Karl Ove Knausgaard - Moja Borba

Karl Ove Knausgård

Moja borba prva knjiga

s norveškoga prevela Anja Majnarić

2

PRVI DIO

3

Srcu je život jednostavan: kuca dokle god može. Onda stane. Prije ili poslije, jednoga dana, ta udarajuća kretnja prestane sama od sebe i krv se počne slijevati prema najnižim točkama tijela, gdje se skuplja u malu lokvu, vidljivu izvana kao tamno i mekano polje na sve bljeđoj koži, dok se tijelu temperatura snižava, udovi koče, a crijeva prazne. Promjene u tim prvim satima događaju se toliko polako i odvijaju toliko sigurno da u njima gotovo da ima nešto ritualno, kao da život kapitulira prema utvrđenim pravilima, svojevrsnom džentlmenskom sporazumu prema kojemu se ravnaju čak i predstavnici smrti, utoliko što uvijek čekaju da se život povuče prije nego što će krenuti u invaziju na novi teritorij. Tada je smrt, međutim, nepovratna. Goleme rojeve bakterija koji se počinju širiti unutrašnjošću tijela ništa ne može zaustaviti. Da su pokušale samo nekoliko sati ranije, odmah bi naišle na otpor, ali sad je sve oko njih mirno i prodiru sve dublje u vlagu i tminu. Stižu do Haversova kanala, Lieberkühnove kripte, Langerhansovih otoka. Stižu do Bowmanove membrane u Bubregu, Clarkeova stupa u Kralježničnoj Moždini, do crne tvari u Mezencefalonu. I stižu do srca. Još je netaknuto, ali lišeno kretanja na koje je cijela njegova konstrukcija bila usmjerena, ima nešto čudesno pusto u sebi, kao gradilište koje su radnici morali napustiti navrat-nanos, moguće je to zamisliti, nepomična vozila koja svijetle žutim svjetlima u mračnoj šumi, barake koje zjape prazne, kabine žičare koje natovarene vise jedna podno druge na padini brda. Onoga trena kad život napusti tijelo, ono pripada smrti. Kao i lampe, koferi, tepisi, kvake, prozori. Zemlje, močvare, brda, planine, oblaci, nebo. Ništa od toga nije nam strano. Neprestano smo okruženi predmetima i fenomenima mrtvoga svijeta. Isto tako, malo toga budi veće gađenje u nama od prizora čovjeka u njegovu zagrljaju, barem ako je suditi po naporima koje ulažemo da zadržimo mrtva tijela podalje od očiju. U velikim bolnicama ne samo da ih drže podalje, u zasebnim, nedostupnim prostorijama; i putevi onamo su skriveni, sa zasebnim dizalima i zasebnim podrumskim hodnicima, pa čak i ako slučajno zalutate u jedan od njih, mrtva tijela koja voze onuda uvijek su pokrivena. Kad ih poslije treba odvesti iz bolnice, iznose ih na drugi ulaz i unose u vozila sa zatamnjenim staklima; na groblju postoji zasebna prostorija za njih, bez prozora; za vrijeme pogreba leže u zatvorenim ljesovima, sve do trenutka kad ih spuste u zemlju ili spale u krematoriju. Teško je zamisliti da takav pristup ima neku praktičnu svrhu. Mrtva tijela mogla bi se, naprimjer, lako voziti nepokrivena po hodnicima bolnice i prevoziti običnim taksijem bez rizika za bilo koga. Starac koji umre za vrijeme kinopredstave mogao bi komotno ostati na sjedalu dok film ne završi, a i za vrijeme sljedeće projekcije. Učitelja koji doživi moždani udar na školskom dvorištu ne moraju nužno smjesta odvesti, neće biti nikakva šteta ako ostane ležati dok domar ne nade vremena da se za njega pobrine, čak i ako to ne bude prije poslijepodneva ili večeri. Ako neka ptica sleti na njega i počne ga kljucati, kakve to ima veze? Bi li mu bilo bolje u grobu samo zato što mi ne vidimo ono što ga ondje čeka? Sve dok mrtvi ne leže na putu, nema razloga za žurbu, ta ne mogu još jedanput umrijeti. Što se toga tiče, posebno pogodna hladna su zimska razdoblja. Beskućnici koji se smrznu na klupama i pred ulazima u zgrade, samoubojice koji skoče s visokih zgrada i mostova, starije žene koje padnu niza stube, žrtve prometnih nesreća zaglavljene u slupanim autima, mladić koji pijan padne u jezero nakon večernjeg izlaska, djevojčica koja završi pod kotačima autobusa, čemu takva žurba da ih se sakrije? Iz pristojnosti? Što bi bilo pristojnije nego da otac i majka te djevojčice dobiju priliku vidjeti je sat ili dva kasnije kako leži u snijegu pokraj mjesta nesreće, razbijene glave, koju, kao i tijelo, vidjeti može svatko, kose krvave i jednako svima pred očima kao i čista pernata jakna. Cijelome svijetu pred očima, bez tajni, tako bi ležala. No čak je i jedan sat u snijegu nezamisliv. Grad koji ne drži svoje mrtve podalje od pogleda, gdje se mogu vidjeti kako leže po ulicama i uličicama, u parkovima i na parkiralištima, nije uopće grad nego pakao. To što takav pakao realističnije odražava naše životne okolnosti 4

nije uopće važno. Znamo da je tako, ali ne želimo to vidjeti. Kolektivni čin potiskivanja na način strogog odvajanja mrtvih izraz je toga. Što se točno potiskuje, nije, međutim, tako lako utvrditi. Ne može to biti smrt sama po sebi, njezina je prisutnost u društvu ionako prevelika. Broj mrtvih čija se imena navode u novinama ili pojavljuju u vijestima svakodnevno se ponešto mijenja, ovisno o okolnostima, ali iz godine u godinu zadržava približnu konstantnost, a budući da se provlači kroz toliko kanala, gotovo je nemoguće ne vidjeti ga. Takva smrt u isti mah ne djeluje prijeteće. Upravo suprotno, to je nešto što bismo htjeli vidjeti i za što rado plaćamo. Ako se tome pridoda golem broj mrtvih što ih stvara fikcija, sustav koji drži mrtve daleko od očiju još je teže razumjeti. Ako smrt nije fenomen koji nas plaši, čemu onda takvo gnušanje nad mrtvim tijelima? To mora značiti ili da postoje dvije vrste smrti ili da je naša predodžba o smrti u suprotnosti s onim kako se smrt stvarno odvija, što se u osnovi svodi na jedno: ključno je to da je naša predodžba o smrti toliko čvrsto ukorijenjena u svijesti da nas potrese tek kad vidimo da se stvarnost od nje razlikuje, a baš to pokušavamo prikriti svim sredstvima. Ne kao rezultat nekakvog svjesnog promišljanja, kao što je slučaj s ritualima, primjerice pogrebom, o čijem se sadržaju i značenju u naše doba može pregovarati i koji je tako prešao iz iracionalne sfere u racionalnu, iz kolektivne u individualnu - ne, način na koji se rješavamo mrtvih nikad nije bio predmet nikakve diskusije, uvijek je to bilo nešto što jednostavno radimo, iz potrebe kojoj nitko ne može naći razlog, ali koju svi osjećaju: ako vam otac umre na polju jedne vjetrovite jesenske nedjelje, unijet ćete ga nekamo ako ikako možete, a ako ne možete, barem ćete ga pokriti dekom. No taj impuls nije jedini koji imamo u vezi s mrtvima. Jednako neobična kao skrivanje svih trupala jest činjenica da se ona uvijek i što je prije moguće spuštaju na razinu zemlje. Gotovo je nezamislivo da bi koja bolnica odnosila svoje mrtve gore, da bi svoje sale za obdukciju i mrtvačnicu smjestila na najgornje katove. Mrtve se čuva što je moguće bliže zemlji. Isti princip vrijedi i za poduzeća koja se za njih brinu: osiguravajuće društvo može slobodno imati urede na osmome katu, ali pogrebno poduzeće ne. Sva pogrebna poduzeća imaju urede što je moguće bliže razini ulice. Podrijetlo tog običaja nije tako lako utvrditi; moglo bi se doći u napast pa pomisliti da on potječe od neke stare konvencije, koja je u začetku imala praktičnu svrhu, kao, naprimjer, da je u podrumu hladno pa je stoga najprikladniji za čuvanje trupala, i da je taj princip očuvan i u našem vremenu upotrebom hladnjaka i ledara, kad ne bi bilo činjenice da se ideja prenošenja mrtvih na gornje katove zgrade zapravo čini neprirodnom, kao da se visina i smrt međusobno isključuju. Kao da nama upravlja svojevrstan htonički instinkt, nešto duboko u nama što nas nagoni da svoje mrtve približimo zemlji iz koje smo došli. Može se tako činiti da se smrt raspoređuje u dvama sustavima. Jedan je povezan s tajnovitošću i težinom, zemljom i mrakom, a drugi s otvorenošću i lakoćom, eteričnošću i svjetlošću. Jedan otac i njegovo dijete ubijeni su dok je otac pokušavao skloniti dijete s linije vatre u nekom gradu negdje na Bliskom istoku, a sliku njih čvrsto isprepletenih dok im se meci zabijaju u meso, od čega im se tijela tresu, uhvatila je neka kamera, poslala je u visine k jednom od tisuća satelita u putanji oko Zemlje i ona se sad emitira na televizorima diljem svijeta, odakle ulazi u našu svijest kao još jedna slika smrti ili umiranja. Takve slike nemaju težinu, nemaju dimenziju, ni vrijeme ni mjesto, a nemaju ni vezu s tijelima od kojih su potekle. Nisu nigdje i svugdje su. Većina ih samo prohuji kroz nas i nestane, rijetke se iz različitih razloga zadrže i žive svoj život u nekom mračnom kutku našeg mozga. Skijašica pada na spustu i presiječe bedrenu arteriju, trag krvi ostaje za njom kao crveni rep na bijeloj padini, mrtva je i prije nego što joj se tijelo zaustavi. Zrakoplov polijeće, plamen mu šiklja iz krila dok se diže, nebo iznad kuća u predgrađu plavo je, zrakoplov eksplodira u vatrenoj kugli ispod sebe. Ribarski brod potone jedne večeri pred obalom sjeverne 5

Norveške, sedmeročlana posada se utapa, sljedećeg jutra sve novine pišu o tom događaju, jer to je takozvani misterij, vrijeme je bilo mirno i nikakav poziv upomoć nije poslan s broda, brod je samo nestao, neke televizijske kuće te večeri to ističu, dok nadlijeću mjesto nesreće helikopterom i prikazuju slike praznog mora. Oblačno je, sivozeleni valovi mirni su i teški, nekako su drukčijeg karaktera nego oštre bijele pjenaste krijeste koje se tu i tamo probiju. Sjedim sam i gledam to na televiziji, na proljeće vjerojatno, jer moj otac je vani u vrtu i radi. Gledam u površinu mora i ne čujem što izvjestitelj govori kad se iznenada pojavi obris lica. Ne znam koliko je dugo ondje, nekoliko sekundi možda, ali dovoljno dugo da me se silno dojmi. Čim lice nestane, ustajem i odlazim pronaći nekoga kome ću to ispričati. Majka je u večernjoj smjeni, brat igra utakmicu, a druga djeca iz susjedstva neće me htjeti slušati pa će to morati biti tata, razmišljam i žurim niza stepenice, guram stopala u cipele, uvlačim ruke u jaknu, otvaram vrata i otrčim iza kuće. Zabranjeno nam je trčati po dvorištu pa tik prije nego što ću mu ući u vidno polje usporavam i počinjem hodati. On stoji iza kuće, na mjestu gdje će biti povrtnjak, i udara maljem po stjenovitom komadu tla. Iako je jama duboka samo metar, crna iskopana zemlja na kojoj stoji i jasenovi koji rastu zbijeni onkraj ograde iza njega čine sumrak dubljim. Kad se uspravi i okrene prema meni, lice mu je gotovo posve mračno. Pa ipak, i više nego dovoljno je svjetla da znam na čemu sam. Nije stvar u izrazu lica, nego u držanju tijela, a značenje toga držanja ne odgonetava se mislima, nego intuicijom. Odlaže malj, skida rukavice. “No?” reče. “Vidio sam lice u moru na televiziji maloprije”, kažem i stanem poviše njega na travnjak. Susjed je prije, toga poslijepodneva, srušio bor pa se zrakom širi snažan miris smole s klada koje leže s druge strane ograde. “Ronioca?” reče tata. Zna da me zanima ronjenje i ne može zamisliti da bi mi išta drugo bilo toliko zanimljivo da izađem van i ispričam mu to. Odmahnem glavom. “Nije bio čovjek. Bila je to nekakva slika u moru.” “Nekakva slika, je li”, reče on i izvadi kutiju cigareta iz džepa na prsima košulje. Kimnem i okrenem se da pođem natrag. “Čekaj malo”, reče. Pali šibicu i malko pogne glavu da zapali cigaretu. Plamen iskopava jamicu svjetla u tom sivom polumraku. “Tako dakle”, reče. Nakon što je duboko uvukao dim, stavlja jedno stopalo na stijenu i zagleda se u daljinu, u šumu s druge strane ceste. Ili možda zuri u nebo iznad drveća. “Jesi li to Isusovu sliku vidio?” reče i pogleda me. Da nije bilo srdačnog glasa i duge stanke prije pitanja, pomislio bih da se sprda sa mnom. Malo mu je neugodno što sam kršćanin; jedino što želi od mene jest da se ne razlikujem od ostale djece, a od sve djece kojom naselje vrvi nitko osim njegova najmlađeg sina ne naziva se kršćaninom. No ovo ga zaista kopka. Osjećam treptaj radosti jer ga to stvarno zanima, a istovremeno sam malo uvrijeđen što me tako podcjenjuje. Odmahnem glavom. “Nije bio Isus”, kažem. “To mi je drago čuti”, reče tata i nasmiješi se. Gore, više na brdu, čuje se tiho cviljenje guma bicikla po asfaltu. Zvuk dobiva na jačini, a u naselju je tako tiho da tih pjevni ton u tom šištanju zazvuči jasno i razgovijetno kad se bicikl odmah potom otkotrlja mimo nas niz cestu. Tata uvlači još jedan dim cigarete i baca je dopola popušenu preko ograde, nekoliko puta se nakašlje, navuče rukavice i ponovno se prima malja. “Nemoj se više time zamarati”, reče i pogleda me odozdo. 6

Imao sam osam godina te večeri, moj otac trideset dvije. Iako još uvijek ne mogu reći da ga razumijem ili kakva je osoba bio, činjenica da sam sad sedam godina stariji nego što je on bio tada pomaže da shvatim neke stvari. Naprimjer, koliko su se razlikovali naši dani. Dok su moji dani bili gusto nabijeni smislom, gdje je svaki korak otvarao neku mogućnost, a svaka mogućnost ispunjala me do vrha, na način koji mi je sada zapravo neshvatljiv, smisao njegovih dana nije se koncentrirao u pojedinačnim događajima, nego se rasprostirao po površinama toliko velikim da ih nije bilo moguće obuhvatiti ničim osim apstraktnim pojmovima. “Obitelj” je bila jedan takav pojam, “karijera” drugi. Njegovi dani donosili su mu malo ili nimalo nepredvidivog, uglavnom je znao što će mu oni donijeti i kako da na to reagira. Bio je u braku dvanaest godina, osam je radio kao nastavnik u osnovnoj školi, imao je dvoje djece, kuću i auto. Bio je izabran u gradsko vijeće i sjedio je u izvršnom odboru kao predstavnik Liberalne stranke. U zimskom se polugodištu bavio filatelijom, ne bez uspjeha: u kratko je vrijeme postao jedan od istaknutijih sakupljača maraka u ovome dijelu zemlje, dok mu je u ljetnom polugodištu sve slobodno vrijeme odlazilo na vrtlarstvo. O čemu je razmišljao te proljetne večeri, nemam pojma, a ni kakvu je sliku imao o sebi kad se uspravio u onom polumraku s maljem u rukama, ali poprilično sam siguran da je imao osjećaj da dosta dobro razumije svijet oko sebe. Znao je sve susjede u naselju i znao je koji je njihov, a koji njegov društveni status, vjerojatno je znao i dio onoga što bi oni najradije sakrili, zato što im je podučavao djecu, a i zato što je imao oko za tuđe slabosti. Kao pripadnik nove, obrazovane, srednje klase bio je dobro obaviješten i o širem svijetu, onom koji su mu svaki dan približavale novine, radio i televizija. Znao je podosta o botanici i zoologiji, budući da ga je to zanimalo dok je odrastao, a ako i nije bio podjednako dobro potkovan u drugim prirodnim znanostima, svejedno je još iz gimnazije znao njihova osnovna načela. Bolje je poznavao povijest, koju je, kad i norveški i engleski, studirao na sveučilištu. Drugim riječima, ni u čemu nije bio stručnjak, osim možda u pedagogiji, no znao je o svemu pomalo. U tom pogledu bio je tipičan nastavnik, doduše u vrijeme kad je predavati u višim razredima osnovne škole značilo imati određeni status. I susjed koji je stanovao s druge strane kamene ograde, Prestbakmo, radio je kao nastavnik u istoj školi, kao i susjed Olsen, koji je stanovao iza naše kuće, na drugoj strani padine obrasle drvećem, dok je jedan od susjeda koji su živjeli s druge strane kružne ulice, Knudsen, bio zamjenik ravnatelja u jednoj drugoj školi. Pa kad je moj otac digao malj iznad glave i raspalio njime po stijeni te proljetne večeri sredinom sedamdesetih, učinio je to u svijetu koji je poznavao i koji mu je bio blizak. Tek kad sam došao u njegove godine, shvatio sam da i to ima svoju cijenu. Što je pogled na svijet obuhvatniji, nije samo bol koju on uzrokuje manja, manje je i njegovo značenje. Razumjeti svijet znači držati ga na određenoj distanci. Ono što je premalo da bi se vidjelo golim okom, kao što su molekule i atomi, povećamo, ono što je preveliko, kao što su formacije oblaka, delte, zviježđa, to smanjimo. Kad sve to primjerimo sebi, fiksiramo to. Fiksirano nazivamo znanjem. Cijelo se djetinjstvo i adolescenciju trudimo otkriti pravi odmak u odnosu na stvari i fenomene. Čitamo, učimo, iskušavamo, korigiramo. Onda jednog dana dođemo do točke gdje su svi nužni odmaci postavljeni, svi potrebni sustavi ustanovljeni. Tada vrijeme počinje teći brže. Ne nailazi više ni na kakve zapreke, sve je utvrđeno, vrijeme juri kroz naše živote, dani prolaze mahnitom brzinom i prije nego što shvatimo što se događa imamo četrdeset, pedeset, šezdeset... Značenju treba obilje, obilju treba vrijeme, vremenu treba otpor. Znanje je otpor, znanje je stagnacija, i neprijatelj značenja. Drugim riječima, moja slika oca te večeri 1976. dvojaka je: s jedne ga strane vidim onako kako sam ga vidio tada, očima osmogodišnjaka, kao nepredvidivog i zastrašujućeg, a s druge ga strane vidim kao njegov vršnjak, kroz čiji život vrijeme huji i neprestano sa sobom odnosi goleme komade značenja.

7

Zvuk malja odzvanjao je kroz naselje. Uspinjući se blagom padinom, s glavne je ceste stizao auto s upaljenim svjetlima i prošao pokraj nas. Vrata kod susjeda otvorila su se, Prestbakmo se zaustavio na stubama i navukao radne rukavice, kao njušeći čist večernji zrak prije nego što je dohvatio tačke i počeo ih gurati travnjakom. Od stijene po kojoj je tata udarao dopro je miris baruta, od cjepanica iza kamene ograde, prekopane zemlje i šume miris borovine, a u laganom povjetarcu sa sjevera osjetio se i dašak soli. Razmišljao sam o licu koje sam vidio u moru. Iako je prošlo tek nekoliko minuta otkako sam o njemu razmišljao, sve se promijenilo. Sad sam vidio tatino lice. Dolje u jami on je prestao udarati. “Još uvijek si tu, momče?” Kimnuo sam. “Idi u kuću.” Pošao sam. “I, hej?” rekao je. Stao sam i upitno okrenuo glavu. “Bez trčanja ovaj put.” Zurio sam u njega. Kako je mogao znati da sam trčao? “I nemoj tako blejati”, rekao je. “Izgledaš kao idiot.” Poslušao sam ga, zatvorio usta i krenuo prema kući. Kad sam došao pred kuću, ispred nje na cesti bilo je puno djece. Stariji su stajali na okupu, sa svojim biciklima, koji su u sumraku izgledali kao produžeci njihovih tijela. Mlađi su se igrali jedne inačice skrivača. Oni koje su uhvatili stajali su unutar kredom ocrtanog kruga na pločniku, drugi su se skrivali po šumi ispod ceste, izvan vidokruga onoga tko je čuvao krug, ali ne i moga. Crvena svjetla na stupovima mosta sjajila su nad crnim vrhovima krošanja. Uzbrdo je dolazio novi auto. Farovi su prvo osvijetlili bicikliste, kratak bljesak mačjih očiju, metala, pernatih jakni, crnih očiju i bijelih lica, zatim djecu koja su se igrala i jedva se pomaknula za korak, koliko je bilo nužno da auto može proći, i sad su stajala kao utvare i zurile u njega. Bili su to Trollneovi, roditelji Sverrea, dječaka iz mojega razreda. Nije izgledalo kao da je on s njima. Okrenuo sam se i pogledom pratio crvena stražnja svjetla dok nisu nestala iza vrha brda. Zatim sam ušao u kuću. Neko sam vrijeme pokušavao ležati na krevetu i čitati, ali nisam mogao biti dovoljno na miru pa sam umjesto toga otišao u Yngveovu sobu, otkud sam mogao promatrati tatu. Dokle god sam ga imao na oku, znao sam gdje je, a na neki je način to bilo najvažnije. Znao sam njegova raspoloženja i zahvaljujući svojevrsnom podsvjesnom sistemu kategorizacije, odavno sam naučio predvidjeti ih, a u međuvremenu sam shvatio u kojem se omjeru treba naći nekoliko zadanih veličina pa da dokučim što me čeka i za to se pripremim. Svojevrsna meteorologija uma... Brzina auta na blagom usponu do kuće, vrijeme potrebno da ugasi motor, uzme svoje stvari i izađe, način na koji se ogleda oko sebe dok zaključava vrata auta, nijanse u različitim zvukovima koji dopiru iz hodnika dok svlači kaput i izuva cipele - sve je bilo znak, sve se dalo interpretirati. Tome treba pridodati i informacije o tome gdje je bio, koliko dugo ga nije bilo i s kim je bio, prije nego što bih išta zaključio, a jedino zaključivanja, kao dijela šireg procesa, bio sam svjestan. Najviše bih se zato preplašio kad bi se samo pojavio... Kad bih iz nekog razloga bio nepažljiv... Kako li je samo znao da sam trčao? Nije to bilo prvi put da me neobjašnjivo razotkrio. Jedne večeri te jeseni, naprimjer, 8

spremio sam vrećicu bombona pod poplun, upravo zato što sam imao osjećaj da će mi doći u sobu i da mi nikad ne bi povjerovao kad bih mu rekao otkud mi novac da ih kupim. Kad je, naravno, ušao, stao je i gledao me nekoliko sekundi. “Što si to sakrio u krevetu?” rekao je. Kako je to samo mogao znati? Vani je Prestbakmo upalio lampu iznad popločanog dijela gdje je obično radio. Novi otok svjetlosti koji se izdizao iz mraka bio je pun svega i svačega, a on je posve nepomično stajao i zurio u to. Naslagane kante boje, čaše s kistovima za ličenje, cjepanice, dijelovi dasaka, presavinute cerade, automobilske gume, okvir bicikla, nekoliko kutija s alatom, kutije s vijcima i čavlima svih veličina i oblika, plitice s tetrapacima od mlijeka s cvjetnim sadnicama, vreće vapna, namotano crijevo za vodu i, naslonjena na zid, ploča na koju je nacrtao obrise svih mogućih alatki, vjerojatno namijenjena radionici koju je imao u podrumu. Kad sam ponovno bacio pogled prema tati, hodao je preko travnjaka s maljem u jednoj ruci i lopatom u drugoj. Hitro sam se odmaknuo od prozora. U tom trenutku otvorila su se ulazna vrata. Bio je to Yngve. Pogledao sam na sat. Dvije minute do pola devet. Kad je odmah zatim počeo grabiti uza stube onim karakterističnim, nekako trzavim, gotovo patkastim korakom, kojeg smo se dosjetili da bismo se brzo i bez buke mogli kretati kućom, bio je uspuhan i rumen. “Gdje je tata?” rekao je kad je ušao u sobu. “Vani u vrtu”, rekoh. “Ali ne kasniš. Gle, sad je pol devet.” Pokazao sam na sat na svojoj ruci. Prošao je pokraj mene i izvukao stolicu od pisaćeg stola. Još uvijek je mirisao na zrak vani. Hladan zrak, šumu, šljunak, asfalt. “Jesi li mi dirao kasete?” rekao je. “Ne.” “Što onda radiš u mojoj sobi?” “Ništa”, rekao sam. “Ne možeš to ništa raditi u svojoj sobi?” Ispod nas ponovno su se otvorila ulazna vrata. Taj put tatin se težak korak začuo odozdo. Izuo je čizme vani, kao i obično, i sad je išao u praonicu da se presvuče. “Vidio sam lice u moru na vijestima”, rekao sam. “Jesi li čuo što o tome? Znaš li je li ga još netko vidio?” Yngve me gledao napola upitnim, napola odbojnim pogledom. “O čemu ti to lupetaš?” “Znaš onaj ribarski brod što je potonuo?” Jedva primjetno je kimnuo. “Dok su na vijestima pokazivali mjesto gdje je potonuo, vidio sam lice u moru.” “Leš?” “Ne. Nije to bilo pravo lice. To se more uobličilo u nekakvu sliku lica.” Jedan me trenutak gledao bez riječi. Zatim je zavrtio kažiprstom po sljepoočnici. “Ne vjeruješ mi?” rekao sam. “Skroz je istina.” “Istina je da si ti beskoristan.” Kad je tata u tom trenu zatvorio slavinu dolje, pomislio sam da bi bilo bolje otići u svoju sobu da izbjegnem susret s njim u hodniku. A nisam htio ni da Yngveova bude zadnja. “Ti si beskoristan”, rekao sam. Nije se ni potrudio odgovoriti. Samo je okrenuo glavu prema meni, iskezio gornje zube, 9

usisao zrak i ispuhnuo ga kroz njih poput zeca. Gesta je aludirala na moje zube, koji su izrasli na van. Okrenuo sam glavu od njega i izašao iz sobe prije nego što ugleda moje suze. Dokle god sam bio sam, plakanje mi nije smetalo. A ovaj je put prošlo dobro? Jer me nije vidio? Zastao sam načas iza vrata svoje sobe, razmišljajući da li da odem u kupaonicu. Ondje bih se mogao umiti hladnom vodom i ukloniti tragove. Ali tata je bio na stepenicama i penjao se pa sam se zadovoljio brisanjem očiju u rukav pulovera. Tanak sloj tekućine koju je suhi materijal razvukao preko površine oka zatreperio je u bojama po površinama i sobi, koja kao da je iznenada potonula i sad se nalazi pod vodom, i ta je slika bila toliko fascinantna da sam digao ruke i napravio nekoliko zaveslaja dok sam hodao prema pisaćem stolu. U mislima sam na sebi imao metalnu ronilačku kacigu s početaka ronjenja, kad su ronioci hodali po dnu u olovnim cipelama i odijelima debelim poput slonove kože, s crijevom za kisik pričvršćenim za glavu poput kakve surle. Disao sam na usta u sitnim hripavim udasima i stupao neko vrijeme po sobi teškim i tromim koracima davnih ronilaca, sve dok užas, poput hladne vode, nije počeo prodirati u nju. Nekoliko mjeseci prije gledao sam na televiziji seriju Tajanstveni otok, prema romanu Julesa Vernea, a priča o ljudima u balonu koji se nasuču na pusti otok u Atlantiku od prvog je kadra na mene ostavila silan dojam. Sve je zračilo. Balon, oluja, ljudi iz devetnaestoga stoljeća, goli, surovi otok na koji su sletjeli, koji, naravno, nije bio tako pust kao što su mislili, stalno su se oko njih događale tajanstvene i neobjašnjive stvari... Ali tko su bili ti drugi? Odgovor je došao iznenada, na kraju jedne epizode. Bilo je nešto u podvodnim špiljama... niz čovjekolikih stvorova... u svjetlu svjetiljki koje su nosili načas su uspjeli vidjeti glatke, maskirane glave... peraje... nalikovali su nekakvim gušterima, ali su hodali uspravno... na leđima su imali spremnike... jedan od njih se okrenuo, nije imao oči... Nisam vrisnuo kad sam to vidio, ali strah kojim su me ti prizori ispunili nisam mogao odagnati; čak i usred bijela dana znao me obuzeti strah kad bih se sjetio žabolikih ljudi u špilji. A sad su me misli počele pretvarati u jednoga od njih. Moje hripanje postalo je njihovo hripanje, moji koraci njihovi, moje ruke njihove, a kad sam zatvorio oči, pred sobom sam vidio njihova bezoka lica. Špilju... crnu vodu... niz žabolikih sa svjetiljkama u rukama... Tako je daleko to otišlo da nije pomoglo ni to što sam otvorio oči. Iako sam vidio da se nalazim u svojoj sobi, okružen svojim, dobro poznatim, stvarima, stisak straha nije popustio. Jedva sam se usudio trepnuti od strah da se nešto ne dogodi. Ukočeno sam sjeo na krevet, privukao školsku torbu i ne gledajući je, bacio pogled na raspored sati, pronašao srijedu, pročitao što ondje piše, matika, priroda, glazbeni, uhvatio ručku i podigao torbu te počeo mehanički listati iz nje izvađene knjige. Kad sam to napravio, uzeo sam otvorenu knjigu š jastuka, sjeo uza zid i počeo čitati. Sekunde između trenutaka kad sam podizao pogled prerastale su malo-pomalo u minute pa kad je tata točno u devet viknuo da je večera gotova, više nisam bio obuzet strahom, nego knjigom. A od nje mi se bilo teško otrgnuti. Nismo smjeli sami rezati kruh i nismo se smjeli koristiti štednjakom, pa su nam večeru uvijek pripremali mama ili tata. Kad je mama radila u večernjoj smjeni, tata je radio sve: kad smo došli u kuhinju, čekale su nas dvije čaše mlijeka i dva tanjura s četiri kriške kruha na svakom, namazane i s narescima. Kriške bi najčešće složio već prije i onda ih stavio u hladnjak, pa su bile hladne i bilo ih je teže progutati, čak i kad je na njima bilo ono što sam volio. Da je mama bila kod kuće, namaz i nareske stavili bismo na stol, ili ona ili mi, i već je ta mala gesta, mogućnost da odlučimo što će biti i na stolu i na kriškama te to nešto kruha sobne temperature, bila dovoljna da se osjetimo slobodno: mogli smo otvoriti vrata ormarića, izvaditi tanjure, koji su uvijek lagano zvecnuli kad bi udarali jedni o druge, i staviti 10

ih na stol; ako smo mogli izvući ladicu s priborom za jelo, koji je uvijek zveketao, i postaviti noževe pokraj tanjura, iznijeti čaše, otvoriti hladnjak, izvaditi mlijeko i natočiti ga, mogli smo bome i otvoriti usta i govoriti. Jedno je spontano vodilo drugome kad smo večerali s mamom. Razgovarali smo usput o onome što bi nam palo na pamet, zanimalo ju je što smo govorili, pa ako bismo prolili malo mlijeka ili se zaboravili i stavili vrećicu od čaja na stolnjak (jer ona nam je katkad kuhala čaj), to nije bilo tako strašno. No ako je naše sudjelovanje u pripremanju obroka otvorilo taj kanal slobode, stupanj tatine blizine regulirao je njegovu širinu. Ako je bio pred kućom ili dolje u radnoj sobi, razgovarali smo onoliko glasno i slobodno i onoliko gestikulirajući koliko smo htjeli; kad bi se počeo penjati stepenicama, automatski bismo prigušili glasove i promijenili temu ako smo dotad razgovarali o nečemu što bi on mogao smatrati nepriličnim; kad bi ušao u kuhinju, prestali bismo razgovarati, sjedili bismo ukočeno i uspravno, naizgled sasvim usredotočeni na hranu; kad bi pak sjeo u dnevnu sobu, nastavili bismo razgovor, ali tiše i opreznije. Te su nas večeri kad smo ušli u kuhinju dočekali tanjuri s četirima namazanim kriškama. Jedna sa smeđim sirom, jedna s običnim sirom, jedna sa sardinama u umaku od rajčice i jedna sa sirom s kimom i klinčićem. Nisam volio sardine pa sam tu krišku uzeo prvu. Riba mi se gadila, hvatala me mučnina od kuhanog bakalara, koji smo jeli barem jedanput tjedno; i od pare iz lonca iz kojeg smo ga izvadili i od okusa i teksture. Isto je vrijedilo i za kuhanu kolju, kuhanu koljušku, kuhanu haringu, kuhanu bakalarku, kuhani list, kuhanu skušu i kuhanu škarpinu. Sardinama nije okus bio najgori, rajčicu sam mogao progutati zamišljajući da je to svojevrstan kečap, nego njihova tekstura, prije svega mali, glatki rep. On je bio odvratan. Da bih što je moguće manje dolazio u dodir s njima, prvo bih odgrizao repove i stavio ih na rub tanjura, jednim krajem kriške, koricom, pogurnuo malo umaka od rajčice do njih pa ih ugurao u sredinu tog brdašca i poklopio koricom. Tako sam mogao žvakati, a da ne dođem u kontakt s repovima, a onda bih sve zalio mlijekom. Ako tata nije bio prisutan, kao što je bio slučaj te večeri, mogao sam, naravno, jednostavno staviti repice u džep hlača. Yngve se namrštio i odmahnuo glavom kad sam to napravio. Zatim se nasmiješio. Nasmiješio sam se i ja njemu. U dnevnoj sobi tata se meškoljio u fotelji. Jedva čujno šušnula je kutija šibica, zatim se začuo parajući zvuk sumporne glave povučene preko tarila i prštanje šibice kad se zapalila i stopila s tišinom koja je slijedila. Kad je miris cigarete nakon nekoliko sekundi prodro i u kuhinju, Yngve se nagnuo i otvorio prozor što je tiše mogao. Zvukovi koji su doprli izvana, iz mraka, promijenili su cjelokupni ugođaj u kuhinji. Odjednom je postala dijelom krajolika. Kao da sjedimo na izbojku, pomislio sam. Naježio sam se od te pomisli. Vjetar je uzdišući puhnuo kroz šumu, slio se šuštajući preko grmlja i drveća na travnjak ispod nas. S križanja su se čuli glasovi djece koja su još uvijek visjela na biciklima i brbljala. Na brdu gore prema mostu neki motocikl promijenio je brzinu. A daleko, kao da se diže, iznad svega drugog, čulo se brujanje broda koji je dolazio iz zaljeva. Naravno da me čuo! Korake dok sam trčao po šljunku. “Hoćeš se mijenjati?” rekao je Yngve tiho i pokazao krišku sa začinjenim sirom. “Može”, rekao sam. Ushićen što sam riješio zagonetku, majušnim gutljajem mlijeka zalio sam zadnji komadić kriške sa sardinama i navalio na onu koju mi je Yngve stavio na tanjur. Poenta je bila u tome da se mlijeko rasporedi, jer ako ste došli do zadnje kriške, a više ga nemate, bilo je gotovo nemoguće progutati je. Najbolje je, naravno, bilo ostaviti malo za poslije, kad ste već pojeli sve kriške, jer mlijeko nikad nije bilo toliko ukusno kao tada, kad nije moralo vršiti funkciju, nego je samo teklo niz grlo samo, čisto i nepomiješano, a meni to, nažalost, gotovo nikad nije pošlo za rukom: potreba trenutka uvijek bi nadjačala obećanja 11

budućnosti, ma koliko primamljiva ona bila. No Yngveu je to uspijevalo. Bio je majstor štednje. Gore kod Prestbakmoa potpetice čizama lupale su po stubama. Zatim su tri kratka povika odjeknula kroz večer. “Geir! - Geir! - Geir!” Odgovor je došao iz dvorišta ispred kuće u kojoj je stanovao John Beck, s tolikim zakašnjenjem da je svima koji su to čuli moralo biti jasno da je Geir razmišljao. “Evo!” viknuo je. Odmah nakon povika začuli su se njegovi užurbani koraci. Upravo kad su se približili Gustavsenovu zidu, tata je ustao u dnevnoj sobi. Nešto u načinu kako je hodao sobom navelo me da spustim glavu. Tata je ušao u kuhinju, došao do stola, bez riječi se nagnuo i zalupio prozor. “Navečer se prozor zatvara”, rekao je. Yngve je kimnuo. Tata nas je pogledao. “A sad pojedite do kraja”, rekao je. Tek kad se vratio u sobu, uhvatio sam Yngveov pogled. “Ha-ha”, prošaptao sam. “Ha-ha?” uzvratio mi je šaptom. “Mislio je i na tebe.” Bio je za gotovo dvije kriške brži od mene i mogao je uskoro ustati i šmugnuti u svoju sobu, dok ću ja ostati još nekoliko minuta i žvakati. Planirao sam otići k tati poslije večere i reći da će na večernjim vijestima sigurno pustiti prilog s licem u moru, ali s obzirom na okolnosti bilo je bolje odustati od toga. Ili ne? Odlučio sam procijeniti kakva će biti situacija. Kad bih izašao iz kuhinje, obično bih skrenuo u dnevnu sobu i zaželio mu laku noć. Ako mu glas bude neutralan ili, u najboljem slučaju, srdačan, spomenut ću to. Inače neću. Nažalost, sjeo je na sofu, koja je stajala u dnu dnevne sobe, a ne na jednu od dviju kožnih fotelja pred televizorom, kao inače. Da bih stupio u kontakt s njime, nisam mogao samo proviriti u sobu i poželjeti mu laku noć, onako usput, kao što bih mogao da je sjedio na jednoj od kožnih fotelja, nego sam, ako uđem u sobu, morao napraviti još nekoliko koraka. To bi mu, dakako, skrenulo pozornost na to da želim nešto dodatno. A time bi se pak izgubio cijeli smisao procjenjivanja situacije, tad bih morao zinuti neovisno o tonu kojim će mi odgovoriti. Nisam to primijetio prije nego što sam izašao iz kuhinje, a budući da me nesigurnost zaustavila, odjednom više nisam imao izbora jer je on, naravno, čuo da sam zastao i to mu je odmah skrenulo pozornost na to da nešto trebam. Tako sam napravio četiri koraka koliko je bilo potrebno da mu uđem u vidno polje. Sjedio je prekriženih nogu, nalakćen na naslon sofe, glave malo zabačene, naslonjene na ruku. Pogled, koji je izgledao kao da je uperen dijagonalno prema stropu, bio je uperen u mene. “Laku noć, tata”, rekao sam. “Laku noć”, rekao je on. “Sigurno će pokazati istu sliku na večernjim vijestima”, rekao sam. “Samo sam ti to htio reći. Da ti i mama možete pogledati.” “Koju sliku?” rekao je. “Sliku lica”, rekao sam. “Lica?” 12

Zacijelo sam opet stajao otvorenih usta jer je iznenada opustio čeljust i zinuo na način koji je, shvatio sam, trebao predstavljati mene. “Ono o kojem sam ti pričao”, rekao sam. Zatvorio je usta i uspravio se ne skinuvši s mene pogled. “Dosta više s tim licem”, rekao je. “Dobro”, rekao sam. Čim sam se okrenuo i zaputio se prema hodniku, primijetio sam da njegova pozornost više nije usmjerena na mene. Oprao sam zube, svukao se i odjenuo pidžamu, upalio svjetlo iznad kreveta prije nego što sam ugasio ono na stropu, legao i počeo čitati. Zapravo mi je bilo dozvoljeno čitati samo pola sata, do deset, no obično bih čitao dok mama ne bi došla kući, do oko pola jedanaest. Tako je bilo i te večeri. Kad sam čuo bubu kako, skrenuvši s glavne ceste, vozi uzbrdo, odložio sam knjigu na pod i ugasio svjetlo, želeći ostati u mraku i slušati: lupanje vratima auta, korake po šljunku, otvaranje ulaznih vrata, svlačenje kaputa i čizama, korake po stepenicama ... Kuća je tada djelovala drukčije, kad je ona bila u njoj, a neobično je bilo to da sam ja to mogao osjetiti; ako bih, primjerice, zaspao prije nego što je ona došla kući i probudio se tijekom noći, osjetio bih da je ona ondje, nešto bi se u atmosferi promijenilo, nešto što nisam mogao točno odrediti, osim što je djelovalo smirujuće. Isto se događalo i kad bi došla kući ranije nego što je bilo planirano, dok sam ja bio vani: čim bih kročio u hodnik, znao bih da je ona kod kuće. Volio bih, naravno, da sam mogao razgovarati s njom, ona bi bar shvatila to s licem, ali nisam imao osjećaj da je to nužno. Najvažnije je bilo da je ona tu. Čuo sam da je odložila ključeve na stolić pokraj telefona kad se popela stepenicama, otvorila klizna vrata, rekla nešto tati i zatvorila ih za sobom. Ponekad, pogotovo nakon večernje smjene vikendom, skuhala bi, kad bi došla, nešto za njih dvoje. Tada bi puštali ploče. Tu i tamo za njima bi u sudoperu ostala boca vina, uvijek iste marke, jeftino crno vino, ili rjeđe pivo, također uvijek iste marke, dva ili tri svijetla piva iz Arendalske pivovare, u smeđoj boci od 0,7 l, sa žutim jedrenjakom na etiketi. No ne i te večeri. I to mi je bilo drago. Naime, kad su zajedno večerali, nisu gledali televiziju, a sad bi je morali gledati da bih ja uspio ostvariti svoj plan, koji je bio koliko jednostavan toliko i smion: namjeravao sam se nekoliko sekundi nakon jedanaest išuljati iz kreveta, iskrasti se u hodnik, odškrinuti klizna vrata od dnevne sobe i pogledati večernje vijesti. Nikad prije nisam napravio ništa slično, nisam čak ni pomislio na to. Ono što nisam smio, nisam radio. Nikad. Ni jedan jedini put nisam napravio nešto što mi je otac zabranio. Barem ne namjerno. No ovo je bilo drukčije, budući da se nije radilo o meni, nego o njima. Ta ja sam vidio lice u moru i nisam ga trebao još jedanput vidjeti. Htio sam samo saznati hoće li oni vidjeti isto što i ja. Tako sam razmišljao u mraku dok sam pogledom pratio zelenkaste kazaljke na budilici. Kad je bilo tako mirno kao sada, mogao sam čuti aute što su prolazili dolje po glavnoj cesti. Linija zvukova koja je počinjala na vrhu brda kod B-Maxa, novog supermarketa, nastavljala se kroz križanje kod Holteta, pa opet penjala cestom za Gamle Tybakken i brdom do mosta, gdje je nestajala, jednako bez traga kao što se pola minute prije bila pojavila. Devet minuta do jedanaest otvorila su se vrata u kući gore, s druge strane ceste. Kleknuo sam na krevetu i bacio pogled kroz prozor. Bila je to gospođa Gustavsen, hodala je prilazom s vrećicom smeća u ruci. Tek kad sam je ugledao, sinulo mi je da je to rijedak prizor. Gospođa Gustavsen praktički se nikad nije pokazivala vani; moglo je se vidjeti ili u kući ili na suvozačkom sjedalu njihovog Forda Taunusa, no iako sam to znao, nikad prije nisam o tome razmišljao. Ali sad, dok je stajala pred kantom za smeće, sinulo mi je. Ona se vani nikad nije zadržavala. Ulična svjetiljka ispred naše živice bacala je oštro svjetlo na nju, ali za razliku od stvari 13

kojima je bila okružena - kante za smeće, bijelih zidova kamp-prikolice, kamenih ploča prilaza, asfalta - koje su svjetlo reflektirale oštro i hladno, činilo se kao da njezino obličje to, svjetlo prilagođava sebi i upija ga. Gole ruke lagano su se sjajile, tkanje bijelog pulovera svjetlucalo je, voluminozna, sivosmeđa kosa izgledala je gotovo zlatno. Neko je vrijeme stajala i gledala oko sebe, prvo prema Prestbakmu pa gore prema Hansenu i onda dolje prema šumi s druge strane ceste. Mačka uzdignuta repa došla je do nje i zaustavila se na trenutak promatrajući je. Ona se pak nekoliko puta pogladila dlanom po nadlaktici. Zatim se okrenula i ušla u kuću. Ponovno sam pogledao na sat. Četiri minute do jedanaest. Zamalo sam se ukočio i u jednom se trenutku zapitao bih li trebao odjenuti pulover pa zaključio da bi tako sve izgledalo previše proračunato u slučaju da me primijete. A sve to nije trebalo dugo trajati. Oprezno sam otišao do vrata i naslonio uho na njih. Jedina opasnost krila se u tome što je kupaonica bila s ove strane kliznih vrata. Dok budem ondje stajao, imat ću ih pod kontrolom i moći ću se povući ako ustanu, ali ako klizna vrata budu zatvorena, a oni su već krenuli prema njima, neću to primijetiti prije nego što bude prekasno. Ali u tom bih se slučaju mogao praviti da idem na zahod! Obodren tim rješenjem, oprezno sam otvorio vrata i stupio u hodnik. Vladala je tišina. Šuljao sam se hodnikom, osjećao suh tapison pod znojnim stopalima, zaustavio se pred kliznim vratima, nisam ništa čuo, povukao sam ih malko ustranu i virnuo kroz otvor. Televizor je stajao u kutu. Dvije kožne fotelje bile su prazne. Sjedili su, dakle, na sofi, oboje. Savršeno. Zatim je na ekranu bljesnula zemaljska kugla sa slovom N. Molio sam Boga da prikažu onu reportažu, tako da mama i tata mogu vidjeti isto što sam i ja vidio. Voditelj vijesti započeo je emisiju govoreći o nestalom ribarskom brodu, a meni je srce počelo lupati u prsima. No reportaža koju su prikazali bila je neka druga: umjesto snimke uzburkanog mora, prikazane su snimke intervjua s načelnikom policije na nekom doku, zatim sa ženom koja je imala dijete u naručju, a onda i samoga izvjestitelja, koji je, s valovitim morem u pozadini, stajao i govorio. Kad je prilog završio, iznutra se čuo glas mojega oca, a potom smijeh. Osjećaj srama koji je bujao u meni bio je tako jak da nisam mogao razmišljati. Kao da su mi svi unutrašnji organi problijedjeli. Još jedino snaga tog iznenadnog osjećaja srama, osim onog iznenadnog bijesa, mogla se po intenzitetu mjeriti sa strahom što sam ga osjećao u djetinjstvu, a tim trima osjećajima zajedničko je bilo to da sam ja pritom bio nekako izbrisan. Računao se samo taj jedan osjećaj. Tako da kad sam se okrenuo i krenuo prema svojoj sobi, ništa nisam primjećivao. Znao sam da je prozor na stubištu sigurno tako taman da se u njemu reflektira slika hodnika, znao sam da su vrata Yngveove sobe sigurno zatvorena, kao i ona mamine i tatine spavaće sobe i kupaonice. Znao sam da mamini ključevi leže rašireni na stoliću za telefon poput kakva usnula čudovišta iz bajke, s glavom od kože i mnoštvom metalnih nogu, znao sam da keramička vaza visine do koljena, sa suhim cvijećem i slamom sigurno stoji na podu pored stolića, u neskladu sa sintetičkim tkanjem tapisona. No nisam ništa vidio, ništa čuo, ništa mislio. Ušao sam u sobu, legao na krevet i ugasio svjetlo, a kad se mrak sklopio oko mene, toliko sam duboko udahnuo da mi je dah počeo podrhtavati, dok su mi se istovremeno trbušni mišići stisnuli i počeli istiskivati nekakve jecaje, toliko glasne da sam ih morao usmjeriti u mekanu i uskoro potpuno mokru tkaninu jastuka. To je pomoglo, gotovo kao povraćanje kad vam je zlo. Još dugo nakon što su suze prestale teći, ležao sam i grcao. To mi je nekako pasalo. Kad je i taj osjećaj prošao, okrenuo sam se na trbuh, naslonio glavu 14

na ruku i zatvorio oči da zaspim. U trenutku kad sjedim ovdje i pišem, prošlo je otad već više od trideset godina. U prozoru vidim mutan odraz vlastitoga lica. Osim oka, koje blista, i dijela lica neposredno ispod njega, koji prigušeno reflektira malo svjetla, cijela lijeva strana leži u sjeni. Dvije duboke bore spuštaju mi se niz čelo, jedna duboka bora niz svaki obraz, sve nekako ispunjene mrakom, a s očima koje su zagledane i ozbiljne te malko spuštenim kutovima usana nemoguće je ne smatrati to lice melankoličnim. Što se to u njega u rezalo? Danas je 27. veljače 2008. godine. Sati je 23:43. Ja koji pišem, Karl Ove Knausgård, rođen sam u prosincu 1968., pa u trenutku pisanja imam trideset i devet godina. Imam troje djece, Vanju, Heidi i Johna, i drugi sam put u braku, ovaj put s Lindom Boström Knausgard. Sve četvero leže i spavaju u sobama oko mene, u stanu u Malmöu, gdje živimo već godinu i pol. Osim nekoliko roditelja djece iz Vanjinog i Heidinog vrtića, ne poznajemo ovdje nikoga. Nije nam to nikakav gubitak, barem ne meni, meni socijaliziranje ionako ništa ne donosi. Nikad ne govorim ono o čemu zaista razmišljam, nikad ono što zaista mislim, nego se uvijek slažem s onim s kim u danome trenutku razgovaram, pretvaram se da me ono o čemu govore zanima, osim kad popijem, a tada najčešće pretjeram na drugu stranu, pa se budim s tjeskobom koja se nakupljala godinama i sad zna potrajati tjednima. Kad pijem, znam imati rupe u sjećanju i potpuno gubim kontrolu nad svojim ponašanjem, koje često bude očajničko i idiotsko, ali ponekad i očajničko i opasno. Zato više ne pijem. Ne želim da itko dopre do mene, ne želim da me itko vidi, a tako se i dogodilo: nitko nije dopro do mene i nitko me ne vidi. To mi se moralo urezati u lice, to ga je učinilo tako ukočenim i nalik na masku, gotovo nespojivim sa mnom kad slučajno izroni preda mnom u izlogu na ulici. Jedino što na licu ne stari jesu oči. Jednako su bistre na dan našega rođenja kao i na dan smrti. Krvne žilice u njima mogu, doduše, prsnuti i rožnice se zamutiti, ali svjetlost u njima nikad se ne mijenja. Ima slika koju odem pogledati svaki put kad sam u Londonu i koja me svaki put jednako gane. Riječ je o jednom kasnom Rembrandtovu portretu. Kasne Rembrandtove slike obično su prožete gotovo nečuvenom grubošću, tu je sve podređeno izražavanju jednog trenutka, nekako isijavajućem i svetom, još uvijek nenadmašenom u umjetnosti - s eventualnim izuzetkom Hölderlina u njegovim kasnim pjesmama, ma koliko to bilo neusporedivo - jer gdje je Hölderlinov sjaj, izmamljen iz jezika, eteričan i božanski, Rembrandtov sjaj, izmamljen iz boja, pripada zemlji, metalu, tkanini - ali ta konkretna slika, koja visi u Nacionalnoj galeriji u Londonu, naslikana je za nijansu klasično realistično i bliža je stvarnosti, bliža izričaju mladoga Rembrandta. No slika predstavlja starca. Predstavlja starost. Svi detalji lica vidljivi su, svi tragovi koje je život na njemu ostavio daju se slijediti. Lice je naborano, namreškano, obješeno, poharano vremenom. Ali oči su bistre pa ako već ne mlade, onda izvan vremena, koje je inače ostavilo svoj pečat na licu. Kao da nas netko drugi gleda odnekud iz lica, gdje je sve drukčije. Bliže duši druge osobe nije moguće doći. Jer sve što se tiče Rembrandtove osobe, njegovih dobrih i loših navika, njegovih tjelesnih mirisa i zvukova, njegova glasa i njegova jezika, njegovih misli i stajališta, njegova ponašanja, mana i defekta njegova tijela, svega onoga što čini jednu osobu, to sve je za druge nestalo; slika je stara preko četiristo godina, a Rembrandt je umro iste godine kad je naslikana, pa je ono što je ovdje prikazano, što je Rembrandt naslikao, samo biće toga čovjeka, ono s čime se svakoga jutra budio, ono što je to biće počinjalo osjećati, a ipak to nisu bili samo osjećaji ni ono u njemu s čime je svake večeri zaspao, na kraju i zauvijek. Ono u čovjeku što vrijeme ne dira i odakle dolazi sjaj u očima. Razlika između te slike i drugih slika koje je Rembrandt naslikao u poznoj dobi jest ona između vidjeti i biti viđen. Drugim riječima, u toj slici on vidi samoga sebe, a u isti mah je predmet promatranja; i vjerojatno je samo u baroku, s 15

njegovom sklonošću ogledalu unutar ogledala, predstavi unutar predstave, njegovim insceniranjima i vjerovanju da je sve povezano i gdje je, osim toga, vještina dovedena do razine koja ni prije ni poslije nije dostignuta, takva slika bila moguća. Ali postoji i u našem vremenu, gleda umjesto nas. One noći kad se rodila, Vanja je ležala i gledala nas nekoliko sati. Oči su joj bile kao dvije crne lampe. Tijelo joj je bilo krvavo, duga kosa slijepljena uz glavu, a kad se micala, bile su to polagane kretnje reptila. Izgledala je kao nešto iz šume dok je ležala na Lindinu trbuhu i zurila u nas. Nismo se mogli nagledati nje i njezina pogleda. No što je bilo u njemu? Mir, ozbiljnost, mrak. Isplazio sam jezik, prošla je minuta, a onda je i ona isplazila jezik. Nikad nije bilo toliko budućnosti u mojem životu kao tada, nikad toliko sreće. Sad su joj četiri godine i sve je drukčije. Oči su joj brze, jednako se brzo ispune ljubomorom kao i srećom, tugom kao i srdžbom, već razumije kako stvari funkcioniraju u svijetu i može biti toliko drska da potpuno izgubim kontrolu i budem u stanju urlati na nju ili je tresti dok ne počne plakati. No često se samo smije. Zadnji put kad se to dogodilo, kad sam bio toliko ljut da sam je počeo tresti, a ona se samo smijala, nešto me nagnalo da joj položim dlan na prsa. Srce joj je lupalo. O, kako je lupalo. Nekoliko je minuta iza osam ujutro. Četvrti je ožujka 2008. Sjedim u radnoj sobi, okružen knjigama od poda do stropa, i slušam švedski bend Dungen dok razmišljam o ovome što sam napisao i o tome kamo to vodi. Linda i John spavaju u susjednoj sobi, Vanja i Heidi su u vrtiću, gdje sam ih ostavio prije pola sata. Vani, po golemom hotelu Hilton, koji je još uvijek u sjeni, dizala cijelo vrijeme klize gore i dolje u trima staklenim oknima na pročelju. Pokraj njega stoji crvena zidana zgrada, koja je, sudeći po svim onim erkerima, uspravnim krovnim prozorima i lukovima, zacijelo izgrađena krajem devetnaestog ili početkom dvadesetog stoljeća. Iza nje pak nazire se komadić Magistrat parka, s njegovim golim drvećem i travom, dio koji završava pogledom na sivo prošaranu zidanu kuću s pečatom sedamdesetih, odakle se pogled podiže prema nebu, koje je, prvi put nakon mnogo tjedana, vedro i plavo. Otkako ovdje stanujem, a to je već godinu i pol, znam taj pogled u svim njegovim nijansama, kakav je bio svakoga dana u obje ove godine, ali nisam vezan za njega. Što god ovdje vidio, ne znači mi ništa. Možda sam tražio upravo to, jer u vezanosti ne postoji apsolutno ništa što mi se sviđa, možda mi ona i ne treba, ali nije to bio svjestan izbor. Prije šest godina živio sam i pisao u Bergenu i iako nisam mislio živjeti u tome gradu do kraja života, nisam planirao napustiti ni zemlju ni ženu s kojom sam tada bio u braku. Upravo suprotno, zamišljali smo da ćemo imati djecu i možda se preseliti u Oslo, gdje bih mogao napisati cijeli niz romana, a ona bi nastavila raditi za radio i televiziju. No od te budućnosti koju smo imali, koja je zapravo bila samo produžetak tadašnje sadašnjosti, sa svojim dnevnim rutinama i večerama s prijateljima i poznanicima, godišnjim odmorima i posjetima mojim i njezinim roditeljima, a sve obogaćeno djecom koju smo zamišljali, od te budućnosti, svega toga, nije bilo ništa. Nešto se dogodilo, i ja sam preko noći otišao u Stockholm, isprva samo da se maknem na koji tjedan, a onda je to odjednom postao moj život. Nisam pritom promijenio samo grad i zemlju, nego sam i sve ljude zamijenio drugima. Ako je čudno da sam to napravio, još je čudnije to što gotovo nikad o tome ne razmišljam. Kako sam završio ovdje? Zašto je završilo ovako? Kad sam došao u Stockholm, znao sam ondje dvoje ljudi, ni jednoga ni drugoga dobro: Geira, kojeg sam upoznao u Bergenu i s kojim sam se družio nekoliko tjedana u proljeće 1990., dakle prije dvanaest godina, i Lindu, koju sam upoznao na seminaru za pisce na 16

početku karijere u Biskops-Arnöu u proljeće 1999., a koji je trajao nekoliko dana. Poslao sam mail Geiru i pitao mogu li odsjesti kod njega dok ne nađem nešto svoje, i mogao sam, a onda sam telefonirao dvjema švedskim novinama i dao oglas da tražim stan. Dobio sam više od četrdeset odgovora, od kojih sam izabrao dva. Jedan je stan bio u Bastugatanu, drugi u Brännkyrkagatanu. Nakon što sam pogledao oba i već se odlučio za drugi, pogled mi je na stubištu zapeo za popis stanara, na kojem je stajalo i Lindino ime. Kolike su bile šanse da se to dogodi? U Stockholmu živi preko milijun i pol ljudi. Da sam stan našao preko prijatelja ili poznanika, slučajnost ne bi bila toliko velika, jer su svi književni krugovi relativno mali, bez obzira na veličinu grada, ali našao sam ga preko anonimnog oglasa koji je pročitalo nekoliko tisuća ljudi, a žena koja mi se javila nije naravno poznavala ni Lindu ni mene. U tom jednom trenutku predomislio sam se, pomislio kako bi bolje bilo da uzmem onaj drugi stan, jer ako uzmem ovaj Linda bi mogla pomisliti da sam je slijedio. No bio je to znak. I pokazao se pravim znakom, jer sad sam u braku s Lindom i ona je majka moje troje djece. Sad s njom dijelim život. Jedini trag mojeg prošloga života jesu knjige i ploče koje sam ponio sa sobom. Sve sam drugo ostavio. I dok sam tada trošio puno vremena na razmišljanje o prošlosti, gotovo mučno puno vremena, sada mi se čini - što znači ne samo da sam pročitao Proustov roman U potrazi za izgubljenim vremenom nego i da sam ga gotovo upio - da je prošlost jedva prisutna u mojim mislima. Dobrim dijelom zato što imamo djecu, rekao bih, jer život s njima ovdje i sada zauzima sav prostor. Ona istiskuju sve osim najneposrednije prošlosti: pitajte me što sam radio prije tri dana i neću se sjetiti. Ako me pitate kakva je Vanja bila prije dvije godine, Heidi prije dva mjeseca, John prije dva tjedna, neću se sjetiti. Mnogo se toga događa u tom malom svakodnevnom životu, ali to što se događa, događa se cijelo vrijeme unutar istog okvira, a to je više od bilo čega drugog promijenilo moje poimanje vremena. Jer dok sam prije vrijeme vidio kao komad terena kojim trebam proći, s budućnošću kao perspektivom daleko naprijed, po mogućnosti blistavom, a u svakom slučaju nikad dosadnom, sada je ta budućnost isprepletena sa životom ovdje i sada na jedan posve drugi način. Da sve to moram prikazati slikom, bila bi to slika broda u ustavi: jednako polako kao i apsolutno život diže vrijeme koje postupno curi u nj sa svih strana. Osim u detaljima, sve je uvijek isto. I sa svakim danom koji prolazi raste čežnja za trenutkom kad će život doći do ruba, za trenutkom kad se vrata otvaraju i život konačno zaplovi naprijed. Istovremeno uviđam da su upravo to ponavljanje, ta zatočenost i ta nepromjenjivost nužni, oni me štite, jer u ono malo prilika kad sam to napustio, sve su se stare boljke vratile. Odjednom sam ponovno preokupiran tuđim mislima o onome što je rečeno, viđeno, mišljeno, nekako bačen na besplodno, često i ponižavajuće polje izvan kontrole, polje destrukcije, gdje sam toliko godina živio. Čežnja za odlaskom jednako je jaka ovdje kao što je bila ondje, ali razlika je u tome da je cilj te čežnje ondje ostvariv, a ovdje nije bio. Ovdje moram pronaći druge ciljeve i pomiriti se s njima. Umjetnost življenja, o tome govorim. Na papiru to nije problem, ondje mogu vrlo lako prizvati sliku Heidi, primjerice, kad se ispentra iz krevetića u pet ujutro i sitnim koracima tapka po mraku, a onda nekoliko sekundi poslije upali svjetlo, stane pred mene, koji u polusnu škiljim u nju odozdo, i rekne “Kuhinja!” Njezin je govor još osebujan, riječi joj imaju druga značenja nego što je to uobičajeno, pa tako “kuhinja” znači pahuljice s kiselim mlijekom od borovnica. Isto tako, svijeću, naprimjer, zove “Sretan rođendan ti!”. Heidi ima velike oči, velika usta, velik apetit i u svemu je nezasitno dijete, ali nepokolebljiva i nezaustavljiva sreća u kojoj je živjela prvih godinu i pol života ove je jeseni, nakon Johnova rođenja, zasjenjena drugim, dotad joj nepoznatim osjećajima. Prvih mjeseci iskoristila je gotovo svaku priliku da mu pokuša nauditi. Ogrebotine na njegovu licu bile su više pravilo nego iznimka. Kad sam jesenas došao kući nakon četverodnevnog puta u Frankfurt, John je izgledao kao da je bio u ratu. Bilo je teško jer nismo je htjeli ni držati podalje od njega, pa smo morali pokušati prepoznati 17

njezino raspoloženje i, vodeći o tome računa, usmjeriti njezin odnos prema njemu. No čak i kad je bila odlično raspoložena, ručica joj je znala munjevito poletjeti i udariti ga ili ogrepsti. Istovremeno je počela dobivati i napadaje bijesa, i to sa silinom za koju samo dva mjeseca prije ne bih bio ni pomislio da ju je sposobna iskazati, a sve je to pratila njezina, dotad nepoznata, ranjivost: ako bi u mojem glasu ili ponašanju postojala i najmanja naznaka strogoće, pognula bi glavu, okrenula se i briznula u plač, kao da je bijes bio nešto što nam je htjela pokazati, a osjetljivost nešto što je htjela sakriti. Dok to pišem, pun sam dragosti prema njoj. Ali to je tako na papiru. Ali kad se to stvarno dogodi i ona stoji preda mnom, toliko rano ujutro da su ulice još tihe, a u kući se ne čuje ni najmanji šum, blistajući od radosti što može iskoristiti novi dan, a ja snagom volje ustajem, navlačim jučerašnju odjeću i slijedim je u kuhinju, gdje je čeka obećano kiselo mlijeko s okusom borovnice i müsli bez šećera, tad ne osjećam dragost, pa ako tada još prijeđe moje granice, recimo gnjavljenjem i gnjavljenjem da joj pustim crtić ili pokušajem da ode u sobu u kojoj spava John, ukratko, svaki put kad ne želi čuti “ne” i ne prestaje daviti, a moja razdraženost nerijetko prijeđe u bijes, pa kad joj se još obratim strogim glasom, a njezine suze poteku i ona se okrene od mene usukanih ramena, tad pomislim da joj tako i treba. Spoznaji da su joj tek dvije godine nema mjesta do navečer, kad oni spavaju, a ja sjedim budan i razmišljam o tome što ja uopće radim. Ali tad sam izvan toga. No uvučen u to, nemam šanse. Tad se radi o preživljavanju jutra, o ona tri sata pelena koje treba promijeniti, odjeće koju treba odjenuti, doručka koji treba servirati, lica koja treba umiti, kose koju treba počešljati i složiti u frizuru, zuba koje treba oprati, prepirki koje treba izbjeći, udaraca koje treba spriječiti, skafandera i buca koje treba navući, prije nego što sa sklopivim dvostrukim kolicima u jednoj ruci i dvjema djevojčicama koje guram naprijed drugom rukom, ne uđem u dizalo, u kojem pri spuštanju nerijetko bude puno naguravanja i buke, a onda van na hodnik, gdje ih smjestim u kolica, stavim im kape i rukavice i izguram na ulicu, već punu ljudi koji idu na posao, pa ih deset minuta poslije ostavim u vrtiću i time dobijem gotovo pet sati slobodno da mogu raditi prije nego što ponovno zaredaju djeci nužne rutine. Uvijek sam imao veliku potrebu biti sam, trebaju mi velika prostranstva samoće, a kad to ne dobijem, kao što je slučaj u zadnjih pet godina, frustracija zna prijeći u paniku ili agresivnost. Pa kad je tako ono što me pokretalo cijelog mog odraslog života, ambicija da jednom napišem nešto izuzetno, ugroženo, moja jedina pomisao, koja me glođe iznutra poput štakora, jest da se moram maknuti. Da mi vrijeme izmiče, nestaje poput pijeska između prstiju dok ja... radim, ali što točno? Perem pod, perem odjeću, kuham ručak, perem posuđe, idem u trgovinu, igram se s djecom na igralištu, vodim ih kući i svlačim, kupam, čuvam dok ne odu u krevet, spremam ih u krevet, vješam rublje, suho slažem i spremam u ormar, pospremam, čistim stol, stolice, ormare. Borba je to i premda nije junačka, protivnik mi je ipak viša sila, jer bez obzira na to koliko kućanskih poslova obavim, sobe budu prepune nereda i prljavštine, a djeca, o kojoj se skrbimo svake minute njihova budnog života, tvrdoglavija su nego sva druga djeca koju sam ikad vidio; ima faza kad je ovo čista ludnica, možda zato što nikad nismo postigli pravu ravnotežu između odmaka i bliskosti, koja je tim važnija što je temperament izraženiji. A ovdje je jedan dio toga. Kad je Vanji bilo otprilike tri mjeseca, počela je silovito pokazivati emocije, ponekad je to sličilo napadajima, i neko je vrijeme bilo nemoguće doprijeti do nje, samo je vrištala i vrištala. Mogli smo je jedino držati u zagrljaju dok to ne prođe. Otkud je to dolazilo, teško je reći, ali najčešće se događalo u susretu s previše novoga, kao, naprimjer, kad bismo putovali u okolicu Stockholma k njezinoj baki, kad bi dugo bila s drugom djecom ili kad bismo cijeli dan bili u gradu. Onda bi iz čista mira počela vrištati iz petnih žila, neutješno. Osjetljivost i snaga volje nisu jednostavna kombinacija. Nije joj postalo lakše kad se rodila Heidi. Volio bih da mogu reći da sam tada postupao odmjereno i razumno, ali, nažalost, nije bilo tako, jer bi u takvim 18

situacijama proradile, a zatim i eskalirale, i moja ljutnja i moje emocije, i to često u javnosti: događalo se da je, izvan sebe od bijesa, zgrabim s poda nekog od trgovačkih centara u Stockholmu, prebacim preko ramena kao vreću krumpira i nosim je kroz grad dok se ona rita, batrga i vrišti kao luda. Događalo se da na njezino vrištanje i ja reagiram urlanjem, bacim je na krevet i čvrsto držim dok ne prođe ono što je muči, što god to bilo. Jako je rano otkrila što me točno može dovesti do ludila, naime određeni tip krika, ne plakanje ili jecanje ili histerija, nego ničim izazvano, ciljano, agresivno vrištanje koje me znalo potpuno izbaciti iz ravnoteže, natjerati me da ustanem i dojurim do sirote djevojčice, urlam na nju ili je tresem sve dok vrištanje ne prijeđe u plač, tijelo omekša, a ona mi na kraju ipak dopusti da je utješim. Kad o tome razmišljam s odmakom, nevjerojatno je da je ona, jedva dvije godine stara, mogla toliko utjecati na cijeli naš život. Jer tako je bilo, jedno vrijeme sve se samo na to svodilo. To dakako ne govori ništa o njoj, nego samo o nama. I Linda i ja živimo na rubu kaosa, ili osjećaja kaosa, sve se može u bilo kojem trenutku raspasti, a sve što život s malom djecom zahtijeva, nešto je s čime se moramo pomiriti. Mi ne znamo za planove. To da moramo kupovati namirnice za ručak svakoga nas dana nanovo iznenadi. I to da se računi moraju plaćati na kraju svakog mjeseca. Da mi sporadično ne uplaćuju novac na račun, kao, naprimjer, naknadu za autorska prava, naknadu od prodaje preko knjižnih klubova ili onaj sitniš od izdanih udžbenika ili pak, kao ove jeseni, drugi dio jednog inozemnog honorara na koji sam bio zaboravio, sve bi pošlo naopako. No ta stalna improvizacija čini vrednijim određeni trenutak, koji onda, naravno, postaje iznimno uzbudljiv, budući da ništa u tome svemu ne ide samo od sebe, pa ako se život tada činim svijetlim, što se, dakako, događa, javlja se snažan osjećaj zajedništva i budi razmjerno jednako intenzivna sreća. O, tada naprosto sjajimo. Sva su djeca puna života i prirodno streme sreći, pa vam to daje dodatnu energiju i dobri ste prema njima, a ona u tren oka zaborave svoj prkos ili bijes. Ubija me, naravno, što mi spoznaja da samo treba biti dobar prema njima ni najmanje ne pomaže kad se nađem usred toga, nekako uvučen u močvaru suza i frustracije. A jednom kad sam u močvari, svaki me novi događaj povlači sve dublje. I barem jednako ubojita jest svijest da je o djeci riječ. Da me to djeca vuku dolje. Nešto je u tome silno sramotno. U takvim sam situacijama od osobe koja želim biti toliko daleko da dalje ne mogu biti. Ništa od toga nisam znao prije nego što sam dobio djecu. Tada sam mislio da će sve biti u redu ako samo budem dobar prema njima. Tako zapravo i jest, ali ništa što sam dotad vidio nije me upozorilo na onu invaziju na život koju podrazumijevaju djeca. Na dotad nedoživljenu bliskost, tu koju imate s njima, na to kako se vaš vlastiti temperament i raspoloženje nekako isprepleću s njihovim temperamentom i raspoloženjem na način da sve svoje najgore strane više ne možete zadržati samo za sebe, skrivene, nego se one nekako utjelovljuju izvan vas i vraćaju vam se. Isto, naravno, vrijedi i za vaše najbolje strane. Jer osim u najstresnijim razdobljima, kad su se prvo Heidi pa John rodili, a emocionalni se život svih koji su to proživljavali promijenio na način koji teško da se može bolje opisati nego kao kriza, život je ovdje za djecu ipak bio i ostao stabilan i jednostavan, pa iako ponekad budem bijesan na njih, svejedno su opušteni preda mnom i dolaze k meni kad god za to osjete potrebu. Ništa im nije draže nego kad cijela obitelj zajedno izađe i ne treba im ništa osim najjednostavnijih stvari, što su za njih pustolovine: šetnja do Västra Hamnena za sunčanog dana, prvo kroz park, gdje je hrpa cjepanica dovoljna da ih zaokupira na pola sata, pokraj jahti u marini, koje su im jako zanimljive, zatim ručak na nekim od stuba uz more, gdje jedemo svatko svoj panini iz talijanskog kafića ondje, jer se piknika, naravno, nismo sjetili, a onda, prije nego što ćemo se istim putem vratiti kući, cijeli sat kad samo trče naokolo, igraju se i smiju, Vanja trkom kao da se objesila, svojstvenim joj još od vremena 19

kad je imala godinu i pol, Heidi svojim odrješitim, žustrim korakom, uvijek dva metra iza starije sestre, spremna primiti od nje kao rijedak dar druženje s njom. Ako Heidi zaspi u kolicima, sjednemo u kafić s Vanjom, koja voli trenutke provedene nasamo s nama, pa sjedi ondje sa svojom limunadom i brblja i ispituje o svemu mogućem, je li nebo pričvršćeno, može li nešto zaustaviti jesen ili imaju li majmuni kostur. Ako radost koju tada osjećam i nije baš burna, nego bliža zadovoljstvu ili spokoju, svejedno je radost. Možda ponekad, u određenim trenucima, i sreća. I nije li to dovoljno? Nije li to dovoljno? Da, da je sreća bila cilj, bilo bi dovoljno. Ali sreća nije moj cilj, nikad nije bila moj cilj, što ću ja s njom? Ni obitelj mi nije cilj. Da je bila i da sam mogao sve svoje vrijeme i svu svoju energiju utrošiti na nju, bilo bi nam sjajno, u to sam siguran. Mogli bismo živjeti negdje u Norveškoj, ići na skijanje i klizanje zimi, s užinom i termosicom u naprtnjači, isploviti barkom ljeti, kupati se, pecati, kampirati, putovati na odmor u inozemstvo zajedno s drugim obiteljima, imati urednu kuću, trošiti vrijeme na kuhanje dobre hrane, družiti se s prijateljima, sretni i veseli. Da, to zvuči kao karikatura, ali svakodnevno viđam obitelji kojima život s djecom tako funkcionira. Djeca su čista, odjeća im je lijepa, roditelji su sretni, a ako ponekad i povise glas, nikad ne stoje i ne urlaju na njih kao idioti. Vikendom odlaze na izlete, ljeti unajmljuju kuću u Normandiji i hladnjak im nikad nije prazan. Rade u banci ili bolnici, u kakvoj informatičkoj tvrtki ili lokalnoj upravi, u kazalištu ili na fakultetu. Zašto bi me činjenica da pišem isključila iz toga svijeta? Zašto bi činjenica da pišem bila kriva za to što nam sva kolica izgledaju kao da smo ih našli na smetlištu? Zašto bi činjenica da pišem bila kriva za to što u vrtić dolazim s luđačkim pogledom i lica pretvorena u grotesknu masku frustracije? Zašto bi činjenica da pišem bila kriva za to što djeca sve rade po svome, bez obzira na posljedice? Odakle dolazi sav taj nered u našem životu? Znam da mogu postići da to nestane, znam da i mi možemo postati takva obitelj, no onda bih to morao željeti i onda bi se život morao vrtjeti samo oko toga. A to ne želim. Za obitelj radim sve što moram, to mi je dužnost. Jedino što sam naučio u životu jest da ga trebam izdržati i nikad život ne dovoditi u pitanje, a čežnju koja se tako stvara sažeći pisanjem. Otkud mi taj ideal, ne znam, a sad kad ga vidim crno na bijelo pred sobom, izgleda mi gotovo perverzno: zašto dužnost prije sreće? Pitanje sreće je banalno, ali pitanje koje iz njega proizlazi nije, pitanje smisla. Oči mi zasuze kad vidim lijepu sliku, ali ne i kad gledam svoju djecu. To ne znači da ih ne volim, jer ih volim, svim srcem, to znači samo da smisao koji mi daju ne može ispuniti čitav život, barem ne moj. Uskoro ću navršiti četrdesetu, a kad navršim četrdesetu, začas će pedeseta. Kad navršim pedesetu, začas će šezdeseta. Kad navršim šezdesetu, začas će sedamdeseta. I to će biti to. Onda će mi na nadgrobnom spomeniku pisati: Ovdje počiva onaj koji je izdržao. To ga je na kraju glave došlo. Ili možda radije: Ovdje počiva flegmatik jedan koji nikad nije bio sretan Posljednje što je rekao kad ga je lupilo i prije nego je vrijeme smrti nastupilo bilo je, oh kako je ovdje hladno, tko bi mi eliksir života dadn’o? Ili možda radije: Ovdje počiva pisac jedan, fin čovjek kad zbroji se sve, no smijeh mu uvijek bio je stran, i sreću nikad upoznao nije 20

Nekoć mu riječi bila puna usta u njima sad samo zemlja je pusta Dođite crvi, dođi kale, sakrijte tijelo ispod hrpice male Posrčite oka ima još soka Odavno već je otegnuo sandale Ali ostalo mi je još trideset godina, ne mora biti da ću ostati isti. Onda možda nešto ovakvo? Od svih nas tebi, dragi Bože, jedan koji ima i kose i kože, Karl Ove Knausgård konačno je kihnuo i predugo je taj kruh zemaljski listio iznevjerio je prijatelje i familiju radi mira za knjigu i svoju muziku, tandrkao je i pisao, ali nije valjao, dara nije imao pa je samo brljao Pa je uzeo kolač, neki s pudingom Pa onda krumpir, podebljan haringom onda i cijelu pečenu svinju smazao, kosti oglodao, sa “Sieg heil” podrignuo! Nacist nisam, ali volim košulje smeđe pisanje bez gotice prakticiram sve rjeđe! Izdavači ga odbili, čovjek skrenuo non-stop je jeo i samo podrigivao trbuh mu rastao, cijedila se mast u zlim se očicama ocrtavala slast: “Istine samo želim braniti čast!” Oko srca sala mu se nakupilo i jednoga je dana od bola zatulio: srce mi nešto slabo udara, dajte mi novo iz leša nakon sudara! No doktor reče, sjećam ti se knjižice, umrijet ćeš ko riba na vršku udice. Osjećaš li, stari moj, u prsima probadanje? Ubod u srce, to smrt je, i nema te! Ili možda, ako budem imao sreće, nešto malo manje osobno? Ovdje počiva onaj što pušio je u krevetu 21

u požaru izgorjela s njim je i žena mu Ili, da budemo precizni, to nisu baš oni, već malo pepela što ostalo je na travnjaku Kad je moj otac imao godina koliko ja sada, prekinuo je sa svojim starim životom i započeo iznova. Ja sam tada imao šesnaest godina i išao sam u prvi razred Katedralne škole u Kristiansandu. Na početku školske godine moji su roditelji još bili u braku, a ako su i imali problema, ništa na njima nije me upozorilo na to kojim će putem njihov odnos krenuti. U ono vrijeme živjeli smo u Tveitu, dvadeset kilometara od Kristiansanda, u staroj kući na samom rubu naselja u dolini. Bila je na uzvisini, sa šumom u zaleđu i pogledom na rijeku s pročelja. U posjed je spadao i velik preuređeni štagalj i štala. Kad smo se doselili onamo, onoga ljeta kad sam navršio trinaest, mama i tata kupili su kokoši, mislim da su bile ondje nekih pola godine prije nego što su ponovno nestale. Na gredici uz travnjak tata je uzgajao krumpire, a ispod gredice stajao je kompost, koji su dopremili. Jedno od mnogih zanimanja o kojima je moj otac katkad maštao, i želio se na njega prebaciti, bilo je vrtlarstvo, za koje je bio ponešto nadaren - vrt oko kuće u gradiću iz kojeg smo došli bio je bujan i ne bez egzotičnih elemenata, kao što je bilo stablo breskve koje je moj otac zasadio na sunčanoj strani i na koje je bio ponosan kad je jednom urodilo plodom - pa je ta selidba na selo bila prožeta optimizmom i vjerom u budućnost, no onda je ondje polako, ali sigurno počela izbijati očeva ironija: sjećam se jedne njegove izjave, jer bila je ona jedna od rijetkih konkretnih stvari kojih se uopće sjećam iz očeva života ondje na selu, dok smo jedne ljetne večeri sjedili vani za stolom u vrtu i roštiljali, on, mama i ja. “Sad nam je stvarno krasno!” Ironija je bila jednostavna, čak sam i ja to shvatio, ali i komplicirana, jer joj nisam vidio razlog. Meni je takva večer stvarno bila krasna. Ta se ironija provlačila kao struja kroz ostatak ljeta: kupali smo se u rijeci od ranog jutra, igrali smo nogomet na sjenovitim livadama, biciklirali do kampa Hamresanden, kupali se i gledali cure, a u srpnju smo išli na Kup Norveške, nogometni turnir mladih, gdje sam se prvi put napio. Netko je znao nekoga tko je imao stan, netko je znao nekoga tko nam je mogao kupiti pivo i tako sam sjedio ondje i pio u nečijoj dnevnoj sobi jednog ljetnog poslijepodneva, i bilo je to kao eksplozija sreće, ništa više nije bilo opasno ili vrijedno briga, samo sam se smijao i smijao i usred svega toga, nepoznatog namještaja, nepoznatih djevojaka, nepoznatog vrta vani, pomislio sam da je to upravo ono što želim. Upravo to. Samo se smijati i smijati, popuštati svim hirovima koji mi puhnu u glavu. Imam dvije svoje fotografije od te večeri, na jednoj ležim u hrpi tjelesa nasred poda, u jednoj ruci držim lubanju, dok mi je glava nekako nepovezana sa šakama i stopalima, koji strše s druge strane, lice izobličeno u nekakvu euforičnu grimasu. Na drugoj sam slici samo ja, ležim na krevetu, u ruci držim bocu piva, a lubanju na preponama, imam sunčane naočale, usta su mi razjapljena od smijeha. Bilo je to ljeto 1984., imao sam petnaest godina i došao sam do otkrića: tako je fantastično piti. Sljedećih se tjedana djetinjstvo nastavilo kao i prije, ležali smo na stijenama podno slapa i drijemali, ponekad bismo skočili u jezerce, subotom poslijepodne sjeli bismo na bus do grada, gdje bismo kupili slatkiše i išli u prodavaonice ploča, a sve to vrijeme, u pozadini svega toga, iščekivao sam skori polazak u gimnaziju. Nije to bila jedina promjena u obitelji: moja majka uzela je slobodnu godinu u školi za medicinske sestre i trebala je te godine studirati u Bergenu, gdje je Yngve već živio. Zamisao je bila da otac i ja živimo sami ondje gore, što je potrajalo nekoliko mjeseci, dok on nije predložio, vjerojatno da me se riješi, da stanujem u kući bake i djeda u Elvegati, gdje je djed godinama imao računovodstveni ured. Svi su mi prijatelji živjeli u Tveitu, a imao sam osjećaj da nove kolege iz gimnazije ne poznajem dovoljno dobro da bih se s njima 22

družio poslije škole, pa kad nisam bio na treningu, koji sam tada imao pet puta tjedno, sjedio sam u dnevnoj sobi i gledao televiziju, pisao zadaće za radnim stolom u potkrovlju ili ležao na krevetu pored stola i čitao i slušao muziku. Ponekad bih otišao do Sannesa, kako se zvalo naše naselje, da uzmem odjeću, kasete ili knjige, koji put bih i prenoćio ondje, ali više sam volio garsonijeru kod bake i djeda; naša je kuća postala nekako hladna, vjerojatno zato što se ondje više ništa nije događalo, otac je većinom jeo vani i doma je obavljao tek minumum kućanskih poslova. To se odražavalo na kuću, koja je, kako se bližio Božić, djelovala sve zapuštenije. Sasušene grudice mačjeg dreka ležale su na sofi pred televizorom na katu, staro neoprano posuđe stajalo je u sudoperu u kuhinji, sve peći, osim električne grijalice koju je uzeo u sobu u kojoj je boravio, bile su ugašene. On sam bio je nekako potišten. Jedne večeri došao sam onamo, mora da je to bilo početkom prosinca i, odloživši torbu u svoju ledenu sobu, naletio sam na njega u hodniku, došao je iz štaglja, koji je u donjem dijelu bio preuređen u stan, kosa mu je bila raskuštrana, a oči crne. “Možemo li naložiti vatru?” upitao sam. “Tako je hladno ovdje.” “Vathu?” rekao je. “Ne možemo naložiti vathu.” Nisam mogao reći “r”, nikad nisam mogao reći “r”, bila mi je to jedna od trauma iz kasnog djetinjstva. Otac me često znao oponašati, dijelom kad je htio upozoriti me na to kako ga izgovaram, u uzaludnom pokušaju da me natjera da se saberem i izgovorim “r” kao svi pošteni južnjaci, a dijelom kad mu je nešto na meni išlo na živce, kao sad. Samo sam se okrenuo i vratio gore. Nisam mu htio pružiti zadovoljstvo da vidi moje staklaste oči. Stid što sam na rubu suza, sa svojih petnaest, skoro šesnaest godina, bio je jači od uvrede koju mi je on nanio oponašanjem. Inače više nisam plakao, ali moj je otac imao neki utjecaj na mene kojeg se nikad nisam uspijevao osloboditi. Ali mogao sam prosvjedovati. Otišao sam u sobu, zgrabio nekoliko novih kaseta i strpao ih u torbu te je odnio dolje, U sobu na kraju hodnika, u kojoj su stajali ormari s odjećom, stavio u torbu nekoliko pulovera, izašao u hodnik i odjenuo se, prebacio torbu preko leđa i izašao na dvorište. Snijeg se skorio na površini, svjetla iznad garaže odražavala su se u sjajnome snijegu, koji je pod lampama bio posve žut. Livada dolje prema cesti također je bila svijetla, jer bilo je vedro i nebo je bilo zvjezdano, a i Mjesec je bio gotovo pun nad brdima s druge strane rijeke. Počeo sam se spuštati. Koraci su mi škripali u tragovima guma. Zaustavio sam se kod poštanskog sandučića. Trebao sam možda reći da odlazim. S druge strane, tako bi se potpuno izgubila poenta. Smisao je bio natjerati ga da se zamisli nad onim što je napravio. Koliko je moglo biti sati? Dopola sam strgnuo lijevu rukavicu, malko povukao rukav jakne i pogledao. Dvadeset do osam. Autobus je išao za pola sata. Stigao bih se vratiti. Ali ne. Nema jebene šanse. Prebacio sam opet torbu preko leđa i nastavio se spuštati. Kad sam još jedanput za kraj bacio pogled prema kući, vidio sam da se dimi iz dimnjaka. Očito je mislio da sam još uvijek u svojoj sobi. Znači da se pokajao, unio drva i zapalio peć. Led je pucketao na rijeci. Zvuk je nekako doputovao prijeko i sad se dizao uz blage padine brežuljaka. A onda je grunulo. Prošli su me trnci niz leđa. Taj me zvuk uvijek ispunjao srećom. Pogledao sam gore u mnoštvo zvijezda. U Mjesec koji je visio iznad brda. U farove automobila s druge strane rijeke, koji su svijetleći stvarali velike pukotine u mraku. U drveće duž rijeke, mračno i tiho, ali ne neprijateljsko. U dvije letvice za mjerenje vodostaja na bijeloj površini, koje je rijeka prekrila jesenas, ali koje su sad, kad je vodostaj nizak, ležale gole i svjetlucave. 23

Zapalio je vatru u kaminu. Bio je to način da se ispriča. Otići bez pozdrava više zato nije imalo smisla. Okrenuo sam se i počeo se penjati natrag. Zatvorio sam vrata za sobom, počeo razvezivati čizme. Čuo sam njegove korake, kako dolazi iz dnevne sobe, i uspravio se. Otvorio je vrata, stao s rukom na kvaki i gledao me. “Već ideš?” rekao je. To da sam već bio otišao pa se vratio bilo je nemoguće objasniti. Zato sam samo kimnuo. “Mislio sam”, rekoh. “Sutra se rano dižem.” “Da, da”, rekao je. “Mislim da ću sutra poslijepodne svratiti. Samo da znaš.” “Okej”, rekao sam. Nekoliko me sekundi gledao. Onda je zatvorio vrata i otišao u dnevnu sobu. Ja sam ih otvorio. “Tata?” rekoh. Okrenuo se i pogledao me bez riječi. “Sutra je roditeljski, znaš. U šest.” “Je li?” rekao je. “Da, moram otići na to.” Okrenuo se ponovno i otišao u dnevnu sobu, a ja sam zatvorio vrata, zavezao čizme, prebacio torbu preko leđa i krenuo prema autobusnom stajalištu pa deset minuta poslije na njemu već stajao. Dolje niže bio je slap, zamrznut u velikim lukovima i žilama, slabo osvijetljen svjetlom iz tvornice parketa. Iza stajališta i iza mene izdizala su se brda. Okruživala su raštrkano, ali osvijetljeno naselje u dolini rijeke mrakom i anonimnošću. Zvijezde iznad njega izgledale su kao da leže na dnu smrznutog mora. Bus je došao metući cestu svojim svjetlima, pokazao sam kartu vozaču i sjeo na predzadnje sjedalo s lijeve strane, gdje sam uvijek sjedio ako je bilo slobodno. Prometa je bilo malo, prozujali smo preko Solslette, Ryenslette, vozili se uz plažu u Hamresandenu, kroz šumu prema Timenesu, izašli na E18, vozili se preko mosta Varoddbroa, uz gimnaziju u Gimleu pa ušli u grad. Stan se nalazio uz samu obalu rijeke. Lijevo kod ulaza bio je djedov ured. Desno je bio stan. Dvije sobe, kuhinja i mala kupaonica. I kat je bio podijeljen na dva dijela; s jedne je strane bio golemi neuređeni potkrovni stan, s druge soba u kojoj sam ja stanovao. U njoj sam imao krevet, pisaći stol, malu sofu i stolić za kavu, kasetofon, policu s kasetama, hrpu školskih knjiga, nešto novina i muzičkih časopisa i u ormaru hrpu odjeće. Kuća je bila stara, nekoć je pripadala tatinoj baki, dakle mojoj prabaki, koja je ondje umrla. Koliko sam shvatio, tata je bio blizak s njom dok je odrastao i puno je vremena provodio ovdje. Meni je ona bila kao nekakvo mitsko biće, snažna, autoritativna, tvrdoglava, majka trojice sinova, od kojih je jedan bio moj djed. Na slikama koje sam vidio uvijek je nosila crne, zatvorene haljine. Pred kraj života, koji je počeo 1870-ih, polako je počela biti senilna, a to je trajalo gotovo cijelo jedno desetljeće, “hlapjela” je, kako se to zvalo u našoj obitelji. Drugo o njoj nisam znao. Izuo sam čizme, popeo se stepenicama strmim poput ljestava, i ušao u sobu. Unutra je bilo hladno pa sam uključio grijalicu. Upalio sam kasetofon. Echo and the Bunnymen, Heaven Up Here. Legao sam na krevet i počeo čitati. Čitao sam Drakulu Brama Stokera. Pročitao sam ga već jedanput prije nekoliko godina, ali bila je jednako napeta i sjajna i ovaj put. Grad vani, sa svojim upornim, tihim brujanjem automobila i zgrada, nestao mi je iz svijesti i tu i tamo se vraćao, kao da sam u pokretu. Ali nisam bio, posve sam mirno ležao i čitao do pola dvanaest, kad sam oprao zube, svukao se i otišao u krevet. Bio je poseban osjećaj probuditi se ujutro posve sam u stanu, kao da praznina nije bila 24

samo oko mene, nego i u meni. Prije nego što sam krenuo u gimnaziju, uvijek sam se budio u kući u kojoj su mama i tata već bili budni i spremali se za posao, sa svime što to uključuje: dimom cigareta, ispijanjem kave, slušanjem radija, doručkom i motorima automobila koji su se zagrijavali vani u mraku. Bilo je to nešto drugo i volio sam to. Volio sam i hodati, na potezu od otprilike kilometra, između starih zgrada do gimnazije, to me uvijek ispunjalo lijepim mislima, osjećajem da sam sad netko. Većina djece iz gimnazije dolazila je iz grada ili predgrađa, samo ja i još šačica drugih dolazili smo sa sela, a to nam je bila otegotna okolnost. To je značilo da su se ostali poznavali otprije i nalazili se izvan škole, družili se u ekipama. Te ste ekipe mogli prepoznati i u školi, i nisam im se baš mogao samo prikrpati, pa se pod svakim odmorom nametalo pitanje: gdje da budem? Gdje da stanem? Mogao sam sjediti u knjižnici i čitati ili sjediti u učionici i praviti se da provjeravam zadaću, ali to je bilo isto kao da se deklariram kao jedan od onih koji ne pripadaju onamo, a to dugoročno nije išlo, pa sam u listopadu te godine počeo pušiti. Ne zato što mi se to sviđalo ili zato što je bilo popularno, nego zato što sam tako imao gdje biti: pod svakim odmorom mogao sam visiti pred vratima zajedno s ostalima koji su pušili, a da me nitko ništa ne pita. Kad bi škola završila, a ja se vraćao u stan, taj bi problem nestao. Kao prvo, zato što sam najčešće išao u Tveit na trening ili naći se s Janom Vidarom, svojim najboljim prijateljem iz osnovne škole, a kao drugo, zato što me nitko nije vidio i nije mogao znati da sjedim sam u stanu cijele večeri kad bi bilo tako. Drukčije je bilo i pod satom. Išao sam u razred s tri druga dječaka i dvadeset šest djevojčica, a u razredu sam imao svoju ulogu, imao sam mjesto gdje sam mogao govoriti, odgovarati na pitanja, diskutirati, rješavati zadatke, biti netko. Ondje sam bio jedan u mnoštvu, svi su to bili, nisam se trebao nametati i nije smetalo što sam tamo. Sjedio sam u zadnjoj klupi u kutu, kraj mene je sjedio Bassen, ispred mene Molle, na drugom kraju u istom redu sjedio je Pål, a ostatak razreda činile su djevojčice. Dvadeset šest šesnaestogodišnjakinja. Neke od njih sviđale su mi se više od ostalih, ali ni jedna toliko da bih mogao reći da sam bio zaljubljen. Bila je tu Monica, čiji su roditelji bili mađarski židovi; bila je bistra, dobro u svemu potkovana i uvijek bi uporno i ustrajno branila Izrael kad bismo razgovarali o palestinskom konfliktu, što nikako nisam mogao shvatiti, ta bilo je očito da je Izrael vojna država, a Palestina žrtva. Bila je tu Hanne, lijepa cura iz Vågsbygda, koja je pjevala u zboru, bila kršćanka i poprilično naivna, ali jedna od onih s kojima je čovjeku drago biti u istoj prostoriji. I Siv je bila tu, plavokosa, preplanula i dugonoga, koja je jednog od prvih dana rekla da okolina Katedralne škole i Trgovačke škole izgleda kao američki kampus, čime mi je prvi put zapela za oko, budući da je već tada znala nešto što ja nisam znao o svijetu čiji sam dio htio biti. Zadnjih je godina živjela u Gani, previše se hvalisala i preglasno smijala. Bila je tu Benedicte, oštrih crta lica, pomalo kao iz pedesetih, kovrčave kose, u odjeći s daškom elegancije. Bila je tu Tone, tako gracioznih kretnji, tamnokosa i ozbiljna; crtala je i djelovala samostalnije od ostalih. I Anne je bila tu, koja je imala aparatić za zube i s kojom sam se ljubio na frizerskom stolcu Bassenove mame na razrednom tulumu koji smo ondje imali te jeseni; bila je tu Hilde, svjetlokosa i rumena, sigurna u sebe, ali svejedno na neki način mnogima nepoznata, koja mi se često obraćala; zatim Irene, glavna među curama, bila je lijepa na neobičan način: samo na trenutak, u idućem više ne; Nina, koja je bila snažna i muškobanjaste građe, ali je istovremeno imala nešto krhko i sramežljivo u sebi. Zatim Mette, sitna, sarkastična i intrigantna. Voljela je Brucea Springsteena i uvijek hodala u traperu, bila je tako sitna i cijelo se vrijeme smijala, odijevala se koliko provokativno toliko i vulgarno i uvijek mirisala na dim, zubno joj se meso vidjelo svaki put kad bi se nasmiješila, lijepa unatoč tome, ali njezin smijeh, nekakvo neprekidno hihotanje, koje je pratilo sve što je govorila i sve gluposti koje je izgovarala, te činjenica da je pomalo šušljala narušavali su njezinu ljepotu ili je, nekako, poništavali. Bio sam okružen 25

morem cura, strujom tijela, morem grudiju i bedara. Sama činjenica da sam ih viđao u formalnom okruženju, za klupama, njihovu je blizinu samo naglašavala. To je nekako davalo smisao mojim danima, veselio sam se dolasku u učionicu, sjedenju ondje gdje sam imao pravo sjediti, zajedno sa svim tim curama. Toga sam jutra prvo otišao u kantinu, kupio krafnu s kremom od vanilije i kolu, sjeo na svoje mjesto i smazao obrok dok sam listao knjigu, a učionica se oko mene polako punila učenicima koji su, još usporenih kretnji i spori u govoru nakon noćnoga sna, kapali u nju. Razmijenio sam koju riječ s Molleom, koji je stanovao u Hamresandenu i išao sa mnom u razred u osnovnoj školi. Zatim je došao nastavnik, bio je to Berg, u kuti, trebali smo imati norveški. Uz povijest, to mi je bio najdraži predmet, ocjena mi je varirala između pet i pet plus1, nisam uspijevao napraviti korak naviše, ali sam to odlučio pokušati na testu. Prirodni predmeti najslabije su mi išli, iz matematike sam imao samo dva, nisam pisao zadaće, a i gradivo je bilo prenapredno za mene. Nastavnici koje smo imali iz matematike i prirodnih znanosti bili su stara škola; iz matematike smo imali Vestbyja, koji je imao puno tikova, jedna mu se ruka cijelo vrijeme tresla i uvijala. Pod njegovim bih satom sjedio s nogama na stolu i brbljao s Bassenom sve dok Vestby, crven u zbijenom, mesnatom licu, ne bi zakriještao izgovarajući moje ime. Tad bih spustio noge, pričekao da se okrene i nastavio brbljati. Nastavnik iz prirodnih znanosti Nygaard, sitan i mršav, gotovo smežuran čovječuljak, dijaboličnog osmijeha i dječjih gesti, bližio se mirovini. I on je imao cijeli niz tikova, stalno je treptao jednim okom, trzao ramenima, zabacivao glavu, djelovao kao parodija napaćenog nastavnika. U ljetnom polugodištu nosio je svijetlo odijelo, u zimskom polugodištu tamno odijelo, a jedanput sam ga vidio da upotrebljava šestar za ploču kao pušku: sjedili smo pognuti nad testom, on nas je promatrao, sklopio šestar, stavio ga na rame i nišanio njime trzajući se i zlobno se smiješeći. Nisam vjerovao vlastitim očima, zar je prolupao? I pod njegovim sam satom brbljao: Knausgård, rekao bi kad bi odnekud čuo mrmljanje i podignuo dlan u zrak: to je značilo da moram stajati pokraj svoje klupe do kraja sata. To bih drage volje napravio, jer u meni se probudila buntovnička crta, čeznuo sam za time da me ne bude briga, da počnem markirati, piti, naređivati drugima. Bio sam anarhist, ateist i sa svakim sam danom bio sve više i više protiv srednje klase. Ozbiljno sam se bavio mišlju da probušim uši i obrijem glavu. Prirodne znanosti, što će mi to? Matematika, što će mi to? Htio sam svirati u bendu, biti slobodan, živjeti onako kako želim, ne onako kako moram. U tome nitko nije bio uz mene, u tome sam bio usamljen, pa je to privremeno ostalo neostvareno, pripadalo je budućnosti i, kao svaka budućnost, bilo neodređeno. Nepisanje zadaće, nepraćenje na satu bilo je dio cijelog tog paketa. Prije sam uvijek bio među najboljima u svim predmetima, uvijek sam se volio istaknuti, ali ne više, sad su dobre ocjene postale gotovo sramota, jer je to značilo je da sjediš doma i čitaš, da si dosadnjaković, luzer. S norveškim je bilo drukčije, njega sam povezivao s piscima i boemskim životom, osim toga, tu se nije radilo o nečem što se stječe čitanjem, već o nečem drugom, o osjećaju, urođenoj vještini, osobnosti. Sjedio sam i šaruckao pod satom, pušio pred ulaznim vratima pod odmorima, a u tom ritmu, dok su se nebo i krajolik poda mnom polako otvarali, prošao bi cijeli dan, sve dok nije zazvonilo za kraj nastave u pola tri, a ja pošao kući, u svoj stan. Bio je peti prosinca, dan prije mojega rođendana, navršavao sam šesnaest i mama je trebala doći kući iz Bergena. Veselio sam se tome. Na neki je način bilo dobro biti sam s tatom, zato što se držao po strani koliko je god mogao, živio je u Sannesu kad sam ja živio u gradu i obrnuto. Kad bi došla mama, tome bi došao kraj, sve do koji dan poslije Nove godine trebali smo živjeti svi zajedno, ali lošu stranu toga, koja se sastojala u sretanju tate svakoga dana, gotovo je potpuno nadjačala mamina blizina. S njom sam mogao razgovarati. O svemu sam mogao 26

razgovarati s njom. Tati nisam mogao reći ništa. Ne, ništa mu nisam mogao reći, samo ono što se ticalo čisto praktičnih stvari, primjerice kamo idem i kad ću se vratiti. Kad sam došao do stana, njegov je auto stajao ispred kuće. Ušao sam, cijeli hodnik mirisao je na hranu, a iz kuhinje se čulo lupanje posuđa i radio. Provirio sam. “Bok”, rekao sam. “Bok”, rekao je on. “Jesi li gladan?” “Da, poprilično. Što to kuhaš?” “Kotlete. Sjedni, sad su gotovi” Ušao sam i sjeo za okrugao kuhinjski stol. Bio je star, pretpostavljao sam da je pripadao još njegovoj baki. Tata mi je stavio dva kotleta, tri krumpira i brdašce pirjanog luka na tanjur. Sjeo je, stavio sebi. “I?” rekao je. “Ima što novo u školi?” Odmahnuo sam glavom. “Ništa nisi naučio danas?” “Ne.” “Naravno da nisi”, rekao je. Nastavili smo jesti u tišini. Nisam ga htio povrijediti, nisam htio da misli da je to neuspjeli pokušaj, da nije uspio uspostaviti dobar odnos sa sinom pa sam stao razmišljati što bih mogao reći. No nisam ništa smislio. Nije bio loše raspoložen. Nije bio ljut. Samo odsutan. “Jesi li bio kod bake i djeda u zadnje vrijeme?” upitao sam ga. On me pogledao. “Aha”, rekao je. “Jučer popodne sam nakratko svratio. Zašto pitaš?” “Bez veze”, rekao sam i osjetio lagano rumenilo u obrazima. “Samo pitam.” Odrezao sam nožem mesa koliko sam mogao. Sad sam uzeo kost u ruku, prinio je ustima i počeo glodati. Tata je napravio isto. Odložio sam kost i otpio vode iz čaše. “Hvala za ručak”, rekao sam i ustao. “U šest si rekao da je roditeljski?” upitao je. “Da”, rekoh. “Ti ćeš biti ovdje?” “Mislio sam biti.” “Onda ću doći po tebe pa ćemo u Sannes. Je li to u redu?” “Aha.” Sjedio sam i pisao sastavak o nekoj reklami za sportski napitak kad se on vratio. Vrata su se otvorila, brujanje grada postalo je glasnije i začulo se koračanje po podu u hodniku. Njegov glas. “Karl Ove? Jesi li spreman? Krećemo odmah.” Spakirao sam sve što mi je trebalo u vrećicu i ruksak, koji su bili pretrpani jer sam sljedeći mjesec trebao živjeti gore i nisam mogao znati što će mi točno trebati. Pogledao me kad sam se spustio niza stepenice. Odmahnuo je glavom. Ali nije bio ljut. Bilo je nešto drugo. “Kako je prošlo?” pitao sam izbjegavajući njegov pogled, iako mu je to bilo nešto najgore na svijetu. “Kako je prošlo? Pa reći ću ti kako je prošlo. Izgrdio me tvoj profesor iz matematike. 27

Eto kako je prošlo. Vestby, je li?” “Da.” “Zašto mi nisi rekao ništa o tome? Ništa nisam znao. Bio sam potpuno zatečen.” “Što ti je onda rekao?” rekao sam i počeo se odijevati, neizmjerno sretan što je tata ostao miran. “Rekao je da pod satom sjediš s nogama na stolu, da si tvrdoglav i bezobrazan, da brbljaš, ne radiš pod satom i ne pišeš zadaće. Ako se tako nastavi, rušit će te. To je rekao. Je li to istina?” “Je, na neki način”, rekao sam i uspravio se, gotov s odijevanjem. “Okrivio je mene, znaš. Prekorio me što imam takvu bitangu za sina.” Vrpoljio sam se na mjestu. “Što si ti na to rekao?” “Ja sam njega izgrdio. Tvoje ponašanje u školi njegova je odgovornost. Ne moja. Ali nije mi baš bilo ugodno. To ti je valjda jasno.” “Jasno mi je”, rekao sam. “Oprosti.” “To ne pomaže. To je posljednji roditeljski na koji sam otišao, sasvim sigurno. No. Idemo?” Izašli smo na ulicu, do auta. Tata je sjeo, nagnuo se preko sjedala i otključao auto na mojoj strani. “Možeš otvoriti i otraga?” rekao sam. Nije odgovorio, ali je to napravio. Odložio sam torbu i naprtnjaču u prtljažnik, oprezno ga zatvorio da ga ne razljutim, sjeo na suvozačko sjedalo, navukao pojas preko prsa i kopča je škljocnula ušavši u mehanizam. “Bilo je ponižavajuće, kratko i jasno”, rekao je tata i upalio motor. Upalile su se lampice na komandnoj ploči. Auto ispred nas i djelomice nizbrdicu prema rijeci osvijetlili su farovi. “Ali kakav je on, zapravo, kao profesor, taj Vestby?” “Prilično loš. Ima problema s držanjem discipline. Nitko ne obraća pažnju na njega. A ne zna ni predavati.” “Njegove su fakultetske ocjene među najboljima uopće, jesi li to znao?” rekao je tata. “Nisam”, rekoh. Vozio je natraške nekoliko metara, skrenuo na cestu, okrenuo se i krenuo prema izlazu iz grada. Ventilator za grijanje je zujao, čavli na gumama udarati su o asfalt i jednolično zujali. Vozio je brzo kao i obično. S jednom rukom na volanu, drugom opuštenom na sjedalu pokraj ručice mjenjača. U trbuhu mi je titralo, tračci sreće cijelo su mi vrijeme kolali tijelom, jer to se nikad prije nije dogodilo. Nikad me prije nije branio. Nikad prije nije odlučio prijeći preko kritike na moj račun. Svaki put kad bih mu prije ljetnih i zimskih praznika trebao uručiti izvještaj o svome vladanju, tjednima unaprijed dobivao bih napadaje tjeskobe. Na i najsitniju opasku njegov bi se gnjev svalio na mene. Isto je vrijedilo i za roditeljske sastanke. Najmanji komentar da sam previše brbljao ili da sam nemaran, i vratio bi se ljut kao ris. Da ne govorimo o onih nekoliko prilika kad sam kući donio razrednikovo pismo. Bio je to svaki put sudnji dan. Bio je to pakao. Je li se tako ponašao zato što odrastam? Jesmo li postajali ravnopravni? Osjetio sam poriv da ga pogledam dok je sjedio i zurio u cestu kojom smo jurili. Ali nisam mogao, onda bih morao nešto reći, a nisam imao što. 28

Pola sata poslije uspeli smo se uz zadnje brdo i ušli u dvorište pred kućom. Ne ugasivši motor, tata je izišao da otvori vrata garaže. Ja sam otišao do ulaznih vrata i otključao ih. Sjetio sam se prtljage i vratio se upravo kad je tata ugasio motor i ugasili se crveni farovi. “Otvoriš mi prtljažnik?” rekao sam. On je kimnuo, gurnuo ključ i okrenuo ga. Poklopac se podignuo poput kitova repa, učinilo mi se. Kad sam ušao, odmah sam shvatio da je čistio. Mirisalo je na zeleni sapun, sobe su bile pospremljene, podovi sjajni. Sasušenog mačjeg dreka na sofi na katu više nije bilo. Napravio je to, naravno, zato što je mama dolazila kući. No iako je imao konkretan razlog i nije to napravio iz čista mira, samo zato što je ondje bilo tako nevjerojatno prljavo i neugodno, osjetio sam olakšanje. Red je bio ponovno uspostavljen. Nije da sam bio uznemiren ili nešto slično, više je stvar bila u tome da me to brinulo, naročito zato što to nije bio jedini znak. Nešto se u njemu promijenilo te jeseni. Vjerojatnoje do toga došlo zbog toga kako smo živjeli, a bilo je očito da smo tu živjeli samo on i ja, a i to jedva. Nikad nije imao prijatelja, nikad mu nitko nije dolazio u goste, osim obitelji. Jedini ljudi koje je poznavao bili su kolege i susjedi; naime, na Tromoyi je bilo tako, a ovdje nije znao ni susjede. Ali samo nekoliko tjedana nakon što je mama otišla u Bergen studirati, okupio je nekoliko svojih kolega u kući u Sannesu, gdje su trebali imati malu zabavu, i upitao me bih li možda mogao ostati u gradu te večeri. Ako bih se osjećao usamljeno, uvijek bih mogao otići k baki i djedu, ako želim. Ali samoća je bila zadnje čega sam se bojao, pa je došao poslijepodne s pizzom za mikrovalnu, kolom i čipsom za mene, što sam pojeo ispred televizora. Sljedećeg poslijepodneva otišao sam busom do Jana Vidara, bio kod njega nekoliko sati pa nastavio busom do naše kuće. Vrata su bila zaključana. Otvorio sam garažu da provjerim je li samo otišao u šetnju ili je uzeo auto. Bila je prazna. Vratio sam se do kuće i otključao je. Na stolu u dnevnoj sobi stajalo je nekoliko boca od vina, pepeljare su bile pune, ali za nered to i nije izgledalo tako strašno pa sam pomislio da je to morala biti mala zabava. Linija je obično stajala u štaglju, ali sad ju je stavio na stolić pokraj peći pa sam kleknuo pred hrpicu ploča, dio kojih je stajao naslonjen na nogu stola, a dio bio raširen po podu pokraj njega. Bile su to ploče koje je puštao otkad pamtim. Pink Floyd. Joe Dassin. Arja Saijonmaa. Johnny Cash. Elvis Presley. Bach. Vivaldi. Zadnje dvije sigurno je pustio prije nego što je zabava počela, a možda i tek toga jutra. Ali ni ostatak muzike nije bio naročito prikladan za zabave. Ustao sam i otišao u kuhinju, gdje je nekoliko tanjura i čaša stajalo neoprano u sudoperu, otvorio hladnjak, koji je, izuzev nekoliko boca bijelog vina i nekoliko piva, bio praktički prazan pa nastavio stepenicama na kat. Vrata tatine sobe bila su otvorena. Otišao sam onamo i pogledao. Krevet iz mamine sobe bio je preseljen i stajao je pokraj tatinog u sredini sobe. Dakle, bilo je kasno, a budući da su pili, a kuća je bila toliko udaljena da bi taksi do grada ili do Vennesle, gdje je tata radio, bio preskup, netko je ovdje prenoćio. Moja soba bila je netaknuta, pa sam uzeo ono što sam trebao i iako sam planirao prenoćiti ondje, vratio sam se u grad. Nekako mi je tu sve postalo strano. Jednom drugom zgodom kad sam otišao onamo bez najave bila je večer, nisam bio u stanju ići do grada nakon treninga, pa me dovezao Tom iz kluba. U osvijetljenoj kuhinji vidio sam tatu kako sjedi s glavom u rukama i bocom vina pred sobom. I to je bilo novo, nikad prije nije pio, barem ne dok sam ja bio ondje i barem ne sam. Sad sam to vidio i nisam to htio znati, ali nisam se mogao vratiti pa sam zato glasno lupao čizmama po stepenicama pred ulazom, da otresem snijeg, zatim naglo otvorio vrata, zalupio ih za sobom, a da ne bi bilo dvojbe kamo sam otišao, otvorio sam obje slavine u kupaonici, sjedeći na poklopcu zahodske školjke, i počekao nekoliko minuta. Kad sam došao u kuhinju, ondje nije bilo 29

nikoga. Čaša je stajala prazna na radnoj plohi, boca je stajala prazna ispod sudopera, a tata je bio u stanu u štaglju. Kao da već to nije bilo dovoljno tajanstveno, vidio sam ga jednog ranog poslijepodneva kad se provezao pored dućana u Solsletti; tog dana sam markirao zadnja tri sata i otišao Janu Vidaru prije treninga navečer u dvorani Kjevik. Sjedio sam na klupi ispred dućana i pušio kad se tatina šmrkljasto zelena Ascona, koju je bilo nemoguće previdjeti, provezla onuda. Bacio sam cigaretu, ali nisam vidio razloga da se skrivam i gledao sam auto dok je prolazio, čak sam dignuo ruku i mahnuo. Ali on me nije vidio, razgovarao je s nekim na suvozačkom sjedalu. Sljedećega dana svratio je u stan pa sam mu to spomenuo, rekao je da je to bio kolega, zajedno su radili na projektu i poslije škole nekoliko sati proveli kod nas. Sve u svemu, u to je vrijeme bio u kontaktu s mnogo kolega. Jedan je tjedan bio u Hovdenu na seminaru s njima, a i otišao je na više zabava nego što se sjećam da je ikad prije išao. Sigurno zato što mu je bilo dosadno ili nije volio biti toliko sam, a meni je bilo drago zbog toga, u to sam ga vrijeme počeo gledati drugim očima, ne više kao dijete, nego kao netko tko odrasta i, gledajući iz tog kuta, bilo mi je drago da se druži s prijateljima i kolegama kao i svi drugi. Istovremeno mi se nije sviđala ta promjena, činila ga je nepredvidivim. To da me praktički branio na roditeljskom bilo je dio te slike. Da, bilo je to možda najočitije od svega. Raspakirao sam odjeću u sobi i složio je u ormar, ugurao kasete jednu po jednu u stalak za njih na pisaćem stolu, složio školske knjige na hrpu. Kuća je bila iz sredine devetnaestog stoljeća, cijeli pod je škripao, zvukovi su prolazili kroz sve zidove, pa ne samo da sam znao da je tata u dnevnoj sobi točno ispod mene nego i da sjedi na sofi. Mislio sam dovršiti Drakulu, ali imao sam osjećaj da to neću moći dok se situacija među nama ne raščisti. Drugim riječima, dok on ne sazna što ću ja napraviti i dok ja ne saznam što će on napraviti. S druge strane, nisam mogao jednostavno sići i reći mu: “Hej, tata, ja sam gore i čitam.” “Zašto mi to govoriš?” pitao bi, ili barem pomislio. Ali neravnotežu je trebalo ukloniti, pa sam sišao, skrenuo u kuhinju, možda nešto vezano uz hranu?, prije nego što sam zakoračio u dnevnu sobu, gdje je on sjedio s jednim od mojih starih stripova u ruci. “Jesi li večerao?” upitao sam ga. On me samo okrznuo pogledom. “Uzmi ti sebi nešto”, rekao je. “Okej”, rekao sam. “Onda ću biti gore u sobi.” Nije odgovorio, nastavio je čitati Agenta X9 pod svjetlom lampe pokraj sofe. Odrezao sam si velik komad kobasice, koji sam pojeo sjedeći za pisaćim stolom. Nije mi kupio ni rođendanski poklon, sinulo mi je, mama će ga vjerojatno donijeti iz Bergena. Ali tortu je valjda on morao naručiti? Je li se sjetio toga? Kad sam sljedećega dana došao iz škole, mama je bila ondje. Tata ju je dočekao na aerodromu i sjedili su za kuhinjskim stolom, meso je bilo u pećnici, ručali smo uz svijeće na stolu, ja sam dobio ček na petsto kruna i košulju koju mi je kupila u Bergenu. Nisam joj imao srca reći da je neću nositi, ipak je obilazila dućane po Bergenu i tražila nešto za mene, pronašla tu košulju, koja joj je bila lijepa i za koju je mislila da će mi se svidjeti. Odjenuo sam je i jeli smo tortu i pili kavu u dnevnoj sobi. Mama je bila sretna, više je puta rekla da joj je drago da je kod kuće. Yngve je nazvao i čestitao mi, on vjerojatno neće doći kući prije Badnjaka, rekao je, pa ću poklon dobiti tad. Otišao sam na trening, a kad sam 30

se vratio oko devet, oni su bili u stanu u štaglju. Bio bih rado razgovarao s mamom nasamo, ali to se nije činilo izgledno pa sam, počekavši najprije neko vrijeme, otišao leći. Sljedećeg sam dana imao test u školi, zadnja dva tjedna bila su ih puna, sa svih sam otišao ranije, otišao bih u grad, u prodavaonice ploča ili na kavu, ponekad s Bassenom, ponekad s nekom od cura iz razreda, no samo ako bi do zajedničkog odlaska došlo spontano i ne bi se moglo pomisliti da im se uvaljujem. Ali s Bassenom je bilo O.K., počeli smo se malo češće družiti. Jedne sam večeri bio kod njega, nismo radili ništa posebno, osim što smo puštali ploče u sobi, a to me ispunilo radošću, našao sam novog prijatelja. Ne seljaka, ne metalca, nego jednoga koji je volio Talk Talk i U2, Waterboyse i Talking Heads. Bassen, ili Reid, kako se zapravo zvao, bio je tamnokos i zgodan, privlačio je sve cure odreda, a da pritom nije izgledalo da mu je to udarilo u glavu, jer nije bilo ničega pretencioznog u njemu, ničega samodopadnog, nikad nije zauzimao mjesto koje je mogao zauzeti, ali nije bio ni skroman, prije da ga je kočila njegova razmišljanju sklona i introvertna strana. Nikad nije davao sve od sebe. Je li to bilo zato što nije htio ili zato što nije mogao, ne znam, često te dvije strane idu ruku pod ruku. Ali mene se naviše dojmilo to što je sam donosio vlastiti sud o stvarima. Dok sam ja razmišljao unutar okvira, recimo o politici, gdje jedno stajalište automatski vodi drugom, ili pak o ukusu, gdje je slušanje jednog benda vodilo slušanju sličnih bendova, ili o ljudima, gdje se ja nikad nisam uspio osloboditi postojećih pogleda na druge, on je razmišljao za sebe i svoje mišljenje temeljio na više ili manje idiosinkrastičnim prosudbama. Ni to nije bilo nešto čime se razbacivao, upravo suprotno, trebali ste ga prvo upoznati da bi se pokazala ta njegova crta. Tako to nije bilo nešto čime se koristio, nego nešto što je bio. Iako sam bio ponosan što mogu Bassena zvati prijateljem, to nije bilo samo zbog njegovih dobrih osobina, nije to bilo zbog prijateljstva kao takvog nego i zbog, i to uvelike, predodžbe da bi njegov društveni ugled mogao i meni koristiti. Nisam bio svjestan toga, ali sad kad razmišljam o tome s odmakom, to je itekako očito: ako ste iz nečega isključeni, trebate naći nekoga tko je uključen, pogotovo kad vam je šesnaest godina. U tom slučaju isključenost nije bila metaforička, nego doslovna i konkretna. Bio sam okružen stotinama dječaka i djevojčica svoje dobi, a!i nisam mogao ući u društvo kojem su svi oni pripadali. Svakoga ponedjeljka bojao sam se pitanja koje su svi postavljali: “Što si radio preko vikenda?” Jedanput si mogao reći “bio doma i gledao televiziju”, jedanput “bio kod frenda i slušao ploče”, ali onda je trebalo smisliti nešto bolje ako niste htjeli biti izopćeni. Neki su bili izopćeni od prvog trenutka i ostali to do kraja gimnazije, a ja ni za što na svijetu nisam htio biti kao oni, htio sam biti jedan od onih oko kojih se neprekidno nešto događa, htio sam da me pozivaju na tulume, htio sam izlaziti s njima u grad, živjeti njihovim životom. Veliki test, najveći tulum godine, bio je doček Nove godine. Zadnjih tjedana svi su o tome brujali. Bassen je trebao ići nekome u Justvik koga je poznavao i nisam mu se mogao prikrpati, pa kad je škola završila prije Božića, nisam još bio pozvan nikamo. Onaj tjedan između Božića i Nove godine sjedio sam s Janom Vidarom, koji je živio u Solsletti nekih četiri kilometra niže od nas i te jeseni krenuo u strukovnu školu za slastičara, i raspravljao koje su nam opcije. Htjeli smo na tulum i htjeli smo se napiti. To drugo nije trebalo biti problem; igrao sam za juniorski klub, naš golman Tom sređivao je takve stvari, a on neće imati ništa protiv toga da nam kupi pivo. Tulum pak... Jedna ekipa iz devetog razreda, od ukoraša, one polukriminalne sorte što skuplja ukore, trebala se, doduše, okupiti u jednoj kući u blizini, ali to ipak nije dolazilo u obzir, radije bih ostao doma. Bila je još jedna ekipa koju smo dobro poznavali, ali joj nismo pripadali, baza im je bila u Hamresandenu, a uključivala je ljude s kojima smo ili išli u razred ili igrali nogomet, ali k njima nismo bili pozvani, pa iako smo se komotno mogli nekako ubaciti, ni o njima nisam imao visoko mišljenje. Živjeli su u Tveitu, išli 31

u strukovnu školu ili radili, a oni od njih koji su imali aute, imali su sjedala presvučena krznom i boriće na retrovizorima. No alternative nije bilo. Na novogodišnje tulume treba biti pozvan. S druge strane, ljudi izlaze oko dvanaest, okupljaju se na trgovima i križanjima da bi vatrometom, pucanjem i galamom dočekali Novu godinu. Za sudjelovanje u tome nije potreban poziv. Znao sam da su mnogi iz škole trebali ići na tulum u dio Kristiansanda koji se zvao Søm, pa što ako i mi odemo tamo? Tad se Jan Vidar sjetio da je bubnjar našega benda, kojega smo primili iz čistog očaja, osmaš koji stanuje u Hanesu, rekao da ide u Søm na novogodišnji tulum. Poslije dva telefonska razgovora sve je bilo riješeno. Tom nam je trebao kupiti pivo, a mi smo trebali biti s osmašima i devetašima i sjediti u njihovoj podrumskoj sobi do ponoći, zatim otići na križanje gdje se ljudi skupljaju, naći nekog poznatog iz moje škole i utrpati mu se za ostatak večeri. Bio je to dobar plan. Kad sam došao kući toga popodneva, nekako u prolazu rekao sam mami i tati da sam pozvan na doček, netko iz razreda navodno ima tulum u Sømu i bih li mogao ići? Kod nas je trebala biti zabava, dolazili su baka i djed i stric Gunnar s obitelji, ali ni mama ni tata nisu imali ništa protiv da idem. “Baš lijepo!” rekla je mama. “Možeš”, rekao je tata. “Samo moraš doći kući do jedan.” “Ali Nova godina je”, rekao sam. “Može do dva?” “Dobro. Ali onda dva, ne pola tri. Je li jasno?” Tako smo se poslijepodne na Staru godinu odvezli biciklima do dućana u Ryensletti, gdje nas je čekao Tom, dali smo mu novce i dobili po dvije vrećice s deset boca piva u svakoj. Jan Vidar sakrio je vrećice u vrtu ispred njihove kuće, a ja sam se odvezao svojoj kući. Ondje su mama i tata punom parom čistili i pospremali, pripremali kuću za zabavu. Vani je puhalo. Stajao sam neko vrijeme na prozoru svoje sobe i gledao snijeg kako se vrtloži te sivo nebo, koje kao da je potonulo među crno drveće u šumi. Zatim sam stavio ploču, uzeo knjigu koju sam čitao i legao na krevet. Nakon nekog vremena mama je pokucala na vrata. “Jan Vidar te zove”, rekla je. Telefon je stajao dolje, u sobi s garderobnim ormarima. Spustio sam se, zatvorio vrata i uzeo slušalicu. “Halo?” rekoh. “Dogodila se katastrofa”, rekao je Jan Vidar. “Prokleti Leif Reidar...” Leif Reidar bio je njegov brat. Imao je dvadeset i nešto godina, vozio nabrijanu Opel Asconu i radio u tvornici parketa Boen. Život mu se nije odvijao na jugozapadu, u gradu, kao meni i većini drugih, nego na sjeveroistoku, u Birkelandu i Lillesandu, a to i njegove godine učinili su da nikad nisam bio načistu s time tko je on zapravo, čime se zapravo bavi. Imao je brkove i često nosio avijatičarske naočale, ali nije bio neki prosječan pozer, bilo je nešto u njegovoj urednosti u odijevanju i ophođenju što je upućivalo na neko drugo usmjerenje. “Što je napravio?” pitao sam. “Našao je vrećice s pivom u jebenom vrtu. Pa ga nikako nisam mogao otkvačiti. Prokleta pizda. Koji prokleti licemjer. On je meni našao popovati, jel, on, od svih ljudi. Imam samo šesnaest godina i tako dalje. Onda je rekao da mu moram reći tko mi je kupio pivo. Odbio sam, naravno. To se seronje ne tiče. Ali onda je rekao da će reći tati ako mu ne kažem ime. Tako jebeno licemjerno. Jebem mu... Morao sam mu “Ne?” rekao sam. Naneseni se snijeg poput vela nadnio preko ruba krova od štaglja. Svjetlo s prozora u prizemlju meko je svijetlilo, gotovo potajice u sumraku koji se polako zgušnjavao. Razabrao sam kretnju u kući, mora da je tata, pomislio sam, i stvarno, sekundu poslije njegovo se lice 32

u punom obliku pojavilo iza prozorskog stakla, gledao je ravno u mene. Spustio sam pogled, napola okrenuo glavu od njega. “Natjerao me u auto i odvezao k Tomu s vrećicama.” “Šališ se.” “Koje je on jebeno smeće. Uživao je u tome. Ubij me ako nije totalno cvao. On se meni našao popovati, odjednom. On. Jebote kako sam se raspizdio.” “Što je onda bilo?” rekao sam. Kad sam ponovno virnuo kroz prozor, lica više nije bilo. “Što je bilo?! Što misliš? Leif se izderao na Toma. Onda mi je rekao da bih trebao vrećice s pivom dati Tomu. To sam i napravio. A onda mi je Tom morao dati novce. Kao da sam neki jebeni balavac. Kao da on nije radio isto kad je imao šesnaest. Nabijem ga. Uživao je, kužiš? Uživao je ponašati se kao..., uživao je dok se derao na Toma.” “I što sad? Onda? Da idemo bez piva? Ne možemo to.” “Ne, ali namignuo sam Tomu kad smo odlazili. Shvatio je. Pa sam ga nazvao kad sam došao kući i ispričao sam mu se. Nije se naljutio. I sad će napraviti sljedeće: dovest će pivo tebi. A mene će pokupiti usput, da mu mogu platiti.” “Dolazite ovamo?” “Da, on dolazi za deset minuta. Znači da smo tamo za petnaest.” “Moram malo razmisliti”, rekao sam. Tek sam tad primijetio da mačak leži na stolici pokraj stolića s telefonom. Gledao me, počeo lizati šapu. U dnevnoj sobi upalio se usisavač. Mačak je naglo okrenuo glavu prema zvuku. Sekundu poslije ponovno se opustio. Sagnuo sam se i pomazio ga po prsima. “Ne možete se dovesti skroz do gore. To neće ići. Ali možemo jednostavno ostaviti vrećice negdje uz rub ceste. Ovdje gore ih ionako nitko neće naći.” “U podnožju brda, možda?” “Ispod kuće?” “Da.” “U podnožju brda ispod kuće za petnaest minuta?” “Da.” “Dobro. I moraš reći Tomu da se ne okrene kod nas, ni dolje kod sandučića. Ima jedan uvučeni dio malo dalje uz cestu. Može se ondje okrenuti?” “Dobro. Onda se vidimo.” Spustio sam slušalicu i otišao u dnevnu sobu mami. Ugasila je usisavač kad me vidjela. “Idem se zaletiti do Pera”, rekao sam. “Hoću mu samo zažeiiti sretnu novu.” “Samo idi”, rekla je mama. “Ako mu vidiš roditelje, pozdravi.” Per je bio mlađi od mene godinu dana i stanovao je u susjedstvu, u kući nekoliko stotina metara dalje. Onih godina kad smo živjeli ondje s njim sam provodio najviše vremena. Igrali smo nogomet što smo češće mogli, poslije škole, subotama i nedjeljama, preko praznika, i mnogo se toga svodilo na okupljanje dovoljnog broja ljudi za poštene utakmice, ali ako ne bismo u tome uspjeli, satima bismo igrali dva na dva, a ako ni to nije išlo, onda samo Per i ja. Ja bih pucao na njegova vrata, ona bi na moja, ja bih dodao njemu, on bi dodao meni, ili bismo igrali dvojku, kako smo to zvali. Igrali smo svakodnevno, čak j kad sam krenuo u gimnaziju. Inače bismo se kupali, ili ispod slapa ili na dijelu jezerca gdje je voda bila duboka i gdje se moglo skakati sa stijene ili kod brzaca, gdje su nas nosile struje. Kad je vrijeme bilo preloše da bismo išta radili vani, gledali smo video u njihovom podrumu ili samo visjeli u garaži i pričali. Sviđalo 33

mi se ondje, njegova je obitelj bila topla i velikodušna, pa iako me njegov otac nije mogao podnijeti, svejedno sam bio dobrodošao. No premda sam s Perom provodio najviše vremena, nisam ga smatrao prijateljem, nikad i nigdje ga nisam spominjao, i zato što je bio mlađi od mene, što nije bilo dobro, i zato što je bio takav seljak. Nije ga zanimala muzika i nije znao ništa o njoj, nisu ga zanimale ni cure ni alkohol, bio je zadovoljan sjedenjem kod kuće vikendom sa svojom obitelji. Bilo mu svejedno što dolazi u školu u gumenim čizmama, a volio je nositi i pletene pulovere i samterice, kao i prekratke traperice i majice iz kristiansandskog zoološkog vrta. Kad sam se ja doselio ovamo, on još nikad nije bio u gradu sâm. Jedine knjige koje je pročitao, a i to jedva, bili su stripovi, koje sam, uostalom, i ja čitao, ali osim njih, čitao sam i brojne knjige MacLeana, Bagleya, Smitha, Le Carréa i Folleta, koje sam gutao, a koje je nakon nekog vremena i on počeo čitati. Išli bismo zajedno u knjižnicu u pokoju subotu i na Startove domaće utakmice svake druge nedjelje, trenirali smo u nogometnom klubu dvaput tjedno, u ljetnom polugodištu jedanput tjedno igrali i utakmicu, a išli smo zajedno na školski bus. Nikad, međutim, nismo sjedili zajedno, jer što smo se više približavali školi i ulazili u njen život, to mi je Per manje bio prijatelj, tako da na školskome dvorištu više uopće nismo dolazili u doticaj. Za divno čudo, njemu to nije smetalo. Uvijek je bio veseo, uvijek otvoren, imao je razvijen smisao za humor i bio, kao i ostatak njegove obitelj, topla osoba. U tjednu između Božića i Nove godine bio sam kod njega nekoliko puta, gledali smo video i skijali se na padini iza naše kuće. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ga pozovem s nama na novogodišnji tulum, to uopće nije dolazilo u obzir. Jan Vidar nije bio ni u kakvu odnosu s Perom, poznavali su se, naravno, kao što se ovdje gore svi poznaju, ali nikad nije bio nasamo s njim niti je za to bilo razloga. Kad sam se doselio ovamo, Jan Vidar se družio s Kjetilom, vršnjakom koji je živio u Kjeviku, oni su bili najbolji prijatelji i jedan kod drugoga osjećali su se kao kod kuće. Kjetilov otac bio je vojno lice pa se puno selio, koliko sam shvatio. Kad se Jan Vidar počeo družiti sa mnom, zahvaljujući uglavnom zajedničkom interesu za muziku, Kjetil ga je pokušao ponovno pridobiti, stalno ga je zivkao i pozivao k sebi, nabacivao interne fore koje su samo njih dvojica razumjela ako bismo u školi skupa bili sva trojica; kad to nije upalilo, spustio je letvicu i pozvao nas obojicu k sebi. Otišli smo biciklima do aerodroma, dugo bili u aerodromskom kafiću, otišli do Hamresandena i posjetili jednu od djevojaka ondje, Ritu, koja se sviđala i Janu Vidaru i Kjetilu. Kjetil je imao čokoladu koju je podijelio s Janom Vidarom na kosini brdašca, a da mene nije ponudio, no ni to ga nije nikamo dovelo jer se Jan Vidar pravio da ništa nije bilo te podijelio svoju polovicu na dva dijela i pružio meni jedan. Onda je Kjetil olabavio, okrenuo se drugima, ali dokle god smo išli u osnovnu školu, nije imao tako bliskih prijatelja kao što mu je bio Jan Vidar. Kjetil je bio jedan od onih koje svi vole, pogotovo cure, ali ni jedna nije htjela biti s njim. Rita, koja je inače bila drska i oštra i nikad nikoga nije štedjela, zaljubila se u njega, stalno su se zajedno smijali i imali svoj specifičan govor, ali nikad nisu bili ništa više od prijatelja. Rita je uvijek najoštriji sarkazam čuvala za mene, a ja sam uvijek bio na oprezu u njezinoj blizini, nikad nisam mogao znati kad će me ili na koji način napasti. Bila je sitna i mršava, lice joj je bilo usko, usta mala, ali crte lica naglašene, a oči, koje su često bile pune prijezira, sjajile su rijetkim intenzitetom; gotovo su blistale. Rita je bila lijepa, ali nisu je još doživljavali kao takvu, a znala je biti toliko neugodna prema drugima da je oni možda nikad i neće vidjeti takvom. Jedne me je večeri nazvala kući. “Bok, Karl Ove, ovdje Rita”, rekla je. “Rita?” rekao sam. “Da, kretenu. Rita Lolita.” “Aha”, rekao sam. 34

“Imam jedno pitanje za tebe”, rekla je. “Da?” “Hoćeš li hodati sa mnom?” “Molim?” “Ponovit ću. Hoćeš li hodati sa mnom? Vrlo jednostavno pitanje. Ti bi trebao reći da ili ne.” “Ne znam...”, rekoh. “Joj, daj. Ako ne želiš, reci.” “Mislim da ne...”, rekao sam. “No dobro”, rekla je. “Vidimo se sutra u školi. Ajde bok.” I spustila je slušalicu. Sljedećega dana ponašao sam se kao da ništa nije bilo, i ona se ponašala kao da ništa nije bilo, iako je bila možda još spremnija da mi spusti kad joj se pruži prilika. Nikad to više nije spominjala, ni ja to nikad nisam spomenuo, čak ni Janu Vidaru ni Kjetilu, nisam tako htio zadobiti prevlast nad njima. Kad sam pozdravio mamu, a ona ponovno uključila usisavač, odjenuo sam u hodniku kaput i čizme i izašao, glave pognute zbog vjetra. Tata je otvorio jedno krilo garažnih vrata i upravo je izvlačio frezu za snijeg. Šljunak u garaži bio je suh, nije bilo snijega na njemu, i nešto je u meni, u vezi s tim, kao i uvijek probudilo laganu nelagodu, jer šljunku je mjesto vani, a ono što je vani, prekriveno je snijegom, tako da se stvarala neravnoteža između pojmova unutra i vani. Kad su vrata bila zatvorena, nisam o tome razmišljao, nije mi to bilo ni na kraj pameti, no kad bih vidio... “Idem samo nakratko skočiti do Pera”, viknuo sam. Tata, koji se hrvao s frezom, okrenuo se i kimnuo. Malo sam požalio što sam zakazao sastanak kod brda, to je možda bilo preblizu, a moj je otac obično imao šesto čulo kad se radilo o odstupanju od pravila. S druge strane, prošlo je neko vrijeme otkako se prestao baviti mnome. Kad sam došao do sandučića, čuo sam da se gore upalila freza, Okrenuo sam se da provjerim može li me vidjeti. Kad sam se uvjerio da ne može, sišao sam do podnožja brda, stranom ceste bliže kosini, da umanjim mogućnost da me primijeti. Pri dnu sam se zaustavio i dok sam čekao, gledao sam prema rijeci. Tri su auta vozila jedan za drugim s druge strane. Njihovi farovi bili su kao mali žuti klinovi u velikom sivilu. Snijeg na ravnici poprimio je boju neba, kojega se svjetlo nekako uvijalo pod mrežom mraka što se spuštao. Voda u kanalu bila je crna i sjajna. Tada sam začuo auto kako mijenja brzinu u zavoju nekoliko stotina metara dalje. Motor je metalno lupao i zacijelo je bila riječ o nekom starom autu. Tomovu, nesumnjivo. Pogledao sam na cestu i podignuo ruku da ih pozdravim kad se auto pojavio u zavoju. Vozač je prikočio i zaustavio se pokraj mene. Tom je spustio prozor. “Bok, Karl Ove”, rekao je. “Bok”, rekao sam. On se nasmiješio. “Jel te našpotao?” rekao sam. “Ta prokleta pizda”, rekao je Jan Vidar, koji je sjedio na sjedalu pokraj njega. “Nije bilo tako strašno”, rekao je Tom. “Onda idete van navečer?” “Da. A ti?” “Možda skoknem malo.” “Inače?” “Ma sve super.” Pogledao me blagim očima i nasmiješio se. “Stvari su vam iza.” “Je li otvoreno?” “Naravski.” 35

Otišao sam otraga i otvorio prtljažnik, izvadio dvije bijelo-crvene najlonske vrećice što su ležale u kaosu od alata, kutija s alatom i one užadi s kukama na krajevima kojima se pričvršćuju stvari za krov. “Uzeo sam ih”, rekao sam. “Hvala ti, Tom. Nećemo ti ovo zaboraviti.” On je otpuhnuo. “Vidimo se onda”, rekao sam Janu Vidaru. Jan Vidar je kimnuo, Tom je podigao prozor, salutirao mi kao i obično, stavio auto u brzinu i odvezao se uzbrdo. Prekoračio sam snježni nanos i ušao među drveće, pratio snijegom prekriveno korito potoka možda dvadeset metara uzbrdo, odložio boce pod jedno, lako prepoznatljivo deblo breze i čuo njihov auto kako se spušta cestom. Zastao sam na rubu šume i počekao nekoliko minuta da moja šetnja ne bi djelovala sumnjivo kratko. Zatim sam se popeo do kuće, gdje je tata punom parom čistio i proširivao put. Nije imao ni kapu ni rukavice, radio je za strojem u staroj jakni od janjeće kože i s debelim šalom labavo omotanim oko vrata. Snijeg koji vjetar nije odnio dizao se poput vodoskoka nekoliko metara u visinu i padao na zemlju poput kaskada. Kimnuo sam mu dok sam prolazio, njegov me pogled jedva okrznuo, ali lice mu je bilo nepomično. Kad sam ušao u kuhinju, objesivši prethodno u hodniku kaput i ostalo, našao sam mamu kako sjedi i puši. Svijeća je treperila na prozoru. Sat na štednjaku pokazivao je pola četiri. “Sve pod kontrolom?” rekao sam. “Je”, rekla je. “Bit će lijepo. Hoćeš li pojesti nešto prije nego odeš?” “Napravit ću si par sendviča”, rekao sam. Na radnoj plohi stajalo je veliko, bijelo pakiranje lutefiska2. Posuda pored njega bila je puna tamnih, neopranih krumpira. Na aparatu za kavu u kutu svijetlila je lampica. Vrč je bio dopola pun kave. “Ali pričekat ću malo, mislim”, rekoh. “Ne trebam krenuti prije sedam. Kad oni uopće dolaze?” “Tata će ići po baku i djeda, mislim da će uskoro krenuti. Gunnar dolazi oko sedam.” “Onda ću ih taman uspjeti vidjeti”, rekao sam i otišao u dnevnu sobu, stao na prozor i gledao dolinu, otišao do stolića za kavu, uzeo naranču, sjeo na sofu i ogulio je. Lampice na boru svijetlile su, vatra u kaminu pucketala, a na drugom kraju postavljenog stola kristalne su čaše bljeskale na svjetlu lampi. Razmišljao sam o Yngveu, pitao se kako se on snalazio u ovakvim stvarima kad je išao u gimnaziju. Sad svakako nije imao nikakvih problema; bio je u planinarskom domu Vindilhytta u pokrajini Indre Aust-Agder na jugu Norveške, sa svim svojim prijateljima. Ovamo je došao što je kasnije mogao, na sam Badnjak, i otišao čim je ocijenio da može, dva dana poslije Božića. Nikad nije živio ovdje. Onoga ljeta kad smo se preselili, on je trebao krenuti u treći, završni, razred gimnazije i htio ju je završiti u istoj školi, među prijateljima koje je ondje imao. To je razbjesnilo tatu. No Yngve je bio neumoljiv, nije se htio seliti, uzeo je studentski kredit jer mu tata nije htio pomoći ni jednom jedinom krunom i unajmio stan nedaleko od naše stare kuće. Tata jedva da je koju riječ razmijenio s njim onih nekoliko vikenda kad je bio kod nas. Njihov se odnos potpuno ohladio. Godinu dana poslije Yngve je bio u vojsci i sjećam se da je jednog vikenda došao kući sa svojom djevojkom Alfhild. Bilo je to prvi put da je napravio nešto takvo. Tata se naravno držao podalje, bili smo ondje samo Yngve i Alfhild, mama i ja. Tek kad je vikend završio i oni krenuli prema autobusnom stajalištu, tata je pošao za njima. Zaustavio je auto, spustio prozor i s osmijehom pozdravio Alfhild. Pogled mu je bio intenzivan i odavao sreću. Tako nikad nije pogledao nikoga od nas, sasvim sigurno. Zatim je pogled odvratio, stavio auto u brzinu i nestao uzbrdo, a mi smo nastavili nizbrdo prema autobusu. Je li to bio naš otac? 36

Svu maminu srdačnost i pažljivost prema Alfhild i Yngveu toga vikenda potpuno je zasjenio tatin pogled od četiri sekunde. Takvi su, uostalom, bili i vikendi kad je Yngve dolazio ovamo sam, a tata se što je više mogao zadržavao u stanu u štaglju i pojavljivao samo u vrijeme obroka, samo zato da Yngvea ništa ne bi morao pitati ili mu posvetiti ma i najmanju pozornost, a sve je to trajalo cijeli vikend, unatoč svim maminim naporima da se Yngve osjeća kao kod kuće. O tati je ovisilo kakva će biti atmosfera u kući, protiv toga nitko nije mogao ništa. Vani je iznenada prestalo bučenje freze. Ustao sam, zgrabio koru od naranče, otišao u kuhinju, gdje je mama sad stajala i gulila krumpire, otvorio vrata ormarića pokraj nje i bacio koru u kantu za smeće, vidio tatu kako hoda prilazom prolazeći rukom kroz kosu na svoj karakterističan način, a onda sam se popeo u svoju sobu, zatvorio vrata, pustio ploču i ponovno legao na krevet. Neko smo vrijeme razmišljali kako da dođemo do Søma. I otac Jana Vidara i moja majka sigurno bi se ponudili da nas odvezu, a i ponudili su se kada smo im rekli što planiramo. No dvije vrećice pune piva učinile su to sad nemogućim. Rješenje do kojeg smo došli bilo je da Jan Vidar svojima kaže da nas vozi moja majka, a ja svojima da nas vozi Vidarov otac. Bilo je to malo riskantno, jer nam se roditelji povremeno sretnu, ali rizik da iskrsne pitanje o vozaču bio je toliko malen da smo ga se usudili preuzeti. Kad smo to pitanje raščistili, ostalo je još samo putovanje. Autobusi nisu vozili ovuda na Staru godinu, ali saznali smo da bi trebali prolaziti križanjem za Timenes, desetak kilometara odavde. Dotamo smo trebali stopirati - ako budemo imali sreće, povest će nas kakav auto koji ide sve do Søma, ako ne, sjest ćemo na bus ondje. Da izbjegnemo pitanja i sumnjičavost, sve se to moralo dogoditi nakon što gosti dođu. Dakle nakon sedam. Autobus je išao u osam i deset, pa je to, uz malo sreće, trebalo biti u redu. Opijanje je zahtijevalo planiranje. Piće je trebalo nabaviti na siguran način, trebalo se pobrinuti i za sigurno mjesto, srediti prijevoz onamo i natrag i trebalo je izbjeći roditelje po povratku kući. Nakon prvog blaženog opijanja u Oslu opio sam se još samo dvaput. Prošli je put prijetilo da će poći naopako. Liv, sestra Jana Vidara, upravo se bila zaručila sa Stigom, vojnikom kojeg je upoznala u zračnoj luci Kjevik, gdje je radio njezin i Janov otac. Htjela se udati mlada, roditi djecu i biti kućanica, san posve neobičan za djevojku njezine dobi, pa iako samo godinu starija od nas, živjela je u jednom sasvim drugom svijetu. Jedne subote navečer njih su nas dvoje pozvali na malo okupljanje kod nekih svojih prijatelja. Budući da nismo imali drugih planova, pristali smo i nekoliko dana poslije sjedili na sofi u nekoj kući te pili domaće vino i gledali televiziju. Trebala je to biti ugodna večer kod kuće, na stolu su bile svijeće, oni su poslužili lazanje i sigurno bi takva i bila da nije bilo vina, i to u izobilju. Pio sam i bio fantastično sretan, kao i prvi put, no taj sam se put opio na mrtvo ime, tako da se nakon pete čaše više ničeg nisam sjećao, sve do trenutka kad sam se probudio na podu u mračnom podrumu, u donjem dijelu trenirke i sportskoj majici dugih rukava, koje nikad prije nisam vidio, na poplunu prekrivenom ručnicima i s mojom odjećom na hrpi pored njega, natopljenom bljuvotinom. Primijetio sam perilicu uza zid, košaru za prljavo rublje pored nje, zamrzivač uz drugi zid te mnoštvo kišnih kombinezona i kabanica na njegovu poklopcu. Bila je tu i gomila vrša za rakove, mrežasti podmetač, štap za pecanje i polica s alatom i raznim smećem. Probudivši se odmoran i potpuno bistre glave, sve to, meni posve novo, obuhvatio sam samo jednim pogledom. Vrata, nekoliko koraka dalje od moje glave, bila su odškrinuta, otvorio sam ih i ušao u kuhinju, gdje su Stig i Liv sjedili isprepletenih ruku i blistali od sreće. “Bok”, rekao sam. “O, evo nam Garfielda!” rekao je Stig. “Kako si ti nama?” “Dobro”, rekao sam. “Što se uopće dogodilo?” 37

“Ne sjećaš se?” Odmahnuo sam glavom. “Ničega?” On se nasmijao. U tom trenu Jan Vidar je došao iz dnevne sobe. “Hej”, rekao je. “Hej”, rekao sam. Nasmiješio se. “Hej, Garfielde”, rekao je. “Što vam je s tim Garfieldom?” rekao sam. “Ne sjećaš se?” “Ne. Ne sjećam se ničega. Ali jasno mi je da sam se ispovraćao.” “Gledali smo televiziju. Garfielda. Onda si ti ustao i počeo se lupati u prsa i viknuo si: ‘Ja sam Garfield’. Onda si ponovno sjeo i smijao se. Pa si to ponovio. ‘Ja sam Garfield! Ja sam Garfield!’ Onda si povratio. U dnevnoj sobi. Po tepihu. A onda si zaspao, jebote. Bam. Tras. U lokvi. I bilo te nemoguće dozvati.” “O, sranje”, rekao sam. “Oprostite.” “Nije tako strašno”, rekao je Stig. “Tepih ide na pranje. Sad vas treba otpremiti doma.” Tek me tad obuzeo strah. “Koliko je sati?” “Skoro jedan.” “Tek jedan? Uh, dobro. U jedan sam trebao biti kod kuće. Onda ću zakasniti samo nekoliko minuta.” Stig nije pio pa smo otišli s njim do auta, sjeli, Jan Vidar sprijeda, ja otraga. “Stvarno se ničega ne sjećaš?” rekao je Jan Vidar dok smo se vozili uzbrdo. “Ne, jebote, ničega.” Bio sam ponosan. Na cijelu tu zgodu, na to što sam rekao i napravio, čak i na to da sam se izbljuvao bio sam ponosan. Bilo je to blizu onoga što sam htio biti. Ali kad je Stig zaustavio auto kod poštanskog sandučića, a ja krenuo mračnim prilazom u tuđoj odjeći i sa svojom vrećicom, koja mi se njihala u ruci, uplašio sam se. Samo da su legli. Samo da su legli. I činilo se da jesu. U svakom slučaju, svjetla u kuhinji bila su ugašena, a to je uvijek bilo zadnje što bi napravili prije odlaska u krevet. No kad sam otvorio vrata i ušuljao se u hodnik, čuo sam njihove glasove. Sjedili su na katu, na sofi pred televizorom i ćaskali. To inače nikad nisu radili. Jesu li čekali mene? Jesu li me provjeravali? Moj bi me otac, jer bio je tome sklon, mogao natjerati da mu puhnem u lice. To su radili njegovi roditelji, sad su se moji tome smijali, no tada mu sigurno nije bilo smiješno. Šmugnuti pokraj njih jednostavno nije bilo moguće, stepenice su vodile ravno k njima. Mogao bih se onda komotno i predati. “Bok?” rekao sam. “Vi ste gore?” “Bok, Karl Ove”, rekla je mama. Polako sam se uspinjao, stao kad sam im ušao u vidokrug. Sjedili su jedno do drugoga na sofi, tata s rukom preko naslona. “Jesi li se dobro proveo?” rekla je mama. Zar me ne vidi? Nisam mogao vjerovati. “Bilo je O.K.”, rekao sam i napravio nekoliko koraka. “Gledali smo telku i jeli lazanje.” “Lijepo”, rekla je mama. “Ali baš sam umoran”, rekao sam. “Mislim da ću odmah u krpe.” “Hajde”, rekla je ona. “I mi ćemo uskoro.” Stajao sam četiri metra dalje od njih, u tuđoj trenirci, tuđoj majici, sa svojom 38

pobljuvanom odjećom u vrećici, i smrdio na bljuvotinu. Oni to uopće nisu vidjeli. “Onda laku noć”, rekao sam. “Laku noć”, rekli su oni. I tako je to prošlo. Nije mi bilo jasno kako je sve tako dobro prošlo, no mogao sam biti zahvalan. Vrećicu s odjećom sakrio sam u ormar i sljedeći put kad sam bio sam kod kuće oprao odjeću u kadi, objesio je u ormar u sobi da se osuši, a onda stavio u košaru s prljavim rubljem kao inače. Ni riječi ni od koga. Prepustiti se piću bilo je dobro za mene i pokrenulo je neke stvari. A u neke sam i ušao, u osjećaj... ne baš beskonačnosti, ali da, nečeg bezdanog. Nečega u što sam mogao ulaziti sve dublje i dublje. Taj je osjećaj bio tako jasan i izrazit. Bez ograničenja. To je bilo to, osjećaj neograničenosti. Pa sam se veselio. Iako je prošlo dobro zadnji put, ovaj sam put uveo neke mjere opreza. Odlučio sam nositi četkicu i pastu za zube sa sobom, a kupio sam i pastile od eukaliptusa, pepermint i žvakaće gume. I nosit ću sa sobom rezervnu majicu. U dnevnoj sobi ispod mene čuo se tatin glas. Sjeo sam, protegnuo ruke iznad glave, savio ih unatrag, ispružio ih koliko se dalo, prvo jednu pa drugu. Boljeli su me zglobovi, cijele su me jeseni boljeli. Rastao sam. Na razrednoj fotografiji iz devetog razreda, snimljenoj toga proljeća, bio sam prosječne visine. Sad sam se odjednom bližio visini od metar devedeset. Najviše sam se bojao da neću stati na tome, nego da ću samo nastaviti rasti. Bio je jedan dečko u gimnaziji, stariji razred, koji je bio visok gotovo dva metra i deset i mršav poput šipke. Nekoliko puta dnevno spopadala me i u očaj tjerala pomisao da ću narasti kao on. Povremeno bih molio Boga, u kojeg nisam vjerovao, da ne bude tako. Nisam vjerovao u Boga, ali molio sam mu se kad sam bio mali pa kad sam sada to opet činio, bilo je kao da mi se vratilo nešto od djetinje nade. Dragi Bože, daj da prestanem rasti, molio sam. Daj da ostanem metar devedeset, daj da ostanem metar devedeset jedan ili dva, ali ne više! Obećavam da ću biti dobar kao kruh ako mi to ispuniš. Dragi Bože, dragi Bože, čuješ li me? O, znao sam da je to glupo, ali svejedno sam to radio, jer strah nije bio glup, bio je samo težak. U to vrijeme obuzeo me jedan drugi, još gori, strah kad sam primijetio da mi se pimpek u erekciji uvija prema gore. Bio sam deformiran, bio mi je iskrivljen, a onako neuk nisam znao može li se tu išta napraviti, operirati ga ili što, kakve još mogućnosti postoje. Noću bih ustajao i odlazio u kupaonicu dići ga da vidim je li se to promijenilo. Ali nije, nikad. Dignut, dosezao mi je gotovo do jebenog trbuha. A nije li bio i malo zakrivljen? Zakrivljen i uvijen kao vražji korijen u šumi. To je značilo da nikad neću moći spavati s nekim. Budući da je to bilo jedino što sam stvarno želio, ili o čemu sam sanjao, bio sam očajan zbog toga. Naravno da me pogodilo što ga ne mogu spustiti. A pokušavao sam, pritiskao sam ga nadolje najjače što sam mogao dok nije upalilo. Ali to je boljelo. A i ne može se spavati s curom dok držiš pimpek rukom, zar ne? Koji sam kurac trebao napraviti? Jesam li mogao nešto napraviti? To me izjedalo. Svaki put kad bih dobio erekciju, moj očaj je rastao. Ležao sam negdje na nekom kauču s jednom curom i ljubio se s njom, možda sam joj čak zavukao prste ispod pulovera, pimpek mi je stajao krut kao poluga u nogavici, a ja sam znao da je to najdalje što ću ikad dogurati. Bilo je to gore od impotencije, jer ne samo da me činilo nesposobnim za akciju nego je bilo i groteskno. Ali jesam li mogao moliti Boga da to prestane? Da, na kraju sam i za to molio Boga. Dragi Bože, molio sam. Dragi Bože, daj da mi se spolni organ izravna kad se napuni krvlju. Samo ću te jednom to zamoliti. Pa budi tako dobar da mi to ispuniš. 39

Kad sam krenuo u gimnaziju, svi prvaši okupili su se jednog jutra na tribinama dvorane Gimlehallen, ne sjećam se više kojim povodom, ali jedan od nastavnika, u Kristiansandu na glasu kao nudist, koji je navodno jednoga ljeta ličio kuću samo s kravatom na sebi, a inače se nehajno, provincijalno boemski odijevao i imao kovrčavu, neurednu kosu, uglavnom, počeo nam je čitati neku pjesmu, hodao je duž tribina i iznenada, popraćen sveopćom provalom smijeha, započeo odu kurcu koji se diže u uzlaznoj dijagonali. Ja se nisam smijao. Mislim da mi je vilica pala kad sam to čuo. Zijevajući i prazna pogleda, sjedio sam ondje dok mi se napokon nije upalila lampica. Sve erekcije su ukoso. A ako već ne sve, onda bar dovoljno njih da budu opjevane u pjesmama. Otkud ta grotesknost? Samo dvije godine prije, kad smo se doselili ovamo, bio sam mali golobradi trinaestogodišnjak koji nije znao reći “r”, više nego zadovoljan što može plivati, voziti bicikl i igrati nogomet na novome mjestu, gdje još nitko nije imao ništa protiv njega. Upravo suprotno, prvih dana škole svi su htjeli razgovarati sa mnom, novi je učenik ondje bio rijedak fenomen, svi su se naravno pitali tko sam ja, što mogu. Za poslijepodneva i vikendima znalo se dogoditi da cure čak iz Hamresandena dođu na biciklima tražiti mene. Znao sam igrati nogomet s Perom, Trygveom, Tomom i Williamom, a jednom takvom prilikom netko se dovezao na biciklu; bile su to dvije djevojčice. Što su tu tražile? Naša je kuća bila zadnja, nakon nje je bila samo šuma, pa dvije farme, pa šuma, šuma i opet šuma. Skočile su s bicikla na uzbrdici, pogledale prema nama, sakrile se iza drveća. Dovezle su se bliže, stale, gledale. “Što hoće?” rekao je Trygve. “Došle su vidjeti Karla Ovea”, rekao je Per. “Šališ se”, rekao je Trygve. “Nisu biciklirale od Hamresandena zbog toga. Pa to je deset kilometara!” “Zašto bi inače došle ovamo? Sigurno nisu došle vidjeti tebe”, rekao je Per. “Ti si oduvijek ovdje.” Stajali smo i gledali ih kako se probijaju kroz grmlje. Jedna je imala ružičastu jaknu, druga svjetloplavu. Dugačke kose svezane u rep. “Ne, ma daj”, rekao je Trygve. “Idemo igrati.” I nastavili smo igrati na prevlaci rijeke, gdje je Perov i Tomov otac postavio dva gola. Cure su se zaustavile kad su došle do šaša, stotinjak metara od nas. Znao sam koje su, nisu bile nešto posebno zgodne pa sam ih ignorirao, a nakon što su desetak minuta stajale u tom šašu kao nekakve čudne ptice, vratile su se i odvezle kući. Drugi put, nekoliko tjedana poslije, tri su cure došle do nas kad smo bili u velikoj hali tvornice parketa i radili. Slagali smo letvice na palete, svaki sloj odijelivši drugim letvicama, radili smo na ugovor, a kad sam naučio stavljati više njih odjedanput, tako da same legnu jedna do druge, mogao sam čak malo i zaraditi na tom poslu. Mogli smo dolaziti i odlaziti kako smo htjeli, često bismo svratili nakon škole, složili jednu paletu, otišli kući na večeru pa se vratili i radili ostatak večeri. Toliko smo bili pohlepni za novcem da smo znali raditi svake večeri i sve vikende, ali često nije bilo posla, ili zato što smo složili cijeli lager ili zato što su radnici obavili sav posao u redovno radno vrijeme. Perov otac radio je u administraciji, pa je ili preko njega ili preko Williama, čiji je otac vozio kamion za tvornicu, pravovremeno stizala poruka “ima posla”. Jedne takve večeri k nama u halu došle su tri cure. I one su stanovale u Hamresandenu. Taj put bio sam upozoren, proširila se glasina da se jedna od cura iz sedmog razreda zanima za mene i sad je, dakle, stajala ovdje, bitno odvažnija od onih dviju kokoški iz šaša, jer je Line, tako se zvala, došla ravno k meni, naslonila ruke na okvir oko hrpe složenih letvica, ostala 40

ondje, samouvjereno žvačući žvakaću i gledajući što radim, dok su njezine dvije prijateljice ostale u pozadini. Kad sam čuo da joj se sviđam, pomislio sam da moram iskoristiti priliku, jer iako je išla tek u sedmi razred, sestra joj je ipak bila fotomodel, a iako ona sama nije još dogurala dotle, bila je na putu da postane dobra. To su svi za nju govorili, to da će postati dobra, svi su hvalili njezin potencijal. Bila je vitka i dugonoga, imala dugu tamnu kosu, bila blijeda, imala visoke jagodice i neproporcionalno velika usta. Zbog tog nečeg krakatog, nezgrapnog i klimavog na njoj bio sam malo skeptičan. Ali bokovi su joj bili dobri. Usta i oči također. U prilog joj nije išlo ni to što nije mogla reći “r” i što je djelovala pomalo glupavo ili smušeno. No bila je popularna u svojem razredu, sve su se cure htjele družiti s njom. “Bok”, rekla je. “Došla sam te posjetiti. Je li ti drago?” “Vidi ovo”, rekao sam. Okrenuo sam se ustranu, stavio jedan red letvica na podlakticu, bacio ga prema okviru, gdje je lijepo škljocnuo i spustio se na mjesto, pa poravnao dijelove koji su stršili i uzeo novi red. “Koliko zaradite po satu?” rekla je. “Plaćaju nas po obavljenom poslu”, rekao sam. “Dobivamo dvadeset kruna po hrpi dvostrukih, četrdeset za četverostruke.” “Aha”, rekla je. Per i Trygve, koji su išli u paralelni razred s njom, i koji su opetovano izražavali svoje negodovanje kad se radilo o njoj i njezinom društvu, stajali su nekoliko metara dalje od nas i radili. Sinulo mi je da izgledaju kao patuljci. Niski, pogrbljeni, namrgođeni stajali su nasred te goleme hale s paletama od poda do stropa uza sve zidove i radili. “Jel ti se sviđam?” rekla je. “Kako mi se ne bi sviđala”, rekao sam. Čim sam je vidio da ulazi, odlučio sam prepustiti se struji, ali sad kad je stajala ovdje, a prilika se pružila, nisam je bio u stanju zgrabiti, ipak nisam bio u stanju napraviti ono što je trebalo. Nisam razumio odakle mi to, ali imao sam jak osjećaj da je ona puno sofsticiranija od mene. Dobro, možda je bila malo glupa, ali bila je sofisticirana. A sa sofisticiranošću se nisam znao nositi. “Ti se meni sviđaš”, rekla je. “Ali to si sigurno već čuo.” Sagnuo sam se i poravnao jednu letvicu, posve neočekivano crven u licu. “Nisam”, rekoh. Nakon toga nije ništa govorila neko vrijeme, samo se naslonila na okvir i žvakala žvakaću. Njezine prijateljice kod hrpe dasaka malo dalje činile su se nestrpljive. Na kraju se uspravila. “Ha, dobro”, rekla je, okrenula se i otišla. To što sam profućkao priliku nije bilo tako strašno, gori je bio način na koji se to dogodilo, to da nisam bio spreman napraviti taj zadnji korak, prijeći taj zadnji most. A kad se interes za novo slegao, više ništa nisam dobio na pladnju. Upravo suprotno, stara su se mišljenja o meni polako, ali silovito počela vraćati. Znao sam da su tu negdje, čuo sam njihovu jeku, iako nije bilo nikakvog kontakta između dvaju mjesta u kojima sam živio. Već prvoga dana škole bacio sam oko na jednu curu, zvala se Inger, imala je lijepe uske oči, tamnu put, dječje kratak nos, koji je prekidao inače duge, zaobljene crte lica, no djelovala je distancirano, osim kad bi se nasmiješila. Imala je oslobađajući i blagi osmijeh kojem sam se divio i koji mi je bio beskrajno privlačan, i zato što nije obuhvaćao mene i meni slične, već je pripadao onome najskrovitijem u njezinu biću, čemu su pristup imali samo ona i njezini prijatelji, a i zato što bi joj se gornja usna malčice iskrivila. Pohađala je niži razred i u te dvije godine koliko sam bio učenik te škole nisam razmijenio ni riječ s njom. Umjesto toga 41

spetljao sam se s njezinom sestričnom Susanne. Ona je išla u isti razred kao i ja i stanovala u kući s druge strane rijeke. Njezin je nos bio šiljast, usta mala, a prednji zubi malko zečji, ali grudi su joj bile bujne i lijepe, bokovi taman koliko treba široki, a oči provokativne, kao da joj je oduvijek bilo jasno što želi. Često se uspoređivala s drugima. Dok je Inger, u svoj svojoj zatvorenosti, bila tajnovita i mistična, a njezina se privlačnost gotovo isključivo sastojala u onome što nisam znao, nego samo naslućivao ili sanjao, Susanne je u većoj mjeri bila ravnopravna i sličnijih nazora. S njom sam mogao manje toga izgubiti, manje se bojati, ali i manje dobiti. Imao sam četrnaest godina, ona petnaest i u nekoliko smo se dana spetljali, kako to često ide u toj dobi. Ubrzo nakon toga Jan Vidar prohodao je s njezinom prijateljicom Margrethe. Naše su veze bile nešto poput veza između dječjeg svijeta i svijeta mladih, a granica između tog dvoga bila je skliska. Sjedili bismo zajedno u školskome autobusu ujutro, sjedili zajedno kad je cijela škola bila na jutarnjem okupljanju, zajedno bismo se vozili biciklima na pripreme za krizmu, koje su se održavale jedanput tjedno u crkvi, i družili se poslije njih, na nekom križanju ili parkiralištu ispred dućana, u svim situacijama gdje su razlike među nama bile dokinute, a Susanne i Margrethe bile nam poput frendova. No vikendi su bili druga priča, tad smo mogli u grad u kino ili smo sjedili u nečijem podrumu, jeli pizzu i pili kolu dok smo zagrljeni gledali televiziju ili slušali muziku. Tad smo se bližili onome o čemu smo svi razmišljali. Ono što je samo nekoliko tjedana prije bilo još velik korak, poljubac, odavno je postao nešto obično: Jan Vidar i ja raspravljali smo o proceduri, o praktičnim detaljima, poput onog s koje je njene strane bolje sjesti, što reći da započnemo proces koji će završiti poljupcem, ili je to možda bolje napraviti bez riječi, no sad je to već išlo gotovo automatski; kad bismo pojeli pizzu ili lazanje, cure bi nam sjele u krilo i počeli bismo se ljubiti. Ponekad bismo ležali na sofi, svaki par na svojoj strani, ako smo bili sigurni da nitko neće upasti. Tako je jednog petka navečer Susanne bila sama kod kuće. Jan Vidar došao je poslijepodne do mene biciklom pa smo pošli uz rijeku, preko uskog pješačkog mosta i uzbrdo do kuće u kojoj je stanovala, a ondje su nas čekale one. Njezini roditelji napravili su pizzu, pojeli smo je, Susanne je meni sjela u krilo, Margrethe Janu Vidaru, na liniji u dnevnoj sobi svirao je album Telegraph Road Dire Straitsa, ja sam se ljubio sa Susanne, a Jan Vidar s Margrethe, činilo se, cijelu vječnost. Volim te, Karl Ove, šapnula mi je u uho. Idemo u moju sobu? Kimnuo sam i ustali smo, držeći se za ruke. “Mi idemo u moju sobu”, rekla je onim dvoma. “Da imate malo privatnosti ovdje.” Podigli su pogled prema nama i kimnuli. Zatim su se nastavili ljubiti. Margrethina duga crna kosa prekrivala je gotovo cijelo Vidarovo lice. Jezici su kružili okolo-naokolo po ustima. Gladio ju je po leđima, inače je sjedio nepomično. Susanne mi se nasmiješila, stisnula ruku čvršće i odvela me hodnikom u svoju sobu. Unutra je bilo i mračnije i hladnije. Bio sam već ondje, i volio sam biti kod nje, iako su joj roditelji svaki put bili kod kuće, a zapravo nismo radili ništa drugo nego što bismo radili Jan Vidar i ja, dakle sjedili i razgovarali, potom se premjestili u dnevnu sobu i gledali televiziju s njezinim roditeljima, uzeli nešto za jelo u kuhinji, išli u duge šetnje uz rijeku, jer nismo sjedili uja - novoj mračnoj sobi koja smrdi po znoju, s pojačalom i linijom, gitarom i pločama, časopisima za gitaru i stripovima, nego u Susanninoj svijetloj sobi, koja miriše na parfem, s bijelim tapetama cvjetnog uzorka po zidovima, izvezenim pokrivačem na krevetu, s bijelim policama s ukrasnim predmetima i knjigama i bijelim ormarom s njezinom uredno složenom i obješenom odjećom. Kad sam vidio njezine traperice u ormaru ili prebačene preko naslona stolice, morao sam progutati slinu pri pomisli da će te traperice navući na sebe, preko bedara, kukova, povući patentni zatvarač i zakopčati dugme. Njezina soba bila je puna takvih obećanja, koja sam sebi jedva jasno oblikovao, više je bila stvar u tome da je burkala osjećaje u meni, izazivajući valove njih. Bilo je i drugih razloga zašto mi je bilo lijepo ondje. Njezini roditelji, primjerice, bili su 42

uvijek srdačni i bilo je nešto u tonu te obitelji iz čega sam shvatio da računaju na mene. Bio sam muškarac u Susanninu životu, o kojem je pričala svojim roditeljima i mlađoj sestri. Sad je otišla zatvoriti prozor. Vani je bilo maglovito, čak su i svjetla susjednih kuća gotovo nestala u sivilu. Dolje na cesti prošlo je nekoliko auta, pulsirali su im zvučnici. Onda je ponovno zavladala tišina. “I tako”, rekao sam. Ona se nasmiješila. “I tako”, rekla je i sjela na rub kreveta. Nisam ništa očekivao, osim da ćemo moći ležati umjesto da sjedimo priljubljeni. Jednom sam joj bio zavukao ruku pod pernatu jaknu i stavio joj je na dojku, tad je rekla ne pa sam je maknuo. To “ne” nije bilo oštro ni prijekorno, više konstatacija, kao da upozorava na neki zakon koji je iznad nas. Ljubili smo se, to bismo uvijek radili, pa iako sam uvijek bio spreman na to kad bismo se našli, brzo bih se zasitio ljubljenja. Nakon nekog vremena javio bi se neki gotovo mučan osjećaj, jer je bilo nešto neispunjeno i neriješeno u tom ljubakanju, sve je u meni čeznulo za izlazom za koji sam znao da postoji, ali koji nisam mogao iskoristiti. Htio sam ići dalje, ali sam bio prisiljen ostati na mjestu, u dolini kružećih jezika i kose koja mi stalno pada preko lica. Sjeo sam pokraj nje. Nasmiješila mi se. Poljubio sam je, ona je zatvorila oči i legla na krevet. Popeo sam se na nju, osjetio njezino meko tijelo pod svojim, malo je zastenjala, možda sam joj bio pretežak? Zato sam legao pored nje, s nogom preko njezine noge. Prošao sam joj rukom po ramenu i niz ruku. Kad je moja ruka stigla do njezinih prstiju, čvrsto ju je stisnula. Podignuo sam glavu i otvorio oči. Gledala me. Njezino lice, bijelo u polumraku, bilo je ozbiljno. Nagnuo sam se i poljubio je u vrat. To nikad prije nisam napravio. Naslonio sam joj glavu na prsa. Prošla mi je rukom kroz kosu. Slušao sam kako joj lupa srce. Prošao sam joj rukom preko kukova. Malo se promeškoljila. Zadignuo sam joj pulover i stavio joj ruku na trbuh. Nagnuo sam se i poljubio ga. Zgrabila je rub svojega pulovera i polako ga zadigla. Nisam vjerovao vlastitim očima. Tik preda mnom bile su njezine gole grudi. U dnevnoj sobi Telegraph Road počeo je ispočetka. Nisam oklijevao, nego sam prislonio usta na njih. Prvo na jednu pa na drugu. Gladio sam ih obrazima, lizao ih, sisao, napokon stavio ruke na njih i poljubio nju, koju sam na nekoliko sekundi bio posve zaboravio. Dalje od toga moji snovi ili maštanja nisu sezali i sad sam bio tu, no nakon deset minuta javilo se isto ono zasićenje, odjednom mi to nije bilo dovoljno, ni to, ma koliko veliko bilo, htio sam dalje, ma što to bilo, i pokušao sam, počeo sam prtljati s dugmetom njezinih hlača. Otkopčao sam ga, ona nije rekla ništa, ležala je zatvorenih očiju kao i prije, pulovera povučenog sve do brade. Povukao sam patent. Provirile su bijele gaćice. Jedva sam gutao. Uhvatio sam joj hlače na kukovima i povukao ih dolje. Nije rekla ništa. Samo se malo promeškoljila da joj hlače lakše svučem. Kad su došle do koljena, stavio sam joj ruku na gaćice. Osjetio sam meke dlačice ispod njih. Karl Ove, rekla je. Ponovno sam legao na nju, ljubili smo se, a dok smo se ljubili, spustio sam joj gaćice, ne puno, ali dovoljno da zavučem prst, koji je kliznuo niz dlačice, a onoga trena kad sam ih osjetio mokre i glatke pod vrškom prsta, kao da se nešto u meni rasparalo. Kao da mi je nekakav bol sijevnuo duž trbuha, a onda su mi u preponama počeli nekakvi grčevi. Sekundu poslije sve oko mene bilo mi je strano. Jedva da je prošao trenutak, a njezine su gole grudi i gola bedra izgubili svako značenje. No na njoj sam vidio da to nije tako doživjela, ležala je kao i prije, zatvorenih očiju i poluotvorenih usta, i teško disala, udubljena u ono u što sam i ja maločas bio, ali ne više i sada. “Što je?” rekla je. “Ništa”, rekao sam. “Ali možda da odemo do ostalih.” “Ne”, rekla je. “Pričekajmo malo.” “Dobro”, rekao sam. Pa smo nastavili. Ljubili smo se, ali to nije budilo ništa u meni, mogao sam isto tako 43

rezati kruh, ljubio sam joj grudi, ni to nije budilo ništa u meni, sve je bilo neobično neutralno, bradavice su bile bradavice, koža koža, pupak pupak, ali onda se, na moje čudo i radost, sve na njoj ponovno promijenilo i opet nije bilo ničega što bih radije radio nego ležao ondje i ljubio sve pred sobom. Tad je netko pokucao na vrata. Sjeli smo, ona je brže-bolje podignula hlače i spustila pulover. Bio je to Jan Vidar. “Dolazite?” rekao je. “Da”, rekla je Susanne. “Sad ćemo doći. Samo malo.” “Pola jedanaest je, naime”, rekao je. “Radije bih da odemo prije nego ti se roditelji vrate kući.” Dok je Jan Vidar vraćao svoje ploče u košuljice i stavljao ih u plastičnu vrećicu, sreo sam Susannin pogled i nasmiješio joj se. Kad smo, spakirani, zastali u hodniku pred ulaznim vratima i trebali cure poljubiti prije odlaska, ona mi je namignula. “Vidimo se sutra!” rekla je. Vani je je padala lagana kišica. Svjetla uličnih svjetiljki ispod kojih smo prolazili kao da su se spajala sa svakom sitnom česticom vode u velike, veličanstvene aureole. “I?” rekao sam. “Kako je prošlo?” “Uobičajeno”, rekao je Jan Vidar. “Sjedili smo i ljubili se. Ne vjerujem baš da ću još dugo ostati s njom.” “Hm”, rekao sam. “Onda nisi baš zaljubljen u nju.” “Ti jesi?” Slegnuo sam ramenima. “Možda nisam.” Došli smo do glavne ceste i počeli je pratiti kroz dolinu. S jedne je strane bila farma, natopljena zemlja uz cestu svjetlucala je na svjetlu i nestajala dalje u mraku, a opet se pojavila tek daleko kod tvornice, koja je pak bila jako osvijetljena. S druge strane bilo je nekoliko starih kuća s vrtovima okrenutima prema rijeci. “Kako je tebi prošlo?” rekao je Jan Vidar. “Dosta dobro”, rekao sam. “Skinula je pulover.” “Što? Stvarno?” Kimnuo sam. “Lažeš, gade! Ma sigurno nije!” “Je.” “Što si onda napravio?” “Ljubio joj grudi. Što drugo?” “Smrade. Vraga jesi.” “Jesam.” Nisam mu imao srca reći da je skinula i gaćice. Da je išta postigao s Margrethe, rekao bih mu. Ali kako se to nije dogodilo, nisam se htio hvaliti. Osim toga, ne bi mi nikad povjerovao. Nikad. I sam sam jedva vjerovao. “Kakve su bile, onda?” rekao je. “Što?” “Pa grudi!” “Lijepe. Taman velike, i čvrste. Jako čvrste. Uzdignute, iako je ležala.” “Prokleti gade. Nije istina.” “Je, jebemu.” “Jebote.” 44

Nakon toga neko vrijeme nismo razgovarali. Išli smo preko visećeg mosta, pod kojim se rijeka, tako sjajna i crna, bešumno valjala, prošli preko polja jagoda pa izišli na asfaltiranu cestu, koja se nakon jednog oštrog zavoja počela penjati uskim klancem nad kojim su se nadvijale crne smreke, a zatim smo, nakon još nekoliko zavoja na vrhu, prošli pokraj naše kuće. Sve je bilo mračno, i teško i mokro, osim sjećanja na ono što se dogodilo, a to se probijalo kroza sve moje misli i dizalo me u svjetlo poput balončića. Jan Vidar pomirio se s mojom pričom, a ja sam gorio od želje da mu ispričam kako njezine grudi nisu bile sve, da se dogodilo još toga, no čim sam vidio njegovo nadureno lice, odustao sam. I to je bilo u redu, zadržati tu moju i Susanninu tajnu za sebe. Istovremeno su me brinuli oni grčevi. Nisam gotovo uopće imao dlačica na kurcu, samo nekoliko njih dugih i crnih, sve drugo je većinom bilo paperje, a jedna od stvari kojih sam se bojao bila je da će se to pročuti među curama, da će ostale to doznati od Susanne. Znao sam da ne mogu spavati ni s kim prije nego što mi dlake budu na svojem mjestu pa sam grčeve protumačio kao nekakvo lažno svršavanje, da sam napravio više i otišao dalje nego što mi je kurac zapravo dopuštao. Da me zato zaboljelo. Da sam doživio nekakav “suhi” orgazam. Tko zna, moglo je to biti opasno. S druge strane, gaće su mi bile mokre. Mogla je to biti mokraća, moglo je biti sjeme. Možda čak krv? Zadnje dvoje smatrao sam malo vjerojatnim, jer nisam još bio spolno zreo, a prije tog trenutka nisam osjetio nikakve bolove u trbuhu. Bilo kako bilo, zaboljelo me i to me uznemirilo. Jan Vidar zaustavio je bicikl pred našom garažom, stajali smo ondje i malo razgovarali, onda se on odvezao kući, a ja sam ušao u kuću. Yngve je bio kod kuće toga vikenda, sjedio je s mamom u kuhinji, vidio sam kroz prozor. Tata je zacijelo bio u stanu u štaglju. Nakon što sam skinuo kaput i cipele, otišao sam na zahod, zaključao vrata, spustio hlače do koljena, odmaknuo gumu na gaćama i kažiprstom opipao vlažnu tkaninu. Bila je ljepljiva. Podigao sam prst i protrljao ga palcem. Prozirno i ljepljivo. Mirisalo je na more. More? Je li to ipak bila sperma? Naravno da je bila sperma. Bio sam ipak spolno zreo. Sav ushićen, otišao sam u kuhinju. “Hoćeš malo pizze? Ostavili smo ti nekoliko komada”, rekla je mama. “Ne, hvala. Jeli smo vani.” “Jesi li se zabavio?” “Jesam”, rekao sam i nisam se mogao prestati smješkati. “Sav se zacrvenio”, rekao je Yngve. “Što misliš, je li to od sreće?” “Trebao bi je pozvati ovamo jedan dan”, rekla je mama. “Hoću”, rekao sam i samo se nastavio smiješiti. Veza sa Susanne završila je dva tjedna poslije. S Larsom, svojim najboljim prijateljem na Tromøyi, davno sam se dogovorio da ćemo razmjenjivati slike najljepših cura ondje za slike najljepših cura ovdje. Ne pitajte me zašto, Potpuno sam bio zaboravio na to kad sam jednog poslijepodneva poštom dobio omotnicu sa slikama. Slike za putovnicu Lene, Beate, Ellen, Siv, Bente, Marianne, Anne Lisbet i kako se već nisu zvale. Bile su to najljepše cure na Tromøyi. Sad sam ja bio na redu da pribavim slike najljepših cura u Tveitu. Nekoliko sam dana neprekidno vijećao o tome s Janom Vidarom, napravili smo popis i trebalo je još nabaviti slike. Neke sam cure mogao pitati izravno, kao, naprimjer, Susann, prijateljicu Vidarove sestre, koja je bila prestara da bih se brinuo što će o tome misliti, a što se slika drugih cura tiče, mogao sam zatražiti od Jana Vidara da pita svoje prijateljice. Ja sam bio u vezi pa bi traženje slike bilo što i pokazivanje zanimanja za njih, a budući da sam bio sa Susanne, takvo bi zanimanje bilo dovoljno nedolično da se sve to razglasi. Ali bilo je drugih 45

načina. Naprimjer, Per. Možda ima slike Kristin s kojom je išao u razred? Imao je i tako sam na kraju uspio sakupiti šest slika. To je bilo i više nego dovoljno, ali nedostajao je dragulj u kruni, slika najljepše od svih, Inger, koju sam silno želio pokazati Larsu. A Inger je bila Susannina sestrična... Jednog poslijepodneva izveo sam bicikl iz garaže i odvezao se k Susanne. Nismo se bili ništa dogovorili i djelovala je sretno kad me, pošto je sišla, pustila unutra. Pozdravio sam njezine roditelje, otišli smo u sobu i sjeli, neko smo vrijeme smišljali što ćemo raditi pa ne smislivši ništa, razgovarali malo o školi i nastavnicima prije nego što sam joj, kao usput, rekao u kakvoj sam se misiji našao. Ima li možda sliku Inger koju bih mogao dobiti? Ukočila se, sjedeći na krevetu, i zbunjeno me gledala. “Inger?” rekla je konačno. “Što će ti?” Nisam mislio da će to izazvati ikakve probleme. Ta bio sam sa Susanne i to što sam pitao upravo nju, nije se moglo protumačiti nikako drukčije nego da su moje namjere iskrene. “Ne mogu ti to reći”, rekao sam. A to je bila istina. Da sam joj ispričao kako trebam poslati slike najljepših tveitskih cura prijatelju na Tromøyi, očekivala bi da i ona bude među njima. Nije bila pa joj to nisam mogao reći. “Nećeš dobiti Ingerinu sliku dok mi ne kažeš što će ti”, rekla je. “Ali ne mogu”, rekao sam. “Zar mi ne možeš samo dati jednu sliku? Nije za mene, ako to misliš.” “Za koga je onda?” “Ne mogu ti reći.” Ustala je. Vidio sam da je bijesna. Sve su joj kretnje bile odsječne, kao da nešto reže, kao da mi više ne želi priuštiti zadovoljstvo da njezine kretnje vidim u svoj njihovoj punoći i slobodi. “Zaljubljen si u Inger, jelda?” rekla je. Nisam odgovorio. “Karl, Ove! Jesi li? Od mnogih sam to čula.” “Zaboravi sliku”, rekao sam. “Zaboravi.” “Onda jesi li?” “Nisam”, rekao sam. “Možda sam bio kad sam tek došao, na samome početku, ali više nisam.” “Što će ti onda slika?” “Ne mogu ti to reći.” Počela je plakati. “Jesi”, rekla je. “Zaljubljen si u Inger. Znam da jesi. Znam.” Ako je Susanne to znala, sinulo mi je, nije li onda to znala i Inger? Upalila mi se lampica. Ako je ona to znala, prilaženje ne bi moralo biti komplicirano. Mogao bih je, naprimjer, na školskom tulumu zamoliti za ples i onda bi znala kako stvari stoje, znala bi da nije samo jedna od mnogih. Možda bi čak pokazala zanimanje za mene? Susanne je jecajući otišla do pisaćeg stola na drugom kraju sobe i izvukla ladicu. “Evo ti tvoja slika”, rekla je. “Uzmi. Ne želim te više vidjeti ovdje.” Jednu je ruku držala ispred lica, a drugom mi je pružila sliku Inger. Ramena su joj se tresla. “Nije za mene”, rekao sam. “Kunem se. Ne treba meni.” 46

“Prokleti seronjo”, rekla je. “Gubi se!” Uzeo sam sliku. “Zar onda više nismo zajedno?” upitao sam. Bilo je to dvije godine prije one vjetrovite i ledene Stare godine kad sam ležao u krevetu i čitao čekajući da počne veselje. Susanne je počela hodati s drugim samo nekoliko mjeseci poslije. Zvao se Terje, bio nizak, malo debeljuškast, imao trajnu i nekakve idiotske brkove. Bilo mi je neshvatljivo kako je mogla dopustiti da netko takav zauzme moje mjesto. Istina, imao je osamnaest godina i, istina, imao je auto, kojim su se vozili navečer i vikendom, ali svejedno: on umjesto mene? Mali debeljko s brčinama? Onda je možda i Susanne bilo svejedno. Tako sam razmišljao onda i tako razmišljam sada dok ležim. Sad više nisam dijete, nego šesnaestogodišnjak, više ne idem u osnovnu školu, nego u Katedralnu u Kristiansandu. Izvana se začuo škripav, nekako hrđav zvuk garažnih vrata koja su se otvarala. Mukli tresak kad su pala na mjesto, auto koji se odmah poslije upalio i vrlo kratko bio u leru. Stao sam pred prozor i stajao ondje dok nisam vidio kako dva crvena svjetla nestaju u zavoju. Zatim sam sišao u kuhinju i pristavio lončić s vodom, uzeo malo narezaka ostalih od Božića, šunke, tlačenice, janjeće rolade, jetrene paštete, odrezao nekoliko kriški kruha, uzeo novine iz dnevne sobe, raširio ih na stolu i čitao dok sam jeo. Vani je sad bilo potpuno mračno. S crvenim stolnjakom na stolu i zapaljenim svjećicama u prozoru ovdje je bilo poprilično lijepo. Kad je voda zakuhala, isprao sam čajnik toplom vodom, stavio u nj nekoliko prstohvata listića čaja i prelio ih vrelom vodom, povikavši: “Mama, hoćeš čaja?” Nije bilo odgovora. Sjeo sam i nastavio s jelom. Nakon nekog vremena uzeo sam čajnik i natočio. Tamnosmeđ, nekako drvenast, čaj se penjao bijelim stijenkama šalice. Nekoliko je listića još kružilo po površini, a ostali su kao crna prostirka ležali na dnu. Dodao sam mlijeka, tri žličice šećera, promiješao, pričekao da se svi listići slegnu na dno i otpio. Mmm. Dolje na cesti bljeskajući je projurila ralica. Zatim su se otvorila ulazna vrata. Čuo sam lupanje cipela na vanjskim stepenicama i okrenuo se taman navrijeme da ugledam mamu, u prevelikoj tatinoj jakni od janjeće kože, kako ulazi u kuću s naramkom drva za potpalu. Zašto je odjenula njegovu odjeću? Nije joj to bilo nalik. Ušla je u dnevnu sobu ne pogledavši u mom smjeru. Imala je snijega u kosi i na epoletama. Drvo je tresnulo u košaru pokraj kamina. “Hoćeš čaja?” upitao sam je kad je došla u kuhinju. “Može, hvala”, rekla je. “Samo da prvo objesim jaknu.” Ustao sam i uzeo šalicu za nju, stavio je na drugi kraj stola i natočio. “Gdje si bila?” rekao sam kad je sjela. “Samo sam otišla van po drva”, rekla je. “Ali prije toga? Sjedio sam ovdje neko vrijeme. Ne treba ti dvadeset minuta da doneseš drva, zar ne?” “Aha. Mijenjala sam žaruljicu na lampici za bor. Sad opet svijetli.” Okrenuo sam se prema sobi i pogledao kroz prozor. Smreka na drugom kraju dvorišta svjetlucala je u mraku. “Mogu li ti ja nekako pomoći?” rekao sam. “Ne, sad je već sve spremno. Samo ću još ispeglati bluzu. I onda ne treba ništa prije pripremanja hrane. Ali to će tata.” “Možeš i meni ispeglati košulju kad već peglaš?” rekao sam. Kimnula je. “Samo je stavi onamo na sušilo.” Kad sam pojeo, otišao sam u sobu, uključio pojačalo, uključio gitaru i sjeo da malo 47

sviram. Obožavao sam miris zagrijanog pojačala, bio bih u stanju svirati samo radi toga. Volio sam i sve sitnice koje je sviranje gitare zahtijevalo, distorziju, chorus pedalu, žice i utičnice, trzalice i paketiće žica, slide, kapodaster, kofer za gitaru s podstavljenom unutrašnjošću i mnogo malih pretinaca. Volio sam marke. Gibson, Fender, Hagström, Rickenbacker, Marshall, Music Man, Vox, Roland. S Janom Vidarom išao sam u trgovine muzičkom opremom i promatrao gitare kao da smo neki stručnjaci. Za svoju jeftinu kopiju Stratocastera, koju su mi kupili za krizmu, naručio sam nove magnete, nedvojbeno vrhunske, i novu zaštitnu ploču iz jednog Vidarovog kataloga. Sve je to bilo super. Ali samo sviranje išlo mi je lošije. Iako sam godinu i pol redovito i ustrajno svirao, samo sam malo napredovao. Znao sam sve akorde i vježbao različite skale u nedogled, ali nikad ih se nisam uspio osloboditi, nikad nisam uspijevao svirati, nije bilo veze između mojih misli i prstiju, prsti kao da nisu slušali mene, nego samo svoje skale, koje su mogli svirati i uzlazno i silazno, a ono što je izlazilo iz pojačala nije imalo veze s muzikom. Mogao sam potrošiti dan ili dva da iskopiram solo od tona do tona tako da ga mogu odsvirati, ali ne više od toga, uvijek bi ostalo na tome. Isto se događalo i Janu Vidaru. Ali on je bio još ambiciozniji od mene, on je stvarno puno vježbao, imao je faze kad nije radio ništa drugo, samo je svirao, ali i njemu su iz pojačala izlazile samo skale i kopije tuđih solaža. Turpijao je nokte da bi njima bolje svirao, pustio je nokat na desnome palcu da bi ga mogao iskoristiti kao trzalicu, kupio je nekakvu spravu za vježbanje prstiju, koju je stalno stiskao da ih ojača, preradio je cijelu gitaru i zajedno s ocem, koji je bio elektroinženjer u Kjeviku, eksperimentirao s nekakvim gitarskim sintesajzerom kućne izrade. Često bih nosio gitaru k njemu, mašući koferom za gitaru u jednoj ruci dok bih drugom upravljao biciklom, pa iako to što smo svirali u njegovoj sobi nije zvučalo nikako, ipak je sve u svemu bilo dobro jer sam se barem osjećao kao muzičar dok sam nosio taj kovčeg, stvarno je to dobro izgledalo, i iako još nismo bili gdje smo htjeli biti, lako se moglo dogoditi da se to još promijeni. Nismo znali što nosi budućnost i nismo mogli znati koliko je vježbanja potrebno da to postignemo. Mjesec? Pola godine? Godina? U međuvremenu smo samo svirali. I bend smo osnovali; jedan Jan Henrik iz sedmog razreda znao je malo svirati gitaru i, premda je hodao okolo u mornarskim cipelama i šminkerskoj odjeći i upotrebljavao gel za kosu, upitali smo ga bi li htio svirati bas s nama. Htio je, pa sam ja, kao najlošiji gitarist, svirao bubnjeve. Onoga ljeta kad smo trebali krenuti u deveti razred, Vidarov nas je otac odvezao u Evje po neke jeftine bubnjeve za koje smo skuckali nešto novca, i tako je počelo. Razgovarali smo s ravnateljem škole, dobili na korištenje jednu učionicu pa jednom tjedno postavili bunjeve i pojačala te svirali. Kad sam se godinu dana prije doselio ovamo, slušao sam bendove kao što su The Clash, The Police, The Specials, Teardrop Explodes, The Cure, Joy Division, New Order, Echo and the Bunnymen, The Chameleons, Simple Minds, Ultravox, The Aller Værste, Talking Heads, The B52’s, PiL, David Bowie, The Psychedelic Furs, Iggy Pop, Velvet Underground, a sve to zahvaljujući Yngveu, koji ne samo da je sav svoj novac trošio na muziku nego je i svirao gitaru, svojim specifičnim stilom i u vlastitom zvuku, i pisao vlastite pjesme. U Tveitu nitko još nije bio čuo za te bendove. Jan Vidar je, recimo, slušao bendove kao što su Deep Purple, Rainbow, Gillan, Whitesnake, Black Sabbath, Ozzy Osbourne, Def Leppard, Judas Priest. Spojiti ta dva svijeta bilo je nemoguće, a budući da nam je glazba bila zajednički interes, jedan od nas morao je popustiti. Popustio sam ja. Nisam nikad kupio ploče nekog od tih bendova, ali slušao sam ih kod Jana Vidara i upoznao se s njima, dok su moji bendovi, koji su mi u to vrijeme bili iznimno važni, bili nešto što sam slušao kad sam bio sâm. A bilo je i kompromisa, bendova koje smo i on i ja voljeli, prije svega Led Zeppelin, ali i Dire Straits, on zbog gitara. Pitanje o kojemu smo najčešće raspravljali bilo je feeling nasuprot tehnici. 48

Jan Vidar znao je kupovati ploče benda Lava, jer su bili tehnički dobro potkovani, a nije mu bio strani ni bend Toto, koji je imao dva hita u ono vrijeme, dok sam ja prezirao tehničku potkovanost iz dna duše, to se kosilo sa svime što sam naučio čitajući bratove muzičke časopise, gdje je vještina bila bauk, a kreativnost, energičnost i silovitost ideal. No ma koliko da smo razgovarali o tome i ma koliko sati proveli u prodavaonicama instrumenata i nad katalozima, nismo uspjeli pokrenuti bend, bili smo i ostali očajni izvođači na svojim instrumentima, a nismo to znali kompenzirati, primjerice pisanjem vlastitih pjesama; ne, svirali smo uglavnom najisfuranije i najbezličnije obrade koje postoje, Smoke on the Water Deep Purplea, Paranoid Black Sabbatha, Santaninu Black Magic Woman te, kao dodatak, So Lonely grupe Police, koji se našao na repertoaru jer me Yngve naučio akorde za nj. Bili smo beznadan slučaj, potpuno promašeni, nije bilo ni najmanje šanse da od toga bude nešto, čak ni na razrednom tulumu ne bismo mogli svirati, no iako je situacija bila takva, mi je takvom nikad nismo doživljavali. Upravo suprotno, to je našim životima davalo smisao. Nije to bila moja muzika, nego Vidarova, a kosila se sa svime u što sam vjerovao, pa ipak sam se u nju uzdao. Intro od Smoke on the Water, čistu inkarnaciju gluposti, čistu antitezu pojma cool, vježbao sam u osnovnoj školi 1983.: prvo gitarski rif, pa činele čikačika, čika-čika, čika-čika, čika-čika, pa bas-bubanj, dum, dum, dum, pa bubanj, tik, tik, tik, a onda glupi bas-prijelaz, gdje bismo se često pogledali i nasmiješili kimajući glavama i lupkajući nogama kad je počinjao refren, potpuno neusklađeno izveden. Nismo imali vokal. No kad je Jan Vidar krenuo u srednju školu, čuo je za jednog bubnjara u Hånesu, koji je, doduše, išao tek u osmi razred, ali odgovarao nam je, sve nam je odgovaralo, a imao je i pristup prostoru za vježbanje, s bubnjevima i pojačalom i svime, i sad smo bili ondje: ja, prvaš u gimnaziji, koji sam sanjao o životu u indie-muzici, ali nisam bio muzikalan, svirao sam ritam-gitaru; Jan Vidar, učenik slastičarskog smjera, koji je vježbao dovoljno da postane novi Yngwie Malmsteen, Eddie van Halen ili Ritchie Blackmore, ali koji se nije mogao osloboditi vježbi za prste, svirao je solo-gitaru; Jan Henrik, s kojim najradije ne bismo imali posla izvan benda, svirao je bas, a Øyvind, snažan i veseo dečko bez ikakvih ambicija iz Hanesa, svirao je bubnjeve. Smoke on the Water, Paranoid, Black Magic Woman, So Lonely, a nakon nekog vremena i rane Bowiejeve Ziggy Stardust i Hang on to Yourself, za koje me Yngve također naučio akorde. Nitko nije pjevao, osim kao prateći vokal. Svakoga vikenda. Koferi s gitarom u busu, dugi razgovori o muzici i instrumentima na plaži, na klupama pred dućanom, u Janovoj sobi, u aerodromskom kafiću, u gradu, nakon snimanja proba kojima smo pristupali vrlo pomno u svojim uzaludnim i na propast osuđenim pokušajima da podignemo bend na razinu na kojoj smo se u svojim glavama nalazili. Jednom sam ponio kasetu sa snimkom probi u školu. Pod odmorom sam imao slušalice na glavi i slušao naše pjesme, razmišljajući pritom kome bih ih mogao pustiti. Bassen je imao isti glazbeni ukus kao i ja, tako da to ne bi išlo, jer ovo je bilo nešto drugo, što on ne bi shvatio. Hanne, možda? Ona je ipak pjevala, a i poprilično mi se sviđala. No to bi bio prevelik rizik. Znala je da sviram u bendu, i to je bilo dobra, gotovo sjajna stvar, koja bi možda pala u vodu kad bi čula što zapravo sviramo. Pal? Da, on bi to mogao poslušati. I on je svirao u bendu, zvao se Vampir, a oni su svirali žestoku mjuzu, inspiriranu Metallicom. Pal, koji je obično bio sramežljiv, osjetljiv i nježan do granice feminiziranosti, ali je nosio crnu kožnu odjeću, svirao bas i na pozornici kriještao kao sam đavo, shvatio bi čime se bavimo. Tako sam pod sljedećim odmorom otišao do njega, rekao da smo prošli vikend snimili neke pjesme pa ako želi poslušati i reći što misli...? Naravno. Uzeo je slušalice i pritisnuo play dok sam ja napeto promatrao njegovo lice. Nasmiješio se i upitno me pogledao. Nakon nekoliko minuta počeo se smijati i skinuo je slušalice. “Ali ovo je smeće, Karl Ove”, rekao je. “Potpuno sranje. Zašto me gnjaviš s time, zašto 49

bih ja to slušao? Ti to mene zajebavaš?” “Smeće? Kako to misliš, smeće?” “Pa ne znate svirati. I ne pjevate. Nema tu ničega!” Raširio je ruke. “Pa sigurno se možemo popraviti”, rekao sam. “Odustanite”, rekao je. A ti misliš da je tvoj bend tako strašno dobar, htio sam mu reći, ali nisam. “Da, dobro”, rekao sam umjesto toga. “Hvala ti svejedno.” Opet se nasmijao i začuđeno me pogledao. Pal mi nikako nije išao u glavu, jer cijela ta njegova speed metal furka i sav taj kičeraj koji je imao po sebi, a čemu se cijeli razred smijao, nije se nikako slagao s njegovom sramežljivošću, koja se pak nije slagala s gotovo potpunom otvorenošću što ju je znao pokazati kad se nije bojao ničega. Jednom je tako, naprimjer, došao s pjesmom koju su mu nekoliko godina prije objavili u ženskom časopisu Det Nye, za koji su ga i intervjuirali. Nerazmetljiv, drzak, osjetljiv, sramežljiv, agresivan, sirov. Sve to je bio Pal. To što je baš on poslušao naš bend bilo je na neki način dobro, jer Pal nije uopće bio važan, nije uopće bilo bitno čemu se on izruguje. Tako sam posve smireno stavio walkman u džep i otišao na sat. Vjerojatno je imao pravo kad je rekao da ne sviramo baš dobro. Ali otkad je važno biti dobar? Zar nije čuo za punk? New Wave? Ni jedan od bendova tih žanrova nije svirao dobro. Ali imali su muda. Žestinu. Dušu. Stav. Nedugo nakon toga, rane jeseni 1984., dobili smo prvu gažu. Øyvind nam je to sredio. Trgovački centar Hane slavio je peti rođendan i to se trebalo obilježiti balonima, kolačima i muzikom. Trebala su svirati braća Bøksle, koji su već dva desetljeća u cijelom kraju bili poznati po svojim obradama sørlandskog folklora. A onda je upravitelj trgovačkog centra htio i nekoga domaćeg, po mogućnosti iz mlade generacije, a mi smo se savršeno uklopili u tu zamisao jer smo vježbali u školi koja je bila samo nekoliko stotina metara udaljena od centra. Trebali smo svirati dvadeset minuta i dobiti za to petsto kruna. Izgrlili smo Øyvinda kad nam je to rekao. Jebote, konačno je došao red i na nas. Dva tjedna do gaže, koja je bila u subotu u jedanaest ujutro, brzo su prošla. Imali smo više proba, i cijeli bend i samo Jan Vidar i ja; raspravljali smo uzduž i poprijeko o redoslijedu pjesama, navrijeme kupili nove žice da ih možemo razraditi, odlučili što bismo trebali imati na sebi i kad je taj dan osvanuo, našli smo se prije koncerta u prostoru za probe da nekoliko puta prođemo kroz set-listu, jer iako smo bili svjesni opasnosti od toga da se potrošimo i prije nego što uopće stupimo na pozornicu, procijenili smo da je u tom trenu važnije da se, što se pjesama tiče, osjećamo sigurno. O, kako sam se dobro osjećao dok sam hodao asfaltiranim trgom ispred trgovačkog centra s koferom za gitaru u ruci. Oprema je već bila na mjestu, na jednoj strani prolaza prema trgu u središtu trgovačkog centra. Øyvind je namještao bubnjeve, Jan Vidar je stajao i uštimavao gitaru novim štimačem koji je kupio za tu priliku. Nekoliko je klinaca stajalo i gledalo ih. Uskoro će gledati i mene. Imao sam sasvim kratku kosu, zelenu vojničku jaknu, crne traperice, remen sa zakovicama, bijelo-plave tenisice. I kofer s gitarom u ruci. Na drugoj strani prolaza pjevala su braća Bøksle. Grupica ljudi, možda njih desetak, zaustavila se i gledala. Struja drugih prolazila je idući u trgovine i izlazeći iz njih. Puhalo je i vjetar me nekako podsjetio na koncert Beatlesa na krovu zgrade izdavačke kuće Apple 1970. “Sve u redu?” upitao sam Jana Vidara i odložio kovčeg, izvadio gitaru, pronašao remen za nju i objesio je preko ramena. “Aha”, rekao je. “Hoćemo se uštekati? Koliko je sati, Øyvind?” “Jedanaest i deset.”

50

“Još deset. Pričekat ćemo malo. Još pet minuta. O.K.?” Otišao je do pojačala i srknuo gutljaj kole koja je stajala na njemu. Na čelu je imao smotanu maramu. Osim nje, imao je bijelu košulju izvučenu iz crnih hlača. Braća Bøksle su pjevala. Bacio sam pogled na set-listu, koja je bila zalijepljena na poleđini pojačala. Smoke on the Water Paranoid Black Magic Woman So Lonely “Posudiš mi štimač?” upitao sam Jana Vidara. Pružio mi ga je i ja sam ga uključio. Gitara mi je bila naštimana, ali sam još malo podesio mašinice pomoću njega. Više je automobila dolazilo na parkiralište malo dalje od nas, polako su kružili u potrazi za praznim mjestom. Čim bi se vrata otvorila, djeca bi sa stražnjih sjedišta ispuzala van, skakutala malo po asfaltu, prije nego što bi zgrabila roditelje za ruke i s njima krenula prema nama. Svi su zurili i prolazili, nitko se nije zaustavljao. Jan Henrik uključio je bas u pojačalo i silovito udario po žicama. Odzvanjalo je od asfalta. Bom. Bom. Bom. Bom. Oba brata Bøksle prostrijelila su nas pogledom pjevajući. Jan Henrik napravio je korak prema pojačalu i malo pojačao zvuk. Odsvirao je još nekoliko tonova. Bom. Bom. Øyvind je udario po bubnjevima nekoliko puta. Jan Vidar odsvirao je akord na gitari. Bila je užasno glasna. Svi na trgu pogledali su prema nama. “Hej! Pričekajte malo, vi tamo!” viknuo je jedan od braće Bøksle. Jan Vidar pogledao je prkosno prema njima pa se okrenuo i popio još jedan gutljaj kole. Bilo je zvuka u bas-pojačalu, bilo je zvuka u Vidarovom pojačalu. A što je s mojim? Uključio sam gitaru, odsvirao akord, polako pojačavao zvuk dok pojačalo nije grunulo pa onda ga još pojačao, cijelo vrijeme gledajući dva muškarca s gitarama s druge strane prolaza, koji su raširenih nogu i nasmiješeni pjevali svoje vesele pjesmuljke o galebovima, barkama i zalascima sunca. Čim su poglede, koje je teško okarakterizirati drukčije nego kao mahnite, usmjerili prema meni, ponovno sam zvuk stišao. Bilo je zvuka, sve je bilo u redu. “Koliko je sad sati?” pitao sam Jana Vidara. Prsti su mu prebirali po vratu gitare. “Deset do pola”, rekao je. “Jebeni idioti”, rekao sam. “Već su trebali biti gotovi.” Braća Bøksle predstavljali su sve čemu sam se ja protivio: ugledan, komotan svijet buržoazije, pa sam se veselio što ću pojačati zvuk i otpuhati ih s puta. Dosad se moj bunt sastojao u devijantnom ponašanju na satu, između ostalog naslanjanju glave na klupu i spavanju, a jedanput sam u gradu bacio praznu papirnatu vrećicu od krafne na pločnik, pa mi je jedan stariji čovjek rekao da je podignem, a ja sam mu odvratio neka je digne sam ako mu je to tako važno. Kad sam se okrenuo i počeo hodati, srce mi je toliko jako lupalo u prsima da sam jedva disao. Inače je muzika otkrivala moje devijantne poglede, gdje me sama činjenica da sam slušao to što sam slušao, antikomercijalne, underground, beskompromisne bendove, činila buntovnikom, nekime tko ne pristaje na postojeću situaciju, nego se bori za promjenu. I što sam glasnije svirao, to sam se tome više približavao. Kupio sam ekstra dugi kabel za gitaru, zahvaljujući kojem sam mogao stajati pred ogledalom dolje u hodniku i svirati, s pojačalom gore u sobi odvrnutim do daske, a tada bi se nešto dogodilo, zvuk bi se iskrivio, postao prodoran, pa što god ja radio, zvučalo 51

je dobro, cijela kuća bila je ispunjena zvukom moje gitare i nastao bi neobičan sklad između mojih osjećaja i tih zvukova, kao da su oni ja, kao da je to moje pravo ja. Napisao sam tekst o tome, koji je zapravo trebao biti pjesma, ali budući da mi nije dolazila nikakva melodija, ostao je samo u obliku pisane pjesme koju sam zapisao u dnevnik. Feedback svoje duše cijedim dok ne ispraznim srce, sviram gledam te i razmišljam: u mojoj se samoći spajamo u mojoj se samoći spajamo ti i ja draga, ti i ja Htio sam van, van na otvoreno, u svijet. A jedini način koji sam znao, koji mi je bio poznat, bila je glazba. Zato sam stajao pred tim trgovačkim centrom u Hanesu tog ranojesenskog dana 1984. sa svojom kopijom Stratocastera boje bukve, koju sam dobio za krizmu i koja mi je sad visjela na ramenu, i držao kažiprst na kotačiću, spreman pojačati zvuk čim braća Bøksle odsviraju zadnji akord. Na trgu je iznenada puhnuo vjetar, zavitlao oko nas lišće, reklama za sladoled zavijorila se. Učinilo mi se da mi je pala kapljica na obraz pa sam pogledao prema mlječnobijelom nebu. “Jel to počinje kiša, ili što?” rekao sam. Jan Vidar pružio je dlan pred sebe. Slegnuo je ramenima. “Ne osjećam ništa”, rekao je. “Ali sviramo bez obzira. Čak i ako počne pljusak.” “Slažem se”, rekao sam. “Jesi nervozan?” Silovito je odmahnuo glavom. Onda su braća završila. Ono malo ljudi što se okupilo oko njih zapljeskalo je, a braća su im se lagano naklonila. Jan Vidar se okrenuo prema Øyvindu. “Jesi spreman?” rekao je. Øyvind je kimnuo. “Jesi ti spreman, Jan Henrik?” Jan Henrik je kimnuo. “Karl Ove?” Kimnuo sam. “Jen’, dva, jen’, dva, tri, i”, rekao je Jan Vidar, uglavnom sebi jer je prvi krug rifova svirao samo on. Sekundu poslije zvuk njegove gitare proparao je zrak na trgu. Ljudi su poskakali. Svi su se okrenuli prema nama. Brojio sam u sebi. Postavio sam prste u akord. Ruka mi se tresla. JEN’-DVA-TRI - JEN’-DVA-TRI-ČET’RI - JEN’-DVA-TRl - JEN’-DVA. Onda sam se trebao ja ubaciti. Ali nije se ništa čulo! Jan Vidar pogledao me izbečenim očima. Pričekao sam sljedeću rundu, pojačao, ubacio se. S dvije gitare paralo je uši. JEN’-DVA-TRI - JEN’-DVA-TRI-ČET’RI - JEN’-DVA-TRI - JEN’-DVA. Onda su se ubacile činele. Čika-čika, čika-čika, čika-čika, čika-čika. Bas-bubanj. Bubanj. I onda bas. BAM-BAM-BAM-bambambambambambambambambambam-BA 52

BAM-BAM-BAM-bambambambambambambambambambam-BA Tek sam tad ponovno pogledao Jana Vidara. Lice mu je bilo izobličeno u nekakvu grimasu dok je pokušavao izgovoriti nešto bez glasa. Prebrzo! Prebrzo! Øyvind je usporio. I ja sam to pokušao, ali bilo je malo zbunjujuće jer su i bas i Vidarova gitara nastavili istim tempom, a kad sam se ja predomislio i odlučio pratiti njih, odjednom su i oni usporili pa sam sad samo ja svirao vratolomnom brzinom. Usred te zbrke vidio sam da Vidarova kosa vijori na vjetru i da se neka od djece pred nama drže za uši. Napokon smo došli do refrena, koliko-toliko usklađeni. Tad se pojavio muškarac u svijetlim hlačama, plavo-bijeloj prugastoj košulji i žutom laganom sakou, prilazeći nam oštrim korakom. Bio je to upravitelj centra. Grabio je ravno prema nama. S dvadeset metara udaljenosti počeo je mahati objema rukama, kao da želi zaustaviti brod. Mahao je i mahao. Nastavili smo još nekoliko sekundi, no kad se zaustavio tik ispred nas i nastavio vitlati rukama, nije više bilo sumnje da je riječ o nama pa smo prestali svirati. “Koga vraga izvodite!” rekao je. “Mi bismo trebali svirati ovdje”, rekao je Jan Vidar. “Ali zar ste potpuno ludi! Ovo je trgovački centar. Subota je. Ljudi žele kupovati i uživati! Pa ne možete svirati tako prokleto glasno!” “Da malo stišamo?” rekao je Jan Vidar. “Nema problema.” “Ne samo malo”, rekao je čovjek. Sad se već oko nas okupila gomilica ljudi. Njih možda petnaest, šesnaest, uključujući i djecu. Nije to bilo tako loše. Jan Vidar se okrenuo i stišao zvuk na pojačalu. Odsvirao je akord i pogledao upravitelja. “Je li sad dobro?” rekao je. “Još!” rekao je upravitelj. Jan Vidar stišao je još malo, odsvirao još jedan akord. “Jel’ sad dobro?” rekao je. “Pa ne sviramo mi šlagere”, rekao je. “No dobro”, rekao je upravitelj. “Pokušajte tako, ili još malo tiše.” Jan Vidar se opet okrenuo. Kad je trebao stišati, vidio sam da se samo pravio da je to učinio. “Eto”, rekao je. Jan Henrik i ja također smo regulirali glasnoću. “Onda počinjemo ispočetka”, rekao je Jan Vidar. I počeli smo ispočetka. Brojio sam u sebi. Jen’-dva-tri -jen’-dva-tri-čet’ri - jen’-dva-tri jen’-dva. Upravitelj je pošao prema glavnom ulazu u trgovački centar. Gledao sam ga dok smo svirali. Kad smo došli do mjesta na kojem smo bili prekinuti, zaustavio se i okrenuo. Pogledao nas je. Okrenuo se, napravio nekoliko koraka pa se opet okrenuo. Odjednom je krenuo prema nama, izvodeći rukama one mahnite kretnje odmaloprije. Jan Vidar ga nije vidio, žmirio je. Jan Henrik u međuvremenu ga je ugledao i upitno me pogledao. “Stani, stani, stani”, rekao je upravitelj i zaustavio se opet pred nama. “Ovo neće ići”, rekao je. “Ispričavam se. Možete raspremiti stvari.” “Što?” rekao je Jan Vidar. “Zašto ne? Pa rekli ste dvadeset pet minuta.” “Neće ići”, rekao je, spustio glavu i odmahnuo rukom. “Sorry, dečki.” “Zašto ne?” ponovio je Jan Vidar. “Ne da vas se slušati”, rekao je. “Pa niste čak ni pjevali! Hajde. Dobit ćete svoje novce. Evo.” 53

Izvadio je novčanicu iz unutrašnjeg džepa i pružio je Janu Vidaru. “Evo”, rekao je. “Hvala vam što ste došli. Ali nisam to tako zamislio. No hard feelings. O.K.?” Jan Vidar zgrabio je novčanicu. Okrenuo je leđa upravitelju centra, iskopčao se iz pojačala, ugasio ga, dignuo gitaru iznad glave, otišao do kovčega, otvorio ga i spustio gitaru. Ljudi oko nas su se smiješili. “Hajde”, rekao je Jan Vidar. “Idemo doma.” Nakon toga status benda postao je malo nejasan; vježbali smo nekoliko puta, ali malodušno, onda je Øyvind javio da neće doći na sljedeću probu, pa idući put nismo imali bubnjeve, a treći sam put ja imao prijateljsku utakmicu... Istovremeno smo se Jan Vidar i ja počeli rjeđe viđati, budući da smo išli svaki u svoju školu, a nakon nekoliko tjedana promrmljao je nešto o tome kako je upoznao nekoga iz jednog drugog razreda u školi, s kime sada svira, pa kad bih i ja svirao, bilo bi to uglavnom zato da skratim vrijeme. Zapjevao sam Ground Control to Major Tom, odsvirao dva akorda u molu koji su mi se jako sviđali i pomislio na dvije vrećice piva dolje u šumi. Kad je Yngve došao kući za Božić, imao je sa sobom knjigu Bowiejevih pjesama. Cijelu tu knjigu, sa svim akordima, tekstovima i notama, prepisao sam u bilježnicu koju sam sad izvadio. Zatim sam na gramofonu pustio Hunky Dory, pjesmu broj četiri, Life on Mars?, i počeo svirati uz nju, tiho, tako da čujem vokal i druge instrumente. Sav sam se naježio. Bila je to fantastična pjesma, a dok sam pratio slijed akorda na gitari, kao da mi se otvorila, kao da sam se nekako našao u njoj, a ne izvan nje kao kad bih je samo slušao. Da bi mi se pjesma otvorila i ja ušao u nju, trebalo mi je inače nekoliko dana prije nego što bih čuo o kojim se akordima radi, morao sam se namučiti, a i kad sam našao nešto slično, nikad nisam bio siguran jesu li to stvarno isti akordi. Spustio bih iglu, pažljivo slušao, dignuo iglu, odsvirao akord. Hmmm... Spustio iglu, poslušao još jedanput, odsvirao isti akord, je li to bio taj? Ili možda ovaj? Da ne govorim o svemu ostalome što se događa s gitarama dok sviraš neku pjesmu. Bilo je to beznadno. Dok je Yngveu, recimo, bilo dovoljno samo jedanput poslušati pa da nakon nekoliko pokušaja točno odsvira određeni akord. Vidio sam i druge poput njega, i oni su to nekako imali u sebi, muzika im nije bila odvojena od misli, ili čak i nije imala veze s razmišljanjem, nego je živjela svoj vlastiti život u njima. Kad su svirali, svirali su, nisu samo ponavljali mehanički neku shemu koju su naučili, a slobodu koja se u tome nalazila i koja zapravo jest bit muzike, ja sam mogao slobodno zaboraviti. Isto je vrijedilo i za crtanje. Crtanje nije doprinosilo ugledu, ali svejedno sam ga volio i dosta sam se njime bavio kad bih bio sam u sobi. Kad bih pred sobom imao neki konkretan predložak, primjerice strip, mogao sam stvoriti nešto što je dobro izgledalo, ali kad nisam kopirao, nego crtao prostoručno, to nikad ni na što ne bi sličilo. I tu sam vidio ljude koji to imaju u sebi, pogotovo Tone iz mog razreda, koja je bez problema mogla nacrtati bilo što, stablo na trgu pred prozorom, auto parkiran malo dalje, nastavnika kako stoji za katedrom. Kad smo trebali izabrati izborni predmet, htio sam uzeti “Formu i boju”, ali budući da sam znao kako stvari stoje, da drugi učenici znaju crtati, odustao sam. Umjesto toga uzeo sam “Filmsku teoriju”. Razmišljanje o tome ponekad me tištalo, jer sam toliko htio biti netko, toliko sam htio biti poseban. Ustao sam, stavio gitaru na stalak, isključio pojačalo i sišao u prizemlje, gdje je mama glačala odjeću. Vani je snijeg gotovo zagušio svjetlost oko lampica iznad vrata i na zidiću. “Koje vrijeme!” rekao sam. “Bome da”, rekla je.

54

Kad sam ušao u kuhinju, sjetio sam se da je ralica prošla ovuda. Možda bi novi nanos najbolje bilo očistiti prije nego što oni dođu. “Mislim da ću ići malo čistiti snijeg prije nego oni dođu”, rekao sam. “Fino”, rekla je. “Bi li mogao upaliti baklje kad si već vani? U garaži su, u vrećici na zidu.” “Hoću. Imaš upaljač?” “U torbi.” Odjenuo sam se i izašao, otvorio vrata garaže i uzeo lopatu, omotao šal oko lica i spustio se do križanja. Iako sam mu okrenuo leđa, snijeg koji je vjetar nosio iznad zemlje stao me bockati u oči i za obraze kad sam počeo odmetati brdo svježeg nanosa, a s njime i brdo starih gruda. Nakon nekoliko minuta čuo sam gore prasak, u daljini i prigušen, i podignuo glavu navrijeme da vidim bljesak eksplodirane rakete u dubini snijegom zametenog mraka. To je sigurno Tomov i Perov otac isprobavao rakete koje su kupili. Ako je njih to punilo životom, mene je praznilo, jer je taj mali bljesak samo još više isticao monotoniju koja je slijedila. Nigdje živog auta, nigdje živog čovjeka, samo crna šuma i snijeg koji prši, nepomičan potez svjetlosti duž ceste. Mrak u dolini. Struganje lakog metala lopate po gotovo skamenjenim ostacima zbijenog snijega, moj dah, nekako pojačan šalom koji mi je bio čvrsto omotan oko kape i preko ušiju. Kad sam završio, vratio sam se u garažu, odložio lopatu, pronašao baklje u vrećici, zapalio ih jednu po jednu unutra u mraku, ne bez radosti, jer plamen im je bio tako mek, a vani se njihov plavi plamen dizao i spuštao ovisno o smjeru u kojem ih je vjetar vukao. Mozgao sam jedan tren koje bi mjesto bilo najbolje za njih i zaključio da bi dvije mogle stajati na stepenicama pred kućom, a dvije na vrhu zidića pred štagljem. Tek kad sam i na zidić, pred mali zaštitni bedem od snijega, postavio dvije i zatvorio vrata garaže, čuo sam auto koji je upravo prošao zavojem ispod kuće. Otvorio sam opet vrata garaže i požurio u kuću; poenta je bila u tome da se pravimo da je sve bilo potpuno gotovo već prije nego što su oni došli, da nigdje ne bude ni traga od radova u zadnji čas. Toliko sam bio opsjednut time da sam najprije odjurio u kupaonicu, uzeo ručnik i njime obrisao čizme, kako u hodniku ne bi stajale sa svježim snijegom na sebi, a tek onda gore u sobi svukao ostatak zimske odjeće, dakle jaknu, kapu, šal i rukavice. Kad sam sišao, auto je stajao vani na prilazu, crvena stražnja svjetla gorjela su, a djed je stajao i s rukom na vratima auta čekao baku da se izvuče van. Kad sam bio sam kod kuće, svaka je soba imala svoj karakter, a ako i nisu baš imale neprijateljski stav spram mene, nisu baš bile ni gostoljubive. Bilo je to više kao da se ne žele podrediti meni, nego postojati same po sebi, sa svojim posve određenim zidovima, podom, stropom, štukaturama, prozorima; nekako su zjapile. Primijetio sam to nešto mrtvo u sobama, upravo mi je to pružalo otpor, ali ne kao smrt, kao prestanak života, nego kao odsutnost, onako kako je život odsutan u kamenu, čaši vode, knjizi. Prisutnost našeg mačka Mefista nije bila dovoljna da upravlja tim aspektom prostorija; vidio bih samo mačku u prostoriji koja zjapi, ali kad bi ušla druga osoba, pa makar i malo dijete, toga bi nestalo. Moj je otac prostorije punio nemirom, moja majka punila ih je blagošću, strpljivošću, melankolijom ponekad, kad bi došla s posla i bila umorna, i slabim, ali primjetnim podtonom razdražljivosti. Per, koji nikad nije išao dalje od ulaznoga hodnika, ispunjao ih je veseljem, iščekivanjem i pokornošću. Jan Vidar, jedini izvan obitelji koji je dosad bio u mojoj sobi, ispunjao ju je tvrdoglavošću, ambicioznošću i srdačnošću. Zanimljivo bi postalo kad bi se okupilo više ljudi, jer nije bilo mjesta za više od jedne volje koja bi ovdje ostavila svoj pečat, a najjače volje nisu uvijek i najvidljivije. Perova pokornost, recimo, pristojnost koju pokazuje prema odraslima, bila je u trenutku kad bi moj otac prošao kroz vrata i jedva primjetno 55

kimnuo Peru u prolazu jača od očeve zastrašujuće pojave. Ali rijetko je ovdje bio itko osim nas. Izuzeci su bili posjeti bake i djeda te strica Gunnara i njegove obitelji. Dolazili su ponekad, možda tri-četiri puta u pola godine, i uvijek sam se veselio njihovu dolasku. Dijelom jer ono što mi je baka predstavljala u djetinjstvu nije bilo u skladu sa mnom sadašnjim, a sjaj kojim je onda zračila, ne toliko povezan s darovima koje mi je uvijek donosila koliko s njezinom iskrenom ljubavlju prema djeci, još uvijek je zračio u mojoj predodžbi o njoj, dijelom i zato što bi se moj otac uvijek iskazao u takvim situacijama. Bio bi ljubazniji prema meni, uključivao me u sve i odnosio se prema meni kao prema nekome na koga može računati, ali ni to nije bilo najvažnije, jer je srdačnost koju je tada iskazivao prema svojemu sinu bila dio nečeg većeg, velikodušnosti koja bi ga u takvim prilikama prožela; postao bi šarmantan, zabavan, pokazivao se upućenim u stvari i zanimljivim, što je na neki način opravdavalo činjenicu da sam imao toliko osjećaja za njega i na njih trošio toliko vremena. Kad su ušli u hodnik, mama im je otvorila vrata. “Zdravo i dobro došli!” rekla je. “Zdravo, Sissel”, rekao je djed. “Koje ružno vrijeme!” rekla je baka. “Jeste li vidjeli! Ali lijepo je s bakljama, mogu vam reći.” “Dajte meni kapute”, rekla je mama. Baka je na sebi imala okruglu, tamnu šubaru, koju je skinula i lupnula njome nekoliko puta o ruku da otrese snijeg, te tamnu bundu, koju je pružila mami zajedno sa šubarom. “Dobro da si došao po nas”, rekla je i okrenula se prema tati. “Ti ne bi mogao voziti po ovakvom vremenu!” “Ne znam baš”, rekao je djed. “Ali put dovde dug je i zavojit.” Baka je ušla u predsoblje, dlanovima zagladila haljinu, popravila frizuru. “I ti si mi tu!” rekla je i nasmiješila mi se od uha do uha. “Bok”, rekao sam. Za njom je došao djed, sa sivim kaputom u rukama. Mama je mimoišla baku i uzela kaput pa ga objesila na vješalicu kraj ogledala podno stuba. Pojavio se tata pred vanjskim stubama i udarajući o njihov rub otresao snijeg s cipela. “Hej, ti”, rekao je djed. “Tata kaže da ćeš na tulum za doček?” “Tako je”, rekao sam. “Tako si već velik”, rekla je baka. “Zamisli ti to, tulum za doček Nove godine.” “Da, mi mu više nismo dovoljno dobri”, rekao je tata iz hodnika. Prošao je rukom kroz kosu, nekoliko puta zamahnuo glavom. “Hoćemo li u dnevnu sobu?” pitala je mama. Slijedio sam ih onamo, sjeo na pletenu stolicu pokraj vrata prema vrtu, dok su se oni smjestili na sofu. Teški tatini koraci stupali su prvo po stepenicama, zatim iznad stropa dnevne sobe, gdje se nalazila njegova soba. “Skuhat ću nam kavicu”, rekla je mama i ustala. Za tišinu koja je uslijedila u sobi, ja sam bio odgovoran. “Erling je onda u Trondheimu, ili ne?” rekao sam. “Tako je”, rekla je baka. “Trebali bi biti večeras kod kuće i zabavljati se.” Na sebi je imala plavu svilenu haljinu s crnim uzorkom na prsima. Bijele biserne naušnice i zlatni lančić oko vrata. Kosa joj je bila tamna, zacijelo obojena, ali nisam bio siguran u to, jer ako jest, zašto onda nije obojila i sijedi pramen preko čela? Nije bila debela, ni punašna, već čvrsta, na neki način. Njezine kretnje, uvijek tako hitre, bile su u suprotnosti s time. No moralo se primijetiti da su, kad biste pogledali baku, najizražajnije na njoj bile oči. 56

Bile su potpuno bistre i svjetlo-plave, a to je bilo ili zato što im je boja bila neobična sama po sebi ili zato što su bile u tako oštrom kontrastu s njezinom tamnoputošću, zbog čega su izgledale gotovo umjetno, kao da su kamene. I oči mojega oca bile su takve, ostavljale su isti dojam. Od svih njenih odlika, osim ljubavi prema djeci, najizraženiji je bio njezin dar za vrtlarstvo. Kad bismo joj ljeti došli u goste, u pravilu je bila vani, u vrtu, a i kad bih razmišljao o njoj, često bih je zamišljao ondje. Kako u rukavicama i kose razbarušene od vjetra hoda preko travnjaka s naramkom suhoga granja koje treba spaliti, ili kako kleči pred rupom koju je upravo iskopala i pažljivo odvezuje vrećicu s korijena da u rupu spusti mladicu stabla, ili kako, dok otvara slavinu ispod verande, pogledava preko ramena da provjeri je li se prskalica počela vrtjeti, a potom odmah zastaje i s rukama na bokovima uživa u pogledu na vodu koja skače svjetlucajući na suncu. Ili kako čuči na padini iza kuće i plijevi gredice, smještene u svim udubinama i uleknućima u brdu, nekako odsječene od svojeg izvornog okruženja, slično vodi kad se slegne u lokve na glatkim stijenama na obali mora. Sjećam se da sam žalio te biljke, koje, usamljene i izložene svaka na svojem humku, kao da su čeznule za životom koji se odvijao ispod njih. Dolje gdje su sve biljke uživale zajedno i stalno stvarale nove kombinacije, sve prema dobu dana i dijelu godine, poput starih stabala kruške i šljive, koja je jednom donijela sa vikendice svoje bake i djeda, što su se sada igrala sa sjenama u travi, dok im je vjetar milovao lišće jednog od onih pospanih dana kad se sunce iza obzora spušta u ušće fjorda i čuju se u zraku daleki zvuci grada kako jačaju i slabe poput šuma valova, pomiješani sa zujanjem osa i bumbara zaposlenih u grmovima ruža uza zid, gdje su svijetle latice bijelo i mirno sjajile u svem tom zelenilu. Tada bi vrt poprimio karakter nečeg starog, vrijednost i punoću kakve samo vrijeme može dati, a što je sigurno bilo razlog zašto je staklenik smjestila sasvim dolje, napola ga sakrila iza stijene, ondje gdje je mogla proširiti djelatnost i uzgajati rjeđa stabla i biljke, a da ne pokvari gornji vrt industrijskom i provizornom naravi toga zdanja. Ujesen i zimi nazreli bismo je dolje kao nejasnu boju, nešto kao obris iza prozirnih zidova, a ona bi nam, ne bez ponosa, kao usput rekla da krastavci i rajčice na stolu nisu iz trgovine, nego iz staklenika u vrtu. Djed nije imao posla s vrtom i kad bi baka i tata, ili baka i stric Gunnar, ili baka i djedov brat Alf, raspravljali o različitim biljkama, cvijeću i drveću, jer je zanimanje za sve što raste bilo karakteristično za našu obitelj, on bi ili uzeo novine i listao ih, ako ne bi našao listić kladionice ili tjedne tabele koje bi proučio. Uvijek mi se činilo čudnim da se čovjek kojemu su brojke posao bavi brojkama i u slobodno vrijeme, umjesto da, recimo, vrtlari ili se bavi stolarijom ili nečim drugim što uključuje aktivnost cijeloga tijela. Ali ne, imao je brojke na poslu i tabele u slobodno vrijeme. Jedino što sam znao da voli osim toga bila je politika. Uvijek kad bi razgovor došao na politiku, on bi živnuo, njegova su stajališta bila čvrsta, a volja za diskutiranjem još jača, pa kad bi mu se netko usprotivio, on bi to itekako cijenio. U svakom slučaju, njegove oči nisu izražavale ništa osim srdačnosti u onim rijetkim prilikama kad bi mama iznijela svoja ljevičarska gledišta, iako bi mu glas bio i viši i oštriji. Baka bi ga pak u takvim prilikama uvijek molila da razgovara o nečem drugom ili bi se primirila. Često je bila zajedljiva prema njemu, a znala je biti i otrovna, što je on stoički podnosio, a ako smo mi bili prisutni, uvijek bi nam namignula, tako da shvatimo da nije to preozbiljno mislila. Puno se smijala i voljela je pričati o svim smiješnim dogodovštinama koje je doživjela ili čula od nekoga. Pamtila je sve fore koje je Yngve izgovorio kad je bio mali; oni su bili naročito bliski jer je on živio s njima pola godine kad je bio mali, a i poslije je dosta često boravio kod njih. Pričala je i bizarne zgode koje je Erling doživio u školi u Trondheimu, ali najraskošnije su bile njezine priče o tridesetima, kad je radila kao vozačica jedne starije, vjerojatno senilne žene nekog bogataša. Sad su oboje bili u sedamdesetima, baka nekoliko godina starija od djeda, ali su bili 57

zdravi i još uvijek su zimi putovali u inozemstvo kao što su oduvijek činili. Neko je vrijeme bila tišina. Mučio sam se da smislim što bih mogao reći. Gledao sam kroz prozor da tišina bude malo manje napeta. “Onda, kako je dolje u Katedralki?” rekao je djed naposljetku. “Ima li Stray što pametno reći?” Stray je bio naš nastavnik francuskog. Bio je malen, zdepast, ćelav i energičan čovječuljak od sedamdesetak godina i imao je kuću koja se naslanjala na onu u kojoj je djed imao ured. Koliko sam shvatio, zbog nečega su bili u svađi, možda zbog međe; je li u igri bio i sud, nisam točno znao, ili su zavadu možda i okončali, ali u svakom slučaju nisu se pozdravljali i to je trajalo već godinama. “Ma!” rekao sam. “Samo me zove ‘bezobraznikom u kutu’.” “Da, to je on”, rekao je djed. “A stari Nygaard?” Slegnuo sam ramenima. “Kod njega mi dobro ide, mislim. Drži se svojega. On je baš stara škola. Otkud ga uopće znaš?” “Preko Alfa”, rekao je djed. “Aha, pa da”, rekao sam. Djed je ustao, otišao do prozora i s rukama na leđima zagledao se van. Osim ono malo svjetla što je prodiralo kroz prozor, na toj je strani kuće prevladavao mrak. “Vidiš li nešto, tata?” rekla je baka i namignula mi. “Lijepo vam je ovdje”, rekao je djed. U tom trenu mama je ušla u dnevnu sobu s četiri šalice u rukama. On se okrenuo prema njoj. “Baš kažem Karlu Oveu kako vam je lijepo ovdje!” Mama se zaustavila, kao da ne može govoriti u prolazu. “Da, jako smo zadovoljni ovom lokacijom”, rekla je. Stajala je ondje sa šalicama u rukama i gledala djeda lagano se smiješeći. Bila je nekako... da, gotovo se zarumenjela. Nije pocrvenjela ili se zbunila, nije bilo to. Više je bila stvar u tome da se nikad nije skrivala iza nečega. Nikad to nije radila. Kad bi govorila, uvijek bi rekla što misli, nikad tek toliko da nešto kaže. “Kuća je stara”, rekla je. “Godine su u tim zidovima. Ima to svojih dobrih i loših strana. Ali dobro je živjeti ovdje.” Djed je kimnuo pa nastavio gledati u mrak. Mama je otišla do stola i počela spuštati šalice. “A gdje nam je domaćin?” rekao je djed. “Ovdje sam”, rekao je tata. Svi su se okrenuli. Stajao je pred postavljenim stolom u blagovaonici, glave pognute zbog greda pod stropom, s bocom vina u rukama, koju je očito proučavao. Kako li se samo stvorio ondje? Nije se čuo ni šum od njega. A ako sam išta primjećivao u toj kući, onda su to bila njegova kretanja. “Doneseš još drva prije nego odeš, Kar! Ove?” rekao je. “Da”, rekao sam, ustao i izašao u hodnik, gurnuo stopala u čizme i otvorio ulazna vrata. Ošinuo me vjetar. No barem je prestalo sniježiti. Prešao sam dvorište i ušao u drvarnicu, koja se nalazila ispod štaglja. Svjetlo gole žarulje na stropu jarko je sjajilo na grubim zidanim zidovima. Pod je bio gotovo potpuno prekriven korom drveta i piljevinom. Sjekira 58

je bila uglavljena u panj. U jednom je kutu bila narančasto-crna motorna pila, koju je tata kupio kad smo se doselili ovamo. Htio je posjeći jedno drvo na posjedu. Kad je to htio obaviti, nije mogao pokrenuti pilu. Dugo ju je proučavao, psovao joj sve po spisku i otišao nazvati trgovinu u kojoj ju je kupio da uloži reklamaciju. “Što nije valjalo?” pitao sam ga kad se vratio. “Ništa,” rekao je, “samo su mi nešto zaboravili reći.” Zacijelo je imala nekakav sigurnosni mehanizam, shvatio sam, koji je trebao spriječiti djecu da je pokrenu. No tad ju je pokrenuo, a kad je stablo posjekao, trebalo mu je cijelo poslijepodne da ga raskomada. Volio je taj posao, vidio sam to. No kad je to bilo gotovo, više nije imao za što upotrijebiti tu pilu, pa je samo skupljala prašinu ondje na podu. Uzeo sam cjepanica koliko mi je stalo u naramak, nogom gurnuo vrata i odglavinjao preko dvorišta, s mišlju kako će svi biti impresionirani, izuo cipele i nekako nagnut unatrag, gotovo potonuvši pod teretom, ušao u dnevnu sobu. “Ma vidi ti njega!” rekao je djed kad sam došao. “Bome si poštenu količinu uspio donijeti!” Zaustavio sam se pred košarom za drva. “Čekaj, pomoći ću ti”, rekao je tata i došao do mene, uzeo najgornje cjepanice i stavio ih u košaru. Usta su mu bila stisnuta, oči hladne. Kleknuo sam i pustio ostatak drva da spuzne. “Sad imamo dovoljno do ljeta”, rekao je. Uspravio sam se, skinuo nešto piljevine s košulje i sjeo na stolicu, a tata je čučnuo, otvorio peć i stavio u nju nekoliko cjepanica. Na sebi je imao tamno odijelo i tamnocrvenu kravatu, crne cipele i bijelu košulju, koja je bila u kontrastu s njegovim ledenoplavim očima, crnom bradom i lagano preplanulim tenom. Cijelo ljeto provodio je na suncu kad god bi mogao, u kolovozu mu je koža obično bila potpuno tamna, ali ove zime je sigurno išao u solarij, sinulo mi je sad, ako na kraju nije uhvatio toliko sunca da mu boja ostane. Oko očiju koža mu se počela raspucavati, kao što se suha stavljena koža raspuca, u guste, sitne borice. Pogledao je na sat. “Gunnar bi uskoro trebao doći, ako želimo jesti prije ponoći”, rekao je. “To je zbog vremena”, rekla je baka. “On vozi oprezno po mraku.” Tata se okrene prema meni. “Zar ne moraš ti uskoro krenuti?” “Moram”, rekao sam. “Ali mislio sam prvo pozdraviti Gunnara i Tove.” “Idi van i zabavi se. Ne trebaš sjediti tu s nama, znaš.” Ustao sam. “Košulja ti visi ondje na ormaru”, rekla je mama. Uzeo sam je gore u sobu i presvukao se. Crne pamučne hlače, široke u bedrima, uske u listovima i s džepovima sa strane, bijela košulja, crni sako. Remen sa zakovicama koji sam mislio imati na sebi smotao sam i stavio u torbu, jer iako mi ga ne bi zabranili, svakako bi ga primijetili, a nisam htio kroz to sad prolaziti. Uz njega sam stavio crne cipele Doc Martens, rezervnu košulju, dvije kutije Pall Malla mild, žvakaće i peperminte. Kad sam bio gotov, stao sam pred ogledalo. Sat je pokazivao sedam i pet. Već sam trebao krenuti, ali morao sam što duže čekati Gunnara, jer ako nije već ovdje, riskirao bih da ga sretnem putem. S dvjema vrećicama piva u rukama to baš ne bi bila neka sreća. Osim vjetra, i drveća i ruba šume, i jedva vidljivog ruba svjetla iz kuće, vani se ništa nije micalo. Ako ne dođu za pet minuta, ipak ću morati krenuti. Odjenuo sam jaknu i ostalo, zastao uz prozor i napregnuo se da čujem možebitno brujanje motora, zureći prema mjestu gdje će se pojaviti farovi, a onda sam se okrenuo, 59

ugasio svjetlo u sobi i sišao. Tata je stajao u kuhinji i točio vodu u veliki lonac. Vidio me kad sam se spustio. “Ideš?” rekao je. Kimnuo sam. “Lijepo se provedi”, rekao je. Dolje, pri dnu brda, gdje su prijepodnevne tragove pokrili snijeg i vjetar, stao sam posve mirno i osluškivao. Kad sam se uvjerio da ne dolazi auto, prošao sam padinom i ušao među drveće. Vrećice su bile gdje sam ih i ostavio, pokrivene tankim slojem snijega, koji je skliznuo niz glatki najlon kad sam ih podignuo. S jednom u svakoj ruci krenuo sam dalje nizbrdo, zaustavio se iza jednog stabla i ponovno osluhnuo, a kad se još uvijek ništa nije čulo, počeo sam se probijati kroz snježni nanos i kaskati nizbrdo prema zavoju. Ovdje nije bilo mnogo stanovnika, a vozila samo u prolazu išla su cestom s druge strane rijeke, pa ako bi ovuda naišao auto, velike su šanse bile da bude Gunnarov. Ponovno sam hodao uzbrdo i prošao zavoj gdje je živjela Williamova obitelj. Njihova je kuća stajala malo dalje od ceste, podno šume koja se odmah iza nje strmo izdizala. Plavi odsjaj televizora treperio je u dnevnoj sobi. Kuća je bila iz sedamdesetih, zemljište na kojem je ležala bilo je neobrađeno, puno kamenja, stijenja, a bila je tu i potrgana ljuljačka te nekakva hrpa pokrivena ceradom, olupina auta, nekoliko automobilskih guma. Nije mi bilo jasno zašto to drže u takvom stanju. Zar ne žele da im bude lijepo? Ili ne mogu? Zar im to ništa ne znači? Ili oni zapravo misle da to jest lijepo? Otac je bio simpatičan i blag, majka uvijek ljuta, troje djece uvijek odjeveno u nešto što im je bilo ili premalo ili preveliko. Jednoga dana na putu u školu vidio sam oca i kćer kako se penju po gomili kamenja s druge strane ceste, oboje krvava čela, djevojčica s bijelom maramicom natopljenom krvlju zavezanom oko glave. Bilo je nešto životinjsko u njima, sjećam se da sam pomislio, jer nisu ništa govorili, nisu vikali, samo su se mirno penjali po tom kamenju. Pri dnu tog kamenja, s prednjim krajem zabijenim u stablo, nalazio se njihov kamion. Ispod drveća tekla je rijeka, sjajna i tamna. Pitao sam ih mogu li im pomoći, otac je rekao da ne treba, sve je u redu, rekao je s padine, i iako je taj prizor bio toliko neočekivan da se bilo gotovo nemoguće trgnuti s mjesta, osjećao sam da bi bilo nekako nemoralno stajati ondje pa sam nastavio prema autobusnom stajalištu. Kad sam se jedini put okrenuo, koliko sam si to dozvolio, šepali su preko ceste, on kao i uvijek u kombinezonu, s rukom oko kćerina tanahnog dvanaestogodišnjeg tijela. Znali smo zadirkivati i nju i Williama, bilo ih je lako razljutiti i lako dobiti na foru, riječi i pojmovi nisu im bili jača strana, ali da im to nešto znači, nisam shvatio dok nisam jednog običnog ljetnog dana s Perom došao po Williama da ide s nama igrati nogomet, a njegova je majka izašla na verandu i izgrdila nas, pogotovo mene, zato što mislimo da smo bolji od svih ostalih, pogotovo od njezina sina i kćeri. Odgovorio sam joj i pokazalo se da ni ona nije imala dara za riječi, no njezin se bijes nije dao zauzdati pa je jedino što sam dobio bio Perov zadivljeni smijeh izazvan mojom dovitljivošću, koja je zaboravljena nekoliko sati poslije. Ali oni u zavoju, oni nisu zaboravili. Otac je bio predobar da bi išta poduzeo, ali majka... oči bi joj sijevnule svaki put kad bi me vidjela. Meni su oni bili samo netko na čiji račun mogu potvrditi svoju nadmoć. Ako bi William došao u školu u hlačama za poplave, ako bi krivo shvatio nešto banalno, ako bi krivo upotrijebio neku riječ, zar nije bilo razloga da ga tkogod na to i upozori? A što se tiče smijeha koji bi time izazvao, ovisilo je o njemu hoće li ga zaustaviti ili pronaći način da ga nadvlada. Nisam ni ja baš bio bez slabih točaka, svi su ih mogli iskoristiti protiv mene, a to što nisu, što nisu imali dovoljno pameti da ih uoče nije bio moj problem. Uvjeti su za sve bili isti. U školi se William družio s ekipom koja je pušila pod nadstrešnicom, vozila mopede od trinaeste godine, počela se ispisivati iz škole s četrnaest, 60

koja se tukla i pila, a i oni su se smijali Williamu, ali tako da je i on sam u svemu tomu sudjelovao, jer uvijek je bilo nešto u čemu se mogao mjeriti s njima, uvijek je bilo načina da uzvrati. S nama, dakle nama koji smo ovdje živjeli u kućama po brdima, bilo je drukčije, ovdje su u igri bili sarkazam, ironija i ubojiti komentari, što je njega znalo dovesti do ludila jer je sve to bilo izvan njegova domašaja. Ali trebao nas je više nego što smo mi trebali njega, pa nam se uvijek vraćao. Za mene je to bilo pitanje slobode. Kad sam se doselio ovamo, nitko me nije znao, a iako sam u osnovi bio isti kao i prije, to mi je pružilo priliku da radim stvari koje nikad prije nisam radio. Bio je, naprimjer, starinski seoski dućan pokraj autobusnog stajališta, gdje se roba prodavala na pultu i koji su držale dvije sestre od sedamdesetak godina. Bile su drage i iznimno spore. Ako biste tražili nešto što je stajalo visoko na policama, okrenule bi vam leđa na minutu-dvije i tad ste mogli pod jaknu strpati što god ste htjeli od slatkiša i čokolade. Da i ne govorim kad biste zatražili nešto što su imale samo u podrumu. Na Tromøyi mi nikad ne bi palo na pamet napraviti takvo što, ali ovdje nisam oklijevao, ovdje nisam samo bio netko tko krade čokoladu i slatkiše od starih gospođa nego i netko tko i drugu djecu nagovara da čine isto. Bili su godinu dana mlađi od mene, jedva da su ikad bili igdje izvan sela; u odnosu na njih osjećao sam se kao svjetski čovjek. Svi su išli krasti, naprimjer jagode, ali ja sam uveo malo dodatne rafiniranosti i naveo ih da na polje jagoda ponesu tanjur, žlicu, mlijeko i šećer. Dolje u tvorničkoj hali trebali smo sami sastaviti listu poslova koje smo obavili i potom bili plaćeni u skladu s njom, i pokazalo se da im nijedanput nije palo na pamet da se taj sistem može iskoristiti, da se može varati. No počeli smo i s time. Najvažnija promjena u mojem ponašanju imala je veze s mojim govorom; primijetio sam da mi jezik omogućuje da naređujem drugima. Maltretirao sam ih i zadirkivao, manipulirao njima i ironizirao, a nikad, ni jedan jedini put, nije im sinulo da je temelj na kojem sam zasnovao tu moć toliko nesiguran da bi jedan jedini dobro usmjereni udarac sve to srušio, okrenuo naglavce. Ta imao sam govornu manu! Nisam mogao reći “r”! Kad bih ih ismijao, trebali su me samo oponašati i bio bih skršen. Ali nisu to nikad napravili. Zapravo, Perov brat, koji je bio tri godine mlađi od mene, jedanput je to napravio. Per i ja razgovarali smo u njihovoj štali, koju je otac netom bio izgradio uz garažu da bi imao mjesta za ponija kojeg je kupio kćeri, Perovoj i Tomovoj mlađoj sestri Marit; bili smo vani cijelu večer i na kraju završili ondje, u ugodnoj i toploj prostoriji koja je mirisala na konje i sijeno, kad me Tom, koji me nije volio, vjerojatno jer sam mu preoteo brata koji mu je prije uvijek bio na raspolaganju, odjednom počeo oponašati. “Foud Sieha?” rekao je. “Što je uopće Foud Sieha?” “Tom”, rekao je Per oštro. “Foud Sieha je auto”, rekao sam. “Nisi nikad čuo za njega?” “Nikad nisam čuo za auto koji se zove Foud”, rekao je. “A pogotovo ne Sieha.” “Tom!” rekao je Per. “Ahaa, misliš Ford!” rekao je Tom. “Da naravno”, rekao sam. “Zašto to onda nisi rekao?” rekao je. “Forrrrrd! Sierrrra!” “Gubi se odavde, Tom”, rekao je Per. Kad Tom ničim nije pokazao da se kani maknuti, udario ga je šakom u rame. “Au!” rekao je Tom. “Prestani!” “Van, balavče!” rekao je Per i opet ga udario. Tom je nestao, a mi smo nastavili brbljati kao da se ništa nije dogodilo. Bilo je čudno da je samo taj jedan jedini put netko od djece ovdje ciljao na moje slabe 61

točke, za sve vrijeme dok sam im toliko šefovao. Ali nisu to pokušavali. Ovdje u brdima ja sam bio kralj, kralj među djecom. No moja moć bila je ograničena. Kad bi se pojavio netko moje dobi ili netko tko je živio niže, u dolini, to više nije vrijedilo. Tako da sam pažljivo birao s kime ću se družiti, i tada i sada. Odložio sam vrećice na cestu na trenutak, otkopčao jaknu i povukao šal nagore, ovio ga oko lica, ponovno uzeo vrećice i nastavio hodati. Vjetar mi je zujao oko ušiju, podizao snijeg odasvud, u vrtlozima ga bacao u zrak. Imao sam četiri kilometra do Jana Vidara, pa sam trebao požuriti. Počeo sam lagano trčati. Vrećice su mi visjele u rukama kao dva utega. Na cesti s druge strane zavoja pojavili su se farovi. Svjetla su sijekla šumu. Drveće koje je stajalo ondje bljesnulo bi u vrhovima, jedno po jedno. Zaustavio sam se, stavio nogu na rub i pažljivo spustio vrećice u grabu pod sobom. Zatim sam nastavio hodati. Okrenuo sam glavu kad je auto prošao. Stariji, meni nepoznat muškarac sjedio je na vozačkom sjedalu. Vratio sam se dvadeset metara i uzeo vrećice iz grabe, nastavio hodati, prošao zavoj, prošao kuću starca koji je ondje živio sam, izašao na otvoreno, odakle sam mogao vidjeti svjetla tvornice, nejasna u snježnoj tmini, prošao uz malu zapuštenu farmu, koja je te večeri bila ovijena mrakom, i tek što nisam stigao do zadnje kuće prije križanja s glavnom cestom kad se na cesti pojavio novi auto. Napravio sam što i prošli put, brzo spustio vrećice u grabu i nastavio hodati praznih ruku. Ni ovaj put to nije bio Gunnar. Kad je auto prošao, odjurio sam natrag, uzeo boce i još više ubrzao; bilo je već pola osam. Žurio sam nizbrdo i gotovo stigao do križanja kad su se pojavila tri nova automobila. Ponovno sam odložio vrećice. Samo da bude Gunnar, pomislio sam, jer čim on prođe, neću se više morati zaustavljati i skrivati pivo svaki put kad naiđe auto. Dva auta odvezla su se dalje preko mosta, treći je skrenuo i prošao pokraj mene, ali ni to nije bio Gunnar. Uzeo sam vrećice i skrenuo na glavnu cestu, slijedio je uz autobusno stajalište, staru trgovinu mješovitom robom, automehaničarsku radionicu, stare obiteljske kuće, sve okupano svjetlom, sve zameteno vjetrom, sve pusto. Gotovo na vrhu dugog, blagog brijega vidio sam svjetla novog auta koji je mi je ulazio u vidokrug. Ovdje nije bilo grabe, pa sam vrećice morao odložiti u nanos očišćenog snijega, a budući da su se vidjele, morao sam se žurno odmaknuti nekoliko metara od njih. Pogledao sam u kabinu auta dok je prolazio. Ovaj put unutra je sjedio Gunnar. I on je u tom trenutku okrenuo glavu pa kad me prepoznao, zakočio je. S repom uskovitlanog snijega za sobom, crvenkastog od stop-svjetala, auto je polako tonući klizio niz brijeg, a kad je dvadeset metara niže konačno stao, odmah se počeo vraćati natraške. Motor je cvilio. Gunnar je otvorio vrata kad se zaustavio pokraj mene. “To ti vani hodaš po ovakvome vremenu!” rekao je. “Da, hah”, rekao sam. “Kamo ćeš onda?” “Idem na jedan tulum.” “Uskoči, odvest ću te”, rekao je. “Ma ne, ne treba”, rekoh. “Nije mi više daleko. Sve je u redu.” “Ne, ne”, rekao je Gunnar. “Uskoči.” Odmahnuo sam glavom. “I vi već kasnite”, rekao sam. “Prošlo je pola osam.” “Ma ne, sve je u redu”, rekao je Gunnar. “Hajde, uskoči. Pa Stara godina je. Ne bi trebao tu pješačiti i smrzavati se, znaš. Odvest ćemo te. End of discussion.” Nisam više mogao protestirati, a da ne postane sumnjivo. “O.K.”, rekao sam. “Jako lijepo od tebe.” On je otpuhnuo. 62

“Samo uskoči otraga”, rekao je. “I navigiraj.” Otvorio sam vrata i sjeo na stražnje sjedalo. Unutra je bilo fino toplo. Harald, njihov skoro trogodišnji sin, sjedio je u dječjoj sjedalici i u tišini me pratio pogledom. “Bok, Haralde”, rekao sam i nasmiješio mu se. Tove, koja je sjedila sprijeda, na suvozačkom sjedalu, okrenula se prema meni. “Bok, Karl Ove”, rekla je. “Drago mi je da te vidim.” “Bok”, rekao sam. “I sretan Božić.” “Onda krećemo”, rekao je Gunnar. “Pretpostavljam da idemo u suprotnom smjeru?” Kimnuo sam. Vozili smo nizdol do autobusnoga stajališta, okrenuli se i vratili uzbrdo. Kad smo prolazili pokraj mjesta na kojem su ležale vrećice, nisam se mogao suzdržati, nego sam se nagnuo i pogledao za njima. Bile su ondje. “Kamo ćeš?” rekao je Gunnar. “Prvo po jednog prijatelja u Solslettu. Onda ćemo do Søma na jedan tulum.” “Mogu vas odvesti skroz do tamo ako hoćeš”, rekao je. Tove ga je pogledala. “Ne, nije potrebno”, rekao sam. “Osim toga, naći ćemo se s još nekima na autobusu.” Gunnar je bio deset godina mlađi od mojega oca i radio je kao računovođa u jednoj velikoj tvrtki u gradu. Bio je jedini od sinova koji je krenuo očevim stopama; druga dvojica bili su nastavnici. Moj tata je bio nastavnik u gimnaziji u Vennesli, a Erling u jednoj srednjoj školi u Trondheimu. Erling je bio jedini za kojega smo upotrebljavali termin “stric”, bio je opušten i nije bio toliko opsjednut statusom kao druga dvojica. Nismo puno viđali očevu braću dok smo odrastali, ali voljeli smo ih, bili su skloni zafrkanciji, pogotovo Erling, a i Gunnar, kojeg smo i Yngve i ja više voljeli, možda zato što nam je bio relativno blizu po godinama. Imao je dugu kosu, svirao gitaru i, ne najmanje važno, imao čamac s motorom Mercury od dvadeset konjskih snaga, u kućici blizu Mandala, gdje je u djetinjstvu provodio veći dio ljeta. Njegovi prijatelji ondje o kojima je govorio u mojoj su svijesti bili okruženi gotovo mitskim sjajem, dijelom zato što moj otac nikad nije imao prijatelje, dijelom zato što Gunnarove prijatelje praktički nikad nismo vidjeli; oni su samo bili za druženje na vožnjama čamcem, a ja sam zamišljao njihove živote kao beskrajno krstarenje između otoka i utrkivanje gliserima preko dana, zamišljao duge svijetle kose koje lepršaju na vjetru, preplanula, nasmiješena lica, kartanje i sviranje gitare navečer i noću, kada su s njima bile i cure. No sad se oženio i dobio dijete i iako je još uvijek imao čamac, nestala je njegova aureola pomorskog romantičara. Kao i duga kosa. Tove, kako mu se zvala žena, bila je iz policijske obitelji negdje u Trøndelagu i radila kao učiteljica u osnovnoj školi. “Jeste li se dobro proveli za Božić?” rekla je i okrenula se prema meni. “Aha”, rekao sam. “Čuo sam da je Yngve bio kod kuće?” rekao je Gunnar. Kimnuo sam. Yngve mu je bio miljenik, sigurno zato što je bio prvi i zato što je provodio puno vremena kod bake i djeda dok je Gunnar još živio s njima. Ali vjerojatno i zato što, dok smo odrastali, Yngve nije bio toliko slab i nije bio toliko sklon plakanju koliko ja. S Yngveom se zabavljao. Kad bih se vidio s njima, pokušavao sam to nadoknaditi, pokušavao sam se puno šaliti, pričati viceve, da im tako pokažem da sam sad ležeran kao i oni, jednako spreman na zabavu kao i oni, jednako južnjak kao i oni. “Otišao je prije nekoliko dana”, rekao sam. “Trebao je ići u neku kolibu s prijateljima.” “Da, baš je postao pravi Arendalac”, rekao je Gunnar. Prošli smo pokraj molitvene 63

dvorane, provezli se zavojem kod gudure, gdje sunce nikad ne sja, prešli mostić. Brisači su šibali po vjetrobranskom staklu. Grijanje je brujalo. Pored mene Harald je treptao. “Kod koga vam je taj tulum?” pitao je Gunnar. “Kod nekoga iz tvog razreda možda?” “Kod jedne cure iz paralelnog razreda, zapravo”, rekao sam. “Da, sve se mijenja kad kreneš u gimnaziju”, rekao je on. “T ti si išao u Katedralku, jelda?” rekao sam. “O, da”, rekao je i okrenuo glavu taman toliko da sretne moj pogled prije nego što je ponovno obratio pozornost na cestu. Lice mu je bilo dugo i usko, kao i mome ocu, ali plave su mu oči bile tamnije, sličnije djedovima nego bakinima. Glava mu je bila velika, kao djedova i moja, dok su mu usne, koje su bile osjetljive i otkrivale o njemu puno više nego oči, bile onakve kakve su imali i tata i Yngve. Izašli smo na otvoreno pa svjetlosti farova, koji su dosad osvjetljavali stabla i brda, bočne strane kuća i padine, konačno ništa više nije stajalo na putu. “To je na kraju platoa”, rekao sam. “Možeš stati ondje kod dućana.” “Dobro”, rekao je Gunnar. Usporio je, stao. “Bok”, rekao sam. “I sretna nova! “Sretna nova i tebi”, rekao je Gunnar. Zalupio sam vratima i krenuo prema Vidarovoj kući dok se auto okretao te odvezao putem kojim smo i došli. Kad je nestao s vidika, počeo sam trčati. Sad smo imali stvarno malo vremena. Skakao sam trčeći strminom prema njihovom imanju, vidio da mu gori svjetlo u sobi, otišao onamo i pokucao na prozor. Njegovo se lice pokazalo sekundu poslije, kad se škiljeći zagledao u mrak. Pokazao sam na vrata. Kad me konačno ugledao, kimnuo je, a ja sam otišao na drugu stranu kuće, gdje su se nalazila vrata. “Žao mi je,” rekao sam. “Ali pivo je skroz gore kod Krageboena. Moramo požuriti i otići po njega.” “Što radi tamo?” rekao je. “Zašto ga nisi donio sa sobom?” “Stric mi je naišao dok sam hodao”, rekao sam. “Uspio sam baciti vrećice u jarak prije nego što je stao. A onda je, jebiga, inzistirao da me poveze. Nisam mogao reći ne, bilo bi sumnjivo.” “O, ne”, rekao je Jan Vidar. “Koji nevjerojatan peh imamo.” “Da, jebemu”, rekao sam. “Ali hajde sad, moramo se požuriti.” Nekoliko minuta poslije penjali smo se padinom prema cesti. Jan Vidar imao je kapu navučenu preko čela, šal zamotan oko usta, ovratnik jakne navučen preko obraza. Jedino vidljivo na njegovu licu bile su oči, ali i one jedva, jer su mu se okrugle lenonice, koje je i inače nosio, zamaglile, vidio sam to kad smo se pogledali. “Pa krenimo onda”, rekao sam. “Bome da”, rekao je on. Gegajući se, vukući noge da ne potrošimo svu energiju odjedanput, počeli smo lagano trčati cestom. Vjetar nam je preko zaravni puhao u lice. Oko nas mećava. Suze su mi tekle iz gotovo stisnutih očiju. Stopala su mi počela trnuti, više me nisu uopće slušala, samo su bila ukočena i nekako balvanasta u gležnjačama. Neki auto nas je pretekao i pokazao koliko nam je bijedan tempo kad je samo tren poslije nestao u zavoju na kraju zaravni. “Hoćemo malo hodati?” viknuo je Jan Vidar. Kimnuo sam. 64

“Nadam se samo da su vrećice još uvijek ondje!” rekao sam. “Što si rekao?” rekao je Jan Vidar. “Vrećice!” rekoh. “Nadam se da ih nitko nije uzeo!” “Pa nema nikog vani po ovom jebenom vremenu!” rekao je Jan Vidar. Nasmijali smo se. Stigli smo do kraja zaravni i počeli ponovno trčati. Uzbrdo pa po makadamu, cestom što se spuštala prema rijeci i čudnom posjedu s kućom sličnom dvorcu kraj nje, preko mostića, uz guduru, pokraj propale automehaničarske radionice, kapele i malih, bijelih kuća iz pedesetih s obiju strana ulice, dok konačno nismo stigli do mjesta na kojem sam ostavio obje vrećice. Uzeli smo svaki jednu i počeli se vraćati. Kad smo došli do kapele, čuli smo auto iza sebe. “Hoćemo stopirat?” rekao je Jan Vidar. “Zašto ne?” rekoh. S vrećicom u lijevoj ruci i uzdignutim palcem desne ruke, stali smo i nasmiješili se autu koji je dolazio. Nije čak ni ugasio duga svjetla. Nastavili smo se vući. “A što ako nam nitko ne stane?” rekao je Jan Vidar nakon nekog vremena. “Stat će”, rekao sam ja. “Prošla su dva auta u sat vremena”, rekao je. “Imaš neki bolji prijedlog, kad već pitaš?” rekao sam. “Ne znam”, rekao je. “Ali jedna ekipica je kod Richarda.” “Daj me nemoj zajebavati”, rekao sam. “A Stig i Liv su u Kjeviku s nekim prijateljima”, rekao je. “To bi isto moglo proći.” “Rekli smo Søm, zar ne?” rekao sam. “Ne možeš sad početi predlagati kamo ćemo na doček! Pa Stara godina je!” “Da, a mi smo na cesti. Baš nam je zabavno!” Iza nas pojavio se još jedan auto. “Gledaj”, rekao sam. “Još jedan auto!” Nije stao. Kad smo ponovno stali iznad Vidarove kuće, bilo je pola devet. Stopala su mi se smrzavala i na djelić sekunde bio sam na rubu da mu predložim da zaboravimo pivo i dočekamo Novu s njegovim roditeljima. Bakalar i sok, sladoled, kolači i vatromet. To smo ionako uvijek radili. Kad su nam se pogledi sreli, vidio sam da je i njemu slična misao prošla kroz glavu. No nastavili smo hodati. Izvan naselja, uz cestu dolje prema crkvi, zavojem i gore pokraj skupine kuća, gdje je, između ostalih, živio Kåre iz razreda. “Misliš da je Kåre vani večeras?” rekao sam. “Znam da je”, rekao je Jan Vidar. “I on je kod Richarda.” “Još jedan razlog da ne idemo onamo”, rekao sam. Kareu nije ništa nedostajalo, ali nije baš bio ni neka sreća. Kare je imao velike klempave uši, pune usne, tanku pješčanoplavu kosu i ljutite oči. Gotovo je uvijek bio ljut, doduše, imao je razloga za to. Onoga ljeta kad sam ondje krenuo u školu, on je ležao u bolnici s polomljenim rebrima i slomljenim zapešćem. Išao je s ocem u grad po materijal, između ostaloga po nekakve ploče, stavili su ih u prikolicu, ali ih nisu pošteno pričvrstili pa kad su došli do mosta Varodd, otac je rekao Kareu da sjedne u prikolicu i drži materijal da ne ispadne. Izletio je zajedno s pločama i sav se razbio. Smijali smo se tome cijelu jesen, i još uvijek je to prvo na što pomislimo čim se Kåre pojavi. Sad je nabavio moped i počeo se družiti s drugim mopedistima. S druge strane zavoja živjela je Liv, u koju je Jan Vidar oduvijek bio zacopan. Ja sam se mogao obuzdati. Imala je 65

dobro tijelo, ali i nešto dječačko, po smislu za humor i ponašanju, što je nekako poništavalo i grudi i bokove. Osim toga, sjedio sam kraj nje u busu jednom kad je mahnula jednoj od cura, samo je mahnito mahala rukama pa rekla: “Oh, kako su odvratne! Te njegove dugačke ruke! Jeste vidjele?” Kad je očekivana reakcija izostala, budući da su se druge cure okrenule i zabuljile u mene, okrenula se prema meni i zacrvenjela kako je nikad prije nisam vidio da se zacrvenjela, da tako odagna svaku sumnju o tome čije ruke smatra toliko odbojnima. Dalje niz cestu bio je dom kulture, nakon kojeg je slijedila kratka, ali strma nizbrdica do dućana, gdje je počinjala razvučena Ryansletta, na čijem se kraju nalazila zračna luka. “Mislim da ću zapaliti jednu”, rekao sam i glavom pokazao na autobusno stajalište preko puta doma kulture. “Hoćemo malo stati ondje?” “Samo ti puši”, rekao je Jan Vidar. “Stara godina je.” “Hoćemo onda otvoriti i pivo?” rekao sam. “Ovdje? Koja korist od toga?” “Ljutiš se ili što?” “I ljutim i ne ljutim.” “A neee, daj!” Skinuo sam naprtnjaču, izvadio upaljač i kutiju cigareta, otvorio je, rukom zaklonio cigaretu od vjetra i pripalio je. “Hoćeš ti?” rekao sam i pružio mu kutiju. Odmahnuo je glavom. Zakašljao sam se i dim kao da mi se zalijepio u najgornjem dijelu grla, poslao mi kiselinu iz želuca. “O, jebemti”, rekao sam. “Je li dobra?” rekao je Jan Vidar. “Inače nikad ne kašljem”, rekao sam. “Ali dim mi je ostao u grlu. Ne zato što nisam navikao.” “Ne”, rekao je Jan Vidar. “Svima koji puše dim zapinje u grlu i kašlju. To je općepoznata stvar. Moja mama puši već trideset godina. Svaki put joj dim zapne u grlu pa kašlje.” “Ha-ha”, rekao sam. Iz mraka u zavoju dolazio je auto. Jan Vidar je koraknuo naprijed i ispružio palac. Auto se zaustavio! Otišao je do njega i otvorio vrata. Zatim se okrenuo prema meni i mahnuo mi da dođem. Bacio sam cigaretu, prebacio naprtnjaču preko leđa, uzeo vrećicu i otišao do njih. Iz auta je izišla Susanne. Nagnula se, podigla ručicu i gurnula sjedalo naprijed. Zatim me pogledala. “Bok, Karl Ove”, rekla je. “Bok, Susanne”, rekao sam. Jan Vidar je već ulazio u mrak auta. Vrećica s bocama je zveckala. “Hoćeš staviti vrećicu otraga?” upitala je Susanne. “Ma ne”, rekoh. “U redu je.” Sjeo sam u auto, ugurao vrećice među noge. I Susanne je sjela. Terje, koji je sjedio za volanom, okrenuo je glavu i pogledao me. “Stopirate, idete na tulum za doček?” rekao je. “Ma...”, rekao je Jan Vidar, kao da misli da to zapravo nije bilo stopiranje. “Samo smo imali vraški peh večeras.” Terje je ubacio u brzinu, kotači su se najprije vrtjeli u prazno prije nego što su gume nalegle na cestu, a kotači nakon nekoliko metara uhvatili ritam motora i mi se zakotrljali niz brijeg i spustili u ravnicu. “Kamo ćete onda, dječaci?” rekao je. Dječaci. Koji prokleti idiot. Kako je mogao hodati naokolo s trajnom i misliti da to izgleda dobro? Zar je mislio da izgleda opako s tom bradom i trajnom? 66

Daj odrasti. Smršavi dvadeset kila. Obrij bradu. Ošišaj se. Onda mi se javi. Kako je Susanne mogla biti s njim? “Idemo u Søm na jedan tulum”, rekao sam. “Dokle ćete vi?” “Ne, mi idemo samo do Hamrea”, rekao je. “Na Helgin tulum. Ali možemo vas ostaviti kod križanja za Timenes, ako hoćete.” “Odlično”, rekao je Jan Vidar. “Puno hvala.” Pogledao sam ga. No gledao je kroz prozor pa nije uhvatio moj pogled. “Tko sve onda dolazi Helgi?” upitao je. “Uobičajena ekipa”, rekao je Terje. “Richard, Ekse, Molle, Jøgge, Hebbe, Tjådi. I Frode, i John, i Jomås, i Bjørn.” “Nema cura?” “Ima, ima. Naravno. Misliš da smo potpuno skrenuli?” “Pa tko?” “Kristin, Randi, Kathrine, Hilde... Inger, Ellen, Anne Kathrine, Rita, Vibecke... Zašto, želiš ići s nama?” “Idemo na jedan drugi tulum”, rekao sam prije nego što je Jan Vidar stigao išta reći. I sad već debelo kasnimo.” “Pogotovo ako ćete stopirati”, rekao je. Pred nama su se pojavila svjetla zračne luke. S druge strane rijeke, koju smo za trenutak prešli, nalazila se, ispod škole okupane svjetlom, mala skijaška staza. Snijeg je izgledao narančasto. “Kako ti je u Trgovačkoj školi, Susanne?” rekao sam. “Dobro”, rekla je vrpoljeći se na sjedalu preda mnom. “Kako je tebi u Katedralki?” “Dobro je”, rekao sam. “Ideš u razred s Molleom, zar ne?” rekao je Terje i pogledao me. “Tako je.” “To je onaj razred s dvadeset šest cura?” “Da.” Nasmijao se. “Imate puno razrednih tuluma, onda?” Vani se s jedne strane ceste pojavio kamp, pokriven snijegom i napušten, mala kapela, supermarket te Essova benzinska postaja s druge strane. Zračni prostor iznad krovova kuća, koje su gusto zbijene ležale na brdima, bio je pun bljeskova od vatrometa. Jedno društvo klinaca stajalo je na parkiralištu oko kupa raketa iz kojeg su izlijetale kuglice svjetla što su se rasprskavale. Nekoliko auta provezlo se jedan za drugim cestom koja je u jednom dijelu išla usporedno s ovom kojom smo se mi vozili. S druge je strane bila plaža. Zaljev je bio prekriven tankim bijelim slojem leda koji se raspucao, prelazeći u crno sto metara dalje od obale. “Koliko je uopće sati?” pitao je Jan Vidar. “Pola deset”, rekao je Terje. “Sranje. Onda nećemo biti pijani do dvanaest”, rekao je Jan Vidar. “Morate biti kući do dvanaest?” “Ha-ha”, rekao je Jan Vidar. Nekoliko minuta poslije Terje je zaustavio auto na autobusnom stajalištu kod križanja 67

za Timenes i mi smo se izvukli van. Stali smo sa svojim vrećicama pod krov autobusnog stajališta. “Nije li ono bus išao u osam i deset?” rekao je Jan Vidar. “Bome je”, rekao sam. “Ali možda kasni?” Nasmijali smo se. “A jebiga”, rekao sam. “Sad u svakom slučaju možemo otvoriti pivo!” Nisam ga mogao otvoriti upaljačem pa sam ga pružio Janu Vidaru. On je bez riječi skinuo čepove s dviju boca i dao meni jednu. “Aaah, kako je ovo dobro”, rekao sam i obrisao nadlanicom usta. “Ako sad strusimo dvije ili tri, imat ćemo podlogu za poslije.” “Proklete noge su mi smrznute”, rekao je Jan Vidar. “Tebi?” “Da, zapravo”, rekao sam. Prinio sam bocu ustima i otpio koliko sam mogao. Ostalo je još samo malo na dnu kad sam je spustio. Trbuh mi je bio pun pjene i zraka. Pokušao sam se podrignuti, ali zrak nije izlazio, samo mi se malo mjehuraste pjene vratilo u usta. “Otvoriš još jednu?” rekao sam. “O, da”, rekao je Jan Vidar. “Ali ne možemo ni cijelu večer stajati ovdje.” Skinuo je još jedan čep, pružio mi bocu. Prinio sam je ustima i usredotočeno zatvorio oči. Ulio sam u sebe malo preko pola. Slijedio je još jedan pjenušavi podrig. “O, jebote”, rekao sam. “Nije baš dobro prebrzo piti ovo čudo.” Cesta uz koju smo stajali bila je glavna prometna žila između gradova na jugu. Obično je bila puna automobila. No u tih deset minuta koliko smo stajali ondje prošla su samo dva, oba u smjeru Lillesanda. U zraku ispod umjetnih svjetala bilo je puno uskovitlanog snijega. Vjetar, koji su snježne pahulje učinile vidljivim, dizao se i padao poput valova, ponekad polako i nekako razvučeno, ponekad naglo i vijugavo. Jan Vidar udarao je jednim stopalom o drugo, pa drugim o prvo, prvim o drugo... “Daj pij”, rekao sam mu. Ispio sam drugu polovicu, bacio praznu bocu u šumu iza kućice. “Još jednu”, rekoh. “Uskoro ćeš se izrigati”, rekao je Jan Vidar. “Daj malo ohladi.” “Hajde”, rekao sam. “Još jednu. Već je skoro deset, jebote.” Skinuo je čep s još jedne boce i pružio mi je. “Što ćemo onda?” rekao je. “Predaleko je da hodamo. Bus je otišao. Nema auta da stopiramo. Nema čak ni telefona u blizini da nekog nazovemo.” “Umrijet ćemo ovdje”, rekao sam. “Hej!” rekao je Jan Vidar. “Dolazi bus. To je bus iz Arendala!” “Zajebavaš me?” rekao sam i onda pogledao prema brijegu. Nije me zajebavao, jer je odande, iz zavoja na vrhu, dolazio visok i lijep autobus. “Hajde, baci bocu”, rekao je Jan Vidar. “I milo se nasmiješi.” Pružio je ruku. Bus je dao žmigavac i zaustavio se, otvorio vrata. “Do Søma”, rekao je Jan Vidar i pružio vozaču novčanicu od stotinu kruna. Pogledao sam prolaz. Bio je mračan i posve prazan. “Mogli biste pričekati s ispijanjem toga”, rekao je vozač dok nam je uzvraćao sitan 68

novac vadeći ga iz torbice. “Dobro?” “Naravno”, rekao je Jan Vidar. Sjeli smo na sjedala u sredini. Jan Vidar se naslonio i stavio stopala na ogradu prema vratima. “Ah, divno”, rekao sam. “Fino toplo.” “Mm”, rekao je Jan Vidar. Sagnuo sam se i počeo odvezivati cipele. “Imaš adresu mjesta na koje idemo?” rekao sam. “Elgstien neki broj”, rekao je. “Znam otprilike gdje je.” Izuo sam cipele i počeo masirati stopala. Kad smo stigli do male samoposlužne benzinske postaje, koja je ondje stajala otkad pamtim i, dok smo još živjeli u Arendalu i išli u posjet baki i djedu, bila znak da smo blizu Kristiansanda, obuo sam opet cipele, zavezao ih i završio upravo kad je bus skrenuo na stajalište pred mostom Varodd. “Sretna nova!” viknuo je Jan Vidar vozaču prije nego što je iskočio za mnom u mrak. Iako sam se bezbroj puta provezao ovuda, nikad nisam kročio nogom ovamo, osim u snu. Most Varrod bio je jedno od mjesta koja sam najčešće sanjao. Ponekad bih samo stajao na njegovu početku i gledao njegov stup kako se proteže daleko u visinu ili bih hodao njime. Tada bi obično nestala ograda pa bih se morao spustiti na cestu i pokušati naći nešto za što ću se čvrsto uhvatiti, inače će se most iznenada raspasti, a ja se neumoljivo otklizati prema rubu. Kad sam bio manji, tu je funkciju u mojim snovima ispunjavao most Tromøy. Sad je to bio Varrod. “Moj otac je bio na otvaranju”, rekao sam i glavom pokazao na most dok smo prelazili cestu. “Blago njemu”, rekao je Jan Vidar. Klipsali smo u tišini prema naselju. Inače je odavde bio fantastičan pogled, vidio se Kjevik i fjord koji je ulazio duboko u kopno s jedne strane i daleko u more s druge. No večeras je sve bilo crno kao u rogu. “Je li to vjetar malo popustio?” rekao sam nakon nekog vremena. “I meni se čini”, rekao je Jan Vidar i okrenuo se prema meni. “Osjećaš li išta od te pive koju si popio?” Odmahnuo sam glavom. “Ništa. Znači da je uzalud popijena.” Još smo neko vrijeme hodali, a onda su se oko nas pojavile kuće. Neke od njih bile su prazne i mračne, neke su bile pune svečano odjevenih ljudi. Na pokojoj verandi ljudi su ispucavali rakete. Negdje sam vidio grupicu djece koja su mahala prskalicama. Opet su me zebla stopala. Skvrčio sam prste u rukavici koja nije držala vrećicu, ali mi od toga nije bilo ništa toplije. No sad smo već skoro stigli, tako je ustvrdio Jan Vidar, koji se odmah potom zaustavio nasred križanja. “Elgstien je sad tu gore”, pokazao je. “I tu gore. I tu dolje, i tu dolje. Kojim ćemo putem?” “Zar postoje četiri ulice koje se zovu Elgstien?” “Očito. Ali kojom ćemo mi? Upotrijebi svoju žensku intuiciju.” Žensku? Zašto je to rekao? Zar je htio reći da sam ženskast? “Što ti to treba značiti?” rekao sam. “Zašto misliš da ja imam žensku intuiciju?” “Joj daj, Karl Ove”, rekao je. “Kojim putem?” 69

Pokazao sam gore nadesno. Počeli smo hodati tim putem. Trebali smo broj trinaest. Broj na prvoj kući bio je dvadeset tri, na sljedećoj dvadeset jedan, dakle bili smo na dobrom tragu. Nekoliko minuta poslije stajali smo pred kućom. Bila je iz sedamdesetih i lagano ostavljala dojam zapuštenosti. Put do vrata nije bio očišćen, već dugo nije bio, sudeći po utrtoj stazi dubine potkoljenice koja je vijugala prema kući. “Kako se ono zove taj tip kod kojeg je tulum?” upitao sam ga kad smo stali pred vratima. “Jan Ronny”, rekao je Jan Vidar i pozvonio. “Jan Ronny?” rekao sam. “To mu je ime,” Vrata su se otvorila i pred nama je, po svemu sudeći, stajao domaćin. Imao je kratku svijetlu kosu, bubuljice po obrazima i uz korijen nosa, zlatni lanac oko vrata, crne traperice, pamučnu košulju kakvu nose drvosječe i bijele sportske čarape. Nasmiješio se i uperio prst u Vidarov trbuh. “Jan Vidar!” rekao je. “Tako je”, rekao je Jan Vidar. “A ti si...” rekao je i uperio kažiprst u mene. “Kai Olav!” “Karl Ove”, rekao sam. “What the fuck. Uđite! Mi već sjedimo!” Svukli smo se u hodniku i pošli za njim u podrumsku sobu. Ondje ih je sjedilo petero. Gledali su televiziju. Stol pred njima bio je pun pivskih boca, čipsa, kutija cigareta i paketića duhana. Øyvind, koji je sjedio na kauču i grlio svoju curu Lene, koja je išla tek u sedmi razred, ali je svejedno bila dobra i toliko drska da ne biste Često pomislili na razliku u godinama, nasmiješio nam se kad smo došli. “Hej, vi!” rekao je. “Super da ste uspjeli doći!” Predstavio nam je ostale. Runea, Jensa i Ellen. Rune je išao u deveti razred, Jens i Ellen u osmi, dok je Jan Ronny, koji je bio Øyvindov bratić, išao u strukovnu školu, onu za strojara i mehaničara. Nitko od njih nije se sredio. Ne toliko da bi odjenuo bijelu košulju. “Što gledate?” upitao je Jan Vidar, sjeo na kauč i izvadio pivo. Ja sam ostao stajati uza zid ispod niskog podrumskog prozora, izvana potpuno prekrivenog snijegom. “Neki film s Bruce Leejem”, rekao je Øyvind. “Uskoro je gotov. Ali imamo i Momačku zabavu i jedan film s Prljavim Harryjem. A i Jan Ronny ima nešto svojih. Hoćete pogledati? Nama je svejedno.” Jan Vidar slegnuo je ramenima. “I meni je svejedno. Što ti kažeš, Karl Ove?” Slegnuo sam ramenima. “Ima tu kakav otvarač?” rekao sam. Øyvind se sagnuo, uzeo upaljač sa stola i dobacio mi ga. Ali nisam znao otvoriti bocu upaljačem. A nisam mogao ni pitati Jana Vidara da mi je otvori, to bi bilo previše pederski. Uzeo sam bocu iz vrećice i stavio grlić među zube, promrdao malo bocu da čep nalegne na kutnjak i zagrizao. Čep je izletio s boce. “Nemoj to raditi!” rekla je Lene. “Sve je u redu”, rekao sam. Popio sam je naiskap. Ali osim što mi je ugljični dioksid napunio želudac zrakom, a ja morao potisnuti podrigivanje koje mi je nadiralo u grlo, nisam osjetio ništa. A iskapiti još 70

jednu nisam mogao. Činilo se da mi se počela vraćati toplina u stopala. “Ima tko neke žestice?” upitao sam. Odmahnuli su glavama. “Samo pivo, nažalost”, rekao je Øyvind. “Ali možeš uzeti jedno ako hoćeš.” “Imam, hvala”, rekao sam. Øyvind je podignuo svoju bocu. “Ševili!” rekao je. “Ševili!” rekli su ostali i kucnuli se bocama. Smijali su se. Izvadio sam kutiju cigareta iz naprtnjače i zapalio jednu. Pali Mali mild, nisu to bile baš najjače cigarete, a dok sam stajao s tom potpuno bijelom cigaretom u ruci, kojoj je i filtar bio bijel, požalio sam što nisam kupio cigarete Prince. Ali u glavi mi je cijelo vrijeme bio onaj tulum na koji smo trebali otići iza ponoći, onaj koji je organizirala Irene iz razreda, a ondje Pall Mall mild neće toliko upadati u oči. Bile su to, osim toga, cigarete koje je Yngve pušio. Barem ih je pušio onaj jedan put kad sam ga vidio da puši, jedne večeri u vrtu dok su mama i tata bili kod tatinog strica Alfa. Onda je trebalo otvoriti još jedno pivo. Nisam htio opet upotrijebiti zube, nešto mi je govorilo da će to prije ili poslije krenuti po zlu, da će zub prije ili poslije popustiti i slomiti se. A sad, kad sam već pokazao da rado otvaram boce zubima, možda neće djelovati toliko pederski ako dam Janu Vidaru da mi je otvori. Otišao sam do njega, zgrabio malo čipsa iz zdjele na stolu. “Otvoriš mi?” Kimnuo je, ne skidajući pogled s filma. Zadnju se godinu bavio kick boxingom. To sam uporno zaboravljao, svaki put bih se iznenadio kad bi me pozvao na trening ili nešto slično. Uvijek bih, naravno, rekao ne. Ali ovo je bio Bruce Lee, u tučnjavi je bila cijela poenta, a on je bio jednom nogom u tome. S bocom piva u ruci vratio sam se na svoje mjesto uza zid. Nitko nije ništa rekao. Øyvind me pogledao. “Sjedi, Karl Ove”, rekao je. “Dobro mi je i stajati”, rekao sam. “Onda živio, u svakom slučaju!” rekao je, pogledao me i podignuo bocu. Napravio sam dva koraka i kucnuo se s njim. “Potegni do dna, John!” rekao je. Adamova jabučica klizila mu je poput klipa gore-dolje dok je praznio bocu. Øyvind je bio velik za svoju dob i neobično jak. Imao je tijelo odraslog muškarca. Bio je i drag i nije ga bilo briga što se oko njega događa, odnosno uvijek je djelovao opušteno. Kao da je imun na svijet. Svirao je bubnjeve s nama, da, zašto ne. Bio je s Lene, zašto ne. Nije baš puno razgovarao s njom, uglavnom ju je vodio sa sobom svojim prijateljima, ali to je bilo u redu jer je htjela biti s njim više nego s nekim drugim. Ja sam nešto pokušao jedanput, prije nekoliko mjeseci, samo sam ispipavao teren, ali iako sam bio dvije godine stariji od njih, bila je potpuno nezainteresirana. O, ali to je baš bilo smiješno. Okružen sam curama u gimnaziji, a prilazim njoj? Jednoj sedmašici? Ali grudi su joj bile tako lijepe ispod majice. Još uvijek sam je htio skinuti. Njezine bi grudi stalno bile u mojim rukama, bila ona u gimnaziji ili ne. I ništa, ni na njezinu tijelu ni u ponašanju, nije odavalo da joj je samo četrnaest godina. Stavio sam bocu u usta i iskapio je. Stvarno nisam u stanju nastaviti tim tempom, pomislio sam dok sam odlagao bocu na stol i otvarao novu zubima. Trbuh mi se sav naduo od tolikog ugljičnog dioksida. Još malo i pjena će mi na uši početi curiti van. Srećom, već je bilo skoro jedanaest. U pola dvanaest mogli smo otići odavde, a onda ostatak večeri provesti na onom drugom tulumu. Da nije bilo toga, odavno bih već bio otišao. 71

Momak koji se zvao Jens iznenada se pridigao s kauča, zgrabio upaljač sa stola i stavio ga iza stražnjice. “Sad!” rekao je. Prdnuo je i istovremeno upalio upaljač, a mala plamena kugla bljesnula je iza njega. Prasnuo je u smijeh. I ostali su se smijali. “Daj prestani!” rekla je Lene. Jan Vidar se nasmiješio i pazio da ne sretne moj pogled. S bocom u ruci prošao sam kroz sobu do vrata na drugome kraju. Ondje se nalazila mala kuhinja. Naslonio sam se na kuhinjski element. Kuća je bila na padini i prozor ovdje, dobrano iznad razine brda, gledao je na vrt otraga. Dva su se bora povijala na vjetru. Dolje je bilo još kuća. Kroz prozor jedne vidio sam tri muškarca i ženu kako stoje s čašama u ruci i razgovaraju. Muškarci u crnim odijelima, žena u crnoj haljini bez rukava. Otišao sam do drugih vrata u prostoriji i otvorio ih. Tuš. Na zidu je visjelo ronilačko odijelo. Bar nešto zanimljivo, pomislio sam, zatvorio vrata i vratio se u sobu. Ostali su sjedili kao i prije. “Osjećaš što?” rekao je Jan Vidar. Odmahnuo sam glavom. “Ne. Ništa. A ti?” Nasmiješio se. “Malo.” “Mislim da moramo ići uskoro”, rekao sam. “Kamo ćete?” pitao je Øyvind. “Gore do križanja. Kamo svi idu u ponoć. “Da, ali, jebote, tek je jedanaest. A i mi idemo gore. Pa idemo skupa, jebemu.” Pogledao me. “Što ćeš sad gore?” Slegnuo sam ramenima. “Dogovorio sam se naći s nekime ondje.” “Čekat ćemo vas, naravno”, rekao je Jan Vidar. Bilo je već pola dvanaest kad smo krenuli. Mirni potez kuća, gdje pola sata prije, osim nekoliko obrisa na pokojoj verandi ili pokojem prilazu, nije bilo žive duše, sad je bio pun života i kretanja. Iz kuća su se slijevale kolone svečano odjevenih ljudi. Žene s kaputima preko ramena, s čašama u ruci i u svečanim cipelama na potpeticu, muškarci u kaputima preko odijela, lakiranim cipelama i vrećicama za vatromet u rukama, uzbuđena djeca koja su trčkarala oko njih, mnoga od njih s pucketavim prskalicama u rukama, ispunjali su zrak smijehom i povicima. Jan Vidar i ja hodali smo, noseći svaki svoju bijelu najlonsku vrećicu s pivom, s obično odjevenim i bubuljičavim učenicima viših razreda osnovne s kojima smo proveli tu večer. To jest, ne baš s njima. Za slučaj da naletim na nekoga koga znam iz škole, cijelo sam se vrijeme držao korak ispred njih. Pravio sam se da gledam i da me zanima čas ovo, čas ono, tako da nitko tko bi nas vidio ne bi pomislio da smo zajedno. A zapravo i nismo bili. Ja sam dobro izgledao, u bijeloj košulji podvrnutih rukava, onako kako mi je Yngve te jeseni rekao da moraju biti, u sivom kaputu preko sakoa i crnih hlača od odijela, u cipelama Doc Martens i sa zavezanim kožnim vrpcama na zapešćima. Kosa mi je bila duga na vratu i kratka, ošišana gotovo na ježa, na tjemenu. Jedino što je kvarilo sliku bila je vrećica s pivom. Toga sam pak bio bolno svjestan. Osim toga, to me povezivalo s odrpanom bandom što se vukla iza mene, jer su i oni imali vrećice s pivom, svi do jednoga. Na križanju, koje je ležalo na uzvisini i postalo okupljalište jer se odande vidio cijeli zaljev, vladao je potpun kaos. Ljudi su stajali zbijeni, većina ih je bila pijana, i svi su ispaljivali rakete za vatromet. Posvuda je pucketalo i gruvalo, miris baruta grizao je za nos, dim je lebdio zrakom, a na naoblačenom nebu eksplodirala je jedna šarena raketa za drugom. Podrhtavalo je od svjetala kao da će se svaki čas sve rasprsnuti i otvoriti. 72

Zaustavili smo se na rubu gužve. Øyvind, koji je imao sa sobom rakete za vatromet, izvadio je cilindar nalik na dinamit i stavio ga pred noge. Nekako se pritom ljuljao naprijednazad. Jan Vidar nije zatvarao usta, kao i obično kad je bio pijan, s osmijehom cijelo vrijeme na licu. Sad je pričao s Runeom. Našli su zajedničku temu u kick boxingu. Naočale su mu se zamaglile, ali više ih se nije trudio skidati i brisati. Ja sam stajao nekoliko koraka dalje od njih i prelazio pogledom po mnoštvu. Kad je raketa prvi put eksplodirala i crveno se svjetlo izrigalo pokraj mene, poskočio sam. Øyvind se ushićeno nasmijao. “Nije bila loša!” viknuo je. “Hoćemo još jednu dok je ova još živa?” rekao je, stavio novu pored nje i ne čekajući odgovor, zapalio je. Odmah je počela rigati kugle svjetlosti, a njihov pravilan ritam toliko ga je uzbudio da je, u grozničavoj žurbi da je stigne naći prije nego što se prva ugasi, iskopao i treću raketu. “Hahaha!” smijao se. Pokraj nas se muškarac u svjetloplavoj jakni, bijeloj košulji i s crvenom kožnom kravatom strovalio u hrpu snijega. Jedna je žena u visokim petama dojurila do njega i zagrlila ga, ne dovoljno jako da ga podigne, ali dovoljno da ga potakne da sam ustane. Otresao je snijeg sa sebe i zagledao se ravno naprijed, kao da nije upravo ležao u snijegu, nego je samo zastao da dobije bolji pregled nad situacijom. Dva dječaka stajala su na krovu autobusnog stajališta i usmjerila svaki svoju raketu ukoso; nagnuvši glave ustranu, zapalili su ih i držali u rukama, a one su šuštale i prštale dok ih oni napokon nisu pustili pa su suknule nekoliko metara uvis i rasprsnule se toliko snažno i silovito da su se svi u blizini okrenuli prema njima. “Hej, Jan Vidar”, rekao sam. “Otvoriš mi i ovu?” S osmijehom je odvrnuo čep s boce koju sam mu pružio. Konačno sam počeo osjećati to pivo, ali ne kao veselje ili turobnost, nego kao naglo rastuće otupljivanje osjetila. Pio sam, pripalio cigaretu, pogledao na sat. Deset do dvanaest. “Još deset minuta!” rekao sam. Jan Vidar je kimnuo i nastavio ćaskati s Runeom. Odlučio sam da ću pričekati s traženjem Irene do malo poslije dvanaest. Prije dvanaest će se oni koji su bili na tom tulumu držati zajedno, znao sam, grliti se i zaželjeti si sretnu novu, znali su se otprije, bili su prijatelji, ekipa, jer svi u gimnaziji imali su svoje ekipe, a ja sam predugo bio izvan bilo koje ekipe da bih se odmah uklopio. Iza dvanaest sve će biti opuštenije, svi će htjeti stajati i piti, neće otići odmah, nego malo poslije, a u međuvremenu, u tome lagano opuštenom i ležernom raspoloženju, moći ću, kao slučajno, naletjeti na njih, malo popričati i tako im se prikrpati, ostati s njima, a da nitko u tome ne prepozna namjeru. Ipak, problem je bio Jan Vidar. Želi li zapravo biti sa mnom? Ondje će biti samo ljudi koje ne poznaje, s kojima ja imam više zajedničkoga nego s njim. Nije li izgledao kao da se zabavlja tu gdje jest? Ah, pitat ću ga. Ako ne želi, ne želi. Ali ja sasvim sigurno više neću kročiti u onaj prokleti podrum, nema šanse. Ugledao sam je. Stajala je malo dalje, možda trideset metara od nas, okružena svojim društvom s tuluma. Pokušao sam ih prebrojiti, ali izvan užeg društva bilo je teško pogoditi tko je od njih bio na njezinom tulumu, a tko je slučajno stajao blizu nje. Ali negdje između deset i dvanaest njih činilo je njezin krug. Gotovo sva lica već sam prije vidio, bili su to oni s kojima se družila pod odmorima. Nije bila lijepa, imala je mali podbradak i bucmaste obraze, iako inače nije bila debela, plave oči i plavu kosu. Bila je niska rastom i imala nešto patkasto u sebi. No ništa od toga nije igralo nikakvu ulogu u općem dojmu koji je ostavljala, jer je imala nešto drugo, nešto važnije: bila je, naime, glavna. Svaki put kad bi nekamo došla ili otvorila usta 73

važno je bilo samo ono što bi ona napravila ili rekla. Svaki je vikend bila vani, ili u gradu ili na privatnim tulumima, ako nije bila u nekoj kolibi na skijanju ili u nekom drugom većem gradu. Uvijek sa svojom ekipom. Mrzio sam te ekipe, stvarno jesam, a dok sam stajao i slušao je kako govori što je sve radila u zadnje vrijeme, mrzio sam i nju. Te večeri na sebi je imala tamnoplavi kaput do koljena. Ispod njega nazirala se svjetloplava haljina i čarape boje kože. Na glavi je imala... da, sigurno je bilo to, tijaru? Kao neka vražja princeza? Oko mene buka je sve više rasla. Sad više nije bilo ničega osim prasaka i eksplozija i vike na svakome uglu. Onda, negdje odozgo, kao da to sam Bog izražava svoju radost zbog Nove godine, oglasile su se sirene. Veselje oko nas rasplamsavalo se. Pogledao sam na sat. Dvanaest. Jan Vidar je uhvatio moj pogled. “Ponoć je!” viknuo je. “Sretna nova!” Počeo je klipsati prema meni. Ne, sranje, nije me valjda mislio zagrliti? Ne, ne, ne! Ali mislio je i zagrlio me i naslonio obraz na moj. “Sretna nova godina, Karl Ove”, rekao je. “I hvala na staroj!” “Sretna nova godina”, rekao sam. Njegove čekinje strugale su po mojem glatkom obrazu. Potapšao me dvaput po leđima prije nego što se malo udaljio. “Øyvind!” rekao je i krenuo prema njemu. Zašto me, dovraga, morao zagrliti? Koja korist od toga? Pa nikad se ne grlimo. Pa nismo mi od onih što se grle, nikad nismo bili. Kakvo je to sad bilo sranje. “Sretna nova godina, Karl Ove!” rekla je Lene. Nasmiješila mi se, a ja sam se nagnuo i zagrlio je. “Sretna nova”, rekao sam. “Tako si lijepa.” Njezino lice, koje kao da je sekundu prije snimalo sve oko sebe i bilo dijelom onoga što se događalo, sad se ukočilo. “Što si rekao?” rekla je. “Ništa”, rekao sam. “Hvala za staru.” Nasmiješila se. “Čula sam što si rekao”, rekla je. “Pa hvala.” Kad se okrenula, dignuo mi se. Joj, ne, još i to. Popio sam ostatak piva. U vrećici su bila još samo tri. Trebao sam ih štedjeti, ali morao sam imati nekakvu zanimaciju pa sam uzeo jedno od njih, otvorio ga zubima i počeo ga ulijevati u sebe. Pripalio sam i cigaretu. To su bili moji instrumenti, oni su me činili spremnim za sve što bi moglo iskrsnuti. Cigareta u jednoj ruci, boca piva u drugoj. Tako sam stajao ondje i dizao ih do usta, prvo jedno pa drugo. Cigareta, pivo, cigareta, pivo. Deset minuta iza ponoći potapšao sam Jana Vidara po leđima, rekao da idem do nekih poznanika i da se brzo vraćam, neka ostane tu, on je kimnuo, a ja sam se počeo probijati prema Irene. Isprva me nije vidjela, bila mi je okrenuta leđima i razgovarala s nekime. “Hej, Irene!” rekao sam. Kad se nije okrenula, vjerojatno zato što mi se glas nije čuo od okolne buke, shvatio sam da ću je morati potapšati po ramenu. To nije bilo dobro, bio je to preizravan pristup; potapšati nekoga po ramenu nije isto što i slučajno na nekoga naletjeti, ali morao sam pokušati. U svakom slučaju, okrenula se. “Karl Ove”, rekla je. “Otkud ti ovdje?” 74

“Bili smo na jednom tulumu u blizini. Onda sam te vidio tu gore i mislio ti zaželjeti sretnu novu. Sretna nova godina!” “Sretna nova godina!” rekla je. “Zabavljaš se?” “O, da!” rekao sam. “A ti?” “Pa da.” Slijedila je kratka pauza. “Imaš neki tulum, ili?” rekao sam. “Da.” “Negdje blizu?” “Da, živim tamo.” Pokazala je dijagonalno gore. “U onoj kući?” pitao sam i glavom pokazao u istom smjeru. “Ne, iza te. Ne vidi se s ceste.” “Mogu vam se onda malo prikrpati?” rekao sam. “Da možemo još malo popričati?” “Ne bih rekla”, rekla je. “Nije to razredni tulum, znaš.” “Pa znam”, rekao sam. “Ali samo malo da popričamo? Ništa više. Ja sam na jednom tulumu nedaleko odavde.” “Pa idi onda tamo!” rekla je. “Pa se vidimo u školi u novoj godini!” Potpuno me izmanevrirala, nisam imao što više dodati. “Drago mi je da sam te vidio”, rekao sam. “Uvijek si mi se sviđala.” Zatim sam se okrenuo i pošao natrag. To da mi se uvijek sviđala, bilo mi je teško izgovoriti jer nije bilo točno, ali barem bi moglo skrenuti pozornost s činjenice da sam je molio da me pusti na svoj tulum. Sad će misliti da sam je molio zato što sam joj se nabacivao. A nabacivati sam joj se mogao jer sam bio pijan. Tko nije za Novu godinu? Koja kuja. Kuja prokleta. Jan Vidar me pogledao kad sam se vratio. “Ništa od tuluma”, rekao sam. “Ne možemo doći.” “Zašto ne? Mislio sam da si rekao da ih poznaješ?” “Samo je za pozvane. A mi to nismo. Koje jebeno sranje.” Jan Vidar otpuhne. “Pa samo ćemo se vratiti. Bilo je super tamo.” Blijedo sam ga pogledao i zijevnuo da shvati koliko mi je super bilo. Ali nismo imali izbora. Njegovog oca nismo kanili zvati prije dva. Nismo ga mogli zvati u dvanaest i deset na Novu godinu. I tako sam opet hodao ispred ekipe bubuljičavih osnovnoškolaca u običnoj odjeći pokraj kuća u nizu u Sømu te proklete Nove godine 1985. U dva i dvadeset Janov je otac zaustavio auto ispred kuće. Stajali smo spremni i čekali. Ja, koji sam bio manje pijan, sjeo sam na suvozačko sjedalo, dok je Jan Vidar, koji je samo sat prije skakutao naokolo sa sjenilom za lampu na glavi, sjeo otraga, kao što smo isplanirali. Na svu sreću, povratio je, a kad je popio nekoliko čaša vode i temeljito se umio pod slavinom, bio je u stanju nazvati oca i reći mu gdje da nas pokupi. Nije bio uvjerljiv; stajao sam kraj njega i čuo kako je zamalo pa progutao prvi dio riječi, a zatim i zadnji, no adresu je rekao, ta nisu nam valjda roditelji mislili da neće biti alkohola u ovakvoj prilici? “Sretna nova godina, dečki!” rekao je njegov otac kad smo se smjestili. “Jeste li se dobro proveli?” “Jesmo”, rekao sam ja. “Puno je ljudi bilo vani u ponoć. Bila je prava gužva. Kako je bilo gore u Tveitu?” “Tiho i mirno”, rekao je, stavio ruku na naslon mojega sjedala i okrenuo se gornjim 75

dijelom tijela da iziđe natraške. “Kod koga ste uopće bili?” “Nekog koga Øyvind zna. Znate, naš bubnjar iz benda.” “A da”, rekao je otac, promijenio brzinu i počeo voziti istim putem kojim je upravo bio došao. Snijeg u nekim dvorištima bio je začađen od vatrometa. Poneki par hodao je uz cestu. Prošao je pokoji taksi. Inače je sve bilo tiho i mirno. Uvijek sam nekako volio kliziti kroz mrak u autu, s upaljenim svjetlima na komandnoj ploči, pokraj čovjeka sigurnih i mirnih kretnji. Janov je otac bio dobar čovjek. Bio je srdačan j zainteresiran, ali nas je i pustio na miru kad bi mu Jan rekao da je dosta. Vodio nas je u ribolov, popravljao nam stvari - jednom kad mi se probušila guma na putu do njih, naprimjer, on mi ju je pokrpao ništa mi ne rekavši, samo je bila spremna kad sam trebao ići - a kad su išli na obiteljska putovanja, zvali bi me da idem s njima. Pitao bi za moje roditelje, kao i Janova majka, a kad bi me vozio kući, što nije bilo rijetko, proćaskao bi s mamom ili tatom ako su bili u blizini i pozvao ih da dođu k njima. To što nikad nisu otišli nije imalo veze s njim. Ali znao sam da je i temperamentan, iako to osobno nikad nisam vidio, a među osjećajima koje je Jan Vidar gajio prema njemu bila je i mržnja. “I tako je stigla 1985.”, rekao sam dok smo skretali na E18 kod mosta Varrod. “Da, bome jest”, rekao je Janov otac. “Što kažeš ti otraga?” Jan Vidar nije rekao ništa. Nije to učinio ni kad mu je otac izišao iz auta. Samo je ostao sjediti i ukočeno gledao preda se. Okrenuo sam se na sjedalu i pogledao ga. Sjedio je nepomične glave i pogleda uprtog u jednu točku na naslonu za glavu. “Maca papala jezik?” rekao je otac i nasmiješio mi se. I dalje potpuna tišina otraga. “Tvoji roditelji”, rekao je otac. “Bili su doma večeras?” Kimnuo sam. “Baka i djed i stric su došli u goste. Lutefisk i akvavit.” “Drago ti je da nisi bio ondje?” “Da.” Na cestu za Kjevik, uz Hamresanden, uz Ryanslettu. Mračno, tiho, toplo i lijepo. Mogao bih tako sjediti do kraja života, pomislio sam. Uz njihovu kuću, pa zavojima gore prema Krageboenu, dolje do mosta s druge strane, uz brijeg. Nije bio očišćen, bio je prekriven s možda pet centimetara debelim slojem prhkog snijega. Janov je otac taj zadnji komad puta vozio sporije. Pokraj kuće u kojoj su stanovale Susann i Elise, dvije sestre koje su se doselile ovamo iz Kanade i koje još nitko nije pošteno upoznao, zavojem gdje je živio William, niz brijeg, pokraj zadnjeg niza kuća. “Ovdje ću te ostaviti”, rekao je. “Da ih ne probudimo ako spavaju. Može?” “Može”, rekao sam. “I puno hvala za vožnju. Ajde bok, JV!” Jan Vidar je otvorio oči samo mrvicu, a onda ih naglo širom otvorio. “Da, bok”, rekao je. “Hoćeš sjesti naprijed?” upitao ga je otac. “Nema baš smisla”, rekao je Jan Vidar. Zalupio sam vrata za sobom, mahnuo im i čuo kako se auto okreće iza mene dok sam hodao uzbrdo prema kući. JV! Zašto sam to rekao? Nadimak koji skreće pozornost na prijateljstvo na koje pozornost ne treba skretati jer jesmo prijatelji, a, osim toga, nikad prije taj nadimak nisam upotrijebio. Prozori kuće bili su u mraku. Znači da su legli. Bilo mi je drago da jesu, ne zato što sam imao što sakriti, nego zato što ću imati mira. Kad sam objesio zimsku odjeću u hodniku, otišao sam u dnevnu sobu. Svi tragovi zabave bili su očišćeni. U kuhinji je tiho brujao stroj za pranje posuđa. Sjeo sam na sofu i ogulio naranču. Iako se vatra ugasila, još uvijek se osjećala toplina iz peći. Mama je bila u pravu, bilo je lijepo ovdje. Mačak na pletenoj stolici 76

omamljeno je podigao glavu. Kad je sreo moj pogled, ustao je i dotapkao da mi skoči u krilo. Maknuo sam koru naranče, koja mu je bila nešto najgore na svijetu. “Možeš malo ležati ovdje”, rekao sam i pogladio ga. “Slobodno. Ali ne cijelu noć, znaš. Uskoro ću u krevet.” Počeo je presti i sklupčao mi se u krilu. Glava mu je polako tonula, pala na jednu šapu i u nekoliko sekundi oči, koje su bile zatvorene iz užitka, sad su bile zatvorene u snu. “Tako se to radi”, rekao sam. Sljedećega jutra probudio me radio u kuhinji, ali sam ostao ležati i protezati se - ta nisam se imao zašto dizati danas - i odmah sam ponovno zaspao. Sljedeći put kad sam se probudio, bilo je pola dvanaest. Odjenuo sam se i sišao. Mama je sjedila za kuhinjskim stolom i čitala; podigla je pogled kad sam ušao. “Bok”, rekla je. “Jesi li se dobro proveo sinoć?” “Aha”, rekao sam. “Bilo je veselo.” “Kad si došao kući?” “U pola tri. Vidarov tata nas je dovezao.” Sjeo sam i namazao krišku kruha jetrenom paštetom, nakon nekoliko pokušaja uspio nabosti kiseli krastavac na vilicu, stavio ga na krišku i podigao čajnik da vidim je li prazan. “Ima li još išta unutra?” pitala je mama. “Mogu pristaviti još.” “Možda za jednu malu šalicu”, rekao sam. “Ali možda je malo hladan?” Mama je ustala. “Sjedni”, rekao sam. “Mogu to i sam.” “Ma ne”, rekla je. “Pa sjedim odmah pored štednjaka.” Natočila je vodu u lončić, stavila ga na ploču, koja je odmah počela pucketati. “Što ste imali za jesti?” pitala je. “Bio je švedski stol”, rekao sam. “Mislim da je to složila mama cure kod koje je bio tulum. Bilo je onoga... ma znaš, škampi i povrće u želeu, prozirno..,?” “Hladetina?” rekla je mama. “Da, hladetina sa škampima. I obični škampi. I rakovi. Dva jastoga, nije bilo dosta za sve, ali svi su malo probali. Onda, da, malo šunke i slično.” “Zvuči fino”, rekla je mama. “I bilo je”, rekao sam. “Onda smo izašli u ponoć, na križanje gdje su se svi okupili, malo ispaljivali rakete. Ne mi, ali mnogi drugi jesu.” “Jesi li koga upoznao?” Na to sam malo zastao. Uzeo sam još jednu krišku, pogledao po stolu što ima od priloga. Salama i majoneza, to će biti u redu. “Ne baš”, rekao sam. “Družio sam se uglavnom s onima koje znam otprije.” Pogledao sam je. “Gdje je tata?” “Gore u štaglju. Danas će ići k baki. Želiš ići s njim?” “Ne, radije ne bih”, rekao sam. “Bilo je tako puno ljudi sinoć. Htio bih malo biti sâm. Možda odem do Pera. I to je to. Što ćeš ti?” “Ne znam točno. Malo ću čitati, možda. A onda ću se pomalo početi pakirati. Let mi je sutra rano ujutro.” “A da, točno”, rekao sam. “Kad se Yngve vraća?” “Za nekoliko dana, mislim. Onda ostajete samo ti i tata.” 77

“Da”, rekao sam. Pogled mi je pao na štrucu od ukiseljene svinjetine koju je baka pripremila. Možda ne bi bio loš izbor za sljedeći sendvič? A onda jedan s janjećom roladom. Pola sata poslije pozvonio sam na vrata kuće u kojoj je stanovao Per. Otvorio je njegov otac. Izgledao je kao da je na odlasku, u zelenoj podstavljenoj vojničkoj jakni preko plave trenirke od sjajne tkanine i svijetlim gležnjačama, a u ruci je držao povodac za psa. Njihov pas, stari zlatni retriver, trčkarao mu je oko nogu. “O, to si ti?” rekao je. “Sretna nova godina!” “Sretna nova godina”, rekao sam. “Oni su ti u dnevnoj”, rekao je. “Slobodno uđi.” Fućkajući je izišao na dvorište, prošao kraj mene i otišao do otvorene garaže. Otresao sam cipele i ušao u kuću. Bila je velika i otvorena, izgradio ju je prije ne tako puno godina otac osobno, koliko sam shvatio, a gotovo iz svih prostorija vidjela se rijeka. Iz hodnika se najprije ulazilo u kuhinju, gdje je majka nešto radila; okrenula je glavu dok sam prolazio, nasmiješila se i pozdravila me; zatim se ulazilo u dnevnu sobu, gdje je Per sjedio zajedno s bratom Tomom, sestrom Marit i svojim najboljim prijateljem Trygveom, “Što to gledate?” rekao sam. “Topove s Navaronea”, rekao je Per. “Dugo već traju?” “Ne. Pola sata. Možemo premotati na početak ako hoćeš.” “Premotati?” rekao je Trygve. “Nećemo valjda gledati ispočetka?” “Ali Karl Ove nije gledao”, rekao je Per, “Brzo će proći.” “Brzo? Pa traje već pola sata”, rekao je Trygve. Per je otišao do videorekordera i kleknuo preda nj. “Ne možeš sam odlučivati”, rekao je Tom. “Ma nemoj?” rekao je Per. Pritisnuo je stop pa rewind. Marit je ustala i krenula prema stepenicama za kat. “Javi kad dođe do mjesta gdje smo stali”, rekla je. Per je kimnuo. Nekoliko je puta škljocnulo i krenulo, a rekorder je ispustio nekakav sitan, nekako hidraulički, cvilež prije nego što je sve bilo spremno i vrpca se počela vrtjeti unatrag sve brže i sve glasnije, dok se napokon nije zaustavila nešto prije kraja, a onda se zadnji dio nastavio vrtjeti krajnje polako, otprilike poput zrakoplova što mirno i oprezno prilazi zgradi terminala nakon divlje brzog leta i naglog kočenja na tlu. “Ti si sigurno bio doma s mamom i tatom sinoć?” rekao sam i pogledao Trygvea. “Da?” rekao je. “A ti si sigurno bio vani i pio?” “Ne”, rekao sam. “Bio sam vani i pio. Ali radije bih da sam bio doma. Nije bilo tuluma na koji bismo otišli, pa smo klipsali kroz mećavu svaki sa svojom vrećicom piva u ruci. Hodali smo sve do Søma. Ali samo čekajte. Uskoro će na vas doći red da besciljno tumarate naokolo s vrećicama kroz noć.” “Aha”, rekao je Per. “Ovo će biti zabavno”, rekao je Trygve kad su se prvi kadrovi filma pojavili na ekranu pred nama. Vani je bilo posve mirno, kako samo zimi može biti. Pa iako je bilo oblačno i nebo sivo, svjetlo u prirodi bilo je sasvim bijelo i blještavo. Sjećam se da sam pomislio da ne želim ništa drugo nego sjediti upravo ondje, u toj novosagrađenoj kući, na kriški svjetlosti usred šume i biti onoliko glup koliko poželim.

78

Sljedećega jutra tata je odvezao mamu na aerodrom. Kad se vratio, nije više bilo tampon-zone između nas i život kojim smo živjeli te jeseni potekao je po starom. On je nestao, otišao u stan u štaglju, a ja sam otišao busom Janu Vidaru, gdje smo se ukopčali na njegovo pojačalo i neko vrijeme svirali, dok nam nije dosadilo, a onda smo otklipsali do dućana, gdje se ništa nije događalo, doklipsali natrag i gledali skijaške skokove na televiziji, puštali ploče, razgovarali o curama. Oko pet sam opet otišao na bus, tata me dočekao na vratima i pitao bi li me možda mogao odvesti do grada. To bi bilo super, rekao sam. Na putu je predložio da odemo baki i djedu, sigurno sam već gladan, pa bismo mogli jesti kod njih. Baka se nagnula kroz prozor dok je tata parkirao ispred garaže. “A, vi ste!” rekla je. Minutu poslije otključala je ulazna vrata. “Hvala za nekidan!” rekla je. “Bilo je baš lijepo gore kod vas.” Pogledala me. “I tebi je bilo zgodno, čula sam?” “Aha”, rekao sam. “Daj me zagrli! Već si velik, ali valjda još možeš zagrliti svoju baku!” Sagnuo sam se i osjetio njezin suhi, smežurani obraz uz svoj. Dobro je mirisao, na parfem kojim se uvijek koristila. “Jeste li već jeli?” pitao je tata. “Upravo smo jeli, ali mogu vam nešto podgrijati, nema problema. Jeste li gladni?” “Pa i jesmo?” rekao je tata i pogledao me s jedva primjetnim osmijehom na usnama. “Ja sigurno jesam”, rekao sam. U sebi sam čuo ono što su oni zacijelo čuli. “Siguhno.” Skinuli smo se u hodniku, uredno sam spremio cipele na dno otvorenog ormara, objesio jaknu na jednu od starih zlatnožutih ispucanih vješalica, a baka je stajala kod stepenica i gledala nas, dok joj je tijelo otkrivalo njoj svojstveni nemir. Jednom je rukom prešla po obrazu. Glavu je malo nakrivila ustranu. Težinu je prebacivala s noge na nogu. Naizgled neometana tim sitnim pokretima, istovremeno je razgovarala s tatom. Pitala je ima li i gore ovako puno snijega. I kad je mama otišla, kad će se opet vratiti. Da, točno, rekla bi svaki put kad bi on nešto rekao. Točno. “A ti, Karl Ove”, rekla je i pogledala me. “Kad tebi opet počinje škola?” “Za dva dana.” “To će biti krasno, zar ne?” “Pa da. Hoće.” Tata je letimice pogledao svoj odraz u ogledalu. Lice mu je bilo mirno, ali sjena nekog nezadovoljstva vidjela mu se u očima, koje su djelovale hladno i nezainteresirano. Koraknuo je prema baki, koja se okrenula i počela penjati stepenicama, lako i hitro. Tata je pošao za njom, teškim koracima, a ja za njim, pogleda uprtog u gustu crnu kosu na njegovu vratu. “Zdravo!” rekao je djed kad smo ušli u kuhinju. Sjedio je na stolici za kuhinjskim stolom, raširenih nogu i naslonjen, u bijeloj košulji otkopčanoj na vratu, s crnim naramenicama preko nje. Preko lica mu je visio uvojak koji je zagladio dlanom. U ustima mu je bila ugašena cigareta. “Kakav je bio put?” rekao je. “Klizav?” “Nije bilo tako loše”, rekao je tata. “Gore je bilo za Novu godinu. A nije bilo ni prometa.” “Sjednite”, rekla je baka. “Ne, onda nema mjesta za tebe”, rekao je tata. “Ja ću stajati”, rekla je ona. “Ionako ću vam podgrijavati hranu. Cijeli dan sjedim, znate. Sjednite!” Djed je prinio upaljač cigareti i zapalio je. Nekoliko je puta kratko uvukao dim pa ga 79

ispuhnuo u prostoriju. Baka je uključila ploče na štednjaku, kucnula prstima po radnoj plohi i tiho zazviždala, što joj je bio običaj. Tata je prevelik da bi sjedio za tim kuhinjskim stolom, pomislio sam. Ne fizički, bilo je dovoljno mjesta za njega, više je bila stvar u tome da se nije uklapao. U tome da se nešto na njemu, ili u tome kako je zračio, protivilo tome stolu. Izvadio je cigaretu i pripalio je. Bi li bolje bilo da smo u blagovaonici? Da ondje sjedimo i jedemo? Da, bi. U taj bi se prostor uklopio. “I tako je 1985.”, rekao sam da prekinem tišinu koja je trajala već nekoliko sekundi. “Da, bogme jest”, rekla je baka. “A gdje je onaj tvoj brat?” rekao je djed. “Je li se vratio u Bergen?” “Nije, još je u Arendalu”, rekao sam. “Da”, rekao je djed. “Postao je pravi Arendalac, da znaš.” “Ne, više nam ne dolazi često”, rekla je baka. “A toliko smo se zabavljali kad je bio mali.” Pogledala me, “Ali ti nam dolaziš!” “Što on ono sad studira?” rekao je djed. “Da nije politologija, ha?” rekao je tata i pogledao me. “Ne, sad je počeo studirati medijske komunikacije”, rekao sam. “Zar ne znaš što ti vlastiti sin studira?” rekao je djed i nasmiješio se. “Ma ne. Znam ja”, rekao je tata. Ugasio je dopola popušenu cigaretu u pepeljari i okrenuo se prema baki. “Mislim da sad već možemo jesti, majko. Ne mora biti kipuće, znaš. Sad je već sigurno dovoljno toplo, ne misliš li?” “Sigurno”, rekla je baka i dohvatila dva tanjura iz ormara, stavila ih pred nas, izvadila pribor iz ladice i stavila ih uz tanjure. “Ovako ću to danas”, rekla je, uzela tatin tanjur i stavila u njega krumpire, pire od graška, mesne okruglice i umak. “Dobro izgleda”, rekao je tata kad je stavila tanjur preda nj i uzela moj. Jedine dvije osobe koje sam znao da jedu jednako brzo kao ja bili su Yngve i tata. Već nekoliko minuta nakon što je baka stavila tanjure pred nas, bili su čisti kao suza. Tata se naslonio i zapalio još jednu cigaretu, baka je natočila šalicu kave i pružila mu je, ja sam ustao i otišao u dnevnu sobu, pogledao van, grad s njegovim blještavim svjetlima i snijegom koji je ležao u sivim hrpama, gotovo crn uza zidove skladišta duž doka. Svjetla lampi treperila su na crnoj i sjajnoj površini vode. Na trenutak me kontrast između bijelog snijega i crne vode ispunio osjećajima. Razmišljao sam kako bjelina briše sve detalje oko jezerca ili potoka u šumi, tako da razlika između krajolika i vode postaje apsolutna, a voda leži ondje kao neka duboko strana pojava, kao crna rupa u svijetu. Okrenuo sam se. Druga dnevna soba nalazila se dvije stepenice iznad razine na kojoj sam stajao i bila je odijeljena kliznim vratima. Sad su ta klizna vrata bila poluotvorena i otišao sam onamo, bez nekog posebnog razloga, samo zato što nisam mogao biti na mjestu. Bio je to salon kojim su se koristili samo u posebnim prilikama, u koji mi nikad nismo smjeli sami ući. Klavir je stajao uz jedan zid, iznad njega visjele su tri slike sa starozavjetnim motivima. Na klaviru stajale su studentske slike svih triju sinova. Tata, Erling, Gunnar. Svaki put bilo mi 80

je podjednako čudno vidjeti tatu bez brade. Smiješio se, imao studentsku kapu3, drsko spuštenu na vrat. Oči su mu blistale od sreće. Nasred prostorije stajale su dvije sofe, između kojih je bio stolić. Bijeli zidani kamin u kutu u najdubljem dijelu salona, kojim su dominirale dvije crne kožne sofe i antikni kutni ormar oslikan tradicionalnim cvjetnim motivima. “Karl Ove?” zazvao me tata iz kuhinje. Žurno sam se, u četiri koraka, vratio u dnevnu sobu i javio se. “Idemo?” “Da.” Kad sam ušao u kuhinju, on je već bio ustao. “Onda bok”, rekao sam. “Vidimo se.” “Da, bok”, rekao je djed. Baka nas je po običaju otpratila dolje. “E da”, rekao je tata dok smo stajali u hodniku i odijevali se. “Imam nešto za tebe.” Izašao je, vrata auta otvorila su se i zatvorila, a onda se vratio s paketom u ruci, koji joj je pružio. “Sretan rođendan, majko”, rekao je. “Joj, pa nisi trebao!” rekla je baka. “Ajme meni. Nisi mi trebao nositi poklon!” “Jesam”, rekao je tata. “Hajde, otvori ga!” Nisam znao kamo bih gledao. Bila je to nekako intimna situacija, kakvoj prije još nisam nazočio niti sam znao da je moguća. Baka je stajala sa stolnjakom u ruci. “Ma baš je divan!” rekla je. “Pomislio sam da će ti pasati uz tapete gore”, rekao je tata. “Vidiš?” “Krasan je”, rekla je baka. “Dakle”, rekao je tata, tonom koji je isključio svaku daljnju raspravu. “Idemo onda sad.” Sjeli smo u auto, tata je upalio motor, a svjetlo je, susrevši se s garažnim vratima, prešlo preko njih poput kasakada. Baka nam je mahala sa stepenica dok smo izlazili natraške spuštajući se niz brdašce. Kao i uvijek, zaključala je vrata za sobom kad smo se okrenuli, a kad smo skrenuli prema glavnoj cesti, više je nije bilo. Ponekad sam u nadolazećim danima razmišljao o toj maloj epizodi u hodniku i osjećaj je svaki put bio isti: vidio sam nešto što nisam trebao vidjeti. No to je brzo nestalo, nisam često misli trošio na tatu i baku, toliko se toga dogodilo tih tjedana. Na prvome satu u novoj godini Siv je svima podijelila pozivnice, trebala je imati razredni tulum iduće subote, i bila je to dobra vijest; razredni tulum bio je tulum na kojem sam imao pravo biti, gdje me nitko nije mogao okriviti da sam se kome uguzio, gdje sam poznavao ljude i gdje sam se ponašanjem mogao poprilično približiti onome što sam zapravo bio i podijeliti to sa širim svijetom. Ukratko, mogao sam piti, plesati, smijati se i možda ljubakati s nekim negdje uz neki zid. S druge strane, razredni tulum upravo je zato bio niže na ljestvici, nije to bio tulum na koji si pozvan na temelju toga tko si, nego gdje si, u ovome slučaju u 1,B razredu. Nisam, međutim, dopustio da mi to ubije veselje. Tulum nije bio samo tulum, ali je i bio upravo to. Problem s nabavom alkohola bio je isti kao i za Novu godinu pa sam pomislio da ponovno nazovem Toma, ali sam ustanovio da bi bilo najbolje okušati sreću sam. Možda sam i imao samo šesnaest godina, ali izgledao sam starije pa ako se budem ponašao normalno, vjerojatno nikome neće pasti na um da posumnja na mene. Ako i posumnjaju, bit će malo neugodno, ali ništa više od toga, a još uvijek ću moći zamoliti Toma da to sredi. Tako sam u srijedu otišao u supermarket, stavio dvanaest piva u košaru te kruh i rajčice kao alibi, stao u red, stavio sve to na traku, pružio blagajnici novac, ona ga je uzela i ne pogledavši me, a ja sam uzbuđeno požurio kući s vrećicama u objema rukama, koje su zveckale. Kad sam u petak došao kući iz škole, vidio sam da je tata u međuvremenu bio u stanu. Na stolu je ležala poruka. 81

Karl Ove Ovaj vikend sam na seminaru. Dolazim kući u nedjelju navečer. Imaš svježe škampe u hladnjaku i kruh u kutiji. Uživaj! Tata Na poruci je ležala novčanica od petsto kruna. O, pa to je savršeno! Škampi su mi bili nešto najdraže na svijetu. Pojeo sam ih pred televizorom te večeri, zatim sam otišao u šetnju gradom, na walkmanu slušao prvo Lust for Life Iggyja Popa, a onda jedan od kasnijih albuma grupe Roxy Music; bilo je nečeg u raskoraku između unutrašnjeg i vanjskog što mi se jako sviđalo; kad bih vidio sva pijana lica okupljena ispred klubova za izlaske, imao sam osjećaj da su, u odnosu na mene, ona u nekoj drugoj dimenziji, a isto je vrijedilo i za automobile koji su prolazili, vozače koji su ulazili u automobile i iz njih izlazili na benzinskim postajama, prodavače iza pultova, s umornim osmijesima i mehaničkim kretnjama, ljude koji su izvodili pse. Prijepodne sljedećega dana svratio sam k baki i djedu, pojeo kod njih nekoliko žemlji, zatim se spustio u grad, kupio tri ploče i veliku vrećicu slatkiša, nekoliko muzičkih časopisa i džepno izdanje knjige Jeana Geneta Dnevnik lopova. Popio sam dva piva dok sam gledao utakmicu na Tippekampenu4, još jedno dok sam se tuširao i presvlačio pa još jedno dok sam pušio zadnju cigaretu prije izlaska. Dogovorio sam se naći s Bassenom kod voćarne Rundingen u sedam. Stajao je ondje i smiješio se dok sam mu prilazio, s vrećicom koja mi se njihala u ruci. On je imao pivo u ruksaku na leđima i čim sam to vidio, došlo mi je da se lupim po čelu. Pa naravno! Tako se to radi. Skrenuli smo u Kuholmsveien, uspeli se do bakine i djedove kuće, prošli je pa ušli u stambeno naselje u blizini stadiona, gdje je živjela Siv. Nakon nekoliko minuta traženja, pronašli smo njezin broj i pozvonili. Siv nam je otvorila i pritom glasno vrisnula. I prije nego što sam se probudio, znao sam da se dogodilo nešto dobro. Bilo je to kao da se neka ruka pružila prema meni dok sam ležao na dnu svijesti i gledao sliku po sliku kako bljeska iznad mene. Ruka koju sam zgrabio podigla me, a i ja sam se dizao s dna svijesti, dok konačno nisam otvorio oči. Gdje sam to? A da, u dnevnoj sobi dolje u stanu. Ležao sam na sofi, potpuno odjeven. Sjeo sam, podupro rukama glavu koja je pulsirala. Košulja mi je mirisala na parfem. Težak, egzotičan parfem. Ljubio sam se s Monicom. Plesali smo, otišli ustranu, stali ispod stepenica, ja sam je poljubio. Ona je poljubila mene. Ali nije bilo to! Ustao sam i otišao u kuhinju, natočio čašu vode, popio je u jednom dahu. Ne, nije bilo to! Nešto se fantastično dogodilo, upalila mi se lampica, ali nije to bila Monica. Bilo je nešto drugo. Ali što? Sav onaj alkohol uzrokovao je neravnotežu u tijelu. No ono je znalo što mu treba da ponovno uspostavi ravnotežu. Hamburger, pomfrit, hot-dog. Puno kole. Morao sam to strpati u sebe. I morao sam to učiniti odmah. Izašao sam u hodnik, gledao se u ogledalu dok sam prolazio rukom kroz kosu. Nisam izgledao tako loše, samo su mi oči bile malo krvave; mogao sam takav među ljude. Zavezao sam gležnjače, zgrabio jaknu i navukao je na sebe. Ali što je to bilo? 82

Bedž? Pisalo je na njemu “Smiješak!”? Pa da, to je bilo! To je sigurno bilo to! Razgovarao sam s Hanne zadnji sat. To je bilo to! Dugo smo ćaskali. Smijala se i bila tako sretna. Nije ništa pila. Ali ja jesam, zato da bih mogao biti gdje i ona, u stanju opuštenosti i sreće. Onda smo plesali. A plesali smo na glazbu Frankie Goes to Hollywood, The Power of Love. The power of loove! Ali Hanne, Hanne. Osjetiti je toliko blizu sebe. Stajati gotovo jednako toliko blizu i pričati. Njezin smijeh. Njezine zelene oči. Njezin nosić. Malo prije nego što smo trebali krenuti, na izlasku, zakvačila mi je bedž. To se dogodilo. Nije bilo mnogo, ali to malo što je bilo, bilo je fantastično. Zakopčao sam jaknu i izašao. Oblaci su bili nisko nad gradom, hladan vjetar hujao je kroz ulice i nad morem. Sve je bilo sivo i bijelo, hladno i negostoljubivo. Ali u meni je sjalo sunce. The power of loove! vrtjelo mi se po glavi dok sam hodao uz rijeku prema restoranu brze hrane. Što se dogodilo? Hanne je bila Hanne, nije se promijenila, bila je ista kakva je bila u učionici cijele jeseni i zime. Sviđala mi se, ali nisam osjećao prema njoj ništa posebno. Sve dosad! I sad ovo! Kao da me pogodila munja. U pravilnim razmacima sreća mi je nadirala živcima. Srce mi je podrhtavalo, duša blistala. Odjednom nisam mogao dočekati ponedjeljak, nisam mogao dočekati da počne škola. Da je nazovem? Da je pozovem van? Bez razmišljanja naručio sam cheeseburger sa slaninom i pomfritom i veliku kolu. Imala je dečka, pričala mi je o tome, nekog tko je išao u treći razred gimnazije u Vågbygdu. Dugo su bili zajedno. Ali način na koji me gledala, bliskost koja se odjednom stvorila među nama, to nije moglo ne značiti ništa. Moralo je nešto značiti. Bilo je privlačnosti, bilo je želje za mnom u njoj. Moralo je biti. U ponedjeljak, u ponedjeljak, tada ću je ponovno vidjeti. Ali koga vraga da radim dotad? Ta bio je još jedan cijeli dan dotad! Nasmiješila se kad me vidjela. I ja sam se nasmiješio. “Nisi skinuo bedž!” rekla je. “Nisam”, rekao sam. “Pomislim na tebe svaki put kad ga pogledam.” Spustila je pogled. Igrala se dugmetom na jakni. “Bio si jako pijan”, rekla je i ponovno me pogledala. “Bome jesam”, rekao sam. “Ne sjećam se puno toga, ako ću iskreno.” “Ne sjećaš se?” “Ne, ne, ne! Sjećam se Frankie Goes to Hollywood, naprimjer...” Hodnikom je dolazio Tønnessen, mladi nastavnik geografije, s bradom i mandalskim naglaskom, koji nam je bio razrednik.

83

“No, djeco, jeste li se dobro proveli preko vikenda?” rekao je i otključao vrata pred kojima smo stajali. “Imali smo razredni tulum”, rekla je Hanne i nasmiješila mu se. “A da? A ja nisam bio pozvan?” rekao je, nešto kao komentar na koji nije očekivao odgovor, jer je nije pogledao, samo je požurio kroz učionicu do katedre na kraju, gdje je odložio svoju hrpicu knjiga. Nisam se mogao usredotočiti na ono što se događalo na satu. Mislio sam samo na Hanne, iako je sjedila u istoj prostoriji kao i ja. Ili, mislio... prije da je bilo to da sam bio preplavljen osjećajima koji nisu dopuštali mislima da se razmašu. I tako je bilo cijele zime i proljeća. Bio sam zaljubljen, a nije to bila jedna od onih sitnih ljubavi, bila je to jedna od onih velikih, kakvih u životu bude samo tri, možda četiri. Bila mi je prva, a budući da mi je sve s njom u vezi bilo novo, možda i najveća. Sve mi se vrtjelo oko Hanne. Svakog sam se jutra budio i veselio odlasku u školu, gdje će biti ona. Ako je nije bilo, ako je bila bolesna ili na putu, odmah bi sve izgubilo smisao, ostatak dana svodio bi se samo na to da izdržim. Što? Što sam očekivao dok sam čekao? Ne grljenje i strastvene poljupce, u svakom slučaju ne to, jer nikakav odnos u tom smislu nije postojao. Ne, ono što sam čekao i za što sam živio bila je ruka koja bi me pogladila po ramenu, osmijeh koji bi joj obasjao lice kad bi me ugledala ili kad bih rekao nešto smiješno, bio je to zagrljaj, grljenje, kad smo se nalazili kao prijatelji poslije škole. Tu sekundu kad bih je primio u naručje i osjetio njezin obraz na svom, njezin miris, miris šampona koji je upotrebljavala, njegov lagani dašak jabuke. Privlačio sam je, znao sam to, no dijelile su nas njezine toliko oštre granice, i one koje su se ticale samo nje i one koje su se ticale onoga što smije raditi, da nikad nije bilo govora o tome da bismo mogli biti zajedno. Ili zapravo nisam bio siguran jesam li je privlačio, možda joj je jednostavno laskala sva pažnja koju je od mene dobivala i htjela se poigravati time. Ali bez obzira na to, nadao sam se i kad bih došao kući, analizirao sam sve što je rekla i napravila tog školskog dana, a to bi me onda ili bacilo u najdublju dolinu jada ili dignulo na najviši i najveličanstveniji vrhunac - ništa između nije postojalo. U školi sam joj počeo dobacivati ceduljice. Kratke komentare, kratke pozdrave, kratke poruke koje bih često smislio večer prije. Ona bi mi odgovorila pa bih ja to pročitao i napisao odgovor, koji bih joj ponovno dobacio, a dok bi čitala, pažljivo sam je promatrao. Ako bi presavila ceduljicu s mojim odgovorom, smrknulo bi mi se pred očima. Kad bi nastavila čitati, sav bih podrhtavao, a u meni je sve vibriralo kao da sam zvono. Nakon nekog vremena ceduljice je zamijenila bilježnica koja je išla amo-tamo, od mene njoj i obrnuto, ne često, nisam htio da joj dosadi, dva-tri puta u jednom danu bilo je dovoljno. Često bih je pitao želi li sa mnom u kino ili na kavu, na što bi uvijek odgovorila, znaš da ne mogu. Razgovarali smo pod odmorima, malo o politici, najviše o religiji; ona je bila kršćanka, ja zagriženi antikršćanin, ona je moje argumente prenosila mladom vjeroučitelju u svojoj župi, a onda sljedeći put dolazila s njegovim odgovorima. Njezin dečko bio je u istoj župi i iako nisam izravno prijetio njihovoj vezi, sve u vezi sa mnom bilo je u izrazitoj suprotnosti sa svime što je tada bio njezin život. U svakom slučaju, širili smo prostor sastajanja: osim kratkih sastanka pod odmorima, koji se ipak nisu događali svaki dan, oprezno i postupno uveli smo i sastanke poslije škole. Bili smo prijatelji, kolege iz razreda, zašto ne bismo ponekad otišli na kavu poslije škole? Zašto ne bismo ponekad išli zajedno do autobusa? Živio sam za to. Za letimične poglede, blage osmijehe, blage dodire. I, ah, za njezin smijeh! Kad bih je uspio nasmijati! Za to sam živio. No htio sam više, puno, puno više. Htio sam je viđati sve vrijeme, biti s njom cijelo vrijeme, biti pozvan k njoj doma, upoznati njezine roditelje, izlaziti s njezinim 84

prijateljima, ići s njom na praznike, dovesti je doma... Znaš da ne mogu. Kino se povezivalo s vezom i ljubavlju, ali ono nije bilo jedina opcija, moglo se izabrati i što drugo gdje toga nije bilo, pa sam početkom veljače iskoristio priliku i pozvao Hanne da pođe sa mnom na jedan skup. Bio je to sastanak mladih političkih aktivista negdje u centru, vidio sam plakat u školi i jednog prijepodneva poslao joj poruku u kojoj sam je upitao želi li ići sa mnom. Kad ju je pročitala, uputila mi je, ozbiljna lica, kratak pogled. Nešto je napisala. Poslala mi je bilježnicu, ja sam je otvorio i pročitao. Da! pisalo je. Da! pomislio sam. Da! Da! Da! Sjedio sam na sofi i čekao kad je pokucala na vrata u šest. “Bok!” rekao sam. “Hoćeš ući i pričekati me dok se ne odjenem?” “Pa može”, rekla je. Obrazi su joj bili rumeni od hladnoće. Imala je bijelu kapu navučenu do očiju i velik bijeli šal oko vrata. “A tu živiš!” rekla je. “Da”, rekao sam i otvorio vrata dnevne sobe. “Ovdje je dnevna soba. Onda dolazi kuhinja. I spavaća soba gore. Zapravo je ovo djedov ured. Ondje je”, rekao sam i glavom pokazao na vrata s druge strane. “Nisi li usamljen kad živiš sam ovdje?” “Nisam”, rekao sam. “Nisam uopće. Volim biti sam. A i često sam gore u Tveitu.” Odjenuo sam jaknu, na kojoj je još uvijek visio bedž “Smiješak!”, šal i gležnjače. “Moram samo na zahod pa ćemo krenuti”, rekao sam. Zatvorio sam vrata zahoda za sobom. Čuo sam kako je ondje vani počela tiho pjevušiti sebi u bradu. Čulo se, možda je htjela nadglasati ovo što se događa ovdje unutra, možda joj se samo pjevalo. Podigao sam poklopac i izvukao guštera. Istoga časa shvatio sam da je nemoguće pišati dok je ona vani. Sve se čuje, a hodnik je tako mali. Ako to i ne obavim, čut će. Kvragu sve. Tiskao sam koliko sam mogao. Ni kapi. Ona je pjevala i koračala amo-tamo. I što je uopće mislila? Nakon pola minute odustao sam, otvorio slavinu i pustio vodu da teče nekoliko sekundi, tako da se bar nešto događa, a onda sam je zatvorio, otvorio vrata i izašao, pred njezin sramežljiv, spušten pogled. “Hajdemo onda”, rekao sam. Ulice su bile mračne i puhalo je, kao što u ovome gradu često biva zimi. Nismo baš mnogo govorili putem. Malo smo razgovarali o školi, onima koji u nju idu, o Bassenu, Molieu, Siv, Tone, Anne. Iz nekog je razloga počela pričati o svojemu ocu, koji je tako sjajan. Nije kršćanin, rekla je. To me iznenadilo. Je li ona to postala samoinicijativno? Rekla je da bi mi se svidio njezin otac. Bi? pomislio sam. Da, rekao sam. Zvuči super. Lakonski. “Što znači lakonski?” rekla je i pogledala me onim svojim zelenim očima. Svaki put kad bi to napravila, mislio sam da ću se raspasti na komadiće. Mogao bih razbiti sve prozore oko nas, razbiti sve prolaznike na brdu i skakati po njima dok ih život ne napusti, tolikom su me energijom punile njezine oči. Mogao bih je i zgrabiti oko struka i zaplesati s njome valcer, bacati cvijeće na sve koje sretnemo, pjevati iz sveg glasa. “Lakonski?” rekao sam. Teško je objasniti. Nešto jezgrovito i činjenično, možda pretjerano činjenično, rekao sam. Možda nešto preblago rečeno. Ali tu smo, nije li to to? 85

Trebalo je to biti u nekom prostoru u Dronningens gati. Da, to je bilo ovdje, na vratima su bili polijepljeni plakati. Ušli smo. Prostor se nalazio na katu, pun stolova, s katedrom na povišenom u dnu prostorije, pokraj koje je bio grafoskop. Šačica mladih, možda deset, možda dvanaest. Ispod prozora stajala je velika termosica, pokraj nje mali pladanj s kolačićima i visoki toranj od plastičnih čaša. “Hoćeš kavu?” upitao sam. Odmahnula je glavom i nasmiješila se. “A kolač, možda?” Natočio sam si kavu, uzeo nekoliko kolača i vratio se do nje. Sjeli smo u jedan od zadnjih redova. Došlo je još petero-šestero ljudi i onda je počeo sastanak. Organizator je bio SaRO, Savez radničke omladine, i bio je to nekakav pokušaj privlačenja novih članova. U svakom slučaju, predstavljena je politika SaRO-a, a onda se govorilo o politici mladih općenito, zašto se važno angažirati, koliko se zapravo može postići i, kao mali bonus, što čovjek osobno može dobiti od toga. Da nije bilo Hanne, koja je sjedila pokraj mene prekriženih nogu, toliko blizu da je u meni sve usplamtjelo, bio bih ustao i otišao. Prije sam zamišljao da će to biti nešto nalik javnom mitingu, krcata sala, dim cigareta, nadahnuti govornici, gromoglasan smijeh u dvorani, dakle nekakav mykleanski dernek5, s mykleanskim značajem, mladići i djevojke koji nešto žele, koji su se za nešto zapalili, socijalizam, ta čarobna riječ iz pedesetih, a ne ovo, dosadni dječaci u dosadnim puloverima i gadnim hlačama koji malobrojnim momcima i djevojkama što izgledaju kao i oni trkeljaju o dosadnim i suhoparnim stvarima. Koga briga za politiku dok u njemu bukti plamen? Koga briga za politiku dok u njemu gori želja za životom? Želja za živućim? Ne mene, u svakom slučaju. Nakon tri govora trebala je biti mala pauza, a nakon nje radionica i diskusije u grupama, rečeno nam je. Kad je došla stanka, upitao sam Hanne hoćemo li ići; možemo, rekla je, i onda smo se opet našli vani u hladnoj večernjoj tmini. Unutra je bila objesila jaknu na naslon stolice, a pulover koji je otkrila, debeo i vunen, bio je lagano ispupčen na način da sam morao nasuho gutati, toliko blizu mi je bila, toliko nas je malo dijelilo. Rekao sam joj što mislim o politici dok smo se vraćali. Ona je rekla da ja o svemu imam mišljenje, otkud mi vremena da se u sve udubim? Ona sama nije znala što da misli ma o čemu, rekla je. Rekao sam joj da ni ja ništa ne znam. Ali ti si anarhist! rekla je. Otkud ti ta ideja? Ja jedva da znam što anarhist uopće jest. Ali ti si kršćanka, rekoh. Otkud to? Tvoji roditelji to nisu. A ni tvoja sestra. Samo ti jesi. I sigurna si u to. Da, rekla je, imaš pravo. Ali čini mi se da previše razmišljaš. Trebao bi više živjeti. Pokušavam, rekao sam. Stali smo pred mojim stanom. “Gdje ćeš na bus?” rekao sam. “Ondje gore”, rekla je i glavom pokazala prema uzbrdici. “Da te otpratim?” rekao sam. Odmahnula je glavom. “Sama ću prošetati. Imam walkman.” “O.K.”, rekoh. “Hvala ti za večeras”, rekla je. “Nemaš mi baš na čemu zahvaljivati, zapravo”, rekao sam. 86

Nasmiješila se, protegnula se na prstima i poljubila me u usta. Privinuo sam je čvrsto k sebi, uzvratila mi je zagrljaj prije nego što se oslobodila. Gledali smo se jedan trenutak, a onda je otišla. Te večeri nisam mogao biti na miru, hodao sam naokolo po stanu, amo-tamo po sobi, gore-dolje po stepenicama, unutra-van po prostorijama u prizemlju. Osjećao sam se kao da sam veći od svijeta, kao da je u meni sve i kao da nemam više čemu težiti. Ljudski je rod bio sitan, povijest je bila sitna, planet je bio mali, da, čak i svemir, za koji kažu da je beskonačan, bio je sitan. Bio sam veći od svega toga. Bio je to sjajan osjećaj, ali od njega sam bio sav nemiran, jer najvažnija je u njemu bila čežnja za onime što je tek trebalo doći, onim što tek trebam napraviti, a ne za onim što radim ili sam već napravio. Kako probaviti sve te osjećaje što sam ih sad imao u sebi? Prisilio sam se leći u krevet, prisilo sam se nepomično ležati, nisam pomaknuo ni jedan jedini mišić, čekajući, ma koliko trebalo, da me sustigne san. Za divno čudo, prošlo je samo nekoliko minuta, prišuljao mi se kao lovac lovini koja ništa ne sluti i ne bih ni primijetio pucanj da nije bilo iznenadnog trzaja stopala, što mi je skrenulo pozornost na nešto jako daleko, nešto o nekom brodu na čijoj sam palubi stajao, dok je golem kit hitao u dubinu u neposrednoj blizini, što sam unatoč nemogućoj poziciji vidio. Bio je to početak sna, shvatio sam, bila je to ruka sna koji je moje ja uvlačio u sebe, gdje je ono postajalo dio okoline, jer to se dogodilo kad sam se trznuo, ja sam bio san, san je bio ja. Zatvorio sam opet oči. Ne miči se, ne miči se, ne miči se... Sljedećeg je dana bila subota i prijepodne sam imao trening sa seniorima. Mnogi nisu mogli shvatiti zašto baš ja igram s njima. Nisam bio osobito dobar. U svakom slučaju, bilo je barem šest, možda čak sedam ili osam igrača u juniorskoj ekipi koji su bili bolji od mene. Pa ipak smo samo ja i još jedan igrač, Bjørn, prebačeni u seniore te zime. Ja sam razumio. Seniorska je ekipa dobila novog trenera, on je htio vidjeti sve juniore pa smo svi dobili po tjedan dana treninga s njima. Bile su to tri prilike da se pokažemo. Cijele te jeseni puno sam trčao pa sam bio u tako dobroj formi da sam izabran u školsku ekipu za utrku na 1500 metara, iako se nikad prije nisam bavio atletikom. Tako da kad sam došao na red da treniram sa seniorima i stigao na snijegom prekriveno šljunčano igralište uz rijeku Kjøitu, znao sam da samo moram trčati. To mi je bila jedina šansa. Trčao sam i trčao. I svaki put kad bismo pretrčavali teren, ja sam bio prvi. Davao sam sve od sebe svaki put. Kad bismo počeli igrati, bila je ista stvar, trčao sam i trčao, trčao na sve, cijelo vrijeme, trčao sam kao luđak, a nakon tri takva treninga znao sam da je dobro prošlo pa kad je došla obavijest da sam upao u seniorsku ekipu, nisam bio iznenađen. Ostali iz juniorske ekipe, međutim, bili su. Nakon svake loše primljene lopte, svakog krivog dodavanja čuo bih: koji kurac ti radiš u seniorskoj ekipi? Zašto su tebe uzeli? Ali ja sam znao zašto: zato što sam trčao. Trebalo je samo trčati. Nakon treninga, gdje su se drugi po običaju smijali mojem remenu sa zakovicama dok smo se odijevali, nagovorio sam Toma da me odveze do Sannesa. Ostavio me kod poštanskih sandučića, okrenuo se i nestao nizbrdo dok sam ja hodao gore prema kući. 87

Sunce je bilo nisko na nebu, koje je bilo posve vedro i plavo, posvuda oko mene škripao je snijeg. Nisam rekao da dolazim, nisam čak znao ni je li tata doma. Oprezno sam pokušao otvoriti vrata. Bila su otvorena. Iz dnevne sobe čula se muzika. Sviralo je glasno, cijela je kuća odjekivala od glazbe. Bila je to pjesma Arje Saijonmaa, čuo sam, Jag vili tacka livet. “Bo-ok!” rekao sam. Svira tako glasno da me vjerojatno ne čuje, pomislio sam, pa izuo cipele i skinuo jaknu. Nisam mu htio naglo prići pa sam ponovno viknuo bok!, iz hodnika pred dnevnom sobom. Nikakvog odgovora. Ušao sam u dnevnu. Sjedio je na sofi zatvorenih očiju. Mahao je glavom naprijed-natrag u ritmu muzike. Obrazi su mu bili mokri od suza. Što sam brže mogao, u nekoliko bešumnih koraka vratio sam se u hodnik, nabacao na sebe odjeću i požurio se, prije negoli glazba prestane, izići. Trčao sam cijelim putem do autobusnog stajališta, s ruksakom na leđima i svim ostalim, Srećom, bus je došao samo nekoliko minuta poslije. Onih četiri-pet minuta koliko mu je trebalo do Solslette, raspravljao sam sam sa sobom bih li skočio do Jana Vidara ili odsjedio cijeli put do grada. No odgovor se nametnuo sam od sebe, nisam htio biti sam, htio sam biti s nekime, razgovarati s nekime, razmišljati o nečemu drugom, a kod Jana Vidara i njegovih roditelja, koji su me uvijek ljubazno dočekivali, tako će i biti. Nije bio kod kuće, bio je s ocem u Kjeviku, ali uskoro se vraćaju, rekla je majka i upitala me hoću li doći gore u dnevnu i pričekati ga. Da, htio sam. Ondje sam sjedio, s novinama raširenim pred sobom i šalicom kave i sendvičem na stolu, kad su Jan Vidar i njegov otac došli sat poslije. Kući sam se vratio u sumrak, nije ga bilo, a nisam ni htio da ga bude. Ne samo da je bilo prljavo i neuredno, što je sunce na neki način bilo prikrilo, a i jer na to nisam ni pomislio prije toga dana, nego se i voda smrznula, primijetio sam. A mora da je već neko vrijeme bila zaleđena, u svakom slučaju, uspostavio je sistem s kantama i snijegom. U zahodu je bilo nekoliko kanti sa snijegom koji se otopio u blatnjavu vodu, koju je zacijelo rabio za ispiranje zahoda. Jedna je kanta mutne vode stajala i kod štednjaka, i tu je vodu vjerojatno dobio otapanjem snijega u loncima te je rabio za kuhanje. Ne, nisam htio biti ondje. Ležati gore u praznoj sobi u praznoj kući u šumi, okružen neredom i bez vode? Morao bi me natjerati na to. Gdje li je uopće bio? Slegnuo sam ramenima, iako sam bio sâm, odjenuo se i krenuo na bus kroz mjesečinom uspavani krajolik. Nakon poljupca pred stanom Hanne se malo povukla; nije više odmah odgovarala na moje poruke niti bismo spontano zajedno sjeli pod odmorima i razgovarali. No nije u svemu tome bilo nikakve logike, nikakvog sistema: iznenada je jednoga dana pristala na jedan od mojih prijedloga, pristala je poći sa mnom u kino te večeri, s time da se nađemo u foajeu u deset do sedam. Kad je ušla i dok me tražila pogledom, iskusio sam što bi značilo biti s njom. Tad bi svi 88

dani bili poput ovoga. “Bok”, rekla je. “Dugo čekaš?” Odmahnuo sam glavom. Znao sam da je situacija napeta i da moram ublažiti sve što bi je moglo podsjetiti na to da upravo činimo nešto što zapravo samo parovi čine. Ni u kojem slučaju nije smjela požaliti što je sada sa mnom. Nije se smjela uznemireno ogledavati oko sebe da provjeri ima li koga poznatog u blizini. Nikakvo grljenje, nikakvo držanje za ruke. Film je bio francuski i prikazivao se u najmanjoj dvorani. Ja sam ga bio predložio. Zvao se Betty Blue, Yngve ga je pogledao i bio oduševljen, a sad je igrao u našemu gradu i jasno da sam ga morao pogledati; ovdje nisu tako često prikazivali kvalitetne filmove, obično su svi bili američki. Sjeli smo, skinuli jakne, naslonili se. Bila je nekako napeta, nije li? Kao da zapravo ne želi biti ovdje? Znojili su mi se dlanovi. Sva snaga nekako mi se rasplinula, potonula i nestala, više nisam imao energije ni za što. Film je počeo. Muškarac i žena su se ševili. O, ne. Ne, ne, ne. Nisam se usudio pogledati Hanne, ali pretpostavio sam da proživljava isto, da se ne usuđuje pogledati me, nego se čvrsto drži za naslone za ruke i jedva čeka da ta scena prođe. Ali nije prolazila. Gore na platnu ševili su se i ševili. Jebemti. Sranje, sranje, sranje. Ostatak filma razmišljao sam o tome i o činjenici da i Hanne vjerojatno o tome razmišlja. Kad je film završio, samo sam htio ići kući. To bi bilo i prirodno, Hannin je bus išao s autobusnog kolodvora, a ja sam trebao prijeći na drugu stranu. “Je li ti se svidjelo?” upitao sam je i stao pred nju. “Da-a”, rekla je Hanne. “Bio je super.” “Da, jako”, rekao sam. “Francuski, u svakom slučaju!” Oboje smo imali francuski kao izborni predmet. “Jesi li razumjela išta od onoga što su govorili, bez titlova, mislim?” rekao sam. “Mrvicu.” Stanka. “Pa, da. Morat ću doma, mislim. Hvala ti na ugodnoj večeri!” rekao sam. “Vidimo se sutra”, rekla je. “Ajde, bok!” Okrenuo sam se za njom da vidim hoće li se i ona okrenuti, ali nije. Volio sam je. Nije bilo ničega među nama, nije htjela biti sa mnom, ali ja sam je volio. Nisam mislio ni na što drugo. Čak i kad sam igrao nogomet, a bila je to jedina zona u kojoj sam bio potpuno pošteđen razmišljanja, u kojoj se sve svodilo na to da budem prisutan tijelom, čak se i ondje pojavljivala. Sad bi Hanne bila ovdje i gledala me, pomislio bih, ovo bi je iznenadilo. Svaki put kad bi mi se nešto dobro dogodilo, svaki put kad bi mi replika uspjela i požela smijeh, pomislio bih, Hanne je to trebala vidjeti. Trebala je vidjeti našeg mačka Mefista. Našu kuću, atmosferu u njoj. Mamu, s njom je trebala sjesti i razgovarati. Rijeku ispred kuće, i nju je trebala vidjeti. I moje ploče! Trebala ih je poslušati, sve do jedne. Ali naš odnos nije išao u tome smjeru, nije ona htjela u moj svijet, ja sam htio nju u svojemu svijetu, ja sam htio u njezin. Ponekad bih mislio da se to nikad neće dogoditi, a ponekad bih mislio da će možda doći prilika koja će sve promijeniti. Cijelo sam je vrijeme gledao, ne promatrajući i ne propitujući, nije o tome bila riječ, ne, pogled tu, pogled tamo, to je bilo dovoljno. Nadao sam se da ću je opet imati priliku gledati. Usred tih previranja duše stiglo je proljeće. 89

Malo je toga teže zamisliti nego da će hladan i snijegom zameten krajolik, u svojoj srži tih i beživotan, za samo nekoliko mjeseci biti zelen, bujan i topao, prštati od raznolikog života, od ptica koje lete među drvećem i pjevaju do rojeva insekata koji kao da vise u grozdovima ponegdje u zraku. Ništa u zimskom krajoliku ne naviješta miris suncem zagrijanog vrijesa i mahovine, drveće kojim kolaju sokovi, prštanje otvorene vode koja će prožeti proljeće i ljeto, ništa ne naviješta onaj osjećaj slobode koji vas tada zna ispuniti, kad jedino bijelo što postoji jesu oblaci koji klize plavim nebom i nad plavom vodom rijeke što polako teče prema moru, s onom savršeno hladnom i sjajnom površinom, koju tu i tamo prekidaju kamenje, brzaci, tijela kupača. Nema toga, ne postoji, sve je bijelo i tiho, a tišinu prekida jedino hladan vjetar ili samotno graktanje vrane. Ali dolazi... Dolazi... Jedne večeri u ožujku snijeg prijeđe u kišu i snježni nanosi počnu kopnjeti. Jednoga prijepodneva u travnju pojave se pupovi na drveću i tračak zelene u žutoj travi na brijegu. Pojave se narcise, bijele i modre šumarice. Onda odjednom topli zrak stoji poput stupova između drveća na padinama. Na sunčanim obroncima niče lišće, tu i tamo među drvećem procvjetaju stabla trešnje. Ako vam je šesnaest godina, sve to utječe na vas, sve to postavlja pitanja, jer to je prvo proljeće kad znate da je proljeće, svim osjetilima osjećate da je proljeće, ali i zadnje je jer u usporedbi s prvim proljećem sva sljedeća blijede. Ako ste još i zaljubljeni, da, tada... tada je samo pitanje kako ga zadržati. Zadržati svu radost, svu ljepotu, svu budućnost koja se krije u svim stvarima. Išao sam kući iz škole, vidio sam na asfaltu hrpu snijega koja se topila, bilo je to kao da joj se šilo žarilo u srce. Vidio sam nekoliko gajbi voća ispod tende ispred jednog dućana, malo dalje vrana je skakutala, okrenuo sam glavu prema nebu, bilo je tako lijepo. Hodao sam kroz četvrt vila, počeo je pljusak, u očima su mi bile suze. Sve to vrijeme radio sam ono što sam uvijek radio: išao u školu, igrao nogomet, družio se s Janom Vidarom, čitao knjige, slušao ploče, tu i tamo sreo se s tatom - nekoliko puta slučajno, kao onda kad sam ga sreo u supermarketu, a on djelovao gotovo kao da ga je sram što sam ga ondje vidio, ili je možda reagirao na neprirodnost situacije, na to što smo gurali svaki svoja kolica ne znajući jedan za drugoga, a onda otišli svaki na svoju stranu, ili onoga prijepodneva kad sam se penjao prema kući, a on je vozio nizbrdo, s kolegom na suvozačkom sjedalu, koji je, koliko sam vidio, bio sjedokos, iako mlad - ali najčešće bismo susret dogovoriti unaprijed ili bi on svratio do stana pa bismo ručali kod bake i djeda, ili gore u kući, gdje se uostalom uglavnom držao podalje od mene. Za mene više nije bio autoritet, tako se činilo, ali ne potpuno, još se znalo dogoditi da me zapeče, kao onoga dana kad sam probušio oba uha, a on, kad smo se sreli u hodniku, rekao da izgledam kao idiot i da se srami što mi je otac. Jednog poslijepodneva, rano u ožujku čuo sam da se auto zaustavio ispred stana. Sišao sam i pogledao kroz prozor, bio je to tata i imao je torbu u rukama. Izgledao je veselo. Odjurio sam gore u sobu, nisam htio ispasti netko tko znatiželjno lijepi nos na prozor. Čuo sam ga kako ruje dolje po kuhinji, pušta kasetu The Doorsa koju mi je Jan Vidar posudio i koju sam htio poslušati kad pročitam Beatles Larsa Saabye Christensena. Uzeo sam hrpu isječaka o slučaju Treholt6, koje sam skupljao budući da sam bio siguran da ćemo to dobiti u testu, sjeo i čitao ih kad sam čuo njegove korake na stepenicama. Pogledao sam prema vratima kad je ušao. U ruci je držao nešto što je moralo biti popis za kupovinu. “Hoćeš se prošetati do dućana?” rekao je. “Mogu”, rekao sam. “Što to čitaš?” rekao je. . “Ništa posebno”, rekao sam. “Samo nešto za norveški.” Ustao sam. Sunčeve zrake pružale su se prema podu. Prozor je bio otvoren, izvana se 90

čuo pjev ptica, sjedile su na starom jabukovu stablu samo nekoliko metara dalje i cvrkutale. Tata mi je pružio popis. “Mama i ja odlučili smo se razvesti”, rekao je. “Ha?” rekao sam. “Da. Ali to se neće odraziti na tebe. Nećeš ni primijetiti neku razliku. Osim toga, ionako si još malo pa odrastao, za dvije godine i sam ćeš se preseliti.” “Da, istina”, rekoh. “O.K.?” rekao je tata. “O.K.”, rekao sam. “Zaboravio sam napisati krumpire. I možda bismo mogli nešto za desert? Joj, da, evo ti novac.” Pružio mi je novčanicu od petsto kruna, ja sam je spremio u džep, sišao i izašao na ulicu, hodao uz rijeku i ušao u supermarket. Hodao sam između polica i punio košaru namirnicama. Ništa od onoga što je tata rekao nije doprlo do mene. Ako se trebaju rastati, dabome, neka se rastanu. Možda bi bilo drukčije da sam bio mlađi, da sam imao osam, devet godina, razmišljao sam, tada bi to zaista nešto značilo, ali sada mi je svejedno, imam svoj život. Dao sam mu namirnice, on je skuhao ručak, pojeli smo ga zajedno ne razgovarajući ni o čemu posebno. Zatim je otišao. Bilo mi je drago da jest. Hanne je trebala pjevati u crkvi te večeri, pitala me hoću li je doći slušati, i naravno da sam htio. Dečko joj je bio ondje pa joj se nisam javio, ali kad sam je vidio kako stoji ondje, tako čista i lijepa, bila je moja, ničiji osjećaji prema njoj nisu se mogli mjeriti s onima koje sam ja gajio. Vani je prašina prekrivala asfalt, ostaci snijega ležali su u udubinama i po sjenovitim padinama s obiju strana ceste, ona je pjevala, ja sam bio sretan. Na putu kući sišao sam s autobusa i prošao zadnji komad puta kroz grad pješice, a da to nije nimalo umanjilo moj nemir, osjećaja je bilo toliko mnogo i bili su toliko snažni da nisam mogao s njima izaći na kraj. Kad sam stigao kući, legao sam na krevet i zaplakao. Nije bilo očaja u tom plaču, ni tuge ni bijesa, samo sreće. Sljedećeg smo dana bili sami u učionici, ostali su izašli, a mi smo se zadržali, ona možda zato što je htjela čuti što mislim o koncertu koji su održali. Rekao sam joj da je pjevala sjajno, da je bila sjajna. Sva se ozarila. Spremala je stvari u ruksak kad je ušao Nils. Nije mi to bilo drago, njegova se prisutnost nadvila nad nas kao sjena. Išli smo zajedno na francuski i bio je drukčiji od ostalih momaka iz prvog razreda, po gradskim krčmama družio se s ekipom koja je bila mnogo starija od njega, bio je samostalan i u svojim razmišljanjima i u životu općenito. Puno se smijao, podbadao sve, uključujući i mene. Uvijek sam se osjećao malenim kad bi to radio, nisam znao kamo bih gledao ni što bih rekao. Sad je počeo razgovarati s Hanne. Polako je kružio oko nje, gledao je u oči, prišao joj bliže i stao tik do nje. Nisam od njega ni očekivao ništa drugo, nije me to uzrujalo, uzrujao me način na koji je Hanne reagirala. Nije ga odbila, nije ga ismijala. Iako sam ja bio tu, otvorila mu se. Smijala se s njim, gledala ga u oči, čak je raširila koljena sjedeći na klupi, a on joj se sasvim približio. Izgledalo je to kao da ju je začarao. Jedan je trenutak tako stajao i gledao je u oči, trenutak je bio napet i neugodan, onda se nasmijao svojim zlobnim smijehom i odmaknuo se nekoliko koraka, izvalio neki razoružavajući komentar, podignuo ruku, mahnuo mi i otišao. Lud od ljubomore, pogledao sam Hanne, koja je izgledala kao da se zadubila u ono što je maločas radila, ali ne kao da se ništa nije dogodilo, bila je zadubljena u svoje misli na jedan posve 91

nov način. Što se upravo dogodilo? Hanne, svijetla, lijepa, zaigrana, vesela i uvijek spremna na znatiželjna, često pomalo naivna pitanja, u što se to pretvorila? Što sam upravo vidio? To nešto mračno, duboko, možda čak divlje, zar je imala to u sebi? Odgovorila je na to, u samo jednom trenutku, ali svejedno. Tada, u tom trenutku, ja sam bio nitko i ništa. Bio sam izbrisan. Ja sa svim onim porukama koje sam joj napisao, sa svim raspravama s njom, sa svim svojim jednostavnim nadanjima i djetinjim čežnjama, bio sam nitko i ništa, povik na školskom dvorištu, kamenčić na sipini, trubljenje automobila. Bih li ja mogao tako djelovati na nju? Bih li ja mogao imati takav učinak na nju? Bih li i na koga mogao imati takav učinak? Ne. Za Hanne sam bio i ostao nitko i ništa. Meni je ona bila sve. Pokušao sam umanjiti značenje toga što sam vidio, i pred njom, nastavivši kao dotad i praveći se tako da je to dovoljno dobro. Ali nije bilo, znao sam to, pouzdano sam znao. Jedina nada koju sam gajio bila je da ona to neće doznati. Ali u kojem sam zapravo svijetu živio? U kakve sam snove zapravo vjerovao? Dva dana poslije, kad su počeli uskršnji praznici, mama je došla kući. Tata mi je vijest o rastavi priopćio kad je rastava već bila dogovorena i okončana. No kad je mama došla, shvatio sam da za nju rastava ipak nije bila nešto konačno. Otišla je ravno do kuće gdje ju je tata čekao i bili su ondje dva dana dok sam ja lutao gradom i pokušavao prikratiti vrijeme. U petak je auto ostavila pred stanom. Vidio sam je kroz prozor. Imala je veliku masnicu na jednom oku. Otvorio sam vrata. “Što ti to se dogodilo?” rekao sam. “Znam što misliš”, rekla je. “Ali nije tako bilo. Pala sam. Onesvijestila sam se, znaš da mi se to povremeno događa, i pala baš na rub stola. Znaš, onog gore, staklenog.” “Ne vjerujem ti”, rekao sam. “Istina je”, rekla je. “Onesvijestila sam se. Nije se dogodilo ništa više od toga.” Odmaknuo sam se. Ušla je u hodnik. “Jeste li sad razvedeni?” rekao sam. Spustila je kovčeg na pod, objesila svijetao kaput na vješalicu. “Da, jesmo”, rekla je. “Je li ti žao?” “Žao?” Pogledala me zbunjeno, kao da joj to nije palo na pamet. “Ne znam”, rekla je. “Malo sam tužna, možda. A ti? Kako će tebi biti?” “Dobro”, rekao sam. “Samo više neću živjeti s mamom i tatom.” “I o tome smo razgovarali. Ali prvo trebam šalicu kave.” Slijedio sam je u kuhinju, gledao je kako toči vodu u kuhalo za kavu, sjeda na stolicu s torbicom u krilu, nalazi kutiju cigareta u Bergenu je počela pušiti Barclay, očito - uzima jednu i pali je. Pogledala me. “Ja se selim gore u kuću. Mi ćemo živjeti ondje. A tata će živjeti ovdje. Morat ću vjerojatno otkupiti njegov dio, ne znam točno kako ću to izvesti, ali mora postojati način.” “Da”, rekao sam. “A ti?” rekla je. “Kako si ti? Lijepo te je vidjeti, znaš.” “Također”, rekoh. “Nisam te vidio od Božića. A dogodilo se toliko toga.” “Je li?” 92

Ustala je i dohvatila pepeljaru, usput izvadila iz ormara vrećicu s kavom i stavila je na radnu plohu, a dotle je voda već počela tiho šumjeti, otprilike kao more kad mu se približite. “Da”, rekao sam. “Nešto dobro, rekla bih?” rekla je i nasmiješila se. “Da”, rekao sam. “Zaljubio sam se. Kratko i jasno.” “Baš lijepo. U nekoga koga znam?” “A koga bi ti to znala? Ne, u jednu curu iz razreda. To je možda malo glupo, ali tako je. Nije to baš nešto što možeš planirati.” “Ne”, rekla je. “Kako se zove?” “Hanne.” “Hanne”, rekla je i pogledala me s osmijehom na licu. “Kad ću je upoznati?” “U tome je problem. Nismo zajedno. Ona ima drugog dečka.” “Onda nije baš lako.” “Nije.” Uzdahnula je, “Ne, nikad nije. Ali dobro izgledaš. Izgledaš sretno.” “Nikad nisam bio ovako sretan. Nikad.” Iz nekog ludog razloga oči su mi zasuzile kad sam to rekao. Ne samo da su mi se zacaklile kao što bi se događalo kad bih rekao nešto što me ganulo, ne, suze su mi tekle niz obraze. Nasmiješio sam se. “To su zapravo suze radosnice”, rekao sam. A onda sam zajecao. Na kraju su mi suze tekle toliko da sam se morao okrenuti. Srećom je tada zakipjela voda za kavu, mogao sam je maknuti sa štednjaka i usuti kavu, vratiti poklopac, nekoliko puta udariti kuhalom o ploču i izvaditi dvije šalice. Kad sam ih stavio na stol, već sam bio dobro. Pola godine poslije, jedne večeri krajem srpnja, sišao sam sa zadnjeg autobusa na stajalištu kod slapa. Preko ramena imao sam mornarsku vreću; bio sam u Danskoj u nogometnom kampu, a poslije toga, a da prethodno nisam svratio kući, na razrednom tulumu na otočju. Bio sam sretan. Bilo je nekoliko minuta poslije pola jedanaest, ono mraka što ga je bilo spustilo se i sad je ležalo kao sivkasti veo nad krajolikom. Slap je grmio poda mnom. Hodao sam uz brijeg cestom omeđenom rubnikom. Dolje se livada spuštala prema listopadnom drveću koje je raslo duž rijeke. Gore je ležala stara farma sa štagljem u raspadu, koji je zijevao prema cesti. Svjetla u glavnoj kući bila su ugašena. Prošao sam zavoj, gdje je stajala sljedeća kuća, starac koji je u njoj živio sjedio je u dnevnoj sobi s upaljenim televizorom. S druge strane rijeke prolazio je kamion. Zvuk je do mene došao kao jeka, mijenjanje brzine dok je kamion forsirao malu uzbrdicu čuo sam tek kad je već bio na vrhu. Iznad krošnji, prema blijedom nebu, vijugavo su letjela dva šišmiša, a ja sam se sjetio jazavca na kojeg bih često naišao kad bih dolazio kući tim zadnjim autobusom. Obično bi se spustio do ceste i hodao uz potok dok bih se ja uspinjao. Za svaki sam slučaj uvijek imao u svakoj ruci kamen. Ponekad bih naišao na njega i na cesti, tad bi stao i pogledao me prije nego što bi pobjegao natrag onim svojim karakterističnim sitnim trkom. Zaustavio sam se ondje, spustio vreću s ramena na pod, stavio jednu nogu na rubnik i zapalio cigaretu. Nisam još htio doći doma, htio sam to odgoditi još nekoliko minuta. Mama, s kojom sam živio ovdje gore cijelo proljeće i pola ljeta, sad je bila u Sørbøvågu. Nije još 93

isplatila mojega oca, a on se pozvao na svoje pravo i sad je trebao živjeti ovdje dok škola ponovno ne počne, zajedno sa svojom novom djevojkom Unni. Iznad šume dolazio je velik zrakoplov, polako je skretao naginjući se pa se opet izravnao čim je proletio iznad mene. Svjetla na vrhovima krila bljeskala su, a kotači ispod njih upravo su se spuštali. Pratio sam ga pogledom dok mi nije nestao iz vida; od njega je ostalo samo hučanje, sve slabije i slabije, dok nije posve nestalo, nešto prije slijetanja na Kjevik. Volio sam avione, oduvijek. Iako sam već tri godine živio na ruti slijetanja, još uvijek sam ih volio gledati u zraku. Rijeka je svjetlucala u ljetnome mraku. Dim moje cigarete nije se dizao uvis, nego je lebdio ispred mene i ležao u zraku poput ploče. Nigdje nije bilo ni daška vjetra. A sad, kad je buka zrakoplova utihnula, nije se čulo ništa. Dobro: šišmiši, koji su se dizali i obrušavali kud god bi ih lutanje vodilo. Isplazio sam jezik i ugasio njime cigaretu, bacio je niz padinu, prebacio vreću preko ramena i nastavio hodati. U kući u kojoj je živio William svjetla su bila upaljena. U zavoju koji je slijedio krošnje bjelogoričnih stabala one su bile su toliko zbijene da se nije vidjelo nebo. Nekoliko se žaba oglasilo iz močvarnog područja između ceste i rijeke. Zatim sam vidio nekakvo kretanje na dnu brijega. Bio je to onaj jazavac. Nije me primijetio, nego je trčkarao po asfaltu. Pomaknuo sam se prema drugom rubu ceste u pokušaju da mu dam mjesta da slobodno prođe, no onda je podigao pogled i zaustavio se. Ajme, kako je bio divan sa svojom crno-bijelom prugastom, hipsterskom njuškom! Krzno mu je bilo sivo, oči žute i lukave. Završio sam kretnju, prekoračio rubnik i zastao na kosini ispod jazavca. Jazavac je puhao, ali me nastavio gledati. Očito je procjenjivao situaciju, jer se prije, svaki put kad sam nabasao na njega, odmah okrenuo i pobjegao natrag. Sad je iznenada nastavio trk i na moje veliko veselje nestao na uzbrdici. Tek tad, kad sam se vratio na cestu, čuo sam tihu muziku, koja mora da je svirala cijelo vrijeme. Je li se to od nas čulo? Požurio sam se na zadnjem dijelu puta uzbrdo i pogledao prema padini na kojoj je stajala kuća s upaljenim svim svjetlima. Pa da, otamo se čula muzika. Vjerojatno kroz otvorena vrata dnevne sobe, pomislio sam, i shvatio da je gore zabava, jer se po livadi kretalo više nekakvih silueta, tamnih i tajanstvenih na tom sivkastom ljetnonoćnom svjetlu. Obično bih pratio korito potoka do zapadne strane kuće, ali s obzirom na zabavu i puno stranaca na imanju, nisam htio samo banuti iz šume pa sam išao cestom, okolnim putem. Duž cijelog prilaza bili su parkirani auti, pola njih na polju, ali i pored štaglja te u dvorištu. Zastao sam na vrhu brda da se malo priberem. Muškarac u bijeloj košulji hodao je dvorištem i nije me vidio. Čulo se brujanje glasova iz vrta iza kuće. Za stolom u kuhinji, video sam kroz prozor, sjedile su dvije žene i muškarac, imali su pred sobom svaki svoju čašu vina, smijali su se i nazdravljali si. Duboko sam udahnuo i otišao do ulaznih vrata. U vrtu prema šumi bio je postavljen dugi stol. Bio je pokriven bijelim stolnjakom, koji je sjajio u dubokom mraku ispod krošanja. Šest-sedam osoba sjedilo je za stolom, među njima i tata. Gledao je ravno u mene. Kad su nam se pogledi sreli, ustao je i mahnuo. Spustio sam vreću s ramena, naslonio je na stepenice i krenuo prema njemu. Nikad ga prije nisam vidio takvog. Na sebi je imao bijelu, široku bluzu s vezom oko V-izreza, plave traperice, svjetlosmeđe kožne cipele. Lice mu je, gotovo tamnosmeđe od sunca, nekako blistalo. Oči su mu se sjajile. “Evo te, Karl Ove”, rekao je i stavio mi ruku na rame. “Mislili smo da ćeš doći ranije. Imamo zabavu, kao što vidiš. Ali slobodno ostani malo s nama. Sjedni!” 94

Poslušao sam ga i sjeo za stol, leđima okrenut prema kući. Jedina osoba koju sam već bio vidio bila je Unni. I ona je imala bijelu bluzu ili košulju ili što je to već bilo. “Bok, Unni”, rekao sam. Srdačno mi se nasmiješila. “Ovo je, dakle, Karl Ove, moj mlađi sin”, rekao je tata i sjeo na drugu stranu stola, pokraj Unni. Kimnuo sam preostaloj petorci. “A ovo je, Karl Ove, Bodil,” rekao je, “moja sestrična.” Nikad prije nisam čuo ni za kakvu sestričnu Bodil, pa sam je vjerojatno malo začuđeno pogledao jer mi se nasmiješila i rekla: “Puno smo se družili u djetinjstvu tvoj otac i ja.” “I u mladosti”, rekao je tata. Pripalio je cigaretu, uvukao dim, ispuhnuo ga sa zadovoljnim izrazom na licu. “Dalje imamo Reidara, Ellen, Marthu, Erlinga i Ågea. Oni su mi svi kolege.” “Bok”, rekao sam. Stol je bio pun čaša i boca, posuđa i tanjura. Dvije velike zdjele prepune ljuštura škampa nisu ostavljale prostora dvojbi što se jelo. Onaj kojeg je moj otac zadnjega spomenuo, Åge, muškarac od četrdesetak godina, s tankim, ali velikim naočalama bez okvira, pijuckao je pivo i promatrao me. Kad ga je odložio, rekao je: “Koliko sam shvatio, bio si u nogometnom kampu?” Kimnuo sam. “U Danskoj”, rekao sam. “Gdje u Danskoj?” pitao je. “U Nykøbingu”, rekao sam. “Nykøbingu na Morsu?” rekao je. “Da”, rekao sam. “Bar mislim. Na otoku u Limfjordu.” Nasmijao se i pogledao oko sebe. “Pa otamo je Aksel Sandemose7!” rekao je. A zatim je opet pogledao ravno u mene. “A znaš li kojega je njegova zakona ishodište grad u kojem si upravo bio?” Znam li? Sad smo u školi, ili što? “Da”, rekao sam i spustio pogled. Neću izreći tu riječ, neću mu priuštiti to zadovoljstvo. “A to je?” rekao je. Kad sam podignuo pogled i sreo njegov, moj je bio prkosan koliko i posramljen. “Jante”, rekao sam. “Tako je!” rekao je. “Je li ti bilo lijepo ondje?” pitao me tata. “Aha”, rekoh. “Lijepa igrališta. Lijep grad.” Nykøbing: vraćao sam se u školu u kojoj smo stanovali, nakon što sam cijelu večer i noć proveo vani s djevojkom koju sam upoznao, bila je luda za mnom; četvorica iz kluba koji su ondje bili sa mnom otišli su već prije, ostali smo samo ja i ona pa kad sam krenuo doma, pijaniji nego inače, zaustavio sam se pred jednom od kuća u gradu. Sve pojedinosti su nestale, ne sjećam se da sam je ostavio, ne sjećam se da sam hodao donde, ali ondje, dok stojim pred tim vratima, ponovno dolazim k sebi. Uzimam užarenu cigaretu koju imam u ustima, otvaram otvor za poštu na vratima i puštam cigaretu da padne u hodnik. Zatim mi sve opet postaje maglovito, ali mora da sam se ipak nekako dovukao do škole, ušao i legao jer su me probudili za doručak i trening tri sata poslije. Cigarete koju sam ubacio u kuću iznenada sam se prisjetio dok smo sjedili pod golemim bjelogoričnim drvećem uz rub terena i razgovarali. Osjetivši jezu duboko u duši, ispucao sam loptu i potrčao za njom. Što ako se zapalila? Što ako su ljudi poginuli u požaru? Što će onda od mene biti? 95

Uspio sam to potisnuti na nekoliko dana, ali sad, dok sam sjedio za dugim stolom u vrtu prve večeri kod kuće, ponovno me uhvatila tjeskoba. “U kojem klubu igraš, Karl Ove?” rekao je jedan od ostalih. “Tveit”, rekao sam. “U kojoj su oni ligi?” “Ja igram za juniore”, rekao sam. “Ali seniori su u petoj ligi.” “Ne baš Start, dakle”, rekao je on. Po njegovu dijalektu shvatio sam da dolazi iz Vennesle, pa je bilo lako kontrirati. “Ne, više Vindbjart”, rekoh. Ne baš sjajan klub iz njegova grada. Na to su se nasmijali. Ja sam spustio pogled. Imao sam osjećaj kao da sam skrenuo na sebe previše pozornosti. No kad sam uskoro pogledao tatu, on mi se smiješio. Da, oči su mu se sjajile. “Nećeš uzeti pivo, Karl Ove?” rekao je. Kimnuo sam. “Mogao bih”, rekao sam. “Izgleda da su ove sve prazne”, rekao je. “Ali imaš jedan sanduk u kuhinji. Uzmi si jedno ondje.” Ustao sam. Dok sam išao prema vratima, dvije su osobe izašle. Muškarac i žena, zagrljeni. Ona je na sebi imala bijelu ljetnu haljinu. Gole ruke i noge bile su preplanule. Grudi teške, trbuh i bokovi obli. Oči na zadovoljnom licu bile su blage. On, koji je na sebi imao svjetloplavu košulju i bijele hlače, imao je mali trbuh, ali je inače bio vitak. Iako se smiješio i omamljeni mu pogled klizio uokolo, primijetio sam da su mu crte lica nekako ukočene. Kretanje u njima je prestalo, ostali su samo tragovi poput onih u isušenom riječnom koritu ili nešto takvo. “Bok!” rekla je ona. “Ti si sin?” “Da”, rekao sam. “Bok.” “Ja radim s tvojim ocem”, rekla je. “Lijepo”, rekao sam i, srećom, više nisam trebao ništa reći jer su nastavili hodati. Kad sam ušao u hodnik, otvorila su se vrata kupaonice. Niska, punašna, tamnokosa žena s naočalama izašla je. Jedva me okrznula pogledom prije nego što ga je spustila i onda ušla u kuću. Diskretno sam udahnuo njezin parfem prije nego što sam krenuo za njom. Bio je svjež, cvjetni. U kuhinji, u koju sam sekundu poslije kročio, sjedila je ista trojka koju sam vidio kroz prozor dok sam dolazio. Muškarac, također oko četrdesete, šaputao je nešto na uho ženi sebi zdesna. Ona se smiješila, ali osmijeh je bio kurtoazan. Druga je žena sjedila i rovala po torbici koju je držala u krilu. Podigla je glavu i pogledala me u istom trenu kad je stavila neotvorenu kutiju cigareta na stol. “Bok”, rekao sam, “Samo sam došao po pivo.” Uza zid pokraj vrata stajala su dva sanduka. Uzeo sam jednu bocu iz gornjega. “Ima tko od vas otvarač?” upitao sam. Muškarac se uspravio, potapšao se po bedru. “Imam upaljač”, rekao je. “Evo.” Pomakao je ruku, ispružio je tako da se mogu pripremiti na ono što će se dogoditi, a onda je trznuo njome i upaljač je doletio. Pogodio je okvir vrata i sa zveketom pao na pod. Da nije bilo toga, ne bih znao kako razriješiti situaciju, jer se nisam htio dovesti u ponižavajuću poziciju da mi on otvara pivo, ali sad kad je sam preuzeo inicijativu i promašio, situacija se preokrenula, 96

“Ne znam otvoriti upaljačem”, rekoh. “Ali možda biste mi vi otvorili?” Podigao sam upaljač i pružio mu ga zajedno s bocom. Imao je okrugle naočale, a to što mu je pola glave bilo ćelavo, dok je kosa s druge strane bila prenaglašeno začešljana uvis, poput vala na rubu beskrajne plaže koju nikad neće uspjeti osvojiti, pridavalo mu je neki tračak očaja. Takav je barem dojam ostavio na mene. Gornja strana njegovih prstiju, koji su se sad stegnuli oko upaljača, bila je dlakava. Oko zapešća imao je sat sa srebrnim remenom od karika. Čep je popustio uz tihi plop. “Tako”, rekao je i pružio mi bocu. Zahvalio sam mu i otišao u dnevnu, gdje je četveropetero ljudi plesalo, pa kroz vrata u vrt. Grupica je stajala uz jarbol za zastavu, imali su svaki svoju čašu u ruci i razgovarajući gledali dolinu rijeke. Pivo je bilo fantastično. Pio sam svake večeri u Danskoj i cijelu prethodnu večer i noć, pa bi trebalo puno da se napijem sada. Nisam to ni htio. Da se napijem, nekako bih uklizio u njihov svijet, pustio da me on potpuno proguta i više ne bih znao u čemu je razlika između njih i mene, možda bih čak poželio prisutne žene. Bilo je to zadnje što sam htio. Gledao sam u daljinu. U rijeku koja je klizila lagano krivudajući oko travnatog poluotoka, gdje su stajala nogometna vrata, i u veliko bjelogorično drveće koje je raslo uz obalu, sad posve crno kraj tamnosive i sjajne vodene površine. Brežuljci koji su se izdizali s druge strane pa se koturavo spuštali sve do mora, također su bili potpuno crni. Svjetla grozdova kuća koje su ležale između rijeke i brežuljaka, tim su jače i jasnije sjala, dok su se zvijezde na nebu, sivkastom dolje uz krajolik, plavkastom više gore, jedva vidjele. Grupa kod jarbola nečemu se smijala. Stajali su samo nekoliko metara od mene, ali lica su im bila nekako nejasna. Muškarac s trbuščićem pojavio se iza ugla kuće, izgledalo je kao da lebdi. Moja fotografija s krizme snimljena je ondje, kod jarbola; stojim na njoj između mame i tate. Srknuo sam još gutljaj i otišao na drugi kraj vrta, do kojeg, činilo se, nitko drugi nije pronašao put. Ondje, kod breze, sjeo sam i prekrižio noge. Glazba je sad dopirala izdaljega, glasovi i smijeh također, a i kretnje su bile manje uočljive. Likovi su poput utvara lebjeli naokolo u tmini oko osvijetljene kuće. Razmišljao sam o Hanne. Činilo se kao da ima mjesto u meni, da postoji kao stvarno mjesto, ono na kojem sam cijelo vrijeme htio biti. To što sam stvarno mogao otići onamo kad god poželim bilo mi je kao milost. Sjedili smo na stijeni i razgovarali na razrednom tulumu noć prije. Ništa se nije dogodilo, to je bilo sve. Stijena, Hanne, zaljev s niskim otocima, more. Plesali smo, igrali igre, spustili se stepenicama s mola i kupali se u mraku. Bilo je fantastično. I to fantastično bilo je neuništivo, živjelo je u meni cijeloga dana, živjelo je u meni sad. Bio sam besmrtan. Ustao sam, svjestan vlastite snage u svakoj stanici tijela. Na sebi sam imao sivu majicu kratkih rukava, kratke vojnički zelene hlače i bijele košarkaške adidasice, to je bilo sve, ali je bilo dovoljno. Nisam bio jak, ali sam bio vitak, gibak i lijep poput boga. Da je nazovem? Trebala bi biti kod kuće navečer. Ali bilo je već skoro dvanaest sati. Ako ona čak i nema ništa protiv da je se probudi, možda to ne vrijedi i za ostatak njezine obitelji. Što ako je kuća izgorjela? Što ako je netko poginuo u požaru? A, u kurac, u kurac. Počeo sam hodati livadom pokušavajući potisnuti tu pomisao, prateći pogledom živicu, kuću, krov i sve što se prostiralo do velikih grmova jorgovana na kraju livade, čiji su teški, ljubičasti cvatovi širili tako jak miris da se on osjećao čak dolje na cesti, u hodu sam popio zadnji gutljaj iz boce, vidio neka rumena lica žena, sjedile su na stepenicama skupljenih nogu i s cigaretom među vršcima prstiju, prepoznao sam ih, sjedile su prije za stolom gdje i ja, pa 97

sam im se u prolazu nasmiješio, prošao kroz vrata i ušao, prvo u dnevnu sobu pa u kuhinju, koja je sad bila prazna, uzeo novu bocu, popeo se u svoju sobu, gdje sam sjeo na stolicu kod prozora, zabacio glavu i zatvorio oči. Tako. Zvučnici u dnevnoj sobi bili su točno ispod mene, a u kući je akustika bila takva da sam svaki ton čuo jasno i čisto. Što su slušali? Agnethu Fältskog. Onaj hit od prošloga ljeta. Kako se ono zvao? Bilo je nešto nedostojanstveno u tome kako se tata večeras odjenuo. Ona bijela jakna ili bluza ili koji je to vrag već bio. Uvijek se, otkad pamtim, odijevao jednostavno, korektno, malčice konzervativno. Garderoba mu se sastojala od košulja, odijela, sakoa, dosta njih od tvida, hlača od terilena, samta, pamuka, pulovera od janjeće ili obične vune. Bliže računovođi stare garde nego nastavniku u kuti mlade garde, ali ne staromodno, nije u tome bila razlika. Razlika je bila između mekanog i grubog, između želje da se ukloni distanca i želje da se ona očuva. Bilo je to pitanje vrijednosti. Kad se iznenada počeo pojavljivati u ručno vezenim etnobluzama ili košuljama na falde, kao što sam ga prije viđao toga ljeta, ili u bezobličnim kožnim cipelama koje su izgledale kao nešto što bi se svidjelo kakvom Laponcu, nastao je golem raskorak između onoga što je bio prije, onoga što sam dobro znao da on jest, i onoga kakvim se predstavljao. Ja sam osobno bio mekši, bio sam protiv rata i autoriteta, hijerarhija i svih oblika okrutnosti, nisam htio štrebati u školi, nego sam mislio da bi se moj intelekt trebao razvijati više organski; politički sam bio vrlo lijevo, nejednaka raspodjela resursa u svijetu srdila me, htio sam da svi dobiju svoj dio dobrih strana života, tako da su kapitalizam i vladavina novca bili i moji neprijatelji. Smatrao sam da su svi ljudi jednako vrijedni i da su unutarnje kvalitete osobe uvijek važnije od vanjskih. Bio sam, drugim riječima, za dubinu i protiv površnosti, za dobro i protiv zla, za mekoću i protiv krutosti. Onda bih valjda trebao biti sretan što mi je otac prešao u redove onih mekših? Ali nisam bio, jer sam prema takvom izražavanju mekoće, dakle okruglim naočalama, baršunastim hlačama, papučastim cipelama, pletenim vestama, gajio prijezir, jer osim političkih ideala imao sam i druge ideale, one koji su se ticali glazbe, gdje se na sasvim drugoj razini radilo o tome da treba izgledati dobro, cool, što je opet bilo povezano s vremenom u kojem smo živjeli, a to je trebalo izraziti, ali ne onaj dio koji se ticao topljestvica, pastelnih boja i gela u kosi, jer se tu radilo o prodaji, o površnosti i zabavi; ne, izraziti je trebalo ono inovativno, ali svjesno tradicije, duboko proživljeno, ali pametno, inteligentno, a ipak jednostavno, pozersku, ali ipak pravu muziku, koja nije za svakog, koja se ne prodaje dobro, ali koja svejedno izražava iskustvo jedne generacije, moje generacije. Ah, novo. Ja sam bio na strani novoga. A Ian McCuIloch iz Echo &the Bunnymen, on je više od svih bio utjelovljenje tog ideala. Frakovi, vojničke jakne, košarkaške tenisice, crne sunčane naočale. Daleko je to bilo od izvezenih košulja i laponskih cipela mojega oca. S druge strane, nije se moglo raditi o tome, jer tata je ipak pripadao drugoj generaciji i pomisao da se ta generacija nakon nekog vremena počne odijevati kao Ian McCuIloch, počne slušati britansku indie-muziku, zanimati se za događanja na američkoj sceni, preuzmati debitanske albume REM-a ili grupe Green on Red, ili da možda uključi bolokravate u garderobu, bila mi je grozomorna. Važnije je bilo to da izvezene bluze i laponske cipele nisu predstavljale njega. A to što je nekako zapao u to, nekako ušao u nešto bezoblično i nepoznato, gotovo feminizirano, bilo je kao da je izgubio kontrolu nad sobom. Čak je i strogoća u njegovu glasu nestala. Otvorio sam oči i okrenuo se tako da kroz prozor mogu vidjeti stol na rubu šume. Sad ih je ondje sjedilo samo četvero. Tata, Unni, ona za koju je rekao da se zove Bodil i još jedan muškarac. Iza grma jorgovana, izvan njihova vidokruga, ali ne i mog, jedan je muškarac 98

stajao i pišao, gledajući prema rijeci. Tata je podignuo glavu i uperio pogled u prozor. Srce mi je zakucalo brže, ali nisam se pomaknuo, jer ako me stvarno vidio, u što nisam bio siguran, mogao bi zaključiti da ih špijuniram. Umjesto toga sam pričekao nekoliko trenutaka, dok nisam bio siguran da je vidio, ako je vidio, da sam vidio da me gleda, a onda sam se povukao i sjeo za pisaći stol. Moga oca bilo je nemoguće špijunirati, on bi to uvijek primijetio, vidio je sve, uvijek je vidio sve. Popio sam nekoliko gutljaja piva. Sad bi mi dobro došla cigareta. Nikad me nije vidio da pušim i možda bih dobio jezikovu juhu kad bi me vidio. S druge strane, nije li me upravo ponukao da uzmem bocu piva? Pisaći stol, u mom vlasništvu otkad pamtim, narančast kao što su bili i krevet i vrata ormara u mojoj staroj sobi, bio je, osim stalka s kasetama, potpuno prazan. Raščistio sam sve kad je završila školska godina i jedva da sam bio u sobi nakon toga, osim da prespavam. Odložio sam bocu i nekoliko puta okrenuo stalak ukrug dok sam čitao naslove, napisane mojim dječjim velikim tiskanim slovima na poleđini. Bowie - Hunky Dory. Led Zeppelin - I. Talking Heads - 77. The Chameleons - Script of The Bridge. The The - Soul Mining. The Stranglers - Rattus Norvegicus. The Police - Outlandos D’amour. Talking Heads - Remain in The Light. Bowie - Scary Monsters (and Super Creeps). Eno Byrne - My Life in the Bush Of Ghosts. U2 - October. The Beatles - Rubber Soul. Simple Minds - New Gold Dream. Ustao sam, uzeo gitaru koja je bila naslonjena na malo pojačalo Roland Cube i odsvirao nekoliko akorda, vratio je na isto mjesto, pogledao opet u vrt. Još uvijek su sjedili ondje, u mraku krošanja, koji dvije petrolejske lampe nisu raspršile, nego samo ublažile, u smislu da su njihova lica jedva primjetno poprimila boju svjetla. Bila su mračna i istovremeno gotovo bakrenasta. Bodil mora da je bila kći djedova drugog brata, kojeg nikad nisam upoznao. On je iz nekog razloga bio izopćen iz obitelji, odavno. Ja sam za njega prvi put čuo prije nekoliko godina, i to slučajno; bilo je neko vjenčanje u obitelji i mama je spomenula da je i on došao i da je održao vatren govor. Bio je laički propovjednik u pentekostalnoj crkvi u gradu. Mehaničar. Sve je na njemu bilo drukčije nego u dvojice braće, uključujući i ime. Kad su oni, u dogovoru sa svojom dostojanstvenom majkom, a u trenutku kad su trebali kročiti u akademski svijet i krenuti na fakultet, odlučili promijeniti prezime, iz običnog Pedersen u malo neuobičajeno Knausgård, on je to odbio. Možda je to bio razlog za zavadu? Izašao sam iz sobe i sišao. Kad sam došao u hodnik, tata je stajao u sobi s garderobnim ormarima, gdje je svjetlo bilo ugašeno, i pogledao me. “A tu si?” rekao je. “Zar ne želiš sjediti s nama?” “Ma hoću”, rekao sam. “Naravno. Samo sam napravio mali krug i bacio pogled.” “Dobra zabava”, rekao je on. Malo je okrenuo glavu i zagladio kosu. To je bila tipično njegova gesta, ali bilo je nešto u toj jaknici i hlačama, njemu toliko duboko stranim, što ga je iznenada učinilo ženskastim. Kao da su svojedobno konzervativnost i korektnost u načinu kako se uvijek odijevao nekako bile preuzele tu gestu i neutralizirale je. “S tobom je sve u redu, Karl Ove?” rekao je. “Pa da”, rekao sam. “Nema problema. Idem sjesti malo s vama.” Nalet povjetarca uskomešao je zrak kad sam izašao. Lišće drveća na rubu šume podrhtavalo je jedva primjetno i nekako nevoljko, kao da je probuđeno iz dubokog sna. Ili je možda stvar u tome da je pijan, pomislio sam. Jer ni na to nisam bio navikao. Moj 99

otac nikad nije pio. Prvi put kad sam ga vidio pijanog bilo je jedne večeri samo dva mjeseca prije, kad sam bio u posjetu njemu i Unni u stanu u Elvegati, gdje su mi poslužili fondue, što također nikad prije nisam mislio da ću vidjeti u njegovoj kući u petak navečer. Pili su prije nego što sam ja došao, pa iako je bio utjelovljenje ljubaznosti, bilo je to nekako prijeteće; ne izravno, naravno, jer nije da sam sjedio ondje i bojao se, nego indirektno: nisam, naime, mogao proniknuti u njegove namjere. Bilo je to kao da je jednim udarcem poništeno sve moje znanje o njemu stečeno u djetinjstvu, zahvaljujući kojem sam bio pripremljen na sve što bi se moglo dogoditi. I što je ono onda uopće vrijedilo? Kad sam se okrenuo i pošao prema stolu, sreo sam Unnin pogled, ona mi se nasmiješila pa sam se i ja njoj. Ponovno je zapuhalo, ovaj put jače. Lišće visokog grmlja pred stubama štaglja zašuštalo je. Najlakše grane iznad stola povijale su se. “Jesi dobro?” rekla je Unni kad sam došao do njih. “Aha”, rekao sam. “Ali malo sam umoran, mislim da ću uskoro u krpe.” “Hoćeš li moći spavati uz ovu buku?” “Pa nije ovo nikakva buka!” “Tvoj otac je tako toplo govorio o tebi večeras, možeš li to vjerovati”, rekla je Bodil nagnuvši se preko stola. Nisam znao što bih na to rekao pa sam se oprezno nasmiješio. “Zar nije, Unni?” Unni je kimnula. Imala je dugu, posve sijedu kosu, iako je bila tek na početku tridesetih. Tata joj je bio mentor kad je bila na praksi kao student učiteljske akademije. Na sebi je imala zelene široke hlače i, kao i on, nekakav odjevni predmet sličan jakni. Oko vrata je imala nekakvu ogrlicu od drvenih perlica. “Na proljeće smo ovdje čitali jedan od tvojih sastavaka”, rekla je. “Možda to nisi znao? Nadam se da ti ne smeta što sam ga čitala? Bio je tako ponosan na tebe, znaš.” Čovječe, ovo je bilo potpuno beznadno. Koji kurac ona ima raditi s mojim zadaćama? Ali bio sam i polaskan, bilo je to jasno. “Sličiš svome djedu, Karl Ove”, rekla je Bodil. “Djedu?” “Da. Isti oblik glave. Ista usta.” “A vi ste tatina sestrična?” rekao sam. “Da”, rekla je. “Moraš nas doći pozdraviti jedan dan. I mi živimo u Kristiansandu, znaš!” Nisam znao. Dok nisam došao ovamo, nisam ni znao da ona postoji. To sam trebao reći. Međutim nisam. Umjesto toga rekao sam da je to baš lijepo i pitao čime se bavi, a nakon nekog vremena i ima li djece. O tome je pričala kad se tata vratio. Sjeo je i gledao i slušao kao da se želi uključiti u razgovor, ali se onda naslonio na naslon stolice prekriživši noge i zapalio cigaretu. Ustao sam. “Zar ćeš otići sad kad sam ja došao?” rekao je on. “Ma ne. Samo idem po nešto”, rekao sam. Otvorio sam vreću kod stepenica, izvadio cigarete, stavio, vraćajući se, jednu u usta, zastao časak da je pripalim, tako da već pušim kad sjednem. Tata nije ništa rekao. Vidio sam da je mislio nešto reći, jer mu se na ustima vidio tračak negodovanja, ali nakon što mi je dobacio kratki mrki pogled, taj je tračak potpuno nestao, kao da je rekao samom sebi da više nije takav. Tako sam barem mislio. “Nazdravlje onda”, rekao je tata i pogledavši nas, podigao čašu vina. Pogledao je tada 100

Bodil pa dodao: “Za Helene.” “Za Helene”, rekla je Bodil. Pili su gledajući jedni druge u oči. Tko je, dovraga, Helene? “Zar nemaš čime nazdraviti, Karl Ove?” rekao je tata. Odmahnuo sam glavom. “Uzmi onu čašu”, rekao je. “Čista je. Nije li, Unni?” Kimnula je. Podignuo je bocu bijelog vina iznad stola i natočio. Nazdravili smo ponovno. “Tko je Helene?” rekao sam i pogledao ih. “Helene je bila moja sestra”, rekla je Bodil. “Sad je mrtva.” “Helene je bila... da, bili smo bliski dok sam odrastao. Cijelo vrijeme smo bili zajedno”, rekao je tata. “Sve do puberteta. Onda se ona razboljela.” Otpio sam još jedan gutljaj. Od stražnje strane kuće dolazio je par otprije. Ona jedra žena u bijeloj haljini i muškarac s trbuščićem. Iza njih su išla još dva muškarca, jednog sam prepoznao, onoga iz kuhinje. “A tu ste”, rekao je muškarac s trbuhom. “Pitali smo se gdje ste. Ne brineš se baš dobro o svojim gostima, moram ti reći.” Spustio je ruku tati na rame. “Tebe smo htjeli vidjeti kad smo već došli čak ovamo.” “To mi je sestra”, rekla mi je Bodil tiho. “Elisabeth. I njezin muž Frank. Žive dolje u Ryenu, znaš, uz rijeku. On je agent za prodaju nekretnina.” Jesu li cijelo vrijeme oko nas bili svi ti ljudi koje tata poznaje? Sjeli su za stol i atmosfera je odmah živnula. I ono što su kad sam došao bila lica bez značenja ili sadržaja, na kojima sam stoga vidio samo dob i vrstu, otprilike kao da su životinje, bestijarij četrdeseto-godišnjaka sa svime što to uključuje, od mrtvih očiju, ukočenih usana, obješenih grudi i lelujavih trbušina, bora i podbradaka, sada su postali pojedinci, vidio sam ih jer sam bio u rodu s njima, krv u njihovim žilama bila je ista ona krv kao u mojima, i odjednom je postalo važno tko su oni. “Razgovarali smo o Helene”, rekao je tata. “Helene, da”, rekao je onaj po imenu Frank. “Nisam je nikad upoznao. Ali puno sam čuo o njoj. Baš je to šteta.” “Sjedio sam kraj njene samrtne postelje”, rekao je tata. Zapiljio sam se u njega. Što je sad to? “Toliko mi je bila draga. Neopisivo.” “Bila je najljepša djevojka koju možeš zamisliti”, rekla mi je Bodil, još uvijek tiho. “I onda je umrla”, rekao je tata. “Jooj.” Je li on to plakao? Da, plakao je. Sjedio je ondje s laktovima na stolu i rukama prekriženim na prsima dok su mu suze tekle niz lice. “I bilo je to na proljeće. Bilo je proljeće kad je umrla. Sve je bilo u cvatu. Joooj. Joj.” Frank je spustio pogled vrteći čašu u rukama, Unni je stavila ruku na tatinu nadlakticu. Bodil ih je gledala. “Ti si bio toliko blizak s njom”, rekla je. “Bio si joj najdraži od svih.” “Joj. Joj”, rekao je moj otac, zatvorio oči i pokrio lice rukama. Vjetar je puhnuo dvorištem. Obješeni krajevi stolnjaka poletjeli su uvis. Jedna salveta odletjela je na livadu. Lišće iznad nas šuštalo je. Uzeo sam čašu i otpio, zadrhtao kad mi je kiseli okus udario u nepce i osjetio onaj jasan, čist osjećaj koji se pojavi kad se pijanstvo bliži, ali još nije tu, onu želju da upadnem u njega, što bi se uvijek i dogodilo.

101

102

DRUGI DIO

103

Nakon što sam nekoliko mjeseci sjedio u podrumskoj sobi u Akeshovu, jednom od brojnih štokholmskih satelitskih naselja, i pisao ono što će, nadao sam se, postati moj drugi roman, sa postajom podzemne samo nekoliko metara od prozora, tako da sam svakoga poslijepodneva kad bi pao mrak vidio vagone kako prolaze kroz šumu kao niz svjetlećih soba, krajem 2003. domogao sam se ureda u centru Stockholma. Pripadao je jednom od Lindinih prijatelja i bio je savršen, zapravo je to bila garsonijera s malom kuhinjom, malom kupaonicom i kaučem na razvlačenje uz pisaći stol i police s knjigama. Preselio sam svoje stvari između Božića i Nove godine, dakle hrpu knjiga i računalo, i počeo raditi prvoga radnog dana u novoj godini. Roman je zapravo bio gotov, bio je on čudna stvar od sto trideset stranica, kratka pripovijetka 0 ocu i njegova tri sina u lovu na rakove jedne ljetne noći, koja se protegla u dugačak esej o anđelima, koji se pak protegao u pripovijetku 0 jednom od dvojice sinova, sada odraslom, o nekoliko dana njegova života na otoku daleko od kopna, gdje je živio sam i pisao i gdje se ozlijedio. Iz izdavačke kuće rekli su mi da ga žele izdati i bio sam u napasti da pristanem, ali i strahovito nesiguran, između ostalog i zato što sam ga dao Thureu Eriku na čitanje, a on me nazvao jedne večeri, ton glasa bio mu je čudan i birao je riječi, kao da je malo popio da bi mogao reći to što ima, jednostavno: ne prolazi, to nije nikakav roman. Moraš ispričati priču, Karl Ove!, ponovio je više puta. Moraš ispričati priču! Znao sam da je u pravu, pa sam na tome počeo raditi toga prvog radnog dana 2004. sjedeći za novim pisaćim stolom i piljeći u prazan ekran. Nakon pola sata pokušavanja, naslonio sam se, pustio da mi pogled klizne na plakat iza stola, bio je s izložbe Petera Greenwaya, na kojoj sam davno bio u Barceloni s Tonje, jednom, u svojem prošlom životu; na plakatu su bile četiri slike, jedna je prikazivala nešto za što sam dugo mislio da je kerubin koji piški, druga krilo ptice, jedna pilota iz 1920ih, a jedna ruku mrtvaca. Zatim sam se zagledao kroz prozor. Nebo iznad bolnice s druge strane ceste bilo je vedro i plavo. Nisko sunce blještalo je u prozorima, na znakovima, ogradama, poklopcima motora. Magličast dah dizao se od onih koji su prolazili pločnikom, tako da se činilo kao da gore. Svi čvrsto umotani u toplu odjeću. U kape, šalove, rukavice, debele jakne. Kretnje žustre, lica zatvorena. Pogled mi je klizio po podu. Po parketu, i to relativno novom, crvenkastosmeđa nijansa nije imala nikakve veze sa stilom s prelaska stoljeća u ostatku stana. Iznenada sam opazio da daščice, možda dva metra dalje od stolice na kojoj sam sjedio, i tragovi godova na njima tvore sliku Krista s trnovom krunom. Nije to bilo nešto na što sam reagirao, samo sam primijetio, jer slike poput te postoje u svim zgradama, stvaraju ih nepravilnosti na podu i zidovima, vratima i štukaturama - vlažna mrlja na stropu ovdje, koja izgleda kao pas u trku, izlizani sloj boje na stepenicama ondje, koji izgleda kao snježna dolina s planinskim lancem u pozadini, iznad koje oblaci kao da jure naprijed - no to je zacijelo nekako pokrenulo nešto u meni, jer kad sam deset minuta poslije ustao i otišao do kuhala za čaj i napunio ga vodom, odjednom sam se sjetio nečega što se dogodilo jedne davne večeri, još u djetinjstvu, kad sam vidio jednu sličnu sliku u vodi, prikazanu na vijestima u prilogu o nestaloj ribarskoj brodici. U toj sekundi, koliko mi je trebalo da napunim kuhalo, vidio sam pred sobom našu dnevnu sobu, televizor u ormariću od tikovine, tu i tamo bljesak koje snježne pahulje pred polumračnim obronkom ispred prozora, more na ekranu, lice koje sam iznenada ugledao na njemu. Slike je pratila i ondašnja atmosfera, ona proljeća, naselja, sedamdesetih, obiteljskog života u ono vrijeme. A s atmosferom je došla i gotovo silovita nostalgija. U tom trenu zazvonio je telefon. Poskočio sam. Ta nitko nije imao moj broj ovdje? Zazvonio je pet puta prije nego što je prestao. Šum kuhala bio je sve glasniji i ja sam, kao toliko puta prije, pomislio kako zvuči kao da se nešto približava. Odvrnuo sam poklopac kutije s kavom, stavio dvije žličice kave u šalicu i prelio je 104

vodom, koja se, crna i kipuća, počela dizati uza stijenke šalice, a zatim se odjenuo. Prije nego što sam izašao, stao sam tako da ponovno mogu vidjeti sliku na parketu. I stvarno je to bio Krist. Lice napola odvraćeno, kao u bolovima, pogled prema podu, trnova kruna na glavi. U svemu tome izvanredno nije bilo to lice ovdje niti to da sam tada, sredinom sedamdesetih, vidio lice u moru, već to da sam lice u moru bio zaboravio, a sad sam ga se iznenada sjetio. Osim nekoliko događaja o kojima smo Yngve i ja razgovarali toliko često da su poprimili gotovo biblijske proporcije, nisam se sjećao gotovo ničega iz djetinjstva. Hoću reći, nisam se sjećao događaja. No sjećao sam se prostorija u kojima su se zbili. Sjećao sam se svih mjesta na kojima sam bio, svih prostorija u kojima sam bio. Samo ne onoga što se u njima događalo. Izašao sam na ulicu sa šalicom u ruci. U meni se javila lagana nelagoda što je vidim tu vani, šalici je mjesto unutra, ne vani; vani je izgledala nekako golo i izloženo, tako da sam, dok sam prelazio cestu, odlučio da ću sljedećeg jutra kupiti kavu u 7-EIevenu i ubuduće se koristiti papirnatom šalicom za van. Ispred bolnice bilo je nekoliko klupa i otišao sam onamo, sjeo na zaleđene daske, zapalio cigaretu i pogledao niz ulicu. Kava se već počela hladiti. Termometar na kuhinjskom prozoru kod kuće toga je jutra pokazao minus dvadeset stupnjeva pa iako je sad bilo sunčano, nije moglo biti mnogo toplije. Minus petnaest, možda. Izvadio sam mobitel iz džepa da provjerim je li me tko zvao. Ali ne bilo tko: očekivali smo dijete za tjedan dana pa sam bio spreman da me Linda u bilo kojem trenutku nazove i kaže da je počelo. Na križanju na vrhu blage uzbrdice semafori su počeli otkucavati. Odmah potom ulica se ispraznila od automobila. Iz ulaza u bolnicu nedaleko od mene dvije su sredovječne žene izašle i zapalile cigarete. Odjevene u bolničke bijele kute, ruku priljubljenih uz bokove, cijelo su vrijeme cupkale da se ne smrznu. Pomislio sam kako nalikuju nekakvim čudnim patkama. Tada je otkucavanje prestalo i poput lajućih pasa automobili su u sljedećem trenutku nagrnuli iz sjene na vrhu uzbrdice na osvijetljenu cestu. Gume s čavlima lupkale su po asfaltu. Spremio sam mobitel, ovio ruke oko šalice. Para iz nje dizala se polako uvis i miješala s onom koja je izlazila iz mojih usta. Na školskom dvorištu, zbijenom između dviju zgrada, uz cestu, dvadesetak metara dalje od mojega ureda, odjednom je utihnula cika djece, koju sam tek tad primijetio. Zvonilo je. Zvukovi su mi ovdje bili novi i nepoznati, kao i ritam u kojem su dolazili, ali začas ću se s njima upoznati, upoznat ću ih toliko da će ponovno nestati. Ako o nečemu znate premalo, to ne postoji. Ako znate previše, opet ne postoji. Pisati znači izvući ono što postoji iz sjene onoga što znamo. U tome je bit pisanja. Ne u tome što se negdje događa, ne u tome kakvi su se događaji negdje odigrali, nego negdje samo po sebi. To negdje mjesto je i cilj pisanja. Ali kako onamo doći? To sam si pitanje postavio dok sam sjedio u toj štokholmskoj četvrti i pio kavu, a mišići mi se stezali od hladnoće i dim cigarete gubio u golemom prostranstvu zraka nada mnom. Povici sa školskog dvorišta dolazili su u određenim intervalima i bili su jedan od mnogih ritmova koji su svakodnevno presijecali ovu četvrt, od trenutka kad bi se promet počeo zgušnjavati na ulicama pa sve dok se ne bi, kao da se probija na drugu stranu, počeo rijediti kasno poslijepodne. Radnici u zaštitnim cipelama, snažnih, čađavih ruku, s metrima zakvačenima za džep hlača i mobitelima koji neprestano zvone okupljali su se oko pola sedam po kafićima i pekarnicama. Teže je nekamo smjestiti dobro odjevene muškarce i žene koji već sljedeći sat pune ulice i čija vanjština, njihova mekana i skupa odjeća, o njima ne govori ništa, osim da dane provode u kakvom uredu i da jednako lako mogu biti odvjetnici koliko i televizijski novinari, arhitekti ili pisci reklama odnosno službenici osiguravajućih društava. Medicinske sestre i pomoćno osoblje, većinom sredovječne ljude i većinom žene, ali nađe se među njima i mladića, autobusi iskrcavaju ispred bolnice u skupinama koje 105

postaju sve veće kako se bliži osam sati, a potom sve manje i manje, dok na koncu iz autobusa na pločnik ne izađe tek poneki umirovljenik s kolicima za kupovinu, i to u mirnim prijepodnevnim satima, kad se počinju pojavljivati i majke i očevi s dječjim kolicima i kad prometom na ulici dominiraju dostavna vozila, kamioni, kamioneti, autobusi i taksiji. U to vrijeme, kad sunce bljeska u prozorima s druge strane ceste, nasuprot mojem uredu, kad se koraci sa stubišta i hodnika više ne čuju ili se čuju tek rijetko, događa se da prođu grupe vrtićke djece, djece jedva glasnije od ovaca, sve u jednakim reflektirajućim prslucima, često ozbiljne, kao da su očarana bajkovitim karakterom svoje pustolovine, dok odgojiteljice, koje strše među njima poput pastirica, svojom ozbiljnošću više ostavljaju dojam kao da im je dosadno. U to vrijeme i zvukovi svih radova koji se odvijaju u blizini dolaze do izražaja, bilo da djelatnici gradskih parkova otpuhuju lišće s travnjaka ili orezuju stabla, radnici gradskih cesta stružu sloj asfalta s ulice ili neki kućevlasnik renovira zgradu za najam. Onda odjednom val činovnika i poslovnjaka hoda ulicama i napuni sve restorane: vrijeme je stanke za ručak. Kad se taj val jednako naglo povuče, nastaje praznina slična onoj jutarnjoj, ali koja kao da ima svoj vlastiti pečat, jer se uzorak ponavlja, sad obrnutim redoslijedom: raštrkani školarci koji prolaze podno moga prozora na putu su kući, i svi su nekako opušteni i zaigrani, dok su ujutro, kad su išli u školu, još bili sneni i šutljivi, urođeno oprezni s onim što još nije počelo. Sunce je sad obasjavalo zid na kojem je bio moj prozor, vani u hodniku oštri koraci počinju odjekivati stubištem, a na autobusnom stajalištu pred glavnim bolničkim ulazom, svaki put kad bacim pogled kroz prozor, sve je više onih koji čekaju. Na cesti ima više automobila, na pločniku koji vodi prema neboderima sve više je pješaka. Sve veća aktivnost kulminira oko pet, poslije toga četvrt je mirna sve dok oko deset ne počne noćni život, s grupicama mladića koji galame i djevojaka koje se smiju, i još jedanput kulminira kad oko tri noćni život završava. U šest ponovno počinju voziti autobusi, promet se zgušnjava, iz svih ulica i niza sve stepenice dolaze ljudi, novi dan počinje. Život se ovdje odvija tako strogo pravilno da bi se jednako lako mogao objasniti i geometrijski i biološki. Njegova srodnost s vrvećim, divljim i kaotičnim svijetom drugih vrsta, koja se vidi, naprimjer, kod bujnih agregacija punoglavaca, sitne ribe ili kukaca, gdje život izgleda kao da izvire iz neiscrpnog vrela, gotovo je nevjerojatna. Ali tako je. Ta kaotičnost i nepredvidivost ujedno je i preduvjet života i njegov kraj, jedno je nemoguće bez drugoga, pa iako su gotovo svi napori koje poduzimamo usmjereni na to da kraj života zadržimo podalje, dovoljan je jedan kratak trenutak rezignacije da poželimo živjeti u svjetlu života, a ne u sjeni kao sad. Taj kaos svojevrsna je sila gravitacije, a njegov ritam, koji se može prepoznati u povijesti, od rasta do kolapsa civilizacija, možda je upravo time uzrokovan. Neobično je to da si ekstremi nalikuju, barem u određenom smislu, jer i u potpunom kaosu i u strogo reguliranom i odijeljenom svijetu pojedinac je ništa, a život je sve. Jednako malo koliko srce vodi računa o tome za čiji život kuca, toliko grad vodi računa o tome tko izvršava njegove funkcije. Kad svi koji danas hodaju gradom budu mrtvi, za recimo sto pedeset godina, zvuci ljudi koji prolaze i dalje će se prepletati i stvarati nove obrasce. Jedino će nova biti lica ljudi koji će te obrasce tvoriti, ali i ne toliko nova jer će sva sličiti nama. Bacio sam opušak na pod i zadnji put srknuo preostalu kavu, već hladnu. Život sam vidio; o smrti sam razmišljao. Ustao sam, protrljao ruke o bedra nekoliko puta i krenuo prema semaforu. Automobili koji su prolazili imali su repove od uskomešanog snijega. Golem prikoličar spuštao se zveckajući lancima, prikočio je i lagano se nekoliko puta trznuo, uspjevši se zaustaviti točno pred pješačkim prijelazom kad mu se upalilo crveno. Uvijek bih imao laganu grižnju savjesti kad bi vozila stala samo zbog mene, nastala bi neravnoteža i imao bih osjećaj kao da im 106

nešto dugujem. Što veće vozilo, to veći dug. Pokušavao sam uhvatiti vozačev pogled dok sam prelazio cestu, tako da mu mogu kimnuti i tako ponovno uspostaviti ravnotežu. No njegov je pogled slijedio ruku, koju je podignuo da uzme nešto iz kabine za spavanje možda autokartu, budući da je kamion bio poljski - mene nije pogledao, ali to je bilo podjednako dobro, znači da mu kočenje nije bilo vrijedno spomena. Zastao sam na ulazu u zgradu, utipkao kod i otvorio vrata, pronašao ključeve dok sam se uspinjao uz ono malo stepenica do visokog prizemlja, u kojem se nalazio ured. Mehanizam dizala je brujao, pa sam otključao vrata što sam brže mogao, šmugnuo u ured i zatvorio vrata za sobom. Od iznenadne topline koža lica i ruku počela je bridjeti. Vani je jedno od bezbrojnih vozila hitne pomoći prošlo s uključenim sirenama. Pristavio sam vodu za novu šalicu kave i dok sam čekao da zakuha, preletio sam pogledom preko onoga što sam dotad napisao. Prašina je lebdjela u širokim, kosim sunčanim zrakama i nemirno pratila i najmanje strujanje zraka. Susjed u stanu prema dvorišnoj strani zgrade počeo je svirati klavir. U kuhalu je počelo lagano vreti. To što sam napisao nije bilo dobro. Nije bilo grozno, ali nije bilo ni dobro. Otišao sam do ormara, odvrnuo poklopac kutije s kavom, stavio dvije žličice kave u šalicu i prelio je vodom, koja se, crna i kipuća, počela dizati po stijenkama šalice. Zazvonio je telefon. Spustio sam šalicu na pisaći stol i pustio da se dvaput oglasi prije nego što sam se javio. “Halo?” rekao sam. “Bok, ja sam.” “Bok.” “Samo sam htjela pitati kako ide. Sviđa ti se tamo dolje?” Zvučala je sretno. “Ne znam. Ovdje sam tek nekoliko sati”, rekao sam. Tišina. “Dolaziš li uskoro kući?” “Ne moraš me gnjaviti”, rekao sam. “Doći ću kad me vidiš.” Nije odgovorila. “Trebam li što kupiti usput?” rekao sam nakon nekog vremena. “Ne treba, bila sam u kupovini.” “O.K. Onda se vidimo.” “Da. Bok. Ili čekaj? Kakao.” “Kakao”, rekao sam. “Još nešto?” “Ne. Samo to.” “O.K. Bok.” “Baj” Kad sam spustio slušalicu, ostao sam sjediti na stolici još neko vrijeme, utonuo u nešto što nisu bile misli, a ni osjećaji, više nešto kao atmosfera, ako prazna soba može imati atmosferu. Kad sam potpuno odsutno podigao šalicu i srknuo, kava je bila mlaka. Pogurnuo sam malo miš da zaustavim screen saver i pogledao koliko je sati. Šest minuta do tri. Onda sam još jedanput pročitao tekst koji se ondje nalazio, izrezao ga i stavio u dokument bilješke. Pet sam godina radio na jednom romanu, ne može onda to što iz toga proizađe biti nešto nemarno napisano. A ovo nije bilo dovoljno dobro. Pa ipak, rješenje je bilo u postojećem tekstu, znao sam to, u njemu je bilo ono nešto što sam tražio. Imao sam osjećaj da se sve što sam htio reći nalazi unutra, ali u previše sažetom obliku. Pogotovo je važna bila ona zamisao koju sam ubacio u tekst, naime da se događaj odigrao 1880-ih, dok su svi karakteri i rekviziti bili iz 1980-ih. Nekoliko sam godina pokušavao pisati o svojemu ocu, ali mi to nije polazilo za rukom, sigurno zato što mi je sve u vezi s njime bilo preblisko i samim time nije se dalo tek tako utjerati u neku drugu formu, što je pak preduvjet za književnost. To je 107

njezin jedini zakon: sve se mora podrediti formi. Ako je neki od ostalih elemenata književnosti jači od forme, kao recimo stil, zaplet, tematika, ako neki od njih nadvlada formu, rezultat je slab. Zato pisci s izraženim stilom tako često pišu slabe knjige. Zato i pisci s jakom tematikom često pišu slabe knjige. Jaku tematiku i stil treba razbiti da bi nastala književnost. Upravo je to razbijanje ono što zovemo “pisanjem”. U pisanju je više riječ o uništavanju nego o stvaranju. Nitko to nije znao bolje nego Rimbaud. Fascinantno je kod njega ne to što je do tog uvida došao u tako uznemirujuće ranoj dobi, nego to što ga je primijenio i na život općenito. Kod Rimbauda se sve vrtjelo oko slobode, u pisanju kao i u životu, i upravo zato što je sloboda bila nadređena, mogao je ostaviti pisanje za sobom, ili je možda ponekad morao ostaviti pisanje jer je ono postalo i okov koji je trebalo uništiti. Sloboda je uništenje plus kretanje. Još je jedan pisac to znao: Aksel Sandemose. Kod njega je bilo tragično to što je to drugo uspio provesti samo u književnosti, ali ne i u životu. Uništio je i nije se maknuo dalje od toga što je uništio. Rimbaud je otišao u Afriku. Neki impuls iznenada me nagnao da podignem pogled i sreo sam pogled žene koja je sjedila u autobusu točno nasuprot mom prozoru. Počelo se mračiti i jedini izvor svjetla u sobi bila je lampa na pisaćem stolu, koja je zacijelo izvana privukla pozornost, onako kao što bi privukla noćne leptire. Kad je vidjela da sam je vidio, skrenula je pogled. Ustao sam i otišao do prozora, olabavio venecijanere i spustio ih dok je autobus kretao. Ionako je bilo vrijeme da krenem kući. Rekao sam “uskoro”, a otad je već prošao cijeli sat. Bila je tako sretna kad sam je nazvao. Dašak jada prošao je kroza me. Kako sam mogao na njezin nemir i čežnju reagirati tako razdraženo? Stajao sam nasred sobe posve mirno, kao da će bol koja me cijelog prožimala nestati sama od sebe. Ali to se nije dogodilo, kao ni inače. Takva se bol mora uništiti djelovanjem. Morao sam to ispraviti. Već pomisao na to pomogla mi je, ne samo jer je obećavala pomirenje nego i zato što je zahtijevala praktičan nastavak, jer kako sam inače mogao popraviti situaciju? Ugasio sam računalo, spustio ga u torbu, isprao šalicu i stavio je u sudoper, iskopčao kabel, ugasio svjetlo i odjenuo zimsku odjeću na mjesečinastom svjetlu ulične rasvjete koje se probijalo kroz venecijanere, pritom cijelo vrijeme zamišljajući nju u onom velikom stanu. Hladnoća me ujela za lice čim sam zakoračio na ulicu. Navukao sam kapuljaču parke preko kape, pognuo glavu da se zaštitim od sitnih pahuljica snijega koje su se vrtložile u zraku i počeo hodati. Za dobrih dana obično bih krenuo Tegnérgatanom do Drottninggatana pa tom ulicom išao negdje do Hotorgeta, a otamo strmom uzbrdicom do crkve sv. Johannesa pa opet nizbrdo do Regeringsgatana, gdje je bio naš stan. Na tom je potezu bilo puno dućana, trgovačkih centara, kafića, restorana i kina i uvijek mnogo ljudi. Ulice ondje bile su preplavljene ljudima svih obličja i visina. U sjajnim izlozima prodavaonica stajala je najrazličitija roba, u njima su se pokretne stepenice vrtjele u vlastitom krugu poput zupčanika kakve goleme, tajanstvene mašinerije, dizala su se dizala i spuštala, na televizijskim ekranima lijepi su se ljudi kretali kao da su utvare, pred stotinama blagajni redovi su se smanjivali i rasli, smanjivali i rasli poprimajući oblike jednako nepredvidive kao što su nepredvidivi oni oblaka što se pojavljuju na nebu iznad krovova grada. Za dobrih dana to sam volio, tu struju ljudi, njihova više ili manje lijepa lica, njihove oči, koje su odražavale određeno stanje uma, i čiji su me pogledi, dok bih ih gledao, znali preplaviti. Za manje dobrih dana pak isti scenarij imao je na mene suprotan učinak, pa ako sam mogao, birao sam drugi, skrovitiji put. Najčešće je to bio put duž Rådmansgatana, zatim Holländargatanom do Tegnérgatana, gdje bih prešao Sveavägen i Döbelnsgatanom išao do crkve sv. Johannesa. Na toj su ruti prevladavale stambene zgrade, ljudi koje bih susreo 108

većinom su bili sami i hitali ulicama, a ono malo dućana i restorana što ih je bilo, bili su slabo posjećeni. Autoškole prozora zaprljanih od ispušnih plinova, second hand dućani s punim kutijama stripova i ploča ispred ulaza, kemijske čistionice, jedan frizerski salon, jedan kineski restoran, nekoliko oronulih pivnica. Ovo je bio jedan takav dan. Glave pognute da izbjegnem zrnaste pahulje hodao sam ulicama, koje su, omeđene izbočenim zidovima zgrada i snijegom zametenim krovovima, sličile malim dolinama, tu i tamo bacio sam pogled kroz pokoji prozor kraj kojeg sam prošao: na praznu recepciju jednog hotelčića, na zlatne ribice koje su ondje plivale pred zelenom pozadinom u akvariju; na reklamne plakate tvrtke koja se bavi proizvodnjom znakova, brošura, naljepnica, kartonskih stalaža; na tri crnoputa frizera koji su šišali tri crnopute mušterije u afričkom frizerskom salonu, od kojih je jedna malo okrenula glavu i gledala dvoje mladih što su sjedili na stepenicama u dnu salona i smijali se; frizer joj je ne baš strpljivo vratio glavu u prijašnji položaj. S druge strane ulice nalazio se park ispred zvjezdarnice, Observatorielunden. Stabla su ondje rasla nekako s brežuljka prema van, a budući da se slabo svjetlo iz kuća širilo ispod tih stabala, izgledalo je kao da ona svojim krošnjama zadržavaju mrak iznad njih. Bile su toliko guste da se uopće nije vidjelo svjetlo zvjezdarnice na vrhu, izgrađene negdje u osamnaestom stoljeću u vrijeme golemog rasta grada. Gore je sad bio kafić i kad sam prvi put bio ondje, primijetio sam koliko se ovdje, u Švedskoj, osamnaesto stoljeće čini bliže našem vremenu nego u Norveškoj, a u njoj ponajviše u ruralnim područjima, gdje seoska kuća iz, recimo, 1720. izgleda stvarno prastaro, dok sve veličanstvene zgrade u Stockholmu iz tog vremena djeluju gotovo suvremeno. Sjećao sam se kad nam je bakina sestra Borghild, koja je živjela u kućici iznad imanja s kojeg je potekla njezina obitelj, jednom dok smo sjedili na verandi pričala kako su kuće iz šesnaestog stoljeća bile ondje sve do 1960-ih, kad su ih srušili da naprave mjesta modernim zgradama. Ta činjenica, to za mene senzacionalno otkriće, oštro se sudarala s mojim svakodnevnim susretima s građevinama iz tog vremena ovdje. Možda zato što se radilo 0 nečemu bliskom mojoj obitelji pa tako i meni? Zato što me se prošlost u Jølsteru ticala u većoj mjeri nego prošlost u Stockholmu. Vjerojatno zato, razmišljao sam sada, zatvorivši oči na nekoliko sekundi da odagnam osjećaj da sam idiot što sam dopustio da se te misli razmašu, jer su se očito temeljile na iluziji. Nisam imao vlastitu povijest pa sam je sâm stvorio, otprilike kao što bi to napravila nacistička stranka u nekom satelitskom gradu. Nastavio sam ulicom, skrenuo za ugao i ušao u Holländargaten. Onako pusta i s dva beživotna niza snijegom prekrivenih automobila, zbijena između dvije najvažnije gradske ulice, Sveavägen i Drottninggatan, mora da je to bila sporedna ulica. Premjestio sam aktovku u lijevu ruku dok sam prstima desne uhvatio kapuljaču i otresao snijeg koji se na njoj nakupio, istovremeno se malko sagnuvši da ne udarim glavom u skelu koja je bila postavljena iznad pločnika. Visoko gore cerade su oštro kloparale na vjetru. Kad sam prošao kroz prolaz ispod skela sličan tunelu, jedan je čovjek iskoračio preda me. Učinio je to tako da sam bio prisiljen zaustaviti se. “Morate prijeći na drugi pločnik”, rekao je. “Unutra gori. Moglo bi se dogoditi da vatra naiđe na nešto eksplozivno, tko zna.” Stavio je mobitel na uho pa ga spustio. “Ozbiljno vam govorim”, rekao je. “Prijeđite na drugu stranu.” “A gdje to gori?” pitao sam. “Ondje”, rekao je i pokazao na prozor deset metara dalje. Njegov gornji dio bio je otvoren i dim je sporo izlazio van. Zakoračio sam na cestu da bolje vidim i tako udovoljio 109

njegovoj izričitoj želji da se udaljim. Prostorija je bila osvijetljena dvama izvorima svjetla i puna razne opreme i kabela. Kante boje, kutije alata, bušilice, role izolacijskog materijala, ljestve. Između svega toga polako je klizio dim, nekako kao da ispipava gdje je. “Jeste li zvali vatrogasce?” pitao sam. Kimnuo je. “Na putu su.” Ponovno je podignuo mobitel na uho, a onda ga spustio trenutak poslije. Vidio sam kako se dim širi mijenjajući oblik i malo-pomalo puni sobu dok se onaj muškarac uzrujano ushodao po drugoj strani ulice. “Ne vidim nikakav plamen”, rekao sam. “A vi?” “To je tinjajuća vatra”, rekao je. Stajao sam ondje još nekoliko minuta, no kako sam bio promrzao, a nije izgledalo kao da se što događa, nastavio sam put prema kući. Pred križanjem sa Sveavägenom čuo sam sirenu prvih vatrogasnih vozila, koja su se pojavila na vrhu brijega. Ljudi oko mene okretali su se. Glasnoća sirene i zvuk hitnosti bili su začuđujuće oprečni polaganoj vožnji velikih vozila niz brijeg. Tada se upalilo zeleno, a ja sam prešao cestu i ušao u supermarket na drugoj strani. Te noći nisam mogao zaspati. Obično bih zaspao u roku od nekoliko minuta, ma koliko dan bio uzbudljiv ili ma koliko da se činilo kako će i idući dan biti uznemirujući, a osim u fazama kad bih mjesečario, uvijek bih cijelu noć spavao dubokim snom. No čim sam te večeri stavio glavu na jastuk i zatvorio oči, znao sam da san neće doći. Potpuno budan ležao sam, a misli su mi jurile na sve strane, i slušao zvukove grada, koji su jačali i slabjeli ovisno o kretanjima ljudi vani i ljudi u stanovima iznad i ispod nas, zvukove koji su se polako utišavali dok nije ostalo samo zujanje ventilacijskih sustava. Linda je spavala kraj mene. Znao sam da dijete koje nosi utječe i na njezine snove, u kojima se uznemirujuće često radilo o vodi: o golemim valovima koji zapljuskuju daleke plaže po kojima je hodala; o poplavama stana, gdje je voda, koja ga je znala preplaviti, ili curila niza zidove ili nadirala iz umivaonika i zahoda; o jezerima na novim mjestima u gradu, kao, naprimjer, ispred željezničkog kolodvora, gdje joj je dijete ležalo u ormariću za prtljagu koji nije mogla doseći ili bi dijete jednostavno nestalo dok je stajala ruku punih prtljage. Imala je i snove u kojima je dijete koje je rodila imalo odraslo lice ili bi se pokazalo da djeteta uopće nema, da za porođaja iz nje izlazi samo voda. A moji snovi, kakvi su oni bili? Nijedanput nisam sanjao dijete. Ponekad bi me zbog toga grizla savjest, jer ako je točno, kako se smatra, da su strujanja u onim dijelovima svijesti na koje volja ne utječe iskrenija od onih kojima volja upravlja, a kod mene je očito bilo tako, onda je očito i to da očekivanje djeteta meni nije bilo osobito važno. Ali s druge strane, ništa i nije bilo. Gotovo ništa od onoga što mi je u životu bilo važno nakon dvadesete nisam sanjao. Bilo je to kao da u snovima nisam odrastao, nego sam još uvijek dijete, još uvijek okružen istim ljudima i mjestima kojima sam bio okružen u djetinjstvu. I premda se svake noći u snovima stalno događalo nešto novo, osjećaj kojim su me oni ispunjali bio je uvijek isti. Uvijek je to bio osjećaj poniženja. Često je znalo proći nekoliko sati prije nego što bi me pustio na miru. Istovremeno se pak na javi nisam sjećao gotovo ničega iz djetinjstva, a ono malo čega se jesam sjećao, više nije budilo ništa u meni, što je stvorilo stanovitu simetriju između prošlosti i sadašnjosti, čudan sustav u kojem su noć i san bili povezani s prisjećanjem, a dan i svijest sa zaboravom. Tek se prije nekoliko godina to promijenilo. Dok se nisam preselio u Stockholm, imao 110

sam osjećaj kao da u mojem životu postoji kontinuitet koji seže od djetinjstva pa sve do sadašnjosti, u kojem splet uvijek novih veza stvara kompleksan i genijalan obrazac gdje je svaki fenomen koji opazim u stanju probuditi neko sjećanje, a što je u meni znalo pokrenuti pravu malu lavinu osjećaja, neke poznatog izvora, druge nepoznatog. Ljudi koje sam upoznao bili su iz gradova u kojima sam bio, poznavali su ljude koje sam i ja poznavao; bila je to mreža, i to gusto pletena. Kad sam se preselio u Stockholm, međutim, to je potpirivanje uspomena bilo sve rjeđe i rjeđe, dok jednog dana nije potpuno prestalo. To jest, još uvijek sam se znao prisjećati, ali se dogodilo da moja sjećanja više nisu u meni budila ništa. Nikakvu nostalgiju, nikakvu želju da se vratim, ništa. Samo golo sjećanje i gotovo neprimjetan dašak averzije prema svemu što je s njime imalo veze. Ta me pomisao nagnala da otvorim oči. Ležao sam potpuno mirno i gledao sjenilo od rižina papira, koje je visjelo kao nekakav minijaturan mjesec u mraku stropa iznad podnožja kreveta. Zaista se nisam imao zbog čega ispričavati. Jer ne samo da je nostalgija besramna ona je i izdajnička. Što zapravo mladići u dvadesetim godinama života imaju od čežnje za svojim djetinjstvom? Za svojom mladošću? To je već bolesno. Okrenuo sam se i pogledao Lindu. Ležala je na boku, licem prema meni. Trbuh joj je bio toliko velik da ga je već bilo teško povezati s ostatkom njezina tijela, iako je i ono bilo natečeno. Još jučer je stajala pred ogledalom i smijala se debljini svojih bedara. Dijete je ležalo glavom prema zdjelici i ležat će tako sve do porođaja. To što se duže vrijeme nije micalo posve je normalno, rekli su na porodiljskom odjelu. Srce je kucalo i uskoro će dijete samo, čim osjeti da je vrijeme, u suradnji s tijelom u kojemu je raslo, pokrenuti porođaj. Oprezno sam ustao i otišao u kuhinju po čašu vode. Pred glavnim ulazom džez-kluba Nalen nekoliko je staraca stajalo u grupicama i razgovaralo. Jedanput mjesečno ondje su se za njih organizirale plesne večeri i tada bi hrpimice dolazili, muškarci i žene između šezdeset i osamdeset godina, svi u svojoj najboljoj odjeći, pa kad bih ih vidio ondje u redu, uzbuđene i sretne, dirnulo bi me to u dušu. Jedan od njih ostavio je posebno dubok dojam na mene. Bio je u svjetložutom odijelu, bijelim tenisicama i sa slamnatim šeširom na glavi kad sam ga prvi put vidio, malo klimavog, na križanju kod David Bagares gate jedne večeri u rujnu, ali nije se među ostalima toliko isticao pojavom, nego više onime čime je zračio, jer dok sam druge promatrao kao dio kolektiva, kao starije muškarce koji su izašli da se zabave sa svojim ženama, toliko međusobno slične da bi se pojedinac izgubio čim bih odvratio pogled od njega, njega sam vidio samog za sebe, čak i kad je stajao vani i razgovarao s kime. No najzanimljivije na njemu bila je volja kojom je zračio i koja je u toj skupini bila jedinstvena. Kad je u foajeu ušao u mnoštvo, sinulo mi je da nešto traži, ali da to neće naći ondje, a po svoj prilici niti gdje drugdje. Vrijeme mu je izmicalo, a s njime i svijet. Vani se uz pločnik zaustavio taksi. Najbliža grupica zatvorila je kišobrane i sklopljene ih protresla da s njih otrese snijeg prije nego što uđe i sjedne. Daleko odozdo dolazio je policijski auto. Rotirka mu je bila upaljena, ali ne i sirena, a u toj tišini bilo je nečeg zlosutnog. Za njim je dolazio još jedan. Oba su usporila dok su prolazila, a kad sam ih čuo da se zaustavljaju blok dalje, odložio sam čašu vode na radnu plohu i otišao do prozora u spavaćoj sobi. Policijski automobili stajali su jedan iza drugog odmah ispred US VIDEA. Prvi je bio običan policijski automobil, drugi je bio kombi. Stražnja su se vrata otvorila upravo kad sam ja stigao do prozora. Šest policajaca jurnulo je prema vratima i nestalo u zgradi, dvojica su ostala čekati kraj patrolnog vozila. Jedan muškarac u pedesetima koji je prolazio kraj njih nije ih ni pogledao. Pretpostavio sam da je zapravo mislio ući, ali se prepao kad je vidio policiju ispred ulaza. Po cijele dane jednolična je struja muškaraca ulazila i izlazila kroz vrata US VIDEA, a kako sam živio ovdje već gotovo godinu dana, mogao sam u devet od 111

deset slučajeva pogoditi tko misli ući, a tko će samo proći. Gotovo svi su imali isti govor tijela. Obično bi prešli cestu i kad bi otvorili vrata, učinili bi to kretnjom koja je trebala izgledati kao prirodni nastavak prethodne. Toliko su bili usredotočeni na to da se ne osvrnu oko sebe da je upravo to upadalo u oči. Napor da izgledaju normalno jednostavno je isijavao iz njih. Ne samo dok su potajice ulazili nego i kad su izlazili. Vrata bi se otvorila i oni bi nekako bez zaustavljanja šmugnuli na pločnik i uhvatili korak koji je trebao ostavljati dojam da su već prešli nekoliko blokova bez zaustavljanja. Bilo je tu ljudi svake dobi, od šesnaest do sedamdeset i nešto, i dolazili su iz svih slojeva društva. Neki su izgledali kao da su došli ciljano, drugi su dolazili na povratku s posla ili rano ujutro nakon noćnog izlaska. Ja osobno nisam nikad bio ondje, ali dobro sam znao kako to izgleda: dugačke stepenice nadolje, dubok, polumračan podrumski prostor s pultom na kojem se plaćalo, niz crno obojenih odjeljaka s TV ekranima, mnoštvo filmova na izbor, sve prema seksualnim preferencijama, crne fotelje od skaja, role toaletnog papira na klupi do nje. August Strindberg jednom je, dubokoumno, uvrnuto ozbiljan, ustvrdio da su zvijezde na nebu rupe u zidu. Ponekad bih se sjetio toga dok bih gledao to beskrajno strujanje duša koje su silazile stepenicama i sjedale u mrak podrumskih odjeljaka da bi onanirale gledajući u svjetleće ekrane. Toga da je svijet oko njih za njih zatvoren, a jedan od rijetkih načina da pogledaju u nj bio je kroz te otvore. To što su vidjeli nikad ne bi spominjali nikome, pripadalo je to onom neizrecivom, bilo je nepomirljivo sa svime što je činilo običan život, a većina onih koji su izlazili bili su obični muškarci. No nije bilo točno da se to neizrecivo odnosilo samo na svijet gore, i dolje ih je to obilježavalo, barem ako je suditi po njihovu ponašanju, po tome da nitko nije ni s kim razgovarao, da nitko nikoga nije ni pogledao na solipsističkim putanjama kojima su se kretali, od stepenica do polica s filmovima, pulta i odjeljka i onda opet natrag do stepenica. Nisu mogli ne biti svjesni činjenice da ima nešto fundamentalno komično u tome, u tom nizu muškaraca koji sjede s hlačama oko koljena i dašću i stenju dok drkaju gledajući filmove sa ženama koje imaju spolne odnose s konjima ili psima, ili gledajući muškarce u spolnim odnosima s mnoštvom drugih muškaraca, ali nisu mogli ni obraćati pozornost na tu činjenicu, jer se takav smijeh i takva požuda ne daju usporediti, a upravo ih je požuda onamo dovela. Ali zašto onamo? Svi filmovi koji su se mogli pogledati dolje nalaze se i na internetu pa se stoga mogu gledati u potpunoj samoći, bez opasnosti da ih drugi vide. Moralo je onda biti nešto u samoj toj neizrecivoj situaciji što ih je privlačilo onamo. Ili niska, jeftina i prljava strana cijele te priče ili pak zatvorenost. Meni je to bio nepoznat teritorij pa nisam znao što ih je od toga dvoga privlačilo, ali nisam mogao prestati razmišljati o tome, jer svaki put kad bih pogledao u tom smjeru, netko je onamo ulazio. To što se pojavila policija nije bilo neuobičajeno, no najčešće se to događalo zbog prosvjeda koji su se uporno održavali ispred tog kina. Samo mjesto projekcija puštali su na miru, na veliko nezadovoljstvo prosvjednika. Njima nije preostajalo ništa drugo doli stajati ondje s transparentima, izvikivati slogane i vikati “bu” svaki put kad bi netko ušao ili izašao, a sve to pod budnim nadzorom policije, koja je stajala, rame uz rame, u oklopima, kacigama i s palicama i nadzirala prosvjednike. “Što je bilo?” rekla je Linda iza mene. Okrenuo sam se i pogledao je. “Budna si?” “Jedva”, rekla je. “Samo nisam mogao zaspati”, rekao sam. “I policijski auti su ovdje. Nastavi spavati.” Zatvorila je oči. Dolje na ulici otvorila su se vrata. Pojavila su se dva policajca. Iza njih išla su još dvojica. Između sebe držali su jednog muškarca tako čvrsto da mu stopala nisu dodirivala pod. Izgledalo je to brutalno, ali je vjerojatno bilo nužno jer su čovjeku hlače bile 112

oko koljena. Kad su izašli, pustili su ga i on je pao na koljena. Još su dva policajca izašla na vrata. Muškarac je ustao i navukao hlače. Jedan od policajaca lisičinama mu je vezao ruke iza leđa, a drugi ga je poveo u automobil. Upravo kad su preostala dva policajca ulazila u auto, dvojica zaposlenika izašla su na ulicu. S rukama u džepovima stajali su i gledali kako vozila kreću i nestaju niz ulicu, a kosa im je dotle polako postajala sve bjelja od snijega koji je padao. Otišao sam u dnevnu sobu. Svjetla lampi koje su visjele na žicama iznad ulice tik ispred prozora odbijala su se lagano od zidova i tla. Neko sam vrijeme gledao televiziju. Cijelo sam vrijeme mislio kako će se Linda zabrinuti ako se probudi pa dođe ovamo. Bilo kakva nepravilnost i neumjerenost podsjetile bi je na manične epizode kroz koje je njezin otac prolazio dok je odrastala. Ugasio sam televizor i uzeo umjesto toga jednu od knjiga o umjetnosti s police iznad sofe, sjeo i počeo je listati. Bila je to knjiga o Constableu koju sam netom kupio. Većinom su u njoj bile skice u ulju, studije oblaka, krajobraza, mora. Bilo mi je dovoljno pustiti pogled da pase da bi mi se oči napunile suzama. Toliko je jak bio dojam koji su neke od slika na mene ostavile. Druge su me pak ostavljale ravnodušnim. Bio mi je to jedini parametar kad se radilo o likovnoj umjetnosti: osjećaji koje budi. Osjećaj neiscrpnosti. Osjećaj ljepote. Osjećaj prisutnosti. Sve sažeto u tako intenzivne trenutke da ih je nekad bilo teško izdržati. I posve neobjašnjivo. Jer nema toga što bi objasnilo jačinu mojih osjećaja kad bih proučavao sliku koja me se najjače dojmila, skicu u ulju formacije oblaka od šestoga rujna 1822. U samome vrhu polje je plavoga neba. Ispod je polje bjelkaste izmaglice. Zatim oblaci koji jure. Bijeli su gdje ih dotiču sunčane zrake, svjetlozeleni gdje su najmanje osjenčani, tamnozeleni i gotovo crni gdje su najteži i najdalje od sunca. Plavo, bijelo, tirkizno, zeleno, tamnozeleno. To je sve. U popratnom tekstu stajalo je da ju je Constable naslikao u Hampsteadu u podne te da je stanoviti gospodin Wilcox posumnjao u točnost toga datiranja, budući da je i jedna druga skica nastala tog dana između 12 i 13 sati, a prikazuje posve drukčije nebo, kišno, no taj argument oborila je prognoza vremena za okolicu Londona za taj dan, jer se mogla poklopiti s prikazom oblačnog neba na objema slikama. Nekoć sam studirao povijest umjetnosti i opisivao i analizirao umjetnička djela. No ono o čemu nikad nisam pisao, a što je jedino važno, bio je moj doživljaj. Ne samo zato što nisam mogao nego i zato što su se osjećaji koje su slike budile u meni kosili sa svime što sam naučio da umjetnost jest i čemu služi. Tako sam to zadržao za sebe. Hodao sam sam po Nationalgalleriet u Stockholmu ili Nasjonalgalleriet u Oslu ili National Gallery u Londonu i gledao. Bilo je u tome neke slobode. Nisam morao opravdavati svoje osjećaje, nisam nikome trebao polagati račune, ništa nisam morao argumentirati. Sloboda, ali ne i mir, jer iako su slike trebale biti idile, kao naprimjer Claudeovi arhaični krajobrazi, uvijek sam bio uznemiren kad bih odlazio, jer ono što su imali u svojoj srži bila je neiscrpnost, a ono što su izazivali u meni bila je svojevrsna pohlepa. Ne mogu to bolje objasniti. Pohlepa za tim da i sam budem u toj neiscrpnosti. Tako sam se osjećao i te noći. Gotovo cijeli sat sjedio sam i listao Constableovu monografiju. Cijelo sam se vrijeme vraćao na sliku zelenkastih oblaka, koja je svaki put u meni budila isto. Bilo je to kao da su se dva različita pristupa izdizala u mojoj svijesti i u nju tonula, u jednom je pretezalo razmišljanje i rezoniranje, u drugom osjećaji i opažanje, pa iako jedno drugome uz bok, bili su ipak odvojeni. Bila je to sjajna slika, ispunjala me svim emocijama kojima me sjajne slike ispunjaju, ali kad bih trebao objasniti zašto, od čega se to sjajno sastoji, ne bih u tome uspio. Slika mi potresa nutrinu, ali zašto? Slika me ispunja čežnjom, ali za čime? Oblaka ima napretek. Boja ima napretek. Određenih povijesnih trenutaka ima napretek. I kombinacija svega toga ima napretek. Suvremena umjetnost, dakle umjetnost koja bi me se u principu trebala ticati, ne smatra 113

vrijednim osjećaje koje umjetničko djelo izaziva. Osjećaji su manje vrijedan ili možda ponekad neželjen nusproizvod, nekakav otpad, iii, u najboljem slučaju, materijal podložan manipulaciji. Čak ni naturalistički prikazana slika stvarnosti nema nikakvu vrijednost, nego se smatra naivnom i odavno nadiđenim stadijem u slikarstvu. Onda više ne ostaje mnogo toga što nešto znači. No čim ponovno uperim pogled u sliku, sve rezoniranje nestane u tom valu snage i ljepote koji u meni počne bujati. Da, da, da, čujem. Tu je. Tamo moram ići. Ali na što sam pristajao? Kamo sam morao ići? Bila su četiri sata. Još uvijek je, dakle, noć. Nisam mogao otići u ured usred noći. Ali pola pet, to je sigurno već jutro? Ustao sam i otišao u kuhinju, stavio tanjur s mesnim okruglicama i špageti ma u mikrovalnu, jer nisam jeo od ručka prethodnoga dana, otišao u kupaonicu i istuširao se, uglavnom zato da mi prođe pet minuta koliko je trebalo da hrana bude gotova, odjenuo se, izvadio nož i vilicu, natočio čašu vode, uzeo tanjur i sjeo jesti. Vani na ulicama bilo je posve mirno. Taj jedan sat prije pet bilo je jedino doba dana kad ovaj grad spava. U mojem prijašnjem životu, u onih dvanaest godina dok sam živio u Bergenu, obično bih noću ostajao budan kad god sam mogao. Nikad nisam razmišljao o toj sklonosti, bilo je to samo nešto što sam volio, i prakticirao. Počelo je u gimnaziji, s predodžbom da je noć na neki način povezana sa slobodom, a sloboda je bila moj ideal. Noć, ne sama po sebi, nego u svojoj oprečnosti prema stvarnosti dana od osam do četiri, stvarnosti koju smo ja i još nekolicina drugih smatrali buržoaskom i konformističkom. Htjeli smo biti slobodni, bdjeli smo noću. To što sam s time nastavio, imalo je manje veze sa slobodom, a više sa sve većom potrebom da budem sam. To mi je, sad sam to shvatio, bilo zajedničko s ocem. U kući u kojoj smo živjeli imao je cijeli stan na raspolaganju samo za sebe, gdje je provodio praktički svaku večer. To je bila njegova noć. Isprao sam tanjur pod slavinom, stavio ga u stroj za pranje posuđa i otišao u spavaću sobu. Linda je otvorila oči kad sam se zaustavio kod kreveta. “Tako plitko spavaš”, rekao sam. “Koliko je sati?” rekla je ona. “Pola pet.” “Zar si bio budan cijelo vrijeme?” Kimnuo sam. “Mislim da ću skoknuti do ureda. Je li to u redu?” Ona se podbočila. “Sad?” “Ionako ne mogu spavati”, rekao sam. “Onda mogu provesti to vrijeme i radeći.” “Molim te...” rekla je. “Dođi leći.” “Zar ne čuješ što ti kažem?” rekao sam. “Ali ne želim biti ovdje sama”, rekla je. “Zar ne možeš u ured rano ujutro?” “Sad je rano ujutro”, rekao sam. “Ne, sad je gluho doba noći”, rekla je. “A ja mogu roditi svakog trena. Moglo bi se to dogoditi za sat vremena, znaš.” “Ajde, bok”, rekao sam i zatvorio vrata za sobom. U hodniku sam navukao na sebe zimsku odjeću, zgrabio aktovku s laptopom i izašao. Hladan zrak šibao je od snijegom prekrivenog pločnika. U dnu ulice pojavila se ralica, težak metalni plug tandrkao je asfaltom. Uvijek me htjela zadržati. Zašto je bilo tako važno da budem tu, kad je ionako spavala i ne bi ni primijetila da sam ondje? Nebo iznad krovova bilo je crno i teško. Ali prestalo je sniježiti. Počeo sam hodati. Ralica je prošla brujeći, zveckajući lancima, stružući plugom. Mali pakao od buke. Skrenuo sam u David Bagares gatu, koja se, prazna i tiha, pružala prema Malmskillnadsgatanu, gdje su pogled privlačila slova noćnog kluba KGB. Zaustavio sam se pred ulazom u starački dom. 114

Rekla je istinu. Porođaj bi mogao početi svakog trena. A ona ne voli biti sama. Zašto ja onda odlazim? Što ću u uredu u pola pet ujutro? Pisati? Napraviti danas ono što nisam uspio u zadnjih pet godina? Koji sam ja idiot. Naše je dijete čekala, moje dijete, ne bi trebala kroz to prolaziti sama. Vratio sam se. Kad sam odložio aktovku u hodniku i počeo skidati sa sebe zimsku odjeću, začuo sam njezin glas iz sobe. “Jesi li to ti, Karl Ove?” “Da”, rekao sam i otišao do nje. Upitno me gledala. “U pravu si”, rekao sam. “Nisam razmišljao. Oprosti što sam samo tako otišao.” “Ja bih se trebala ispričati”, rekla je. “Naravno da trebaš raditi!” “Radit ću poslije”, rekao sam. “Ali ne želim te zadržavati”, rekla je. “Sve će biti u redu. Obećavam. Slobodno idi. Nazvat ću te ako se nešto dogodi.” “Ne”, rekao sam i legao pokraj nje. “Ali, Karl Ove...”, rekla je i nasmiješila se. Volio sam kad bi me zvala imenom, uvijek sam to volio. “Sad ti misliš ono što sam/a mislila, a ja mislim ono što si ti mislio. Ali znam da zapravo misliš suprotno.” “Prekomplicirano je to za mene”, rekao sam. “Idemo radije spavati? Pa ćemo doručkovati zajedno prije nego odem?” “Vrlo rado”, rekla je i privinula se uz mene. Bila je vruća kao pećnica. Prošao sam joj rukom kroz kosu i nježno joj poljubio usne. Zatvorila je oči i naslonila glavu. “Što si rekla?” rekoh. Nije odgovorila, nego mi je stavila ruku na svoj trbuh. “Evo!” rekla je. “Jesi osjetio?” Koža joj se iznenada ispupčila pod mojim dlanom. “Opa”, rekao sam i maknuo ga da vidim. To što je pritisnuto trbuh i izbočilo ga, bilo to koljeno ili stopalo, lakat ili šaka, micalo se. Kao da se nešto kretalo tik ispod površine inače mirne vode. Zatim je nestalo. “Nestrpljiva je”, rekla je. “Osjećam to.” “Je li to bilo stopalo?” “Aha.” “Izgledalo je kao da isprobava može li izaći tim putem”, rekao sam. Linda se nasmiješila. “Je li boljelo?” Odmahnula je glavom. “Osjetim to, ali ne boli me. Samo je čudno.” “To ti vjerujem.” Priljubio sam se uz nju i stavio joj ponovno ruku na trbuh. Na stubištu je zveknuo poklopac poštanskog sandučića. Vani se provezao kamion, mora da je bio velik jer su se prozori zatresli. Sklopio sam oči. Kad su se sve misli i slike počele kretati svojim vlastitim smjerom, a ja samo ležao i nekako ih promatrao, kao nekakav lijen ovčar, osjetio sam da je i san blizu. Trebao sam samo utonuti u njegov mrak. Probudilo me Lindino zveckanje po kuhinji. Sat na kaminu pokazivao je pet do jedanaest. Sranje. Toliko o mom radnom danu. Navukao sam na sebe odjeću i otišao u kuhinju. Para je šištala iz malog kuhala za kavu na štednjaku. Hrana i sok stajali su na stolu. Dva prepečenca ležala su na tanjuru. Još dva 115

upravo su iskočila iz tostera. “Jesi li se naspavao?” rekla je Linda. “Jesam”, rekao sam i sjeo. Maslac koji sam namazao na krišku odmah se rastopio i popunio sitne pore na površini, Linda je odmaknula kavu i ugasila ploču. Zbog velikog trbuha cijelo je vrijeme izgledala kao da se naginje unatrag, a kad bi radila nešto s rukama, izgledalo je kao da to radi s druge strane nevidljivog zida. Nebo je bilo sivo. No snijeg je zacijelo ponovno napadao po krovovima jer je u sobi bilo svjetlije nego inače. Natočila je kavu u dvije šalice koje je pripremila, stavila jednu pred mene. Lice joj je bilo natečeno. “Zar ti je gore?” rekao sam. Kimnula je. “Sva sam napuhnuta. I imam laganu temperaturu.” S mukom je sjela, ulila mlijeko u kavu. “Tipično”, rekla je. “Da se razbolim baš sad. Sad kad mi najviše treba snage.” “Možda prebaciš termin”, rekao sam, “Možda se tijelo neće pokrenuti prije nego ponovno bude svježe i odmorno.” Prostrijelila me pogledom. Progutao sam zadnji zalogaj i natočio sok u čašu. Ako sam išta naučio zadnjih mjeseci, onda to da je sve što ste čuli o promjenjivim i nepredvidivim raspoloženjima trudnica istina. “Zar ne razumiješ da je to katastrofa?” rekla je. Pogledao sam je u oči. Otpio gutljaj soka. “Da, da, naravno”, rekao sam. “Ali bit će u redu. Sve će biti u redu.” “Jasno da hoće”, rekla je. Ali ne radi se o tome. Radi se o tome da ne želim biti bolesna i slaba kad budem rađala.” “Razumijem to”, rekao je. “Ali nećeš biti. Ima još nekoliko dana.” Jeli smo dalje u tišini. Onda me ponovno pogledala. Imala je fantastične oči. Bile su sivozelene i ponekad, najčešće kad bi bila umorna, jedno bi joj malo bježalo ustranu. Na slici na onoj zbirci pjesama koju je izdala oko joj bježi ustranu, a ranjivost koja se tako otkrivala i bila u suprotnosti sa samouvjerenošću kojom je inače zračila, ali tu samouvjerenost nije posve osporavala, nekoć me potpuno opčinila. “Oprosti”, rekla je. “Samo sam nervozna.” “Ne trebaš biti”, rekao sam. “Maksimalno si pripremljena.” A stvarno je i bila. Potpuno se posvetila tome što će se dogoditi; pročitala je hrpe knjiga, kupila nekakvu kasetu za meditaciju, koju je slušala svake večeri, a koje joj je glas hipnotički ponavljao da bol nije opasan, da je bol dobar, da bol nije opasan, da je bol dobar; zajedno smo prošli tečaj i posjetili rodilište gdje je porođaj bio zakazan. Za svaki posjet primalji pripremila se unaprijed napisavši pitanja, a sve grafikone i mjere o kojima se ondje govorilo jednako je savjesno bilježila u dnevnik. Proslijedila je zatim popis želja rodilištu, kao što su od nje tražili, u kojem je pisalo da je nervozna i da joj treba puno bodrenja, ali istovremeno i da je jaka i da želi roditi bez anestezije. To mi je slomilo srce. Bio sam u rodilištu i iako su pokušali sofama, tepisima, slikama na zidovima i muzičkom linijom u sobi u kojoj će se odvijati porođaj postići domaći ugođaj, a bila je tu još jedna dnevna soba i kuhinja u kojoj se moglo kuhati te se nakon porođaja dobivala i vlastita soba s kupaonicom, činjenica je bila da je u istoj sobi neposredno prije rodila neka druga žena, da su tu sobu na brzinu oprali, promijenili posteljinu i izvadili nove 116

ručnike i da se sve to dogodilo toliko nebrojeno mnogo puta da je metalan miris krvi i utrobe lagano ostao visjeti u zraku, U hladnoj spavaćoj sobi koju ćemo imati na raspolaganju dan nakon porođaja, već je neki drugi par s novorođenim djetetom ležao u istome krevetu, tako da je ono što je za nas bilo novo i prijelomno, za one koji ondje rade bilo vječito ponavljanje. Primalje su uvijek bile odgovorne za više porođaja istovremeno, cijelo su vrijeme ulazile i izlazile iz soba, gdje su žene tulile i vrištale, urlale i stenjale, ovisno o fazi porođaja u kojoj su se nalazile, i to se odvijalo stalno, danju i noću, iz godine u godinu, pa ako je i postojalo nešto što primalje nisu mogle, bilo je to da se brinu za nekoga s gorljivošću kakvu je Lindino pismo zahtijevalo. Pogledala je kroz prozor, a ja sam pratio njezin pogled. Na krovu zgrade nasuprot, možda deset metara od nas, stajao je muškarac s užetom oko struka i čistio snijeg. “Ludi su u ovoj zemlji”, rekao sam. “Zar u Norveškoj nije ovako?” “Ne, zar si poludjela?” Godinu dana prije nego što sam došao ovamo, jednog je dječaka ubila gromada leda koja je pala s krova. Otada su čistili sav snijeg s krovova otprilike istog trena čim bi pao, s nesretnom posljedicom da su, kad bi naišao val blažeg vremena, praktički svi pločnici tjedan dana bili zatvoreni crvenim i bijelim trakama. Posvemašnji kaos. “Ali sav taj strah barem smanjuje nezaposlenost”, rekao sam pa, progutavši prepečenac, ustao i popio zadnji gutljaj kave. “Bježim sad.” “O.K.”, rekla je Linda. “Hoće li ti se dati posuditi koji film na povratku?” Spustio sam šalicu na stol, obrisao usta nadlanicom. “Naravno. Bilo kakav?” “Da. Ti izaberi.” Oprao sam zube u kupaonici. Kad sam izašao u hodnik da se odjenem, Linda je došla za mnom. “Što ćeš raditi danas?” upitao sam je i uzeo kaput iz ormara jednom rukom, dok sam drugom omatao šal oko vrata. “Nemam pojma”, rekla je. “Prošetati do parka, možda. Okupati se.” “Dobro si?” rekao sam. “Da, dobro sam.” Sagnuo sam se i zavezao cipele dok je ona, s jednom rukom na leđima, stajala nada mnom. “Dobro”, rekao sam, navukao kapu na glavu i zgrabio aktovku s laptopom. “Idem onda.” “Dobro”, rekla je. “Nazovi ako se nešto dogodi.” “Hoću.” Poljubili smo se, a ja sam zatvorio vrata za sobom. Dizalo u hodniku išlo je gore i na trenutak sam ugledao susjedu s gornjeg kata kako klizi lica okrenutog prema ogledalu. Bila je odvjetnica, najčešće je nosila crne hlače ili crne suknje do koljena, pozdravljala odrješito, uvijek stisnutih usta, zračila neprijateljskim stavom, barem prema meni. Povremeno je s njom živio njezin brat, mršav, tamnook, nemiran i naoko mrk, ali naočit muškarac, s kojim se jedna Lindina prijateljica spetljala, zaljubila se, no premda su bili u vezi, on je nju toliko otvoreno prezirao koliko je otvoreno ona njega obožavala. Čini se da ga je mučilo to što živi u istoj kući gdje i njezina prijateljica, imao je nekakav izraz progonjenosti u očima svaki put kad smo stali i razmijenili koju riječ, no iako sam pretpostavljao da je to imalo veze s time 117

što sam ja o njemu znao više nego on o meni, moglo je biti i drugih razloga za to naprimjer, da je tipičan narkoman. O tome nisam ništa znao, nisam imao nikakvih saznanja o tom i sličnim svjetovima, u tom sam pogledu bio lakovjeran, što je Geir, moj jedini pravi prijatelj u Stockholmu, uvijek tvrdio, uspoređujući me s onim nasamarenim likom na Caravaggiovoj slici Kartaši. Kad sam sišao u vežu, odlučio sam izvaditi cigaretu prije nego što iziđem van, prošao sam hodnikom koji je vodio uz praonicu do dvorišta iza zgrade, gdje sam odložio aktovku na pod, naslonio se na zid i pogledao u nebo. Ventilacijska cijev završavala je točno iznad mene i od nje se zrakom uz kuću širio miris još tople, svježe oprane odjeće. Iz praonice čulo se zavijanje centrifuge, što je djelovalo neobično žustro u usporedbi s polaganim kretanjem sivih oblaka visoko gore u zraku. Tu i tamo iznad njih vidjelo se plavo nebo, kao da je dan ploča po kojoj klize. Otišao sam do ograde koja je zaklanjala unutarnji dio dvorišta od vrtića u vanjskom dijelu, sada praznog dvorišta, budući da su djeca u to doba bila unutra i jela; naslonio sam se laktovima na nju i stajao tako i pušio gledajući tornjeve koji su se uzdizali iznad Kungsgatana. Izgrađeni su u nekakvom neobaroknom stilu, a kao svjedoci 1920-ih godina, često su me ispunjali čežnjom. Noću su tornjevi bili osvijetljeni reflektorima, pa dok su se na danjem svjetlu mogli razabrati detalji i jasno vidjeti koliko se materijal zida razlikuje od materijala prozora, pozlaćenih kipova i oksidiranih bakrenih ploča, umjetno je svjetlo te detalje stapalo u cjelinu. Možda zbog svjetla, možda zbog kombinacije svjetla i okoline, no, bilo kako bilo, noću se činilo da statue “razgovaraju”. Nije da su oživjele, bile su jednako beživotne kao i prije, više je bila stvar u tome da im se beživotan izraz mijenjao i na neki način postajao zamjetljiv. Danju nije značio ništa, a noću je to ništa dolazilo do izražaja. Ili je možda stvar bila u tome da je dan bio ispunjen tolikim drugim stvarima na koje se koncentracija rasipala. Na aute na ulicama, ljude na pločnicima i stepenicama i prozorima, helikoptere koji su prolazili nebom poput vretenaca, na djecu, koja su bilo kad mogla izjuriti van i početi puzati po blatu ili snijegu, voziti se na triciklima, spuštati se velikim toboganom nasred igrališta, penjati se po mostu na potpuno opremljenom “brodu” pokraj njega, igrati se u pješčaniku, igrati se u “kućici”, loptati se ili samo jurcati naokolo, sve s cikom i vriskanjem, tako da je dvorište od jutra do ranog poslijepodneva bilo ispunjeno kakofonijom gotovo kao na gnjezdištima, prekinutom samo, kao sada, tišinom u vrijeme ručka. Bilo je gotovo nemoguće biti ondje u to doba, ne zbog halabuke, koju bih rijetko primijetio, nego zato što su djeca imala tendenciju sjatiti se oko mene. Ono nekoliko puta te jeseni kad sam se ondje zatekao, penjali su se na ogradu koja je dijelila dvorište na dva dijela; na njoj je visjelo četvero, petero njih i ispitivalo me o svemu mogućem, osim ako nisu bili zabavljeni prelaženjem zabranjene granice i jurili mimo mene smijući se iz sveg glasa. Dječak koji je bio najdrskiji obično bi bio zadnji kojeg bi uhvatili. Kad sam tuda išao kući, nerijetko se događalo da ga vidim kako sjedi i kopa po pijesku, sam ili s nekim drugim nesretnikom, osim kada se vješao na ogradu kod izlaza. Tada bih ga obično pozdravio. Ako nikog drugog nije bilo u blizini, s dva prsta na čelu, možda bih ponekad podigao i “šešir”. Ne toliko zbog njega, jer me svaki put jednako mrko gledao, koliko zbog sebe. Ponekad bih pomislio, kakvo bi to oslobođenje bilo kad bi se svi nježni osjećaji mogli sastrugati, poput hrskavice oko tetiva u ozlijeđenom koljenu sportaša. Zbogom svakoj sentimentalnosti, svakom suosjećanju, svakoj empatiji... Zrakom se prolomio krik. AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA Trgnuo sam se. Iako se vriska često čuje, nisam je očekivao. Stanovi u zgradi iz koje je krik došao, koja se nalazila nasuprot vrtiću, pripadali su staračkom domu. Zamislio sam 118

nekoga kako nemirno leži u krevetu, potpuno bez kontakta sa svijetom oko sebe, jer krikovi su se znali čuti i noću, i ujutro, i po danu. Starački je dom bio svijet zatvoren u sebe, osim tih krikova jedva da je bilo znakova života, jer je tek jedan čovjek običavao sjesti vani na verandu i pušiti, a i taj je dobivao napadaje kašlja nalik na samrtni hropac, koji su znali potrajati i nekoliko minuta. Kad sam išao u ured, znao sam vidjeti neke od sestara kroz prozore s druge strane zgrade, ondje im je bila nekakva soba za odmor, a ponekad bih vidio i nekoga od stanara na ulici, kojiput u pratnji policajaca koji su ih vodili kući, a kojiput kako lutaju sami. No obično ne bih ni pomislio na to mjesto. Kakav vrisak. Sve su zavjese bile navučene, čak i preko odškrinutih vrata verande kroz koja je zvuk dolazio. Gledao sam onamo neko vrijeme. Zatim sam se okrenuo i pošao prema vratima. Kroz prozore praonice vidio sam susjedu iz stana ispod našeg kako slaže bijelu plahtu. Uzeo sam aktovku i izašao kroz mali hodnik sličan špilji u kojem su stajale kante za smeće, otključao metalnu kapiju i izašao na ulicu, požurio prema KGB-u i stepenicama koje su vodile do Tunnelgatana. Dvadeset minuta poslije zatvorio sam za sobom vrata ureda. Objesio sam kaput i šal na vješalicu, stavio cipele na otirač, skuhao šalicu kave, ukopčao računalo pa sjedio i pio kavu gledajući naslovnu stranicu; gledao sam je sve dok se nije uključio Screensaver i ispunio ekran mnoštvom svjetlećih točkica. Amerika duše. To je bio naslov. I praktički je sve u sobi upućivalo na njega, ili na ono što je on u meni budio. Reprodukcija poznate slike Williama Blakea, one slike Newtona koja ostavlja dojam da je Newton u podvodnom svijetu, koja je visjela na zidu iza mene, pored nje dva uokvirena crteža s ekspedicije Johna Churchilla iz osamnaestog stoljeća, koja sam jednom kupio u Londonu, jedan s mrtvim kitom, a drugi sa seciranom bubom, oboje nacrtano više puta i u različitim stadijima. Noćni ugođaj Pedera Balkea na kraćem zidu, u zelenom i crnom. Greenawayev plakat. Karta Marsa koju sam našao u jednom starom broju National Geographica. Dvije crno-bijele fotografije Thomasa Wågströma pokraj njega; jedna svjetlucave dječje haljine, druga crne vode u kojoj tik ispod površine sjaje oči vidre. Mali zeleni metalni dupin i mala zelena metalna kaciga, oboje sam jednom kupio na Kreti i sad su mi stajali na pisaćem stolu. I knjige: Paracelsus, Bazilije, Lukrecije, Thomas Browne, Olof Rudbeck, Augustin, Toma Akvinski, Albertus Seba, Werner Heisenberg, Raymond Russell i Biblija, naravno, te djela o nacionalnim romanticima i o kabinetima rariteta, o Atlantidi, o Albrechtu Düreru i Maxu Ernstu, o baroku i gotici, o atomskoj fizici i oružju za masovno uništenje, o šumama i znanosti šesnaestog i sedamnaestog stoljeća. Nije se radilo o znanju, nego o onome čime je znanje bilo okruženo, o njegovim izvorištima, koja su gotovo sva izvan svijeta u kojem danas živimo, ali su nekako i u njemu, u ambivalentnom prostoru u kojem sve povijesne teme i ideje počivaju. Zadnjih je godina osjećaj da je svijet mali i da sam proučio sve u njemu sve više rastao u meni, i to unatoč tome što sam zdravorazumski znao da je istina upravo suprotna: svijet je beskrajan i nespoznatljiv, broj događaja beskonačan, vrijeme je nešto kao otvorena vrata koja stoje i lupaju na vjetrometini povijesti. Ali nisam imao takav osjećaj. Imao sam osjećaj da je svijet poznat, istražen do kraja i ucrtan u zemljovid, da se više ne može kretati u nepredvidivim smjerovima, da se ništa novo i uzbudljivo više ne može dogoditi. Razumio sam sebe, razumio sam svoju okolinu, razumio sam društvo oko sebe, pa ako i jest postojao neki fenomen koji se činio nejasnim, znao sam što trebam napraviti da saznam sve o njemu. Razumijevanje se ne smije brkati sa znanjem, a ja nisam znao gotovo ništa - no kad bi, naprimjer, došlo do borbi na graničnom području u nekoj bivšoj sovjetskoj republici negdje u Aziji, za čije gradove nikad prije nisam čuo, sa stanovnicima koji su mi strani po svemu, od 119

odijevanja i jezika pa do svakodnevnog života i religije, i pokazalo se da taj konflikt ima duboke povijesne korijene, koji sežu sve do događaja koji su se odigravali u jedanaestom stoljeću, moje potpuno neznanje i neinformiranost ne bi priječili da razumijem što se dogodilo, jer um ima kategorije pomoću kojih se nosi i s najstranijim. Na isti se način sve rješava. Ako vidim kukca kojeg prije nisam vidio, znam da ga je netko već vidio i katalogizirao. Ako vidim svjetleći objekt na nebu, znam da je to ili rijedak meteorološki fenomen ili nekakva letjelica, možda meteorološki balon, i da će o tome, ako je važno, sljedećega dana pisati u novinama. Ako zaboravim neki događaj iz djetinjstva, vjerojatno je riječ o potiskivanju; ako sam zbog nečega zbilja bijesan, vjerojatno je riječ o projiciranju, a to što uvijek pokušavam ugoditi ljudima koje tek trebam upoznati ima veze s mojim ocem i mojim odnosom s njime. Ne postoji nitko tko ne razumije svoj svijet. Netko tko razumije malo, primjerice dijete, samo se kreće u svijetu manjeg opsega nego netko tko razumije mnogo. Ali razumijevanje uvijek prati spoznavanje granica razumijevanja, prihvaćanje činjenice da svijet izvan tih granica, dakle sve ono što čovjek ne razumije, ne samo da postoji nego je i uvijek veće od unutrašnjeg svijeta. Ponekad bih razmišljao o tome kako je sve što se dogodilo, barem meni, dogodilo u dječjem svijetu, gdje je sve bilo poznato, gdje se za sve što nije bilo poznato moglo obratiti drugima, onima koji su znali i onima koji su bili sposobni, tako da taj dječji svijet zapravo nikad nije prestao postojati, nego se svih ovih godina samo širio. Kad sam kao devetnaestogodišnjak naišao na tvrdnju da je svijet lingvistički strukturiran, ono što sam nazivao zdravim razumom odbilo je to, jer bila je to besmislica, penkala koju sam držao, bi li ona trebala biti jezik? Prozor u kojem bliješti sunce? Dvorište poda mnom kroz koje prolaze studenti u jesenskoj odjeći? Uši predavača, njegove ruke? Slabašan miris zemlje i lišće na odjeći žene koja je upravo došla na vrata i sad sjedi pokraj mene? Zvuci bušilice na ulici i glasovi radnika koji su postavili šator tik do crkve sv. Johannesa, uporno brujanje transformatora? Žamor grada - je li to trebao biti lingvistički žamor? Moj kašalj - lingvistički kašalj? Ne, bila je to smiješna pomisao. Svijet je svijet, na to sam se oslanjao i naslanjao, disao sam i pljuvao, jeo i pio, krvario i povraćao. Tek mnogo godina poslije počeo sam na to drukčije gledati. U jednoj knjizi o umjetnosti i anatomiji koju sam čitao citiran je Nietzsche, pisalo je “i fizika je samo jedna interpretacija i organizacija svijeta, a ne objašnjenje svijeta” i još “svijetu smo dodijelili vrijednost pomoću kategorija koje su primjenjive na fiktivan svijet”. Fiktivan svijet? Da, svijet kao nadgradnja, svijet kao duh, bestežinski i apstraktan, od istog materijala od kojeg su satkane misli i stoga nešto kroz što se one mogu neometano kretati. Svijet u kojem nakon tristo godina prevlasti prirodnih znanosti više nema misterija. Sve je objašnjeno, sve je shvaćeno, sve je unutar horizonta ljudskog razumijevanja, od onog najvećeg, svemira, čije se najstarije, nama vidljivo, svjetlo, ta krajnja granica svega, rodilo prije petnaest milijardi godina, pa do onog najmanjeg, protona, neutrona i mezona u atomu. Čak i fenomene koji nas ubijaju poznajemo i razumijemo, naprimjer sve bakterije i viruse koji prodiru u naša tijela, napadaju naše stanice i tjeraju ih da rastu ili umru. Dugo su samo priroda i njezini zakoni bili apstrahirani i rasvijetljeni na taj način, ali sad, u doba dominacije slike, ne radi se više samo o prirodnim zakonima nego i o tome gdje oni djeluju te o ljudima. Cijeli fizički svijet podignut je u tu sferu, sve je inkorporirano u silno bogatstvo imaginarija, od kišnih šuma Južne Amerike i otočja u Tihom oceanu do pustinja sjeverne Afrike i sivih i oronulih gradova istočne Europe. Preplavljeni smo slikama mjesta na kojima nikad nismo bili, ali ih svejedno prepoznajemo, ljudi koje nikad nismo sreli, ali ih svejedno znamo i s čijim životima uvelike uspoređujemo svoje. Osjećaj koji se u nama zbog toga rađa, taj da je svijet malen i čvrsto zbijen u sebe, da se nigdje ne otvora ni prema čemu drugom, gotovo je incestuozan i premda sam znao da je duboko neistinit, budući da zapravo ne znamo ništa ni o čemu, ipak ga se nisam mogao osloboditi. Čežnja koju sam stalno osjećao, koja je nekih 120

dana bila toliko velika da se gotovo nije dala obuzdati, niknula je upravo iz toga. Pisati sam počeo dijelom da to ublažim, pisanjem sam htio otvoriti svijet, u prvom redu sebi samome, a upravo sam zbog toga i podbacio. Osjećaj da budućnosti nema, da je ona samo ponavljanje istoga, ujedno je osjećaj da je svaka utopija besmislena. Književnost je oduvijek bila srodna s utopijskim, pa kad to utopijsko izgubi smisao, izgubi ga i književnost. Ono što sam ja pokušavao, a što možda pokušavaju svi pisci, no otkud da ja znam je li tako, bilo je sukobiti fikciju s fikcijom. Ono što sam trebao raditi bilo je da pristanem na postojeće, pristanem na ovakvo stanje stvari, dakle da uživam u svijetu umjesto da tražim izlaz iz njega, jer tako bih si nesumnjivo omogućio bolji život, ali to nisam uspio, nisam mogao, nešto se u meni stvrdnulo, uvjerenje se ukorijenilo, i iako je bilo esencijalističko, tj. zastarjelo i k tome još romantično, nisam to uspio nadići, jednostavno zato što to nije bilo samo mišljeno nego i doživljeno, u onim iznenadnim stanjima prosvjetljenja koja su valjda svima poznata, kad u nekoliko sekundi vidite jedan posve drukčiji svijet od onoga u kojem ste se samo tren prije nalazili, u kojima svijet kao da iskorači i načas se pokaže, prije nego što će se ponovno povući u sebe i ostaviti sve onakvim kakvim je dotad bilo... Zadnji put sam to doživio u prigradskom vlaku između Stockholma i Gneste nekoliko mjeseci prije. Krajolik koji sam vidio kroz prozor bio je potpuno bijel, nebo sivo, a bilo je i vlažno, vozili smo se kroz industrijsku zonu, kraj praznih vagona, cisterni, tvorničkih zgrada, sve je bilo bijelo i sivo, na zapadu je zalazilo sunce, crvene zrake probijale su se kroz maglu; vlak u kojem sam sjedio nije bio jedan od starih, s raspadnutim, oronulim sjedalima, kakvi su obično vozili na ovoj ruti, nego posve nov, čist i sjajan vlak, sjedalo je bilo novo, mirisalo je kao novo, preda mnom su vrata klizila bez trenja, otvarala se i zatvarala, i nisam razmišljao ni o čemu posebnom, samo sam gledao crvenu, užarenu kuglu na nebu, a sreća koja me ispunila bila je tako oštra i intenzivna da se nije dala razlikovati od boli. To što sam doživio dojmilo me se kao nešto od goleme važnosti. Goleme važnosti. Kad je trenutak prošao, taj osjećaj važnosti nije splasnuo, nego ga odjednom više nije bilo moguće jasno odrediti: što je točno bilo važno? I zašto? Vlak, industrijska zona, sunce, magla? Prepoznao sam taj osjećaj, sličio je onome koji je u meni znalo probuditi neko jednostavno umjetničko djelo. Rembrandtov portret sebe kao starca u National Gallery u Londonu bio je jedna takva slika, Turnerova slika zalaska sunca na moru pred nekom antičkom lukom u istome muzeju druga, kao i Caravaggiova slika Krista u Getsemanskom vrtu. Vermeer je budio isti osjećaj, i neke od Claudeovih slika, pa pojedine Ruisdaelove slike i one drugih nizozemskih slikara krajobraza, pojedine J.C. Dahla, gotovo sve Hertervigove... Ali ni jedna Rubensova slika, ni jedna Manetova, ni jedna francuskih ili engleskih slikara osamnaestoga stoljeća, osim Chardina, ni Whistler, ni Michelangelo, i samo jedna Leonarda da Vincija. Doživljaj nije favorizirao ni jednu određenu epohu niti određene slikare, budući da se obično odnosio na samo jednu sliku, a sve drugo što je dotični slikar naslikao ostalo bi po strani. Nije to imalo veze ni s onime što se obično naziva kvalitetom; znao sam ostati hladan pred petnaest Monetovih slika, a potom osjetiti kako mi se toplina širi tijelom pred slikom nekog finskog impresionista za kojega je malotko izvan Finske uopće čuo. Što je u tim slikama ostavljalo tako jak dojam na mene, nisam znao. Međutim, bilo je neobično to da su sve naslikane prije dvadesetog stoljeća, unutar slikarske paradigme koja nikad nije posve napustila referiranje na vidljivu stvarnost. Tako uvijek postoji svojevrsna objektivnost u njima, drugim riječima distanca između stvarnosti i prikaza stvarnosti, i upravo taj prostor morao je biti onaj gdje se to “događalo”, gdje se pojavljivalo to, što god da bilo, što sam vidio kad bi svijet nekako iskoračio iz svijeta. Kad više ne vidite samo ono neshvatljivo u njemu, nego se tom neshvatljivom sve više približavate. I to onome što ne govori i što ni jedna riječ ne može doseći te je stoga uvijek izvan našeg dosega, ali nekako i 121

unutar njega, jer ne samo da nas okružuje, sami smo dio u tome, sami smo od toga. To da su strane i zagonetne pojave nešto što nam je važno, odvelo je moje misli prema anđelima, tim mitskim bićima koja nisu samo dio božanskoga nego i ljudskoga, i koja na neki način bolje nego i jedna druga pojava izražavaju dvojnost u prirodi stranoga. Istovremeno ima nešto duboko nezadovoljavajuće i u slikama i u anđelima, budući da i jedno i drugo u biti pripadaju prošlosti, onome dijelu prošlosti koji smo ostavili za sobom, koji se više ne uklapa u svijet, ovaj koji smo stvorili, gdje veliko, božansko, ali i ljudsko, svečano, sveto, lijepo i istinito više nisu bitne veličine, nego upravo suprotno, problematične su, a katkad i smiješne. Značilo je to da veliko onostrano, što je do doba prosvjetiteljstva bilo božansko, nama posredovano otkrivenjem, i što je romanticima bila priroda, gdje je ideja otkrivenja bila uzvišena, više nije pronalazilo nikakav izraz. U umjetnosti je onostrano bilo sinonim za društvo, dakle za masu ljudi, koja je onostrano potpuno obuhvaćala svojim konceptima i svojim relativizmom. U norveškoj povijesti umjetnosti preokret je došao s Munchom; na njegovim su slikama prvi put sav prostor zauzeli ljudi. Dok je do prosvjetiteljstva čovjek bio podređen božanskome, a u romantici krajoliku u kojem je prikazan - planine su goleme i silne, more je golemo i silno, čak su i stabla i šume veliki i silni, a ljudi su, bez izuzetka, mali kod Muncha je situacija obrnuta. Kao da ljudi gutaju sve, sve prisvajaju. Planine, more, drveće i šume, sve ima ljudsku boju. Ne boju ljudskih radnji i vanjskog života, nego emocija i unutrašnjeg života. A jednom kad je čovjek zauzeo prvo mjesto, izgleda da povratka više nema, kao što nije bilo povratka ni kad se kršćanstvo u prvim stoljećima naše ere počelo širiti Europom poput požara. Ljudi su kod Muncha cjelina, njihova nutrina poprima vanjski oblik, trese svijet, a ono što je ostalo kad su se vrata otvorila, bio je svijet kao cjelina: kod slikara nakon Muncha sve je samo boja, samo forma, a ne ono što one predstavljaju, ono što izaziva osjećaje. Tada smo u svijetu slika gdje je ekspresija sama po sebi sve, što naravno znači da umjetnost više ne pronalazi nikakvu dinamiku u odnosu između vanjskog i unutarnjeg, samo njihovu odvojenost. U epohi visokog modernizma razlika između umjetnosti i svijeta gotovo je apsolutna ili, drugim riječima, umjetnost je svijet za sebe. Što će biti prihvaćeno u tome svijetu, naravno, stvar je ukusa i uskoro je taj ukus postao sama srž umjetnosti, koja se tako, da preživi, mogla i donekle morala otvoriti prema predmetima u stvarnome svijetu, pa je nastala situacija koju sad imamo, gdje materijali umjetničkog djela više ne igraju nikakvu ulogu, cjelokupan naglasak je na tome što djelo izražava, dakle ne na onom što ono jest, nego na mislima koje izražava, idejama koje donosi, tako da su zadnji ostaci objektivnosti, zadnji ostaci nečega izvan ljudskog, napušteni. Umjetnost su postali nepospremljen krevet, nekoliko kopirki u jednoj prostoriji, motocikl na stropu. I umjetnost je sama sebi postala publika, po načinu na koji reagira, po onome što novine pišu o njoj; umjetnik je izvođač. Tako je to. Umjetnost ne zna ni za što izvana, znanost ne zna ni za što izvana, religija ne zna ni za što izvana. Svijet oko nas zatvoren je u sebe, zatvoren je za nas, više nema izlaza iz njega. Oni koji u takvoj situaciji zahtijevaju više razuma, više duhovnosti, nisu ništa shvatili, jer problem je upravo u tome da je intelekt preuzeo sve. Sve je postalo intelekt, čak i naša tijela; ona više nisu tijela, nego ideje o tijelima, nešto što se nalazi na nebu slika i koncepata u nama i iznad nas, gdje proživljavamo sve veći dio svojih života. Granice prema onome što nam se ne obraća, onome neshvatljivome, više ne postoje. Razumijemo sve, i to zato što smo sve pretvorili u sebe. Tipično, oni koji su zaokupljeni neutralnim, negativnim, neljudskim u umjetnosti, u naše se vrijeme okreću jeziku, ondje se traži nerazumljivo i strano, kao da se to nalazi na granici samog ljudskog izražavanja, dakle na rubu onoga što razumijemo, a to je zapravo logično: gdje bi to inače postojalo u svijetu koji više ne priznaje postojanje onostranoga? U tom svjetlu treba gledati na današnju dvojnu ulogu smrti. S jedne strane smrt je 122

posvuda, preplavljeni smo vijestima o smrti, slikama mrtvih; za smrt u tom smislu ne postoje granice, masovna je, sveprisutna, neiscrpna. No to je smrt kao koncept, smrt bez tijela, smrt kao misao i slika, smrt kao misaoni pojam. Ta smrt izjednačuje se s riječju “smrt”, ona je ono bestjelesno o čemu se govori kad se upotrijebi ime umrle osobe. Jer dok se ime kad je osoba živa odnosi na tijelo, na to gdje se nalazi, što radi, ime se odvaja od tijela kad osoba umre i ostaje sa živima, koji kad spomenu to ime uvijek misle na ono što je osoba bila, nikad na ono što je sad, tijelo koje negdje leži i trune. Taj aspekt smrti, onaj koji pripada tijelu i konkretan je, fizički, materijalan, ta se smrt skriva s tolikom brižnošću da to graniči s mahnitošću, i to djeluje; dovoljno je slušati kako se izražavaju ljudi koji su neočekivano postali svjedoci nesreća sa smrtnim ishodom ili ubojstava. Uvijek govore isto, bilo je potpuno nestvarno, iako zapravo misle da je bilo upravo suprotno. Bilo je tako stvarno. Ali ne živimo više u takvoj stvarnosti. Nama se sve okrenulo naglavce, nama je stvarno nestvarno, a nestvarno stvarno. A smrt, smrt je zadnja velika onostranost. Zato je treba skrivati. Jer smrt je možda onkraj imena i onkraj života, ali nije onkraj svijeta. Imao sam skoro trideset godina kad sam prvi put vidio mrtvo tijelo. Bilo je to u ljeto 1998., jednog poslijepodneva u srpnju, u jednoj kapelici u Kristiansandu. Umro je moj otac. Ležao je na stolu u sredini prostorije, nebo je bilo oblačno, svjetlo u prostoriji sivkasto, na livadi vani kosilica se polako vozila ukrug. Bio sam ondje s bratom. Agent pogrebnog poduzeća izašao je da nas ostavi nasamo s pokojnikom, kojega smo gledali s udaljenosti od nekoliko metara. Oči i usta bili su mu zatvoreni, gornji dio tijela u bijeloj košulji, a donji u crnim hlačama. Pomisao da prvi put mogu neometano proučavati to lice bila je gotovo nepodnošljiva. Imao sam osjećaj kao da ga skrnavim. Istovremeno sam osjećao neku glad, nešto nezasitno što je tražilo da ga gledam, to mrtvo tijelo koje je nekoliko dana prije bilo moj otac. Crte lica bile su mi poznate, odrastao sam s tim licem, i iako ga nisam tako često viđao zadnjih godina, gotovo da nije prošla noć, a da ga nisam sanjao. Crte su mi bile poznate, ali ne i izraz lica. Taman, žućkast ten i koža koja je izgubila elastičnost učinili su da lice izgleda kao da je izrezbareno. To nešto drveno u izrazu zaustavljalo je svaki osjećaj bliskosti. Nisam više gledao osobu, nego nešto što nalikuje osobi. Napustio nas je, ali ono što je nekoć bio, još je uvijek živjelo u meni i kao da je prekrilo smrt pokrovom života. Yngve je polako otišao na drugu stranu stola. Nisam ga gledao, samo sam registrirao kretnju kad sam podigao glavu i pogledao van. Vrtlar koji je vozio kosilicu stalno se okretao da provjeri slijedi li rub prethodnoga kruga. Kratke vlati trave koje vreća nije uhvatila lepršale su iznad njega. Neke od njih zacijelo su se čvrsto zalijepile za donju stranu stroja, jer su za njim, pravilno raspoređene, ostajale vlažne grude zbijene trave, uvijek tamnije od livade s koje su potekle. Šljunčanim puteljkom iza vrtlara hodale su tri osobe, sve tri pognutih glava, jedna u crvenom kaputu, u jarkom kontrastu sa zelenom bojom travnjaka i sivilom neba. Iza njih klizila je cestom prema centru rijeka automobila. Tada se brujanje kosilice iznenada odbilo od zida kapele. Očekivanje, koje je taj nagli zvuk izazvao, da će tata otvoriti oči, bilo je tako snažno da sam napravio korak unatrag. Yngve me pogledao lagano se nasmiješivši. Zar sam mislio da će se mrtvac probuditi? Zar sam mislio da će drvo ponovno postati čovjek? Bio je to grozan trenutak. No kad je prošao, a tata unatoč buci i komešanju ostao nepomičan, shvatio sam da on zapravo ne postoji. Osjećaj slobode koji mi je tada nabujao u grudima bilo je podjednako teško kontrolirati kao i valove tuge prije, a i pronašao je isti izlaz: u jecaju koji mi se tren poslije oteo protiv moje volje. Sreo sam Yngveov pogled i nasmiješio se. Došao je i stao do mene. Njegova me blizina tješila. Bilo mi je tako drago da je ondje i morao sam se boriti da sve ne upropastim 123

ponovnim gubitkom kontrole. Trebalo je razmišljati o nečem drugom, trebalo je pozornost usmjeriti na nešto neutralno. Nešto je lupalo u susjednoj prostoriji. Zvukovi su bili tihi i narušavali su atmosferu oko nas; bili su strani, jednako kao što su strani zvuci koji iz stvarnosti prodiru u san spavača. Pogledao sam tatu. Prsti, koje su isprepleli i položili mu na trbuh, žuta mrlja od nikotina duž kažiprsta, nekako izblijedjela, onako kako izblijedi tepih. Neproporcionalno duboki nabori kože sad su izgledali kao da su urezani, a ne kao nastali. Zatim lice. Nije bilo spokojno, jer iako je ležalo mirno i nepomično, nije bilo prazno, još uvijek je na njemu bio trag nečega za što nisam znao drugi naziv osim volje. Sinulo mi je da sam uvijek pokušavao odrediti izraz na njegovu licu. Da ga nikad nisam gledao a da istovremeno nisam pokušavao odgonetnuti taj izraz. No sad je bilo zatvoreno. Okrenuo sam se prema Yngveu. “Idemo?” rekao je. Kimnuo sam. Agent pogrebnog poduzeća stajao je i čekao nas u predvorju. Ostavio sam za sobom otvorena vrata. Iako sam znao da je to iracionalno, nisam htio da tata leži unutra sam. Nakon što smo se rukovali s agentom i razmijenili nekoliko riječi o tome što će se događati u danima prije pogreba, otišli smo na parkiralište zapaliti, Yngve naslonjen na auto, ja sjedeći na zidiću. Kiša je visjela u zraku. Drveće u šumarku iza groblja povijalo se pod pritiskom sve jačeg vjetra. U nekoliko sekundi šuštanje lišća nadjačalo je šum prometa s druge strane travnjaka. Zatim je opet utihnulo. “Ha, ovo je bilo čudno”, rekao je Yngve. “Da”, rekao sam. “Ali drago mi je da smo to napravili.” “I meni. Morao sam to vidjeti da bih povjerovao.” “Vjeruješ li sad?” rekao sam. Nasmiješio se. “Ti ne?” Umjesto da mu se nasmiješim, kao što sam namjeravao, ponovno sam počeo plakati. Stavio sam ruku na lice, pognuo glavu. Potresao me jecaj za jecajem. Kad je to prestalo, pogledao sam ga i nasmijao se. “Ovo je kao kad smo bili mali”, rekao sam. “Ja plačem, a ti gledaš.” “Jesi li siguran...”, rekao je i pokušao uloviti moj pogled. “Jesi li siguran da ostalo možeš sam?” “Naravno”, rekao sam. “Nije to nikakav problem.” “Mogu nazvati i reći da ostajem.” “Idi doma. Napravit ćemo kako smo se dogovorili.” “Dobro. Onda ću sad krenuti.” Bacio je cigaretu, iz džepa izvadio ključeve od auta. Ustao sam i približio mu se na nekoliko koraka, ali ne toliko blizu da bi u obzir došli rukovanje ili grljenje. Otključao je vrata, sjeo, pogledao me dok je okretao ključ i onda se motor pokrenuo. “Hajde bok, onda”, rekao je. “Bok. Pazi kako voziš. I pozdravi doma!” Zatvorio je vrata, izašao natraške, zaustavio se i zavezao pojas, ubacio auto u brzinu i polako se odvezao prema glavnoj cesti. Počeo sam hodati za njim. Odjednom su mu zasvijetlila stražnja svjetla i on se vratio vozeći unazad. “Bilo bi bolje da ti uzmeš ovo”, rekao je i ispružio ruku kroz otvoreni prozor. Bila je to smeđa omotnica koju nam je dao agent pogrebnog poduzeća. 124

“Nema smisla da je nosim u Stavanger”, rekao je. “Bolje da je ovdje. Dobro?” “Dobro”, rekao sam. “Vidimo se onda”, rekao je. Prozor se podigao i muzika, koja je prije nekoliko sekundi odzvanjala parkiralištem, odjednom je zazvučala kao da dolazi ispod vode. Nisam se pomaknuo dok njegov auto nije skrenuo na glavnu cestu i otišao. Bio je to impuls iz djetinjstva: donosi nesreću ako se pomaknem. Zatim sam stavio omotnicu u unutrašnji džep jakne i krenuo prema gradu. Tri dana prije, u dva poslijepodne, nazvao me Yngve. Odmah sam mu u glasu čuo da je nešto važno i prva mi je pomisao bila da je tata umro. “Bok”, rekao je. “Ja sam. Zovem da ti kažem da se nešto dogodilo. Da... dogodilo se nešto.. “Da?” rekao sam. Stajao sam u hodniku, jednom rukom naslonjenom na zid i sa slušalicom u drugoj. “Tata je umro.” “O”, rekao sam. “Gunnar me upravo nazvao. Baka ga je našla u fotelji jutros.” “Od čega je umro?” “Ne znam. Ali vjerojatno srce.” U hodniku nije bilo prozora, a svjetiljka na stropu bila je ugašena, tako da je jedino, prigušeno, svjetlo ovdje bilo ono koje je dopiralo iz kuhinje na jednom kraju hodnika i kroz otvorena vrata spavače sobe na drugom. Lice u ogledalu u koje sam zurio bilo je tamno i gledalo me odnekud izdaleka. “Što ćemo sad onda? Mislim, praktično gledano?” “Gunnar očekuje da se mi za sve pobrinemo. Pa trebamo otići onamo. Što prije, zapravo.” “Da”, rekao sam. “Baš sam se spremao da odem na Borghildin pogreb, upravo sam kretao, zapravo. Pa mi je kofer spakiran. Mogu krenuti odmah. Hoćemo se jednostavno naći dolje?” “Možemo”, rekao je Yngve. “U tom slučaju, doći ću ujutro.” “Sutra”, rekao sam. “Daj da razmislim.” “Zašto ne bi doletio ovamo pa se možemo skupa odvesti?” “Dobra ideja. To ću napraviti. Mogu te nazvati kad saznam kojim letom stižem. Može?” “Može. Vidimo se onda.” Kad sam spustio slušalicu, otišao sam u kuhinju i natočio vode u kuhalo, uzeo vrećicu čaja iz ormara i stavio je u čistu šalicu, naslonio se na radnu plohu i počeo gledati slijepu ulicu koja je prolazila uz kuću; vidio sam je samo kao sive mrlje između zelenog grmlja koje je raslo gusto od kraja malog vrta pa do ruba ceste. S druge strane dizalo se golemo bjelogorično drveće, ispod kojega je prolazila mračna pokrajnja cestica što je vodila prema glavnoj ulici, kojom je pak dominirala bolnica Haukeland. Jedino o čemu sam mogao misliti bilo je kako ne mogu misliti na ono na što bih trebao. Da ne osjećam što bih trebao. Tata je umro, pomislio sam, to je velik i važan događaj, trebao bi me cijeloga obuzeti, ali nije, jer ja tu stojim i piljim u to kuhalo, ljut što voda još ne ključa. Stojim tu i gledam van i mislim koliku smo sreću imali da smo se dočepali ovoga stana, što mi se događa svaki put kad pogledam vrt, jer ga uređuje naša ostarjela gazdarica, a ne na to da je tata mrtav, iako jedino to nešto znači. Sigurno je to nekakav šok, pomislio sam i natočio vodu u šalicu iako 125

još nije proključala. Kuhalo za čaj, luksuzni model od blještava metala, dobili smo od Yngvea kao vjenčani poklon. Šalicu, žutu šalicu Höganes, nisam se mogao sjetiti od koga smo dobili, samo sam znao da je bila na Tonjinom popisu želja. Nekoliko puta uronio sam vrećicu u vodu pa je izvukao držeći je za uzicu, bacio je u sudoper, u koji je tiho pljusnula, i otišao u blagovaonicu sa šalicom u ruci. Sve u svemu, hvala Bogu da sam doma bio sam. Nekoliko sam minuta hodao naokolo i pokušavao si utuviti u glavu da je tata mrtav, naći nekakav smisao, ali nisam uspio. Nije mi to imalo nikakvo značenje. Shvaćao sam to, prihvaćao sam to, i nije mi to bilo besmisleno zato što je odjednom ugašen život koji se jednako tako mogao i ne ugasiti, nego zato što je to bila tek jedna činjenica u nizu drugih, a u mojoj svijesti nije zauzela mjesto koje je trebala. Hodao sam po dnevnoj sobi sa šalicom u ruci, dan je bio siv i ugodan, a vani, u krajoliku punom krovova i zelenih bujnih vrtova, tlo se polako spuštalo. Stanovali smo ondje tek nekoliko tjedana, došli smo iz Volde, gdje je Tonje studirala radijske komunikacije, a ja pisao roman koji je trebao izaći za dva mjeseca. Bio nam je to prvi pravi dom; stan u Voldi nije se računao, bio je privremeno rješenje, no ovo je bilo trajno ili je bar predstavljalo nešto trajno, naš dom. Zidovi su još uvijek mirisali na boju. Krvavocrvena u blagovaonici, a po savjetu Tonjine mame koja je bila umjetnica, ali se najviše vremena bavila unutrašnjim uređenjem i kuhanjem, oboma na visokoj razini - kuća joj je izgledala kao kuće u časopisima za unutrašnje uređenje, dok je hrana koju je posluživala uvijek bila pažljivo pripremljena i birana - u dnevnoj sobi, kao i u drugim sobama bila je boja ljuske jajeta. No kod nas ni u kom slučaju nije izgledalo kao u časopisu za unutrašnje uređenje, bilo je previše namještaja, plakata i polica za knjige, što je više upućivalo na studentski način života, koji smo netom napustili. Roman sam napisao zahvaljujući studentskom kreditu, jer nominalno sam studirao književnost, imao sam ga sve do Božića, kad je zaliha novca presušila, pa sam od izdavača morao tražiti predujam, a on je potrajao do nedavno. Tatina smrt došla je, dakle, kao naručena, jer on je imao novca, morao je imati novca, nije li? Trojica braće prodali su kuću u Elvegatenu i podijelili novac među sobom prije manje od dvije godine. Nije mogao sve spiskati u tako kratkom roku? Otac mi je mrtav, a ja razmišljam o novcu koji će mi to donijeti. Pa što? Razmišljam o tome o čemu razmišljam, ne mogu si pomoći, mogu li? Spustio sam šalicu na stol u blagovaonici, otvorio tanahna vrata i izašao na balkon, naslonio se ukočenim rukama na ogradu i gledao uokolo udišući punim plućima topao ljetni zrak, prožet mirisima raslinja i automobila i grada. Trenutak poslije stajao sam u dnevnoj i ogledavao se oko sebe. Bih li trebao nešto pojesti? Popiti? Izaći i kupiti nešto? Otišao sam u hodnik, bacio pogled na spavaću sobu, na širok, nepospremljen krevet, vrata kupaonice. To bih mogao, pomislio sam, otuširati se, to bi bilo dobro, uskoro ću na put. Skinuti odjeću, pustiti vodu, vruću toliko da se isparava, po glavi i tijelu. Da izdrkam? Ne, jebemu, pa tata je mrtav. Mrtav, mrtav, tata je mrtav. Mrtav, mrtav, tata je mrtav. Nije imalo smisla ni da stojim pod vodom, pa sam je zatvorio i obrisao se velikim ručnikom, utrljao malo dezodoransa pod pazuha, odjenuo se i, dok sam manjim ručnikom sušio kosu, otišao u kuhinju vidjeti koliko je sati. Pola tri. Onda je Tonje trebala doći kući za jedan sat.

126

Nisam mogao podnijeti pomisao da bih istovario sve to na nju čim dođe na vrata, pa sam otišao u hodnik, bacio ručnik kroz otvorena vrata spavaće sobe, podigao telefonsku slušalicu i utipkao njezin broj. Javila se odmah. “Tonje ovdje?” “Bok, Tonje, ja sam”, rekao sam. “Jesi dobro?” “Da. Zapravo radim korekturu, samo sam skoknula u ured po nešto. Ali kad to završim, dolazim kući.” “Dobro”, rekao sam. “Što ti radiš?” rekla je. “Ma, ništa”, rekao sam. “Ali Yngve me nazvao. Tata je umro.” “Što si rekao? Umro je?” “Da.” “O, jadničak moj! O, Karl Ove...” “Dobro sam”, rekao sam. “Nije bilo neočekivano, zapravo. Ali u svakom slučaju letim dolje večeras. Prvo do Yngvea, pa ćemo se zajedno autom onamo rano ujutro “ “Hoćeš da idem s tobom? Mogla bih?” “Ne, ne. Moraš raditi! Ostani ovdje, pa ćeš doći na pogreb.” “Jadničak moj”, ponovila je. “Mogu srediti da netko drugi preuzme korekturu. Pa mogu doći odmah. Kad krećeš?” “Ne žuri mi se”, rekao sam. “Idem za nekoliko sati. I nije tako loše biti malo sam.” “Sigurno?” “Da, da. Posve sam siguran. Ne osjećam praktički ništa. Ali puno smo o tome razgovarali, da će uskoro umrijeti ako tako nastavi. Pa sam se pripremio na to.” “Dobro”, rekla je Tonje. “Onda ću završiti s poslom pa požuriti kući. Pazi se. Volim te.” “I ja tebe volim”, rekao sam. Kad sam spustio slušalicu, pomislio sam na mamu. Trebalo bi i njoj javiti. Podignuo sam opet slušalicu i utipkao Yngveov broj. Već ju je nazvao. Sjedio sam već odjeven u dnevnoj sobi i čekao kad sam čuo Tonje na vratima. Svježa poput ljetnog povjetarca i energična, ušla je u stan. Ustao sam. Kretnje su odavale da je uzbuđena, pogled joj je bio tužan i zagrlila me, rekla da želi biti uz mene, ali da sam u pravu, da je bolje da ostane ovdje, a onda sam ja naručio taksi, stao zajedno s njom na stepenice pred ulazom i počekao pet minuta, koliko je taksiju trebalo da dođe. Mi smo bračni par, pomislio sam, mi smo muž i žena, moja žena stoji pred kućom i maše mi na odlasku, pomislio sam i nasmiješio se. Jer otkud dolazi nestvaran sjaj te slike? Otud što se igramo bračnoga para, muža i žene, više nego što to zapravo jesmo? “Što se smiješiš?” “Ništa”, rekoh. “Samo razmišljam o nečemu.” Primio sam je za ruku. “Stiže”, rekla je. Pogledao sam prema kućama, Crn i nalik na bubu, taksi se šuljao uzbrdo, kao buba se zaustavio i oklijevao na križanju, prije nego što je oprezno odgmizao nadesno, gdje se ulica zvala kao i naša. “Da odjurim za njim?” rekla je Tonje. “Ne, zašto? Pa i ja to mogu, isto kao i ti?” Uzeo sam kovčeg i popeo se stepenicama na cestu. Tonje je išla za mnom. “Idem do križanja”, rekao sam. “Pa ću ga tamo uhvatiti. Ali nazovem te navečer. Dobro?” Poljubili smo se, a kad sam prošao križanje i taksi istovremeno krenuo natraške 127

nizbrdo, mahnula mi je. “Knausgård?” rekao je taksist kad sam otvorio vrata, nagnuo se i pogledao ga. “Tako je”, rekao sam. “Trebam do Fleslanda.” “Uskačite, ja ću vam uzeti kofer.” Uvukao sam se na stražnje sjedalo i naslonio. Taksiji, volim taksije. Ne one kojima idem pijan kući, nego one kojima idem na aerodrome ili željezničke kolodvore. Ima li išta bolje od sjedenja na stražnjem sjedištu taksija dok vas voze kroz gradove i predgrađa, na odlasku odnekle? “Stvarno vam je podmukla ta ulica”, rekao je vozač kad je sjeo. “Čuo sam za nju, da se račva, ali nikad nisam bio ovdje. Nakon dvadeset godina. Baš čudno.” “Aha”, rekao sam. “Mislim da sam dosad bio svagdje. Mislim da ovo mora da je zadnja ulica u kojoj još nisam bio.” Nasmiješio mi se u retrovizoru. “Idete na odmor?” “Ne”, rekao sam. “Ne baš. Otac mi je umro danas. Idem ga dolje pokopati. U Kristiansand.” To je dokrajčilo čavrljanje. Nepomično sam cijelim putem sjedio i zurio u kuće, nisam razmišljao ni o čemu posebnom, samo sam zurio. Minde, Fantoft, Hop. Benzinske postaje, autosaloni, supermarketi, četvrti vila, šume, voda, gradilišta. Kad smo došli do zadnjeg dijela ceste i kad sam već vidio kontrolni toranj zračne luke, pronašao sam karticu u unutarnjem džepu i sagnuo se da vidim što piše na taksimetru. Tristo dvadeset. Nije baš bilo naročito pametno uzeti taksi, autobus dovde koštao bi me deset puta manje, a ako sam nečega imao malo, bio je to novac. “Mogu li dobiti račun na tristo pedeset?” rekao sam i pružio mu karticu. “Da, naravno”, rekao je i uzeo mi je iz ruke. Provukao ju je kroz čitač, koji je odmah otkucao račun. Taksist ga je stavio zajedno s kemijskom na blok koji mi je pružio, potpisao sam se, a on je istrgnuo još jedan račun i dao mi ga. “Hvala vam”, rekao je. “Hvala vama”, rekao sam. “Sam ću uzeti prtljagu.” Iako mi je kovčeg bio težak, nosio sam ga držeći ga za ručku kad sam ušao u čekaonicu za odlaske. Prezirao sam one male kotačiće, kao prvo zato što su ženskasti, dakle nedostojni muškarca, muškarac treba nositi, a ne vući, i, kao drugo, zato što su podsjećali na lakoću, prečace, štednju, razumnost, što sam sve prezirao i općenito im se protivio gdje god sam mogao, čak i ondje gdje su bili mali i nebitni. Zašto živjeti u svijetu, a ne osjetiti njegovu težinu? Zar smo možda slike? I za što zapravo štedimo snagu? Spustio sam kovčeg kraj sebe nasred velike sale i pogledao gore na ploču s vremenima odlazaka. Bio je let za Stavanger oko pet, na koji bih taman stigao. Ali i jedan oko šest. Budući da sam volio sjediti na aerodromima, možda i više nego što sam volio sjediti u taksijima, odlučio sam se za kasniji. Okrenuo sam se i pogledao prema šalterima za registraciju. Osim pred trima u sredini, gdje su redovi izgledali kaotično i protezali se u daljinu, gdje je odjeća putnika gotovo bez izuzetka bila lagana, količina goleme prtljage velika i raspoloženje onako dobro kako može biti samo nakon nekoliko čašica, a po čemu sam shvatio da su to redovi za čartere za Mediteran, redovi pred ostalim šalterima bili su mali. Kupio sam kartu, registrirao se i odvukao do telefonskih govornica na suprotnome zidu da nazovem Yngvea. Odmah se javio. “Bok, Karl Ove je”, rekao sam. “Let mi je u šest i petnaest. Onda sam na Soli petnaest do 128

sedam. Dolaziš po mene, ili?” “Mogu doći.” “Imaš li kakvih novosti?” “Ne... Nazvao sam Gunnara i rekao mu da dolazimo. Nije znao ništa više. Mislio sam da krenemo rano, tako da stignemo svratiti do pogrebnog poduzeća prije nego što zatvore. Sutra je subota.” “Da”, rekao sam. “Zvuči dobro. Vidimo se, onda.” “Da, vidimo se.” Spustio sam slušalicu i popeo se stepenicama do kafića, kupio šalicu kave i novine, pronašao stol s pogledom na salu, objesio jaknu na naslon stolice dok sam pogledom prelazio po lokalu da vidim ima li koga poznatog, pa sjeo. Misli o tati iskrsavale su s vremena na vrijeme, kao što su iskrsavale još otkad me Yngve nazvao, ali nepovezane s osjećajima, uvijek samo kao puke konstatacije. To je bilo zato što sam se bio pripremio na to. Još od onoga proljeća kad je napustio moju majku, njegov je život vodio u tom smjeru. Nismo to tad shvaćali, ali u nekom je trenutku prešao granicu i otad smo znali da mu se bilo što može dogoditi, pa i najgore. Ili najbolje, ovisno o tome kako se na to gleda. Dugo sam mu želio smrt, a od trenutka kad sam shvatio da bi mu život mogao ubrzo skončati, počeo sam se nadati da će tako i biti. Kad su na televiziji bili izvještaji o poginulima u kraju gdje je živio, bili to požari ili prometne nesreće, mrtvaci pronađeni u šumi ili u moru, prvo što bih osjetio bila je nada: možda je tata. Međutim, nikad to nije bio on, on se snalazio, živio dalje. Sve dosad, pomislio sam gledajući ljude kako se kreću dolje u sali. Za dvadeset pet godina trećina njih bit će mrtva, za pedeset godina dvije trećine, za sto svi. I što će onda ostati iza njih, što su im ti životi vrijedili? S razjapljenim čeljustima i praznim dupljama negdje u dubini zemlje? Možda sudnji dan stvarno dođe. Možda se sve zdrobljene i štropotave kosti i lubanje, zakapane za tisuća godina koliko ljudi žive na zemlji, skupe i ustanu, nacerene na suncu, a Bog, svemoćan i silan, sudit će im na nebu, zid anđela bit će iznad i ispod njega. Nad zemljom, tako zelenom i veličanstvenom, oglasit će se fanfare i sa svih livada i dolina, svih plaža i visoravni, svih mora i jezera mrtvi će ustajati i ići svome Gospodinu Bogu, koji će ih podignuti k sebi, suditi im i baciti ih u oganj pakla, suditi im i uzdići ih u svjetlo nebesa. I oni koji sad hodaju ovuda, sa svojim torbama na kotačiće i vrećicama iz djutića, svojim džepnim romanima i kreditnim karticama, svojim parfimiranim pazusima i sunčanim naočalama, svojim obojenim kosama i hodalicama, oni će se probuditi u život, neće biti nikakve razlike između njih i onih koji su umrli u srednjemu vijeku ili kamenom dobu, bit će mrtvi, a mrtvi su mrtvi i mrtvima će se suditi na sudnji dan. Iz unutrašnjeg dijela sale, gdje su se nalazile pokretne trake za prtljagu, došla je skupina od možda dvadeset Japanaca. Odložio sam zapaljenu cigaretu u pepeljaru i otpio gutljaj kave dok sam ih pratio pogledom. Njihova stranost, koja nije imala veze sa stilom odijevanja ili izgledom, nego samo s ponašanjem, bila je fascinantna, a ja sam dugo sanjao o životu u Japanu, gdje bih bio okruženom stranime, svime onim što čovjek vidi, ali ne razumije, čega značenje možda sluti, ali nikad u njega nije siguran. Sjediti u japanskoj kući, spartanskoj i jednostavnoj, s kliznim vratima i papirnatim zidovima, stvorenoj za urednost duboko stranu meni i mojoj sjevernoeuropskoj brzopletosti, trebalo je biti fantastično. Sjediti ondje i pisati roman, gledati kako okolina polako i neprimjetno oblikuje pisanje, jer način na koji razmišljamo jednako je, naravno, tijesno povezan s konkretnom okolinom čiji smo dio, kao i s ljudima s kojima razgovaramo i knjigama koje čitamo. Japan, ali i Argentina, 129

gdje je ono prepoznatljivo europsko, preseljeno na posve novo mjesto, dobilo posve novu nijansu, pa SAD, jedan od gradića gore u Maineu, naprimjer, sa njegovom južnonorveškom prirodom - tko zna što bi sve moglo nastati ondje? Spustio sam šalicu i ponovno uzeo cigaretu, okrenuo se na stolici i pogledao prema izlazu, gdje je dio putnika već sjedio, iako je bilo tek nekoliko minuta poslije pet. No sad je na redu bio Bergen. A onda me propuhao studeni vjetar. Tata je umro. Prvi put otkad je Yngve nazvao vidio sam ga pred sobom. Ne onakvoga kakav je bio zadnjih godina, nego onakvoga kakav je bio dok sam odrastao, kad smo zimi išli s njim na istočnu obalu Tromøye u ribolov, kad nam je vjetar zavijao oko ušiju i visoko u zrak letjela morska pjena od golemih sivih valova koji su se razbijali o stijenu ispod nas, a on stajao sa štapom u ruci i namotavao najlon smijući nam se. Gusta crna kosa, crna brada, pomalo asimetrično lice pokriveno sitnim kapljicama vode. Plava kabanica, zelene gumene čizme. To je bila slika njega. Tipično za mene da ga vidim u jednoj od situacija kad je bio dobar. Da podsvijest izabere situaciju kad su moji osjećaji prema njemu bili topli. Bio je to pokušaj manipulacije, očito smišljen da poploči put iracionalnoj sentimentalnosti, koja će, čim se vrata otvore, nekontrolirano nagrnuti i potpuno me obuzeti. Tako podsvijest radi, sigurno vidi sebe kao svojevrsnog korektora misli i volje pa potpiruje sve što bi se moglo zamisliti kao opozicija prevladavajućoj prosudbi. Ali tata je to zaslužio, bilo je dobro da je mrtav, sve u meni što je govorilo drukčije, lagalo je. I nije se radilo samo o tome kakav je bio dok sam odrastao nego i o tome kakav je postao kad je na pola života prekinuo sve stare veze i počeo iznova. Jer promijenio se, pa i u svojem odnosu prema meni, ali to nije pomoglo, o tome kakav je postao nisam htio znati ništa. Onoga proljeća kad je otišao počeo je piti pa nastavio i u ljeto, to su radili njih dvoje, tata i Unni, sjedili na suncu i pili, cijele duge dane, opijeni, a kad je škola počela, nastavili su, ali samo poslijepodne i navečer i vikendima. Odselili su se na sjever Norveške i radili zajedno u nekoj školi i tek tad smo mi počeli shvaćati kakva je situacija s njim, jer jednom, kad smo im došli avionom u posjet, Yngve, njegova djevojka i ja, tata je došao po nas autom; bio je blijed i ruke su mu se tresle, nije vidio gotovo ništa, a kad smo došli u njihov stan, strusio je tri piva u kuhinji i tad kao da je oživio, prestao se tresti, uveo nas u kuhinju, počeo pričati i nastavio piti. Tih dana bilo je to za zimskih praznika - pio je po cijele dane, ali je naglašavao da su praznici, da se može malo opustiti, pogotovo ovdje, na sjeveru, gdje je cijele zime mrak. Unni je tada bila trudna, pa je sad u opijanju bio sam. Toga proljeća ocjenjivao je na ispitima u jednoj školi u okolici Kristiansanda pa je pozvao Yngvea, njegovu curu i mene na ručak u hotel Caledonien, no kad smo došli na recepciju, gdje smo se trebali naći s njim, nije ga bilo, no mi smo počekali pola sata pa upitali recepcionara za nj; bio je u svojoj sobi, otišli smo gore, pokucali na vrata, nitko se nije javljao, sigurno je spavao, pokucali smo opet i glasno ga dozivali, no nije bilo nikakve reakcije pa smo otišli neobavljena posla. Dva dana poslije izbio je požar u Caledonienu, dvanaestero je ljudi poginulo, a ja, koji sam tada išao u drugi razred gimnazije, odvezao sam se onamo s Bassenom pod velikim odmorom i gledao gašenje. Da je moj otac bio ondje, u stanju u kakvom je bio, bio bi jedan od poginulih, sasvim sigurno, rekao sam Bassenu, ali tada još uvijek ni Yngve ni ja nismo shvaćali što se s njim događa, nismo imali iskustva s alkoholičarima, nismo imali ni jednog u obitelji, ali nam je bio jasno da pije, jer smo s vremenom postali svjedoci brojnih noći opijanja koje su završile u suzama, svađama i ljubomori i gdje je nestajao svaki trag dostojanstva, ali ne zadugo; sljedećeg bi jutra sve bilo na svom mjestu, on je cijelo vrijeme uspijevao raditi svoj posao i na to je bio ponosan, a mi 130

nismo shvaćali da ne može prestati piti, a možda da to i ne želi. Sad je to bio njegov život, to mu je bila preokupacija, iako im se rodilo dijete. Znao je kojiput izbiti klin klinom kad je ujutro trebao na posao, ali nikad se ne bi opio, nekoliko piva tijekom dana nije ništa značilo, pogledajte samo Dance, oni piju za ručkom, a s Danskom je sve u redu, zar ne? Zimi su odlazili na Mediteran, turistički vodiči dobivali su pritužbe na njih, vidio sam u pismu koje sam krišom pročitao kad sam jednom bio kod njih, a koje je bilo sastavni dio tužbe do koje je došlo jer se tata srušio pa ga je hitna vozila u bolnicu; imao je jake bolove u prsima i tužio je poslije turističku agenciju jer je smatrao da je njihovo ponašanje prema njemu izazvalo srčani udar, na što je turistička agencija mrtvo hladno odgovorila da to nije bio nikakav infarkt, nego kolaps izazvan alkoholom i tabletama. Nakon nekog vremena napustili su sjever Norveške i doselili se natrag u Sørland, gdje je tata, sada debeo i napuhnut, s golemom trbušinom, cijelo vrijeme pio. Sad je bilo nezamislivo da ostane trijezan nekoliko sati da bi došao po nas autom. Razveli su se, tata se odselio u neki gradić na istoku, gdje je dobio novi posao, koji je izgubio nekoliko mjeseci poslije, tako da opet nije imao ništa - ni brak, ni posao, dijete jedva, jer iako je Unni htjela da on provodi vrijeme s djetetom i zapravo mu dopuštala da bude ondje, to nije išlo, pa je nakon nekog vremena izgubio pravo posjećivanja, ali ni to nije imalo pravog utjecaja na njega. Bilo mu je to nešto zbog čega je mogao bjesnjeti, vjerojatno zato što je to bilo njegovo pravo, a to, svoje pravo, sad je svesrdno branio, bez obzira na situaciju i okolnosti. Dogodilo se nešto užasno i sve što je tati ostalo, bio je stan u Østlandu, gdje je sjedio i pio ako nije išao po bircuzima po gradu i ondje sjedio i pio. Postao je golem kao bačva, pa iako mu je koža još uvijek bila preplanula, bila je nekako zagasita, kao da ju je prekrio nekakav zagasit film, a sa svom onom bradurinom i kosom i odrpanom odjećom izgledao je kao divljak u lovu na piće. Jednom je iznenada nestao na nekoliko tjedana, kao da je u zemlju propao. Gunnar je nazvao Yngvea i obavijestio ga da je prijavio nestanak policiji. Ipak se pojavio, ali u Østlandu, u nekoj bolnici, gdje je ležao i nije mogao hodati. Paraliza ipak nije bila trajna, osovio se opet na noge i, nakon stanke od nekoliko tjedana u klinici za liječenje ovisnosti, nastavio je po starome. Tada nisam bio s njim u kontaktu. Ali on je sve češće posjećivao baku i svaki put ostajao sve duže. Na kraju se k njoj uselio i ondje zabarikadirao. Nagurao je sve svoje stvari u garažu, izbacio službu za pomoć u kući - da je baka dobije za to se bio pobrinuo Gunnar jer se baka više nije dobro snalazila - pa zaključao vrata. Sve do smrti bio je ondje s njom. Gunnar je nazvao Yngvea tom prilikom i ispričao mu kako stvari stoje. Između ostalog, ispričao mu je kako je jednom došao onamo i našao tatu kako leži na podu u dnevnoj sobi. Bio je slomio nogu, ali umjesto da kaže baki da pozove hitnu da ga odvezu u bolnicu, dao joj je naputak da nikome ne kaže za slomljenu nogu, čak ni Gunnaru, pa ona i nije, tako da je ležao ondje okružen tanjurima i ostacima hrane, bocama i čašama s pivom i žesticama iz svoje bogate zalihe, koje mu je ona donosila. Koliko je dugo tako ležao, Gunnar nije znao, možda jedan dan, možda dva. To što je nazvao Yngvea i to mu ispričao, nije se moglo shvatiti drukčije nego da moramo intervenirati i izvući oca odande, jer će inače umrijeti, pa smo Yngve i ja raspravljali o tome i odlučili da nećemo poduzeti ništa, kako je prostro, tako neka i leži, neka živi svoj život, umre svojom smrću. Sad je to i napravio. Ustao sam i otišao do šanka po još kave. Muškarac u tamnom, elegantnom odijelu, sa svilenim šalom oko vrata i prhuti na ramenima, točio si je kavu kad sam došao. Stavio je bijelu šalicu, do vrha punu crne kave, na crveni pladanj i upitno me pogledao kad je malčice podignuo vrč u ruci. 131

“Natočit ću si sâm, hvala”, rekao sam. “Kako hoćete”, rekao je i spustio vrč na jednu od dviju ploča. Pretpostavio sam da je nekakav profesor. Konobarica, krupna žena između pedeset i šezdeset godina starosti, sasvim sigurno iz Bergena, jer sam takva lica viđao posvuda u gradu u tih osam godina koliko sam ondje živio, u autobusima i na ulicama, za šankovima i u trgovinama, s tom kratkom, obojenom kosom i četvrtastim naočalama koje se samo ženama te dobi sviđaju, ispružila je ruku kad sam podigao šalicu da joj je pokažem, “To sam dotočio”, rekao sam. “Pet kruna”, rekla je na zvonkom bergenskom. Stavio sam joj petak u ruku i vratio se za stol. Usta su mi bila suha i srce mi je lupalo u prsima, nekako uznemireno, ali nisam bio uzbuđen; upravo suprotno, bio sam smiren i trom dok sam sjedio i zurio u mali avion obješen o veliki stakleni strop, ispod kojega je danje svjetlo blještalo kao u akvariju, potom i u ploču s vremenima odlazaka, na kojoj je sat pokazivao pet i petnaest, pa dolje u ljude koji su se skupljali u redove, hodali salom, sjedili i čitali novine, stajali i pričali. Bilo je ljeto, boje odjeće bile su svijetle, tijela preplanula, atmosfera ležerna, kao i uvijek ondje gdje se okupljaju ljudi koji putuju. Ponekad dok bih ovako sjedio, znale su mi se boje učiniti jarkima, linije oštrima, a lica nevjerojatno jasnima. Sva su nešto govorila. Ako nisu, kao što je bio slučaj sad, bila su daleka i na neki način maglovita, neuhvatljiva, poput sjena bez njihove karakteristične zatamnjenosti. Okrenuo sam se i pogledao prema izlazu. Jato putnika koji su očito tek stigli penjalo se putničkim mostom u obliku tunela koji je vodio od aviona. Vrata prema salonu za odlaske otvorila su se i putnici, s jaknama preko podlaktica i aktovkama i torbicama koje su im sezale do bedra, počeli su ulaziti u salon, podižući glave u potrazi za smjerokazom za preuzimanje prtljage, pa skretali desno i nestajali. Dva dječaka prošla su pokraj mene, svaki sa svojom papirnatom čašom kole s kockicama leda u ruci. Jedan je imao naznake brkova i brade, a moglo mu je biti petnaest godina. Drugi je bio manji i posve golobrad, ali zato nije morao biti i mlađi. Veći je imao velika usta, koja nije zatvarao, zbog čega je, u kombinaciji s praznim pogledom, izgledao tupo. Manji je brzo prelazio pogledom oko sebe, onako kako to čine dvanaestogodišnjaci. Rekao je nešto, obojica su se nasmijala, a kad su došli do stola, očito je to ponovio jer su se sad nasmijali i ostali koji su sjedili ondje. Čudio sam se koliko su maleni i što ne mogu ni zamisliti da sam i ja bio toliko malen kad sam imao četrnaest, petnaest godina. Ali sigurno sam bio. Odgurnuo sam šalicu ustranu, ustao, prebacio jaknu preko ruke, zgrabio kofer i krenuo prema izlazu, zatim sjeo odmah do pregrade gdje su žena i muškarac u uniformi stajali svaki za svojim računalom i radili. Naslonio sam se i zatvorio oči na nekoliko sekundi. Opet je preda mnom bilo tatino lice. Kao da je bilo ondje i čekalo. Vrt u magli, trava malo blatna i ugažena, ljestve naslonjene na stablo, tatino lice okreće se prema meni. Rukama drži ljestve, na sebi ima visoke čizme, debeli pulover. Dva lavora stoje pokraj njega na zemlji, na kuki na vrhu ljestava visi kanta. Otvorio sam oči. Nisam se mogao sjetiti da sam to doživio, nije to bilo sjećanje, ali ako nije bilo sjećanje, što je onda bilo? O, ne, mrtav je. Uzdahnuo sam i ustao. Pred šalterom se formirao mali red: putnici su komentirali sve što je osoblje radilo, a čim je nešto dalo naslutiti da se ukrcavanje bliži, odmah su se stvorili pred šalterom. Mrtav. Stao sam iza zadnjega muškarca, plećatog, pola glave nižeg od mene. Kosa mu je rasla 132

na vratu, a dlake u ušima. Mirisao je na losion za upotrebu poslije brijanja. Iza mene stala je neka žena. Malo sam okrenuo glavu da je pogledam i vidio joj lice, koje je, prekriveno rumenilom i puderom, s nanesenim ružem i tušem, više sličilo maski nego licu osobe. Ali mirisala je dobro. Ekipa za čišćenje dojurila je iz aviona. Uniformirana žena razgovarala je na telefon. Kad je završila, uzela je mali mikrofon i rekla da je sad sve spremno za ukrcavanje. Otvorio sam vanjski džep svoje aktovke i izvadio kartu. Srce mi je opet počelo ubrzano lupati, kao da je i ono na putovanju. Postalo je neizdrživo stajati ondje. Ali morao sam. Prebacio sam težinu s jedne noge na drugu, pognuo malo glavu da vidim pistu kroz prozor. Prošao je jedan od autića koji voze prikolice s prtljagom. Muškarac u kombinezonu i sa štitnicima za uši išao je prema zrakoplovu, u rukama je imao one stvarčice za navođenje aviona na mjesto, nalik na stolnoteniske rekete. Red je krenuo naprijed. Srce je lupalo i lupalo. Dlanovi su mi bili znojni. Čeznuo sam za time da sjedim negdje visoko u zraku i gledam dolje. Nabit momak ispred mene dobio je odrezak putne karte. Pružio sam svoju uniformiranoj ženi. Iz nekog razloga pogledala me ravno u oči dok ju je uzimala. Bila je lijepa na neki strog način, crte lica bile su joj pravilne, nos možda malo šiljast, usta uska. Oči su joj bile blistave i plave, a tamni krug oko zjenice neobično izražajan. Pogledao sam je pa spustio pogled. Nasmiješila mi se. “Sretan put”, rekla je. “Hvala”, rekao sam i krenuo za drugima putničkim mostom i ušao u zrakoplov, gdje je sredovječna stjuardesa stajala i kimala prispjelim putnicima, pa prolazom otišao do zadnjeg reda sjedala. Gore s aktovkom i jaknom u pretinac za prtljagu, dolje na usko sjedalo, s nogama naprijed, s trupom natrag. Tako. Metamisli, one kako sjedim u avionu na putu da pokopam oca dok razmišljam o tome kako sjedim u avionu na putu da pokopam oca, odjednom su se pojačale. Sve što sam vidio, lica i tijela koja su polako stizala prolazeći kabinom i odlagala prtljagu ovdje, sjedala, odlagala prtljagu ondje, sjedala, pratila je poput sjene misao koja mi nije prestajala govoriti da sve to gledam sada, sada dok razmišljam o tome da to gledam, i tako dalje ad absurdum, a istovremeno je prisutnost te misli sjene, ili možda radije misaonog odraza, davala naslutiti kritiku toga što ne osjećam više nego što osjećam. Tata je mrtav, pomislio sam - i njegova slika bljesnula mi je pred očima, kao da sam trebao ilustraciju riječi “tata” - a ja, koji sjedim u avionu na putu da ga pokopam, hladan sam kao da me se to ne tiče, razmišljam i gledam dvije djevojčice od desetak godina kako na jednoj strani prolaza sjedaju u red i njihovu majku, po svemu sudeći, na drugoj strani kako sjeda u isti red, ja, eto, razmišljam kako razmišljam da razmišljam. Sve je u meni bjesnjelo, jurilo, više ništa nije imalo ni glavu ni rep. Počela me hvatati mučnina. Neka žena stavila je kovčeg u pretinac iznad mojega sjedala, skinula jaknu i nju stavila u pretinac, srela moj pogled i automatski mi se nasmiješila pa sjela do mene. Imala je četrdesetak godina, blago lice, tople oči, crnu kosu, bila je niska, malo punija, ali ne i debela. Imala je na sebi nekakvo odijelo, to jest hlače i sako iste boje i od istog materijala, kako se ono zove kad žene to nose? Kostim? I bijelu bluzu. Gledao sam ravno pred sebe, ali moja pažnja nije bila usmjerena na ono što sam gledao, nego na ono u polju perifernog vida, ondje sam “ja”, pomislio sam i pogledao nju. Očito je imala naočale u ruci koje prije nisam primijetio, jer ih je sad stavila na vrh nosa i otvorila knjigu. Izgledala je nekako bankarski, nije li? Ne zbog te mekoće, ipak, niti bjeline. Njezina bedra, koja su se nekako razlila pod tkaninom hlača, pritisnuta na sjedalo, koliko bi bijela bila u mraku noći u nekoj hotelskoj sobi? Pokušao sam progutati slinu, ali usta su mi bila toliko suha da ono malo sline što sam 133

uspio skupiti nisam mogao natjerati da se onim kratkim putem spusti do grla. Novi se putnik zaustavio kod našega reda, sredovječan muškarac, blijed, mrk i mršav, u sivom odijelu, sjeo je na zadnje sjedalo ne pogledavši ni nju ni mene. Boarding completed, rekao je glas iz zvučnika. Malo sam se nagnuo da vidim nebo iznad zračne luke. Na zapadu su se oblaci razišli i potez niske šume bio je obasjan suncem, sjajan, gotovo blistavo zelen. Motori su se palili. Prozor je lagano vibrirao. Žena pored mene stavila je prst u knjigu i pogledala naprijed, u kabinu. Tata se oduvijek bojao letenja. Sjećam se iz djetinjstva da je samo u takvoj prilici pio. U pravilu je izbjegavao letenje, putovali smo autom kad god smo nekamo trebali ići, bez obzira na to koliko to daleko bilo, ali tu i tamo je morao letjeti i onda bi strusio sve što je bilo od alkohola u aerodromskom kafiću. Izbjegavao je on i mnogo drugih stvari, ali o njima tada nikad nisam razmišljao, nisam to vidio, jer ono što osoba radi uvijek zasjenjuje ono što ne radi, a to što tata nije radio nije bilo tako lako primijetiti, možda zato što kod njega to uopće nije bilo neurotično. Tako nikad nije išao frizeru, uvijek se sâm šišao. Nikad se nije vozio autobusom. Gotovo nikad nije kupovao u lokalnom dućanu, nego uvijek u velikim supermarketima u predgrađu. Sve su to bile situacije u kojima je mogao doći u kontakt s ljudima ili mogao biti viđen i iako je bio nastavnik po zanimanju pa zato svaki dan stajao pred razredom i govorio, i redovito pozivao roditelje na sastanke, i svaki dan razgovarao s kolegama u zbornici, ipak je uporno izbjegavao te društvene situacije. Što im je bilo zajedničko? Uključivanje u zajednicu osnovanoj na slučajnosti, možda? Da bi ga ondje vidjeli na način koji on ne može kontrolirati? Da je bio ranjiv na autobusnom sjedalu, na frizerskom stolcu, pred blagajnom supermarketa? Nesumnjivo je bilo tako. Ali dok sam bio ondje, nisam to primijećivao. Tek puno, puno godina poslije sinulo mi je da nikad nisam vidio tatu u autobusu. To da radije nije sudjelovao u društvenim događanjima koja su imala veze s Yngveovim i mojim aktivnostima, nikad mi nije bilo nimalo čudno. Jedanput je prisustvovao završnoj priredbi u školi, sjedio je uza zid i gledao predstavu koju smo pripremili, u kojoj sam ja igrao glavnu ulogu, ali je, nažalost, nisam dovoljno temeljito uvježbao; nakon uspjeha u prethodnoj godini patio sam od djetinje umišljenosti, ne moram pažljivo zapamtiti sve replike, mislio sam, sve će proći glatko, no dok sam stajao ondje, vjerojatno i zbog očeve nazočnosti, nisam se mogao sjetiti gotovo ni jedne jedine rečenice pa mi je nastavnica šaptala za cijele duge predstave o gradu, u kojoj sam ja igrao gradonačelnika. U autu na povratku kući rekao je da ga nikad prije nije bilo toliko sram i da nikad više neće doći ni na jednu moju priredbu. Održao je obećanje. Nikad nije bio ni na jednoj od mojih bezbrojnih nogometnih utakmica dok sam odrastao, nikad među roditeljima koji su nas vozili na utakmice u gostima, nikad među roditeljima koji su gledali domaće utakmice, a ni to nije bilo nešto na što sam reagirao, niti sam mislio da je to neobično, jer on je bio takav, moj otac, ali takvi su bili i mnogi drugi očevi, jer to je bilo krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, kad je uloga oca bila drukčija i manje sadržajna, barem praktično gledano, nego danas. Dobro, jedanput me došao gledati. Bilo je to one zime kad sam išao u deveti razred. Vozio me do šljunčanog terena u Kjeviku, on je trebao nastaviti za Kristiansand, a mi smo imali prijateljsku utakmicu protiv nekog kluba iz unutrašnjosti. Sjedili smo tako u autu, u tišini kao i uvijek, on s jednom rukom na volanu, a drugom naslonjenom na prozor, ja s rukama u krilu. Onda sam ga, ne razmišljajući, upitao bi li možda htio gledati utakmicu. Ne, ne može, morao je dalje, u Kristiansand. Nisam ni očekivao, rekao sam. Nije u tom komentaru bilo razočaranja, ni naznake da bih stvarno želio da gleda tu utakmicu, koja je ionako bila nevažna; bila je to samo konstatacija, o kojoj čak nisam ni razmišljao. Kad je drugo poluvrijeme bilo pri kraju, iznenada sam vidio da njegov auto stoji sa strane, kod aut-linije, iza gomile snijega. 134

Maglovito sam razabrao njegovu mračnu siluetu iza vjetrobranskog stakla. Kad je bilo još samo nekoliko minuta do kraja utakmice, dobio sam iz kuta savršen centaršut od Haralda, trebao sam samo ispružiti nogu, i jesam, ali lijevu, s kojom baš nisam imao dobar osjećaj za šutiranje, pogodila je loptu malo iskosa i udarac je otišao izvan vratnica. Komentirao je to u autu na putu kući. Nisi iskoristio svoju šansu i zabio, rekao je. Imao si veliku priliku. Mislio sam da to ne možeš profućkati. Heh, rekao sam. Ali svejedno smo pobijedili. Koliko, rekao je. Dva-jedan, rekao sam i pogledao ga, jer sam htio da me pita tko je zabio ta dva gola. Srećom je i pitao. Ti si ih zabio, onda, upitao je. Da, rekao sam. Oba. S čelom naslonjenim na prozor, kad se zrakoplov zaustavio na kraju piste i stvarno počeo ubrzavati, ja sam zaplakao. Suze su mi došle niotkuda, znao sam kad su došle, ovo je idiotski, pomislio sam, čista sentimentalnost, glupost. Ali nije pomoglo, zašao sam u nešto meko, nejasno i neomeđeno i nisam se mogao izvući iz toga prije nego što se avion, nekoliko minuta poslije, otisnuo od tla i brujeći se počeo penjati. Tada, napokon bistre glave, sagnuo sam se i majicom obrisao oči, dijelom koji sam držao između palca i kažiprsta, i potom dugo sjedio i zurio van, sve dok nisam osjetio kako je žena koja je sjedila do mene prestala na mene obraćati pozornost. Zavalio sam se u sjedalu i zatvorio oči. Ali nije bilo gotovo. Slutio sam to, tek je počelo. Zrakoplov se nije stigao ni pravo poravnati, a već je ponovno spustio nos i započeo slijetanje. Stjuardese su jurile gore-dolje po prolazu da bi stigle svima poslužiti kavu i čaj. Krajolik podno nas, od kojeg se kroz rijetke pukotine u oblacima tek mjestimice nešto vidjelo, bio je, sa svojim zelenim otocima i plavim morem, svojim strmim planinama i snijegom prekrivenim platoima, i surov i lijep, ali nakon nekog vremena, kako su oblaci nestajali, postajao je sve jednolikiji i nekako prigušen, dok se na kraju nije vidio jedino još ravan rogalandski predio. U meni je sve previralo. Sjećanja koja nisam ni znao da imam navirala su, uskovitlana i kaotična; pokušavao sam se iz toga izvući jer nisam htio sjediti ondje i ridati i cijelo vrijeme analizirati sve što se dogodilo, ali nisam imao realne šanse. Vidio sam ga pred sobom, u onoj prilici kad smo zajedno skijali, u Hoveu, gdje smo klizili između drveća u šumi i gdje smo sa svake čistine mogli vidjeti more, sivo, i teško, i golemo, a i inače se cijelo vrijeme osjećao njegov miris, miris soli i morske trave, koji je nekako išao ruku pod ruku s mirisom snijega i smreka; vidio sam tatu deset metara ispred sebe, možda dvadeset, jer iako mu je sva oprema bila nova, od Rottefellinih vezova do Splitkeinovih skija i plave parke, a i jer nije znao skijati, vukao se naprijed gotovo starački, bez ravnoteže, bez glatkoće pokreta, bez brzine, pa zadnje što sam htio bilo je da me se dovede u vezu s tom prikazom, tako da sam se stalno držao malo iza njega, glave pune vlastitih ideja o sebi i svome stilu, s kojim sam, dobro sam znao, jednom mogao daleko dogurati. Ukratko, sramio sam ga se. To da je kupio svu tu skijašku opremu i dovezao nas onamo, na istočnu stranu Tomøve, zato da mi se približi, o tome tada naravno nisam imao pojma, ali dok sam sjedio zatvorenih očiju i pravio se da spavam, a iz zvučnika dolazila uputa da zavežemo sigurnosni pojas i uspravimo naslone sjedala, pomisao na to izazvala je nov napadaj plača, pa kad sam se još jedanput nagnuo naprijed i okrenuo glavu prema zidu da to sakrijem, učinio sam to malodušno, vjerujući kako su moji suputnici već pri polijetanju shvatili da su zaglavili kraj mladića koji plače. Boljelo me grlo i nisam imao nikakvu kontrolu ni nad čim, sve je protjecalo kroza me, bio sam posve otvoren, ali ne prema vanjskome svijetu, koji sam jedva primjećivao, nego prema unutra, gdje su osjećaji potpuno preuzeli vlast. Jedino što sam mogao, bilo je da zadržim taj zadnji ostatak dostojanstva, da ne pustim glas. Ni jecaj, ni uzdah, ni cvilež, ni jauk. Samo suze koje teku i lice koje se grči u grimasu svaki put kad spoznaja da je tata mrtav dosegne novi vrhunac. Joooj. Joooj. 135

Onda se iznenada razvedrilo, kao da se sve ono meko i nejasno što me cijeloga ispunjalo u zadnjih petnaest minuta povuklo, poput oseke, a strahovita distanca koju sam time uspostavio izmamila je iz mene grohotan smijeh. “Hehehe”, izašlo je iz mene. Podigao sam podlakticu i otro njome oči. Pomisao na to kako me žena pokraj mene gledala kako ridam zgrčenog lica, izobličenog u grimasu, a sad me odjednom vidi kako se smijem izazvala je novu salvu smijeha. “Hehehe. Hehehe.” Pogledao sam je. Nije micala pogled s knjige pred sobom. Odmah iza nas dvije od stjuardesa sjele su na mala preklopna sjedala i zategnule sigurnosne pojaseve oko struka. Kroz prozor se vidjelo sunce i zelenilo. Sjena na tlu koja nas je pratila sve se više približavala, poput upecane ribe, i to do trenutka kad su kotači udarili o tlo izašavši iz unutrašnjosti trupa, pa ostala ondje kao pričvršćena cijelo vrijeme za kočenja i rulanja. Oko mene ljudi su počeli ustajati. Duboko sam udahnuo. Osjećaj da sam raščistio misli bio je jak. Nisam bio sretan, ali bilo mi je lakše, kao uvijek kad čovjek skine težak teret sa sebe. Tek sam sad dobio priliku vidjeti što je žena do mene čitala, budući da je zaklopila knjigu, ustala s njom u ruci i pripremila se izaći u prolaz da dohvati prtljagu. Bila je to Žena i majmun Petera Høega. Čitao sam je jednom. Dobra ideja, loša provedba. Bih li u normalnim okolnostima zapodjenuo s njom razgovor o toj knjizi? Kad joj je tako lagano visjela u ruci kao sad? Ne, ne bih, ali bih razmišljao o tome bih li trebao. Jesam li ikada uopće zapodjenuo razgovor s nekim nepoznatim? Ne, nikad. I ništa nije upućivalo na to da ikad hoću. Nagnuo sam se da pogledam kroz prozor, dolje u prašnjavi asfalt, što sam već jednom napravio prije dvadeset godina, s onom čudnom, ali jasnom namjerom da za sva vremena upamtim ono što sam tada vidio. U avionu kao sada, u zračnoj luci Sola kao sada, ali tada na letu za Bergen, a odande k baki i djedu u Sørbøvåg. Svaki put kad bih letio zrakoplovom sjetio bih se onoga što sam si tada utuvio u glavu. Davno je s time započeo roman koji sam upravo završio, a koji je sad ležao u koferu u teretnom prostoru ispod mene, u obliku šesto četrdeset stranica rukopisa, koje sam morao korigirati u roku od tjedna dana. To je barem bilo dobro. Veselio sam se i što ću vidjeti Yngvea. Otkako se preselio iz Bergena, prvo u Balestrand, gdje je upoznao Kari Anne, s kojom je dobio dijete, a odande u Stavanger, gdje su dobili još jedno dijete, naš se odnos promijenio: on više nije bio netko s kim se družim kad nemam pametnijeg posla, s kim idem na kavu ili koncerte, nego netko kome tu i tamo dođem u posjet u koji je uključeno sve ono što obiteljski život jest. Ali volio sam to, uvijek sam volio prenoćiti kod drugih obitelji, dobiti svoju sobu, s čistom posteljinom na krevetu, punu neobičnih stvari i s lijepo pripremljenim ručnicima, pa odande ući ravno u srž života dotične obitelji, unatoč tome što je uvijek, bez obzira na to koga sam posjetio, bilo nešto neugodno u tim posjetima, jer iako se ljudi pred gostima trude sakriti eventualne napetosti, one uvijek nekako izbiju van i nikad ne možete znati je li ih vaša blizina uzrokovala ili je upravo suprotno, one su tu, a vaša ih je prisutnost samo pomogla prigušiti. Treća je mogućnost, naravno, bila da su sve te napetosti samo “napetosti”, nešto što živi samo u mojoj glavi. Prolaz između redova sjedala sad je bio slobodan pa sam ustao, uzeo aktovku i jaknu iz pregratka i krenuo naprijed, iz kabine u hodnik i prema sati za dolaske, koja je bila mala, ali je imala sve: bezbroj izlaza, kioske i kafiće i kroz koju su prolazili ljudi u dolasku i odlasku pa u njoj stajali, sjedili, jeli ili čitali. Yngvea sam mogao odmah prepoznati u bilo kojoj gomili i nije mi trebalo vidjeti mu lice da ga identificiram, bio mi je dovoljan zatiljak ili rame, možda 136

čak ni to, jer s onima s kojima ste odrastali i koji su vam bili bliski u vrijeme kad se karakter oblikuje ili se počinje pokazivati, njih prihvaćate bez posredovanja razmišljanja i za njih imate poseban senziblitet. Gotovo sve što znate o svojemu bratu znate intuitivno. Nikad nisam znao o čemu Yngve razmišlja, rijetko sam znao zašto je nešto napravio, vjerojatno sam dijelio i mnoge njegove vrijednosti, ali o tome mogu samo nagađati, u tom mi je pogledu bio jednako stran kao i svi ostali. Ali znao sam njegov govor tijela, znao sam njegovu mimiku, znao sam kako miriše, bile su mi poznate sve nijanse njegova glasa i, ne najmanje važno, znao sam odakle dolazi. Ništa nisam mogao posebno izdvojiti, a rijetko sam o tome i razmišljao, ali je još uvijek bilo tako. Zato nisam morao pogledom tražiti po stolovima pizzerije, nisam trebao ispitivati lica onih koji su sjedili na stolicama pred izlazima ili prolazili kroz salu, jer čim sam kročio u nju znao sam gdje će biti. Pogledao sam onamo, prema pročelju kvazistarog kvaziirskog puba, gdje je, naravno, stajao, ruku prekriženih na prsima, u zelenkastim, ali ne vojničkim, hlačama, bijeloj majici s naslovnicom albuma Goo Sonic Youtha, svjetloplavoj traper-jakni i tamnosmeđim Puminim tenisicama. Još me nije spazio. Gledao sam mu lice, poznatije mi od bilo kojeg drugog. Visoke jagodice naslijedio je od tate, kao i ona blago nakrivljena usta, ali oblik lica bio mu je drukčiji, a i dio oko očiju više je sličio maminom i mojem licu. Okrenuo je glavu i sreo moj pogled. Htio sam se nasmiješiti, ali u tom trenu usne su mi se iskrivile i pod pritiskom kojem se bilo nemoguće oduprijeti iznenada su u meni nabujali osjećaji otprije. Pronašli su izlaz u jecaju i počeo sam plakati. Podignuo sam ruku do polovice lica pa je spustio, došao je novi val i lice mi se ponovno zgrčilo. Yngveov pogled u tom času nikad neću zaboraviti. Gledao me u nevjerici. Nije u njegovu pogledu bilo osude, izgledao je više kao da ne shvaća, kao da to nije očekivao, i zato je bio potpuno nepripremljen na to. “Hej”, rekao sam kroz suze. “Hej”, rekao je. “Auto mi je dolje. Hoćemo odmah krenuti?” Kimnuo sam i krenuo za njim niza stepenice, kroz predvorje i van na parkiralište. Je li me razbistrio tipično vestlandski zrak, uvijek jednako oštar, neovisno o tome koliko je toplo, što se ovdje posebno osjećalo budući da smo hodali u sjeni velikog krova, ili me razbistrio snažan osjećaj izazvan prostranošću otvorenog krajolika, ne bih znao reći, no, u svakom slučaju, napadaj plača ponovno me prošao kad smo se zaustavili kod njegova auta i kad se Yngve, sada sa sunčanim naočalama na nosu, sagnuo i gurnuo ključ u bravu na vozačkoj strani. “Nemaš nikakve prtljage osim te?” rekao je i glavom pokazao na moju aktovku. “A jebemti”, rekao sam. “Pričekaj ovdje. Odjurit ću po nju.” Yngve i Kari Anne živjeli su u Storhaugu, naselju malo izvan centra Stavangera, u zadnjoj kući u nizu, kojoj je s prednje i s bočne strane prolazila cesta, a iza nje je bila šuma, koja je završavala dolje kod fjorda, nekih sto metara dalje. U blizini su bili i gradski vrtovi, a iza njih, u drugom naselju, stanovao je Asbjørn, Yngveov stari prijatelj s kojim je upravo pokrenuo tvrtku za grafički dizajn. Ured im je bio u stanu, gdje se nalazila sva oprema koju su kupili i na kojoj su tada učili raditi. Ni jedan ni drugi nisu završili nikakvu školu za to, završili su samo studij medijskih znanosti na Sveučilištu u Bergenu, a nisu imali ni kontakta s važnijim ljudima u toj branši. No sad su sjedili ondje, svaki za svojim moćnim Macom, i radili na ono malo poslova što su dobili. Plakat za Dane Hundvåga, neke mape i leci, to je zasad bilo sve. Sve su stavili na jednu kartu, za Yngvea mi je to bilo jasno; nakon studija nekoliko je godina radio kao savjetnik za kulturu u općini Balestrand, a odande mu se baš i nisu otvarali svi putevi. Ali bilo je to rizično; jedino što im je išlo u prilog bio je njihov ukus, u koji su se mogli pouzdati i koji je s vremenom postao poprilično sofisticiran, jer dvadeset ga je godina brusila izloženost različitim utjecajima pop-kulture, od filmova i omota ploča do 137

odjeće i pjesama, časopisa i knjiga o fotografiji, od opskurnog do najkomercijalnijeg, pri čemu su se cijelo vrijeme osobito posvećivali razlikovanju onoga što je dobro od onoga što nije dobro, i onda kad se radilo o onome što je bilo nekad, kao i o onome što ih je upravo okruživalo. Jednom kad smo bili kod Asbjørna, sjećam se da smo pili već tri dana kad nam je Yngve pustio Pixies, tada nov i nepoznat američki bend, a Asbjørn je ležao na kauču i grčio se od smijeha jer je to što smo slušali bilo tako dobro. Ovo je tako dobro! vikao je nadglasavajući muziku. Hahaha! Hahaha! Kako je dobro! Kad sam došao u Bergen kao devetnaestogodišnjak, on i Yngve došli su do mojeg stana već jednog od prvih dana, ali ni slika Johna Lennona koju sam objesio iznad pisaćeg stola, ni plakat kukuruzišta koji sam imao, na kojem je usko polje trave u prvome planu sjajilo tako intenzivno i čudesno, ni filmski plakat za Misiju s Jeremyjem Ironsom nisu naišli na njihovo odobravanje. Nisu prolazili. Lennonova slika bila je reminiscencija iz zadnjih gimnazijskih dana, kada sam zajedno s još trojicom raspravljao o književnosti i politici, slušao muziku, gledao filmove i pio vino, cijenio unutarnje i imao otpor prema vanjskome, tako da je Lennon visio na mojem zidu kao neki apostol unutarnjeg, iako sam zapravo oduvijek, od malih nogu, više volio sladunjavost Paula McCartneya. Ali ovdje Beatlesi uopće nisu bili nikakva referenca, ni pod kakvim okolnostima, i nije prošlo dugo, a Lennonova je slika nestala sa zida. Ali pouzdanost ukusa nije vrijedila samo za pop-kulturu; upravo mi je Asbjørn prvi preporučio Thomasa Bernharda, pročitao je Beton iz Gyldendalove biblioteke Vita, što je bilo deset godina prije nego što su se svi norveški knjigoljupci počeli referirati na Bernharda, dok ja, sjećam se, nisam mogao sasvim shvatiti Asbjørnovu opčinjenost tim Austrijancem i tek sam deset godina poslije, zajedno kad i ostatak književne Norveške, uvidio njegovu veličinu. Nos je bio velik Asbjørnov dar, nikad nisam upoznao nikoga tko je imao tako pouzdan ukus kao on, ali koja mu korist od toga, osim što je bio osovina oko koje se vrtio studentski život? A što se tiče nosa, poenta je u prosuđivanju; da biste prosuđivali, trebate biti izvan određene stvari, a izvana se ništa ne pokreće. Yngve je puno više bio u glazbi, svirao je gitaru u bendu, pisao vlastite pjesme i slušao muziku s toga polazišta, a usto je imao i nešto akademsko, analitičko, što Asbjørn nije imao ili nije upotrebljavao u dovoljnoj mjeri. Grafički dizajn iz mnogo je razloga bio savršen za njih. Moj roman bio je prihvaćen otprilike u isto vrijeme kad su oni osnovali tvrtku, pa nije bilo druge nego da oni naprave naslovnicu i tako zakorače u svijet izdavaštva. Moj nakladnik to, naravno, nije tako vidio. Njihov urednik Geir Gulliksen spomenuo je da bi se trebao obratiti nekom dizajnerskom studiju i pitao me imam li kakvih ideja za naslovnicu. Rekao sam da bih volio da je napravi moj brat. “Tvoj brat? On je dizajner?” “Ne, tek je počeo. Pokrenuo je firmu s jednim kompićem u Stavangeru. Odlični su, garantiram.” “Ne radimo na taj način”, rekao je Geir Gulliksen. “Neka slože naslovnicu pa ćemo vidjeti. Ako bude dobra, može, nema problema.” Tako je i bilo. Otišao sam k njima u lipnju, sa sobom sam imao knjigu o putovanju kroz svemir iz pedesetih, koja je bila tatina i bila puna crteža, u optimističnom futurističkom stilu pedesetih. Imao sam i ideju o nekakvoj kremastožutoj boji, koju sam vidio na naslovnici norveškog prijevoda Jučerašnjeg svijeta Stefana Zweiga. Dalje je Yngve nabavio nekoliko slika cepelina, za koje sam mislio da bi bile prikladne za knjigu. Nakon toga su sjedili u svojim novim uredskim stolcima u stanu, dok je vani sunce pržilo, i slagali naslovnicu, a ja sjedio iza njih u fotelji i navirivao se. Navečer smo pili pivo i gledali svjetsko nogometno prvenstvo. Bio sam sretan i optimističan jer sam imao snažan osjećaj da jedna era završava, a nova počinje. Tonje je upravo bila diplomirala i dobila posao na Hordalandskoj radioteleviziji, 138

meni je trebao izaći debitantski roman, upravo smo se uselili u svoj prvi pravi stan, ovdje u Bergenu, gradu u kojem smo se i upoznali. Yngve i Asbjørn, kojima sam cijelo vrijeme studija visio na vratu, osamostalili su se i prvi pravi posao bila im je naslovnica moje knjige. Sve su se mogućnosti otvarale, sve je vuklo naprijed, i to prvi put u mojem životu. Ti dani dali su dobar rezultat, imali smo šest-sedam dobrih prijedloga naslovnice, ja sam bio zadovoljan, ali oni su htjeli isprobati i nešto posve drukčije, pa je Asbjørn donio vrećicu američkih fotografskih časopisa, koje smo onda prelistali. Pokazivao mi je neke fotografije Jocka Sturgesa, bile su jedinstvene, nikad nisam vidio ništa slično, i izabrali smo jednu, s krakatom djevojčicom od možda dvanaest-trinaest godina, koja je stajala okrenuta leđima i gledala vodu. Fotografija je bila lijepa i moćna, čista, ali i zlosutna i imala gotovo kultnu kvalitetu. U jednom drugom časopisu našli smo reklamu koja je imala bijeli tekst na podlozi od dviju plavih pruga odnosno kućica; odlučili su popaliti tu ideju, samo upotrijebiti crvenu boju, i pola sata poslije Yngveova je naslovnica bila gotova. Izdavač je dobio pet različitih ponuda, ali nije bilo dvojbe, Sturgesova je verzija bila najbolja, pa kad je nekoliko mjeseci poslije knjiga trebala izaći, imala je djevojčicu na naslovnici. Bilo je to prizivanje nevolje, jer Sturges je bio kontroverzan fotograf, kuću su mu pretraživali agenti FBI-a, pročitao sam, a kad sam potražio njegovo ime na internetu, neki od linkova vodili su na stranice s dječjom pornografijom. No nikad nisam vidio da je i jedan fotograf prikazao bogat svijet djetinjstva tako dojmljivo, čak ni Sally Mann. Zato mi je bilo drago da je ta slika na naslovnici. A i zato što su je Yngve i Asbjørn napravili. U autu, na putu za Sole, tog čudnog petka navečer nismo baš mnogo govorili. Malo smo razgovarali o praktičnim stvarima koje su nas čekale, o pogrebu, s čime ni Yngve ni ja prije nismo imali iskustva. Nisko sunce obasjavalo je krovove kuća pokraj kojih smo prolazili. Nebo je ovdje bilo visoko, krajolik je bio ravan i zelen, a sav taj prostor budio je u meni osjećaj pustoši, bio je za mene prostor koji ni najveće okupljanje ljudi ne bi moglo popuniti. Sitni su u usporedbi s njim bili ljudi koje smo viđali, a stajali su pred kućicom na stajalištu i čekali autobus za grad, ili pognuti nad volanom vozili se biciklom uz cestu, ili su sjedili na traktoru i vozili se poljem, ili pak izlazili kroz vrata benzinske postaje s hot-dogom u jednoj ruci i kolom u drugoj. I u gradu je bilo pusto, ulice su bile prazne, dan je bio na izmaku, a večer još nije počela. Yngve je upalio radio i pustio Bjørk. Vani je bilo sve manje i manje dućana i uredskih zgrada, a sve više i više stambenih. Malih vrtova, živica, voćki, djece na biciklima, djece koja preskaču vijaču. “Ne znam zašto sam počeo plakati maloprije”, rekao sam. “Ali nešto me je pogodilo kad sam te vidio. Odjednom mi je doprlo do mozga da je mrtav.” “Da...” rekao je Yngve. “Nisam siguran da je meni još doprlo.” Prebacio je u nižu brzinu dok smo prolazili zavoj i počeli voziti uza zadnje brdo. S desne je strane bilo igralište, dvije su djevojčice sjedile na klupi s nečime u rukama što je izgledalo kao karte. Još malo više, s druge strane ceste, vidio sam vrt pred Yngveovom kućom. Bio je prazan, ali klizna vrata njegove dnevne sobe bila su otvorena. “Evo nas”, rekao je Yngve i polako se uvezao u otvorenu garažu. “Ostavit ću kofer ovdje”, rekao sam. “Ionako ujutro idemo dalje.” Vrata kuće otvorila su se i Kari Anne je izašla s Torjeom na rukama. Ylva je stajala pokraj nje, držala joj se za nogu i gledala me kad sam zalupio vratima auta i krenuo prema njima. Kari Anne mi je pružila obraz i zagrlila me jednom rukom, ja sam zagrlio Ylvu i razbarušio joj kosu.

139

“Žao mi je zbog vašeg oca”, rekla je. “Moja sućut.” “Hvala”, rekao sam. “Ali nije to baš bilo neko iznenađenje.” Yngve je zalupio vratima prtljažnika i prilazio s vrećicama u rukama. Očito je bio u kupnji na putu do zračne luke. “Idemo unutra?” rekla je Kari Anne. Kimnuo sam i krenuo za njom u dnevnu sobu. “Mmm, fino miriše”, rekao sam. “Stalno to kuham”, rekla je. “Špageti sa šunkom i brokulom.” S Torjeom još uvijek u jednoj ruci, drugom je pomaknula lonac sa štednjaka, ugasila ploču, sagnula se i uzela cjedilo iz ormarića, a tad je ušao Yngve, spustio vrećice na pod i počeo spremati namirnice na njihovo mjesto. Ylva, koja je imala samo pelenu na sebi, stajala je nepomično nasred sobe i gledala malo njih, malo mene. Zatim je odjurila do kreveta za lutke, koji je stajao pored police s knjigama, uzela jednu lutku i došla do mene s njom u ispruženim rukama. “Kako ti je lijepa lutka”, rekao sam i kleknuo pred nju. “Mogu vidjeti?” Privila je lutku na prsa s odlučnim izrazom na licu i napola se okrenula od mene. “Pokaži lutku Karlu Oveu, dobro?” rekla je Kari Anne. Ustao sam. “Idem van zapaliti ako nemate ništa protiv”, rekao sam. “I ja ću”, rekao je Yngve. “Samo da ovo dovršim.” Izašao sam kroz otvorena vrata verande, zatvorio ih i sjeo na jednu od tri bijele plastične stolice, koje su stajale na popločanom dijelu vrta ispred verande. Po cijelom travnjaku ležale su igračke. Najdalje, prema živici, stajao je bazen na napuhavanje, napunjen vodom, po kojoj su plutale vlati trave i kukci. Dvije palice za golf bile su naslonjene na zid, nekoliko reketa za badminton i nogometna lopta bili su pored njega. Izvadio sam cigarete iz unutrašnjeg džepa i zapalio jednu, zabacio glavu. Sunce je zašlo za oblak, a trava i lišće, koji su samo nekoliko minuta prije sjali u jarkim zelenim bojama, odjednom su posivjeli i bili bez sjaja, kao lišeni života. Jednoličan zvuk ručne kosilice, koju je netko gurao amo-tamo, čuo se iz susjednog vrta. U kući su zveckali tanjuri i pribor za jelo. O, kako sam volio biti ondje. Kod nas u stanu sve je bilo naše, nije bilo odmaka ni od čega: ako sam ja bio uzrujan, ta se uzrujanost širila na sve u stanu. No ovdje je odmaka bilo, ovdje okruženje nije imalo ništa sa mnom i moglo je ublažiti tu uzrujanost. Iza mene otvorila su se vrata. Bio je to Yngve. U ruci je držao šalicu kave. “Pozdravila vas je Tonje”, rekao sam. “Hvala”, rekao je on. “Kako je ona?” “Dobro”, rekao sam. “Počela je raditi u ponedjeljak. U srijedu je imala prilog u vijestima. O poginulima u nesreći.” “To si mi rekao”, rekao je i sjeo. Što je to bilo, zar se ljutio? Sjedili smo neko vrijeme bez riječi. Na nebu visoko iznad zgrada, lijevo od nas, letio je helikopter. Zvuk propelera bio je dalek, gotovo prigušen. Dvije djevojčice dolazile su s igrališta cestom. U jednom od vrtova ispod nas netko je izviknuo ime. Zvučalo je kao Bjørnar. Yngve je izvadio cigaretu i zapalio. “Počeo si igrati golf ili što?” rekao sam. Kimnuo je glavom. “I ti bi trebao probati. Sigurno bi bio dobar. Visok si, a i igrao si nogomet i imaš pobjednički instinkt. Hajde, probaj par puta zamahnuti. Imam nekoliko laganih loptica za vježbu negdje u travi.” 140

“Sad? Ne baš.” “Bila je to šala, Karl Ove”, rekao je. “Da bih trebao igrati golf ili da bih to trebao sada?” “Da bi trebao sada.” Susjed, koji je sad stajao tik uz živicu koja je odvajala dva vrta, zaustavio se, uspravio i prošao rukom po ćelavoj, znojnoj glavi. Na stolici na terasi sjedila je žena u bijelim kratkim hlačicama i bijeloj majici kratkih rukava i čitala novine. “Znaš li možda kako je baka?” rekao sam. “Ne, nemam pojma zapravo”, rekao je. “Ali ona ga je pronašla. Vjerojatno onda nije baš dobro.” “U dnevnoj je to bilo?” rekao sam. “Da”, rekao je, ugasio cigaretu u pepeljari i ustao. “Nego, idemo unutra nešto prigristi?” Sljedećeg jutra probudila me Ylva, koja je u vrištala hodniku kod stepenica. Pridigao sam se u krevetu i malko podignuo roletu da vidim koliko je sati. Pola šest. Uzdahnuo sam i opet legao. Soba u kojoj sam ležao bila je puna kutija od selidbe, odjeće i raznih drugih stvari koje još nisu našle svoje mjesto u kući. Daska za peglanje stajala je rasklopljena uz jedan zid, puna složene odjeće na sebi, jedan naoko azijski paravan stajao je sklopljen pored nje, naslonjen na zid. Izvana sam čuo glas Yngvea i Kari Anne, odmah zatim njihove korake na starim drvenim stepenicama. Radio, koji su dolje upalili. Odlučili smo krenuti odavde oko sedam, ako smo htjeli biti u Kristiansandu oko jedanaest, ali neće smetati ako krenemo i ranije, pomislio sam, spustio noge na pod, navukao hlače i majicu kratkih rukava, nagnuo se i prošao rukom kroz kosu gledajući se u ogledalu na zidu. Nikakvi tragovi jučerašnjih ispada emocija nisu bili vidljivi; izgledao sam samo malo umorno. Natrag na početak, dakle. Jer ni u mojoj nutrini prethodni dan nije ostavio traga. Osjećaji su kao voda, oblikuju se uvijek prema okolini. Čak ni najveća tuga ne ostavlja trag; kad se čini tako silovitom i traje dugo, nije to zato što su osjećaji otvrdnuli, ne mogu oni to, nego zato što stoje na mjestu, kao što voda u bari stoji na mjestu. Jebem ti sve, pomislio sam. Bio je to jedan od mojih misaonih tikova. Pas mater bio je drugi. Nalijetali su u nepravilnim razmacima, nisam ih mogao zaustaviti, a zašto i bih, ta nikome nisu škodili. Ali nije se bogme ni vidjelo da to mislim. Koje jebeno sranje, pomislio sam i otvorio vrata. Gledao sam ravno u njihovu spavaću sobu, pa sam spustio pogled: bile su to stvari o kojima nisam htio ništa znati, zatim sam pomaknuo drvenu ogradicu ustranu i spustio se u kuhinju. Ylva je sjedila na dječjoj stolici s kriškom kruha u ruci i čašom mlijeka pred sobom. Yngve je stajao kod štednjaka i pekao jaja, dok je Kari Anne hodala amo-tamo između ormarića i stola i postavljala ga. Lampica na kuhalu za kavu bila je upaljena. Zadnje kapi iz filtra padale su u gotovo pun vrč. Napa je zujala, jaja su pucketala i krčkala u tavi, s radija se čuo džingl izvještaja o stanju na cestama. “Dobro jutro”, rekao sam. “Dobro jutro”, rekla je Kari Anne. “Zdravo”, rekao je Yngve. “Karl Ove”, rekla je Ylva i pokazala na stolicu preko puta sebe. “Da tu sjednem?” rekao sam. Kimnula je velikim pokretima glave, a ja sam izvukao stolicu i sjeo. Od roditelja, više je sličila Yngveu, imala je njegov nos i oči i, začudo, u njima su se pojavljivali i mnogi njegovi izrazi. Tijelo joj se još nije posve riješilo dječje zaobljenosti, nekako su joj svi zglobovi i dijelovi bili meki i okrugli, pa kad bi nabrala čelo, a u očima joj se pojavio jedan od Yngveovih lukavih izraza, bilo je teško ne nasmiješiti se. Nju to nije postaralo, nego je njega 141

pomladilo: odjednom ste uvidjeli da neki od njegovih karakterističnih izraza nemaju veze s iskustvom, zrelošću ili životnom mudrošću, nego se očito nisu mijenjali još od početka šezdesetih, kada su se oblikovali. Yngve je gurnuo lopaticu pod jaja i prebacivao ih jedno po jedno na velik tanjur, odložio ga na stol pokraj košarice s kruhom, dohvatio vrč s kavom i natočio kavu u tri šalice. Obično sam za doručak pio čaj, i to od svoje četrnaeste godine, ali nisam mu imao srca to napomenuti, pa sam umjesto toga uzeo krišku kruha, na koju sam prebacio jaje lopaticom koju je Yngve ostavio na rubu tanjura. Prelazio sam pogledom po stolu tražeći sol. Nije je nigdje bilo. “Ima li negdje soli?” pitao sam. “Evo”, rekla je Kari Anne i dodala mi je preko stola. “Hvala ti”, rekao sam, otvorio mali preklop na plastičnoj kutiji i gledao kako sitna zrnca tonu u žuti žumanjak i tek neznatno probijaju njegovu površinu, dok se maslac ispod njega počeo topiti i nestajati u kruhu. “A gdje je Torje?” pitao sam. “Gore spava”, rekla je Kari Anne. Zagrizao sam kruh. Pečeni bjelanjak bio je nekako hrskav s donje strane; velika, smeđocrna ljuska drobila mi se između nepca i jezika dok sam žvakao. “Još uvijek puno spava?” rekao sam. “A da... Šesnaest sati dnevno možda? Ne znam. Što ti misliš?” Okrenula se prema Yngveu. “Nemam pojma”, rekao je on. Zagrizao sam žumanjak, koji mi se, žut i topao, razlio po ustima. Otpio sam gutljaj kave. “Kako se bio prepao kad je Norveška zabila”, rekao sam. Kari Anne se nasmiješila. Gledali smo ovdje drugu utakmicu norveške reprezentacije na svjetskom prvenstvu, a Torje je spavao u krevetiću na drugom kraju sobe. Kad je naša galama nakon gola utihnula, odande se začuo glasan krik. “Šteta za tekmu s Italijom, inače”, rekao je Yngve. “Jesmo li uopće pričali o tome?” “Ne”, rekao sam. “Ali znali su što rade. Trebali su samo dati Norveškoj loptu i sve se raspalo.” “Onda su bili iscrpljeni nakon tekme s Brazilom”, rekao je Yngve. “I ja sam bio”, rekoh. “Onaj penal bio je najgori koji sam ikad vidio. Jedva da sam to mogao gledati.” Tu sam utakmicu gledao u Moldeu, kod Tonjinog oca. Čim je završilo, nazvao sam Yngvea. Obojica smo bili u suzama. Cijelo djetinjstvo s beznadnom reprezentacijom stajalo je iza naših emocijama nabijenih glasova. Poslije sam otišao s Tonje u centar, grad je bio pun automobila koji su trubili i zastava koje su se vijorile. Neznanci su se grlili, odsvuda su se orili povici i pjesma, ljudi su uzbuđeno jurili naokolo, Norveška je pobijedila Brazil u odlučujućoj utakmici Svjetskoga prvenstva i nitko nije znao koliko bi daleko ta ekipa mogla dogurati. Možda do kraja? Ylva je skliznula sa stolice i primila me za ruku. “Dođi”, rekla je. “Pusti Karla Ovea da prvo pojede”, rekao je Yngve. “Poslije, Ylva!” “Ne, u redu je”, rekao sam i pošao za njom. Odvukla me do kauča, uzela jednu slikovnicu sa stola i sjela. Njezine kratke nožice nisu sezale ni do ruba. “Da čitam?” rekao sam. 142

Kimnula je. Sjeo sam pokraj nje i otvorio knjigu. Radilo se o gusjenici koja jede sve što stigne. Kad sam je pročitao do kraja, spuznula je i uzela novu slikovnicu sa stola. U njoj se radilo o mišu imenom Fredrik, koji, za razliku od ostalih miševa, nije sakupljao hranu za zimu, nego je radije sjedio i sanjario. Osuđivali su ga kao lijenčinu, ali kad je zima stigla i sve se zabijeljelo i bilo je hladno, on je miševima dao boju i svjetlo. To je on sakupljao i to im je sad trebalo, boja i svjetlo. Ylva je posve mirno sjedila kraj mene i koncentrirala se na stranice, pokazivala tu i tamo na nešto i pitala me kako se to zove. Bilo je lijepo sjediti s njom, ali i pomalo dosadno. Htio sam biti vani na verandi, sam s cigaretom i šalicom kave. Na zadnjoj je stranici bio Fredrik kao zarumenjeni junak i spasitelj. “Ova je bila lijepa i baš te oraspoloži!” rekao sam Yngveu i Kari Anne kad sam došao do kraja slikovnice. “Imali smo je kad smo bili mali”, rekao je Yngve. “Zar se ne sjećaš?” “Slabo”, slagao sam. “To je ta, ista?” “Ne, ta je kod mame.” Ylva se već uputila prema hrpi slikovnica. Ustao sam i uzeo šalicu s kavom s kuhinjskog stola. “Jesi li se najeo?” rekla je Kari Anne, koja je pošla prema stroju za pranje posuđa sa svojim tanjurom. “Jesam”, rekao sam. “Hvala na doručku.” Pogledao sam Yngvea. “Kad ćemo krenuti?” “Moram se prvo istuširati”, rekao je. “I spakirati se. Možda za pola sata?” “Super”, rekao sam. Ylva se pomirila s time da je čitanje zasad gotovo i otišla je u hodnik, gdje je obula moje cipele. Otvorio sam klizna vrata prema terasi i izašao. Bilo je oblačno i ugodno. Stolice su bile prekrivene sitnim kapljicama rose, koje sam obrisao dlanom prije nego što sam sjeo. Inače nikad nisam bio budan tako rano, obično bi mi jutra počinjala tek oko jedanaest, dvanaest ili jedan, a sad su se sva moja osjetila okrenula prema unutra i podsjetila me na ljetna jutra u djetinjstvu kad bih izjurio iz dvorišta na biciklu oko pola sedam i išao raditi kod jednog vrtlara. Nebo je najčešće bilo maglovito, put kojim sam vozio pust i siv, zrak koji je strujao prema meni hladan i bilo je gotovo nezamislivo da će kasnije toga dana tlo nad kojim ćemo čučati gorjeti i da ćemo u pauzi za ručak divljački odjuriti biciklom do jezera Gjerstad na kupanac prije nego što nastavimo s poslom. Srknuo sam kave i zapalio cigaretu. Nije da sam uživao u okusu kave ili u tome kako mi dim polako ulazi pluća, jedva da sam razlikovao jedno od drugog; poenta je bila u samome činu, bila je to rutina, i kao kod svih rutina, sve je bilo u formi. Kako sam samo mrzio miris dima cigareta kad sam bio mali! Vožnje autom na usijanom stražnjem sjedištu s roditeljima koji dime na prednjim sjedištima. Dim koji je ujutro nadirao iz kuhinje kroz pukotinu na vratima u moju sobu, prije nego što bih se uspio priviknuti na njega, ispunio bi moje usnule nosnice i ja bih se trgnuo s gađenjem, što se događalo svakoga dana, sve dok i sam nisam počeo pušiti i postao imun na taj miris. Iznimka je bilo razdoblje kad je tata pušio lulu. Kad je to bilo? Sva ta muka da se izbaci stari, izgorjeli, duhan, očisti lula bijelom savitljivom spravicom za čišćenje, stavi novi duhan, ali nakon toga: sjedi i puckaj dok se ne stvori žar, no najprije prinesi šibicu glavi lule i puckaj, pa još jednu šibicu, puckaj, puckaj pa se nasloni, prekriži noge i puši lulu. Začudo, povezujem to s njegovom fazom boravljenja na svježem zraku. 143

Vuneni puloveri, parka, čizme, brada, lula. Duge šetnje dublje u šumu, sa spravicom za branje bobica u jednoj ruci i kantom u drugoj, da nabere bobice za zimu, ponekad odlasci u planine u potragu za borovnicama ili brusnicama, a osobito kupinama, bobicama svih bobica, koje najčešće rastu dublje u šumi, podalje od ceste, na čijem bi rubu ostavljao auto. Odmori na odmorištima uz rijeke ili na uzvisinama s pogledom. Ponekad uz podnožje stijene na riječnoj obali, ponekad na balvanu u unutrašnjosti borove šume. Kočenje kad bi se uz cestu pojavilo grmlje malina. Vađenje kanti, jer to je bila Norveška sedamdesetih, tad su obitelji vikendom stajale uz rub ceste i brale maline, a u prtljažniku im bila užina u velikim, četvrtastim plastičnim prijenosnim hladnjacima. U to je vrijeme i pecao; otisnuo bi se s istočne obale otoka sam, poslije škole, ili s nama, vikendom, u lov na velike bakalare, koji su se ovdje zimi zadržavali u dubokim vodama. 1974., 1975. Iako ni jedan od mojih roditelja nije imao nikakvog kontakta s pokretima šezdesetih, ta dobili su djecu s dvadeset godina i otad su radili, i iako je ta ideologija mojemu ocu bila strana, nije da na njega nije utjecao duh vremena, i u njemu je taj duh živio, pa kad biste ga vidjeli s lulom u ustima, bradatog i, ako već ne dugokosog, onda guste kose, u vunenoj vesti i trapericama na trapez, dok su vas svijetle oči nasmiješeno gledale, mogli ste ga zamijeniti s jednim od blagih očeva koji su se u ono vrijeme pojavili i počeli se nametati, a kojima nije bilo strano gurati kolica, mijenjati pelene, sjediti na podu i igrati se s djecom. Ništa pak nije bilo dalje od istine. Jedino što mu je s takvima bilo zajedničko bila je lula. O, tata, zar si mi umro sad? Kroz otvoren prozor na katu iznenada se začuo plač. Okrenuo sam glavu. Kari Anne je sjedila u kuhinji i praznila stroj za pranje posuda, odmah je dvije čaše odložila na radnu plohu i odjurila prema stepenicama. Ylva, koja je gurala lutku u malim kolicima, odgegala se istim putem. Časak poslije čuo sam kroz prozor glas koji tješi dijete i plač se smirio. Ustao sam, otvorio vrata i izišao. Ylva je stajala kod ogradice pred stepenicama i gledala gore. Cijevi u zidovima su šumjele. “Hoćeš mi sjesti na ramena?” rekao sam. “Da”, rekla je. Sagnuo sam se i podignuo je, uhvatio njezine nožice rukama i počeo trčkarati između dnevne sobe i kuhinje i pritom njištao kao konj. Smijala se, a svaki put kad bih stao i nagnuo se kao da ću je zbaciti, ona bi vrisnula. Nakon nekoliko minuta bilo mi je dosta, potrčao sam još nekoliko puta reda radi, a onda čučnuo i spustio je na pod. “Još!” rekla je. “Drugi put”, rekao sam i pogledao kroz prozor, na cestu, gdje je autobus upravo skrenuo da se zaustavi i ukrca putnike iz zgrada koji su išli na posao. “Sad”, rekla je. Pogledao sam je i nasmiješio se. “Dobro. Onda još jedanput”, rekao sam. Ponovno sam je podignuo, ponovno jurcao amo-tamo, stao i pravio se da ću je zbaciti, njištao. Na svu sreću, Yngve je brzo došao, tako da je bilo prirodno igru završiti. “Jesi spreman?” upitao sam. Kosa mu je bila mokra, a obrazi nakon brijanja glatki. U ruci je držao staru plavocrvenu Adidasovu torbu koju je imao još od gimnazije. “Aha”, rekao je. “Kari Anne je gore, ili?” “Da, Torje se probudio.” “Samo ću zapaliti pa možemo ići”, rekao je Yngve. “Pripaziš dotle na Ylvu?” Kimnuo sam. Na svu sreću činilo se da se zabavljala sama sa sobom pa sam se mogao 144

baciti na kauč i prolistati jedan od časopisa. No kritike ploča i intervjue s bendovima nisam bio u stanju čitati pa sam ga odložio i umjesto njega uzeo Yngveovu gitaru, koja je stajala na stalku pokraj kauča, ispred pojačala i kutije s pločama. Bio je to crni Fender Telecaster, relativno nov, dok je pojačalo bilo stari Music Man. Imao je još i gitaru Hagström, ali ona je bila gore, u radnoj sobi. Odsvirao sam spontano nekoliko akorda; bio je to početak Bowiejeve Space Oddity, koju sam si tiho počeo pjevušiti u bradu. Više nisam imao gitaru, nakon svih onih godina sviranja nisam dogurao dalje od osnova, što bi srednje nadareni četrnaestogodišnjak naučio u mjesec dana. Ali bubnjevi, koje sam prije pet godina platio suhim zlatom, stajali su još uvijek u stanu i sad, kad smo se vratili u Bergen, mogli bi ponovno biti od koristi. U ovoj kući trebalo bi svirati Pipi Dugu Čarapu, pomislio sam. Odložio sam gitaru i uzeo ponovno rokerski časopis kad je Kari Anne sišla s Torjeom u rukama. Smiješio se od uha do uha dok je tako visio i ljuljao se. Ustao sam i otišao do njih, nagnuo se i rekao mu bu!, što mi je bilo strano i neprirodno, pa sam se odjednom osjećao glupo, ali Torjeu to nije smetalo; grcao je od smijeha i gledao me pogledom punim iščekivanja, a kad se prestao smijati, htio je da to ponovim još jedanput. “Bu!” rekao sam. “Iiha iiha iiha!” rekao je on. Nisu svi obredi ceremonijalni niti su svi jasno omeđeni, ima i onih koji nastaju usred svakodnevice i daju se prepoznati po težini i naboju koji daju inače svakodnevnim aktivnostima. Kad sam toga jutra izašao iz kuće na prednja vrata i krenuo za Yngveom prema autu, na trenutak kao da sam zakoračio u jednu priču veću od svoje. Sinovi koji odlaze kući pokopati oca, to je priča usred koje sam se iznenada našao kad sam se zaustavio pred vratima na suvozačkoj strani dok je Yngve otključavao prtljažnik i stavljao u njega torbu, a Kari Anne, Ylva i Torje stajali i gledali nas s vrata. Nebo je bilo sivkastobijelo i blago, naselje tiho. Kratak energičan udarac poklopcem prtljažnika, koji se odbio od zida kuće s druge strane, zazvučao je napadno oštro. Yngve je otvorio vrata i sjeo, nagnuo se preko sjedala i otključao moja vrata. Mahnuo sam Kari Anne i djeci prije nego što sam se uvukao na sjedalo i zatvorio vrata. Mahnuli su i oni meni. Yngve je upalio motor, stavio ruku na naslon, izašao natraške i skrenuo gore desno. Zatim je i on mahnuo i počeo voziti cestom. Naslonio sam se. “Jesi li umoran?” pitao je Yngve. “Slobodno spavaj ako hoćeš.” “Sigurno?” “Pa da. Ako smijem slušati muziku, da.” Kimnuo sam i sklopio oči. Čuo sam ruku kako tipka po CD-plejeru, traži CD u malom pretincu u ploči s instrumentima. Tiho brujanje motora. Zatim je CD kliznuo u plejer i odmah potom začuo se nekakav folk intra na mandolini. “Što je to?” rekao sam. “Sixteen Horsepower”, rekao je. “Sviđa ti se?” “Zvuči dobro”, rekao sam i ponovno sklopio oči. Osjećaj veće priče nestao je. Nismo bili dva sina, bili smo Yngve i Karl Ove, nismo išli kući, nego u Kristiansand i nismo trebali pokopati oca, nego tatu. Nisam bio umoran, pa nisam mogao zaspati, ali bilo je ugodno tako sjediti, uglavnom zato što je bilo neobavezno. Dok smo odrastali, s Yngveom sam slobodno razgovarao i pred njim nisam imao tajni, ali u nekom trenutku, možda već kad sam krenuo u gimnaziju, to se promijenilo; otada sam, kad bismo razgovarali, bio strahovito svjestan toga tko je on, a tko sam ja, sve je prirodnosti nestalo, svaka rečenica koju bih izgovorio bila je ili unaprijed 145

planirana ili naknadno analizirana, najčešće oboje, osim kad bih pio, tad bi mi se vratila stara sloboda. Osim s Tonjom i mojom majkom, tako mi je bilo sa svima, nisam više mogao jednostavno razgovarati s ljudima, bio sam previše svjestan situacije i to me kočilo. Je li i Yngveu bilo tako, nisam znao, ali mislio sam da nije, nije tako izgledalo kad bih ga vidio s drugima. Je li znao da je meni tako, ni to nisam znao, ali nešto mi je govorilo da zna. Često sam imao osjećaj da sam lažan, ili neiskren, budući da nikad nisam igrao s otvorenim kartama, uvijek sam kalkulirao i računao. To mi više nije bio problem, postalo je moj život, ali sada, na početku duge vožnje autom, kad je tata mrtav i sve, poželio sam pobjeći od sebe ili barem od onoga u sebi što me tako strogo čuvalo. Koje jebeno sranje. Uspravio sam se i bacio pogled na CD-e koji su ondje ležali. Massive Attack, Portishead, Blur, Leftfield, Bowie, Supergrass, Mercury Rev, Queen. Queen? Volio ih je od malih nogu, nikad ih se nije odrekao i u svakom ih je trenutku bio spreman braniti. Sjećam se kako je sjedio u svojoj sobi i notu po notu kopirao rifove solaža Briana Maya na svojoj novoj gitari, crnoj kopiji Les Paula, koju je kupio novcem dobivenim za krizmu, i sjećam se članskog biltena Queenovog fan-kluba koji je u ono vrijeme dobivao poštom. Još uvijek je čekao da se svijet urazumi i prizna Queenu ono što Queenu po pravu pripada. Nasmiješio sam se. Kad je Freddie Mercury umro, šokantno otkriće nije bilo to da je bio homić, nego to da je zapravo bio Indijac. Tko je to mogao zamisliti? Vani su se zgrade prorijedile. Promet u drugome smjeru, koji je postajao sve gušći kako se bližila špica, počeo je slabjeti kad smo nakon nekog vremena došli do nenaseljenog područja između dva grada. Prošli smo pokraj velikih, žutih žitnih polja, velikih polja jagoda, pokraj nekoliko pojasova zelenih pašnjaka i nedavno preorane tamnosmeđe, gotovo crne zemlje. Između šumaraka, naselja, uz pokoju rječicu, pokoje jezero. Onda je krajolik promijenio karakter i postao gotovo brdski, sa zelenim, neobrađenim površinama bez drveća. Yngve je skrenuo na benzinsku postaju, napunio rezervoar, provirio u auto i pitao trebam li što, ja sam odmahnuo glavom, ali kad se vratio, svejedno mi je pružio bocu kole i čokoladicu Bounty. “Hoćemo zapaliti?” upitao je. Kimnuo sam i izvukao se van. Otišli smo do klupe koja je stajala na kraju benzinske. Iza nje je tekao potočić, na kojem je bio most preko kojega je cesta vodila dalje. Prozujao je motor, zatim tegljač, zatim još jedan. “Što je mama uopće rekla?” rekao sam. “Ne puno”, rekao je Yngve. “Trebalo joj je vremena da malo razmisli. Ali uzrujala se. Vjerojatno najviše zbog nas, rekao bih.” “Danas bi Borghild trebala biti pokopana”, rekao sam. “Da”, rekao je on. Jedan tegljač iz smjera zapada skrenuo je na benzinsku, parkirao se na drugom kraju ispustivši zvuk kao da uzdiše, sredovječan muškarac iskočio je iz njega i popravio kosu, koju mu je vjetar razbarušio dok je hodao prema ulazu. “Posljednji put kad sam vidio tatu rekao je da razmišlja o tome da postane vozač kamiona”, rekao sam i nasmiješio se. “Ha?” rekao je Yngve. “Kad je to bilo?” “Prošle zime, hm, prije godinu i pol. Kad sam bio u Kristiansandu i pisao.” Odvrnuo sam čep boce i otpio gutljaj. “Kad si ga ti posljednji put vidio?” rekao sam i obrisao usta nadlanicom. Yngve je zurio u ravnicu s druge strane ceste, uvukao nekoliko dimova gotovo 146

dogorjele cigarete. “Vjerojatno za Egilovu krizmu. Svibanj prošle godine. Ali i ti si bio ondje, zar ne?” “Jebemu, točno”, rekao sam. “To je bilo posljednji put. Ili nije? Sad odjedanput više nisam siguran.” Yngve je spustio nogu s klupe, začepio bocu i krenuo prema autu kad je vozač kamiona izašao s novinama pod rukom i hot-dogom u šaci. Bacio sam cigaretu, koja se dimila, na asfalt i krenuo za Yngveom. Kad sam došao do auta, motor je već radio. “Tako”, rekao je Yngve. “Sad još otprilike dva sata. Možemo jesti kad stignemo, ha?” “Pa da”, rekoh. “Želiš li slušati nešto određeno?” Zaustavio je auto kod izlaza, pogledao nekoliko puta lijevo-desno prije nego što smo skrenuli na glavnu cestu i ubrzali. “Ne”, rekao sam. “Slobodno ti odluči.” Odlučio se za Supergrass. Tu sam ploču kupio u Barceloni, kamo sam pratio Tonje na nekakav seminar o lokalnim radijskim postajama, nakon što smo ih ondje vidjeli uživo, i otad sam je, te još nekoliko ploča, uvijek slušao dok sam pisao roman. Odjednom mi se u sjećanje vratila atmosfera te godine. Onda je to već uspomena, pomislio sam iznenađeno. Onda je to već postalo “ono vrijeme kad sam sjedio u Voldi i cijeli dan pisao, dok je Tonje prodavala zjake”. Nikad više, rekla je poslije, prve večeri kad smo sjedili u novome stanu u Bergenu, a sljedećeg smo dana trebali poći u Tursku na odmor. Inače ću te ostaviti. “Vidio sam ga zapravo još jedanput poslije toga”, rekao je Yngve. “Prošloga ljeta, kad sam bio u Kristiansandu s Bendikom i Atleom. Sjedio je na klupi pred kioskom kod Rundingena, znaš, onoga kraj kojega smo se provezli. Bendik je rekao, kad ga je vidio, da izgleda kao neka lopuža. I imao je pravo,” “Jadni tata”, rekao sam. Yngve me pogledao. “Ako netko nije jadan, onda je to on”, rekao je. “Znam. Ali razumiješ što hoću reći.” Nije odgovorio. Tišina koja je u prvim sekundama bila neugodna sad je bila samo tišina. Gledao sam krajolik, koji je ovdje, blizu mora, bio siromašan i opustošen od vjetra. Poneki crveno obojeni štagalj i pokoja bijela kuća na imanju, pokoji traktor sa žetelicom. Stari automobil bez kotača na dvorištu, žuta plastična lopta otpuhana pod živicu, nekoliko ovaca pase na padini, vlak polako prolazi povišenom prugom nekoliko stotina metara od ceste. Oduvijek sam pretpostavljao da su naši odnosi s tatom različiti. Razlike nisu bile velike, ali su možda bile značajne. Otkud bih ja to znao? Dobro sam se sjećao vremena kad mi se tata pokušavao približiti, bilo je to one godine kad je mama studirala u Oslu i imala praksu u Modumu, pa smo živjeli kod kuće s njim. Činilo se kao da je odustao od Yngvea, kojemu je bilo četrnaest godina, ali da se još uvijek nada kako bi se mogao približiti meni. U svakom slučaju, svakoga sam poslijepodneva morao sjediti u kuhinji i praviti mu društvo dok je kuhao. Sjedio sam na stolici, on je stajao za štednjakom i nešto pržio i pritom me ispitivao o različitim stvarima. Što je nastavnica rekla, što smo učili na engleskom, što ću raditi poslije ručka, znam li koji klubovi s listića kladionice igraju te subote. Odgovarao sam kratko i gnijezdio se na stolici. Bilo je to iste godine kad me vodio na skijanje. Yngve je mogao raditi što je htio, samo je trebao reći kamo ide i doći do pola deset; zavidio sam mu na tome, sjećam se. No to je potrajalo više od godinu dana, koliko mame nije bilo, jer me sljedeće jeseni tata vodio sa sobom na pecanje ujutro prije škole; ustajali bismo oko šest, vani je još bilo mračno kao u rogu i hladno, pogotovo na vodi. Smrzavao sam se i htio kući, ali tata me 147

vodio pa se nisam smio buniti, nisam smio ništa reći, morao sam to pregrmjeti. Dva sata poslije bili bismo kod kuće, taman navrijeme da stignem na školski autobus. Mrzio sam to. Uvijek bih se smrzavao, more je bilo ledeno, a ja sam morao izvlačiti plovak i prvih nekoliko metara mreže, dok je on manevrirao čamcem, a ako nisam uspio uhvatiti plovak, izgrdio bi me; bilo je više pravilo nego izuzetak da sam plačući pokušavao dohvatiti vražji plovak dok je on vozio amo-tamo i strijeljao me onim svojim bijesnim pogledom u jesenskom mraku uz obalu Tromøye. No znao sam da to radi meni, da Yngveu to nikad nije radio. S druge strane znam i da su prve četiri godine Yngveova života, kad su stanovali u Theresinoj ulici u Oslu i kad je tata studirao i radio kao noćni čuvar, a mama išla u školu za medicinske sestre dok je Yngve bio u vrtiću, bile dobre, možda čak i sretne. Da je tata bio sretan i volio Yngvea. Kad sam se ja rodio, odselili smo se na Tromøyu, prvo u jednu staru, prvobitno vojnu kuću u Hoveu, u šumi uz more, a odande u naselje na Tybakkenu i jedino što sam čuo, a ticalo se toga vremena, bilo je da sam jedanput pao niza stepenice i toliko se nagutao zraka da sam se onesvijestio pa je mama sa mnom u naručju odjurila do susjeda da nazove bolnicu, između ostalog i zato što sam u međuvremenu počeo sve više plavjeti u licu, a i toliko vrištati da me tata na kraju ubacio u kadu i tuširao ledenom vodom ne bi li me natjerao da prestanem. Mama, koja mi je ispričala tu epizodu, zatekla je oca u tome i dala mu ultimatum: ako to još jedanput ponovi, ostavit će ga. Nije se ponovilo, ostala je. To što mi se tata pokušavao približiti nije značilo da me nije tukao ili da nije vikao na mene kad je bio ljut, da nije pronalazio najpodmuklije načine da me kazni, to je značilo samo da slika o njemu nije bila jednoznačna, barem ne onoliko koliko je možda bila za Yngvea. Da ga je on mrzio jače i da mu je to bilo jednostavnije. Kakav je odnos Yngve inače imao s njim, nisam imao pojma. Već pomisliti na to da ću jednoga dana imati djecu nije mi bilo jednostavno i kad mi je Yngve rekao da je Kari Anne trudna, nisam mogao ne razmišljati o tome kakav će Yngve biti otac, jesmo li naslijedili tatinu narav, je li nam se on usadio u moždinu, ili se možemo otrgnuti, možda čak i bez problema. Yngve mi je bio svojevrsni test: ako tu sve prođe dobro, i za mene će biti dobro. I prošlo je dobro, nije bilo ničega tatinog u Yngveu kad je riječ o odnosu prema djeci, sve je bilo drukčije i nekako se uklopilo u njegov život. Nikad ih nije odbijao od sebe, uvijek bi odvojio vremena za njih kad bi mu došli ili kad su ga trebali, ali nije im se ni približavao, u smislu da nije dopustio da mu budu kompenzacija za nešto u njemu ili u njegovu životu. S lakoćom je rješavao situacije s Ylvom, kad bi se, naprimjer, ritala i batrgala i odbijala odjenuti. Pola je godine bio doma s njom i bliskost koju su tada razvili još je uvijek postojala. Drugih uzora po kojima bih se ravnao, osim Yngvea i tate, nisam imao. Oko nas krajolik se ponovno promijenio. Sad smo vozili kroz šume. Sørlandske šume, s ponekim stjenovitim brežuljkom tu i tamo među drvećem, brijezima sa smrekama i hrastovima, jasikama i brezama, ponekom mračnom močvarom, neočekivanim livadama, ravnim vrištinama na kojima su gusto rasli borovi. Kad sam bio mali, znao sam zamišljati da je more naraslo i poplavilo šumu, tako da su brežuljci postali otoci između kojih se može ploviti i kupati. Od svih djetinjih maštarija ta mi je bila najuzbudljivija; pomisao da je sve prekriveno vodom očaravala me, kao i pomisao da se može plivati ondje kuda se inače hoda, plivati iznad kućice na autobusnom stajalištu i krovova kuća, možda zaroniti i roneći proći kroz vrata, uza stepenice pa u dnevnu sobu. Ili samo kroz šumu, s njenim padinama i liticama, stjenovitim brežuljcima i starim stablima. U određenom trenutku djetinjstva najdraža mi je igra bila graditi brane na potocima, gledati kako voda buja i prekriva mahovinu, korijenje, travu, kamenje, utrtu zemlju na stazi pokraj korita potoka. To me očaravalo. Da ne govorim o podrumu ispod još nedovršene kuće koju smo pronašli, koji je bio poplavljen i po čijoj smo svjetlucavoj crnoj vodi plovili u dvjema kutijama od stiropora 148

kad smo imali možda pet godina. Očaravajuće. Isto je vrijedilo i za led zimi, kad bismo se klizali po potocima, gdje su trava i iglice, grančice i male biljke stajale čvrsto ukorijenjene u sjajnom ledu ispod nas. U čemu je bila tolika privlačnost? I otkud je došla? U to vrijeme maštao sam i o tome da s obiju strana auta imam dvije goleme pile koje, dok se vozimo, režu sve na što naiđu. Drveće i ulične svjetiljke, kuće i staje, ali i ljude i životinje. Ako bi netko stajao i čekao bus, pila bi ga prepilila po sredini, tako da bi mu gornji dio tijela otpao, otprilike kao što posječeno stablo pada, dok bi mu stopala i struk ostali stajati i krvariti iz presjeka. S tim sam se osjećajem još uvijek mogao poistovjetiti. “Ondje dolje je Søgne”, rekao je Yngve. “O tom sam mjestu uvijek slušao, ali ondje nikad nisam bio. A ti?” Odmahnuo sam glavom. “Neke od cura u gimnaziji su bile odande. Ali nikad nisam ondje bio.” Onda je ostalo još samo nekoliko desetaka kilometara. Odmah potom krajolik je počeo dobivati oblik koji sam maglovito prepoznavao, bio mi je sve poznatiji i poznatiji, sve dok se ono što sam vidio kroz prozor nije poklopilo sa slikama u mojem sjećanju. Osjećao sam se kao da se vozimo kroz sjećanje. Da su to između čega se krećemo samo nekakve kulise iz vremena našeg djetinjstva. Vožnja do Vågsbygda, gdje je Hanne živjela, tvornica Hennig Olsen, Falconbridge, mračan i prljav, okružen mrtvim planinama, zatim zdesna luka u Kristiansandu, s autobusnim kolodvorom, trajektnim pristaništem, hotelom Caledonien, silosima na Odderøyi. S lijeve strane naselje u kojem je donedavno živio tatin stric, prije nego što ga je demencija otjerala u starački dom. “Hoćemo prvo jesti?” rekao je Yngve. “Ili idemo ravno u pogrebno poduzeće?” “Možda bolje da skočimo tamo”, rekao sam. “Znaš li gdje je?” “Negdje u Elvegatenu.” “Onda moramo naći put s gornje strane. Znaš li gdje je prilaz?” “Ne. Ali samo ti voziti, već će se pojaviti.” Stali smo na križanju na crveno. Yngve je sjedio pogrbljen i gledao u svim smjerovima. Upalilo se zeleno, on je stavio auto u brzinu i polako vozio za kamionom sa sivom i prljavom ceradom preko teretnog prostora, još uvijek pogledavajući ustranu; kamion je ubrzao, a Yngve se, kad je primijetio da mu se otvara slobodan prostor, uspravio pa i on ubrzao. “Bilo je to negdje dolje”, rekao je i pokazao nadesno. “Sad moramo proći kroz tunel.” “Nema to veze”, rekao sam. “Samo ćemo doći s druge strane.” Ali imalo je veze. Kad smo izašli iz tunela na most, garsonijera u kojoj sam živio bila nam je s desne strane, vidio sam je s ceste, a samo nekoliko stotina metara odande, s druge strane rijeke, skrivena od nas, bila je bakina kuća, u kojoj je tata umro dan prije. Još uvijek je bio u ovome gradu, negdje u nekom podrumu ležalo je njegovo tijelo, pod paskom nepoznatih ljudi, dok mi sjedimo ovdje u autu na putu prema pogrebnom poduzeću. Odrastao je u ulicama koje gledamo odozgo i prije samo nekoliko dana njima je hodao. Istovremeno su isplivale i moje uspomene odavde, jer samo malo dalje nalazila se moja gimnazija, četvrt vila kroz koju sam prolazio svakoga jutra i poslijepodneva, toliko zaljubljen da me sve boljelo, ondje je bila kuća u kojoj sam toliko često bio sâm. Plakao sam, ali nije bilo tako strašno, samo nekoliko suza kliznulo mi je niz obraze. Yngve to nije primijetio sve dok me nije pogledao. Tad sam odrješito odmahnuo rukom i bilo mi je drago što mi je glas dopustio da kažem: “Skreni ovdje lijevo.” Vozili smo niz Torridalsveien, između dva šljunčana terena na kojima sam onako 149

marljivo trenirao sa seniorskim klubom one zime kad sam imao šesnaest, pa kroz Kjøitu i gore do križanja s Østerveienom, kojim smo išli do mosta, poslije kojeg smo skrenuli desno u Elvegaten. “Koji je ono bio broj?” rekao sam. Yngve je gledao kućne brojeve dok je polako vozio uzbrdo. “Eno ga”, rekao je. “Treba samo naći parking.” Crna ploča sa zlatnim slovima stajala je na pročelju drvene kuće s lijeve strane. Gunnar je Yngveu dao ime poduzeća. Bilo je to isto ono čijim se uslugama obitelj koristila kad je djed umro i možda je, tko zna, oduvijek tako postupala. Ja sam tada bio u Africi, u dvomjesečnom posjetu Tonjinoj mami i njezinom mužu, a vijest da je djed umro do mene je stigla tek poslije pokopa. Tata je na sebe preuzeo zadatak da me obavijesti. Nije to napravio. Ali na pokopu je rekao da je razgovarao sa mnom i da sam rekao da ne mogu doći. Volio bih da sam bio na tom pogrebu i iako bi to, praktično gledano, bilo teško ostvarivo, nije nužno bilo nemoguće, a sve da se i pokazalo nemogućim, volio bih da sam doznao da je umro čim se to dogodilo, a ne tri tjedna poslije, kad je već ležao pod zemljom. Bio sam bijesan. Ali što sam mogao? Yngve je skrenuo u pokrajnju uličicu i ondje parkirao uz pločnik. U istom smo trenutku otkopčali pojasove i otvorili vrata, pogledali se i nasmiješili zbog toga. Zrak je bio ugodan, ali vlažniji nego u Stavangeru, nebo malčice tamnije. Yngve je otišao do parkirnog automata, a ja sam zapalio cigaretu. Nisam bio ni na pokopu bake s majčine strane. Tada sam bio u Firenci s Yngveom. Otišli smo onamo vlakom i odsjeli u nekom nasumično odabranom pansionu, a budući da je to bilo prije nego što su mobiteli postali svakodnevna pojava, bilo je nemoguće doći do nas. Asbjørn nam je rekao što se dogodilo one večeri kad smo se vratili, pa smo sjedili i pili žesticu koju smo donijeli sa sobom. Jedini pogreb na kojem sam bio tako je bio onaj djeda s majčine strane. Bio sam ondje i nosio sam lijes, bio je to lijep pokop, groblje je ležalo na uzvisini iznad fjorda, sjalo je sunce, plakao sam dok je mama govorila u crkvi, a i kad je, nakon što je sve bilo gotovo i kad su ga položili u zemlju, stala nad otvoreni grob. Stajala je ondje pognute glave, sama, a trava je bila zelena, i fjord daleko dolje plav i sjajan kao zrcalo, i planine s druge strane masivne i tamne i impozantne, i zemlja u grobu sjajila se, crna i svjetlucava. Poslije smo jeli gulaš. Pedesetero ljudi mljackalo je i srkalo, jer nema boljeg lijeka protiv sentimentalnost od slanog mesa ili tople juhe protiv bujice osjećaja. Magne, otac Jon Olava, pričao je nešto, ali je toliko plakao da je bilo gotovo nemoguće razumjeti što je rekao. Jon Olav pokušao je govoriti u crkvi, ali morao je odustati, bio je toliko blizak s djedom da nije mogao izustiti ni riječ. Napravio sam nekoliko koraka utrnulim nogama, pogledao na ulicu, na kojoj gotovo da nije bilo ljudi, osim na njenu kraju, kuda je prolazila gradska trgovačka ulica, koja se, gledano s ove udaljenosti, crnjela od ljudi. Dim me grebao u plućima, kao i uvijek kad bi prošlo neko vrijeme otkako nisam pušio. Automobil se zaustavio možda pedeset metara više i iz njega je izašao muškarac. Nagnuo se i mahnuo onima koji su ga dovezli. Imao je tamnu, kovrčavu kosu, prorijeđenu na tjemenu, moglo mu je biti pedeset godina, na sebi je imao svjetlo-smeđe baršunaste hlače i crni sako, uske četvrtaste naočale. Okrenuo sam se tako da mi ne može vidjeti lice dok se približava, jer sam ga prepoznao, bio je to moj nastavnik norveškog kad sam išao u prvi razred gimnazije, kako se ono zvao? Fjell? Berg? Sasvim svejedno, pomislio sam i opet se okrenuo kad je prošao. Bio je entuzijastičan i topao, ali bilo je u njemu i neke oštrine, koja nije često izlazila na vidjelo, ali kad jest, pomislio bih kako je to nešto zlo. Sad je podigao cijelu torbu da bi pogledao na sat, požurio se i nestao iza ugla. 150

“I ja trebam jednu”, rekao je Yngve i stao kraj mene. “Ovaj što je upravo prošao bio mi je profesor nekoć”, rekao sam. “Ma da?” rekao je Yngve i zapalio cigaretu. “Nije te prepoznao, ili?” “Ne znam. Okrenuo sam se od njega.” Bacio sam opušak i potražio žvakaću u džepu. Činilo mi se da sam zapamtio da imam još jednu. I imao sam. “Imam samo jednu”, rekao sam. “Inače bih te ponudio.” “Aha, sigurno”, rekao je. Ponovno me hvatao plač, primijetio sam i duboko udahnuo nekoliko puta pa pritom širom otvorio oči, da ih nekako razbistrim. Naprijed na stepenicama, ukoso od nas, sjedio je neki alkos kojeg nisam prije primijetio. Glavu je naslonio na zid, izgledao je kao da spava. Koža lica bila mu je tamna i gruba, puna ogrebotina. Kosa mu je bila toliko masna da je počela sličiti rastafarijanskoj frizuri. Debela zimska jakna, iako je bilo barem dvadeset stupnjeva, i vrećica s otpadom pokraj njega. Na sljemenu krova iznad njega stajala su tri galeba. Čim sam ih pogledao, jedan je podigao glavu i zakriještao. “Dakle”, rekao je Yngve. “Da se bacimo na posao?” Kimnuo sam. Kvrcnuo je prstom i opušak je odletio ustranu, a mi krenuli. “Imamo li uopće dogovor?” rekao sam. “Ne, nemamo”, rekao je. “Ali kolika gužva može biti?” “Sigurno je u redu”, rekao sam. U jednom sam trenutku između drveća dolje nazreo rijeku, a kad smo zašli za ugao, ugledao sve znakove, izloge i aute u Dronningens gati. Sivi asfalt, sive zgrade, sivo nebo. Yngve je otvorio vrata pogrebnog poduzeća i ušao. Ja sam ga slijedio, zatvorio vrata za sobom, a kad sam se okrenuo, ugledao sam nekakvu čekaonicu sa sofom, nekoliko stolica i stolom uz jedan zid i pultom uz drugi. Za pultom nije bilo nikoga, pa je Yngve otišao do njega i zavirio u sobu iza njega, jedva čujno pokucao na staklo zglobom prsta, dok sam ja ostao stajati nasred prostorije. Vrata na kraćem zidu bila su odškrinuta i vidio sam muškarca u crnome odijelu kako prolazi kroz sobu. Izgledao je mlado, mlađe od mene. Žena svijetle kose i širokih bokova, blizu pedesete, izašla je i sjela za pult. Yngve joj je nešto rekao, nisam čuo što, samo njegov glas. Okrenuo se. “Sad će netko doći”, rekao je. “Trebamo pričekati pet minuta.” “Osjećam se kao kod zubara”, rekao sam kad smo sjeli svaki na svoju stolicu i počeli se ogledavati po sobi. “U tom slučaju bušit će nam dušu”, rekao je Yngve. Nasmiješio sam se. Sjetio sam se žvakaće, izvadio je iz usta i sakrio u dlan tražeći kamo bih je bacio. Nisam imao kamo. Otrgnuo sam papirić s jednih novina na stolu, zamotao žvakaću i stavio paketić u džep. Yngve je bubnjao prstima po rukohvatu stolice. Pa da, bio sam na još jednom pogrebu. Kako sam to mogao zaboraviti? Bio je to pogreb mladića, atmosfera u crkvi bila je histerična, bilo je plača, bilo je zavijanja, bilo je urlika i stenjanja, kukanja i jecanja, ali i smijeha i hihotanja, i to je išlo u valovima, jedan krik mogao je izazvati lavinu novih ispada emocija, bila je to prava oluja, a uzrok svega toga bio je bijeli lijes na oltaru, u kojem je ležao Kjetil. Odvezao se u smrt, zaspao je za volanom rano jednog jutra, sletio s ceste, udario u ogradu, a metalna mu je šipka probila glavu. Imao je osamnaest 151

godina. Bio je jedan od onih koje su svi voljeli, jedan od onih koji su uvijek dobre volje i koje svi doživljavaju kao bezazlene. Kad smo završili osnovnu, krenuo je u isti program strukovne škole kao i Jan Vidar i zato je bio vani tako rano; smjena u pekari počinjala mu je u četiri ujutro. Kad sam tek čuo za nesreću na radiju, pomislio sam da je to Jan Vidar i laknulo mi je kad sam saznao da nije, ali sam bio i potresen, ne onako kao što su bile cure u bivšem razredu, one su se potpuno prepustile osjećajima, znam to jer sam ih s Janom Vidarom sve obišao nakon nesreće da sakupim novac za vijenac uime razreda. Nije mi ta uloga bila baš sasvim ugodna, osjećao sam se kao da svojatam odnos s Kjetilom na koji nisam imao pravo, pa sam se pritajio i nastojao se ne isticati, dok sam se vozio po okolici s Janom Vidarom, koji nije skrivao tugu, lutnju, grižnju savjesti. Dobro se sjećam Kjetila, mogu ga bilo kad zamisliti, čuti njegov glas, ali sjećam se samo jednog konkretnog događaja iz tih četiriju godina koliko sam ga poznavao, a u kojem je i on imao udio, i to jednog potpuno beznačajnog: netko je pustio Madnessov Our house na kasetofonu u školskom busu, a Kjetil, koji je stajao pokraj mene, smijao se kako brzo pjevač pjeva. Sve sam drugo zaboravio. Ali još uvijek u podrumu imam knjigu koju sam posudio od njega, ABC za ispit vožnje. Na naslovnici je njegovo ime napisano dječjim rukopisom, kakav imaju gotovo svi iz naše generacije. Trebao sam je vratiti, ali kome? Lako moguće da je ta knjiga zadnje što bi njegovi roditelji htjeli vidjeti. Škola u koju su on i Jan Vidar išli bila je samo jednu ulicu dalje od mjesta na kojem sam sad sjedio s Yngveom i čekao. Otad, osim nekoliko tjedana prije dvije godine, gotovo da i nisam bio u gradu. Godinu dana na sjeveru Norveške, pola godine na Islandu, skoro pola godine u Engleskoj, godinu dana u Voldi, devet godina u Bergenu. A osim s Bassenom, s kojim sam se još uvijek sporadično nalazio, nisam više bio u kontaktu ni s kim iz vremena kad sam živio ovdje. Najstariji prijatelj bio mi je Espen Stueland, kojeg sam upoznao na kolegiju iz teorije književnosti u Bergenu deset godina prije. Nije to bio neki svjestan izbor, jednostavno se tako dogodilo. Za mene je Kristiansand bio izgubljeni grad. To da svi koje sam tada znao još uvijek žive i tu imaju svoje živote bilo je nešto što sam znao intelektualno, ali ne i emocionalno, budući da je vrijeme u Kristiansandu za mene stalo onoga ljeta kad sam završio gimnaziju i zauvijek odande otišao. Muha koja je zujala na prozoru još otkako smo ušli iznenada je skrenula u prostoriju. Pratio sam je pogledom dok je zujeći kružila ispod plafona, pa sjela na žuti zid, ponovno se vinula i počela letjeti u malim krugovima oko nas te sletjela na rukohvat stolice po kojem Yngveov prst nije bubnjao. Prednje su joj se nožice micale naprijed-natrag, križale se u nekoliko navrata, kao da nešto četka sa sebe, a onda se pomaknula naprijed, skočila zazujavši krilima i doskočila na Yngveovu nadlanicu, koja se, naravno, podigla u kratkom trzaju, tako da se muha opet vinula i počela ispred nas, gotovo uzrujano, letjeti amo-tamo. Na kraju je opet sjela na prozor, po kojem je gmizala gore-dolje u konfuznim putanjama. “Nismo zapravo razgovarali o tome kako ćemo ga pokopati”, rekao je Yngve. “Jesi li razmišljao o tome, ili?” “Misliš, hoće li to biti crkveno ili građanski?” “Naprimjer.” “Ne, nisam razmišljao. Trebamo li to onda sad odlučiti?” “Ne trebamo. Ali uskoro, rekao bih.” Vidio sam načas onoga mladića u odijelu kad je ponovno prošao kraj poluotvorenih vrata. Sinulo mi je da je možda unutra les. Da ovamo dopremaju mrtvace da ih urede. Gdje bi to inače radili? Kao da je netko ondje primijetio moju pozornost, vrata su se zatvorila. I kao da je 152

pokretanje vrata bilo dio nekog tajnog sustava, ona točno ispred nas u istom su se trenutku otvorila. Krupan muškarac, koji je mogao biti u srednjim šezdesetima, besprijekorno odjeven u tamno odijelo i bijelu košulju, izišao je van i pogledao nas. “Knausgård?” rekao je. Kimnuli smo i ustali. Predstavio nam se i rukovao se s nama. “Pođite sa mnom”, rekao je. Slijedili smo ga u ured, koji je bio relativno velik i imao prozore prema ulici. Pokazao je na dvije stolice koje su stajale pred pisaćim stolom, znak da se smjestimo. Stolice su bile od tamnog drva, sa sjedalom od crne kože. Pisaći stol, za koji je on sjeo, bio je dubok i također taman. Bio je prazan, jedino su na lijevoj strani stajale set-ladice, a pokraj njih telefon. Ne, ne posve, jer s naše strane, na samome rubu, nalazila se kutija s papirnatim maramicama Kleenex. Oh, bilo je to svakako praktično, ali tako cinično! Kad to vidite, zamislite i sve ljude koji u jednom danu dođu ovamo i plaču, i bude vam jasno da vaša tuga nije ništa jedinstveno, ništa posebno, pa stoga nije ni pretjerano važna. Kutija maramica bila je ovdje znak svojevrsne inflacija plača, a i smrti. Gledao nas je. “Kako vam mogu pomoći?” rekao je. Preplanuli podbradak visio mu je preko bijelog ovratnika košulje. Kosa mu je bila sijeda i uredno začešljana. Obraze i bradu prekrivala mu je tamna sjena. Crna kravata nije visjela, nego je ležala na nabrekloj krivulji njegova trbuha. Bio je debeo, ali i čvrst, ništa na njemu nije bilo mlohavo, moglo bi se reći pravi čovjek, siguran i samouvjeren. Svidio mi se. “Otac nam je umro jučer”, rekao je Yngve, “Pitali smo se biste li se vi mogli pobrinuti za praktične stvari. Pogreb i tako dalje.” “Da”, rekao je agent pogrebnog poduzeća. “Počet ću onda s ispunjavanjem formulara.” Izvukao je ladicu pisaćeg stola i izvadio list papira. “Vaše smo usluge koristili i kad nam je djed umro. I imali smo samo dobra iskustva”, rekao je Yngve. “Sjećam se toga”, rekao je agent. “Bio je računovođa, zar ne? Dobro sam ga poznavao.” Uzeo je nalivpero koje je ležalo pokraj telefona, podignuo glavu i pogledao nas. “Ali sad trebam neke informacije od vas”, rekao je. “Kako vam se zvao otac?” Rekao sam njegovo ime. Osjećaj je bio čudan. Ne zato što je bio mrtav, nego zato što ga nisam izgovorio godinama. Yngve me pogledao. “Ne...”, rekao je oprezno. “Pa promijenio je ime prije nekoliko godina.” “Aha, zaboravio sam to”, rekao sam. “Naravno.” Ono idiotsko ime koje je uzeo. Kakav je on idiot bio. Spustio sam pogled i nekoliko puta trepnuo. “Znate li njegov identifikacijski broj?” rekao je agent. “Ne, ne cijeli”, rekao je Yngve. “Oprostite. Ali rođen je 17. travnja 1944. Možemo poslije saznati zadnje brojeve, ako je to potrebno.” “U redu je. Adresa?” Yngve je dao bakinu adresu. Onda me pogledao. “Ili, nije sigurno je li mu to službena adresa. Umro je kod svoje majke. Ondje je živio.” “Saznat ćemo to. Zatim trebam i vaša imena. I broj telefona na koji vas mogu dobiti.” “Karl Ove Knausgård”, rekao sam.

153

“I Yngve Knausgård”, rekao je Yngve i dao mu svoj broj mobitela. Kad je to zapisao, agent je odložio olovku i opet nas pogledao. “Jeste li stigli razmišljati o pogrebu? Kad bi vam odgovaralo da se održi i kakav biste voljeli da bude?” “Ne”, rekao je Yngve. “Nismo. Ali nije li uobičajeno održati pogreb tjedan dana nakon smrti?” “Uobičajeno je, da. Bi li vam onda možda odgovarao idući petak?” “Da-a”, rekao je Yngve i pogledao me. “Što ti kažeš?” “Petak je u redu”, rekao sam. “Onda ćemo zasad računati s tim. Što se tiče praktičnih detalja, možemo se ponovno naći, zar ne? U tom slučaju, ako će pogreb biti u petak, trebali bismo to obaviti početkom idućeg tjedna. Možda već u ponedjeljak. Odgovara li vam to?” “Da”, rekao je Yngve. “Bismo li to mogli rano obaviti?” “Jasno. Recimo u devet?” “Devet je u redu.” Agent je to zapisao u knjigu. Kad je završio, ustao je. “Odsad mi sve preuzimamo. Ako imate kakvih pitanja, samo nazovite. Nije važno u koje doba. Odlazim u vikendicu poslijepodne i ostajem ondje cijeli vikend, ali nosim mobitel sa sobom pa slobodno nazovite. Nemojte se sramiti. Vidimo se, dakle, u ponedjeljak.” Pružio je ruku pa smo se obojica, jedan za drugim, rukovali s njim, prije nego što smo izašli iz sobe, a on je kratko, nasmiješeno kimnuo i zatvorio vrata za nama. Kad smo izašli na ulicu i počeli hodati prema autu, nešto se promijenilo. Ono što sam vidio, ono čime smo bili okruženi, više mi nije bilo izoštreno, kao da je bilo gurnuto u pozadinu, kao da je oko mene nastala neka zona iz koje je iscurio sav smisao. Svijet je potonuo, takav je bio osjećaj, no nije me bilo briga jer tata je bio mrtav. Dok mi je ured sa svim svojim detaljima bio potpuno živ i jasan u svijesti, gradski okoliš vani bio je mutan i siv, nešto kuda sam hodao jer sam morao. Nisam razmišljao drukčije, nutrina je bila nepromijenjena, jedina je razlika bila u tome da je sada trebala više mjesta i zato je izgurala vanjsku stvarnost. Ne mogu to drukčije objasniti. Yngve se nagnuo da otključa vrata auta. Primijetio sam bijelu vrpcu zavezanu za krovni nosač, bila je sjajna i sličila onima koje se vežu oko poklona, ali sigurno to nije moglo biti to? Otvorio mi je vrata i ja sam sjeo. “Super je prošlo”, rekao sam. “Da”, rekao je. “Idemo li onda k baki?” “Idemo”, rekao sam. Dao je žmigavac i izašao na cestu, skrenuo lijevo pa još jedanput lijevo, u Dronningens gatu, i uskoro smo s mosta vidjeli bakinu i djedovu kuću, žutu, koja se na svoj način isticala na brijegu iznad male marine i luke. Uz Kungholmsveien i u uličicu koja je bila toliko uska da se moralo najprije voziti malo nizbrdo pa natraške da bi se skrenulo na pločnik te popelo do kuće i parkiralo pred stepenicama. Dok sam odrastao, gledao sam djeda kako izvodi taj manevar možda sto puta i sada kad ga je izvodio Yngve, došlo mi je da zaplačem i samo je snaga volje spriječila da mi suze opet ne navru. Dva velika galeba poletjela su sa stepenica kad smo došli na mali brijeg. Mjesto pred vratima garaže bilo je puno velikih i malih vreća smeća, njima su se galebi bavili, svakakvim plastičnim sranjem koje su izvukli i razbacali u potrazi za hranom. 154

Yngve je ugasio motor, ali je ostao sjediti. I ja sam ostao sjediti. Vrt ispred kuće bio je cijeli zarastao. Trava je bila do koljena, kao na livadi, sivožute boje i mjestimice polegnuta od kiše. Trave je bilo posvuda, prekrila je sve gredice, a cvijeće na njima ne bih ni vidio da nisam znao gdje je, jer sad se naziralo tu i tamo tek kao pokoja pruga boje. Zahrđale tačke ležale su sa strane, uz živicu, i izgledale kao da su urasle u žbunje. Tlo ispod drveća bilo je smeđe od trulih krušaka i šljiva. Posvuda su rasli maslačci, a na pojedinim mjestima niknule su i mladice drveća, vidio sam. Činilo se kao da smo se zaustavili na čistini u šumi, a ne pred vilom usred Kristiansanda. Malo sam se nagnuo i pogledao gore u kuću. Oluci su bili hrđavi i boja se oljuštila na nekim mjestima, ali se još uvijek nije vidjelo koliko je kuća zapravo zapuštena. Nekoliko kišnih kapi palo je na vjetrobransko staklo. Još nekoliko lupnulo je lagano po krovu i poklopcu motora. “Gunnar uglavnom nije ovdje”, rekao je Yngve i odvezao sigurnosni pojas. “Ali doći će u neko doba.” “Sigurno je na poslu”, rekao sam. “Iako mnogi računaju na njih, računovođe su neuračunljivi”, rekao je Yngve cinično. Izvadio je ključ od auta i spustio svežanj u džep jakne, otvorio vrata i izišao. Ja bih radije bio ostao sjediti, ali to, naravno, nije dolazilo u obzir, pa sam napravio što i on, zalupio vrata za sobom i pogledao kuhinjski prozor na katu, gdje je baka stajala uvijek kad bismo došli, dočekujući nas s pogledom dobrodošlice. Danas nije. “Ha, nadam se da je otvoreno”, rekao je Yngve i popeo se uza šest stepenica koje su nekoć bile tamnocrvene, ali su sad bile samo sive. Ona dva galeba sjedila su na krovu susjedne kuće i pozorno pratila svaki naš pokret. Yngve je stisnuo kvaku i i gurnuo vrata. “O, jebemu”, rekao je. Popeo sam se za njim, a kad sam prošao kroz vrata i ušao u hodnik, morao sam okrenuti glavu. Smrad je bio nepodnošljiv. Vonjalo je na trulež i mokraću. Yngve je stajao u hodniku i ogledavao se oko sebe. Plavi tapison bio je prekriven mokrim mrljama i prljavštinom. Otvoreni ugradbeni ormar bio je pun boca i vrećica s bocama. Odjeća je ležala pobacana posvuda. Boce, vješalice, cipele, neotvorena pisma, reklamni leci i plastične vrećice bili su razbacani po podu. No najgori je bio smrad. Koji vrag je mogao toliko smrdjeti? “Sve je uništio”, rekao je Yngve i lagano zatresao glavom. “Koji to vrag tako odvratno smrdi?” rekao sam. “Nešto što negdje trune?” “Hajde”, rekao je i krenuo prema stepenicama. “Baka nas čeka.” Na stepenicama, od sredine naviše, ležale su prazne boce, možda pet-šest na svakoj, no što smo se više bližili odmorištu na prvome katu, to ih je bilo više. Samo odmorište pred vratima bilo je gotovo potpuno prekriveno bocama i vrećicama s bocama, a stepenice koje su vodile na prvi kat, gdje je prije bila bakina i djedova soba, sve su bile pune osim dijela od nekoliko decimetara u sredini, gdje se moglo stati. Većinom su to bile plastične pivske boce od litre i pol i boce od votke, ali našla se i pokoja boca od vina. Yngve je otvorio vrata i ušli smo u dnevnu sobu. Na klaviru su stajale boce, a ispod 155

njega vrećice pune njih. Vrata kuhinje bila su otvorena. Uvijek je ondje sjedila, a sjedila je i toga dana, za kuhinjskim stolom, pogleda uprtog u stol i s cigaretom koja joj se dimila u ruci. “Bok”, rekao je Yngve. Podigla je pogled. Prvo joj u očima nije bilo ni traga prepoznavanja, ali onda se u njima upalilo svjetlo. “A ipak ste to vi došli, dečki! Učinilo mi se da sam čula da je netko otvorio vrata.” Zagrcnuo sam se. Oči su joj bile nekako upale, nos se isticao i gotovo sličio kljunu na tom mršavom licu. Koža joj je bila blijeda i izbrazdana borama. “Došli smo čim smo čuli što se dogodilo”, rekao je Yngve. “Da, o, bilo je to strašno”, rekla je baka. “No sad ste vi ovdje. To je barem dobro, ako ništa drugo!” Haljina koju je imala na sebi bila je sva prekrivena mrljama i visjela je na sablasno mršavom tijelu. Na gornjem dijelu prsa, koji je haljina trebala pokrivati, kao da je ispod kože imala letvice, a ne rebra. Vidjele su joj se i lopatice i kukovi. Ruke su joj bile kost i koža. Žile na nadlanicama izgledale su kao mali tamnoplavi kabeli. Vonjala je na mokraću. “Hoćete kave?” pitala je. “Može, hvala”, rekao je Yngve. “To možda ne bi bilo loše. Ali možemo je i mi pristaviti. Gdje je kuhalo?” “Vrag me odnio ako znam”, rekla je baka i ogledala se oko sebe. “Ondje je”, rekao sam i pokazao na stol. Pokraj njega stajala je cedulja, malo sam nakrivio glavu da pročitam što na njoj piše. Dečki dolaze u dvanaest. Ja ću doći oko jedan. Gunnar. Yngve je uzeo kuhalo i otišao do sudopera isuti talog. U njemu su stajale hrpe prljavih tanjura i čaša. Po cijeloj radnoj plohi ležala je ambalaža, većinom od gotove hrane za mikrovalnu, u mnogo je kutija još bilo ostataka. Medu njima stajale su boce, većinom one plastične od litre i pol, neke od njih s još kojim gutljajem na dnu, neke polupune, neke neotvorene, ali bilo je i boca žestice, najjeftinije votke iz dućana i nešto boca viskija Upper Ten. Posvuda je bilo sasušenog taloga od kave, mrvica, skorenih ostataka hrane. Yngve je odgurnuo jedno od brda ambalaže, podigao nekoliko tanjura i stavio ih na radnu plohu, a onda je isuo talog iz lonca i natočio svježu vodu. Baka je sjedila kao i kad smo došli, pogleda uprtog u stol i s cigaretom, sada ugašenom, u ruci. “Gdje ti stoji kava?” rekao je Yngve. “U ormariću?” Podigla je glavu. “Molim?” rekla je. “Gdje ti stoji kava?” ponovio je Yngve. “Ne znam kamo ju je stavio”, rekla je. On? Je li mislila na tatu? Okrenuo sam se i ušao u dnevnu sobu. Otkad pamtim, koristili su se njome samo za praznike i u posebnim prilikama. Sad je usred sobe stajao tatin ogromni televizor, a pred njega su dovučene dvije velike kožne fotelje. Stolić je bio pun boca, čaša, paketića duhana, a usred svega toga stajale su prepune pepeljare. Prošao sam kraj toga i zavirio u najdalji dio dnevne sobe. Pred sjedaćom garniturom uza zid ležala je odjeća. Dva para hlača i jakna, nekoliko pari gaća i čarapa, koliko sam vidio. Strašno je zaudaralo. I ondje su nagomilane ležale boce, paketići duhana, nekoliko suhih žemlji i ostalo smeće. Polako sam prišao garnituri. Na sofi je 156

bilo izmeta, i razmrljanog i u grumenima. Nagnuo sam se nad odjeću. I ona je bila puna izmeta. Na podu je na nekoliko mjesta lak bio izgrizen i sada su tu bile velike nepravilne mrlje. Od mokraće? Osjetio sam poriv da nešto razbijem. Da podignem stol i zavitlam ga u prozor. Da prevrnem regal. Ali bio sam tako slab, jedva sam uspio doći do prozora. Naslonio sam čelo na nj i gledao dolje u vrt. S razbacanog vrtnog namještaja boja se gotovo posve oljuštila. Izgledao je kao da je izrastao iz zemlje. “Karl Ove?” rekao je Yngve s vrata. Okrenuo sam se i vratio onamo. “Unutra je pakao”, rekao sam, tiho da ona ne čuje. Kimnuo je. “Sjest ćemo malo s njom”, rekao je. “Dobro.” Ušao sam u kuhinju, sa suprotne strane stola izvukao stolicu i sjeo. Neko kuckanje ispunilo je kuhinju, a dopiralo je iz nekakvog termostata koji je vjerojatno trebao automatski gasiti ploče na štednjaku. Yngve je sjeo na čelo stola, izvadio paketić duhana iz jakne, koju iz nekog razloga nije skinuo. I ja sam sjedio u jakni, shvatio sam. Nisam htio pušiti, činilo mi se to prljavim, ali sam osjetio potrebu da zapalim pa sam izvadio cigarete. To što smo sjeli pokrenulo je baku. Oči su joj ponovno zasjale. “Onda, jeste li danas vozili cijelim putem od Bergena?” rekla je. “Od Stavangera”, rekao je Yngve. “Ja sad ondje živim.” “Ali ja živim u Bergenu”, rekao sam. Iza nas, na štednjaku, zapucketalo je kuhalo za kavu. “Ma nemojte”, rekla je. Tišina. “Hoćete kave, dečki?” rekla je iznenada. Yngve i ja smo se pogledali. “Već sam je pristavio”, rekao je Yngve. “Sad će biti gotova.” “A da, jesi”, rekla je baka. Gledala je u svoju ruku pa naglim pokretom, kao da je tek sad primijetila cigaretu u njoj, dohvatila upaljač i pripalila. “Jeste li vozili cijeli putem od Bergena danas?” rekla je i nekoliko puta lagano lupnula po cigareti prije nego što nas je pogledala. “Od Stavangera”, rekao je Yngve. “Trebalo nam je samo četiri sata.” “Da, ceste su sad dobre”, rekla je. Zatim je uzdahnula. “Ah, da. Život je bomba, rekla je starica koja nije mogla reći ‘r’.” Zahihotala je. Yngve se nasmiješio. “Dobro će nam doći malo kave”, rekao je. “Imamo i čokolade dolje u autu. Idem po nju.” Htio sam mu reći da ne ide, ali to naravno nisam mogao. Kad je nestao kroz vrata, ustao sam, odložio zapaljenu cigaretu na rub pepeljare i otišao do štednjaka, pritisnuo kuhalo na ploču, kao da će tako brže zakuhati. Baka je ponovno utonula u sebe i zurila u stol. Sjedila je pogrbljeno, pogurenih ramena i lagano se ljuljala. O čemu je mogla razmišljati? Ni o čemu. Nije ondje bilo misli. Nije moglo biti. Samo hladnoća i mrak. Pustio sam kuhalo i pogledom potražio kutiju s kavom. Nije bila na radnoj plohi pored štednjaka, ni na suprotnoj plohi pored sudopera. Možda u ormariću? Ili ne, Yngve ju je našao. Pa kamo ju je onda stavio? Eno, kvragu. Stavio ju je na napu, gdje su stajale stare bočice sa začinima. Spustio sam je i maknuo kuhalo ustranu iako voda još nije zavrela, otvorio poklopac i usuo nekoliko žlica kave. Bila je suha i djelovala je staro. 157

Kad sam podigao glavu, baka me gledala. “Gdje je Yngve?” rekla je. “Nije valjda već otišao?” “Ma nije”, rekao sam. “Samo je otišao do auta.” “Aha”, rekla je. Uzeo sam vilicu iz ladice i promiješao malo po kuhalu, a onda nekoliko puta lupio njime o ploču. “Sad samo da se malo slegne i gotova je”, rekao sam. “Sjedio je u fotelji kad sam ujutro došla gore”, rekla je baka. “Sjedio je posve mirno. Pokušala sam ga probuditi. Ali nisam mogla. Lice mu je bilo bijelo.” Smučilo mi se. Sa stepenica su se čuli Yngveovi koraci. Otvorio sam ormar da potražim čašu, ali nisam našao ni jednu. One koje su ležale u sudoperu nije mi bilo ni na kraj pameti upotrijebiti, pa sam se nagnuo i pio iz slavine kad je Yngve ušao. Yngve je skinuo jaknu. U ruci je držao dvije čokoladice Bounty i kutiju cigareta Camel. Sjeo je i poderao papir s jedne čokoladice. “Hoćeš griz?” rekao je baki. Zagledala se u čokoladicu. “Ne, hvala”, rekla je. “Samo vi jedite.” “Ja ne mogu”, rekao sam. “Ali zato je kava gotova.” Stavio sam kuhalo na stol, otvorio opet vrata ormarića i izvadio tri šalice. Znao sam da baka uzima kockice šećera, pa sam otvorio drugi ormarić, na drugom zidu, onaj u kojem je stajala hrana. Dvije polovice kruha, gotovo posve plave od plijesni, vrećica pljesnivih žemlji, nekoliko vrećica juhe, kikiriki, tri gotova jela sa špagetima, koja su trebala stajati u hladnjaku, boce alkohola, ista jeftina marka. Nema veze, pomislio sam i ponovno sjeo, uzeo kuhalo s kavom i natočio. Nije se pošteno skuhala, iz kljuna je tekao svjetlosmeđi mlaz pun sitnih zrnaca kave. Skinuo sam poklopac i ulio je natrag. “Baš dobro da ste ovdje”, rekla je baka. Počeo sam plakati. Duboko sam udahnuo, ali oprezno, i naslonio glavu na ruke pa protrljao lice kao da sam umoran, a ne kao da plačem. No baka ionako nije ništa primijetila, ponovno je utonula u sebe. Ovaj put možda na tek pet minuta. Yngve i ja nismo ništa govorili, pili smo kavu i zurili pred sebe. “Ah, da. Život je bomba, rekla je starica koja nije mogla reći ‘r’.” Uzela je crvenu spravicu za motanje, otvorila paketić duhana Petterøes Mentol, brzo utisnula duhan u žljeb, uvela praznu tubicu u otvor na njegovu kraju, pritisnula poklopac na mjesto i nakon što je škljocnuo, snažno ga je pogurala cijelom dužinom žlijeba. “Možda bismo trebali po prtljagu”, rekao je Yngve. Pogledao je baku. “Gdje možemo spavati?” “Velika spavaća soba dolje je prazna”, rekla je. “Možete slobodno ondje.” Ustali smo. “Onda idemo skoknuti do auta”, rekao je Yngve. “A idete?” rekla je. Stao sam pred vratima i okrenuo se prema njemu. “Jesi li vidio na što sliči to unutra?” rekao sam. Kimnuo je. Na stepenicama preplavio me silovit val plača. Ovaj put nije bilo govora o prikrivanju. Cijela su mi se prsa tresla i podrhtavala, nisam mogao udahnuti, nekoliko dubokih jecaja potreslo me i lice mi se zgrčilo, potpuno izvan kontrole. 158

“Ooooooo”, izišlo iz mene. “Oooooo.” Primijetio sam da Yngve stoji iza mene pa sam se natjerao sići, proći kroz hodnik i otići do auta, a onda sam nastavio hodati uskim travnjakom koji je ležao između kuće i susjedove ograde. Podigao sam glavu i pogledao u nebo, pokušao duboko i ravnomjerno disati, pa je nakon nekoliko udaha drhtanje prestalo. Kad sam se vratio, Yngve je pognut stajao pred otvorenim prtljažnikom. Moj kofer stajao je na podu pokraj njega. Uzeo sam ga i ponio uza stepenice, spustio ga u hodniku na pod i okrenuo glavu prema Yngveu, koji je s ruksakom na leđima i torbom u ruci išao odmah iza mene. Nakon nekoliko minuta na svježem zraku, smrad unutra činio se još gori. Počeo sam disati na usta. “Zar ćemo ovdje spavati, što li?” rekao sam i glavom pokazao na vrata spavaće sobe kojom su se baka i djed koristili zadnjih desetljeća. “Vidjet ćemo na što sliči”, rekao je Yngve. Otvorio sam vrata i pogledao unutra. Soba je bila poharana, posvuda je ležala odjeća, cipele, remenje, torbe, četke i uvijači za kosu, šminka, po podu, po krevetu, na komodama, i sve je bilo prekriveno prašinom i mucicama, ali nije bila uništena kao dnevna soba na katu. “Što misliš?” rekao sam. “Ne znam”, rekao je. “Što misliš gdje je on spavao?” Otvorio je susjedna vrata, nekadašnju Erlingovu sobu, i ušao. Ja sam ušao za njim. Pod je bio pun smeća i odjeće. Stol, koji je izgledao kao da je razbijen na komade, ležao je ispod prozora. Ležale su i hrpe papira i neotvorenih pisama. Nešto što je očito bila bljuvotina sasušilo se u grbavo, žutocrveno polje na podu odmah ispod kreveta. Odjeća je bila prekrivena govnima i tamnim mrljama koje su vjerojatno bile stara krv. Jedan od odjevnih predmeta bio je iznutra sav crn od izmeta. Sve je vonjalo na mokraću. Yngve je otišao do prozora i otvorio ga. “Izgleda kao da su narkomani živjeli ovdje”, rekao sam. “Izgleda kao jebeno narkomansko gnijezdo.” “Da”, rekao je Yngve. Komoda uza zid između kreveta i vrata bila je začudo netaknuta. Na njoj su stajale slike tate i Erlinga s crnim studentskim kapama, koje su zacijelo snimljene kad su se upisali na fakultet. Bez brade, tata je nevjerojatno sličio Yngveu. Ista usta, isti dio iznad očiju. “Kog vraga da napravimo?” rekao sam. Yngve nije odgovarao, gledao je po sobi. “Počistit ćemo”, rekao je. Kimnuo sam i izašao iz sobe. Otvorio sam vrata praonice, koja se nalazila kraj stepenica, u krilu uz garažu. Ušao sam, udahnuo i počeo kašljati. Nasred poda ležalo je brdo odjeće, koje je bilo visoko koliko i ja, sezalo je gotovo do stropa. Odande je očito dopirao smrad truleži. Upalio sam svjetlo. Ručnici, plahte, stolnjaci, hlače, puloveri, haljine, donje rublje, sve su bacali ovamo. Najdonji slojevi nisu bili samo pljesnivi, bili su truli. Čučnuo sam i gurnuo prst u njih. Bilo je mokro i gnjecavo. “Yngve!” rekao sam. Došao je i zastao na vratima. “Gle ovo”, rekao sam. “Odavde dopire onaj smrad.” Gore na stepenicama začuli su se koraci. Ustao sam, “Moramo van odavde”, rekao sam. “Da ne pomisli da njuškamo.” 159

Kad je sišla, stajali smo nasred hodnika, kod prtljage. “Možete spavati ovdje?” rekla je, otvorila vrata i zavirila unutra. “Malo ćemo pospremiti pa će biti dobro.” “Mislili smo možda u sobi u potkrovlju”, rekao je Yngve. “Što misliš o tome?” “Može i tako”, rekla je. “Ali nisam dugo bila gore.” “Ići ćemo gore pa ćemo vidjeti”, rekao je Yngve. Soba u potkrovlju, koja je jednom davno bila bakina i djedova, ali otkad pamtim korištena je i kao gostinska soba, bila je jedina prostorija u kući koju nije dirao. U njoj je sve bilo kao prije. Na podu je bilo prašine, i deke su mirisale možda malo zagušljivo, ali ne gore nego u vikendici u kojoj niste bili od prethodnoga ljeta, a nakon one noćne more dolje, bilo je olakšanje ući ovamo. Odložili smo prtljagu na pod, ja sam objesio odijelo na vrata ormara, Yngve je stao kraj prozora i, s rukama na okviru, gledao grad. “Možemo početi tako što ćemo ukloniti sve boce”, rekao je. “Pokupiti ih i odnijeti na reciklažu. Pa ćemo moći malo i izaći.” “Tako ćemo”, rekao sam. Kad smo sišli u kuhinju, začuo se auto vani na prilazu. Bio je to Gunnar. Stajali smo i čekali da dođe gore. “A, tu ste!” rekao je i nasmiješio se. “Dugo se nismo vidjeli.” Lice mu je bilo preplanulo, kosa svijetla, tijelo žilavo. Dobro se držao. “Dobro da su nam dečki ovdje, rekao bih”, rekao je baki. Zatim se opet okrenuo nama. “Strašno je to što se ovdje dogodilo”, rekao je. “Da”, rekao sam. “Pogledali ste malo okolo? Vidjeli ste onda što je napravio od kuće?” “Da”, rekao je Yngve. Gunnar je srdito zatresao glavom. “Ne znam što da kažem”, rekao je. “Ali bio je vaš otac. Žao mi je da je završio tako kako je završio. Ali znali ste kamo to vodi.” “Očistit ćemo cijelu kuću”, rekao sam. Mi ćemo se odsad za sve pobrinuti.” “Dobro. Raščistio sam jutros ono najgore i bacio iz kuhinje nešto smeća, ali ima ga još malo.” Nacerio se. “Imam prikolicu vani”, nastavio je. “Ako bi se ti mogao preparkirati, Yngve? Pa da je stavimo na travnjak kod garaže. Namještaj ne može ostati ovdje. I sva odjeća i sve. Odvest ćemo to na smetlište. Može li tako?” “Pa da”, rekoh. “Dečki i Tove su na vikendici, samo sam svratio da vas pozdravim. I da dovezem prikolicu. Ali vraćam se sutra popodne. Pa ćemo vidjeti za dalje. Ovo je stvarno strašno. Ali tako je kako je. Možete vi to.” “Da”, reče Yngve. “Ali ti si parkirao iza mene? Onda prvo ti moraš maknuti auto?” Baka nas je bila gledala prvih nekoliko sekundi kad je Gunnar došao i nasmiješila mu se, no onda je ponovno utonula u sebe i sad je sjedila i zurila preda se kao da je sama. Yngve je krenuo niza stepenice. Ja sam ostao stajati i pomislio kako bih trebao biti s njom. “Morat ćeš i ti s nama, Karl Ove”, rekao je Gunnar. “Moramo je dogurati gore, a dosta je teška.” Krenuo sam za njim dolje. 160

“Je li rekla što?” rekao je. “Baka?” rekao sam. “Da? O tome što se dogodilo?” “Nije još”, rekao sam. “Samo da ga je našla u fotelji.” “Tvoj otac je cijelo vrijeme bio s njom”, rekao je. “Sad je u šoku.” “Što možemo učiniti?” rekao sam. “Ma, što biste mogli učiniti? Samo vrijeme može pomoći. Ali čim prođe pogreb, ići će u dom. Vidiš i sam u kakvom je stanju. Treba joj njega. Čim prođe pogreb, ide odavde.” Okrenuo se prema stubama i uprijevši pogled u nebo, zaškiljio na svijetlu. Yngve je već sjedio u autu. Gunnar se ponovno okrenuo prema meni. “Bili smo joj sredili pomoć u kući, znaš, dolazili su ovamo svaki dan i brinuli se za nju. Onda je došao tvoj otac i izbacio ih. Zatvorio je vrata i zaključao se unutra s njom. Ni ja nisam mogao unutra. Ali jednom me mama nazvala, kad je slomio nogu i ležao na podu dnevne sobe. Imao je pune hlače govana. Možeš to zamisliti. Ležao je tamo na podu i pio. A ona ga je posluživala. ‘Ovo ne može više ovako’, rekao sam mu prije nego što je došla hitna. ‘Ovo ti je ispod časti. Sad se moraš srediti.’ I znaš što mi je tvoj otac rekao? ‘Želiš me gurnuti još dublje u govna, Gunnar! Zato si došao, da me gurneš još dublje u govna?’“ Gunnar je odmahnuo glavom. “To je moja majka, moraš shvatiti, što sad sjedi gore. Kojoj smo pokušavali pomagati svih ovih godina. On je sve upropastio. Ovu kuću, nju, sebe samoga. Sve. Sve.” Naglo mi je stavio ruku na rame. “Ali znam da ste vi dobri dečki.” Plakao sam i on je odvratio pogled. “Ne, sad moramo dotegliti prikolicu ovamo”, rekao je i otišao do auta, sjeo i upalio ga, odmah se izvezao natraške, potrubio kad je cesta bila prazna pa je i Yngve krenuo natraške za njim. Zatim se Gunnar uvezao dvorište, izašao iz auta i otkvačio prikolicu. Otišao sam do njih, uhvatio prikolicu za nosač i počeo je vući uzbrdo, dok su je Yngve i Gunnar gurali. “Ovdje će biti dobro”, rekao je Gunnar kad smo je doteglili dublje u vrt, a ja njen kraj spustio na pod. Na prozoru na katu stajala je baka i gledala nas. Dok smo skupljali boce, stavljali ih u plastične vrećice i nosili ih u auto, baka je cijelo vrijeme sjedila u kuhinji. Gledala je dok sam izlijevao pivo i žestice iz polupunih boca u sudoper, ali nije rekla ništa. Možda joj je laknulo što ih više nema, a možda to nije sasvim doprlo do nje. Auto se napunio i Yngve joj je došao reći da idemo u dućan. Ustala je i krenula s nama u hodnik, pretpostavili smo da nas želi ispratiti iz dvorišta, no čim je izašla, spustila se stepenicama do auta, stavila ruku na kvaku, otvorila vrata i htjela sjesti. “Bako?” rekao je Yngve. Stala je. “Mislili smo ići sami. Netko mora ostati i čuvati kuću. Mislim da bi bilo bolje da ti ostaneš.” “Misliš?” rekla je i odstupila korak. “Da”, rekao je Yngve. “Aha”, rekla je. “Dobro, onda ću ostati ovdje.” Yngve je krenuo natraške iz dvorišta, a baka se vratila u kuću. “O, jebote”, rekao sam. 161

Yngve je preko mene pogledao van, dao lijevi žmigavac i polako se izvezao. “Očito je u šoku”, rekao sam. “Pitam se bih li možda trebao nazvati Tonjinog oca i čuti se s njim? On bi joj sigurno mogao prepisati nešto za smirenje.” “Već uzima lijekove”, rekao je Yngve. “Ima ih punu kutiju na polici u kuhinji.” Opet je preko mene pogledao van, ovaj put na Kuholmsveien, otkud su dolazila tri auta. Zatim je pogledao mene. “Ali možeš to reći Tonjinom ocu. Pa nek on procijeni.” “Nazvat ću ga čim se vratimo”, rekao sam. Zadnji auto, jedan od onih novih, gadnih, okruglastih, prošao je. Nekoliko kišnih kapi palo je na vjetrobransko staklo i sjetio sam se prošle kiše, kako je počela no predomislila se i ostala na tih nekoliko kapi. Ovaj je put nastavila padati. Kad je Yngve odmah potom dao žmigavac i skrenuo nizbrdo, već je imao uključene brisače. Ljetna kiša. Ah, kišne kapi koje padaju na suh, topao asfalt i odmah ispare, ili ih upije prašina, ali ipak nekako obave svoj dio posla, jer kad sljedeće kapi padnu, asfalt je hladniji, prašina vlažnija i nekako se tamna polja šire i povezuju pa asfalt ostaje mokar i crn. Ah, vrući ljetni zrak koji se naglo ohladi, pa kiša koja pada na lice bude toplija od njega, tako da možete zabaciti glavu i prepustiti se onom posebnom osjećaju što vam ga to pruža. Lišće na drveću podrhtava pod laganim dodirom, slabašno, gotovo nečujno pada kiša po tlu, posvuda: na izranjavanu stijenu uz rub ceste i na vlati trave u jarku ispod nje, na krov kuće s druge strane i na sjedalo bicikla koji stoji ondje zaključan i pričvršćen za ogradu, na mrežu za ljuljanje u vrtu iza nje i na prometne znakove, na odvod i na poklopce motora i krovove parkiranih automobila. Stali smo na semaforu, kiša je počela jače padati, kapi su sad bile teške i gušće. Križanje kod Rundingena i sve oko njega promijenilo se u nekoliko sekundi. Nebo se smračilo, tako da su se vidjela svjetla, koja je kiša što je padala i gdjegdje odskakivala od tla zamagljivala. Automobili su vozili s uključenim brisačima, pješaci trčali u zaklon s novinama iznad glave ili s navučenim kapama, osim onih koji su imali kišobrane sa sobom; oni su nastavili dalje kao da se ništa nije dogodilo. Onda se upalilo zeleno i sad smo se vozili nizbrdo prema mostu Lund - pokraj stare prodavaonice muzikalija, koja je odavno napuštena, do koje smo Jan Vidar i ja svake subote poslijepodne hodočastili čvrsto ustaljenom rutom kad smo obilazili sve prodavaonice muzikalija u gradu - pa nastavili preko mosta. Odande seže moja prva prvcata uspomena iz djetinjstva. Hodao sam preko mosta s bakom i ugledao vrlo starog čovjeka, koji je imao bijelu bradu i bijelu kosu, hodao sa štapom i imao grbu na leđima. Zaustavio sam se da ga pogledam, a baka me povukla dalje. U očevu kabinetu visio je plakat i jedanput sam bio ondje s tatom i našim susjedom Olom Janom, koji je predavao u istoj školi kao i moj tata, u srednjoj školi Roligheden, također norveški; pokazao sam na plakat i rekao da sam vidio čovjeka sa slike. Jer bio je to isti onaj bjelokosi, bjelobradi, pogrbljeni starac. To da u kabinetu mojega oca visi njegov plakat nije mi bilo ni najmanje čudno, imao sam četiri godine i ništa na svijetu nije mi bilo nemoguće shvatiti, sve je bilo međusobno povezano. Ali tata i Ola Jan su prasnuli u smijeh. Smijali su se i rekli da je to nemoguće. To je Ibsen, rekli su. On je mrtav već skoro sto godina. Ali ja sam bio siguran da je to isti čovjek i to sam im i rekao. No odmahnuli su glavama, a tata se više nije smijao kad sam upro prstom u Ibsena i rekao da sam ga vidio, nego me potjerao van. Voda pod mostom bila je siva. No bio je u njoj i tračak zelene boje, kao što je uvijek bilo ovdje gdje riječna voda Otre susreće morsku vodu. Koliko sam često stajao ondje i gledao riječnu struju? Ponekad se voda pod mostom vrtložila i stvarala male virove. Ponekad se 162

oko stupova stvarala bijela pjena. Sad je, međutim, mirna. Dvije ribarske brodice, obje s navučenim platnenim krovovima, vukle su se prema ušću u more. Dvije hrđave skele ležale su uz mol na drugoj strani, a iza njih, jedna blistavo bijela jedrilica. Yngve je stao na semaforu, na kojem se odmah upalilo zeleno pa smo skrenuli lijevo, gdje se nalazio mali trgovački centar s parkiralištem na krovu i gdje je srećom, budući da je bila subota i vrijeme kolektivnog godišnjeg, jedno mjesto na samome kraju bilo prazno. Izašli smo iz auta, ja sam zabacio glavu i pustio toplu kišu da mi pada po licu. Yngve je otvorio prtljažnik, uzeli smo onoliko vrećica koliko smo mogli nositi i spustili se dizalom do supermarketa u prizemlju. Zaključili smo da boce od žestokih pića nema smisla prodavati za reciklažu, ponijet ćemo ih na smetlište, pa nam se teret sada sastojao većinom od plastičnih boca i nije bio težak, samo nespretan. “Hoćeš li ih ti početi umetati, a ja da odem po još boca?” rekao je Yngve kad smo stali kod reciklažnog automata. Kimnuo sam. Stavljao sam bocu po bocu na pokretnu traku, nakon nekog vremena zgužvao vrećice koje su se ispraznile i bacao ih u kantu za smeće, koja je ondje stavljena u tu svrhu. Nije me bilo briga što bi me netko mogao vidjeti i zgroziti se zbog toliko puno boca. Bio sam potpuno ravnodušan. Ona zona koja je nastala kad smo izašli iz pogrebnog poduzeća i koja je nekako učinila sve oko mene mrtvim, ili beznačajnim, postala je i veća i dobila na snazi. Trgovinu, okupanu jakim svjetlima, sa svom svjetlucavom i šarenom robom u njoj, jedva sam primjećivao, mogao sam tako stajati i negdje u nekakvoj močvari. Inače sam uvijek pazio na to kako izgledam, na to što bi drugi mogli misliti o onome što vide, ponekad sam bio ohol i ponosan, ponekad potišten i pun mržnje prema samome sebi, ali nikad ravnodušan, nikad se nije dogodilo da mi oči koje me vide ne znače ništa ili da je okruženje u kojem se nalazim za mene kao izbrisano. Ali sad je bilo tako, bio sam otupio, a tupost je nadjačala sve ostalo. Svijet je ležao oko mene kao sjena. Yngve se spustio s još vreća. “Da ja preuzmem malo?” rekao je. “Ma ne”, rekao sam. “Ali možeš otići u kupovinu. Ionako trebamo sredstva za čišćenje i gumene rukavice i crne vreće za smeće. I hranu, do vraga.” “Ima još jedna tura u autu. Idem prvo po to”, rekao je. “Dobro”, rekao sam. Kad su i zadnje boce otišle u automat i kad sam dobio potvrdu, otišao sam do Yngvea, koji je stajao pred policom sa sredstvima za čišćenje. Tu smo uzeli Jif za kupaonicu, Jif za kuhinju, Ajax univerzalno sredstvo za čišćenje, Ajax sredstvo za pranje prozora, Klorin, zeleni sapun, Mr Muscle za tvrdokorne mrlje, sredstvo za čišćenje pećnice, posebno sredstvo za čišćenje sofa, čeličnu vunu, spužvice, kuhinjske krpe i krpe za pod, dvije kante i metlu, na odjelu mesa uzeli smo nekoliko svježih pljeskavica, krumpira i cvjetače na odjelu povrća. Zatim nareske, mlijeko, kavu, voće, paletu jogurta, nekoliko pakiranja keksa. Cijelo vrijeme dok smo hodali onuda čeznuo sam za time da napunim kuhinju svim tim novim, svježim, sjajnim netaknutim namirnicama. Kad smo izašli na krov, kiša je već prestala. Iza stražnjih guma, gdje je bilo malo uleknuće u betonu, stvorila se lokva. Mirisalo je svježe tu gore, na more i nebo, ne na grad. “Što misliš, što se stvarno dogodilo?” rekao sam dok smo se spuštali kroz mračnu garažu. “Ona kaže da ga je našla u fotelji. Samo je zaspao u njoj?” “Vjerojatno”, rekao je Yngve. “Srce mu je samo stalo?” 163

“Da.” “Da. Možda to nije ni čudo, s obzirom na to kako je, i sam si vidio, živio.” “Nije.” Ostatak puta do kuće nismo ništa govorili. Doteglili smo robu u kuhinju, a baka, koja nas je vidjela kroz prozor kad smo došli, upitala je gdje smo bili. “Išli smo do dućana”, rekao je Yngve. “A sad ćemo nam nešto skuhati!” Počeo je vaditi robu iz vrećica. Ja sam uzeo par žutih rukavica i odnio rolu vreća za smeće u prizemlje. Prvo je van moralo brdo trulog rublja iz praonice. Puhnuo sam u rukavice, navukao ih i počeo trpati rublje u vreće. Cijelo vrijeme disao sam na usta. Nakon što sam neko vrijeme punio vreće, odvukao sam ih van i stavio na brdo otpada ispred dvaju zelenih kontejnera kod garažnih vrata. Izbacio sam gotovo sve, ostali su samo najdonji, slijepljeni, slojevi, kad je Yngve viknuo da je jelo gotovo. Očistio je radnu plohu od smeća; na stolu, koji je također bio očišćen, stajala je posuda s pečenim pljeskavicama i cvjetačom i mali vrč smeđeg umaka. Stavio je bakin stari fini servis, koji je sigurno godinama stajao netaknut u ormaru u blagovaonici. Baka nije htjela, ali Yngve joj je svejedno na tanjur stavio pola pljeskavice, jedan krumpir i cvjetić karfiola i uspio je nagovoriti da kuša. Ja sam bio gladan kao vuk i pojeo sam pljeskavice. “Stavio si vrhnja u umak?” rekao sam. “Aha. I malo smeđeg sira.” “Bilo je stvarno dobro”, rekao sam. “Točno ono što mi je trebalo.” Nakon jela Yngve i ja izašli smo na verandu zapaliti cigaretu i popiti kavu. Podsjetio me da nazovem Tonjinog oca, što sam potpuno zaboravio. Ili možda potisnuo, nije to bilo nešto čemu sam se veselio. Ali morao sam, pa sam otišao u sobu, uzeo adresar iz kovčega i utipkao njegov broj u telefon u blagovaonici, dok je Yngve raščišćavao stol u kuhinji. “Zdravo, ovdje Karl Ove”, rekao sam kad se javio. “Pitao sam se biste li mi mogli pomoći oko nečega? Ne znam je li vam Tonje rekla, ali jučer mi je umro otac...” “Da, nazvala me i ispričala mi”, rekao je. “Bilo mi je to žao čuti, Karl Ove.” “Da”, rekao sam. “No, uglavnom, sad sam u Kristiansandu. Moja baka ga je našla. Ima preko osamdeset godina i čini se da je u nekakvom šoku. Gotovo uopće ne govori, samo sjedi na mjestu. Mislio sam da možda ima neko sredstvo za smirenje ili nešto što bi joj moglo pomoći. Doduše, uzima već lijekove, vjerojatno ima i nečega za smirenje među njima, ali mislio sam... Da, tako je. Loše joj je.” “Znaš li koje lijekove uzima?” “Ne”, rekao sam. “Ali mogu pokušati saznati. Pričekajte sekundu.” Odložio sam slušalicu na stol i otišao u kuhinju, do police na kojoj joj je stajala kutija s lijekovima. Ispod njega, činilo mi se da sam vidio, bili su nekakvi žuti i bijeli papiri, vjerojatno recepti. I bio je, ali samo jedan. “Jesi li vidio same kutije od lijekova?” pitao sam Yngvea. “Pakiranja? Upravo razgovaram s Tonjinim ocem.” “Ima ih u ormariću do tebe”, rekao je Yngve. “Što tražiš?” pitala je baka sa svojeg mjesta. Nisam joj se htio obraćati svisoka, a i osjetio sam njezin oprezan pogled na leđima dok sam ondje rovao, no nisam mogao obraćati pozornost na to. “Razgovaram na telefon s jednim liječnikom”, rekao sam joj, kao da će to sve objasniti. Začudo, to ju je umirilo, a ja sam izišao s receptom i kutijama od lijekova u rukama, napola 164

skrivenim. “Halo?” rekao sam. “Tu sam”, rekao je on. “Pronašao sam neke od lijekova”, rekao sam i pročitao mu imena. “Aha”, rekao je. “Uzima već nešto za ublažavanje tjeskobe, ali mogu ti nešto prepisati, u redu. Sredit ću to telefonski čim prekinemo razgovor. Imate li neku ljekarnu tamo u blizini?” “Da, ima jedna u Lundu. To je naziv naselja.” “Sredit ću to onda. Čuvaj se.” Spustio sam slušalicu i otišao opet na verandu, pogledao prema ulazu u fjord, gdje je nebo još uvijek bilo oblačno, ali su oblaci bili drukčiji, svjetliji. Tonjin otac bio je dobra osoba i krasan čovjek. Nikad ne bi napravio nešto nepoćudno ili otišao predaleko, bio je respektabilna osoba i pristojan, ali ne ukočen ili uštogljen, upravo suprotno, često je zračio nekim zanosom, poput kakvog dječarca, a što nije išao predaleko, nije bilo zato što nije htio ili nije mogao, nego zato što to nije bio njegov način, jednostavno mu je to bilo nemoguće, razmišljao sam, i zato mi se sviđao, bilo je nešto u tome, u toj pristojnosti, čemu sam oduvijek težio, pa kad bih to pronašao, uvijek sam rado ostajao u blizini takvih ljudi, jer sam shvatio da mi se to sviđa, da mi se on sviđa, zato što je i moj otac bio nekoć takav, što je i on bio poput njega. Oženio sam se s dvadeset i pet jer sam htio biti dio te srednje klase, želio sam stabilnost i situiranost, ali nismo živjeli takvim životom, životom srednje klase, životom stabilnosti i situiranosti, već upravo suprotno i baš je u tome, kao i u činjenici da više nitko nije stupao u brak tako rano, bilo nečeg, ako već ne radikalnog, onda barem originalnog. Tako sam razmišljao, a i jer sam Tonje volio, kleknuo sam jedne večeri, kad smo bili sami na nekoj terasi u okolici Maputa u Mozambiku, pod nebom crnim kao u rogu, gdje je zrak bio ispunjen zrikanjem zrikavaca i bubnjanjem iz jednog od sela nekoliko kilometara dalje, i upitao je hoće li se udati za mene. Rekla je nešto što nisam shvatio. U svakom slučaju nije zvučalo kao da. Što si rekla, pitao sam je. Pitao si me želim li se udati za tebe? Da, rekao sam. Da, rekla je ona. Želim se udati za tebe. Zagrlili smo se, oboje sa suzama u očima, i upravo u tom trenutku grunulo je na nebu, duboko i snažno, zvuk je proletio iznad nas, a Tonje je malo zadrhtila, i onda je počelo pljuštati kao iz kabla. Smijali smo se, Tonje je odjurila po fotoaparat i kad je izašla, zagrlila me i okinula fotografiju ispruženom drugom rukom. Bili smo dva djeteta. Kroz prozor vidio sam Yngvea kako ulazi u dnevnu sobu. Otišao je do dviju fotelja, zagledao se u njih, a pa otišao do kraja sobe i potom nestao. Čak i ovdje vani bilo je boca. Nekoliko njih vjetar je otpuhao do ograde od kolja, druge su bile čvrsto zakvačene za ležaljke koje su ondje stajale barem od proljeća. Yngve se ponovno pojavio, nisam mu vidio izraz lica, vidio sam samo sjenu koja je prošla kroz dnevnu sobu i nestala u kuhinji. Sišao sam stepenicama u vrt. Ispod njega nije bilo kuća, brdo je bilo prestrmo, ali pri dnu je ležala marina, a iza nje relativno uzak zaljev. Na istočnoj je strani, međutim, vrt graničio s drugim imanjem. Bilo je dobro održavano, kao što je i ovo ovdje nekoć bilo, a u usporedbi s urednošću i redovitošću održavanja njihova vrta, što se očitovalo u podrezanim živicama, pokošenoj travi i šarenim cvjetnim gredicama, naš je vrt izgledao bolesno. Stajao sam ondje nekoliko minuta i plakao, a onda sam se, napravivši krug oko kuće, vratio pred nju i nastavio posao u praonici. Kad je i posljednji odjevni predmet iznesen van, natopio sam pod klorinom, upotrijebio sam pola boce, izribao ga četkom i potom isprao crijevom, tako da je sva prljavština otišla u odvod. Zatim sam po svemu izlio tekući zeleni sapun i ponovno oprao pod, ovaj put krpom. Nakon što sam ga još 165

jedanput isprao, pomislio sam da će to biti dovoljno i vratio se u kuhinju. Yngve je upravo prao unutrašnjost ormarića. Stroj za pranje posuđa je radio. Radna ploha bila je očišćena i izribana. “Napravit ću pauzu”, rekao sam. “A ti?” “Da, samo da završim s ovim”, rekao je Yngve. “Možda da nam pristaviš kavu?” To sam i napravio. Tada sam se iznenada sjetio bakinog lijeka. To nije moglo čekati. “Idem se zaletiti do ljekarne”, rekao sam. “Trebaš ti nešto, s kioska recimo?” “Ne”, rekao je. “Ili zapravo, može kola.” Zakopčao sam jaknu kad sam silazio stepenicama. Crno brdo od vreća sa smećem pred lijepim drvenim vratima garaže iz pedesetih sjajilo se na sivom ljetnom svjetlu. Tamnosmeđa prikolica bila je nagnuta i nosač joj je stajao na podu; izgledala je nekako pokorno, pomislio sam, kao sluga koji mi se poklonio kad sam izašao. Gurnuo sam ruke u džepove i sišao niz prilaz pa pločnikom otišao do glavne ceste, gdje se kiša dosad već posve osušila. No na izlomljenoj padini iznad ceste mnogo je površina još bilo mokro i buseni trave koji su ondje rasli sjajili su jarkozeleno u svoj toj tmini, potpuno drukčije nego kad je bilo suho i prašnjavo, kad su kontrasti boja bili manji i sve se pod nebom činilo ravnodušnim, neodredivim, otvorenim i silnim i praznim. Koliko je bilo takvih otvorenih, praznih dana kada sam prolazio ovuda? Gledao sam crne prozore kuća, gledao vjetar kako puše krajolikom, sunce koje ga je obasjavalo, sve to slijepo i mrtvo u njemu? Ah, bilo je to doba kad se grad idealizira, bilo je to doba na koje se gleda kao na najbolje u životu, ono kad se stvarno živi. Plavo nebo, sunce koje prži, prašnjave ulice. Auto s navinutim stereosustavom i spuštenim krovom, dva mladića na prednjim sjedalima samo u kupaćim gaćama, sa sunčanim naočalama, idu na plažu... Starica sa psom, ona je posve pokrivena odjećom, sunčane su naočale velike, pas poteže povodac, želi do ograde. Letjelica s dugačkom zastavom iza sebe, na stadionu se idućeg dana igra utakmica. Sve je otvoreno, sve je prazno, svijet je mrtav, a navečer se restorani pune preplanulim i veselim ženama i muškarcima u svijetloj odjeći, Mrzio sam taj grad. Nakon sto metara niz Kuholmsveien došao sam do križanja, ljekarna je bila sto metara dalje, u samom središtu četvrti. Iza nje nalazila se travnata padina, na vrhu koje su bile zgrade iz pedesetih ili šezdesetih. S druge strane ceste, malo dalje uzbrdo, nalazio se restoran Elevine. Možda bismo ondje trebali organizirati karmine nakon pogreba? Pomisao da nije samo za mene mrtav nego i za svoju majku i svoju braću, stričeve i strine, ponovno me natjerala u plač. Što se to dogodilo na pločniku, ondje gdje cijelo vrijeme prolaze ljudi, nije me bilo briga, jedva da sam ih vidio, ali svejedno sam brisao suze rukom, uglavnom iz praktičnih razloga, da vidim kuda idem, dok mi odjednom nije sinulo: karmine nećemo održati u Elevineu, nego u kući bake i djeda, koju je uništio, Ta me je pomisao uzbudila. Oprat ćemo svaki jebeni centimetar svake jebene prostorije, baciti sve što je uništio, iznijeti sve što je ostalo i to iskoristiti, dovest ćemo cijelu kuću u red i okupiti sve njih ondje. Možda je uništio sve, ali mi ćemo to popraviti. Mi smo pristojni ljudi. Yngve će reći da je to nemoguće i da to nema smisla, ali ja ću inzistirati. Imam jednako pravo odlučiti gdje će se održati karmine kao i on. Naravno da se može. Samo treba sve oprati. Prati, prati, prati. U ljekarni nije bilo reda i kad sam se predstavio, ljekarnica u bijelome otišla je među police i dohvatila tablete, ispisala etiketu i nalijepila je, kutiju stavila u vrećicu i uputila me da 166

platim na blagajni na drugoj strani. Osjećaj da ovdje ima nešto dobro, možda probuđen zrakom koji je na koži bio malčice hladniji, nagnao me da zastanem na stepenicama pred ljekarnom. Sivo, sivo nebo, sivi, sivi grad. Blistave karoserije. Osvijetljeni prozori. Žice koje sežu od bandere do bandere. Ne. Nema ništa ovdje. Polako sam krenuo prema kiosku. Tata je više puta govorio o samoubojstvu, ali uvijek u društvu, kao temi razgovora. Smatrao je da statistike o samoubojstvu lažu i da su mnoge, možda gotovo sve, prometne nesreće sa usamljenim vozačem prikrivena samoubojstva. Spomenuo je to više puta, to da je uobičajeno zaletjeti se autom u stijenu ili u tegljač što dolazi iz suprotnog smjera da bi se izbjegla sramota od otvorenog samoubojstva. Bilo je to u vrijeme kad su se on i Unni odselili na jug zemlje nakon što su dovoljno dugo živjeli na sjeveru, a još uvijek bili zajedno. Tata, gotovo crn od sveg onog sunca koje mu se upilo u kožu, okrugao poput bačve. Ležao je na ležaljci u vrtu iza kuće i pio, sjedio na verandi pred kućom i pio, a navečer bi pijan i omamljen stajao u kuhinji samo u kratkim hlačama i pekao kotlete; bilo je to jedino što sam vidio da jede, nikakav krumpir, nikakvo povrće, samo reš pečeni kotleti. Jedne od takvih večeri rekao je da se Jens Bjørneboe objesio za stopala, da si je tako oduzeo život, objesivši se o gredu. Nemogući aspekt toga postupka - jer kako je to mogao napraviti sam, ondje u kući u Veierlandu? - ni meni ni njemu nije zapeo za oko. Najobzirniji bi način bio, rekao je, prijaviti se u hotel, napisati pismo bolnici i reći gdje vas mogu naći i onda piti alkohol i tablete pa leći u krevet i zaspati. Nevjerojatno da nikad nisam pomislio kako mu ta tema služi da kaže što drugo, smatrao sam je tek temom običnog razgovora, pomislio sam dok sam se približavao kiosku iza autobusnog stajališta, ali tako je bilo. Nametnuo mi je svoju sliku o sebi, i to u tolikoj mjeri da nikad nisam vidio ništa drugo; čak i kad se ono u što se pretvorio toliko udaljilo od onoga što je bio nekoć, i fizionomijom i karakterom, da gotovo više i nije bilo sličnosti između njega prije i njega sada, uvijek sam se s njim ophodio u skladu s onime kakav je bio prije. Popeo sam se drvenim stepenicama i otvorio vrata kioska, u kojem osim prodavača nije bilo nikoga, zgrabio novine sa stalka pred blagajnom, gurnuo staklena vrata hladnjaka ustranu, uzeo jednu kolu i oboje stavio na pult. “Dagbladet i kola”, rekao je prodavač dok ih je podizao do čitača kodova. “Još nešto?” Nije me gledao u oči dok je to govorio, sigurno je vidio da sam plakao kad sam ušao. “Ne”, rekao sam. “To je sve.” Izvukao sam zgužvanu novčanicu iz džepa i pogledao je. Bila je od pedeset kruna. Malo sam je poravnao prije nego što sam mu je pružio. “Hvala”, rekao je. Imao je dlakave ruke, ali dlake su bile svijetle, bijelu Adidasovu majicu kratkih rukava, plavu trenirku, i ona sigurno Adidas, i nije izgledao kao netko tko radi na kiosku, nego kao nečiji prijatelj koji je uskočio na nekoliko minuta. Uzeo sam svoje stvari i okrenuo se da pođem kad su ušla dva desetogodišnjaka s već pripremljenim novcem u rukama. Bicikli su im ležali vani, bačeni preko stepenica. Kolona automobila s obiju strana počela se kretati. Morao sam nazvati mamu tijekom večeri. I Tonje. Hodao sam pločnikom, na malom pješačkom prijelazu nasuprot kioska prešao ulicu i ponovno došao u Kuholmsveien. Naravno da će se karmine održati ondje. Za... šest dana. Dotad će sve biti čisto. Za to vrijeme trebamo dati osmrtnicu u novine, isplanirati karmine, pozvati goste, urediti cijelu kuću, srediti zarasli vrt, dogovoriti catering. Budemo li rano ustajali, a kasno lijegali i ne radili ništa drugo, bit će sve u redu. Trebao sam još samo nagovoriti Yngvea. A 167

onda i Gunnara. Iako on nije imao što reći u vezi sa ukopom, imao je što reći kad se radi o kući. Ali, jebemu, to bi trebalo biti u redu. Shvatit će zašto. Kad sam ušao u kuhinju, Yngve je stajao i ribao štednjak čeličnom vunom. Baka je sjedila na stolici. Na podu ispod nje lokvica nečega što mora da je bila mokraća. “Evo ti kole”, rekao sam. “Stavit ću ti je na stol.” “Stavi”, rekao je. “Što to imaš u vrećici?” upitala je baka i pogledala u vrećicu iz ljekarne. “To je za tebe”, rekao sam. “Punac mi je liječnik i kad sam mu rekao što se ovdje dogodilo, propisao ti je nešto za smirenje. Mislim da to nije loša ideja. Nakon svega što si prošla i tako to.” Izvukao sam četvrtastu kartonsku kutijicu iz vrećice, otvorio je i izvadio plastičnu bočicu. “Što piše gore?” rekla je baka. “Po jedna tableta ujutro i navečer”, rekao sam. “Hoćeš jednu sad?” “Da, ako je doktor tako rekao, onda može”, rekla je baka. Pružio sam joj bočicu, a ona ju je otvorila i isula jednu tabletu. Prešla je pogledom po stolu. “Donijet ću ti vode”, rekao sam. “Ne treba”, rekla je, stavila tabletu na jezik i prinijela šalicu s hladnom kavom ustima, trznula glavom i tabletu progutala. “Uh”, rekla je. Odložio sam novine na stol, pogledao Yngvea, koji je nastavio ribati. “Baš lijepo da ste ovdje, dečki”, rekla je baka. “Ali ne bi li malo stao, Yngve? Ne trebaš se ubiti od posla.” “Možda ne bi bilo loše”, rekao je Yngve i skinuo rukavice, objesio ih preko ručke na vratima pećnice, protrljao nekoliko puta dlanove o majicu pa sjeo. “Pitao sam se da li da počnem dolje od kupaonice”, rekao sam. “Možda da se zadržimo na istome katu”, rekao je Yngve. “Tako ćemo usput imati bar malo društva.” Shvatio sam da ne želi biti sam s bakom i kimnuo sam. “Onda ću ja dnevnu”, rekao sam. “Kako ste marljivi”, rekla je baka. “Pa nije potrebno sve to.” Zašto je to rekla? Je li se sramila što sve izgleda tako kako izgleda i što nije uspjela održati red? Ili samo nije htjela da je ostavimo samu? “Pa ne škodi malo počistiti”, rekao sam. “Ne, ne škodi”, rekla je. Onda je pogledala Yngvea. “Jeste li već kontaktirali pogrebno poduzeće?” Podišla me jeza. Je li bila tako prisebna cijelo vrijeme? Yngve je kimnuo. “Bilo smo ondje ujutro. Sve je sređeno.” “Baš dobro”, rekla je. Sjedila je posve mirno i spustila pogled. Zatim je nastavila. “Nisam znala je li mrtav ili nije kad sam ga vidjela. Krenula sam dolje na spavanje i rekla sam mu laku noć, a on nije odgovorio. Sjedio je u onoj fotelji, kao i uvijek. I onda je bio mrtav. Blijed kao krpa.” Pogledao sam Yngvea u oči. “Išla si na spavanje?’ rekao je. “Da, gledali smo televiziju cijelu večer”, rekla je. “I onda se nije micao kad sam krenula dolje.” “Je li vani bio mrak? Sjećaš li se?” rekao je Yngve. “Da, mislim da je?” rekla je. Suzdržao sam se da ne povratim. “Ali kad si nazvala Gunnara”, rekao je Yngve. “Bilo je to ujutro. Sjećaš se?” “Možda je to bilo ujutro”, rekla je. “Kad tako kažeš. Da, tako je. Došla sam gore i on je 168

sjedio u fotelji. Onoj ondje.” Ustala je i izašla iz kuhinje. Mi smo pošli za njom. Stala je na pola puta u dnevnu sobu i pokazala prema fotelji pred televizorom. “Ondje je sjedio”, rekla je. “Ondje je umro.” U jednom trenutku zarila je lice u dlanove. Zatim se brzo vratila u kuhinju. To se ne može preboljeti, pomislio sam. S time se nemoguće nositi. Mogao bih naliti vodu u kantu i baciti se na pranje i mogao bih oprati cijelu tu prokletu kuću, ali to ne bi ni najmanje pomoglo, naravno da ne bi, ni vratiti kuću u prvobitno stanje, pomislio sam, pa održati karmine ovdje ne bi ni najmanje pomoglo, ništa što bih mogao učiniti ne bi pomoglo, nemam kamo nestati, ništa me od ovoga ne može zaštititi. “Moramo malo porazgovarati”, rekao je Yngve. “Hoćemo izaći na verandu?” Kimnuo sam i krenuo za njim u drugu dnevnu sobu, pa van na verandu. Nije bilo ni daška vjetra. Nebo je bilo sivo kao i prije, ali malčice svjetlije iznad grada. Zvuk automobila u nižoj brzini čuo se iz uske uličice ispod kuće. Yngve je stajao, obgrlivši rukama ogradu, i gledao prema ulazu u fjord. Sjeo sam na izblijedjelu ležaljku, ustao isti tren, pokupio boce koje su bile ondje i posložio ih uza zid, potražio vrećicu, ali nije bilo ni jedne. “Misliš li isto što i ja?” rekao je Yngve naposljetku i uspravio se. “Mislim da da”, rekao sam. “Samo ga je baka vidjela”, rekao je. “Ona je jedini svjedok. Gunnar ga nije vidio. Nazvala ga je ujutro i on je nazvao hitnu. Ali nije ga vidio.” “Nije”, rekao sam. “Tko zna, možda je bio živ. Kako bi baka to mogla znati? Našla ga je u fotelji, nije joj odgovorio kad mu se obratila, nazvala je Gunnara i onda je došla hitna, kuća je puna doktora i bolničara hitne, oni ga iznose na nosilima i nestaju, i to je bilo to. Ali što ako nije bio mrtav? Što ako je bio samo mrtav pijan? Ili je bio u nekakvoj komi?” “Da”, rekao sam. “Kad smo došli, rekla je da ga je našla ujutro. Sad je rekla da ga je našla navečer. Samo to.” “A i posenilila je. Stalno postavlja jedna te ista pitanja. Koliko je ona od svega toga uopće shvatila tada, dok je kuća bila puna ljudi iz hitne?” “A tu su i ti prokleti lijekovi koje uzima”, rekao sam. “Da.” “Moramo saznati”, rekao sam. “Mislim, biti sigurni.” “O, jebote, daj zamisli da je živ”, rekao je Yngve. Ispunila me strava kakvu nisam osjetio otkad sam bio mali. Ushodao sam se duž ograde, stao i pogledao kroz prozor da vidim je li baka ondje, okrenuo se prema Yngveu, koji je opet gledao prema obzoru, s rukama na ogradi, sada sklopljenim. O, jebemti, jebemti sve. Rezoniranje je bilo kristalno jasno. Jedina osoba koja je vidjela tatu bila je baka, imali smo samo njezino svjedočanstvo, a s obzirom na to koliko je izbezumljena i slomljena, nije bilo razloga vjerovati da je ono istinito. Kad je Gunnar stigao, već je sve bilo gotovo, hitna ga je već bila odvezla, a nakon toga nitko nije kontaktirao s bolnicom ili osobljem koje je bilo ovdje. A u pogrebnom poduzeću nisu znali ništa. Prošlo je malo više od dana otkako ga je pronašla. Mogao je cijelo to vrijeme ležati u bolnici. “Da nazovemo Gunnara?” rekao sam. Yngve se okrenuo prema meni. “On ne zna ništa više nego mi.” “Možemo ponovno razgovarati s bakom”, rekao sam. “A onda možda nazvati agenta u 169

pogrebnom poduzeću. On bi sigurno mogao saznati.” “I ja sam to pomislio”, rekao je Yngve. “Hoćeš ga ti nazvati?” “Mogu.” Ušli smo. Iznenadan nalet vjetra povukao je zavjese koje su visjele na vratima u dnevnu sobu. Zatvorio sam vrata i krenuo za Yngveom u blagovaonicu pa u kuhinju. Dolje su se zalupila vrata. Yngve i ja smo se pogledali. Što se događalo? “Tko bi to mogao biti?” rekla je baka. Je li to bio tata? Zar se vratio? Bilo me strah kao nikad u životu. Čuli su se koraci na stepenicama. Bio je to tata, znao sam. O, sranje, sranje, evo ga. Okrenuo sam se i otišao u dnevnu sobu, do vrata verande, spreman izaći, odjuriti preko livade i pobjeći iz grada i nikad se više ne vratiti. Prisilio sam se stati mirno. Čuo sam korake na stepenicama i po zvuku znao da se približavaju zavoju. Zatim sam ih čuo na zadnjim stepenicama i u dnevnoj sobi. Sigurno će biti lud od bijesa. Kog vraga radimo, rujemo mu po stvarima, dolazimo ovamo i petljamo mu se u život? Odstupio sam korak i vidio Gunnara kako ide u kuhinju. Naravno da je bio Gunnar. “Nešto ste već i napravili, vidim”, rekao je. Otišao sam do njih. Nisam se osjećao glupo, nego mi je laknulo, jer ako Gunnar bude ovdje kad tata dođe, bit će nam lakše. Sjedili su za kuhinjskim stolom. “Mislio sam popodne odvesti jednu rundu na smetlište”, rekao je Gunnar. “To mi je usput kad idem u vikendicu. Onda se vraćam s prikolicom sutra prijepodne i malo ću vam pomoći. Mislim da bismo je mogli gotovo napuniti samo onim smećem ispred garaže.” “I ja mislim”, rekao je Yngve. “Možemo napuniti još par vreća”, rekao je Gunnar. “Odjećom iz njegove sobe i slično.” Ustao je. “Bacimo se onda na posao. Začas smo gotovi.” U dnevnoj sobi je stao i pogledao unutra. “Možemo uzeti onu odjeću, kad smo već kod toga, zar ne? Da ne morate to gledati dok ste ovdje... Grozno nešto...” “Mogu ja to”, rekao sam. “Najbolje bi bilo s rukavicama, mislim.” Navukao sam žute rukavice dok sam išao prema sofi i stavio sve što je ležalo na njoj u crnu vreću za smeće. Zatvorio sam oči kad su ruke uhvatile sasušeno govno. “Stavi i jastuke unutra”, rekao je Gunnar. “I onaj tepih. Ne izgleda dobro,” Napravio sam kako je rekao, odnio to niza stepenice i van pred kuću, gdje sam vreću bacio na prikolicu. Yngve je došao i počeli smo u nju bacati vreće koje su ondje stajale. Gunnarov auto bio je parkiran s druge strane, zato nismo čuli zvuk motora. Čim je prikolica bila puna, on i Yngve ponovili su proceduru s preparkiravanjem, Gunnarov je auto stao ondje sa stražnjim krajem, pa je trebalo samo još zakvačiti prikolicu. Kad se Gunnar izvezao iz dvorišta, a Yngve ponovno parkirao ispred garaže, ja sam sjeo na stepenice. Yngve se naslonio na okvir vrata. Čelo mu je bilo sjajno od znoja. “Bio sam siguran da to tata dolazi po stepenicama”, rekao je nakon nekog vremena. 170

“I ja”, rekao sam. Jedna svraka sletjela je s krova na drugu stranu vrta, proletjevši iznad nas. Nekoliko je puta mahnula krilima, a zvuk, nekako kožnat, zazvučao je nestvarno. “Ma sigurno je mrtav”, rekao je Yngve. “Je. Ali moramo biti posve sigurni. Nazvat ću.” “Ne znam, jebote”, rekao sam, “Imamo samo bakinu riječ da je tako. A sa svim tim alkoholom i kaosom u kući, lako moguće da je bio samo mrtav pijan. To bi se lako moglo dogoditi. Bilo bi to tipično, zar ne? Da se vrati dok mi ovdje hodamo i njuškamo mu po stvarima? I to što je rekla... kako je moguće da ga je našla tek ujutro, a rekla je navečer? Kako se možeš zabuniti u tome?” Yngve me gledao. “Možda je umro navečer. Ali ona je mislila da samo spava. I onda ga je našla ujutro. Moguće je. Da je to muči toliko da ne može priznati. Pa je izmislila to da ga je našla ujutro.” “Da”, rekao sam. “Moguće je.” “Ali to ne mijenja bit”, rekao je Yngve. “Idem se zaletjeti gore i nazvati.” “Idem s tobom”, rekao sam i slijedio ga na kat. Dok je on po novčaniku tražio posjetnicu agenta pogrebnog poduzeća, ja sam zatvorio vrata kuhinje, u kojoj je baka sjedila, najopreznije što sam mogao i otišao u drugu dnevnu sobu. Yngve je utipkavao broj. Gotovo se nisam usudio slušati razgovor, ali nisam mogao i ne slušati. “Zdravo, Yngve Knausgård na telefonu. Bili smo kod vas ranije danas, ako se sjećate...? ... Da, tako je. E sad, pitali smo se... pa, znate li gdje je on? Okolnosti ovdje nisu baš najjasnije, razumijete... Jedina osoba koja je bila prisutna kad su došli po njega bila je naša baka. A ona je jako stara i nije uvijek pri sebi. Pa, jednostavno rečeno, ne znamo što se točno dogodilo. Ako biste nam to mogli saznati? ... Da ... Da ... Da. Odlično. Hvala va... Puno vam hvala. Da... ‘Đenja.” Yngve me pogledao kad je spustio slušalicu. “U vikendici je. Ali nazvat će par brojeva, kako je rekao, i saznati što je bilo. Pa će nas nazvati poslije.” “Dobro”, rekao sam. Otišao sam u kuhinju i napunio kantu toplom vodom, ulio malo zelenog tekućeg sapuna, pronašao krpu i ušao u dnevnu sobu, gdje sam neko vrijeme stajao jer nisam znao odakle bih počeo. Pod nije imalo smisla dirati dok ne iznesemo namještaj koji treba baciti, a i ionako će se tuda gaziti idućih dana. Čistiti okvire prozora i vrata, vrata i štukature, regale, stolice i stol, to je bilo premalo posla i pimplavo, htio sam raditi nešto korisno. Kupaonica i zahod dolje, najbolje bi bilo to očistiti, tu je trebalo izribati svaki centimetar. Bilo bi i logično, jer sam već očistio praonicu, koja je nasuprot kupaonici. A i ondje bih mogao biti sam. Kretnja lijevo od mene navela me da okrenem glavu. Ogroman galeb stajao je pred prozorom i gledao. Kucnuo je kljunom u staklo, dvaput. Ostao stajati. “Jesi vidio ovo?” rekao sam glasno Yngveu, koji je bio u kuhinji, “Vani stoji mrcina od galeba i kuca kljunom po staklu.” Čuo sam baku kako se diže, “Moramo naći malo hrane za njega”, rekla je. Otišao sam do vrata, Yngve je praznio ormariće; naslagao je čaše i tanjure na radnu plohu ispod njih. Baka je zastala kraj plohe. “Jeste vidjeli galeba?” rekao sam. “Ne”, rekao je Yngve. “Nikad nisam vidio galeba.” 171

Nasmiješio se. “Često dolazi ovamo”, rekla je baka. “Hoće hranu. Evo. Može dobiti ovo,” Stavila je pljeskavicu u neku posudicu, stajala je ondje pogrbljena i mršava, s uvojkom crne kose koji joj je visio preko očiju, i hitrim kretnjama rezala meso napola prekriveno skorenim umakom. Otpratio sam je u dnevnu sobu. “Često dolazi?” rekao sam. “Da”, rekla je. “Skoro svaki dan. I to već preko godinu dana. Uvijek nešto dobije, znaš. Shvatio je to. Pa onda dolazi.” “Jesi li sigurna da je to taj isti?” “O, da. Prepoznajem ga. I on prepoznaje mene.” Kad je otvorila vrata verande, galeb je skočio na pod i krenuo prema posudici koju mu je stavila bez imalo straha. Stajao sam na vratima i gledao kako kljunom hvata komadiće i zabacuje glavu kad bi ih dobro zahvatio. Baka je stajala postrani i gledala prema gradu. “Pa da”, rekla je. Unutra je zazvonilo. Pomaknuo sam se da mogu vidjeti telefon i da se uvjerim da se Yngve javio. Razgovor je bio kratak. Čim je spustio slušalicu, baka je prošla kraj mene, a galeb je skočio na ogradu, gdje je stajao nekoliko sekundi prije nego što je zamahnuo velikim krilima i otisnuo se odande. Nekoliko zamaha i već je bio visoko iznad livade. Pratio sam ga pogledom dok je letio prema luci. Yngve je stao iza mene. Zatvorio sam vrata i okrenuo se prema njemu. “Apsolutno je mrtav”, rekao je. “Leži u podrumu bolnice. Možemo ga ići vidjeti u ponedjeljak poslijepodne ako želimo. I dobio sam broj telefona liječnika koji je bio ovdje.” “Ne vjerujem dok ne vidim svojim očima”, rekao sam. “Onda ćemo tako i napraviti”, rekao je. Deset minuta poslije stavio sam kantu s kipućom vodom, bocu klorina i bocu jifa na pod ispred kupaonice. Nekoliko sam puta protresao vreću za smeće koju sam ponio sa sobom da je raširim, a onda sam počeo prazniti kupaonicu i bacati stvari. Prvo ono što je ležalo na podu; stare sasušene komadiće sapuna, ljepljive boce od šampona, prazne role od toaletnog papira, četku za zahod koja je bila sva smeđa, ambalažu od lijekova, plastičnu i onu od aluminijske folije, nešto razbacanih pilula, pokoju čarapu, pokoji uvijač za kosu. Kad je to bilo gotovo, pobacao sam sve iz ormarića na zidu, osim dviju bočica parfema koje su izgledale skupo. Žilete, britvice, ukosnice, još komada sapuna, stare sasušene kreme i pomade, mrežicu za kosu, losion za upotrebu poslije brijanja, dezodoranse, tuševe za oči, ruževe, neke ispucane jastučiće za koje nisam znao čemu služe, ali su vjerojatno imali veze sa šminkom, pa vlasi, i male kovrčave i dulje ravnije, i škarice za nokte, rolu flastera, konac za zube, češljeve. Kad sam ispraznio ormarić od svega toga, ostao je na policama žutosmeđ, poprilično debeo sloj, koji sam odlučio oprati na kraju. Jer pločice pokraj školjke, na kojima je visio držač za toaletni papir, bile su pune svjetlosmeđih mrlja, pod podno njih bio je ljepljiv, i to mi se činilo najhitnijim, pa sam štrcnuo prugu jifa po pločicama i počeo ih ribati, metodično, od stropa do poda. Prvo desni zid, pa zid s ogledalom, pa zid od kade i na kraju zid kod vrata. Izribao sam svaku pločicu, i za to mi je trebalo dobrih sat i pol, sve u svemu. Ponekad bih pomislio na to kako je ovdje djed pao, jedne jesenske noći šest godina prije, i dozivao baku, koja je pozvala hitnu i sjedila s njim držeći ga za ruku dok nisu došli. Tad mi je prvi put sinulo da je ovdje do tog trenutka sve bilo kao prije. Dosta dugo je već jako krvario, pokazalo se kad je došao u bolnicu. Da je došao samo nekoliko dana poslije, umro bi, u 172

njemu više gotovo da i nije bilo krvi. Morao je znati da nešto nije u redu, ali zacijelo nije htio ići doktoru. Tako je pao u kupaonici i zamalo umro, pa iako je došao u bolnicu navrijeme i spasili su ga, bio je toliko oslabio da je i dalje kopnio te na kraju umro. Kad sam bio mali, bojao sam se te kupaonice u prizemlju. Kotlić, koji mora da je bio iz pedesetih, jedan od onih s metalnom ručicom s crnom kuglicom sa strane, uvijek bi se zaglavio i šuštao još dugo nakon upotrebe, a to je šuštanje dopiralo iz mraka, s kata kojim se inače nitko nije koristio, praznim, prekrivenim plavim tapisonom od zida do zida, gdje je bila garderoba, a u njoj uredno obješeni kaputi i police, jedna sa šeširima, bakinim i djedovim, jedna s njihovim cipelama, što je sve u mojoj mašti predstavljalo bića, kao i sve drugo u to doba, a bile su tu i stube, koje su zijevale prema prvome katu - sve to toliko me plašilo da sam morao upregnuti svu snagu volje da se odvažim ući u kupaonicu. Znao sam da nema nikoga ondje, znao sam da je šuštanje samo šuštanje, da su kaputi samo kaputi, cipele samo cipele, stepenice samo stepenice, ali vjerojatno je činjenica da nisam htio tu biti sam samo pojačavala strah, jer toga sam se bojao, a neživa nebića taj su strah još više pojačavala. Još uvijek sam mogao osjetiti nešto od tog načina doživljavanja svijeta. Zahodska školjka izgledala je kao biće, i umivaonik, i kada, i vreća za smeće, taj crni, krvožedni želudac na podu. Te konkretne večeri, međutim, ta se nelagoda ponovno pojavila, jer je djed ovdje pao i jer je tata umro gore u dnevnoj sobi dan prije, tako da se neživost tih bića povezala s neživošću uopće, odnosno sa smrću, smrću mojega oca i djeda. Kako onda odagnati taj osjećaj? Ah, mogao sam samo prati. Ribati i strugati, brisati i laštiti. Gledati kako pločica za pločicom postaje čista i sjajna. Razmišljati kako će se sve ovdje uništeno dovesti u red. Sve. Sve. I da nikad, ni pod kojim okolnostima, neću završiti ovako kako je on završio. Kad sam oprao zidove i pod, izlio sam prljavu vodu u zahod i povukao vodu, skinuo žute rukavice i objesio ih preko ruba prazne crvene kante, misleći na to kako moram što prije kupiti četku za WC. Osim ako nema jedna u drugom zahodu? Otvorio sam vrata. Pa da, bila je. Poslužit će zasad, bez obzira na to u kakvom je stanju, pa ću u ponedjeljak kupiti novu. Idući prema stepenicama, zastao sam. Vrata bakine sobe bila su odškrinuta i iz nekog razloga otišao sam do njih, otvorio ih i zavirio. O, ne. Nije bilo plahte na njezinu krevetu, ležala je na golom, mokraćom zamrljanom madracu. Kraj kreveta je stajala princeza, sjedalica s kantom za obavljanje nužde. Po svemu je ležala pobacana odjeća. Na prozoru sasušene biljke. Smrad amonijaka grizao je za nos. Koje je ovo prokleto sranje. Koje prokleto jebeno sranje. Vratio sam vrata u prijašnji položaj i polako otišao na kat. Rukohvat je na nekim mjestima bio obložen crnim slojem prljavštine. Stavio sam ruku na nj i osjetio da je ljepljiv. Na odmorištu čuo sam zvuk televizora. Kad sam ušao u dnevnu sobu, baka je sjedila u fotelji nasred sobe i gledala televiziju. Gledala je vijesti na TV2. Znači da je bilo između pola sedam i sedam. Kako je mogla sjediti u fotelji do one u kojoj je on umro? Želudac mi se stisnuo, a suze navrle poput erupcije i nisam mogao kontrolirati grčenje lica; nije to bilo gušenje, daleko od toga, ali me obuzeo osjećaj neravnoteže i asimetrije i to me utjeralo u paniku, osjećao sam se kao da se cijepam na dva dijela. Da sam mogao, bio bih se bacio na koljena, lomio ruke i zazivao Boga, vikao, ali nisam mogao, nije bilo milosti, najgore se već dogodilo, prošlo je. Kad sam ušao u kuhinju, bila je prazna. Svi ormarići bili su oprani, pa iako je još puno 173

toga ostalo, svi zidovi i pod, ladice, stol i stolci, u njoj se čovjek već osjećao bolje. Na radnoj plohi stajala je jedna od onih boca piva od litre i pol. Sitne kapljice od kondenzacije pokrivale su etiketu. Pokraj nje bio je smeđi sir i lopatica za sir, jedan žuti sir i paketić margarina, s nožem za mazanje zarivenim ukoso, čija je drška doticala rub paketića. Daska za rezanje bila je izvučena, na njoj je stajao integralni kruh, dopola još u crveno-bijeloj papirnatoj vrećici. Pred njim nož za rezanje kruha, korica, mrvice. Uzeo sam plastičnu vrećicu iz najdonje ladice i ispraznio u nju dvije pepeljare sa stola, svezao je i stavio u polupraznu crnu vreću za smeće u kutu, pronašao krpicu i očistio stol od duhanskog trunja i mrvica, a bakine paketiće duhana i spravicu za motanje stavio na kutiju s tuljcima cigaretnog papira i sve to gurnuo na jedan kraj stola, onaj odmah ispod prozora, pa prozor otvorio i zakvačio. Zatim sam otišao potražiti Yngvea. Sjedio je na verandi, kao što sam i mislio. U jednoj je ruci držao čašu piva, a u drugoj cigaretu. “Hoćeš ti?” rekao je kad sam izašao. “Imaš bocu u kuhinji.” “Ne, hvala”, rekao sam. “Ne nakon ovoga što se ovdje dogodilo. Nikad više neću piti pivo iz plastične boce.” Pogledao me i nasmiješio se. “Kako si osjetljiv”, rekao je. “Boca je bila neotvorena. Stajala je u hladnjaku. Ne čini se da je pio iz nje.” Zapalio sam pljugu i naslonio se leđima na ogradu. “Što ćemo s vrtom?” pitao sam. Yngve je slegnuo ramenima. “Pa ne možemo baš sve popraviti.” “Ja bih htio”, rekao sam. “A da?” “Da.” Mislio sam mu sad iznijeti svoj plan. Ali nisam se mogao natjerati. Znao sam da će me Yngve pokušati razuvjeriti, a nisam to htio jer se nisam htio suočiti s onim u čemu se ne slažemo. O, bila je to sitnica, ali zar se moj život ikad sastojao i od čega drugog? Kad smo bili djeca, divio sam se Yngveu, kao što se mlađa braća dive starijoj; ni od koga nisam više želio priznanje nego od njega i iako je zapravo bio malo prestar da bi nam se izvan kuće putevi susreli, kod kuće smo se držali zajedno. Nismo bili sasvim ravnopravni, naravno, u pravilu je bilo po njegovom, ali nije bilo ni daleko od toga. A i zato što smo bili sučeljeni s istim neprijateljem, to jest tatom. Nisam se sjećao mnogih konkretnih događaja iz djetinjstva, no oni koji su mi ostali u sjećanju bili su znakoviti. Kako smo se samo smijali sitnicama, kao onda kad smo bili na kampiranju u Engleskoj u ljeto 1976., bilo je to neuobičajeno toplo ljeto i jedne smo se večeri popeli na brdo u blizini kampa, a uz nas je prošao auto i Yngve je rekao da se dvoje ljudi unutra ljube, a ja sam čuo “ćube”, pa smo se valjali od smijeha nekoliko minuta, a i poslije, cijelu večer, jer prasnuli bismo u smijeh na svaku sitnicu. Ako mi išta iz djetinjstva nedostaje, onda upravo to, to nekontrolirano smijanje s bratom zbog beznačajnog razloga. Ili kako smo, na istom putovanju, igrali nogomet jednu cijelu večer na padini kod šatora, zajedno s dva mala Engleza, Yngve je imao kapu Leedsa, ja kapu Liverpoola, a sunce je zalazilo nad krajolikom, mrak je rastao oko nas, prigušeni glasovi iz šatora u blizini i ja, koji nisam razumio ni jedinu riječ iz njihovih usta, i Yngve, koji mi je ponosno sve prevodio. Ili bazen na koji smo otišli ono jutro kad smo trebali krenuti dalje, gdje sam ja, koji nisam znao plivati, držeći se za loptu na napuhavanje nekako dospio u dio gdje je voda bila duboka i gdje mi je lopta iznenada izletjela iz ruku i ja potonuo, a bili smo na bazenu sami i Yngve je zvao upomoć, pa kad je jedan mladić skočio u vodu i izvukao me na površinu, moja prva pomisao, nakon što sam ispljunuo malo klorirane vode, bila je da mama i tata ne smiju saznati što se dogodilo. Bezbroj je bilo takvih događaja, zahvaljujući kojima se među nama uspostavila neraskidiva veza. To što je prema meni znao biti zlobniji 174

nego itko drugi, nije ništa mijenjalo na stvari, bilo je dio naše povezanosti, i u toj međuovisnosti u kojoj smo živjeli nisam osjećao ni najmanje mržnje, ni onoliko kolika bi bila mjera da se potok mjeri s morem ili jedno svjetlo s cijelom noći. Točno je znao što treba reći pa da me toliko razbjesni da potpuno izgubim kontrolu. Sjedio bi ondje, potpuno miran, s onim svojim izazivačkim osmijehom i podbadao me sve dok me bijes ne bi potpuno obuzeo i više ne bih vidio jasno, doslovno bi mi se zacrnjelo pred očima i ne bih više znao što radim. Znao sam ga svom snagom gađati šalicom koju sam upravo imao u ruci ili kriškom kruha, ako sam nju imao, ili narančom, ili bih se zaletio u njega i udarao, slijep od suza i crven od bijesa, dok bi on ostao posve miran, držao mi Čvrsto ruke i govorio No, no, mali prijatelju, jesi se razljutio, jadničku mali... Znao je i čega sam se sve bojao, pa kad je mama bila u dežurstvu, tata na sastanku općinskog vijeća, a na televiziji bila repriza Slijepog putnika, koju su emitirali kasno navečer upravo zato da ga ne gledaju takvi poput mene, bila mu je najjednostavnija stvar na svijetu pogasiti sva svjetla u kući, zaključati ulazna vrata, okrenuti se prema meni i reći Ja nisam Yngve, ja sam slijepi putnik, dok sam ja vrištao od straha i molio ga i preklinjao da kaže da jest Yngve, reci to, reci to, ti si Yngve, znam da jesi, Yngve, Yngve, nisi ti slijepi putnik, ti si Yngve... Još jedne sam se stvari bojao, a on je to znao: bio je to zvuk koji bi nastao u cijevima kad se pusti topla voda, piskutavo režanje koje bi ubrzo prešlo u lupkanje, na što nisam znao nikako drukčije reagirati nego bijegom, tako da smo na kraju potpisali ugovor prema kojem on neće izvlačiti čep iz umivaonika nakon što se ujutro opere, nego ostaviti vodu meni. Svakoga jutra, možda pola godine, prao sam tako lice i ruke u Yngveovoj vodi od pranja. Kad se odselio od kuće kao sedamnaestogodišnjak, odnos nam se naravno promijenio. Kad je nestao iz moje svakodnevice, narastao mi je očima, kao i njegov život, pogotovo onaj koji je vodio u Bergenu, kamo je nakon nekog vremena otišao na studij. Htio sam živjeti kako je on živio. One jeseni kad sam krenuo u prvi razred gimnazije, posjetio sam ga ondje, u studentskom domu Alrek, gdje je imao sobu. Prvo što sam napravio kad sam u centru izišao iz autobusa za zračnu luku bilo je da pronađem kiosk i kupim kutiju cigareta Prince i upaljač. Nikad prije nisam pušio, ali već dugo sam namjeravao početi s tim i sad mi se, u Bergenu, gdje sam bio sam, pružila za to prilika. I tako sam stajao ondje, podno zelenog zvonika crkve sv. Johannesa, na Torgallmenningenu, glavnom gradskom trgu, a sve preda mnom bilo je puno ljudi, automobila i blještavog stakla. Nebo je bilo plavo, naprtnjača je bila na podu pokraj mene, cigaretu sam stavio u kut usta i kad sam je zapalio žutim upaljačem koji sam rukom zaklonio od vjetra, popratio je to snažan, gotovo nepodnošljiv osjećaj slobode. Bio sam sam, mogao sam raditi što sam htio, cijeli je život bio preda mnom. Malo sam zakašljao, dim me grebao u grlu, ali, kao što sam i očekivao, išlo je dobro, osjećaj slobode nije izgubio na intenzitetu, pa kad sam popušio, stavio sam crveno-bijelu kutiju u džep jakne, prebacio ruksak na leđa i krenuo se naći s Yngveom. U gimnaziji u Kristiansandu ništa nije bilo moje, ali Yngve je bio moj, što je bilo njegovo, bilo je i moje, i zato ne samo da sam bio sretan nego i ponosan kad sam sat poslije klečao na podu njegove sobe, u koju je sunce padalo kroz prozor zamagljen ispušnim plinovima, i pregledavao njegovu kolekciju ploča u trima gajbama od vina kraj zida. Te smo večeri izašli s trima djevojkama koje je poznavao, posudio sam njegov dezodorans Old Spice i njegov gel za kosu, a prije nego što smo krenuli, pred ogledalom u hodniku, podvrnuo mi je rukave crno-bijele karirane košulje kakvu je u ono vrijeme The Edge iz U2 nosio na brojnim slikama, i poravnao mi revere na sakou. S curama smo se našli u stanu jedne od njih; jako ih je zabavljalo što imam samo šesnaest godina; dok smo prolazili pokraj redara na ulazu, mislile su da bih jednu od njih trebao uzeti za ruku, što sam i napravio, prvi put da sam izašao u klub za starije od 175

osamnaest. Sljedećeg smo dana išli u Cafe Operu i Cafe Galleri, gdje smo se našli s mamom. Ona je stanovala u stanu svoje tete Johanne, gore u Søndre Skogveienu, koji je Yngve nakon nekog vremena preuzeo i gdje sam ga posjećivao kad sam dolazio u Bergen. Godinu dana poslije došao sam k njemu s magnetofonom, jer sam trebao intervjuirati američki bend Wall of Voodoo, koji je te večeri kad sam stigao svirao u klubu Hulen. Intervju nisam unaprijed dogovorio, već sam s press-iskaznicom nekako ušao na tonsku probu; stajali smo kod ulaza na pozornicu i čekali ih, ja u bijeloj košulji i s crnom bolo-kravatom čija je kopča prikazivala velikog sjajnog orla, u crnim hlačama i čizmama. No kad je bend došao, odjednom se više nisam usudio započeti razgovor s njima, izgledali su zastrašujuće, banda tridesetogodišnjih narkomana iz Los Angelesa, i upravo je Yngve tu spasio situaciju. “Hey mister!” viknuo je, basist se okrenuo i došao do nas, a Yngve je rekao: This is my little brother, he has come all the way from Kristiansand down south to make an interview with Wall of Voodoo. Is that OK with you? Nice tie! rekao je basist, kojeg sam trenutak poslije, sav rumen u licu, pratio u backstage. Bio je sav u crnom, imao velike tetovaže po rukama, dugu crnu kosu i kaubojske čizme, i bio je silno ljubazan, dao mi je pivo i opsežno odgovarao na sva moja zapisana, školskonovinarska pitanja. Drugom zgodom intervjuirao sam u Bergenu, u Cafe Galleri, sjedeći na jednoj od mekih kožnih sofa, Blainea Reiningera, koji je upravo bio napustio Tuxedomoon. Da ću se nakon gimnazije preseliti baš onamo, u tu metropolu, sa svim njezinim kafićima, koncertnim dvoranama i trgovinama ploča, nisam sumnjao ni trenutka. Nakon koncerta Wall of Voodooa sjedili smo u Hulenu i odlučili osnovati bend kad i ja dođem u Bergen; Yngveov frend Pal mogao je svirati bas, Yngve gitaru, a ja bubnjeve. Vokal ćemo naći kad dođe vrijeme za to. Yngve je trebao skladati melodije, ja pisati tekstove, a jednoga dana, rekli smo te večeri, svirat ćemo ovdje, u Hulenu. U ono mi je vrijeme odlaziti u Bergen bilo kao odlaziti u budućnost. Napuštao sam svoj sadašnji život i provodio dane u budućem, prije nego što bih se opet vratio kući. U Kristiansandu sam bio sam i za sve sam se morao boriti, u Bergenu sam bio s Yngveom, a ono što je imao on kao da sam imao i ja. Ne samo da me je vodio u svoje klubove i kafiće, dućane i parkove, čitaonice i predavaonice, nego i svi njegovi prijatelji, već pri upoznavanju, znali su tko sam i što radim, da imam svoju vlastitu glazbenu emisiju na lokalnom radiju i da pišem recenzije ploča i koncerata za Fcedrelandsvennen, a nakon tih upoznavanja Yngve bi mi uvijek ispričao što su rekli o meni, najčešće su cure imale kakav komentar, da sam zgodan ili zreo za svoje godine i slično, ali i dečki, od kojih mi se jedan komentar posebno urezao u pamćenje, onaj Arvidov da jako sličim mladiću iz Viscontijeve Smrti u Veneciji. Za njih sam bio netko i nešto, a to je bila Yngveova zasluga. Vodio me sa sobom u Vindilhyttu, gdje su se on i svi njegovi prijatelji okupljali za svaku Novu godinu, a jednog ljeta, kad sam prodavao kasete na ulici u Arendalu i imao gomilu love, izlazili smo gotovo svaku večer i sjećam se kako se jedne večeri Yngve iznenadio, ali i bio ponosan na mene kad sam popio pet boca vina i još uvijek funkcionirao poprilično dobro. Ljeto je završilo tako da sam ja završio sa sestrom Yngveove cure. Tada me puno fotografirao svojim SLR aparatom Nikon, sve crno-bijelo, sve nevjerojatno pozerski, a jednom smo čak otišli nekom fotografu, s idejom da poklonimo bakama i djedovima za Božić svoju fotografiju, pa je tako i bilo, ali je naša slika završila i u izlogu dotičnog fotografa u foajeu kina u Kristiansandu, gdje su nas svi koji su to htjeli mogli vidjeti kako poziramo u odjeći i s frizurama iz osamdesetih. Yngve u svjetloplavoj košulji, kožnim narukvicama oko jednog zapešća, kose na vratu duge, a kratke na tjemenu, ja u crno-bijeloj kariranoj košulji, crnom sakou podvrnutih rukava, s pojasom na zakovice i u crnim hlačama, kose još duže na vratu i još kraće na tjemenu nego kod Yngvea te još i sa križićem obješenim iza uha. Često sam tada išao u kino, najčešće s Janom Vidarom ili nekim drugim iz 176

Tveita, a kad god sam vidio tu sliku ondje, u tom osvijetljenom izlogu, nikad je nisam mogao posve povezati sa sobom, to jest sa životom koji sam živio u Kristiansandu, koji je bio površniji i stvarniji, jer je bio povezan s određenim prostorom, kao što je škola, sportska dvorana, centar grada, i s određenim ljudima, mojim prijateljima, kolegama iz škole, kolegama iz kluba, dok je ta fotografija na jedan posve drukčiji način bila povezana s nečim intimnijim i skrivenim, prije svega s užom obitelji, ali i s onime što sam jednog dana, čim odem odavde, želio postati. Ako je Yngve pričao svojim prijateljima o meni, ja njega svojima nisam nikad spominjao. To što je taj moj unutarnji prostor visio izložen, i to usred vanjskog, bilo je zbunjujuće i iritantno. Ali, osim nekoliko komentara, nikoga nije bilo briga, jer ja nisam bio netko za koga bi ljude bilo briga. Kad sam konačno završio gimnaziju 1987., ipak se iz nekog razloga nisam preselio u Bergen, nego sam otišao u jedan mali gradić na jednom otoku na sjeveru Norveške, gdje sam godinu dana radio kao učitelj. Plan je bio da navečer pišem roman i da s novcem ušteđenim od učiteljskog posla odem u Europu na godinu dana; kupio sam knjigu u kojoj je bio popis svih mogućih poslića u europskim zemljama, a zamislio sam da putujem od grada do grada, od zemlje do zemlje, malo radim, malo pišem i živim slobodnim i nezavisnim životom, ali onda sam primljen na novoosnovanu Spisateljsku akademiju u Hordalandu, zahvaljujući tekstovima koje sam te godine napisao, pa sam, beskrajno polaskan što su me primili, promijenio sve planove i s devetnaest godina otišao u Bergen, gdje sam, unatoč svim snovima i idejama o boemskom životu u bijelome svijetu, ostao idućih devet godina. A počelo je dobro. Sunce je sjalo kad sam kod riblje tržnice iskočio iz autobusa za zračnu luku, a i Yngve je, koji je vikendom i blagdanima radio na recepciji hotela Orion, bio dobre volje kad sam došao tamo, trebao je raditi još pola sata, a poslije smo mogli ići kupiti škampe i pivo i proslaviti početak mojeg novog života. Sjedili smo na stepenicama pred njegovim stanom i pili pivo dok su Undertonesi svirali s linije u dnevnoj sobi. Kad je stigla večer, već smo bili pripiti; pozvali smo taksi i odvezli se do Ole, jednog od njegovih prijatelja, još malo pili prije nego što smo otišli u Cafe Opere, gdje smo sjedili do zatvaranja, za stolom kojem su ljudi neprestano prilazili. Ovo je moj mlađi brat Karl Ove, Yngve bi rekao svaki put, doselio se u Bergen studirati na spisateljskoj akademiji. Bit će pisac. Yngve mi je sredio garsonijeru u Sandvikenu, djevojka koja je ondje živjela išla je u Južnu Ameriku na godinu dana, a dok se garsonijera ne isprazni, trebao sam živjeti kod njega i spavati na kauču. Ondje mi je stalno prigovarao za svaku sitnicu, što je i inače činio u onim rijetkim prilikama kad smo živjeli skupa dulje od nekoliko dana, još od njegovog vremena u Alreku, gdje sam dobio jezikovu juhu jer sam smeđi sir rezao na predebele ploške ili jer nisam vratio ploče otkud sam ih uzeo; svi ti prigovori bili su takvi - ne bih dobro obrisao pod za sobom poslije tuširanja, mrvio bih po podu kad bih jeo, nisam bio dovoljno oprezan kad bih stavljao iglu na ploču sve dok mi odjednom nije prekipjelo, i to baš dok smo stajali kraj njegova auta, a on mi objašnjavao kako sam prejako zalupio vratima kad sam prošli put u nj sjeo. Bijesno sam mu odbrusio neka mi prestane govoriti što da radim. I poslušao me, nakon toga više me nikad nije ispravljao. No ravnoteža u našem odnosu ostala je ista, ja sam zakoračio u njegov svijet i u njemu sam bio i ostao njegov mlađi brat. Život na Spisateljskoj akademiji bio je kompliciran, ondje nisam stekao prijatelje, dijelom zato što su svi bili stariji od mene, a dijelom zato što jednostavno nisam mogao naći nikakve dodirne točke između drugih i sebe, pa sam tako većinom ovisio o Yngveu; zvao sam ga da pitam ima li kakvih planova za vikend, a uvijek bi imao, i mogu li mu se prikrpati? Mogao sam. I nakon što sam lutao gradom cijelu nedjelju ili ležao na krevetu u svojoj garsonijeri i čitao, bilo mi je primamljivo otići k njemu navečer, pa iako sam i sam uviđao da ne bih trebao i da se moram sam 177

snalaziti, nisam mogao odoljeti iskušenju, tako da sam nebrojenih večeri završio na njegovu kauču pred televizorom. Nakon nekog vremena preselio se u stan gdje je imao cimere, što je za mene bilo loše, jer je tu moja ovisnost o njemu postala itekako vidljiva; gotovo da nije bilo dana, a da se nisam pojavio na njihovim vratima, a kad njega nije bilo kod kuće, ostao bih sjediti u njihovoj dnevnoj sobi, gdje me ili zabavljao, iz pristojnosti, netko od njegovih cimera ili bih sjedio sâm i listao kakav muzički časopis odnosno novine, kao neka prokleta karikatura nesretnog čovjeka. Ja sam trebao Yngvea, ali Yngve nije trebao mene. Takva je bila situacija. Još sam i mogao razgovarati s njegovim prijateljima dok je on bio prisutan, tad smo imali neku poveznicu, ali sam? Da priđem nekome od njih sam? To bi samo ispalo Čudno i nategnuto, i napadno, nije dolazilo u obzir. A ni moje ponašanje nije bilo baš dobro, da se blago izrazim, prečesto sam bio prepijan i nisam se ustručavao maltretirati druge, ako mi se tako prohtjelo. Često zbog njihova izgleda ili zbog sitnih, glupih osobina koje sam primijetio. Roman koji sam pisao dok sam pohađao Spisateljsku akademiju bio je odbijen, krenuo sam na fakultet, malodušno studirao komparativnu književnost, nisam uspijevao pisati i jedino što je ostalo od moje spisateljske stvarnosti bila je želja za tom stvarnošću. Ona je, naprotiv, bila jaka, ali tko nije gajio takve želje u fakultetskom okruženju? Svirali smo u Hulenu sa svojim bendom Kafkatrakterneom, svirali smo u Garageu, neke od naših pjesama puštali su na radiju, dobili smo nekoliko dobrih kritika u muzičkim časopisima i to je bilo dobro, ali sam isto tako znao da je jedini razlog zašto sam s njima to što sam Yngveov brat, jer sam zapravo bio grozan bubnjar. Kad sam navršio dvadeset četiri, odjednom sam došao do zaključka da je to zapravo moj život, da točno tako moj život izgleda i vjerojatno će uvijek tako izgledati. Da studentske godine, to opjevano razdoblje života, o kojem se toliko priča i kojeg se čovjek uvijek prisjeća s nostalgijom, meni nisu bile ništa doli niz turobnih, usamljenih i neispunjenih dana. Razlog zašto to nisam prije uvidio, krio se u nadi koju sam cijelo vrijeme gajio, u svim onim smiješnim snovima koje dvadesetogodišnjaci imaju o ženama i ljubavi, o prijateljima i sreći, o skrivenom talentu i iznenadnom probitku. No s dvadeset četiri vidio sam stvari onakvima kakve jesu. I to je bilo u redu, imao sam svoje male radosti, nije bila stvar u tome, i mogao sam izdržati što sam izdržati morao od usamljenosti i poniženja, bio sam rupa bez dna, samo navalite, vi dani, znao sam pomisliti, prihvaćam izazov, ja sam bunar, bunar neuspjeha, nesreće, jada, očaja, sramote, bezvoljnosti i prezrenosti. Hajde, navalite! Pišajte po meni! I serite, što god hoćete! Prihvaćam! Izdržat ću! Ja sam utjelovljenje izdržljivosti! Da su djevojke s kojima sam nešto pokušavao to u meni vidjele, nisam nikad sumnjao. Previše želje, premalo nade. Istovremeno je Yngve, koji je cijelo to vrijeme imao prijatelje, svoj studij, svoj posao i svoj bend, o djevojkama da i ne govorim, dobivao sve što je poželio. Što je on imao, a ja nisam? Kako to da su njegovi izgledi uvijek bili dobri, dok su djevojke s kojima sam ja razgovarao djelovale ili zgađeno ili kao da me preziru? Neovisno o tome kako je bilo, držao sam se u njegovoj blizini. Jedini dobar prijatelj kojeg sam stekao u tim godinama bio je Espen, koji se upisao na Spisateljsku akademiju godinu dana nakon mene i kojeg sam upoznao na Uvodu u književnost, kad me zamolio da pogledam neke pjesme koje je napisao. Nisam znao ništa o pjesmama, ali sam ih pogledao i rekao neku besmislicu koju nije prozreo i nakon toga, malo-pomalo, postali smo prijatelji. Espen je bio od onih koji su Becketta čitali već u gimnaziji, koji slušaju džez i igraju šah, imaju dugu kosu i malo su nervozni i tjeskobni. Gadila su mu se sva okupljanja, nije podnosio više od dvije osobe skupa, ali bio je intelektualno otvoren, a prva mu je zbirka pjesama izašla godinu dana nakon što smo se upoznali, i ne mogu reći da nisam zbog toga bio ljubomoran. Yngve i Espen predstavljali su dvije strane mojega života i, tipično, nisu se slagali. 178

Espen to vjerojatno nije znao, jer sam se uvijek pravio da znam najviše, no on me uvukao u svijet napredne književnosti, gdje su se pisali eseji o jednom Danteovom stihu, gdje ništa nije moglo biti dovoljno komplicirano, gdje se umjetnost povezivala s najvišim, ne u smislu pretencioznog, jer bili smo ukorijenjeni u modernističkom kanonu, nego neshvatljivog, što najbolje potvrđuje Blanchotov opis Orfejeva pogleda, noć noći, negacija negacije, i što je, istinabog, bilo podosta iznad trivijalnih i u mnogočemu bijednih života kojima smo živjeli, no naučio sam tada da su čak i naši smiješni mali životi, u kojima nismo mogli dosegnuti ništa od onoga što smo htjeli imati, baš ništa, u kojima je sve nadilazilo naše sposobnosti i moći, da su čak i oni dio toga svijeta, dakle onog najvišeg, jer knjige su postojale, trebalo ih je samo čitati, nitko osim mene samoga nije me mogao od njih odvratiti. Trebalo je samo težiti za višim. Postmodernistička književnost, sa svom svojom golemom, okolnom mašinerijom, bila je sredstvo, oblik percepcije, i kad bi se jednom usvojila, mogla su se shvaćanja koja je donosila odbaciti, a da njezina bit ne bude izgubljena; čak je i forma opstala i mogla se primijeniti na vlastiti život, vlastite fascinacije, koje su se odjednom mogle pojaviti u jednom posve novom i važnom svjetlu. Espen je krenuo tim putem, a ja sam ga slijedio, kao glupi psić doduše, ali slijedio sam ga. Malo sam listao Adorna, pročitao pokoju stranicu Benjamina, nekoliko dana sjedio pogrbljen nad Blanchotom, malo bacio pogled na Derrridu i Foucaulta, okušao se nakratko s Kristevom, Lacanom, Deleuzom, dok su istovremeno okolo kružile pjesme Ekelöfa, Björlinga, Pounda, Mallarméa, Rilkea, Trakla, Ashberyja, Mandeljštama, Lundena, Thomsena i Haugea, na koje nikad ne bih potrošio više od nekoliko minuta, čitao sam ih kao prozu, kao neku MacLeanovu ili Bagleyevu knjigu, i ništa nisam naučio, ništa shvatio, ali već činjenica da sam došao u dodir s njima, da imam knjige tih pjesnika na polici, utjecala je na moju svijest, činjenica da znam da postoje obogatila me, ako već ne spoznajama, onda idejama i percepcijom. Sad to više nije bilo nešto čime bih se razbacivao na ispitu ili usred diskusije, ali nije to bilo ni nešto za čime sam ja, kralj aproksimacije, težio. Težio sam za obogaćenjem. A to što me obogaćivalo kad sam, primjerice, čitao Adorna, nije se krilo u tome što sam čitao, nego u predodžbi koju sam imao o sebi dok sam čitao. Bio sam netko tko čita Adorna! A u tom teškom, zakučastom, razgranatom, preciznom jeziku, koji cijelo vrijeme potiče na nova promišljanja i spoznaje i gdje je svaka točka poput alpinističkog klina, ima i nečeg drugog, ima, kao sjene tih rečenica, atmosfere stvarnosti, a ta je sjena znala pobuditi u meni blagu želju da upotrijebim taj jezik ugođaja na nečemu stvarnom, na nečemu živom. Ne u nekom argumentu, nego na risu, naprimjer, ili na kosu ili na mješalici za cement. Jer nije jezik ogrtao stvarnost svojom atmosferom, nego obrnuto, stvarnost je iz atmosfere iskoračivala. Nisam to bio artikulirao, nije to postojalo u obliku misli, već jedva kao natruha ideje, više kao nekakvo nejasno privlačenje. Cijelu tu svoju stranu skrivao sam od Yngvea, isprva zato što ga to nije zanimalo niti je u to vjerovao, studirao je medijske znanosti i kao svi u njegovoj profesiji bio uvjeren da nešto kao što je objektivna kvaliteta ne postoji, da su sve ocjene relativne i da je ono što je popularno, naravno, jednako dobro kao i ono što je nepopularno, ali nakon nekog vremena ta se razlika između nas još povećala, umiješalo se tu još koješta, počelo se raditi, a to sam zadržao za sebe, o nama kao osobama, o tome da smo se Yngve i ja uvelike udaljili jedan od drugog, što nisam htio, nisam to htio ni za što na svijetu, pa sam sustavno umanjivao važnost svega što je imalo veze s time. Ako bih pretrpio poraz, napravio nešto neuspješno, ako bih krivo shvatio nešto kapitalno, nikad nisam oklijevao da mu to kažem, jer sve što je moglo umanjiti moje kvalitete u njegovim očima bilo je dobro, dok bih mu, kad bih postigao nešto značajno, to često propustio spomenuti. 179

Samo po sebi to možda nije bilo opasno, ali kad je svijest o tome počela djelovati, postalo je gore, jer kad smo bili zajedno razmišljao bih o tome, tako da se više nisam ponašao prirodno i spontano, nisam više samo brbljao, kao što sam oduvijek činio, nego sam počeo mozgati, kalkulirati, razmatrati. Isto se dogodilo i s Espenom, samo sa suprotnim predznakom, s njim sam se odmicao od ležernog, zabavnog života. U to sam vrijeme imao djevojku u koju nikad nisam bio zaljubljen, ne istinski, što naravno nije smjela saznati. Četiri smo godine bili zajedno. I tako sam sjedio ondje, igrao uloge, pravio se da sam jedna osoba ovdje, a druga osoba ondje. Kao da to nije dovoljno, radio sam i u jednoj ustanovi za mentalno zaostale, ali nisam se zadovoljavao samo time da ondje oponašam osoblje, sve same školovane medicinske sestre i tehničare, da sve činim u skladu s njihovim nazorima, nego sam išao s njima i na njihove tulume, što su se održavali u dijelu grada koji su studenti izbjegavali, po pivnicama s domaćom atmosferom, pijanistom i pjevanjem uglas, i tu sam se počeo prilagođavati, prihvaćati njihove poglede, mišljenja i ideje. Ono malo svojega što sam imao nijekao sam ili držao za sebe. Zato je u mojem karakteru bilo nečeg skrovitog i upitnog, u njemu nije bilo ni traga one čvrstoće i čistoće što su ih imali neki od ljudi koje sam tada upoznao i kojima sam se divio. Yngve mi je bio preblizak da bih ga na taj način procjenjivao, jer misli, koliko god dobroga se za njih može reći, imaju jednu veliku slabost, naime to da ovise o svojevrsnom odmaku da bi funkcionirale. A gdje tog odmaka nema, ondje je sve podložno osjećajima. Upravo zbog svojih osjećaja prema njemu počeo sam štošta kriti od njega. On ni u čemu nije smio podbaciti. Moja majka je mogla podbaciti, to mi nije smetalo, otac i prijatelji također, a pogotovo ja sam, za to mi se fućkalo, ali Yngve nije smio podbaciti, nije smio napraviti budalu od sebe, nije smio pokazati slabost. Kad bi se to ipak dogodilo, a ja to vidio i posramio se, glavni problem nije bio sram zbog njega, nego to da on to nije smio primijetiti, nije smio saznati da to osjećam; srećom, moje izbjegavanje njegova pogleda u takvim situacijama, kako bih svoje osjećaje prikrio, umjesto da ih pokažem, moralo je biti sumnjivo, ali protumačiti ga nije bilo baš lako. Ako bi rekao nešto glupo ili jeftino, to nije mijenjalo moje mišljenje o njemu, nisam ga zbog toga drukčije prosuđivao, pa se ono što se u meni događalo temeljilo samo na mogućnosti da bi on mogao pomisliti kako ga se sramim. Kao one večeri kad smo sjedili u Garageu i raspravljali o časopisu koji smo dugo planirali pokrenuti; bili smo, naime, okruženi ljudima koji su pisali i fotografirali, koji su svi odreda znali sastav Liverpoola iz 1982. i pripadnike Frankfurtske škole, jednako dobro poznavali engleske bendove kao i norveške pisce, ekspresionističke filmove i američke TV serije, tako da se pokretanje časopisa orijentiranog na vijesti, koji bi ozbiljno uzeo u obzir tu širinu interesa - nogomet, glazbu, književnost, film, filozofiju, fotografiju, umjetnost - dugo činilo kao dobra ideja. Te smo noći sjedili s Ingarom Mykingom, urednikom studentskih novina Studvest, i Hansom Mjelvom, koji je, osim što je pjevao u našem bendu, bio i Ingarov prethodnik na mjestu urednika. Kad je Yngve počeo pričati o časopisu, odjednom sam ono što je govorio čuo Ingarovim i Hansovim ušima. Zvučalo je dosadno i očito, pa sam gledao u stol. Yngve me nekoliko puta pogledao dok je govorio. Jesam li trebao reći što mislim, dakle ispraviti ga? Ili sam se trebao praviti blesav, zanijekati sebe i podržati ga u tome što je govorio? Onda bi Ingar i Hans pomislili da se slažem s njime. Ni to nisam htio. I tako sam izabrao kompromisno rješenje i nisam rekao ništa, u pokušaju da pustim da tišina potvrdi i Yngvea i ono što je rekao, sudove koje su, pretpostavio sam, donijeli Ingar i Hans. Često sam bio tako kukavan, nisam htio nikoga uvrijediti i zadržao bih svoje mišljenje za sebe, ali taj put okolnosti su se zaoštrile, ne samo zato što se radilo o Yngveu, za kojega sam htio da bude iznad mene, gdje mu je bilo mjesto, nego i zato što je u igri bila taština, dakle publika, tako da se nisam mogao izvući prešutnim slaganjem. 180

Većinu onoga što smo Yngve i ja radili zajedno radili smo po njegovim premisama, a većinu onoga što sam radio sam, kao što je čitanje i pisanje, zadržao sam za sebe. No povremeno bi se ta dva svijeta srela, bilo je to neizbježno, jer i Yngvea je zanimala književnost, iako ne na isti način kao mene. Kao onda kad sam trebao intervjuirati pisca Kjartana Fløgstada za jedne studentske novine, a Yngve je predložio da to napravimo zajedno, na što sam odmah pristao. Fløgstad, sa svojom mješavinom pristupačnosti i intelektualizma, svojim teorijama o visokom i niskom, svojim nedogmatskim i neovisnim, gotovo aristokratskim ljevičarenjem i, ne najmanje važno, svojom igrom riječi, bio je Yngveov omiljeni pisac. Yngve je i sam bio poznat po igrama riječi i otrcanim dosjetkama, a njegov akademski smjer slijedio je mišljenje da vrijednost umjetničkog djela određuje konzument, a ne djelo po sebi, i da je izražavanje autentičnoga u jednakoj mjeri pitanje forme kao i izražavanje neautentičnoga. Za mene je Fløgstad prije svega bio veliki norveški pisac. Intervju s njim dogovorio je TAL, mali studentski list na novonorveškom, za koji sam prije toga intervjuirao pjesnika Olava H. Haugea i prozaisticu Karin Moe. Intervju s Haugeom obavio sam zajedno s Espenom i Yngveovim prijateljem Asbjørnom, koji je fotografirao, pa mi je Yngveova nazočnost trebala biti i više nego prirodna. Intervju je prošao dobro, istinabog nakon groznog početka, jer mu prethodno nisam rekao da če nas biti trojica, pa kad smo skrenuli autom u njegovo dvorište, očekivao je samo jednoga i isprva nas uopće nije htio pustiti u kuću. Došli su u velikom broju, rekao je kroz odškrinuta vrata, a ja, suočen s tim odsječnim vestlandskim, počeo sam se odjednom osjećati kao veseo, bezbrižan, priglup, nabrijan, impulzivan, rumeni istočnjak. Hauge je bio stanovnik duha, nije se micao iz svoje kuće tek tako, ja sam bio turist duha i sa sobom sam poveo svoje poznanike da bismo pobliže proučili taj fenomen. Takav je bio moj osjećaj, a sudeći po tmurnom, gotovo neprijateljskom Haugeovom držanju, vjerojatno i njegov. No na kraju je rekao Pa uđite onda i uvukao se pred nama u dnevnu sobu, gdje smo odložili aktovke i torbe s fotografskom opremom. Asbjørn je izvadio fotoaparat i podigao ga prema svjetlu, Espen i ja izvadili smo bilješke, Hauge je sjeo na klupu uza zid i gledao u pod. Možda da stanete pred onaj prozor, rekao je Asbjørn, ondje se svjetlo čini dobro. Pa da napravimo koju fotografiju. Hauge ga je pogledao, a sijedi mu je čuperak visio preko čela. Nećete ovdje snimati nikakve vražje fotografije, rekao je. U redu, rekao je Asbjørn. Oprostite. Povukao se ustranu i diskretno spremio fotoaparat u torbu. Espen je sjedio pored mene i listao svoje bilješke, s olovkom u ruci. Poznavao sam ga i znao da ih sad ne čita radi koncentracije. Prošlo je puno vremena prije nego što je itko išta prozborio. Espen me pogledao. Pogledao je Haugea. Imam jedno pitanje, rekao je. Je li u redu da vam ga postavim? Hauge je kimnuo i vratio čuperak na njegovo mjesto, kretnjom koja je bila iznenađujuće ženstvena u odnosu na mušku nepomičnost i tihost. Espen je postavio pitanje, čitao je iz bloka, bilo je dugo i zakučasto i sadržavalo kratku analizu jedne pjesme. Kad je završio, Hauge je, ne podižući pogled, odgovorio da neće govoriti o svojim pjesmama. Bio sam pročitao Espenova pitanja, koja su sva zadirala u Haugeove pjesme, i ako Hauge stvarno nije htio govoriti o svojim pjesmama, onda ničemu nisu služila. Tišina koja je nastala potrajala je. Sad je i Espen bio jednako turoban i zatvoren kao i Hauge. Pjesnici, pomislio sam, takvi su oni. U usporedbi s njima, napornima i smrknutima, ja sam se osjećao lagan kao pero, kao diletant koji ni o čemu nema pojma, samo pluta po površini, gleda nogomet, zna navesti pokojeg filozofa i voli najjednostavniju pop-muziku. Jedna od pjesama koje sam napisao za naš bend, najbliža onome što se zove poezija, zvala se “Njišeš se božanski”. No morao sam nekako početi, jer bilo je jasno da Espen neće više ništa reći, pa sam počeo s pitanjem o Jølsteru, općini gdje mi je majka živjela i odakle je bio slikar Astrup, za kojega se Hauge zainteresirao, čak je napisao i pjesmu o njemu. Među 181

njima je postojala očita uzajamna naklonost. Ali nije htio govoriti o tome. Umjesto toga počeo je govoriti o putovanju na kojem je bio davno, negdje u šezdesetima, tako je bar zvučalo, a sva imena koja je spomenuo, dok je zurio u pod, izgovorio je tonom kao da te ljude svi poznaju. Nikad nismo čuli za njih, a sve skupa je djelovalo ako ne zakukuljeno, onda barem bez nekog naročitog značenja osim privatnog. Postavio sam mu pitanje o prevođenju, Asbjørn još jedno, odgovorio je na njih na isti način, vrlo opuštenim tonom, kao da jednostavno sjedi i razgovara sam sa sobom. Ili s podom. Gledano kao intervju, bila je to katastrofa. Ali onda, nakon možda cijelog takvog sata, u dvorište je ušao još jedan auto. Bila je to ekipa televizije NRK Hordaland, htjeli su da Hauge pročita neke pjesme, počeli su, ali su zaboravili neki kabel pa su se morali odvesti po njega, a kad su nastavili, Hauge se razmahao, odjednom je postao ljubazan prema nama, šalio se i smiješio, sad smo bili mi protiv NRK i led je bio probijen, jer kad je NRK bio gotov sa snimanjem i otišao svojim putem, on je i dalje bio ljubazan, uključio se u naš razgovor na posve drukčiji način, bio je otvoren. Njegova je žena došla i ponudila nas upravo pečenom pitom od jabuka, a kad smo je pojeli, proveo nas je kućom, odveo na kat u svoju knjižnicu, gdje je i pisao, vidio sam na pisaćem stolu bilježnicu na kojoj je stajalo “Dnevnik”; on je vadio knjige i pričao o njima, između ostalog o Juliji Kristevoj, sjećam se jer sam pomislio Nju sigurno nisi pročitao, Hauge naime nikad nije studirao, a ako i jesi, sigurno je nisi razumio, a onda, kad smo sišli, rekao je nešto silno dojmljivo o smrti, tonom koji je bio rezigniran i lakonski, ali ne bez ironije, a ja sam pomislio kako to moram upamtiti, to je važno, to moram pamtiti do kraja života, no već u autu na putu kući, za vožnje uz Hardangerfjord, to sam zaboravio. Išao je nekoliko koraka iza mene, Espen i Asbjørn već su bili vani, bilo je vrijeme za fotografiranje. Dok je Hauge sjedio na kamenoj klupi prekriženih nogu i gledao u daljinu, a Asbjørn ga, u jednom trenutku sklupčan, u drugom uspravan, fotkao iz više kutova, nekoliko metara dalje od njih Espen i ja smo pušili. Bio je lijep jesenski dan, hladan i vedar; kad smo se ujutro vozili iz Bergena, nad fjordom je bila izmaglica. Lišće drveća na obroncima planina bilo je žuto i crveno, fjord podno njih ljeskao se poput zrcala, slapovi su bili bijeli i veliki. Bio sam sretan, intervju je bio gotov i prošao je dobro, ali i uzrujan, nešto u Haugeu uznemirilo me. Nešto što nije htjelo mirovati i za što nisam znao odakle dolazi. Bio je on starac i nosio je odjeću starca, flanelsku košulju i staračke hlače, papuče i šešir, starački je i hodao, ali nekako nije bilo ničeg staračkog u njemu, kao što je, primjerice, bilo u djedu s mamine strane ili u stricu Alfu, upravo suprotno; kad nam se iznenada otvorio i htio nam pokazati stvari, bilo je to na nekako nevin, djetinji način, beskrajno srdačno, ali i beskrajno tužno, onako kako se dječak bez prijatelja zna doimati kad netko iznenada pokaže zanimanje za njega, a to ste mogli zamisliti, taj način nezamisliv za djeda ili Alfa, jer sigurno je prošlo više od šezdeset godina otkako su se oni nekome tako otvorili, ako se uopće jesu. Ili ne, nije se zapravo otvorio, bilo je to više kao da mu je to prirodno stanje, koje je njegova odbojnost, kad smo došli, štitila. Vidio sam nešto što nisam htio vidjeti, jer onaj tko je to nešto pokazao nije znao kako to izgleda. Bilo mu je preko osamdeset godina, ali u njemu nije bilo ničeg mrtvog ili ukočenog, a živjeti tako kao je on živio, danas o tome tako mislim, zapravo donosi previše boli. Tada mi je to samo izazvalo nelagodu. “Možemo napraviti koju s jabukama?” rekao je Asbjørn. Hauge je kimnuo, ustao i krenuo za Asbjørnom prema stablima. Sagnuo sam se i ugasio cigaretu na tlu, potražio gdje bih je mogao baciti kad sam se ponovno uspravio, jer mu je nisam mogao samo tako baciti u dvorište, ali nisam našao ništa prikladno pa sam je strpao u džep. Okružen planinama, imao sam osjećaj kao da stojimo u golemom podrumu. Još uvijek je bilo malo nečeg mekšeg i toplijeg u zraku, osjećao sam, kako je često na zapadu ujesen. 182

“Misliš li da bi ga mogli pitati da nam pročita koju pjesmu?” rekao je Espen. “Ako se usudiš”, rekao sam i vidio da se Asbjørn nasmiješio. Ako je Hauge za Espena bio pjesnik, za Asbjørna je bio legenda, a sad je bio ondje i imao sve vrijeme svijeta da ga fotografira. Kad su završili, otišli smo s njima u dnevnu sobu po svoje stvari. Izvadio sam knjigu koju sam putem kupio u knjižari, Haugeove sabrane pjesme i zamolio ga da mojoj majci napiše posvetu. “Kako se zove?” upitao je. “Sissel”, rekao sam. “I kako još?” “Hatløy. Sissel Hatløy.” “Za Sissel Hatløy, srdačno Olav H. Hauge”, napisao je i vratio mi je. “Hvala”, rekao sam. Pratio nas je do vrata kad smo odlazili. Espen je pripremio knjigu, leđima okrenut prema njemu, i odjednom se okrenuo, a na licu mu se vidjela sramežljivost i nada. “Biste li nam pročitali jednu pjesmu, možda?” “Uh, pa mogao bih”, rekao je Hauge. “Koju biste htjeli čuti?” “Možda onu s mačkom?” rekao je Espen. “Na dvorištu? Ona bi pasala ovamo, hehehe.” “Da vidimo”, rekao je Hauge. “Evo je.” I čitao je. Mačak sjedi na dvorištu kad dođeš. Prozbori koju s mačkom. Ta on je ovdje najosjetljiviji. Svi su se nasmiješili, uključujući i Haugea. “Bila je to kratka pjesma”, rekao je. “Hoćete čuti još jednu?” “Vrlo rado!” rekao je Espen. Listao je dalje pa počeo ponovno čitati. Vrijeme sakupljanja Ti blagi sunčani rujanski dani. Vrijeme sakupljanja. Još ponegdje ima brusnica u šumi, rumeni se šipak duž kamenih zidova, lješnjaci padaju sami, a crni grozdovi kupina sjaje u gušticima, drozdovi tragaju za zadnjim ribizlima, a osa slatke, sočne šljive siše. Uvečer odmičem ljestve i vješam vjedro u ostavi. Goletni ledenjaci imaju već tanak sloj novoga snijega. Dok ležim, čujem lupu ribara, već su otišli u papaline. Cijelu noć, znam, klize s jakim svjetlima po fjordu i traže. Dok smo stajali na dvorištu i gledali u pod, a on čitao, pomislio sam kako je taj trenutak silan privilegij, ali me čak ni ta pomisao nije mogla primiriti, jer trenutak koji je preuzela pjesma, koju je njezin autor čitao na mjestu gdje je napisana, bio je toliko veći od nas da je pripadao beskraju, i je li onda pjesma mogla doprijeti do nas tako mladih i ne mudrijih od triju vrabaca? Nije mogla i, kako bilo da bilo, ja sam se vrpoljio dok je čitao. Gotovo se nije dalo izdržati. Imalo je smisla, jer barem je svakodnevici u kojoj smo zapeli dalo neku formu. 183

O, ta ljepota, kako se nositi s njome? Kako je dočekati? Hauge nam je mahnuo dok smo odlazili i već je bio nestao u kući kad je Asbjørn upalio auto i počeo voziti uzbrdo prema cesti. Osjećao sam se onako kako se ljeti čovjek osjeća nakon cijelog dana na suncu, iscrpljeno i tromo, unatoč tome što ne radi ništa, osim što zatvorenih očiju mirno leži na nekoj stijeni. Asbjørn nas je odvezao do nekog kafića da pokupi svoju djevojku Kari, koja je ondje čekala dok smo mi intervjuirali Haugea. Nakon nekoliko minuta, koliko je potrajao razgovor o onome što se dogodilo, u autu je zavladao muk, sjedili smo u tišini i gledali kroz prozore, u sjene, koje su bivale sve duže, boje, koje su postajale sve tamnije i tamnije, gledali kako vjetar puše iz fjorda i vitla kosama ljudi koji su bili vani, uvlači se pred kioscima među reklame za novine tako da lepršaju, među djecu na biciklima, vječnu seosku djecu na biciklima. Počeo sam na papir prenositi tonski zapis čim sam stigao kući, jer sam iz iskustva znao da otpor prema glasovima i pitanjima i svemu što se dogodilo s vremenom raste, pa sam se toga prihvatio odmah; dok mi je to još bilo relativno blizu, sumnja i sram još uvijek su bili podnošljivi. Problem je bio u tome, shvatio sam odmah, što sve dobro što se dogodilo magnetofon nije zabilježio. Rješenje je bilo zapisati sve onako kako je bilo, reproducirati sve, dojam koji smo isprva stekli, njegovo mumljanje i introvertiranost, iznenadnu promjenu, pitu od jabuka, knjižnicu. Espen je napisao uvod o njegovu stvaralaštvu i dodao nekoliko analiza, što je bila zgodna protuteža opisu onoga što se ondje zbivalo. Od urednika u TAL-u, studenta filozofije Hansa Mariusa Hansteena, koji je kod Johannesena pekao zanat i govornika novonorveškog, čuli smo da se Haugeu intervju jako svidio; Georgu Johannesenu rekao je da mu je to bio jedan od najboljih intervjua, iako vjerojatno nije, imali smo dvadeset godina, ali kad je riječ o Haugeovim procjenama drugih, treba reći da je za njega ljubaznost uvijek bila iznad istinoljubivosti, a ono što mu se doista svidjelo i što je navelo njegovu ženu da nazove i zamoli za još nekoliko primjeraka lista, da ih mogu dati prijateljima i poznanicima, bilo je što ga intervju nije prikazao samo u laskavu svjetlu; da mu se upravo to svidjelo, shvatio sam kad sam pročitao njegove dnevnike. Naravno da je dobro znao za tu svoju neprijateljsku i staračku stranu, ali u poštovanju koje su ljudi gajili prema njemu ona bi se uvijek izgubila, što mu, istinoljubivom kakav je bio duboko u sebi, iza svih slojeva ljubaznosti i pristojnosti, nije moglo uvijek biti drago. Pola godine poslije na red je došao Kjartan Fløgstad. Pročitao je intervju s Haugeom, rekao je kad sam ga nazvao, i rado će pristati na intervju za TAL. Da sam bio sam, iz čiste bih nervoze i poštovanja pročitao sve njegove knjige, uredno zabilježio dovoljno pitanja za nekoliko sati razgovora i snimio sve što bismo govorili na vrpcu, jer ako bi moja pitanja i bila glupa, njegovi odgovori to ne bi bili, a kad bih ih snimio, ono što bi on rekao, nosilo bi intervju ma koliko manjkav moj doprinos bio. No kako je Yngve trebao biti sa mnom, nisam bio nervozan kao inače, oslonio sam se na njega, nisam pročitao sve knjige, pitanja koja sam zapisao bila su manje precizna; pritom sam u obzir uzeo odnos između Yngvea i sebe, nisam htio da ispadne da ga ispravljam, nisam htio da misli da ja mislim da to mogu bolje od njega, pa kad smo otišli u Oslo na sastanak s Fløgstadom - bilo je to jednog sivog ranoproljetnog dana, krajem ožujka ili početkom travnja, pred jednim kafićem u Bjølsenu - bio sam pripremljen slabije nego ikad i prije i poslije, a, osim toga, Yngve i ja još smo se dogovorili da nećemo upotrijebiti diktafon ili magnetofon ni voditi bilješke za vrijeme intervjua, jer bi to djelovalo ukočeno i službeno, mislili smo, htjeli smo da to više bude razgovor, impresionistički, nešto što će nastajati na licu mjesta. Pamćenje mi nije bilo jača strana, ali Yngve je pamtio kao slon i mislili smo, ako sve zapišemo odmah nakon intervjua, moći ćemo se dopunjavati i tako zajedničkim snagama složiti cijelu sliku. Fløgstad nas je ljubazno poveo u kafić, koji je bio jedan od onih mračnih, pivničkih, sjeli smo za okrugli stol, objesili jakne preko naslona stolica, izvadili papire s pitanjima, a kad smo rekli da mislimo voditi intervju bez zapisivanja i magnetofona, Fløgstad je rekao da je to vrijedno 184

poštovanja. Jednom ga je intervjuirao netko iz švedskih novina Dagens Nyheter, tko nije bilježio, a citirao ga je besprijekorno, što mu se činilo impresivnim. Za vrijeme intervjua bio sam podjednako usredotočen na to što je Yngve govorio i na Fløgstadove reakcije, pojednako na način kako je odgovarao, na ton glasa i govor tijela, koliko i na sadržaj razgovora. Moja pitanja podjednako su se odnosila na ono o čemu se razgovaralo za stolom, postavljao sam ih da nešto dopunim ili kompenziram, kao i na Fløgstadove knjige. Intervju je trajao cijeli sat pa kad smo se rukovali s njim i zahvalili mu što je pristao na razgovor, a on je pošao s nama, pretpostavili smo da će poći prema kvartu u kojem živi, bili smo uzbuđeni i sretni jer je sve dobro prošlo, nije li? Ta ćaskali smo s Fløgstadom! Toliko smo uzbuđeni bili da se ni jednome od nas nije dalo sjesti i pisati nekakav referat o onome o čemu smo razgovarali, možemo to i sutra, sad je subota, uskoro na televiziji treba početi utakmica na Tippekampenu, možemo je gledati u nekoj pivnici, poslije ostati vani, pa nismo baš često u Oslu... Sljedeći dan nam je išao vlak pa nije bilo vremena da išta napišemo, a kad smo došli u Bergen, otišli smo svaki na svoju stranu. Ako smo već čekali tri dana, možemo valjda još tri? Kad smo napokon sjeli, mnogočega se više nismo sjećali. Pitanja smo naravno imali, bila su nam od velike pomoći, pa smo ipak stvorili neku predodžbu o tome što je mislio o onome što smo ga pitali, dijelom na temelju onoga što smo stvarno zapamtili, a dijelom na temelju onoga što smo mi mislili da on misli o tome. Moja je odgovornost bila da to napišem, ja sam dobio taj zadatak i ja sam se time bavio, a kad sam sklepao nekoliko stranica, shvatio sam da stvar ne funkcionira, da je ono što sam napisao nejasno i neprecizno, pa sam predložio Yngveu da nazovemo Fløgstada i pitamo možemo li mu postaviti nekoliko dodatnih pitanja telefonom. Sjeli smo za stol u Yngveovoj sobi u stanu u Blekebakkenu i smislili nekoliko novih pitanja. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam utipkavao Fløgstadov broj, a nije bilo bolje ni kad se njegov suzdržani glas javio s druge strane. No uspio sam objasniti svoju misiju i on je pristao potrošiti dodatnih pola sata na nas, iako sam u njegovom glasu osjetio da je počeo naslućivati istinu. Dok sam ja postavljao pitanja, a on odgovarao, Yngve je sjedio u sobi sa slušalicom na uhu, poput tajnog agenta, i zapisivao sve što smo govorili. Tako smo imali bar to. Među sve one nepreciznosti i nejasnoće umetnuo sam nove rečenice, ovaj put vjerodostojne, rečenice koje su čak i nepreciznim rečenicama dale dozu autentičnosti. Kad sam tome pridodao još i općeniti uvod u Fløgstadovo stvaralaštvo i umetnuo nešto činjenica i pokoju analizu, napisano više nije izgledalo tako loše. Zapravo je izgledalo poprilično dobro. Fløgstad nas je zamolio da mu damo da pročita intervju prije nego što ode u tisak pa sam mu ga poslao, poprativši ga s nekoliko srdačnih riječi. Je li običavao prije objavljivanja čitati sve intervjue ili je to napravio samo s našim, jer smo bili dovoljno ludi da ga intervjuiramo bez pribilješki, nisam znao, ali budući da sam ga na kraju dobro napisao, nije me to ni zabrinjavalo. Postojao je, doduše, blag osjećaj nelagode u vezi s nejasnim dijelovima, ali odbacio sam ga, koliko sam znao nije postojala nikakva obaveza koja bi nalagala da se intervjuirane osobe mora citirati od riječi do riječi. Tako kad mi je pismo od Fløgelanda stiglo nekoliko dana poslije i dok sam ga držao u ruci, bio sam miran i nisam naslutio opasnost. No dlanovi su mi se svejedno znojili, a srce lupalo kao ludo. Stiglo je proljeće, sunce je zagrijalo, bio sam u tenisicama, majici kratkih rukava i trapericama, na putu prema konzervatoriju, gdje me jedan bratićev prijatelj, Jon Olav, trebao podučiti sviranju bubnjeva. Bilo je možda bolje ostaviti pismo u stanu neotvoreno, jer sam bio u stisci s vremenom, ali bio sam preznatiželjan pa sam ga otvorio dok sam polako hodao prema autobusu. Izvadio sam ispis intervjua. Bio je pun crveno podcrtanih rečenica i crvenih komentara na margini. “Ovo nikad nisam rekao”, vidio sam. “Neprecizno”, vidio sam. “Ne, ne”, vidio sam. “???” vidio sam. “Otkud ovo?” vidio sam. Gotovo svaka rečenica bila je na ovaj ili onaj način obilježena. Stao sam posve mirno i gledao u to. Osjećao sam se kao da padam. Padao sam ravno u mrak. Kratko popratno pismo koje je priložio 185

pročitao sam što sam brže mogao, u grozničavoj žurbi, kao da će poniženje nestati kad pročitam posljednju riječ. “Mislim da bi bilo najbolje da se ovo uopće ne tiska”, stajalo je na kraju. “Srdačan pozdrav Kjartan Fløgstad.” Kad sam ponovno počeo hodati, nesigurnim koracima jer sam hodajući uvijek iznova pogledavao njegove crveno podcrtane riječi i rečenice, u meni se sve uskomešalo. Zajapuren od srama, na rubu suza, gurnuo sam pismo u stražnji džep i prišao autobusu koji je upravo došao, ušao u njega i sjeo do prozora, na zadnje sjedalo. Sram me pekao dok se autobus vukao uzbrdo prema Haukelandu, a stalno iste misli kovitlale su mi se po glavi. Nisam dovoljno dobar, nisam ja nikakav pisac niti ću to ikada postati. Ono što nas je toliko razveselilo, to da smo ćaskali s Fløgestadom, sad se pretvorilo u ruglo i muku. Kad sam došao kući, nazvao sam Yngvea, koji je to, na moje čuđenje, relativno dobro prihvatio. Baš šteta, rekao je. Jesi li siguran da to ne možeš ispraviti i onda mu poslati novu verziju? Kad je najgore prošlo i očaj popustio, ponovno sam pročitao komentare i popratno pismo i vidio da je Fløgstad komentirao i moje vlastite komentare, naprimjer epitet “cortazarovski”, a to sigurno nije smio. Petljati se u ono što ja mislim o njegovim knjigama? Moje ocjene? To sam mu i napisao, složio se da je intervju na nekim mjestima pun nepreciznosti, kao što je i iznio u svom komentaru, ali nešto od toga stvarno je rekao, znao sam to jer sam za vrijeme telefonskog intervjua pravio zabilješke, a, osim toga, zadirao je u moje, dakle novinarove, komentare, čime je prekoračio svoje ovlasti. Ako želi, mogu početi s njegovim korekcijama i doprinosom, možda napraviti još jedan telefonski intervju pa mu poslati novu verziju? Ljubazno, ali odlučno pismo od njega stiglo je nekoliko dana poslije, u kojem mi daje za pravo da su neki od njegovih komentara zadrli u moju interpretaciju, ali da to ništa ne mijenja na stvari, tj. da članak ne bi trebao u tisak. Kad sam se napokon uspio osloboditi osjećaja poniženja, za što mi je trebalo pola godine, za koje vrijeme nisam mogao vidjeti Fløgstadovo lice, njegove knjige ili članke, a da ne osjetim dubok sram, tu sam epizodu pretvorio u humorističnu anegdotu. Yngveu se nije svidjelo što je šala bila na naš račun, on nije vidio ništa komično u poniženju ili, točnije, nije u tome vidio poniženje. Pitanja su nam bila dobra, razgovor s Fløgstadom sadžajan i htio je da tu epizodu pamtimo po tome. Četiri godine u mom se životu u Bergenu ništa nije događalo, sve je manje-više stajalo na mjestu, želio sam pisati, ali nisam mogao, i to je otprilike bilo to. Yngve je skupljao bodove na fakultetu i živio životom kojim je htio, barem je tako izgledalo izvana, ali u jednom je trenutku stao: nikako da završi diplomski rad, nije se pretjerano trudio oko njega, možda zato što je živio na staroj slavi, možda zato što mu se toliko toga drugog u životu događalo, Kad je predao diplomski, u kojem se radilo o ulozi filmskih zvijezda u filmskoj industriji, neko je vrijeme bio bez posla, dok sam ja u isto vrijeme služio civilni rok na studentskom radiju i polako počeo ulaziti u jedno drugo društvo i, ne najmanje važno, upoznao Ton je, s kojom sam, ludo zaljubljen, prohodao te zime. U mom se životu dogodio nov, radikalan, zaokret - nisam to uvidio, jer sam se još uvijek čvrsto držao slike koju sam stvorio prvih godina u Bergenu - kad je Yngve iznenada napustio grad, dobivši posao kulturnog savjetnika u općini Balestrand, što možda nije bilo točno ono što je imao na umu, ali nije bilo nikoga iznad njega u administraciji pa je praktički on bio glavni za kulturu, a ondje se održavao i džez-festival, koji je dobio priliku voditi, tako da je nakon nekog vremena njegov prijatelj Arvid došao za njim pa je i on dobio posao u općini. Sreo je Kari Anne, koju je površno poznavao iz Bergena, radila je ondje kao nastavnica, prohodali su i dobili dijete, Ylvu, a godinu dana poslije preselili su se u Stavanger, gdje se Yngve naglavce bacio u njemu strano zanimanje, u grafički dizajn. Bilo mi je drago da je to napravio, ali sam se i brinuo: plakat za Dane Hundvåga i letak za jedan lokalni događaj, je li to dovoljno? 186

Nismo se nikad dodirivali, čak ni rukovali kad bismo se našli, a i rijetko smo se gledali u oči. To sam osjećao i o tome mislio dok smo stajali ondje na verandi pred bakinom kućom te blage ljetne večeri 1998., ja leđima okrenut vrtu, on na ležaljci do zida. Je li razmišljao o onome što sam upravo bio rekao, da bih se volio pobrinuti za sve ovdje, uključujući i vrt, ili je bio ravnodušan prema tome, bilo je nemoguće procijeniti iz izraza njegova lica. Okrenuo sam se i ugasio opušak na donjem dijelu ograde od crnog kovanog željeza. Sitne čestice pepela i žar raspršili su se po betonu. “Ima li ovdje pepeljara?” rekao sam. “Ne, koliko ja znam”, rekao je. “Upotrijebi bocu.” Napravio sam kako je rekao i gurnuo opušak kroz grlić zelene boce od Heinekena. Budem li predložio da karmine održimo ovdje, za što će on sigurno reći da je nemoguće, postat će očito da se u nekim pitanjima razilazimo, a nisam htio da se to dogodi. On će biti realističan i praktičan, a ja ću se voditi osjećajima i idealima. Tata nam je oboma bio otac, ali ne na isti način, i to što sam ja htio iskoristiti njegove karmine kao svojevrsno pomirenje s njim, moglo bi se, uključujući i činjenicu da cijelo vrijeme plačem, dok Yngve još nije ni suzu pustio, shvatiti kao da je moj odnos s tatom bio bliskiji pa zato, pretpostavljao sam, doživjeti kao prikrivena kritika načina na koji se Yngve nosi s gubitkom oca. Ja to nisam tako doživljavao, no bojao sam se da bi se to moglo tako doživjeti. Istovremeno, prijedlog će dovesti do sukoba naših volja. Oko jedne sitnice, doduše, ali u ovoj situaciji nisam htio da se išta ispriječi između nas. Uska zraka dima dizala se iz boce vijugajući prema zidu. Cigareta se očito nije dokraja ugasila. Pogledom sam potražio nešto čime bih pokrio grlić. Tanjurić na koji je baka stavila hranu za galeba, možda? Na njemu su još uvijek stajala dva komadića pljeskavice i malo skorenog umaka, ali poslužit će, pomislio sam, i oprezno ga namjestio na grlić boce. “Što to radiš, molim te lijepo?” rekao je Yngve i pogledao me. “Slažem jednu skulpturicu”, rekao sam. “Zove se Pljeskavica i pivo u vrtu. Ili možda Carbonade and Beer in the Garden.” Uspravio sam se i odstupio korak. “Rafinirano u toj skulpuru jest da dim ide uvis”, rekao sam. “To joj omogućava interakciju sa svijetom, na neki način. Nije to obična skulptura. I ostaci hrane, oni predstavljaju raspadanje. I to je interakcija, proces, nešto što se kreće. Možda kretnja sama. Prema statičnome. A pivska boca je prazna, nema više nikakvu funkciju, jer što je ambalaža koja ništa ne sadrži? Ona je ništa. Ali ništa ima formu, razumiješ? Forma je to što sam ovdje pokušao prikazati.” “Aha”, rekao je. Uzeo sam još jednu cigaretu iz kutije na ogradi, iako mi se nije pušilo, i zapalio je. “Yngve?” rekao sam. “Da?” rekao je on. “Razmišljao sam o nečemu. Puno sam razmišljao, zapravo. O tome da održimo karmine ovdje. U ovoj kući. Stignemo je fino srediti u tjedan dana ako prionemo. Stvar je u tome da je on ovdje sve uništio. I da se mi ne možemo ponašati kao on, poistovjetiti se s njim. Razumiješ li što mislim?” “Naravno”, rekao je Yngve. “Ali misliš li da to stignemo? Moram se vratiti u Stavanger u ponedjeljak navečer. A onda se ne mogu vratiti prije četvrtka. Možda u srijedu, ali vjerojatnije tek u četvrtak.” “U redu”, rekao sam “Slažeš li se s time?” “Da. Pitanje je, doduše, hoće li Gunnar biti jednako sretan.” 187

“To nije njegova stvar. Riječ je o našem ocu.” Popušili smo cigarete bez daljnjih riječi. Pod nama je večer počela smekšavati krajolik: njegovi oštri kutovi, što uključuje i djelo ljudskih ruku, postupno su se ublažavali. Nekoliko barki stajalo je na ulazu u zaljev i ja sam razmišljao o mirisima na njihovim palubama, mirisima plastike, soli, nafte, koji su bili tako važan element mojega djetinjstva. Putnički avion sa zapada spuštao se prema gradu gotovo kao da lebdi, tako nisko da sam vidio logo Braathens SAFE-a. Nestao je iz vidokruga tiho predući. Dolje u vrtu nekoliko ptica cvrkutalo je u zaklonu jabukovih krošnji. Yngve je ispraznio čašu i ustao. “Još jedna runda”, rekao je. “Pa se možemo predati za večeras.” Pogledao me. “Jesi li daleko dogurao dolje?” “Sredio sam cijelu praonicu i zidove u kupaonici.” “Dobro”, rekao je. Krenuo sam za njim u kuću. Čim sam začuo glasnu bujicu zvukova s televizora, sinulo mi je da je baka unutra. Nisam mogao ništa napraviti za nju, nitko nije mogao, ali pomislio sam da bi joj moglo biti malo lakše ako nas vidi i podsjeti se da smo ovdje, pa sam otišao do nje i stao uz njezinu fotelju. “Jel’ ti treba nešto?” upitao sam. Naglo je podignula pogled. “A, ti si”, rekla je. “Gdje je Yngve?” “U kuhinji je.” “Aha”, rekla je i vratila pogled na televizor. Njezina hitroća nije se izgubila, ali sada je bilo drukčije, hitroća joj se, ovako mršavoj, vidjela samo u kretnjama, ne više i u naravi, kao prije. Prije je bila brza, vesela, društvena, brza na odgovoru, često bi namigivala da pokaže da se šali. Sad je u njoj bio mrak. Duša joj je bila u mraku. Vidio sam to, bilo je potresno. Ali možda je mrak oduvijek u njoj? Vlada li oduvijek njome? Podlaktice su joj bile na naslonima, a dlanovima se držala za rubove, kao da juri velikom brzinom. “Idem dolje malo oprati kupaonicu”, rekao sam. Okrenula je glavu prema meni. “A,.ti si”, rekla je. “Da”, rekao sam. “Idem dolje oprati kupaonicu. Treba li ti što?” “Ne, hvala”, rekla je. “Dobro”, rekao sam i okrenuo se da ću poći. “Vi nemate običaj popiti pićence navečer, ha?” rekla je. “Ti i Yngve?” Zar je mislila da i mi pijemo? Da si nije samo tata uništavao život nego da to rade i njegovi sinovi? “Ne”, rekao sam. “Ni slučajno.” Baka nije izgledala kao da će išta više reći pa sam sišao u podrum, koji je još uvijek intenzivno smrdio iako je izvor vonja odstranjen; ispraznio sam crvenu kantu, napunio je novom kipućom vodom i nastavio prati kupaonicu. Prvo ogledalo, s kojeg je žutosmeđi sloj bilo gotovo nemoguće skinuti i koji je otišao tek kad sam upotrijebio nož, po koji sam odjurio u kuhinju, i grubu spužvu; zatim je na red došao umivaonik, pa kada, onda okvir prozora iznad nje, pa klimavo, izduženo i usko prozorsko staklo, pa zahodska školjka, potom vrata, prag i okvir vrata, prije nego što sam na kraju oribao pod, izlio tamnosivu vodu od pranja u zahod i odnio vreću sa smećem van, na stepenice, gdje sam ostao stajati nekoliko minuta i gledati u tamni ljetni sumrak, koji nije bio nikakav mrak, nego se više doimao kao posljedica kakvog strujnog kvara.

188

Bučni glasovi koji su se dizali i nestajali na glavnoj ulici malo dalje, vjerojatno dok je neko društvo kretalo u večernji izlazak u grad, podsjetili su me da je subota. Zašto je pitala pijemo li? Je li to bilo samo zbog tatine sudbine ili je razlog bio drugi? Razmišljao sam o vremenu kad sam bio maturant ovdje u gradu, prije deset godina, kako sam pijan sudjelovao u paradi, a baki se i djedu, koji su stajali u mnoštvu uz cestu i pozvali me k sebi, promijenio izraz lica kad su vidjeli u kakvom sam stanju. Počeo sam piti oko tog Uskrsa, dok sam s klubom bio u nogometnom kampu u Švicarskoj, i nastavio piti cijelo proljeće, uvijek je bio neki povod, uvijek neko okupljanje, uvijek je netko htio sa mnom piti, a u maturalnom kombinezonu sve je bilo dopušteno i sve oprošteno. Meni je to bio raj na zemlji, ali mami, s kojom sam živio, njoj je to bila druga priča, na kraju me izbacila iz kuće, što me nije zabrinulo, najlakša stvar na svijetu bila je pronaći mjesto za spavanje, ili na kauču u podrumskoj sobi nekog prijatelja ili u autobusu uređenom za maturalnu paradu8 ili negdje u grmlju u nekom parku. Za baku i djeda maturantsko je doba označavalo prijelaz u akademski život, takvo je bilo za djeda i takvo je bilo za njegove sinove, bila je to svetinja koju sam ja oskvrnuo svojim pijančevanjem i tako što bih se napušio, a i time što sam bio urednik maturantskih novina koje su glavnu reportažu, o slučaju deportacije s Flekkerøye, ilustrirali slikom deportacije Židova iz geta u koncentracijske logore. I to je bilo pitanje tradicije: moj otac je svojevremeno bio urednik maturantskih novina. A onda sam ja sve zasrao. No o tome nisam razmišljao ni sekunde dok se događalo, što se vidi u dnevniku koji sam tada vodio, jedino što sam naglašavao bio je osjećaj sreće. Sad sam spalio sve dnevnike i sve bilješke, više jedva da ima traga od mene kakav sam bio prije navršene dvadeset pete, i to s punim pravom: ništa dobro iz tog razdoblja nije proizašlo. Zrak se malčice ohladio i dok mi je koža nakon posla još bila topla, bio sam toga svjestan: kako me zrak okružuje, pritišće mi kožu i struji u usta. Kako okružuje drveće preda mnom, kuće, automobile, obronke brda. Kako struji kad temperatura pada, u stalnim naletima na nebu koje nismo mogli vidjeti, zapljuskuje nas u golemim valovima, ulazi u svačija pluća i izlazi iz njih, podupirući sve te zidove i uglove, uvijek nevidljiv, uvijek prisutan. No tata više nije disao. To mu se dogodilo, povezanost sa zrakom bila je prekinuta, sad ga je zrak pritiskao kao bilo što drugo, deblo, kanistar benzina, sofu. Tata više nije prodirao u zrak, jer to čovjek radi kad diše, prodire u nj, iznova i iznova prodire u svijet. Negdje u ovome gradu on sad leži. Okrenuo sam se i ušao u kuću upravo kad je netko otvorio prozor s druge strane ulice, a muzika i bučni glasovi potekli van. Iako je drugi zahod bio manji i ne toliko prljav, trebalo mi je jednako dugo da ga operem. Kad sam završio, uzeo sam sredstva za čišćenje, krpe, rukavice i kantu i otišao na kat. Yngve i baka sjedili su za kuhinjskim stolom. Sat na zidu iza njih pokazivao je pola deset. “Sad si valjda gotov s pranjem!” rekla je baka. “Jesam”, rekao sam. “Gotov sam za večeras.” Pogledao sam Yngvea. “Jesi se čuo s mamom danas?” Odmahnuo je glavom. “Jučer sam se čuo.” 189

“Obećao sam da ću je nazvati danas. Ali mislim da nisam u stanju. Možda je malo i prekasno, osim toga.” “Nazovi je sutra”, rekao je Yngve. “Ali moram se čuti s Tonje. To ću sad”, rekao sam. Otišao sam u blagovaonicu i zatvorio za sobom vrata od kuhinje. Neko sam vrijeme sjedio na stolici da se priberem. Zatim sam utipkao Tonjin broj. Javila se odmah, kao da je sjedila i čekala pred telefonom. Znao sam sve nijanse njezina glasa, i njih sam sad upijao, ne ono što je govorila. Prvo toplinu i razumijevanje i čežnju, zatim se to nekako sljubilo i smanjilo, kao da se želi potpuno priljubiti uz mene. Moj je glas otkrivao moju distanciranost. Ukratko sam joj opisao što se događalo ovdje, nisam spominjao pojedinosti, samo da je bilo užasno i da sam cijelo vrijeme plakao. Zatim smo malo razgovarali o tome što je ona radila, iako to isprva nije htjela, pa smo malo razgovarali o tome kad da dođe ovamo. Kad sam spustio slušalicu, otišao sam u kuhinju, koja je bila prazna, i popio čašu vode. Baka je opet sjedila u fotelji pred televizorom. Pošao sam k njoj. “Znaš li gdje je Yngve?” “Ne”, rekla je. “Nije u kuhinji?” “Nije”, rekao sam. Smrad mokraće grizao je za nos. Stajao sam ondje i nisam znao što bih trebao napraviti. Izmet je bilo lako objasniti. Jednostavno je bio toliko pijan da je izgubio kontrolu nad tjelesnim funkcijama. Ali gdje je ona bila tada? Što je tada radila? Dobio sam želju da odem do televizora i nogom razbijem ekran. “Ti i Yngve dakle ne pijete?” rekla je iznenada, ali ne pogledavši me. Odmahnuo sam glavom. “Ne. Ili točnije, vrlo rijetko. Ali samo malo. Nikad puno.” “Ali večeras ne?” “Ne, zar si poludjela?” rekao sam. “Ne, nije mi ni na kraj pameti. A ni Yngveu.” “Što mi nije ni na kraj pameti?” rekao je Yngve iza mojih leđa. Okrenuo sam se. Popeo se onim dvjema stubama koje su dijelile donju od gornje dnevne sobe. “Baka pita pijemo li inače.” “Povremeno da”, rekao je Yngve. “Ali ne često. Sad imam dvoje male djece, znaš.” “Imaš dvoje!” rekla je baka. Yngve se nasmiješio. I ja sam se nasmiješio. “Da”, rekao je. “Ylvu i Torjea. Ylvu si upoznala. Torjea ćeš upoznati na pogrebu.” Onaj tračak života na bakinu licu zamro je. Yngve i ja smo se pogledali. “Bio je ovo naporan dan”, rekao sam. “Možda je vrijeme za krevet?” “Idem prvo do verande”, rekao je. “Ideš sa mnom?” Kimnuo sam. Otišao je u kuhinju. “Ostaješ li inače dugo budna?” rekao sam. “Što?” rekla je baka. “Mislili smo uskoro u krevet”, rekao sam. “Hoćeš li ostati sjediti?” “Ne. Ma ne. I ja ću ići leći.” Pogledala me odozdo. “Spavate dolje, u našoj staroj spavaćoj sobi? Slobodna je.” Odmahnuo sam glavom i podignuo obrve kao da se ispričavam. “Mislili smo spavati gore”, rekao sam. “U potkrovlju. Već smo raspakirali stvari ondje.” “Da, i to je u redu”, rekla je. “Ideš?” rekao je Yngve, koji je stajao u donjoj dnevnoj s čašom piva u ruci. Kad sam izašao na verandu, sjedio je na drvenoj vrtnoj stolici i za stolom. 190

“Gdje si to našao?” rekao sam. “Dolje u drvarnici”, rekao je. “Činilo mi se da sam zapamtio da sam to jednom ondje vidio.” Naslonio sam se na drvenu ogradu. Vidjelo se svjetlo s trajekta daleko na pučini. Bio je na odlasku. Ono nekoliko brodica koje sam vidio imale su upaljene lanterne. “Moramo nabaviti jednu od onih električnih kosa”, rekao sam. “Ili kako se već zovu. Ovo neće ići s običnom kosilicom.” “Možemo u ponedjeljak na žutim stranicama pronaći neku tvrtku koja ih iznajmljuje”, rekao je. Pogledao me. “Razgovarao si s Tonje?” Kimnuo sam. “Da, neće nas biti puno”, rekao je Yngve. “Mi, Gunnar, Erling, Alf i baka. Šesnaest, ako računamo djecu.” “Ne, nije baš da će imati državnički pogreb.” Yngve je odložio čašu i zavalio se u stolicu. Visoko iznad drveća, po sivom zamućenom nebu, vijugao je šišmiš. “Jesi li razmišljao o tome kako će to biti?” “Pogreb?” “Da?” “Ne, nisam baš. Ali u svakom slučaju ne želim neki prokleti humanistički pogreb. To sigurno ne.” “Slažem se. Dakle crkveni.” “Da, imamo li uopće alternativu? Ali on se baš nije slagao s Crkvom.” “Nije?” rekao je Yngve. “Znao sam da nije kršćanin, ali ne i da ju je napustio?” “Da. Rekao je to jednom. Ja sam je napustio onoga dana kad sam navršio šesnaest i rekao sam mu to za nekim ručkom u Elvegati. Razljutio se. A onda je Unni rekla da ju je i on napustio i da se ne može ljutiti na mene što sam napravio isto.” “Sigurno mu se to ne bi svidjelo”, rekao je Yngve. “Nije htio imati nikakve veze s Crkvom.” “Ali mrtav je”, rekao sam. “I ja to želim, uostalom. Ne želim stajati ondje, na izmišljenim obredima s čitanjem jebene poezije. Želim da bude dostojanstveno. Kako se priliči.” “Potpuno se slažem”, rekao je Yngve. Okrenuo sam se i ponovno pogledao prema gradu, odakle je dopirala jednolična graja, kojiput nadglasana iznenadnim urlikom motora s mosta, po kojem su djeca u to doba jurila iz zabave, ili iz duge, ravne Dronningens gate. “Idem ja leći”, rekao je Yngve. Ušao je u dnevnu sobu ne zatvorivši vrata za sobom. Ugasio sam opušak na podu i krenuo za njim. Kad je baka shvatila da idemo leći, ustala je da nam pronađe posteljinu. “Mi ćemo to srediti”, rekao je Yngve. “Nema problema. Idi i ti u krevet.” “Siguran si?” rekla je, sitna i pogrbljena na vratima stubišta i gledala ga. “Pa da”, rekao je Yngve. “Snaći ćemo se sami.” “Dobro onda”, rekla je. “Laku noć, dečki.” I spustila se polako stepenicama, ne okrećući se. Zadrhtio sam od nelagode. Na katu nije bilo vode pa smo se zaletjeli gore po četkice za zube, stali pred sudoper u kuhinji, prali zube, nagnuli se jedan pa drugi pod slavinu i isprali usta, kao da smo opet 191

djeca. Na ljetnim praznicima. Obrisao sam pjenu od paste s usana, a ruku otro o nogavicu hlača. Bilo je dvadeset do jedanaest. Tako rano već godinama nisam otišao u krevet. Ali bio je to naporan dan. Tijelo mi je bilo ukočeno od umora, a glava me boljela od sveg onog plakanja. Sada je oboje prošlo. Možda sam postao imun. Možda sam se već navikao na ovo. Kad smo došli gore, Yngve je otvorio prozor i zakvačio ga, upalio svjetiljku nad uzglavljem. Ja sam napravio isto na svojoj strani i ugasio stropnu lampu. Miris je bio težak i nije dolazio iz zraka, nego iz namještaja i tepiha, koji su skupljali prašinu već par godina, možda i duže. Yngve je sjeo na svoju stranu bračnog kreveta i svukao se. Ja sam napravio isto na svojoj strani. Spavanje u istom krevetu bilo je nekako preintimno, nismo to radili otkako smo bili mali i bliski na jedan posve drukčiji način. Ali barem smo imali svaki svoj pokrivač. “Je li ti palo na pamet da tata neće pročitati tvoj roman?” rekao je Yngve i okrenuo glavu prema meni. “Ne”, rekao sam. “Uopće mi to nije palo na pamet.” Yngve je dobio rukopis čim je bio gotov, početkom lipnja. Prvo što je rekao nakon što ga je pročitao bilo je da će me tata tužiti. Točno se tako izrazio. Stajao sam u telefonskoj govornici u zračnoj luci, išao sam s Tonje u Tursku na odmor, nisam znao hoće li on biti bijesan ili će me podržati, nisam znao kako će se to što sam napisao činiti ljudima koji su mi bili bliski. “Nemam pojma je li dobro ili loše”, rekao je. “Ali tata će te tužiti. U to sam siguran.” “Ali ima jedna rečenica unutra koja se ponavlja i ponavlja”, rekao sam sada. ‘“Moj otac je mrtav.’ Sjećaš se?” Sada je Yngve odgurnuo pokrivač ustranu, dignuo noge na krevet i legao na leđa. Napola se pridigao i malo popravio jastuk. “Slabo”, rekao je i opet se naslonio. “Onda kad se Henrik seli iz grada. Treba ispriku, a to je jedino što mu pada na pamet. ‘Moj otac je mrtav.’“ “Točno”, rekao je Yngve. Skinuo sam hlače i čarape i ispružio se na krevetu. Isprva nauznak, s rukama sklopljenim na trbuhu, dok nisam shvatio da ležim poput mrtvaca, pa se, zgrožen, okrenuo na bok, a pogled mi je odmah pao na moju odjeću, koja je, nabacana, ležala na podu. Jebemu, ne bi trebala tako ležati, pomislio sam i spustio noge na pod, složio hlače i majicu, stavio čarape na vrh i sve to stavio na stolicu. Yngve je ugasio svjetlo na svojoj strani. “Hoćeš čitati?” rekao je. “Ne, sasvim sigurno neću”, rekao sam i pokušao rukom napipati prekidač na kabelu. Nije ga bilo, barem ga ja nisam uspio naći. Je li na lampi? Da, bio je. Pritisnuo sam ga, snažno, jer je stari mehanizam pružao otpor. Svjetiljke su sigurno bile iz pedesetih ili tako nešto. Iz vremena kad su se doselili ovamo. “Onda laku noć”, rekao je Yngve. “Laku noć”, rekao sam. O, kako mi je bilo drago da je on ovdje. Da sam bio sam, glava bi mi bila prepuna slika tate kao leša, mogao bih misliti samo o tjelesnoj strani smrti, o njegovu tijelu, prstima i nogama, očima koje ne vide, kosi i noktima, koji još uvijek rastu. O prostoriji u kojoj je ležao, možda jednoj od onih s ladicama kakve uvijek imaju u mrtvačnicama u američkim filmovima. No sad su me Yngveovo disanje i brojne njegove sitne kretnje umirivali. Samo sam trebao sklopiti oči i pustiti da san dođe. 192

Nekoliko sati poslije Yngve, koji je ustao, probudio me. Prvo se pomalo neodlučno ogledao oko sebe, a onda je zgrabio poplun, smotao ga i ponio kroz sobu do vrata, izišao, okrenuo se i vratio. Kad je to htio ponoviti, rekao sam: “Mjesečariš, Yngve. Lezi i spavaj.” Pogledao me. “Ne mjesečarim”, rekao je. “Poplun mora triput prijeći preko praga.” “Dobro”, rekao sam. “Ako ti tako kažeš.” Prošao je sobom još dvaput. Zatim je legao u krevet i rasprostro poplun preko sebe. Okrenuo je glavu s jedne strane na drugu i nešto promrmljao. Nije to bilo prvi put da mjesečari. Kad smo bili mali, Yngve je bio poznat po mjesečarenju. Jednom ga je mama pronašla u kadi, gdje je sjedio gol i s otvorenom slavinom, drugi ga je put uspjela uhvatiti na cesti pred kućom, kad je krenuo prema Rolfovoj kući da ga pita hoće li igrati nogomet. Tu i tamo znao je baciti poplun kroz prozor i smrzavati se ostatak noći, a da nije znao zašto. I tata je mjesečario. Dogodilo se jednom da mi je došao u sobu usred noći, samo je stajao u gaćama, možda je otvorio ormar i zavirio unutra, možda me gledao, bez traga prepoznavanja u očima. Ponekad bih ga čuo kako ruje po dnevnoj sobi: razmještao bi namještaj. Jednom je u dnevnoj sobi legao pod stolić i tako se jako udario u glavu kad je ustajao da je prokrvarila. Kad nije mjesečario, govorio je ili vikao u snu, a kad nije govorio ili vikao, škrgutao je zubima. Mama je znala reći da je to kao da je u braku s članom posade ratnog broda. Ja sam se pak jedne noći popišao u ormar, ali inače sam u snu uglavnom govorio, negdje do tinejdžerskih godina, no i tad sam povremeno često mjesečario. Onoga ljeta kad sam prodavao kasete na ulici u Arendalu i stanovao u Yngveovoj garsonijeri, uzeo sam njegovu pernicu i izašao gol na travnjak, stao pred svaki prozor i gledao, sve dok Yngve nije uspio uspostaviti kontakt sa mnom. Nijekao sam da sam mjesečario, a dokaz mi je bila pernica; Gle, rekao sam, ovdje mije novčanik, išao sam u dućan. Bezbroj sam puta stao na prozor i gledao kako tlo nestaje ili se diže, zidovi padaju ili voda navire. Jednom sam stajao pridržavajući zid i pritom zvao Tonje da požuri van prije nego što se kuća sruši. Drugi sam put umislio da ona leži u ormaru i izbacio iz njega svu odjeću da je pronađem. Kad sam trebao prenoćiti kod nekog drugog, obično bih te ljude unaprijed upozorio, za slučaj da se nešto dogodi, kao što se i dogodilo na jednom putovanju s jednim prijateljem, Toreom, prije dvije godine; unajmili smo takozvani spisateljski stan u jednoj velikoj palači sasvim blizu Kristiansanda da bismo napisali scenarij za film i to je upozorenje spasilo situaciju, jer smo spavali u istoj sobi, a ja sam usred noći ustao, otišao do njega, strgnuo s njega pokrivač, uhvatio ga za gležnjeve i rekao mu, dok me on izbezumljeno gledao: Ti si samo lutka. Ali najčešće mi se činilo da mi je vidra ili lisica ušla u poplun, koji bih onda bacio na pod i skakao po njemu dok ne bih bio siguran da je mrtva. Znala je proći i godina dana, a da se ništa ne dogodi noću, a onda bih odjednom ušao u razdoblja kad nije bilo noći da nisam mjesečario. Probudio bih se u potkrovlju, na hodniku, na travnjacima, uvijek čineći nešto što mi se tada činilo potpuno smislenim, ali bi nakon buđenja bilo potpuno besmisleno. Najčudnije je u Yngveovom noćnom životu bilo to što je tu i tamo u snu govorio istočnim dijalektom. Iz Osla se odselio kad su mu bile četiri godine i nije govorio tim dijalektom gotovo trideset godina. Pa ipak mu je znao prijeći preko usana dok je spavao. Bilo je nešto sablasno u tome. Pogledao sam ga. Ležao je na leđima, ali s jednom nogom izvan popluna. Uvijek su govorili da smo slični, ali to mora da je bilo zbog ukupnog dojma, zbog onoga čime smo zračili, jer ako se gleda naš izgled, onda među nama nema mnogo sličnosti. Jedino možda 193

ima sličnosti u dijelu oko očiju, koji smo obojica naslijedili od mame. No kad sam se doselio u Bergen i upoznavao Yngveove dalje poznanike, oni su me znali upitati, naprimjer ovo: “Ti si Yngve?” Da nisam Yngve, vidjelo se iz samog pitanja, jer da su to stvarno mislili, naravno da me ne bi pitali. Pitali su jer im je sličnost bila zapanjujuća. Okrenuo je glavu na jastuku ustranu, kao da je znao da ga promatram i tome se protivi. Zatvorio sam oči. Često je govorio da je tata u nekim situacijama potpuno razbio njegovo samopoštovanje, ponizio ga kako samo otac to može, i da mu je to obilježilo neka razdoblja života jer je bio uvjeren da ne zna ništa i ne vrijedi ništa. A onda je bilo drugih razdoblja, kad je sve bilo dobro, sve teklo glatko, nije bilo nikakvih sumnji. Izvana se vidjelo samo to drugo. I na moje je samopouzdanje tata utjecao, naravno, ali možda na drugi način, u svakom slučaju nisam imao razdoblja sumnje nakon kojih su dolazila razdoblja vjere u sebe, meni je cijelo vrijeme sve bilo pomiješano, a sumnja, koja je obilježila tako velik dio mog unutarnjeg svijeta, nikad nije bila usmjerena na veliko, nego uvijek na malo, na ono što je imalo veze s posve bliskim okruženjem, prijateljima, poznanicima, curama, za koje sam bio siguran da imaju loše mišljenje o meni, smatraju me idiotom, a to me peklo, svaki dan me peklo, ali kad je bila riječ o velikim stvarima, nikad nisam sumnjao u ono što mogu postići ako samo to poželim, znao sam da imam potencijala, jer moja je želja bila velika i nikad se nije ugasila. Ta kako bi se ugasila? Kako bih inače mogao razbiti sve? Sljedeći put kad sam se probudio, Yngve je stajao kod prozora i zakopčavao košulju. “Koliko je sati?” upitao sam. Okrenuo se. “Pola sedam? Prerano?” “Da, moglo bi se reći.” Navukao je lagane kaki hlače, jedne od onih tričetvrt, koje sežu ispod koljena, i sivu prugastu košulju, koju nije uvukao u hlače. “Idem dolje”, rekao je. “Dođeš za mnom, ili?” “Pa da”, rekao sam. “Nećeš više spavati?” “Ne.” Kad su njegovi koraci na stepenicama utihnuli, spustio sam stopala na pod i zgrabio odjeću sa stolice. Nezadovoljno sam spustio pogled na trbuh, gdje su se sa strane još uvijek vidjela dva šlaufa. Popipao sam rukom leđa, ondje se više nisam imao za što uhvatiti, srećom. Ali obavezno ću morati početi trčati kad se vratim u Bergen. I raditi trbušnjake svako jutro. Stavio sam majicu pred lice i pomirisao je. Ne, neće ići. Otvorio sam kovčeg i izvadio bijelu majicu sa slikom The Boo Radleysa, koju sam kupio kad su svirali u Bergenu nekoliko godina prije, i tamnoplave hlače odrezanih nogavica. Iako vani nije bilo sunca, zrak je bio topao i sparan. Dolje je Yngve pristavio kavu i izvadio kruh i nareske iz hladnjaka. Baka je sjedila za stolom u istoj haljini koju je nosila i jučer i pušila. Nisam bio gladan i zadovoljio sam se šalicom kave i cigaretom na verandi prije nego što sam uzeo kantu, krpe i sredstva za čišćenje pa krenuo u prizemlje da se bacim na posao. Prvo sam otišao u kupaonicu da vidim što sam napravio jučer. Osim zamrljane i ljepljive zavjese za tuš, koju sam iz nekog razloga ostavio da visi, izgledala je dosta dobro. Istrošeno, naravno, ali čisto. Skinuo sam šipku iznad kade, koja je sezala od zida do zida, skinuo zavjesu i bacio je u vreću za smeće, zatim oprao šipku i dva držača i ponovno je postavio. Pitanje je dalje bilo 194

čega ću se sljedećeg prihvatiti. Praonica i dvije kupaonice bile su riješene. Dolje je još bila bakina soba, ulazni hodnik, predsoblje, tatina soba i onda još jedna velika spavaća soba. Bakine se sobe nisam htio sada prihvatiti, činilo mi se to narušavanjem njezine privatnosti, a i zato što bi joj postalo jasno da smo vidjeli u kakvom je stanju te zato što bi joj činjenica da unuci peru njenu sobu narušila autoritet. Nisam mogao započeti ni s čišćenjem tatine sobe, između ostalog i zato što je bilo papira i koječega što smo prvo morali sortirati. Hodnik je zbog tapisona morao pričekati dok ne nabavimo usisavač na vodu. Tako je odluka pala na stepenice. Napunio sam kantu vodom, uzeo sa sobom bocu klorina, bocu zelenog sapuna i bocu Jifova kremastog sredstva za čišćenje i počeo od rukohvata, koji sigurno nije opran barem pet godina. Svakakva je prljavština ležala u prijelazima između šipaka, raspadnuto lišće, kamenčići, sasušeni kukci, stara paučina. Rukohvat je bio taman, na nekim mjestima potpuno crn, ponegdje ljepljiv. Štrcnuo sam jifa, iscijedio krpicu i temeljito izribao svaki centimetar. Kad je jedan dio tako bio očišćen i povratio nešto od svoje stare boje, one nalik tamnozlatnoj, uzeo sam drugu krpicu, natopio je klorinom i nastavio ribati. I miris klorina i izgled njegove plave boce vratili su me u mislima u sedamdesete, točnije, sjetio sam se ormarića u kuhinji ispod sudopera, gdje su stajala srestvaza čišćenje. Jifa tada nije bilo. Ali Ajax u prahu je stajao ondje, u nekakvoj kartonskoj kutiji; crveno, bijelo i plavo. Zeleni sapun stajao je ondje. Klorin je stajao ondje; dizajn plave plastične boce s onim rebrastim zaštitnim čepom da ga djeca ne mogu otvoriti nije se promijenio ni danas. Postojala je marka koja se zvala OMO. Zatim je tu bila kutija praška za rublje, na kojoj je bila slika djeteta koje je u rukama drži istu takvu kutiju, a na njoj je naravno bila slika istog dječačića s istom takvom kutijom u rukama, i tako dalje i tako dalje. Je li to mogla biti Blenda? Neovisno o tome, često sam razbijao glavu tim smanjivanjem, koje je u principu bilo beskonačno i koje se događalo i drugdje, naprimjer u ogledalu u kupaonici, gdje ste mogli držati drugo ogledalo iza glave tako da su se odrazi stalno odbijali i postajali sve manji kako su se udaljavali, dok god su se još mogli vidjeti. Ali što se događalo iza onoga što je oko moglo vidjeti? Je li se smanjivanje i ondje nastavljalo? Jedan cijeli svijet dijeli robne marke iz onog vremena od ovih današnjih, a kad bih razmišljao o njima, pojavio bi se svijet tih marki sa svojim zvukovima, okusima i mirisima, potpuno neodoljiv, onoliko neodoljiv koliko je neodoljivo sve što je čovjek izgubio, sve što je nestalo. Miris svježe pokošene i potom upravo zalivene trave dok sjedite na nogometnom igralištu jednog ljetnog poslijepodneva poslije treninga, duge sjene nepomičnog drveća, cika i smijeh djece koja se kupaju u jezercu s druge strane ceste, oštar, nekako slatkast okus energetskog pića XL-I. Ili okus soli koji neminovno ispuni usta kad skočite u more, iako ih stisnete dok glava ulazi pod površinu vode, kovitlac struja i pjenušave vode ondje dolje, ali i igra svjetla među algama, u morskoj travi i na goloj stijeni, grozdovi dagnji i polja brumbuljaka, koji se svi nekako ljeskaju blago i mirno, jer vedar je ljetni dan bez i jednog oblačka, a sunce prži na plavom i visokom morskom nebu. Voda otječe s tijela kad se hvatom za udubinu u stijeni povlačite nagore, kapi leže između lopatica ono nekoliko kratkih sekundi prije nego što se od topline ispare, voda u kupaćim gaćama kapa još dugo nakon što ste legli na ručnik. Gliser juri sjekući neritmično valove, uzdignuta pramca, a kratki mukli udar u valove, koji se čuje kroz brujanje motora, nestvaran je, budući da je okolni prostor otvoren i prevelik da bi blizina čamca ostavila dojam. Sve to još uvijek postoji. Stijene su posve iste, more udara o njih na isti način, a i krajolik pod vodom, sa svojim malim dolinama i zaljevima, strmim liticama i nasipima posutim morskim zvijezdama i ježevima, rakovima i ribama, isti je. Slazengerovi teniski reketi još uvijek se mogu kupiti, kao i loptice Tretorn i Rossignolove skije, vezovi Tyrolia i 195

pancerice Koflach. Kuće u kojima smo živjeli još uvijek stoje, sve redom. Jedina razlika, a to je razlika između stvarnosti djeteta i one odrasle osobe, sada je u tome da taj svijet više nije nabijen značenjem. Par kopački Le Coque samo je par kopački. Ako išta osjetim dok sada držim takav par u ruci, onda je to samo jeka djetinjstva, ništa drugo, ništa samo po sebi. Isto vrijedi i za more, isto i za stijene, isto za okus soli koji je do zasićenja znao ispuniti ljetne dane; sad je to samo sol, end of story. Svijet je isti, ali nekako ipak nije jer danas ne znači ono što je značio prije, težište se pomiče sve više prema beznačajnome. Iscijedio sam krpicu, objesio je na rub kante i pogledao što sam dosad napravio. Mjestimice je na rukohvatu zasjao lak, ali još je bilo tamnih mrlja od prljavštine, koja je izjela drvo. Oribao sam možda trećinu rukohvata prema prvome katu. Bio je tu još i rukohvat do drugoga kata. Yngveov korak začuo se gore na hodniku. Pojavio se s kantom u ruci i rolom vreća za smeće pod rukom. “Jesi li gotov dolje ili?” rekao je kad me vidio. “Ne, zar si poludio? Sredio sam tek kupaonice i praonicu. Mislio sam pričekati s ostalim.” “Ja ću se baciti na tatinu sobu”, rekao je. “Tamo ipak ima najviše posla, bar tako izgleda.” “Kuhinja je gotova?” “Da. Koliko može biti. Moram raščistiti još neke ormariće. Ali inače izgleda dobro.” “Dobro”, rekao sam. “Ja ću sad napraviti pauzu. Pojesti nešto, mislim. Baka je u kuhinji?” Kimnuo je i prošao pokraj mene. Obrisao sam ruke, meke i naborane od vlage, o nogavice bermuda, bacio zadnji pogled na rukohvat i popeo se u kuhinju. Baka je sjedila na stolici i razmišljala. Nije me ni pogledala kad sam ušao. Sjetio sam se lijeka. Je li ga sama uzela? Sigurno nije. Otvorio sam ormarić i izvadio ga. “Jesi li popila koju danas?” rekao sam i podigao kutiju u zrak. “Što je to?” rekla je. “Lijek?” “Da, onaj koji si jučer dobila.” “Ne, nisam.” Dohvatio sam iz ormarića čašu, natočio vode i pružio joj je zajedno s tabletom. Stavila ju je na jezik i zalila je vodom. Nije izgledala kao da će išta više reći pa da ne budem prisiljen govoriti tek toliko da ne bude tišina, izišao sam van, ponijevši nekoliko jabuka umjesto sendviča, Što sam prvotno namjeravao, te čašu vode i šalicu kave. Dan je bio ugodan i siv, kao i jučer. Lagan povjetarac pirkao je s mora, nekoliko galebova kriještalo je u zraku iznad luke, negdje u blizini čuli su se udarci o metal. Dolje u gradu promet je jednolično brujao. Iznad krovova kuća nekoliko kvartova dalje prema pristaništu uvis se, strma i krhka, pružala dizalica. Bila je žuta, s bijelom kabinom ili kako se već zvala ta kućica na samome vrhu u kojoj vozač sjedi. Čudno da je nisam vidio prije. Rijetko što mi je ljepše od kranova, od njihove kosturaste konstrukcije, od kabela koji se protežu po gornjoj i donjoj strani stršeće ruke krana, od goleme kuke, koja teške predmete što se lagano drmaju nosi kroz zrak, i od neba u pozadini tog mehaničkog provizorija. Upravo sam pojeo jednu jabuku, s košticama, peteljkom i svime, i mislio zagristi u drugu kad je Yngve prošao kroz vrt. U ruci je držao debelu omotnicu. “Vidi što sam našao”, rekao je i pružio mi omotnicu. Podignuo sam preklop i zavirio u 196

nju. Bila je puna novčanica od tisuću kruna. “Unutra ima otprilike dvjesto tisuća kruna”, rekao je. “Čovječe”, rekao sam. “Gdje je bila?” “Ispod kreveta. To je sigurno novac koji je dobio od prodaje kuće u Elvegati.” “O, jebote”, rekao sam. “Onda je to sve što je ostalo?” “Vjerojatno. Čak nije stavio novac u banku, samo ga je držao ispod kreveta. I onda ga je jednostavno zapio. Tisućicu po tisućicu.” “Jebeš lovu”, rekao sam. “Samo je jebeno tužan taj život kojim je ovdje živio.” “Bogme da”, rekao je Yngve. Sjeo je. Ja sam stavio omotnicu na stol. “Što ćemo s tim?” rekao je. “Nemam pojma”, rekao sam. “Podijeliti, pretpostavljam?” “Mislio sam više na porez na nasljedstvo i slično.” Slegnuo sam ramenima. “Pitat ćemo nekoga”, rekao sam. “Jona Olava, naprimjer. Ipak je on advokat.” Zvuk automobilskog motora začuo se u uskoj uličici pred kućom. Iako auto nisam vidio, shvatio sam da dolazi ovamo po načinu kako je dolazio: najprije je stao, vozio natraške pa ponovno naprijed. “Tko bi to mogao biti?” rekao sam. Yngve je ustao, zgrabio omotnicu. “Tko će je čuvati?” rekao je. “Daj ti”, rekao sam. “Sad su barem problemi s troškovima pogreba riješeni”, rekao je i prošao uz mene. Slijedio sam ga u kuću. Dolje u hodniku začuli su se glasovi. Bili su to Gunnar i Tove. Stajali smo između vrata hodnika i vrata kuhinje kad su došli gore; osjećali smo se malko neugodno u svojim tijelima, kao da smo još uvijek djeca. Yngve je držao omotnicu u ruci. Tove je bila jednako preplanula i jednako se dobro držala kao i Gunnar. “Hej, vas dvojica!” rekla je i nasmiješila se. “Bok”, rekao sam. “Dugo se nismo vidjeli.” “Bogme da”, rekla je. “Šteta da se moramo sresti u ovakvim okolnostima.” “Da”, rekao sam. Koliko su uopće mogli imati godina? Blizu pedeset? U kuhinji je baka ustala. “A, to ste vi”, rekla je. “Sjedi, majko”, rekao je Gunnar. “Samo smo pomislili da bismo mogli pomoći Yngveu i Karlu Oveu s pospremanjem ovdje.” Namignuo nam je. “Ali stignete popiti kavu?” rekla je baka. “Ne treba kava za nas”, rekao je Gunnar. “Uskoro ćemo dalje. Dječaci su sami na vikendici.” “Dobro”, rekla je baka. Gunnar je ušao u kuhinju. “Već ste napravili puno”, rekao je. “Impresivno.” “Mislili smo ovdje održati karmine nakon pogreba”, rekao sam. On me pogledao. “Nećete to stići”, rekao je. “Stići ćemo”, rekao sam. “Imamo pet dana. Stignemo.” Odvratio je pogled. Možda zbog suza u mojim očima. “To ipak vi odlučujete”, rekao je. “Pa ako mislite da se može, onda će tako i biti. Ali onda 197

se u svakom slučaju trebamo primiti posla!” Okrenuo se i otišao u dnevnu sobu. Ja sam krenuo za njim. “Bacit ćemo sve što je uništeno. Nema smisla išta ostaviti. Sofe, u kakvom su one stanju?” “Ova jedna je u redu”, rekao sam. “Nju možemo oprati. Za ovu drugu mislim...” “Onda ćemo nju uzeti”, rekao je. Stao je pred veliki crni kožni trosjed. Ja sam otišao na drugu stranu, sagnuo se i uhvatio trosjed odozdo. “Iznijet ćemo je kroz vrata verande i dalje u dvorište”, rekao je Gunnar. “Otvoriš nam vrata, Tove?” Dok smo sofu nosili kroz dnevnu sobu, baka je stajala na vratima kuhinje. “Kud ćete s tom sofom?” rekla je. “Bacit ćemo je”, rekao je Gunnar. “Zar ste prolupali!” rekla je. “Zašto biste je bacili? Pa ne možete samo tako baciti moju sofu!” “Uništena je”, rekao je Gunnar. “Kakve to ima veze!” rekla je. “To je moja sofa!” “Moramo, razumiješ”, rekao joj je. “Hajde, Karl Ove, iznesimo je.” Baka je napravila nekoliko koraka prema nama. “Ne možete to raditi!” rekla je. “Ovo je moja kuća!” “Da, možemo”, rekao je Gunnar. Bili smo došli do malih stuba prema donjoj dnevnoj sobi. Prošao sam pokraj bake, koja je stala kraj klavira, ne gledajući sofu. Njezina me odlučnost zapekla. Gunnar nije mario. Ili jest? Je li se i on s njom borio? Ta ipak mu je bila majka. On se natraške spustio stubama i sad je polako prelazio preko sobe. “Ne može to tako!” rekla je baka. U zadnjih se nekoliko minuta promijenila. Oči su joj sijevale. Njezino tijelo, koje je prije bilo tako pasivno i zatvoreno u sebe, sad je reagiralo. Stajala je s rukama na bokovima i režala od bijesa. “Joooj!” A onda se okrenula. “Ne, ne želim to gledati”, rekla je i vratila se u kuhinju. Gunnar mi se nasmiješio. Spustio sam se u sobu i pomaknuo se ustranu tako da se nađemo točno nasuprot vrata. Puhalo je kroz njih, osjetio sam vjetar na goloj koži nogu, ruku i lica. Zavjese su lepršale. “Ide?” rekao je Gunnar, “Mislim da da”, rekao sam. Na verandi smo spustili sofu i zastali na nekoliko sekundi prije nego što smo je odnijeli taj zadnji komad puta, niza stepenice, kroz vrt i do prikolice pred vratima garaže. Kad smo je ukrcali i kad je već bila na mjestu, vireći krajem možda metar preko ruba, Gunnar je uzeo plavi konop iz prtljažnika i počeo je čvrsto vezivati. Nisam znao što bih trebao raditi, pa sam stajao i gledao ga, za slučaj da mu ustreba pomoć. “Ne brini se zbog nje”, rekao je dok je to radio. “Trenutno ne zna što je najbolje za nju.” “Valjda”, rekao sam. “Ti sigurno imaš bolji pregled nego ja. Što još treba baciti?” “Dio stvari iz njegove sobe. I njezine. I iz dnevne. Ali ništa veliko. Ništa poput te sofe.” “Njezin madrac, možda?” rekao je. “Da”, rekao sam. “I njegov. Ali ako bacimo njezin, moramo joj nabaviti novi.” “Mogli bismo uzeti jedan iz njihove stare sobe”, rekao je. “Mogli bismo”, rekao sam. 198

“Ako se bude bunila kad ostanete sami, nemojte se brinuti zbog toga. Samo napravite što morate. To je za njezino dobro.” “Dobro”, rekao sam. Smotao je ostatak konopa i pričvrstio ga za prikolicu. “To bi trebalo držati”, rekao je i uspravio se. Pogledao me. “Jeste li uopće vidjeli garažu?” “Ne?” rekao sam. “Unutra su sve njegove stvari. Cijeli teret od selidbe. To vi morate uzeti sa sobom. Ali već sad to pregledajte. Mnogo se toga sigurno može već ovdje baciti.” “Hoćemo”, rekao sam. “Nema još puno mjesta na prikolici. Ali uzet ćemo što možemo i odvesti na smetlište. U međuvremenu iznesite još neke stvari pa ćemo odvesti još jednu turu. I onda mislim da će to biti to. Ako bude još, mogu doći sljedeći tjedan, eventualno.” “Hvala ti”, rekao sam. “Nije vam lako, sve ovo”, rekao je. “Razumijem to.” Kad sam ga pogledao u oči, zadržao je pogled nekoliko sekundi na meni, prije nego što ga je skrenuo. Na tom preplanulom licu oči su mu bile gotovo jednako bistre i plave kao i tatine. Toliko toga nije htio znati. Sve one emocije koje su me preplavile, naprimjer. Stavio je ruku na moje rame. Nešto se u meni slomilo. Zajecao sam. “Dobri ste vi dečki”, rekao je. Morao sam se okrenuti od njega. Sagnuo sam se, zario lice u ruke. Tijelo mi se treslo. Onda je to prošlo pa sam se uspravio, duboko udahnuo. “Znaš li za neko mjesto gdje iznajmljuju sprave? Znaš, brusilice za parket, velike kosilice i slično?” “Zar ćete brusiti parket?” “Ma nee, to je bio samo primjer. Ali mislio sam pokositi ovdje, recimo. A to neće ići običnom kosilicom.” “Nije li to malo preambiciozno? Nije li se bolje usredotočiti na unutrašnjost?” “Da, možda. Ali ako nam ostane vremena.” Malčice je pognuo glavu i počešao se prstom po kosi. “Ima jedna tvrtka za iznajmljivanje u Grimu. Oni bi trebali imati takve stvari. Ali pogledaj u telefonskom imeniku.” Bijeli temelji kuće pokraj nas počeli su svjetlucati. Pogledao sam u nebo. U oblacima se pojavio rascijep i kroza nj je zasjalo sunce. Gunnar se popeo u kuću. Ja sam išao za njim. Na podu u hodniku pred tatinom sobom ležale su dvije vreće smeća, pune odjeće i otpadaka. Pokraj njih ležao je uprljani stolac. U sobi je stajao Yngve i gledao nas. Na rukama je imao žute rukavice. “Madrac bismo možda trebali baciti”, rekao je. “Ima li mjesta?” “Ne sad”, rekao je Gunnar. “Uzet ćemo ga u sljedećoj rundi.” “Inače, našli smo ovo ispod kreveta”, rekao je Yngve i uzeo omotnicu, koju je bio stavio na stolić uza zid, pa je pružio Gunnaru. Gunnar je podignuo preklop i zavirio unutra. “Koliko ima unutra?” rekao je. “Oko dvjesto tisuća”, rekao je Yngve. “Pa, to je sad vaše”, rekao je. “Ali svakako se sjetite sestre kad budete dijelili.” “Naravno”, rekao je Yngve. Je li se sjetio? Ja nisam. 199

“Pa sami odlučite hoćete li prijaviti novac ili nećete”, rekao je Gunnar. Tove je ostala čistiti kad se Gunnar pola sata poslije izvezao iz dvorišta s punom prikolicom. Sva vrata i prozori u kući bili su otvoreni, a strujanje zraka, sunce koje pada na podove te miris sredstava za čišćenje, koji je barem na prvome katu nadjačao druge mirise, nekako su otvorili kuću i ponovno je učinili mjestom kroz koje svijet struji, što sam primijetio unatoč dubokoj potištenosti i što mi se svidjelo. Ja sam nastavio sa stepenicama, Yngve s tatinom sobom, a Tove se prihvatila dnevne sobe, one u kojoj je pronađen. Prozorski okviri, štukature, vrata, regali. Nakon nekog vremena otišao sam u kuhinju promijeniti vodu. Baka je podigla glavu dok sam izlijevao staru vodu, ali pogled joj je bio prazan i nezainteresiran i uskoro ga je ponovno uprla u stol. Voda u sudoperu kružeći je polako otjecala, sivosmeđa i neprozirna, sve dok nije sva otekla, s njom i bijela pjena i zadnji tragovi mat pijeska, a na sjajnom metalu ostale samo dlake i kojekakvo smeće. Otvorio sam slavinu i pustio vodu da se neko vrijeme u mlazu slijeva preko ruba kante, sve dok sve smeće nije otišlo, tako da sam je mogao napuniti novom, kipućom vodom. Kad sam odmah potom ušao u dnevnu sobu, Tove se okrenula prema meni i nasmiješila. “Ajme, na što ovo sliči!” rekla je. Zaustavio sam se. “Napreduje, u svakom slučaju”, rekao sam. Odložila je krpicu na regal, brzo provukla ruku kroz kosu. “Nikad nije baš bila luda za čišćenjem”, rekla je. “Ali prije je ovdje izgledalo dosta dobro, zar ne?” rekao sam. Nasmiješila se i odmahnula glavom. “A ne. Možda je tako izgledalo, ali ne... Otkad sam ja počela dolaziti u ovu kuću, uvijek je bila prljava. Da, ne posvuda, ali u kutovima. Ispod namještaja. Ispod tepiha. Znaš, gdje se ne primjećuje.” “Stvarno?” rekao sam. “O, da. Nikad nije bila neka kućanica.” “Možda nije”, rekao sam. “Ali zaslužila je bolje od ovoga. Mislili smo da će proživjeti nekoliko finih godina nakon što je djed umro. Sredili smo joj pomoć u kući, znaš, i oni su se brinuli o cijeloj kući umjesto nje.” Kimnuo sam. “Čuo sam”, rekao sam. “I nama je to bila stanovita pomoć. Jer inače smo im uvijek mi pomagali. Sa svime i svačime. Dugo su već bili stari. A s tvojim ocem, takvim kakav je bio, i Erlingom u Trondheimu, sve je palo na nas.” “Znam”, rekao sam i malko raširio ruke dignuvši istovremeno obrve, čime sam htio pokazati da suosjećam s njom, ali da sam nisam mogao ništa napraviti. “Ali sad mora u dom, gdje će se brinuti o njoj. Grozno ju je vidjeti ovakvu.” “Da”, rekao sam. Opet se nasmiješila. “Kako je Sissel?” “Dobro”, rekao sam. “Živi u Jølsteru, mislim da joj se sviđa ondje. I radi u školi za medicinske sestre u Førdeu.” “Puno mi je pozdravi kad se budeš čuo s njom”, rekla je Tove. “Budem”, rekao sam i nasmiješio se i ja njoj. Tove je ponovno uzela krpicu, a ja sam sišao stepenicama kojima sam došao, stigao otprilike do sredine, spustio kantu, iscijedio krpicu i štrcnuo mlaz jifa na vrh rukohvata. “Karl Ove?” rekao je Yngve. “Da?” rekao sam. 200

“Dođi malo dolje.” Stajao je pred ogledalom u hodniku. Na peći na lož ulje kraj njega stajao je debeo svežanj papira. Oči su mu se sjajile. “Vidi ovo”, rekao je i pružio mi omotnicu. Bila je naslovljena na Ylvu Knausgård, Stavanger. Unutra je bio list papira na kojem je pisalo Draga Ylva!, a osim tog papira u njoj nije bilo ničeg. “Pisao joj je? Odavde?” rekao sam. “Očito”, rekao je Yngve. “Sigurno je to bilo za njezin rođendan ili tako nešto. A onda je odustao. Nije imao adresu, vidiš.” “Mislio sam da jedva zna da postoji”, rekao sam. “Ali izgleda da je znao”, rekao je Yngve. “Očito je se tu i tamo sjetio.” “Ipak mu je ona prvo unuče”, rekao sam. “Da”, rekao je Yngve. “Ali govorimo o tati. To ne mora ništa značiti.” “Ali jebote”, rekao sam. “Kako je to tužno.” “Još sam nešto našao”, rekao je Yngve. “Gle ovo.” Ovaj put pružio mi je pisaćom mašinom napisano pismo koje je izgledalo kao službeno pismo. Bilo je od Državnog kreditnog fonda za obrazovanje. Bila je to obavijest da je njegov studentski kredit otplaćen. “Vidi datum”, rekao je Yngve. Pročitao sam: 29. lipnja. “Dva tjedna prije nego što je umro”, rekao sam i sreo Yngveov pogled. Prasnuli smo u smijeh. “Hahaha”, smijao se on. “Hahaha”, smijao sam se ja. “Toliko o slobodi. Hahaha!” “Hahahaha!” Kad su Gunnar i Tove sat poslije otišli, ozračje u kući ponovno se promijenilo. Kad smo ostali samo mi i baka, kao da je ono što se dogodilo ostalo u sobama, zatvoreno u njima, a mi smo bili preslabi da ih otvorimo. Ili se radilo o tome da je ono što se dogodilo puno više pogađalo nas nego Gunnara i Tove. U svakom slučaju, život i kretanje zamrli su, a svaki predmet u kući, bio to televizor, fotelje, sofa, klizna vrata između dnevnih soba, crni klavir, dvije barokne slike iznad njega, stajao je sam za sebe, težak, nepomičan, s tragovima prošlosti na sebi. Vani se opet naoblačilo. Sivobijeli sloj neba prigušio je sve boje krajolika. Yngve je sortirao papire, ja sam prao stepenice, baka je sjedila u kuhinji, utonula u svoj mrak. Oko četiri Yngve se odvezao kupiti nešto za ručak, a ja, svjestan cijele kuće oko sebe, nadao sam se potajice da baka neće krenuti na jedno od svojih lutanja i doći do mene, jer sam se osjećao kao da mi je duša, ili što već jest to gdje pohranjujem dojmove koje ljudi tako lako ostavljaju na mene, toliko krhka i osjetljiva da ne bih mogao izdržati njezinu blizinu, njezinu gotovo razdornu melankoliju i tugu što bi ih donijela. Ali nada je bila uzaludna, jer sam nakon nekog vremena iznad sebe začuo struganje drvenih nogu stolice i odmah zatim njezine korake, prvo u dnevnoj sobi, a zatim na hodniku kod stepenica. Čvrsto se držala za rukohvat, kao da je pred rubom provalije. “A tu si”, rekla je. “Da”, rekao sam. “Ali uskoro sam gotov ovdje.” “A gdje je Yngve?” “Otišao je u kupovinu”, rekao sam. 201

“Da, tako je”, rekla je. Dugo je stajala i gledala u moju ruku, koja je krpicom prelazila po rukohvatu. Zatim je gledala moje lice. Sreo sam njezin pogled i krv mi se sledila u žilama. Izgledala je kao da me mrzi. Uzdahnula je. Pomaknula je ustranu uvojak koji joj je stalno padao preko oka. “Neumoran si”, rekla je. “Zbilja si neumoran.” “Daa”, rekao sam. “Ali dobro je da smo nešto napravili kad smo već počeli, zar ne?” Vani se čulo brujanje automobila. “Evo nam i njega”, rekao sam. “Koga?” rekla je. “Gunnara?” “Yngvea”, rekao sam. “A zar nije on ovdje?” Nisam odgovorio. “Aha, pa tako je”, rekla je. “Stvarno sam počela hlapjeti pomalo!” Nasmiješio sam se, ispustio krpicu u gotovo posve neprozirnu vodu, uzeo kantu za ručku. “Idemo spremiti nešto za jelo”, rekao sam. U kuhinji sam izlio vodu, iscijedio krpicu i objesio je preko ruba kante, a baka je sjela na svoje mjesto. Kad sam uzeo pepeljaru sa stola, odmaknula je donji kraj zavjese i povirila van. Ispraznio sam pepeljaru, vratio se i uzeo šalice, stavio ih u sudoper, iscijedio krpicu za suđe, štrcnuo malo spreja za čišćenje na stol i brisao ga kad je Yngve ušao s vrećicom u svakoj ruci. Odložio ih je i počeo vaditi namirnice. Prvo ono što smo trebali imati za ručak, što je stavio na radnu plohu: četiri vakuumirana odreska lososa, vrećicu krumpira tamnih od zemlje, cvjetaču i pakiranje smrznutog graha, zatim ostale namirnice, kojih je dio stavio u hladnjak, a dio u ormarić pored njega. Bocu Spritea od litre i pol, bocu od litre i pol piva CB, vrećicu naranči, tetrapak mlijeka, tetrapak soka od naranče, kruh. Uključio sam štednjak i izvadio tavu iz ormarića ispod radne plohe, uzeo margarin iz hladnjaka, odrezao komad i stavio ga na tavu, napunio veliki lonac vodom i stavio ga na gornju ploču, odvezao vrećicu i isuo krumpire u sudoper, otvorio vodu i počeo ih prati, a za to vrijeme gruda margarina polako je plovila po crnom dnu tave. Opet mi je sinulo koliko mi je uzbudljivo bilo imati namirnice pokraj sebe, u njihovim vrećicama jarkih boja, poput zelene i bijele, s crvenim natpisom i crvenim logom na svakoj, u kojima je bio grah, ili bijele papirnate vrećice u kojoj je bio kruh, cijeli umotan osim na jednom kraju, odakle je zaobljena, tamna korica provirivala poput kakve pužolike životinje iz kućice ili, sinulo mi je, poput redovnikova lica iz kapuljače. Naranče, narančaste, u vrećici što se ispupčila. Kako su zajedno, svaka sfera za sebe, skrivena jedna iza druge, gotovo nalikovale školskom modelu molekule. Miris koji se proširi prostorijom čim se ogule ili razrežu uvijek me podsjećao na tatu. Tako su mirisale sobe u kojima je on boravio: na dim cigareta i naranče. Kad bih ušao u svoj ured i ondje osjetio taj miris, uvijek bi me preplavili pozitivni osjećaji. Ali zašto? Od čega se sastojala ta pozitivnost? Yngve je zgužvao dvije prazne vrećice i stavio ih u donju ladicu. Margarin je još uvijek prštao u tavi. Mlaz vode iz slavine razbijao se na krumpirima koje sam držao pod njim, a voda koja je tekla uz rubove sudopera nije više imala snage povući za sobom svu zemlju s krumpira, pa je zemlja ležala kao sloj blata oko rupica odvoda, sve dok krumpiri nisu bili oprani, a ja preusmjerio mlaz, koji je u trenu pomeo sve, tako da je metal na dnu ponovno sjao, prazan i čist. “Da, da”, rekla je baka za stolom. Njezine upale oči, mrak u inače svijetlim očima, kosti koje su izbijale svuda po tijelu. Yngve je stajao nasred kuhinje i pio kolu iz čaše. “Mogu li ti kako pomoći?” rekao je. Odložio je praznu čašu na radnu plohu i tiho podrignuo. “Ne, sve je pod kontrolora”, rekao sam. “Onda idem prošetati”, rekao je. “Samo daj”, 202

rekao sam. Stavio sam krumpire u vodu, koju je toplina već lagano uzburkala; mjehurići su se dizali. Našao sam sol, stajala je na napi, u srebrnom vikinškom brodiću kojem je veslo bila žličica, usuo malo u vodu, narezao cvjetaču, napunio novi lonac vodom i stavio ga na vatru pa nožem otvorio pakiranje lososa i izvadio četiri fileta, koja sam posolio i stavio na tanjur. “Imamo ribu za ručak”, rekao sam. “Lososa.” “Aha”, rekla je baka. “Sigurno će biti fino.” Morala se okupati i oprati kosu. Presvući se u novu i čistu odjeću. Gotovo da sam čeznuo za time. Ali tko će se za to pobrinuti? Nije izgledala kao da će to učiniti samoinicijativno. Mi je to nismo mogli zamoliti, nije dolazilo u obzir. A što ako ne bi htjela? Nismo je mogli prisiliti. Mogli smo pitati Tove. Barem joj ne bi bilo toliko ponižavajuće ako to napravi netko istoga spola. I tko joj je generacijski bliži. Stavio sam filete na tavu i uključio napu. U roku od nekoliko sekundi donje su strane posvijetlile, prešle iz tamnije, gotovo crveno-ružičaste u bjelkastoružičastu, a ja sam gledao kako nova boja polako zahvaća meso. Smanjio sam vatru pod krumpirima, koji su već vrili, “Joooj”, rekla je baka iza mene. Pogledao sam je. Sjedila je kao i prije i teško da je bila svjesna da joj se oteo jauk. On joj je bio prvo dijete. Djeca ne bi trebala umirati prije roditelja, ne bi smjela. To se ne bi smjelo događati. A ja, što je tata bio meni? Netko kome sam želio da umre. Čemu onda sve te suze? Zarezao sam vrećicu s grahom. Zrna su bila prekrivena tankim slojem pahuljastog mraza i bila gotovo siva. Sad je zakipjela i cvjetača. Smanjio sam temperaturu i pogledao na sat na zidu. Četiri i četrdeset dva. Još četiri minute i cvjetača je gotova. Ili šest. Možda petnaest minuta za krumpire. Trebao sam ih narezati. Doduše, vrijeme ručka nije bilo određeno. Baka me gledala. “Pijete li kad pivo uz jelo?” rekla je. “Vidjela sam da je Yngve kupio jednu bocu.” Zar je vidjela? Odmahnuo sam glavom. “Ponekad”, rekao sam. “Ali rijetko, jako rijetko, zapravo.” Okrenuo sam filete. Pokoje smeđocrno polje protezalo se tu i tamo po svijetlome mesu. Ali nisu bili prepečeni. Stavio sam grah u lonac, posolio vodu i izlio višak. Baka se nagnula i pogledala kroz prozor. Malo sam odmaknuo tavu, smanjio temperaturu i otišao k Yngveu na verandu. Sjedio je na stolici i gledao van. “Klopa je uskoro gotova”, rekao sam. “Još pet minuta,” “Dobro”, rekao je. Ono pivo koje si kupio”, rekao sam. “Mislio si ga piti uz ručak?” Kimnuo je i jedva me pogledao. “Pitam zbog bake”, rekao sam. “Pitala me pijemo li inače pivo uz jelo. Mislio sam samo da ne bismo trebali piti pred njom. Bilo je toliko opijanja ovdje. Ne bi to više trebala gledati. Makar to bila samo čaša uz ručak. Razumiješ li što hoću reći?” “Naravno. Ali pretjeruješ.” “Da, moguće. Ali nije riječ o nekoj velikoj žrtvi, zapravo.” “Pa nije”, rekao je Yngve. “Onda se slažemo?” “Dobro!” rekao je. Razdraženost u njegovu glasu nije mi mogla promaknuti. Zato nisam htio otići dok to 203

visi u zraku. A nisam imao ni što reći čime bih to zagladio. Tako sam se nakon nekoliko sekundi neodlučnosti, ruku bespomoćno obješenih niz bokove i sa suzama u grlu, vratio u kuhinju, postavio stol, izlio vodu iz lonca s krumpirima i pustio ih da se osuše na pari, lopaticom prebacio filete lososa na pladanj, razrezao cvjetaču i stavio nju i grah u istu posudu, zatim sam izvadio zdjelu i stavio u nju krumpire pa sve zajedno iznio na stol. Crvenkasto, svjetlozeleno, bijelo, tamnozeleno, zlatnosmeđe. Napunio sam vrč vodom i stavio njega i tri čaše na stol upravo kad je Yngve došao s verande. “Dobro izgleda”, rekao je i sjeo. “Ali nož i vilica bi možda dobro došli?” Izvadio sam ih iz ladice, pružio svakome njegovo, sjeo i počeo guliti jedan krumpir. Od vruće kore pekao me vršak prsta. “Ti ih guliš?” rekao je Yngve. “Pa to su mladi krumpiri.” “Imaš pravo”, rekao sam. Zabo sam vilicu u drugi mladi krumpir i prebacio ga na tanjur. Raspucao se pušeći se kad sam ga pritisnuo nožem. Yngve je prinio komad lososa ustima. Baka je sjedila i rezala svoj na komadiće. Ustao sam i dohvatio margarin iz hladnjaka, stavio grudu na krumpir. Iz stare navike, dok sam žvakao prvi zalogaj lososa, disao sam na usta. Yngve je izgledao kao da ima normalniji i odrasliji odnos prema ribi. On je sad jeo čak i lutefisk, što nam je nekoć bilo najgore od najgoreg. Sa slaninom i ostalim prilozima zapravo je prilično dobar, čulo ga je moje unutarnje uho kako govori, dok je zapravo sjedio kraj mene i jeo u tišini. Večere na kojima se jede lutefisk u društvu prijatelja, nije to bio moj svijet. Ne zato što nisam mogao jesti takvu ribu, nego zato što me nisu pozivali na takva druženja. Zašto je bilo tako, nisam znao. Nisam se time više zamarao. Ali nekoć jesam, nekoć sam bio isključen, a to me pogađalo. Sad sam samo bio isključen. “Gunnar je rekao da u Grimu ima neka tvrtka koja se bavi iznajmljivanjem alata”, rekao sam. “Hoćemo otići sutra onamo, nakon pogrebnog poduzeća? Bilo bi super to obaviti prije nego što ti odeš. Mislim, dok još imamo auto.” “Možemo”, rekao je Yngve. Sad je i baka jela. Bilo je nešto šiljasto i slično glodavcu u njoj. Svaki put kad bi se pomaknula, osjetio bih vonj mokraće. Joj, morali smo je natjerati u kadu. Dobiti je u čistu odjeću. Dobiti je da pojede nešto. Da pojede puno. Kašu, mlijeko, maslac. Prinio sam čašu ustima i pio. Voda, tako hladna u usnoj šupljini, imala je laganu metalnu aromu. Yngveov pribor zveckao je po tanjuru. Neka osa ili bubmar zujao je naokolo negdje u blagovaonici, iza poluotvorenih vrata. Baka je uzdahnula. U tom se trenutku tako okrenula na stolici kao da joj je neka misao prohujala ne samo sviješću nego i cijelim tijelom. Ovdje u kući znali su jesti ribu čak i na Badnjak. Kad sam bio mali, to mi se činilo čudovišnim. Riba na Badnjak! Ali Kristiansand je obalni grad, tradicija je stara, a bakalar koji su prodavali u ribarnici prije Božića pažljivo se birao. Jednom sam bio ondje s bakom, sjećam se atmosfere koja nas je dočekala u ribarnici, mračnoj nakon oštrog sunca vani na snijegu, velikih bakalara koji su mirno plivali u spremnicima, njihove smeđe kože, koja je ponegdje bila žućkasta, a ponegdje zelenkasta, usta, koja su se polako otvarala i zatvarala, bradice ispod meke bijele brade, žutih ukočenih očiju. Muškarci koji su ondje radili nosili su bijele pregače i gumene čizme, jedan od njih odrezao je glavu jednom bakalaru velikim četvrtastim nožem. Tren poslije, nakon što je odmaknuo tešku glavu, razrezao mu je trbuh. Iznutrice su se cijedile između muškarčevih prstiju. Bile su blijede i vodenaste i bacio ih je u veliku kantu za smeće pokraj sebe. Zašto su bile tako blijede? Jedan drugi upravo je zapakirao ribu u papir i sad je stajao i udarao jednim prstom po kasi. Služio se tipkama posve drukčije nego što su to radili u drugim trgovinama, sjećam se da sam primijetio, kao 204

da su se dva različita svijeta, jedan uredan i jedan grub, jedan u zatvorenom i jedan na otvorenom, ovdje, u samouvjerenim, ali nekako neuobičajenim kretnjama prstiju prodavača ribe, spojili u jedan. Mirisalo je na sol. Na stolovima su ležale ribe i škampi na ledu. Baka, koja je imala na sebi šubaru i taman kaput do poda, stala je pred jedan od stolova u red, dok sam ja otišao do drvenog sanduka punog živih rakova. Odozgo su bili tamnosmeđi poput trulog lišća, a odozdo žućkastobijeli poput kosti. Crne iglaste oči, ticala, kliješta koja su škljocala kad bi se penjali jedni po drugima. Rakovi su kao svojevrsne posude, pomislio sam, posude s mesom. To da su iz dubine i da su izvučeni, kao i sve ribe, činilo mi se nevjerojatno bajkovitim. Jedan je muškarac šmrkom ispirao betonski pod, voda je tekla prema rešetkama odvoda i pjenila se. Baka se nagnula i pokazala mi neku potpuno plosnatu ribu, bila je zelenkasta s hrđavocrvenim pjegama, a prodavač ju je uzeo iz leda i stavio na vagu. Zatim na papir, u koji ju je zapakirao. Paket je stavio u vrećicu i vrećicu pružio baki, koja je njemu pak pružila novčanicu iz svojeg malog novčanika. No sva bajkovitost koja je okruživala ribe u ribarnici nestala je kad su se našle na mojem tanjuru, bijele, lelujave, slane i pune kostiju, isto onako kao što je sva bajkovitost riba koje smo tata i mi upecali u moru uz obalu Tromøye ili u zaljevu prema kopnu, na mamac, udicu ili štap, nestala Čim su bile spremljene za jelo i stavljene na jedan od smeđih tanjura za ručak u našoj kući na Tybakkenu sedamdesetih. Kad sam, dakle, bio s bakom u ribarnici? Rijetko sam radnim danom bio ondje dok sam odrastao. Vjerojatno je to bilo za nekih zimskih praznika, koje smo Yngve i ja proveli ondje. Kad smo sami išli autobusom u Kristiansand. To znači da je toga dana ondje morao biti i Yngve. No u mojem ga sjećanju nije bilo. I rakovi, nije ih moglo biti ondje; zimski su praznici obično bili u veljači, kad se žive rakove uopće nije moglo kupiti. Da je to bilo tad, ne bi ih bilo u drvenom sanduku. Otkud onda ta slika njih, tako jasna i precizna? Bilo otkuda. Ako je u mojem djetinjstvu čega bilo puno, onda su to bili ribe i rakovi, škampi i jastozi. Mnogo sam puta vidio tatu kako uzima ostatke ribe iz hladnjaka, koje je onda jeo stojeći u kuhinji navečer ili vikendom ujutro. Najviše je nekako volio rakove; kad bi došlo kasno ljeto i oni se počeli pojavljivati, poslije škole bi otišao na ribarske dokove u Arendal i kupio nekoliko komada, u rijetkim prilikama kad ih nije sam lovio, a lovio ih je navečer i noću, na jednom od otoka u arhipelagu ili na stijenama na istočnoj strani otoka. Znali smo i mi ići s njim, a u sjećanje mi se posebno urezala jedna noć pod plavocrnim kolovoskim nebom kod svjetionika Torungen, kad su nas galebovi napali, jer imali smo dvije kante pune rakova kad smo iz barke izlazili na kopno, gdje smo poslije zapalili vatru u jednojudubini. Plamen se pružao prema nebu. More oko nas bilo je golemo. Tatino je lice blistalo. Spustio sam čašu, odrezao zalogaj ribe i zabo vilicu u nj. Tamnosivo, masno meso oko triju zubaca vilice, već u stanju raspadanja, bilo jetako meko da sam ga mogao zdrobiti pritisnuvši ga jezikom o nepce. Nakon ručka nastavili smo s čišćenjem. Stepenice su bile gotove, pa sam nastavio gdje je Tove stala, dok je Yngve započeo s blagovaonicom. Vani je padala kiša. Na prozorima se stvorio fin sloj maglice, zid na terasi malo je potamnio, a vani, na ulazu u fjord, gdje je zacijelo jače padalo, kiša je stvarala pruge po oblacima na obzorju. Brisao sam prašinu sa svih malih ukrasnih predmeta, svjetiljki, slika i suvenira kojih su regali bili puni, i polagano ih stavljao na pod, da bih mogao očistiti i police. Jednu petrolejsku lampu, koja je izgledala kao da je iz Tisuću i jedne noći, u isti mah i jeftino i skupo, s vitičastim ornamentima I ukrašenu zlatom; gondolu iz Venecije, koja je svijetlila kao lampa; sliku bake i djeda ispred piramida u Egiptu. Dok sam tako stajao i gledao ih, čuo sam baku u kuhinji kako ustaje. Obrisao sam staklo i okvir i spustio ga, uzeo mali stalak sa starim singlicama. Baka je stajala 205

s rukama na leđima i gledala me. “Ne, to stvarno ne trebaš”, rekla je. “Ne trebaš biti tako temeljit.” “Brzo to ide”, rekao sam. “Mogu i to očistiti kad sam već krenuo.” “Dobro, dobro”, rekla je. “Bit će baš lijepo.” Kad sam obrisao prašinu sa stalka, stavio sam ga na pod, spustio ploče pokraj njega, otvorio ormarić i izvadio staru liniju koja se ondje nalazila. “Zar si nikad ne popijete pićence navečer, stvarno?” rekla je. “Ne”, rekao sam. “Barem ne radnim danom.” “To sam si i mislila”, rekla je, U gradu s druge strane rijeke svjetla su počela jasnije svijetliti. Koliko je moglo biti sati? Pola šest? Šest? Oprao sam police i vratio liniju na mjesto. Baka, koja je shvatila da nema tu što više tražiti, okrenula se lagano uzdahnuvši i spustila u drugu dnevnu sobu. Malo poslije čuo sam njezin glas i odmah potom Yngveov. Kad sam pošao u kuhinju po sprej za pranje prozora i malo novinskog papira, kroz otvorena sam vrata vidio da je sjela za stol u blagovaonici da može s njim razgovarati dok on radi. Stvarno je zapela s tim opijanjem, pomislio sam, uzeo sprej iz ormarića, otrgnuo nekoliko stranica iz novina koje su ležale na stolici ispod zidnoga sata i vratio se u dnevnu sobu. Nije to bilo ni čudno. Sustavno se ubijao pićem, drukčije se to nije moglo objasniti, a ona je bila ovdje i gledala to. Svakoga jutra, svakoga prijepodneva, svakoga poslijepodneva, svake večeri. Koliko dugo? Dvije godine? Tri godine? Samo ona i on. Majka i sin. Poprskao sam staklena vrata regala s malo sredstva za čišćenje, zgužvao novinski papir i trljajući brisao njime sapunicu koja se cijedila sve dok se staklo nije osušilo i zablistalo. Osvrnuo sam se oko sebe da vidim ima li još stakla kad sam već počeo, ali nisam vidio ništa osim prozora, koje sam odlučio ostaviti za poslije. Umjesto toga nastavio sam s regalom, vratio na mjesto sve stvari, počevši s onima koje su stajale u ormarima. Sad je dolje u luci zrak bio prugast od kiše. Tren poslije nešto je udarilo o prozor tik preda mnom. Velike, teške kapi odmah su potekle stvarajući na staklu drhtave oblike. Iza mene prošla je baka. Nisam se okrenuo, ali sam ipak zamijetio njezine kretnje kad se zaustavila, uzela daljinski upravljač, pritisnula tipku i sjela u fotelju. Odložio sam krpu za prašinu na policu i otišao Yngveu. “I ovdje je sve puno boca”, rekao je i glavom pokazao na ormariće koji su se protezali cijelom dužinom jednog zida. “Ali servis i ostalo je potpuno u redu.” “Je li i tebe pitala piješ li inače?” rekao sam. “Mene je pitala barem deset puta otkad smo došli. Barem.” “Je, i mene je”, rekao je. “Pitanje je bi li ona trebala dobiti neko piće. Ne treba, doduše, našu dozvolu, ali zapravo upravo to traži. Pa... Što kažeš?” “Kako to misliš?” “Zar nisi shvatio?” rekao je i ponovno podigao pogled. Na licu je imao lagan, neveseo osmijeh. “Shvatio Što?” rekao sam. “Ona želi popiti nešto. Očajna je.” “Baka?” “Da. Što kažeš, da joj damo nešto?” “Siguran si da je o tome riječ? Ja sam mislio da je upravo suprotno.” “I ja sam to prvo pomislio. Ali očito je kad malo bolje razmisliš. Dugo je ovdje živjela. Kako bi sve to inače izdržala?” 206

“Ona je alkoholičarka?” Yngve je slegnuo ramenima. “Stvar je u tome da sada želi nešto popiti. I da treba našu dozvolu.” “Pas mater”, rekao sam. “Koje je ovo jebeno sranje.” “Da. Ali valjda ne može škoditi ako sad nešto popije? Ipak je u svojevrsnom šoku.” “I što ćemo onda?” rekao sam. “Ništa, možemo je pitati hoće li nešto popiti? I onda popiti nešto zajedno s njom?” “Dobro. Ali ne odmah sad, jelda?” “Završit ćemo s poslom navečer. I onda ćemo je pitati. Kao da to nije ništa posebno.” Pola sata poslije bio sam gotov s regalom i izašao sam na terasu, kiša je već prestala, a zrak je odisao svježim mirisima iz vrta. Stol je bio prekriven vodom, presvlake na stolicama bile su tamne od vlage. Kapljicama su na gornjoj strani bile prekrivene i plastične boce, koje su ležale na kamenom podu. Grlići su im podsjećali na cijevi, kao da su to mali topovi upereni na sve strane. Na donjoj strani ograde od kovanog željeza kaplje su visjele u grozdovima. S vremena na vrijeme neka bi se oslobodila i pala na kamen s jedva čujnim šupljim zvukom. Nisam mogao vjerovati da je tata bio ovdje prije samo tri dana. Da je sve ovo gledao prije samo tri dana, hodao po istoj kući, vidio baku kao što mi sad vidimo baku, mislio svoje misli prije samo tri dana, nisam to mogao shvatiti. To jest, upravo to da je netom bio ovdje mogao sam shvatiti. Ali ne i da to više ne vidi. Verandu, najlonske vrećice, osvijetljene susjedove prozore. Žutu ljusku koja sad leži na crveno obojenim pločama terase, tik do hrđave noge stola. Oluk, vodu koja iz njega i dalje curi na travu. To da nikad više neće vidjeti ništa od toga nisam mogao shvatiti ma koliko pokušavao. To da više neće vidjeti Yngvea i mene, to sam shvaćao, to je imalo veze s emocionalnim životom, u koji je bila utkana i smrt, ali na jedan posve drukčiji način nego što je bila utkana u objektivnu, konkretnu stvarnost koja me okruživala. Ništa, samo ništa. Čak ni mrak. Zapalio sam cigaretu, dlanom nekoliko puta prešao preko sjedala stolice pa sjeo. Ostale su mi još samo dvije cigarete. Morao sam, dakle, do kioska prije nego što se zatvori. Uz ogradu na kraju travnjaka šuljala se mačka. Bila je siva, tigrasta i izgledala staro. Zaustavila se sa šapom u zraku, neko vrijeme zurila u travu pa pošla dalje. Sjetio sam se našeg mačka Nansena, kojeg je Tonje obasipala ljubavlju. Bio je star tek nekoliko mjeseci i spavao s njom ispod popluna, tako da mu je glava jedva virila van. Nisam se nijedanput sjetio Tonje cijeloga dana. Nijedanput. Što je to značilo? Nisam je htio nazvati jer joj nisam imao što reći, ali morao sam, zbog nje. Ako ja nisam mislio na nju, ona na mene jest, znao sam to. Visoko iznad luke jedan je galeb letio ovamo. Letio je prema verandi i primijetio sam da se smiješim; bio je to bakin galeb, koji je dolazio po hranu. Ali dok sam ja sjedio ondje, nije se usudio spustiti, pa je umjesto toga sletio na krov, gdje je odmah zabacio glavu i galeblje zakriještao. Sigurno bi mogao dobiti malo lososa? Ugasio sam cigaretu na podu i ubacio opušak u jednu od boca, ustao i ušao k baki, koja je sjedila i gledala televiziju. “Tvoj galeb se vratio”, rekao sam. “Da mu dam malo lososa?” “Što?” okrenula je glavu prema meni. “Galeb ti je ovdje”, rekao sam. “Da mu dam malo lososa?” “Aha”, rekla je. “Mogu mu to i ja dati.” Osovila se na noge i pogrbljena otišla u kuhinju. Dohvatio sam upravljač i isključio zvuk. Zatim sam otišao u blagovaonicu, koja je bila prazna, i sjeo pred telefon. Utipkao sam naš 207

broj kod kuće. “Halo, ovdje Tonje.” “Halo, ovdje Karl Ove.” “O, bok...” “Bok.” “Kako si mi?” “Ne baš dobro”, rekao sam. “Teško je biti ovdje. Skoro cijelo vrijeme plačem. Ali ne znam zašto točno plačem. Zato što je tata mrtav, naravno. Ali nije samo to...” “Trebala bih biti tamo s tobom”, rekla je. “Nedostaješ mi.” “Ovo je kuća smrti”, rekao sam. “Hodamo naokolo i gazimo kroz njegovu smrt. Umro je u fotelji, koja još uvijek stoji na mjestu. I sve što se ovdje događalo prisutno je, mislim, ono prije, dok sam odrastao, sve je to također ovdje i izlazi na površinu. Razumiješ li? Potpuno sam blizu tome, na neki način. Onome što sam bio kad sam bio mali. Onome što je tata tada bio. Svi osjećaji iz onoga vremena ponovno izlaze na površinu.” “Jadni moj Karl Ove”, rekla je. Kroz vrata preda mnom prošla je baka s posudicom u rukama, u kojoj je bio komad lososa. Nije me vidjela. Šutio sam dok nije ušla u drugu sobu. “Ne, nisam ja jadan”, rekao sam. “On je bio jadan. Život mu je bio tako užasan na kraju, ne bi vjerovala.” “A kako to tvoja baka podnosi?” “Ne znam zapravo. U nekakvom je šoku. Djeluje gotovo senilno. I užasno je mršava. Samo su sjedili ovdje i pili. Ona i on.” “I ona? Tvoja baka?” “O, da. Ne bi vjerovala. Ali odlučili smo sve urediti i održati karmine ovdje.” Kroz staklo na vratima verande vidio sam baku kako stavlja posudicu na pod. Odmaknula se i pogledala oko sebe. “Zvuči kao dobra ideja”, rekla je Tonje. “Ne znam”, rekao sam. “Ali sad ćemo to napraviti. Očistiti cijelu prokletu kuću i onda je ukrasiti. Kupiti stolnjake i cvijeće i...” Yngve je provirio kroz vrata. Kad je vidio da telefoniram, jedva primjetno je podignuo obrve i povukao se, upravo kad je baka ušla u sobu iz verande. Stala je kod prozora i gledala van. “Mislila sam doći dan prije”, rekla je Tonje. “Pa mogu i ja pomoći.” “Pogreb je u petak”, rekao sam. “Uzet ćeš slobodne dane na poslu, ili?” “Da. Doći ću onda ujutro. Tako mi nedostaješ.” “Što si danas radila?” “Ma, ništa posebno. Otišla sam do mame i Hansa na ručak. Pozdravili su te i misle na tebe.” “Da, lijepo od njih”, rekao sam. “Što ste jeli?” Tonjina majka bila je sjajna kuharica; jesti kod nje bilo je pravi doživljaj ako vas je zanimala hrana. Mene nije, bolio me đon za hranu, jednako bih pojeo riblje štapiće kao i obliša ispod peke, kobasice kao i govedinu Wellington, ali Tonje jest, sva bi se ozarila kad bi počela pričati o hrani, a i sama je bila nadarena, čak je uživala provoditi vrijeme u kuhinji; makar radila samo pizzu, uvijek je davala sve od sebe. Bila je najsenzualnija osoba koju sam upoznao. I onda se spetljala s nekime tko je obroke, užitak i bliskost smatrao nužnim zlom. “List. Dakle dobro da nisi bio tu.” Čuo sam da se nasmiješila. 208

“Ali, ajme, kako je bio divan.” “Uopće ne sumnjam”, rekao sam. “Jesu i Kjetil i Karin bili ondje?” “Da. I Atle.” Puno se toga događalo u toj obitelji, kao i u svim obiteljima, ali ni o čemu nisu razgovarali, što se vidjelo na svakome od njih, a najviše dolazilo do izražaja u atmosferi koja bi se stvorila kad bi se našli na okupu. Jedna od stvari koje je Tonje najviše voljela kod mene, pretpostavljao sam, bilo je to što sam bio toliko opčinjen upravo time, svim mogućim kontekstima i potencijalnim odnosima, a na zainteresiranost za to nije bila navikla, kao što nikad nije ni o čemu tek tako nagađala, pa kad bih je upozorio na ono što ja vidim, uvijek bi za to pokazala zanimanje. To sam naslijedio od majke, još od osnovne škole vodio sam s njom duge razgovore o ljudima koje smo upoznali ili poznavali, o onome što su rekli, zašto su to rekli, otkud dolaze, tko su im roditelji, u kakvoj kući žive, a sve to utkano u pitanja povezana s politikom, etikom, moralom, psihologijom i filozofijom, i ti razgovori, koji još uvijek traju, usmjerili su moj pogled, tako da sam uvijek vidio što se događa među ljudima i to sam si pokušavao razjasniti; dugo sam mislio da sam dobar i u prepoznavanju ljudskih karaktera, ali nisam bio, vidio sam samo sebe kamo god se okrenuo, ali možda se u našim razgovorima zapravo nije radilo o tome, nego o nečemu drugom, radilo se o mami i meni, upravo smo se kroz te razgovore zbližili, zahvaljujući jeziku i promišljanju, to nam je bila poveznica i u tome sam tražio poveznicu i s Tonje. I dobro da jesam jer njoj je to trebalo, kao što je meni trebala njezina silna senzualnost. “Nedostaješ mi”, rekao sam. “Ali drago mi je da nisi ovdje.” “Moraš mi obećati da me nećeš isključivati iz toga kroz što sad prolaziš”, rekla je. “Neću”, rekao sam. “Volim te”, rekla je. “I ja tebe volim”, rekao sam. Kao i uvijek kad bih to rekao, zapitao sam se je li to zapravo istina. A onda bi taj osjećaj prošao. Naravno da da, naravno da sam je volio. “Nazoveš me sutra?” “Naravno. Hajde bok.” “Bok. I pozdravi Yngvea.” Spustio sam slušalicu i otišao u kuhinju, gdje je Yngve stajao naslonjen na kuhinjski ormarić. “Bila je to Tonje”, rekao sam. “Pozdravila te.” “Hvala”, rekao je. “Pozdravi i ti nju.” Sjeo sam na rub stolice. “Hoćemo odustati za večeras, ili?” “Da. Ja u svakom slučaju više ne mogu.” “Trebam samo skoknuti do kioska. Onda možemo... znaš. Trebaš ti nešto?” “Kupiš mi paketić duhana? I možda čips ili nešto?” Kimnuo sam i ustao, sišao, odjenuo jaknu, koju sam bio objesio u ormar, provjerio je li mi kartica u unutarnjem džepu i ovlaš se pogledao u ogledalu prije nego što sam izašao. Izgledao sam iscrpljeno. Iako je prošlo nekoliko sati otkad sam zadnji put plakao, vidjelo se to u očima. Nisu bile crvene, više je bila stvar u tome da su bile nekako zamućene i vodenaste. Zastao sam načas na stepenicama. Sinulo mi je da puno toga trebamo pitati baku. A dosad smo s tim u vezi bili preoprezni. Naprimjer, kad je došla hitna? Koliko brzo? Je li se život još dao spasiti kad su došli, je li to bila takva vrsta hitne intervencije? Morala se dovesti prilazom, s rotirajućim svjetlima i sirenom. Vozač i liječnik izašli su, zgrabili opremu i odjurili stepenicama do vrata, koja su bila zaključana? Vrata su ovdje uvijek bila zaključana, je li bila dovoljno prisebna da siđe i otključa ih prije nego što su stigli? 209

Ili su stali i pozvonili? Što im je rekla kad su ušli? On leži unutra? I onda ih odvela u dnevnu sobu? Je li sjedio u onoj fotelji? Je li ležao na podu? Jesu li ga pokušali reanimirati? Masaža srca, kisik, usta na usta? Ili su odmah ustanovili da je mrtav, da u njemu više nema života, i samo ga stavili na nosila i odnijeli, nakon što su razmijenili nekoliko riječi s njom? Koliko je ona shvatila? Što je rekla? I kad se to dogodilo, ujutro, usred dana ili navečer? Nismo mogli otputovati prije nego što saznamo pod kakvim je okolnostima umro, zar ne? Uzdahnuo sam i počeo hodati nizbrdo. Nada mnom se nebo raščistilo. Ono što je prije nekoliko sati bilo običan, ali gust sloj oblaka, promijenilo je oblik i počelo sličiti krajolicima razvučenih ravnica i okomitih stijena sa strmim vrhovima, krajolicima mjestimično bijelim, mjestimično nalik na gomilu snijega, na drugim pak mjestima sivim, planinskim; velike nizine, koje je osvijetlilo zalazeće sunce, nisu sjale ili sjajem zračile ili se rumenjeie kako se nizine inače znaju rumenjeti i sjati, nego su izgledale kao da su potopljene. Nizine zagasitocrvene, tamnoružičaste visjele su nad gradom, okružene svim zamislivim nijansama sive. Prizor je bio divlji i krasan. Zapravo su svi ljudi trebali izmiljeti na ulice, pomislio sam, auti su trebali stati, vrata se otvoriti i vozači i putnici izaći podignutih glava i očiju blistavih od znatiželje i čežnje za ljepotom, jer što se to zapravo odigrava neposredno iznad naših glava? No, u najboljem slučaju, nekoliko je pogleda bilo usmjereno uvis, možda popraćeno jednostavnim komentarima kako je nebo lijepo večeras, jer nije se činilo da je to nešto iznimno, upravo suprotno, gotovo da nije bilo dana, a da nebo nije bilo prekriveno fantastičnim formacijama oblaka, svi do jednoga bili su jedinstveno, neponovljivo osvijetljeni, a ono što se uvijek viđa, zapravo se nikad ne primjećuje, mi živimo svoje živote pod vječno promjenjivim nebom, a ne posvetimo mu ni pomisao ni pogled. A zašto bismo to uopće činili? Kad bi različite formacije imale značenje, da su, naprimjer, u njima skriveni tragovi i poruke za nas koje bi trebalo ispravno dekodirati, stalno posvećivanje pažnje onome što se ondje događa bilo bi neminovno i razumljivo. No nije tako, oblici i boje oblaka ne znače ništa, kako u kojem trenutku izgledaju ovisi isključivo o slučaju, pa ako su oblaci znak čega, onda su znak besmisla u njegovu najčišćem i najpotpunijem obliku. Izašao sam na veću ulicu, u kojoj nije bilo ljudi i automobila, i spustio se do križanja. I njime je vladao nedjeljni ugođaj. Jedan stariji par hodao je polako pločnikom s druge strane ceste, nekoliko automobila polako je vozilo prema mostu, na semaforima se odmah potom upalilo crveno ni za koga. Na autobusnom stajalištu kod kioska stajao je crni golf, a vozač, mladić u kratkim hlačama, iskobeljao se van s novčanikom u ruci, dok je auto ostao u leru. Sreo sam ga na vratima kad je izlazio, sad sa sladoledom u ruci. Nije li to bilo malo infantilno? Pustiti auto da stoji u leru da bi kupio sladoled? Prodavača u trenirci od prethodnoga dana zamijenila je djevojka od dvadeset i nešto sitno godina. Bila je jedra i imala crnu kosu, a po crtama lica koje su imale nešto perzijsko u sebi, nagađao sam da potječe iz Irana ili Iraka. Unatoč okruglastim obrazima i punašnom tijelu bila je lijepa. Nije mi podarila ni pogled. Pozornost joj je bila usmjerena na list papira zalijepljen na pult. Povukao sam klizna vrata hladnjaka i izvadio tri boce Spritea od pola litre, pogledom prošao po policama u potrazi za čipsom, pronašao ga, zgrabio dvije vrećice i stavio ih na pult. “I jedan paket Tiedemanns Gula s papirom”, rekao sam. Okrenula se i dohvatila duhan s police iza sebe. “Rizle?” rekla je, i opet ne pogledavši me. “Može”, rekao sam. 210

Umetnula je narančasti cigaretni papir u omot žutog pakiranja duhana i stavila ga na pult dok je drugom rukom počela utipkavati cijene u blagajnu. “Sto pedeset sedam pedeset”, rekla je kristiansandskim govorom radničke klase. Pružio sam joj dvije novčanice od sto kruna. Utipkala je svotu i izvukla ostatak iz ladice kase, koja je kliznula van. Iako sam pružio ruku, stavila je novac na pult. Čemu to? Je li stvar u nečemu na meni, nečemu što je vidjela ili joj se nije svidjelo? Ili je samo bila tupa? Pa uobičajeno je da prodavači pogledaju kupca u oči u nekom trenutku transakcije? I ako pružiš ruku, nije li na granici uvrede staviti novce negdje drugdje? U najmanju ruku demonstrativno? Pogledao sam je. “Mogu li, molim vas, dobiti i vrećicu?” “Naravno”, rekla je, spustila se u polučučanj i dohvatila bijelu najlonsku vrećicu ispod pulta. “Izvolite.” “Hvala”, rekao sam, stavio robu unutra i izašao. Želja da spavam s njom, koja se manifestirala više u nekakvoj tjelesnoj otvorenosti i nježnosti nego u uobičajenijim oblicima požude, koji su pak grublji i izbijaju odmah, više kao svojevrsno isprepletanje osjetila, zadržala se cijelim putem do kuće, no nije bila apsolutna, jer oko nje je cijelo vrijeme ležala tuga, sa svojim sivim, zastrtim nebom, koja me, pretpostavljao sam, bilo kad mogla ponovno posve preplaviti. Sjedili su gore u dnevnoj sobi i gledali televiziju. Yngve je sjedio u tatinoj fotelji. Okrenuo je glavu kad sam ušao i ustao. “Mislili smo popiti nešto”, rekao je baki. “Nakon što smo cijeli dan radili. Hoćeš i ti?” “To bi bilo zgodno”, rekla je baka. “Smiješat ću ti onda jedno”, rekao je Yngve. “Hoćemo li onda sjesti u kuhinju?” “Može”, rekla je baka. Je li hodala kroz sobu možda malčice brže nego prije? Je li joj se možda tračak svjetla pojavio u inače tamnim očima? Da, jest. Stavio sam vrećicu čipsa na radnu plohu, ispraznio sadržaj druge u zdjelu, koju sam stavio na stol, dok je Yngve vadio bocu plavog Absoluta iz ormarića - stajala je među namirnicama i previdjeli smo je onda kad smo izlijevali alkohol koji smo uspjeli pronaći uzeo tri čaše s police iznad radne plohe i tetrapak soka od naranče iz hladnjaka te počeo miješati pića. Baka je sjedila na svojemu mjestu i gledala ga. “Onda ipak i vi volite popiti koju kapljicu navečer”, rekla je. “Pa da”, rekao je Yngve. “Pa cijeli dan smo rintali. Moramo se malo i opustiti!” Nasmiješio se i pružio joj čašu. Onda smo sjedili za stolom, svi troje, i pili. Bilo je skoro deset sati. Vani se počelo mračiti. Baki je godio alkohol, u to nije bilo sumnje. U oči joj se uskoro počeo vraćati stari sjaj, boja joj se vratila u blijede, mat obraze, kretnje su joj postale mekše, a kad je popila prvo piće i Yngve joj natočio još jedno, kao da joj se um rasteretio, jer ubrzo je brbljala i smijala se kao nekad. Prvih pola sata sjedio sam kao skamenjen, ukočen od nelagode, jer je bila poput vampira koji je napokon dobio krvi, tako je to izgledalo: život se vratio u nju, u svaki njen ud. Bilo je to strašno, strašno. Ali onda sam i sam primijetio djelovanje alkohola: misli su mi postale mekše, svijest otvorenija, a to što je pila i smijala se ovdje dva dana nakon što je pronašla vlastitog sina mrtvog u dnevnoj sobi, nije više djelovalo tako jezivo, nije bilo tako grozno, očito joj je to trebalo; nakon što je cijeli dan nepomično prosjedila na stolici u kuhinji, s prekidima u kojima je nemirno i rastrojeno hodala naokolo po kući, cijelo vrijeme nijema, bilo je dobro vidjeti da je malo živnula. A mi, i 211

nama je to itekako trebalo. I tako smo sjedili, baka je pričala priče, mi smo se smijali, Yngve je točio, smijali smo se još više. Uvijek su njih dvoje bili na istoj valnoj dužini kad se trebalo poigrati riječima, jednako su vješti bili u tome, ali nikad više nego te večeri. Svako toliko baka bi brisala suze od smijeha, svako toliko ulovio bih Yngveov pogled; njihova je sreća isprva imala nešto opravdavajuće, ali nakon nekog vremena to se izgubilo i ostala je samo čista sreća. Kao da smo pili čarobni napitak. Prozirna tekućina koja je imala tako oštar okus, osim kad bi se pomiješala sa sokom od naranče, učinila je da drukčije osjećamo sebe u ovom prostoru, izbrisala je iz naše svijesti ono što se netom dogodilo i tako nam otvorila put da budemo ono što smo inače bili i onome što smo mislili, nekako nas je osvijetlila odozdo, jer ono što smo bili i ono što smo mislili odjednom je poprimilo sjaj i toplinu i ništa nam više nije stajalo na putu. Baka je još uvijek vonjala na mokraću, haljina joj je još uvijek bila puna masnih mrlja i ostataka hrane, ona je još uvijek bila sablasno mršava, a nisu nestali ni zadnji mjeseci, koje je proživjela u leglu štakora, sa svojim sinom, našim ocem, čija smrt od alkohola također nije nestala i koji se još nije ni pošteno ohladio. Ali njezine su oči sjale. Njezine su se usne smiješile. A ruke, koje su dotad većinom ležale mirno u krilu, ako nisu bile zaposlene neprekidnim pušenjem, sad su počele gestikulirati. Pred našim se očima transformirala u ono što je bila nekoć: lagana, brza, uvijek spremna na osmijeh, uvijek na rubu smijeha. Priče koje je pričala čuli smo već prije, ali upravo je u tom ponavljanju bila poenta, barem meni, jer su se tako baka kakva je nekoć bila i život kakav je prije ovdje bio ponovno vratili. Ni jedna od tih priča nije bila smiješna sama po sebi, sve je bilo u načinu na koji ih je baka pričala, u tome da su njoj bile smiješne, pa ih je tako digla na razinu pravih priča. Uvijek je vidjela smiješnu stranu svakodnevice i svaki joj se put jednako smijala, I njezini sinovi bili su takvi, i oni su njoj stalno pričali zgode iz svoje svakodnevice, kojima se ona smijala i, ako su joj stvarno bile po volji, preuzela bi ih i uvrstila u svoj repertoar. Njezini sinovi, pogotovo Erling i Gunnar, imali su istu sklonost igri riječima. Nisu li upravo Gunnara poslali u dućan da kupi zicflajš? I đemdo? Nisu li Yngvea na prijevaru naveli da vjeruje da su “auspuh” i “fergazer” najružnije riječi koje postoje i natjerali ga da obeća da mu nikad neće izaći iz usta? I tata se znao u to uključiti, govoriti tim žargonom, ali nikad ga nisam s njim povezivao; prije bih ga začuđeno pogledao kad bi to radio. A pomisao da bi se upustio u pripovijedanje i smijao kao što se baka znala smijati bila mi je nezamisliva. Iako je priču ispričala već stotine puta, toliko bi se uživjela dok je pričala da se činilo kao da joj je to prvi put. Smijeh koji bi uslijedio bio je stoga potpuno oslobađajući: nije u njemu bilo nimalo proračunatosti. Kad smo već popili određenu količinu, a alkohol osvijetlio sve što je u nama bilo mračno i dokinuo oprez, nije nam bio problem slijediti je u tome. Salva za salvom smijeha orile su se za stolom. Baka je iz svoje bogate zalihe izvlačila anegdote koje je sakupila tijekom svojeg osamdesetpetogodišnjeg života, ali nije stala na tome, jer su ukorak s pijanstvom padale naše obrane, pa je neke od već poznatih priča proširila, ispričala nam više o onome što se dogodilo, ali tako da bi se poenta promijenila. Dobro smo, naprimjer, znali da je bila privatna vozačica u Oslu početkom 1930-ih, bio je to dio obiteljske mitologije, jer je tada bilo puno žena koje su imale dozvolu, ali puno manje onih koje su radile kao vozačice. Javila se na jedan oglas, pričala nam je, čitala je Aftenposten kod kuće u Åsgårdstrandu i vidjela oglas za posao, napisala pismo, dobila posao i preselila se u Oslo. Radila je za jednu stariju, ekscentričnu i bogatu ženu. Baka, u ranim dvadesetima, stanovala je u jednoj sobi njezine vile i vozila je kamo god je trebalo. Gospođa je imala psa i on je obično gurao glavu kroz prozor te lajao na sve prolaznike; baka se smijala dok je pričala kako joj je bilo neugodno. No obično bi spomenula još nešto da oslika koliko točno ekscentrična i vjerojatno senilna starija gospođa je bila. Naime, novac je držala po cijeloj kući. Bilo je novčanica u kuhinjskim ormarićima, u loncima i čajnicima, ispod tepiha na podu, ispod jastuka u spavaćoj sobi. Baka se uvijek smijala i odmahivala glavom dok je to pričala, 212

podsjetila bi nas da se ona upravo bila preselila, otišla od kuće, da je došla iz malog grada i da joj je to bio prvi susret ne samo s vanjskim svijetom uopće nego i s finim vanjskim svijetom. Ovaj put, dok smo sjedili za osvijetljenim stolom u njezinoj kuhinji, a lica nam se odražavala u tamnim prozorima, s bocom votke Absolut između nas, iznenada je postavila retoričko pitanje: “I što sam mogla? Valjala se u novcu, znate. I novac je ležao posvuda. Ne bi ni primijetila da je dio nestao. Onda sigurno ne bi bilo strašno kad bih ja uzela malo?” “Uzela si novac?” rekao sam. “Da, jasno da jesam. Ne puno, njoj to nije bilo ništa. A kad nije ništa primijetila, je li to bilo tako strašno? A grozno me plaćala! Da, stvarno, imala sam očajnu plaću. Jer nisam samo vozila auto za nju, radila sam i sve moguće druge poslove, tako da je bilo pravedno i pošteno da budem malo bolje plaćena!” Udarila je šakom o stol. Onda se nasmijala. “Ali onaj pas! Bili smo prizor i pol kad bismo se dovezle u Oslo. Nije bilo puno automobila u ono vrijeme. Pa su nas primjećivali. O, da.” Malo se nasmijala. Zatim je uzdahnula. “Ah, da”, rekla je. “Život je bomba, rekla je starica koja nije mogla reći ‘r’. Hahaha.” Prinijela je čašu ustima i otpila. Ja sam napravio isto. Zgrabio sam bocu i natočio votku u svoju praznu čašu, pogledao Yngvea, koji je kimnuo, pa sam natočio i u njegovu. “Hoćeš još malo?” rekao sam i pogledao baku. “Može”, rekla je. “Jednu malu.” Kad sam natočio i u njezinu čašu, Yngve je počeo točiti sok, ali nestalo ga je prije nego što je natočio pola čaše, pa je protresao tetra-pak nekoliko puta. “Prazan je”, rekao je pa me pogledao. “Nisi li malo prije kupio Sprite?” “Jesam”, rekao sam. “Sad ću ga donijeti.” Ustao sam i otišao do hladnjaka. Uz moje tri boce od pola litre stajala je boca od litre i pol koju je Yngve kupio ranije toga dana. “Zar si zaboravio ovo?” rekao sam i pokazao mu je. “Joj, da”, rekao je Yngve. Stavio sam je na stol, izašao iz prostorije i sišao do zahoda. Mračne sobe bile su oko mene, goleme i prazne. No zbog žarenja alkohola u mozgu nisam primjećivao ono što bi inače pobudilo koje drugo raspoloženje, jer iako nisam bio baš sretan, bio sam raspoložen, uzbuđen, vođen željom da nastavim, koju čak ni izravna pomisao na tatinu smrt nije mogla poljuljati; bila je ona samo blijeda sjena, prisutna, ali nebitna, jer je njezino mjesto zauzeo život, zauzele su sve slike, glasovi i događaji koje je opijenost iznijela na površinu brzinom što je stvorila iluziju da sam se našao na mjestu punom ljudi i sreće. Znao sam da nije tako, ali osjećaj je bio takav, a osjećaj me vodio dok sam gazio po tapisonu u prizemlju, koje je bilo osvijetljeno tek slabim svjetlom što je dopiralo kroz staklo na ulaznim vratima, i ulazio u zahod koji je jednako šumio i siktao kao i zadnjih trideset godina. Kad sam ponovno izašao, čuo sam njihove glasove i požurio se gore. Ušao sam u dnevnu sobu da u drukčijem, ravnodušnijem stanju duha vidim mjesto na kojem je tata umro. Iznenada sam osjetio kakva je osoba bio dok je bio ovdje. Nisam ga vidio, ništa takvo, ali sam osjetio njega, cijelo njegovo biće, onakvo kakvo je bilo to zadnje vrijeme i u tim sobama. Oh, bilo je čudesno. Ali nisam htio dugo ostati u tom stanju, a možda ne bih ni ostao, jer taj je osjećaj potrajao samo nekoliko trenutaka, a onda su misli zarile kandže u nj i ja sam otišao u kuhinju, gdje je sve bilo kao i kad sam otišao, osim boje pića, koja su sad svjetlucala i bila puna sitnih sivobijelih mjehurića. 213

Baka je nastavila pričati o vremenu dok je živjela u Oslu. I ta je priča spadala u obiteljsku mitologiju, a i njoj je dala neočekivan, i za nas nov, kraj, preokrenula ga. Već sam znao da je baka prvo bila s Alfom, djedovim starijim bratom. Oni su na početku bili par. Braća su zajedno studirala u Oslu, Alf prirodne znanosti, dok je djed studirao ekonomiju. Kad je veza s Alfom završila, baka se udala za djeda i odselili su se u Kristiansand, kao i Alf, ali on je tada bio u braku sa Sølvi. Ona je u mladosti oboljela od tuberkuloze, na jednom je plućnom krilu imala kaverne i cijeli je život bila boležljiva, nije mogla imati djece pa su u relativno poodmakloj dobi posvojili djevojčicu iz Azije. Alf i njegova obitelj i baka i djed činili su većinu na našim okupljanjima dok sam odrastao; dolazili su k nama u goste i često se spominjalo da su Alf i baka nekoć bili zajedno, nije to bila nikakva tajna, a kad su djed i Sølvi umrli, baka i Alf nalazili su se jedanput tjedno, svake subote prijepodne ona ga je posjećivala u kući u Grimu, što nikome nije bilo čudno, no neki su se dobronamjerno smješkali, jer nisu li njih dvoje i trebali završiti zajedno? Sad nam je baka pričala kako je uopće upoznala dvojicu braće. Alf je bio ekstrovertiran, djed više introvertiran, ali obojica su se otvoreno zanimali za djevojku iz Åsgårdstranda, jer kad je djed vidio kako je krenulo s njegovim bratom, koji ju je šarmirao svojim dobrim raspoloženjem i duhovitošću, šapnuo joj je: Ima prsten u džepu! Baka se smijala dok je to pričala: “‘Molim?’ rekla sam, iako sam jako dobro čula što je rekao. ‘Ima prsten u džepu!’ ponovio je. ‘Kakav prsten?’ rekla sam. ‘Zaručnički prsten!’ rekao je, znate. Mislio je da nisam shvatila!” “Je li Alf već tad bio zaručen sa Sølvi?” rekao je Yngve. “Nego što da jest. Ali ona je živjela u Arendalu i bila boležljiva, znate. Nije računao da će ta veza potrajati. Ali na kraju su ipak završili zajedno!” Otpila je još jedan gutljaj iz čaše. Nakon toga je liznula usne. Nastala je stanka i ona se povukla u sebe kao toliko puta u zadnja dva dana. Sjedila je prekriženih ruku i gledala u prazno. Ispio sam čašu i natočio si još jedno piće, izvadio cigaretni papir, stavio u njega prugu duhana, malo ga prerasporedio da dobijem najbolju moguću crtu, smotao papir oko njega nekoliko puta, pritisnuo jedan kraj i zatvorio ga, liznuo ljepilo, odstranio preostatak duhana, vratio ga u paketić, stavio neravnu cigaretu u usta i zapalio je Yngveovim zelenim, polu-prozirnim upaljačem. “Trebali smo na Mediteran one zime kad je djed umro”, rekla je baka. “Kupili smo karte i sve.” Pogledao sam je dok sam ispuhivao dim. “One noći kad je pao u kupaonici, znate... Čula sam samo tresak i ustala, a on je ležao na podu i rekao mi da zovem hitnu. Kad sam ih nazvala, sjela sam i držala ga za ruku dok hitna nije došla. Onda je rekao: ‘Svejedno ćemo na Mediteran.’ A ja sam pomislila Ti ćeš na jedan drugi Mediteran!” Nasmijala se, ali je pritom gledala u pod. “Ti ćeš na jedan drugi Mediteran!” ponovila je. Dugo je potrajala tišina. “Jooj”, rekla je zatim. “Život je bomba, rekla je starica koja nije mogla reći V.” Nasmiješili smo se. Yngve je lagano pomicao svoju čašu i gledao u stol. Nisam htio da baka razmišlja o djedovoj ili tatinoj smrti, pa sam pokušao preusmjeriti razgovor, nadovezavši se na ono o čemu je pričala prije. “Ali niste se ovamo doselili kad ste došli u Kristiansand?” rekao sam. 214

“O ne, nismo ovamo”, rekla je. “Bili smo dalje u Kuholmsveienu. Ovu kuću kupili smo poslije rata. Da, zapravo smo kupili samo zemljište. Lokacija je bila krasna, jedna od boljih u Lundu, jer smo imali pogled, znate. Na more i na grad. I tako visoko da se nije vidjelo unutra. No kad smo kupili zemljište, ovdje je bila jedna druga kuća. Zapravo, nazvati to kućom malo je pretjerano. Hehehe. Bila je to zapravo straćara. Ljudi koji su ovdje živjeli, bila su to dva muškarca, koliko se sjećam, da, oni su... pili su, naime. I prvi put kad smo došli pogledati kuću, dobro se sjećam, posvuda je bilo boca! U hodniku kad smo ušli, na stepenicama, u dnevnoj sobi, u kuhinji. Posvuda! Na mjestima su bile toliko zbijene da se nije imalo gdje stati. Tako smo je dobili dosta jeftino. Kuću smo srušili, a onda smo izgradili ovu. Nije imala ni neki vrt, samo stijenu, straćaru na stijeni, to smo kupili.” “Onda si puno vremena utrošila na vrt?” rekao sam. “O, da, možeš zamisliti. O, da, da. One šljive vani, znate, njih sam donijela od kuće svojih roditelja u Asgårdstranu. Stvarno su stare. Nema ih više posvuda, kao prije.” “Sjećam se da smo znali nositi vreće šljiva kući”, rekao je Yngve. “I ja”, rekao sam. “Još uvijek nose plodove?” rekao je Yngve. “Da, mislim da da”, rekla je baka. “Možda ne onoliko kao prije, ali...” Zgrabio sam bocu, koja je bila gotovo dopola prazna, i natočio si još jednu čašu. To što baki nije sinulo da je krug sada zatvoren, s obzirom na to što se ovdje dogodilo, možda i nije tako čudno, pomislio sam. Palcem sam obrisao kaplju ispod grlića i liznuo ga, dok je baka s druge strane stola otvarala paketić pa stavila prstohvat duhana u spravicu za motanje. Jer ma koliko da joj je zadnjih godina život bio krajnje težak, to je činilo tek zanemariv djelić svega što je proživjela. Kad bi pogledala tatu, vidjela bi ne samo odraslog čovjeka, njegov karakter i sve njegove osobine, nego i bebu, dijete, mladića, pa ako je bio toliko pijan da se zasere ležeći na njezinoj sofi, taj je trenutak bio prekratak, a ona prestara da u usporedbi sa sveukupnim vremenom što ga je provela s njim, sa svim sjećanjima, upravo se to, ta slika, nametne kao ono što preteže. Isto je vrijedilo i za kuću, pretpostavljao sam. Prva kuća puna boca bila je samo “kuća puna boca”, dok je ova kuća bila njezin dom, mjesto gdje je provela zadnjih četrdeset godina, a to što je ono sad bilo puno boca nikad nije moglo postati jedino važno. Ili je stvar bila samo u tome da je bila toliko pijana da više nije bila u stanju razmišljati? U tom je slučaju to dobro skrivala, jer osim što je toliko živnula, bilo je malo znakova pijanstva u njezinom ponašanju. S druge strane, ja nisam bio prava osoba da ikome sudim. Zaveden zasljepljujućim alkoholom, u kojem su se moje misli sve više rastakale, počeo sam ulijevati pića u sebe gotovo kao da su sok. A onda više nije bilo dna. Nakon što sam si natočio Sprite, uzeo sam bocu Absoluta, koja mi je zaklanjala pogled na baku, i stavio je na prozor. “Što to radiš!” rekao je Yngve. “Stavljaš bocu na prozor!” rekla je baka. Crven i zbunjen, zgrabio sam bocu i vratio je na stol. Baka se počela smijati. “Stavio je bocu s alkoholom na prozor!” I Yngve se smijao. “Pa moraju susjedi vidjeti da sjedimo ovdje i ločemo!” rekao je. “Da, dobro”, rekao sam. “Nisam razmišljao.” “Ne, očito nisi!” rekla je baka i obrisala suze od smijeha. “Hahaha!” U toj kući, gdje su svi uvijek pazili na to da izbjegnu tuđe njuškanje, na to da budu besprijekorni u svemu, od odjeće do vrta, od pročelja kuće do auta i ponašanja djece, ništa 215

nije moglo biti toliko nezamislivo kao stavljanje boce alkohola na osvijetljen prozor. Zato su se oni, a nakon nekog vremena i ja, toliko smijali. Nebo iznad brijega na drugoj strani ulice, koje se jedva naziralo u odrazu u kuhinji u kojem smo mi izgledali kao tri podmorske prikaze, bilo je svijetlo i sivoplavo. Noć ni inače nikad nije bila mračnija od ove sad. Yngveu se počeo lagano petljati jezik. Netko tko ga ne poznaje ne bi to uopće mogao primijetiti. No ja sam primijetio, jer bi uvijek bio takav kad bi pio, prvo bi mu se neznatno počeo petljati jezik, onda sve više i više, sve dok ga se na vrhuncu pijanstva, trenutak prije nego što bi zamro, više gotovo uopće ne bi dalo razumijeti. Kod mene je maglovitost koja je proizlazila iz pijanstva bila prije svega unutarnji fenomen, gotovo se samo unutar mene manifestirala, i to mi je bio problem, jer ako se na meni nije vidjelo koliko sam beskrajno pijan, budući da sam hodao i govorio gotovo kao i inače, onda nije bilo isprike za sve ono što mi se u tom trenutku moglo omaknuti, bila to riječ ili čin. Osim toga, moja je ludost uvijek bila tim gora zato što pijanstvo nisu zaustavljali ni san ni problemi s koordinacijom, nego je ono samo prelazilo u tupilo, prazninu i primitivnost. Volio sam to, volio sam taj osjećaj, bio mi je to omiljen osjećaj, ali nikad nije donosio ništa dobrog, a dan poslije, ili danima poslije, bio je isto toliko tijesno povezan s beskrajnom neumjerenošću koliko i s glupošću, koju sam mrzio iz dna duše. No dok sam bio u tom stanju, nije bilo budućnosti, a ni prošlosti, samo ovaj trenutak sad, i zato sam toliko htio biti ondje, jer tu se moj život, u svoj njegovoj neizdrživoj banalnosti, činio kao sjajan život. Okrenuo sam se i bacio pogled na zidni sat. Bilo je jedanaest i trideset pet. Onda sam pogledao Yngvea. Izgledao je umorno. Oči su mu se stisnule i bile malko krvave u kutovima. Čaša mu je bila prazna. Samo da mu ne padne na pamet otići leći! Nisam mogao ostati ovdje sam s bakom. “Hoćeš još malo?” rekao sam i glavom pokazao na bocu na stolu. “Pa, možda još jednu majušnu”, rekao je. “Ali to mi je zadnja. Moramo sutra rano ustati.” “Ha?” rekao sam. “Zašto?” “Imamo sastanak u devet, zar si zaboravio?” Lupio sam se po čelu; nisam to učinio još otkako sam išao u gimnaziju. “Ali bit će u redu”, rekao sam. “Moramo se samo pojaviti.” Baka nas je gledala. Samo da ne pita kamo idemo, pomislio sam. Spominjanje pogrebnog poduzeća sigurno bi prekinulo čaroliju. I onda ćemo opet sjediti ovdje, ona kao majka koja je izgubila sina, a mi kao dva djeteta koja su izgubila oca. Nisam se, međutim, usudio pitati je želi li još. Ima granica pristojnosti, a ona je već davno prijeđena. Uzeo sam bocu i natočio Yngveu u čašu, a onda u svoju. No kad sam to napravio sreo sam njezin pogled. “Hoćeš ti još jednu?” čuo sam se kako govorim. “Možda jednu malu”, rekla je. “Već je kasno.” “Da, kasno je na zemlji”, rekao sam. “Što si rekao?” rekla je. “Rekao je da je kasno na zemlji”, rekao je Yngve. “To je poznati citat.9” Zašto je to rekao? Je li mi htio pokazati gdje mi je mjesto? O jebote, bila je to stvarno idiotska izjava. “Kasno je na zemlji”... “Karlu Oveu uskoro izlazi knjiga”, rekao je Yngve. “Stvarno?” rekla je baka. Kimnuo sam. “Da, sad kad to kažeš, čula sam već za to. je li mi Gunnar to rekao? Vidi ti njega. Knjiga.” Prinijela je čašu ustima i otpila. Ja sam napravio isto. Jesam li to samo umislio ili je 216

pogled ponovno postao mrk? “Onda niste ovdje živjeli za vrijeme rata?” rekao sam i otpio još jedan gutljaj. “Ne, tek poslije rata, nekoliko godina poslije, doselili smo se ovamo. Za vrijeme rata živjeli smo tamo”, rekla je i pokazala iza sebe. “Kako je to uopće bilo?” rekao sam. “Za vrijeme rata, mislim?” “Pa, bilo je gotovo kao inače, znate. Bilo je malo teže doći do hrane, ali inače nije bilo neke velike razlike. Nijemci su bili obični ljudi, kao mi. Upoznali smo neke od njih, znate. Bili smo mi i dolje kod njih nakon rata.” “U Njemačkoj?” “Da, da. A kad su morali otići, u svibnju ‘45., nazvali su nas i rekli nam da možemo doći i uzeti nešto od stvari koje su ostavili, ako želimo. Dali su nam najfinija pića. I radio. I još puno toga.” To da su dobili darove od Nijemaca prije kapitulacije već sam bio čuo. Ali u toj verziji Nijemci su došli k njima doma. “Ostavili su ih?” rekao sam. “Gdje to?” “Negdje u nekakvom kamenjaru”, rekla je baka. “Nazvali su nas i rekli gdje ih točno možemo naći. Onda smo otišli onamo te večeri i sve je bilo ondje, točno kao što su rekli. Bili su dragi, to sigurno.” Zar su se baka i djed pentrali po kamenjaru jedne svibanjske večeri u potrazi za njemačkim pićima? Farovi su na nekoliko sekundi osvijetlili vrt i kliznuli zidom ispod prozora, a onda je auto prošao zavoj i skrenuo dolje u uličicu. Baka se nagnula prema prozoru. “Tko bi to mogao biti u ovo doba?” rekla je. Uzdahnula je i ponovno sjela na stolicu, s rukama u krilu. Pogledala nas je. “Dobro da ste vi ovdje, dečki”, rekla je. Još jedna stanka. Baka je otpila još jedan gutljaj. “Sjećaš se kad si živio ovdje s nama?” rekla je iznenada i pogledala Yngvea s toplinom u očima. “Kad je vaš otac došao po tebe, imao je bradu, a ti si odjurio uz stepenice i viknuo ‘Nije to moj tata!’ Hehehe! ‘Nije to moj tata!’... Bilo je tako zabavno s tobom, ne možeš to ni zamisliti.” “Dobro se toga sjećam”, rekao je Yngve. “A ono kad smo slušali obrazovni program na radiju, a oni razgovarali s vlasnikom najstarijeg konja u Norveškoj. Sjećaš se toga? ‘Tata, ti si jednako star kao i najstariji konj u Norveškoj!’ rekao si.” “A ti”, rekla je i pogledala mene. “Sjećaš se kad si bio sam s nama na vikendici?” Kimnuo sam. “Jednog jutra našli smo te na stepenicama, sjedio si i plakao, a kad smo te pitali zašto plačeš, rekao si: ‘Tako sam usamljen’. Imao si osam godina, znaš!” Bilo je to onoga ljeta kad su mama i tata bili na odmoru u Njemačkoj. Yngve je bio u Sørbøvågu kod druge bake i djeda, a ja sam bio ovdje, u Kristiansandu. Čega se sjećam od toga? Da mi baka i djed nisu bili bliski. Odjednom sam se našao s njima u njihovoj svakodnevici. Bili su mi strani više nego inače, budući da nije bilo nikoga ili ničega što bi moglo posredovati između nas. Jednoga jutra u mlijeku mi se našao neki kukac i nisam ga htio popiti, a baka je rekla da ne budem tako izbirljiv, da ga samo treba izvaditi, tako je to u prirodi. Glas joj je bio oštar. Popio sam mlijeko, s gađenjem. Kako to da mi je baš to ostalo u 217

sjećanju? I ništa drugo? Sigurno je bilo drugih stvari? Da: mama i tata poslali su mi razglednicu sa slikom Bayern Münchena. Koliko sam čeznuo za time i koliko sam sretan bio kad je konačno stigla! I pokloni kad su konačno došli kući: žuto-crvena nogometna lopta za Yngvea i zeleno-crvena za mene. Te boje... Ah, osjećaj sreće koji su izazvale... “Jednom drugom prilikom ti si stajao ovdje na stepenicama i vikao”, rekla je i pogledala Yngvea. “‘Bako, jesi li gore ili dolje?’ Odgovorila sam ‘dolje’, a ti si viknuo ‘Zašto nisi gore?’“ Nasmijala se. “Da, bilo je jako zabavno... Kad ste se preselili u Tybakken, stalno si kucao na vrata susjedima i pitao živi li ondje neko dijete. ‘Živi li ovdje neko dijete?’ rekao bi. Hehehe!” Kad je smijeh zamro, ostala je sjediti i malo hihotati dok je motala novu cigaretu spravicom. Vrh smotane cigarete bio je prazan i planuo je kad ga je zapalila upaljačem. Mala pahuljica pepela odlebdjela je prema podu. Onda je vatra dohvatila duhan i pretvorila se u žar, koji bi zasjao jače svaki put kad bi zrak prošao kroz filtar. “Ali sad ste već odrasli”, rekla je. “I to je tako čudno. Kao da ste jučer bili mali...” Pola sata poslije išli smo na spavanje. Yngve i ja počistili smo stol, stavili bocu alkohola u ormarić ispod sudopera, ispraznili pepeljaru i stavili čaše u stroj za pranje posuđa, dok je baka sjedila i gledala. Kad smo završili, ustala je i ona. Malo mokraće poteklo je sa stolice, a da ona to nije ni primijetila. Uhvatila se za okvir vrata kad je htjela izaći, prvo u kuhinji, a onda i u hodniku. “Onda laku noć!” rekao sam. “Laku noć i vama!” rekla je i nasmiješila se. Nastavio sam je gledati i vidio da je osmijeh nestao istoga trena čim je okrenula glavu od nas i počela silaziti stepenicama. “I tako”, rekao sam minutu poslije kad smo već bili u sobi. “To je bilo to.” “Da”, rekao je Yngve. Skinuo je pulover, prebacio ga preko naslona stolice, svukao hlače. Prožet alkoholnom toplinom, poželio sam mu reći nešto lijepo. Sve razlike u mišljenjima bile su poravnate, nije bio problema, sve je bilo jednostavno. “Kakav dan”, rekao je. “Bogme da”, rekao sam. Legao je poleđice u krevet, navukao poplun preko sebe. “Onda laku noć”, rekao je i sklopio oči. “Laku noć”, rekao sam. “Lijepo spavaj.” Otišao sam do prekidača pokraj vrata i ugasio stropno svjetlo. Sjeo sam na krevet. Nije mi se išlo spavati. U jednom ludom trenu sinulo mi je da bih mogao otići van. Bilo je još nekoliko sati do zatvaranja klubova. A i bilo je ljeto, grad je bio pun ljudi, vjerojatno je među njima bilo i nekih koje sam poznavao. No onda me obuzeo umor. Iznenada sam samo htio spavati. Iznenada sam jedva imao snage dići ruke. Pomisao da bih se trebao svući bila je nepodnošljiva pa sam legao na leđa u odjeći, sklopio oči i utonuo u meko unutarnje svjetlo. Svaka moja sitna kretnja, ma bilo to i pomicanje maloga prsta, golicala mi je trbuh, a kad sam tren poslije usnuo, imao sam osmijeh na licu. Već sam u dubokom snu znao da me nešto grozno čeka vani. Zato sam se, kad sam se već zamalo razbudio, pokušao okrenuti i vratiti u san, a sigurno bih i uspio da nije bilo inzistiranja u Yngveovu glasu i činjenice da ujutro trebamo na važan sastanak. Otvorio sam oči. “Koliko je sati?” rekao sam. Yngve je stajao na vratima već odjeven. Crne hlače, bijela košulja, crni sako. Lice mu je 218

izgledalo podbuhlo, oči stisnute, kosa raščupana. “Dvadeset do devet”, rekao je. “Ajmo, ustajanje.” “A, pas mater”, rekao sam. Ustao sam i osjetio da pijanstvo još nije napustilo tijelo. “Idem ja dotle dolje”, rekao je. “Požuri se.” To što sam još na sebi imao jučerašnju odjeću izazvalo mi je osjećaj nelagode, koji se pojačao kad sam se odjednom sjetio što smo zapravo napravili. Brže-bolje svukao sam je sa sebe. Sve moje kretnje bile su nekako trome, čak me i ustajanje i stajanje na nogama koštalo snage, da i ne govorim o tome što mi je napravilo dizanje ruke i posezanje za košuljom koja je visjela na vješalici na vratima ormara. Ali morao sam, trebalo je to napraviti. Provući desnu ruku kroz rukav, provući lijevu ruku kroz rukav, zakopčati dugmad prvo na rukavima pa onu sprijeda. Zašto smo to, dovraga, napravili? Kako smo mogli biti tako glupi? Pa nisam to htio, bilo je to zapravo zadnje što sam htio, sjediti ovdje, nigdje drugdje nego ovdje, i piti, s njom. Nekako sam baš to napravio. Kako je to bilo moguće? Kako je to, dovraga i dobijesa, bilo moguće? Bilo je to sramotno. Kleknuo sam pred kovčeg i počeo prekapati po odjeći dok nisam pronašao crne hlače, koje sam navukao sjedeći na krevetu. Kako je dobro bilo sjediti! Ali morao sam opet ustati, da bih navukao hlače dokraja, da bih dohvatio sako i odjenuo ga, da bih se spustio u kuhinju. Kad sam natočio čašu vode i popio je, čelo mi je bilo mokro od znoja. Nagnuo sam se, stavio glavu pod slavinu i umio se. Voda me malo ohladila, malo mi dovela u red kosu, koja je bila kratka, ali nekako neuredna. Voda mi je još kapala s brade i tijela teškog kao vreća kad sam izašao u hodnik i spustio se stubama, a dolje su stajali Yngve i baka i čekali me. Yngve je zveckao ključevima od auta. “Imaš žvakaće ili nešto slično?” rekao sam. “Nisam stigao oprati zube.” “Ne možeš baš danas ne oprati zube”, rekao je Yngve. “Stigneš ako se požuriš.” Bio je u pravu. Vjerojatno sam još uvijek vonjao kao da sam pijan, a u pogrebnom poduzeću ne bi trebalo tako vonjati. Ali požuriti se nisam mogao. U hodniku na katu morao sam zastati i nasloniti se na ogradu, kao da mi je i volja bila iscrpljena. Nakon što sam dohvatio četkicu i pastu za zube s noćnog ormarića, oprao sam zube što sam brže mogao za sudoperom u kuhinji. Trebao sam samo ostaviti tubu i četkicu ondje i odjuriti dolje, ali nešto u meni reklo je da ne može to tako, da pasti za zube i četkici nije mjesto u kuhinji, treba ih odnijeti natrag u spavaću sobu, i tako su prošle još dvije minute. Kad sam se ponovno spustio, bilo je četiri minute do devet. “Idemo mi sad”, rekao je Yngve i okrenuo se prema baki. “Neće dugo trajati. Brzo smo natrag.” “Dobro”, rekla je. Sjeo sam u auto, zakopčao pojas. Yngve se skljokao na sjedalo do mene, gurnuo ključ u bravu, okrenuo ga, okrenuo glavu i počeo se natraške spuštati niz mali brijeg. Baka je stajala na vrhu stepenica. Mahnuo sam joj, a ona mi je odmahnula. Kad smo se spustili u uličicu i baku više nismo vidjeli, zapitao sam se hoće li ostati stajati, kao što je nekoć radila, jer prije nego što bismo se izvezli na ulicu, mogla nas je još jedanput vidjeti i još se jedanput oprostiti mahanjem prije nego što bi se okrenula i ušla u kuću, a mi se izvezli na glavnu ulicu. Stajala je ondje. Ja sam mahnuo, ona je mahnula meni i onda ušla. “Je li i danas htjela s nama?” rekao sam. Yngve je kimnuo. 219

“Trebali bismo učiniti kako smo joj rekli. Ne zadržati se dugo. Iako ne bih imao ništa protiv da malo sjednemo u neki kafić. Ili odemo u prodavaonicu ploča.” Pritisnuo je ručicu žmigavca lijevim kažiprstom u isti čas kad je promijenio brzinu i pogledao gore udesno. Put je bio čist. “Kako se osjećaš?” rekao sam. “Skroz neloše”, rekao je Yngve. “Ti?” “Još osjećam cugu”, rekao sam. “Zapravo sam još uvijek pijan.” Pogledao me dok je skretao. “Da, uf”, rekao je. “Nije to baš bila pametna ideja”, rekao sam. Jedva primjetno se nasmiješio, prebacio u nižu brzinu, zaustavio se iza bijele crte. Stariji sjedokosi muškarac, mršav poput čačkalice i s velikim nosom, prelazio je preko pješačkog prijelaza ispred nas. Kutovi usta bili su mu obješeni. Usne su mu bile tamnocrvene. Prvo je pogledao prema brdima s moje desne strane, a onda prema prodavaonicama s druge strane ceste, prije nego što je upro pogled u pod, vjerojatno da provjeri gdje se nalazi rubnik. Sve je to radio kao da je sam. Kao da se uopće ne obazire na druge. Tako je Giotto slikao ljude. Ni oni nikad nisu izgledali kao da su svjesni da ih netko gleda. Tako prikazani, doimali su se nezaštićeno, a to prikazati samo je on znao. Vjerojatno je to bila stvar vremena, jer sljedeće generacije talijanskih slikara, generacije velikana, na svojim su slikama likove prikazivali tako da se vidi kako su svjesni da ih drugi gledaju. S druge strane žurno je dolazila mlada crvenokosa žena s dječjim kolicima. Na semaforu za pješake upravo se upalilo crveno, no pogledala je semafor, autima je bilo crveno pa je ona odlučila prijeći, protrčavši tren poslije sitnim koracima pokraj nas. Njezino dijete, staro možda godinu dana, mesnatih obraza i malih usta, sjedilo je uspravno u kolicima i malo dezorijentirano gledalo oko sebe dok su prolazili. Yngve je otpustio kvačilo i na križanju oprezno dao gas. “Dvije minute već kasnimo”, rekao sam. “Znam”, rekao je. “Ali ako odmah nađemo parking, nije tako strašno.” Kad smo stigli do mosta, pogledao sam nebo iznad mora. Bilo je oblačno, ponegdje ipak tako svijetlo da je bjelina imala tračak plavoga u sebi, kao da je poluproziran film bio razapet preko njega, na drugim je mjestima bilo teže i tamnije, na sivim poljima čiji su se vanjski rubovi poput dima vukli preko bjeline. Ondje gdje je bilo sunca, sloj oblaka bio je žućkast. Ali ne toliko da bi svjetlo pod nebom bilo išta jače od prigušenog i da bi izgledalo kao da dolazi odasvuda. Bio je to jedan od dana kad ništa ne baca sjenu, gdje se sve nekako čvrsto drži. “Ti večeras odlaziš, ha?” rekao sam. Yngve je kimnuo. “O, eno jednog!” rekao je. Sljedeći trenutak skrenuo je prema pločniku i stao, ugasio motor i povukao ručnu kočnicu. Pogrebno poduzeće nalazilo se s druge strane ulice. Bilo bi mi draže da sve odvijalo polaganije, da sam se imao kad pripremiti na ono što nas je čekalo, ali nismo tu ništa mogli, mogli smo se samo prepustiti. Izišao sam, zatvorio vrata i krenuo preko ceste za Yngveom. U čekaonici gospođa za pultom nasmiješila nam se i rekla da slobodno odmah uđemo. Vrata su bila otvorena. Punašni agent pogrebnog poduzeća ustao je sa stolice iza radnog stola kad nas je vidio, došao i rukovao se s nama s ljubaznim, ali, s obzirom na okolnosti, ne i veselim osmijehom na licu. 220

“Evo nas opet”, rekao je. Pokazao je rukom na dvije stolice. “Sjednite!” “Hvala”, rekao sam. “Sigurno ste preko vikenda malo razmišljali o pogrebu”, rekao je i sjeo, uzeo tanak svežanj papira koji je ležao pred njim na stolu i počeo listati. “Jesmo”, rekao je Yngve. “Odlučili smo se za crkveni pogreb.” “Dobro”, rekao je agent. “Onda ću vam dati broj svećenikovog ureda. Mi ćemo se pobrinuti za sve praktične detalje, ali nekako bi bilo lijepo da i sami razmijenite koju riječ sa svećenikom. Ipak će on reći koju riječ o vašem ocu pa bi bilo zgodno da mu ispričate nešto o njemu.” Podigao je pogled. Nabori kože na njegovu vratu visjeli su preko ovratnika košulje, kao u guštera. Kimnuli smo. “Postoji mnogo načina da se to izvede”, nastavio je. “Imam popis različitih opcija. Radi se o stvarima kao što je glazba; želite li je i ako da, koju. Neki žele živu glazbu, drugi da se pusti snimka. Ali imamo jednog crkvenog pjevača čijim se uslugama često koristimo, on svira i nekoliko instrumenata... Živa muzika ipak daje određenu svečanu atmosferu ili dostojanstvo... Ne znam jeste li razmišljali o tome što biste htjeli?” Sreo sam Yngveov pogled. “To bi možda bilo zgodno?” rekao sam. “Svakako”, rekao je Yngve. “Hoćemo to?” “Može.” “Onda se slažete?” rekao je agent. Kimnuli smo. Ispružio je ruku preko stola i dao Yngveu list papira. “Ovdje su vam neke od opcija što se tiče glazbe. Ali ako imate nekih konkretnih želja, nešto izvan ovoga popisa, nema problema, samo nam javite nekoliko dana unaprijed.” Nagnuo sam se ustranu, a Yngve je malo pomaknuo papir da i ja mogu vidjeti što piše. “Bach bi možda bio zgodan?” rekao je Yngve. “Da, volio je Bacha”, rekao sam. Prvi put nakon skoro dvadeset četiri sata ponovno sam počeo plakati. Nema jebene šanse da upotrijebim jednu od njegovih papirnatih maramica, pomislio sam i protrljao nekoliko puta oči o pregib lakta, duboko udahnuo i polako izdahnuo. Primijetio sam da me Yngve ošinuo pogledom. Je li mu bilo neugodno zato što plačem? Ne, neugodno mu nije moglo biti. Ne. “Sve je u redu”, rekao sam. “Gdje smo stali?” “Bach bi bio u redu”, rekao je Yngve i pogledao agenta pogrebnog poduzeća. “Ova sonata za violončelo, recimo...” Pogledao me. “Slažeš se?” Kimnuo sam. “Onda ćemo tako”, rekao je agent. “Uobičajena su tri glazbena dijela. I onda jedna ili dvije crkvene pjesme koje svi pjevaju.” “‘Deilig er jorden”’, rekao sam. “Može ta?” “Naravno”, rekao je. Jooooj. Jooooj. Jooooj. “Jesi li dobro, Karl Ove?” rekao je Yngve. Kimnuo sam. Složili smo se da se izvede komad na violončelu i da crkveni pjevači osim pjesme Divno je na zemlji otpjevaju još dvije pjesme, a složili smo se i oko zajedničke crkvene pjesme. 221

Složili smo se i da nitko neće držati govor kod lijesa, i time je pogreb bio isplaniran, jer drugi su elementi spadali u liturgiju i bili zadani. “Želite li cvijeće? Osim vijenaca i sličnog? Mnogi smatraju da ono pridonosi ugođaju. Imam ovdje neke opcije, ako želite pogledati...” Pružio je Yngveu novi papir. Yngve je pokazao prstom na jednu od opcija i pogledao me, a ja sam kimnuo. “Odlično”, rekao je agent. “Zatim je tu lijes... Imamo ovdje nekoliko slika...” Novi papir došao je s druge strane stola. “Bijeli”, rekao sam. “Je li ti to u redu? Ovaj.” “Može, neka bude taj”, rekao je Yngve. Agent je uzeo papir natrag i zabilježio. Zatim je pogledao nas. “Rekli ste da biste ga danas voljeli pogledati?” “Da”, rekao je Yngve. “Radije poslijepodne, ako može.” “Naravno da može. Ali... pa, znate u kakvim je okolnostima umro? Da je smrt bila... povezana s alkoholom?” Kimnuli smo. “Dobro”, rekao je. “Ponekad je dobro biti pripremljen na ono što nas očekuje u takvim situacijama.” Skupio je svoje papire i lupnuo njima o stol. “Ja vas, nažalost, neću biti u mogućnosti dočekati poslijepodne. Ali moj kolega će biti ondje. Kod kapelice kraj crkve u Oddernesu, znate gdje je to?” “Mislim da znam”, rekao sam. “U četiri, odgovara li vam to?” “Odgovara.” “Onda neka bude tako. U četiri sata kod kapelice kraj crkve u Oddernesu. I ako se slučajno nečeg sjetite ili se oko nečega predomislite, slobodno nazovite. Imate moj broj?” “Da”, rekao je Yngve. “Odlično. Ali da, još jedna stvar. Želite li osmrtnicu u novinama?” “Želimo, zar ne?” rekao sam i pogledao Yngvea. “Da”, rekao je. “Moramo je staviti.” “Ali možda je za to bolje uzeti malo vremena”, rekao sam. “Odlučiti što će pisati i koja imena ćemo staviti i tako to...” “U redu”, rekao je agent pogrebnog poduzeća. “Vi samo navratite ili nazovite kad malo razmislite. Ali radije ne prekasno, u pravilu se čeka nekoliko dana na objavu u novinama.” “Mogu vas nazvati sutra”, rekao sam. “Je li to u redu?” “Izvrsno”, rekao je i ustao, s novim papirom u ruci. “Ovdje je telefonski broj i adresa svećenikovog ureda. Kome od vas da ga dam?” “Možete meni”, rekao sam. Kad smo izašli i zaustavili se na pločniku kod auta, Yngve je iskopao kutiju cigareta i ponudio me. Kimnuo sam i uzeo jednu. Zapravo mi je pomisao na pušenje sada bila odvratna - kao i uvijek dan nakon opijanja, jer je pušenje, ne toliko okus ili miris koliko to što ono predstavlja, povezivalo dan opijanja s prethodnim danom, bilo je svojevrstan osjetilni most preko kojega su počele navirati sve slike, tako da su se sad kroz ono što me okruživalo, sivocrni asfalt, svjetlosive cementne kocke duž pločnika, sivo nebo, crveni auto 222

pokraj kojega smo stajali, Yngveova leđima okrenuta figura, probijale strahotne unutrašnje slike; ali istovremeno je bilo nečeg u osjećaju uništavanja i pustošenja koje mi je dim uzrokovao u plućima, što mi je trebalo, ili sam to čak priželjkivao. “Super je prošlo”, rekao sam. “Ima još toga što moramo srediti”, rekao je. “Ili, točnije, ti moraš srediti. Kao, naprimjer, to s osmrtnicom. Ali možeš i mene nazvati usput.” “Mhm”, rekao sam. “Nego, jesi li primijetio koju riječ je upotrijebio?” rekao je Yngve. “Pogledati?” Nasmiješio sam se. “Da. Ali ima nešto u toj branši što nalikuje trgovanju nekretninama. Posao im je pobrinuti se da sve izgleda najbolje što može i uzeti što više novca za to. Jesi li vidio koliko ljesovi koštaju?” Yngve je kimnuo. “Ne, a ne možeš baš ni početi škrtariti dok tamo sjediš”, rekao je. “To je pomalo kao kad naručuješ vino u restoranu”, rekao sam. “Ako nisi upoznat, mislim. Ako imaš puno novca, uzmeš drugo najskuplje. Ako imaš malo novca, uzmeš drugo najjeftinije. Nikad najskuplje ili najjeftinije. Tako je sigurno i s njegovim Ijesovima.” “Bio si inače vrlo odlučan ondje”, rekao je Yngve. “S onime da treba biti bijel, mislim?” Slegnuo sam ramenima, bacio zažarenu cigaretu na pločnik. “Čistoća”, rekao sam. “To mi je bilo na umu.” Yngve je ispustio cigaretu na pod i zgazio je, otvorio vrata auta i sjeo. Ja sam napravio isto. “Nervozan sam što ćemo ga vidjeti”, rekao je Yngve. Vezao je pojas jednom rukom dok je drugom gurnuo ključ u bravu i okrenuo ga. “A ti?” “Da. Ali moram. Inače nikad neću shvatiti da je stvarno mrtav.” “Ni ja”, rekao je Yngve i pogledao u retrovizor. Zatim je uključio žmigavac i pokrenuo auto. “Sad onda vozimo doma?” rekao je. “Imamo ono sa spravama”, rekao sam. “Perač tepiha i kosilica. Bilo bi dobro da to obavimo prije nego što odeš.” “Znaš li gdje je to?” “Ne, u tome je stvar”, rekao sam. “Gunnar je rekao da je ta firma za iznajmljivanje u Grimu, ali ne znam točnu adresu.” “Dobro”, rekao je Yngve. “Trebamo naći telefonski imenik pa pogledati žute stranice. Znaš li za neku telefonsku govornicu u blizini?” Odmahnuo sam glavom. “Ali ima benzinska postaja na kraju Elvegate, možemo probati ondje.” “Odlično”, rekao je Yngve. “Ionako moram natočiti goriva prije nego što krenem večeras.” Minutu poslije skrenuli smo pod krov benzinske postaje. Yngve je parkirao pokraj pumpe i dok je on točio gorivo, ja sam ušao u prodavaonicu. Na zidu je bila telefonska govornica, a ispod nje bile su tri kutije s telefonskim imenicima. Nakon što sam pronašao adresu tvrtke za iznajmljivanje i upamtio je, otišao sam do blagajne kupiti paketić duhana. Muškarac preda mnom u redu okrenuo se kad sam došao. “Karl Ove?’ rekao je. “Jesi li to ti?” Prepoznao sam ga. Išli smo skupa u gimnaziju. No nisam mu se mogao sjetiti imena. “Bok, dugo se nismo vidjeli”, rekao sam. “Kako si?” 223

“Dobro!” rekao je. “A ti?” Iznenadio me njegov srdačan ton. Kad smo bili maturanti, imao sam tulum i on je došao, postao agresivan i probio nogom rupu u vratima naše kupaonice. Poslije je odbio platiti, a ja nisam mogao ništa napraviti. Drugi je put vozio nas maturante kombijem, a ja i Bjorn sjedili smo na krovu; čini mi se da smo išli u trgovački centar Fun i iznenada, na brijegu iza križanja za Timenes, on je nagazio na gas, pa smo morali leći i grčevito se držati za krovne nosače, vozio je najmanje sedamdeset na sat, možda osamdeset, i samo se smijao kad smo sišli, iako smo urlali na njega. Pogledao sam ga u oči. Lice mu je bilo možda malo mesnatije, inače je izgledao potpuno isto kao i prije. No nešto u njegovim crtama bilo je malo ukočeno, nekakva krutost koju je osmijeh prije pojačao nego omekšao. “I, čime se baviš?” rekao sam. “Radim na Sjevernome moru.” “Aha”, rekao sam. “Onda mlatiš velike pare!” “Pa da. I imam puno slobodnih dana. Pa mi je dobro. A ti?” Dok mi je govorio, pogledao je prodavača, pokazao na roštilj s kobasicama i dignuo jedan prst u zrak. “Još studiram”, rekao sam. “Što?” “Književnost.” “Da, bio si opsjednut time”, rekao je. “Da”, rekao sam. “Viđaš što Espena, inače? I Tronda? I Gislea?” Slegnuo je ramenima. “Trond živi ovdje u gradu pa njega vidim tu i tamo. Espena kad dođe kući za Božić. A ti? Jesi li u kontaktu s nekim od stare ekipe?” “Samo s Bassenom.” Prodavač je stavio hrenovku u pecivo i zamotao ga u salvetu. “Kečap ili senf?” rekao je. “Da, molim, može oboje. I luk.” “Sirovi ili pirjani?” “Pirjani. Ne, sirovi.” “Sirovi?” “Da.” Kad je narudžba izvršena, a on ostao stajati s hot-dogom u ruci, okrenuo je opet glavu prema meni. “Drago mi je da sam te vidio, Karl Ove”, rekao je. “Nisi se uopće promijenio!” “Ni ti”, rekao sam. Zinuo je i odgrizao komad hrenovke, pružio prodavaču novčanicu od pedeset kruna. Bilo je malo neugodno dok je on čekao ostatak, jer smo već bili zaključili razgovor. Mlako se osmijehnuo, “No dobro”, rekao je stisnuvši u ruci kovanice koje je dobio. “Možda se vidimo!” “Vidimo se”, rekao sam. Kupio sam paketić duhana i nekoliko sekundi stajao pred stalkom s časopisima praveći se da me zanimaju, kako ga ne bih ponovno susreo vani, a onda je Yngve ušao da plati. Platio je novčanicom od tisuću kruna. Skrenuo sam pogled kad ju je izvukao iz novčanika, nisam htio pokazati da sam shvatio da je to novac iz tatine ostavštine, nego sam promrmljao da idem van i krenuo prema vratima. Miris benzina i betona, u polumraku pod krovom benzinske postaje, postoji li išta što budi više asocijacija? Motori, brzina, budućnost. 224

Ali i hrenovke i CD-i Celine Dion i Erica Claptona. Otvorio sam vrata auta i sjeo. Yngve je došao odmah za mnom, pokrenuo motor i odvezao nas odande bez riječi. Išao sam vrtom i kosio travu. Stroj koji smo unajmili sastojao se od dijela koji se trebao pričvrstiti na leđa i šipke s rotirajućim ostricama na donjem kraju. Osjećao sam se poput robota hodajući naokolo s velikim žutim štitnicima za uši, opasan brujećom i vibrirajućom mašinerijom i metodično režući sve mladice, sve cvijeće i svu travu na koju sam naišao. Cijelo sam vrijeme plakao. Napadaj za napadajem preplavio bi me dok sam hodao i kosio, više se nisam ni opirao, pustio sam da dođe što je htjelo doći. Oko dvanaest Yngve me pozvao s verande i ja sam ušao da s njima jedem; poslužio je čaj i peciva, kao što je baka uvijek posluživala, podgrijana na rešetki iznad električne ploče, tako da je njihova inače meka korica bila hrskava i mrvila se pri zagrizu, ali nisam bio gladan pa sam se ubrzo vratio van i nastavio raditi. Bilo je oslobađajuće izaći van sam, i zahvalno, jer su se rezultati pokazali brzo. Nebo se zatvorilo, sivobijeli oblaci ležali su pod njim kao poklopac, tamna se površina mora ocrtavala oštrije, a grad, koji je pod otvorenim nebom bio mali beznačajni skup kuća, ispljuvak na brijegu, dobio je na težini i solidnosti. Ovdje sam bio, to sam vidio. Uglavnom mi je pogled bio uperen u rotirajuće oštrice i travke koje su padale kao pokošeni vojnici, više žute i sive nego zelene, pomiješane sa sjajnim crvenkastim cvjetovima naprstaka i žutim pupavicama, ali povremeno bih pogled podigao prema masivnom svjetlosivom nebeskom svodu ili ga uperio u masivni tamnosivi morski pod, u kaos kabina i trupova u luci, jarbola i pramaca, kontejnera i hrđavog starog željeza, a i u grad, koji je sa svojim bojama i svojim kretanjima vibrirao poput stroja, sve sam to gledao dok su mi suze tekle niz obraze, jer je tata, koji je ovdje odrastao, bio mrtav. Ili možda nisam zato plakao, možda je to bilo iz posve drugih razloga, možda su se sada oslobodili sva tuga i sav očaj koji su se u meni nakupljali zadnjih petnaest godina. Nije bilo važno, ništa nije bilo važno, samo sam kružio vrtom i kosio travu koja je narasla previsoka. U tri i petnaest ugasio sam tu paklenu napravu, stavio je u drvarnicu ispod verande i otišao se istuširati prije polaska. Uzeo sam iz potkrovlja odjeću, ručnik i šampon, stavio ih na zahodski poklopac, zaključao vrata, svukao se, popeo u kadu, usmjerio tuš od sebe i otvorio vodu. Kad je počela teći topla, okrenuo sam glavu tuša prema sebi i voda je potekla po meni. Obično bi to pratio dobar osjećaj, ali ne i sad, ne ovdje, pa kad sam u punoj brzini oprao kosu i isprao je, zatvorio sam vodu i iskoračio van, obrisao se i odjenuo. Izvadio sam cigaretu vani na stepenicama dok sam čekao da Yngve side. Bio sam nervozan, a preko krova automobila dok je otključavao vrata vidio sam na njegovom licu da je i on. Kapelica je stajala iza gimnazije u koju sam išao, odmah iza velike sportske dvorane, a put kojim smo se vozili bio je onaj kojim sam išao onih godinu i pol koliko sam živio u stanu bake i djeda u Elvegati, ali pogled na poznata mjesta nije pobudio ništa u meni i možda sam ih sad prvi put vidio onakvima kakva stvarno jesu, beznačajna, bez duše. Ograda od kolja ovdje, bijela kuća iz devetnaestoga stoljeća ondje, nešto drveća, nešto grmlja, malo trave, naplatne kućice, znak. Neprestano kretanje oblaka na nebu. Neprestano kretanje ljudi na zemlji. Vjetar je podizao grane i tresao tisuće listova stvarajući koliko nepredvidive toliko i neminovne šare. “Možeš skrenuti ovdje”, rekao sam kad smo prošli gimnaziju i ugledali crkvu iza kamene ograde ispred nas. “To je tu unutra.” “Bio sam već tu”, rekao je Yngve. “Da?” rekao sam. 225

“Na jednoj krizmi. I ti si bio, nisi li?” “Ne sjećam se toga”, rekao sam. “Ali ja se sjećam”, rekao je Yngve i nagnuo se malo da vidi što je naprijed. “Ima li ondje prakiralište?” “Mora biti”, rekao sam. “Uranili smo”, rekao je Yngve. “Tek je petnaest do.” Ispentrao sam se iz auta i zatvorio vrata. Kosilica je s druge strane kamene ograde krenula prema nama. Vozio ju je muškarac gol do pasa. Kad je vozilo prošlo, ne više od pet metara od nas, vidio sam da čovjek ima srebrni lančić oko vrata, na kojem je visjelo nešto nalik na žilet. Na istoku, iznad crkve, nebo se smračilo. Yngve je zapalio cigaretu, napravio nekoliko koraka po parkiralištu. “I tako”, rekao je. “Evo nas ovdje.” Pogledao sam prema kapelici. Iznad ulaznih vrata svijetlila je lampa, gotovo neprimjetno na danjem svjetlu. Pored nje bio je parkiran crveni auto. Srce mi je zakucalo brže. “Da”, rekao sam. Visoko iznad nas, nebom koje je još uvijek bilo svjetlosivo, kružilo je nekoliko ptica. Nizozemski slikar Ruisdael uvijek je ptice slikao visoko na nebu, da dobije dubinu, bio mu je to gotovo zaštitni znak; u svakom slučaju, vidio sam ih na cijelom nizu slika u knjizi o njemu koju sam imao. Donji dio drveća ispred nas bio je gotovo posve crn. “Koliko je sad sati?” rekao sam. Yngve je trznuo rukom tako da mu je rukav jakne kliznuo pa je mogao vidjeti sat. “Pet do. Idemo onamo?” Kimnuo sam. Kad smo bili tri metra od kapelice, otvorila su se vrata. Mladić u crnom odijelu pogledao nas je. Lice mu je bilo preplanulo, kosa svijetla. “Knausgård?” rekao je. Kimnuli smo. Rukovali smo se s njim. Koža na nosnicama bila mu je crvena i djelovala nadraženo. Plave oči djelovale su odsutno. “Hoćemo li ući?” rekao je. Opet smo kimnuli. Ušli smo prvo u hodnik, gdje se on zaustavio. “To je ovdje unutra”, rekao je. “Ali prije nego uđemo, moram vas pripremiti. Nije to lijep prizor, bilo je puno krvi, znate, pa... da, napravili smo što smo mogli, ali još uvijek se vidi.” Krv? Pogledao nas je. Sav sam se sledio. “Jeste li spremni?” “Da”, Yngve je rekao. Otvorio je vrata i mi smo ušli za njim u veliku prostoriju. Tata je ležao na odru nasred nje. Oči su mu bile zatvorene, crte lica spokojne. O, Bože. Stao sam pokraj Yngvea, ispred oca. Obrazi su mu bili rumeni, nekako zasićeni krvlju. Sigurno je zaostala u porama kad su je pokušali obrisati. I nos, bio je slomljen. Ali iako sam to vidio, nekako kao da i nisam, jer sve su se pojedinosti izgubile u nečemu drugom i većem: u onome čime je zračio, a što je bila smrt, kojoj nikad prije nisam bio blizu, u onome što je on bio za mene, otac, i u svemu onome što je još ostalo od života. Tek kad sam već hodao prema bakinoj kući, nakon što sam Yngvea iz dvorišta ispratio za Stavanger, ponovno sam se sjetio onoga o krvi. Kako je mogla završiti ondje? Baka je rekla da ga je našla mrtvog u fotelji, a iz izvještaja se dalo zaključiti da mu je srce otkazalo dok je sjedio, vjerojatno u snu. Agent pogrebnog poduzeća rekao je, međutim, da ne samo da je bilo krvi, nego da je bilo puno krvi. I nos mu je bio slomljen. Onda bi i u kući moralo 226

biti barem nekog traga agonije? Je li ustao, u bolovima, i pao na kamin? Na pod? Ali, u tom slučaju, zašto nije bilo krvi na zidu ili na podu? I kako je moguće da baka nije spominjala nikakvu krv? Jer nešto se moralo dogoditi, nije mogao mirno umrijeti u snu, ne uza svu tu krv. Je li je oprala pa zaboravila? Zašto bi to napravila? Nije oprala ni sakrila ništa drugo, kao da nije ni osjetila potrebu za tim. Jednako je čudno bilo i da sam to tako brzo zaboravio. A možda i ne toliko čudno, bilo je toliko drugih stvari kojima se trebalo posvetiti. U svakom slučaju, morao sam nazvati Yngvea čim se vratim baki. Morali smo doći do liječnika koji ga je primio. On bi nam mogao objasniti što se dogodilo. Hodao sam blagom uzbrdicom najbrže što sam mogao, uza zelenu mrežastu ogradu s gustom živicom s unutarnje strane, kao da ne mogu stići dovoljno brzo, dok je istovremeno u meni proradio jedan drugi impuls, onaj da razvučem vrijeme koje imam koliko god više mogu, možda čak da pronađem neki kafić i ondje, nasamo, čitam novine ili nešto. Yngve je znao kako s njom. No lagan, šaljivi ton, koji su od njih, osim Yngvea, naslijedili i Erling i Gunnar, meni, blago rečeno, nije bio prirođen, a one godine u gimnaziji kad sam provodio puno vremena kod njih, budući da sam stanovao u blizini, činilo se kao da im je moje ponašanje neugodno, kao da u sebi imam nešto za što ne žele znati, a ta je sumnja na neki način potvrđena jedne večeri nakon nekoliko mjeseci kad mi je mama ispričala kako ju je baka nazvala i rekla da ne moram dolaziti tako često. S odbijanjima sam se uglavnom mogao nositi, ali s ovim ne, bili su mi to baka i djed i spoznaja da me čak ni oni ne žele vidjeti toliko me potresla da nisam mogao doći k sebi, nego sam se rasplakao, ondje pred mamom. Ona je pak bila bijesna, ali što je mogla? Najprije nisam ništa shvaćao i mislio sam da me jednostavno ne vole, a onda sam počeo shvaćati u čemu se ta nelagoda sastoji. Nisam se bio u stanju pretvarati, nisam bio u stanju igrati određenu ulogu, a ozbiljnost gimnazijalca koju sam pokazivao kod kuće dugoročno nisu mogli ignorirati, prije ili poslije morali su se s njome uhvatiti ukoštac, pa je tako neravnoteža koja je pritom nastala, jer mene njihov žargon nije ni na što tjerao, sigurno dovela do toga da nazovu moju majku. Kad bih bio ondje, to je uvijek zahtijevalo nešto od njih: ili nešto konkretno, kao što je hrana, jer ako bih došao nakon škole, a prije treninga, ne bih jeo sve do osam, devet navečer, ili pak novac, jer su autobusi za učenike bili besplatni samo poslijepodne, a platiti kartu nisam uvijek mogao. Nisu oni imali ništa protiv toga da mi daju bilo jedno bilo drugo, ali vjerojatno im je smetalo baš to što sam to trebao, što nemaju izbora: hrana i novac za bus nisu više bili darovi, nego nešto drugo, a to drugo nekako je utjecalo na naš odnos, povezalo nas nekakvom vezom na koju nisu htjeli pristati. Tada to nisam shvaćao, ali sada shvaćam. Moje ponašanje, onda kad bih svojim stilom života i svojim načinom razmišljanja zadro u njihove, bilo je dio iste šablone. Tu vrstu bliskosti nisu mi mogli pružiti, vjerojatno to nisu ni željeli, a ja sam je ipak prigrabio. Ironija je bila da sam pri svim tim posjetima uvijek mislio na njih, uvijek sam govorio ono što sam mislio da žele čuti; čak i o onom najosobnijem govorio sam im zato što sam mislio da bi bilo dobro da to čuju, ne zato što sam to trebao reći. Ali najgore u svemu tome, razmišljao sam dok sam hodao alejom prema Lundu, pokraj automobila u popodnevnoj koloni, pokraj stabala čija su se debla, potamnjela od asfaltne prašine i ispušnih plinova, činila teška i slična kamenju, u usporedbi sa zelenim, laganim lišćem krošnja iznad njih, bilo je to što sam u ono vrijeme smatrao da dobro procjenjujem ljude. Bilo je to nešto što sam znao, tada sam si utvarao, nešto u čemu sam bio dobar. U razumijevanju drugih. Dok sam sam bio nekakva enigma. O, kako glupo! Nasmijao sam se. Odmah sam podigao pogled da provjerim je li me netko od ljudi u autima na cesti vidio. Ali nije. Svi su bili zadubljeni u svoja posla. Moguće je da sam u ovih dvanaest godina postao mudriji, ali i dalje se nisam mogao 227

pretvarati. Ni lagati, ni glumiti. Zato sam drage volje prepustio Yngveu bavljenje bakom. No sad sam bio primoran uhvatiti se s time ukoštac. Zaustavio sam se i zapalio cigaretu. Kad sam nastavio hodati, iz nekog sam se razloga već bio oraspoložio. Jesu li za to bile zaslužna izvorno bijela, ali sad od ispušnih plinova potamnjela pročelja meni slijeva? Ili drveće u aleji? Ta nepomična, lišćem zaogrnuta, zrakom okupana bića sa svojom beskonačnošću lišća? Jer čim bih ih ugledao, uvijek bi me ispunila srećom. Udahnuo sam najdublje što sam mogao, otresao srebrnosiv pepeo s cigarete dok sam hodao. Kad sam se s Yngveom vozio prema kapeli, nisam dopustio sjećanjima koja je probudilo cijelo ovo okruženje da me preplave, no sad su ona nadrla svom silinom. Znao sam ih otprije: prva iz vremena kad sam kao mali dolazio u goste ovamo, baki i djedu u Kristiansand, kad mi se svaki sitni detalj u slici grada činio čudesan, a druga iz vremena kad sam kao tinejdžer živio ovdje. Sad je već prošlo nekoliko godina otkako sam bio ovdje i odmah sam primijetio kako mjesto utječe na struju svijesti, dijelom povezanu s tim prvim svijetom uspomena, a dijelom s drugim, tako da istovremeno postoje tri odvojena vremena. Vidio sam ljekarnu i sjetio se kad smo Yngve i ja jednom bili ondje s bakom; ispred nje bile su visoke hrpe snijega, sniježilo je, ona je na sebi imala kaput i šubaru, stajala je u redu pred prozorčićem šaltera, u prostoriji su farmaceuti u bijelim kutama hodali amo-tamo. Tu i tamo okrenula bi glavu da vidi što radimo. Dok nas je tražila, pogled joj je bio ako ne baš hladan, onda u najmanju ruku neutralan, potom bi se nasmiješila, a oči su joj se, kao čarolijom, ispunile toplinom. Pogledao sam prema mostu Lund i vidio brdo te se sjetio kako je djed odonud znao poslijepodne doći biciklom. Koliko je drukčije izgledao vani. Kao da njegova lagana vijugava vožnja nakon uzbrdice nije govorila samo o biciklu koji je vozio nego i o tome tko je on: u jednom trenutku bio je tek postariji Kristiansanđanin u kaputu i s kačketom, a u sljedećem naš djed. Vidio sam krovove kuća u naselju koje se protezalo podno ceste i sjetio se kako sam kao šesnaestogodišnjak noću znao prolaziti između tih kuća, toliko pun osjećaja da samo što se nisam raspuknuo. Kad je sve što sam vidio gorjelo od ljepote, čak i hrđavi nahereni stalak za sušenje odjeće, i trule jabuke ispod stabla, i čamac u ceradi s mokrim uzdignutim pramcem, čak i požutjela i sploštena trava ispod njega. Vidio sam travnati brežuljak iza zgrada na drugoj strani i sjetio se jednog plavog i hladnog zimskog dana kad smo bili ondje s bakom i sanjkali se. Sunčane su zrake toliko svjetlucavo blještale u snijegu da je svjetlo sličilo onome u visokim planinama, pa je grad ispod nas djelovao toliko neobično otvoreno da se sve što se događalo, ljudi i automobili koji su prolazili ulicama ispod nas, čovjek koji je čistio prilaz ispred trgovine s druge strane ceste, druga djeca koja su se sanjkala, činilo kao da nije pričvršćeno, kao da sve lebdi. Sve je to oživjelo u meni dok sam hodao nizbrdo, svijet oko mene potaknuo je te slike i misli, ali samo na površini, samo u vanjskome sloju svijesti, jer tata je bio mrtav i tuga u meni prenijela se na sve što sam mislio i osjećao, nekako je sve vukla unatrag. Nalazio se on i u ovim sjećanjima, ali u njima on nije bio važan, začudo, pomisao na njega, sama po sebi, nije budila ništa. Tata koji hoda pločnikom nekoliko metara ispred mene početkom sedamdesetih: bili smo na kiosku i kupili set za čišćenje lule pa pošli kući, baki i djedu, pa kako je podignuo bradu i nekako izbacio glavu prema gore i u isti se čas nasmiješio za sebe, i sreća koju sam zbog toga osjetio, ili tata u banci, kako drži novčanik u jednoj ruci, prolazi kroz kosu drugom, gleda se u odrazu u staklu ispred šaltera, ili tata u autu na odlasku iz grada; ni u jednoj od tih uspomena nisam ga doživio kao važnu osobu. To jest, jesam tada, dok se to događalo, ali ne sad kad sam o njima razmišljao. Ali pomisao na to da je mrtav bila je nešto drugo. U njoj je on bio sve, naravno, ali i ona je sama bila sve, jer dok sam hodao onuda, po laganoj, magličastoj kišici, kao da sam se našao u nekoj zoni. Ono što se nalazilo 228

izvan nje nije značilo ništa. Gledao sam, razmišljao sam, a onda se ono što sam vidio i pomislio povuklo: nije bilo važno. Ništa nije bilo važno. Samo tata, to da je mrtav, samo je to bilo važno. Cijelo vrijeme dok sam hodao u svijesti mi je bila i smeđa omotnica koja je sadržavala stvari koje je imao kod sebe kad je umro. Zaustavio sam se pred samoposlugom preko puta ljekarne, okrenuo se prema cesti i izvadio je. Gledao sam očevo ime. Djelovalo mi je strano. Očekivao sam Knausgård. Ali bilo je tu ono, istinabog, točno, smiješno i pompozno ime koje je nosio kad je umro. Neka starija žena s kolicima za kupovinu u jednoj ruci i bijelim psićem u drugoj pogledala me s vrata pri izlasku. Prišao sam još nekoliko koraka bliže cesti i istresao sadržaj na dlan. Njegov prsten, ogrlica, nekoliko pepermint bombona, jedan čavao. To je bilo sve. Sami po sebi izgledali su kao najobičniji svakodnevni predmeti. Ali činjenica da ih je imao kod sebe, da mu je prsten bio na prstu, a ogrlica oko vrata kad je umro, učinila ih je posebnim. Smrt i zlato. Prevrtao sam ih po dlanu jedan po jedan i ispunili su me jezom. Stajao sam ondje i bojao se smrti na isti način kako sam je se bojao kad sam bio dijete. Nisam se bojao da ću sam umrijeti, bojao sam se mrtvih. Vratio sam predmete u omotnicu, pretrčao između dvaju automobila preko ceste, ušao u samoposlugu, kupio novine i čokoladicu Lion, koju sam pojeo hodajući zadnjih nekoliko stotina metara do kuće. Čak i nakon svega što se dogodilo ondje, još uvijek se mogao osjetiti onaj miris kojeg sam se sjećao iz djetinjstva. Cijelo sam vrijeme mozgao o tom fenomenu, o tome kako svaka kuća u kojoj sam bio, kuće svih susjeda i rodbine, ima svoj vlastiti, specifičan miris, koji se nikad ne mijenja. Svaka, osim naše. Ona nije imala nikakav vlastiti, specifičan, miris. Nije mirisala nikako. Kad god su baka i djed došli u goste, donijeli bi sa sobom miris svoje kuće; posebno mi je u sjećanju ostalo kako nam je jednom baka došla u goste i iznenadila nas, a ja nisam imao pojma da dolazi, pa kad sam došao kući iz škole i osjetio taj miris u hodniku, mislio sam da umišljam, jer nije bilo nikakvih drugih tragova koji bi potvrdili da je baka došla. Nije bilo auta na prilazu, ni odjeće i cipela u hodniku. Samo miris. Ali nisam umislio: kad sam se popeo na kat, baka je sjedila u kuhinji u svoj odjeći, stigla je autobusom i htjela nas iznenaditi, što uopće nije bilo u njezinom stilu. Činjenica da je miris u kući sada bio isti, dvadeset godina poslije, nakon što se toliko toga promijenilo, bila je nevjerojatna. Čovjek bi pomislio da to ima veze s običajima, da se upotrebljavaju isti sapuni, ista sredstva za čišćenje, isti parfemi i vodice za upotrebu poslije brijanja, da se ista hrana kuha na isti način, da se svaki dan dolazi s istoga posla i bavi istim hobijima poslijepodne i uvečer: ako je to čeprkanje po autu, da ima mirisa benzina i razrjeđivača, metala i ispušnih plinova u tom mirisu, ako je to sakupljanje starih knjiga, da u njemu ima nešto od mirisa požutjelog papira i stare kože. Ali u kući gdje se odustalo od nekadašnjih običaja, čiji su stanari umrli, a oni koji su ostali bili prestari da bi radili isto što su radili nekad, što je s mirisom u tim kućama, kako on može biti nepromijenjen? U zidovima je četrdeset godina življenja, jesam li to osjetio svaki put kad bih zakoračio među njih? Umjesto da se odmah popnem k njoj, otvorio sam vrata podruma i spustio se niz nekoliko uskih stuba. Hladan zrak u mraku, koji kao da mi se suprotstavio, bio je svojevrsni koncentrat zraka u kući, upravo onakav kakvog sam se sjećao. Tu su dolje najesen spremali jabuke, kruške i šljive, a njihov miris zajedno s aromom stare cigle i zemlje činio je nekakav bazični miris kuće, onaj koji su drugi mirisi samo dopunjavali. Nisam bio ovdje dolje više od tri-četiri puta; kao i sobe u potkrovlju, i ovo nam je bio zabranjeni teritorij. Ali koliko sam puta stajao u hodniku i gledao baku kako se penje s vrećicama punim žutih, sočnih šljiva ili 229

crvenih, već lagano smežuranih i čudesno ukusnih jabuka za nas? Jedino je svjetlo dopiralo kroz malo okno u zidu slično brodskom. Budući da je vrt ležao niže od ulaznog dijela kuće, odavde se gledalo ravno u njega. Perspektiva je djelovala zbunjujuće, osjećaj prostorne povezanosti bio je nekako narušen, na sekundu kao da je tlo nestalo ispod mene. Onda, čim sam rukom uhvatio rukohvat, sve mi je opet bilo jasno: bio sam ovdje, prozor je bio ondje, vrt ondje, ulaz u kuću ondje. Stajao sam neko vrijeme i zurio kroz prozor, ni u što određeno, i nisam mislio ni na što posebno. Onda sam se okrenuo i vratio u hodnik, objesio jaknu na jednu od vješalica u garderobi, bacio pogled na sebe u ogledalu koje je visjelo na zidu uza stepenice. Umor mi se navukao preko očiju kao nekakav film. Kad sam se zatim počeo penjati stepenicama, penjao sam se čvrstim korakom da baka čuje da dolazim. Sjedila je kao i kad smo je nekoliko sati prije ostavili, za kuhinjskim stolom. Pred sobom je imala šalicu kave, pepeljaru i tanjurić pun mrvica od peciva koje je pojela. Kad sam došao na vrata, podigla je pogled prema meni na onaj svoj hitar, ptičji, način. “O, vidi, ipak si to ti”, rekla je. “Je li dobro prošlo?” Vjerojatno je zaboravila gdje sam bio, ali nisam mogao biti siguran pa sam odgovorio ozbiljnim glasom, kakav je iziskivala situacija. “Da”, rekao sam i kimnuo. “Dobro je prošlo.” “Dobro”, rekla je i zabacila glavu. Zakoračio sam u prostoriju i odložio novine koje sam kupio na stol. “Hoćeš kave?” rekla je. “Da, vrlo rado”, rekao sam. “Kuhalo je na štednjaku.” Nešto u njezinom tonu navelo me da je pogledam. Nikad mi se prije nije tako obraćala. Neobično je bilo to da to nije toliko promijenilo nju koliko je promijenilo mene. Sigurno je tako razgovarala s tatom pred kraj. Njemu se, a ne meni, obratila. A tako se tati ne bi obratila da je djed bio živ. Bio je to ton razgovora između majke i sina kad nitko drugi nije prisutan. Nisam mislio da me zamijenila s mojim ocem, samo da je govorila iz navike, kao kad se brod nastavi kretati i nakon što se ugasio motor. Pa ipak me to sledilo. No nisam to smio pokazati pa sam uzeo šalicu iz ormarića, otišao do štednjaka i prstom opipao kuhalo. Odavno već nije bilo toplo. Baka je malo zviždala i kuckala prstima o stol. Radila je to otkad pamtim. Bilo mi je nekako drago vidjeti to, jer se inače previše toga na njoj promijenilo. Vidio sam njezine slike s početka 1930-ih, i bila je lijepa, ne napadno, ali dovoljno da bude zamijećena, na način tipičan za tu epohu: tamne uzbuđujuće oči, mala usta, kratka kosa. Kad se kao sredovječna majka troje djece slikala pred znamenitostima koje su obilazili na svojim putovanjima, sve što ju je karakteriziralo bilo je još uvijek tu, iako na mekši, manje izražen, ali ipak ne neodređen način, a još se uvijek za nju mogao upotrijebiti i izraz “lijepa”. Dok sam odrastao, a ona bila pri kraju šezdesetih i na početku sedamdesetih, naravno da je nisam gledao na taj način, ona je bila samo “baka”, o njezinim osobinama, o onome što je kazivalo tko je ona, nisam znao ništa. Starija, dobrodržeća žena iz građanske klase, koja se lijepo odijeva, to je zacijelo bio dojam koji je ostavljala tada, krajem sedamdesetih, kad je napravila nešto što je činila rijetko, kao što je bio dolazak autobusom k nama i sjedenje u našoj kuhinji na Tybakkenu. Živa, pozorna, dobroga zdravlja. Sve do nekoliko godina prije bila je takva. Onda se nešto s njom dogodilo, ali ne to da ju je dohvatila starost, niti kakva bolest, bilo je to nešto drugo. Njezina odsutnost nije imala veze s blagom staračkom 230

odvojenošću od svijeta ili zasićenošću, bila je kruta i jednako usukana kao što joj je usukano bilo i tijelo. Vidio sam to, ali nisam mogao ništa poduzeti, nisam to mogao nadići, nisam joj mogao pomoći ili je utješiti, mogao sam samo gledati, a to me činilo napetim, u svakoj minuti koju bih proveo s njom. Jedino što je pomagalo bilo je kretanje, ne dopustiti da se bilo što zacementira, bilo ono što je već u kući, bilo nešto što je dio nje. Rukom je skinula trun duhana s usne. Pogledala me. “Da skuham i za tebe?” rekao sam. “Zar nešto nije bilo u redu s kavom?” rekla je. “Nije baš bila topla”, rekao sam i otišao s kuhalom do sudopera. “Skuhat ću novu.” “Nije baš bila topla, kažeš.” Je li me to ona grdila? Ne. Jer tada se nasmijala i otresla mrvicu s krila. “Sigurno sam počela malo hlapjeti”, rekla je. “Bila sam uvjerena da sam je upravo skuhala.” “Nije bila toliko hladna”, rekao sam i otvorio slavinu. “Samo ja volim kipuću kavu.” Isuo sam talog i pustio da mlaz vode dokraja ispere dno sudopera. Zatim sam kuhalo, koje je iznutra bilo gotovo potpuno crno, a izvana prekriveno masnim otiscima prstiju, napunio svježom vodom. “Hlapljenje” je u našoj obitelji bilo eufemizam za senilnost. Djedov brat Leif počeo je “hlapjeti” kad je više puta iz staračkog doma otišao do kuće u kojoj je odrastao i u kojoj nije stanovao već šezdeset godina pa uvečer i noću stajao pred vratima te vikao i lupao po njima. Njegov drugi brat, Alf, također je počeo hlapjeti zadnjih godina; kod njega je to uglavnom bilo stapanje prošlosti i sadašnjosti. I djed je pomalo počeo hlapjeti kad je pred kraj života počeo bdjeti noću i zveckati golemim svežnjem ključeva, za koje nitko nije ni znao da ih ima, a ni čemu služe. Bilo je to nasljedno; njihova je majka pred kraj već bila poprilično ishlapjela, ako je vjerovati onome što mi je otac pričao. Navodno je posljednje što je učinila bilo to da se popela na tavan umjesto da siđe u podrum kad se oglasila sirena; otac je rekao da je u svojoj kući pala niza strme tavanske stepenice i umrla. Je li to bila istina, nisam znao, moj otac je znao svašta nalagati. Intuicija mi je govorila da nije, ali nije bilo načina da to saznam. Odnio sam kuhalo do štednjaka i stavio ga na ploču. Otkucavanje zaštitnog mehanizma ispunilo je kuhinju. Odmah potom vlažno je dno kuhala počelo pucketati. Stajao sam prekriženih ruku i gledao kroz prozor vrh strmog brda i bijelu kuću koja je njime dominirala. Sinulo mi je da sam gledao u tu kuću cijeli svoj život, a da nikad nisam vidio živoga čovjeka ni u njoj ni oko nje. “A gdje je nestao Yngve?” rekla je baka. “Morao je u Stavanger danas”, rekao sam i okrenuo se prema njoj. “Svojoj obitelji. A onda se vraća do pog... do petka.” “A da”, rekla je i kimnula sama za sebe. “Morao je u Stavanger.” Kad je uzela paketić duhana i malu crveno-crnu spravu za motanje, rekla je, ne dižući pogled: “Ali ti ostaješ ovdje?” “Da”, rekao sam. “Bit ću ovdje cijelo vrijeme.” To što je tako očito htjela da budem ondje, razveselilo me, iako mi je bilo jasno da joj 231

nije bilo važno da baš ja budem tu, važno joj je bilo samo da netko tu bude. Povukla je ručicu na spravici iznenađujuće velikom snagom, izvukla van upravo napunjenu cigaretu i zapalila je, ponovno otresla ono nešto mrvica iz krila pa ostala sjediti i zuriti u prazno. “Mislio sam nastaviti s čišćenjem”, rekao sam. “A onda kasnije navečer moram malo raditi i obaviti nekoliko poziva.” “U redu”, rekla je. Pogledala me. “Ali sigurno nisi baš toliko zaposlen da ne možeš malo tu sjesti?” “Ne, naravno”, rekao sam. Iz kuhala se začulo cvrčanje. Pritisnuo sam ga čvršće uz ploču, šištanje se pojačalo, pa sam ga odmaknuo, usuo nešto kave, promiješao malo vilicom, udario kuhalom još jedanput o ploču i onda stavio na podmetač na stolu. “Tako”, rekao sam. “Sad samo da se malo slegne.” Otisci prstiju na kuhalu, koje nismo oprali, sigurno su bili i tatini. Sam sam vidio nikotinske brazde na njegovim prstima. Bilo je nešto sramotno u ovome. Naime, trivijalan život koji je kuhalo predstavljalo i svečani karakter smrti ne idu zajedno. Ili karakter smrti kakav sam želio da bude. Baka je uzdahnula. “Ah, da”, rekla je. “Život je bomba, rekla je starica koja nije mogla reći V.” Nasmiješio sam se. I baka se nasmiješila. Onda joj se u pogled vratila ona odsutnost. Pokušavao sam smisliti nešto o čemu bismo razgovarali, nisam smislio ništa, natočio sam kavu u šalicu, iako je bila više žuta nego crna, a sitna su joj zrnca plutala po površini. “Hoćeš ti?” rekao sam. “Malo je rijetka, ali...” “Može, hvala”, rekla je i pogurnula šalicu nekoliko centimetara preko površine stola. “Hvala”, rekla je kad je bila dopola puna. Uzela je žuti tetrapak i ulila vrhnje. “A gdje je Yngve nestao?” rekla je. “Otišao je u Stavanger”, rekao sam. “Kući, svojoj obitelji.” “A da. Morao je ići. Kad se vraća?” “U petak, mislim”, rekao sam. Isprao sam kantu u sudoperu, natočio novu vodu, ulio tekući zeleni sapun, navukao rukavice, jednom rukom uzeo krpicu koja je stajala na radnoj plohi, drugom kantu i otišao na kraj dnevne sobe. Vani se dotad počelo mračiti. Slabašna se plava pruga počela naslućivati i pri tlu, i oko krošanja drveća, njihovih debala, grmlja uz ogradu prema susjednom posjedu. Bila je toliko slaba da boje nisu bile prigušene, kao što će postati tijekom večeri, nego upravo suprotno, pojačane, budući da svjetlo više nije blještalo, a prigušena pozadina dala je njihovoj punoći da dođe do izražaja. Ali na jugozapadu, gdje se jedva vidio svjetionik na ulazu u fjord, ondje je sigurno još bilo danjeg svjetla. Nekoliko oblaka ondje imalo je crvenkast sjaj, kao da su ga sami isijavali, jer je sunce bilo skriveno. Nakon nekog vremena ušla je baka. Upalila je televizor i sjela u fotelju. Zvuk reklama, koje su uvijek glasnije od programa, ne samo da je ispunio cijelu dnevnu sobu nego se i lagano odbijao od zidova. “Jesu li to sad vijesti?” rekao sam. “Naravno da jesu”, rekla je. “Hoćeš i ti gledati?” “Aha”, rekao sam. “Samo da ovo završim.” 232

Kad sam oprao cijelu oplatu na jednom zidu, iscijedio sam krpicu i otišao u kuhinju, gdje se u prozoru već odražavala moja silueta u obliku nejasnih, svjetlijih i tamnijih polja, pa izlio vodu u sudoper, prebacio krpicu preko ruba kante, zastao nepomično na trenutak, otvorio ormarić, pomaknuo malo ustranu papirnate ručnike koji su ondje stajali i uzeo bocu votke. Dohvatio sam dvije čaše iz ormarića iznad sudopera, otvorio hladnjak i izvadio bocu Spritea, napunio njime jednu čašu do vrha, a u drugoj ga pomiješao s alkoholom i obje odnio u dnevnu sobu. “Pomislio sam da bismo mogli nešto popiti”, rekao sam i nasmiješio se. “Baš lijepo”, rekla je i nasmiješila se i ona meni. “Mogli bismo.” Pružio sam joj čašu s votkom, a sebi ostavio onu samo sa Spriteom i sjeo u fotelju do nje. Užasno, bilo je to užasno. Trgalo me na komade. Ali nisam mogao ništa napraviti. Trebala je to. Takva je bila situacija. Da je barem to bio konjak ili porto! Onda bih to mogao poslužiti na pladnju, sa šalicom kave, i to bi djelovalo ako već ne potpuno normalno, onda barem ne bi bilo ovako očito, kao što je bila obična votka sa Spriteom. Vidio sam kako je otvorila stara usta i ulila piće u sebe. Zaključio sam da se to više ne smije ponoviti. Ali sad je, dakle, sjedila s čašom alkohola u rukama. Bilo mi je kao da mi tko zabada nož u srce. Srećom nije tražila još. Ustao sam. “Idem obaviti nekoliko poziva”, rekao sam. Okrenula je glavu prema meni. “Koga ćeš zvati u ovo doba?” rekla je. “Tek je osam”, rekao sam. “Nema više?” “Ne. Mislio sam nazvati Yngvea. A onda Tonje.” “Yngvea?” “Da.” “Zar nije on ovdje? Ne, nije”, rekla je. Onda je usmjerila pozornost na televiziju, kao da sam već napustio sobu. Izvukao sam jednu od stolica u blagovaonici, sjeo i utipkao Yngveov broj. Upravo je ušao u kuću, sve je dobro prošlo. U pozadini sam čuo Torjea kako plače i Kari Anne kako ga smiruje. “Razmišljao sam o onome s krvlju”, rekao sam. “Da, koji je to bio vrag?” rekao je. “Moralo se dogoditi više nego što nam je baka ispričala.” “Sigurno je pao ili nešto slično”, rekao sam. “Na nešto tvrdo. Jer nos mu je bio slomljen, vidio si?” “Naravno.” “Trebali bismo razgovarati s nekime od onih koji su bili ovdje. Po mogućnosti s liječnikom.” “Pogrebno poduzeće sigurno ima ime”, rekao je Yngve. “Hoćeš da ih nazovem?” “Da, možeš li?” “Nazvat ću sutra. Sad je malo prekasno. Onda ćemo razgovarati o tome.” Mislio sam razgovarati još malo o tome što se dogodilo ovdje, ali osjetio sam određenu nestrpljivost u njegovu glasu, a nije bilo ni čudo, kći Ylva, dvogodišnjakinja, ostala je budna da ga dočeka. A, osim toga, nije prošlo vise od nekoliko sati otkako smo se vidjeli. No nije dao nikakav znak da bi htio prekinuti razgovor pa sam to morao učiniti sam. Kad sam 233

spustio slušalicu, utipkao sam Tonjin broj. Čekala je da je nazovem, čuo sam joj to u glasu. Rekao sam joj da sam jako umoran, da ujutro možemo više razgovarati i da ona dolazi za samo nekoliko dana. Razgovor je trajao samo nekoliko minuta, no ipak sam se nakon njega osjećao bolje. Dohvatio sam cigarete i upaljač s kuhinjskog stola i izašao na verandu. I te večeri zaljev je bio pun brodica na dolasku. Blagi zrak bio je prožet onim, za taj grad karakterističnim, mirisom drva, kao i uvijek kad je puhao sjeverni vjetar, aromom raslinja u vrtu ispod mene i slabašnim, jedva primjetnim, mirisom mora. U sobi je treperilo svjetlo televizora. Stao sam pred crnu željeznu ogradu na kraju verande i pušio. Kad sam završio, pritisnuo sam cigaretu o zid, a žar je poput sitnih zvjezdica počeo padati u vrt. Ušavši, prije nego što sam se popeo do spavaće sobe u potkrovlju, provjerio sam sjedi li baka u dnevnoj sobi. Kofer je ležao otvoren pokraj kreveta. Izvadio sam kartonsku kutiju s rukopisom, sjeo na rub kreveta, strgnuo traku. Spoznaja da je to zaista knjiga koja uskoro izlazi, pogodila me svom snagom kad sam vidio naslovnu stranicu, toliko drukčiju sada, nakon korekture, nego u verziji na koju sam bio navikao. Odmah sam je stavio na dno, nisam mogao sjediti ovdje i razmišljati o njoj, uzeo sam papir s pregledom korekturnih znakova, premjestio se na krevet, leđima se okrenuo prema bočnom zidu i stavio rukopis u krilo. Bilo je hitno pa sam htio proći navečer kroz što sam više mogao teksta. Dosad nije bilo vremena. Ali kako je Yngve bio u Stavangeru, a bilo je tek osam sati, imao sam barem četiri sata potencijalnog radnog vremena pred sobom, ako ne i više. Počeo sam čitati. Dva crna odijela koja su visjela svako na svojem krilu poluotvorenog ormara na zidu nasuprot krevetu ometala su mi koncentraciju, jer cijelo vrijeme dok sam čitao osjećao sam da su ondje, i iako sam znao da su to samo odijela, činilo mi se kao da su prava tijela, a to me je smućivalo. Nakon nekoliko minuta ustao sam da ih maknem. S odijelom u svakoj ruci stajao sam i gledao oko sebe kamo bih ih objesio. Na karnišu iznad prozora? Ondje će tek biti vidljiva. Na okvir vrata? Ne, onuda prolazim. Na kraju sam otišao u susjednu tavansku prostoriju, koja se upotrebljavala za sušenje rublja, i ondje ih objesio, svako na svoj konopac. Tu, slobodno obješena, više nego prije izgledala su poput ljudi, ali kad sam zatvorio vrata, barem su mi bila daleko od očiju. Kad sam se vratio u sobu, sjeo sam na krevet i nastavio raditi. Na ulicama daleko ispod kuće neki je automobil ubrzavao. S donjeg kata čuli su se zvukovi s televizije. U inače praznoj i tihoj kući zvučalo je to potpuno sumanuto, kao ludilo u sobama. Pogledao sam uvis. Napisao sam tu knjigu za tatu. Nisam to tada znao, ali tako je bilo. Za njega sam je napisao. Odložio sam rukopis i ustao pa otišao do prozora. Zar mi je zaista toliko značio? O, da, značio je. Poželio sam da me može vidjeti. Prvi put sam shvatio da je to što pišem stvarno nešto, a ne tek nešto što sam htio da bude nešto, onda kad sam pisao odlomak o tati i pritom počeo plakati. Nikad mi se to nije dogodilo, ni blizu. Pisao sam o tati i suze su mi počele teći niz lice, jedva sam vidio tipkovnicu i ekran, samo sam tipkao. Tuga kakva se tad oslobodila u meni nisam ni znao da postoji. Moj otac je bio idiot, netko s kime nisam htio imati posla, i nije me ništa koštalo da ga se klonim. Nije bila stvar u bilo kakvom klonjenju od ičega, stvar je bila u tome da nije bilo ničega čega se trebalo kloniti, ništa u vezi s njim nije me diralo. Tako je bilo, no onda sam sjeo pisati, a suze su potekle. Vratio sam se na krevet i ponovno stavio rukopis u krilo. 234

Ali bilo je još toga. Želio sam i pokazati da sam bolji od njega. Da sam veći od njega. Ili sam zapravo htio da bude ponosan na mene? Da mi oda priznanje? Nije nikad saznao da ću izdati knjigu. Posljednji put kad sam ga vidio nasamo, godinu i pol prije nego što je umro, pitao me, doduše, čime se bavim, a ja sam mu odgovorio da sam upravo počeo pisati roman. Hodali smo Dronningens gatom, trebali smo otići van na ručak, licem mu se cijedio znoj iako je bilo hladno, a on me upitao, i ne pogledavši me, posve očito tek razgovora radi, hoće li biti što od toga. Kimnuo sam i rekao da je jedna izdavačka kuća zainteresirana. Onda me u jednom trenutku pogledao, kao odnekud gdje je još uvijek ona osoba kakva je bio nekoć i kakvom će možda ponovno postati. “Drago mi je čuti da ti dobro ide, Karl Ove”, rekao je. Zašto se toga tako dobro sjećam? Obično sam zaboravljao gotovo sve što bi ljudi, ma koliko bliski mi bili, govorili, a u toj situaciji nije bilo ničega što bi dalo naslutiti da sam posljednji put s njim. Možda sam to zapamtio jer je izgovorio moje ime, zadnji sam ga put čuo prije, sigurno, četiri godine, pa je zato i to što je rekao bilo neočekivano intimno. Možda sam to zapamtio jer sam samo nekoliko dana prije pisao o njemu, i to s osjećajima koji su bili potpuna suprotnost onima koje je svojom srdačnošću tad potaknuo. Ili sam to možda upamtio jer sam mrzio utjecaj koji je imao na mene, a da ga ima postalo je očito čim sam se toliko poveselio zbog takve sitnice. Ni za što na svijetu nisam htio raditi nešto za njega, biti opsjednut nečime zbog njega, bilo u pozitivnom bilo u negativnom smislu. Sad ta želja nije vrijedila ni pišljiva boba. Odložio sam pokraj sebe snop papira, tutnuo olovku u džep kovčega, sagnuo se i dohvatio s poda kartonsku kutiju što je stajala pored kovčega, pokušao vratiti rukopis u nju, ali nije išlo pa sam ga samo stavio u kofer, na dno, i pažljivo ga prekrio odjećom. Kutija, koja je sad ležala na krevetu i u koju sam dugo zurio, podsjetit će me na roman svaki put kad je pogledam. Uzeti je i baciti u kantu za smeće dolje u kuhinji, što mi je bilo prvi impuls, nisam htio kad sam malo bolje razmislio, jer ona nije smjela postati dio kuće. Umjesto toga odigao sam odjeću i kutiju stavio na dno kovčega, pored rukopisa, spustio odjeću, a za njom i poklopac te kovčeg zatvorio patentnim zatvaračem pa izašao iz sobe. Baka je sjedila u dnevnoj sobi i gledala televiziju. Trajala je nekakva emisija u kojoj je bilo sučeljavanja. Njoj to uopće nije bilo važno, pretpostavljao sam. Jednako je rado gledala poslijepodnevni dječji program na TV2 i TVNorge kao i dokumentarce uvečer. Nikad mi nije bilo jasno što joj je bilo zanimljivo u tim suludim mladenačkim reality showovima, s njihovim beskrajnim umjetno stvorenim potrebama, kojih su bili prepuni čak i informativni programi i TV sučeljavanja. Njoj rođenoj prije Prvoga svjetskog rata, koja je dolazila iz stvarno stare Europe, doduše s njezina krajnjeg ruba, ali ipak. Njoj koja je djetinjstvo proživjela u 1910ima, mladost u 1920-ima, koja je odrasla u 1930-ima, postala majka u 1940-ima i ‘50-ima, a 1968. već bila starica. Nešto je moralo biti, jer je ama baš svake večeri sjedila ovdje i gledala. Ispod nje je bila žutosmeđa lokvica. Tamnije polje na bočnom dijelu stolice pokazivalo je otkud je došla. “Imaš pozdrav od Yngvea”, rekao sam. “Sretno je stigao.” Samo me pogledala. “Lijepo”, rekla je. “Trebaš li nešto?” rekao sam. “Trebam?” rekla je. “Da, hranu ili nešto. Mogu ti nešto skuhati, ako hoćeš.” “Ne, hvala”, rekla je. “Ali ti pojedi nešto.” Prizor tatina trupla zgadio mi je svaku pomisao na hranu. Ali teško da bi mi šalica čaja pobudila asocijaciju na smrt, možda? Zagrijao sam lonac vode na štednjaku, kipućom prelio 235

vrećicu čaja u šalici, neko vrijeme stajao i gledao kako se boja oslobađa i u polaganim spiralama lebdi u vodi, sve dok sva nije postala zlatna, a tada sam uzeo šalicu i ponio je na verandu. Daleko na ulazu u fjord trajekt je klizio prema obali. Iznad njega se posve razvedrilo. Još je bilo plavetnila na već mračnom nebu, davalo mu je ono svojevrsnu tjelesnost, jer nebo se doimalo kao da je ogromno platno kroz koje probija svjetlo, pa se činilo da zvijezde koje sam vidio svijetle kroz tisuće sitnih rupica. Otpio sam gutljaj, odložio šalicu na okvir prozora. Sjećao sam se još toga iz one večeri s ocem. Pločnik je bio zaleđen, istočni vjetar puhao je ulicama na kojima gotovo da nije bilo ljudi. Ušli smo u neki hotelski restoran, objesili kapute i sjeli za stol. Tata je teško disao, prešao je rukom preko čela, uzeo meni i počeo pogledom kliziti preko njega. Kad je došao do dna, vratio se na vrh. “Izgleda da ovdje ne poslužuju vino”, rekao je i ustao pa otišao do šefa sale. Nešto mu je rekao. Kad je šef odmahnuo glavom, tata se naglo okrenuo i vratio, gotovo strgnuo jaknu sa stolice i odjenuo je idući prema izlazu. Požurio sam za njim. “Što je bilo?” rekao sam kad smo se ponovno našli na pločniku. “Ne poslužuju alkohol”, rekao je. “Zaboga, pa to je bio apstinencijski hotel.” Zatim me pogledao i nasmiješio se. “Pa moramo popiti malo vina uz večeru, razumiješ. Ali u redu je. Ima jedan drugi restoran ovdje niže.” Završili smo u Caledonienu, sjeli za stol uz prozor i jeli svaki svoj biftek. To jest, ja sam jeo; kad sam završio, tatin je stajao gotovo netaknut na tanjuru. Zapalio je cigaretu, popio zadnji gutljaj crnog vina, naslonio se i rekao da planira postati vozač u međunarodnom transportu. Nisam znao kako bih trebao reagirati na to, samo sam kimnuo bez riječi. Vozačima kamiona je super, rekao je. Oduvijek je volio voziti, oduvijek je volio putovati, a ako to čovjek može raditi i još biti plaćen za to, zašto bi oklijevao? Njemačka, Italija, Francuska, Belgija, Nizozemska, Španjolska, Portugal, rekao je. Da, krasno je to zanimanje, rekao sam. Ali moramo polako krenuti, rekao je. Ja častim. Ti slobodno idi. Sigurno imaš puno posla. Drago mi je da sam te vidio. Napravio sam kako je predložio, ustao, uzeo jaknu, pozdravio ga i krenuo prema recepciji pa izašao na ulicu; zapitao sam se bih li uzeo taksi ili ne, odlučio da neću i krenuo pješice prema autobusnom stajalištu. Vidio sam ga opet, ovaj put kroz prozor. Hodao je kroz salu prema vratima na drugome kraju, onima koja su vodila prema baru, a kretnje su mu ponovno, unatoč glomaznom i teškom tijelu, bile hitre i nestrpljive. Tad sam ga posljednji put vidio živog. Cijelo sam vrijeme imao osjećaj da se malo sredio. Da se u ta dva sata svim silama trudio ostati u komadu, biti pozoran, biti tu, biti kakav je nekoć bio. Ta mi se misao motala po glavi dok sam koračao amo-tamo po verandi i malo gledao prema gradu, malo prema moru. Razmišljao sam bih li pošao u šetnju, spustio se do grada, ili možda do stadiona, ali nisam mogao ostaviti baku samu, a i nije mi se ni šetalo. Sutra će, osim toga, sve izgledati drukčije. Dan je uvijek sa sobom nosio više od svjetla. Ma koliko čovjek bio potišten, bilo je nemoguće biti potpuno ravnodušan prema mogućim novim počecima. I tako sam ponio šalicu u kuhinju, stavio je u stroj za pranje posuđa, isto napravio s ostalim šalicama i čašama, pepeljarama i posuđem, usuo prašak i uključio stroj, krpicom prebrisao stol, iscijedio je i objesio preko slavine - bilo je nečeg opscenog u tom susretu vlažne, lelujave krpe i sjajnog kroma - otišao u dnevnu sobu i stao kraj fotelje u kojoj je baka sjedila. “Mislim da ću otići leći”, rekao sam. “Bio je ovo naporan dan.” 236

“Zar je već tako kasno?” rekla je. “Da, i ja ću uskoro na spavanje.” “Laku noć”, rekao sam. “Laku noć.” Okrenuo sam se da pođem. “Hej?” rekla je. Okrenuo sam se opet prema njoj. “Mislio si i večeras spavati gore? Pa bolje ti je da spavaš dolje. U našoj staroj sobi, znaš. Ondje imaš kupaonicu odmah pored,” “Istina”, rekao sam. “Ali mislim da ću svejedno gore. Već smo se smjestili ondje.” “Dobro”, rekla je. “Kako god ti hoćeš. Laku noć onda.” “Laku noć.” Tek kad sam došao gore u sobu i počeo se svlačiti, shvatio sam da nije zbog mene predložila da spavam dolje, nego zbog sebe. Odmah sam odjenuo majicu, skinuo plahtu s kreveta, smotao poplun, uzeo ga pod ruku, drugom uzeo kofer i spustio se dolje. Sreo sam je na odmorištu prvoga kata. “Predomislio sam se”, rekao sam. “Bolje da spavam dolje, kao što si rekla.” “Da, nije li?” rekla je. Silazio sam stubama za njom. U hodniku se okrenula prema meni. “Imaš li sve što ti treba?” “Sve imam”, rekao sam. Onda je otvorila vrata svoje sobice i nestala. Soba u kojoj sam trebao spavati bila je jedna od onih kojih se još nismo dohvatili, ali nisam mogao razmišljati o njezinim stvarima, poput četki za kosu, uvijača, nakita i kutija za nakit, vješalica, kućinih ogrtača, bluza, donjeg rublja, ručnika, kozmetičkih torbica, šminke, što je sve ležalo posvuda naokolo, samo sam u nekoliko poteza rukom raščistio krevet pa rasprostro plahtu i poplun, svukao se, ugasio svjetlo i legao. Očito sam odmah zaspao jer je sljedeće čega se sjećam bilo da sam se probudio i upalio noćnu lampu da pogledam na sat, koji je pokazivao da je dva. Na stepenicama s druge strane vrata čuo sam korake. Prvo što sam pomislio, još uvijek ošamućen od sna, a vjerojatno i povezano s nečime što sam sanjao, bilo je da je to tata, da se vratio. Ne kao utvara, nego kao živa osoba. Ništa u meni nije proturječilo tome, i spopao me strah. No onda sam, ne odjednom, nego nekako poslije, uvidio da je ta pomisao smiješna i izašao u hodnik. Vrata bakine sobe bila su odškrinuta. Zavirio sam u nju. Krevet joj je bio prazan. Popeo sam se stepenicama. Vjerojatno je samo htjela popiti času vode ili možda nije mogla spavati pa je otišla gore gledati televiziju, ali sam svejedno htio provjeriti, za svaki slučaj. Prvo u kuhinji. Nije bila ondje. Zatim u dnevnoj sobi u kojoj je bio televizor. Ni ondje je nije bilo. Onda je morala biti u drugoj dnevnoj sobi. I da, ondje je stajala kraj prozora. Iz nekog joj se razloga nisam javio. Stajao sam ondje u mračnoj sjeni kliznih vrata i gledao je. Izgledala je kao da je u transu. Stajala je posve mirno i gledala u vrt. Svako toliko usne bi joj se počele micati, kao da šapće sebi u bradu. Ali iz njih nije izašao ni glasak. Bez ikakve najave okrenula se i pošla prema meni. Nisam uopće stigao reagirati, samo sam stajao i gledao kako dolazi. Prošla je na pola metra od mene, no iako mi je njezin pogled okrznuo lice, nije me primijetila. Prošla je kraj mene kao da sam komad namještaja među ostalim namještajem.

237

Pričekao sam dok nisam čuo kako su se vrata dolje zatvorila, a onda krenuo za njom. Kad sam se vratio u sobu, bilo me strah. Smrt je bila posvuda. Smrt je bila u jakni vani u hodniku, u kojoj se nalazila omotnica s očevim stvarima, smrt je bila u fotelji gore u dnevnoj sobi, gdje ga je ona pronašla, smrt je bila na stepenicama niz koje su ga iznijeli, smrt je bila u kupaonici, u kojoj je djed pao trbuha punog krvi. Kad bih sklopio oči, jednako kao i kad sam bio mali, nisam se mogao oteti pomisli da bi mrtvi mogli doći. No oči sam morao sklopiti. Ako sam i uspio ismijati te djetinje fantazije, slike tatinog trupla nisam se mogao riješiti. Isprepletenih prstiju s bijelim noktima, požutjele kože, upalih obraza. Bilo je tih slika i u dubini tog laganog sna, pa kad su dospjele do granice svijesti, bilo je nemoguće odrediti pripadaju li svijetu stvarnosti Ili svijetu snova. A kad su već jednom tamo dospjele, bio sam siguran da je njegov leš u ormaru pa sam ga otvorio, prekopao po svim haljinama koje su ondje visjele, otvorio sljedeći i opet sljedeći, a kad sam to napravio, legao sam ponovno u krevet i nastavio spavati. U snovima je bio ponekad mrtav, ponekad živ, ponekad u sadašnjosti, ponekad u prošlosti. Bilo je to kao da me cijeloga preuzeo, upravljao svime u meni, pa kad sam se konačno probudio, oko osam, prva mi je pomisao bila da me te noći opsjeo, a druga da ga moram ponovno vidjeti. Dva sata poslije zatvorio sam vrata kuhinje, u kojoj je sjedila baka, otišao do telefona i utipkao broj pogrebnog poduzeća. “Pogrebno poduzeće Andenæs?” “Ovaj, zdravo, ovdje Karl Ove Knausgård. Bio sam prekjučer kod vas s bratom. Radi se o mome ocu. Umro je prije četiri dana...” “Da, zdravo.” “Išli smo ga jučer pogledati... Ali sad me zanima bih li ga mogao vidjeti još jedanput? Posljednji put, ako me razumijete...” “Da, naravno da možete. Kad vam odgovara?” “Pa-a”, rekao sam. “Negdje poslijepodne? Tri? Četiri?” “Može onda, recimo, tri?” “Da.” “Pred kapelicom.” “Da.” “Dobro, vidimo se tada. U redu.” “Hvala vam.” “Nema na čemu.” Olakšan što je razgovor prošao tako glatko, izašao sam u vrt i nastavio kositi travu. Nebo je bilo oblačno, svjetlo blago, zrak topao. Bio sam gotov oko dva. Onda sam ušao u kuću, otišao baki i rekao joj da se idem naći s jednim prijateljem, presvukao se i krenuo prema kapelici. Isti je automobil stajao pred ulaznim vratima, isti je čovjek otvorio kad sam pokucao. Kimnuo mi je, otvorio vrata prostorije u kojoj smo bili dan prije, no sâm nije ušao, a ja sam ponovno stao pred tatu. Ovaj sam put bio pripremljen na ono što me čekalo, pa njegovo tijelo, čija je koža od prethodnog dana još više potamnjela, nije pobudilo ništa od osjećaja koji su me dan prije razdirali. Sad sam vidio ono beživotno. Da više nema razlike između onoga što je nekoć bio moj otac i stola na kojem je ležao, ili poda na kojem je stajao stol, ili utičnice u zidu ispod prozora, ili kabela koji se protezao do zidne svjetiljke pokraj njega. Jer čovjek je samo jedna forma među drugim formama koje svijet stvara stalno iznova, ne samo u onome što živi, nego i u onome što ne živi, nacrtana na pijesku, kamenu, vodi. A smrt, koju sam oduvijek smatrao najvažnijom veličinom u životu, mračnom, 238

fascinantnom, nije bila više nego cijev koja pušta vodu, grana koja puca na vjetru, jakna koja klizi s vješalice i pada na pod.

239

Endnote 1 U norveškim školama učenici se ocjenjuju ocjenama od 1 do 6 (6 je najviša ocjena).

Na testovima i na polugodištu ocjene mogu imati dodatak minus ili plus. (Op.prev.) 2

Lutefisk - sušeni bakalar tretiran lužinom. Poslužuje se kuhan i želati-naste je strukture. (Op. prev.) 3 Kape nalik na mornarske ili vojne, koje, kao znak da se mogu upisati na fakultet, nose

učenici u skandinavskim zemljama nakon položene državne mature. (Op.prev.) 4 Tippekampen - sportska televizijska emisija koja se emitirala na NRK-u od 1969. do

1995. godine. 5 Agnar Mykle (1915.-1994.), norveški pisac, aktivan u radničkom pokretu, a poznat,

između ostaloga, i po tome što je završio na sudu zbog navodno pornografskih opisa u romanu Pjesma crvenog rubina. Nakon burnog suđenja on i njegov urednik oslobođeni su, ali su knjige morale biti povučene iz prodaje. (Op.prev.) 6 Slučaj Treholt - najveća špijunska afera u novijoj norveškoj povijesti. Arne Treholt,

političar Radničke partije i diplomat, 20. lipnja 1985. osuđen je na dvadeset godina zatvora i novčanu kaznu od 1,1 milijun norveških kruna zbog špijunaže za Sovjetski Savez i Irak. (Op.prev.) 7 Aksel Sandemose (1899.-1965.) - danski pisac koji je u romanu En flyk-tning krysser

sitt stor (Bjegunac mu je prešao preko traga) skovao termin Janteloven, zakon Jantea. Jante je izmišljeni grad. U romanu je Sandemose opisao, po njegovu mišljenju, za Skandinaviju tipičnu sredinu, tipično ponašanje i tipične nazore njezinih stanovnika. Temeljni nazor takve sredine sažeto iskazuje rečenica: Nemoj misliti da si nešto posebno i da si bolji od nas. (Op.prev.) 8 U Norveškoj proslava mature traje mjesec dana i završava paradom na 17. svibnja, na

Dan ustava. Maturanti nose istobojne kombinezone i kape (najčešće crvene ili plave), organiziraju parade i voze se u autobusima ili kombijima kupljenim i uređenim posebno za tu priliku. (Op. prev.) 9

Sent pa jorden (Kasno je na zemlji) naziv je pjesme i istoimene zbirke pjesama švedskog pjesnika Gunnara Ekelöfa, objavljene 1932. godine. (Op.prev.)

240