Kathryn Croft - Žena Bez Prošlosti

 

 

 

  Naslov izvornika: The Girl With No Past

KATHRYN CROFT

Žena bez prošlosti 

 

 

ZAHVALE Brojnim ljudima dugujem zahvalnost za podršku i pomoć pri nastanku mojeg trećega romana. Prije svega želim zahvaliti svojoj agentici Madeleine Milburn i cijeloj ekipi u agenciji koja neumorno radi na korist svojim autorima. Hvala lijepoj Keshini Naidoo, mojoj divnoj urednici, što je vjerovala u mene i nudila mi vrijedne uvide zbog kojih je ova knjiga postala bolja. Posebna hvala i ostalima iz ekipe Bookouturea: Olivere, Claire i Kim, mnogo vam hvala što ste me s dobrodošlicom prihvatili u svoj tim. Izuzetno sam sretna i ponosna što sam Bookoutu Bookoutureova reova autorica.  autorica.  Također želim zahvaliti svim autoricama koje sam upoznala tijekom zadnjih nekoliko godina i koje su me ohrabrivale, podržavale i razumjele moj put, osobito A. J. Waines i Mel Sherratt. I na kraju, kao i uvijek, hvala mojem suprugu, obitelji i obitelji  i prijateljima za njihovu trajnu ljubav i podršku  podršku 

 

 

POSVETA Za Grace i Phillipa  Phillipa 

 

 

PROLOG 2003.

Nema zvukova i na trenutak pomišljam da sam mrtva. Ali onda čujem zaglušan vrisak i ne znam od koga ili odakle dolazi, samo znam da nije od mene jer meni nije ništa. Pokušam okrenuti glavu i pogledati što je ostalo od olupine, ali ne mogu jer mi bol sijeva kroz vrat, topla krv kaplje niz lice.  lice.  Miris je čudan: spaljena guma pomiješana s benzinom i nečim mnogo, mnogo gorim. Mirisom smrti. Ne moram pogledati oko sebe da bi mi bilo jasno kako sam jedina osoba koja još diše u autu. se diže, možePanika biti stvarno.  stvarno.   drobi mi grudi, gore od fizičkih ozljeda koje sam pretrpjela. Ovo ne Pukotina vjetrobranskog stakla izgleda poput goleme paukove mreže, a kroz labirint linija vidim svjetla, nepomična i bljeskajuća, plava, žuta i crvena. I lica se naviruju, njihova usta formiraju kružnice dok pokušavaju shvatiti u što gledaju. Panični povici i dozivanja zvuče prigušeno, kao da sam u mjehuriću u koji zvukovi prodiru na mahove. Mislim da će i onaj, tko god bio vani, pamtiti ovaj trenutak cijeli život.  život.  Volan mi se usijeca u rebra, ali ne mogu se maknuti. Ili možda ne želim jer se osjećam sigurnije ovdje, nego tamo vani, gdje ću se morati suočiti s onime što slijedi. Već znam što mogu mo gu očekivati: možda i sućut što se nesreća dogodila, ali u najvećoj mjeri krivnju i mržnju jer ja sam vozila i zato moram preuzeti odgovornost za ovo. odignuti vrata i jake, uniformirane rukebar dižu me pa postavljaju neštoNetko što jeuspijeva vjerojatno nosiljka. Tanka je i tvrda, ali sad sam ispružena. Sklapam očinai pitam se kako je moguće da nisam mrtva. mrtva.  

 

 

PRVO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014.

Kad sam te večeri hodala prema kući, nešto je bilo čudno. Ništa što bih znala točno odrediti jer sve je izgledalo kao i inače. Bila sam samo jedna od mnogih koji pješače kući s posla, ili kamo već odlaze. Bilo je jako hladno, a moj šal jutros je ostao kod kuće prebačen preko ograde uz stubište, no hladnoća nije bila neobična. Posve očekivana za studeni.  studeni.  Taj osjećaj kojeg se nisam mogla otresti mogao se ticati samo sutrašnjeg dana. Nisam zaboravila koji je datum. Možda je taj čudan predosjećaj tek anksioznost koja se manifestira kao nešto drugo? Ali ni to nije imalo smisla jer sam dosad naučila nositi nosit i se s tim. Kao i svake godine godine, , odbijalaPostala sam misliti o tome sve dok tajda dan nenema. bi stigao, spuštajući poput uragana. sam vješta u pretvaranju toga Avenija Garratt se bilanaje mene puna ljudi kao i uvijek, i stopila sam se među ostale pješake, pretvorila u dio londonskog londonsk og krajolika. Ovako sam se uvijek osjećala dok bih hodala prema kući, kao da nisam ništa više nego lutka na pozornici koju pomiče netko drugi. Možda sam se čudno osjećala zbog toga što sam kasnije nego inače krenula s posla, a promjena rutine meni nikad nije ni je odgovarala. Potreban mi je red i organiziranost, u protivnom sve bi se raspalo.  raspalo.   Kasnila sam s posla samo zato što sam ostala pomoći Mariji; nisam je mogla pustiti da se sama nosi s narudžbom knjiga koja je pristigla iako je moj dan u knjižnici počeo tri sata tri  sata ranije od njezina. Osim toga, kamo sam se imala žuriti? žuriti?   Nasmiješila sam se prisjećajući se Marije kako detaljno opisuje dečka kojeg je upoznala dok smo raspakiravale i označavale knjige.  knjige.  Maria je počela raditi u knjižnici prije samo nekoliko mjeseci,  mjeseci,  no u tom sam razdoblju stigla doznati gotovo svaki detalj iz njezina života. Bila je moja krajnja suprotnost: otvorena i pričljiva, dok sam ja uvijek rezervirana i nastojim svoj privatni život držati za sebe koliko god je moguće. Znala sam da je još uvijek sama i da često odlazi na spojeve, i voljela sam slušati njezine priče. Ovaj novi dečko zvao se Dan. Cijelo vrijeme dok je Maria pričala, diveći se svakoj i najmanjoj stvari koju je on prevalio preko usta, dopustila sam sebi da iščeznem u njezin život. Tako je to išlo s nas dvije; ona je govorila, ja sam slušala. Ali svako toliko znala sam je uloviti kako me promatra onim pogledom. Onim koji mi pokazuje kako silno želi da i ja nju pustim u svoj život.  život.  Do knjižnice sam trebala samo kratko prošetati od moje  moje   ulice pa mi nije trebalo dugo da stignem kući. Moj stan je malen — ne, ne malen: minijaturan - gornji kat prenamijenjene kuće, ali bio je vrlo povoljan za London i barem sam imala vlastita ulazna vrata, iako su

 

  susjedova bila praktički spojena s mojima. Također sam imala vlastito stubište zbog kojeg se prostor činio malo veći.  veći.  No moja odluka da ga uzmem u najam nije donesena zbog praktičnih razloga kao što su cijena ili lokacija. Naziv ulice uvjerio me da moram stanovati ovdje. Allfarthing Road. Zbog njega sam njega sam zamišljala vrijeme - daleko prije mog rođenja - koje mogu poznavati samo po onome što sam čitala u knjigama. Vremena dok su ljudi pozdravljali jedni druge na ulici i dok su se svi međusobno poznavali. Bila sam svjesna da je to moja sanjarija i nisam zapravo zapravo čeznula ni za čim sličnim - jednostavno se ne bi uklapalo u život koji sam morala živjeti - ali bilo je utješno misliti da je takvo t akvo vrijeme nekoć postojalo. Da vremena koja su prošla nikada nisu zaista nestala. Uspela sam se preko pet stuba do svojih ulaznih vrata i spustila prste u torbu po ključeve. Bila je to smiješno malena torbica, kakva se nosi preko tijela, ali nije bilo mnogo toga što bih trebala nositi okolo sa sobom tako da mi je bilo dovoljno par sekundi da shvatim kako ključeva nema. Tu su novčanik, mobitel, gel za dezinfekciju ruku, ali nema ključeva.   ključeva. Zbunjena, pokušala sam ostati sabrana i razmisliti što učiniti. Definitivno sam ih jutros imala jer su se ulazna vrata zatvarala dvostrukom bravom, a ja nikada ne zaboravim obje zaključati. U knjižnici ni za ispustila što nisamsam trebala pa se usput nisamdok mogla da posao sam ihilividjela, što može značiti dvijeih stvari; ih negdje samsjetiti išla na su mi ispali iz torbe u knjižnici i u ovom trenutku su skupljali prašinu negdje u zgradi. zgradi. Prva mogućnost preplavila me panikom i nakon kratke inspekcije stubišta i betonskog vrtnog prostora, zgrabila sam mobitel i nazvala na posao. Stišćući slušalicu na uho ne bih li zagušila buku prometa, jedva sam uspijevala čuti da zvoni. Činilo se da mi m i zvuk prede u uhu cijelu vječnost dok se Maria napokon nije javila, sva zadihana.  zadihana.   “Maria, Leah je.”  je.”  Imala sam dojam da joj je laknulo što nisam kasni klijent koji nešto treba i pustila sam je da dođe do daha. Ali sa svakom sekundom koja je prolazila, moja  moja  panika je rasla. Već ionako kasnim kući, a sad još ne mogu ni ući. Cijelu večer mi je poremetilo nešto nad čime nemam kontrolu. “Nema problema”, rekla je Maria kad sam joj objasnila da mi nema ključeva. “Idem pogledati. Nazvat ću te.” I sklopila je slušalicu da ne gubi vrijeme i da mi što prije pomogne. Sve što sam tada mogla bilo je čekati, s tim st studenim udenim zrakom koji mi je grizao kožu, i očajno želeći da budem u svojem tek neznatno toplijem stanu da zatvorim vrata za još jednim danom svojega postojanja. Bilo je previše hladno da bih mirno stajala pa sam hodala goregore -dolje po stubama, ignorirajući začuđene poglede koje mi je dobacilo par prolaznika. Minute su se vukle i gotovo pola sata je prošlo dole me Maria konačno nije nazvala. Zadržala sam dah i čekala da mi kaže kako ih nije našla.  našla.  “Imam ih”, rekla je, zveckajući uz slušalicu da to dokaže.  dokaže.  

 

  Preplavilo me olakšanje. “Gdje su bili?” Trebala sam joj najprije zahvaliti, ali morala sam čuti gdje ih je našla.  našla.   “Hm, izgleda da ih je predao netko od klijenata i Sam ih je ostavila u uredu. Upravo sam išla tamo pogledati za svaki slučaj...”  slučaj...”  “Dobro.”   “Dobro.” sam toispasti nekako smisleno jasnoPokušala kako su mogli iz torbice.  torbice.   pojmiti. Uvijek sam bila tako oprezna i nije mi bilo “U svakom slučaju, ja sad krećem pa ću ti ih  ih  donijeti. Živiš kod Avenije Garratt, zar ne? Mogu biti tu za deset minuta, samo da...”  da...”  “Ne! Hoću reći, nemoj se mučiti. Vratit ću se do knjižnice. Nađem te tamo?” Nikad nisam pozvala Mariju u svoj stan i u zadnje vrijeme počela je nabacivati naznake o tome tom e da bi rado svratila, ali svaki put sam nekako uspijevala izbjeći da se to dogodi. dogodi.   Kratko je šutjela. “Dobro. U redu. Ali vidimo se u kafiću. Sad moram zaključati, a previše je hladno da stojim vani.” U tom trenutku samoj sebi sam tiho obećala da ću joj t o nadoknaditi. Zahvalila sam joj, stisnula oko sebe još jače svoj vuneni kaput i počela pratiti vlastite korake natrag prema poslu. Hodala sam brzo iako sam znala da će Mariji trebati neko vrijeme dok ne obavi sve provjere pri zatvaranju. Samo sam željela svoje ključeve u vlastitim rukama. Nisam očekivala od nje, kao ni od koga drugog, da to razumije, ali svaki prekid rutine ostavljao me ranjivom. Trebao mi je red. Da sve bude točno onako kako treba biti, bez odstupanja. A ova večer još uvijek se mogla pret voriti voriti u jednu takvu. U ovom trenutku još sam bila izbačena iz svoje rutine; trebala bih biti u stanu, kuhati večeru prije no što se ulogiram na webweb-stranicu i ponovno uronim u svoj zamjenski život. život.   Kad sam stigla do kafića, zavirila sam kroz prozore da vidim je li Maria unutra, ali nije je bilo na vidiku. Ljudi koji su završili sa svojim poslovima zauzeli su sva sjedišta, čavrljali jedni s drugima, ni u kakvoj žurbi da stignu kući. Ne kao ja. Osjetila sam žalac ljubomore, ali bilo mi je jasno da nikada neću biti poput njih. njih.   Iakoako samMaria bila ižedna, odlučilau kafić sam ne ulaziti.večer Koliko god mi drago njezino društvo, ja sjednemo zajedno, će proći, a jaje sam većbilo trebala biti online. I tako sam, prkoseći dalje hladnoći koja je postajala sve ljuća sa svakom minutom, stajala okrenuta prema knjižnici, nestrpljiva da je ugledam istoga trenutka kad se pojavi, zgrabim svoje ključeve i odem kući. Prošlo je dvadeset minuta prije no što sam je ugledala kako hoda prema meni, kao da šeće po plaži, bez imalo žurbe da mi vrati ključeve. ključeve.   “O, pa ti si vani”, rekla je kad je stigla do mene. “Mislila sam da ćemo popiti kavu.”  kavu.”  “Stvarno mi je žao, ali moram hitno kući. Tako sam umorna.  umorna.  Ali možemo na kavu idući tjedan?” Čak sam pomislila po mislila da bih mogla odglumiti zijevanje, odglumiti zijevanje, ali sam odustala jer mi sigurno s igurno ne bi uspjelo. uspjelo.   Njezin osmijeh nestane. “Okej. Ali idući put svakako, dobro?” Rukom u rukavici, izvukla je moje ključeve iz torbe i predala mi ih. “Drugi put bolje pripazi”, rekla je.  je. 

 

  Dok sam hodala prema kući, pitala sam se koliko je taj komentar bio izrečen u šali.  šali.   Uvijek mi je bilo utješno zatvoriti za sobom ulazna vrata i stati nakratko u ulaznom hodniku; kao da stupam u zaklon, u mjehurić u koji svijet ne može prodrijeti. Kao da sam na sigurnom. To je bio moj prostor i rijetko sam imala posjetitelje. Tako je bilo lakše. lakše.   Naravno da sam, doduše rijetko, ovamo pozivala mamu, ali te su prigode uvijek bile ispunjene napetošću. To što se uvijek žalila da je London mjesto toliko strašno da se to ne da izraziti riječima i njezino inzistiranje na tome da bi mi bilo mnogo bolje kod kuće bilo je nešto za što sam se tjednima unaprijed morala pripremati. Nikad se nije pomirila s tim da je mali stan u Wandsworthu sada moj dom. Nisam imala nijedan drugi.  drugi.  Hrpica pisama ležala je na grubom otiraču za noge i, pokupivši ih, požurila sam uz škripave stube, jedva čekajući da vratim svoju večer u tračnice. Obično otvaram poštu prije nego što napravim bilo što drugo, ali kruljenje u želucu podsjetilo me da ga moram napuniti hranom, i t o brzo. I tako sam prvi put ostavila omotnice na kuhinjskoj plohi. Nijedno pismo koje sam ikad dobila nije bilo toliko važno da ne bi moglo pričekati.  pričekati.  Iako je moj život bio više puko postojanje nego življenje, svaki trenutak trudila sam se ispuniti nečim. Besposlenost je za mene bila otrov; značila je da me vlastite misli mogu nadvladati, a previše sam dugo dopuštala da se to dogodi. Držati ih na odstojanju, to mi je sada bio cilj.  cilj.  Jednom tjedno sam volontirala u staračkom domu u susjednoj ulici, čitala sam  sam  korisnicima nakon večere i pravila im društvo. Da sam si to mogla priuštiti, radila bih to sedam dana tjedno. Već to što vidim kako im se lica ozare kad uđem, bilo je dovoljno da me trgne iz mojeg ništavila, da mi pokaže kako nisam loša osoba.  osoba.  Ali i dalje bilo je mnogo dugih sati koje sam morala ispuniti i upravo zahvaljujući Mariji prije nekoliko mjeseci otkrila sam Two Become One.  Nimalo stidljiva u vezi sa svojom potragom za muškarcem koji bi s njom ostao dulje od tjedan dana, otvoreno je podijelila sa mnom činjenicu da je pronašla odličnu webweb-stranicu za spojeve. A na njoj su svi muškarci pravi profesionalci i ljudi probijaju led razgovarajući u virtualnim sobama prije nego što odluče hoće li se naći uživo.  uživo.  Dok sam slušala Mariju kako o tome priča, ideja da se s nekim susrećem online ispunjavala me jezom. Činilo mi se to kao da odlaziš razgledavati izloge s mogućim partnerima. Otkud možeš znati da su oni takvi kakvima se predstavljaju? Kako možeš znati što stvarno hoće? Bila mi je to vrlo odbojna ideja. Ne mogu reći da sam patila od nekih predrasuda, već me sama zamisao da se nađem s bilo kojim muškarcem, bilo gdje, ispunjavala tjeskobom.  tjeskobom.  Ali znatiželja - ili je to možda bila usamljenost? - na kraju je prevladala i jedne noći otvorila sam tu stranicu i pregledavala je sve dok nisam dokučila o čemu je riječ. Pritom sam se osjećala sigurno: bila sam sama u stanu i nitko me nije mogao vidjeti, nitko dosegnuti. Čitajući razgovore drugih ljudi, zavidjela sam im na ležernom tonu i polako me sve to uvuklo u sebe.  sebe.  Za kojiHarling tjedaniveć sam kreirala vlastiti korisnički upotrijebivši djevojačko prezime svoju fotografiju po kojoj me nitkoračun tko me otprije znamamino sigurno

 

  ne bi mogao prepoznati. Na njoj mi je kosa, sada svjetlija no što je ikada bila, prekrivala veći dio lica i to okrenutog u stranu. To je bilo najviše što sam mogla ako sam htjela razgovarati s ljudima na stranici. Ali to je bilo i najviše što bih samoj sebi dopustila. Kad već ne mogu imati vlastiti život, mogu valjda živjeti u jednom izmaštanom. izmaštanom. Gotovo posve zaboravivši incident s ključevima, sjela sam na sofu, balansirajući s laptopom na koljenima, sa šalicom čaja na niskom stoliću. Iako mi je bilo zgodnije koristiti laptop za majušnim stolom u kuhinji, bila sam preumorna za sjedenje na t vrdom vrdom drvenom stolcu.   stolcu. Ušla sam u chat room  i pročitala retke konverzacija, ne uplićući se. Ali, kao i obično, moja prisutnost bila je označena debelim plavim slovima i uslijedio je niz izraza dobrodošlice. Koliko god bila u iskušenju da odgovorim, bar ovaj  ovaj  jedan put, sve sam ignorirala i čekala da se razgovori ponovno vrate gdje su stali. Bilo je sedamnaest ljudi na chatu i ispitivali su jedni druge o tome čime se bave i gdje žive. Gledala sam kako dvoje od njih, žena po imenu Melissa i muškarac zvan Rich, nestaju u privatnoj virtualnoj sobi. Eto. Drugim ljudima je to tako lako.  lako.  Večeras je bilo više sudionika nego obično; petak je dan koji više od ostalih naglašava usamljenost, dan kad samcima njihov samački status zuri izravno u lice. Ali ja sam brižljivo razvila imunitet taj osjećaj. Sve je to samo stvar perspektive, i što uopće znači biti sam kad postoji tolikona gorih stvari na svijetu? Međutim, to nije značilo da uživam u svojoj samoći. Tako bih voljela da mogu nekoga barem osloviti, odgovoriti na poruke koje mi stalno šalju, biti normalna. Imala sam namjeru započeti razgovor, ali do sada su mi se ruke svaki put ukočile nad tastaturom kad bih samo i krenula odgovarati na poruku. Stišćući šalicu s obje ruke kako bih ih ugrijala, pregledavala sam profilne fotografije i zamišljala priče o svakom od tih muškaraca. Naravno, svaki put kad bih usporedila svoje zamisli s podacima koje su pružili na svojem profilu, pokazalo bi se da nisam bila u pravu, ali bar mi je tako lakše prolazilo vrijeme.  vrijeme.  Iz laptopa se začuje začuje glasan pisak, ali ja i ne trznem. Naviknula sam da mi se šalju privatne poruke i znala da je to zvuk. Ali kad jesam ikona bljesnula u kutu ekrana, vidjela sam da je sam to poruka od taj moderatora. Znala daomotnice su oni uvijek tu negdje, da diskretnoo bdiju nad razgovorima sudionika, ali nikad me nijedan nije kontaktirao. diskretn Vjerojatno će mi reći kako više nisam dobrodošla na stranici jer ne sudjelujem, ne uključujem se u razgovore, pa bi im bilo jednako dobro i bez mene. Duboko sam udahnula i kliknula na na omotnicu.  omotnicu. 

Moderator34: Hej, jesi li O. K?

 

  Zbunjena, izdahnula sam zrak i ponovno pročitala poruku. Nisu me izbacivali. On ili ona samo pita jesam li okej. Ali zašto? Nisam imala pojma je li ovo normalno. Bez razmišljanja, moji prsti počeli su tipkati po po tastaturi.

LeahH: O. K. sam. Hvala na pitanju. Kako si ti?

To je sve što sam uspjela smisliti.

Moderator34: Samo se malo brinem za tebe. Vidim da si tu već neko vrijeme, ali kao da ne želiš ni s kim razgovarati!?  

Znači to je to. Ipak me izbacuju. Brzo Brzo sam pokušala smisliti izgovor za izostanak komunikacije.   komunikacije.

LeahH: Žao LeahH:  Žao mi je. Malo Malo se sramim. 

Odgovor je došao odmah.

Moderator34: Vjeruj mi, nemaš se čega sramiti. Fotka ti je prekrasna.   Ja sam muško, usput usput budi reč rečeno, eno, ako se slu slučajno čajno pitaš... 

 

 

LeahH: Zar LeahH:  Zar smiješ govoriti govoriti takve stvari?  

Moderator34: Vjerojatno ne, ali mislim da si vrijedna rizika.

Trebala sam tu prestati. Ovo je već predaleko otišlo. Htjela sam mu napisati da je pogriješio, da sam ja upravo osoba koja nije vrijedna rizika, ali nisam to napisala. Umjesto toga sam nastavila naš razgovor, dopuštajući sebi da se ljuljuškam koju minutu u osjećaju normalnosti i tako sam ispaljivala pitanja, a da nisam imala pojma zašto me toliko zanima. Nisam znala ni kako izgleda. Rekao mi je da se zove Julian, da ima trideset i šest i živi u Bethnal Greenu. Moleći da ga ne sudim po njegovu poslu, otkrio mi je da je javni službenik i da radi u Whitehallu. Whitehallu.   Kad je krenuo s pitanjima postavljenima meni, počela sam osjećati nervozu. Osvrnula sam se po stanu oko sebe, sebe, pitajući se koliko zapravo želim podijeliti s ovim neznancem. Moj dom od poda do stropa zatrpan je knjigama i nije ostalo mnogo mjesta za namještaj. Dovoljni su mi samo sofa i stolić, baš zato da mogu kupovati još knjiga i ne razmišljati o tome gdje ću  ću  ih smjestiti. Sa sofe sam mogla vidjeti cijeli stan jer su kuhinja i dnevni boravak u istom prostoru.  prostoru.  Vrata spavaće sobe i kupaonice uvijek sam ostavljala poluotvorenima. Nije to nikakva svjesna odluka, jednostavno to oduvijek tako radim. Pitala sam se kako kako bi se Julianu svidjelo ovdje. Bi li odmah znao da živim zamjenske živote kroz likove u romanima koje čitam? Ili kroz razgovore drugih ljudi u virtualnim sobama?   sobama? Ignorirajući sve svoje zadrške, nastavila sam razgovarati s Julianom i on me počeo intrigirati. intrigira ti. Humor je frcao s ekrana, njegove riječi stvarale su živi prikaz njega. Činio mi se drukčijim od svih koje sam dosad pratila na stranici, mnogo prirodniji, kao da se nimalo ne trudi biti bilo što ili bilo tko drugi osim on sam. Bio je zabavan i šarmanta n, a pritom nije bio ni ljigav ni očajan, i od toga me spopala neka čežnja. Neka tuga ili žudnja, ili mješavina toga. Morala sam se prenuti. Ništa slično ovome nije mi se dogodilo tijekom vremena koje sam provela pregledavajući profile i zavirujući u virtualne sobe na Two Become One, i nije mi se svidjelo kako sam se počela osjećati. S kratkom isprikom da moram ići, zatvorila sam stranicu, ne zamarajući se time da se odjavim, i odnijela sam svoju šalicu u kuhinju.  kuhinju. 

 

  Iako me ostavio s nekim osjećajem praznine,  praznine,   susret s Julianom pomogao mi je da ne mislim na sutra. Znala sam da se neće dogoditi ništa osim što će mi glavu preplaviti sjećanja, ali svake godine mi je jednako je dnako bolno kao i prethodnih. Kao da vrijeme nije prošlo. prošlo.   Napravila sam si još jednu šalicu čaja - malo utjehe s obzirom na to kakav mi je bio dan - i odnijela je do prozora, kleknuvši na pod da mogu gledati Allfarthing Road. To je bio još jedan način na koji sam provodila večeri kad nisam bila u staračkom domu: promatrajući kako život prolazi dolje ispred mojeg prozora. Uz dubok uzdah, samoj sam sebi rekla, kao i svake večeri, da je sve ovo tako kako i treba biti. Ali razlika je bila u tome što se sada mali dio mene poželio pobuniti protiv moje kazne. Poželjela sam osjećati se živom. živom.   Tek kad sam se već već bila okupala prije odlaska u krevet, sjetila sam se da nisam otvorila poštu. Tanki kup kuverti ostao je na kuhinjskoj ploči i, dohvativši ga, sjela sam za stol. Bila su samo tri pisma, i prvu omotnicu bacila sam u kantu ne otvarajući je. Nisu me zanimale   posebne ponude iz kataloga koji nikad nisam naručila niti ga želim. Također sam ignorirala pismo koje sam odmah prepoznala kao izračun prireza; sve moje uplate obavljaju se izravnim terećenjem tako da ni tu nisam imala nikakve brige.  brige.  Treća omotnica me zbunila. Bila je pastelno žuta i činilo se da je u njoj čestitka. Čudno. Jedine čestitke koje primam one su od mame za rođendan i Božić, ali rođendan mi je bio prije više mjeseci, bilo je prerano Crvena možda, čak ai zelena, ali žuta - za ne.božićnu čestitku. A žuta i nije božićna boja, zar ne? Predosjećaj koji sam imala na putu kući vratio se i odmah sam znala da u ruci držim nešto što ne želim vidjeti. Ali moji su prsti ipak pronašli rub preklopa i otvorili omotnicu. Izvukla sam čestitku i zurila u svjetlucavi plavi natpis.  natpis. 

Sretna godišnjica!  

Slika boce šampanjca s otvorenim čepom, šarene vrpce frcaju iz nje, nijemo mi se rugajući. Žuč mi se popela u grlo, ali ipak sam otvorila čestitku. Unutra, moje ime bilo je ispisano debelim crnim flomasterom. Leah.  Nije bilo ničega drugog, samo moje ime. Rukopisom koji se doimao djetinje, svako slovo druge veličine.  veličine.  Gurnula sam je natrag u omotnicu i odbacila na stol, odgurujući je dalje od sebe korijenom dlana, kao da bi me mogla fizički ozlijediti ako je taknem. Zaplesala je opasno na rubu stola, ali nije pala na pod. Stan kao da je najednom postao još manji, kao da me pokušava zdrobiti, i morala sam se boriti da uhvatim zrak.  zrak. 

 

  Moja me prošlost počela sustizati. 

 

 

DRUGO POGLAVLJE  POGLAVLJE  1995.

Okrenem se od mame na drugu stranu i krenem prema golemim staklenim vratima glavne zgrade. U pismu je pisalo da se tu moram javiti kad dođem, pa zato duboko udahnem i natjeram se hodati naprijed. Ovo uopće ne izgleda kao škola; stoput je veće od moje stare škole i svaki predmet ima svoju svoju zgradu. Kako ću uopće znati koja je zgrada za matematiku, a koja za engleski, kad sve izgledaju isto? Ne prvi put poželim da još nisam dovoljno stara za srednju školu. Nema šanse da sam sa m ja spremna za ovo. Nije mi nimalo lakše dok, pola sata kasnije, sjedim sjedim u moru učenika u glavnoj dvorani, slušajući ravnatelja, gospodina nabraja nešto ponašanju i posljedicama. Ne razumijem ni riječ od svega štoCurtisa, govori kako jer sam ukočena odo straha, okružena neznancima koji se, izgleda, svi međusobno poznaju. poznaju. Ljutita sam na mamu i tatu što smo se morali ovamo preseliti. Bila sam sretna u Derbyju i zašto se onda sve moralo promijeniti? Zar njih nije briga što sad više neću imati nikog poznatog? I kod kuće mi je bilo dovoljno teško razgovarati s ljudima, pa kak ve su mi onda ovdje šanse? Dok tonem dublje u stolcu, kao da bih mogla postati nevidljiva, nema nikakve sumnje da sam došla u pakao. Toliko sam izgubljena u svojim mislima da ne primjećujem kako gospodin Curtis proziva imena s popisa i govori nam tko treba  treba   kojeg učitelja pratiti u razred. Je li me već prozvao? Mislim da bih se mogla onesvijestiti. Svi drugi izgledaju kao da znaju što rade, zašto jedino ja ne znam? Ali onda čujem svoje ime. Leah Mills. Koje Mills. Koje olakšanje. Osvrnem se i tamo je učiteljica - žena s  s  kratkom, plavom frizurom - podiže malo glavu da bi signalizirala svojem razredu da krene. Izgleda prilično dobroćudno, ali kao da mogu birati; nema mi druge nego ići za njom. Očito, to je učiteljica s kojom ću morati provesti ostatak vremena znam...   ovdje, osim, naravno, ako žena ne ode ili ne umre ili što ja znam... Treba mi toliko dugo da se provučeni kroz redove naguranih stolaca da, u trenutku kad stižem do prolaza, učiteljica već odmiče brzim korakom, učenici za njom hodaju u krivudavoj liniji poput miševa iz Čarobne frule. Trudim se sustići ih, ali čak i kad stižemo do razreda, još uvijek kaskam za ostalima. Zar će ovako izgledati cijelo moje školovanje? Kao stalni napor da stignem druge? Već mrzim srednju školu.  školu.  Stvari ne postaju nimalo bolje ni kad se napokon nađem u razredu. Plavokosa Pla vokosa učiteljica dodjeljuje mjesta svakom poimence i ja sam jedina koja ostaje sjediti sama. Uz to sam posve straga, desno, u kutu do zida, kao da nisam nikome važna i kao da nije bitno jesam li tu ili

 

  nisam. Zurim u prazan stolac do sebe, a on izgleda kao da mi se ruga, i sve što mogu jest truditi se da se ne rasplačem i još više osramotim.  osramotim.  Zamor prestaje i svi se okreću prema učiteljici, čekajući da počne govoriti. Čini se kao da to traje vječnost, ali kad ona konačno otvori usta, glas joj je blag i nesiguran. Ni nalik na ono što sam očekivala. Svi učitelji u mojoj osnovnoj su zvučali kao da govore kroza zvučnike, zaglušujući sve nas koji smo imali nesreću da im sjedimo blizu. Možda je ova nova? Izgleda prilično mlado, mlađe od moje  moje  mame u svakom slučaju, možda joj je ovo prvi put da stoji pred razredom. Trebalo bi mi biti žao nje, jer ako stvarno jest nova, onda smo nas dvije u istoj poziciji, zar ne? A to što je ona odrasla, ne znači da se ne boji. Ali uvalila me tu u kraj, i zašto baš mene od svih ostalih? Tu nas ima barem trideset, ali ne, gospođa KakoKakoSe-Ono-Već Se-OnoVeć--Zove mene je stavila da sjedim sama. Mislim da joj to neću oprostiti.  oprostiti.  “Ovaj, ja sam gospođica Hollis”, nekako je izgovorila, a ja sam uspjela shvatiti što je rekla samo zato zato što je to i napisala na ploči. A nakon toga rekla je svima da se obrate svojem paru i kažu mu tri zanimljive činjenice o sebi. Razred je odmah živnuo i svi su se raspričali kao da se oduvijek poznaju, dok sam ja sjedila sama, bez para.  para.  Čak više nisam mogla ni vidjeti gospođicu Hollis; možda joj je svega već dosta pa je pobjegla. Da bar ja to mogu. Ali ne, eno je u kutu, gleda nervozno po razredu vireći preko ekrana računala. Zar ne vidi da ja nemam svoj par? par?   Baš kad sam odlučila samoj sebi navesti tri za zanimljive nimljive činjenice o sebi, niska, bucmasta djevojka okrene se k meni iz klupe ispred. “Ja ću raditi s tobom”, kaže, stidljivo se smiješeći. “Ova trojica mogu se snaći zajedno.” Pokaže rukom na tri druga učenika u njezinu redu, i prvi put primijetim da su to sve dečki. Osjećam se malkice bolje već i zato što nisam jedina koja sjedi na groznom mjestu. Predstavim joj se i gledam kako cura okreće svoj stolac tako da sad sjedimo jedna nasuprot drugoj. Ima lijepe oči, velike, tamne i sjajne, i mali nos prćast kao ka o skijaška skakaonica.   skakaonica. “Ja sam Imogen”, kaže. “I jedina zanimljiva činjenica koje se mogu sjetiti jest ta da sam ovdje sat vremena i već mrzim ovo mjesto.  mjesto.   I prvi put toga dana - možda tog mjeseca - ja se nasmijem i osjetim kako mi se diže elan. Ova cura bit će moja frendica. Znam to. to.  

 

 

TREĆE POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014.

Jedva da sam spavala, ali to se jedino i moglo očekivati s obzirom na to da je dan koji mi je visio nad glavom bio obljetnica. Znala sam da ne vrijedi zdvajati nad događajima koji se ne mogu poništiti, a obično i nisam jer sam se uspjela uljuljkati u svoj novi život. Kad god bi nešto zaprijetilo da me podsjeti, bjesomučno bih to od sebe odgurnula. odgurnula.   Ali ovaj dan bio je uvijek drukčiji. Tjerao me da se sjećam. Pomagao mi da se svega sjetim. Ali sad kad sam ot vorila vorila tu omotnicu, i zajedno s njom branu pred nečim što još ne znam što je, sve se promijenilo. Čestitka je obilježila dan, prekrila ga nečim otrovnim i dala mi osjećaj da je ovaj dvanaesti studenoga drukčiji od svih dosadašnjih. To više nije bio moj dan na koji se potiho, potajno, sjećam što se dogodilo, jer sada je još netko taj dan učinio svojim. Naravno da su postojali i drugi za koje je vrijeme toga dana stalo, ali nikad nitko nije svoju bol još iznio pred mene. Do sada.  sada.   Čak nisam ni mislila da se ovdje radilo o boli ili tuzi. Čestitka je to jasno pokazivala. Nisam, međutim, htjela razmišljati o tome što je značila, pa sam je, prije odlaska u krevet, zagurala u ladicu s donjim rubljem, pokrila je tako da je ne vidim kad otvaram ladicu ujutro. Bilo bi pametnije da sam je bacila, ali nisam to mogla napraviti. Ne dok ne shvatim što znači.   znači. Ne misliti o nekim stvarima, to je nešto što sam morala naučiti, pa sam to i napravila. Ustala sam kad je zazvonio alarm, se i jednako pojela žitarice s previše grožđica za doručak, pokušavajući se praviti da ćeistuširala dan izgledati kao i prijašnjih godina. Bilo mi je lako održavati masku na poslu. Kad sam došla, računalni sustav je pao, što je značilo kaos, svi su samo trčali okolo u panici, i mene je zapalo da pokušam istražiti u čemu je problem. Činilo se da sam jedina među kolegama koja ima kakvekakve -takve računalne vještine. Prije nego što sam skinula kaput, već sam znala da problem neću moći sama riješiti - nisam kompjuterski genij - ali ipak sam pokušala. Ako ništa drugo, to mi je pomoglo izbrisati sjećanje na ono što je na mene vrebalo iz ladice kod kuće.  kuće.  Maria me stalno ometala svojim čavrljanjem, srećom ne spominjući moju nevoljkost da sinoć odem s njom na kavu. Nekoliko puta sam otvorila usta da joj pokušam objasniti, objas niti, da se pokušam nekako opravdati, ali svaki put riječi su zamrle prije no što bi se stigle oformiti. Umjesto toga, dala sam sve od sebe da joj olakšam dan, obavljajući svoje zadatke brže kako bih stigla pomoći njoj s njezinima.  njezinima. 

 

  Dok sam je slušala kako govori da joj se više ne čini da će stvari s Danom funkcionirati, divila sam se njezinoj vedrini. Njoj je bilo trideset i devet, ali nije dopustila da je stalna odbijanja i katastrofe odvrate od namjere da nađe nekoga. Svoju srodnu dušu, kako je to nazivala. Nisam imala pojma kako se svaki put uspijevala oporaviti, ali sam se divila toj njezinoj sposobnosti. “Zar stvarno misliš da tu negdje postoji ta jedna osoba predodređena samo za tebe?” pitala sam je jednom, promatrajući kako joj se oči rasvjetljavaju od o d same pomisli. “Naravno, zašto to pitaš? Zar ti ne misliš tako?” Izgledala je kao da ne vjeruje da ja nemam takvu predodžbu.  predodžbu.  “Mislim da nam je dovoljan i onaj kojega smo našli, ako se potrudimo da to upali”, rekla sam, ali prava je istina bila da stvarno nisam imala pojma. Ako je Maria u pravu, je li onda Adam bio moja srodna duša? Nisam mogla zamisliti da je to istina, ali što ako jest - kakvom to mene čini?  čini?  Uza svu svoju ljubav prema knjigama, katkada sam ipak pomišljala kako je čudno što sam odabrala raditi u knjižnici kad stalno tražim samo samoću. Ovdje je uvijek sve brujalo, iako tiho, i osjećao se žamor aktivnosti stotina ljudi koje su prolazile kroz ta vrata svakoga tjedna. No premda je bilo i redovitih posjetitelja, većina lica bila mi je nepoznata i nepoznata  i to mi se sviđalo. Imala dojam udaljena od njih, sam odgovarala naninjihove pomagala im usam svemu štoda imsam je trebalo. Dolazili suiako i odlazili i nisu me se na kojiupite načini ticali.   ticali. U kratko vrijeme otkako sam je upoznala, Maria mi se počela sviđati. Bila sam sa m bolje već kad bih čula njezin glas. Iako smo živjele u različitim svjetovima, nikada nije zabadala nos u moj život. Znala sam da ima mnogo pitanja koja mi želi postaviti, ali nije ih postavljala. I tako sam prelazila preko pogleda koje koje mi je dobacivala krišom, kad je mislila da ne gledam. Samo me je pokušavala shvatiti. Maria me dotaknula po ramenu i ja sam se okrenula k njoj. “Onaj tip je baš u formi”, rekla je, pokazujući prema IT tehničaru kojeg smo morali pozvati kad nisam uspjela  riješiti problem.   problem. pogledala liceZapitala i bilo misam je jasno što je limislila; besprijekoran ten i Bolje širokisam osmijeh bili sunjegovo privlačni. se izgleda Julian njegov s webweb -stranice imalo poput njega. Ali zašto bi to bilo važno, čak i ako izgleda? Nikad ne bih mogla pustiti nekoga u svoj život, ma koliko usamljena bila ili koliko ugodno bi bilo biti u nečijem zagrljaju.  zagrljaju.  Slegnula sam ramenima prema Mariji i vidjela kako joj se nabire čelo. Vjerojatno se pitala kako mogu biti toliko imuna na ljepotu muškarca dok se ona sva žari od rumenila. rumenila.   Sljedećih nekoliko sati i Maria i ja bavile smo se svojim poslom, ali ja sam postala dekoncentrirana, nestrpljiva da stignem kući, a istodobno sam strepila od toga. Večer obljetnice nadvijala se nada mnom, ali nisam je se bojala. Više ne. To je bilo nešto što moram obaviti. Ali pojavio se i drugi motiv - željela sam da vrijeme što prije prođe. Čim završim s poslom koji moram obaviti, ulogirat ću se na Two Become One  i vidjeti je li Julian tu negdje.

 

  Kasnije te večeri napravila sam tost sa sirom, narezala veliku rajčicu i naslagala komadiće preko tosta. Nije to baš bio pošten obrok, ali na ovaj dan nikad ne jedem mnogo.  mnogo.  Kad sam dovršila obrok, sve sam pripremila i sjela prekriženih nogu na pod ispred lića. Svjetla su bila ugašena, ali razgrnula sam zastore i soba se kupala u svjetlosti niskog st oolića. ulične lampe preko puta.  puta.  Iako mi se nešto činilo drukčije - nešto je bilo drukčije - nastavila sam dalje i upalila svijeće, jednu za drugom. Da me netko mogao vidjeti kroz prozor, sigurno bi mu to izgledalo kao neka čudnovata seansa, ali nije bilo ništa slično. Bilo je to samo vrijeme refleksije.   refleksije. Ostala sam nepomična i tiha, sklopljenih očiju da u mislima jasnije prođem sve ono, i obično je to trajalo sve dok se vosak na na  svijećama posve ne otopi.  otopi.  Dok sam poslije raščišćavala sve, odlažući svijećnjake natrag u kuhinjsku ladicu, bilo je teže ignorirati osjećaj da su se ovaj put stvari promijenile i da su izmaknule kontroli. I kad sam to sebi već priznala, bila sam samo još sigurnija da moram večeras posjetiti stranicu. Inače ne bih ni pomišljala na to nakon ovoga - obično sam samo čitala knjigu sve dok ne bih zaspala na sofi - ali nemir u meni je rastao i trebala mi je distrakcija. distrakcija.   Julian.   Julian. Bio mi je stranac, i nisam imala pojma kako izgleda, ali cijeli dan mi se nekako vrzmao u mislima. Bilo je to zbunjujuće jer sam se dobro istrenirala da držim distanciju od svakoga, pogotovo muškaraca, pa nisam bila spremna na takve osjećaje.  osjećaje.  Zapravo nisam bila sigurna ni kakvi su to osjećaji. Možda znatiželja? Prošlo je tako mnogo vremena otkad sam držala nekoga za ruku, i zar nije onda bilo prirodno da mi nedostaje ljudski dodir? Dohvatila sam laptop s kuhinjskog stola i prenijela ga na sofu, i odmah se ulogirala na web--stranicu. Ali nije bilo nikakvog jamstva da će on večeras biti Online, a što bih onda web trebala? Odlučila sam da ću se malo motati i čekati, pogledati neke chatove i nadati se kako će me on, ako je na mreži, primijetiti. I tad sam opazila da imam novu poruku. S pretpostavkom da jeda odjenekoga s kim razgovarati, kliknula sam bezPoruka entuzijazma. Ali onda sam vidjela od Juliana i danejuželim je poslao prije samo dvije  minute. dvije  je bila kratka, no prije nego što sam uopće pročitala riječi, zagledala za gledala sam se u sliku koju je priložio. priložio.   Bila je malena pa sam kliknula na nju, šireći je preko ekrana.  ekrana.  I tu je bio Julian, smijući se bijelim osmijehom punim zuba, zabačene glave glave kao da je uhvaćen usred navale smijeha. Zurila sam netremice, upijajući sve crte njegova lica, ali i pozadinu fotografije. Izgledalo je kao da je na nekoj livadi, da sjedi za stolom za piknik. piknik.   Nije bio ono što bi Maria nazvala muškarcem u formi, ali bilo bi lo je nešto što mi se odmah svidjelo u vezi s njim, iako nisam znala objasniti što. Možda to što sam već vidjela tračke njegove osobnosti kroz naše dopisivanje. Nije bilo moguće znati bi li mi bio privlačan da sam samo negdje, bilo gdje, vidjela njegovu fotografiju. fotografiju.   Najviše mi se sviđalo što nije nimalo podsjećao na Adama. Njegova kosa bila je svijetla, oči plave, dok je Adam imao tamnu kosu i smeđe, gotovo crne oči. To je bilo dobro. dobro.  

 

  Brzo sam pročitala što je napisao i nisam se mogla prestati smiješiti nit i nit i zaustaviti uzbuđenje koje mi se pojavilo u trbuhu.  trbuhu. 

Hej, Leah, kako ide? Nestala si mi sinoć!   Ovo sam ja, usput budi rečeno, tek toliko da vidiš da nisam troglavo čudovište!  

Sjedeći ispred Julianove fotografije koja je gledala u mene s laptopa, u tren o ka nestao je sav moj oprez i znala sam da moram ponovno razgovarati s njim. Ne spominjući svoj nagli odlazak s mreže prošle večeri, pazila sam da moja poruka bude jednostavna i kratka: Hej, bok. Kao da umačem vrškove prstiju u vodu, tako da ih brzo mogu povući povući ako nešto pođe po zlu. Naposljetku, nisam imala pojma što je Julian htio od mene. Poslavši poruku, zadržavala sam dah sekundama koje su se činile kao minute. Čekala sam da čujem ping koji javlja da imam novu poruku, ali nije stizao; čuo se samo zvuk kiše k iše vani i udaljeno brujanje prometa.  prometa.  Nakon pet minuta i dalje bez pinga, razočarenje me počelo preplavljivati. Julian je svakako na mreži, pa zašto mi sad ne odgovara? On je taj koji je meni pristupio. pristupio.   Da malo smetem to s uma, ostavila sam laptop na stoliću i napravila šalicu crne kave. Morala sam se okaniti ovoga, nisam smjela dopustiti da se fokusiram na nekog muškarca, pogotovo na nekoga koga jedva i poznajem. Trebala sam isključiti laptop i otići u krevet s knjigom, lijepo zaboraviti cijelu tu stvar. Čitala Č itala sam Rebeccu po stoti put, ali i dalje sam u njoj uživala kao da je prvi. Ona će mi pomoći da preusmjerim misli sa svega ostalog.  ostalog.  Zašto sam pomislila da bih mogla učiniti nešto drukčije, kao primjerice pokušati povezati se s nekim, pa čak i ovako posredno i izdaleka? Moj život ne može se promijeniti. promijeniti.   Ali kad sam dovršila svoju kavu i prišla laptopu da se odjavim, mala plava omotnica bljeskala je u gornjem kutu ekrana. Julian. Kliknula sam na ikonu, umalo prolivši ostatak iz šalice koju sam i dalje držala u ruci, toliko mi se uskomešalo u grudnom košu.  košu. 

Bok. Nadam se da te nisam uplašio fotkom!  

 

  Kad sam se pribrala dovoljno da odgovorim, shvatila sam kako nemam pojma što da mu kažem. Zar on to sa mnom flertuje? Meni je to sve bilo sasvim novo, godine su prošle otkako sam tako razgovarala s bilo kojim muškarcem - doslovno ni s kim nakon Adama - ali znala sam da jednostavno moram nekako nastaviti razgovor. Ali on je bio moderator, pa što mu je onda ovo sad značilo? Možda se ovako predstavlja brojnim ženama na stranici i radi to da ubije vrijeme. Kad sam o tome promislila koji trenutak, zaključila sam da nije važno, jer i jašto sam radila upravo istuzapravo stvar. Nikada neću Ne moći pristati nadalje, ikakav odnos s njim pa ništa napravim ili kažem nije važno. oklijevajući počela sam tipkati, puštajući prstima da preuzmu kontrolu. To mi je bilo potrebno. Bilo mi je potrebno da budem netko drugi, pa barem na jednu večer.  večer. 

Ne... Hvala što si je poslao. Lijepo je povezati lice s imenom. Ako je to tvoje pravo i me. I lice!  

Bilo je to slabo. I dijete bi znalo napisati nešto dojmljivije, ali nisam stigla smisliti nešto bolje. Nisam mogla riskirati da se Julian počne dosađivati čekajući i da se još i odjavi sa stranice. Njegov odgovor stigao je brzo i pozivao me da  da   prijeđem s njim u privatnu sobu za chat, umjesto da se ovako dodajemo porukama. porukama.  

Moderator34:  Jamčim ti da je to moje lice. Da je lažno, misliš li da bih uzeo neko koje ovako izgleda?!  

LeahH: Zašto LeahH:  Zašto ne? Lijepa Lijepa fotka... 

Moderator34: Drago mi je, uf, upravo otirem znoj s čela. 

 

  LeahH:  Zar ne bi trebao sada raditi? Provjeravati što se zbiva u chat roomovima, paziti da ne bude neprimjerenih razgovora ili što već?  

Moderator34: Samo sam htio čuti kontaktiraš li još uvijek sa mnom. 

LeahH: Uvijek... 

Moderator34: Moderator3 4: Pa lijepo je bilo čuti te, LeahH, sad moram ići, ali vidimo se, nadam se... 

LeahH: Vidimo se...

Čak i dok sam zurila u retke na ekranu, ponovno iščitavajući svaku riječ, i dalje mi je bilo teško povjerovati da sam zaista opet razgovarala s Julianom, iako iako samo pismenim putem. Doduše, ovaj put nismo baš mnogo rekli jedno drugome, ali i to je bilo nešto. A sad kad sam znala kako izgleda, bila sam još više uzbuđena oko toga što to radim.  radim.  Unatoč svemu, osjećala sam da postupam ispravno.  ispravno.  Kasnije, još jednom te večeri, odstupila sam od svoje rutine. Morala sam; nisam htjela misliti o čestitki. Iako sam se jutros tuširala, odlučila sam se na još jednu vruću kupku i napunila kadu Radoxom tako da se pjena gotovo prelijevala preko rubova. Činilo se bešćutno, s obzirom na to koji je bio dan, ali morala sam ga izbrisati iz svoje glave. Željela sam pokušati opustiti se, zaboraviti čestitku i ovaj dan, jer prvi put otkako se to dogodilo, osjećala sam potrebu da od toga t oga pobjegnem. pobjegnem.   Sjela sam u kadu, utonula u kupku tako da mi je voda prekrila svaki centimetar tijela, sve osim lica. Toliko puta u knjigama sam nalazila referencije na to da voda može s čovjeka sprati grijeh, ali dok sam ležala tako, promatrajući mjehuriće kako se rasprskavaju i nestaju, znala sam da nema nikakvog nikakvog načina da budem razriješena od svojega. Moj život bio je moja kazna.

 

  Samo na taj dan sebi sam dopuštala da plačem. Uranjajući glavu pod vodu, držala sam je dolje koliko god sam dugo mogla; nisam htjela osjetiti suze na licu. Ovako su se barem spajale s vodom, ne ostavljajući za sobom trag.  trag. 

Nešto me prenulo iz sna satima prije no što je budilica trebala zazvoniti. Živeći u Londonu, naviknula sam se na buku do te mjere da je gotovo nisam primjećivala, ali ovaj zvuk bio nešto drugo, nešto posve pogrešno: nije bio dio noćne zvučne kulise na koju sam navikla. Ali spavala sam pa ga nisam uspjela prepoznati. Ponovno sam sklopila oči i pokušala utonuti u san, nimalo raspoložena da ustanem i provjerim je li sve u redu nakon što su mi ionako trebala tri sata tri  sata da zaspim. Ništa više nisam čula, ali činjenica da me nešto prenulo nije mi dala mira. Morala sam ići pogledati. Nije bilo šanse da ću zaspati ako ne pogledam.  pogledam.  S obzirom na to koliki je, nije mi trebalo dugo da pregledam cijeli stan. Sve je bilo na svojem mjestu. Ali opet, sjetivši se čestitke, odlučila sam provjeriti i u donjem hodniku. Kad sam se vratila s posla nije bilo nikakve pošte, ali nešto me tjeralo da siđem niz stube.  stube.  Nisam je odmah primijetila - jedino svjetlo u stanu dolazilo je iz spavaće sobe - ali kad sam prišla bliže, jasno sam vidjela bijelu omotnicu kako leži na sivom otiraču poput putokaza što me vuče k sebi, s mojim imenom ispisanim preko kuverte istim onim rukopisom kao na čestitki, s istim crnim debelim flomasterom.  flomasterom.  Teško je reći  reći  što sam u tom trenutku osjetila. Moguće je da sam očekivala kako će čestitka biti samo početak nečega. No u tom slučaju trebala sam to shvatiti kao upozorenje da ignoriram novu omotnicu. Ako je ne otvorim, neće me moći povrijediti. Mogla bih je ponijeti gore, gore, poderati na komadiće i baciti u reciklažu, tako da nikad ne doznam što je u njoj bilo.  bilo.  To sam trebala napraviti. Umjesto toga, zgrabila sam omotnicu i otvorila je širom kao da je u njojNisam dobitak s lutrije. Izvukla fotografiju. Cesta noću. koju sam poznavala. morala pogledati malisam znak u dnu fotografije da bi Cesta mi potvrdio kakodobro je to High Elms Lane. Sjela sam na stube, očiju fiksiranih na fotografiju iako je nisam željela gledati. Jedina misao u mojoj glavi bila je mješavina straha i zbunjenosti što im je toliko dugo trebalo. trebalo.   Ali umjesto da pustim da me strah paralizira, potrčala sam natrag gore u spavaću sobu i izvadila čestitku iz ladice s donjim rubljem. rubljem.   Odnijela sam je u kuhinju i iščeprkala upaljač koji sam prije nekoliko sati upotrijebila za paljenje svijeća. Držeći obje kuverte iznad sudopera, prinijela sam plamičak kutovima jedne i druge te promatrala kako postaju crne i pretvaraju se u pepeo. pepeo.  

 

  Tek nakon što sam uklonila i zadnji komadić izgorenog papira iz sudopera, vratila sam se u krevet, pokrila poplunom preko glave i rekla samoj sebi da se ništa nije dogodilo. Da je to bila samo još jedna, sasvim obična obljetnica. obljetnica.  

 

 

ČETVRTO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014.

U ponedjeljak sam otišla u Fulham. Imala sam sastanak s dr. Redfield i vjerojatno bih ga bila odgodila, kao što sam obično činila, da nije bilo čestitke i fotografije. Mogla sam ih uništiti, mogla sam sebi govoriti da se ništa nije dogodilo, ali ih nisam uspijevala izbaciti iz glave. Dok sam hodala duž ceste Fulham Palace, pokušala sam se prisjetiti prisjetiti kad sam zadnji put stvarno otišla na sastanak s dr. Redfield. Mutno sam pamtila da sam na sebi imala široku majicu jer mi je stalno padala s jednog ramena i sjećala sam se da sam je stalno podizala, znači moralo biti tijekom A sad se  već se  bližizato krajštogodine. me odmah prozreti? Hoćejelitoodmah znati daljeta. danas dolazim samo je ona Hoće jedinali osoba pred kojom mogu spomenuti što se dogodilo? Ali valjda to nije ni bilo važno. Nije ona bila moja prijateljica na čije osjećaje moram paziti; bila je plaćena da sluša. sluša.   Uvijek me čudilo što dr. Redfield radi od kuće i pušta pacijente u svoju privatni obiteljski dom. Bila je to prekrasna trokatnica s terasom na cesti Rigault, i da je bila moja, ja ne bih ljude kao što sam ja puštala blizu. Ona si je u prizemlju uredila prostor za terapije, ali druge sobe vidjele su se s ulaznih vrata i što je moglo spriječiti nekoga da malo prošeće, zaviri u njezin život?  život?  Bilo mi je grozno i misliti koliko je mama morala iskeširati za moje seanse. Imala sam ih, s prekidima i stankama, tijekom zadnjih deset godina i znam da je zbog toga morala posegnuti u ono štodr. je tata ostavio puta pokušala samsujeseuvjeriti da mi je sasvim dobro i bez Redfield, ali za nijesobom. slušala.Mnogo Moje seanse održavale samo jedanput mjesečno ili je tako barem bilo planirano - ali svejedno, bilo je to skupo, i brinula sam se kako će ona to platiti. Ali mama nije htjela ni čuti. Za nju financijske brige nisu smjele biti poteškoća kojom ćeš opteretiti vlastito dijete. Čak i  i   ako je to dijete sada odrasla osoba i pritom odgovorna za sve zlo koje ti se u životu dogodilo. dogodilo.   Dr. Redfield već je stajala na vratima i gledala u mene dok sam hodala prilazom kući. Kao i uvijek, bila je besprijekorno odjevena, ovaj put u usku dugačku suknju, suk nju, vestu na kopčanje i lijepi crnocrno-bijeli šal svezan u čvor kod vrata. Nikad nisam mogla procijeniti koliko joj je godina, vjerojatno pedeset i nešto, ali uvijek je bila odjevena bolje od mene. Nisam se ja oblačila ni loše ni nemarno, samo neupadljivo. Traperice, majica ili pulover malo užeg kroja, čizme ili tenisice. Ništa po čemu bih se isticala, ali također ništa suviše ležerno. Stvar je bila u tome da se potpuno uklopim. uklopim.  

 

  “Ne brini, ne stojim tu dugo, upravo sam te vidjela kroz prozor”, rekla je dr. Redfield, smiješeći se i mašući rukom da uđem. “Drago mi je što si došla, Leah, prošlo je već dosta vremena, zar ne?”  ne?”  Pogledala sam na sat, ali bilo je tek pet do deset. Ali dr. Redfield neće smetati da mi da dodatnih pet minuta; bila je ljubazna i obzirna, zbog čega sam se samo osjećala još gore zbog tolikih otkazanih termina. Slijedila sam je u ured i sjela u jednu od crnih kožnih fotelja dok je ona krenula pripremati za mene šalicu čaja. Unatoč tome što sam bila tako neredovita u dolascima, zapamtila je da  da  volim piti čaj tijekom seansi.  seansi.  “I, kako si u zadnje vrijeme?” Sjela je na drugu fotelju i otpila gutljaj nekakvog napitka koji je pripremila za sebe.  sebe.  Pitala sam se nudi li pacijente pićem zato da bismo se osjećali kao da smo došli u goste, a ne na savjetovanje savjetovanje k specijalistici. Kako god, funkcioniralo je. Rekla sam joj da sam dobro, ali ona je nabrala nos i namrštila se. se .  “Izlaziš li uopće van? Nalaziš li se s kakvim ljudima?” Pod ljudima je podrazumijevala muškarce. Ona je smatrala da je problem to što već  već  toliko dugo ne puštam nikoga blizu, ali valjda je trebalo računati i to da sam ja time bila zadovoljna. Da je to bio moj izbor. Sve do Juliana. Ali nisam ga namjeravala spomenuti, kao ni činjenicu da već tjednima visim na web--stranici jer ništa se nije ni  web ni  dogodilo. I nije bilo šanse da se dogodi. dogodi.   “Ne, nisam mislila na taj način. Samo, pa eto, valjda dobro koliko ja mogu biti.”  biti.”  Dr. Redfield kimnula je glavom, čekajući da nastavim. Držala je svoju šalicu s obje ruke i prekrižila noge koljenima prema meni. Nema sumnje da je ona bila stručnjak za govor tijela, svaka poza koju bi zauzela bila je smišljena, nosila poruku. Ali nije mi to smetalo. Samo sam joj bila zahvalna što ne pravi bilješke. Možda to radi poslije, naravno; kako bi se inače sjećala svega o svim  svim  svojim pacijentima? No bar je bila toliko ljubazna da pričeka s tim dok seansa ne prođe.  prođe.  Kad ništa nisam rekla, nastavila je s pitanjima. “Kako je na poslu?”  poslu?”  “Dobro. Sve je u redu. U svakom s vakom slučaju, nema problema.” problema.”   Opet je kimnula. “Još si u knjižnici? To  To   je sigurno jako ugodno osobi koja voli knjige toliko kao ti.”  ti.”  Ponovno sam ostala impresionirana njezinim pamćenjem i zapitala se može li se nekako naučiti pamtiti što više informacija.  informacija.  Iako, meni to ne bi koristilo; mojoj glavi trebalo je što manje informacija. informacija.   “Omogućuje mi miran život”, rekla sam, meškoljeći se u naslonjaču. Počelo mi je bivati nelagodno zbog njezinih pitanja. Sve to ona već zna o meni. Zna da je posao u knjižnici jedini posao koji sam ikada imala. Da za mene, otkako sam odustala od studija, stud ija, više nije ništa preostalo. Bilo je to kao da sam na prvoj seansi i počinjemo od nule. nule.   “A dom za starije osobe? Još uvijek tamo volontiraš?”  volontiraš?”  Kimnula sam. “Koliko god mogu. Volim biti tamo, praviti im društvo.”  društvo.”  

 

  Dr. Redfield se nasmiješila. Razgovarale smo s mo i prije o mojem volontiranju i rekla je kako joj je, drago što to radim, kako je to nesebično od mene. Pokušala sam joj objasniti da ja od toga imam koristi jednako koliko i ti umirovljenici, ali ona mi je rekla da ne budem toliko stroga prema sebi jer činim nešto dobro. Htjela sam je pitati misli li da ću time išta nadoknaditi, ali nisam je pitala jer sam se bojala njezina odgovora.  odgovora.  Nakon cijele vječnosti sličnih pitanja, na koja sam odgovarala zato što mi je bila vrlo draga i jer sam joj mnogo dugovala, dugovala , dr. Redfield ispalila je pitanje koje nisam očekivala iako sam trebala.  trebala.  “Mogu li te pitati što si radila jučer? Nakon posla?” posla?”   Gledala sam je, no ona je izdržala moj pogled, šireći oči da mi pokaže kako obje točno znamo na što je mislila. Prvo sam oklijevala, oklijevala, ali zašto sam uopće došla ovamo ako ne kazati joj neke stvari i dobiti savjet? Obično mi nije govorila što da učinim jer je više voljela da svoje odluke donosim sama, ali znala mi je ukazati na smjer. I tako sam joj rekla za čestitku i fotografiju. I ona je slušala, spremajući podatke u svoje ladice u glavi da ih može dohvatiti kad se nađemo na idućoj seansi. se ansi.   “Pa, pretpostavljam da je to potaknuto datumom. Možda je tome sada kraj”, zabubnjala je prstima po šalici. “Međutim, ako se nastavi, u tom bih slučaju rekla da je posrijedi nešto malo ozbiljnije od nečijeg pokušaja da te uznemiri.”  uznemiri.”  Razmislila sam o tome trenutak. Nisam htjela ni pomišljati na mogućnost da se to nastavi. Barem ne izvan okvira dvanaestog. Pošta je već bila stigla kad sam odlazila od kuće ujutro i među njom nije bilo ničega posebnog, pa mi je bilo lako uvjeriti sebe da je gotovo. No nakon sugestije dr. Redfield, odjednom više nisam bila nimalo sigurna.  sigurna.  “Pa, što mislite da bih trebala t rebala napraviti?” napraviti?”   Zastala je, grizući se za usnu prije no što je odgovorila. “Mislim da je suviše rano za odlazak na policiju jer ni u jednoj od te dvije stvari nije iskazana izravna prijetnja.” Namrštila se. “Bar ne na način na koji bi je razumio itko drugi.” Nije mi to morala govoriti jer nije Apsolutno bilo ni najmanje prijetio. nikakvešanse šanse.da odem na policiju, pa čak ni kad bi mi netko izravno Sama tema činila me nervoznom pa sam je pokušala promijeniti. “Jednostavno ću pričekati i vidjeti što se događa”, rekla sam joj. “Nema smisla da se previše uživ ljavamo, zar ne?”   ne?” Vidjelo se da je razočarana, ali dr. Redfield bila je vješta u čitanju nagovještaja i brzo je tijek razgovora preusmjerila na mamu. Nekoliko puta su se srele preko zajedničkih prijatelja i, koliko znam, lijepo su se slagale, premda je dr. Redfield morala s njom zadržavati profesionalan odnos. Ali čak i da su postale prijateljice, ja sam njoj vjerovala. Možda nisam najurednije dolazila na svoje termine kod nje, ali znala sam da me nikad ne bi iznevjerila. Unatoč svemu što zna o meni.  meni.  “Posjećuješ ćuješ likap je često?” pitala je, odlažući šalicu na iako “Posje sam i zadnju čaja popila prije nekog vremena.  vremena.   stol. Ja sam svoju još uvijek držala

 

  Koliko god mogu”, rekla sam, ali onda sam ponovno razmislila. “Ne dovoljno, doduše.” Istina je bila da mamu nisam vidjela dva mjeseca, a živjela je blizu, u Watfordu, na manje od sat udaljenosti. Prije sam obično dolazila svaka dva tjedna, ali u zadnje vrijeme prorijedila sam posjete, ne znam ni sama zašto. “Razumijem”, rekla je dr. Redfield i prvi put tog dana na trenutak tre nutak sam vidjela osudu u njezinim očima. Razumjela je ona sve što sam napravila, ali nije mi mogla oprostiti što zanemarujem majku. Naravno da to nikad ne bi rekla, ali nije ni morala. morala.   “Ići ću uskoro k njoj”, rekla sam brzo. I na vlastito čuđenje, shvatila shvatila sam da to zaista i mislim. Odjednom mi je nedostajala mama iako su stvari između nas dvije bile zategnute.  zategnute.  Onda je bio red na dr. Redfield da me šokira. “Jesi li ikada razgovarala sa svojom majkom o onome što se dogodilo?”  dogodilo?”  Nisam bila spremna za to pitanje. Obično tu temu nije načinjala tako naglo, obično bi me navela da je sama spomenem. Ovo nije bilo normalno. Premjestila sam se u sjedištu kako bih si dala malo vremena da složim misli. “Ne. Ali mislim da je njoj teško o tome pričati. A ja joj ne želim stvarati pritisak.”  pritisak.”  “Ali ona te voli, Leah. Možda bi joj trebala pružiti priliku da progovori o svemu.”  svemu.”  “Odakle uopće da počnem govoriti o tome kako sam joj uništila život?” To nije bilo pretjerivanje, nikakav moj hir ili čangrizavost. Ja sam donijela kaos i nered i nered u svijet koji se mama uvijek trudila držati urednim i skladnim, kao da se njezina uloga domaćice protezala na mnogo više od našeg kućanstva.  kućanstva.  Dr. Redfield pokušavala me utješiti da nije tako, ali čak me ni ona nije mogla uvjeriti da sam u krivu. Pogledala Pogledala sam na svoj sat. Imale smo još deset minuta. Deset minuta u kojima će me ona htjeti navesti da govorim o nečemu što me boli spominjati. “Je li moguće živjeti s krivnjom?” pitala sam je, napokon stavljajući šalicu na stol i umjesto nje u ruke primajući primajuć i remen svoje torbe, “koja me svakoga dana prijeti ugušiti?”  ugušiti?”  Oči su joj se raširile. To što ja spominjem ovo sama, mogao je biti jak signal da napredujemo. “Mislim da je ta emocija previše nezdrava da je se držiš. Ali i neizbježna, u tvojim Mojim okolnostima. Zarsebi, to ona takoStvori etiketira? bih tako o tomeokolnostima.” misliti? “Nemoj biti prestroga prema Leah. životZar za sebe i živii jaga.trebala Pravi život. To je jedino što možeš učiniti. Ne možeš izbrisati prošlost, ali možeš se pobrinuti za to da ti ona ne određuje budućnost. To što kažnjavaš sebe neće ništa promijeniti. A to si, uostalom, već dovoljno dugo radila.”  radila.”  Htjela sam joj reći kako sam sasvim zadovoljna svojim životom. Moji postupci nisu se ticali nikoga oko mene niti su koga povrjeđivali i bila sam slobodna na način koji ona nikad neće shvatiti. Ali počela sam u to i sama sumnjati. Kimnula sam glavom, govoreći joj da ću započeti time da posjetim mamu. Mala gesta s moje strane, ali činilo se da joj je drago.  drago.  Kad je naše vrijeme ist eklo, eklo, rukovala sam se dr. Redfteld, obećavajući kako ću doći na svoj idući termin za mjesec dana. Željela sam to. Nisam je htjela razočarati, ali nešto mi je govorilo da će proći malo više vremena prije no što se ovamo vratim. vratim.  

 

  Kad sam se našla vani, na trenutak sam ostala stajati na pločniku, duboko udišući, nastojeći otresti sa sebe seansu. Uvijek sam tako činila, bio je to još jedan ritual koji nisam znala objasniti, ali sam ga morala obaviti prije no što krenem kući. No ovaj put, dok sam se udaljavala,, nisam se osjećala kao da mi je sve jasnije. Odlučila sam nastaviti preko mosta udaljavala prema stanici East Putney da bih si dala vremena izbaciti iz sebe razgovor koji smo dr. Redfteld i ja upravo imale; ostavio mi je gorak okus u ustima.  ustima.  Stala sam na mostu Putney, Putney, naslonila sam se na ogradu i gledala brodove kako prolaze Temzom. Da tako nešto postoji, ovo bi bilo moje sigurno mjesto. Kad sam se doselila u London, trebalo mi je dugo da se priviknem, ali dolazak na ovaj most uvijek me tješio. Tu sam se osjećala kao  kao  da sam usred svega, okružena stotinama ljudi, a i dalje nekako nevidljiva. Dok sam tako stajala, počela je kiša, pa nisam dugo ostala. Imala sam slobodno prijepodne na poslu i trebala sam otići po neku hranu prije nego što počnem raditi. Rekla sam da imam sastanak s liječnicom, što je bila istina, a s kakvom vrstom liječnika, to nisu trebali znati. Dok sam hodala dalje, mislila sam o tome kako bi bilo lijepo da mi je to što ću prokisnuti do kože jedina briga.  briga.  Prolazila sam pokraj brojnih ljudi na cesti, ali primjećivala sam samo one koji su se držali za uz ruke ili šetali zagrljeni, posve Pokušavala zamisliti u paru, stisnutu nekog toliko čvrsto da namnesvjesni se životikiše. prepliću, ali nijesam mi bilo lako sebe to zamisliti. Preko mene uvijek će se pružati sjena i bilo bi još gore kad bi još netko bio dio moga života. života.   A ipak, sve to kao da mi nije padalo na pamet dok bih mislila o Julianu. Prepuštanje struji, tako to ljudi zovu. To ću i napraviti. Nije bilo važno što iz toga ništa neće izići, jednostavno jednosta vno ću uživati u tome što s njim razgovaram. Čak i ako se između nas nalaze virtualni zidovi, jednako kao i svi drugi. Razmišljanje o Julianu - koliko god je bilo čudno budući da sam ga jedva poznavala pomoglo mi je da jutro s dr. Redfield ostavim iza sebe i do trenutka kad sam izišla iz vlaka na Wandsworth Townu, osjećala sam se bolje.  bolje.   Još sam imala pola sata do posla pa sam svratila u kafić kod knjižnice i naručila ciabattu  sa sirom i šunkom i vruću čokoladu da me ugrije. Tog jutra nije bilo gužve pa nisam imala poriv pobjeći. Izvadila sam Rebeccu  i u miru čitala sve dok mi se nije oglasio

alarm na mobitelu, upozoravajući da je vrijeme za posao. Uvijek sam morala namjestiti alarm ako bih čitala prije posla, u suprotnom bi se znalo dogoditi da prođu sat i sat i prije nego što dignem glavu od knjige. Istina je da sam voljela svoj posao, ali toga popodneva opet sam se zatekla u nestrpljenju da stignem kući i vidim je li Julian na mreži. Nekako sam osjećala da mi neće biti teško razgovarati s njim ponovno, da ću znati što reći, da ću se zbog njega osjećati ugodno. Ne znam što me je tjeralo da tako mislim, ali imala sam osjećaj kao da ga već poznajem.

 

  Bilo je gotovo pola devet navečer kad sam završila sa svojim posjetom staračkom domu i čim sam ušla kroz svoja vrata, požurila sam ulogirati se na stranicu. I opet, želudac mi je zavapio u protestu što ga zapostavljam, ali ignorirala sam glad i nisam si čak ni pripremila piće iako mi je grlo bilo hrapavo. Iskakanje iz rutine postajalo mi je navika.  navika.  Ali ubrzo se pokazalo da nema poruke od Juliana i nikakvog znaka da me zove na privatni chat. Razočarana, zaklopila sam laptop i odlučila se okupirati pripremom nekakve hrane. Nisam mogla ne misliti o tome kako je moj život bio jednostavniji prije Juliana. Prije no što sam imala imala razloga biti nečim razočarana.  razočarana.  Uživala sam u ritualu kuhanja, u pomno planiranim koracima koji, ako se precizno izvode, znače da ništa neće poći po krivu, neće promijeniti smjer ili me nečim naglo zaskočiti.   zaskočiti. Dr. Redfield jednom je govorila o tome. O tome kako meni treba struktura i ritual zato što se bojim neočekivanoga. Imala je pravo.  pravo.  Ali večeras mi se nije kuhalo, pa sam pretražila kuhinjski ormarić i pronašla paket Uncle Ben's pržene riže s jajima.  jajima.  Dok je bila u mikrovalnoj, imala sam nekoliko minut a koje sam morala potrošiti. Misleći riječi dr. Redfield koje su neće mi sebiti od kod jutros motale po glavi, podignula sam kako bihnanazvala mamu. Vjerojatno kuće, ali mogu ostaviti poruku.  poruku.   slušalicu No, bila sam u krivu. Umjesto da je vani, upravo se  se  vratila iz svojega knjiškog kluba i zvučala kao da je ostala bez zraka, nesposobna prikriti nevjericu u glasu. “Leah, je li s tobom sve u redu?”  redu?”  Srce mi je potonulo. Mislila je da zovem samo zato što nešto sa mnom nije u redu. Gotovo istim riječima kao i jutros kod dr. Redfield rekla sam joj da sam dobro i bila zahvalna što ne navaljuje s pitanjima. U njoj više nije bilo snage za bilo kakve nove nevolje i osjetila sam da joj je laknulo, čak i prije no što sam čula kako duboko izdiše. izdiše.   Slušala sam dok je ona nabrajala cijelu listu aktivnosti koje je imala u planu za vikend, pitajući se kako stiže spavati. Bile smo majka i kći, a ipak su naši životi bili sušta suprotnost jedan drugome. Nas dvije bile smo sušta suprotnost. je malo kad bila sama, dok ja žudjela za samoćom. Shvaćala sam njezinu potrebuMama da bude okružena ljudima; to jesam bio njezin način da ne razmišlja o tatinoj smrti i svemu ostalome, ali ja sam izbrusila bolje tehnike i naučila blokirati misli bez potrebe da ih netko drugi ometa.  ometa.   Do sada.  sada.  Mikrovalna je zapištala i, iako sam bila sigurna da je i mama to čula, zvučala je žalosno što prekidam razgovor. “Hoćeš li brzo doći?” pitala me.  me.   Rekla sam da hoću i da je volim, ignorirajući sve jači osjećaj strave od skorog izgleda da se vratim na Watford. Watfor d. Prije odlaska u krevet provjerila sam Two Become One još jednom, ali i dalje ni riječi od Juliana. Malo sam proboravila u chat roomu, čitala razgovore o nekakvom televizijskom reality showu  za koji nisam ni čula, ali on se nije pojavio. Vjerojatno je našao na šao nekog zanimljivijeg za razgovor, možda se čak s nekim i našao, pa ga ja više neću zanimati. Ali zar

 

  se to nije trebalo očekivati? Samu sam sebe zavarala umišljajući si da između nas ima nečega, a nisam mogla biti više u krivu.  krivu.  Prezirala sam sebe što sam se usudila misliti da bih mogla biti bilo što slično normalnom. Da bih mogla biti kao Maria i iskušati sreću s nekim. Trebala sam znati da to nije moguće.  moguće.  Dokništa sam zatvarala web primijetila sam ee-mail u svojem inboxu.poštu Nikadi mi ne dolazi zanimljivo,webzanimljivo, ali-stranicu, svejedno uvijek provjeravam elektronsku brzo premještam poruke u smeće kad se neizostavno pokaže da su spam.  To sam mislila da će i biti dok sam klikanjem otvarala poštu pošiljatelja s adresom [email protected]. Ali opet sam bila u krivu. Poruka je bila prazna, s iznimkom priloženog linka. Ne bih na njega ni obratila pozornost da nije bilo te adrese s riječima koje su na mene vikale kao da su ispisane bljeskajućim velikim slovima. Nisam ih vidjela, ni čula izgovorene već godinama. godinama. Zurila sam u njih na trenutak, pa zaustavila dah i kliknula na link. Kad me doveo na stari novinski članak, brzo sam ga zatvorila, s osjećajem kao da će mi prsa kolabirati. Nije bilo šanse da bih išla čitati taj članak. Nikakve šanse da bih opet mogla  mogla   proživjeti te trenutke.  trenutke.  Ali fotografija žene kojom je članak bio popraćen sada je bila čvrsto utisnuta u moju svijest.

 

 

PETO POGLAVLJE  POGLAVLJE  1998.

Zvono još zvoni dok trčim iz zgrade za matematiku. Nisam jedina; ostali već naviru kao bujica iz svih zgrada, željno kao i ja hitajući u slobodu iako je vani siječanj i žestoka hladnoća. Nikad ne žurim otići kad mi je zadnji sat engleski jer uvijek imam št o razgovarati s gospođom Owen u vezi sa zadnjom knjigom koju čitamo u razredu. Ovaj put to je Gospodar muha  i jako mi se sviđa. Lako se poistovjećujem s Piggy jer sam i sama uvijek nekako na rubu svega, nigdje se posve ne uklapam. Ali ja bar imam Imogen. D a nema nje, ovo mjesto bio bi malo gori oblik pakla.  pakla.  Pretpostavljam da, na neki način, sada imamo i Coreyja. Nekako - ne sjećam se kako on nam se prikrpao na osmoj godini, a sada ga smatramo prijateljem. Mislim, bar ga ja takvim smatram. Ne mogu govoriti u Imogenino ime jer mi se u zadnje vrijeme čini kako bi ona htjela da joj Corey bude nešto više. Mislim da ću je poslije pitati o tome. Večeras spavam kod nje pa će biti vremena da se napričamo o svemu o čemu nam se prohtje. prohtje.   I sad, kao da sam ga prizvala svojim mislima, Corey se pojavljuje i tapka me po ramenu. “Bok”, kaže. “Ideš doma pješice?”  pješice?”  “Ne, čekam Imogen. Idemo k njoj.”  njoj.”  “Okej”, kaže Corey, mršteći se.  se.  Pitam se očekuje li da bude i on pozvan. “To je kao neka ženska stvar, znaš. Ostajem prespavati kod kod nje.”  nje.”  Corey se osvrće kao da očekuje da se svaki čas pojavi Imogen. “Okej. Tu se trebate naći?”   naći?” “Ne, pokraj zgrade za umjetnost. Ideš li sa mnom do tamo?” On slegne ramenima. “Nema veze. Vidimo se svi u ponedjeljak.” I s tim riječima odlazi, gotovo otkli zi prema kapiji, s debelim ruksakom koji mu poskakuje na leđima.  leđima.  Čudno što je Corey tako naglo otišao, ali nemam kad misliti o tome. Zgrada umjetnosti na drugoj je strani škole i Imogen bi mogla pomisliti da neću ni doći ako ne požurim. požurim.   Kao što sam i mislila, mislila, dok prilazim vidim da me već čeka, sjedeći na stubama s glavom zabijenom u dlanove. Ne izgleda sretno. Tek sada mi pada na pamet kako je glupo što smo se ovdje dogovorile kad je zgrada matematike točno pokraj školske kapije. Ali to sada nije važno, zajedno smo i vikend tek počinje. “Bilo je i vrijeme, Leah”, kaže dižući glavu. glavu.  

 

  Otvaram usta da se ispričam, ali onda vidim da se Imogen smiješi, da njezino lice sada, kad sam tu, pruža posve drukčiju sliku. Skače na noge i prima me za ruku. “Dođi, imam ti toliko toliko toga pričati.”  pričati.” 

Imogenina mama još je na poslu kad stižemo k njoj, tako da imamo cijelu kuću za sebe. To je luksuz koji ja kod kuće nikada nemam jer tata najčešće radi od kuće. Arhitekt je pa ne mora uvijek biti u uredu, a onda kad mora nekamo otići, mama uvijek sve organizira tako da je ona kod kuće umjesto njega. Meni je to bilo drago dok sam bila mala, ali sad mi je četrnaest i treba mi prostora. Samo što to oni ne kuže. Zato sad namjeravam iskoristiti svaku sekundu bez roditelja u blizini, iako mi se Imogenina mama baš sviđa.  sviđa.  Ispružene na dvije velike sofe u dnevnom boravku, nas dvije ležimo i trpamo u sebe kokice iz mikrovalne pričajući o školi. školi.   “Mrzim gospođicu Hollis”, kaže Imogen, bacajući kokicu u zrak da je uhvati ustima. “Danas nije mogla ni doći do riječi u razredu, ha? Nitko je ne sluša i to je sve takav gubitak vremena. Jesiništa? li možda primijetila kako drugimdovoljno razredima sve unaprijed najave, a ona nama To je zato što se ne razrednici može ni zaderati glasno da nam bilo što kaže.”   kaže.” Kimnem i prožvačem nekoliko kokica. Istina je. Ja je ne mrzim toliko kao, čini se, Imogen, ali počelo mi je ići na živce što gubimo toliko vremena na satovima s razrednicom. A tako je od početka. “Čovjek bi pomislio da je dosad stigla naučiti kako se po našati s učenicima”, kažem.  kažem.  Imogen zagrokće. “Prije će ta odletjeti na mjesec bez rakete.” Počnem se smijuljiti i prasnemo u smijeh tako da kokice lete zrakom i padaju na sofe i pod. I tako to traje sve dok Imogenina mama ne dođe kući.  kući.  Gospođa Bannerman visoka je i uredna žena, s elegantnim tijelom. Kad sam bila manja, mislila sam dasavršeno, božice, akos postoje, morajudubokim, izgledati kao ona. Žena mi se činila kao mitsko biće, gotovo tim njezinim melodioznim glasom i prekrasnim izgovorom. Ali otada sam narasla i sada znam da je i ona samo jedna od mama. Ni približno slično mojoj ili Coreyjevoj, ali ipak mama. A u ovom trenutku strašno mi ide na živce. živce.   Već nam je napravila večeru i inzistirala na tome da jede s nama, što je bilo okej jer se u i potrudila da napravi večeru, ali sad nam se još pridružila i na sofi i prisiljene naposljetku naposljetk smo slušati njezine žalopojke o tome kako Imogenin tata nikada ništa ne čini za nju. Ne razumijem to, jer ona je prekrasna žena, iako malo previše priča. Kakve šanse imamo imam o Imogen ili ja ako muškarci ne cijene čak ni one koje su lijepe? lijepe?   Kako mi je ta misao pala na pamet, počela me mučiti i htjela sam zgrabiti Imogen i otrčati s njom u njezinu sobu, tako da budemo same i razgovaramo o stvarima koje me zanimaju. Jedan pogled na prijateljicu i već vidim da se i ona osjeća isto jer diže obrve, sliježe ramenima kao da se ispričava.  ispričava. 

 

  Kad napokon uspijevamo umaći tiradi gospođe Bannerman, već je skoro pola deset i sad će htjeti da odmah idemo na spavanje. Nema veze, šaptat ćemo u kr evetu jer nemam namjeru ovu noć gubiti na spavanje. Ne kad moram ispitati svoju frendicu sve o Coreyju i reći joj neke vrlo osobne stvari. Stvari koje ne želim da čuje itko od roditelja. Ni bilo koja druga osoba.  osoba.  Imogen je namjestila madrac na napuhavanje odmah do svojega kreveta i već sjedi ušuškana u poplun kad se pojavljujem iz kupaonice, s okusom peperminta u ustima. Jedino svjetlo u sobi dopire od male lampe pokraj kreveta i ja tapkam do madraca, liježem i pokrivam se debelom vunenom dekom. Toliko sam puta spavala kod Imogen otkako smo se upoznale da se čudim što se nitko nije sjetio napokon kupiti dodatni poplun. Ali večeras to nije važno; jednostavno sam sretna što sam tu. “Oprosti zbog mame”, kaže Imogen, izvlačeći vrećicu Haribo bombona ispod popluna i nudeći me. “Malo je usamljena jer tata stalno radi. Ona voli kad ima društvo.”  društvo.”  Ja izvučem gumastu bočicu cole i ubacim je u usta, ali okus je grozan ovako pomiješan s okusom zubne paste.  paste.  “Sve je u redu”, slažem. “Možemo sad razgovarati, zar ne?” Jedna od stvari koje sam naučila jest ta da prijateljstvo traži žrtve i osjećala sam se dobro jer sam svoju večeras odradila. “Srela sam Corevjašto poslije Mislim je tebe itražio.” Imogenino lice, pokušavam procijeniti misli.škole. Ali ona samoda uzdahne nastaviProučavam žvakati ustima punim gumenih bombona i nemoguće je reći o čemu razmišlja.  razmišlja.  Napokon progovori. “Što ti misliš, je li on zgodan? Mislim, znaš, na onaj način.” način.”   Sjednem na madrac, umalo se zagrcnuvši slatkišem. “Znala sam da ti se sviđa. Sviđa ti  ti  se, jel'da da ti se sviđa?”  sviđa?”  Imogen povuče poplun preko glave. “Šuti! Ne sviđa mi se. Ne onako. Kao prijatelj, to da...” Glas joj se gubi i ja se nagnem k njoj da povučem poplun natrag dolje. Gledam crte lica svoje prijateljice i prvi put se pitam boji li se možda Imogen priznati da voli Coreyja jer možda misli da nije atraktivna. Ja nikad nisam posebno mislila o Imogeninu izgledu jer za mene, ona je samo Imogen. Moja prijateljica. Cura koja me spasila od samoće. Tako da to kakobiizgleda se oblači nije važno. Imogennosi je uvijek bila debeljuškasta, ali nije nešto što se prvoi kako primijetilo. Izvan škole obično traperice i pamučne majice, ali to rako se oblače i druge cure i to nije problem, bez obzira na to što njoj nekako čudno stoje. Kosa joj je gusta gusta i plava i to joj je veliki plus. Zar nije istina da dečki vole plavuše? plavuše?   Provučem prste kroz svoju tamnu kosu i pomislim hvala Bogu što me nije briga što dečki o meni misle.  misle.  Ne mogu se sjetiti ni jednog jedinog u školi za kojeg bih rekla da je zgodan i pitam se, i to ne prvi put, je li stvar u tome da sa mnom nešto ne štima. Što ako mene dečki uopće ne privlače? Promislim malo o tome, ali otresem to iz glave. Nema šanse da mi se sviđaju cure, pa je sigurno samo riječ o tome da zaista nema nijednog dovoljno zgodnog u školi. “No dobro, dobro, sviđa mi se, ali nemoj mu to reći, molim te”, kaže Imogen. Imogen.   “Znala sam! Ali zašto ne? Zašto ne želiš da zna?”  zna?” 

 

  Ona nabere nos. “Ma daj! Pa pogledaj me! Zašto bi se, zaboga, Corey zanimao za mene?”   mene?” “Zato što se poznajete. I zato što si super. Predivna osoba.”  osoba.”  Pokajem se čim mi to izleti. Mogla sam isto tako reći da nema veze što je debela, bitno da je draga. Što mi je došlo? Ali Imogen se smije. “Krasan pokušaj, hvala, ali ne.  Ne želim da on to dozna. Dobro mi je ovako kako jest. Lijepo je kad smo svi troje t roje zajedno, jel'da?”  jel'da?”  Moram priznati da je tako. Nas troje postali smo bliski i to znači da nitko drugi u školi nije važan. Možda drugi ljudi imaju tone prijatelja i razbacuju se popularnošću kao da im život ovisi o tome, ali nama ne treba nitko drugi jer troje je bolje od dvoje, d voje, bolje nego jedan.  jedan.  “Ništa mu neću reći. Ali ti bi trebala razmisliti malo o tome da mu kažeš, jer što možeš izgubiti?”   izgubiti?” Imogen opet prasne u smijeh. “Aha, samo svoje dostojanstvo i jednog prijatelja. Ništa strašno.”   strašno.” To volim kod nje; zna se nasmijati na svoj račun. “Osim toga, lako je tebi pričati, ti si prelijepa!”   prelijepa!” Sad je moj red na smijeh. “Ne bih rekla. Gle kako mi je kosa kos a ravna. I masna, i visi kao zastor.”   zastor.” Ona opet nabere nos. “Aha, svakako. No dobro, zar se tebi nitko ne sviđa? Što je s Tommyjem?”   Tommyjem?” “Hutchinsonom? Nema šanse! Odvratan je.”  je.”  Imogen nabraja listu svih dostupnih dječaka koje znamo, ali nijedan od njih kod mene men e ne izazove ništa nalik na pozitivnu reakciju.  reakciju.  “Odustajem!” napokon kaže. “Sigurno si lezba.”  lezba.”  Na to obje zapadnemo u nekontrolirani smijeh koji traje sve dok gospođa Bannerman ne zalupa po zidu i tako nas podsjeti da se stišamo. “Zaboravila sam da ti starci spavaju u susjednoj sobi”, kažem. “Čuješ li ih kad rade one stvari?”   stvari?” “Uffff! Nema šanse! Fuj.” Imogen se smije dok to govori.  govori.  “Osim toga, nema šanse da oni to još uvijek rade. Mami je skoro četrdeset!” četrdeset!”   Prevrnem se na trbuh i okrenem glavu tako da gledam  gledam   Imogen u lice. Ima toliko stvari o kojima bih voljela pričati s njom, ali iako smo nas dvije bliske, uvijek mi je teško natjerati se da govorim. U mojoj glavi cijelo vrijeme postoje misli i brige o kojima se jedva usuđujem razmišljati, tako da mi se čini kao nemoguć zadatak spomenuti ih naglas u razgovoru. Umjesto toga, vraćam se opet na temu Imogen. “Želiš li to napraviti? S Coreyjem, mislim? Misliš li katkada o tome?”  tome?”  Ona se počinje smijuljiti, ali onda, čini se, primjećuje da sam ozbiljna. ozbiljna.  

 

  “Ne znam. Možda. Katkada ga sanjam. Sanjam da to radimo. A onda kad se probudim, imam osjećaj kao da smo to stvarno napravili i kunem ti se da se zacrvenim čim...” čim...”   “Sa mnom nešto ne štima!” izvalim glasno. Toliko očajnički želim izbaciti te riječi iz sebe da sam zaboravila zaboravila šaptati. Smiješak nestaje s Imogenina lica dok pokušava shvatiti što je taj moj ispad imao značiti. “Molim? Nešto te boli? Što je bilo?”  bilo?”  “Ne... ne boli... Nisam tako mislila. Samo, svi u školi stalno pričaju o seksu ili misle o njemu ili što već, jedino ja...” Glas me izda, ne znam kako da to kažem, a da me Imogen razumije. “Eto, ja nikad. Baš nikad.” Pogledam odozdo svoju prijateljicu koja sad zuri u mene nagnuta s kreveta, žvačući novi Haribo.  Haribo.  “Ah. Čuj, to ništa ne znači, zar ne? Ja sam starija od tebe, sjeti se, možda će ti osjećaji jednostavno doći poslije? Do petnaeste imaš još cijelu vječnost.”  vječnost.”  Razmislim o tome, ali od male mi je utjehe. Ja samo želim biti normalna. Imati osjećaje. Bilo kakve. “A i većina dečki u našoj školi je bezvezna, zar ne? Osim Coreyja, naravno. A Jason isto nije loš. Ili onaj Dwayne.”  Dwayne.”  Ništa od toga ne pomaže. Zapravo, sad se još više osjećam kao čudakinja. Trebao bi mi se sviđati bar jedan dečko kad su se Imogen uspjela svidjeti tri. Možda i više od tri. tri.   Ona prestane žvakati. “Znam da si se zezala ono maloprije, ali jesi li sigurna da nisi, mislim ono, zainteresirana za cure? Nema veze ako je tako, meni ne smeta.. smeta..   Odmahnem glavom. “Ne. Nisam. Jednostavno nisam zainteresirana ni za koga.”  koga.”  “Daj si vremena, Leah”, reče Imogen, nastavljajući žvakati.  žvakati.  “Imaš pravo, vjerojatno je stvar u tome da nema nikoga u školi tko bi mi se svidio.” Prešućujem da mi se nikad nije posebno svidio čak ni neki pjevač ili glumac na televiziji. televiziji.   Ali sljedećih sat vremena, ako ništa drugo, pošteđena sam svojih briga jer Imogen predloži da slušamo glazbu preko njezinih slušalica. Izaberemo “I Believe I Can Fly” i ponavljamo je dok Imogen ustima oblikuje tekst, stojeći na svojem krevetu i koristeći pernicu kao mikrofon. Da bar možemo zauvijek živjeti u živjeti u ovom trenutku i da ne moramo brinuti o školi ili roditeljima ili dečkima ili bilo čemu. Zašto ne može uvijek biti ovako? ovako?   Naposljetku se Imogen umori i sklupča ispod svojeg popluna, ostavljajući me da sama u mraku razmišljam o tome što ne štima sa mnom.

 

 

ŠESTO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014.

Bilo je neizbježno da me neke stvari sustignu, no ipak još nisam bila spremna za suočavanje. Moj život godinama se odvijao svojim slijedom, bez uplitanja ikoga sa strane, ali sada je netko očito odlučio nametnuti svoju prisutnost.  prisutnost.  Mogla sam ignorirati čestitku, ali nisam uspijevala zaboraviti novinski članak. Nije mi bilo moguće vidjeti njezino ime, a da se ne stresem, i da se ponovno ne nađem točno na istom mjestu. I njezino lice. Njezine izmučene oči koje me tiho optužuju. optužuju.   Srećom, u  u  knjižnici je bilo mnogo posla, kao i obično, i to mi je omogućavalo da potisnem druge misli. Itekako sam dobro znala da je to samo privremeno. I da ću na kraju biti prisiljena suočiti se s uljezom.  uljezom.  Bio je to dan kad je Maria imala slobodno i baš prije ručka nastala je gužva. Došla je gomila studenata koji su bili bučni i nisu se držali reda, kao da su školarci, a ne gotovo odrasli ljudi. Ja sam ih strogo gledala dok se nisu konačno stišali i smjestili za svoje stolove. Tek poslije sam doznala da je knjižnica knji žnica na sveučilištu poplavljena, pa su bili prisiljeni doći k nama. Oko dva popodne napokon su se razišli i tada se pojavila Sam, ispričavajući se što me ostavila samu. Ponudila se da ostane umjesto mene na pultu dok odem na propuštenu stanku za ručak, ali baš kad sam uzela svoju torbu, razmišljajući hoću li prkositi vremenu i sjesti na ručak negdje vani, osjetila sam nekoga za leđima.  leđima.  Okrenuvši se naglo, našla sam se licem u lice s mršavim muškarcem u naočalama. Izgledao je kao da je mojih godina i čini se da nije primijetio kako se spremam otići s pulta. Skinuo je naočale i počeo objašnjavati da ima nekoliko kutija knjiga koje nam želi donirati. “Htio sam provjeriti biste li ih primili prije nego što ih iskrcam iz auta”, rekao je. je.   Pogledala sam prema Sam, ali ona je već krenula na drugu stranu pomoći nekome oko računala i bilo mi je jasno da neću tako skoro na ručak.  ručak.  Okrenuvši se čovjeku, pitala sam ga koliko kutija ima, unaprijed strahujući što će reći. reći.   “Pet. Je li to u redu? Hoćete li ih uzeti?”  uzeti?”  Razvukla sam usta u osmijeh, kimnula glavom i vratila torbu pod pult. Tko god bio ovaj čovjek, činio je lijepu stvar i bila sam mu zahvalna. Naša sredstva stalno su se samo smanjivala i bili smo u velikoj mjeri ovisni o donacijama. Čak i da mi je rekao kako ima st otinu otinu kutija, svejedno bih mu pomogla da ih istovari.  istovari. 

 

  Čavrljao je dok smo hodali prema kombiju i doznala sam da se zove Ben. Rekao mi je radi za RSPCA-u, RSPCA-u, naše najpoznatije društvo za zaštitu životinja, i pokazao rukom prema automobilu na parkiralištu. “Zato imam kombi”, rekao je mašući ključevima. “Srećom, zbilja. Za nekoliko tjedana se selim, pa se s e moram riješiti brojnih stvari.”  stvari.”  Nije mi bilo jasno kako se netko može rješavati knjiga - ja bih prije odbacila komad namještaja - ali nisam htjela ništa komentirati komenti rati kako ne bi ispalo da sam kritična ili nezahvalna. Uglavnom je govorio Ben, a ja sam se čudila što mi je bilo tako ugodno razgovarati s potpunim strancem. Doimao se ljubazno, ali svejedno sam htjela što prije vratiti se, obaviti što treba i pozdraviti se. Ali njemu se nije žurilo, stajao je i razgovarao sa mnom kao da smo stari prijatelji i do trenutka kad su kutije bile uredno složene iza pulta, već sam bila zaboravila na glad.  glad.  “Oh”, rekao je, diveći se urednoj hrpi koju smo stvorili. “Tek sad vidim koliko ko liko sam ti dodatnog posla zadao.”  zadao.”  Rekla sam mu da nema problema, gurajući ruke u jednu od kutija i vadeći tanku knjigu s tvrdim koricama. Okrenula sam je u ruci da vidim naslovnu stranicu. Kad vidim o kojoj je knjizi riječ, to će mi reći više o Benu od bilo čega drugog. Zureći u naslovnicu, bila sam iznenađena što vidim O miševima i ljudima, jednu ljudima, jednu od svojih omiljenih knjiga. A izdanje koje sam držala u ruci bilo je isto ono koje sam i sama čitala u školi. Nisam uspjela suspregnuti reakciju. “Obožavam ovu knjigu, ne možeš se nje riješiti! Zar je ne voliš?” voliš?”   Benove oči su se raširile. Možda je bio zatečen što sam tako burno progovorila. Ili što sam izgovorila više od dvije riječi. “Oh, jako je volim, ali imam još jedan primjerak i nema razloga da imam dva. Pročitao Pročitao sam je u školi i dobro je se sjećam sve ovo vrijeme.” vrijeme.”   Izgovarao je moje misli i bilo mi je neobično što sam s nekim tako brzo našla nešto zajedničko. “I ja. To je jedan od onih romana koji se ne zaboravljaju, zar ne?” Čim sam to izgovorila, pokajala sam se. Osjećajući se kao idiotkinja, vratila sam knjigu natrag u kutiju i okrenula se od njega. “I ja bih to rekao”, kazao je, što me natjeralo da se opet okrenem k njemu. I u tom trenutku mi se taj čovjek svidio. Ne na način na koji mi se sviđao Julian, ništa slično, ali nekako sam se uz Bena osjećala lagodno.  lagodno.  Zahvalila sam mu i rekla da se moram vratiti poslu te otišla do Sam ne okrećući se više njemu. Iza sebe sam čula kako Ben odlazi i osjetila se loše što sam tako naglo prekinula naš razgovor.

Do trenutka kad sam završila s poslom i krenula kući, zaboravila sam na Bena i njegove donirane knjige. Bez distrakcije koju mi je pružala knjižnica, ponovno su me spopale čestitki,osim fotografiji novinskom članku. bilaćunavikla to da nemam nema m omisli čemuo misliti, o tomeišto ću si napraviti zaToliko večerusam ili koju knjigu na sljedeću

 

  čitati umirovljenicima u domu, da me već i činjenica što imam o čemu misliti dodatno uznemirila. Dok sam otvarala ulazna vrata, pogled mi je pao na hrpicu kuverti rasutih po otiraču. Umalo sam ih prekoračila i produžila uz stube kad je moja želja za rutinom nadvladala. Pokupivši ih s poda, ponijela sam ih gore. Duboko sam udahnula dokni novi poštu, ali ibili to samo bankovna izvješća. Nisam dobila nisam  novipregledavala e-mail, pa možda e-mail, zaista jestsu gotovo s tim;računi tko godi odlučio mučiti me, sigurno mu je dosadilo i sad sa d me se okanio.  okanio.  Uvjeravajući samu sebe da su se stvari vratile u normalu, zviždukala sam dok sam spremala makarone sa sirom i podgrijavala malo kruha s češnjakom. Razmišljala sam o Julianu i pokušavala zamisliti što on u ovom trenutku radi. Vjerojatno ide kući s posla ili je svratio s prijateljima na pivo. Ili je možda izišao s nekom od žena sa stranice. Potisnula sam ljubomoru koja me na trenutak žacnula. On nije bio moj i nije me se trebalo ticati s kime izlazi. Zaboravila sam namjestiti sat na pećnici, pa je kruh s češnjakom zagorio po rubovima, ali pojela sam ga i takvog, pregladnjela nakon propuštenog ručka.  ručka.  Još sam jela kad je telefon zazvonio pa sam sam ga ignorirala. Nije to moglo biti ništa drugo osim nekakvog reklamnog poziva, gdje će mi robotski glas reći da moram platiti osiguranje za zaštitu platnih naloga ili neku takvu stvar koju nisam nikada ni naručila. Sigurno nije mama; čule smo se jučer i nije bilo razloga da me već danas zove, bez obzira na to što se uvijek brine za mene. U svakom slučaju, ako je nešto hitno, ona će ostaviti poruku. Pričekala sam da se uključi automatska sekretarica, ali pozivatelj je poklopio slušalicu. Znači da nije mama.  mama.   Ona ne bi propustila priliku da me prekori što se ne javljam. Oprala sam posuđe - u mojoj maloj kuhinji nije bilo mjesta za perilicu - i ostavila tanjure na sušilu pokraj sudopera. Gledajući po slanu, zaključila sam da je dobro što je Julian ovdje bio samo samo - u ekranu laptopa. Tako se neće morati pitati kako mogu živjeti ovako, s knjigama koje zauzimaju prostor koji bi trebao pripasti namještaju i bez gotovo ikakvih modernih uređaja. Ali meni je bilo dovoljno to što sam imala i radije sam trošila novac na svoju ovisnost o čitanju nego na skupe uređaje.  uređaje.   Ako ništa drugo, imala sam laptop; vezu s vanjskim svijetom koju mogu kontrolirati. Uz njegovu pomoć mogla sam odlučivati o tome koga ću pustiti u svoj život, a u tom trenutku u njega sam željela pustiti Juliana. Juliana. Ako mi stigne poruka od njega, tek toliko da znam da je još uvijek tu negdje, već ću se osjećati bolje.  bolje.   Te večeri me je, očito, pratila sreća jer, čim sam se ulogirala, pojavila se poruka s pozivom u chat room.  Bila sam uplašena i uzbuđena odjednom; nisam uopće smislila što ću mu reći. Glava mi je bila prazna i riječi nisu nadolazile. Ali moja očajnička želja - za čim? Za muškarcem kojega jedva i poznajem? - na kraju je pobijedila i počela sam tipkati.  tipkati. 

 

  LeahH: Bok, neznanče... 

Zagrizla sam usnicu i čekala, sekunde koje su mu trebale da odgovori činile su mi se kao sati.

Moderator34: ej, Leah, kak si?

Da je bilo tko drugi, smetalo bi mi što skraćuje riječi, ali s Julianom se to nije činilo važno. Ne kad se netko naizgled tako sreću sjajani uopće obraća meni. I nekkad put u toliko godina, odvažila isprobati pokušati pustiti nekoga sebi.sam sebi.    se već, prvi

LeahH: Dobro, hvala. A ti?  

Moderator34: ne baš. posao, dosadno, ali drago mi je da si online. 

Kao i obično, osjetila sam uzbuđenje zbog Julianova komplimenta i zapitala se trebam li mu uzvratiti istom mjerom, reći nešto, bilo što da ga razvedrim.  razvedrim. 

LeahH: Mogu li ja kako pomoći?  

 

  Napravila sam grimasu na vlastite riječi, ali bilo je prekasno da ih povučem. Kako sam se trebala ophoditi s njim? Po ovome  ovome  sad, odmah mu je moralo biti jasno da nisam imala pojma, da sam bila naivna i neiskusna s dečkima.  dečkima. 

Moderator34: dovoljno je što si tu i razgovaraš sa mnom 

Nekih sat i pol naše poruke su letjele i nadovezivale se i ubrzo sam se osjećala ugodno, pisala bez brige, i svaki put kad sam zapela misleći da je kraj, Julian je nastavljao konverzaciju. Istina je da katkad postanemo poput ljudi kojima smo se okružili jer sa svakom njegovom novom rečenicom i u meni se sve više budio dugo potiskivani humor. Sviđalo mi  mi se kakav osjećaj Julian u meni izaziva. Nisam to znala objasniti, ali definitivno mi se svidjelo. Trebalo mi je to. Tijekom našeg dopisivanja, rekla sam mu sve što sam mu mogla otkriti o svojem životu. Malo sam ublažila priču o svojoj samoći, naravno, i preskočila sve što se dogodilo prije odlaska iz Watforda, tako da sam, koliko je on znao, bila rođena i odrasla u Londonu.  Londonu.  Bilo je gotovo deset kad smo se konačno oprostili. Iako smo cijelo vrijeme razgovarali, ništa nije bilo rečeno o tome da bismo se mogli vidjeti, pa čak ni ponovno dopisivati online. Ali što god da se jest dogodilo između nas, meni je bilo dovoljno. Nisam mogla ni misliti na nešto više od razgovora. Pazit ću da tako i ostane između nas dvoje. dvoje.   Osjećala sam se mirno i napravila si šalicu čaja da je ponesem u krevet. Danas je bio dobar dan. Nije bilo nikakvih iznenadnih ee--mailova i upravo sam provela sate razgovarajući s Julianom. Takve stvari većini ljudi ne bi donijele posebnu sreću, ali za mene to je bilo nešto veliko. I onda sam napravila veliku pogrešku i provjerila svoje e-mailove e- mailove na mobitelu. Većina su bili spam, ali onda sam ugledala poruku sa zanji kako sijes.gmail.com, ponovno bez naslova. Znajući da je šalje moj mučitelj - tako sam, u nedostatku bolje riječi, nazivala njega ili nju - trebala sam je samo izbrisati, ali nešto me tjeralo da je otvorim, a onda je bilo prekasno. Ovaj put poruka je sadržavala nekoliko redaka teksta, ali to ju je činilo samo još strašnijom od prijašnjih. Mnogo strašnijom.  strašnijom. 

 Zar stvarno misliš da se možeš ne nekome kome svidjeti nnakon akon onoga što ssii učinila?  

 

 

Ponovno sam pročitala poruku. Riječi se zbog toga neće promijeniti, ali možda ću tako bolje proniknuti u njihov smisao. Problem je, međutim, bio u tome što su te riječi za mene imale samo previše smisla. Točno sam znala što znače, i znala sam da to neće samo tako prestati. I onda me je pogodila misao da onaj tko mi ovo šalje zna za webweb -stranicu. Sigurno zna. Te riječi mogle su se odnositi samo sa mo na moju komunikaciju s Julianom.  Julianom.  Dugo se nisam osjećala ovako bespomoćno.  bespomoćno.   Pazila sam da se nikad ne dovedem u položaj u kojem bih bila ranjiva i sve do sada to je funkcioniralo. Tako da nisam bila spremna za osjećaj da mi se tlo pod nogama izmiče. Pomislila sam odgovoriti pošiljatelju i reći mu kamo točno da se nosi, ali to bi ga samo ohrabrilo. Vidio bi da uspijeva utjecati na mene, a to je bilo zadnje što mi je trebalo. Ne, to nije bila opcija. opcija.   Bih li ovo mogla reći mami? Dosad sam je namjerno pošteđivala, ne želeći je opet uvlačiti u svoj kaos, ali barem bi ona mogla razumjeti. Skrolala sam kroz adresar u mobitelu da je nazovem, i umalo stisnula poziv, ali nešto me spriječilo. Mogla sam zamisliti njezin glas: paniku, usrdno da budem neko vrijeme, rezignaciju u tonu kad odbijem. Nisam joj topreklinjanje mogla napraviti. Nikadkod ne nje bi razumjela razloge zbog kojih moram živjeti ovdje, daleko od kuće. Mogla sam putovati na posao iz Watforda, tako da to nije mogla prihvatiti kao izgovor. Nastavila sam pregledavati adresar dok mi prst nije stao kod imena dr. Redfield. Dala mi je svoj broj mobitela prije mnogo godina, ali nikad je nisam nazvala. Nisam bila sigurna da ga nije u međuvremenu promijenila, ali nisam imala drugih opcija. Nakon samo dva-tri dva-tri zvuka zvonjave, uključila se glasovna pošta. Brzo sam objasnila što se dogodilo, ne znajući ni sama što očekujem da će ona s time napraviti, znajući samo da ne mogu ovo sama. sama.   U mislima mi više nije bio Julian dok sam hodala goregore -dolje po dnevnoj sobi u mraku, pokušavajući se ne spoticati o knjige, očekujući da mi mobitel zazvoni. Pola Pola sata je prošlo, ali dr. Redfield nije uzvratila poziv. Nisam joj to mogla zamjeriti; imala je vlastiti život i nije morala paziti na mene i čekati da je nazovem.  nazovem.  Pogotovo jer se nisam ni trudila dolaziti na dogovorene terapije. Naposljetku sam odustala od od čekanja i otišla u krevet, znajući da neću spavati. Osjećala sam mnogo stvari dok sam tako ležala sklopljenih očiju. Strah, tugu, tjeskobu. Ali najviše sam bila ljutita što mi se život koji sam pomno za sebe konstruirala sada raspada i što me opet gura natrag natrag u vrijeme kojeg se ne želim prisjećati.  prisjećati. 

 

 

SEDMO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014.

Nikad nisam voljela klišeje ni prazne fraze, ali istina je kad kažu da nikad ne znaš kako ćeš reagirati u određenoj situaciji. Mislila sam da se mogu sa svime nositi, ali e-mail e -mail mi je izbio zrak iz pluća. Oštetio me na neki način, pokazao da netko gleda što radim, da me nekako prati. Stresla sam se na tu misao. I iduće jutro učinila sam nešto što nisam nikada. Nazvala sam Sam i rekla da sam bolesna.   bolesna. Šutjela je dok sam navodila svoje simptome. simpto me. Temperatura, mučnina, drhtavica. Čini se  poput prehlade, rekla sam joj. Bilo mi je drago što govorimo preko telefona, a ne uživo, jer bi tako odmah prozrela moju bijednu laž.  laž.  Kako god bilo, nakon kratkog čuđenja, Sam mi je, čini se, povjerovala. Rekla je kako suosjeća sa mnom i neka ne žurim natrag na posao. Osjećala sam se grozno zbog njezinih ljubaznih riječi, ali do tada sam već navikla se lagati. Bila sam stručnjakinja za zaobilaženje istine i skrivanje stvari, i moja mala laž o prehladi nije bila ništa u usporedbi s time kolika laž sam bila ja sama po sebi.  sebi.  Sad kad je posao na neko vrijeme bio riješen, izišla sam iz kuće i odšetala do staračkog doma, s torbom punom knjiga na ramenu. Na ulazu su me pozdravili Mick i Elsie koji su sjedili u kafiću u predvorju i oboma su se oči rasvijetlile kad su me ugledali. Bar nekoliko sati moći ću se fokusirati na njih i zaboraviti na ono što me čeka kod kuće.  kuće.   Navečer, ponovno u stanu, nisam znala što da radim, kako da se postavim prema svojem mučitelju. Moguće je da mi je netko hakirao računalo, ali najbolje da pričekam i vidim što će se dalje događati. Instinkt mi je vrišteći poručivao da sve samo ignoriram jer će onda taj, koji to radi, u jednom trenutku svakako odustati. Ali nije mi bilo lako povjerovati u to; netko se prilično potrudio prokopati po mojoj prošlosti i slutila sam da neće jednostavno prestati. Maria mi je poslala poruku s pitanjem može li me nazvati i ja sam objeručke prihvatila disirakciju. Htjela sam čuti što ima novoga kod nje i vidjeti trebam li joj pomoći. pomoći.   “Jadno moje malo”, rekla je kad sam se javila. “Bilo je čudno bez tebe na poslu, ali zvučiš kao da si ulovila nešto gadno. Sto misliš, gdje si to pobrala? Mislim da na poslu nitko nema virozu. Barem ne još.”  još.” 

 

  Potrudila sam se da mi glas zvuči slabašno, stisnuto od grlogrlo -bolje. Srećom, Maria se nije predugo bavila mojom prehladom i već je govorila o tome kako je bilo na poslu. Nisam mnogo propustila, a opet, što se tamo imalo propustiti? U knjižnici se rijetko kad išta događalo. Točno to i jest razlog što volim biti tamo. tamo.   Maria me pitala jesam li jela, i kad sam rekla da nisam, coknula je jezikom, inzistirajući na tome da nešto moram pojesti, barem juhu.  juhu.  “Sve okej. Vjerojatno će mi se sutra vratiti apetit.” a petit.”   Ona je opet zacoktala. “Misliš li sutra doći na posao? Jer znaš da ćeš trebati to malo preležati. Ako je prehlada, neće te pustili sto godina.” Bilo je nešto u njezinu tonu. Nevjerica? Pomislila sam ipak da sam samo paranoična.  paranoična.  Rekla sam joj da je u pravu i da ne vjerujem da ću se do sutra oporaviti oporaviti i ona je na trenutak pošutjela. Ali brzo je potom krenula na priču o muškarcu kojeg je to jutro vidjela u knjižnici.   knjižnici. “Drugi put kad dođe, dat ću mu svoj broj”, rekla je, a ja sam se nasmijala, ponovno se diveći toj samouvjerenosti, toj otpornosti. otpornosti.   “Dobro, sad moram ići”, rekla je i osjetila sam val razočarenja. Iznenadilo me koliko mi je bilo lijepo razgovarati s njom, unatoč tome što mi je taj osjećaj dosad već postao stran. “Brzo ozdravi.”  ozdravi.”  Marijino spominjanje hrane podsjetilo me da sam gladna, ali nije mi se dalo micati sa sofe, čak ni na tako malu udaljenost kao što je do kuhinje. Čvrsto sam odlučila: neću se maknuti dok ne smislim izlaz iz ove zbrke.  zbrke.   Mrak je vani padao rano i nije bilo načina da procijenim koliko je vremena prošlo, ali naposljetku se nekakvo zrnce ideje stvorilo u meni. Iako sam isprva odbacila ideju da odgovorim na e-mail, e-mail, ako pažljivo izaberem što ću napisati, možda ću se nekako probiti do osobe koja iza toga stoji. Vidjeti što hoće od mene, a da ne pokažem pri tome da me to muči. muči.   Laptop je bio na stolu, ali prije no što sam se uopće stigla pokrenuti, oglasilo se zvonce na vratima. Lako je rijetko zvonilo da sam uvijek zaboravljala koliko mu je zvuk prodoran, koliko neprikladan u mojem inače uvijek tihom stanu. Uzdišući, krenula sam sam prema stubama, uvjerena da je na vratima netko tko je samo pogriješio vrata i zapravo traži mojeg susjeda. Maria je bila zadnja koju bih očekivala na svojem pragu. Ali bila je tu, topćući nogama i trljajući ruke. Trepnula sam, uvjerena da haluciniram od gladi i da će, kad pogledam opet, na njezinu mjestu biti samo poznati prizor mojeg praznog betonskog vrta i ceste iza njega. Ali onda je progovorila. “Joj, Leah, tako si mi bolesno zvučala da nisam mogla drugo nego doći pogledati kako si.” Dignula je vrećicu iz Tescove trgovine. “I kupila sam sastojke da ti napravim juhu. Moraš nešto jesti, je li tako? No dobro, hoćeš li me pustiti unutra? Ne izgledaš najbolje, znaš?”  znaš?”  Bila sam zatečena njezinom ljubaznošću. Dok mi nije sinulo da joj nikad nisam rekla gdje t oočno čno stanujem. Otvorila sam usta da pitam, ali ona me pretekla. “Sam je ostavila

 

  isplatne liste u sobici za ručak i vidjela sam tvoju adresu. Oprosti, stvarno sam te htjela vidjeti.”   vidjeti.” Odmaknula sam se u stranu i ona je ušetala kao da je ovdje bila već mnogo   puta. Idući za njom, dok su mi se glavom sudarale misli o e-mailu, e-mailu, Julianu, o tome da je netko osim mame u mojem stanu i o svemu drugome što nije onako kako bi trebalo biti.  biti.  “Oh, ovoPogledom je... krasno”, rekla jepreko Mariasvega, kad smo do dnevnog “Baš jako jako voliš knjige, ha?” je prešla kaodošle da pamti svaku boravka. stvar i uspoređuje moj stan s onim što je već znala o meni. Ne znam do kojeg zaključka ju je to dovelo, ali kladila bih se kako nije zamišljala da živim na ovakvom mjestu. Sama, da, ali al i ne u stanu koji se doima tako prazno i bez duše.  duše.   “Poslužit će za sada”, rekla sam, sjedajući na sofu. “Poslije ću uzeti nešto bolje.”  bolje.”  Maria je i dalje stajala. “Hmmm. Trebala bi vidjeti gdje ja stanujem, koja je to tek rupa! Daj dođi jednom k meni na večeru.” Lagala je iz pristojnosti, ali svejedno sam joj bila zahvalna na taktičnosti. “U svakom slučaju, ostani tu i odmaraj se, a ja ću se snaći po kuhinji... Ako nemaš ništa protiv?”  protiv?”  Odmahnula sam glavom, naravno da nisam bila u stanju reći to tako da zvuč zvučii uvjerljivo. Ja sam bolesna i,  bez obzira na to što nije bila prehlada to što me mučilo, bila sam jojnavodno zahvalnabila za ljubaznost.  ljubaznost. Već je bila u kuhinji i dovikivala mi odande. “Znam da je juha malo dosadno jelo, ali trebala bi biti dobra kod prehlade. A nisam znala bi li ti htjela išta drugo.” drugo.”   Sa sofe rekla sam Mariji da je juha super i slušala kako lupa po mojim ladicama i ormarićima, grizući se za usnicu jer sam imala osjećaj da to jednostavno nije u redu. Da smo se poznavale mnogo dulje, možda se ne bih tako čudno osjećala, ali znale smo se samo nekoliko mjeseci, a opet, istina je i to da možeš nekoga godinama poznavati, a ne znati ga zapravo. Ako itko, ja sam to trebala znati. Bilo bi mnogo lakše da sam rekla Mariji kako sam sad bolje, da sam joj čak pomogla praviti tu juhu, ali znala sam da neću biti u stanju ići sutra na posao jer sam morala dokučiti tko mi šalje ša lje ee-mailove. -mailove. I tako sam se i dalje pretvarala. Sjele smo za kuhinjski stol jestisam i jazasam gledala ualihrskavi baget koji je Maria Mari kupila da umačemo u juhu. Žudjela timblijedo da ga pojedem, progutala sam samo juhua kako bih održala svoju laž. Ako sam htjela izostati i sutra s posla, nisam smjela dopustiti da Maria posumnja u mene. Nisam mislila da će se izbrbljati ispred Sam čak i čak i ako pomisli da se pravim bolesna, ali kako sam mogla znati kad je naše prijateljstvo - ako je to prava riječ bilo toliko svježe.  svježe.  “Imaš sreće, znaš”, rekla je Maria, umačući svoj kruh u juhu. juhu.   Gotovo sam se nasmijala, jer to je bila upravo ona fraza koju nikad ne bih povezala sa sobom.   sobom. “U čemu, da imam nekoliko dana slobodno? Radije bih išla na posao”, rekla sam, znajući da nije mislila na to, “nego bila bolesna.” bolesna.”   Prestala je žvakati. “Mislim, koliko ti je? Dvadeset sedam? Dvadeset osam?” osam?”  

 

  Kad sam joj kazala kazala da imam trideset godina, prevrnula je očima.  očima.  “Znaš li ti koliko imaš sreće? Još uvijek su pred tobom najbolje godine i sve šanse da nađeš nekoga.”  nekoga.”  Uspjela sam jedino kimnuti. Vjerojatno je to tako izgledalo drugim ljudima. Djelovala sam dovoljno normalno, izgledala dovoljno dobro i bila sam u stanju pristojno razgovarati s ljudima. zašto onda bi mislili da jabile lakopreda mogumnom, naći nekoga s kim ću se skrasiti? gledano, Imožda i jesune najbolje godine ali nisam mogla reći Mariji, Izvana kao ni bilo kome drugome, da je moja prošlost izbrisala svaku šansu za budućnost.  budućnost.  “Jednako tako i ti”, rekla sam, pokušavajući prebaciti razgovor sa sebe. “Samo ne bi trebala dopuštati da te to previše okupira i da izgleda kao da si...”  si...”  “Očajna? Aha, znam.  znam.  Ali to ide malo teže kad jesi očajna. Meni je trideset i devet, Leah. Trideset i devet, dovraga!” Na to se nasmijala, ali znala sam da joj nije smiješno. Tek sam tada shvatila da Mariju zaista muči to što se ni s kim nije skrasila. skrasila.   “Prestani tražiti”, rekla sam. “To je jedino što trebaš napraviti.” Zvučalo je kao da znam o čemu govorim i sama sam sebi djelovala kao prevara. Mene nijedan muškarac nije taknuo još od Adama, a ono malo što o tome znam, doznala sam preko webweb-stranice ili od Marije.  Marije.  Ona je kimnula kimnula glavom i pogledala okolo po kuhinji, licem joj je prešao neki izraz za koji sam bila uvjerena da je razdraženost. Jesam li rekla nešto neprimjereno? Ona je uvijek bila tako otvorena u vezi sa svime, pa sam pretpostavila da nijedna tema nije nepristojna.  nepristojna.  “Imaš pravo”, napokon je rekla. “Nego, je li ti sada bolje? Izgledaš bolje. Da nam napravim čaj ili kavu?”  kavu?”  Dok je Maria zakuhavala vodu u čajniku, ja sam, unatoč njezinim protestima, oprala posuđe. Morala sam nečim zaokupiti pozornost jer, koliko god mi ona bila draga, imala sam potrebu biti sama kako bih smislila što ću učiniti u vezi sa svojim problemom. Nisam imala predodžbu koliko je još namjeravala ostati i strašno mi je smetala nesigurnost koju je njezin neočekivani posjet donio sa sobom. Kao da mi u  u  životu već nije bilo dovoljno previranja. “Samo ću još popiti ovu kavu i onda moram kući”, rekla je kao da je osjetila što mislim. mislim.   Donijele smo svaka svoju šalicu do sofe i dok sam ja sjedila pijuckajući kavu i pitajući se kako se okus može tako promijeniti samo zato što ju je radio netko drugi, Maria je svoju uzela sa sobom i počela pregledavati moje knjige. Nije mi to trebalo smetati; nije tu bilo ničega što bi me trebalo brinuti, ali ipak mi nije bilo po volji što se tako ponaša. ponaša.   Kad je otišla u kupaonicu, kupaonicu, odnijela sam naše šalice u kuhinju. U mojoj je bilo još gotovo dopola kave, ali izlila sam je u sudoper i isprala šalice u pjenušavoj tekućini, u mislima već procjenjujući koje su mi opcije u vezi s tim e-mail e -mail porukama koje mi dolaze. Maria se vratila u kuhinju tako tiho da sam poskočila kad je progovorila, umalo ispustivši šalicu u sudoper.  sudoper.  “Ja sam to mogla.”  mogla.” 

 

  Okrenula sam se na peti. “Ne, bez brige, sve je u redu. Hvala ti što si došla u posjet, i za večeru, to je stvarno bilo lijepo od tebe.”  tebe.”  “Nije mi bilo teško. Nadam se da ćeš se brzo oporaviti.” Oči su joj se stisnule dok je to govorila i ja sam morala pogledati u pod. “Svaki muškarac bi bio sretan da te ima, Maria. I ti ćeš naći pravog. Zar nisi ti meni rekla daslučaju, za svakoga postoji netko?” Odmahnula Odmahnula    je iglavom. valjda sam bila stubama, pijana. U svakom ispratit ću samu sebe, ti lijepo lezi odmori “Pa, se.” Odlazeći prema pogledom je još jednom skenirala moj stan. Ali prije no što je krenula dolje, okrenula se, namrštena. “Stvarno mi izgledaš izgledaš kao da si malo bolje. To je dobro, zar ne?”  ne?” 

Kad je otišla, počela sam hodati po stanu sta nu i nikako da se otresem Marijina posjeta. Znala sam da je to iracionalno; bila mi je draga kolegica s posla i medu nama se nikad ništa negativno nije dogodilo, ali nešt o je bilo drukčije te večeri, a ja nisam mogla odrediti što. Možda sam samo bila još uvijek potresena od e-maila, e -maila, pa se to preslikalo i na njezin posjet? Ili mi je isključive samo bilosamoće.  zaista   neobično imati nekoga u svojem stanu nakon toliko dugog vremena samoće. Ali bilo je lijepo imati društvo i pitala sam se bih li to mogla ponoviti. Bilo je malo previše nadati se da ću jednom biti u stanju pozvati i nekog muškarca ovamo - na primjer Juliana - ali možda sam upravo napravila prvi maleni korak i to, eto, usred u sred kaosa koji se počinje preda mnom ukazivati. No ipak, kako god ja opravdavala stvari, Maria se večeras čudno držala i to je moglo biti samo zbog toga što sam je vjerojatno povrijedila svojim iskrenim riječima.  riječima.  Međutim, nisam mogla sada razmišljati o tome; morala sam napisati e-mail e-mail i moje su riječi morale biti pažljivo sročene. S laptopom koji mi se klackao na koljenu, ulogirala sam se na svoj Hotmail i otvorila poruku. Nisam je imala namjeru čitati ponovno, mislila sam samo stisnuti odgovor, ali te riječi riječi bile su tu, izazivale me i rugale mi se, i nisam mogla od njih otrgnuti pogled.  Zar stvarno misliš da se nekome možeš svidjeti nnakon akon onoga što ssii učinila?   I dok sam ih tako gledala, i zadnja namjera koju sam možda imala da ostanem mirna i poradim na ovome, ovome, naglo je nestala. Ljutnja mi je proključala tijelom i prsti su sami sa mi poletjeli po tastaturi kao da su korak ispred moje volje. Ma kako se usuđuje? Možda je to što kaže istina, ali samo je na meni da mislim tako nešto, ni na kome drugome. Ponovno sam pročitala pročitala što sam napisala.  napisala. 

Da, mislim. Pomiri se s tim. 

 

 

Još je bilo vremena da stisnem “obriši”, otkažem ovaj e-mail e -mail i ponovno razmislim o svojoj strategiji, ali naravno, nisam to napravila. Za nekoliko sekundi zurila sam u obavijest o tome kako je moja poruka poslana. Teško je reći kako sam se osjećala poslije, dok sam sjedila gledajući ekran. Nije to bilo kajanje, samo anksioznost jer jednostavno nisam naviknula reagirati tako spontano. Radije sam o svemu pozorno promišljala, odvagujući moguće ishode. Ovo je, činilo se, u zadnje vrijeme počelo prerastati u naviku; istu stvar napravila sam s Julianom. Pa, i o tome je sad bilo kasno misliti. O svemu tome.  tome.  Misleći na Juliana, ulogirala sam se na Two Become One.  Čak i ako on nije na mreži, čitanje razgovora u  u  chat roomovima  moglo bi pomoći da skrenem misli s kaosa koji sam ustrajno kreirala. Plus, ako je na mreži, nije bilo boljeg načina da osobi koja me gnjavi dokažem da je u krivu. Iako nisam ni sama vjerovala u to, kao ni da bi Julian mogao za mene biti zainteresiran, što se toga tiče, ipak sam ga morala čuti.  čuti.  Nije bio na mreži, ali kad sam pogledala u inbox, ostavio mi je poruku. Bila je kratka, ali njegove riječi trgnule su me iz mojeg ništavila. Nisu mogle biti više različite od onih mojega pošiljatelja.

Nedostajala si večeras. Nadao se da ću te naći! Čujemo se brzo.  Odgovorila sam smjesta budući da nije bilo potrebno razmišljati o tome što ću reći. Prvi put poslije Adama slijedila sam srce i osjećaj je bio dobar. Strašan, ali dobar. dobar.  

Bit ću tu sutra navečer, čujemo se onda, nadam se!  

Proučavala sam svoj odgovor na trenutak, provjeravajući zvuči li očajnički ili zahtjevno. Iz Marijina iskustva naučila sam da muškarci to preziru. Kad sam se uvjerila da je u redu, poslala sam ga, odjavila se i otišla u krevet. Nije bilo nikakvo čudo što opet nisam mogla spavati. Pokušala sam sanjariti o Julianu i o tome kako bismo se nas dvoje, da sam drukčija, mogli i naći, ali misli su mi uvijek letjele natrag na pošiljatelja e-maila. e-maila. Nisam bila sigurna kakav će učinak polučiti moj odgovor, ali sad je ionako bilo kasno da brinem o tome. tome.  

 

 

OSMO POGLAVLJE  POGLAVLJE  1999. Kao i obično, gospođica Hollis ne uspijeva nadglasati kakofoniju u razredu. Imogen i ja sjedimo straga, prignute glavom uz glavu, pazeći da nas ne čuje nitko od drugih učenika. učenika.   “Čekaj”, kažem. “Daj ispričaj ispočetka. Polako.” Tako sam dobro čula sve što je Imogen rekla, moram čuti još jednom jer ovo je velika stvar. stvar.   “Sinoć”, šapće ona. “Napokon. Bilo je čudno ali onako, na dobru foru, ne na lošu. Mislim, svidjelo mi se, normalno da jest kad je to Corey.” Trebala sam znati da se ovo sprema; već mjesecima ni o čemu drugome ne govori osim o tome kako želi izgubiti djevičanstvo s Coreyjem. Ali ipak je to šok. Ne loš, ne, jer ona je moja prijateljica i želim da bude sretna, a li jednostavno sam tužna. Zbog sebe. Zbog toga što nema nade da ću ja nešto izgubiti s nekim dečkom. Osim toga, bila sam iznenađena jer sam mislila da će Imogen čekati do šesnaestog rođendana. Ali jednostavno ću morati biti sretna zbog nje, pogotovo nakon svega što je ona učinila za mene.  mene.  “To je super”, kažem. Nije mi to teško iskreno pomisliti kad joj na licu vidim takvu sreću. “Osjećaš li se... drukčije?”  drukčije?”  Ona slegne ramenima. “Malo. Na neku foru. Aha, mislim da - da.” Ali to joj ne vjerujem. To je sigurno samo psihološki jer te fizički nimalo ne mijenja. Barem ne izvana. Ali ne znam ja ništa o tome, pa zato šutim; ja se još nisam ni s kim ni poljubila. poljubila.   širom  otvaraju Faulkner, voditelj za našuu kampu, godinu, ulazi.Vrata Mi gasezovemo  zovemo Naredniki gospodin Faulkner jer izvikujeadministrativni komande kao da smo vojnici ali nije on tako loš. A lakše je podnijeti i njegovu strogost nego nesposobnost gospođice Hollis da drži red.  red.  Iza njega u razred ulazi dečko kojeg nisam prije vidjela. Nosi našu uniformu, što znači da je naš učenik, ali mislila sam da znam sve s n naše aše godine, barem po viđenju. viđenju.   Razred se naglo utiša i gospođica Hollis brzo ustane, kao da se pred gospodinom Faulknerom želi malo iskazati. Voditelj se mršti. Kladim se da se više ljuti na nju nego neg o na nas; mi se samo ponašamo kao klinci, a gospođica Hollis zadužena je za to da pazi na mir u razredu. Deseta godino, ovo je Adam Bowden”, kaže gospodin Faulkner, glasom od kojeg se tresu prozori. “K namaPokraj dolazinjega iz druge škole i bit stoji će uzgrbljenih ovom razredu. Saidgleda Sad mu svi lijepo zaželite dobrodošlicu.” Adam Bowden ramena u razred,

 

  pri čemu izgleda kao da mu ni najmanje nije stalo je li on ovdje dobrodošao ili nije. Pitam se kako netko može biti toliko samouvjeren. Da sam na njegovu mjestu, skrivala bih se iza gospodina Faulknera i priželjkivala da se pod otvori i proguta me.  me.   Ali ne i Adam Bowden. Ne. On samo zuri u nas, u svakog ponaosob, ispod svojih predugih crnih šiški, kimajući glavom kao da u glavi radi bilješke o svakome o d nas i tada ode prema praznom mjestu u jednoj od zadnjih klupa. Uopće ne pričeka da mu gospođica Hollis kaže gdje će sjesti. Impresionirana sam. Impresionirana i pomalo zatečena ponašanjem ovoga dečka.  dečka.  Sruši se u stolac i okrene prema Imogen i meni, diže obrve i smiješi se. Nije to podrugljiv osmijeh, nego prijateljski. I tu shvaćam da mi se ovaj dečko, tko god on bio, sviđa.   sviđa. Nakon kraćeg predavanja o tome da ne smijemo na igralište dok pada kiša, gospodin Faulkner odlazi, pustivši da se vrata za njim zalupe zalupe i svi ostajemo u tišini, čekajući što će gospođica Hollis reći, ako kaže išta.  išta.   “Ovaj, oprosti, Adame? Ti ćeš sjediti tu.” Pokaže na prazno sjedalo u prvom redu. To je Nicholasovo mjesto, ali njega već cijelu vječnost nema u školi i nitko ne zna gdje je. je.   Adamov odgovor i samouvjeren, potpuno odgovara pojavi.je“Hvala lijepa, gospođice. Dobročvrst mi jejei ovdje.” Nasloni glavu na ruke i zuri unjegovoj nju, izazivajući da se usprotivi. Na trenutak gospođica Hollis djeluje šokirano. Nervozno pogledava po razredu, kao da očekuje da je netko podrži, ali većina učenika počinje se smijuljiti.  smijuljiti.  I onda nas sve iznenadi. “Dolazi ovamo. Odmah.” Nije to baš pravi povik, ali glasnije je nisam nikad čula govoriti. Gledam po razredu i vidim da većina učenika ima otvorena usta i svi bulje u gospođicu Hollis. Čak nisam sigurna da znam kome se obraća, ali onda se ona okrene prema novom učeniku koji se mršti i sliježe ramenima, ali ne pokazuje nikakvu namjeru pomaknuti se s mjesta. Gospođica Hollis se ustoboči. “Nisam  “Nisam  ti rekla da sjedneš tamo, moraš pričekati da ti kažem gdje ćeš sjesti.”  sjesti.”  Ovo je nečuveno. Ona se postavila na učenika. Sve ove godine otkako nam je razrednica nije se nikome na ovaj način obratila. Bit će da su joj oni dani u mjesecu. mjesecu.   Sve oči okreću se prema Adamu Bowdenu. “Ja bih radije ostao ovdje, gospođice”, kaže on, kao da na to polaže pravo. Govori ljubazno, ali smiješak kojim to prati odaje njegovu stvarnu namjeru. Meni se inače ne sviđa drsko ponašanje, ali nešto u vezi s Adamom je posve drukčije. Previše se samouvjereno drži da bi bio tek glupi idiot koji nepristojnim ponašanjem prikriva slab uspjeh u školi. I opet sam impresionirana. impresionirana.   “Van!” viče gospođica Hollis. “Izlazi! Odmah!”  Odmah!”  

 

  Na trenutak, Adam se doima zaprepašteno, ali brzo se pribere i lagano odšeće iz razreda, ne gledajući ni u koga u prolazu, onako kako je i došao prije tek kojeg trenutka. No, koliko god možda bio zatečen, to nije ništa u usporedbi s tim koliko smo svi - i ja i ostatak razreda, sigurna sam - zbunjeni zbog ovog glasnog ispada gospođice Hollis. Mogla se isto tako transformirati u zmaja i izrigati vatru jer baš je tako i gledamo svi skupa, sve dok i ona ne iziđe na hodnik riješiti to s Adamom Bowdenom. Čak i nakon što je izišla za njim, zatvarajući za sobom vrata, nitko se ne  ne  usuđuje progovoriti glasnije nego šaptom.  šaptom.  Ostatak dana ne vidim novog dečka, ali tijekom ručka Imogen, Corey i ja pričamo samo o njemu. Sjedimo na stubama zgrade za umjetnost, drhtureći jer ne želimo ići u kantinu obući jakne od uniforme. Jedino ih tijekom ručka ne moramo nositi pa ne propuštamo svoju priliku da zbacimo okove, bez obzira na to kakvo je vrijeme.  vrijeme.  “Jutros je bio na satu povijesti s mojom grupom”, kaže nam Corcy. “Ali gospođica Hollis nije se čudno ponašala prema njemu, pa su valjda to riješili.”  riješili.”  “Ne smije se ona čudno ponašati ni prema kome od nas, ona je učiteljica”, kažem, uzimajući zalogaj svojeg bageta sa sirom. “Ali da si to samo vidio, kako ga je ponizila pred cijelim razredom. Na njegov prvi dan!” Sad kad sam o tome razmišljala već cijelo cijelo prijepodne, zaključila sam da se upravo to dogodilo. Poniženje. Ni manje, ni više. Ja bih se skamenila da sam bila na njegovu mjestu, ali Adam Bowden dobro se nosio s tim.  tim.   Imogen laktom malo gurne Coreyja. “Znači sjedio si s njim?  njim?  I, kakav je?” Drago mi  mi  je što ona postavlja ta pitanja. Da sam ih morala postaviti sama, oboje bi odmah znali što osjećam. Ili mislim da osjećam.  osjećam.  “Super je on, sviđa mi se. Pametan, valjda. Zašto?” Corey pogleda Imogen iskosa, što ja mogu protumačiti samo kao izraz njegove posesivnosti ili možda nečeg ne toliko dramatičnog, ali u svakom slučaju sličnog.  sličnog.  “Nemam pojma, čini se kul. Ali nije mi kul na taj način.” Imogen prima Coreyja za ruku i nastavlja je držati dok jede krekere.  krekere.   Gledam ih i ne mogu vjerovati koliko su stvari između izme đu njih uznapredovale tijekom vikenda. Ali nisam Osim ljubomorna, ili barem onako ružno, zato što su Imogen i Corey moji najbliži prijatelji. toga, na mojemnehorizontu pojavila se nada u obliku Adama Bowdena. Ponavljam njegovo ime u glavi i dobro mi zvuči, zvuč i, kao da mi nekako pristaje. A i nasmiješio mi se, zar ne? Ili mi se možda učinilo? Više nisam sigurna, ali nakon kraćeg razmatranja kažem samoj sebi da se definitivno nasmiješio. nasmiješio.   Voljela bih da smo Imogen i ja sad same pa da joj mogu reći što mislim. Nem a šanse da to kažem pred Coreyjem; druge stvari da, ali ne stvari o dečkima. Pogotovo o dečku s kojim sjedi u istoj klupi na povijesti. Ali odlučim da ću je poslije nazvati. Ovo je previše važno a da se ne bi moralo podijeliti prvom prilikom. prilikom.   Nas troje tako tako smo se zapričali da nam je, kad sam se sjetila pogledati na sat, ostalo samo četiri minute do zvona. Sad imam engleski i nema šanse da na to kasnim. Zato skočim, doviknem im da se vidimo poslije i odjurim. Dok žurim prema razredu, čini mi se da čujem zvono. zvo no. Danas završavamo O miševima i ljudima.  ljudima. To mi je dosad najdraža knjiga, ali slutim da

 

  za Georgea i Lennieja neće dobro završiti. Razmišljam o tome kako je nevjerojatno što jedan pisac upravlja sudbinom svih svojih likova, kao da je sam Bog. Možda i ja jjednog ednog dana napišem roman i baš ću uživati u rasplitanju života iz svoje mašte. mašte.   Potpuno zadubljena u te misli, naletim na nekoga ispred bloka za engleski, baš jako. Zatečena, brzo podignem glavu da se ispričam toj osobi. Ali kad vidim tko je, riječi mi nestanu s usana. Adam Bowden. Sve se u meni žari dok se upinjem reći da mi je žao, ali onda je prekasno jer se on već ispričava meni. Zar je on bio kriv? Bila sam uvjerena da sam ja naletjela na njega, ali eto, on se ispričava i to svesrdno i pita jesam li dobro. dobro. “Jesam”, uspijem reći. “Hvala. Oprosti.” On me potapše po ramenu, a kad makne ruku, i dalje osjećam njezinu težinu na sebi.  sebi.  “Ti si bila u mojem razredu ujutro, zar ne?”  ne?”  Kimnem glavom. “Aha, baš mi je žao što ti se ono dogodilo. Gospođica Hollis bila je  je  malo čudna.”  čudna.”  Adam sejoj smiješi. čuo sam da inačeme ne mrzi.” diže glas, ne glasnije oddok šapta, pa stvarno ne znam koji je vrag“Aha, bio jutros. Vjerojatno Sliježe ramenima to govori, kao da mu je posve svejedno. “A “ A kakva je ova sada?”  sada?”  “Gospoda Owen? Owen? O, ona je divna. Stroga, ali ljubazna.” ljubazna.”   Adam kimne, ali nema načina da znam što misli. Pitam se kakav dojam ima o meni. Zar nije ovo dobar znak, to što razgovara ovdje sa mnom u trenutku kad će svaki čas zazvoniti zvono i kad su svi ostali već na svojim mjestima? A opet, ne mora to ništa značiti. Adam baš ne izgleda kao netko tko se drži školskih pravila kao religije.  religije.  “Bolje da uđemo”, kažem, baš kada zvono propara zrak i još nekoliko zakašnjelih đaka napravi malo komešanje na vratima. “Ako ti tako kažeš”, reče on. Ali kad ga pogledam u lice, nesigurna kako shvatiti ovaj komentar, on se smiješi. Ne mogu objasniti što osjećam u tom trenutku, samo znam da je to onaj osjećaj koji sam dugo, dugo čekala.  čekala.  

 

 

DEVETO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014. Prošla su četiri dana, i još nema  nema  nikakvog odgovora od mojega mučitelja. Nisam znala je li mi zbog toga lakše ili sam razočarana, ali pokušavala sam sebe uvjeriti da je moja neustrašivost imala učinka. Da sam zbunila pošiljatelja do te mjere da se on, ili ona, odlučio povući. Možda mi kompjuter na kraju i nije hakiran. Ja sam sama zaključila da su se te riječi odnosile na Juliana, ali posve je moguće i da je ta osoba znala kako sam sama i samo pretpostavila da pokušavam naći nekoga.  nekoga.   Odbacila sam pomisao da je ovo zasad bilo previše lako i da onaj tko mi te stvari šalje ima neki plan i neće odustati samo zbog toga što sam mu odgovorila na neočekivan način. Ali ipak, četiri dana su mi bila dovoljna da samu sa mu sebe uvjerim kako je možda i gotovo.  gotovo.   S druge strane, nisam se čula ni s Julianom, i to me zbunjivalo. On je meni zadnji poslao poruku, a ja sam mu samo odgovorila da ću biti na mreži sutradan navečer, ali nismo se sreli na chatu. Ipak, nisam shvaćala zašto mi nije bar ostavio poruku i zašto je s njegove strane nastupila tišina. Moglo je, naravno, biti mnogo bezazlenih razloga što mi se ne javlja: poslovni put, praznici, bolest roditelja. Sve je to bilo moguće, pa sam sebe uvjeravala da će sve biti u redu. Javit će mi se kad bude mogao.  mogao.   Počela sam opet raditi i sve je bilo normalno. Maria se doimala d oimala kao da joj je drago što me vidi i svako malo me ispitivala jesam li dobro. Uvjeravala sam je da jesam i bila sam zahvalna što se, ako sam je uzrujala neko večer kad je bila kod mene, očito više ne ljuti.  ljuti.  Nije mi dugo trebalo da se zakopam u svoj posao i zaboravim na vanjski svijet. Tijekom stanke sjedila sam u sobi za odmor s vrućom vodom i limunom u šalici jer sam, ironično, počela osjećati znakove skorašnje prehlade.  prehlade.  Bila sam leđima okrenuta vratima i tako zadubljena u Lovca u žitu  žitu  da nisam ni primijetila prim ijetila kako je ušla Sam, sve dok se nije nakašljala da mi privuče pozornost. “Drago mi je što si tu”, rekla je zatvarajući vrata i prilazeći. “Možemo li na brzinu porazgovarati?”  porazgovarati?”  Prva misao mi je bila ta da je otkrila kako sam lagala o prehladi. Ali kako?  kako?  Ako je Maria uopće posumnjala da sam se pretvarala, bila sam uvjerena da ona ništa ne bi rekla Sam. A čak i ako je rekla, nije imala dokaze. Ali nisam se mogla domisliti nijednog drugog razloga zbog kojeg bi Sam htjela razgovarati sa mnom nasamo, iza zatvorenih zatv orenih vrata. Osim ako se možda neki klijent požalio na mene.  mene.  “Ti si u knjižnici već dugo sada, Leah, zar ne?” započela je Sam i prestala sam disati očekujući da prijeđe na stvar. “Pa, pojavilo se nešto što bih htjela malo raspraviti s tobom.”  tobom.”  

 

  “U redu, naravno. naravno. O čemu je riječ” Nastojala sam zvučati vedro, ali bilo mi je očito da me se pokušava riješiti. Što bi drugo moglo biti? Nisam smjela ostati bez ovog posla. To je bila jedna jedina stvar koja me držala. Od pomisli da ga izgubim, osjećala sam da me hvata hva ta nesvjestica; meni to nije bio samo posao, to je bio moj život.  život.  “Otvara se radno mjesto na poziciji više knjižničarke i ja mislim da bi ti bila idealna. To bi značilo mnogo više odgovornosti, ali nije to ništa što ti ne bi mogla. Što misliš o tome?” tome?”   Bio mi je potreban trenutak da probavim Samine riječi, ali kad sam uspjela, došlo mi je da je zagrlim. Ne samo da mi posao nije ugrožen, nego mi nudi promaknuće. Prije toga nisam nikada ni razmišljala o svojem napredovanju ili o budućnosti, jednostavno sam živjela dan po dan, nastojeći raditi najbolje što mogu. A sad ovo. Nisam mogla odmah progovoriti, ali kad sam se snašla, uspjela sam samo reći: “Da, jako bih to voljela. Odlično. Hvala.”   Hvala.” Sam se nasmijala. “Naravno, morat ćeš proći i intervju, ali to je samo f ormalnost. ormalnost. Sve mora biti obavljeno po proceduri.”  proceduri.”  “To je u redu”, rekla sam, još uvijek u nevjerici. Ovakve stvari meni se nikad ne događaju. A onda mi je nešto sinulo, spuštajući me natrag na zemlju. “Što je s Marijom? Znam da je ovdje tek nekoliko mjeseci, ali radila je u knjižnicama godinama prije no što je došla ovamo, zar ne?”  ne?”  Sam je zagrizla usnicu. “Recimo samo to da ne mislim kako je Maria predana poslu toliko kao ti. Ali to ostaje između tebe i mene. U svakom slučaju, i ona se slobodno može prijaviti. prijavi ti. Natječaj je pošten i otvoren. Samo nemoj zaboraviti popuniti formulare za prijavu, poslat ću ti ih ee-mailom danas popodne.” I nakon toga je otišla van, ostavljajući me da se opet pitam jesam li cijeli ovaj razgovor upravo izmislila.  izmislila.  Dok sam se vraćala prednjem pultu, vidjela sam da se Maria duboko zadubila u razgovor s muškarcem u crnoj jakni. Nisam znala tko je, ali nešto u vezi s njim činilo mi se poznato. “Evo je”, rekla je Maria, pokazujući na mene dok sam se približavala. Muškarac se okrenuo i vidjela vidjela sam da je to Ben, čovjek koji nam je prošli tjedan donirao mnogo knjiga. Prepala sam se da se pojavio neki problem. Možda se predomislio u vezi s donacijom? To bi bilo jako nezgodno; knjige su već ulistane u sustav i neke od njih su vani, na posudbi, t ako t ako da nije bilo načina da ih dobije natrag. natrag.   Ali dok sam mu prilazila, veliki osmijeh na njegovu licu uvjeravao me da nije riječ o tome. “Bok”, rekao je, podižući veliku čvrstu vrećicu. “Ovo sam našao dok sam se raspakiravao.” Pogledala sam iz bližeg i vidjela da je puna knjiga. Opet, zbog Benove donacije osjetila sam mješavinu zahvalnosti i nelagode što se tako lako odriče nečega tako važnog.   važnog. Zahvalila sam mu, okrećući se od Marijinih podignutih obrva. obrva.   “Ja ću sad na stanku, Leah”, rekla je dotičući mi ruku. “Možeš se sama pobrinuti za ovog gospodina, zar ne?” Bilo mi je više nego jasno što insinuira i samo sam se nadala da Ben to

 

  nije uočio. Jadnik me samo spomenuo, a i to samo zato što sam zadnji put kad je donosio knjige bila tu.  tu.  Srećom, bio je zaokupljen  zaokupljen prebiranjem po vrećici. “Donio sam i neke DVD DVD-ove, -ove, ako vam mogu biti od bilo kakve koristi?” pitao je, dok se Maria udaljavala, još jednom se okrenuvši da ga pogleda. Rekla sampretpostavki. mu da nam je sam sve htjela korisno, ali što bilaprije samode. zbunjena zbog Marijinih neizgovorenih pretpostavki. Samo da Ben Simpatičan je, ali nisam željela da me Maria pokušava s nekim povezati. povezati.   Razgovarali smo dok sam vadila knjige iz vrećice - jedne od onih iz Sainsburyja koje traju cijeli život - i kazao je kako mora ići spasiti mačku iz stana na Garratt Laneu. Najmoprimci su otišli na praznike i ostavili je zaključanu unutra pa je čekao da se pojavi vlasnik stana s ključevima. Svidjela mi se strast koja je izbijala iz njega dok je govorio o životinjama koje je spasio. Toliko sam se unijela u njegovu priču da nisam ni primijetila kako se iza njega formirao red, sve dok se netko nije glasno nakašljao, baš onako kao što je i Sam napravila ranije. “Oh, bolje da te pustim raditi”, rekao je Ben izmičući se u stranu. “Kad ti je ručak?”  ručak?”  Ostala sam zatečena njegovim pitanjem. “Ovaj, pa, oko jedan. je dan. Zašto pitaš?” pitaš?”   “Dopusti da ti zahvalim tako da te odvedem na kavu i sendvič.” sendvič.”   Iza njega muškarac koji se prije nakašljao sad je uzdahnuo i kucnuo po knjizi koju je držao. Ignorirala sam ga zato zato što mi je u glavi sve vrištalo ne, da za to nema šanse, ali tu mi je nešto sinulo. Mogla bih iskoristiti sat vremena s Benom kao vježbu. Ako ikada uopće smognem snage naći se s Julianom, prije toga trebala bih steći malo više iskustva u druženju s muškarcima. Nisam to mogla zamisliti, nisam nikako mogla znati bi li to Julian uopće želio, ali ne može mi škoditi da se malo privikavam na muško društvo. Dok su i drugi ljudi u redu počinjali coktati, nisam imala vremena za unutarnju debatu. Rekla sam Benu da je to okej. Nikakvi vatrometi i skakanje, samo okej. Nisam se stigla zamisliti nad tim na što sam pristala sve dok se red nije ispraznio, a onda je bilo prekasno. Imala sam dogovoren ručak s muškarcem kojeg sam jedva je dva poznavala i koji me nije na romantičan način zanimao. Što mi je bilo? bilo?   “Ne može ti nikako štetiti”, rekla je Maria, kad sam joj rekla što se upravo dogodilo. “Izgleda pristojno, pa u čemu je problem?”  problem?”  Njezino pitanje bilo je točno ono na koje nemam odgovor. “Jednostavno ne vidim smisao. Mislit će da mi se sviđa ili što ja znam što, ako idem s njim na ručak, zar ne?”  ne?”   “Neće ako mu to jasno daš do znanja. Ne vidim u čemu je problem. Lijepo odi, pojedi sendvič i napričaj se s njim i neka na tome i ostane. Osim u slučaju da ti se...” se...”   “Nema nikakvog slučaja! slučaja! Ne zanima me. Ne na taj način.”  način.”  “Okej, okej, kužim. Samo se zabavi, to je sve.”  sve.”  Trebalo je proći još manje od dva sata prije no što se Ben vrati i provela sam ih hodajući po knjižnici, pospremajući knjige koje su ljudi ostavili kojekuda. Koliko god puta

 

  provjeravala sve, knjige su uvijek ponovno dolazile na pogrešna mjesta, ali to mi je barem davalo priliku da razmišljam. Nisam mogla shvatiti što mi se to događa. U zadnjih nekoliko dana učinila sam toliko stvari koje mi nisu bile slične, koje nisu spadale u okvire moga života, kao da se nalazim na toboganu smrti i potpuno sam nemoćna zaustaviti se. Prvo, tu je bio Julian i moja neobjašnjiva želja da održavam kontakt s njim. Onda, tu je bio e-mail e-mail na koji sam odgovorila, a da nisam imala nikakvu predodžbu predod žbu što ću time postići. I to što sam pustila Mariju, osobu koju ne poznajem tako dobro, u svoj dom, dopustila joj da vidi dio mene koji nikome nisam pokazala. A sad sam se još i dogovorila za kavu s Benom, a nisam bila spremna za to. U stvari, koliko god da je Julian u meni pobudio nešto - nekakvu želju da promijenim život - sve me to plašilo. Značilo je da odustajem od kontrole, da ulazim u rizik. rizik.   Premećući to po glavi, nisam uspjela pronaći ništa negativno što bi moglo proizići iz ručka s Benom. Najgora mogućnost bila je ta da on možda ipak priželjkuje nešto više od prijateljstva, ali nisam imala nikakva prava sumnjati u njegovu motivaciju da me pozove van. Doimao se vrlo prijateljski, pa zašto onda ne bih povjerovala da mi samo želi zahvaliti? A i lijepo se slažemo, zar nije tako? Ne događa se često da se osjećam tako ugodno u razgovoru s nekim, pa će možda sve biti dobro. Možda mi čak i bude lijepo.  lijepo.   Ali kad je došlo jedan i Ben se pojavio, nisam se mogla otresti osjećaja da ne zaslužujem ići na ručak s njim. Moja karma bila je narušena; moje je bilo da sjedim sama u sobici za odmor sa svojim sendvičem namazanim Marmiteom i dovršavam čitanje Lovca u  žitu.  Ništa od ovoga što se sad zbiva nije bilo u redu.  žitu. redu.   “Jesi li spremna?” rekao je Ben, otirući kapljice kiše s rukava jakne. Izgledao je drukčije i nisam odmah znala zašto. Onda sam primijetila da nema naočale i upitala se kako to. “Trebat će ti kišobran!”  kišobran!” 

Završili u kafiću Nero i odmah midoveo je biloovamo. lakše. Naposljetku, da jebila Bensam ovo previše shvatio kao išta naliksmo na spoj, na vjerojatno me ne bi No unatoč tome, nervozna da bih jela, pa sam se poslužila izlikom kako sam bila previše gladna i pojela svoj sendvič prije nego što je došao. Ali naručila sam toplu čokoladu i, unatoč njegovim protestima, inzistirala sam da sama platim. “I, jesi li spasio mačku?” pitala sam sa m ga kad sam se vratila sa šanka. šanka.   Oči su mu bljesnule. “Aha, ona sad ima novi privremeni dom i privremenog tatu.”  tatu.”  Namrštila sam se. “To je bilo brzo.”  brzo.”  “Pa, zapravo, to sam ja. U azilima azi lima je takva gužva da sam odlučio sam paziti na nju dok joj ne nađemo trajni dom. Upravo sam kupio nove kožne kauče, ali dovraga, životinje su valjda važnije od namještaja, zar ne?”  ne?”  

 

  Kimnula sam iako nisam baš bila sigurna bih li sama pristala na takvu žrtvu. Nisam baš tip za mačke. Ni za pse. Ni za bilo kakve životinje, uostalom, ali to ne znači da im ne želim sve najbolje.  najbolje.  “Dakle”, nastavio je Ben. “Ti dosad već znaš mnogo toga o meni, a ja o tebi ništa osim da radiš u knjižnici. Nije baš jako fer, ha?”  ha?”   I tako je došlo onoga od učega strahovala što jepoglavni razlog zbognešto, kojegbilo ne radim ovakve stvari:dozavirivanja mojsam život. Prebiralai sam mislima tražeći što, što bih mu mogla reći, a da zvuči kao da sam obična, normalna žena, ali bilo  bilo  je tako malo stvari koje sam mogla ili htjela s nekim podijeliti. “Pa eto, znaš i to da sam ovisna o knjigama.”   knjigama.” “Isto kao i ja.”  ja.”  “Da, ali ja svoje ne dijelim okolo.” Nisam htjela to reći, a još manje sam htjela zvučati grubo, ali Benove oči su se raširile raširile.. “Pa, za to možeš kriviti moju Pippu. Njoj treba sav prostor koji može imati.”  imati.”  Pippa. Znači ima djevojku. Preplavilo me olakšanje i ramena su mi se opustila. opustila.   sam sesaupitati o njoj, alikoji prekinuo konobar koji jeKad donosio za naš stol pića Spremala i topli sendvič siromgai pestom je Ben me naručio za sebe. sam ga vidjela, požalila sam što nisam i sama uzela nešto za jelo.  jelo.  “Hoćeš li malo?” upitao me Ben, ulovivši me kako zurim u njegovu hranu. “Naravno, ovo je bez mesa.”  mesa.”  Odmahujući glavom, nasmiješila sam se jer me nekako nije čudilo što je Ben vegetarijanac. Zavarala sam glad pijuckajući vruću čokoladu dok je Ben grickao svoj sendvič.   sendvič. Sto smo dulje razgovarali, tim teže mi je bilo održavati svoj gard. Ben je bio ljubazan. Vjerojatno previše ljubazan, ali nisam se namjeravala na to žaliti. Počela sam se osjećati lagodnije, umalo se zaboravivši. Kao da gledam dva lika na televiziji. Prošlost se povukla i nije bilog budućnosti o kojoj bih brinula, postojao je samo sadašnji bilo nikakvog nikakvo romantičnog ili seksualnog naboja, više kao da smo obitelj.trenutak. Odnosno,Nije onotušto si zamišljamo da bi obitelj trebala biti.  biti.  A onda je došlo pitanje koje me gurnulo u stvarnost. “Onda, imaš li dečka?” Odmah sam pomislila na Adama. On je bio jedina osoba koja je nosila titulu mog dečka pa se nisam imala čega drugoga sjetiti. Izgledalo mi je smiješno; bilo je to tako davno i ja sam bila tek mlada djevojka, ali ipak je to bila činjenica.  činjenica.  Odmahujući glavom, pokušala sam vedro odgovoriti. “Ne, previše sam zauzeta čitanjem.”   čitanjem.” Ben je dlanom protrljao bradu. “Da, možda je katkada i bolje živjeti u tuđem svijetu, ha?”   ha?” Oboje smo se glasno nasmijali, ali on nije ni slutio koliko je blizu istini. Koliko blizu meni.

 

  “Trebao bih se vratiti na posao”, rekao je gledajući na svoj sat. “Moram još stići do Actona danas popodne, na trening. Hvala ti što si bila na ručku sa mnom.” Pogledao je u moju praznu šalicu. “Iako nisi jela.”  jela.”  Inzistirao je da me otprati do knjižnice i do trenutka kad smo stigli oboje smo bili promočeni od kiše. Mobitel mi je zavibrirao u džepu i nekako sam ga iskopala, ostavljajući prstima mokre tragove na ekranu. Na njemu je bila obavijest da mi je stigla nova e-mail e -mail poruka i znala sam od koga je i prije no što sam je pogledala. Brišući kapljice kiše, otvorila  otvorila   sam e-mail e-mail i pročitala odgovor.  odgovor. 

Nemoj si koješta umišljati. Nema šanse da bi on s tobom htio bilo što drugo osim potrošiti vrijeme za pauzu.

Koljena su mi klecnula, ali brzo sam se sabrala i pogledala oko sebe. Netko me je promatrao, nema drugog objašnjenja. Netko je vidio da idem na ručak s Benom. Ali nitko od prolaznika nije obraćao nikakvu posebnu pozornost na nas. Nitko nije ni gledao u našem smjeru. “Leah? Što je bilo?” Ben me je primio za ruku. ruku.   Izmaknula sam je. “Ja... Sve u redu. Samo me trebaju na poslu. Oprosti, moram požuriti. Vidimo se.”  se.”  “Čekaj, samo malo, uzmi ovo.” Izvadio je posjetnicu iz džepa. “Ako poželiš razgovarati malo o knjigama ili o bilo čemu. Ili naiđeš na životinju u nevolji.”  nevolji.”  Prihvatila sam je iz pristojnosti, pokušavajući umirit i drhtave ruke, ali nisam mogla ništa reći. I dok sam odlazila, osjećala sam na leđima Benov pogled i neizgovoreno pitanje što se to, dovraga, upravo dogodilo.  dogodilo.  Nakon toga nisam mogla usredotočiti se na posao. Maria je vidjela da sa mnom nešto nije u redu, ali rekla sam joj da mi je još uvijek malo loše od prehlade. Bilo je jasno da mi ne vjeruje, međutim, i ostatak popodneva davala sam sve od sebe da je izbjegnem, nalazeći stalno izlike da budem tamo gdje nije ona. Ali osjećala sam njezine poglede svaki put  kad bi ona pronašla izliku da mi se približi.  približi.  Kad je došlo šest sati, pokupila sam kaput i torbu i izjurila iz knjižnice, ravno u oštru hladnoću. Sve što sam željela bilo je da stignem kući, zaključam za sobom vrata i počnem planirati što ću sljedeće učiniti. Hodala sam brzo, ne gledajući nikamo osim u tlo pod nogama. Još uvijek je kišilo, ali i to sam jedva primjećivala. primjećivala.  

 

  Konačno u stanu, navukla sam zasun na ulazna vrata, pokupila poštu s poda i požurila uza stube; tek kad sam utonula u sofu, disanje mi se počelo smirivati. Nisam ni kaput skinula, torba mi je i dalje visjela preko tijela. tijela.   Laptop mi je ostao na bočnom naslonu i ja sam ga zgrabila i ulogirala se na Hotmail. Znala sam da se sadržaj poruke ne može promijeniti, ali nadala sam se da će je ponovno ponovno čitanje nekako lišiti toksičnosti. Riječi će biti i dalje iste, ali možda uspijem promijeniti svoj pogled na njih pa ih lakše podnesem. Ali koliko god dugo zurila u te dvije rečenice, ništa nije mijenjalo činjenicu da me je netko promatrao u kafiću s Benom. Stvari su dakle otišle još dalje, što je značilo da bi sada policija poruke mogla ozbiljno shvatiti, ali nisam im se mogla obratiti. Nema šanse. Tko god bio onaj tko mi ovo čini, mogao je stajati i licem u lice sa mnom, a ja i dalje ne bih bila u stanju stanj u zatražiti pomoć policije. Što mi nije ostavljalo drugu mogućnost nego da se s time suočim sama.  sama.  Nije mi se jelo, iako nisam ništa pojela još od doručka, i spremala sam se poći u krevet i malo čitati kad sam pomislila na Juliana. Možda će biti na mreži ili mi je možda ostavio poruku? I jedno i drugo svakako bi mi pomoglo da maknem misli s pošiljatelja e-mailova. Dok sam se prijavljivala, trudila sam ne misliti na to koliko je vjerojatno da netko promatra moje aktivnosti online. Nije bilo načina da znam je li Julian moderirao webweb stranicu te večeri, ali kad sam provjerila svoje poruke, našla sam jednu od njega. Tračak uzbuđenja prošao mi je tijelom poništavajući sve moje strahove. Bila je to samo kratka poruka, s pitanjem hoću li biti online sutra, ali i dalje je to bilo neko svjetlo u tami koja me okruživala.   okruživala.

 

 

DESETO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014. Povratak u Watford uvijek mi je teško padao. U vlaku sam sjela, skupila se na sjedalu pokraj prozora ponavljajući sebi da ovo činim zbog mame. Ponavljala sam to u glavi kao u, sve dok sebe nisam gotovo uvjerila da će sve biti u redu. Ako činim nešto dobro, mantru, mantr valjda će i karma naći načina da me nekako nagradi? Možda će čak i ti e-mailovi e-mailovi prestati? Ali znala sam dobro kako se tome ne trebam nadati; jedno malo dobro djelo neće nadoknaditi nad oknaditi strašni čin iz moje prošlosti.  prošlosti.  Odabrala sam kasnojutarnji vlak jer sam pretpostavila da neće biti gužve i imala sam sreće; još je samo dvoje ljudi sjedilo u mojem vagonu, obojica muškarci u odijelima, s glavama nagnutim nad novine. Bila sam neprimjetna, neprimjetna, izgubljena u svojim mislima.  mislima.  Kroz prozor gledala sam kako drveće zamjenjuje zgrade dok smo odmicali od Londona. Putovanje vlakom trajalo je samo dvadeset minuta do čvorišta Watford, ali meni bi bilo draže da sam morala putovati preko cijele države. Čak do Škotske. Bilo kuda, samo da odgodim trenutak kad ću morati stati na peron i ponovno se suočiti s mjestom koje je nekoć bilo moj dom. Dom nije naziv samo za mjesto gdje spavaš, to mora biti mjesto koje ti znači utjehu i zaklon, i nije to samo kuća nego cijeli kvart ili grad. Mjesto na kojem se stvaraju drage uspomene. Watford više nikada neće biti moj grad.  grad.  Kuća se nije nimalo promijenila od vremena kada sam živjela ovdje. Dok sam stajala pred vratima, moglo mi je isto tako opet biti dvanaest godina. Ili petnaest. Čak i devetnaest. Godine su se sve stopile u jedno, kao i svaki put kad dođem u posjet. Ali nisam željela biti osoba kakva sam bila u tim godinama. Osim da vidim mamu, nisam uopće željela dolaziti ovamo. “O, stigla si! Nisam znala hoćeš li uspjeti.” Mama je stajala držeći širom otvorena vrata. Izgledala je mršavije i njezine crne hlače i ljubičasta bluza kao da su joj postale prevelike. Nije prošlo toliko vremena otkako sam zadnji put bila tu, pa me šokirala promjena na njoj. Ali bez obzira na to kako se osjećala, mama se uvijek odijevala elegantno.  elegantno.   Nije mi bilo baš jasno zašto me dočekala s tim tekstom kad sam je prije manje od dva sata nazvala i rekla da stižem. To sam joj i kazala, ali ona je samo podignula obrve. “Pa, nije te bilo dugo, a  a  znam koliko si zauzeta poslom. No, uđi, uđi. Nemaš torbu sa stvarima, zar nećeš noćiti?” Isto tako sam joj bila rekla da dolazim na kratko, možda samo na ručak, ali

 

  izgleda da nije registrirala ništa od onog što sam joj rekla telefonom. Mama je uvijek čul a samo ono što želi čuti.  čuti.  Ulazeći u kuću za njom, stresla sam se čim sam ušla u hodnik. Ponovila sam mantru u svojoj glavi. Ovdje sam zbog mame. Baš kao i izvana, ni unutar kuće ništa se nije promijenilo i to me je uvijek dezorijentiralo. Mnogo godina prot eklo eklo je otkako sam ovdje živjela, ali svaki put kad bih došla, bilo je kao da je vrijeme stalo ili da ga je - što je vjerojatnije - mama zaustavila. Zašto nije htjela da se bilo što ovdje mijenja? Mogla je preurediti, mogla je drukčije razmjestiti namještaj, napraviti bilo što da kući da osjećaj novog. Zbog čega je ovdje čuvala prošlost zarobljenu zajedno s njom? Jedina razlika u kući bila je primjetna odsutnost mojega oca.  oca.  U kuhinji mama je pitala želim li kavu ili čaj. Nije mi se pilo ništa, ali da je ne razočaram odbijanjem, zamolila sam je za čaj. Rekla sam joj da ću nam ga ja pripremiti i kad sam završila s tim, sjele smo za stol, osjećajući se nelagodno jedna s drugom. Srećom, mama je uvijek znala kako popuniti tišinu, pa je tako činila i sada, prepričavajući mi detalje o baletu koji je gledala prije koji dan. Gledala sam je dok govori i shvatila da se u cijeloj kući promijenila jedino ona. Njezino lice, toliko slično mojem, sada je bilo oronulo, koža joj je visjela iako joj je bilo tek pedeset i pet. Pokrivala Pokrivala je lice slojevima pudera - to je nešto čime se ja nikad nisam zamarala - ali nije uspijevala sakriti bore od brige. Maknula sam pogled, nesposobna gledati u ono što sam skrivila. Kad je iscrpila temu baleta, mama je predložila da odemo u šetnju. “Samo “Samo do parka Cassiobury, Leah. Znam da je hladno, ali nije daleko, a imaš debeli kaput, zar ne? Bit će nam dobro. Malo svježeg zraka uvijek dobro dođe.” Zvučalo je to kao da rijetko izlazi iz kuće, dok je stvarnost bila posve suprotna. Htjela je samo da ja malo bolje pogledam Watford, da se navikavam na njega, da više cijenim naš grad.  grad.  Nije bilo razloga da ne odemo u šetnju. Park Cassiobury u meni nije pobuđivao nikakva sjećanja, osim na to kako sam tamo s mamom i tatom hranila ptice kao mala, ali uvijek j e postojala opasnost da ćemo naletjeti na nekoga. Možda sam uspjela zakopati prošlost negdje duboko u sebi, ali bilo je mnogo drugih koji toporukama nisu napravili. Nisuupravo mogli. A da me vide, samo bi opet potpalilo njihov bijes. Maltretiranje koje sam upra vo trpjela to je dokazivalo. Okrenula sam se k mami. Iako su joj usta bila naškubljena, nešto u njezinu pogledu preklinjalo me da napravim to zbog nje. Odvagnula sam šanse: bilo je vrijeme ručka, na ledeno hladan dan vikenda, pa kakve su onda bile šanse da  da ću u parku naletjeti na nekog poznatog? Morala sam pristati, zbog mame. “Okej, možda sasvim kratka šetnja?”  šetnja?”   Usta su joj ostala stisnuta dok sam to govorila, ali oči su joj se rasvijetlile. Mama je cijelo vrijeme govorila nešto dok smo hodale, ispitujući me o svemu i svačemu u vezi s mojim životom. Pokušavala sam joj odgovarati vedro, prikazujući stvari pozitivno, ali bilo je isto kao i svaki put kad se vidim s njom; nikad nije bila zadovoljna mojim odgovorima. Zureći u tlo jer nisam htjela vidjeti nikoga koga k oga poznajem, govorila sam joj iste stvari kao i obično. Ne, nemam dečka. Ne, nisam bila nigdje posebno u zadnje vrijeme. Da, na poslu je dobro. Spomenula sam joj mogućnost napredovanja i njezino lice je sinulo, na trenutak su sve paučinaste bore postale manje manje vidljive.

 

  “Nije to ništa sigurno”, upozorila sam je, ali ona je već bila previše radosna da bi je moj oprez smirio. Stigle smo do staze s drvoredom, drveće se sa svake strane pločnika nadvijalo kao da se krošnje ljube u sredini, iznad naših glava. Nikad nisam obraćala previše pozornosti na okoliš, ali ovaj put pogodio me ljepotom i zamolila sam mamu da sjednemo. Vidjela sam klupu malo ispred nas i budući da nikoga nije bilo na vidiku, činilo mi se dovoljno sigurnim za zaustavljanje. Njezino se lice razvedrilo. “Naravno, tako je lijepo ovdje, zar ne?”  ne?”  I samu sebe iznenadila sam složivši se s njom. Do sada se ova šetnja pokazivala prilično bezazlenom. Nije bilo mnogo ljudi, a oni koji su prolazili parkom nisu obraćali pozornost na nas. Ali ja sam i dalje svakoga motrila sumnjičavo; i ljudi koje ne prepoznajem možda ipak znaju tko sam ja. Mama je podignula ramena i obgrlila se rukama. “Ovamo sam dolazila s tvojim tatom”, rekla je. “Poslije.” Okrenula se k meni i stisnula oči.  oči.  Ovo je bilo prvi put u dugo godina god ina da je spomenula nešto u vezi s onim što se dogodilo i od šoka sam zanijemila. Ali moja rezerviranost nije obeshrabrila mamu. “Znali smo sjediti tu i pričati o svemu satima. Valjda smo pokušavali pridati svemu neki smisao.”  smisao.”  Nisam je morala pitati zašto nisu mogli pričati kod kuće; očito su tražili mjesto na kojem će pričati slobodno, bez opasnosti da ih ja čujem. I dalje sam šutjela, puštajući mamu da sve iznese na vidjelo. Toliko puta sam žudjela za tim da ona o tome progovori, ali ona se uvijek zatvarala zatvarala u sebe i govorila mi da to jednostavno ostavim na miru. Možda me je zato natjerala da idem kod dr. Redfield, tako da imam nekoga kome ću istresti svoj teret. Ali sada je bilo drukčije. Ja sam bila dobro. Nije bilo potrebno razgovarati o bilo čemu. Osim o onome što se u zadnje vrijeme zbiva. Zbog mamine novootkrivene pričljivosti o toj temi zapitala sam se bi li mi ona mogla pomoći. pomoći.   “I što ste na kraju zaključili?” pitala sam, gutajući knedlu koja mi se stvarala u grlu. grlu.   Okrenula je glavu, zagledala se ravno ravno pred sebe i kvrckala noktima. To joj je bila stara navika, ali činila je to obično kad bi bila pod stresom. “Pa, za početak, krivili smo sebe. Mislim, djeca uče  od svojih roditelja, nije li tako? Zato smo zaključili da smo, negdje, nečime utjecali na tebe.” tebe.”  “Ne, mama, to nije istina”, rekla sam, odmahujući glavom. Nije bilo šanse da joj dopustim preuzimati na sebe krivnju. Ja i samo ja bila sam odgovorna za svoja djela. djela.   Mama se okrenula k meni. “Toliko smo puta iznova razmišljali o tome što smo sve mogli napraviti drukčije, ali na kraju smo shvatili da nismo mogli ništa. Ti si bila osoba za sebe i imali smo osjećaj da smo te ispravno vodili, da smo napravili sve što smo mogli za tebe...”   tebe...” I jeste. “Pusti me da završim. Sad kad sam počela, želim ti sve otvoreno kazati. Molim te, samo me slušaj.” Glas joj je zazvučao strogo i osjećala sam kao da sam opet dijete.  dijete.  Kimnula sam glavom, ali sam okrenula lice naprijed. Dovoljno je teško što ću je slušati, nisam htjela još i gledati izraz na njezinu licu. licu.  

 

  “Zaključili smo da smo bili dobri roditelji, Leah”, nastavila je. “I do svoje smrti od tog groznog infarkta tvoj tata nije uspio shvatiti zašto si to učinila. Ja još uvijek ne znam.” znam.”   Nisam joj mogla na to odgovoriti. I sama sam pokušavala objasniti sebi, toliko puta  puta   poslije, ali ništa od toga nije bilo jednostavno objašnjivo. Voljela sam Adama i nisam željela gledati kako pati. Kako se mijenja pred mojim očima. Kako s vremenom postaje sve više neprepoznatljiv. Ali pretpostavljam da nije bilo baš tako jednostavno. Moguće je također da sam u takvo što željela vjerovati, samo da umirim vlastitu savjest - jer još gora od te bila je misao da, osim straha, nije postojao drugi razlog. Mama je prestala kvrckati noktima i okrenula se k meni. “U svakom slučaju, mene sad brineš samo ti. Nema smisla ponovno prolaziti kroza sve to, to je prošlost i ne može se promijeniti. Ali jesi li sretna? Ne vidim Kako bi to moglo biti moguće, kad si uvijek i stalno sama. Zašto toliko inzistiraš na tome da sebe kažnjavaš?” kažnjavaš?”   I eto nas opet na razgovoru razgovoru koji smo toliko puta vodile. Mami je smetalo što živim praktički u izolaciji unatoč tome što sam joj stoput rekla da mi tako odgovara. Ne znam zašto sam baš taj trenutak odabrala da joj se otvorim; možda zato što je, za promjenu, bila iskrena prema meni. meni. “Mama, dobro sam ja, ali...”  ali...”  Što se dogodilo? Znala sam odmah da je nešto posrijedi. Što se događa, Leah?”  Leah?”  Počela sam joj objašnjavati sve od početka, ali brzo sam uvidjela da ću morati spomenuti i Juliana i Bena, jer u suprotnom mami neće biti jasno značenje zadnjih dviju poruka, ostat će posve izvan konteksta, i tako sam joj rekla sve. Nije ni trznula kad sam spomenula Juliana, ali rekla sam joj da smo se sreli na webweb -stranici za ljubitelje knjiga i nisam opisivala svoje osjećaje za njega. O Benu je bilo lakše govoriti, jer smo se sreli u knjižnici i između nas zaista nije bilo ničega. Mama je šutjela, puštajući me da završim svoju priču, i gledala me pozorno.  pozorno.  Kad sam stigla do kraja, primila me za ruku. “Oh, Leah, kako bih voljela da si mi prije to rekla. Zašto uvijek sve tajiš od mene? Ti si stvarno zatvorena knjiga. Tako bih htjela da i sama shvatiš kako to nije dobro za tebe.” te be.”   Od svih stvari koje je mogla reći, ovo nisam očekivala. Iako joj nikad nije išlo pokazivanje suosjećanja, pretpostavila sam  sam  da je ova situacija i za nju bila dovoljno važna da je bar pokuša razumjeti. Da mi bar pokuša pomoći. “Sve je to počelo tek prije nekoliko dana”, rekla sam, pokušavajući prikriti svoju razdraženost. “A upravo sam tu, s tobom, i sve ti govorim.”  govorim.”  Mama je pustila moju ruku i ponovno se zagledala ravno pred sebe. Mlada majka prolazila je ispred nas, držeći za ručicu malo dijete, i nasmiješila nam se, očito pretpostavivši da vodimo ugodan razgovor. Majka i kći. Godine koje tek stoje pred njom i njezinom djevojčicom. Ali u tom trenutku osjećala sam više kao da smo nas dvije stranci, nego najbliža rodbina.  rodbina.  “Da,slučaju, valjda jejedino to ipak negonapraviti što inačejest činiš i trebalatu bihosobu. biti zahvalna No, u svakom štoviše možeš ignorirati Netko tei na baštome. namjerno

 

  pokušava uzrujati. Prestani odgovarati na poruke. Sigurno će posve prestati kad prođe još malo vremena od godišnjice.” Ti prestani, tako je rekla, ne mi.  To je saželo mamine osjećaje u vezi sa svim tim; to je bio moj problem i sama  sama sam se njime trebala baviti.  baviti.  Htjela sam je pitati sumnja li na koga, ali ona je odabrala baš taj trenutak da ustane. “Najbolje da se sada vratimo, zar ne? Napravit ću nam nešto za ručak, što misliš o tome?” I naglo kao što je počeo, naš razgovor je bio go gotov. tov. Nekako sam uspjela kimnuti iako me mamino držanje posve zbunilo. Uvijek mi je ponavljala da moram biti otvorenija, a sad kad sam bila takva i rekla joj nešto toliko osobno, ona me otpilila i maknula se od mene, pospremivši problem u neku ladicu u kojoj će zaboraviti da postoji.  postoji.  I dok smo hodale prema kući, a mama cvrkutala o svojoj prijateljici Nancy kojoj je bila nužna operacija, ja sam se osjetila usamljenijom nego ikada. To ti se dogodi kad se otvoriš ljudima.

Ponovno u kući, mama je napravila sendviče od sira i šunke i sjele smo za stol u blagovaonici, za stol postavljen previše svečano za ovu priliku. Nitko više nije spominjao moje nevolje, a mama ništa nije zapitkivala ni o Julianu ni o Benu. Umjesto toga, pitala me o Mariji i smatram li je svojom prijateljicom.  prijateljicom.  “Na neki način”, kazala sam. “Ali ne poznajem je baš dugo. Više smo prijateljice s posla.”   posla.” Mama je gulila koricu sa svojeg sendviča. “Shvaćam. Prijateljstvo traži vrijeme da bi se razvilo, znaš?” I na to je opet promijenila temu i najavila mi svoj odlazak u Derby, koji planira sljedeći vikend kako bi stavila cvijeće na tatin grob.  grob.  “Hajde sa mnom, Leah. Dugo nisi bila, mislim da bi ti koristilo.”  koristilo.”  Bilo je čudno što je odlučila pokopati ga na tamošnjem groblju, u gradu u kojem su oboje živjeli u djetinjstvu, a ona je ipak ostala u Watfordu. Ali nikad se nisam uspjela natjerati da je o tome pitam. Pretpostavila sam da je glavni razlog bio taj što se nije htjela oprostiti s uspomenama na mojeg tatu. Ali postojala je i druga mogućnost: možda je je Watford za nju bio jednako okaljan kao i za mene i nije htjela da on počiva ovdje. ovdje.   “Moram raditi u subotu”, rekla sam joj. “Ali “ Ali obećavam da ću ići sljedeći put.”  put.”   Kad smo završile s jelom, pomogla sam mami oko posuđa - nije imala običaj uključivati perilicu perili cu ako nije imala punu kuću gostiju, pa se činilo da je i zaboravila kako je posjeduje. Nakon toga rekla sam kako sad moram ići. Očekivala sam da će me zaustavljati, ali samo je kimnula i rekla neka se javim kad stignem kući.  kući.   “Htjela bih ti nešto pokazati prije nego što odeš”, rekla je. je.   Prva je krenula uza stube i, dok sam hodala za njom, disanje mi je bivalo sve teže. Nikad nisam odlazila gore kad bih svratila u posjet, nisam htjela vidjeti svoju sobu koja je

 

  ostala ista nakon što sam se odselila. Ali otvorila otvo rila je vrata moje spavaće sobe i ušla, požurujući me da uđem i ja. Što sam drugo mogla učiniti? Nisam mogla praviti scenu. Pokušala sam se sjetiti u kakvom sam je stanju ostavila, ali nisam mogla zamisliti. Hoću li sad ugledati nešto zbog čega ću se opet svega sjetiti? Ušla sam u sobu i ostala zaprepaštena. To više nije bila moja soba. Sa zida su bile zguljene moje plave tapete i prebojena je u boju jorgovana. Tamo pokraj prozora široki je krevet zamijenio onaj uski na kojem sam spavala, a novi ormari i pripadajuća pr ipadajuća komoda s ladicama stajali su uz druge zidove. Nije bilo nikakvih plakata, odjeće ili CDCD-ova; soba je bila lišena bilo čega što sam ikada posjedovala. Okrenula sam se k mami i ona nije ni primijetila koliko sam šokirana. “Mislila sam da je tako najbolje”, rekla je. “Sad ćeš možda i htjeti prenoćiti koji put.” put.”  

Putovanje kući vlakom omogućilo mi je da razmislim, da malo sredim raštrkane misli i pokušam sagledati stvari jasnije. Godinama sam priželjkivala da mama promijeni nešto po kući, a svejedno mi je bio šok vidjeti da je moja soba posve drukčija. Ali to je bilo dobro. Sad sam već mogla zamisliti da ostanem malo tamo, zbog mame. A sada kad se odvažila obaviti najteži dio, bilo je nade da će preurediti djelu kuću. kuću.   No kad sam stigla, obuzela me silna nelagoda zbog mojeg pošiljatelja. Svaki pozitivan korak koji sam uspjela napraviti bio je uništen njegovim ee-mailovima. Ne, nije bilo šanse da ću toj anonimnoj osobi dopustiti da mi se miješa u život; bavila sam se svojim poslom, nikome nisam štetila, i kakvog je prava imao taj netko da tako uzdrma moj svijet? Iako nije bilo mnogo toga što sam mogla učiniti kako bih spriječila da mi još nešto pošalje, neću sjediti mirno i pustiti ga da misli kako sam stjerana u kut. I tako sam, nakon što sam napravila jaku jak u crnu kavu, sjela za kuhinjski stol sa svojim laptopom i odgovorila na zadnji e-mail. Nije me briga što hoćeš od mene, ali tebi je potrebna pomoć.  Ništa više nisam dopisala, ovih nekoliko riječi bilo je dovoljno da mi vrati kakav-takav kakav -takav osjećaj kontrole nad stvarima. Zvučala sam kao snažna osoba, kao da ti e-mailovi e -mailovi i ostalo što mi je poslano nije imalo nikakva utjecaja na mene. Nisam vjerovala da ću ga time zaustaviti, ali bar je osjećaj da sam tome nekome rekla što ga ide bio dobar. dobar.   Nakon toga odlučila sam sam maknuti iz glave svaku misao o svojem pošiljatelju, ako ništa drugo, barem dok me ponovno ne natjera na reakciju. Ulogirala sam se na Two Become One  i malo se motala po chatu.  I dalje nije bilo poruke od Juliana, ali možda će večeras moderirati razgovore? Međutim, nisam se uspijevala zainteresirati za razgovore koje sam čitala i upravo sam se spremala odjaviti kad se poruka, uz glasan ping, pojavila na mojem ekranu.

 

 

Moderator34: već počeo misliti da si me napustila, nikad te nema!  

LeahH: Izgleda da se stalno mimoilazimo!  

Moderator34: pa, sad smo se sreli, kakav ti je je bio tjedan

LeahH: Dug. Samo posao, ništa bitno 

Moderator34: daj onda da te izvedem malo van, da se razonodiš  

Ponovno sam pročitala zadnji redak od Juliana, pitajući se postoji li ikakva  ikakva   mogućnost da sam ga pogrešno shvatila. Ali nije bilo dvojbe; on me je pozivao da se nađemo. Žudjela sam da se to dogodi, ali sad kad se dogodilo, želudac mi je potonuo u trbuhu. Nije bilo šanse da bih ja to mogla. Ali ako mu kažem ne, to će značiti kraj naših n aših razgovora, a naši razgovori jedina su stvar koja je počela bacati nešto svjetla na moje postojanje. Dok sam započinjala tipkati, shvatila sam kako ne moram nužno reći ne. 

LeahH: Jako LeahH:  Jako bih voljela. Nema me sljedeća sljedeća dva tj tjedna, edna, ali onda može ako hoćeš hoćeš?  ?  

 

  Julianov odgovor iskočio je takvom brzinom da sam jedva stigla smisliti kamo ću na svoje izmišljeno putovanje.

Moderator34: nema problema, ideš na neko lijepo mjesto?   LeahH: Samo u Italiju, s mamom. Malo je usamljena pa da je razveselim.  Julian: ti si jedna jako ljubazna dama

Kad bi samo znao koliko se vara. Da mama i ja nismo bile na zajedničkim praznicima otkako sam bila mala. Da ona sada ne bi ni htjela ići sa mnom. mnom.  

LeahH: Samo radim ono što rade kćeri!  

Činilo se da se Julianu svidjela moja priča i da nije pomislio da ga zavlačim. Bilo je dovoljno teško stvoriti povjerenje prema ljudima na mreži pa nisam htjela da počne razmišljati o tome jesam li ili nisam iskrena. Zbog toga mi je bilo lakše slagati to o mami. mami.   Počeo je pisati o svojoj obitelji: dvije sestre i brat, roditelji i dalje živi i još uvijek vjenčani. Upijala sam svaki detalj, zamišljajući kako bi bilo imati braću i sestre. Bi li onda sve ispalo drukčije? Možda ne bih tako očajnički trebala Imogenino prijateljstvo da sam uz sebe imala cijeli  cijeli klan braće i sestara da mi prave društvo. društvo.   Večer je odmicala u dopisivanju i bila je gotovo ponoć kad je Julian napisao da bi sada trebao ići kući spavati. Ujutro rano imao je neki sastanak i morao se naspavati. Ali prije no što se pozdravio, zamolio me da mu dam svoju e-mail e- mail adresu tako da možemo lakše komunicirati. Isprva sam se samo razveselila što se stvari među nama kreću, pa sam mu je dala. Kako bi to uopće moglo škoditi? Naposljetku, moj mučitelj već ima moju e-mail e -mail adresu, a posve je moguće i pristup mojem računalu, što bi zapravo bio najgori scenarij. Razmišljala sam već i o nabavljanju novog laptopa, ali nisam si to zasad mogla priuštiti. Pa neka on ili ona, naposljetku, vidi koliko sam sretna. I da sam našla nekoga s kime se mogu slagati.

 

  Ali nakon nakon što smo se Julian i ja pozdravili, sjetila sam se da ne može biti nikakvog našeg sastanka. Što je značilo da više ne može biti ni Juliana.  Juliana. 

 

 

JEDANAESTO POGLAVLJE  POGLAVLJE  1999. “Gdje je Corey?” pitam Imogen dok hodamo prema mojoj kući. Zadnjih nekoliko mjeseci njih dvoje postali su nerazdvojni, pa mi je čudno vidjeti Imogen bez njega. Ne smeta mi to, doduše; to samo znači da više viđam Adama. A sad smo baš na pragu nečega, osjećam to. Zaklela sam Imogen na šutnju i natjerala je da obeća kako neće reći ni riječ Coreyju ili samom Adamu. Ja ću odrediti kad je trenutak da mu kažem.  kažem.  “Rekao je da će njih dvojica doći do tebe. Oko osam. Tvoja mama i dalje planira ići van, nadam se?”  se?”  Kimam glavom, uzbuđena zbog toga što večeras mame i tate neće biti kod kuće. Danas im je godišnjica braka i to je jedini razlog zbog kojeg je tata uspio mamu uvjeriti da me mogu ostaviti samu nekoliko sati. “Aha. Neće ih biti najmanje do deset.” deset.”   “Ne mogu vjerovati da će te zbilja pustiti samu”, kaže Imogen. Zastane i primi me za ruku. “Moram te nešto pitati i znam da je malo nezgodno, ali, što misliš, bih li mogla večeras ostati malo nasamo s Coreyjem? Gotovo nikad nismo sami i nikad nemamo prilike za...” za...”   “Sve okej”, kažem, ne želeći čuti nikakve detalje. Teško mi je slušati o Imogeninu ljubavnom životu kad se ja još uvijek nisam s dečkom ni poljubila.  poljubila.  “Čuj, možda se nešto dogodi ako ti i Adam ostanete malo sami?”  sami?”  To zvuči zanimljivo. Uvijek smo svi četvero zajedno, ili samo Imogen i ja, i stvarno nikad nisam bila sama s njim. Mogućnosti su beskrajne, zar ne? Ako se Imogen i Corey budu držali zasebno večeras, možda će mi se pružiti prilika da Adamu kažem kako se osjećam. Ohrabrena tom idejom, povučem Imogen i nas dvije nastavimo hodati. Imamo još samo četiri sata dok dečki ne dođu do mene i mora moram m pristojno izgledati.

“Mislila sam da nikad neće otići”, kaže Imogen, skačući na moj krevet i mašući rukama po zraku. “Sad se napokon možemo početi sređivati.” Izvuče vrećicu iz svoje školske torbe i pažljivo izvadi nekoliko uredno složenih komada odjeće. Pridružim joj se na krevetu kako bih pogledala što je to ponijela. U rukama joj je nova svjetlucava majica i nove tamne traperice i ja se nasmijem pomislivši kako je zbog Coreyja počela više paziti što oblači. Nije

 

  se riješila viška kilograma, ali to Coreyju Coreyju nije nimalo smetalo i meni je zbog toga bio samo draži.   draži. “A ti, što ćeš ti obući da impresioniraš Adama?” kaže ona, skačući s kreveta prema mojoj garderobi.  garderobi.  Kad smo obje presvučene i na brzinu dotjerane s nešto šminke koju je Imogen ukrala od svoje mame, mame, siđemo pričekati dečke. jesi li sigurna da i Adam dolazi?” kažem, iako sam je to već pet puta pitala.  pitala.  “Aha, daj se opusti.”  opusti.”  Ali to je lakše reći nego učiniti kad se osjećam kao da bih mogla svaki čas povratiti po svojoj novoj, svjetlucavoj tunici. Ispružim se do Imogen na sofi i gledam kako trpa u sebe slane krekere. Sigurno su joj ostali od užine jer sam sigurna da ih mi nemamo kod kuće. Ponudi mi kreker, ali ja odmahnem glavom. Kako bih mogla jesti kad će mi se za manje od deset minuta pružiti prilika da ostanem nasamo s Adamom? Ovo vrijeme vjerojatno bih trebala iskoristiti da smislim što ću mu reći, kako da uopće započnem razgovor o tako važnoj temi, ali um mi je previše uzbuđen da bih došla na bilo kakvu ideju. I zato umjesto toga slušam kako Imogen nabraja koliko su puta ona i Corey to napravili i pitam se hoću li ikada ja njoj govoriti isto to.  to.  Dečki se pojavljuju dosta kasnije - dulje od pola sata - ali nije me briga jer sam tako sretna što ih vidim. Od vlastite nervoze zaboravljam ih ponuditi pićem. Srećom, Imogen to učini umjesto mene.  mene.  “Ništa, hvala, imam svoju colu”, kaže Adam vadeći konzervu pića iz džepa jakne.  jakne.  “I ja isto”, kaže Corey, zrcaleći Adamove kretnje. Nije to prvi put da primjećujem kako Corey kopira Adama i bacim pogled na Imogen. Ali ona kao da to nije ni vidjela i već vuče Coreyja k sebi.  sebi.  “Dajte se smirite, vas dvoje”, kaže Adam, cerekajući se. se.   Corey se smjesta odmakne od Imogen i ispriča se Adamu, ali njoj to kao da ne smeta. smeta.   Vrzmamo se malo po predsoblju, ne znajući što da radimo sa svom tom slobodom, sve dok Adam ne predloži nešto. “Hajdemo poslušati nekoliko stvari”, kaže. “Imam novi CD Robbieja Williamsa.” Ponovno spusti ruku u džep i ovaj put izvuče CD, mašući s njim ispred nas kao sa snopom novčanica. Ne govorim mu da nisam luda za Robbiejem Williamsom, nego se nasmiješim i povedem ih uza stube.  stube.   “Stani!” kaže Imogen. “Mislim da bismo Corey i ja mogli ostati malo sami.”  sami.”  Adam zine da nešto kaže, ali ga Corey preduhitri. “Možemo poslije. Idemo prvo poslušati Robbieja.”  Robbieja.”  Dok svi polako hodamo gore, Imogen ide zadnja, prvi put danas s izrazom razočaranja na licu. Žao mi je zbog nje; cijeli dan samo je če čekala kala kad će ostati sama s Coreyjem. Coreyjem.   “Znači ovoiako je tvoja soba. Lijepa Adam ulazeći umeni. mojuUsobu. Osjećam samo kako sam se zacrvenjela kompliment nije je”, bio kaže upućen konkretno tom trenutku sam

 

  sretna što se nisam odlučila za ružičastu na zidovima, kako je predlagala mama; moj odabir svijetloplave izgleda mnogo odraslije. Adam uoči CDCD-player i umetne disk i ne pitajući može li. Ali ja sam previše opijena ovim neobičnim osjećajem da bi mi to išta značilo. Mogao je mirno i početi razbacivati moje stvari po sobi, a ja bih se vjerojatno samo smijala. Trebalo bi me mučiti što počinjem gubiti glavu za njim, ali nakon tolikih godina godina u kojima me nije zanimao nijedan dečko, zahvalna sam što se napokon osjećam normalnom.  normalnom.  Posjedavši po podu ispred CDCD -a, Adam i Corey nešto pričaju, jedva da i slušaju muziku, a pokraj mene na krevetu, Imogen grli jastuk, očito nestrpljiva da završi i zadnja za dnja pjesma. Opet mi je žao zbog nje. Naposljetku, ona i Corey stvarno rijetko imaju priliku biti sami, ali u isto vrijeme sam i sretna. Čak mi nije stalo ni do toga da večeras ostanem nasamo s Adamom; uživam ga gledati i zasad je to dovoljno. Osim toga, nisam uopće smislila što ću mu, dovraga, reći.  reći.  “Ovo je zadnja stvar”, najavi Adam, i Imogenino lice se rasvijetli. “Odličan album, jel'da?” Kladim se da ona nije čula ni jednu notu. notu.   Svi kimamo glavama i pokazujemo oduševljenje, pogotovo Corey, a ja se pitam misli pitam misli li itko od nas to iskreno. “Nagovaram mamu da me pusti na njegov koncert na ljeto, ali zasad ne popušta.” Adam gleda u pod. “Ali nagovorit ću ja nju. Kad vidi moje ocjene na polugodištu, morat će me pustiti.”   pustiti.” To je još jedna stvar koju obožavam kod Adama. Gotovo i ne sluša na satovima, a dobiva petice i četvorke iz svih predmeta. Ja, s druge strane, marljivo učim za svoje odlične ocjene. A s iznimkom engleskog, svi predmeti su mi samo gnjavaža. Ali moram se truditi ako želim od sebe napraviti nešto nakon škole. Želim studirati - možda Adam i ja završimo na istom sveučilištu? - i imati karijeru. Ne želim biti kao moja mama: žena koja je mogla bolje proći u životu.  životu.  Imogen se spusti na pod do Coreyja i nešto mu šapne. On kimne glavom u odgovor. Nije teškjeobiti teško pogoditi što ga je pitala i nije opetvažno mi je žao nje. Ne sumnjam da je Coreyjevoli, ali opojno u Adamovu društvu; jesi zbog li muško ili žensko, jednostavno super biti pokraj njega.  njega.  “Je li ti Adam rekao što je napravio danas? Gospođici Hollis?” kaže Corey, očigledno oklijevajući dopustiti Imogen da ga odvuče.  odvuče.  “Koja krava”, promrmlja Adam, pozorno vadeći svoj CD i spremajući ga u omot.  omot.   “Što se dogodilo?” pita Imogen.  Imogen.  Adam otpuhne. “Prošli tjedan pisali smo test i danas nam je vratila ispravljene radove. Dijelila je testove i govorila kako su Simon i Elliott riješili osamdeset i devet posto i kako je ponosna na njih...”  njih...”  “Aha, i onda je Adami to pogledao svoj test, a on je imao devedeset i šest posto! Poslije smo provjerili s ostalima, je bio najbolji rezultat. Koja krava!”  krava!”  

 

  Imogen i ja odmah smo se složile da nije u redu što gospođica Hollis nije pohvalila Adama kad je riješio test najbolje u razredu.  razredu.   “I znaš što je onda napravio?” napravio?”   Adam ustane. “Ja ću ispričati, Corey. Tijekom odmora otišao sam  sam  u njezinu učionicu, nisam točno znao što ću napraviti, ali onda sam vidio da si je na ploči ispisala sve bilješke za sljedeće predavanje.” Zastao je radi dramatičnosti. “I onda sam joj obrisao sve s ploče i bacio plan predavanja koji sam našao na stolu. Imala je tu hrpu stvari, svašta je zapisala, bio je to praktički gotov esej, pa nema šanse da joj se to nije odrazilo na sljedeći sat.” Adam ne likuje dok ovo govori; samo izvještava o činjenicama, ozbiljnim tonom, kao da čita vijesti. vijesti.   “O, bože moj, Adame, kako fora!” reče Imogen. “Ali kako će znati da si to bio ti?” ti?”   Svi se okrenemo prema Adamu, a on odmahne glavom. “Nema šanse da zna, to je bilo dugo poslije našeg sata, a ja joj nisam ništa rekao u vezi s tim što nije spomenula moj rezultat. Koliko ona zna, nisam ni svjestan kakva je kučka jutros ispala prema meni.”  meni.”  Moram se truditi da se ne mrštim. “Ali zna da je ti mrziš, pa ipak pazi”, kažem. Ne sviđa mi se to što je napravio, ali ne usudim se reći nešto više. Ako mu se budem suprotstavljala, onda mu se sigurno sigurno neću sviđati...  sviđati...  Adamu, čini se, moj komentar nije zasmetao. “Ne brini, Leah, znam što radim.” radim.”   “Aha, Adam ima još trikova u rukavu za nju”, reče Corey. Corey.   “Kao naprimjer?” upita Imogen koja kao da je zaboravila na svoj plan da s Coreyjem bude nasamo.  nasamo.  Ne želeći čuti što još Adam planira, odlazim dolje po pića. I dalje mi se sviđa - naravno da mi se sviđa - ali to ne znači da mi se mora sviđati baš sve što radi, kao što je, izgleda, slučaj s Coreyjem i Imogen. Mama i tata oko mnogo toga se ne slažu pa su još u braku, znači da to nije presudno. Ne, i dalje želim Adama jednako kao i prije.  prije.  Dok uzimam bocu limunade da je odnesem gore, na satu na pećnici primijetim da je kasno. Već je pet do devet, dakle imamo manje od sat vremena do trenutka kad će dečki morat i bi nestati. Dolazili su udar ovamo prije, naravno, uvijek ih kad su roditelji bili više kod ne kuće. Mama doživjela srčani dai se ranije vrati iali zatekne ovdje. Nikad me bi pustili van. Ali zbog Adama vrijedi izložiti se riziku.  riziku.  Stignem natrag gore, a Adam je sam u mojoj sobi, sjedi na krevetu leđima oslonjen na zid. Na sebi ima široke traperice t raperice i crvenu majicu s kapuljačom i, kao i uvijek, čudno mi je što ga gledam u nečemu što nije školska uniforma iako sam se dosad na to već trebala naviknuti. “Gdjee su Imogen i Corey?” pitam.  “Gdj pitam.  “Rekao sam im neka odu malo biti sami”, kaže on ležerno, kao da je on taj koji upravlja svijetom. “Otišli su u gostinjsku sobu. To je okej, zar ne? Dođi, sjedni tu pokraj mene.” Želim mu reći da to nije gostinjska soba nego tatina radna soba, ali predomislim se. se.   Na trenutak pomislim što bi rekao da sada sa da odbijem sjesti pokraj njega. I tako postanem jedna od rijetkih - uz još samo gospođicu Hollis - koja mu pruža otpor. Ali, naravno, nikad to

 

  ne bih mogla napraviti i prije nego što počnem dodatno misliti o bilo čemu, noge me same nose prema njemu. Bacim se na krevet i odgurnem se do zida, pazeći da mu ne budem preblizu. Ne znam koliko blizu bi me i pustio.  pustio.  Moram mu to sad reći; možda mi je ovo jedina šansa prije nego što krenu ljet ni ljet ni praznici. Adam nam je rekao da ga roditelji vode u Ameriku na tri tjedna, u posjet obitelji, pa ako ne kažem sada, poslije bi moglo biti prekasno. Mogla bi mu se u međuvremenu početi sviđati neka druga iz škole - samo da to ne bude Dionne - ili bi mogao nekoga mogao nekoga sresti u Americi. Ne mogu dopustiti da se to dogodi; on je stvoren za mene. I tu mi sine ideja. Mogla bih ga najprije pitati sviđa li mu se koja cura iz škole. Ako kaže da, znat ću da mu ne smijem pokazati što osjećam i tako ću sačuvati dostojanstvo. dostojanstvo.   Ali upravo kad zaustim pitati, Adam me preduhitri i započne tiradu o tome koliko mu gospođa Hollis ide na živce. Slušam ga nekoliko minuta, puštam ga neka se ispuše, ali naposljetku naposlj etku mi dosadi njegovo zvocanje. Već je devet i petnaest i ne želim više gubiti vrijeme. Ovo više nije trenutak da ga upitam za cure u školi, pa umjesto toga odlučim doznati nešto o Adamovoj obitelji. Rijetko ih spominje i znam samo to da su mu mama i tata  tata   još zajedno i da ima starijeg brata koji živi u New Yorku.  Yorku.  “Što radi tvoj brat u Americi?” izvalim, čim je on zastao da uhvati zraka.  zraka.  “Jeremy? Oh, studira. Ima košarkašku stipendiju. Srećković. Volio bih da ja mogu igrati.”   igrati.” “Zar ne možeš?” kažem, sretna što sam prekinula njegovu priču o gospođici Hollis. Hollis.   “Pa ono, mislim, mogu. Ali ne tako dobro, ipak. Ne kao on. Mnogo sam naučio od njega, ali izgleda da sam ja više za knjigu.”  knjigu.”  Neobično je slušati Adama da sebe ovako opisuje. Iako svi znaju koliko je pamet an, an, on to uvijek kao da krije i mrzi da mu se to govori. Ali meni se to baš sviđa. Nikad mu to ne bih rekla, ali mi se sviđa.  sviđa.  “Pa onda, kad završimo školu, možda i ti možeš ići tamo živjeti ili tako nešto?” Ne znam zašto sam to rekla, zadnje što želim jest   da se Adam nekamo odseli, ali valjda samo isprobavam teren.  teren.  On me pogleda i na licu mu vidim nešto što ne mogu posve odrediti. Tugu? Ljutnju? Mješavinu jednog i drugog? “Ne, roditelji me nikad ne bi pustili. Ionako već govore da sam im sasvim poremetio živote jer su se zbog mene morali seliti u Watford.” Adam mi to nikad nije ispričao, ali čula sam od Coreyja da je imao problema u bivšoj školi u Londonu, pa je morao doći u našu. Hoću ga pitati što se dogodilo - u kakvu se nevolju tako pametan dečko mogao uvaliti? - ali reći će mi to i sam ako bude želio.  želio.  “Mama i tata stalno me gnjave”, nastavlja on. “Samo zato što sam odbio ići u privatnu školu. Mislim, koji im je vrag? Zašto bih želio postati snobovski šupak iz privatne škole? Nema šanse, dobro mi je ovako. Pa čak i ako su neki nastavnici pizde.” Lecnem se. Nikad ga još nisam čula koristiti tu groznu riječ. Srećom, on ne primjećuje; cijelo vrijeme dok je govorio nije me pogledao osim jednom. Umjesto toga, igra se patentnim zatvaračem na

 

  majici, stalno ga zatvara i otvara, kao da ne može odlučiti što bi s njim. Ne želim da sad krene u novu tiradu o gospođici Hollis i zato ga brzo pitam što želi raditi nakon škole.  škole.   “Upisati fakultet, naravno”, kaže, kao da sam postavila glupo pitanje. “Želim biti odvjetnik.” Na to me pogleda, znači, očito smo došli na temu koja mu je ugodna. ugodna.   Iznenađena sam njegovim odgovorom. Nisam imala pojma što si želi za budućnost, ali ovo mi se ne čini nalik na njega. Nije glupo, doduše, jer on je za tako nešto dovoljno pametan, samo ne mogu zamisliti Adama kao odvjetnika. “To je super” , kažem.  kažem.  “A ti? Što je s tobom?” tobom?”   Slegnem ramenima. “Definitivno fakultet. Ali nisam sigurna koji. Možda želim biti učiteljica. Ili novinarka.”  novinarka.”  “Da, bila bi dobra novinarka”, reče Adam, smiješeći se. Ne komentira komen tira što sam spomenula i učiteljski poziv. “Hej, pitam se što sad rade Corey i Imogen”, kaže cerekajući se.  se.   Osjećam kako mi lice crveni zbog onog na što je aludirao. “Pa, u svakom slučaju bolje im je da požure jer ti i Corey morate nestati odavde za manje od pola sata.”  sata.”  Adam se naceri. “To je i previše vremena za Coreyja”, i oboje prasnemo u smijeh. Tako mi je lijepo kad sam s njim i kad razmjenjujemo šale koje su samo za naše uši. Sad je trenutak. Moram ga pitati za cure. Duboko udahnuvši, započnem. “Adame...” “Adame...”   Ali on me ponovno prekine. Ovaj put tako što me privuče k sebi i poljubi me u usta. Neobičan osjećaj, nimalo nalik na ono što sam očekivala da će biti, ali svejedno lijepo. Usta su mu meka i glatka i ja se stopim u njega, praveći se da znam što radim.  radim. 

 

 

DVANAESTO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014. Idući dan bila je nedjelja i noću je pao snijeg, prekrivši tlo škripavim bijelim prekrivačem. Zureći s prozora, stresla sam se od prizora iako sam na sebi imala debeli ogrtač za kupanje i pidžamu od flisa. Činilo mi se da zima traje već cijelu godinu i žudjela sam za malo topline na koži. Preko puta, na pločniku, troje djece pravilo je snjegovića, smiješili su se i smijali, njihovi zvonki glasovi parali su zrak. I tad sam pomislila na ostale, kako smo nekoć to bili mi, u vremenu davno pokopanom, i pitala se što budućnost sprema za ovo troje. Trebala sam ići na posao, ali Sam je nazvala i javila da mi mijenja raspored slobodnih dana. Iako mi je trebalo vrijeme koje ću provesti kod kuće - imala sam cijeli popis stvari koje moram obaviti, obaviti, i koji je samo postajao sve dulji - željela sam biti u knjižnici. Medu ljudima. Distancirana, ali prisutna. Ali kad sam bolje promislila o tome, vjerojatno mi je pametnije bilo biti ovdje umjesto u javnosti, gdje me se lako može špijunirati. Ovdje sam sa m zaklonjena od znatiželjnih očiju.  očiju.  Unatoč svojoj sinoćnjoj odluci da neću dopustiti pošiljatelju da mi okupira misli, sad sam osjećala nemir, kao da nešto čekam. Sljedeći ee-mail. Ili nešto još gore jer sad sam već bila uvjerena da će i to t o doći.  doći.  Nisam imala imala plan, nikakvu ideju što bih mogla napraviti, osim čekati sljedeći napad i onda vidjeti što ću. Moje nade da bi mi mama mogla biti od neke pomoći raspršile su se jučer zbog njezina držanja, a nije bilo nikoga drugog, osim dr. Redfield, s kime bih o tome mogla razgovarati. Znači, to je ono što moram napraviti. napraviti.   Ali njezin me mobitel prebacio odmah na glasovnu poštu. Ostavila sam poruku kako je trebam prilično hitno. Ubacila sam prilično zato što nisam htjela da se previše zabrine kad ima i druge pacijente koji možda imaju i preče potrebe. Nakon što sam ostavila poruku, jedino što mi je preostalo bilo je dalje čekati. čekati.   Nije to bilo jedino što me mučilo. Julian me pozvao da se nađem s njim i premda sam zasad kupila neko vrijeme svojom pričom o praznicima s mamom, dva tjedna brzo će proći, i što onda? Misli su se u meni sukobljavale: ako ga pustim da čeka, možda nakon toga on više neće htjeti gubiti ni sekunde na mene, ali kako da započnem nešto s njim kad bi to značilo da će doznati tko sam? Trebalo mi je vremena  vremena   da o tome dobro promislim, jedna pogreška mogla je imati strašne posljedice.  posljedice. 

 

  Sjedeći na podu pokraj radijatora, koji je tek blago grijao, na trenutak sam stavila misli o Julianu na stranu i uključila laptop kako bih pogledala ee -mailove. Sasvim je moguće da da me već čeka nova poruka i da ću morati smisliti što ću s njom. Ali kad sam otvorila svoj Hotmail, jedini e-mail e-mail bio je od Sam, i u njemu me podsjećala da ne zaboravim popuniti prijavnicu za položaj više knjižničarke.  knjižničarke.  Priložila je obrazac za prijavu i idućih sat vremena provela popunjavajući nastojeći odgovarati na pitanja pozorno i detaljno koliko sam mogla,sam predstavljajući sebega, u najboljem svjetlu iako sam svaku svoju napisanu riječ osjećala kao laž. Sam je rekla da je ovo samo formalnost, ali svejedno sam se htjela potruditi kako bih samu sebe uvjerila da mogu dobiti taj posao zahvaljujući svojim vrlinama, a ne samo zato što Sam želi da to napravim. Nisam znala hoće li se i Maria prijaviti, ali nisam se usudila načinjati tu temu.  temu.  Kad sam ispunila obrazac i dvaput ga pomno pročitala, poslala sam ga e-mailom e-mailom Sam i pokušala zaboraviti na to. Znala sam da se ne smijem prerano početi nadati, za svaki slučaj, ali nisam mogla prestati misliti na to kako bi mi taj novac dobro došao. Možda bih mogla malo urediti urediti stan ili kupiti novu odjeću. Nisam se mogla sjetiti kad sam zadnji put išla u kupnju, a da to nije bilo po špeceraj ili toaletne potrepštine, i odjednom mi se ta ideja jako svidjela. A vjerojatno ću sve naručiti Online, ipak; nisam nikako podnosila gužvu, ma koliko privlačna bila nagrada.  nagrada.  Prošlo je neko vrijeme, no još uvijek nije stigao nikakav odgovor od dr. Redfield. Nakon brzinskog tuširanja, pripremila sam si zdjelicu žitarica i sjela za kuhinjski stol, mokre kose, pokušavajući se usredotočiti na to da ne mislim ni na što osim na ovo što jedem je dem za doručak.  doručak.  Ali, koliko god se trudila, nisam mogla ignorirati misli o Julianu koje su mi se stalno vraćale. Kako je moguće da sam toliko opsjednuta neznancem? Nisam ga nikad ni vidjela. Da, vidjela sam fotografiju, ali što je fotografija prema stvarnoj osobi? I što ako odem naći se s njim, a onda mu se ne svidim? Ništa nije bilo zajamčeno i zar mi onda nije bolje ovako, u ovom svijetu mašte? Mogla bih mu reći kako želim da između nas ostane samo na ovome dok d ok se ne upoznamo malo bolje, to bi sigurno razumio? Ali s druge strane, to je bila šašava ideja budući da je moderirao stranicu da za kontaktira spojeve i imao izravan pristup singlje-ženama na stranici. Ništa ga nije sprečavalo s nekom drugom, bašsvim kao  što kao što sa mnom.. Nije mi se svidio taj osjećaj. Bilo je to kao da gubim konce iz ruku, a toga sam u životu imala sasvim dovoljno. Još od Adama ništa mi se i nitko nije toliko vrzmao glavom, i to mi je bilo čudno, kao što je i sve ostalo bilo zadnjih dana.  dana.  Ali koliko god mrzila osjećaj bespomoćnosti, pokušat ću se naći s njim. Čak i ako to ne bude išlo, barem ću znati da sam pokušala. pokušala.   Maknula sam zdjelicu i šalicu od kave i dok sam počinjala prati ih, iz mobitela se oglasio zvuk koji objavljuje da je stigao  stigao  ee-mail. mail. Duboko sam udahnula i otvorila pristiglu poštu. Bio je to Julian.  Julian. 

 

  Nadam se da se i dalje želiš naći sa mnom?  

Odgovorila sam mu odmah da želim i potom provela ostatak jutra pitajući se kako ću, zaboga, održati obećanje koje sam dala njemu i sebi. sebi.  

Kako bih na sve malo zaboravila, zavaravala sam se uvjerenjem da je u mojem životu sve kako treba pa sam pospremila i očistila stan. Nije bilo mnogo posla jer nije bilo mnogo stvari, osim knjiga, i tako u trenutku kad sam i s tim završila nisam bila nimalo bliže odgovoru. Počela sam oprašivati prašinu s gornje police za knjige kad sam primijetila O miševima i ljudima.  Sjetila sam se Bena i kako je lijepo bilo s nekim podijeliti oduševljenje istom knjigom. A to me dovelo do ideje. Lude ideje, kojoj bih se inače na razne načine protivila, ali koja bi mi mogla pomoći da nađem samopouzdanje potrebno za susret s Julianom. Julianom.   Benova posjetnica bila je i dalje u džepu mojeg kaputa i bilo mi je drago vidjeti da je na njoj naveden i njegov broj mobitela. Ne bih voljela nazvati fiksni broj pa da mi se javi njegova djevojka. Kako se zvala? Pippa. Tako je. Javio se odmah. “Ben? Bok, Leah je. Iz knjižnice.” Začudo, dosad je bilo posve lako.  lako.  Trenutak je šutio, pa progovorio. “Leah? Hej, bok, kako si? Je li sve okej?” okej?”   Nije me me trebalo iznenaditi što je Ben bio tako srdačan i ljubazan preko mobitela. Oba puta kad sam ga vidjela bio je isto takav. Ali nisam navikla razgovarati s muškarcima pa nisam znala što mogu očekivati; sve mi je predstavljalo iznenađenje. To me je dodatno uvjerilo kako činim ispravnu stvar. Pitala sam ga ima li kakve planove za popodne i kad je rekao da nema, rekla sam mu što predlažem. predlažem.   “Ručak? Aha, zvuči dobro. Što kažeš na West End? Znam da je hladno, ali prestao je snijeg i nije ružno vani, zar ne? Ako ništa drugo, napokon ima sunca.”  sunca.”   Ostala sam zatečena. Nadala sam se da ćemo se naći u Wandsworthu ili bar na Putneyju i nisam željela zaputiti se dalje. Nikad nisam odlazila na West End; tamo je uvijek bilo previše ljudi i pomisao na to me plašila.  plašila.   Htjela sam sam se usprotiviti, a onda sam pomislila da je to najmanje što mogu učiniti za Bena kad je već pristao naći se sa mnom tako na brzinu i pomoći mi, dok on iz toga nije dobivao ništa. Osim toga, Julian je stanovao u Bethnal Greenu, pa nisam mogla očekivati da će on prelaziti cijeli taj put do mene. Morala sam na ovo gledati kao na vježbu. vježbu.   Rekla sam Benu da se vidimo tamo u jedan i on je predložio da to bude ispred knjižare Waterstonesa na Piccadillyju.  Piccadillyju. 

 

  “Tu je mali restoran s terasom na krovu, super je atmosfera. Osim toga, tamo je i knjižara, a uvijek je lijepo malo prolistati nešto novo, zar ne?”  ne?”   Skrivajući svoju zabrinutost, rekla sam Benu da ja častim, prekidajući ga kad je pokušao protestirati. Rekla sam mu da ćemo to riješiti poslije i gotovo sam već spustila slušalicu kad sam se nečeg sjetila. “Pippa se neće ljutiti, ha?” ha?”   “Ne, naravno da neće. Vjerojatno će biti sretna što ima cijelu kuću za sebe.” sebe.”  

Iako tako put traje dulje, odlučila sam sjesti na bus koji vozi ravno do Piccadilly Circusa. Tako ću  ću barem izbjeći gužvu u podzemnoj i lijepo sjediti skupljena u zadnjem kutu, izbjegavajući poglede drugih putnika.  putnika.  Sjela sam na gornju etažu, s glavom uronjenom u knjigu - upravo sam počela čitati Boju  purpura  i, iako sam je čitala prije, nisam se više dobro sjećala zapleta - i toliko sam bila okupirana čitanjem da nisam ni primjećivala kako ljudi ulaze i izlaze. Do sada sve je išlo dobro i nisam previše razmišljala o tome da me i u ovom trenutku možda netko promatra.  promatra.  Ben je bio u pravu; restoran je bio lijep i, za divno čudo, bilo je malo ljudi. Sjeli smo za stol posve straga i razgovarali o knjigama koje upravo čitamo. Oboje smo naručili losos i, na vlastito iznenađenje, utvrdila sam da se osjećam ugodno. Hoće li mi biti ovako i s Julianom? Nekako mi se nije nije činilo. Bilo je lako osjećati se ležerno s Benom jer me on nije privlačio i, osim društva, od njega nisam ništa trebala ni htjela. Ništa nije ovisilo o našem današnjem ručku, dok je o mojem sastanku s Julianom ovisilo sve. Imao je potencijal da mi promijeni promij eni život.   život. Misleći o tome, sjetila sam se da tamo vani postoji netko tko smatra da ja ne bih smjela ovako živjeti. Ali, opet, odbacila sam te misli i usredotočila se na Bena.  Bena.   “Koliko dugo ste ti i Pippa zajedno?” pitala sam, sa m, zabadajući vilicu u sočni komadić.  komadić.  Benovo lice se razvedrilo i po tome sam vidjela da voli svoju djevojku i da nemam razloga brinuti. Bilo je lako sakriti istinu iza riječi - bar sam ja to znala - ali ono što sam vidjela u Benovim očima nije me moglo prevariti. “O, sada već šest godina. Ona godina.  Ona je super. Cijela moja obitelj je voli i to dosta pomaže, vjeruj mi.” Zašutio je i ja sam se zapitala je li imao loša iskustva prije no što je sreo nju. “A što je s tobom? Odgovara ti biti sama ili tražiš nekog vrlo posebnog?”  posebnog?”  Lik Adama sijevne mi pred očima, ali treptanjem ga otjeram. Uvijek se sve vrati na Adama. Nisam imala pojma kako bih mu odgovorila na ovo pitanje, ali i prije no što sam zaustila, Ben se namrštio i naočale su mu spuznule niže na nos. nos.   “Oprosti, molim te, ne moraš mi ništa odgovorit i.i. To se mene ne tiče. Ali moram ti priznati da sam iznenađen što nisi u vezi.” Htjela sam reći da se ne bi čudio da me poznaje, te su mi riječisam bilemu navrh i umalo izletjele, ali Ben to nije zaslužio. Umjesto toga, bez razmišljanja reklajezika za Juliana. J uliana.

 

  “Zvuči obećavajuće”, rekao je kad sam napokon završila s pričom. “Definitivno se moraš naći s njim. Nemoj se brinuti, dogodit će se ono što se mora dogoditi, pa ako ste jedno za drugo, i taj spoj će proteći dobro. To je ionako izvan tvoje kontrole.”  kontrole.”  Pažljivo sam promislila o tome. Vjerujem li ja u sudbinu? Da se sve događa s razlogom? Nije mi se činilo da bih u to mogla povjerovati jer, u protivnom, što bi to značilo za sve ljude kojima sam naudila? Za mene? Odmahujući glavom, odložila sam viljušku i nož jedno pored drugog. “Ne mislim tako. To bi bilo previše lako. Mislim da sami upravljamo svojim postupcima.”  postupcima.”  Ben me šutke gledao. “Možda si u pravu. Ali ako je tako, onda se moraš potruditi da stvari s tim čovjekom upale. Ako je to ono što želiš, dakako.”  dakako.”  Nakon ručka, pregledavali smo police s knjigama i Ben je kupio tri krimića. “Brzo ću vam ih donijeti u knjižnicu”, rekao je. “Osim ako ih prvo ti ne želiš posuditi?”  posuditi?”  Rekla sam mu da najviše čitam klasike i lijepu književnost i njemu se lice namrštilo, ali namrštilo,  ali nije rekao ništa. Nisam htjela ispasti kritična, pa sam brzo dodala da moram malo proširiti interese i istražiti više žanrova.  žanrova.  Kad je platio svoje knjige, odšetali smo van i Ben mi je rekao kako će on pješice do Oxford Circusa da uhvati vlak na stanici Central. Ja sam rekla da ću na autobus, tu preko puta, i pozdravili smo se, uz Benovu Be novu napomenu da se ubrzo trebamo opet vidjeti.  vidjeti.  Predomislila sam se kad je otišao, a ja sam ostala sama u gomili. Odlučila sam otići na podzemnu do Earl's Courta. Odande mogu vlakom ravno do Wandswortha. Morala sam se uvjeriti da ja to mogu. Bio je to mali korak, ali tko zna kamo je mogao voditi? Na peronu sam propustila tri vlaka jer su bili puni. Trebao mi je samo kutak, neko mjestašce gdje me neće okruživati tijela. Čak i ako je to značilo da ću propustiti još nekoliko vlakova prije nego što se ta mogućnost pokaže.  pokaže.   Nisam obraćala pozornost ni na koga drugog na platformi, tako da nije bilo načina da predvidim što će se sljedeće dogoditi. U mojoj blizini nije bilo nikoga i kad kad je netko na mene naletio svom snagom, bacivši me s ruba perona, nisam nikako mogla spriječiti Čula sam krik, a onda sam ležala potrbuške na tračnicama, s licem na hladnom metalu.pad. Nisam se stigla uplašiti niti bilo što slično, jer me je netko već vukao gore i preko ruba perona natrag u sigurnost. Nisam osjetila ništa. Kao da sam gledala kako se to događa nekome drugom. drugom.   “Mislim da je to napravila žena”, nejasno čujem kako netko govori, kao da je udaljen kilometrima. “Ali bilo je tako brzo. Je li ona dobro?” dobro?”   Nisam mogla raspoznati govori li to ista osoba i nije mi bilo važno, samo sam sklopila oči u nadi da ću, kad ih opet otvorim, biti u svojem stanu i da se sve ovo nije dogodilo. dogodilo.   Udar zraka pogurnuo me unatrag, a za njim je slijedila škripa vlaka koji staje na stanici podzemne. Prošlo je samo nekoliko sekundi otkako su me dignuli s tračnica.  tračnica.   Netko me je poveo do klupe i pomalo su se stvari počele bistriti. Nije mi se činilo da sam ozbiljno ozlijeđena jer sam mogla normalno stajati i hodati, ali kapljice  kapljice   krvi s mog posječenog obraza rasprskavale su se o pod.  pod.  

 

  Potom me je neki zaposlenik podzemne željeznice pregledavao, ispitivao jesam li dobro, govorio mi da upravo zovu hitnu.  hitnu.  “Ne!” gotovo sam vrisnula. “Dobro sam. Nije mi ništa. Samo hoću kući.”  kući.”  Ali on me uopće nije slušao nego je mrmljao nešto o papirima koje mora ispuniti i proceduri koja slijedi. Jedva sam ga uvjerila da mi umjesto toga samo donese kutiju prve pomoći i on se nevoljko okrenuo i otišao po to, mumljajući sebi u bradu. bradu.   Dok sam čekala, na sebi sam osjećala ispitivačke poglede. Zurila sam u pod, čekajući da se ljudi maknu i zamijene ih novi koji nemaju pojma što se ovdje upravo dogodilo. Tek tada sam primijetila da nešto nije u redu. Torba mi nije visjela preko tijela. Otišla sam polako do ruba perona i pogledala dolje, ali nije je bilo na tračnicama gdje sam maloprije ležala. Čak i da ju je zgnječio vlak, opet bi nešto ostalo. Opipala sam prednje džepove kaputa i s olakšanjem osjetila da su ključevi i mobitel tu. Inače ih uopće ne držim u džepovima, džep ovima, ali zahvalila sam Bogu što sam ih tu danas stavila, iz tko zna kojeg razloga. Sudbina, rekao bi Ben.  Ben.  Zaposlenik željeznice ponovno se pojavio, ovaj put sa ženom koja je nosila zelenu kutiju prve pomoći. Na trenutak su razgovarali jedno s drugim, pogledavajući u mojem smjeru. Kad mi je žena kazala da krenem za njom, otišla sam bez pogovora. Bolje to nego ono drugo. “Dakle, što se dogodilo?” pitala je dok smo hodale, dok su joj oči svako malo letjele prema posjekotini na mojem obrazu.  obrazu.  “Netko me slučajno gurnuo pa sam pala”, rekla sam, nastojeći zvučati uvjerljivo. Nije bilo šanse da ću joj priznati da sam pokradena. To bi značilo uključivanje policije, davanje izjava, policijsku postaju. Sve stvari o kojima nikad više nisam htjela misliti. Uostalom, ovo  ovo  je London; svako malo netko bude opljačkan, a kad se zadnji put dogodilo da ulove krivca?  krivca?   Osim novčanika, u torbici nije bilo ničega vrijednog, i premda će to tražiti malo vremena, otkazivanje kartica bit će jednostavno. I bila sam živa. Možda me samo nekoliko nek oliko sekundi dijelilo od smrti, ali Ben bi rekao da mi nije bilo suđeno da me pogazi taj vlak. No dok sam puštala ženi da očisti moju ranu, pitala sam se jesam je sam li ipak na stanici bila izabrana svjesno i namjerno.

Kod kuće sam legla na sofu s dekom, tresući se od hladnoće u stanu i od snaha. Pokušavala sam usaditi samoj sebi u glavu: incident je bio običan, nasumičan napad lopova, ništa osobno. Ali svaki put kad bih to pomislila, glasnije bi mi odzvonila u glavi misao da je bilo namjerno. Ništa tu nije slučajno.  slučajno.  U konačnici sam zaključila, ako o tome ne govorim nikome, pa čak ni samoj sebi, da ću onda možda uspjeti Nije mi bilo ništa.  ništa.   uvjeriti se da se nije ni dogodilo. Kakva korist da o tome razmišljam?

 

  Uzela sam neke tablete za spavanje iz kupaonskog ormarića i otišla u krevet, zazivajući san da što prije dođe.  dođe. 

 

 

TRINAESTO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014. Tijekom sljedeća dva tjedna ništa nije stizalo od mojeg pošiljatelja e-mailova. e -mailova. Trudila sam se biti na oprezu, ali nekako sam, ovaj put, stvarno imala osjećaj da je gotovo. Čak sam se uspjela i uvjeriti da je krađa torbice definitivno bila slučajnost.  slučajnost.  Slala sam e-mailove e-mailove Julianu svakoga dana, pretvarajući se da sam u Italiji s mamom, i on je na svaki odgovorio, pisao mi nadugo i naširoko o svemu što planira raditi kod kuće kuće i na poslu. Iako se još nismo sreli, počela sam ga upoznavati kroz njegove riječi. I to je u meni ojačalo namjeru da se s njime nađem i sa sigurnošću utvrdim bi li od ovoga stvarno moglo biti nešto.  nešto.  Naravno da sam se cijelo vrijeme pitala bih li zaista  zaista  mogla voditi normalan život. Izlaziti s muškarcem i uživati bez teškog tereta krivnje koji me pritišće. Činilo mi se da je to više od onoga čemu se smijem nadati. Ali morala sam pokušati. Julian je bio moja šansa. Iako sam bila svjesna da je ne zaslužujem, moja potreba da ga vidim uživo postajala je jača. jača.   Problem je bio u tome što, iako sam znala kako on izgleda - zurila sam u njegovu fotografiju dovoljno dugo da upamtim svaku, i najmanju crticu na njegovu licu - svaki put kad sam ga htjela zamisliti, vidjela vidj ela bih samo Adamovo lice.  lice.  Dogovorili smo se da ćemo se naći u subotu kad sam se navodno trebala vratiti. Julian je za mjesto našeg susreta odabrao Hammersmith, i premda je to bilo dalje nego što bih voljela ići, mogla sam tamo stići uz samo nekoliko presjedanja autobusom. Bila sam odlučna u namjeri da me napad lopova ne odvrati od toga da se s njim vidim, ne sad kad sam već ostvarila ovakav napredak. Nakon što smo odredili vrijeme i mjesto, odlučila sam da se neću pokušati prikazati drukčijom. Obući ću svoje uobičajene traperice i neću se previše brinuti oko frizure. Moram biti svoja, u čemu bi inače bio smisao? S Adamom se nikad nisam trudila biti netko drugi, pa neću to ni sada raditi.  raditi.  Ali u subotu navečer, baš kad sam trebala krenuti, predomislila sam se  se  i požalila što nemam neku pristojniju odjeću za izlazak. Nešto čime bih pokazala da sam se potrudila. Ali sad je bilo prekasno. Ako ništa drugo, vani je bilo hladno; ako cijelu večer uspijem ne skinuti kaput, neće ni vidjeti koliko mi je garderoba dosadna. dosadna. Mobitel je zazvonio džepuradosna dok samšto hodala stanici.jeBenovo imeda bljesnulo je na ekranu i jamisam se odmahu javila, ću gaprema čuti. Rekao kako zove mi poželi sreću, ali da ne može dugo razgovarati. Ide van s Pippom. Pippom.  

 

  Kad je poziv završio, uvidjela sam kako sam o Benu počela misliti kao o nekoj vrsti prijatelja. Otprilike. Nisam mu rekla za lopova i ostalo, ali počela sam vjerovati da je on osoba na koju se mogu osloniti. Pomalo kao Maria. Nikad nisam pomislila da bih dvoje ljudi mogla mo gla smatrati prijateljima, ali svatko normalan to bi mislio za ovo dvoje. Mogla sam se samo nadati da bi Julian mogao biti i nešto više. više.   shvatila kako mojako planonsusreta manu: smo se naći U nabusu ulazusam u podzemnu, ali što poželi sdaJulianom odemo uima pubjednu na piće? Natrebali toj lokaciji nema što drugo raditi, pa ne znam kako bih se tome mogla protiviti. Što će misliti o meni ako pristojno odbijem i predložim da odemo drugamo, bilo kamo, samo ne u pub? Sigurno bi ga to natjeralo da se  se  upita što mi je? To je bila samo jedna od paranoičnih ideja koje su jurile mojom glavom dok sam sjedila zgurena uz prozor, pokušavajući snagom misli natjerati putnike koji ulaze da ne sjednu kraj mene. Dok sam prolazila kroz šopingšoping-centar, oko mene su se rojili ljudi hodajući u svim smjerovima, dezorijentirajući me. Bilo je previše ljudi i počinjala me hvatati panika. Što mi je došlo da sam se pristala naći s čovjekom kojega jedva poznajem? Ništa dobro iz toga nije moglo izići. Okrenula sam se oko sebe, spremna krenuti natrag na autobusni terminal. Ali tada sam osjetila ruku na ramenu. “Leah?”  “Leah?”  Bio je to Julian.  Julian.  I sad je bilo prekasno da pobjegnem.  pobjegnem.  Iako sam ga odmah prepoznala, izgledao je drukčije nego na fotografiji. Ne gore, ne bolje, samo drukčije. Toliko sam bila naviknuta gledati ga u dvodimenzionalnom prikazu, da mi je bilo čudno vidjeti ga uživo, ispred sebe. Prva mi je misao bila da izgleda sasvim drukčije od Adama. Julian je bio gotovo plav i prilično blijede puti, dok je Adam bio crnokos, maslinast e i uvijek osunčane puti, kao da dolazi s nekog egzotičnog mjesta.  mjesta.  Julian mi se smiješio, čekajući da progovorim. Morala sam nešto reći prije nego što sve upropastim. Prije nego što shvati kako je grdno pogriješio. “Da, bok.” Pružila sam ruku, ne posve sigurna da se to radi u ovakvim situacijama. Nikakvo planiranje nije me moglo pripremiti za taj trenutak, za čudan osjećaj koji mi je izazivala činjenica da se nalazim sa strancem. Muškarcem. Koji nije Adam.  Adam.  “Čudno je, ha?” rekao je Julian, stisnuvši mi ruku u čvrstom rukovanju. Možda je i njemu bilo jednako neugodno kao meni, ali on vjerojatno nije bio tako neiskusan kao ja. “Cijelim putem ovamo smišljao sam što ću reći kad te vidim, ali sad sam sve zaboravio. U svakom slučaju, hvala ti što si se našla sa mnom.”  mnom.”  Nisam mogla vjerovati da on meni zahvaljuje; ja sam ta koja je trebala biti zahvalna. Julian je možda zaista osoba koja će mi pomoći da živim normalnim životom.  životom.  “Malo je čudno”, kazala sam, puštajući njegovu ruku. “Kamo bi volio ići?”  ići?”  “Pa, ne znam baš najbolje ovaj dio grada. Što ti preporučuješ?” preporučuješ?”  

 

  To je bila moja prilika da ga povedem bilo kamo, samo ne u pub, ali osim kafića, nisam se mogla sjetiti nijednog mjesta u blizini.  blizini.  “Što kažeš na šetnju?” Nisam bila sigurna kamo bismo šetali, ali sigurno će biti bolje hodati nego sjediti negdje dok me Julian odmjerava pogledom. Složio se da je to dobra ideja i rekao neka vodim put. Znala sam poći samo u jednom smjeru odatle, a to je bilo prema Fulhamu. Mogli bismo samo hodati i hodati, pa ako završimo na Mostu Putney, bar ćemo se naći na mjestu s kojeg puca lijep pogled o kojemu možemo razgovarati.  razgovarati.  “Ali ako idemo van na zimu, trebat će nam nešto da nas ugrije”, rekao je Julian, namignuvši. Nije mi bilo jasno što misli, sve dok me nije poveo u kafić Costu po tople napitke. Dok smo hodali uz Cestu Fulham Palace, svaki stišćući svoju šalicu za van, počela sam se opuštati. Čovjek pokraj mene nije se više doimao kao stranac. Bio je to isti onaj Julian s kojim sam već tjednima razmjenjivala poruke, nimalo nervozan.  nervozan.   A ja sam bila osoba kakvom sam samu sebe stvorila. Upijajući svaku riječ koja bi mu sišla s usta, bilo mi je tako lako zaboraviti tko sam zapravo, ali malo je teže bilo odbaciti od sebe misli o Adamu svaki put kad ne bih gledala u njega.  njega.  “Znaš, inače nikad ne idem u šetnju na prvom spoju”, rekao je, vraćajući me opet sebi. “Nije da se žalim. Pravo je osvježenje napraviti nešto različito. Ne podnosim najbolje pubove i kafiće. Čak ni restorane.”  restorane.”  Čim smo dalje hodali, bilo je manje ljudi oko nas i ja sam se osjećala još bolje. Možda to nije bio uobičajeni spoj, ali, evo, pokušala sam, i osjećaj osjeća j je bio dobar. dobar.   “Jesi li gladna?” pitao je Julian, zastajući pred štandom s Fish and Chips.  Chips.  Budući da su me živci držali cijeli dan, nisam mnogo jela, ali nisam željela jesti ni sada, ne pred Julianom. Tek sam se počinjala navikavati na to da s njim razgovaram uživo.  uživo.  “Ne još, ali možda malo kasnije?” To je bilo najviše što sam mogla ponuditi. ponuditi.   neštoIzgledao jede.”  je razočarano. “Naravno, u redu. Ja sam pravo prase, to je sve. Uvijek m i se jede.”  Odmahnula sam glavom. “Nisi ti nikakvo prase nego je vjerojatno vrijeme za večeru.”  večeru.”   Mrštenje na njegovu licu brzo je smijenio osmijeh i osjetila sam se dobro znajući da sam za taj osmijeh i ja zaslužna, bez obzira na to koliko je trivijalna bila naša konverzacija. Bio je to neki početak.  početak.  Dok smo hodali, shvatila sam kako se uopće ne osjećam čudno uz Juliana. Nisam više osjećala teret svojeg neiskustva, kao da mi je bio podignut s ramena. Ovo je bilo dobro. Prestala sam brinuti što ću sljedeće reći i osjetila se slobodnom da budem takva kakva jesam. Koliko sam si to mogla dopustiti. “Tako si intrigantna, Leah”, rekao je Julian dok smo nastavljali Cestom Fulham Palace. “Moram priznati, mislim da nisam nikad bio nekim fasciniran. Mislim, imao sam veze, naravno, ali uvijek se to nekako samo dogodilo. Ali kad sam počeo razgovarati s tobom...

 

  jednostavno nisam mogao prestati. Imao sam osjećaj da si netko koga zaista moram upoznati.”   upoznati.” Nisam mogla ništa reći. Njegove riječi su me podigle, zavrtjele mi m i glavom. Naposljetku sam se sabrala. “Točno “ Točno znam što misliš. I meni je bilo tako.”  tako.”  Na to se nasmiješio i okrenuo se prema meni, primajući me za ruku. Od osjećaja koji je proizveo dodir njegove kože na mojoj, osjetila sam šok, ali nisam je maknula. Bilo je je  dobro. dobro.   “Hvala Bogu što si to rekla. Na trenutak sam mislio da sam grdno zaribao.” za ribao.”   Do trenutka kad smo stigli na Most Putney, nije mi više bilo zima. Julianova ruka i dalje je držala moju i kupala sam se u toplini koju je širila po mojem tijelu. Čudno je t o t o kako te određeni ljudi mogu navesti da se osjećaš ugodno, kao kod kuće. Pretpostavljam da sam u takve ubrajala i Mariju i Bena. Ali Julianovo društvo bilo je ono kojeg sam bila gladna. gladna.   Izgledao je kao da je oduševljen pogledom dok me navodio preko do ograde, na mjesto na kojem sam toliko puta prije stajala sama. Ovo je bilo bolje, ovo je kako je i trebalo biti. Zbog mraka, treperava svjetla rijeku su činila još spektakularnijom i dok smo se naginjali na ogradu, Julian se stisnuo uz mene. I opet, ostala sam zatečena osjetom njegova tijela na mojem, ali prihvatila sam to s dobrodošlicom i svoju nervozu držala za sebe, uživajući u trenutku. “Ovo je divno”, rekao je Julian. “Ovakav “ Ovakav pogled nećeš naći tamo gdje ja stanujem.” stanujem.”   Stajali smo skupa gledajući u rijeku i ja sam se usredotočila na osjećaj njegove ruke na mojoj. Ali kad bih nastavljala gledati pred sebe, u rijeku, pokraj mene tad više nije bio on, nego Adam. Netko na koga nisam željela misliti. Dok je naizgled krasan čovjek stajao uz mene, ja sam bila u stanju misliti samo na sjenu nekoga koga više nikad neću moći vidjeti. vidjeti.   “Mislio sam nešto”, rekao je Julian i ja sam se okrenula pogledati ga, tjerajući Adama da nestane. “Što misliš o tome da kupimo neke namirnice, odemo k tebi, i da nam skuham nešto? Nisam baš Jamie Oliver, ali mogu složiti pristojan curry.  Pozvao bih te k sebi, ali to nam je sad malo daleko.”  daleko.”  Inače bih rekla   Navela bih milijun razloga svijesti zbog kojih ne može svratiti,zatekao ali misaome o Adamu i dalje je nane.mene vrebala iz zakutaka i njegov  njegov   prijedlog nespremnu. Nisam htjela upropastiti stvar s Julianom, a kako bi se on osjećao da sam odbila? Definitivno bi mislio da nešto krijem i više ga nikad ne bih vidjela. Maria mi je bila nedavno i to nije bilo previše loše, pa bih možda mogla i ovo? Morala sam probati. A to bi osobi koja mi šalje ee-mailove pokazalo da sam jača nego ikad. ikad.   “Okej. Ali moram te upozoriti, moj stan nije u najboljem stanju u ovom trenutku pa...” pa...”   “Neću ni primijetiti. Bit ću zauzet kuhanjem.”  kuhanjem.”  I još jednom se pokazalo pokazalo kako je uz Juliana sve nekako lako. lako.  

 

  Bio je čudan osjećaj imati ga u svojem stanu. To što je Maria bila ovdje, pomoglo je, ali ovo je bilo drukčije. On je bio muškarac i nije bio Adam. I bio je u mojoj kuhinji, pripremajući jelo ekstravagantnije od bilo kojega koje bih ja i pokušala napraviti. Miris tajlandskog zelenog curryja ispunjavao je stan i činio se kao da uopće ne pripada ovome mjestu, baš kao ni Julian. Nisam bila sigurna ni hoću li moći jesti, ali nisam ga htjela uvrijediti. Ne znam ni sama koliko koliko puta sam se ispričala što mi je stan u takvom stanju, ali Julian je svaki put to pristojno otklonio, uvjeravajući me da njegov stan nije pogodan za ljudske oči. Nije li i Maria rekla nešto slično? Znala sam da laže. Nitko tko je toliko njegovan kao on ne živi u neredu.  neredu.  Julian je kupio bocu vina, a vrijeme koje smo proveli u redu u Tescovoj trgovini omogućilo mi je da smislim izgovor što ne pijem. Antibiotici, rekla sam mu, pokušavajući ne osjetiti se krivom pred njegovim razočaranim pogledom. On je odmah pohitao odmah  pohitao i donio sok od bazge za mene. “Ovo je gotovo jednako dobro”, rekao je.  je.  Sjedili smo za mojim malenim kuhinjskim stolom i kad je hrana bila ispred mene, nije mi više bilo nelagodno jesti. A već prvi zalogaj me uvjerio da je okus izvrstan, kao i izgl ed i miris. Tu je morala biti neka kvaka; kako se muškarac može činiti toliko savršen? savršen?   “Mislim da je vrijeme da se Jamie Oliver zabrine”, rekla sam i s užitkom gledala kako se na moj kompliment osmijeh širi njegovim licem. licem.   “Sljedeći put napravit ću nam odreske”, rekao je. “Naravno ako... ti budeš htjela da bude sljedećeg puta?”  puta?”  Kimnula sam, ali nisam mogla progovoriti, pravila sam se da su mi usta puna riže. riže.   Znala sam da će mi se sve ovo obiti o glavu, da ova radost ne može biti dugog vijeka. Otkako smo došli u stan, uspijevala sam nekako odbiti od sebe ustrajni Adamov lik koji me odbijao ostaviti na miru. Ali kad bih uspjela odagnati iz glave sliku njegova lica, pojavljivao se njegov glas, zamjenjujući Julianov, bez upozorenja.  upozorenja.  Poslije večere bilo je još  još  gore. Na Julianovu sugestiju, prebacili smo se na sofu sa svojim pićima. Bila je malena, samo za dvoje, što znači da smo bili toliko blizu da su nam se noge dodirivale. Pokušavala sam se fokusirati na Julianove riječi: nešto o njegovu poslu, ali nisam bila doista prisutna. Bila sam opet u svojoj staroj sobi u maminoj kući, s Adamom. A onda u Adamovoj sobi.  sobi.  Julian kao da nije primjećivao da nisam koncentrirana, kao ni to da me pritišće nogom i predložio je da pogledamo film. Nisam imala nijedan DVD, pa čak ni uređaj za gledanje DVD--a, pa smo prevrtjeli televizijske kanale i primijetili da je na jednom upravo počeo Dan DVD nezavisnosti. Nije me zanimao film, ali bilo je lijepo sjediti tu pokraj Juliana. Juliana.   “Je li ti udobno?” pitao je, namještajući se na naslon. naslon.   Kimnula sam, ali naravno da mi nije bilo. Više ne. Nisam očekivala da ću osjetiti Kimnula Adamovu prisutnost s takvom težinom i bivalo je sve teže ignorirati to. Julian mu nije bio ni po čemu sličan i bili smo mnogo stariji, a ipak mi je osjećaj bio isti.  isti. 

 

  “Možeš se nasloniti na mene”, rekao je Julian, pokazujući prstom na svoje rame. Isprva nisam bila sigurna želim li to, iako me je privlačio. Ako mu se primaknem imalo bliže, još više će mi se činiti da je postao duh iz moje prošlosti.  prošlosti.  Ali jesam. I nekoliko minuta kasnije kasnije osjetila sam Julianove meke usne na svojem čelu. Takav dodir bio mi je toliko dugo stran da moje tijelo nije znalo što bi i sva sam se ukočila. Julian sigurno primijetio kako mi je tijelo postalo napeto, i naglo je stao, okrećući lice opet k je televiziji. Nakon toga me nije poljubio. Umjesto toga, rekao je da bi rado popio kavu i pitao želim li i ja jednu. Kad sam sa m rekla da bih radije zeleni čaj, nasmiješio se i otišao u kuhinju.  kuhinju.  “Mislim da ću i sebi napraviti čaj”, rekao je. “Da se iskupim za onaj nezdravi curry.”  curry.”  Vratio se na sofu i nastavili smo pijuckati i gledati film. film.   I to je sve čega se sjećam.  sjećam.  Kad sam se ujutro probudila, oblivena svjetlošću koja je dopirala od prozora, bila sam sklupčana na sofi, a Julianu nije bilo ni traga. Znala sam da nije u  u   kupaonici, bilo je pretiho. Previše mirno. Provjerila sam sve prostorije, čisto da se uvjerim, i primijetila da je kuhinja besprijekorno čista, svaki posuđa upotrijebio kadnikakve je kuhaoporuke večeruniopran je i spremljen na mjesto. Čak ikomad šalice iz kojih koji smojepili čaj. Nije bilo bilješke, nije bilo ničega, bilo je kao da nikad nije ni bio u mojem stanu.  stanu. 

 

 

ČETRNAESTO POGLAVLJE  POGLAVLJE  1999. “Može li Adam danas doći k meni?” meni?”   Mama kimne, ali ne diže pogled sa svojih novina, dok tata mračno zuri u mene. Danas ima važan sastanak i neće biti kod kuće do kasno. Molim te, ne daj da sad od ovoga radi frku.   frku. “Zar nije jučer bio tu?” kaže on.  on.  “Ne, bila je Imogen. Sjećaš li se?” Progutam zalogaj omleta koji je mama pripremila i fino je, ali mi sprži grlo.  grlo.  Božićni su praznici i tata je već danima čangrizav i jadan. Znam da mu je draže kad sam u školi; tada je kuća samo sa mo njegova i ima mir i tišinu, kako voli istaknuti.  istaknuti.  “Samo mislim da si premlada da bi imala dečka. Za to će biti mnogo vremena. Čemu žurba?”   žurba?” Muka mi  mi  je od tatinog licemjerja. Njemu i mami je bilo šesnaest kad su se upoznali i u čemu je onda razlika? Za njih vrijedi jedno, a za mene drugo pravilo, i ne mogu to podnijeti. podnijeti.   “Stalno ti govorim, nije mi dečko”, kažem. Ali tu laž im mogu ponavljati dok ne pr promuknem; omuknem; neće mi nikada povjerovati.  povjerovati.  “Oh, sve je u redu”, kaže mama, napokon dižući glavu. “Ionako ću biti kod kuće cijelo vrijeme.” Bez riječi joj zahvalim što me spasila od još jednog dana bez Adama i prkosno pogledam tatu. Odvrati pogled kao da mu je jasno da je u krivu. Ne razumijem koji je njegov problem; Adam nikad nije napravio ništa loše - barem koliko oni znaju - i uvijek se pristojno ponaša kad su oni tu negdje. Uostalom, koga briga? Adam dolazi k meni i to je jedino što je sad bitno.  bitno.  Završimo svoje svoje omlete u tišini i potom se mama zaokupi pripremama za svoj književni klub navečer. Doživljava to tako ozbiljno da unaprijed zapisuje detaljna pitanja za sve žene s kojima će diskutirati. Katkada mislim da bi se i meni tamo svidjelo, ali moram čuvati sve  sve  svoje slobodno vrijeme za Adama. Tako rijetko imamo priliku ostati sami da kad se ukaže, odmah je ugrabim.  ugrabim.  Čujem mamu kako telefonira, zove sve žene da ih obavijesti kako je književni klub večeras o d mojih roditelja ne vjeruje. kod nas kod kuće umjesto kod Lorraine. Očito mi ni jedno od

 

  Tata požuri na svoj sastanak i prije odlaska poljubi me u obraz, ali ljutnja je još u zraku. Neće on nikad zavoljeti Adama.  Adama. 

“Zašto uvijek držiš otvorena vrata? Pa nisi mala beba!”  beba!”  Pogledam prema vratima svoje sobe i zapitam se bi li mama primijetila ako ih zatvorim. Ona je dolje, pravi kolačiće za svoje prijateljice iz književnog kluba i nije dolazila na kat otkako je Adam ovdje. To je dobro u vezi s mamom, lako se zaokupi svim tim stvarima koje treba obaviti. Svim stvarima za koje misli da su jako važne, a nisu. Molim te ne dopusti da postanem poput nje. Ali onda čujem korake na stubama i nju kako me doziva s proširenja na sredini. “Moram samo malo skočiti van. Neće me biti pola sata, okej? Samo pola sata.”  sata.”   Okrenem se k Adamu i oboje se nasmiješimo.  nasmiješimo.  “Sad si samo moja”, kaže, pružajući se naprijed i prekrivajući me posve svojim tijelom. Osjećam iskrice po cijelom tijelu i zagrlim ga čvrsto, udišući mješavinu mirisa znoja i Axe dezodoransa. Dugo se ljubimo i ja se posve izgubim u njemu, zaboravim na sve osim nas. Onda se Adam odmakne s mene i nasloni glavu na moje rame. “Trebali bismo stati”, kaže.  kaže.  Ali ja ne želim. Spremna sam. Spremna sam već mjesecima i zašto bismo sad prestali? Kažem mu to, govoreći u njegovu kosu jer mu ne vidim lice.  lice.  “Ne bi bilo u redu, zar misliš da bi? Još nemaš šesnaest.” šesnaest.”   Ne mogu vjerovati da to čujem od Adama. “Ali imat ću za šest mjeseci. A Imogen i Corey...   Corey... “Ali oni nisu mi. Hoću da naš prvi put bude nešto posebno.” Podiže glavu tako da me gleda u oči i i sad smo licem tik uz lice. “To će ti biti prvi put i želim da ga pamtiš zauvijek. Da pamtiš mene zauvijek.”  zauvijek.”  Od Adamovih riječi želudac mi se pretvori u žele. Gledala sam na ovo s posve pogrešne strane. Iako jesam o svojem prvom odnosu mislila da bi trebao  trebao biti nešto posebno, nešto što ću podijeliti s Adamom, ujedno je to bilo i nešto čega se konačno želim riješiti. Tako da mogu biti normalna, kao Imogen. Ali ne moramo žuriti. Mi dijelimo nešto daleko dublje od toga i čak posebnije od onoga što je između Imogen i Coreyja, jer to među nama traje sve ovo vrijeme, a da nismo imati seks. “Ja ću te ionako pamtiti zauvijek”, kažem, spuštajući glavu na njegova prsa.  prsa.  “Idemo na klizanje”, reče Adam, odskakujući tako da sam se prevrnula na bok. bok.   “Molim? Sad?”  Sad?”  “Aha! Hajde. Hajde. Možemo nazvati Coreyja i Imogen i reći im da ćemo se tamo naći.”  naći.” 

 

  Nikad nisam išla na klizanje i pomisao na to me strašila, ali ne želim reći ne Adamu. “Ja ne znam klizati”, kažem.  kažem.  “Bez brige. Ja ću te naučiti. Bit će ti super.”  super.”  “Dobro, samo moram pitati mamu.” Čak i dok to govorim, znam da će njoj biti draže da smo vani, u javnosti, nego zatvoreni ovdje u mojoj sobi.  sobi.  “Okej, požuri. I usput nazovi Imogen.”  Imogen.”  Ustanem kako bih sišla i obavila telefoniranje, a iza mene Adam već navlači jaknu. jaknu.   Tek kad smo već zakoračili van, doprlo mi je do svijesti značenje onoga što je maloprije rekao u mojoj sobi. Želi da moj prvi put bude nešto posebno. Nije rekao ništa o tome da bi to i njemu bilo prvi put.  put. 

U Ledenom planetu  je gužva, buka i jako mi se sviđa. Nikad ne bih pretpostavila da je ovdje tako živo, ali s glazbom koja trešti iz zvučnika i sa svim tim dobro raspoloženim ljudima, već vidim da će ovo biti sjajna večer. Dokle god ne budem previše mislila o tome da je Adam Adam već prije imao seks.  seks.  Nekako nas Imogen i Corey uspiju pronaći i sada se preobuvamo u klizaljke, posjedavši jedni do drugih na usku drvenu klupu. Svi oni ovo su već radili, ja sam jedina koja posrće i drži se za ogradu kao da mi život o tome ovisi. Adam mi mi pokušava pomoći, ali ne može dočekati da pojuri, i ne prođe dugo prije nego što nestane negdje i ja ostanem sama. Čini mi se da sam jedina na klizalištu koja ne zna što da radi. Uspijem prijeći nekako polovicu ringa, stalno se držeći za ogradu, kad prema  prema   meni dokliže Imogen, okrene se u krug i stane točno ispred mene. “Jesam li ti rekla da je ovo fora”, kaže. “Trebala si ići sa mnom svaki put.”  put.”  Nejasno se sjećam kako me je zvala da idem s njom i njezinom mamom prije nekoliko godina, ali meni se klizanje nikad nikad nije činilo privlačnim. Ni sada mi se ne čini. Sviđa mi se atmosfera ovdje, ali dio s klizanjem rado bih propustila. propustila.   “Dođi, daj da ti pomognem.” Pruža ruku k meni i ja je čvrsto primim i pustim da me vodi u krug i već se osjećam bolje nego dok sam bila zalijepljena za ogradu. Moljakam je da me ne pusti i ona obeća da neće, i ja joj vjerujem jer me nikad nije iznevjerila. iznevjerila.   “Onda, jeste li ti i Adam... znaš već?” Nagnula mi se sasvim do uha da nadglasa muziku.  muziku.   “Nismo, Adam želi da pričekamo.” Barem to namjerava učiniti sa mnom, pomislim.  pomislim.  Imogen uspori i pogledom mi pretražuje lice, možda se pita lažem li. “Oh... Ma nije to ništa loše. Izgleda da mu se stvarno sviđaš.”  sviđaš.” 

 

  Iznenađena sam njezinom reakcijom. Već mjesecima me proganja s pitanjem kad ću konačno   to napraviti. A da sam joj kazala kako nisam spremna, rekla bi mi da sam glupa. konačno Sigurna sam u to. Ali nisam ja ta koja je donijela odluku, Adam je. “Znat ćemo kad dođe pravi trenutak”, kažem i želim vjerovati u to.  to.  “Hej, idemo na sladoled.” Vodi me prema izlazu i presretna sam što sam opet na čvrstom tlu. Stojimo pokraj ograde i pogledom pretražujemo klizalište ne bismo li spazile Adama i Coreyja. Kad ih napokon ugledamo, upravo se utrkuju, vozeći se cikcik -cak među zaprepaštenim ljudima, Adam naprijed, a Corey Cor ey za njim.  njim.  “Pusti ih, neka se zabave”, kažem, uvjerena kako Adam ne bi bio oduševljen da ga s leda odvlačimo na sladoled.  sladoled.  Obje izaberemo sladolede s komadićima čokolade i mentom i Coca-Cole Coca-Cole s mnogo leda. Premda je ovdje hladno, navalimo na sladolede bez ooklijevanja. klijevanja. “Ali tebi se Adam i dalje sviđa, jel'da?” pita Imogen nakon što je oblizala i zadnju žličicu.   žličicu. “Naravno. Zašto?” Mogla bih biti i malo opširnija i reći da je on sve na što mislim dvadeset i četiri sata dnevno. Ili joj priznati dane nas zamišljam kako od skupa fakultet. Dijelimo stan. Vjenčamo se jednoga dana. Ali govorim joj ništa togaidemo iako jenaona moja najbolja prijateljica. Neke stvari moram zadržati samo za sebe.  sebe.   “Pa, pitam zato što nikad ne govoriš o njemu. To je sve.” Ali obje znamo  da to nije sve. Da bi i ona mogla mnogo više reći. Imogen i ja i dalje smo bliske, i ja bih za nju sve napravila, ali kako smo starije, postajemo sve više različite. Govorim sebi da to nije važno, da se zrela prijateljstva ne moraju temeljiti na slušanju iste glazbe ili odabiru istog odjevnog stila. Naša zajednička iskustva imaju mnogo čvršći temelj od toga. Ali svejedno mi je katkad krivo što nam se to događa. događa.   Imogen otvori svoju torbu i počne prebrojavati sitniš. “Moram pojesti još jedan sladoled”, kaže.  kaže. “Hoćeš li i ti?”  ti?”  glavom. Ići ćemo sviAdam skupačasti.  na hamburgere nakon ovoga pa se ne želim prijeOdmahnem toga pretrpati, pogotovo kad me časti.   “Kako god hoćeš”, reče ona gegajući se na klizaljkama prema pultu. Nije to rekla neljubazno, ali vidim da je nešto muči. muči.   Kad se vrati, ovaj put sa sladoledom od čokolade, čo kolade, pitam je što nije u redu. Prvo se pravi da je zaprepaštena mojim pitanjem, ali vrlo brzo prizna u čemu je problem. problem.   “Samo mislim da ti je možda dosadio Adam. Ili ti njemu ili tako nešto. A mi se uvijek uvijek družimo u četvero i što će biti ako se vas dvoje raziđete? Bilo bi baš glupo bez Adama, zar ne?”   ne?” Gledam kako se Imogenina usta pomiču, ali to što govori toliko je bizarno, kao da gledam loše sinkroniziranu snimku. “Molim? Zašto to misliš? Što se događa, Imogen?” Ne uspijevam sakriti uzrujanost u glasu.

 

  “Ništa. Ništa. Samo što nijedno od vas nikada ne govori o onom drugom i... Ne znam, sa mnom i Coreyjem je sasvim drukčije. Ne želim reći da...” da.. .”   “Adam i ja smo dobro. Okej? Nema nikakvih problema, kunem ti se. Pa rekla bih ti da je drukčije.” I dok to govorim svojoj prijateljici, pitam se bi li i ona bila jednako iskrena prema meni. To što sam rekla Imogen je, je , čini se, smirilo. Dovrši svoju drugu čašicu sladoleda, popije ostatak cole i gurne čašu dalje od sebe. Naša su pića tako golema da mi nije jasno kako je uspjela popiti svoje dok se ja nisam probila ni do polovice čaše. čaš e.   Kao da je posve zaboravila o čemu smo upravo razgovarale, Imogen krene detaljno objašnjavati što je Helena Fletcher napravila zadnji dan dan škole, prije praznika. Ali ja je slušam samo s pola uha, jer vidim Adama kako ide prema meni, naginjući se čudnovato jer hoda u klizaljkama. Corey nije daleko iza njega, kao i obično pokušava držati korak. korak.   “E, nećete vjerovati tko je ovdje”, kaže Adam, povlačeći me za rukav. Ne sjeda na stolac nego ostaje stajati držeći se za stol. “Jebena Hollis. Eto tko.”  tko.”  Imogen i ja se zgledamo. To može značiti samo nevolju. nevolju.   Corey pokuša sjesti za stol uz ali nema mjesta,Zar pa se stolac do Imogen Imogen. . “Možeš li to vjerovati? Kognas, vraga je onadovoljno ovamo došla? ne spusti zna danaovdje kližu učenici?” Možda i jest ljutit, ali te grube riječi izgovara oduševljeno.  oduševljeno.  Svi gledamo u Adama koji se češe po ruci. Primijetila sam da u zadnje vrijeme to dosta često radi, ali nemam pojma zašto. Naravno da to nisam nikad spomenula. Ne želim da pomisli kako zanovijetam. “Što si ona umišlja?” kaže Adam. “I pogodi što još? Tu je s nekim frajerom!”   frajerom!” Opet pogledam u Imogen, ali ovaj put nisam sigurna misli li ona isto što i ja. Da nije n ije važno je li tu i naša učiteljica; nama ona nimalo ne ometa zabavu.  zabavu.  “Taj je sigurno lud”, nastavlja Adam. “Kako bi je, dovraga, inače želio dotaknuti?”  dotaknuti?”  Polako gubim strpljenje. Slušam Adama kako gadi gospođicu Hollis sad već godinama i dosta mi je toga. U školi govori samo o njoj, pa bi bilo u redu da nas poštedi barem preko praznika. Otvorim usta, ali riječi mi ne iziđu progutane mišlju da bih ga samo mogla iznervirati. Umjesto toga, nastojim biti dobra djevojka i shvatiti njegov gnjev. Naposljetku, pođica Hollis prema njemu stvarno se ružno ponaša.  ponaša.  gospođica gos “Dođi vidjeti”, reče Adam. “Kliže kao da je cijelo klizalište njezino. Što si ta krava umišlja?” Odgurne se od stola i prazne čašice sladoleda i moja cola odlete na pod. Uopće ne primjećuje što je napravio  napravio i već žuri prema klizalištu.  klizalištu.  Corey kreće za njim, na licu mu vidim bljesak nečega što prije nisam primijetila. Njemu se ovo previše sviđa. Imogen slegne ramenima i nas dvije polaganije krenemo za njima. Zar sam ja jedina koju ne zanima gledati kako gospođica Hollis kliže? I ona ima pravo na privatni život i zašto je onda jednostavno ne ignoriramo?  ignoriramo?  Ali Adamu je to očito nemoguće i kad ga dostignemo, pokazuje rukom prema njoj, keseći zube. “Tamo! Vidiš? Plava vještica.  vještica. 

 

  Treba mi trenutak da je primijetim, ali kad ali kad je ugledam, pomislim da se Adam prevario. Plavokosa žena koja lebdi preko leda rukom pod ruku s muškarcem ne može biti gospođica Hollis. Ova je previše samouvjerena, previše lijepa. Gospođica Hollis vjerojatno bi se držala stisnuta uz ogradu, valjda? Ali dok se približava našem kraju klizališta, vidim da to definitivno jest ona. Drukčija verzija nje, ali ipak je to naša učiteljica. učiteljica.   “Daj vidi koliko se našminkala”, kaže Imogen, s rukama bokovima. još nisam vidjela gospođicu Hollis s trunkom šminke, stojeći pa se malo bolje na zagledam. ImaNikad Imogen pravo. Ili barem napola. Istina je da gospođica Hollis ima šminku na licu, ali nema je previše i jako joj lijepo pristaje. Muškarac s kojim kliže mnogo je viši od nje, ali ne izgledaju čudno. U stvari, baš  baš su dobar par. Izgledaju sretno. Ona se naginje k njemu i on se smije nečemu što je rekla. Iako je gospođica Hollis otprilike milijun godina starija od mene, osjetim i trunku ljubomore. Ne bih rekla da Adam i ja zajedno za jedno izgledamo ovako.  ovako.  “Baš je gužva, nije  nije nas još primijetila”, kaže Corey.  Corey.  Adam kimne. “Što mi posve odgovara. Idemo.”  Idemo.”  I već je otišao na led, odguruje se naprijed ne osvrćući se pogledati jesmo li i mi krenuli za njim. Corey je krenuo, dakako, hvatajući Imogen za ruku da ide s njim. Ona vrisne i ispadne joj cola, ali nitko se ne osvrće. Ovdje je previše ljudi da bi itko išta primijetio. primijetio.   Ja stojim na mjestu jer su svi pojurili pogledati izbliže gospođicu Hollis. Nema šanse da ih ja jednako brzo pratim. Teško mi je čak i držati ih na oku, sad kad su se umiješali u gužvu na ledu. Sve što vidim jest mutna šarena masa tijela koja zakriva bijeli led pod njihovim nogama. Napokon ugledam Adamovu crvenu jaknu i pokušam ići u tom smjeru dok on vijuga između drugih klizača. Corey i Imogen nisu daleko iza njega i svi se približavaju gospođici Hollis. Ne znam kakav je plan Adam skovao, ali ne mogu vjerovati da je krenuo ravno k njoj zato da bi joj nešto rekao.  rekao.  Nakon nekoliko minuta napetog gledanja u likove na ledu, oči mi počnu suziti. Nešto se tamo događa, ali ne mogu razabrati što. Mnogo ljudi je naglo stalo, pokazuju rukama i obilaze maseprimijetim u sredini da klizališta. Netko jeHollis očito koja pao se i vjerojatno se za koji trenutakoko dići.tamne Tek tada je to gospođica pokušava će uspraviti na no noge ge pridržavajući se za ruku svojega dečka. I da je tek zamalo izbjegla da joj nečija klizaljka zasiječe u glavu.  glavu.  Pogledom tražim Adama i ostale, ali ne vidim ih sve dok se nisu pojavili pokraj mene.  mene.  “E, jesi li vidjela to? Gospođica Hollis pala je ravno na  na dupe.” Adam se smiješi od uha do uha i drago mi je vidjeti ga nasmijanog, čak i kad je to na nečiji tuđi račun.  račun.  Pogledam natrag prema klizalištu i vidim kako gospođici Hollis njezin pratitelj pomaže otići s leda. Za njih dvoje ova je večer gotova. gotova.   Ali griješim pomislivši da će sad Adam napokon biti zadovoljan. Ni pola minute kasnije, on me prima za ruku i govori nam da mu je dosta i da je vrijeme za Burger King.

 

 

Adam me poslije otpratio do kuće pa stojimo naslonjeni na previsoko izraslu živicu koju tata nikad ne stigne ošišati. Ovdje smo skriveni od pogleda mojih roditelja i Adam me grli s obje ruke i ljubimo se. Usne su mu hladne, ali svejedno mi se sviđa i željela bih da može ući u kuću sa mnom. Dok se odmiče iz poljupca, smiješi se.  se.  “Jesi li vidjela onu kučku večeras? Ne mogu vjerovati da je bilo tako lako.” lako.”   Mršteći se, pitam ga na što misli.  misli.   “Na gospođicu Hollis, naravno. Tako je lako tresnula. Prvo sam mislio da neću to moći napraviti, a da me ne vidi, ali bila je takva gužva i ona je bila tako zaokupljena zaok upljena s onim tipom da... ”  ”  “Ja sam mislila da je bilo slučajno.”  slučajno.”  “Pa i jest. Samo sam malo pomogao slučajnosti da se dogodi, to je sve.  sve.  “Ali onaj čovjek skoro je klizaljkom udario u njezinu glavu.”  glavu.”  Adam inabere čelo i pusti moju ruku. “Da,  ali nije. Nije joj ništa. Samo nekoliko ogrebotina nabijena guzica, vjerojatno. Što onda?” onda?”  Prima me opet i vuče k sebi, usne su mu toplije ovaj put. I ja zaboravljam sve o gospođici Hollis jer Adam je sretan. On je moj i jedino je to važno.  važno. 

 

 

PETNAESTO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014. Pod jasnim svjetlom dana lako je posumnjati u stvari koje su se dogodile prethodne noći. I baš to sam i učinila jutro nakon što je Julian nestao. Prvo sam pomislila da je nešto ukrao, ali laptop je bio jedina vrijedna stvar koju sam posjedovala i on je bio bio na  na radnoj plohi u kuhinji, točno gdje sam ga ostavila. U stanu nisam nikad držala novac, a jedini nakit lančić s malim križem koji je nekoć pripadao mojoj baki - i dalje mi je bio oko vrata.  vrata.   Maria je uvijek pričala o muškarcima koji samo traže seks i koje, nakon što ga dobiju, više nikada vidiš. Ali Julian i ja jedva danisam smo senidodirnuli, pada nije biti ali to. ni Zapitala sam se da sene nije osjetio odbačenim kad se pomaknula gamoglo poljubim, to nije imalo smisla. Ustvari nije napravio baš ništa osim što me poljubio u čelo i on je bio taj koji je stao, a ne ja. To je dakle ostavljalo samo jednu mogućnost. U nekom trenutku večeri Julian se predomislio u vezi sa mnom. Glava me boljela, vrtjelo mi se kao da sam popila galon vina, a ne sok od bazge bazge i zeleni čaj, ali nisam imala tabletu protiv bolova. Isto kao i s alkoholom, ne volim da mi lijekovi cirkuliraju tijelom. Napila sam se vode iz slavine, ali to nije ublažilo navalu boli, pa sam se premjestila na sofu i zabacila glavu na naslon.  naslon.   Gledajući po sobi, nije mi bilo teško vidjeti zašto je Julian nestao. Moj stan bio je ljuska bez duše, bez ikakve premda Bila smosam se lijepo slagali, ja nisam bilareći cvrkutavi, zavodnički tip na kakavosobnosti, je sigurnoi navikao. to samo ja. Htjela sam sebi da je to njegov problem ako mu se ne sviđam onakva kakva jesam i da se neću mijenjati ni za kakvog muškarca, ali u meni je počelo rasti kajanje što se nisam malo više potrudila sinoć. sinoć.   Preko sobe mogla sam kroz prozor vidjeti da je opet počeo padati snijeg. sni jeg. Sitne, delikatne pahuljice koje su lepršale pokraj prozora i od kojih sam se stresla. Morala sam ustati da upalim električni radijator i pogledam koliko je sati. Mogla sam ga ostaviti upaljenog najviše pola sata, u protivnom će računi biti astronomski. Ali sve će biti bolje kad me unaprijede, možda čak i razmislim o preseljenju u neki ljepši stan. S više karaktera i centralnim grijanjem. Čak i dok sam to mislila, čisto sam sumnjala da ću to napraviti. Mogu ja promijeniti okolinu, ali to neće promijenit i mene. Imala sam još nekoliko sati do posla, a nisam znala kako bih ih ispunila. Bila je nedjelja ujutro pa mama nije kod kuće, a nisam željela provjeravati webweb -stranicu. Julian je

 

  vjerojatno upravo sad tamo i traži neku drugu. A nisam se osjećala, prvi put p ut u dugo vremena, raspoloženom da u ruke uzmem knjigu.  knjigu.  Dok sam pokušavala odlučili što ću sada, napravila sam pečena jaja na tostu i sjela za kuhinjski stol, još uvijek u odjeći koju sam nosila sinoć. Julianov miris blago se osjećao na mojoj majici, pa je  je  nisam htjela još presvući. Bila sam sigurna da je ono što je među nama postojalo završilo i prije no što je počelo. počelo.   Jaja su bila preslabo pečena, ali svejedno sam ih progutala u nadi da će mi glavobolja popustiti kad nešto pojedem. Ovako je zapravo i trebalo biti: ja, sama sa svojim obrokom, u maloj kuhinji. Bilo je smiješno misliti da se nešto može promijeniti. promijeniti.   Ali barem mi se nije javljao pošiljatelj ee -mailova. Stvari će se opet vratiti u normalu.  normalu.  Osim glavobolje, kad sam došla na posao osjećala sam se bolje, bolje, tako da je osmijeh koji sam uputila Mariji pridružujući joj se za pultom bio iskren. Bilo mi je dobro i prije nego što sam srela Juliana, pa nema razloga da ne bude opet tako.  tako.  “Sam hoće da stavimo božićne dekoracije”, rekla je Maria. Bio je početak prosinca pa me Samin zahtjev nije čudio. U stvari, dosadašnjih godina ranije smo ih postavljali. postavljali.   “Tkoljubazni ne bi volio ovo nisu.” doba godine?” nastavila je Maria. “Blagdansko ozračje. Ljudi postanu iako inače Oči su joj se suzile dok je to govorila.  govorila.   Nasmiješila sam se i pravila da se slažem s njom. Božić je za mene doba koje samo Nasmiješila moram izdržati. Rekla sam joj da bismo mogle postaviti ukrase poslije ručka, kad bude malo mirnije, i potajno se nadala da su svi ukrasi izgubljeni, ukradeni ili spaljeni do pe pepela. pela. Nekoliko sati uređivala sam i dopunjavala police, izgubljena u obavljanju tih radnji, ne dopuštajući da mi išta drugo zaokupi misli. Tako da sam, osjetivši da mi netko dodiruje rame, tiho kriknula, i knjiga mi je iz ruku pala na pod. Okrenula sam se i vidjela Bena kako se saginje po knjigu i pruža mi je. “Oprosti zbog ovoga. Izgleda da ja tako djelujem na ljude.”  ljude.”  “Uh, dobro je. Zar si došao vidjeti mene?” mene?”   “Aha, bio sam u prolazu. Samo sam svratio da čujem kako je prošla subota.” Nije me trebalo na to podsjećati. Cijeli dan trudila sam se zaboraviti na Juliana, a sad to više nisam mogla izbjeći. Prije no što sam stigla išta odgovoriti, Maria je provirila glavu iza police, stavši u mjestu kad je spazila Bena. “O, oprosti. Samo sam se pitala gdje si. Nisam Nisam te vidjela s pulta.” Pružila je ruku Benu. “Bok, ponovno.” Ton joj je postao ledeno-hladan ledeno-hladan i nisam imala pojma zašto. “Trebala si me nešto?” pitala sam, no ona je odmahnula glavom i opet nestala nestala..  Kad sam se okrenula Benu, bio je namršten. “Što je ovo bilo?”  bilo?”  “Nisam sigurna. Možda misli da zabušavam.” Ali i dok sam to govorila, znala sam da Maria ne bi nikad to pomislila.  pomislila.  Ben se nasmiješio krajem usta. “Oh, oprosti. Ne bih te trebao uznemiravati dok radiš. Idem ja.”  ja.” 

 

  “Neće se ona ljutiti”, kazala sam. “Osim toga, nisam još bila na pauzi.”  pauzi.”  “Pa, eto, ja sam svratio samo da ti dam ovo.” Pružio mi je malu bijelu papirnatu vrećicu.  vrećicu.  Zbunjena, uzela sam je i iz nje izvadila knjigu. Bila je od autorice koju nisam čitala i očito je riječ o krimi-trileru. krimi-trileru. Ben se smijuljio. smijuljio. “Mislio sam da joj trebaš dati priliku. Mogla bi se iznenaditi.”  iznenaditi.”  Nisam mogla ništa drugo nego nasmijati se naglas, zatečena njegovom pažljivošću. Možda i jesam samo željela vratiti se u svoj samotni svijet sad kad u mojem životu više nema Juliana, ali  ali  i dalje sam bila zahvalna na tome što sam srela Bena. Godine su prošle otkako sam imala išta nalik na prijatelja. Mislila sam da se na Mariju mogu osloniti, ali bilo je tu i nešto čudno. Osim što mi je govorila o muškarcima koji su prolazili kroz njezin život, ž ivot, o njoj nisam znala mnogo stvari. I dalje sam bila oprezna s Benom, ali što sam ga bolje upoznavala, sve mi se više sviđao.  sviđao.   Ali ne onako kao Julian.  Julian.  Zahvalila sam Benu i obećala da ću je pročitati. Već sam odabrala nekoliko knjiga koje ću sljedeće čitati, ali ipak ću najprije pročitati ovu Benovu. Bar Ba r mu toliko dugujem. dugujem.   Izgledao je zadovoljno. “Pitat ću te za detalje da budem siguran da si čitala. U svakom slučaju...” slučaju...”    “Oh, ne.” Upravo sam ugledala nekoga na ulazu u knjižnicu. Zadnju osobu na svijetu   koju bih očekivala ovdje.  ovdje.  Juliana.   Juliana. Obrambeni zidovi koje sam podizala cijelo prijepodne srušili su se i ja sam i ne htijući osjetila radost. Prešao je cijeli taj put da bi me vidio. A morala sam doznati i što se zapravo sinoć dogodilo.  dogodilo.  Okrenula sam se Benu Benu i rekla mu da je to Julian, ovaj što hoda prema pultu. Onda ga više nije bilo na vidiku, a ja se nisam usudila pomaknuti. Sto ako me vidi s Benom i pomisli da mi je to dečko? Nisam imala kad smisliti što ću jer Maria je upravo vodila Juliana k meni, mršt eći eći se i očito se čudeći što je sad ovo. Mjesecima nisam spominjala nikakvog muškarca, a sad su me došla potražiti dvojica odjednom. Bilo bi to čak smiješno da nisam bila toliko zabrinuta što će Julian reći.  reći.  “Najbolje da te sad prepustim tvome poslu”, rekao je Ben, namigujući. namigujući.   Ali prije no što se itko od nas pomaknuo, Julian je bio tu, ispred mene, pružajući ruku i nudeći mi buket. Nisam mogla pogodni koja je to vrsta - nisam ništa znala o biljkama i cvijeću - ali izgledao je skupo. Nikad mi još nitko nije darovao cvijeće i nisam znala kako bih se sad trebala osjećati. Možda radosno. No sve što sam mogla bilo je razmišljati zbog čega je Julian sada ovdje, zašto mi da je cvijeće koje nisam zaslužila kad sam ga prije nekoliko sati već bila posve otpisala.  otpisala.  “Ovo je za tebe”, rekao je, rumeneći se kad se nisam ni pomaknula da primim buket.  buket.  Maria je već hodala prema prednjem pultu, a Ben je stajao okrenut leđima, no svejedno je Julianu to moralo biti nezgodno.  nezgodno. 

 

  Pružila sam ruke prema cvijeću, još uvijek nesigurna što se događa. “Ja... hvala. Jako je lijepo. Nisam mislila da ću te vidjeti... nakon...”  nakon...”  “Oprosti zbog sinoć. Morao sam se vratiti kući, a nisam te htio buditi. Tražio sam neku olovku da ti napišem poruku, ali nije bilo nijedne. A nisam imao tvoj broj mobitela.” mobitela.”   Julian je gledao u svoje cipele, ali nije se morao truditi izbjegavati moj pogled jer je i meni bilo previše neugodno pogledati mu u lice. Objasnio mi je razloge i svi su bili na mjestu. Jedina olovka koju imam ona je u džepu mojeg kaputa i zaista smo zaboravili razmijeniti brojeve. Ali imao je moju e-mail e-mail adresu, pa zašto mi onda nije poslao e-mail? A i dalje mi je bilo jako neobično što sam sa m onako zaspala pokraj njega.  njega.  “Znam da sam ti mogao poslati e-mail”, e- mail”, rekao je Julian, kao da mi čita misli. “Ali “Al i ja sam totalni idiot i sjetio sam se toga t oga tek na putu ovamo.” ovamo.”   “No, pa to sad više nije ni važno, zar ne?” rekla sam pomirljivo. “Cvijeće je zbilja krasno, hvala ti još jednom.” Podigla sam buket k licu i udahnula miris. Razvedrit će mi stan, ali moram kupiti kupiti vazu na putu kući. “Oh, ovo je Ben.”  Ben.”  Ben je istupio i pružio ruku Julianu. “Drago mi je. Dakle, Leah kaže da si javni službenik? To je sigurno strašno zanimljivo.” zanimljivo.”   Julianovo se čelo namršti i nije se ni pomaknuo kako bi prihvatio Benovu pruženu ruku. Prestala sam disati, pitajući se što će sad biti, no onda se polako nagnuo naprijed i kratko se, mlako rukovao s Benom. “Da, “ Da, točno tako. A tko si pak ti?”  ti?”   “Ben. Njezin prijatelj.” Nitko me godinama nije nazvao svojom prijateljicom i osjetila sam se čudno. Zapitala sam se tko je bio zadnji koji se nekome predstavio kao moj prijatelj? Imogen? Corey? Adam?  Adam?  Kako Julian na to nije rekao ništa, Ben je shvatio signal i rekao da ide. Nadala sam se da je osjetio moju neizgovorenu zahvalu i ispriku dok sam ga pozdravljala na odlasku, ali imala sam osjećaj da sada, nakon Julianove nepristojnosti, neću više vidjeti Bena.  Bena.  Kad je otišao, Julian kao da se opustio i još jednom se ispričao što je sinoć nestao. “Mogu li te pozvati na večeru? Da to nadoknadim.” nadoknadim.”   Osjećala sam Marijin pogled na nama pa sam opet počela stavljati knjige na police. “Ne moraš to činiti. Stvarno, sve je okej.”  okej.”   “Ali želim. Samo sam... nema veze. Jesi li slobodna u petak navečer?”  navečer?”  Julianove riječi oblile su me užitkom. Još od Adama nisam ni s kim imala spoj, spoj, a još manje drugi u nizu. Bilo je to zastrašujuće i uzbudljivo u isti mah.  mah.  Iako sam se tako osjećala, na trenutak sam mislila reći ne. Pustiti Juliana u život značilo je prizivati komplikacije, a prije je sve bilo jednostavno. Ali zar ne zaslužuje svatko, pa čak i netko ovako grešan kao ja, svoj trenutak sreće? Već je i bilo vrijeme da pokušam za sebe stvoriti neki život.  život. 

 

  Bez daljnjeg razmišljanja, prihvatila sam poziv na večeru. Namjerno sam vanjskim držanjem prikrivala koliko sam zbog toga uzbuđena, jer ipak sam nešto, premda nehotice, naučila iz Marijinih beskrajnih priča.  priča.  Julian se napokon nasmiješio. “Odlično. Doći ću po tebe pa možemo otići negdje u blizini.”   blizini.” Kad je to izgovorio, vidjela sam u mislima svoj mali stan i nas dvoje kako sjedimo zgurenii jedno do drugoga na mojoj neudobnoj sofi i opet gledamo TV. Možda bolje da zguren odemo k njemu? Ne bi mi bilo drago putovati čak do Bethnal Greena, ali njegov stan može biti samo udobniji od mojega. Osim toga, to kako je uredio svoj dom, reći će mi nešto i o njemu samom. Iako mi ne bi smetalo čak ni da živi u pljesnivoj, propaloj kolibi; već me je posve pridobio.  pridobio.  No kad sam predložila da se nađemo kod njega, Julian je napravio grimasu. “Hm, možemo, ali upravo se preuređuje pa je sve malo u neredu. To ćemo drugi  drugi  put, može?”  može?”  Kimnula sam, razočarana, a opet i sretna što neću morati putovati u istočni London. Barem ne još. “Bolje da te pustim raditi”, rekao je Julian. Nagnuo se naprijed i na trenutak sam mislila da će me poljubiti u obraz. Umjesto toga, primio me za ruku za  ruku i rekao da se onda vidimo u petak u sedam navečer.  navečer.  Kad se već okrenuo leđima, nečeg sam se sjetila. “A da razmijenimo brojeve?” rekla sam. “Znaš već, za slučaj da se nešto dogodi prije petka. Sad mi se čini luckasto da se samo dopisujemo.”   dopisujemo.” Julian se vratio do mene. “Imaš pravo, posve sam zaboravio. Zato sam, između ostalog, i došao. Baš sam idiot.” Gurnuo je ruku u džep i izvadio mobitel te utipkao moj broj dok sam mu ga diktirala. “Evo sad ću te nazvati pa ćeš i ti imati moj.” moj.”   Gledajući ga kako odlazi, polako sam gurala prazna kolica za knjige prema skladištu, izbjegavajući Marijin pogled dok sam prolazila pokraj pulta. Ispred nje pred pultom bio je dugačak red i u tom trenutku nije mi ništa mogla govoriti. Ali znala sam da joj se po glavi vrzmaju brojna brojna pitanja. Bila sam sigurna kako će naći priliku da me dobro izrešeta prije nego što odem s posla i našla ju je i brže nego što sam se nadala. Poslužile smo sve klijente i bližilo se vrijeme zatvaranja kad je Maria spomenula to čemu je ranije svjedočila.  svjedočila.  “Dobro, kaniš li ti meni reći što se događa ili moram nagađati?” Nije to rekla s dozom humora, nego ledenim glasom, tonom sličnim onome kojim se Julian obratio Benu.  Benu.  “Bena si upoznala, sjećaš se? Donirao nam je gomilu knjiga. Mi smo... izgleda da smo se nekako sprijateljili.”  sprijateljili.”  Maria je stisnula oči. “Sprijateljili? Dobro. A tko je onda drugi tip? I što s tim cvijećem?” cvijećem?”   Nisam imala namjeru lagati, ali nisam htjela pustiti Mariji da uđe još dublje u moju privatnost. Već je postavljala neugodna pitanja i ako dozna za Juliana, neće me više nikad pustiti na miru. A ja bih tako postala poput nje, izlažući svoje srce svima da ga lakše zdrobe.

 

  Što više ljudi zna za bilo koji dio mojega života, to gore po mene. Već sam rekla Benu više nego što sam htjela ili planiral planirala, a, i nisam mogla sad opet napraviti isto s Marijom. Marijom.   “On mi je rođak.” Izgovorila sam to. Sad je laž bila tu i nije bilo moguće je povući. povući.   “Rođak? Ma daj. Zašto ti onda donosi cvijeće?” Usta su joj se iskrivila. Čekala je da me ulovi. “Pa eto, nisam ti ništ a spominjala, ali baka mi je umrla jučer. Donio mi je cvijeće da me oraspoloži. Bile smo jako bliske, znaš.”  znaš.”   To je promijenilo sve jer Marijino lice naglo se opustilo. “Žao mi je. Trebala si mi reći.” reći.”   Pitala sam se je li mi nakon svega povjerovala ili samo nije htjela ispasti bešćutna, no u svakom slučaju, morala sam je nekako odvratiti od teme. “Nego, što ima novog kod tebe? Što je bilo s onim zadnjim dečkom? On ti se bio prilično svidio, zar ne?”  ne?”  Ali Mariji se nije svidjelo kako mijenjam temu. Dok sam gledala njezin namrgođeni izraz, to lice kao da se počelo pretapati u Imogenino i podsjećalo me na sve one prilike kad sam pred njom morala pregristi jezik. Nije uvijek bilo tako, ali kako smo odrastale, postajala je sve ćudljivija. Kakva sam ja postala?  postala?  “Onda, “Ond a, imaš li još koga od obitelji? Nikad nikoga ne spominješ”, rekla je Maria, ignorirajući moje pitanje i tipkajući nešto po računalu. Nisam mogla procijeniti radi li nešto doista ili joj samo treba razlog da gleda na drugu stranu, a nisam joj se usudila zaviriti za viriti preko ramena da pogledam ekran. Srećom, dok sam pokušavala smisliti neki odgovor, jedan stariji gospodin došao je do pulta i predao joj popis knjiga. Iskoristila sam priliku i klisnula.

Bio je mrak kad sam odlazila iz knjižnice i snijeg na tlu uglavnom ugla vnom se zaledio. Polako sam hodala, pazeći da se ne pokliznem. kapuljaču i pogledom tražila čiste djeliće pločnika, ne obraćajući pozornost niNavukla na kogasam u prolazu.  prolazu.   I tako sam se, kad se netko zabio u mene, odmah okrenula i ispričala. Pogledala sam sa m čovjeka, očekujući nekakav odgovor, ali visoki muškarac samo je zurio u mene, s ustima iskrivljenima u osmijeh. I on je imao kapuljaču pa mu nisam vidjela cijelo lice, ali koža mu je bila masna i puna akni.  akni.  Tad sam trebala potrčati, jer odmah sam znala. Znala sam da nešto nije u redu, ali noge me nisu slušale. Muškarac je izvukao nešto iza svojih leđa. Bijelu plastičnu bočicu. Odvrnuo je čep i podigao je pred lice. I tad sam znala što će mi se dogoditi.  dogoditi.  To je kiselina.

 

  Čula sam za muškarce koji to čine ženama da im trajno unište lice, ali ja nisam bila kraljica ljepote ni manekenka s ljubomornim dečkom. Ali to nije bilo važno. Imala sam svojeg pošiljatelja e-mailova. Ledena tekućina oblila me po licu i kao da je na njemu ostala trajno smrznuta. Ali zar ne bi kiselina trebala peći? Zašto ne osjećam vrućinu? To je sigurno zbog šoka. Čitala sam o tome kako se tijelo jednostavno isključi kako bi se nosilo s takvim situacijama. situacijama.   Već u idućoj sekundi muškarac je ispustio bočicu i otrčao, snalazeći se po ledu kao olimpijski klizač. Pala sam na koljena, suze su mi se miješale s kiselinom koja mi se slijevala niz lice.  lice.  Uzvici i uzdasi začuli su se sa svih strana i ljudi su se skupili oko mene, komešajući se i ispaljujući pitanja. Netko je vikao da je vidio kako mi je nešto bačeno u lice. lice.   “Kiselina”, pokušavala sam reći, ali glas mi je bio tako hrapav da sumnjam da me tko čuo.   čuo. Krajem oka tada sam ugledala kako neki muškarac podiže bočicu s poda i prinosi je nosu. Duboko je udahnuo i potom kimnuo. “Sve u redu”, rekao je ili meni ili svima koji su se skupili, nisam znala kome. “To je samo voda.” voda.”  

 

 

ŠESNAESTO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2000. Roditelji su se sjatili u školu kao roj kukaca. Na sve strane kaos. Ali, kao što sam rekla Adamu, to je dobro. To znači da se mi, dok su oni zauzeti razgovorima s našim učiteljima, možemo nekamo iskrasti i biti sami. Na prostoru škole teško da se negdje zaista možemo sakriti, osim u ormar, ali baš me briga. Moram razgovarati s Adamom, i to mora biti danas. Već sam to predugo odgađala.  odgađala.  On kasni. Dogovorili smo se naći iza zgrade za umjetnost u pola šest, a sad je već deset do šest.Ne Nema nikogacipela, u blizini, ali čuje žamoru tenisicama, i lupkanje cipela po pločniku izabude ugla zgrade. Adamovih doduše. On jeseuvijek pa ga neću ni čuti kad dolazio. Osvrćem se i dalje u svim smjerovima. Znajući Adama, prišuljat će mi se i pokušati me na prepad zaskočiti.  zaskočiti.  Zima je i moja jakna od trapera nije dovoljno debela za ovo siječanjsko vrijeme, ali lijepa je, i neće mi biti ništa ako Adam samo malo požuri. Pokušam se opustiti, a stvarno bih se i trebala osjećati dobro, jer upravo sad moji učitelji pjevaju mami i tati slavopojke o meni. Gospodin Atler malo je pokvario ukupnu sliku kad im je rekao da previše razgovaram s Imogen na biologiji, ali brzo će oni to zaboraviti kad im kaže da sam na zadnja tri testa imala najbolje rezultate. Uopće ne volim biologiju, ali želim imati dobre ocjene. Želim imati dobar posao nakon fakulteta.  fakulteta.  Da bilo što radim dok čekam, hodam s jednog kraja zgrade za umjetnost do drugog, držeći se uvijek stražnje strane, da me nitko ne vidi. Brojim korake i kad sam došla do dvjesto pedeset i sedam, Adam se pojavljuje kao duh, nečujno klizi prema meni u svojim tenisicama.   tenisicama. Otvorim usta da se požalim što kasni, ali on me pretekne. pretekne.   “Ona jebena kuja.” Nema potrebe da pitam na koga misli. “Ovaj put je otišla predaleko, kunem se. Je l' ti možeš vjerovati što je sad napravila?” napravila?”   Iako znam već sve, šutim i puštam Adama da izgovori svoje. Najbolje je pustiti ga da se ispuše. Na to sam već naviknula; tako je cijelo vrijeme otkad ga znam. Mislila sam da će nakon toliko vremena već prijeći preko cijele te priče s gđicom Hollis, ali postalo je sve gore. Ni ja, ni završni ispiti koji nam vise nad glavama ne uspijevamo odvratiti Adama s njegova puta mržnje. Znam da nije omiljen učenik gospođici Hollis, ali ne vjerujem da je on njoj toliko važan da bi joj obilježio život. A upravo to se događa njemu zadnje godine. O tome i želim govoriti s Adamom i nije mi drago što je došao pun nove srdžbe prema njoj. njoj.  

 

  “Totalno me ogadila mami i tati, ispada da sam ja nekakav vrag ili nešto. Zašto mi, jebote, konačno ne sjaše s vrata? Sve su mi ocjene dobre, ali nju to uopće nije briga.” Adamov je glas jak i drhtav; ovako ljutitog još ga nisam vidjela. Ali ne, ovo je nešto više od ljutnje. Jad.  Jad.  “Smiri se malo”, kažem, povlačeći ga k sebi. No on me samo okrzne poljupcem i nastavi svoju tiradu. “I sad sam u govnima. Tata kaže da me zbog toga neće pustiti u Ameriku na ljeto.” Oči mu svjetlucaju, disanje mu je duboko i isprekidano.  isprekidano.  Iako je Adam jako uzrujan, meni je ipak drago što neće ići. Grozno je što sam tako sebična, ali ovo ljeto bi nam se mogla pružiti prva prilika da budemo zaista sami. Samo on i ja. Bez gospođice Hollis koja se nadvija nad svaku Adamovu misao i djelo. To sve, naravno, naravno, zadržim za sebe.  sebe.  “Gle, nemoj paničariti. Tvoji roditelji sigurno se u ovom trenutku ljute, ali već sutra će vidjeti stvari drukčije. Moj tata...”  tata...”  “Ne, Leah. Oni nisu kao tvoj tata. Kad oni nešto kažu, onda iza toga stoje. Ne mogu ih obrlatiti kao što  što ti možeš svoje.”  svoje.”  Adamov komentar me zapeče, ali moram se podsjećati da nije htio uvrijediti me. Moram biti podrška svojem dečku. “Znam... ali, možda bi i oni, kad bi vidjeli da se trudiš... trudiš...   “Zar zbilja misliš da bi me ta krava ikad pohvalila? Imam najbolje najbolje rezultate u povijesti i to ne mijenja baš ništa. Ima me na piku od prvog dana.”  dana.”  Najradije bih rekla Adamu da nije u pravu, da jednostavno treba ostaviti gospođicu Hollis na miru i onda će sve biti u redu, ali zapravo ne mislim da bi bilo tako. Ona zaista kao zaista kao da ima neki problem u vezi s njim, premda je, još otpočetka, sam to skrivio. I zato mu samo kažem da pokuša tako pa vidi što će biti. biti.   Adam zašuti i ja se usredotočim na žamor s druge strane škole. Ne razabirem nikakve riječi, ali zvuk glasova me tješi  tješi  jer ovdje je mrak. Znam da je on tu sa mnom, ali s obzirom na to u kakvom je raspoloženju, ne bi me čudilo da i nestane.  nestane.   Konačno, on progovori. “Znam što trebam napraviti”, kaže, primajući me za ruku i vodeći me dalje, do nižeg zida.  zida.   Čim smo sjeli na zidić, osjetila sam kako mi hladnoća probija kroz suknju. Kao da sjedim na bloku leda. Adam kao da ne primjećuje, samo se stišće bliže k meni.  meni.   “Moram to maknuti iz glave.” Prima mi lice dlanovima i ljubi me, a iako mi je lijepo, pitam se gdje je to naučio i umalo se počnem smijati što o tome mislim baš sada. Danas su mu usne nekako suhe, ali nije važno. Pokušam se usredotočiti samo na to da ga osjećam; ovakvi trenuci dogode nam se previše rijetko.  rijetko.  Čini se kao da smo se ljubili cijelu vječnost i usta su mi zažarena zažar ena i suha kad se Adam napokon odmakne. Nagne se do mojeg uha i šapne: “Mislim da bismo trebali to napraviti. Ne želim više čekati ni sekunde. A ti?”  ti?”  

 

  Na trenutak se pitam griješim li možda i govori li Adam o nečemu drugome. Već mjesecima nije ni spomenuo seks i mislila sam da čekamo do mojeg rođendana. Priviknula sam se na tu ideju i osjećala se dobro u vezi s tim što čekamo dok navršim šesnaest, ali to je ionako već za pet mjeseci. Dvadeset tjedana manje ili više, kakva razlika? A ako to njemu pomogne da prestane prestane misliti na svoje nevolje s gđicom Hollis, onda trebam napraviti što mogu da mu pomognem. “A kamo bismo otišli?” pitam. Uzbuđena sam, ali i skamenjena. “Moji roditelji dosad su već možda došli kući. A i tvoji.” tvoji.”   Adam se smiješi i naslanja glavu na moje rame. “Ne moramo nigdje. Postoji jedno savršeno mjesto ovdje.”  ovdje.”  Osvrćem se provjeriti je li mi nešto promaklo, ali ne, sve što vidim stražnja je strana zgrade za umjetnost, niski zid i travnata padina iza nas. I iza nje samo je High Elms Lane. “Gdje?” pitam. “Pa ne možemo valjda ući u zgradu za znanost, ha?”  ha?”  Adam ustaje i povlači me za sobom. “Ne moramo tamo ići. Dođi.”  Dođi.”  Odemo možda dva metra kad on stane. Tek tada primijetim rupu u zidu, dovoljno prostranu da se usjek u nju ustisne gr aditeljima uzmanjkalo cigle, pa su ostavili kockasti zidu. nekoliko ljudi. Kao da je graditeljima zidu.  Zurim u to otvorenih usta iz dva razloga. Prvo, nikad nisam ni čula da postoji ovo skrovište i, drugo, ne mogu vjerovati da bi Adam Ada m htio da to napravimo ovdje, a temperatura je minus sto. “Nemoj mi reći da nisi znala za ovo”, kaže, cereći se. “Pola škole visi tu tijekom odmora. Učitelji nikad ne dolaze. Predaleko im je da dovuku ovamo svoje debele guzice.”  guzice.”  Adamova šala me ne uspijeva opustiti. Nas dvoje ćemo sad to napraviti. Ovdje. Na ledenoj leden oj hladnoći. Očito osjeća da sam se ukočila jer glas mu postaje mekši. “Jednostavno ne znam kad će nam se pružiti iduća prilika.” prilika.”   Zaustim reći da sad imamo i cijelo ljeto za sebe budući da on vjerojatno ne ide u Ameriku, ali ne želim ga podsjećati na ono što što ga je maloprije tako uzrujalo. Osim toga, i ja bih voljela da to učinimo. Možda ćemo se onda Imogen i ja bolje zbližiti; napokon ću doznati kako se ona osjeća. U zadnje vrijeme kao da se udaljujemo jedna od druge pa će ovo iskustvo sigurno pomoći i da se se nas dvije vratimo na staro. “Okej”, kažem, i zakoračim za njim u otvor.  otvor.  Adam skida kaput i baca ga na pod, pa sjedne. “Protiv zime”, kaže. A zime je ovdje toliko da mi je žao što nisam obukla dvostruko više odjeće. Trostruko, čak. Iako, što više odjeće imam na sebi, tim bi čudnije sve ovo moglo biti. biti.   Zamišljala sam ovaj trenutak tisuću puta, ali nikad ovako. Uvijek smo u krevetu - ne znam čijem - i ugodno je i toplo. Romantično. Ovo je samo čudno. Hladno i neudobno. Ali to je Adam. Dečko s kojim želim biti zauvijek, pa zar je onda važno? Možda će ovo i biti naš prvi put, ali imat ćemo mi toga još mnogo više. Mnogo prilika da popravimo prvi dojam. dojam.  

 

  “Mislim da bi trebala doći ovamo”, kaže Adam i ja shvaćam kako cijelo vrijeme stojim kao kip, zureći u njega bez ijedne riječi.  riječi.  Ne smijem dopustiti da pomisli kako to ne želim, da ne želim njega, i zato kleknem na njegov kaput i uvučem se u njegov zagrljaj da se s e ugrijemo.  ugrijemo.  I sve što je slijedilo dogodilo se tako brzo, a istodobno i nekako sporo. Adam petlja po mojoj suknji a ja sam gotovo paralizirana od straha i uopće nisam uzbuđena, samo iščekujem. Čak i kad osjetim jaki udar bola i Adam se premjesti na mene, ne mogu vjerovati da mi to radimo. Kažem mu to i on se nasmije. “Naravno”, kaže. I u tom trenutku pouzdano znam da je to radio i prije. Nakon svega, ne mogu se prestati smiješiti. Osjećam Adamov topli dah na vratu i nije mi više zima. Znači, napokon smo to napravili. Ne osjećam se nimalo drukčije, samo me unutra boli. Ali drago mi je da smo to napravili; drugi put bit će lakše i bolje, sigurno. sigurno.   Adam pita jesam li dobro i ja kimnem, jer znam da bi mi, ako progovorim, glas zvučao sramotno piskutavo. I dalje potpuno odjeveni, grlimo se čvrsto, svaki u svojim mislima. Želim ga pitati je li sretan, ali ne želim biti poput onih napornih cura koje stalno nešto ispituju. Srećom, on progovara prvi. “Ti si posebna”, kaže. Progutam taj kompliment i osjećam kako lebdim. Ali koju sekundu kasnije, Adam skače na noge. “Bolje da krenemo. Ne želimo da nas netko od učitelja još nađe ovdje. Pogotovo ne ona kuja, Hollis.” Hollis.”   I s tim riječima, sve što je Adam osjećao nešto ranije, sad ga je ponovno poklopilo, jer mu se na licu opet stvorio mračan izraz. Možda sam bila u stanju nakratko mu odvratiti misli, ali sad je opet točno tamo gdje je bio, a isto tako i ja. S dečkom kojem je više stalo do njegove mržnje protiv učiteljice nego što mu je stalo do mene. mene.  

Čim uđem u kuću, potrčim gore kako bih izbjegla roditelje.  roditelje.  Sigurna sam da bi znali. Ne osjećam se drukčije, ali možda izgledam drukčije? drukčij e? Nisam čak ni pogledala krvarim li. Ali u svojoj sobi sam tek koju sekundu kad me mama zove da dođem dolje. Još uvijek u jakni, polako krenem niza stube da se suočim s najgorim. najgorim.   Znaju. Sigurno znaju. “Zašto si tako otrčala gore?” pita mama. “Htjeli smo ti reći koliko smo ponosni na tebe. Kamo si uopće nestala? Jesi li bila kod Imogen?” Imogen?”   Mama je postavila toliko pitanja da ne znam na koje bih prvo odgovorila. Ali bar ne sluti što sam napravila. “Aha”, slažem joj. “Malo smo se družile.” Pogledam u tatu i on stisne oči. Ne vjeruje mi. Ali gore od toga, na licu mu vidim razočarenje. razočarenje.   “Tata će otići po Fish and chips”, chips”, kaže mama. “Da te počastimo.”  počastimo.” 

 

  “Hvala”, kažem, iako uopće nisam gladna. “Samo se idem presvući. Malo mi je zima.”  zima.”   “Da. Nije ti pametno hodati u tako tankoj odjeći po ovom vremenu.” Mama me odmjeri pogledom od glave do pete i ja pohitam gore prije nego što stigne nešto primijetiti. Malo prije devet sati tata kuca na moja vrata i pita jesam li budna. Mogla bih se praviti da spavam, ali previše sam znat iželjna; iželjna; ovih dana tata izbjegava moju sobu kao da je kužna.  kužna.  “Samo sam ti htio reći kako mi je bilo drago danas slušati koliko te profesori hvale”, kaže ulazeći i sjedajući za moj radni stol. “Ali samo tako nastavi, nemoj se previše opustiti. Završni ispiti već su za nekoliko mjeseci.”  mjeseci.”  “Znam, tata. Učim svaki dan.”  dan.”  Kimne glavom jer mi ne može to osporiti. “Samo pazi da ti nešto ne počne odvlačiti pozornost. To ti pokušavam reći.”  reći.”  Sad je jasno zašto je zapravo došao gore. Mogla bih sad prekinuti ovo i samo samo mu obećati da neće, ali baš želim čuti koji je njegov problem.  problem.  “Tata, ništa meni ne odvlači pažnju. Zašto to govoriš?” To će ga natjerati da stavi karte na stol. “Dečki su velika dekoncentracija”, reče on, zureći u pod.  pod.   Sjednem na krevetu. “Hoćeš reći,  reći,   Adam? Zašto mi uvijek predbacuješ Adama? Pa ništa loše nije napravio, daj ga pusti na miru!” Sad već vičem i neće proći dugo prije no što mama dojuri braniti tatu.  tatu.  “Samo se smiri i spusti glas. Zar hoćeš da nas svi susjedi čuju?”  čuju?”   Spustim glas, ali i dalje sam bijesna. “Zašto ti Adam tako smeta?”  smeta?”   Tata me prvi put pogleda ravno u oči i na licu mu vidim isto razočaranje. “Jednostavno, nije on za tebe, Leah. Ti se trebaš fokusirati na svoje ispite i ocjene, i nije dobro za tebe da budeš tako... dekoncentrirana.” Opet ta riječ.  riječ.  Kažem mu da je to smiješno. Da je Adam stvarno izvrstan u školi, zapravo čak i bolji od mene. Ali on kao da ne čuje ništa.  ništa.  “Neću ti dopustiti da napraviš takvu pogrešku, Leah”, kaže izlazeći iz sobe. “Više se nećeš viđati s njim poslije škole.”  škole.”  Neobično je čuti da tata postavlja ovakav zahtjev. Obično mami prepušta discipliniranje, pa znam da je ozbiljno. Pitam se je li nekako doznao što smo Adam i ja danas napravili, ali kako bi mogao? Ne piše mi na čelu da više nisam djevica.  djevica.  Stalno očekujem da će se i mama pojaviti da me vidi, ali nema je, i sad već mislim da su to zajedno isplanirali i da tata nije jedini kojega muči Adam.  Adam.  Ugasim lampu i okrenem se na bok, puštajući da jastuk upije moje suze. Stvarno nije fer. Marljivo učim i nikad ne pravim probleme, a ipak me kažnjavaju samo zato što nekoga volim. Osjećam se izdanom. Izoliranom. Nisu uopće ni saslušali moje mišljenje. Ali baš me briga što govore; nikada neću odustati od Adama.  Adama.  

 

  Još pet mjeseci i bit ću slobodna raditi što želim, i neću ovo više morati trpjeti. Te večeri, nakon što su suze presahnule, zaspala sam i sanjala da je ljeto i da sam s Adamom. Slobodna od okova roditelja. Ispred nas je bio cijeli život i svijet nas je zvao da ga uzmemo.

 

 

SEDAMNAESTO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014. U ponedjeljak sam išla na posao. Natjerala sam se istuširati, odjenuti i izići kroz vrata iako su svi nagoni u meni vrištali da pobjegnem natrag, zaključam vrata i isključim vanjski svijet. Ali nije bilo šanse da bih opet mogla uzeti slobodan dan. Već sam nakon krađe t orbice orbice ostala kod kuće pod izlikom prehlade i nisam htjela da se Sam još počne ljutiti. Osim toga, preda mnom je bilo unapređenje na poslu.  poslu.  Ali napad - ili što je to bilo - ostavio me potresenu do srži. Da, bila je to samo voda, ali one sam mislila sam drukčije stalno su mi se vraćale i pred oči mi stavljale životsekunde o kojem usekojima nisam usudila ni misliti.  misliti.   Mogla sam zavaravati druge ljude, ali sebe nisam mogla uvjeriti kako sam nedužna žrtva. Morala sam doznati protiv koga se borim. Htjela sam šansu da se branim. branim.   Bilo je tek sedam ujutro kad sam došla do Garratt Lanea. Na poslu nisam trebala biti prije osam i trideset, ali a li cijele noći jedva da sam prospavala nekoliko minuta i nisam vidjela kakvog bi smisla imalo ostati u krevetu. Hodanje mi je pomagalo pomagal o da razmislim, sama aktivnost davala mi je osjećaj da činim barem nešto. nešto.   Sada sam bila uvjerena da moj pošiljatelj ne namjerava odustati samo tako. Bilo je kao da može vidjeti svaki moj pokret i čuti moje misli. Zašto bi inače izabrao baš taj trenutak kadaa sam se osjećala zapravo prilično dobro? Julian i ja dogovorili smo ponovni susret i sve kad je, napokon, izgledalo kao da ide na bolje. Zbog toga je baš i bilo još gore. gore.   A sada, svake sekunde mojeg budnog stanja, osjećala sam se kao da me nečije oči gledaju. Najzlokobnije je bilo to što nisam znala čije.  čije.  Navlačeći kapuljaču, stalno sam pogledavala oko sebe dok sam hodala. Moglo se očekivati da se dogodi nešto, i morala sam biti spremna. Tko god bila ta osoba, neće joj ništa uspjeti ako me ne ulovi na prepad, zar ne? Ali tog jutra ništa nije bilo neuobičajeno; samo normalni radni ljudi koji su žurili u urede ili trgovine. Nitko me nije dvaput pogledao. pogledao.   Prošla večer dala mi je do znanja da moram učiniti nešto s tim; nisam mogla mirno sjediti dok netko pokušava uništiti uništiti to malo života što sam imala. Nije to bio ne znam kakav život, ali bio je moj, i neću dopustiti da netko drugi određuje kakav će biti. biti.   Stigla sam do kafića koji je bio iznenađujuće tih i naručila vruću čokoladu i kroasan. Potom, nakon kratkog pogleda na sve strane, požurila sam prema stolu u dnu. Sa svojeg mjesta vidjet ću svakoga tko uđe. U tom trenutku samo je jedan stol bio zauzet, a nije mi se

 

  činilo da dva muškarca u bojom umrljanim kombinezonima predstavljaju ikakvu prijetnju. Glave su im bile pognute nad novinama i jeli su hrskave punjene rolice ni jednom ne podigavši glavu u mojem smjeru. Ali ipak, morala sam biti u pripravnosti. pripravnosti.   S ovim novim stavom osjetila sam se snažnijom. Kao da imam oklop koji me štiti od ma čega što će doći, jer doći će nešto mnogo gore. U to sam bila sigurna. I do trenutka kada je konobarica donijela pred mene doručak, već sam imala zametak plana.  plana.   Trebala sam pomoć, a postojala je jedna jedina osoba kojoj se mogu obratiti. Nisam mogla znati činim li pogrešku, ali nisam imala mnogo izbora. Nije bilo šanse da Juliana opterećujem s tim, a pomoć koju bi mi mogla pružiti dr. Redfield imala je svoja ograničenja. Osim toga, još uvijek se nisam s njom uspjela čuti. Maria više nije dolazila u obzir; premda nisam točno znala zašto je tako, nešto me je sprečavalo da se otvorim njoj. I tako je ostao samo Ben. Nazvat ću ga tijekom t ijekom pauze za ručak.  ručak.  Grizući svoj kroasan, promatrala sam kako prhke pahuljice peciva padaju niz moj kaput i pokušala se osloboditi svake druge misli.  misli. 

Budući da se knjižnica za javnost otvara tek u devet, bilo je vrlo tiho kad sam došla. Budući Nisam vidjela Mariju, ali torba joj je bila zagurana ispod prednjeg pulta i na računalu sam vidjela da se prijavila u sustav. “Tu si, dakle”, rekla je Sam, od čega sam poskočila.  poskočila.  Okrenula sam se naglo, stajala je tik iza mene. Nisam je ni čula. Ako je ovo bio primjer kakva sam kad sam u pripravnosti, onda ću imati problema. Izgledala je nekako drukčije, i trebalo mi je nekoliko sekundi dok sam shvatila da je drastično skratila skratila kosu. “Možemo li razgovarati?” rekla je. Ni dobro jutro, ni bok. Samo naredba. To nije bilo dobro. Nije ni pričekala moj odgovor, odmah se okrenula i pošla ravno u svoj ured. ured.   Nije se baš često dolazilo u njezin ured koji je više nalikovao na skladište i biti tu nije budilo dobar osjećaj. Pitala sam se ima li novosti o promociji i odlučila da sigurno mora biti to. Nije mogao postojati drugi razlog za ovaj nezakazani sastanak. Ali njezin službeni ton me zbunjivao.  zbunjivao.  “Sjedni”, rekla je pokazujući prema plastičnom stolcu koji je izgledao kao da je ukraden iz škole. Tek što sam sjela, ona je nastavila. “Bojim se da te nećemo zvati na intervju za poziciju više knjižničarke. Žao mi je.”  je.”  Zureći u nju, shvatila sam da su mi usta otvorena, a ne znam što bih rekla. Ovo nisam Ovo  nisam očekivala; nije bilo smisla. Prije tek koji dan Sam me sama poticala da se prijavim za tu poziciju.   poziciju. Ja, ovaj...  ovaj... 

 

  Samino lice bilo je kao od kamena, ali natjerala je usta da se razvuku u nekakav poluosmijeh. “Dakako, to ne mijenja ništa u vezi s tvojom aktualnom pozicijom. Želim da ti to bude jasno.”  jasno.”  Pitanja su mi se rojila u glavi natječući se za prvenstvo, ali nijedno nisam uspjela postaviti. Samo sam nastavljala zuriti u Sam, gledati kako joj se čelo bora dok ja ne progovaram ni slova. Naposljetku sam nekako kimnula glavom, i iz nekog razloga s tom kretnjom izletjelo mi je jedno hvala. Nisam mogla vjerovati. Zahvaljivala sam joj što mi otima taj jedan rijetki komadić sreće koji sam imala pred sobom.  sobom.   Dolje je Maria sjela za računalo i nije podignula glavu kad sam se pojavila. Razmislila sam o tome da je ignoriram, ali jednostavno nisam shvaćala zašto bismo igrale tu igru. “Jutro”, rekla sam, pokušavajući zvučati veselo.  veselo.  Pogledala me, kao zatečena. “O, pa nisam znala da si tu. Ne počinješ prije devet, zar ne?”   ne?” Objasnila sam joj da sam ustala ranije i da sam htjela iskoristiti jutro, ali čini se da je nisam u to uvjerila. Vjerojatno je mislila da od nje tajim još mnogo stvari. To je ne bi trebalo iznenađivati. Ja sam zaista bila zatvorena za tvorena knjiga, vjerojatno čak ona s lokotom.  lokotom.  “Možeš li sad ti malo paziti na pult?” rekla je. “Sam me zamolila da nadzirem čitaonicu.” Nije me gledala dok govori nego je lupkala po tastaturi. Rekla sam da mogu, ali prvo moram nešto obaviti. Osjećajući njezine oči na sebi cijeli cijelim m putem, otišla sam do zahoda u nadi da tamo nikoga neće biti.  biti.  Zaključala sam se u pregratku, potonula na pod i zagnjurila glavu u koljena. Ali nisam plakala. Previše godina je prošlo od toga; sada sam presušeni bunar, nesposobna za suze. Mislim da sam htjela plakati i vjerojatno sam trebala, ali oči su mi ostale suhe. Prije no što mi je Sam priopćila novost, nisam bila svjesna koliko mi je ta promocija značila, no sada kad ona višesasvim nije bila opcija, činilo se da svoj se neživot mogu otresti razočaranja. Imala samBudući pr ilikudamožda malu - da promijenim i što sam sad trebala napraviti? sam bila itekako svjesna da se stvari koje su se jednom dogodile ne mogu zaista zaboraviti, nisam se mogla praviti kao da ta mogućnost nikada nije postojala. Sad će mi svaki novi dan na poslu biti umrljan razočarenjem.  razočarenjem.  Pokušala sam shvatiti zbog čega se Sam predomislila. Dobro, uzela sam nekoliko dana slobodno, ali to mi je bilo prvi put za svih ovih godina koje sam provela radeći u knjižnici, pa se nije činilo da je to razlog. Nešto drugo ju je moralo natjerati da to odluči. U to sam bila sigurna. Netko se na mene ozbiljno namjerio. Moj život pretvarao je u kaos. Kakav god da je bio prije, bio je svakako bolji od ovoga.  ovoga.  Začula sam korake po podu i uspravila leda u svojem pregratku. Nisam mogla vidjeti cipele kroz otvor ispod vrata, ali već idućeg trenutka ona se, koja god od njih bila, zaključala u pregradak do mene. S mukom sam ustala, dohvatila toaletni papir i pretvarala se da pušem nos. Morala sam se sabrati, izići i nastaviti raditi.  raditi. 

 

  Na prednjem pultu Maria je kopala po svojoj torbi. “Idem ja gore, onda.” I dalje me nije gledala u oči. Ali dok je odlazila, okrenula se. “Žao mi je što nisi dobila posao.” Otišla je prije nego što sam stigla nešto reći.  reći.  Nekako sam sam se uspjela usredotočiti na posao sljedećih nekoliko sati. Posvetila sam se potpuno svakom zadatku, dajući sve od sebe da budem što je moguće korisnija. Čak sam i usisala pod na kraju danapotiskivala iako sam znala će doći čistači. da Alioupromociji meni je ključalo nezadovoljstvo koje jeradnog s površine samoda čvrsta odlučnost više ne mislim ni sekunde. Nisam smjela dopustiti da mi sad ovo uništi užitak koji sam uvijek nalazila u poslu. I još sam, povrh svega, tek trebala objasniti Mariji zašto joj nisam joj  nisam rekla da sam se prijavila za poziciju više knjižničarke.  knjižničarke.  Kad sam izišla van, na hladnoću koja je grizla, toliko sam se zaokupila umatanjem u kaput i šal da mi je trebala sekunda prije no što sam primijetila da netko sjedi na stubama, naslonjen na zid. Julian.   Julian. Zagledala sam se u njega, ne shvaćajući što opet radi ovdje. Pa jučer se pojavio u knjižnici. Osim ako nije došao otkazati naš dogovor. Reći da ipak neće biti ništa od našeg petka i da je to bila pogreška. Kako mi je dan krenuo, ne bi me to čudilo. čudilo.   “Leah, bok.” Ustao je i polako krenuo prema meni. Pokušavajući namjestiti osmijeh, pripremala sam se za lošu vijest. “Oprosti što sam se opet samo pojavio. Ali imao sam slobodan dan i bio sam kod prijatelja u Richmondu pa sam mislio, eto, nije to ni tako daleko od Wandswortha, zar ne? A petak mi se činio jako daleko...” Julianov glas je zamro i on je čekao da ja nešto kažem. kažem.   “Dobro.” Bila sam toliko iznenađena što ga vidim da nisam znala što bih rekla. Kako sam uopće izgledala? Na sebi sam sa m imala široke crne hlače koje nosim na posao, a mojoj kosi dobro bi došlo pranje. Ako mu dosad nisam bila odbojna, mogla bih to sada postati. postati.   Lice kao da mu se smračilo. “Ne ljutiš se, ha? Mogu odmah otići, ako ti...”  ti...”  “Ne, drago mi je što te vidim. Što želiš da radimo?”  radimo?”  Lice mu se razvedrilo kad sam to rekla i približio mi se. “Zapravo nemam pojma. Samo sam te htio vidjeti.”  vidjeti.”  Znači odluka je na meni. Bilo je previše hladno da bismo ovdje stajali, a odlazak na kavu nije mi se činio privlačnim. Samo sam htjela kući. Ali  Ali   onda sam se sjetila što je bilo zadnji put kad je Julian bio kod mene; kako sam mogla znati da neće opet ispasti čudno? Kod kuće mi je bilo lijepo samoj, ali a li ugođaj kao da se neobjašnjivo mijenjao u društvu.  društvu.  “Hm, ovaj...”  ovaj...”  “Možda možemo ići k tebi? Uzeti hranu iz dostave ili tako nešto? Malo je predaleko da odemo do Bethnal Greena, a ja doslovno umirem od gladi!” S tim Julianovim riječima, pravo na odluku oteto je iz mojih ruku. Kao i sve ostalo u zadnje vrijeme.

 

  Hodali smo niz Garratt Lane, izbjegavajući nakupine nakupine leda koje su mi izgledale kao da izviru iz pločnika. Julian mi je pripovijedao o svojem prijatelju iz Richmonda i moje su se barijere počele spuštati. Gotovo sam zaboravila da me možda netko promatra. promatra.   Čim smo ušli u stan, vidjela sam ga Julianovim očima: ništa osim knjiga, mračan i depresivan. Stvarno bih se trebala odseliti, ali sad kad nije više bilo ni promocije na vidiku, nije to bilo izgledno.  izgledno.  Julian je veselo brbljao, nesvjestan naše okoline. Zaokupila sam dodatno svoju pozornost točeći mu vino koje je ostalo od sinoć, dok sam za sebe odabrala sok od jabuke. Ako se to Julianu možda i učinilo čudnim, ništa nije rekao.  rekao.  “Trebala si me pustiti da nam uzmem piće”, rekao je. “Cijeli dan si radila.”  radila.”   Naručili smo kinesku hranu i kad je stigla, Julian je platio dostavljaču i pohitao u kuhinju servirati nam jela. Bilo je čudno gledati ga kako se udomaćio u mojoj kuhinji, ali nisam se žalila. Umjesto toga, ugnijezdila sam se u sofu i prepustila se trenutku.  trenutku.  I opet mi se u misli vratio Adam. Nisam se mogla sjetiti da je ikada napravio i najmanju sitnicu za mene, ali opet, tada smo bili tako mladi i kako bih mu to mog mogla la uzeti za zlo?  zlo?   Gurajući od sebe sve Adamu - misliutonula koje su,učini svaki put izranjale kad sam s Julianom posvetila sam semisli svojojo hrani hra ni i posve našse, razgovor. “Znaš, mogu ti pomoći da ovo malo središ, ako bi to možda htjela?” rekao je Julian. “Prilično sam spretan s bojom i četkama.”  četkama.”  Znači primijetio je u kakvom je stanju stan. Pogledala sam gore u požutjele zidove, po rubovima   odlijepljene tapete na stropu. “Da, stalno se spremam srediti to. Znam da tu ima rubovima posla. Unajmljen je, ali rekao mi je vlasnik kad sam sa m useljavala da ga mogu preurediti.”  preurediti.”   Nasmiješio se, pružio ruku preko stola i pomilovao me po ruci. Njegov neočekivani dodirr poslao je struju uzbuđenja kroz moje tijelo. “Oh, nisam tako mislio. Samo sam mislio, dodi ako ti budem pomagao pokrečiti i tako to, onda bih više bio ovdje. Mnogo više.”  više.”  “Pa, mislim da bih u tom slučaju mogla i prihvatiti tvoju ponudu.”  ponudu.”  “I zapravo bismo koji  koji  put trebali otići i van na večeru”, rekao je, a zrnca riže padala su mu s vilice na tanjur koji mu je balansirao na krilu. “Stvarno bih te volio povesti u neki lijepi restoran.”   restoran.” “Bilo bi mi drago.”  drago.”  Nije bilo neistine u mojim riječima, ali ja to sebi nisam mogla nisam mogla zamisliti. Bilo što od toga. Tek sam se navikavala na to da je tu, u mojem stanu. Sve što je rekao nekako je zvučalo kao da smo u vezi, ali osim s Adamom, nisam to imala s čime mjeriti. Maria bi se usudila pitati koji je točno njezin status, ali sve  sve   što sam ja mogla učiniti bilo je kimnuti i nastaviti jesti, pretvarajući se da mi je sve ovo tako prirodno kao ustati ujutro iz kreveta.  kreveta.  Kad smo počistili do kraja svoje tanjure, Julian se ispričao da mora do toaleta, a ja sam oprala suđe. Bilaboravku, sam time zabavljena nekoliko kad Znači sam se okrenula prema dnevnom Julian je stajaosamo na vrhu stuba, minuta, oblačeći ali kaput. to je bilo to. Još jedna naglo prekinuta večer. Nakon svega što je rekao prije samo nekoliko minuta. minuta.  

 

  “Moram skoknuti po još  još malo vina”, rekao je. “Vraćam se za sekundu.” sekundu.”   I već ga nije bilo, a ja sam stajala i osjećala se kao paranoidna budala. Zašto sam uvijek morala pretpostaviti najgore? To nije bio način na koji se započinje veza ili što god već jest to što mi imamo. Julian  Julian je bio ovdje zato što je želio biti tu, moram to prihvatiti i prestati biti ovoliko negativna. Pojurivši do prozora, gledala sam ga kao prelazi cestu i ide prema Garratt Laneu, sve dok nije postao točkica. Dok sam tako stajala, mislila sam na svojeg pošil jatelja e-mailova. On ili ona možda me i u ovom trenutku motre, i gledaju Juliana kako odlazi.  odlazi.   Još uvijek nisam nazvala Bena, ali sad nije bio trenutak. Večeras svoju pozornost potpuno moram posvetiti Julianu; ne smijem dopustiti da me zaokupe ludosti koje  koje   mi se događaju.   događaju. Vratila sam se na sofu i počela gledati televiziju. Na ekranu se vrtjela neka sapunica, likovi su se svađali i rigali otrov jedni na druge. Isključila sam zvuk lako da gledam samo sliku i smijala se ridikuloznim izrazima lica glumaca.  glumaca.  Toliko me zaokupilo promatranje likova i pogađanje što viču jedni na druge, da je Toliko epizoda završila prije no što sam se stigla zabrinuti što Juliana još nema. Dućan je na pet minuta hoda od mojeg stana. Moja ranija odluka da budem pozitivna jednostavno je nesta nestala la i odjednom sam bila sigurna da se neće ni vratiti. vratiti.   Nekoliko minuta sjedila sam nepomično, pokušavajući probaviti što sve ovo znači. Oči su mi se maglile dok sam zurila u treptave slike na televiziji. Baš kao i s promocijom, dobila sam odbijanac i morat ću to prihvatiti, pustiti stvari da se vrate u normalu. Ali koliko god puta sama sebi ponovila da nije važno, nisam mogla od sebe sakriti što moje srce želi.  želi.   Naposljetku sam ustala i navukla zastore preko noći u svojim prozorima, namjerno izbjegavajući pogledati dolje na ulicu. Bilo je prerano za spavanje pa sam si napravila kavu i sjela na sofu. Oči su mi poletjele prema jednoj od polica s knjigama i pale na roman O miševima i ljudima.  ljudima.  Ustala sam i izvadila knjigu, ponijela je natrag na sofu. Još jednom me  me   natjerala misliti na Bena, ali to me nije osobito utješilo. Bio mi je simpatičan, ali nije on Julian.  Julian.  Počela sam čitati i prošla tek nekoliko redaka kad je zazvonilo zvonce. Skočivši do prozora, povirila sam dolje, i tu je bio Julian, hodao je gore-dolje, gore-dolje, trljajući šake.  šake.  “Oprosti molim te”, rekao je kad sam otvorila vrata. “Baš sam dolazio natrag kad me nazvao brat. Ima nekih problema s curom pa me molio da... posredujem, valjda. Cijelo vrijeme sam ti tu, pred pragom. Nisi me čula?”  čula?”   I tad sam prasnula u smijeh. Od olakšanja ili od pomisli koliko sam paranoična postala, nisam znala, ali osjećaj je bio dobar. dobar.   Julian me upitno pogledao, ali nije ništa rekao na moju reakciju. Umjesto toga produljio je u kuhinju otvoriti vino. “Sigurna si da ne želiš čašu?” čašu?”   “Ne, “Ne, baš sam napravila kavu. Grebe me grlo, pomalo, pa sam mislila da bi mi nešto toplo godilo.”  godilo.” 

 

  I opet, ako je pomislio da sam čudna, nije rekao ni riječ. Valjda, kad si s nekim prema kome gajiš snažne osjećaje, jednostavno prihvaćaš njegovu čudnovatost. Nije Ni je li to isto ono što sam ja radila s Adamom? I opet je počinjalo: moje misli su skretale na Adama dok sam željela biti potpuno prisutna za Juliana. Iako to prije nisam osvijestila, moguće da je to razlog što sam toliko dugo izbjegavala muško društvo. Podsvjesno sam sigurno znala da će me bilo koji kontakt podsjećati na njega.  njega.  “Hoćeš li da sjednemo na sofu?” pitao je, pogledavajući moj maleni kuhinjski stol. stol.   Slegnula sam ramenima i krenula prva, pazeći da se doimam nonšalantno, dočim mi se sve u trbuhu vezalo u čvorove. Sjediti na sofi s Julianom nosilo je rizik; postalo je čudno prošli put i nije mi to večeras trebalo. Nisam znala reći što mi je trebalo. trebalo.   “Sviđaš mi se, Leah”, rekao je, čim smo sjeli. “Znam da sam izravan, ali... ima nešto u vezi s tobom.” Gledao je dolje, u svoje cipele, i to mi je odgovaralo. Za mene je ovo bio novi teritorij. Čak ni Adam nikad nije otvoreno govorio o svojim osjećajima prema meni.  meni.  “I ti meni”, natjerala sam se progovoriti. Iako je to bilo istina, riječi mi nisu nadolazile lako. Julianov poljubac me zatekao. Usta su mu bila hladna i imao je okus po vinu, ali me je svejedno ugrijao. Osjećaj je bio dobar.  dobar.  Još veće iznenađenje bilo je što nisam mislila na Adama kad me je Julian povukao da ustanem i poveo u moju spavaću sobu.  sobu.   Nismo palili svjetla, ali čak i u mraku, dok smo zbacivali odjeću, Julian me nimalo nije Nismo podsjećao na njega. Ništa nije bilo isto. I tako sam se prepustila, uživajući u zaboravljenoj senzaciji gologa tijela uz moju kožu, i osjećala sam kao da je tek ovo moj pravi pravi prvi put i da nikad ništa prije nije postojalo. Osjećala sam se izliječeno.  izliječeno.  Nakon svega, nisam mogla izbrisati osmijeh s lica. Ono što je počelo kao užasan dan sa Sam i vijestima da nemam više šanse za promociju - pretvorilo se u suprotnost. Jedva sam se usuđivala vjerovati da je to stvarno, da muškarac koji mi se sviđa leži u mojem krevetu, ali bio je tu. Ljudi uvijek govore kako je sve lakše kad imaš nekoga pokraj sebe, ali ja do sada nisam shvaćala zašto.  zašto.  Okrenula sam se k Julianu i on se jednako smiješio, gledajući me duboko u oči. o či. Ali moja radost brzo je blijedjela. Odsad će se on povlačiti i postati distanciran. Vjerojatno će mi reći kako mora ići. Neću dobiti objašnjenje nego će me ostaviti ovdje da se pitam u čemu sam pogriješila. Ali pola sat a kasnije i dalje smo ležali zajedno, razgovarajući o televizijskim emisijama koje smo i on i ja voljeli kao djeca, a Julian me držao za ruku. Bilo je lijepo. Bilo je ispravno. Čak ni glavobolja koja se pomalo počela javljati nije mi mogla pokvariti te tre trenutke. nutke.

 

 

OSAMNAESTO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2000. Cijeli dan sam samo čekala da zazvoni, da završi škola i da se mogu naći s Adamom. Morala sam doznati je li sve u redu nakon onoga što smo jučer napravili. Morala sam doznali želi li me i dalje. Znala sam da je tijekom pauze za ručak imao dogovoren nogomet i da se tada nećemo vidjeti, što mi nije ostavilo drugog izbora nego da ujutro gurnem komad papira u Imogenine ruke i kažem joj da ga mora njemu predati.  predati.  Smiješim se i sad dok se prisjećam kako sam istrgnula zadnju stranicu iz vježbenice za matematiku mu da ga moram vidjeti nakon zgrade za umjetnost. Nisam htjela zvučatii napisala kao da sam očajna, pa sam dodala jošškole, jedaniza redak. Neću se ljutiti ako ne dođeš. Tako sam mu omogućila izlaz, mogućnost da to što je  je   bilo ostavi iza nas, kao tek jednu od onih brojnih stvari koje su bile dobre dok su trajale. Nadam se da me neće držati za riječ.  riječ.  Napokon zvono zatresti školom i nastaje jurnjava i gužva dok se svi žure van, prema kapiji, ususret obećanju još jedne slobodne večeri. Ne ja. Ja odlazim u suprotnom smjeru i u trbuhu mi se miješa osjećaj radosti i tjeskobe. tje skobe.   Ugledam Imogen kako izlazi iz zgrade za engleski i potrčim prema njoj, dovikujući joj da me pričeka. Okreće se na peti i kad vidi da sam to ja, lice joj j oj se razvedri i ona me grli objema rukama.  rukama.  Uvijek to radi, čak i kad se nismo vidjele samo nekoliko sati. sati.   “Je li Corey dao Adamu moju poruku?” Gotovo sam bez daha i moje riječi zvuče malo čudno.   čudno. Imogen na trenutak razmisli. “Oh, da, naravno da jest. Jutros Jutros su imali povijest i tad mu je dao.”  dao.”  Osjetim olakšanje; jedna briga manje. Sad se samo mogu nadati da će se pojaviti. pojaviti.   “I onda?” kaže Imogen. “Osjećaš li se drukčije? Nekako kao odrasla? Kao prava žena?” Pretjerano naglasi tu riječ tako da zvuči komično. Rekla R ekla sam joj jutros dok smo išle u školu, ali već mi je žao. Ona to svodi na nešto trivijalno, a meni se čini golemo. Najvažnija stvar koju sam ikada napravila. “Ne”, kažem, i “Zapravo pritom sene. neSamo smiješim bih ga jojvidjeti.” pokazala i ozbiljno. sad...kako moram vidjeti.”  napravil napravili   da je ono što smo Adam i ja

 

  Imogen cokne jezikom i prevrne očima. “Nije valjda da se bojiš da te više ne želi nakon što te iskoristio, ha? To je šašavo. Vas dvoje zajedno ste već sto godina i zašto se onda uopće...”   uopće...” “Ne, naravno da se ne bojim. Samo mu hitno moram nešto reći.” Zurim u svoje noge. Nisam ni primijetila do sada da su mi se cipele počele guliti na vrhovima. Moram reći mami da mi treba novi par.  par.  Ona glasno udahne. “Nisi valjda... trudna, ha?” Široko se smiješi. smiješi.   “Daj, ne zezaj me, Imogen.” Nemam danas vremena za ovo. Zašto ona ne može ništa ozbiljno shvatiti? “Samo mu moram nešto reći. Nema veze ni s čim.” čim.”   “Okej. Vidimo se poslije.” Zagrlimo se u pozdrav iako ćemo se vidjeti sutra ujutro i gledam je kako polako odlazi, vjerojatno se ide naći s Coreyjem. Ni njezini ni njegovi roditelji nemaju ništa protiv što su njih dvoje u vezi, pa mogu biti zajedno koliko hoće. hoće.   Nema Adama na vidiku dok zakrećem za ugao prema zgradi za umjetnost, jedini koje tamo vidim su Charlie Woods i Richard Seymour. Zezaju se i prave se da se tuku i ne izgledaju kao da im se nekamo žuri. Uvijek vise oko škole dugo nakon što svi drugi odu i nemam pojma što namjeravaju. Molim te, ne dopusti da mi se uopće obrate. obrate.   Usporim korak, priželjkujući - ne prvi put otkako sam krenula u ovu školu - da propadnem u zemlju. Što ako oni znaju? Što ako su nekako doznali što sam jučer radila s Adamom? Sva se stisnem, kao da se želim smanjiti. Kad je Tony Scott spavao s Annom Proctor, cijela škola je znala za nekoliko sati. Čak ni sad ne mogu u nju pogledati, a da se toga ne sjetim. Ali čim su me ugledali, maknuli su se dalje, vjerojatno su pomislili da ću ih nekome tužiti za ono što tamo rade, što god to bilo. Čim su nestali, sjela sam na stubu i izvadila knjigu. Nastava Nastava nam završava već za koji tjedan i htjela sam još jednom pročitati Vještice iz Salema, samo da provjerim da mi nije nešto promaknulo. Prošlo je deset minuta, a Adama nema. Počinje mi se javljati loš predosjećaj. Znam da neće doći, jednostavno znam. Dat ću  ću  mu još pola sata, ako se možda slučajno negdje zadržao. Dečki s nogometa ga uvijek gnjave da se malo ozbiljnije uhvati treninga i da ide s njima igrati nakon škole. Kad će konačno shvatiti da njega to ne zanima? Igra iz zabave, tu i tamo za vrijeme pauze za ručak, ali na više od o d toga on i ne pomišlja. “A čak nisam ni osobito dobar”, jednom mi je rekao. “Izgleda da me žele u ekipi bez obzira na sve.” Nisam mu rekla da znam zašto je tako. Svi žele biti u njegovu društvu, svatko se osjeti privilegiranim kad Adam izabere biti baš s njim.  njim.  Ali nitko od njih Adama zapravo ne razumije. A sada, dok sjedim tu i čekam, č ekam, počinjem misliti kako ga ni ja ne razumijem.  razumijem.  Trebalo mi je još i drugih pola sata da priznam poraz. I pomirila se s tim što on ne dolazi. On je odlučio  odlučio  i ja očito nisam ono što želi. Polako ustajem, osjećajući se kao da bi mi se tijelo moglo srušiti ako sekako prebrzo pomaknem. Kao ću povratiti. prema kapiji na izlazu jest kao hod po dasci; će stvari izgledati bezdaAdama? Bio miHod je prijatelj, jedn ako jednako kao i sve ostalo. Bio mi je sve. Sad više nemam ništa.

 

 

Za večerom, mama i tata zure u mene dok gurkam hranu po tanjuru. Hrana uvijek izgleda lijepo kad se posluži, ali tako se brzo pretvara u kašastu masu od koje mi je muka. Mama je večeras napravila moje omiljeno jelo: pečenu piletinu i pire od krumpira, ali ne ide mi. “Zar nisi gladna?” pita me ona, delikatno stavljajući zalogaj u usta, kao da ću dobiti apetit kad vidim kako ona uživa u hrani.  hrani.  Odmahnem glavom. “Žao mi je, mislim da sam previše pojela  pojela za ručak. Još sam sita.”  sita.”  Neće ona u to povjerovati. Mogla sam im isto tako reći da me Adam ostavio jer to bi im sigurno popravilo dan. Naravno da im ne bih rekla zašto; to ne smiju znati. Ali na kraju se ne uspijem natjerati bilo što reći. Dovoljno mi je teško o tome i misliti. Zbog mira u kući potrudim se pojesti što više mogu, ali mama i dalje nije zadovoljna. Nakon večere, dok čisti tanjure, čujem je kako gunđa bacajući ostatke s mojeg tanjura u smeće.   smeće. “Ljudi gladuju u zemljama Trećeg svijeta”, govori ona tati. ta ti. “A mi bacamo.” bacamo.”   Ne vidim ni jedno od njih jer sam na stubama, ali nema sumnje da joj on kima u znak odobravanja.   odobravanja. Kažem im da moram učiti i povučem se u svoju sobu, zatvarajući vrata za danom koji se pokazao kao najgori u mojem životu.  životu.  Tek sada se rasplačem, puštajući suze da se slijevaju i mrzeći samu sebe što ih ni ne želim susprezati. Postala sam jedna od onih djevojaka koje prezirem, kojima su važni samo dečki, i koje se, kad ih dečko ostavi, posve raspadnu.  raspadnu.  Ali ovo ipak nije bilo koji dečko, ovo ovo je Adam.

Noćas ne mogu spavati. Upalim lampu kraj kreveta i legnem na leđa, zureći u uzorak na stropu. Kome je palo na pamet nacrtati virove u boji? Koja glupa ideja, mislim si dok zurim u nepravilne krugove od kojih me boli glava. Prošla je ponoć, oči me peku od rijeke suza koju sam prolila u zadnjih nekoliko sati i jastuk mi je sav mokar. Nagnem se s kreveta i posegnem za školskom torbom s Vješticama iz Salema, u Salema, u nadi da će mi, uživim li se u probleme Johna Proctora, biti lakše podnijeti vlastite brige brige.. Upravo dok počinjem čitati, nešto oštro i tvrdo udari u moj prozor. Smrznem se, čekam da vidim hoće li se ponoviti. Ponovi se. Malo jači udarac, pa još jedan. jedan.   Zastori su navučeni pa ne vidim što je to, ali izvučem se ispod popluna i na prstima odem do prozora, prozora, povlačeći rub zavjese tako da se stvori uski procjep.  procjep. 

 

  Dolje je Adam.  Adam.  Stoji na pločniku s dignutom rukom, spreman baciti još jedan kamenčić ili što je već to čime mi gađa prozor. Zaustavi se u kretnji kad me ugleda, nasmije se i spusti ruku, pa krene  krene  u vrt. Sa srcem u grlu oslušnem je li mi probudio roditelje i onda otvorim prozor, oprezno, da ne napravim buku.  buku.  “Što to radiš?” tiho govorim, ali noć je toliko tiha da me bez problema čuje.  čuje.  “Leah, pusti me unutra, moramo razgovarati.”  razgovarati.”  Pružim glavu kroz prozor i nagnem se koliko god mogu, kao da sam Julija na balkonu. “Ne mogu, probudit će se mama i tata. Što radiš ovdje?” ovdje?”   “Pa, ako me nećeš pustiti kroz vrata, onda dolazim gore.” Prije no što ga mogu zaustaviti, već se na rukama diže na krov verande i kad je tu, podiže ruke do moje prozorske daske. “Otvori prozor, može? Najviše što ide.”  ide.”  Uzbuđenje mi proključa tijelom. Adam je tu i ja ga kradom puštam u svoju sobu. Nikad nisam radila ništa nalik na ovo i nekako mi se čini da je ovo i ispravno i pogrešno u isti čas. čas.   Stvara daleko previše buke dok se penje kroz prozor i ja mu prstom na ustima dajem znak da šuti. Odlazim do vrata i prislonim na njih uho, osluškujući čuje li se nešto s hodnika. Ništa. Sigurni smo. Okrećem se natrag Adamu koji sad hoda po sobi. “Zašto si tu?” opet ga pitam pokušavajući zvučati kao da mi nije drago, a zapravo me uopće nije briga što ga je dovelo ovamo, želim se samo baciti na njega i zagrliti ga.  ga.  “Leah, slušaj. Htio sam doći i naći se s tobom poslije škole. Baš sam išao kad me je Hollis zaustavila.” Uzima zrak, udišući duboko koliko god može. “Rekla je da sam joj dužan kaznu jer se nisam pojavio kad mi je odredila zadržavanje prošli tjedan i da to moram odraditi taj čas.” Odmahne glavom, kao da pokušava izbrisati sjećanje. “Možeš li  li  to vjerovati? Rekao sam joj da me ne može natjerati, da mora javiti mojim roditeljima unaprijed, i znaš što je rekla?” Pogleda me, kimajući glavom kao da očekuje da stvarno počnem pogađati.  pogađati.  “Ja... ovaj...”  ovaj...”  “Rekla je da ih je već nazvala. Zamisli ti to? Pokvarena kuja sve je već isplanirala s mojom mamom. Jebote, da sam je bar...”  bar...”  “Šššš. Tiše malo.” Čak je i Adamov šapat previše glasan.  glasan.  Ignorira me i uopće ne pokušava govoriti tiše. “Držala me tamo cijeli sat, Leah. Sat vremena. Koji drugi učitelj ikoga drži u kazni toliko dugo? Kunem se...” Glas ga izda i on se na trenutak izgubi u svojim mislima i onda se napokon smiri. Primi me za ruku i povede na krevet i mi sjedimo prekriženih nogu, okrenuti licem jedno drugome, dodirujući se koljenima. “Što ti je s očima? Jesi li možda...” Drago mi je što nije završio rečenicu.  rečenicu. 

 

  “Sve je u redu sa mnom”, kažem brišući oči, vjerojatno sad izgledaju još gore. gore.   “Za sve je to ona kriva, Leah. Ona Li je to napravila. Zbog nje si mislila da ne dolazim. Da se više ne želim družiti s tobom. Zar ne vidiš to?”  to?”  Kimnem i nasmiješim se iako je to besmislica. On si je natovario tu kaznu na vrat, naposljetku. Pomislim da bih ga mogla pitati što je uopće napravio da dobije kaznu, ali predomislim se. Što prije ga odvučem s ove teme t eme razgovora, to bolje.  bolje.  “Poljubi me”, naglo kaže. “Tako da se sve popravi.” popravi.”   I napravim to. I onda smo goli u mojem krevetu. Adamovo tijelo hladi me po koži, vjerojatno zato što je bio vani, i ja ga čvršće obujmim da ga ugrijem. ugrijem.   Ovaj put je drukčije, bolje, jer to smo  smo  već jednom napravili, pa i treba biti lakše. S manje pritiska. Samo se moram opustiti. Isprva mislim kako neću moći; previše razmišljam, umjesto da se prepustim doživljaju, ali onda osjetim da se Adam uzbudio i od toga se osjetim bolje.  bolje.  Predam mu se. On je moj i u ovom trenutku ja sam njegova. Nitko drugi ne postoji. Kad je gotovo, ne mogu maknuli osmijeh s lica. Potpuno sam zaboravila na Adamovo nepojavljivanje poslije škole i na činjenicu da se moji roditelji nalaze s druge strane hodnika. I on je, sigurna sigurna sam, ostavio za sobom svoje probleme. Kaznu. Gospođicu Hollis. Ništa od toga više nije važno.  važno.   Ali čak i ako se isprva smiješio, osmijeh je brzo zamijenilo mrštenje i onaj poznati distancirani izraz na licu. Ležali smo mirno i šutjeli. Želim ga mnogo tog a pitati, ali ne usuđujem se. Imogen mi je rekla da je Corey poslije uvijek previše umoran i voli da se neko vrijeme šuti. “Bolje da idem”, reče Adam, konačno. “Ne bih htio da me ulove tvoji roditelji.” Namota pokrivač oko sebe i počne skupljati odjeću. “Ali vidimo se sutra. Daj da se vidimo u vrijeme ručka. Kod zgrade za umjetnost?”  umjetnost?”  Složim se, misleći kako su odrasli sretni jer ne moraju krasti i skrivati zajedničke trenutke. Oni svoje vrijeme mogu provoditi kako god hoće. Ali jednoga dana i mi ćemo moći. Jednog skorog dana.  dana.  Iako sam razočarana što Adam mora ići, ne mogu se tužiti. Bolje da što prije ode. Umjesto da ga pustim da se spušta preko prozora, odvažim se riskirati šuljanje po stubama i otključavanje vrata. Ne shvaćam kako je moguće da mama i tata nisu čuli škljocanje brave dok sam ih zatvarala, ali nitko se nije pomaknuo. Izvukli smo se. Kad sam ponovno u krevetu, prevrnem se na trbuh kako bih udisala Adamov miris s jastučnica, mješavinu znoja i dezodoransa koja pripada jedino njemu. I pokušam ne misliti m isliti na to da je i noćas bio odsutan duhom. Da njegove misli ne mogu dugo držati podalje od gospođice Hollis.  Hollis. 

 

 

DEVETNAESTO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014. To što sam provela noć s Julianom obodrilo mi je duh. Hodajući na posao idućeg jutra, osjećala sam kako mi je osmijeh još uvijek zalijepljen za lice. Preobrazila sam se u zaljubljenu tinejdžericu, a taj osjećaj me podjednako strašio i ushićivao.  ushićivao.   Ali čak i u tom stanju, upozorila sam sebe da se smirim, da mi, ako se previše zanesem, slijedi samo pad. Namjera da živim ispunjenijim životom nije dolazila bez velikih rizika. Možda i jesam sama sebi to ponavljala, ali uporni osmijeh nije nestajao, sve dok nisam stigla do knjižnice i sletjela natrag na zemlju.  zemlju.   “Leah! Gdje si dosad? Trebala si biti tu jutros u osam da pomogneš s reorganizacijom.” Sam je stala pred mene, s rukama na bokovima, i ispaljivala riječi kao da puca na mene iz oružja.   oružja. Pogledala sam na svoj sat. Bilo je deset do devet, ali nisam trebala doći prije devet. Kazala sam to Sam, ali ona je frknula nosom i podignula obrve. obrve.   “Po rasporedu si trebala biti u osam. Pokušavam te dobiti na mobitel još od osam i deset. Ovo nije prihvatljivo, Leah. Marije nema do dvanaest, tako da sam sve morala sama da bude spremno prije no što otvorimo. Za ovo ću ti morati izdati i službenu opomenu.”  opomenu.”  Gore od načina na koji je pljuvala riječi na mene bilo je nepovjerenje koje se vidjelo u njezinim stisnutim očima. Bilo je to, doduše, nešto više od nepovjerenja, bila je to odbojnost.   odbojnost. Bila sam sigurna u to. Sve do nedavno tako smo se lijepo slagale da sam je umalo upitala što sam joj skrivila. Ali sad nije bio trenutak. Sve što sam u ovom trenutku mogla bilo je dokazivati da nisam zakasnila, da sam trebala doći u devet, a ne u osam.  osam.  Tog jutra na dnu garderobe našla sam jednu svoju staru torbu na koju sam zaboravila za boravila i sad sam prekapala po njoj, tražeći svoj mali dnevnik. Uvijek sam pomno bilježila svoj raspored za svaki tjedan i htjela sam ga pokazati Sam. Ali ona nije čekala moje dokaze, ni objašnjenje. Već je odjurila dalje i ostavila me da zurim u njezina leđa.  leđa.  Pronašavši konačno dnevnik, prelistala sam stranice i došla na onu s današnjim datumom. Devet Znala s rasporedom. Pomislila sam na mogućnost da sati. krenem zasam. Sam Nikad i bacimjoš nanisam nju tajpogriješila dnevnik, ali morala sam prvo provjeriti

raspored online. Za svaki slučaj.  slučaj. 

 

  Koju minutu kasnije bila sam ulogirana u računalo na prednjem pultu i skrolala kroz tablice dok nisam našla svoje ime. Našla sam sa m današnji datum, ali kad sam pogledala što piše pokraj mojeg imena, jasno je stajalo osam sati. Ne devet. Ponovno sam pogledala u svoj dnevnik, ali nije bilo spora. Zapisala sam krivo vrijeme. Zbunjena, pokušala sam shvatiti kako je to bilo moguće kad sam uvijek toliko pazila. Odgovora nije bilo. bilo.   Stariji muškarac došao je  je  do pulta s hrpom knjiga za povrat, pa sam zatvorila tablice i dala sve od sebe da se usredotočim na njega. Pitao me za neku knjigu, ali nisam uspijevala točno čuti ime autora. Toliko me zaokupila briga zbog Sam i kako da se pred njom iskupim za tu pogrešku, pogrešku, no sve što sam uspjela smisliti bilo je da ću se ostatak dana dodatno potruditi i ostati dulje na poslu. Ali s obzirom na njezino držanje prema meni kasnije, bila sam sigurna da će moj trud proći neprimijećeno.  neprimijećeno.  Ubrzo nakon što je došla Maria, Sam mi je poslala e-mail s porukom da me to popodne treba u čitaonici. Bilo bi joj lakše da mi je to rekla, licem u lice, ali odabrala je obavijestiti me na ovaj neosobni način o svojoj želji. Nešto nije bilo u redu. A sad nije više bilo ni šanse da se danas ispričam za svoju pogrešku; ostat ću nasukana tamo gore u monotonoj tišini, u kojoj ne mogu raditi ništa osim gledati ljude kako uče.  uče.   U četiri popodne, više nisam mogla izdržati povremeno šuškanje napokon je došla Mariakad zamijeniti me. Pokušala sam jetišinu pitatii za Sam, doznati je li sepapira, čudno ponašala i prema njoj, ali Maria je samo prošla kraj mene, i rekla neka budem tiho jer smo u čitaonici. Njezin hladan pogled uvjerio me kako je bolje da ne navaljujem. navaljujem.   Kako bih nadoknadila kašnjenje, ostala sam sam sat vremena dulje na poslu, ali kad je došlo pet sati, izjurila sam u zimu, sretna da sam vani, pitajući se što se, dovraga, dogodilo sa Sam i Marijom.  Marijom.  Tek kad me netko okrznuo, žureći u knjižnicu, sjetila sam se da moram biti na oprezu. I tad me pogodilo pogodilo to koliko sam bila sama. S Julianom je sinoć dobro krenulo, ali nisam ga mogla u ovo uvlačiti. Bilo je prerano. Ipak me treba bolje upoznati prije nego što mu pokažem koliko je moj život zapravo u neredu. Tonući dolje na stube, zagrlila sam koljena stisnuta stisn uta kod brade kako bih zaklonila lice od vjetra, i nazvala Bena.  Bena.  

“Hvala ti što si došao”, rekla sam, čim je Ben prišao mojem stolu. Bili smo u kafiću blizu knjižnice i ja sam sjela na svoje uobičajeno mjesto, straga, okrenuta licem prema izlazu. izlazu.   Skinuo je kaput, odmotao svoj šal i prebacio ih preko stolca. “Sve je okej. Oprosti što si toliko čekala. Jednostavno nisam mogao prije.”  prije.”  Već sam popila tri čaja i ne bih mogla podnijeti još jedan, ali ponudila sam Benu da ga častim kavom. Sad kad je bio tu, počela  počela sam sumnjati da bih zaista mogla biti otvorena pred njim. Znala sam ga tako kratko, pa kako bih onda mogla od njega očekivati da me razumije? Da mi pomogne? A nisam znala odakle bih zapravo i počela.  počela.  

 

  Teško mi je palo ponašanje Sam i Marije danas i nisam znala kako bih se s tim trebala nositi. Posao je bio mjesto na kojem mi je uvijek sve u redu, nešto na što se mogu osloniti, ali sad se sve poremetilo. “Ne, ja ću donijeti, ti samo lijepo sjedi”, rekao je Ben, krenuvši prema šanku prije nego što sam mogla protestirati. protestirati. Gledala sam ga kako hoda i nastojala se pribrati. Možda mi je na kraju samo trebalo društvo. Možda ne moram uopće ništa ni spominjati. Sve je u redu dok nisam sama. Kako ironično, nakon što sam cijelog života tražila jedino samoću.  samoću.  “Kako je Pippa?” Pippa?” pitala sam kad se Ben vratio. U ruci mu je bila velika šalica kapucina, natočena toliko da se čokoladom poprskana pjena ljuljala preko ruba. Otpio je gutljaj prije no što je sjeo. “Prehlađena, trenutačno. Neka gadna viroza. Ali bit će dobro za dan ili dva.” Nasmiješio se, ali usne su mu ostale stisnute i ja sam se upitala je li njezina bolest možda teža nego što mi govori. I tek mi je tada sinulo da se on možda ne želi meni povjeravati kad je riječ o osobnim pitanjima. Odlučila sam ne navaljivati.  navaljivati.  Kimnula sam glavom, pitajući se o čemu bih pričala da malo dobijem na vremenu. Kimnula Obratiti se Benu otvoreno bit će, čini se, teže nego što sam mislila, i nisam znala kako bih počela. Ali sad kad sam ga već dovukla ovamo, dugovala sam mu barem neki razgovor. Ali sve što mi je palo na pamet bilo je pitanje kako mu je na poslu.  poslu.   Udovoljio mi je pričajući malo o tome, ali nisam ga zavarala. “Je li s tobom sve okej?” rekao je, otpijajući još svojeg kapucina. “Pitam jer si mi na telefon zvučala nekako uznemireno. Je li se nešto dogodilo?”  dogodilo?”   Gledao me je i znala sam da nema smisla ni pokušati nijekati, ali kako da mu uopće počnem objašnjavati što se sve događa? A da pritom, dakako, ne spomenem kako točno znam zašto se događa. Položila sam dlanove na bedra, izvan dohvata Benova Benova pogleda, jer su mi se ruke počele tresti. Nisam još ni usta otvorila, a već sam prestravljena od razgovora s njim. Soba se oko mene počela stiskati i odjednom mi je očajnički trebalo svježeg, hladnog zraka. Pogledala sam prema vratima, već zamišljajući  zamišljajući   kako jurim kroz njih. Ali bilo je bolje da razgovaramo ovdje, gdje mogu vidjeti svakoga tko ulazi. Okrenula sam se Benu. “Dobro sam, samo... Loš tjedan, valjda.”  valjda.”  Ponudio mi je svoj ljubazni osmijeh. “To vidim. Mogu li učiniti nešto?”  nešto?”  Tu je bila moja prilika. Nudio mi je pomoć, sve što sam trebala napraviti jest prihvatiti to i biti spremna otvoriti se nekome prvi put.  put.  Ali nisam mogla. Ako mu kažem bilo što o onome što sam učinila, ovaj njegov stolac bit će prazan za jednu sekundu, kao da nije nikad ni sjeo tu. “Bit ću ja dobro”, rekla sam, provjeravajući kako su mi ruke. Drhtanje se smirilo pa sam podignula ruku na stol do svoje šalice. “Ali hvala ti na brizi.”  brizi.” 

 

  Gledajući u njega preko stola, dobro sam vidjela da je razočaran. Teatralno je otresao glavom, pijuckao pijuckao još malo svoje piće, pa rekao da je ukusno, ali bilo je kasno. Vidjela sam što mu je. Pokušao je uspostaviti prijateljstvo sa mnom, a ja sam ga odgurivala. Nakon nekoliko minuta pokušao je opet. “Gle, Leah, znam da smo se tek sreli. Ali ti se meni sviđaš. sviđaš. Kao prijateljica, hoću reći. Imam ja Pippu, naravno. Ali ako želiš razgovarati, ja sam tu za tebe. Želim da to znaš. Bez obzira na to o čemu je riječ.”  riječ.”  “Možemo li otići malo šetati?” Nisam ga to namjeravala pitati, riječi su se same nekako stvorile i izišle iz mojih usta. Izgledao je iznenađeno tim zahtjevom, ali složio se, brzo dovršavajući svoje piće. Dok smo ustajali, vidjela sam da mu je pola ostalo u šalici i osjetila sam se ujedno utješenom, ali i ljubomornom, na njegovu nesebičnost. Stavio je mene - doslovno neznanku - na prvo mjesto i već je time bio bolja osoba nego što sam bila ja. ja.   Čim smo izišli, osjetila sam se bolje. I dalje mi se nije činilo da ću uspjeti otvoriti se Benu, ali još nisam bila spremna ostati sama. Oboje smo šutjeli dok smo  smo koračali kroz svježi snijeg, izbjegavajući komadiće starog leda.  leda.  Ubrzo je počeo čavrljati i bila sam zahvalna već na tome što mu čujem glas. Nije ni bilo važno što govori, za početak. “Kad sam započeo s Pippom, bojao sam se što će misliti o meni ako dozna sve o mojim prošlim vezama. Ali nije me puštala na miru. Očajnički je željela znati. Nisam to mogao shvatiti, mislim, ja recimo nisam htio znati nikakve detalje iz njezine prošlosti.”   prošlosti.” Nisam znala što bih na to rekla. Imala sam toliko oskudno iskustvo u tome o čemu je pričao da mi se nije činilo umjesno komentirati. Isto tako, bila sam šokirana što mi govori tako osobne stvari o svojoj djevojci, a ja sam se prije samo nekoliko minuta bila prepala pitati ga bilo što više o njezinoj bolesti.  bolesti.   “Pa... je li bilo  bilo  nečega toliko lošeg da joj to nisi mogao reći?” Čim sam to izgovorila, pokajala sam se. “Ouspoređuje ne, ništa posebno. Samo to nečim moje osjećaje.”  osjećaje.”   da sam... zaista volio nekoga prije i nisam htio da ona s Preplavilo me olakšanje. S obzirom na sve što se u zadnje vrijeme događalo, nisam bila spremna sad još i čuti da Ben nije osoba kakvom ga smatram. I dalje sam bila na oprezu, naravno, ali prema njemu sam osjećala tračak povjerenja.  povjerenja.  “I što si joj onda rekao?”  rekao?”  “Samo to da sam bio jako zaljubljen... i, pa, to zvuči otrcano, da mi je srce bilo zgaženo. Točno tako sam joj rekao. Pippi se to nije svidjelo. Bila je neko vrijeme malo distancirana, ali sad smo dobro. Sve je to bilo godinama prije. Ali radilo se o tome da sam poslušao svoj instinkt i učinio pravu stvar. Iskrenost najčešće pomaže.”  pomaže.”  Nisam primijetila da smo stigli do kraja pločnika, i slala sam na cestu. Najednom me je Ben povukao natrag, trenutak prije no što je auto uz škripu stao, tek malo dalje od mjesta gdje sam upravo stajala.

 

  “Jesi li dobro?” pitao je, držeći me i dalje za lakat.  lakat.  “Ja... dobro sam.” Ali nisam bila dobro. Sve se toliko zbrkalo, a ja nisam u stanju ni prijeći cestu. Trebala mi je pomoć.  pomoć.  Ben mi je pustio ruku i počeli smo prelaziti na drugu stranu. “Leah, mislim da je bolje   da mi kažeš što se događa.”  događa.”  Pogledala sam ga tek tada i znala sam da ga moram zamoliti da mi pomogne. Ali progovorila sam tek kad smo prešli cestu i nastavili hodati. “Mislim da me netko prati. Hoću reći, ne znam je li točno to posrijedi, ali... netko mi nešto radi. Muči me, na neki način.” Bilo je čudno reći to naglas, zvučalo je trivijalno, ništa posebno. Očekivala sam da će Ben prasnuti u smijeh. Umjesto toga je stao i povukao me na stranu pločnika. “Reci to još jednom. I ispričaj mi sve.”   sve.” Pa tako i jesam. jesam. Ispričala sam mu o čestitki, o ee -mailovima i napadu lažnom kiselinom. Sve. I cijelo vrijeme, Ben je slušao, nijednom me nije prekinuo, oči su mu bile fiksirane na mene, iako je to što sam mu govorila moralo zvučati pretjerano. Nas dvoje poznavali smo se se tek kratko vrijeme, pa kako je mogao znati da nisam nisa m neka luđakinja koja samo traži pažnju? Da je barem bilo tako jednostavno.  jednostavno.  Kad sam završila svoju priču, rekavši mu sve osim ono najvažnije - da točno znam zbog čega sam odabrana kao meta - primio me za ruku. “To je strašno. Zašto mi nisi ranije rekla? Ne mogu vjerovati da se tebi takvo što događa. Ti si tako... tako draga osoba.” Ali daleko sam ja bila od toga, a moja prijetvornost u samom tom trenutku bila je dodatni dokaz kako taj opis nije prikladan za za mene. Pokušavajući odbaciti te misli, samo sam šutjela. Što sam mogla reći, a ne otkriti previše o sebi? Nisam se mogla praviti da je sve u redu, da se mogu nositi s tim, jer bilo je očito da nisam mogla. A sad sam se, kad sam to ispričala Benu, osjećala kao osjećala  kao da sam ogolila dušu. Ali i kao da mi je teret postao lakši. “Sva sreća što nisi nastradala. Ali nešto se mora učiniti u vezi s tom osobom.” osobom.”   I onda sam se sjetila krađe. Do sada sam htjela vjerovati kako je to bilo nepovezano, ali što ako doista moj pošiljatelj e-mailova ima nešto i s tim? Bilo je malo nategnuto, ali nisam mogla ni odbaciti tu mogućnost.  mogućnost.  Nisam to prije namjeravala, ali sad sam počela pričati Benu o krađi torbice. Dok sam pričala, djelovao je uznemireno, odmahivao glavom, obrazi su mu crvenjeli. cr venjeli. Pitala sam se je li ga možda više uzrujalo to što mu nisam ništa o tome spominjala, pogotovo jer se dogodilo onog dana kad smo se on i ja našli, ali nisam ga htjela pitati. Nije bilo važno. važno.   Kad sam završila, premišljao je malo o tome što je čuo, pa p a kimnuo. “Previše je to koincidencija da bi bilo slučajno, ha?  ha?  Gledaj, Leah, moramo na policiju. I to odmah.”  odmah.”  Mobitel mi je zavibrirao u džepu, ali ignorirala sam ga. Morala sam smisliti logičan

razlog zašto ne želim prijaviti da me netko proganja, i to razlog koji će Ben Be n moći prihvatiti. prihvatiti.  

 

  “Želim još malo pričekati. Prikupiti više dokaza koje im mogu pokazati. Mislim, sve ovo dosad prilično je tanko, zar nije? A nisam prijavila ni krađu ni incident s vodom.” vodom.”   Ben se osvrnuo okolo i rekao kako bismo trebali nastaviti hodati. “Jesi li gladna? Mogli bismo uzeti hamburgere ili tako nešto. Ja častim.” Pokazao je preko ceste na Burger King. “Nije baš zdrava hrana, ali ničega drugog nema u blizini i bar ćemo se skloniti s hladnoće.”  hladnoće.”   Kimnula sam. “Ali samo ako pustiš pustiš mene da platim. Da ti zahvalim što me slušaš.”  slušaš.”  Ben je otvorio usta, vjerojatno da se usprotivi, ali odustao je. “Hajde, vidjet ćemo.” će mo.”   Prešli smo cestu, oprezno, oboje pazeći da krenemo tek kad nijedan auto nije nailazio. Nisam sumnjala da će me Ben, čim sjednemo za stol, početi nagovarati da prijavim zlostavljanje, ali bilo mi je draže čak i to slušati, nego ići u svoj prazni stan. Bilo je očito zašto se sada, nakon toliko godina, ovako osjećam. Znala sam da će se još nešto dogoditi i nisam htjela biti sama kad do toga dođe. Iako nisam mogla biti s Benom cijelo vrijeme, barem ću imati još sat ili dva prije no što se budem morala sama suočiti s tim. tim.   Naručili smo previše hrane i odnijeli je na pladnjevima do stola pokraj prozora. Ben je razmotao svoj burger i zagrizao, pogledavajući u mene cijelo vrijeme. “Ne mogu te natjerati, ali stvarno mislim da to moraš prijaviti, Leah. Bar razmisli o tome.” tome.”   Nije bilo svrhe protestirati, od toga bi postao samo sumnjičav, pa sam kimnula, umačući krumpirić u Benov kečap.  kečap.   Mobitel mi je zapištao u džepu, ali ignorirala sam to, pogledat ću kad pojedemo.  pojedemo.   U tišini smo dovršili obrok, nisam ni znala koliko sam bila gladna. Kad je Ben ustao da ode do zahoda, razmislila sam o tome što bih mu mogla reći da odvučem njegov fokus s policije. pol icije. Naravno da je bio u pravu i da bi većina ljudi prijavila takve događaje, ali on nije znao da je meni bilo jednostavno nemoguće ponovno se suočiti s bilo kakvom policijom. Nisam se na to mogla natjerati. Umjesto toga, moram ga nagovoriti da mi pomogne otkriti tko je moj pošiljatelj, ali to neće biti lak zadatak s obzirom na to da mu ne mogu reći istinu. istinu.   Tad je moj mobitel zazvonio, podsjećajući me da mi je prije nekoliko minuta stigla poruka. Izvadila sam ga iz džepa i na ekranu je bilo ime dr. Redfield. Redfield. Nisam mogla sad razgovarati s njom, morat ću je nazvati poslije. Puštajući mobitel da odzvoni do kraja, pogledala sam poruke. Stigao je novi e-mail. e- mail. Želudac mi je potonuo. Kao i svaki put dosad, odmah sam znala, i prije gledanja u inbox, da je od njega. Zanimljivo, i dalje sam o toj osobi razmišljala u muškom rodu iako se jednako tako moglo raditi i o ženi.  ženi.  Ovaj put nisam htjela pogledati. Nisam htjela znati što piše u poruci. Ali onda se pojavio Ben i krenuo prema stolu, ohrabrujući me smiješkom. Kliknula sam na inbox i otvorila e-mail. e-mail. Riječi su bile drukčije, ali poruka je i ovaj put jasna kao dan.  dan.  Oko za oko, zub za zub.

 

 

DVADESETO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2000. Nema boljeg osjećaja od ovog. Ispiti su gotovi i slobodni smo punih šest tjedana. Osim toga, meni je šesnaest, nisam više dijete, i roditelji više ne polažu sva prava na mene. Tata mi ne može braniti da se viđam s Adamom; sad sam dovoljno stara da se i udam za njega ako hoću.  hoću.  Dogovorila sam se s ostalima naći na uglu moje ulice i sada hodam tamo, sa sunce m na licu. Bolje je da se nalazimo dalje od kuće jer tata je, kao i obično, doma, i premda mi više ne može se nalazim s Adamom, i dalje ne su bi uvijek pustio sdanama uđe uImogen našu kuću. Ne znam zabraniti što si on da zamišlja da ćemo nas dvoje raditigakad i Corey; pretjeruje kao i uvijek. Svi ovi mjeseci dok Adam nije mogao dolaziti k nama odrazili su se i na našu vezu, ali neću dopustiti tati da mi oduzme Adama. Jednostavno smo se prilagodili i naučili ukrasti svaki mogući trenutak za sebe, smijući se roditeljima iza leđa jer nas ne mogu rastaviti. I ipak smo opstali. Mi sve možemo preživjeti.  preživjeti.  Adam mi je obećao da će sve biti bolje, da neće biti tako distanciran sad kad je pritisak prestao. Molim te, daj da to bude istina. istina.   Imogen i Corey već su na uglu kad stižem, zagrljeni su tako da mi odavde izgledaju kao jedno biće. Moguće da i jesu na neki način. Osjetim kako me probola ljubomora jer njima je sve tako lako. Uvijek je bilo.  bilo.  Adama još nema. To je čudno, jer on je bio taj koji nas je sinoć zvao govoreći da se moramo naći danas popodne i da ne smijemo kasniti. Zvučalo je tako zagonetno i navečer sam jedva zaspala pitajući se što je sad isplanirao. Prvo sam pomislila da ima iznenađenje za mene, ali da je tako, onda sigurno ne bi htio da budu i Imogen  Imogen   i Corey s nama, zar ne? Za razliku od njih dvoje, Adam nije sklon pokazivati osjećaje u javnosti.  javnosti.  “Ja sam mislio da je Adam s tobom”, kaže Corey, dok skakućem prema njima i grlim se s Imogen. Miriše na parfem i izbliza vidim da se našminkala. Puder joj je malo je  malo pretaman, izgleda kao da se sunčala u solariju, ali ne kažem ništa. Sretna je i vesela i ne želim joj kvariti raspoloženje.  raspoloženje.  “Nije”, kažem. “Ja sam mislila da ću ga zateći ovdje.” Pogledam na sat i točno je dva. Vrijeme koje je Adam odredio da budemo tu.

 

  Kuća ispred koje stojimo okružuje niski zid oko vrta. Imogen i Corey sjednu na zid, ne zamarajući se nimalo činjenicom da se nalaze na nečijem privatnom posjedu.  posjedu.  “Daj, Leah, dođi, sjedni s nama”, kaže Imogen, tapšući zid do sebe. “Tko zna kad će on doći.”   doći.” Oklijevam na trenutak, ali onda im se pridružim na zidiću. Sjedim samo na rubu spremna na skok ako se pojavi vlasnik kuće.  kuće.  Dok čekamo, Corey počne pripovijedati o tome što sve planira ovoga ljeta. Njegova mama ima time-share stan u Španjolskoj i ove godine pozvala je i Imogen da ide s njima. “Obožava me!” kaže ona gurkajući Coreyja. Ne čudi me što gospođa Bannerman pušta Imogen da ide. Ona je fleksibilna mama, naposljetku, nimalo poput moje. Iako mi je sad već šesnaest, meni moji nikad ne bi dopustili da idem negdje s Adamom, pa čak ni na samo jednu noć.  noć.  Ali barem Adam ne ide u Ameriku. Ne bi mi trebalo biti drago zbog toga - on je toliko želio ići - ali drago mi je što će biti ovdje, sa mnom. Već sam napravila cijeli popis stvari koje možemo raditi, ali  ali još mu nisam pokazala. Strah me da mu se neće svidjeti nijedna od mojih ideja ili da će pomisliti kako previše uživam u tome t ome što on ne odlazi na put. put.   On se pojavljuje s pola sata zakašnjenja, šeće prema nama kao da mu se nikamo ne žuri, kao da ga se uopće  uopće   ne tiče što ga toliko dugo čekamo iako je on bio taj koji je odredio kad ćemo se naći.  naći.  “Oprostite!” kaže. “Ali vrijedilo je čekati, vidjet ćete.” Nagne se k meni i ovlaš me poljubi u obraz. Lijepo je vidjeti klaunovski osmijeh na njegovu licu; čini se da mu je danas baš dobar dan. “Hajde. Idemo.”  Idemo.”  Nitko od nas ne pita kamo idemo, već samo skačemo i krećemo za njim. Uzbuđenje koje Adamova prisutnost unosi u nas gotovo se može opipati u zraku. Znam da nisam samo ja takva, da smo svi njime opčinjeni.  opčinjeni.  Neko vrijeme hodamo, prolazimo kraj Imogenine osnovne škole i meni nepoznatih ulica. Adam i Corey hodajusunaprijed, dajući nama dvjema priliku da se napričamo. Nismo se previše viđale sve otkako nam počeli ispiti, a toliko je toga za pričanje. pričanje.    “Dakle”, upita ona,  ona, “jeste li ti i Adam okej? Stvarno se nadam da jeste.”  jeste.”  Pitam se koliko toga da joj kažem. Prije nekoliko mjeseci spremno bih joj ispričala svaki detalj, ali stvari su se promijenile. Ne znam je li to zato što ona sad sve više vremena provodi s Coreyjem ili zato ili zato što sam ja previše zaokupljena Adamom, ali više nismo onako bliske i ne mogu se praviti da jesmo.  jesmo.   “Super nam je. A sad ću ga bar viđati više. Tata mi više ništa ne može. Nije ni prije stvarno mogao. Ali već mi je muka od skrivanja.”  skrivanja.”   Ona se približi i i  spusti glas. “Je li istina za ono s njegovim ispitom iz matematike? Pa tko ne bi poludio!”  poludio!”  Očekivala sam da me Imogen pita za to; pokušala je kad smo zadnji put razgovarale

telefonski, ali sam promijenila temu. Sad sam gledala u Adama ispred i pitala se bi b i li mu

 

  smetalo da joj ja o tome govorim. Prvo mu je bilo strašno zbog toga, ali sad se čini da je okej, i odlučim joj ispričati sve što je bilo. Ona me sluša raširenih očiju dok joj objašnjavam kako je zakasnio samo pet minuta na ispit iz matematike, ali gospođica Hollis, koja je bila nadležna za nadzor ispita, odbila ga je pustiti unutra. I kako je poslije svima ispričala da je kasnio mnogo više nego što jest i da ga zato nije mogla pustiti da polaže. Sad mora taj ispit polagati u studenome predmetima. I njemu to nad bio zadnji ispit, do sada biti gotov, kao si izbornim mi sa svojima, a njemu to i daljejevisi glavom. glavom.    trebao je s tim “Čovječe, koja krava. Sad je sigurno mrzi još više.”  više.”   Ne odgovorim ništa. O gospođici Hollis sam se od njega naslušala dovoljno dovo ljno da mi traje za cijeli život.  život.  Naprijed, dečki naglo skrenu u trgovinicu na uglu i mi im se uskoro us koro pridružimo unutra. Vidim ih pokraj pulta sa slatkišima kako biraju i pune papirnate vrećice. Pokraj mene, Imogen ciči i žuri k njima, uzimajući praznu vrećicu koju će napuniti.  napuniti.  “Dođi!” kaže Adam. “Moramo se opskrbiti hranom za ovo popodne.”  popodne.”  Otvorim usta pitati zašto, ali ih odmah i zatvorim. Nema smisla ispitivati ga; ionako ćemo brzo doznati. Kad on to bude htio. Pogledam po dućanu i počnem birati grickalice koje ću kupiti. Gledajući kako Adam radi isto to, njegovo uzbuđenje me zarazi i ja se odlučim prepustiti struji. Ne volim iznenađenja, ali kvragu, što onda? Ljeto je i pred nama je šest tjedana slobode, moram se malo uživjeti u atmosferu.  atmosferu.  S vrećicama punim svega vratimo se van i opet prepustimo Adamovu vodstvu. Ovaj put hodamo svi zajedno, zauzimajući cijeli pločnik, ali nije nas briga jer imamo jedni druge. Mi smo nepobjedivi.  nepobjedivi.  Bez upozorenja, Adam staje i pokazuje prema cesti s lijeve strane. “Tu smo”, kaže, s pobjedničkim osmijehom na licu.  licu.  Pogledam u ploču s nazivom ulice. Kytes Drive. Meni to ne govori ništa, a sudeći po izrazima njihovih lica, Imogen i Corey su zbunjeni jednako kao i ja.  ja.   “Ali što tu ima?” pita Corey, škiljeći prema cesti. “Ništa osim kuća.” kuća.”   I dalje se smješkajući, Adam ponovno počinje hodati, skrećući u ulicu koja nama ne znači ništa. “Sve u svoje vrijeme, prijatelji moji”, kaže i prvi put danas pomišljam da mi se ovo ne sviđa.  sviđa.  Cesta je gotovo kružna, s velikom travnatom površinom u sredini, u sredini, i Adam nas vodi na pola puta oko nje i napokon stane ispred jedne niske velike kuće. Zuri u kuću stisnutim očima i, bez objašnjavanja, prijeđe cestu do zelenog dijela te sjedne na rub pločnika, čekajući da mu se pridružimo.  pridružimo.  “Bolje se lijepo smjestite”, kaže. “Mogli bismo se zadržati neko vrijeme.”  vrijeme.”  Imogen, Corey i ja se zgledamo, bez riječi se pitajući što to Adam sprema. Ali kad nijedno od njih ne progovori, ostaje na meni da pitam. Prijeđem cestu i sjednem pokraj njega, drugo dvoje dolaze za mnom.

 

  “Što se događa? Što mi ovdje radimo, Adame?” Trudim se zvučati vedro da ne primijeti nemir koji osjećam u dubini trbuha.  trbuha.  On zavuče ruku u vrećicu i izvadi konzervu cole. “Nazovimo to jednostavno nadziranjem”, kaže, a tanak osmijeh raširi mu se po licu.  licu.  I sad znam što radimo ovdje. Kuća preko puta koje sjedimo pripada gospođici Hollis. I Adam nema namjeru maknuti se odavde sve dok je ne vidi. “Gospođica Hollis”, kažem, klonulo.  klonulo.  “Ma daj? Stvarno? To je kuća od Hollisice?” ubaci se Corey. On i Imogen još jo š stoje i okreću se pogledati kuću kojoj su bili okrenuti leđima.  leđima.  “Tako je”, kaže Adam, otpijajući mali gutljaj cole.  cole.   Corey se okrene njemu. “Ali kako? Kako si doznao...”  doznao...”   “Ne mogu odavati svoje tajne izvore, zar ne?” kikoće se Adam i ja se pokušavam sjetit i kad sam ga zadnji put vidjela ovako zadovoljnog, ali ne mogu se sjetiti. Uvijek je zbog nečeg u stresu, a najčešće upravo zbog žene pred čijom kućom sjedimo.  sjedimo.  Pružim ruku inapraviti, stavim je jel'da? na njegovu. Kožaimati mu jeproblema, topla od sunca i ugodna na dodir. “Ali ne planiraš planira š ništa Svi ćemo Adame. Ozbiljnih problema. Uopće ne bismo smjeli biti ovdje.” Netko od nas mora to kazati, a gledajući kako se Imogen i Corey smijulje, ne vjerujem da će to biti ijedno od njih dvoje.  dvoje.  Adam se okreće meni,  meni,  osmijeh mu nestaje s lica. “Naravno da neću. Samo ćemo malo sjediti ovdje. Da je malo izludimo samim tim što nas vidi tu, pred svojom kućom. Ništa nam ne može, i ne možemo imati nikakvih problema jer ovo nije privatni posjed, ovaj travnjak, zar ne?”  ne?”  Očito  je o tome razmišljao i što god da sad kažem, on će za sve imati razrađeno Očito  opravdanje. Okrenem se od njega i počnem tražiti nešto po vrećici, da mi skrene pozornost. Ne osjećam se dobro što smo tu, ali ne mogu to reći Adamu. Umjesto toga, uvjeravam sebe da nikome ne može štetiti to što mi tu samo malo sjedimo. Zar nije tako? tako?   Prolaze sati i mi se posvećujemo svojim grickalicama, brbljajući o svojim snovima za budućnost. Umalo sam zaboravila gdje se nalazimo kad je plava Toyota došla i zaustavila se na kolnom prilazu kuće gospođice Hollis.  Hollis.  Svi se ukipimo, osim Adama, koji nastavlja mirno žvakati svoj čips. Svaki zvuk hrskanja kao da je pojačan, jer nas troje zadržavamo dah, pokušavajući ostati tihi i neprimjetni.  neprimjetni.  Visok muškarac izlazi iz auta i ja ga odmah prepoznam; bio je s gđicom Hollis kad smo bili na klizanju prošle godine. Kosa mu je kraća, ali to je definitivno on. Pokraj mene Adamovo lice se mijenja i on prestaje žvakati, gurajući napola prazno pakiranje natrag u vrećicu. Nije teško vidjeti da ključa od  od bijesa jer šuti, lice mu je napeto i čelo namršteno. namršteno.   Muškarac kuca na ulazu, vrata se za nekoliko sekundi otvaraju i on ulazi. Svi se naginjemo da bismo bolje vidjeli, ali ne vidi se tko ga pušta u kuću. Nekoliko minuta kasnije opet se pojavljuje, noseći veliki kovčeg koji stavlja u auto.  auto.  

 

  Adam se smiješi. “Konačno je došao k pameti”, kaže, očito misleći isto što i ja: da je dao nogu gospođici Hollis.  Hollis.  Ali koji trenutak kasnije ona se pojavljuje na vratima i izlazi. Na sebi ima veliki šešir s mekim obodom, kratke hlače i sandale, i nasmiješi se muškarcu prije no što zaključa vrata. Dok prilazi automobilu, on je čeka sa suvozačke strane, pridržavajući joj vrata, gledajući je ozareno. Poljubi je u usta prije no što ona sjedne unutra i onda se odvezu u tko zna k oju zemlju u koju lete na praznike. Sva sreća, nijedno od njih nije nas primijetilo s druge strane i ja zadovoljno odahnem. Corey se okreće Adamu. “Učiteljima je život tako lak, ha? Jesi li ti nju vidio? S tim njezinim glupim dečkom. Uopće je ne muči ono što je tebi te bi napravila.” napravila.”   Imogen ga pljesne po ramenu. “A što bi trebala? Sjediti i plakati? Ona je prevelika kučka za to. Adam je zadnja stvar na svijetu na koju bi mislila ta..." Glas joj zamre i ona zgrabi Coreyja za ruku kad je Adam pogleda.  pogleda.   Čekam da on nešto kaže. Bilo što. Ali on šuti. Tiho ustane i ostavljajući svoju vrećicu za sobom na tlu odlazi od nas. Prelazeći cestu, ponovno zastaje pred kućom gospođice Hollis, gledajući u nju kao da je građevinski nadzornik koji obavlja procjenu. Na jedan užasan t renutak, renutak, pomislim da će napraviti nešto, na primjer razbiti prozor, ali ne napravi ništa. Samo produži dalje i ode ostavljajući nas na travnjaku da se pitamo što sada. “Idemo”, reče Corey, skačući na noge. “Moramo ga stići.” Ali Imogen odmahne glavom. “Ne, pusti “Ne,  pusti ga na miru.”   miru.” On napravi grimasu kao da će se usprotiviti, ali onda, baš kao i mi, shvati da je bolje ostaviti Adama da bude malo sam.  sam.  

Kad navečer nazovem, javlja se njegova mama i kaže mi da je zauzet. Ne kaže to neljubazno, s nekim sažaljenjem, znam da joj ijevidim on rekao kako ne želi čuti. Spustimnego slušalicu, osjećam se kao pa da odmah ne mogu udahnuti da me tatame gleda. Ne kaže ništa, samo tužno odmahne glavom. Jesam li ti rekao, govore mi njegove oči.  oči. 

 

 

DVADESET I PRVO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014. Ben je nazvao već idućeg jutra i pokušao me uvjeriti da odem na policiju. Ponudio se da će otići sa mnom, rekao da će ostati uz mene koliko god  god   bude potrebno. Kad sam se usprotivila, rekavši da ima on i svoj život kojem se mora posvetiti, ponavljao je da Pippa nema ništa protiv; ispričao joj je kako me netko maltretira i ona također misli da mi treba pomoći kako god može. “Htjela bi te upoznati”, kazao upoznati”,  kazao je, i ja sam se stresla od pomisli na to. Je li možda ljubomorna zbog pozornosti koju mi posvećuje Ren? Ako i jest, ne bih joj mogla zamjeriti; da sam na njezinu mjestu, ja bih svakako bila.  bila.  Odvratila sam ga od jednog i drugog prijedloga, ponavljajući ponavljajući da ću pričekati i vidjeti hoće li se još nešto dogoditi, a u tom slučaju ću razmisliti i o odlasku na policiju. Činilo se da ga nisam baš umirila, ali pustio je to. to.   “Pa, ako ne želiš ići, onda mi daj ee -mail adresu s koje ti stižu poruke. Znam neke ITITjevce jevce i možda će moći pratiti tko ti ih šalje. Ne mogu ništa obećati, ali mogu pokušati.” pokušati.”   Izdiktirala sam mu adresu i čula ga kako zapisuje na papir. “Hvala ti, Bene. Mnogo mi znači to što činiš za mene.”  mene.”  Mislila sam na zadnju poruku koju sam primila.  primila.  Oko za oko, zub za zub.

spomenula Benu. njoj bi odmah vidio je riječ o izravnoj prijetnji i ne bi miNju daonisam mira dok ne dobije višePo odgovora. Iako me nijekako dobro poznavao, svatko je mogao vidjeti da nisam slučajno odabrana meta uznemiravanja. Da sam sam morala nešto napraviti da to izazovem. S Julianom se nisam čula otkako smo proveli noć zajedno. To je bilo u ponedjeljak, a sad je bila srijeda i nije izgledalo dobro. Možda sam ja u ovome nova, ali zdrav razum je govorio, ako se nekome ne javiš nakon što si s njim spavao, da onda vjerojatno više nisi zainteresiran. Iako mi je to bilo jasno, nisam htjela vjerovati u to. Stalno sam vrtjela tu noć u glavi, prisjećajući se kako je poslije bio divan prema meni. Potpuno drukčiji od Adama. Moralo je postojati objašnjenje. objašnjenje. Izgubio je moj broj, nije stigao svratiti do knjižnice ili do mojega stana. Nisam baš živjela blizu.  blizu.  Ignorirajući svoje slutnje, nazvala sam ga i doznala da mu je mobitel isključen. Mogla

sam učiniti samo još jedno, čak i ako će to zahtijevati svu moju snagu, ali morala sam ga

 

  vidjeti. Ako je gotovo, ako se od početka radilo samo o vezi za jednu noć, mogao mi je to reći u lice.  lice. 

Nekako sam uspjela doći do Bethnal Greena. Borila sam se sa strahom koji me drobio i pokušavala odagnati osjećaj da me  me  netko promatra. Julian je spomenuo da živi u stanu na Broadway Marketu i, premda sam ulicu našla relativno lako, nisam znala na kojem broju stanuje. Znala sam da mu je stan 6b, ali nisam imala pojma na kojem kućnom broju. Nakon što sam brzo pregledala ulicu, suzila sam mogućnosti na samo dvije; od svih zgrada samo su dvije imale stanove numerirane brojem šest.  šest.  Ispred prve pritisnula sam zvonce i čekala dok mi je srce bubnjalo u prsima. Nisam se ovako osjetila još od Adama i nije mi se sviđalo što sam toliko izvan sebe. Mogla sam otići prije nego što netko otvori i doživjeti to samo kao još jedno iskustvo. To sam trebala napraviti. Ali morala sam ovo istjerati do kraja. Bilo mi je lakše odlučiti se jer, naposljetku, Julian se u knjižnici dvaput tako pojavio. Samo pojavio. Samo sam se ponašala kao on. Zaustavila sam dah dok su se vrata otvarala i pojavilo se lice muškarca. Na trenutak sam pomislila da je to on, ali bio je to samo okrutan trik mojega uma. Ovo nije bio Julian. Muškarac koji je zurio u mene bio je viši i stariji, njegov izraz lica strog je i neprijateljski. Sigurno sam pogriješila stan. “Da?” rekao je.  je.  “Oprostite... oprostite što smetam. Tražim jednog svojeg prijatelja i mislila sam da je ovo njegova adresa. Julian Green?”  Green?”  Nastavio je zuriti u mene, ali nije rekao re kao ništa. Umjesto toga počeo je zatvarati vrata, no onda se predomislio i opet ih otvorio, širom. “Tko “ Tko si ti?” pitao je.  je.  Ovaj čovjek počeo me brinuti. Nije rekao da ne poznaje Juliana, pa zašto sad odjednom pita tko sam ja? Ponovila sam svoju priču, da sam Julianova prijateljica i da ga trebam naći.  naći.  Slušao je, pa nabrao lice. “Ti “ Ti si Leah, je li tako?”  tako?”  Ovo nije bilo u redu. Otkud je znao moje ime? Što se događa?  događa?   “Ja... ovaj...”  ovaj...”  “Jesi, ti si to, ha? Ti si ta bolesna luđakinja, ti si kučketina o kojoj mi je pričao Julian. Da te nikad više nisam vidio ovdje i drži se dalje od mojega brata, dovraga.”  dovraga.”   I tad su se vrata zalupila toliko blizu mojem licu da sam osjetila udar zraka na koži.  koži.  Ponovno kod kuće, u sigurnom zaklonu svojega stana, pokušala sam pojmiti što se to dogodilo. Čovjek na vratima bio je Julianov brat i rekao mi je neka se držim podalje od njega. Nije imalo smisla. Nisam mu baš ništa učinila, a kad smo se zadnji put vidjeli, između nas sve je bilo dobro.  dobro. 

 

  Bolje nego dobro. Ali možda sam pogrešno pretpostavljala. Možda sam jednostavno potpuno pogrešno procijenila situaciju, kao što sam učinila s Adamom, i nisam prepoznala da Julian više nije zainteresiran. Nekako je ispalo kao da ja njega progonim i da sam ga uplašila. Ali što sam o tome više mislila, bila sam uvjerenija da nije tako. Julian me čvrsto grlio cijelu noć dok smo zajedno spavali, tu nije moglo biti pogreške. Poslije je bio toliko drukčiji od Adama da nije bilo moguće da sam sa m nešto pogrešno shvatila.  shvatila.  U kuhinji uključim električni čajnik da si  si  napravim malo čaja. Iako mi se ništa nije pijuckalo, nadala sam se da će me bar malo utješiti. Sama rutina pripreme čaja bila mi je tako bliska i davala osjećaj sigurnosti, ali nije učinila ništa pri uklanjanju velike praznine koja se u meni pojavila. Bilo Bilo je mnogo gore što sam uopće imala te trenutke s Julianom pa su mi odmah oteti. Prije sam bila dobro. Sad više nisam znala kako sam.  sam.   Odnijela sam šalicu u dnevni boravak i utonula u sofu. Bilo je to kao da sam u nekom transu, sve dok telefon nije zavibrirao na stoliću, prenuvši me. Podižući slušalicu, primijetila sam da imam glasovnu poruku. Nisam čula da je zvonilo, a opet, bio je uključen čajnik pa sam možda prečula. Možda je to bio Julian, sigurno je zvao kako bi mi kazao da je njegov brat preda mnom odglumio okrutnu malu predstavu i da mu je jako žao. žao.   Spremna da ga pošaljem k vragu što me tako zafrkava, pritisnula sam telefonsku slušalicu na uho i pričekala da poruka krene. Toliko sam očajnički željela čuti njegov glas da mi je trebao trenutak da shvatim da to nije on. Glas koji sam čula bio je dubok i nepoznat, a prenosio je još jednu poruku kojoj je bio cilj usjeći mi se u utrobu. utrobu.   Kakav je osjećaj gledati kako ti sve nestaje iz ruku? Tik -tak, -tak, tik-tak.

Do tog trenutka još sam se nekako držala, ali sad su moji obrambeni mehanizmi pali i ja sam seKarma srušilajenadošla pod.po Tosvoje je bilo to. Više ne mogu ugrožen. i nije bilo bijega. bijega.    nijekati da mi se prijeti. Da mi je život Trebalo mi je suviše dugo vremena da se priberem i minute su prolazile u   omaglici. A onda, polako, počela sam shvaćati da se ne moram prepustiti tome da me nadvlada. Ja ću se boriti, suočiti se s tim licem u lice, uzeti svoj život natrag u svoje ruke. Postojala je samo jedna osoba koja mi je mogla pomoći.  pomoći. 

“Jesi li okej? Tako sam se zabrinula, Leah. Zašto mi nisi rekla telefonom što se dogodilo?”   dogodilo?” Uzdahnula sam, nadajući se da nisam pogriješila. Ovo neće biti lako. “Mogu li barem

prvo ući?”  ući?” 

 

  Mama se maknula u stranu da me pusti unutra i zatvorila vrata za nama. “Pa, ovako bar vidim vid im da si u jednom komadu. A sad, bi li radije čaj ili kavu?” kavu?”   Rekla sam joj da ću samo čašu vode i ona je izgledala razočarano. Možda joj se činilo da mi ne može dovoljno iskazati gostoprimstvo ako mi ne skuha topli napitak.  napitak.  U kuhinji me gledala kako pijuckam vodu, obrve su joj bile izvijene u luk dok je čekala da progovorim. Nije bilo načina da joj ispričam baš sve. Samo bi me odvukla u policijsku postaju i inzistirala bi da ostanem kod nje dok se sve ne sredi. To i jest bio problem s mamom: i nakon svega kroz kroz što je zbog mene morala proći, ona je i dalje vjerovala da će sve na kraju biti dobro, da će se stvari srediti i da nećemo morati o tome više brinuti. Međutim, nešto sam joj ipak morala reći; trebala mi je njezina pomoć.  pomoć.  “Mama, znam da o tome ne voliš govoriti, ali moram te nešto pitati. U vezi s onom noći.”   noći.” Lice joj je problijedjelo i okrenula se od mene. “Zašto “ Zašto sad opet to izvlačiš?”  izvlačiš?”   “Samo te moram pitati jednu stvar. To je sve, obećavam.” obećavam.”   Mama se namrštila i izvukla kuhinjski stolac. Nije ni pokušala sjesti, pokušala sjesti, samo se primila za vrh naslona kao da je ručka hodalice. Bilo je očito da joj je nelagodno i meni je bilo žao zbog nje, ali nisam imala izbora.  izbora.  “Što je bilo?” pitala je, glasom muklim od napetosti. napetosti.   Duboko sam udahnula. Nikad nije bilo lako razgovarati o bilo čemu što ima veze s tom noći. “Postoji li netko koga se možeš sjetiti, a tko bi mogao znati za mene? Osim njezine obitelji. Bilo tko?”  tko?”  Probavila je moje pitanje prije no što je odgovorila, oči su joj se caklile dok je oživljavala svoju stranu tog iskustva. “Zapravo ne. Tvoje ime držano je u tajnosti. Kako bi to itko znao? I zašto me to pitaš?” Gledala me je kao da traži nešto na mojem licu. Vjerojatno istinu. “Samo... Samo želim biti sigurna. Imam loše snove u vezi s tim, to je sve.” Bila je to prozirna laž; trebala sam se bolje pripremiti za njezina pitanja.  pitanja.  “Pa dobro, to je vjerojatno zbog obljetnice, zar ne? Tako mora biti... Kad si zadnji put bila kod dr. Redfield? Otkazala si toliko termina, a ja ne mogu razumjeti zašto. Ona je krasna žena. A ti si...” Nije se zamarala završetkom rečenice i pitala sam se kako bi glasio kraj. Kakva sam? Poremećena? Treba mi pomoć? Uvijek sama i to nije normalno?  normalno?  “Bila sam nedavno. I nije mi ništa. Samo me zanima postoji li netko koga sam možda previdjela i tko je... bio pogođen. Ili netko kome si ti t i možda rekla u povjere...”  povjere...”  Mama udari šalicom o stol. “Leah, zaista! Za koga me ti smatraš? Zar misliš da bih se ja pred nekim izbrbljala nakon što sam se sve ove godine pretvarala da se ništa nije ni dogodilo?” Uspravila se i odnijela šalicu u sudoper, ostavljajući me s osjećajem krivnje što sam uopće takobinešto pomislila. Trebala sam znati; Ali nije to htjela spominjati ni preda mnom, pa kako onda oi tome pričala s nekim drugim? svejedno sam morala pitati, tako

da znam.

 

  Odvrnula je slavinu prejako, puštajući vodu da prska u presnažnom mlazu, pokazujući mi zorno koliko je ljutita. Nije mi to trebalo, povrh svega drugoga, pa sam ustala i prišla joj, noseći svoju čašu. Nije dizala pogled, ali uzela je čašu i počela je prati. “Oprosti, mama. Nisam te htjela uzrujati.”  uzrujati.”  “Vidi, Leah, ne znam što se zbiva, ali ne vjerujem da je sve ovo zbog nekog glupog sna. Ali neću te tjerati da mi govoriš. Ti ćeš mi to sama reći ako ikada odlučiš da zaslužujem biti dio tvojega života.”  života.”  I dalje ne gledajući u mene, otišla je do hladnjaka, izvadila vrećicu s mrkvom i donijela je oguliti pokraj sudopera. “A nije ti palo na pamet da je i ona mogla pričati ljudima? Tko joj je branio? I ne možeš učiniti ništa u vezi s tim.” tim.”   Mislila sam o tome, naravno da sam mislila. Ali bila sam nekako sigurna da ona ne bi govorila nikome. Nisam imala razuman razlog da u to vjerujem, ali nešto u mojoj utrobi mi je govorilo da je ona to duboko pokopala još onda kada se dogodilo. Ali morala sam biti otvorenaa uma i istražiti sve mogućnosti.  otvoren mogućnosti.  Bilo je vrijeme za promjenu teme. Iz mame sam izvukla koliko sam mogla i nisam joj htjela izazivati dodatni stres. “Mogu li prenoćiti?” Do tog trenutka nisam ni razmišljala o tome koliko se planiram zadržati u Watfordu, ali morala sam biti ovdje, blizu. Osim toga, tu sam se osjećala sigurnije nego sama u stanu.  stanu.  Mama se na to okrenula i primila me za ruku. “Naravno da možeš. Ovo je tvoja kuća.”  kuća.”  Gore u mojoj staroj sobi, bila sam zahvalna mami što ju je tako drastično promijenila. promije nila. Soba je izgledala kao da nikada nije pripadala meni, kao da nikad nije bila moje utočište. utočište.   Ostavila sam cipele u prizemlju jer mama nije htjela da se zaprlja tepih i sjedila sam na podu s ispruženim nogama, prelazeći dlanovima preko tepiha i udišući novi miris, kao da se nalazim u prodavaonici tepiha.  tepiha.  Mama je dopustila da ponesem gore šalicu tople čokolade, no inzistirala je na tome da se koristim podmetačem i držim šalicu čvrsto tako da se ne prolije. Bilo je kao da sam opet dijete. Još jedan od razloga što su moji posjeti Watfordu tako neredoviti.  neredoviti.  samsuodbili njepovezani olovku is bilježnicu, otvorila sam na podu počela pisati popis svih Uzela ljudi koji tim što se dogodilo. Bio je je tu daleko duljiiod pet ljudi i morao je uključivati članove  članove  obitelji. Imogen je imala samo roditelje, ali što ako su postojali neki rođaci? Tete ili ujaci? Nijednog rođaka nisam mogla otpisati bez malo šireg istraživanja. Stavila sam upitnik pokraj Imogeninog podcrtanog imena.  imena.  Onda je tu bio Corey. Sjećam se da je  je   imao tri sestre, sve dosta starije od njega, pa ću morati provjeriti sve njih. Mama mu je bila sama i jedva da je znao svojeg tatu pa mi se nije činilo vjerojatnim da bi taj stranac mogao biti odgovoran. Također, nije mi se činilo mogućim da to neki roditelj radi meni. Čak i nakon onog što sam napravila.  napravila.  Adam je imao roditelje i starijeg brata i nikad nije spominjao nikoga drugog. Stavila sam još jedan upitnik pokraj njegova imena. To je dakle ostavljalo samo jednu osobu. Gospođicu Hollis.  Hollis.  Nisam znala ništ a o njezinoj obitelji ili dečku s kojim smo je vidjeli. Pokraj njezina

imena stavila sam dva upitnika. Ovo neće biti lako.  lako.  

 

  Do trenutka kad sam završila razmatranje moje liste, u glavi mi je već tutnjalo, a na čokoladi se stvorila odbojna kožica. Odložila sam sa m šalicu na stolić pokraj kreveta, ostavljajući je da se ohladi. Bila sam premorena i morala sam spavati. Dan se činio kao da nema kraja i nisam mogla vjerovati da je prošlo samo nekoliko sati otkako sam stajala na Julianovu pragu i slušala kako njegov brat viče na mene.  mene.   Izvukla sam mobitel iz džepa, našla njegovo ime i pritisnula prije nego što se predomislim. Ovaj put nije me prebacilo na govornu poštu; umjesto toga poslušala sam obavijest da mobilni broj koji sam izabrala nije prepoznat.  prepoznat.  Uvlačeći se u krevet, okrenula sam se na bok i sklopila oči. Nisam ponijela odjeću za spavanje sa sobom pa ću jednostavno spavati u trapericama. U tom trenutku zbilja mi nije bilo važno, samo mi je trebao san. Sutra me čeka težak rad.  rad.  Otkrit ću tko mi prijeti. Nisam imala ideju što učiniti kada to doznam, ali htjela sam svoj život natrag. Ili, još bolje, novi život koji sam sada mogla zamisliti da živim. živim.   Svakoj kazni, konačno, jednom mora doći kraj.  kraj. 

 

 

DVADESET I DRUGO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2000. Vukla sam se po kući dva tjedna ne znajući što bih sa sobom. Mama je već prestala zapitkivati jesam li okej i zašto nisam sa svojim prijateljima. Zna da je lmogen uvijek s Coreyjem i da je Adam opet izmislio neki izgovor zašto se ne može vidjeti sa mnom. Ovaj put to je ponavljanje matematike za ispit koji ga čeka na jesen. Znam ja da to nije istina. Prvo i prvo, Adam ne mora ponavljati gradivo; svoj završni može položiti i žmireći. I drugo, ispit je tek u studenome i zašto bi se onda zbog njega odricao ljeta?  ljeta?   Kao i obično, tata danas radi od kuće, kuće, sjedi za stolom preko puta meni, zirka preko vrha svojih novina dok ja gurkam razmočene kukuruzne pahuljice po zdjelici.  zdjelici.  “Ništa od Adama danas?” kaže.  kaže.  Čudim se što me to pita, kad smo oboje stvorili prešutni sporazum da ga ne spominjemo, i ja se zagledam zagledam u njega pitajući se što da odgovorim. odgovorim.   “Zauzet je”, napokon kažem. “Uči.”  “Uči.”  Ma koliko se Adam od mene udaljio zadnjih dana i dalje želim da on u tatinim očima izgleda dobro. I dalje mi je stalo da tata prihvati Adama kao mojeg dečka. U zadnje vrijeme kao da je počeo mijenjati mišljenje o nama kao o paru i nisam htjela ničim pokvariti taj napredak. Spušta ih tipreklapa kao daOboje se radi svježeIma ispeglanoj košulji. “Slušaj, Leah,svoje znamnovine, da nijepažljivo lako... ali si tako mlada. steomladi. toliko važnijih stvari na koje je bolje usmjeriti pozornost. Ne bi trebala sjediti kod kuće i čekati če kati da te dečko nazove. Trebala bi biti vani, živjeti svoj život.”  život.”  Ne znam otkud je ova lekcija sad izronila, ali počet ću vrištati ako mi još kaže da bih trebala trebala viđati druge dečke. Ne kaže, pa ništa ne komentiram. Očito je o ovome dobro razmislio. Koliko god bih možda i htjela, ne mogu se na njega ljutiti; on samo pazi na mene. To sada vidim. “Ja... Ja njega volim, tata.” Kažem to kao da je to rješenje za sve, sve, kao da ništa drugo nije važno jer je posrijedi ljubav.  ljubav.  “Da, možda ti misliš...”  misliš...” 

 

  “Tata! Pa ne može svatko sresti pravu osobu tek kad je prikladno stariji. Ni ti i mama niste! To što smo mi mladi ne znači da Adam nije za mene.” Nisam namjeravala toliko dignuti glas, ali što mogu kad nas moram braniti. braniti.   On uzdahne i onda polako kimne. “Znam... Znam. A srce hoće to što srce želi. Ali kakav je on prema tebi? Ponaša li se on prema tebi kako bi trebalo? Jer sve što vidim zadnjih dana jest to da sjediš kod kuće  kuće i čekaš da te on nazove.”  nazove.”  Otvorim usta kako bih se usprotivila, ali u pravu je. Umjesto toga, kažem: “Ja ga volim. To je jedino važno. Pogledaj sebe i mamu. Nijedno od vas nije savršeno, ali vi preko toga prelazite jer volite jedno drugo.” Ne mogu vjerovati vjerovati da sam tati ovo rekla. On ne odgovori ništa, ali se nasmiješi, pa znam da se slaže sa mnom. Podižući svoje novine, rasklopi ih jednako pažljivo kao što ih je bio i preklopio te nastavi čitati. čitati.   Kako bih izbjegla još koju lekciju, natjeram se pojesti još nekoliko žlica pahuljica i nakon toga ustanem. “Uostalom, danas neću samo sjediti kod kuće, naći ću se s Adamom.”  Adamom.”  Upravo mi je palo na pamet da zapravo ne moram čekati pozivnicu. Naposljetku, moram slijediti svoje srce, a ono mi govori da ga moram vidjeti. Sada. vidjeti. Sada. Tata se doima iznenađeno, ali kaže neka se lijepo zabavim. Ovaj put, eto bar jednom, ne pita kad ću se vratiti kući.  kući. 

Na prste jedne ruke mogu nabrojiti koliko sam puta bila u Adamovoj kući. Udaljena je od moje bar četrdeset i pet minuta hoda i dvaput veća. Nikad ne govori što točno njegovi roditelji rade, ali sigurno imaju odlične poslove kad si mogu priuštiti toliku kuću.  kuću.   Meni se čini da sam gospodinu i gospođi Bowden draga, ali teško je reći što oni misle i je li ih uopće briga. Zar se ne kaže da je ravnodušnost najgora? Padne mi na um da oni misle kako prijateljica, kao Imogen i Corey, vjerojatno je najbolje misle.sam Takomu nassamo ostavljaju na miru. Zašto sve mora bitiaovako komplicirano?  komplicirano?   da upravo to Prolazim pokraj Costcuttera i odlučim kupiti Adamu neke čokoladice. Voli Malteserse, pa kupim veliko obiteljsko pakiranje da ga možemo dijeliti. Čovjek za pultom me čudno pogleda, vjerojatno zato što se cerim ce rim kao dementni klaun. klaun.   Kad skrenem na njegovu cestu, radost se počne pretvarati u nervozu. nervoz u. Nikad mu se nisam nenajavljena pojavila na vratima i ne znam kako će reagirati. Nikako ne želim biti jedna od onih napornih, očajnih cura kao što je Anna Proctor koja praktički uhodi svojeg dečka, ali želim vidjeti Adama. Htjela bih da iskoristimo ove ljetne praznike najbolje što možemo prije nego što im dođe kraj, a nas zatrpaju ispiti.  ispiti.  Upravo smišljam kako ću mu objasniti zašto dolazim bez najave kad ga ugledam kako izlazi iz kuće. sam prilično daleko pa onnikamo mene ne odlazi unadrugom smjeru,   smjeru,  hodajući polakoJoškao i uvijek. Njemu se nikad ne vidi, žuri. ali Zastanem tren i pokušam

reorganizirati misli. Iako nisam ni mislila da uči, šokirana sam što vidim da odlazi nekamo.

 

  Ne bih trebala biti; zašto on ne bi išao kamo hoće i kad hoće, ne mora mene obavještavati o svakome svojem kretanju, ali ako već nekamo ide, zašto nije htio da idem s njim? Okrenem se natrag jer sam odlučila otići kući, neću mu se ni javljati, i tu mi sine ideja.  ideja.  Ne čini mi se ispravnim potajno pratiti Adama, ali upravo to radim. radim . Sve u meni vrišti neka se okrenem i odem kući, ali moje noge samo nastavljaju dalje, u njegovu smjeru. Prvo si govorim da ide samo u dućan i da se nemam razloga brinuti, ali najbliži mu je Costcutter u kojem sam upravo bila. Imogen i Corey su otputovali,  otputovali,  a ne postoji nitko treći s kim se Adam voli družiti. Mnogo klinaca iz naše škole pokušavalo se s njim sprijateljiti, ali on je uvijek imao vremena samo za nas. Dok tako hodamo, počinje me izjedati sumnja. Nešto nije u redu. Ide se naći s curom. Nekom iz škole, škole, sto posto. Srce mi počne jače lupati i ubrzam hod, pazeći da održim siguran razmak između nas. Ako ništa drugo, doznat ću je li to posrijedi ili ipak nije tako. Zar nije bolje znati? Ako Adam mene ne želi, neću ga prisiljavati. Kao što kaže tata, mlada sam. Bit će i drugih ljudi na svijetu za mene. Dvadesetak minuta to si ponavljam u glavi, čak i malo šapćem sama sebi dok gledam Adamova leđa. I tu shvaćam kako mi je cesta na koju upravo skreće poznata. Ali nemam osjećaj za i ne mogu točno  točno   reći. Sve dok ne prođemo dućančić u kojem sam jednom većorijentaciju bila.  bila.  I sad posve sigurno znam da me Adam ne vara. va ra. Ovo je mnogo, mnogo gore. Iako znam kamo je krenuo, i dalje idem za njim, samo da budem sigurna. I da točno vidim što će ovaj put napraviti. Gospođica Hollis i njezin dečko dosad su se već sigurno vratili s odmora. Moje sumnje se potvrđuju kad Adam skreće na Kytes Drive i odlazi kružnom cestom prema njezinoj kući. I onda, kao i zadnji put, stane pred kućom i pregledava imanje. Ostanem stajati na mjestu; mjestu; priđem li imalo bliže, mogao bi me vidjeti. Nema šanse da mu objasnim što ja radim ovdje, zašto ga uhodim kao da sam Anna Proctor.  Proctor.  Sjeda na travu, točno na isto mjesto na kojem smo svi skupa sjedili prošli put i vadi knjigu iz džepa. Ne vidim koja je, ali je premalena da bi bila ona iz matematike.  matematike.  Naslonim se na drvo, u nadi da me zelenilo dovoljno skriva i gledam ga kako sjedi. Nitko ne izlazi iz kuće, ali svakih nekoliko minuta on podiže glavu i provjerava. Ne znam koliko dugo ima namjeru sjediti ovdje, ovdj e, ali ja ne mogu u tome sudjelovati. Ništa dobro ne može proizići iz ovoga što radi.  radi.  

 

 

DVADESET I TREĆE POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014. To što sam stala ispred Adamove kuće izazvalo je u meni poplavu sjećanja koja me potopila. Ni njegova kuća, kao ni moja, gotovo se nimalo nimalo nije promijenila, kao da je vrijeme stalo. Nisam čak ni znala stanuju li Bowdeni još uvijek ovdje. Kad sam pitala jutros mamu, rekla je da nema pojma gdje bi mogli biti. Da ih je cijelo vrijeme izbjegavala, kao i oni nju. nju.   I tako sam stajala tu, spremajuć spremajućii se na skok u nepoznato, nimalo pripremljena, ali znajući da nemam mnogo izbora nego suočiti se s njima. Stajanje na tuđim pragovima nekako je postala redovita pojava i najbolje bi mi bilo da se naviknem; bit će toga još u skoroj budućnosti.  budućnosti.  Žena koja je otvorila vrata nije bila Adamova majka. Izgledala je otprilike iste dobi kakve bi danas bila gospođa Bowden, ali tu je svaka sličnost prestajala. Ova žena imala je ljubazno lice, blago i ovalno, za razliku od oštrih crta lica gospođe Bowden. Bowden.   “Kako vam mogu pomoći?” rekla je, glasa toplog kao i pogleda. Bilo mi je čudno čuti to pitanje: zvučalo je nekako staromodno i kao da nije na mjestu.  mjestu.  “Dobar dan, oprostite što smetam. Tražim obitelj Bowden, ali pretpostavljam da više ne žive ovdje?”  ovdje?”  Na to se nasmiješila. nasmiješila. “Tako je. Mi smo uselili prije nekoliko godina. Lijepa kuća, zar ne?”   ne?” “Da.” Sjećanja na moje boravke unutra pokušala su me preplaviti, ali otjerala sam ih iz glave. “Ovaj... jesu li vam možda ostavili osta vili svoju novu adresu?”  adresu?”  Odmahujući glavom, prekrižila je ruke. “Ne, nažalost nisu. Preselili su u Ameriku. Trebali smo ih vjerojatno pitati, mislim, neka pošta za njih još uvijek dolazi ovamo, a mi je možemo samo baciti. Žao mi je.”  je.”  “Nije važno. Hvala vam u svakom slučaju.” Okrenula sam se otići. Iako sam bila razočarana, bar sam bila pošteđena muke susreta s Bowdenima. Bowdenima.   “Ali imaju sina u Londonu, da. Možda biste mogli s njim kontaktirati?”  kontaktirati?”  U prsima mi se stegnulo i mislila sam da ću se onesvijestiti, ali prisilila sam se okrenuti prema njoj. “Jeremy, mislim da se  se  tako zove. Problem je u tome što nemam njegovu adresu, a ne

znam gdje radi. Mislim da su kazali kako je odvjetnik, tako nešto.”  nešto.” 

 

  Zahvalila sam i pješice se zaputila natrag mami, sasvim polako, da stignem razmisliti o svojem sljedećem potezu prije nego što me krene ispitivati o tome gdje sam bila. Znači Adamov brat je u Londonu. Pitala sam se kako to da nije otišao s njima u Ameriku. Kad sam upoznala Adama, brat mu je tamo studirao uz košarkašku stipendiju, pa sam se začudila što se vratio ovamo. Ali to nije bilo važno. Napokon sam imala gdje početi.  početi.  Mama je bila u kuhinji i pripremala ručak kad sam sa m se vratila. Miris lososa bio je u zraku i u ustima mi se skupila slina iako nisam htjela gubiti vrijeme na ručak. Posudila sam od nje rezervni ključ i sad sam joj  joj   ga vratila pa promatrala kako joj se lice smjesta izduljilo. Bio je to izraz koji sam stoput vidjela: onaj kojim me moli da joj objasnim zašto ga ne želim zadržati. “Što ako se meni nešto dogodi i budeš morala hitno ući u kuću?”, uvijek je govorila. Ja sam uvijek odgovarala da se bojim kako ću ga izgubiti. Naravno da joj nisam mogla reći istinu: da ne želim pokraj sebe imati nijedan djelić ove kuće. Ključ bi samo ležao u mojem stanu podsjećajući me na život koji sam se tako jako trudila ostaviti iza sebe. sebe.   Istina je da ništa od onog što se dogodilo nije imalo veze s ovom kućom, zapravo ne. Ali za mene te dvije stvari uvijek će biti povezane. povezane.   Mama ovaj put ništa ne kaže i uzme ključ od mene, objesi ga na kukicu pokraj ostalih na kuhinjskim vratima. “Mogu li se poslužiti tvojim računalom?” pitam je prije nego što me stigne pitati gdje sam bila. Rekla sam joj da idem u dugu šetnju, ali vidjela sam da nije povjerovala. “Moram provjeriti nešto zbog posla.”  posla.”  “Naravno, samo požuri. Ručak će biti za petnaest minuta.” minuta.”   Bilo je čudno ponovno biti u tatinoj radnoj sobi. Za razliku od moje sobe, u ovoj se ništa nije promijenilo i knjige su u jednakom rasporedu stajale na policama od poda do stropa. Nije ni čudo što sam postala takav knjiški moljac kad je i tata bio takav. SSamo amo je moja navika čitanja s vremenom postala jača. Čitanje je bilo moj bijeg. bijeg.   Pregledavala sam police neko vrijeme, zamišljajući tatu kako čita na kauču, ah onda su mi sjećanja postala suviše bolna i odbacila sam sa m ih od sebe. sebe.   Računalu je trebalo vremena da  da  se uključi i u trenutku kad sam u Googleovu tražilicu utipkavala  Jeremy Bowden, odvjetnik,  ostalo mi je samo pet minuta do mamina poziva na ručak. Ali imala sam sreće i u prvih deset rezultata pojavila se poveznica na odvjetničku tvrtku u Londonu po imenu Slater and Gordon. Kliknula sam na poveznicu i pregledavala stranicu tvrtke. Na njoj je bio i link s imenima zaposlenih i, kad sam ga otvorila, vidjela sam imena s pridruženim fotografijama. Spuštajući kursor niz ekran naišla sam na Jeremyjevo ime i ostala ostala kao zaleđena. Iako znatno stariji, izgledao je točno kao Adam i nisam bila na to spremna. Nisam bila spremna vidjeti kako je Adam mogao izgledati danas.  danas.  Nakon što sam prenijela adresu u svoj mobitel, isključila sam računalo, sva obamrla. Što bi bilo da je bilo drukčije i da smo Adam i ja uspjeli? Što bismo radili u ovome trenutku? Vjerojatno bismo imali kuću i djecu, iako nisam mogla zamisliti da bi se Adam mogao uklopiti u taj klišej. Ili možda ne bi više bio isti čovjek jer bili smo jedva odrasli kad smo smo se zadnji put vidjeli. Morala sam prestati misliti o tome. Godinama sam uspješno izbjegavala

prošlost, a sad me opet usisavala u sebe.  sebe. 

 

  Dolje u prizemlju mama i ja jele smo lososa kojeg je pripremila i, premda mi se žurilo krenuti, uživala sam u okusu. Nije Nije mnogo govorila, ali svaki put kad sam podignula pogled prema njoj, ona se smiješila i meni je to bilo dovoljno. Bila je sretna što sam tu. tu.   “Što planiraš popodne? Ostat ćeš još jednu noć, nadam se?” se ?”   i obišla nagnula se do nje i tamo zagrlila zagrlila  “Neprovjerim, mogu, oprosti. Moram na posaoUstala sutra.sam U stvari, jošstol, večeras moram svratiti da  je. nešto tako da moram ići sada, poslije ručka. Žao mi je, mama. Obećavam da ću se više potruditi, stvarno.” Pustila sam je iz zagrljaja i sjela na svoje mjesto, mjesto, pokušavajući joj s lica pročitati što misli, ali izgledala je kao da se zatvorila u sebe.  sebe.  Istina je bila da sam kazala Sam kako imam hitnu situaciju u obitelji i da mi treba nekoliko slobodnih dana. Rekla je kako se nada da je sve u redu, ali glas joj   je bio hladan i neprijazan, kao da se teškom mukom tjera zvučati kao obziran poslodavac. Maria mi nije poslala ni poruku da pita je li sve u redu, ali trudila sam se da me to previše ne muči. Imala sam važnijih stvari kojima sam se morala pozabaviti prije no prije no što se posvetim tenzijama na poslu. “Dobro”, rekla je mama, gledajući u tanjur. “Ionako poslije imam svoj književni klub.”  klub.”  Nije mi bilo ugodno lagati joj, ali morala sam otići nekamo nakon ovoga, a ona to ne bi razumjela. Pokušala bi me spriječiti.  spriječiti.  Kad smo dovršile obrok, pomogla sam mami očistiti stol, nastojeći ne pokazati koliko mi se žuri otići. No ona je to vidjela, naravno, i nije prošlo dugo prije no što mi je rekla da je bolje da krenem, a ona će završiti. “Ne bih htjela da ti se stvore problemi  problemi  na poslu”, rekla je, ali znala sam da me samo pušta otići na miru.  miru.  Izišavši iz kuće, krenula sam poznatom rutom, presijecajući preko maloga parka u kojem smo se igrali cijelo djetinjstvo. Sve je bilo isto, jedinu razliku predstavljala je težina na mojim prsima dok sam njime prolazila. A onda se pojavila tu ispred mene: Imogenina kuća s terasom. Zaustavljena u istom vremenskom odsječku kao i moja i Adamova. U trenutku kad sam je ugledala, pokajala sam se što nisam radije samo nazvala. Ali to bi gospođi Bannerman dalo priliku da mi jednostavno poklopi slušalicu. Možda će mi sad zato zalupili vrata pred nosom, ali ipak će joj biti teže ignorirati me.  me.  Pozvonila sam na zvonce i koraknula unatrag, pokušavajući smiriti drhtavicu u nogama. Ranije sam imala sreće jer se nisam morala suočiti s Adamovom majkom, ali bila sam sigurna da se ovaj put neće dogoditi ništa slično. slično.   Bradati muškarac kojeg nikad nisam vidjela otvorio je vrata, mršteći se. Doznala sam od mame da se gospođa Bannerman preudala nakon što ju je ostavio ostavio Imogenin tata i pretpostavila sam da je čovjek kojeg sam upravo gledala njezin novi suprug.  suprug.  “Gledajte, što god da prodajete, ne zanima nas, okej?” Primio je kvaku, spreman zalupiti mi vrata pred nosom. Koraknula ne, molim sam vidjetiUvijek gospođu Silviju.” Prvi putsam samnaprijed. izgovorila“Onjezino ime vas... i bilo Došla mi je neugodno. je zaBannerman. mene bila

samo gospođa Bannerman ili Imogenina mama, nikako drukčije.  drukčije. 

 

  Njegov se namršten izraz ubrzo razvedrio, s osmijehom koji mu je rasvijetlio oči. Već mi se činio daleko topliji nego što je to Imogenin tata ikada bio. “Aha, dobro. U kuhinji je. Što da joj kažem, tko je traži?” traži?”   I tu je bio problem. Ako mu kažem kako se zovem ili će odmah zalupiti ta vrata bez dodatnih pitanja ili će mu, ako još ne zna za mene, gospođa Bannerman ubrzo reći neka me se riješi. Ali nisam imala izbora. Mogla sam samo pokušati okolišnim putem, bez spominjanja imena. “Ja sam prijateljica njezine kćeri. Bila sam tu u posjetu prijateljima, pa sam htjela vidjeti kako je gospođa... Silvia.”  Silvia.”  Namrštio se, kao da odmjerava bi li mi vjerovao ili ne, ali onda je rekao neka pričekam. Vrata je ostavio otvorena i otišao prema kuhinji. Iako su kuhinjska vrata bila pritvorena, mogla sam čuti njihove prigušene glasove koji su postajali postaj ali glasniji, sve dok se vrata nisu otvorila širom i na njima se pojavila gospođa Bannerman. Krenula je odlučno k meni, škiljeći jer je sunce, iako je dan bio leden, sjajilo dosta jako iza mojih leđa.  leđa.   Izgledala je drukčije. Deblja nego što je pamtim i daleko od one glamurozne žene kakva je bila. Na sebi je imala široke hlače i vrećastu majicu, ali, naposljetku, bila je kod svoje kuće i bilo mi je normalno što je u udobnoj odjeći. odjeći.   Trebao joj je trenutak da shvati tko joj to stoji na pragu, ali kad me prepoznala, prepoznala, odskočila je. “Molim? Što ti radiš ovdje?”  ovdje?”  Okrenula se natrag, vjerojatno je htjela pozvati supruga. Kao da se mene treba bojati. bojati.   “Molim vas, gospođo Bannerman. Stvarno mi je žao, ali moram s vama razgovarati. Samo pet minuta. Molim vas, mogu li ući? Ili, ako biste radije tako, da odemo na kavu negdje vani?” Iako mi se utroba pretvarala u žele ipak sam uspjela izgovoriti svoj dugo pripremani govor. Okrenula se opet k meni, očiju punih zgražanja i tuge. Nisam joj to mogla zamjeriti. “Ne... ne, odlazi, Leah. Leah. Ne bi trebala biti ovdje.”  ovdje.”  Ali sad kad sam bila ovdje, nisam mogla samo otići. Ne prije nego što je pokušam nagovoriti da razgovaramo. “Obećavam, samo pet minuta. To je sve što vas molim.” Nadala sam se da će prepoznati iskrenost u mojem glasu. Ili je  je to bio očaj?  očaj?  Počela je odmahivati glavom, osvrćući se opet za mužem, i bila sam uvjerena da će mi sad zalupiti vrata. Ali onda je popustila, cijelo tijelo malaksalo joj je od napora koji je uložila u to da me odbije.  odbije.  “Dobro, uđi. Pet minuta.”  minuta.”  U dnevnom boravku bio je novi namještaj: udobne, tkaninom presvučene sofe koje pamtim zamijenile su nove, tvrde, od umjetne kože i soba je djelovala prazno i hladno. Sjele smo, i jedna i druga ukočene na rubu sjedala, nesposobne opustiti se.  se.  “O čemu je riječ, Leah? Zašto si došla?” došla?”  

 

  Možda i jesam pripremila uvodni govor, ali nisam imala pojma što ću joj reći kad me pusti unutra. Valjda sam očekivala da me neće pustiti, da će njezina vrata biti jedna od onih koja mi se zatvaraju u lice.  lice.   “Ja, ovaj... Znam da je ovo vama teško. To što me vidite. Jednostavno nisam znala što drugo napraviti.”  napraviti.”  Nisam očekivala suosjećanje, ali pogled gospođe Bannerman me rezao kao hladno sječivo. “Što je? Reci što imaš i idi. Imam posla.” Znala sam da vjerojatno nema. Mama mi je rekla da zadnjih godina zapravo više i ne radi. Duboko udahnuvši, počela sam joj pričati što mi se događa. Nisam preskočila ništa; pred njom nisam morala paziti, jer ono najgore je već znala. Njoj će biti jasno zašto sam postala meta. Do trenutka kad sam završila sa svojom pričom, njezin izraz lica se promijenio, ledeni pogled pretvorio se u hladan osmijeh. “Pa, što si ti očekivala?” rekla je. “Zar si mislila da će te svi pustiti da živiš na miru? Nakon onog što si učinila?” Glas joj je sad bio jači, samouvjeren i vidjela  vidjela   sam bljesak jake žene kakva je nekoć bila. Žene za koju sam smatrala da je gotovo boginja. “Ali...” “Ali...”   “Što Misliš da si nedužna žrtva koja to nije zaslužila? Jesi li to htjela reći? Jer to uopće nijeali? istina, je lilitako?”  tako?”   Napadala me je, ali kako sam mogla išta drugo i očekivati? “Imate pravo”, rekla sam. “Zaslužujem biti kažnjena. Ali gospođo Bannerman, ja jesam kažnjena. Što mislite, kako uopće živim? Mislite da imam brak i djecu? Lijepu kuću i dobrog muža? Mislite da imam karijeru i da mi novac viri iz džepova?”  džepova?”  “Znam ja točno kako ti živiš, Leah. U svojemu malom jezivom stanu, s poslom za koji si debelo prekvalificirana i bez ikoga tko bi bio s tobom, ali što, zar bih te trebala žaliti?” žaliti?”   Pitala sam se otkud ona to sve zna. Nisam mogla zamisliti da bi mama s nekim raspravljala o kvaliteti mojega stana ni o činjenici da nakon Adama nisam više imala dečka. Tračeva itekako ima u krugovima u kojima se kreće, ali ona tako pomno pazi na privatnost da ne bis nikad izložila  sebe ili mene govorkanjima. Osim toga, gospođa Bannerman nije se družila istim ljudima.  ljudima. “Ne, ne očekujem, prihvatila sam da je moj život takav i da takav treba biti. Ali ove prijetnje su nešto drugo, zar ne? Ili želite reći kako zaslužujem umrijeti?” Malo sam pretjerala, ali morala sam nekako izraziti poantu. “Da, Leah, upravo to želim reći. Voljela bih znati tko ti to radi. Znaš zašto? Jer bih mu mogla osobno zahvaliti što radi nešto što bih ti voljela napravila i sama.” Ustala je, signalizirajući da je naših pet minuta isteklo i otišla je iz sobe, ostavljajući me s tim hladnim, teškim riječima.  riječima.  Prije no što mi se stiglo slegnuti to što je rekla, pojavio se njezin suprug i rekao da moram otići. Odmah. Njegov osmijeh je nestao; sad je očito već bio upućen u to tko sa sam. m.   “Ne vraćaj se više ovamo i nemoj mi maltretirati ženu”, rekao je, ali prije no što sam

odgovorila, zalupio je za mnom vrata.

 

 

Ponovno kod kuće, osvrtala sam se po svojem stanu. Nije mi se više činio kao moje utočište, mjesto na kojem sam sigurna od svojeg prijašnjeg života. Sad se nad njim nadvila moja prošlost i bila sam uvjerena da neće mnogo proći prije no što mi pokuca na vrata. Moj pošiljatelj imao je neki plan i nije se kanio ograničiti na poruke i riječi. Napad lopova i onaj s vodom bili su samo upozorenje.  upozorenje.  Ako ništa drugo, drugo, sad sam bar znala da gospođa Bannerman nema ništa s tim i mogla sam je prekrižiti sa svojeg popisa. Ali naš razgovor mi je dao do znanja kako me mrzi mnogo ljudi. Jesam li ikad mislila da nije tako? Sutra ću posjetiti Adamova brata. Neće biti lako, ali ali on me bar neće prepoznati. Bio je u Americi cijelo vrijeme dok sam bila s Adamom i nije bilo fotografija na kojima smo zajedno, a koje mu je Adam mogao pokazati. pokazati.   Pokušavala sam ne misliti na Juliana. Mislim da do tada nisam bila u punoj mjeri svjesna svojih svojih osjećaja prema njemu. A sad je nestao iz mog života, oduzet mi je isto kao i sve drugo, kako se činilo, a ja nisam imala pojma zašto.  zašto.  Bar sam još uvijek imala Bena. Odlučila sam ga nazvati u nadi da će imati neke vijesti u vezi s praćenjem e-mail e-mail adrese adrese iako sam mislila da će me samo opet pokušati nagovoriti da odem na policiju. Ipak, bilo mi je potrebno čuti prijateljski glas. Mobitel mu je zvonio cijelu minutu, ali nije se javio. Kad se napokon uključila govorna pošta, prekinula sam poziv. Vjerojatno je s Pippom, živi normalni život, pokušava zaboraviti teret koji sam i njemu postala. Kao i svi ostali, vjerojatno ne želi imati ništa sa mnom.  mnom. 

 

 

DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014.

Sjedila sam tresući se od zime ispred ureda Slater i Gordon.  Velika moderna zgrada nalazila se u Holbornu, s prozorima od poda do stropa na svakom katu; Jeremyju očito dobro ide. Barem je on uspio stvoriti neki život za sebe. Adam je htio postati odvjetnik, ali nikad mi nije spomenuo da je to ujedno i san njegova brata. Možda u to vrijeme i nije bio. bio.   Netom je prošlo pet popodne i nije bilo načina da predvidim koliko ću dugo ovdje morati sjediti polako se pretvarajući u led. Kad sam nešto ranije nazvala odvjetničku tvrtku kako bih provjerila je li Jeremy u uredu, recepcionar je potvrdio da jest. Znači, prije ili kasnije morat će izići. Pretpostavljala sam da većina odvjetnika ne odlazi ovako rano s posla, ali bila sam spremna čekati. Morala sam znati je li Adamov brat moj mučitelj.  mučitelj.  Dok sam tako sjedila, s obje ruke držeći veliku kavu koju sam kupila u Starbucksu, gledala sam ljude kako prolaze. Svi su izgledali kao da su u žurbi, kao da se boje da će ih vrijeme s leđa zaskočiti ako samo na trenutak uspore. I svi su bili odjeveni elegantno, pokazujući odjećom koliko su staloženi, kako drže konce svojeg života u vlastitim rukama. Ali to nije vrijedilo ni za koga od nas, tako da su se samo zavaravali. Svejedno, i nehotice sam im na tome zavidjela. Čekanje je naizgled trajalo cijelu vječnost. Knjiga mi je bila u torbi, ali nisam se usuđivala usu đivala čitati i izložiti se riziku da mi promakne Jeremy ako se zadubim u štivo. Sinulo mi je, iako sam izgleda, nikako mogla znatiznala što očekivati od tog čovjeka. Nekaznala je onkako i bio sada Adamov brat,da ja nisam o njemu svejedno nisam ništa, ni prije, ni sada. A ako on stoji iza onih prijetnji, znači li to da će me odmah prepoznati? A što ću onda? Tek mi je sad na pamet pala i ta mogućnost. Ako ništa, barem smo se nalazili na javnom mjestu pa se valjda neće usuditi napraviti nešto pred stotinama stotina ma svjedoka? Konačno, neki se plan stvorio u mojoj glavi. Nisam imala pojma hoće li funkcionirati, ali vrijedilo je pokušati. Nastavila sam pogledom pretraživati lica u prolazu i kad se pojavio, kao figura u daljini, smjesta sam znala da je to on. Tako sam pomno proučavala njegovu fotografiju s web--stranice da su mi sve njegove crte bile urezane u sjećanje. Hodao je brzo i mogao bi web proći pokraj mene svaki čas ako nešto ne učinim.  učinim.  Prizivajući svu svoju ustala sam iImala postavila se na put,šansu u nadida daovo os mijeh na mojem licu izgleda toplo, snagu, a ne namješteno. sammu samo jednu obavim

kako treba. “Bok, Jeremy Bowden?”  Bowden?” 

 

  Pogledao me, ali je nastavio hodati. “Da?” “Da?”   Pretraživala sam pogledom njegovo lice tražeći bilo kakvu naznaku prepoznavanja, ali ništa. Izgledao je samo zbunjeno i pomalo nervozno. Ako je on moj pošiljatelj - što je i dalje bilo moguće - onda radi sve to i ne znajući kako ja danas izgledam, a to mi se nije činilo vjerojatnim. Prešla sam na fazu dva svojega plana. Okrećući se prema njemu, pružila sam mu energično ruku za rukovanje. “Zovem se Anna Proctor. Išla sam u školu s tvojim bratom.” bratom.”   To ga je na mjestu zaustavilo. zausta vilo. “O, aha.” Polako je pružio ruku prema mojoj i nakratko je protresao. I dalje nisam vidjela nikakvog znaka da me je prepoznao. Ili da mi ne vjeruje. “Samo me zanima imaš li možda malo vremena da te nešto pitam?” Nadala sam se da po mojem glasu ne čuje koliko mi je mučno. Došla sam čak do ove točke, a i dalje nisam znala hoću li ja to moći.  moći.  Jeremy se na to namrštio i bila sam sigurna da će me poslati kvragu. “Treba li ti pravna pomoć? Jer bit će mi drago da ti pomognem, ali moraš dogovoriti sastanak sutra ujutro.” ujutro.”   Odmahnula sam glavom. “Ne, nije to. Živim vani. U Francuskoj. Rijetko sam u Londonu, a, eto, Adam i ja smo bili  bili  zaista bliski u školi.” I dalje sam pokušavala pročitati njegov izraz, ali činilo mi se kao da me baš i ne sluša. “Je li me kada spominjao?” spominjao?”   Napokon se usredotočio, oprezno me gledajući, procjenjujući moj izgled, pokušavajući me negdje smjestiti. “Ne bih mogao reći. Oprosti. Ali opet, ja sam godinama bio u Americi, nismo gotovo ni razgovarali u tom razdoblju. Uvijek samo nakratko, samo obične stvari. Znaš već. Sve dok nije... postalo prekasno, valjda.” valjda.”   Ignorirajući gorčinu koja mi se penjala uz grlo, upinjala upinj ala sam se vjerovati da stvarno jesam Anna Proctor. Da je ona stvarno Adamu bila bliska prijateljica, kako bi se osjećala dok ovako stoji pred njegovim bratom? Što bi mislila o meni?  meni?  “Čuj, imaš vremena za jednu kavu?”  kavu?”  Jeremyglavom. je pogledao čašu kave dalje u ruci,Obećao potomsam na sat, pa odmahnuo “Žao umiveliku je, moram stići koju kući sam inačei će medržala žena ubiti. da ću danas doći rano i otići po nešto u Covent Garden. Ali, u kojem smjeru ideš? Možeš sa mnom ako bi htjela popričati na minutu.”  minutu.”  Njegov ljubazni glas kroz mene je poslao valove krivnje. Nije bilo ispravno ovako ga zavaravati, ali morala sam sa sigurnošću odrediti mogu li ga maknuti s popisa, a nisam se sjetila nijednog drugog načina da to izvedena.  izvedena.  “Odlično”, rekla sam. “Ja ću  ću  onda podzemnom odande.” Nije morao znati da mi nije na pamet padalo ponovno silaziti na bilo koju stanicu podzemne.  podzemne.  Jeremy je, onako visok, hodao tako hitro da sam morala trčkarati kako bih držala korak s njim. Ali bio je dobar osjećaj ponovno hodati; nisam više bila toliko napeta i nisam ga morala gledati u oči.  oči. 

 

  “Znaš, ni za što od svega toga Adam nije bio kriv. Ja mislim da je za sve kriva samo Leah Mills. Da nju nije sreo, sve bi ispalo drukčije.” Progutala sam knedlu koja mi se stvorila u grlu. Jeremy je malo usporio i polako izdahnuo puna pluća zraka. “Hvala ti na tim riječima.” Zastao je. “To je ime koje nisam dugo vremena čuo.”  čuo.”  “Oprosti. Nisam te htjela...”  htjela...”  “Ne, ne, sve u redu. Ne možemo se praviti da ona ne postoji. Ma koliko se trudili.”  trudili.”  Ovo je išlo išlo bolje nego što sam se nadala i što je više Jeremy pričao, ja sam postajala čvršće uvjerena da nema veze s prijetnjama. Ali to nije značilo da on vjeruje kako sam ja Anna Proctor.  Proctor.  “Nije mi se nikad sviđala dok smo bili u školi”, rekla sam. “Uvijek je mislila da je bolja od drugih. Da je nešto posebno.” To je bilo toliko daleko od istine i uopće to nisam planirala reći, ali riječi su iz mene navirale, a da nisam ni znala što ću iduće kazati. Morala sam pripaziti. “Pa, eto, mojem bratu se sviđala. Zapravo, bolje da kažem, volio ju je. Koja budala.”  budala.”  Čuvši te riječi, gotovo sam se ukočila. Previše me to boljelo čuti. Adam mi je to rekao samo jednom, a i taj put odmah je slijedilo upozorenje da njemu to nije lako reći i da slučajno ne pomislim kako će mu sad to prijeći u naviku. Nego da mu jednostavno moram vjerovati. Jesam li mu vjerovala? Vrijeme nagriza sjećanja i više se ne sjećam dobro, ali svakako sam vjerovala u njega. Tek poslije sam samu sebe natjerala misliti drukčije. Tako je bilo lakše.  lakše.  Pribrala sam se nekako, kimnula glavom, iako su Jeremyjeve oči bile uperene naprijed i nije mogao vidjeti da se slažem. Pitala sam se primjećuje li u ovom trenutku bilo što ili vidi samo sliku svojeg brata pred sobom.  sobom.  “Znaš što je najgore?” rekla sam. Ponovno sam bila Anna Proctor. “To što ona sad vjerojatno živi svojim sretnim, malim životom, bez krivnje i preispitivanja, dok su oni...”  oni...”  “Oprosti, možemo li promijeniti temu, Anna? Stvarno ne želim pričati o njoj niti misliti o njoj. Svi smo uložili jako mnogo truda da to  to   ostavimo iza sebe i radije ne bih sad to sve ponovno budio. Je li to u redu?” Okrenuo se k meni i vidjela sam da su mu oči pune suza. Jercmy nije bio moj mučitelj.  mučitelj.  Dobila sam dodatnu potvrdu za to kad smo došli do stanice Covent Garden, a on je izvadio posjetnicu posjetnicu iz džepa. “U slučaju da ti ikad bude nešto trebalo”, rekao je. Potom, gurnuvši ruku u unutarnji džep kaputa, izvadio je kemijsku i počeo pisati po posjetnici. “Dat ću ti i broj svojeg privatnog mobitela. Ako poželiš još nešto pitati... u vezi s Adamom.” Adamom.”   “Hvala”, rekla sam, uzimajući posjetnicu. Gledala sam ga kako odmiče i umalo potrčala za njim da mu je vratim. Od svega što sam napravila, najgore mi se činilo to što sam lagala njemu.

 

  Poslije, kod kuće, sjedila sam nad svojom bilježnicom i pokušavala pokušav ala povezati ono što sam shvatila do sada. Iako nisam bila ni korak bliže tome da doznam tko mi upućuje prijetnje, mogla sam otpisati Imogeninu, kao i Adamovu obitelj. Nije bilo načina da budem posve sigurna, ali ovo je bilo najbolje što sam mogla.  mogla.  Nisam još još stigla otići do Coreyjeve stare kuće, a mama, činilo se, nije znala stanuju li oni još ondje, ali nekako sam, čak i nakon svih tih godina, mislila da se mogu sjetiti njihovog telefona. Naravno da sam se sjećala Imogenina i Adamova broja, ali Coreyja sam  sam  iznimno rijetko zvala. Ipak, postojale su stvari koje je moj mozak odbijao zaboraviti. Šanse da je taj broj još uvijek u upotrebi bile su male, ali a li opet, morala sam pokušati sve što mogu.  mogu.   Javila se žena koja je zvučala nervozno kao da ju je telefonski poziv poz iv prekinuo u nekom važnom poslu.  poslu.  “Da?” rekla je.  je.  Rekla sam joj da tražim Juliette Pierce i ona je huknula u slušalicu. “Stvarno? Ne živi ovdje već godinama.”  godinama.”  “Oh”, rekla sam, iskreno razočarano. “Možda znate kamo se odselila? Zaista je važno da je čujem.”  čujem.”  “Da, znam gdje je. A tko ste vi?”  vi?”  “Ja sam joj prijateljica, ali nismo se dugo čule.”  čule.”  Nastupila je tišina i pitala sam se hoće li prekinuti. “Pa, ona vam je sad u Irskoj, sa svojom familijom. Ne znam adresu ni broj.”  broj.”  Htjela sam reći hvala,  ali ona je već nestala, ostavljajući samo zvuk prekinute veze u mojem uhu. Dok sam zapisivala najnovije podatke, razmišljala sam o tome kako ne zvuči logično da bi mi Coreyjeva obitelj iz Irske slala prijetnje. Kako bi organizirali napad na podzemnoj ili onaj na ulici? Nije bilo nemoguće, ali morala sam se odlučiti pa sam prekrižila njihova imena. To je ostavljalo samo gospođicu Hollis. Nju sam ostavila za kraj jer će to biti najteže istražiti. Nisam znala baš ništa o tome što je s njom bilo poslije ni je li možda sad imala imal a obitelj. Osim toga, nisam se željela prisjećati kako je izgledala tu noć, kako su joj se oči raširile kao u prestrašene životinje dok je molila i plakala. Ne, to neće uopće biti lako. lako.   Dok sam sjedila tamo, ponovno u polumraku jer nisam mogla podnijeti jača svjetla, mislila sam na Juliana. Nisam učinila ništa što ga je moglo uvrijediti ili natjerati da pomisli da sam poremećena, kako me nazvao njegov brat. Julian nije znao ništa o mojoj prošlosti, a ipak su riječi koje je izgovorio njegov brat bile preblizu prebliz u istini. Ali to nije imalo smisla. Ništa od svega ovoga nije imalo smisla i počela sam se osjećati poraženo. poraženo.   Ustala sam nekako sa sofe i dohvatila laptop s kuhinjskog stola. Nikad nije imao svoje mjesto; uvijekOne bih jednostavno tamo gdje sam ga zaklopila. sam se na Two Become   i ga kliknula na svojostavila inbox da pogledam stare poruke odUlogirala Juliana. Otvarajući

 

  zadnju, počela sam tipkati odgovor, samo jedno kako si,  ali kad sam pritisnula tipku za slanje, na ekranu se pojavila obavijest: Neidentific Neidentificirani irani korisnik. korisnik.   Sad sam se tek osjetila ispuhano, kao da mi je sva krv isisana iz tijela i kao da sam samo vreća kože. S Julianom pokušala sam ponovno živjeti život i to mi je sad bilo uskraćeno. Bilo je gore nego da ga nikad nisam srela jer tako ne bih ni znala koliko je lijepo ponovno imati osjećaje prema nekome.  nekome.  Otvarajući poruke u inboxu jednu za drugom, pročitala sam cijelu našu korespondenciju, tražeći neki znak da mu se zapravo nisam ni sviđala. Ali nisam našla nijedan. Ništa osim začetaka nečega što je na neki način obećavalo da nekamo vodi. vodi.   Onda sam mislila na Mariju, o tome kako bi mi ona znala pomoći  pomoći   da si objasnim Julianov nagli nestanak.  nestanak.  Birajući njezin broj, držala sam slušalicu čvrsto stisnutu uz uho, ali brzo mi je bilo jasno da se neće javiti. Moje ime će joj bljeskati na ekranu i ona će samo okrenuti glavu i pričekati da do kraja odzvoni. U to sam bila sigurna. sigurna.   Očajna za ljudskim kontaktom - da s nekim podijelim svoje strahove i da mi netko kaže kako će sve biti u redu - nazvala sam Bena na mobitel. Prije se nije javljao, ali možda će sada. “Leah? Bok.” Glas mu je bio topao i prijateljski, upravo ono što mi je trebalo. “Jesi li dobro?”   dobro?” Htjela sam reći da jesam. Odglumiti da je sve u najboljem redu i da mi ništa ni od koga ne treba, ali nisam to mogla izvesti. “Ma samo... znaš... još se brinem.”  brinem.”  “Je li se još nešto dogodilo?” dogodilo?”   “Ne, nije. Ništa. Jesi li u nekom poslu?”  poslu?”  “Obećao sam Pippi da je vodim van na klopu. Ali mogu joj reći da je nešto iskrsnulo ako me slučajno trebaš.”  trebaš.”  “Ne, ne, nikako. Molim te. Bit ću ja okej.” okej.”   “Kontaktirao sam s prijateljem koji se razumije u praćenje e-mailova e-mailova i rekao je da će pokušati, ali to traje neko vrijeme. Jesi li možda razmislila o tome da odeš na policiju?”  policiju?”  “Još uvijek razmišljam”, slagala sam. “Samo ću prvo popisati sve što se dogodilo. Znaš, vrijeme i lokacije. To će im trebati, zar ne?”  ne?”  Bio je to dobar izgovor, ali nije zvučalo kao da sam ga uvjerila. “Da, ali stvarno ne bi trebala odgađati.”  odgađati.”  “Znam, znam. Neću.”  Neću.”  “Čuj, moram ići, ali nazvat ću te sutra, dobro? Radiš?” Planirala sam uzeti još jedan slobodan dan da se još malo pozabavim istraživanjem, no sad kad je Ben B en to spomenuo, osjetila sam kako mi nedostaje rutina boravka u knjižnici. Možda mi je bolje da sam tamo.

Tamo sam barem na sigurnom. Rekla sam mu da ću biti na poslu i on je obećao nazvati navečer.   navečer.

 

  Kad smo sklopili, napravila sam sendvič s kikirikikikiriki-maslacem i pojela ga na sofi, pokušavajući čitati knjigu. Nije išlo. To mi je bilo prvi put da ne uspijevam čitati; značenje riječi mi je izmicalo i sve su se stapale jedna u drugu. Ni glavobolja od koje mi je pulsiralo u glavi nije nimalo pomagala pa sam sklopila sklopila oči i samo se nadala da će bol brzo proći.  proći.  I onda mi je zazvonio mobitel, razbivši tišinu, i naglo sam otvorila oči. Nisam prepoznala broj, što je značilo da nije dobro. Isprva sam oklijevala, ali onda, kao i uvijek, znatiželja je nadvladala. Podignula sam slušalicu i čekala da netko nešto kaže. kaže.  

 

 

DVADESET I PETO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2000.

Bliži se kraj ljetnih praznika, a ja još nisam rekla Adamu da sam ga pratila prije nekoliko tjedana. Da sam ga vidjela kako opet sjedi ispred kuće gospođice Hollis. I čeka. učiniti.  Nisam se usuđivala misliti što čeka, što namjerava učiniti.  Imogen, Corey i ja sjedimo u Imogeninu stražnjem vrtu, čekamo Adama da se pojavi. Opet kasni, ali čini se da sam jedina kojoj to smeta. Roditelji su mu noćas na putu i ostavljaju ga samog u kući pa je Adam, A dam, naravno, napravio tulum i pozvao sve iz škole. Njemu se većina tih ljudi uopće ne sviđa, ali kad sam ga sinoć pitala kako to da ih zove, rekao je da nije važno. “Vrijeme je da proslavimo početak svoje slobode, Leah.”  Leah.”  Prešutjela sam da se oslobađamo samo jedne obaveze i da ćemo jako brzo imati još više posla oko završnih ispita pa onda sveučilišta, i tako sljedećih godina, jer znam što je htio reći. Možda se njemu čini da ga pola vremena ne razumijem, ali razumijem ja njega. Stvarno je tako. Imogen i Corey Corey sjede na velikom ručniku za plažu na travi, s nogama ispruženima i isprepletenima, dok sam se ja odlučila za sjedenje na ležaljci sa svojom knjigom, na metar od njih. To sve govori. Kako su se stvari promijenile. Kako se osjećam izoliranom od njih, čak i i od Adama. čak “Daj, sjedni ovdje s nama”, kaže Imogen. “Vidi koliko ima mjesta. Nije fora čitati u društvu, ha? I gdje je Adam? Pretiho je bez njega. Mi smo spremni za zabavu, je li tako, Corey?”   Corey?” “Ne znam gdje je”, kažem. Imogen bi do sad već trebala znati da sam ja zadnja koja bi mogla znati gdje se Adam nalazi u bilo kojem trenutku. Ostajem gdje jesam, ali joj se nasmiješim, tako da ne pomisli da nešto nije u redu. Želim da misli kako sam ona ista Leah koja sam uvijek bila.  bila.  Kad se Adam ne pojavi ni sljedećih pola sata, Corey kaže da se ide prošetati i potražiti ga. “Krenut ću prema njegovoj kući”, kaže. “Vjerojatno ću putem naletjeti na njega.” njega.”   Ne govorim naglas kako nema načina da se odredi iz kojeg će smjera Adam doći jer najvjerojatnije uopće nije  nije kod kuće.  kuće.  Kad je otišao, ustanem i premjestim se na ručnik do Imogen. Prima me za ruku i

dlanovi su joj topli i ljepljivi. Osjećam se kao da te nisam vidjela cijelu vječnost , kaže. Ili bar ne nasamo. Izgleda da više ne nalazimo vremena za nas dvije, ha?” Opet šutim i ne

 

  spominjem da je to zato što je ona stalno s Coreyjem. Nije mi krivo zbog toga; drago mi je što ona ima s kime dijeliti stvari, ali zašto uvijek dečko mora biti na štetu prijateljice? Možda ona misli da je i meni tako s Adamom, a ja bih mogla na prste jedne ruke izbrojiti koliko puta smo se našli tijekom ovih praznika. Ali što više mislim o tome, jasnije mi je da Imogen uopće nije kriva za to. Ni Corey. Ni Adam. Ja sam. Ja sam ta koja se povlači, kao da me vuče neka snažna struja i ne mogu  mogu  doplivati natrag do njih. “Žao mi je”, kažem joj. “Stvari se mijenjaju, je li tako?” tako?”   Ona se namršti i pusti mi ruku. “Kako to misliš? Što se mijenja?”  mijenja?”  Teško je izraziti riječima zbrkane misli koje mi se roje po glavi po cijeli dan, ali moram iskoristiti ovu ovu priliku dok smo same i pokušati joj objasniti. “Mi. Nas četvero. Zar se tebi ne čini?” Nabere lice, razmišljajući o ovom što sam rekla, i izgleda kao malo dijete. “Ne bih rekla”, konačno kaže. “Kako to misliš?”  misliš?”  I tad iz mene, bez razmišljanja, sve provali van kao bujica, kao rijeka koja prelijeva korito, i ne mogu prestati govoriti. “Jednostavno kao da više ne razgovaramo kao prije. Mislim, što hoćupričamo reći.”  mi, ono, čujemo se na telefon, ali mi više ne razgovaramo, ako razumiješ reći.”  Imogen odmahne glavom. “Naravno da razgovaramo. Upravo sad razgovaramo. Što je s tobom, Leah?”  Leah?”  “Joj, oprosti, ništa. Samo se brinem zbog Adama, to je sve.” Nisam htjela spominjati njega, ali u zanosu svojega govora o prijateljstvu s Imogen to sam sa m izgovorila. “Zašto? Što se dogodilo? Jeste li vas dvoje okej?”  okej?”  Ne znam na koje pitanje bih prvo odgovorila, tako ih je brzo ispalila. Pred očima mi je Adam kako sjedi pred kućom gospođice Hollis i razmišljam bih li priznala Imogen da sam ga onog dana slijedila. Što će misliti o meni? Ali nisam imala mnogo izbora jer izjedalo me što sam u tome bila sama. I tako joj ispričam. Sve. Neke stvari u vezi s Adamovim ponašanjem za koje nisam ni sebi dosad priznala da postoje.  postoje.   Kad sam završila s pričanjem, ona iskrivi usta kao da kaže u čemu je uopće problem? problem? I po tome znam, i prije no što progovori, da ne razumije. “Leah, s Adamom je sve u redu. Mislim da brineš bez razloga. Pa što, mrzi tu kravu, Hollis. Svi je mrzimo i što onda? Ne znači da nešto s Adamom nije u redu. On je čovjek na svojemu mjestu, više od bilo koga od ljudi koje mi znamo. Gledam ga i mislim... Ne, ja znam da će on daleko dogurati u životu. Samo imaj malo povjerenja u njega, zna on što radi.”  radi.”  Zurim u svoju prijateljicu, u šoku što nije shvatila što joj govorim. “Ali... škola  škola  je sad gotova i njemu povijest uopće nije izborni predmet i zašto ga onda to još uvijek muči? Ne mora s njom više imati nikakva posla.” Zašto to Imogen ne vidi? Da sve skupa nema nikakvog smisla?

Sad je pak njezin red da napravi grimasu, kao da ne razumije kako ja to ne razumijem. I čelo joj se nabire, podsjeća me na ono kako izgleda moja mama kad se sprema održati mi

 

  lekciju. “Leah, on je tvoj dečko. Ti mu trebaš biti podrška, ma kako god se on osjećao. Inače, što misliš, što će napraviti? Valjda te ne moram podsjećati da mu je ona prokleta Anna Proctor za petama već mjesecima.” Primijetila je kako mi se lice izduljilo. “Ne kažem da ona njega zanima, ali moraš biti uz njega. Kao što sam ja uz Coreyja.”  Coreyja.”   Ne znam odakle sve ovo dolazi, gdje je pokupila te predodžbe pre dodžbe dostojne kućanica iz 1950-ih, 1950ih, ali ne želim u tome sudjelovati. “Možda”, kažem oprezno, dok ne smislim što ću. A onda joj kažem da sad moram dovršiti svoju knjigu.  knjigu.  “Samo je nemoj ponijeti na tulum”, kaže ona, prevrćući se na leđa da se osunča. osunča.  

Do večeri sam već skoro zaboravila kako sam se osjećala prije. Glazba je sve izbrisala i ja plešem s Imogen u Adamovu dnevnom boravku. Svira Christina Aguilera i oponašamo njezine pokrete iz špota, ali ne previše uspješno. Više vremena provodimo presavijene ola od smijeha nego plešući.  plešući.  napola nap Imogen mi govori da je netko malo začinio limunadu i colu, ali samo joj napola vjerujem. Nikad ne pijem, pa ne znam kako je biti pijan, ali mislim da sam samo radosna zbog muzike. Ovdje su stotine ljudi i pola ih nije iz naše škole, pa ne znam kako su uopće čuli za tulum. Nema sumnje da su došli samo zato da mogu poslije reći kako su bili na tulumu Adama Bowdena. Ipak, nitko ne pravi nikakve probleme i atmosfera je sjajna.  sjajna.  “Ovo je super, ha?” viče Imogen u moje uho i ja kimam jer je u pravu. Ne možeš ne uživati kad glazba bubnja kroz tijelo i svi se izvrsno zabavljaju. Svi, zapravo, osim Adama. Vidjela sam ga nakratko nekoliko puta i svaki put je bio u prolazu, žurio obaviti ovo ili ono i nije se mogao zadržavati. Tad i na tom mjestu odlučila sam da nikad neću kod sebe organizirati tulum; ne možeš se zabavljati kad se moraš stalno brinuti oko svih drugih. Sagnula sam se i podignula svoju čašu s poda, otpijajući dugačak gutljaj cole. Onjušim je, ne osjećam ništa neobično. Sigurna  Sigurna sam da je Imogen nešto pogrešno čula.  čula.   Poslije nađem Adama kako sjedi na vrhu stuba, zureći ravno pred sebe. Ni u što. Sada više izgleda kao da je tužan, a ne napet, i žao mi ga je. Toliko se potrudio oko svega, a sad na vlastitom tulumu uopće ne uživa.  uživa.  “Jesi li okej?” kažem naglo sjedajući pokraj njega.  njega.  Pomakne se bliže zidu, povlačeći me sa sobom da ljudi mogu prolaziti do kupaonice. Ima jedan zahod u prizemlju, ali pušta ljude da se koriste i ovim gore. Ja nikad ne bih pustila nepoznate ljude, pa čak ni ljude koje znam iz škole da bauljaju po kući mojih roditelja, ali ne mogu si pomoći, čini mi se da Adam svoje kažnjava zato što ga nisu poveli ljetos u Ameriku.  Ameriku.  Ljubi me u glavu, onda u obraz, pa brzo u usta i onda mi odgovori da je dobro. Ali dobro nije baš odlično, je li tako? Ne izgleda kao da je sretan, čak ni zadovoljan. Ništa slično onome kako bih ja htjela da bude.  bude.  

“Jesi li siguran?” pitam.  pitam. 

 

  Kinine glavom, okrene se k meni i lice mu se razvuče u široki osmijeh. “Pomozi mi da nađemo Coreyja i Imogen. Moram razgovarati sa svima vama. Ti odi po Imogen, a ja ću uloviti Coreyja. Mislim da je u vrtu. Vidimo se tamo.” t amo.”   Adamov entuzijazam širi se kroz mene kao infekcija. Nemam blagog pojma kako je došlo do ove nagle promjene raspoloženja, ni što planira, ali na  na  nešto što Adamu izmamljuje takav osmijeh ja se svakako neću žaliti.  žaliti.   Vrt Bowdenovih je golem; dvaput veći od našega i u znatno boljem stanju. Adam govori da njegova mama voli vrtlarenje, ali nikad je nisam vidjela vani i ne mogu je ni zamisliti da se uprlja zemljom. Zapravo mislim da imaju vrtlara, samo se on srami priznati. Smiješan je ovaj svijet, mislim, kad se ljudi srame svojega bogatstva.  bogatstva.   Imogen i ja požurimo do kraja vrta, gdje niska ograda odvaja vrt od prostranih polja iza njega. Nisam prije primjećivala p rimjećivala koliko Adam ima sreće što živi ovdje i osjetim nagli poriv da preskočim ogradu i potrčim iz sve snage preko polja, da vidim dokle se protežu. Možda je u onoj CocaCoca -Coli zaista bilo nečega.  nečega.  “Evo ih”, cikne Imogen, pokazujući prema Adamu i Coreyju, Coreyju, koji sjede na tlu kod ograde. “Zašto vam je toliko trebalo?” kaže Adam, ali smije se pa vidim da se ne ljuti. ljuti.   Imogen se spusti i sjedne na tlo, od čega joj ionako kratka suknja pobjegne još više uz bedra. “I, što je to tako tajanstveno?” pita, primajući Coreyja za ruku.  ruku.  Adam diže glavu i smije se glasno. “Samo plan stoljeća, to je sve.”  sve.”  Pokraj njega Corey kima glavom, njegov osmijeh kao da zrcali onaj na Adamovu licu. Drži čašu limunade i opet se pitam je li istina da je nešto stavljeno unutra. “Adam će...”  će...”  “Čekaj, daj da im ja kažem.” Okrene se k meni i Imogen. “Čujte, znate da sam u zadnje vrijeme bio malo... pod stresom? Pa eto, najprije, oprostite mi zbog toga.” toga.”   Bacim pogled na Imogen, ali njezine oči su fiksirane na Adama.  Adama.  “U svakom slučaju”, nastavi on. “Ona kučka Hollis već i prije imala me na piku, a mislim da je stvarno pretjerala kad mi nije dala polagati matematiku. Dovoljno je loše što sam je pustio da se izvuče nakon što me maltretirala godinama, ali ovo je kap previše. To je razlog zbog kojeg sam u zadnje vrijeme malo... odsutan.” odsutan.”   Začuđena sam što Adam to govori. Ne zato što govori o gospođici Hollis - to nije neuobičajeno - nego zato što priznaje da se u zadnje vrijeme čudno ponašao. Već dugo sam čeznula za tim da mu to postane jasno, ali zašto to govori ovako, obraćajući se svima? Pa valjda je mogao pričekati da ostanemo nasamo?  nasamo?  Imogen progovara prije mene. “Joj, pa naravno da si bio pod stresom kad je ona takva jebena kučka.”  kučka.”  Adam kimne. “Aha. Mislim, znam da bih sad trebao prijeći preko svega sveg a i jednostavno krenuti dalje, ali prije ipak moram napraviti jednu stvar jer inače neću moći naprijed. A tu

ste mi potrebni svi troje.”  troje.” 

 

  Svi se međusobno pogledamo. Adam je uvijek imao smisla za intrigu. intrigu.   “Znate da motrim njezinu kuću?” Kaže to bez trunke srama, s rama, kao da je najnormalnije na svijetu uhoditi svoju učiteljicu. “E, doznao sam da neće biti kod kuće cijeli vikend. Onaj njezin idiot vodi je u Lake District ili na neko takvo mjesto. I zato... namjeravam joj ući u kuću. Sutra po noći.”  noći.”  Imogen glasno dahne, dahne, ali se i dalje smiješi. Valjda misli da se šali. “Jako smiješno”, kaže, pa vidjevši izraz na Adamovu licu, dometne, “O, pa ti si ozbiljan.”  ozbiljan.”  “Naravno da sam ozbiljan, zašto ne bih bio?” bio?”   “Ali ne možeš joj provaljivati u kuću!” kažem. To je prvo što sam progovorila otkako smo tu došli i svi se zagledaju u mene. Previše misli odjednom mi se javlja: otkud on zna da ona ide u Lake District? Koliko puta je odlazio do njezine kuće?  kuće?  Adam me primi za ruku i ja se trenutačno smekšam, zaboravljajući sva pitanja. “Slušaj “ Slušaj me, neću ništa uzeti, samo ću napraviti nered, tako da ispali na živce kad se vrati kući i zatekne kaos. To će biti sve.”  sve.”   “Aha, super ideja”, kaže Corey. “Zajedno uđemo i brzo iziđemo. Nitko nas neće vidjeti.”  vidjeti.”  Imogen se nagne naprijed. “To je i zaslužila. zaslužila. A ako će to tebi pomoći da zaključiš priču s njom, onda sam ja za. U stvari, baš je fora!”  fora!”  Čujem Imogen jasno, ali ne mogu povjerovati da to govori. Kako je moguće da smo se s vremenom toliko udaljile da mislimo upravo suprotno o ovome što Adam predlaže? predlaže?   “Ne! To je potpuno ludo!” kažem, puštajući Adamovu ruku. Zaprepaštena sam jer mi se čini da jedina od nas to mislim. Okrećem se Adamu. “Moraš je konačno ostaviti na miru. Više ti nije učiteljica, je li tako? Više s njom nemaš baš ništa u životu.”  životu.”   “Ali ona će i dalje biti tamo u školi, zar ne? Cerekati mi se dok prolazim pokraj nje “Ali hodnikom. Likovati jer je pobijedila.”  pobijedila.”  Sad već ustajem.  ustajem.  “Pobijedila u čemu? Nema tu nikakve pobjede ni gubitka. O čemu ti govoriš?”  govoriš?”  Od Adamova pogleda stisne mi se želudac i i  osjetim hladnoću. U očima mu vidim razočaranje, ali i nešto više. Ima tu nešto što ne želim ni priznati da primjećujem. “Ma da?” kaže. “Ti ne razumiješ? Ne razumiješ mene?”  mene?”  I tu se okrenem i odem jer inače bih rekla nešto što neću moći povući. povući.  

 

 

DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014.

“Leah, ja sam. Maria. Zvala si me.” Nije to bilo pitanje, nego obična tvrdnja, iznesena hladnim, tvrdim glasom. Najprije sam se zbunila, pitajući se o čemu govori. Ona je bila zadnja osoba na svijetu koju bih očekivala da me nazove. Kad mi nije uzvratila onaj zadnji poziv, uzela sam zdravo za gotovo da je ono malo prijateljstva koje je bilo između nas sada nestalo, i prije nego što je zaista počelo. Ali bar nije moj pošiljatelj. Nisam bila spremna čuti njegov glas, ne ovako, bez pripreme. Zahvalila sam joj što me je nazvala natrag, a ona je nešto progunđala. Sad kad mi je bila na liniji, nisam više znala što da joj kažem. Nadala sam se da ću od nje dobiti savjet u vezi s Julianom, ali s obzirom na to u kakvom je bila raspoloženju, kako  kako   da ga uopće spomenem? Odlučila sam da ću radije govoriti o poslu i otvorila usta da nešto kažem kad me preduhitrila. “Zapravo, drago mi je što si zvala. Želim razgovarati s tobom. Ali ne preko telefona.” Zastala je nakratko, šuškajući s nečim što bi moglo  moglo   biti njezina torba. “Doći ću k tebi. Treba mi samo pola sata.”  sata.”  Ovo nije bilo kako treba. Danima nije razgovarala sa mnom, a sad se sama pozvala k meni. Ponovno. “Ne”, kazala sam, šokirano. “Ali mogu ja doći k tebi.”  tebi.”  Kad nije odgovorila, brzo sam dodala da  da  preuređujem stan i ne mogu primiti nikoga u kuću. Obje smo znale da je to laž, ali nije gubila vrijeme na to da se protivi. protivi.   “Okej”, rekla je, ne skrivajući razdraženost. “Poslat ću ti svoju adresu u poruci. Pola sata. Molim te dođi, važno je.”  je.”  Kad je sklopila, sklopila, zurila sam u svoj telefon tele fon pitajući se jesam li poludjela i upravo izmislila cijeli ovaj razgovor. Pogledala sam na ručni sat, bilo je točno osam i četrdeset i pet. To je značilo da će već proći devet dok stignem do Marije. Pitala sam se je li možda u nekakvoj u  nekakvoj nevolji pa treba moju pomoć; ali kome bih ja mogla bilo što pomoći kad nisam uspijevala dovesti u red ni vlastiti život?  život?  Njezina poruka je stigla, s adresom koja mi je bila posve nepoznata. Heathfield

Njezina poruka je stigla, s adresom koja mi je bila posve nepoznata. Heathfield Gardens. Provjerila sam na aplikaciji Google Maps u mobitelu i vidjela da je to blizu Wandsworth Commona. Ako krenem pješice, bit će i deset dok stignem, pa sam nazvala

 

  taksi. Žena koja se javila rekla je da ću čekati najmanje deset minuta prije nego što vozilo dođe.   dođe. Navukla sam kaput i šal i uzela t orbu orbu pa odlučila pričekati dolje, u hodniku, radije nego ispred kuće. Ako ništa drugo, tako je bar postojala neka prepreka između mene i onoga tko je tu, vani, i koji me promatra. Dok sam sjedala u taksi, osjetila sam se kao lutka na koncu koju pomiče netk o drugi. Nisam željela ići k Mariji, ne znajući pritom ni zašto tamo idem. Nisam željela ni uloviti osobu koja je na sebe uzela zadatak da me muči, da mi se tako strašno miješa u život. Samo sam htjela da me svi s vi puste na miru. Pola sata kasnije stajala sam ispred Marijine goleme kuće, pitajući se kako si ona s našom plaćom može priuštiti ovako lijep dom. Prvo sam pomislila da je kuća prenamijenjena u objekt s više stanova, ali na vratima je bio broj deset i, koliko sam mogla vidjeti, bilo je to jedno i cjelovito imanje. Nije me to trebalo čuditi; o njoj sam znala tako malo, s iznimkom činjenice da traži idealnog muškarca. Možda ga je već našla, a sudbina se urotila da ih drži odvojene. Nitko ne bi htio uzeti i to u obzir. Samo ja nisam imala druge nego misliti takve misli. Otvorila mi je odjevena u traperice i majicu s kapuljačom i bilo je čudno vidjeti je u tako ležernom izdanju. Usne su joj se izvile na krajevima, ali to nije bio osmijeh. Ne znam što je to bilo, ali opet sam se zapitala što radim ovdje. Bez  Bez   riječi pomaknula se da prođem i ja sam ušla u predvorje. Nije bilo mnogo toplije nego vani pa nisam ni pokušala skinuti kaput ili šal, niti je ona to predložila.  predložila.   “Kava?” rekla je, odlazeći niz hodnik.  hodnik.  Išla sam za njom u kuhinju, koja je bila manja no što sam očekivala u tako velikoj kući i izgledala kao da je tek nedavno namještena. “Sjedni.” Pritisnula je prekidač na čajniku i dohvatila dvije šalice iz ormarića. ormarića.   Nije to rekla ugodnim tonom, gotovo kao da se ne obraća meni i ne pravi za mene čaj. Iz njezina njezin a glasaizmeđu čuo se prijezir. takvu napetost nas.  Još uvijek mi nije bilo jasno što sam napravila da izazovem nas.  Veliki bijeli stol bio je prevelik za prostoriju i dovoljan da za njega sjedne šestero ljudi. Pitala sam se zašto Mariji, koja živi sama, treba toliki prostor, ali šutjela sam. Nije bio trenutak za osobna pitanja. Izvukla sam jednu od stolaca, ali sjela sam samo na rub, ravnih leđa, nesposobna da se udobno smjestim. Nešto je ovdje bilo jako pogrešno i dok to ne doznam, ostat ću na oprezu.  oprezu.   Stavljajući moj čaj na stol, umjesto da i sama sjedne, Maria je hitro otišla natrag do Stavljajući radne plohe i rukama se podbočila na nju. “Dobra si lažljivica, ha, Leah?” Zvučalo je kao da je to pitanje pljunula na mene, kao grom iz vedra neba. neba.   Namrštila sam se, gledajući je, ali nisam znala što reći. Činilo mi se da prolazi vječnost,

a meni ne nadolaze nikakve riječi. O... o čemu ti govoriš? Gledaj, ako je riječ o promaknuću...”   promaknuću...”

 

  “Joj, daj, molim te!” nastavila je. “Zar stvarno misliš da mi je do toga stalo? Ja sam sretna s poslom koji imam.”  imam.”  Prigušujući paniku koja mi je rasla u prsima trudila sam se govoriti tako da mi ne drhti glas. “U čemu je onda stvar?” glavom. “Ja samjahtjela budemo prijateljice, Leah, stvarno jesam.Počela Iako sijetiodmahivati uvijek bila tako zatvorena, tako  zatvorena, sam todaprihvatila. Mislila sam da će se to s vremenom promijeniti i zato sam se trudila održati naše prijateljstvo. Ali duboko u sebi, znala sam.”  sam.”  Nisam imala pojma na što smjera, ali morala sam to što prije čuti. Ponovila sam svoje pitanje. “Što si znala? O čemu je riječ, Maria? Hoćeš mi reći ili nećeš?”  nećeš?”  Prevrnula je očima. “Znala sam ja da nešto s tobom ne štima. Ali zamislila sam se tek nakon onog s tvojim rođakom. Jednostavno se nije uklapalo. U stvari, u vezi s tobom se ništa nigdje ne uklapa. uklapa. Stvar je u tome da sam se, dok si se ti distancirala od svakoga na poslu, ja zbližavala s ljudima, i trebalo mi je neko vrijeme, ali na kraju sam postala jako dobra sa Sam. Ja nju poštujem. I mislim da zaslužuje znati koga je zaposlila.” zaposlila.”   U tom trenu trenutku tkuseosjetila sam kao na da to mištojeMaria srce govori. potonulo stegnulo i jedva sam mogla fokusirati govori.    u želudac. U prsima me Ona je znala. Znala je sve o meni. “Taj čovjek. Julian. On ti nije rođak.” Izjavila je to i zapiljila se u mene, kao da me izaziva da se usprotivim. Kakve bi to imalo svrhe? Ne bi sad ni razgovarala sa mnom da nije već sve doznala.  doznala.  Ustala sam. Čula sam dovoljno i bilo mi je kao da se zidovi oko mene skupljaju. skupljaju.   “Sjedni dolje. Vjeruj mi, želiš čuti ono što ti još imam reći.”  reći.”  Dok  sam je gledala, sinulo mi je kako je žena u koju upravo buljim moj pošiljatelj e Dok  mailova. Moj mučitelj. Mora biti. Ali zar nisu poruke krenule prije nego što je Maria vidjela Juliana u knjižnici? Ništa nije imalo smisla.  smisla.  “Kako... otkud znaš?”  znaš?”  Gledala me kao kao da će me spaliti pogledom. “Stvarno me to pitaš? To ti je najvažnije u svemu? Znaš što je najgore? To što si izmislila da ti je umrla baka. Tako si objasnila ono cvijeće, sjećaš se? Pa kako možeš živjeti sama sa ma sa sobom?” sobom?”   "Ja..."   "Ja..." “Poštedi me svojih sranja, sranja, Leah. Nemoj se ni zamarati. Jer istina je, naime, da si napravila i mnogo, mnogo gore od toga, ha, nije li?”  li?”  I konačno je došla na bitno. I rekla stvari koje sam godinama brižno skrivala od svih,

uključujući i sebe. Zažmirila sam dok je govorila, proživljavajući svaki trenutak, iako je ona sve ispričala u kratkim crtama. Kad je prestala, nastupila je teška tišina i osjećala sam se

 

  kao prazna ljuska. Na neki način, bilo mi je lakše. Što god da je htjela od mene, uskoro ćc biti gotovo. “Znaš što, pitala sam se kako to da ti je stan tako bez duše. Ali sad sve ima smisla. Tebi odgovara goli, minimalistički stil, ha?”  ha?”  “Samo mi dugo reci što hoćešstajati odjati mene.” Glas mi je bio drhtav, kao i noge, i bilo je pravo čudo što sam ovako uspjela sta uspravno. Ignorirala je to i nastavila svoj govor. “Je li ti uopće žao?”  žao?”  Tek tada sam podignula oči prema njoj u nadi da će u njima vidjeti istinu, kad već ne vjeruje mojim riječima. “Svakoga dana mojega života.  života.  Izgledalo je kao da o tome malo razmišlja; naslonila je laktove na stol i oslonila bradu na ruke. “Znaš, kad sam te nazvala, nisam ti imala namjeru sve ovo reći. Samo sam htjela vidjeti hoćeš li učiniti ispravnu stvar i reći sama. Ali ne bi to nikada učinila, ha?” ha?”   Sad je bilo vrijeme za iskrenost, pa sam sa m odmahnula glavom. “Ne. Vjerojatno ne bih.”  bih.”  “A lagala si i u svojoj prijavi za posao, nisi li? Nisi spomenula stvari o kojima si bila obavezna informirati svojeg poslodavca.”  poslodavca.”  Kimnula sam, dok mi je stari osjećaj srama i krivnje preplavljivao tijelo.  tijelo.  “Svi ti ljudi. Toliki životi uništeni. Zašto bar sad ne bi to ispravila?” Glas joj je bio blaži dok je ovo govorila i to me ispunilo nadom da ću odavde ipak otići u jednom komadu. “Izvoli reći Sam da daješ otkaz. Sutra. Nije me briga hoćeš li joj reći istinu ili nećeš, ali ti više ne možeš tamo raditi.”  raditi.”  “Molim?” Morala sam je navesti da ponovi što je rekla jer nisam bila sigurna da sam dobro čula. Nakon svega, zar je to sve što hoće? Zašto me pušta da se tako lako izvučem? izvučem?   Ponovila je i nije bilo nikakvog mjesta sumnji kad je na na to dodala neka se sad nosim van iz njezine kuće.  kuće.  Nisam gubila vrijeme, nego sam požurila u hodnik i otvorila vanjskada vrata, stupajući u  hladan, osvježavajući zrak. Duboko sam udahnula jer je malo nedostajalo mi fizički pozli. pozli.  Maria je išla za mnom i ostala ostala stajati na vratima, naslonjena na dovratak. Okrenula sam se natrag k njoj. “Znači to je sve? Nećeš ništa napraviti?” napraviti?”   Čelo joj se nabralo. “Napraviti? Što bih napravila? Ništa, pod uvjetom da kažeš Sam da odlaziš i da odmah nestaneš iz knjižnice. Ne želim te više nikada vidjeti.” vidjeti.”   Osjećala sam njezin pogled dok sam se okretala o kretala prema pločniku.  pločniku.  “Nešto slično dogodilo se mojoj sestri, znaš. Taj čovjek isto se izvukao i - pogodi što? Sad još mora raditi s njim na istom poslu. A sad se gubi odavde.”  odavde.”   “Kako si doznala?” pitala sam, još jednom se okrećući da joj vidim lice. “Tko si ti?” To sam joj pitanje prvo trebala postaviti, ali bila sam previše obamrla da se sjetim. sjetim.  

“Dobila sam ee-mail. Tu mi je sve objašnjeno. I više nego što sam htjela znati. I kako to misliš, mis liš, tko sam ja? Pa ti si očito još luđa nego što sam mislila.”  mislila.” 

 

  Tresak zalupljenih vrata odjeknuo je kroz tihu noć.  noć.  Trebala sam tada pozvati taksi. Bilo je gotovo jedanaest navečer i ulice su bile puste nije bilo vrijeme da bilo tko, a pogotovo ja, sam hoda ulicama - ali nisam mogla podnijeti pomisao na čekanje taksija u blizini Marijine kuće. Opet sam bacila pogled i vidjela je kako stoji na prozoru, tamna sjena me promatrala i nije to ni pokušavala sakriti. To mi je pomoglo da odlučim. Ići ću pješice.  pješice.  Hodanje nije bilo loše za početak i, kako sam odmicala dalje od Marijine kuće, u glavi mi se počelo bistriti. Znači Maria nije moj mučitelj, ali tko god da jest, sve je ispričao Mariji, prisiljavajući me preko nje da napustim svoj posao. Ako sve priznam Sam, neće imati drugog izbora nego da me otpusti. Uz to što sam prije učinila, još sam joj i lagala la gala u prijavi za posao. To je značilo izvanredni otkaz. A ako joj ne kažem ja, reći će joj Maria. Maria.   Dok sam hodala, ulice su se počele činiti beskrajne i činilo mi se da će zora svanuti prije nego što stignem do stana. Godinama sam samu sebe kažnjavala uskraćujući si bilo kakav normalan život, a u trenutku kad sam se poželjela osloboditi, gle ironije, taj mi je život počeo, dio po dio, nestajati iz ruku. Koliko god mi je to bilo bolno, mogla sam podnijeti što nemam Juliana, ali moj posao bio je jedina sigurna stvar u mojem životu.  životu.  Nisam mogla pustiti da ovako nastavi. Ta osoba odnosila je pobjedu; uzela mi je sve što sam imala i morala sam je pronaći prije nego što ona pronađe mene. Jer ostala je samo još jedna stvar koju mi je mogla uzeti. Naposljetku sam skrenula u Garratt Lane. Tu je već bilo više ljudi, ali slaba mi je to bila utjeha; bilo je lakše paziti kad nije bilo toliko lica koja valja pogledati. Trznula sam se svaki put kad bi netko prošao pokraj mene, cijelo tijelo mi je bilo napeto iščekujući napad neke vrste. Ali ništa se nije dogodilo. Nitko me nije ni pogledao, ali svejedno sam bila na rubu pucanja.   pucanja. Kad sam ušla u Allfarthing Road, ubrzala sam korak, ohrabrena obećanjem sigurnosti koje me čekalo iza mojeg praga. Već to što sam došla kući činilo mi se kao neka pobjeda. pobjeda.   U stanu sam se presvukla u spavaćicu i umotala u debeli kućni ogrtač. Ali nisam se mogla ugrijati. Uključila sam električnu grijalicu i stala pokraj prozora pričekati da se soba ugrije. I tad sam ga ugledala. Sjedio je na niskom zidiću s druge strane ulice, zureći u moj prozor, s rukama zabijenima u džepove. Rio je zaklonjen sjenama, ali nije bilo sumnje da je to on. Prepoznala sam plavu jaknu koju je nosio i onda kad smo se prvi put našli u Hammersmithu. Julian.   Julian. Pojurila sam niza stube, dok su mi pred očima bile slike Adama kako stoji pred mojom kućom i baca kamenčiće da mi se javi, i umalo sam se spotaknula i pala. Ne smijem misliti o tome. tom e. Ovo je Julian, ne Adam. Ne smijem misliti na Adama. Adama.  

Otvarajući širom vrata, istrčala sam na ulicu, očima pretražujući zid preko puta. Ali nije bilo nikoga. Otišao je.  je.  Julian je ponovno nestao.  nestao. 

 

 

DVADESET I SEDMO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014.

Probudila sam se i na nekoliko sekundi um mi je bio prazan. Trenutak mira, prije no što sam se sjetila svega što se dogodilo. Jeremyja. Marije. I Juliana. Sad, kad je prošlo nekoliko sati, nisam bila sigurna je li mi se samo pričinilo da je bio ovdje. Možda sam ga tako silno željela željela vidjeti da sam ga izmislila. To je jedino imalo smisla. Još je bio mrak i kad sam provjerila budilicu, vidjela sam da je tek tri ujutro. Zaklopila sam oči, ali već sam sa m bila previše uznemirena da zaspim. zaspim.   Pružila sam ruku da uzmem knjigu s noćnog ormarića,  ormarića,   ali nije je bila tu. Bila sam uvjerena da sam je sinoć u krevetu čitala, pokušavajući zaboraviti da sam vidjela Juliana, ali možda se varam. Jako me boljela glava, moguće je da sam samo legla. Zašto se ne mogu sjetiti? Vjerojatno mi se vraća anksioznost. Ali kako god bilo, sada mi je trebala knjiga, morala sam čitati da se umirim i pokušam odspavati još koji sat.  sat.  Ustala sam iz kreveta, otišla u dnevni boravak i upalila svjetlo.  svjetlo.  Nešto nije bilo u redu.  redu.  Nisam mogla odmah odrediti što, samo sam znala da je drukčije. dr ukčije. Gledajući okolo, shvatila sam u čemu je razlika. Sofa i niski stol bili su na svojem uobičajenom mjestu, ali malo pomaknuti, i jasno su se vidjela udubljenja u tepihu na mjestima gdje su stajali prije. Bilimoglo su pomaknuti za desetak centimetara to nije imalo Nisam micala namještaj. Što je značiti samo jedno: netko je bio ui mojem stanu. stanu. smisla.   Police s knjigama stajale su na mjestu, ali na svakoj od njih poredak knjiga bio je promijenjen. Nisam od onih koji knjige slažu po abecedi, ali znala sam s am otprilike gdje koja stoji, njihova pozicija uglavnom je ovisila o tome kad sam ih kupila, no ovo u što sam gledala, nije imalo veze ni s čim.  čim.  Stajala sam kao ukopana, ne usuđujući se pomaknuti. Nije mi se činilo da je netko još uvijek u stanu - bio je premalen da bi se moglo sakriti - ali bila sam skamenjena. Iako sad nije bilo nikoga, netko mi je bio u stanu i htio je da ja to znam. znam.   Kuhinja je izgledala netaknuto, ali kad sam otvorila kuhinjski ormarić da uzmem čašu za vodu, sve moje šalice i čaše promijenile su mjesta i sad su stajale na pogrešnim policama.

Ako sam dosad ikakve sumnje, je bio čvrstistrah. dokazZamijenila da mi je ga u stanu bioi uljez. Vjerojatno sam seimala trebala bojati, ali višeovo nisam osjećala je ljutnja samo sa mo sam htjela da ovome ovome već jednom dođe kraj.  kraj. 

 

  Laptop je stajao na kuhinjskom stolu i uključila sam ga, u trbuhu mi je krulilo dok sam čekala da se učita Google. I onda sam napravila nešto za što ne bih nikad pomislila da mogu: upisala sam njezino ime u tražilicu i bilo mi je kao je  kao da svako slovo tog imena zuri u mene, optužujućim i ujedno žalosnim pogledom.  pogledom.   Natalie Hollis. Prvih nekoliko rezultata pretrage odnosilo se na neke očito druge žene, ali kad sam došla na dno stranice, bila je tu. Gospođica Hollis. Bio je to novinski članak č lanak iz 2000. godine i pitala sam se je li možda to onaj isti koji mi je poslao moj pošiljatelj. pošiljatelj.   Duboko sam udahnula i počela čitati, pokušavajući se pretvarati da je to samo običan tekst, obična vijest koja nema veze sa mnom.  mnom.  I onda sam tu, negdje na polovici stranice, vidjela njegovo ime. Njezin dečko. Tim Fletcher. Činilo se kao posve obično ime, kao da ne pripada ovoj priči, kao da se u životu tog čovjeka ne može dogoditi nešto toliko izopačeno. Ali jest. I možda se on sad trudi natjerati me da za to platim. U članku se spominje da je poslovni predavač na Koledžu West Herts, ali to je bilo prije četrnaest godina. Nije mi se činilo vjerojatnim da još uvijek ali za koji ssat mogu nazvati i provjeriti. A ako je još tamo, onda ću otići ravno naondje koledžradi, i razgovarati njim oči u oči, kao što sam učinila s Adamovim bratom. Bila sam uvjerena da će mi već nakon kratkog razgovora s njim biti jasno je li on taj koji mi sve ovo radi ili nije. nije.   Kad sam tako odlučila, osjetila sam se ipak bolje. I dalje sam se loše osjećala u stanu, postao mi je stran i neudoban, kao da nosim tuđu odjeću. Ali nisam imala kamo otići. Umjesto da se vratim u krevet, uzela sam poplun i sjela na pod pokraj prozora koji gleda na ulicu. Nisam to mogla objasniti, ali na tom mjestu sam se osjećala nekako sigurnije, ovako zamotana u poplun. Bila sam previše napeta za spavanje i pokušala sam čitati. Još uvijek nisam dovršila ponovno čitanje Roje purpura,  a inače knjigu pročitam za nekoliko dana, no umjesto da zaboravim na sebe uranjajući u Celienu priču, nakon svakih nekoliko redaka misli su mi letjele natrag na gospođicu Hollis i na pitanje tko je bio u mojem stanu.  stanu.  Nekoliko sati kasnije istuširala sam se i pojela malo kukuruznih pahuljica da mi brže prođe vrijeme dok čekam trenutak kad mogu nazvati koledž. Čekao me je još jedan poziv. Morala sam nazvati Sam. Morat ću dati otkaz; Maria mi nije pružila nikakav drugi izbor. Ali koliko god ja voljela svoj posao, morala sam se fokusirati na to da nađem svojeg pošiljatelja e-mailova, a nakon nakon toga se mogu početi brinuti zbog posla.  posla.   Nevoljko, napisala sam e-mail e-mail Sam i objasnila da zbog hitne situacije u obitelji moram dati otkaz s trenutnim stupanjem na snagu. Kad sam to poslala, oduprla sam se tuzi i još jednom u glavi prošla korake koje moram poduzeti. Pričekala sam do devet i trideset i nazvala Koledž West Herts. Kad se netko javio,

iznenadila informacija Tim Fletcher tamo radi i daje  biti naSad poslu dan. Sklapajući me slušalicu, nisamdatočno znala je ilidalje mi laknulo ili mi jeće  krivo. ću cijeli se morati

 

  suočiti s njim, a to će mi biti još teže nego kad sam morala gledati Imogeninu majku i Adamova brata u oči.  oči.  Ali kad sam izišla iz stana i krenula prema željezničkoj stanici, preplavio me nekakav mir. Osjetila sam se sigurnije na zraku, zr aku, vani, unatoč nedavnom napadu lopova i onog drugog, jer sad sam bila na oprezu, motrila sve oko sebe i bila spremna, koliko sam to mogla biti, za slučaj nekog sljedećeg napada.  napada.   Nisam rekla mami da ću doći u Watford i, hodajući prema koledžu, molila sam se sam  se da ne naletim na nju. Kako ću joj objasniti što radim ovdje ako me vidi? Odmah bi znala da nešto namjeravam i da to ima svake moguće veze s gospođicom Hollis. Nikad se nisam mogla natjerati da mislim o njoj kao o Natalie, uvijek mi je bilo lakše o njoj  njoj   misliti kao o našoj učiteljici, osobi koja nije baš potpuno ljudsko biće. I samoj mi se to činilo nekako bešćutno, ali tako je bilo lakše.  lakše.  Kad se koledž pojavio ispred mene, počela sam se predomišljati. Ako je Tim Fletcher moj mučitelj, prepoznat će me čim me vidi. Ali, kao i u slučaju kad sam morala pristupiti Jeremyju, i sada ćemo biti na javnom mjestu, pa sam samoj sebi ponavljala da mi tu neće ništa učiniti. A nakon toga bar ću znati na čemu sam. Nisam znala što ću učiniti mimo toga, mogla sam poduzimati samo jedan po jedan korak. Našla sam prijamni pult i pitala mogu li vidjeti Tima Fletchera. Recepcionarka je imala oko pedeset godina i pitala sam se je li i ona, kao on, provela ovdje sve te godine. Provjerila je u svojem računalu i nasmiješila mi se.  se.  “Imate sreću. Predavanje mu završava za deset minuta, a poslije toga ima slobodan sat. Možete ga naći u sobi broj pedeset četiri, u novoj zgradi tamo straga. Samo pratite hodnik koji vodi okolo i doći ćete na tu stranu.” Manikiranim prstom pokazala je na llijevo. ijevo. Bilo je ovo previše lako. Mogla sam biti bilo tko, a ona bi me pustila da hodam po koledžu. Zar na ovom mjestu ne mare za sigurnost? Iako, u ovom trenutku bila sam sretna što je tako. “Samo ću vam dati propusnicu”, rekla je pokazujući na knjigu posjetitelja posjetitelja ispred mene. “I tu se potpišite, molim.” Barem nešto, ali ovo im isto ne pomaže u sigurnosnom smislu.  smislu.  Potpisala sam se kao Anna Proctor i uzela propusnicu, okrenuvši je naopačke čim sam joj izmaknula s vida. Nije se moglo očekivati da će itko prepoznati prep oznati mene ili ime na propusnici oko vrata, ali nisam mogla riskirati. riskirati.   Slijedeći upute koje mi je dala recepcionarka, lako sam našla sobu pedeset i četiri. Na vratima je bio prozorčić i pogledala sam kroz njega u sobu punu studenata zadubljenih u predavanje. predavan je. I onda sam vidjela njega. Mnogo je ostario, ali nije bilo dvojbe da je to čovjek s kojim se gospođica Hollis viđala.  viđala.  Nagonski, brzo sam ustuknula od prozora i naslonila se leđima na zid, ali kakvog se smisla imalo skrivati kad ću za nekoliko minuta biti licem u lice s njim. Bilo je pet do

dvanaest, što je značilo da imam pet minuta da se pripremim. pripremim.   Vrijeme se vuklo nevjerojatno sporo, ali na kraju su studenti počeli izlaziti i ne pogledavajući u mojem smjeru. Zadržavala sam dah i čekala, prebrojavajući ih dok su

 

  izlazili iz dvorane, sada glasni i slobodni da budu takvi. Bilo ih je dvadeset i dvoje, i pitala sam se bi li se gospođica Hollis bila bolje snašla kao predavačica na koledžu nego tamo u našoj srednjoj školi da su stvari ispale drukčije. Kako to da je izabrala raditi s đacima te dobi, kad je bilo očito da u tome ni najmanje ne uživa? uživa?   “Mogu li vam pomoći?” izgovorio je duboki glas, prenuvši me iz mojeg snatrenja. Podignula sam glavu i ispred mene je, u svoj svojoj visini, stajao Tim Fletcher. Stajao Staja o je na vratima, blokirajući ulaz svojim širokim tijelom. Ne pamtim da je bio ovoliki, no opet, nisam u ono vrijeme mnogo toga primjećivala. Ton mu nije bio neljubazan, ali izgledao je kao da nije baš najsretniji što razgovara s neznankom.  neznankom.  “Oh, oprostite, tražim gospodina Tima Fletchera.” Nisam mu htjela pokazati kako znam da je to on. “Taj sam. Mogu vam nekako pomoći?” Oči su mu se brzo kretale, kao da me upija pogledom i stvara mišljenje i prije no što sam sa m rekla tko sam. Pogledala sam u razred iza njega da da vidim je li prazan. “Imate li malo vremena? Možda bismo mogli razgovarati ovdje unutra?”  unutra?”  Pogledavši li studentica?”  studentica?”   na sat, kratko uzdahne. “Da, mogli bismo. Ali recite mi o čemu je riječ? Jeste Sad sam mu morala reći, nisam više mogla odgađati. “Ne. Ja sam... ovaj... poznavala Natalie Hollis... prije mnogo godina.” Njezino ime greblo me po grlu poput noža. “U biti, bila mi je učiteljica i tu sam bila u prolazu i samo sam vam htjela reći... kako mi je žao zbog.. zbog..   “Najbolje da uđemo”, rekao je, odjednom blijed bli jed kao papir. U razredu je bilo hladno i rukama sam se obgrlila iako sam na sebi imala svoj debeli vuneni kaput. Tim Fletcher sjeo je za svoj stol i pogledao me. “Žao mi je”, rekao je. “Uvijek ovdje držim grijanje isključeno. Tako mi studenti ostanu budni.” Kratko se nasmijao, pa se opet zagledao u mene, kao da očekuje da se i ja barem nasmiješim. Ali to mi se nije činilo primjerenim, s obzirom na razlog mojeg dolaska koji sam mu navela. “Molim vas, sjednite”, rekao je pokazavši na stol točno ispred svojega. s vojega. Sjedajući u klupu ispred njega, osjetila sam se kao da sam opet školarka i stresla sam se. Ti dani zauvijek su okaljani. Tim Fletcher maknuo je pogled i zagledao se u svoje ruke. “Znači, bili ste Natina učenica?”  učenica?”  Kimnula sam. “Da. Ali otišla sam godinu dana prije... onoga. Prije nego što se dogodilo.”  dogodilo.”   “Kako se zovete? Možda vas je spominjala.” spominjala.”   “Anna Proctor. Ali ne vjerujem da me je spominjala.” Gledala sam mu lice, ali nije pokazivalo ni traga prepoznavanja. “No, ne mogu reći da mi vaše ime zvuči zvuči  poznato, ali ona je imala mnogo učenika.” učenika.”  

“Bila je dobra učiteljica”, rekla sam, pazeći da ne maknem pogled dok me promatra.  promatra.  

 

  Sljedećom rečenicom me iznenadio. “Oh, nisam siguran da je baš tako. Mislim da se baš mučila. Nikad nije voljela svoj posao, ali mislila je da ga se treba držati. Ja mislim da se htjela prekvalificirati za medicinsku sestru. Da je stigla.”  stigla.”  “Jako mi je žao zbog onog što št o joj se dogodilo.” dogodilo.”   hvala vam lijepo.” Zašutio je ibolna. vidjelo“No, se po da ješto utonuo u sjećanja. Dobra ili loša, “Pa, u svakom slučaju morala su biti je linjemu to razlog ste došli do mene? Jer to je ipak bilo prije mnogo, mnogo vremena.”  vremena.”  Izgovor sam imala spreman. “Da, ali eto, ja sam bila odselila se s roditeljima u inozemstvo u to vrijeme i tek nedavno sam se vratila. A ona je na mene ostavila dojam, pa sam samo htjela izraziti svoje poštovanje.”  poštovanje.”  Pošutio je još malo kao da razmišlja o mojim riječima i vidjelo se da mu ovo nije lako. “Imam broj telefona njezine majke, ako je to od ikakve pomoći? Ona se družila  družila   s mojom majkom, zapravo, pa sam tako s njom ostao u nekom kontaktu dugo poslije svega toga. Međutim, sad je nisam čuo više godina. Nat je imala malo rodbine i ne vjerujem da je itko od njih još živ. Istina je da mi je trebalo dosta vremena, ali ipak sam nastavio živjeti dalje. Sad sam u braku, djeca su mi tinejdžeri i, iskreno vam kažem, zadnje što bih htio jest oživljavati prošlost. Volio sam Nat, naravno da jesam, ali što sam tu mogao učiniti? Osim toga, bilo je to davno.”   davno.” “Potpuno vas razumijem. Hvala što što ste mi posvetili svoje vrijeme.” Ustala sam, sad već uvjerena da ovaj čovjek nije moj pošiljatelj ee -mailova. Nije izgledalo kao da laže, a nisam imala što drugo nego vjerovati svojim instinktima. “Dat ću vam taj broj.” Izvadio je mobitel i počeo tražiti. Bilo mi je čudno što još uvijek ima broj majke gospođice Hollis nakon tolikih godina, ali zašto ne... Moguće je da je svaki put kad je kupovao novi mobitel jednostavno prebacio sve brojeve iz starog, ne brišući ništa. “Evo”, rekao je, zapisujući broj na komadić papira. “Moram vas, doduše, upozoriti da je ona u visokim godinama i zadnji put kad sam je ja čuo nije bila posve lucidna pa, ako je nazovete, ne znam što ćete od nje moći čuti. To je bilo prije nekoliko godina, a znam da Alzheimer zna brzo napredovati.”  napredovati.”  Pruživši ruku po papirić, zahvalila sam mu i izišla što sam brže mogla. Znači, to je bilo to. Šansa da je u ovo uključena obitelj gospođice Hollis iznosila je gotovo nula. U žurbi, prošla sam pokraj prijamnog pulta ne vrativši propusnicu. propusnicu.  

Kad sam se se vratila kući, stan mi je djelovao još hladnije i praznije nego inače. Pogodilo me koliko neosobno izgleda moje okruženje i kako su mi propali pokušaji da napravim

nešto malo više od sebe. Kako sam mogla i pomisliti da mogu imati nešto s Julianom? Svejedno, Svejedn o, i dalje me mučilo što nisam mogla objasniti njegovo ponašanje i srce mi se našlo u sukobu s glavom, očito odlučivši da mi ne da naprijed. naprijed.  

 

  Tako sam znala da on više ne modelira stranicu Two Become One, otišla sam na nju i pokušala zatomiti svoje razočaranje jer njemu i dalje nije bilo ni traga. A onda, iako nisam htjela tako razmišljati, pogodila me spoznaja koliko sam u svemu ovome najlošije prošla. Imogen, Corey i Adam lijepo su se izvukli. Ja sam jedina još uvijek trpjela kaznu.  kaznu.  Uzela sam laptop u krevet krevet i počela pretraživati stanove koji se daju u najam. Nikad neću imati novca za stan u Putneyju, ali svejedno sam pogledala što se nudi tamo. I dok sa sam m zurila u svijetle, moderne stanove, s tapetama s printom magnolija na zidu i blistavim bijelim kuhinjama, vidjela sam slutnju života kakav sam mogla imati s Adamom. Zamišljala sam nas stisnute, jedno uz drugo, na kožnoj sofi kako pijuckamo vino i prepričavamo kako nam je bilo taj dan na poslu. I tek tada su navrle sve one suze koje su bile zarobljene u meni  meni   i sad su kapale na laptop poput kapljica kiše.  kiše.  Naglo sam otvorila oči. Nešto sam čula. Udarac? Netko kuca na vrata? Bilo je gotovo jedan u noći i uspjela sam odspavati, ali sad me definitivno probudio neki glasan zvuk. Ukočila sam se, osluškujući, ali nakon nekoliko trenutaka tišine, uvjerila sam sebe da sam sanjala. A onda sam to čula opet.  opet.  Ovaj put nije bilo dvojbe: netko je lupao na ulazna vrata. Pokušala sam ostati mirna; dobra vijest je bila da je taj netko i dalje s vanjske strane vrata, ali nisam se   uspijevala pomaknuti. Mobitel mi je bio na stoliću pokraj kreveta i baš kad sam ga zgrabila u ruke, stigla mi je obavijest da imam e-mail. e -mail. Prsti su mi se znojili dok sam ga otvarala. o tvarala. Rado bih opet malo pogledao tvoj stan, zar me nećeš pustiti unutra?   Bio je ispred mojih vrata i nisam tu ništa mogla. Sve je vodilo k ovome. Zašto nisam učinila više da to nekako spriječim? I onda sam začula zvuk pucanja stakla i kako je nešto tupo lupnulo po podu u prizemlju. Držeći čvrsto mobitel u ruci, potrčala sam u kupaonicu i zalupila vrata, zaključavši ih za sobom. Neće ga dugo zadržati, ali bar je još jedna prepreka između nas. A ja imam svoj mobitel.  mobitel.  Drhtavim rukama nazvala sam Bena. Vjerojatno spava, pa su šanse da će čuti moj poziv bile tanke, ali nisam imala koga drugog drugog nazvati. Hodala sam gore-dolje po malom prostoru kupaonice i snagom misli ga tjerala da se što prije javi. Nakon sekundi koje su mi se činile kao sati, javio se. “Halo? Leah?” Glas mu je bio dubok od sna, ali nisam imala vremena osjećati grižnju savjesti. savjesti. Rekla sam mu što se događa, a za to vrijeme je onaj netko dolje nastavljao lupati i najednom je bio posve budan.  budan.  “Molim? Jesi li sigurna u to? Moraš zvati policiju. Odmah. Daj mi svoju adresu, dolazim iz ovih stopa.”  stopa.”  Kad sam mu rekla gdje stanujem, rekao rekao je da će mu trebati barem dvadeset minuta da

stigne. Ali samo nazovi policiju, okej? A onda opet nazovi mene da ti mogu biti na liniji dok idem prema tebi.”  tebi.” 

 

  Obećala sam mu da hoću i prekinula poziv. Buka se dolje nastavljala, ali znala sam kako imam barem malo vremena; debela ulazna vrata neće baš tako lako popustiti. Ali umjesto da nazovem policiju, otvorila sam ee-mail koji sam upravo dobila i stisnula odgovor.  odgovor.    Zvala sam policiju. policiju.

Duboko sam udahnula pričekala u nadi Nakon da ću ga zaplašiti. Odozdo   sesečulo još nekoliko udaraca, ali onda jei lupanje prestalo. pettime minuta tišine, Odozdo  još uvijek nisam usuđivala izići iz kupaonice. Ne dok ne dođe Ben. Be n.   Bilo je previše tiho dok sam čekala da se pojavi Ben. Dok je odozdo lupalo, barem sam znala gdje je. Sad nisam imala pojma je li otišao ili je uspio ući u stan.  stan.  Tek kad je Benov poziv razbio tišinu, usudila sam se pomaknuti. Rekao je da je dolje, ispred kuće i da sada nema nikoga, ali da je polomljeno staklo i da su ulazna vrata malo oštećena.   oštećena. Spustila sam sam se dolje otvoriti mu, prekoračivši krhotine stakla na podu. A kad je kročio u hodnik, ja sam mu pružila ruke i čvrsto ga zagrlila, svjesna da mu sad sa d moram reći istinu. istinu.  

 

 

DVADESET I OSMO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2000.

Nitko od njih nije se slagao sa mnom. Svi su mislili da to treba napraviti i da ih ja samo pokušavam spriječiti. Ali ne mogu, mogu li? Protivila sam se dovoljno, ali nisam ih uspjela odgovoriti. Napravit će to. Noćas. Adam je planirao sve kao da je to vojna operacija, a najgore je što ga je to strašno veselilo. veselilo. Bilo mi je krivo što se nikad nije tako smiješio zbog mene, kao što se smiješi kad mašta o provali u kuću naše bivše učiteljice. učiteljice.   Danas se cijelo popodne opet vučem po kući i tata stalno ispituje što se dogodilo. Ali ne govorim mu ništa; bolje da misli  misli   kako sam samo ćudljiva tinejdžerica, pa će me napokon pustiti na miru. Moram nekako prestati misliti o Adamu i ostalima, ali ne ide mi. Tata mi je još prije dao novac da si kupim neke knjige koje će mi trebati u rujnu i odlazak u grad u sobom.   kupnju malo me smirio, smirio, ali sad sam opet kod kuće i ne znam što bih sa sobom. Ne želim si priznati koliko me muči osjećaj da više nisam dio naše grupe. I što oni to rade bez mene i kao da ih uopće nije briga što ne idem s njima. Imogen me jutros nazvala i samo je pitala jesam jesam li se možda predomislila, ali njezino ravnodušno držanje samo me učvrstilo u odluci da kažem ne.  Možda upravo stavljam prijateljstvo svih njih na kušnju. Ili će mi se to obiti o glavu ili ćemo poslije biti još jači. jači.   Ne znajući kako da ubijem vrijeme, čak  čak  sam napravila tati čaj i odnijela mu ga u radnu sobu. Umalo su mu oči ispale kad je vidio da mu nosim šalicu, ali ja sam samo slegnula ramenima kaone dačujem to radim redovito; ne mora on znati samgotovo. na rubuA živaca i danitko će tako ostati sve dok da su se svi vratili kućama i da jedas tim onda više od nas neće morati misliti na gospođicu Hollis.  Hollis.  Imogen mi je rekla da su se dogovorili točno u ponoć i da će se svi potajno iskrasti iz svojih domova. Jesam li grozna jer priželjkujem da ih ulove? Ni meni gospođica Hollis nije draga, ali svejedno ne zaslužuje tako nešto. Adam je obećao da neće ništa uzeti, ali kako da mu vjerujem na riječ kad pred mojim očima već radi nešto toliko nepromišljeno? nepromišljeno?   Sljedećih nekoliko sati buljim u televizor, ali do mene mene ne dopire ništa od onoga što likovi na ekranu rade ili govore. Jedino na što mislim jest Adam i to kako on svake sekunde sve dalje izmiče od mene. Znam, tek mi je šesnaest, ali ja stvarno želim ostati s njim zauvijek. Ne postoji nitko drugi s kim bih to htjela i zato moram ovo nekako ispraviti.

Moram se boriti za nas.  nas. 

 

  Čim sam to shvatila, pojurila sam u hodnik telefonirati, a da tatu nisam ni pitala za dopuštenje. U Adamovoj kući nitko se nije javljao, pa sam nazvala Imogen, i kad se javila, rekla sam joj da noćas pričekaju i mene.  mene.  Idem s njima.

Noćni je zrak hladan i krivo mi je što nisam uzela jaknu. Osjećala sam se kao da radim nešto jako loše dok sam se iskradala iz kuće, zatvarajući ulazna vrata sasvim polako kako ne bi proizvela onaj svoj uobičajeni  uobičajeni  glasan škljocaj. Što da me roditelji ulove? Bila bih u kazni ostatak praznika, to je sigurno. Ali moram priznati da je jako uzbudljivo hodati ulicom po mrklom mraku znajući da me Adam čeka iza ugla. Samo se nadam da ovaj put neće kasniti. Ugledam ga čim skrenem u susjednu ulicu, naslonjenog na ogradu s rukama zavučenim u džepove. Nasmiješi mi se široko i ja se od toga topim. Sad znam da će sve biti u redu. redu.   “Drago mi je što si došla”, kaže privlačeći me uza sebe i ljubeći me u vrh glave. glave.   Podižem lice tako da nam se usnice ipak okrznu. “Tu sam zbog tebe”, kažem, osvrćući se iza leđa kako bih provjerila da me nisu možda roditelji pratili.  pratili.  “S njima se vidimo tamo. Hajde, da ne zakasnimo.” Prima me za ruku i praktički me vuče za sobom u žurbi da stigne do kuće gospođice Hollis.  Hollis.  Hodanje mi je ovaj put trajalo dulje nego kad sam prije odlazila tamo i, kad smo bili blizu, počela me hvatati nervoza.  nervoza.  “A što ako se ona vrati?” pitala sam ga. “Ili nas vide susjedi? Što ćemo onda?” Nadam se da Adam ima rezervni plan i za za takve mogućnosti.  mogućnosti.  Ali jedan pogled na njegovo lice i znam da ga nema. U stvari, način na koji je slegnuo ramenima dokaz mi je da on uopće ne očekuje da bilo što pođe po zlu, pa se nije ni trudio razmišljati o alternativama. “Samo se ti opusti. Sve će biti okej.” okej.”   Želim mu vjerovati i samo kimnem i stisnem mu ruku, ali sebi ne mogu lagati. lagati.   Skrećemo u ulicu gospođice Hollis i škiljim kroz tamu, pokušavajući vidjeti jesu li Imogen i Corey već tu.  tu.  “Bez brige, doći će oni”, kaže Adam i ne gledajući u mene. To je samo još jedan dokaz da smo nas dvoje povezani. Prvu vidim Imogen kako sjedi na rubniku preko puta kuće gospođice Hollis, Coreyja ne vidim. Adam ubrza korak.  korak. 

“Rekao sam im da čekaju pod drvetom”, kaže. kaže.  

 

  Kad nas spaze, oboje ustanu i svi se izgrlimo kao da da se spremamo za pothvat kao što osvajanje Mount Everesta. Proučavam lica Imogen i Coreyja i vidim da oboje jedva čekaju, baš kao i Adam. Ja sam očito jedina kojoj se želudac stisnuo.  stisnuo.   “Dobro”, kaže Adam. “Proučio sam raspored, tamo je kapija koja vodi u stražnji vrt. S te strane dolazi se do kuhinjskih vrata, a imaju staklo i nisu čak ni dvostruka, moći ćemo ih razbiti. Već sam pripremio ciglu i sakrio je tamo u grm.”  grm.”   Imogen tiho zaciči i stisne se uz Coreyjevu ruku. “Na sve si mislio, ha”, pohvali ga ona. ona.   “Naravno da jest”, ubaci se Corey. “Tjednima “ Tjednima radi na tome. Čovjek je genijalan!”  genijalan!”  Počinju mi ići na živce. Slažem se ja da je Adam genijalan, ali ne zbog ovoga što sada radimo. Koliko god razradio plan za noćas, sve ovo je i dalje potpuno idiotski. Samo žel im da što prije prođe i da nastavimo sa svojim životima.  životima.  Ignorirajući Coreyjevo divljenje, Adam trzne glavom prema kući. “Onda, jeste li svi spremni?”   spremni?” Imogen i Corey kimnu glavama, nestrpljivi da krenu. Adam se okreće k meni i ja se smješkam najbolje što mogu, mogu, ali toliko sam nervozna da to vjerojatno izgleda kao grimasa. No, on ne primjećuje ništa, već samo kreće prema kući, nas troje za njim poput vojnika koji marširaju u bitku.  bitku.  Puštam da svi idu naprijed i zurim u Coreyjeve traperice ispred sebe. Preširok Preširokee su mu i pitam se je li ih posudio od nekoga jer nas je Adam uputio da budemo u crnom. Tako će nas, kaže, teže vidjeti, ali od te se pomisli osjećam samo još gore. Jedna stvar je učiniti nešto u naletu gluposti, a druga kad je pomno promišljeno i od tog njegova planiranja samo mi je mučno. Ali sad je prekasno da odem.  odem.   Vrijeme kao da se usporilo dok prelazimo cestu, ali onda smo na njezinu imanju, prelazeći fizičku i metafizičku granicu.  granicu.   Osvrćem se, ali nema svjetla ni u jednoj od obližnjih kuća. Očajnički se nadam da će nas netko spaziti i početi vikati tako da pobjegnemo, ali šanse za to su male. Izgleda da će ipak biti po Adamovom.  Adamovom.  Otvara usku kapiju i svi ulazimo u stražnji vrt kuće gospođice Hollis. Iako ne vidim mnogo u mraku, vrt mi se čini njegovan; trava je održavana i uredno zasađene lijehe prelijevaju se šarenim cvijećem. Zamislim nju kako ovdje sadi cvijeće i u grlu mi se stvori knedla, prijeteći da će me ugušiti. Ona je ljudsko biće, a mi ne bismo smjeli biti ovdje. ovdje.   “Idem po ciglu”, šapne Adam, nestajući u vrtu dok mi stojimo pred vratima. vratima.   Pokraj njih na podu stoji više tegli cvijeća i Corey počne pregledavati oko njih. “To sam i mislio!” kaže, malo preglasno. “Tu drži rezervni re zervni ključ!”  ključ!”  Adam žurno priđe i uzme ključ od Coreyja. “Koja glupača!” Zakorači prema kuhinjskim vratima i gurne ključ u bravu. Čuje se kako je brava škljocnula pri okretu ključa i mi se

gledamo u nevjerici.  nevjerici.  “Onda mi ovo neće trebati”, kaže Adam pokazujući ciglu. Pohita natrag u vrt i spusti je na tlo. “A baš sam se veselio kako ću joj razbiti vrata.”  vrata.”  

 

  Lecnem se na njegove riječi; on u ovome previše uživa. Ako išta, trebao bi biti ljutit, a ne veseo. “Dođite”, kaže, i mi ponovno radimo to što nam kaže. kaže.   Ne smijemo upaliti nikakva svjetla u kući, ali Adam je i na to unaprijed mislio. mislio.  Izvuče iz džepa malu baterijsku lampu i titravo kruži njezinim bijelim snopom po sobi.  sobi.  “Moramo biti tihi”, kaže. “Da nas ne bi čuo neki susjed.” susjed.”   Ali to nije baš vjerojatno s obzirom na to da je kuća okružena vrtom, pa su i najbliže kuće udaljene metrima. Pitam se je li se Adam, sad kad smo unutra, počeo predomišljati. predomišljati.   “Hajde”, nastavlja on. “Počet ćemo od dnevnog boravka.” boravka.”   To mi je odgovor na pitanje. Otvara širom najbliža vrata i posvijetli baterijskom lampom po mraku. Svi se navirujemo i istoga trenutka želudac mi tone i gorčina se penje u grlo. Ovo nije dnevni boravak. Ono u što zurimo jest spavaća soba gospođice Hollis.  Hollis.  I u njoj ona leži na krevetu, gleda nas razrogačenim, uplašenim očima. očima.   “Sranje, sranje, sranje”, kaže Corey i njegov glas razbija tišinu. “Koji je ovo kurac, Adame?”   Adame?” Nitko od nas se ne miče. Ne znam što Adam radi ili misli, ali snop baterije i dalje je uperen na gospođicu Hollis. Ona se pridigne u krevetu i vidim da su joj oči i nos crveni i da joj pokraj kreveta stoji mnogo zgužvanih z gužvanih papirnatih rupčića. rupčića.   “Tko je to?” kaže ona. “Što “ Što to radite?” Glas joj je promukao i jedva čujan.  čujan.  Sad moramo pobjeći, iz ovih stopa, jer nam u mraku nije mogla vidjeti lica. Povlačim Adama da ide natrag, ali on otrese moju ruku. Pokraj mene, ni Corey ni lmogen ne prave nikakav pokret. A onda Adam istupi naprijed i sad je kasno za bijeg. “Dobra večer, gospođice Hollis”, kaže. Glas mu je dubok i ne zvuči kao njegov, i na trenutak pomislim da je sve ovo samo ružan san, da ću se svaki tren probuditi u svojem krevetu. krevetu. Ali onda progovori i ona i vrati me u stvarnost. “Adame Bowdene? Što ti tu radiš? Zašto ste svi došli?”  došli?”  Sve što govori je krivo. Zašto nam ne naredi da iziđemo, zaprijeti policijom? Zašto ne viče i ne vrišti?  vrišti?  Ipak, čula sam da šok na ljude djeluje na razne načine, a možda iz istog razloga i ja samo stojim kao kip. “Zato što si ti prokleta jebena kučka”, kaže Adam. “I ne zaslužuješ ovako lijep život.” život.”   Ona uspravnije sjedne u krevetu. “Kako to misliš? Uzmite si što već želite i odlazite,

molim vas!” Glas joj je i dalje suviše tih i ja se pitam gdje joj hrabrost. Zašto nije onakva kao onda kad je stavila Adama na mjesto prvog dana u školi? Dok škilji prema nama kroz mrak,

 

  na čelu joj se pojavljuju bore. “Imogen? Corey? Što ste...” Ali onda vidi mene i usta joj jo j se u čudu otvore. “Leah?”  “Leah?”  Želim povikati da je sve ovo pogreška, da nam je žao i da ne bismo trebali biti ovdje. Želim pobjeći. Ali onda me Adam gurne naprijed. naprijed.   “Svivrijeme smo tu zato trebaHollis održati lekciju”, kaže. previše mirno, kaoplan da je cijelo znaošto da ti ćenetko gospođica biti tu. Uopće seGovori nije smeo što se njegov izjalovio. Ona gleda u njega, pa u mene. Zašto se fiksira baš na mene? “Leah, o čemu on govori? Molim vas, sad svi morate otići.”  otići.”  Odmah sam znala da čini veliku pogrešku time što ignorira Adama. Njegovo lice je groteskna maska, iskrivljena od mržnje. “Kojeg vraga se ti obraćaš Lei? Ja sam onaj kojega moraš moliti za oprost. Ona se počne dizati iz kreveta, ali Adam skoči prema njoj tako da se ona brzo sklupča natrag do jastuka. “Gledaj, Adame, stvarno nisam dobro, molim te, samo idite. Što sam ti ja skrivila?”   skrivila?” “Diži se. Ustaj iz kreveta. Ne možemo ovako stajati u tvojoj spavaćoj, muka mi je od ovoga. Idi u dnevni boravak.”  boravak.”  Gospođica Hollis odmahuje glavom, ali jedan pogled na Adamovo lice uvjeri je da joj je bolje poslušati. Polako, ustane iz kreveta. Na sebi ima kratku spavaćicu na bretelice, koja izgleda kao da je od svile. s vile. Lijepa je. Potom na drhtavim nogama odlazi u hodnik. Svi se malo izmaknemo da prođe, ali Adam je prati u stopu. “Što on to radi?” šapnem Coreyju. “Moramo se što prije maknuti.”  maknuti.”  Corey se kratko nasmije. “Ma daj, samo sa mo se malo zabavlja. Neće joj ništa.”  ništa.”   Najradije bih zaurlala da je sve ovo već otišlo previše daleko, ali riječi su mi zapele u grlu. “Daj, Leah, dođi”, kaže Imogen. “Ne možemo ovo propustiti.” propustiti.”   Ne odgovorim joj ništa. Ne mogu je ni pogledati. Idemo za Adamom kroz vrata i vidimo da se gospođica Hollis prestrašeno stisnula na kauču. Netko od njih dvoje upalio je svjetlo i Adam stoji toliko blizu  blizu  da ga od nje dijele centimetri.   centimetri. “Ti si mi godinama zagorčavala život”, kaže. “Zašto si takva kučka?”  kučka?”  Ona sad plače i odmahuje glavom. “Ništa ti nisam napravila. To je sve samo u tvojoj glavi, Adame. Molim te, samo...”  samo...”  “U mojoj glavi?” drekne on, ne mareći  mareći   više čuje li tko. Nabraja joj cijeli niz stvari koje mu je napravila tijekom godina, ali u njezinim očima ne vidi se ni traga isprike, pa čak ni

sjećanja. I tek tada shvaćam shvaća m da se ona sa samo mo trudila biti dobra učiteljica, naučiti ga disciplini kad je mislila mislila da je to nužno. To nije nikad bila osobna osveta. osveta.  

 

  “Ali baš ste ga imali na piku”, reče Imogen i zvuči kao dijete koje se duri. “Zašto se sad jednostavno ne ispričate?”  ispričate?”  “Onda ćete otići?” reče gospođica Hollis, brišući nos. Stvarno izgleda prehlađeno. prehlađeno.   “Pokušaj “Po kušaj pa ćeš vidjeti”, kaže Adam i ja ga više ne prepoznajem. Moram nešto učiniti. Zaustaviti sad sam previše uplašena. se k njoj, tako da mu je on licetako na centimetar ga. od Ali njezinog. “Nikada nikog nisam Naginje mrzio ovako kao tebe”, prosikće silovito da je ustuknula unatrag. “Samo me ostavi na miru. Idi van. Moj dečko će se svaki čas pojaviti...” Glas je izda. Zna i sama da joj Adam ovo neće povjerovati. povjerovati.   I ona onda baci bombu.  bombu.  “Trudna sam! Molim vas... u drugom sam stanju.” Pogladi svoj trbuh, koji uopće nije velik, što znači da nije u poodmakloj fazi.  fazi.  U sobi sve utihne, kao da smo svi prestali disati kad je ovo rekla. Sve naše oči okreću se Adamu, jer znamo da će sad samo misliti da gospođica Hollis mirno vodi svoj prekrasni život i da nije čak ni čak ni svjesna što mu je sve napravila. Njegovo lice se zacrveni i prvi put večeras izgleda kao da je zatečen, da više nema kontrolu. “Što si rekla?” Oči mu lete k njezinu trbuhu, baš kao što su i moje prije nekoliko trenutaka i pitam se hoće li pomisliti da ona laže. laže.   “Četiri mjeseca.”  mjeseca.”  Adam odmahne glavom. “Ha, i drago ti je zbog toga, je li? Misliš ga zadržati?” zadržati?”   “Naravno! Htjeli smo bebu. Molim vas, možete li sad samo otići? Neću nikome reći ni da ste bili, obećavam. Samo idite.”  idite.”  I onda se njemu smirenost vrati vra ti na lice i ja s olakšanjem pomislim da će je sad pustiti na miru. Da mu je došlo do pameti kako moramo odmah otići. Ali griješim.  griješim.  “Diži se”, kaže on njoj, odmjerenim glasom. glasom.   “Molim? Zašto? Preklinjem te...”  te...”  “Diži se.”  se.”  Ona pogleda mene i ja je pokušam tiho, tiho, očima zamoliti da napravi to što joj kaže. Bolje za nju. Polako, ona ustaje s kauča, držeći ruke preko tijela. Sigurno joj je neugodno što je gledamo u tako oskudnoj spavaćici. Adam na trenutak zuri u nju i tada, zamahnuvši nogom, zabije koljeno u njezin trbuh i ona natraške odleti na kauč. kauč.   Prvo sam mislila da krik dopire od nje, ali onda shvatim da sam to ja. Ja sam ta koja vrišti, dok gospođica Hollis tiho mumlja. “Što si to napravio?” vičem. “Što si to napravio?” napravio?”  

Ali Adam me ignorira. Još nije završio  završio   s gospođicom Hollis i dalje je nabija nogom u trbuh, opet i opet, sve dok ona kašljući i pljujući ne počne moliti da stane. stane.  

 

  Pojurim k njemu i pokušam ga odvući, ali Corey me zaustavi. “Pusti ga. Sama si je kriva”, kaže on.  on.  Okrenem se Imogen, vidim da su joj j oj oči razrogačene od nevjerice, ali kaže samo da Corey ima pravo. Sada je zvuk napokon provalio iz grla gospođice Hollis: visoki, piskutav krik, nešto o njezinoj bebi. Ja vrištim na Adama neka prestane, ali ne sluša me. Umjesto toga, potegne spavaćicu gospođice Hollis, povuče je dolje tako ta ko da joj se grudi ogole. ogole.   Hvatam zrak i okrećem glavu, da je ne gledam takvu. Ali onda njezin vrisak postane jači i okrećem se opet prema njoj.  njoj.  I vidim da se Adam penje na nju, spuštajući hlače.  hlače.  Tada potrčim. Brže nego što sam ikada trčala, sudarajući se sa stvarima jer je ostatak kuće i dalje u mraku. Izletim kroz kuhinjska vrata, van u vrt, i mislim da ću se ugušiti.  ugušiti.  I tu, u besprijekornom vrtu gospođice Hollis, silovito povratim, prvi put u životu tako naglo, gore nego onda kad sam imala dvanaest godina i otrovala se hranom. Čim sam izišla kroz kapiju, pretrčala sam cestu i stala pričekati Imogen i Coreyja. Sigurno neće ostati unutra. Izići će svake sekunde.  sekunde.   Ali nitko ne izlazi.

 

 

DVADESET I DEVETO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014.

Ben me čvrsto stiskao za ruku dok smo sjedili na stubama. To mi je pomoglo da se smirim, omogućilo da mu ispričam cijelu priču. Nikad to dosad nisam morala pričati; jedini ljudi koji su znali - osim Marije - bili su prisutni događaju pa im nije trebala moja priča. Ali nekako mi se činilo ispravnim reći Benu. Bilo je i vrijeme da priznam kako se sama ne mogu nositi s tim, a nisam mogla od njega očekivati pomoć ako nisam iskrena prema njemu.  njemu.  Izbjegavala sam ga pogledati u oči dok sam govorila. Um mi je bio preopterećen preoptereće n slikama te noći: onaj užas na licu gospođice Hollis i zloba na Adamovom. A ujedno nisam htjela vidjeti razočaranje na njegovu licu kad shvati kakva sam zapravo. Kakva sam bila. Iznenadila sam se kad me je nastavio tješiti i nakon što sam mu rekla što smo napravili našoj učiteljici.  učiteljici.  Tek kad sam završila, usudila sam se pogledati ga, ali na njegovu licu vidjela se samo zabrinutost. “Nisi ti bila ništa kriva”, rekao je. “Bila si samo klinka. Bila si uplašena jednako kao i ona. Zato joj nisi pomogla. Samo te bilo strah.”  strah.”  Odmahnula sam glavom. Je li me bilo strah Adama? Nije mi se činilo da je tako jednostavno. Jesam se uplašila kad sam te noći vidjela i tu njegovu stranu, ali nije to bilo ništa poput onoga što je morala osjetiti gospođica Hollis. Ni blizu. Ako  Ako sam se nečega bojala, onda sam se bojala toga što ću izgubiti. Jer on nije bio onakav kakav sam mislila da jest, kakav sam htjela da bude. To sam kazala Benu. Mora mu biti jasno da je te noći samo jedna osoba bila žrtva.  žrtva.  “Onda je to zbog šoka”, rekao je. “Kad su u šoku, ljudi čudno reagiraju. Nikad ne znaš što ćeš napraviti u nekoj situaciji.” Opet sam odmahnula glavom. “Ali to nije ni važno, zar ne? U svakom slučaju, to se dogodilo i ja sam u tome sudjelovala. Ništa nisam napravila da ga spriječim.”  spriječim.”  Ustao je. “Gle, daj da sada ne mislimo o tome. Netko ti očito želi naškoditi i tko zna što će mu sljedeće pasti na pamet? Moramo na policiju.”  policiju.”  Ako ništa drugo, sad sam mu mogla objasniti zašto to ne dolazi u obzir. Rekla sam mu da ne mogu to napraviti. Da sam dobila svoju porciju policijskog ispitivanja u životu i da me to gotovo posve slomilo. Sad me valjda može razumjeti. razumjeti.  

“I što je onda bilo? Jesu Je su li te uhapsili?” uhapsili?”  

 

  “To i jest najgore. Nije se dogodilo ništa. Danima su nas ispitivali, držali podalje od roditelja i podalje jedne od drugih, a onda su najednom odbacili cijeli slučaj.”  slučaj.”  “Eto vidiš. Ne bi te pustili da su mislili kako si na bilo koji način odgovorna.”  odgovorna.”  “Nisi me čuo. Odbacili su optužbe sa svih nas.” nas.”   Ben se namrštio. “Oh... kako to?”  to?”   “Ne znam, nikad nam nitko nije rekao. Možda jednostavno nije bilo dokaza.”  dokaza.”  Ben je pružio ruku da mi pomogne ustati sa stuba. “Gledaj, ako ništa drugo, trebamo se barem maknuti odavde. Zašto ne bi došla k meni i pokušala se malo naspavati?”  naspavati?”  “Ali što će Pippa reći? Kako ćeš joj  joj  to objasniti?”  objasniti?”  “Bit će sve okej. Nešto ću smisliti.”  smisliti.”  Nisam mogla ići k Benu. Bilo je dovoljno loše što sada zna ovo o meni, ali nisam mogla još i njegovu djevojku uvlačiti u sve. “Ne mogu, oprosti. Ne želim ti prouzročiti nikakve probleme.” Razmislio je na trenutak, naizgled odvagujući opcije. “Okej onda. Prijavit ću te u hotel. Možda je još prerano, morat ćemo pričekati nekoliko sati, ali bar ćeš biti na sigurnom dok ne smislimo što ćemo. Kako ti to zvuči?” zvuči?”   Najradije bih ga bila zagrlila. Iako se sve oko mene rušilo, on je bio tu, uz mene. Ničim nisam zaslužila njegovu ljubaznost, trebao je pobjeći od mene umjesto što mi pomaže. Pogledala sam na sat: bilo je tek tri ujutro. To je značilo da ćemo morati ovdje pričekati nekoliko sati. “Dobro, hvala.”  hvala.”  Ben nam je napravio kavu i dok sam ja u spavaćoj sobi pakirala neke stvari, čula sam ga kako zove hotel i traži rezervaciju za jednu noć. Hoće li mi to biti dovoljno? Kako ću se ikad moći vratiti ovamo? Nisam sad smjela time se zamarati, morala sam otkriti tko mi  mi   to radi, a sad kad sam imala Bena na svojoj strani, i kad on zna sve, bilo je više šanse da uspijem. Kad je završio s pozivom, pridružio mi se u spavaćoj sobi dok sam ja trpala stvari koje mi neće trebati u najveću torbu koju sam uspjela pronaći. Rekao je  je da mi je rezervirao sobu u hotelu Premier lnn u Putneyju, dodajući kako je to dovoljno daleko odavde, a blizu njemu i knjižnici. Nisam mu još rekla da Maria sve zna i nisam spominjala da sam već poslala Sam e-mail u kojem podnosim ostavku. Ali to je moglo pričekati. pričekati.   Iz hotela su Benu kazali kako se prijava obavlja obično od dva popodne, no kad im je rekao da mi je pukla cijev u stanu i nemam kamo otići, rekli su kako će napraviti iznimku. Imali su praznu sobu, samo su je trebali još srediti, i rekli da možemo doći u sedam ujutro.  ujutro.  Sišli smo u hodnik procijeniti koliko su vrata oštećena.  oštećena.  “Otkrit ćemo mi tko ti to radi”, rekao je Ben, dok je ljepljivom trakom prekrivao rupu u

staklu. I onda smo opet oboje sjeli na stube, zureći u moja razbijena vrata, i nijednom nijedn om od nas nije na pamet palo da bi nam na sofi bilo udobnije. udobnije.  

 

 

Napokon, u pola sedam Ben je predložio da krenemo. Nijedno od nas nije spavalo i njemu su se oko očiju pojavile tamne sjene. Nisam htjela ni znati kako ja izgledam. To stvarno ni najmanje važno. Imala samsvaki mnogo sam  se sjetila Imogen inije kakobilo je postajala svjesna svojeg izgleda put većih kad jebriga. Corey Onda bio blizu. blizu.  Bilo je čudno voziti se u kombiju društva za zaštitu životinja, s velikom putnom torbom uguranom pred noge, ali kako smo odmicali dalje od mojega stana, tako sam se počinjala osjećati bolje.  bolje.  Dok je Ben vozio prilično praznim ulicama, a brisači su škripali po vjetrobranskom staklu jer je sipila kišica, ispričala sam mu što je bilo s Julianom. I dok sam se prisjećala   detalja, poštedjevši ga potpuno opisa noći koju smo proveli zajedno, odjednom sam se osjetila strašno usamljeno. Nisam smjela tako brzo razviti osjećaje za njega, ali to se dogodilo. Baš kao ni svoje osjećaje prema Adamu, ni ove nisam mogla kontrolirati. Opirala sam se samoj sebi, ali borba je bila uzaludna. Kako je ono tata jednom rekao? Srce hoće ono što srce želi.  želi.  “Baš ti se svidio”, rekao je Ben, kratko me pogledavši u vožnji.  vožnji.  Nisam znala što bih mu rekla.  rekla.  Upravo je prošlo sedam sati kad smo se pojavili u hotelu. Ben je parkirao kombi i inzistirao na tome da me isprati do sobe. “Želim se uvjeriti da si se lijepo smjestila”, kazao je, nudeći mi da ga primim pod ruku. Da je bilo tko drugi bio posrijedi, zapitala bih se koji su njegovi motivi što se ovako ponaša, ali s Benom sam se osjećala sigurno.  sigurno.  Dok smo hodali, mobitel mi se kratko oglasio u džepu. Još jedan e-mail. e -mail. To je sigurno on. Zaboravila sam napuniti bateriju, pa ću samo na trenutak pogledati prije nego što se ekran zacrni.  zacrni.  Ni blizu nije gotovo.  Trebala sam znati da neće prestati. To što je Ben bio uz mene, nije značilo da će moj mučitelj odustati. Bez riječi, pokazala sam ee-mail Benu i mobitel mi se ugasio u trenutku dok mi ga je vraćao u ruku. ruku.   “Bez brige, riješit ćemo mi to”, rekao je, ubrzavši korak prema ulazu. Na recepciji pružila sam svoju karticu da platim, ali Ben mi ju je brzo oteo i umjesto nje predao svoju. Zagrlila sam ga, tamo u tom hotelskom lobiju, stisnula ga čvrsto kao da će taj zagrljaj izbrisati svu moju tugu. I tek u tom trenutku trenutku napokon sam shvatila da je to ono što osjećam. Da je to ono što me mučilo sve ove godine. Toliko sam je dobro maskirala svojom odlučnošću da budem hladna i distancirana, da se zaštitim, ali sad kad je maska pala, moja

tuga postala je vidljiva poput otvorene rane. Ne znam što je Ben mislio, ali pustio me da ga grlim i nije se ni pokušao izmaknuti sve dok mu recepcionar nije pružio karticu.  karticu.  

 

  “Hvala ti još jednom”, rekla sam i krenuli smo prema dizalu. Ruke i noge bile su mi teške i bila sam zahvalna što je Ben Ben uz mene. U sobi sam sjela na krevet dok je Ben zvao svoje na poslu i najavljivao da će kasniti. Radio je tek od devet, ali rekao je kako ne želi žuriti i ostaviti me samu. “Osim toga, dosad su već krenule i gužve u prometu”, dodao je prije no što sam se  se  stigla pobuniti.  pobuniti.  Pokazujući prstom prema električnom čajniku i šalicama u kutu sobe, Ben je pitao jesam li za piće. Odmahnula sam glavom i gledala ga kako si priprema kavu i sjeda na fotelju pokraj prozora, gledajući prema Mostu Putney. Prošla sam pokraj ovog hotela stotinu puta i nikad nisam ni pomislila da ću jednom u njemu boraviti. Pogotovo ne u ovakvim okolnostima. “Moj prijatelj još uvijek pokušava otkriti s čijeg je računala poslan onaj e mail”, rekao je, otpijajući gutljaj kave. “Međutim, imaš li ti neku predodžbu o tome tko bi to mogao biti?” biti?”   Ispričala sam mu sve što sam u zadnje vrijeme otkrila i koje sam ljude dosad uspjela otpisati, a on je zurio u svoju šalicu, vjerojatno pokušavajući svemu tome pridati neki smisao. Ali kako bi on to mogao, kad  kad  se ni meni nije činilo da ima smisla?  smisla?  Napokon je predložio nešto. “A što ako je to netko koga ne poznaješ? Mislim, ta učiteljica, valjda je imala nekog svojega, s vojega, obitelj ili prijatelje. Bilo tko od njih mogao bi biti taj koji ti ovo radi.”  radi.”  “Znam, ali kako da uopće počnem istraživati s kim je sve ona bila povezana?” povezana?”   “Hm, neće biti lako. I zato za to stvarno mislim da se moraš obratiti policiji. Oni će znati kako istražiti i riješiti to, zar ne? To im je posao.” posao.”   Šutjela sam. Nisam htjela slušati Benovo nagovaranje da sve prijavim policiji. Htjela sam samo da mi pomogne otkriti tko to radi. Vjerojatno je osjetio moju nelagodu jer nije navaljivao. Umjesto toga, pitao me o gospođici Hollis. “Možda ćeš se nečega sjetiti dok pričaš o njoj?” predložio je.  je.  “Ne znam baš. U zadnje vrijeme jedva da radim nešto drugo osim što mislim o njoj, i nije pomoglo.”  pomoglo.”  “Je li ti bila draga? Mislim, znam što se dogodilo... ono što je on napravio, ali jesi li je i ti mrzila?”   mrzila?” Iznenađena pitanjem, nisam znala što bih odgovorila. Da me to netko netk o pitao dok sam išla u školu, tvrdila bih da je prezirem kao i svi drugi. No jesam li? Tinejdžerske predodžbe o mržnji - i ljubavi - bile su već dugo odsutne iz mojeg odraslog života. života.   “Mislim da tada jesam”, rekla sam. “Ali pretpostavljam da je to bilo zat o što je Adam stalno projicirao na nas ono što je on osjećao. Možda sam samo mislila da je mrzim, ali to sve čini samo još gorim, zar ne?"  ne?"   “Govoriš kao da je on bio zarazan ili tako nešto”, rekao je Ben, ponovno pogledavajući

kroz prozor. “O ne, ne, nisam tako mislila. Samo mislim da ne mogu točno razlučiti što sam tada osjećala.”   osjećala.”

 

  “Hoćeš reći, ne sjećaš se?”  se?”  Namrštila sam se na Bena, začuđena što me ovako ispituje. Što misli da bi time mogao doznati? Tada mi je sinulo kako mu vjerojatno tek sad dolazi do svijesti koliko je gnusno to kako sam postupila. Dosad je stigao malo više razmisliti i pitala sam se koliko će proći prije nego što mi kaže kako mi ne može pomoći?  pomoći?  Nisam mu odgovorila, nego sam promijenila Lemu. “Zaista sam ti jako zahvalna na ovome. Na svemu.” svemu.” Mahnula sam neodređeno rukom po sobi. “Za nekoliko sati će mi biti bolje. Nešto ću biti u stanju poduzeti. Samo Sa mo moram još smisliti što.”  što.”  Ustao je. “Pa, ja sam tu da ti pomognem. Da sve ovo lijepo ispravimo, zar ne?”  ne?”  Ispustila sam otegnut uzdah. Znači, nije Znači, nije se predomislio. Barem ne još. “Ali sad ću morati na posao. Vratit ću se odmah poslije, znaš.” znaš.”   Znala sam da ne može ostati ovdje sa mnom, ali nisam još bila spremna biti sama. Trebala mi je još samo koja minuta; sve mi se činilo jasnije dok je on sa mnom. Otvorila sam usta da ga zamolim da ostane još malo, ali ništa nije izišlo iz mene. Nisam to mogla od njega tražiti.   tražiti. “Znaš što, ima jedna stvar koju ne razumijem u svemu tome”, rekao je Ben. Sad je bio pokraj vrata, okrenut leđima.  leđima.  Činilo mi se normalnim što želi da mu nešto dodatno pojasnim. Bila sam mu samo zahvalna što mi je i dalje želio pomoći, unatoč svemu što je čuo. “Koja?” “Koja?”   “Kako je moguće da nisi znala za što je Adam sposoban?” Bilo je čudno čuti Adamovo ime iz njegovih usta. Nekako nije zvučalo ispravno.  ispravno.  “Ne znam... ja...”  ja...”  Ben se vratio do mene. “U tome je tvoj problem, znači? Jednostavno ne znaš procijeniti ljude.”   ljude.” tadau sam znala. Prekasno, ali sam znala. Znala sam tojedok mi jenos. njegova šaka Ali letjela lice, pogađajući me takvom taknaravno, vom silinom da sam pomislila da mi odvalio Ben je bio moj pošiljatelj e-mailova. e -mailova.

 

 

TRIDESETO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014.

Otvorila sam oči i nisam znala gdje sam. Onda se pojavilo Benovo lice, nadvijeno nada mnom, njegove oči crne i hladne. Nikad nisam primijetila kako su tamne; bila bih se zaklela da su plave. Ležala sam na podu, skvrčena. Valjda sam tako pala kad me je onesvijestio udarcem. Bolio me svaki dio tijela, čak i stopala, ali kako je to moguće kad se sjećam da me udario samo u lice? Osjećala sam sa m na svojoj koži krv, toplu i tešku, nisam je morala vidjeti.  vidjeti.  “Bilo je i vrijeme da se probudiš”, rekao je. Grimasa na njegovu licu izgledala je pogrešno; mijenjala je sve. Prije je tu bila sama s ama ljubaznost.  ljubaznost.  “Zašto?” protisnula sam nekako. Krv mi je u ustima ostavila ostav ila metalan okus. Čučnuo je, i sad mu je lice bilo blizu mojega, osjetila sam kavu u njegovu dahu. “Mislim da to već znaš. Zar ne znaš, Leah?”  Leah?”  Bio je u pravu. Znala sam da sam samo ja odgovorna za vlastite postupke i da će se Ben - ma tko god on zapravo bio bi o - potruditi da platim za svoje zločine.  zločine.  “Tko si ti?” rekla sam, ignorirajući njegovo pitanje.  pitanje.  I on je, zauzvrat, odlučio ignorirati moje. “No, dakle, da malo popričamo o Natalie Hollis.” Uspravio se da dohvati fotelju na kojoj je prije sjedio uz prozor, i postavio ju je točno ispred mene. Nisam mogla drugo nego gledati u njega; sad je sva moć bila u njegovim rukama. Palo mi je na pamet da se gospođica Hollis morala ovako nekako osjećati onda kad joj se Adam unosio u lice. Ali nisam mogla zamisliti što joj je joj  je Adam napravio nakon što sam pobjegla iz kuće. Što su joj napravili svi oni. Doznala sam kasnije, naravno. Svaki i najmanji detalj torture kojoj su je izložili i nakon koje su je njih troje ostavili skvrčenu na podu njezine dnevne sobe dok je život polako curio iz nje.  nje.   “Bila je dobra učiteljica”, rekao je Ben, vraćajući me natrag u sadašnjost. “I mlada, k tome. Mlađa nego što smo ti i ja sada. Je li ti to ikada sinulo? Imala je život pred sobom. Mogla je napraviti što je htjela. Mogla je dospjeti daleko.  daleko.   I bila je prelijepa.” Iako su mu oči bile prikovane na mene, izgledale su kao da gleda u daljinu. Bila sam zbunjena. Je li joj on bliski rod? Tko bi drugi ovo radio? Ali govorio je o njoj onako kako bi to činio ljubavnik, a ne rođak.  rođak. 

“Tko si ti?” pokušala  pokušala sam opet, znajući da je uzalud. On je bio taj koji postavlja pitanja.  pitanja. 

 

  Odmahnuo je glavom. “Nisi u položaju da ispituješ, Leah.” Bio je previše miran. Imao je plan u vezi sa mnom i nisam tu mogla ništa. “Jeste li znali da je bila trudna? Mislim da jeste, ha? Jeste, znali ste. Svi ste znali. Ali vas Lo nije zaustavilo, ha?” ha?”   “Nisam ja ništa...”  ništa...”  “Začepi! Zaveži gubicu!” Njegova mirnoća je nestala i žila mu se izbočila preko čela. “Jeste li znali?” I već je opet bio miran. miran.   Kimnula sam, ne usuđujući se progovoriti. progovoriti. “A svejedno ste stajali i gledali kako je tvoj dečko... siluje?”  siluje?”  Čuvši te riječi, počelo me gušiti u grlu. Vidjela sam tu riječ u novinama, ali čak ni mama i tata nisu je nikad izgovorili naglas. Zar on ne zna da mi je već to dovoljna kazna što ovo čuj čujem? em? Ben je neko vrijeme šutio i pitala sam se bi li mi dopustio da govorim.  govorim.  “Nisam... ja nisam znala što je Adam planirao. Nama je rekao da nje neće biti kod kuće i da ćemo samo ući i napraviti malo nereda tako da se uplaši kad se vrati kući. A ja sam pobjegla, otrčala sam van čim sam... čim sam shvatila...” shvatila...”   Izgledao je kao da razmatra to što sam rekla, češući se po bradi, dok me i dalje fiksirao očima. “Ali nisi zvala policiju, je li tako? Pa mi onda objasni kako misliš da nisi kriva jednako kao i ostali?”  ostali?”  Nisam mu to mogla objasniti. Jer sam bila kriva. kriva.   Kad sam nastavila šutjeti, Ben se nagnuo i zabio mi šaku u trbuh i uzmaknula sam po podu do podnožja kreveta. “Boli, ha? A sad zamisli kako bi ti bilo da si četiri mjeseca trudna.” Otresao je rukom.  rukom.  Unatoč strašnom bolu koji mi je Ben već nanio, nisam se rasplakala sve do tada. Možda stvarno od šoka, tko zna. Ali čuvši opet te riječi, čuvši potvrdu da je beba bila stvarna, nisam ih više mogla susprezati. Naravno, to Benu ništa nije značilo. U stvari, nekako je živnuo, kao da se veseli što sam se počela slamati. “Dakle, Leah, kad nekome oduzmeš život, zar ne misliš da je jedino ispravno platiti to vlastitim životom?”  životom?”  I tada je šok nestao i cijelo mi se tijelo počelo tresti. Ben, ako mu je to bilo pravo ime, namjerava namjerava me ubiti. Toliko puta, kroza sve ove godine, ništa nisam željela više nego sklupčati se i umrijeti. Jednom sam skoro i uspjela. Ali sad kad mi je smrt gledala u lice, željela sam se samo boriti za život. Kakav god da je moj život bio, bolji je od alternative. a lternative. Ali što sam mogla učiniti? Ako se samo pomaknem, udarit će me opet, a sljedeći bi udarac mogao biti fatalan. Ne, morat ću ga nekako umiriti, slagati se s njim, dok ne smislim kako da se, zaboga, izbavim odavde.  odavde. 

“SigurnoUstao si žedna?” rekao jeu najednom, groteskno “Donijet ti vode iz kupaonice.” je i pogledao tom smjeru. To mi je se bilasmiješeći. šansa. Onog trenaćukad okrene leđa, pojurit ću na vrata. Ako me noge budu držale. držale.  

 

  I za početak jesu. Čim je ušao u kupaonicu, ustala sam i krenula naglavce prema vratima. Ali tijelo me nije htjelo slušati i u tren oka on me već vukao za kosu, rušeći me opet na pod pokraj kreveta. “Krasan pokušaj”, rekao je, rugajući mi se izvještačenim smijehom. “Zato će nam ovo dobro doći.” Podignuo je navoj debelog užeta i gurnuo me udaraca.  tako da  sam udarila glavom o pod. Neće trajati dugo, mislila sam. Neću izdržati još previše udaraca. Natjerao me da se ispravim, svinuo mi je ruke iza leda i zavezao ih užetom, stegnuvši ih toliko da sam pomislila da mi je iščašio zglobove. A onda mi je pljunuo u lice da me dodatno ponizi. Kad se uvjerio da ne mogu micati rukama, namotao je drugi komad užeta oko mojih nogu i zavezao ih za nogu kreveta. Sad više nema mrdanja. Nema bijega.  bijega.  Sjedajući na fotelju, gledao me neko vrijeme, ali nije govorio. To mi je bilo još gore, tišina me zaglušivala, dražeći me mislima o tome što je sljedeće. Hoće li me silovati prije no što me ubije? Je li za njega to kazna dostojna onog što je propatila gospođica Hollis?  Hollis?  No, što god da je smislio za kasnije, kasnije, sad me je očito najprije htio mučiti riječima. “I što bi rekla, Leah, jesi li imala dobar život?” život?”   Nisam odgovorila, maknula sam pogled i zagledala se u uzorak na tepihu. Neću mu pružiti taj užitak da čuje očaj u mojem glasu. Neću ga moliti da me pusti. pusti.   “Onda ću ja odgovoriti umjesto tebe, mogu li? Ja bih rekao da je tvoj život bio prilično sranje. Živiš u malom mračnom stanu, nemaš prijatelje i zadovoljila si se poslom koji možeš obavljati žmirećki. Oh, pa da, zapravo više nemaš ni to, je li tako? Jesam  Jesam  li možda u pravu?” Nije čekao da odgovorim. “Jedina osoba koja još postoji u tvom životu je majka, a i nju gotovo ne viđaš. Nemaš dečka, a nisi ga ni imala sve od Adama, ha? Oh, da, osim ako računaš Juliana.”  Juliana.”  inje bez razloga.  razloga.  I tu sam pogledala u njega. Sigurno ga ne spom spominje “Baš ti se svidio, ha? Sigurno si se jako zbunila kad on više nije htio imati ništa s tobom. Odbačena si. Ponižena. Ali sve je to samo sa mo jedna kap u moru.”  moru.”  “Što si učinio?” upitala sam, i dalje osjećajući okus krvi dok mičem ustima.  ustima.  Ben se glasno nasmijao. “O, to je bilo lako. Samo sam mu rekao istinu o tebi. To je bilo dovoljno da pobjegne. Bio je zgrožen, ali mislim da te je bio stvarno zavolio. Vas dvoje, pa, tu je nešto stvarno moglo biti.”  biti.”  “Ali ja sam ga vidjela... bio je pred mojom kućom. U četvrtak navečer.”  navečer.”  Još jednom je njegov smijeh odjeknuo po sobi. “Čisto sumnjam. Ali mislim da znam zašto misliš da si ga vidjela. Ona njegova plava jakna dosta je prepoznatljiva, je li tako? Nije bilo teško kupiti sličnu. Mislim, u mraku, bilo tko njegove visine mogao je sličiti njemu.”  njemu.”  U meni se sve urušavalo, kao da se sva meka tkiva u meni grče, ali nisam htjela dati

Benu da vidi što mi čini.  čini.  

 

  “Zar još uvijek ne razumiješ, Leah? Uzeo sam ti sve što je činilo tvoj bijedni život iole vrijednim življenja. Promaknuće, a potom i posao. Tvoju jedinu prijateljicu Mariju. I sve to sam napravio, a da se čak i nisam morao mnogo truditi. Što to govori o tebi?” tebi?”   I dalje nisam mogla progovoriti. Sad je sve sjedalo na mjesto. Sve one neobjašnjive stvari se dogodile u zadnje sve je njegovo djelo. Na mi neki način, mnogokoje mi jesuznačilo što to sada znam,vrijeme, i pitala sam se to štobilo bi mislio da zna kako je učinio uslugu jer mi je dao objašnjenje prije no što svemu dođe kraj. Mogla sam vikati, ali  nisam htjela da prestane govoriti. Htjela sam da prizna sve što mi je napravio. Neko vrijeme oboje smo šutjeli, ali osjećala sam njegov pogled na sebi. Tko je on zapravo? Morala sam to znati i, iako je bilo riskantno, odlučila sam ga pitati.  pitati.  “Nisam ni mislio mislio da ćeš me prepoznati”, iznenadio me dajući mi odgovor. “Mislim, tko uopće obraća pažnju na mlađe od sebe u školi? Ha, dovoljno je zahtjevno znati tko je tko i u vlastitoj generaciji. Osim Adama, naravno. Njega su svi znali.”  znali.”  Zbunjeno sam ga  ga pogledala. “Ti si išao sa mnom u školu? Ali...” Ali...”   “Kao što rekoh, nisi me znala. Bio sam godinu mlađi od tebe. Ali znao sam ja tko si ti. Znao sam sve o tome koliko tvoj dečko maltretira Natalie.”  Natalie.”  “Zar je ona...? Zar si ti?...”  ti?...”   “Bila mi je učiteljica. I to dobra. Sve dok vi niste...” Glas mu zadrhti i on makne pogled u stranu. “Kako ste joj to mogli napraviti?”  napraviti?”  Ništa mi nije bilo jasno. “Ali zašto sad ovo činiš? Je li ti bila samo učiteljica?” učiteljica?”   “Ona nije bila samo učiteljica”, rekao je, oponašajući moj glas. “Bila je jedna izvanredna osoba. Da ste joj barem dali šansu. Svi vi.” Nagnuo se naprijed. “Znaš kako je bilo meni na zadnjoj godini? Bez nje? Ona mi je bila najveći štit, jedina koja je pazila da me druga djeca ne tuku. Bez nje sam bio nula. Vjerovala je u mene kad nitko drugi nije.”  nije.”  Spustio je oči prema podu, ali ne prije no što sam u njima vidjela divlji bljesak. Ako mi dosad nije bilo jasno koliko je izvan sebe, sada jest. “Vjeruješ li ti u karmu?” naglo je upitao, zureći opet u mene.  mene.  Oprezno sam kimnula glavom. “To je dobro. Onda razumiješ zašto radim ovo. Život za život."  život."  Morala sam ga navesti na drugu temu. “Znači sve što si mi rekao bila je laž? Uopće ne radiš za RSPCA-u?” RSPCA-u?”   “Da, radim. To je istina. Nisam ja lažljivac kao ti, Leah.”  Leah.”  “A tvoja djevojka? Pippa? Postoji li uopće?” Ako ga uspijem navesti da priča, malo ću odgoditi ono neizbježno.  neizbježno.  Zabacio je glavu i nasmijao se. “Dobra stara Pippa. Naravno da postoji! To je moja

labradorica.” Napravio je grimasu. “Vidiš li sad koliko si glupa? Ha, sjebana budalo?” budalo?”   “Znači, i to je laž.”  laž.” 

 

  Nagnuo se još niže naprijed. “Ne, nisam ti lagao. Ti si sama pretpostavila nešto, a ja sam ti samo povlađivao. Kao što rekoh, sve je bilo previše lako.” lako.”   A onda mi je nešto sinulo. E-mailovi. E-mailovi. Bar tri sam primila dok sam bila u Benovu Benovu društvu. Je li još netko bio uključen? Brzo sam ga to pitala i sva sam se skupila kad se počeo grohotom smijati. “Namjestio sam odgodu slanja. Eto, to ti je sva mudrost. Morao sam zadobiti tvoje povjerenje, pa mi je bilo važno da ne posumnjaš u mene.” mene. ”  Nije se trebao truditi. Ja sam mu vjerovala od samog početka; nikad mi nije ni na pamet palo da bi on mogao imati nekakve veze s tim. tim.   “A provala u moj stan? Pa bila sam na mobitelu s tobom dok mi je netko lupao po vratima. Kako si to postigao?”  postigao?”  “Joj, Leah, pa stvarno nije problem platiti nekom malom delinkventu da napravi svinjariju.”   svinjariju.” Tad sam se usudila nasmiješiti. Što sam mogla izgubiti? “Zar ti se ne čini da si nešto previdio?”   previdio?” “Misliš da jesam? A što to?”  to?”  “Karma. Tko će kazniti tebe za ovo što ti meni  meni radiš?” radiš?”   To su bile zadnje riječi koje su mi prešle preko usana prije no što je sletio udarac tako snažan da je poslije njega bio samo mrak. mrak.  

Kad sam došla k sebi, bila sam sama. Nije bilo Bena, ni bilo kakvih zvukova. Pridigla sam se, trzajući se od bolova u cijelom tijelu. Morala sam pobjeći odavde.  odavde.   Ali onda se pojavio, silueta u dovratku kupaonice koja postupno postaje sve jasnija. “Jesam li ti nedostajao?” rekao je navlačeći kaput. “Bojim se da sad moram malo van, ali bit ćeš ti dobra, je li tako da hoćeš? hoć eš? Zapravo, znaš što. Nemoj mi odgovoriti. Nemoj govoriti uopće. Ovo će pomoći.” Došao je do mene, nagnuo se, i pritisnuo mi preko usta široku ljepljivu vrpcu. Migoljila sam se u panici. “Opusti se”, rekao je. “Diši “ Diši na nos.” nos.”   Na vratima se okrenuo još jednom. jedn om. “Usput budi rečeno, nemoj da ti nešto padne na pamet. Ovo je kod mene.” Podignuo je moj mobitel u zrak. “Ah, da, napunio sam ti mobitel i imala si nekoliko neodgovorenih poziva. Od doktorice Redfield. Šteta što nećeš moći razgovarati s njom, pretpostavljam pretpostavljam da je nešto važno kad te doktorica zove.”  zove.”  I nakon toga je otišao, zatvarajući vrata i ostavljajući sobu u mraku. Vani je možda još bio dan, ali zastori su bili debeli i navučeni do kraja tako da kroz njih nije prodiralo svjetlo.  svjetlo. 

Puštajući da mi glava opet padne na pod, mislila sam na mamu i kako je nikada više neću vidjeti.  vidjeti. 

 

 

TRIDESET I PRVO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2003.

Studeni je, a sunce sja tako jarko da se znojim pod svoja četiri sloja s loja odjeće. odjeće.   Nalazim se u sveučilišnoj knjižari i vidim Becky za pultom kako razgovara s blagajnicom. Ona je okej. Ne pričam često s njom, ali na istom smo smjeru i izabrale smo gotovo iste module nastave. Sviđa mi se kod nje što je povučena i ne postavlja mi hrpu osobnih pitanja. Kad razgovaramo, uvijek je to o učenju ili o predav predavanjima. anjima. OkrećeOstajem se i vidina damjestu je gledam, mahne mi,nipa se okrene opet kao mi da je, joj ali je neugodno. i ne inapravim pokret da bih joj blagajnici prišla. Draga stvarno mi se ni s kim ne razgovara. Samo želim kupiti svoje knjige, otići  otići u sobu i čitati.  čitati.  Izvlačim svoj popis naslova, na kojem je već pola redaka prekriženo jer knjige kupujem čim stignem, pa čak i ako mi nisu sve potrebne. Sutra počinjemo Sluškinjinu priču i, priču i, premda sam je čitala početkom ljeta, želim kupiti preporučenu kritičku literaturu. literaturu.   “Hej!” netko me takne po ramenu. Dignem glavu i tu je Becky sa svojim knjigama stisnutima uz prsa. “Kakav ti je bio vikend?” pita. pita.   Kimnem i izvučem nekakav osmijeh. Nema šanse da joj kažem kako mi je bilo kao u paklu, jer sam bila u Watfordu, u toj kući s mamom, a bez tate. t ate.   “A tvoj?” pitam.  pitam.  Slegne ramenima i kaže da je bilo okej, da je provela vikend uz knjigu.  knjigu.  Čeka da kažem nešto, ali ja šutim i ona odustane, kratko kaže da se vidimo sutra. Duboko udahnem. Ovo nije bilo loše.  loše. 

U mojoj sobi  sobi jako je hladno i palim radijator. Na petom sam katu studentskog bloka pa je toplije nego na nižim katovima, ali svejedno mislim da su regulirali grijanje tako da radi najslabije što može, a da se ipak svi ne posmrzavamo. Ostajem u slojevima odjeće koji su su mi  mi nedavno pravili smetnju i sjedam na krevet kako bih čitala.  čitala. 

Vjerojatno sam zadrijemala jer sljedeće što znam jest zvonjava mobitela koji vibrira pokraj mene. Sigurno je mama; nitko drugi nema moj broj. Ali kad uzimam mobitel, vidim

 

  na ekranu nepoznati broj. Čudno. Možda mama zove s tuđeg mobitela? Neke od svojih prijateljica iz književnog kluba ili tako nešto.  nešto.  “Halo?” Duboko uzdahnem; nisam raspoložena za još jednu maminu lekciju o tome da ne bih trebala biti toliko nedruštvena, da studentski dani služe tome služe  tome da steknem prijatelje i živim i ne štovećina misli studenata kad kaže živjeti malo. Valjda misli se trebalamalo. ševitiNikad okolojekao što,pitam čini se, radi? Stresem se odne ideje da da mebih netko uopće dira.  dira.  “Leah? Napokon sam te našla.” Glas našla.” Glas mi je poznat, a ujedno i stran. Svakako nije mama. “Tko... tko je to?” kažem, jedva čujno, jer već znam. Odmaknem mobitel od uha i zurim u ekran s prstom iznad tipke za prekid poziva. “Leah, jesi li tu? Jesi li to ti?” ti?”   Iz nekog razloga ipak vratim mobitel na uho.  uho.  “Znam da ti je ovo šok. Ali stvarno moramo porazgovarati. Molim te.”  te.”  Napokon uspijem povratiti glas. “Nemamo o čemu govoriti, Imogen. Što hoćeš?” Trudim se da mi glas zvuči snažno, hrabro, onako kako se u ovom trenutku uopće ne osjećam.   osjećam. “Možemo li se vidjeti danas navečer? U Watfordu? Molim te. Stvarno je važno da se nađemo.”   nađemo.” Najradije bih počela vikati. Zašto mi to sad radi kad se tri godine nismo čule? Ni jednu riječ nismo razmijenile još otkako sam pobjegla iz kuće gospođice Hollis. Učini la sam sve što sam mogla da je izbjegnem, i nju i ostalu dvojicu, a evo je sad tu, u mojem uhu i glavi. glavi.   “Ne”, kažem, “ne.”  “ne.”  “Gledaj, Leah, ne bih te to pitala da nije tako važno. Znam da se nismo čule godinama, ali sad nam je devetnaest i znam da ja više nisam nisam ista.”  ista.”  Doista zvuči drukčije. promijenilo, kao što je mene.Nekako zrelije. Možda je ono što se dogodilo i nju iz temelja “Gledaj, bit ću u pubu White Lion u osam sati. Molim te dođi. Molim te.” te. ”  I spusti slušalicu. Ja sam trebala biti ta koja spušta slušalicu. Nisam joj trebala dati ni priliku da govori. Pogledam na sat i vidim da je tek dva popodne. Čak i s gužvom na cesti, od Cambridgea do Watforda će mi trebati manje od dva sata autom, pa lako mogu stići. Voljela bih da ne mogu, ali sad je ta opcija otvorena. Sljedećih nekoliko sati provedem pokušavajući ne misliti na Imogen i odlazak u pub White Lion. Ali ne uspijevam je maknuti iz glave. Što god bilo posrijedi, sigurno je važno kad me je nazvala. Naposljetku, kada više ne mogu odgađati, ipak se odlučim i dohvatim sa stola ključeve automobila. Dok izlazim iz sobe, govorim si da će sve biti u redu, samo ne

smijem previše razmišljati o tome što radim. Moj auto je četiri godine star VW Polo. Kupila mi ga je mama od novca koji nam je tata ostavio i premda je daleko od savršenog, nije me nikad iznevjerio na mojim redovnim

 

  putovanjima do Watforda i natrag. Zapravo ga ne koristim u druge svrhe jer nemam kamo odlaziti osim na predavanja, a stanujem u sklopu kampusa i nemam potrebe za autom. On služi tome da mama bude zadovoljna, i sad sam joj zahvalna.  zahvalna.  Vozim u tišini, cijelo vrijeme misleći na Imogen, na dane našeg prijateljstva. Otprije. Hoće izgledati Štopretraživati ako je ne prepoznam? Srce  mi se uzlupa već na pomisao da ću moratili ući u pubdrukčije? i pogledom nepoznata lica.  lica. Na dolasku tamo parkiram auto, pub se izdiže ispred mene dok sjedim za volanom i promatram ljude koji ulaze i izlaze. Stigla sam prerano - tek t ek je sedam i petnaest - i nadam se da ću primijetiti Imogen kad dođe. Nekako bi mi bilo lakše da je prvo vidim. To bi mi dalo prednost. Ali ne nailazi nitko tko bi i najmanje sličio njoj i zato sjedim i čekam da mi sat na komandnoj ploči pokaže da je osam sati.  sati.   Ući u pub teže je nego što sam zamišljala. Unutra je gužva i zrak je ustajao; mješavina mješavina cigareta, znoja i alkohola. Gledam lica, ali nigdje ne vidim Imogen. Udahnem duboko i spremim se na probijanje kroz gužvu do zadnjeg dijela puba. A onda me netko povuče za rukav. Imogen. Izgleda isto, samo ljepše i mršavije. Mnogo mršavije. Kao da je dječju punašnost zbacila sa sebe poput para starih traperica.  traperica.  “Leah! Tako mi je drago što si došla!” Naginje se k meni, kao da očekuje da se zagrlimo, ali ja ustuknem i zabijem se u nekoga iza sebe u silnoj želji da izbjegnem kontakt.  kontakt.  “Pazi!” kaže. “Jesi li  li okej?” okej?”   Nisam trebala doći. Već sam požalila, a bit će samo još gore.  gore.   “Reci nešto. Molim te.”  te.”  I tako kažem. “Nisam trebala doći”, govorim, okrećući se prema izlazu.  izlazu.  “Ne, čekaj! Pa sad kad si tu, daj da te barem počastim pićem.”  pićem.”  Bez riječi, pratim je prema šanku, zureći u njezine mršave noge. Na sebi ima kratku pletenu haljinu, ali ne izgleda vulgarno. Lijepo joj pristaje. Prikladno je za naše godine. Tako bih se i ja trebala oblačiti, umjesto u traperice i široke veste.  veste.  “Što ćeš ti?” pita me kad stanemo kod šanka. kod šanka. “Može cola.”  cola.”  Ona me pogleda mršteći se, a ja zvecnem svojim ključevima od auta ispred nje. nje.   “O, super što voziš. Ja još nisam položila vozački, ali hoću.”  hoću.”  Naruči moje piće i za sebe votku s narančinim sokom. Ne čudi me što ona već pije

alkohol, dok ga ja nikad nisam ni probala. Ništa me od nje ne treba čuditi.  čuditi.  “Daj da sjednemo malo ovdje”, kaže izvlačeći visoki barski stolac i pokazujući mi gestom da učinim isto. “I, kako si ti? Kako ide u životu? pita me pijuckajući votku.  votku. 

 

  Ne mogu vjerovati. Ponaša se kao da smo najbolje prijateljice koje se stalno sreću. Kao da se ništa nije dogodilo. Pred očima mi se pojavi scenarij: grabim je za grlo i urlam na nju. Vičem da ne želim s njom čavrljati o sitnicama. Ne nakon onoga što je učinila. Nakon što me izdala. I tada odlazim, ostavljajući je da gleda za mnom, otvorenih usta, i zaklinje se sebi da me nikad više neće nazvati.  nazvati.  Ali ne činim to. Umjesto toga, primam je za ruku i govorim da ju je lijepo vidjeti.  vidjeti.  Izgleda iznenađeno. “Stvarno? Tako mi je drago što to kažeš. Umirala sam od straha zbog ovoga.”  ovoga.”  Ali na njoj se vidi da to samo tako kaže. Oči joj svjetlucaju i nema šanse da se osjeća ovako kao ja. “Znaš da sam upisala tečaj za veterinarskog pomoćnika?” nastavlja ona. “Fora, jel' da? Još malo pa ću završiti. A  A Corey i ja smo zaručeni.” Pruži ruku i mali dijamant joj zasvijetli s prsta. Zurim u nju i ne ide mi u glavu ništa od toga što govori. “On je isto super. Odlučio se obrazovati za mehaničara i namjerava otvoriti vlastitu radionicu. A Adam...” Zastane iako nisam izustila ni riječ niti pokazala ijednu emociju na licu. To mi dobro ide.  ide.  “No, u svakom slučaju, svi smo dobro.”  dobro.”   Otpijem gutljaj cole, trudeći se da mi ne zadrhti ruka. “Baš mi je drago”, kažem. Olakšanje na njezinu licu je vidljivo.  vidljivo.  “A što je s tobom? Tvoja mama kaže da si na sveučilištu. Čula sam da si upala. To je sjajno. Uvijek si bila pametnica.”  pametnica.”  Zacrvenim se od tog komplimenta. “Lijepo je. Mnogo učenja, ipak.”  ipak.”  Kimne glavom, ali ne sluša stvarno. “Daj da ulovimo stol tamo iza”, kaže, osvrćući se. osvrćući se. “Malo je mirnije.”  mirnije.”  Ne čeka da se složim, već ustaje i uzima svoju napola punu čašu. I tako hodam za tom djevojkom koja mi je bila najbolja prijateljica i koja negdje duboko unutra i dalje jest ona Imogen koju sam voljela. Skrenemo za ugao i najednom vrijeme vrijeme stane. Protrljam oči jer mislim da haluciniram, ali ne, to su oni. Sjede za stolom za četiri osobe, s kriglama piva u ruci i smiju se glasno nečemu što je jedan od njih dvojice rekao. Zurim u njih, ali nisam šokirana. I prije su uvijek bili trio, pa  pa zašto bi sad bilo drukčije?  drukčije?  Imogen se okreće i gleda me. “Nemoj se ljutiti. Samo ga saslušaj. Molim te.” te.”   Adam i Corey okrenu se prema nama i ja mislim da će mi tlo ispod nogu nestati. Izgledaju isto. Ništa se nije promijenilo, a opet se sve promijenilo i to je više nego što mogu

podnijeti.

 

  Svi stojimo kao zaleđeni i tada shvaćam da su i oni jednako šokirani kao i ja. Imogen je ovo organizirala sama i držala u tajnosti od svih nas. Adam gleda u mene kao da sam ustala iz mrtvih. Ne skidajući pogled s mojega lica, obraća se Imogen.  Imogen.  “Što je sad ovo?”  ovo?”  “Zaključila sam da je već jednom došlo vrijeme. Ne znam, slobodno reci da sam sentimentalna ili što već. Ali evo, sad smo svi skupa tu i hajde da to iskoristimo najbolje što možemo.” Uvuče se za stol odmah do Coreyja koji se nagne nešto joj šapnuri. Ona mu potapše koljeno i glasno kaže da je sve okej. okej.   Ja i dalje imam izbor. Mogu se okrenuti na peti i otići bez ijedne riječi. Moj odlazak neće tražiti nikakvo objašnjenje. Ali ne mogu otići. Adam je tu i nisam ga vidjela tri godine, a njegova sila na mene djeluje privlačno kao i uvijek. I tako sjednem, pokušavajući ne pridavati važnost činjenici da se on na to pomaknuo bliže prozoru, a dalje od mene.  mene.  “Pa dobro, Leah, daj nam ispričaj što se zbiva s tobom”, kaže Imogen preko svoje čaše. “Mnogo toga moramo nadoknaditi.”  nadoknaditi.”  “Ništa, samo učim”, kažem, premještajući se u sjedištu. “Nemam baš mnogo vremena za bilo što drugo.” To je laž. Mnogo je praznih sati koje namjerno provodim s knjigom u ruci.   ruci. “Kladim se da imaš hrpu novih novih prijatelja”, kaže Corey, naglo se uživljujući u duh iznenadnog okupljanja. “Život na faksu! Fenomenalno!”  Fenomenalno!”  Ne može biti više u krivu. Sjedim na predavanjima, a onda odlazim u svoju praznu sobicu i katkada, kad baš moram, posjećujem mamu. To je moj život . Ali samo kimnem glavom i potvrdim, da, kakav fenomenalan život.  život.  “Znaš, i Adam studira”, reče Imogen. “Pravo. Je J e li tako, Adame?”  Adame?”  On slegne ramenima i nastavi zuriti kroz prozor. Obuzme me bijes zbog nepravde. On se ponaša kao da sam ja napravila nešto loše, loše, a on je čudovište. Natjeram se smiriti. Sve će biti u redu.  redu.  Kad ne komentiram ništa, Imogen nastavi pričati. “I našao je jednu krasnu osobu. Njezino ime je Mione.”  Mione.”  Adam se okreće k njoj, sijeva očima, a Corey je pljesne po ramenu, opet joj šapćući nešt o na uho. Ali nije me briga što oni šapću, previše sam zauzeta promatranjem Adama. Osjećam se kao da mi je netko iščupao utrobu, ali nisam ljubomorna. Muči me samo što sve to nije pravedno. Nije u redu da Adam uživa u životu, bez osjećaja krivnje, nakon onoga on oga što je učinio. A isto tako i Imogen i Corey. Gledam lica za stolom i u meni se taloži bijes. Zašto jedino ja okajavam to što se dogodilo? Trebali smo svi zbog toga patiti.  patiti.  “Leah, Leah”, kaže Corey. “Možemo li se svi jednostavno pomiriti? Godine su prošle proš le i... pa, mislim da smo dosad svi odrasli. Svi činimo pogreške, ne mora zato stradati prijateljstvo

koje imali.” Udari Adama ispod stola, tjerajući da se što okrene od prozora k nama. Ovlašsmo me pogleda, s kiselim smiješkom. Mislim da je toganajviše ću dobiti. dobiti.   

 

  Corey je spomenuo prijateljstvo, ali nije to nikad bilo prijateljstvo, zar jest? Mi smo samo bili Adamovi sljedbenici, puštali mu da određuje što ćemo raditi i kako ćemo se osjećati. To nije prijateljstvo.  prijateljstvo.  Uspoređujem to što je rekao s onim što osjećam duboko u utrobi i znam da moram odlučiti. Mogukako otićijeodavde bezljutiti osvrtanja im mogudugo. pokazati daizjede, sam im oprostila. Mama uvijek govori važno ne se i neilizamjerati To te kaže ona. Možda je u pravu. Nas četvero imamo svoju povijest, dobru i lošu, ali u svakom slučaju povijest. Za dobra stara vremena moram oprostiti. Zbog svih nas.  nas.  “Imaš pravo”, kažem naginjući se naprijed. Svi se okrenu prema meni. “Prošlo je dovoljno vremena. Trebali bismo to ostaviti iza sebe. Ne kažem da će biti lako, ali spremna sam pokušati.”  pokušati.”  Imogenino lice eksplodira u osmijeh. “Joj, Leah, kako mi je drago što to kažeš! Nedostajala si mi. Svima nama.” Pogleda u Adama, ali on šuti.  šuti.  Sljedeća dva sata razgovaramo kao da ništa nije bilo i doznajem kako je svima je  svima njima lijepo u životu. Na kraju se i Adam uključi u razgovor, ali uglavnom se obraća drugima. Ipak, nije važno. Ovako je vjerojatno najbolje. Ne želim više ništa osjećati prema njemu.  njemu.  Unatoč tome što se večer okrenula u dobrom smjeru, osjetim olakšanje kad konobar priđe stolu i kaže nam da zatvaraju. Prošlo je jedanaest i umorna sam. Mogla bih zaspati. zaspati.   Vani, zrak mi je hladan na koži, i sretna sam što imam džemper i dvije majice ispod. “Pa, tu mi je auto”, kažem pokazujući prema Polu. “Kako vi idete kući?”  kući?”  Imogen baci pogled na Coreyja. “Vjerojatno pješice. Zadnji bus je dosad već prošao.” Očima mi daje znak i znam što hoće. To će joj biti dokaz da sam se vratila u njihove živote. Uzdahnuvši, ponudim im prijevoz, svima - iako mi je jasno da ću to požaliti poža liti i umalo oglušim od Imogenine cike. “Hvala, Leah, ti si zakon.” zakon.”   Čak se ni Adam ne buni i svi se natrpaju unutra, Imogen na sjedalo do mene. To je u redu; ne želim da Adam sjedi pokraj mene, dovoljno mi je bolno i to št štoo je tu, u mojem autu.  autu.  “Kamo vozim prvo?” pitam ne gledajući nikoga posebno.  posebno.   “Ja sam najbliže, mislim”, reče Corey. “Sjećaš li se gdje stanujem?”  stanujem?”  “Naravno”, kažem, i krenem s parkirališta.  parkirališta.  Gledam ravno, u cestu, ali zapravo ne vidim ništa. Samo gledaj naprijed, govorim si. Ignoriraj veseli razgovor koji se poveo u autu. Ignoriraj činjenicu što je ispred nas High Elms Lane i što ćemo uskoro proći pokraj škole. Diši duboko. To se nije tamo dogodilo. Sve će biti u redu.  redu. 

 

 

TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE  POGLAVLJE  2014.

Nije bilo načina da doznam koliko dugo sam ležala tamo, s rukama i nogama vezanima, s ljepljivom trakom preko usta. Činilo mi se kao da su prošli sati, ali moguće je da su bile minute. Ili dani. Sve je izgubilo oblik, i grlo mi je bilo suho do bola.  bola.  Benov dolazak doživjela sam gotovo kao olakšanje. olakšanje. Gledala sam ga kako ulazi i zatvara vrata, ne usuđujući se maknuti pogled s njega ni na sekundu. sekundu.   Napola sam željela odustati.na Jednostavno da on obavi što je Hollis, naumiouostalom, i da budei gotovo. Ali onda sam pomislila Juliana. Ja pustiti nisam naudila gospođici mogli smo sve to lijepo izgladiti da Ben nije počeo izvrtati činjenice. Tko zna što je sve rekao Julianu o meni? Što god da mu je rekao, to nije mogla biti čista istina. Sigurno me prikazao u mnogo gorem svjetlu. Možda mu je čak natuknuo da je to bila moja ideja. Možda postoji šansa, ako se uspijem izvući odavde, da pokušam i nekako spasim stvar.  stvar.  Ali nije izgledalo da ću izići odavde.  odavde.   Ben je prišao i čučnuo pokraj moje glave. Podignuo mi je bradu, tjerajući da ga gledam u lice. “Slušaj me pažljivo. Za minutu izlazimo iz sobe. Na stražnjoj strani zgrade su požarne stube i tako ćemo se spustiti. Bez brige, neće se upaliti nikakvi alarmi, za to sam se pobrinuo. Ti ćeš lijepo hodati sa mnom do auta i da ti nije palo na pamet i pokušati bilo š to, jasno? A onda imam iznenađenje za tebe. Kimni ako si razumjela.”  razumjela.”   Ne mičem se, ali onda me zgrabi za ruku i izvrne je prema gore tako da sam, ispod ljepljive trake, muklo jauknula. Kimnula sam glavom, samo da prestane ta bol.  bol.  Dobra je vijest da idemo iz  iz  sobe; možda će biti prilike za bijeg kad se nađemo vani. Zamislim sebe kako iskačem iz auta dok Ben vozi v ozi i ta mi slika da nadu. nadu.   “U redu, sad ću ti maknuti to s usta. I užad. Ali samo da znaš, imam ovo.” Rastvori jaknu i pokaže nož koji mu viri iz džepa hlača.  hlača.   Nismo vidjeli nikoga živoga dok smo odlazili van i cijelo vrijeme Ben me čvrsto držao za nadlakticu, dovoljno čvrsto da mi ostavi još modrica. To mu je bez sumnje i bila namjera. Ali jedva sam hodala, tako da mi nije smetala dodatna podrška koju mi je tako pružao. Nijedno od nas nije govorilo i kad je gurnuo vanjska požarna vrata, iznenadilo me što je

vani mrak. Znači bila sam u sobi cijeli dan. Stresla sam se od pomisli što će sljedeće napraviti. Nisam htjela misliti da je on sigurno cijeli dan tražio  tražio   mjesto gdje će me zakopati, ali to mi je svejedno bila jedina misao u glavi. glavi.  

 

  Prilazeći kombiju, dogurao me do zadnjih vrata i počeo kopati po džepu tražeći ključeve. Okrenula sam se da ga pogledam. “Ali...” “Ali...”   “Što je? Zar si mislila da ćeš sjediti naprijed,  naprijed,  pokraj mene? Ne više, Leah.” Strašno mi je smetao način na koji je stalno izgovarao moje ime. Zvučalo je kao uvreda, kao napad još gori od svih koje je dosad počinio.  počinio.  Otvorio je stražnja vrata i unutra je bio veliki metalni kavez. Dovoljno velik za psa, možda, ali nije valjda mislio mene staviti unutra? unutra?   “Ulazi”, rekao je, gurnuvši me naprijed.  naprijed.  “Ali, ne stanem...”  stanem...”  “Stisni se nekako. Ili da te ja natjeram? Kako bi ti bilo draže?” draže?”   Posrnuvši, uđem u kombi i četveronoške se pokušam uvući u mali prostor, ali ne ide. “U pičku materinu”, rekao je Ben skočivši za mnom i gurnuo me u kavez, grubo mi iskrivljujući udove, i na kraju sam bila ugurana unutra. Htjela sam plakati. Kakva bol. Poniženje. Sve zajedno. Ali nisam htjela pred njim pustiti ni suzu.  suzu.  Zaključao je kavez i zalupio vrata kombija, i spustio zasune da bude posve siguran. A onda je sve utonulo u mrak i tišinu. Čekala sam zvuk motora, ali ništa. Vjerojatno je otišao u hotel obaviti odjavnu proceduru, mislila sam, i pitala se kako ću se, dovraga, izvući. Nije bilo moguće. Mogla sam se samo nadati da će mi se pružiti prilika za bijeg onda kad me odluči pustiti odavde. odavde.   Kad je motor konačno bio upaljen, brujeći kroz cijelo moje bolno tijelo, udahnula sam snažno i samoj sebi rekla da sam spremna na sve što se može može dogoditi. I opet, nisam mogla procijeniti koliko vremena smo se vozili, ali trajalo je dugo i bilo mi je jasno da više nismo u Londonu. Vozio je mnogo brže, što je značilo da smo na autoputu. Pokušala sam zaspati, jer bi mi san donio kakav-takav kakav-takav spas, ali uspijevala sam samo na trenutke zadrijemati. Napokon je kombi stao i ja sam čula tresak Benovih vrata. Sekundu kasnije otvarao je vrata i zurio u mene. “Udobno putovanje, ha?” rekao je, smijući se sebi u bradu. Otključao je kavez i rekao neka tiho iziđem, ali nisam se mogla pomaknuti. Imala sam osjećaj da će mi kosti popucati ako se samo i pokušam maknuti i zato sam ostala gdje jesam. Sve moje nade za bijeg su nestale; kako da potrčim kad ne mogu ni ruku dignuti? dignuti?   Ben je postao nestrpljiv. “Rekao sam izlaziš  siknuo je i pitala sam se zašto šapće. A kad se i dalje nisam micala, zgrabio me za noge, otpetljao ih, izvukao me iz kaveza i preko ruba prtljažnog prostora te pustio da padnem na tlo.  tlo.  I tad sam vrisnula, moj krik krik je probio tišinu, a onda me je Ben pogodio nogom u lice i

više nisam imala nikakvog zvuka u sebi.  sebi.  Dižući me na silu, zgrabio me za ruku i povukao od kombija. Tada sam primijetila gdje smo. Nije to bilo pusto polje ili šumsko područje gdje nitko neće pronaći moje tijelo. Bila je

 

  to rezidencijalna zona. S kućama s obje strane ceste. To je značilo da ima ljudi. Da ima mnogo ljudi. Pokušala sam pitati gdje smo, ali nisam mogla dobro izgovarati. ignorirao je pitanje.  pitanje.  “Samo začepi”, rekao je, vodeći me oko kombija i prema vrtu ispred jedne kuće. Sigurno je njegova. Bit će mu lakše mučiti me i ubiti u svojoj kući, nego tamo u hotelu. Lagao mi je da živi u Londonu.  Londonu.  Vukao me stazom prema ulaznim vratima. Bila su tamnoplava, moje omiljene boje, ali nakon ovoga, ako ako kojim čudom preživim, znam da neću moći pogledati u takvu boju a da se ne sjetim ovoga. Čekala sam zvuk zveckanja ključeva, ali on je samo podignuo ruku i pozvonio. Zvuk zvonca jasno se čuo i vani i ja sam, zbunjena, čekala da vidim što će se dogoditi. dogoditi.   Gotovo minutu smo stajali u tišini, Benova ruka čvrsto me držala. Pomišljala sam na to da pokušam potrčati, ali njegov stisak bio je prejak. Čak i ako bih se uspjela izvući iz njega, s obzirom na to u kakvom sam stanju, ne bih daleko dospjela prije nego što  što   me ponovno zgrabi. A onda što? Čovjek je očito bio nestabilan i nisam htjela raspirivati njegov gnjev. gnjev.   Pozornost sam opet usmjerila na pitanje tko će otvoriti ta vrata. Dosad nisam previše mislila o mogućnosti da on u ovome nije sam. Spremala sam se riskirati riskirati i upitati ga, kad se pojavila sjena za staklom i bezoblično lice primaknulo se proviriti. Nije bilo moguće reći tko je to, čak ni je li muško ili žensko. Dok se vrata nisu otvorila. otvorila.   A onda sam točno znala tko je.  je.  Sve u vezi s njom se promijenilo: njezina njez ina nekoć plava kosa sada je bila tamna, gotovo crna i bila je mršavija. Previše mršava. Kao da je život isisan iz nje. Srce mi je počelo treperiti i grlo se stiskati. Neće biti potrebe da me Ben ubije, sama od sebe past ću mrtva ovdje, na pragu gospođice Hollis. Nije me odmah pogledala, zurila je u Bena, raširenih očiju. “Bene? Što ti radiš...”  radiš...”   A onda je ugledala mene i oči su joj postale još šire. Primila se za vrata kao da će se srušiti. “Što se događa? Što je ovo?” Pogledavala je malo u mene, malo u njega, ali oči su joj se stalno na mene vraćale.  vraćale.  Ben je iskoračio naprijed. “Natalie, jesam li ti rekao da ću ja sve ispraviti, nisam li? Pusti nas unutra, nemam povjerenja u nju dok smo vani.”  vani.”  Mršteći se, najprije je samo stajala, držeći se za vrata, i samo me gledala. I ja sam gledala nju. Bila je zadnja na svijetu koju sam očekivala vidjeti, lako je ona bila najvažnija. Mnogo pitanja utrkivalo mi se glavom, a nijedno nije imalo smisla.  smisla.  “Ne bi trebao biti ovdje, Ben. Pogotovo ne s njom. Što bih ja sad trebala napraviti?” Nije se pomaknula da nas pusti u kuću.  kuću.  

Možeš li nas pustiti unutra? Bolje da unutra razgovaramo. Glas mu je bio blag i ljubazan, ljubazniji no što sam ga ja ikad čula govoriti. Čak i dok se pretvarao da mi je prijatelj.

 

  “Ne bih rekla da...”  da...”  Spustila je pogled i činilo se da zuri u Benovu šaku koja mi je stiskala ruku iznad lakta. Zašutjela je i izmaknula se unatrag, otvarajući vrata širom, puštajući ga da me uvuče unutra.  unutra.   Kad smo se našli u hodniku i vrata se za nama zatvorila, gospođica Hol Hollis lis - nisam mogla misliti o njoj kao o Natalie - okrenula se Benu. “Zašto si je doveo ovamo? Ne želim nju u svojoj kući. I što joj se dogodilo?” Spustila sam pogled na svoje ruke i na oštrom svjetlu hodnika ostala šokirana vidjevši kako mi je koža mješavina ljubičaste i plave.  plave.  Ben je pružio drugu ruku i stavio je njoj na rame. “Molim te, Natalie, samo mi vjeruj. Ovo radim za tebe. Moram je spremiti na sigurno. Možemo li u dnevnu sobu?” Oči su mu poletjele prema vratima desno. Gospođica Hollis uzmaknula je unatrag. unatrag. “Ne, ne, ne, Bene. Ovo je sve pogreška. Vodi je odavde.”   odavde.” Odmahnuo je glavom. “Ne mogu to sad napraviti. Znaš koliko sam se namučio da je dovedem? Imaš li pojma koliko? Sve to planiranje, sav taj rizik. Sve sam to učinio za tebe, Natalie.”   Natalie.” Proučavala je njegovo lice pogledom i nije bilo načina da proniknem što je zaključila. Dok nije progovorila. “Samo uđi”, rekla je tiho.  tiho.  Ben je otvorio vrata i gurnuo me naprijed, napokon puštajući moju ruku iz bolnog stiska. Pokušala sam protrljati bolno mjesto kad  kad   me gurnuo na pod. Ovaj put nije bilo tepiha, samo gole daske, i tresnula sam uz šuplji zvuk od kojeg mi je zavibriralo cijelo tijelo.  tijelo.  Ona je stajala na dovratku, ali sad je došla bliže, polako se smjestila na rub kauča. Nisam je mogla pogledati. Nisam htjela htjela vidjeti izraz njezina lica dok je Ben opet vezao moje ruke i gležnjeve. Valjda mu je konop bio u džepu; nisam vidjela da ga nosi.  nosi.  “Ovo je bolje”, rekao je, ostavio me na podu i smjestio se na kauč do gospođice Hollis.  Hollis.  Zurila sam u drveni pod, prateći linije drveta po daskama, bilo što, samo da ne gledam u njih. Ali nisam mogla isključiti Benov glas koji je nabrajao što mi je sve napravio dosad. Nije me više čudilo što je iza svega bio on. Iza provale, napada vodom, krađe na stanici podzemne. Za sve je to bio zaslužan Ben. I slušala sam kako govori gospođici Hollis na koji je način uspio spriječiti moju promociju na poslu.  poslu.  “Nije bilo potrebno ništa više od pokoje riječi u uho njezine šefice”, rekao je. je.   Po glasu sam mu čula, i bez gledanja, da se smiješi.  smiješi.   Bio je ponosan na sebe, kao da je razarajući moj život postigao nešto veliko. Ali moglo se primijetiti da mu je najdraže bilo zbog Juliana.  Juliana.  “Znaš, ona je stvarno mislila da ima šanse za sreću s njim. Ali ja sam joj to uzeo, baš kao što je ona to uzela tebi. Jesi li zadovoljna, Natalie? Reci mi da si zadovoljna.”  zadovoljna.” 

Tek sam tada pogledala prema njima. Htjela sam vidjeti njezinu reakciju. Stavila mu je dlan na koljeno, nježno ga gladeći. “Odlično, Bene. Hvala ti.”  ti.” 

 

  Osmijeh mu je rasvijetlio cijelo lice, ali brzo  brzo  je nestao kad je pogledao u mene. “Mislim da je došao trenutak da se ispričaš, Leah, što misliš? Sve ove godine nisi se ni pokušala ispričati Natalie. To nije u redu, znaš? Hajde sad, što čekaš?”  čekaš?”  Bez obzira na sve što je on napravio meni, u ovome je bio u u   pravu. Trebala sam se ispričati i trebala to učiniti Nisam Okrenula znala koliko ali nisam smjela pustiti da sam mi ova prilikasada. propadne. sammisevremena k njoj, ipreostaje, na trenutak, slika plavokose učiteljice, kakva je prije bila, bljesnula mi je pred očima.  očima.  “Žao mi je”, rekla sam, glasom drhtavim kao što mi je bilo i tijelo. “Znam da to nije dovoljno i da nikad neće biti dovoljno, ali... molim vas, vjerujte mi. Nisam imala pojma što je Adam planirao. Nama je rekao..."  rekao..."  “Ne zanima me što je on vama rekao”, prekinula me ona, gledajući me netremice. “Zar nije dovoljno što sve ove godine moram živjeti s posljedicama onog što je napravio, još bih sad trebala slušati o tome? Znaš li ti da mi je ubio bebu?” bebu?”   Gotovo sam se ugušila na te riječi jer bilo  bilo   ih je drukčije čuti od nje nego od Bena. Mnogo stvarnije.  stvarnije.  “Pogledaj oko sebe”, rekla je. “Poslušaj. “ Poslušaj. Što čuješ?” čuješ?”   Kad ništa nisam odgovorila, glasnije je ponovila pitanje, praktički viknula, i natjerala me da nešto kažem.  kažem.  “Ništa. Ne čuje se ništa.”  ništa.”  “Upravo tako. Nema djece. Nema muža. Ničega. To je moj život. Tim i ja smo prekinuli nedugo nakon onoga, kako i ne bismo kad mu više nisam dala da me takne? Nije on bio kriv, trudio se oko mene, ali ja sam ga odgurnula od sebe i nakon toga više nije bilo nikoga. Nisam više mogla ni raditi u školi. Ali to tebe nije briga, zar ne?”  ne?”  “Žao mi je”, ponovila sam, znajući da je uzaludno. uzaludno.   Ben je frknuo nosom. “Pričali smo o karmi nedavno, je li tako, Leah?” Okrenuo se opet prema gospođici Hollis. “Tako da zna kako mora platiti za ono što je učinila. Njoj je to jasno.”   jasno.” “Dobro”, rekla je gospođica Hollis gledajući ravno u mene. “Vrlo dobro.” dobro.”   Ben se nagnuo k njoj i nešto joj šapnuo na uho tako da sam uspjela čuti samo neke riječi. Most. Rijeka. Samoubojstvo.  Samoubojstvo.  Svaka riječ odjeknula mi je kao bomba u prsima, ali sad sam bar mogla znati što je planirao. Što su njih dvoje planirali. Ben je ustao i prišao mi. “Pretpostavljam kako misliš da ovo nije fer, ha, Leah? Da ti nisi kriva jer si pobjegla iz kuće? Da su to napravili Adam i Corey, i Imogen? Ali vidiš, s njima su računi već izravnati jer su svi oni već mrtvi, nisu li?”  li?”   “To... to je bila nesreća... užasna...”  užasna...” 

“Da, kakva šteta. Prometne nesreće stvarno su strašne, nisu li? Nije ni čudo što nikad više nisi sjela za volan. Uglavnom, Uglavno m, stvar je u tome da su oni platili svoje, a sad je na tebi

 

  red.” Stojeći pokraj mojih nogu, sagnuo se i izvukao nož, pa počeo njime mahati ispred mene. Trznula sam se unatrag i zažmirila čvrsto, kao da bi to moglo spriječiti bol. Ovo nije ono što su planirali. planirali. Zašto je sad mijenjao plan? Ali onda sam osjetila kako užad kod gležnjeva popušta. Otvorila sam oči, tek toliko da provjerim jesam li još živa.  živa.  “Bolje da što prije krenemo”, rekla je gospođica Hollis. Hollis.   Ben se uspravio i otišao do nje. “Samo moram skoknuti sko knuti do kupaonice. Trpim još od Londona, mislim da će mi mjehur svaki čas puknuti.”  puknuti.”  Gospođica Hollis ustane. “Požuri onda. Prva vrata lijevo, na vrhu stuba. Samo brzo.” brzo.”   Pogledao me iskosa. “Pazi na nju. U stvari, evo ti ovo.” Pružio je nož prema gospođici   Hollis. Isprva se nije pomaknula, ali onda je polako uzela od njega nož. “Ne boj se upotrijebiti ga”, rekao joj je, stišćući joj rame. A onda je požurio van, ostavljajući nas dvije same. Čim su se vrata zatvorila, gospođica Hollis krenula je k meni, držeći nož ispred sebe, uperen u mene. “Žao mi je, molim vas, jako mi je žao.”  žao.”  “Leah, tiho.” Šaptala je jedva čujno. “Imamo možda minutu prije nego što siđe natrag, moramo biti tihe.”  tihe.”  Prije nego što sam uspjela interpretirati što ona to govori, sagnula se i zasjekla uže na mojim rukama, podigla me gore i povela prema vratima. “Hajde, možeš ti to, samo brzo, požuri. Nasloni se na mene.” Pomogla mi je pridržavajući me i sad smo već bile u hodniku. Zastala je na trenutak, pogledala gore, pa kimnula. “Dobro je, još je gore. Idemo.”  Idemo.”   Vani me noćni zrak dočekao kao još jedan udarac i sve su mi ozljede počele pulsirati. Ali nisam marila. Ona mi je pomagala. Gospođica Hollis spašavala me od Bena.  Bena.  “Auto mi je preko ceste”, rekla je, pritvarajući ulazna vrata. “Moraš pokušati potrčati, Leah.” I već me je vukla za sobom i nijedna od nas nije se usudila pogledati natrag prema kući.   kući. Pritisnula je daljinski ključ i auto je zasvijetlio, pomogla mi je sjesti na suvozačko sjedalo, zalupila vrata i požurila na svoje mjesto. mjesto.   Sa srcem srcem koje je prijetilo da će eksplodirati, okrenula sam se prema kući i bio je tamo. Stajao na vratima i vikao nešto što nisam mogla čuti. Potrčao je preko staze u trenutku kad je gospođica Hollis zalupila svoja vrata i zaključala ih. Okrenula je ključ i po krenula motor upravo kad je Ben stigao do nas i počeo lupati šakama po prozoru.  prozoru.  “Natalie!” vikao je. “Što radiš? Otvori vrata!”  vrata!”  

Ali tad smo već uz škripu kotača kretali i u retrovizoru sam promatrala kako se Ben pretvara u malu točku u daljini.  daljini. 

 

 

Nijedna od nas nije progovorila ni riječ sve dok se nismo odmakle na sigurnu udaljenost od njezine ulice. Vozile smo se desetak minuta prije no što je ona zaustavila auto pokraj benzinske crpke i iščeprkala mobitel iz džepa.  džepa.  “Policiju, molim”, rekla je, i na trenutak trenutak sam razmišljala zove li ih zato da me odvedu. To je ono što ti radi nečista savjest. Ali kad sam je čula kako im daje podatke o Benu i o onome što je učinio, počela sam disati sporije. sporije.   “Žao mi je, Leah”, rekla je kad je završila poziv. “Ne mogu vjerovati vjerovati  što ti je napravio.”  napravio.”  “Ali zašto? Kako?”  Kako?”  “Ja sam mu bila učiteljica. Bio je u generaciji godinu mlađoj od tvoje i, eto, uvijek je bio vezan za mene. Uvijek je provodio odmore i pauze za ručak u mojoj učionici, čavrljajući nešto sa mnom. Nisam mu to smjela dopuštati, sad mi je jasno. Ali bila sam mlada učiteljica i nisam uočavala da to prerasta u opsesiju. Mislila sam kako smo oboje na neki način crne ovce škole i htjela sam mu pomoći, htjela sam da ga drugi prestanu maltretirati. No, uglavnom, nakon... znaš već čega... ostao je u kontaktu sa mnom. Isprva sam mislila da je to bezazleno, ali počeo se postavljati previše zaštitnički i jednostavno je to postalo čudno. Nikad nije ni pokušao nešto neprimjereno, ali stalno je zvao ili slao e-mailove da vidi kako sam sam ja. Valjda sam to tumačila samo kao ljubaznost. Nisam imala pojma što radi tebi. Niti da je bio toliko fiksiran na to da te kazni, da je bio poremećen do te mjere. Trebala sam primijetiti, Leah. Ali vjerojatno mi je godila njegova pažnja nakon svega što sam doživjela od ostalih učenika. Još jednom, molim te, oprosti.” oprosti.”   Slušala sam je pomno, ali nisam željela da mi se ispričava, za to nije bilo potrebe. Ona je zadnja na svijetu koja bi meni trebala reći oprosti.  “Sto mislite, zašto je toliko dugo čekao da to napravi? Pa tolike godine su prošle.” prošle.”   Odmahnula je glavom. “Nisam sigurna da znam. Ali prije nekoliko mjeseci ja sam mu kazala da više ne bismo trebali komunicirati i poslužila sam se izlikom da me samo podsjeća na prošlost. Možda ga je to potaknulo.” potaknulo.”   Sjedile Sjedile smo tako još neko vrijeme, gledajući prema blagajnici na benzinskoj crpki. Nisam mogla vjerovati da sjedim u autu s gospođicom Hollis. Nakon svega. A još veći šok mi je bilo to što me spasila od Bena.  Bena.  “Ali... zar vi ne mislite da bi me trebalo kazniti zbog onoga što je bilo?” rekla sam. Morala sam čuti što misli o meni. meni.   Kuckala je prstima po volanu. “Ja mislim da si već kažnjena. Dvostruko. Trostruko. Osim toga, ti si izgubila najbolje prijatelje u toj groznoj nesreći. Čula sam sve o tome. Sigurno nije nije lako živjeti sa spoznajom da...” Nije bilo potrebe da dovrši rečenicu.  rečenicu. 

“Mogu li vas pitati još nešto? Jedna stvar mi nikad nije bila jasna. Kako to da je policija odbacila optužbe?”  optužbe?”  “Na moj zahtjev. Povukla sam iskaz.”  iskaz.” 

 

  Šokirana, jedva sam sročila iduće pitanje. pitanje. “Ali... zašto niste htjeli da Adam ode u zatvor zbog toga što je napravio? Ili Imogen i Corey, jer su to gledali. Ili ja?”  ja?”   Natalie duboko udahne. “Najprije jesam. Ali onda sam shvatila da ću to sve morati iznova proživljavati na svakom suđenju. Nisam Nisam to mogla podnijeti. Ipak, nije mi ta odluka bila laka.”  laka.”  Okrenula je lice k meni i vidjela sam kako joj suze blistaju u očima.  očima.  “Tako mi je žao. Strašno mi je žao.”  žao.”  “Mrzila sam te, Leah. Dugo vremena. Zapravo, sve ovo vrijeme. Ali... Znala sam isto tako da si jedina ti surađivala s policijom. Tvoj iskaz bi značio sve da sam se tada odlučila za sud. Ti si rekla istinu, dok se ostalih troje čvrsto držalo laži. A to mi je mnogo značilo.” značilo.”   “Ne mogu vam opisati koliko mi je žao.”  žao.”   “U svakom slučaju, sad će biti sve u redu s tobom, Leah, obećavam ti. Napravi nešto od svojeg života. Nemoj ga uzalud potrošiti. Nemoj napraviti ovo što sam napravila ja. Nitko od nas ne bi trebao patiti više nego što već sam po sebi pati.”  pati.”  Htjela sam joj još nešto reći, nešto što bi joj pokazalo joj pokazalo koliko sam joj zahvalna, ali nisam mogla progovoriti ni riječ. Umjesto toga, kimnula sam glavom nadajući se da vidi zahvalnost u mojim očima.  očima.  “Daj da te odvezem kući”, rekla je. “Živiš u Londonu, zar ne? Trebat će nam oko tri sata odavde. Imaš li nekoga kod koga možeš biti, za svaki slučaj? Mislim, ne znam koliko će njima trebati da ga nađu, pa mislim da ne bi trebala biti sama.”  sama.”  U grlu me gušilo od zahvalnosti. “Gdje smo sada?” uspjela sam protisnuti.  protisnuti.  “Dudley. West Midlands. To je kuća moje mame. Umrla mame.  Umrla je prije nekoliko godina pa sam ostala tu živjeti.”  živjeti.”  Pokrenula je motor i mi smo započele svoju dugačku vožnju. Okrenula sam se pogledati je tek kad smo ušle na autoput. “Ako vam to nije problem, mislim, ako vam nije teško, biste li me mogli odvesti do moje mame? U Watford?” Čim sam to izustila, pokajala sam se zbog takve sebičnosti. Kako sam je mogla tražiti da me vozi u grad koji će joj samo izazvati bol?  bol?  “Nema problema”, rekla je tužno mi se osmjehnuvši. osmjehnuvši.  

Zora se već nazirala kad smo stigle do mame, ali još je bio mrak.  mrak.  “Nemoj mi zamjeriti, ne bih se zadržavala”, rekla je gospođica Hollis, pomažući mi da

izađem iz auta. “Ali evo ti moj broj ako bilo što budeš trebala. Policija će svakako tražiti da daš iskaz. Samo im reci sve. Mislim da se trebaš što prije javiti u najbližu policijsku postaju.” postaju.”  

 

  “Hvala vam”, rekla sam, svjesna da riječi ne mogu izraziti moju zahvalnost za sve što je napravila. “I, što ćeš ti sada?” upitala je.  je.  “Pa, više nemam posao u knjižnici, ali ću više vremena provoditi volontirajući u domu za starije, dok ne nađem novi posao.”  posao.”   Kimnula je. “Dobro. Želim ti sreću, Leah. Jednostavno ostavi prošlost iza sebe, može?”  može?”  Gledala sam za njezinim automobilom dok je odlazio i znala sam da ću imati snage dati taj iskaz policiji. Nakon toga ću možda napokon biti slobodna.  slobodna.  Hodajući stazicom do maminih ulaznih vrata, pitala sam se je li moguće da stvarno postoji karma. I tad sam odlučila, u tom trenutku, da si ne mogu, ne želim dopustiti vjerovati u to. Ne više.

 

 

TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE POGLAVLJE 2003.

High Elms Lane. Kako to dobro zvuči. Zvuči kao cesta uz koju žive imućni ljudi, gdje postoji osjećaj pripadnosti, gdje se ljudi drže zajedno. Nikad mi to dosad nije palo na pamet. pamet.   Gledam ravno na cestu, ignoriram Imogenine pokušaje da me uvuče u razgovor. razgovor. Više i ne čujem o čemu razgovaraju. Previše su me obuzeli vlastiti osjećaji. Ta prošlost koja me sustiže. Svakoga trenutka s desne strane će se pojaviti naša bivša škola i s njom tisuće uspomenajerkoje bihonog voljela pamtiti. Ne želim ih zaboraviti ni odbaciti. TeAuspomene uprljane su iz vremena prije. Kad smo mi bili prava četvorka. sada mogunisu te uspomene probrati i praviti se kako Adam nije bio opsjednut gospođicom Hollis. Tako bi sva sjećanja bila bolja.  bolja.  Na stražnjem sjedalu ostali kao  kao da nisu ni primijetili gdje smo; smiju se upadajući jedni drugima u riječ i sve su glasniji, vjerojatno i zbog alkohola koji su večeras popili. Kad su počeli piti? Jesu li bili zajedno i onda kad su prvi put probali alkohol? Toliko stvari ne znam o devetnaestogodišnjima devetnaestogodišnjima Imogen, Coreyju i Adamu. Toliko stvari ne znaju oni o meni.  meni.  Mislim da ga žele vratiti. Naše prijateljstvo, hoću reći. O tome se večeras i radi, zar ne? Potpuno je prirodno što je Adam pomalo distanciran; naposljetku, uvijek je bio takav, čak čak i u naše najbolje dane. Ali možda bi se to s vremenom promijenilo.  promijenilo.  Više nikad mogladabiti cura i totakva ne zato što sad ima Ne, previše togane se bih dogodilo bi njegova uopće postojala mogućnost.  mogućnost.   neku drugu. Mione. Pogledam u retrovizor i Adam izgleda mnogo opušteniji, onaj osmijeh koji sam tako rijetko viđala na njegovu licu dok smo bili skupa opet je ovdje. Kažem samoj sebi da je to možda i zbog mene. Možda.  Možda.  Imogen je istegnula vrat koliko se okrenula prema njima i vidim da svako malo pruža ruku da da primi Coreyjevu. Slatki su, još uvijek tako zaljubljeni. Valjda su jednostavno stvoreni jedno za drugo. Na njihovu vezu nije utjecalo ono što se dogodilo. dogodilo.   Približavamo se školi i ja usporavam kako bih bacila pogled na mjesto na kojem smo zadnji put svi skupa skupa bili sretni. Nije se promijenila, ali ju je neobično gledati kroz vjetrobran umjesto s pločnika. I znajući da tim putevima nikad više nećemo proći. Nikad više neću

sjediti na stražnjim stubama zgrade za umjetnost i čekati Imogen ili Adama.  Adama.  Gotovo mogu vidjeti kamion sa sladoledom koji se nikad nije propustio pojaviti, bilo ljeto ili zima. I čuti našu veselu vrisku i graju zbog slobode koju je značio taj sladoled jer

 

  smo ga mogli trpati u sebe bez straha da će nam roditelji kazati kako si kvarimo večeru, večeru, zbog slobode koju je kraj nastave značio svako popodne. popodne.   Opet gledam u retrovizor; oni još uvijek uopće ne primjećuju gdje smo. Prebacim na njih pozornost kao da mijenjam stanicu na radiju, tako da na trenutak čujem o čemu ostali govore. Ostali. Već dugo nisam o njima mislila tako. Govore o tulumu na koji idu sljedeći tjedan. K nekoj djevojci po imenu Karen, koja je dobra s Imogen, i uvjereni su da će im biti ludo. Corey govori Imogen da ne bi trebala više oblačiti onu traper suknju, onu koja više podsjeća  podsjeća   na pojas nego na odjeću, i Adam kima i glasno se smije. “Svi će misliti da pokušavaš zbariti nekog drugog, Imogen”, kaže on, gurkajući Coreyja. Coreyja.   “Daj šuti!” viče Imogen, ali kroz smijeh. “Ali “ Ali imaš pravo, zbilja je prekratka.”  prekratka.”  I onda se dogovaraju gdje će se naći i u koje vrijeme bi se trebali tamo pojaviti. pojaviti.   “Ne želimo doći prerano, pustit ćemo luzere da se pojave prvi!"  prvi!"  Živjeti u sadašnjosti i u budućnosti, to je mnogo važnije nego živjeti u prošlosti.  prošlosti.  Toliko su se unijeli u svoje druženje da nitko ne primjećuje kako je auto gotovo stao. Gledam kroz bočni prozor našu školu posljednji put.  put.  Nagazim nogom takvom silinom da pomislim kako će mi gležanj puknuti i svi se zalijepimo unatrag. Pritisnem do kraja i auto ubrzava još više, uz urlanje motora. Gledam kako se strelica na brzinomjeru penje. Osamdeset. Devedeset. Sto. Ignorirajući njihove vriskove i povike da usporim - svi viču i ne čujem tko što govori - držim nogu na papučici gasa i stišćem. Sto deset. Sto dvadeset. Sto trideset.  trideset.  Sad ili nikad. Održavam brzinu još trenutak i onda naglo zakrenem volanom nalijevo, od čega svi uz tupi udar polete na bok auta.  auta.   Skrenula sam u pravi čas jer sad se ispred nas nalazi drvo, veliko stablo, debelo i čvrsto, i sve izgleda kao da ono vuče nas k sebi, umjesto obratno. Da juri juri na nas. Stišćem oči i čekam da nas sve uzme karma. karma.  

 

 

ZAHVALE Hvala vam što ste odabrali čitati  Ženu bez prošlosti. prošlosti.   Vaša mi podrška znači mnogo i nadam se da ste u čitanju knjige uživali koliko i ja u pisanju. Osobito se nadam da sam vas uspjela iznenadit i obratima u radnji.  radnji.  Ako vam se svidjela ova knjiga, bila bih vam jako zahvalna da ostavite svoj komentar na Amazonu. Uvijek je zanimljivo čuti mišljenja čitatelja, a tako ćete pomoći i drugima da otkriju moje knjige. Bilo bi mi jako drago da je preporučite prijateljima i obitelji!  obitelji!  Volim znati što kažu moji čitatelji i zato vas molim, ne oklijevajte mi reći svoje mišljenje putem Twittera ili moje stranice na Facebooku. Možete sa mnom kontaktirati i izravno, preko moje webweb-stranice. stranice.   Kako ne biste propustili moja sljedeća izdanja, možete se upisati na moju mailing-listu mailing -listu koju ćete, u obliku poveznice, naći na mojoj webweb -stranici. stranici.   Još jednom vam hvala za svaki oblik podrške. Zaista sam vam od srca zahvalna. za hvalna.  

Kathryn x  x 

www.bookouture.com   www.bookouture.com www.kathryncroft.com   www.kathryncroft.com twit ter.com/katcroft  ter.com/katcroft   www.facebook.com/authorkathryncroft