Ken Follet-Ušica Igle

FOLLETT, Ken

Ušica igle

CIP - katalogizacija v knjigi Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana 820-31 FOLLETT, Ken Ušica igle / Ken Follett; [preveo s engleskoga Vlado Opačić]. Ljubljana ; Zagreb : Mladinska knjiga, 1990. Prevod dela: Eye of the needle 19057408 Nijemci su bili gotovo potpuno prevareni -tek je Hitier pravilno naslućivao, ali on je oklijevao da se osloni na svoj predosjećaj... A. J. P. Taylor Engleska povijest 1914 -1945Zahvaljujem Malcolmu Hulkeu na neprocjenjivoj pomoći koju mi je velikodušno pružio.

i 'ili I >i' ' O > ,!1 i'./* i-' ! i\ il ' ' Predgovor U početku 1944. godine njemačka obavještajna služba prikupljala je podatke o golemoj vojsci na jugoistoku Engleske, Izviñački a vioni vraćali u se s fotografijama kasarni, uzletišta i floti-la brodova u Washu; generala Gcorgea S. Pattona vidjeli su kako u jasno prepoznatljivim ružičastim hlačama za jahanje vodi u šetnju svog bijelog buldoga; zamijećena je povećana aktivnost u eteru i razmjena signla izmeñu pukova na tom području; njemački špijuni u Engleskoj slali su vijesti koje su to potvrñivale. Nikakve vojske, dakako, nije bilo. Brodovi su bili krivotvorine od gume i drva, kasarne su zapravo bile filmske kulise, Patton pod svojom komandom nije imao ni jednog jedinog čovjeka, radio-poruke su bile besmislene, špijuni su bili dvostruki agenti. Cilj je bio da se neprijatelja dovede u zabludu kako se sprema invazija preko Pas de Caki i sa i kako bi na Dan D napad na Normandiju imao učinak iznenañenja. Bila je to velika, gotovo nemoguća obmana. Doslovno tisuće ljudi bile su umiješane u provoñenje te varke. Čudo bi bilo da ni jedan od Hillcrovih špijuna o tome nešto ne dozna. Je li bilo kakvih špijuna? Svojedobno su ljudi mislili da su okruženi onim što se tada nazivalo petom kolonom. Poslije rata nastao je mit da je MI5 taj soj pozatvarao do Božića 1936. Istina je, čini se, da ih je bilo vrlo malo: MI5 ih je stvarno gotovo sve poh vatao. No uvijek je potreban samo jedan... Znamo da su Nijemci zaista vidjeli znake koje su trebali vidje1ti u Istočnoj Angliji. Znamo i to da su posumnjali ne radi li se o obmani. A znamo i to da su se svojski trudili da proniknu istinu. Toliko povijest, a ja nisam otkrio nikakvih činjenica koje se već ne nalaze u povijesnim knjigama. Ono što slijedi je izmišljeno. A ipak, mislim da se nešto poput ovog moralo dogoditi... Camberlev, Surrev lipnja 1977.

1. Bila je to najhladnija zima u četrdeset i pet godina. Sela engleske provincije odsjekao je snijeg, a Temza se sledila. Jednog siječanjskog dana vlak iz Glasgovva za London stigao je u Euston s dvadeset i četiri sata zakašnjenja. Zbog snijega i zamračenja vožnja automobilom postala je opasna: prometne su se nesreće udvostručile, a ljudi su se šalili da je opasnije voziti noću austin 7 po Piccadillvju nego tenkom prijeći Siegfriedovu liniju.

A onda, kad je došlo proljeće, bilo je veličanstveno. Baražni baloni dostojanstveno su lebdjeli po jasnom plavom nebu, a na londonskim ulicama vojnici na dopustu očijukali su s djevojkama u haljinama bez rukava. Grad baš i nije izgledao kao prijestolnica države u ratu. Naravno, bilo je znakova ratnog stanja. Henry Faber, koji se od kolodvora Watcrloo biciklom vozio prema Highgateu, primjećivao ih je: gomile vreća s pijeskom ispred važnih javnih zgrada, Andcrsonova skloništa po vrtovima predgraña, propagandni plakati o evakuaciji i mjerama protuavionske zaštite. Faber je promatrao te stvari - bio je znatno pažljiviji od prosječnog željezničkog namještenika. Vidio je mnoštvo djece po perivojima i zaključio da evakuacija nije uspjela. Zapazio je znatan broj automobila na cesti, unatoč racioniranom benzinu, čitao je i o novim modelima što su ih oglašavali proizvoñači automobila. Znao je značenje noćne smjene radnika koji su se slijevali u tvornice u kojima, još prije nekoliko mjeseci, jedva da je bilo dosta posla i za dnevnu smjenu. Više od svega kontrolirao je pokrete jedinica po britanskoj željezničkoj mreži: svi su doku13menti prolazili kroz njegov ured. Iz tih se papira moglo mnogo doznati. Danas je, na primjer, ovjerio hrpu tiskanica koje su ga uvjerile u to da se prikupljaju nove ekspedicione snage. Bio je potpuno siguran da će brojati otprilike 100.000 ljudi i da su namijenjene Finskoj. Znakova je bilo, to je točno; no bilo je nečeg šaljivog u vezi s njima. U skečevima na radiju ismijavao se birokratizam ratnih propisa; u protuzračnim skloništima pjevalo se u zboru, a otmjene žene nosile su plinske maske u torbama koje su izradili modni kreatori. Pričale su o "dosadnom ratu". Odjednom je rat bio pre-napuhan i beznačajan, poput kakve filmske predstave. Sve uzbune, bez iznimke, bile su lažni alarmi. Faber je na stvari gledao drukčije - no on je bio osoba druge vrste. Usmjerio je bicikl na Archway Road i malko se nagnuo naprijed da svlada uzbrdicu, a duge noge neumorno su gazile pedale poput klipova kakve lokomotive. Bio je u odličnoj formi za svoju dob - a imao je trideset i devet godina - premda je u vezi s time lagao: lagao je on o većini stvari - kao mjera opreza. Kad se uspinjao brdašcem u Highgate, počeo se znojiti. Zgrada u kojoj je živio bila je jedna od najviših u Londonu, a zato se i bio odlučio da živi ondje. Bila je to viklorijanska kuća od opeka na kraju niza od šest zgrada. Kuće su bile visoke, uske i mračne, poput duša ljudi za koje su bile sagrañene. Svaka je imala tri kata i prizemlje s ulazom za služinčad - engleski srednji stalež iz devetnaestog stoljeća zahtijevao je da ima ulaz za služinčad premda nije imao slugu. Fabcr je bio ciničan prema Englezima. Kuća broj šest bila je vlasništvo gospodina Harolda Gardena, onog iz Garden's Tea And Coffcc, male tvrtke koja je skrahirala u velikoj krizi. Živeći po načelu da je insolventnost smrtni grijeh, bankrotirani gospodin Garden nije imao drugog izbora nego da umre. Kuća je bila sve što je ostavio svojoj udovici koja je tada morala uzeli stanare. Uživala je u tome da bude kućevlasni-ca, premda su pravila ponašanja njenog društvenog kruga zahtijevala da se pretvara kao da se toga pomalo stidi. Faber je imao sobu na najvišem katu s tavanskim prozorom. Živio je ondje od ponedjeljka do petka, a gospodi Garden je rekao da vikende provodi sa svojom majkom u Erilhu. Zapravo, imao je još jednu gazdaricu u Blackhcathu, koja ga je zvala gospodin Baker i koja 14 je vjerovala da je trgovački putnik nekog proizvoñača pisaćih potrepština te da cijeli tjedan provodi na putu. Odgurao je bicikl vrtnom stazom pod surim visokim prozorima sumornog pročelja. Stavio ga je u šupu i lokotom pričvrstio uz kosilicu za travu - bilo je protuzakonito ostaviti vozilo nezaključano. Sjemenski je krumpir klijao u kutijama koje su bile po cjeloj šupi. Gospoda Garden je lijehe sa cvijećem zbog ratnih potreba pretvorila u lijehe za povrće. Fabcr je ušao u kuću, objesio šešir na vješalicu, oprao ruke i otišao na čaj. Tri druga stanara već su jela: bubuljičavi momak iz Yorkshirca koji je nastojao ući u vojsku, prodavač slastica prorijeñene žuć-kastocrvenkaste kose i umirovljeni mornarički oficir koji je prema Fabcrovom uvjerenju bio degeneriran. Faber im je kim-nuo i sjeo. Prodavač je upravo pripovijedao neku šalu. "I tako zapovjednik eskadrile veli: 'Rano si se vratio!', a pilot kaže: 'Da, bacio sam letke u svežnjevima. Zar to nije u redu?', a zapovjednik eskadrile će na to: 'Bože sveti! Mogao si nekoga ozlijediti!'" Mornarički je oficir zahihotao, a Faber se nasmiješio. Ušla je gospoda Garden s čajnikom. - Dobar večer, gospodine Faber. Počeli smo bez vas - nadam se da ne zamjerate. Fabcr je tanko razmazao margarin po kriški kruha od neprosi-janog brašna i na trenutak poželio debelu kobasicu. - Vaš sjemenski krumpir spreman je za sadnju - rekao joj je. Faber je žurno ispijao čaj. Ostali su se prepirali oko toga je li ili nije trebalo Chambcrlaina najuriti i zamijenili Churchillom. Gospoda Garden glasno je izražavala svoja mišljenja, a zatim pogledala Fabera da vidi kako reagira. Bila je neuredna žena, malko predebela. Bila je Faberove dobi, nosila je odjeću tridese-togodišnjakinjc, a on je naslućivao da bi htjela drugog muža. Nije se uključio u raspru. Gospoda Garden je uključila radio. Malo je zujao, a onda se spiker oglasio: "Ovdje BBC, Tuzemni program. Opet onaj čovjek?'

Faber je već ranije čuo taj skeč. Redovito je opisivao njemačkog špijuna koji se zvao Funf. Ispričao se i popeo u svoju sobu. 15Nakon skeča Opet onaj čovjek gospoña Garden je ostala sama: mornarički je oficir s prodavačem otišao u točionicu, a momak iz Yorkshirea, koji je bio religiozan, otišao je na molitveni sastanak. Sjela je u salon s čašicom džina piljeći u zastore za zamračivanje i misleći o gospodinu Faberu. Kad barem na bi toliko vremena provodio u svojoj sobi! Trebala je društvo, a on je bio upravo takvo društvo kakvo je trebala. Zbog takvih se misli osjećala krivom. Da ublaži osjećaj krivnje, pomislila je na gospodina Gardena. Uspomene su joj bile poznate, ali zamagljene poput stare kopije filma izderanih perforacija i nerazgovijetne tonske snimke, stoga je, premda se lako mogla sjetili kako je to bilo kad je s njom bio ovdje u sobi, bilo teško zamisliti njegovo lice ili odjeću koju bi nosio ili pak primjedbu kojom bi popratio dnevne ratne vijesti. Bio je malen, okretan čovjek, uspješan u poslu kad je bio sretne ruke, a neuspješan onda kada nije bio, suzdržljiv u javnosti i beskrajno nježan u krevetu. Jako ga je voljela. Bit će mnogo žena u njenom položaju ako ovaj rat ikad pode onako kako treba. Natočila je još jednu čašu. Gospodin Fabcr bio je miran čovjek - u tome je bila nevolja. Kao da nije imao poroka. Nije pušio, u njegovom dahu nikad nije namirisala piće, a svaku je večer provodio u sobi slušajući klasičnu glazbu sa svog radija. Čitao je mnogo novina i odlazio na duge šetnje. Slutila je da je, unatoč skromnom namještenju, prilično pametan: njegov udio u razgovoru u blagovaonici uvijek je bio za nijansu promišljeniji od razmišljanja ostalih. On bi sigurno mogao dobili bolji posao kad bi samo pokušao. Kao da nije htio prihvatiti ono što zaslužuje. Tako je bilo i s njegovim izgledom. Bio je dobro grañen muškarac: visok, snažnog vrata i ramena, nimalo debeo, dugih nogu. Lice mu je bilo energično, visokog čela, duge čeljusti i svijello-plavih očiju; to lice nije bilo lijepo kao u filmske zvijezde, ali bilo je jedno od onih lica koja se sviñaju ženama. Bez obzira na usta - malena i tanka mogla je zamisliti da zna biti okrutan. Gospodin Garden bio je nesposoban za okrutnost. A ipak, na prvi pogled, nije bio od onih muškaraca koje bi žena dvaput pogledala. Hlače njegovog starog izlizanog odijela nikad nisu bile izglačane - ona bi mu to učinila, i to rado, ali on je nikad nije zamolio - a uvijek je nosio otrcani kišni ogrtač i sploštenu kapu lučkog radnika. Nije imao brkova, a kosu je svaka 16 dva tjedna šišao kratko. Kao da je želio izgledati posve beznačajno. Trebala mu je žena, u to nije bilo sumnje. Na trenutak se pitala da li bi on mogao biti ono što ljudi zovu ženskast, ali tu je pomisao brzo odbacila. Trebala mu je žena da ga dotjera i da mu potakne ambicije. Njoj je trebao muškarac za društvo i za - ljubav. Meñutim, nikad nije ništa poduzimao. Ponekad bi mogla vrištati zbog suzdržavanja. Bila je sigurna da je privlačna. Dok je natakala još jedan džin, pogledala se u zrcalo. Imala je zgodno lice i svijetlu kovrčaslu kosu, a imao bi je muškarac za što i uhvatili... Pri toj je pomisli zahihotala. Mora da se nacvrcala. Ispila je još jedan gutljaj i pomislila ne bi li ona morala povući prvi potez. Gospodin Fabcr je očito plah kronično plah. Nije bio aseksualan - mogla je to uočiti u njegovom pogledu kad ju je u dvije prilike vidio u spavaćici. Možda bi njegovu plahost mogla nadvladati drskošću. Što je mogla izgubiti? Pokušala je zamisliti najgore tek tako da vidi kako to izgleda. Pretpostavimo da je odbije. Pa, neugodno bi bilo - čak i ponižavajuće. Bio bi to udarac njezinom ponosu. No nitko ne bi smio doznati da se to zbilo. On bi jednostavno morao otići. Pomisao na odbijanje navela ju je da odbaci cijeli plan. Pribra-la se polako, razmišljajući: "Ja jednostavno nisam od onih namet-ljivica." Bilo je vrijeme da poñe spavati. Ispije li još jedan džin u krevetu, moći će spavali. Ponijela je bocu na kat. Njezina je spavaća soba bila ispod sobe gospodina Fabera i dok se skidala, mogla je čuti violinsku svirku iz njegovog radija. Odjenula je novu spavaćicu - ružičastu s izvezenim izrezom, a nikoga da je vidi! - i natočila posljednju čašicu. Pitala se kako li izgleda gospodin Fabcr kad se svuče. Trebao bi imati plosnati trbuh i dlake na bradavicama, a kako je vitak, trebala bi mu se vidjeti rebra. Vjerojatno ima malu stražnjicu. Ponovo je zahihotala i pomislila: "Baš sam prosta." Odnijela je piće u krevet i uzela knjigu, ali se nije mogla koncentrirali na štivo. Osim toga, dodijala joj je romansa iz druge ruke. Priče o opasnim ljubavima dobre su samo kad imaš savršeno bezopasnu ljubav svojega muža, no ženi je potrebno više od Barbare Cartland'. Gucnula je džin i poželjela da gospodin ' Autorica brojnih sentimentalnih romana (op. prev.). 17Faber isključi radio. Bilo je to kao da pokušavaš zaspati na čajanki! Naravno, mogla ga je zamoliti da isključi radio. Pogledala je na sat koji joj je bio uz uzglavlje: prošlo je deset. Mogla je navući kućni ogrtač koji je odgovarao njezinoj spavaćici, malo se počešljati, zatim navući papuče - vrlo elegantne, s uzorkom ruža - i jednostavno skoknuti stubama do najbližeg odmorišta i jednostavno, no, kucnuii na njegova vrata. On će ih otvoriti, možda u hlačama i polkošulji, a onda će je pogledati onako kako ju je pogledao kad ju je vidio u spavaćici kad je išla u kupaonicu. - Budalo stara - rekla je glasno sama sebi. - Samo tražiš izliku da odeš onamo gore. A zatim se upitala zbog čega joj je uopće potrebna izlika. Zrela je, odrasla osoba. To je njena kuća, u deset godina nije srela ni jednog drugog muškarca koji bi joj baš odgovarao i do-vraga, treba joj da na sebi osjeti

nekog snažnog, čvrstog i dlakavog koji joj gnječi dojke, zadihano šapće u uho i širokim nezgrapnim rukama razmiče stegna jer bi već sutra iz Njemačke mogle stići plinske bombe pa će svi umrijeti gušeći se, teško dišući otrovani, a njoj će promaknuti posljednja prilika. Stoga je iskapila čašu, digla se iz kreveta, navukla na sebe kućni ogrtač, samo se malo počešljala i nataknula na noge papuče, pa uzela svežanj ključeva u slučaju da se zaključao a ne bi čuo kucanje zbog svirke radija. Na odmorištu nije bilo nikoga. Stube je našla u mraku. Namjeravala je prekoračiti stepenicu koja škripi, no spotakla se na slabo pričvršćenom sagu i čvrsto zagazila upravo na nju, ali se činilo da je nitko nije čuo, pa se nastavila penjati i pokucala o vrata na vrhu. Pokušala ih je otvoriti. Bila su zaključana. Radio se stišao, a gospodin Faber je viknuo: -Da? Lijepo se izražavao: u njegovom govoru nije bilo ni cockneya' ni nekog stranog naglaska. Bio je to ugodan, čist izgovor. Rekla je: - Mogu li načas govoriti s vama? Kao da je oklijevao. Zatim je rekao: - Nisam odjeven. ' londonsko narječje (op. prev.) 18 - Nisam ni ja - zahihotala je i otvorila vrata svojim duplikatom ključa. Stajao je ispred radija s nekakvim odvijačem u ruci. Na sebi je imao hlače, ali ne i potkošulju. Lice mu je bilo blijedo, a izgledao je kao da se smrtno uplašio. Ušla je i za sobom zatvorila vrata ne znajući što da rekne. Odjednom se prisjetila teksta iz nekog američkog filma i rekla: -Biste li platili piće usamljenoj djevojci? - Bilo je to glupo, stvarno glupo, jer je znala da on u svojoj sobi nema nikakva pića, a bila je sigurna u to da nije odjevena za izlazak, ali je djelovalo zavodnički. Činilo se da je postigla željeni učinak. Bez riječi joj je polako prišao. Imao je dlake na bradavicama. Koraknula je naprijed, a zatim su je njegove ruke obuhvatile, pa je zažmirila i podigla lice, a on ju je poljubio; ona se malko pomakla u njegovom naručju, a zatim je nastupila ona užasna, strahovita, nepodnošljiva, oštra bol u leñima pa je otvorila usta da krikne. Čuo je kad se spotakla na stubištu. Da je pričekala koji časak, bio bi stavio radio-odašiljač u kovčeg a knjige šifri u ladicu, pa uopće ne bi bilo potrebno da umre. No prije nego što je stigao sakriti kompromitirajuće predmete, čuo je njen ključ u bravi, a kad je otvorila vrata, u ruci mu je bio bodež. Zbog toga što se u njegovom naručju malko pomakla, Faber je prvim ubodom oružja promašio srce pa je morao gurnuti prste u njeno ždrijelo da spriječi krik. Ubo je ponovno, no opet se pomakla i oštrica je udarila u rebro i samo ju je površinski ranila. Zatim je šikljala krv pa je znao da ovo neće biti čisto ubojstvo, a nikad i nije ako prvi udarac promaši. Previše se izvijala da bi je sada ubio ubodom. Držeći prste u njenim ustima palcem joj je zgrabio čeljust i gurnuo ju je prema vratima. Uz glasan tresak glavom je udarila o drvena vrata pa je požalio što je isključio radio, ali kako je mogao očekivati nešto ovako? Oklijevao je prije nego što će je ubiti jer bi bilo mnogo bolje da umre u krevetu - bolje za kamuflažu koja se već počela oblikovati u njegovim mislima - ali nije bio siguran da će je moći tiho dovući tako daleko. Stegnuo je jače njenu čeljust, glavu joj smirio pritiskujući je o vrata i zamahnuo bodežom u širokom v. 19luku pa joj je rasporio gotovo cijelo grlo, iako bodež nije nož za rezanje, a grlo nije Faberov najdraži cilj. Odskočio je kako bi izbjegao prvi užasni mlaz krvi, a zatim je ponovo iskoračio da je uhvati prije nego što padne na pod. Odvukao ju je do kreveta i tu je položio nastojeći da ne gleda u njen vrat. Ubijao je i prije, pa je iščekivao reakciju: uvijek bi nastupila čim bi se osjetio sigurnim. Otišao je do umivaonika u kutu sobe i pričekao je. U ogledalcu za brijanje mogao je vidjeti svoje lice. Bilo je blijedo, a oči su mu bile izbuljene. Pogledao se i pomislio: ubojica. Zatim je povraćao. Kad je povratio, osjećao se bolje. Sada se mogao latiti posla. Znao je što mora učiniti: pojedinosti se dosjetio još dok ju je ubijao. Oprao je lice, zube i očistio slivnik. Zatim je sjeo za stol uz svoj radio. Pogledao je u bilježnicu, pronašao mjesto i počeo kuckati po tipki. Poruka je bila duga, o prikupljanju vojske za Finsku, a bio je na polovici kad ga je žena bila prekinula. Poruka je bila ispisana u bloku šifrom. Kad ju je dovršio, potpisao ju je sa: "Pozdrav Williju!" Kad je odašiljač uredno spremio u specijalno konstruirani kovčeg, strpao je svoje preostale stvari u drugi kovčeg. Svukao je hlače i isprao krvave mrlje, a zatim se sav oprao. Na kraju je pogledao u leš. Sada je prema njoj mogao bili hladan. Ratno je doba; bili su neprijatelji: da je nije ubio, bila bi uzrok njegove smrti. Ugrožavala ga je, pa je sada osjećao samo olakšanje što je ta opasnost nestala. Nije ga trebala prestrašiti. Pa ipak, njegova je posljednja dužnost bila neugodna. Rastvorio joj je kućni ogrtač i podigao spavaćicu sve do struka. Nosila je dugačke gaće. Razderao ih je tako da su se vidjele stidne dlake. Jadna žena: samo ga je željela zavesti. No nije je mogao izvesti iz sobe a da ne spazi odašiljač, a britanska je propaganda razvila kod ovih ljudi

budnost prema špijunima - koliko god to bilo smiješno: da je Abvvehr imao onoliko agenata koliko tvrde novine, Britanci bi već izgubili rat. Koraknuo je unatrag i pogledao je nakrivivši glavu. Nešto nije bilo u redu. Pokušao je razmišljati kao seksualni manijak. Da sam poludio od pohote za ženom kao što je Una Garden i da sam 20 je ubio samo zato da postignem ono što želim, što bih zatim učinio? Naravno: taj soj luñaka želio bi pogledati njezine dojke. Faber se nagnuo nad tijelo, ščepao dekolte spavaćice i razderao ga sve do pasa. Velike su se dojke postrance objesile. Policijski liječnik ubrzo će otkriti da žena nije silovana, ali Faber nije smatrao da je to važno. Pohañao je kriminološki tečaj u Heidelbergu i znao da mnogi seksualni napadi nisu izvedeni do kraja. Osim toga, prijevaru nije mogao izvesti tako potpuno, pa čak ni za Domovinu. Nije bio u SS-u. Neki od esesovaca stajali bi u redu da siluju leš... Odagnao je tu pomisao. Opet je oprao ruke i odjenuo se. Bila je gotovo ponoć. Pričekat će jedan sat prije nego što ode: kasnije će biti sigurnije. Sjeo je da razmisli gdje je pogriješio. Uopće nije bilo dvojbe da je počinio pogrešku. Da je njegova kamuf laza bila savršena, bio bi potpuno siguran. Da je bio potpuno siguran, nitko ne bi mogao otkriti njegovu tajnu. Gospoña Garden je otkrila njegovu tajnu - ili bolje reći bila bi je otkrila da je živjela nekoliko sekundi duže - stoga nije bio potpuno siguran, stoga njegova kamuflaža nije bila savršena, stoga je pogriješio. Tjcbao je staviti zasun na vrata. Bolje bi bilo da ga smatraju kronično plahim nego da mu se usred noći gazdarice u spavaći-cama ušuljavaju u sobu s duplikatima ključeva. To je prividna pogreška. Prava se pogreška sastojala u tome što je previše poželjan da bi bio neženja. O tome je razmišljao s izvjesnom srdžbom bez imalo taštine. Znao je da je zgodan, privlačan muškarac i da nema vidljivog razloga zbog kojeg bi morao biti samac. Počeo je smišljali izliku koja će to objasniti a da se pri tome ne izazovu ostale slične gospode Garden. Trebao bi naći nadahnuće u svojoj pravoj osobnosti. Zašto je bio samac? Nelagodno se promeškoljio: nije volio ogledalo. Odgovor je bio jednoslavan. Samac je zbog svoje profesije. Ako je i bilo dubljih razloga, nije ih želio znati. Morat će noć provesti vani. Highgate Wood će biti sasvim pogodan. Ujutro će kovčege odnijeti u kolodvorsku garderobu, a zatim će sutra navečer otići u svoju sobu u BlackheathuT"" Prijeći će u svoj drugi identitet. Nije se baš previše bojao da će ga uloviti policija. Trgovački putnik koji je preko vikenda stanovao u sobi u Blackheathu izgledao je znatno drukčije od že21ljezničkog namještenika koji je ubio svoju stanodavku. Osoba iz Blackheatha bila je razgovorljiva, neodgojena i lakomislena. Nosila je upadljive kravate, plaćala runde pića i drukčije češljala kosu. Policija će razaslati opis otrcanog, malog pervertita koji ne zna brojiti ni do pet sve dok ga ne uspali požuda, pa se nitko neće pažljivije zagledali u zgodnog trgovca u prugastom odijelu koji je očito tip koga više-manje stalno uspaljuje požuda i koji ne mora ubijati žene da bi ih privolio da mu pokažu svoje grudi. Morat će stvoriti novi identitet - uvijek je imao barem dva. Potreban mu je nov posao, nove isprave - putnica, osobna karta, knjižica s točkicama za hranu, krsni list. Sve je to odveć riskantno. Prokleta gospoña Garden. Zašto se nije, kao obično, napila i zaspala? Jedan sat. Faber se posljednji put ogledao po sobi. Nije ga brinulo što ostavlja tragove - otisci njegovih prstiju bili su očito po cijeloj kući i nitko neće dvojiti tko je ubojica. Odlazeći iz stana koji mu je dvije godine bio dom, ništa nije osjećao: o njemu nikad nije mislio kao o domu. Nikad ni o čemu nije razmišljao kao o domu. Uvijek će o ovom slanu razmišljali kao o mjestu gdje je naučio staviti zasun na vrata. Ugasio je svjetlo, uzeo kovčege i odšuljao se niza stube i kroz vrata u noć. 22 2. Henrik II. bio je neobičan kralj. U doba kad još nije bio stvoren izraz "leteći posjet", lepršao je izmeñu Engleske i Francuske takvom brzinom da su mu pripisivali čarobne moći; razumljivo je da te glasine ničim nije nastojao spriječiti. Godine 1173 - u lipnju ili rujnu, ovisno o tome kojem će se pomoćnom izvoru čovjek prikloniti - kralj je stigao u Englesku i ponovo se zaputio u Francusku tako brzo da ni jedan pisac iz njegova doba to uopće nije otkrio. Kasniji povjesničari pronašli su u arhivu bilješku o njegovom rashodu. U to je doba njegovo kraljevstvo bilo izloženo napadima njegovih sinova s krajnjeg sjevera i juga - sa škotske granice i s juga Francuske. No što je zapravo bila svrha njegovog puta? S kim se sastao? Zašto je to bilo tajanstveno kad je mit o njegovoj magičnoj brzini vrijedio koliko i cijela vojska? Što je postigao? To je bio problem koji je tištio Pcrcivala Godlimana ljeti 1940. kad su Hillerove vojske poput kose harale francuskim žitnim poljima, a Britanci se u krvavom metežu izlijevali kroz dankirško usko grlo.

Profesor Godliman bio je najveći živi stručnjak za srednji vijek. Njegova knjiga o crnoj smrti prevladala je sve ustaljene poglede na srednji vijek; postala je bestseler i objavljena u džepnom izdanju. Ostvarivši to, profesor se okrenuo nešto ranijem i čak još nepristupačnijem razdoblju. Jednog prekrasnog londonskog lipanjskog dana u 12 sati i 30 minuta tajnica je zatekla Godlimana zgrbljenog nad iluminiranim rukopisom kako marljivo prevodi srednjovjekovnu latinšti23nu i pravi bilješke svojim još nečitljivijim rukopisom. Tajnica, koja je svoj ručak kanila pojesti u vrtu na Gordon Squareu, nije voljela sobu s rukopisima jer je vonjala na smrt. Da se u nju uñe, trebalo je toliko ključeva da je mogla biti baš i grobnica. Godliman je bio za stalkom, stojeći na jednoj nozi poput ptice, a lice mu je blijedo osvjetljavao reflektor sa stropa: mogao je biti duh redovnika koji je napisao knjigu, a koji sada bdi nad svojim dragocjenim ljetopisom. Djevojka se nakašljala i pričekala da je zamijeti. Gledala je oniskog čovjeka pedesetih godina, savijenih ramena i slaba vida, odjevenog u odijelo od tvida. Znala je da on može biti savršeno razborit kad ga se jednom izvuče iz srednjeg vijeka. Ponovo se nakašljala i rekla: - Profesore Gidliman! Podigao je pogled, a kad ju je spazio, nasmiješio se. Tada nije izgledao kao duh već prije kao nečiji šašavi tatica. - Hej! - rekao je začuñenim tonom kao da je svog prvog susjeda upravo sreo usred Sahare. - Zamolili ste me da vas podsjetim da u Savoyu ručate s pukovnikom Terrvjem. - Ah, da. - Izvadio je sat iz džepa prsluka i radoznalo ga pogledao. - Budem li išao pješice, bit će najbolje da smjesta poñem. Kimnula je. - Donijela sam vam plinsku masku. - Baš ste pažljivi! - Ponovo se nasmiješio, a ona je zaključila da je posve zgodan. Uzeo je masku i upitao: Treba li mi kaput? - Jutros niste imali kaput. Prilično je toplo. Da zaključam iza vas? - Hvala vam, hvala. - Ugurao je bilježnicu u džep sakoa i izišao. Tajnica se ogledala, stresla i pošla za njim. Pukovnik Andrew Terry bio je Škot. Crvena lica, strastven pušač i zbog toga tanak poput cigaretnog papira, rijetke tamno-plave kose jako natopljene briljantinom. Godliman ga je našao u Savoy Grillu za stolom u kutu. Bio je u civilu. U pepeljari su bila tri opuška. Pukovnik je ustao da se rukuju. Godliman je rekao: - Dobro jutro, ujo Andrew. - Terry je bio najmlañi brat njegove majke. - Kako si, Percy? 24

- Pišem knjigu o Plantagenetima". - Godliman je sjeo. - Jesu li tvoji rukopisi još u Londonu? To me čudi. - Zašto? Terry je zapalio drugu cigaretu. - Prebaci ih u pokrajinu zbog bombardiranja. - Je li potrebno? - Pola Nacionalne galerije je ukopano u jednu prokletu rupe-tinu negdje gore u Walcsu. Mladi Kcnneth Clark je brži od tebe. Bilo bi pametno da se i ti skloniš odavde, kad se već time baviš. Ne vjerujem da ti je ostalo mnogo studenata. - Istina je. - Godliman je od konobara uzeo jelovnik pa rekao: - Neću piti. Terry nije ni pogledao jelovnik. - Ozbiljno, Percy, zašto si još u gradu? Godlimanove oči kao da su se počele bistriti, poput slike na ekranu kad se projektor centrira, i kao da je sada, prvi put otkako je ušao, morao misliti. - Sasvim je u redu da odu djeca i nacionalne institucije kao što je Bertrand Russell". No Što se mene tiče - pa, ispalo bi pomalo kao da bježim i ostavljam druge da se za mene bore. Shvaćam da to baš nije strogo logički argument. To je stvar osjećaja a ne logike. Tcrry se osmjehnuo smiješkom osobe čija su se očekivanja obistinila. No okanio se te teme i pogledao u jelovnik. Trenutak zatim rekao je: - Bože sveti. LeLord WooltonPie". Godliman se nasmiješio. - Siguran sam da su to još uvijek sami krumpiri i povrće. Kad su naručili jelo, Tcrry je rekao: - Što misliš o našem novom predsjedniku vlade? - Glupan. Ali napokon, Hiller je budala, a vidi kako mu dobro ide. Stoti veliš? - S Winslonom možemo živjeli. Barem je ratoboran. Godliman je podigao obrve. - Mi? Jesi li opet u igri? - Znaš, zapravo je nikad nisam ni napustio. - Ali, rekao si...

' Engleska kraljevska obitelj iz XII. stoljeća (op. prev.) " Engleski filozof (op. prev.) " Naziv jela (op. prev.) 25 -*:¦- Percy. Ne možeš li zamisliti odjel čije cjelokupno osoblje tvrdi da ne radi za vojsku? - Pa, dovraga! Sve ovo vrijeme... Stiglo je njihovo prvo jelo, pa su načeli bocu bijelog bordoš-kog vina. Godliman je jeo kuhanog lososa i izgledao zamišljeno. Konačno je Terry upitao: - Razmišljaš li o posljednjoj gužvi? Godliman je kimnuo. - Mladi dani, znaš. Užasno vrijeme. - No glas mu je bio sjetan. - Ovaj rat uopće nije kao onaj. Moji momci ne idu iza neprijateljskih linija i ne broje bivake kao što si ti to radio. No rade i to, ali ta je strana stvari ovaj put mnogo manje važna. Danas samo slušamo radio. - Zar ne emitiraju šifrirano? Terry je slegnuo ramenima. - Šifre se mogu razriješiti. Iskreno rečeno, u današnje doba uspijevamo doznati sve što trebamo. Godliman se osvrnuo, ali nikoga nije bilo u blizini, a nije bilo njegovo da Terryju kaže kako neoprezan razgovor stoji života. Terry je nastavio: - Zapravo, moj je posao da se pobrinem da oni ne dobiju informacije koje im trebaju a nama. Obojicu je čekala kosana piletina. Na jelovniku nije bilo govedine. Godliman je utihnuo, no Tcrry je dalje govorio: - Znaš, Canaris je smiješan momak. Admiral Wilhelm Cana-ris, šef Abvvehra. Upoznao sam ga prije nego što je počela ova gužva. Sviña mu se Engleska. Rekao bih da mu se Hitler baš previše ne sviña. Bilo kako bilo, znamo da mu je rečeno da protiv nas pokrene veliku obavještajnu operaciju, kao pripremu za invaziju... no baš se puno ne trudi. Dan nakon početka rata uhapsili smo njihovog najboljeg čovjeka u Engleskoj. Sad je u zatvoru Wandsworlh. Ti Canarisovi špijuni su nesposobni. Stare dame u pansionima, mahniti fašisti, sitni kriminalci. Godliman je napomenuo: - Slušaj, stari, to je previše. - Drhtao je od mješavine gnjeva i neshvaćanja. - Sve je to tajna. Ne želim je doznati! Terry se nije uznemirio. - Bi li još nešto? - ponudio je. - Ja ću sladoled od čokolade. Godliman je ustao. - Neću. Vratit ću se svom poslu, ako nemaš ništa protiv. Terry ga je hladno pogledao. 26 - Svijet može pričekati tvoj novi sud o Plantagenetima, Percy. Rat je, dragi moj. Želim da radiš za mene. Godliman se nekoliko trenutaka zagledao u njega. - Što bih ja, zaboga, radio? Terry mu se vučji nasmiješio. - Hvatao špijune. Vraćajući se na fakultet, Godliman se unatoč lijepom vremenu osjetio potištenim. Prihvatit će ponudu pukovnika Terryja: o tom nema dvojbe. Njegova je domovina u ratu; to je pravedan rat; ako je i prestar da se bori, još je uvijek dovoljno mlad da pomogne. No pomisao na to da će napustiti svoj rad - i na koliko godina? - snuždila ga je. Volio je povijest, a od smrti svoje žene - prije deset godina - potpuno ga je bila zaokupila srednjovjekovna Engleska. Volio je odgonetavanje zagonetki, otkriće neznatnih indicija, razrješavanje proturječja, raskrinkavanje laži, propagande i mitova. Njegova nova knjiga bit će najbolja koja je u posljednjih sto godina na tom području napisana, a ravne joj neće biti ni u narednom stoljeću. Toliko je dugo vladala njegovim životom da je pomisao na to da će je napustiti bila gotovo nestvarna, isto tako teško prihvatljiva kao i spoznaja da si siroče i da više nemaš nikakve veze s osobama koje si uvijek nazivao majkom i ocem. Buka protuzračne uzbune prekinula mu je misli. Pomislio je da se na nju ne obazire: toliko je ljudi sada tako postupalo, a do fakulteta mu je preostalo još samo deset minula hoda. No nije imao pravog razloga da se vrati u svoju radnu sobu - znao je da danas više ništa neće uraditi. Zato je požurio u stanicu podzemne željeznice i pridružio se jednoličnoj masi Londonaca koji su se tiskali po stubištu i prljavom peronu. Slao je tik do zida, zureći u Bovrilov plakat, i pomisli: "Ne ostavljam za sobom samo stvari." Snuždilo ga je i vraćanje u igru. Bilo je tu nekih stvari koje su mu se sviñale: važnost malih stvari, vrijednost same činjenice što si pametan, cjepidlačarcnje, odgonetavanje. Ali mrzio je ucjenu i izdaju, himbu, očajanje i to da se neprijatelju uvijek zabode nož u leda. ' Engleski proizvoñač namirnica (op. prev.) 27Peron je postajao sve tješnji. Godliman je sjeo dok je još bilo prostora i ustanovio da se naslanja na čovjeka u uniformi šofera autobusa. Čovjek mu se osmjehnuo i rekao: - Oh, biti u Engleskoj, sada kad je ljeto. Znate li tko je to rekao? - Sada kad je travanj - ispravio ga Godliman. - To je rekao Browning." - Čuo sam da je to bio Adolf Hitler - rekao je šofer. Žena do njega zakreštala je od smijeha, pa se čovjek posvetio njoj- Jeste li čuli što je evakuirani rekao seljakovoj ženi? Godliman se okrenuo i prisjetio jednog travnja kad je čeznuo

za Engleskom čučeći na visokoj grani platane i zureći kroz hladnu maglicu preko neke francuske ravnice iza njemačkih linija. Nije vidio ništa osim tamnih nejasnih obrisa, čak ni dalekozorom, a baš je nakanio spuznuti i otići milju-dvije dalje kad su iznenada odnekud iznikla tri njemačka vojnika i sjela oko stabla, zapalivši cigarete. Nakon nekog vremena izvadili su karte i počeli igrati, a mladi je Percival Godliman shvatio da su uspjeli strugnuti te da su ovamo došli na cijeli dan. Ostao je na drvetu, gotovo se nije ni pomaknuo sve dok nije počeo drhtali, dok mu se mišići nisu grčevito ukočili i dok nije osjetio da bi mu mjehur mogao prsnuti. Tada je izvukao revolver i ustrijelio onu trojicu, jednoga za drugim, pucajući u tjemena njihovih kratko poñšiša-nih glava. A tri čovjeka, koja su se smijala, klela i kockala o svoju plaću, jednostavno su prestala postojati. Bilo je to prvi put što je ubio, a jedina mu je pomisao bila: "Samo zato što sam morao pišati." Godliman se promeškoljio na hladnom betonu staničnog perona i odagnao uspomene. Iz tunela je dopro topli vjetar i u stanicu je ušao vlak. Ljudi koji su sišli našli su mjesta i pripremili se na čekanje. Godliman je slušao glasove. - Jeste li čuli Churchilla na radiju? Slušali smo kod Duke of Wellingtona. Stari Jack Thornton je plakao. Glupi stari klipan... - Kako čujem, Kathyn je dječak u otmjenom domu, i ima i svog vlastitog slugu! Moj Alf ie muze kravu... - Odavno već nisam na jelovniku imao odrezak pa sam i zabo" Robert Brovvning, engleski pjesnik iz XIX. st. (op. prev.) 28 ravio njegov krvavi okus... Povjereništvo za vino je uočilo da se sprema rat pa je, hvala Bogu, kupilo dvadeset tisuća tuceta... - Da, tiho vjenčanje, no ima li smisla čekati kad ne znaš što će donijeti novi dan? - Zovu to proljeće, mama, veli on meni, a svake godine ovdje dolje imaju po jedno... - Opet je trudna, znaš... da, trinaest godina od posljednje... Mislila sam da sam otkrila otkud to! - Ne, Peter se nikad nije vratio iz Dunkirka... Vozač autobusa ponudio mu je cigaretu. Godliman je odbio i izvadio lulu. Netko je počeo pjevati. PAZ-ov čovjek u prolazu dreknu: "Mama, dolje sa zastorom tim! Pogledaj samo Sto ti se vidi!", a mi Viknusmo: "Ništa za to!" Oh! Koljena uvis, mama Brovvn... Pjesma se pronijela mnoštvom sve dok je nisu svi pjevali. Godliman se pridružio, znajući da je ovo narod koji gubi rat, ali pjeva da sakrije strah kao što se zviždi kad se noću prolazi pokraj groblja; znajući da je iznenadna ljubav koju je osjetio za London i Londonce prolazan osjećaj, srodan masovnoj histeriji, nemajući povjerenja u unutarnji glas koji mu je govorio: "Evo, evo u čemu je rat, evo zbog čega ga vrijedi vojevali", znajući ali ne mareći, jer je prvi put nakon toliko godina osjetio upravo tjelesno ganuće zbog drugarstva a to mu je bilo drago. Kad se začuo zvuk svršetka uzbune, pjevajući su se uspeli stubama na ulicu, a Godliman je našao telefonsku govornicu i nazvao pukovnika Tcrrvja da ga upita kad bi mogao započeti. 293. Seoska crkvica bila je stara i vrlo lijepa. Ograda od suhozida opasivala je groblje u kojem je raslo divlje cvijeće. Sama crkva još je postojala - barem njezini dijelovi - kad je Britanija posljednji put bila zauzeta, prije gotovo tisuću godina. Sjeverni zid glavne crkvene ladc, debeo nekoliko metara, koji su probijala samo dva prozorčića, mogao je pamtiti posljednju invaziju: bio je sagrañen u doba kad su crkve bile mjesta i tjelesnog i duhovnog utočišta, a prozorčići zaobljenih lukova prikladniji su bili za odapinjanje strelica iz crkve nego za propuštanje Gospodinova sunca. I doista, dobrovoljci Mjesne obrane imali su razrañene planove za upotrebu crkve ako i kada novovjekovna banda evropskih pljačkaša prijeñe Kanal. Ovoga kolovoza 1940. godine konjičke čizme nisu odzvanjale popločenim podom ispred oltara; još ne. Sunce je sjalo kroz oslikana prozorska stakla koja su preživjela Cromwellovc ikonokla-ste i gramzljivost Henrika Osmog, a krov je odzvanjao od zvukova orgulja koje su već trebale podleći crvotočini i truleži. Bilo je to divno vjenčanje. Lucy je bila u bijelom, naravno, a njezinih pet sestara bile su djeveruše u haljinama boje marelice. David je nosio svečanu uniformu zrakoplovnog oficira Kraljevskog ratnog zrakoplovstva, svu šuštavu i novu jer ju je prvi put obukao. Pjevali su 23. psalam, "Gospodin je moj pastir" prema napjevu Crimond. Lucyn je otac izgledao ponosito kao što se i priliči danu kad se njegova najstarija i najljepša kći udaje za zgodnog mladića u uniformi. Bio je poljoprivrednik, ali je već prošlo mnogo vreme30 na otkad je zadnji put sjeo za traktor: svoju obradivu zemlju dao je u zakup, a na preostalom je dijelu uzgajao trkaće konje iako će, naravno, ove zime izorati svoj pašnjak i na njemu zasaditi krumpir. Premda je zapravo bio više gospodin nego poljoprivrednik, njegova je koža odavala da boravi na zraku. Imao je široki prsni koš i velike čvorugave seljačke ruke. Većina muškaraca na toj strani crkve bila mu je slična: bačvaslih grudi i izboranih crvenih lica, ti ljudi nisu bili u fraku nego su radije nosili odijela od tvida i čvrste cipele. I djeveruže su imale nešto od toga; bile su seoske djevojke. Ali, mlada je bila na majku. Njezina je kosa bila tamna, tamnocrvena, duga i gusta, sjajna i prekrasna, a imala je široko razmaknute jantarne oči i ovalno lice; kad je tim jasnim, izravnim pogledom pogledala župnika i isto tako čvrstim, jasnim glasom rekla "da", župnik se zapanjio i pomislio: "Boga mi, ona to zaista misli", što je bila čudna pomisao za župnika usred obreda vjenčanja.

I porodica s druge strane crkvene ladc imala je svoju specifičnu crtu. Davidov je otac bio odvjetnik - njegova stalna namršte-nost bila je profesionalna deformacija i skrivala je vedru prirodu. (U prošlom ratu bio je major u pješadiji, a cijelu ovu stvar s RAF-om" i s ratom u zraku smatrao je tek hirom koji će brzo proći.) Ali na njega nitko nije sličio, čak ni njegov sin koji je sada stajao ispred oltara i obećavao da će svoju ženu voljeti do smrti koja ne mora biti vrlo daleko, ne dao Bog. Ne, oni su svi sličili Davidovoj majci koja je sjedila pokraj svog muža, gotovo crne kose, tamne puti i dugih, vitkih udova. David je bio najviši u porodici. Prošle je godine na sveučilištu u Cambridgeu oborio rekorde u skoku uvis. Ipak je za muškarca bio malo previše privlačan. Da nije bilo tamne, neizbrisive sjene guste brade, moglo bi se reći da ima žensko lice. Brijao se dvaput dnevno. Imao je duge trepavice i izgledao inteligentno, što je i bio, i osjećajno, što nije bio. Bilo je idilično: dvoje sretnih, lijepih ljudi, djeca iz pristojnih, dobrostojećih, tipičnih engleskih obitelji na vjenčanju u seoskoj crkvi za najljepšeg ljetnog vremena koje Britanija može ponuditi. Kad su bili proglašeni mužem i ženom, obje su majke imale suhe oči, a oba su oca plakala. Royal Air Force - Kraljevsko ratno zrakoplovstvo (op. prev.) 31Cjelivanje mlade je barbarski običaj, pomislila je Lucy kad joj je još jedan par srednjih godina, usana mokrih od šampanjca, umrljao obraz. Vjerojatno je potjecao od još barbarski jeg običaja iz srednjeg vijeka, kad je svaki muškarac iz plemena smio... pa, u svakom slučaju vrijeme je da se sasvim civiliziramo i odbacimo tu cijelu pripovijest. Znala je i prije da joj se neće svidjeti ovaj dio vjenčanja. Voljela je šampanjac, ali nije bila luda za pilećim batacima ili grudicama kavijara na četvrtastim komadima hladnog tosta, a što se tiče govora i fotografija, kao i viceva o medenom mjesecu, to zaista... Ali moglo je biti i gore. Da je mirno doba, otac bi bio unajmio Albert Hali. Dosad je devetoro ljudi reklo: "Neka sve vaše poteškoće budu male", a jedna osoba, jedva nešto originalnija, dodala je: "Želim vidjeti da vašu kuću okružuje i nešto drugo osim ograde." Lucy je stisnula nebrojeno mnogo ruku i pretvarala se da ne čuje primjedbe poput: "Ne bi mi bilo krivo da noćas budem u Davidovoj pidžami." David je održao govor u kojem je zahvalio Luvcinim roditeljima što su mu dali svoju kćer, kao da je ona neki beživotni predmet koji se može poput dara umotati u bijeli atlas i poklonili najvrednijem molitelju. Lucyn je otac grubo rekao da zapravo ne gubi kćer nego da dobiva sina. Sve je bilo krajnje smiješno, ali se sve to radi zbog roditelja. Neki je daleki stric iskrsnuo iz bara, i lako se ljuljao. Lucy je susprcgla drhtaj. Predstavila ga je svom mužu: - Davide, ovo je stric Norman. Stric Norman je tresao Davidovu koštunjavu ruku: - Onda, moj dečko, kad stupaš na dužnost? - Sutra, gospodine. - Što, zar nema medenog mjeseca? - Samo dvadeset i četiri sata. - Ali ti si, čini mi se, tek završio obuku. - Da, ali letio sam i prije, znate. Naučio sam u Cambridgeu. Osim toga, u kakvoj smo gužvi, ne mogu štedjeti pilote. Očekujem da ću sutra bili u zraku. Lucy je mirno rekla: - Davide, nemoj - ali se na nju nisu osvrtali. - Na čemu ćeš letjeti? - Stric Norman je upitao oduševljen poput školarca. - Na spitfircu. Vidio sam ga jučer. Pravi zmaj. - David je već 32 poprimio žargon avijatičara - zmajeve i gajbe i cuga i banditi na dva sata. - Ima osam topova, postiže tri stotine pedeset čvorova, a okrenut će se u kutiji od cipela. - Sjajno, sjajno. Vi ćete, dečki, sigurno privesti pameti one iz Luftwaffe, ha? - Jučer smo srušili šezdeset za jedanaest naših - rekao je David ponosno kao da ih je sve sam srušio. - Prekjučer, kad su napali Yorkshire, poslali smo cijelu bandu natrag u Norvešku podvita repa. Nismo izgubili ni jednog zmaja! Stric Norman je žestinom pijanca stegnuo Davidovo rame. -Nikad - citirao je pompozno - toliki nisu toliko dugovali tako malom broju ljudi. Churchill je to rekao neki dan. David se pokušao skromno nasmiješiti. - Mora da je govorio o računima u oficirskoj kantini. Lucy je mrzila kad su tako omalovažavali krvoproliće i uništavanje. Rekla je: - Davide, sad bismo trebali poći i presvući se. Do Lucync kuće dovezli su se odvojenim automobilima. Majka joj je pomogla da skine vjenčanu haljinu govoreći: - Pa, draga moja, ne znam baš točno što noćas očekuješ, ali trebala bi znati...

- Oh, mama, nemoj biti neugodna - prekinula ju je Lucy. -Kasniš deset godina da mi pričaš o životu. Ovo je, znaš, 1940. Majka je neznatno pocrvenjela. - U redu, draga - rekla je blago - ali ako ima nešto o čemu bi htjela porazgovarati, kasnije... Lucy je sinulo da je majka morala uložiti znatan napor da bi rekla tako nešto pa je požalila što je lako oštro odgovorila. - Hvala ti - rekla je. Dotaknula je majčinu ruku. - Hoću. - Onda, sad te ostavljam. Pozovi me ako bilo što trebaš. -Poljubila je Lucy u obraz i izišla. Lucy je u kombineu sjela za toaletni stolić i počela se češljati. Točno je znala što da noćas očekuje. Kad se sjetila malo se zaža-rila od zadovoljstva. Bilo je to dobro isplanirano zavoñenje, iako tada Lucy nije palo na pamet da je David možda unaprijed bio smislio svaki pokret. Dogodilo se to u lipnju, godinu dana nakon što su se sreli na godišnjem studentskom kostimiranom plesu. Od toga su se vremena viñali svakog tjedna, a David je dio uskršnjih praznika 33proveo s Lucvnom obitelji. Sviñao se njenoj majci i ocu - bio je privlačan, pametan i uglañen, a potjecao je iz istog društvenog sloja kao i oni. Otac je mislio da je samo malko previše samouvjeren, ali majka je rekla da vlastela o studentima tako govore već šest stotina godina. Ona je mislils da će David biti dobar svojoj ženi što je, konačno, najvažnije. Tako je u lipnju Lucy otišla Davidovima na vikend. Imanje je bilo viktorijanska kopija farme iz osamnaestog stoljeća s četvrtastom kućom koja je imala devet spavaćih soba i terasu s koje se pružao lijep pogled. Lucy se najviše dojmila spoznaja da su ljudi koji su zasadili vrt morali znali da će sami biti već odavno mrtvi kad vrt izraste. Atmosfera je bila vrlo opuštena. Ona i David pili su pivo na terasi obasjanoj poslijepodnevnim suncem. Tada joj je David rekao da je primljen na oficirsku obuku u RAF-u, zajedno s četvoricom prijatelja iz sveučilišnog aero-kluba. Htio je biti pilot lovac. - Dobro letim - rekao je - a trebat će im ljudi kad se rat zahukta. Kažu da će ovaj put rat biti izvojevan ili izgubljen u zraku. - Zar se nimalo ne bojiš? - upitala je tiho. - Nimalo - odvratio je. A onda je rukom pokrio oči pa rekao: - Da, bojim se. Pomislila je kako je vrlo hrabar i stisnula mu je ruku. Nešto kasnije obukli su kupaće kostime i spustili se do jezera. Voda je bila bistra i hladna, ali je sunce još bilo jako, a zrak topao. Veselo su se prskali, kao da su znali da je ovo kraj njihovog djetinjstva. - Jesi li dobra plivačica? - upitao ju je. - Bolja od tebe! - Dobro. Utrkujmo se do otoka. Zasjenila je oči da bi pogledala prema suncu. Zadržala je taj stav na trenutak pretvarajući se da ne zna kako je poželjna u mokrom kupaćem kostimu podignutih ruku i zabačenih ramena. Otok je bio komadić zemlje obrastao grmljem i drvećem udaljen tristotinjak metara, u sredini jezera. Spustila je ruke, povikala: - Sad! - i brzo zaplivala kraulom. Pobijedio je, naravno, David sa svojim dugim rukama i nogama. Lucy se našla u neprilici kad je bila još svega pedeset metara daleko od otoka. Prešla je na prsni način, ali je čak i za to bila previše umorna pa se morala izvrnuti, na leña i plutati. David, koji je već sjedio na obali otpuhujući poput morža, ponovo se bacio u vodu i zaplivao prema njoj. Prišao joj je straga, uhvatio ispod ruku ispravnim spasilačkim zahvatom i polagano vukao prema obali. Ruke su mu bile upravo ispod njezinih dojki. - Uživam u ovom - rekao je, a ona je zahihotala unatoč tome što je bila bez daha. Nekoliko trenutaka kasnije rekao je: - Mislim da bih ti sada mogao i reći. ~- Što? - zadihano je pitala. - Jezero je duboko samo metar i dvadeset. - Ti... barabo! - izvila se iz njegovih ruku te otresajući se i smijući stala na čvrsto tlo. « Primio ju je za ruku, poveo iz vode pa kroz šumicu. Pokazao joj je jedan stari drveni veslački čamac koji je trunuo izvrnut, ispod grma gloga. - Kad sam bio dječak, veslao bih ovamo u tome, s jednom od tatinih lula, kutijom šibica i s malo duhana u papirnatom smotuljku. Tu sam običavao pušiti. Nalazili su se na čistini, potpuno okruženi grmljem. Tratina ispod njihovih stopala bila je čista i elastična. Lucy je sjela na zemlju. - Natrag ćemo plivati polako - rekao je David. - Nemojmo sada o tome - odvratila je. Sjeo je pokraj nje i poljubio je, a zatim ju je nježno gurao prema natrag sve dok nije ležala na zemlji. Pogladio joj je bok i poljubio vrat, a ona je uskoro prestala drhtati. Kad je svoju ruku položio nježno, nervozno na mekan brežuljak izmeñu njenih nogu, izvila se potičući ga da pritisne jače. Privukla je njegovo lice svojemu i poljubila

ga otvorenih usta i vlažno. On posegne za naramenicama njenog kupaćeg kostima i spusti ih preko ramena. Rekla je: - Nemoj. Zagnjurio je lice izmeñu njenih dojki. - Lucy, molim te. -Ne. Pogledao ju je. - To bi mi mogla biti posljednja prilika. Prevrnula se na bok i ustala. A onda zato što je bio rat i zbog molećivog izraza njegovog zažarenog mladog lica, i zbog vatre koju je osjećala u sebi, a koja nikako nije jenjavala, hitrim je pokretom skinula kupaći kostim i odbacila kupaću kapu tako dase njena tamnocrvena kosa rasula po ramenima. Kleknula je ispred njega, prihvatila njegovu glavu u svoje ruke i usmjerila njegove usnice prema svojim grudima. Izgubila je djevičanstvo bezbolno, zaneseno i jedino malo prebrzo. Natruha krivnje samo je pojačala, a ne umanjila ugodu sjećanja. Pa ako je to i bilo brižljivo smišljeno zavoñenje, bila je dobrovoljna, da ne kažemo požudna žrtva, osobito pri kraju. Počela se odijevati za put. Onoga poslijepodneva na otoku zapanjila ga je nekoliko puta: jednom kada je poželjela da on poljubi njezine dojke i opet kad ga je rukama uvodila u sebe. Takve se stv»i očito nisu dogañale u knjigama koje je čitao. Poput većine'vojih prijateljica, Lucy je čitala D. H. Lawrencea u potrazi za informacijama o seksu. Pouzdavala se u njegovu koreografiju, a nepovjerljivo se odnosila prema zvučnim efektima; ono što su njegovi ljudi jedno drugom radili lijepo je zvučalo, ali ne tako ugodno; pri svojem seksualnom buñenju nije očekivala trube, grmljavinu i zveket činela. David je bio još neupućeniji od nje, ali je bio nježan i uživao je u njenom užitku, a ona je bila sigurna da je to najvažnije. Učinili su to odonda još samo jednom; točno tjedan dana prije vjenčanja ponovo su vodili ljubav i to je dovelo do njihove prve svañe. Ovaj put to je bilo u kući njezinih roditelja, ujutro nakon što su svi drugi otišli. Došao je u njezinu sobu u kućnom ogrtaču i legao u krevet s njom. Gotovo da je promijenila mišljene o Lawrenceovim trubama i činelama. David je odmah nakon čina ustao. - Nemoj ići - rekla je. - Netko bi mogao ući. - Riskirat ću. Vrati se u krevet. - Bilo joj je toplo, ugodno, bila je snena i željela ga je pokraj sebe. Obukao je kućni ogrtač. - Živcira me. - Prije pet minuta nisi bio živčan. - Posegnula je za njim. -Lezi kraj mene. Želim upoznati tvoje tijelo. - Bože moj, baš si besramna. Pogledala ga je da vidi da li se šali, a kad je shvatila da to nije tako, razljutila se. - Ali što to dovraga znači? 36 - Uopće nisi... uglañena! - Kakva je to glupa izjava! - Ponašaš se kao... kao... drolja. Skočila je iz kreveta, gola i bijesna, a njezine ljupke dojke dizale su se i spuštale od gnjeva. - Što ti zapravo znaš o droljama? - Ništa! - Što znaš o ženama? - Znam kako bi se djevica trebala ponašati! - Ja sam... bila sam... dok nisam srela tebe... - Sjela je na rub kreveta i rasplakala se. Naravno, to je bio kraj svañe. David ju je zagrlio i rekao: -Oprosti mi, oprosti, oprosti. I ti si meni prva i % znam što da očekujem, a tako sam zbunjen... Hoću reći, nitko ti ništa o ovome ne priča, zar ne? Šmrcnula je i odmahnula glavom u znak suglasnosti, a palo joj je na pamet da ga u stvari uznemiruje spoznaja da će za osam dana uzletjcti u krhkom zrakoplovu i boriti se za svoj život iznad oblaka; zbog toga mu je oprostila, a on joj je obrisao suze, pa su se vratili u krevet i čvrsto stisnuli radi ohrabrcnja. Lucy je ispričala svojoj prijateljici Joanni o svañi, rekavši da je to bilo zbog haljine za koju David misli da je besramna. Joan-na je rekla ña se parovi uvijek prije vjenčanja svañaju, obično noć prije vjenčanja: to je posljednja prilika da preispitaju snagu svoje ljubavi. Upravo se bila dotjerala. Promotrila se u velikom ogledalu. Kostim joj je bio pomalo vojnički, četvrtastih ramena, s epoletama, ali bluza ispod njega bila je ženstvena, radi ravnoteže. Ispod zgodne francuske kapice kosa joj je padala u velikim kovr-čama. Ne bi bilo u redu da ode raskošno odjevena, barem ne ove godine; no osjećala je da je uspjela postići nekakav živahno praktičan a ipak privlačan izgled koji je brzo dolazio u modu. David ju je čekao u predvorju. Poljubio ju je i rekao: - Izgledate prekrasno, gospodo Rose.

Odvukli su ih natrag u primaću sobu da bi svima rekli: "Do viñenja." Namjeravali su noć provesti u Londonu, kod Claridgea, a onda bi se David odvezao u Biggin Hill, a Lucy vratila kući. Kanila je živjeli sa svojim roditeljima; mogla je koristiti ladanjsku kuću kad bi David bio na odsustvu. Uslijedilo je još pola sata rukovanja i poljubaca, a zatim su se 37uputili prema autu. Neki Davidovi bratići popeli su se na njegov otvoreni MG. Za branike su konopcima svezali limenke i stare čizme, papuče na automobilu bile su preplavljene konfetima, a po cijelom je vozilu kričavim crvenim ružem bilo načrčkano "Upravo vjenčani." Krenuli su smijući se i domahujući gostima koji su ispunili ulicu iza njih. Zaustavili su se nakon jedne milje i očistili auto. Bio je već sumrak kad su ponovno krenuli. Davidovi su reflektori bili zasjenjeni zbog zamračenja, ali on je svejedno vozio vrlo brzo. Lucy je bila vrlo sretna. David reče: - U pretincu je boca pjenušca. Lucy je otvorila pretinac i pronašla šampanjac i dvije čaše pažljivo umo$tae u svileni papir. Još je bio prilično hladan. Čep je izletio uz glasan pucanj i frknuo u noć. David je zapalio cigaretu dok je Lucy točila vino. - Zakasnit ćemo na večeru - rekao je. - Koga je za to briga? - Pružila mu je čašu. Bila je zaista previše umorna da bi pila. Drijemalo joj se. Činilo se da auto juri užasno brzo. Prepustila je Davidu veći dio šampanjca. Počeo je zviždati 5/. Louis Blues. Vožnja kroz Englesku za vrijeme zamračenja bila je neobičan doživljaj. Nedostajala su svjetla, što se prije rata nije ni primjećivalo: svjetla po trijemovima ladanjskih kuća i na prozorima seoskih kuća, svjetla na tornjevima katedrala i oznake gostionica te - više od svega - jasan odsjaj nisko na dalekom nebu, tisuća svjetala obližnjeg grada. Čak i da se moglo vidjeti, nije bilo putokaza da se orijentiraš; maknuli su ih kako bi omeli njemačke padobrance koje su očekivali svakog dana. (Prije samo nekoliko dana poljoprivrednici u Midlandsu pronašli su padobrane, radio--aparate i mape, ali kako nije bilo tragova otisaka stopala koji bi vodili od tih predmeta, zaključilo se da se nije spustio nijedan čovjek te da je cijela stvar bila tek slabašan nacistički pokušaj da se u narodu stvori panika.) Bilo kako bilo, David je znao put za London. Uspinjali su se dugačkim brežuljkom. Maleni sportski automobil brzo se kretao. Lucy je poluzatvorenim očima piljila u tminu. Spust s brežuljka bio je strm i vijugav. Lucy je začula udaljeno brujanje kamiona koji se približavao. Gume MG-a su cviljele dok je David savladavao zavoje. - Mislim da voziš prebrzo ~ rekla je Lucy blago. 38 Stražnji dio automobila zanio se u lijevom zavoju. David je prebacio u nižu brzinu bojeći se prikočiti da ponovo ne zanese. Zasjenjeni reflektori nejasno su ocrtavali živicu s obiju strana ceste. Naišao je oštar desni zavoj. David je ponovo osjetio kako se stražnji kraj automobila zanosi. Zavoji kao da su se protezali u nedogled. Mali se automobil zanio postrance i okrenuo za 180 stupnjeva tako da je krenuo natraške, a zatim se nastavio okretati u istom smjeru. Lucy je kriknula: - Davide! Iznenada je izišao mjesec, pa su ugledali kamion. Brektao je uzbrdo puževom brzinom, a gusti dim, srebrn na mjesečini, sukljao je iz ispušne cijevi. Lucy je načas ugledala vozačevo lice, čak i njegovu suknenu kapu i brkove; užasnuto je otvorio usta naga-zivši na kočnicu. Automobil se sada ponovo kretao naprijed. Bilo je upravo toliko mjesta da zaobidu kamion da je David uspio ponovo ovladati automobilom. Okrenuo je volan i dotakao gas. To je bila greška. Automobil i kamion frontalno su se sudarili. 394. Stranci imaju špijune; Britanija ima Vojnu obavještajnu službu. Kao da to već nije dovoljan eufemizam, pa je ime skraćeno MI*. Godine 1940. MI je bio dio Ministarstva rata. U to se vrijeme širio poput korova - što nije bilo ništa čudno - a njegovi su raznovrsni odjeli bili poznati po brojevima: MI9 je organizirao trase bijega iz logora ratnih zarobljenika kroz okupiranu Evropu u neutralne zemlje, MI8 je nadzirao neprijateljsku rañio-aktivnost, a bio je vredniji od šest pukova, MI6 je slao agente u Francusku. Profesor Pcrcival Godliman je u jesen 1940. godine stupio u službu MI5. Pojavio se u Ministarstvu rata u Whitehallu jednog hladnog rujanskog jutra, nakon noći provedene u gašenju požara po cijelom East Endu; zračni je rat bio u punom jeku, a on je bio pomoćni vatrogasac. Vojnu obavještajnu službu vodili su u mirno doba vojnici kada - po Godlimanovu mišljenju - špijunaža ionako ničemu nije služila, ali sada, kako je ustanovio, ta je služba bila prepuna amatera, pa se obradovao kad je otkrio da pozna polovicu ljudi u MI5. Prvog dana susreo je odvjetnika koji je bio član njegova kluba, povjesničara umjetnosti s kojim je pohañao srednju školu, arhivara sa svoga sveučilišta i svog omiljenog pisca detektivskih romana.

U ured pukovnika Terrvja uveli su ga u deset sati. Terry je ' Military Intelligence (op. prev.) 40 ondje bio već nekoliko sati: u košu za smeće bile su dvije prazne kutije cigareta. Godliman je upitao: - Moram li te sada oslovljavati s "gospodine"? - Ovdje se baš ne držimo forme, Percy. "Ujo Andrevv" bit će sasvim u redu. Sjedni. Terry je, meñutim, bio nekako živahan što nije bilo kad su ručali u Savoyu. Godliman je primijetio da se nije nasmijao i da mu pažnju neprestano privlače hrpe nepročitanih poruka na stolu. Terry je pogledao na sat i rekao: - Uputit ću te u stvar, ukratko... dovršit ću lekciju koju sam započeo za ručkom. Godliman se nasmiješio. - Ovaj put neću se praviti važan. Tcrry je zapalio novu cigaretu. Canarisovi špijuni u Britaniji bili su neupotrebljivi. (Terry je nastavio kao da su razgovor prekinuli prije pet minuta a ne prije tri mjeseca). Dorothy O'Grady bila je tipičan slučaj: uhvatili smo je dok je rezala vojne telefonske vodove na otoku Wightu. Nevidljivom tintom kakva se može kupiti u trgovini igračaka pisala je pisma u Portugal. Novi val špijuna naišao je u rujnu. Zadatak tih ljudi bio je da izvide kako u Britaniji teku pripreme za invaziju: da označe plaže pogodne za iskrcavanje, polja i ceste na koje se mogu spustiti jedrilice za prebacivanje trupa, zamke za tenkove, barikade na cesti i prepreke od bodljikave žice. Kao da su ih loše probrali, užurbano prikupili, nedovoljno izvježbali i traljavo opremili. Tipičan su primjer četvorica koja su stigla u noći izmeñu 2. i 3. rujna: Mcicr, Kieboom, Pons i Waldberg. Kieboom i Pons spustili su se predvečer pokraj Hyt-hea, a uhapsio ih je redov Tollervcy iz somersetske lake pješadije koji je na njih nabasao u pješčanim dinama šutajući veliku prljavu kobasicu. Waldbcrg je uspio poslati poruku u Hamburg: STIGAO SRETNO. DOKUMENT UNIŠTEN. ENGLESKA STRAŽAR-NICA 200 METARA OD OBALE. PLAŽA SA SMEðIM MREŽAMA I ŽELJEZNIČKIM PRAGOVIMA NA UDALJENOSTI OD 50 METARA. MINA NEMA. MALO VOJNIKA. NEDOVRŠEN BUNKER. NOVA CESTA. WALDBERG. 41Jasno je da nije znao gdje je, a nije imao čak ni konspirativno ime. O vrijednosti njegovog izvještaja govori činjenica da nije ništa znao o engleskim zakonima o točenju alkoholnih pića -ušao je u gostionicu u devet sati ujutro i zatražio kvart" jabukovače. (Godliman se na to nasmijao, a Terry je rekao: - Čekaj, biće još smješnije.) Vlasnik je Waldbergu rekao da se vrati u deset i predložio mu da za to vrijeme razgleda seosku crkvu. Za divno čudo, Waldberg se vratio točno u deset, a dva su ga policajca na biciklima uhapsila. (- Kao scenarij za Opet onaj čovjek - rekao je Godliman.) Meirea su pronašli nekoliko sati kasnije. Još je jedanaest agenata uhvaćeno u nekoliko sljedećih tjedana, većina od njih nekoliko sati po spuštanju na britansko tlo. Gotovo su svi bili osuñeni na smrt. (- Zar gotovo svi? - zapitao je Godliman. Tcrry je odvratio: Da. Nekolicinu su izručili našem odjelu B-I(a). Vratit ću se na to za trenutak.) Ostali su se spustili u Republiku Irsku. Jedan od njih bio je Ernst Weber-Drohl, poznati akrobat koji je imao dvoje vanbrač-ne djece u Irskoj - bio je ondje već prije na turneji po varijeteima kao "najjači čovjek na svijetu". Uhapsila ga je Garda Siocha-na, globila ga s tri funte i izručila B-I(a). Drugi je bio Hermann Goeiz, koji se umjesto u Republiku Irsku zabunom spustio u Ulsler, gdje ga je opljačkala IRA, zatim je preplivao Boyne u krznenom donjem rublju i na kraju progutao kapsulu. Imao je džepnu lampu s oznakom "Made in Dresden". (- Ako je tako lako hvatati te šcprtlje - rekao je Terry - zašto uzimamo u službu takve inteligentne tipove kao što si ti da ih hvataju? Dva su razloga. Prvi: namamo načina da saznamo koliko ih nismo uhvatili. Drugi: važno je što radimo s onima koje ne vješamo. Tu stupa na scenu B-I(a). No da to objasnim, moramo se vratiti u 1936. godinu.) Alfrcd Georgc Owens bio je elektrotehničar u poduzeću koje je radilo neke poslove za vladu. Tridesetih godina u nekoliko je navrata posjetio Njemačku i dobrovoljno odao Admiralitetu " Četvrt galona - 1,1361 (op. prev.) 42 nekoliko raznovrsnih tehničkih informacija koje je tamo pokupio. Konačno ga je Mornarička obavještajna služba uputila u MI6 koji ga je počeo obučavati za agenta. Otprilike istodobno zavrbovao ga je i Abwehr što su u MI6 otkrili kad su uhvatili njegovo pismo, adresirano na poznatu njemačku vezu. Jasno je da uopće nije bio lojalan: samo je želio da bude špijun. Nazvali smo ga "Snijeg", a Nijemci su ga zvali "Johnny". U siječnju 1939. godine Snijeg je dobio pismo koje je sadržavalo: 1) upute za upotrebu radio-prijemnika i 2) kupon garderobe na kolodvoru Victoria.

Uhapšen je dan nakon izbijanja rata pa su i on i njegov predajnik (koji je bio podigao u koferu kad je u garderobi pokazao kupon) zatvoreni u tamnicu u Wandsworlhu. Nastavio je saobraćati sa Hamburgom, no sada su sve poruke bile napisane u odjelu B-I(a) službe MI5. Abwehr ga je povezao s još dvojicom njemačkih agenata u Engleskoj koje smo odmah ščepali. Odali su mu i šifru i podrobno ga uputili u radio-veze što je sve bilo od neprocjenjive vrijednosti. Snijega su slijedili Charlie, Duga, Ljeto, Keks, i konačno mala vojska neprijateljskih špijuna koji su svi bili u redovnoj vezi s Canarisom i u koje je on očito imao povjerenje, a koje je sve do jednoga potpuno kontrolirala Britanska obavještajna služba. U tom trenutku MI5 je počeo nejasno uviñati strahovitu mogućnost: uz malo sreće mogao je držati pod kontrolom cijelu njemačku oba vještajnu mrežu u Britaniji i njome manipulirali. - Pretvaranje agenata u dvostruke agente umjesto da ih vješamo ima dvije ključne prednosti - završavao je Terry. - Budući da neprijatelj misli da su njegovi špijuni još aktivni, ne pokušava da ih nadomjesti drugima koji možda neće biti uhvaćeni. A budući da mi pribavljamo informacije koje špijuni saopćavaju svojim naredbodavcima, možemo prevarili neprijatelja i zavesti njegove stratege. - To ne može biti baš tako lako - rekao je Godliman. - Naravno da nije. - Terry je otvorio prozor da istjera dim cigarete i lule. - Da bi bio djelotvoran, sistem mora biti gotovo posve sveobuhvatan. Ako u nas postoji iole znatniji broj pravih agenata, njihove će informacije proturječili izvještajima dvostrukih agenata, pa će Abwehr nanjušiti prijevaru. 43- Zvuči strahovito uzbudljivo - rekao je Godliman. Lula mu se ugasila. Terry se nasmiješio, prvi put tog jutra. - Ljudi koji ovdje rade reći će ti da je posao naporan: radi se prekovremeno, vrlo napeto, a ima i razočaranja... ali da, naravno, uzbudljivo jest. - Pogledao je na sat. - Htio bih da sad upoznaš jednog vrlo bistrog mladog Člana mojeg osoblja. Odvest ću te u njegov ured. Izašli su iz sobe, prešli stepenice i nekoliko hodnika. - Zove se Frederick Bloggs i ljuti se ako se šalimo na njegov račun - nastavio je Terry. - Ukrali smo ga Scotland Yardu, bio je inspektor u Specijalnom odjelu. Ako trebaš ruke i noge, upotrijebi njegove. Naravno, bit ćeš iznad njega po činu, ali ne bih se na to previše obazirao... mi ovdje na to ne pazimo. Držim da ti to i ne trebam reći. Ušli su u malu gotovo praznu sobu koja je gledala na neki goli zid. U njoj nije bilo saga. Na zidu je visjela fotografija zgodne djevojke, a na vješalici za šešir bio je par lisičina. Terry je rekao: - Frtederick Bloggs, Percival Godliman. Sad vas ostavljam. Čovjek s druge strane stola bio je plavokos, zdepast i nizak -mora da je bio upravo toliko visok da su ga primili u policiju, pomislio je Godliman. Njegova je kravata bola u oči, ali je imao ugodno, iskreno lice i privlačan osmijeh. Stisak ruke bio mu je čvrst. - Znaš što, Percy, upravo sam htio skoknuti kući na ručak -rekao je. - Zašto ne bismo pošli zajedno? Žena priprema divne kobasice i prženi krumpir. - Govorio je razvučenim koknijev-skim naglaskom. Kobasice i prženi krumpir nisu bili Godlimanovo omiljeno jelo, ali je pošao. Otišli su do Trafalgar Squarea i uhvatili autobus za Hoxton. Bloggs je pričao: - Oženio sam se predivnom djevojkom, ali vrlo loše kuha. Kobasice i prženi krumpir jedem svakog dana. Istočni se London još dimio od noćašnjeg zračnog napada. Prošli su pokraj skupina vatrogasaca i dobrovoljaca koji su prekopavali po ruševinama, polijevali vodom vatre koje su tinjale i raščišćavali krš s ulica. Vidjeli su starca koji je iz napola srušene kuće iznosio dragocjeni radio-aparat. Godliman je započeo razgovor. - Znači da ćemo zajednički hvatati špijune. 44 - Nastojat ćemo, Percy. Bloggsova kuća bila je dograñena zgrada s tri spavaće sobe u ulici potpuno istih zgrada. Svi sićušni prednji vrtovi koristili su se za uzgoj povrća. Gospoña Bloggs bila je ona zgodna djevojka s fotografije na uredskom zidu. Izgledala je umorno. - Za vrijeme zračnih napada vozi automobil hitne pomoći, je li tako, ljubavi? - rekao je Bloggs. Ponosio se njome. Zvala se Christine. Rekla je: - Svakog jutra kad se vraćam kući, pitam se je li kuća još na mjestu. - Jesi li primijetio da se brine za kuću, a ne za mene? - rekao je Bloggs. Godliman je s kamina uzeo kutijicu s medaljom. - Kako si ovo dobio? Christine je odgovorila: - Oteo je sačmaricu razbojniku kojije pljačkao poštu. - Pravi ste par - rekao je Godliman. - Jesi li oženjen, Percy? - upitao je Bloggs. - Udovac sam. - Žao mi je.

- Žena mi je umrla od tuberkuloze 1930. godine. Nismo imali djece. - Ni mi ih još nemamo - rekao je Bloggs. - Ne dok je svijet u ovakvom slanju. Christine je dobacila: - Oh, Fred, to ga ne zanima! - Izišla je iz kuhinje. Sjeli su za četverouglasti stol u sredini sobe. Godlimana je dirnuo ovaj par i domaći prizor pa je samog sebe zatekao u mislima na Elconor. To je bilo neobično: već je nekoliko godina bio imun na osjećaje. Možda mu, napokon, živci ponovno oživljavaju. Rat je činio smiješne stvari. Christinino kuhanje bilo je zaista grozno. Kobasice su bile pregorene. Bloggs je svoje jelo utopio u umaku od rajčice, a Godliman je s radošću pošao njegovim stopama. Kad su se vratili u Whitehall, Bloggs je Godlimanu pokazao dosje o neidentificiranim neprijateljskim agentima za koje se misli da još djeluju u Britaniji. 45Postojala su tri izvora podataka o takvim ljudima. Prvo, izvještaji o useljavanju iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Pasoška je kontrola dugo vremena bila produžena ruka Vojne obavještajne službe, a postojao je popis koji je sezao sve do posljednjeg rata - svih stranaca koji su ušli u zemlju, ali je nisu napustili ili nisu bili obrañeni na neki drugi način kao što su smrt ili naturalizacija. Po izbijanju rata svi su se pojavili pred sudovima koji su ih razvrstali u tri grupe. U početku su bili internirani samo stranci iz grupe "A", no do srpnja 1940. godine, nakon što su se Fleet Streetom proširile neke uznemirujuće glasine, bili su lišeni slobode kretanja i ljudi iz grupe "B" i "C". Samo mali broj useljenika nije se mogao pronaći; moglo se pretpostaviti da su neki od njih špijuni. Njihovi su papiri bili u Bloggsovom dosjeu. Drugi su izvori bile radio-emisijc. Ljudi iz odjela C iz MI8 svake su noći nadzirali eter, snimali sve za što nisu bili sigurni da je naše, i to slali u Vladinu školu za šifre i dešifriranje. Taj odsjek, koji je nedavno preseljen iz Berkclcv Streeta u Londonu u seosku kuću u Bletchlev Parku, uopće nije bio škola nego skupina šahovskih majstora, muzičara, matematičara i cnigmatičara koji su vjerovali da šifru koju čovjek može izmisliti može i riješiti. Poruke koje su potjecale iz Ujedinjenog Kraljevstva, a nisu se mogle pripisati ni jednoj službi, pripisivale su se špijunima. Dešifrirane poruke bile su u Bloggsovom dosjeu. Konačno, tu su bili i dvostruki agenti, no njihova je vrijednost bila više potencijalna nego stvarna. Poruke što ih je uputio Abwchr upozorile su na nekoliko agenata koji su se trebali prebaciti i odale jednog ovdašnjeg špijuna gospodu Matildu Kraft iz Bourncmoutha koja je Snijegu poštom poslala novac i bila odmah utamničena u zatvoru Holloway. No dvostruki agenti nisu bili kadri otkriti identitet ili mjesto boravka neprimjetnih, djelotvornih profesionalnih špijuna koji su za tajnu obavještajnu službu najvredniji. Nitko nije sumnjao da takvi postoje. Bilo je nekih indicija: netko je, na primjer, prenio Snijegov odašiljač iz Njemačke i pohranio ga za njega u garderobi kolodvora Victoria. No i Abwehr i sami špijuni bili su previše oprezni da bi dopustili da ih uhvate dvostruki agenti. Bilo kako bilo, indicije su bile u Bloggsovom dosjeu. Došli su i do drugih izvora: stručnjaci su radili na poboljšanju metode triangulacije (usmjereno lociranje radioodašiljača), a 46 ljudi iz MI6 nastojali su ponovo izgraditi mrežu agenata u Evropi koja je potonula pod plimom Hitlerove armije. Ono malo podataka koji su postojali bilo je u Bloggsovom dosjeu. - To ponekad može čovjeka dovesti do bjesnila - rekao je Bloggs Godlimanu. - Pogledaj ovo. - Izvadio je iz dosjea dugačku radio-poruku s britanskim planovima o ekspedicionoj armiji za Finsku. - Ovo smo uhvatili početkom ove godine. Informacija je besprijekorna. Pokušavali su ga locirati kadli je iznenada ušutio, bez očitog razloga... možda ga je netko prekinuo. Nastavio je nakon nekoliko minula, ali je ponovo iščezao iz etera prije nego što su naši ljudi uopće dobili priliku da uspostave kontakt. Godliman je upitao: - Što je to "Pozdrav Williju"? - E, to je važno - rekao je Bloggs. Počeo se oduševljavati. -Ovdje je dio teksta još jedne, posve nove poruke. Pogledaj. "Pozdrav VVilliju" Ovaj put je došao odgovor. Naslovljen je sa "Die NadcF. - Igla- Ovaj momak je profesionalac. Pogledaj njegove poruke: sažete, ekonomične, ali iscrpne i potpuno nedvosmislene. Godliman je proučio dio druge poruke. - Riječ je o učincima bombardiranja. - Očito je prošao East Endom. Profesionalac, profesionalac. - Što još znamo o Dic Nadelu? Bloggsov izraz mladenačkog oduševljenja komično je splasnuo. -To je sve, bojim se. - Konspirativno mu je ime Die Nadel, poruke završava s "Pozdrav Williju", a ima dobre podatke. Zar je to sve? - Na žalost. Godliman je sjeo na rub stola i zagledao se kroz prozor. Na zidu kuće koja je stajala sučelice, ispod ukrašene prozorske daske, vidio je gnijezdo crne čiopc.

- Na temelju toga, kakvi su nam izgledi da ga uhvatimo? Bloggs je slegnuo ramenima. - Na temelju toga, baš nikakvi. 475. Riječ "sumoran" izmišljena je baš zbog ovakvih mjesta. Otok, u obliku slova J velika je gomila stijena koje se prkosno uzdižu iz Sjevernog mora. Na karti leži poput gornje polovice slomljenog štapa; usporedan je s ekvatorom, ali daleko, daleko sjevernije; njegova zakrivljena ručka okrenuta je prema Aber-deenu, a njegov slomljeni, nazupčani batrljak usmjeren je prijeteći prema dalekoj Danskoj. Dugačak je deset milja. Duž većeg dijela obale stijene se uzdižu iz hladnog mora bez susretljivosti žala. Razljućeni ovom grubošću, valovi u nemoćnom bijesu udaraju o stijenu. Otok se već deset tisuća godina ne obazire na taj napad zlovolje. U vilici slova J more je mirnije jer si je tu osiguralo ugodniji prijem. Plima je u tu viticu nanijela toliko pijeska, morske trave, naplavljenog drvlja, oblutaka i školjaka da se sada tamo, izmeñu podnožja stijena i ruba vode, nalazi polumjesec nečega što vrlo sliči suhoj zemlji, kakvoj-takvoj plaži. Svakog ljeta raslinje s vrha stijene ispušta rukovet sjemenki na plažu onako kako bogataš dobacuje suvišan sitniš prosjacima. Ako je zima blaga, a proljeće brzo stigne, nekoliko sjemenki pusti slabašno korijenje koje nikad nije dovoljno otporno da samo procvjeta i širi vlastito sjeme, pa tako žalo s godine na godinu životari od milostinje. Na samoj zemlji, pravoj zemlji, stijenama zaklonjenoj od domašaja mora, zelene biljke rastu i razmnožavaju se. Vegetacija se većinom sastoji od oštre trave koja jedva da je dostatna za prehranu nekoliko mršavih ovaca, no koja je dovoljno snažna da 48 površinski sloj tla priveže za kamenu podlogu otoka. Tu je i nešto bodljikavog grmlja, koje pruža utočište kunićima i divan cmogorični gaj u zavjetrini obronka brežuljka na istočnom kraju. Na višem dijelu prevladava vrijesak. Svakih nekoliko godina čovjek - da, tu postoji i čovjek - pali vrijesak pa tada može rasti trava koju ovce mogu pasti, ali nakon nekoliko godina vrijesak se vraća bogzna odakle odbijajući ovce sve dok ga čovjek opet ne zapali. Kunići su tu jer su se tu okotili, ovce su tu jer su ih ovamo prenijeli, a čovjek je tu da bi se brinuo o ovcama, ali ptice su tu jer im se tu sviña. Ima ih na stotine tisuća: dugonoge trepeteljke zvižduču piiip piiip piiip dok lete i pipi-pi-pi kad se obrušava-ju poput spilfirea kad napada Messerschmidt, prdavci, koje čovjek rijetko viña, ali zna da su tu jer je zbog njihovog štektanja budan cijele noći, gavrani i crne vrane, troprsti galebovi i bezbrojni obični galebovi, par orlova zlataša na koje čovjek puca kad ih vidi jer zna - bez obzira na to što mu prirodoslovci i stručnjaci iz Edinburgha kažu - da oni love žive janjce a ne samo strvine već uginulih. Najredovitiji posjetilac otoka je vjetar. Dolazi pretežno sa sjeveroistoka, iz zaista hladnih predjela gdje ima fjordova, ledenjaka i santi, i često sa sobom donosi nedobrodošle darove: snijeg, obilne kiše i vrlo hladne magle; ponekad stiže praznih ruku da bi samo zavijao i urlao, pravio urnebes i kidao grmlje i savijao drveće a neobuzdani ocean nagonio na nove provale zapjenjenog bijesa. Neumoran je taj vjetar: to mu je pogreška. Kad bi dolazio povremeno, mogao bi zauzeti otok na prepad i počiniti stvarnu Štetu, ali budući da je gotovo stalno prisutan, otok se naučio živjeli s njime. Biljke su pustile duboko korijenje, kunići se kriju duboko u guštarama, drveće je izraslo s leñima već povijenim za šibanje, ptice se gnijezde u zaštićenim grebenima, a čovjekova je kuća čvrsta, zbijena, izgrañena vještinom koja taj vjetar odvajkada pozna. Ta je kuća sazdana od velikog sivog kamenja i sivog škriljevca boje mora. S malenim prozorima i vratima koji dobro zaptivaju i šiljastim dimnjakom. Na vrhu je brežuljka, na istočnom kraju otoka, blizu slomljenog batrljka prelomljenog štapa. Ona kruni brežuljak prkoseći vjetru i kiši ne da bi se razmetala hrabrošću nego da čovjek može nadgledati ovce. Postoji još jedna kuća, veoma slična ovoj, deset milja dalje, na 49suprotnome kraju otoka, pokraj one, kakve-takve plaže, ali u njoj nitko ne živi. Bio je jednom tamo neki čovjek. Mislio je da će moći nadvladati surovu prirodu, mislio je da će moći uzgajati zob i krumpir i držati nekoliko krava. Borio se više od tri godine s vjetrom, hladnoćom i tlom prije nego što je priznao da je pogriješio. Kad je otišao, nitko nije htio njegovu kuću. Surov je to kraj. Samo ono najotpornije može ovdje opstati: tvrdo stijenje, oštra trava, žilave ovce, divlje ptice, čvrste kuće i snažni ljudi. Samo ono što je tvrdo i hladno, surovo i gorko i oštro, otporno, sporo i odlučno; samo ono što je ledeno, nepopustljivo i neumoljivo poput otoka samog. Za mjesta poput ovoga izmišljen je naziv "sumorna golet". - Zove se Olujni otok - rekao je Alfred Rose. - Mislim da će ti se svidjeti. David i Lucy Rose sjedili su na pramcu ribarskog brodića i gledali preko uzburkane vode. Bio je lijep novembarski dan, hladan i vjetrovit, ali jasan i suh. Slabašno sunce caklilo se u valićima. - Kupio sam ga 1926 - nastavio je tata Rose - kad smo mislili da će doći do revolucije i da ćemo se trebati negdje sakriti od radničke klase. To je pravo mjesto za oporavak. Lucy je pomislila da je nekako sumnjivo srdačan, ali je morala priznati da otok izgleda lijepo: sav vjetrovit, prirodan i svjež. Taj potez je imao smisla. Morali su otići od roditelja i ponovo započeti kao oženjeni ljudi. Nije

imalo smisla da se presele u grad gdje su bila bombardiranja, a gdje oboje zbog slabog zdravlja ne bi mogli biti od pomoći. Tada je Davidov otac otkrio da posjeduje otok u blizini škotske obale, a to je izgledalo prelijepo da bi bilo istinito. - Posjedujem i ovce - rekao je tata Rose. - Šišači ovaca dolaze s kopna svakog ljeta, a vuna donosi upravo toliko da Tomu McAvitvju platim nadnice. Stari Tom je pastir. - Koliko mu je godina? - upitala je Lucy. - Dobri Bože, mora imati... on, oko sedamdeset. - Vjerojatno je čudak. - Brodić je skrenuo u zaljev, i Lucy je na molu ugledala dva sićušna lika: čovjeka i psa. - Čudak? Ne više nego što bi ti bila da živiš sama dvadeset godina. Razgovara sa svojim psom. 50 Lucy se okrenula kapetanu brodića. - Kako često navraćate? - Jednom u četrnaest dana, gospoñice. Donosim Tomove potrepštine, što nije mnogo, i njegovu poštu, čega je još manje. Vi mi samo svakog drugog ponedjeljka predajte svoj popis, pa ako se može kupiti u Aberdecnu, ja ću to donijeti. Ugasio je motor i dobacio konop Tomu. Pas je lajao i trčao oko Toma u krugu od uzbuñenja. Lucy je stavila jednu nogu na rub ograde brodića i skočila na molo. Tom joj je prihvatio ruku. Imao je grubo lice i veliku lulu od bijeloga vrijesa s poklopcem. Bio je niži od nje, ali širok, a izgledao je smiješno zdrav. Nosio je najdlakaviji kaputić od tvida koji je ikada vidjela i pleteni debeli pulover koji je najvjerojatnije napravila neka starija sestra, a uz to kariranu kapu i vojničke čizme. Nos mu je bio golem, crven i išaran žilicama. - Drago mi je - rekao je uljudno kao da mu je ona danas deveti posjetilac a ne prvo ljudsko lice koje je vidio u četrnaest dana. - Evo, Tome - rekao je kapetan. Iz brodića je iskrcao dvije kartonske kutije. - Ovaj put nema jaja, ali tu je pismo iz Devona. - Bit će da je od moje nećakinje. Lucy je pomislila: "Odatle, dakle, pulover." David je još bio u brodiću. Kapetan je stao iza njega i upitao: - Jeste li spremni? Tom i tata Rose sagnuli su se u brodić da pomognu, pa su njih trojica podigla na mol Davida s njegovim kolicima za invalide. - Ako sad ne odem, morat ću četrnaest dana čekati na slijedeći autobus - rekao je tata Rose sa smiješkom. - Kuća je sasvim lijepo sreñena, vidjet ćete. Tamo su sve vaše stvari. Tom će vam sve pokazati. - Poljubio je Lucy, stisnuo Davidovo rame i rukovao se s Tomom. - Želim vam nekoliko mjeseci odmora i zajedništva. Potpuno se oporavite a zatim se vratite. Ima važnih ratnih poslova za vas oboje. Lucy je znala da se neće vraćati, barem ne prije kraja rata. Ali to još nikom nije rekla. Tata se vratio u brodić koji se u malom krugu okrenuo prema pučini. Lucy je mahala dok nije iščeznuo iza rta. Tom je pogurao kolica, a Lucy je uzela njegove živežne namirnice. Izmeñu mola i vrha stijene bila je duga strma uska kosina koja se uzdizala visoko nad obalu poput mosta. Lucy bi teško 51odgurala kolica na vrh, ali Tomu je to pošlo za rukom bez uočljivog napora. Kućica je bila savršena. Bila je malena i siva, malim nasipom zaštićena od vjetra. Sva je drvenarija bila svježe obojena, a pokraj praga rastao je grm divlje ruže. Pramenovi dima dizali su se iz dimnjaka da bi ih zatim raznio povjetarac. Prozorčići su pružali pogled na zaljev. - Sviña mi se! - izjavila je Lucy. Unutrašnjost kuće bila je očišćena, prozračena i obojena, a na kamenom podu bili su debeli sagovi. Imala je četiri prostorije: dolje moderniziranu kuhinju i dnevnu sobu s kamenim kaminom, gore dvije spavaće sobe. Jedan dio kuće bio je brižljivo preureñen da bi se uvele vodovodne instalacije, gore za kupaonicu, a dolje za kuhinju. Njihova je odjeća bila u ormarima. Ručnici su bili u kupaonici, a hrana u kuhinji. Tom je rekao: - Moram vam pokazati nešto u štali. Bila je to šupa, a ne štala, skrivena iza kućice. U njoj je bio blistavi novi džip. - Gospodin Rose kaže da je naročito prilagoñen da ga može vozili mladi gospodin Rose - rekao je Tom. - Ima automatski mjenjač, a gasom i kočnicom upravlja se ručno. Tako je rekao. -Ponavljao je riječi poput papige kao da uopće nema pojma o tome što bi mogli biti mjenjač, kočnica i gas. - Zar to nije genijalno, Davide? - obradovala se Lucy. - Prvorazredno. Ali kamo ću u tome ići? - Uvijek ste dobrodošli da me posjetite i da popušimo jednu cigaretu i popijemo čašicu viskija. Veselio sam se što ću opet imati susjede - izjavio je Tom.

- Hvala - odvratila je Lucy. - Ovo ovdje je generator - rekao je Tom okrećući se i pokazujući. - Ja imam isti takav. Ovdje stavljate gorivo. Proizvodi izmjeničnu struju. - To je neobično, mali su generatori obično istosmjerni -napomenuo je David. - Aha. Ja zapravo ne znam u čemu je razlika, ali kažu da je ovaj sigurniji. - Istina je. Udar iz ovoga bacio bi te na drugu stranu sobe, ali bi te iz istosmjernog ubio. Vratili su se u kućicu. Tom je rekao: - Pa, bit će da se želite smjestiti, a ja se moram pobrinuti za ovce i stoga ću vas pozdraviti. Oh! Trebao bih vam reći: u slučaju nužde mogu radiom uspostaviti vezu sa kopnom. David se iznenadio. - Imaš radio-odašiljač? - Aha - potvrdio je Tom ponosno. - Ja sam izviñač neprijateljskih aviona u Kraljevskom izviñačkom korpusu. - Jesi li ikad ikojeg vidio? - upitao je David. Lucy se zacrvenjela negodujući zbog sarkazma u Davidovom glasu, ali Tom kao da to nije primijetio. - Još ne - odgovorio je. - Samo naprijed! - dobacio je David. Kad je Tom otišao, Lucy je rekla: - On samo želi pridonijeti svoj skromni udio. - Ima nas mnogo koji želimo pridonijeti svoj skromni udio -rekao je David. A u tome i jest problem, razmišljala je Lucy. Odbacila je tu misao i odvezla svog osakaćenog muža u njihov novi dom. Kad su Lucy zamolili da posjeti bolničkog psihologa, smjesta je posumnjala da je Davidu oštećen mozak. Nije bilo tako. - Jedini je trag povrede na glavi gadna brazgotina na lijevoj sljcpoočici - rekla je liječnica i nastavila: - Meñutim, gubitak nogu dovodi do teškog šoka i ne može se predvidjeti kako će to utjecati na njegovo mentalno stanje. Da li je jako želio postati pilot? Lucy je razmišljala. - Bojao se, ali mislim da je to svejedno strašno želio. - Pa trebat će mu podrške i utjehe koliko god mu budete mogli pružiti. I strpljenja. Jedino što možemo predvidjeti jest to da će neko vrijeme biti odbojan i loše raspoložen. Njemu sad treba ljubavi i odmora. Meñutim, tijekom prvih nekoliko mjeseci na otoku činilo se da on ne želi ni jedno ni drugo. Nije s njom vodio ljubav možda stoga što je čekao da mu rane potpuno zacijele. Ali nije se niti odmarao. Bacio se na ovčarstvo jureći po otoku u svom ñipu u kome su bila i invalidska kolica. Podigao je ograde duž opasnih stijena, pucao na orlove, pomagao Tomu oko dresure novog psa 52 53kad je Belsy počela gubiti vid, palio je vrijesak, a u proljeće je svake noći bio vani kod ovaca koje su se janjile. Jednog je dana posjekao veliki stari bor pokraj Tomove kućice i četrnaest ga dana kljaštrio cijepajući ga u male cjepanice koje je dovozio kući za gorivo. Uživao je u teškom fizičkom poslu. Naučio je kako da se čvrsto zaveže za kolica i upre tako da mu tijelo ostane u sigurnom položaju dok zamahuje sjekirom ili maljem. Izrezbario je nekoliko indijanskih kijača i s njima satima vježbao sve dok mu Tom ne bi uspio pronaći neki novi posao. Mišići ruku i leña postali su mu pretjerano razvijeni, kao kod onih ljudi koji pobjeñuju na natjecanjima "bildera". Odlučno je odbio da pere suñe, da kuha ili da čisti kuću. Lucy nije bila nesretna. Bojala se da bi mogao cijeli dan sjediti uz vatru i kukati nad svojom nesrećom. Pomalo ju je zabrinjavalo što je toliko opsjednut poslom, ali barem nije vegetirao. Na Božić mu je rekla da očekuje dijete. Ujutro mu je poklonila motornu pilu, a on njoj balu svile. Tom je došao k njima na ručak pa su jeli divlju gusku koju je on ustrijelio. David je nakon čaja odvezao pastira kući, a kad se vratio, Lucy je otvorila bocu brendija. Zatim je rekla: - Imam za tebe još jedan poklon, ali ga ne možeš otvoriti do svibnja. Nasmijao se. - O čemu, dovraga, pričaš? Koliko si log brendija popila dok sam bio vani? - Dobit ću dijete. Zurio je u nju, a smiješak-mu se istopio. - Dobri Bože, samo nam još to treba. - Davide! - Ali, zaboga... Kad se to, dovraga, desilo? - Nije teško izračunati, zar ne? - primijetila je gorko. - Mora da je to bilo tjedan dana prije vjenčanja. Čudo je što je preživjelo sudar. - Jesi li bila kod liječnika?

- A, kada? - Pa kako si onda sigurna? - On, Davide, ne budi tako dosadan. Znam sigurno jer su mi menstruacije prestale, bole me bradavice, jutrom povraćam, a 54 struk mi je nekoliko centimetara širi nego obično. Da si me ikad pogledao, i ti bi sigurno znao. - U redu. - Što je s tobom? Trebao bi biti uzbuñen! - Oh, da. Možda ćemo imati sina i onda ću ga moći izvesti u šetnju i s njime igrati nogomet, a onda će odrasli želeći da kao i njegov otac poslane ratni heroj, beznoga luda! - Oh, Davide, Davide - prošaptala je. Kleknula je pred njegova invalidska kolica. - Davide, ne misli tako. On će te poštovati. On će ti se diviti jer si ponovo sredio svoj život i jer iz svojih invalidskih kolica možeš uraditi koliko dvojica muškaraca, jer si svoj hendikep podnio hrabro i radosno. - Ne budi tako prokleto obzirna! - rekao je otresito - Poput nekog licemjernog popa. Ustala je. - Onda se nemoj ponašati kao da je to moja krivica. I muškarci mogu poduzeti mjere opreza, znaš. - Ne možeš poduzeti mjere opreza protiv nevidljivih kamiona kad je zamračenje! Oboje su znali da je to glup, jadan izgovor, pa Lucy nije ništa rekla. Čitava zamisao Božića sada je izgledala posve besmisleno: komadi šarenog papira po zidovima, i bor u kutu, i ostaci guske u kuhinji koje treba baciti u smeće - ništa od toga nije imalo veze s njezinim životom. Počela se pitati što radi ovdje, na ovom sumornom otoku s čovjekom koji je, čini se, ne voli, noseći dijete koje on ne želi. Zašto ne bi - zašto ne - pa, mogla bi... Tada je shvatila da nema kamo poći, da ne može ništa drugo uraditi sa svojim životom, da ne može biti ništa drugo nego gospoña Lucy Rose. Konačno je David rekao: - E pa, idem u krevet. - Odvezao se u predvorje i izvukao iz kolica i natraške uspeo uza stepenice. Čula ga je kako struže po podu, čula je škripu kreveta kad se dovukao do njega, čula je njegovu odjeću kako je pala u kut kad se skinuo, zatim je napokon čula još jednom cvilenje opruga kad je legao i navukao pokrivač preko sebe. I još uvijek nije plakala. Pogledala je prema boci brendija i pomislila: Ako sada sve to ispijem i zatim legnem u kadu vrele vode, možda ujutro neću više biti trudna.Razmišljala je o tome dugo sve dok nije došla do zaključka da bi život bez Davida, bez otoka i bez djeteta bio još gori jer bi bio prazan. I tako nije plakala i nije ispila brendi i nije napustila otok, nego je umjesto toga otišla gore, zavukla se u krevet i ležala budna pokraj usnulog muža, slušajući vjetar i pokušavajući da ne razmišlja sve dok se galebovi nisu počeli oglašavati, a siva kišna zora dovukla preko Sjevernog mora i ispunila malu spavaću sobu hladnim, sumornim, blijedim svjetlom. Tada je konačno zaspala. U proljeće ju je obuzeo nekakav mir, kao da su sve opasnosti odgoñene dok se dijete ne rodi. Kad je februarski snijeg okopnio, zasadila je cvijeće i povrće na komadiću zemlje izmeñu kuhinjskih vrata i suše, zapravo ne vjerujući da će rasti. Temeljito je očistila kuću i rekla Davidu da će se, ukoliko želi da se to ponovo uradi prije kolovoza, morati sam latiti posla. Pisala je majci i mnogo plela, a pelene je naručila poštom. Savjetovali su joj da ode kući i da tamo rodi, ali ona je znala da se, ako ode, nikad neće vratiti. Odlazila je na duge šetnje kroz vrijesak s knjigom o pticama ispod ruke, sve dok joj vlastita težina nije poslala prevelikim teretom da bi je mogla daleko nositi. Držala je bocu brendija u kredencu kojim se David nikad nije služio i kad god bi se osjetila potištenom, odlazila ju je pogledati kako bi se podsjetila na ono što je zamalo bila izgubila. Tri tjedna prije nego što se dijele trebalo rodili odvezla se brodićem u Aberdeen. David i Tom mahali su joj sa mola. More je bilo tako uzburkano da su se ona i kapetan prestrašili da bi mogla rodili prije nego što stignu do kopna. Otišla je u bolnicu u Aberdecnu, a četiri tjedna kasnije donijela je dijete istim brodićem kući. David o svemu što je proživjela nije ništa znao. On je vjerojatno mislio da žene rañaju isto tako lako kao i ovce. Nije znao Što su trudovi i ono užasno, nemoguće rastezanje i boli nakon poroda, i osorne, sveznajuće bolničarke koje vam ne daju da do-taknete vlastito dijete jer nisto tako spretni, sposobni, izvježbani i sterilni kao one; samo ju je vidio kako odlazi trudna i kako se vraća s divnim, u bijelo umotanim zdravim muškim djetetom, pa je rekao: - Zvat ćemo ga Jonathan. Dodali su Alfred zbog Davidovog oca i Malcolm zbog Lucy-nog, a Thomas zbog starog Toma, ali su dječaka zvali Jo, jer je 56 bio previše sićušan za Jonathana, a kamoli za Jonathana Alfreda Malcolma Thomasa Rosea. David se naučio da mu daje bočicu, da mu pomaže da se podrigne i da mu mijenja pelene, a čak ga je ponekad zibao na krilu, ali je duhom bio odsutan, neprisutan. Ponašao se slično kao i bolničarke; nije mu bilo tako stalo kao što je bilo Lucy. Tom je bio prisniji s djetetom nego David. Lucy mu nije dopuštala da puši u sobi u kojoj se nalazi dijete, a stari bi momak na nekoliko sati spremio u džep svoju veliku lulu od bijelog vrijesa s poklopcem, gugutao s malim

Joom i gledao ga kako se koprca nogama ili bi pak pomagao Lucy da ga okupa. Lucy bi mu oprezno nabacila da možda zanemaruje ovce. Tom bi rekao da ih ne treba gledati kako se hrane - radije gleda Joa kako se hrani. Iz komada naplavljenog drveta izdubio je zvečku koju je ispunio malim okruglim oblucima i bio presretan kad je Jo posegnuo za njom te je potresao, prvi put, a da mu to nitko nije pokazao. David i Lucy još nisu vodili ljubav. Prvo su tu bile njegove ozljede, zatim je ona bila trudna, a potom se oporavljala od poroda; no sada su razlozi otpali. Jedne je noći rekla: - Sad sam opet kao i prije. - Kako to misliš? - Nakon djeteta. Moje je tijelo kao i prije. Zacijelila sam... - Oh, razumijem. Dobro. - Okrenuo se. " Pazila je da ide u krevet kad i on da bi mogao promatrali kako se svlači, ali bi on uvijek okrenuo leña. Dok bi tako ležali, drijemajući, ona bi se pomakla tako da bi se rukom, stegnom ili dojkom očešala o njega, što bi bio slučajan, ali jasan poziv. Nije bilo odgovora. Čvrsto je vjerovala da je s njom sve u redu. Nije bila nimfo-manka - nije željela jednostavno seks, željela je seks s Davidom. Bila je sigurna u to da ne bi pala u napast čak i da na otoku postoji neki drugi muškarac ispod sedamdesete. Nije bila drolja gladna seksa, bila je žena gladna ljubavi. Presudan trenutak nastupio je jedne od onih noći dok su ležali na leñima, jedno uz drugo, oboje potpuno budni, i osluškivali vjetar izvana i slabe Joove zvukove iz pokrajnje sobe. Lucy se činilo da je već vrijeme da on to ili uradi ili pak jasno i glasno kaže zašto neće, činilo joj se kao da on namjerava izbjegavati tu 57stvar dok ga ona na to ne potakne i da bi ga baš sada mogla privoljeti, radije nego da i dalje živi u bijednom neshvaćanju. Stoga je rukom prešla preko njegovih bedara i otvorila usta da progovori no umalo što nije kriknula od zaprepaštenja kad je otkrila da on ima erekciju. Znači, mogao je to uraditi! I želio je ili zašto bi inače... Ruka joj je pobjedonosno stegla dokaz njegove želje, pa mu se primakla bliže i uzdahnula: - Davide! - On, zaboga! - Ščepao joj zglavak i odgurnuo njezinu ruku od sebe okrenuvši se na drugu stranu. Ali ovaj put nije bila voljna da njegovo odbijanje prihvati čedno i tiho. - Davide, zašto ne? - Isuse Kriste! - zbacio je pokrivač, bacio se na pod, jednom rukom zgrabio perinu i odvukao se prema vratima. Lucy se uspravila u krevetu i vrisnula za njim: - Zašto ne? Jo je počeo plakati. David je podigao prazne nogavice svoje podrezane pidžame, pokazao na nabranu bijelu kožu svojih balrljaka i rekao: - Eto, zato ne! Eto, zato ne! Odsklizao se u prizemlje da prespava na sofi, a Lucy je otišla u susjednu sobu da umiri Joa. Dugo joj je trebalo dok ga ponovo nije uspavala, vjerojatno zato što je i ona imala potrebu da je netko tješi. Dijete je okusilo suze na njezinim obrazima, pa se zapitala ima li ono ikakva pojma što one znače: neće li suze biti nešto što će dijete najranije shvatiti? Nije se mogla prisiliti da mu pjeva ili da mu iskreno mrmlja kako je sve u redu, zato ga je čvrsto držala i njihala, a kad je ono nju umirilo svojom toplinom i svojim priljubljivanjem, zaspalo joj je u naručju. Stavila ga je natrag u kolijevku i neko vrijeme stajala gledajući dijete. Nije imalo smisla da se vrati u krevet. Čula je Davidovo hrkanje iz dnevne sobe: bio je u dubokom snu jer je uzimao jake tablete, inače od stare rane ne bi mogao zaspati. Lucy je smjesta morala pobjeći od njega nekamo gdje ga ne bi ni vidjela ni čula, gdje je nekoliko sati ne bi mogao pronaći čak da je i htio. Obukla je hlače i džemper, debeli kaput i čizme pa se odšuljala dolje, van u noć. Vani je bilo burno, maglovito i vlažno i vrlo hladno. Otok se za to već specijalizirao. Podigla je ovratnik kaputa, pomislila da se vrati natrag po šal, ali se predomislila. Šljapkala je blatnom stazom i godilo joj je što je magla štipa u grlu jer joj je ta mala vremenska neugoda odvraćala pažnju od većeg bola u njoj. Dospjela je do vrha stijene i oprezno se spustila niza strmu, usku kosinu pažljivo stavljajući noge na skliske kamene ploče. Stigavši do podnožja, skočila je na pijesak i odšetala do mora. Vjetar i voda nastavljali su svoju neprekidnu svañu, vjetar se obarao na more izazivajući valove, a more je siktalo i pljuvalo udarajući o obalu: dva su elementa bila osuñena da se vječno prepiru jer se nijedan ne može umiriti dok je drugi prisutan, a opet ni jedan ni drugi nema kamo.

Lucy je hodala po grubom pijesku dopuštajući da joj buka i nevrijeme ispune glavu sve dok plaža nije završila u oštrom kutu, gdje se voda susrela sa stijenom, tu se okrenula i vratila. Hodala je obalom cijelu noć. Pred zoru joj je iznenada sinula jedna misao: To je njegov način da bude jak. Naravno, ta joj misao nije bila od velike pomoći nakon što je osjetila njen smisao u čvrsto stisnutoj šaci. Još je malo razmislila o tome, i šaka se otvorila, otkrivši nešto što je izgledalo poput malenog bisera mudrosti što se ugnijezdio na dlanu: možda je Davidova hladnoća prema njoj potjecala od iste one potrebe koja ga je gonila da siječe stabla, da se sam razodijeva, da vozi džip, da baca indijanske kijače, i da živi na hladnom, okrutnom otoku u Sjevernom moru... Što je ono bio rekao? "...njegov otac, ratni heroj, beznoga luda..." Morao se nečim potvrditi, nečim što bi djelovalo otrcano kad bi se izrazilo riječima, nečim što je mogao učinili kao pilot lovac, ali sada se morao zadovoljiti drvećem i ogradama, indijanskim kijačama i invalidskim kolicima. Ne bi mu dopustili da polaže ispit, a on je želio da može reći: "Ipak sam ga mogao položiti: samo pogledajte koliko mogu trpjeti." Bilo je okrutno, beznadno, užasno nepravedno: bio je hrabar i pretrpio je rane, ali se time nije mogao ponositi. Da mu je Mes-serschmidt otkinuo noge, invalidska kolica bila bi poput medalje, ordena za hrabrost, a ovako će cijelog života morati govoriti: "Bilo je to za vrijeme rata - ali ne, nikad nisam bio u borbi, bila je to prometna nesreća, prošao sam obuku i trebao sam se boriti, baš sutradan, vidio sam čak i svoga zmaja, bio je predivan, i bio bih hrabar, znam..." 59Da, to je bio njegov način da bude jak. A možda bi i ona mogla biti jaka. Mogla bi pronaći način da zakrpa olupinu svog života. David je nekoć bio dobar i nježan i pun ljubavi pa bi sad baš mogla naučiti da strpljivo čeka dok se on bori da postane potpun čovjek kakav je bio. Mogla je pronaći nove nade, nove stvari za koje će živjeti. Druge su žene smogle snage da podnesu gubitak, i bombardirane kuće, i muževe u zarobljeničkim logorima. Podigla je oblutak, zabacila ruku i svom snagom bacila kamen u more. Nije niti vidjela niti čula kad je pao; možda je odletio zauvijek kružeći oko Zemlje poput satelita u svemirskoj priči. Viknula je: -1 ja mogu biti jaka! Zatim se okrenula i zaputila kosinom prema kućici. Bilo je upravo vrijeme da Jou dade prvi obrok. 6. Izgledala je poput palače, a u stanovitoj mjeri to je i bila: prostrana kuća, na vlastitoj zemlji, u Wohldorfu, gradu punom zelenila malo izvan sjevernog Hamburga. Mogao je to biti dom vlasnika rudnika, uspješnog uvoznika ili industrijalca. Meñutim, pripadala je Abwehru. Svoju je sudbinu dugovala vremenu - ne ovdašnjem nego onom dvije stotine milja jugoistočno, u Berlinu, gdje su atmosferske prilike bile nepogodne za radio-vezu s Engleskom. Bila je to palača samo do prizemlja. Ispod toga su se nalazila dva velika betonska skloništa i radio-uredaji vrijedni nekoliko milijuna rajhs-maraka. Elektronski sistem sastavio je major Werner Trautmann; obavio je dobar posao. Svaka je dvorana imala dvadeset malih, zvučno izoliranih kabina za slušanje, što su ih zaposjeli radiooperatcri koji su špijuna raspoznavali po tome kako otkucava poruku, kao što možete prepoznati rukopis svoje majke na omotnici. Pri sastavljanju prijemnika mislilo se na kvalitetu dok su predajnici bili oblikovani prema zahtjevima čvrstoće, a ne snage. Najčešće su to bili kovčežići zvani Klamotten, što ih je za admirala Wilhelma Canarisa, šefa Abwehra, izradio Telefunken. Ove je noći eter bio relativno tih tako da su svi znali kad se Die Nadcl javio. Poruku je primio jedan od starijih operatera. Otipkao je da je primio poruku, zatim ju je brzo dešifrirao, istr-gnuo list iz bloka i otišao do telefona. Pročitao je poruku preko izravne veze s glavnim štabom Abwehra u Sophien Terrace u Hamburgu, a zatim se vratio u svoju kabinu da popuši cigaretu. 61 Ponudio je cigaretu mladiću u susjednoj kabini i njih su dvojica stajali nekoliko minuta naslonjeni na zid pušeći. - Ima li što? - upitao je mladić. Stariji je čovjek slegnuo ramenima. - Uvijek ima nešto kad on zove. Ali ovaj put ne baš mnogo. Luftwaffe je ponovo promašila katedralu Svetog Pavla. - Za njega nema odgovora? - Ne vjerujemo da čeka odgovor. On je samostalan gad, uvijek je bio takav. Ja sam ga učio radio-emitiranju, znaš, a kad sam završio, mislio je da to zna bolje od mene. Mladić se prenerazio. - Ti si upoznao Dic Nadela? - O, da - odvratio je stariji otresajući pepeo. - Kakav je? - Kao drug u piću zabavan je otprilike koliko i krepana riba. Mislim da voli žene a i to ne previše, ali što se tiče nekoliko čašica s momcima... to ne dolazi u obzir. Usprkos tome, on je najbolji agent kojeg imamo.

- Stvarno? - Sigurno. Neki kažu najbolji dosad. Priča se da je pet godina radio u NKVD-u u Rusiji i da je završio kao jedan od najpouzdanijih Staljinovih pomoćnika... Ne znam je li to točno, ali on bi za takvo što bio sposoban. Pravi profesionalac. I Fiihrer to zna. - Hitlcr ga pozna? Stariji je kimnuo. - Jednom je želio vidjeti sve Dic Nadclove poruke. Ne znam da li to još uvijek želi. No to za Die Nadela i nije tako važno. Toga čovjeka se" ništa ne doima. Znaš što? Svakoga gleda na isti način: kao da razmišlja kako će te ubiti učiniš li pogrešan potez. - Drago mi je što ga nisam morao obučavati. - Učio je brzo, to mu moram priznati. - Dobar ñak? - Najbolji. Trudio se oko toga dvadeset i četiri sata dnevno, a kad je sve svladao, ne bi mi rekao ni "dobro jutro". Treba mu puno vremena da bi se sjetio pozdraviti Canarisa. - Ach ñu me i ne Scheisse. - O, da. Zar nisi znao - uvijek se odjavljuje s "Pozdrav Willi-ju". Toliko on drži do čina. - Ne. Pozdrav Williju? Ach du meine Scheisse. Popušili su cigarete, bacili ih na pod i zgazili. Zatim je stariji pokupio opuške i spremio ih u džep jer u podzemnom skloništu pušenje zapravo nije bilo dopušteno. Radioaparati još su bili tihi. - Da, on neće upotrijebiti svoje konspirativno ime - nastavio je stariji. - Dao mu ga je von Braun, ali nikad mu se nije sviñalo. Nikad mu se nije sviñao ni von Braun. Sjećaš li se tog vremena... ne, bilo je to prije nego što si nam se pridružio... Braun je rekao Nadelu da ide na aerodrom u Farnboroughu, u Kentu. Došla je povratna poruka, brzo poput munje. "Nema aerodroma u Farnboroughu, u Kentu. Postoji aerodrom u Farnboroughu, u Hampshircu. Na sreću, geografija Luftwaffea bolja je od tvoje, ti pizdek jedan." - Baš lako. - Mislim da je to razumljivo. Kada griješimo, stavljamo na kocku njihove živote. Stariji se namršlio. On je donosio takve zaključke i nije volio da mu se slušateljstvo upleće svojim vlastitim mišljenjem. - Možda - rekao je nerado. Mladi se čovjek vratio svojoj prvotnoj ulozi zadivljenog čovjeka. - Ali zašto ne voli svoje konspirativno ime? - Kaže da ono ima svoje značenje, a konspirativna riječ sa značenjem može čovjeka odati. Von Braun nije htio ni čuti. - Značenje? Igla? Što to znači? Ali u tom trenutku veteranov je radio zacvrkutao i on se brzo vratio svojem aparatu; i tako je mladić ostao zauvijek bez odgovora. 62 63Oj o" 7. Poruka je ozlovoljila Fabera jer ga je primorala da se suoči s pitanjima koja je izbjegavao. Hamburg se vraški potrudio da mu dostavi poruku. Odaslao je svoju šifru i umjesto uobičajenog "Primljeno produži" odgovorili su mu "Otiñi na randevu broj jedan". Potvrdio je prijem naredbe, odaslao svoj izvještaj i spremio primopredajnik natrag u kovčeg. Zatim se izvezao biciklom iz Erith Marshesa - izdavao se za promatrača ptica - i uputio cestom za Blackheath. Dok se vozio natrag u svoj tijesni dvosobni stan, pitao se da li da izvrši naredbu. Imao je dva razloga da bude neposlušan: jedan profesionalan, jedan osoban. Profesionalan razlog bio je taj što je "randevu broj jedan" bila stara šifra, koju je izmislio Canaris još 1937. godine. Ona je značila da mora otići do ulaza u odreñenu trgovinu izmeñu Leicestcr Squarea i Piccadillv Circusa da bi se sastao s drugim agentom. Agenti bi prepoznavali jedan drugog po tome što bi obojica nosila Bibliju. Postojala je i lozinka: "Koje je današnje poglavlje?" "Trinaesto poglavlje Prve knjige o kraljevima." Ako su potpuno sigurni da ih nitko ne slijedi, složili bi se da je poglavlje "vrlo nadahnuto". U suprotnom slučaju jedan bi rekao: "Na žalost, još ga nisam pročitao." Možda taj ulaz u trgovinu više ne postoji, ali to nije zabrinjavalo Fabera. Pomislio je da je Canaris vjerojatno otkrio šifru većini uobraženih amatera koji su prešli Kanal 1940. godine iuletjeli u ruke MI5. Faber je znao da su ih uhvatili jer su vješa-nja bila javna, bez sumnje zato da bi uvjerili javnost kako se nešto poduzima u vezi s petokolonašima. Sigurno su bili odali tajne prije smrti, pa su sada Britanci vjerojatno znali staru šifru za "randevu". Ako su uhvatili poruku iz Hamburga, ulaz u trgovinu mora da sada već vrvi od uljudnih mladih

Engleza, koji svaki sa svojom Biblijom pod rukom uvježbavaju rečenice "Vrlo nadahnuto" s njemačkim naglaskom. Abwehr je odbacio profesionalizam još za onih opojnih dana kada se činilo da je invazija blizu. Od tada Faber nije vjerovao Hamburgu. Nije im htio reći gdje živi, odbio je saobraćati s njihovim drugim agentima u Britaniji, mijenjao je frekvenciju na kojoj je emitirao ne mareći za to da li smeta signalu nekog drugogDa je uvijek slušao svoje nadreñene, ne bi tako dugo preživio. U Woolwichu se Faberu pridružila gomila drugih biciklista jer su radnici, medu kojima je bilo mnogo žena, upravo izlazili iz tvornice municije, nakon završetka dnevne smjene. Umorni, ali dobro raspoloženi radnici, posjetili su Fabera na njegov osobni razlog na neposlušnost: pomislio je na to da njegova strana gubi rat. Oni sigurno nisu pobjeñivali. U rat su ušli Rusi i Amerikanci, Afrika je izgubljena, Italija je pala; saveznici će ove godine, 1944, izvršiti invaziju na Francusku. Faber nije htio bezrazložno riskirati život. Stigao je kući i spremio bicikl. Dok je umivao lice, sinulo mu je da, unatoč svakoj logici, ipak želi otići na taj "randevu". Bio je to glup rizik, bezrazložan, no izgarao je od želje da pokuša. Razlog lome bio je taj što mu je jednostavno bilo neizrecivo dosadno. Rutinska emitiranja, promatranje ptica, bicikl i čajevi u pansionu: prošle su četiri godine otkad je posljednji put doživio nešto što bi i izdaleka mirisalo na akciju. Kao da mu ne prijeti nikakva opasnost i zbog toga je bio nervozan jer je zamišljao nevidljive opasnosti i prijetnje. Najsretniji bi bio kada bi svako malo uspio otkriti opasnost i poduzeti odgovarajuće mjere da je otkloni. Da, otići će na randevu. Ali ne onako kako su oni očekivali. 68 Usprkos ratu, u londonskom West Endu bilo je još mnogo svijeta; Faber se pitao je li tako i u Berlinu. Kupio je Bibliju u Hatchardovoj knjižari na Piccadillvju i strpao je u unutrašnji džep kaputa, izvan domašaja pogleda. Dan je bio topao i vlažan, povremeno je padala kišica, a Faber je nosio kišobran. Za taj su randevu bila odreñena dva moguća termina: ili izmeñu devet i deset sati ujutro, ili izmeñu pet i šest poslije podne, a bilo je dogovoreno da se tamo dolazi svaki dan sve dok se ne pojavi druga strana. Ne uspije li sastanak pet dana zaredom, dva tjedna valja dolaziti svaki drugi dan. Nakon toga treba odustati. Faber je stigao na Leicester Square u devet i deset. Veza je bila tamo, kod ulaza u trafiku, sa crno ukoričenom Biblijom pod rukom, pretvarajući se da se štiti od kiše. Faber je krajičkom oka spazio čovjeka i brzo prošao mimo njega sagnute glave. Čovjek je bio mladolik, plavih brkova, a djelovao je dobro uhranjen. Nosio je dvoredni crni kišni ogrtač, žvakao žvakaću gumu čitajući Dai-lyExprcss. Nije ga poznavao. Kad je Faber drugi put prošao drugom stranom ulice, spazio je pratioca. Nizak, zdepast čovjek u trenčkotu i pustenim šeširom, kakve vole engleski policajci u civilu, stajao je u predvorju jedne poslovne zgrade i kroz staklena vrata promatrao muškarca koji je stajao na ulazu u trafiku s druge strane ceste. Postojale su dvije mogućnosti. Ako agent ne zna da ga slijede, Faber ga treba samo udaljiti sa sastajališta i zamesti trag. No druga je mogućnost da je agent bio uhvaćen i da je čovjek na ulazu njegov dvojnik, a u tom slučaju ni on ni pratilac ne smiju vidjeti Faberovo lice. y Faber je pretpostavio da se dogodilo ono najgore pa je razmislio što bi dalje poduzeo. Na trgu se nalazila telefonska govornica. Faber je ušao i zapamtio njen broj. Zatim je u Bibliji pronašao trinaesto poglavlje Prve knjige o kraljevima, istrgnuo stranicu i naškrabao na margini: "Otiñi u telefonsku govornicu na trgu." Prošetao se pokrajnjim ulicama, iza Nacionalne galerije, dok nije naišao na dječaka od deset ili jedanaest godina koji je sjedio na kućnim stepenicama i bacao kamenje u mlakice. - Znaš li trafiku na trgu? - upitao je Faber. Dječak je odgovorio: -Aha. - Voliš li gumu za žvakanje? 69 -Aha. Faber mu je pružio istrgnuti list iz Biblije. - Na ulazu u trafiku stoji jedan čovjek. Ako mu daš ovo, on će ti dati gumu za žvakanje. - U redu - rekao je dječak. Ustao je. - Je li taj starkelja Jenki? - Aha - potvrdio je Faber. Dječak je otrčao. Faber ga je slijedio. Kad je dječak prišao agentu, Faber se sklonio u vežu zgrade na suprotnoj strani ulice. Pratilac je još bio ondje i piljio kroz staklo. Faber je stao na sam ulaz i otvorio kišobran zaklonivši pratiocu pogled na drugu stranu ulice. Pretvarao se da se muči s kišobranom i pošao u smjeru suprotnom od onoga kojim je agent otišao. Pogledao je preko ramena i vidio kako pratilac istrčava na ulicu i ogledava se za nestalim agentom.

Faber je upao u najbližu telefonsku govornicu i okrenuo broj govornice na trgu. Trebalo mu je nekoliko minuta da dobije vezu. Konačno je duboki glas rekao: - Halo? - Koje je današnje poglavlje? - upitao je Faber. - Trinaesto poglavlje Prve knjige o kraljevima. - Vrlo nadahnuto. - Da, zar ne? Budala nema pojma u kakvoj je gužvi, pomislio je Faber. Glasno je rekao: - Dakle? - Moram se sastati s vama. - Nemoguće. - Ali moram! - U glasu se osjećao neki prizvuk za koji je Faber pomislio da graniči s očajem. - Poruka dolazi sa samog vrha, shvaćate li? Faber se pretvarao da se koleba. - Onda, u redu. Sastat ćemo se za tjedan dana u predvorju kolodvora Euston, u devet ujutro. - Zar ne možete prije? Faber je spustio slušalicu i izišao. Hodajući brzim korakom zaobišao je dva ugla i ugledao telefonsku govornicu na trgu. Vidio je da se agent uputio u pravcu Piccadillvja. Nigdje nije mogao uočiti pratioca. Faber je pošao za agentom. Čovjek je ušao u stanicu podzemne željeznice na Piccadillv Circusu i kupio kartu do Stockvvella. Faber je odmah shvatio da se onamo može stići i izravnijim putem. Izišao je iz stanice, brzo otišao do Leicester Squarea i popeo se u vlak Northern Linea. Agent će morati presjedati u Waterloou a Faberov vlak je bio direktan. Tako će Faber prvi stići u Stockwell, ili će, u najgorem slučaju, doći istim vlakom. Faber je morao čekati dvadeset i pet minuta na stanici u Stoc-kwellu prije nego što se agent pojavio. Faber ga je nastavio slijediti. Otišao je u kavanu. Baš nigdje u blizini nije bilo ni jednog mjesta gdje bi se čovjek mogao zadržati duže, a da to ne bi djelovalo napadno: nije bilo ni klupa na kojima se može sjediti, ni parkova za šetnju, ni autobu-snin stanica ili stajališta taksija, ni javnih zgrada. Predgrañe je bilo pusto i prazno. Faber je morao šetati ulicom gore-dolje, stalno ostavljajući dojam da nekamo ide; morao je tako hodati sve dok ne iziñe iz vidokruga kavane, a zatim se vraćati suprotnom stranom, dok je agent za to vrijeme sjedio u toploj, zadimljenoj kavani, pio čaj i jeo topli sendvič. Izišao je nakon pola sata. Faber ga je pratio kroz nekoliko ulica u stambenoj četvrti. Agent je znao kamo ide, ali nije žurio. Hodao je poput čovjeka koji ide kući znajući da preostali dio dana nema nikakvih obaveza. Nije se osvrtao, a Faber je pomislio: "Još jedan amater." Napokon je ušao u kuću - u jednu od onih jadnih, bezličnih, neupadljivih stambenih zgrada u kakvima posvuda žive špijuni. Kuća je imala mansardni prozor na krovu; to će biti agentova soba, visoko gore zbog boljeg radioprijema. Faber je prošao pokraj zgrade pažljivo proučavajući suprotnu stranu ulice. Da - eno tamo. Jedan pokret iza prozora na gornjem katu, sjenka u sakou i kravati, i lice motrioca se povuklo: i pratilac je bio ovdje. Mora da je agent jučer otišao na randevu i dopustio da ga MI5 slijedi do kuće - osim ako, naravno, sam nije bio MI5. Faber je skrenuo iza ugla i prošetao najbližom usporednom ulicom brojeći kuće. Gotovo izravno iza zgrade u koju je ušao agent nalazila se ruševina nečega što je ranije bilo par prizidanih kuća. Dobro. Kad se vraćao prema stanici, osjetio je drhtaj uzbuñenja. Korak mu je bio gipkiji, srce je udaralo malko brže, a oko sebe se ogledavao očima koje su sjale od radoznalosti. Bilo je sve u redu. Igra je počela. 71 Te se noći obukao u crno: vunena kapa, dolčevita ispod kratkog kožnog avijatičarskog kaputića, hlače ugurane u čarape, cipele s gumenim ñonom - sve crno. Bit će gotovo nevidljiv, jer i London je bio zamračen. Provezao se tihim ulicama prigušenih svjetala izbjegavajući glavne ceste. Već je prošla ponoć, nikoga nije vidio. Četvrt milje od svog odredišta ostavio je bicikl u dvorištu jedne gostionice privezavši ga lokotom za ogradu. Nije pošao prema agentovoj kući nego prema razrušenoj zgradi u susjednoj ulici. Pažljivo je išao kroz vrt pred kućom koji je bio pun krša, ušao kroz otvorenu vežu i, prošavši kroz kuću, izbio na stražnji ulaz. Bilo je vrlo mračno. Gust zaslon niskih oblaka sakrio je mjesec i zvijezde. Faber je morao hodati polako, ruku ispruženih preda se. Stigao je do kraja vrta, preskočio plot i prošao kroz slijedeća dva vrta. U jednoj je kući na trenutak zalajao pas. Vrt stambene zgrade bio je zapušten. Faber je zašao u grm kupine u kojem se zaplco. Bodlje su mu izgreble lice. Sagnuo se da bi mogao proći ispod konopca za rublje - bilo je dovoljno svijetlo da ga je mogao vidjeti. Pronašao je kuhinjski prozor i iz džepa izvadio malu spravu s oštricom u obliku kutljače. Kit na prozoru bio je star i krhak, a ponegdje su već poispadali veći komadi. Nakon dvadest minuta tihog rada izvadio je staklo iz okvira i pažljivo ga položio na travu. Posvijetlio je baterijom kroz prazan okvir da bi se uvjerio kako na putu kojim mora proći nema prepreka koje bi prouzročile buku, pa se zatim uvukao kroz prozor u kuću.

Zamračena kuća vonjala je po kuhanoj ribi i raskužnom sredstvu. Faber je prije nego što je ušao u predvorje otključao stražnja vrata, što je bila mjera opreza u slučaju da mora hitno pobjeći. Baterijskom svjetiljkom brzo je jednom zabljesnuo. U tom djeliću svjetlosti pogledom je obuhvatio opekom popločeno predvorje, ovalni stol koji mora zaobići, red kaputa na vješalicama i, s desne strane, stepenice pokrivene sagom. Tiho se uspeo uza stepenice. Nalazio se na odmorištu i kretao prema drugom kraku stepenica kadli ispod jednih vrata ugleda svjetlo. Trenutak kasnije začuo je asmatični kašalj i šum vode u zahodu. Faber je u dva dugačka koraka stigao do vrha i pritajio se uza zid. Svjetlo je preplavilo odmorište kad su se vrata otvorila. Faber 72 je iz rukava izvukao bodež. Starac je izišao iz zahoda i prošao preko odmorišta ostavivši svjetlo upaljeno. Na vratima svoje spavaće sobe progunñao je, okrenuo se i vratio. Morao me vidjeti, pomislio je Faber. Čvršće je stisnuo držak noža. Starčeve napola otvorene oči bile su okrenute prema podu. Kad je posegnuo za prekidačem, pogledao je uvis i Faber ga je tada umalo ubio, no čovjek je pipao po zidu tražeći prekidač, pa je Faber shvatio da je tako pospan da praktički seta poput mjesečara. Svjetlo se ugasilo i starac je oteturao u krevet, a Faber je ponovo počeo disati. Na kraju drugog kraka stepenica bila su samo jedna vrata. Faber ih je oprezno pokušao otvoriti. Bila su zaključana. Iz džepa kaputa izvadio je drugu napravu. Šum vode koja je punila kotlić zaglušio je Faberovo čačkanje po bravi. Otvorio je vrata i osi usnuo. Čuo je duboko, ravnomjerno disanje. Stupio je unutra. Zvuk je dopirao iz suprotnog ugla sobe. Ništa nije mogao vidjeti. Polako je prešao kroz potpuno mračnu sobu pipajući ispred sebe po zraku prije svakog koraka sve dok nije stigao do kreveta. U lijevoj je ruci držao bateriju, bodež se nalazio u rukavu a desna mu je ruka bila slobodna. Upalio je bateriju i spavaču čvrsto stegnuo grlo. Agentove oči su žmirnule i otvorile se, prestravljene, ali čovjek nije mogao ispustiti ni glasa. Faber je opkoračio krevet i sjeo na njega. Tada je prošaptao: - Trinaesto poglavlje Prve knjige o kraljevima - i olabavio stisak. - Vi! - rekao je agent. Zurio je u baterijsku svjetiljku pokušavajući da vidi Faberovo lice. Protrljao je vrat ondje gdje ga je slegnula Faberova ruka. Faber je psiknuo: - Budi miran! - i usmjerio svjetlo u agentove oči, a desnom rukom izvadio bodež. - Zar nećete dopustiti da ustanem? - Draže mi je da si u krevetu gdje ne možeš pričiniti više nikakve štete. - Štete? Više nikakve štete? - Motrili su te na Leicester Squareu, dopustio si da te slijedim 73ovamo. I ovu kuću drže pod prismotrom. Kako ti onda mogu vjerovati? - Bože moj, žao mi je. - Zašto su te poslali? - Poruku je trebalo predati osobno. Naredbe dolaze od samog Fuhrera. - Agent je umuknuo. - Pa? Kakve naredbe? - Ja... moram biti siguran da ste to vi. - Kako se možeš uvjeriti? - Moram vidjeti vaše lice. Faber je oklijevao, a zatim je načas uperio svjetlo prema sebi. - Jesi li zadovoljan? - Die Nadel - dahnuo je čovjek. - A tko si ti? - Major Friedrich Kaldor, na službu, gospodine. - Ja bih trebao reći "gospodine". - O ne, gospodine. Vi ste dvaput unaprijeñeni za svoje odsutnosti. Sada ste potpukovnik. - Zar oni u Hamburgu nemaju pametnijeg posla? - Niste zadovoljni? - Bio bih zadovoljan kad bih se vratio i naredio majoru von Braunu da čisti zahode. - Mogu li ustati, gospodine? - Nipošto. Što ako majora Kaldora drže u zatvoru Wands-worth, a ti si njegov dvojnik i vrebaš trenutak da daš signal svojim prijateljima koji motre iz kuće preko puta? - Vrlo dobro. - Onda... koje su to naredbe od samog Hitlera? - Pa, gospodine, Reich vjeruje da će ove godine doći do invazije na Francusku.

- Sjajno, sjajno. Nastavi. - Vjeruju da general Patton sakuplja Prvu armijsku grupu Sjedinjenih Država' u dijelu Engleske poznatom pod imenom Istočna Anglija. Ako je ta armija invaziona sila, onda slijedi da će napasti preko Pas de Calaisa. - To ima smisla. Ali nisam vidio ni traga od te Pattonove armije. " First United States Army Group (FUSAG) (op. prev.) 74 - Nešto se sumnja u najvišim krugovima u Berlinu. Ftihrerov astrolog... -Što? - Da, gospodine, on ima astrologa koji mu govori da brani Normandiju. - Bože moj. Zar je tamo tako loše? - Dobiva on i mnogo zemaljskih savjeta. Osobno smatram da mu astrolog služi kao izlika kad misli da generali griješe, ali ne može pobiti njihove argumente. Faber je uzdahnuo. Bojao se takvih vijesti. - Nastavi! - Vaš je zadatak da istražite snagu FUSAG-a: broj jedinica, artiljeriju, zračnu obranu... - Hvala. Znam kako se procjenjuje snaga armije. - Naravno - zastao je. - Nareñeno mi je da naglasim važnost log zadataka, gospodine. - I učinio si to. Reci mi, stoje li stvari u Berlinu zaista lako loše? Agent je oklijevao pa rekao: - Ne, gospodine. Moral je na visini, proizvodnja municije raste svakog mjeseca, ljudi pljuju na bombardere RAFa... - Nema veze - prekinuo ga je Faber. - Propagandu mogu slušati i preko radija. Mladi čovjek je utihnuo. - Imaš li mi još što reći? Službeno, mislim - dometnuo je Faber. - Da. Za vrijeme tog zadatka imate specijalni kanal za bijeg. - Oni zaista misle da je to važno - rekao je Faber. - Uspostavit ćete vezu s podmornicom koja je u Sjevernom moru, a treba se naći deset milja istočno od grada po imenu Aberdeen. Samo ih pozovite na svojoj uobičajenoj rañio-frek-venciji i oni će izroniti. Čim vi ili ja javimo Hamburgu da sam vam predao naredbu, put će biti otvoren. Podmornica će biti ondje svakog petka i ponedjeljka u šest sati poslijepodne i čekati do šest sati ujutro. - Aberdeen je velik grad. Imaš li točne geografske podatke? - Da. - Agent je navodio brojeve, a Faber ih je pamtio. - Je li to sve, majore? - Da, gospodine. 75- Što namjeravaš učinili s gospodinom iz MI5 u kući preko puta? Agent je slegnuo ramenima. - Morat ću im uteći. Faber je pomislio: "To nije dobro". - Što ti je nareñeno da učiniš nakon sastanka sa mnom? Imaš li ti kanal za bijeg? - Ne. Moram otići u grad Weymouth i ukrasti čamac kojim ću se vratiti u Francusku. To uopće nije bio nikakav plan. Tako je, pomislio je Faber: Canaris je znao što će se zbiti. Vrlo dobro. - A ako te Britanci uhvate i podvrgnu mučenju? - upitao je. - Imam kapsulu. -1 upotrijebit ćeš je? - Sigurno. Faber ga je pogledao. - Mislim da bi mogao - rekao je. Položio je lijevu ruku na agentova prsa i pritisnuo svom težinom kao da namjerava ustati iz kreveta. Tako je mogao točno osjetiti gdje završava prsni koš i počinje mekani trbuh. Zarinuo je vrh bodeža upravo ispod rebara i povukao nagore prema srcu. Agentove su se oči na trenutak užasno raširile. Krik je dospio do njegova grla, ali nije kroza nj prošao. Tijelo mu se grčilo. Faber je bodež gurnuo još malo dublje. Oči su se zatvorile, a tijelo omlitavilo. - Vidio si mi lice - izustio je Faber. 76 ¦., * i 8. - Mislim da smo izgubili kontrolu nad situacijom - rekao je Percival Godliman.

Frederick Bloggs je kimnuo da se slaže i dodao: - Ja sam kriv. Momak je izgledao umorno, pomislio je Godliman. Već gotovo godinu dana izgleda tako, još od one noći kad su ispod hrpe ruševina jedne bombardirane kuće u Hoxtonu izvukli smrvljene ostatke njegove žene. - Ne zanima me tko je kriv - rekao je Godliman. - Činjenica je da se nešto dogodilo na Leicester Squareu u onih nekoliko sekundi kad si Blondicja izgubio iz vida. - Misliš li da je uspostavljena veza? - Možda. - Kad smo ga ponovo uhvatili u Stockwellu, mislio sam da je jednostavno odustao od namjere da toga dana ode na sastanak. - U lom bi slučaju bio otišao na sastanak i jučer i danas. -Godliman je na svom stolu slagao razne likove od šibica; bila je to navika koja mu je pomagala u razmišljanju. - I dalje se u kući ništa ne miče? - Ništa. Unutra je već četrdeset osam sati. - Bloggs je ponovio: - Ja sam kriv... - Ne budi dosadan, stari moj - rekao je Godliman. - Odlučio sam da ga pustimo da se šeće kako bi nas doveo do nekog drugog, a još uvijek mislim da je to bio pravi potez. Bloggs je sjedio nepokretno, bezizražajnog lica, držeći ruke u džepovima kišnog ogrtača. 77- Ako je veza uspostavljena, ne bismo trebali otezati, nego bi trebalo pokupiti Blondieja i saznati kakav je imao zadatak. - Na taj način gubimo svaku šansu da slijedeći Blondieja doñemo do nekog zaista opasnog. - Ti odluči. Godliman je od šibica napravio crkvu. Trenutak ju je promatrao, a onda iz džepa izvadio novčić od pola penija i bacio ga uvis. - Pismo - primijetio je. - Ostavite mu još dvadeset i četiri sata. Kućevlasnik je bio srednjih godina, irski republikanac iz Lis-doonvarna, grofovije Clare, koji je gajio potajnu nadu da će Nijemci dobiti rat i tako zauvijek osloboditi Smaragdni otok' od engleskog ugnjetavanja. Artritično je šepesao oko stare kuće skupljajući tjedne stanarine i razmišljajući o tome koliko bi dobio za stanarinu kad bi je mogao dići na njenu pravu tržišnu vrijednost. Nije bio bogataš - posjedovao je samo dvije zgrade, ovu i jednu manju u kojoj je sam živio. Uvijek je bio loše raspoložen. Na prvom je katu pokucao na starčeva vrata. Ovom je stanaru uvijek bilo drago kad ga je vidio. Bilo mu je vjerojatno drago da bilo koga vidi. Rekao je: - Dobar dan, gospodine Riley, želite li šalicu čaja? - Danas nemam vremena. - Oh, dobro. - Starac mu je predao novac. - Pretpostavljam da ste vidjeli kuhinjski prozor. - Ne, nisam onuda ušao. - Oh! Nedostaje staklo na jednom prozoru. Prekrio sam ga zastorom za zamračivanje, ali, naravno, još je propuh. - Tko ga je razbio? - upitao je kućevlasnik. - Smiješno, ali uopće nije razbijeno. Samo leži tamo na travi. Mislim da je stari kit popustio. Sam ću ga popraviti ako uspijete nabaviti malo kita. Ti stara budalo, pomislio je kućevlasnik. Naglas je rekao: - A ne pada vam slučajno na um da su vas možda okrali? ' Irska (op. prev.) 78 Starac kao da se zapanjio. - Toga se uopće nisam sjetio. - Da li nekom nedostaju kakve dragocjenosti? - Nitko mi ništa nije rekao. Kućevlasnik je pošao prema vratima. - U redu, pogledat ću kad odem dolje. Starac je izašao za njim. - Mislim da onaj novi klipan nije gore - rekao je. - Već nekoliko dana nisam čuo ni glasa. Kućevlasnik je onjuškivao. - Je li kuhao u svojoj sobi? - Ne bih znao reći, gospodine Riley. Njih su se dvojica popela stepenicama. Starac je rekao: - Vrlo je tih, ako je unutra. - Što god kuha, moral će prestati. Strašno smrdi. Kućevlasnik je pokucao na vrata. Nije bilo odgovora. Otvorio ih je, a starac je pošao za njim. - Vidi, vidi, vidi! - rekao je stari narednik vedro. - Mislim da imate mrtvaca. - Stao je na vrata i razgledavao sobu. - Jesi li što dirao, Paddy? - Ne - odgovorio je kućevlasnik. -1 zovem se gospodin Riley. Policajac se na to nije obazirao.

- Ipak, nije dugo mrtav. Onjušio sam i gore. - Pregledavajući sobu, zapazio je staru komodu, kovčeg na niskom stoliću, izblijedjeli četvrtasti sag, prljave zastore na krovnom prozoru i razbacan krevet u kutu. Nije bilo tragova borbe. Prišao je krevetu. Mladićevo je lice bilo spokojno, a ruke sklopljene na prsima. - Da nije tako mlad, rekao bih: srčani udar. - U blizini nije bilo prazne bočice s tabletama za spavanje što bi upućivalo na samoubojstvo. Podigao je kožnatu lisnicu koja je ležala na komodi i pregledao sadržaj. U lisnici se nalazila osobna karta, knjižica s točkicama za sljedovanje i prilično debeo blok. - Papiri su u redu i nije opljačkan. - Ovdje stanuje otprilike tjedan dana - rekao je kućevlasnik. -Inače, ne znam baš mnogo o njemu. Došao je iz Sjevernog Walesa da radi u nekoj tvornici. - Pa dobro - primijetio je narednik. - Da je bio tako zdrav kao 79što izgleda, bio bi u vojsci. - Otvorio je kovčeg koji je ležao na stolu. - Do sto ñavola, što je to? Sad su se kućevlasnik i starac progurali u sobu. Kućevlasnik je kazao: - To je radio - a starac je istodobno dodao: - Krvari. - Ne dirajte tijelo! - rekao je narednik. - Dobio je nožem u trbuh - ustrajao je starac. Narednik je pažljivo podigao jednu ruku s prsa i otkrio malenu mrlju usirene krvi. - Krvario je - rekao je. - Gdje je najbliži telefon? - Peta vrata niz ulicu - rekao je kućevlasnik. - Zaključajte sobu i ne ulazite dok se ne vratim. Narednik je izišao iz kuće i pokucao na vrata susjeda koji je imao telefon. Otvorila je neka žena. - Dobro jutro, gospodo. Mogu li se poslužiti vašim telefonom? - Uñite. - Pokazala mu je telefon na stalku u predvorju. - Što se dogodilo? Nešto uzbudljivo? - Gore u jednoj kući u ovoj ulici umro je stanar - rekao joj je dok je birao brojeve. - Ubijen? - upitala je razrogačenih očiju. - To prepuštam stručnjacima. Halo! Šefa Jonesa, molim. Ovdje Canter. - Pogledao je ženu. - Smijem li vas zamoliti da skoknete u kuhinju dok razgovaram sa svojim šefom? Otišla je, razočarana. - Zdravo, šefe. Ono tijelo ima ranu od noža i radio u kovčegu. - Hoćeš li mi ponoviti adresu, narednice? Narednik Canter ju je ponovio. - Da, to je kuća koju nadgledaju. Ovo je posao za MI5, narednice. Otiñi na broj 42 i lamo reci pratiocima što si otkrio. Ja ću javiti njihovom šefu. Kreći. Canter je zahvalio ženi i prešao ulicu. Bio je prilično uzbuñen; bilo mu je to tek drugo ubojstvo za trideset i jednu godinu službe u Gradskoj policiji, a sad se ispostavilo da je riječ o špijunaži! Mogao bi dogurali do inspektora! Pokucao je na vrata broj 42. Otvorila su se, a unutra su stajala dva čovjeka. Narednik Canter je rekao: - Jeste li vi tajni agenti iz M15? 80 Bloggs je stigao istodobno kad i čovjek iz Specijalnog odsjeka, inspektor Harris, kojeg je upoznao dok je radio u Scotland Yar-du. Canter im pokaže tijelo. Načas su stajali nepomično gledajući smireno mlado lice s plavim brkovima. - Tko je on? - upitao je Harris. - Konspirativno mu je ime Blondie - rekao mu je Bloggs. -Mislimo da je ubačen padobranom prije nekoliko tjedana. Uhvatili smo radio-poruku upućenu jednom drugom agentu u kojoj se dogovarao za sastanak. Znali smo šifru tako da smo mogli motriti sastajalište. Nadali smo se da će nas Blondie navesti na ovdašnjeg agenta koji je mnogo opasnija zvjerka. - Pa što se onda ovdje dogodilo? - Proklet bio ako znam. Harris je pogledao ranu na agentovim prsima. - Bodež? - Tako nešto. Vrlo čist posao. Pod rebra pa ravno gore u srce. Munjevito. - Ima i gorih načina umiranja. - Da li biste htjeli vidjeti kako je ušao? - upitao je narednik Canter. Odveo ih je dolje u kuhinju. Pogledali su prozorski okvir i nerazbijeno staklo na tratini. - Ah da, obijena je brava na vratima spavaće sobe - dometnuo je Canter. Sjeli su za kuhinjski stol, a Canter je skuhao čaj. Bloggs je rekao: - Dogodilo se to one noći nakon što sam ga izgubio iz vida na Leicester Squareu. Ja sam sve zabrljao. - Nitko nije savršen - napomenuo je Harris.

Neko su vrijeme šutke pili čaj. Zatim je Harris upitao: - Inače, kako si? Zašlo nikad ne skočiš do Yarda? - Zaposlen sam. - Kako je Christine? - Poginula je u bombardiranju. Harrisove su se oči raširile. - Jadnice. - Kako ti? - Izgubio sam brata u sjevernoj Africi. Jesi li poznavao John-nyja? 81-Ne. - Bio je momak. Piće? Nikad nisi vidio neSto takvo. Toliko je trošio na pijacu da si nikad nije mogao priuštiti da se oženi... što je sasvim u redu s obzirom na razvoj stvari. - Većina je ljudi ponekog izgubila. - Ako si sam, navrati k nama u nedjelju na ručak. - Hvala, sad radim i nedjeljom. Harris je kimnuo. - Onda kad god hoćeš. Jedan je detektiv provirio kroz vrata i oslovio Harrisa. - Možemo li početi spremati dokazni materijal, šefe? Harris je pogledao Bloggsa. - Ja sam završio - rekao je Bloggs. - U redu, sinko, nastavi - rekao mu je Harris. Bloggs je kazao: - Pretpostavimo da je, nakon što sam ga izgubio iz vida, uspostavio kontakt i dogovorio se s ovdašnjim agentom da ovaj doñe ovamo. Taj je agent možda posumnjao da je riječ o klopki. To bi objasnilo zašlo je ušao kroz prozor i provalio bravu. - Onda je to vraški sumnjičav gad - rekao je Harris. - Možda ga zato i nismo uspjeli uhvatiti. Bilo kako bilo, ulazi uBlondiejevu sobu i budi ga. Sad zna da nije riječ o klopki. Točno? - Točno. - Pa zašto onda ubija Blondieja? - Možda su se posvadili. - Nije bilo nikakvih znakova borbe. Harris se namrštio nad svojom praznom šalicom. - Možda je shvatio da je Blondie pod prismotrom pa se uplašio da ćemo pokupiti momka i natjerati ga da propjeva. - Onda je to okrutni gad - napomenuo je Bloggs. -1 to je vjerojatno razlog što ga nikad nismo uspjeli uhvatiti. - Udi. Sjedni. Upravo su me nazvali iz MI6. Canarisa su najurili. Bloggs je ušao, sjeo i rekao: - Je li to dobra ili loša vijest? - Vrlo loša - rekao je Godliman. - To se dogodilo u najgorem mogućem trenutku. - Hoćeš li mi reći zašto? 82 Godliman ga je pažljivo pogledao malo žmireći a onda rekao: - Mislim da moraš saznati. U ovom trenutku imamo četrdeset dvostrukih špijuna koji u Hamburg šalju lažne informacije o savezničkim planovima za invaziju na Francusku. Bloggs je f ućnuo. - Uopće nisam znao da je to tako važno. Pretpostavljam da dvostruki govore da ćemo na Cherbourg dok zapravo idemo na Calais ili obratno. - Otprilike tako. Očito nije potrebno da znam pojedinosti. U svakom slučaju nisu mi rekli. Ipak, cijela je stvar u opasnosti. Poznavali smo Canarisa, znali smo da smo ga uspjeli prevariti, mogli smo ga i dalje varali. Novajlija možda neće imati povjerenja u agente svog prethodnika. Štoviše, imali smo nekoliko prebjega s one strane koji bi mogli prokazati ovdašnje ljude Abweh-ra ako ovi već i sami nisu bili izdani. Još jedan razlog da Nijemci počnu sumnjati u naše dvostruke agente. - Zatim je tu i mogućnost da negdje procuri. Sada doslovce tisuću ljudi zna za sistem dvostrukih agenata. Dvostruki agenti nalaze se na Islandu, u Kanadi, na Cejlonu. Tako djelujemo i na Srednjem istoku. - Prošle smo godine gadno pogriješili kad smo reparirali Nijemca Ericha Carla. Kasnije smo doznali da je bio agent Abwehra, pravi agent, i da je u pritvoru na otoku Manu mogao otkriti dva naša dvostruka agenta, Mutta i Jeffa, a vjerojatno i trećeg, zvanog Tate. - Tako smo se našli na tankom ledu. Ako jedan malo bolji agent Abwehra u Britaniji sazna za Smionost... to je šifra za plan prijevare, cijela će strategija bili ugrožena. Bez pretjerivanja, mogli bismo izgubiti taj jebeni rat. Bloggs je zalomio smiješak: sjećao se vremena kad profesor Godliman nije znao značenja takvih riječi. Profesor je nastavio:

- Vijeće dvadesetorice posve mi je jasno dalo znati kako od mene očekuje da se pobrinem da u Britaniji ne bude nijednog boljeg agenta Abvvehra. - Prošlog bismo tjedna u to bili sasvim sigurni - rekao je Bloggs- Sada znamo da postoji barem jedan. - A dopustili smo mu da nam klizne kroz prste. - Znači da ga sad moramo ponovo pronaći. 83- Ne znam - rekao je Bloggs smrknuto. - Ne znamo iz kojeg dijela zemlje djeluje, nemamo blagog pojma kako izgleda. Previše je vješt da bismo ga mogli prikliještiti goniometrijskim mjerenjem dok emitira, inače bismo ga bili već odavno zgrabili. Ne znamo čak ni njegovo konspirativno ime. Odakle onda da počnemo? - Neriješeni zločini - rekao je Godliman. - Pazi: špijun je prisiljen kršiti zakon. Krivotvori isprave, krade benzin i municiju, izbjegava kontrole, ulazi u zabranjena područja, fotografira, a kad ga netko otkrije, ubija ga. Policija mora znati za neke od takvih zločina ako je špijun djelovao barem neko vrijeme. Pregledamo li dosjee s nerazjašnjenim zločinima, koji su se dogodili za vrijeme rata, naći ćemo tragove. - Zar ne shvaćaš da je veći dio zločina nerazjašnjen? - rekao je Bloggs skeptično. - Tim dosjeima mogao bi se ispuniti Albert Hali! Godliman je slegnuo ramenima. - Pa, onda, ograničimo se na London i počnimo s umorstvima. Ono što su tražili našli su već prvog dana istraživanja. Godliman je na to naletio a da u prvi čas nije shvatio potpuno značenje tog nalaza. Bio je to dosje o umorstvu neke gospode Une Garden u High-gateu 1940. godine. Vrat joj je bio prerezan i bila je seksualno zlostavljana, premda ne i silovana. Pronañena je u spavaćoj sobi svoga stanara sa znatnom količinom alkohola u krvi. Slika je bila prilično jasna: došla je stanaru, on je htio više od onoga što mu je ona bila spremna dopustiti, posvañali su se, ubio ju je, a umorstvo je osujetilo njegov libido. Policija nije nikad pronašla stanara. Godliman je upravo kanio odložiti dosje: špijuni ne sudjeluju u seksualnim napadima. No on je bio vrlo pedantan čovjek kad se radi o izvještajima pa je pročitao svaku riječ i tako otkrio da je nesretna gospoña Garden osim smrtonosne rane na vratu zadobila i rane od bodeža u leña. Godliman i Bloggs sjedili su jedan nasuprot drugom za drvenim stolom u arhivu Old Scotland Yarda. Godliman je dobacio dosje preko stola i rekao: - Mislim da je to to. Bloggs je letimice pogledao pa procijedio: 84 - Bodež. Potpisali su primitak dosjea i odšetali se do obližnjeg Ministarstva rata. Kad su se vratili u Godlimanovu sobu, na stolu ih je čekala dešifrirana poruka. Godliman je ju letimice pročitao, a zatim uzbuñeno bubnuo po stolu. - To je on! Bloggs je čitao: - Naredbe primljene. Pozdrav Williju. - Sjećaš ga se? - upitao je Godliman. - Die Nañel? - Da - odvratio je Bloggs oklijevajući. - Igla. Ali ovdje baš nema mnogo podataka. - Razmisli, razmisli! Bodež je poput igle. To je isti čovjek: umorstvo gospoñe Garden, sve one poruke 194O. godine koje nismo mogli locirati, sastanak s Blondiejem... - Možda - zamišljeno će Bloggs. - To mogu i dokazati - rekao je Godliman. - Sjećaš li se poruke o Finskoj koju si mi pokazao prvog dana kad sam došao ovamo? One koja je bila prekinuta? - Da. - Bloggs ju je potražio u fasciklu. - Ako me pamćenje dobro služi, datum emitiranja te poruke poklapa se s datumom onog umorstva i kladio bih se da se vrijeme smrti poklapa s prekidom. Bloggs je pogledao na poruku u fasciklu. - U pravu si u oba slučaja. - Vidiš! - Djeluje u Londonu već najmanje pet godina, a tek smo sada uspjeli doprijeti do njega - razmišljao je Bloggs. Nećemo ga lako uhvatiti. Godliman je iznenada poprimio vučji izraz. - Možda je lukav, ali ne kao ja - rekao je odlučno. - Sjebat ću ja njega. Bloggs se glasno nasmijao. - Bože moj, ti si se promijenio, profesore. Godliman je dometnuo: - Jesi li svjesan da si se nakon godinu dana prvi put nasmijao? 859.

Brodić s namirnicama zaobišao je rt i štekćući uplovio u zaljev Olujnog otoka nad kojim se plavilo nebo. U njemu su bile dvije žene: jedna je bila kapetanova žena - njega su regrutirali i sada je ona vodila posao - a druga Lucvna majka. Majka je izišla iz brodića. Bila je obučena u praktičnu odjeću - u muški sako i suknju koja je sezala iznad koljena. Lucy ju je snažno zagrlila. - Mama! Kakvo iznenañenje! - Ali pisala sam li. Pismo se nalazilo u brodiću s ostalom poštom; majka je zaboravila da pošta na Olujni otok dolazi samo jednom u dva tjedna. - Je li to moj unuk? Pa to je već veliki dečko! Mali Jo, kojemu je bilo gotovo tri godine, sramežljivo se okrenuo i sakrio iza Lucvne suknje. Bio je tamnokos, zgodan i za svoju dob prilično visok. - Isti otac! - dobacila je majka. - Da - potvrdila je Lucy. U njezinom odobravanju bilo je stanovite neodlučnosti. - Mora da se smrzavaš, poñimo u kuću. Ma gdje si samo nabavila tu suknju? Uzele su namirnice iz brodića i počele se uspinjali kosinom prema stjenovitom vrhu. Dok su hodale, majka je brbljala. - Takva je sad moda, draga moja. Štedi se na materijalu. Na kopnu ipak nije tako hladno kao ovdje. Kakav vjetar! Pretpostavljam da mogu ostaviti svoj kovčeg na molu. Nikog nema tko bi ga ukrao! Jane se zaručila s jednim američkim vojnikom, bijelcem, Bogu hvala. On je iz mjesta koje se zove Milwaukee i ne žvače 86 gumu za žvakanje. Zar to nije zgodno? Sada još trebamo poudati samo četiri kćeri. Jesam li ti rekla da je tvoj otac kapetan u Domovinskoj obrani? Pola noći patrolira po općinskom terenu iščekujući njemačke padobrance. Skladište ujaka Stephena je bombardirano. Ne znam što će učiniti, ali tu je Ratni zakon ili nešto slično... - Ne žuri, mama. Imaš četrnaest dana vremena da mi ispričaš sve novosti - nasmijala se Lucy. Približile su se kući. Majka je kazala: - Nije li prekrasna! - Ušle su. - Mislim da je ovo upravo prekrasno. Lucy je smjestila majku za kuhinjski stol i skuhala čaj. - Tom će donijeti tvoj kovčeg. Uskoro će stići ovamo na ručak. - Zar je to pastir? -Da. - Nalazi li on poslove za Davida? Lucy se nasmijala. - Baš obratno. Sigurna sam da će ti on sve sam ispričali. Nisi mi rekla zbog čega si ovdje. - Draga moja, vrijeme je da te vidim. Znam da ne trebamo poduzimati nepotrebna putovanja, ali jednom u četiri godine nije pretjerano, zar ne? Izvana su čuli zvuk džipa i trenutak kasnije u kuhinju se dovezao David. Poljubio je punicu i predstavio Toma. Lucy je rekla: - Tome, mogao bi zaraditi svoj današnji ručak ako doneseš gore mamin kovčeg jer ti je donijela namirnice. David je grijao ruke na peći. - Danas je svježe. - Ti, dakle, zaista ozbiljno shvaćaš ovčarstvo? - upitala je majka. - Stado je dvostruko veće nego što je bilo prije tri godine -odgovorio joj je David. - Otac nikad nije posvećivao dovoljno pažnje ovom otoku. Ogradio sam šest milja stijene na samom vrhu, unaprijedio ispašu i uveo nove metode uzgoja. Ne samo što imamo više ovaca, nego i od svake životinje dobivamo više mesa i vune. - Pretpostavljam da Tom obavlja fizičke poslove, a ti izdaješ naredbe - nabacila je majka. David se nasmijao: - Ravnopravni smo ortaci, mama. 87Za ručak su imali srca, a oba su muškarca pojela brdo krumpira. Majka se pohvalno izrazila o Joovom ponašanju za stolom. Zatim je David zapalio cigaretu, a Tom napunio lulu. Majka je dobacila: - Zaista me zanima kad ćete mi podariti još unučadi. - Nasmijala se vedro. Uslijedila je tišina. - Mislim da se David izvrsno drži - rekla je majka. - Da - odvratila je Lucy. - Ponovo se osjetila stanovita mrzovolja. Šetale su se po vrhu stijene. Trećeg dana majčinog boravka vjetar je jenjao i bilo je vrlo ugodno. Povele su Joa, obučenog u ribarski džemper i kaput od krzna. Zastali su na vrhu uzvišice da bi promatrali kako David, Tom i pas tjeraju ovce. Lucy je na majčinom licu mogla zapaziti unutrašnju borbu izmeñu zabrinutosti i obzira. Odlučila je majku poštedjeli napora da postavlja pitanja. - Ne voli me - rekla je Lucy. Majka se hitro ogledala da vidi da li Jo može čuti.

- Sigurna sam da nije baš tako loše, draga. Različiti muškarci svoju ljubav pokazuju na raz.. - Mama, nismo bili muž i žena... kako treba...otkad smo se vjenčali. - Ali?... - Odmahnula je glavom prema Jou. - Bilo je to tjedan dana prije vjenčanja. - Oh! Oh, draga moja! - zaprepastila se. - Je li to, znaš, zbog nesreće? - Da, ali ne onako kako ti misliš. Nije ništa fizički. On jednostavno... neće. - Lucy je tiho plakala; suze su tekle niz njezine obraze, preplanule od vjetra. - Jeste li razgovarali o tome? - Pokušala sam. - Možda s vremenom... - Već su prošle gotovo četiri godine! Zašutjele su. Uputile su se kroz vrijesak; sjalo je blijedo poslijepodnevno sunce. Jo je natjeravao galebove. Majka je rekla: - Jednom sam zamalo ostavila tvog oca. Ovoga se puta Lucy zaprepastila. 88 - Kada? - Bilo je to nedugo nakon što se rodila Jane. U to vrijeme nismo bili tako imućni, znaš. Otac je još radio za svog oca, a bila je privredna kriza. Ja sam bila u drugom stanju treći put u toku tri godine i činilo se da je preda mnom život pun samog rañanja djece i sastavljanja kraja s krajem bez ičega što bi moglo olakšati tu jednoličnost. Tada sam otkrila da se viña sa svojom starom ljubavi, Brendom Simmonds. Nikada je nisi upoznala jer je odselila u Basingstoke. Iznenada sam se zapitala što da radim i nisam mogla naći pravi odgovor. Lucyno sjećanje na te dane bilo je blijedo, nepovezano: sjećala se djeda koji je imao sijede brkove, oca u vitkijem izdanju, obroka u velikoj kuhinji seljačke kuće u krugu cijele rodbine, mnogo smijeha, sunca i životinja. Tada joj je izgledalo da je brak njezinih roditelja trajno ispunjen zadovoljstvom i sretan. Upitala je: - Zašto nisi otišla? - Oh, to se u ono vrijeme nije radilo. Nije bilo ni tolikih razvoda, a i žena ne bi mogla dobiti posao. - Žene sada rade različite poslove. - Radile su i za prošlog rata, ali se kasnije sa sve većom nezaposlenošću sve promijenilo. Vjerujem da će se to dogoditi i ovaj put. Muškarci se, znaš, općenito govoreći bolje snalaze. - I tebi je drago što si ostala. - To nije bilo pitanje. - Ljudi mojih godina ne bi se trebali tužiti na život. Ali /no/se život sastojao od savladavanja prepreka, a isto se može reći za većinu žena koje znam. Postojanost uvijek sliči na žrtvu, ali obično nije. Bilo kako bilo, neću ti dati nikakav savjet. Ne bi ga prihvatila, a da ga i prihvatiš, pretpostavljam ña bi za svoje probleme okrivila mene. - Oh, mama - nasmiješila se Lucy. Majka je predložila: - Da se vratimo? Mislim da smo se za danas dosta nahodale. Jedne večeri u kuhinji Lucy je rekla Davidu: - Željela bih da mama ostane još dva tjedna, ako hoće. Majka je bila na katu i spremala je Joa u krevet pričajući mu ¦priču. - Zar dva tjedna nisu dovoljna za raščlanjivanje moje ličnosti? - odvratio je David. 89- Ne budi smiješan, Davide. Dovezao se do njenog stolca. - Hoćeš li mi reći da ne razgovarate o meni? - Naravno da razgovaramo o tebi. Ti si mi muž. - Šta joj onda govoriš? - Zašto se tako ljutiš? - upitala je Lucy, ne bez zlobe. - Čega se toliko sramiš? - Prokleta bila, nemam se čega sramiti. Nitko ne želi da o njegovom osobnom životu raspredaju dvije tračerice. - Ne ogovaramo te. - Šta joj govoriš? - Što si tako razdražljiv? - Odgovori na moje pitanje. - Kažem joj da te želim ostaviti, a ona me nastoji od toga odvratiti. Okrenuo je kolica i odvezao se. - Reci joj da se ne trudi zbog mene. Dobacila je: - Stvarno tako misliš? Zastao je. - Nikoga ne trebam, razumiješ li? Mogu i sam. Dovoljan sam samom sebi. - A što je sa mnom? - upitala je mirno. - Možda ja nekoga trebam. - Zbog čega? - Da me voli. Ušla je majka i osjetila kakva je atmosfera.

- Čvrsto spava - rekla je. - Zaspao je prije nego što je Pepeljuga došla na ples. Mislim da ću sad spakirati neke stvari da mi ne ostane sve za sutra. - Ponovo je izišla. - Misliš da će se to ikad promijeniti, Davide? - upitala je Lucy. - Ne razumijem o čemu govoriš. - Hoćemo li ikad opet biti... kakvi smo bili prije vjenčanja? - Moje noge neće narasti, ako to misliš. - On, Bože, zar ne znaš da me to ne smeta? Jedino želim biti voljena. David je slegnuo ramenima. - To je tvoj problem. - Izišao je prije nego što je počela plakati. Majka nije ostala daljnjih četrnaest dana. Lucy se slijedećeg dana spustila s njom do mola. Padala je gusta kiša i obje su nosile kišne kabanice. Šutke su čekale brodić promatrajući kako kiša na površini mora dubi male kratere. Majka je u naručju držala Joa. - Stvari će se vremenom promijeniti, znaš - rekla je majka. -Za jedan brak četiri godine nisu ništa. Lucy je dometnula: - Ne vjerujem da će se on promijeniti, ali ja ne mogu bogzna što učiniti, osim da mu pružim priliku. Tu je Jo, rat je, a i Davidovo stanje... kako mogu otići? Brodić je stigao pa je Lucy ukrcala majku i preuzela tri kutije namirnica i pet pisama. More je bilo uzburkano. Majka je sjela u malenu kabinu. Mahali su joj dok je brodić obilazio rt. Lucy se osjetila veoma osamljenom. Jo je počeo plakati. - Ne želim da baka ode! - Ni ja - rekla je Lucy. 90 91 10. Godliman i Bloggs su hodali jedan uz drugoga pločnikom bombama razorene londonske trgovačke ulice. Bili su neujednačen par: zgrbljeni profesor ptičjeg izgleda s naočalama ovalnih leća i s lulom, koji ne gleda kamo ide, a stupa sitnim užurbanim koracima, i mladić ravnih tabana, plav i odrješit u svom detektivskom kišnom kaputu i smiješnom šeširu: karikatura koja se sama nameće. Godliman je govorio: - Mislim da Die Nadel ima dobre veze. - Zašto? - Jedino tako može ostati nekažnjen zbog insubordinacije. Radi se o onom "Pozdrav Williju". To se mora odnositi na Cana-risa. - Misliš li da je bio Canarisov intiman prijatelj? - Intiman je prijatelj s nekim... možda s nekim moćnijim nego što je bio Canaris. - Imam osjećaj da to nekamo vodi. - Ljudi obično dobre veze stvaraju u školi, na fakultetu ili u generalštabnoj školi. Pogledaj ono. Bili su ispred trgovine s golemim praznim prostorom, na kojem je nekoć bio ustakljeni izlog. Na nedovršenom natpisu, rukom ispisanom i pričvršćenom na okviru prozora, bilo je napisano: "Čak otvorenije nego obično". Bloggs se nasmijao pa rekao: - Vidio sam jedan ispred bombardirane policijske stanice: "Budite dobri. Mi još uvijek radimo". 92 - To postaje svojevrstan način umjetničkog izražavanja. Nastavili su hodati. Bloggs je upitao: - Onda, što ako je Die Nadel išao u školu s nekim tko je na visokom položaju u Wehr-machtu? - Ljudi uvijek čuvaju fotografije snimljene u školi. Midvvinter ima dolje u podrumu u Kensingtonu - tamo gdje je MI6 bio prije rata, zbirku od nekoliko tisuća fotografija njemačkih oficira: školske fotografije, pijanke u kantinama, odredi u maršu na smotri, rukovanje s Adolfom, slike iz novina... svašta. - Razumijem - rekao je Bloggs. - Ako si u pravu i ako je Die Nadel prošao kroz njemačke škole koje odgovaraju Etonu i Sandhurstu, vjerojatno imamo njegovu fotografiju! - Gotovo sigurno. Špijuni su nepopravljivo sramežljivi što se tiče foto-aparata, ali ne postaju špijuni dok ne doñu u zrele godine. U Midvvinterovim fasciklima pronaći ćemo Die Nadela u mladiom danima. Prošli su rubom velikog kratera pred brijačnicom. Lokal je bio nedirnut, ali je tradicionalni crveno-bijelo prugasti stup ležao na pločniku u komadima. Na prozorskom je natpisu pisalo: "Dobro su nas sredili. Uñite da mi sredimo vas." - Kako ćemo ga prepoznati? - upitap je Bloggs. - Nitko ga nikad nije vidio. - O, da, vidjeli su ga. U kući gospoñe Garden u Highgateu poznaju ga sasvim dobro. Viktorijanska je kuća stajala na brežuljku s kojega se vidio London. Bila je grañena od crvene cigle, a Bloggs je pomislio da izgleda kao da se ljuti zbog štete koju je Hitler nanosio gradu. Bila je na uzvisini, na vrlo dobrom mjestu za emitiranje. Mora da je Die Nadel stanovao na najvišem katu. Bloggs se pitao kakve li je tajne onih

mračnih dana 1940. godine slao špijun s ovog mjesta u Hamburg: geografske podatke o tvornicama aviona i čeličana-ma, detalje o obalnoj obrani, političkim tračevima, plinskim maskama, Andersonovim skloništima i vrećama pijeska, o britanskom moralu, izvještaje o šteti nanesenoj bombardiranjem. "Dečki, dobro ste obavili svoj posao; konačno ste pogodili i Christine Bloggs..." Jezik za zube. Vrata je otvorio postariji čovjek u crnom sakou i prugastim hlačama. 93- Dobro jutro. Ja sam inspektor Bloggs iz Scotland Yarda. Želio bih porazgovarati s vlasnikom kuće. Bloggs je zapazio kako je strah navro u čovjekove oči, a zatim se u veži iza njega pojavila mlada žena i rekla: -Izvolite ući. Popločeno predsoblje mirisalo je na laštilo. Bloggs je na vješalicu objesio šešir i kaput. Starac je iščezao u unutrašnjosti kuće, a žena je uvela Bloggsa u sobu. Bila je namještena skupim, bogatim i staromodnim pokućstvom. Na pokretnom soliću za serviranje nalazile su se boce viskija, džina i serija; sve su bile neotvorene. Žena je sjela u fotelju sa cvjetnim uzorkom i prekrižila noge. - Zašto se stari boji policije? - pitao je Bloggs. - Moj tast je njemački Židov. Ovamo je došao 1935. godine bježeći pred Hitlerom, a 1940. strpali ste ga u koncentracioni logor. Njegova se žena ubila kad se našla pred takvim rješenjem. Upravo je otpušten s otoka Mana. Dobio je pismo od kralja u kojem mu se ispričava zbog neugodnosti kojima ga je bio izložio. - Mi nemamo koncentracionih logora - rekao je Bloggs. - Mi smo ih izmislili. U Južnoj Africi. Niste to znali? Cijenimo svoju povijest, ali zaboravljamo neke dijelove. Tako dobro žmirimo pred neugodnim činjenicama. - Možda je to baš dobro. -Što? - Godine 1939. žmirili smo pred neugodnom činjenicom da ne možemo dobiti rat protiv Njemačke - i pogledajte što se dogodilo. - To kaže i moj tast. On nije tako ciničan kao ja. Kako možemo pomoći Scotland Yardu? Bloggs je uživao u raspravi pa se nerado vratio poslu. - Riječ je o umorstvu koje se ovdje zbilo prije četiri godine. - Tako davno! - Mogle su doći na vidjelo neke nove činjenice. - Znam za to, naravno. Bivšu je vlasnicu ubio stanar. Moj je muž kupio kuću od njezinog izvršitelja oporuke. Nije imala nasljednika. - Želim pronaći ostale koji su tada bili stanari. - Da. - Ženino je neprijateljstvo sada iščezlo i na njenom inteligentnom licu ocrtavao se napor prisjećanja. - Kad smo stigli, ovdje su bila trojica koja su tu stanovala i prije umorstva: umirovljeni pomorski oficir, trgovački putnik i mladić iz Yorkshirea. 94 Mladić je otišao u vojsku, a još nam i sada piše. Trgovačkog su putnika regrutirali. Poginuo je na moru. To znam po tome što su dvije od njegovih pet žena stupile u vezu s nama! A komandant je još ovdje. - Još je ovdje! - To se zove sreća. - Želio bih ga vidjeti, molim vas. - Svakako. - Ustala je. - Vrlo je ostario. Odvest ću vas do njegove sobe. Popeli su se stepenicama pokrivenim sagom na prvi kat. Rekla je: - Dok vi s njim razgovarate, potražit ću zadnje mladićevo pismo iz vojske. - Pokucala je na vrata. Bilo je to više nego što bi moja gazdarica uradila, pomislio je Bloggs ironično. Odazvao se neki glas: - Otvoreno je - i Bloggs je ušao. Komandant je sjedio na stolcu kraj prozora; koljena mu je prekivao pokrivač. Nosio je sportski sako, okovratnik, kravatu i naočale. Kosa mu je bila rijetka, brkovi sijedi, koža opuštena i naborana na licu što je nekoć moglo biti jedro. Soba je bila dom čovjeka koji živi od uspomena: slike jedrenjaka, sekstant i teleskop, i njegova fotografija kao momka na palubi HMS Winche-ster. - Pogledajte ovo - rekao je ne okrećući se. - Recite mi zašto onaj momak nije u mornarici. Bloggs priñe prozoru. Pckareva zaprežna kola stajala su uz rub pločnika pred kućom, a ostarjeli konj gurao je glavu u zobnicu dok se obavljala isporuka. Onaj "momak" bila je žena kratke plave kose, u hlačama. Imala je veličanstvene grudi. Bloggs se nasmijao. - To je žena u hlačama - rekao je. - Bog nek' mi se smiluje, lako je! - Komandant se okrenuo. -Danas više čovjek ne zna... Žena u hlačama! Bloggs se predstavio. - Ponovo smo otvorili slučaj umorstva koje je ovdje počinjeno 1940. godine. Mislim da ste vi već bili ovdje u vrijeme kad je tu stanovao i glavni osumnjičeni, stanoviti Henry Faber. - Jesam! Čime vam mogu pomoći? - Da li se još sjećate Fabera? - Savršeno. Visok momak, crne kose, uljudan, tih. Prilično pohabano odjeven... da ste od onih koji ocjenjuju po izgledu, u njemu biste se mogli prevariti. Nisam prema njemu osjećao od-

95bojnost. Ne bi mi bilo krivo da sam ga mogao bolje upoznati, ali on to nije želio. Pretpostavljam da je bio vaših godina. Bloggs je zatomio smiješak: navikao je da ga ljudi drže starijim, jednostavno zato što je detektiv. Komandant je dodao: - Znate, siguran sam da on to nije učinio. Znam ponešto o karakteru... ne možete upravljati brodom a da to ne znate, pa ako je onaj čovjek bio seksualni manijak, ja sam Hermann Goring. Bloggs je iznenada doveo u vezu plavušu u hlačama s pogrešnom predodžbom o njegovim godinama i zaključak ga je utukao. Rekao je: - Znate, uvijek biste trebali tražiti od policajca da vam pokaže svoju iskaznicu. Komandant je bio malko zatečen. - U redu. Da je vidim. Bloggs je otvorio lisnicu i presavio je da bi pokazao Christini-nu sliku. -Evo. Komandant ju je na trenutak posmatrao, a onda rekao: - Prilično slični. Bloggs je uzdahnuo. Starac je bio gotovo potpuno slijep. Ustao je- To je, za sada, sve - rekao je. - Hvala vam. - Ništa, ništa. Pomoći ću koliko mogu. Sada nisam od velike koristi za Englesku. Kad bi vas otpisali iz Domovinske odbrane, morali biste znati da ste sasvim beskorisni. - Zbogom. - Bloggs je izašao. Žena je čekala dolje u predsoblju. Predala je Bloggsu pismo. - Mladićeva je adresa broj vojne pošte - rekla je. - Nema sumnje da ćete moći otkriti gdje je. - Znali ste da komandant neće biti ni od kakve koristi - rekao je Bloggs. - Pretpostavljala sam da neće. Ali posjetilac mu uljepšava dan. - Otvorila je vrata. Sasvim neočekivano Bloggs je upitao: - Biste li večerali sa mnom? Sjena joj je preletjela licem. - Moj je muž još na otoku Manu. - Oprostite... Mislio sam... - U redu je. Polaskana sam. - Želio sam vas uvjeriti da nismo Gestapo. 96 - Znam da niste. Osamljena žena jednostavno postaje ogorčena. - Izgubio sam ženu u bombardiranju - dometnuo je Bloggs. - Tada znate da zbog toga čovjek počinje mrziti. - Da - rekao je Bloggs. - Zbog toga Čovjek počinje mrziti. -Spustio se niz stepenice. Vrata su se za njim zatvorila. Počelo je kišiti. I tada je kišilo. Bloggs je kasnio kući. S Godlimanom je pre-gledavo neke nove materijale. Žurio se da bude bar pola sata s Christinom prije nego što ona ode voziti svoja kola hitne pomoći. Bilo je mračno i zračni je napad već otpočeo. Ono što je Christi-ne noću gledala bilo je tako jezivo da je prestala o tome pričati. Bloggs se njome vrlo ponosio. Ljudi s kojima je radila rekli su da je bolja od dva muškarca: jurila je kroz zamračeni London vozeći poput veterana, sijekući zavoje na dva kotača, fućkajući i sipajući viceve dok se grad oko nje pretvarao u baklju. Zvali su je Neustrašiva. Bloggs je bio upućeniji: bila je zaplašena, ali nije dopuštala da se to vidi. Znao je to jer je gledao njezine oči jutrom kad je ustajao, a ona odlazila u krevet, kad je njene budnosti nestalo i kad bi za nekoliko sati bila izvan toga uzbudljivog posla. Znao je da to nije neustrašivost nego hrabrost i ponosio se. Kad je izišao iz autobusa, kišilo je još jače. Navukao je šešir i podigao ovratnik. U trafici je kupio cigarete za Christine. Nedavno je počela pušiti poput tolikih žena. Prodavač mu je zbog nestašice dao samo pet komada. Stavio ih je u Woolworthovu bakelitnu dozu za cigarete. Policajac ga je zaustavio i zatražio osobnu kartu: izgubio je još dvije minute. Mimo njega projurila su kola hitne pomoći slična onima koja je vozila Christine; bio je to kamion za prijevoz voća koji su rekvirirali i obojili u sivo. Kako se približavao kući, postajao je sve nervozniji. Eksplozije su bile sve bliže i jasno je mogao čuti avione. East End je večeras trebao biti cilj još jednog razaranja: spavat će u Morriso-novom skloništu. Jedna snažna eksplozija bila je vrlo blizu pa je ubrzao korak. I večeru će pojesti u skloništu. Skrenuo je u svoju ulicu, spazio kola hitne pomoći i vatrogasna kola, pa je pojurio. Bomba je pala na njegovu stranu ulice, negdje u sredini. Mora da je blizu njegove kuće. Isuse na nebesima, ne mi, ne... 97Bio je to izravan pogodak u krov, i kuća je bila doslovno sravnjena sa zemljom. Dotrčao je do grupe ljudi, susjeda, vatrogasaca i dobrovoljaca. - Je li moja žena živa i zdrava? Je li izišla? JE LI TU? Neki ga je vatrogasac samilosno pogledao. - Nitko odavde nije izašao, prijatelju.

Spasioci su kopali po kršu. Iznenada jedan od njih povikne: - Ovamo! - Zatim je dodao: - Isuse, pa to je Neustrašiva Blog-gs! Frederick je doletio do čovjeka. Christine je ležala ispod velikog komada zida. Vidjelo joj se lice. Oči su bile zatvorene. Spasilac je viknuo: - Dizalicu, dečki, i to brzo. Christine je zastenjala i pomakla se. - Živa je! - rekao je Bloggs. Kleknuo je do nje i zavukao ruku pod rub gomile krša. Spasilac je rekao: - Sinko, to nećeš pomaknuti. Zid se pomaknuo. - Ubit ćete se - rekao je spasilac i sagnuo se da bi pomogao. Kad su srušeni zid podigli pol metra iznad zemlje, podmetnuli su poda nj ramena. Težina sada nije ležala na Christini. Pridružio se treći čovjek, pa četvrti. Svi su se zajedno uspravili. - Izvući ću je van - izjavio je Bloggs. Uspuzao je pod kosi cigleni krov i podigao u naručaj svoju ženu. - Jebi ga, klizi! - povikao je netko. Bloggs se žurio. Izvukao je Christine privivši je čvrsto na prsa. Čim se izmakao na sigurno, spasioci su pustili zid i odskočili. Ruševina je pala na zemlju uz odvratni mukli udarac, a kad je Bloggs shvatio da je to palo na Christine, znao je da će ona umrijeti. Odnio ju je do kola hitne pomoći koja su smjesta krenula. Prije nego što je umrla, još jednom je otvorila oči i rekla: - Mali, morat ćeš izvojevati ovaj rat bez mene. Više od godinu dana kasnije, dok se spuštao s Highgatea u londonski kotao, a kiša mu se na licu ponovo miješala sa suzama, pomislio je da je žena u špijunovoj kući kazala veliku istinu: zbog toga čovjek počinje mrziti. 98 U ratu dječaci postaju odrasli muškarci, a muškarci postaju vojnici, a vojnici dobivaju unapreñenje; zbog toga je Billvju Parkinu, osamnaestogodišnjaku koji je trebao postati šegrt u kožarnici svoga oca u Scarboroughu, vojska povjerovala da ima dvadeset i jednu, pa ga unaprijedila u narednika kojemu je bilo povjereno da vodi izviñački vod kroz sparnu, suhu šumu prema prašnjavom, obijeljenom talijanskom selu. Talijani su se predali, ali Nijemci nisu, pa su Nijemci branili Italiju od kombinirane britansko-američke invazije. Saveznici su išli na Rim, a za vod narednika Parkina bilo je to dugo pješačenje. Izišli su iz šume na vrhu brežuljka i legli potrbuške da promotre selo. Parkin je izvadio dalekozor i rekao: - Što sve ne bih dao za jebenu šalicu jebenog čaja. - Odao se piću, cigaretama i ženama, a rječnik mu je bio kao i u svih vojnika na svijetu. Više nije išao na molitvene sastanke. Neka oñ ovih sela bila su branjena, neka pak nisu. Parkin je priznao da je to mudra taktika: nije se znalo koja su nebranjena, pa im se svima prilazilo s oprezom, a oprez stoji vremena. Obronak brežuljka pružao je slab zaklon - na njemu je bilo samo nekoliko grmova - a selo je počinjalo u njegovu podnožju. Tu je bilo nekoliko bijelih kuća, rijeka s drvenim mostom, zatim nešto više kuća oko malog trga s gradskom vijećnicom i tornjem sa satom. Izmeñu tornja i mosta bio je brisan prostor: ako je neprijatelj uopće ovdje, bit će u gradskoj vijećnici. Nekoliko ljudi radilo je u okolnim poljima; Bog zna tko su oni. Mogli bi biti pravi seljaci ili bilo tko: fašisti, mafija, Korzikanci, partizani, komunisti... ili čak Nijemci. Nije se znalo na čijoj će biti strani dok ne započne pucnjava. Parkin je dobacio: - U redu, kaplare. Kaplar Watkins, ponovo je nestao u šumi i pojavio se za pet minuta na prašnjavoj cesti što vodio u selo, noseći civilni šešir a preko uniforme blatni stari gunj. Više se gegao nego što je hodao, a preko ramena je nosio zavežljaj koji je mogao biti bilo što: od vreće bijelog luka do mrtvog kunića. Stigao je do ruba sela i nestao u tami niske kuće. Trenutak kasnije je izišao. Stojeći tik do zida gdje ga se nije moglo vidjeti iz sela, pogledao je prema vojnicima na vrhu brežuljka i mahnuo: jedan, dva, tri. 99Vod se niz brijeg sjurio u selo. - Narednice, sve su kuće prazne - rekao je Watkins. Parkin je kimnuo. To nije ništa značilo. Izmeñu kuća probili su se do rijeke. Parkin je zazvao: - Smiler, ti si na redu. Preplivaj ovaj Mississippi ovdje! Redov "Smiler" Hudson smotao je svoju opremu u uredan zavežljaj, skinuo šljem, čizme i bluzu te kliznuo u rječicu. Pojavio se na drugoj strani, uspeo na obalu i izgubio meñu kućama. Ovaj put su duže čekali: trebalo je pretražiti veće područje. Naposljetku se Hudson vratio preko drvenog mosta. - Ako su o'ñe, onda se skrivaju - rekao je. Pokupio je svoju opremu i vod je preko mosta ušao u selo. Idući prema trgu, držali su se kuća. Jedna je ptica prhnula s krova i preplašila Parkina. Neki su vojnici u prolazu otvorili nogama nekoliko vrata. Nije bilo nikoga. Stajali su na rubu trga. Parkin je odmahnuo prema gradskoj vijećnici. - Jesi li onamo ušao, Smiler?

- Jesam, gospodine. - Onda se čini da je selo naše. - Da, gospodine. Parkin je koraknuo naprijed da prijeñe trg, a onda je otpočelo. Praštale su puške, a meci su posvuda oko njih pljuštali. Netko je vrisnuo. Parkin je trčao, vrludao, saginjao se. Watkins, koji je bio ispred njega, kriknuo je od boli, uhvatio se za nogu. Parkin ga je istog časa podigao. Metak mu je zveknuo o limeni šljem. Potrčao je prema najbližoj kući, gurnuo vrata i svalio se unutra. Pucnjava je prestala. Parkin se podigao i provirio van. Jedan je čovjek ležao ranjen na trgu: bio je to Hudson. Sudbina je neumoljiva. Hudson se pokrenuo, odjeknuo je usamljeni pucanj. Zatim se smirio. Parkin je opsovao: - Jebena kopilad. Watkins je nešto petljao oko noge i psovao. - Tane je još unutra? - upitao je Parkin. Watkins je kriknuo: - Jao! - zatim se nacerio i nešto podigao. - Više nije. Parkin je ponovo pogledao van. - U tornju su. Nitko ne bi pomislio da tamo ima dovoljno mjesta. Ne može ih biti mnogo. - Ali zato znaju pucati. 100 - Da. Drže nas u šahu. - Parkin se namrštio. - Imaš li nešto za vatromet? -Aha. - Da vidimo. - Parkin je otvorio Watkinsov zavežljaj i izvadio dinamit. - Evo. Napravi mi fitilj od deset sekundi. Ostali su bili u kući s druge strane ulice. Parkin je viknuo: -Hej! Jedno se lice pojavilo na vratima. - Narednice? - Bacit ću paradajz. Kad viknem, pokrivajte me vatrom. - Razumijem! Parkin je zapalio cigaretu, Walkins mu je pružio svežanj dinamita. Parkin je viknuo: - Pali! - Cigaretom je upalio fitilj, istrčao na ulicu, zamahnuo i bacio bombu na toranj sa satom. Sklonio se natrag u kuću dok mu je paljba njegovih ljudi odjekivala u ušima. Metak je okrznuo drvenariju i jedna mu se krhotina zarila u bradu. Čuo je kako je dinamit eksplodirao. Prije nego što je stigao pogledati, neko s druge strane je povi-kao: - Pun pogodak! Parkin je izišao. Drveni toranj sa satom se srušio. Zvono je neskladno odjekivalo dok se prašina slijegala po ruševinama. - Jesi li ikada igrao kriket? - upitao je Watkins. - To je bio vraški dobar hitac. Parkin je otišao do sredine trga. Činilo se da je bilo dovoljno ljudskih rezervnih dijelova da bi se od njih napravila dva-tri Nijemca. Napomenuo je: - Toranj je ionako bio prilično klimav. Vjerovatno bi se srušio i da smo svi u isti mah kihnuli. - Okrenuo se na drugu stranu: -Još jedan dan, još jedan dolar. - Tom su se uzrečicom služili Jenkiji. - Narednice! Radio. - Bio je to radist. Parkin se vratio i preuzeo aparat. - Narednik Parkin. - Major Roberts. Od ovog trenutka otpušten si iz aktivne službe. - Zašto? - Parkin je najprije pomislio da su otkrili njegovu pravu dob. - Trebaju te glavešine u Londonu. Ne pitaj me zašto jer ne 101znam. Predaj dužnost svom kaplaru i uputi se natrag u bazu. Auto će te čekati na cesti. - Razumijem, gospodine. - Nareñeno je takoñer da se ni pod koju cijenu ne izlažeš opasnosti. Jesi li shvatio? Parkin se nacerio, misleći na toranj sa satom i dinamit. - Shvatio sam. - U redu. Kreći. Sretni pederčiću! Svi su ga zvali dečko, ali oni su ga poznavali prije nego što je stupio u vojsku, pomislio je Bloggs. Nije bilo sumnje da je sada vojnik. Hodao je samosvjesno i otmjeno, gledao oštro oko sebe i bio je pun poštovanja, a da se pritom nije osjećao nelagodno u društvu viših oficira. Bloggs je znao da momak laže što se tiče dobi, a to je znao ne po izgledu ili ponašanju nego po malim znakovima koji su izbijali na vidjelo kadgod bi se spomenula dob, znakovima što ih je Bloggs, iskusan ispitivač, zapažao već po navici. Smiješno mu je bilo kad su mu rekli da žele da pregledava snimke. Sada, trećeg dana u prašnoj kensingtonskoj arhivi gospodina Midwintera, prošao ga je smijeh, a uselila se dosada. Najviše ga je smetala zabrana pušenja. Bilo je to još dosadnije Bloggsu koji je morao sjediti i promatrati momka. U jednom trenutku Parkin primijeti:

- Ne biste me pozvali iz Italije da pomažem u četiri godine starom slučaju umorstva što bi moglo čekati do svršetka rata. Uz to, ovo su pretežno slike njemačkih oficira. Ako u lom slučaju zbog nečega trebam držati jezik za zubima, bilo bi bolje da mi to kažete. - To je nešto zbog čega trebaš držati jezik za zubima - rekao je Bloggs. Parkin se vratio svojim snimkama. Sve su bile stare, većinom požutjele i izblijedjele. Mnoge u bile iz knjiga, časopisa i novina. Ponekad je Parkin uzeo povećalo za koje se gospodin Midvvinter obzirno pobrinuo da bi pažljivije promotrio sićušno lice u nekoj grupi; svaki put kad se to dogodilo, Bloggsovo bi srce živnulo da bi se smirilo kad bi Parkin spustio povećalo na stranu i uzeo slijedeću fotografiju. 1-02 Na ručak su otišli u obližnju gostionicu. Pivo je bilo slabo, poput većine ratnih piva, ali je Bloggs svejedno mislio da će biti pametno da mladog Parkina ograniči na dvije pinte dok bi sam, inače, ispio galon. - Gospodin Faber bio je povučen - rekao je Parkin. - Ne biste pomislili da to ima u sebi. Kažem vam da gazdarica nije loše izgledala. I to je željela. Gledajući unatrag, mislim da bih je bio i sam prevrnuo da sam znao kako treba postupiti. Onda sam imao tek... osamnaest. Jeli su kruh i sir, a Parkin je progutao desetak ukiseljenih lukova. Na povratku su zastali ispred kuće da Parkin popuši još jednu cigaretu. - Znate li - rekao je - da je on bio poveći momak, zgodan, uglañen. Svi smo mislili da nije ništa osobito zbog toga što mu je odjeća bila bijedna i zato što je vozio bicikl i što nije imao novca. Pretpostavljam da je to mogla biti vrlo vješta maska. - Podigao je obrve u znak pitanja. - Mogla je biti - složio je Bloggs. To poslijepodne Parkin je pronašao ne jednu nego tri Faberove slike. Jedna od njih bila je stara samo devet godina. A gospodin Midvvinter je imao negativ. Henrik Rudolph Hans von Mueller-Guder ("Zovimo ga jednostavno Faber", rekao je smijući se Godliman) rodio se 26. svibnja 1900. u selu koje se zove Oln u Zapadnoj Prusiji. Obitelj njegova oca već je tokom nekoliko naraštaja bila imućna, zemljoposjed-nička. Njegov je otac bio drugi sin, a isto tako i Henrik. Svi drugi sinovi bili su oficiri kopnene vojske. Njegova majka, kći višeg oficira Drugog Reicha, roñena je i odgojena da bude plemićka žena, a to je i bila. U trinaestoj godini Henrik je otišao u kadetsku školu u Karls-ruheu, u Badenu; dvije godine kasnije prebacili su ga u ugledniju školu u Gross-Lichterfeldcu pokraj Berlina. U oba slučaja to su bile institucije s oštrom disciplinom, u kojima su učeničke umove oplemenjivali Šibama i hladnim kupkama te lošom hranom. Unatoč tome, Henrik je naučio govoriti engleski i francuski, studirao je povijest, a završne ispite položio je s najvišim ocjenama koje su zabilježene od početka stoljeća. O njegovoj 103školskoj karijeri postoje još samo tri zabilješke: jedne oštre zime toliko se pobunio protiv školskih vlasti da se noću išuljao iz škole i propješačio 250 kilometara do kuće svoje tetke, učitelju rvanja slomio je ruku za vrijeme treninga, išibali su ga zbog neposlušnosti. Godine 1920. kratko je vrijeme služio kao pitomac-zastavnik u neutralnoj zoni Friedrichsfelda pokraj Wesela; 1921. godine prošao je oficirsku obuku u Ratnoj školi u Metzu, a 1922. godine dobio je čin potporučnika. ("Koju si ono frazu upotrijebio?" upitao je Godliman Bloggsa. "Njemački ekvivalent Etona i Sandhursta.") U slijedećih nekoliko godina obavio je više kraćih službenih putovanja u pet-šest mjesta ponašajući se poput čovjeka koji se priprema za generalštab. Nastavio se isticali kao atletičar specijalizirajući se za trčanje na duge staze. Nije stvarao bliska prijateljstva, nikad se nije oženio i odbio je da se učlani u Nacionalsoci-jalističku stranku. Njegovo promaknuće u čin poručnika prilično je odgodila nezgoda s trudnoćom kćeri jednog potpukovnika u Ministarstvu obrane, ali je do promaknuća konačno došlo 1928. godine. Njegovu naviku da s višim oficirima razgovara kao sa sebi ravnima prihvatili su kao oproslivu za čovjeka koji je i mlad oficir u usponu i pruski aristokrat. Potkraj dvadesetih godina admiral Wilhelm Canaris sprijateljio se s Henrikovim stricem Onom, starijim bratom njegovog oca, i proveo nekoliko praznika na porodičnom imanju u Olnu. Adolf Hitler, koji tada još nije bio njemački kancelar, bio je (1931. godine) tamo gost. Godine 1933. Henrik je dobio čin kapetana i otišao u Berlin na neodreñenu dužnost. To je datum posljednje fotografije. Negdje u to vrijeme kao da je, prema objavljenim informacijama, prestao postojati. - Ostalo možemo zamisliti - rekao je Percival Godliman. Abvvehr ga obučava u radio-emitiranju, šifriranom pismu, crtanju karata, obijanju, ucjenjivanju, sabotaži i tihom ubijanju. U London dolazi otprilike 1937. godine imajući dovoljno vremena da isplanira solidan lažni identitet a možda i dva. Špijunska igra izoštruje usamljeničke instinkte. Kad izbija rat, on smatra da ima 104 dozvolu za ubijanje. - Pogledao je fotografiju na svom stolu. -Lijep momak.

Bila je to slika momčadi trkača na 5000 metara iz Desetog hanoverskog lovačkog bataljona. Faber je bio u sredini i držao pokal. Imao je visoko čelo, podšišanu kosu, isturenu bradu i mala usta ukrašena tankim brkom. Godliman je pružio sliku Billvju Parkinu. - Je li se mnogo promijenio? - Izgleda mnogo stariji, ali to bi mogla biti samo njegova... poza. - Zamišljeno je proučavao fotografiju. - Kosa mu je sada duža, brkovi su nestali. - Pružio je sliku natrag preko stola. - Ali to je on, sasvim sigurno. - Još su dvije pojedinosti u fasciklu, obje se temelje na naslu-ćivanju - rekao je Godliman. - Prva, kaže se da je možda otišao u Obavještajnu službu 1933. godine... to je uobičajena pretpostavka kad spisi nekog oficira prestaju tek tako, bez očitog razloga. Druga pojedinost je glasina, koju nije potvrdio nijedan vjerodostojni izvor, da je stanovit broj godina proveo kao Staljinov povjerljivi savjetnik upotrebljavajući ime Vasilija Zankova. - To je nevjerovatno - rekao je Bloggs. - U to ne mogu vjerovati. Godliman je slegnuo ramenima. - Netko je nagovorio Staljina da likvidira kremu oficirskog zbora u godinama kad je Hitler preuzimao vlast. Bloggs je odmahnuo glavom i promijenio temu. - Što ćemo sada? Godliman je razmišljao. - Neka narednika Parkina premjeste k nama. On je jedini čovjek za kojeg znamo da je stvarno vidio Die Nadela. Osim toga, on previše zna da bismo ga izložili opasnosti na bojištu; mogli bi ga uhvatiti i ispitivali te razotkriti igru. Zatim, napravi prvorazredno povećanje ove fotografije, a retušer neka pojača kosu i izbriše brkove. Tada možemo razaslati kopije. - Hoćemo li otpočeti hajku? - upitao je Bloggs sumnjičavo. - Ne. Za sada ćemo djelovati tiho. Ako stvar objavimo u novinama, čut će za to i nestali. Za sada samo pošalji fotografiju policiji. - Je li to sve? - Mislim da jest. Osim ako nemaš drugih ideja. Parkin je pročistio grlo. 105- Gospodine? -Da? - Stvarno bih se radije vratio u svoju jedinicu. Nisam baš uredski tip, ako shvaćate što mislim. - Nemaš izbora, narednice. U ovom trenutku jedno talijansko selo više ili manje nije važno, ali ovaj čovjek, Faber, mogao bi nas stajati rata. Što bi Amerikanci rekli, ne zezam se. 106 U. Fabcr je otišao u ribolov. Ispružio se na palubi čamca dugačkog deset metara i uživao u proljetnom suncu krećući se kanalom brzinom od otprilike tri Čvora. Jedna ruka nemarno je držala kormilo, a druga je počivala na prutu što je povlačio povraz u vodi iza čamca. Cijelog dana nije ništa ulovio. Lovio je ribe i promatrao ptice - oboje ga je zanimalo (zapravo je s vremenom sve više saznavao o tim prokletim pticama), ali i zato da bi imao izgovor za nošenje dalekozora. U toku > dana vidio je vodomarovo gnijezdo. Ljudi u pristaništu u Norvvichu bili su presretni da mu iznajme čamac na četrnaest dana. Posao je išao loše: sad su imali samo dva čamca, a jedan od njih nije upotrebljavan još od Dunkirka. Fabcr se cjenkao tek reda radi. Na kraju su mu dali još i sanduk konzervirane hrane. U obližnjoj je trgovini kupio mamac; ribički pribor donio je iz Londona. Primijetili su da ima lijepo vrijeme i poželjeli mu dobar ulov. Nitko čak nije zatražio da vidi njegovu osobnu kartu. Dotle je bilo lako. Teži dio tek je trebao doći jer procijeniti snagu jedne vojske zaista je teško. Najprije ju je trebalo pronaći. U mirnodopsko vrijeme vojska bi postavila svoje putokaze da bi vam pomogla. Sada su ih uklonili, i to ne samo svoje nego i sve ostale putokaze. Najjednostavnije rješenje bilo bi sjesti u automobil i slijediti prvo vojno vozilo koje spazite sve dok ne stane. Ali Faber nije 107imao auto; civilu je bilo gotovo nemoguće unajmiti auto; čak da ga i imate, ne biste mogli nabaviti benzin. Osim toga, vrlo je vjerojatno da bi brzo uhapsili civila koji se vozika naokolo slijedeći vojne kamione i promatrajući vojne logore. Zbog toga se odlučio za čamac. Nekoliko godina ranije, prije nego što je zabranjeno prodavanje zemljopisnih karata, Faber je otkrio da Britanija ima tisuće milja unutrašnjih vodenih putova. Prvobitna riječna mreža proširena je u devetnaestom stoljeću mrežom kanala. U nekim područjima gotovo da je bilo toliko plovnih kanala koliko i cesta. Norfolk je bio jedno od tih područja. Čamac je imao brojne prednosti. Na cesti čovjek nekamo ide, na rijeci samo jedri. Spavanje u parkiranom automobilu je upadljivo, spavanje u usidrenom čamcu je prirodno. Plovni je kanal pust. I tko je ikada čuo za kanalsku prepreku?

Bilo je i nedostataka. Aerodromi i kasarne morali su biti blizu cesta, i bili su razmješteni bez obzira na pristup vodenim putem. Faber je okolicu morao pretražiti noću, ostavljajući svoj čamac usidren i pješačiti po mjesečini po obroncima bregova praveći naporna kružna putovanja, dugačka i po četrdeset milja, prilikom kojih je lako mogao predvidjeti ono što traži zbog mraka, ili zato što jednostavno nije imao vremena da provjeri svaku kvadratnu milju zemljišta. Kada bi se nekoliko sati nakon svitanja vratio, spavao bi do podneva, a zatim krenuo dalje povremeno se zaustavljajući da se uspne na obližnje brdašce i rezgleda okolicu. Na ustavama, u osamljenim seljačkim kućama i gostionicama uz rijeku razgovarao bi s ljudima nadajući se da će naići na trag o prisutnosti vojske. Do sada još ništa nije otkrio. Počinjao se pitati nalazi li se u pravom području. Pokušao se staviti u kožu generla Pattona pa je razmišljao: kad bih planirao invaziju na Francusku istočno od Scine iz baza u istočnoj Engleskoj, gdje bih smjestio tu bazu? Norfolk se nametao: široko prostranstvo puste zemlje, mnogo ravnog tla za avione, blizina mora za slučaj brzog odstupanja. A zaljev Wash je bio prirodno mjesto za sakupljanje flote brodova. Ipak, njegovo nagañanje moglo je iz njemu nepoznatih razloga biti pogrešno. Uskoro će morati razmisliti o brzom prelasku kroz zemlju u novo područje: možda Fens. Ustava se pojavila ispred njega, pa je podesio jedra da uspori brzinu. Polako je uklizio u ustavu i meko udario o vrata. Kuća čuvara ustave bila je na obali. Faber je skupio dlanove oko usta i doviknuo: - Hej! - Zatim se umirio i čekao. Naučio je da su čuvari ustava soj koji se ne može požurivati. Osim toga, bilo je vrijeme čaju, a tada ih je bilo gotovo nemoguće pokrenuti. Neka je žena izišla na kućna vrata i mahnula mu pozivajući ga. Faber joj je odmahnuo, a zatim iskočio na obalu, privezao čamac i ušao u kuću. Čuvar ustave sjedio je za kuhinjskim stolom u košulji podvinutih rukava. Zapitao je: - Ne žuri vam se, zar ne? Faber se nasmiješio. - Ma kakvi. - Nalij mu čaja, Mavis. - Ne bih, zaista ne bih - rekao je Faber uljudno. - Samo izvolite, upravo smo ga skuhali. - Hvala. - Faber je sjeo. Kuhinja je bila zračna i čista, a čaj je dobio u lijepoj porculanskoj šalici. - Provodite praznike pecajući? - upitao je čuvar ustave. - Pecajući i promatrajući ptice - odgovorio je Faber. - Razmišljam o tome da se uskoro ukotvim i provedem nekoliko dana na kopnu. - Aha. Bit će bolje da se onda držite druge strane kanala. S ove je strane zabranjeno područje. - Zaista? Nisam znao da je u blizini vojno područje. - Aha, počinje otprilike pola milje odavde. Što se tiče toga je li vojno, ne bih znao. Meni ništa nisu rekli. - Pa, pretpostavljam da mi ne trebamo ni znati - rekao je Faber. - Tako je. Popijte, dakle, pa ću vas propustiti kroz ustavu. Hvala što ste mi dopustili da u miru popijem čaj. Otišli su iz kuće; Faber je ušao u čamac i odvezao ga. Vrata iza njega polako su se zatvorila, a zatim je čuvar otvorio ustave. Čamac je postupno tonuo zajedno s površinom vode u ustavi, a onda je čuvar otvorio prednja vrata. Faber je razvio jedro i zaplovio. Čuvar ustave je mahao. Ponovo se zaustavio desetak milja dalje i privezao čamac za debelo drvo na obali. Dok je čekao da padne noć, pripremio je jelo od kobasice iz konzerve, dvopeka i vode iz boce. Obukao je svoje crno odijelo, u torbicu stavio dalekozor, foto-aparat i knji108 109gu Rijetke ptice Istočne Anglije, strpao u džep kompas i uzeo baterijsku svjetiljku. Bio je spreman. Ugasio je fenjer na čamcu, zaključao vrata kabine i iskočio na obalu. Provjerivši svjetiljkom kompas, ušao je u šumski pojas duž kanala. Hodao je točno prema jugu otprilike pola milje od svog čamca sve dok nije naišao na ogradu. Bila je od guste mrežaste žice, visoka gotovo dva metra, na vrhu opletena bodljikavom žicom. Povukao se u šumu i popeo na visoko drvo. Na nebu su bili raspršeni oblaci. Mjesec se kroz njih pojavljivao na mahove. S druge strane ograde zemljište je bilo golo s blagim usponom. Faber je ovakve stvari radio i ranije, u Biggin Hillu, Aldershotu i brojnim vojnim poručjima diljem južne Engleske. Osiguranje je bilo dvojako: ophodnja duž ograde i stalna straža kod objekta. I jedno i drugo može se izbjeći strpljenjem i opreznošću. Faber je sišao s drveta i vratio se do ograde. Sakrio se iza grma i pripremio na čekanje. Morao je saznati kada ovuda prolazi ophodnja. Ako ne doñe do zore, jednostavno će se vratiti sljedeće noći. Bude li imao sreće, ophodnja će uskoro proći. S obzirom na veliku površinu područja pod stražom, pretpostavio je da će straža izvršiti samo jedan potpun obilazak ograde svake noći.

Imao je sreću. Nedugo poslije deset sati začuo je tapkanje nogu, a tri su muškarca promarširala s unutrašnje strane ograde. Pet minuta kasnije Faber je prešao ogradu. Hodao je samo prema jugu: kad su svi smjerovi podjednaki, najbolja je ravna linija. Nije se služio baterijom. Držao se živica i drveća kad je mogao, a izbjegavao je uzvisine gdje se njegov lik mogao ocrtati pri iznenadnoj mjesečini. Ogoljeni krajolik gubio se u crnom, sivom i srebrnom. Tlo pod nogama bilo je malo ras-kvašeno, kao da bi u blizini mogle biti močvare. Jedna je lisica pretrčala preko polja ispred njega, brza poput hrta, dražesna poput mačke. Bilo je već 23 sata i trideset minuta kad je naišao na prve znakove vojne aktivnosti, a bili su to vrlo neobični znakovi. Mjesec je izišao iz oblaka pa je spazio, možda četvrt milje ispred sebe, nekoliko redova jednokatnih zgrada postavljenih nepogrešivom preciznošću vojničke kasarne. Istog se trenutka 110 bacio na zemlju, ali je već posumnjao u stvarnost onoga što je očito ugledao: nije, naime, bilo ni svjetla ni buke. Ležao je nepomično deset minuta ne bi li mu se pružila prilika da to objasni, ali ništa se nije dogodilo osim što mu je jedan jazavac naletio u vidokrug, primijetio ga i odjurio. Faber je počeo puzati naprijed. Kad se približio, primijetio je da barake ne samo što nisu nastanjene nego su i nedovršene. Većina se sastojala tek od krova na uglovima poduprtog stupovima. Neke su imale jedan zid. Iznenada ga je zaustavio nečiji glasan smijeh. Legao je nečujno i motrio. Šibica je načas bljesnula i ugasila se ostavljajući u jednoj od nedovršenih baraka dvije užarene crvene ločke: bili su to stražari. Faber je dotaknuo bodež u rukavu, a zatim ponovo počeo puzati, uputivši se prema dijelu logora koji je bio udaljeniji od straže. Napola izgrañene barake nisu imale ni podova ni temelja. U blizini nije bilo grañevinskih strojeva, tački, miješalica za beton, lopata ili gomila cigli. Blatna staza vodila je iz logora preko livade, no proljetna je trava rasla u kolotečinama: u posljednje vrijeme nisu se njome koristili. Kao da je netko odlučio da ovdje ukonači deset tisuća ljudi, a zatim se, nekoliko tjedana nakon početka gradnje, predomislio. Ipak, bilo je tu nečega što nije sasvim odgovaralo takvom objašnjenju. Faber je unaokolo hodao tiho, oprezno, da stražarima ne bi palo na um da poñu u obilazak. Usred logora bila je skupina vojnih vozila. Vozila su bila stara, zarñala i ispražnjena - nijedno nije imalo motor ili bilo koji unutrašnji dio. Ali ako je netko kanio pohraniti zastarjela vozila, zašto nije karoserije upotrijebio kao staro željezo? Barake koje su imale zid bile su u najisturenijim redovima. Njihovi su zidovi bili okrenuti prema van. Kao da su to bile filmske kulise a ne gradilište. Faber je zaključio da je na ovom mjestu vidio sve što je vrijedilo vidjeti. Otišao je do istočnog ruba logora, zatim se bacio na ruke i koljena i puzao sve dok nije stigao iza jedne živice izvan domašaja pogleda. Pola milje dalje, blizu vrha uzvišice, ponovo se osvrnuo. Sada je sve opet izgledalo upravo kao barake. Tračak jedne ideje pojavio mu se u mislima. Čekao je da sazre. Zemljište je još bilo relativno ravno, jedino je ponegdje bilo 111blago ulegnuto. Bilo je tu šumaraka i močvarnih guštara kojima se Faber okoristio. Jednom je morao obići neko jezero čija je površina bila poput srebrnog ogledala na mjesečini. Začuo je huk sove i pogledao u tom smjeru spazivši u daljini srušeni sjenik. Pet milja dalje ugledao je aerodrom. Ondje je bilo više aviona nego što je zamišljao da ih ima u cjelokupnom Kraljevskom zrakoplovstvu. Bilo je pathfindera za bacanje rasvjetnih bombi, lancastera i američkih B-17 za bom-bardersku pripremu, hurricana, spitfirea i mosquita za izviñanje i brišući let: dovoljno aviona za invaziju. Svima su, bez iznimke, stajni trapovi utonuli u meko zemljište pa su do trbuha bili u blatu. I opet nije bilo nikakvih svjetala ni buke. Fabcr je primijenio isti postupak: puzao je prema avionima sve dok nije otkrio stražu. Na sredini aerodroma nalazio se mali šator. Slabašna svjetlost svjetiljke prosijavala je kroz platno. U šatoru su bila dva čovjeka, možda i tri. Što se Faber više približavao avionima, činilo se kao da su postajali plosnatiji, kao da su svi bili zgnječeni. Došao je do najbližeg i sa zaprepaštenjem ga dotaknuo. Bio je to komad šperploče debljine oko dva centimetra, izrezan u obliku spitfirea, obojen maskirnom bojom i konopcem privezan za zemlju. Svi ostali avioni bili su isti. Bilo ih je više od tisuću. Faber se uspravio motreći krajičkom oka šator, spreman da se na najmanji pokret baci na zemlju. Prošetao je po lažnom aerodromu razgledajući lažne lovce i bombardere, povezujući ih s barakama-filmskim kulisama i nastojeći dokučiti dublji smisao onoga što je pronašao.

Znao je da će, nastavi li istraživati, pronaći druge takve aerodrome i druge napola sagrañene barake. Ode li u Wash, naći će flotu razarača i transportnih brodova od šperploča. Bila je to golema, brižljivo izvedena, skupa i nečuvena smicalica. To, dakako, ne bi na duže vrijeme moglo prevariti promatrače sa zemlje. Bilo je namijenjeno promatranju iz zraka. Čak i niskoleteći izviñački avion, opremljen najmodernijim foto-aparatima i osjetljivim filmom, vratio bi se sa slikama koje 112 bi nedvojbeno pokazivale golemu koncentraciju ljudstva i mašinerije. Nije čudo što je generalštab predviñao invaziju istočno od Seine. Nagañao je da bi moglo biti i drugih elemenata zavaravanja. Britanci će u porukama spominjati FUSAG upotrebljavajući šifre za koje znaju da su otkrivene. Lažni špijunski izvještaji stizat će u Hamburg kroz španjolsku diplomatsku torbu. Bilo je bezbroj mogućnosti. Britanci su imali na raspolaganju četiri godine da se naoružaju za tu invaziju. Najveći dio njemačke vojske borio se u Rusiji. Kad se saveznici jednom učvrste na francuskom tlu, bit će nezaustavljivi. Jedina šansa za Nijemce bila je da ih zaustave na plažama i unište pri izlazu iz transportnih brodova. Budu li čekali na pogrešnom mjestu, izgubit će i tu jedinu šansu. Cijela je strategija bila potpuno jasna. Bila je jednostavna, ali razorna. Faber je morao obavijestiti Hamburg. Pitao se hoće li mu vjerovati. Ratna se strategija rijetko mijenjala na riječ jednog čovjeka. Njegov je ugled bio osobito velik, no da li tako velik? Morao je nabaviti dokaz, a zatim ga predati Berlinu. Trebao je fotografije. Snimit će tu divovsku lažnu vojsku, zatim će otići u Škotsku, uspostavili vezu s podmornicom i predati snimke osobno Fiihre-ru. Više od toga ne može učiniti. Za fotografiranje je trebalo svjetlo. Morat će čekati do zore. Malo prije je prošao pored srušenog sjenika: ondje bi mogao provesti ostatak noći. Provjerio je kompas i uputio se. Sjenik je bio dalje nego što je mislio pa je na pješačenje utrošio jedan sat. Bilo je to staro drveno zdanje s rupama u krovu. Štakori su ga davno napustili zbog nedostatka hrane, ali je zato bilo šišmiša. Faber je legao na neke daske. Zbog spoznaje da je sad on osobno kadar promijeniti tok najvećeg rala u povijesti, nije mogao zaspati. 113Sunce je trebalo izići u 5,21. U 4,20 Faber je napustio sjenik. Prerada nije spavao, dvosatni mu je počinak odmorio tijelo i smirio misli. Sad je bio dobro raspoložen. Zapadnjak je tjerao oblake pa je nebo bilo obasjano zvijezdama, iako je mjesec zašao. Dobro je tempirao vrijeme. Kad se približio "aerodromu", nebo je postalo primjetno svjetlije. Stražari su još bili u svom šatoru. Bude li sreće, oni će spavati: Faber je iz vlastitog iskustva znao da je na takvim zadacima najteže ostati budan posljednjih nekoliko sati. Ako iziñu, morat će ih jednostavno pobiti. Izabrao je položaj i u Iciku umetnuo 35-milimetarski osjetljivi agfa film sa 36 snimaka. Nadao se da se na svjetlo osjetljive kemikalije filma nisu pokvarile, jer je film u njegovom ručnom kovčegu bio pohranjen još do prije rata: danas se u Britaniji ne može kupiti film. Trebao bi biti ispravan jer ga je držao u kovčegu zaštićenom od svjetla i na hladnom mjestu. Kad se crveni sunčev obruč pomolio na horizontu, počeo je fotografirati. Snimio je seriju fotografija iz raznovrsnih povoljnih pozicija i različitih udaljenosti završavajući krupnim kadrom jednog lažnog aviona: fotografije će pokazati i varku i stvarnost. Kad je snimio posljednju sliku, krajičkom oka zamijetio je pokret. Bacio se na trbuh i otpuzao pod jedan mosquito od šperploče. Iz šatora je izišao vojnik, napravio nekoliko koraka i pomokrio se na zemlju. Čovjek se protegnuo i zijevnuo, a zatim zapalio cigaretu. Ogledao se po aerodromu, stresao i vratio u šator. Faber se digao i potrčao. Osvrnuo se nakon četvrt milje. Aerodrom se više nije vidio. Uputio se na zapad, prema barakama. Ovo će biti više od običnog uspješnog pothvata. Hitler je cijelog života bio usamljen. Čovjek koji bi donio dokaz da je Fuhrer još jednom u pravu i da su svi stručnjaci pogriješili, mogao bi zatražiti i više od tapšanja po leñima. Faber je znao da ga Hitler već smatra najboljim agentom Abwehra: ovaj trijumf vjerojatno će mu donijeti Canarisov položaj. Ako uspije. Ubrzao je korak trčeći dvadesetak metara, hodajući slijedećih dvadeset pa opet trčeći tako da je do baraka stigao u 6,3O. Sada je već bila puna dnevna svjetlost pa nije mogao prići bliže jer stražari tu nisu bili u šatoru nego u jednoj baraci bez zidova odakle su imali jasan pregled oko sebe. Legao je kraj živice i snimio

114 fotografije s udaljenosti. Obične kopije pokazat će samo vojarnu, ali u velikim bi se povećanjima trebali otkriti detalji varke. Ispucao je trideset snimaka, a onda se uputio natrag prema čamcu. Ponovo je požurio jer je sada bio strašno upadljiv: čovjek u crnom koji nosi platnenu torbu s priborom i trči preko otvorenih polja zabranjene zone. Sat kasnije stigao je do ograde, a da ništa nije vidio osim divljih gusaka. Dok se penjao preko žice, osjetio je golemo olakšanje. Unutar ograde bio je sumnjiviji nego s druge strane. Mogao bi se pozvati na svoje uloge promatrača ptica, ribiča, mornara. Prošlo je vrijeme najveće opasnosti. Hodao je kroz šumu hvatajući dah i nastojeći da ga mine mora uspomena noćnih napora. Odlučio je odjedriti nekoliko milja dalje prije nego što se ponovo usidri kako bi malo odspavao. Stigao je do kanala. Svršeno je! Na jutarnjem suncu čamac je izgledao divno. Čim krene, skuhat će čaj, zatim... Iz kabine čamca izišao je čovjek u uniformi i upitao: - Lijepo, lijepo. A tko ste nam vi? Faber je stajao nepokretno prepuštajući ledenoj mirnoći i starim instinktima da preuzme igru. Nezvani gost je nosio uniformu kapetana Domovinske obrane. Imao je nekakav pištolj u futroli sa zaklopccm na dugme. Bio je visok i vitak, ali je, čini se, dobrano zašao u pedesete godine. Sijeda mu je kosa provirivala ispod kape. Nije se mašio pištolja. Faber je sve to zapazio i odvratio: - Vi ste u mojem čamcu, pa mislim da bih ja trebao pitati vas tko ste. - Kapelan Stephen Langham iz Domovinske obrane. - James Baker. - Faber je ostao na obali. Kapetan nije patrolirao sam. - A što radite? - Na odmoru sam. - Gdje ste bili? - Promatrao sam ptice. - Zar prije zore? Drži ga na nišanu, Watsone! Faberu se slijeva pojavio čovjek mladenačkog izgleda u pamučnoj uniformi sa sačmaricom. Faber se ogledao. Zdesna mu je bio još jedan čovjek, a četvrti se nalazio iza njega. Kapetan je poviknuo: - Iz kojeg je smjera došao, kaplare? 115Odgovor je stigao s vrha jednog hrasta: - Iz zabranjenog područja, gospodine. Faber je proračunao omjer. Četiri na jednog - dok se kaplar ne spusti s drveta. Od vatrenog oružja imali su samo sačmaricu i kapetanov pištolj. I bili su amateri. A i čamac će pomoći. Faber se začudio: - Zabranjeno područje? Vidio sam samo djelić neke ograde. Čujte, da li biste htjeli spustiti tu ostragušu? Mogla bi odapeti. - Nitko ne odlazi promatrati ptice po mraku - rekao je kapetan. - Ako osmatračnicu postavite pod zaštitom mraka, skriveni ste u vrijeme kad se ptice bude. To je uobičajen način. Gledajte, Domovinska obrana je vraški patriotska, revna i tako dalje, ali nemojmo pretjerivati. Nije li dovoljno da samo provjerite moje papire i napišete izvještaj? Kapetan je gledao nekako sumnjičavo. - Što je u toj platnenoj torbi? - Dalekozor, foto-aparat i priručnik. - Faber je rukom pošao u torbu. - Ne, nemojte! - rekao je kapetan. - Pogledaj unutra, Watsone! To je bila amaterska greška. - Ruke uvis! - oglasio se Watson. Faber je podigao ruke iznad glave; desna ruka mu je bila tik do lijevog rukava sakoa. Faber je izrežirao slijedećih nekoliko sekundi: ne smije doći do pucnjave. Watson je prišao Faberu slijeva upcrivši u njega sačmaricu i otvorio zaklopac njegove platnene torbe. Faber izvuče bodež iz rukava, odmakne se od Watsonove puške i zarine nož do drške u Watsonov vrat. Drugom je rukom istrgnuo mladiću sačmaricu. Druga dva vojnika na obali krenula su prema njemu, a kaplar se stao bučno spuštati iz krošnje hrasta. Faber je potegao nož iz Watsonova vrata dok je Watson padao na zemlju. Kapetan je petljao oko zaklopca futrole. Faber je skočio u čamac. Čamac se zanjihao, a kapetan je zateturao. Faber ga je udario bodežom, no čovjek je bio predaleko da bi zadobio smrtonosan ubod. Šiljak je zahvatio rever njegove uniforme, a zatim se trznuo i zaparao mu bradu. Ruka s futrole se odmakla da bi stisnula ranu. Faber se munjevito okrenuo prema obali. Jedan od vojnika je skočio u čamac. Faber je zakoračio i ukočeno ispružio desnu 116 ruku. Vojnik koji je skočio sam se nabo na bodež dug dvadesetak centimetara.

Silina udarca srušila je Fabera i on je ispustio bodež iz ruke. Vojnik je pao na šiljak njegova oružja. Faber se podigao na koljena: nije bilo vremena da izvuče bodež jer je kapetan otvarao futrolu. Faber se bacio na oficira pruživši ruke prema njegovom licu. Pištolj se pomolio. Faberovi su se palci utisnuli u kapetanove oči, čovjek je vrisnuo od boli i pokušao odgurnuti Faberove ruke. Kad je četvrti stražar pao u čamac, čuo se mukli udarac. Faber se okrenuo od kapetana koji sada nije mogao vidjeti kamo da opali iz pištolja čak kad bi uspio da ga otkoči. Četvrti je čovjek držao policijski pendrek; snažno je zamahnuo. Faber se pomaknuo ulijevo tako da mu je udarac promašio glavu i zahvatio lijevo rame. Lijeva ruka bila mu je trenutak paralizirana. Bridom desne ruke udario je čovjeka u vrat; bio je to snažan, točan udarac. Začudo, čovjek ga je podnio i podigao pendrek da ga ponovo udari. Faber je nasrnuo na njega. Osjećaj mu se vratio u lijevu ruku koja ga je silno zaboljela. Objema rukama zgrabio je vojni-kovo lice, gurnuo ga, zavrnuo i ponovo gurnuo. Jasno se čulo kad je čovjeku puknuo vrat. Istog trenutka pendrek se ponovo spustio, ovaj put na Faberovu glavu. Posrnuo je omamljen. Kapetan je na njega naletio još uvijek teturajući. Faber ga je odgurnuo. Kapa mu je sletjela kad se natraške spotaknuo o rub čamca i uz jak pljusak pao u kanal. Kaplar je s dva metra visine skočio s hrasta na zemlju. Faber je izvadio bodež iz stražara koji se nabo i skočio na obalu. Watson je još bio živ, ali ne zadugo: krv mu je šikljala iz rane na vratu. Faber i kaplar su stajali jedan nasuprot drugom. Kaplar je imao pištolj. Bio je krajnje prestrašen. U nekoliko sekundi, koliko mu je trebalo da se spusti s hrasta, ovaj je čovjek ubio njegova tri druga, a četvrtog bacio u kanal. Iz očiju mu je sjala strava. Faber je pogledao pištolj. Bio je star, izgledao je poput muzejskog primjerka. Da se kaplar mogao pouzdati u taj pištolj već bi ga upotrijebio. Kaplar je koraknuo naprijed, a Faber je primijetio da šepa na desnu nogu - možda ju je povrijedio spuštajući se s drveta. Faber je zakoračio postrance prisiljavajući kaplara da težinu prebaci na povrijeñenu nogu dok se okreće upirući pištolj u metu. Faber je 117vršak cipele podvukao pod neki kamen u šutnuo ga uvis. Kaplar je načas pogledao kamen, a Faber je nasrnuo. Kaplar je povukao obarač: ništa se nije desilo. Stari je pištolj zatajio. Da je i opalio, promašio bi Fabera: kaplar je gledao kamen, klecnuo je povrijeñenom nogom, a Faber je jurnuo na njega. Ubio ga je ubodom u šiju. Ostao je samo kapetan. Faber se ogledao i spazio da se čovjek uspinje iz vode na drugu obalu. Pronašao je kamen i bacio ga. Pogodio je kapetana u glavu, ali se čovjek izvukao na kopno i potrčao. Faber je potrčao na obalu, bacio se u vodu i s nekoliko zamaha dospio na drugu obalu. Kapetan je bio udaljen stotinu metara i trčao je, no bio je star. Faber se dao u lov. Postojano ga je sustizao sve dok nije čuo kapetanovo mučno, isprekidano disanje. Kapetan je usporio, a zatim se strovalio u grm. Faber mu je prišao i okrenuo ga. - Vi ste... ñavo - prostenjao je kapelan. - Vidjeli ste mi lice - rekao je Faber i ubio ga. 118 12. Tromotorni transportni avion Ju-52 s kukastim križevima na krilima bubnuo je o mokru pistu u Rastenburgu u istočnopruskoj šumi. Nizak čovjek oštrih crta lica, velikog nosa, širokih usta i velikih ušiju iskrcao se i brzo prešao asfaltom do merceñesa koji ga je čekao. Kad je auto krenuo kroz mračnu, vlažnu šumu, feldmaršal Erwin Rommel je skinuo kapu i rukom nervozno prošao kroz već prorijeñenu kosu. Znao je da će za nekoliko tjedana jedan drugi čovjek putovati ovim putem s bombom u putnoj torbi, bombom namijenjenoj samom Fiihreru. U meñuvremenu se borba mora nastaviti tako da bi novi voña Njemačke, a to može biti i sam Rommel, mogao s jakih pozicija pregovarati sa saveznicima. Na kraju vožnje od petnaestak kilometara automobil je stigao u Wolfsschanze, Vučji brlog, sada glavni štab Hillera i sve užeg, neurotičnog kruga generala koji su ga okruživali. Kišica je jednolično sipila, s visokih četinjara kapljice su padale na skupinu kuća. Pred vratima Hitlcrovog osobnog stana Rommel je stavio kapu i izišao iz auta. Oberfiihrer Rattenhuber, šef tjelesne straže SS-a, bez riječi je ispružio ruku i prihvatio Rommelov pištolj. Sastanak se trebao održati u podzemnom bunkeru, hladnom, vlažnom, zagušljivom skloništu obloženom betonom. Rommel se spustio stepenicama i ušao. Tamo je već bilo desetak ljudi koji su čekali podnevni sastanak: Himmler, Goring, von Ribbentrop, Keitel. Rommel je nekoliko puta kimnuo glavom u znak pozdrava i sjeo na tvrdi stolac. 119Svi su ustali kada je ušao Hitler. Nosio je sivu vojničku bluzu i crne hlače, a bio je sve pogureniji što je Rommel primijetio. Otišao je ravno do udaljenog kraja bunkera gdje je na beton bila pričvršćena ogromna zidna karta sjeverozapadne Evrope. Izgledao je umorno i razdražljivo. Progovorio je bez uvoda.

- Doći će do savezničke invazije na Evropu. Bit će to ove godine. Poduzet će je iz Britanije, s engleskim i američkim jedinicama. Iskrcat će se u Francuskoj. Uništit ćemo ih na točki najviše plime. O ovome se nema što diskutirati. Osvrnuo se kao da izaziva svoj štab da mu se suprotstavi. Nastao je muk. Rommel je zadrhtao: bunker je bio hladan kao smrt. - Pitanje je: gdje će se iskrcati? Von Roenne, vaš izvještaj. Digao se pukovnik Alexis von Roenne koji je od Canarisa preuzeo dužnost. Običan kapetan pri izbijanju rata, istakao se sjajnim izvještajem o slabostima francuske vojske, izvještajem koji su prozvali odlučnim faktorom njemačke pobjede. Postao je šef kopnene obavještajne službe 1942. godine, a taj ured nakon Canarisovog pada progutao je Abvvchr. Rommel je čuo da je Roenne uobražen, bez dlake na jeziku, ali sposoban. Roenne je preuzeo riječ: - Naše informacije su opsežne, ali ni u kojem slučaju nisu potpune. Saveznička šifra invazije je Overlord. U Britaniji se jedinice koncentriraju kao što slijedi. - Uzeo je pokazivač i krenuo do zidne karte. - Prvo: duž južne obale. Drugo: ovdje u području poznatom pod imenom Istočna Anglija. Treće: u Škotskoj. Najveća je koncentracija u Istočnoj Angliji. Zaključujemo da će invazija imati tri klina. Prvi: napad na Normandiju, koji treba zavarati pažnju. Drugi: glavni udarac, preko Doverskih vrata na obalu Calaisa. Treći: bočni napad na Norvešku iz Škotske preko Sjevernog mora. Svi izvori obavještajne službe podupiru ovu prognozu. - Zatim je sjeo. - Ima li kakvih primjedbi? - upitao je Hitler. Rommel, koji je bio zapovjednik Grupe armija B, što je kontrolirala sjevernu obalu Francuske, rekao je: - U prilog tome mogu dodati još nešto što to potvrñuje: Pas de Calais je dobio najveću količinu bombi. - Koji izvor obavještajne službe podupiru vašu prognozu, von Roenne? - upitao je Goring. Roenne je ponovo ustao. - Ima ih tri: zračna izviñanja, praće120 nje neprijateljskih radio poruka i izvještaji obavještajaca. - Opet je sjeo. Hitler je prekrižio ruke ispred svojih genitalija kao da ih štiti, što je bila nervozna navika, koja je značila da namjerava održati govor. - Sad ću vam reći - počeo je - kako bih ja razmišljao da sam Winston Churchill. Suočen sam s dvjema mogućnostima: istočno od Scine, ili zapadno od Seine. Istok ima jednu prednost: bliže je. Ali u modernom voñenju rata postoje samo dvije udaljenosti... unutar dosega lovca i izvan dosega lovca. Te obje mogućnosti su unutar dosega lovca. Zbog toga udaljenost nema važnosti. - Zapad ima jednu veliku luku, Cherbourg, a istok nijednu. I što je najvažnije: istok je mnogo jače utvrñen od zapada. I neprijatelj ima zračno izviñanje. - I tako, ja bih izabrao zapad. I što bih onda radio? Pokušao bih natjerati Nijemce da pomisle suprotno! Na svaki avion na Normandiju poslao bih dva bombardera na Pas de Calais. Pokušao bih srušiti svaki most preko Seine. Emitirao bih lažne radio-po-rukc, slao bih lažne obavještajne izvještaje, razmjestio jedinice tako da zavaraju protivnike. Prevario bih budale poput Rommela i von Roennea. Nadao bih se da ću zavarati i samog Fuhrera! Nakon podulje tišine prvi je progovorio Goring: - Moj Fiihrcru, mislim da laskate Churchillu pripisujući mu ošlroumnosl ravnu vašoj. U neudobnom bunkeru došlo je do primjetnog popuštanja napetosti. Goring je rekao baš ono što je trebalo uspjevši svoje neslaganje izraziti u obliku komplimenta. Ostali su ga slijedili; svaki je prikazivao stvar nešto malo odlučnije: saveznici će izabrati kraći prijelaz preko Kanala; bliža obala omogućit će lovcima iz zračne podrške da ponovo uzmu gorivo i da se vrate u kraćem roku; jugoistok je pogodniji za spuštanje čamaca - ima više estuarija i luka; nije vjerojatno da su svi izvještaji obavještajaca bez iznimke pogrešni. Hitler je slušao pola sata, a zatim podigao ruku zahtijevajući tišinu. Dohvatio je požutjeli snop papira sa stola i mahnuo njime. - Godine tisuću devetsto četrdeset i prve - rekao je - objavio sam direktivu Izgradnja obalne obrane u kojoj sam predvidio da će do odlučnog iskrcavanja saveznika doći na isturenim dijelovima Normandije i Bretanje gdje će izvrsne luke predstavljati 121idealne mostobrane. To mi je rekla moja intuicija, a to mi govori i sada! - Tračak pjene pojavio se na Fuhrerovoj donjoj usnici. Von Roenne je progovorio. (Hrabriji je od mene, pomislio je Rommel.) - Moj Fiihreru, naša se istraživanja nastavljaju, sasvim prirodno, a postoji jedno osobito istraživnje za koje biste trebali doznati. Ovih sam tjedana u Englesku poslao glasnika da stupi u vezu s agentom poznatim kao Die Nadel. Hitlerove su oči zasjale. - Ah! Znam tog čovjeka. Nastavite. - Die Nadel je dobio nalog da procijeni snagu Prve armijske grupe Sjedinjenih Država pod generalom Pattonom u Istočnoj Angliji. Ako on otkrije da se o tome pretjeravalo, morat ćemo svakako razmisliti o našoj prognozi. Ako pak javi da je vojska tako jaka kao što u ovom trenutku vjerujemo da jest, neće biti sumnje da je cilj Calais.

Goring je pogledao von Rocnnea. - Tko je Die Nadel? Na to pitanje odgovorio je Hitler: - Jedini pristojni agent kojeg je Canaris ikada pridobio zato što ga je pridobio po mojem nalogu. Poznajem njegovu obitelj... stup Reicha. Čvrsti, odani, čestiti Nijemci. A Die Nadel je sjajan čovjek, sjajan! Čitam sve njegove izvještaje. U Londonu je još od prije nego što su Englezi ušli u rat. Prije toga, u Rusiji... Von Rocnnc ga je prekinuo: - Moj Fiihreru... Hitler je zurio u njega, ali kao da je spoznao da Špijunski zapovjednik ima pravo što ga zaustavlja. - Dakle? Von Roenne je nabacio: - Dakle, prihvatit ćete Die Nadelov izvještaj? Hitler je kimnuo. - Taj će čovjek otkriti istinu. Treći dio 122

13. Faber se dršćući naslonio na drvo i povratio. Zatim je razmislio bi li trebao sahraniti onu petoricu mrtvih. Procijenio je da bi mu za to trebalo izmeñu trideset i šezdeset minuta, ovisno o tome koliko će uspjeti da prikrije tijela. Za to bi ga vrijeme mogli uhvatiti. Morao je odmjeriti taj rizik u odnosu prema prednosti od nekoliko dragocjenih sati koje bi imao odgodivši otkriće ubojstva. Nestanak ove petorice ubrzo će se primijetiti: potraga će otpočeti oko devet sati. Ukoliko su bili u redovnoj patroli, znat će se njihova ruta. Potraga će, kao prvo, odaslati jednog trkača da prijeñe cijelu rutu. Ostanu li tijela ovako kako su sada, vidjet će ih i dići uzbunu. U suprotnom, vratit će se, izvijestiti i pokrenut će se opća potraga, povest će pse tragače, a policajci će pretražiti svaki grm. Mogao bi proći i cijeli dan prije nego što otkriju leševe. Dotle bi Faber mogao biti u Londonu. Bilo mu je važno da umakne iz tog područja prije nego što počnu tražili ubojicu. Odlučio je riskirati jedan dodatni sat. Preplivao je kanal s postarijim kapetanom preko ramena. Bezobzirno ga je bacio iza grma. Zatim je donio dva tijela iz čamca i položio ih preko kapetana. Hrpi je pridodao Watsona i kaplara. Nije imao lopatu, a trebao mu je veliki grob. Nekoliko metara dublje u šumi pronašao je komadić sipke zemlje. Tlo je bilo malko uleknuto, što mu je odgovaralo. Uzeo je tavu iz malene brodske kuhinje i počeo kopati. Nekoliko desetaka centimetara bio je samo humus i napredovao je s lakoćom. Zatim je dopro do gline i kopanje je postalo 125vrlo teško. Za pola sata iskopao je još samo pola metra. Morat će biti dovoljno. Donio je tijela, jedno po jedno, i pobacao ih u jamu. Zatim je skinuo svoju blatnu, krvlju umrljanu odjeću i bacio je na vrh. Grob je pokrio sipkom zemljom i slojem lišća što ga je otkinuo s obližnjih grmova i stabala. To bi trebalo biti dovoljno da grob ne opaze pri prvoj letimičnoj pretrazi. Nabacao je zemlju preko mjesta pokraj obale gdje je iskrvario Watson. I u čamcu je bilo krvi; na mjestu gdje je ležao probodeni vojnik. Faber je pronašao krpu i oprao palubu. Zatim je obukao čistu odjeću, dignuo jedro i zaplovio. Nije lovio ribe a ni promatrao ptice; nije bilo vremena da dosjetljivo uljepšava svoje maskiranje. Umjesto toga podigao je jedro da bi što dalje odmakao od groba. Morao je što prije sići s vodenog puta i naći neki brži prijevoz. Dok je jedrio, razmišljao je bi li mu bilo zgodnije da se negdje ukrca na vlak ili da ukrade automobil. Automobil bi mu više odgovarao jer je brži, ukoliko bi ga uspio ukrasti, ali potraga za autom može početi vrlo brzo bez obzira na to poveže li se kraña s iščezlom patrolom Domovinske obrane. Možda će mu trebati više vremena da pronañe željezničku stanicu, ali je to nekako sigurnije: ako bude oprezan, mogao bi tokom većeg dijela dana izbjeći sumnji. Pitao se što da učini s čamcem. Bilo bi idealno da ga potopi, ali bi ga mogli vidjeti dok to čini. Ostavi li ga u nekom pristaništu ili pak jednostavno priveže uz obalu kanala, policija će ga to brže povezati s umorstvima, a to će im pokazati i u kojem se smjeru kreće. Odgodio je odluku. Na nesreću nije bio siguran gdje se nalazi. Na njegovoj karti vodenih puteva u Engleskoj bili su označeni svaki most, luka i ustava, ali ne i željezničke linije. Računao je da se nalazi sat-dva hoda od nekoliko sela, ali selo ne znači nužno i stanicu. Srećom, ubrzo je došao do rješenja za oba problema; kanal je prolazio ispod željezničkog mosta. Uzeo je kompas, film iz foto-aparata, novčarku i bodež. Sve ostale njegove stvari potonut će s čamcem. Staze za tegljenje bile su u sjeni drveća s obiju strana kanala, a u blizini nije bilo cesta. Smotao je jedro i demontirao jarbol koji je položio na palubu. Zatim je izvadio čep iz kobilice i držeći uže zakoračio na obalu.

Čamac je plutao pod mostom dok ga je voda postupno punila. 126 Faber je pritezao uže da bi zadržao čamac točno ispod mosta. Prva je potonula krmena paluba, slijedio je pramac i konačno je voda kanala prekrila i kabinu. Pojavilo se nekoliko mjehurića, a zatim ništa. Obris čamca sakrivala je od letimičnih pogleda sjena mosta. Faber je bacio konopac u vodu. Željeznička pruga pružala se u smjeru sjeveroistok-jugozapad. Faber se popeo uz nasip i krenuo prema jugozapadu, u smjeru Londona. Bila je to pruga s dva kolosijeka, vjerojatno seoski odvojak. Bit će tu malo vlakova, no sigurno staju na svakoj stanici. Dok je hodao, sunce je jače zagrijalo, pa mu je od napora postalo vruće. Kad je zakopao svoju krvlju umrljanu crnu odjeću, obukao je dvoredni sportski vuneni sako i debele flanelske hlače. Sada je skinuo sako i prebacio ga preko ramena. Četrdeset minuta kasnije začuo je udaljeno ču-ču-ču i sakrio se u grm pokraj pruge. Jedna stara parnjača polako je prošla u smjeru sjeveroistoka, ispuštajući velike oblake dima i vukući kompoziciju vagona s ugljenom. Naiñe li vlak iz suprotnog smjera, mogao bi u njega uskočiti. Da li da uskoči? To bi ga spasilo od duga hodanja. U drugu ruku, zaprljao bi se, bio bi upadljiv pa bi mogao imati neprilika kad se bude htio neprimjetno iskrcati. Ne, sigurnije je hodati. Poput strelice ravna pruga vodila je preko ravnice. Faber je prošao pokraj seljaka koji je traktorom orao polje. Nikako nije mogao izbjeći da ga ovaj ne primijeti. Seljak mu je domahnuo ne prekidajući posao. Bio je predaleko da bi mogao dobro vidjeti Faberovo lice. Hodao je još desetak milja kadli je ispred sebe spazio stanicu. Bila je udaljena pola milje pa je mogao vidjeti samo daščane povišene perone i sklop signala. Sišao je s pruge i pošao poljem držeći se drveća sve dok nije stigao do ceste. Za nekoliko minuta ušao je u selo. Ni po čemu nije mogao otkriti kako se selo zove. Sada, kad je opasnost od invazije prošla, ponovo su podignuti putokazi i oznake mjesta, ali u ovom selu nisu to još učinili. Tu je bio poštanski ured, skladište žita i gostionica "Bik". Žena s dječjim kolicima ljubazno mu je poželjela "Dobar dan!" dok je prolazio pokraj spomenika palima u ratu. Mala stanica pospano se grijala na proljetnom suncu. Faber je ušao. 127Na oglasnoj ploči bio je nalijepljen red vožnje. Faber je zastao ispred njega. Glas s druge strane šalterskog prozorčića je rekao: - Da sam na vašem mjestu, ne bih se na to osvrtao. To je najmaštovitije djelo poslije Sage o Forsyteima. Faber je i sam pretpostavljao da red vožnje ne važi, ali je morao ustanoviti da li vlakovi uopće idu za London. Išli su. Upitao je: - Da li onda uopće znate kada prolazi slijedeći vlak za Liverpool Street? Činovnik se zajedljivo nasmijao: - Negdje u toku dana, ako imate sreće. - Ipak ću kupiti kartu. Jednosmjernu, molim. - Pet i četiri penija. Kažu da talijanski vlakovi voze po rasporedu - rekao je službenik. - Više ne - primijetio je Faber. - U svakom slučaja, draži su mi loši vlakovi i naša politika. Čovjek mu uputi nervozan pogled. - U pravu ste, naravno. Želite li čekati u "Biku"? Čut ćete vlak... ili, ako ga ne budete čuli, poslat ću po vas. Faber nije želio da više ljudi vidi njegovo lice. - Ne, hvala, tamo bih samo trošio novac. - Uzeo je kartu i izišao na peron. Nakon nekoliko trenutka izišao je i službenik i sjeo pokraj njega na klupu koja je bila na suncu. Upitao ga je: - Da li vam se žuri? Faber je odmahnuo glavom. - Današnji sam dan otpisao. Ustao sam kasno, posvadio se sa šefom, a kamion koji me je povezao, pokvario se. - Ima takvih dana. Ah, da. - Činovnik je pogledao na sat. -Jutros je otišao na vrijeme, a prije ili kasnije mora se vratiti. Možda ćete imati sreće. - Vratio se u ured. Faber je imao sreće. Dvadeset minuta kasnije stigao je vlak. Bio je pun seljaka, kompletnih obitelji, poslovnih ljudi i vojnika. Faber je pronašao mjesto na podu do prozora. Kad je vlak štropo-ćući konačno krenuo, podigao je odbačene novine stare dva dana, posudio olovku i počeo rješavati križaljku. Ponosio se svojom sposobnošću da rješava križaljke na engleskome: to je kamen kušnje koji pokazuje poznavanje stranog jezika. Nakon nekog vremena kretanje vlaka uljuljalo ga je u lagan san i on je počeo sanjati. 128 Često je sanjao taj isti san, san o njegovu dolasku u London. Prešao je iz Francuske s belgijskim pasošem prema kojem je bio Jan van Gelder, Phillipsov predstavnik (što bi objasnilo ra-dio-odašiljač u kovčegu da su ga na carini otvorili). Engleski je tada govorio tečno ali ne i kolokvijalno. Na carini ga nisu gnjavili; bio je iz savezničke države. Uhvatio je vlak za London. Onih je dana u vagonima bilo mnogo praznih sjedala i mogao se dobiti obrok. Faber je objedovao pečenu govedinu i jorkširski puding'. To ga je zabavljalo. Sa studentom povijesti iz Cardiffa razgovarao je o evropskoj političkoj situaciji. San je ličio na stvarnost sve dok vlak nije stao na stanici "VVaterloo. Tada se pretvorio u moru.

Neprilike su započele kod rampe za pregled karata. Poput svih snova i ovaj je bio pun čudne unutrašnje nelogičnosti. Nije im bio sumnjiv njegov krivotvoreni pasoš nego savršeno ispravna željeznička karta. Kontrolor karata je rekao: - To je karta Abvvehra. - Ne, nije - rekao je Faber govoreći smiješno napadnim njemačkim naglaskom. Što se desilo s njegovim finim engleskim izgovorom? Nikako da se pojavi. - Ja sam je u Doveru gekauft. -Prokletstvo, sad je uprskao. Kontrolor, koji se pretvorio u londonskog policajca, pravog pravcatog, sa šljemom, kao da nije obraćao pažnju na iznenadni prelazak na njemački. Uljudno se nasmiješio i rekao: - Trebao bih pregledati vaš Klamolte, gospodine. Kolodvor je bio pun ljudi. Faber je pomislio da bi mogao pobjeći ako se izgubi u svjetini. Ispustio je kovčeg s radio-odaši-ljačem i gurajući se pojurio kroz masu. Iznenada je shvatio da je u vlaku ostavio hlače i da su mu na čarapama kukasti križevi. Moral će kupiti hlače u prvom dućanu prije nego što ljudi primijete čovjeka koji trči bez hlača a u nacističkim čarapama. Tada je netko iz gomile rekao: "Već sam vidio tvoje lice" i podmetnuo mu nogu, a on se, bubnuvši, srušio na tlo. Žmirnuo je, zijevnuo i ogledao se oko sebe. Boljela ga je glava. Na trenutak je osjetio olakšanje što je sve ovo bio san, a onda se Tipična engleska jela (op.prev.) 129nasmijao besmislenosti simbolike: čarape s kukakstim križevima, za ime Božje! Čovjek u radnom odijelu pokraj njega rekao mu je: - Dobro ste odspavali. Faber ga je oštro pogledao. Uvijek se bojao da će govoriti u snu i odati se. - Ružno sam sanjao - rekao je. Čovjek na to nije ništa odgovorio. Smrkavalo se. Doista je dugo spavao. Iznenada se upalilo svjetlo u vagonu, jedna-jedina plava žarulja, a netko je navukao zastor. Lica ljudi pretvorila su se u blijede, nejasne ovalne mrlje. Radnik je ponovo postao razgovorljiv. - Propustili ste zabavu - rekao je Faberu. Faber se namrštio. - Što se dogodilo? - Nije moguće da bi prespavao nekakvu policijsku kontrolu. - Mimo nas je prošao jedan od onih jenki-vlakova. Išao je dvadesetak kilometara na sat, a vozio ga je crnjo. Zvonio je, a sprijeda je imao prokleto veliki odbojnik! Pravi Divlji zapad. Faber se nasmiješio i ponovo pomislio na san. U stvarnosti, njegov dolazak u London prošao je bez incidenta. Prvo se prijavio u hotel, služeći se još uvijek svojim lažnim identitetom Belgijanca. Tokom tjedna obišao je nekoliko seoskih groblja, s nadgrobnih spomenika prepisao je imena muškaraca svoje dobi i zatražio tri kopije izvoda iz matične knjige roñenih. Zatim je, koristeći se svaki put drugim identitetom, u tri različite kuće unajmio sobu i pronašao skromna zaposlenja, posluživši se krivotvorenim preporukama nepostojeće tvrtke iz Manchestera. Čak je uspio da se prije rata upiše u birački spisak u Highgateu. Glasao je za konzervativce. Kad je uvedeno racioniranje hrane, izdavanje potrošačkih knjižica obavljalo se preko kućevlasnika koji su ih davali svakoj osobi koja je odreñene noći spavala u kući. Faber je dio te noći uspio provesti u svakoj od tri različite kuće u kojima je imao sobu, pa se tako domogao papira za svaku od svojih ličnosti. Spalio je belgijski pasoš; bude li trebao pasoš, što nije bilo vjerojatno, mogao je dobiti tri britanska. Vlak je stao, a po buci izvana putnici su znali da su stigli. Tek kad je izišao, Faber je osjetio koliko je gladan i žedan. Njegov posljednji obrok, prije dvadeset četiri sata, bio je nadjev za kobasice, dvopek i voda iz boce. Prošao je kroz kontrolu karata i 130 pronašao kolodvorski bife. Bio je pun ljudi, pretežno vojnika koji su spavali ili pokušavali spavati za stolovima. Faber je zatražio sendvič sa sirom i šalicu čaja. - Hrana je rezervirana za vojsku - rekla je žena za šankom. - Onda samo čaj. - Imate li šalicu? Faber se iznenadio. - Ne, nemam. - Nemamo ni mi, prijatelju. Faber je bio ogorčen. Otišao je, razmišljajući da li da ode na ručak u Great Eastern Hotel, ali za to bi mu trebalo dosta vremena. Pronašao je gostionicu i ispio dvije krigle slabog piva, a zatim u prodavaonici čipsa i ribe kupio vrećicu čipsa i pojeo je stojeći na pločniku. Začudo, osjetio je da ga je to jelo zasitilo. Sada je morao pronaći neku drogeriju' i provaliti u nju. Želio je razviti film da se uvjeri da je uspio dobiti fotografije. Neće riskirati da se vrati u Njemačku s rolom uništenog, beskorisnog filma. Ako fotografije nisu dobre, morat će ukrasti još filma i vratiti se. Ta mu je pomisao bila nepodnošljiva. Morat će to biti mala nezavisna radnja, a ne podružnica neke velike tvrtke koja filmove razvija samo na jednom mjestu. Mora se nalaziti u četvrti čiji si stanovnici mogu priuštiti foto-aparate (ili su to mogli prije rata). Dio

Istočnog Londona, u kojem se nalazio kolodvor Liverpool Street, nije mu odgovarao. Odlučio je da se uputi prema Bloomsburvju. Ulice obasjane mjesečinom bile su tihe. Večeras, do sada, nije bilo sirena. Dva vojna policajca zaustavila su ga u Chanccrv Laneu i zatražila da pokaže osobnu kartu. Faber se pretvarao da je pripit pa ga vojni policajci nisu pitali što radi na ulici. Na sjevernom kraju Southampton Rowa pronašao je drogeriju koja mu je odgovarala. U izlogu je bio Kodakov znak. Začudo, drogerija je bila otvorena. Ušao je. Pognut, razdražljiv čovjek prorijeñene kose i s naočalama stajao je iza tezge. Bio je u bijeloj kuti. - U ovo doba izdajemo samo lijekove, i to uz liječnički recept - napomenuo je. ' U Velikoj Britaniji filmovi se mogu dati na razvijanje u drogerijama (op.prev.) 131- Dobro. Samo bih htio znati izrañujete li fotografije. - Da, ako navratite sutra... - Da li ih izrañujete na licu mjesta? - upitao je Faber. - Trebam ih brzo, znate. - Da, ako navratite sutra.. - Da li bih mogao dobiti fotografije istog dana? Brat mi je na odsustvu, pa bi htio ponijeti neke sa sobom... - Najbrže što možemo učiniti jest za dvadeset četiri sata. Navratite sutra. - Hoću, hvala - slagao je Faber. Na izlasku je primijetio da se drogerija treba zatvoriti za deset minuta. Prešao je cestu, stao u sjenu te pričekao. Točno u devet sati drogerist je izišao, zaključao za sobom vrata i zaputio se ulicom. Faber je otišao u suprotnom smjeru i skrenuo u paralelnu ulicu. Činilo se da ne postoji izravan pristup stražnjem dijelu radnje. To ga je zateklo. Faber, naime, nije kanio provaliti na prednji ulaz, jer bi policajac koji patrolira mogao primijetiti da su vrata nezaključana dok je on unutra. Hodao je sporednom ulicom tražeći stražnji ulaz. Očito ga nije bilo. Ipak, mora da postoji nekakav ulaz sa stražnje strane jer su te dvije ulice bile previše udaljene da bi se zgrade u njima izravno oslanjale stražnjim dijelom jedna o drugu. Izmeñu njih je sigurno postojalo dvorište. Konačno je naišao na staru kućerinu s pločom koja je označavala da je to internat obližnjeg koledža. Prednja vrata nisu bila zaključana. Faber je ušao i brzo prošao kroz zajedničku kuhinju. Jedna usamljena djevojka sjedila je za stolom, pila kavu i čitala knjigu. Faber je promrmljao: - Provjera zamračenja koledža. - Kimnula je i nastavila s čitanjem. Faber je izišao na stražnja vrata. Prošao je kroz dvorište udarivši o gomilu kanti za smeće koje su mu bile na putu i pronašao vrata prema uličici. Za koji trenutak bio je kod stražnjeg dijela drogerije. Taj se ulaz očito nikada nije koristio. Uspeo se na neke gume i odbačene madrace i ramenom upro o vrata. Trulo drvo je lako popustilo, i Faber je bio unutra. Pronašao je tamnu komoru i zatvorio se u nju. Pritisnuo je prekidač i upalio zasjenjenu crvenu svjetiljku na stropu. Komora je bila sasvim dobro opremljena, s pomno označenim bočicama razvi jača, aparatom za povećavanje, čak i sušilicom za fotografije. 132 Faber je radio brzo ali pažljivo, točno odreñujući temperaturu doze s filmom i naginjući posude s tekućinama da bi se film ravnomjerno razvio, mjereći trajanje obrade kazaljkama velikog električnog sata na zidu. Negativi su bili savršeni. Osušio ih je, stavio u aparat za povećavanje i napravio potpun komplet fotografija veličine deset sa osam. Oduševio se kad je spazio da se u posudi s razvijačem postupno pojavljuju obrisi. Bože, obavio je dobar posao! Sada je trebalo donijeti najvažniju odluku. Taj mu se problem motao cijeli dan po glavi, a sada, kad je napravio fotografije, morao ga je riješiti. Sto ako ne uspije stići kući? Putovanje koje ga je čekalo bilo je, najblaže rečeno, neizvjesno. Bio je siguran da će zahvaljujući svojim sposobnostima stići na mjesto sastanka, unatoč prometnim ograničenjima i obalnom osiguranju, ali nije mogao jamčiti da će podmornica biti tamo ili da će se vratiti preko Sjevernog mora. Dakako, može se dogoditi i to da iziñe odavde i da ga zgazi autobus. Sada, pošto je otkrio najvažniju ratnu tajnu, pomisao da bi mogao umrijeti, a s njim i njegova tajna, izgledala mu je previše strašna da bi je dublje razmatrao. Morao je smisliti lukavu odstupnicu za svaki slučaj, neki drugi način osiguranja da će dokazni materijal o savezničkoj varci stići do Abwehra. A to je značilo pisati u Hamburg. Naravno, nije bilo nikakve poštanske veze izmeñu Engleske i Njemačke. Pošta je morala ići preko neke neutralne zemlje. Sigurno se takva pošta cenzurira. Mogao je poslati šifrom, ali to nije imalo smisla: morao je poslati fotografije jer su samo one dokazni materijal koji se uzima u obzir. Postoji veza, ali stara. U portugalskoj ambasadi u Londonu radi jedan funkcioner, njemački simpatizer djelomično iz političkih razloga, a djelomično stoga što je dobro potkupljen - koji će prenijeti poruke u diplomatskoj lorbi do njemačke ambasade u Lisabonu. Veza je bila uspostavljena početkom 1939. godine, ali Faber se njome poslužio samo jednom i to onda kad je Canaris bio zatražio rutinsku provjeru djelotvornosti.

Morat će uspjeti. Fabera je obuzeo žestok i iracionalan bijes. Mrzio je kad se morao pouzdavati u druge. Taj put možda više nije otvoren ili je 133nesiguran, ;i u lom slučaju će Britanci saznati da je razotkrio njihovu i.ijim. Temeljno pravilo špijunaže kaže da protivnik ne smije saznati koje ste od njegovih tajni otkrili; jer ako sazna, vrijednost vaših otkrića ravna je nuli. Meñutim, u ovom slučaju nije bilo tako; jer što mogu Britanci učiniti sa svojim znanjem? Još je pred njima bio problem iskrcavanja u Francuskoj. Faberove su misli bile jasne. Argumenti su neosporno pretegli u korist ideje da tajnu povjeri vezi u portugalskoj ambasadi. Usprkos svojoj intuiciji sjeo je da napiše pismo. 134 14. Frederick Bloggs proveo je neugodno poslijepodne na selu. Kada se pet zabrinutih žena obratilo lokalnoj policijskoj stanici i izjavilo da njihovi muževi nisu došli kući, seoski policajac napregao je svoju ograničenu snagu rasuñivanja i zaključio da je nestala cijela patrola Domovinske obrane. Bio je prilično siguran da su se jednostavno izgubili - svi su vjerojatno bili ili nagluhi ili priglupi, ili senilni, jer bi inače bili u vojsci -ali je svejedno obavijestio centralnu policijsku stanicu tek toliko da mu ništa ne mogu prigovoriti. Dežurni narednik koji je primio poruku odmah je shvatio da su nestali ljudi patrolirali osobito osjetljivim vojnim područjem pa je o tome obavijestio svog inspektora. Taj je obavijestio Scotland Yard, koji je na mjesto dogañaja poslao čovjeka iz Specijalnog odjela i obavijestio MI5, koji je poslao Bloggsa. Čovjek iz Specijalnog odjela bio je Harris, onaj koji je radio na stokvelskom umorstvu. On i Bloggs sastali su se u vlaku, jednom od onih koje je vukla lokomotiva s Divljeg zapada, što su ih Amerikanci posudili Britaniji zbog pomanjkanja vlakova. Harris je ponovio poziv na nedjeljni ručak, a Bloggs mu je ponovo rekao da radi gotovo svake nedjelje. Kad su sišli s vlaka, posudili su bicikle i krenuli stazom uz obalu duž kanala sve dok nisu susreli potragu. Za Harrisa, deset godina starijeg i dvadeset i pet kilograma težeg od Bloggsa, vožnja biciklom bila je naporna. Pod željezničkim mostom naišli su na dio potrage. Harris je radosno dočekao priliku da siñe s bicikla. 135- Što ste pronašli? - upitao je. - Tijela? - Ne, čamac - odvratio je policajac. - Tko ste vi? Predstavili su se. Jedan policajac odjeven samo u donje rublje zaronio je da pregleda čamac. Izronio je s čepom u ruci. Bloggs je pogledao Harrisa. - Namjerno potopljen? - Tako izgleda. - Harris se obratio roniocu. - Jeste li još nešto primijetili? - Nije dugo pod vodom. U dobrom je stanju, jarbol je bio spušten, a ne slomljen. - Mnogo informacija za jednu minutu pod vodom - primijetio je Harris. - Ja sam mornar-amatcr - rekao je ronilac. Harris i Bloggs popeli su se na bicikle i krenuli. Kad su se sreli s glavninom potrage, tijela su već bila pronañena. - Ubijeni, sva petorica - rekao je uniformirani dežurni inspektor. - Kapetan Langham, kaplar Lee i redovi Watson, Davton i Forbes. Davtonu je slomljen vrat, a ostali su ubijeni nekom vrsti noža. Langhamovo tijelo bilo je u kanalu. Sve smo pronašli zajedno u plitkom grobu. Grozno umorstvo. - Bio je prilično potresen. Harris je pažljivo pregledao pet leševa poredanih jedan do drugog. - Već sam vidio rane poput ovih, Frede rekao je. I Bloggs je pažljivo pogledao. - Isuse Kriste, izgleda kao... Harris je kimnuo. - Bodež. Inspektor ih je zaprepašteno pogledao: - Vi znale tko je to učinio? - Možemo pretpostaviti - rekao je Haris. - Mislimo da je taj na isti način ubio već dva puta. Ukoliko je to isti čovjek, znamo tko je, ali ne i gdje je. Inspektorove oči su se suzile: - Budući da je zabranjena zona tako blizu - rekao je - i budući da su Specijalni odjel i MI5 stigli na mjesto dogañaja tako brzo, trebam li još nešto znati o ovom slučaju? Harris je odgovorio: - Samo da šutite kao zaliven dok vaš šef policije ne porazgovori s našim ljudima. - Razumijem. 136 - Jeste li pronašli nešto, inspektore? - upitao je Bloggs. - Još uvijek pročešljavamo okolicu u sve širim krugovima, ali zasad bez rezultata. Nekakva je odjeća bila u grobu. - Pokazao je prstom. Bloggs ju je pažljivo dotaknuo; crne hlače, crni pulover, kratka crna kožna jakna, poput RAF-ove. - Odjeća za noćne operacije - rekao je Harris.

- Za krupnog čovjeka - dodao je Bloggs. - Koliko je visok vaš čovjek? - Više od metra i osamdeset. - Jeste li prošli pokraj ljudi koji su pronašli potonuli čamac -upitao je inspektor. - Da - namrštio se Bloggs. - Gdje je najbliža brana? - Četiri milje uzvodno. - Ako je naš čovjek bio u čamcu, čuvar ustave morao ga je vidjeli, zar ne? - Morao je - složio se inspektor. - Bilo bi najbolje da porazgovaramo s njim. - Bloggs se vratio svom biciklu. - Zar još četiri milje uzvodno? - prigovorio je Harris. - Odradit ćeš neke od onih nedjeljnih ručkova - dobacio mu je Bloggs. Za četiri milje vožnje biciklom trebao im je gotovo puni sat, jer je staza bila namijenjena konjima a ne kotačima: bila je neravna, blatna i ispresijecana kamenjem i korijenjem drveća. Kad su stigli do ustave, Harris se znojio i psovao. Čuvar ustave sjedio je ispred svoje kućice pušeći lulu i uživajući u blagom poslijepodnevnom zraku. Bio je to čovjek srednjih godina, spor u govoru i još sporijih kretnji. Motrio je dvojicu biciklista pomalo podsmješljivo. Bloggs mu se obratio jer je Harris bio bez daha. - Mi smo policajci. - Ma nemojte? - rekao je čuvar ustave. - Zbog čega ste tako uzbuñeni? - Činilo se da je uzbuñen koliko i mačka pred kaminom. Bloggs je iz lisnice izvadio Die Nadelovu fotografiju i pružio je čovjeku. - Jeste li ga ikada vidjeli? Čuvar ustave stavio je sliku u krilo da bi prinio novu šibicu 137luli. Zatim je na trenutak promotrio fotografiju pa ju je pružio natrag. - Onda? - upitao je Harris. - Aha - polako je kimnuo čuvar. - Bio je ovdje jučer, otprilike u ovo vrijeme. Ušao je u kuću na šalicu čaja. Dosta zgodan momak. Što je učinio? Zapalio svjetlo poslije nareñenog zamračenja? Bloggs se tromo svali na stolac. - Slaže se - rekao je. Harris je glasno razmišljao: - Vezuje čamac nizvodno odavde i ulazi u zabranjenu zonu kad padne mrak. - Govorio je tiho da ga ne čuje čuvar ustave. -Vraća se i nalazi stražare koji su zaposjeli njegov čamac. Obračunava se s njima, otplovi malo dalje do željezničke pruge, potapa čamac... uskače u vlak? Bloggs je upitao čuvara ustve: - Ona željeznička pruga koja siječe kanal nekoliko kilometara nizvodno - kamo vodi? - U London. Bloggs promrmlja: - Sranje! Bloggs se u Ministarstvo rata u Whitehallu vratio u pononć. Godliman i Billy Parkin bili su tamo i čekali ga. Bloggs je rekao: - To je sigurno on - i ispričao im cijelu priču. Parkin je bio uzbuñen. Činilo se da je Godliman tek pomalo napet. Kad je Bloggs završio, Godliman je rekao: - Sada je opet u Londonu, a mi ponovo tražimo iglu u plastu sijena. - Igrao se šibicama slažući od njih lik na stolu. - Znate, svaki put kad pogledam tu fotografiju, imam osjećaj da sam zapravo sreo tog prokletog momka. - Onda razmisli - dobacio je Bloggs. - Gdje? Godliman je razočarano odmahnuo glavom. - Najvjerojatnije sam ga sreo samo jednom i to na nekom čudnom mjestu. Podsjeća me na lica koja sam viñao medu slušaocima predavanja ili meñu gostima na nekom primanju. Letimičan pogled, slučajan susret. Ako se sjetim, vjerojatno nam neće biti od koristi. - Što je u tom području? - upitao je Parkin. - Ne znam, što znači da je vjerojatno od najveće važnosti -rekao je Godliman. Nastao je muk. Parkin je jednom od Godlimanovih šibica zapalio cigaretu. Bloggs je podigao pogled i prekinuo tišinu. - Mogli bismo njegovu sliku odštampati u milijun primjeraka 138 i dati je svakom policajcu, PAZ-ovim ljudima, pripadnicima Domovinske obrane, vojnicima, željezničkim činovnicima, prilijepiti ih na zidove i objaviti u novinama... Godliman je odmahnuo glavom. - Previše riskantno. Što ako je već razgovarao s Hamburgom o onome što je vidio? Ako u javnosti podignem galamu oko tog čovjeka, oni će znali da su mu informacije točne. Samo bismo potvrdili njegove riječi. - Moramo nešto učiniti. - Svakako. Razdijelit ćemo njegovu sliku policajcima. Dat ćemo njegov opis štampi i reći da je običan ubojica. Možemo dati detalje o umorstvima u Highgateu i Stockwellu ne spominjući da je umiješana Služba sigurnosti.

- To zapravo znači da se moramo boriti s jednom rukom zavezanom iza leña - primijetio je Parkin. - Barem za sada. - Započet ću s Yardom - rekao je Bloggs. Podigao je slušalicu. Godliman je pogledao na sat. - Noćas više ne možemo mnogo učiniti, ali mi se ne ide kući. Neću zaspati. Parkin je ustao. - U tom slučaju, pronaći ću kotlić i skuhati malo čaja. - Izišao jeŠibice na Godlimanovu stolu prikazivale su sliku konja i kočije. Uzeo je šibicu koja je predstavljala nogu konja i njome zapalio lulu. - Imaš li djevojku, Frcde? -Ne. - Ne otkako je Christine...? -Ne. Godliman je otpuhnuo dim. - Tugovanju mora doći kraj, znaš. Bloggs nije odgovorio. - Slušaj, možda ti ne bih trebao dijeliti savjete kao kakav pop. No ja znam kako se osjećaš... I sam sam to prošao. Jedina razlika je u tome što nisam imao koga okrivljavati. - Nisi se ponovo oženio - dometnuo je Bloggs ne gledajući Godlimana. - Ne, a ne bih htio da i ti ponoviš istu grešku. Kad doñeš u srednje godine, osamljenički život može biti vrlo turoban. 139- Jesam li ti ikad rekao da su je zvali Neustrašiva Bloggs? - Jesi, rekao si. Bloggs je konačno pogledao Godlimana. - Reci mi gdje ću na svijetu pronaći drugu takvu djevojku? - Mora li biti heroj? - Poslije Christine... da. - Engleska je puna heroja, Frede. U tom trenutku ušao je pukovnik Terry. - O, ujače Andrew... - iznenañeno će Godliman. Terry ga prekine: - Nemojte ustajati, gospodo. Ovo je važno, slušajte pažljivo. Tko god da je ubio onih pet vojnika Domovinske obrane, saznao je tajnu od životne važnosti. - Broj jedan: naše invazione snage za Evropu iskrcat će se u Normandiji. Broj dva: Nijemci vjeruju da će se iskrcati u Calaisu. Broj tri: jedan od najvažnijih aspekata varke je vrlo velika lažna armija nazvana Prva armijska grupa Sjedinjenih Država, smještena na zabranjenom području kojim su patrolirali oni ljudi. Na tom se području nalaze lažne kasarne, kartonski avioni, tenkovi od gume golema armija igračaka koje promatračima iz izviñačkih aviona što ih propuštamo izgledaju kao prave. - Zašto ste tako sigurni da je njihov čovjek to otkrio? - upitao je Bloggs. Tcrry je otišao do vrata. - Uñite, Rodriguez. Visok, zgodan čovjek, crne kose poput ugljena i dugačkog nosa ušao je u sobu i uljudno kimnuo Godlimanu i Bloggsu. Terry je dometnuo: - Senhor Rodriguez je naš čovjek u portugalskoj ambasadi. Recite im što se dogodilo, Rodriguez. Čovjek je stajao kraj vrata držeći šešir. - Oko jedanaest sati pred ambasadu se dovezao jedan taksi. Putnik nije izašao, a šofer je došao do vrata s omotnicom naslovljenom na Franciska. Vratar me pozvao, kako mu je rečeno, i ja sam preuzeo omotnicu. Uspio sam zabilježiti broj taksija. - Naredio sam potragu za taksijem - rekao je Terry. - Dobro, Rodriguez, možete se vratiti. I hvala vam. Visoki Portugalac izišao je iz sobe. Terry je pružio Godlimanu veliku žutu omotnicu naslovljenu na Manuela Franciska. Godli140 man je otvori - već je bila otpečaćena - i iz nje izvuče drugu omotnicu ispisanu besmislenim nizovima slova: vjerojatno šifra. U drugoj omotnici bilo je nekoliko listova papira prekrivenih rukopisom i zbirka fotografija veličine deset sa osam. Godliman je pregledao pismo i utvrdio: - Izgleda poput najosnovnije šifre. - Ne trebaš čitati - rekao je Terry nestrpljivo. - Pogledaj fotografije. Godliman je to i učinio. Bilo ih je tridesetak; razgledao je svaku pojedinačno prije nego što je progovorio. Pružio ih je Bloggsu. - Ovo je katastrofa. Bloggs je letimično pogledao slike, a zatim ih spustio na stol. - Ovo mu je samo osiguranje. Još ima negative / s njima nekamo ide. - napomenuo je Godliman.

Tri muškarca sjedila su u malom uredu nepomični poput slike. Jedina rasvjeta bila je svjetiljka na Godlimanovu pisaćem stolu. Ta prostorija žućkastih zidova, zamračenih prozora, s oskudnim namještajem i izlizanim sagom bila je tako bezlična da se mogla nalaziti bilo gdje na svijetu. - Morat ću reći Churchillu - dometnuo je Terry. Telefon je zazvonio i pukovnik je podigao slušalicu. - Da. Dobro. Odmah ga dovedite ovamo, molim vas, ali prije nego što to učinite, upitajte ga gdje je iskrcao putnika. Što? Stvarno? Hvala vam. Brzo doñite ovamo. - Spustio je slušalicu. -Taksi je našeg čovjeka iskrcao kod Sveučilišne bolnice. - Bloggs je rekao: - Možda je ranjen u borbi s Domovinskom obrano. - Gdje je ta bolnica? - upitao je Terry. - Kojih pet minuta hoda od kolodvora Euston - odvratio je Godliman. - Vlakovi iz Eustona idu za Holyhead, Liverpool, Glasgow... Sve su to mjesta iz kojih se može uhvatiti trajekt za Irsku. - Liverpool-Bclfast - dometnuo je Bloggs. - Zatim automobilom do granice pa prijeko u Republiku Irsku gdje ga čeka podmornica na atlantskoj obali. Neće riskirati Holyhead-Dublin zbog pasoške kontrole, a nema smisla ići u Glasgow preko Liver-poola. Godliman je odmah reagirao: - Fred, bit će najbolje da odeš na kolodvor i da tamo pokažeš 141Faberovu sliku da vidiš je li ga tko primijetio da ulazi u vlak. Telefonirat ću na kolodvor i upozoriti ih da dolaziš, a istodobno ću saznati koji su vlakovi krenuli poslije pola jedanaest. Bloggs uzme šešir i kaput. - Krećem na put. Godliman podigne slušalicu. - Da, već smo krenuli. Na kolodvoru Euston još je bilo mnogo ljudi. Iako se inače kolodvor zatvarao oko ponoći, ratni zastoji bili su takvi da zadnji vlak često nije kretao prije nego što bi stigao prvi jutarnji mljekarski vlak. Željezničko predvorje bilo je zbrka vojničkih naprt-njača i tijela spavača. Bloggs je pokazao sliku trojici željezničkih policajaca. Nijedan od njih nije prepoznao lice. Pokušao je s deset žena-nosača i ništa. Otišao je do svake rampe za pregled karata. Jedan od službenika je rekao: - Gledamo karte a ne lica. - Pokušao je s nekoliko putnika ali bez rezultata. Napokon je otišao na blagajnu i svakom prodavaču karata pokazao sliku. Vrlo debeo, ćelav službenik s umjetnim zubalom koje mu je loše stajalo prepoznao je lice. - Igram jednu posebnu igru - rekao je Bloggsu. - Nastojim da na putniku zapazim nešto što bi mi reklo zbog čega putuje vlakom. Na primjer, čovjek može imati crnu kravatu za pogreb, blatne čizme znak su da je seljak koji se vraća kući, ili pak to može biti šal nekog fakulteta, bijeli trag na ženinom prstu s kojeg je skinula vjenčani prsten... Shvaćate što mislim? Ovo je dosadan posao... nije da se tužim... - Što ste primijetili na tom momku? - prekinuo ga je Bloggs. - Ništa. Vidite, u tome je stvar. Uopće ga nisam mogao prozre-ti. Kao da je baš nastojao da bude neupadljiv, ako shvaćate što mislim? - Shvaćam što mislite. - Bloggs je zastao. - Htio bih da sada dobro razmislite. Kamo je išao? Možete li se sjetiti? - Da - rekao je debeli službenik. - U Inverness. - To ne znači da tamo i ide - rekao je Godliman. - On je profesionalac, zna da se možemo raspitivati na željezničkim kolod142 vorima. Vjerojatno automatski kupuje kartu za pogrešno odredište. - Pogledao je na sat. - Mora da je uhvatio onaj u 11 i 45. Taj vlak sada ulazi u Stafford. Provjerio sam kod željeznice, a oni su provjerili kod skretničara dodao je, objašnjavajući. - Zaustavit će vlak s one strane Crevvea. Vas dvojicu već čeka avion koji će vas prebaciti u Stoke-on-Trent. - Parkin, ti ćeš se ukrcati na vlak gdje stane, kod Crewea. Bit ćeš odjeven kao kontrolor karata i pregledat ćeš svaku kartu... i svako lice u onom vlaku. Kad spaziš Fabera, ne ispuštaj ga iz vida. - Bloggs, ti ćeš čekati kod rampe za pregled karata u Creweu, ako Faber odluči da se tamo iskrca. Ali neće. Uči ćeš u vlak i prvi sići u Liverpoolu i čekat ćeš kod rampe za pregled karata da Parkin i Faber siñu. Polovica mjesne policije bit će tamo da li pomogne. - Sve je u redu samo ako me ne prepozna - rekao je Parkin. -No što ako se sjeti mog lica iz Highgatea? Godliman je otvorio ladicu stola, izvadio pištolj i predao ga Parkinu. - Ako te prepozna, ubij gada. Parkin je bez primjedbe spremio oružje u džep. - Želim da obojica budete potpuno svjesni važnosti svega ovog. Ako ne uhvatimo tog čovjeka, morat će se odgoditi izvazija na Evropu... vjerovatno za godinu dana. Za to se vrijeme ratna sreća može okrenuli protiv nas. Možda nikad više neće bili ovako pogodne prilike - dometnuo je Godliman. - Hoćemo li saznati koliko ima do dana D? - upitao je Bloggs. - Znam samo da se radi o tjednima. Parkin je razmišljao.

- Onda će to biti u lipnju. - Sranje - procijedio je Bloggs. - Bez komentara - dobacio je Godliman. Zazvonio je telefon, Godliman je podigao slušalicu. Trenutak kasnije okrenuo se prema njima: - Vaš auto je ovdje. Bloggs i Parkin su ustali. Godliman je rekao: - Pričekajte časak. Zastali su na vratima gledajući profesora. On je govorio: - Da, gospodine. Naravno. Hoću. Zbogom, gospodine. 143Bloggs se nije mogao sjetiti nikoga koga bi Godliman oslovljavao s gospodine. Upitao je: - Tko je to bio? - Churchill... - Što je rekao? - upitao je Parkin pun strahopoštovanja. - Obojici želi sretan put i mnogo uspjeha - odvratio je Godliman. 144 15. U vagonu je bilo mračno kao u rogu. Faber je razmišljao o šalama koje su ljudi pričali. "Skini ruku s mog koljena. Ne, ne ti, ti." Britanci će iz svega napravili šalu. Njihove željeznice sada su bile gore nego ikada, ali se više nitko nije žalio jer je to bilo za opću dobrobit. Faber je volio mrak: u njemu je mogao ostati nezamijećen. Isprva su i pjevali. Započela su tri mornara u hodniku, a cijeli im se vagon pridružio. Otpjevali su "Budi poput kotlića i pjevaj", "Engleska će uvijek postojati" (za njima su uslijedile "Glasgow pripada meni" i "Zemlja mojih otaca", zbog etničke ravnoteže), i, u skladu s prilikom, "Ne putujem više mnogo". Začuo se signal za uzbunu i vlak je smanjio brzinu na pedeset kilometara na sat. Svi su trebali leći na pod, ali, naravno, nije bilo mjesta. Neki ženski glas je rekao: - Oh, Bože, bojim se - a muški glas, s jakim londonskim akcentom, je dometnuo: - Na najsigurnijem si mjestu, djevojko... Ne mogu pogoditi pokretnu metu. - Zatim su se svi nasmijali i nitko se više nije bojao. Netko je otvorio kovčeg i svima oko sebe nudio kutiju sa sendvičima od jaja u prahu. Jedan mornar se htio kartati. - Kako se možemo kartati u mraku? - Opipajte rubove. Sve Harryjeve karte su označene. Iz nepoznatog razloga vlak se najednom zaustavio oko četiri sata ujutro. Kultiviran je glas (opskrbnik sendvičima od jaja u prahu, pomislio je Faber) kazao: - Rekao bih da smo ispred Crewea. 145- S obzirom na to kakva nam je željeznica, tko zna gdje smo... možda negdje izmeñu Boltona i Bournemoutha - rekao je onaj Londonac. Vlak je naglo krenuo, a svi se se razvedrili. Gdje je, pitao se Faber, onaj ledeno suzdržan Englez s karikature? Ovdje nije. Nekoliko trenutaka kasnije začuo se u hodniku neki glas kako govori: - Karte, molim! Faber je prepoznao jorkširski naglasak; sada su bili na sjeveru. Preturao je po džepovima tražeći kartu. Imao je sjedalo u kutu do vrata tako da je mogao vidjeti hodnik. Kontrolor je osvjetljavao karte džepnom lampom. Faber je spazio njegovu siluetu u odbljesku svjetla. Učinila mu se nekako poznatom. Smirio se na sjedalu i pričekao. Sjetio se more: "To je karta Abvvehra" - i nasmiješio se u mraku. Zatim se namrštio. Vlak staje iz nepoznatog razloga, a ubrzo nakon toga počinje pregled karala; kontrolorovo lice nakako mu je poznato... Možda to ne znači ništa, ali Faber vjerojatno ne bi ostao do sada živ da nije pridavao pažnju i najmanjim sitnicama koje možda nisu bile od nekog posebnog značenja. Ponovo je pogledao u hodnik, ali je čovjek već ušao u jedan kupe. Vlak se nakratko zaustavio - netko u Fabcrovu kupeu rekao je da je to stanica u Crewcu - zatim je vlak ponovo krenuo. Faber je još jednom pogledao kontrolorovo lice i sada se sjetio. Pansion u Highgalcu! Dječak iz Yorkshirca koji je želio stupiti u vojsku! Faber ga je pažljivo promatrao. Njegova je baterija prelazila preko lica svakog putnika. Nije pregledavao samo karte. Ne, razmišljao je Faber, nemoj olako donositi zaključke. Kako su mu uopće mogli ući u trag? U tako kratkom vremenu nisu mogli otkriti u kojem je vlaku i naći jednog od rijetkih ljudi na svijetu koji zna kako on izgleda, a zatim tog čovjeka kao kontrolora karata ubaciti u vlak. To je nevjerojatno. Parkin, tako se zvao. Billy Parkin. Sada je djelovao mnogo starije. Približavao se. Mora da je u pitanju sličnost! Možda stariji brat. To mora biti slučajnost. Parkin je ušao u kupe do Fabcrovog. Nije preostalo mnogo vremena. 146

Faber je očekivao najgore i spremio se za to. Ustao je, napustio kupe i pošao hodnikom provlačeći se izmeñu kovčega, naprtnjača i tjelesa do zahoda. Zahod je bio slobodan. Ušao je i zaključao vrata. Samo je tratio vrijeme: kontrolori karata nisu zaboravljali provjeriti zahode. Sjeo je na sjedalo i zapitao se kako da se iz ovog izvuče. Vlak je ubrzavao krećući se prebrzo da bi mogao iskočiti. Osim toga, netko bi ga mogao vidjeti kako iskače iz vlaka, pa bi po svoj prilici zaustavio vlak. - Sve karte, molim. Parkin se ponovo približavao. Faber se dosjetio. Spojnica izmeñu dva vagona majušan je prostor, poput zračne komore, zatvoren pregradom sličnom mijehu i s obiju strana pregrañen vratima zbog buke i dima. Izišao je iz zahoda, probio se do kraja vagona, otvorio vrata i zakoračio u spojni prolaz. Za sobom je zatvorio vrata. Bilo je strahovito hladno, a buka je bila užasna. Faber je sjeo na pod i sklupčao se pretvarajući se da spava. Ovdje bi samo mrtvac mogao spavati, ali ljudi u današnje vrijeme čine u vlaku čudnovate stvari. Trudio se da ne dršće. Vrata iza njega su se otvorila. - Karte, molim. Nije se obazirao. Čuo je kako su se vrata zatvorila. - Probudi se, Uspavana ljepotice. - Bio je sasvim siguran da je već čuo taj glas. Faber se pretvarao da se trgnuo od iznenañenja, a onda se uspravio, još uvijek leñima okrenut Parkinu. Kad se okrenuo, u ruci mu je bio bodež. Pritisnuo je Parkina o vrata, uperio mu vrh noža u vrat i rekao: - Budi miran ili ću te ubiti. Lijevom je rukom uzeo Parkinovu bateriju i uperio je u mladićevo lice. Činilo se da Parkin nije onoliko uplašen koliko je Faber očekivao. Faber je dobacio: - Vidi, vidi, Billy Parkin koji je želio stupiti u vojsku a zvršio na željeznici. Ipak, i to je uniforma. - Vi?! - iznenadio se Parkin. - Vraški dobro znaš da sam to ja, mali Billy Parkin. Tražio si me. Zašto? - Trudio se iz petnih žila da zvuči opasno. - Ne znam što bih vas trebao tražiti. Nisam policajac. 147Faber je teatralno trgnuo nožem. - Prestani mi lagati. - Časna riječ, gospodine Faber. Pustite me; obećavam da neću nikome reći da sam vas vidio. Faber je počeo sumnjati. Ili Parkin govori istinu, ili pretjeruje koliko i sam Faber. Parkinovo se tijelo pomaklo, jer je desnom rukom zamahnuo u mrak. Faber mu je željeznim stiskom ščepao zglavak. Parkin se na trenutak borio, ali je Faber vrh bodeža tankog poput igle zari-nuo za milimetar u Parkinovo grlo i čovjek se smirio. Faber je pronašao džep za koji se Parkin mašio i izvukao pištolj. - Kontrolori karata nisu naoružani - primijetio je. - Za koga radiš, Parkine? - Sada svi nosimo pištolje. Zbog mraka u vlakovima ima mnogo kriminalaca. Parkin je lagao hrabro i ustrajno. Faber je zaključio da prijetnje neće biti dovoljne da mu odvežu jezik. Pokret mu je bio iznenadan, hitar i točan. Oštrica bodeža poskočila mu je u šaci. Njezin je vrh ušao točno centimetar u Parkinovo lijevo oko i ponovo izišao. Faberova ruka pokrila je Parkinova usta. Prigušeni bolni vrisak utopio se u buci vlaka. Parkin prekrije rukama uništeno oko. - Spasi barem drugo oko, Parkine. Za koga radiš? - Za Vojnu obavještajnu službu. O, Bože, molim vas, nemojte to opet učiniti. - Za koga? Menziesa? Mastermana? - O, Bože, za Godlimana, Percvja Godlimana. - Godliman! - Faber je znao to ime, ali nije imao vremena da se prisjeti detalja. - Što imaju? - Fotografiju; našao sam vas u arhivu. - Koju fotografiju? Koju fotografiju - Trkačka momčad... trčite... s pokalom... vojska. Faber se sjetio. Kriste, gdje li su je nabavili? Bila je to mora koja ga je stalno mučila: imali su fotografiju. Ljudi će prepoznati njegovo lice. Njegovo lice. Primaknuo je nož bliže Parkinovom desnom oku. - Kako si znao gdje sam? - Nemojte, molim vas... agent u portugalskoj ambasadi uhvatio je vaše pismo.. . uzeo broj taksija... raspitivali su se na Eustonu... molim vas, ne drugo oko... - Pokrio je oba oka rukama. 148

- Kakav je plan? Gdje je klopka? - U Glasgovvu. Čekaju vas u Glasgowu. Ondje će isprazniti vlak. Faber je spustio nož u visinu Parkinova trbuha. Da bi mu odvratio pažnju, rekao je: - Koliko je tamo ljudi? - Tad je snažno gurnuo nož unutra i nagore prema srcu. Parkinovo oko zurilo je užasnuto, nije odmah umro. Bila je to mana Faberova omiljenog načina ubijanja. Obično je šok od noža dovoljan da zaustavi srce. No ako je srce snažno, ne uspijeva uvijek u tome. Uostalom, i kirurzi ponekad zabadaju iglu ravno u srce da bi ubrizgali adrenalin. Nastavi li srce pumpati, njegovi pokreti stvorit će oko oštrice rupu kroz koju će krv isteći. To je takoñer smrtonosno, samo je dugotrajnije. Konačno je Parkinovo tijelo omlitavilo. Faber ga je neko vrijeme držao uza zid i razmišljao. Bilo je tu nečeg... bljesak hrabrosti, sjena osmijeha... prije nego što je umro. To je nešto značilo. Takve su stvari uvijek nešto značile. Pustio je da tijelo padne na pod, a onda ga smjestio u takav položaj da se činilo da spava, a rane su bile skrivene od pogleda. Šutnuo je željezničarsku kapu u kut. Očistio je bodež o Parkinove hlače i obrisao očnu tekućinu s ruku. Bio je to prljav posao. Spremio je nož u rukav i otvorio vrata prema vagonu. U mraku se progurao natrag do svog kupea. Čim je sjeo, Londonac je dobacio: - Trebalo vam je dosta vremena, zar ne? Je li tamo rep? - Mora da je od nečega što sam pojeo - odvratio je Faber. - Vjerojatno sendič od jaja u prahu. - Londonac se nasmijao. Faber je razmišljao o Godlimanu. Znao je to ime, mogao mu je čak pridodati i nejasno lice: srednjih godina, s naočalama i lulom; rastresenog profesorskog ponašanja... To je to... Bio je profesor. Navirala su sjećanja. Za onih prvih nekoliko godina u Londonu Faber je imao malo posla. Rat još nije bio počeo i većina ljudi je vjerovala da do njega neće ni doći. (Faber nije bio meñu optimistima.) Mogao je obavljati malo korisnog posla: većinom provjeravanje i prepravljanje zastarjelih Abvvehrovih karata plus opći izvještaji zasnovani na vlastitim zapažanjima i čitanju novina, ali ne mnogo. Da ispuni vrijeme, da unaprijedi svoj engleski i usavrši svoju masku, razgledavao je grad. Svrha posjeta katedrali u Centerburvju bila je nedužna: iako je 149kupio razglednicu s pogledom iz zraka na grad i katedralu i poslao je u Njemačku za Luftwaffe, od toga nisu imali osobite koristi - gotovo cijele 1942. godine nisu je pogodili. Faber je cijeli dan posvetio razgledavanju grañevine: čitao je prastare inicijale urezane u zidove, nastojao razlikovati razne arhitektonske stilove, podrobno je čitao vodič polako se šećući katedralom. Bio je u južnom trijemu kora i gledao slijepe arkade kad je primijetio da je još netko osim njega veoma zainteresiran za grañevinu: bio je to jedan stariji čovjek. "Veoma zanimljivo, zar ne?" "rekao je čovjek, a Faber ga je zapitao što tim misli reći. "Jedan zašiljen luk u nizu zaobljenih. Za to nema razloga. Taj dio očito nisu prepravljali. Iz nekog nepoznatog razloga netko je tek tako promijenio ovaj jedan. Pitam se zašto." Faber je shvatio što čovjek želi reći. Kor je bio romanički a laña gotička; pa ipak je ovdje u koru bio jedan usamljeni gotički luk. "Možda su", rekao je "redovnici htjeli vidjeti kako bi izgledali zašiljeni lukovi, a graditelj je to izveo da bi im pokazao." Stariji se čovjek zapiljio u njega. "Kakva sjajna pretpostavka! Naravno da je to razlog. Jeste li povjesničar?" Faber se nasmijao. "Ne, samo činovnik i povremeno čitalac povijesnih knjiga." "Ljudi za ovako nadahnute pretpostavke dobivaju doktorate!" "A vi! Jeste li povjesničar?" "Da, jesam." Ispružio je ruku. "Percy Godliman." Je li moguće, razmišljao je Faber dok je vlak drndao dalje kroz Lancashire, da bi ta neugledna spodoba u odijelu od tvida mogao biti čovjek koji je otkrio njegov identitet? Špijuni obični tvrde da su državni činovnici ili nešto podjednako neodreñeno, ali ne povjesničari. Takvu je laž previše lako otkriti. A opet, priča se da s Vojnom obavještajnom službom surañuje odreñeni broj sveučilišnih profesora. Faber ih je zamišljao kao mlade, vješte, agresivne i ratoborne, ali i pametne. Godliman je bio pametan, ali ništa od onog ostalog. Osim ako se nije promijenio. Faber ga je još jednom vidio, iako tom drugom zgodom nije s njim razgovarao. Nakon kratkog susreta u katedrali Faber je vidio obavijest koja je najavljivala da će profesor Godliman na svojem fakultetu održati javno predavanje o Henriku Drugom. Otišao je onamo iz puke znatiželje. Predavanje je bilo učeno, živo i uvjerljivo. Godliman je usprkos svemu bio pomalo smiješan svat koji je ñipao iza govornice i zanosio se svojim predmetom, ali je bilo jasno da mu je um britak poput noža. To je, dakle, čovjek koji je otkrio kako Die Nadel izgleda. Isuse Kriste, amater.

On će, dakle, činiti amaterske greške. Jedna je bila ta što je poslao Billvja Parkina: Faber je prepoznao mladića. Godliman je trebao poslati nekog koga Faber ne poznaje. Parkin je imao veće izglede da prepozna Fabera ali nikakve da preživi susret s njim. Profesionalac bi to znao. Vlak se zatresao i stao, a prigušen glas izvana objavio je da je to Liverpool. Faber je ispod glasa opsovao; bilo bi bolje da je za ovo vrijeme smislio svoj slijedeći potez, umjesto što se prisjećao Percvja Godlimana. Čekaju ga u Glasgowu, rekao je Parkin prije nego što je umro. Zašto u Glasgovvu? Raspitujući se u Euslonu morali su saznati da ide u Invcrncss. A ako su posumnjali da je Inverness lažni trag,, domislili bi se da dolazi ovamo, u Liverpool - to je najbliža veza za irski trajekt. Faber je mrzio nagle odluke. Bilo kako bilo, morao je sići s vlaka. Ustao je, otvorio vrata, zakoračio van i uputio se prema rampi za pregled karata. Sjetio se nečeg drugog. Što je ono bljesnulo u očima Billvja Parkina prije nego što je umro? Ni mržnja, ni strah, ni bol - iako je sve to bilo prisutno. Bilo je prije nešto poput...trijumfa. Faber je podigao pogled, prošao kontrolu karta i shvatio. Na drugoj strani, obučen u kišnu kabanicu i šešir, stajao je mladi plavokosi pratilac s Leicester Squarca. Parkin je, umirući u mukama i ponižen izdajstvom na koje ga je prisilio, na kraju prevario Fabera. Klopka je bila ovdje. Čovjek u kišnom ogrtaču nije još zamijetio Fabera u svjetini. Faber se okrenuo i popeo u vlak. Kad je ušao unutra, odmaknuo je zastor i pogledao van. Pratilac je ispitivački motrio lica u masi. Nije primijetio čovjeka koji se vratio u vlak. Faber je gledao kako se putnici slijevaju prema izlazu sve dok se peron nije ispraznio. Plavokos čovjek užurbano je rekao nešto kontroloru karata koji je odmahnuo glavom. Činilo se da je čovjek bio uporan. Nekoliko trenuka kasnije mahnuo je nekome izvan vidokruga. Iz sjene se pojavio policajac i obratio se kontro150 151loru. Grupi se pridružila Peronska straža, a za njima čovjek u civilnom odijelu koji je mogao biti viši željeznički službenik. Strojovoña i ložač napustili su lokomotivu i prišli rampi. I oni su mahali rukama i odmahivali glavom. Konačno su željezničari slegnuli ramenima, okrenuli se ili prevrnuli očima, a sve njihove geste govorile su da odustaju od objašnjavanja. Plavokosi policajac sakupio je druge policajce i odlučno su pošli na peron. Pretražit će vlak. Svi željeznički službenici, uključujući i osoblje lokomotive, nestali su u suprotnom smjeru, bez sumnje da potraže čaj i sendviče dok luñaci pokušavaju pretražiti pretrpan vlak. To je Faberu dalo ideju. Otvorio je vrata i iskočio na drugu stranu vlaka, na stranu suprotnu od perona. Vagoni su ga skrivali od policije, pa je potrčao duž tračnica prema lokomotivi, spotičući se o željezničke pragove i skližući se po šljunku. To je, naravno, morala biti loša vijest. Od trenutka kada je shvatio da Billy Parkin neće izaći iz vlaka, Frederick Bloggs je znao da im je Die Nadel opet kliznuo kroz prste. Dok su se uniformirani policajci u parovima kretali kroz vlak da pretraže svaki vagon, Bloggs je smislio nekoliko mogućih objašnjenja Parkinova nepojavljivanja, a svako je bilo porazno. Podigao je ovratnik kaputa i prošetao zaposjednutim peronom. Strahovito je želio uhvatiti Die Nadcla: ne samo zbog invazije, iako je, naravno, to samo za sebe bio dovoljan razlog, nego zbog Pcrcvja Godlimana, zbog one petorice iz Domovinske obrane i zbog Christine... Pogledao je na sat: četiri sata. Uskoro će biti dan. Bloggs je bio na nogama cijelu noć i nije jeo od jučerašnjeg doručka, ali je do sada izdržao na adrenalinu. Neuspjeh klopke - bio je potpuno siguran da nije uspjela - iscrpio mu je svu energiju. Obuzeli su ga glad i umor. Morao se prilično potruditi da ne snatri o vrućoj hrani i toplom krevetu. - Gospodine! - Jedan se policajac naginjao kroz prozor vagona i mahao mu: - Gospodine! Bloggs je pošao prema njemu, a zatim je potrčao. - Što ste našli? 152 - To bi mogao biti vaš čovjek, Parkin. Bloggs se popeo u vagon. - Kako to mislite: mogao bi biti? - Radije pogledajte. - Policajac je otvorio prolazna vrata izmeñu vagona i posvijetlio baterijom. Bio je to Parkin; Bloggs je to znao po kontrolorskoj uniformi. Bio je sklupčan na podu. Bloggs je uzeo policajčevu bateriju, kleknuo pokraj Parkina i okrenuo ga. Pogledao je Parkinovo lice, hitro odvratio pogled, pa rekao: - O, dobri Bože. - Znači, to je Parkin? - upitao je policajac. Bloggs je kimnuo. Ustao je, vrlo polagano, ne pogledavši više tijelo.

- Ispitat ćemo svakoga iz ovog i susjednog vagona - rekao je. -Svakoga tko je vidio ili čuo bilo što neobično zadržat ćemo zbog daljnjeg ispitivanja. Neće nam to baš pomoći; ubojica mora da je iskočio iz vlaka prije nego što je vlak stigao ovamo. Bloggs se vratio na peron. Svi su tragači obavili svoj zadatak i sakupili se u grupu. Šestoricu od njih odredio je za ispomoć pri ispitivanju. Policijski je inspektor rekao: - Vaš čovjek je, dakle, iskočio. - Gotovo sigurno - suglasio se Bloggs. - Jeste li pogledali u svaki zahod i u kola za pratioca? - Da, i na krov vlaka i ispod njega, i u lokomotivu i u tender s ugljenom. Jedan je putnik sišao s vlaka i pristupio Bloggsu i inspektoru. Bio je to nizak čovjek, slabašnog prsnog koša, koji je teško sop-tao. - Oprostite - rekao je. - Da, gospodine - rekao je inspektor. - Baš sam se pitao tražite li nekoga? - Zašto pitate? - Pa, ako tražite, pitao sam se, je li to visok momak? - Zašto pitale? - upitao je inspektor. Bloggs je nestrpljivo upao. - Da, visok čovjek. Hajde, zinite. - Pa jedan visok momak izišao je sa suprotne strane vlaka. - Kada? - Minutu ili dvije nakon što je vlak ušao u kolodvor. On je, tobože, ušao, a zatim je izašao sa suprotne strane. Skočio je na 153prugu. Samo, nije imao prtljage, znate, što je takoñer bilo neobično, i baš sam pomislio... Inspektor je rekao: - Zajeb. - Mora da je primijetio klopku - dometnuo je Bloggs. - Ali kako? Ne zna moje lice, a vaši su ljudi bili izvan vidokruga. - Zbog nečega je postao sumnjičav. - Znači, prešao je ogradu i došao do drugog perona i izišao tim putem. Zar ga nitko nije vidio? Inspektor je slegnuo ramenima. - Ovako kasno, ovdje nema mnogo ljudi. A da ga je tko i zaustavio, mogao je jednostavno reći da je bio previše nestrpljiv da čeka u redu na rampi za pregled karata. - Niste li pripazili i na ostale rampe za pregled karata? - Nisam na to mislio. - Ni ja. - Pa, možemo pretražiti okolicu, a kasnije možemo provjeriti razna mjesta u gradu i, naravno, nadgledat ćemo trajekt... - Da, molim vas - rekao je Bloggs. Ali, slutio je da neće pronaći Fabera. Prošlo je više od sata prije nego što se vlak pokrenuo. Fabera je uhvatio grč u listu lijeve noge a nos mu je bio pun prašine. Čuo je kako se strojovoña i ložač uspinju u svoju kabinu i pričaju o tijelu koje je pronañeno u vlaku. Kad je ložač lopatom ubacio ugljen, začuo je metalni zveket, zatim šištanje pare, lupanje klipova, a kad se vlak pokrenuo, osjetio je trzaj i čuo pisak pare. Fabcr je u tom trenutku promijenio položaj i prigušeno kihnuo. Nakon toga osjećao se bolje. Bio je u stražnjem dijelu tendera, zakopan duboko u ugljen tako da bi čovjeku s lopatom trebalo barem deset minuta napornog rada da ga iskopa. Kao što se bio nadao, policajci su samo s vrata pogledom pretražili tender i otišli. Pitao se da li je sad već dovoljno siguran da se izvuče iz ugljena. Mora da postaje svjetlije: da li će ga netko zamijetiti s mosta iznad pruge? Mislio je da neće. Koža mu je sada bila potpuno crna, a u vlaku koji se kreće i pri blijedom svjetlu zore bit će tek tamna mrlja na tamnoj pozadini. Da, riskirat će. Polako i oprezno iskopao se iz svog ugljenog groba. Duboko je udisao hladni zrak. Ložači su uzimali ugljen kroz 154 malu rupu na prednjem dijelu tendera. Možda će kasnije ložač morati ući u tender, kad se hrpa goriva smanji. Meñutim, Faber je zasad bio siguran. Kad je svjetlo postalo jače, pogledao se. Od glave do pete pokrila ga je ugljena prašina, kao rudara koji izlazi iz jame. Mora se negdje oprati i promijeniti odjeću. Virnuo je preko ruba tendera. Vlak je još bio u predgrañu i prolazio pokraj tvornica, skladišta i redova čañavih kućica. Morao je razmisliti o svom slijedećem potezu. Isprva je planirao da siñe s vlaka u Glasgowu i uhvati drugi vlak za Dundee pa da uz istočnu obalu poñe do Aberdeena. Još uvijek se može iskrcati u Glasgovvu. Ne može, doduše, sići na kolodvoru, ali može iskočiti ili

malo prije ili malo poslije njega. Meñutim, i to je bilo opasno. Vlak će se sigurno zaustaviti na stanicama izmeñu Liverpoola i Glasgovva, a tada bi ga netko mogao primijetiti. Ne, mora brzo sići s vlaka i pronaći neko drugo prijevozno sredstvo. Idealno mjesto bio bi pust, ravan dio pruge neposredno izvan nekog grada ili sela. Mora biti pust: ne smiju ga vidjeti kako skače s tendera, ali mora biti dovoljno blizu kuća kako bi mogao ukrasti odjeću i automobil. A potrebno je da pruga vodi uzbrdo tako da se vlak kreće dovoljno sporo kako bi mogao iskočiti. Sada mu je brzina bila šezdesetak kilometara na sat. Faber se svalio natrag na ugljen i pričekao. Nije mogao neprestano promatrati kraj kroz koji je prolazio jer se bojao da ga ne primijete. Odlučio je da će pogledati svaki put kada vlak uspori. Inače će mirno ležati. Nakon nekoliko minuta počeo je tonuti u san, iako mu je položaj bio vrlo neudoban. Promijenio je položaj i oslonio se na lak-tove tako da, ako zaspi, padne i probudi se od udarca. Vlak je ubrzavao. Izmeñu Londona i Liverpoola činilo se da vlak više stoji nego što se kreće; sada, kad nije prolazio kroz gradove, jurio je punom parom. Kao za inat, počela je padati kiša; hladna, postojana kišica koja mu je potpuno promočila odjeću a na koži kao da se pretvarala u led. Razlog više da što prije side s vlaka: mogao bi umrijeti od studeni prije nego što stignu u Glasgow! Nakon pola sata brze vožnje počeo je razmišljati o tome da ubije osoblje lokomotive i da sam zaustavi vlak. Signalna kućica spasila im je život. Vlak je iznenadno usporio. Postupno su sma155njivali brzinu. Faber je pretpostavljao da je na tom dijelu pruge propisano smanjenje brzine. Pogledao je van. Ponovo su bili izvan grada. Sada mu je bilo jasno zbog čega usporavaju: približavali su se raskrižju tračnica, a signal je bio zatvoren. Dok je vlak mirovao, Faber je ostao u tenderu. Nakon pet minuta kompozicija je ponovo krenula. Faber se uzverao uz tender, za trenutak sjeo na rub, a onda iskočio. Pao je na nasip i ispružio se, licem nadolje, u visokoj travurini. Ustao je kad se buka vlaka izgubi. Jedini znak civilizacije u blizini bila je signalna kućica, jednokatna drvena grañevina s velikim prozorima u kontrolnoj sobi na vrhu, s vanjskim stepenicama i vratima u prizemlju. Od stražnje strane kućice vodio je put posut šljakom. Faber je napravio širok krug da bi se zgradi približio sa stražnje strane gdje nije bilo prozora. Ušao je kroz vrata u prizemlju i pronašao ono što je i očekivao: zahod, umivaonik i kaput koji je visio o klinu. Skinuo je promočeno rublje, oprao ruke i lice, i prljavim ručnikom snažno se istrljao po cijelom tijelu. Valjkasta limena kutijica za film u kojoj su bili negativi još mu je bila pričvršćena ljepljivom trakom na prsa. Ponovo se obukao, a svoj promočeni sako zamijenio je skretničarevim ogrtačem. Sada mu je trebalo samo prijevozno sredstvo. Skretničar je morao na neki naćin doći ovamo. Faber je izišao i pronašao bicikl pričvršćen lokotom za ogradu s druge strane kućice. Oštricom bodeža razvalio je lokotić. Udaljavajući se u ravnoj liniji od golog stražnjeg zida signalne kućice, gurao je bicikl sve dok zgradu nije izgubio iz vida. Tada je pošao poprijeko i napokon dospio do puta posutog šljakom. Tu se popeo na bicikl i odjurio. Percival Godliman je donio iz svog stana mali poljski krevet. Ležao je na njemu u uredu, obučen u hlače i košulju, ali nikako nije mogao zaspati. Već gotovo četrdeset godina nije patio od nesanice, još od polaganja završnih ispita na fakultetu. Bio bi sretan da ga sada more brige koje su ga tada mučile, a ne ove zbog kojih ne može zaspati. Znao je da je tada bio drugačiji čovjek; ne samo što je bio mladi nego i znatno manje rastresen. Bio je otvoren, agresivan, ambiciozan; namjeravao se baviti politikom. Tada nije bio sklon učenju - imao je razloga da brine zbog ispita. Tih dana zanosio se dvjema nespojivim stvarima: diskutira-njem i plesanjem. Isticao se govorima u Oksfordskom savezu, a u The Tatleru su ga nacrtali kako pleše valcer s djevojkama koje su prvi puta izišle na ples. Nije bio veliki ženskar; želio je seks sa ženom koju voli, ne zato što bi vjerovao u nekakva plemenita načela nego zato što je tako osjećao. I lako je sačuvao nevinost sve dok nije sreo Elcanor, koja nije bila debitantkinja, nego briljantna diplomirana matemaličarka, ljupka i srdačna, a živela je s ocem koji je poslije četrdeset godina rada u rudniku ugljena umirao od plućne bolesti. Odveo ju je da upozna njegove. Otac mu je bio guverner grofovije, a njihova kuća se Eleanor činila poput palače, no djevojka je bila prirodna i šarmantna i nimalo prestrašena; a kad joj se u jednom trenutku Percvjeva majka obratila pomalo s visine, odgovorila joj je oštro i duhovito, zbog čega ju je još više zavolio. Bio je magistrirao a zatim je nakon svjetskog rata podučavao u 157srednjoj školi i prošao tri reizbora. I on i Eleanor bili su razočarani kad su otkrili da ne mogu imati djece, no beskrajno su se voljeli i bili su sretni, a njena je smrt bila najužasnija tragedija koju je Godliman ikada doživio. Njezinom je smrću završilo njegovo zanimanje za stvarni svijet, pa se potpuno povukao u svijet svojih studija o srednjem vijeku.

Taj osjećaj bolnog gubitka, koji su obojica iskusili, zbližio je njega i Bloggsa. Rat je Godlimana vratio životu, oživio u njemu odlučnost i agresivnost i žar zahvaljujući kojima je nekad bio vrstan govornik, učitelj i nada Liberalne stranke. Jako je želio da se u Bloggsovu životu desi nešto što će ga spasiti od ogorčenosti i povučenosti. U trenutku kad je Godliman o njemu razmišljao, Bloggs je nazvao iz Liverpoola da javi kako je Die Nadel skliznuo kroz mrežu te da je Parkin ubijen. Godliman, koji je sjedio na rubu poljskog kreveta i telefonirao, zatvorio je oči. - Trebao sam tebe poslati u vlak - promrmljao je. - Hvala! - rekao je Bloggs. - Samo zato što ne zna kako izgledaš. - Mislim da zna - usprotivio se Bloggs. - Mislim da je uočio klopku, a moje je lice bilo jedino koje je mogao vidjeti kad je sišao s vlaka. - Ali gdje te mogao vidjeti? Oh! Ma nije... ma nije valjda na Leiccster Squarcu? - Ne shvaćam kako, ali onda... Čini se da ga stalno potejenju-jemo. - Da je barem na našoj strani - promrmljao je Godliman. -Nadgledale li trajekt? -Da. - Neće, naravno, njime... previše je očito da to očekujemo. Vjerojatnije je da će ukrasti čamac. S druge strane, možda ipak ide u Invcrncss. - Alarmirao sam tamošnju policiju. - Dobro. Ali, pazi, mislim da ne možemo stvarati nikakve pretpostavke o njegovom odredištu. To treba imati na umu. - Jasno. Godliman je ustao, podigao telefon i počeo koračati sagom. - Isto tako nemoj uzeti zdravo za gotovo da je on taj koji je sišao s vlaka sa suprotne strane. Kreni od pretpostavke da je sišao 158 prije Liverpoola, u Liverpoolu, ili poslije njega. - Godlimanov um je ponovo bio u pogonu razvrstavajući permutacije i mogućnosti. - Htio bih govoriti s komesarom. - Ovdje je. Nastala je stanka, a zatim se javio drugi glas: - Ovdje komesar Anthonv. - Slažete li se s mojom pretpostavkom da je naš čovjek sišao iz vlaka negdje u vašem rejonu? - upitao ga je Godliman. - Čini se vjerojatnom. - Dobro. Prvo će mu zatrebati prijevozno sredstvo. Zbog toga želim da detaljno istražite svaku krañu automobila, čamca, bicikla ili magarca unutar sto milja oko Liverpoola u slijedeća dvadeset četiri sata. Obavještavajte me, ali informacije proslijedite Bloggsu i surañujte s njime, prema uputama. - Da, gospodine. - Pazite na sva ostala krivična djela koja može počiniti bjegunac: kraña hrane ili odjeće, neobjašnjivi napadi, neispravnost dokumenata, i tako dalje. - U redu. - Dakle, gospodine Anthonv, shvaćate li da taj čovjek nije samo običan masovni ubojica? - Pretpostavljam, gospodine, s obzirom da vi istražujete njegov slučaj. Meñutim, ne znam pojedinosti. - A i ne trebate ih znali. Dovoljno je reći da je stvar važna za nacionalnu sigurnost i to u tolikoj mjeri da je predsjednik vlade u neprekidnom kontaktu s ovim uredom. - Razumijem. No gospodin Bloggs bi htio još nešto reći, gospodine. Bloggs se ponovo javio. - Jesi li se sjetio otkud ti je poznato njegovo lice? - Oh, da, ali to nije važno, kao što sam i predviñao. Slučajno sam ga sreo u katedrali u Cantcrburvju... razgovarali smo o arhitekturi. To samo potvrñuje da je inteligentan. Sjećam se da je imao nekoliko zanimljivih opaski. - Znali smo da je inteligentan. -1 predobro. Komesar Anthonv, pravi pripadnik srednje klase, brižljivo umekšanog liverpulskog izgovora, nije znao da li da se ljuti zbog 159načina na koji mu je MI5 nareñivao ili da bude uzbuñen zbog mogućnoti da spasi Englesku u svom okrugu. Bloggs je znao za njegovu unutrašnju dvojbu - susretao se s takvim stvarima svaki put kad je radio s lokalnom policijom - i znao je kako će ga pridobiti za sebe. Rekao je: - Zahvaljujem vam na pomoći, komesare. Znate, ove stvari ne prolaze nezamijećeno u Whitehallu.

- Samo izvršavam svoju dužnost - odvrtio je Anthonv. Nije bio siguran treba li Bloggsa oslovljavati sa "gospodine". - Ipak, postoji velika razlika izmeñu pasivne pomoći i aktivne suradnje. - Da. Pa, vjerojatno će nam trebali nekoliko sati dok ponovo ne otkrijemo bjegunčev trag. Želite li malko odspavati? - Da - rekao je Bloggs zahvalno. - Ako imate stolac negdje u kutu... - Ostanite ovdje - dometnuo je Anlhonv pokazujući na svoj ured. - Bit ću dolje u sobi dežurnoga. Probudit ću vas čim naiñe-mo na nešto. Anthonv je izišao, a Bloggs se premjestio u naslonjač i zavalio se zatvorenih očiju. Istog trenutka vidio je Godlimanovo lice kao da mu je projicirano poput filma na stražnju stranu očnih kapaka. Godliman je govorio: "Mora doći kraj tugovanju... Ne želim da učiniš istu pogrešku..." Bloggs je iznenada shvatio da ne želi da rat završi jer bi ga to primoralo da se suoči s pitanjima poput onog što ga je Godliman potaknuo. Rat je pojednostavnio život. Bloggs je znao zašto mrzi neprijatelja, a znao je što s tim u vezi treba uraditi. Kasnije... ali pomisao na drugu ženu činila mu se izdajničkom ne samo prema Christine, nego, nekako maglovito, i prema Engleskoj. Zijevnuo je i još se dublje zavalio u naslonjač; kako je san nadirao, misli su mu postajale sve nejasnije. Da je Christine umrla prije rata, sasvim bi drukčije razmišljao o ponovnoj ženidbi. Uvijek mu se sviñala i uvijek ju je poštovao, naravno, ali nakon što je preuzela onaj posao u hitnoj pomoći, poštovanje se pretvorilo u divljenje, gotovo strahopoštovanje, a sviñanje u ljubav. Tada su imali nešto naročito, nešto za što su znali da ne postoji izmeñu drugih zaljubljenih. Sada, nakon više od godinu dana, Bloggsu bi bilo lakše naći drugu ženu koju bi mogao poštovati i koja bi mu se sviñala, ali je znao da mu to više nikad ne bi 160 bilo dovoljno. Običan brak i obična žena uvijek bi ga podsjećali na to da je jednom posjedovao ideal. Promeškoljio se u naslonjaču pokušavajući odangati misli kako bi mogao spavati. Engleska je puna heroja, rekao je Godliman. Ako Die Nadel pobjegne, Engleska će biti puna robova. Prve stvari prvo... Netko ga je prodrmao. Bio je čvrsto zaspao i sanjao je da je u sobi s Die Nadelom, ali ga ne može vidjeti jer ga je Die Nadel oslijepio bodežom. Kad se probudio, još je mislio da je slijep jer nije mogao vidjeti tko ga drma sve dok nije shvatio da jednostavno ima zatvorene oči. Otvorio ih je i vidio nad sobom golem uniformiran lik komesara Anthonvja. Bloggs se uspravio i prolrljao oči. - Imate li nešto? - upitao je. - Štošta - odvratio je Anthony. - Pitanje je samo što od toga vrijedi. Izvolite doručak. - Stavio je na stol šalicu čaja i dvopek pa je sjeo s duge strane stola. Bloggs se digao s udobnog naslonjača i privukao stolu tvrdi stolac; pijuckao je čaj. Bio je slab i vrlo sladak. - Hajdemo! - rekao je. Anlhony mu je pružio svežanj s pet ili šest ceduljica. Bloggs je primijetio: - Nemojte mi reći da su to jedina krivična djela u vašem području... - Naravno da nisu - rekao je Anthonv. - Ne zanimaju nas opijanja, kućne svañe, prekršaji zamračenja, prometni prekršaji ili krivična djela čije smo počinioce već uhapsili. - Oprostite - dometnuo je Bloggs. - Još se nisam razbudio. Dajte da pročitam ove. Bile su tri provale. U dvjema od njih ukradene su dragocjenosti: dragulji u jednom slučaju, krzno u drugom. Bloggs'je napomenuo: - Mogao bi ukrasti dragocjenosti tek toliko da zametne trag. Označite ove na karti, molim vas. Možda će nam nešto pokazati. - Vratio je dvije ceduljice Anthonyju. Treća provala je upravo bila prijavljena i nije bilo nikakvih pojedinosti. Anthony je označio mjesto na karti. 161Iz ureda za izdavanje potrošačkih karata za racioniranu robu u Manchesteru ukradene su stotine potrošačkih knjižica. - Ne trebaju mu potrošačke knjižice, treba mu hrana - napomenuo je Bloggs. Tu je ceduljicu stavio na stranu. Bila je još jedna kraña bicikla malo izvan Prestona i silovanje u Birkenhea-du. - Ne bih rekao da je silovatelj, ali svejedno označite. Kraña bicikla i treća provala u kuću bile su vrlo blizu. Bloggs je upitao: - Je li ona signalna kućica iz koje je ukraden bicikl na glavnoj pruzi? - Da, mislim da jest - odvratio je Anthonv. - Pretpostavimo da se Faber skrivao u tom vlaku i da smo ga nekako previdjeli. Bi li signalna kućica bila prvo mjesto poslije Liverpoola na kojem se vlak zaustavlja? - Mogla bi biti. Bloggs je pogledao na papir. - Ukraden je ogrtač, a umjesto njega ostavljen je mokar sako. Anthonv je slegnuo ramenima.

- To može značiti bilo što. - Zar nemate nijedne krañe automobila? - upitao je skeptično Bloggs. - Nema, a nema ni krañe čamaca ili magaraca - odvratio je Anthonv. - Ovih dana i tako nema kraña automobila. Do automobila je lako doći... ljudi kradu benzin. - Bio sam siguran da će ukrasti auto u Liverpoolu - rekao je Bloggs. Razočarano se lupkao po koljenu. - Bicikl mu sigurno mnogo ne koristi. - Bilo kako bilo, mislim da bismo trebali detaljno istražiti ovu kradu bicikla - ostao je pri svome Anthonv. - To nam je najbolji trag. - U redu. Ali u meñuvremenu ponovo ispitajte provale i uvr-dite da li je ukradeno nešto hrane ili odjeće. Možda žrtve to nisu isprva primijetile. Pokažite Fabcrovu sliku i onoj silovanoj. I nastavite ispitivali sva krivična djela. Možete li mi osigurati prijevoz do Prestona? - Nabavit ću vam automobil - rekao je Anthonv. - Koliko će trebati vremena da dobijemo pojedinosti o toj trećoj provali? - Vjerojatno upravo sada ispituju - odvratio je Anthonv. 162 Kad stignete do signalne kućice, trebao bih već imati potpun izvještaj. - Ne dajte im da zavlače. - Bloggs je posegnuo za ogrtačem. -Javit ću vam se čim stignem. - Anthonv? Ovdje Bloggs. Nalazim se u signalnoj kućici. - Nemojte tamo tratiti vrijeme. Vaš je čovjek umiješan u treću provalu. - Sigurni ste? - Jesam, osim ako ne postoje dva klipana kojima je običaj da ljudima prijete bodežom. - Kome je prijetio? - Dvjema starim gospoñama koje žive same u kućici. - Oh, Bože. Mrtve? - Ne, osim ako nisu umrle od uzbuñenja. -Ha? - Doñite ovamo. Shvatit ćete o Čemu govorim. - Krećem. Bila je to jedna od onih kućica u kojima uvijek stanuju same dvije postarije gospode. Bila je malena, četvrtasta i stara, a vrata je obrastao grm divlje ruže koji su starice gnojile iskorištenim listovima čaja - sigurno su zbog toga utrošile već tisuće lončića čaja. Redovi povrća uredno su rasli u malom vrtu ispred kuće s potkresanom živicom. Na prednjim prozorima bili su ružičasto-—bijeli zastori, a vrata su škripala. Prednja je vrata pomno obojio neki nestručnjak, a zvekir na vratima bio je napravljen od grube mjedi. Na Bloggsovo kucanje odgovorila je osamdesetogodišnjakinja sa sačmaricom u rukama. - Dobro juro. Ja sam iz policije - obrati joj se Bloggs. - Ne, niste - odsiječe je ona. - Oni su već bili. Sad nestanite prije nego što vam prosviram glavu. Bloggs ju je promotrio. Bila je niža od metra i pol, s gustom sijedom kosom, spletenom u punñu i blijedim, izboranim licem. Ruke su joj bile tanke poput čačkalica, ali je čvrsto stezala sačmaricu. U džepu pregače imala je mnogo štipaljki za vješanje 163rublja. Bloggs joj je pogledao u noge i vidio da nosi muške radne čizme. Rekao je: - Jutros ste vidjeli ljude iz lokalne policije. Ja sam iz Scotland Yarda. - Odakle da to znam? - upitala je. Bloggs se okrenuo i pozvao svog vozača policajca. Policajac je izišao iz automobila i došao do vrata. Bloggs se obratio staroj gospoñi: - Hoće li vas uniforma uvjeriti? - U redu - rekla je i stala u stranu da ga propusti. Ušao je u sobu s niskim stropom i podom popločenim opeka-ma. Soba je bila prepuna teškog starog namještaja, a svaka je ploha bila ukrašena porculanskim i staklenim ukrasima. U kaminu je tinjao ugljen. Mirisalo je na lavandu i mačke. Druga stara gospoña digla se iz naslonjača. Bila je slična prvoj, ali gotovo dvostruko šira od nje. Dok je ustajala, dvije su joj mačke skočile s krila. - Ja sam Emma Parton, moja sestra je Jessie. Ne obraćajte pažnju na sačmaricu, nije napunjena, hvala Bogu. Jessie voli dramatizirati. Hoćete li sjesti? Tako ste mladi da biste bili policajac. Čudi me da se Scotland Yard zanima za ovu malu pljačku. Jeste li jutros došli iz Londona? Skuhaj mladiću šalicu čaja, Jessie. Bloggs je sjeo. - Ako je točna naša pretpostavka o identitetu provalnika, on je opasan kriminalac - napomenuo je. - Jesam li ti rekla! - dobacila je Jessie. - Mogao nas je ubiti, zaklati, hladnokrvno! - Ne budi smiješna - primijetila je Emma. Okrenula se Blog-gsu: - Bio je to tako zgodan čovjek. - Recite mi, što se dogodilo? - upitao je Bloggs.

- Pa, otišla sam iza kuće - počela je Emma. - Bila sam u koko-šinjcu, nadala sam se da ću naći koje jaje. Jessie je bila u kuhinji... - Iznenadio me - upala je Jessie. - Nisam stigla otići po pušku. - Previše gledaš kaubojske filmove - prekorila ju je Emma. - Bolji su od tvojih ljubavnih ... samo suze i poljupci. Bloggs je izvadio Faberovu fotografiju iz lisnice. - Je li to taj čovjek? Jessie je pomno promotrila fotografiju. 164 - To je on. - Što ste pametni! - zadivila se Emma. - Da smo pametni, već bismo ga dosad uhvatili - rekao je Bloggs. - Što je učinio? Jesse je nastavila: - Prislonio mi je nož na vrat i rekao: "Jedan krivi potez i pre-rezat ću ti gušu". Vjerujem da je to i mislio. - Oh, Jessie, rekla si mi da je kazao: - "Neću vam učiniti ništa ako uradite kako kažem." - To je isto, Emma! - Što je želio? - upitao je Bloggs. - Hranu, kupanje, suhu odjeću i auto. Pa, dale smo mu jaja, naravno. Pronašle smo nešto odjeće koja je pripadala Jessienom pokojnom mužu Normanu... - Možete li je opisati? - Da. Plava radna jakna, plavo radno odijelo, karirana košulja. I uzeo je auto sirotog Normana. Ne znam kako ćemo u kino bez njega. To nam je jedini porok, znate... kino. - Kakav auto? - Morris. Norman ga je kupio 1924. godine. Dobro nas je služio taj autić. - Ipak se nije okupao! - dometnula je Jessie. - Pa - rekla je Emma - morala sam mu objasniti da dvije gospoñe koje žive same ne mogu dopustiti da se neki muškarac kupa u njihovoj kuhinji... - Pocrvenjela je. - Radije bi si dala prerezati grkljan nego da vidiš muškarca u donjem rublju, zar ne, glupačo? - upala je Jessie. - Što je rekao kad ste odbile? - upitao je Bloggs. - Nasmijao se - rekla je Emma. - No mislim da je shvatio naš položaj. Bloggs nije mogao zatomiti osmijeh: - Mislim da ste vrlo hrabre - rekao je. - Ja to ne mislim. Znam da jesmo. - Znači, otišao je odavde u morrisu iz 1924, obučen u plavo radno odijelo i plavu jaknu. Koliko je bilo sati? - Oko pola deset. Bloggs je rastreseno pogladio žutu tigrastu mačku. Ona je žmirnula i počela presti. - Je li u autu bilo dosta benzina? - Nekoliko galona... ali uzeo je naše kupone. 165Bloggs se nečega sjetio. - Kako to da ste vi, gospoñe, dobile kupone za benzin? - Svrstali su nas meñu poljoprivrednike - odgovorila je Emma braneći se. Pocrvenjela je. Jessie je frknula: - Osamljene smo i stare. Morale smo ih dobiti. - Uvijek idemo u prodavaonicu u isto vrijeme kad idemo u kino - dodala je Emma. - Ne razbacujemo benzin. Bloggs se nasmiješio i podigao ruku. - U redu, ne brinite, racioniranje nije u mojoj nadležnosti. Kojom brzinom ide vaš auto? - Nikad ne prelazimo pedeset kilometara na sat - odvratila je Emma. Bloggs je pogledao na sat. - Čak i pri toj brzini sada bi mogao biti udaljen stotinjak kilometara. - Ustao je. - Moram nazvati Liverpool i izvijestiti ih. Nemate telefon, zar ne? -Ne. - Koji je tip morrisa? - Cowlcy. Norman ga je zvao "buba". - Boja? - Siva. - Broj registracije? - MLN 29. Bloggs je sve zapisao. - Mislite li da ćemo ikada dobiti natrag svoj auto? - upitala je Emma.

- Vjerujem da hoćete, ali možda neće biti u osobitom stanju. Kad netko vozi ukraden aulo, obično se o njemu ne brine naročito. - Otišao je prema vratima. - Nadam se da ćete ga uhvatiti - viknula je Emma. Jessie ga je ispratila. Još uvijek je čvrsto držala sačmaricu. Na vratima je uhvatila Bloggsa za rukav i upitala teatralno šapćući: - Recite mi što je on? Odbjegli kažnjenik? Ubojica? Silovatelj? Bloggs ju je pogledao. Njene malene zelene oči blistale su od uzbuñenja. Povjerovat će što god joj kaže. Sagnuo je glavu i tiho joj šapnuo na uho: - Nemojte reći nikome živom - promrmljao je. - On je njemački špijun. 166 17. Faber je prešao most na Sarku i malo poslije fljonoći ušao u Škotsku. Prošao je mimo zgrade za naplatu mostarine na Sarku, niske grañevine s natpisom koji je označavao da je to prva kuća u Škotskoj, i s pločom iznad vrata na kojoj je bio neki natpis, o vjenčanjima koji on nije mogao pročitati. Pola kilometra dalje, kad je ušao u selo Gretnu, shvatio je: ovamo se dolaze potajno vjenčati. Ceste su još bile vlažne od rane kiše, no sunce ih je brzo sušilo. Otkako su popustile mjere opreza od invazije, putokazi i natpisi sa imenima mjesta ponovo su podignuti. Faber se provezao kroz niz malih nizinskih sela: Kirkpatrick, Kirtlebridge, Ecclefechan. Široka je ravnica bila ugodna oku, zeleni vrijesak blistao je na suncu. Stao je u Carlislcu zbog benzina. Radnica na pumpi, žena srednjih godina sa zamašćenom pregačom, nije postavljala nikakva nezgodna pitanja. Faber je napunio spremnik i rezervnu kantu pričvršćenu izvana na papuču automobila. Bio je sasvim zadovoljan malim dvosjedom. Unatoč starosti još je mogao povući osamdeset kilometara na sat. Četvcrocilindrični stroj od 1548 kubičnih centimetara, s postrance smještenim ventilima, radio je skladno i neumorno dok se penjao i spuštao po škotskim brežuljcima. Kožom presvučeno široko dvostruko sjedalo bilo je udobno. Stisnuo je gumenu lopticu trube da zalutale ovce upozori na svoj dolazak. Prošao je kroz malo trgovište Lockerbie, prešao rijeku Annan slikovitim Johnstone mostom i počeo se uspinjati na Beattock 167Summit. Ustanovio je da se sve češće mora služiti trobrzinskom mjenjačkom kutijom. Odlučio je da ne ide najizravnijim putem do Aberdeena, preko Edinburgha pa cestom uz obalu. Veći dio škotske istočne obale i obje strane Firth of Fortha bila je zabranjena zona. Posjetiocima je zabranjen pristup na pojas zemlje širok petnaest kilometara. Naravno, vlasti ne mogu ozbiljno kontrolirati tako dugačku obalu. Pa ipak, manje je vjerojatno da će Fabera zaustaviti i ispitivati ako se bude držao izvan zabranjene zone. Na kraju će ipak morati ući u nju - bolje kasnije nego ranije -pa je počeo smišljati priču koju će ispričati ako ga budu ispitivali. Privatne vožnje za zabavu praktički više nije bilo u posljednjih nekoliko godina zbog sve veće restrikcije benzina, a ljudi koji su imali automobile za najpotrebnija putovanja izlagali su se sudskom progonu ukoliko bi zbog osobnih razloga skrenuli ma i nekoliko metara sa svoje najnužnije rute. Faber je čitao da su glasovitog imprcsarija strpali u zatvor zbog toga što je benzin namijenjen za poljoprivredne svrhe upotrijebio da nekoliko glumaca odveze iz kazališta u hotel Savoy. Neprekidna propaganda govorila je ljudima da bombarder lancaster troši 2OOO galona za let do Ruhra. Ništa Faberu ne bi bilo draže nego da troši benzin koji bi se inače mogao iskoristiti za bombardiranje njegove domovine, ali da ga zaustave sada, s informacijama što ih je pričvrstio na prsa, i uhapse zbog kršenja propisa o racioniranju benzina, bila bi užasna ironija. Bilo je teško. Vozila na cesti bila su uglavnom vojna, a on nije imao nikakvih vojnih isprava. Nije mogao tvrdili da dostavlja osnovne namirnice jer u automobilu nije imao ništa za isporuku. Namrštio se. Tko putuje ovih dana? Mornari na dopustu, službene osobe, rijetki izletnici, stručnjaci... Evo ga! Bit će inženjer, specijalist na nekom teško razumljivom polju, kao što su visokotem-peraturna ulja za mjenjačke kutije, koji ide u tvornicu u Invernessu da riješi neki tehnološki problem. Upitaju li ga u koju tvornicu, reći će da je to vojna tajna. (Mora izmisliti odredište koje se ne nalazi u blizini, kako se ne bi desilo da ga ispituje netko tko poznaje ovaj kraj i pouzdano zna da ovdje nema takve tvornice.) Pitao se da li inženjeri savjetnici ikad nose radno odijelo poput ovoga koje je ukrao od postarijih sestara - no u ratno doba sve je bilo moguće. Smislivši to, osjetio se relativno sigurnim od svake slučajne provjere na licu mjesta. Opasnost da će ga zaustaviti netko tko izričito traži Henrvja Fabera, špijuna kojeg goni policija, drugi je problem. Imali su onu fotografiju... Znali su kako izgleda njegovo lice. Njegovo lice! ... a ubrzo će imati i opis automobila kojim putuje. Mislio je da neće blokirati cestu jer ni na koji način nisu mogli pogoditi kamo se uputio, no bio je siguran da će svaki policajac u zemlji tragati za sivim morrisom cowleyem s registracijom MLN 29. Primijete li ga u seoskom području, neće ga odmah uhapsiti jer seoski policajci imaju bicikle, a ne automobile. Ali će policajac telefonirati u centralu, pa će automobili za nekoliko minuta krenuti za Faberom. Ugleda li policajca, morat će se, odlučio je, otarasiti ovog automobila, ukrasti drugi i skrenuti sa svoje planirane rute.

Meñutim, u rijetko naseljenoj škotskoj nizini imao je dobre izglede da stigne sve do Aberdeena, a da ne sretne seoskog policajca. U gradovima će biti drukčije. Tamo je opasnost od policijske potjere vrlo velika. Vjerojatno ne bi uspio pobjeći: auto mu je bio star i relativno spor, a policajci su općenito dobri vozači. Bilo bi najbolje da iziñe iz vozila i da se pokuša izgubiti u svjetini ili u sporednim ulicama. Razmišljao je o tome da ostavi automobil i ukrade drugi kad god bude morao ući u neki veći grad. Ali problem je u tome što će tako omogućiti MI5 da prema prijavama kraña prati njegovo kretanje. Možda je kompromisno rješenje najbolje: vozit će kroz gradove, ali će nastojali ići samo sporednim ulicama. Pogledao je na sat. U Glasgovv će stići otprilike u suton, a zatim će iskoristiti pogodnosti mraka. Pa, baš nije osobito umirujuće, ali kad je netko špijun, nikad ne može biti potpuno siguran. Kad je dospio do vrha tristo metara visokog Beattock Summita, počela je kiša. Faber je zaustavio automobil i izišao da bi podigao platneni krov. Zrak je bio sparan i vruć. Faber je pogledao uvis. Nebo se vrlo brzo naoblačilo. Obećavalo je grmljavinu i sijevanje. Kad je krenuo dalje, otkrio je neke nedostatke malog auta. Vjetar i kiša prodirali su kroz nekoliko pukotina u platnenom krovu, a mali brisač, koji je brisao gornju polovicu vodoravno podijeljenog vjetrobrana, omogućavao je pogled na cestu kao iz tunela. Kako je teren postupno postajao sve bregovitiji, zvuk stroja počeo je bivati sve hrapaviji. To nije bilo nikakvo čudo: tjerao je dvadesetogodišnji automobil punim gasom. 168 169Pljusak je prestao. Oluja koja je prijetila nije došla, ali je nebo ostalo tmasto, a atmosfera teška. Faber je prošao kroz Crawford koji se ugnijezdio meñu zelenim brežuljcima, kroz Abington, mimo crkve i poštanskog ureda na zapadnoj obali rijeke Clyde i kroz Lesmahagow, na rubu pustopoljine obrasle vrijeskom. Pola sata kasnije stigao je u predgrañe Glasgovva. Čim je ušao na gradsko područje, skrenuo je s glavne ceste na sjever u nadi da će zaobići grad. Slijedio je niz manjih ulica presijecajući glavne arterije u istočnom dijelu grada, sve dok nije došao do Cumber-nauld Roada gdje je ponovo skrenuo prema istoku i odjurio iz grada. Napredovao je brže nego što je očekivao. Služila ga je sreća. Bio je na glavnoj cesti i prolazio pokraj tvornica, rudnika i seoskih imanja. Prošao je pored mnogih škotskih mjesta, čija je imena tek letimično zapažao: Millerston, Stepps, Muirhead, Mollinsburn, Condorrat. Sreća ga je napustila izmeñu Cumbernaulda i Stirlinga. Ubrzavao je ravnim dijelom ceste koja se blago spuštala, a s obiju strana bila su otvorena polja. Kad je kazaljka brzinomjera dosegla sedamdeset i pet, začuo se neočekivan, vrlo glasan zvuk iz motora: jaki zveket poput onoga kad se golemi lanac prevlaci preko zupčanika. Usporio je na pedeset, no zvuk se nije osjetno stišao. Očito se neki veliki i važni dio mehanizma pokvario. Faber je pažljivo osluhnuo. Bio je to ili slomljeni kuglični ležaj u prijenosu ili pukotina u bregastoj osovini. Sigurno da to nije nešto lako jednostavno kao blokirani rasplinjač ili zamašćena svjećica: kvar koji bi mogao popraviti bez pomoći mehaničara. Zaustavio se i pogledao ispod haube. Činilo se da posvuda ima ulja, ali nije mogao otkrili kakav je kvar posrijedi. Vratio se za volan i krenuo. Snaga motora se nesumnjivo smanjila, ali automobil je još išao. Pet kilometara dalje iz hladnjaka je počela sukljati para. Faber je shvalio da će automobil uskoro potpuno stati. Potražio je mjesto gdje će ga ostaviti. Pronašao je blatnjav put koji je s glavne ceste vjerojatno vodio prema nekom imanju. Sto metara od ceste put je skretao iza grma kupine. Faber je parkirao auto uz grmlje i ugasio motor. Šištanje pare koja je izlazila postupno je jenjalo. Izišao je i zaključao vrata. Bilo mu je žao Emme i Jessie, jer teško da će prije svršetka ' rata moći popraviti svoj automobil. Do glavne se ceste vratio pješice. Odavde se automobil nije mogao vidjeti. Proći će dan ili čak dva dana prije nego što napušteno vozilo izazove sumnju. Do tada, pomislio je Faber, mogao bih biti u Berlinu. Nastavio je put pješice. Prije ili kasnije stići će do nekog grada u kojem će moći ukrasti drugo vozilo. Napredovao je prilično brzo: prošlo je manje od dvadeset četiri sata otkako je napustio London, a još je imao cijeli dan pred sobom prije nego što podmornica sutra u osamnaest sati stigne na sastajalište. Sunce je bilo odavno zašlo i sada se iznenada spustila tama. Faber jedva da je išta vidio. Na sreću, po sredini ceste bila je povučena bijela linija - inovacija koja je postala nužna za sigurnost vožnje tokom zamračenja - a on je mogao jedino da je slijedi. U noćnoj tišini već izdaleka će čuti bude li naišao neki automobil. U stvari, prošao je mimo njega samo jedan automobil. Izdaleka je čuo duboko brujanje motora i udaljio se nekoliko metara od ceste da bi legao izvan vidokruga dok vozilo ne proñe. Bio je to veliki automobil, vjerojatno vauxhall 10, a jurio je velikom brzinom. Propustio ga je, zatim je ustao i nastavio hodati. Nakon dvadeset minuta spazio ga je ponovo: bio je parkiran uz cestu. Da ga je primijetio na vrijeme, bio bi ga zaobišao skrenuvši u polje, no svjetla su bila ugašena a motor isključen, tako da je u tmini gotovo udario o njega. Prije nego što je mogao smisliti što da radi, ispod haube je prema njemu bljcsnula baterija, a neki je glas rekao: - Hej, ima li tu koga? Faber je zakoračio u trak svjetla i upitao: - Imate li problema? - Čini mi se.

Svjetlo se spustilo nadolje, a kako se Faber približavao, u odbljesku svjetlosti vidio je brkalo lice čovjeka srednjih godina u dvorednom kaputu. U drugoj ruci čovjek je prilično nespretno držao veliki odvijač i činilo se da nije znao što da s njim započne. Faber je pogledao motor. - U čemu je problem? - Gubi snagu - rekao je čovjek, gutajući slogove pri izgovoru. - U jednom trenutku išao je kao zmaj, a u slijedećem je počeokašljucati. Bojim se da nisam neki naročiti mehaničar. -Ponovo je uperio svjetlo u Fabera. Jeste li vi? - završio je pun nade. - Baš ne - odvratio je Faber - ali ovdje se očito radi o prekinutom kontaktu, to čak i ja vidim. - Uzeo je od čovjeka džepnu lampu, nagnuo se nad motor i spojio iskopčanu žicu natrag na glavu cilindra. - Probajte sada. Čovjek je ušao u automobil i upalio motor. - Savršeno! - viknuo je kroz buku. - Vi ste genij! Uskačite! Faberu je sinulo da bi ovo mogla biti pomno smišljena zamka MI5, ali je odbacio tu misao; da i znaju gdje je, što nije vjerojatno, zašto bi postupali obazrivo? Isto bi tako lako mogli poslati dvadeset policajaca i nekoliko oklopnih automobila da ga pokupe. Ušao je. Vozač je krenuo i brzo izmijenjao brzine sve dok automobil nije vozio vrlo brzo. Faber se udobno smjestio. Šofer je dobacio: - Uostalom, zovem se Richard Porter. Faber je brzo razmislio koje je ime na osobnoj karti što je ima u lisnici. - James Baker. - Drago mi je. Mora da sam negdje niže prošao pokraj vas, ali vas nisam vidio. Faber je shvatio da se čovjek ispričava što ga nije pokupio: otkako traje nestašica benzina, svi uzimaju autostopiste. - U redu je - rekao je Faber. - Vjerojatno sam bio sišao s ceste, iza grma, odazivajući se pozivu prirode. Čuo sam automobil. - Dolazite li izdaleka? - Porter mu je ponudio cigaru. - Zaista vam hvala, ali ne pušim - uzvratio je Faber. - Da, dolazim iz Londona. - Aulostopirali ste cijelim putem? - Ne. Automobil mi se pokvario u Edinburghu. Očito mu treba rezervni dio kojeg nema na skladištu, pa sam ga morao ostaviti u garaži. - Kakav peh. Eto, ja idem u Abcrdeen, pa vas mogu putem iskrcati, ako vm to odgovara. Faber je brzo promislio. Ovo je zaista prava sreća. Zažmirio je i zamislio kartu Školske. - Sjajno - rekao je. - Idem u Banff, pa mi Aberdeen jako odgovara. Samo ja sam kanio ići glavnom cestom... Nisam ponio propusnicu. Je li Aberdeen zabranjena zona? 172 - Samo luka - odvratio je Porter. - Uostalom, ne morate brinuti o takvim stvarima dok ste u mom autu. Ja sam mjesni sudac i član Stražarskog odbora. Što kažete na to? Faber se u tami nasmiješio. Baš je imao sreću. - Hvala vam - rekao je. Odlučio je promijeniti temu. - Je li to posao s punim radnim vremenom? Biti sudac, mislim. Porter je prinio šibicu cigari i otpuhnuo dim. - Zapravo ne. Znate, ja sam napola u mirovini. Bio sam odvjetnik dok nisu otkrili da imam slabo srce. - Ah. - Faber je nastojao da glasom izrazi sućut. - Nadam se da vam dim ne smeta? - Porter je mahnuo debelom cigarom. - Nimalo. - Što vas vodi u Banff. - Inženjer sam. Pojavio se problem u tvornici... zapravo, taj posao je neka vrst vojne tajne. Porter je podigao ruku. - Nemojte reći ni riječi. Razumijem. Neko vrijeme vladao je muk. Automobil je prohujao kroz nekoliko gradova. Porter je očito dobro poznavao cestu kad je po zamračenju vozio tako brzo. Velild je automobil gutao kilometre. Njegovo nezaustavljivo napredovanje djelovalo je uspavljujuće. Faber je zatomio zijevanje. - Prokletstvo, sigurno ste umorni - primijetio je Porter. - Baš sam glup. Nemojte se ustručavati. Samo vi pridrijemajte. - Hvala vam - rekao je Faber. - Hoću. - Zatvorio je oči. Kretanje automobila nalikovalo je drmusanju vlaka i Fabera je ponovo obuzela stara mora, samo ovaj put nešto drukčija. Umjesto da objeduje u vlaku i s suputnikom razgovara o politici, morao je iz nekog nepoznatog razloga putovati u tenderu sjedeći na kovčegu s radio-

odašiljačem, leñima naslonjen na tvrdu željeznu ogradu vagona. Kad je vlak stigao u Waterloo, svi su uključujući i putnike koji su se iskrcali - imali uza se malu kopiju Faberove fotografije s trkačkom momčadi, a svi su pogledavali jedan drugog i usporeñivali lica koja su vidjeli s licem na slici. Kod rampe za pregled karata kontrolor ga je uhvatio za rame i rekao: "Vi ste čovjek s fotografije, zar ne?" Faber je zanijemio. Samo je buljio u fotografiju i sjećao se kako je trčao da osvoji onaj pokal. Bože, kako li je trčao; malo se prerano uspravio, završni je sprint otpočeo pola kilometra ranije nego što je planirao, i 173u tih 5OO metara poželio je da umre - i sad će možda umrijeti zbog te fotografije u ruci kontrolora karata... Kontrolor je govorio: "Probudite se! Probudite se!" i iznenada se Faber opet našao u Porterovu vauxhallu 10, a Porter je bio taj koji mu je govorio da se probudi. Desna ruka mu je bila na pola puta prema lijevom rukavu, gdje mu je bio bodež, prije nego što se u djeliću sekunde sjetio da je za Portera James Baker, nedužan autostopist. Ruka mu je pala i opustio se. - Budite se poput vojnika - rekao je Porter veselo. - Ovo je Aberdeen. Faber je primijetio da je ono "vojnik" izgovorio kao "vuj-nik", i prisjetio se da je Porter mjesni sudac i član Stražarskog odbora. Pogledao je čovjeka pri mutnom svjetlu ranog jutra: Porter je imao crveno lice i navoštene brkove, a ogrtač boje devine dlake izgledao je skup. Bio je bogat i moćan u ovom gradu, nagañao je Faber. Da nestane, gotovo bi odmah primijetili da ga nema. Faber je odlučio da ga ne ubije. Faber je rekao: - Dobro jutro. Kroz prozor je pogledao granitni grad. Polako su se kretali glavnom ulicom gdje su s obiju strana bile prodavaonice. Vani se nekoliko radnika ranoranilaca odlučno kretalo u istom smjeru: ribari, ocijenio je Faber. Činilo se da je grad hladan i vjetrovit. Porter je upitao: - Biste li se htjeli obrijati i nešto doručkovati prije nego što nastavite put? Bit će mi drago da vam ponudim gostoprimstvo - Vrlo ste ljubazni... - Ništa. Da nije bilo vas, još bih bio na glavnoj cesti kod Stir-linga i čekao da se otvori garaža. - ... ipak, neću, hvala. Želim nastaviti put. Porter nije navaljivao, a Faber je osjetio da mu je laknulo što njegova ponuda nije prihvaćena. - U tom slučaju, ostavit ću vas u George Streetu, tu počinje druga glavna cesta i ide ravno do Banffa. - Trenutak kasnije zaustavio je automobil na uglu. - Izvolite, tu smo. Faber je otvorio vrata. - Hvala na vožnji. - Bilo mi je drago. - Porter je pružio ruku. - Sretno! Faber je izišao, zatvorio vrata i automobil je krenuo. Nema razloga da se boji Portera, pomislio je; čovjek će otići kući i spavati cijeli dan, a kad shvati da je pomogao bjeguncu bit će prekasno da išta učini. Promatrao je vauxhall sve dok mu nije nestao iz vida, a onda je prešao cestu i ušao u ulicu s primamljivim imenom: Tržnička. Ubrzo nakon tog našao se u luci i, slijedeći svoj nos, stigao do riblje tržnice. U uskomešanoj, bučnoj, smrdljivoj tržnici, gdje su svi bili obučeni u radnu odjeću kao i on, osjećao se sigurno. Zrakom su letjele mokre ribe i vesele psovke. Faber je utvrdio da slabo razumije grlen, nerazgovijetan izgovor. U jednoj je daščari kupio vruć, jak čaj u okrhnutom vrčiću i poveliko pecivo s tanko namazanim bijelim sirom. Sjeo je na neku bačvu da pojede i razmisli. Ove večeri morat će ukrasti čamac. Ljutilo ga je što mora čekati cijeli dan, a osim tog to mu je nametalo problem kako da se sakrije slijedećih dvanaest sati; sada je bio previše blizu ljudi da bi riskirao, a krasti čamac pri jasnom dnevnom svjetlu mnogo je opasnije nego u sumrak. Završio je s doručkom i ustao. Proći će nekoliko sati prije nego što preostali dio grada oživi. Iskoristit će vrijeme da pronañe dobro skrovište. Obišao je pristanište i luku izloženu plimi i oseci. Osiguranje je bilo površno, pa je primijetio nekoliko mjesta gdje bi se moglo kliznuti mimo kontrolnog mjesta. Probio se do pješčane plaže i zaputio šetalištem dugačkim tri kilometra koje je vodilo do ušća rijeke Don, gdje je bilo usidreno nekoliko jahti. One bi vrlo dobro odgovarale Faberovoj namjeri, ali su bile bez goriva. Gusti sloj oblaka krio je izlazak sunca. Zrak je ponovo postao vrlo topao i sparan. Nekoliko odlučnih izletnika izmililo je iz obalnih hotela i tvrdoglavo sjelo na plažu iščekujući sunce. Faber je sumnjao da će ga danas dočekati. Plaža bi mogla bili najbolje mjesto za sakrivanje. Policija će kontrolirati željeznički i autobusni kolodvor, ali neće organizirati sveobuhvatno pretraživanje grada. Mogli bi provjeriti nekoliko hotela i pansiona. Nije vjerojatno da će pristupiti svakome na plaži. Odlučio je da dan provede u ležaljci. U kiosku je kupio novine i iznajmio stolac. Skinuo je košulju i prebacio je preko radnog odijela. Jaknu nije obukao.

Vidjet će policajca, ako koji naiñe, mnogo prije nego što ovajdoñe do mjesta gdje Faber sjedi. Bit će dovoljno vremena da ode s plaže i da se izgubi u ulicama. Počeo je čitati novine. Novine su radosno javljale da je u Italiji u toku nova saveznička ofenziva. Faber je bio skeptičan. Anzio je bio klaonica. Novine su bile loše otisnute i nije bilo fotografija. Pročitao je da policija traga za stanovitim Henrvjem Faberom koji je u Londonu bodežom ubio dvoje ljudi... Prošla je neka žena u kupaćem kostimu i uporno je gledala Fabera. Srce mu je zastalo. Zatim je shvatio da ona samo očijuka. Na trenutak je došao u iskušenje da je oslovi. Bilo je to tako davno... Trgnuo se u mislima. Strpljenja, strpljenja. Sutra će biti kod kuće. Bio je to ribarski brodić dugačak petnaest do dvadeset metara, širokog trupa, s ugrañenim motorom. Antena je pokazivala da ima snažan radio-aparat. Veći dio palube zauzimalo je grotlo malog spremišta. Kabina je bila straga, tek toliko velika da u nju stanu dva čovjeka, plus komandna ploča i kormilo. Trup je bio preklopne grade i nedavno dotjeran, a činilo se da je svježe obojen. Dva druga brodića u luci takoñer bi odgovarala, ali Faber je vidio, dok je stajao na molu, kako posada ovaj vezuje i puni gorivom prije nego što će se razići kućama. Pričekao je nekoliko minuta da se udalje a zatim je obišao luku i uskočio u brodić. Zvao se Marie II. Utvrdio je da je kormilo svezano lancem. Sjeo je na pod male kabine izvan domašaja ičijeg pogleda i deset minuta razvaljivao lokot. Tama se rano spustila zbog oblačnog sloja koji je još zasti-rao nebo. Kad je oslobodio kormilo, podigao je malo sidro, a zatim skočio na molo i odvezao konopce. Vratio se u kabinu, otvorio dovod goriva i povukao starter. Motor je zakašljao i ugasio se. Pokušao je ponovo. Ovaj put motor je zagrmio i proradio. Počeo je manevrirati iz sidrišta. Zaobišao je drugi brodić koji je bio uz molo i pronašao glavni kanal označen plutačama koji je vodio iz luke. Pomislio je da se samo brodići mnogo većeg gasa zaista moraju držati kanala, ali je smatrao da nije naodmet biti oprezan. Kad je isplovio iz luke, osjetio je svjež povjetarac i ponadao se 176 da to nije znak da će se vrijeme pokvariti. More je bilo iznenañujuće burno, pa je čvrsti mali brodić visoko poskakivao na valovima. Faber je dao puni gas, provjerio kompas na komandnoj ploči i odredio kurs. U pretincu ispod upravljača pronašao je neke karte. Izgledale su stare i malo korištene: vlasnik brodića sigurno je lokalne vode poznavao i suviše dobro da bi trebao karte. Faber je provjerio geografske podatke koje je upamtio one noći u Stockwellu, odredio još točniji kurs i fiksirao kormilo. Prozore kabine prekrila je voda. Faber nije znao je li to kiša ili vodena prašina. Vjetar je lomio vrhove valova. Provirio je kroz vrata kabine samo na trenutak, ali lice mu se ipak potpuno smočilo. Uključio je radio. Na trenutak je zazujao a onda zapucketao. Pomaknuo je birač frekvencije lutajući kroz eter i uhvatio nekoliko nerazumljivih poruka. Ureñaj je radio savršeno. Namjestio je frekvenciju podmornice, a zatim isključio: bilo je prerano za uspostavljanje veze. Što se više udaljavao prema otvorenom moru, valovi su postajali veći. Sada se sa svakim valom brodić propinjao poput pastuha, a zatim se njihao na vrhu vala prije nego što bi se strmoglavio u dolinu izmeñu dva vala. Faber je slijepo zurio kroz prozore kabine. Pala je noć i nije vidio ama baš ništa. Bilo mu je pomalo mučno. Svaki put kad bi samog sebe uvjerio da valovi ne mogu još više narasti, novo bi čudovište, više od ostalih, podiglo brodić prema nebu. Valovi su se počeli približavati jedan drugom, tako da je brodić uvijek ležao krmom prema nebu ili prema morskom dnu. Kad se brodić strmoglavio u jednu osobito duboku dolinu meñu valovima, iznenada ga je osvijetlio bljesak munje jasno kao da je dan. Faber je ugledao sivo-zelenu vodenu planinu koja se obrušila na pramac i slila preko palube i kabine u kojoj je stajao. Nije znao je li užasan prasak koji je začuo sekundu kasnije tresak groma ili lomljava brodskih dasaka. Pomamno je po kabini tražio prsluk za spašavanje. Nije ga bilo. Zatim su počele sijevali munje. Faber se držao za zaglavljeno kormilo i leñima se opirao o stijenu kabine da bi ostao uspravan. Sada nije imalo smisla da pokuša upravljati brodićem: on će ionako ići onamo kamo ga baci more. Neprestano je samog sebe uvjeravao da je brodić sigurno tako izgrañen da može odoliti ovakvim iznenadnim ljetnim olujama. 177Nije se mogao u to uvjeriti. Iskusni ribari vjerojatno bi bili vidjeli da se sprema oluja i ne bi se niti otisnuli od obale jer su znali da im brodići ne mogu izdržati takvo nevrijeme. Nije imao pojma gdje se sada nalazi. Možda je opet u Aberde-enu, a možda je i na sastajalištu. Sjeo je na pod kabine i uključio radio. Zbog snažnog njihanja i drmanja bilo je teško baratati ureñajem. Kad se aparat ugrijao, pokušao je vrtjeti po skali, ali ništa nije uspio uhvatiti. Pojačao je ton do maksimuma: još uvijek nije bilo zvuka. Mora da se antena otkinula iz svog ležišta na krovu kabine.

Prebacio je na odašiljanje, nekoliko puta ponovio jednostavnu poruku: "Molim vas, javite se", a onda namjestio ureñaj na prijem. Nije se mnogo nadao da će njegov signal ikamo prodrijeti. Ugasio je motor da sačuva gorivo. Morat će nekako prebroditi oluju - ako bude mogao - a zatim nekako popraviti ili zamijeniti antenu. Kasnije će mu gorivo možda više trebati nego sada. Brodić je strahovito skliznuo postrance niz slijedeći veliki val, a Faber je shvatio da mora uključiti motor kako bi brodić pramcem dočekivao valove. Povukao je starter. Ništa se nije dogodilo. Pokušao je nekoliko puta, a onda je odustao proklinjući samog sebe što je uopće bio toliko glup da ga je isključio. Sada se brodić tako nagnuo na stranu da je Faber pao i lupio glavom o kormilo. Ležao je omamljen na podu kabine očekujući svakog časa da se brodić prevrne. Još je jedan val udario o kabinu i razbio prozore. Odjednom se Faber našao pod vodom. Siguran u to da brodić tone, s mukom se digao na noge i izbio na površinu. Svi su prozori bili porazbijani, ali brodić je još plutao. Udarcem noge otvorio je vrata kabine i voda je prokuljala van. Čvrsto se uhvatio za kormilo da ga voda ne povuče u more. Nevjerovatno, ali oluja je postajala sve žešća. Jedna od Fabe-rovih posljednjih suvislih misli bila je da se u ovim vodama ovakva oluja vjerojatno dešava jednom u sto godina. Zatim je svu pažnju usredotočio na to da ne ispusti upravljač. Trebao se za njega privezati, ali ga se sada nije usudio ispustiti dok ne nañe komad konopca. Kako se brodić neprestano uspinjao i valjao po valovima visokim poput stijena, više uopće nije mogao odrediti što je gore a što dolje. Olujni vjetar i tisuće galona vode nastojali su da ga odvuku s njegova mjesta. Noge su mu se neprestano sklizale po mokrom podu i stijenama brodića, a mišići ruku boljeli su ga od napora. Udahnuo je zrak kad bi mu se glava našla iznad vode, ali je inače morao zadržavati dah. Nekoliko puta umalo što se nije onesvijestio. Samo je mutno razaznavao da je nestalo ravnog krova kabine. Svaki put kad bi sijevnula munja, nakratko bi spazio užasnu sliku mora. Uvijek bi se iznenadio videći gdje je val: ispred, ispod, kako se uzdiže iza njega ili potpuno izvan vidokruga. Užasnuo se kad je otkrio da više ne osjeća ruke, pa je spustio pogled i vidio da još uvijek čvrsto drže kormilo, zaleñene u mrtvačkom stisku. U ušima mu je neprestano bučalo pa nije mogao razlikovati vjetar od grmljavine i mora. Sposobnost razumnog razmišljanja polagano ga je napuštala. U stanju koje nije bilo haluciniranje, ali je bilo gore od fantazira-nja, vidio je djevojku koja je ranije na plaži zurila u njega. Neprestano je hodala prema njemu po palubi ribarskog brodića koji se propinjao: kupaći kostim prilijepio joj se uz tijelo, neprestano je prilazila, ali nikako da stigne. Znao je da će, kad mu se približi toliko da je može dotaći, odvojiti umrtvijene ruke od kormila i posegnuti za njom, ali je neprekidno ponavljao "Još ne, još ne", dok je ona hodala, smješkala se i njihala se u bokovima. Bio je u iskušenju da pusti kormilo i da sam premosti udaljenost izmeñu nje i sebe, ali ga je preostali djelić svijesti upozoravao da je nikad neće dostići ako to učini, pa je čekao, gledao i s vremena na vrijeme uzvraćao joj osmijeh, a mogao ju je vidjeti čak i kad je zatvorio oči. Sada bi načas izgubio svijest pa se opet osvijestio. Misli bi mu odlutale, prvo bi nestali more i brodić, zatim bi slika djevojke stala blijediti, sve dok ga trzaj ne bi probudio i dok začuñen ne bi otkrio da još stoji, da još drži kormilo, da je još živ; zatim bi se za trenutak prisilio da ostane pri svijesti, ali bi ga iscrpljenost konačno opet svladala. U posljednjem svjesnom trenutku primijetio je da se valovi kreću u jednom smjeru i da nose brodić sa sobom. Ponovo je blje-snula munja i sa strane je spazio golemu tamnu masu, nevjerojatno visok val, ali ne, to nije bio val, bila je to stijena... Nakon spoznaje da je blizu kopna preplavio ga je srah da će udariti o stijenu i smrskati se. Povukao je starter, što je bila glupost, a zatim je žurno vratio ruke na kormilo, ali više nije mogao stisnuti šake. Novi je val podigao brodić i oborio ga poput odbačene igračke. Dok je padao kroz zrak držeći upravljač jednom rukom, Faber je 178ugledao poput bodeža šiljast greben kako izviruje izmeñu valova. Bio je siguran da će se brodić nabiti na njega, ali je on samo trupom okrznuo rub grebena i prošao dalje. Valovi poput planina sada su se razbijali o brodić. Slijedeći je bio prejak za drvenu grañu brodića koji je uz snažan udarac plju-snuo u usjeklinu vala, a lomljava trupa odjeknula je u noći poput eksplozije. Faber je znao da je brodić uništen. Voda se povukla, a Faber je shvatio da se trup raspao zato što je udario o kopno. Zanijemio je od zaprepaštenja kad je nova munja osvijetlila plažu. More je podiglo uništeni brodić s pijeska kad je slijedeći val ponovno udario o palubu bacivši Fabera na pod. No, u tom je trenutku vidio sve jasno kao po danu. Plaža je bila uska, a valovi su udarali ravno u stijenu. Tamo je bio neki molo, s desne strane, a nekakav je most vodio od mola do vrha stijene. Znao je da će ga slijedeći val ubiti tonama vode ili će mu o stijenu razmrskati glavu poput jajeta ako tu na plaži iskoči iz brodića. Ali ako uspije da izmeñu dva vala stigne do mola, mogao bi se mostom uspeti dovoljno daleko da bude izvan dosega vode. Još bi mogao preživjeti. Slijedeći val raspolovio je palubu kao da osušeno drvo nije jače od bananine kore. Brodić se slomio pod Faberom, a povratni ga je val povukao unatrag. S mukom se osovio na noge, nestabilne kao da su od hladetine, i dao se u trk pljuskajući kroz plićak prema molu. Pretrčati tih nekoliko metara bilo mu je nešto najteže što je

ikada učinio. Želio je da se spotakne kako bi se mogao u vodi odmoriti i umrijeti, no ostao je uspravan - kao i onda kad je pobijedio u utrci na 5000 metara - sve dok se nije zaletio u jedan potporanj mola. Posegnuo je uvis i zgrabio daske poželjevši da mu ruke ožive barem nekoliko sekundi. Podigao se toliko da je bradom dopro do ruba, zatim je zabacio noge uvis i otkotrljao se preko ruba mola. Val je naišao kad se uspravio na koljena. Bacio se naprijed. Val ga je ponio nekoliko metara a zatim ga grubo odbacio na drvene daske. Gutnuo je vodu i vidio sve zvijezde. Kad mu je težina spala s leña, usredotočio se na to da se ponovo pokrene. Nije išlo. Osjećao je kako ga nešto nesmiljeno vuče natrag. Obuzeo ga je iznenadni bijes. To neće dopustiti - ne sada. Vrisnuo je od mržnje prema oluji, i moru, i Britancima, i Percivalu Godlimanu i odjednom se osovio na noge i potrčao, trčao je što 180 dalje od mora, uz kosinu; trčao je zatvorenih očiju i otvorenih usta, s mahnitim bijesom u srcu, usprkos tome što su mu se pluća gotovo rasprsnula i kosti zamalo popucale, sjećajući se nejasno da je već jednom bio u tom ludilu i zamalo umro; trčao je ne znajući za cilj, ali znajući da ne smije stati dok sasvim ne poludi. Kosina je bila duga i strma. Jak bi čovjek mogao otrčati do samog vrha da je u formi i odmoran. Olimpijski atletičar, da je umoran, došao bi do polovice. Prosječan četrdesetogodišnjak uspio bi prijeći metar ili dva. Faber je uspio doći do vrha. Metar prije kraja kosine doživio je lagani srčani udar i izgubio svijest, ali je gotovo automatski napravio još dva koraka prije nego što se survao na raskvašenu ledinu. Nikad nije saznao koliko je vremena ondje ležao. Kad je otvorio oči, oluja je još bješnjela, ali se razdanilo, pa je nekoliko metara ispred sebe opazio kućicu, koja kao da je bila nastanjena. Podigao se na koljena i započeo dugo, beskonačno puzanje do ulaznih vrata.18. U-505 okretala se u zamornom krugu, a njeni moćni dizel--strojevi polagano su brcktali dok se probijala kroz dubine poput sivog, bezubog morskog psa. Poručnik bojnog broda Werner Heer, njen zapovjednik, ispijao je ersatz-kavu i nastojao da ne zapali više nijednu cigaretu. Bio je dug dan i duga noć. Nije volio taj zadatak jer je bio borac, a nikakve borbe neće biti, a nije volio ni tihog oficira Abvvehra, podmuklih plavih očiju, koji je bio neželjen gost u podmornici. Čovjek iz obavještajne službe, major Wohl, sjedio je sučelice kapetanu. Taj čovjek nikad nije izgledao umorno, proklet bio. Te plave oči motrile su uokolo upijajući stvari, no njihov se izraz nikad nije mijenjao. Unatoč naporima podvodnog života, uniforma mu se nikad nije zgužvala; svakih deset minuta, na sekundu točno, palio je novu cigaretu i pušio je do opuška dugog pola centimetra. Heer bi prestao pušiti kako bi se mogao pozvati na pravila i zabranili Wohlu da uživa u duhanu, ali je i on sam bio previše strastven pušač. Heer nije nikada volio ljude iz obavještajne službe jer je uvijek imao osjećaj da skupljaju podatke o njemu. A nije volio raditi ni s Abvvehrom. Njegov je brod napravljen za borbu, a ne zato da se sakriva oko britanske obale, čeka i skuplja tajne agente. Činilo mu se da je prava ludost riskirati skupocjeni borbeni aparat, a o uvježbanoj posadi da i ne govorimo, zbog jednog jedinog čovjeka koji se čak možda neće ni pojaviti. Ispraznio je šalicu i napravio grimasu. - Prokleta kava - rekao je. - Užasna je. 182 Wohl mu je na trenutak uputio svoj bezizražajni pogled, a onda ga skrenuo. Ništa nije rekao. Heer se nemirno promeškoljio na sjedalu. Na mostu broda koračao bi gore-dolje, no podmorničari su navikli izbjegavati nepotrebne pokrete. - Znate, vaš čovjek neće doći po ovom vremenu - napomnuo je" Wohl je pogledao na sat. - Čekat ćemo do šest ujutro - kazao je mirno. Nije to bila naredba, jer Wohl nije mogao nareñivati Heeru, no golo izražavanje činjenice svejedno je bila uvreda višem oficiru. Heer je dobacio: - Prokletstvo! Na ovom brodu ja sam gospodar! - Obojica ćemo poslušati naredbe - rekao je Wohl. - Kao što znate, one dolaze od zaista visokog autoriteta. Heer je obuzdao srdžbu. Mladi je balavac, naravno, imao pravo. Hccr će poslušati naredbu. Kad se vrate u luku, prijavit će Wohla zbog insubordinacije. Neće se tu mnogo promijeniti: petnaestogodišnja služba u mornarici naučila je Heera da ljudi iz glavnog štaba imaju vlastite zakone. - Ako je vaš čovjek tako lud da noćas pokuša sreću, sigurno nije takav pomorac da bi preživio. Wohlov jedini odgovor bio je isti bezizražajni pogled. Heer je doviknuo radiotelegrafistu: - Weissman! - Ništa, gospodine. - Imam neugodan osjećaj da je mrmljanje koje smo čuli prije nekoliko sati bilo njegovo - dometnuo je Wohl. - Ako je bilo, bio je daleko od mjesta sastanka, gospodine -umiješao se radio-telegrafist. - Meni je to prije nalikovalo na munje.

- Ako nije bio on, onda ništa. Ako je bio, do sada se već udavio. - dodao je Heer. Glas mu je bio samozadovoljan. - Ne znate vi tog čovjeka - odvratio je Wohl, a ovaj put u njegovu glasu bilo je stanovite osjećajnosti. Heer je ušutio. Zvuk stroja malko se promijenio i činilo mu se da čuje slabo štropolanjc: pojača li se na putu kući, morat će se to u luci ispitati. Mogao bi to učiniti i ako se štropot ne nastavi, tek toliko da izbjegne drugo putovanje s nemogućim majorom Woh-lom. 183 Provirio je jedan mornar. - Kavu, gospodine? Heer je odmahnuo glavom: - Popijem li još malo, propisat ću kavu. - Ja hoću, molim vas - zatražio je Wohl i izvadio cigaretu. To je Heera ponukalo da pogleda na svoj sat. Šest sati i deset minuta. Lukavi major Wohl nije zapalio cigaretu, koju je uvijek pušio u šest, kako bi podmornicu zadržao ovdje još nekoliko minuta. Heer je rekao: - Uzmite kurs prema kući. - Trenutak - dobacio je Wohl. - Mislim da bismo prije nego što odemo trebali pogledali na površinu. - Ne ludujte - usprotivio Heer. Znao je da je sada na sigurnom tlu. - Shvaćate li kakva je gore oluja? Ne bismo mogli otvoriti vrata, a periskopom nećemo vidjeti dalje od nekoliko metara. - Kako možete znati iz ove dubine kakva je gore oluja? - Iz iskustva - rekao mu je Heer. - Onda barem pošaljite signal u bazu da im javite da naš čovjek nije uspostavio vezu. Možda će nam narediti da ostanemo ovdje. Heer je ljutilo uzdahnuo: - Iz ove dubine ne možemo uspostaviti radio-vezu s bazom. Wohlov mir napokon je uzdrman. - Zapovjednice Heer, najtoplije vam savjetujem da izañete na površinu i uspostavite radio-vezu s bazom prije nego što odemo s mjesta sastanka. Čovjek kojeg moramo pokupiti ima informacije koje su od životnog značenja za budućnost Reicha. Sam FUhrer čeka njegov izvještaj! Heer ga je pogledao: - Hvala vam, majore, što ste mi iznijeli svoje mišljenje -rekao je. - Punom snagom oba motora naprijed! - oštro je uzviknuo. Zvuk dvaju jednakih dizel-strojeva prešao je u grmljavinu i podmornica je počela ubrzavati. 184 Četvrti dio19. Kad se Lucy probudila, oluja koja se sinoć digla još je bjesnje-la. Oprezno se nagnula preko ruba kreveta da ne bi probudila Davida i podigla s poda svoj ručni sat. Tek je prošlo šest. Oko krova zavijao je vjetar. David je mogao i dalje spavati: malo će se posla danas moći obaviti. Pitala se nije li oluja noćas odnijela koji crijep s krova. Morat će provjeriti iz potkrovlja. No s time će morati pričekati dok David ne ode jer će se on inače ljutiti što nije njega zamolila da to učini. Izvukla se iz kreveta. Bilo je vrlo hladno. Toplo vrijeme u posljednjih nekoliko dana bilo je lažno ljeto, priprema za oluju. Sada je bilo hladno kao u studenom. Svukla je flanelastu spavaći-cu preko glave pa ubrzo uskočila u rublje, hlače i pulover. David se promeškoljio. Pogledala ga je: okrenuo se na drugu stranu, ali se nije probudio. Prešla je malo odmorište na stubama i pogledala u Joovu sobu. Trogodišnjak je prerastao kolijevku i prešao u krevet i često bi noću ispao iz njega, a da se pritom ne bi probudio. Jutros je bio u krevetu i spavao na leñima širom otvorenih usta. Lucy se nasmiješila. Divno je izgledao dok spava. Tiho je sišla niz stube, pitajući se načas što li ju je tako rano probudilo. Možda je Jo zaječao ili ju je uznemirilo zavijanje oluje. Kleknula je pred ognjište, zasukala rukave pulovera i počela pripremati vatru. Dok je mela rešetku, fućkala je napjev koji je čula na radiju, Jesi ili nisi moja draga?. Prekapala je po pepeluodabirući najveće komade zapretanog ugljena da na njima naloži današnju vatru. Suha paprat služila je za potpalu, a zatim je došlo drvo, pa na njega ugljen. Ponekad bi upotrijebila samo drvo, ali pri ovakvom vremenu ugljen je bio bolji. Ognjište je nekoliko trenutaka zastrla listom iz novina kako bi dimnjak bolje povukao. Kad ga je maknula, drvo je gorjelo, a ugljen se žario. Smotala je papir i spremila ga za sutra ispod posude za ugljen. Plamen će uskoro ugrijati kućicu, a dotle će dobro doći šalica vrućeg čaja. Lucy je otišla u kuhinju i stavila čajnik na električno kuhalo. Na pladanj je stavila dvije šalice, a zatim pronašla Davidove cigarete i pepeljaru. Skuhala je čaj, natočila ga u šalice i ponijela pladanj preko predsoblja do stuba. Jednom je nogom bila na najnižoj stepenici kad je začula kucanje. Zastala je, namrštila se, zaključila da to vjetar nečim klopara, pa je zakoračila na slijedeću stepenicu. Zvuk se ponovio. Kao da netko kuca na ulazna vrata.

Naravno, to je bilo smiješno. Nema nikoga tko bi kucao na vrata - osim Toma, a on uvijek ulazi na kuhinjska vrata i nikada ne kuca. Kucanje se ponovilo. Tek da udovolji svojoj znatiželji sišla je sa stepenica i balansirajući pladnjem u jednoj ruci otvorila ulazna vrata. Od zaprepaštenja je ispustila pladanj. Čovjek je pao u predsoblje oborivši je na pod. Vrisnula je. Prestrašila se samo na trenutak. Neznanac je ležao potrbuške pokraj nje na podu predsoblja očito nesposoban da bilo koga napadne. Odjeća mu je bila sva mokra, a ruke i lice bili su od hladnoće bijeli poput kamena. Lucy je ustala. David je na turu skliznuo niza stube i upitao: - Što je? Što je? - On - rekla je Lucy i pokazala prstom. David je u pidžami došao do dna stuba i podigao se u svoja kolica. - Ne vidim zbog čega treba vrištati - kazao je. Dovezao se bliže i zagledao u čovjeka na podu. - Oprosti. Uplašila sam se. - Sagnula se, primila čovjeka za nadlaktice i odvukla ga u dnevnu sobu. David ju je slijedio. Čovjeka je polegla ispred vatre. David je zamišljeno piljio u besvjesno tijelo. - Odakle je samo taj jadnik došao? - upitao je. - Mora da je mornar koji je doživio brodolom. 188 - Naravno. Ali nosio je radničku, a ne mornarsku odjeću, primijetila je Lucy. Pomno ga je promatrala. Bio je to prilično krupan muškarac, duži od saga pred kaminom koji je imao preko metar i osamdeset centimetara, snažnog vrata i širokih ramena. Lice mu je bilo energično i finih crta, visoka čela i duge čeljusti. Mogao bi biti lijep, pomislila je, da nije tako sablasno blijed. Neznanac se pomaknuo i otvorio oči. Isprva je izgledao sraho-vito preplašeno, poput dječarca koji se budi u nepoznatoj okolini; no vrlo brzo se opustio, osvrnuo se oko sebe pogledavši kratko i oštro Lucy, Davida, prozor, vrata i vatru. - Moramo mu skinuti odjeću. Davide, donesi pidžamu i kućni ogrtač - napomenula Lucy. David se odvezao, a Lucy je kleknula do neznanca. Prvo mu je svukla visoke cipele i čarape. Činilo se kao da mu se u pogledu zaiskrilo veselje dok ju je promatrao. No kad mu je htjela skinuti jaknu, prekrižio je ruke na prsima kao da se brani. - Umrijet ćete od upale pluća, ako ostanete u toj odjeći, -rekla je najobzirnije što je mogla. - Dajte da vam je skinem. - Mislim da se ne poznajemo dovoljno. Uostalom, nismo se upoznali - primijetio je neznanac. Bilo je to prvi put da je progovorio. Njegov glas bio je tako samosvjestan, a njegove riječi tako birane da se Lucy glasno nasmijala toj oprečnosti s njegovim užasnim izgledom. - Samo smatram da muškarac treba sačuvati stanovitu tajnovitost. - Široko se nasmiješio, no osmijeh je odjednom nestao a oči su mu se zatvorile od boli. David se vratio s Čistom pidžamom preko ruke. - Čini se da se vas dvoje već vrlo lijepo slažete - rekao je. - Moral ćeš ga ti skinuti - rekla je Lucy. - Meni ne da. Davidov pogled bilo je teško protumačiti. Neznanac je kazao: - Moći ću sam, hvala... ako to s moje strane nije previše neljubazno. - Kako želite - rekao je David. Bacio je odjeću na stolac i izvezao se. - Skuhat ću još čaja - kazala je Lucy polazeći za njim. Zatvorila je sa sobom vrata dnevne sobe. U kuhinji je David već punio čajnik dok mu se zapaljena ciga189reta njihala meñu usnama. Lucy je brzo u predsoblju pospremila polupane šalice pa mu se pridružila. - Prije pet minuta uopće nisam bio siguran da je momak živ, a sada se sam oblači - napomenuo je David. Lucy je bila zauzeta oko čajnika. - Možda se samo pretvarao. - Ideja da ga ti svlačiš sigurno je pridonijela njegovom brzom oporavku. - Ne mogu vjerovati da netko može biti tako stidljiv. - Tvoj vlastiti nedostatak na tom području može te dovesti do toga da potcijeniš njegovu snagu kod drugih. Lucy je zveckala šalicama. - Obično prije doručka nisi zajedljiv i neurotičan. Osim toga kako neko područje može imati snagu? - Hvatanje za riječ uvijek ti je posljednja obrana. - David je ugasio opušak u sudoperu. Lucy je nalila k i puču vodu u čajnik. - Hajde da se danas ne svañamo. Za promjenu, imamo nešto zanimljivije. - Uzela je pladanj i otišla u dnevnu sobu. Neznanac je zakopčavao gornji dio pidžame. Kad je ulazila, okrenuo joj je leda. Spustila je pladanj i natočila čaj. Kad se ponovo okrenula, bio je u Davidovom kućnom ogrtaču.

- Vrlo ste ljubazni - rekao je. Otvoreno ju je pogledao. Zaista ne izgleda kao neki stidijivko, pomislila je Lucy. Ali, bio je nekoliko godina stariji od nje - moglo mu je biti četrdeset, nagañala je. Možda bi se time moglo sve objasniti. Iz časa u čas sve je manje ličio na brodolomca. - Sjednite uz vatru - rekla je. Dodala mu je šalicu čaja. - Nisam siguran da mogu držati tanjurić - napomenuo je. -Prsti mi ne funkcioniraju. - Primio je šalicu ukočenim rukama, pridržavajući je dlanovima, a zatim ju je oprezno prinio usnama. Ušao je David i ponudio mu cigaretu. Odbio je. Neznanac je ispio čaj. - Gdje sam? - upitao je. - Ovo se zove Olujni otok - odgovorio je David. Činilo se da je čovjeku laknulo. - Pomislio sam da me oluja bacila natrag na kopno. David ga primi za noge i okrene ga prema vatri da bi ugrijao gola stopala. - Vjerojatno vas je oluja bacila u zaljev - primijetio je. -Obično je tako. Tako je i nastalo žalo. Ušao je Jo, pospanog pogleda, vukući svoju igračku, jednoru-kog pandu, koji je bio velik kao i on sam. Kad je spazio neznanca, potrčao je do Lucy i sakrio lice. - Prestrašio sam vašu curicu - nasmiješio se čovjek. - To je dečko. Moram ga ošišati. - Lucy je podigla Joa u krilo. - Oprostite. - Neznančeve su se oči opet sklopile i on se zaljuljao u stolcu. Lucy je ustala i stavila Joa na sofu. - Davide, moramo jadnog čovjeka smjestiti u krevet. - Samo trenutak - rekao je David. Dovezao se bliže čovjeku. -Je li moguće da ima još preživjelih? - upitao je. Čovjek je podigao glavu. - Bio sam sam - promrmljao je. Bio je na rubu snage. - Davide... - počela je Lucy. - Samo još jedno pitanje: jeste li o svojoj ruti obavijestili Obalnu stražu? - Ma je li to važno? - rekla je Lucy. - Važno je, jer ako jest, moglo bi se desiti da sada neki ljudi izlažu svoje živote na moru tragajući za njim, a mi im možemo javiti da je on na sigurnom. Čovjek je polako rekao: - Ni-isam. - Dosta! - dobacila je Lucy Davidu. Kleknula je pred čovjeka. - Možete li se popeti na kat? Kimnuo je i polako ustao. Lucy je prebacila njegovu ruku preko svojih ramena i počela ga odvoditi. - Smjestit ću ga u Joov krevet - rekla je. Išli su stepenicu po stepenicu, zastajkujući na svakoj. Kad su stigli na vrh, ono malo boje što je vatra vratila u čovjekovo lice ponovno je nestalo. Lucy ga je povela u manju spavaću sobu. Srušio se na postelju. Lucy ga je pokrila, dobro ga umotala u pokrivače i izašla iz sobe zatvorivši tiho vrata. Olakšanje je preplavilo Fabera poput plime. U posljednjih nekoliko minuta morao je uložiti nadljudski napor da zadrži kontrolu nad sobom. Osećao se slabo, utučeno i bolesno. Kad su se otvorila ulazna vrta, dopustio je sebi da načas klone. Opasnost je nastupila kad ga je lijepa djevojka počela razodijeva-ti, a on se sjetio kutijice sa filmom koju je pričvrstio na prsa. Razmišljanje o tome vratilo mu je na neko vrijeme budnost. 190 191Takoñer se plašio da bi mogli pozvati hitnu pomoć, ali to nisu spominjali: možda je otok premalen da bi imao bolnicu. Barem nije na kopnu - ondje ih ne bi mogao spriječiti da prijave brodolom. Ipak, prema muževljevim pitanjima zaključio je da zasad ništa neće prijaviti. Faber nije imao snage da razmišlja o budućim opasnostima. Činilo se da je na sigurnom, a to je bilo posve dovoljno. Za sada, bilo mu je toplo, bio je na suhom i bio je živ, a krevet je bio mekan. Preokrenuo se i proučio sobu: vrata, prozor, dimnjak. Navika da bude oprezan prevladavala je u njemu sve, samo ju je smrt mogla nadvladati. Zidovi su bili ružičasti, kao da se bračni par nadao da će dobiti djevojčicu. Na podu je bio vlak i vrlo mnogo slikovnica. Bilo je to sigurno, domaće mjestašce: dom. On je bio vuk u ovčjem toru, ali šepav vuk. Sklopio je oči. Usprkos iscrpljenosti, morao se siliti da se opusti, mišić po mišić. Glava mu se potpuno ispraznila od misli i on je zaspao. Lucy je probala zobenu kašu i dodala još malo soli. Navikli su na ovakvu kašu kakvu sprema Tom, na škotski način, bez šećera. Nikad više neće praviti slatku zobenu kašu, pa ni onda kad šećera opet bude u izobilju i kad više ne bude racioniran. Smiješno je kako se čovjek navikava na stvari kad je na to prinuñen: crni kruh, margarin i slana zobena kaša.

Napunila je tanjure i obitelj je sjela za doručak. Jo je nalio mnogo mlijeka da bi ohladio svoju kašu. David je ovih dana jeo goleme količine, a nije se debljao: mnogo je vremena provodio na zraku. Pogledala je njegove ruke na stolu. Bile su grube i tamnosmeñe, ruke fizičkog radnika. Zamijetila je neznančeve ruke. Prsti su mu bili dugi, koža bijela i puna krvlju podlivenih masnica. Očito nije bio navikao na grube poslove koje obavlja posada broda. - Danas nećeš puno napraviti. Čini se da oluja ne jenjava -primijetila je Lucy. - Nema veze - progunñao je David. - Za ovce se moram pobrinuti, bez obzira na vrijeme. - Gdje ćeš biti? - Na Tomovom kraju. Otići ću tamo džipom. 192 - Mogu li i ja? - upitao je Jo. - Ne danas - rekla mu je Lucy. - Vani je previše mokro i hladno. - Ali meni se ne sviña onaj čovjek. Lucy se nasmiješila. - Ne govori gluposti. Neće nam učiniti ništa nažao. Toliko je bolestan da se jedva kreće. - Tko je on? - Ne znamo kako se zove. Doživio je brodolom i moramo se pobrinuti za njega dok se ne oporavi toliko da se može vratiti na kopno. Vrlo je zgodan čovjek. - Je li to moj ujak? - On je samo stranac, Jo. Pojedi to! Jo je bio razočaran. Jednom je upoznao jednog ujaka. Za njega su ujaci bili ljudi koji su mu davali slatkiše, koje je volio, i novac, s kojim nije znao što bi učinio. David je završio s doručkom i navukao kišnu kabanicu. Bio je to komad odjeće sličan šatoru, s rukavima i otvorom za glavu, a pokrivao je i njega i najveći dio kolica. Na glavu je stavio mornarski šešir koji pokriva glavu i zatiljak i svezao ga ispod brade. Poljubio je Joa, i Lucy rekao zbogom. Trenutak-dva kasnije čula je kako pali džip. Prišla je prozoru da gleda kako se David odvozi u kišu. Stražnji kotači vozila klizali su po blatu. David će morati pripaziti. Okrenula se Jou koji je rekao: - Ovo je pas. - Od kaše i mlijeka pravio je na stolnjaku sliku. Lucy ga je udarila po ruci govoreći: - Kakav strašan nered! Dječakovo je lice poprimilo ljutit, mrk izraz, a Lucy je pomislila kako dječak nalikuje na oca. Bili su iste tamne puti i gotovo crne kose, a oba su se nekako povlačila u sebe kad su bili ljuti. No Jo se mnogo smijao; hvala Bogu, nešto je naslijedio i od Lucyne obitelji. Jo je njezin zamišljeni pogled pogrešno protumačio kao srdžbu, pa je dometnuo: - Oprosti. Umila ga je nad kuhinjskim slivnikom, a zatim je sklonila posuñe od doručka, razmišljajući o neznancu gore u sobi na katu. Sada, kad je neposredna kriza prošla i kad je znala da čovjek neće umrijeti, zaokupila ju je radoznalost. Tko je on? Odakle je? Što je radio po oluji? Ima li obitelj? Zašto ima radničko odijelo, 193činovničke ruke, a govori kao da je iz okolice Londona? Bilo je to prilično uzbudljivo. Palo joj je na um da ga ne bi, da je živjela negdje drugdje, tako spremno prihvatila kad se iznenada pojavio. Pretpostavljala je da bi mogao biti vojni bjegunac, zločinac ili čak bjegunac iz zarobljeničkog logora. No živeći na otoku, čovjek zaboravlja da ostala ljudska bića mogu biti opasna, a ne druželjubiva. Vidjeti novo lice bilo je tako ugodno da se bilo kakva sumnja činila čistom nezahvalnošću. Možda je ona - nezgodne li misli - više od većine ljudi sklona da srdačno primi privlačnog muškarca... Odagnala je tu misao. Glupost, glupost. Bio je tako umoran i bolestan da uopće nikoga nije mogao ugroziti. Čak i na kopnu, tko bi mogao da ga ne primi, onako pokislog i onesviještenog? Kad mu bude bolje, moći će ga ispitati, pa ako njegovo objašnjenje ne bude zadovoljavajuće, moći će obavijestiti kopno radio-vezom iz Tomove kućice. Kad je svršila s pranjem, odšuljala se na kat da ga pogleda. Spavao je licem prema vratima, a kad je provirila, istog trena je otvorio oči. U njima je opet bio onaj prvotni bljesak straha. - Sve je u redu - prošaptala je Lucy. - Samo provjeravam je li s vama sve u redu. Zažmirio je ne rekavši ništa. Ponovo je sišla u prizemlje. I ona i Jo obukli su mornarske kišne kabanice i gumene čizme, pa su izišli. Kiša je i dalje lijevla kao iz kabla, a vjetar je bio strahovit. Pogledala je na krov: ispalo je nekoliko crepova. Pognuvši se prema vjetru, krenula je ka vrhu stijene. Čvrsto je držala Joa za ruku: vjetar bi ga lako mogao odnijeti. Nakon dvije minute požalila je što nije ostala unutra. Kiša se slijevala pod ovratnik kabanice i preko rubova čizama i Lucy je bila posve mokra. Mora da je tako bilo i s Joom, ali sada kad su se ionako već smočili, mogli su biti mokri još neko vrijeme. Lucy je željela otići do plaže. Meñutim, kad su dospjeli do vrha uspona, shvatila je da je to nemoguće. Uski drveni nogostup bio je klizav od kiše, a po ovom vjetru mogla bi izgubiti ravnotežu i pasti, sunovratiti se dvadesetak metara do plaže. Morala se zadovoljiti gledanjem.

A imalo se što vidjeti. Golemi valovi, svaki veličine manje kuće, valjali su se brzo, jedan za drugim. Prelazeći plažu, val bi se digao još više, njegova 194 bi se krijesta kovrčala poput upitnika, da bi se bijesno bacio o podnožje stijene. Preko vrha stijene dizali su se gusti oblaci vodene prašine, pa je Lucy žurno morala uzmaknuti dok je Jo cičao od oduševljenja. Lucy je smijeh sina mogla čuti samo zato šio joj je dječak skočio u naručaj, pa su mu usta sada bila blizu njena uha: huk vjetra i mora zaglušio je udaljenije zvukove. Bilo je nečeg silno uzbudljivog u promatranju valova koji su pljuštali, valjali se i bijesno grmjeli, u tome što stoji malko preblizu ruba stijene, što se osjeća istodobno ugroženom i sigurnom, drhti od studeni, a ipak se znoji od straha. Bilo je to doista uzbudljivo, a u Lucvnom je životu bilo tako malo uzbuñenja. Baš se htjela vratiti, brinući o Joovom zdravlju, kad je ugledala brodić. Naravno, to više nije bio brodić; upravo je to bilo šokantno. Preostale su samo velike grede trupa i kobilica. To je bilo razasuto po grebenima ispod stijene poput pregršti poispadalih šibica. To je morao biti veliki brodić, primijetila je Lucy. Jedan je čovjek mogao njime upravljati, ali ne lako. A šteta koju je more izazvalo na tom djelu čovjekovih ruku bila je užasna. Teško je bilo pronaći dva komada drveta koja su se još držala zajedno. Kako je, zaboga, neznanac odavde izašao živ? Zadrhtala je pri pomisli na to što bi oni valovi i oni grebeni mogli učiniti s ljudskim tijelom. Jo je zamijetio iznenadnu promjenu raspoloženja pa joj je rekao u uho: - Idemo kući, odmah. Brzo se okrenula od mora i blatnom stazom požurila u kućicu. Kad su opet bili u kući, svukli su mokre kabanice i objesili ih u kuhinju da se osuše. Lucy se popela na kat i ponovo pogledala neznanca. Ovaj put nije otvorio oči. Činilo se da vrlo mirno spava, no ona je ipak imala osjećaj da se bio probudio i prepoznao njen korak na stubama pa zažmirio prije nego što je otvorila vrata. Pripremila je toplu kupelj. Ona i dječak bili su pokisli do kože. Svukla je Joa i stavila ga u kadu, a onda je prepustivši se trenutačnom porivu - skinula svoju odjeću i ušla za njim. Toplina je bila predivna. Zažmirila je i opustila se. To je takoñer bilo divno: biti u kući, osjećati toplinu, dok oluja neumorno udara o čvrste kamene zidove. Odjednom je život postao zanimljiv. U jednoj noći desila se oluja, brodolom i pojavio se tajanstveni čovjek, i to nakon trogo195dišnje dosade. Ponadala se da će se neznanac uskoro probuditi kako bi saznala sve o njemu. Bilo je vrijeme da počne spremati ručak. Imala je nešto janjećih prsa za gulaš. Izašla je iz kupelji i lagano se obrisala. Jo se igrao sa svojom igračkom za kupanje, sasvim izgriženom gumenom mačkicom. Lucy se pogledala u zrcalo ispitujući bjelkaste strije koje joj je trudnoća ostavila na trbuhu. Polako su nestajale, no nikad neće posve nestati. Ipak, izgledala bi bolje kad bi pocrnila po cijelom tijelu. Nasmiješila se sama za se, pomislivši: Za to se stvarao ovdje pruža prava prilika! Osim toga, koga zanima njen trbuh? Nikog, osim nje same. - Mogu li ostati još malo? - upitao je Jo. To "još malo" bila je njegova fraza, a mogla je značiti čak i pola dana. - Samo dok se obučem. - odgovorila je Lucy. Objesila je ručnik na vješalicu i pošla prema vratima. Na vratima je stajao neznanac i promatrao je. Zurili su jedno udrugo. Čudno je bilo - mislila je Lucy kasnije - da se nije nimalo uplašila. Bilo je to zbog načina na koji ju je gledao: u njegovom izrazu nije bilo nikakve prijetnje, ničega razvratnog, nikakva značajna smijuljenja, nikakve požude. Nije gledao njen pubis, pa ni grudi, nego njeno lice - gledao joj je u oči. Uzvratila je pogled, malko zatečena, ali ne i zbunjena, dok se samo djelićem svijesti pitala zašto ne cikne, pokrije se rukama i zalupi mu vrata. Nešto mu je, konačno, navrlo u oči - možda je to samo uobra-žavala, ali vidjela je divljenje, slabašni treptaj iskrene vedrine i trag tuge, a onda je čarolija nestala, okrenuo se i vratio u svoju spavaću sobu, zatvorivši vrata. Trenutak kasnije Lucy je čula kako su zacviljele opruge kad se svom težinom svalio u krevet. I bez ikakvog pravog razloga osjetila se strahovito krivom. 20. Percival Godliman je odlučio sada upotrijebiti sva raspoloživa sredstva. Svaki je policajac u Ujedinjenom Kraljevstvu dobio po jedan primjerak Faberove fotografije, a otprilike polovica svih snaga bila potpuno uključena u potragu. U gradovima su provjeravali hotele i pansione, željezničke i autobusne kolodvore, kavane i trgovačke centre, mostove, podvožnjake i ruševine od bombardiranja u kojima su stanovale skitnice. U pokrajini su zagledali u štagljeve i silose, prazne kućice i razrušene dvorce, guštike, čistine i kukuruzišta. Fotografiju su pokazivali prodavačima karata na kolodvoru, osoblju benzinskih stanica, radnicima na trajektu i u stanicama za naplatu cestarine. Pretražili su sve putničke luke i aerodrome, a na ploči svake pasoške kontrole bila je pričvršćena Faberova fotografija. Policajci su mislili da tragaju za običnim ubojicom.

Policajac iz ulične patrole je znao da je čovjek s fotografije nožem ubio dvoje ljudi u Londonu. Starješine su znale malo više: da je jedno umorstvo bilo seksualni napad, drugo naizgled bez motiva, a treće - za koje njihovi ljudi nisu trebali znati - bilo je neobjašnjiv ali okrutan napad na nekog vojnika u vlaku na liniji Euston-Liverpool. Samo su šefovi i nekoliko oficira u Scotland Yardu znali da je vojnik privremeno bio u službi M15 te da su sva umorstva na neki način bila povezana sa Službom sigurnosti. Novinari su takoñer mislili da je to običan lov na ubojicu. Dan nakon što je Godliman objasnio detalje, većina novina je objavila priču u kasnijim izdanjima - u prva izdanja za Škotsku, Ulster 196i Sjeverni Wales nije uspjelo ući, pa se u tim izdanjima pojavila skraćena verzija dan kasnije. Žrtvu iz Stockwella identificirali su kao radnika kojemu su dali lažno ime i neodreñeno londonsko porijeklo. Godliman je u izjavi za štampu povezao to umorstvo sa smrću gospoñe Une Garden iz 1940. godine, ali je bio vrlo neodreñen što se tiče prirode te veze. Rekao je da je oružje kojim su počinjena ubojstva bio bodež. Dva liverpulska lista vrlo su brzo doznala za tijelo u vlaku i oba su se pitala je li u to upleten londonski ubojica s bodežom. Oba su se raspitala kod liverpulske policije. Šef policije nazvao je urednike obaju listova. Nijedne novine nisu objavile taj izvještaj. Uhapšeno je ukupno sto pedeset i sedam visokih tamnih muškaraca za koje se sumnjalo da su Faber. Svi osim dvadeset i devetorice imali su dokaze da uopće nisu mogli počiniti ta umorstva. Istražitelji iz MI5 razgovarali su s dvadeset i devetoricom. Dvadeset sedmorica pozvala su se na roditelje, roñake i susjede koji su potvrdili da su roñeni u Britaniji i da su ondje živjeli dvadesetih godina kada je Faber bio u Njemačkoj. Preostalu dvojicu priveli su u London i ponovo ispitivali. Ovaj put ispitivao ih je Godliman. Obojica su bili neženje, živjeli su sami, bez ikakvih živih roñaka i stalno su mijenjali mjesto stanovanja. Prvi je bio dobro odjeven samosvjestan čovjek koji je neuvjerljivo tvrdio kako živi putujući zemljom i radeći razne fizičke poslove. Godliman je objasnio da traži njemačkog špijuna i da ima - što policija nema - moć da bilo koga zatvori za cijelo vrijeme trajanja rata a da nikome za to ne polaže račune. Štoviše, dodao je, uopće ga ne zanimaju obični sitni grijesi, a svaka informacija koju dobije tu u Ministarstvu rata strogo je povjerljiva i neće ići dalje. Zatvorenik je smjesta priznao da je varalica i dao je adrese devetnaest starijih žena kojima je u protekla tri tjedna na preva-ru izmamio njihov starinski nakit. Godliman ga je predao policijiNije osjećao nikakvu obavezu da bude pošten prema profesionalnom lažljivcu. I drugi osumnjičenik popustio je pred Godlimanom. Njegova je tajna bila da uopće nije neženja, i to već poodavno. Imao je ženu u Brightonu. I u Solihullu i Birminghamu. I u Colchesteru, 198 Newburyju i Exeteru. Svih pet žena su kasnije u toku dana predočile vjenčane listove. Bigamist je otišao u zatvor čekajući sudski postupak. Godliman je spavao u svom uredu, a lov se nastavio. Bristol, Temple Meads, željeznički kolodvor: - Dobro jutro, gospoñice. Hoćete li pogledati ovo, molim vas. - Hej, djevojke, policajac će nam pokazati sličice! - Nemojte tratiti vrijeme nego mi samo recite jeste li ga vidjeli. - O-oh, baš je zgodan! Da bar jesam! - Ne biste to poželjeli da znate što je učinio. Doñite sve da ga pogledate, molim vas. - Nikad ga nisam vidjela. - Ni ja. - Ni ja. - Ni ja. - Kad ga uhvatite, upitajte ga želi li upoznati zgodnu mladu djevojku iz Bristola. - Čujte, djevojke ... ne znam... Zar samo zato što vam dadu hlače i posao nosača mislite da se trebate ponašati poput muškaraca... Trajekt za Woolwich: - Gadan dan, policajce. - Dobro jutro, kapetane. Rekao bih da je gore na otvorenom moru. - Mogu li vam pomoći? Ili samo prelazite rijeku? - Želio bih da pogledate jedno lice, kapetane. - Da stavim naočale. O, ne brinite, vidim koliko treba da upravljam brodom. Naočale trebam za bliže stvari. Da vidimo... - Sjećate li-se? - Žao mi je, policajce. Ne znači mi ništa. - Pa javite mi ako ga vidite. - Svakako. - Bon voyage! 199Leak Street, broj 35, London El:

- Narednik Riley! Kakvo ugodno iznenañenje! - Ne budi drska, Mabel. Koga imaš ovdje? - Sve same ugledne goste, narednice. Pa poznaš me. - Poznam te vrlo dobro. Zato i jesam ovdje. Je li kojim slučajem netko od tvojih lijepih uglednih gostiju bjegunac? - Otkad regrutiraš za vojsku? - Ne regrutiram, Mabel. Tražim jednog nitkova pa ako je ovdje, vjerojatno ti je rekao da je bjegunac. - Gledaj, Jack, ako ti kažem da ovdje nema nikoga koga ne poznajem, hoćeš li otići i prestati me gnjaviti? - Zašto da ti vjerujem? - Zbog 1936. - Tada si bolje izgledala, Mabel. -1 ti, Jack. - Predajem se... To je bezobziran ubojica. Ako momak doñe ovamo, javi se, u redu? - Obećavam. -1 ne gubi vrijeme. - U redu! - Mabel... Nožem je zaklao ženu tvojih godina. Samo te upozoravam. - Znam. Hvala. - Pa-pa. - Čuvaj se, Jacko. Billova gostionica na glavnoj cesti pokraj Bagshota: - Molim čaj, Bili. Dva šećera. - Dobro jutro, policajce Pearson. Gadan dan. - Što imaš na jelovniku, Bili... oblutke iz Portsmoutha? - Pecivo s maslacem i grožñicama, kao što dobro znaš. - Oh! Onda ću uzeti dva. Hvala... Slušajte, dečki. Svi koji žele da im pregledam kamion od vrha do dna neka odmah iziñu... To je bolje. Pogledajte ovu sliku, molim vas. - Zbog čega ga gonite, policajce? Zbog vožnje biciklom bez svjetla? - Nemoj se šaliti, Harry! Pošalji fotografiju naokolo. Je li netko povezao ovog momka? - Ja ne. -Ne. - Žao mi je, policajce. - Nikad ga nisam vidio. - Hvala, dečki. Ako ga vidite, javite. Zdravo. - Policajce? - Da, Bili? - Nisi platio pecivo. - Zapljenjujem ga kao dokazni materijal. Zdravo! Smethwickova garaža, Carlisle: - Dobro jutro, gospoñice. Kad budete imali malo vremena... - Odmah ću doći, policajce. Samo da poslužim ovog gospodina... Dvadeset i šest penija, molim vas. Hvala. Zbogom! - Kako ide posao? - Užasno, kao obično. Čime vas mogu poslužiti? - Možemo li na trenutak ući u ured? - Aha, hajdemo... E, pa, onda? - Pogledajte ovu fotografiju i recite mi jeste li tog čovjeka nedavno poslužili. - Pa, ako jesam, lako ću se sjetiti. Nije baš da nam kupci navaljuju u gomilama... ooh! Znate mislim da sam ga poslužila! - Kada? - Prekjučer ujutro. - Jeste li potpuno sigurni? - Pa... bio je nešto stariji nego na fotografiji, ali sam prilično sigurna. - Što je vozio? - Neki sivi automobil. Ne razumijem se baš u marke automobila, ovo je zapravo posao mog muža, ali on je sada u mornarici. - Onda recite, kako je izgledao taj auto? Sportska kola? Limuzina? - Bio je star s pomičnim platnenim krovom. Dvosjed. Sportski. Na nogostupu je imao pričvršćen pomoćni rezervoar za benzin, pa sam i njega napunila. - Sjećate li se što je čovjek imao na sebi?

- Ne baš. Radno odijelo, mislim. - Bio je visok? - Da, viši od vas. - Dovraga, mislim da je to on! Imate li telefon...? 200 201William Duncan imao je dvadeset i pet godina, bio je visok metar i sedamdeset sedam centimetara, težak sedamdeset kilograma i zdrav kao dren. Takvim ga je održao život na otvorenom i potpuna nezainteresiranost za duhan, piće, dugo bdjenje i razvratan život. Pa, ipak, nije bio u oružanim jedinicama. Sve do osme godine izgledao je poput normalnog djeteta, možda malo zaostalog, a onda mu se mozak jednostavno prestao razvijati. Nitko se nije sjećao nikakve traume ili tjelesnog oštećenja kojima bi se objasnio iznenadan slom. Zapravo, prošlo je nekoliko godina prije nego što je itko primijetio da nešto ne valja jer je s deset godina bio tek pomalo zaostao, a s dvanaest samo malo tup, no u petnaestoj je bio očito glup, a u osamnaestoj su ga znali kao Blesavog Willieja. Njegovi roditelji pripadali su nekoj opskurnoj fundaaientali-stičkoj vjerskoj sekti čiji se članovi nisu smjeli vjenčati izvan Crkve (što može, ali ne mora imati veze s Williejevom slaboum-nošću). Molili su se za njega, naravno, ali su ga odveli i specijalistu u Stirling. Liječnik, postariji čovjek, obavio je neka ispitivanja i tada im je, gledajući ih iznad svojih zlatom uokvirenih naočala, rekao da je dječak u mentalnoj dobi od osam godina i da mu se razum uopće više neće razvijati. Nastavili su se moliti za njega, ali su predmnijevali da im je tu nesreću poslao Gospod da ih iskuša pa su se pobrinuli da Willijeva duša bude spašena i jedva su čekali dan kad će se s njim, tada zdravim, sresti u raju. U meñuvremenu, potrebno mu je bilo zaposlenje. Osmogodišnjak može čuvati krave, a čuvanje krava ipak je posao, pa je Blesavi Willie postao kravar. Automobil je spazio prvi put dok je čuvao krave. Pretpostavio je da su u njemu ljubavnici. Willie je znao za ljubavnike. To jest, znao je da ljubavnici postoje i da na mračnim mjestima kao što su grmlje, kina i automobili čine stvari koje se ne smiju spomenuti; o njima se stoga ne govori. Zato je brzo potjerao krave pokraj grma iza kojeg je bio parkiran dvosjed morris cowley iz 1924. godine (poznavao je automobile kao i svaki osmogodišnjak) i svim silama se trudio da ne pogleda unutra kako ne bi počinio grijeh. Odveo je svoje malo stado u staju na mužu, otišao kući zaobilaznim putem, večerao, pročitao ocu jedno poglavlje iz Levitskog zakonika - naglas i pomno - a zatim otišao u krevet i sanjao o ljubavnicima. Automobil je ostao na istom mjestu i sutradan navečer. Usprkos svoj svojoj prostodušnosti Willie je znao da ljubavnici ne rade ono, što god to bilo dvadeset i četiri sata bez prekida. Ovaj put je otišao ravno do automobila i pogledao unutra. Vozilo je bilo prazno. Zemlja ispod motora bila je crna i umrljana ugljem. Willie je smislio novo objašnjenje: automobil se pokvario, a vozač ga je napustio. Nije mu palo na pamet da se upita zbog čega je automobil bio napola sakriven u grmu. Kad je stigao u staju, rekao je gazdi što je vidio. - Jedan automobil u kvaru nalazi se na puteljku uz glavnu cestu. Gazda je bio krupan čovjek gustih obrva boje pijeska koje bi se spojile dok je razmišljao. - Zar nije bilo nikoga u blizini? - Ne... a bio je tamo i jučer. - Zašto mi to onda nisi rekao jučer? Willie je pocrvenio. - Mislio sam da su, možda... ljubavnici. - Oh. - Farmer je shvatio da Willie ne izigrava nego da mu je zaista neugodno. Potapšao je mladića po ramenu. Dobro, hajde kući i pusti da se ja za to pobrinem. Nakon mužnje farmer je sam otišao pogledati. Njemu je palo na pamet da se upita zbog čega je automobil napola sakriven. Čuo je za londonskog ubojicu s bodežom i premda nije brzopleto zaključio da je ubojica napustio automobil, ipak je pomislio da možda postoji veza izmeñu tog automobila i onog ili nekog drugog zločina. Stoga je poslije večere poslao svog najstarijeg sina da odjaše u selo i telefonira policiji u Stirling. Policija je stigla prije nego što se farmerov sin vratio iz sela. Bilo ih je najmanje desetak i svi su neprestano pili čaj. Farmer i njegova žena probdjeli su pola noći poslužujući ih. Pozvali su Blesavog Willicja da opet ispriča što je vidio; on je ponovio da je prvi put spazio automobil prethodne večeri, i opet se zacrvenio kad je objašnjavao da je pomislio da su u njemu ljubavnici. Sve u svemu, bila im je to najuzbudljivija ratna noć. Te se večeri Percival Godliman spremao da provede četvrtu uzastopnu noć u uredu pa je otišao kući da se okupa, presvuče i spakira. !

202 203Imao je stan s plaćenom uslugom čišćenja u jednoj četvrti u Chelseaju. Bio je to malen stan iako dovoljno velik za samca, a bio je čist i uredan, osim radne sobe u koju čistačica nije smjela ulaziti, pa su zbog toga po toj sobi bile razbacane knjige i papiri. Sav je namještaj bio predratni, naravno, no bio je prilično dobro odabran pa je stan izgledao udobno. U dnevnoj sobi bili su kožnati klupski naslonjači i gramofon, a kuhinja je bila puna rijetko korištenih kućanskih aparata. Dok se kada punila, zapušio je cigaretu - u posljednje vrijeme bio je na njih navikao, s lulom je trebalo toliko petljati - i promatrao svoju najdragocjeniju imovinu: sliku koja je prikazivala mračan i fantastičan srednjovjekovni prizor, vjerojatno djelo Hieronvmusa Boscha. Bila je to obiteljska baština i Godliman je nikad nije prodao, čak i kad je trebao novac, jer ju je volio. U kadi je razmišljao o Barbari Dickens i njezinu sinu Peteru. Nikome nije pričao o njoj, čak ni Bloggsu, iako se upravo spremao da je spomene dok su razgovarali o ponovnoj ženidbi, ali je baš tada upao pukovnik Terry. Udovica je, muž joj je ubijen u jednoj akciji na samom početku rata. Godliman nije znao koliko joj je godina, ali je izgledala kao četrdesetogodišnjakinja, i činila mu se premlada za majku dvadeset dvogodišnjeg mladića. Radila je na prevoñenju uhvaćenih neprijateljskih poruka i bila je pametna, zabavna i vrlo privlačna. Bila je i bogata. Godliman ju je tri puta izveo na večeru prije nego što je izbila sadašnja kriza. Mislio je da ga ona voli. Bila je upriličila sastanak izmeñu Godlimana i svog sina Pete-ra, koji je bio kapetan. Godlimanu se momak svidio. No on je znao nešto što ni Barbara ni njen sin nisu znali: Peter će u Normandiju. To je bio još jedan razlog više da uhvati Die Nadela. Izišao je iz kade i dugo se i oprezno brijao razmišljajući: volim li je? Nije bio siguran kako bi trebala izgledati ljubav u srednjim godinama. Sigurno ne poput plamene strasti mladosti. Naklonost, divljenje, nježnost i tračak kolebljive požude? Ako je to značilo ljubav, on ju je volio. A sada mu je bilo potrebno da s nekim dijeli život. Godinama su mu bili dovoljni samoća i njegovo istraživanje. Drugarstvo u Vojnoj obavještajnoj službi sada ga je privuklo: priredbe, sastanci koji su trajali cijelu noć kad bi iskrslo nešto važno, duh predanog amaterizma, pomamna potraga za užicima ljudi koji su uvi204 jek blizu smrti, čiji se čas nikad ne može predvidjeti - sve je to utjecalo na njega. Znao je da će to nestati nakon rata, ali ostat će druge stvari: potreba da razgovara s nekim bliskim o svom razočaranju i svojim trijumfima, potreba da noću dotakne nekog, potreba da kaže: "Vidi! Pogledaj ono! Zar nije lijepo?" Rat iscrpljuje, pritišće, razočarava i lišava udobnosti ali čovjek ima prijatelje. Ako mir ponovo donese osamljenost, Godliman je mislio da će biti nesretan. U ovom je trenutku najveće blago bilo čisto rublje i svježe izglačana košulja. Stavio je još nešto čistog rublja u kovčeg, a zatim je sjeo da uživa u čaši viskija prije nego što se vrati u ured. Vojni šofer vani u rekviriranom daimleru može još malo pričekati. Punio je lulu kad je zazvonio telefon. Odložio je lulu i umjesto nje zapalio cigaretu. Telefon mu je bio priključen na telefonsku centralu Ministarstva rata. Telefonist mu je rekao da ga glavni inspektor Dalkeith zove iz Stirlinga. Čekao je da škljocaj označi da je dobio vezu. - Ovdje Godliman. - Pronašli smo morris cowley - obavijestio je Dalkeith bez uvoda. - Gdje? - Na glavnoj cesti južno od Stirlinga. - Prazan? - Aha, pokvaren. Tamo je već barem dvadeset i četiri sata. Netko ga je odvezao nekoliko metara s glavne ceste i sakrio u grm. Pronašao ga je jedan maloumni seoski mladić. - Da li u blizini tog mjesta postoji neka autobusna ili željeznička stanica do koje bi se moglo doći pješice? -Ne. Godliman je progunñao: - To znači da je naš čovjek vjerojatno morao pješačiti ili auto-stopirati nakon što je ostavio automobil? -Aha. - U tom slučaju, hoćete li se propitati u okolici... - Već pokušavamo ustanoviti da li ga je tko od ovdašnjih vidio ili povezao. - Dobro. Javite mi... U meñuvremenu ću prenijeti vijest Scot-land Yardu. Hvala vam, Dalkeith.- Ostat ćemo u vezi. Do viñenja, gospodine. Godliman je spustio slušalicu i otišao u radnu sobu. Sjeo je i pronašao u atlasu cestovnu kartu sjeverne Britanije. London, Liverpool, Carlisle, Stirling... Faber se kretao prema sjeveroistočnoj Škotskoj. Godiman se pitao ne bi li ipak trebalo razmotriti teoriju da Faber pokušava pobjeći iz zemlje. Najbolji put bijega vodi preko neutralne Republike Irske. Istočna obala Škotske bila je meñutim područje na kojem su se vodile najraznovrsnije vojne akcije. Je li moguće da Faber ima takve živce da nastavlja izviñanje, a zna da mu je MI5 za

petama? Moguće je, zaključio je Godliman - znao je da je Faber vrlo hrabar - ali ipak nije vjerojatno. Ništa što bi se moglo otkriti u Škotskoj ne može biti važnije od informacije koju već ima. Stoga će Faber bježati preko istočne obale. Godliman je na brzinu razmotrio mogućnosti bijega koje se pružaju špijunu: laki avion koji bi se spustio na osamljenu pustopoljinu, samotno putovanje preko Sjevernog mora u ukradenom brodiću, sastanak s podmornicom na otvorenoj pučini, prijelaz na trgovačkom brodu preko neutralne zemlje do Baltika, iskrcavanje u Švedskoj i prelazak granice u okupiranu Norvešku... bilo je previše mogućnosti. Yard mora biti obaviješten o najnovijem razvoju stvari. Oni će zamoliti sve pripadnike škotske policije da pokušaju naći nekoga tko je pokupio autostopistu prije Stirlinga. Godliman se vratio u dnevnu sobu da telefonira, ali je aparat zazvonio prije nego što je došao do njega. Javio se. - Ovdje Godliman. - Neki gospodin Richard Porter zove iz Aberdeena. - Oh! - Godliman je očekivao Bloggsa iz Carlislea. - Spojite ga, molim. Halo? Ovdje Godliman. - Ah, ovdje Richard Porter. Ja sam iz ovdašnjeg Stražarskog odbora. - Da, izvolite. - Zapravo, stari moj, to je užasno neugodno. Godliman je obuzdao svoje nestrpljenje. - Nastavite. - Taj momak kojeg tražite... umorstva nožem i tako dalje. Pa, prilično sam siguran da sam tog vražjeg momka povezao vlastitim automobilom. Godliman je čvršće stisnuo slušalicu. 206 - Kada? - Preksinoć. Automobil mi se pokvario na glavnoj cesti baš ispred Stirlinga. Usred vražje noći. Putem naiñe taj momak, pješice, popravi ga, kao od šale. I tako, naravno... - Gdje ste ga iskrcali? - Upravo ovdje u Aberdeenu. Rekao je da ide u Banff. Stvar je u tome što sam jučer gotovo cijeli dan prespavao i tek sam danas poslijepodne... - Nemojte si predbacivati, gospodine Porter. Hvala što ste se javili. - Pa, do viñenja. Godliman pritisne viljušku aparata pa se opet javi telefonist iz Ministarstva rata. - Spojite me s gospodinom Bloggsom, molim vas. On je u Car-lisleu. - Čeka vas na liniji, gospodine - obavijestio je telefonist. - Dobro! - Halo, Percy. Šta je novo? - Ponovo smo mu na tragu, Frede. Ostavio je morris neposredno prije Strilinga i autostopom se prebacio do Aberdeena. - Do Aberdeena! - Mora da pokušava pobjeći kroz istočna vrata. - Kada je stigao u Aberdeen? - Vjerojatno jučer rano ujutro. - U tom slučaju nije imao vremena pobjeći osim ako je bio zaista brz. Tamo vlada najgora oluja koju ljudi pamte. Počela je prošle noći i još traje. Brodovi ne isplovljavaju, a tako je gadno da se ni avion ne može sigurno spustiti. - Dobro. Idi onamo što brže možeš. Ja ću u meñuvremenu pokrenuli mjesnu policiju. Nazovi me kad stigneš u Aberdeen. - Već krećem. - Frede? -Da? - Ipak ćemo ščepati tog gada. Fred se još smijao kad je Godliman prekinuo vezu.21. Kad se Faber probudio, bio je gotovo mrak. Kroz prozor spavaće sobe mogao je vidjeti kako posljednje točke sivila briše s neba noćna tmina. Oluja nije jenjala, kiša je bubnjala o krov i slijevala se iz žlijeba, a vjetar je neumorno hujao i udarao. Upalio je malu svjetiljku koja je bila pokraj postelje. Taj ga je napor zamorio i on se svalio na jastuk. Preplašilo ga je što je tako slab. Ljudi koji veruju da jači tlači uvijek moraju biti jaki, a Faber je bio dovoljno samosvjestan da zna što njegova vlastita etika podrazumijeva. Strah je uvijek bio negdje pod površinom njegovih osjećaja: možda je zato i preživio tako dugo. Kronično je patio od nedostatka osjećaja sigurnosti. Na onaj neodreñeni način na koji shvaćamo najosnovnije stvari o sebi shvaćao je da je njegova nesigurnost razlog zbog kojega je odabrao zanimanje špijuna: bilo je to jedino zvanje koje mu je u svakom trenutku dopuštalo da ubije bilo koga tko ga i najmanje ugrožava. Strah od osjećaja slabosti bio je dio sindroma koji je uključivao njegovu opsjednutost neovisnošću, njegovu nesigurnost i njegov prezir prema vojnim starješinama.

Ležao je u dječjem krevetu u spavaćoj sobi ružičastih tapeta i pravio inventuru vlastitog tijela. Čini se da je bio posvuda izudaran, no bilo je očito da ništa nije slomljeno. Nije osjećao groznicu: tijelo se oprlo upali pluća unatoč noći u brodiću. Osjećao je tek onemoćalost. Slutio je da je to više nego iscrpljenost. Prisjetio se trenutka kad je dospio do vrha kosine, kad je pomislio da će umrijeti, pa se upitao nije li se u onoj posljednjoj bezumnoj trci prenapregnuo toliko da će mu ostati neke trajne posljedice. 208 Provjerio je i svoje stvari. Kutijica s negativima još mu je bila prilijepljena na prsima, bodež je bio pričvršćen o lijevu ruku, a isprave i novac u džepu gornjeg dijela posuñene pidžame. Zbacio je pokrivače i naglo se premjestio u sjedeći položaj s nogama na tlu. Trenutak vrtoglavice došao je i prošao. Ustao je. Najvažnije je da ne misli o sebi kao o bolesniku. Odjenuo je kućni haljetak i otišao u kupaonicu. Kad se vratio, na krevetu je našao svoju odjeću, čistu i izglača-nu: rublje, radno odijelo i košulju. Odjednom se sjetio da je jutros ustao i da je u kupaonici ugledao golu ženu: bio je to neobičan prizor i on nije bio siguran što znači. Bila je vrlo lijepa, prisjetio se. Polagano se odijevao. Rado bi se obrijao, no odlučio je zamoliti domaćina za dopuštenje prije nego što posudi britvu s police u kupaonici: neki su muškarci jednako posesivni prema svojim britvama kao i prema svojim ženama. Meñutim, bio je toliko slobodan da se posluži dječjim plastičnim češljem, što ga je pronašao u najgornjem pretincu komode. Nije se osjećao ponosnim dok se gledao u zrcalu. Nije bio tašt. Znao je da ga neke žene smatraju privlačnim, a druge pak ne, ali je pretpostavljao da je tako s većinom muškaraca. Naravno, imao je više odnosa sa ženama nego većina muškaraca, no to je pripisivao svojoj pohoti, a ne izgledu. Odraz u zrcalu pokazivao je da izgleda pristojno, a jedino je to i želio znati. Tako je zadovoljan izišao iz kupaonice i polako krenuo niza stube. Ponovo je osjetio val slabosti, ponovo se prisilio da ga savlada; stezao je ogradu na stubištu i s naporom silazio, stepenicu po stepenicu, sve do prizemlja. Zastao je pred vratima dnevne sobe pa kako nije čuo nikakva zvuka, pošao je u kuhinju. Pokucao je i ušao. Mladi je par bio za stolom i baš je završavao s večerom. Žena se digla kad je ušao. - Ustali ste! - iznenadila se. - Mislite da je to pametno? Faber je pustio da ga ona dovede do stolca. - Hvala vam - rekao je. - Ne smijete me ohrabrivati da izigravam bolesnika. - Mislim da ne shvaćate kakvu ste strahotu preživjeli - napomenula je. - Hoćete li nešto pojesti? - Ako vam nije teško... - Nimalo. Ne budite smiješni. Grijem vam juhu. 209- Tako ste ljubazni, a ja vam čak ni ime na znam - dometnuo je Faber. - David i Lucy Rose. - Nalila mu je juhu u zdjelu i stavila je na stol ispred njega. - Davide, molim te, odreži kruha. - Ja sam Henry Baker. - Faber nije znao zašto je to rekao: na to ime nije imao nikakvih isprava. Čovjeka koji se zvao Henry Faber progonila je policija, pa se trebao poslužiti imenom Jamesa Bakera, no zbog nečeg je želio da ga ova žena zove Henry, najbližim engleskim ekvivalentom njegova prava imena - Henrik. Možda to uopće nije važno: uvijek je mogao reći da mu je ime James, ali da ga oduvijek zovu Henry. Progutao je malo juhe i odjednom je osjetio strašnu glad. Brzo je pojeo juhu, a zatim i kruh. Kad je završio, Lucy se nasmijala. Bila je prekrasna kad bi se smijala: usta su joj bila širom otvorena tako da su joj se vidjeli brojni pravilni bijeli zubi, a oko očiju su se pojavile simpatične boriće od smijeha. - Još? - ponudila je. - Puno vam hvala. - Vidim da vam prija. U obraze vam se vraća boja. Faber je i sam osjetio da mu je bolje. Drugi tanjur juhe pojeo je sporije, više iz uljudnosti negoli zato što bi mu bilo previše. David je upitao: - Kako to da ste bili vani po ovakvoj oluji? - Bilo je to prvi put što je progovorio. - Ne gnjavi ga, Davide - napomenula je Lucy. - Ništa ne smeta - rekao je Faber. - Bio sam lud, to je sve. Ovo je prvi put od početka rata da sam dobio dopust; silno sam želio otići na ribarenje i jednosta.vno se nisam osvrtao na vrijeme. Jeste li vi ribar? David je odmahnuo glavom. - Ja sam ovčar. - Imate li mnogo pomoćnika. - Samo jednoga, starog Toma. - Vjerojatno na otoku ima i drugih ovčara. - Ne. Mi živimo na ovom kraju, Tom na drugom, a izmeñu nas nema ničega osim ovaca.

Faber je polako kimnuo. To je dobro, vrlo dobro. Žena, bogalj, dijete i starac ne mogu predstavljati prepreku. A već se osjećao znatno snažniji. . - Kako uspostavljate vezu s kopnom? - upitao je. 210 - Svakih četrnaest dana dolazi brodić. Trebao bi doći ovog ponedjeljka, ali neće ako oluja potraje. U Tomovoj kućici je radio-odašiljač, ali njime se možemo poslužiti samo u prijekoj potrebi. Da sam mislio da za vama tragaju ili da vam je bila potrebna hitna medicinska pomoć, upotrijebio bih ga. No kako stvari stoje, mislim da nije potrebno. Nema smisla: nitko ne može doći da vas odvede s otoka dok se oluja ne smiri, a tada će ionako doći brodić. - Naravno. - Faber je prikrio oduševljenje. Problem kako da u ponedjeljak uspostavi vezu s podmornicom kopkao ga je neprestano u podsvijesti. U dnevnoj sobi Roseovih vidio je običan radio-aparat i on bi iz njega, za nuždu, mogao napraviti odašiljač. No činjenica da Tom ima pravi radio-odašiljač sve je pojednostavila. - Što će Tomu odašiljač? - upitao je Faber. - On je pripadnik Kraljevskog promatračkog korpusa. Aber-deen je bombardiran u lipnju 1940. Nije bilo nikakve protuavionske uzbune. Stoga je i bilo pedeset žrtava. Tada su unovačili Toma. Dobro je što mu je sluh bolji od vida. - Pretpostavljam da su bombarderi stigli iz Norveške? -I ja. Lucy je ustala. - Prijeñimo u drugu sobu. Oba su muškarca pošla za njom. Faber nije osjećalo ni slabost, ni vrtoglavicu. Pridržao je vrata Davidu koji se odvezao tik do ognjišta. Lucy je Fabera ponudila konjakom. Odbio je. Natočila je svome mužu i sebi. Faber se zavalio i promatrao bračni par. Lucy je stvarno izvrsno izgledala: imala je ovalno lice, široko razmaknute oči neobične, mačje jantarne boje i bujnu tamnocrvenu kosu. Pod muška-račkim ribarskim džemperom i vrećastim hlačama naziralo se izvanredno, punašno tijelo. Da nakovrča* kosu, navuče svilene čarape i koktel-haljinu, mogla bi biti vrlo privlačna. David je takoñer bio naočit - gotovo lijep, da mu nije izbijala vrlo crna brada. Kosa mu je bila gotovo crna, a put mediteranska. Da su mu noge bile razmjerne s rukama, bio bi visok. Faber je pretpostavljao da bi te ruke mogle biti vrlo snažne, ojačalih mišića zbog toga što se već godinama kreće u kolicima. Da, bili su privlačan par, no osjećao se da izmeñu njih nešto nije u redu. Faber nije bio nikakav stručnjak za brakove, ali 211zahvaljujući uvježbanosti u tehnikama ispitivanja naučio je čitati nijemi jezik tijela pa je po neznatnim kretnjama znao kada je netko preplašen, samopouzdan, kada nešto taji ili kad laže. Lucy i David rijetko su se kada pogledali, a nikada se nisu dodirivali. Više su se obraćali njemu nego jedno drugome. Kružili su jedno oko drugoga poput purana koji nastoje pred sobom sačuvati nekoliko četvornih metara slobodnog prostora za kretanje. Napetost izmeñu njih bila je vrlo velika. Bili su poput Churchilla i Staljina koji su trenutačno prisiljeni da se bore rame uz rame, a pri tom teškom mukom savladavaju duboko neprijateljstvo. Faber se pitao kakva li to strašna trauma leži iza njihove mržnje. Ova udobna kućica mora biti, što se osjećaja tiče, lonac za kuhanje pod pritiskom, unatoč sagovima i vedrim bojama zidova, naslonjačima, presvučenim tkaninom sa cvjetnim uzorkom, ras-plamsaloj vatrici i uokvirenim akvarelima. Živjeti osamljeno, sama sa starcem i djetetom kao društvom, uz ovakav odnos izmeñu njih dvoje sve ga je to pod sjećalo na dramu koju je gledao u Londonu, djelo nekog Amerikanca Tennesseeja, tako nekako. David je naglo ispio piće i rekao: - Moram na spavanje. Osjećam svoja leña. Faber je ustao i ispričao se: - Oprostite, zadržavam vas. David mu je mahnuo da sjedne. - Nimalo. Spavali ste cijeli dan pa nećete odmah u krevet. Osim toga, Lucy bi, siguran sam, voljela brbljati. Radi se samo o tome da upropaštavam leña, znate, leña bi trebala podijeliti teret s nogama. Lucy je dometnula: - Bit će bolje da onda večeras uzmeš dvije pilule. - S gornje police ormara za knjige skinula je bočicu, istresla dvije tablete za spavanje i dala ih mužu. Progutao ih je bez vode. - Pa, laku noć. - Odvezao se. - Laku noć, Davide. - Laku noć, gospodine Rose. Trenutak kasnije Faber je čuo Davida kako se vuče uza stube i pitao se kako li mu to uopće uspijeva. Lucy je prozborila kao da želi prikriti zvuk Davidovog uspinjanja. - Gdje živite, gospodine Baker? - Molim vas, zovite me Henry. Živim u Londonu. - Godinama nisam bila u Londonu. Od njega vjerojatno nije mnogo ostalo. - Promijenio se, ali ne toliko koliko biste mislili. Kad ste posljednji put bili ondje?

- Četrdesete. - Natočila je sebi još jedan konjak. - Otkad smo došli ovamo, s otoka sam otišla samo jednom kad sam trebala roditi. Sad se baš i ne može mnogo putovati, zar ne? - Zašto ste došli ovamo? - Hm. - Sjela je, otpila gutljaj i pogledala u vatru. - Možda ne bih trebao.. - U redu je. Istog dana kad smo se vjenčali, doživjeli smo prometnu nesreću. Tako je David izgubio noge. Polazio je obuku za pilota lovca... Mislim da smo oboje htjeli pobjeći od svijeta. Vjerujem da je to bila pogreška, ali se tada činilo da je to dobra ideja. - A to je još i povećalo njegovu ogorčenost. Oštro ga je prostrijelila pogledom. - Vi ste čovjek koji dobro zapaža. - To je očito. - Govorio je vrlo tiho. - Vi ne zaslužujete toliku nesreću. Nekoliko je puta žmirnula. - Predobro zapažate. - Nije teško. Zašto nastavljate, ako ne ide? - Ne znam što bih vam rekla. Želite li otrcanu fraze? Bračni zavjet, dijete, rat... Ako postoji neki drugi razlog, ne mogu za nj naći riječi. - Krivnja - rekao je Faber. - No vi razmišljate o tome da ga napustite, zar ne? Zurila je u njega polako tresući glavom u nevjerici. - Odakle toliko znate? - Za četiri godine na ovom otoku zaboravili ste vještinu pretvaranja. Osim toga, te su stvari mnogo, mnogo jednostavnije kad ih se promatra izvana. - Jeste li ikad bili u braku? - Ne. To i hoću reći. - Zašto niste? Mislim da biste trebali biti. Ovaj put se Faber zamišljeno zagledao u vatru. Stvarno zašto nije? Njegov omiljeni odgovor - kojim je i samog sebe uvjeravao - bila je njegova profesija. No to joj nije mogao reći, a osim toga bilo bi to previše otvoreno. Odjednom je rekao: 212 213- Ne vjerujem da bih ikoga mogao toliko voljeti. - Te je riječi izrekao bez razmišljanja i pitao se jesu li istinite. Trenutak kasnije pitao se kako je to Lucy uspjela osvojiti njegovo povjerenje baš kad je pomislio da on nju razoružava. Oboje su šutjeli neko vrijeme. Vatra je zamirala. Nekoliko zalutalih kišnih kapi proletjelo je kroz dimnjak i zacvrčalo na ugljenu koji se hladio. Oluja nije pokazivala znake slabljenja. Faber se ulovio u mislima o posljednjoj ženi koju je imao. Kako li se zvala? Gertrude. Bilo je to prije sedam godina, no mogao ju je zamisliti sada, uz treptanje vatre: okruglo njemačko lice, plava kosa, zelene oči, lijepe grudi, preširoki bokovi, debele noge, ružna stopala; u razgovoru poput ekspresnog vlaka, divlje, neiscrpno oduševljenje za seks... Laskala mu je diveći se njegovoj pameti (rekla je) i obožavajući njegovo tijelo (to mu nije trebala reći). Pisala je stihove za popularne pjesme i čitala mu ih u bijednom podrumskom stanu u Berlinu: nije to bilo unosno zanimanje. Predočio ju je sebi u njenoj neurednoj spavaćoj sobi kako leži gola i zahtijeva da s njom izvodi još bizarnih i erotičnih stvari: da je ozljeñuje, da sam sebe dodiruje, da leži potpuno mirno dok ona vodi ljubav s njim... Lagano je odmahnuo glavom da odagna uspomene. Nije o tome razmišljao svih ovih godina koje je proveo bez žena. Takve su ga slike uznemiravale. Pogledao je Lucy. - Bili ste daleko - rekla je sa smiješkom. * - Uspomene. Taj razgovor o ljubavi... - Nisam vas trebala opterećivati. - Niste me opteretili. - Ugodne uspomene? - Vrlo ugodne. A vaše? I vi ste razmišljali. Opet se osmjehnula. - Ja sam bila u budućnosti, ne u prošlosti. - Što ste ondje vidjeli? Činilo se da je htjela odgovoriti pa se predomislila. Zbilo se to dva puta. Oko njenih očiju primijetio je znakove napetosti. - Vidim da ćete naći drugog muškarca - napomenuo je Faber. Dok je govorio, mislio je: Zašto to činim? - Slabiji je od Davida i nije tako lijep: ali - vi ga ljubite baš zbog njegove slabosti. Pametan je, ali nije bogat, suosjećajan je, ali ne i sentimentalan; nježan, odan, predan. On... Čaša iz koje je pila konjak rasprsla se u njenoj ruci od siline stiska. Komadići su joj popadali u krilo i na sag, a ona ih nije ni pogledala. Faber je pristupio njenom stolcu i kleknuo pred nju. Krvario joj je palac. Primio ju je za ruku. - Ozlijedili ste se. Pogledala ga je. Plakala je.

- Oprostite - rekao je. Posjekotina je bila površinska. Iz džepa hlača izvadila je rupčić i zaustavila krvarenje. Faber je pustio njenu ruku i stao sakupljati krhotine razbijenog stakla Žaleći što je nije poljubio kad mu se za to pružila prilika. Stavio je krhotine na ogradu kamina. - Nisam vas želio uznemiriti - dometnuo je. Maknula je rupčić i pogledala palac. Još je krvario. - Malo zavoja - savjetovao je. - U kuhinji je. Pronašao je smotak zavoja, škare i sigurnicu. U jednu je zdjelicu nalio tople vode pa se vratio u dnevnu sobu Dok ga nije bilo, uspjela je nekako da s lica obriše tragove suza. Sjedila je pasivno, onemoćala, dok joj je prao palac u toploj vodi, sušio ga i namještao joj malu traku zavoja preko posjekotine. Sve vrijeme gledala je u njegovo lice, ne u ruke, no izraz joj je bio nedokučiv. Završio je i naglo se uspravio. Glupost: bio je otišao predaleko. Vrijeme je bilo da prekine. - Misim da će biti najbolje da odem u krevet. Kimnula je. - Žao mi je... - Prestanite se ispričavati - kazala mu je. - Ne priliči vam. Glas joj je bio opor. Naslutio je da je i ona osjetila da su izgubili kontrolu. - Vi ćete ostati? - upitao je. Odmahnula je glavom. - Pa... - Otišao je do vrata i pridržao ih. U prolazu je izbjegla njegov pogled. Slijedio ju je kroz predsoblje i uza stube. Dok je promatrao kako se uspinje, nije mogao odoljeti, a da je ne zamisli odjevenu u drukčiju odjeću, kako joj se bokovi blago njišu ispod svilenog materijala, kako su joj noge u čarapama umjesto u vunenim sivim hlačama, kako je u cipelama visokih peta umjesto u izlizanim pustenim papučama. Na vrhu stuba, na malom odmorištu, okrenula se i prošaptala: -Laku noć. 214- Laku noć, Lucy - rekao je. Na čas se zagledala u njega. Posegnuo je za njenom rukom, ali je ona predvidjela njegovu nakanu i brzo se okrenula, ušla u svoju spavaću sobu i zatvorila vrata ne osvrnuvši se; ostavila ga je da stoji tamo ispružene ruke i otvorenih usta i da se pita što li joj je na pameti i - što je još važnije - što je to njemu na pameti. 22. 216 Bloggs je kroz noć opasno brzo vozio rekvirirani sunbeam talbot s posebno pojačanim motorom. Brdovite i vijugave škotske ceste bile su klizave od kiše, a na nekoliko uleknuća dva-tri centimetra pod vodom. Voda je po vjetrobranu lijevala kao iz kabla. Na izloženij im vrhovima brežuljaka olujni vjetrovi su prijetili da će automobil otpuhnuti s ceste na raskvašenu ledinu uz cestu. Kilometar za kilometrom Bloggs je sjedio nagnut naprijed zureći kroz malu staklenu površinu koju je brisač očistio i naprezao oči da raspozna cestu ispred sebe dok su se farovi borili s kišom koja je zastirala vidik. Nešto sjevernije od Edinburgha pregazio je tri kunića i osjetio udarac od kojeg mu se smučilo kad su gume zgnječile njihova krznena tjelašca. Nije usporio, ali se neko vrijeme nakon toga pitao izlaze li kunići i inače noću. Od naprezanja zaboljela ga je glava, a i leña su ga boljela od sjedećeg položaja. Osjetio je glad. Otvorio je prozor da bi ga hladan povjetarac održao budnim, ali je ulazilo toliko vode da ga je istog časa morao ponovo zatvoriti. Pomislio je na Die Nadela ili Fabera, ili već kako se sada nazivao: nasmiješenog mladića u sportskim gaćicama koji drži pokal. Da, Faber je dobivao ovu trku. Bio je četrdeset osam sati u prednosti, imao je i tu prednost zato što je, za razliku od njih, znao rutu kojom mora ići. Bloggs bi uživao u nadmetanju s tim čovjekom da ulozi nisu bili tako visoki, tako prokleto visoki. Pitao se što će učiniti ako se ikada nañe licem u lice s tim čovjekom. Ustrijelit ću gada čim ga vidim, pomislio je, prije nego što on ubije mene. Faber je profesionalac, a s takvima nema 217šale. Većina špijuna su amateri, frustrirani revolucionari s ljevice ili desnice, ljudi koji žude za prividnim čarima špijunaže, gramzivi muškarci ili žene gladne ljubavi, ili pak žrtve ucjene. Ono malo profesionalaca zaista je opasno jer znaju da će im se suprotstaviti drugi profesionalci, isto tako nemilosrdni. Bilo je još sat-dva do zore kad se Bloggs dovezao u Aberdeen. Nikada u životu nisu ga toliko oduševljavala ulična svjetla, pa makar i ovakva, zamračena i prekrivena. Nije imao pojma gdje je policijska stanica, a na ulicama nije bilo nikog da ga uputi, pa je vozio nasumce po gradu sve dok nije spazio poznatu plavu svjetiljku (takoñer zamračenu). Parkirao je automobil i po kiši utrčao u zgradu. Očekivali su ga. Godliman je telefonirao, a sada je Godliman stvarno postao važna ličnost. Bloggsa su uveli u ured Alana Kincaida, glavnog inspektora, koji je prešao pedesetu. U sobi su bila još tri službenika; Bloggs se rukovao s njima i istog trenutka zaboravio njihova imena. - Iz Carlislea ste stigli vraški brzo - primijetio je Kincaid. - Gotovo sam se pritom ubio - odgovorio je Bloggs. Sjeo je. -Kad biste mi mogli nabaviti neki sendvič... - Naravno. - Kincaid je izvirio iz sobe i nešto viknuo. - Bit će ovdje za tren oka - rekao je Bloggsu.

Ured je imao sivobijele zidove, daščani pod i jednostavan grub namještaj: stol, nekoliko stolica i ormarić s ladicama i fasciklima. Bio je potpuno bezličan: bez slika, ukrasa ili znaka osobitosti bilo koje vrste. Na podu je bio pladanj s prljavim šalicama, a zrak je bio pun dima. Soba je vonjala kao što vonjaju prostorije u kojma se radi cijele noći. Kincaid je imao brčiće, rijetku prosijedu kosu i naočale. Krupan čovjek, inteligentna izgleda, u košulji i s naramenicama, bio je tip policajca koji - razmišljao je Bloggs - čine kičmu britanske policije. Govorio je u dijalektu, što je bio znak da je, poput Bloggsa, otpočeo službu kao policajac u patroli da bi se potom polako uspinjao - premda je, sudeći po njegovim godinama, Kioncaidov uspon bio sporiji od Bloggsova. - Koliko znate o svemu tome? - upitao je Bloggs. - Ne mnogo - odvratio je Kincaid. - No vaš je šef, Godliman, rekao da su londonska umorstva najmanji zločini ovog čovjeka. Znamo i u kojem odjelu radite, pa nije teško zbrojiti dva i dva i zaključiti da je taj Faber vrlo opasan špijun. 218 - Tako nekako - potvrdio je Bloggs. Kincaid je kimnuo. - Što ste do sada učinili? - upitao je Bloggs. Kincaid je stavio noge na pisaći stol. - Ovamo je stigao prije dva dana, zar ne? -Da. - Tada smo ga počeli tražiti. Imali smo fotografije. Pretpostavljam da ih je dobila svaka policijska jedinica u zemlji. -Da. - Provjerili smo hotele i pansione, željeznički i autobusni kolodvor. Uradili smo to vrlo temeljito premda u to vrijeme nismo znali da li je prispio ovamo. Kao što vidite, bez rezultata. Provjeravamo ponovo, naravno, ali ja mislim da je vjerojatno odmah napustio Aberdeen. Ušla je policajka sa šalicom čaja i vrlo debelim sendvičem od sira. Bloggs joj je zahvalio i halapljivo navalio na sendvič. Kincaid je nastavio: - Naš je čovjek bio na željezničkom kolodvoru prije nego što je krenuo prvi jutarnji vlak. Isto tako i na autobusnom kolodvoru. Dakle, ako je napustio grad, ukrao je neki automobil ili se pak povezao autostopom. Nismo dobili ni jednu prijavu o krañi automobila. - Prokletstvo - izustio je Bloggs punih usta kruha od neprosi-janog brašna. Progutao je. - To nam strahovito otežava posao, to pronalaženje traga. - Bez sumnje se zato i odlučio za autostop. - Mogao je otići morem. - Od brodova koji su tog dana isplovili iz luke nijedan nije bio dovoljno velik da se u njega neprimijećen ukrca kao slijepi putnik. Od tada, naravno, nitko više nije isplovio zbog oluje. - Ukradeni brodići? - Nije bilo prijava. Bloggs je slegnuo ramenima. - Ako nije bilo nikakvih izgleda da isplove, vlasnici nisu morali doći u luku, a u tom bi slučaju kraña brodića mogla ostati nezamijećena sve dok se oluja ne smiri. Jedan od službenika u sobi je rekao: - To smo previdjeli, šefe. - Jesmo - rekao je Kincaid.- Možda bi lučki kapetan mogao pogledati sva redovna sidrišta... - dometnuo je Bloggs. - Slažem se - rekao je Kincaid. Već je okretao brojeve. Trenutak kasnije progovorio je u slušalicu: - Kapetane Douglas? Kincaid. Aha, znam da pristojni ljudi u ovo doba spavaju. Još niste čuli ono najgore... Želim da išetate na kišu. Aha, dobro ste me čuli... Ostali policajci počeli su se smijati. Kincaid je stavio ruku preko mikrofona. - Znate li što se priča o rječniku mornara? Imaju pravo. -Ponovo je progovorio u telefon. - Obiñite sva redovna sidrišta i pribilježite svako plovilo koje nije na svom uobičajenom mjestu. Izuzevši ona za koja znate da su opravdano izvan luke; dajte mi imena i adrese... i telefonske brojeve vlasnika, ako ih imate. Da, da, znam... Udvostručujem. U redu, neka bude boca. I dobro vam jutro, stari moj. - Prekinuo je vezu. Bloggs se nasmijao. - Oštar? - Da sa svojim pendrekom učinim ono što mi je savjetovao, nikad više ne bih mogao sjesti. - Kincaid se uozbiljio. - Trebat će mu otprilike pola sata, a zatim ćemo trebati nekoliko sati da provjerimo sve adrese. Vrijedi pokušati, iako ja još uvijek mislim da je autostopirao. - To i ja mislim - napomenuo je Bloggs. Vrata su se otvorila i ušao je čovjek srednjih godina u civilnoj odjeći. Kincaid i njegovi službenici ustali su, a i Bloggs za njima. - Dobro jutro, gospodine - pozdravio je Kincaid. - Ovo je gospodin Bloggs, Gospodine Bloggs, Richard Porter.

Rukovali su se. Porter je imao crveno lice i brižljivo njegovane brkove. Nosio je dvoredan ogrtač boje devine dlake. - Drago mi je. Ja sam mamlaz koji je vašeg momka povezao do Aberdeena. Strašno mi je neugodno. - Nije govorio lokalnim dijalektom. - Drago mi je - odvratio je Bloggs. Na prvi pogled Porter je izgledao kao prava budala koja će špijuna prevesti kroz pola zemlje. S druge strane, Bloggs je znao takve tipove: iza prividne praznoglave srdačnosti mogao se skrivati pronicljiv um. Upitao je: - Što vas je navelo da shvatite kako je čovjek kojeg ste pove-zli... ubojica s bodežom? 220 - Čuo sam za napušteni morris. Pokupio sam ga baš na tom mjestu. - Vidjeli ste fotografiju? - Da. Naravno, nisam dobro pogledao momka jer je za vrijeme našeg putovanja uglavnom bio mrak. No vidio sam ga dovoljno u svjetlu baterije dok smo bili pod haubom i kasnije kad smo ušli u Aberdeen. Tada je već svitalo. Da sam samo vidio fotografiju, rekao bih da bi to mogao biti on. S obzirom na mjesto gdje sam ga pokupio, tako blizu mjesta gdje je pronañen morris, kažem da je to sigurno bio on. - Slažem se - potvrdio je Bloggs. Razmislio je načas pitajući se koje bi korisne informacije mogo dobiti od tog čovjeka. - Kako vas se dojmio Faber? - upitao je na kraju. Porter je smjesta odvratio: - Djelovao mi je iscrpljeno, nervozno i odlučno, tim redoslijedom. Osim toga, nije Škot. - Kao biste opisali njegov izgovor? - Neodreñen. Ni traga od Švabe u glasu... ali možda mi se to sada, kad je sve prošlo, samo čini. Izgovor: neka manja privatna srednja škola u nekoj od pokrajina oko Londona. Za oko mi je zapela njegova odjeća, ako shvaćate što mislim. Nosio je radno odijelo. Druge stvari nisam zamijetio nego tek kasnije. Kincaid ga je prekinuo ponudivši čaj. Svi su prihvatili. Policajac je otišao do vrata. Bloggs je zaključio da je Porter manje blesav nego što izgleda: - O čemu ste govorili? - Oh, ništa naročito. - Ali satima ste bili zajedno. - Veći dio puta je prespavao. Popravio je automobil... radilo se samo o kablu koji se iskopčao, ali je sam bespomoćan sa strojevima... a zatim mi je rekao da mu se automobil pokvario kraj Edinburgha i da ide u Banff. Rekao je da zapravo ne želi ići kroz Aberdeen jer nema propusnicu za zabranjenu zonu. Bojim se da sam... ja sam mu rekao da o tome ne brine. Kazao sam da ću jamčiti za njega ako nas zaustave. Zbog toga se, znate, osjećam takvom prokletom budalom, ali sam osjećao da mu dugujem uslugu. Izvukao me iz gadnog škripca, znate. - Nitko vas ne osuñuje, gospodine - primijetio je Kincaid. Bloggs ga je osuñivao, ali to nije kazao. Umjesto toga rekao je: - Vrlo je malo onih koji su sreli Fabera, a koji nam mogu rećikako on izgleda. Dobro razmislite i recite mi što vi mislite kakav je on Čovjek? - Probudio se poput vojnika - napomenuo je Porter. - Bio je uljudan, a činilo se da je inteligentan. Ima snažan stisak ruke. Zamjećujem stiskove ruku. - Još nešto? - Ima nečega u tome kako se probudio... - Porterovo rumeno lice se namrštilo. - Desnom rukom je pošao prema lijevoj podlaktici, ovako nekako. - Pokazao je. - To je već nešto - rekao je Bloggs. - Bit će da tamo drži bodež. Tok u rukavu. - To je sve, na žalost. - I rekao je da ide u Banff. To znači da ne ide. - Stvarno? - Špijuni uvijek lažu, iz principa. Kladim se da ste mu vi rekli kamo idete prije nego što je on vama rekao kamo će. - Mislim da jesam - kimnuo je zamišljeno Porter. - Dakle, tako nešto. - Ili mu je cilj bio Aberdeen ili je, nakon što ste ga iskrcali, otišao na jug. Budući da je rekao da ide na sjever, vjerojatno nije otišao u tom smjeru. - Ovakvo nagañanje po principu suprotnosti može zavesti na krivi put - primijetio je Kincaid. - Ponekad i zavede - nasmiješio se Bloggs. - Jeste li mu rekli da ste sudac? -Da. - Zato vas nije ni ubio. - Što? Blagi Bože! Što vam to znači? - Znao je da bi vaš nestanak ubrzo bio primijećen.

- Blagi Bože! - ponovio je Porter. Malo je problijedio. Pomisao da je stvarno mogao biti umoren očito mu uopće nije pala na pamet. Vrata su se ponovo otvorila. Čovjek koji je ušao rekao je: -Imam tu vašu jebenu informaciju i nadam se da je vrijedna. Bloggs se nacerio. Ovo je nedvojbeno bio lučki kapetan: nizak čovjek, podšišane sijede kose koji je pušio lulu i nosio vuneni kaputić s mjedenim pucetima. - Uñite, kapetane. Kako ste se tako smočili? Ne biste smjeli izlaziti po kiši - obratio mu se Kincaid. - Odjebi - odvratio je kapetan. Bloggs nije znao u kojoj se 222 mjeri zapravo ljuti. Sudeći po nasmiješenim licima ostalih prisutnih, kapetan baš i nije bio ljut. - Dobro jutro kapetane - pozdravio ga je Poter. - Dobro jutro, vaša milosti - uzvrati kapetan. - Što ste pronašli? - upitao je Kincaid. Kapetan je skinuo kapu i stresao s nje kapljice kiše. - Nedostaje Marie II - rekao je. - Vidio sam da je uplovila onog poslijepodneva kad je počela oluja. Nisam vidio kad je isplovila, ali znam da toga dana nije trebala opet isploviti. Bilo kako bilo, čini se da je isplovila. - Tko joj je vlasnik? - Tam Halfpenny. Nazvao sam ga. Toga ju je dana ostavio na sidrištu i otad je nije vidio. - Kakva je to vrsta brodice? - upitao je Bloggs. - Ribarski brodić dugačak osamnaest metara, širokog trupa. Čvrst brodić. Ugrañeni motor. Nije neke odreñene vrste... ovdašnji se ribari ne drže knjige modela kada grade brodiće. - Da vas upitam nešto vrlo važno - rekao je Bloggs. - Je li brodić mogao izdržati oluju? Kapetan je zastao prinoseći šibicu luli. Trenutak kasnije je rekao: - S vrlo vještim mornarom za kormilom... možda. A možda i ne. - Kako je daleko mogao stići prije nego što je izbila oluja? - Ne baš daleko... nakoliko milja. Marie II se nije ukotvila do predvečer. Bloggs je ustao, obišao oko svog stolca i ponovo sjeo. - Pa gdje bi onda sada mogao biti? - Na dnu mora, po svemu sudeći, prokleta budala. - Kapetanova pretpostavka mu se svidjela. Meñutim, Bloggs se nije mogao zadovoljiti pukom mogućnošću da je Faber mrtav. Bila je previše neuvjerljiva. Obuzelo ga je nezadovoljstvo i osjetio se nespokojan, nestrpljiv i razočaran. Počešao se po bradi - trebao bi se obrijati. - Vjerovat ću kad vidim - napomenuo je. - To se neće desiti. - Molim vas, poštedite me svog turobnog nagañanja - odvratio je oštro Bloggs. - Želim od vas informacije, ne pesimizam. -Ostali policajci u sobi najednom su se sjetili da je on ovdje, usprkos svojoj mladosti, najstariji po rangu. - Hajdemo da razmotri223mo mogućnosti. Prva: napustio je Aberdeen kopnom, a netko je drugi ukrao Marie II. U tom slučaju do sada je već vjerojatno stigao do svog cilja, ali nije mogao napustiti zemlju zbog oluje. Sve ostale policijske snage već ga traže, i to je sve što u ovom slučaju možemo učiniti. Druga: još je u Aberdeenu. Uzimamo u obzir i ovu mogućnost: još ga tražimo. Treća mogućnost: napustio je Aberdeen morskim putem. Mislim da smo se složili da je to najvjerojatnija alternativa. Hajde da je raščlanimo. Treća A: prebacio se na drugi brod, vjerojatno podmornicu, prije nego što je izbila oluja. Treće B: negdje je našao sklonište ili se negdje razbio na kopnu ili otoku. Treća C: poginuo je. - Ako je uhvatio podmornicu, stradali smo. Izgubili smo. Tu više ništa ne možemo učiniti. Zato, zanemarimo tu mogućnost. Ako je pronašao sklonište ili pretrpio brodolom, prije ili kasnije pronaći ćemo tragove... ili Marie II, ili njene dijelove. Čim se vrijeme dovoljno raščisti da avion može uzletjeti, možemo smjesta pretražiti obalu i pučinu. Ako je potonuo na dno mora, ipak bismo još mogli pronaći neke plutajuće dijelove brodića. - Dakle, poduzmimo akcije u tri smjera. Nastavit ćemo pretraživanje koje je u toku, poduzet ćemo novo pretraživanje obale sjeverno i južno od Aberdeena i pripremit ćemo se za zračno pretraživanje mora istog trenutka kada se vrijeme popravi. Dok je govorio, Bloggs je počeo koračati gore-dolje razmišljajući u hodu. Sada je zastao i pogledao oko sebe: Primjedbe, upiti, prijedlozi? • Kasni sat utjecao je na sve prisutne. Bloggsova iznenadna energija sve ih je trgnula iz letargije koja se u njih uvlačila. Jedan se nagnuo naprijed trljajući ruke, drugi je vezao uzice na cipelama, treći oblačio kaput. Željeli su krenuti na posao. Nisu imali nikakvih pitanja. - U redu - zaključio je Bloggs. - Hajdemo izvojevati rat. 224 23.

Faber je bio budan. Njegovom bi tijelu vjerojatno trebalo još sna usprkos činjenici da je dan proveo u krevetu; ali mozak mu je bio pretjerano aktivan: premetao je razne mogućnosti, smišljao planove, razmišljajući o ženama i o domu. Sada kad je bio potpuno blizu tome da se izvuče, uspomene na dom postale su gotovo bolno slatke. Razmišljao je o posve glupim stvarima, na primjer o kobasicama koje su tako masne da ih moraš rezati na tanke kriške, o automobilima na desnoj strani ceste i o doista visokim stablima, a najviše od svega o svojem jeziku - o riječima čvrstim i preciznim, o tvrdim suglasnicima, o glagolima na kraju rečenice, gdje i trebaju biti, jer je to njen vrhunac, kojemu oni pridaju zaokruženost i konačnost značenja u završnom klimaksu. Razmišljanja o klimaksima ponovo su mu u misli vratila Ger-trudu: njeno lice ispod njegovog, šminka uklonjena njegovim cjelovima, oči koje se stišću od zadovoljstva, a onda opet otvaraju gledajući ushićeno u njegove, usta široko rastvorena u neprestanom dahtaju dok govore: "Ja, Liebling, ja..." Baš glupo. Sedam godina živio je životom redovnika, no ona nije imala nikakva razloga da tako živi. Vjerojatno je nakon Febera imala desetke muškaraca. Možda je i mrtva, poginula od bombardiranja RAF-a ili umorena od kakvog manijaka, naprosto zato što je uvijek malo previše svakamo zabadala nos, ili ju je pak za zamračenja mogao pogaziti kakav automobil. Uostalom, teško da ga se još i sjeća. Vjerojatno je više nikad neće vidjeti. Meñutim,, ona je za njega bila simbol. 225U normalnim okolnostima nije sebi dopuštao da se prepušta sentimentalnostima. U njegovoj naravi je postojala jedna ledena crta, koju je brižljivo gajio jer ga je štitila. Sada je, meñutim, bio na samom domaku cilja i mislio je da može malko fantazirati, ali ne i popustiti u budućnosti. Dokle god traje, oluja mu je zaštita. Jednostavno će u ponedjeljak preko Tomova radija uspostaviti vezu s podmornicom, pa će kapetan u zaljev poslati čamac čim se vrijeme raščisti. No, ako oluja prestane do ponedjeljka, doći će do male komplikacije: tu je onaj opskrbni brodić. David i Lucy će, prirodno očekivati da se on brodićem vrati na kopno. Lucy mu je u misli ušla u živim vizijama živahnih boja koje nije mogao kontrolirati. Vidio je njene neobične jantarne oči kako ga motre dok joj je stavljao zavoj na palac, njen lik dok se ispred njega penje stubama odjevena u bezobličnu mušku odjeću, njene velike, savršeno okrugle grudi dok stoji gola u kupaonici; kako su se njegove vizije iz uspomena pretvorile u sanjarenje, Lucy se nagnula preko zavoja i poljubila ga u usta, okrenula se na stubama i primila ga u zagrljaj, izišla iz kupaonice i stavila njegove ruke na svoje dojke. Nemirno se okrenuo u krevetu proklinjući maštu koja mu je izazvala snove poput onih od kojih je patio za školskih dana. U ono doba, prije nego što je stekao stvarna iskustva u seksu, izmišljao je složene seksualne scenarije, u kojima su glavne uloge imale starije žene s kojima je bio u dnevnom dodiru: ukočena gazdarica, vitka, tamnoputa, produhovljena žena profesora Nage-la, seoska prodavačica koja je ružem mazala usta i prezirno pripovijedala o svojem mužu. Ponekad bi ih sve tri strpao u orgija-stičku sanjariju. Kad je kao petnaestogodišnjak u sumraku za-padnopruske šume zaveo služavkinu kćerku, okanio se zamišljenih raskalašcnosti jer su one bile mnogo bolje od jave koja ga je razočarala. Mladog je Henrika to uveliko zbunjivalo: gdje je zablješćujuća ekstaza, osjećaj lebdenja kroz zrak poput ptice, mistično spajanje dvaju tijela u jedno? Sanjarije su postale bolne, podsjećale su ga na njegov neuspjeh da ih ostvari. Naravno, kasnije se java poboljšala i Henrik je shvatio da ekstaza ne proizlazi iz muškarčeva uživanja u ženi nego iz njihova uzajamnog užitka. Iznio je to svoje mišljenje starijem bratu koji je to, čini se, smatrao banalnim, očitom istinom a ne otkrićem, a uskoro je i Henrik tako mislio. S vremenom je postao dobar ljubavnik. Otkrio je da je seks zanimljiv, osim što je fizički ugodan. Nikad nije bio veliki zavodnik jer nije težio prvenstveno za uzbuñenjem pobjede. No, bio je stručnjak u davanju i primanju seksualnih zadovoljstava, ali bez za stručnjaka tipične iluzije da je sve u tehnici. Za neke je žene bio vrlo poželjan muškarac, a kako toga uopće nije bio svjestan, to ga je činilo još privlačnijim. Pokušao se prisjetiti koliko je imao žena: Anna, Gretchen, Ingrid, Amerikanka, one dvije drolje u Stuttgartu... nije ih se svih mogao sjetiti, no nije ih moglo biti više od dvadesetak. Nijedna od njih, pomislio je, nije bila ni približno tako lijepa kao Lucy. Razdraženo je uzdahnuo: dopustio je toj ženi da mu se približi, samo zato što je već nadomak svoje domovine i što je suviše dugo bio oprezan. Ljutio se na samog sebe. To je nedisciplinirano: čovjek se ne bi smio opustiti dok ne završi zadatak, a zadatak još nije bio završen, barem ne u cijelosti. Bio je tu problem s opskrbnim brodićem. Palo mu je na um nekoliko rješenja: možda bi najbolje bilo da onesposobi stanovnike otoka, da sam iziñe pred brodić i nekakvom izmišljotinom otpravi lañara. Mogao bi reći da im je došao u posjet, da im je roñak, promatrač ptica... bilo što. Bio je to previše sitan problem da bi mu ovog časa zaokupio svu pažnju. Kasnije, kada se i ako se vrijeme poboljša, već će nešto smisliti. Nije imao ozbiljnih problema. Osamljeni otok, miljama udaljen od obale, s četiri stanovnika - bio je idealno skrovište. Odsad će odlazak iz Britanije biti jednostavan poput iskradanja iz ogradice za dijete. Kada se sjetio situacija kroz koje je već prošao, ljudi koje je pobio - petorice iz Domovinske obrane, jokširskog momka u vlaku, kurira Abvvehra - zaključio je da je prilično siguran. - Starac, bogalj, žena i dijete... bit će ih tako jednostavno ubiti.

Lucy je takoñer ležala budna. Osluškivala je. Moglo se čuti koješta. Nevrijeme je bilo orkestar: kiša je bubnjala po krovu, vjetar je svirao flautu po strehi kućice, more je na plaži izvodilo Clisande. Stara je kuća takoñer govorila škripeći u pukotinama, kao da pati pod udarima oluje. U samoj sobi bilo je još i drugih zvukova: Davidovo polagano, pravilno disanje u dubokom snu, Izazvanom dvostrukom dozom sredstva za spavanje disanje koje 226 227se doimalo kao da će svaki čas prijeći u hrkanje, iako se to nikad nije dogodilo, i brže, lakše disanje Joa, koji se udobno opružio na poljskom krevetu uza zid, nasuprot njihovom krevetu. Od buke ne mogu spavati, pomislila je Lucy, a odmah zatim: koga ja to pokušavam obmanuti? Njezinu je nesanicu prouzrokovao Henry koji je vidio njeno golo tijelo i koji joj je nježno dotakao ruke dok joj je zavijao palac i koji sada leži u krevetu u susjednoj sobi i vjerojatno čvrsto spava. Zapravo joj je vrlo malo rekao o sebi, shvatila je: samo to da nije oženjen. Nije znala gdje se rodio: po izgovoru nije mogla ništa zaključiti. Nije joj ničim naznačio što je po zanimanju, premda je slutila da mora biti neki stručnjak, možda zubar ili vojnik. Nije toliko dosadan da bi bio odvjetnički pomoćnik, previše je inteligentan da bi bio novinar, a liječnici svoju profesiju ne mogu tajiti duže od pet minuta. Nije dovoljno bogat da bi bio odvjetnik, a previše je skroman da bi bio glumac. Najvjerojatnije je vojna osoba. Pitala se živi li sam? Ili s majkom? Ili s nekom ženom? Kako je odjeven kad ne ide u ribolov? Voljela bi ga vidjeti u tamnopla-vom dvorednom odijelu, s bijelim rupčićem u džepiću. Ima li automobil? Da, sigurno ga ima, i to neke neobične marke i sasvim nov. Vjerojatno vozi veoma brzo. Ta ju je pomisao podsjetila na Davidov dvosjed, pa je čvrsto stisnula oči da odagna grozne slike. Misli o nečem drugom, misli o nečem drugom! Ponovo je pomislila na Henryja, i odjednom shvati nešto čudno: željela je s njime voditi ljubav. Bila je to čudna želja, jedna od onih kakve, kako ona gleda na stvar, spopadaju muškarce ali ne i žene. Žena može malo izići u susret muškarcu i ustanoviti da je on privlačan, poželjeti da ga bolje upozna, čak se i zaljubiti u njega, ali ona ne osjeća neposrednu tjelesnu žudnju, to ne, osim ako nije... nastrana. Govorila je samoj sebi da je to smiješno; da joj je potrebno milovanje s vlastitim mužem, a ne parenje s prvim prikladnim muškarcem koji naiñe. Sama je sebi govorila da ona nije od te sorte. Pa ipak, bilo je ugodno razmišljati o tome. David i Jo su čvrsto spavali: ništa je nije priječilo da iziñe iz kreveta, da prijeñe odmorište na stepenicama, da uñe u njegovu sobu, da se uvuče u krevet pokraj njega... Ništa je nije priječilo, osim njenog karaktera, dobrog odgoja i pravila pristojnog ponašanja. Ako to ikad učini, učint će to s nekim kao što je Henry. On je bio ljubazan, nježan i obziran, ne bi je prezreo što se nudi poput uličarke iz Sohoa. Okrenula se u krevetu smiješeći se vlastitoj ludosti jer, kako je mogla znati da li bi je on prezreo ili ne? Ta poznavala ga je samo jedan dan, a on je najveći dio toga dana prespavao. Ipak, bilo bi lijepo da je ponovo pogleda onim izrazom u kojem se divljenje miješalo sa svojevrsnom veselošću. Lijepo bi bilo osjetiti njegove ruke, dotaknuti njegovo tijelo, stisnuti se uz toplinu njegove kože. Osjetila je da joj tijelo reagira na te slike u njenim mislima. Osjetila je poriv da se dodirne i odoljela mu kao što je to činila četiri godine. Barem se nisam isušila poput kakve stare babe, pomislila je. Pomakla je noge i uzdahnula dok joj se nekakva toplina širila po slabinama. Ovo je već postajalo bezumno. Bilo je vrijeme za spavanje. Jednostavno nije bilo moguće da noćas vodi ljubav s Henryjem ili s bilo kim drugim. S tom je mišlju ustala iz kreveta i otišla do vrata. Faber je čuo korake na odmorištu i automatski reagirao. Mozak mu se trenutno raščistio od ispraznih razbludnih misli kojima se bavio. Zabacio je noge na pod i jednim jedinim gipkim pokretom kliznuo iz kreveta, zatim je tiho prešao sobu i s bodežom u ruci stao uz prozor u najtamniji kut. Čuo je kako su se otvorila vrata, čuo je kako je uljez stupio unutra, čuo je kako su se vrata zatvorila. U tom je trenutku počeo razmišljati: ubojica bi ostavio otvorena vrata da može brzo umaknuti, a sinulo mu je i stotinu razloga zbog kojih je bilo nemoguće da ga ubojica ovdje pronañe. Ipak, nije se osvrtao na takva razmišljanja jer je znao da je često sačuvao živu glavu upravo zato što je uzimao u obzir i najnevjerojatnije mogućnosti. Vjetar je na tren popustio, pa je čuo suspregnut dah, slabašni uzdah tamo kraj svoga kreveta, što mu je omogućilo da točno odredi gdje se uljez nalazi. Nasrnuo je. Bacio ju je na krevet, licem nadolje, bodež joj je upro u vrat, a koljenom pritisnuo križa, no u času je shvatio da je uljez žena. Djelić sekunde kasnije pogodio je tko je ona. Popustio je stezanje, pružio ruku prema noćnom ormariću i upalio svjetlo. 228 229U oskudnom svjetlu svetiljke lice joj je bilo blijedo. Faber je vratio nož u korice prije nego što ga je stigla ugledati. Oslobodio ju je pritiska svog tijela. - Užasno mi je žao - rekao je.

Okrenula se na leña i ugledala ga kako stoji nad njom raskre-čenih nogu. Počela je hihotali. - Mislio sam da je provalnik - dodao je Faber. - A odakle bi provalnik došao? - Nasmijala se. Od stida su joj se naglo zarumenjeli obrazi. Imala je vrlo široku starinsku flanelsku spavaćicu koja ju je pokrivala od vrata do gležnjeva. Njena tamnocrvena kosa rasula se po Faberovom jastuku. Oči su joj bile goleme, a usne vlažne. - Neobično ste lijepi - kazao je brzo Faber. Zažmirila je. Faber se nadvio nad nju i poljubio je u usta. Njene su se usnice odmah razdvojile i žudno mu je uzvratila poljubac. Vršcima prstiju gladio joj je ramena, vrat i uši. Podvukla se poda nj. Poželio je da je dugo ljubi, da istražuje njena usta i da uživa u slasti te intimnosti; no shvatio je da ona nema vremena za nježnost. Posegnula je u donji dio njegove pidžame i stisnula ga. Tiho je prostcnjala i počela teško disati. Ne prekidajući poljubac, Faber se ispružio prema svjetlu i ugasio ga. Odmakao se od nje i svukao gornji dio pidžame. Brzo, da se ne bi upitala što to radi, povukao je limenu kutijicu koja mu je bila pričvršćena o prsa ne obazirući se na oštru bol kad je ljepljivu vrpcu strgnuo s kože. Limenku s filmom je gurnuo pod krevet. Otkopčao je i tok s lijeve podlaktice pa spustio i njega. Spavaćicu joj je zadigao do struka. Ispod nje nije imala ništa. - Brzo - rekla je. - Brzo. Faberovo se tijelo spustilo na njeno. Lucy kasnije nije osjećala ni najmanju krivnju. Bila je jednostavno zadovoljna, zadovoljena, zasićena. Dobila je što je željela i bila je sretna. Ležala je mirno, zatvorenih očiju, gladeći čekinjaste dlake na Henrvjevom potiljku, uživajući u grubom, boc-kavom osjetu u rukama. Nakon nekog vremena je rekla: - Tako sam nahrupila... - Još nije gotovo - promrmljao je. Namrštila se u tami. - Zar nisi...? 230 - Ne, nisam. Nisi ni ti. Nasmiješila se. - Ne bih se složila s tom tvrdnjom. Upalio je svjetlo i pogledao je. - Vidjet ćemo. Kliznuo je niz krevet, a gornji dio njegova tijela ostao je izmeñu njenih bedara. Poljubio ju je u trbuh. Jezik mu je palucao po njenom pupku. Bilo je sasvim zgodno. Zatim mu je glava pošla niže. Neće me, valjda, pomislila je, poljubiti tamo. Poljubio ju je upravo ondje. Ali nije ostao samo pri poljupcu. Njegove su usne cupkale meke nabore njene kože. Ukočila se od šoka kad je njegov jezik počeo istraživati udubljenja i zatim se, kad joj je usmine razdvojio prstima, duboko utiskivao u nju. Napokon je njegov neumoran jezik pronašao sićušno, osjetljivo mjesto, tako maleno da nije ni znala da ono postoji, tako osjetljivo da je njegov dodir u prvi mah bio gotovo bolan. Zaboravila je na šok jer ju je preplavio najsilovitiji osjet koji je ikad osjetila. Ne mogavši se suzdržati, micala je bedrima gore-dolje, sve brže i brže, tarući svoju klizavu put o njegova usta, bradu, nos, čelo, potpuno zaokupljena svojim užitkom. Uzbuñenje je raslo i raslo, sa svakim novim podražajem postajalo je sve snažnije, poput zvuka u pojačalu, sve dok je užitak nije posve obuzeo pa je otvorila usta ña vrisne, našto joj je Henry rukom pokrio usta da je stiša; no ona je vrištala prigušeno jer je vrhunac trajao i trajao, završavajući nečim što je osjetila poput eksplozije i od čega je ostala posve iscrpljena tako da je pomislila da se više nikad neće podići. Na trenutak se obeznanila. Nejasno je znala da Henry i dalje leži meñu njenim nogama i čekinjastim obrazom dodiruje nježnu unutarnju stranu njenih bedara, a da mu se usne pomiču blago i s puno ljubavi. Konačno je izustila: - Sada znam na što je ono Lawrence mislio. Podigao je glavu. - Ne razumijem. Uzdahnula je. - Nisam znala da može biti ovako. Bilo je divno. - Bilo? - O, Bože, nemam snage više... Promijenio je položaj: kleknuo je opkoračivši joj prsa; shvatila je što od nje želi i po drugi put se ukočila od šoka: bio je ipak 231prevelik... no odjednom je to poželjela, imala je potrebu da ga uzme u usta; i tako je podigla glavu i usnama ga obuhvatila, a on je tiho zaječao. Držao joj je glavu svojim rukama i pomicao je naprijed-na-trag, tiho stenjući. Pogledala mu je lice. Iskolačenih je očiju zurio u nju uživajući u pogledu na ono što je izvodila. Upitala se što li će učiniti kad on... svrši... i zaključila da joj to nije važno jer je sve ostalo s njime bilo tako lijepo da je znala da će uživati čak i u tome. No to se nije desilo. Upravo kad je pomislila da je dospio do točke u kojoj više nema obuzdavanja, prekinuo je, odmaknuo se, legao na nju. Ovaj put to je bilo vrlo polako i blago, poput laganog ritma valova na žalu, sve dok

nije podvukao ruke pod njene bokove i ščepao njene guzove; tada mu je pogledala u lice i shvatila da je sada, sada spreman odbaciti svoje samosvladavanje i izgubiti se u njoj. To ju je uzbudilo više od ičega pa je, kad je napokon savio leda, lica nabrana u bolnu masku i prostenjao duboko u prsima, obavila noge oko njegova struka i prepustila se ekstazi; tada je nakon tolikog vremena začula trube i grmljavinu i sudar cimbala o kojima je govorio Lavvrence. Dugo su mirovali. Lucy se osjećala toplo kao da plamti; nikad za sve vrijeme boravka na otoku nije joj bilo tako toplo. Kad se njihovo disanje smirilo, čula je oluju vani. Henry ju je pritiskao svojom težinom, ali nije željela da se odmakne: svidjela joj se njegova težina i slabi vonj znoja njegove bijele kože. S vremena na vrijeme pomaknuo bi glavu da usnama očeše njen obraz. Bio je savršen muškarac za prolaznu avanturu. O njenom je tijelu znao više od nje. Njegovo je tijelo bilo vrlo lijepo: široko i mišićavo u ramenima, usko o pasu i bokovima, dugih jakih i dlakavih nogu. Pomislila je da ima nekih ožiljaka, ali nije bila sigurna. Snažan, nježan i lijep: savršen. Pa ipak je znala da se nikad u njega ne bi zaljubila, nikad ne bi poželjela pobjeći s njime i za njega se udati. Osjetila je da duboko u njemu postoji nešto vrlo hladno i surovo, da dio njega pripada nečem drugom, osjetila je u njemu neku spremnost da obične osjećaje žrtvuje u ime neke više dužnosti. On nikada neće pripadati nijednoj ženi jer je u biti odan nečemu drugom - kao što je slikar odan umjetnosti, poslovan čovjek gramzljivosti, rodoljub domovini, a socija232 list revoluciji. Morala bi ga držati podalje od sebe i upotrebljavati ga oprezno, poput droge o kojoj bi lako mogla postati ovisna. Ne bi ni imala vremena da postane ovisna: on će ionako za dan-dva otići. Konačno se pomaknula, a on je smjesta skliznuo s nje i legao na leña. Podlaktila se i pogledala njegovo golo tijelo. Da, imao je ožiljak: jedan dugačak na prsima i malu brazgotinu poput zvijezde na bedru - možda trag opekotine. Dlanom ga je protrljala po prsima. - Možda je to pomalo vulgarno - rekla je - ali želim ti reći hvala. Pružio je ruku da dodirne njen obraz pa se nasmiješio. - Uopće nije vulgarno. - Ne znaš što si učinio. Ti si... Stavio joj je prst na usta. - Znam što sam učinio. Ugrizla ga je za prst, a zatim položila njegovu ruku na svoju dojku. Potražio je bradavicu. - Molim još jednom dometnula je Lucy. - Ne vicrujem da mogu - rekao je. No mogao je. Otišla je od njega nekoliko sati nakon zore. Iz druge se sobe čuo slab zvuk, a ona kao da se odjednom sjetila da u kući ima muža i sina. Faber joj je želio reći da to nije važno, da ni on ni ona nemaju ni najmanjeg razloga da se brinu o tome što muž zna ili misli; no šutio je i pustio ju je da ode. Poljubila ga je još jednom, vrlo vlažno, zatim je ustala, poravnala zgužvanu spavaćicu i na prstima se iskrala van. Zaljubljeno ju je promatrao. Ona je zaista divna, pomislio je. Ležao je na leñima i gledao u strop. Prilično je naivna i vrlo neiskusna, ali je svejedno bila vrlo dobra. Mogao bih se u nju zaljubiti, pomislio je. Ustao je i ispod kreveta izvadio limenku s filmom i nož u koricama. Pitao se da li da ih drži na svom tijelu. Mogao bi tokom dana poželjeti da vodi ljubav s njom... Odlučio je da uzme nož - bez njega bi se osjećao neodjeven - a limenku da pohrani negdje drugdje. Stavio ju je na vrh komode i pokrio svojim ispravama i lisnicom. Znao je da krši sve propise, no ovo mu je sigurno posljednji zadatak i osjećao je da ima pravo uživati u ženi. Više nije bilo osobito važno da li će netko vidjeti film - što bi mogli poduzeti? 233Legao je na krevet pa opet ustao. Dugogodišnja navika nije mu dopuštala da se izlaže riziku. Limenu kutijicu i isprave stavio je u džep jakne. Sada se mogao opustiti. Čuo je dječji glas, a zatim Lucy kako silazi stepenicama pa onda Davida kako se vuče u kupaonicu. Morat će ustati i doruč-kovati s ostalima. Ionako mu sada više nije bilo do sna. Stao je do prozora po kojem se slijevala kiša i promatrao nevrijeme sve dok nije čuo da su se otvorila vrata kupaonice. Tada je navukao gornji dio pidžame i otišao se obrijati. Poslužio se Davidovom britvom, bez dopuštenja. Činilo se nekako da to sada više nije bilo važno. 234 24. Erwin Rommel je od početka znao da će se svaditi s Heinzom Guderianom. General Guderian bio je upravo tip onakvog aristokratskog pruskog oficira koji je Rommel mrzio. Poznavao ga je već stanovito vrijeme. Obojica su, u mlañim danima, zapovijedali goslar-skim lovačkim bataljonom, a upoznali su se za pohoda na Poljsku. Kad je Rommel odlazio iz Afrike, preporučio je svog nasljednika Guderiana jer je znao da je bitka izgubljena. Taj potez nije uspio jer u to doba Guderian nije bio u Hitlerovoj milosti, pa je preporuka glatko odbijena.

Rommel je osjećao da je general od onih ljudi koji dok sjede i piju u Hcrrcn-klubu stavljaju rupčić na koljeno kako bi zaštitili bug na hlačama. Oficir je bio zato što mu je i otac bio oficir, a djed bogataš. Rommel, učiteljski sin koji se od potpukovnika do feldmaršala uspeo za samo Četiri godine, prezirao je vojničku kastu čiji pripadnik nikad nije bio. Sada je preko stola piljio u generala koji je pijuckao konjak zaplijenjen francuskim Rothschildima. Guderian i njegov pomoćnik general von Geyr došli su u Rommelov štab u La Roche Guyon u sjevernoj Normandiji da mu kažu kako da rasporedi svoje jedinice. Rommelovo reagiranje na ovakve posjete kretalo se od nestrpljenja do bijesa. Po njegovu shvaćanju, generalštab je postojao zato da pribavi pouzdane obavještajne podatke i redovitu opskrbu, a iz svog afričkog iskustva znao je da to tijelo nije doraslo nijednom od ta dva zadatka. Guderian je imao potkresan, svijetao brk, a kutovi očiju bili su 235mu jako naborani tako da je uvijek izgledalo kao da vam se smješka. Bio je visok i lijep, što ga niskom, ružnom i proćelavom Rommelu nije činilo nimalo dražim. Izgledao je opušteno, a svaki njemački general koji se u ovoj fazi rata mogao opustiti sigurno je bio budala. Obrok koji su upravo završili - teletina iz sela i vino iz malo južnijeg kraja - nije bila isprika. Rommel je gledao kroz prozor i promatrao kako s lipe u dvorištu kaplje kiša; čekao je da Guderian otpočne razgovor. Kad je ovaj napokon progovorio, bilo je jasno da je general razmišljao na koji će najbolji način izreći ono što želi te da je odlučio početi zaobilazno. - U Turskoj se - počeo je - britanska 9. i 10. armija s turskom vojskom okupljaju na grčkoj granici. U Jugoslaviji se partizani takoñer koncentriraju. Francuzi se u Alžiru spremaju za invaziju na Rivijeru. Čini se da se Rusi spremaju na iskrcavanje u Švedskoj. U Italiji su saveznici spremni da marširaju na Rim. - Ima i sitnijih znakova: kidnapiran je jedan general na Kreti, jedan oficir obavještajne službe umoren je u Lyonu, napadnuta je radarska stanica na Rodosu, u Ateni je izvršena sabotaža na jednom avionu, napad komandosa na Sagvaag, eksplozija u kisi-kani u Boulogne-sur-Scine; u Ardenima izbačen vlak s pruge, zapaljeno skladište nafte u Boussensu... Mogao bih još nastaviti. - Slika je jasna. Na zaposjednutim područjima sve je više sabotaža i izdaja, na našim granicama posvuda vidimo pripreme za invaziju. Nitko od nas ne sumnja u to da će ovog ljeta doći do velike savezničke ofenzive, a isto tako možemo biti sigurni da je svrha svih tih čarki da nas zbune kako ne bismo pogodili mjesto napada. General je zastao. Predavanje, što ga je održao u učiteljskom stilu, razdraživalo je Rommela i on je iskoristio priliku da se uplete. - Pa zato imamo generalštab da sredi takve informacije, dade procjenu neprijateljskih aktivnosti i predvidi buduće poteze neprijatelja. Guderian se popustljivo osmjehnuo. - Moramo takoñer biti svjesni granica takvog proricanja budućnosti. Siguran sam da imate vlastite ideje o tome gdje će doći do napada. Uvjeren sam da ih još imamo. Naša strategija mora uzeti u obzir mogućnosti da su naša nagañanja pogrešna. Rommel je sada vidio kamo smjera generalovo zaobilazno * obrazloženje pa je potisnuo poriv da glasno izrazi svoje neslaganje prije nego što se donese zaključak. - Vi pod svojim zapovjedništvom imate četiri oklopne divizije - nastavio je general. - Drugu oklopnu u Amiensu, 116. u Roue-nu, 21. u Caenu i 22. SS u Toulouseu. General von Geyr vam je već predložio da bi te jedinice trebalo grupirati prilično daleko od obale, sve zajedno, kako bi bile spremne za brzu odmazdu u bilo kojoj točki. Ova je ratna varka stvarno načelo politike OKW-a\ Meñutim, ne samo što ste se oprli von Geyrovu prijedlogu, nego ste 21. prebacili na samu atlantsku obalu. - I tri preostale moraju se prebaciti na obalu što prije - Prasnuo je Rommel. - Kad ćete već jednom shvatiti? Saveznici imaju premoć u zraku. Kad invazija jednom počne, više neće biti znatnijih pokreta oklopnih jedinica. Mobilne operacije više nisu moguće. Ako vaši dragocjeni tenkovi budu u Parizu kada se saveznici iskrcaju na obalu, oni će u Parizu ostati... avioni RAF-a im neće dopustiti da se maknu sve dok saveznici ne budu marširali po Boulevardu St. Michele. Ja to znam... meni su to napravili. Dva puta! - Zastao je da udahne. - Grupirati naše oklopne snage da posluže kao pokretna rezerva znači učiniti ih beskorisnima. Nikakvog protunapada neće biti. Invaziju moramo dočekati na plažama kad neprijatelj bude najranjiviji i odbaciti ga natrag u more. Lice mu je problijedilo kad je počeo izlagati vlastitu defenzivnu strategiju - Položio sam podvodne prepreke, ojačao Atlantski zid, postavio minska polja, i na svaku livadu koja bi mogla poslužiti za spuštanje aviona u našoj pozadini pozabijao kolce. Sve moje jedinice koje trenutno nisu na obuci kopaju utvrde. - Moje oklopne jedinice moraju se prebaciti na obalu. Rezervu OKW-a trebalo bi preslrojiti u Francuskoj. Devetu i Desetu SS diviziju moramo povući s Istočnog bojišta. Cijela naša strategija mora ići na to da se saveznicima onemogući utvrñivanje mostobrana, jer kad im to jednom uspije, bitka je izgubljena... možda i rat. Guderian se nagnuo naprijed, a oči su mu se suzile od onog njegovog iritantnog polusmiješka. - Želite da branimo evropsku obalu od Tromsoa u Norveškoj, Oberkommando der Wehrmacht - Vrhovno zapovjedništvo oružanih snaga (op. prev.)

236 237oko cijelog Pirenejskog poluotoka pa do Rima. Odakle nam tolike armije? - To se pitanje trebalo postaviti 1938. godine - promrmljao je Rommel. Nakon ove opaske, koja je bila to teža jer je dolazila od notorno apolitičnog Rommela, zavladala je neugodna tišina. Von Geyr je razbio muk. - Što vi, feldmaršale, mislite, gdje će doći do napada? Rommel je promislio. - Sve donedavna bio sam uvjeren u teoriju o Pas de Calaisu. Meñutim, kad sam posljednji put bio kod Fiihrera, impresionirao me svojim dokazima u prilog Normandije. Impresionirao me takoñer i njegov instinkt i njegova preciznost. Zato vjerujem da bi naše tenkove trebalo razviti prvenstveno duž obale Normandije uz možda jednu diviziju na ušću Somme. Ovu posljednju trebale bi potpomoći snage izvan moje grupe. Guderian je dostojanstveno odmahnuo glavom. - Ne, ne, ne. To je i suviše riskantno. - Spreman sam da ovu postavku iznesem samom Hitleru -zaprijetio je Rommel. - Onda ćete to morati učiniti - odvratio je rezignirano Guderian - jer ja neću pristati na vaš plan, ukoliko... - No? - Rommel se iznenadio da bi se generalov stav mogao modificirati. Guderian se promeškoljio na svom stolcu, nesklon da tako tvrdokornom protivniku kao što je Rommel učini ustupak. - Možda znate da Fiihrcr čeka izvještaj od neobično efikasnog agenta u Engleskoj. - Sjećam se - kimnuo je Rommel. - Die Nadel. - Da. Ovaj je dobio zadatak da procijeni snagu Prve armijske grupe Sjedinjenih Država koja se pod Pattonovim zapovjedništvom nalazi u istočnom dijelu Engleske. Ako on otkrije, siguran sam da hoće, da je ta armija velika, snažna i spremna za pokret, nastavit ću vam se suprostavljati. Meñutim, otkrije li da je FUSAG blef... mala armija koja se maskira kao invaziona jedinica... priznat ću da imate pravo i dobit ćete svoje tenkove. Hoćete li prihvatiti tu nagodbu? Rommel je sagnuo svoju veliku glavu u znak pristanka. -Dakle, sve ovisi o Die Nadelu. - Sve ovisi o Die Nadelu. Peti dio 238 25. Lucy je sasvim iznenada shvatila da je kućica užasno malena. Dok je obavljala svakodnevne jutarnje poslove palila vatru u štednjaku, pripravljala zobenu kašu, čistila, oblačila Joa - imala je klaustrofobičan osjećaj da je zidovi pritišću. Uostalom, bile su to samo četiri sobe povezane malim hodnikom sa stubištem; ne možeš se maknuti a da ne naletiš na nekog drugog. Ako mirno stojiš i osluškuješ, možeš čuti što rade ostali ukućani. Henry je puštao vodu u umivaoniku, David je klizio niza stube, Jo je grdio svog medvjedića u dnevnoj sobi. Lucy bi voljela biti malo sama prije nego što se sretne s ljudima: htjela bi imati vremena da sredi sjećanja na noćašnje dogañaje, da ih potisne iz glave kako bi se mogla ponašati normalno, bez svjesnog napora. Slutila je da se neće znati dobro pretvarati. To joj nije bilo u krvi. Nije imala u tome iskustva. Nastojala se sjetiti neke druge zgode iz svoga života kad je prevarila nekog sebi bliskog, ali se nije mogla prisjetiti. Nije baš živjela po nekim visokim načelima - sama pomisao da laže nije ju zabrinjavala. Jednostavno nikad nije imala razloga da bude nepoštena. Znači li to, pitala se, da se nikad dosad nisam susrela s pravim životnim problemima? David i Jo su sjeli za kuhinjski stol i počeli jesti. David je šutio, Jo je neprekidno pričao samo zato što je uživao u izmišljanju riječi. Lucy nije htjela jesti. - Zar nećeš jesti? - upitao je David nemarno. - Već sam jela. - Evo, prva laž. Nije bilo tako loše. Oluja je samo pogoršavala klaustrofobiju. Kiša je bila tako jaka da je Lucy kroz kuhinjski prozor jedva vidjela štagalj. Čo241vjek se osjećao još više zatvoren kad se otvaranje prozora i vrata pretvorilo u težak i složen pothvat. Niski, čeličnosivi nebeski svod i pramenovi magle stvorili su trajan suton. U vrtu je kiša u potocima tekla izmeñu gredica krumpira, a lijeha s povrćem pretvorila se u plitku lokvu. Voda je otplavila lastavičje gnijezdo koje je bilo ispod krova, a prestravljene ptice lepršale su oko strehe. Lucy je čula kako Henry silazi stepenicama i osjetila se bolje. Nekako je bila prilično sigurna da je on vrlo vješt u varanju. - Dobro jutro! - pozdravio je Faber srdačno. David, koji je sjedio za stolom u svojim kolicima, podigao je pogled i nasmiješio se. Lucy je bila zauzeta oko štednjaka. Krivnja joj se jasno čitala na licu. Faber je uzdahnuo u sebi, no David kao da nije primjećivao izraz svoje žene. Faber je pomislio da je David prilično glup. - Sjednite i doručkujte, Henry - rekla je Lucy. - Hvala lijepa.

- Na žalost, ne mogu vam ponuditi da vas odvezem u crkvu. Najviše što vam možemo pružiti jesu duhovne pjesme na radiju -dometuo je David. Faber je shvatio da je nedjelja. - Vi inače odlazite u crkvu? - Ne - odvratio je David. - A vi? -Ne. - Seljacima je nedjelja uglavnom kao i svaki drugi dan - nastavio ja David. - Odvest ću se na drugi kraj otoka da obiñem svog pastira. Mogli biste sa mnom, ako se osjećate dovoljno snažnim. - Vrlo rado - prihvatio je Faber. To će mu pružiti priliku da izvidi teren. Trebat će poznavati put do kućice s odašiljačem. -Hoćete li da ja vozim? David ga je oštro pogledao. - Sasvim se dobro snalazim. - Na trenutak je vladala napeta tišina. - Po ovom vremenu cesta se uopće ne vidi. Bit ćemo mnogo sigurniji ako sam ja za volanom. - Naravno. - Faber je počeo jesti. - Meni je svejedno - David će uporno. - Ne bih htio da idete ako mislite da bi vam to bilo previše... 242 - Zaista će mi biti drago. - Jeste li dobro spavali? Nisam mislio na to da ste možda još uvijek umorni. Nadam se da vas Lucy nije dugo zadržala. Faber se prisilio da ne pogleda Lucy, ali je krajičkom oka vidio da je pocrvenjela do korijena kose. - Jučer sam spavao cijeli dan - rekao je nastojeći da očima prikuje Davidov pogled na sebe. Nije koristilo. David je gledao svoju ženu. Ona je okrenula leña. Čelo mu se blago namrštilo, a onda je načas zinuo u klasičnom izrazu iznenañenja. Faber se malo ozlovoljio. David će sada biti neprijateljski nastrojen, a neprijateljstvo je pola puta do sumnjičavosti. Nije to opasno, no moglo bi značiti gnjavažu. David se brzo sabrao. Odgurnuo je kolica od stola i odvezao se do stražnjih vrata. - Izvest ću džip iz štaglja - progunñao je. Skinuo je nepromočivu kabanicu s vješalice i prebacio je preko glave a zatim otvorio vrata i izvezao se. U nekoliko sekundi što su vrata bila otvorena, oluja je nahrupila u kuhinjicu, unoseći kišu koja je smočila pod i studen od koje su se ljudi naježili. Kad su se vrata zatvorila, Lucy je zadrhtala i počela brisati vodu s pločica. Faber se nagnuo i dodirnuo joj ruku. - Nemoj - rekla je i glavom upozorila na Joa. - Ne budi smiješna - rekao joj je Faber. - Mislim da zna. - Ali ako malo bolje razmisliš, tebi je zapravo svejedno da li on zna ili ne, zar ne? Promislila je. - Trebalo bi mi biti svejedno. Faber je slegnuo ramenima. Izvana se nestrpljivo oglasila sirena. Lucy mu je pružila nepromočivu kabanicu i par visokih gumenih čizama. - Nemojte razgovarati o meni - dometnula je. Faber je obukao nepromočivu odjeću i izišao na prednja vrata. Lucy ga je slijedila zatvarajući kuhinjska vrata za Joom. Držeći ruku na kvaki Faber se okrenuo i poljubio je. Odgovorila mu je poljupcem, snažno, a zatim se okrenula i vratila u kuhinju. 243Faber je potrčao kroz kišu preko mora blata i uskočio u džip pokraj Davida koji je odmah krenuo. , Vozilo je bilo posebno prilagoñeno vozaču bez nogu. Imalo je ručni gas, automatski mjenjač brzina i ručicu u okviru volana koja je omogućavala vozaču da upravlja jednom rukom. Sklopljena invalidska kolica skliznula su u poseban odjeljak iza vozačevog sjedala. U pretincu iznad vjetrobrana nalazila se sačmarica. David je vješto vozio. Imao je pravo što se tiče ceste: bila je to tek dugačka uska traka u vrijesku, izderana kotačima džipa. Voda se skupljala u dubokim brazdama. Automobil se sklizao po blatu. Činilo se da David u tome uživa. U ustima je držao cigaretu, a odavao je dojam razmetljivca, što mu nikako nije pristajalo. Možda mu je to bio nadomjestak za letenje. - Što radite kad ne lovite ribe? - Upitao je držeći u ustima cigaretu. - Službenik sam - odgovorio mu je Faber. - Koju vrstu posla obavljate? - Financije. Ja sam samo mali kotačić mašinerije. - U ministarsvu financija? - Uglavom. Čak i tako glup odgovor nije zaustavio Davida da ga dalje ispituje. - Je li to zanimljiv posao? - nije popuštao.

- Prilično. - Faber je prikupio energiju da izmisli priču. -Znam otprilike koliko bi trebala koštati odreñena vrst tehničke robe, pa najveći dio vremena provodim provjeravajući da nismo preopteretili poreskog obveznika. - Da li se radi o nekoj posebnoj tehničkoj robi? - Od spojnica za papir do avionskih motora. - Tja, što ćemo. Svi mi, svatko na svoj način, pridonosimo ratnim naporima. Bila je to, naravno, zlobna primjedba, i David nije mogao shvatiti zašto se Faber nije uvrijedio. - Prestar sam za borbu - napomenuo je Faber blago. - Sudjelovali ste u prvom ratu? - Bio sam premlad. - Sretno ste izmaknuli. - Nesumnjivo. Put je vodio sasvim blizu ruba stijene, ali David nije usporio. 244 Faberu je palo na um da ih on možda želi obojicu ubiti. Mašio se ručke. - Vozim li prebrzo za vas? - upitao je David. - Vi, izgleda, dobro poznajete cestu - odgovorio je Faber. - Izgledali ste preplašeno - dometnuo je David. Faber na ovo nije reagirao, a David je malko usporio, očito zadovoljan što je barem nešto postigao. Faber je primijetio da je otok prilično ravan i gol. Tlo se lagano dizalo i spuštalo, ali još nije vidio brežuljka. Vegetaciju je činila uglavnom trava, nešto paprati i grmova, ali malo drveća: nije bilo nikakve zaštite od nevremena. Ovce Davida Rosea mora da su snažne, pomislio je. - Jeste li oženjeni? - iznenada je upitao David. -Ne. - Vrlo mudro. - Oh, ne znam. - Kladim se da ste se dobro provodili u Londonu. - David se nacerio. Faber nikad nije volio nametljiv, preziran način na koji su neki muškarci razgovarali o ženama. Oštro je rekao: - Mislim da ste izvanredno sretni što imate Lucy. - Oh, je li? -Da. - Pa ipak, nema ničega boljeg od promjene, zar ne? Faber je pomislio: kamo on to, dovraga, smjera? Odvratio je: - Nisam imao priliku otkriti prednosti monogamije. - Tako je. Faber je pomislio: On ipak ne zna kamo smjera. Odlučio je da ne kaže više ništa jer bi sve što bi rekao bilo samo dolijevanje ulja na vatru. - Moram reći da ne izgledate kao državni knjigovoña. Gdje vam je smotani kišobran i polucilindar? Faber se pokušao blijedo nasmiješiti. -1 izgledate sasvim dobro za uredskog štakora. - Vozim bicikl. - Mora da ste prilično snažni kad ste preživjeli onaj brodolom. - Hvala na komplimentu. -1 ne izgledate mi prestari za vojsku. Faber se okrenuo da pogleda Davida. - Kamo smjerate, Davide? - upitao je mirno. 245- Evo nas - rekao je David. Faber je pogledao kroz vjetrobran i spazio kućicu vrlo sličnu Lucvnoj, kamenih zidova, krova pokrivenog škriljevcem i malih prozora. Stajala je na vrhu brežuljka, jedinog brežuljka koji je Faber vidio na otoku, a i taj baš nije bio nešto naročito. Kuća kao da je čučala, spremna na skok. Uspinjući se prema njoj džip je obišao šumarak borovih i jelovih stabala. Faber se pitao zašto kuća nije sagrañena u zaklonu drveća. Uz kuću je rastao glog, prepun mokrih, obješenih cvjetova. David je zaustavio automobil. Faber ga je promatrao kako ras-klapa kolica i spušta se sa šoferskog sjedala u njih; uvrijedio bi se da mu ponudi pomoć. Ušli su u kuću kroz daščana vrata bez brave. U predvorju ih je pozdravio crnobijeli škotski ovčar - psić široke glave koji je mahao repom, ali nije lajao. Raspored u kućici bio je isti kao u Lucvnoj, ali je atmosfera bila drukčija: prostorije su bile gole, nevesele a nisu bile ni previše čiste. David je pošao u kuhinju. Stari je pastir sjedio pokraj starinske kuhinjske peći na drva i grijao ruke. Ustao je. - Henry, ovo je Tom McAvity - saopćio je David. - Drago mi je - rekao je Tom službeno. Faber se rukovao s njim. Tom je bio nizak čovjek, plećat, lica poput nekog starog kožnog kovčega. Nosio je suknenu kapu i ptišio ogromnu lulu od korijena bijelog vrijesa s poklopcem. Stisak mu je bio čvrst, a koža ruke poput brusnog papira. Imao je vrlo veliki nos. Faber je morao veoma pažljivo slušati da razumije što on govori: imao je jak škotski akcent.

- Nadam se da vam neću smetati - dometnuo je Faber. - Samo sam se htio malo provozati. David se dovezao do stola. - Pretpostavljam da ovog jutra nećemo mnogo raditi, Tome. Samo ćemo malo pogledati uokolo. - Aha. Ipak ćemo popiti čaj prije nego što poñemo. Tom je nalio jak čaj u tri vrčića i u svaki dodao malo viskija. Tri su muškarca šutke sjedila i pila; David je pušio cigaretu, Tom je polako puckao lulu, a Faber je bio siguran da ova dvojica mnogo vremena provode zajedno na ovakav način: pušeći, grijući ruke na vatri i ništa ne govoreći. Kad su završili s čajem, Tom je stavio vrčiće u plitak kameni slivnik pa su otišli do džipa. Faber je sjeo straga. Ovaj put je David vozio sporo, a pas koji se zvao Bob, kasao je uz njih držeći 246 korak bez vidljivog napora. Bilo je očito da David vrlo dobro pozna teren jer je preko otvorene livade pouzdano upravljao i nijednom se nije zaglibio u močvarnom tlu. Ovce su izgledale vrlo žalosno. Posve pokislog runa šćućurile su se u udubinama stijena, ili uz grmove kupina, ili pak na zaklonjenim obroncima, previše klonule da bi pasle. Čak se i janjad primirila i skrila pod svoje majke. Faber je promatrao psa kad je ovaj stao, na trenutak osluhnuo, a zatim naglo otrčao. I Tom ga je promatrao. - Bob je nešto pronašao - izustio je. Džip je slijedio psa četiristo metara. Kad su se zaustavili, Faber je čuo more: bili su blizu sjevernog ruba otoka. Pas je stajao na rubu male vododerine. Kad su muškarci izišli iz automobila, mogli su čuti ono što je pas čuo: bolno blejanje ovce. Otišli su do ruba vododerine i pogledali dolje. Nekih pet metara niže ovca je ležala izvaljena na bok, nesigurno balansirajući na rubu padine koja se strmo obrušavala. Jedna prednja noga bila joj je savijena pod čudnim kutom. Oprezno gazeći Tom se spustio do nje i pregledao nogu. - Večeras imamo ovčetinu - doviknuo je. David je izvadio pušku iz džipa i sputio je do Toma. Tom je ovcu riješio muka. - Hoćeš li konopac da je izvučeš? - doviknuo je David. - Aha, ukoliko mi Henry ne bi pritekao u pomoć. - Svakako - prihvatio je Faber. Spustio se do Toma. Svaki je uhvatio po jednu nogu, pa su mrtvu životinju vukli uz strminu. Faberova kabanica je zapela za bodljikavi grm i on samo što nije pao prije nego što je, uz glasan zvuk paranja, oslobodio tkaninu. Bacili su ovcu u džip i odvezli se. Faber je osjetio silnu vlagu i shvatio da je rasparao veći dio kabanice s leña. - Na žalost, izgleda da sam uništio kabanicu - napomenuo je. - Vrijedilo je - rekao mu je Tom. Ubrzo su se vratili u Tomovu kućicu. Faber je skinuo kabanicu i mokru pamučnu jaknu, a Tom ju je stavio pokraj peći da se osuši. Zatim su jedan za drugim otišli u poljski zahod, jer Tomova kuća nije imala moderne instalacije kao Lucvna, a Tom je opet skuhao čaj. - Prva životinja koju smo izgubili ove godine - primijetio je David. 247- Aha - progunñao je Tom. - Ogradit ćemo na ljeto onu vododerinu. -Aha. Faber je osjetio promjenu atmosfere: nije bila ista kao prije dva-tri sata. Sjedili su, pili i pušili kao i prije, ali David kao da je bio nemiran. Faber ga je dvaput uhvatio kako duboko zamišljen zuri u njega. Konačno je David rekao: - Ostavit ćemo te da odereš ovcu, Tome. -Aha. David i Faber su otišli. Tom nije ustao, ali ih je pas otpratio do vrata. Prije nego što je upalio motor, David je izvadio sačmaricu iz pretinca iznad vjetrobrana, ponovo je nabio i stavio natrag. Putem kući još je jednom promijenio raspoloženje i postao brbljav. - Letio sam u spitfireima, znate. Sjajne mašine. Četiri mitraljeza u svakom krilu, američki browninzi koji ispaljuju tisuću dvjesto šezdeset metaka u minuti. Švabe više vole topove, naravno; njihovi Me 109 imaju samo dva mitraljeza. Top nanosi veću štetu, ali su naši browninzi \>xl\ i točniji. - Stvarno? - primijetio je Faber uljudno. - Kasnije su stavili top u hurricane, ali je spitfire izvojštio bitku za Britaniju. Fabera je nerviralo njegovo hvalisanje: - Koliko ste neprijateljskih aviona oborili? - Izgubio sam noge za vrijeme obuke - odvratio je David. Faber ga je kradomice pogledao: lice mu je bilo ukočeno poput maske od potisnutog gnjeva. - Ne, još nisam ubio nijednog Nijemca - dometnuo je David.

Bio je to nedvojben znak. Faber je odjednom postao vrlo oprezan. Nije imao pojma što je David mogao zaključiti ili otkriti, ali sada više nije bilo sumnje da on zna da se nešto dogaña. Faber se okrenuo malo postrance da pogleda Davida upirući se nogama o oklop prijenosnog mehanizma na podu, a desnu je ruku lagano oslonio na lijevu podlakticu. Čekao je slijedeći Davidov pokret. - Zanimaju vas avioni? - upitao je David. - Ne. - Faberov je glas bio ravnodušan. - To je postao nacionalni sport, mislim: promatranje aviona. Poput promatranja ptica. Ljudi kupuju knjige o prepoznavanju aviona. Čitava poslijepodneva provode na leñima piljeći kroz dalekozore u nebo. Pomislio sam da biste i vi mogli biti jedan od tih zanesenjaka. - Zašto? - Molim? - Otkud vam pomisao da bi mene to moglo oduševljavati. - Oh, ne znam. - David je zaustavio džip da zapali cigaretu. Bili su u središtu otoka, osam kilometara od Tomove kolibe a daljnih osam kilometara od Lucvne. David je bacio šibicu na pod. - Možda zbog onoga filma koji sam pronašao u džepu vaše jakne... Još dok je govorio, bacio je zapaljenu cigaretu Faberu u lice i mašio se puške iznad vjetrobrana. 248 24926. Sid Cripps je pogledao kroz prozor i opsovao ispod glasa. Livada je bila puna američkih tenkova - bilo ih je najmanje osamdeset. Znao je da se vodi rat i sve to, ali da su ga barem pitali, bio bi im ponudio drugu livadu gdje trava nije bila toliko sočna. Gusjenice tenkova su mu dosad sigurno uništile najbolji pašnjak. Navukao je čizme i izišao. Nekoliko američkih vojnika bilo je na livadi, a on se pitao jesu li primijetili bika. Kad je došao do vrata zgrade, zastao je i počešao se po glavi. Dogañalo se nešto smiješno. Tenkovi mu nisu zgnječili travu. Nisu uopće ostavili tragove. Ali američki su vojnici tragove tenkova pravili nekim oruñem sličnim drljači. Dok je Sid nastojao da to shvati, bik je primijetio tenkove. Buljio je u njih na trenutak, a zatim zastrugao po zemlji i tromo potrčao. Napast će tenk. - Glupane, slomit ćeš vrat - promrmljao je Sid. I vojnici su promatrali bika. Oni su izgleda mislili da je to vrlo smiješno. Bik je nasrnuo na tenk, a rogovi su probili oklopljeni bok vozila. Sid se živo ponadao da su britanski tenkovi jači od američkih. Dok je bik oslobañao rogove, čuo se glasan, šištav zvuk. Tenk se srušio poput ispuhanog balona. Američki vojnici su popadali naokolo smijući se. Sid se ponovo počešao po glavi. Sve je to bilo vrlo čudno. 250 Percival Godliman je brzo koračao preko Parliament Squarea noseći kišobran. Ispod kišne kabanice imao je tamno prugasto odijelo, a crne su mu cipele bile sjajno ulaštene - barem su bile takve kad je izišao na kišu - jer nije se dogañalo baš svakog dana, a ako ćemo pravo, ni svake godine, da ima privatnu audijenciju kod Churchilla. Vojnik od karijere bio bi nervozan kad bi s tako lošim vijestima dolazio na sastanak s vrhovnim komandantom nacionalnih oružanih snaga. Godliman nije bio nervozan, jer se istaknuti povjesničar nema zbog čega plašiti vojnika i političara, osim ako ne bi imao znatno radikalnije poglede na povijest od Godlimana. Znači, nije bio nervozan, nego zabrinut. Razmišljao je o trudu, planiranju, brizi, novcu i ljudstvu koji su uloženi i stvaranje potpuno lažne Prve armijske grupe Sjedinjenih Država stacionirane u Istočnoj Angliji: četiri stotine de-santnih čamaca, načinjenih od platna i postavljenih na plutače od bačava za naftu, tiskalo se u lukama i na riječnim ušćima; brižljivo izrañeni lažni tenkovi koji se mogu napuhati, artiljerija, kamioni, polugusjeničari, pa čak i skladišta municije, pritužbe u pismima čitalaca lokalnih novina o padu morala nakon dolaska tisuća američkih vojnika u to područje, lažni dok za istovar tankera s naftom u Doveru koji je projektirao najistaknutiji britanski arhitekt, a izgradili - od kartona i starih vodovodnih cijevi -stručnjaci unajmljeni od filmskih studija, pažljivo falsificirani izvještaji, koje su u Hamburg poslali njemački agenti što ih je "preobratio" XX komitet, te neprekidno brbljanje preko radija, namijenjeno isključivo njemačkim prislušnim centrima, koje se sastojalo od poruka što su ih sastavili romanopisci od zanata, a koje su sadržale takve bisere kao što je: "1/5 Kraljičin kraljevski pješadijski puk prijavljuje stanoviti broj žena civila, vjerojatno bez dozvola, u teretnom vlaku. Što da radimo s njima - da ih povedemo u Calais?" Mnogo je toga postignuto. Odreñeni znakovi su ukazivali na to da su Nijemci zagrizli. A sada je cijela razrañena prijevara dovedena u opasnost zbog jednog prokletog špijuna kojeg Godliman nije uspio uhvatiti.

Svojim kratkim ptičjim koracima mjerio je pločnik Westmin-stera sve do male veže na broju dva u Great George Streetu. Naoružani stražar koji je stajao uza zid od vreća pijeska pregle\ 251dao je propusnicu i mahnuo mu da uñe. Prošao je hodnik i spustio se stepenicama u Churchillov podzemni glavni štab. Kao da se spušta pod palubu bojnog broda. Zaštićen od bombi stropom od armiranog betona, debelim metar i dvadeset centimetara, štab vrhovnog zapovjednika imao je neprobojna čelična vrata i svodne potpornje od starih greda. Kad je Godliman ušao u sobu s geografskim kartama, iz pokrajnje sobe za sastanke izišla je grupa mladolikih ljudi ozbiljna lica. Za njima je trenutak kasnije izišao añutant i spazio Godlimana. - Vrlo ste točni, gospodine - primijetio je añutant. - Čeka vas. Godliman je stupio u malu, udobnu sobu za sastanke. Na podu su bili sagovi, a na zidu kraljeva slika. Električni ventilator ras-tjeravao je dim. Churchill je sjedio na čelu starog stola, glatkog poput ogledala, na sredini kojega je bio kipić fauna - amblem Churchillove vlastite jedinice za dezinformacije Londonskog odsjeka za kontrolu. Godliman je odlučio da ne salutira. - Sjednite, profesore - obratio mu se Churchill. Godliman je odmah zapazio da Churchill nije visok čovjek -ali je sjedio poput visokog čovjeka: pogrbljenih ramena, laktova na naslonima stolca, opuštene brade, raširenih nogu. Umjesto poznatog tamnosivog odijela na sebi je imao tradicionalno odijelo londonskih odvjetnika - kratkak crni sako i prugaste sive hlače - a uz to točkastu plavu leptir-kravatu i blistavobijelu košulju. Unatoč zdepastoj grañi i trbuhu, ruka koja je držala nalivpero bila je nježna, tankih prstiju. Put mu je bila ružičasta kao u djeteta. Drugom je rukom držao cigaru, a na stolu meñu papirima stajala je čaša s nečim što je sličilo na viski. Pravio je bilješke na margini strojem otipkanog izvještaja i dok je črčkao, povremeno bi nešto promrmljao. Godliman uopće nije osjećao strahopoštovanje pred velikim čovjekom. Kao mirnodopski državnik, Churchill je, po Godlimanovu mišljenju, bio čista katastrofa. Ipak, taj je čovjek imao odlike velikog ratnog voñe, i Godliman ga je zbog toga cijenio. (Mnogo godina kasnije Churchill je skromno porekao da je doista bio britanski lav rekavši da je jedino imao povlasticu da urliče; Godliman je mislio da je ta procjena prilično točna.) Churchill je iznenada podigao pogled i rekao: - Pretpostavljam da nema dvojbe o tome da je taj prokleti špijun otkrio što smjeramo. • - Ni najmanje, gospodine - složio se Godliman. - Mislite da je pobjegao? - Gonili smo ga do Aberdeena. Gotovo je sigurno da je odande prije dvije noći otišao ukradenim čamcem... vjerojatno na poziciju sastanka u Sjevernom moru. Meñutim, nije mogao biti daleko od luke kad se digla oluja. Mogao se sresti s podmornicom prije nego što je počela oluja, ali to je malo vjerojatno. Po svoj se prilici utopio. Žao mi je što ne možemo dati odreñenije informacije. - I meni je žao - dometnuo je Churchill. Iznenada kao da se razljutio, premda ne na Godlimana. Ustao je sa stolca i otišao do sata na zidu zureći kao hipnotiziran u natpis Victoria R. I. Ministarstvo za javne radove, 1889. Zatim je, kao da je zaboravio na Godlimana, počeo koračati gore-dolje uz ploču mrmljajući za sebe. Godliman je razabrao riječi, a ono što je čuo zaprepastilo ga je. Veliki je čovjek mumljao: "Taj zdepasti, malo pogrbljen lik, što korača gore-dolje bio je odjednom nesvjestan ičije prisutnosti osim svojih misli..." Doimalo se kao da Churchill izgovara nekakav holivudski scenarij što ga je u hodu smišljao. Predstava je završila isto tako naglo kao što je i počela; ukoliko je i bio svjestan svog ekscentričnog ponašanja, nije to ničim pokazao. Sjeo je, pružio Godlimanu list papira i rekao: - To je njemački ratni raspored od prošlog tjedna. Godliman je čitao: Rusko bojište: 122 pješadijske divizije 25 oklopnih divizija 17 mješovitih divizija Italija i Balkan: 37 pješadijskih divizija 9 oklopnih divizija 4 mješovite divizije Zapadno bojište: 64 pješadijske divizije 12 oklopnih divizija 12 mješovitih divizija Njemačka: 3 pješadijske divizije 1 oklopna divizija 4 mješovite divizije 252 253- Od ovih dvanaest oklopnih divizija na zapadu samo je jedna stvarno na obali Normandije. Velike SS divizije Das Reich i Adolf Hitler nalaze se jedna u Toulouseu a druga u Bruxellesu i ne pokazuju znakove pokreta. Što vam sve to govori, profesore? -obratio mu se Churchill. - Čini se da je naš plan prijevare i maskiranja uspio - odgovorio je Godliman. - I to potpuno - zarežao je Churchill. - Oni su zbunjeni i nesigurni, a njihova nagañanja o našim planovima u najvećoj su mjeri pogrešna. A ipak - zastao je da bi ostavio dojam - a ipak, unatoč svemu general Walter Bedell Smith, Ikeov šef štaba, kaže da mi... - Podigao je na stol drugi komad papira i glasno pročitao: - Naši izgledi da

održimo mostobran na plaži, naročito nakon što Nijemci pojačaju svoje položaje, samo su pedeset prema pedeset. Spustio je cigaru i tihim glasom nastavio: - Bit će to petog lipnja... možda šestog ili sedmog. Plima je povoljna... odlučeno je. Prikupljanje jedinica u zapadnim pokrajinama već je otpočelo. Konvoji se i ovga časa probijaju cestama engleske pokrajine. Cjelokupnoj vojnoj industrijskoj sili cijelog anglo-saksonskog svijeta, najvećoj civilizaciji od Rimskog Carstva, trebale su četiri godine da dobiju tu priliku od pedeset prema pedeset. Ali ako nam taj špijun pobjegne, gubimo čak i to. Zurio je u Godlimana koji trenutak, a zatim nježnom bijelom rukom podigao naliv-pero. - Nemojte mi donosili vjerojatnosti, profesore - rekao je. -Donesite mi tijelo Die Nadela. Spustio je pogled i počeo pisati. Trenutak kasnije Godliman je ustao i tiho napustio sobu. 254 27. Cigaretni duhan gori na temperaturi od 800 °C. Meñutim, žar na kraju cigarete obično okružava tanak sloj pepela. Da bi uzrokovala opekotinu, cigareta treba biti pritisnuta na kožu dobar dio sekunde - trenutačan dodir teško da će se i osjetiti. Ovo se odnosi i na oči, jer je treptanje najbrža nesvjesna reakcija ljudskog tijela. Samo amateri bacaju cigarete u drugoga. Profesionalci - a na svijetu postoji tek nekolicina ljudi kojima je borba prsa o prsa profesionalno umijeće - ne osvrću se na njih. Faber se nije osvrtao na upaljenu cigaretu koju je David Rose bacio na njega. Ispravno je postupio jer mu se cigareta odbila od čela i pala na metalni pod džipa. Zatim je dohvatio Davidovu pušku, a to je bila greška. Trebao je izvući bodež i ubosti Davida: premda je David mogao pucati prvi, on nikad ranije nije uperio pušku u čovjeka, a kamoli da je nekoga ubio, stoga bi gotovo sigurno oklijevao, a u tom ga je trenutku Faber mogao ubiti. Ta ga je pogreška skupo stajala. Davidove obje ruke bile su na središnjem dijelu puške - ljevica na cijevi, desnica oko zatvarača - a bio je već izvukao oružje petnaestak centimetara iz ležišta kad je Faber jednom rukom zgrabio kraj cijevi. David je trznuo puškom prema sebi, ali je Faber za trenutak uspio zadržati pušku i okrenuti je u vjetrobran. Faber je bio snažan čovjek, ali je David bio izuzetno snažan. Ramena, ruke i zglavci nosili su mu tijelo i pokretali invalidska kolica četiri godine, pa su mu se mišići neprirodno jako razvili. Osim toga, on je na pušci ispred sebe imao obje ruke, a Faber ju je držao samo jednom rukom, i to pod vrlo nezgodnim kutom. 255David je opet trgnuo, ovaj put odlučnije, i cijev je kliznula iz Faberove ruke. U tom trenutku, dok mu je sačmarica bila uperena u trbuh a Davidov prst se svijao oko okidača, Faber je osjetio da je vrlo blizu smrti. Naglim trzajem gornjeg dijela tijela odbacio se iz sjedala. Glava mu je udarila o platneni krov džipa kad je puška opalila uz prasak koji mu je zglušio uši i izazvao bol u očima. Prozor pokraj sjedala za suvozača rasprsnuo se u komadiće, a kroz prazan okvir navalila je kiša. Faber je iskrivio tijelo i pao unatraške, ali ne na svoje sjedalo nego preko Davida. Objema rukama obuhvatio je Davidov vrat i palcima mu pritisnuo grlo. David je nastojao uvući pušku izmeñu njihovih tijela kako bi ispalio i drugi naboj, ali je oružje bilo preglomazno. Faber mu je pogledao u oči i vidio... što? Radost. Naravno, konačno je dobio priliku da se bori za svoju zemlju. Ali mu se promijenio izraz kad je osjetio nedostatak kisika i kad se počeo boriti za zrak. David je popustio stisak na pušci i laktove povukao što je više mogao prema natrag i zatim je snažnim dvostrukim direktom udario Fabera pod rebra. Bol je bila grozna, no Faber je samo iskrivio lice i nastavio stiskati Davidovo grlo. Znao je da će moći izdržati Davidove udarce duže nego što će David moći zadržati dah. David je, izgleda, pomislio to isto. Prekrižio je ruke izmeñu njihovih tijela i odgurnuo Fabera; zatim je, kad je razmak izmeñu njih bio nekoliko centimetara udario s obje ruke odozdo prema gore po Fabcrovim rukama i skinuo smrtonosni stisak. Stisnuo je desnu šaku i zamahnuo prema dolje snažnim ali nestručnim udarcem koji se spustio na Faberovu jagodičnu kost i u oči mu natjerao suze. Faber je odgovorio nizom oštrih udaraca u Davidovo tijelo, a on ga je nastavio mlatiti po licu. Bili su preblizu da bi u kratkom vremenu mogli ozbiljno ozlijediti jedan drugoga, no polako se počela očitovati Davidova veća snaga. Bijesan, Faber shvati da je David vrlo oštroumno izabrao vrijeme i mjesto borbe: iskoristio je prednosti iznenañenja, puške i ograničenog prostora u kojem su njegovi snažni mišići značili mnogo više od Faberove bolje ravnoteže i pokretljivosti. Faber se malo pomakao i bokom dotaknuo mjenjač ubacujući prijenos u brzinu. Motor je još radio, automobil je poskočio i 256 izbacio Fabera iz ravnoteže. David je iskoristio priliku da uputi dugačak direkt ljevicom koji je - više srećom nego namjerno -pogodio Fabera ravno u bradu i bacio ga na suprotnu stranu kabine. Glavom je lupio o držač

cerade, ramenom se navalio na ručicu za otvaranje vrata, vrata su se otvorila i on je, okrenuvši se u zraku, ispao iz automobila i udario licem u blato. Na trenutak je bio previše omamljen da se pokrene. Kad je otvorio oči, vidio je jedino bljeskanje plavih munja na mutnoj crvenkastoj pozadini. Čuo je motor džipa koji je radio punom snagom. Zatresao je glavom, očajnički nastojeći otjerati vatromet koji mu je zastirao pogled pa se s mukom podigao na ruke i koljena. Zvuk džipa se udaljio a zatim opet približio. Okrenuo je glavu prema zvuku i kad su mu se boje ispred očiju rasplinule i nestale, vidio je da vozilo velikom brzinom juri prema njemu. David ga kani pregaziti. Kad je prednji branik dospio za manje od metra do njegova lica, bacio se u stranu. Osjetio je udar vjetra. Odbojnik mu je zahvatio ispruženu nogu, a džip je protutnjao orući širokim gumama raskvašenu ledinu i razbacujući blato. Dvaput se prevrnuo u mokroj travi, a onda se podigao na jedno koljeno. Boljela ga je noga. Gledao je kako se džip okrenuo u malom krugu i ponovo pojurio na njega. Kroz vjetrobran je spazio Davidovo lice. Mladi se čovjek zgr-bio nad upravljačem, iskešenih zubiju, lica iskrivljena u divljoj, gotovo luñačkoj grimasi. Kao da je zamišljao da je u pilotskoj kabini spitfirea i da se, leteći tako da mu sunce bude iza njega, obrušava na neprijateljski avion rigajući iz svih osam mitraljeza browning 1260 metaka u minuti. Faber se pomakne prema rubu stijene. Džip je ubrzavao. Faber je znao da ovog časa nije u stanju trčati. Pogledao je preko stijene: kamenita, gotovo okomita strmina spuštala se sve do bijesnog mora tridesetak metara niže. Džip se približavao rubu stijene, ravno prema njemu. Faber se grozničavo ogledao tražeći kakvu izbočinu ili barem neko uporište. Ništa nije vidio. Džip je bio udaljen metar-dva i jurio je oko šezdeset kilometara na sat. Kotači su mu bili manje od pola metra od ruba stijene. Faber se bacio na trbuh i prebacio noge u prazno, podupirući se podlakticama dok mu je donji dio tijela visio preko ruba ponora. Kotači su ga promašili za nekoliko centimetara. Koji metar 257dalje jedna je guma skliznula preko ruba. Faber je na trenutak pomislio da će se cijelo vozilo odsklizati i pasti u more, ali su preostala tri kotača izvukla džip na sigurno. Tlo se pod Faberovim rukama počelo urušavati. Vibracije koje je izazvao džip u prolasku rastresle su zemlju. Osjetio je da je malko kliznuo. Tridesetak metara niže ključalo je i bjesnjelo more meñu stijenama. Faber je ispružio jednu ruku koliko god je mogao, pa se prstima duboko ukopao u mekanu zemlju. Osjetio je da mu se cijepa nokat, ali se nije na to obazirao. Ponovio je postupak i s drugom rukom. Objema rukama usidren u zemlju vukao se prema gore. Bilo je to strašno sporo, ali mu je na kraju glava došla u razinu ruku, kukovi dosegli tvrdu zemlju, tako da je mogao prebaciti noge i otkotrljati se sa ruba. Džip se ponovo okretao. Faber je potrčao prema njemu. Noga ga je boljela, ali nije bila slomljena. David je ubrzavao pripremajući se za još jedan nasrtaj. Faber se okrenuo i potrčao pod pravim kutom prema džipu prisiljavajući Davida da okrene volan i da istodobno smanji brzinu. Faber je znao da neće moći dugo ustrajati. Sigurno će se umoriti prije Davida. Ovo je morao biti zadnji nasrtaj. Potrčao je brže. David je skrenuo da mu prepriječi put usmje-rivši automobil prema jednoj točki ispred Fabera. Faber se okrenuo i brzo potrčao natrag, a džip je skrenuo u cik-cak vožnju. Sad je bio sasvim blizu. Faber je potrčao, a njegov je smjer prisilio Davida da vozi u malom krugu. Džip je usporavao, a Faber se približavao. Izmeñu njih je ostalo samo nekoliko metara kad je David shvatio što Faber namjerava. Zaokrenuo je na drugu stranu, ali je bilo prekasno. Faber se sjurio na bok džipa i bacio se uvis te pao licem na vrh platnenog krova. Nekoliko je trenutaka ondje ležao i hvatao dah. Ozlijeñena noga kao da je bila u plamenu, pluća su ga strašno boljela. Džip se još kretao. Faber je izvukao bodež iz toka ispod rukava i u platnenom krovu načinio dugačak, nepravilan rez. Platno je odlepršalo prema dolje i Fabcrovo lice se našlo iza Davidova potiljka. David je pogledao uvis i unatrag. Licem mu je prešao izraz krajnjeg zaprepaštenja. Faber je podigao ruku spremajući se da zarine bodež. David je dao puni gas i okrenuo volan. Džip je poskočio naprijed i podigao se na dva kotača škripeći u naglom zaokretu. Faber 258 se s mukom zadržao na krovu. Džip je i dalje ubrzavao, zatim je tresnuo na sva četiri kotača, a onda se ponovo podigao. Nesigurno se njihao nekoliko metara, a zatim su se kotači poskliznuli na vlažnom tlu i vozilo se uz jaki tresak prevalilo na bok. Faber je odletio nekoliko metara i nespretno pao izgubivši dah od udarca. Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što se mogao pomaknuti. Luñačko kretanje džipa još ih je jednom opasno približilo stijeni. Faber je u travi nekoliko metara dalje ugledao svoj bodež. Podigao ga je, a zatim se okrenuo prema džipu. David je i sebe i svoja invalidska kolica nekako izvukao kroz prorezan krov pa je sada sjedio u kolicima i odguravao se bježeći duž ruba stijene. Faber mu je morao odati priznanje za hrabrost.

Svejedno, morao je umrijeti. Faber je potrčao za njim. David mora da je čuo korake jer su se kolica neposredno prije nego što ih je Faber dostigao zaustavila kao ukopana i okrenula, a Faber je u trenutku zapazio težak odvijač u Davidovoj ruci. Faber je udario kolica i prevrnuo ih. Posljednja mu je misao bila da i oni i kolica mogu završiti dolje u moru, a onda ga je odvijač udario po zatiljku i on se onesvijestio. Kad se osvijestio, kolica su ležala pokraj njega, ali nigdje nije vidio Davida. Ustao je i ogledao se ošamućen i zbunjen. - Ovamo! Glas je dolazio onkraj ruba stijene. David mora da je ispao iz kolica i pao preko ruba. Faber je dopuzao do stijene i pogledao prijeko. David se jednom rukom držao za stabljiku grma koji je rastao upravo ispod ruba stijene. Drugu je ruku utisnuo u malu pukotinu u stijeni. Visio je razapet baš kao i Faber prije nekoliko minuta. Nestalo je njegove hvalisavosti, a u očima mu se ogledala gola strava. - Izvucite me, zaboga - viknuo je promuklo. Faber se nagnuo niže. - Kako ste saznali za filmove - upitao je. - Pomozite mi, molim vas. - Najprije mi odgovorite. - Oh, Bože. - David je uložio veliki napor da se sabere. - Kad ste kod Toma otišli u zahod, ostavili ste jaknu da se suši u kuhi259nj i. Tom je otišao na kat po viski, a ja sam pretražio džepove i pronašao negative. - I to vam je bio dovoljan razlog da me pokušate ubiti? - To, i ono što ste u mojoj kući učinili sa mojom ženom. Nijedan Englez ne bi se tako ponio. Faber nije mogao zatomiti smijeh. - Gdje su negativi sada. - U mom džepu. - Dajte mi ih pa ću vas izvući. - Morat ćete ih sami uzeti. Ne smijem se pustiti. Faber je legao potrbuške i posegao dolje, pod Davidovu kabanicu, u prsni džep njegove jakne. Odahnuo je od olakšanja kad je prstima dodirnuo limenku s filmom i pažljivo je izvukao. Pogledao je filmove; svi su, čini se, bili tamo. Stavio je limenku u džep svoje jakne, zakopčao zaklopac i ponovo posegnuo prema Davidu. Uhvatio je grm za koji se David držao i divljim ga trzajem iščupao iz korijena. - Ne! - kriknuo je David. Očajnički je tražio uporište, dok mu je druga ruka nezaustavljivo klizila iz pukotine u stijeni. - Nije fer - povikao je. Zatim mu je ruka kliznula iz pukotine. Na trenutak kao da je visio u zraku, a zatim je poletio dolje odskočivši u padu dvaput od stijene da bi na kraju uz silan pljusak udario o vodu. Faber je kratko vrijeme promatrao da se uvjeri da se David neće ponovo pojaviti. "Nije fer?", promrmljao je za se. "Nije fer? Tj&x ti ne znaš da je rat?" Nekoliko minuta je gledao dolje u more. Jednom mu se učinilo da vidi bljesak žute kabanice na površini ali je toga nestalo prije nego što je mogao bolje pogledati. Ostali su jedino more i stijene. Odjednom je osjetio užasan umor. Rane su mu prodrle u svijest jedna po jedna: ozlijeñeno stopalo, udarac u glavu, masnice po cijelom licu. David Rose je bio budala, hvalisavac i bijedan muž, umro je preklinjući za milost, ali je ipak bio hrabar i umro za domovinu - konačno je ostvario svoju želju. Faber se upitao hoće li njegova smrt toliko vrijediti. Napokon se okrenuo od ruba stijene i uputio prema prevrnu-tom džipu. 260 28. Percival Godliman osjećao se osvježen, odlučan, pa čak i pun volje i elana. Kad je o tome porazmislio, oneraspoložio se. Ohrabrujući govori pale kod priprostih ljudi, dok intelektualci vjeruju za sebe da su imuni na takve stvari. Ipak, premda je znao da je nastup velikog čovjeka bio brižljivo unaprijed pripremljen, a krescenda i diminuenda govora usklañena poput simfonije, ipak je to na njega djelovalo isto tako djelotvorno kao da je kakav kapetan školske momčadi kriketa koji je od nastavnika tjelesnog odgoja slušao posljednje savjete. Vratio se u svoj ured goreći od nestrpljenja da nešto učini. Spustio je kišobran u stalak za kišobrane, objesio mokru kišnu kabanicu i pogledao se u zrcalo na unutrašnjoj strani ormara. Nema sumnje, nešto se dogodilo s njegovim licem otkad je postao jedan od engleskih lovaca na špijune. Neki je dan nabasao na svoju fotografiju snimljenu 1937. godine s grupom studenata na seminaru u Oxfordu. Tada je zapravo izgledao starije nego sada: blijede puti, čupave kose, nepažljivo obrijan, u

penzionerskoj odjeći koja mu je loše pristajala. Čupave kose više nema, sada je potpuno ćelav, osim redovničkog podstriga. Odjeven je poput poslovnog čovjeka, a ne poput učitelja. Činilo mu se - moguće je, doduše, da to samo zamišlja - da mu je stisak vilica čvršći, oči sjajnije, a sada se i mnogo pažljivije brijao. Sjeo je za stol i zapalio cigaretu. 71? novost nije baš bila dobrodošla: počeo ga je mučiti kašalj; pokušao je prestati pušiti, no otkrio je da je postao ovisnik. Meñutim, u Britaniji su za vrijeme 261rata gotovo svi pušili, čak i neke žene. U redu, obavljale su muške poslove pa su imale pravo i na muške poroke. Dim je zastao u Godlimanovu grlu i natjerao ga da zakašlje. Ugasio je cigaretu u limenom poklopcu koji je upotrebljavao umjesto pepeljare (porculan je postao rijetkost). Razmišljao je o tome kako je glavni problem kod poticaja da pokušaš učiniti i ono nemoguće upravo u tome što sam poticaj ne daje nikakve naznake praktičnih rješenja. Sjetio se svoje diplomske radnje o putovanjima jednog srednjovjekovnog redovnika koji se zvao Thomas od Drveta. Godliman se posvetio manje važnom ali teškom zadatku da rekonstruira redovnikovo kretanje u razdoblju od pet godina. Postojala je zbunjujuća osmomjesečna praznina kad je redovnik bio ili u Parizu ili u Canterburvju, ali Godliman nije mogao odrediti gdje, i to je ugrozilo vrijednost cijelog rada. U dokumentima kojima se služio jednostavno nije bilo te informacije. Ako je redovnikov boravak ostao nezabilježen, tada nema nikakva načina da se ustanovi gdje je bio, i to je to. Potaknut mladenačkim optimizmom, mladi Godliman nije htio povjerovati da te informacije jednostavno nema, pa je radio na pretpostavci da negdje ipak mora biti zapisano kako je Thomas proveo one mjesece - unatoč dobro poznatoj činjenici da je gotovo sve što se zbivalo u srednjem vijeku ostalo nezabilježeno. Ako Thomas nije bio u Parizu ili u Canterburvju, mora da je bio na putu izmeñu ta dva grada, zaključio je Godliman, a onda je u jednom amsterdamskom muzeju pronašao brodske izvještaje koji su upućivali na to da se Thomas ukrcao u brod za Dover koji je u oluji skrenuo s kursa i konačno se nasukao na irskoj obali. Na osnovu toga uzoritog primjera povijesnog istraživanja Godliman je dobio profesuru. Mogao bi pokušati da takav način razmišljanja primijeni i na pitanje što se zbilo s Faberom. Najvjerojatnija je pretpostavka da se Faber utopio. Ako ipak nije, onda je sada već vjerojatno u Njemačkoj. Ni jedna, ni druga mogućnost nije Godlimanu pružala nikakav smjer djelovanja koji bi mogao slijediti, pa ih stoga valja otpisati. Mora pretpostaviti da je Faber živ i da se negdje dokopao kopna. Napustio je svoju sobu i sputio se stubama kat niže u sobu sa zemljopisnim kartama. Tamo je bio njegov ujak, pukovnik Terry, koji je stajao ispred karte Evrope s cigaretom u ustima i razmišljao. Godliman je shvatio da je ovih dana u Ministarstvu rata 262 takav prizor uobičajen: starješine zamišljeno bulje u karte i šutke mozgaju hoće li ovaj rat dobiti ili izgubiti. Pretpostavljao je da je to zbog toga što su svi planovi bili izrañeni, golemi je stroj stavljen u pogon, pa onima koji su donijeli velike odluke ne preosta-je sada ništa drugo nego da čekaju i vide jesu li bili u pravu. Terry ga je spazio kad je ušao pa upita: - Kako si prošao kod velikog čovjeka? - Pio je viski - odvratio je Godliman. - Pije cijeli dan, ali čini se da to na njega uopće ne djeluje -napomenuo je Terry. - Što je rekao? - Hoće Die Nadelovu glavu na pladnju. - Godliman je prošao kroz sobu do zidne karte Velike Britanije i stavio prst na Aber-deen. - Pretpostavimo da šalješ podmornicu da pokupi odbjeglog špijuna, što misliš do koje bi se najmanje udaljenosti podmornica mogla sa sigurnošću približiti obali? Terry je stao pokraj njega i pogledao kartu. - Ja ne bih prilazio bliže od tri milje. Ali zbog sigurnosti, zaustavio bih se na udaljenosti od deset milja. - Ispravno. - Godliman je olovkom povukao dvije paralelne crte uz obalu, jednu udaljenu od kopna tri milje, a drugu deset. -A sada, da si mornar amater i da krećeš iz Aberdeena u malom ribarskom brodiću koliko bi daleko otišao prije nego što bi te spopao strah? - Misliš, koju se razumnu udaljenost može prijeći u takvom brodiću? - Baš tako. Terry je slegnuo ramenima. - Pitaj mornaricu. Ja bih rekao petnaest ili dvadeset milja. - Slažem se. - Godliman je povukao luk s polumjerom od dvadeset milja sa središtem u Abardeenu. - A sad: ako je Faber živ, on je ili ponovo na kopnu ili unutar ovog prostora. - Pokazao je područje omeñeno usporednim crtama i lukom. - U tom području nema kopna. - Imamo li veću kartu? Terry je otvorio ormarić s kartama i izvadio detaljnu kartu Škotske. Rastvorio ju je na gornjoj plohi ormarića. Godliman je s manje karte na veću precrtao oznake olovkom. Još uvijek nije bilo kopna u tom području. - Ali, pogledaj - primijetio je Godliman. Malko istočnije od granice od deset milja nalazio se dugačak, uzak otok. Terry je pogledao iz veće blizine. 263- Olujni otok - pročitao je. - Kako prikladan... Godliman je pucnuo prstima.

- Kladio bih se da je tamo. - Možeš li koga poslati onamo? - Kad se oluja smiri. Bloggs je tamo gore: naredit ću da mu stave avion na raspolaganje. Može uzletjeti onog časa kada se vrijeme poboljša. - Uputio se prema vratima. - Sretno! - viknuo je Terry za njim. Godliman je potrčao stepenicama do slijedećeg kata i ušao u svoj ured. Podigao je slušalicu. - Nazovite gospodina Bloggsa u Aberdeen, molim. Dok je čekao, črčkao je po svom bloku crtajući otok. Oblikom je bio poput gornje polovice štapa, sa zavojitim dijelom na zapadnom kraju. Mora da je dug petnaestak kilometara, širok možda kilometar i pol. Pitao se kakvo je to mjesto: gola stijena ili neka napredna zajednica poljodjelaca? Ako je Faber ondje, još uvijek bi mogao uspostaviti vezu s podmornicom; Bloggs će morati stići na otok prije podmornice. Bit će teško. - Imam gospodina Bloggsa - obavijestila je djevojka na centrali. - Fred? - Zdravo, Percy. - Mislim da je na otoku koji se zove Olujni otok. - Ne, nije - odvratio je Bloggs. - Upravo smo ga uhapsili. Bodež je bio dugačak dvadeset i pet centimetara, imao je ukrašen držak i kratku malu prečku. Vrh nalik na iglu bio je izvanredno oštar. Bloggs je pomislio da izgleda kao vrlo djelotvorno oruñe za ubijanje. Nedavno je bio uglačan. Bloggs i glavni inspektor Kincaid stajali su i gledali ga; nijedan ga nije želio dotaknuti. - Pokušavao se ukrcati u autobus za Edinburgh - rekao je Kincaid. - Spazio ga je jedan policajac kod blagajne i zatražio osobnu kartu. Bacio je kovčeg i potrčao. Autobusna kondukterka maznula ga je po glavi svojim aparatom za izdavanje karata. Trebalo mu je deset minuta da doñe k sebi. - Idemo ga vidjeti - predložio je Bloggs. Spustili su se hodnikom do ćelija. - Ovdje je - rekao je Kincaid. Bloggs je pogledao kroz špijunku. Čovjek je sjedio na stolcu u 264 drugom kutu ćelije, leñima okrenut zidu. Noge je prekrižio, oči zatvorio, a ruke stavio u džepove. - Već je prije bivao po ćelijama - primijetio je Bloggs. Čovjek je bio visok, duguljasta privlačna lica i crne kose. Mogao je biti čovjek s fotografije, ali se to teško moglo pouzdano reći. - Želite li ući? - upitao je Kincaid. - Samo čas. Što je imao u kovčegu, osim bodeža. - Oruñe za provalnički zanat. Mnogo novaca u sitnim novčanicama. Pištolj i nešto municije. Crnu odjeću i cipele sa gumenim potplatima. Dvije stotine cigareta Lucky Strike. - Nije bilo nikakvih fotografija? Kincaid je odmahnuo glavom. - Zajeb - rekao je Bloggs razdraženo. - Prema dokumentima zove se Peter Fredericks, iz Wembleya, u Middlcsexu. Kaže da je nezaposleni alatničar koji traži posao. - Alatničar? - upitao je Bloggs skeptično. - U posljednje četiri godine nema u Britaniji nijednog nezaposlenog alatničara. Čovjek bi mislio da će špijun to znati. A ipak... - Hoćete li da ja počnem s ispitivanjem ili ćete vi? - upitao je Kinicaid. - Vi. Kincaid je otvorio vrata, a Bloggs je ušao za njim. Čovjek u uglu nezainteresirano je otvorio oči. Nije promijenio položaj. Kincaid je sjeo za mali, obični stol. Bloggs se naslonio na zid. - Kako se zapravo zovete? - upitao je Kinicaid. - Peter Fredericks. - Što radite tako daleko od kuće? - Tražim posao. - Zašto niste u vojsci? - Slabo srce. - Gdje ste bili posljednjih nekoliko dana? - Ovdje, u Aberdeenu. Prije toga u Dundeejeu, a još prije u Perthu. - Kada ste stigli u Aberdeen? - Prekjučer. Kincaid je pogledao Bloggsa koji je kimnuo: - Vaša priča je smiješna. Alatničari ne trebaju tražiti posao. U zemlji ih nema dovoljno. Bit će bolje da počnete govoriti istinu. - Ja govorim istinu. Bloggs je izvadio sav kovani sitniš iz džepa i zavezao ga u rup265Čić. Stajao je promatrajući, ništa ne govoreći i mašući zavežljaj-čićem što ga je držao u desnoj ruci.

- Gdje su fotografije? - upitao je Kincaid. Čovjekov se izraz nije promijenio. - Ne znam o čemu govorite. Kincaid je slegnuo ramenima, pa pogledao Bloggsa. - Na noge - naredio je Bloggs. - Molim? - upitao je čovjek. - Na NOGE - zagrmio je Bloggs. Čovjek je nehajno ustao. - Priñite. Prišao je dva koraka do stola. -Ime? - Peter Fredericks. Bloggs se odlijepio od zida i udario čovjeka otežanim rupčićem. Udarac ga je pogodio točno po hrptu nosa i on je vrisnuo. Ruke su mu pošle prema licu. - U stav mirno! - viknuo je Bloggs. - Ime? Čovjek se uspravio, opustio ruke niz tijelo, pa prošaputao: - Peter Fredericks. Bloggs ga opet udari točno u isto mjesto. Ovaj put je pokleknuo na jedno koljeno, a oči su mu se ovlažile. - Gdje su fotografije? Čovjek je nijemo odmahnuo glavom. Bloggs ga je podigao na noge, udari koljenom u prepone i bubnuo u želudac. - Što ste učinili s negativima? Čovjek je pao na pod i povratio. Bloggs ga je nogom udario u lice. Začuo se oštar prasak kao da se nešto slomilo. - Što je s podmornicom? Gdje je sastanak? Kakav je signal? Kincaid je ščepao Bloggsa s leda. - Dosta je, Bloggse - rekao je. - Ovo je moja stanica i do sada sam mogao žmiriti, znate. Bloggs se okrenuo prema njemu. - Ne bavimo se slučajem beznačajne provale, Kincaide. Ovaj čovjek ugrožava cjelokupne ratne napore. - Mahao je prstom ispred detektivova nosa. - Upamtite, ja sam MI5, radit ću u vašoj jebenoj stanici što mi se svidi. Ako zatvorenik umre, ja ću preuzeti odgovornost. - Ponovno se okrenuo čovjeku na podu. 266 Ovaj je zurio u Bloggsa i Kincaida. Lice mu je oblila krv i na njemu se ogledala nevjerica: - O čemu vi to pričate? - primijetio je iznemoglo. - Što je to. Bloggs ga je opet podigao na noge. - Vi ste Henrik Rudolph Hans von Muller-Guder, roñen u Olnu 26. svibnja 1900; poznati ste i kao Henry Faber, potpukovnik u njemačkoj Obavještajnoj službi. Za tri mjeseca bit ćete obješeni zbog špijunaže osim ako se pokaže da ste nam korisniji živ nego mrtav. Počnite bivati korisni, pukovniče Muller-Guder. - Ne - rekao je čovjek. - Ne, ne! Ja sam lopov, a ne špijun. Molim vas! - Izmaknuo se ispod Bloggsovc uzdignute šake. -Mogu to dokazati. Bloggs ga je ponovo udario, a Kincaid je po drugi put intervenirao. - Čekajte - dobacio je detektiv. - U redu, Fredericks, ako se tako zovete, dokažite da ste lopov. - Obradio sam tri kuće u Jubilee Crescentu prošlog tjedna -soptao je čovjek. - Uzeo sam petstotinjak funti iz jedne i nešto nakita iz druge... dijamantno prstenje i nešto bisera... ali iz treće nisam uzeo ništa zbog psa... Morate znati da govorim istinu, sigurno su prijavili provale, zar ne? Oh, Isuse! Kincaid je pogledao Bloggsa. - Sve su se te provale doista dogodile. - Mogao je o njima čitati u novinama. - O trećoj novine nisu pisale. - Možda ih je i počinio - pa ipak može bili špijun. Špijuni takoñer kradu. - Ali to je bilo prošlog tjedna. Vaš čovjek je bio u Londonu, zar ne? Bloggs je jedan trenutak šutio. Tada je rekao: - Onda, jebi ga -i izišao. Peter Fredericks je sav okrvavljen pogledao Kincaida. - Tko je on, prokleti gestapovac? - rekao je. Kincaid se zamišljeno zagledao u njega. - Budite sretni što niste čovjek kojeg traži. - Onda? - upitao je Godliman u telefon. - Lažna uzbuna. - Bloggsov glas bio je promukao i izobličen jer je dolazio iz velike daljine. - Sitni provalnik koji slučajno nosi bodež i izgleda poput Fabera. 267- Natrag na početak - rekao je Godliman. - Prokletstvo! - Rekao si nešto o nekom otoku. - Da. Olujni otok... udaljen je desetak milja od obale točno na istoku od Aberdeena. Naći ćeš ga na specijalki. - Po čemu si uvjeren da je tamo? - Nisam uvjeren. Još uvijek moramo provjeriti ostale mogućnosti, druge gradove, obalu, sve. Ali ako je ukrao brodić... onaj? - Mariell.

- Da. Ako ga je ukrao, sastajalište mu je vjerojatno bilo u području tog otoka, pa ako smo u pravu što se toga tiče, tada se on ili utopio ili doživio brodolom na tom otoku. - Uredu, to ima smisla. - Kakvo je gore vrijeme? - Bez promjene. - Bi li mogao doći na otok velikim brodom? Bloggs je progunñao: - Držim da se svaka oluja može nadvladati, samo ako je brod dovoljno velik. Ali ovaj otok sigurno nema baš neku osobitu luku, zar ne? - Bolje da se raspitaš, ali pretpostavljam da imaš pravo. Slušaj: pokraj Edinburgha je RAF-ova lovačka baza. Dok stigneš onamo, već ću urediti da te čeka jedan hidroavion. Uzletjet ćeš čim se oluja počne štišavati. Neka mjesna Obalna straža bude pripravna za pokret u najkraćem roku. Nisam siguran tko će tamo stići prvi. - Mm - sumnjičavo će Bloggs. - Ali ako podmornica takoñer čeka da se oluja stiša, stići će prva. - Imaš pravo. - Godliman je zapalio cigaretu pokušavajući nešto smisliti. - Pa, možemo od mornarice tražiti da jedna korve-ta krstari oko otoka i prisluškuje Faberov radio-signal. Kad se oluja smiri, s broda mogu na otok poslati čamac. Da, to je dobra zamisao. - A da zatražimo nekoliko aviona lovaca? - Možemo. Premda će i oni, kao i ti, morati čekati da se nevrijeme smiri. - Ne može više dugo trajati. - Što kažu škotski meteorolozi? - Potrajat će još najmanje jedan dan. - Prokletstvo! 268 - To ništa ne mijenja na stvari - dometne Bloggs. - Sve dok mi ne možemo krenuti, ne može ni on ništa poduzeti. - Ako je uopće tamo. - Jasno. - U redu - zaključio je Godliman. - Imat ćemo korvetu, Obalnu stražu, nekoliko lovaca i hidroavion. -1 mene. - Bolje bi bilo da kreneš. Nazovi me iz Rosvtha. Čuvaj se. - Zdravo. Godliman je spustio slušalicu. Njegova cigareta, zaboravljena u pepeljari, izgorjela je do opuška. Zapalio je drugu, a zatim se ponovo latio telefona i počeo organizirati potjeru. 269 29. Ležeći na boku, džip je izgledao snažno, ali bespomoćno, poput ranjenog slona. Motor se zaustavio. Faber je snažno gurnuo vozilo i ono se dostojanstveno ispravilo na sva četiri kotača. Borbu je prošlo relativno neoštećeno. Naravno, platneni krov je uništen: Faberov nož je načinio dugu razdcrotinu koja se pružala s jedne strane na drugu. Lijevi prednji kraj, koji je strugao po zemlji i tako zaustavio vozilo, bio je zgužvan. Reflektor s te strane bio je smrskan. Prozor s iste strane razbio je puščani hitac. Vjetrobran je začudo ostao netaknut. Faber se popeo na vozačko sjedalo, ubacio ručicu u prazni hod i okrenuo ključ. Zakrčalo je pa zamrlo. Pokušao je ponovo, i motor je proradio. Olakšano je odahnuo jer ne bi mogao izdržati dugo hodanje. Sjedio je nako vrijeme u automobilu i razgledao rane. Oprezno je dotakao desni gležanj: gadno je naticao. Možda je pukla kost. Sva sreća što je automobil podešen za vozača bez nogu jer Faber nije mogao pritisnuti pedalu kočnice. Čvoruga na zatiljku bila je velika poput lopte za golf, a kad ju je dirnuo, ruka mu je bila sva ljepljiva od krvi. U retrovizoru je ugledao lice. Prepuno malih ogrebotina i velikih masnica izgledalo je poput lica boksača pri kraju izgubljenog meča. Kišnu kabanicu je ostavio u kućici, pa su mu jakna i radno odijelo bili posve promočeni i zablaćeni. Trebalo se što hitnije ugrijati i osušiti. Zgrabio je volan, a oštra bol sjevnula mu je rukom: zaboravio 270 je rascjepljeni nokat. Pogledao ga je. Bila mu je to najgadnija ozljeda. Morat će voziti s jednom rukom. Polako je krenuo i pronašao nešto za što je nagañao da je cesta. Nije bilo bojazni da će se na ovom otoku izgubiti: morao je samo voziti uz rub stijene sve dok ne doñe do Lucvne kućice. Trebalo je izmisliti laž kojom će Lucy objasniti što se zbilo s njezinim mužem. Mogao bi joj, dakako, reći istinu: ništa ne bi mogla učiniti. Meñutim, postane li neugodna, mogao bi biti primoran da je ubije, ali je sve više zazirao od toga. Vozeći se polako duž ruba stijene po jakoj kiši i vjetru koji je urlikao, čudio se ovoj novoj pojavi u sebi, ovom obziru. To mu je bilo prvi put u životu da je osjetio odvratnost prema ubijanju. Meñutim, nije bio amoralan: baš obratno. Jednostavno je sam sebe uvjerio da je ubijanje koje on čini na istoj moralnoj razini kao i smrt na bojnom polju, a njegovi su osjećaji slijedili njegov um. Uvijek nakon ubijanja dolazilo je do fizičke reakcije, povraćao bi, no to je bilo nešto neshvatljivo i na to se nije obazirao.

Zašto, dakle, nije želio ubiti Lucy? Taj osjećaj bio je iste vrste kao i onaj koji ga je naveo da Luftvvaffeu šalje pogrešne podatke o katedrali svetog Pavla: bio je to nagon da zaštiti ono što je lijepo. Lucy je bila izuzetno stvorenje, puno dražesti i profinjeno poput kakve umjetnine. Faber je mogao živjeti kao ubojica, ali ne i kao ikonoklast. Čim mu je ta pomisao pala na um, priznao je da je to čudnovato. No, špijuni su Čudnovati ljudi. Sjetio se nekih špijuna koje je Abwehr regrutirao istodobno kad i njega: Olta, nordijskog diva, koji je izrañivao fine papirnate figure na japanski način i koji je mrzio žene, Fricdricha, prepredenoga malog matematičkog genija koji se bojao vlastite sjene i koji je zapadao u petodnevnu depresiju ako bi izgubio šahovsku partiju, Helmuta koji je volio čitali knjige o ropstvu u Americi i koji je uskoro prišao SS-u... svi različiti, svi čudnovati. Ako im je bila zajednička još neka značajnija osobitost, on nije znao što je to. Činilo mu se da vozi sve sporije i sporije, te da kiša i magla postaju sve neprobojnijc. Počeo ga je zabrinjavati rub ponora s lijeve strane. Osjećao je veliku vrućinu, ali su ga istodobno spopadali napadi drhtavice. Shvatio je da je naglas govorio o Ottu, Friedrichu i Helmutu; prepoznao je znake bunila. Napregnuo se da ne misli ni o čemu drugom osim o tome kako da džip zadrži u 271pravome smjeru. Huk vjetra postao je ritmičan i počeo je hipno-tično djelovati. Faber se u jednom trenutku prenuo i shvatio da stoji i zuri u more, a pojma nije imao koliko je dugo tako stajao. Kao da su prošli sati prije nego što se pred njim ukazala Lucy-na kućica. Upravio je vozilo prema njoj razmišljajući: ne smijem zaboraviti povući kočnicu prije nego što udarim u zid. Na vratima je stajala neka osoba i kroz kišu ga gledala. Mora još neko vrijeme ostati priseban, toliko da joj dospije ispričati laž. Ne smije zaboraviti, ne smije zaboraviti... Bilo je kasno poslijepodne kad se džip vratio: Lucy se zabrinuto pitala što im se dogodilo, a istodobno se ljutila na njih što nisu na vrijeme došli kući na ručak koji im je pripremila. Kako je dan odmicao, sve je više vremena provodila na prozorima u nadi da će ih ugledati. Kad se džip blagom padinom spustio do kućice, bilo je jasno da nešto nije u redu. Primicao se strahovito sporo, krivudajući po putu, a u njemu je bila samo jedna osoba. Približio se pa je spazila da je prednji kraj udubljen, a reflektor smrskan. - Oh, Bože! - promrmljala je. Vozilo se zatreslo i zaustavilo pred kućom, pa je razaznala da je u njemu Henry. Nije uopće ni pokušavao izići. Lucy je istrčala na kišu i otvorila vozačeva vrata. Henry je sjedio zabačene glave, poluzatvorenih očiju. Ruka mu je bila na kočnici. Lice mu je bilo krvavo i natučeno. - Što se dogodilo? Što se dogodilo?- upitala je Lucy. Henrvjeva je ruka kliznula sa kočnice i džip se pokrenuo. Lucy se nagnula preko njega i gurnula ručicu u ler. - Ostavio Davida u Tomovoj kućici... na povratku imao nesreću... - prostenjao je Henry. Činilo se da ga te riječi stoje velikog napora. Sad kad je saznala što se dogodilo, Lucvna je usplahirenost jenjala. - Uñi unutra - rekla je oštro. Henry je po njenom glasu razabrao da ga požuruje. Okrenuo se prema njoj, stavio nogu na papuču da siñe i smjesta se strovalio na tlo. Lucy je zapazila da mu je gležanj natekao poput balona. Podvukla je ruke pod njegova ramena, uspravila ga i rekla: 272 1 - Prebaci težinu na drugu nogu i nasloni se na mene. - Prebacila je njegovu ruku oko svoga vrata i gotovo ga je ponijela u kuću. Jo je gledao raskolačenih očiju kako Lucy pomaže Henryju da uñe u dnevnu sobu i kako ga polaže na sofu. Ležao je na leñima zatvorenih očiju. Odjeća mu je bila potpuno mokra i blatna. - Jo, idi gore, molim te, i obuci pidžamu - dobacila je Lucy. - Ali, nisi mi ispričala priču. Je li mrtav? - Nije mrtav. Imao je automobilsku nesreću pa ti večeras ne mogu pričati priču. Hajde. Dijete je nešto progunñalo, a Lucy ga je prijeteći pogledala. Mališan je otišao. Lucy je iz košarice s priborom za šivanje uzele velike škare i razrezala Henrvjevu odjeću: prvo jaknu, zatim radno odijelo pa onda košulju. Zbunjeno se namrštila kad je ugledala nož u koricama pričvršćen o lijevu podlakticu: nagañala je da je to specijalno oruñe za čišćenje ribe ili nešto slično. Kad ga je pokušala skinuti, Henry joj je odgurnuo ruku. Slegnula je ramenima i posvetila se njegovim cipelama. Lijeva je sišla lako, a i lijeva čarapa, no viknuo je od boli kad je dotakla desnu. - Moram je skinuti - rekla mu je. - Morat češ biti hrabar. Nekakav neobičan smiješak preletio mu je licem, a zatim je

kimnuo u znak pristanka. Prerezala je vezice, prihvatila cipelu blago ali čvrsto objema rukama, pa ju je povukla s noge. Ovaj put nije ispustio ni glasa. Prerezala je gumu na čarapi pa i nju skinula. Jo je ušao i iznenañeno primijetio: - On je u gaćama! - Odjeća mu je posve mokra. - Poljubila je dječaka za laku noć. - Hajde u krevet, zlato. Doći ću kasnije da te pokrijem. - Poljubi onda medu. - Laku noć, medo. Jo je izišao. Lucy je opet pogledala Henryja. Oči su mu bile otvorene i smiješio se. Dobacio je: - Poljubi onda Hcnryja. Nadvila se nad njega i poljubila mu izubijano lice. Zatim je oprezno razrezala njegove gaće. Žar vatre brzo će osušiti njegovu golu kožu. Otišla je u kuhinju i napunila zdjelu vrućom vodom s malo antiseptika da mu ispere rane. Našla je zamotuljak vate i vratila se u dnevnu sobu. - Ovo je drugi put što si se na vratima pojavio napola mrtav -napomenula je laćajući se posla. 273- To je uobičajeni signal - dometnuo je Henry. -Što? - Čekaju u Calaisu fantomsku armiju. - Henry, o čemu to govoriš? - Svakog petka i ponedjeljka. Vidjela je da bunca. - Nemoj govoriti - rekla je. Malo mu je podigla glavu da mu obriše sasušenu krv oko otekline na zatiljku. Odjednom se uspravio, bijesno je pogledao pa upitao: - Koji je danas dan? Koji je danas dan? - Nedjelja, smiri se. - Dobro. Nakon toga se smirio i dopustio joj da otkloni bodež. Oprala mu je lice, zamotala prst na kojem je izgubio nokat i stavila oblog na gležanj. Kad je završila, stajala je i neko ga vrijeme promatrala. Činilo se da spava. Dotakla je dugu brazgotinu na njegovim prsima i zvjezdasti ožiljak na kuku. Zaključila je da je zvijezda znamen od roñenja. Prije nego što je bacila razderanu odjeću, pretražila je džepove. Nije u njima bilo bogzna što: nešto novca, njegove isprave, kožnata lisnica i limenka za film. Sve je to skupila u hrpicu na kaminu pokraj njegova ribarskog noža. Morat će mu dati nešto od Da vidove odjeće. Ostavila ga je i uspela se da pogleda Joa. Dječak je spavao ležeći na svom medi raširenih ruku. Poljubila ga je u meki obraz i dobro ga pokrila. Izišla je iz kuće i uvezla džip u štagalj. Natočila si je u kuhinji piće, a zatim sjela i promatrala Henry-ja želeći da se probudi i da je ponovo ljubi. Bila je skoro ponoć kad se probudio. Otvorio je oči, a na licu mu se pojavilo niz izraza koji su joj sada već bili poznati: prvo strah, zatim oprezno razgledavanje sobe pa opuštanje. Posve nagonski upitala ga je: - Čega se bojiš, Henry? - Ne znam što misliš? - Uvijek izgledaš uplašen kad se budiš. - Ne znam. - Slegnuo je ramenima, a činilo se kao da je pri tom pokretu osjetio bol. - Bože što sam izubijan! - Hoćeš li mi reći što se dogodilo? - Da, ako mi daš malo konjaka. Izvadila je iz kredenca konjak. 274 - Možeš dobiti Davidovu odjeću. - Kasnije... ako ti nije neugodno. Dala mu je čašu smiješeći se: - Naprotiv, uživam u tome. - Što je s mojom odjećom? - Morala sam je razrezati. Bacila sam je. - Nadam se da nisi bacila i moje papire. - Nasmiješio se, no iza tog smiješka naslućivao se neki drugi osjećaj. - Na kaminu su - pokazala je. - Pretpostavljam da onaj nož služi za čišćenje ribe ili tako nešto. Desnom je rukom pošao prema lijevoj podlaktici gdje su se inače nalazile korice. - Tako nešto - promrmljao je. Kao da ga je načas uhvatio nekakav nemir, ali onda se s naporom opustio i otpio piće. -Dobro je. Trenutak kasnije izustila je: -Pa? -Što? - Kako si uspio izgubiti mog muža i skrhati moj džip? - David je odlučio da prenoći kod Toma. Neke su ovce zapale u nevolju na mjestu koje su zvali Vododerina. - Znam ga. - ... i šest ili sedam ih je ozlijeñeno. Sve su u Tomovoj kuhinji, previjaju ih; deru se kao da ih kolju. Bilo kako bilo, David mi je predložio da se vratim i da ti kažem da će on ostati. Ne znam zapravo kako sam se uspio razbiti.

Na automobil nisam navikao, nema prave ceste, o nešto sam udario i poskliznuo se, a džip je svršio na boku. Pojedinosti... - slegnuo je ramenima. - Sigurno da si vozio vrlo brzo. Strašno si izgledao kad si stigao. - Pretpostavljam da sam se malo kotrljao po džipu. Zviznuo sam glavom, uganuo gležanj... - Ostao bez nokta, natukao lice i gotovo dobio upalu pluća. Mora da si sklon nesrećama. Zbacio je noge na pod, ustao i otišao do police na kaminu. - Upravo je nevjerojatno kako se brzo oporavljaš - primijetila je Lucy. Pričvršćivao je nož na podlakticu. - Mi smo ribari vrlo zdravi ljudi. Što je s onom odjećom? Ustala je i stala tik do njega. - Što će ti odjeća? Vrijeme je za krevet. 275Privukao ju je pritisnuvši je o svoje golo tijelo i čvrsto poljubio. Pogladila ga je po bedrima. Nakon nekog vremena odvojio se od nje. Pokupio je svoje stvari s kamina, uzeo ih u ruku i onda ju je šepesajući poveo na kat u krevet. 276 30. Široki, bijeli autobahn vijugao je kroz bavarsku ravnicu prema planinama. Na kožnatom stražnjem sjedalu štapskog mercedesa faldmaršal Gerd von Rundstedt sjedio je mirno i klonulo. Bio je u šezdeset i devetoj godini i znao je da mu je šampanjac previše drag, a Hitler nedovoljno. Njegovo mršavo i turobno lice odražavalo je njegovu karijeru - dužu i hirovitiju od bilo kojeg drugog Hitlerova oficira: padao je u nemilost češće nego što je mogao pamtiti, ali ga je Hitler svaki put zvao da se vrati. Dok je automobil prolazio kroz Berchtesgaden, selo iz šesnaestog stoljeća, pitao se zašto se svaki put ponovo prihvaća dužnosti komandanta kad mu Hitler oprosti. Novac mu nije ništa značio: već je dostigao najviši mogući čin, odlikovanja su u Trećem Reichu bila bezvrijedna, a vjerovao je da se u ovom ratu ne može steći slava. Rundstedt je bio taj koji je Hitlera prvi prozvao "češkim kaplarom". Taj mali čovjek nije ništa znao o njemačkoj vojničkoj tradiciji, niti je - usprkos bljeskovima nadahnuća - imao pojma o vojnoj strategiji. Da je išta znao, ne bi započinjao ovaj rat koji je nemoguće dobici. Rundstedt je bio najbolji njemački vojnik i to je dokazao u Poljskoj, Francuskoj i Rusiji, ali vjere u pobjedu nije imao. Pa ipak, nije želio imati nikakve veze s grupicom generala koja je - kako je znao - spremala zavjeru da zbaci Hitlera. Pravio se da za njih ne zna, ali ga je Fahneneid, zakletva vojnoj zastavi njemačkog ratnika, isuviše snažno vezivala i nije mu dopuštala da se pridruži urotnicima. Pretpostavljao je da je to 277glavni razlog zbog čega i dalje služi Rcichu. Prava ili kriva, njegova je domovina bila u opasnosti, i on nije imao drugog izbora nego da je štiti. Ja sam poput starog vojničkog konja, pomislio je: bilo bi me stid da ostanem kod kuće. Pod njegovim je zapovjedništvom sada bilo pet armija na zapadnom bojištu. Milijun i pol ljudi bilo je pod njegovom komandom. Nisu bili onako jaki kao što bi mogli biti - u nekim je divizijama bilo tek nešto malo bolje negoli u odmaralištima za oporavak invalida s ruskog bojišta, nedostajala je oprema, a meñu vojnicima je bilo mnogo regruta nenjemačke narodnosti -no Rundstedt bi svejedno mogao zadržati saveznike izvan Francuske kad bi lukavo prestrojio svoje trupe. Upravo o tom prestrojavanju trupa mora sada razgovarati s Hitlerom. Automobil se uspeo po Kehlsteinstrasse sve do velikih brončanih vrata, na obronku planine Kehlstein, ispred kojih se završavala ova cesta. Stražar esesovac dodirnuo je dugme, vrata su se zujeći otvorila i automobil se uvezao u dugačak mramorni tunel osvijetljen brončanim fenjerima. Na drugoj strani tunela šofer je zaustavio automobil, a Rundstedt je otišao do dizala i sjeo ma kožnato sjedalo uspinjući se više od sto metara do Adlerhorsta, Orlovog gnijezda. U predsoblju mu je Rattcnhubcr uzeo pištolj i ostavio ga da čeka. S omalovažavanjem je zurio u Hitlerov porculan i u glavi pretresao riječi što će ih reći. Nekoliko trenutaka kasnije svijetlokosi se tjelohranitelj vratio i uveo ga u dvoranu za sastanke. Ta ga je prostorija podsjetila na palače iz osamnaestog stoljeća. Zidovi su bili pokriveni uljanim slikama i tapiserijama, tu se nalazilo Wagncrovo poprsje i golemi sat s orlom na vrhu. Pogled kroz prozor sa strane bio je doista prekrasan: vidjeli su se salcbur-ški brežuljci i vrh Unterberga, planine u kojoj, prema legendi, Friedrich Barbarossa čeka da ustane iz groba i da spasi Domovinu. U sobi, na začudo vrlo priprostim stolcima, sjedili su Hitlcr i još samo trojica ljudi iz njegova štaba: admiral Theodor Krancke, zapovjednik mornarice na zapadnom frontu, general Alfred Jodl, šef štaba, i admiral Karl Ješko von Puttkamer, Hitlerov añutant. Rundstedt je salutirao, a zatim mu je pokazano da sjedne. Poslužitelj je donio pladanj sendviča s kavijarom i čašu šampanj278 ca. Hitler je stao do velikog prozora i gledao van, držeči ruke na leñima. Ne okrećući se, naglo je rekao:

- Rundstedt je promijenio mišljenje. On se sada slaže s Rommelom da će saveznici upasti u Normandiju. Meni je to moj instinkt sve vrijeme govorio. Krancke se, meñutim, još uvijek zalaže za Calais. Rundstedt, recite Kranckeu kako ste došli do svog zaključka. Rundstedt je progutao zalogaj i nakašljao se u šaku. Prokletstvo, Hitler je baš neodgojen: ne da čovjeku prilike da doñe do daha. - Dvije su stvari: jedna nova informacija i jedno novo rasuñivanje - počeo je Rundstedt. - Prvo, informacije. Najnoviji izvještaji o savezničkom bombardiranju u Francuskoj nedvojbeno pokazuju da im je glavni cilj rušenje svih mostova na rijeci Seini. Dakle, iskrcaju li se u Calaisu, mostovi su im nevažni za bitku, no iskrcaju li se u Normandiji, sve naše rezerve moraju prijeći Seinu da bi dospjele u područje sukoba. - Drugo, rasuñivanje. Razmislio sam o tome kako bih ja napao Francusku da sam zapovjednik savezničkih snaga. Zaključio sam da prvi cilj mora biti uspostavljanje mostobrana, preko kojeg se brzo mogu ubacivati i ljudstvo i materijal. Početni napad mora stoga biti u području velike i prostrane prirodne luke. Prirodan izbor za to je Cherbourg. - I bombardiranje i strateški zahtjevi upućuju na Normandiju - završio je. Podigao je čašu i iskapio je, a poslužitelj se primakao da mu je ponovo napuni. - Svi naši obavještajni izvori upućuju na Calais... - napomenuo je Jodl. - A upravo smo smaknuli šefa Abvvehra kao izdajicu - upao je Hitler. - Krancke, jeste li vi uvjereni? - Moj FUhreru, nisam - odvratio je admiral. - I ja sam razmišljao o tome kako bih vodio invaziju da sam na drugoj strani, no u razmišljanju sam uzimao u obzir brojne nautičke faktore, kojih Rundstedt ne mora biti svjestan. Vjerujem da će vas napasti pod zaštitom mraka, po mjesečini, pri najvišoj plimi, kako bi preplovili Rommclove podvodne prepreke, i podalje od stijena, mora punog grebena i jakih struja. Normandija? Nikada. Hitler se očito s time nije slagao jer je s gañenjem potresao glavom. Jodl je dometnuo: - Postoji još jedna sitna informacija koja mi se čini značaj279nom. Gardijska oklopna divizija prebačena je sa sjevera Engleske u Hove, na jugoistočnoj obali, gdje se pridružila Prvoj armijskoj grupi Sjedinjenih Država pod generalom Pattonom. Do ovog smo došli prisluškivanjem radio-veza, na putu je došlo do zamjene opreme, pa je jedna jedinica dobila srebrno posuñe koje pripada drugoj, a budale su se oko toga prepirale preko radija. To je elitna britanska divizija, s mnogo plave krvi, a zapovjednik je general Sir Allan Henry Shafto Adair. Mislim da oni neće biti daleko od središta bitke kad do nje doñe. Hitlerove ruke su se nervozno pomaknule, a lice mu se grčilo od bolne neodlučnosti. - Generali! - viknuo je. - Ili dobivam proturječne savjete ili ih uopće ne dobivam! Uvijek vam ja sve moram reći... sve! S karakterističnom hrabrošću Rundstedt je iznenada nastupio. - Moj Fiihreru, imate četiri izvrsne oklopne divizije koje su ovdje u Njemačkoj besposlene. Ako sam u pravu, one nikad neće stići u Normandiju na vrijeme da odbiju invaziju. Preklinjem vas, naredite da odu u Francusku i stavite ih pod Rommelovu komandu. Ako ne budem u pravu, pa invazija počne u Calaisu, one će ipak biti dovoljno blizu da u ranoj fazi uñu u borbu. - Ne znam, ne znam! - Hitlerove su se oči proširile, a Rundstedt se pitao nije li opet previše navaljivao. Po prvi put je progovorio Puttkamer. - Moj Fiihreru, danas je nedjelja. -Pa? - Sutra uvečer podmornica bi mogla pokupiti špijuna Die Nadela. - Ah da. Čovjeka u kojeg se mogu pouzdati. - Dakako, on se svakog časa može javiti i radiom. Meñutim, možda ima razloga da izbjegava radio, a u tom će slučaju osobno donijeti informacije. Imajući to na umu, možda biste htjeli razmotriti mogućnost da svoju odluku odgodite za dvadeset i četiri sata, za slučaj da on, na ovaj ili onaj način, stupi s nama u vezu danas ili sutra. - Nije vrijeme za odgañanje odluke. I zračni napadi i sabotaže dramatično su učestali. Do invazije može doći svakog dana -ustvrdio je Rundstedt. - Ne slažem se - usprotivio se Krancke. - Vremenski uvjeti neće biti povoljni sve do početka lipnja. - To nije tako daleko! 280 - Dosta! - viknuo je Hitler. - Odlučio sam se. Moje oklopne jedinice ostaju u Njemačkoj... zasad. U utorak, kad čujemo Die Nadela, ponovo ću razmotriti raspored tih jedinica. Ako njegove informacije upućuju na Normandiju, a vjerujem da hoće, prebacit ću tenkove. - A ako se on ne javi? - blago je dometnuo Rundstedt. - Ako se ne javi, svejedno ću razmotriti stvar. Rundstedt se naklonio u znak suglasnosti. - S vašim dopuštenjem vratit ću se u svoju komandu. - Vrlo dobro.

Rundstedt je ustao, pozdravio i izišao. U bakrom obrubljenom liftu, spuštajući se više od sto metara do podzemne garaže, osjeti je da mu se želudac prevrće pa se upitao ja li taj osjećaj izazvala brzina spuštanja ili pomisao na to da sudbina njegove zemlje leži u rukama jednog jedinog osamljenog špijuna. 281r 31. Lucy se polako budila. Postepeno, tromo, izranjala je iz tople praznine dubokog sna, kroz slojeve neizvjesnosti, zamjećujući svijet kao izdvojene djeliće, jedan dijelić za drugim: najprije toplo, čvrsto muško tijelo pokraj sebe, zatim neobičnost malog kreveta, buku oluje koja se čula izvana, jednako bijesnu i neumornu kao i jučer i prekjučer, blagi miris muškarčeve kože, svoje ruke preko njegovih grudi, svoju nogu prebačenu preko njegove kao da ga želi zadržati, dojke pritisnute uz njegov bok, danje svjetlo koje joj udara o kapke, ravnomjerno, lagano disanje koje je nježno osjećala na licu, a onda odjednom poput rješenja zagonetke, činjenicu da leži sramotno i preljubnički s muškarcem kojeg je upoznala tek prije četrdeset osam sati i da su oboje goli u krevetu u kući njenog muža. Otvorila je oči i spazila Joa. Stajao je uz krevet u zgužvanoj pidžami, razbarušene kose, s otrcanom platnenom lutkom pod rukom, cuclajući palac i zureći široko otvorenih očiju u svoju mamu i neznanca stisnute jedno uz drugo u njegovom, Joovom krevetu. Lucy nije mogla protumačiti njegov izraz jer je u ovo doba dana zurio široko otvorenih očiju u većinu stvari kao da je svakog jutra cijeli svijet nov i divan. Bez riječi mu je uzvratila pogled ne znajući što da kaže. Tada je Henry dubokim glasom rekao: - Dobro jutro! Jo je izvadio palac iz usta i uzvratio: - Dobro jutro! - okrenuo se i izišao iz spavaće sobe. - Prokletstvo, prokletstvo, proklestvo! - izustila je Lucy. Henry je skliznuo naniže u krevetu tako da mu se lice našlo u 285razini s njezinim i poljubio je. Ruka mu je pošla meñu njena stegna i posjednički ju je stisnuo. Odgurnula ga je. - Prestani, zaboga. - Zašto? - Jo nas je vidio. - Pa onda? - On govori, znaš. Prije ili kasnije reći će nešto Davidu. Što da učinim? - Ništa. Pa Što ako David i otkrije. Je li to važno? - Naravno da je važno. - Ne vidim zašto. Loše se odnosio prema tebi i evo mu posljedice. Ne trebaš se osjećati krivom. Lucy je iznenada spoznala da Henry jednostavno nema pojma 0 složenoj isprepletenosti vjernosti i obaveza od kojih se sastoji brak. - Nije to tako jednostavno - napomenula je. Izvukla se iz kreveta i preko odmorišta otišla u svoju spavaću sobu. Uskočila je u gaće, hlače i džemper, a onda se sjetila da je uništila svu Henrvjevu odjeću i da mu mora posuditi Davidovu. Pronašla je rublje i čarape, vunenu košulju i pulover sa V izrezom, i konačno - na samom dnu škrinje - hlače koje nisu bile podrezane u visini koljena i zašivene. Cijelo to vrijeme Jo ju je šutke promatrao. Odnijela je odjeću u drugu spavaću sobu. Henry je otišao u kupaonicu da se obrije. Povikala je kroz vrata: - Odjeća ti je na krevetu. Otišla je dolje, zapalila vatru u štednjaku i stavila lonac s vodom da proključa. Odlučila je da za doručak skuha jaja. Oprala je Jou lice nad kuhinjskim slivnikom, počešljala mu kosu i brzo ga obukla. - Jutros si jako šutljiv - rekla je vedro. Nije odgovorio. Henry je takoñer došao dolje i sjeo za stol tako prirodno kao da to već godinama radi svako jutro. Lucy se osjećala vrlo čudno videći ga tamo u Davidovoj odjeći, pružajući mu jaje za doručak 1 stavljajući na stol ispred njega košaricu s tostom. - Je li moj tata mrtav? - Jo je iznenada upitao. Henry je dječaku uputio čudan pogled i ništa nije rekao. - Ne budi smiješan. On je u Tomovoj kući - odvratila je Lucy. Jo nije obraćao pažnju na nju već se obratio Henryju: 286 - Vi imate odjeću moga tate i imate moju mamu. Hoćete li mi vi sada biti tata. - Dječja usta... promrmljala je Lucy. - Nisi li sinoć vidio moju odjeću? - upitao je Henry. Jo je klimnuo. - Pa onda znaš zašto sam morao posuditi odjeću tvog tate. Vratit ću mu je kad nabavim svoju vlastitu.

- Hoćete li mi vratiti i moju mamu? - Naravno. - Pojedi jaje, Jo - dobacila je Lucy. Dijete je navalilo na doručak, očito zadovoljno. Lucy je zurila kroz kuhinjski prozor. - Brodić danas neće doći - kazala je. - Je li ti drago? - upitao ju je Henry. Pogledala ga je. - Ne znam. Lucy nije bila gladna. Popila je šalicu čaja dok su Jo i Henry jeli. Kasnije je Jo otišao gore da se igra, a Henry je pospremio stol. Kad je spremio posuñe u slivnik, upitao je: - Bojiš li se da će te David povrijediti, fizički? Odmahnula je glavom. - Morala bi ga zaboraviti - nastavio je Henry. - Ionako si ga namjeravala napustiti. Zbog čega bi te zabrinjavalo zna li on ili ne? - On je moj muž - odvratila je. - To ipak nešto znači. To kakav je muž... sve to... ne daje mi pravo da ga ponižavam. - Mislim da ti to daje pravo da ne brineš je li on ponižen ili nije. - To se pitanje ne može razriješiti logikom. Radi se o onome što ja osjećam. Podigao je ruke u znak da se predaje. - Bit će bolje da se odvezem do Toma i da vidim želi li se tvoj muž vratiti. Gdje su mi cipele? - U dnevnoj sobi. Donijet ću ti jaknu. - Otišla je na kat i izvadila iz ormara Davidov stari kaputić za jahanje. Bio je od izvrsnog sivozelenog tvida, vrlo elegantan, stegnut u pasu i s koso položenim džepnim zaklopcima. Lucy je na laktove bila stavila kožne zakrpe da ih zaštiti: takav se materijal više ne može kupiti. Odnijela ga je dolje u dnevnu sobu gdje je Henry obuvao cipele. 287Lijevu je bio svezao i sad je pažljivo gurao ozlijeñeno desno stopalo u drugu. Lucy je kleknula da mu pomogne. - Oteklina se smanjila - primijetila je. - Još uvijek me prokleto boli. Navukli su cipelu, ali je nisu svezali već su izvadili vezicu. Henry je ustao da vidi može li hodati. - Dobro je - rekao je. Lucy mu je pomogla da navuče kaputić. Bio je malo uzak u ramenima. - Nemamo drugu kišnu kabanicu - dometnula je. - Onda ću se smočiti. - Povukao ju je k sebi i grubo poljubio. Obavila je ruke oko njega i načas ga čvrsto stisnula. - Danas vozi opreznije. - napomenula je. Nasmiješio se i kimnuo, ponovo je poljubio - ovaj put kratko - i izišao. Gledala ga je kako šepesa prema štaglju, stajala je uz prozor kad je upalio džip i odvezao se uz blagu uzvisinu, a zatim nestao s vidika. Kad je otišao, osjetila je olakšanje, ali i prazninu. Počela je spremati kuću: namjestila je krevete, oprala suñe, čistila je i dotjerivala, no sve je to činila bezvoljno. Bila je nemirna. Brinula se što će uraditi sa svojim životom, misli su joj se stalno vrtile u dobropoznatim krugovima oko starih nedoumica, a opet nije mogla misliti ni o čemu drugom. Kućica joj se ponovo činila zastrašujuće tijesnom, umjesto udobnom. Negdje vani postoji veliki svijet, svijet rata i junaštva, pun boja i strasti i ljudi, milijuna ljudi: htjela je biti tamo, u središtu toga, upoznati nove ljude i nova mišljenja, vidjeti gradove i čuti glazbu. Uključila je radio: bila je to beskorisna kretnja, jer se slušajući vijesti osjećala još više izoliranom od svijeta, nipošto manje. Bio je tu ratni izvještaj iz Italije, propisi o racioniranju nešto su olakšani, londonski ubojica s bodežom još je na slobodi, Roosevelt je održao govor. Sandy Macpherson je počeo svirati na orguljama popularne melodije i Lucy je isključila radio. Ništa od toga nije ju dirnulo jer ona nije živjela u tom svijetu. Došlo joj je da zavrišti. Morala je izići iz kuće, unatoč nevremenu. Bit će to samo simboličan bijeg; nisu je, uostalom, kameni zidovi kućice činili zatočenicom, ali i simbol je bolje nego ništa. Otišla je gore i pokupila Joa, odvojivši ga s prilično muke od puka vojnika-igračaka, i umotala ga u nepromočivu odjeću. - Zašto izlazimo? - upitao je. - Da vidimo hoće li doći brodić. - Rekla si da danas neće doći. - Za svaki slučaj. Stavili su na glave jarko, žute nepromočive šešire široka oboda, privezali ih ispod brade i izišli iz kuće. Vjetar je nasrnuo poput udarca i izbacio Lucy iz ravnoteže tako da je posrnula. Za nekoliko sekundi lice joj je bilo mokro kao da ga je zagnjurila u posudu s vodom, a krajevi kose koji su provirivali ispod šešira mlitavo su joj se prilijepili uz obraze i po ramenima kabanice. Jo je oduševljeno vrisnuo i skočio u mlaku. Hodali su vrhom stijene prema udubini zaljeva i gledali goleme valove Sjevernoga mora kako se razbijaju o stijene i plažu. Oluja je iščupala vodene biljke iz bogzna koje dubine i bacala ih hrpimice po pijesku i stijenama. Slika neprestanog valjanja mora potpuno je zaokupila majku i sina. To im se i ranije dogañalo: more je

hipnotički djelovalo na njih oboje, a Lucy kasnije nikad nije bila potpuno sigurna koliko su ga dugo šutke promatrali. Čaroliju je ovaj put prekinulo nešto što je ugledala. U prvi mah bio je to samo bljesak boje u dolini izmeñu dva vala, tako munjevit da nije bila sigurna koja je to boja, tako malen i udaljen da je istog časa posumnjala je li uopće nešto vidjela. Tražila ga je pogledom, ali ga nije mogla vidjeti, pa joj je pogled odlutao natrag na zaljev i maleni molo na kojem su se skupljale gomile svega i svačega što je more naplavilo da bi ih odnio već slijedeći veliki val. Prvog lijepog dana nakon oluje ona i Jo pročešljali bi obalu da vide kakva je blaga more izbljuvalo, pa bi se vratili s čudnovato obojenim kamenjem, komadima drveta tajanstvenog porijekla, s golemim školjkama i svinutim komadima zarñalog željeza. Ponovo je spazila blijesak, mnogo bliže, a ovaj put je ostao na vidiku nekoliko sekundi. Bila je to jarkožuta boja, boja svih njihovih kabanica. Zurila je kroz kišni zastor, ali je boje nestalo prije nego što joj je mogla razaznati oblik. No struja ju je nosila bliže, kao što je sve dovlačila u zaljev odlažući otpatke po pijesku poput čovjeka koji na stolu prazni džepove hlača. To je doista bila kabanica: vidjela je to kad ju je more podiglo na vrh vala otkrivajući je treći i posljednji put. Henry se jučer vratio bez nje, ali kako je dospjela u more? Val se razbio o molo i bacio kabanicu na mokre drvene daske prilaza, a Lucy je shvatila da to nije Henrvjeva kabanica jer je vlasnik još bio u njoj. Vjetar 288 289 je odnio njen užasnuti uzvik tako da ga čak ni sama nije čula. Tko je to? Odakle je došao? Zar još jedan brodolom? Palo joj je na pamet da bi čovjek još mogao biti živ. Mora otići dolje i pogledati. Sagnula se i viknula Jou u uho: - Ostani ovdje... budi miran... ne miči se - a zatim je potrčala niz strminu. Na pola puta začula je iza sebe korake. Jo ju je slijedio. Prilaz je bio uzak i sklizak, vrlo opasan. Stala je, okrenula se, podigla dijete u naručaj i rekla mu: - Zločesti dečko, rekla sam ti da čekaš! - Pogledala je koliko je tijelo u podnožju udaljeno od sigurnog mjesta na vrhu stijene, na trenutak je oklijevala u bolnoj nedoumici, ali je razabrala da će more svakog trenutka otplaviti tijelo, pa se nastavila spuštati, noseći Joa. Manji je val prekrio tijelo, a kad se voda povukla Lucy je bila dovoljno blzu da razazna da je to muškarac i da je u moru toliko dugo da mu je voda napuhnula i izobličila crte lica. To je značilo da je mrtav. Nije mogla za njega ništa učiniti, a neće valjda zbog lesa izložiti opasnosti svoj i sinov život. Upravo se htjela okrenuti kad joj se nešto na podbuhlom licu učinilo poznato. Zagledala se u njega ne shvaćajući i nastojeći povezati crte lica s nečim u svom sjećanju; zatim je sasvim nenadano vidjela lice kojem je ovo odgovaralo i obuzeo ju je krajnji, paralizirajući užas: učinilo joj se da joj je srce stalo, pa je prošaptala: - Ne, Davide, ne! Krenula je naprijed zaboravivši na opasnost. Slijedeći manji val zapljusnuo je o njezina koljena puneći joj gumene čizme pjenušavom slanom vodom, ali ona to nije primijetila. Jo joj se izvio u rukama da bi pogledao naprijed, ali mu je ona povikala u uho: - Ne gledaj! - i pritisnula mu lice na svoje rame. Počeo je plakati. Kleknula je pokraj tijela i rukom dotakla užasno lice. Bio je to David. Nije bilo sumnje. Bio je mrtav, i to već stanovito vrijeme. Potaknuta nekim strašnim nagonom da bude potpuno sigurna, podigla je skut kabanice i vidjela batrljke njegovih nogu. Bilo je nemoguće prihvatiti činjenicu da je David mrtav. Na neki je način željela njegovu smrt, ali su se njeni osjećaji prema njemu miješali s krivnjom i strahom da će njena nevjera biti otkrivena. Bol, užas, osloboñenje, olakšanje: sve joj se to kovitlalo po pameti, poput ptica, a nijedno od toga nije se htjelo smiriti. Ostala bi ovdje nepomično stajati, no slijedeći je val bio velik. 290 Njegova ju je snaga oborila, pa je progutala veliki gutljaj morske vode. Nekako je uspjela zadržati Joa u zagrljaju i ostati na kosini, a kad se val povukao, podigla se na noge i potrčala uzbrdo izvan gramzivog dosega oceana. Uspela se sve do vrha stijene, a da se nije osvrnula. Kad je ugledala kućicu, spazila je džip koji je stajao ispred kuće. Henry se vratio. Noseći i dalje Joa, dala se u trk spotičući se, očajno želeći podijeliti svoju bol s Henrvjem, osjetiti njegov zagrljaj i čuti njegove riječi utjehe. Disanje joj se pretvorilo u isprekidano dahtanje, a suze na licu neprimjetno su se miješale s kišom. Otišla je do stražnje strane kućice, uletjela u kuhinju i brzo spustila Joa na pod. - David je odlučio da ostane kod Toma još jedan dan - priopćio joj je Henry. Zapiljila se u njega ništa ne shvaćajući, a onda je u jednom trenu intuitivno sve shvatila. Henry je ubio Davida. Najprije je došao zaključak poput udarca u želudac, od kojeg joj se zavrtjelo; djelić sekunde kasnije uslijedili su jasni dokazi. Brodolom, nož čudnog oblika nad kojim je lako strepio, smrskani džip, izvještaj u vijestima o londonskom ubojici s bodežom: iznenada se sve složilo poput kutije s djelićima slagalice koji su bačeni u zrak i koji su pali potpuno ispravno složeni, što je bilo upravo nevjerojatno.

- Nemoj se toliko čuditi - dometnuo je Henry sa smiješkom. -Imaju tamo mnogo posla, a ja ga nisam baš nagovarao da se vrati. Tom. Mora otići do Toma. On će znati što treba učiniti; on će zaštititi nju i Joa dok ne doñe policija; on ima psa i pušku. Strah joj je presjekao oštar ubod tuge, žalost za onim Hcnry-jem kojemu je vjerovala, kojega je gotovo voljela; jasno je, naime, da on nije postojao - ona ga je stvorila. Umjesto toplog, snažnog, osjećajnog muškarca pred sobom je vidjela čudovište koje je sjedilo, smješkalo se i mirno joj prenosilo izmišljene poruke muža kojeg je ubilo. Savladala je drhtaj. Uzevši Joa za ruku, izašla je iz kuhinje, kroz hodnik i van kroz prednja vrata. Popela se u džip, posadila Joa pokraj sebe i upalila motor. Ali tu je bio Hcnry koji je nehajno položio nogu na papuču i držeći u ruci Davidovu sačmaricu upitao: 291- Kamo ideš? Srce joj je stalo. Ako se sad odveze, mogao bi pucati - kakav p je to instinkt upozorio da ovaj put ponese pušku u kuću? - i dok bi se ona sama još i mogla izložiti opasnosti, nije mogla Ugroziti Joa - odvratila je. - Samo spremam džip. Zar za to trebaš Joovu pomoć? ¦ On se voli voziti. Nemoj me toliko ispitivati! Sicgnu je ramenima i uzmakao korak. (iledala ga je trenutak, onako u Davidovu kaputiću, kako nthljno drži Davidovu pušku, pa se upitala da li bi je zaista ustrijelio da se jednostavno odveze. Zatim se prisjetila onog nečeg ledenog što je osjetila u njemu još od početka i shvatila je da bi g| la neka viša dužnost kojoj se posvetio, i okrutnost, navele da učini bilo što. Predala se s osjećajem strahovitog umora. Ubacila je mjenjač u položaj za vožnju unatrag i odvezla se natraške u štagalj. Ugasila je motor, izišla i vratila se s Joom u kućicu. Nije imala pojma što cc reći Henrvju, Što će učiniti u njegovoj prisutnosti, kako će sakriti svoje saznanje - ako ga već zapravo nije odala. Nije imala nikakvih planova. Ali je vrata štaglja ostavila otvorena. 32. - To je mjesto, prvi oficiru - rekao je kapetan i spustio durbin. Prvi oficir je pogledao kroz kišu i vodenu prašinu. - Nije baš idealno ljetovalište, je li tako, gospodine? Gadna golet, rekao bih. - Uistinu. - Kapetan je bio staromodan pomorski oficir sijede brade koji je bio na moru i za vrijeme prvog rata s Njemačkom. Meñutim, naučio je da se ne obazire na kićeni stil razgovora svog prvog oficira jer se dečko, suprotno svim očekivanjima, pokazao kao sasvim dobar pomorac. "Dečko" koji je prošao tridesetu i koji je po ratnim standardima bio stari morski vuk nije imao pojma o velikodušnosti koju uživa. Držao se ograde i položajem tijela održavao ravnotežu dok se korveta uspinjala strminom vala, uspravljala na krijesti i uranjala u udolinu. - Što ćemo sada kad smo stigli, gospodine? - Kružit ćemo oko otoka? - Vrlo dobro, gospodine. -1 pažljivo motriti hoće li se pojaviti nekakva podmornica. - Nije vjerojatno da ćemo po ovakvom nevremenu zateći neku blizu površine, a ako je i zateknemo, nećemo je moći vidjeti sve dok joj ne budemo toliko blizu da možemo na nju pljunuti. - Oluja će se smiriti noćas, najkasnije sutra. - Kapetan je počeo pušiti lulu. - Mislite? - Siguran sam. - Pretpostavljam da vam to govori pomorski instinkt, zar ne? 293- Kapetan je progunñao: - To i vremenska prognoza. Korveta je obišla rt pa su ugledali mali zaljev s molom. Iznad njega, na vrhu stijene, stajala je kućica, malena i četvrtasta, zgrb-ljena pred vjetrom. Kapetan je pokazao: - Tamo ćemo iskrcati grupicu mornara čim budemo stigli. Prvi oficir je kimnuo. - Svejedno... -Da? - Rekao bih da ćemo za svaki krug oko otoka trebati otprilike oko jedan sat. -Pa? - Pa, ukoliko ne budemo imali vrašku sreću da budemo točno u pravo vrijeme na pravom mjestu... - Podmornica će izroniti, uzeti svog putnika i ponovo zaroniti, a da mi ne ugledamo ni valiće - dovršio je kapetan. - Tako je.

Kapetan je stručnjački zapalio lulu što je svjedočilo o dugogodišnjem iskustvu paljenja lule na burnom moru. Nekoliko je puta pućnuo, a zatim je duboko uvukao dim. - Nije na nama da pitamo zašto - napomenuo je i otpuhnuo dim kroz nos. - Prilično nesretan citat, gospodine. - Zašto? - Odnosi se na ozloglašeno geslo Jurišne brigade. - Bože sveti! To uopće nisam znao. - Kapetan je zadovoljno puckao. - Kako je obrazovanje divna stvar! Na istočnom kraju otoka nalazila se još jedna kućica. Kapetan je pažljivo promotrio kućicu kroz durbin i opazio je da na krovu ima veliku, profesionalnu radio-antenu. - Sparks! - viknuo je. - Vidi možeš li dobiti onu kućicu. Probaj na frekvenciji Kraljevskog promatračkog korpusa. - Razumijem. Kad im je kućica iščezla iz vidika, radio-telegrafist je viknuo: - Nema odgovora, gospodine! - U redu, Sparks - odvratio je kapetan. - Nije bilo važno. 294 U aberdinskoj luci posada kutera Obalne straže sjedila je u potpalublju i ajneala za pola penija, razglabajući budalaštine koje kao da su neminovno pratile više oficire. - Okreni! - rekao je Jack Smith, koji je bio više Škot nego što mu je ime kazivalo. Albert "Slim" Parish, debeli Londonac daleko od doma, dao mu je dečka. - Padoh - procijedio je Smith. Slim je pokupio njegov ulog. - Peni po peni - dobacio je podrugljivo. - Nadam se samo da ću poživjeti da ih potrošim. Smith je iznutra obrisao zamagljeni okrugli brodski prozorčić i pogledao brodice što su se njihale u luci. - Kako se stari uspaničio - primijetio je - reklo bi se da idemo na prokleti Berlin a ne na Olujni otok. - Zar nisi znao? Mi smo prethodnica savezničke invazije. -Slim je preokrenuo desetku, sebi udijelio kralja pa rekao: - Plati dvadeset i jedan. - A što je zapravo taj momak? - upitao je Smith. - upitao je Smilh. - Dezerter? Ako se mene pita, to je posao za vojnu policiju, a ne za nas. Slim je miješao karte. - Reći ću ti što je on: odbjegli ratni zarobljenik. Začuo se zbor podrugljivih uzvika. - U redu, nemojte me slušati. Ali kad ga uhvatimo, pripazite na njegov izgovor. - Spustio je karte. - Slušajte: kakvi brodovi odlaze na Olujni otok? - Samo opskrbni - rekao je netko. - Pa, ako je dezerter, jedini način da se vrati na kopno je op-skrbnikov brodić. Dakle, vojna policija mora samo pričekati Charlijcv redovni put na otok i Ščepati dezertera čim stupi na obalu iz broda. Nema nikakva smisla da mi sjedimo ovdje i čekamo da se dignu sidra te da brzinom svjetlosti pojurimo onamo onog trenutka kad se vrijeme raščisti, osim ako... - zastao je melodramatski - osim ako on nema neko drugo sredstvo da ode s otoka. - Na primjer? - Podmornicu. - Kurac - dobacio je prezrivo Smith. Ostali su se samo nasmijali. Slim je dijelio drugi krug. Ovaj put je dobio Smith, ali su svi ostali izgubili. 295- Na dobitku sam šiling - primijetio je Slim. - Sve mi se čini da ću, ako ovako nastavi, ipak moći kupiti kućicu u Devonu za stare dane. Nećemo ga, naravno, uhvatiti. - Dezertera? - Odbjeglog ratnog zarobljenika. - Zašto ne? Slim se kucnuo po glavi. - Mućni malo tintarom. Kad se oluja raščisti, bit ćemo ovdje, a podmornica na dnu zaljeva na otoku. Pa, tko će prije? Švabe. - Zašto onda ovo radimo? - upitao je Smith. - Zato što ljudi koji izdaju naredbe nisu tako oštroumni kao tvoj dragi Albert Parish. Samo se ti smij! - Dijelio je novu rundu. - Uloge, molim! Vidjet ćete da imam pravo. Što je to, Smithie, jedan peni? Zaboga, ne ljuti se. Reći ću vam nešto: nudim okladu pet prema jedan da ćemo se s Olujnog otoka vratiti praznih ruku. Prihvaća li tko? Što ako kažem deset prema jedan? Ha? Deset prema jedan? - Nitko neće - kazao je Smith. - Dijeli karte. Slim je podijelio karte. Komandant eskadrile Peterkin Blenkinsop (nastojao je Peter-kin skratiti u Peter, ali bi to ljudi uvijek nekako otkrili), uspravan poput šipke za čišćenje puške, stajao je ispred karte i obraćao se prisutnima u prostoriji. - Letjet ćemo u formaciji trojki - počeo je. - Prva trojka uzle-tjet će čim vrijeme dopusti. Naš je cilj - štapom je dotakao kartu - ovdje. Olujni otok. Kad stignemo, kružit ćemo dvadeset minuta na maloj visini i tražiti podmornicu. Nakon dvadeset minuta vraćamo se u bazu. - Zastao je. - Oni meñu vama koji logično misle vjerojatno su već zaključili da se, kako bi se ostvario kontinuitet osmatranja, druga formacija od tri aviona mora dići točno dvadeset minula nakon prve, i tako dalje. Ima li pitanja?

Javio se Kapetan zrakoplovstva Longman: - Gospodine? - Longmane? - Što ćemo učiniti, ugledamo li tu podmornicu? - Napasti je, naravno. Baciti nekoliko granata. Izazvati joj neugodnosti. - Ali mi smo lovci, gospodine. Ne možemo bogzna što učiniti 296 da zaustavimo podmornicu. Zar to nije posao bojnih brodova? Blenkinsop je uzdahnuo. - Kao i obično, ako meñu vama ima nekih koji bi mogli smisliti nekakve bolje načine da se dobije rat pozvani su da pišu izravno gospodinu Winstonu Churchillu, Dovvning Street broj 10. London S.W.l. A sad, ima li kakvih pitanja, za razliku od glupih prigovora? Nije bilo nikakvih pitanja. Zadnje godine rata stvorile su drukčiji tip RAF-ovih oficira, mozgao je Bloggs. Sjedio je u mekom naslonjaču u prostoriji za dežurne, tik do vatre, slušao kako kiša bubnja po limenom krovu i na mahove drijemao. Piloti sudionici bitke za Britaniju izgledali su poput veselih i lakomislenih dječaka, s onim svojim studentskim žargonom, neprestanim opijanjem, neumornošću i viteškim preziranjem smrti u plamenu s kojom su se svakodnevno suočavali. Taj ñački heroizam nije izdržao kušnje narednih godina, jer se rat nastavljao na mjestima dalekim od doma, a važnost koju su prije imali odvažni individualni zračni okršaji lovačkih aviona prebačena je na mehaničku gnjavažu bombarderskih zadataka. I dalje su pili i govorili žargonom, no postali su stariji, tvrñi, ciničniji: sada u njima više nije bilo ni traga ñačke raspojasanosti iz Školovanja Toma Browna. Bloggs se sjeti što je uradio onom ubogom provalniku u policijskoj ćeliji u Aberdeenu i pomisli: Svi smo postali takvi. Bili su vrlo tihi. Sjedili su posvuda oko njega: neki su drijemali kao i on sam, drugi čitali knjige ili igrali šah i slične igre. U kutu sobe neki je navigator s naočalama učio ruski. Dok je Bloggs poluzatvorenim očima razgledavao sobu, ušao je još jedan pilot, a Bloggs smjesta pomisli kako ovoga rat nije postarao. Imao je širok osmijeh, a lice mu je izgledalo svježe i mlado, i činilo se da mu nije potrebno više od jednog brijanja tjedno. Jakna mu je bila raskopčana, a u ruci je nosio šljem. Uputio se ravno do Bloggsa. - Inspektor Bloggs? - Ja sam. - Odlično. Ja sam vaš pilot. Charles Calder. - Fino. - Rukovali su se. 297- Ptičurina je spremna, a mašina pjeva kao prepelica. Hidro-avion, pretpostavljam da znate. -Da. - Odlično. Spustit ćemo se na more, voziti po vodi do otprilike deset metara od obale i otisnuti vas u gumenjaku. - Zatim ćete pričekati da se vratim. - Tako je. Sada nam još treba samo lijepo vrijeme. - Da. Slušajte, Charles, tog momka jurim po cijeloj zemlji već šest dana i šest noći pa nadoknañujem propušteno spavanje dok još imam za to priliku. Nećete zamjeriti. - Naravno da neću! - Pilot je sjeo i ispod jakne izvukao knji-žurinu. - Ja nadoknañujem propuštenu naobrazbu rekao je. -Rat i mir. - Odlično - dometnuo je Bloggs i sklopi oči. Percival Godliman i njegov ujak pukovnik Terry sjedili su jedan do drugoga u prostoriji s kartama, pili kavu i otresali pepeo cigareta u vjedro za gašenje vatre koje je stajalo na podu izmeñu njih. Godliman je stalno ponavljao jedno te isto. - Ne mogu se dosjetili što bih još mogao učiniti - rekao je. - To si već rekao. - Jedna koverta krstari oko otoka i prisluškuje Faberov radio--signal, a avioni lovci mogu za nekoliko minuta stići, pa će podmornica doći pod paljbu čim se pokaže iznad površine. - Ako je spaze. - S korvete će poslati ljude na otok čim to bude moguće. Malo zatim tamo će bili Bloggs, dok će Obalna straža tvoriti zaštitnicu. - A nitko od njih ne može biti siguran de će onamo stići na vrijeme. - Znam - napomenuo je umorno Godliman. - Učinili smo sve što smo mogli, no je li to dovoljno? Terry je zapalio novu cigaretu. - Što je sa stanovnicima otoka? - A, da. Tamo su samo dvije kuće. U jednoj je ovčar sa ženom... imaju malo dijete... a u drugoj stari pastir. Pastir ima radio - Kraljevski promatrački korpus, ali se ne javlja: vjerojatno aparat drži na odašiljanju. Star je. - Možemo se pouzdati u onog stočara - primijetio je Terry. -Ako je momak bistar, mogao bi zaustaviti tog špijuna.

Godliman je odmahnuo glavom. - Taj jadnik je u invalidskim kolicima. - Bože dragi, baš nemamo nimalo sreće, zar ne? - Ne - kazao je Godliman. - Die Nadelu ide sve na ruku. ., 298 29933. Lucy se postepeno smirivala. Mirnoća se širila njome poput ledenog anestetika, koji joj je umrtvio osjećaje, ali istodobno izoštrio um. Trenuci u kojima bi se sledila pri pomisli da je u kući s ubojicom bivali su sve rjeñi, a obuzela ju je hladnokrvna budnost kojoj se i sama čudila. Dok je obavljala svakodnevne kućanske poslove, mela pokraj Henrvja koji je sjedio u dnevnoj sobi i čitao neki roman, pitala se je li primijetio promjenu u njenim osjećajima. Bio je vrlo dobar promatrač i rijetko bi mu nešto promaklo, a u onom sukobu oko džipa pokazao je izraziti oprez, ako ne i izravnu sumnju. Sigurno je primijetio da ju je nešto potreslo. S druge strane, bila je uzrujana i prije nego što je on otišao iz kuće, zbog toga što ih je Jo otkrio zajedno u krevetu: možda ipak misli da je samo to u pitanju. Imala je vrlo čudan osjećaj da on točno zna što joj je na pameti, ali da se radije pretvara kao da je sve u redu. Objesila je oprano rublje na stalak za sušenje rublja u kuhinji. - Ispričavam se zbog ovoga - rekla je - ali ne mogu dovijeka čekati da kiša prestane. Nezainteresirano je pogledao rublje pa kazao: - Sve je u redu. - Vrati se u dnevnu sobu. Meñu mokrim komadima odjeće nalazio se i potpun komplet čiste, suhe Lucvne odjeće. Za ručak je napravila pitu od povrća prema nekom jednostavnom receptu. Pozvala je Joa i Henrvja za stol i poslužila ih. Davidova je puška bila oslonjena u kutu kuhinje. I - Ne volim nabijenu pušku u kući, Henry - napomenula je. - Iznijet ću je poslije ručka - kazao je. - Pita je dobra. - Meni se ne sviña - rekao je Jo. Lucy je podigla pušku i stavila je na vrh velike komode. - Mislim da je sve u redu dokle god je izvan Joovog dosega. - Kad odrastem, ubijat ću Nijemce - dometnuo je Jo. - Ali danas popodne hoću da spavaš - rekla mu je Lucy. Otišla je u dnevnu sobu i iz bočice na ormaru uzela jednu Davidovu tabletu za spavanje. Dvije su tablete bile jaka doza za muškarca teškog 72 kilograma, pa je zaključila da bi četvrtina tablete trebala dostajali da dječaka od 20 kilograma uspava za jedno poslijepodne. Stavila je tabletu na dasku za rezanje i prepolovila je, a zatim je polovinu opet prepolovila. Stavila je četvrtinu tablete u žličicu, zdrobila je donjim dijelom druge žličice i prah smiješala s mlijekom u čaši. Dala je čašu Jou: - Hoću da popiješ sve do posljednje kapi. Henry je bez komentara promatrao cijelu stvar. Nakon ručka smijestila je Joa na sofu s hrpom knjiga. On, naravno, nije znao čitati, ali su mu priče toliko puta čitali naglas da ih je znao napamet, pa je okretao stranice knjiga, gledao slike i po sjećanju izgovarao riječi s te stranice. - Hoćeš kave? - upitala je Henrvja. - Prave kave? - iznenañeno je uzvratio protupitanjem. - Imam malu zalihu. - Da, molim! Promatrao ju je kako priprema kavu. Pitala se da li se možda ne plaši da bi i njemu mogla pokušati dati tablete za spavanje. Čula je Joov glas iz susjedne sobe: "Rekao sam, ima li koga kod kuće?" viknuo je Pooh vrlo glasno. "Nema!" odazvao se neki glas... Jo se kao i uvijek veselo nasmijao na tu šalu. O, Bože, pomislila je Lucy, samo da se Jou ništa ne dogodi. Nalila je kavu i sjela sučelice Henryju. Ispružio se preko stola i uhvatio je za ruku. Neko su vrijeme sjedili u tišini i pijuckali kavu slušajući kišu i Joov glas. "Koliko vremena treba da se smršavi?" upitao je Pooh znatiželjno. "Rekao bih oko tjedan dana." "Ali ja ne mogu ostati ovdje tjedan dana!" 300 301Glas mu je počeo zvučati pospano, a onda je prestao govoriti. Lucy je ustala i pokrila ga pokrivačem. Podigla je knjigu koja mu je iz ruku skliznula na pod. Bila je njena kad je bila mala, pa je i ona znala priče napamet. Prvi

čisti list bio je ispisan majčinim krasopisom: "Dragoj Lucy, koja ima četiri godine, s ljubavlju od mame i tate." Stavila je knjigu na kredenc. Vratila se u kuhinju. - Zaspao je. -1...? Ispružila je ruku. Henry ju je prihvatio. Ustao je. Povela ga je stubištem u spavaću sobu. Zatvorila je vrata, a onda skinula džemper preko glave. Na trenutak je mirno stajao i promatrao joj dojke. Zatim se počeo svlačiti. Kad je ušla u krevet, pomislila je: Snage mi daj. To je bila uloga koje se pribojavala jer nije bila sigurna da će je moći odigrati: morat će se pretvarati da uživa u njegovom tijelu dok je u stvari osjećala jedino strah, gnušanje i krivnju. Uvukao se u krevet i zagrlio je. Ubrzo je ustanovila da se uopće ne mora pretvarati. Nekoliko je sekundi ležala u njegovom zagrljaju pitajući se kako to da muškarac može ubiti tako hladno i ljubiti tako toplo. No, rekla je: - Bi li htio šalicu čaja? - Ne, hvala - nakesio se. - Pa, ja bih. - Oslobodila se i ustala. Kad se on pokrenuo, stavila mu je ruku na plosnati trbuh i rekla: - Ne, ostani ovdje. Donijet ću čaj gore. Nisam s tobom završila. Ponovo se nacerio. - Ti zaista nadoknañuješ svoje četiri profućkane godine. Čim je izišla iz sobe, osmijeh joj je poput maske pao s lica. Srce joj je lupalo u grudima dok je gola hrlila niza stube. U kuhinji je s treskom spustila kotlić na štednjak i zazveckala porculanskim posuñem, a zatim je počela oblačiti odjeću koju je ostavila sakrivenu u mokrom rublju. Ruke su joj se tako tresle da je jedva zakopčala hlače. Čula je kako je gore škripnuo krevet i na mjestu se sledila osluškujući i misleći: "Ostani tamo! Ostani tamo!" Ali on je samo mijenjao položaj. Bila je spremna. Otišla je u dnevnu sobu. Jo je duboko spavao 302 škripeći zubima. Dobri Bože, ne daj da se probudi, molila se. Podigla ga je. Promrmljao je nešto u snu, nešto o Cristopheru Robinu, a Lucy je čvrsto ztvorila oči i zaželjela da bude tih. Omotala ga je čvrsto u pokrivač, vratila se u kuhinju i posegla za puškom na vrhu velške komode. Iskliznula joj je iz ruku i pala na policu razbivši tanjur i dvije šalice. Tresak je bio zaglušan. Skamenila se na mjestu. - Što se dogodilo? - povikao je Henry odozgo. - Ispustila sam šalicu - viknula je. Nije mogla suspregnuti drhtanje glasa. Krevet je opet zaškripao, a po stropu iznad nje začuli su se koraci. Meñutim, sad je bilo prekasno da se vrati. Podigla je pušku, otvorila stražnja vrata i držeći Joa potrčala prema štaglju. Dok je trčala, u jednom trenutku uhvatila ju je panika: je li ostavila ključeve u džipu? Sigurno jest, uvijek ih ostavlja. Poskliznula se u blatu i pala na koljena. Briznula je u plač. U jednom trenutku došla je u napast da tu ostane i da mu dopusti da je uhvati i ubije onako kako je ubio njezinog muža, a onda je osjetila dijete na rukama. Digla se i potrčala. Ušla je u štagalj i otvorila na džipu vrata za suvozača. Stavila je Joa na sjedalo. Skliznuo je postrance. Lucy je zajecala: - O, Bože! - Povukla je Joa u uspravan položaj i ovaj put je lako i ostao. Otrčala je na drugu stranu džipa i ušla, spustivši pušku na pod izmeñu nogu. Okrenula je starter. Zakašljao je i ugasio se. - Molim te, molim te! Ponovo je okrenula. Motor je proradio. Henry se sjurio kroz stražnja vrata. Lucy je dala gas i ubacila mjenjač u brzinu. Džip je iskočio iz štaglja. Dala je puni gas. Kotači su se na trenutak zavrtjeli u blatu, a onda ponovo zahvatili čvrsto tlo. Džip je ubrzavao strahovito polagano. Usmjerila ga je dalje od Henryja. Potrčao je za džipom, bos po blatu. Shvatila je da je sustiže. Pritisnula je ručni gas svom silom gotovo potrgavši tanku ručku. Željela je vrisnuti od muke. Henry je bio udaljen metar ili tako nešto, gotovo uz nju, a trčao je poput atletičara dok su mu ruke radile kao klipovi, bose noge udarale po ledini, obrazi se napuhavali, a gola prsa se nadimala. 303Motor je zaurlao i poskočio kad je automatski mjenjač promijenio brzinu, a zatim je snažno povukao. Lucy je ponovo pogledala u stranu. Henry je, čini se, shvatio da ju je gotovo izgubio, pa se bacio kroz zrak prema džipu. Lijevom je rukom ščepao ručku na vratima a desnu provukao preko nje. Nekoliko koraka je trčao uz džip koji ga je vukao, a noge su mu jedva dodirivale tlo. Lucy je zurila u njegovo lice, tako blizu njenom: bilo je crveno od napora, iskrivljeno od boli, žile njegovog snažnog vrata nabrekle su od naprezanja. Odjednom je znala što mora učiniti.

Skinula je ruku s volana, ispružila je kroz otvoren prozor i žestoko ga dugačkim noktom kažiprsta ubola u oko. Pustio je ručku i pokrivši lice rukama pao. Udaljenost izmeñu njega i džipa brzo se povećavala. Lucy je shvatila da plače poput djeteta. U daljini daleko od svoje kućice, spazila je invalidska kolica. Stajala su na vrhu stijene poput spomenika, a njihov metalni okvir i veliki gumeni kolači odolijevali su neprestanoj kiši. Lucy im se približila po blagoj kosini i vidjela njihov crni obris uokviren nebom sivim poput škriljevca i uzavrelim morem. Izgledala su izobličeno poput rupe zaostale za drvetom koje je iščupano iz korijena ili kuće razbijenih prozora; kao da je njihov vlasnik bio iz njih istrgnut! Sjetila se zgode kad ih je prvi put vidjela u bolnici. Stajala su uz Davidov krevet, nova i sjajna, a on se vješto ubacio u njih i šibao gorc-dolje po odjelu praveći se važan. "Laka su poput pera - napravljena su od avionske legure", rekao je ne baš oduševljeno i jurnuo izmeñu redova kreveta. Zaustavio se na drugom kraju odjela, leñima okrenut prema njoj, a časak kasnije ona mu se približila s leña i vidjela da plače. Kleknula je ispred njega i primila ga za ruke nižta ne govoreći. Bilo je to zadnji put što ga je mogla utješiti. Tamo na vrhu stijene kiša i slani vjetar ubrzo će oštetiti leguru-i kolica će na kraju zarñati i raspasti se, guma će nestati, a kožnato će sjedalo istrunuti. Lucy se provezla mimo njih ne usporivši. Pet kilometara dalje, kad je bila na pola puta izmeñu dviju kućica, nestalo joj je benzina. Kad je džip zadrhtao i zaustavio se, zatomila je paniku i nastojala razumno razmisliti. Sjetila se da je negdje pročitala da ljudi mogu hodati brzinom od šest i pol kilometara na sat. Henry je atletski grañen, no ozlijedio je gležanj i premda se brzo oporavlja, trčanje za džipom mora da je pogoršalo ozljedu. Stoga jamačno pred njim mora imati dobar sat prednosti. (Nije uopće sumnjala u to da će on poći za njom: znao je isto tako dobro kao i ona da se u Tomovoj kućici nalazi radio-odaši-ljač). Imala je mnogo vremena. U stražnjem dijelu džipa nalazila se limena kanta od pola galona benzina baš za ovakve slučajeve. Izišla je iz automobila, izvukla kantu sa stražnjeg dijela i otvorila poklopac. Zatim je ponovo razmislila, a ideja koja joj je pala na um iznenadila ju je svojom pakošću. Ponovo je zatvorila poklopac i otišla do prednje strane automobila. Provjerila je da je paljenje isključeno i otvorila haubu. Nije bila mehaničar, ali je mogla prepoznati kapu razvodnika i slijediti žice do motora. Smjestila je kantu s gorivom na sigurno pokraj diferencijala i skinula joj poklopac. U kutiji s alatom nalazio se ključ za odvijanje svjećica. Izvadila je sviječicu, ponovo provjerila da je paljenje isključeno i stavila svjećicu u otvor s benzinom pričvrstivši je tamo ljepljivom trakom. Zatim je zatvorila haubu. Kad Hcnry naiñe, sigurno će pokušati pokrenuti džip. Dat će kontakt, pokrenuti anlaser, svjećica će bacili iskru i pola galona benzina će eksplodirati. Nije bila sigurna kakvu će to štetu prouzročiti, ali je sigurna da mu neće pomoći. Sat kasnije požalila je zbog svoje lukavosti. Vukući se kroz blato, promočena do kože, osjećajući težinu uspavanog djeteta na ramenu, željela je jedino leći i umrijeti. Dok je razmišljala o podmetnutoj mini, ona joj se pričinila > nepouzdanom i riskantnom: benzin će gorjeti, ali neće eksplodirati; ako u otvoru kante ne bude dovoljno zraka, možda se neće upaliti i što je od svega najgore Henry bi mogao posumnjati u klopku, zaviriti ispod haube, demontirati bombu, naliti benzin u rezervoar i pojuriti za njom. Razmišljala je da li da stane i odmori se ali je zaključila da 304 305uopće ne bi mogla ustati ako sjedne. Sada bi već morala vidjeti Tomovu kuću. Nikako se nije mogla izgubili čak i da nije već najmanje desetak puta propješačila ovim putem: cijeli otok nije bio dovoljno velik da bi na njemu mogla zalutati. Prepoznala je guštik u kome su ona i Jo jednom vidjeli lisicu. Mora da je otprilike dva kilometra od Tomove kuće. Da nije kiše, već bi je vidjela. Premjestila je Joa na drugo rame, prebacila sačmaricu iz jedne ruke u drugu i prisilila se da nastavi koračati. Kad se kućica konačno pojavila na vidiku kroz kišnu koprenu, umalo što nije zaplakala od olakšanja. Bila je bliže nego što je mislila - možda četiristo metara. Iznenada joj se činilo da je Jo postao lakši i premda je zadnji dio puta vodio uzbrdo - uz jedini brežuljak na otoku - kao da ga je prešla u tren oka. - Tome! - viknula je kad se približila vratima. - Tome, Tome! Kao odgovor čula je lavež Boba. Ušla je kroz prednja vrata. - Tome, brzo! - Bob je uzbuñeno skakutao oko njezinih nogu i bijesno lajao. Tom ne može biti daleko vjerojatno je vani u zahodu. Lucy se popela na kat i polcgla Joa na Tomov krevet.

U spavaćoj sobi bio je odašiljač, složen sklop žica, brojčanika i dugmeta. Bilo je i nešto što je sličilo tipki za odašiljanje Morseo-vih znakova; pokusno ju je dotakla pa je začula odsječni zvuk. Iz dalekog sjećanja - na nešto iz nekog romana za mlade djevojke -sinula joj je misao: Morseova šifra za S.O.S. Ponovo je dotakla tipku: tri kratka, tri dugačka, tri kratka. Gdje je Tom? Začula je neki zvuk i otrčala do prozora. Džip se uspinjao uz brežuljak prema kući. Henry je otkrio podmetnutu minu i upotrijebio benzin da napuni rezervoar. Gdje je Tom? Pojurila je iz spavaće sobe s namjerom da iziñe i pokuca na vrata poljskog zahoda. Na vrhu stepenica je zastala. Bob je stajao na otvorenim vratima druge spavaće sobe, one prazne. - Doñi ovamo, Bob - zazvala je. Pas je ostao na mjestu i lajao. Prišla mu je i sagnula se da ga podigne. Tada je spazila Toma. Ležao je na leñima, na golom daščanom podu prazne spavaće 306 sobe, oči su mu slijepo zurile u strop dok mu je kapa ležala naopačke na podu pokraj glave. Jakna mu je bila otvorena, a na košulji ispod nje ugledala je malu krvavu mrlju. Nadohvat njegove ruke bio je sanduk s viskijem i Lucy je samu sebe uhvatila u nepromišljenom, nevažnom zapažanju: nisam znala da toliko pije. Opipala mu je bilo. Bio je mrtav. Razmisli, razmisli. Jučer se Henry vratio u njenu kućicu izudaran kao da se tukao. Mora da je tada ubio Davida. Danas je došao ovamo, u Tomovu kućicu, "da dovede Davida" kako je rekao. No znao je da David nije ovdje. Zbog čega je onda došao ovamo? Očito zato da ubije Toma. Što ga je na to nagnalo? Kakav ga je cilj tako žestoko nagonio da je ušao u kola, odvezao se dvadesetak kilometar, nožem ubio starca i vratio se miran, tih i staložen kao da je bio izišao na svježi zrak? Lucy je zadrhtala. Sad je bila potpuno sama. Uhvatila je psa za ogrlicu i odvukla ga od tijela njegovog gospodara. Nešto ju je potaklo da se vrati i zakopča jaknu preko ranice nastale od bodeža. Zatim je zatvorila vrata sobe s lesom. Kazala je psu: - Mrtav je, ali ja te trebam. Vratila se u prednju spavaću sobu i pogledala kroz prozor. Džip je stigao pred kuću i zaustavio se, a Henry je izišao. 30734. Lucyn očajni poziv čuli su na korveti. - Kapetane - obratio mu se Sparks - upravo sam uhvatio S.O.S. s otoka. Kapetan se namrštio. - Ne možemo ništa učiniti dok ne uspijemo spustiti čamac -rekao je. - Jesu li još nešto rekli? - Ništa, gospodine. Nisu čak ni ponovili. Kapetan je porazmislio. - Ne možemo ništa učiniti - ponovio je. Obavijesti o tome kopno. I nastavi slušati. - Razmijem, gospodine. Poziv je uhvatila i prislušna stanica MI8 na vrhu jedne škotske planine. Telegrafist, mladić ranjen u trbuh, kojeg su otpustili iz RAF-a i kojem je preostalo još samo šest mjeseci života, nastojao je hvatati poruke njemačke mornarice iz Norveške i nije se obazirao na S.O.S. Meñutim, kad je pet minuta kasnije završilo njegovo dežurstvo, spomenuo je poziv svom starješini. - Emitirano je samo jednom - dodao je. - Vjerojatno ribarski brod pred škotskom obalom... bit će kakav zalutali brodić u neprilici po ovakvom vremenu. - Ostavi to meni - rekao je dežurni oficir. - Telefonirat ću mornarici. Bit će bolje da javim i u Whitehall. Protokol, znaš. - Hvala, gospodine. U stanici Kraljevskog promatračkog korpusa došlo je gotovo do panike. Naravno, S.O.S. nije bio signal koji promatrač treba poslati spazi li neprijateljski avion, no znali su da je Tom star, a 308 tko da pretpostavi što bi mogao poslati ako se uzbudi? I tako su uključili sirene za uzbunu od zračnog napada i uzbunili sve ostale stanice, a po cijeloj istočnoj obali Škotske izvučeni su protuavionski topovi dok je telegrafist bjesomučno pokušavao dobiti Toma. Naravno, nijedan njemački bombarder nije došao, a Ministarstvo rata htjelo je znati zbog čega je oglašena puna pripravnost kad u zraku nije bilo ničega osim nekoliko morskih gusaka. Tako su im rekli...

I Obalna straža čula je poziv. Bili bi na nj odgovorili da je bio na ispravnoj frekvenciji i da su mogli ustanoviti položaj odašiljača te da je taj položaj bio na razumnoj udaljenosti od obale. Ovako su, s obzirom na činjenicu da je signal došao na frekvenciji promatračkog korpusa, pretpostavili da ga je uputio stari Tom, a oni su već ionako činili sve što se moglo u toj situaciji bez obzira na to kakva je prokleta situacija bila. Kad je novost doprla do kartaša u potpalublju kutera u aber-dinskoj luci, Slim je dijelio drugu rundu. - Ja ću vam reći što se dogodilo - dometnuo je. - stari Tom je uhvatio ratnog zarobljenika i čuva ga te čeka da stigne vojska i preuzme momka. - Kurac! - dobacio je Smith čije je mišljenje naišlo na opće odobravanje. I U-550 ga je čula. Još je bila više od trideset nautičkih milja od Olujnog otoka, no Weissman je švrljao po skali tražeći što može uhvatiti - nadajući se, što nije bilo vjerojatno, da će čuti snimke Glenna Millera s radio-mreže američkih snaga u Britaniji - a slučajno se dogodilo da mu je birač stanica bio na pravoj valnoj dužini u pravo vrijeme. Prenio je informaciju poručnika bojnog broda Heeru dodavši: - Nije bilo na frekvenciji našeg čovjeka. Major Wohl, koji je bio prisutan i razdražljiv kao i inače, rekao je: - Onda, to ništa ne znači. Heer nije propustio priliku da ga ispravi. 309- Nešto znači - rekao je. - Znači da bi se, kad izronimo na površinu moglo nešto dogañati. - Ali nije vjerojatno da će nama to smetati. - Krajnje je nevjerojatno - složio se Heer. - Onda je besmisleno. - Vjerojatno je besmisleno. ¦ Svadili su se oko toga cijelim putem prema otoku. I tako se dogodilo da su u roku od pet minuta svi - mornarica, Kraljevski promatrački korpus, MI8 i Obalna straža - telefonirali Godlimanu i obavijestili ga o S.O.S-u. A Godliman je telefonirao Bloggsu. Bloggs je konačno zapao u dubok san pokraj vatre u sobi za dežurnu ekipu. Razdrmala ga je prodorna zvonjava telefona i on je skočio na noge misleći da će avion svaki čas uzletjeti. Pilot je podigao slušalicu, rekao dvaput "da" i predao je Bloggsu. - Traži vas neki gospodin Godliman. - Zdravo, Percy - javio se Bloggs. - Fred, netko je s otoka upravo odaslao S.O.S. Bloggs je odmahnuo glavom da bi odagnao pospanost. -Tko? - Ne znamo. Bio je samo jedan signal, nije se ponovio, a čini se da uopće ništa ne primaju. - Ipak, sada više nema sumnje. - Ne. Je li sve spremno? - Sve osim vremena. - Sretno. - Hvala. Bloggs je spustio slušalicu i vratio se do mladog pilota koji je čitao Rat i mir. - Dobra vijest - rekao mu je. - Gad je sigurno na otoku. - Odlično - odvratio je pilot. ¦ 310 35. Henry je zatvorio vrata džipa i prilično polako krenuo prema kući. Opet je nosio Davidov kaputić za jahanje. Sive su mu hlače bile pune blata jer je bio pao, a kosa mu se od kiše slijepila uz lubanju. Pomalo je šepesao na desnu nogu. Lucy se okrenula od prozora, istrčala iz sobe i pojurila niza stube. Sačmarica je bila na podu u predvorju gdje ju je bila položila. Podigla ju je. Odjednom joj se učinila vrlo teškom. Zapravo nikad nije pucala iz puške pa nije imala pojma kako da provjeri je li napunjena. Da ima vremena, mogla bi otkriti, no vremena nije bilo. Duboko je uzdahnula i širom rastvorila ulazna vrata. - Stoj! - viknula je. Glas joj je bio viši nego što je htjela, a zvučao je oštro i histerično. Hcnry joj se milo nasmiješio i nastavio hodati. Lucy je uperila u njega pušku držeći lijevom rukom cijev, a desnom stražnji dio. Prst joj je bio na otponcu. - Ubit ću te! - zaurlala je. - Ne luduj, Lucy - rekao je blago. - Kako bi me mogla ozlijediti? Nakon svega onoga što smo zajedno prošli? Zar se nismo voljeli, barem malo...? To je bila istina. Ona je, doduše, samoj sebi govorila da se ne bi mogla u njega zaljubiti, i to je takoñer bila istina; no bila je osjetila nešto prema njemu, i ako to nije bila ljubav, bilo je nešto vrlo slično tome.

- Znala si danas poslije podne tko sam - rekao je, a sada je bio udaljen tridesetak metara - ali ti to tada ništa nije smetalo, zar ne? 311Istina, na trenutak joj se u mašti živo ukazala slika nje same kako sjedi na njemu ojahavši ga nogama i drži njegove nježne ruke na svojim dojkama, a tada je odjednom shvatila što on to smjera... - Mogli bismo nešto smisliti, Lucy, još možemo biti zajedno... i Ona povuče otponac. Odjeknuo je zaglušni prasak, oružje joj je u rukama poskočilo poput živog stvorenja, a kundak ju je u povratnom trzaju žestoko udario u bok. Gotovo da je od udarca ispustila oružje. Nikad nije zamišljala da tako izgleda ispaljivanje puške. Na trenutak je bila gotovo gluha. Hitac je prošao visoko iznad Henrvjeve glave, no on se ipak naglo sagnuo, okrenuo i u krivudavu trku pobjegao do džipa. Lucy je bila u iskušenju da ponovo opali, ali se pravodobno sus-pregnula spoznavši da ga, shvati li da su obje cijevi prazne, ništa neće spriječiti da se okrene i vrati. On je hitro otvorio vrata džipa, uskočio u nj i sjurio nizbrdo. Lucy je znala da će se vratili. Odjednom je bila sretna, gotovo vesela. Dobila je prvu rundu -otjerala ga je - i to ona, žena. Ali on će se vratiti. Pa ipak, vladala je situacijom. Bila je u kući i imala je pušku. A imala je i vremena da se pripremi. Mora se pripremiti. Mora biti pripravna za njega. On će slijedeći put biti lukaviji. Sigurno će pokušati da joj se prišulja. Ponadala se da će pričekati do mraka jer bi tako dobila na vremenu. Prvo je morala ponovo napuniti pušku. Otišla je u kuhinju. Tom je sve držao u kuhinji - hranu, ugljen, alate, zalihe - a imao je i pušku poput Davidove. Znala je da su obje puške iste jer je David bio razgledao Tomovu i naručio točno takvu. Dva su muškarca uživala u dugim raspravama o oružju. Našla je Tomovu pušku i kutiju municije. Obje puške i kutiju stavila je na kuhinjski stol. Bila je uvjerena da su naprave u biti jednostavne. Žene bi se zapetljale zbog straha a ne zbog gluposti kad bi se našle pred nekim tehničkim ureñajem. Prčkala je oko Davidove puške stalno držeći cijev odmaknutu od sebe sve dok se ova nije otvorila kod zatvarača. Zatim je analizirala postupak kojim je to postigla i ponovila ga dva puta. 312 Bilo je nevjerojatno jednostavno. Napunila je obje puške. Kako bi se uvjerila da je sve učinila kako valja, uperila je Tomovu pušku u kuhinjski zid i povukla otponac. Sasuo se slap žbuke, Bob je lajao kao lud, ponovo je nabila kuk i načas oglušila. Ali bila je naoružana. Mora se sjetiti da otponac vuče blago kako ne bi potresla pušku i promašila cilj. Muškarci takve stvari vjerojatno nauče u vojsci. Što da zatim učini? Trebalo bi nekako Henrvju otežati pristup u kuću. Naravno, ni jedna vrata nisu imala bravu: ako bi se u jednoj kući na ovom otoku desila provala znalo bi se da krivac živi u onoj drugoj kući. Lucy je prekopala Tomovu kutiju s alatom i pronašla blještavu, oštru sjekiru. Stala je na stube i počela razvaljivati ogradu stubišta. Od toga su je posla zaboljele ruke, no za pet je minuta imala šest kratkih komada čvrste, suhe hrastovine. Pronašla je čekić i nešto čavala i pribila hrastove daske preko prednjih i stražnjih vrata, po tri daske na svaka vrata, u svaku od njih po četiri čavla. Kad je to učinila, zglobovi su je užasno boljeli, a čekić je bio kao od olova, no još nije bila gotova. Uzela je još jednu šaku sjajnih čavala od deset centimetara i obišla sve prozore u kući i čvrsto ih pozabijala. Sada joj je postalo jasno zašto muškarci uvijek čavle stavljaju u zube: zato što im za rad trebaju obje ruke, a ako pak čavle strpaju u džep, zabadaju se u kožu. Kad je završila, već je pao mrak. Nije palila svjetlo. Naravno, Hcnry je svejedno mogao ući u kuću; no nije mogao ući tiho. Morat će nešto slomiti i odati se, a tada će ona biti spremna s puškama. Noseći obje puške otišla je na kat da vidi što je s Joom. I dalje je spavao, umotan u pokrivač, na Tomovom krevetu. Lucy je upalila šibicu da mu pogleda lice. Pilula za spavanje mora da ga je zaista opila, ali boja mu je bila uobičajena, temperatura, čini se, normalna, a disanje lako. - Samo tako ostani, mali moj - prošaputala je Lucy. Nagli porast nježnosti urodio je još većim gnjevom prema Henryju. Neko je vrijeme nemirno hodala po kući piljeći kroz prozor u mrak, a pas je posvuda išao za njom. Nosila je samo jednu pušku, 313ostavivši drugu na vrhu stepenica, ali je o pojas hlača zadjenula sjekiru. Sjetila se radija i još nekoliko puta otipkala signal S.O.S. Nije imala pojma sluša li je tko i da li radio funkcionira. Nije poznavala drugih znakova Morseove abecede pa ništa drugo nije ni mogla odaslati.

Sinulo joj je da Tom vjerojatno nije napamet znao Morseove znakove. Sigurno negdje ima kakav priručnik. Kad bi barem mogla nekom saopćiti što se ovdje zbiva. Pretražila je kuću upotrijebivši desetke šibica, a prestrašila se svaki put kad bi koju upalila blizu prozora u prizemlju, no ništa nije našla. U redu, možda je on ipak znao Morseovu abecedu. S druge strane, zbog čega bi mu trebao priručnik? Trebao je samo na kopno javiti da se približavaju neprijateljski avioni i nije bilo nikakva razloga zašto ta obavijest ne bi išla eterom ... kako se ono David bio izrazio... au clair. Vratila se u spavaću sobu i ponovo pogledala radio-odašiljač. S jedne strane glavne kutije, skriven od njenog prethodnog površnog pogleda, bio je mikrofon. Ako postoji mogućnost da ona govori nekome, sigurno se taj netko može javiti njoj. Zvuk drugog ljudskog glasa - normalnog, razumnog glasa s kopna - odjednom joj se učinio najpoželjnijom stvari na svijetu. Uzela je mikrofon i počela eksperimentirali s prekidačima. Bob je tiho zarežao. Spustila je mikrofon i ispružila ruku u mrak prema psu. - Što je, Bob? Ponovo je zarežao. Mogla je osjetiti kako je napeto naćulio uši. Strahovito se prepala: samopouzdanje stečeno time što se Henry-ju suprotstavila s puškom, time što je naučila kako da nabije pušku, time što je zabarikadirala vrata i zakovala prozore... potpuno je iščezlo na rezanje uzbuñenog psa. - Dolje - prošaputala je. - Tiho. Primila je psa za ogrlicu i povela ga niza stube. U mraku je potražila ogradu zaboravljajući da ju je razvalila kako bi se zabarikadirala te umalo što nije pala. Uhvatila je ravnotežu i isisala trijesku iz prsta. Pas je zastao u predsoblju, zatim zarežao glasnije i odvukao je prema kuhinji. Podigla ga je i stisnula mu gubicu da ga ušutka. 314 Zatim se ušuljala kroz vrata. Pogledala je prema prozoru, no nije vidjela ništa osim baršunaste tame. Osluhnula je. Prozor je škripnuo: isprva gotovo nečujno, zatim glasnije. Pokušavao je ući. Bob je prijeteći zarežao duboko u grlu, no činilo se da je shvatio nagli stisak kojim mu je pritisnula gubicu. Noć je postala tiša. Lucy je spoznala da oluja jenjava, gotovo neprimjetno. Henry kao da je odustao od kuhinjskog prozora. Pošla je u dnevnu sobu. Čula je isto škripanje starog drveta koje odolijeva pritisku. Činilo se da je sada Hcnry bio odlučniji: čula su se tri prigušena udarca kao da je u prozorski okvir kucao umotanim zapešćem. Lucy je pustila psa i podigla sačmaricu. Možda je to zamišljala, no mogla je razabrati prozor kao sivu četvorinu u mrklom mraku. Otvorili prozor, smjesta će pucati. Začuo se znatno jači udarac. Bob je izgubio kontrolu i glasno zalajao. Čula je izvana struganje nogama. Zatim glas. - Lucy? Ugrizla se za usnicu. - Lucy? Služio se glasom kojim se služio u krevetu: dubokim, blagim i prisnim. - Lucy, čuješ li me? Ne boj se. Neću ti ništa nažao učiniti. Govori sa mnom, molim te. Morala je obuzdatui poriv da smjesta povuče oba olponca kako bi utišala strahovit zvuk i potisnula uspomene koje joj je taj glas nehotice dovodio u sjećanje. - Lucy, draga moja... - Učinilo joj se kao da čuje prigušen jecaj. - Lucy, on me napao, morao sam ga ubiti... Ubio sam ga zbog svoje domovine, ne bi me zato smjela mrziti. To nije mogla razumjeli. Zvučalo je ludo. Je li moguće da je lud i da je to skrivao ova dva dana dok je s njom bio prisan? Izgledao je uravnoteženije od većine ljudi - a ipak je ubijao i prije... ukoliko nije bio žrtva nepravde... Prokletstvo! Smekšavala se, a mora da je on upravo to i htio. Pala joj je na um jedna ideja. - Lucy, molim te, samo govori sa mnom... Glas mu je oslabio jer je na prstima otapkala u kuhinju. Bob će je upozoriti ukoliko Henry prijeñe s riječi na djela. Kopala je po 315Tomovoj kutiji s alatom i pronašla kliješta. Otišla je do kuhinjskog prozora i vršcima prstiju pronašla glave triju čavala koje je ondje zabila. Pažljivo, što je tiše mogla, izvukla ih je. Taj je posao iziskivao samo njenu snagu. Kad ih je izvukla, vratila se u dnevnu sobu da čuje što govori. - ...nemoj me ometati i ostavit ću te... Otvorila je kuhinjski prozor što je tiše mogla. Ušuljala se u dnevnu sobu, podignula psa i opet se vratila u kuhinju. - Ni na kraj mi pameti nije da ti učinim išta nažao. Pogladila je psa jedanput, dvaput i promrmljala:

- Ne bih to učinila da ne moram, mali moj. - Zatim ga gurnula kroz prozor. Brzo je zatvorila prozor, pronašla čavao i sa tri snažna udarca zabila ga na novo mjesto. Ispustila je čekić, dograbila pušku i otrčala u prednju sobu te stala tik do prozora, stisnuvši se uza zid. -... Dajem li još jednu priliku, ...ah! Čuo se trk malih nogu, jezoviti lavež koji Lucy još nikad nije čula od psa ovčara, metež rvanja i zvuk pada krupnog čovjeka. Čula je Henrvjevo disanje, dahtanje, gunñanje; zatim još jedno struganje pasjih pandži, bolan uzvik, kletvu na stranom jeziku i još jedan lavež. Poželjela je da vidi što se dogaña. Zvuči su postali prigušeni, udaljavali su se, pa onda su odjednom prestali. Lucy je čekala stisnuta uza zid, tik do prozora, napetih ušiju. Poželjela je da ode i pogleda Joa, da pokuša ponovo s radijem, da zakašlje, ali se nije usudila ni pomaknuti. Krvožedne slike onoga što je Bob mogao učiniti Henryju promicale su joj mozgom, a žudjela je da čuje kako pas onjuškava vrata. Pogledala je na prozor. Tada je shvatila da gleda prozor: mogla je vidjeti ne samo četvrtastu mrlju nešto svjetlijeg sivila, nego i drvenu prečku okvira. Još je bila noć, ali još vrlo kratko: znala je da bi, kad bi pogledala van,nebo bilo slabašno osvijetljeno jedva primjetnim svjetlom, a ne više neprozirno tamno. Zora će ubrzo svanuti. Tada će moći u sobi vidjeti namještaj i Henry je više neće moći iznenaditi u tami... Staklo se razbilo tek nekoliko centimetara od njena lica. Skočila je. Osjetila je kratkotrajnu oštru bol u obrazu, dotakla to mjesto i otkrila da ju je razrezala krhotina. Podigla je sačmaricu očekujući da se Henry pomoli kroz prozor, no ništa se nije dogo316 dilo. Tek nakon minute-dvije upitala se što li je to razbilo prozor. Pogledala je na pod. Ispod komada razbijenog stakla bila je velika mračna spodoba. Otkrila je da će bolje vidjeti ako gleda u jednu stranu obrisa, a ne izravno. Kad je tako postupila, uspjela je razabrati poznati lik psa. Zažmirila je, a zatim odvratila pogled. Nije bila kadra da bilo što osjeti zbog smrti vjernog ovčarskog psa. Srce su joj zakočile opasnosti i smrti koje su se već prije dogodile: prvo David, pa Tom, onda beskrajna, užasna napetost za vrijeme te noćne opsade. Osjetila je samo glad. Jučer je tokom cijelog dana bila previše nervozna da bi jela, što znači da je od njenog posljednjeg obroka proteklo trideset i šest sati. Sada je, kolikogod to bilo apsurdno i smiješno, ustanovila da žudi za sendvičem sa sirom. Još je nešto dolazilo kroz prozor. Vidjela je to krajičkom oka, a zatim je okrenula glavu da pogleda izravno. Bila je to Henrvjeva ruka. Zurila je u nju, opčinjena: ruka dugih prstiju, bez prstenja, bijela ispod prijavštine, njegovanih nokata i sa zavojem oko vrha kažiprsta, ruka koja ju je prisno dodirivala, igrala se s njenim tijelom kao harfom, koja je zabila nož u srce starog pastira. Ruka je odlomila komad stakla, zatim još jedan, povećavajući rupu u okviru. Zatim se pružila kroz staklo sve do lakta i pipala po prozorskoj dasci tražeći zasun da ga otvori. Nastojeći da bude potpuno tiha, Lucy je bolnom sporošću prebacila pušku u lijevu ruku, desnom izvukla sjekiru iza pasa, podigla je visoko iznad glave i svom ju je silinom oborila na Henryjevu ruku. Sigurno je osjetio ili čuo šum njezina zamaha ili je pak vidio sjenu sablasnog pokreta iza prozora jer se naglo pokrenuo djelić sekunde prije nego što je pao udarac. Sjekira je muklo udarila o drvo prozorske daske i zabila se. U djeliću sekunde Lucy je pomislila da je promašila: onda se izvana začuo bolan uzvik i padanje, a ona je uz oštricu sjekire ugledala dva odrezana prsta koja su na lakiranom drvetu ležala poput gusjenica. Čula je zvuk trčanja. Lucy je povraćala. Zatim ju je zahvatila iscrpljenost, a odmah zatim plima samo-sažaljenja. Dovoljno je prepalila, Bog joj je svjedok, zar nije? Na 317svijetu postoje policajci i vojnici koji trebaju rješavati ovakve situacije; nitko ne može od obične domaćice i majke očekivati da se neograničeno dugo brani od ubojice. Tko će je moći okriviti ako se sada preda? Tko će joj imati pravo reći da je mogla bolje postupiti, duže izdržati, još koji trenutak ostati hrabra, odlučna i prisebna? Bila je na kraju snaga. Oni će morati preuzeti stvar: vanjski svijet, policajci i vojnici, tko god bio s druge strane te radioveze. Ona više ništa ne može učiniti. Odlijepila je pogled s grotesknih predmeta na prozorskoj dasci i umorno se uspela stubama. Podigla je drugu pušku i oba oružja ponijela u spavaću sobu. Jo je, blažen bio, još spavao. Jedva da se cijele noći i pomaknuo sasvim nesvjestan apokalipse koja se oko njega odigravala. Ipak je vidjela da mu sada san više nije onako dubok: po izgledu njegova lica i načinu disanja mogla je zaključiti da će se uskoro probuditi i zatražiti doručak. Sada je čeznula za onim jednostavnim životom: ustajanje ujutro, pripremanje doručka, odijevanje Joa, obavljanje jednostavnih, dosadnih, bezopasnih kućanskih poslova poput pranja i čišćenja, plijevljcnja korova u vrtu i

pripremanja čaja. Činilo joj se nevjerojatnim da je bila toliko nezadovoljna Davidovom hladnoćom, dugim dosadnim večerima, beskrajnim, tmurnim krajolikom puste ledine, vrijeska i kiše. Takav se život više nikada neće vratiti. Poželjela je da doživi uzbuñenje, gradove, glazbu, ljude, ideje. Sada ju je minula želja za tim stvarima i nije mogla shvatili kako ih je uopće mogla željeti. Činilo joj se da je mir jedino što bi ljudsko biće moralo tražiti. Sjela je pred radio-odašiljač i proučavala njegove prekidače i skale.Učinit će još i ovo pa će otpočinuti. Uz silan napor prisilila se da još malo analitički razmišlja. Nije bilo baš tako mnogo mogućih kombinacija prekidača i skala. Pronašla je dugme sa dvije pozicije, okrenula ga i dotakla tipku za Morseovu abecedu. Ništa se nije čulo. Možda je to znak da je sada uključen mikrofon. Privukla ga je i rekla u njega: - Halo, halo, halo, ima li koga? Halo? Vidjela je prekidač iznad kojeg je pisalo ODAŠILJANJE a ispod njega PRIJEM. Bio je okrenut na ODAŠILJANJE. Ako 318 želi da joj svijet odgovori, očito mora prebaciti prekidač na PRIJEM. - Halo, čuje li me tko? - rekla je i prebacila prekidač na PRIJEM. Ništa. A onda: - Olujni otok, javi se, čujemo vas glasno i jasno. Bio je to muški glas. Zvučao je mlado i snažno, pouzdano i samosvjesno, ohrabrujuće, živo i normalno. - Olujni otok, javi se, pokušavamo vas dobiti cijelu noć... Gdje ste, dovraga, bili? Lucy je prebacila na ODAŠILJANJE, pokušala je govoriti, ali je briznula u plač. 31936. Percivala Godlimana boljela je glava od prevelikog broja cigareta i nedovoljnog sna. Popio je malo viskija da lakše izdrži dugu noć punu briga, ali... to je bila greška. Sve ga je pritiskivalo: i vrijeme, njegov ured, posao, rat. Prvi put otkako je postao lovac na špijune zaželio se prašnih knjižnica, nečitkih rukopisa i srednjovjekovne latinštine. Pukovnik Terry je ušao noseći na pladnju dvije šalice čaja. - Ovdje nitko ne spava - rekao je veselo. Sjeo je. - Shipove kekse? - Pružio je pladanj Godlimanu. Godliman je odbio kekse i popio čaj. To ga je privremeno osvježilo. - Upravo me nazvao čovjek s debelom cigarom - dometnuo je Terry. - On bdije zajedno s nama. - Ne znam zašto - odvratio je Godliman kiselo. - Zabrinut je. Zazvonio je telefon. - Godliman. - Na liniji je stanica Kraljevskog promatračkog korpusa u Aberdeenu, gospodine. -Da. Javio se drugi glas, glas mladog čovjeka. - Ovdje Kraljevski promatrački korpus u Aberdeenu, gospodine. -Da. - Je li to gospodin Godliman? - Da. - Dobri Bože, tim vojnim tipovima zaista treba vremena. 320 - Konačno smo dobili Olujni otok, gospodine, - Hvala Bogu. - Nije naš redovni promatrač. To je, zapravo, žena. - Što je rekla? - Još ništa, gospodine. - Kako to mislitel - Godliman je svladavao ljutim nestrpljivost koja je u njemu rasla. - Ona samo... pa plače, gospodine. - Oh. - Godliman je oklijevao. - Možete li me spojiti s njom? - Da. Ostanite na liniji. - Uslijedila je stanka isprekidana nekim škljocajima i zujanjem. Zatim je Godliman začuo zvuk ženskog jecanja. - Halo, da li me čujete? - upitao je. Jecanje se nastavilo. Na liniju se vratio onaj mladić pa rekao: - Neće vas moći čuti dok ne prebaci na PRIJEM, gospodine. Oh, prebacila je. Izvolite. - Halo, mlada damo - oglasio se Godliman. Kad prestanem govoriti reći ću "Prijem", onda prebacite na "ODAŠILJANJE" i vi meni govorite, a kad vi završite, recite "Prijem". Razumijete li? Prijem. Javio se ženski glas. - Oh, hvala Bogu da me čuje netko razuman, da, razumijem. Prijem. - Dobro, onda - rekao je Godliman nježno - recite mi što se tamo dogaña. Prijem.

- More je ovdje izbacilo jednog brodolomca prije dva, ne, prije tri dana. Mislim da je to onaj ubojica s bodežom iz Londona. Ubio je moga muža, našeg pastira i sada je pred kućom, a ovdje imam svog malog sinčića... Zakucala sam prozore i pucala na njega iz sačmarice, zabarikadirala sam vrata i nahuckala na njega psa, ali on je ubio psa. Udarila sam ga sjekirom kad je pokušao prodrijeti unutra kroz prozor i više ne mogu izdržati i zato, molim vas, doñite i spasite me... Prijem. Godliman je stavio ruku preko mikrofona. Lice mu je bilo blijedo. - Jadna žena - dahnuo je. Ali kad joj se obratio, glas mu je bio žustar. - Morate još malo izdržati - počeo je. - K vama su krenuli mornari, pripadnici Obalne straže, policajci i mnogi drugi ljudi, ali se oni ne mogu iskrcati dok oluja ne popusti. Pazite, htio bih da nešto učinite, a ne mogu vam reći zašto to morate učiniti 321jer možda ima nepoželjnih ljudi koji nas slušaju, ali vam kažem da je to prijeko potrebno. Čujete li me jasno? Prijem. - Da, nastavite. Prijem. - Morate uništiti svoj radio. Prijem. - Oh, ne, molim vas... Moram li? - Da - potvrdio je Godliman, a zatim shvatio da ona još emitira. - Neću... ne mogu...- - Zatim se začuo vrisak. Godliman je rekao: - Halo, Aberdeen, što se dešava? Javio se mladić. - Aparat još emitira, gospodine, ali ona ne govori. Ništa ne čujemo. - Vrisnula je. - Da, to smo uhvatili. - Prokletstvo. - Godliman je trenutak razmišljao. - Kakvo je gore vrijeme. - Pada kiša, gospodine. - Mladićev je glas zvučao zbunjeno. - Momče, ne razgovaram s tobom zbog toga što mi se razgovara - odreže Godliman. - Ima li znakova da oluja jenjava? - Malo je popustila u posljednjih nekoliko minuta, gospodine. - Dobro. Spojile me opet čim se žena ponovo javi. - Razumijem, gospodine. Godlimana se obrati Terrvju: - Sam Bog zna kroz što ta mlada žena tamo prolazi. - Prodr-mao je vilicu telefona. Pukovnik je prekrižio noge. - Kad bi samo smrskala radio, onda... - Onda nas više nije briga ako je i ubije? - Ti si to rekao. - Godliman je rekao u slušalicu: - Dajte mi Bloggsa u Rosyt-hu. Bloggs se u trenu probudio i osluhnuo. Vani je svitalo. Svi prisutni u sobi za dežurne takoñer su osluškivali. Ništa nisu čuli. To je ono što su i osluškivali: tišinu. Kiša je prestala bubnjati po limenom krovu. Bloggs je otišao do prozora. Nebo je bilo sivo, s bijelom prugom na istočnom obzorju. Vjetar je naglo prestao, a pljusak se 322 pretvorio u rominjanje. Piloti su stali oblačiti jakne i šljemove, vezati cipele, paliti posljednje cigarete. Oglasila se sirena, a neki je glas zagrmio po cijelom aerodromu: - Uzbuna! Uzbuna! Zazvonio je telefon. Piloti nisu na njega obraćali pažnju nego su navalili na vrata. Bloggs je podigao slušalicu. Da? - Ovdje Percy, Fred. Upravo smo uspostavili vezu s otokom. Ubio je dvojicu. Žena ga zasad odbija, ali neće više dugo izdržati. - Kiša je prestala. Sad uzlijećemo - obavijestio ga je Bloggs. - Požuri, Fred. Zbogom. Bloggs je objesio slušalicu i ogledao se za svojim pilotom. Charles Calder je zaspao nad Ratom i mirom. Bloggs ga je grubo prodrmao. - Probudi se, pospani gade, probudi se! Calder je otvorio oči. Bloggs ga je htio udariti. - Probudi se, hajde, idemo, oluja je prestala! Pilot je skočio na noge. - Odlično - rekao je. Istrčao je kroz vrata, a Bloggs za njim. Čamac za spašavanje pao je u vodu uz prasak kao iz pištolja i uz pljuskanje vode u obliku slova V. More je još uvijek bilo nemirno, ali ovdje, u djelomičnom zaklonu zaljeva, nije bilo opasno za čvrst čamac u rukama iskusnih mornara. - Preuzmi, prvi oficiru - naredio je kapelan. Prvi oficir je stajao kraj ogrde s trojicom mornara. Nosio je pištolj u nepromočivoj futroli: - Hajdemo, momci - dobacio je.

Četvorica mornara skotrljala su se niz ljestve u čamac. Prvi oficir je sjeo na krmu, a tri su mornara sjela za vesla i počela veslati. Nekoliko je trenutaka kapetan promatrao kako postojano napreduju prema molu. Zatim se vratio na most i izdao naredbe da korveta nastavi kružiti oko otoka. 323 Oštra zvonjava prekinula je kartanje na kuteru. - Mislio sam da se nešto promijenilo - primijetio se Slim. -Ne dižemo se i ne spuštamo više toliko. Brod se skoro uopće ne ljulja, zapravo. Od toga dobivam prokletu morsku bolest. Nitko nije slušao: posada je žurila na svoje položaje, neki su izlazeći pričvršćivali prsluke za spašavanje. Motori su se upalili uz zaglušnu buku i brod je počeo slabo ali primjetno podrhtavati. ¦ Gore na palubi Smith je stao na pramac uživajući u svježem zraku i vodenoj prašini na svom licu nakon što je jedan dan i jednu noć proveo u potpalublju. Kad je kuter napustio luku, Slim mu se pridružio. - Evo, krenuli smo - rekao je Slim. - Znao sam da će baš tada zazvoniti - napomenuo je Smith. -A znaš zašto? - Reci mi. - Znaš što sam imao u ruci? Asa i kralja. - Ajnc iz ruke - reče Slim. - Dakle, tako nešto. Poručnik bojnog broda Werner Heer pogledao je na sat i rekao: - Trideset minuta. Major Wohl je ravnodušno kimnuo. - Kakvo je vrijeme? - upitao je. - Oluja je prestala - odvratio je Heer nevoljko. Najradije bi tu informaciju zadržao za sebe. - Onda bismo morali izronili. - Da je vaš čovjek ondje, poslao bi nam poruku. - Rat se ne dobiva pretpostavkama, kapetane - odbrusio je Wohl. - Najozbiljnije vam savjetujem da izronimo. Dok je podmornica bila u luci, došlo je do oštre svañe izmeñu Heerovog i Wohlovog starješine, a Wohlov je pobijedio. Heer je i dalje bio kapetan broda, ali su mu prilično neuvijeno rekli da ukoliko još jednom odluči ignorirati "najozbiljnije savjete" majora Wohla mora za to imati razlog. - Izronit ćemo točno u šest sati - rekao je. Wohl je ponovo kimnuo i pogledao u stranu. 324 37. Čuo se zvuk razbijanja stakla, zatim prasak poput zapaljive bombe: Buuvm! Lucy je ispustila mikrofon. Nešto se dolje dogodilo. Zgrabila je sačmaricu i pojurila dolje. Dnevna je soba bila u plamenu. Vatra se centrirala oko razbijenog vrča na podu. Henry je, izgleda, napravio nekakvu bombu koristeći benzin iz džipa. Plamen se halapljivo širio po Tomovom otrcanom sagu i lizao pokrivače nemarno prebačene preko tri komada starinskog namještaja, koji su bili cjelokupno Tomovo pokućstvo. Zahvatio je jastuk ispunjen perjem, i oganj je sunuo prema stropu. Lucy je dohvatila jastuk i bacila ga kroz razbijeni prozor, pritom je opržila ruku. Strgnula je kaput i bacila ga na sag te je loptala po njemu. Opet ga je podigla pa prebacila preko divana s cvjetnim uzorkom. Uspijevala je... Prsnulo je još jedno staklo. I to odozgo. Lucy je vrisnula: -Jo! Ispustila je kaput, potrčala stubama i uletjela u prednju spavaću sobu. Henry je sjedio na krevetu, a na njegovom krilu bio je Jo. Dijete je bilo budno, sisalo palac i imalo onaj svoj uobičajeni jutarnji izraz široko iskolačenih očiju. Henry mu je gladio razbarušenu kosu. 325- Baci pušku na krevet, Lucy - rekao je Henry. Ramena su joj klonula od osjećaja poraženosti pa je učinila što je rekao. - Popeo si se preko zida i ušao kroz prozor - utvrdila je tupo. Henry je maknuo Joa iz krila. - Idi mami. Jo joj je potrčao, a ona ga je podigla. Henry je uzeo obje puške i otišao do radija. Desnu je ruku držao pod lijevim pazuhom, a na jakni se vidjela velika crvena krvava mrlja. Sjeo je. - Ranila si me - kazao je. Zatim je pažnju posvetio odašiljaču. Odjednom se začulo: - Olujni otok, javi se. Henry je uzeo mikrofon: - Halo?

- Samo trenutak. Nastala je stanka, a onda se javio drugi glas. Lucy je prepoznala da je to onaj čovjek iz Londona koji joj je bio rekao da uništi radio. Razočarat će se u njoj. Rekao je: - Halo, ovdje opet Godliman. Čujete li me? Prijem. - Da, čujem vas, profesore - odgovorio je Henry. - Jeste li u zadnje vrijeme vidjeli kakve zgodne katedrale? - Je li to... - Da - nasmiješio se Henry. - Dobar dan. - Zatim mu je smiješak naglo nestao sa lica kao da je vrijeme zabave završilo i on je okrenuo birač frekvencije. Lucy se okrenula i izišla iz sobe. Bilo je gotovo, izgubila je. Tromo se spustila niza stube i ušla u kuhinju. Nije joj preostalo ništa drugo nego da sačeka da je ubije. Nije mogla uteći - nije imala snage, a on je to očito znao. Pogledala je kroz prozor. Oluja je prestala. Strašna bura prešla je u malo jači vjetrić, nije kišilo, a nebo na istoku bilo je vedro i obećavalo sunce. More... Namrštila se i ponovo pogledala. Da, to je stvarno podmornica. Uništile radio, rekao joj je profesor. Prošle noći Henry je psovao na stranom jeziku. Učinio sam to za svoju domovinu, kazao je. A kad je buncao: Čekaju u Calaisu fantomsku armiju. Uništite radio. Zašto bi čovjek ponio na ribarenje lisnicu s fotografskim negativima? 326 Sve je vrijeme znala da on nije lud. Podmornica je njemački U-boot, Henry je neprijateljski agent i on ovog časa pokušava radiom uspostaviti vezu s brodom. Uništite radio. Znala je što mora učiniti. Nije imala pravo da se preda sada kada je shvatila, jer se nije radilo samo o njenom životu. Morala je tu posljednju stvar učiniti zbog Davida i zbog svih onih mladića koji su poginuli u ratu. Znala je što mora učiniti. Nije se bojala boli - bit će vrlo bolno znala je, a lako bi je moglo i ubili - ali poznavala je već bol rañanja, a ovo nije moglo bili gore od toga. Znala je što mora učinili. Draže bi joj bilo da može Joa smjestiti nekamo odakle je ne bi mogao vidjeli, no nije bilo vremena jer će Henry svake sekunde pronaći svoju frekvenciju pa bi moglo biti prekasno. Znala je što mora učiniti. Mora uništiti radio, ali radio je gore kod Hcnryja, a on ima obje puške i on će je zaista ubiti. Znala je što mora učiniti. Stavila je jedan od Tomovih kuhinjskih stolaca nasred sobe, stala na nj, ispružila se i odvrnula žarulju. Sišla je, otišla do vrata i okrenula prekidač. - Mijenjaš žarulju? - upitao je Jo. Lucy se popela na stolac, trenutak oklijevala, a zatim gurnula tri prsta u grlo pod naponom. Prasak, trenutni hropac, a zatim nesvijest. Faber je čuo prasak. Našao je na odašiljaču pravu frekvenciju, prebacio sklopku na ODAŠILJANJE i uzeo mikrofon. Baš je htio progovoriti kad je prasnulo. Odmah zatim ugasiše se svjetla na skalama radio-aparata. Pocrvenio je od srdžbe. Izazvala je kratki spoj u cijeloj kući. Nije očekivao da je toliko oštroumna. Trebao ju je već prije ubili. Što mu je, dovraga, bilo? Nikada nije oklijevao, baš nikad, sve dok nije sreo tu ženu. Uzeo je pušku i sišao u prizemlje. Dijete je plakalo. Lucy je ležala na pragu kuhinjskih vrata, onesviještena. Faber je vidio prazno grlo za žarulju i stolac ispod njega. Namrštio se iznenañen. Izvela je to rukom. - Isuse Kriste svemogući! - izustio je Faber. 327Lucy je otvorila oči. Sve ju je boljelo. Henry je stajao iznad nje s puškom u rukama. - Zašto si to učinila rukom? Zašto ne odvijačem? - upitao je. - Nisam znala da se može i odvijačem - odvratila je. Zapanjeno je odmahnuo glavom. - Ti si zaista izvanredna žena - rekao je. Podigao je pušku, naciljao na nju i onda je opet spustio. - Prokleta bila! Pogled mu je odlutao kroz prozor. Lecnuo se. - Vidjela si... - dometnuo je. Kimnula je. Trenutak je napeto stajao, a zatim je pošao prema vratima. Našavši da su zakovana čavlima, kundakom je razbio prozor i ispeo se van. Lucy je ustala. Jo je ruke obavio oko njenih koljena. Bila je preslaba da bi ga podigla. Doteturala je do prozora i pogledala van. Henry je trčao prema stijeni. Podmornica je i (Jalje bila ondje, možda pola milje od obale. Henry je stigao do vrha stijene i spuznuo preko nje. Pokušat će plivali do podmdrnice.

Lucy ga je morala spriječiti. Bože dragi, molila je, neka se ovo završi. Ispela se kroz prozor, ne obazirući se na plač svog sina i potrčala za Henryjcm. Kad je stigla do ruba stijene, legla je na zemlju i pogledala dolje. Bio je na pola puta izmeñu nje i mora. Podigao je pogled, na trenutak se sledio, a onda se počeo kretati brže, opasno brzo. Prva joj je pomisao bila da se spusti za njim. No što će onda učiniti? Da ga i uhvati, ne bi ga mogla zaustaviti. Zemlja pod njom malo se pomaknula. Ustuknula je bojeći se da će tlo popustiti i da će se survati niza stijenu. To joj je dalo ideju. Objema šakama udarala je po stjenovitom tlu. Činilo se da se tlo još malo potreslo, pa se pojavila pukotina. Jednu je ruku prebacila preko ruba, a drugu utisnula u pukotinu. Komad zemljane krede veličine lubenice našao joj se u rukama. Pogledala je preko ruba i uzela na nišan Henryja. Činilo se da pada veoma sporo. On je vidio kamen i rukom je pokrio glavu. Izgledalo je da će ga promašiti. Kamen je prošao nekoliko centimetara od njegove glave i udario ga u lijevo rame. Pridržao se lijevom rukom. Činilo se da 328 mu je stisak popustio. Na trenutak se opasno zanjihao. Desna ruka, ona ozlijeñena, potražila je uporište. Zatim kao da se nagnuo van, dalje od stijene, rukama zalomatao poput vjetrenjače, sve dok mu noge nisu skliznule s uske izbočine i odjednom se našao u zraku, lebdeći; konačno je teško kao kamen pao na grebene koji su bili ispod njega. Nije ispustio ni glasa. Survao se na ravnu stijenu koja je stršila nad površinom vode. Tresak što ga je njegovo tijelo izazvalo kad je lupilo o stijenu bio je stravičan. Ležao je na leñima poput potrgane lutke, raskriljenih ruku, a glava mu je bila zakrenuta pod nemogućim kutem. Nešto odvratno curilo je iz njega na kamen i Lucy se okrenula. Ubila ga je. Zatim se sve počelo zbivati u isti mah. Iz neba se čula grmljavina, a tri su aviona s RAF-ovim krugovima na krilima izletjela iz oblaka i sunovratila se nisko nad podmornicu pucajući po njoj. Četiri su mornara pošla brežuljkom do kuće, trčećim korakom, a jedan od njih je vikao: - Lijcva-desna-lijeva-desna-lijeva- desna. Jedan drugi avion spustio se na površinu mora, pojavio se gumeni čamac, a čovjek u prsluku za spašavanje počeo je veslati prema stijeni. Iza rta je stigao omanji brod i ustremio se na podmornicu. Podmornica je zaronila. Gumeni je čamac udario o grebene na podnožju stijene, onaj se čovjek iskrcao i pregledao Henrvjevo tijelo. Pokazao se brod koji je razaznala kao kuter Obalne straže. Pristupio joj je jedan od mornara i upitao: - Je li sve u redu, dušo? Tamo u kućici neka curica plače za svojom mamom. - To je dečko - odvratila je Lucy. - Moram ga ošišati - i bez ikakva se razloga odjednom nasmiješila. Bloggs je usmjerio gumeni čamac prema tijelu na podnožju stijene. Čamac je udario o greben i on se uspeo na ravni dio stijene na kojem je ležao unesrećeni. 329Bio je to Die Nadel. Bio je zaista mrtav. Kad je udario o greben, glava mu se smrskala poput staklene čaše. Gledajući pomnije, Bloggs je mogao razabrati da je bio prilično izubijan i prije pada: desna mu je ruka bila osakaćena, a ni s njegovim gležnjem nešto nije bilo u redu. Bloggs je pretražio leš. Bodež je bio ondje gdje je slutio da bi mogao biti: u koricama pričvršćenim za lijevu podlakticu. U unutarnjem džepu skupe, krvlju umrljane jakne, Bloggs je pronašao lisnicu, isprave, novac i malu limenu kutiju za film, koja je sadržavala dvadeset i četiri 35-milimetarska negativa. Podigao ih je prema svjetlu: bili su to negativi fotografija nañenih u omotnicama što ih je Faber bio poslao portugalskoj ambasadi. Mornari su s vrha stijene bacili uže. Bloggs je Faberova stvari strpao u svoje džepove, a zatim privezao uže oko trupla. Izvukli su ga pa spustili uže Bloggsu. Kad je dospio na vrh, jedan je mornar rekao: - Ostavili ste mu mozak na grebenu, ali nema veze! Potporučnik mu se predstavio, pa su pošli do kućice navrh brežuljka. - Ništa nismo dirali iz straha da ne uništimo dokazni materijal - izvijestio ga stariji mornar. - Ne trudite se previše - odvratio mu je Bloggs. - Neće biti sudskog postupka. U kuću su morali ući kroz razbijeni kuhinjski prozor. Žena je sjedila za stolom, s djetetom u krilu. Bloggs joj se nasmiješi. Nije se mogao sjetiti što da joj kaže.

Brzo se ogledao po kućici. Bilo je to pravo ratište. Vidio je zakovane prozore, zabarikadirana vrata, ostatke vatre, psa prerezana vrata, sačmarice, polomljenu ogradu stubišta i sjekiru za-sječenu u prozorsku dasku uz dva odsječena prsta. Pomislio je: Kakva li je to žena? Rasporedio je mornare na posao: jednoga da očisti kuću i otku-je vrata i prozore, drugoga da popravi izgorjeli osigurač, a trećeg da pripremi čaj. Sjeo je pred ženu i pogledao je. Bila je u muškaračkoj odjeći koja joj je loše pristajala; kosa mokra, lice prljavo. Usprkos svemu tome bila je neobično lijepa, prekrasnih jantarnih očiju na ovalnom licu. Bloggs se osmjehnuo djetetu i vrlo obzirno oslovio ženu. 330 - To što ste učinili od neobične je važnosti za rat - rekao je. -Jednog ću vam dana objasniti koliko je važno. Ali za sada vam moram postaviti dva pitanja. Mogu li? Pogled je usredotočila na njega i trenutak kasnije je kimnula. Je li ovaj čovjek, Faber, uspio uspostaviti radio-vezu s podmornicom? Žena ga je samo tupo pogledala. Bloggs je u džepu hlača pronašao mliječnu karamelu. - Mogu li dečku dati bombon? - upitao je. - Čini se da je gladan. - Hvala vam - rekla je. - A sada: je li Faber uspostavio vezu s podmornicom? - Zvao se Henry Baker - napomenula je. - Ah. Dobro, je li uspostavio vezu? - Ne. Izazvala sam kratki spoj. - Pametno - dobacio Bloggs. - Kako ste to učinili? Pokazala je na prazno grlo iznad nj ih. - Odvijačem, ha? - Ne. - Blijedo se nasmiješila. - Nisam bila tako pametna. Prstima. Užasnuto ju je pogledao. Pomisao na to da je namjerno... Stresao se. To je jezovito. Odagnao je tu pomisao. - Dobro. Što mislite je li ga tko s podmornice mogao vidjeti kako se spušta niza stijenu? Na licu joj se vidjelo da se nastoji sabrati. - Nitko nije izišao iz grotla - odvratila je. - Jesu li ga mogli vidjeli kroz periskop? - Ne - rekao je uvjereno. - To je dobra vijest. Znači da ne znaju da je uhvaćen i ... onemogućen. Svejedno... Hitro je promijenio temu. - Podnijeli ste onoliko koliko se inače očekuje od boraca na frontu. Odvest ćemo vas i dječaka u bolnicu na kopno. - Da - složila se. Bloggs se obratio starijem mornaru. - Postoji li tu ikakvo prijevozno sredstvo? - Da, džip... dolje u onom šumarku. - Dobro. Hoćele li ovo dvoje odvesti do mola i ukrcati ih u čamac? - Svakako. - Budite obzirni prema njima. - Naravno. Bloggs se ponovo obratio ženi. Osjetio je kako ga preplavljuje val naklonosti i divljenja prema njoj. Sada je izgledala krhko i 331bespomoćno, no znao je da je isto toliko hrabra i jaka koliko je i lijepa. Naglo ju je uhvatio za ruku. - Kad proboravile u bolnici dan-dva, počet ćete se osjećati strahovito potištenom. To je znak da se oporavljate. Neću biti daleko pa će mi liječnici to javiti. Htio bih s vama još malo porazgovarati. Ali ne prije nego što budete spremni na razgovor. U redu? Napokon mu se osmjehnula, a bio je to osmijeh koji je grijao poput vatre na ognjištu. - Ljubazni ste - primijetila je. Ustala je i odnijela svoje dijete iz kuće. - Ljubazan? - promrmljao je Bloggs za se. - Tako mi svega, kakve li žene. Otišao je na kat do radija i prebacio se na frekvenciju Kraljevskog promatračkog korpusa. - Ovdje Olujni otok. Prijem. -Olujni otok, javi se. - Povežite me s Londonom. - Ostanite na vezi. - Duga stanka, a onda poznati glas. - God-liman. - Percy. Uhvatili smo... krijumčara. Mrtav je. - Sjajno, sjajno. - U Godlimanovu se glsu osjećao trijumf. - Je li se uspio povezati s ortakom? - Gotovo je sigurno da nije. - Izvrsno, izvrsno! - Nemoj čestitati meni - rekao je Bloggs. - Kad sam došao ovamo, sve je već bilo sreñeno. - Tko ga je onda ubio? - Žena. - Dovraga. Kako izgleda? Bloggs se naceri. - Ona je heroj, Percy. Godliman se glasno nasmijao.

- Mislim da znam što hoćeš reći. i

38. Hitler je stajao uz polukružni prozor i promatrao planine. Nosio je svoju golubinjcsivu uniformu, a izgledao je umorno i potišteno. U toku noći pozvao je liječnika. Admiral Puttkamer je salutirao: - Dobro jutro, moj Fuhreru. Hiller se okrenuo i zapiljio u svog adutanta. Te okrugle i sjajne očice svaki put bi ponovo uznemirile Puttkamera. - Jesu li pokupili Die Nadcla? - upitao je Hitler. - Ne. Bilo je nekih poteškoća na mjestu sastanka: engleska je policija progonila krijumčare. Osim loga, čini se da Die Nadel nije ni bio ondje. Prije nekoliko minuta odaslao je radio-poruku. - Pružio je jedan papir. Hitler ga je uzeo, stavio naočale i počeo čitati: VAŠE SASTAJALIŠTE NEPOUZDANO PIZDEKI RANJEN SAM I ODAŠILJAM LIJEVOM RUKOM PRVA ARMIJSKA GRUPA SJEDINJENIH DRŽAVA OKUPLJENA U ISTOČNOJ ANGLIJI POD PATTONOM RASPORED SNAGA SLIJEDEĆI DVADESET I JEDNA PJEŠADIJSKA DIVIZIJA PET OKLOPNIH DIVIZIJA PRIBLIŽNO PET TISUĆA ZRAKOPLOVA PLUS NUŽNI TRANSPORTNI BRODOVI U WASHU FUSAG ĆE NAPASTI CALAIS PETNAESTOG LIPNJA POZDRAV WILL1JU Hitler je vratio poruku Puttkameru i uzdahnuo. - Dakle, ipak Calais. 332 333- Možemo li biti sigurni u tog čovjeka? - upitao je añutant. - Potpuno. - Hitler se okrenuo i preko sobe otišao do stolca. Kretnje su mu bile krute i činilo se da ga muče bolovi. - On je lojalan Nijemac. Znam njegovu obitelj. - Ali vaš instinkt... - Ah... rekao sam vam da ću vjerovati izvještaju tog čovjeka, i tako će biti. - Dao je znak añutantu da ga otpušta. Recite Rommelu i Rundstedtu da neće dobiti tenkove. I pošaljite mi tog prokletog liječnika. Puttkamer je ponovo salutirao i izišao da prenese naredbe. JAVNA B!*l?9TEKA. 334 Pogovor Kad je u četvrlfinalu Svjetskog nogometnog prvenstva 1970. godine Njemačka porazila Englesku, djed se razbjesnio. Sjedio je ispred televizora u boji i kroz bradu mrmljao u ekran. - Treba biti lukav! - rekao je odabranim stručnjacima koji su sada raščlanjivali igru. - Lukavo i krišom! Jedino tako se mogu pobijedili Švabe. Nije se dao smiriti sve dok nisu stigli njegovi unuci. Joov bijeli jaguar uspeo se na prilaz skromnoj kući s tri spavaće sobe, a mali je David pojurio da sjedne djedu u krilo i da ga vuče za bradu. Zatim je mirno slijedio ostali dio obitelji: Rebecca, Davi-dova sestrica, zatim Joova žena Ann, pa sam Jo u jakni od antilopa koja je odavala uspješnog čovjeka. Baka je izišla iz kuhinje da ih pozdravi. - Tata, jesi li gledao utakmicu? - upitao je Jo. - Užasno! - dobacio je djed. - Bili smo grozni. - Otkad je iz vojne službe otišao u mirovinu, imao je više slobodnog vremena pa se počeo zanimati za sport. Jo je počešao brk. - Nijemci su bili bolji - napomenuo je. - Igraju dobar nogomet. Ne možemo svaki put pobijediti. - Nemoj mi pričati o prokletim Nijemcima - odvratio je djed. Jo se nacerio: - Ja mnogo radim s Nijemcima. Iz kuhinje se začuo bakin glas. - Nemoj ga ljutiti, Jo. - Pravila se da je ostavlja sluh, ali bi joj malo što promaklo. 335- Znam - rekao je djed. - Oprosti i zaboravi, i samo se i dalje vozaj u tvom prokletom audiju. - Dobra kola. - Lukavo i krišom, jedino tako možeš pobijediti Švabe. -Obratio se unuku koji mu je sjedio u krilu, a koji mu zapravo nije bio unuk jer mu Jo nije bio sin. - Tako smo ih tukli u ratu, Davy. Nasadili smo ih. - Kako ste ih nasadili? - upitao je Davy s djetinjom pretpostavkom da su njegovi preci učinili sve što je u povijesti učinjeno. - Pa, vidiš, naveli smo ih da misle - spustio je glas i nastavio urotnički, a dječačić se smijuckao, veseleći se unaprijed - naveli smo ih da misle da ćemo napasti Calais...

- To je u Francuskoj, ne u Njemačkoj. - Da, ali tada su Nijemci bili po cijeloj Francuskoj. Žabari se nisu branili lako dobro kao mi. - To, naravno, nema veze s činjenicom da smo mi na otoku -dobacio je Jo. Ann ga je ušutkala. - Pusti djeda da priča svoje ratne priče. - Bilo kako bilo - nastavio je djed - naveli smo ih da misle da ćemo napasti Calais pa su tamo smjestili sve svoje tenkove i vojnike. - Upotrijebio je jastučić da predoči Francusku, pepeljaru za Nijemce, džepni nožić za saveznike. - Ali, mi smo napali Normandiju, a tamo nije bilo nikoga, osim starog Rommela i nekoliko pucaljki. Lukavo i krišom, vidiš? - Pa zar nisu otkrili prevaru? - upita David. - Umalo da jesu. Zapravo, bio je jedan špijun koji ju je otkrio. Mnogi za to ne znaju, ali ja znam jer sam u ratu bio lovac na špijune. - Što se dogodilo sa špijunom? - Ubili smo ga prije nego što je to mogao reći. - Jesi li ga ti ubio, djede? MU. ¦ I". - Ne, baka ga je ubila. David je iskolačio oči. - Baka ga je ubila? Ušla je baka noseći čajnik pa dobacila: - Frede Bloggs, opet plašiš djecu? - Zašto to ne bi znali? - promrmljao je. - Dobila je odlikovanje, znate. Neće mi reći gdje ga drži jer ne voli da ga pokazujem gostima. Baka je nalijevala čaj. - To je sada sve prošlost i najbolje je zaboraviti, kao što kaže Jo. Ionako iz toga nije proizašlo mnogo dobra. Pružila je djedu šalicu i tanjurić. Uhvatio ju je za ruku i zadržao. - Neko dobro je ipak proizašlo iz toga - rekao je. Glas mu je iznenada postao nježan, a sva je staračka razdražljivost iščezla. -Ja sam upoznao junakinju i vjenčao se njome. Na trenutak su se gledali. Njezina divna kosa sad je bila prosi-jeda, počešljana u punñu. U tijelu je bila nešto punija nego nekad. Godinama su njene haljine uvijek bile elegantne i čarobne, no više nije imala figuru za visoku modu. Ali oči su još uvijek bile iste: krupne, boje jantara i neobično lijepe. Te su mu oči sada uzvraćale pogled i oboje su utonuli u šutnju sjećajući se minulih dana. A onda je David skočio s djedovog krila, prevrnuo šalicu s čajem na pod, i čarolija se raspršila.

336 337 i- .n i . ' , Ken Follett UŠICA IGLE Urednik Miroslav Kutanjac Likovna oprema Dražen Tončić Tehnički uredio Ivan Škunca Izdavač Založba Mladinska knjiga Ljubljana-Zagreb Za izdavača Borut Ingolič Tisak Učne delavnice Ljubljana