratila nama ostalima. – Znate da su srčane teškoće koje je imao vaš otac nasljedne. Mislim da je znao da mu nije ostalo puno vremena jer je prije otprilike tri godine sjeo i napisao ova pisma vama, svima vama. – Spustila je pogled na omotnice u svojoj ruci. – Natjerao me da mu obećam da ću vam ih dati ako se išta dogodi. Imam pisma i za May i Gerada, ali nisam sigurna da su njih dvoje dovoljno stari da im ih dam. Nisam ih pročitala. Namijenjena su vama pa... Pomislila sam kako je sad zgodan trenutak da ih pročitate. Kenna, ovo je za tebe – rekla je pružajući joj pismo. – Kota. – Kota se malo uspravio pa uzeo svoju omotnicu. Mama je prišla meni. – I America. Uzela sam svoje pismo, nesigurna želim li ga otvoriti. U njemu su zadnje očeve riječi za mene, oproštaj koji sam mislila da mi je uskraćen. Prešla sam dlanom preko svog imena na omotnici, razmišljajući kako je tala žurno prelazio olovkom po njoj. Umjesto točkice na slovu i nacrtao je neku črčku. Nasmiješila sam se u sebi i pokušala pogoditi zašto je to učinio, ali istodobno, nije mi bilo važno. Možda je znao da će nil trebati da se osmjehnem. Tad sam malo pomnije promotrila omotnicu. Oznaka na slovu i dodana je naknadno. Tinta kojom je bilo napisano moje ime uglavnom je izblijedjela, ali ona črčka bila je tamnija, svježija od ostalih slova.

Okrenula sam omotnicu. Bila je otvorena i nanovo zalijepljena. Pogledala sam Kennu i Kotu koji su se zadubili u njima posvećene riječi. Djelovali su posve zaokupljeni. Dosad očito nisu znali za postojanje ovih pisama. Znači, ili je mama lagala i pročitala moje pismo ili ga je tala ponovno otvorio. To je bilo dovoljno da odlučim kako moram doznati što mi je ostavio. Pažljivo sam otvorila omotnicu. U njoj se nalazilo pismo na izblijedjelom papiru i kratka, brza poruka na blistavo bijelom papiru. Željela sam pročitati kratku poruku, ali bojala sam se da je neću shvatiti ako prethodno ne pročitam pismo, izvukla sam ga iz omotnico i na sunčevu svjetlu uz prozor opazila tatine riječi. AMERICA, SLATKA MOJA CURICE. TEŠKO MI JE UOPĆE ZAPOČETI OVO PISMO JER JE TOLIKO TOGA ŠTO TI ŽELIM REĆI IAKO SVU SVOJU DJECU VOLIM JEDNAKO, TI U MOME SRCU IMAŠ POSEBNO MJESTO. KENNA I MAY OBJE SE OSLANJAJU NA VAŠU MAJKU, KOTA JE TOLIKO NEOVISAN PA SE GERAD UGLEDA U NJEGA, ALI TI SI ODUVIJEK DOLAZILA K MENI. KAD SI OGREBLA KOLJENA ILI KAD SU TE DJECA IZ VIŠIH KASTA ZADIRKIVALA, MOJ ZAGRLJAJ UVJEK JE BIO TAJ U KOJI SI TRČALA. SPOZNAJA DA SAM BIO OSLONAC BAREM JEDNOME OD SVOJE DJECE ZNAČI MI SVE NA SVIJETU. ČAK I DA ME NISI VOLJELA KAKO ME VOLIŠ, BEZ IMALO ZABRINUTOSTI I ZADRŠKE, SVEJEDNO BIH BIO NEVJEROJATNO PONOSAN NA TEBE. RAZVIJAŠ SE U SJAJNU GLAZBENICU I ZVUK TVOJE VIOLINE I TVOJE PJEVANJE PO KUĆI NAJLJEPŠI SU, NAJUMIRUJIĆI ZVUKOVI NA CIJELOME SVIJETU. AMERICA, VOLIO BIH DA TI MOGU DATI BOLJU POZORNICU. ZASLUŽUJEŠ MNOGO VIŠE OD STAJANJA U SJENI NA ZAGUŠLJIVIM DOMJENCIMA. STALNO SE NADAM DA ĆEŠ BITI JEDNA OD SRETNICA, JEDNA OD USPJEŠNIH. MISLIM DA I KOTA IMA ŠANSE ZA TO. TALENTIRAN JE U SVOM POSLU. ALI MISLIM DA BI SE KOTA BORIO ZA TO, A ZA TEBE NISAM SIGURAN DA POSJEDUJEŠ TAJ NAGON. NIKAD NISI BILA BEZOBZIRNA DJEVOJKA ONAKO KAKO TO NEKE DJEVOJKE IZ NIŽIH KASTA ZNAJU BITI. I ZBOG TOGA TE VOLIM.

DOBRA SI, AMERICA. IZNENADILA BI SE KOLIKO JE TO RIJETKO NA OVOME SVIJETU. NE KAŽEM DA SI SAVRŠENA, IMAO SAM POSLA S TVOJIM PROVALAMA BIJESA I ZNAM DA JE TO DALEKO OD ISTINE ALI LJUBAZNA SI I ČEZNEŠ ZA TIM DA SVE BUDE POŠTENO. DOBRA SI I MISLIM DA NA OVOME SVIJETU VIDIŠ STVARI KOJE NITKO DRUGI NE VIDI, ČAK NI JA. A VOLIO BIH DA TI MOGU REĆI KOLIKO TOGA VIDIM. PIŠUĆI PISMA TVOJOJ BRAĆI I SESTRAMA, OSJEĆAO SAM POTREBU DA IM PRENESEM MUDROST. U NJIMA, ČAK I U MALOM GERARDU, VIDIM NEKE OSOBINE KOJE BI IM IZ GODINE U GODINU MOGLE SVE VIŠE ZAGORČAVATI ŽIVOT AKO SE NE POTRUDE BORITI PROTIV TEGOBA KOJE ŽIVOT DONOSI. S TOBOM TU POTREBU NE OSJEĆAM. SLUTIM DA NEĆES DOPUSTITI DA TE SVIJET GURNE U ŽIVOT KOJI NE ŽELIŠ. MOŽDA GRIJEŠlM ALI DOPUSTI MI DA KAŽEM BAREM OVO: BORI SE, AMERICA. MOŽDA SE TI NE ŽELIŠ BORITI ZA STVARI ZA KOJE BI SE VEĆINA NAS OSTALIH BORILA, KAO STO SU NOVAC I SLAVA, ALI SVEJEDNO SE BORI. ŠTO GOD BILO TO ŠTO ŽELlŠ, AMERICA, BORI SE ZA TO SVIME ŠTO U SEBI NOSIŠ. AKO TO MOŽEŠ, AKO USPIJEŠ NEDOPUSTITI STRAHU DA TE NATJERA DA PRISTANEŠ NA UTJEŠNU NAGRADU, TAD OD TEBE KAO RODITELJ NEMAM ŠTO DRUGO TRAŽITI. ŽIVI SVOJ ŽIVOT. BUDI NAJSRETNIJA ŠTO MOŽEŠ BITI, OTPUSTI ONO ŠTO NIJE VAŽNO I BORI SE. VOLIM TE MAČIĆU. VOLIM TE TOLIKO DA NE MOGU NAĆI RIJEČI KOJIMA BI TO IZRAZIO. MADA BIH TO MOGAO NASLIKATI ALI PLATNO U OVU OMOTNICU NE STANE. ALI NI ONO TI NE BI MOGLO PRENIJETI KOLIKO TE VOLIM. VOLIM TE ONKRAJ BOJE, ONKRAJ GLAZBE, ONKRAJ RIJEČI. NA DAM SE DA ĆEŠ TO UVIJEK OSJEĆATI, ČAK I KAD ME VIŠE NE BUDE U BLIZINI PA TI TO KAŽEM. VOLI TE TATA

Nisam bila sigurna kad sam se točnu rasplakala, ali jedva sam uspjela razabrati završne retke pisma. Bila sam beskrajno tužna što i ja njemu nisam imala prilike reći da ga volim na isti način. Osjećala sam toplinu apsolutnog prihvaćanja. Podigla sam pogled i vidjela da i Kenna plače još uvijek čitajući svoje pismo. Kota je izgledao zbunjeno dok je vrtio stranice u ruci, kao da ih ponovno čita. Okrenula sam se od njih i izvukla onu kratku poruku, nadajući se da nije ni približno dirljiva kao pismo. Nisam bila sigurna da bih danas mogla podnijeti još ganuća. AMERICA, OPROSTI. KAD SMO TE POSJETILI, OTIŠAO SAM U TVOJU SOBU I PRONAŠAO ILLEIN DNEVNIK. NISI MI REKLA DA JE ONDJE, SAM SAM TO ZAKLJUČIO. BUDE LI ZBOG TOGA IKAKVIH PROBLEMA, JA SAM KRIV. SIGURAN SAM A ĆE BITI REPERKUSIJA ZBOG ONOGA ŠTO SAM I KOME SAM REKAO. MRZIM ŠTO SAM TE TAKO IZDAO, ALI VJERUJ DA SAM TO UČINIO U NADI DA TVOJA I SVAČIJA BUDUĆNOST MOŽE BITI BOLJA. POTRAŽI SJEVERNJAČU, SVOJU VJEČNU VODILJU. NEKA ISTINA, ČAST I SVE ŠTO JE PRAVEDNO UVIJEK BUDU NA TVOJOJ STRANI. VOLIM TE, SHALOM

Nekoliko minuta samo sam stajala i pokušavala dokučiti ovu zagonetku. Reperkusije? Tko je tata bio i kome je rekao? I što bi trebala značiti ova pjesma? Malo – pomalo sjetila sam se Augustovih riječi kako za dnevnike nisu doznali iz mog nastupa na Vijestima i kako o njihovu sadržaju znaju više nego što sam ja otkrila...

Tko sam... kome sam rekao... potraži Sjevernjaču... Zagledala sam se u latin potpis i sjetila kako je potpisao pisma koja mi je poslao u palaču. Način na koji je pisao slovo o uvijek mi se činio smiješnim. Pisao ga je kao osmokraku zvijezdu: Sjevernjaču. Ona črčka na i u mome imenu. Je li želio da mi i ona nešto znači? Je li već ne što značila jer smo razgovarali s Augustom i Georgijom?

August i Georgia! Njegov kompas: osam krakova. Onaj uzorak na njezinoj jakni uopće nisu bili cvjetići. I jedan i drugi bili su zvijezde. Onaj momak kojeg je Kriss dobila na Suđenju. Na vratu nije imao križ. Tako su se međusobno prepoznavali. Moj tata bio je sjevernjački pobunjenik. Pomislila sam kako sam i na drugim mjestima vidjela zvijezde. Možda na putu do tržnice ili čak u palači. Jesu ii mi godinama bile pred očima? Zaprepaštena, podigla sam pogled. Aspen je čekao s pitanjima u pogledu koja nije mogao glasno postaviti. Moj tata bio je pobunjenik. Ona napola uništena povijesna knjiga skrivena u njegovoj sobi, prijatelji na njegovu pogrebu koje nikad ranije nisam vidjela... kći nazvana America. Da sam obraćala imalo pozornosti davno bih to shvatila. – To je to? – upitao je Kota. Zvučao je uvrijeđeno. – Kog bih vraga trebao s time? Okrenula sam se od Aspena i usredotočila na Kotu. – Što ne valja? – upitala je mama vraćajući se u sobu s čajem. – Tatino pismo. Ostavio mi je ovu kuću. Što bih ja trebao s ovom rupetinom? – Ustao je stežući stranice u ruci. – Kota, tata je to napisao prije nego što si se odselio – objasnila je Kenna, još uvijek dirnuta. – Pokušavao se pobrinuti za tebe. – Ako je tako, nije mu uspjelo, zar nc? Je li prošao ijedan dan da nismo bili gladni? Ova kuća sigurno ne bi promijenila situaciju. Sam sam se pobrinuo da mi bude bolje. – Kota je zavitlao papire koji su zalepršali i razletjeti se po podu, svaki na svoju stranu. Provlačeći prste kroz kosu, bijesno je uzdahnuo: – Ima li u ovoj kući ikakva alkohola? Aspene, donesi mi piće – zatražio je, ni ne gledajući prema Aspenu. Okrenula sam se i ugledala Aspenovo lice kojim je prelijetalo tisuću osjećaja: ljutnja, suosjećanje, ponos, prihvaćanje. Zaputio se prema kuhinji. – Stani! – Naredila sam. Aspen je zastao. Kota me frustrirano pogledao. – America, to mu je posao. – Nije istina – obrecnula sam se. – Možda si zaboravio, ali Aspen je sad Dvojka. Bilo bi li bolje da li njemu doneseš piće. Ne samo zbog njegova položaja nego zbog svega što čini za nas. Kotinim licem preletio je prepreden osmijeh. – Ha. Zna li Maxon? Zna li da to još uvijek traje? – upitao je lijeno pokazavši prstom na nas dvoje.

Srce mi je prestalo kucati. – Što misliš, što bi učinio? Šibanje smo već vidjeli i mnogi misle da ona cura nije dovoljno strogo kažnjena za svoj prijestup. – Kota je zadovoljno položio ruke na bokove i netremice nas promatrao. Nisam mogla progovoriti. Nije ni Aspen, pa sam se zapitala pomaže li nam ta šutnja ili nas osuđuje. Na kraju je mama prekinula tišinu. – Je li to istina? Morala sam razmisliti, morala sam pronaći pravi način da objasnim. Ili da se usprotivim jer zapravo nije bila istina... više nije. – Aspene, pođi provjeriti kako je Lucy – rekla sam. Aspen je krenuo, ali je zastao kad je Kota prosvjedovao. – Ne, ostat će! Smračilo mi se pred očima. – Ja kažem da neće. A ti, sjedni! Prizvuk u mom glasu, drugačiji od ijednog dotad, sve je preplašio. Mama se odmah skljokala na kauč, zaprepaštena. Aspen se udaljio hodnikom, a Kota je nevoljko, kivno sjeo. Pokušala sam se usredotočiti. – Da, prije Izbora viđala sam se s Aspenom. Namjeravali smo svima reći kad uštedimo dovoljno novca za vjenčanje. Prije nego što sam otišla, prekinuli smo i upoznala sam Maxona. Stalo mi je do Maxona i iako je Aspen često sa mnom, između nas ništa se ne događa. – Više ne, dometnula sam u mislima. Tad sam se obratila Koti. – Ako makar na sekundu misliš da moju prošlost možeš izobličiti u nešto što ćeš upotrijebiti protiv mene i pokušati me ucijeniti njome, razmisli ponovno, jednom si pitao jesam li rekla Maxonu za tebe. Rekla sam mu. Točno zna kakav si beskičmenjak i nezahvalni glupan. Kota je stisnuo usnice, spreman planuti. Brzo sam nastavila. – Trebao bi znati da on mene o božava – nadmeno sam izjavila. – Ako misliš da bi prije povjerovao tvojoj riječi nego mojoj, mogao bi se iznenaditi koliko bi brzo proveo u djelo moj prijedlog da išiba tvoje ruke, odlučim li tako. Želiš li me iskušati? Stisnuo je šake razmišljajući. Ako imam pravo i njegove ruke budu ozlijeđene, to će biti kraj njegove karijere. – Dobro – nastavila sam. – Čujem li od tebe još ijednu ružnu riječ o tati, svejedno bih te mogla dati išibati. Bio si prokleto sretan što si imao oca koji te toliko volio. Ostavio li je kuću i mogao li ju je oduzeti nakon što si otišao, ali nije to učinio. Još uvijek se nadao da će od tebe nešto biti, a to je više nego što ja mogu reći. Odjurila sam u svoju sobu i zalupila vratima. Zaboravila sam da će

me Gerad, May, Lucy i Aspen čekati ondje. – Hodala si s Aspenom? – upitala je May. Zgranula sam se. – Govorila si malčice preglasno – objasnio je Aspen. Pogledala sam Lucy. Oči su joj bile orošene suzama. Nisam je željela primorati na čuvanje još jedne tajne, a i njoj je pomisao na to očito bila bolna. Bila je tako iskrena i odana. Kako sam mogla tražiti od nje da izabere između mene i obitelji kojoj se zaklela na službu? – Kad se vratimo, reći ću Maxonu – obratila sam se Aspenu. – Mislila sam da te štitim, mislila sam da štitim sebe, ali zapravo sam samo lagala. A ako Kota zna, možda znaju i drugi. Želim da Maxon to čuje iz mojih usta.

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

Ostatak dana provela sam skrivajući se u svojoj sobi. Nisam željela gledati Kotino optuzujuće lice ni nositi se s maminim pitanjima. Najgora je bila Lucy. Izgledala je beskrajno tužno doznavši da sam joj zatajila svoju vezu s Aspenom. Nisam željela da me dvori i činilo mi se da joj najviše odgovara pomagati mojoj mami ili igrati se s May. Ionako je bilo previše toga o čemu sam morala razmisliti, pa je zapravo nisam željela u blizini. Uvježbavala sam govor Maxonu. Pokušavala sam dokučiti najbolji način da mu priznam. Bih li trebala izostaviti išta od onoga što smo Aspen i ja učinili u palači? Ako to učinim, a Maxon me upita, hoće li to biti gore nego da mu sama odmah priznam? Tad bi mi misli skrenule na tatu i razmišljanja o tome što je kroz godine rekao i učinio. Jesu li svi oni meni nepoznati ljudi na njegovu pogrebu doista pobunjenici? Zar je moguće da ih je toliko puno? Bih li trebata reći Maxonu za to? I Ioće li me on željeti bude li znao da je moja obitelj povezana s pobunjenicima? Činilo mi se da su neke djevojke iz Elite ondje zbog svojih veza. Što ako je moja veza moja propast? To mi se nije činilo vjerojatnim sad kad smo lako prisni s Augustom, ali svejedno. Pitala sam se što Maxon sad radi. Možda je zaokupljen državnim poslovima. Ili traži način da ih izbjegne. Nisam s njim da odemo prošetali ili malo sjednemo zajedno. Pitala sam se je li Kriss zauzela moje mjesto. Prekrila sam oči dlanovima nastojeći razmisliti. Kako da izdržim sve ovo? Netko je pokucao na moja vrata. Nisam znala hoće li ono što se

sprema poboljšati ili pogoršati situaciju, ali rekla sam posjetitelju da ude. U sobu je ušla Kenna i prvi put otkad sam došla kući, Astre nije bilo na vidiku. – Jesi li dobro? Odmahnula sam glavom i suze su nagmulc. Kenna je sjela na krevet pokraj mene i zagrlila me. – Nedostaje mi tata. Njegovo je pismo bilo tako... – Znam – rekla je. – Dok je bio ovdje, jedva da je ikad govorio. Ali ostavio nam je svoje riječi. Dio mene raduje se zbog toga. Ne znam bih li sve to zapamtila da nije zapisao. – Da. – Odgovorila mi je na pitanje koje sam se bojala postaviti. Nitko drugi ne zna da je tata bio pobunjenik. – Onda... ti i Aspen? – To je gotovo, kunem li se. – Vjerujem ti. Kad te vidim na telki... trebala bi vidjeti kako gledaš Maxona. Čak i ona druga cura, Celeste? – Kenna je zakolutala očima. Nasmiješila sam se u sebi. – Pokušava izgledati kao da je zaljubljena u njega, ali vidi se da to nije stvarno. Ili barem ne onoliko stvarno koliko bi ona željela da jest. – Nemaš pojma koliko si u pravu. – Pitala sam se koliko je dugo trajalo. Mislim na Aspena. – Dvije godine. Počelo je kad si se li udala i Kota odselio. Sastajali smo se otprilike jednom tjedno u kućici na stablu. Štedjeli smo za vjenčanje. – Znači, bila si zaljubljena? Zar nisam trebala odmah moći odgovoriti na njezino pitanje? Zar joj nisam trebala moći reći kako sam bez zrnca sumnje znala da volim Aspena? Ali sad mi se nije činilo tako. Možda je bilo, ali zbog vremenskog odstojanja izgledalo je drugačije. – Mislim da jesam. Ali nekako nije kao... – Nije kao s Maxonom? – pogodila je. Odmahnula sam glavom. – Sad mi se čini silno čudno. Jako dugo, Aspen je bio jedina osoba s kojom sam se mogla zamisliti. Bila sam spremna postati Šestica. A sad? – A sad te pet minuta dijeli od toga da postaneš sljedeća princeza? – Njezin ravnodušan glas učinio je cijelu stvar smiješnom i ja sam se nasmijala zajedno s njom drastičnoj promjeni u svojemu životu. – Hvala ti na tome.

– Za to služe sestre. Pogledala sam je u oči i osjetila da je nju moje prešućivanje veze s Aspenom iz nekog razloga povrijedilo. – Oprosti što li nisam ranije rekla. – Sad mi govoriš. – Nemoj misliti da sam ti zatajila zato što nemam povjerenja u tebe. Mislim da je naša veza i bila tako posebna upravo zato što za nju nitko nije znao. – Kad sam to glasno izgovorila, shvatila sam da je istina. Da, gajila sam osjećaje prema Aspenu, ali bili smo okruženi i drugim stvarima zbog kojih je imati Aspena bilo utoliko slađe: tajnovitost, uzbuđenje dodira, pomisao da imamo nešto čemu vrijedi stremili. – America, shvaćam, doista shvaćam. Samo se nadam da nikad nisi imala osjećaj da mi moraš tajiti. Jer ja sam ovdje za tebe. Izdahnula sam i s tim dahom kao da su me napustile mnoge brige. Barem načas. Naslonila sam glavu na Kennino rame i bilo je lijepo moći razmišljati. – Onda, događa li se još uvijek nešto između tebe i Aspena? Kakvi su njegovi osjećaji prema tebi? Uzdahnula sam i uspravila se. – Uporno mi pokušava nešto reći, nešto o tome kako me oduvijek voli. A ja znam da bih mu trebala reći da to nije važno i da volim Maxona, ali... – Ali? – Što ako Maxon odabere neku drugu? Ne mogu iz svega ovoga izaći posve praznih ruku. Ako Aspen još uvijek misli da postoji šansa, možda bismo barem mogli pokušati ponosno kad sve završi. Zagledala se u mene. – Zar ti je Aspen rezervna varijanta? Zarila sam lice u dlanove. – Znam, znam. Grozna sam, zar ne? – America, bolja si od toga. I ako si ikad uopće marila za Aspena, moraš mu reći istinu jednako kao što je moraš reći Maxonu. Na vratima se začulo kucanjc. – Naprijed! Malo sam se zacrvenjela kad sam opazila Aspena i Lucy iza njegovih leđa. – Moraš se odjenuti i spakirati – rekao je. – Zar se nešto dogodilo? – Ustala sam, najednom napeta. – Znam samo da Maxon želi da se smjesta vratiš u palaču. Uzdahnula sam. Bila sam zbunjena. Trebala sam ostati još jedan dan. Kenna me je ponovno zagrlila i lagano stisnula prije nego što se

vratila u dnevni boravak. Aspen je također otišao, ali Lucy je samo dograbila svoju odoru i otišla u kupaonicu preodjenuti se, zatvarajući vrata iza svojih leđa. Ponovno sama, o svemu sam razmislila. Kenna je u pravu. Već znam što osjećam prema Maxonu i vrijeme je da učinim ono što m i je tata rekao, ono što sam trebala sve vrijeme činiti: borit ću se. Budući da mi se to činilo važnijim, prvo ću razgovarati s Maxonom. Kad to riješim, bez obzira na ishod, smislit ću što ću reći Aspenu. Moji osjećaji prema Maxonu su se promijenili, ali do te je promjene došlo tako polako da mi je trebalo vremena da shvatim koliko su se promijenili. Tjednima sam znala da ga volim, a svejedno sam mu to tajila. Morala sam postupiti ispravno i reći Maxonu što osjećam prema njemu. Morala sam pustiti Aspena. Posegnula sam u kovčeg tražeći smotak na dnu. Kad sam pronašla loptu tkanine, odmotala sam je i izvadila svoju staklenku. Peni u njoj više nije bio onako usamljen sad kad mu se pridružila i narukvica, ali to nije bilo važno. Odložila sam staklenku na prozorsku dasku i ostavila je ondje gdje je davno trebala ostali. Većinu leta zrakoplovom provela sam vrteći u glavi priznanje Maxonu. Užasavala sam ga se, ali dalje smo mogli samo ako dozna istinu. Podigla sam pogled s udobnog sjedala u stražnjem dijelu zrakoplova. Aspen i Lucy sjedili su u prednjem dijelu, jedno sučelice drugome, zadubljeni u razgovor. Lucy je još uvijek izgledala uzrujano i kao da je davala Aspenu neke upute. On ju je bez riječi slušao i kimao na njezine prijedloge. Lucy se povukla dublje u sjedalo, a Aspen je ustao. Sagnula sam se, nadajući se da me nije opazio kako ih špijuniram, Dok mi nije prišao, trudila sam se izgledati vrlo zainteresirana za knjigu. – Pilot kaže da stižemo za otprilike pola sata – obavijestio me. – U redu. Dobro. Oklijevao je. – Žao mi je zbog svega s Kotom. – Nema li zašto biti žao. Jednostavno je pakostan. – Ne, ima razloga. Prije mnogo godina zadirkivao me zbog zaljubljenosti u tebe, a ja sam ga otpilio. Ali mislim da me je prozreo. Mora da otad obraća pozornost. Trebao sam biti oprezniji. Trebao

sam... – Aspene. – Da? – Sve će biti dobro. Reći ću Maxonu istinu i preuzeti odgovornost. Ti kod kuće imaš ljude koji ovise o tebi. Ako li se nešto dogodi... – Mer, pokušala si me sačuvati od ovoga, a ja sam bio previše tvrdoglav da bih te poslušao. Ja sam kriv. – Ne, nisi. Duboko je udahnuo. – Slušaj... moram ti nešto reći. Znam da će biti teško, ali moraš znati. Kad sam rekao da ću te uvijek voljeti, ozbiljno sam mislio. Ja... – Prestani – preklinjala sam ga. Znala sam da mu moram reći istinu, ali mogla sam se nositi samo s jednim priznanjem odjednom. – U ovome trenulku nisam dovoljno jaka za to. Moj se svijet upravo okrenuo naglavačke i spremam se učiniti nešto čega se užasavam. Treba mi mira. Aspen nije izgledao sretan tom odlukom, ali svejedno mi je dopustio da je donesem. – Kako želite, gospo. – Udaljio se, a ja sam se osjećala još gore nego prije.

DVADESET SEDMO POGLAVLJE

Povratak u palaču činio mi se nevjerojatno ispravnim. Sluškinja koju nikad dotad nisam vidjela preuzela je moj kaput a Aspen je stajao uz, stražara i tiho objašnjavao da će ujutro predati detaljan izvještaj o putovanju. Zaputila sam se stubama, ali zaustavila me druga sluškinja. – Gospođice, zar ne želite ići na prijam? – Molim? – Zar me je trebao dočekati fantastičan tulum dobrodošlice ili nešto slično? – U Ženskoj dvorani, gospođice. Sigurna sam da vas čekaju. To nije bilo objašnjenje kojem sam se nadala, ali spustila sam se stubama natrag u prizemlje i skrenula prema Ženskoj dvorani. Koračanje poznatim hodnicima bilo je utješnije nego što sam mogla pretpostaviti. Naravno da mi je tata još uvijek nedostajao, ali bilo je lijepo ne vidjeti na svakom koraku nešto što će me podsjetili na njega. Jedino što bi povratak kući učinilo boljim bilo bi Maxonovo društvo. Razmišljala sam bih li poslala po njega, kad sam iz Ženske dvorane začula neobuzdanu buku. Zbunio me taj zvuk. Sudeći po glasnoći, pola Ilče čeka u dvorani. Nesigurno sam otvorila vrala. – Što ona radi ovdje? – Čim je Tiny opazila moju kosu, dreknula je svima u dvorani. – Evo je! America se vratila! Dvorana je odjeknula klicanjem, a ja sam bila silno zbunjena. Emmica, Ashley, Bariel... sve su bile ovdje. Tražila sam, ali znala sam da tražim uzalud. Marlee ne bi bila pozvana.

Prišla mi je Celeste, čvrsto me zagrlivši. – Ah, gaduro, znala sam da ćeš uspjeti! – U čemu? – upitala sam. Nije stigla dovoljno brzo odgovoriti. Djelić sekunde kasnije, Kriss me je već grlila i napola mi vrištala u uho. Miris u njezinu dahu otkrio mi je da je poprilično popil a, a čaša u njezinoj ruci potvrdila je da ne namjerava prestati. – Mi smo! – dreknula je. – Maxon ćc sutra objaviti zaruke! S jednom od nas! – Jesi li sigurna? – Elise i ja sinoć smo dobile nogu, ali poslao je po sve djevojke da dođu ovamo i proslave, pa smo ostale – potvrdila je Celeste. – Elise to nije primila najbolje; znaš kakva je njezina obitelj. Misli da je podbacila. – A ti? – nervozno sam upitala. Slegnula je ramenima i nasmiješila se. – Eh. Nasmijala sam se i trenutak kasnije u ruci mi se našlo piće. – Za Kriss i Americu, posljednje preživjele! – netko je dreknuo. Zavrtjelo mi se u glavi od te vijesti. Odlučio je okončati Izbor, postati sve cure kući. I to je učinio dok mene nije bilo. Znači li to da sam mu nedostajala? Znači li to da je shvatio da mu je dobro bez mene? – Pij! – bila je uporna Celeste, nagoneći me da otpijem. Strusila sam šampanjac i zakašljala se. Umor od putovanja i vremenska razlika, u kombinaciji s emocionalnim stresom proteklih dana i naglim unosom alkohola, bili su dovoljni da mi se zavrti. Gledala sam kako djevojke plešu i slave iako su izgubile. Celeste je stajala u kutu s Annom; izgledala je kao da se ne prestaje ispričavati zbog svojih postupaka. Elise se tiho ušuljala i došla me zagrliti prije nego što se ponovno iskrala. U tom kovitlacu uzbuđenja shvatila sam da sam sretna, iako nisam bila potpuno sigurna u ishod koji me čeka. Okrenula sam se i Kriss se najednom našla ispred mene i zagrlila me. – U redu – rekla je. – Obećajmo da ćemo sutra biti sretne jedna zbog druge, bez obzira na sve. – Mislim da je to dobar plan! – viknula sam nadglasavajući buku. Nasmijala sam se i spustila pogled. U toj brzoj sekundi shvatila sam nešto važno. Bljesak srebra na njezinu vratu najednom je značio mnogo više nego prije nekoliko dana. Naglo sam udahnula, a ona me je pogledala s izrazom kao da pita

što ne valja, lako je to bilo nepristojno i naprašite, izvukla sam je iz dvorane i odvukla u hodnik. – Kamo idemo? – upitala je. – America, što se događa? Odvukla sam je iza ugla u ženski toalet, dvostruko provjeravajući da smo same prije nego što sam progovorila. – Ti si pobunjenica – optužila sam je. – Molim? – Zvučala jo previše uvježbano. – Ti si luda. – Ali ruka joj je poletjela na vrat i odala je. – Kriss, znam što ta zvijezda znači i zato mi nemoj lagati – mirno sam rekla. Namjerno nije odmah odgovorila. Uzdahnula je. – Nisam učinila ništa nezakonito. Nigdje ne dižem bune, samo podržavam ciljeve. – U redu – bijesno sam odvratila. – Ali koliki je dio tvoje uloge u Izboru želja da dobiješ Maxona, a koliko želja tvoje skupine da jedna od njih bude na prijestolju? Šutjela je neko vrijeme, birajući riječi. Stisnute čeljusti prišla je vratima i zaključala ih. – Ako baš moraš znati, da, bila sam... predstavljena kralju kao jedna od mogućnosti. Sigurna sam da si dosad već shvatila kako je ona lutrija bila šala. Kimnula sam. – Kralj je bio, i još uvijek jest, nesvjestan koliko se Sjevernjakinja našlo u Izboru dok se odlučivalo. Od svih nadobuđnica, jedina sam ja uspjela i isprva sam bila posve posvećena svom cilju. Nisam shvaćala Maxona i činilo mi se da me uopće ne želi. Ali tad sam ga upoznala i stvarno me je rastužilo što ga ne zanimam. Kad je Marlee otišla i kad si ga ti odgurnula od sebe, vidjela sam ga u jednom posve novom svjetlu. Možda moje razloge za sudjelovanje u Izboru smatraš pogrešnima i možda si u pravu. Ali razlozi zbog kojih sam sad ovdje posve su drugačiji. Volim Maxona i još uvijek se borim za njega. Zajedno možemo učiniti sjajne stvari. Zato, ako pomišljaš da me ucijeniš ili cinkaš, zaboravi. Neću odustati. Shvaćaš li? Kriss nikad nije govorila tako odlučno, a ja nisam znala je li njezina odlučnost izazvana apsolutnom uvjerenošću u ono što govori ili velikom količinom šampanjca. U tom je trenu izgledala tako jarosno da nisam bila sigurna što bih rekla. Željela sam joj reći da i Maxon i ja možemo učiniti sjajne stvari, da smo već vjerojatno učinili i više nego što ona može zamisliti. Ali sad nije bilo vrijeme za hvalisanje. Osim toga, ona i ja imale smo puno toga zajedničkog. Ja sam došla ovamo zbog svoje obitclji, ona je

lakoder došla zbog svojevrsne obitclji. To nas je provelo kroz vrata i u Maxonovo srcc. Kakve bi bilo koristi da se sad međusobno rastrgamo? Moju je šutnju shvatila kao pristanak na svoje uvjete i malo se opustila. – Odlično. A sad me ispričaj, vraćam se na zabavu. Hladno me je pogledala i izjurila iz kupaonice, ostavljajući me razapetu. Da šutim? Zar ne bih trebala barem nekome reći? Je li to uopće nešto loše? Uzdahnula sam i izašla iz kupaonice. Nisam više bila raspoložena za proslavu pa sam se uspela stražnjim stubištem u svoju sobu. Iako sam željela vidjeti Anne i Mary, bilo mi je drago što ih nisam zatekla u sobi. Skljokala sam se na krevet i pokušala razmisliti. Znači, Kriss je pobunjenica. Ništa opasno, kako ona kaže, ali svejedno sam se pitala što to točno znači. Mora da su August i Georgia govorili o njoj. Zašto sam uopće pomislila da misle na Elise? Je li im Kriss pomogla ući u palaču? Je li ih ona usmjerila prema onome što su tražili? |a sam u palači imala svoje tajne, ali nikad nisam stala i razmislila što bi ostale djevojke mogle skrivati. Trebala sam. Jer što sad mogu reći? Ako između Maxona i Kriss postoje Iskreni osjećaji, svaki pokušaj da je raskrinkani izgledat će kao očajnički zadnji trzaj u želji da pobijedim. A čak i da upali, nisam željela osvojiti Maxona na taj način. Željela sam da zna da ga volim. Na vratima se začulo kucanje i ja sam razmišljala hoću li ih otvoriti. Ako je Kriss došla s dodatnim objašnjenjima ili me neka od djevojaka pokušava odvući dolje, ne želim se baviti time. Nakon nekog vremena, s mukom sam ustala i otvorila vrata. Maxon je stajao pred vratima s naizgled punom omotnicom i paketićem zamotanim u ukrasni papir. U sekundi koja nam je bila potrebna da osvijestimo kako smo ponovno na istome mjestu, imala sam osjećaj da je prostor poslao nabijen nekim čarobnim elektricitetom i poslala sam bolno svjesna koliko mi je nedostajao. – Bog – rekao je. Djelovao je pomalo iznenađeno, kao da ne može smisliti što bi još rekao. – Bog. Zurili smo jedno u drugo. – Želiš li ući? – ponudila sam. – Oh. Hm, da, želim. – Nešto nije bilo kako treba. Bio je drugačiji, možda nervozan.

Odmaknula sam se u stranu kako bi on ušao. Osvrnuo se po sobi kao da se nekako promijenila otkad ju je zadnji put vidio. Tad je pogledao mene. – Kako si? Shvatila sam da vjerojatno misli na mog tatu i samu sebe podsjetila da svršetak Izbora sad nije jedina promjena u mom životu. – Dobro. Zapravo, nemam osjećaj da ga nema, posebno ne sad kad sam ovdje. Imam osjećaj da bih mu mogla napisati pismo i da bi ga on dobio. Suosjećajno mi se nasmiješio. – Kako je tvoja obitelj? Uzdahnula sam. – Mama se drži, a Kenna je stijena. Najviše me brinu May i Gerad. Kota ne bi mogao biti pakosniji nego što je bio. Kao da ga uopće nije volio, a ja to ne razumijem – priznala sam. – Upoznao si mog tatu. Bio je tako drag. – Istina – suglasio se Maxon. – Drago mi je što sam imao priliku upoznati ga. Znaš, u tebi vidim puno toga njegovoga. – Stvarno? – Apsolutno! – Prebacio je pakete u jednu ruku i slobodnom uhvatio moju. Odveo me do kreveta i sjeo pokraj mene. – Na primjer, tvoj smisao za humor. I tvoja ustrajnost. Kad smo razgovarali tijekom njegova posjeta, prorešetao me. Mislio sam da ću umrijeti od nervoze, ali istodobno je bilo i nekako zabavno. Ni li mi zapravo nikad ne dopuštaš da se izvučem. Naravno, imaš njegove oči i, čini mi se, njegov nos. Ponekad vidim kako zračiš optimizmom. I on je na mene ostavio takav dojam. Upijala sam njegove riječi i držala se svega onoga u sebi što sam naslijedila od tate. A mislila sam da ga Maxon ne poznaje. – Kažem samo kako je posve prirodno da si tužna, ali možeš biti sigurna da ono najbolje od njega još uvijek živi – zaključio je. Zagrlila sam ga, a on me je privinuo slobodnom rukom. – Hvala ti. – Ozbiljno to mislim. – Znam da misliš. Hvala. – Malo sam se odmaknula i odlučila promijenili temu prije nego što se previše raspekmezim. – Što je sve ovo? – upitala sam kimajući prema njegovoj punoj ruci. – Oh. – Maxon se kratko premišljao. – Ovo je za tebe. Zakasnjeli božični dar. Pružio mi jo omotnicu, nabreklu od presavijenih papira. – Ne mogu vjerovati da li ovo doista dajem i morat ćeš pričekati

da odem prije nego što ih pogledaš, ali... smiješ ih zadržati. – U redu – zbunjeno sam odvratila dok je on odlagao omotnicu na moj noćni ormarić. – Ovo je malo manje neugodno – šaljivo je dometnuo, pružajući mi dar. – Oprosti što je tako traljavo zamotano. – U redu je – lagala sam, nastojeći ne nasmijati se neurednim naborima i pođe ranom papiru na poleđini. U papir je bio zamotan okvir s fotografijom kuće. Ne bilo koje kuće, nego prekrasne kuće. Kuća je bila tople žute boje s raskošnom travom u koju sam poželjela ugaziti bosim stopalima već samo promatrajući je na fotografiji. Na oba kata bili su visoki i široki prozori, a stabla su nudila sjenu jednom dijelu tratine. S jednog je stabla čak visjela ljuljačka. Pokušala sam ne gledati kuću, nego samu fotografiju. Bila sam sigurna da je ovo malo umjetničko djelo nešto što je stvorio Maxon osobno, iako nisam mogla naslutiti kad je izašao iz palače i snimio je. – Prekrasna je – priznala sam. – Jesi li je li snimio? – Oh, ne. – Nasmijao se odmahujući glavom, – Fotografija nije dar, kuća je. Pokušala sam shvatiti što mi je upravo rekao. – Molim? – Mislio sam da ćeš željeti svoju obitelj u blizini. Kuća se nalazi nedaleko od palače i vrlo je prostrana. Mislim da bi se u nju mogle udobno smjestiti i tvoja sestra i njezina mala obitelj. – Molim... ja... – Zurila sam u njega tražeći da mi objasni. Strpljiv kao i uvijek, Maxon mi je objasnio, iako je mislio da sam već i sama shvatila. – Rekla si mi da sve pošaljem kući. Poslao sam ih. Morao sam zadržali još jednu djevojku, takva su pravila, ali... rekla si da, dokažem li ti da te volim... – Mene si odabrao? – Naravno da sam tebe odabrao. Ostala sam bez teksta. Zapanjeno sam se nasmijala i počela ga ljubiti, hihoćući između svakog poljupca. Presretan mojom nježnošću, Maxon je prihvatio svaki moj poljubac i smijao se zajedno sa mnom. – Vjenčat ćemo se?! – viknula sam, ponovno ga ljubeći. – Da, vjenčat ćemo se. – Nasmijuljio se i pustio da se bacim na njega u svom uzbuđenju. Tad sam shvatila da sam u njegovu krilu. Nisam se mogla sjetiti kako sam dospjela onamo. Nisam ga prestajala ljubiti... i negdje usred poljubaca prestali smo se smijati. Nakon nekog vremena, iščezli su i osmijesi. Poljupci su od nestašnih postali mnogo dublji. Kad sam se odmaknula od njega i

pogledala ga u oči, bile su pozorne, usredotočene. Maxon me privinuo uza se i osjetila sam kako njegovo srce bubnja o moja prsa. Vođena dubokom željom za njim, spustila sam sako niz njegova leđa, a on mi je u tome pomogao najbolje što je mogao ne puštajući me iz zagrljaja. Odbacila sam cipele na pod i one su lagano odjeknule prizemljujući. Osjetila sam kako se Maxonove noge pomiču ispod mene dok je i sam izuvao svoje cipele. Ne prekidajući poljubac, Maxon me je podigao dublje na krevet i nježno me položio negdje na sredinu. Njegove usne klizile su niz moj vrat dok sam razvezivala njegovu kravatu i bacala je uz naše cipele. – Kršite mnoga pravila, gospođice Singer. – Vi ste princ. Možete me jednostavno pomilovati. Grleno se nasmijuljio s usnama na mom vratu, mom uhu, mom obrazu. Izvukla sam njegovu košulju iz hlača i prtljala po dugmadi. Pomogao mi je s nekoliko zadnjih i uspravio se baciti košulju u stranu. Prošli put kad sam vidjela Maxona bez košulje, zbog okolnosti nisam imala prilike doista se diviti njegovu torzu. Ali sad... Lagano sam kliznula prstima niz njegov trbuh, diveći se njegovoj snazi. Stigavši do pojasa, čvrsto sam ga uhvatila i povukla Maxona prema sebi. Dragovoljno mi se predao, milujući mi nogu i udobno polažući dlan na moje bedro ispod slojeva tkanine. Gubila sam razum, željela sam da mi dade više, žudjela doznati hoće li mi to dati. Bez razmišljanja, zarila sam prste u njegova leđa. Odmah me je prestao ljubiti, odmaknuo se i pogledao me. – Što je bilo? – šapnula sam, užasavajući se da je čarolija prekinuta. – Je li ti se... gade li ti se? – nervozno je upitao. – O čemu govoriš? – O svojim leđima. Kliznula sam dlanom niz njegova leđa gledajući ga ravno u oči. Želeći da u njemu izbrišem svaku sumnju o svojim osjećajima. – Maxone, neki od ovih ožiljaka na tvojim su leđima kako ne bi bili na mojima i volim te zbog njih. Načas je prestao disati. – Što si rekla? Nasmiješila sam se. – Volim to. – Još jednom, molim te. Ja jednostavno... Obuhvatila sam njegovo lice dlanovima. – Maxone Schreave, volim te. Volim te. – I ja volim tebe, America Singer. Sa svime što jesam, volim te.

Ponovno me je poljubio, a ja sam vratila ruke na njegova leđa. Ovaj put nije zastao. Gurnuo je ruke ispod mene i osjetila sam kako se njegovi prsti igraju duginima moje haljine. – Koliko prokletih dugmića ima ova haljina? – požalio se. – Znam! Strašno... Maxon se uspravio i jednim snažnim potezom rasparao moju haljinu po sredini prednjice. Promatrao je moje tijelo u napetoj tišini. Polako je vratio pogled na moje oči. Neprestano ga gledajući, uspravila sam se i spustila rukave haljine niz leđa. Trebalo mi je malo više truda da posve skinem haljinu, ali na kraju smo Maxon i ja klečali na mom krevetu i nježno se ljubili, prsa o prsa. Željela sam ostati cijelu noć budna s njim, istražiti ovaj novi osjećaj koji smo otkrili. Činilo mi se da je sve ostalo na svijetu nestalo... dok nismo čuli tresak u hodniku. Maxon se zagledao u vrata, naizgled očekujući da će netko svakoga trena banuti u sobu. Bio je napet, preplašeniji nego što sam ga ikad vidjela. – Nije on – šapnula sam. – Vjerojatno neka od cura tetura do sobe ili sluškinja nešto čisti. – U redu je Napokon je ispustio dah za koji nisam ni znala da ga zadržava i pao natrag na krevet. Prebacio je ruku preko očiju, frustriran ili umoran, ili možda oboje. – America, ne mogu. Ne ovako. – U redu je, Maxone. Ovdje smo sigurni. – Legla sam pokraj njega i priljubila se uz njegovo slobodno rame. Odmahnuo je glavom. – Želim li se posve prepustiti. Ti to zaslužuješ. A sad to ne mogu. – Pogledao me. – Oprosti. – Nema veze. – Ali nisam mogla sakriti razočaranje. – Ne budi tužna. Želim te odvesti na pravi medeni mjesec. Negdje gdje je toplo i gdje ćemo biti sami. Bez obveza, bez kamera, bez stražara. – Ovio je ruke oko mene. – Tako ćc biti puno bolje. I moći ću te stvarno razmaziti. Čekanje nije zvučalo posebno loše kad ga je tako prikazao, ali kao i uvijek, morala sam se usprotiviti. – Maxone, ne možeš me razmaziti. Ništa ne želim. Tad smo već bili nos uz nos. – Oh, to znam. Ne kanim li darivati stvari. Zapravo – ispravio se – kanim li darivali stvari, ali nisam mislio na to. Voljet ću te više nego što je ijedan muškarac ikad volio ijednu ženu, više nego što si ikad sanjala da možeš biti voljena. To ti

obećavam. Poljupci koji su uslijedili bili su slatki i puni nade, kao naši prvi poljupci. Osjećala sam da već počinje držati obećanje koje mi je dao. Bila sam preplašena i uzbuđena mogućnošću da ću biti toliko voljena. – Maxone? – Da? – Hoćeš li noćas oslati sa mnom? – Maxon je izvio obrvu, a ja sam se zahihotala. – Bit ću pristojna, obećavam. Samo... hoćeš li spavati ovdje? Gledao je u strop razmišljajući. Na kraju je popustio. – Hoću. Ali moram rano otići. – U redu. – U redu. Maxon je skinuo hlače i čarape i uredno odložio odjeću kako ujutro ne bi bila previše zgužvana. Zavukao se natrag u krevet i priljubio trbuhom uz, moja leđa. Jednu je ruku provukao ispod mog vrata, a drugom me nježno obgrlio. Voljela sam svoj krevet u palači. Jastuci su bili kao oblaci, a madrac kao kolijevka. Nikad mi nije bilo ni pretopio ni prehladno ispod pokrivača, a spavaćica na mojoj koži bila je prozračna i lagana kao paučina. Ali nikad se nisam osjećala lako udobno kao s Maxonovim rukama oko sebe. Nježno me je poljubio iza uha. – Lijepo spavaj, moja America. – Volim te – tiho sam rekla. Malo me je čvršće zagrlio. – I ja tebe. Ležala sam dok se sreća tog trenutka širila svakim milimetrom moga tijela. Činilo mi se da je Maxon već nakon nekoliko sekundi počeo disati mirno i pravilno. Već je zaspao. Maxon nikad nije spavao. Mora da se uz mene osjećao sigurnije nego što sam ikad pretpostavljala. A i ja sam se, nakon svih svojih briga zbog ponašanja njegova oca prema meni, osjećala sigurnom uz njega. Uzdahnula sam, obećavajući samoj sebi da ćemo o Aspenu razgovarati sutra. Morat ću to obaviti prije vjenčanja i bila sam sigurna da znam kako ću Maxonu sve objasniti na najbolji način. Zasad ću uživati u ovom balončiću mira i spokoja, sigurna u naručju muškarca kojeg volim.

DVADESET OSMO POGLAVLJE

Probudila sam se osjetivši kako Maxon klizi rukom oko mene. Tijekom noći završila sam glave na njegovim prsima i spori otkucaji njegova srca odjekivali su mi u uhu. Bez ijedne riječi, poljubio me u kosu i privio čvršće uz sebe. Nisam mogla vjerovati d a se to događa. Bila sam s Maxonom, probudili smo se zajedno u mom krevetu. Danas će mi dati prsten... – Mogli bismo se ovako buditi svaki dan – promrmljao je. Zahihotala sam se. – Čitaš mi misli. Zadovoljno je uzdahnuo. – Kako se osjećaš, moja draga? – Najradije bih te odvalila šakom jer me zoveš „moja draga“. – Piknula sam ga prstom u trbuh. Nasmiješen, spuznuo je preko mene. – Onda dobro. Moja draga? Moje srce? Moja ljubavi? – Pod uvjetom da su rezervirani samo za mene, svaki od tih izraza može proći – rekla sam, rukama rastreseno lutajući niz njegova prsa i ruke. – Kako bih ja tebe trebala zvati? – Vaše kraljevsko muštvo. Bojim se da tako nalaže zakon. – Njegove ruke plovile su po mojoj koži i pronašle osjetljivo mjesto na mom vratu. – Nemoj! – rekla sam trgnuvši se. Osmijeh kojim mije uzvratio bio je pobjedonosan, – Škakljiva si! Usprkos mojim prosvjedima, klizio je prstima svuda po meni, a ja sam zavriskala od njegovih nestašnih dodira. Utihnula sam gotovo jednako brzo kao što sam i zacičala. Stražar

je nahrupio kroz vrata držeći pištolj. Vrisnula sam i navukla plahtu da se pokrijem. Toliko sam se uplašila da nisam odmah shvatila kako odlučne stražarove oči pripadaju Aspenu. Imala sam osjećaj da mi se lice zapalilo, toliko sam bila postiđena. Aspen je izgledao pogođeno. Nije mogao ni sastaviti rečenicu dok je pogledavao čas Maxona u donjem rublju, čas mene prekrivenu plahtom koja je skrivala moje donje rublje. Grlen smijeh najzad je razbio moju zaprepaštenost. Jer, koliko sam ja bila prestravljena, toliko je Maxon bio opušten. Zapravo, činilo se da mu je drago što je uhvaćen. Glas mu je bio pomalo samodopadan kad je rekao: – Časniče Legeru, uvjeravam vas da je gospođica savršeno sigurna. Aspen se nakašljao, nije mogao pogledati u oči ni Maxona ni mene. – Naravno, Vaše Veličanstvo. – Naklonio se i izašao, zatvorivši vrata. Skljokala sam se na krevet i prostenjala u jastuk. Aspen ovo nikad neće zaboraviti. Trebala sam mu u zrakoplovu reći što osjećam, kad sam imala priliku. Maxon me zagrlio. – Ne treba li biti tako neugodno. Pa nismo bili goli. Osim toga, u budućnosti će se to sigurno događati. – Osjećam se tako poniženo – zacviljela sam. – Zato što si uhvaćena u krevetu sa mnom? – Bol u njegovu glasu bila je nedvojbena. Uspravila sam se i okrenula prema njemu. – Ne! Ne zbog tebe! Jednostavno, ne znam, trebalo je biti privatno. – Spustila sam glavu i čupkala komadić deke. Maxon me nježno pomilovao po obrazu. – Žao mi je. – Pogledala sam ga; glas mu je bio previše iskren da bih ga ignorirala. – Znam da će li biti teško, ali ljudi će sad stalno gledati naše živote. Prvih nekoliko godina, vjerojatno će se mnogi upletali. Svi kraljevi i kraljice imali su samo jedno dijete. Neki vlastitim odabirom, siguran sam, ali nakon teškoća koje je imala moja majka, željet će se uvjeriti da uopće možemo imati obitelj. Zašutio je. Pogled mu je skrenuo s mog lica na neku točku na krevetu. – Hej – uhvatila sam njegovo lice dlanovima. – Ja sam jedno od petero djece, sjećaš se? U tom pogledu imam doista dobre gene. Tu neće biti problema. Slabašno mi se osmjehnuo.

– Iskreno se nadam da neće. Jednim dijelom zato što nas dužnost obvezuje da rodimo nasljednike. Ali ujedno... America, s tobom želim sve. Želim blagdane i rođendane, užurbana razdoblja i lijene vikende. Želim tragove maslaca od kikirikija na svom radnom stolu. Želim privatne šale, svađe i sve. Želim život s tobom. Najednom je zadnjih pet minuta bilo izbrisano iz mojih misli. Sve veća toplina u mojim grudima tjerala je sve ostalo. – I ja to želim – uvjerila sam ga. Nasmiješio se. – Što misliš o tome da u sljedećih nekoliko sati to i službeno objavimo? Slegnula sam ramenima. – Mislim da danas nemam drugih planova. Maxon me povukao na krevet i prekrio poljupcima. Pustila bih ga da me tako ljubi satima, ali bilo mi je dovoljno da nas je Aspen vidio zajedno. Vide li nas moje sluškinje, nema šanse da neće zavriskati od veselja. Maxon se odjenuo, a ja sam navukla kućni ogrtač. Možda sam se trebala osjećati čudno, ali jedino o čemu sam mogla razmišljati dok sam gledala kako košuljom prekriva ožiljke bilo je koliko je sve ovo nevjerojatno. Ovo što nikad nisam priželjkivala silno me usrećivalo. Maxon me još jednom poljubio prije nego što je otvorio vrata i otišao svojim putem. Oprostiti se s njim bilo je teže nego što sam pretpostavljala. Rekla sam si da se nećemo vidjeti samo nekoliko sati i da će čekanje i te kako vrijediti truda. Prije nego što sam zatvorila vrata, čula sam kako Maxon šapće: – Dama bi cijenila vašu diskreciju, časniče. Nije bilo odgovora, ali mogla sam zamisliti Aspenovo svečano kimanje. Stajala sam iza zatvorenih vrata i razmišljala što ću reći, pitajući se bih li uopće trebala išta reći. Minute su prolazile, ali znala sam da se moram suočiti s Aspenom. Nisam mogla nastaviti sa svime što će se danas dogoditi, a da prije toga ne razgovaram s njim. Udahnula sam i nervozno otvorila vrata. Nagnuo je glavu prema hodniku osluškujući. Na kraju je uperio oči u mene i slomio me težinom optužbe u pogledu. – Strašno mi je žao – prošaptala sam. Odmahnuo je glavom. – Nije da nisam znao da se to sprema. Samo sam se šokirao. – Trebala sam li reći – rekla sam izlazeći na hodnik. – Nema veze. Samo ne mogu vjerovati da si spavala s njim. Stavila sam ruke na njegove grudi. – Nisam, Aspene. Kunem ti se.

I tad, u zadnjem mogućem trenutku, sve je propalo. Maxon se pojavio iza ugla vodeći Kriss za ruku. Njegov pogled pao je na mene, priljubljenu uz. Aspena u žaru obrane. Odmaknula sam se, ali nedovoljno brzo. Aspen se okrenuo prema Maxonu, spreman ponuditi izgovor, ali još uvijek previše zaprepašten da bi išta rekao. Kriss je zinula i brzo prekrila usta dlanom. Gledala sam u Maxonove zaprepaštene oči i odmahivala glavom, nastojeći mu nijemo objasniti da je sve ovo samo nesporazum. Maxonu je trebala samo sekunda da povrati pribranost. – Zatekao sam Kriss u hodniku i krenuo vam objema objasniti svoj odabir prije nego što se pojave kamere, ali čini se da imamo drugih stvari o kojima moramo porazgovarati. Pogledala sam Kriss i utješila se barem spoznajom da u njezinu pogledu nije bilo likovanja. Naprotiv, doimala se tužnom zbog mene. – Kriss, bi li se, molim te, vratila u svoju sobu? Diskretno, molim te – uputio ju je Maxon. Kriss je savila koljeno i nestala niz, hodnik, nestrpljiva čim prije pobjeći. Maxon je duboko udahnuo prijo nogo što je ponovno pogledao Aspena i mene. – Znao sam – rekao je. – Rekao sam si da sam lud jer bi mi li sigurno kazala da između vas nešto postoji. Trebala si biti iskrena prema meni. – Zakolutao je očima. – Ne mogu vjerovati da nisam vjerovao sebi. Od onog prvog susreta, znao sam. Kako si ga pogledala, koliko si bila rastresena. Ona prokleta narukvica koju si nosila, poruka na zidu, sve one situacije kad sam mislio da te imam, a onda te iznenada ponovno izgubio... to si bio ti – rekao je, okrećući se prema Aspenu. – Vaše Veličanstvo, ja sam kriv – lagao je Aspen. – Udvarao sam joj se. Savršeno jasno dala mi je do znanja da ne kani biti u vezi ni s kim osim vas, ali ja sam je svejedno proganjao. Ne odgovorivši na Aspenove izgovore, Maxon mu je prišao i pogledao ga u oči. – Kako ti je ime? Krsno ime? Aspen je progutao slinu. – Aspen. – Aspene Legeru – rekao je Maxon iskušavajući riječi – gubi mi se s oćiju prije nego što te pošaljem u Novu Aziju da umreš. Aspenu je zapeo dah u grlu. – Vaše Veličanstvo, ja... – ODLAZI! Aspen me je kratko pogledao pa se okrenuo i udaljio.

Stajala sam nijema i ukipljcna, u strahu pogledati Maxonovc oči. Kad sam se napokon odvažila na to, isturio je bradu prema mojoj sobi i ja sam ušla, a on za mnom. Okrenula sam se i vidjela kako zatvara vrata i provlači ruku kroz kosu. Okrenuo se prema meni i opazila sam da mu se pogled zaustavlja na nepospremljenom krevetu. Suho se nasmijao sebi u bradu. – Koliko to dugo traje? – tiho je upitao, još uvijek vladar svojih osjećaja. – Sjećaš se one svađe... – započela sam. Maxon je planuo. – America, svađamo se od dana kad smo se upoznali! Morat ćeš biti određenija! Tresla sam se. – Od Krissine proslave. Razrogačio je oči. – Dakle, u osnovi otkad je došao ovamo – rekao je s nečim nalik na sarkazam u glasu. – Maxone, jako mi je žao. Isprva sam štitila njega, a onda sam štitila sebe. Nakon što je Marlet– išibana, bojala sam se reći li istinu. Nisam te mogla izgubiti – preklinjala sam. – Izgubiti? Izgubiti mene? – zapanjeno je upitao. – Odlaziš kući s malim bogatstvom, novom kastom i muškarcem koji li se još uvijek udvara! Ja sam taj koji danas gubi, America! Od tih riječi ostala sam bez daha. – Odlazim kući? Pogledao me kao da sam idiotkinja što to uopće pitam. – America, koliko bih li puta trebao dopustiti da mi slomiš srce? Misliš li da bih se doista oženio tobom, učinio te svojom princezom, kad si mi lagala većinu naše veze? Odbijam mučenje do kraja života. Možda si primijetila, toga sam se već nauživao i više nogo dovoljno. Briznula sam u plač. – Maxone, molim te. Oprosti... nije onako kako je izgledalo. Ku... kunem se. Volim te! Prišao mi je prazna pogleda. – Od svih laži koje si mi rekla, tu li najviše zamjeram. – Nije... – Ušutkao me njegov pogled. – Neka tvoje sluškinje daju sve od sebe. Trebaš otići sa stilom. Prošao je pokraj mene, izašao kroz vrata i iz budućnosti koju sam samo nekoliko minuta ranije držala u ruci. Okrenula sam se od vrata i uhvatila za trbuh kao da će sama moja srž puknuti od boli. Prišla sam krevetu i sklupčala se na bok. Više nisam mogla stajati.

Plakala sam i nadala se da ću prije obreda plakanjem istjerali bol iz tijela. Kako ću podnijeli obred? Pogledala sam na sat da vidim koliko vremena imam... i ugledala onu nabreklu omotnicu koju ini je Maxon sinoć dao. Zaključila sam da je to posljednji dio njega koji ću ikada dobili pa sam sva očajna otvorila omotnicu.

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

25. prosinca, 16 i 30 Draga America, prošlo je sedam sati otkako si otišla. Već dvaput krenuo sam prema tvojoj sobi da te pitam sviđaju li ti se darovi, a onda sam se sjetio da nisi ovdje. Toliko sam se navikao na tebe. Neobično je da nisi u blizini, da ne šećeš hodnicima. Umalo sam nazvao nekoliko puta, ali ne želim djelovati sebično. Ne želim da imaš osjećaj da sam ti kavez. Sjećam se kako si prve noći u palači rekla da je palača kavez. Mislim da si se s vremenom počela osjećati slobodnije i mrzio bih uništiti tu slobodu. Morat ću se nečim zabaviti dok se ne vratiš. Odlučio sam ti pisati, u nadi da ću tad imati osjećaj da razgovaram s tobom. Na određeni način ga i imam. Mogu te zamisliti kako sjediš ovdje i smješkaš se mom naumu, možda odmahuješ glavom kao da mi govoriš da sam smiješan. Jesi li znala da to ponekad činiš? Volim taj tvoj izraz lica. Ti si jedina osoba koja ga nosi tako da se ne čini kako misliš da sam beznadan slučaj. Smješkaš se mojim osebujnostima, prihvaćaš ih i ostaješ moja prijateljica. A meni je to u sedam kratkih sati već počelo nedostajati. Pitam se što si ti radila za to vrijeme. Kladim se da si dosad već sletjela na drugi kraj države, stigla kući i da si sigurna. Nadam se da si sigurna. Ne mogu zamisliti kolika si utjeha svojoj obitelji u ovome trenu. Ljupka kći napokon se vratila! Uporno pokušavam zamisliti tvoj dom. Sjećam se da si mi rekla da je malen, da imaš kućicu na stablu i da tvoji otac i sestra rade u garaži. Za sve ostalo moram se poslužiti maštom Zamišljam te u zagrljaju sa sestrom ili u loptanju s malim bratom. I to sam, znaš, zapamtio. Rekla si da se voliš loptati. Pokušao sam zamisliti kako ulazim s tobom u tvoju kuću. Jako bih volio vidjeti gdje si odrasla. Volio bih vidjeti kako tvoj brat trčkara naokolo, volio bih da me tvoja majka zagrli. Mislim da bi bilo utješno osjetiti prisutnost ljudi u tvojoj blizini, čuti škripu podnih dasaka i zatvaranje vrata. Volio bih sjediti u jednom dijelu kuće i još uvijek moći namirisati što se kuha u kuhinji. Oduvijek sam zamišljao da su pravi domovi ispunjeni mirisima kuhanja. Ne bih radio ni časka. Ništa što ima veze s vojskom, proračunima ili pregovorima. Sjedio bih s tobom možda malo fotografirao dok ti sviraš glasovir. Zajedno bismo bili petice, kao što si rekla. Mogao bih se pridružiti tvojoj obitelji na večeri i sudjelovati u paralelnim razgovorima, umjesto da šapćem i čekam svoj red. Možda bih spavao na gostinjskom krevetu ih na kauču. Spavao bih na podu

pokraj tebe, da mi dopustiš. Ponekad razmišljam o tome. Hoću reći, kako napokon spavam uz tebe, kao onda u skloništu. Bilo je lijepo slušati tvoje disanje, nešto tiho i blisko, nešto uz što se nisam osjećao tako usamljenim. Ovo je pismo postalo budalasto, a mislim da znaš koliko mrzim kad ispadnem budala. Ali svejedno ispadam. Za tebe. Maxon 25. prosinca, 22 i 35 Draga America, skoro je vrijeme za spavanje i ja se pokušavam opustiti, ali ne mogu. Jedino o čemu mogu misliti si ti. Prestravljen sam d ćeš nastradati. Znam da bi mi netko rekao da nisi dobro, i to je dovelo do paranoje svoje vrste. Ako mi tko priđe predati mi poruku, moje srce načas prestane kucati strahujući od najgorega. Otišla si. Nećeš se vratiti. Volio bih da si ovdje. Volio bih da te mogu vidjeti. Nikad nećeš dobiti ova pisma. Previše su ponižavajuća. Želim da si kod kuće. Stalno razmišljam o tvom osmijehu i brinem se da ga više nikad neću vidjeti. America, nadam se da ćeš mi se vratiti. Sretan Božić. Maxon 26. prosinca, 10 satu Draga America, dogodilo se najveće od svih čuda. Preživio sam noć. Kad sam se napokon probudio, uvjerio sam se da se brinem bez razloga. Zakleo sam se da ću se danas usredotočiti na posao i ne izjedati se toliko zbog tebe. Uspio sam progurati doručak i većinu sastanka prije nego što su me misli o tebi cijelog obuzele. Svima sam rekao da se osjećam loše i sad se skrivam a svojoj sobi i pišem ti, u nadi da ću time dobiti osjećaj kako si ponovno kod kuće. Jako sam sebičan. Ti ćeš danas pokopati oca, a ja mislim samo o tome kako da te dovedem ovamo. Sad kad sam to napisao, sad kad to vidim crno na bijelo, osjećam se kao apsolutni seronja. Ondje si gdje trebaš biti. Mislim da sam to već rekao, ali siguran sam da si svojoj obitelji ogromna utjeha. Znaš, ovo ti nisam rekao, a trebao sam. Silno si ojačala otkad smo se upoznali. Nisam dovoljno bahat da bih pomislio kako to ima ikakve veze sa mnom, ali mislim da te je ovo iskustvo promijenilo. Znam da mene jest. Od samoga početka imala si vlastitu vrstu neustrašivosti i ona se kristalizirala u istinsku snagu. Dok sam te ja zamišljao kao djevojku s vrećom punom kamenja, spremnom zavitlati ga na svakog neprijatelja koji joj se nađe na putu, ti si postala sam kamen Postojana si i sposobna. Kladim se

da tvoja obitelj to vidi u tebi. Trebao sam ti to reći. Nadam se da ćeš brzo doći kući pa ću i moći. Maxon 26. prosinca, 19 i 40 Draga America, razmišljao sam o našem prvom poljupcu. Pretpostavljate da bih trebao reći prvim poljupcima, ali mislim na onaj drugi, onaj koji si sama od mene zatražila. Jesam li ti ikad rekao kako sam se osjećao te noći? Nisam se samo poljubio prvi put u životu, prvi put poljubio sam tebe. America, puno sam toga vidio, imao sam pristup svakom kutku našega planeta. Ali nikad nisam naišao ni na što tako bolno lijepo kao što je bio taj poljubac. Volio bih da je on nešto što mogu uhvatiti mrežom ili staviti u knjigu. Volio bih da je nešto što mogu sačuvati i podijeliti sa svijetom tako da kažem svemiru, ovako je, ovakav je osjećaj kad padaš. Ova su pisma silno ponižavajuća. Morat ću ih spaliti prije nego što se vratiš kući. Maxon 27. prosinca, podne America, mogao bih ti baš i reći, budući da će ti sluškinja ionako prenijeti. Razmišljao sam o sitnicama koje radiš. Ponekad pjevušiš ili pjevaš kad hodaš palačom. Ponekad, kad dođem pred tvoju sobu, čujem kako se kroz vrata razlijevaju melodije koje si sačuvala u srcu. Bez njih se palača čini praznom. Nedostaje mi tvoj miris. Nedostaje mi miris koji se širi iz tvoje kose kad se okreneš i nasmiješ mi se, ili miris koji zrači iz tvoje kože kad zajedno šećemo vrtom. Opojan je. Zato sam otišao u tvoju sobu namirisati svoj rupčić tvojim parfemom, što je još jedan smiješan trik kako bih imao osjećaj da si ovdje. Dok sam izlazio iz sobe, uhvatila me Mary. Ne znam što je tražila, jer nisi ovdje, ali vidjela me, vrisnula i jedan stražar dotrčao je provjeriti što se događa. U ruci je čvrsto stisnuo koplje, a oči su mu prijeteći sijevale. Umalo me napao. Samo zato što mi je nedostajao tvoj miris. 27. prosinca, 23 sata Draga moja America, nikad u životu nisam napisao ljubavno pismo i zato mi oprosti ako mi to sad ne pođe za rukom... Najjednostavnije bi bilo reći da te volim. Ali, istinu govoreći, puno je više od toga. Želim te, America. Trebam te. Toliko sam ti toga zatajio iz straha. Bojim se da će ti biti previše pokažem li ti sve odjednom i da ćeš pobjeći. Bojim se da je negdje u dubini tvoga srca ljubav prema nekom drugom koja nikad neće umrijeti. Bojim se da ću ponovno pogriješiti i da će ta pogreška biti tako golema da ćeš se povući u onaj svoj šutljivi svijet. Nijedan učiteljev prijekor, nijedno očevo bičevanje, nijedna izolacija u mladosti nije me nikad toliko zaboljela kao tvoje udaljavanje od mene.

Stalno mislim kako je ono još uvijek ovdje i samo čeka kad će se vratiti i napasti me. Zato sam čuvao sve svoje mogućnosti, u strahu da ćeš ti, u trenutku kad ih sve izbrišem, stajati zatvorenih ruku, sretna što smo prijatelji, ali nesposobna uzvratiti mi osjećaje, biti moja kraljica, moja supruga. A jedino što želim na ovome svijetu jest da budeš moja supruga. Volim te. Dugo sam se to bojao priznati, ali sad znam. Nikad ne bih uživao u smrti tvog oca, tuzi koju osjećaš otkad si ga izgubila ili praznini koja mene ispunjava otkad si otišla. Ali silno sam zahvalan što si morala otići. Nisam siguran koliko bi mi dugo trebalo da to shvatim, da nisam počeo pokušavati zamisliti život bez tebe. Sad s apsolutnom sigurnošću znam da to nije život kakav želim. Volio bih da sam pravi umjetnik kao ti pa da mogu pronaći način da ti kažem što mi sve značiš. America, ljubavi moja, ti si sunčevo svjetlo što se razlijeva kroz stabla. Ti si smijeh koji se probija kroz tugu. Ti si povjetarac u vrelom danu. Ti si jasnoća usred zbunjenosti. Ti nisi svijet, ali si sve što svijet čini dobrim. Bez tebe, moj život još uvijek bi postojao, ali ništa više od togu. Rekla si da će se jedno od nas morati odvažiti na skok u nepoznato da bi sve postalo kako treba. Mislim da sam otkrio kanjon koji treba preskočiti i nadam se da ćeš me čekati na drugoj strani. Volim te, America Zauvijek tvoj,

Maxon

TRIDESETO POGLAVLJE

Velika dvorana bila je dupkom puna. Umjesto kralja i kraljice, srediste pozornosti za promjenu bio je Maxon. Maxon, Kriss i ja sjedili smo za okićenim stolom na povišenoj pozornici. Naš mi se razmještaj činio varljivim. Bila sam s Maxonove desne strane. Oduvijek sam mislila da je dobro biti nekom s desna, da je to počasni položaj. Ali dosad je sve vrijeme proveo razgovarajući s Kriss. Kao da već nisam znala što slijedi. Nastojala sam djelovati sretno dok sam se ogledavala po dvorani. Gavril je, naravno, stajao u kutu i govorio u kameru, izvješćujući o zbivanjima. Ashley se nasmiješila i mahnula mi, a Anna, koja je stajala pokraj nje, namignula mi je. Kimnula sam im, još uvijek previše nervozna da bih išta izustila. U stražnjem dijelu prostorije, u varavo čistoj odjeći. August, Georgia i još nekoliko sjevernjačkih pobunjenika sjedili su za zasebnim stolom. Naravno da je Maxon želio da dođu i upoznaju njegovu buduću suprugu. Nije imao pojma da je jedna od njih. Napeto su promatrali prostoriju, kao da se boje da bi ih svakoga trena neki stražar mogao prepoznati i napasti. Međutim, činilo se da stražari ne obraćaju pozornost na njih. Zapravo, ovo je bio prvi put da sam ih vidjela tako rastresene: lutali su pogledima po dvorani, a nekoliko njih djelovalo je vrlo napeto. Zamijetila sam i da se jedan ili dvojica nisu obrijali i da izgledaju pomalo neuredno. Međutim, događaj je bio važan. Možda samo nisu imali vremena. Pogled mi je skrenuo na kraljicu Amberly, koja je razgovarala sa svojom sestrom Adele i njezinim jatom djece. Blistala je. Dugo je čekala ovaj dan. Kriss će voljeti kao vlastitu kćer. Načas me zbog toga obuzela silna ljubomora. Okrenula sam se i ponovno promotrila lica Odabranih. Ovaj put, pogled mi se zaustavio na Celeste. U njezinim očima zapazila sam

jasno pitanje: Zašto si tako zabrinuta? Jedva zamjetno, odmahnula sam glavom, dajući joj do znanja da sam izgubila. Uputila mi je nježan osmijeh i nijemo: Bit će u redu. Kimnula sam i pokušala vjerovati joj. Celeste se okrenula na drugu stranu, nasmijavši se nečemu što je netko rekao. Napokon sam pogledala i nadesno i opazila lice stražara postavljenog najbliže našem stolu. Međutim, Aspen je bio rastresen. Osvrtao se naokolo kao i mnogi drugi muškarci u odori, ali kao da se pokušavao nečega sjetiti. Kao da je u glavi rješavao zagonetku. Poželjela sam da pogleda prema meni, da mi možda nijemo pokuša objasniti zbog čega je zabrinut, ali nije to učinio. – Pokušavaš dogovoriti da se kasnije nađete? – upitao je Maxon, a ja sam naglo okrenula glavu. – Ne, naravno da ne pokušavam. – Ionako nije važno. Krissina obitelj doći će ovamo danas poslijepodne proslaviti, a tvoja da te odvede kući. Ne vole da zadnja gubitnica bude sama. Obično počne dramiti. Bio je tako hladan, tako suzdržan. Kao da uopće nije bio Maxon. – Ako želiš, možeš zadržati onu kuću. Plaćena je. Međutim, volio bih da mi vratiš pisma. – Pročitala sam ih – šapnula sam. – Divna su. Posprdno je zabrektao kao da je to bila šala. – Ne znam što me je spopalo. – Molim te, nemoj. Molim te. Volim te. – Namrštila sam se pred naletom suza. – Da. Se. Nisi. Usudila – naredio je Maxon kroz stisnute zube. – Nabaci osmijeh i ne skidaj ga do zadnje sekunde. Trepnula sam susprežući suze i slabašno se osmjehnula. – Poslužit će. I nemoj slučajno da li sklizne s lica dok ne izađeš odavde, je li jasno? – Kimnula sam. Pogledao me u oči. – Bit ću sretan kad odeš. Nakon što je istresao te zadnje riječi, osmijeh mu se vratio na lice, a on se ponovno okrenuo prema Kriss. Zurila sam u svoje krilo, nastojala disati i djelovati mimo i samouvjereno. Kad sam ponovno podigla pogled, nisam se usudila nikoga izravno promatrati. Mislila sam da neću moći poštovati Maxonovu zadnju želju ako tu učinim. Zato sam se zagledala u zidove. Zbog toga sam primijetila kad se većina stražara udaljila od njih na neki znak koji ja nisam vidjela. Iz džepova su izvukli crvene vrpce i zavezali ih oko glave. Zbunjeno sam gledala kako jedan od tih stražara s crvenim

oznakama prilazi s leđa Celeste i puca joj u zatiljak. Vriskovi i pucnji odjeknuli su odjednom. Grleni bolni krici ispunili su dvoranu pojačavajući kakofoniju Škripa stolaca, tijela koja su udarala o zidove i stampeda ljudi koji su pokušavali pobjeći najbrže što su mogli na visokim potpeticama i u odijelima. Muškarci su vikali pucajući, zbog čega je sve bilo još strasnije. Zaprepašteno sam gledala kako oko mene u nekoliko sekundi umire više ljudi nego što bi trebalo biti moguće. Potražila sam pogledom kraljicu i kralja, ali nije ih bilo. Spopao me strah jer nisam bila sigurna jesu li pobjegli ili su zarobljeni. Potražila sam Adele, njezinu djecu. Nigdje ih nisam opazila i to je bilo još gore od spoznaje da nema kralja i kraljice. Maxon je pokušavao smiriti Kriss. – Lezi na pod – rekao joj je. – Bit ćemo dobro. Pogledala sam nadesno tražeći Aspena i načas osjetila strahopoštovanje. Klečao je i ciljao, namjerno pucajući u mnoštvo. Mora da je bio jako siguran da je dobar strijelac, kad je to činio. Krajičkom oka opazila sam treptaj crvene boje. Najednom se pred nama našao stražar pobunjenik. Kad su mi na pamet pale riječi stražar pobunjenik, sve je sjelo na mjesto. Anne mi je rekla da se ovo već jednom dogodilo, kad su se pobunjenici dočepali stražarskih odora i ušuljali u palaču. Ali kako? Kad je Kriss ponovno vrisnula, shvatila sam da stražari koji su bili poslani u naše kuće uopće nisu dezertirali. Bili su mrtvi i zakopani, a njihova ukradena odjeća sad je stajala tik ispred nas. Ta mi informacija, naravno, nije bila ni od kakve koristi. Znala sam da bih trebala potrčati, da bi Maxon i Kriss trebali potrčati ako žele preživjeti. Ali bila sam kao paralizirana dok je prijeteći lik podizao pištolj ciljajući u Maxona. Pogledala sam Maxona, a on je pogledao mene. Poželjela sam da imam vremena obratiti mu se. Ponovno sam se okrenula prema onom muškarcu. Licem mu je preletio zabavljen izraz. Kao da je pomislio da će to njemu biti mnogo zabavnije, a Maxonu mnogo bolnije, lagano je pomaknuo pištolj ulijevo i uperio ga u mene. Nisam se ni sjetila vrisnuti. Nisam se mogla pomaknuti, ali opazila sam mrlju Maxonova sakoa kad je skočio prema meni. Pala sam, ali ne u onome smjeru u kojem sam mislila da ću pasti. Maxon me promašio i tresnuo na pod ispred mene. Kad sam prizemljila, ugledala sam Aspena. Dotrčao je do stola i prevrnuo moj stolac, bacivši se na mene. – Imam ga! – netko je povikao. – Nađite kralja!

Čula sam nekoliko oduševljenih povika, sretnih zbog te objave. I vriskovc. Nebrojene vriskove. Kad sam se prenula iz obamrlosti, zvukovi su ponovno nagrnuli u moje uši. Novi stolci i tijela s treskom su padali na pod. Stražari su izvikivali naredbe. Pucalo se, a mučni praskovi probijali su mi uši. Buka je bila paklenska. – Jesi li ozlijeđena? – upitao je Aspen kroz taj metež. Mislim da sam odmahnula glavom. – Ne miči se. Gledala sam kako ustaje, namješta se i cilja. Ispalio je nekoliko metaka, usredotočena pogleda i ležerna drmanja. Prema položaju njegova oružja, činilo se da nam se pokušavaju približiti novi pobunjenici. Zahvaljujući Aspenu, to im nije pošlo za rukom. Brzo promotrivši situaciju, ponovno je čučnuo. – Izvući ću je odavde prije nego što stvarno poludi. Otpuzao je preko mene i zgrabio Kriss koja je ridala prekrivši uši dlanovima. Aspen ju je uhvatio za bradu i ošamario je. Od zaprepaštenosti je zanijemila dovoljno dugo da sasluša njegove zapovijedi i pođe s njim iz dvorane, putem štiteći glavu. Buka je jenjavala. Ljudi sad sigurno odlaze. Ili umiru. Tad sam zamijetila posve nepomičnu nogu koja je virila ispod stolnjaka. Gospode! Maxon! Otpuzala sam pod stol i zatekla Maxona koji je teško disao dok mu se velika crvena mrlja širila košuljom. Rio je ranjen ispod lijevog ramena i rana je izgledala ozbiljno. – Oh, Maxone! – uzviknula sam. Nesigurna što bih drugo učinila, pritisnula sam rub svoje haljine na njegovu ranu. Malo se lecnuo. – Jako mi je žao. Podigao je ruku i prekrio moju. – Ne, meni je žao – rekao je. – Tek što nisam upropastio i tvoj i moj život. – Ne govori. Samo ostani uz mene, dobro? – America, pogledaj me. Trepnula sam nekoliko puta i podigla pogled do njegovih očiju. Iako ga je boljelo, smiješio mi se. – Slomi mi srce. Slomi ga tisuću puta ako želiš. Ionako je oduvijek bilo samo tvoje da ga slomiš. – Psst – ušutkivala sam ga. – Voljet ću te do posljednjeg daha. Svaki otkucaj moga srca tvoj je. Ne želim umrijeti da to ne znaš. – Molim te, nemoj – zagrcnula sam se. Podigao je ruku s moje i provukao je kroz moju kosu. Pritisak je

bio lagan, ali za mene dovoljan da znam što želi. Sagnula sam se i poljubila ga. U tome poljupcu bili su svi naši poljupci, sva neizvjesnost, sva nada. – Maxone, nemoj odustajati. Volim te. Molim te, ne odustaj. Nesigurno je udahnuo. U tom trenu, Aspen se zavukao ispod stola, a ja sam preplašeno zacičala prije nego što sam shvatila da je to on. – Kriss je u skloništu. Vaše Veličanstvo – rekao je Aspen, služben od glave do pete. – Sad ste vi na redu. Možete li ustati? Maxon je odmahnuo glavom. – Gubitak vremena. Odvedi nju. – Ali, Vaše Veličanstvo... – To je zapovijed – prekinuo ga je Maxon najodlučnije što je mogao. Maxon i Aspen netremice su se promatrali jednu dugu sekundu. – Da, gospodine. – Ne! Ne idem! – Ići ćeš. – Maxon je zvučao umorno. – Mer, dođi. Moramo požuriti. – Ne idem! Kao da mu je najednom posve dobro, Maxon je naglo posegnuo za Aspenovom odorom i čvrsto je uhvatio. – Mora preživjeli. Shvaćaš li me? Učini šio god je potrebno, ali ona mora ostati živa. Aspen je kimnuo i ščepao moju ruku čvršće nego što sam zamišljala mogućim. – Ne! – viknula sam. – Maxone, molim te! – Budi sretna – šapnuo je stisnuvši mi ruku posljednji put dok me je Aspen silom odvlačio. Kad smo stigli do vrata, Aspen me gurnuo uza zid. – Prestani! Čut će te. Što te prije odvedem do skloništa, to ču se prije moči vratiti po njega. Moraš učiniti sve što li kažem, razumiješ? Kimnula sam. – U redu, budi tiho i pazi – rekao je ponovno izvlačeći pištolj i vukući me u hodnik. Provjerili smo obje strane i opazili kako se netko trčeći udaljava u dnu hodnika. Kad je taj netko nestao iz vida, krenuli smo. Iza ugla naletjeli smo na stražara na podu. Aspen mu je provjerio puls i odmahnuo glavom. Uzeo je stražarov pištolj i pružio mi ga. – Što bih ja trebala s njime? – prestravljeno sam upitala. – Pucaj. Ali prije toga provjeri pucaš li u prijatelja ili neprijatelja. Ovo je krvoproliće.

Nekoliko napetih minuta skrivali smo se po kutovima i provjeravali skloništa koja su već bila zauzeta i zaključana. Većina akcije po svemu sudeći preselila se na kat ili van jer su zidovi prigušili pucnjeve i bezlične vriskove. Svejedno, svaki put kad bismo čuli makar i najtiši šum, zastali bismo. Aspen je provirio iza ugla. – Odavde ne možemo pobjeći i zato dobro otvori oči. Kimnuta sam. Brzo smo stigli do kraja kratkoga hodnika i prvo što sam zamijetila bilo je jarko sunčevo svjetlo koje je dopiralo kroz prozor. Zar nebo ne zna da se svijet raspada? Kako sunce danas može sjati? – Molim te, molim te, molim te – šaptao je Aspen posežući prema bravi. Milosrdno, otvorila se. – To! – uzdahnuo je otvarajući vrata, zapriječivši pogled na pola hodnika. – Aspene, ne želim u sklonište. – Moraš. Moraš biti sigurna, zbog mnogih ljudi. I... moraš nešto učiniti za mene. – Što? Vrpoljio se. – Ako mi se nešto dogodi... moraš reći... Iza njegova ramena, u dnu hodnika pojavio se tračak crvene boje. Naglo sam podigla pištolj, uperila ga u taj lik i zapucala. Ni sekundu kasnije, Aspen me gurnuo u sklonište i zalupio vratima, ostavivši me samu u tami.

TRIDESET PRVO POGLAVLJE

Ne znam koliko sam dugo sjedila u skloništu. Stalno sam osluškivala hoću li čuti nešto s druge strane vrata, iako sam znala da je uzalud. Kad smo Maxon i ja prije nekoliko tjedana bili zaključani u skloništu, nismo čuli nijedan zvuk iz izvanjskoga svijeta. A pobunjenici su tad strašno razorili palaču. Svejedno, nadala sam se. Možda je Aspen dobro i tek što nije otvorio vrata. Ne može biti mrtav. Ne. Aspen je borac, oduvijek je bio borac. Kad su mu prijetili glad i siromaštvo, uzvratio je. Kad mu je smrt uzela tatu, pobrinuo se da njegova obitelj preživi. Kad je mene uzeo Izbor, kad je njega uzelo novačenje, to ga nije spriječilo da se ne nada. U usporedbi sa svime time, metak je sitnica, nešto posve nevažno. Nijedan metak neće oboriti Aspena Legera. Priljubila sam uho uz vrata, moleći se da začujem makar samo jednu riječ, dah, bilo što. Usredotočila sam se, osluškujući hoću li čuli nešto što zvuči kao Maxonovo teško disanje dok je ležao umirući ispod stola. Stisnula sam oči, preklinjući Boga da ga sačuva na životu. Naravno, svi u palači tražit će Maxona i njegove roditelje. Njima će prvima pomoći. Neće ga pustili da umre, ne mogu. Ali je li već beznadno? Izgledao je jako blijed. I posljednji stisak njegove ruke bio je vrlo slab.

Budi sretna. On me voli. Uistinu me voli. A ja volim njega. Usprkos svemu što nas je trebalo razdvojiti – našim kastama, našim pogreškama, svijetu oko nas – morali smo biti zajedno.

Trebala bih biti s njim. Posebno sad, dok leži i umire. Ne bih se smjela skrivati. Ustala sam i pipkala po zidovima tražeći prekidač za svjetlo. Pljeskala sam dlanovima po čeliku dok ga nisam pronašla. Promotrila sam prostor oko sebe. Bio je skučeniji od onog drugog skloništa u kojem sam bila. Imao je umivaonik, ali ne i zahod, samo kantu u kutu. Uz zid pokraj vrata bila je nagurana klupa, a na suprotnome zidu stajala je polica s nekoliko paketa hrane i pokrivačima. I na kraju, na podu, ležao je hladan pištolj i čekao. Nisam znala hoće li upaliti, ali morala sam pokušati. Odvukla sam klupu nasred prostorije i okrenula je širokim sjedalom prema vratima. Čučnula sam iza nje provjeravajući visinu i shvatila da mi neće pružiti posebnu zaštitu. Međutim, morat će biti dovoljna. Dok sam se uspravljala, spotaknuta sam se o glupu haljinu. Dašćući, tražila sam po policama. Tanki nož vjerojatno je bio za otvaranje i rezanje hrane, ali i na tkanini je bio jednako učinkovit. Kad sam skratila haljinu do koljena, od ostatka tkanine načinila sam improvizirani pojas i zagurala za njega nož. Navukla sam deke preko glave, očekujući da će biti šrapnela. Još jednom sam se osvrnula po prostoriji i pokušala vidjeti ima li u njoj još nešto što bih mogla ponijeti sa sobom, nešto što bih mogla upotrijebiti u drugu svrhu. Ne. To je bilo to. Sagnula sam se iza klupe, naciljala bravu, udahnula da se smirim i ispalila metak. Pucanj je odjeknuo u skučenom prostoru i preplašio me iako sam ga očekivala. Kad sam se uvjerila da metak ne odskače po skloništu, provjerila sam vrata. Iznad brave nalazila se rupica kroz koju su se vidjeli grubi slojevi metala. Bila sam ljutila što sam promašila, ali barem sam znala da bi moglo upaliti. Pogodim li bravu dovoljno puta, možda uspijem izaći. Sakrila sam se iza klupe i pokušala ponovno. Metak za metkom pogađao |e vrata, ali nikad na istome mjestu. Nakon nekog vremena uhvatio me očaj pa sam se uspravila, u nadi da će to pomoći. Uspjela sam samo izranjavati ruke krhotinama vrata koje su doletjele na mene. Tek kad sam čula mukli škljocaj, shvatila sam da sam potrošila sve metke i da sam zapela. Bacila sam pištolj i otrčala do vrata. Zaletjela sam se u njih svom snagom. – Otvori se! – Ponovno sam se zabila u vrata. – OTVORI SE.! Lupala sam šakama po vratima, ali nisam ništa postigla. – Ne! Ne, ne, ne! Moram izaći!

Vrata su stajala nijema i stroga, rugajući se svojom nepomičnošću mom očaju. Kliznula sam na pod i rasplakala se znajući da ništa ne mogu učiniti. Aspen je možda beživotno tijelo na samo nekoliko stopa od mene, a Maxon... dosad je već sigurno otišao. Priljubila sam koljena uz prsa i naslonila glavu na vrata. – Ako preživiš – šapnula sam – dopustit ću li da me zoveš draga. Neću se žaliti, obećavam. Nakon toga ostalo mi je samo čekali. Svako malo pokušavala sam pogodili koliko je sati, iako nije bilo načina da provjerim jesam li u pravu. Svaka beskonačno spora minuta izluđivala me. Nikad se nisam osjećala toliko bespomoćno, a briga me ubijala. Nakon cijele vječnosti, čula sam škljocanje brave. Netko je dolazio po mene. Nisam znala je li prijatelj ili nije pa sam uperila prazan pištolj u vrata. Barem će izgledati opasno. Vrata su se škripeći otvorila i zabljesnulo me svjetlo kroz prozorsko staklo. Znači li to da je još uvijek isti dan? Ili sljedeći? I nadalje sam ciljala, iako sam morala škiljiti. – Lady America, ne pucajte! – zamolio me stražar. – Opasnost je prošla! – Kako da ja to znam? Kako mogu znati da nisi jedan od njih? Stražar je pogledao niz hodnik i kimnuo nekome tko se približavao. August je zakoračio na svjetlo, a odmah za njim i Gavril. Iako mu je odijelo bilo praktički uništeno, njegova značka – sad sam shvatila da nalikuje Sjevernjaci – još uvijek je ponosno blistala na krvavom suvratku. Nikakvo čudo da su sjevernjački pobunjenici toliko mnogo znali. – America, gotovo je. Sredili smo ih – potvrdio je August. Uzdahnula sam preplavljena olakšanjem i spustila pištolj. – Gdje je Maxon? Je li živ? Je li se Kriss izvukla? – upitala sam Gavrila prije nego što sam se ponovno usredotočila na Augusta. – Ovamo me doveo jedan časnik, časnik Leger. Jesi li ga vidio? – Riječi su se iskotrljale gotovo prebrzo da bi bile razumljive. Osjećala sam se čudno, smušeno. – Mislim da je u šoku. Odvedi je u bolničko krilo, brzo – naredio je Gavril, a stražar me s lakoćom podigao u naručje. – A Maxon? – upitala sam. Nitko nije odgovorio. Ili sam dotad već izgubila svijest. Ne sjećam se. Kad sam se probudila, bila sam u krevetu. Osjećala sam peckanje

brojnih posjekotina, ali kad sam podigla ruke da ih promotrim, sve su bile čiste, a one veće zavijene. Bila sam sigurna. Uspravila sam se i osvrnula oko sebe pa shvatila da sam u nekom malom uredu. Promotrila sam stol i diplome na zidu i shvatila da ured pripada doktoru Ashlaru. Nisam mogla ostati ondje. Trebala sam odgovore. Kad sam otvorila vrata, shvatila sam zašto su me spremili u liječnikov ured. Bolničko krilo bilo je prepuno. Neki od lakše ozlijeđenih bili su smješteni po dvojica u krevetu, a drugi na pod između kreveta. Lako se moglo vidjeti da su najozbiljniji slučajevi na krevetima u stražnjem dijelu prostorije. Bez obzira na brojnost ranjenika, bilo je začudno tiho. Promotrila sam tražeći poznata lica. Je li dobro što ih ovdje ne pronalazim? Što to znači? Tuesday je ležala u krevetu i držala se za Emmicu. Tiho su plakale. Prepoznala sam nekoliko sluškinja, ali tek neodređeno. Kimnule su mi dok sam prolazila, kao da to iz nekog razloga zaslužujem. Kad se mnoštvo počelo razrjeđivati, počela sam gubili nadu. Maxon nije bio ondje. Da je bio, oko njega bi se okupilo jato ljudi i trčalo zadovoljiti svaku njegovu potrebu. Ali mene su smjestili u sporednu prostoriju. Možda su i njega? Opazila sam jednog stražara kojemu je lice bilo izbrazdano neobičnim brazgotinama. – Je li princ negdje ovdje? – tiho sam upitala. Ozbiljno je odmahnuo glavom. – Oh. Prostrjelna rana i slomljeno srce činili bi se dvjema različitim ranama. Ali osjećala sam kako krvarim jednako kao što je krvario Maxon. Nikakav pritisak ni šivanje neće zaustaviti ovo krvarenje, ništa neće zaustaviti bol. Nisam vrisnula, iako sam imala osjećaj da se u mojoj nutrini događa nešto slično. Samo sam pustila suze da se nijemo slijevaju niz lice. Ništa nisu otplavile, ali djelovale su kao obećanje. Ništa te nikad neće zamijeniti, Maxone. Spremila sam našu ljubav duboko u srce. – Mer? Okrenula sam se i ugledala zavijeni lik u jednom od zadnjih kreveta u bolničkom krilu. Aspen. Dah mi je zapeo dok sam mu se približavala nesigurnim koracima. Glava mu je bila zavijena, a krv probijala kroz zavoje. Prsa su mu

bila gola i mjestimice prekrivena modricama, ali najgora od svega bila je njegova noga. Potkoljenica mu je bila u debelom gipsu, a duboka posjekotina na bodru nespretno previjena. Budući da je bio odjeven samo u hlačice i da mu je druga noga bila ovlaš prekrivena plahtom, brzo sam shvatila koliko je ozbiljno ranjen. – Što se dogodilo? – šapnula sam. – Radije ne bih otkrio pojedinosti. Dugo sam uspio izdržali i likvidirao sam ih šestoricu– sedmoricu prije nego što me je netko pogodio u nogu. Liječnik kaže da ću vjerojatno moći hodati, ali trebat će mi štap. Barem sam ostao živ. Jedna suza nijemo je kliznula niz moj obraz. Bila sam tako zahvalna, preplašena i očajna. Nisam si mogla pomoći. – Mer, spasila si mi život. Pogled mi je poletio s njegove noge na njegovo lice. – Kad si pucala, preplašila si onog pobunjenika i dala mi dovoljno vremena da mu uzvratim. Da to nisi učinila, pogodio bi me u leđa i to bi bilo to. i hvala ti. Obrisala sam oči. – Ti si meni spasio život. Više puta. Već je i bilo vrijeme da li počnem vraćati uslugu. Nasmiješio se. – Sklon sam junačkim podvizima, zar ne? – Oduvijek si želio biti nečiji vitez u sjajnom oklopu. – Odmahnula sam glavom razmišljajući o svemu ito je učinio za one koje voli. – Mer, slušaj me. Kad sam rekao da ću te zauvijek voljeti, mislio sam ozbiljno. I mislim da bismo se, da smo ostali u Carolini, vjenčali i bili sretni. Siromašni, ali sretni. – Tužno se nasmiješio. – Ali nismo ostali u Carolini. Promijenila si se. I ja sam se promijenio. Bila si u pravu kad si rekla da nikome drugome nikad nisam dao priliku i da nikada to i ne bih učinio, da se nije dogodilo sve ovo. Nagon me tjera da se borim za tebe, Mer. Dugo mi je trebalo da shvatim kako ne želiš da to više činim. Ali kad sam shvatio, shvatio sam i da se ja više ne želim boriti za tebe. Zaprepašteno sam zurila u njega. – Uvijek ćeš imati dio moga srca, Mer, ali više nisam zaljubljen u tebe. Ponekad mislim da li još uvijek trebam ili da me još uvijek želiš, ali ne znam je li to točno. Zaslužuješ da uz tebe bude netko bolji od mene koji bi to shvatio kao obvezu. Uzdahnula sam. – A li zaslužuješ više nego da budeš moja rezervna varijanta. Ispružio je ruku i ja sam je prihvatila. – Ne želim da se ljutiš na mene.

– Ne ljutim se. I dobro je znati da se ni li ne ljutiš na mene. Iako je mrtav, još uvijek ga volim. Aspen se namrštio. – Tko je mrtav? – Maxon – šapnula sam, ponovno na rubu suza. Asptin je kratko Šutio. – Maxon nije mrtav. – Molim? Ali onaj je stražar rekao da nije ovdje i da... – Naravno da nije ovdje. On je kralj. Oporavlja se u svojoj sobi. Bacila sam se na Aspena da ga zagrlim, a on je prostenjao od siline moga zagrljaja, ali bila sam previše sretna da bih pazila. Tad su se sretne i nesretne vijesti pomiješale. Polako sam se odmaknula. – Zar je kralj poginuo? Aspen je kimnuo. – I kraljica? – Ne! Zadrhtala sam, ponovno trepćući. Rekla je da je mogu zvali mama. Što će Maxon bez nje? – Zapravo, da nije bilo sjevernjačkih pobunjenika, možda se ni Maxon ne bi izvukao. Oni su presudili. – Stvarno? Vidjela sam čuđenje i uvažavanje u njegovim očima. – Pobunjenici su trebali nas trenirati. Oni se bore drugačije. Znaju što treba učiniti. Prepoznao sam Augusta i Georgiju u Velikoj dvorani. Imali su pojačanje izvan zidina palače. Kad su shvatili da nešto nije kako treba... znaš, već otprije su znali kako će brzo ući u palaču. Ne znam odakle im oružje, ali bez njih bismo svi nastradali. Jedva sam uspijevala sve to pojmiti. I nadalje sam spajala sve informacije u cjelinu kad su se vrata otvorila i prekinula tiho mrmljanje u bolničkom krilu. Zabrinuto lice promatralo je prostoriju, i iako joj je haljina bila poderana, a kosa se rasula oko lica, odmah sam je prepoznala. Aspen ju je zanao i prije nego što sam ja to dospjela. – Lucy! – uzviknuo je uspravljajući se. Znala sam da ga je taj pokret sigurno zabolio, ali na njegovu licu nije bilo traga boli. – Aspene! – zadahtala je Lucy i potrčala prema njemu, preskačući preko ljudi kad je to bilo potrebno. Bacila mu se u zagrljaj, neprestano mu ljubeći lice. Iako je prostenjao od boli kad sam ga ja zagrlila, bilo mi je jasno da u tome trenu Aspen ne osjeća ništa osim čiste sreće. – Gdje si bila? – upitao je.

– Na četvrtom katu. Tek sad stižu do skloništa tamo gore. Došla sam najbrže što sam mogla, što se dogodilo? – lako je obično nakon napada pobunjenika bila jako uspaničena, Lucy je sada djelovala pribrano i vidjela samo Aspena. – Dobro sam. A ti? Treba li ti liječnik? – Aspen se osvrnuo, pokušavajući pronaći nekoga tko će pomoći. – Ne. Nemam ni ogrebotine – uvjeravala ga je. – Samo sam se brinula kako si ti. Aspen se zagledao u Lucyne oči s apsolutnim obožavanjem. – Sad kad si li ovdje, sve je dobro. Milovala ga je po licu, pazeći da mu ne pomakne zavoje. On ju je zagrlio oko vrata i nježno privukao k sebi pa poljubio. Nikome nije trebao vitez više nego Lucy, a nitko je ne bi mogao zaštititi bolje od Aspena. Posve su se izgubili jedno u drugome, pa nisu primijetili da se udaljavam, da idem potražiti jedinu osobu koju sam doista željela vidjeti.

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

Po izlasku iz bolničkog krila pružila mi se prilika promotriti palaču. Bilo je teško pojmiti koliko je razorena. Hrpetina razbijenog stakla prekrivala je pod i optimistično svjetlucala na danjem svjetlu. Uništene slike, dijelovi zida dignuti u zrak i prijeteće crvene mrlje na sagovima podsjetili su me koliko smo svi bili blizu smrti. Zaputila sam se stubama nastojeći izbjeći radoznale poglede. Dok sam se penjala s drugoga na treći kat, na podu sam zamijetila naušnicu. Nisam mogla ne zapitati se je li njezina vlasnica još uvijek živa. Stigla sam do odmorišta i na putu prema Maxonovoj sobi opazila mnogo stražara. Pretpostavila sam da je to neizbježno. Budem li morala, možda ću ga zazvati. Možda će im reći da me puste da prođem... kao one večeri kad smo se upoznali. Vrata Maxonove sobe bila su otvorena i ljudi su užurbano ulazili i izlazili, donoseći dokumente ili odnoseći pladnjeve. Šest stražara poredalo se uza zid prema vratima i ja sam se pripremila da će me otpraviti. Ali kad sam se približila, jedan od stražara primijetio me je. Zaškiljio je, kao da dvostruko provjerava jesam li to ja. Prepoznao me i stražar koji je stajao pokraj njega i jedan po jedan, svi stražari naklonili su se, duboko i s poštovanjem. Jedan od stražara uz vrata ispružio je ruku. – Čeka vas, gospo. Pokušala sam biti netko tko zavređuje čast koju mi ukazuju. Uspravila sam se u hodu, iako mi izgrebene ruke i podrezana haljina nisu pomagale da izgledam dostojanstveno. – Hvala vam – odgovorila sam lagano kimnuvši. Jedna je sluškinja projurila pokraj mene dok sam ulazila. Maxon je bio u krevetu, lijeva strana njegovih prsa bila je zavijena ispod

obične platnene košulje. Lijeva ruka bila mu je u povezu, a desnom je držao dokument koji mu je jedan od savjetnika pojašnjavao. Izgledao je tako normalno, obično odjeven, raskuštrane kose. Istodobno, izgledao je mnogo važnije nego prije. Sjedi li malo uspravnije? Je li se njegovo lice nekako malo više uozbiljilo? Posve je očito bio kralj. – Vaše Veličanstvo – šapnula sam i duboko savila koljeno. Uspravljajući se, opazila sam vedar osmijeh u njegovim očima. – Stavrose, odložite dokumente ovdje. Biste li svi napustili prostoriju, molim vas? Moram razgovarati s damom. Svi oko njega naklonili su se i zaputili prema hodniku. Stavros je diskretno odložio dokumente na Maxonov noćni ormarić i namignuo mi u prolazu. Čekala sam da se vrata zatvore i tek tad zakoračila. Poželjela sam potrčati k njemu, pasti mu u zagrljaj i ostati zauvijek ondje. Ali koračala sam polako, zabrinuta da je možda požalio zbog zadnjih riječi koje mi je uputio. – Tako mi je žao zbog tvojih roditelja. – Još se ne čini stvarnim – odgovorio je pokazujući mi da sjednem na krevet. – Stalno mislim kako je otac u svojoj radnoj sobi, a mama u prizemlju, i kako će svakoga trena netko od njih doći ovamo. – Točno znam kakav je to osjećaj. Suosjećajno mi se nasmiješio. – Znam da znaš. – Ispružio je ruku i položio dlan na moj. To sam shvatila kao dobar znak i uzvratila mu stiskom. – Pokušala ga je spasiti. Jedan stražar rekao mi je da je pobunjenik naciljao moga oca, ali ona se ispriječila. Prva je poginula, a otac odmah za njom. Odmahnuo je glavom. – Uvijek je bila nesebična. Do posljednjeg daha. – Ne bi trebao biti toliko iznenađen. Jako si joj sličan. Iskrivio je lice. – Nikada neću biti dobar kao ona. Silno će mi nedostajati. Protrljala sam mu ruku. Kraljica nije bila moja majka, ali i meni će nedostajati. – Barem si ti živa i zdrava – rekao je, ne gledajući me u oči. – Barem imam to. Dugo smo šutjeli i ja nisam znala što bih rekla. Da spomenem što mi je rekao? Da ga upitam za Kriss? I hoće li sad uopće željeti razmišljati i o čemu od toga? – Nešto li želim pokazati – najednom je objavio. – Da se razumijemo, riječ je tek o gruboj skici, ali mislim da će li se svidjeti. Otvori ovu ladicu. Trebalo bi biti na vrhu. Otvorila sam ladicu njegova noćnog ormarića i odmah zamijetila

hrpu ispisanih papira. Upitno sam pogledala Maxona, ali on je samo kimnuo glavom prema papirima. Počela sam čitati dokument i pokušavala shvatiti njegovo značenje. Došla sam do kraja prvog ulomka pa pročitala sve iznova, sigurna da se varam. – Zar ćeš... ukinut ćeš kaste? – upitala sam pogledavši Maxona. – To je plan – s osmijehom je odgovorio. – Ne želim da se previše uzbuđuješ. Za to će trebati puno vremena, ali mislim da će upaliti. Vidiš – listao je stranice ogromnog dokumenta i pokazao na jedan ulomak. – Želim početi od dna. Planiram najprije ukinuti Osmice. Potrebni su nam mnogi građevinski radovi i mislim da bi se uz malo truda Osmice mogle pripojiti Sedmicama. Nakon toga, postaje škakljivo. Mora postojati način da se riješimo stigma koje dolaze uz brojeve. To je moj cilj. Bila sam zapanjena. U životu sam upoznala samo svijet u kojem sam svoju kastu nosila kao komad odjeće. A evo me gdje u ruci držim nešto što govori da te nevidljive granice koje smo povukli među ljudima napokon mogu biti izbrisane. Maxonova ruka dodimula je moju. – Želim da znaš da si za sve ovo zaslužna ti. Od dana kad si me pozvala u hodnik i rekla mi da si bila gladna, radim na ovome. To je bio jedan od razloga zašto sam se onako uzrujao nakon tvoje prezentacije: imao sam mirniji način za postizanje posve istog cilja. Ali od svih stvari koje sam želio učiniti za svoju domovinu, ova mi nikad ne bi pala na pamet da nisam upoznao tebe. Udahnula sam i ponovno pogledala stranice dokumenta. Razmislila sam o godinama svog kratkog i brzog života. Nikad nisam očekivala da ću učiniti išta više osim pjevati na kućnim proslavama drugih ljudi i možda se jednoga dana udati. Pomislila sam što će ovo značiti narodu Ilee i bila sam izvan sebe od sreće. Osjećala sam se počašćeno i ponosno. – Ima još nešto. – Maxon je oklijevao dok sam ja i nadalje gutala pogledom riječi ispred sebe. Tad je najednom povrh papira gurnuo otvorenu kutijicu s prstenom koji je blistao na svjetlu što se razlijevalo kroz prozore. – Već neko vrijeme spavam s tom prokletinjom pod jastukom – rekao je šaljivo razdraženo. Pogledala sam ga, ali ništa nisam odgovorila jer sam još uvijek bila previše zapanjena. Bila sam sigurna da u mom pogledu vidi pitanja, ali i on je imao svoja. – Sviđa li ti se? Mreža tankih zlatnih vitka uzdizala se u krug prstena na vrhu

kojega su bila isprepletena dva dragulja – jedan zeleni, drugi grimizni. Znala sam da je onaj grimizni kamen mjeseca mog rođenja, pa je zeleni zacijelo njegov. Evo nas, dvije točkice svjetla koje rastu zajedno, nerazdvojne. Željela sam progovoriti i nekoliko sam puta otvorila usta pokušati. Ali uspjela sam se samo nasmiješiti, treptanjem suspregnuti suze i kimnuti. Maxon se nakašljao. – Već sam dvaput pokušao ovo učiniti u velikom stilu i spektakularno sam podbacio. U ovome stanju ne mogu ni kleknuti. Nadam se da mi nećeš zamjeriti ako to učinim priprosto. Kimnula sam. Još uvijek nisam mogla pronaći nijednu riječ u cijelom svom tijelu. Progutao je slinu i slegnuo neozlijeđenim ramenom. – Volim te – jednostavno je rekao. – To sam ti davno trebao reći. Možda bismo tad izbjegli mnoge glupe pogreške. S druge strane – dometnuo je s tračkom osmijeha na licu – ponekad mislim da sam te ovako duboko zavolio upravo zbog svih tih zapreka. Suze su se nakupile u kutovima mojih očiju, balansirajući na trepavicama. – Ono što sam li rekao istina je. Moje srce je tvoje da ga slomiš. Kao što već znaš, radije bih umro nego te vidio kako patiš. U tronu kad su me pobunjenici pogodili, kad sam se srušio na pod siguran da se mom životu približava kraj, jedino o čemu sam mislio bila si ti. Maxon je morao prekinuti. Progutao je slinu i vidjela sam da je i on na rubu suza. – U tim sekundama, oplakivao sam sve što sam izgubio. Kako te nisam dospio vidjeti dok koračaš prema meni u crkvi, kako nikad neću vidjeti tvoje lice na našoj djeci, kako nikad neću vidjeti srebrne vlasi u tvojoj kosi. Istodobno, pomirio sam se s time. Ako je moja smrt značila da ćeš li preživjeti – ponovno je slegnuo jednim ramenom – kako to može biti išta osim dobro? Na te riječi izgubila sam kontrolu i suze su nagrnule. Kako sam ikada dosad mogla pomisliti da znam što znači biti voljen? Ništa se nije moglo usporediti s osjećajem koji se širio iz moga srca i ispunjavao apsolutnom toplinom svaki milimetar moga tijela. – America – nježno je rekao Maxon, prisiljavajući me da obrišem oči i pogledam ga. – Znam da ovdje vidiš kralja, ali da budem jasan: ovo nije zapovijed. Ovo je molba. Preklinjem te, učini me najsretnijim muškarcem na svijetu. Molim te, učini mi tu čast i udaj se za mene.

Nisam mogla izgovoriti koliko silno to želim. Ali ondje gdje me je glas izdao, tijelo je uspjelo. Uvukla sam se u Maxonov zagrljaj i čvrsto stisnula uz njega, sigurna da nas ništa nikad neće moći razdvojiti. Kad me je poljubio, osjetila sam kako moj život sjeda na svoje mjesto. U Maxonovu naručju pronašla sam sve što sam ikad željela – stvari za koje nisam ni znala da ih tražim. A ako imam njega da me vodi, da me drži, tad se mogu boriti protiv cijeloga svijeta. Kad se Maxon odmaknuo i pogledao me u oči, činilo mi se da je naš poljubac previše brzo završio. Vidjela sam to na njegovu licu. Doma sam. I napokon sam pronašla glas. – Da.

EPILOG

Pokušavam ne tresti se, ali uzalud. Svaka bi se djevojka tresla. Današnji je dan važan, haljina je teška, a oči koje promatraju bezbrojno. Znam da bih trebala biti hrabra, ali drhtim. Znam da ću, kad se vrata otvore, ugledati Maxona kako me čeka pa se držim tog obećanja i pokušavam opustiti dok oko mene dovršavaju – posljednje sitne pojedinosti. – Oh! Evo našeg šlagvorta – kaže mama primijetivši da se glazba promijenila. Silvia maše mojoj obitelji da joj se pridruži. James i Kenna su spremni. Gerad trčkara naokolo i već gužva svoje odijelo, a May ga očajnički pokušava zadržati na jednome mjestu barem dvije sekunde. Iako je pomalo raskuštran, danas svi oni izgledaju iznenađujuće otmjeno. Lako sam presretna jer su svi koji me vole sa mnom, boli me što tata nije ovdje. Međutim, osjećam ga, čujem kako mi šapće koliko me voli, koliko je ponosan na mene, koliko dražesno izgledam, i ako sam ga dobro poznavala da mi se čini da znam što bi mi točno danas rekao. Nadam se da će tako zauvijek ostati, da on nikad neće doista otići. Toliko sam zadubljena u svoja sanjarenja da mi se May uspijeva prišuljati. – Izgledaš predivno, Ames – kaže i podigne ruku kako bi dodirnuta čipkani visoki ovratnik moje haljine. – Mary je nadmašila samu sebe, zar ne? – odgovaram i sama dodirujući haljinu. Mary je jedina od mojih prvotnih sluškinja koja je još uvijek sa mnom. Kad se prašina slegnula, shvatili smo da je izgubljeno mnogo više života nego što smo isprva mislili. Lucy je preživjela napad i odlučila povući se iz službe, ali Anne je poginula. Još jedno prazno mjesto danas koje treba biti popunjeno. – Ames, pa ti se treses. – May me hvata za ruke i pokušava ih umiriti, smijući se mojoj nervozi. – Znam. Ne mogu si pomaći.

– Marice – zazove May. – Dodi mi pomoći da smirim Amcrieu. Moja jedina djeveruša prilazi, očiju sjajnih kao i uvijek. Uz njih dvije oko sebe osjećam kako moja napetost polako popušta. – Ne brini se, America. Sigurna sam da će se pojaviti – zadirkuje me Marlee. May se smije, a ja zamahujem rukom na njih dvije. – Ne brinem se da će se predomislili! Bojim se da ću se spotaknuti ili pogrešno izgovoriti njegovo ime ili nešto. Prava sam majstorica za zabrljati – tužim se. Marlee spušta čelo na moje. – Ništa ne bi moglo zabrljati današnji dan. – May! – prosikće mama. – U redu, mama gubi živce. Vidimo se. – May mi udijeli poljubac u obraz pazeći da na njemu ne ostane mrlja od ruža za usne i odlazi svojim putem. Glazba svira, mama i ona nestaju iza ugla i proredom između crkvenih klupa koji čeka mene. Marice se odmakne. – Jesam li ja sljedeća? – Jesi. Usput, krasno li stoji ova boja. Marlee isturi kuk, pozirajući u haljini. – Imate sjajan ukus. Vaše Veličanstvo. Iznenađeno zadašćem. – Nitko me još nije tako nazvao. Gospode, to će biti moje ime manje-više svima. – Pokušavam se brzo naviknuti na te riječi. Krunidba je dio vjenčanja. Prvo zavjeti Maxonu pa zavjeti Illéi. Prstenje pa krune. – Nemoj mi se sad ponovno unervoziti! – upozori me Marice. – Pokušavam! Hoću reći, znala sam da to dolazi, samo što je previše za jedan dan. – Ha! – uzvikne Marlee kad se glazba promijeni. – Čekaj do večeras. – Marlee! Prije nego što je uspijem prekoriti, Marlee pobjegne namigujući, a ja se moram zahihotati. Presretna sam što je ponovno u mom životu. Službeno sam je proglasila jednom od svojih dvorkinja, a Maxon Čartera svojim slugom. Javnosti je to bio jasan znak što se sprema s Maxonovom vladavinom, a ja sam bila sretna vidjevši koliko je mnogo ljudi pozdravilo tu promjenu. Slušam i čekam. Znam da će moji taktovi brzo uslijediti, pa koristim zadnju priliku da poravnam haljinu. Uistinu je veličanstvena. Bijela duga haljina prianja mi uz bokove i raspršuje se u valovima do poda. Kratki čipkani rukavi vode do visokog ovratnika s kojim uistinu izgledam kao princeza. Plašt bez.

rukava razlijeva se u povlači iza mene. Skinut ću ga na prijmu, na kojem namjeravam plesati sa svojim suprugom dok više ne budem mogla stajati na nogama. – Mer, jesi li spremna? Okrećem se prema Aspenu. – Da. Spremna sam. Aspen ispruži ruku i ja provučem svoju kroz njegovu. – Izgledaš nevjerojatno. – Ni ti nisi loš ovako skockan. – iako se smješkam, znam da on zamjećuje moju nervozu. – Nema razloga za zabrmulost – hrabri me, a njegov samouvjereni osmijeh uvjerava me da govori istinu, kao i uvijek. Duboko udahnem i kimnem. – U redu. Samo mi nemoj dopustiti da padnem. – Ne brini se. Budeš li izgledala nesigurna na nogama, dodat ću li ovo. – Podigne tamnoplavi štap posebno načinjen kako bi bio u skladu s njegovom svečanom odorom, a ja se nasmijem na pomisao da ušećem sa štapom. – Tako treba – kaže on, sretan što na mom licu vidi iskren osmijeh. – Vaše Veličanstvo? – obrati mi se Silvia. – Vrijeme je. – U njezinu glasu osjeća se dašak strahopoštovanja. Kimnem Silviji pa Aspen i ja krenemo prema vratima. – Obori ih s nogu – kaže Aspen časak prije nego što glazba postane glasnija i nas dvoje nađemo se pred uzvanicima. Bujica straha ponovno me preplavi. Iako smo nastojali da popis gostiju ne bude dugačak, stotine ljudi smjestilo se na klupe između kojih sad prolazim na putu do Maxona. I dok ustaju kako bi me pozdravili, ne vidim ga. Moram samo vidjeti njegovo lice. Pronađem li njegove mirne oči, znat ću da mogu sve ovo. Smješkam se i nastojim ostati smirena, ljupko kimajući našim gostima, zahvaljujući im na njihovu dolasku. Ali Aspen zna. – Mer, u redu je. Pogledam ga i ohrabrenje na njegovu licu pomaže. Hodam dalje. Oltaru se ne približavam najgracioznije na svijetu. Ni najbrže. Kako je Aspenova noga ozbiljno ozlijeđena, polako šepesamo. Ali koga sam drugog mogla pitati? Koga bih drugog pitala? Aspen je sad uskočio u novu ulogu. Ne dečka, ne prijatelja, nego obitelji. Očekivala sam da će odbiti, strahovala da će ga moja molba iz. nekog razloga uvrijediti. Ali rekao je da je počašćen i zagrlio me kad sam ga upitala. Privržen i pouzdan, sve do samoga kraja. To je moj Aspen.

Napokon u mnoštvu opažam poznato lice. Lucy sjedi s ocem. Blista od ponosa zbog mene, iako zapravo jedva može svrnuti pogled s Aspena. Dok prolazimo pokraj nje, Aspen se dodatno uspravi, ponosan i samouvjeren. Znam da će uskoro bili njezin red i radujem se tome. Aspen nije mogao bolje odabrati. Uz nju su u redovima najbližima oltaru ostale Odabrane. Hrabro je od njih što su došle zbog mene, jer nisu prisutni svi koji su danas trebali biti ovdje. Svejedno, smiješe se, čak i Kriss, iako vidim tugu u njezinim očima. Iznenađena sam koliko mi je žao što Celeste nije ovdje. Mogu je zamisliti kako koluta očima pa namiguje, ili nešto slično. Ispaljuje neki štos na rubu arogancije. Stvarno mi nedostaje. Nedostaje mi i kraljica Amberly. Mogu samo zamisliti koliko bi bila sretna danas kad napokon dobiva kćer. Imam osjećaj da mi je zbog udaje za Maxona dopušteno voljeti je na taj način, kao majku. Sigurna sam da uvijek hoću. Tu su i moja mama i May, koje su se uhvatile jedna za drugu tako čvrsto da izgledaju kao da se pridržavaju. Oko njih je beskonačno mnoštvo osmijeha. Gotovo mi je nepojmljivo koliko se osjećam voljenom. Njihova lica skreću mi pozornost, pa zaboravljam koliko sam blizu oltara. Kad ponovno okrenem glavu... on je ondje. U tom trenutku čini se da nema nikoga drugog. Da nijedna kamera ne snima, nijedna bljeskalica ne bljeska. Postojimo samo mi. Samo Maxon i ja. On nosi svoju krunu i odijelo s modrom ešarpom i ordenjem. Što sam ono rekla prvi put kad sam ga vidjela u njemu? Nešto o tome kako bi ga trebalo objesiti zajedno s lusterima, mislim. Smiješim se, prisjećajući se dugog putovanja koje nas je dovelo ovamo, pred oltar. Aspenovi zadnji koraci spori su, ali smireni. Stižemo do odredišta i ja se okrećem prema njemu. Aspen mi se još jednom nasmiješi, a ja se nagnem i poljubim ga u obraz, opraštajući se od toliko toga. Kratko se gledamo, on me hvata za ruku i polaže je u Maxonovu, predajući me. Maxon i on kimnu jedan drugome. U izrazima njihovih lica nema ničeg osim poštovanja. Mislim da nikad neću shvatiti sve što se dogodilo između njih, ali u tom trenutku čine se spokojnima. Aspen se odmakne, a ja zakoračim naprijed, stižući na ono mjesto za koje nikad nisam mislila da ću biti. Maxon i ja stanemo jedno uz drugo i obred započinje.

– Bog, moja draga – šapne on. – Ne počinji – upozoravam ga zauzvrat i oboje se smiješimo. Stišće moje ruke kao da su jedino što ga drži pričvršćenim za tlo, a ja se usredotočujem na to pripremajući se za riječi koje dolaze, obećanja koja nikad neću prekršiti. Zapravo, snaga današnjeg dana magična je. Ali čak i sad znam da ovo nije bajka. Znam da će biti teških, zbunjujućih razdoblja. Znam da se stvari neće uvijek događati kako mi želimo i da ćemo se morati potruditi da ne zaboravimo kako smo ovo sami odabrali. Neće biti savršeno, ne stalno. Ovo nije „i živjeli su sretno do kraja života“. Ovo je puno više od toga.

Kraj

ZAHVALE

Biste li jednostavno stavili dlan na stranicu i zamislili da vam dajem „pet“? Ozbiljno. Kako drugačije da vam zahvalim na čitanju mojih knjiga? Nadam se da vas je Amerikina priča zabavila koliko i mene, i nikad neću moći izraziti koliko sam sretna što ste odvojili vremena proputovati kroz nju sa mnom. Sjajni ste. Velika vam hvala! Prije svega, neizmjerna hvala tebi, Callawayu. Još uvijek mi uljepša dan kad vidim tvoj elektronički potpis „suprug Kiere Cass, autorice uspješnica New York Timesa” i presretna sam što si ponosan na mene. Hvala li što si bio moj najveći navijač tijekom cijeloga ovog putovanja. Volim te! Hvala vama, Guydent i Zuzu, što ste tako super klinci i puštate mamu da juri u ured raditi. Divni ste mali ljudi i jako vas volim. Mimoo, Poopa i striče Jody: hvala vam na potpori, a isto se odnosi i na Mirni, Papu i ujaka Chrisa. Mnoge sitnice ne bi se mogle dogoditi bez vaše pomoći i zato vam hvala što ste bili ne samo uz mene nego uz cijelu našu malu obitelj. Najboljoj agentici ikad. Elani Roth Parker. Silno sam željela da me zastupaš! Hvala li na vjeri, trudu i skuliranosti. Da se nađem u uličnoj tučnjavi, poželjela bih te uz sebe. To mislim na najbolji mogući način. GRLEC! Eriki Sussman, mojoj fantastičnoj urednici. Velik dio ove priče funkcionira zbog tebe. Velika ti hvala što si me uzela. Luda sam za tobom, tvojim ljubičastim olovkama i tvojim smajlićima! Žao mi je svih autora koji moraju raditi s urednikom koji nisi ti. Apsolutno si najbolja! Svima u Harper Teenu jer su super i jako marljivi. Čeznula sam vas zvati domom i ne mogu vjerovati koliko ste dobri prema meni! Velika vam hvala! Kathleen, koja se brine o inozemnim pravima. Hvala li što plasiraš moje knjige (i mene!) po cijelome svijetu! Još uvijek ne mogu vjerovati.

Samanthi Clark, jer je administratorica Facebook stranice obožavatelja Kiere Cass a da to nitko od nje ne traži i da se nikad ne potuži na posao koji joj time završi u krilu. To je lako cool od tebe! Hvala ti! Svima koji imaju Twitter, Tumbir ili Facebook profil. Često ne razumijem jezik na kojem pišete svoje postove, i već samo to mi je nepojmljivo! Hvala vam na marljivosti, kreativnosti i obraćanju. Doista ste najbolji! Georgiji Whitaker, jer je snimila uistinu sjajan video i zavrijedila da joj se ime nađe u knjizi. Hvala ti što si mi dopustila da ga posudim! Koga zaboravljam? Sigurno bar tisuću ljudi, znam... Crkvi Northstar (u koju sam, kunem se, počela ići dvije godine nakon što je nastao Izbor), hvala vam što ste dom obitelji Cass i na stalnom ohrabrenju. FTW– u... ne znam što bih rekla. Dečki, smiješni ste i volim vas. The Fray, One Direction, Jack’s Mannequin, Paramore, Elbor i mnoštvo drugih glazbenika: hvala vam što me godinama nadahnjujete. Vi ste bili gorivo za ove priče. Gorivo je bila i Coca-Cola Zero i dijetalni Wheat Thins keksi. Ponekad i Milk Duds. Vrlo su važni za moj opstanak kroz godine i zato hvala. Na kraju, i najvažnije od svega, zahvaljujem Bogu. Prije mnogo godina, pisanje me je spasilo od vrlo mračnog razdoblja u životu. Nije bilo na mom radaru, ali postalo mi je uže za spašavanje. Vjerujem da ga je milost dovela u moj život i moj me posao usrećuje čak i u najstresnijim danima. Osjećam se blagoslovljenom tisuću puta i mada živim od pisanja, još uvijek ne uspijevam pronaći riječi kojima bih izrazila svoju zahvalnost. Hvala!

Sken enc.-a Boden. Obrada Dex

Pomagali: Agata, Žapče, Goca...

Balkandownload